njema^ke narodnosne zajednice - Zemaljska udruga Podunavskih

Transcription

VDG
JAHRBUCH
X.
GODI[NJAK
NJEMA^KE
NARODNOSNE
ZAJEDNICE
GODIŠNJAK
NJEMAČKE NARODNOSNE ZAJEDNICE
VDG JAHRBUCH
2003
Izdavač
NJEMAČKA NARODNOSNA ZAJEDNICA
Zemaljska udruga Podunavskih [vaba u Hrvatskoj
VOLKSDEUTSCHE GEMEINSCHAFT
Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien
Ribarska 1
31000 Osijek, P.P. 110
Urednici
Renata Tri{ler
Nikola Mak
Prijevod saètaka na njema~ki jezik
Karmen Krajina, prof.
Vlatka Kalafati}, prof.
Grafi~ka priprema
Odisej d.o.o. Osijek
Tisak
Grafika d.o.o. Osijek
UDK 08:061.2
ISSN 1331-7172
Zbornik je tiskan uz financijsku potporu Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske,
Kulturne zaklade Podunavskih [vaba Savezne dràve Baden-Württemberg iz Stuttgarta, Veleposlanstva
Savezne Republike Njema~ke u Republici Hrvatskoj, Veleposlanstva Republike Austrije u Republici
Hrvatskoj i Ministarstva vanjskih poslova Austrije te Zaklade Friedrich Naumann iz Zagreba.
Dieses Buch wurde dank der finanziellen Unterstützung des Amtes für nationale Minderheiten der
Regierung der Republik Kroatien, der Donauschwäbischen Kulturstiftung des Landes
Baden-Württemberg aus Stuttgart, der Botschaft der Bundesrepublik Deutschland in der Republik
Kroatien, der Botschaft der Republik Österreich in der Republik Kroatien und dem Bundesministerium für
auswärtige Angelegrenheiten sowie des Friedrich Naumann Stiftungs, vorbereitet.
Njema~ka narodnosna zajednica
Zemaljska udruga Podunavskih [vaba u Hrvatskoj
Volksdeutsche Gemeinschaft
Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien
SADRŽAJ
UVODNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
OSOBE, OBITELJI – PERSONEN, FAMILIEN
Agneza Szabo
Hrvatska grana grofova Eltz vukovarskih u nacionalnoj povijesti i kulturi. . . . . . . . . . 11
Stanko Piplović
Visoki časnici Austrijske ratne mornarice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Zlata Živaković-Kerže
Tragovi obitelji Piller u životu Osijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Lovorka Čoralić
Odvjetci obitelji Grasswein – istaknuti sudionici vojno-krajiške povijesti
koncem 16. i početkom 17. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
Stjepan Matković
Prilog životopisu feldmaršala Alexandera von Zeidlera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
Snježana Paušek-Baždar
Obitelj Thaller u hrvatskoj znanosti i kulturi 18. i 19. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . 61
Marija Karbić
Plemićki rodovi njemačkog podrijetla u Požeškoj županiji
tijekom srednjeg vijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Lidija Dujić
Astrid Lindgren i Roda Roda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77
Marija Mogorović Crljenko
Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji
odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83
Margareta Matijević
Svetozar Rittig - teolog i političar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
GOSPODARSTVO, DEMOGRAFIJA, POLITIKA – WIRTSCHAFT,
DEMOGRAPHIE, POLITIK
Ivan Pederin
Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemci u njoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
Suzana Leček
Folksdojčeri i Hrvatska (republikanska) seljačka stranka 1918. - 1941. . . . . . . . . . . 151
Zlatko Matijević
"Gradjani na odkaz" - njemačka nacionalna manjina i 9. članak Zakona o izboru narodnih
poslanika za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1920.) . . . . 163
Ivan Balta
Njemačka prezimena židovske i drugih vjeroispovjesti u Orahovici
u 19. i početkom 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175
Robert Skenderović
Prvi i drugi njemački ceh u Požegi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187
Milan Vrbanus
Struktura zanimanja njemačkih doseljenika u Osijek
potkraj 17. i početkom 18. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Borislav Bijelić
Doprinos Vladimira Geigera istraživanju sudbine Nijemaca u Hrvatskoj – s posebnim
osvrtom na stanje potkraj i poslije završetka Drugog svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . 203
Ludwig Bauer
Između asimilacije i integracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209
Ivan Ćosić-Bukvin
Kraći povijesni prikaz doseljavanja Nijemaca (Švaba) u Cvelferiju . . . . . . . . . . . . . 215
Tomislav Wittenberg
Nijemci i Austrijanci u Požeškoj dolini od 1702. do 1945. godine . . . . . . . . . . . . . 225
Tajana Ujčić
Nijemci i njemački utjecaji u Istri prema fondovima Državnog arhiva u Pazinu. . . . . . . 283
Maurizio Levak
Njemačko stanovništvo Pule od sredine 19. stoljeća do 1918.. . . . . . . . . . . . . . . . 299
LIKOVNA UMJETNOST, KNJIŽEVNOST, JEZIK, NOVINE – BILDENDE KUNST,
LITERATUR, SPRACHE, ZEITUNGEN
Mira Kolar
Osječki list “Schulungsblätter” ili savjeti slavonskim Njemicama
kako se brinuti o sebi, djeci i mladeži 1942. do 1944. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315
Nives Ritig-Beljak
Etnički humor o Nijemcima u Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333
Marina Fruk
Novinska tematika u CROATIJI (1839.-1842.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343
Vlasta Švoger
“Südslawische Zeitung” – hrvatske novine na njemačkom jeziku . . . . . . . . . . . . . . 349
Branka Balen
Djelovanje slikara Franza Xavera Giffingera u Slavoniji . . . . . . . . . . . . . . . . . 361
Ljubica Kordić
Njemački jezik u osječkoj Klasičnoj gimnaziji od 1729. godine do danas . . . . . . . . . . 365
Dubravka Dujmović
Knjižnica DEUTSCHE AKADEMIE u Splitu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373
ŽRTVE, MANJINSKA PRAVA – OPFER, MINDERHEITSRECHTE
Vladimir Geiger
Sabirni logor Đakovo 1945. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381
RIJEČ UREDNIKA
Poštovani sudionici Znanstvenog skupa
"Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu",
dragi sunarodnjaci i vjerni čitatelji
Deset znanstvenih skupova i deset zbornika radova, kontinuitet od deset godina
neprekidnog rada na očuvanju baštine Podunavskih Nijemaca, značajna je brojka
koju nitko više ne može zanemariti, a trud (još uvijek) male skupine entuzijasta osporiti. Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj jedinstvena su etnička skupina koja putem
organizacije kvalitetnih znanstvenih skupova i objavljivanjem dragocjenih
znanstvenih radova temeljenih na povijesnim činjenicama čuva svoju povijest i svoje
naslijeđe ali i ostavlja sva ta saznanja svojim potomcima.
Podsjetimo, Njemačka narodnosna zajednica je prvi znanstveni skup pod nazivom
“Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas” organizirala 22. i 23. rujna 1993. godine u
Europskom domu u Zagrebu sa željom da se potakne sustavno istraživanje i znanstveno
vrednovanje do tada nepoznatih ili neobjektivno i površno prikazanih događaja,
procesa, aktera njemačke povijesti u Hrvatskoj, odnosno njemačko-hrvatskih odnosa i
utjecaja – kako je to istaknuo u prvom uvodniku Goran Beus Richemberg, kao prvi
priređivač Zbornika radova objavljenog 1994. godine u Zagrebu.
Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice (VDG Jahrbuch) svoj je današnji oblik i
većinu tematskih poglavlja dobio već naredne 1995. godine, kao zbornik radova i
redoviti medij referenata već utemeljenog Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci
u hrvatskom kulturnom krugu”, također pod uredničkom “palicom” Gorana Beusa
Richemberga. Svoj je kontinuitet izlaženja u Zagrebu nastavio do 1997. godine, kada
je po prvi puta Jahrbuch VDG objavljen u Osijeku, novoj središnjici Njemačke
narodnosne zajednice.
Upravo desetogodišnji kontinuitet, započet prošlogodišnjim Znanstvenim
skupom “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” održanom u Osijeku
od 8. do 10. studenoga 2002. godine, a praktički dovršen ovim “jubilarnim”
izdanjem Jahrbucha, poticaj je Njemačkoj narodnosnoj zajednici na daljnje
njegovanje svoje kulture, povijesti i naslijeđa. Jer, neiscrpne su teme o Nijemcima i
Austrijancima na tlu današnje Hrvatske, o njihovome doprinosu razvitku ovih naših
prostora, ali je nužno i rasvjetljavanje dugo (i namjerno) prešućivanih činjenica iz
povijesti Nijemaca i Austrijanaca na ovim prostorima, posebice u vremenu nakon
Drugog svjetskog rata, kada se na “reliquiae reliquiarum” nekada jedne od najvećih
etničkih skupina sručila nepravda zvana “kolektivna krivnja”. Iako nevini, Nijemci
koji su ostali u svojim kućama, završavali su u logorima koje je poslijeratna Jugoslavija
osnivala 1945. i 1946. godine. Tko je preživio mjesece zime, gladi i bolesti, po izlasku
iz logora uglavnom nije imao kamo, jer je sva pokretna i nepokretna imovina završila
u rukama države, zahvaljujući sramotnoj odluci o nacionalizaciji i konfiskaciji. Izlaz?
Najčešće se on nalazio izvan granica Hrvatske, a unutar granica nekadašnje
9
domovine Njemačke. Povijesna nepravda učinila je, dakle, da se oko 170 tisuća
Nijemaca i Austrijanaca koji su prije Drugog svjetskog rata živjeli na hrvatskim
prostorima do danas svede na tek nekoliko tisuća, raštrkanih od Iloka do Dubrovnika.
Ipak, malo-pomalo, svake godine iznova, istina o Nijemcima i Austrijancima na
hrvatskom tlu postaje sve jasnija. A to sve zahvaljujući čitavoj plejadi vrhunskih
hrvatskih povjesničara, znanstvenika i istraživača koji ne štede trud i svake godine u
okviru Znanstvenog skupa iznose nove i nove činjenice i rasvjetljavaju dosadašnju,
prešućenu i dobro skrivanu povijest. Već deset godina uz nas su Mira Kolar
Dimitrijević, Vlado Geiger, Ivan Pederin, Marina Fruk i Ludwig Bauer, nešto kraće
Lovorka Čoralić, Velimir Petrović, Vlado Obad, Ivica Ćosić Bukvin, Stanko Piplović,
Zlata Živaković Kerže, Nives Rittig Beljak, Bogdan Mesinger... a broj je izlagača na
znanstvenom skupu, a samim tim i broj objavljenih radova na stranicama Jahrbucha
svake je godine sve veći. Raduje nas činjenica da i među mladim znanstvenicima i
istraživačima i dalje postoji želja i interes za istraživanjem Nijemaca i Austrijanaca u
hrvatskom kulturnom krugu.
Samo naprijed!
Vjernim čitateljima i dragim autorima priloga u ovom Jahrbuchu poručujemo da
ustraju u svojim naporima, a i sami su se mogli uvjeriti – Njemačka narodnosna
zajednica i u budućnosti će biti njihov vjerni partner i prijatelj.
Uz oproštaj do iduće godine, pozivamo Vas da nam se pridružite na i na
ovogodišnjem Znanstvenom skupu “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom
krugu” čiji je domaćin od 24. do 26. listopada 2003. godine grad Požega.
Renata Tri{ler
Nikola Mak
10
VDG JAHRBUCH 2003
Agneza SZABO
Hrvatska grana grofova Eltz vukovarskih
u nacionalnoj povijesti i kulturi
Uvod
Kao što je u historiografiji dobro poznato, grofovi Eltz (von Eltz) njemačkog su
podrijetla i naziv nose prema istoimenom dvorcu Eltz na donjem toku istoimene
rijeke. Spominju se od 17. stoljeća kao jedna od najstarijih njemačkih plemićkih
obitelji. Međutim, u ovome radu govorimo o hrvatskoj grani ove velikaške obitelji,
koja stječe posjede u Slavoniji i Srijemu u tijeku prve polovice 18. stoljeća i to najprije
na području vukovarskog vlastelinstva.1 Doduše, prvi vlasnici vukovarskog
vlastelinstva ne nastanjuju se odmah za stalno u gradu Vukovaru, koji je ne samo tada,
nego od uvijek i stolica Srijemske županije. No grofovi Eltz ipak vrše nadzor nad
upravom kao i gospodarskim razvojem vukovarskog vlastelinstva. Također, utječu na
politički i kulturni život ne samo na području starodrevne Srijemske županije nego i u
cijeloj Hrvatskoj. Ipak, vukovarsko vlastelinstvo postiže svoj najveći uspon, osobito
gospodarski, od početka 19. stoljeća, dakle u vrijeme, kada se grofovi Eltz nastanjuju
stalno u Vukovaru, i tu se, kako su sami često govorili "osjećaju kao domaći sinovi".
Svjedoče o tome i njihove brojne djelatnosti na svim područjima javnoga života, a
osobito na područjima razvoja gospodarstva i kulture uopće.
I.
Nakon što je krajem 17. stoljeća i hrvatsko Podunavlje oslobođeno od višestoljetne
tursko-osmanlijske okupacije, također i uz sudjelovanje hrvatske vojske pod
zapovjedništvom bana Nikole Erdödyja (ban 1670.-1693.), neki vlastelinski posjedi
našli su se bez svojih nekadašnjih vlasnika. Naime, nakon dvjestogodišnjeg ratovanja
mnogi su hrvatski plemićki rodovi "zauvijek zamukli", dakle izginuli u obrani
Domovine. Zato je i sam Hrvatski sabor prihvatio kraljev prijedlog prema kojemu su
svi reflektanti na sada oslobođene posjede morali dokazati posjednička prava pred
posebnom carskom Komisijom koja je vodila te poslove. U protivnom, ti su posjedi
ostali dobro krune, a kralj ih je mogao u ime različitih zasluga, prije svega vojnih,
1
Rad koji slijedi ustvari je dopunjeni i prošireni već objavljeni rukopis Agneze Szabo, pod naslovom Grofovi Eltz Vukovaski,
Matica. Časopis matice hrvatskih iseljenika, Zagreb 1997. br. 11, str. 12-14. Također ističem da o hrvatskoj grani grofova Eltz
postoji obimna građa u hrvatskim arhivima, a na njezino značenje kao i sadržaj upozorio je Stjepan Sršan: Arhivska građa
vukovarskog vlastelinstva 1719.-1945. Arhivski vjesnik 28 (1985.), a o njoj je pisao i kasnije. Od starijih i novijih djela o
grofovima Eltz Vukovarskim ovdje ističem: Placido Belavić: Crtice iz prošlosti Vukovara, Vukovar 1927.; Ivan Bojničić: Der
Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899.; S. Cöcilia Bonn: Vukovarska grofica Sofija – sestra Monika – Eltz (prev. o.
Damjan Damjanović); Josip Bösendorfer: Crtice iz Slavonske povijesti, Osijek 1910.; Igor Karaman: Privreda i društvo
Hrvatske u 19. stoljeću; Josip Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848., 1. Zagreb 1994.
11
VDG JAHRBUCH 2003
darovati kome je želio. U toj kategoriji našao se uskoro i vukovarski posjed zajedno sa
Starim i Novim Vukovarom i drugim brojnim okolnim mjestima. Međutim, u proljeće
1728. godine darovao je kralj Karlo VI. (1685.-1740.) vukovarski posjed grofu
Johannu Ferdinandu Küffsteinu u zamjenu za njegov posjed Dioszeg u Ugarskoj. No
samo dva mjeseca kasnije kupio je grof Küffstein od baruna Wilhelma Pfeffershöfena
posjede Tovarnik i Sotin i pripojio ih vukovarskom posjedu. Taj kupoprodajni
postupak potvrdio je uskoro, to jest 1731. godine i sam kralj Karlo VI. tako što je
vukovarskom posjedu darovao još nekoliko mjesta na njegovom zapadnom dijelu:
Antin, Bobota, Korođ, Pačetin, Tordinci, Trpinja i Vera. Time je konačno oblikovano
vukovarsko vlastelinstvo, osim što su neka mjesta za vrijeme reorganizacije
hrvatsko-slavonskih županija i Vojne granice koju je započela Marija Terezija došla
pod vojnu upravu. No, već prije spomenute reorganizacije, vukovarsko je
vlastelinstvo došlo u posjed grofova Eltz i u njihovoj vlasti ostalo je kroz punih dvije
stotine godina, odnosno do kraja Drugog svjetskog rata (god. 1945.).
Naime krajem godine 1736. prodao je grof Küffstein cijelo vukovarsko
vlastelinstvo izbornom knezu nadbiskupu Mainza grofu Karlu Filipu Eltzu za 175.000
rajnskih guldena. Sada su prošireni posjed činila mjesta Stari i Novi Vukovar,
Banovci, Berak, Bogdanovci, Čekovci, Đeletovci, Ilača, Ilinci, Jankovci, Laze, Lovas,
Mala Vaška, Mikluševci, Mohovo, Negoslavci, Nijemci, Novak, Opatovac, Oriolik,
Petrovci, Slakovci, Svinjarevci, Šarengrad, Tompojevci, Tovarnik i Sotin te prije
(1731.) priključeno bivše carsko dobro u već spomenutim mjestima (Antin, Bobota,
Korođ, Pačetin, Tordinci, Trpinja i Vera).2 Ističem da je grof Karlo Filip Eltz također
pripadnik jedne od najstarijih i najzaslužnijih njemačkih velikaških obitelji koja se
spominje već u 12. stoljeću, a kasnije se tijekom stoljeća razdijelila u više plemićkih
grana. No, budući, da je grof Karlo Filip Eltz uvelike pomagao Karlu VI. u ratu protiv
Francuske, primao je u ime naknade od dvorske Komore pet tisuća guldena godišnje i
čekao priliku na slobodno vlastelinstvo, car i kralj Karlo VI. potvrdio je 1737. godine
kupnju vukovarskog vlastelinstva. No budući da je grof Filip Eltz već bio u visokim
godinama i uskoro umro (1743.) on je već 1738. oporučno ostavio vukovarsko
vlastelinstvo svome nećaku grofu Anselmu Kazimiru Franji Kempenichu Eltz
(1709.-1778.)3. Premda su obojica već 1741. dobila hrvatski indigenat, grof Filip Eltz
nije nikada dolazio u Hrvatsku, pa stoga nije niti vidio vukovarskoga vlastelinstva.
Njegovu upravu povjerio je svojim ljudima, koji se na povjerenom poslu nisu valjano
ponašali. Zato je grof Anselmo Kazimir Eltz naslijedio vukovarsko vlastelinstvo u
doista lošem stanju, koje se još više pogoršalo nakon epidemije kuge koja je harala
između 1738. i 1742. godine. Sve je to ponukalo grofa Kazimira Eltza, koji je
povremeno dolazio u Hrvatsku, da proda vukovarsko vlastelinstvo. No kako se nije
našao odgovarajući kupac, on je odustao od prodaje i dao se na obnovu vlastelinstva,
prije svega gospodarsku. A u gradu Vukovaru započeo je gradnju lijepog baroknog
dvorca koji je u obliku prizemnice završen za nepune dvije godine (1749.-1751.),
premda je kasnije još dograđivan (1781. te 1821. i 1824. godine). Budući da su u
2
3
Više o posjedima grofova Eltz na vukovarskom vlastelinstvu kao i njihovu značenju vidi Stjepan Sršan, n. dj., 143-158.
Ističem da su grofovske i inače velikaške obitelji, osobito njihovi muški članovi nosili više krsnih imena u čast svojih predaka, ali
ih ovdje ne navodim, kako bih izbjegla preopterećenje teksta i moguću zbrku kod čitatelja. Odabirem stoga najvažnije nosivo ime.
12
VDG JAHRBUCH 2003
Vukovaru već ranije dovršeni franjevački samostan te znamenita crkva Sv. Apostola
Filipa i Jakova (sagrađeni 1723.),4 grofovi Eltz nastavili su pomagati djelatnost
franjevaca, a što je sve zajedno davalo gradu Vukovaru sve ljepši izgled, također i u
urbanom smislu. Osim toga, grof Kazimir dao je 1755. godine jedan manji dio svoga
vlastelinstva u zakup plemiću Jakobu Pohru de Rosenthalu na 32 godine uz godišnju
zakupninu od 2000 rajnskih forinti, ali je umro prije isteka toga roka (u Mainzu 1778.
godine). No, budući da je kraljica Marija Terezija već ranije, to jest 1771. godine
obdarila grofove Eltz s pravom naslijeđivanja vukovarskog vlastelinstva u prvom
muškom koljenu, kao i s pravom neotuđivosti istog vlastelinstva od porodice Eltz i to
poradi njihove “vjerne službe” kruni, vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je grof Hugo
Filip Eltz (rođen u Mainzu 1742.-1818. godine).
Grof Filip Hugo Eltz stekao je visoku naobrazbu, a uz to je i mnogo putovao po
svijetu. Također je baštinio posjede i grad Entville u Njemačkoj, gdje su se nalazili i
poznati rajnski vinogradi, šume i lovišta. Premda se ni on nije za stalno nastanio u
Vukovaru, ipak je uspio sva ta zapadno-europska iskustva prenijeti u Hrvatsku,
odnosno na vukovarsko vlastelinstvo, koje je iz temelja obnovio i reorganizirao. Uveo
je racionalno gospodarenje, centralno knjigovodstvo, mjerenje zemljišta (katastar) i
drugo. Hugovim je nastojanjem otvorena u Vukovaru prva ljekarna (1791.) koja se
nalazila u vlasništvu Feliksa Kirchbauma. A u vrijeme ponovne epidemije kuge koja je
zavladala 1795. i 1796. godine dao je načiniti plan za izgradnju bolnice u Vukovaru
do čega tada nije došlo, premda se i u njegovo vrijeme mnogo gradilo. Osim lijepih
zidanica, među kojima se ističe i lijepo izgrađena županijska zgrada (1777.) tu je i
lijepo sagrađen kameni most preko rijeke Vuke (1792.), te lijepo ukrašeno pročelje
dvorca zidnim satom. Štoviše, 1784. utisnut je na dvorac i grb obitelji Eltz, koji
postaje i dijelom grba grada Vukovara, što je prema nekima značilo da oni od sada
žele tu stanovati i izbliza voditi brigu o cjelokupnom vlastelinstvu. Umro je grof Hugo
Eltz 1818. godine, a obnovljeno i izgrađeno vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je
njegov sin Emerik Josip Nepomuk (rođen u Mainzu 1765. godine i u tom je gradu
umro 1844. godine).
Grof Emerik bio je brižno odgojen i primio je visoku naobrazbu. Već od mladosti
stupio je u carsku državnu službu te obnašao visoke službe također i na europskim
dvorovima - primjerice u Španjolskoj, zatim također u Brazilu, gdje je bio izvanredni
carski veleposlanik, itd. U međuvremenu je imenovan i velikim županom
starodrevne Srijemske županije (1808.) i tu je dužnost obnašao sve do svoje smrti. A
svečano ustoličenje, i to prema starim hrvatskim običajima, održano je u Vukovaru
1818. godine. No, budući da je često morao izbivati, osobito za vrijeme
Austro-francuskog rata, a koji se odnosio i na Napoleonovu okupaciju većeg dijela
hrvatskih zemalja (Dalmacija s otocima, Istra i dr.), skupštine vukovarske županije
nisu mogle biti uvijek redovito održavane. Inače je grof Emerik rado prijateljevao s
hrvatskim franjevcima i pomagao njihovo djelovanje, ne samo u Vukovaru i
4
O gradnji dvorca, crkve Sv. Filipa i Jakova, kapele Sv. Ivana Nepomuka, i dakako urbanoj izgradnji grada u to vrijeme vidjeti
također: Anđela Horvat – Radmila Matejčić – Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982, 98, 116, 124, 131, 273,
294-296.
13
VDG JAHRBUCH 2003
Šarengradu, nego također i u gradu Osijeku, pa su ga oni rado pozivali i na svoje
kapitularne skupštine, kojima je također prisustvovao.5
Međutim zbog svoje prevelike zauzetosti u državnim službama, za koje je dobio
visoka odlikovanja i više drugih priznanja i što mu je podizalo autoritet i ugled u
Srijemskoj županiji, nije se mogao osobno brinuti za razvoj gospodarstva na
vukovarskome vlastelinstvu. Zato je taj posao prepustio upraviteljima koji su doista
nastavili razvijati sveukupno gospodarstvo na onim temeljima koje je postavio grof
Hugo Eltz. Međutim, svi sinovi koje je grof Emerik imao u braku sa svojom drugom
suprugom Marijom (rođ. groficom Somogy) pomrli su prije njega (1844.), pa je
vukovarsko vlastelinstvo naslijedio Emerikov puno mlađi brat Johan Filip Jakob Eltz
(1779. – 1844.). Međutim, i on je umro još iste godine (11. prosinca 1844.) i to na
putu iz Beča u Vukovar, kamo nije stigao. Sada je vukovarsko vlastelinstvo naslijedio
njegov sin Hugo Filip Karlo.
II.
Grof Hugo Filip Karlo (1817. – 1848. godine) premda je baštinio također i velike
posjede u Njemačkoj, on je uskoro došao u Hrvatsku i nastanio se u Vukovaru. Godine
1846. vjenčao se s groficom Ludvinom Pejačević, sestrom grofa Petra Pejačevića koji je
bio veliki župan Virovitičke županije. Osim što je nastavio voditi vukovarsko
vlastelinstvo, mnogo je truda uložio oko moguće izgradnje željezničkih prometnica u
Hrvatskoj. Tako je već godine 1845. grof Hugo Eltz izabran predsjednikom odbora za
izgradnju željezničke pruge Vukovar-Rijeka, a koji je imao svoje sjedište u Vukovaru.
Štoviše, u tu je svrhu radio i na osnivanju dioničkog društva koje bi radilo na što
skorijem ostvarenju, dakle izgradnji spomenute pruge. A nakon objavljenog
službenog poziva u istu svrhu, uz ostale hrvatske velikaše, grof Hugo Filip Karlo Eltz
upisao je dionice u vrijednosti od osamdeset tisuća forinti. Recimo također i da su svi
ostali dioničari položili po manje novčane sume. Društvo dioničara ovlastilo je
također grofa Eltza da u tu svrhu, dakle gradnje pruge, koja bi osim glavne linije
Vukovar-Rijeka preko Siska i Karlovca, imala još dva ogranka Vukovar-Osijek i
Osijek-Vrpolje, zatraži suglasnost, ali i financijsku pomoć od ugarske vlade, a što se
tiče dozvole gradnje u pogledu terena i od Magistrata grada Osijeka. U tu svrhu grof
Eltz vodio je i brojnu službenu korespondenciju, također i s gradom Rijekom, odakle
su dolazile i poteškoće, jer su nekoji nakon početnih dogovora, predlagali prugu
Zemun-Rijeka. Međutim, sve poduzete radnje kao i već dobrim dijelom gotove
projektantske radove, koje je načinio ing. F. Kreutzer, morale su biti prekinute uslijed
burnih događaja godine 1848. Recimo i to da se grof Hugo Filip Eltz slagao s
politikom hrvatskog Sabora i dakako bana Josipa Jelačića, a to je značilo i s odlučnim
otporom hrvatske državne politike prema nastojanjima hegemonističke politike
ugarske vlade u odnosu na Hrvatsku. A o velikom povjerenju što ga je grof Eltz uživao
u hrvatskoj javnosti svjedoči i činjenica da ga je hrvatski Sabor god. 1848., a kojemu je
predsjedao ban Jelačić, izabrao za člana saborskog odbora koji će voditi pregovore u
5
Stjepan Sršan, n. dj. 143-158; Isti, Osječki ljetopisi 1686. – 1945., Osijek 1993., 142.
14
VDG JAHRBUCH 2003
poslu pomirenja s Ugarskom.6 Međutim pregovori, kojima je s hrvatske strane
predsjedao sam ban Josip Jelačić nisu dali rezultata, pa je već u jesen iste godine
došlo do rata s Ugarskom. Nažalost, u tom ratu stradao je i grof Hugo Eltz. Kada se
26. listopada 1848. vraćao iz Retfale kraj Osijeka (kamo je sklonio svoju obitelj) kući u
Vukovar, uhvatili su ga pripadnici srpske vojske i mučki ubili pred njegovim vlastitim
dvorom u Vukovaru.
Veliki prijatelj bana Josipa Jelačića, Josip Neustädter ovako je opisao taj nesretni
događaj:
Mladi grof Eltz, oženjen kćerkom grofa Petra Pejačevića, jednog od najbogatijih
veleposjednika u Srijemu, koji je u to doba živio povučeno u svom dvorcu u Retfali, nedaleko od
osječke tvrđave, često je odlazio u posjetu tastu i svojoj ženi, koja je boravila kod oca. Zbog čestih
putovanja u Retfalu, mladi grof Eltz postaje sumnjiv Srbima u Vukovaru, gdje je boravio u
svojoj lijepoj palači. Grof Petar Pejačević bijaše poznat po svojim simpatijama prema
Mađarima, te su zbog toga povjerovali da je i mladi grof Eltz povezan s neprijateljima Srba i
denunciraše ga kao mađarskog doušnika srpskom odboru u Karlovcima. Uskoro nakon tog
prokazivanja u Karlovcima, 2. krajiški - tobože narodni - bataljun iz Petrovaradina pojavi se
nenadano u Vukovaru, i razvrsta se u bojne redove u ulici pred dvorcem grofa Eltza. Kapetan
Vurdelja, već poznat po svom nečasnom ponašanju u Mitrovici, krene pod trijem dvorca s
odredom vojnika; naredi da pozovu mladog grofa, koji se pojavi nešto kasnije i upita ga što želi.
Kapetan Vurdelja odgovori da ima naređenje da ga uhiti i odvede u Karlovce. Grof ga
uvjeravaše u svoju nevinost i poštenje, ali Vurdelja, žedan krvi toga poštenog mladog čovjeka,
dade unaprijed dogovoreni znak vojniku koji stajaše iza grofa te mu ovaj zabi bajunetu u leđa,
tako da mu je vrh izašao sprijeda kroz prsa. Grof pade na koljena, proboden, krvav, moleći da
mu poštede život; ali, Vurdelja je ostao neumoljiv, te su uskoro udvostručeni udarci bajuneta
ugasili život tog nesretnog mladog plemića. Njegovo mrtvo tijelo bačeno je na hrpu gnoja, a
bataljun i njegov zapovjednik hladnokrvno promatrahu to zločinačko umorstvo izvršeno s
nečuvenom okrutnošću. Neka je vječna sramota njihovoj uspomeni!
Bataljun je odmah zatim napustio Vukovar, a Vurdelju, tog kanibala, Srbi
smatrahu odlučnim rodoljubom. Nakon odlaska bataljuna, grofove sluge odniješe
mrtvo tijelo svog voljenog gospodara u podrum, gdje ga u potaji privremeno
sahraniše. Tek se godine 1849., kad se ban Jelačić našao sa svojom armijom u
Srijemu, grof Petar Pejačević usudio svečano sahraniti svog zeta, grofa Eltza, u
obiteljsku grobnicu. Pejačević je poduzeo sve moguće korake u Beču, pokrenuo je
nebo i zemlju, da bi zločinci bili kažnjeni, ali je tek 1849. sudska komisija stigla u
Vukovar da bi izvršila potrebnu istragu te otkrila stvarne krivce. Tek što je istražna
komisija započela rad, opozvana je ministarskom odlukom u Beč, gdje su je Srbi
denuncirali, tvrdeći da je navodno pod utjecajem mržnje grofa Pejačevića i
neprijateljstva prema srpskom narodu, te se tako stvar nije pomaknula s mjesta do
danas. Vrlo je vjerojatno da se carska vlada godine 1849. bojala da bi stroga i pomna
istraga omogućila otkrivanje prevelikog broja krivaca i kompromitirala utjecajne
6
Podaci se temelje na izvoru cit. u bilj. 5 i 1. Usp. također: Zapisnici Sabora Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije 1848, čl. XX.
15
VDG JAHRBUCH 2003
osobe; čini se da tada još nije bio trenutak za njihovo kažnjavanje, jer se srpski narod
nalazio pod oružjem, a mađarska revolucija još nije bila zgažena.
Javno mnijenje je, međutim, osudilo kapetana Vurdelju. Ušavši, nakon predaje
tvrđave i njezina ponovna zaposjedanja od strane carskih postrojbi, u jednu osječku
kavanu, Vurdelja se obratio kapetanu jedne krajiške pukovnije iz Varaždina da bi s
njim stupio u razgovor, ali mu je hrabri kapetan okrenuo leđa rekavši povišenim
glasom: “Ne razgovaram s ubojicom grofa Eltza!“ Kraj kapetana Vurdelje nije poznat,
ali srećom, njegovo se ime ne nalazi više u vojnom almanahu.7
Recimo i to da su istom godinu i pol dana kasnije, to jest 26. svibnja 1850. Hugovi
posmrtni ostaci svečano sahranjeni u kripti franjevačke crkve, a prije toga ukop
mrtvoga Hugova tijela obavljen je u najvećoj tišini u dvorskome vrtu iza tamošnje
kapelice.
III.
Nakon smrti grofa Huge Eltza, kao i uspostave reda od strane hrvatske vojske,
vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je njegov brat grof Dragutin (Karlo) Eltz (rođen
1823. godine). On se u mladosti posvetio vojničkom pozivu, pa je u burnim
događajima 1848./49. sudjelovao na europskim bojištima (Schleswig-Holstein).
Budući da je po ocu naslijedio posjede u Njemačkoj, a po bratu i u Hrvatskoj, on je
1852. napustio vojnu službu te uskoro oženio udovicu svoga brata Huge groficu
Ludvinu (rođ. Pejačević), te postao jedan od najmoćnijih veleposjednika u Evropi.
Premda je nakon godine 1848. naslijedio razoreno i opljačkano vukovarsko
vlastelinstvo on se hrabro posvetio njegovoj obnovi i uskoro ga učinio jednim od
najuzornijih gospodarstva u Europi. Naime, kao iskusan gospodar uveo je tada
najmoderniju metodu racionalnog gospodarenja. To znači, uz pomoć kao i prema
uzoru svojeg gospodarstva u Njemačkoj, podmirio je dugove, a zatim uveo
intenzivnu obradu zemlje uz pomoć modernih agrotehničkih mjera kao i velikih
investicija. Nabavio je također moderne strojeve, umjetna gnojiva, selekcionirano
sjemenje itd. Sve je to pomoglo da je započeo gajiti stočarstvo, osobito konjogojstvo,
koje je također podigao na europsku razinu. Dakako, uveo je i racionalno šumsko
gospodarenje, podigao je također lov, itd. Njegov primjer slijedila su ne samo
susjedna sela već i druga vlastelinstva, pa je tako grof Dragutin Eltz uvelike pridonio i
obnovi cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Istovremeno, njegova se supruga
Ludvina isticala kao donatorica franjevačkoga samostana i crkve u Vukovaru.8
I ne samo to. Zajedno s biskupom J. J. Strossmayerom poradio je na osnivanju
“slavonskog Konzorcija” u pogledu toliko potrebne izgradnje željezničke pruge
Vukovar-Rijeka. I u tom smislu potpisao je uz predsjednika Konzorcija biskupa
Strossmayera i zasebnu Predstavku vladaru, dakle kralju Franji Josipu I. u Beč.
Godine 1856. bio je i član “sjajne deputacije slavonskih velikaša”, koju je predvodio
7
8
Josip Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., Knj. 1, Zagreb 1994., str. 110-111, 340.
O istaknutim ženama iz hrvatske grane grofova Eltz pripremam poseban rad, a njegov sadržaj nadam se izložiti već na slijedećem
simpoziju kojega krajem svake kalendarske godine priprema – i to vrlo uspješno Njemačka narodnosna zajednica u Osijeku.
16
VDG JAHRBUCH 2003
sam biskup Strossmayer, također kralju u Beč, tražeći ne samo suglasnost već i nužnu
financijsku potporu, dakle financijske zajmove. Kako su i u pismenoj Predstavci
izložili, projektirana pruga bi spojila Dunav kod Vukovara s Jadranom kod Kraljevice
ili Rijeke, a s druge strane bi spojila Dunav s Temišvarom, pa tako s Erdeljem,
Vlaškom i Crnim morem. Također su upozoravali kralja, da će više od sto osamdeset
milijuna forinti srebra dati velike njemačke i pariške trgovačke kuće. No do toga, kao i
osnivanja modernih bankovnih ustanova u gradu Osijeku, a za koje se također
zalagao grof Dragutin Eltz nije se tada moglo, zbog neriješene državno-pravne
problematike, dakle novog političkog položaja Hrvatske, ali i cijele Habsburške
monarhije, koji su morali biti uređeni nakon događaja godine 1848.
U jednom kratkom prikazu nije moguće navesti sve aktivnosti grofa Dragutina
Eltza, a koje je on učinio za vrijeme svoje duge uprave vukovarskim vlastelinstvom, to
jest sve do svoje smrti 1900. godine. Ipak recimo, da je za proširenje i daljnje
ukrašavanje crkve Sv. Filipa i Jakova darovao 5000 forinti. Bio je također i prvi
dioničar Prve osječke štedione (god. 1861.), pa su njegov primjer slijedili i drugi
hrvatski velikaši i poduzetnici. Godine 1894. poklonio je gradu Vukovaru zemljište na
kojem je sagrađena gimnazija. A kako zbog političkih okolnosti nije mogao graditi
željeznice, grof Dragutin Eltz gradio je poštanske ceste, pivovare i ciglane, te
mecenatski pomagao razvoj kulture i umjetnosti, zatim osobito razvoj pučkog
školstva i javnog zdravstva. Riječ je o poznatoj vukovarskoj bolnici koja je sagrađena
1857. godine i za koju je grof Dragutin Eltz, uz ostalo, darovao i drvenu građu.
Upravo se ta bolnica, također i uz pomoć grofova Eltz istaknula u zbrinjavanju
ranjenika za vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1875.-1878.), ali i kasnije.
Također je promicao trgovinu i obrt, a hrvatske poljoprivredne proizvode kao i
kvalitetna vina s vukovarskog vlastelinstva izlagao je na međunarodnim izložbama u
Londonu, Parizu, Beču i drugdje. Štoviše, zbog njegova velika ugleda, izabran je i za
člana
hrvatskog
Odbora
koji
je
pripremio
i
organizirao
Prvu
hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku Gospodarsku izložbu u glavnom gradu Zagrebu
1864. godine, a jednako tako i članom odbora koji je pripremio i veliku Jubilarnu
izložbu hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu 1891. Dakako, na obje
izložbe izlagao je različite proizvode i robu s vukovarskog vlastelinstva i sam grof
Dragutin Eltz. Zato mu je Zemaljska vlada u Zagrebu podijelila brojna odlikovanja i
priznanja. 9
Nakon smrti grofa Dragutina Eltza, naslijedio je vukovarsko vlastelinstvo njegov
sin grof Jakob Eltz (1860. - 1906.). Što se tiče razvoja gospodarstva, on je nastavio
očevim putem, osobito u pogledu vinogradarstva i šumarstva. Također je osnivao
ciglane, uveo telefon i na pustare, utemeljio vukovarsku kudeljaru i predionu kao
dioničko poduzeće (1905.) i drugo. Također je radio na proširenju dvorca zajedno sa
sporednim zgradama, a dao je izgraditi i arteške bunare širom vlastelinstva. Premda
se ni on, kao ni njegov otac, nije izravno bavio politikom, ipak je grof Jakob Eltz kao
virilni član Hrvatskog sabora, također i u saborskoj periodi 1887. - 1892. pristao da
9
Stjepan Sršan, n. dj. 143-158; Agneza Szabo, n. dj. 12-14; Zdenka Baždar, Uloga grofa Karla Eltza u podizanju gospodarskih
prilika na području Vukovara, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2002., str. 23-29.
17
VDG JAHRBUCH 2003
bude član saborskog odbora za poslove unutarnje zemaljske uprave te odbora za obrt
i trgovinu, komunikacije i javne radnje. Nešto kasnije izabran je i za člana saborskog
odbora od jedanaest članova koji će razmotriti prijedlog zastupnika Erazma Barčića i
njegovih istomišljenika u pogledu ostvarenja što skorijeg povratka južne Hrvatske, to
jest Dalmacije s otocima, pod vlast hrvatskog Sabora i bana. Istovremeno, bio je i
izaslanik Hrvatskoga sabora u radu donje kuće Zajedničkog sabora u Budimpešti.10
Grof Jakob Eltz umro je 22. lipnja 1906. godine u Vukovaru, u 46. godini života.
Prema načinjenoj oporuci iz 1902. godine, nasljednik vukovarskog vlastelinstva bio je
njegov još mladi sin Karlo (1895.-1922.). Vođenje gospodarskih poslova koje više ne
postiže ranije uspjehe preuzeli su najprije Jakobova supruga Marija i njegov brat
Erwein, te kasnije i mlađi Karlo, koji je u međuvremenu završio osnovnu školu te
gimnaziju u Vukovaru. Mladi Karlo intenzivira jačanje kudeljare i predionice u kojoj
ima najjači ulog dionica (40 %), a time i vodstvo u poslovanju. Recimo i to da je 1913.
god. vukovarsko vlastelinstvo dobilo i dozvolu za gradnju uskotračne šumske
željeznice iz šuma Bokšić za Raču te Vukovar i Borovo. Osim toga, god. 1912.
podignut je prvi kat na dvorcu.11 Ovaj prelijepi dvorac kojega je nažalost razorila
srbo-četnička agresija na Republiku Hrvatsku 1991. godine i kojega će hrvatska
država obnoviti, slijedio je liniju glavne vukovarske ulice, a svečano mu se pročelje
otvaralo prema parku i impozantnom defileju rijeke Dunava. Nažalost, mladi grof
Karlo teško je stradao u automobilskoj nesreći. Na jednom zavoju nedaleko
Donauwörtha njegov se auto survao u provaliju i mladi je grof ostao na mjestu mrtav.
Ostavio je suprugu Sofiju, jednogodišnjega sina Jakoba (rođ. 22. 11. 1921.) te nešto
stariju kćer Jozefinu. Odgoj djece i upravu vlastelinstva preuzela je njihova majka
Sofija (rođena Löwenstein – Wertheim 1900. – 1982.) i Karlov brat Erwein do 1941.
godine. Jakob je tada postao punoljetan. U međuvremenu, grofica Sofija Eltz isticala
se kao stalna donatorica vukovarskog franjevačkog samostana i crkve i tamošnjih
škola, te glasovitog Svetišta Srca Isusova u Osijeku. Za gradnju toga Svetišta darovala
je grofica Sofija Eltz između 1936. i 1938. godine visoku svotu od 35.000 dinara i time
nadvisila sve ostale darovatelje zajedno. U istom razdoblju napisala je grofica Sofija
više književnih djela namijenjenih mladima, među kojima ističem igrokaz "Junakova
mladost", koji je posvećen hrvatskome banu Tomi II. Erdödyju i njegovoj ulozi u
slavnoj sisačkoj bitki 1593. godine. Isti igrokaz izveden je 1934. godine u Vukovaru.
Samo dvije godine kasnije objavila je knjižicu "Die schweigende Königin" u kojoj je
opisala 13 marijanskih svetišta u Hrvatskoj a među njima i poznata Kamenita vrata u
Zagrebu. Povremenim spisateljskim radom bavila se i kasnije sve do kraja života.12
Međutim, već godine 1944. morala je pred Rusima odseliti u Njemačku, a do kraja
1945. i ostali članovi ove zaslužne hrvatske velikaške obitelji. Nove komunističke
vlasti konfiscirale su njihovu imovinu bez naknade, a zaslužna imena grofova Eltz
nismo mogli naći niti u jednom hrvatskom leksikonu ili enciklopediji sve do
demokratskih promjena 1990. godine. Recimo i to, da se potomak ove hrvatske
10
11
12
Dnevnik Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1887.-1892., Zagreb 1897., III, 23, 94, 205.
Izvor cit. u bilj. 4 i 9.
S. Cöcilia Bonn, Vukovarska grofica Sofija – sestra Monika – Eltz, Vukovar 2000., 24-25; 28-30; 40-41. Zahvaljujem kolegici
dr. sc. Snježani Paušek-Baždar što me je upozorila na ovu vrijednu knjigu.
18
VDG JAHRBUCH 2003
velikaške porodice grof Jakob Eltz također nakon demokratskih promjena 1990.
stavio na raspolaganje suverenoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj te obnaša visoke
i odgovorne političke dužnosti. Osim toga, grofica Sofija Eltz nakon što se smjestila u
Njemačkoj i nakon što su njezina djeca odrasla i situirala se, ona je uz njihovu
suglasnost stupila godine 1953. u benediktinski samostan Sv. Hildegarde gdje ostaje
kao uzorna redovnica pod imenom sestra Monika sve do svoje smrti 16. veljače 1982.
godine.13
Prema tome možemo zaključiti da je hrvatska grana grofova Eltz ne samo zadužila
razvoj hrvatske kulture i prosvjete, te gospodarstva, nego je postavljala i solidne
temelje njihovoj modernizaciji. Nažalost, teške posljedice Prvog svjetskoga rata
(1914.-1918.), a još više Drugoga svjetskog rata (1939.-1941.-1945.) gotovo su
uništile sve modernizacijske temelje koje su članovi ove velikaške obitelji zajedno s
hrvatskim narodom gradile gotovo dva stoljeća. Međutim, sačuvana povijesna vrela i
kulturni spomenici još uvijek govore o njima također i u smislu novih poticaja i
primjera.
Der kroatische Zweig der Grafen Eltz von Vukovar
in der Nationalgeschichte und Kultur
Der kroatische Zweig der Grafen Eltz kommt Mitte des 18. Jahrhunderts nach
Kroatien und bleibt hier bis Mitte des 20. Jahrhunderts. Auf dem bekannten
Grossgrundbesitz in Vukovar, der besonders im wirtschaftlichen Sinne bedeutsam
wird, bildete sie die Basis der Modernisierung des Landes, auch die Kultur- und
Schulentwicklung mit einschliessend. Darüber zeugen reiches und aufbewahrtes
Archivmaterial, aber auch Kulturdenkmäler. Leider müssten Ende des Zweiten
Weltkrieges auch die Mitglieder dieser kroatischen Grossgrundbesitzerfamilie
deutscher Herkunft, Kroatien vor den Russen (der Roten Armee) verlassen und in
ihre Urheimat Deutschland zurückkehren. Kroatien und der Grossgrundbesitz
Vukovar bleiben, aber, zusammen mit der Stadt Vukovar in ihrer Erinnerung,
worüber auch das Wiederkommen des Grafen Jakob Eltz nach den demokratischen
Änderungen (1990) zeugt, als er sich der souveränen und international anerkannten
Republik Kroatien zur Verfügung stellt, in der er hohe und verantwortliche politische
Verpflichtungen trägt.
13
Izvor cit. u bilj. 12.
19
VDG JAHRBUCH 2003
Stanko PIPLOVIĆ
Visoki časnici Austrijske ratne mornarice
UDK: 359-05: 94(436)”18/19”
Izvorni znanstveni rad
Na osnovu podataka iz periodike iz 19. i početka 20.
stoljeća prikazani su životopisi austrijskih admirala,
posebno zapovjednika flote i mornarice. Ti časnici su
svojim djelovanjem bitno doprinjeli njenom razvoju i
velikom usponu. Tako je stvorena respektabilna pomorska
sila sposobna izvršavati ne samo složene ratne operacije
već i znanstvena istraživanja.
Kampoformijskim mirom 1797. godine Austrija je dobila čitav teritorij na istočnoj
obali Jadrana koji je stoljećima bio u posjedu Venecije. Pored toga, od ranije je imala
pod svojom upravom Hrvatsko primorje i okolicu Trsta. Na taj je način čitavo
primorje od Venecije, preko Trsta, Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije potpalo pod
austrijsku vlast. Od ostataka venecijanske flote i iz mora izvađenih brodova, formirala
je Austrija malu mornaricu koja nije činila nikakvu pomorsku snagu. U velikim
sukobima europskih velesila početkom 19. stoljeća ratna sreća se mijenjala pa je te
krajeve neko vrijeme držao Napoleon, a onda su odlukom Bečkog kongresa 1815.
godine definitivno potpali pod Austriju.
Nova vlast je dobila manji broj ratnih brodova nego što je ostalo poslije povlačenja
Francuza i arsenal u Veneciji. Ni oni nisu mnogo vrijedili. A država je smatrala kako je
i ta mala flota dovoljna, jer nisu prijetili ratni sukobi. Jedina opasnost u početku su
bili pirati iz Sredozemlja od kojih je trebalo braniti Jadransko more. Ipak, postupno,
mornarica je napredovala. Godine 1823. imala je dvije samostalne flotile, jednu u
napuljsko-siciljanskim vodama, a drugu na Levantu. Zapovjednici brodova bili su
isključivo Talijani. Središnja vlast Monarhije nije se u početku mnogo zanimala za
razvitak mornarice. Međutim, sve se to osvetilo 1848. kada je buknula revolucija koja
je zahvatila i Veneciju odakle su Austrijanci bili izbačeni. Brodovi su se priključili
revolucionarima.1
Austrija je slomila revoluciju. Iz tih događaja zaključilo se da Venecija ne smije
dalje biti ratna luka pa je tada za glavnu bazu izabran Trst. Pročišćen je časnički zbor i
pristupilo se temeljitom preustroju organizacije. U tu svrhu pozvala je austrijska
vlada 1849. istaknutog pomorca i organizatora, danskog časnika Hansa Bircha
Dahlerupa da stupi u njenu službu i organizira mornaricu. On je kao viceadmiral
preuzeo zapovjedništvo nad austrijskom mornaricom. Po naređenju cara Franje
1
Grga Novak: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća. Beograd 1962. 386 i 412-415.
21
VDG JAHRBUCH 2003
Josipa I. bio je na čelu povjerenstva koje je 1850. godine obišlo istočnu obalu
sjevernog Jadrana kako bi se pronašlo mjesto koje bi najbolje odgovaralo za gradnju
nove glavne ratne luke. Izabrana je Pula, jer je raspolagala prostranim i zaštićenim
akvatorijem, imala velike strategijske pogodnosti, a položajem osiguravala prijeko
potrebne uvjete za opskrbu složenog vojnopomorskog sustava. Grad se pretvorio u
ogromno gradilište. Tako se kroz sedamdesetak godina u Puli izgradila moćna
mornarička infrastruktura s brodogradilištem, arsenalom, vojarnama, upravnim,
znanstvenim, stambenim i zdravstvenim objektima te utvrđenjima. Podignuta je čak
posebna crkvom i groblje. U njoj je stacionirala glavnina flote.2
Efikasnom blokadom s mora, Dahlerup je doprinjeo kapitulaciji Venecije1854.
Službeni jezik postao je njemački, a Pulu je učinio glavnom lukom. Tamo se počeo
izgrađivati arsenal. Godine 1854. zahvalio se na dužnosti zapovjednika i vratio se u
Dansku. U vremenu od 1861. do 1863. ponovno se vratio. Služio je kao stručni
savjetnik za mornaricu u Beču, a pred rat koji su povele Pruska i Austrija protiv
Danske napustio je Austriju.
Nastupom druge polovice 19. stoljeća bio je vrhovni zapovjednik mornarice Franz
Wimpffen. On je ujedno bio i predsjednikom Pomorske vlade u Trstu koja je upravo u
to vrijeme osnovana. Bila je pod Ministarstvom trgovine, sa zadaćom izgradnje i
održavanja luka, uređenja morskih plovnih putova, reguliranja i unapređenja
ribarstva. Wimpffen je bio također civilni i vojni guverner Trsta i carev namjesnik
Austro-ilirskog primorja. Po činu je bio podmaršal.
