Turizam - Compass Expeditions

Moto
Turizam
sa Jerry Truman
Road of Bones
Epsko putovanje
kroz zemlje koje
završavaju na „stan“,
Mongoliju i Sibir u
organizaciji moto
agencije Compass
Expeditions
“Cesta Kostiju” je bila poprilično
nepoznata “običnim” poznavaocima
povijesti sve dok se nije pojavila u
putopisu “Long Way Round” Ewana
McGregora i Charleya Boormana. O
njihovom putovanju motociklima dugom
31000 kilometara od Londona do New
Yorka napisana je knjiga i izdana serija
DVD-a. Radi se o cesti na dalekom istoku
Rusije a naziv „Cesta kostiju“ je dobila
po nimalo ugodnoj činjenici da su je pod
Staljinom između 1932. i 1953. godine
sagradili zarobljenici iz ruskih radnih
logora a poslije zarobljenici iz ruskih
Gulaga. Službena oznaka ceste je M56
Kolyma Highway (ruski: Федеральная
автомобильная дорога «Колыма») a
spaja Magadan i Yakutsk, ustvari Nizhny
Bestyakh na lijevoj obali rijeke Lene a
preko rijeke je smješten Yakutsk. Vožnja
Cestom kostiju je postala „must do“ za
svakog bajkera koji želi pravu avanturu
a ujedno ne želi biti dio mase vozača
44
moto foto
koji putuju već ustaljenim i poznatim,
mogli bismo reći, i dosadnim rutama.
Vjerojatno će uskoro i ova ruta izumrijeti
kao nešto novo i neponovljivo i ući u
kalendare mnogih turističkih agencija,
kvazi motorista i avanturista. Dvanaestog
lipnja 2010. u kultnom motorističkom
Ace Caf é baru u Londonu sastala se
grupa nervoznih ljubitelja motocikala,
rock and rola i svega što uz to ide kako
bi krenuli na putovanje preko četvrtine
zemaljske kugle koje će trajati 100 dana.
Vozači i suputnici su rezervirali „100
day Road of Bones Expedition“ koje
je organizirala australska kompanija
Compass Expeditions, sa startom u
Ace Cafeu, London i krajnjom točkom
u Magadanu na istoku Rusije. Joe i
Carmen, Pat and Lauren, Mick, Murray,
Isaac, Jacquie, Jason, Leo i moja
malenkost Mick okupili smo se u Ace-u
zajedno sa puno prijatelja koji su nam
došli poželjeti sreću kako bi krenuli
na ovu ekspediciju. Ispred Ace-a smo
poredali motore koji će nas trpjeti na
ovom poduhvatu, sve BMW-i i to ovim
redom: stari model F650 GS sa rallya
Dakar, F 650 GS Twin, F 800 GS, R 1200
GS i ostalo G 650 GS. Nakon kratke
vožnje do luke u Doveru pozdravili smo
bijele stijene doverske obale i prešli
na europski continent, u Francusku.
put kroz Francusku je bila mješavina
vožnje autocestama i lokalnim cestama
sa obaveznim zaustavljanjima u malim
francuskim selima i gradićima kako ne
bi potvrdili ustaljeno mišljenje kako se
bajkerima uvijek negdje žuri. Uz šalicu
kave ili košaricu jagoda u lokalnim
kafićima Francuska nam je ostala u
jako lijepom sjećanju. Posebno nas
se dojmilo francusko selo Flavigny sa
svojim starim mostovima i kamenim
kućama od kojih smo u jednoj od njih
i mi prenoćili.Kroz Europu smo držali
dobar tempo ali usprkos tome smo
broj 04 | 2010
uspjeli doživjeti sve čari ugodne vožnje
i nezaboravnih prizora u švicarskim
Alpama, kroz austrijski Tirol i uz Dunav u
Mađarskoj Ljubitelji slastica su došli na
svoje u Budimpešti gdje smo, iako “smo
bajkeri” svratili u poznatu slastičarnicu
Gerbaud koja je sladokuscima otvorila
svoja vrata davne 1856. godine. Pravo
otkriće za nas je bila Rumunjska koja
nas je očarala svojim srednjovjekovnim
dvorcima i starim gradskim trgovima,
drevnim gradovima Temišvarom i
Sigišvarom koji su nas se najviše dojmili. Vožnja kroz Transilvaniju je bila
posebno zadivljujuća zbog dvoraca od
kojih nas je većina podsjećala na onaj
grofa Drakule. Loše vrijeme koje nas
je pratilo kroz Rumunjsku pojačalo
je jeziv osjećaj a kolegica Jacquie se
klela da je vidjela šišmiše iako je muški
dio ekipe to prihvatio znate već kako.