U to vrijeme brat cara Franje Josipa I., nadvojvoda Ferdinand Maximilian služio je
u mornarici kao poručnik bojnog broda, ali je brzo
napredovao pa je već 1854. unaprijeđen za
kapetana korvete. Iduće godine došlo je do većih
promjena. Razdvojene su funkcije predsjednika
Pomorske vlade i zapovjednika mornarice. Na
prvu funkciju je došao Carlo Martens, a
Maximilian je postao vrhovni zapovjednik
mornarice, dobio čin kontraadmirala i nastanio se
u Trstu. Ubrzo je postao viceadmiral.3
Maximilian je bio veliki ljubitelj prirode i osoba
široke kulture. Mnogo je putovao po Sredozemlju.
On je 1856. godine počeo graditi u blizini Trsta u
zaljevu Grignano kaštel Miramare. Pristupio je
bonifikaciji čitavog okolnog terena kako bi tu
uredio park kao mjesto za rekreaciju, ali i za
4
Nadvojvoda Ferdinand Maximilian, botaničke pokuse. Godine 1857. imenovan je
guvernerom
Lombardo-Veneta
s
civilnim
zapovjednik ratne mornarice
2
3
4
Stanko Piplović: Fortifikacijski sustav Pule iz 19. stoljeća, potreba daljnjeg istraživana i zaštite. Godišnjak zaštite spomenika
kulture Hrvatske, Zagreb 1988.-89. gr. 14-15
AM III/1853. 13 i 22, IV/1854. 13 i 22, V/1855. 13 i 25, VII/1857. 33
Rosella Fabiani: Miramare. Trst 2000.
22
ovlastima pa se preselio u Milano, ali je često u Trstu. Stoga je tamo privremeno
preneseno i zapovjedništvo ratne mornarice.5 Gubitkom Lombardije 1859. godine
povukao se sa suprugom Carlottom za stalno u Trst gdje su se nastanili u kaštelu iako
još nije bio u potpunosti dovršen.
Te godine. dogodila se tragedija koja je dosta utjecala na Maximilianov život.
Ratni brik “Triton”, koji je bio usidren kod otočića Lokruma pred Dubrovnikom,
eksplodirao je. Stradala je gotovo čitava posada. Na tu vijest Maximilian pohitio je na
mjesto nesreće odati počast svojim ljudima Tom je prilikom posjetio otočić gdje je
poginulim mornarima dao podignuti križ. Iako je Lokrum bio zapušten, nadvojvodu
su očarale njegove ljepote. Otkupio ga je i preuredio stari samostan u ljetnikovac.
Okolo je uređen raskošni vrt s biljem i pticama dovezenim iz dalekih zemalja. Čitav
otočić je ispresjecan stazama koje su vodile do vidikovaca. To je postalo mjesto za
5
AM IX/1859. 37.
VDG JAHRBUCH 2003
odmor gdje je sa suprugom našao mirno utočište6. Ali sve je kratko trajalo. Godine
1863. prihvatio je krunu meksičkog cara čime su europske države željele riješiti teške
političke i društvene probleme u toj srednjeameričkoj državi. U travnju 1864. bračni
par je otplovio za Vera Crus, ali ga narod nije prihvatio. Situacija je izmakla nadzoru
pa je Maximilian 1867. u neredima završio tragičnom smrću.
Maximilian je znatno doprinjeo razvoju austrijske ratne mornarice. Po njemu su
dobile dvije utvrde naziv. Jedna je mali okrugli for na poluotoku Muzil u Puli. Sa
susjednim forovima branio je prilaz vojnopomorskoj bazi s otvorenog mora. Druga je
na glavici sv. Mihovila nad Komižom. Bila je naoružana s četiri topa i branila prilaz
prema mjestu Visu. I jedan ratni brod također je nazvan po njemu. To je bila
oklopljena fregata prvog reda s 16 topova i preko 500 ljudi posade. Sudjelovala je u
viškom boju 1866. i predvodila u napadu prvi odjel austrijske flote.
Jedan od najuglednijih časnika austrijske ratne mornarice bio je Wilhelm Freiherr
Tegetthoff. Rođen je u Mariboru 1827. Pedesetih godina bio je u činu poručnika
bojnog broda. Istaknuo se u austro-pruskom ratu protiv Danske 1864. godine kao
zapovjednik austrijskog flotnog odreda te u trećem talijanskom ratu za ujedinjenje
1866. kao zapovjednik austrijske flote. Te godine izbio je rat između Austrije i Italije
koja je željela uspostaviti prevlast na Jadranu. Talijanska flota pod zapovjedništvom
admirala Carla Persana isplovila je 16. srpnja iz Ancone, a 18. srpnja ujutro pojavila
se kod otoka Visa. Najprije je došlo do manjih početnih sukoba s namjerom da se
izvrši desant i bombardiranje viške luke. Pred otokom se 20. srpnja odigrala značajna
pomorska bitka. Austrijanci su uspjeli stvoriti nered i zabunu u talijanskom
borbenom poretku. Admiralski brod “Ferdinand Max” potopio je zapovjedni brod
oklopnjaču “Re d Italia.” Tako je daleko slabija austrijska flota pobjedila nadmoćno
talijansko brodovlje koje je u suton napustilo bojište pretrpjevši velike ljudske
gubitke. Tada je Tegetthoff promaknut u čin viceadmirala. Poslije završetka rata
austrijska flota je privremeno raspremljena.
Tijekom 1868. Tegetthoff je postavljen za novog zapovjednika ratne mornarice i
šefa Mornaričke sekcije Ministarstva rata. Pridonijeo je modernizaciji austrijske flote
i izradio program za gradnju 15 oklopnjača. Njegovom smrću 1871. usporen je
razvitak ratne mornarice. Mala budžetska sredstva omogućila su ostvarenje flotnog
programa samo u skromnom opsegu i to u vrijeme kada su druge pomorske države
počele graditi velike moderne brodove.7
Pomorski časnik sjajne karijere bio je Ivan Hinke. Rođen je 3. lipnja 1837. kao sin
državnog činovnika koji je služio u Veroni. Nakon završetka pomorske akademije,
stupio je 1853. godine kao kadet u ratnu mornaricu pa je 1856. dobio čin zastavnika
fregate, a 1858. zastavnika linijskog broda. Iduće godine je sudjelovao u ratnoj akciji
u Boki Kotorskoj. Kao poručnik linijskog broda bio je 1866. u bitci kod Visa gdje je
ranjen. U vremenu 1871.-1873. časnik je na korveti “Fasana” za vrijeme njezine
6
7
Frane Rački: Na Lokrumu. NL 13. IX. 1873. 1. - Erzherzogin Stephanie: Lacroma. Beč 1892. - Stanko Piplović: Lokrum kao
mjesto ladanja. Dubrovnik, Dubrovnik XIII/2002. Br. 1-2, 215-217.
Ferdinand Attlmayr: Krieg Österreich in der Adria im Jahre 1866. Pula 1869. - Admiral Tegetthoff, pobjednik bitke kod Visa.
Novo doba, Split 13. VIII. 1937. 7. -Petar Kuničić: Viški boj. Vis 1891.
24
VDG JAHRBUCH 2003
Prijestolonasljednik Rudolf sa suprugom i viceadmiral Moritz Sachs von Hellenau
misije u istočnoj Aziji gdje se posebno istaknuo. Godine 1874. imenovan je
kapetanom korvete te je zapovijedao s više ratnih brodova. Napredovao je dalje u
službi i 1884. postao kapetan linijskog broda i zapovjednik Mornaričkog zbora. Dvije
godine kasnije je predstojnik Prvog odsjeka u odjelu ratne mornarice. Kada su 1889.
godine prenošeni posmrtni ostaci poginulih mornara u viškom boju, 27. lipnja pred
prostranom se lukom usidrilo brodovlje ratne mornarice. Odjel se sastojao od
oklopnjača “Albrecht” i “Prinz Eugen” te 5 topovnjača pod zapovjedništvom
komodora Hinkea. Na “Prinz Eugenu” je bio i nadvojvoda Leopold. Uz visoke goste
svečanosti su prisustvovali načelnici Visa i Komiže, članovi Općinskog upraviteljstva i
brojni puk. Mjesni župnik služio je misu. Za vrijeme pogreba svirala je glazba
mornarice, a s brodova su gruvali topovi. Hinke je položio vijenac i održao prigodno
slovo.8
Kao kontraadmiral zapovijedao je Hinke 1889.-1891. zimskom eskadrom. Tada je
postao zapovjednikom tvrđave i ratne luke Pule.
Tijekom 1897. Hinke je opet zapovijedao zimskom eskadrom te je iste godine
poslan s velikom eskadrom na otok Kretu. Nakon povratka imenovan je
podadmiralom pa lučkim admiralom i zapovjednikom ratne luke Pule. Konačno je
8
Naši dopisi osobiti. NL 6. VII. 1899. 2.
25
VDG JAHRBUCH 2003
1901. umirovljen na vlastitu molbu pa mu je tom
prilikom dodijeljen čin admirala i veliki križ reda
Franje Josipa. Umro je 24. ožujka 1904. u Puli.9
Blizak carskoj obitelji bio je Moritz Sachs
(1844.-1934). Služio je u ratnoj mornarici i 1873.
godine promaknut u čin poručnika linijskog
broda. Pratio je nadvojvodu Rudolfa na njegovom
putovanju u Egipat i Palestinu. Bio je 1885.
zajedno s prijestolonasljednikom na brodu
“Miramar” na putovanju u Siriju. Nakon što je
unaprijeđen u kapetana korvete, od 1888. do
1892. carev je pobočnik. Kao kapetan fregate
zapovijedao je brodom “Saida” na njegovoj misiji
u Australiju, Kinu i Japan (1892.-1894). Nakon
povratka dobio je čin kapetana linijskog broda i
1895. odlikovan naslovom “von Hellenau” te
Admiral Maximilian Freiherr
uvršten u plemstvo. Poslije raznih vojnih dužnosti,
Daublebsky von Sterneck
1897.-1898. godine zapovijedao je jahtom
“Miramar” koja je bila na raspolaganju carici Elisabethi. Dodijeljen mu je viteški križ
Leopoldovog reda te je 1905. umirovljen kao viceadmiral. Nakon toga je živio u
Grazu, na svom posjedu Janina, Albaniji i od 1918. u Zagrebu.10
Aleksandar Eberan je rođen u Brnu 29. travnja 1829. Godine 1849. stupio je kao
kadet u ratnu mornaricu. Iste je godine sudjelovao u pomorskom ratu. I 1859. bio je
u bitci kao poručnik linijskog broda. Kapetan fregate postao je 1861, a kapetanom
linijskog broda 1866. Tada mu je odano posebno priznanje zbog osobnih zasluga pri
gašenju požara na fregati “Novara”. Zatim je 1878. imenovan zapovjednikom
pomorskog kotara u Trstu, a u listopadu te godine unaprijeđen je za kontraadmirala.
U vremenu 1879.-1881. zapovijedao je eskadrom. Nakon toga je imenovan
predsjednikom Trajnog topničkog povjerenstva. Godine 1883. postavljen je za
zamjenika predstojnika pomorskog odsjeka Ministarstva Friedricha Böcka, a zatim je
vodio poslove odsjeka do imenovanja Sternecka Böckovim nasljednikom. Tijekom
1886. unaprijeđen je u čin podadmirala, 1891. postao je pravim tajnim savjetnikom,
a 1896. admiralom. Umirovljen je 1. studenoga 1897. Umro je u Beču 26. prosinca
1915. godine.11
Među najtipičnijim časnicima austrijske ratne mornarice bio je Maximilian
Freiherr Daublebsky von Sterneck. Rođen u Klagefurtu 1829. godine, školovan na
Mornaričkom koledžu u Veneciji. Pedesetih godina bio je u činu poručnika fregate i
poručnika bojnog broda. Punih je pola stoljeća služio u ratnoj mornarici napredujući
u karijeri do najvišeg čina. Naročito se istaknuo u bitci kod Visa kada je kao kapetan
9
10
11
+ Admiral Ivan pl. Hinke. SD 30. III. 1904. 3.
Jorg C. Steiner: Der K. u K. Hofstaat 1858-1918. Beč 1997. 29
AM V/1855. 28 i VI/1856. 31. -+Admiral Eberan. SD 2. I. 1915.
26
VDG JAHRBUCH 2003
bojnog broda zapovijedao admiralskim brodom fregatom “Erzherzog Ferdinand
Max”.
Godine 1886. organizirani su veliki manevri austrougarske ratne mornarice na
Jadranu. U Boku Kotorsku je doplovila flota pod zapovjedništvom admirala
Sternecka. Tom prilikom admiral je utvrdio pogodnost i stratešku važnost Tivta za
izgradnju pomorskog arsenala s obzirom na udaljenost pomorske baze Pule od
Ortranskih vrata i prirodnu pogodnost zaštićenog zaljeva. To su uvjetovale složene
međunarodne političke prilike sedamdesetih i osamdesetih godina, posebno
crnogorsko-turski rat, krivošijski ustanak i međunarodna blokada Grčke. Zbog toga je
austrougarska flota sve više operirala u vodama južnog Jadrana. Izvijestio je o tome
Mornaričko odjeljenje u Beču što je povoljno primljeno. Odlučeno je o izgradnji
vojnopomorskog uporišta s arsenalom kao isturene ekspoziture pulskog arsenala.
Ubrzo je pribavljeno zemljište za gradnju. Pripremni radovi počeli su 1889. godine.
U početku je izgrađeno provizorno pristanište, prvi navoz i objekti skladišta, a nešto
kasnije i brodograđevna radionica. Time su omogućeni obimniji popravci brodova.
S vremenom je ta ustanova prerasla u zavod za remont.12
O Sternecku svjedoči i jedan događaj iz travnja 1894. godine kada je posjetio
Trogir. Načelnik Špiro Puović mu je tada pokazao razrovan morski žal istočno od
mosta koji povezuje grad na otočiću s kopnom. Tu su pristajali čamci ratne mornarice
da bi iz obližnjeg javnog zdenca opskrbljivali vodom brodove kada bi se usidrili u
obližnjoj uvali Saldun. Vrlo često bi se ti čamci nasukali pa je načelnik govorio
admiralu kako su upućene brojne molbe da se tu ozida obala. Tražila su se sredstva od
države, jer je Općina bila siromašna, ali bez uspjeha. Admiral ga je naputio neka
nastavi s radovima i obećao da će nastojati što prije isposlovati potporu od
Ministarstva rata. I zaista u travnju 1895. Odsjek mornarice u Beču dodijelio je 400
forinta. U znak zahvalnosti Općinsko vijeće je odlučilo da se nova obala nazove
imenom Sternecka.13
Na prijelazu 19. u 20. stoljeće Austro-ugarska je stupila u red jakih pomorskih sila,
posebno su odlučni zapovjednici H. Spaun i R. Montecuccoli radili na izgradnji
moderne flote. Obuka ljudstva se vršila na prekomorskim putovanjima i bila je na
visokoj razini. Ratna mornarica je organizirala dvije znanstvene ekspedicije: 1872. na
Arktik i 1884. na otok Jan Mayen. Vršila je oceanografska istraživanja u Jadranskom,
Mramornom i Crvenom moru i izradila karte istočnog dijela Jadrana. Postupno je
prevladalo stajalište da se flota, osim zaštite morske granice države, može upotrijebiti
i u ofenzivne svrhe. U vodama Dalekog istoka stalno je od 1898. do 1902. godine
stacionirala jedna krstarica za savlađivanje Bokserskog ustanka. U kineske vode
upućena je eskadra krstarica čiji su desantni odredi sudjelovali u operacijama u
pokrajini Ho-Pei-Sheng. Jedna ekspedicija je 1913. bila u međunarodnoj flotnoj
demonstraciji protiv Crne Gore. Mornarica je 1882. potpomagala operacije u
vrijeme krivošijskog ustanka. Zatim je sudjelovala u međunarodnoj blokadi Grčke i
Krita.
12
13
Mornaričko tehnički zavod “Sava Kovačević” Tivat. Split 1989.
Stanko Piplović: Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću. Split 1996. 48.
27
VDG JAHRBUCH 2003
Admiral Hermann von Spaun je bio energičan časnik ratne mornarice. Rodio se u
Beču 1833. godine. Sudjelovao je u ratu 1859 i u viškoj bitci 1866. kao poručnik
bojnog broda na oklopljenoj fregati “Erzherzog Ferdinand Max”. Tom je prilikom
lakše ranjen. Kasnije je bio zapovjednik na ratnim brodovima npr. “Tegetthoffu”
1884. godine. Vježbe ratnog brodovlja obavljale su se ponekad oko Trogira. Tako je
bilo i 1891. kada je flota stacionirala u uvali Saldun na otoku Čiovu. I u lipnju iduće
godine stiglo je tamo brodovlje iz Boke pod zapovjedništvom grofa Spauna. Na Božji
dan pomorski časnici su prisustvovali ophodu. Od 1897. Spaun je na dužnosti šefa
Mornaričkog odsjeka Ministarstva rata. Zaslužan je za razvoj ratne mornarice,
zauzimao se za gradnju lakih plovnih jedinica i izgradnju moderne flote. Preminuo je
u Gorici 1919. godine.
Među istaknute časnike mornarice ubraja se i Julius von Ripper. Rođen je 6.
ožujka 1847. u Podgorcima kod Krakova. Završio je kadetsku školu u Rijeci pa je
1861. unovačen. Iste je godine sudjelovao u ratu protiv Danske na linijskom brodu
“Kaiser” u pothvatu protiv sjevernofriskih otoka. Za vrijeme rata s Italijom 1866. bio
je na brodu “Arethusa”. U travnju 1869. imenovan je zastavnikom linijskog broda, a u
svibnju 1878. poručnikom linijskog broda. I tako je dalje napredovao obavljajući
mnoge dužnosti. Služio je na Sredozemnom moru, na Bosporu, Crnom moru i
Dunavu. Studenog 1889. unapređen je u kapetana korvete pa je zapovijedao brodom
“Planet”. Poslije smrti zapovjednika broda “Fasana” došao je na njegovo mjesto i
1892. primio zapovjedništvo u istočnoj Aziji.
U vremenu 1893.-1895. bio je predsjednikom Četvrtog odjela, a zatim obavljao
druge poslove skupine Ministarstva rata. Godine 1894. dobio je plemićki naslov,
1896. imenovan je predsjednikom kancelarije operacija i pomoćnikom pomorskog
zapovjednika. Za vrijeme španjolsko-američkog rata kao kapetan linijskog broda
zapovijedao je brodom “Kaiserin und Königin Maria Theresia” koji je bio zadužen
čuvati austro-ugarske interese u zapadnoj Indiji. S te misije vratio se 1899. pa je
imenovan zamjenikom zapovjednika pomorskog arsenala, a ubrzo i njegovim
zapovjednikom. U svibnju 1901. postao je zapovjednikom mornaričkih vježba.
Godinu dana poslije postavljen je za predsjednika Pomorskog tehničkog odbora,
1904. ponovno mu je povjereno zapovijedanje flotom. Na toj je dužnosti ostao do
imenovanja lučkim admiralom i zapovjednikom ratne luke Pule u kolovozu 1905.
Svake godine evocirale su se uspomene na višku bitku uz prigodne manifestacije.
Naročite su svečanosti bile uz jubileje. Posebno je proslavljena 40. obljetnica 1906. U
Puli su priređene zabave i takmičenja na moru. U mornaričkoj crkvi Madonna del
Mare držale su se zadušnice kojima je prisustvovao Ripper sa stožerom te svi
zapovjednici i časnici vojne posade. Na počasnom mjestu su bili mnogi časnici i
vojnici koji su sudjelovali u viškom boju. Među njima su se nalazili admirali u miru
Czedik i Heinz. Govorili su Ripper i predsjednik društva Dalmatinaca u Puli,
Mardešić rodom iz Visa. U časničkom kasinu je priređen prijem, a navečer predstava
u kazalištu. U Visu je bilo naročito raspoloženje. U luci se usidrila eskadra od 14
bojnih brodova i 10 torpednjača na čelu sa zapovjednikom ratne mornarice
28
VDG JAHRBUCH 2003
admiralom Montecuccolijem. Na groblju je položeno mnogo vijenaca. Navečer je bio
prijem na fregati “Habsburg” koja je i sama sudjelovala u boju 1866. u prvoj diviziji.14
1. studenog iste godine Ripper je bio unapređen u čin kontraadmirala. Tada mu je
bilo povjereno zapovjedništvo mornarice za Istok. Taj se odjel sastojao od oklopljene
krstarice “Sankt Georg” i krstarice “Szigetvar”. I upravo njegovim postupcima kao
zapovjednika međunarodne flote tadašnji zapleti na Istoku brzo su se riješili. 23.
travnja primio je opet lučki admiralitet i zapovjedništvo ratne luke Pule. Kao
zapovjednik arsenala Ripper je unaprijedio djelovanje tog važnog zavoda ratne
mornarice, a također uspio da su se radovi na brodovima, posebno popravci, obavljali
za mnogo kraće vrijeme. Dok je bio na čelu mornarice, provodio je stalne i složene
vježbe, većinom noću. Uvježbao je plovidbu u svim vremenskim uvjetima, posebno
noću uz prikrivena svjetla što je do pred kratko vrijeme bila rijetkost i u stranim
mornaricama. Umirovljen je 1913. Bio je to zadnji borac u ratu na moru 1866.
godine koji se nalazio u službi. Preminuo je u Beču 15. srpnja 1914. godine.15
I neki članovi carske obitelji nosili su visoke mornaričke činove. Prvi je bio
Ferdinand Maximilian. Zatim je 1902. godine car Franjo Josip imenovao
prijestolonasljednika Franju Ferdinanda viceadmiralom cijeneći njegovo zalaganje
za razvoj ratne mornarice. Kasnije je i sam posljednji austrougarski car Karl
neposredno zapovijedao mornaricom.16
Posebna je karijera Rudolfa Montecuccolija koji je bio u austrijskoj ratnoj
mornarici od njenih skromnih početaka do velikog uspona. Rođen je 22. ožujka
1843. godine. Rano su mu bile povjerene važne službe u Mornaričkom odsjeku.
Dostigao je čin admirala. Doprinjeo je mnogo preustroju ratne flote što je bilo
njegovo životno djelo. U razdoblju od 8 godina izveo je niz temeljnih promjena čime
je gotovo iznova stvorio ratnu mornaricu.
Ranoga jutra 24. lipnja 1899. godine uplovilo je u višku luku brodovlje ratne
mornarice koje se sastojalo od 3 topovnjače, 3 oklopnjače, 3 minolovca, 16 lagumača
i jednog krstaša. Na topovnjači “Monarch” nalazio se glavni zapovjednik barun
Minullo, na krstašu “Zenta” podadmiral Montecucolli, a na oklopnjači “Prinz Eugen”
podadmiral Becker. Kako je uskoro padao dan viškoga boja, vojni kapelan je držao
misu za pokoj poginulih mornara, a na groblju pod spomenikom je položen vijenac.
Na kraju je flota na otvorenom moru imala veliku vježbu.17
Ostao je zabilježen i Montecucollijev posjet Zadru 6. srpnja 1905. godine. Stigao
je brodom “Pelikan”. Tom prilikom posjetio ga je na brodu vojni zapovjednik
podmaršal Marian Varešanin. Zatim se iskrcao na rivi Franje Josipa gdje su ga
dočekali vojni odličnici i počasna četa s glazbom koja je odsvirala Carevku. Posjetio je
i predsjednika Dalmatinskog namjesništva Niku Nardellija. Nakon toga otplovio je za
Šibenik. Koncem srpnja posjetio je Cetinje. Na granici Crne Gore dočekalo ga je
14
15
16
17
40. Obljetnica bitke kod Visa. SD 18. VII. 1906. - Stanko Piplović: Spomeni na viški boj. Split 2001. 16.
Admiral Julij pl. Ripper. SD 18. VII. 1914. 1.
Vladareva poruka mornarici. NL 28. VI. 1911. 2.
Naši dopisi. SD 5. VII. 1899. 2.
29
VDG JAHRBUCH 2003
odjeljenje garde. Knez ga je primio u svečanu
audijenciju pa je zatim posjetio kneževiće i
kneginje. Odatle se vratio u Kotor.18
Godine 1909. Montecuccoli je navršio pedeset
godina službe u ratnoj mornarici. Tom prigodom
1. listopada osobno mu je uputio pismo s
čestitkom car Franjo Josip I. te mu dodijelio Vojni
križ za zasluge u briljantima.19
Da bi ojačao flotu, Montecuccoli je predložio
gradnju četiri velika ratna broda. Međutim,
parlament je to odbio. Admiral je bio uporan i
pored zabrane povjerio je gradnju dreadnoughta
brodogradilištu u Montefalconu. To je izazvalo
buru u Beču. Ipak su se radovi nastavili pod
posebnim okolnostima.20 Tako je 24. lipnja 1911.
godine porinut u Trstu prvi dreadnought
Veliki admiral Anton Haus
austrijske ratne mornarice “Viribus unitis”. Za tu
prigodu došao je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand kao carev izaslanik. Dan
ranije upriličen je kod namjesnika princa Hohenlohe prijem. Bili su nazočni admiral
Montecuccoli, nadvojvotkinja Maria Anunciata kuma broda, nadvojvoda Leopold
Salvator i mnogi drugi uglednici. Na velikom uspjehu čestitao je Montecuccoliju
dalmatinski namjesnik barun Niko Nardelli.21 Deplasman broda bio je 20 tisuća tona,
a njegova dužina 150 metara. Građen je pune dvije godine uz sudjelovanje 40
inženjera, 50 konstruktora i 4500 radnika. Taj ogromni brod je imao 4 tornja sa 3
velika topa i brojno manje naoružanje.
Početkom 1913. grof Montecuccoli je podnio molbu da ga se oslobodi dužnosti
zapovjednika ratne mornarice. Car Franjo Josip I. to je prihvatio pismom od 25.
veljače i dodijelio mu križ reda sv. Stjepana. Montecuccoli je 22. veljače navršio
sedamdesetu godinu života. Prilikom umirovljenja i car Vilim uputio mu je brzojav sa
srdačnim željama, a također i članovi generalnog stožera njemačke flote podadmiral
Heeringen i državni tajnik admiral Triptiz. Pisao mu je i ministar predsjednik grof
Stürgh pa kancelarija prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Vrijeme
Montecuccolijevog zapovjedništva bilo je u znaku napretka. Flota je dobila nove
brodove, a časnici i mornari su dobro uvježbani za ratovanje.22
18
19
20
21
22
S. e. ammiraglio conte Montecuccoli a Zara. SD 19. VII. 1905. 2. - Admiral Montecuccoli na Cetinju. Naše jedinstvo, Split 23.
VII. 1907. 3.
Previšnje ručno pismo Admiralu grofu Montecuccoli. SD 2. X. 1909. 1
Komična epizoda admirala Monteccucolia. Novo doba, Split 30. I. 1941. 7.
Porinuće prvog dreadnougtha. NL 24. VI. 1911. 3. -Prvi dreadnought “Viribus Unitis”. SD 28. VI. 1911. 2. -Prvi
dreadnougth. SD 1. VII. 1911.
Promjena u zapovjedništvu ratne mornarice. SD 26. II. 1913. 1.
30
VDG JAHRBUCH 2003
Car Karlo u Trstu 1917. godine u odori velikog admirala
Godine 1913. uslijedile su i druge promjene u ratnoj mornarici. Tako je za novog
zapovjednika Pomorskog okružnog ureda u Šibeniku imenovan kontraadmiral
Hans. On je stigao u taj grad na dužnost 11. prosinca Lloydovim parobrodom.23
Zadnji zapovjednik austrijske ratne mornarice bio je Anton Haus. Rodio se 13.
lipnja 1851. u Tolminu na Primorju. Nakon završene gimnazije, stupio je 1869. kao
privremeni kadet u ratnu mornaricu. Godine 1871. postao je kadetom drugog
razreda. Od 1886. do 1890. bio je razredni časnik i učitelj morske fiziografije na
Pomorskoj akademiji u Rijeci. U to vrijeme je objavio zapaženu knjigu o
oceanografiji. Kao časnik pomorskog stožera dvije je godine zapovijedao školskim
brodom za torpeda, korvetom “Donau” i u ekspediciji preko oceana.
Tijekom 1901., u vrijeme bokserskog ustanka seljaka i gradske sirotinje u Kini, bio
je ukrcan kao zapovjednik krstarice “Maria Theresia” i bio zapovjednik u Kineskom
moru. Dalje je napredovao u službi pa je već iduće godine kao kapetan linijskog
broda postao predsjednikom prezidijalne kancelarije Mornaričkog odjela
Ministarstva rata. Potom je 1905. godine unaprijeđen u kontraadmirala. Godine
1906. zapovijedao je pričuvnom eskadrom i drugom divizijom pojačane eskadre gdje
je iskazao velike vojnopomorske sposobnosti.
Zabilježen je u to vrijeme posjet odjela ratne flote Stonu pod zapovjedništvom
Hausa. Brodovi “Monarch”, “Wien”, “Budapest” i “Zenta” usidrili su se u obližnjem
zaljevu. Na svakom je bila posada od 385 ljudi. Mornari su posjetili mjesto, a Stonjani
su brodicom “Gruž” otišli na “Monarch” i uz pratnju domaćina ga razgledali. Od
23
Zapovjednik pomorskog okružnog ureda u Šibeniku. SD 15. XI. 1913. 3.
31
VDG JAHRBUCH 2003
svibnja do listopada sudjelovao je kao
delegat na drugoj mirovnoj haškoj
konferenciji. Do studenog 1908. bio je
pomoćnik u lučkom admiralitetu, a od
tada do rujna 1910. istaknuo se kao
zapovjednik eskadre. 1. studenog postao
je viceadmiralom i postavljen na čelo
Tehničkog odbora ratne mornarice.
Zatim je zapovijedao pojačanom, a
kasnije je opet djelovao kao predsjednik
Tehničkog odbora.
Na 11. srpnja 1912. car je imenovao
Hausa nadzornikom flote, a 1913.
zapovjednikom ratne mornarice na
kojoj
je
dužnosti
zamijenio
Montecuccolija. On je ujedno bio šef
Nadvojvoda Maximilian brat cara Karla,
Mornaričkog odjela Ministarstva rata.
u prvom svjetskom ratu kao bojnik ulanske
Uživao je u državi i inostranstvu glas vrlo
regimente i kapetan korvete
sposobnog časnika. Izvrsno je poznavao
struku, govorio sve glavne svjetske jezike, a također i hrvatski. Istaknuo se u prvom
svjetskom ratu vrlo uspješnim napadom na istočnu obalu Italije s glavnim ciljem
uništenja željezničkih postrojenja. Iduće godine imenovan je velikim admiralom.
Preminuo je u Puli 8. veljače 1917. godine. Pokopan je na mornaričkom groblju, a
kasnije su njegovi posmrtni ostaci preneseni u Beč.24
Austrija je 1915. godine imala 3 admirala. To su bili car Karl Stephan, pruski
princ Hoheit Heinrich i Anton Haus. Pored njih bilo je 5 viceadmirala te 10
kontraadmirala.25 Car Karlo I. Habsburški preuzeo je u Prvom svjetskom ratu
formalno zapovijedanje ratnom mornaricom, a za stvarno stručno rukovođenje
odredio je najstarijeg admirala. On je u studenom 1917. sa suprugom Zitom posjetio
Trst i za tu priliku nosio odoru velikog admirala. I mlađi brat cara Karla, Maximilian
služio je u mornarici. Pri kraju rata bio je bojnik kod ulanske regimente br. 1 i kapetan
korvete.26
U Prvom svjetskom ratu sile Antante nisu poduzimale veće akcije protiv
Austro-ugarske ratne mornarice, već su se ograničile na blokadu Ortranskih vrata.
Austro-ugarska flota je cijelo vrijeme održavala svoje pomorske komunikacije duž
obale i opskrbljivala svoje armije u Albaniji. Povremeno je vršila prepade na
talijansku obalu. Koncem rata, u jesen 1918. godine Monarhija je bila u rasulu. Opća
kriza i pobune zahvatili su i flotu. Zapovjedništvo brodovima su preuzela mornarička
vijeća tako da je vojno zapovjedništvo prestalo postojati. Kada je Narodno vijeće
24
25
26
C. i k. bojna mornarica. SD 23. VI. 1906. 3. -Novi zapovjednik ratne mornarice podadmiral Haus. SD 26. II. 1913. - Carska i
kraljevska mornarica u Puli. Pula 1999. 14.
Almanach für die k. und k. Kriegsmarine 1915. Pula XXXV/1915. 609-610.
Der K. u. K. Hofstaat 1858-1918. Beč 1997. 102.
32
VDG JAHRBUCH 2003
Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu proglasilo odcjepljenje, uputilo je u Pulu
izaslanstvo da preuzme flotu i mornaričke ustanove. Za prvog zapovjednika
imenovan je admiral Janko Vuković Podkapelski
koji je i ranije služio u mornarici kao časnik. On je
ubrzo poginuo prilikom talijanske diverzije na
brod “Viribus unitis”. Međutim Antanta nije
priznala predaju Austro-ugarske flote Narodnom
vijeću. Odlučeno je da se ratni brodovi rashoduju i
u tu svrhu predaju europskim državama, najviše
Italiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Jugoslavija je
dobila 12 torpiljarka.
Tako se Austrijska ratna mornarica kroz
vrijeme od stotinjak godina razvijala od skromnih
početaka do respektabilne vojne sile koja je bila u
stanju izvršavati vrlo složene zadatke na moru. To
se ima zahvaliti u prvom redu nizu sposobnih
časnika koji su služili u njenim redovima.
Kontraadmiral N. Horthy
33
VDG JAHRBUCH 2003
Die hohen Offiziere der Österreichischen Kriegsflotte
Mit dem Frieden in Kampoformien im Jahre 1797 bekam Österreich ein ganzes
Gebiet an der östlichen Adriaküste. Von den Überresten der Venedigflotte formierte
es seine kleine Flotte. Nach den neuen Konflikten mit Frankreich im Jahre 1815
kamen diese Gebiete definitiv unter die österreichische Herrschaft. Die neue
Regierung bekam eine kleinere Zahl von schwachen Schiffen, aber diese waren
genügend, da es keine besondere Gefahr gab.
Als im Jahre 1848 die Revolution, die auch Venedig mit einschloss, ausbrach,
schlossen sich die Schiffe, die hier stationiert wurden, den Aufständischen zu.
Nachdem Österreich wieder Ordnung herstellte, war klar, dass man den Kriegshafen
versetzen musste. Zuerst wurde Triest gewählt und später Pula. Wegen der
Reorganisation der Kriegsflotte wurde der angesehne dänischer Seemann H. B.
Dahlerup gerufen.
Einer der hervorragendsten Kommandanten der Kriegsflotte war Ferdinand
Maximilian, Bruder von Franz Josef. Er gab ihrer Entwicklung einen bedeutenden
Beitrag. Im Jahre 1863 akzeptierte er die Krone des mexikanischen Kaisers, aber in
den revolutionären Aufwallen endete er mit einem tragischen Tod. Zu den
angesehensten Offizieren zählt man W. Tegethoff zu. Er tat sich in dem
Österreichisch - preussischen Krieg gegen Dänemark und in dem Dritten
italienischen Krieg für die Wiedervereinigung im Jahre 1866 als Kommandant der
Flotte hervor. In diesem Jahr brach der Krieg zwischen Italien und Österreich aus.
Die schwächere österreichische Flotte erkämpfte einen glänzenden Sieg im Kampf
vor der Insel Vis. Nach diesem Kampf wurde er zum Vizeadmiral befördert und zum
Kommandanten der Flotte gestellt.
Ivan Hinke trat im Jahre 1853 nach der Beendigung der Seeakademie in die
Kriegsflotte. Er wurde in diesem Dienst schnell befördert, kommandierte über einige
Kriegsschiffe und trug hohe Militärpflichten. Er war Kommandant des Kriegshafens
Pula und des Wintergeschwaders. Im Jahre 1901 wurde er pensioniert und bekam bei
dieser Gelegenheit die Admiralenrangstuffe. Er starb im Jahre 1904 in Pula.
M. Sachs war ein vertrauter Freund der kaiserlichen Familie. Er diente in der
Kriegsflotte. Er folgte dem Thronfolger Rudolf auf seinen Reisen. Nach
verschiedenen Militärpflichten kommandierte er über die Jacht "Miramar", die der
Kaiserin Elisabeth zur Verfügung stand. Im Jahre 1905 wurde er als Vizeadmiral
pensioniert.
Aleksandar Eberan war von 1849 in der Flotte. Er nahm an einigen Kämpfen teil.
Im Jahre 1878 wurde er zum Kommandanten des Seebezirks in Triest ernannt und
zum Contraadmiral befördert. Später kommandierte er über das Geschwader und
wurde zum Präsidenten des Kanonenausschusses ernannt. Während des Jahres 1886
wurde er zum Unteradmiral befördert und im Jahre 1896 zum Admiral. Er starb in
Wien im Jahre 1915.
34
VDG JAHRBUCH 2003
Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE
Tragovi obitelji Piller u životu Osijeka
U 19. stoljeću gospodarski život u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji
karakterizira modernizacija društvenih i gospodarskih procesa; industrijalizira se
privreda, posebice mehaniziranjem poljoprivrede, podižu tvornice, razvija obrt i
trgovina te uspostavlja sustav novčarskog (kreditnog) poslovanja, grade suhozemne
komunikacije (ceste, željezničke pruge), razvija i širi vodeni promet (brodarstvo i
parobrodarstvo). Sastavni dio tih procesa je i tranzicija stanovništva iz sela u gradove,
doseljavanje iz udaljenijih krajeva Habsburške monarhije i drugih europskih zemalja
te urbanizacija gradova i naselja.1
Tada jačaju i šire se trgovačke veze Osijeka i susjednih zemalja te je i razumljivo da
su pojedini njemački trgovci i obrtnici dolazili u grad na Dravi poslom, ali i s
kapitalom, i stalno se u njemu naselili. Tako će se među građanima Osijeka u 19.
stoljeću naći članovi njemačke obitelji Piller, koji su ostavili traga u gospodarskom,
kulturnom i društvenom životu grada.
Podaci o Ladislavu Pilleru, gostioničaru, koji je došao u Osijek 50-ih godina 19.
stoljeća, vrlo su oskudni. Stigao je sa suprugom Katarinom Förster, koja je rođena 1834.
u mađarskom mjestu Sombergu u Baranjskoj županiji.2 Najvjerojatnije je pripadao
skupini Podunavskih Nijemaca,3 koji su se spustili niz Dunav do tadašnje južne
Ugarske, tu se oženio i s kapitalom krenuo u Osijek. U grad na Dravi bio je privučen
njegovim gospodarskim i prometnim mogućnostima.
U osječkom Gornjem gradu kupili su Pillerovi kuću, uglovnica u Šamačkoj i
Ribarskoj ulici. (Zgrada je porušena u drugoj polovici 20. stoljeća. U vrtu te
glasovite osječke gostionice nalazio se kesten koji je, na iznenađenje i razočarenje
Osječana, odrezan i srušen 2002. godine. Danas je to građevinski neuređen i prazan
prostor.) U kući koja je katastarski pripadala Šamačkoj ulici Ladislav je otvorio
gostionicu "K šaranu".4
1
2
3
4
Igor KARAMAN, Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800.-1941., Zagreb 1991., 5.-17.; Isti, "Tranzicija stanovništva u
povijesnim tokovima modernizacije društva", Naše teme 12, Zagreb 1986., 2033.-2062.
Državni arhiv u Osijeku (dalje DAO), Knjiga zavičajnika (OPR), 219.
U Državnom arhivu u Osijeku u Matici umrlih Gornji grad br. 573 na str. 260 unesen je podatak da je 30. siječnja 1880. od
vodene bolesti umro Ladislav Piller u 61 godini. U rubrici "mjesto rođenja" nije navedeno mjesto nego država "Deutschland".
Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, “Uloga obitelji Šeper u gospodarskom i društvenom životu Osijeka”, Godišnjak Njemačke
narodnosne zajednice, Osijek, 2000., 33.
35
VDG JAHRBUCH 2003
U braku Katarine i Ladislava rođeno je troje djece, i to:
Stjepan (5. 10. 1861. – 30. 08. 1921.)5
Katarina (16. 02. 1864.6 – 30. 08. 1948.)
Ana-Maria (8. 02. 1866.7 - ?)8
Ladislav Piller nastojao je u svojoj novoj radnoj i životnoj sredini steći što bolji
ugled da što prije dobije zavičajno pravo na temelju kojega ne bi više bio "strani",
nego domaći gospodarstvenik. Ladislav je odmah nakon donošenja novog "Zakona o
uređenju zavičajnih odnošaja u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji" (1880.) podnio
Gradskom poglavarstvu u Osijeku zamolbu da dobije zavičajnost odnosno da bude
primljen u zavičajnu vezu, dakle, da dobije statusnu kategoriju koja je označavala
imaoca zavičajnosti kao dobro situiranu osobu s ugledom u svojoj sredini. No, taj
status dobila je tek 19. svibnja 1890. godine njegova udovica Katarina Piller. (Taj se
status nije dobivao brzo jer je kao uvjet za primanje u krug zavičajnika trebalo osim
hrvatsko-ugarskog državljanstva i dokaz o materijalnoj sigurnosti te neporočnom
vladanju molitelja. Pošto je zavičajnost primio kućedomaćin, u ovom slučaju Katarina
udova Piller, automatizmom su od te godine zavičajnost stekli i svi članovi obitelji.9
Jednom stečena zavičajnost postala je trajno pravo. Kao dokaz zavičajnosti izdavala
se domovnica na osnovi koje su obrtnici i trgovci mogli obavljati obrt ili voditi
trgovinu. Zavičajnost je bila sinonim za materijalnu i društvenu sigurnost.)10
*
Nakon Ladislavove smrti gostionicu "K šaranu" vodio je sin Stjepan. On je, po
onodobnom nasljednom pravu, naslijedio nekretnine dok su njegove sestre (ženska
djeca) Katarina i Ana – Maria, naslijedile samo pokretnu imovinu. Stjepan je uspješno
razvio posao pa mu je uspjelo uvrstiti se u imućnije građane Osijeka. O tome svjedoči
podatak da se – kada je Osijek postao prvim gradom u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji
i Dalmaciji u kojem su poštanski i brzojavni uredi postali i telefonski uredi – među
prvim osječkim telefonskim pretplatnicima, uključenim 31. svibnja 1894. u
telefonsku centralu, našao i Stjepan Piller.11
Uz dobru poslovnost, Stjepan je zarana pokazivao zanimanje za rad u pojedinim
osječkim društvima. Posebice se aktivirao u prvom osječkom Dobrovoljnom
vatrogasnom društvu Gornji grad u Pejačevićevoj ulici. Aktivnim članom postao je
1880.
5
6
7
8
9
10
11
DAO, Matična knjiga rođenih Gornji grad (dalje MR G. g.), br. 560, 180.
Isto, 256.
DAO, MR G. g., br. 560, 320.
Kako u Matičnoj knjizi rođenih ne pišu nadopunjeni podaci gotovo da je nemoguće ući u trag daljnjih životnih zbivanja ženske
osobe. To je bilo još teže nakon vjenčanja.
Isto, Knjiga zavičajnika (OPR), 219.
Zavičajnici grada Iloka 1912.-1947. (priredio Zlatko Virc), Osijek, 2003., 8.
Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Osijek, 1996., 128.
36
VDG JAHRBUCH 2003
Stjepan Piller oženio se u 23 godini 18. studenog 1884. u gornjogradskoj župnoj
crkvi sv. Petra i Pavla devetnaestogodišnjom sunarodnjakinjom Karolinom Prehauser,
rođenom 1865. u mađarskom mjestu Darda u Baranjskoj županiji. Bila je kći
posjednika Hinka Prehausera i do udaje živjela s roditeljima u osječkoj Dugoj
(današnjoj Strossmayerovoj) ulici. Mladencima su vjenčani kumovi bili gornjogradski
pivar Koloman Šeper, suprug Stjepanove sestre Katarine i Josip Unfogl, savjetnik
Kraljevskog sudbenog stola.12 (Podaci iz matičnih knjiga, glavnih vrela za ovaj rad
pokazuju da su doseljeni Nijemci slijedili onodobne katoličke običaje kada se ženilo
unutar uskog i jasnog prostornog kruga - župe. Podaci zorno pokazuju da su u tom
razdoblju Nijemci sklapali ženidbene i rodbinske veze, kao i prijateljstva s
pripadnicima svoje nacionalne skupine. Tako je njihov život izvan dotadašnjeg
matičnog kraja bio desetljećima prožet međusobnom povezanošću i zajedničkim
nacionalnim osjećajima. Tek će se u 20. stoljeću pomalo raskidati te veze pa će, kao i
ostali, i pojedini članovi obitelji Piller ulaziti u bračne zajednice s pripadnicima
hrvatske nacionalnosti.)
U braku Stjepana i Karoline rođeno je petero djece, i to
Stjepan Henrik Ladislav (8. 09. 1886. – 20. 06. 1945.)13
Johana Margita Marta14 (24. 06. 1889. – 28. 03. 1976.)15
Ladislav Karlo Koloman (6. 07. 1891. – 12. 03. 1960.) 16
Elsa Karolina Maria17 (25. 08. 1897. – Beč, 3. 01. 1970.)18
Karolina Katarina Stefanija Melita19 (25. 12. 1900. –Beograd, 22. 12. 1984.)20
Sva su djeca krštena u gornjogradskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla. Stjepan i Marta
u staroj baroknoj, a Elsa i Karolina u novoizgrađenoj velebnoj neogotičkoj "osječkoj
katedrali". Pillerovi se u vrijeme izgradnje nove gornjogradske župne crkve sv. Petra i
Pavla spominju, uz mnogobrojne osječke gospodarstvenike i ine djelatnike, kao
donatori izgradnje.21
Sve to potvrđuje gospodarsku snagu koja im je to omogućila; mnogo više nego na
primjer prosječnim hrvatskim građanima Osijeka. Time su i kao građani Osijeka i
kao pripadnici njemačke nacionalnosti pridonijeli ukupnom razvoju i obogaćivanju
kulturne baštine sredine koju su izabrali za svoj novi zavičaj.
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
DAO, Knjiga matice vjenčanih Gornji grad, Indeks 47 V, 40.; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, “Uloga obitelji Šeper…,” n. dj., 33.
DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, 46 R, 53.; Knjiga zavičajnika (OPR), 220/a.
Udala se 24. travnja 1909. za Adolfa Bartolovića.
DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, 46 R, 137.
DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, 46a R, 195.
Udala se 28. 11. 1923. za Igora Zimmermanna, trgovca iz Zagreba. Od njega se razvela 19. 03. 1957. i uzela djevojačko
prezime Piller. U Beogradu je 26. listopada 1957. sklopila brak s Ivanom Majerom.
DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, Indeks 46 R, 405.
Ime je 13. listopada 1980. promijenila u Melita.
DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, Indeks 46 R, 522;. Knjiga zavičajnika (OPR), 220.
Isto, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, kutija 5975.
37
VDG JAHRBUCH 2003
Pillerova aktivnost u gornjogradskom
Dobrovoljno vatrogasnom društvu
Kako je od samog početka djelovanja
gornjogradsko Dobrovoljno vatrogasno društvo
teško financijski pokrivalo, prvenstveno režijske
troškove svoje djelatnosti, prikupljao se novac za
rad
mjesečnim
članarinama
članova
i
prikupljanjem dobrovoljnim novčanim prilozima
građana. Pri tome su najveće napore oko toga
ulagali članovi uprave društva, a među njima se
posebice isticao Stjepan Piller, stariji. On je za vođu
(vodnika) penjača izabran 6. siječnja 1890., a te je
godine, 26. srpnja, na godišnjoj skupštini primio
diplomu za 10 godišnje aktivno članstvo.22
Stjepan Piller (s mačem),
dugogodišnji zapovjednik
i nadzapovjednik
Podupirao je rad Fonda za bolesne i nastradale
vatrogasce pri Dobrovoljnom vatrogasnom
društvu Gornji grad darujući sredstva u taj fond iz
kojega su davane različite pomoći oboljelim
vatrogascima i obiteljima umrlih vatrogasaca.
Piller je 1893. jedan od inicijatora i neposredni
rukovoditelj gradnje visokog zidanog vatrogasnog
tornja koji je zbog vrlo dojmljivog izgleda (i
danas) njemu na spomen dobio ime "Stjepan".
Izgrađen je na mjestu drvenog tornja koji je 20
godina služio za vježbe i promatranje.23
Njegova aktivnost došla je do vrhunca kada je
1901. jednoglasno izabran za zapovjednika
Dobrovoljnog vatrogasnog društva Gornji grad.24
Vrhunac gospodarske djelatnosti
obitelji Piller
Stjepan Piller, mlađi, uključio se relativno rano
u gospodarski život Osijeka. Budući da je otac
Stjepan (uspješno) vodio gostionicu, on se odlučio
baviti trgovinom, i to trgovinom vinom i rakijom.
Zidani vatrogasni toranj "Stjepan"
(Grafika Sabine Ostojić)
22
23
24
Zdravko DOKIĆ / Milan IVANOVIĆ, Spomen knjiga o devedeset-godišnjem radu Dobrovoljnog vatrogasnog društva Osijek,
Gornji grad (1872.-1962.), Osijek, 1962., 54.
ISTO, 57.
ISTO, 63.
38
VDG JAHRBUCH 2003
Iz vinorodnih područja u Srijemu i u susjednoj Baranji pribavljao je proizvode koje je
plasirao na tržište. Njegovo uspješno poduzetničko bavljenje trgovinom, kao glavnim
zanimanjem, svrstalo ga je početkom 20. stoljeća u imućniji sloj Osječana. Stanovao
je u Gornjem gradu u Kapucinskoj ulici.
Na dobru poslovnost Pillerove veletrgovine, tj. širenje njegova poslovanja i tržišta
utjecali su vrlo povoljan položaj grada uz Dravu i njegovo višeznačno prometno
čvorište – jedno od važnijih u dunavskom slivu. Kao poduzetnik u posredničkom
poslovanju Piller je stjecao visok dobitak od sudjelovanja u tranzitnoj trgovini.
Zemljopisni položaj Osijeka kao vrlo značajnog raskrižja cesta i željezničkih putova i
trgovačko omogućavao je tadašnjim trgovačkim krugovima grada trgovanje u svim
pravcima. Zahvaljujući toj prirodnoj prometnoj prohodnosti i Stjepan Piller mlađi, i
drugi osječki trgovci razgranali su posao u Posavini, Bosni i podunavskim
kneževinama (Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj).25
Stjepan Piller oženio se u 27 godini 16. travnja 1913. u Dardi
sedamnaestogodišnjom sunarodnjakinjom Marijom Kroch, rođenom 1896. u
mađarskom mjestu Darda u Baranjskoj županiji,26 poštujući ondašnje vjerske običaje
da se vjenčanje upriliči u mladenkinoj župi.
U braku Stjepana i Marije rođeno je dvoje djece, i to
Stjepan Antun Filip (1914. – )
Antun Osvald (1918. – )27
Opseg poslovanja Stjepana Pillera omogućio mu je veliki dobitak u vrijeme kada
je prehrambena djelatnost - prerada poljoprivrednih i stočarskih proizvoda – po
opsegu dolazila odmah iza drvne. Početkom 20. stoljeća prerađivačka privreda
dobiva u Osijeku sve veće značenje i to zbog obilja izvora vodene energije i sirovina,
posebice sirovina iz primarne poljoprivredne proizvodnje – proizvodnje žita i uzgoja
stoke. Zbog toga je Stjepan kapital uložio u mlinsku industriju i u Donjem gradu.
O povezanosti gospodarskih djelatnosti obitelji Piller govori podatak da je tvrtka
"Stjepan Piller i sinovi / Stefan Piller und Söhne" registrirana 1920. kao "Poduzeće za
tjeranje mlinske industrije i tjeranje gostioničarskog obrta u Osijeku".28 Već sljedeće
godine izgradnjom paromlina i tvornice (na zapadnoj strani današnje Hutlerove
ulice od kolosijeka na Vukovarskoj cesti do današnje Frankopanske ulice) Stjepan
Piller proširuje mlinarsku proizvodnju i poduzeće registrira kao "Karolina paromlin,
tvornica tjestenina, biskvita i keksa Stjepan Piller i sinovi – Donji grad". Proizvodila je
sve vrste keksa, dvopeka, desertnog peciva i tjestenine. U prvim godinama djelovanja
tvornica je upošljavala 60 do 70 radnika. Proširivši poslovanje i na proizvodnju
bombona poduzeće je 1927. postalo dioničko društvo "Karolina" paromlin, tvornica
tjestenina, biskvita i keksa D. D. Pod tim je imenom poduzeće poslovalo do 1945.
25
26
27
28
Z. Živaković-Kerže, S tradicionalnih na nove puteve Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu
stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek, 1999., 10, 11.
DAO, Knjiga zavičajnika (OPR), 220/a.
Isto.
DAO, IX 4a Sudbeni stol Osijek, B III društvene tvrtke, 511, 512.
39
VDG JAHRBUCH 2003
kada se mijenja imovinsko-ekonomsko-pravni status tvornice prenosom u tzv.
državno, odnosno, potonje društveno vlasništvo novostvorene Federativne Narodne
Republike Jugoslavije. Od tada je poslovalo pod imenom "Sloboda" tvornica keksa i
kruha.29 (Ostaci Pillerovog paromlina vide se i danas na zapadnoj strani Hutlerove
ulice do današnje Frankopanske ulice. Objekte poduzeća "Karolina" Tvornica keksa
Sloboda koristila do 80-ih godina 20. stoljeća, tj. do preseljenja na Zeleno Polje.)
*
Nazočnost i djelovanje gospodarstvenika njemačke nacionalnosti koji su se
tijekom 19. stoljeća naselili u Osijeku, sastavni je i važan segment hrvatske prošlosti.
Međutim, zbog pomanjkanja povijesnih vrela teško je steći sveobuhvatni uvid u
opsežnost i raznovrsnost djelovanja pojedinih njemačkih obitelji, a u ovom radu
članova obitelji Piller. Ipak, podaci koji su se mogli pribaviti o njihovu životu i radu
zorno svjedoče o istaknutom mjestu koje su stekli u gospodarskom i društvenom
životu Osijeka tijekom druge polovice 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća
Spuren der Familie Piller im Leben der Stadt Osijek
Die Arbeit bindet sich an die früher veröffentlichten Arbeiten, welche die Rolle
der einzelnen Familien deutscher und österreichischer Herkunft auf das kulturelle
und wirtschaftliche Leben der Stadt Osijek in der Jahrhundertwende des 19. ins 20.
Jahrhundert bearbeiten. Darin wird die Rolle und die Wichtigkeit der Familie Piller,
die Spuren im wirtschaftlichen und gesellschaftlichen Leben der Stadt Osijek, ihrer
neuen Heimat, hinterliess, zusammengefasst.
29
Isto, Ive MAŽURAN, “Karolina” tvornica keksa d. d., Podaci o tvorcu fonda”, Knjiga inventara inokosnih poduzeća, 105.
40
VDG JAHRBUCH 2003
Lovorka ČORALIĆ
Odvjetci obitelji Grasswein – istaknuti sudionici
vojnokrajiške povijesti koncem 16.
i početkom 17. stoljeća
U prošlim stoljećima neprijeporno su važno mjesto u hrvatskoj vojnoj povijesti
imale obitelji i pojedinci s njemačkog i austrijskog područja. Brojni pojedinci,
nerijetko odvjetci istaknutih njemačkih i austrijskih plemićkih rodova, obnašali su
(često i pokoljenjima) najviše vojne službe diljem hrvatskog prostora, sudjelovali u
dugim, iscrpljujućim i značenjem presudnim ratovima i bojevima te, uopće, svojim
djelovanjem i vojničkim umijećem davali zapažene prinose događajima prebogatoj
povijesti hrvatskog, ali i susjednog područja. U nekoliko prethodnih radova
objavljenih u Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice, nekima od ovih
pojedinaca posvetila sam posebnu istraživačku pozornost.1 Većina ih je, kako je
razvidno, bila vezana za povijest Vojne krajine (Militärgrenze) – jedinstvenog
vojno-teritorijalnog sustava koji je na hrvatskom tlu opstojao od 15. do druge
polovice 18. stoljeća. U ovom prilogu, tragom ranijih istraživanja o udjelu
Nijemaca i Austrijanaca u povijesti Vojne krajine, obradit ću djelovanje istaknutih
vojnokrajiških časnika iz obitelji Grasswein, koji su koncem 16. i početkom 17.
stoljeća imali više nego zapaženo mjesto u burnom razdoblju hrvatsko-turskog
stogodišnjeg rata.
Za obitelj Grasswein (Graswein, Grässwein) drži se da potječe iz Tirola. U
srednjem vijeku spominje se i njihov štajerski ogranak, praotac kojega Arkolf se u
vrelima bilježi 1375. godine. Tada Arkolf, zajedno sa sinovima Leonardom, Ulrikom i
Konradom sklapa neki kupoprodajni ugovor. S vremenom su Grassweini došli u
obiteljske veze s moćnim štajerskim rodovima koji su i na području Vojne krajine
imali znatnu ulogu u 16. i 17. stoljeću (Herberstein, Schrottenpach, Gallenberg,
Globnitzer i dr.).2 Na hrvatskom području članovi obitelji Grasswein prisutni su
koncem 16. i početkom 17. stoljeća. Osim braće Stjepana i Albana čije je djelovanje
dobro dokumentirano vrelima, časničke službe u Vojnoj krajini obnašali su u
navedenom razdoblju i Vuk II. i Jakov Grasswein, ali je njihovo prisustvo – barem
prema dosadašnjim saznanjima – bilo mnogo kraće i ulogom znatno manje od
spomenute dvojice braće.
1
2
L. ČORALIĆ, Njemački vojskovođa Christoph Martin Degenfeld u kandijskom ratu u Dalmaciji, Godišnjak njemačke narodne
zajednice / VDG Jahrbuch, Zagreb 1986., str. 11.-17.; Ruprecht i Wolf Eggenberg – istaknuti sudionici hrvatske vojne povijesti
koncem 16. i početkom 17. stoljeća, ibid., Osijek 2001., str. 19.-33. (dalje: Čoralić 2001.).
A. E. BRLIĆ, Tri Grasweina, vel. kapetani Koprivnički, Zbornik Muzeja grada Koprivnice, god. II., Koprivnica 1947., br.
3(6), str. 84.
41
VDG JAHRBUCH 2003
Djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein poznato je u hrvatskoj historiografiji.
Njima su se, iako ne kao glavnim protagonistima određenih povijesnih zbivanja,
poglavito bavili autori koji su u svojim djelima obrađivali vojno-političku povijest
Hrvatske s kraja 16. i početkom 17. stoljeća. Stoga je sljedeći osvrt na historiografiju
poglavito upravljen na monografska djela, rasprave i članke hrvatskih istraživača
unutar kojih je hrvatski dio životopisa članova obitelji Grasswein najpodrobnije
obrađen.
U radovima povijesnih pisaca i proučavatelja hrvatske povijesti s konca 16. i
početka 17. stoljeća djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein poglavito se vezuje za
vojna događanja tijekom austro-turskog rata 1593.-1606. godine. Pri tome se
posebna istraživačka pozornost poklanjala ulozi braće Stjepana i Albana Grasswein
kao obnašatelja istaknutih vojnih dužnosti u Slavonskoj krajini uoči, tijekom i nakon
znamenite Sisačke bitke 1593. godine.
Za istraživanje navedenog razdoblja hrvatske povijesti od iznimne su važnosti
objavljene zbirke vrela. Ponajprije vrijedi izdvojiti zbirke izvora za
rano-novovjekovnu povijest koje je uredio istaknuti onodobni hrvatski povjesnik
Radoslav Lopašić. Tako u njegovim često citiranim i do danas vrlo uporabljivim
edicijama Spomenici Hrvatske krajine nalazimo podatke o djelovanju braće Grasswein
kao ivaničkih i koprivničkih kapetana, kao i zbirne popise obnašatelja najviših vojnih
dužnosti u kapetanijama Slavonske krajine, a iz kojih je razvidna uloga pojedinih
članova obitelji Grasswein u hrvatskoj vojnokrajiškoj povijesti toga vremena.3 Isti
istraživač objavio je i dokumente objavljene u radu pod zajedničkim naslovom Prilozi
za povijest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu (god.
1558.-1695.), u kojima su ukratko doneseni sadržaji izvješća koja su Stjepan (kao
kapetan Koprivnice) i Alban (kao kapetan Ivanića) upućivali odbornicima štajerskih
staleža u Grazu.4 Podatke o Albanu i Stjepanu Grassweinu s kraja 1580-ih godina
nalazimo i u vrijednoj zbirci izvora Ferde Šišića Hrvatski saborski spisi,5 kao i u uratku
Alekse Ivića Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku.6
Uporabljivošću i korisnošću za istraživače povijesti Vojne krajine u vrijeme
austro-turskih ratova u 16. stoljeću izdvaja se zbirka izvora nastala povodom
obilježavanja četiri stoljeća od sisačke bitke i velike kršćanske pobjede (1593.-1993.),
uređivanje koje potpisuje Josip Kolanović. Dokumenti su poglavito vezani uz
djelovanje koprivničkog kapetana i upravitelja Slavonske krajine Stjepana
Grassweina i uglavnom se odnose na događanja vezana uz pripremu, tijek i epilog
sisačke bitke 1593. godine.7 Naposljetku, kraće podatke o ulozi Stjepana Grassweina
3
4
5
6
7
R. LOPAŠIĆ, Spomenici Hrvatske krajine, sv. I. (od 1479. do 1610.), Monumenta spectantia historiam Slavorum
Meridionalium (dalje: MSHSM), sv. 15, Zagreb 1884. (dalje: LOPAŠIĆ 1884.), str. 188., 324.-326.; ibid., sv. III. (od 1693.
do 1780.), MSHSM, sv. 20, Zagreb 1889. (dalje: LOPAŠIĆ 1889.), str. 471.-472.
Starine JAZU, sv. 19, Zagreb 1887. (dalje: LOPAŠIĆ 1887.), str. 54.-57., 59.-66., 72.-73.
Knj. IV. (od godine 1578. do godine 1608., dodatak od 1573.-1605.), MSHSM, sv. 41, Zagreb 1917. (dalje: ŠIŠIĆ 1917.),
str. 207., 242., 289.; knj. V. (od godine 1609. do godine 1630., s dodatkom od god. 1570 do god. 1628.), MSHSM, sv. 43,
Zagreb 1918. (dalje: ŠIŠIĆ 1918.), str. 602.-605.
Starine JAZU, sv. 35, Zagreb 1916., str. 332.-334.
Sisak u obrani od Turaka. Izbor građe 1543.-1597. (uredio J. Kolanović), Zagreb 1993., str. 391.-396., 398., 408.,
417.-418., 422.-424., 432.-434., 438.-440., 442.-450., 455.-459., 466.-467., 519.-520.
42
VDG JAHRBUCH 2003
u obrani Siska 1593. godine donosi hrvatski kroničar i povijesni pisac Baltazar Adam
Krčelić u djelu Povijest stolne crkve zagrebačke.8
Kada je riječ o dosadašnjim spoznajama historiografije, temeljne podatke o
djelovanju članova obitelji Grasswein saznajemo iz više monografskih djela, kao i iz
pojedinačnih studija, rasprava i priloga u sklopu kojih se obrađuje hrvatska
ranosrednjovjekovna povijest. Od važnosti su svakako i specijalistička djela vezana za
proučavanje sisačke bitke 1593. godine, kao i manja monografska djela i prilozi koji
se bave poviješću krajeva i gradova sa kojima su Grassweini imali najviše doticaja
(Koprivnica, Ivanić-Grad).
Na prvom je mjestu potrebno navesti opsegom nevelik uradak Ante Eugena
Brlića naslovljen Tri Grasweina, vel. kapetani Koprivnički, koji predstavlja jedini dosad
objavljeni uradak isključivo posvećen članovima obitelji Grasswein. Iako kratak i u
nekim pojedinostima netočan i nepotpun, Brlićev prilog dragocjeno je saznanje o
temeljnim oblicima djelovanja Grassweina u Vojnoj krajini, ali i obitelji općenito i
njihovoj ulozi u habsburškoj povijesti ranoga novog vijeka.9 Isto tako, osnovnu
informaciju o Stjepanu i Albanu Grassweinu saznajemo i iz vrijedne edicije Hrvatski
biografski leksikon.10
Sažete podatke o djelovanju Stjepana i Albana Grassweina bilježi i nezaobilazna
sinteza hrvatske povijesti Vjekoslava Klaića11, kao i opsegom manji pregled hrvatske
prošlosti iz pera Rudolfa Horvata.12 Djelovanje Albana Grassweina na pojačavanju
obrambenog sustava hrvatskih utvrda (Čazma) spominje Milan Kruhek u monografiji
Krajiške utvrde Hrvatskog Kraljevstva (Zagreb 1995., str. 368.; dalje: Kruhek 1995.),
dočim u sintezi Hrvati i Osmansko Carstvo Ivo Mažuran donosi podatke o vojnom
djelovanju braće Grasswein, ali i o malo poznatom i u izvorima rijetko bilježenom
Jakovu Grassweinu s početka 17. stoljeća.13 Od novijih monografskih djela koja se
bave hrvatskom poviješću 16. stoljeća svakako treba izdvojiti uradak Nataše Štefanec
Heretik njegova veličanstva: povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu (Zagreb 2001., str.
101., 106., 142.).
Proučavanje vojne uloge članova obitelji Grasswein na hrvatskom prostoru
ponajviše je zastupljena u radovima koji se bave sisačkom bitkom 1593. godine. Borba
Hrvata sa Turci od pada Sigeta do mira Žitva-Dorožkoga (1566.-1606.) naslov je knjižice
Dane Grubera u kojoj je sadržan i osvrt na ulogu Stjepana Grassweina u sisačkoj bici,
kao i vremenski neposrednim ratnim događanjima na bojištima Hrvatske granice.
Isto djelo sadrži i podatke o vojnom djelovanju Albana Grassweina s konca 16.
stoljeća14. U sklopu razmatranja literature o Stjepanu Grassweinu, zasigurno u
literaturi najzastupljenijem odvjetku ove njemačke obitelji, izdvaja se i niz
8
9
10
11
12
13
14
Zagreb 1994. (preveo Z. ŠEŠELJ), str. 328.-329.
Zbornik Muzeja grada Koprivnice, god. II, Koprivnica 1947., br. 3(6), str. 84.-86.
Sv. V, Zagreb 2002., str. 130.-131. (tekst: F. MOAČANIN).
Povijest Hrvata, sv. V., Zagreb 1981., str. 463., 469., 492., 507.
Povijest Hrvatske, sv. I.: od najstarijeg doba do g. 1657., Zagreb 1824., str. 282., 286.
Zagreb 1998., str. 166., 174., 176.
Zagreb 1879., str. 44., 60., 80., 86., 105.-108., 116. O istome usporedi: F. HEFELE, Tristogodišnjica u spomen boja
sisačkoga god. 1593., Sisak 1893., Sisak 1992. (treće izdanje), str. 32., 47., 50.
43
VDG JAHRBUCH 2003
pojedinačnih priloga objavljenih u zborniku Sisačka bitka 1593. (Zagreb-Sisak 1994),
nastalom nakon održavanja dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa
“Sisačka bitka 1593.-1993.”, koji je 18. i 19. lipnja 1993. godine održan u Zagrebu i
Sisku.15
Naposljetku, u nizu uradaka hrvatske historiografije koja se bavila lokalnom
poviješću potrebno je spomenuti monografije i pojedinačne radove koji se bave
poviješću koprivničkog i ivanićkog kraja. Iako u svim ovim uradcima nema uvijek
izravnih podataka o članovima obitelji Grasswein, njihovo uključivanje u ovo
istraživanje neophodno je radi boljeg i potpunijeg uvida u opće prilike u ovom dijelu
Hrvatske u razdoblju druge polovice 16. i početkom 17. stoljeća.16
Najistaknutiji i - kao što je spomenuto - u vrelima i literaturi najbolje zastupljen
pripadnik roda Grasswein jest koprivnički kapetan i upravitelj Slavonske krajine
Stjepan. U službi u Vojnoj krajini spominje se od 1586. godine, kada obnaša dužnost
đurđevačkog kapetana. Iste je godine, vjerojatno uz potporu svog rođaka,
koprivničkog kapetana Ivana Globnitzera, imenovan kapetanom u Ivaniću. Godine
1587. spominje se, zajedno s još jednim krajiškim časnikom, kao opunomoćeni
izaslanik zapovjednika Slavonske krajine Vida Halleka u Hrvatski sabor, gdje su
časnici trebali iznijeti hrvatskim staležima prijedloge u svezi obrane tog dijela
granice.17 Otad se Stjepan Grasswein često spominje u raznim izvješćima vezanim uz
Vojnu krajinu, a i sam, kao i ostali zapovjednici kapetanija, redovito u Graz šalje
izvješća o prilikama na granici. Godine 1589., nakon smrti dotadašnjeg zapovjednika
Ivana Globnitzera (kojem je neko vrijeme bio zamjenik), Stjepan je Grasswein
imenovan kapetanom u Koprivnici i upraviteljem zapovjedništva Slavonske krajine.18
Tijekom početnih godina 1590-ih učestala su izvješća zapovjednika Slavonske
krajine Stjepana Grassweina odbornicima štajerskih staleža u Grazu. Podrobno
pisana, izvješća su izravno svjedočanstvo o vojnim prilikama na granici, potrebama i
teškoćama tamošnjih kapetanija, stanju u utvrdama i na selima, ali i tijeku
napredovanja turskih postrojbi u dubinu Hrvatskog Kraljevstva. Tako u izvješću
pisanom 12. 08. 1591. godine u Ivaniću, Grasswein podrobno opisuje prvi napad
istaknutog turskog vojskovođe Hasan-paše Predojevića19 na kupske utvrde i prvu
opsadu sisačkog kaštela. Napad se zbio početkom kolovoza, a sama opsada trajala je
od 6. do 8. istog mjeseca. Uvidjevši da bez jake potpore topništva neće moći osvojiti
čvrste i dobro branjene sisačke bedeme, Hasan-paša se ubrzo povlači te nastavlja
15
16
17
18
19
M. Kruhek, Rat za opstojnost Hrvatskog Kraljevstva na kupskoj granici, u: Sisačka bitka 1593.-1993., Zagreb-Sisak 1994.
(dalje: KRUHEK 1994.), str. 39., 41.-42., 44., 51., 56.; A. Nazor, O broju vojnika kršćanske vojske u sisačkoj bici 22. lipnja
1593., ibid., str. 97.; M. Šercar, Vojna oprema i naoružanje u vrijeme bojeva kod Siska 1591-1593., ibid., str. 267.
Usporedi, primjerice: Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću, Zagreb 1931.; Dragutin
Feletar, Podravina: općine Đurđevac, Koprivnica i Ludbreg u prošlosti i sadašnjosti, knjiga I.: povijesno-geografski pregled od
paleolita do 1945. godine, Koprivnica 1989.5; H. Petrić, Prilog poznavanju Koprivnice u XVI. i XVII. stoljeću, Kaj. Časopis za
književnost, umjetnost i kulturu, god. 33., sv. 6., Zagreb 2000., str. 85.-96.
A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Ivanić-Grad: spomenica..., str. 44.; LOPAŠIĆ 1889., str. 471.-472.
A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; LOPAŠIĆ 1887., str. 54.
Hasan-paša Predojević (Pridojević, Klobučarić), znameniti je turski vojskovođa XVI. stoljeća. Segedinski je namjesnik i
begler-beg Bosne (od 1592.). Godine 1592. zauzeo je Bihać i radi lakših prodora u Hrvatsku podigao Novigrad (današnja
Petrinja). Poginuo je u bici kod Siska 1593. godine.
44
VDG JAHRBUCH 2003
ratovanje uobičajenim načinom – pljačkom, paležom i uništavanjem uokolo utvrde
koju treba osvojiti. Počinje razaranje Turopolja i cijelog područja, sve do Okića,
Susedgrada, do Save i Zagreba, a preko Save do Božjakovine i Ivanića. Čini se da je
tom prigodom kršćanska vojska uspješno odgovorila te su udružene snage Stjepana
Grassweina i hrvatskoga bana Tome II. Erdödyja20, suzbile turske snage i kod utvrde
Moslavina im nanijele poraz.21
Iz 1592. godine vrela bilježe niz Grassweinovih izvješća o napredovanju turskih
postrojbi i obrambenom stanju vojnokrajiških utvrda. Tako već početkom godine (2.
01. 1592.) podnosi obavijest nadvojvodi Ernestu da je od svojih uhoda sa Kupe
primio vijest da se Hasan-paša sa svojim postrojbama uputio prema Karlovcu.22 U
ožujku (28. 03.) iste godine upozorava na opasnost da Turci ugroze i sam Zagreb te
moli bolju opskrbu topova, praha i drugog prijeko potrebnog naoružanja.23 Idućeg
mjeseca (7. 04. 1592.) izvješćuje Dvorsko ratno vijeće u Grazu da je primio njihovo
pismo od 2. 04. u svezi mogućeg pohoda bosanskog paše na Bihać. Budući da od
vrhovnog zapovjednika u Hrvatskoj, a niti od samoga bana, nije dobio još nikakvih
vijesti, navodi da mu nije poznato da li je Bihać pao u turske ruke.24 Iz svibnja (2. 05.)
potječe Stjepanovo izvješće napisano u taboru kraj Bresta u kojemu razmatra
kretanje Hasan-pašinih postrojbi, njegovo nastojanje na podizanju utvrde Novigrad
te izražava bojazan zbog pristizanja većeg broja turskih pomoćnih postrojbi koje se,
pretpostavlja koprivnički kapetan, trebaju uključiti u opsadu Siska. Napominje da je
jake straže Hasan-paša postavio u Hrastovici i Gorama. Iz istoga mjeseca (8. 05.)
potječe i Grassweinovo pismo kojime se Franjo Tahi preporučuje na kapetansku
dužnost u Krajini, dočim se Gašpar Drašković preporučuje za ivanićkog
zapovjednika.25 Čini se da sredinom 1592. godine izbijaju i nesporazumi i sukobi s
banom Tomom Erdödyjem, koji se (u pismu od 24. 06. 1592.) žali odbornicima
štajerskih staleža na objede Stjepana Grassweina koji je bana optužio za nedovoljnu
brigu na zaštiti granica.26 Koncem lipnja Stjepan Grasswein imenovan je
varaždinskim pukovnikom. U pismu s kraja mjeseca predlaže bolje utvrđivanje
mjesta Virje te popravljanje oštećenih utvrda Moslavine. Saznavši za pad strateški
prevažne utvrde Bihać, iskazuje strepnje glede nastavka turskih napredovanja u
dubinu Hrvatskoga Kraljevstva te predlaže da se utvrda Petrinja (novoizgrađeno
uporište Hasan-paše za daljnje prodore) osvoji i razori.27
Tijekom toga razdoblja Hasan-paša daje sagraditi most preko Kupe, s očitom
namjerom da se Sisku približi s lijeve strane Kupe. Tada je iznenada, upućen izdajom
20
21
22
23
24
25
26
27
Toma II. Erdödy (1558.-1624.), najistaknutiji je odvjetak ugledne velikaške obitelji Erdödy. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski
ban (1584.-1595. i 1608.-1614.) i istaknuti sudionik protuturskih ratova. Vidi podrobnije: Hrvatski biografski leksikon, sv. IV.,
Zagreb 1998., str. 70.-72. (tekst: T. RADAUŠ).
LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; D. GRUBER, nav. dj., str. 44.; KRUHEK 1995., str. 39.; Sisak u obrani od Turaka, str.
391.-396.
LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.
A. E. BRLIĆ, nav.dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 417.-418.
Sisak u obrani od Turaka, str. 422.-424.
LOPAŠIĆ 1887., str. 56.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; KRUHEK 1994., str. 42.
LOPAŠIĆ 1887., str. 57., 59.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.
45
VDG JAHRBUCH 2003
nekog Vlaha Vojina da kršćanske postrojbe još nisu bile spremne (budući da do Kupe
još nisu pristigle krajiške postrojbe Stjepana Grassweina), paša iznenada prešao
preko Kupe i kod Bresta s oko 5 000 vojnika napao ratni tabor bana Tome Erdödyja.
Banova vojska, udružena sa njemačkim vojnicima, u tom trenutku nije bila snažna
niti spremna na napad te je doživjela potpun poraz. Banovim porazom Turcima je
praktično bio otvoren put do Siska. Javljajući o tom porazu Stjepan Grasswein navodi
da je glavni krivac sam ban, čime zapravo daje naslutiti konstantnu netrpeljivost koja
je, uoči presudnih vojnih događaja, trajala između vodećih zapovjednika u Vojnoj
krajini.28 Početkom kolovoza Grasswein je intenzivno usmjeren na utvrđivanje
postojećeg stanja u sisačkom kaštelu te – poradi sada već nedvojbene Hasan-pašine
namjere da zauzme tu utvrdu – učestalim zahtjevima odbornicima štajerskih staleža
moli za dodatnu pomoć u živežu i naoružanju.29 Koncem istoga mjeseca datiran je
(26. 08.) njegov izvještaj u kojemu se nadvojvoda Ernest obavještava da je ivanićki
kapetan spalio od Turaka napušteni toranj u Drenčini.30
Tijek vojnih događanja 1593. godine, kao i djelovanje zapovjednika Slavonske
krajine Stjepana Grassweina, poglavito su vezani uz pripremu, odvijanje i posljedice
znamenite sisačke bitke, ishod koje je u velikoj mjeri odredio tijek i rasplet ratovanja
na hrvatskom vojnokrajiškom bojištu. Potaknut provalama petrinjskog zapovjednika
Hrustan-bega, koji je u svibnju s brojnim ljudstvom započeo pljačkaške pohode
diljem Turopolja, vrhovni vojni zapovjednik Ruprecht Eggenbeg31 smjesta je pozvao
pomoćne postrojbe i naredio generalu Karlovačkog generalata Andriji Auerspergu32
da se sa svojim jedinicama utabori kod Jastrebarskog. Stjepanu Grassweinu naredio je
da svoje postrojbe izmjesti u Posavinu, a ivanićkom kapetanu Albanu Grassweinu da
zauzme područja oko Siska. Sam se Eggenberg s pomoćnim hrvatskim i njemačkim
postrojbama pridružio banu Tomi Erdödyju kraj Save u blizini Zagreba, kako bi od
tamo lakše mogao pratiti kretanje neprijateljske vojske. Događaji koji će uslijediti
tijekom idućih dana dovesti će do treće opsade grada Siska. Dne 14. 05. utaborila se
Hasan-pašina vojska uokolo sisačke utvrde, uz Kupu i na okolnim uzvisinama njezine
desne obale prije utoka u Savu. Preko Kupe, na otoku, paša je dao podići nasipe i
postaviti topove. Stoga se 14. svibanj, kada je započela artiljerijska vatra, uzima kao
datum početka treće opsade Siska. U Hrvatskoj je tada proglašen opći ustanak, a
Eggenbergovom je odlukom svim zapovjednicima (poglavito Andriji Auerspergu i
Stjepanu Grassweinu) naređeno da što prije sa svojim postrojbama prispiju pod
sisačku utvrdu. Pridošle postrojbe utaborile su se (oko 20. 06.) kod Novigrada. Glavni
zapovjednik ondje prisutnih kršćanskih postrojbi bio je Ruprecht Eggenberg. Uz
brojne druge istaknute vojne zapovjednike (Toma Erdödy, general Andrija
Auersperg, kapetan uskočki Petar Erdödy, Melchior von Rödern, Adam Rauber od
Weinera, Kristofor Obrutschan, Stjepan Tahi, Martin Pietschnik iz Altenhofa, Georg
28
29
30
31
32
A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 445.-447.; KRUHEK 1994., str. 44.
A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 466.-467.
Usporedi: L. ČORALIĆ, nav. dj.
Andrija (Andreas) Auersperg (1557.-1593.), zapovjednik je Hrvatske krajine (general Karlovačkog generalata) od 1589. do
1593. U sisačkoj bici njegovi su arkebuziri prvi puta u nas primijenili plutonsku vatru i znatno pridonijeli pobjedi nad
postrojbama Hasan-paše Predojevića. Usporedi: Hrvatski biografski leksikon, sv. I., Zagreb 1983., str. 268. (tekst: Z. ŠENOA).
46
VDG JAHRBUCH 2003
Sigismund Paradeiser, Ferdinand Weidner i dr.), boju je pribivao i Stjepan Grasswein
sa 400 pješaka i husara.33
Znamenita sisačka bitka odigrala se 22. lipnja 1593. godine i svi izvjestitelji se
slažu da je trajala relativno kratko. Udružene snage kršćanskih vojnih zapovjednika
odnijele su potpunu pobjedu tijekom koje je smrtno stradao i sam turski vođa
Hasan-paša Predojević. Vojni ciljevi kršćanske vojske nisu, dakako, bili okončani
velikim uspjehom kod Siska. Kao jedan od strateški važnih ciljeva kršćanskih
saveznika, nametalo se i osvajanje susjednih i strateški iznimno važnih turskih utvrda
Petrinje i Hrastovice. Kršćanski zapovjednici stoga su željeli već nakon dva dana po
okončanju sisačkog boja krenuti u pravcu Petrinje. Međutim, toj se namjeri osobito
protivio vrhovni zapovjednik Ruprecht Eggenberg, smatrajući da nedostaje dovoljno
hrane za cjelokupnu vojsku te navodeći kako između dviju carstava zapravo i ne
postoji formalni rat. Stoga, kako je Eggenberg istaknuo, bez posebnog dopuštenja iz
Beča nije moguće otpočeti ozbiljniju ratnu operaciju protiv Turaka i njihovih
uporišta diljem granice. Tijekom idućih dana vojske su se počele razilaziti, a kupska
je granica ostala gotovo bez obrane. Međutim, kako je tada započela velika priprema
turske vojske za pohod u dubinu Hrvatskog i Ugarskog Kraljevstva, austrijski car
Rudolf II. odlučio je poduzeti potrebne pripreme za obnovu i obranu postojećih
uporišta na granici. Nakon uzaludnog pohoda na Petrinju iza pobjede kod Siska
Dvorsko ratno vijeće u Grazu je poslalo za svog opunomoćenika u Hrvatskoj Ivana
Fridrika Trautmansdorfa s ciljem da obavi sve potrebne pripreme za otpočinjanje
napada na Petrinju. Od 11. 07. Trautmansdorf je u Zagrebu učestalo vijećao s
Ruprechtom Eggenbergom, Andrijom Auerspergom, Stjepanom Grassweinom i
hrvatskim banom Tomom Erdödyjem. Radeći na konkretnim pripremama za novu
vojnu, Trautmansdorf je nastojao ublažiti opreke koje su učestalo izbijale između
generala u svezi vrhovnog zapovjedništva nad sjedinjenim vojskama. Dne 14. 07.
1593. godine Trautmansdorf javlja nadvojvodi Ernestu da suparništvo između
generala i nije toliko koliko se u Beču govori i da ne predstavlja prepreku u ratovanju.
Ističe kako se to poglavito odnosi na moguće sukobe između Eggensberga s jedne te
generala Auersperga i Grassweina s druge strane.34
U događanjima koja su se zbivala neposredno nakon obrane Siska i neuspjelog
napada na Petrinju sudjelovao je, kako je iz prethodnog razvidno, i general Stjepan
Grasswein. Nakon opsade Petrinje njegovo se ime sve rjeđe bilježi u dokumentima.
Čini se da se – uslijed bolesti – sve više povlačio iz aktivnog vojnog djelovanja. Umro
je 26. 03. 1594. godine35, a na dužnost vrhovnog zapovjednika Slavonske krajine
imenovan je Ivan Sigismund Herberstein.36
33
34
35
36
D. GRUBER, nav. dj., str. 80., 86.; F. HEFELE, nav. dj., str. 47., 50.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85.; KRUHEK 1994.,
str. 51.; A. NAZOR, nav. dj., str. 97.; M. ŠERCAR, nav. dj., str. 267.; L. ČORALIĆ, nav. dj., str. 25.
LOPAŠIĆ 1887., str. 66.; D. GRUBER, nav. dj., str. 105.-108.; KRUHEK 1994., str. 56.; N. ŠTEFANEC, nav. dj., str.
106.
R. HORVAT, nav. dj., str. 286.; V. KLAIĆ, nav. dj., str. 507.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 166.
Ivan Sigismund (Žigmund) Herberstein (? – 1611.), obnašao je dužnost vrhovnog zapovjednika Slavonske krajine od 1594. do
1603. godine. Podrobnije vidi: Hrvatski biografski leksikon, sv. V., Zagreb 2002., str. 529. (tekst: M. ŠVAB).
47
VDG JAHRBUCH 2003
Drugi istaknuti odvjetak obitelji Grasswein, također prisutan u vojnokrajiškoj
povijesti koncem 16. i početkom 17. stoljeća, Stjepanov je mlađi brat Alban (Bjelan)
Grasswein. Vojnu je službu započeo 1586. godine kao poručnik u Koprivnici. Godine
1591. imenovan je ivanićkim kapetanom te na toj dužnosti ostaje do 1597. godine.37
Iako se u odnosu na starijeg i poznatijeg brata Stjepana u vrelima spominje znatno
rjeđe, nekoliko izravnih podataka svjedoči i o njegovim nemalim prinosima
protuturskim borbama na prijelazu dvaju stoljeća. Tako, primjerice, 1591. godine
sudjeluje, nakon neuspjele Hasan-pašine opsade Siska, u postrojbama koje su
progonile poražene turske snage.38 Godine 1597. imenovan je koprivničkim
kapetanom. Iste godine u pismu generalu Herbersteinu od 14.i 15. 06. prihvaća
mogućnost da bi u utvrdu u Čazmi trebalo dobro obnoviti, ali da prije toga treba
dovršiti gradnju tvrđave Ivanić. Obnovljenu Čazmu, predlaže Alban Grasswein,
trebalo bi braniti jakom vojnom posadom, ali je problem kako pribaviti ljudstvo,
naoružati ga, opskrbiti i plaćati. Stoga drži da je zasad bolje napustiti plan obnove
Čazme. Ipak, bez obzira na plan obrane ili napuštanja Čazme, Alban tvrdi da Ivanić
svakako treba pokušati svim sredstvima utvrditi i obraniti poradi njegova važnog
strateškog položaja.39 Godine 1600. provalio je u tursku Slavoniju prema Virovitici i
Brezovici, spalio Slatinu i među drugim Turcima zarobio slatinskog dizdara
Murat-agu, kojega su na povratku krajišnici ubili. Osim toga, Alban je pri povratku
porobio i spalio tamošnja sela Bistricu, Miljavce, Medince, Gornji Miholjac i
Vukojevicu, a stanovnike poveo sa sobom i naselio u okolici Koprivnice.40 Kao i
njegovi prethodnici, zapovjednici Koprivnice, bio je u sukobu s Hrvatskim saborom41,
jer je odbijao plaćati porez od podložnika koprivničke tvrđave. Prestankom
obnašanja službe koprivničkog kapetana, stekao je (poveljom cara Rudolfa II.) naslov
baruna (1607. god.).42
Posljednja dva odvjetka obitelji Grasswein koja su predmet obrade ovoga priloga
manje su poznati i istaknuti sudionici povijesti Vojne krajine te je o njima i njihovom
djelovanju moguće izreći samo nekoliko osnovnih podataka. Prvi od njih je
vojnokrajiški časnik Vuk II. Grasswein, koji se 1597. godine spominje kao kapetan
Koprivnice. Iz toga vremena sačuvano je izvješće, datirano 5. 10. iste godine, u kojem
Vuk II. razmatra mogućnosti gradnje utvrde Rovišće. Čini se da je Vuk II. Grasswein
dužnost koprivničkog kapetana obnašao kratko vrijeme. Naime, već 1598. godine
(26. 06.) zabilježen je naputak carskom dvorskom rizničaru da nabavi srebreni
pozlaćeni pribor za vino u vrijednosti 50 do 54 forinte koji se ima predati kao
vjenčani dar ivaničkom kapetanu Vuku.43 Nakon te bilješke, vrela i dosadašnja
saznanja historiografije ne govore nam o daljnjoj aktivnosti Vuka II. na hrvatskom
prostoru.
37
38
39
40
41
42
43
LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85.; Ivanić-Grad: spomenica, str. 45.
V. KLAIĆ, nav. dj., str. 469.
ŠIŠIĆ 1918., str. 602.-604.; KRUHEK 1995., str. 368.
LOPAŠIĆ 1887., str. 72.-73.; D. GRUBER, nav. dj., str. 116.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 174.
Hrvatski sabor tužio je Albana Grassweina 1604. godine naglasivši da ovaj ne samo da uskraćuje prihode namijenjene Saboru i
vladaru, već ih zadržava u vlastitu korist. Saborski izaslanik Vuk Druškovački ponavlja istu tužbu i 13. I. 1605. godine, ali
istraga – kako se čini – nikada nije bila provedena (LOPAŠIĆ 1884., str. 324.-326.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86.).
A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86.
LOPAŠIĆ 1889., str. 472.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85.
48
VDG JAHRBUCH 2003
U odnosu na braću Albana i Stjepana, ali i na Vuka II. Grassweina, podaci o Jakovu
(za kojega ne možemo sa sigurnošću utvrditi rodbinsku povezanost s prethodnom
trojicom) krajnje su oskudni i svedeni samo na jedan događaj. Godine 1603. Jakov se
spominje kao koprivnički kapetan.44. Koncem iste godine upušta se u prodor na
područje Požeškog sandžaka, gdje je (između Virovitice i Brezovice) u srazu sa
postrojbom Tatara (pomoćni odredi upućeni turskoj vojsci) teško poražen i zarobljen.
Tatari su nakon toga krenuli u pljačku i opustošili sva sela od Koprivnice do Vinice,
opljačkali i spalili Rasinju i zaprijetili Varaždinu.45 Sudbina poraženog časnika Jakova
Grassweina nije nam poznata, barem prema dosadašnjim saznanjima iz vrela i
literature.
***
Udio časnika i vojnika s njemačkog i austrijskog prostora u hrvatskoj vojnoj
povijesti istraživačka je tema koja bi, poradi svojega značaja i opsežnosti, iziskivala
zaseban znanstveni projekt i pregnuća više proučavatelja. U ovom prilogu pokušalo
se, tragom dosadašnjih saznanja iz objavljenih vrela i literature, predstaviti
djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein, čiji su članovi koncem 16. i početkom 17.
stoljeća imali zapaženo mjesto u povijesti Vojne krajine. Ponajprije se, dosegom u
vojnoj hijerarhiji, izdvaja Stjepan Grasswein, đurđevački, ivanićki i koprivnički
kapetan i zapovjednik Slavonske krajine, zapaženi sudionik protuturskih bojeva i
znamenite sisačke bitke 1593. godine. Zahvaljujući njegovim brojnim i sadržajem
podrobnim izvješćima odbornicima štajerskih staleža i nadvojvodi u Grazu, moguće
je iščitati ne samo njegovu ulogu u tadašnjim zbivanjima, već i dobiti potpuniju sliku
o općim, poglavito vojnim prilikama na hrvatsko-turskoj granici potkraj XVI.
stoljeća. Uz Stjepana, zasigurno zapaženo mjesto pripada i njegovu bratu Albanu
Grassweinu, ivanićkom i koprivničkom kapetanu te također, u više navrata, sudioniku
bojeva sa Turcima na širem području Slavonske krajine, ali i na prostoru turske
Slavonije. O njegovim zaslugama svjedoči i činjenice da je, prestankom obnašanja
službe koprivničkog kapetana, poveljom cara Rudolfa II., stekao naslov baruna.
Naposljetku, u prilogu su spomenuti i Vuk II. i Jakov Grasswein, ali je – poradi
oskudnosti vrela i dosadašnjih saznanja historiografije – njihove životopise i udio u
hrvatskoj vojnoj povijesti na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, znatno teže iščitati i
vrednovati.
Obitelj Grasswein možda se po svojim sveukupnim dosezima i prinosima ne može
mjeriti s nekim najistaknutijim njemačkim obiteljima koje su djelovale na hrvatskom
prostoru (primjerice s brojnim istaknutim pojedincima iz obitelji Auersperg ili
Herberstein). Ipak, odličnost njihovih vojnih dužnosti, kao i važnost razdoblja u
kojemu djeluju, daje im istaknuto mjesto u događajima i ljudima prebogatoj
hrvatskoj ratničkoj prošlosti ranoga novovjekovlja.
44
45
Teško je vjerovati da je Jakov obnašao dužnost koprivničkog kapetana. Naime, upravo početkom XVII. stoljeća kao nositelj te
vojne dužnosti spominje se Alban Grasswein.
A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 176.
49
VDG JAHRBUCH 2003
Nachkommen der Familie Grassweinhervorgehobene
Teilnehmer an der Militärgrenzgeschichte Ende des 16.
und Anfang des 17. Jahrhunderts
In den letzten Jahrhunderten trugen Familien und Individuen aus dem deutschen
und österreichischen Gebiet jahrhundertlang eine wichtige Rolle in der kroatischen
Militärgeschichte. Zahlreiche Individuen, oft Nachkommen bedeutender deutscher
und österreichischer adeliger Herkunft, trugen (oft auch ganze Generationen)
höchste Militärverpflichtungen auf dem ganzen Gebiet Kroatiens, nahmen an
entscheidenden, erschöpferischen Kriegen und Kämpfen teil, und überhaupt, mit
ihrer Wirkung und militärischen Kenntnissen trugen sie einen besonderen Beitrag
der reichen Geschichte des kroatischen, aber auch benachbartem Gebietes, bei. Die
Familie Grasswein, die aus Tirol stammt und vom Mittelalter auch auf dem Gebiet
der Steiermark anwesend ist, gab Ende des 16. und Anfang des 17. Jahrhunderts
einige bedeutsame Individuen - bedeutende Teilnehmer der Ereignisse auf dem
Gebiet der Militärgrenze. In der Arbeit werden die bisherigen Kenntnisse der
Historiographie vorgestellt, die Verwendbarkeit einzelner Sammlungen
veröffentlichter Quellen beachtet und verweist, auf grundlegende Studien,
Diskussionen und Beiträge, anhand deren es möglich ist, die Anwesenheit und
Wirkung der Mitglieder der Familie Grasswein auf dem Gebiet Kroatiens in der
Jahrhundertwende vorzustellen, verweist. Ein besonderes Forschungsinteresse ist auf
den hervorragendesten Rechtsanwalt der Familie gerichtet - Stjepan (gest.1594), der
als Kapitän in Đurđevac, Ivanić und Koprivnica und Kommandant in der
slawonischen Kraina, diente. Stjepan Grasswein ist ein bedeutender Teilnehmer an
den Kämpfen gegen die Türken, als auch am Kampf bei Sisak im Jahre 1593. Dank
seiner zahlreichen und inhaltlich präzisen Berichtserstattungen an die
Ausschussmitglieder der steiermärkischen Stände und den Erzherzog in Graz, ist es
möglich, nicht nur seine Rolle in den damaligen Ereignissen auszulesen, sondern
auch ein vollständiges Bild über die allgemeine, besonders die Militärsituation an
der kroatisch-türkischen Grenze Ende des 16. Jahrhunderts zu bekommen. Neben
Stjepan gehört ein besonderer Platz auch seinem Bruder Alban Grasswein, der als
Kapitän in Ivanić und Koprivnica und Teilnehmer in Kämpfen gegen die Türken auf
dem weiteren Gebiet der slawonischen Kraina und dem Gebiet des türkischen
Slawonies, bekannt ist. Über seine Verdienste zeugen auch Tatsachen, dass er,
nachdem er den Dienst des Kapitäns in Koprivnica aufgab, mit der Urkunde des
Kaisers Rudolf II. im Jahre 1607 den Baronentitel bekam. In Beilage werden auch
Vuk II. und Jakov Grasswein erwähnt, aber wegen Mangelhaftigkeiten und der
bisherigen historiographischen Kenntnisse sind ihre Lebensläufe und ihr Anteil in
der kroatischen Militärgeschichte im Übergang des 16. in das 17. Jahrhunderts viel
schwieriger auszulesen und zu bewerten. Zuletzt kann man zusammenfassen, dass die
Familie Grasswein, obwohl man sie nicht in die Reihe der bedeutendsten deutschen
und österreichischen Familien, die auf dem Gebiet der Militärgrenze wirkten,
mitrechnen kann, sicher ein bedeutendes Thema ist, das zusätzliche Aufmerksamkeit
der Forscher fordert.
50
VDG JAHRBUCH 2003
Stjepan MATKOVIĆ
Prilog životopisu feldmaršala Alfreda von Zeidlera
U ostavštini Rudolfa Kiszlinga (1882.-1976.), nekadašnjeg časnika u stožeru
maršala Conrada von Hötzendorfa te kasnijeg ravnatelja bečkog Kriegsarchiva i
plodnog povjesničara, pronašao sam tiskani zapis o feldmaršalu Alfredu von Zeidleru
koji se sastoji iz dvaju dijelova. U prvome dijelu, Kiszling opisuje Zeidlerovo vojničko
značenje, dok u drugome dijelu von Zeidler osobno opisuje svoj životni put. S
obzirom da u hrvatskoj vojnoj historiografiji nema podataka o toj visokoj časničkoj
figuri, ovaj prilog uglavnom prenosi sadržaj iz materijala pronađenih u spomenutom
Kriegsarchivu, kako bi pružio osnovne obavijesti o toj osobi istaknutog životopisa.1
Von Zeidler je rođen 18. studenog 1869. u Zagrebu. Otac mu je bio ulanski
(konjički) natporučnik, koji je tada bio izvan službe i imao u najmu jedan posjed u
Zagorju. Obitelj je bila u dobrim vezama s plemićkim obiteljima Schlippenbach,
Rauch, Hellenbach i Jelačić, a Alfredova krsna kuma bila je Clotilda barunica
Hellenbach, rođena Jelačić. Uskoro je otac kupio dobro kraj Celja (1870.), a Alfred je,
kad je za to došlo vrijeme, započeo s vojnom izobrazbom u Militär Unterrealschule u
Günsu, a zatim u Militär Oberrealschule u Moravskoj Bijeloj Crkvi (Mährisch
Weisskirchen). Završivši vojnu akademiju u Bečkom Novom mjestu krenuo u
izgradnju bogate vojne karijere. Prvo je bio postavljen u dva lovačka bataljuna (br. 1 u
Josefstadtu u Češkoj i br. 27 u Villachu). Njegov mlađi brat Egon (1870.-1919.)
također je krenuo putem vojne profesije i kasnije je postao posljednjim vojnim
pobočnikom cara Karla. Život okončao samoubojstvom jer je bio razočaran porazom
monarhista u Austriji i ugasnućem “altösterreichischen Soldatengeist”.2
Od 1892. započeo je von Zeidler pohađati ratnu školu za operativnu službu,
nakon čega je kraće vrijeme bio zaposlen u 17. pješačkoj brigadi u Pragu. Od 1.
svibnja 1897. von Zeidler je ponovo bio vezan uz Hrvatsku. Te je godine dodijeljen na
uslugu hrvatsko-ugarskoj postrojbi 31. lovačkom bataljunu, koji je bio tada smješten u
Grazu, a zatim je premješten u Petrinju.3 Zapovjednik mu je bio general pješaštva
barun Anton von Bechtolsheim, koji se istaknuo u slavnoj pomorskoj bici kod
Custozze (1866.). Prema Kiszlingovom zapisu, von Zeidler je svladao toliko hrvatski
jezik da je osobno mogao ravnati školovanjem svojim podčasnika. Von Zeidler je
osobno zapisao: “Der Anfang war für mich recht schwer. Ich sprach kein Wort
kroatisch und in der Kompagnie nur der Oberjäger und der Rechnungsunteroffizier
1
2
3
U ovoj prigodi najiskrenije se zahvaljujem kolegama prof. Milanu Pojiću (Hrvatski državni arhiv) i dr. Vladimiru Geigeru
(Hrvatski institut za povijest), koji su mi nesebično pomogli u dotjerivanju ovoga priloga.
Usp. Peter Broucek, Ein General im Zwielicht. Die Errinerungen Edmund Glaises von Horstenau, knj. 1, Wien-Köln-Graz
1980.
Feldjägerbaon Nr. 31 osnovan je 1.listopada 1873., a popunjavao se novacima s popunidbenog okružja 79. pješačke pukovnije
u Otočcu. Spadao je u sastav XIII. zbora.
51
VDG JAHRBUCH 2003
deutsch. So musste ich die Offiziere der Kompagnie, die die Sprache beherrschten,
als Dolmetscher heranziehen, aber so nach und nach ging es schon”.4 Četiri satnije
(Kompagnie) bile su locirane na različitim mjestima Petrinje. Von Zeidler je bio
zapovjednik četvrte satnije, koja je bila smještena u vojarni na južnom izlazu iz grada i
sastojala se od dvije zgrade. Svoje tadašnje vojnike ocijenio je izvanrednima, žilavima
i izdržljivima. Međutim, nije isticao samo njihove fizičke kvalitete, nego ih je s
uspjehom učio vještinama korisnima za vojništvo, kao što je crtanje vojnih skica i
čitanje vojnih karata. U svojim zapisima napisao je: “Ich erinnere mich immer gerne
an die Zeit in Petrinja und mein Tätigkeit als Kompagniekommandant bei den
braven Kroaten”.5
Nakon dvije godine von Zeidler je imenovan za stožernog satnika u direkcijskom
uredu stožera, a godinu dana kasnije raspoređen je u 3. pješačko divizijsko
zapovjedništvo u Linzu. Nadređeni mu je bio feldmaršal Stjepan Babić (1841.-1928.),
hrvatski časnik visokog ugleda u vojnim krugovima, koji će kasnije postati generalom
pješaštva (Feldzeugsmeister).6 Vojni put premještao je von Zeidlera prvo u Lemberg
(1903.), potom u Mostar gdje se nije dugo zadržao zbog zdravstvenih poteškoća, odn.
želučanih i crijevnih tegoba. Uskoro je došao do čina majora, a feldmaršal Fiedler ga
je u svibnju 1908. uzeo za svojega krilnog pobočnika (Flügeladjutant) u svojstvu
nadzornika postrojbi. U skladu s usponom u vojnoj hijerarhiji, von Zeidler je u
studenome 1909. promoviran u čin natporučnika i s tog je položaja djelovao u
temišvarskom 7. zapovjedništvu i pješačkoj pukovniji br. 71 u Trencsinu. Istodobno je
odlikovan križem za vojne zasluge, da bi nedugo zatim stekao viteški križ kolajne
Franje Josipa. Početkom svibnja 1912. dodijeljen je stožernom zapovjedniku XIII.
zbora u Zagrebu, a pola godine kasnije imenovan je pukovnikom. Dolazak u mjesto
svojega rođenja popratio je izrazima otvorene simpatije. S gledišta vojne povijesti,
naglasio je da je riječ o vojnom tijelu koje je stoljećima bio izvorište izvanrednih
vojnika. Područje XIII. zbora je pokrivalo, prema njemu, najpromjenjiviji geografski
prostor od plodnih nizina Srijema do mora. Uočavao je vrlo velike razlike u sastavu
stanovništva u psihološkom i kulturnom smislu. S jedne strane bogate srijemske
Švabe, koji su slali svoju djecu na školovanje u njemačke elitne škole, a s druge
nepismene Ličane. Von Zeidler je bio svjestan i etničko-vjerskih razlika između 75
posto katoličkih Hrvata i ostalih zajednica. Isto tako, uočio je podvojenosti između
Hrvata i Srba. U to su vrijeme zapovjednici zbora u Zagrebu bili generali Rajmund
G(e)rba i Adolf von Rehmen. Za Gerbu je napisao da je bio Hrvat, “sin graničara i
vjerni sin svoje domovine”7. Izdvojio je njegovo mišljenje o velikoj pogrešci Mađara,
koji nisu omogućili veću nezavisnost Hrvatima i tako ih privukli na svoju stranu
pomirljivom politikom, nego su u svemu podržavali hrvatske Srbe da bi stvorili
protutežu Hrvatima. Gerba je bio na čelu XIII. zbora do svojega umirovljenja u
4
5
6
7
Kriegsarchiv, Wien, ostavština Kiszling, str. 121.