Pošto nas je pratila kiša kakva se ondje
ne pamti u zadnjih 300 godina nismo
broj 04 | 2010
uspjeli posjetiti “pravi” dvorac grofa
Drakule, alias Vlada Tepeša, u Branu.
Nakon prelaska u Bugarsku posjetili
smo gradić Nessebar koji je na popisu
UNESCO-a kao najstarije stalno naselje
u Europi a smješten je na poluotoku
koji strši u Crno more. Ugodna vožnja
prekrasnim krajolicima nas je dovela u
kaos Istanbula, na vrata Azije, ali opet uz
dosadnu i jaku kišu. Nekoliko dana bez
motora iskoristili smo za razgledavanje
znamenitosti Istanbula – Aju Sofiju,
palace Topi Kapi, rimske kupelji i večeru
u Pudding Shop-u koji se pojavljuje u
filmu Ponoćni express iz 1978. godine.
Prošli smo Tursku zaustavljajući se u
Troglodyte dvorcima u Goremu. Smještaj
je bio fantastičan jer se hotel nalazi u
stijenama a svaka soba je jedna pećina.
Vožnja balonom iznad ovog bajkovitog
krajolika bila je genijalna ali buđenje
prije zore baš i nije. Prešavši široke
planinske ravnice Anatolije zaustavili
smo se u još jednom mjestu koji se nalazi
na popisu UNESCO-a gradiću Amaysa sa
sačuvanim katakombama koje potječu
iz 400. godine prije Krista. Također smo
posjetili i otomanski grad Safanbolu
u kojem su sačuvane kuće građene u
tradicionalnom Otomanskom stilu.
Dvanaestosatna vožnja trajektom od
Trabzona u Turskoj do Sočija u Rusiji
pretvorila se u 24-satnu plovidbu
izdržljivosti kojoj konkurencija može biti
samo neorganiziranost ruskih carinika.
Kada smo se konačno iskrcali slijedilo
je šestosatno ispunjavanje kojekakvih
obrazaca tako da smo u hotel stigli u
jedan iza ponoći. Toliko o “dobrodošlici” i
domaćinu Olimpijskih igara 2012.
Idiličnu vožnju ruskom obalom Crnog
mora kvarila su navodna prekoračenja
brzine koju su revni policajci uredno
naplaćivali sve dok nismo stigli do
Volgograda, negdašnjeg Staljingrada,
poprišta najkrvavije bitke u Drugom
svjetskom ratu. Posjet veličanstvenom
56-metarskom spomeniku Majci Rusiji i
memorijalnom centru svim poginulima
bila je stvarno potresno iskustvo.
Ulazak u Moskvu je bila čista frustracija
koja je trajala više od dva sata. Kroz
nemoguću gužvu smo se jedva probili i
u kojoj sam imao priliku biti pregažen
nekoliko puta ali mislim da je do sretnog
završetka dovela i boja mog motora
(crvena) koja mi je pružila uočljivost i spas
od katastrofe. A možda i simpatije onih
vozača kojima su neka prošla vremena
ipak draža a tada je crvena predstavljala
mnogo više nego danas. U Moskvi nas je
dočekao vodič koji nam je pokazao sve
znamenitosti Moskve od katedrale Saint
Basils do ogromne mreže podzemne
željeznice. Poziranje na motociklima
na Crvenom trgu bilo je nezaboravno
uz sjećanje na ne tako daleku povijest i
poznate parade ruske vojske pod budnim
okom Nikite Hruščova. Prvi dio posjeta
Majčici Rusiji završavamo posjetom
Samari koji je poznat kao dom poznatog
aviona MIG i Kazanu koji je poznat po
Kremlinu koji je na popisu UNESCO-a.
Prešavši u Kazahkstan vozimo se kroz
nepreglednu, pustu i tihu kahastansku
stepu, toliko veliku da se vidi zakrivljenje
planete Zemlje. Kampirajući u tom
neponovljivom krajoliku iskusili smo
tišinu koju samo rijetki imaju mogućnost
doživjeti u današnjem užurbanom svijetu.
Idilu je narušavalo samo hrkanje nekih
članova ekspedicije a čovjek ne može ni
zamisliti koliko se daleko čuje hrkanje
kada tražite mjesto kako bi se maknuli
od “glasnih” kolega. Do sada smo se
vozili asfaltiranom cestom iako je dio
te “asfaltne ceste” ustvari hrpa rupa
pokrpanih flekama asfalta tako da i naši
motori a i naše stražnjice ne pamte ovaj
moto foto
45
dio puta po dobrom. I Cesta kostiju, koju
su nama približili Ewan i Charley, je
sada asfaltirana ali još uvijek podsjeća
na ono što je bila – kamena i prašnjava
kao i način na koji je izgrađena – krvlju
i znojem. Zaustavili smo se na jednom
od najvećih primjera prirodne katastrofe
– Aralskom jezeru ili na onom što je od
njega ostalo. Nekad ovo veliko more
je bilo krcato jesetrom i poznato po
ribolovu i ribljoj industriji koja je sada
umrla zajedno sa morem samim a
sada zahrđale olupine brodova ostaju
kao podsjetnik zarobljeni u pješčanim
dinama. Ruskim vođama se činilo
pame-tnom idejom da vodu iz Arala
iskoriste za navodnjavanje polja pamuka
ali izgleda da su uzeli puno previše vode.
Nastavljajući svoje putovanje slijedimo
poznati Put svile u Uzbekistanu. Posjetili
smo Samarkand i Bukharu; osamljene
gradove u kojima smo obišli antiknu
povijesnu ostavštinu Đingis-kana koje
46
moto foto
smo fotografirali i uživali u putovanju u
prošlost. Sjedeći prekriženih nogu na
arapskim tepisima u jednom od mnogih
restorana u okolini Laubija – starog
centra Bukhare i uživajući u ražnjićima
imali smo osjećaj da smo u blizini ostavili
svoje magarce (umjesto naših BMW-a)
i da smo u 15. ili 16. stoljeću. Uistinu
predivno i opuštajuće iskustvo. Naši
planovi da posjetimo Kirgistan su se brzo
rasplinuli zbog sukoba u kojem su Kirgizi
počeli sa protjerivanjem i ubijanjem
stotina Uzbeka pa smo se odlučili
vratiti nazad u Kazahstan. Uputili smo
se prema zapadnom dijelu Središnjih
Tien Shan planina i tamo nekoliko dana
uživali u domaćinstvu lokalnih ljudi koji,
moramo priznati, znaju kako nahraniti i
ugostiti gladne bajkere. Nakon nekoliko
dana opuštanja, slijedeća stanica nam
je Almaty (Alma-Ata) gdje smo ujedno
promijenili gume na našim motociklima
i pripremili ih za putovanje bespućima
Dolaskom u Irkusk prvo smo izvadili
vize za Mongoliju i u iščekivanju nastavili
putovanje prema Mongoliji. Iako smo
na putovanjima prošli mnoge granice
i nagledali se svega i svačega, granica
Mongolije nam je dala novo objašnjenje
riječi kaos. Pošto nam je, konačno,
odobren ulazak u Mongoliju, vozimo se
vrlo dobrim asfaltom sve do mjesta na
kojem ćemo kampirati ovu noć. Mjesto
za postavljanje šatora našli smo na obali
rijeke na mjestu gdje se ona razdvaja u
dva kanjona. Divlji mongolski konji su se
slobodno šetali uokolo našeg taborišta
a u daljini se na srebrnkastoj mjesečini
vide obrisi tradicionalnih bijelih šatora –
Gerova, nastambi mongolskih nomada.
U sumrak nas dvojica nomada, otac i
sin, mole da ujutro u znak dobrodošlice
budemo njihovi gosti i da nas ugoste
tradicionalnim Kymys-om, slanim
kobiljim mlijekom što mi prihvaćamo.