Isto, str. 122.
Usp. Hrvatsko Pravo, “General pješačtva † Stjepan Babić”, br. 5193, 29. XII. 1928., str. 6. General Babić je bio ranjavan u
bitkama kod Custozze, Solferina i prigodom zauzeća Bosne.
Isto, str. 123.
52
VDG JAHRBUCH 2003
studenome 1912. godine. U Zagrebu se von Zeidler istodobno i oženio. Žena mu je
bila Mađarica. Za to je razdoblje zapisao da se osjećao u Zagrebu kao kod kuće.8
Tijekom Balkanskih ratova i izbijanjem Prvoga svjetskog rata, XIII. zbor suočio se
s dokazivanjem vlastitih dostignuća u vojnoj vještini. Von Zeidler je u svom zapisu
opisao ozračje koje je zavladalo u Zagrebu. Prema njemu, ultimatum Monarhije
upućen Srbiji izazvao je velike izgrede u gradu protiv srpskih dućana i kavana.
Tadašnji ban barun Skerlez i predstojnik policije bili su zatečeni napetom situacijom.
Zapovjednik zbora von Rehmen i njegov zamjenik knez Schönburg-Hartenstein,
uz izraženu pomoć i savjete von Zeidlera, poveli su svoje vojnike u rat. U tim su se
okolnostima istaknuli hrvatski vojnici na bojištima u Srbiji tijekom 1914. i u istočnoj
Galiciji za vrijeme zime slijedeće godine. Prema von Zeidleru, Srbi su tada bili
neusporedivo teži protivnici od Rusa, a njegova vojska bila je dosta slabo i zastarjelo
opremljena. Tijekom borbi u Srbiji, naglasio je, nikada nisu postrojbe XIII. zbora bile
izravno poražene, nego su se povukle tek nakon izdavanja naredbi. U sastav XIII.
zbora tada su dodijeljeni stožerni časnici Slavko Kvaternik i Ivan Perčević9, te tadašnji
natporučnik Julius Gömbös, koji je kasnije u samostalnoj Mađarskoj postao
ministrom vojske i predsjednikom zemlje. Još otprije, zapovijedao je 42.
domobranskom pješačkom divizijom Stjepan Sarkotić.
U travnju 1915. von Zeidler je preuzeo zapovjedništvo nad 28. pješadijskom
brigadom, koja je bila u sklopu 14. pješačke divizije pod feldmaršalom von
Csicsericsem10. S tom zapadnougarskom postrojbom uspio je probiti bojišnicu kod
Gorlica i prodrijeti do sjeveroistočne granice Galicije. U ljeti 1916. istaknuo se u
teškim borbama, koje je izazvao Brusilovljev napad. Njegova postrojba je u
studenome iste godine premještena u austrijsko Primorje, gdje se nakon odmora od
ratnih napora uključila u bitku kod Isonza.
Koncem prosinca 1916., tada već u činu generalmajora, von Zeidler je obolio od
žutice. Nakon oporavka preuzeo je u kolovozu 1917. zapovjedništvo 16. pješadijske
brigade 30. pješadijske divizije. Vrhunac vojnog djelovanja doživio je nakon
donošenja odluke da se zaposjedne Ukrajina. Zapovijedao je prethodnicom, koja je
išla prema Odessi i sukobila se s postrojbama boljševika. Njegovi ljudi uspjeli su ući u
Odessu, a von Zeidler je uspješno organizirao opskrbu u zapadnoj Ukrajini. Zatim je
bio prebačen u područje Grappe, gdje je njegova postrojba, 28. pješačka divizija,
dočekala završetak rata i zatim se dolinom Drave vratila u Graz. Von Zeidler u svojem
zapisu donosi poruku feldmaršala Boroevića koji je 23. listopada 1918. javio
vrhovnom zapovjedništvu da mađarske i južnoslavenske postrojbe više nisu obavezne
boriti se na talijanskoj bojišnici kad se stvaraju njihove nacionalne države. Njihova je
dužnost bila da se vrate u svoju domovinu i brane je od vanjskih prijetnji. To je
8
9
10
Isto, str. 124.
Ivan Perčević Odavna (Beč, 21.5.1881.-Zagreb, 1947.). Nakon završetka vojne akademije dodijeljen kao poručnik 5. ulanskoj
pukovniji. Brzo je napredovao tijekom Prvoga svjetskoga rata. Nakon rata je umirovljen (1919.).
Maximilan Csicserics von Bacsány (Arad, 3.5.1865.- Zagreb, 8.11.1948.). tijekom rusko-japanskog rata bio je delegiran u
svojstvu vojnog promatrača u ruski Hauptquartier. Od 1908. zapovjednik XI. zbora, od 1914. 5. armije, od 1916. XIII. zbora,
od 1917. XXIII. zbora. Sudjelovao u mirovnim pregovorima u Brest-Litovsku.
53
VDG JAHRBUCH 2003
pokazao marš hrvatske 79. pješačke pukovnije u Rijeku, gdje su razoružali mađarske
honvede i izvjesili hrvatski stijeg na tamošnju vojarnu. Nakon okončanja Prvoga
svjetskog rata, von Zeidler je okončao svoju vojnu karijeru i posvetio se
poduzetništvu. U srpnju 1935. dodijeljena mu je titula podmaršala (feldmaršala).
Prilog
Izvadci iz autobiografije Alfreda von Zeidlera,
koji se odnose na Hrvatsku
Ich wurde am 18/XI 1869 in Agram geboren. Mein Vater, Ulanenoberleutnant a.
D. hatte damals eine Pachtung in Zagorien (Kroatien). Eine Schwester meiner Mutter
war an Stefan Grafen Schlippenbach verheiratet, der ebenfalls in Zagorien am Lande
sass, dadurch ergab sich der Verkehr mit den Familien Schlippenbach, Rauch,
Hellenbach, Jellačić, etc, die dort alle ansässig waren. Meine Taufpatin war Clotilde
Baronin Hellenbach, geborene von Jellačić.
Ich erlebte die Freude, als ich 1912 als Korpsgeneralstabchef nach Agram kam,
dort meine Taufpatin in vollster Gesundheit anzutreffen.
Meine Eltern verliessen 1870 Kroatien und kauften sich einen Besitz in
Südsteiermark nächst Cilli.
Ich besuchte dann zusammen mit meinem Bruder Egon, der ein Jahr jünger war,
daher eine Klasse zurück war, die Volksschule in Cilli, dann von 1879 – 1889 die Mil.
Unterrealschule in Güns, die Mil. Oberrealschule in Mähr. Weisskirchen und die Mil.
Akademie in Wr. Neustadt.
Aus dieser wurde ich 1889 als Leutnant zum Feldjägerbataillon Nr. 1 nach
Josefstadt in Böhmen, mein Bruder 1890 zum Feldjägerbaon Nr. 27 nach Villach
ausgemustert.
/…/
Am 1. Mai 1891 wurde ich zum F. J. Baon Nr. 27 nach Villach transferiert, wo ich
nun mit meinem Bruder Egon, dem nachmaligen letzten Generaladjutanten Sr. Maj.
Kaiser Karl, zusammen diente.
Das Baon gehörte nebst dem F. J. Baon 7 (Tarvis), und dem F. J. Baon 8
(Judenburg) zur 12. Infant-Brigade Klagenfurt.
Die Jägerbaon wetteiferten hier mit einander, sie waren durchwegs sehr gute
Truppen. Kleine Körper, von stets ausgesuchten, besonders tüchtigen
Kommandanten befehligt, die sich in dem kleinen Rahmen um so eher durchsetzten
54
VDG JAHRBUCH 2003
konnten; so konnte hier leicht Besonderes erreicht werden. So auch beim Bataillon;
mehrtätige freizügige Gebirgsübungen verbunden mit feldmässigen Shiessübungen,
weit ausholende Patrouillenübungen, usw. förderten die kriegsmässige Ausbildung
sehr.
Villach mit seiner so schönen Umgebung war eine ausgezeichnete Garnison.
1902 bestand ich zuerst die Vorprüfung, dann die Aufnahmeprüfung in die
Kriegsschule, deren Kommandant GM v. Mathes war unser hervorragendster Lehrer
– er lehrte operativen Generalstabsdienst – war zweifellos Major Pflanzer, der sich im
Weltkriege als Armeekommandant so hervorragend bewährte.
Ich werde nie vergessen, wie er uns – ich war bei der Reise am Schlusse des 2.
Jahrganges bei der von ihm geführten Partie (10 Herren) eingeteilt, in Innichen nach
Beendung einer ziemlich schwierigen Aufgaben, die Durchführung derselben vom
Standpunkte des Kommandanten, bei Berücksichtigung des Auftrages, der
feindlichen Situation entwickelte.
In genau derselben Art entwickelte er in Nadworna 1915 als Armeekommandant
vor den versammelten Korpskommandanten und deren Generalstabschefs seine
Absicht über den bevorstehenden Angriff den Armee, der dann zu einem vollen
Erfolge führte.
Nach Absolvierung der Kriegsschule, ich war mittlerweile 1/V 1894 Oberleutnant
geworden, wurde ich 1/XI 1894 dem Generalstabe zu geteilt und erhielt meine
Einteilung bei der 17. Jnft – Brigade in Prag. Kommandant derselben war GM. Hugo
Molnar de Kereszt et Vajka. Als ich meine Einteilung beim Chef des Generalstabes
FZM. Baron Beck meldete, meinte dieser “Na, da kommen’s zu einem scharfen
Herrn’, hoffentlich wird’s gehen”.
Es ist zum Gluck gegangen, bis auf eine Strafe, die ich von GM. von Molnar wegen
einer vollkommen belangslosen Sache erhielt. Die Strafe wurde später in Folge einer
allgemeinen Amenstie gelöscht. Mein Nachfolger, Oblt Duschan Relkovic des
Inft-Rgmts 53, traf es weniger gut, er wurde nach kurzer Dienstleistung über
Molnar’s Antrag von seinem Posten enthoben und musste zur Truppe einrücken.
Aber GM. von Molnar war – das muss gesagt werden – eine nicht alltägliche
Persönlichkeit, von einem geradezu unheimlichen Tatendrang, umfangreichen
Wissen und dabei eine enorme Arbeitskraft, freilich auch überaus nervös und sehr
empfindlich.
Das Dienen unter GM. v. Molnar war eine schwere, aber gewiss sehr gute Schule,
die mir für mein späteres Fortkommen sicher nur sehr genützt hat.
Gesellschaftlich bot Prag eine Menge, freilich waren damals schon nie deutsche
und tschechische Gesellschaftsstrenge geschieden.
Nach 2 2 jähriger Dienstleistung als Generalstabsoffizier wurde ich 1/V 1897 zum
Hauptmann 2. Klasse im Feldjägerbaon Nr. 31 (kroat) ernannt, das damals in Graz
garnisonierte.
55
VDG JAHRBUCH 2003
Der Anfang war für mich recht schwer. Ich sprach kein Wort kroatisch und in der
Kompagnie nur der Oberjäger und der Rechnungsunteroffizier deutsch. So musste
ich die Offiziere der Kompagnie, die die Sprache beherrschten, als Dolmetsche
heranziehen, aber so nach und nach ging es schon.
Im September kam das Bataillon in den Verband des XIII. Korps nach Petrinja.
Korpskommandant war damals G. d. K. Freiherr von Bechtolsheim der sich 1866
bei Custozza mit einer Eskadron des 12. Uhlanen-Rgmts (Kroaten) den Theresien
Orden erworben hatte.
Die 4 Kompagnien des Baons waren in 3 räumlich weit von einander entfernten
Kasernen in dem sehr ausgedehnten Orte untergebracht.
Ich war Kommandant der 4. Kompagnie und hatte am Südausgang des Ortes eine
Kaserne für mich allein, 2 Gebäude in einem grossen Hof und dazu einen
ausgedehnten Gemüsegarten.
Für einen Kompagniekommandanten, der wie ich, voller Ambition war, ideale
Verhältnisse. Ich hatte in Bälde auch so viel kroatisch gelernt, dass ich schon im
Herbst mit Unterstützung des Oberjägers selbst die Chargenschule abhalten konnte
und die Chargen dabei auch recht viel deutsch lernen konnten.
Das Mannschaftsmaterial war ganz ausgezeichnet, höchstens mittelgrosse Leute,
zäh und ausdauernd, und wenn man sie zu nehmen wusste und vor allem gerecht war,
zu allem zu haben. Ich hatten mir in der Kompagnie das Zugssystem eingeführt und
den von mir bestimmten Zugsführern die volle Verantwortung in jeder Beziehung für
ihren Zug übertragen. So erzog ich mir selbständig arbeitende, gute Chargen.
An Nachmittagen nahm ich recht oft Chargen und Chargenschüler zusammen
und ging mit ihnen in der Umgebung spazieren. Jeder Mann hatte ein Stück Papier
mit Unterlage und einen Blei bei sich, Karten wurden, so weit vorhanden,
mitgenommen. Vom zurückgelegten Weg wurde eine Skizze gemacht, ich zeichnete
zuerst vor, die Leute nach, mit der Zeit ging es immer besser. So lernten die Leute
Skizzen zeichnen und Kartenlesen; dabei besprach ich im Gelände Etablierung von
Schwarmlinien, Aufstellen von Feldwachen etc. Die Leute gingen zur Schlusse sehr
gerne mit und ich freute mich über die erzielten Resultate.
Ich erinnere mich immer gerne an die Zeit in Petrinja und mein Tätigkeit als
Kompagniekommandant bei den braven Kroaten.
/…/
Nach einjähriger Truppendienstleistung wurde ich
Generalstabschef des 13. Korpskommandos in Agram ernannt.
1/V
1912
zum
Ein wunderschönes Korps mit einem durch Jahrhunderte bewährten
hervorragendem Soldatenmaterial. Das Territorium des Korps bot wohl das
abwechslungsreichste Gelände, das sich denken lässt; die fruchtbaren Ebenen
Syrmiens, das Hügelland Zentralkroatiens, die kargen Berge der Lika, der öde Karst
an der Küste und das Meer. Dementsprechend gab es aber auch ganz bedeutende
Unterschiede in den Bevölkerung, deren Psyche und Kultur. So die reichen Bauern
56
VDG JAHRBUCH 2003
Syrmiens Serben und Schwaben, die ihre Söhne in die besten Schulen sandten, so
erzählte mir dort einst ein reicher deutscher Bauer “Meine Kinder sind alle in
Dresden erzogen” – und als Gegensatz hiezu, die anspruchlosen armen Bewohner
der Lika und des Karstes, zum grossen Teil der Bewohner des Landes, ca 75%
Kroaten, demnach Katholiken, der Rest aber, abgesehen von den Deutschen in
einzelnen Dörfern Syrmiens, Pravoslaven, griechisch-orientalischen Glaubens
waren, die den grössten Teil Syrmiens und den östlichen Teil der Lika bewohnten.
Das Einvernehmen zwischen Kroaten und Serben (statt Pravoslaven kurz so
genannt) liess allerdings meist zu wünschen übrig.
Mein Korpskommandant bis November 1912 war G.d.J. Raimund Gerba. Ein
Kroate, Sohn eines Grenzer, ein treuer Sohn seiner Heimat die er vom ganzen
Herzen liebte.
Die Psyche des Volkes, dem er entstammte, genau kennend, äusserte er sich über
die politischen Verhältnisse im Lande, die seiner Ansicht nach sehr zu wünschen
übrig liessen, wiederholt dahin dass die ungarische Regierung – Kroatien gehörte,
wie bekannt, zur ungarischen Reichshälfte – den grossen Fehler begehe, statt den
Kroaten jede nur mögliche Freiheit zu gewähren, das Volk an sich zu ziehen und eine
versöhnliche Politik zu machen, die Serben im Lande in jeder Beziehung
unterstüzten und gross ziehe, um ein Gegengewicht gegen die Kroaten zu schaffen.
Das war vor allem die Politik des Banus Grafen Khuen-Hedervary, der diese Stelle
Jahrelang bekleidet so blieb es auch weiter und so wurde es, wie Ezllz Gerba meinte,
statt besser immer schlechter.
Exzellenz Gerba wurde November 1912 in den Ruhestand versetzt. Wir
bedauerten seinen Abgang sehr, da er als Kommandant, ohne sich in Details
einzumengen, jederzeit wusste, was er wollte und dabei für Jedermann ein warmes
Herz hatte.
Sein Nachfolger war G.d.J. Adolf Freiherr von Rhemen zu Barensfeld, dessen
Generalstabschef ich im Frieden und im Kriege war. Exzellenz Rhemen war
seinerzeit beim Inft-Rgmt Nr. 79 zur Truppendienstleistung eingeteilt und dann
Generalstabschef des 13. Korps gewesen, kannte daher Land und Leute auf das
Beste. Ein vornehmer Herr, dabei hochkultivierter Europäer, war er durch seine
Leutseligkeit und gewinnende, charmante Art von Hoch und Nieder gleich verehrt.
Sein Takt, seine Erfahrung und weltmännische Gewandtheit liessen ihn auch die
schwierigsten Situationen meistern. Ein Beispiel möge dies beweisen.
Als Vertreter Sr. Majestät des Kaisers und Königs zu den Leichenfeierlichkeiten
des Patriarchen Brankovics designiert, kam Exzllz Rhemen in eine sehr schwierigen
Situation. Gegen jedes Herkommen und ohne hiezu die Bewilligung des
Ministeriums des Ausseren erbeten zu haben, erschien bei diese Leichenfeier auf
einmal als Vertreter des Königs von Serbien ein serbischer General mit einer
Offiziersdeputation. Ich habe es mitgemacht, wie nun Exzllz Rhemen durch sein
zielbewusstes, energisches und dabei doch so unendlich taktvolles Auftreten den
serbischen General und sein Gefolge in die entsprechenden Schranken wies und
57
VDG JAHRBUCH 2003
dadurch jeder weiter Zwischenfall der ohnehin genug peinlichen Situation
vermieden wurde.
Als Kommandant stets der wohlwollende Vorgesetzte, sich nie in Details
verlierend, liess er seinen Untergebenen, für die er stets ein gutes Wort zur Hand
hatte, jede nur mögliche Selbständigkeit und wusste so in seltener Weise
Arbeitsfreudigkeit und gute Stimmung zu wecken und zu erhalten.
Ich hatte das Glück Exzellenz Rhemen voll und ganz zu verstehen, er liess mir
daher viel freie Hand und erfreute ich mich stets seines vollsten Vertrauens.
Als Generalstabschef – ich wurde 1/XI zum Oberst befördert – bemühte ich mich
vor allem, nach Genehmigung durch den Korpskommandanten, im Rahmen der
zugewiesenen Mittel die Ausbildungsverhältnisse der Fusstruppen zu bessern. Dies
geschah dadurch, dass den Truppenkommandanten entsprechende Mittel zur
Verfügung gestellt wurden, um die Kompagnien, Bataillone auf mehrere Wochen in
unbekanntes, abwechslungsreiches Gelände zu verlegen und dort üben zu lassen.
Über den Ankauf eines grossen Truppenübungsplatzes für das Korps standen die
Verhandlungen vor dem Abschlusse, als der Krieg ausbrach.
Den politischen Verhältnissen im Lande wendete das Korps seine vollste
Aufmerksamkeit zu; leider blieben aber alle diesbezüglichen Berichte, die höheren
Orts vorgelegt wurden, ohne jeden Erfolg.
Die Ausbildung der mir unterstehenden Generalsaboffiziere liess ich mir sehr
angelegen sein, es gelang mir sogar bei einem Generalstabs- und Intendanz
Kriegsspiel, das ich leitete, die Umwandlung des fahrbaren auf den Gebirgstrain
einer Truppendivision durchzuarbeiten, was wir dann im Kriege in Serbien
tatsächlich machen mussten, daher ohne jede Reibung vor sich ging.
Die 42. H.J.T. Dion in Agram kommandierte zu dieser Zeit Fmlt. Stefan vor
Sarkotic, der nachmalige Landeschef von Bosnien und der Herzegowina, und war bei
diesem Kommando als Generalstabsoffizier Hauptmann Slavko Kvaternik- dermalen
Marschall im freien Kroatien- eingeteilt.
Das gesellige Leben in Agram liess nichts zu wünschen übrig. Ich hatte 1912
geheiratet. Meine Frau- eine Ungarin- fühlte sich in Agram bald heimisch und
konnte so während des Krieges die “Ratno kumstvo”, ein soziales Werk zur
Unterstützung von bedürftigen Müttern und Säuglingen ins Leben rufen, das durch
freiwillige Spenden der Bevölkerung erhalten wurde. Damen der kroatischen
Gesellschaft und Frauen von Offizieren leisteten hierbei freiwillig Hilfe.
Das Ultimatum der Monarchie an Serbien führte am 26. Juli zu grossen
Ausschreitungen in Agram gegen serbische Geschäfte und Kaffehäuser. Der Banus,
damals Baron Skerlez, und der Polizeipräsident wurden dadurch total überrascht.
Die vom Korpskommando aus guten Gründen zeitgerecht vorher angetragene
Beistellung von Assistenzen wurde vom Banus mir gegenüber mit dem Bemerken
abgelehnt, dass es so zu nichts kommen werde. Wie sehr sich der Landeschef
58
VDG JAHRBUCH 2003
täuschte, bewiesen die Ereignisse. Durch das dann sofort eingesetzte Militär wurde
die Ordnung in kürzester Zeit wieder hergestellt.
Die Tage vom 25. Juli, der Verlautbarung des Alarm- und Mobilisierungsbefehles,
bis zum 1. August, an welchem Tage das Korpskdo auf den Kriegsschauplatz abging,
gaben im Korpskommando wohl sehr viel Arbeit, die aber Dank den ganz vorzüglich
arbeitenden Herren reibungslos und in vollster Ruhe bewältigt wurde.
/.../
Beilage zum Lebenslauf des Feldmarschalls Alfred von Zeidler
Der Autor beschäftigt sich in diesem Artikel mit dem Lebenslauf des
Feldmarschalls Alfred von Zeidler. Dieser Artikel wurde aufgrund der
Archivmaterialien, die sich im Kriegsarchiv von Wien befinden, geschrieben. Zeidler
war ein hoher Offizier der Österreich-ungarischen Armee, der auf bestimmte Weise
mit Kroatien und dieser Region verbunden war. Die Männerlinie in der Familie
entwickelte eine reiche Tradition in der Soldatenprofession. Er wurde als Sohn eines
Offiziers, der Ende 1860 im Dienst in Zagreb war, geboren. In seiner späteren
Karriere war er, in den Kasernen der kroatischen Städten (Petrinja und Zagreb), auch
höher positioniert. In seinen biographischen Vermerkungen schrieb er über die
soliden Qualitäten der kroatischen Soldaten, und an einigen Stellen beschrieb er
auch kurz die politischen Verhältnisse in den kroatischen Ländern. Er schrieb über
seine Erfahrungen mit hohen Offizieren in der Österreich-ungarischen Armee, die
eine kroatische Herkunft hatten, wie z.B. Slavko Kvaternik, Ivo Perčević und Stjepan
Babić. Am Ende des Artikels befinden sich Ausschnitte aus seinem Lebenslauf, die
sich auf die kroatische Geschichte beziehen.
59
VDG JAHRBUCH 2003
Snježana PAUŠEK - BAŽDAR
Obitelj Thaller u hrvatskoj znanosti i kulturi
18. i 19. stoljeća
Pored važnih izvora za osvjetljavanje životnog
puta, djela i djelovanja akademski obrazovanih
članova obitelji Thaller, dragocjeni izvor za
poznavanje njihovog životnog puta bio je i rukopis
pod naslovom Moj životopis Ignjata Vatroslava pl.
Thallera, koji je sačuvan u posjedu obitelji, a
danas se nalazi kod dr. Tatjane Thaller-Former,
kćeri Luje Thallera. Nedavno je prepisan i
objavljen.
Praotac svih Thallera, kojih u Tirolu u Austriji
više nema, bio je isusovac Pavao Thaller. Kada se
kaže isusovac, ta tvrdnja zvuči neprihvatljivo. No,
petnaest godina po Thallerovom dolasku u
Hrvatsku, isusovački red je dokinut. Tako je Pavao
Thaller razriješen zavjeta, pa se oženio. Od tada
započinje geneološko stablo Thallera u Hrvatskoj.
Koncem 18. i u 19. stoljeću to je bila vrlo ugledna
obitelj, pa su ih u Požegi, gdje su živjeli, nazivali
Sacra Familia.
Oton Iveković "Portret dr. I. V.
Thallera", ulje na platnu, veličina
1,00/0,70 m. Danas vlasništvo
Muzeja Požeške kotline u Požegi
Pavao Thaller je rođen 28. rujna 1835. u Linzu
u Tirolu, od majke Ursule i oca Petra, imućnih
poljodjelaca. S osamnaest godina stupio je na nauk u ljekarnu dvorskog ljekarnika
Ignaca pl. Vilima u Innsbrucku. Tu je primio diplomu tironicija, koja se dobivala za
položeni praktični ispit ljekarničkih studija. Potom odlazi u Beč gdje stupa u
isusovački red. Dvije godine naukuje u novicijatu sv. Ane, a zatim boravi u tzv. kući
javnih učitelja Domus Professi. U njoj je djelovao provincijal s redovnicima, koji su
obavljali dužnost profesora na dvoru i Sveučilištu. Pavao Thaller je neko vrijeme
djelovao kao profesor na Trnavskom sveučilištu, a potom, po nalogu reda odlazi u
Požegu, gdje vodi tamošnju ljekarnu. Ljekarna u Požegi se prvi put spominje u
izvješću o ekonomskom stanju i prihodima isusovačkog kolegija, kojeg je 1770.
podnio rektor Josip Percajić Hrvatskom kraljevskom vijeću i u kojem se kaže:
"Ljekarna otvorena na želju grada i radi skrajnje potrebe požeške županije i susjedne
krajine, osim što opskrbljuje lijekovima kolegij i mnoge siromahe i uzdržava sama
sebe, nosi 100 forinti." Ta ljekarna je imala znatnu ulogu u Slavonskoj Hrvatskoj, jer
su ljekarne bile vrlo rijetke. U doba kada je Thaller vodi ona postaje poznata i
61
VDG JAHRBUCH 2003
Naslovnica rukopisa Pavla Thallera
"Uvod u pravu kemiju" iz 1757. godine
Prva stranica Tabele srodnosti
(Tabula affinitatis), koja je dodana Thallerovom
rukopisu "Uvod u pravu kemiju" (1757.)
izuzetno dobro opremljena. Po ukinuću reda (1773.), ljekarna prestaje biti u posjedu
isusovaca, pa je Thaller, uz pomoć gradske uprave, otkupljuje i od 1774., pa do smrti
1800. vodi kao svoju javnu ljekarnu.
Pored toga što je vodio ljekarnu, Pavao Thaller je utemeljio i prvi poštanski ured,
zakupivši tu službu posebnom dozvolom. Postao je i pravi carsko-kraljevski poštar
(1787.), vjerojatno zbog toga što u onodobnoj maloj Požegi nije mogao živjeti
isključivo od ljekarničkog rada. Ljekarna je ostala u vlasništvu obitelji sve do 1832., a
pošta je do poslije prvog svjetskog rata bila vlasništvo zadnjeg privatnog poštara
Stjepana Thallera, Pavlovog praunuka.
U Požeškoj ljekarni Pavao Thaller je dovršio svoje djelo, pod naslovom Introductio
ad veram Chemiam (Uvod u pravu kemiju), u opsegu od 241 stranice, koje je ostalo u
rukopisu i čuva se u Muzeju Požeške kotline. Naslovnica nosi godinu 1757. Rukopis
obuhvaća tri dijela: Mineralno, Biljno i Životinjsko carstvo, a sadržaj je svrstan u 48
poglavlja napisanih u obliku pitanja i odgovora, uz uporabu izuzetne kemijske
simbolike. Stoga su na kraju rukopisa dodane tri nepaginirane stranice, pod
naslovom Tabula affinitatis, po kojoj je moguće tumačenje simbola.
Thallerovo djelo je napisano u obzoru drugog razdoblja flogistonske teorije, koja
je vladala u kemiji sredinom 18. stoljeća. Tada se smatralo da flogiston nije samo
princip, već i sastavni dio svih supstancija. To je vrsta zapaljive zemlje. Naime,
smatralo se da su sve tvari građene od tri vrste zemlje, a jedna od njih je masna,
zapaljiva ili flogistonska zemlja. Stoga je flogistonska teorija bila prva objedinjujuća
62
VDG JAHRBUCH 2003
teorija u kemiji. Tom teorijom su se tumačile kemijske pretvorbe, a osobito
oksido-redukcijske promjene: hrđanje (oksidacija), gorenje i disanje. Radi se o
promjenama koje su po svom kemizmu identične. Upravo stoga je flogistonska
teorija prevladala i zadržala se u znanosti gotovo čitavo 18. stoljeće.
Iz analize sadržaja Thallerovog rukopisa može se zaključiti da se radi o prvom
rukopisnom udžbeniku kemije na hrvatskom tlu, nastalom prije 246 godina na
granici s Osmanlijskim carstvom. Može se pretpostaviti da je Thallerovo djelo ostalo
u rukopisu zbog toga što je u ono doba razina prirodnih znanosti u Hrvatskoj bila vrlo
niska, pa nije bilo mjerodavnog stručnjaka, prirodoslovca, koji bi mogao procijeniti
Thallerovo djelo i preporučiti ga za tisak. Pavao Thaller je zapravo bio prvi izučeni
kemičar i ljekarnik u Hrvatskoj. Godine 1800. je umro i pokopan je u grobnici župne
crkve sv. Terezije u Požegi.
Pavao Thaller je iz braka s udovicom Katarinčić imao tri sina i tri kćeri, koje se nisu
udavale. Sin Ivan je otišao u vojsku i rano poginuo, Vjekoslav je ostao neženja i
preuzeo poštu, dok je Vatroslav , rođen 1777., završio gimnaziju u Požegi i studij u
Segedinu, pa je naslijedio očevu ljekarnu i vodio je do god. 1834. On se oženio i ostao
podržavatelj obitelji Thallera u Hrvatskoj. Vatroslav je imao unuka Ignjata pl.
Thallera, koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj organizaciji zdravstva.
***
Ignjat Thaller je rođen 1840. u Požegi. Po završetku gimnazije je studirao
medicinu na vojnoj Jozefinskoj akademiji u Beču, pa je neko vrijeme bio nadliječnik u
vojsci. Kada je istupio, najprije je djelovao kao gradski fizik i zastupnik grada, a
potom kao županijski liječnik. Zalagao se za poboljšanje higijenskih prilika i osnutak
gradske bolnice, što mu je i uspjelo. U svom poznatom radu iz god. 1886, pod
naslovom Preustrojstvo zdravstva i oskudica na liječnicih u Hrvatskoj i Slavoniji, on je dao
opširne prijedloge o učinkovitijoj organizaciji zdravstva. Uskoro je imenovan
redovitim članom i potpredsjednikom Zemaljskog zdravstvenog vijeća, pa je radio na
novim propisima u zdravstvu. U tu svrhu boravio je u Austriji, Ugarskoj i Češkoj, gdje
je proučavao javnu higijenu, uređenje bolnica i kupališta. Ta iskustva je prenio i
primijenio u Hrvatskoj. Time je stekao zasluge, pa je god. 1899. odlikovan viteškim
križem reda Franje Josipa. Godinu dana kasnije on je na čelu hrvatskog zdravstva.
Ignjat Thaller je imenovan zemaljskim vrhovnim liječnikom (1900.) i u to doba
pada njegova najuspješnija djelatnost. Pored donošenja zakona o zdravstvu, on je
proširio i modernizirao bolnicu u Osijeku, potom je osnovao Bakteriološki zavod i
položio kamen temeljac za novu zemaljsku bolnicu na Šalati u Zagrebu.
Modernizirao je i Zavod u Stenjevcu u Zagrebu. Za njegove uprave regulirane su i
rijeke Zamanja i Suvaja, te lički potoci, koji su često bili izvor epidemija i malarije.
Po osnutku Zbora liječnika Hrvatske, Ignjat Thaller je jedan od najistaknutijih
njegovih članova i član časnog suda tog Zbora.
Premda je već Pavao Thaller neuspješno potraživao plemstvo, njegov praunuk
Ignjat Thaller ga je uspio dobiti, pa mu je dodijeljeno nasljedno plemstvo, s
63
VDG JAHRBUCH 2003
pridjevkom "od Drage". Grb koji je tada dobio
sadrži, uz otvorenu knjigu i mač, još i Eskulapov
štap sa zmijom, simbol liječništva i ljekarništva.
Ignjat Thaller je umro 1916. u Zagrebu, a
sahranjen je u rodnoj Požegi. Kao da je simbol
Eskulapovog štapa u grbu djelovao proročki.
Naime, većina članova šire obitelji posvetila se
liječničkom i ljekarničkom zvanju. Najistaknutiji
među njima bio je svakako Lujo Thaller, bratić
Ignjata Thallera.
***
Lujo Thaller je rođen u Osijeku 1891. godine,
gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko
obrazovanje. Studirao je i specijalizirao medicinu
u Beču. Po povratku u domovinu djelovao je
Fotografija grba dr. I. V. Thallera
gotovo trideset godina kao predstojnik odjela za
pl. od Drage i njegovih potomaka
unutarnje bolesti Bolnice Milosrdnih sestara u
Zagrebu. Objavio je rasprave o malariji, tifusu, eozinofiliji i srčanim bolestima. Kao
višegodišnji gradski zastupnik sudjelovao je u rješavanju komunalnih i higijenskih
problema grada Zagreba.
Od osobite važnosti je Thallerov rad na proučavanju općeg razvitka medicine, a
osobito hrvatske medicinske prošlosti. Od 1927. održavao je kao honorarni nastavnik
predavanja iz Povijesti medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i
upravo je on utemeljio tu struku u Hrvatskoj.
Objavio je monografiju o zdravstvenim prilikama
u Hrvatskoj od 1770. do 1850., a potom i knjigu,
pod naslovom Od vrača i čarobnjaka do modernog
liječnika. Njegove publikacije sadržavaju izvorne
doprinose upoznavanju medicinskog folklora te
antičke i srednjovjekovne medicine, osobito u
Hrvatskoj. Pokrenuo je i Sekciju za povijest
medicine Zbora liječnika Hrvatske i organizirao
međunarodni kongres iz povijesti medicine, koji
je pod njegovim predsjedništvom održan u
Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Dubrovniku
(1938.).
Veliku erudiciju Luje Thallera spominje i
hrvatski književnik Miroslav Krleža, u svom
Dnevniku slijedećim riječima: "Predstavljam,
dakle, Luju Th.-a ovom Trećem (pijanom) Licu
Naslovnica teksta Luje Thallera,
kao poliglota, čovjeka fenomenalnog pamćenja,
pretiskanog iz "Liječničkog vjesnika",
erudita, historika medicine, koji je proučio čitavu
u opsegu od 118. stranica
64
VDG JAHRBUCH 2003
arapsku medicinu, koji je kao slobodni
mislilac, zbog samoubojstva neke
sluškinje, počeo propovijedati potrebu
oživljavanja vjere u Boga, a već je u
gimnaziji
pokazivao
nesumnjivi
kompozitorski talent. Da bih i
primjerom dokazao ovom Trećem
(pijanom) Licu genijalnost doktora L.
Th.-a zamolio sam ga da recitira neku
arapsku abrakadabrističku formulu, što
on odmah i čini: i rata-rata, liti-titi,
Rape-Pi i još nekoliko citata, kao
mistično značenje zagonetne floskule
kojom se može izazvati pomrčina
Mjeseca. Impozantno."
Filip Thaller (1815.-1901.), gradski,
a poslije i kraljevski sudac i saborski
poslanik Požege je bio otac već
spomenutog
Ignjata
Thallera,
Župna crkva sv. Terezije u požegi u kojoj je
zemeljskog vrhovnog liječnika i viteza
pokopan Pavao Thaller (1735. - 1800.),
reda Franje Josipa I, Stjepana Thallera,
praotac svih Thallera u Hrvatskoj
kraljevskog poštara i Emanuela
Thallera, člana Stola Sedmorice, nekad najvišeg suda u Hrvatskoj.
Pavao Thaller (1735-1800), kemičar i ljekarnik
Vatroslav Thaller (1777-1834), ljekarnik i pravnik
Filip Thaller (1815-1901), kraljevski sudac i saborski poslanik
sinovi
Stjepan Thaller
Ignjat Thaller (1840-1916)
Emanuel Thaller
sin
Lujo Thaller (1891-1949)
Premda su i neki drugi akademsko obrazovani potomci obitelji Thaller ostavili
trag u hrvatskoj znanosti i kulturi, mi smo izdvojili Pavla, Ignjata i Luju, kao one koji
su ostavili najdublji, neizbrisiv i trajno prisutan trag u Hrvatskoj, pa i u europskoj
prirodoznanstvenoj i medicinskoj baštini.
65
VDG JAHRBUCH 2003
LITERATURA:
• Julije Kempf, Požega-zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slobodnog i kraljevskog grada Požege i Požeške županije, Požega 1910, str. 364-389.
• Lujo Thaller, Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od 1770. do 1850., Karlovac
1927, 118. str.
• Vladimir Dugački, Istaknuti požeški liječnici, Prirodoslovna baština Slavonske Požege,
Zbornik radova, Slavonska Požega 1977, str. 53,54.
• Biserka Belicza, Tatjana Thaller-Former, Dr. Ignjat Vatroslav pl. Thaller od Drage
(1840-1916), Rasprave i građa za povijest znanosti, sv.3, HAZU, Zagreb 1992, str.
138-165.
• Snježana Paušek-Baždar, Flogistonska teorija u Hrvata, HAZU, Zagreb 1994, str.
45-86.
• Miroslav Krleža, Dnevnik, sv. 5, Zagreb 1969, str. 363,364.
Die Familie Thaller in der kroatischen Wissenschaft und Kultur
im 18. und 19. Jahrhundert
Einige Akademiker der Familie Thaller hinterliessen Spuren in der kroatischen
wissenschaftlichen und kulturellen Erbschaft. Einen bedeutenden Beitrag dazu gab
Pavao Thaller (1735-1800), der schon in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhunderts aus
Tirol nach Kroatien kam. Er war der Urvater aller Thaller, die in Kroatien wirkten. In
der kroatischen Wissenschaftsgeschichte war er als Autor des ersten
handschriftlichen Lehrbuchs der Chemie (1757) bekannt. Sehr bedeutend ist auch
der Beitrag seines Enkels Ignjat, Ad. Thaller (1840-1916), der sich als
ausgezeichneter Arzt und Organisator des Gesundheitswesens zeigte. Sehr
bedeutend ist auch die Arbeit seines Neffen Lujo Thaller (1815-1949), des ersten
Medizinhistorikers in Kroatien.
66
VDG JAHRBUCH 2003
Marija KARBIĆ
Plemićki rodovi njemačkog podrijetla
u Požeškoj županiji tijekom srednjeg vijeka
Među ugarskim plemićkim rodovima znatan je broj onih koji vuku podrijetlo od
njemačkih vitezova koji su u Ugarsko kraljevstvo došli tijekom 11. i 12. stoljeća.
Pripadnici ugarskih plemićkih rodova njemačkog podrijetla imali su posjede i u
hrvatskim zemljama, a mnogi od njih obnašali su ondje i važne državne dužnosti,
među kojima i onu bana. Neki rodovi njemačkog podrijetla imali su posjede i u
Požeškoj županiji, a bili su s njom povezani i preko svojih pripadnika koji su obnašali
važne službe na području ove županije.
Među plemićkim rodovima njemačkog podrijetla koji su imali posjede u Požeškoj
županiji nalazimo i plemićki rod Ják. Prema magistru Akosu i Simonu de Keza,
kroničarima iz 13. stoljeća, kao i djelu Chronicon Pictum Vindobonense iz sredine 14.
stoljeća, predak ovoga roda bio je njemački vitez Vecelin koji je živio u vrijeme sv.
Stjepana kralja i bio njegov vojskovođa.1 Ovaj plemićki rod podrijetlom je
najvjerojatnije iz Bavarske. Posjedi pripadnika roda većinom su se nalazili u
županijama Sopron, Vas i Zala.2
U Požeškoj županiji pripadnici roda Ják spominju se kao posjednici Pake. U
njihovim rukama posjed Paka bio je do 1281. kada ga je Bertol (Bartolomej), sin
Jakova, prodao Emeriku, sinu Atanasovu.3 U to vrijeme Bertol je držao i posjede
Nevnu (danas Levanjska Varoš) i Vrhovinu u Vukovskoj županiji.4 Nevnu su
pripadnici plemićkog roda Ják posjedovali i ranije, te se u povelji kojom 1244. kralj
Bela IV. potvrđuje posjede Bosanske biskupije, prilikom opisivanja njihovih granica,
kao posjednici susjedne Nevne spominju knezovi Martin i Jakov i njihovi sinovi.5
Činjenica da je Nevna bila u Vukovskoj županiji, možda je dovela do toga da u bilješci
uz ispravu o prodaji Pake 1281. stoji da se ova nalazi u Vukovskoj županiji. Budući je
Bertol, kao gospodar Nevne i Vrhovina, bio veliki posjednik u Vukovskoj županiji i
Nevni susjedna Paka je ovom prilikom mogla greškom biti smještena u tu županiju,
iako je zapravo ulazila u sastav Požeške županije.6
1
2
3
4
5
6
O magistru Akosu i Simonu de Keza vidi: Korai magyar történeti lexikon (9-14. század) [Leksikon rane mađarske povijesti
(9.-14. stoljeće)] (Budimpešta, 1994) (dalje: KMTL), str. 33, 348; a o djelu Chronicon Pictum Vindobonense: KMTL, str. 341.
O plemićkom rodu Ják vidi u: János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig [Mađarski plemićki rodovi do
sredine XIV. stoljeća], 3 sv. (Budimpešta, 1900-1904, reprint 1995), str. 697-717; KMTL, str. 299.
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ed.
T. Smičiklas et al., 18 sv. (Zagreb, 1904-1990) [dalje: CD] VI, str. 398. Prodaju Pake potvrdio je 1282. kralj Ladislav IV.
Kumanac (CD VI, str. 417).
CD VI, str. 398.
CD IV, str. 237-238. Jakov, koji se kao posjednik Nevne spominje 1244. godine, vjerojatno je Jakov, Bertolov otac.
O pripadnosti Pake Požeškoj županiji vidi u radu Jurja Ćuka “Požeško plemstvo i požeška županija od doba prvih sačuvanih
imena i naziva do polovice četrnaestoga vijeka” objavljenom u: Rad JAZU 229 (1924), str. 49-100; 231 (1925), str. 38-101
(Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 40). Usp. i: Josip Buturac, Pisani spomenici Požege i okolice 1210-1536. (Jastrebarsko,
1995), str. 14-15; Pál Engel, Magyarország középkor végén [Mađarska krajem srednjega vijeka] (Budimpešta, 2002).
67
VDG JAHRBUCH 2003
Moguće je da su plemićkom rodu Ják pripadala i braća Markulf, Ivan i Grgur,
sinovi Martina,7 koji se spominju u ispravi kojom kraljica Elizabeta, majka kralja
Ladislava IV. Kumanca, godine 1286. potvrđuje darovanje posjeda Breznice8 u
Požeškoj županiji templarima. Trojica braće zajedno su kupila te templarima
poklonila ovaj posjed, a Ivan i Grgur su i pristupili redu.9 Ivan, koji nosi titulu
magistra, bio je mladi vitez (iuvenis) na kraljičinom dvoru, dok je Grgur bio
svećenik.10 Pristupanje ove dvojice ujedno je prvi zabilježen slučaj ulaska ljudi iz ovih
krajeva u templarski red.11
Markulfov sin Pavao bio je također vitez na dvoru kraljice Elizabete. Izgubio je
život braneći kraljicu od napada neprijatelja tijekom jednog putovanja. Stoga je
kraljica Markulfu darovala posjed zvan Turguša, koji je izdvojila iz templarskog
posjeda Bzenice. Zemlja je Markulfu i njegovim rođacima bila predana uz pristanak
Guilerma (Vilima), magistra templara za Ugarsku.12 Templarima su zato nadoplatili
15 maraka.13
Poslije Markulfove smrti Turgušu su naslijedili njegovi rođaci Jakov, Bartolomej i
Blaž, sinovi Bartolomeja, iz čega možemo zaključiti da Markulf osim Pavla nije imao
drugih sinova ili da ga ovi barem nisu nadživjeli. Ivanovci koji su nakon templara
preuzeli Breznicu, ovaj su posjed prvo potvrdili Markulfovim nasljednicima, ali su ga
potom predali nekom Dominiku kao svom predijalcu. Protiv ovog postupka
ivanovaca protestirao je Jakov, sin Bartolomeja, te požeški podžupani Toma i
Demetrije, sinovi Kupše, a dvorski je sudac Aleksandar 1325. naredio da se posjed
vrati Markulfovim nasljednicima.14
Prema J. Ćuku plemićkom je rodu Ják možda pripadao i Aladar, vlasnik posjeda
Kondro u Požeškoj županiji. Toponim Kondro i s njim povezane toponime
(Kindrova/Kondrova Paka,15 Kindrovo, Kindrov dol, Kondrić, Korduševci) Ćuk
povezuje s njemačkim osobnim imenom Konrad.16 Da li je možda neki Aladarov
predak nosio ime Konrad? O tome vrela šute. Na zaključak da je Aladar možda
pripadao rodu Ják, navodi činjenica da su se posjedi Kondrova Paka i Kondrić nalazili
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
Martin, otac Markulfa, Ivana i Grgura, mogao bi biti istovjetan s Martinom koji se u već spomenutoj darovnici Bosanskoj
biskupiji iz 1244. zajedno sa svojim bratom Jakovom navodi kao gospodar Nevne. Na to upućuje i činjenica da se u dokumentu
iz 1325. godine, o kojem će kasnije biti riječ, spominju kao Markulfovi rođaci Jakov, Bartol i Blaž, Bartolomejevi sinovi (CD IX,
str. 255). Moguće je da je Bartolomej, otac Jakova, Bartolomeja i Blaža, onaj Bartolomej (Bertol), sin Jakova, koji je 1281.
prodao Paku, te čiji je otac Jakov bio Martinov brat. Usp. Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 94.
Danas Bresnica.
CD VI, str. 573-575.
Iuvenis je naslov koji se davao vitezovima koji još nisu oženjeni i emancipirani od vlasti oca te nije bio u vezi sa stvarnom dobi
njegova nosioca. O tome vidi opširnije: Georges Duby, “In Northwestern France. The ‘Youth’ in Twelfth-Century Aristocratic
Society” [U sjeverozapadnoj Francuskoj. “Mladi vitezovi” u aristokratskom društvu 12. stoljeća], u: Frederic L. Cheyette (ur.),
Lordship and Community in Medieval Europe [Gospodstvo i zajednica u srednjovjekovnoj Europi] (New York, 1968), str.
198-209. O mladim vitezovima na ugarskom dvoru vidi: KMTL, str. 695.
Usp. Lelja Dobronić, Viteški redovi (Zagreb, 1984), str. 45.
Magistar templara za Ugarsku nosio je ime Guilermo 1272., 1284-86., 1289. te 1292. godine. Iz toga možemo zaključiti da je
Turguša Markulfu predana jedne od tih godina (Dobronić, Viteški redovi, str. 70).
CD IX, str. 255; Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 94-95.
CD IX, str. 254-255.
Ćuk smatra da je Kindrova Paka danas Kindrovo (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96).
Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 69.
68
VDG JAHRBUCH 2003
na prostoru koji je prema ranije spomenutoj darovnici Bosanskoj biskupiji iz 1244.
pripadao Martinu i Jakovu i njihovim sinovima.17
Iako se Aladar kao posjednik Kondra direktno ne spominje u vrelima, znamo da je
Kondro bilo u njegovu posjedu iz jedne isprave vezane uz Aladarova sina Emerika. U
toj ispravi iz 1323. stolnobiogradski kaptol svjedoči da je Emerik dao Karlu,
Nikolinom sinu, njegovoj braći i rođacima u ime djevojačke četvrtine, a umjesto dijela
posjeda Kondro u Požeškoj županiji, jedan svoj posjed u Srijemskoj županiji i 50
maraka.18 Budući da se iz ove isprave vidi da je Kondro posjed koji je Emerik
naslijedio, jasno je da je pripadalo već njegovu ocu Aladaru.19
Ćuk je smatrao da je Emerikov sin bio Stjepan, kaštelan Višegrada i župan piliški,
istaknuta osoba na dvoru kraljeva Karla Roberta i Ludovika Anžuvinca.20 Ovaj
Stjepan, zvan još i Sáfár,21 držao je više posjeda u Požeškoj županiji. Kao naknadu za
neko blago koje su mu prilikom svog boravka u Višegradu ukrali požeški plemići
Nikola i Pavao, sinovi Mihaela od Tvrdića, dobio je 1339. godine njihov posjed
Tvrdić,22 koji je potom, već iste godine, prodao Stjepanu, sinu Petra iz Dobre Rijeke.23
Osim što je kraće vrijeme držao Tvrdić, Stjepan je zajedno s Nikolom, sinom
Ambrozovim, držao još dva posjeda u Požeškoj županiji – Donju Komoricu i Gornju
Koprivnicu. Do podjele tih posjeda između Stjepana i Nikole došlo je 1341. godine,24
a sljedeće je godine kraljica Elizabeta izuzela Stjepanove podložnike na posjedima
Koprivnica, Gornja i Donja Komorica od plaćanja kunovine te ispod jurisdikcije
državnog sudstva.25 Ipak, Ćukova pretpostavka da je Stjepan sin Emerika, sina
Aladarova, temeljila se na zabuni. Ćuk je zaključio da je Stjepan Emerikov sin na
temelju jedne isprave iz 1345. godine. U toj ispravi papa Klement VI. nalaže
nadbiskupu kaločkom da ispita postoje li uvjeti da se piliškom županu Stjepanu
Emerikovom odobri da obnovi napuštenu crkvu u Bátmonostoru i uz nju nastani
redovnike sv. Augustina.26 No, treba reći da Stjepan spomenut u ovoj ispravi nije
Stjepan Sáfár. Bátmonostor o kojem se ovdje govori je Bátmonostor kod Baje u
srednjovjekovnoj županiji Bodrog, a ne Banoštor u Srijemu, dok je Stjepan o kojem je
riječ Stjepan Töttös Becsei, koji je dužnost piliškog župana obnašao nakon Stjepana
Sáfára, a ne Stjepan Sáfár.27 Osim toga, i druga nam vrela svjedoče da se otac Stjepana
Sáfára nije zvao Emerik, već Pavao.28
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95-96.
CD IX, str. 116-117; Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96; 231, str. 69-70.
O nasljednom pravu u Slavoniji i Ugarskoj vidi: Lujo Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo (Zagreb,
1996), str. 279-294, 303-316.
Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96. Stjepan je bio kaštelan Višegrada od 1321. do 1345.godine, a župan piliški od 1321. do
1342. godine (Engel, Magyarország világi, 1, str. 163, 460).
Engel, Magyarország világi, 1, str. 163.