Ger naših domaćina (kao i svi ostali
u Mongoliji) je izrađen od drvenog
okvira i prekriven kožama jaka sa
Mongolije. Na sve motore smo montirali
Heidenau-ove gume, prednje i stražnje
a obavili smo i servis u ovlaštenom servisu BMW-a. Jedini problem je bio što
zastupnik BMW-a u Almaty-u ne prodaje
a isto tako i ne servisira motocikle. Ali au
nam izašli u susret i pozvali mehaničara
“sa strane” kako bi nam pomogao oko
servisa a ustvari najvažnije je da smo
dobili pečate u servisnim knjižicama.
Na putu kroz kazahstanske stepe imali
smo lijep pogled na vječnim snjegom
pokrivene vrhove na granici s Kinom.
Ponovno ušavši u Rusiju napredujemo
vozeći se još jednom poznatom cestom
– Transsibirskom autocestom sve do
Irkutska uz obavezno skretanje do Bajkalskog jezera. Bajkalsko jezero se
često opisuje kao dragulj u kruni Sibira
sa svojom tamno modrom bojom okruženo snijegom i borovom šumom. Vožnja trajektom do otoka Okhlon pruža
pogled na predivnu prirodu.
broj 04 | 2010
broj 04 | 2010
ognjištem u sredini. Domaćin nas
upoznaje sa ukućanima, kojih tri
generacije živi u jednom geru i to je
naše prvo upoznavanje nomadskog
načina života Mongola. Mongolija je
često opisivana kao jedno od najboljih
mjesta za “off-road” vožnju i moramo
reći da je naša vožnja često prekidana
padovima i dizanjem iz prašine.
Snalaženje u golemim prostranstvima
često nije bilo lako jer se dogodi da
se tragovi razilaze pa nismo znali za
kojim krenuti ali smo nakon nekoliko
takvih “raskršća” zaključili da se svi
tragovi nakon nekog vremena opet
spajaju u jedan pa nije bitno po kojem
vozite već je bitno da ne izgubite trag.
Vožnja prostranim dolinama, dolinom
za dolinom ispunjavala nas je usprkos
ponekad teškim uvjetima za vožnju.
Svaku večer nakon što smo postavili
šatore za predstojeću noć činilo nam
se da je baš to mjesto za noćenje
još ljepše od onog prethodne večeri.
Konačno dolazimo do grada Morona i
nastavljamo još nekih 80 kilometara do
jednog od najljepših mjesta u Mongoliji
– planinskog jezera Khovsgul Nuur,
okruženog snježnim vrhovima i borovom
šumom. Smjestili smo se u “Gerove” uz
rub jezera i jedva dočekali odmor nakon
naporne višednevne vožnje, spavanja
u šatorima i bez tuširanja. Sada smo
“samo” 300 kilometara od Bajkalskog
jezera ali zbog situacije u Kirgistanu
“potrošili” smo tjedan dana kako stigli
ovdje. Nismo bili oduševljeni činjenicom
da moramo napustiti Khovsgul Nuur
ali znali smo da ćemo uskoro stići do
još jednog jezera - Tsagaan Nuur ili na
hrvatskom Bijelog jezera. Prelasci preko
brojnih potoka poslužili su nam za pranje
naših motora koji su od silne prašine
i blata bili neprepoznatljivi. Jedino je
Joe imao problema pri prelasku jednog
potoka kada je njegov BMW povukao
vodu kroz usisnik za zrak i namočio
zračni filter. Krajoliko oko nas je bio
zadivljujući – nedirnuta priroda, predivno
modro nebo i nepregledna prostranstva
prošarana bijelim točkama, ustvari
tradicionalnim “gerovima”. Stvari su
tekle dobro, čak i predobro dok se nije
desila katastrofa, dobro, bar se nama
tada činilo kao katastrofa. Kolorezine
mongolskih puteva uzele su svoj danak
kada je sa prikolice pratećeg vozila
otpao kotač zajedno sa osovinom i
ležajima. Uz napomenu da se matica
sa osovine otkotrljala nigdje drugdje
(iako je mogla otpasti bilo gdje u ovim
prostranstvima!) već ravno u obližnju
moto foto
47
rijeku. Kao profesionalnom vozaču bilo
mi je odmah jasno da ovdje ne možemo
zavariti osovinu iz prostog razloga što
se nalazimo u zabačenom dijelu ionako
zabačene zemlje – Mongolije. Stvari
nisu izgledale nimalo obećavajuće.
Sreća nam se ipak nasmiješila kad
nam je vozač pick-upa, jedinog vozila
koje nas je sustiglo u nekoliko sati
našeg mudrijanja, ponudio da osovinu
s nosačem preveze do “obližnjeg”
varioca udaljenog “samo” 60 kilometara.
Utovarili smo osovinu na njegov pickup a ja sam zajedno sa Mickom vozio
naše prateće vozilo za njim. Kada smo
pomislili da smo pri kraju s našim
mukama upali smo u močvaru iz koje
smo se izvlačili dva sata i napokon
krenuli prema 60 kilometara udaljenom
selu u koje smo stigli u jedan iza ponoći.
Slijedećeg jutra naš “spasitelj” nas je
odveo do jedinog varioca u zabačenom
selu da pokuša zavariti našu osovinu
za nosač. Iskreno, Mick i ja sumnjali
smo u kvalitetu tog zahvata i prognoza
je bila da će ta osovina izdržati manje
od 300 metara mongolskih puteva. Na
putu nazad prema mjestu gdje nas
je čekao ostatak ekipe uspjeli smo
izbjeći još jedno zapinjanje u močvari.
Stigavši nazad postavljamo osovinu na
prikolicu i krećemo dalje sa nadom u
znanje i umijeće spomenutog varioca.
Do našeg slijedećeg stajališta imali
48
moto foto
smo 36 kilometara i sve je prošlo u
najboljem redu. Stigavši do Bijelog jezera
smještamo se u poslovično idilčne
gerove, večeramo i nakon večere uživamo u nekoliko piva. Usprkos mojim
crnim slutnjama osovina je izdržala do
Ulaan Bataara, glavnog grada Mongolije,
gdje pronalazimo novozelandsku tvrtku
koja se bavi rudarenjem. Dečki u Kiwi
gold mining company su istokarili i zavarili osovinu i tek sada sam bio siguran da
ćemo uspjeti doći do Magadana. Teški
uvjeti za vožnju, prašine i blato vidjeli
su se na vozačima koji su bili umorni i
prljavi a na motorima nije bilo ozbiljnijih
oštećenja osim nekoliko otpuštenih
vijaka i matica i oštećenih semeringa
na amortizerima. Nažalost ovime se
naše druženje s Mongolijom približilo
kraju i sada se vozimo prema sjeveru i
granici sa Rusijom. U Rusiju ulazimo na
poslovično kaotičnom i neorganiziranom
graničnom prijelazu na kakve smo i
navikli kad je Rusija u pitanju. Povratkom
na Transsibirsku autocestu nastavljamo
do Chite gdje smo uz šampanjac proslavili 30-tu godišnjicu braka Joea i
Carmen. Izlaskom iz Chite promet na
Transsibirskoj autocesti se prorijedio i
čini nam se da je samo naša. Ulaskom
u sibirske tajge divimo se krajoliku
je obojenom žutim i crvenim bojama
jeseni što nam daje priliku za uživanje u
prirodi i vožnji novo asfaltiranim dijelom
Transsibirske autoceste. Do kraja Transsibirske autoceste nam preostaje 350
kilometara neasfaltiranog dijela ceste
koju njena dužina od Moskve do Vladivostoka čini najdužom autocestom
na svijetu. Na završetku Transsibirske
autoceste ulazimo u slabo naseljen dio
Rusije u kojem su putnici rijetka pojava.
Autoput Lena koji je dobio nadimak
“Highway to Hell” prema pričama
bajkera je gori od Ceste kostiju i taj opis
opravdava odmah u prvih par kilometara.
Pomislili smo da bi naše putovanje do
Yakutska od 1300 kilometara moglo
trajati vječno. Tražeći mjesto za
kampiranje jednu večer smo pozvani
na noćenje u lovačkoj kolibu lovaca na
jelene. Koliba je smještena na obali
rijeke prekrivene taninom u kojem se
savršeno vidi odraz jesenskih boja,
pogotovo u zalazak sunca. Kad smo stigli
lovci su pripremali večeru ali pogledom
u lonac zamijetili smo kako u njemu
pluta očna jabučica što je pokrenulo
okretanje naših želudaca. Na sreću,
nisu nas ponudili večerom. Mick je sa
jednim lovcem otišao u lov na fazane i
po pucnjevima smo zaključili da se neće
vratiti praznih ruku, što se pokazalo
točnim. Bila je to još jedna ugodno
provedena noć kod prijaznih domaćina.