CD X, str. 453-454. Tvrdić je ležao u okolici Vrbove, na području jugoistočno od Nove Gradiške. Usp. Josip Bösendorfer, Crtice
iz slavonske povijesti (Osijek, 1910), str. 154. Prema Engelu danas se na tom području nalazi Staro Petrovo Selo (Engel,
Magyarország középkor), dok Buturac smatra da se nalazio kod Nove Kapele (Buturac, Pisani spomenici, str. 409).
CD X, str. 460-461. Dobra Rijeka se vjerojatno nalazila u okolici Vrbove. Usp. Bösendorfer, Crtice, str. 134.
CD X, str. 623, 633-635. Koprivnica je danas Požeška Koprivnica.
CD X, str. 660-661.
CD XI, str. 239-240.
Vidi: Stanko Andrić, Potonuli svijet (Slavonski Brod, 2001), str. 13-15; Engel, Magyarország világi, 1, str. 163; 2, str. 27.
Usp. Engel, Magyarország világi, 2, str. 208.
69
VDG JAHRBUCH 2003
Plemićkom rodu Ják prema J. Ćuku možda je pripadao i Tristan, sin Gotharda.29
Ovaj se 1292. spominje kao bivši vlasnik zemlje koja se tada nalazi u vlasništvu Zaha,
sina Farkaševa, i njegova brata magistra Petra, požeškog kanonika.30 Godine 1299.
Tristan je susjed zemlje u Adrijanovcu koju požeški kaptol daruje istom Zahu zbog
usluga koje je kaptolu učinio.31
Povjesničar J. Ćuk smatra da su Bertelovci i Treštanovci u Požeškoj županiji dobili
ime po pripadnicima roda Ják, Tristanu, sinu Gothardovom, i Bertolu, sinu
Jakovljevom, o kojima smo ranije govorili. Ipak, napominje da nam sačuvana vrela ne
donose podatke o tome kako su ovi krajevi došli u ruke pripadnika roda Ják.32 Isto
tako, Ćuk misli da i Jakšić u Požeškoj županiji možda nosi ime po nekom Jakovu iz
ovog roda.33 Od ove Ćukove pretpostavke vjerojatnija je ona Josipa Buturca koji
smatra da je ovo naselje dobilo ime po plemićkoj obitelji Jakušić, ogranku Vrbovskih,
čiji su se posjedi nalazili na ovom prostoru.34
Drugi plemićki rod njemačkog podrijetla čije pripadnike nalazimo u Požeškoj
županiji je plemićki rod Hahót ili Hahold. U historiografiji prevladava mišljenje da
su preci ovoga roda u Ugarsku došli iz Türingije.35 Ipak, postoje i drugačija mišljenja.
Tako mađarski povjesničar János Karácsonyi, na temelju analize vijesti koju donosi
Simon de Kéza, smatra da su podrijetlom iz Messendorfa u Štajerskoj.36 U svakom
slučaju, preci ovog roda došli su u Ugarsku iz njemačkih zemalja i to šezdesetih
godina 12. stoljeća u vrijeme kralja Stjepana III. Iako se glavnina posjeda pripadnika
ovoga plemićkog roda nalazila se u Zaladskoj županiji, u koju je tada ulazilo i
Međimurje, kao posjednici se javljaju i u županijama Somogy, Sopron i Vas, te u
Varaždinskoj, Križevačkoj i Požeškoj županiji.37
Od pripadnika ovog roda u Požeškoj je županiji posjede imao Jakov, sin Ponića.
God. 1286. Jakov se spominje u ranije spomenutoj potvrdi darovnice posjeda
Breznice templarima, koju je izdala kraljica Elizabeta, majka kralja Ladislava IV.
Kumanca. U ovoj se ispravi Jakov spominje kao raniji posjednik Breznice, te se
navodi da je Jakovu posjed oduzet poradi izdaje i toga što je posijao neslogu između
29
30
31
32
33
34
35
36
37
Usp. Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95.
CD VII, str. 123.
CD VII, str. 345-346. Adrijanovci po J. Ćuku i P. Engelu odgovaraju današnjim Šeovcima (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str.
61; Engel, Magyarország középkor).
Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95; 231, str. 61. Treštanovci su u srednjovjekovnim vrelima navedeni kao selo, dok se
Bertelovci spominju samo kao pustara (Engel, Magyarország középkor).
Buturac, Pisani spomenici, str. 39. Ovo mišljenje zastupa i J. Adamček. Usp. Josip Adamček, “Požega i požeška županija u
srednjem vijeku”, Požega 1227-1977 (Požega, 1977), str. 116.
Naselje s imenom Jakšić nije zabilježeno u sačuvanim srednjovjekovnim vrelima. Buturac smatra da današnjem Jakšiću odgovara
srednjovjekovno selo Sv. Đurađ (Buturac, Pisani spomenici, str. 39), a ovo mišljenje prihvaća i Josip Adamček te Mirko
Marković. Usp. Adamček, “Požega”, str. 116; Mirko Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva (Zagreb,
2002), str. 436. Prema Bösendorferu Sv. Đurađ (Zenthgurg) bio je posjed Vrbovskih, možda u okolici Grabarja (Bösendorfer,
Crtice, str. 151). Na području današnjeg Jakšića vrela nam spominju pustara zvanu Jakšić (Jagšić), selo Čakatić i pustaru
Doljan (Engel, Magyarország középkor). Selo Jakuševac (Jakwsewcz, Jakwsunch) koje spominju izvori ne odgovara današnjem
Jakšiću. Ono je pripadalo utvrđenom gradu Orljavi, te se nalazilo sjeverozapadno, a ne sjeveroistočno od Požege. Usp.
Bösendorfer, Crtice, str. 140.
KMTL, str. 251.
Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 567.
Više o ovom plemićkom rodu vidi u: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 566-588; KMTL, str. 251.
70
VDG JAHRBUCH 2003
kraljice majke i kralja.38 Dvije godine kasnije (1288.), nakon što je dokazao svoju
vjernost i neistinitost optužbi, kraljica Elizabeta vratila mu je, uz druge posjede, i
Breznicu i Orjavicu u Požeškoj županiji.39 Ipak, ovi posjedi nisu dugo ostali u posjedu
obitelji, budući da Jakov nije imao sinova, već samo kćer.40
Juraj Ćuk u svom radu posvećenom požeškom plemstvu pogrešno navodi da su
rodu Hahót pripadali i požeški župani Akos i Stjepan, sinovi bana Mikca.41 No to nije
točno, budući su Mikac i njegovi sinovi potekli iz plemićkog roda Akos.42
Treći plemićki rod o kome treba nešto reći je plemićki rod Hont-Pázmány. Ovaj
rod vuče svoje podrijetlo od njemačkih vitezova, braće Honta i Páznána, koji su bili u
službi sv. Stjepana kralja, te sudjelovali u borbama protiv pogana. Prvi posjedi ovog
roda nalazili su se u Gornjoj Ugarskoj, a ime jednog od braće sačuvalo se u imenu
županije Hont.43
Pripadnici roda u Požeškoj se županiji javljaju 1266. godine. Tada kraljica Marija
daruje Mihi iz roda Hont-Pázmány zbog njegovih zasluga i vjernosti, kao i zbog
zasluga njegova oca kneza Mihaela, sina Albertova, posjede Crkvenik44 i Radovanci.45
Ovom rodu pripada i Nikola, sin Stjepana de Hanua, pristalica kralja Karla
Roberta na čijoj se strani borio u sjevernoj Ugarskoj. God. 1312. kralj mu je stoga
darovao posjede Djedinu Rijeku i Sv. Juraj kod Kutjeva,46 koji su pripali kruni nakon
što je njihov posjednik Ivan, sin Biska, umro bez nasljednika. Nikola je oslobođen od
podavanja marturine, a njegovi podložnici nisu bili dužni vršiti javne radove kod
požeške utvrde. Osim toga, dobio je i povlasticu da mu može suditi samo kralj, a ne i
požeški župan.47 U darovnici je napomenuto da ne samo da se sam Nikola borio uz
kralja, već su u istoj borbi poginuli i Pavao, Nikolin brat po majci, i Petar, sin Teodora,
Nikolin rođak.
J. Ćuk među plemićke rodove koji su imali posjede u Požeškoj županiji ubraja i
Svetačke, plemićki rod podrijetlom iz njemačkih zemalja.48 U njihovim su se rukama,
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
CD VI, str. 574-575.
CD VI, str. 627-628. Orjavica (Orioche) vjerojatno je današnji Gornji Lipovac, ili možda Kuzmica (usp. Engel, Magyarország
középkor).
Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 99. Akos je bio požeški župan 1347. godine, a Stjepan od 1351. do 1358. godine (Engel,
Magyarország világi, 1, str. 164; 2, str. 162).
KMTL, str. 33.
O ovom rodu vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 635-692; KMTL, str. 269.
Ovaj posjed se prema J. Ćuku i J. Buturcu nalazi u krajevima oko Brzaje (Ćuk, , “Požeško plemstvo”, 231, str. 48; Buturac,
Pisani spomenici, str. 43). Bösendorfer smatra da se ondje danas nalazi Striježevica (Bösendorfer, Crtice, str. 133), dok ga Engel
smješta na prostor današnjeg Bučja (Engel, Magyarország középkor).
CD V, 411-414. Mihin otac Mihael sudjelovao je u kraljevim vojnim pohodima u Galiciji, zarobljen je te je više godina proveo u
zarobljeništvu (Ćuk, , “Požeško plemstvo”, 231, str. 48).
Sv. Juraj (Sv. Đurađ Kutjevački) dobio je ime po crkvi sv. Jurja. Odgovara današnjem selu Kuli (Bösendorfer, Crtice, str. 137;
Buturac, Pisani spomenici, str. 39; Marković, Slavonija, str. 444).
CD VIII, str. 312-313. Ćuk smatra da je Nikola držao samo dio Djedine Rike oko Ivanovaca, dok su druge dijelove ovog posjeda
držali neki nama nepoznati plemići (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 67).
Nazivaju se još od Senča (de Zempche, de Zenche) ili rod bana Tibolda odnosno Tiboldovići (de genere Thybold). Ovaj je rod
prema Simonu de Kéza podrijetlom iz njemačkih zemalja. Začetnik je roda knez Tibold koji je u Ugarsku došao u vrijeme Geze,
oca svetoga Stjepana. Glavni posjedi u hrvatskim zemljama nalazili su im se u Križevačkoj županiji. O ovom rodu više vidi u:
Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 1007-1011; Vjekoslav Klaić, “Plemići Svetački ili nobiles de Zempche”, Rad JAZU 199
(1913), str. 1-66.
71
VDG JAHRBUCH 2003
uz druge posjede, nalazili i krajevi oko gornje Pakre, gdje su osnovali i benediktinski
samostan Bijelu. Budući da smatra da je početkom 13. st. Požeškoj županiji pripadalo
i područje oko samostana Bijele kod Sirača, Ćuk i Svetačke drži posjednicima u
Požeškoj županiji.49 Svoje mišljenje temelji na dokumentu iz 1234. koji govori o sporu
između Hozuge, opata iz Bijele, i Ivanke, sina Abrahamova, iz roda Sudan oko nekih
zemalja u ispravi nazvanih Zelbarouna. Ovaj se spor rješavao pred kaločkim
nadbiskupom Ugrinom,50 koji je tada vršio i službu požeškog župana, te je Ćuk iz toga
zaključio da su se zemlje o kojima je riječ nalazile u Požeškoj županiji.51 Ovo se
mišljenje, ipak, ne može prihvatiti. Prije svega, u rečenom dokumentu Ugrin ne
navodi da je požeški župan, već samo da je kaločki nadbiskup i kancelar kraljevskog
dvora (aule regie cancelarius). Da je u ovom sporu sudio kao požeški župan, sigurno bi
u ispravi među svojim službama spomenuo i ovu. Kako to nije učinio, možemo
zaključiti da u ovom slučaju nije bilo bitno da je požeški župan, te je vjerojatno da je
ovaj spor rješavao kao kancelar kraljevskog dvora. Područje Bijele se i inače tijekom
srednjeg vijeka ubrajalo u Križevačku, a ne u Požešku županiju.52 Budući da nema
razloga da na temelju ove isprave smatramo da je ono u prvoj polovini 13. stoljeća
pripadalo Požeškoj županiji, ni Svetačke ne možemo na osnovu nje ubrojiti u
plemićke rodove njemačkog podrijetla koji su držali zemlje u Požeškoj županiji.
Na kraju, treba nešto reći i o plemićkom rodu Héder. Preci ovog roda njemački
vitezovi, braća Wolfer (Volfger) i Héder (Heidrich, Hedrik), došli su na teritorij
Ugarsko-hrvatskog kraljevstva sredinom 12. st. (i to vjerojatno iz Štajerske).
Sredinom 13. stoljeća ovaj se plemićki rod podijelio na 3 grane: Köcske, Gisingovce i
Hédervárije. Gisingovci su se, pak, u prvoj polovini 14. st. podijelili na Rohonce,
Tamásije, Hercege od Szekcs a i Pernsteine.53 Na području Požeške županije od
obitelji i grana ovoga roda nalazimo Tamásije i Hercege od Szekcs a iz grane
Gisingovaca, te Hédervárije.
Iz obitelji Tamási potekla su dva požeška župana: Ladislav, koji se kao požeški
župan javlja od 1432. do 1437. godine, te Henrik, koji se kao takav spominje 1443. i
1444. godine. Henrik je 1444. godine, uz to što je bio požeški župan, bio i župan
županija Virovitica i Somogy.54
Osim time što su pojedini njeni članovi vršili dužnost požeških župana, obitelj
Tamási bila je uz Požešku županiju vezana i posjedima. Ovdje su držali utvrđeni grad
Podvrško, a spominju se i kao vlasnici posjeda Gornje i Donje Podvrško, Gornja i
49
50
51
52
53
54
Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 93-94; 231, str. 38-39. Ovo je mišljenje prihvatio i Buturac (Buturac, Pisani spomenici, str. 14).
O Ugrinu vidi: KMTL, str. 696-697.
Spor je riješen u korist Ivanke nakon što su Budur, Jakov i Petko, plemići iz roda bana Tibolda, posvjedočili da su Svetački tu
zemlju prodali Ivanki (CD III, str. 426). J. Ćuk je smatrao da je naziv zemljišta o kojem se vodio spor nastao spajanjem
toponima Zel, koji odgovara današnjem selu Zajilama kod Pakraca, i Barouna, koji odgovara današnjim Borkima (Ćuk,
“Požeško plemstvo”, 231, str. 39).
Engel, Magyarország középkor.
O plemićkom rodu Héder vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 597-617; KTML, str. 260; a o djelatnosti Gisingovaca,
jedne od grana ovoga roda, u hrvatskim zemljama u: Marija Karbić, “Gisingovci – ugarsko-hrvatska velikaška obitelj njemačkog
podrijetla”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice. VDG Jahrbuch 1999, str. 21-26.
Engel, Magyarország világi, 1, str. 165; 2, str. 239.
72
VDG JAHRBUCH 2003
Donja Ljupina,55 Zagrebac56 te Gornja i Donja Koprivnica.57 Uz Podvrško Tamási su
od 1423. držali i Požegu.58
Nakon što su Ladislav i Henrik umrli bez nasljednika oko njihovih su se posjeda sporili
Lorandi (Lorántfi, Lorantovići)59 i Hédervári, a od kralja su Podvrško tražili, na primjer, i
Ladislav Gorjanski i Nikola Iločki. Lorandi su na posjede Tamásija polagali pravo na
temelju isprave iz 1423. godine kojom su Ladislav i Henrik uz dozvolu kralja, a u slučaju da
umru bez nasljednika, svoj nasljedni posjed prenijeli na rođaka Jurja, sina Loranda
Serkeija.60 Héderváriji su, pak, svoje pravo temeljili na ugovoru o međusobnom
nasljeđivanju koji su s Tamásima sklopili 1443. godine. Prema tom ugovoru u slučaju ako
jedna od ovih obitelji izumre, svi njeni posjedi prelaze u vlasništvo one druge.61 Nakon
Ladislavove i Henrikove smrti, kralj je na temelju ovog ugovora krajem 1444. naredio
budimskom kaptolu da uvede Lovru Hédervárija i njegova sina Emerika u posjede
Tamásija, što je kaptol u siječnju 1445. godine i učinio.62 Kasnije 1445. godine kralj je
Podvrško dosudio Lorandu i njegovim nasljednicima, čemu su se usprotivili Hédervári, te
izgleda da Lorandi Podvrško nisu ni preuzeli. Naime, iste godine egerski je kaptol
svjedočio da je tamošnji kanonik Stjepan de Pastoh u ime Jurja, sina Loranda Serkeija, i
njegovih sinova Ivana, Tome i Grgura, prosvjedovao protiv palatina Lovre Hédervárija,
njegova sina Emerika i Nikole Iločkog koji su prisvojili posjede Lorandovih sinova, između
ostalih i Podvrško u Požeškoj županiji.63 Ovdje treba napomenuti da su se sukobljavali i
Iločki i Hédervári. Tako se 1445. Lovro Hédervári žalio pred ugarskim saborom da je
Nikola Iločki silom i protivno ugovoru između obitelji Hédervári i Tamási iz 1443.
prisvojio posjede Tamásija.64 Iz sukoba oko nasljeđa Tamásija na kraju su kao pobjednici
izašli Hédervári. Na temelju prije spomenutog nasljednog ugovora iz 1443. godine
kraljevski im je sud 1445. dosudio Požegu, iako su na nju polagali pravo i Lorandi i
Bebeki.65 Pravo koje su polagali na Podvrško, Hédervári su ojačali godine 1447. otkupivši i
založno pravo koje je na Podvrško imala Jelena, udovica Ladislava Tamásija.66 Ovaj su grad
u svoje ruke konačno preuzeli 1464. godine,67 a držali su ga do 20-ih godina 16. stoljeća.68
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
Donja Ljupina danas je Ljupina, a Gornja Opatovac (Engel, Magyarország középkor).
Nalazio se sjeverozapadno od Podvrškog. Na karti iz 1780. na tom se prostoru spominje Zagrebersko Brdo (Engel, Magyarország
középkor).
Godine 1439. Juraj, sin Mihajla iz Podvrškog, svjedočio je pred Požeškim kaptolom da su Gornje i Donje Podvrško, Gornja i
Donja Lipina, Zagrebac, Gornja i Donja Koprivnica te neki drugi posjedi u Požeškoj županiji predani Ivanu Tamásiju i
njegovim sinovima Ladislavu i Henriku još za Ivanova života (Buturac, Pisani spomenici, str. 91, 279-280). Dio posjeda oko
Podvrškog Ivanu Tamásiju darovao je 1405. kralj Žigmund. Kasnije, između 1412. i 1420. godine, Ivan je kupio gotovo sve
posjede u tom kraju i organizirao vlastelinstvo (Adamček, “Požega”, str. 117).
Bösendorfer, Crtice, str. 124. Prema Adamčeku požeško vlastelinstvo Ivan Tamási stekao je oko 1420. godine (Adamček,
“Požega”, str. 112).
Obitelj je pripadala plemićkom rodu Rátot odnosno njegovom ogranku Serkeima. Posjedi su im se nalazili u Vukovskoj županiji
te županiji Gömör (Engel, Magyarország világi, 2, str. 148).
Magyar Országos Levéltár, A Mohács el tti gyüjtemény, sign. (dalje: DL) 90973; Buturac, Pisani spomenici, str. 91, 280.
DL 88194, 90975; Buturac, Pisani spomenici, str. 92, 282-283.
DL 13887; Buturac, Pisani spomenici, str. 293.
Buturac, Pisani spomenici, str. 92, 283.
Bösendorfer, Crtice, str. 124; Stanko Andrić, “Héderváry”, Hrvatski biografski leksikon, 5 (Zagreb, 2002), str. 475.
Adamček, “Požega”, str. 117.
73
VDG JAHRBUCH 2003
Hédervári su zajedno s posjedima od Tamásija preuzeli i patronat nad opatijom
na Rudini. Kao patroni ove opatije spominju se 1504. godine, kada papa Julije II. na
njihov prijedlog predaje ovaj samostan na upravu Stjepanu, sinu Mihaela de Gibolt.69
Patronat nad ovom opatijom zajedno sa svojim posjedima u Požeškoj županiji
Franjo Hédervári unio je 1514. u ugovor o međusobnom nasljeđivanju koji je sklopio
s Franjom Desislavićem Cerničkim u slučaju ako jedan od njih umre bez nasljednika.
Ovaj je ugovor iste godine potvrdio kralj Vladislav II.70
Iz grane Hédervári potekli su požeški župani Lovro i Emerik. Lovro, koji je
dužnost požeškog župana obnašao od 1445. do 1447. godine, niz je godina obavljao
različite službe na kraljevu i kraljičinu dvoru, a bio je i palatinom od 1437. do 1447.
godine. Drugi pripadnik obitelji Hédervári koji je obnašao dužnost požeškog
župana, Emerik, Lovrin sin, ovu je službu vršio od 1447. do 1450.71 te od 1464. do
1472. godine,72 a uz brojne druge visoke službe obnašao je i onu mačvanskog bana (od
1442. do 1446.).73
I nakon Lovrine i Emerikove smrti Hédervári su, kao što smo vidjeli, ostali
prisutni u Požeškoj županiji. Požegu i druge posjede dosudio je Barbari, Emerikovoj
udovici, i njihovoj kćeri Doroteji 1482. Stjepan Batori, sudac kraljevskog dvora,74 a
godine 1486. je Nikola Hédervári dobio od kralja Matijaša Korvina posjed Lovre iz
Podvrškog, koji je kažnjen oduzimanjem posjeda nakon što je odsjekao ruku svom
ocu. U ovaj ga je posjed uveo požeški kaptol 24. ožujka iste godine.75
Posjede Hédervárija u Požeškoj županiji potvrdio je kralj Vladislav II. koji je 1491.
naredio samostanu Sv. Stjepana u Stolnom Biogradu da uvede Nikolu i njegove
sinove Lovru i Franju u njihove tamošnje posjede, što je ovaj 1492. i učinio.76 Nakon
Nikoline smrti Franjo je svoje posjede u Požeškoj županiji 1500. godine založio za
20000 zlatnih florena Stjepanu Rozgonyiju i svojoj sestri, a Stjepanovoj ženi,
Katarini.77 Iako su mu posjedi već bili založeni, Franjo ih je pokušavao ponovno
založiti ili prodati, što vidimo iz prosvjeda koje 1511. pred budimskim, a 1513. pred
đurskim kaptolom ulažu Katarina i njezine kćeri zabranjujući mu otuđivanje
posjeda.78
I s drugim rođacima Franjo je imao imovinske sporove. Godine 1509. tužila ga je
Doroteja, kći Emerika Hédervárija, mačvanskog bana, o kome je ranije bila riječ, i
udovica Bartola Drágfija, transilvanskog vojvode. Doroteja je tvrdila da joj je Franjo
oteo njezin dio očevine u Požeškoj županiji, tj. njezinu djevojačku četvrtinu. Nakon
69
70
71
72
73
74
75
76
77
78
Julije Kempf, Požega. Zemljopisne bilješke i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške županije (Požega, 1910), str.
115-116; Buturac, Pisani spomenici, str. 109, 354-356.
Buturac, Pisani spomenici, str. 112, 360-362; Adamček, “Požega”, str. 112.
Engel, Magyarország világi, 1, str. 165.
Buturac, Pisani spomenici, str. 21.
Engel, Magyarország világi, 2, str. 96-97.
Buturac, Pisani spomenici, str. 327.
DL 82044, 24583, 24989, 24584, 24585, 88757, 91027; Buturac, Pisani spomenici, str. 106, 343-345.
Buturac, Pisani spomenici, str. 109, 353-354.
74
VDG JAHRBUCH 2003
što je budimski kaptol proveo istragu, Franjo i Doroteja su se nagodili. Franjo je
trebao Doroteji vratiti njezine posjede, među ostalima i njezin dio Požege i
Podvrškog, kao i njihove prinose te platiti 200 zlatnih florena.79
Podvrško je Franjo ponovno založio 1521.godine. Tada ga je za 3500 florena dao u
zalog Petru Kegleviću, jajačkom banu. U to je vrijeme Franjo vršio dužnost
beogradskog bana, te je, prema vlastitoj izjavi, Podvrško dao u zalog kako bi podmirio
troškove beogradske utvrde. Poslije pada Beograda krajem kolovoza iste godine
Franjo je proglašen krivim za poraz. Posjedi su mu oduzeti, a on sam se sklonio u
Erdelj kod Zapolja.80
Franjo se ponovno javlja 1524. godine, nakon što mu je kralj oprostio, i to u vezi
rudinske opatije. Tom je prilikom Franjo za poglavara ovog samostana predložio
svećenika Nikolu Desislavića Cerničkog, što su odobrili pečuški biskup, kralj i papa
Klement VII. Svoje posjede u Požeškoj županiji Franjo je potom prodao za 6000
zlatnih florena Desislavićima, što je kralj potvrdio 1525. godine.81
Kraće je vrijeme i obitelj Herceg od SzekcsČ a držale neke posjede u Požeškoj
županiji. Pripadnik ove obitelji, Pavao, stekao je 1456. godine udajom svoje kćeri
Uršule za Nikolu Treutula, uz Nevnu i posjede u županijama Tolna i Bodrog, i
posjedovne udjele u Orljavcu, Tomici, Starom Gradu,82 Ruševu i nekim drugim
posjedima u Požeškoj županiji. Tada malodobni Nikola Treutul, sin Nikole Firentinca
i njegove žene Barbare, kćeri Nikole Treutula, i Katarina, Barbarina sestra i udovica
Petra Čeha Levanjskog, sklopili su tom prilikom s Pavlom i njegovim bratom Filipom
ugovor prema kome bi ovima pripali treutulski posjedi ako Katarina i Nikola umru
bez nasljednika. Osim toga, u slučaju da Pavao i Filip uspiju vratiti Katarinine i Nikole
posjede, koji su se nalazili u tuđim rukama, braći bi odmah pripala trećina, a Katarini
i Nikoli dvije trećine tih posjeda. Ako bi Katarina i Nikola umrli bez nasljednika, i ovi
bi posjedi pripali Pavlu i Filipu.83. Posjedovne udjele u Požeškoj županiji dobivene od
Treutula Pavlovi sinovi Ladislav i Bernard prvo su založili, a potom i prodali
Berislavićima Grabarskim.84
Kao što se vidi iz ovdje iznesenog plemićki rodovi njemačkog podrijetla bili su
prisutni u Požeškoj županiji, iako u njoj nisu igrali odlučujuću ulogu. Njihove
pripadnike nalazimo i kao posjednike u ovoj županiji i kao požeške župane. Nažalost,
izvori kojima raspolažemo dosta su šturi te nam ne omogućuju da stvorimo cjelovitu
sliku o prisutnosti plemićkih rodova njemačkog podrijetla u Požeškoj županiji, iako
upozoravaju na njihovu prisutnost.
79
80
81
82
83
84
Buturac, Pisani spomenici, str. 110, 357-358.
Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1920), str. 120-122; Andrić, “Héderváry”, str. 475.
Kempf, Požega, str. 97; Andrić, “Héderváry”, str. 475. O povezanosti Franje i Desislavića Cerničkih svjedoči i prije spomenuti
ugovor o međusobnom nasljeđivanju koji su već 1514. sklopili Franjo i Stjepan Desislavić
Vjerojatno danas Brodski Varoš (Engel, Magyarország középkor).
DL 15025. S ovim dogovorom složio se i Katarinin pastorak Ladislav, sin Petra Čeha Levanjskog (Buturac, Pisani spomenici,
str. 96, 311-312). Nakon Nikoline smrti je, usprkos tome, Ladislav, zajedno sa sinom Ivanom, pred požeškim kaptolom
protestirao protiv toga da kralj Matijaš Korvin daruje neke od ovih posjeda Pavlu i dvojici drugih plemića, Jurju Parlagiju i
Pavlu Kállayu (1464.) (DL 16001).
75
VDG JAHRBUCH 2003
Adelstämme deutscher Abstammung in der Požega
Gespanschaft während des Mittelalters
In dieser Beilage spricht man über die adeligen Stämme deutschen Ursprunges,
die Grundbesitze in der mittelalterlichen Požega-Gespanschaft hatten. Diese
adeligen Stämme stammen von den deutschen Rittern, die während des 11. und 12.
Jahrhunderts nach Ungarn kamen und eine bedeutende Rolle im
ungarisch-kroatischen Königsreich hatten. Auf dem Gebiet der Požega-Gespanschaft
findet man die adeligen Stämme Jak, Hahot, Hont-Pazmany und Heder. Von den
Zweigen und den Familien, die dem Stamm Heder gehören, sind hier die Tamasis
und Hercezis von Szekcso des Zweiges Gising und Hedervari anwesend.
Einige Mitglieder der adeligen Stämme deutschen Ursprunges waren auf dem
Gebiet dieser Gespanschaft in wichtigen Staatsdiensten, wie zum Beispiel Lovro und
Emerik Hedervari, die Mitte des 15. Jahrhunderts Gespane in Požega waren.
Ausserdem erwähnt man sie auch als Besitzer in der Požega-Gespanschaft. Obwohl
die Rolle der adeligen Stämme deutschen Ursprungs in der Požega-Gespanschaft
nicht entscheidend war, wurde ihre Anwesenheit bemerkt.
76
VDG JAHRBUCH 2003
Lidija DUJIĆ
Astrid Lindgren i Roda Roda
I.
Švedska književnica Astrid Lindgren rođena je 29. studenog 1907. godine na
imanju Näs, u okolici vikinškog gradića Vimmerbyja, kao - Astrid Anna Emilia
Ericsson. Slikovita jezera, šume i livade pokrajine Smaland - s jedne strane, te vedra,
radina i pobožna obitelj - s druge strane, postale su trajnim koordinatama njezina
literarnog opusa. Četvero djece obitelji Samuela Augusta i Hanne Ericsson odrastalo
je na imanju uglavnom ravnopravno s djecom njihovih sluga i najamnih radnika, a
česti su gosti imanja bile i skitnice - u rasponu od dobroćudnih i zabavnih lutalica pa
sve do opasnih lupeža. Kao autentični likovi toga vremena i prostora, i oni su trajno
pohranjeni u kasnije kreiranim književnim svjetovima Astrid Lindgren.
Godine 1931. udala se za Sturea Lindgrena pa je sljedeći podatak iz njezine,
dotad prilično vedre, ali i sasvim obične biografije vezan uz - slučaj! - toliko čest kad je
riječ o ženskoj književnoj praksi. Naime, u jesen ratne 1941. godine njezina, tada
sedmogodišnja kći Karin oboljela je od upale pluća. Kako to obično biva, kad je
ispričala sve poznate priče, mama Astrid Lindgren počela je izmišljati nove. Radilo se
gotovo o nekoj vrsti obiteljske narudžbe, jer - možda je pretjerano tvrditi da je
bolesna djevojčica ležeći u postelji, ucjenjivački zatražila od mame da joj priča priče o njoj1. A
ona je bila, dakako - Pipi Duga Čarapa. Ime i osobu, izmislila je, navodno, upravo
Karin. Dar, ali i potrebu za pripovijedanjem, naslijedila je Astrid Lindgren od svojih
roditelja, no poticaj da krene na sklisku stazu književnikovanja2 došao je ipak iz
praktičnog života - najprije bolesno dijete, a potom na ledu slomljena noga - odveli su
buduću književnicu ravno u postelju gdje je kratila vrijeme kriomice bilježeći već
ispričane zgode o Pipi Dugoj Čarapi, ali i stvarajući usput nove. Na sličnu pomirbu
spisateljstva s dužnostima ženskim3 naići ćemo u autobiografskim zapisima hrvatskog
Andersena Ivane Brlić - Mažuranić.4
Pipilota Viktualia Zavjesić Peperminta Efraimova Duga Čarapa - devetogodišnja
djevojčica, u isto vrijeme beskrajno smiješna i beskrajno snažna - lik je kakav do tada
svjetska dječja književnost, prema uvriježenom mišljenju, nije poznavala. Umjesto
papirnato dobrih, naivnih i prostodušnih drvenih lutaka kakve je i sama Astrid
Lindgren kasnije stvarala (primjerice, djevojčice Kajsa i Malin5) pred male je čitatelje,
1
2
3
4
5
Mirko Rumac: Svijet Astrid Lindgren, pogovor romanu Pipi Duga Čarapa, Znanje, Zagreb, 1998, str. 226
Jagoda Truhelka: Autobiografija, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 107, Matica hrvatska, Zagreb, 1970, str. 81
Ivana Brlić - Mažuranić: Autobiografija, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 73, Matica hrvatska, Zagreb, 1968, str. 179
Što više, njezinog su Hlapića povjesničari dječje književnosti (pro)čitali kao velikog Razmovog prethodnika, čak u istom
žanrovskom obrascu pikarskog romana. Vidi: Milan Crnković: Dječja književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1986, str. 148
Astrid Lindgren: Hrabra Kajsa i druge priče, Mladost, Zagreb, 1985.
77
VDG JAHRBUCH 2003
unatoč brojnim ogradama, doslovno banula divljakuša iz susjedstva. Na rubu grada,
u zapuštenom vrtu i oronuloj kući, s konjem na terasi i majmunčićem na ramenu, bez
roditelja jer mama (je) anđeo, a tata urođenički kralj6 i s velikom putnom torbom punom
zlatnika - pojavila se Pipi.
Evo kako je izgledala!
Kosa joj bila boje mrkve, spletena u dvije čvrste pletenice što su stršale posve ravno u stranu.
Nos joj je sličio omanjem krumpiru i bio pun puncat pjega od sunca. Ispod nosa smjestila se
odista vrlo široka usta sa zdravim, bijelim zubima. I oprava joj bješe baš čudna. Pipi ju je sama
sašila. Trebala je biti modra, ali kako joj je ponestalo modre tkanine, to je Pipi ovdje-ondje
prišila i komadićke crvene. Na svoje duge, tanke noge navukla je par dugačkih čarapa, i to
jednu smeđu, a drugu crnu. Imala je crne cipele dvostruko duže od njezinih stopala. Te joj je
cipele kupio tata u Južnoj Americi, a bile su zato tako velike da joj ne budu premalene dok bude
rasla. Pipi nije nikada htjela obuti neke druge cipele.7
Iako se ovaj lik opire svakom pokušaju urednog portretiranja, njegov je vanjski
izgled i ponašanje samo jedna od nijansi njegove složene (književne) strukture. Pipi
Dugoj Čarapi nudi se konvencionalni svijet koji ona odbacuje: samu sebe šalje na
spavanje, a potom spava s nogama na jastuku i s glavom ispod pokrivača, što je
podjednako komično koliko i simbolično; ne ide u školu učiti tablice gloženja, ali kada
odluči krenuti u školu, čini to zbog praznika; četkom za kupanje miješa tijesto za
palačinke; u igri stvarotražitelja pronađenu limenku navlači preko glave; hoda
natraške, jer samo onaj koji hoda zna u kojem smjeru zapravo hoda, itd.
Pipi Duga Čarapa pojavila se 1944. godine u romanu od tri dijela Pipa
Dugočarapka, Pipa Dugočarapka ide na brod i Pipa Dugočarapka u zemlji Taku-Taka,
napisanom u stilu fantastične priče, a to je prvo djelo Astrid Lindgren ujedno i djelo
koje će ostati najvrednijim u cijelom njezinom opusu. S obzirom da je u centru toga
djela prije svega aktivistički ženski lik, čini se logičnim što je djelo naišlo prvo na
odbijanje izdavača, a zatim i otpor pedagoga i književne kritike, pa su se nonsensne
pustolovine od početka bezrezervno sviđale samo djeci, dakle čitateljima. Planetarna
popularnost lika i djela Astrid Lindgren nije se slučajno uskoro podudarila s valom
emancipacije koji je zapadni svijet zahvatio u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.
II.
Roda Roda - pravim imenom Alexander Friedrich Rosenfeld, rođen je 13. travnja
1872. godine u moravskom gradiću koji se tada zvao Drnowitz. U svim svojim
dokumentima Roda Roda krivotvorio je mjesto rođenja, navodeći da je rođen u
Zdencima pokraj Orahovice, kamo je kao dijete dospio zahvaljujući činjenici što je
njegov otac Leopold bio namješten kao upravitelj posjeda. Život na pustari očito je
kasnijem piscu i humoristu bio toliko privlačan i značajan da je tu pustaru proglasio
svojim pravim zavičajem. Na to se valjda nadovezuje i činjenica što povijest
književnosti govori o njemu najčešće kao o najznačajnijem austrijskom piscu iz
6
7
Astrid Lindgren: Pipi Duga Čarapa, Znanje, Zagreb, 1998, str. 5
Ibid. , str. 7
78
VDG JAHRBUCH 2003
Slavonije8. Ali taj austrijski i slavonski pisac bio je i sudionik donaušvapske i esekerske
kulture, pa je time i njegov književni opus bar dio kulturnog nasljeđa Podunavskih
Švaba. O tome detaljnije govori, primjerice, Vilma Vukelić, donaušvapska književnica
(također židovskog podrijetla), u svojim memoarskim zapisima Tragovi prošlosti.9
Za Rodu Rodu karakterističan je nekonvencionalan i humoristički pristup životu i
književnosti. U književnost je ušao pišući humoreske iz slavonskog života, zajedno sa
sestrom Marijom, pa su te humoreske potpisivali i zajedničkim pseudonimom Roda
Roda, koji je brat zadržao i kada je sestra odustala od daljnjeg pisanja. Usporedo sa
svojom oficirskom karijerom pisao je puno, u rasponu od pripovijedaka i kozerija do
romana, komedija pa čak i filmskih scenarija. Njihova je specifičnost u tome što baš
sve ih piše na njemačkom jeziku, a jedino kadšto ostavlja koju riječ, poslovicu ili stih koje
pjesmice što se tada pjevala u kolu, na hrvatskom, odnosno pokoja rečenica razumljiva je samo
unutar hrvatskog konteksta...10 Iako je kao austrijski književnik bio toliko slavan i
popularan da su ga nazivali Markom Twainom s Dunava, u hrvatskom je kulturnom
kontekstu sve do nedavno bio potpuno nepoznat, što je posljednjih godina bar
dijelom ispravljeno zahvaljujući vrijednom radu prevoditelja i znanstvenika Vlade
Obada.11
Odrastanje na pustari unijelo je u njegov književni rad cijelu lepezu neobičnih, a
opet karakterističnih i za taj ambijent tipičnih likova: skitnica, pastira, časnika,
vojnika, Roma s medvjedima i razbojnika. Poseban odraz u tom književnom radu
našao je taj svijet u romanu za djecu Vragolije tatina sina Marije12, u kojem je glavna
junakinja - tatin sin, u stvari, autorova sestra Marija. Roman o sestri napisao je Roda
Roda 1910. godine, a kao poklon upravo rođenoj kćeri jedinici, kojoj je dao hrvatsko
ime Danica.
Sličnost obiteljskih okolnosti, okolnosti odrastanja, sličnost nastanka knjige, a
posebno sličnost glavnih junakinja, dovela je do toga da se roman Rode Rode počeo
uspoređivati sa slavnim romanom Astrid Lindgren koji je nastao tridesetak godina
kasnije. Aluziju na to nalazimo u pogovoru Vlade Obada Roda sa slavonskog odžaka u
spomenutom izdanju Vragolije tatina sina Marije.13 Vlado Obad tu ne ide dalje od
aluzije, jer mu to kontekst ne dozvoljava, ali je već i ta aluzija dovoljno intrigantna da
bude povod nešto detaljnijoj analizi i usporedbi dvaju književnih djela.
Prije nego što se pozabavimo pitanjem o tome je li Roda Roda svojim radom
doista utjecao na Astrid Lindgren, valja naglasiti njegovu svijest o kontekstu iz kojeg
je knjiga ponikla, odnosno ambijentu iz kojeg je on kao autor izrastao. U uvodu
Vragolija tatina sina Marije čitamo:
8
9
10
11
12
13
Vlado Obad: Slavonski bećar s Dunava, predgovor knjizi Pripovijesti iz Slavonije, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb,
1998, str. 13
Vilma Vukelić: Tragovi prošlosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1994, str. 176-177
Željko Kliment: Povratak na zavičajni dimnjak, Vjesnik, 31. kolovoza 1998.
Vidi fusnotu 8
Roda Roda, Vragolije tatina sina Marije, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.
Ibid., str. 224
79
VDG JAHRBUCH 2003
Prije dvjesto godina Nijemci su se doselili na poziv Karla Šestoga: seljaci iz Hessena,
Falačke, Frankena i Švabije. Ljudi ih sve skupa nazivaju “Švabama”. I zaista, oni i do dana
današnjega švabetaju, pjevaju pjesme svoje stare domovine, slave Boga i proljeće na
tradicionalan način. (...)
Priča o Mariusu pokazat će kako usred slavenskoga mora živi njemački Robinson. (...)
Zdenačka pustara bila je glavni grad: malo gospodsko zdanje sa sedam sobičaka; dva vrta
odzada i sprijeda; kolibe za služinčad, štale za stoku; ambar, jedna kovačnica, podrum i ured;
skladište, čardak, spremište za stočnu hranu. U sredini dvorišta postolje za zvono; tu se nije
zvonilo na misu, već se zvonilo kad je valjalo nahraniti stoku.
Ljudi - njih stotinjak možda ili više, a zimi jedva pedeset— bili su Mađari, Srbi i Hrvati.
Bilo je nekoliko Švaba, žetelaca iz Kranjske, šumskih radnika s vojne granice, stranih opekara i
prosjaka iz Egipta. (...)
Na pustari Zdenci odrasla je Marija, tatin sin Marius. A sve njezine misli, dok je još bila
dijete, vrtjele su se oko Bakonje, tajanstvena junaka.14
Junakinja Vragolija tatina sina Marije devetogodišnja je djevojčica koju otac zove,
kako smo vidjeli, muškim imenom Marius. Ona odrasta bez majke, na pustari, stalno
joj pribavljaju nove guvernante, učiteljice, ali nijedna ne uspijeva ukrotiti njezinu
prirodu i učiniti je ženstvenijom. Ona se igra s djecom radnika na pustari, iako bi
svojim statusom trebala biti iznad njih; ne samo što izmišlja igre - ona je i pokretač
svih ludorija, bez obzira radi li se o projektu stvaranja vile u šupljoj vrbi ili čupanju
pijetlova perja da bi se napravila indijanska kaciga ili da se ocu rođendanska čestitka
ispiše na krovu upravo oličene kuće. Pored svega onoga što jest, ova divljakuša bez
smisla za umjetnost15 u svojoj je mašti, još neobuzdanijoj od ponašanja u stvarnosti, i
puno više: ona mašta da će jednoga dana postati kraljicom Cicacarom Cikacakom,
broj sedam - imat će konja, a kupit će i medvjeda, uz pomoć kojega će provoditi svoju
pravdu.
Sličnosti s Pipi Dugom Čarapom i ovdje se nameću. Vidjeli smo da Marija umjesto
majmuna ima izmaštanog medvjeda, obje imaju konje, jednako su stare, nemaju
majke, žive bez nadzora jer su u oba slučaja očevi s jedne strane slabi prema svojim
kćerima, a s druge strane imaju dovoljno povjerenja u svoja mala čudovišta da će sa
svim nevoljama uspjeti izaći na kraj. Ni jedna niti druga nemaju formalnog
obrazovanja, ponašaju se neodgojeno, ali su usprkos svemu ravnopravni sugovornici
odraslima, slobodne da iznesu i provedu vlastitu volju. Valja naglasiti da iako je
roman Vragolije tatina sina Marije smješten u realan svijet, za razliku od romana Astrid
Lindgren, ta se razlika smanjuje s obzirom na karakteristike tog realnog svijeta:
realan prostor slavonske pustare istovremeno je oaza fantastičnog koju nastanjuju
neobični likovi poput razbojnika Bakonje, bjelosvjetskih guvernanti, skitnica i
pustolova.
14
15
Ibid., str. 8-9
Ibid., str. 130
80
VDG JAHRBUCH 2003
III.
Roman Pipi Duga Čarapa ujedinjuje sve ono što je Astrid Lindgren kasnije
napisala: svijet bajke, od kojeg nasljeđuje usmenu nefiksiranu pripovjedačku poziciju
(podsjetimo: bajke su se pripovijedale u njezinoj obitelji, što je dopunjeno potrebom
da se pripovijeda bolesnom djetetu) s romanesknim svijetom izrazito socijalno
konotirane građe. Pipi Duga Čarapa u isto je vrijeme i roman i bajka koja se
ugnijezdila u Pipinovcu, upravo u susjedstvu stvarnoga života, u kojem su Tomi i
Anika njezini sretni, premda sasvim slučajni svjedoci, jer njihova nazočnost potvrđuje
mogućnost postojanja takvog svijeta. Oni su kao stvarna djeca iz stvarnog života u
prilici omirisati Pipin svijet bajke.
Ni jedan kasniji lik Astrid Lindgren nije ponovio Pipin uspjeh, ne samo u
komercijalnom smislu nego i u književnom; svi su ti kasniji likovi manje zanimljivi,
plošniji i neuvjerljiviji. Ishodišni se lik njezine književnosti potrošio, pa i ta činjenica
stavlja određeni upitnik i na nastanak i podrijetlo takvog neobičnog lika.
Je li Astrid Lindgren čitala Rodu Rodu ili su podudarnosti između ova dva djela
plod nečeg drugog? Konkretni podaci o tome da je Astrid Lindgren čitala Rodu Rodu
nisu dostupni. S druge strane, podudarnosti između ova dva lika toliko su brojne da
bi čak i neki dokaz da ga nije čitala, bio prilično dvojben. U vrijeme sazrijevanja Astrid
Lindgren (podsjetimo se: rođena je 1907. godine) roman Rode Rode, objavljen prvi
puta 1910. godine, morao joj je biti dostupan; tim više što su 1932. godine u Beču
izdana njegova izabrana djela. U to vrijeme, njemački jezik i kultura predstavljali su
za cijelu Europu, a posebno za skandinavske zemlje u kojima se govori srodnim
germanskim jezicima, ono što danas predstavljaju engleski jezik i angloamerička
kultura. Prema tome, mogućnost da švedska spisateljica nije čitala Rodu Rodu
izuzetno je mala. Ipak, ne možemo donijeti definitivan sud da je sve ono što je
podudarno u dva romana koje ovdje uspoređujemo - nastalo kod Astrid Lindgren
preuzimanjem od Rode Rode. Bila bi to, pravničkim jezikom rečeno, presuda na
temelju indicija. Dokazi i svjedoci, dakako, ne postoje.
Ostaje, dakle, donekle dvojbenim je li Astrid Lindgren imala prilike upoznati
književni rad Roda Rode i je li svoju junakinju oblikovala prema junakinji romana
Vragolije tatina sina Marije, ali je nedvojbeno, tj. činjenično je stanje da je književni
prototip simpatične divljakuše, neustrašive i dosjetljive djevojčice koja gazi
konvencionalne stege i zabrane kakve tradicionalno patrijarhalno društvo toga
vremena nameće svojim ženskim članovima, posebno djevojčicama - nastao u okviru
donaušvapske kulture. Štoviše, u tipičnom slavonskom miljeu, gdje se miješaju
različite tradicije, ljudi različitih profesija, provenijencija i rasa, s austrijskim
oficirima, domaćim ciganima, gospodom i probisvijetima, s pustarama i
srednjoeuropskom malograđanskom civilizacijom i kulturom, lik takve djevojčice
divljakuše imao je puno motiviraniji, prirodniji i autentičniji kontekst. Onaj tipičan
sukob bajke i stvarnosti koji možda opterećuje roman Astrid Lindgren kod Roda Rode
ne postoji. Njegova je Marija jednako autentična i neobična koliko je autentičan i
81
VDG JAHRBUCH 2003
neobičan i književni svijet Rode Rode i stvarni svijet austrijsko-hrvatskog-donaušvapskog, graničarskog prostora koji mu je ponudio predložak.
Zaključimo:
1. Roda Roda nesumnjivo je i svojim romanom Vragolije tatina sina Marije dio
kulture hrvatskih Podunavskih Nijemaca.
2. Bez obzira može li komparativna analiza pokazati da se Astrid Lindgren
poslužila romanom Rode Rode kao uzorom ili je u sličnim povijesnim okolnostima
došlo do estetskih paralelizama, što također nije rijetka pojava - iako je u konkretnom
slučaju broj podudarnosti izuzetno visok - činjenica je da je u kulturi hrvatskih
Podunavskih Nijemaca prije nastala literarna projekcija nečega što će u verziji Astrid
Lindgren postati jedno od najpoznatijih djela svjetske dječje književnosti, ali u
vrijeme koje je bilo daleko naklonjenije karakterističnom prototipu
nekonvencionalnog i netradicionalnog ženskog djeteta nego što je bilo vrijeme Roda
Rode, koji je umro samo godinu dana nakon što je Pipi Duga Čarapa ugledala svijet.
Astrid Lindgren und Roda Roda
Unter den ungefähr zehn Büchern für Kinder, die von der schwedischen
Schriftstellerin Astrid Lindgren geschrieben wurden, ist ihr Roman Pipi
Langstrumpf (1944) ihr erstes und erfolgreichstes Werk - dem Genre nach unklar
und in dauernder Zwiespältigkeit zwischen einem Märchen und Roman. Indem es
zuerst den Widerstand des Herausgebers brach, und später den der Pädagogen,
kennzeichnete es ist dem Charakter der aktiven, aber wilden und spasshaften
neunjährigem Mädchen, die Kinderliteratur der zweiten Hälfte des 20.
Jahrhunderts.
Teilnehmer des osijeker Literatur- und des Kulturlebens in der
Jahrhundertwende des 19. und 20. Jahrhunderts, veröffentlichte der Offizier und
Humorist Roda Roda 1910 den Kinderroman “Streiche des Vatersöhnchens Marija”,
der in deutscher Sprache geschrieben wurde und in Österreich und Deutschland
populär wurde. Sein Roman ist in vielen Aspekten dem Roman von Astrid Lindgren
ähnlich - aber auch älter als er - sogar 33 Jahre!
Unabhängig davon ob eine komparative Analyse zeigen kann, dass Astrid
Lindgren den Roman von Roda Roda als Beispiel nahm, oder es unter ähnlichen
geschichtlichen Umständen zum esthätischen Parallelismus kam, unbestritten ist die
Tatsache, dass in der Kultur der Donauschwaben zuerst eine literarische Projektion
von etwas entspross, dass in der Version von Astrid Lindgren zu einem der
bekanntesten Werke der Kinderliteratur in der Welt wurde.
82
VDG JAHRBUCH 2003
Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO
Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde
u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva
u doba borbe za investituru
U radu ćemo nastojati prikazati djelovanje istarskih markgrofova iz obitelji
Weimar-Orlamünde, ponajprije Ulrika I. i Vecelina II. u razdoblju borbe za investituru.
O istarskim markgrofovima iz spomenute obitelji nemamo previše podataka,
međutim, zahvaljujući graničnom položaju Istre i Hrvatske te rodbinskim i tazbinskim
odnosima između istarskih markgrofova s jedne te ugarskih kraljeva i hrvatskog kralja
s druge strane pokušat ćemo rekonstruirati njihov položaj i međusobne odnose u
konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru.
Ponajprije ćemo se osvrnuti na stanje u Hrvatskom te u Ugarskom kraljevstvu, a
potom na odnose istarsko-kranjskih markgrofova i ugarskih kraljeva te hrvatskog
kralja.