Konačno stižemo do glavnog grada
Yakutije – Yakutska, ustvari skoro do
Yakutska. Prijelaz trajektom preko rijeke
broj 04 | 2010
Lene pokazao se lakšim za reći nego
učiniti. U ovim krajevima ništa nije
lako pa tako ni iskrcavanje kamiona
sa trajekta. Prilikom iskrcaja kamion
je zapeo u pijesku na obali te ni uz
pomoć traktora i teškog kamiona
nisu uspjeli izvući kamion kako bi
ostali mogli sići na obalu. Nakraju
je kapetan pomaknuo trajekt nešto
dalje uz obalu ostavljajući nesretnog
vozača kamiona da sam nađe izlaz iz
pijeska. Tri noći odmora u Yakutsku
su došle kao naručene. Ovo je zadnja
prilika da pripremimo sebe i motore
za ono zbog čega smo došli – Cestu
kostiju. U Yakutsku dane provodimo sa
simpatičnom grupom bajkera iz Nord
Brotherhood-a koji sun am pomogli u
svim pripremama i ponudili pomoć koja
bi nam mogla zatrebati na cesti. Svaku
večer smo proveli zajedno s njima u
baru, izmjenjujući priče i dogodovštine
uz možda malo previše votke. Kao
što su nam oni ponudili pomoć tako je
bilo i u mnogim gradovima na našem
putovanju gdje su ne samo bajkeri već
i svi ostali nudili pomoć ili bar da nam
pokažu izlaz iz grada vozeći ispred
nas. Jednom prilikom nas je policijska
patrola pratila nekih 50 kilometara sa
upaljenim rotirkama. Svima će nam
nedostajati gostoprimstvo i ljubaznost
na kakvu nismo naišli nigdje u našem
“zapadnom” svijetu. Prema pričama,
broj 04 | 2010
Cesta kostiju je trebala biti od lijepe
asfaltirane ceste do priče o vučjoj
jazbini iz koje se nećemo samo tako
izvući. Nakon slušanja svih tih priča i
pričica nije nam bilo svejedno ali nismo
ni pomišljali na odustajanje. Ispalo
je da je većina crnih priča bila istina.
Stigao je i taj dan. Prešli smo Lenu
na suprotnu obalu kako bi službeno
krenuli Cestom kostiju. Kišilo je ali
usprkos tome početni dio puta vozimo
po relativno tvrdom pijesku koji nije baš
nešto ugodan za vožnju. Prometa oko
nas nije ni bilo tako da smo se osjećali
usamljeno i jedino što nas je smirivalo
bila je činjenica da je naš Land Cruiser
uvijek iza nas. Osovina na prikolici se
dobro držala tako da smo bili sigurni
da će Toyota uvijek i biti iza nas u
slučaju potrebe. Cijeli dan se vozimo
kroz arktičke šume okićene žutim
lišćem po temperaturi od 5 stupnjeva.
Predvečer u daljini vidimo jaku snježnu
oluju i odlučujemo stati i ulogoriti se
na vrhu brda s kojeg se pruža predivan
pogled na nepreglednu tajgu. Službeni
kuhar u ekipi je postala Carmen iako
je njeno umijeće dovodilo i do manjih
ozljeda a ostatak ekipe pomagao je
koliko je mogao. Najvažnija stvar je bila
održavanje vatre u kampu. Taj zadatak
je dobio Mick Terry i dok smo postavili
šatore Mick je upalio vatru tako da smo
se uspjeli malo zagrijati. Za večeru
je na meniju bila juha od rajčice sa
tjesteninom i pečene kobasice koje sun
am prijale nakon cijelog dana vožnje.
Idućeg dana nakon samo 10 kilometara
imamo prvi kvar. Na Patovom motociklu
opet se probušila guma koju smo
već nekoliko puta mijenjali. Nakon tri
sata uspijevamo popraviti Patov BMW
i odlučujemo otići do Handagara, još
jednog zapuštenog mjesta, gdje točimo
gorivo i vraćamo se nazad u divljinu.