Politika pape Grgura VII. i njegove težnje za reformom Crkve nisu bile ograničene
samo na područje Njemačke i Italije. Grgur je aktivnom vanjskom politikom nastojao
provoditi crkvenu reformu i u ostalim područjima Zapadne Europe, počevši od
Francuske, pa preko rubnih područja Europe na jugu – južne Italije, Sicilije i
kršćanske Španjolske, njezinom sjeveru – Irske, Engleske, skandinavskih područja,
istočnom i srednjoeuropskom području – Rusije, Poljske, Češke, Ugarske, pa sve do
područja uz istočnu obalu Jadrana - Hrvatske, Duklje, ali i s Bizantom.1
Reformna strujanja osjećala su se, dakle, i na području Hrvatske već za Petra
Krešimira IV., iz dinastije Trpimirovića.2 Već je za vladavine tog kralja, Dmitru
Zvonimiru koji je oženio Jelenu, kćerku Bele I. i sestru Gejze i Ladislava, kao banu
predan dio Slavonije.3 Nakon Petra Krešimira IV. Dmitar Zvonimir postaje vladarom
Hrvatske upravo u prvim godinama pontifikata spomenutog pape Grgura VII., pa
stoga u tom svjetlu treba promatrati i njegovu krunidbenu “zavjernicu”, odnosno
zakletvu vjernosti.4
1
2
3
4
O tome vidi: H. E. J. Cowdrey, Pope Gregory VII. 1073-1085, Clarendon Press, Oxford, 1998., 331.-495., usp. i: Velika
povijest Crkve (dalje: VPC), ur. H. Jedin, sv. III/1, Zagreb, 1971., 422.-438.
Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek (dalje: Hrvatski rani...), Novi Liber i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., 363.-294.; T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje (dalje: Hrvatsko
srednjovjekovlje), Školska knjiga i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1997., 43.-49.
O tome vidi: Margetić, Bilješke o međunarodnom položaju Zvonimirove Hrvatske (dalje: Međunarodni položaj...), u: ZKH,
12.-17.
Povjesničari nisu suglasni kad se govori o godini Zvonimirove krunidbe. Jedni drže da je to bilo 1075., dok drugi smatraju da se
radi o 1076. godini (ako je upotrijebljen pizanski kalkul radi se o 1075., a ako je upotrijebljen firentinski kalkul, radi se o 1076.
godini). Barada smatra da je u dataciji zavjernice upotrijebljen pisanski kalkul, te da se radi o godini 1075. O tome vidi: M.
Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti (1062-1075), Rad JAZU 311, Zagreb 1957., 185.-217. Nasuprot njemu u novije
vrijeme Stipišić dokazuje kako je ipak pri dataciji zavjernice upotrijebljen firentinski kalkul te da Zvonimirovu krunidbu treba
smjestiti u 1076. godinu. Vidi: J. Stipišić, Pitanje godine krunidbe kralja Zvonimira, u: ZKH, Zagreb 1997., 57.-66.
83
VDG JAHRBUCH 2003
U tekstu zavjernice Zvonimir je na njezinom samom početku naslovljen kao
Chroatie Dalmatieque dux,5 te ga je papin poslanik Gebizon zastavom, mačem, žezlom i
krunom6 uveo u upravu Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije.7 Novoustoličeni je kralj
obećao da će čuvati vjernost Apostolskoj stolici, te da će voditi zemlju prema načelima
reformne Crkve.
Zvonimir odlukom Apostolske stolice dolazi u posjed “svjetovnog mača sv. Petra”,8
a svoju vjernost potvrđuje zakletvom. Budući da nije imao svoju vojsku, a u
narušenim odnosima s Carstvom, papa je potporu za provedbu željenih reformi
pronalazio u vladara koji nisu bili u skladnim odnosima s Carstvom.9 Svi su tadašnji
ugovori bili ustrojeni po općim načelima feudalnog prava, ali papa nije bio senior u
svjetovnom smislu riječi. On, naime, nije tražio ono što su svjetovni seniori u pravilu
tražili: nije zahtijevao vojni odred koji bi pod njegovom zastavom kretao u ratove,
nije tražio pravo sudskih ovlasti na Zvonimirovu teritoriju.10 Zvonimir je, zapravo
morao načelno podržavati papinu politiku, te se može reći da je uz neznatnu cijenu
bio priznat, pomazan i okrunjen kraljem, istovremeno zadobivši u Apostolskoj stolici
moćnog saveznika i zaštitnika od mogućih vanjskih neprijatelja.11
Nakon Andrije I. (1046.-1060.) i njegova brata Bele I. (1060.-1063.) na ugarsko je
prijestolje sjeo Salamon (1063.-1074.), sin Andrije i nećak Belin. Salamon je bio
oženjen Juditom/Sofijom, sestrom Henrika IV.,12 te je i svojim tazbinstvom bio vezan
uz cara. Međutim u konstelaciji odnosa između vrhovne svjetovne i crkvene vlasti,
Sveta je stolica nastojala Ugarsku vezati uz sebe. To se lijepo može vidjeti i iz sačuvane
5
6
7
8
9
10
11
12
CD I, 139.-141.
Zastava je znak vazalnog odnosa Zvonimira prema Apostolskoj stolici, dok su mač, žezlo i kruna insignije kraljevske vlasti. Vidi:
Jurković, 65. Najiskrenije zahvaljujem mr. I. Jurkoviću što mi je dao na uvid svoj rukopis o hrvatskim narodnim vladarima tj.
svoja seminarska predavanja iz kolegija Hrvatska povijest u ranom srednjem vijeku. U ovom ću radu njegove teze i stajališta iz
rukopisa citirati samo prezimenom i navođenjem stranice rukopisa, kako sam upravo i učinila.
Okrunjen je u solinskoj crkvi sv. Petra i Mojsija. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje,49., Budak, Prva stoljeća Hrvatske,
Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., 111.-113.; Goldstein, Hrvatski rani..., 394.
Za ljude ranoga srednjega vijeka , Krist je bio jedini gospodar kršćanstva. Iz evanđelja (Lk 22,38) zaključivali su da postoje
dvije sile, koje simboliziraju dva mača (tzv. «teorija o dva mača»), određene da vladaju svijetom. Jedan mač, svjetovni, nalazi se
u rukama vladara, a drugi, duhovni, u rukama pape. Kanonisti i teolozi grgurovskog vremena preusmjerili su tu teoriju
isključivo na papu – oba mača pripadaju jedino i isključivo Crkvi: duhovni nosi ona sama, a svjetovni posuđuje vladaru da ga
on nosi u ime Crkve. Kao duhovni mač smatrali su crkveno izopćenje. Vidi: A. Franzen, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 1996.,157.
Šanjek, Zvonimirova «zavjernica» u svjetlu crkveno-političkih odrednica grgurovske reforme (dalje: Zvonimirova «zavjernica»),
u: Zvonimir, kralj hrvatski (dalje: ZKH), zbornik radova HAZU i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1997.,
33.; Jurković, 66.
Goldstein, Hrvatski rani..., 403.; O vazalsko-seniorskom odnosu Zvonimira i Grgura VII. vidi i: I. Kampuš, Duklja u
Zvonimirovo vrijeme – utjecaji i veze (dalje: Duklja...), u: ZKH, Zagreb 1997., 257.; F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata.
Srednji vijek, Zagreb 1993., 132., Šanjek, Zvonimirova «zavjernica»,30., F. Šišić, Povijest Hrvata I, 566.; M. Kostrenčić,
Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava, sv. I, Zagreb, 1956., 126.
Saveznik i zaštitnik Dmitru će Zvonimiru ubrzo biti potreban, kada carski vazal Vecelin bude napadao na njegove granice. Vidi:
Goldstein, Hrvatski rani..., 403.; Šanjek, Zvonimirova «zavjernica»,33.; Jurković, 66.
Diplomata Hungariae antiquissima. Accedunt epistolae et acta ad historiam Hungariae pertinentia (ab anno 1000 usque ad
annum 1131), ed. Georgius Györffy, vol. I, Budapest: Akadiémiai kiadó, 1992. (dalje: DH I.), 198.-199.; Simonis de Keza,
Gesta Hungarorum – The Deeds of the Hungarian (dalje: GH), eds. by J. M. Bak, G. Constable, G. Klaniczay, and U.
Borkowska, trans. by L. Veszprémy and F. Schaer, study by J. S cs, Budapest: CEU Press, 1999., 132.-137. (poglavlja:
60.-61.); Cowdrey, Pope Gregory VII., 443.; Jurković, 71.
84
VDG JAHRBUCH 2003
korespondencije između Grgura VII. i ugarskoga dvora.13 Tako u pismu od 28.
listopada 1074.14 Grgur VII. kori Salamona što je postao vazal njemačkog vladara i
podsjeća ga da je još kralj Stjepan predao državu rimskoj Crkvi, te smatra kako bi
Ugarska morala ostati slobodna i ne bi smjela biti podvrgnuta nijednom vladaru
druge države osim rimskoj majci Crkvi, koja sa svojim podanicima postupa kao sa
sinovima, a ne kao sa slugama.15
Prema vijestima Ivana Goričkog,16 Belini sinovi Gejza i Ladislav, vrativši se iz
Poljske,17 sa Salamonom dogovaraju da dva dijela države pripadnu kralju, a treći
knezovima, tj. Gejzi i Ladislavu. Tada dolazi i do sklapanja dinastičkih brakova.
Zvonimir se ženi Jelenom, sestrom18 knezova, te s njom dobiva i dio Slavonije,19 dok
se carev vazal, istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. ženi Sofijom, također sestrom
spomenutih knezova i Zvonimirove žene Jelene. Spomenutim ugovorima dinastičkih
brakova i raspodjelom graničnih teritorija Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva, u
nezavidan je položaj zapravo došao kralj Petar Krešimir IV. Naime, braća i njihovi
šurjaci (Gejza, Ladislav, Ulrik I. i Zvonimir) vladali su zemljama koje su se direktno
oslanjale na hrvatske sjeverne i zapadne granice. Ubrzo je Krešimir slavonskog bana
Dmitra Zvonimira prihvatio za bana Hrvatske i svojeg suvladara (o. 1070.),20 dok
Gejza i Ladislav pridobivaju povjerenje kralja Salamona. No, četiri godine kasnije
(1074.) Gejza i Ladislav zbacuju Salamona s prijestolja,21 a Zvonimir u nejasnim
okolnostima preuzima vlast u Hrvatskoj. Teza Ivana Goričkog da se Zvonimir “osiljen
ovim rodbinstvom dokopao kraljevstva Hrvatske, a Ladislav i Gejza krune Ugra...”22
čini se stoga vrlo mogućom. Zvonimirovo preuzimanje vlasti svjedoči i o
tradicionalno jakom položaju bana u Hrvatskoj. Od spomenutog je rodbinstva
Zvonimir i ranije imao koristi. Naime, kada je istarsko-kranjski markgrof Ulrik I.
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
Većina te korespondencije pokazuje zapravo borbu Grgura VII. i Henrika IV. i nastojanja pape da Ugarsku, koja je strateški
zapravo smještena na istočnim granicama Carstva, pridobije kao saveznika. Vidi: DH I., 192.-227., korespondencija između
ugarskih vladara i pape Grgura VII., dokumenti pod br.: 66, 67, 68, 70, 71, 72, 75, 77, 80; usp. i: James R. Sweeney,
Gregory VII, the Reform Program, and the Hungarian Church at the end of the Eleventh Century, in: La Riforma Gregoriana e
lÈuropa, Congresso Internazionale (dalje: Gregory VII), Salerno, 20-25 maggio 1985, Las-Roma: Studi Gregoriani, 1991.,
268.
DH I., 194.-195.
Cowdrey, Pope Gregory VII., 443.-444.; VPC, sv. III/1, 422.-423.; Sweeney, Gregory VII, 268.
F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia (dalje: Documenta), Zagrabiae, 1877., 473.
Na ist. mj.; Nakon vojne intervencije Henrika IV., koji je instalirao za kralja prijestolonasljednika Ugarske, svojeg šurjaka
Salamona, protukandidati i prvi rođaci, Gejza i Ladislav, bježe u Poljsku (1063.), vidi: Jurković, 63.
Jelena ili Helena, u hrvatskim izvorima Lepa. Nešto ranije, prilikom vojnog pohoda Henrika IV. ugovoren je i ostvaren brak
između carevog vazala, istarsko-kranjskog markgrofa, Ulrika I. i Sofije, sestre Gejze, Ladislava i Jelene. Vidi: Jurković, 63.;
Goldstein, Hrvatski rani..., 390.; B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda, sv. II. (dalje: Zgodovina...) , Državna založba
Slovenije, Ljubljana, 1965., 421.
Prema ovoj podjeli Gejzi je pripao istočni granični dio Ugarske, odnosno Erdelj, Ladislavu južne i jugozapadne granične zemlje
Ugarske od Tise do Rabe, odnosno veći dio međurječja Save, Drave i Dunava, a Zvonimiru onaj dio srednjovjekovne Slavonije
koji se prostirao južno od rijeke Save, a prema granicama Hrvatske, vidi: Rački, Documenta, 473.; Jurković, 63.
Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 389.-390.; Margetić, Međunarodni položaj..., 12.-17.
Salamon je od svojeg šurjaka Henrika IV. očekivao pomoć, no car je bio zauzet borbama s Poljskom i potom s papom Grgurom
VII., stoga Salamon nije dobio očekivanu pomoć, a na ugarsko je prijestolje zasjeo Gejza. Vidi: GH, 132.-139. (poglavlja:
60.-63.); Cowdrey, Pope Gregory VII., 444.; VPC, sv. III/1, 422.-423.; Jurković, 64.
Rački, Documenta, 473.; Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 390.-391.;
85
VDG JAHRBUCH 2003
napao na Hrvatsku,23 kralj Salamon i knez Gejza pomogli su Zvonimiru istjerati
Ulrika iz Marke Dalmatinske.24 No, dugoročno gledajući, Arpadovići će, zapravo, od
spomenutog rodbinstva imati još veće koristi kada će za koje desetljeće zadobiti i
hrvatsku krunu.25
Nakon što je Gejza sjeo na ugarsko prijestolje, a Salamon bio poražen, Salamon se
najprije sklanja na dvor svojeg šurjaka, Henrika IV., a zatim odlazi u Istru.26 U
početku su spomenuti dinastički brakovi bili pod patronatom Henrika IV., no
vremenom se stvari mijenjaju, te dolazi do promjene odnosa snaga. Naime,
Zvonimir, Gejza i Ladislav priklanjaju se politici Grgura VII., dok Ulrik I. i Salamon
ostaju vjerni vazali Henrika IV. U tom svjetlu treba promatrati i odnose na
istarsko-hrvatskoj granici, te sukob između istarsko-kranjskog markgrofa i
Zvonimira.
Već smo spomenuli kako je istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. (1060.-1070.)27 iz
obitelji Weimar Orlamünde, bio od o. 1063. - nakon što je oženio Sofiju, ugarsku
princezu, sestru Gejze, Ladislava i Jelene (Lepe) - u tazbinskim vezama s ugarskom
kraljevskom kućom Arpadovića, te rodbinskim vezama s carem Henrikom IV.
Nedugo nakon njegove smrti Kranjska i Istra dolaze pod upravu akvilejskoga
patrijarha (o. 1077.). Međutim, Ulrikov se sin Popo, koji je umro o. 1101. također
23
24
25
26
27
Ovaj se napad zbio za vladavine kralja Petra Krešimira IV., a u obrani hrvatskih granica sudjelovao je i Zvonimir. «Bečka
ilustrirana kronika» (dalje: CPV) Zvonimira titulira kraljem (rex Dalmatiae), premda u doba napada Karantanaca o kojima
govori CPV on to još nije bio. Napad se može smjestiti u razdoblje kad je Zvonimir već bio ban, odnosno ne prije 1069., ali i ne
poslije proljeća 1070., kada umire Ulrik I. i za sobom ostavlja maloljetnu djecu. Vidi: Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani...,
390. U Ljetopisu Popa Dukljanina (dalje: LJPD) nalazi se vijest koja govori da su za vladanja kralja Krepimira Alamani
zauzeli Istru i počeli upadati u Hrvatsku. Kralj ih je izbacio, a nakon toga su alamanski vojvoda i kralj Krepimir sklopili bračni
ugovor za svoju djecu. Također se u LJPD navodi da je vojvoda bio carev rođak. Alamanski vojvoda (dux Alamanorum – duž
od nimške zemlje) mogao bi biti (mark)grof pokrajine koja je graničila s Hrvatskom, a jedina takva pokrajina u hrvatskom
susjedstvu mogla bi biti Kranjska s Istrom, pa se može pretpostaviti da je Hrvatsku napao istarsko-kranjski markgrof. Markgrof,
koji je u isto vrijeme i u rodbinstvu s carom mogao bi biti ili Ulrik I. ili Vecelin II. iz obitelji Weimar Orlamünde, koja je bila u
srodstvu s carskom lotarinškom obitelji, odnosno s Henrikom IV. Nadalje, ako uzmemo da su navedene pretpostavke točne, napad
se mogao dogoditi za vrijeme kralja Petra Krešimira (Krepimira?) IV., ali ne prije 1063. kada Ulrik I. ženi Sofiju, kćerku Bele I.
i ne poslije 1070., kada Ulrik umire. Podrobniji komentar ove teze vidi: Jurković, 62. Usp. i: LJPD, prir. V. Mošin, Zagreb:
Matica hrvatska, 1950, 60.-61.
Područje Kvarnera, Hrvatskog primorja i istočnog dijela Istre (od Rijeke do Labina). Konstantin Porfirogenet (Vizantijski izvori
za istoriju naroda Jugoslavije, sv.II. (De administranodo imperio, dalje: DAI), Beograd, 1959., 33. – glava 30) tvrdi da «ban
drži pod vlašću Krbavu, Liku i Gacku», pa se može pretpostaviti da je tim prostorom vladao i Zvonimir, te da je uz pomoć
ugarskih rođaka proširio vlast do mora. Vidi o tome: Goldstein, Hrvatski rani..., 379., 390. Markom Dalmatinskom možemo
smatrati i onu vojno-civilnu graničnu pokrajinu Hrvatske, koja se kao Krajina krajem 11. st. spominje i na Bašćanskoj ploči, a
koju su činile Krbava, Lika, Vinodol, Kvarnerski otoci. Vidi: Jurković, 63.
Goldstein, Hrvatski rani..., 391.
Prema predaji Salamon je u Istri započeo svoj pokornički život, najprije u okolici Sv. Petra u Šumi, a zatim se pridružio
benediktincima u opatiji Sv. Mihovila, na brijegu iznad današnje bolnice u Puli. Ondje je i umro 1079. (oko godine njegove
smrti postoje polemike; navodi se i 1087. g.), te je pokopan u crkvi Sv. Klementa, koja je bila opatijskim mauzolejem istarskih
markgrofova. (Arheološki muzej Istre u Puli čuva nadgrobni natpis: Hic requiescit illustrisimus Salamon Rex Panoniae). Vidi:
GH, 134.-137. (poglavlje 61.); Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj (dalje: Benediktinci), sv. III., Zagreb, 1965., 131., 162.;
Rudelić-Maretić, O povijesnim zbivanjima na Mihovilovom brdu, sjedištu današnje bolnice Medicinskog centra u Puli, u:
Zbornik zdravstva u Istri, Pula 1982., 376.; Jurković, 64.,67.
Ulrik I. bio je sin Popo-a Weimar Orlamünde-a i Hademut (Acike), kćerke ranijeg istarskog markgrofa Vecelina (u. pr. 1045.),
koja se spominje kao dobrotvorka samostana Sv. Mihovila u Limskoj Drazi (pomogla je izgraditi samostansku crkvu , a o. 1040.
ustupila je nekoliko sluga i poklonila veći zemljišni kompleks za uzdržavanje monaha i za to da «monasi mogu primati siromahe»)
Vidi: Ostojić, Benediktinci, sv. III.,123.; D. Karbić, Marginalne grupe u hrvatskim srednjovjekovnim društvima od druge
polovine XIII. do početka XVI. Stoljeća, Historijski zbornik, sv. XLIV., 64.; usp. i: Grafenauer, Zgodovina, 421.
86
VDG JAHRBUCH 2003
spominje kao istarsko-kranjski markgrof.28 Možemo pretpostaviti da je u vrijeme
sklapanja već spomenutih dinastičkih brakova postojao i dogovor o podjeli teritorija
između Gejze i Ladislava, te Ulrika i Zvonimira. No, što se na području Istre
događalo u razdoblju nakon Ulrikove smrti i preuzimanja uprave od strane
akvilejskog patrijarha (1070.-1077.) i nakon toga (1079.; 1101.) upitno je. Poznato je,
međutim, da papa u pismu od 4. listopada 1079.29 opominje Vecelina da ne napada
“onoga koga je u Dalmaciji apostolski autoritet postavio za kralja”.30 No, tko je
zapravo bio spomenuti Vecelin? U našoj su historiografiji do danas o Vecelinu
iznesena različita mišljenja,31 premda se, zahvaljujući šturim izvorima, još uvijek ne
može sa sigurnošću tvrditi tko je zaista bio Vecelin kojeg papa tako oštro opominje.
Već je Rački iznio mišljenje da bi Vecelin mogao biti istarski markgrof u razdoblju
1070.-1077. te da bi mogao biti u srodstvu s istoimenim istarskim markgrofom “koji
je prije 1040. godine živio”.32 Prateći obiteljsku genealogiju može se uočiti kako kod
Weimar Orlamünde postoji nepisano pravilo po kojem se mlađa braća nisu zakonito
ženila, pa nakon smrti nisu ni ostavljala zakonite nasljednike. Moguće je da je takav
slučaj bio i s Vecelinom.33 Uloga Vecelina, ni za Ulrikova života, a ni nakon njegove
smrti, zbog nedostatka izvora nije dovoljno jasna. Međutim, dopustimo si
pretpostavku da je Vecelin zaista bio Ulrikov mlađi brat. Dodajmo tomu da papa u
pismu Vecelina kori da se ne usudi na Zvonimira ponovno dići oružje.34 Spomenuli
smo već napade Ulrika na granice države svojeg šurjaka (Zvonimira). Je li Vecelin već
tada sudjelovao u napadima? Osim toga, još dvije isprave (1065. i 1069.g.) spominju
Vecelina kao advokata samostana Sv. Mihovila u Puli.35 Godine u kojima se Vecelin
spominje kao advokat dovoljno su blizu godini 1079. kada Vecelin napada na granice
Zvonimirove Hrvatske. Osim toga u navedenom se samostanu (o. 1076.) skrasio i
svrgnuti ugarski kralj Salamon, gdje je i umro 1079. godine. Možemo stoga
pretpostaviti da su Vecelinovim napadima na Hrvatsku, suorganizatori mogli biti i
Ulrikova udovica Sofija, koja se nakon suprugove smrti, a s maloljetnom djecom,
morala osloniti na Vecelina, ali i spomenuti svrgnuti ugarski kralj Salamon, koji je
možda kanio, uz Vecelinovu pomoć, još štogod učiniti za svoj povratak na
prijestolje.36 Pogledamo li genealoške tablice obitelji Sempt-Ebersberg i Weimar
Orlamünde37 i uzevši u obzir gore navedene pretpostavke, mogli bismo zaključiti
kako Rački i nije bio daleko od istine kad je pretpostavio da je Vecelin II. iz papina
pisma (Wezelino, nobili militi) bio u rodu s prvim istoimenim istarskim markgrofom.
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
Grafenauer, Zgodovina, 156., 214.,421.; Margetić, Međunarodni položaj..., 18.-19.
CD I, 171.
Na ist. mj.; prijevod prema: Margetić, Međunarodni položaj..., 18.
Mišljenja Račkog, Šišića, N. Klaić o istarskom markgrofu Vecelinu u glavnim je crtama izložio: Margetić, Međunarodni
položaj..., 18.-19.
Rački, Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost, prema: Margetić, Međunarodni položaj..., 18.
Jurković, 66.
CD I., 171.
Codice diplomatico istriano, ed. Pietro Kandler, Trieste: Topografia del Lloyd Austriaco, 1851.-1864., isprave datirane 5.V.
1065. i 15. II. 1069. god.; o tim ispravama vidi mišljenja: Margetić, Međunarodni položaj..., 19.-20. i Jurković, 67.
Nedugo zatim, Salomon umire (o. 1079.) upravo u samostanu u kojem je Vecelin bio advokat. Njegove su relikvije bile štovane u
spomenutom samostanu, međutim, on službeno nikada nije bio kanoniziran, naime, nalazio se u suprotnom (Henrikovom) taboru.
Grafenauer, Zgodovina, 421.
87
VDG JAHRBUCH 2003
Naime, prema pretpostavci da je Vecelin II. bio mlađi brat istarsko-kranjskog
markgrofa Ulrika I., njih bi dvojica preko majke Acike bili unucima Vecelina I. Osim
toga, s ovom pretpostavkom postaju i jasnije namjere i ciljevi djelovanja Vecelina II.
kojeg u pismu opominje Grgur VII., te se i na ovoj sjeverozapadnoj granici Hrvatskog
kraljevstva, koja je predstavljala kako smo već spomenuli i granično područje,
odnosno područje dodira Carstva i papinstva, može iščitati njihov sukob, ali i motivi
njihova djelovanja.
Premda o istarsko-kranjskim markgrofovima nemamo previše podataka na
temelju izloženog može se iščitati kako zbivanja na području Zapadne Europe, nisu
nikako mogla zaobići jadranski bazen, geopolitički iznimno važan po obje sukobljene
strane u borbi za investituru. Premda u početku saveznici (Salamon, Gejza, Ladislav,
Ulrik I. i Zvonimir), vremenom postaju suprotstavljene strane grupirajući se uz tada
dvije najjače, ali međusobno sukobljene sile, carsku i papinsku. Budući da su njihova
područja međusobno tvorila niz graničnih provincija (marke) na granicama će se tih
provincija nekadašnji saveznici međusobno sukobljavati, a viša instanca sukobljenih
strana neće propustiti reagirati. Naime, papa je nastojao svoje reformne zamisli
provesti na što širem području,38 pa nije propustio reagirati i nametnuti svoj autoritet
kako bi zaštitio svojeg vazala (Zvonimira) u trenutku kada na njegove granice napada
istarsko-kranjski markgrof Vecelin, koji se, između ostalog svrstao na carsku stranu.
Članovi obitelj Weimar-Orlamünde u spomenutom su razdoblju kao njemački
izborni knezovi imali istaknutu ulogu ne samo u zbivanjima na području Istre i
Kranjske, već i u širim europskim okvirima, a iz gore opisanog vidimo da su ostavili
traga i u hrvatskoj povijesti.
38
Spomenuli smo i papinska nastojanja da uz sebe veže i Ugarsku. U ovom se radu nismo doticali papina djelovanja na području
Duklje, o tome vidi: I. Kampuš, Duklja..., 255.-260.
88
VDG JAHRBUCH 2003
Die istrianischen Markgrafen aus der Familie Weimar-Orlamünde
in der Stellung der Beziehung des Kaisertums und Papsttums
in der Zeit des Kampfes um die Investitur
In der Arbeit wird die Wirkung der istrianischen Markgrafen aus der Familie
Weimar-Orlamünde, vor allem Ulrik I. und Vecelin II. in der Zeit als man um die
Investitur kämpfte, dargestellt. Über die istrianischen Markgrafen aus der
erwähnten Familie haben wir nicht zu viele Angaben, aber dank der Grenzposition
Istriens und Kroatiens, als auch Familiärer Beziehungen zwischen den istrianischen
Markgrafen an einer, und den ungarischen Königen (Salamon, Geiza und Ladislav)
und des kroatischen Königs (Dmitar Zvonimir) auf der anderen Seite, versuchten wir
ihre Rollen und gegenseitige Beziehungen in der Stellung der Beziehung des
Kaisertums und Papsttums in der Zeit als man um die Investitur kämpfte, zu
rekonstruieren.
Die Geschehnisse auf dem Gebiet Westeuropas konnten das Adriabassin, das
geopolitisch eine sehr wichtige Rolle für beide Seiten im Kampf um die Investitur
spielte, nicht umgehen. Obwohl sie früher Verbündete waren (Salamon, Geiza,
Ladislav, Ulrik I. und Zvonimir), werden sie mit der Zeit zu entgegengesetzten Seiten
indem sie sich an die damals zwei stärksten, aber aneinandergeratenen Mächten- die
kaiserliche und päpstliche, gruppierten. Da ihre Gebiete gegenseitig eine Reihe von
Grenzprovinzen (Marken) bildeten, werden die einstigen Verbündeten an den
Grenzen dieser Provinzen gegenseitig kämpfen, wobei die höhere Instanz der
aneinandergeratenen Seiten reagieren wird. Der Papst wollte nämlich seine
Reformen auf einem, so gross wie möglichem Gebiet, durchführen. Deswegen
reagierte er und versuchte seine Autorität aufzudrängen um seinen Vasallen
(Zvonimir) in dem Augenblick zu schützten, als seine Grenzen von dem istrianisch krainischen MarkgrafenVecelin, der auf die Seite des Kaisers stand, angegriffen
wurden.
Die Mitglieder der Familie Weimar-Orlamünde hatten zu dieser Zeit als deutsche
Wahlfürsten, nicht nur in den Geschehnissen auf dem Gebiet Istriens und Krains eine
hervorgehobene Rolle, sondern auch in weiteren europäischen Rahmen und
hinterliessen so ihre Spuren auch in der kroatischen Geschichte.
89
VDG JAHRBUCH 2003
Margareta MATIJEVIĆ
Svetozar Rittig – teolog i političar
Svećenik sklon komunistima, koji nikad nije pristupio komunističkoj partiji, niti
dao ostavku kad je ta partija progonila ljude njegova podrijetla i statusa1; čovjek koji
je nekad stavljao svoj paraf pod ideje osnutka hrvatske države, odlučno odbacujući i
ideje i državu kad se jednom pojavila u tolikom obliku2, poznati zagrebački župnik
Svetozar Rittig3, rođen je 6. 04. 1873. u obitelji brodskih Nijemaca, premda je
razmjerno često kao dijete živio u Požeštini gdje su njegovi imali mlin na Orljavi.4
Ocu i djedu upisuje u zasluge pristup svjesnom i probuđenom ilirskom građanstvu.
Školovao se u Brodu, bio je đak visočke gimnazije, teologiju studirao u Sarajevu5 i
Đakovu, doktorirao u Beču. Cijenio je Stadlera i pisao pozitivne kritike njegovih
novozavjetnih prijevoda.6 Zoran Grijak drži da je u Rittigovoj ostavštini predviđenoj
za izradu drugog sveska moguće pronaći i dijelove građe koju su obradili raniji
autori.7 Riječ je o studiji koja je objavljena kao posebna knjiga premda samo u
jednom svesku,8 jedinoj njegovoj većoj knjizi.
Rittigov život u Đakovu, gdje je počeo kao mladi tajnik starog biskupa
Strossmayera, svakako je bio ispunjen i djelovanjem u njemačkoj sredini. Pri osnutku
odbora za izradu spomenika Luki Botiću među devetoricom uglednih, točnije
najimućnijih, građana Đakova, uz Rittiga navodi se i ime Ante Švarcmaiera,9 a
nevelika knjižica je tiskana u tiskari Maksa Brucka.10 U Đakovu je osim predavanja na
ondašnjoj teologiji, pisao i prigodne pjesme, više književne pokušaje, najčešće u
Glasniku biskupija bosanske i srijemske.11
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
“No bez obzira na njegov svesrdni javni angažman oko rješavanja svih napetosti između Katoličke crkve i države, ostaje dojam
da se nikad nije odlučio na oštriji protest prema državnoj vlasti, a posebice nema nikakvih spoznaja da bi se iz vlasti povukao u
znak protesta, za što je bilo prilično povoda” Miroslav Akmadža, Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. – 1953.
Zagreb 2000, 30.
Od Triglava do Kotora, od Drine do mora jadranskoga stanuje jedan narod, koji je po poviesti i jeziku jedan. Prva točka iz
ciljeva Starčevićeve stranke prava . Starčevićeva stranka prava, Zagreb 1909. u tiskari Antuna Scholza., ur. S. RITTIG, 26
Potpisivao se kao Rittig i Ritig, čak je i knjige objavljivao s oba oblika prezimena. Zbog njegovog evidentno njemačkog podrijetla
u radu se dosljedno koristi oblik Rittig premda se nešto češće potpisivao s jednim t.
U opisu svog života i obiteljskog podrijetla pisanog 1945. Rittig kao da se trudio dokazati da je u svemu Hrvat, tako sve
objašnjava, ali ne i prošlost Rittiga. HDA. Fond Svetozar Rittig, kutija 1, Personalije
Premda je rođen u Brodu na Savi tad je bio kandidat vrhbosanske nadbiskupije.
Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990., ur. P. SUDAR,- F. TOPIĆ.-T- VUKŠIĆ, Sarajevo- Bol 1993., 38.
“Može se pretpostaviti da je riječ o građi ili barem o prijepisu dijela građe koju su Stadler, Bulić i Volarić 1900. predali papi
Lavu XIII.” Zoran GRIJAK. Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2002, 689.
Svetozar RITTIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, Zagreb 1910.
Kita spomenaka na grob Luke Botića, Đakovo 1904. ur. Svetozar Ritig. Detaljnije o Nijemcima tog kraja vidjeti u Vladimir
Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine 1848-1945. Zagreb 2001.
Na skup koji je stranka organizirala 1909. od svih pristiglih brzojava najviše je potpisnika imenom i prezimenom iz Đakova.
Ondje strarčevićancima podršku daju Nijemci Mato Boehmler, Josip Pišl, Viktor Schneider, Adolf Šneider i drugi. Budući da je
tad Rittig bio jedan od nositelja kulturnog života u Đakovu, moguće je da je to učinjeno pod njegovim utjecajem. Za podatke o
njemačkom podrijetlu ovih ljudi iskrenu zahvalnost dugujem dr. Vladimiru Geigeru.
Primjerice Vladiki Strossmayeru (potpisan kao prof. S. R.) Glasnik biskupija bosanske i srijemske, god. XXXII. br. 5, Đakovo 19.
03. 1904. objavljenu na naslovnici, Bezgrešnoj, Glasnik...br. 23, Đakovo 8. 12. 1904. i druge. Kvalitetom je svakako bio
daleko ispod razine svećenika pjesnika Izidora Poljaka.
91
VDG JAHRBUCH 2003
Politički se rano pridružio milinovcima, ekipi oko Mile i Luke Starčevića, Ante
Pavelića zubara, Eugena Laxe i ostalih. Pridržavajući samo sebi uvjerljivo
interpretiranje ideja Ante Starčevića ta je projugoslavenska ekipa u potpunosti stajala
konfrontirana s frankovcima nazivajući iste “četom danguba i protuha”, “djavola” i
slično. Na skupštini stranke 1909. govorio je neposredno nakon Kerubina Šegvića12,
poznatog pravaša i javnog radnika, koji se također odvrgao od prvobitnih ideja Ante
Starčevića, ali na suprotnu stranu od Rittigove. Nije poznato da je ovaj išta učinio u
slučaju njegove presude, gotovo pola stoljeća kasnije. Rittig je bio solidan govornik,
znao je jezgrovito i dojmljivo sažeti bitno, ponijeti masu parolama (Magjari za naše
novce kolače jedu, a Hrvatima kruha nema) i često izmamiti dovikivanje, ushite i
odobravanja.13 To je koristio i kasnije, osobito u zagrebačkoj skupštini, te ratnim i
poratnim govorima. Kasnije je bio izabran u Privremeno narodno predstavništvo i u
Hrvatsku zajednicu, da bi krajem dvadesetih završio u Hrvatskoj federalističkoj
seljačkoj stranci.
Tijekom nekoliko desetljeća povremeno je, prigodno ili s položaja glavnog
urednika, pisao i surađivao u Katoličkom listu, tjedniku Zagrebačke nadbiskupije. U
početku se svađao s modernistima, zalagao za katoličke interese na Balkanu i nije
bitno odmakao od ograničenih dosega Strossmayerove politike. Brinuo se za
iseljeništvo, neupitnu spomeničku baštinu i često polemizirao.
Premda je bio jedan od organizatora Drugog Hrvatsko-slovenskog katoličkog
sastanka14, Rittig nije bio posebno aktivan u Hrvatskom katoličkom pokretu,15 niti u
njegovom prvom deceniju, a kasnije još manje. Katolički pokret nastao je nakon
Prvog hrvatskog katoličkog sastanka 1900. na inicijativu biskupa krčkog Antuna
Mahniča. Rittig Hrvatstvu, jednoj od novina koju je, kao posebno katoličko glasilo,
pokrenuo dio zagrebačkih svećenika, zamjera strančarenje, polemiziranje s Obzorom,
navodno vezanje uz jednu stranku i raskol među svećenstvom. Kaže: “Drugi pako dio
svećenstva, može biti veći brojem, nazire u tome pokretu novu smutnju i novo da će
stanje biti gore od predjašnjega.”16 Te su njegove polemike izazvale reakciju Hrvatstva
i Narodne Obrane čemu se sam protivio.17
Nakon kratkog vremena provedenog u novostvorenoj18 župi svetog Blaža
(1915.-1917.) Rititig je na zagrebačkom gradskom poglavarstvu koje je imalo pravo
izbora župnika sv. Marka imenovan na to mjesto 26. 09. 1916. sa 28 od 34 glasa,19
12
13
14
15
16
17
18
19
Kerubin Šegvić je osuđen 1945. na smrt, jer je zabacio tvrdnju da glagoljica potiče od svetog Ćirila i Hrvatima pripisivao gotsko
podrijetlo.
Starčevićeva straka prava...103, 104
GRIJAK, nav. dj. 396
Detaljnije o Hrvatskom katoličkom pokretu vidi u Hrvatski katolički pokret; Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa
održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. 03. 2001., ur. Zlatko Matijević, Zagreb 2002., 871.str.
S. RITTIG, Za novi katolički sastanak, Glasnik..., br. 19. Đakovo 15. 10. 1904, 145-148.
“Na koncu odlučno prosvjedujem protiv Narodne Obrane, što je iz moga članka nelojalno samo ono iscrpla, što joj bilo u prilog, i
što se pored chiffre nekog svećenika liberalca mojim imenom titra u borbi proti općoj katoličkoj stvari.” S. RITTIG, Dvije tri na
odgovor, Glasnik …, br. 20, 31. 10. 1904., 158-159.
Osniva se nova župa sv. Blaža u Zagrebu, Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, (dalje SVNZ) uredba nadbiskupa br. 270,
od 18. 01. 1915. God II., 6. 01. 1915. br. 1, 24-25.;Promjene u nadbiskupiji, SVNZ, God. II, 15. 09. 1915., br. 2., 43.
Miroslav AKMADŽA, Prilog poznavanju političkog djelovanja mons. Svetozara Ritiga, Historijski zbornik, God. LIV, 2001, 138.,
92
VDG JAHRBUCH 2003
gdje se zadržao narednih četvrt stoljeća i koja će ga dužnost bitno odrediti i za kasnije
vrijeme. Ondje je skrio i Stjepana Radića izvevši ga na stražnji izlaz iz sabornice
nakon što mu je ondje postalo tijesno i zahvaljujući nastupu o guskama u magli,
opasno. Svoja dva prijatelja i vrsna umjetnika Meštrovića i Kljakovića angažirao je na
uspjelim restauratorskim radovima u crkvi sv. Marka.20.
U jednoj fazi života neskriveno figurira kao uzdanica nadbiskupa Bauera, njegov
tajnik i pisac privatnog dnevnika.21 Tako odgovara na brojna njegova privatna pisma i
korespondenciju (na primjer s Ivom Pilarom).22 Ne postoji cjelovita studija o ulozi
Katoličke crkve u Hrvatskoj tijekom Prvog svjetskog rata,23 niti monografija koja bi
prikazala stvarnu ulogu nadbiskupa Antuna Bauera u svim događajima. Kao njegov
čovjek, Rittig je upućen u Rim 1919. s pokušajem da Talijanima prikaže pravo stanje
Katoličke crkve u novostvorenoj državi. Uvijek je Istranima bio sklon, uvijek je
govorio o izdaji ako se Talijanima ustupalo dijelove obale bilo to od strane Kraljevine
ili NDH, i kasnije kao predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Vlade
Narodne Republike Hrvatske nije mimoilazio pazinsku gimnaziju pri dodjeli
državnih sredstava.24
Kad su don Frane Bulić, fra Julijan Jelenić i Fran Barac osnivali Hrvatsku
bogoslovsku akademiju koja je izdavala niz vrijednih projekata, a preuzela je i
postojeću Bogoslovsku smotru, Rittig je podupirao njihova nastojanja. Ondje su
dvadesetih i tridesetih godina pisali najupućeniji teološki umovi u Hrvatskoj. Među
izdanjima knjiga u nakladi HBA treba spomenuti bar neka imena: Dominik Mandić,
o. Petar Vlašić, Janko Šimrak, fra Julijan Jelenić, Andrija Spiletak, Janko Obreški,
Stjepan Zimmermann, Miroslav Vanino, Miho Barada i brojni drugi. U Komentaru
povodom članka prof. Šepića o nekim analizama i mogućnostima iskorištavanja
Parčićevog rukopisa glagoljaškog misala zaključuje da nije crkveno voditi brigu da
“uskore toliko žuđenu sveslavensku uzajamnost.”25
Uredio je prigodnu monografiju posvećenu jubileju nadbiskupa Bauera. Nepunu
godina dana po pogibiji Stjepana Radića on za vlast Kraljevine kaže da je za razliku
od Austro-Ugarske “čista demokracija”.26
Jedan od autora koji se se bavili Rittigom drži da je bitna promjena u njegovom
stavu i držanju nastala 1934. zbog izbora mladog klerika Stepinca nadbiskupom
20
21
22
23
24
25
26
Meštrović je izradio Bogorodicu s djetetom Isusom, Polaganje u grob, raspelo, oltar i propovjedaonicu, a Kljaković oslikao crkvu
freskama s biblijskim motivima. Usp. Josip. BRATULIĆ, Svetozar Ritig – ličnost i djelo, Slovo, 44-46 (1994-96), 328.
Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije (SVZN) među ostalim u ratnim godinama obiluje nadbiskupovim okružnicama i ratnim
vijestima. To potvrđuju naslovi: Nabava obveznica ratnog zajma, Okružnica povodom rata, Okružnica o sabiranju milodara za
udove i sirote poginulih junaka, Društvo sv. Vida prima vojnike koji su u ratu oslijepili, Mobilizovane vojnike može odriješiti
svaki svećenik, Okružnica za zaštitu siročadi poginulih vojnika, Peti ratni zajam, Vjenčanja ratna, Vodjenje matica vojnika
poginulih u ratu, Navještaji vojničkih osoba, Uporaba crkvenih zvona u ratne svrhe i slično. Treba reći da iz općih poziva na mir
Crkva ipak solidarno stoji s vlašću Austro-Ugarske premda je javnu sablazan i konsternaciju izazvao napad savezničke Njemačke
na “katoličku” Belgiju.
GRIJAK, 401
Vidi studiju Jure. KRIŠTO, Prešućena povijest – Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.-1918., Zagreb 1994.
Tako upozorava Bakarića da se novci Komisije moraju dodijeliti sjemeništima na Rijeci, u Pazinu, Zadru i Šibeniku, jer su ona i
osnovana potporom naše Komisije. HAD, Fond Svetozar Ritig, kutija 1. 4
S. RITIG, Dodatak članku prof. Šepića, Bogoslovska smotra (dalje BS), 16 (1928) 4, 529-531.
Nadbiskup Bauer u povijesti zagrebačke biskupije, u Antun Bauer, Zagreb 1929, 90.
93
VDG JAHRBUCH 2003
koadjutorom Zagrebačke nadbiskupije, na čemu da je Rittig bio destruktivno
zavidan, jer da bi taj položaj očekivao za sebe,27 premda je Stepinac od Rittiga bio
četvrt stoljeća mlađi. Potvrdu mišljenju da je Rittig skrenuo s pravocrtnog crkvenog
puta tek 1934. nalazimo i u njegovim člancima, prikazima i recenzijama
objavljivanim ranije u raznim crkvenim medijima. Potpisana drži da se Rittig u
katoličkim novinama javljao više po naravi stvari i ni blizu toliko koliko bi po svom
položaju, naobrazbi i vokaciji mogao.28 Tu ima Jugoslavije, ali nema apostazije.
Ne krije svoje simpatije za idejne pokretače takozvanog katoličkog liberalizma u
prvoj polovici prvenstveno francuskog devetnaestog stoljeća,29 ljude kao što su braća
de Lammenais, svećenik Lacordaire i mladi grof Montalembert. Nesklon Alagoviću,
Haulika izuzetno hvali, afirmativno piše o Gaju, ali i o grubim presizanjima Jelačića u
crkvenu problematiku blagovjesničke skupštine.
Dugo je bio član zagrebačkog gradskog poglavarstva, iznosio je konstruktivne
prijedloge i predlagao projekte pomaganja širokom prstenu siromašne zagrebačke
periferije. Kao takav predvodio je poznatu deputaciju kralju Aleksandru, po nekim
autorima u dobroj vjeri da izgladi zategnute odnose nakon ubojstva direktora
Jugoštampe Tonija Schlegela.
U jesen 1935. u pratnji engleskog pisca bojnika Hobbesa otputovao je u posjet
misijama koje su Jugoslaveni po dogovoru s Belgijancima počeli podizati u Bengaliji,
u misiju u Bošontiju kojoj gravitira četrdesetak sela. U nevelikoj knjižici30 opisuje
svoje viđenje Indije, njenog prostranstva, politike, sveprisutne bijede, kastinske
podjele i rasne razlike, zaostalost nalazi svugdje, premda muslimane doživljava
naprednijima. S isusovcem O. P. Johannsom raspravlja o Vedama, budizmu, teozofiji i
Gandijevom pokretu31. Nije uvijek uljudan: Bengalcima odriče mogućnost glazbene
nadarenosti,32 džainski hram ocjenjuje teatralnim kičem,33 a za kip božice Kali kaže
da je “karikatura od neke vještice”.34 Urgentnom potrebom ocjenjuje iskorjenjivanje
europskog pristupa, udaljavanje od politike i skoro obrazovanje urođeničkih
svećenika.35
Krajem tridesetih Stepinac se već brine za pomoć izbjeglim Židovima iz srednje
Europe, Rittig je također u odboru i sudjeluje u svemu.
27
28
29
30
31
32
33
34
35
Akmadža prenosi riječi beogradskog nadbiskupa Ujčića “koji je s jedne strane tvrdio da je Ritig beskompromisni pristaša
komunističkog režima, ali ga je s druge strane označio ako lovca na karijeru, koji je sa glavne linije Katoličke crkve u Hrvatskoj
skrenuo samo iz razočaranja i ogorčenja što nije postao nasljednikom Bauera.” M. AKMADŽA, Prilog poznavanju...139
To ne vrijedi za razdoblje kad je bio glavni urednik Katoličkog lista, jer tad često potpisuje komentare i uvodnike, donosi izvješća i
recenzije, ali to je bilo razmjerno kratko.
S. RITIG, Restauracija katolicizma u vrijeme narodnoga preporoda, BS XXI Zag. 1933, 2, 97-110.
Svetozar RITTIG, U Gangesovoj delti, Zagreb 1936.
Pri kraju uz kometar Hobbesa da nisu Britanci krivi što su Indijci zaostali nego nesposobna tropska rasa Rittig zaključuje:
Njihov cilj za političkom nezavisnošću i slobodom urodio bi najvećim kaosom, građanskim i rasnim ratovima u zemlji. nav. dj. 45
Uza svu svoju muzičku nadarenost nemaju Bengalci one zvonkosti i ljepote glasa, što imadu Evropljani, nav. dj. 26;
U stvari u cijeloj toj gradnji nema ništa sakralnoga i mističnoga. To je teatar a ne hram. Izrezak iz nekoga mondijalnoga
“Luna-parka” i što bi evropski umjetnici kazali svojom specifičnom riječi, to je prosti – kič. Muslimanske mošeje su iskazi daleko
boljega ukusa i dubljega vjerskoga osjećaja nego moderni brahmanski ili budistički hramovi. Isto, str., 40-41.
Isto, 42.
Isto, 34-35.
94
VDG JAHRBUCH 2003
Čovjek s gotovo polustoljetnim projugoslavenskim radom nije mogao računati na
sigurnost nove ustaške vlasti, osobito ne u njezinim prvim danima. Upravo je njegovo
mjesto Pavelić već obećao, što je izazvalo prvi veći sukob Pavelića i Stepinca, a
Stepinac nije bio tip komu bi bilo tko mogao presizati u kanonskopravna pitanja.
Rittig se već u lipnju 1941. povlači prvo u Novi Vinodolski, a potom krajem kolovoza
u svoju vikendicu u Selcu kod Crikvenice. Otud će se javljati i pisati još četrdeset i
treće dopise sa zaglavljem Župnik svetog Marka i Opat sv. Helene od Podborja. Jedan
od njegovih dopisa bit će upućen svom pouzdaniku Boži Jambrečaku za podizanje
djela gotovine od 25.000 kuna, jer je bila blokirana podružnica Banovinske
štedionice u Crikvenici gdje je imao novaca.36 Stepinac je tolerirao njegov boravak
izvan Zagreba i slao mu je plaću37. Bio je sumnjiv Nijemcima i omražen ustašama, a
Hans Helm ostavlja i mogućnost da je Stepincu pismeno prijetio.38
Osobito je toplo pozdravljen prigodom govora u Plaškom, kao sudionik drugog
zasjedanja ZAVNOH-a najzdravije skupštine na kojoj je ikad bio kako sam kaže. Hvali
komuniste, priznaje im jedinstvo naroda, dosljednost u provođenju ideja slobode za
razliku od Francuske i Belgije, Jugoslavija, nije podlegla, već da su njezini partizani u
šumi izveli junaštvo bez premca u trinaest stoljeća.39 Potpisnik je Glasa Katoličkoga i
Srpsko-pravoslavnoga svećenstva i još nekoliko prigodnih i projugoslavenskih
partizanskih propagandnih materijala.40 Izabran je u plenum od 31 člana
Predsjedništva na trećem zasjedanju ZAVNOH-a. Na izvanrednoj sjednici istoga u
travnju 1945. podupro je prijedlog HSS-ovca Ante Vrkljana da se Hrvatskoj ostavi
nadleštvo ministarstva pomorstva i u slučaju brodogradnje i pomorske uprave, a ne
samo obalne plovidbe i ribarstva.41 Kasnije će kao član izvršnog odbora JNOF-a
poduprijeti prijedlog Franje Gažija o dvostranačkoj vlasti odnosno o izboru
ne-komunista na mjesto predsjednika vlade, što je odbijeno.42 Na skupštini
ZAVNOH-a sjedio je sa Vladimirom Nazorom, starim gospodinom dobrih ideja koji
je slično poput njega u poraću figurirao na položaju visokog naziva, a nikakve težine.
Propagandni odio ZAVNOH-a tiskao mu je prigodnu malu knjižicu, apologiju
partizana, hvalospjev sovjetskoj vojsci i svijetloj budućnosti, i osudu svećenika –koljača,
slugu fašista koji skreću s pravog puta Petra Berislavića, Marka Mesića i Luke
Ibrišimovića.43 Tijekom rata oštro se sukobio s krčkim biskupom Josipom
Srebreničem,44 jer je ovaj javno upozoravao vjernike da se klone partizana i drže
podalje od šuma.
36
37
38
39
40
41
42
43
44
HDA, Fond Svetozar Rittig, Kutija 1
Ćiril PETEŠIĆ, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941. – 1945., Zagreb 1982.,144.
Usp. Jure KRIŠTO, Sukob simbola, Zagreb 2001., 110/111.
Drugo zasjedanje ZAVNOH-a (12-15. listopada 1943) stenografski zaspinik, Zagreb 1950. 18-19.
Detaljnije vidi nezaobilaznu studiju, PETEŠIĆ, nav. dj. 130-154, i među Prilozima.
Hodimir SIROTKOVIĆ, ZAVNOH, Zagreb 2002., 166
..."da bi politički bilo potrebno da predsjednik vlade bude iz HSS-a, jer je ministar za Hrvatsku drug dr. Pajo Gregorić
komunista i jer bi Hrvati rekli, da su sve uzeli komunisti." Isti, 181.