Kako se cestom penjemo na nekih 700
m/nm temperature pada blizu ništice ali
vožnja ovim planinama je zadivljujuća.
Nepregledne šume smeđeg i žutog
drveća iza kojih se nadvisuju bijeli
planinski vrhovi, muljevite rijeke teku
u nedogled nepreglednim ravnicama.
Prema Isaacovim riječima ovo je jedno
od najljepših mjesta na svijetu, ljepše
čak i od bespuća Čilea. Uska dolina kroz
koju teče široka Rijeka mjesto je za naš
noćašnji kamp. I večeras je kuharica
Carmen koja je svojim spretnim rukama
skuhala takvu večeru da smo poželjeli
da večer nikada ne završi. Vrijeme se
promijenilo preko noći i ujutro nas je
dočekao lagan snijeg. Vrativši se na rutu
brzo se penjemo prema vrhu planine na
kojem ja padam s motocikla i gledam
ostale koji nisu prošli bolje od mene,
naime naletjeli smo na zaleđenu zemlju
i svi popadali s motora kao kruške. Kad
smo pokušali hodati, i Carmen i ja, opet
moto foto
49
padamo na guzicu, i ovo je prvi puta kada
smo poželjeli da nam ispod nogu bude
blato, bar bi mogli hodati kako treba.
Polagano gurajući motore niz padinu
jedva čekamo da se spustimo s planine
i maknemo s prokletog leda. Uglavnom
se Cesta kostiju pokazala kao dobra za
vožnju izuzev nekoliko drvenih mostova i
kaljuža s kojima se trebalo nadmudrivati
što nas je iznenadilo i pokazalo se da
uvjeti ovdje najviše ovise o vremenu i
ničemu više. Okolni pejzaži su slični
dosadašnjima na našem putovanju i
opet nas zaprepašćuju svoj ljepotom.
Za razliku od malobrojnih sela kraj
kojih prolazimo i izgledaju kao da su
preživjela rat i za koje smo bili sigurni
da nitko u njima ne može živjeti. Ali u
tim selima žive ljudi. Nalazimo se u
području znanom po najnižoj izmjerenoj
temperaturi na svijetu u naseljenim
područjima. U Olimkonu je izmjerena
najniža temperature od -72 stupnja i
uvjerili smo se da je to ovdje stvarno
i istinito. Vožnju nastavljamo velikim,
potpuno napuštenim, gradom čiji
prizor napuštenih nebodera, trgovina
i ulica izgleda nadrealističko. Teško je
zamisliti kako je ovo nekada bio dom
mnogih obitelji, žena, djece… Grad je
sagrađen u Lenjinovo doba kako bi se u
njega preselili svi nepodobni i “opasni”
50
moto foto
za režim u tadašnjem Sovjetskom
savezu. Nakon pada komunizma svim
stanovnicima je omogućen povratak u
rodni grad pa je tako cijeli grad ostao
prazan. Pošto nas još uvijek nije stigao
Leo sa svojom Toyotom postajemo
zabrinuti. Vozimo se nazad nekih 20
kilometara i svakim metrom naša
zabrinutost raste. Čim sam ga ugledao
sve mi je bilo jasno. Osovina. Osovina
na prikolici nije izdržala. Osamsto
kilometara prije cilja. Mislim da na
svijetu ne postoji mjesto gore od ovog na
kojem se mogao desiti ovakav problem.
Postavljamo logor i Mick loži logorsku
vatru a Leo i ja u snijegu i ledu skidamo
osovinu. Sreća nam se osmjehnula kada
smo zaustavili lokalnog vozača koji je
začudo znao engleski i predložio nam da
odveze Lea i osovinu u obližnji rudnik na
popravak, ali naravno prvo smo s njim
morali pojesti ribu i popiti votku. Leo
se vratio nakon dva sata sa saznanjem
da su svi radnici u rudniku pijani da
će vjerojatno takvi biti do ponedjeljka.
Kad sam to čuo, pomislio sam “Gotovo
je! Mi smo svoje putovanje završili” ne
računajući pritom na snalažljivost i
neizmjernu dobrotu lokalnih stanovnika.
Leo sa dva ruska prijatelja odlazi u
Sussaman kako bi pronašli varioca koji
bi zavario osovinu i pronaći da bi podigli
prikolicu.Preko noći vrijeme se pokvarilo
a Leo se nije vratio pa odlučujemo dio
opreme iz prikolice smjestiti u Land
Cruisera a ostatak ostaviti sakriven u
šumi te krećemo prema Sussamanu.
Na putu uočavam Lea kako nam dolazi
u susret sa kamionom s dizalicom.
Nikada se u životu nisam toliko veselio
što sam video Lea. Došavši do prikolice
po mećavi utovarujemo stvari na kamion
i nastavljamo dalje. Noć sam proveo
sa Leom i mehaničarima koji sun as
počastili s puno votke, ribe i kruha. Da, i
samo da spomenem, da su nam na našu
osovinu stavili svoju glavčinu kotača
kako bi mogli nastaviti put. Toliko drage i
dobre ljude još nisam sreo u životu.
Idućeg jutra nas je dočekalo dobrih
-8 stupnjeva po kojima nastavljamo
svoj put prema Madaganu. Cesta je
vrlo loša sa puno muljevitih kaljuža i
rupa zbog kojih moramo voziti polako.
Krajolik se ne mijenja i isti je od kada
smo prešli rijeku Aldan prije 5 dana.
Nepregledna tajga, planinski vrhovi
na obzoru i muljevite spore rječice u
dolini. Putujemo na nadmorskoj visini
od 700 metara i svaki uspon bi značio da
ćemo naletjeti na snijeg i led. Prelazivši
jedan takav uspon od 960 metara svi
smo popadali s motora, ja čak 6 puta sa
svojeg R1200 koji je ostao neoštećen.
broj 04 | 2010
Na kraju jedino rješenje je bilo hodati uz
motor u prvoj brzini jer je jednostavno
težina motora sa vozačem bila prevelika.
Začuđujuće Isaac i Joe su prešli prijevoj
vozeći se u trećoj brzini i čudili su se
ostalima na njihovim problemima pri
usponu. Nekih 180 kilometrara prije
Madagana spuštamo se oko 3 kilometra
prema dolini i tu završava snijeg i led.
Nakon 3300 kilometara kojekakvih
puteva dolazimo na asfaltiranu cestu
i ulazimo u Magadan. Zaustavljamoo
se kraj putokaza na ulazu u Magadan i
već žalimo što se našem putovanju bliži
kraj. Odvezli smo oko 28000 kilometara
po najnegostoljubivom kraju svijeta.
Nekada je bilo teško voziti, nekada malo
broj 04 | 2010
lakše a nekada jako, jako naporno. Bilo
je trenutaka kada sun am nedostajali
naši najdraži i “normalan” način života
ali smo znali da smo ostvarili ono što je
mnogim bajkerima želja a samo rijetki
je mogu ispuniti. Svi BMW motocikli
su izdržali vrlo teške i ekstremne
uvjete na našem putovanju i to bez
ijednog većeg kvara. Izdržati vožnju od
28000 kilometara i 100 dana nije bilo
lako ali naši BMW-i su to izdržali bez
pogovora. Jedini kvarovi su se dešavali
na: semerinzima amortizera, dva
stražnja amortizera, jedan hladnjak
(kamenčić se zaglavio između šasije i
hladnjaka i probio rupu na hladnjaku),
jedan akumulator i osim toga većih
problema nije bilo. Gume Heidenau su
se pokazale odlično, vrlo otporne na
probijanje i sa jakom bočnom stranom.
Na mom R1200 GS su izdržale 15000
kilometara i još uvijek su u dobrom
stanju uz napomenu da one širine 140
imaju puno deblji gazni sloj od 130-tki.
Mislim da ćemo ove gume koristiti i
za naše putovanje po Južnoj Americi.
Ekspedicija “London to Magadan Road
of Bones 2010.” je uspješno završen,
prema planiranom rasporedu bez ozljeda
vozača i otkazivanja motora. U idućoj
godini također planiramo ekspediciju a
podatke o ovogodišnjoj možete pronaći
na blogu www.londontomagadan.com ili
www.compassexpeditions.com.
moto foto
51