S. RITTG, Svećenstvo u narodnooslobodilačkoj borbi, 1944. Treba reći da u zaglavlju stoji ista titula Msgr. Dr. Svetozar Rittg,
župnik crvke Sv. Marka u Zagrebu, premda je već tri godine na tom mjestu faktično bio netko drugi. Riječ je o tiskanom izdanju
predavanja održanog na priredbi usmenih novina u Glini 5. 02. 1944. ZAVNOH, Zbornik dokumenata, Zagreb 1970., 562.
O tomu detaljnije pogledati poseban fascikl u prvoj kutiji građe iz ostavštine S. Rittiga
95
VDG JAHRBUCH 2003
Treba spomenuti da se na Rittiga molbom obraćao i osječki povjesničar Hartinger
o čijoj je sudbini već pisano u izdanjima VDG45 iz pera autorice Mire Kolar. Rittigove
molbe nisu puno koristile, a vjerojatno je bio i svjestan da neće. Obraćali su mu se
mnogi, često dobri gospodarski stručnjaci, inženjeri i privrednici. 46
Bio je i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, koja je u
stvarnosti predstavljala vlast samu, ponekad je pripomogla starijim svećenicima ili
neupitnim kulturnim spomenicima,47 a svoju bi misiju ispunila da je Hrvate odvratila
od Rima, a religiju uspjela potisnuti na svim razinama. Od svih republika FNRJ
najslabija je i najnedjelotvornija bila u Hrvatskoj. Na sličnom, premda masovnijem
srpskom primjeru, vidi se da je stvarna uloga Udruženja bila eliminiranje crkava iz
svih javnih pora života.48 Kao prvi uzvanik i predsjednik Komisije 1950. boravi u
Sarajevu i ondje prisustvuje prilično masovnoj manifestaciji osnutka Udruženja
katoličkih svećenika49 Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom franjevaca Bosne
Srebrene. Održao je prigodan govor, pohvalio osnutak Udruženja. I kasnije ih se
rado sjećao.50
Hrvatska nacionalna katolička crkva sigurno niti je potekla od njega niti bi je on
sam mogao osnovati, ali joj je svakako bio sklon, osobito u kasnijoj fazi života, jer
nečeg sličnog prije teško bi se moglo naći. S obzirom na visoku životnu dob imao je
puno obveza: poslanik u Narodnoj skupštini FNRJ, poslanik u saboru NRH, član
Narodnog odbora grada Zagreba, pravi član JAZU-a. Tad je mijenjao adrese:
Nazorova 59 i Demetrova 11. Na njegov dopis iz studenoga 1951. Predsjednik vlade
NR Hrvatske Vladimir Bakarić donio je Uredbu kojom se osniva Staroslavenski
institut u Zagrebu kojemu je Rittig do smrti bio ravnatelj. Četiri dana poslije smrti
odlučeno je da institut nosi njegovo ime.51
Svakako mu je bilo stalo do konsolidacije odnosa Jugoslavije s Vatikanom koji su
prekinuti 1953., a ponovno uspostavljeni nakon njegove smrti52. Protokolom iz
1966., ali on se već svrstao na jednu stranu, pa od njega nije moglo biti koristi pri tim
pregovorima, vođenim na razini BKJ - Vatikan - Vlada. Čak niti episkopat u tim
pregovorima nije puno pitan.
45
46
47
48
49
50
51
52
Mira KOLAR - DIMITRIJEVIĆ, Josip Hartniger, osječki novinar i hrvatski povjesničar (1884.-svibanj 1945.), u Skrivene
biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća, Osijek 2001., 223- 233.
Zanimljiv slučaj željezničara i ekonomista Steve Thallera iz Gorenjske u Sloveniji, očajnog čovjeka koji bi radio bilo što, a
nekoliko godina proveo je u njemačkom zarobljeništvu. HDA, Fond Svetozar Ritig, kutija 1
Detaljnije o poratnom životu Hrvatske vidi Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi
Hrvatske 1945.-1952., Zagreb 2002.
.. u jednom elaboratu RKVP NR Srbije s početka 1959., uloga udruženja sveštenika ocenjena je kao pozitivna ukoliko služi za
razbijanje organizovanog nastupa postojećih crkava, a negativna, ukoliko Udruženje nastupa kao crkvena frakcija koja je samo
protiv crkve a ne i protiv religije.» R. RADIĆ, Država i verske zajednice 1945.-1970 II., Beograd 2002., 76
Na osnivačkoj skupštini potvrđeno je 168 članova od toga 26 nisu franjevci. Vrlo brzo je primljeno 28 novih članova, od toga 18
franjevaca. Među članovima ima i kasnije poznatih imena i zaslužnih crkvenih djelatnika: hercegovački fratar Janko Bubalo,
sveučilišni profesor i povjesničar fra Ignacije Gavran pisac nekoliko knjiga iz povijesti Bosne Srebrene, Berislav Gavranović
visočki profesor, dr. fra Franjo Lipovac, klobučki župnik i kasniji prevodilac Svetog pisma Ljudevit Rupčić, sarajevski profesor
Rufin Šilić, i drugi. Dobri pastir, br. 1. str.
Govor mons. Dra Svetozara Ritiga, Dobri pastir 1-2, Sarajevo 1950. 19-21., Dojmovi s osnivačke skupštine našeg svećeničkog
udruženja, Dobri pastir 3-4,. Sarajevo 1950. 15-17.
A. NAZOR, Staroslavenska akademija i staroslavenski institut, Slovo 44-46 (1994-96), 301.
Umro je 21. 07. 1961. Sahranjen je u mirogojskim arkadama.
96
VDG JAHRBUCH 2003
Bilo bi nepravedno suditi Rittiga samo kao partizana i stavljati ga nužno u
kontekst da je onda kad je sva Crkva u Hrvata bila na jednoj strani, on bio na drugoj.
Za razliku od nekih srpskih crkvenih osoba nije javno govorio protiv religije, niti se
deklarirao kao ateist, češće je tumačio da su komunisti pravi kršćani uz neizostavne
reminiscencije o narodnim svećenicima od Grgura Ninskog do Strossmayera. Ne
treba zaboraviti da je u šumu krenuo sa sedamdeset, osobito ima li se u vidu da su u
partizane uglavnom išli mlađi ljudi, i bilo bi pravo reći da on uopće nije bio partizan,
osobito ne borac. Svakako je bio gospodin uljudnih manira, socijalno osjetljiv,
premda prilično imućan. Po onomu što je pisao prije Drugog svjetskog rata federalno
bi rješenje u Jugoslaviji bilo idealno, pa je i tu mogao doći na svoje. Sukob njega i
Stepinca i ako ne uvažimo sve već rečeno, mogao je biti i ideološke prirode, budući da
je od sva tri biskupa s kojima je Rittig ili surađivao ili u njihovoj sjeni živio, Stepinac
bio najviše sklon Hrvatskoj, a Rittigov idejni, svjetonazorski i životni credo najbolje
podcrtava rečenica: Hrvatima druge obećane zemlje nema nego Jugoslavija.53
SVETOZAR RITTIG – Theologe und Politiker
In dieser Arbeit verfolgt man das Leben des Theologen, Politikers und Sekretärs
des Bischofs Strossmayer - Svetozar Rittig, der in seinem langen Leben einige
politischen Parteien, Verwaltungen und Parlamente wechselte und immer bei der
Lösung der kroatischen Frage innerhalb Jugoslawiens blieb. Der langjährige Pfarrer
in der Hl. Markus Kirche und Kultur- und Öffentlichkeitsarbeiter schloss sich im
Alter von 70 Jahren den Partisanen an, obwohl er eigentlich kein Kommunist war. Er
war Präsident der Religionskommission der Partisanen und nach dem Krieg Minister
in einigen Regierungen. Er war auch Leiter des Altslawischen Instituts, das nach ihm
benannt wurde.
53
Rittigove riječi kojima je među ostalim u zagrebačkoj skupštini obrazlagao potrebu polaska deputacije uglednih građana u
Beograd. (Vidi AKMADŽA. Prilog poznavanju 145)
97
VDG JAHRBUCH 2003
Ivan PEDERIN
Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemaca u njoj
(u zbirci Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild)
Ovaj rad prikaz je i analiza svezaka o Kruni sv. Stjepana u naprijed
navedenoj zbirci. Bila je to najjača politička jedinica habsburške carevine,
najzahtjevnija i zapravo stožerna jedinica. Kruna sv. Stjepana obsizala je osim
Mađara još Slovake, Rumunje i druge narode. Tu je bila i Hrvatska kao osobito
bolna točka te krune o kojoj se u zbirci šuti ili se ona spominje kao njezin
pridruženi dio i pritom se šuti da je Hrvatska bila kraljevina, te da je imala
(ograničeni) suverenitet. Ova snažna politička jedinica bila je centralistička,
mađarski je bio uredovni jezik, a političko vodstvo u Budimpešti vjerovalo je da
će asimilirati Slovake, Rumunje i druge, ali je jasno bilo da ne može asimilirati
Hrvate jer mađarski nije bio uredovni jezik u Hrvatskoj. Pod krunom sv.
Stjepana živjelo je vrlo mnogo Nijemaca, koliko - to se izbjeglo navesti. Ti
Nijemci su bili kulturno i gospodarski vrlo aktivni, ali gotovo da nisu imali
manjinskih prava, a nisu ih ni tražili. O njihovom nacionalizmu jedva da se što
može reći, a nije bilo nikoga tko bi im dijelio nacionalističke publikacije. Dio
Nijemaca bio je židovske vjere, ali su se oni ipak osjećali i kao Nijemci, prihvatili
su njemački jezik i napustili jiddisch. Bilo je i mnogo Srba i to poglavito na
sjeveru, ali su ti Srbi selili na jug.
Zbirku Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild pokrenuo je
prijestolonasljednik Rudolf. Bila je to zbirka koja je trebala predstaviti
Austro-Ugarsku u zemlji i inozemstvu, počela je izlaziti 1882. i nastavila do pred sam
kraj Carevine. U toj zbirci svakoj je zemlji, jer Carevina nije imala pokrajina nego
zemlje (Länder), posvećen po jedan svezak. Zemlje su bile kraljevine, a Carevina je
imala četiri kraljevine – Češku (Böhmen), Mađarsku i Hrvatsku, da i Dalmaciju, tri
krune - sv. Vjenceslava, sv. Stjepana i napokon carsku krunu. Njemački dio Austrije
(Deutsch-Österreich) nije bio zasebna politička jedinica već se sastojao od niza grofovija
i vojvodstava koje grosso modo odgovaraju današnjim saveznim zemljama Republike
Austrije. Austrija je imala još i brojne manje feudalne jedinice. Zemlje (Länder) nisu
bile samo kraljevine, već i zemlje kao Štajerska, Kranjska, Moravska, pa čak i
Bukovina. Na ovaj je način naglašen federalizam Carevine koja se u ovoj zbirci
predstavlja kao niz zemalja s većim ili manjim stupnjem autonomnosti obrazloženih
poviješću. Potpun suverenitet nije imala ni jedna od zemalja. Nositelj suvereniteta bio
je car i samo je on imao sve atribute suvereniteta. Carevina se nazivala Austrijom, ali
se službeno zvala do 1806. Rimsko Carstvo, onda c. k. Državama, za Bachova
apsolutizma službeno se zvala Austrijske države ili Carske države i napokon se
nazvala Austro-Ugarskom.
Ova zbirka počela je izlaziti 1886. s uvodnikom koji je napisao
prijestolonasljednik, ali je nastavila s izlaženjem i poslije njegove smrti do zaključno
99
VDG JAHRBUCH 2003
1902. Izišao je ukupno 21 svezak, od toga tri dvostruka, potom još neki svesci
prirodoznanstvenog karaktera. Zbirku je pokrenuo prijestolonasljednik nadvojvoda
Rudolf da bi prikazao kulturnu misiju svekolike Carevine. Sazvao je istaknute
intelektualce i umjetnike u Hofburgu, potom uglednike iz Mađarske. Zatražio je
dopuštenje od oca. U tom zahtjevu spominjao je sveukupno rodoljublje
(Gesamt-Patriotismus), posebnosti u razvitku pojedinih zemalja koje će zbirka istaknuti i
proučiti tako da će te zemlje tražiti duhovni oslonac u Austriji i dodao da je potrebito
pogledati carevinu kao cjelinu baš zbog njezine raznolikosti. Car se složio, a Rudolf je
pozvao u Hofburg 25. svibnja 1884. književnika Jókaia Mora, člana parlamenta i
nositelja brojnih odlikovanja, vladinog savjetnika Weilena, Arnetha, dvorskog
savjetnika Becka, Nikolu Dumba, Frana Miklošiča, odjelnog predstojnika Szögyéssyja,
grofa Wilczeka, sve ličnosti od povjerenja Dvora. U prosincu je Rudolf otputovao u
Budimpeštu, sazvao tamo sastanak mađarskih uglednika i formirao uredništvo zbirke
koja će izlaziti na njemačkom i mađarskom jeziku. Na dan izlaženja car je primio
Rudolfa i uredništvo. Autori su bili mjesni ljudi, znanstvenici i književnici, a Monarhija
je, ako je za suditi po suradnicima, imala znatan znanstveni aparat. Zbirku su ilustrirali
ugledni slikari tih zemalja. Uredništvo je bilo sastavljeno od znanstvenika, političara i
činovnika. Zbirka je izišla na njemačkom i mađarskom jeziku.
O značaju ove zbirke nešto nam može kazati karakter samog Rudolfa i njegov
odgoj. On je kao dijete učio vojne vještine, a potom latinski, francuski, mađarski i
poljski jezik. Njegovi učitelji nisu bili tradicionalni dvorski praeceptori, već su
poglavito potjecali iz skromnih obitelji i nisu bili klerikalni, iako je Crkva onda imala
nadzor nad višim školstvom u smislu konkordata iz 1855. Odgojitelji su se brinuli da
on ostane po strani od svakog nacionalizma, a osobito njemačkog. Njegovi učitelji
nisu smjeli biti politički djelatni, mogli su biti i liberalno nastrojeni. Povijest i
zemljopis podučavao ga je Slovenac Josef Šišman; on je bio toliko siromašan da je
došao na studij u Beč pješke. Potom ga je podučavao benediktinac Hyazinth Rónay,
blizak liberalima. On je 1848. bio vojni kapelan u mađarskoj vojsci, a Rudolfov učitelj
postao je na preporuku grofa Andrássy Gyule. Rónay se divio Josipu II. i za nj se
govorilo da je mason, član mađarske lože, a masonerija je bila dopuštena u
Mađarskoj. On je Rudolfa učio mađarskom jeziku i povijesti. Češku povijest ga je učio
Anton Gindley, zastupnik snošljivosti među Nijemcima i Česima. Bio je sin
mađarskog Nijemca i Čehinje, osjećao se austrijskim kozmopolitom, a predavao je i
na praškom sveučilištu. Češkom jeziku ga je učio Hermenegild Jireček koji mu je ulio
u dušu simpatije za Slavene i Rudolf je uvijek branio Slavene pred mađarskim
nacionalistima. Snošljivost prema svim narodima ojačao mu je učitelj zemljopisa
Dionysius Grün, sin siromašnih moravskih Židova i četrdesetosmaš koji je 1849. ležao
u tamnici, a potom se pokrstio. On ga je upozoravao da Carevina ima 9 milijuna ljudi
njemačkog jezika i 28 milijuna žitelja koji govore druge jezike. Savjetovao mu je da
odgaja južne Slavene i tako se stavi njima na čelo. Upozoravao ga je da bi Austrija, ako
se priključi Njemačkoj, postala privjesak. Prirodopis ga je učio štajerski botaničar
Matthias Wretschko i Moravac Josef Krist, geologiju Ferdinand Hochstetter,
darvinist.
Rudolf je s 14 godina dao ocu svečani spis o proslavi 25. obljetnice njegova
stupanja na prijestolje u kojem je osudio veze svećenstva s aristokracijom što se ocu
nije svidjelo. Državno pravo ga je učio Adolf Exner, nacionalnu ekonomiju Carl
100
VDG JAHRBUCH 2003
Menger koji mu je prenio ateistički, demokratski, pa i republikanski svjetonazor.
Rudolf je bio naklonjen rastavi braka, bio je protivnik političkog katolicizma i
apsolutizma, protivnik antisemitizma, povlastica Crkve i plemstva. On je kod Rudolfa
pobudio zanimanje za socijalna pitanja, pa je on smatrao da država mora biti na
strani radnika i protiv tvorničara. Dvorski krugovi zamjerali su mu veze sa zoologom
Alfredom Brehmom koji je bio protestant, darvinist i mason pa se govorilo da je i
Rudolf mason što je on pak uvijek poricao. Brehma su uklonili iz Rudolfove blizine.
Rudolf je imao simpatija i za Židove zbog njihove vjere koja ih je održala i bez
domovine. Rudolf je dugo živio u Pragu, smatrao je da je prodor na Balkan moguć
samo preko Slavena, bio je protivnik Taaffeove pročeške, klerikalno-feudalne politike
i njegovog tipa federalizma, volio je generala baruna Josipa Filipovića koji je kao
zapovjednik Praga bio i njegov pretpostavljeni. Zbog toga je bio naklonjen okupaciji
Bosne. U Hrvatima je vidio velik problem Mađarske koja je ranije čuvala Austriju od
pada u reakciju. Rudolf nije bio za trijalizam, već za dualizam i smatrao je da je
Hrvatska biser u kruni sv. Stjepana osobito s razloga što hrvatsko pitanje jača oporbu
protiv grofa Tisze Kalmana, a Rudolfu je prijala liberalna atmosfera u Budimpešti, ali
ne i mađarski nacionalizam. Rudolf je vjerovao, u smislu Hegelovog evolucionizma, da
su Slaveni narodi budućnosti, ali je Rusija opasnost za europsku uljudbu. Austrija mora
postati zaštitnikom malih balkanskih naroda i igrati uljudbenu ulogu na Balkanu s
njemačkim kao jezikom sporazumijevanja. Bugarski knez Aleksandar i srpski kralj
Milan bili su mu prijatelji. Rudolf je slušao savjete austro-ugarskog poklisara u
Beogradu grofa Rudolfa Khevenhüllera da napravi veliku Srbiju s Bosnom pod
austrijskom krunom. Sam Milan bio je sklon prepustiti Srbiju Austriji i živjeti u Beču.
Bismarck je želio da Austrija prodire na Balkan, da bi on mogao bolje djelovati u
Europi. Rudolf se bojao Bismarckovog utjecaja među Nijemcima Carevine.1
Ova načela i stečevine Rudolfova odgoja provlače se kroz čitavu zbirku uz
stanovita kolebanja i odstupanja. Zbirka je napisana znanstveno. To će reći da je svaki
svezak napisalo više autora po strukama pa su pojedini radovi posvećeni povijesti,
književnosti, umjetnosti, poljodjelstvu, šumarstvu, lovu i ribarstvu, industriji,
prometu, narodnim običajima i kulturi itd. Ako je u nekoj zemlji prebivalo više
naroda kao u Bukovini ili Češkoj, onda su opisane sve ove grane duhovne i
materijalne kulture tih naroda, čak i Roma npr. u Bukovini, ali ne i Židova koje se
spominje, ali kao vjersku zajednicu, a ne posebni narod što je opravdano ako se zna
da u Austriji nije postojala židovska književnost ili slikarstvo. Austro-Ugarska imala je
veliku židovsku populaciju, ali su ti Židovi djelovali u kulturi i gospodarstvu naroda u
kojima su se nalazili i te su narode često i jako zadužili. Međutim, to znači da je
pučanstvu njemačkog jezika u Mađarskoj i drugim zemljama Carevine posvećena
pažnja s kojom ćemo se pored ostaloga pozabaviti u ovom radu.
Na taj način pojavila se nacionalna individualnost svakog naroda kao suvremenog
naroda sa svim nacionalnim atributima. Priloge su u pravilu napisali mjesni ljudi jer
je u svim tim zemljama postojao kvalificirani znanstveni i kulturni aparat koji je, k
tome, bio nezavisan od politike i ideologije.
1
Brigitte Hamann, Rudolf, Kronprinz und Rebell, München, 1987.
101
VDG JAHRBUCH 2003
Država
Mađarskoj je posvećeno čak 6 svezaka ove zbirke, jedan Hrvatskoj. Ti svesci opsižu
sve mađarske županije, Sedmograđe (Siebenbürgen, Erdely, Transilvanija) i gornju
Mađarsku, a to je današnja Slovačka kojoj se nije priznao status povijesne zemlje, ali
im je priznat status naroda kao etničke, no ne i političke skupine. U okviru tih svezaka
opisani su Srbi i Nijemci, također kao narod – etnička skupina, iako je Nijemaca bilo
vrlo mnogo. Uz Češku, Mađarska je imala najveću njemačku populaciju izvan granica
Njemačke i Austrije. Hrvatske nema u tim svescima jer je bila kraljevina, tada se
službeno nazivala Kraljevina Hrvatska i Slavonija. Ona se jedva i spominje u tim
svescima, njoj je posvećen zaseban svezak i to nam kaže koliko je ban grof Josip
Jelačić postigao 1848. kad se zaratio s Mađarskom. Prema zahtjevima Kossutha
Lajosa Hrvatska je trebala biti pars adnexa regni Hungariae, a ne kraljevina. Jelačić je
protiv toga ustao i nitko više, pa ni ban grof Khuen Hederváry Karoly nije uspio lišiti
Hrvatsku statusa kraljevine što je, kako naprijed vidjesmo u očima
prijestolonasljednika Rudolfa bio problem u Mađarskoj. Rudolf ipak nije smatrao da
Hrvatska treba postati pars adnexa. S pitanjem Hrvatsko-mađarske Nagodbe
pozabavit ćemo se niže.
Uvod (Einleitung) prvom svesku napisao je Rudolf.2 On je opisao Mađarsku kao
lijepu i prostranu zemlju koju je priroda bogato obdarila, a velika područja još su
djevičanska. Bio je to način kako monarh gleda svoju zemlju kojoj je vladar milošću
Božjom i koja mu je po toj Milosti pripala, nakon što su je Mađari osvojili pod
Árpádovim vodstvom. Zemlja je lijepa jer je Božji dar. Mađarska se nalazi na prijelazu
Istoka k Zapadu. Pozvavši se na ovaj način na Árpáda, Rudolf se osjećao njegovim
nasljednikom pa je prionuo uz mađarski nacionalizam. Osvajanje je značilo da ta
zemlja pripada Mađarima de iure gladii što je bio politički pojam XIX. st.
Drugom poglavlju pod naslovom Zemljopisni pregled kraljevine svete mađarske krune
(Geographische Übersicht des Reiches der ungarischen heiligen Krone) autor je Johann
Hunfahry3 (str. 9-21). U ovom prilogu autor opisuje Mađarsku kao zemlju otvorenu
prema svim ostalim zemljama koje je okružuju. Zemlju okuplja Dunav koji se ulijeva u
Crno More, a ono je postrance od svjetskog prometa. Mađarska je nažalost
donedavna bila bez mora. To se odnosilo na Rijeku i upada u oči oprezni način kako
je autor spomenuo to stožerno pitanje mađarskog postojanja da bi izbjegao trvenja
zbog riječke krpice. Sedmograđe je tvrđava protiv barbarskog istoka; Karpati vezuju
Sedmograđe s Mađarskom koja je blagoslovljena zemlja, a Mađari su je osvojili do
Save. Mađarska povjesnica smatrala je da tadašnja Hrvatska nije isto što i ona iz VI.
st., pozivaju se na istraživanja grofa Mailatha Joszefa koji je zaključio da na području
tadašnje Kraljevine Hrvatske-Slavonije nikad nije postojala hrvatska država, već je to
područje uvijek bilo dio Mađarske. Tomislavova Hrvatska dopirala je do Save. Slično
2
3
To je Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung Seiner kaiserlichen und
königlichen Hoheit des Durchlauchtigsten Kronprinzen Rudolf, Ungarn, Band I. Wien, 1888. str. 3-9.
Mađari pišu prezime prije imena, plemićke, akademske i druge titule idu ispred prezimena. U ono doba ime se prevodilo pa autori
prevode svoje ime i pišu ime ispred prezimena. Mi smo se u tekstu držali mađarskog običaja pa smo prezime pisali prije imena i
nismo ga prevodili.
102
VDG JAHRBUCH 2003
je pisao i povjesničar Fréderic Pesty. Mađari su osvojili čak Srbiju i Bugarsku, a
Hrvatsku južno od Save pokorio je Koloman. Hrvatska je prema tome bila mađarska
zemlja de iure gladii4. Međutim, autor se očito uklonio ovim polemikama, ali ih ipak
nije posve prešutio.
Dalje je autor spomenuo centralizaciju koja se provodi preko željezničke politike
što je nailazila na toliko protivljenje u Hrvatskoj, jer je kočila razvitak Hrvatske jer je
agrarna Hrvatska vezana željeznicom sa svojim mađarskim konkurentom tako da je
Slavonija izgubila tržišta u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj.5 Mađare je opisao kao
narod s državnim instinktom. Ovim je autor proglasio Mađare boljim narodom jer su
državniji u smislu Hegelovog etatizma. Oni žive u središnjem dijelu Kraljevine u
kompaktnoj masi, ali ih ima u svim dijelovima države koju su osnovali. Na ovaj način
je autor izbjegao spomenuti da je Mađara u Translajtaniji bilo samo 44,4%.6
Treći svezak Mađarske posvećen Budimpešti izišao je pod zaštitom princeze
udovice nadvojvotkinje Stefanije (1893.) U uvodu Jókai Mora, Budimpešta se opisuje
kao srce Mađarske, žarište nacionalnog života, kulture, trgovine i prometa čiji se
utjecaj osjeća u cijeloj zemlji. Budimpešta je u roku od samo 30 godina postala velik i
bogat mađarski grad koji ide ukorak s europskom kulturom. Ovo napominje da je
Mađarska u okvirima Carevine bila zaostala poljodjelska zemlja. Opis Gornje
Mađarske (Oberungarn) napisao je Aladár György. To je Felsö Magyarország, Oberland,
Felvidék, dakle kraj sjeverno od brda Mátra, Bükk i Hegyalja i gornjeg tijeka Tise pa
dalje na istok. Veći dio ove zemlje danas je Slovačka. Autor opisuje ovaj kraj kao
slikovit, plodan i šumovit, brda su posijana razvalinama zamkova, zapadni dio bolje je
napučen od istočnog gdje prebivaju Ruteni pošto su Mongoli promijenili etnički
sastav. Ljudi iz tog kraja hrpimice sele u Ameriku zbog siromaštva. Slovaci su
pokućarci i torbari koji obilaze Europom, vlada u zadnje doba daje olakšice seljacima,
a njihov položaj olakšala je gradnja željeznice. Razvija se i turizam koji ima
nacionalističku podlogu jer želi zemlju predstaviti svojim žiteljima. Tu živi i većina
mađarskih Židova, došljaka iz Galicije koji su vrlo siromašni. Slovaci su većina samo u
8 od 21 županije, ali u toj 21 županiji samo trećina pučanstva – 1,263.265 govori
mađarski, ali ih još 255.704 razumije taj jezik. Nijemci su obrazovani, rodoljubi, žive
u gradovima, osobito u Požunu (Bratislava, Pressburg). Oni zajedno s Mađarima čine
vodeći sloj čak i tamo gdje su Slovaci većina kao u Arvi, Liptau, Trenčinu, Turóczu i
Sohlu. Ovdje nam se dijelom otkriva uloga Nijemaca. Oni su bolje obrazovani i čine
zajedno s domaćim obrazovanim slojem vodeću skupinu, ali su lojalni, nisu nikakva
peta kolona, nisu vladajući narod, a Austro-Ugarska nije ni poznavala ideološki
pojam vladajućeg zrelog naroda. Suverenitet je imala samo kruna, dinastija nije bila
njemačka nego švicarska, a na dvoru se uvijek govorilo raznim jezicima, a najmanje
njemački. Nitko u Beču nije tražio saveznike i nacionalne agente u zemljama.
4
5
6
O tome Guy de Montbel, La condition politique de la Croatie-Slavonie dans la Monarchie Austro-Hongroise, Toulouse, 1909.
str. 48. Vidi slijedeću bilješku.
R. W. Seton Watson (Scotus Viator), Die Südslavische Frage im Habsburger Reiche, Aus dem Englischen, Berlin, 1913.
str.369ff.I Seton Watson piše kako Mađari vide u Hrvatskoj svoju pokrajinu i ne vide razlike između krune sv. Stjepana i
Hrvatske str. 76-77.
Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 275.
103
VDG JAHRBUCH 2003
Sedmograđe je autor opisao kao zemlju bogatu rudama s kontinentalnim
podnebljem i jakim kolebanjima temperature. Flora je bliska sjeveroistočnim
Karpatima, ali se odlikuje endemičkim vrstama. Nacionalno je ta zemlja šarolika jer
tu žive Mađari, Székleri (koji također govore mađarski, ali su po starom ustavu
poseban politički narod i svi su plemići) i doseljeni Sasi. Poslije provale Mongola
doseljavaju se Vlasi ili Rumunji kojih od 16. stoljeću ima sve više, a Mađara sve manje.
Oni su se održali u gradovima, vodi ih plemstvo koje je povelo i nacionalni preporod,
oni osnivaju kazališta i filološka društva. Godine 1872. osnovano je i drugo mađarsko
sveučilište u Cluju (Klausenburg). Po vjeri je Sedmograđe katoličko, grko-katoličko,
evangeličko, reformirano, unitarno. Ovi posljednji su protestantske sljedbe. Székleri
čuvaju prastare mađarske običaje i pjesme. Stara politička nacija su Sasi koji žive
izmiješani s Rumunjima, evangelici su, imaju napredno njemačko školstvo, dobro
zanatstvo. Rumunji su pravoslavni ili grko-katolici, najčešće pastiri koji ljeti vode
stoku na ispašu u gore. Razvija se njihovo građanstvo koje želi prevladati zaostalost
Rumunja i tu im pomaže mađarska država. Oni osnivaju kulturna i gospodarska
društva te banke. Čuvaju iskonske oblike života i proizvodnje. Armenci su se doselili
zbog vjerskih progona nekog vlaškog vojvode, trgovci su, ali su prihvatili mađarski
jezik, po vjeri su katolici ili armenci. Povećava se broj Židova koji su bliski Mađarima.
Ima nešto Slovaka i Roma koji govore mađarski u gradovima, a svojim jezikom na
selima. Ovaj nam opis kaže o dvojbenoj premoći Mađara koji se smatraju vlasnicima
te zemlje jer imaju drevnost i obrazovanje u svom posjedu, iako su malobrojni, a
njihov broj i opada. Sasi opet sačinjavaju vladajući skupinu zajedno s Mađarima, iako
su gosti i nisu prastanovnici. Oni sačinjavaju vladajuću skupinu jer su dobro
obrazovani i marljivi. Marljivost i obrazovanje najveća je vrlina ovih priloga, stoji uz
bok državnog prava koje nose Mađari. Držanje pisaca naprednjačko je, a Sasa radno,
oni nisu vlasnici političkih povlastica, nema ih među vlastelinima. Centralizam je
načelo kojim se gleda nacija, ali se pokrajinske, županijske i etničke posebnosti
priznaju, tako i njemačka posebnost kao lojalna i naprednjačka.
Povijesni dio stožerni je dio publikacije. Povijest Mađarske napisalo je više autora.
Prapovijest, Kelti i Rimljani (Die Vorzeit, die Kelten, die Römer, str. 21-32.) i doba seobe
naroda (Die Zeit der Völkerwanderung, str. 32-43.) napisao je Franz Pulszky, a s kasnijim
razdobljima pozabavit ćemo se niže. Za prapovijest se autor služio arheološkim
izvorima, pa i rimskim kronikama koje nije naveo. Počinje s brončanim dobom kad je
počela trgovina cinkom zbog legiranja bakra i rudarstvo pa se proizvode
karakteristične La T ne fibule. Kelti koji u to doba prebivaju u Mađarskoj ne
posjeduju državotvorne odlike. Autor to ne objašnjava i ne piše da li su Kelti bili lovci,
stočari ili poljodjelci. Mađarsku osvajaju Rimljani i uspostavljaju svoju uljudbu koja
oponaša uljudbu Rima, donose vinovu lozu i latinski jezik koji prihvaćaju Kelti. Onda
prodiru Germani i Slaveni. Opis prapovijesti ima značaj oplemenjivanja zemlje, ali
ne i traženja nacionalnog identiteta koji počinje tek u seobi naroda, pobliže s Hunima
koje predvodi Atila koji se opisuje kao rodonačelnik mađarske nacije, kralj i državnik.
Niže će se vidjeti da su Huni govorili jezikom koji nije bio mađarski. Hunima se
pridružuju Goti, Gepidi i Alani i tako nastaje Mađarska kao sustav naroda na čelu sa
državnim narodom Huna, zemlja slična tadašnjoj Mađarskoj. Autor piše kako je
104
VDG JAHRBUCH 2003
jedan Hun donio Atili mač koji je virio iz zemlje pa Atila u njemu vidi simbol boga
rata i znak da će osvojiti svijet, a pjevači pjevaju o njegovim ratničkih podvizima. Na
njegovom dvoru su kršćani, pogani, rimski građani i azijski barbari, pa germanski
knezovi. On opsjeda Rim, papa izlazi pred Atilu i moli da poštedi Rim. Atila umire
453. u prvoj bračnoj noći. Njegova se država raspada, a autor nije objasnio razloge
njegova uspona i moći kao ni raspada države, što nije ni mogao ako su mu pri ruci
bile samo kronike, a ne arheološki i drugi izvori koji bi nešto kazali o političkom i
gospodarskom ustroju njegove države.
Potom autor prikazuje seobu naroda, lukave Bizantince koji skreću istočne Gote
prema Italiji, anegdote iz ratova seobe naroda, Avare, Hrvate i Srbe koji dolaze u
današnju postojbinu, Karla Velikog koji ih pobjeđuje i podjarmljuje. Nalazi da ti
barbari nisu bili posve divlji, da su ostavili traga što pokazuju njihovi grobovi,
kršćanstvo koje prodire za rimskog doba, tragovi kršćanstva nalaze se i kod Avara,
arijanizam koji više odgovara Germanima nego li katolicizam. Spominje i svetog
Jerolima kao Panonca i time se uključuje u nagađanja o njegovu porijeklu i
pripadnosti uz Hrvate i Talijane koji su ga u vrlo velikom broju publikacija svojatali.
Karl Szabó napisao je mađarsku povijest do Habsburškog razdoblja. To su prilozi
Doba vojvoda (Die Zeit der Herzöge str. 43-55), Doba kraljeva iz dinastije Árpáda (Das
Zeitalter der Árpádenkönige , str. 55-93.), doba kraljeva iz raznih dinastija (Das Zeitalter
der Könige aus verschiedenen Dynastien, str. 93-12.). U prvom prilogu autor definira
mađarski nacionalni identitet, oni su se u najstarije doba odvojili od finskih naroda,
došli u dodir s mongolsko-turskim narodima, Pečenezima i Kazarima s kojima imaju
zajednički običaj krvnog pobratimstva po kojem uvijek moraju birati knezove iz roda
Árpáda, a to je temelj mađarskog ustava koji je djelovao i u preporodu u 19. stoljeću
Onda Árpád osvaja zemlju do Save. Južno od Save su Hrvati. Tu se opet opaža
mađarski nazor da je Hrvatska u najboljem slučaju pars adnexa. Autor tu opisuje
mađarski nacionalni karakter, on je iskonski, nagao, razuzdan, ali se njegov gnjev
lako primiri. Mađarski jahači koji pljačkaju izraz su nacionalne energije, kršćanstvo
sporo prodire, a poganstvo je nekako čuvar nacionalnog identiteta. Rana mađarska
povijest prestaje sa svetim kraljem Stjepanom koji se oženio bavarskom princezom
Giselom, pokrstio Mađare i osnovao njihovu crkvu. Autor se ne pita da li su Mađari
prestali pljačkati zato što su prestali biti stočari i postali poljodjelci, a te podatke mu
ruski i bizantinski izvori kojima se za to doba služio i ne daju. Brak s Giselom vezuje
mađarsku povijest s njemačkom, ali s druge strane oni primaju kršćanstvo od
Bizanta. Autor kao da nije svjestan opasnosti od svojatanja Mađarske od Istoka, jer on
se svjesno vezuje sa Zapadom i to osobito u prilogu o Arpadovićima. U tom prilogu
Stjepan se vezuje s papom koji mu šalje krunu jer je okružen Slavenima, ukida
plemensko vlasništvo i utvrđuje individualnu slobodu. Tu djeluju liberalistički ideali
pisca 19. stoljeću Stjepan osniva sustav županija koji postaje temeljem mađarskog
konstitucionalizma, osniva samostane i dariva ih. Sad je jasno da su Mađari
poljodjelci, a poljodjelstvo dobivaju od pokorenih Slavena. Tu upada u oči da su
Slaveni bili na višem stupnju razvitka od svojih osvajača. Ovo autor dokazuje
poljodjelskim terminima koji su u mađarskom iz slavenskih jezika. Zanatstvo uče od
Nijemaca, ali su sedlarstvo i oružarstvo donijeli iz pradomovine. Odnosi s njemačkim
105
VDG JAHRBUCH 2003
carstvom izvrsni su, ali ne i vazalni. Javljaju se ustanci koji žele ukloniti kršćanstvo i
vratiti staro poganstvo. Kršćanstvo igra malu ulogu u mađarskoj nacionalnoj svijesti,
što će se vidjeti i niže, manju nego li kod Hrvata ili Nijemaca u Češkoj i Austriji. Autor
opisuje Bélu i Ladislava kao “snažne” vladare, ali ne objašnjava u čemu je njihova
snaga. Ladislav intervenira i u Hrvatskoj u korist sestre Jelene, udovice kralja
Zvonimira, osniva zagrebačku biskupiju. Slijedi prikaz sukoba s križarima koji prolaze
kroz Mađarsku i pljačkaju što je bilo neizbježno jer srednjovjekovne vojske nisu imale
uređenu opskrbu vojske pa je svaki vojnik morao sam misliti čime će se hraniti.
Autor opisuje kako se Koloman okrunio 1002. za kralja Hrvatske i Dalmacije, kako
je dao povlastice dalmatinskim gradovima i time posredno priznaje da je Hrvatska
kraljevina a ne pars adnexa. Kolomana autor opisuje kao kralja koji modernizira
pravni sustav, ukida Božji sud, krsti Ismaelite (muslimanske Bugare), uređuje položaj
Židova. Onda Bizant nastoji dovesti Mađarsku u okvir Carstva bračnom politikom.
Sad je Mađarska između Nijemaca, Slavena, pape i Bizanta s kojim vodi i rat na
donjem Dunavu i u Dalmaciji, ali sklapa i prijateljske političke odnose, pa Béla uvodi
bizantinsko činovništvo na Dvor, ostvaruje sigurnost posjeda. Ovdje opet djeluje ideal
XIX. st. sa zemljišnikom i katastrom. Andrija osvaja Bosnu, pa Srbiju, ali činovnici
sišu narod, daju naplatu poreza u zakup Židovima i Ismaelitima, ali izdaje Zlatnu
Bulu kojom jamči osobnu slobodu i imovinu plemstvu, ali i ograničava svoju vlast. Ta
Bula samo je sedam godina mlađa od engleske Magna Charta. Bula je temelj
mađarske demokracije. Tu opet opažamo vjeru 19. stoljeća u zakonitost i ustavnost.
Provala Mongola nacionalna je katastrofa, ali oni se povlače, a Hrvatska i
Dalmacija postaju mađarske pokrajine. Ovdje autor protuslovi sam sebi jer je ranije
opisao kako se Koloman okrunio za hrvatsko-dalmatinskog kralja. Počinje feudalna
anarhija, a autor završava ovaj odjeljak zaključkom kako se arpadska Mađarska
obranila svih inozemnih presizanja i ostvarila napredak u kršćanskoj kulturi i
ustavnosti. Svećenici su vodili škole, država ih je dotirala koje su latinske, ali se
mađarski jezik razvija o čemu svjedoči jedan dokument iz 12. st., a i spomeni
narodnog pjesništva u nekim kronikama. Kršćanstvo je za autora, kao i uopće za 19.
st. tek element kulture,7a u autorovom prikazu ističe se njegovo prianjanje uz
ustavnost, zakonitost, obrazovanje i napredak svojstven njegovu dobu.
U prilogu o kraljevima iz različitih dinastija autor opisuje razdoblje feudalne
anarhije i dinastijskih borbi u koje se miješa papa, a Mleci iskorištavaju priliku da se
domognu Zadra i dalmatinskih gradova, zakonitost propada. Karlo Robert nastoji
sjediniti zemlje mađarske i poljske krune, on nije rođen u Mađarskoj, nevjesta mu je
morala naučiti mađarski, pa ipak autor u njemu vidi kralja koji se identificirao s
mađarskim narodom. On je “snažan” vladar, uređuje poreze i banderijalni sustav. Da
li je to bio pokušaj stvaranje države slične apsolutističkoj autor ne može utvrditi na
temelju izvora i to i ne pokušava. Njegov nasljednik Ljudevit vodi uspješne ratove,
Dušanov nasljednik u Srbiji priznaje vlast mađarskog kralja. Ljudevit jača pravni
sustav, trgovinu i blagostanje, osniva sveučilište u Pečuhu (Quinqueecclesiarum,
7
To je tako i kod Šime Ljubića koji je bio svećenik, usp. Ivan Pederin, Život i ideološki sadržaj u djelu Šime Ljubića, Croatica
Christiana Periodica, XVI(1992) br.29, str.85-125.
106
VDG JAHRBUCH 2003
Fünfkirchen). Ovdje autor opet ulazi u kontradikciju kad piše da se Ladislav okrunio
za hrvatsko-dalmatinskog kralja 1403., iako je ranije napisao da su te zemlje bile
mađarske pokrajine. Spominje Hunyadi Janosa koji vidi Mađarsku kao predziđe
kršćanstva i njegova vojevanja sa sv. Ivanom Kapistranom i uspješnu obranu
Beograda. Tu pisac spominje i mađarsku redovitu vojsku “reguläre Truppen”. Takva
vojska počiva na općoj vojnoj obvezi koje onda nije bilo. Autor ništa ne kaže o ustroju
tadašnje vojske.
Matija Korvin potiskuje Čehe iz Gornje Mađarske (Slovačke), po papinoj želji
vojuje protiv husitskog kralja Jurja Podjebrada i opsjeda Beč. Njegovo razdoblje je
razdoblje sjaja. O seljačkom ustanku kuruza koje je vodio Dózsa György piše da je
ustanak ugušilo plemstvo i osvetilo se seljacima.
Dolazi turska opasnost, Mađarska je u financijskim teškoćama, Europa je napušta.
Autor ne objašnjava te teškoće i ne analizira mađarsko gospodarstvo što je teško i
danas moguće jer iz tog razdoblja je malo izvora u mađarskim arhivima koje su
uništili Osmani. U tom razdoblju sitno plemstvo ustaje protiv velikaša, raste politička
važnost gradova, prodire svjetovni duh talijanske Renesanse što autor pozdravlja,
zamjećuje i krizu Crkve što pokazuje ustanak seljaka 1514. U to doba osnivaju se
sveučilišta još u Pešti i Požunu s papinom dozvolom. Na njima nema prirodnih
znanosti, teologija je skolastička, medicina počiva na praznovjerju, astronomija je još
astrologija. Tu se vidi autorovo liberalno divljenje Prosvjetiteljstvu. Dolaze talijanski
učenjaci, koji ipak odlaze poslije smrti Matije Korvina, razvija se književnost na
mađarskom, sređuje se običajno pravo, grade dvorci u stilu talijanske Renesanse, a te
dvorce ukrašuju talijanski umjetnici. Prikaz doba Matije Korvina čita se gotovo kao
himna svjetovnoj znanosti i umjetnosti.
Julius Pauler napisao je prilog o dobu kraljeva iz kuće Habsburg (Das Zeitalter der
Könige aus dem Hause Habsburg str. 149-269.) To razdoblje počinje s izborom
Ferdinanda za kralja. Saziva se sabor u Požunu na koji dolaze i zastupnici Nebenländer
(partes adnexae), a tu su i zastupnici Hrvatske i Slavonije. Autor nije objasnio kako je
ova kraljevina postala Nebenland. Ferdinand jedini može organizirati obranu pa ga
sabor u Požunu bira za kralja 17. prosinca 1526. Hrvati ga biraju 1. siječnja 1527. na
slijedećem Požunskom saboru, ali 6. siječnja 1527. hrvatsko-slavonski stališi biraju za
kralja Ivana Zapolju (Csapolyay Janos). Dana 31. srpnja 1527. Ferdinand prisiže
vezprimskom biskupu Szalakázy Thomasu na latinskom, ali prije krunidbe palatin
pita tri puta plemstvo na mađarskom hoće li Ferdinanda za kralja. Autor opširno
opisuje ceremoniju krunidbe. Sulejman podupire Zapolju koji je podrijetlom
Požežanin. Osmani preplavljuju Mađarsku, pada Siget koji brani Nikola Zrinski,
podrijetlom Hrvat (tako autor), luteran, surov i nasilan, ali junak. Autor opisuje
obranu potanko i patetički. Iz ovog ulomka jasno se vidi da uloga Hrvata u ovim
zbivanjima nije mala, a svakako veća od puke pokrajine.
Autor opisuje osmansku vlast kao barbarsku i nasilnu. Mađari ne prelaze na islam
kao Bosanci, ali njih je sve manje, a na njihova mjesta dolaze Srbi. Pešta je prljavi
turski gradić. Mađarsku su Osmani osvojili, ali ne i Sedmograđe koje je pod vlašću
osmanskih vazala Zapolja. Sedmogradski ustav je savez triju sedmogradskih nacija,
107
VDG JAHRBUCH 2003
ali ne i Rumunja kojih je ipak sve više. Šire se učenja Zwinglija i Calvina, pa i
socinijanizam koje širi Franz David, pomađareni Sas. Protestantizam u Sedmograđu
dijelom je stvar Nijemaca, ali pogoduje razvitku mađarskog jezika. Osmanska vlast
sve je slabija u Sedmograđu poslije 1575., pa njegov vojvoda Báthóry postaje poljski
kalj. Mađarska je s Hrvatskom još samo reliquiae reliquiarum olym inclyti regni. I u
Mađarskoj se širi Augsburška konfesija, ali Granski nadbiskup Oláh Niklas zove
isusovce. Stara Mađarska prestala je postojati, ono što je od nje ostalo preplavljeno je
stranim vojnicima i poreznicima. Autoru ne pada na um istaknuti da su habsburgovci
uspjeli organizirati obranu zahvaljujući dobrom poreznom sustavu. Zbog toga dolazi
do ustanka kojega vodi protestant Bosckay István, a podržavaju ga Osmani što autor
nerado spominje. Sada je mađarska povijest kolebanje između Carigrada i Beča.
Katolicizam ipak prevladava, Mađarska je bečkim mirom 1606. opet kraljevina, a
njezina komora nezavisna je od carske austrijske. Autor se trudi izbjeći spomen saveza
s Osmanima i naglasiti zbilja prijepornu mađarsku autonomiju i državnost. Isusovci,
osobito isusovac Pázmány Peter uvodi mađarski jezik u književnost i osniva 1635.
katoličko sveučilište u Turnau.
Potom autor opisuje vojevanje obitelji Zrinski protiv Osmana, ustanak kuruza koji
podupiru Francuzi. On nema simpatija za taj ustanak kao lijevi povjesničar, naprijed
spomenuti Jászy Oscar.
Poslije poraza Osmana kod Beča 1683. njemačka vojska na čelu s vojvodom
Karlom Lotarinškim koju autor uspoređuje s križarima osvaja Budim. Do 1688.
oslobođena je sva Mađarska i Beograd, a vojska nastavlja prodor do Skopja uz pomoć
Srba koji su na strani kršćana. Vezir Mustafa Köprüli, kojeg su porazili Zrinski kod St.
Gottharda potisnuo je Nijemce iz Srbije, a s njima se povlači i patrijarh Arsenije
Crnojević. Autor sad opisuje vojevanja Eugena Savojskog i ustanak Rákócsy Ferenca
protiv Beča. Ovaj ustanak podupire francuski kralj Ljudevit XIV. Rákócsyja pisac
opisuje kao uzvišenog čovjeka i sad uz njega vezuje mađarsku državnost. On nastoji
izmiriti katolike i protestante i stvoriti redovitu nacionalnu vojsku s francuskim
časnicima. Palatin Eszterházy Paul neće raskid s Bečom, Josip I. pobjeđuje Francuze i
kuruze, Rákócsy uzalud ide u Rusiju da pridobije ruskog cara za mađarsku stvar,
mora sklopiti mir u Szatmaru uz obvezu Josipa I. da će poštovati mađarske zakone i
slobodu vjeroispovijesti. Rákócsy na kraju umire 1735. u Rodosta na obali Crnog
Mora u Turskoj. Autor nije objasnio razloge svih ovih kolebanja i previranja, ali je
narušio načelo vezanosti uz zapad, a Rákócsy postaje ideal mađarskog nacionalizma,
njegova ratna pjesma pjevala se u svekoliko to doba u Mađarskoj.
Mađarska je sad obnovljena, a autor ne orijentira čitatelja emotivno jer su
Mađarsku obnovili Nijemci, a ne Mađari koji su se borili pod Rákócsyjem, a to će reći
na osmanskoj strani. Oslobođeni dijelovi zaostali su i tu se nacija još sastoji od prelata,
magnata i plemstva, ali županije su autonomne, seljaci žive u siromaštvu.
Namjesnički savjet vrhovni je dikasterij od 1724., Hrvatskom upravlja ban, oba su
zavisna od bečke Dvorske kancelarije. Nastoji se stvoriti stajaća vojska umjesto
plemićkog ustanka, 1687. priznaje se Habsburgovcima nasljedno pravo po muškoj
lozi. Hrvati 1712. priznaju nasljedno pravo i po ženskoj lozi, a to je pragmatica sanctio,
108
VDG JAHRBUCH 2003
autor mora priznati da su ih Mađari slijedili 1713. Tako se pisac bori da pokaže ili
dokaže državnost obiju kraljevina, kad već ne može nezavisnost, a ne može ni da ne
vidi razmjernu nezavisnost Hrvatske od Mađarske.
Mađarska je sad najveća zemlja dinastije, ona je obnovljena i traži više utjecaja u
zajedničkim poslovima, ali tu su nelojalni Srbi kojima Dvorsko povjerenstvo daje
crkvenu autonomiju, ali ih u svjetovnim stvarima podvrgava mađarskoj kancelariji.
Autor ne pokušava prikazati život i povijest Srba u cijeloj Mađarskoj jer njih nije bilo
samo na jugu Mađarske, nego i u Budimu i na sjeveru što će se vidjeti niže.8 Marija
Terezija daje Mađarskoj Rijeku 1776. i time ostvaruje vjekovne mađarske težnje
prema moru. Ona obnavlja školstvo, osniva akademije, gradi kraljevsku palaču u
Budimu, a Mađari žele da kralj u njoj i stoluje, ali kraljica u njoj ipak ne prebiva.
Mađarski jezik nerazvijen je, stoljeće je kozmopolitsko i ne pogoduje prodoru
narodnih jezika, kako smatra autor, što ipak nije točno jer je u tom stoljeću francuski
zamijenio latinski, a na njemačkim i talijanskim sveučilištima počelo se predavati na
narodnim jezicima.9 Marija Terezija osniva mađarsku tjelesnu stražu 1760. i u toj
straži mađarski mladići dolaze u dodir s europskim prosvjetiteljstvom.
Josip II. i Leopold II. još su napredniji od majke i sebe smatraju prvim slugama
države. Autor sad daje oduška svom oduševljenju za prosvjetiteljstvo koje u Mađarsku
dolazi iz Beča, Josip II. nije ireligiozan, centralist je, ne osvrće se na mađarski ustav
kod modernizacije pravnog i poreskog sustava i osnivanja zemljišnika. Germanizira,
ali to pobuđuje i njegu mađarskog jezika i nošnje. Pjeva se Rákócsyjeva pjesma, na
saboru 1790. govori se na mađarskom, Leopold II. priznaje mađarske slobode i
samostalnost, priznaje se vjerska snošljivost. Na Krunskom saboru 1790./91. čl. X.
predviđa poseban ustav za Mađarsku različit od ustava nasljednih zemalja. Tu je
jasno, ovi vladari moderniziraju Carevinu, a u njoj i Mađarsku. Autor ističe da je
hrvatska kancelarija ukinuta 1792. pa je mađarski postao obvezatni nastavni predmet
u Mađarskoj, ali ne i u partes adnexae. Osnivaju se tajna društva, a Ignac Martinović
pokušava dići revoluciju francuskog tipa. Mađarski vojnici, osobito general Alvinczy
hrabro se bore protiv Napoleonovih armija, ali Mađari ipak negoduju kad je Austrija
počela novačiti.
Obnova Mađarske ne teče glatko, pisac ističe da je građanstvo u gradovima strano,
a to će reći njemačko, a bez tog građanstva nema napretka jer plemstvo ne prihvaća
narodni suverenitet, a ratovi odvlače seljaka od zemlje. Mađari su vjerni svom kralju
koji ipak deset godina ne saziva sabor, ali protestanti i Židovi dobivaju vjerske
slobode. Autor ne spominje Hrvate i njihov otpor mađarskom jeziku, ali mi moramo
opaziti da je u to doba svatko prihvaćao njemački kao jezik komunikacije što je
zamijenio latinski, ali kad god je netko pokušao uvesti mađarski u Hrvatsku otpor je
bio vrlo žestok i iracionalan. Revoluciju 1848. autor ne spominje, a iz njegova prikaza
habsburške povijesti Mađarske slijedi da su Mađarsku obnovili Habsburgovci koji su
od nje k tome napravili suvremenu naciju uz pomoć njemačkih doseljenika koji
8
9
Dušan Popović, Srbi u Budimu, Beograd, 1952.
Georg Jäger, Schule und literarische Kultur, Band 1. Sozialgeschichte des deutschen Unterrichts an höheren Schulen von der
Spätaufklärung bis zum Vormärz, Stuttgart, 1981. str. 9-10.
109
VDG JAHRBUCH 2003
nikad nisu tražili neke autonomije ili poseban položaj, kao što su to tražili Srbi.
Preporod počinje 1825., sprema se osnivanje Akademije znanosti, osnivaju se
kulturna društva, dragovoljnim prilozima izgrađuje se nacionalna kultura, mađarski
postaje uredovnim jezikom i jezikom Parlamenta, donosi se mjenični zakon po kojem
se polaže odvjetnički ispit, Židovi dobivaju građansko pravo, protestanti slobodu,
plemstvo gubi povlastice.
U III. svesku je Franz Salamon opisao povijest Budimpešte (Die Geschichte
Budapests, str. 7-73.). On je opisao Budimpeštu kao važan grad koji leži na važnim
trgovačkim putovima prema Jadranu, Beču i tek na trećem mjestu prema Pečuhu, a to
znači Balkanu. Time je autor u samom početku naglasio jadransku i zapadnu
orijentaciju Mađarske pa se glavne ulice Budimpešte orijentiraju prema ovim
međunarodnim putovima. Pešta je više trgovački i industrijski, a manje poljodjelski
grad, u blizini je i kamenolom i sve to načinilo je od Budimpešte velegrad. Grad se,
kao i Berlin, ne može starim spomenicima mjeriti s ostalim zapadnim gradovima, ali
može u građanskom graditeljstvu (bürgerliche Architektur). Pod tim pojmom
podrazumijeva se graditeljstvo naprednjačkog 18./19. st.
Grad su osnovali Kelti kao Ak-ink. Kad su došli Rimljani grad je postao
Aquincum, za Hadrijana postao je i municipium, za Septimiusa Severiusa colonia na
granici. Onda su tu došli Huni, pa istočni Goti, ali nisu ostali, došli su Langobardi, a
568. Avari koji su sobom doveli slavenske mase. Sad se mjesto zove Buda i Pest. Taj
naziv prihvatili su i Mađari koji su došli 898. Ova dva grada nisu središte zemlje do
Bele IV. koji je u Budimu ustrojio stalno sjedište kralja. Međutim 1241. pustoše ga
Mongoli ili Tatari (autor miješa ova dva pojma), poslije 1526. Osmani, koji su 1541.
uništili i pismohranu. Napredak počinje tek 1686. do 1838. i tek onda je Budimpešta
središte Mađarske.
Potom je autor opisao ustanak protiv kršćanstva 1046. i grad koji se razvija, ali
njegovo pučanstvo nisu ni Mađari ni Slaveni nego Nijemci, Talijani, Flandrijci i
njihov broj raste za križarskih ratova, a u 12. st. dolaze u Sedmograđe Sasi. Prema
tome, već u srednjem vijeku njemačko pučanstvo nositelj je napretka, ne asimilira se,
ali se integrira i ne pokazuje neke zahtjeve niti ističe posebna autonomna prava, kao
npr. Srbi na jugu Mađarske.
Mađari, ne Nijemci nose državu pa Béla IV. poziva talijanske graditelje, Budim
ima rectora, sastaje se staleška skupština na polju Rákos, krunidba je svečanost, papa
šalje u Budim svoje legate. Budimpešta ipak ne ostaje glavni grad pa Karl Robert
nema sjedište u Budimu nego u Temešvaru što znači da je Mađarska i onda bila
primitivna monarhija bez činovništva kakvo je kasnije razvila apsolutistička država.
Međutim, Pešta se ipak razvija kao trgovački grad i dobiva svoje municipalno
činovništvo koje je njemačko, iako u 15. st. već živi dosta Mađara u tom gradu. Dolazi
i do jednog ustanka protiv Nijemaca. Međutim Matija Korvin ima sjedište u Budimu,
a magnati i prelati počinju graditi palače u gradu.
Budim, u kojem se širio protestantizam, opsjedaju Osmani, a brani ga njemačka
posada i to bez uspjeha. Mađarska postaje vazalna osmanska država na čelu s Ivanom
110
VDG JAHRBUCH 2003
Zapoljom čiji je skrbnik bio Martinussi György, možda potomak splitskog vlastelina
Jurja Martinuševića, koji je bio vojnik u službi mađarskog kralja.10
Osmansko razdoblje je autor opisao vrlo šturo kao doba barbarstva i nazadovanja,
očigledno s razloga što nije imao pristupa ili nije znao čitati osmanske izvore. Osmani
su u Budimu samo vojnici koji crkve pretvaraju u džamije ili staje, a zemlju ne
obrađuju.
Novo doba počinje s protjerivanjem Osmana 1686. i s godinom 1703. kad je
Leopold proglasio Budim kraljevskim gradom što sam bira svoje činovnike. Onda
počinje Rákócsyjev ustanak, pa kuga, i tako da 1710. Pešta ima samo 300 žitelja. Tek
za Josipa II. u Peštu dolaze Mađari, Nijemci i Slaveni, 1792. u Budimu se kruni kralj
Franjo, grad raste i 1851. ima 106.000 žitelja. Gradi se građanska bolnica, grof
Battyány Joszef osnova 1799. gradski perivoj (Stadtwäldchen),Grof Széchenyi Ferenc
dariva gradu bogatu knjižnicu iz čega se razvija muzej, parlament dolazi u Budim,
osniva se povjerenstvo za uljepšanje grada 1808. nacionalni muzej i vojno učilište
Ludoviceum. God. 1810. Budim pustoši požar. Tek 1820. Budim postaje težište
duhovnog života nacije, 1830. osniva se učeno društvo Magyar Tudos Tarssag i stoji
pod utjecajem grofa Széchenyi Istvána. God. 1830. osniva se i Dunavska
parobrodarska plovidba i velikaši grade svoje palače u Pešti.
Ovdje je pisac prikazao nastanak Mađarske kao suvremene nacije po načelima
jozefinizma. Tu ipak moramo opaziti da inicijativu imaju velikaši pa je tu teško
govoriti o građanstvu u marksističkom smislu, a mora se opaziti i konzervativnost u
tom preustroju u kojem se ističe osnivanje vojnog učilišta i velikaši koji sada hrle u
grad. Velikaši su nositelji kraljevskog patrijarhalizma, a vojska je konzervativna kao i
činovništvo kao građanska despocija.11 Tipično mađarsko duhovno stanje je
pozivanje na stare zakone i autonomne pravice kao oblik duhovne zaštite od
inicijative posuvremenjenja koja dolazi iz Beča. Isto važi i za Hrvatsku, ali Hrvatska
ističe svoja prava više prema Mađarskoj, a manje prema Austriji.
Kod opisa poplave 1838. autor ističe veliku požrtvovnost velikaša, ali pomoć
dolazi iz Beča, Frankfurta i od građanstva. Potom pisac opisuje modernizaciju grada
kao niz osnivanja suvremenih ustanova, tu je dioničko društvo na čelu s grofom
Széchenyi Istvánom, lančani most preko Dunava, privatnici koji osnivaju 1840.
štedionicu, industrijska izložba 1841., željeznice u 1840-im godinama, osnivanje
Politehnikuma i Prirodoslovnog Kisfaludy-Društva 1846, odnosno 1841., razvitak
književnosti, publicistike, Galerija umjetnina, Nacionalni muzej, Umjetnička društva
i u svemu ovom građanstvo dolazi do svog izražaja. Budim i Pešta postaju sada
zakonom određeni glavni grad nacije, ali je zemlja odsječena od inozemstva što je
teško za trgovački grad kakav je Pešta. God. 1851. osniva se Peštanski Lloyd,
željezničke pruge prema Beču, Szegedinu u Srbiji. Velikaši su u reformama Marije
Terezije izgubili povlastice u vojsci i upravi, pa su postali poljodjelski poduzetnici, od
1860. oni vode kapitalistički razvoj, osnivaju Osiguravajuće društvo, banke, daju
10
11
Ivan Pederin, Appunti e notizie su Spalato nel Quatrocento, Studi veneziani, n.str. XXI(1991), str. 355,
Johann Allmayer-Beck, Der Konservatismus in Oesterreich, München, 1959. str.13, 19.
111
VDG JAHRBUCH 2003
inicijativu za uvođenje ulične rasvjete, gradskog prometa – omnibusa koji vuku konji,
škola i trgovačke akademije. Ustav je pomirio zavađene skupine ljudi pa sad jedan uz
drugog žive konzervativci, liberali, zemljoposjednici, katolici, protestanti, Židovi.
Plemićki naslovi gube značaj, mađarska nošnja postaje moda, Pešta više nije njemački
nego mađarski grad i središte mađarske politike. Velikaši zimuju u Pešti, obnavlja se
nezavisna mađarska država, Budim je što je bio 1526. i tu se kruni kralj. God. 1891.
Budimpešta ima čak 506.000 žitelja. Autor završava optimističkom himnom
napretku koji je počeo 1686. kad su prognani Osmani i nastavio se bez prekida do
rata. U ovom povjerenju u napredak nema politike što pokazuje nezavisnost znanosti
od politike, pa se tako ne spominju suprotnosti između Beča i Budimpešte. Beč je
naime stremio prema prodoru na jugoistok, a Budimpešta prema prodoru na Jadran.
Theodor Ortvay napisao je prilog o Požunu i njegovoj županiji (Pressburg und das
Pressburger Comitat, str. 177-228.). On je najprije opisao kraj i njegove geološke
karakteristike, nastanak otoka Schutt (Csakó köz) od niza malih otoka tijekom
posljednjih 500 godina, onda je opisao demografske prilike, prirodni priraštaj,
smrtnost djece, bogatstvo seljaka koji obično imaju dosta bogato namještene kuće,
raslinje istočnoeuropskog tipa sa dobrim vinogradarstvom i rudarstvom. U
požunskoj županiji prebiva 331.370 žitelja, Mađara 119.899, osobito na Schuttu,
Slovaka 149.741 i Nijemaca 55.903. Slovaci su dakle najbrojniji, ali ih se u politici i
kulturi ne spominje. Većina je katolička, ima 5-10% Židova i 5% reformiranih, seljaci
su imućni, osobito poslije ukidanja tlake. U industriji grada ističe se industrija šešira
koji se izvoze do Srbije, Švicarske, Belgije i Skandinavije, potom strojarstvo koje izvozi
traktore u Italiju. Potom pisac ističe da je Požun kraljevski grad, najljepši poslije
Budimpešte, lijepo položen na podnožju Malih Karpata na mjestu na kojem je, kako
autor vjeruje, bio i rimski grad i promatračnica. Autor ne zna što je tu bilo u doba
seobe naroda, car Heinrich III. ga je osvojio 1042., ali su ga Mađari uskoro potisnuli.
Autor je dao pregled feudalnih i dinastijskih ratova oko Požuna, istakao da su u
Požunu rado boravili kraljevi iz kuće Anjou, pa Sigismund u 14. st. U Požunu je s
dopuštenjem pape Pavla III. osnovana Academia Istropolitana na kojoj su predavali
istaknuti intelektualci Trivium i Quadrivium. U Osmanskom razdoblju Požun je
sjedište kralja, Marija Terezija dogradila je dvorac u kojem je prebivala njezina kćer
Christine s mužem, vojvodom Albrechtom von Sachsen-Teschen, mađarskim
namjesnikom, sama kraljica rado je dolazila u Požun u kojem je osnovala mađarsku
plemićku gardu pošto su joj se stališi baš u tom gradu zakleli na vjernost s povicima da
će za nju dati krv i život. God. 1784. Budim je opet postao glavni grad, ali je 1805. u
Požunu sklopljen mir s Napoleonom poslije bitke kod Austerlitza. Autor je potom
naveo godine kad je uveden vodovod, ulična rasvjeta, kad su osnovani gradski
parkovi, opisao je krunidbenu katedralu. Od 52.411 žitelja 31.104 su Nijemci,
10.433 Mađara i 8.709 Slovaka. Ima 39.020 katolika, 7.347 evangelika, 5.396 Židova
i 525 reformiranih. Ovi podaci kažu nešto o uljudbenoj inferiornosti Slovaka koji su
bili pretežito seosko pučanstvo. Autor dodaje da od cjelokupnog broda žitelja 21.280
zna mađarski, a to je bilo daleko nedovoljno. To nam ipak kaže da je mađarski jezik
nastojao bez mnogo postati nacionalnim, da nije imao ugleda i da ga mađarski
112
VDG JAHRBUCH 2003
državljani nisu rado učili. Autor prešućuje koliko je žitelja znalo njemački, a tih je bilo
sigurno mnogo više nego li onih što su znali mađarski, ali o njihovim nacionalnim,
autonomističkim ili drugim pretenzijama ništa se ne zna, iako su se Nijemci počeli
naseljavati u Požun već u srednjem vijeku.
Pisac napokon piše da je Požun udoban grad sa sređenim općinskim prilikama, da
ima razvijen društveni i kulturni život. To nam kaže što je grad bio u to doba. Grad je
bio duhovno, političko, društveno i gospodarsko središte kraja odnosno nacije, manje
gospodarsko jer je bar u Mađarskoj težište gospodarstva još bilo na selu i
poljodjelstvu, a više kulturno i političko. Zato autor piše da u Požunu živi mnogo
umirovljenih časnika i činovnika, a to je bio sloj koji je širio bečku uljudbu u zemljama
preko Casina, balova i kazališta i govorio njemački.12
Autor je napokon dao pregled školstva, to je Pravoslovna akademija,
konfesionalne škole, kulturna društva s povijesnim i arheološkim odjelom. Spominje
Požunsku kroniku kao znatan rukopis, knjižnice, gradski i kaptolski arhiv. Gradu sjaj
daje nadvojvodski dvor, velikaške obitelji koje tamo žive i visoki časnici. Ovo nam
nešto kaže o ulozi aristokracije u Mađarskoj i Austriji uopće – oni su društvu davali stil
i duh. Potom čitamo raspored društvenih slojeva, dobrotvorne ustanove, športska,
književna i druga društva, listove koji su većinom na njemačkom, ali izlazi i Magyar
Hirmondo. Slovačkih listova kao da nema. Na kraju čitamo i opis okolice koja ima
funkciju u životu suvremenog grada.
U VI. svesku ove zbirke (Beč, 1902) nalazi se prilog Árpád Károlyi o ulozi
Sedmograđa u mađarskoj povijesti (Die Rolle Siebenbürgens in der Geschichte Ungarns,
str. 1001-110.). Sedmograđe je prema autoru prirodni bedem Mađarske poslije seobe
naroda kad barbarski narodi ugrožavaju Mađarsku i njezinu zapadnu
kršćansko-germansku kulturu. Ta uloga počinje nakon što su Pečenezi istjerali
Mađare iz njihove pradomovine u današnju Mađarsku. Sedmograđe počinje svoje
povijesno postojanje osnivanjem biskupije u Karlsburgu (Brasov, Gyula Fehérvár).
Ovim Sedmograđe ulazi u krug kršćanske kulture, osniva županije, vezuje se uz
državno tijelo krune sv. Stjepana i postaje njezinim grudobranom. Uloga grudobrana
nije onako sigurna kako to autor piše u uvodu pa taj sustav popušta i to najprije na
jugu. Mađari i Székeli, a to su Mađari s posebnim starinskim ustavom, nisu dovoljni
pa Géza II. poziva Sase iz Flandrije i Donje Rajne, a poslije njega dovodi ih i Andrija
II. Preko Sedmograđa ulaze Vlaška i Moldavija u mađarsku interesnu sferu, ali onda
Mađare zaustavljaju Osmani. God. 1459. nastaje ustav triju političkih naroda Mađara, Széklera i Sasa, ali s tim ustavom nastaje i ideja odvajanja od matične
kraljevine. Ta ideja jača sa slabljenjem Mađarske pa na kraju imamo dvije mađarske
države. Sedmograđe sada postaje vazalna osmanska kneževina koja kasnije traži od
Habsburgovaca da istjeraju Osmane. Sad Sedmograđe više nije grudobran
Mađarske, nego mađarska država kako ju je zamislio Martinuzzi Görgy koja
predstavlja Mađarsku u europskoj politici. Pod Báthory Istvánom to je snažna država,
12
Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova serija, godište
IX(1998.) br.1.str.405-432. Henry Wickham Steed, The Hapsburg Monarchy, London, 41919. str. 60. smatra da je austrijska
vojska bila stalno budni korektiv mjesnih partikularizama.
113
VDG JAHRBUCH 2003
on postaje poljskim kraljem, a njegov nasljednik Sigismund vodi politiku sličnu
Arpadovićima i dinastiji Anjou. Báthory István uspostavlja odnose s Osmanima,
obnavlja sjaj Sedmograđa, ali održava odnose s ostalim krajevima Mađarske.
Mađarska je onda u službi interesa Rimskog Carstva njemačke nacije i ne može voditi
nacionalnu politiku. U sedmogradskoj reformaciji nastaje načelo slobode savjesti,
sedmogradski dvor njeguje mađarsku kulturu, mađarski jezik i znanost na
sveučilištu, to isto čine i oba Rákócsyja. Autor nabraja znanstvenike koji su predavali u
Sedmograđu, to su osim mađarskih znanstvenika još Martin Opitz, pisac njemačke
barokne poetike, Amos Comnenius, i dr. Kad su Nijemci i Mađari istjerali Osmane,
sedmogradska država gubi smisao, nije samostalna, ali je ipak odijeljena od
Mađarske do 1848. Međutim, kad su istjerani Osmani u Sedmograđe se doseljava sve
više Rumunja.
Ludwig Szádeczky napisao je prilog o ustavnoj organizaciji starog Sedmograđa
(Der verfassungsmässige Organismus des alten Siebenbürgen, str. 110-116.). Tu je napisao
da je sedmogradska državnost počela sa Ivanom Zapoljom, ali se razvijala postupno,
1542. sastao se staleški parlament u Thodi (Thorenburg),13 i 1556. u Klausenburgu
(Cluj) kada počinje samostalni državni život Sedmograđa kao nezavisne izborne
kneževine koja je do 1690. pod vrhovnom vlašću sultana, a Sulejman Veličanstveni
izdao je toj kneževini 1566. i ahdnamu. Dana sloboda vjere i savjesti utvrđeni su
zakonom 1557. pa u Sedmograđu žive katolici i tri reformirane sljedbe. God. 1653.
Rákócsy II. preispituje te zakone u Approbata constitutio, 1669. u Compilata constitutio.
Državni ured bila je kancelarija od 1550. s kancelarom kao predsjednikom države i
prvim
savjetnikom
kneza,
blagajnikom,
vojnicima,
nadkapetanom,
nadpraeceptorom (Oberhofmeister), dvorskim nadkapetanom i vicekapetanom koji su
vodili tjelesnu stražu. Nadkomornik se brinuo o kućnoj blagajni. Za knežev stol i
kuhinju brinuli su se Erztruchsäss, Obermundschenk, Oberkredenzer i Oberküchenmeister.
Tu su bili još dvorski sluge i paževi (Edelknaben), o konjima se brinuo Oberstallmeister,
Oberquartiermeister14. Habsburgovci su Sedmograđu dali položaj posebne pokrajine u
svezi s matičnom zemljom s Leopoldinum diploma. Tako počinje gubernijalno
razdoblje. Marija Terezija uzdigla je Sedmograđe do velike kneževine, koja je 1848.
sjedinjena s Mađarskom što je nagodba 1868. i potvrdila.
Dio o povijesti počinje s prapoviješću, nije u stanju reći nešto o jeziku kojim su
govorili paleolitski žitelji, ali u Mađarima vidi narod koji je mačem osvojio svoju
zemlju i time postao njezinim vlasnikom. A u toj zemlji su kulturu stvorili paleolitski
Kelti i Rimljani. Povijest Mađara počinje ipak ranije, s državom Huna.15 Povijest
Mađarske je povijest mađarske države i njezinih organa u čemu pisci slijede kao i
ostali europski povjesničari 19. i dijela 20. st. Hegelov etatizam. Prema Hegelu
pravo poprima nacionalni karakter naroda, odatle isticanje starih mađarskih povelja
13
14
15
Ovdje valja spomenuti teškoće sa toponimima. Ovi imaju mađarske, njemačke, rumunjske odnosno slovačke nazive, a ti se ne
mogu uvijek naći u Der Grosse Reader’s Digest Weltatlas, Stuttgart-Zürich-Wien, 91970. jer Sedmograđe i Slovačka od 1918.
više nisu u Mađarskoj pa su mađarski i njemački nazivi zaboravljeni.
Za većinu ovih časti ima riječi na njemačkom, sigurno i latinskom, ali ne i na mađarskom pa autor ne navodi mađarski naziv u
zagradama, a ni na suvremenom hrvatskom.
Ovdje valja reći da su Attila i Ildekó česta mađarska imena. Ildekó je bila franačka princeza koja se udala za Atilu.
114
VDG JAHRBUCH 2003
i ustava, država je ostvarena sloboda volje i ostvarenje svjetskog duha, ona je
moralna.16 Povijest je napisana znanstveno u Hegelovom smislu, ali uz vrlo oskudne
izvore dijelom zato što u to doba pismohrana nije bez daljnjega bila dostupna, a
dijelom zato što ih nije ni bilo jer je načelo Osmana bilo da u svakoj zemlji koju osvoje
unište pismohranu i time uspomenu na bilo koju drugu vlast osim njihove. U toj
povijesti države možemo sumnjati da li je mađarska država u doba feudalne anarhije i
dinastičkih borbi bila uopće država, osim po imenu, a izvori, to su uglavnom kronike i
vladarski životopisi, daju malo podataka o ustanovama državne vlasti i narodnog
života. Ova povijest međutim otkriva mnoge suprotnosti mađarskog
nacionalno-državnog postojanja od kojih nisu pošteđene ni druge nacije. Mađari su,
kako naprijed vidjesmo činili manje od polovice pučanstva tadašnje Mađarske, a bili
su (uz Sase u Sedmograđu) jedini politički narod. Zbog toga su se u Slovačkoj, koja se
tada nazivala Gornjom Mađarskom i Sedmograđu morali oslanjati na Nijemce koji su
samo u Sedmograđu bili politički narod. Mađari su se oslanjali na Nijemce i time što
su preuzeli njemačku kulturu i to nisu nijekali. Ta kraljevina imala je, k tomu, i duge
kopnene granice koje nisu bile osobito sigurne prema susjedima pa je mađarska vlast
bila dosta neuvjerljiva u nekim krajevima, osobito u Hrvatskoj koja se čas naziva
kraljevinom, a čas Nebenland (pars adnexa), što je manje od kraljevine, ali nije ni
pokrajina. Uostalom Hrvatska nije opsegnuta u svescima o Mađarskoj, već je njoj
posvećen poseban svezak. Mađarska se u ovim prilozima deklarativno priznaje
dijelom Zapada i srednjoeuropske njemačke kulture, ali se mađarski nacionalizam
oslanjao na mađarsko srednjovjekovlje i osobito na sedmogradsku državnost koja je
ipak bila pod osmanskim protektoratom. Rákócsy-Marsch svirao se i pjevao na svim
državnim svečanostima. Suvremenost je u Mađarskoj potjecala iz jozefinizma koji je
bio sve prije nego li nacionalan. Posebno pitanje predstavljala je Hrvatska, a to
pitanje izbjeglo se u svescima o Mađarskoj, mi ćemo se tim pitanjem pozabaviti niže.
Katolicizam igra neveliku ulogu u mađarskoj državnoj svijesti, a protestantizam dosta
veliku, iako je samo manjina Mađara bila protestantska. Protestantizam igra ulogu u
nacionalizmu i mađarskom liberalizmu kao jedan od oslonaca slobode savjesti i
liberalističkog individualizma.
Dakako, ovakva Mađarska nije mogla bez habsburškog etatizma oslonjenog na
feudalnu povijest i jozefinističke korekcije te povijesti raznim diplomama i
sankcijama iza kojih je stajao autoritet krune. Ta Mađarska nije mogla ni bez cara i
njegova autoriteta, a cara je u Mađarskoj zastupao palatin i velikaši koji su k tome bili
živa povijest mađarske države.
Zbog svega toga se dogodilo da je 1918. izvan granica Mađarske ostalo više
Mađara nego ijednog drugog naroda u Europi, a izvan Mađarske ostalo je
Sedmograđe sa svojim važnim gradovima i tako važni povijesni gradovi kao
Bratislava, Oradea (Nagyvaradin), i Timisoara (Temesvár).
16
G. Wilh. F. Hegel, Grundlinien der Philosophie des Rechts, hrsg. von Johannes Hoffmeister, Hamburg,, 41955.Par.3, str. 21,
Par. 33, str. 49. Par. 258, str. 208.
115
VDG JAHRBUCH 2003
Nacija
U ovom poglavlju pozabavit ćemo se pojmom mađarske nacije i pokušati taj
pojam definirati. U centralističkoj državi, kakva je bila europska država 19. st.
središnjica je vodilja nacije, mjesto gdje se odlučuje njezinom sudbinom, središte
njezine kulture, duhovnog, društvenog, upravnog i gospodarskog života. Julius
Pasteiner napisao je priloge o graditeljstvu Rimljana (Die Römerzeit, str. 73-80.),
srednjovjekovnom graditeljstvu pa kasnije do protjerivanja Osmana (Von den Königen
aus Árpáds Hause bis zur Rückeroberung Ofens, str. 80-96.) i kasnije do novoga doba (Von
der Rückeroberung Ofens bis zur neuesten Zeit, str. 96-118). Počeo je s keltskim nalazima,
fibulama, sjekirama. Jezikoslovlje je na temelju toponima zaključilo da su ti
prastanovnici bili Kelti. Za Rimljana je keltski Aquincum na mjestu današnjeg
Budima postao Colonia Septimia pa su se počeli graditi hramovi, forum, bazilika,
palestra, kazalište, vodovod i amfiteatar. Otkopavanja su pokazala i tragove kaveza za
divlje životinje i javno kupalište. Graditeljstvo srednjega vijeka i renesanse opisuje
kao kroniku razaranja, rekonstruira graditeljstvo na temelju podataka, valjda
arhivski, ali to ne kaže. Béla IV. gradio je utvrde, Budim, crkve, samostane, zamkove.
Tada je sagrađena njemačka župska crkva - Matijina crkva na utvrđenom brdu. Ona
se urušila u 16. st. pa su Osmani dogradili potkovaste prozore. Za Bele IV. sagrađena
je i crkva sv. Marije Magdalene kao župska crkva mađarskih cehova i druge crkve,
dolaze majstori iz Lombardije, ženski samostan gradi se na Margaretinom otoku.
Redovnice su ga napustile bježeći pred Osmanima u pavlinski samostan, a pavlini su
mađarski red. Karl Robert pozvao je majstore iz Francuske. Potom su gradili
Sigismund, a njegove gradnje nastavljene su za Matije Korvina koji dovodi
firentinske graditelje – Chimenti Camicia, Baccio Cellini, Benedetto da Mariano,
graditelja Aristotele Fioravanti iz Bologne. O gradnji i izgledu građanskih kuća malo
se zna. Ovime je autor uvrstio Mađarsku u europsko srednjovjekovlje i time u
starosjedioce Europe, iako većine tih gradnji zapravo nema, a on je o njima doznao iz
drugih izvora. Od Osmana je ostao bazen Mustafa paše budimskog iz 1556. i jedna
džamija.
Renesansne građevine iz doba Matije Korvina propale su pod Osmanima, a kad su
oni prognani, barok je bio u cvatu, ali gradnje napreduju sporo, a počinju s
pavlinskom crkvom (danas sveučilišna crkva). Za Marije Terezije je Josef Hillebrand
(1748. do 1777.) sagradio kraljevsku palaču, a u to doba sagrađena je i palača
Grassalkovics. Početkom 19. st. barok uzmiče pred klasicizmom bečkog arhitekta
Michaela Pollaka koji je 1804. došao u Budimpeštu, sagradio Redoute, 1829.-1835.
vojno učilište Ludoviceum, a 1837. godine Nacionalni muzej. Josef Hidl sagradio je
1827.-1830. godine Trgovačku palaču, Matthias Zittenbarth 1835. – 1840.
Nacionalno kazalište. Ovo su spomenici klasicizma, a mi moramo opaziti da se ovo
razdoblje graditeljstva u Budimpešti odlikuje prevlašću bečkih arhitekata i snažnim
sudjelovanjem države i poreznog novca u graditeljstvu, ne više Crkve kao u srednjem
vijeku. Grade se zgrade koje će udomiti ustanove suvremene nacije, a u njima je jako
vidljiva nazočnost laičke države i želja da se od glavnog grada napravi spomenik koji
će ostaviti dojam na naciju i inozemstvo. Ove palače zapravo su spomenik
116
VDG JAHRBUCH 2003
suvremenog austrijskog etatizma koji je ostavio snažan pečat u Mađarskoj. Lančani
most preko Dunava sagradio je engleski inženjer William Thierney Clark
1838.-1848. U 1850.-im godinama je bečki arhitekt Ludwig Förster sagradio
sinagogu, kao imitaciju arapskih gradnji. Država je još snažnije dala inicijativu
graditeljstvu 1867., a osobito zakonom iz 1870. kojim je određena regulacija i
izgradnja glavnog grada zbog razvitka trgovine i zanatstva pa su se počeli gaditi
mostovi, država je odobrila poreske olakšice, a zakon iz 1877. ujedinio je tri grada pa
su nastali Glavna carinarnica, pazar kraj Burgtheatra 1874.-1880., opera 1875.-1884.
Mađarski arhitekti obično su studirali u Beču ili Njemačkoj, ali sve ih je uvijek
zanimalo talijansko graditeljstvo. Iza državne inicijative stoji pokušaj, da se
Budimpešta napravi europskim velegradom. U tome je izgradnja Budimpešte
sukladna ili malo iza izgradnje odnosno modernizacije ostalih europskih glavnih
gradova. Tako se izgrađuju sjajne ulice koje dobivaju imena po znatnim državnicima,
ali se javljaju i neukusne zgrade za masovno stanovanje slične onima koje se grade u
Berlinu.
Arhitektura pobuđuje razvitak umjetničke industrije. Opis ovog građevinskog
poleta trijumfalističan je, ali autor ipak mora priznati da se Budimpešta ipak ne može
mjeriti s većinom ostalih europskih velegradova, ali za njima mnogo manje zaostaje
nego ranije.
Jókai Mor opisao je život u Budimpešti. Plazeći od burnog razvitka ovog grada
opisao je slikovite tržnice. Onda je priznao da je na početku stoljeća većina pučanstva
bila njemačka, a u jednom dijelu Budima i srpska (raizisch). Mađarski karakter grada
jačao je 1830.-ih godina, nacionalna energija pobuđena je poplavom 1838., njezin je
izraz bila revolucija 1848., ali je 1850.-ih godina Pešta imala 106.000 žitelja, od kojih
je Mađara bilo samo 32.000, Nijemaca je bilo 34.000. Budim je imao 50.000 žitelja,
od toga 28.000 Nijemaca, 7.500 Mađara, 17.000 njemačkih Židova. Uloga Nijemaca
bila je velika čak i u gradskom životu središnjice i neće se dati izbrisati iz duha grada i
zemlje.
Budimpešta je kao svaki grad, osobito veliki, bila mjesto gdje se njegovala
dokolica pa autor spominje mnoge mogućnosti zabave – kazališta, izložbe, parkovi,
zoološki vrt, cirkus, konjske trke, korzo i napokon svečanost krunidbe. Opisao je
opskrbu vodom, tipičnu gostionicu – Szép juhászné što znači lijepa pastirica i
napominje jednu ljubavnu pustolovinu kralja Matije Korvina. Schwabenberg je do
pred nekoliko godina bio pokriven šumom u kojoj su botaničari nadopunjavali
Linnéovu binarnu nomenklaturu ili su stanovali neki čudaci, autor ne navodi
biedermeierski karakter ovih djelatnosti. Od 1850. za Schwabenberg se vezuju
mnoga književna djela, politički letci, znanstvena djela. To je bilo sastajalište
rodoljuba pa su se počele graditi kuće u švicarskom stilu. U jednoj od tih kuća
stanovao je i palatin nadvojvoda Albrecht. Autor je prešutio da je Albrecht poslan
zbog izmirenja s Mađarima, ali je njegova misija bila potpun neuspjeh.17
17
Matthias Stickler, Erzherzog Albrecht von Oesterreich, Selbstverständnis und Politik eines konservativen Habsburgers im Zeitalter
Franz Josephs, Husum, 1997. str. 139-164.
117
VDG JAHRBUCH 2003
Na Duhovski ponedjeljak tamo je išao čitav grad zabavljati se. Nažalost, onda su se
pojavili špekulanti koji su posjekli šumu i posadili vinograde, ali je Schwabenberg
ostao glavno mjesto za zabavu u Budimpešti. Gradski park Das Stadtwäldchen koji je
krajem 18. st. bio vlasništvo primasa Battyány Joszefa, tada je bio mjesto zabave, ali
autor razlikuje High Life od Low Life. Tu se nalazi zoološki vrt, cirkus, mala i velika
kazališta, industrijska hala, kraljevski paviljon, umjetnička hala, a tu se održavaju i
konjske trke. Skupine ljudi tamo nalaze zabavu zavisno od njihova obrazovanja i
gospodarskih mogućnosti. Na Margaretskom otoku je kupalište do kojeg vozi
parobrod. Tu se nalazio perivoj srednjovjekovnih mađarskih kraljeva, pa samostan.
Poslije provale Mongola, Béla IV. dao je sagraditi crkvu sv. Margarete jer mu se tako
zvala kćer, a tu je ubijen i nećak Béle IV. Osmani su tu sagradili vojarne i staje za
konje. Sad su tu gostionice, a narod vjeruje da je na tom mjestu zakopano neko blago.
Pisac je opisao i korzo kao šetalište elegantnog svijeta, obalu gdje mišićavi radnici
nose vreće, tržnicu za voće, za perad, ribarnicu. Opisao je vrevu i galamu, ulične
prodavače, česte bankete za strane znanstvenike; tu nije zaboravio istaknuti
mađarsku gostoljubivost, plesove s ciganskom glazbom. Rome je opisao kao poštenu
čeljad koja uredno plaća porez, djeca im često idu u škole i studiraju pa postanu
odvjetnici ili svećenici. Izgleda da nigdje položaj Roma nije bio bolji nego u
Budimpešti.
Izdanje sadrži i opis budimpeštanske okolice od Heinricha Marcsali (Die
Umgebung Budapests, str. 513-532.) u kojoj je poslije osmanske vlasti ostalo malo
Mađara pa je ta okolica napučena Slovacima i Nijemcima. Jedne i druge štitio je grof
Grassalkovich, vlasnik dvorca Gödöllö u kojem ga je 1751. posjetila Marija Terezija, a
kasnije i Josip II. Taj je dvorac mjesto gdje vladari traže mir od pompe dvora i gdje se
u parku prinčevi igraju s djecom pučana. Oko dvorca nižu se elegantne vile. Anton
Grassalkovich je arivirani velikaš, pobožan, niska roda koji se obogatio kao odvjetnik
pa je postao barun 1732. i predsjednik kraljevskog stola, grof 1743. i predsjednik
kraljevske komore. Gödöllö je imao francuski perivoj, koji je kasnije preuređen po
engleskom ukusu, a čuvali su ga raskošno odjeveni grenadiri. Grassalkovich je svojim
kmetovima sagradio o svom trošku 100 kuća i gostionicu. Međutim, njegov unuk je
bankrotirao, dvorac je prelazio iz ruke u ruku, ugostio lovce. U blizini je patrijarh
mađarske književnosti Fay Andras imao vinograd, u kojem je Vörösmary Michael po
prvi put pročitao svoju slavnu pjesmu Fölthi dal koja je odigrala ulogu u preporodu.
Okolica je prema tome nekako ukras ili salon Budimpešte natopljen preporodnim i
povijesnim uspomenama.
Thirring Gustav napisao je rad o Budimskom pobrđu (Die Ofner Berggegend, str.
532-548) gdje je kamenolom od kojeg je sagrađena Budimpešta, Metternichov
lovački dvor, povrtlarnica koja hrani Budimpeštu. Povijesni život tog kraja počinje već
u 12. st. kad su velikaši i samostani počeli tamo naseljavati svoje kmetove. Mađara je i
tamo bilo malo, većina su bili Srbi, Slovaci i Nijemci. To mjesto je ljetovalište i izletište
Budimpešte. Isti autor napisao je i prilog o kraju oko Szent-Endre i Visehráda (Die
Gegend von Szent-Endre und Visehrád, str. 549-562), gdje živi mnogo Srba i drugih
narodnosti, ali je inteligencija mađarska. U Visehrádu je rado boravio Karl Robert,
tamo se triput oženio i tamo mu je rođen sin Lajos, kasnije znatni kralj. Mjesto je opet
118
VDG JAHRBUCH 2003
probudio Matija Korvin, ali za Osmana počelo je opadanje. U Dömösu je boravio
Béla IV. koji je naselio cistercense u Pilisu i nadario ih. Priroda okolice nije božanska
romantična priroda, već priroda natopljena nacionalnom poviješću i kulturom i time
proširenje glavnog grada na koji glavni grad djeluje.
Valja spomenuti i prilog o Rijeci Kenedi Géze (Fiume und sein Bezirk, str. 563-604.)
do koje vodi, to pisac ističe, mađarska državna željeznica. Rijeka je najljepši biser
mađarske krune, Separatum Sacrae Regni Coronae adnexum corpus pod upravom
mađarskog guvernera, stara i samostalna općina sa svojom sudbenošću. Jedina
Rijeka u Mađarskoj ima kao uredovni jezik talijanski i mađarski, a ne samo mađarski.
Talijanski jezik je jezik povijesnog razvitka, mjesne uprave, trgovine, obrazovanja, a
dijelom i naroda, iako su Talijani samo relativna većina. Autor ne zalazi u
naglašavanje mađarskog saveza s riječkim Talijanima.18 Ne ističe brojčanu nadmoć
Talijana kojih je 1890. bilo 13.318 naprama 10.770 Hrvata i 2.780 Slovenaca, a ti
odnosi stalno su se mijenjali uslijed neprestanog doseljavanja, većinom Hrvata.
Autor se više zadržao na grbu Rijeke koji je grad dobio od Leopolda I. spomenuo je
spomen-ploče mađarskim guvernerima, pa ploču na spomen 1867. kad je Rijeka
pripala Mađarskoj (krpicu nije spomenuo). Onda je spomenuo zbirke i muzeje, škole,
mađarsku trgovačku akademiju, hrvatsku gimnaziju. Dodao je da je Rijeka rodoljubni
grad i da se u nekim školama uči i mađarski. Spomenuo je kazalište koje je sagradio
bečki arhitekt Fellner u modernom baroku. Kazalište je talijansko, a predstave na
mađarskom i njemačkom rijetke su. Opis povijesti počeo je s prapoviješću slijedeći
norme zbirke, Frankopane je spomenuo kao feudalce kojima su feude dali mađarski
kraljevi. Grad dolazi pod markgrofove Wallsee 1399. koji dobivaju investituru od
Austrije. Rijeku su Wallsee odstupili caru Friedrichu III. 1465. Osmani nikad nisu
uspjeli osvojiti grad, a Mlečići su ga pokorili samo na kraće doba 1508.-1512. U 18. st.
Rijeka je sve važnija luka, od 1725. i slobodna luka, a 1776. je Marija Terezija
poklonila Mađarskoj Rijeku i imenovala mađarskog guvernera da je Rijeka postala
njezinom diplomom corpus separatum Mađarske krune. Poslije Napoleonskih ratova
Rijeka se priključuje Mađarskoj tek 1822., 1826. posjećuje je mađarski palatin
nadvojvoda Josef, 1845. i grof Széchenyi István. Palatin nadvojvoda Stefan polaže
kamen temeljac za gat Marije Terezije. Autor ne spominje neobičnu važnost Rijeke za
kontinentalnu Mađarsku, već je opisuje kao mjesto sloge i suradnje s bečkim dvorom.
Dožupan zagrebačke županije Josip Bunjevac oružjem je zauzeo Rijeku koja je do
1868. upravljana kao distrikt kraljevine Hrvatske-Slavonije. Ovdje najednom vidimo
suparništvo dvaju kraljevina i njihov vrlo osjetljivi i složeni odnos. On ističe da su
Riječani tražili 1861. od kralja da ih vrati Mađarskoj, pa opet 1865. kad je došlo i do
nemira. I napokon je 1868. Rijeka opet mađarska. Autor je svečanim tonom opisao
sve njezine suvremene institucije, lučku kapetaniju, Pomorski muzej, Učilište ratne
mornarice koje je utemeljio nadvojvoda Ferdinand Max, Villa Giuseppe s perivojem u
kojoj je ovaj nadvojvoda četo boravio, natpis koji je napominjao posjet kraljice
Elisabeth 1886., gatove imenovane po mađarskim guvernerima. Nazočnost krune
18
Gianluca Volpi, Fiume sotto il ”dualismo”: l’esperienza del ginnasio ungarico, Fiume, Rivista di studi fiumani (Nuova serie)
XVIII(1998) br. 35, str.3-39.
119
VDG JAHRBUCH 2003
napadna je isto kao što je napadan mali broj mađarskog pučanstva na Rijeci, Mađara
je bilo oko tisuću.
Na ovaj opis Budimpešte i Mađarske uopće znatno je djelovao putopis 19. st. Ovaj
putopis u početku je izvješće pisaca što putuju u druge zemlje da prikažu kako u tim
zemljama djeluje suvremena uljudba, on prelazi u opis u kojem nestaje ličnost autora
i njegov osobni doživljaj.19 U putopisu se politička i kulturna stvarnost stalno
proširuje pa tako i u ovoj zbirci vrlo bliskoj putopisu. Tako autor opisuje još
mogućnosti za pobožnost. On ističe da je crkve u Budimpešti gradila crkva, konfesije,
a ne vladari, pa opisuje crkvene svečanosti koje su javne, katoličke procesije idu na
ulice, na ulici se nose i relikvije sv. Stjepana, na svečanostima sudjeluju članovi vlade
ako su katolici, na misi se čuje rodoljubna propovijed. Katoličko svećenstvo bilo je
rodoljubno poslije 1867., ali nije bilo nacionalističko kao protestantske sljedbe koje su
k tome bile i liberalnije. U Carevini katolička crkva nije bila bliska njemačkom
nacionalizmu iz kojeg je nastao protu-katolički pokret Los von Rom, ona je bila bliža
Slavenima, u nacionalnim pokretima Slavena isticali su se svećenici, crkva je
ublažavala nacionalne opreke bar do 1880. godine.20 Na crkvenim svečanostima
polagali su se vijenci raznih korporacija i one su imale poludržavni karakter.
Studentski život bio je razvijen, ali među studentima nije bilo Burschenschaften ni
političkih manifestacija.21 Kazališta su živahna, čak i ljeti, također i kupališta do kojih
voze omnibusi, mnogo je klubova i casina, svaka četvrt ima svoj casino, najugledniji je
Nationalcasino koji je osnovao 1830-ih godina grof Széchenyi István. Tu se okupljaju
najugledniji velikaši i znanstvenici.22 Potom je autor nabrojio streljanu, pjevačka
društva, uniformirana ženska društva kojih je sve manje. Nažalost u predizbornoj
kampanji događaju se mnoge surovosti i čuju uvrede zbog kojih bi u ranijim
razdobljima došlo do dvoboja. Sad se u predizbornoj kampanji posvade i izvrijeđaju
otac i sin, muž i žena, a žene imaju utjecaja na izbore. Čuju se vatreni govori i svira
Rákócsy-Marsch. Autor je uočio da konzervativna razdoblja imaju prenaglašen
osjećaj časti što se vidi iz čestih dvoboja, a liberalna ne, gradsko društvo bliže je
liberalizmu, ali u liberalizmu se čovjek pojavljuje u javnosti govori bez dostojanstva.
Autor nije spomenuo da u konzervativnim razdobljima, osobito u prvoj polovici 19.
st. vlada i mnogo stroži spolni moral. Autor je, i tu je blizak putopisu, proširio opis
pojava i institucija suvremene države kojih je u njegovo doba i bilo sve više, a u
njegovom opisu suvremenog velegrada pojavila se dokolica i oblici zabave koje su je
19
20
21
22
Ivan Pederin, Europski i američki putopis između romantizma i realizma, Riječ, V(1999) sv. 2. str. 132-172., Isti, Svijet postaje
shvatljiv u realističkom putopisu druge polovice XIX. stoljeća, Mogućnosti, god. XLVIII (2001) br. 1-3. str. 119-140.
Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 157-159, 161.
Burschenschaft je bio najniži stupanj tajne njemačke nacionalističke organizacije Deutscher Bund koja je okupila romantičare i
djelovala duboko u 19. st. Burschenschaften su obično bili studenti, češće protestanti nego katolici. Oni su se tukli u dvobojima.
Većinom su to bili surovi nasilnici. Ivan Pederin, Die Germanistik als umstürzlerische Nationalwissenschaft, Das
Geheimbündlertum an den deutschen Universitäten in den Berichten der k.k. Höheren Polizei (1819-1830), Radovi Filozofskog
fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, (21) 1991/1992. Zadar, 1993, str.217-234;
Casino je klub koji se javlja još za francuske vlasti, nastavlja svoje postojanje u Austriji duboko u 19. st. U casino su imali
pristup svi časnici, činovnici, svi plemići s austrijskom diplomom, svi akademski obrazovani građani s austrijskom sveučilišnom
diplomom, svi svjetovni svećenici. Bio je to klub obrazovanog sloja u kojem su se priređivali plesovi, nedjeljom se odlazilo u crkvu,
pa u kazalište. Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova
serija, godište IX(1998.) br.1.str.405-432.
120
VDG JAHRBUCH 2003
ispunjale. Pojavile su se i brojne skupine ljudi koje su se određivale po imovini,
obrazovanju, mentalitetu i porijeklu, ali nije spomenuo suprotnosti i mržnju među
tim skupinama i sukobe koji su u to doba bujali u većini europskih zemalja. U svakom
slučaju, veliki grad se kod njega pojavljuje kao organizam sa vrlo složenim tkivom čije
djelovanje je autor objasnio, ili je bar mislio da ga je objasnio.
Mnogo prostora posvetio je krunidbenoj svečanosti u kojima nositelji državne
vlasti ne prisižu kralju, već kralj prisiže njima. Na svečanost dolaze banderiji iz svih
županija na konju, kad se krunio Franjo Josip grad je bio na nogama od 5 sati ujutro,
okrunio ga je Granski nadbiskup uz kojeg je bio ministar predsjednik grof Andrássy
Gyula mjesto palatina i koji je kralju opasao mač kraljevine. Crkveni kor je pjevao
krunidbenu misu, poslije mise uslijedio je svečani mimohod na konjima. Na
mimohodu su se našli iudex curiae, hrvatski ban sa kraljevskom jabukom, ministri,
nadvojvode i drugi dostojanstvenici. Bila je to prava smotra nacionalnog identiteta
izražena u patosu starinskog obreda koji je trebao jačati državnu mađarsku svijest. Ali
je u ceremoniji najuglednije mjesto ipak pripalo hrvatskom banu koji npr. nije bio
vezan mađarskim kao službenim jezikom.
Eugen Rákosi napisao je opis gradskih četvrti Budimpešte (Die Stadtteile von
Budapest, str. 109-192.). Tu je on opisao Ružični humak (Rószahegy) s luksuznim
vilama sagrađenim u zadnjim godinama i grob turskog Gül Babe. Opisao je tipičnog
građanina Budimpešte koji traži udobno duhovno uživanje, ne voli politička
uzbuđenja, veseo je i voli dobro jesti i piti. Tako opisani tipični građanin malo se
razlikuje od tipičnog građanina Beča, a u njemu se ističu društvene vrijednosti
biedermeiera. O tom književnom pravcu i društvenom stilu nije se još pisalo u to doba,
ali je on nastao kao izraz činovničke vlasti od 1820.-ih godina, točnije cenzure, a ta
nije djelovala samo u Beču, nego u čitavoj Carevini.23 Onda autor piše o Raizenstadt ili
Tabán gdje su nekoć živjeli Srbi. Tu je još srpska crkva, ali je pravoslavnih sve manje.
Autor ipak nije spomenuo da je srpska kolonija u Budimpešti bila toliko jaka da je
1826. u Budimpešti osnovana Matica srpska koja se tek 1864. preselila u Novi Sad. U
Christinenstadt je pučanstvo malograđansko. Postoji još ljetno kazalište i Hrvatski
perivoj u koji Mađarska akademija stavlja spomen ploče, kraljevski dvor gdje
nekoliko puta godišnje dođe kralj pa onda sve oživi i dvor postane središtem višeg
društvenog života, tu se otvara i zatvara parlamentarna sezona. U blizini je i palača
ministra predsjednika, nadvojvode Josipa koji je vrhovni zapovjednik Honvéda,
Josefstadt, Franzstadt sa tvornicama, Narodni park sa Honvédskim domom, i
tvornicama, gradska jezgra gdje prebivaju vrhovi društva i industrijalci – die CrLme
jeder Classe, die oberen Zehntausend der Industrie, des Handdels, der Behörden und der
Privaten. Ovo sve nam kaže o značaju i karakteru Dvora. On nije bio kulturna
23
Riječ biedermeier potječe od Ludwiga Eichrodta (1827.-1892.) i odnosi se na izdanje pjesma švapskog seoskog učitelja Samuela
Friedricha Sautera čije su pjesme parodirane i ponovno izdane. Međutim radovi o biedermaieru kao životnom stilu, stilu gradnje
pokućstva i književnom razdoblju počinju izlaziti tek 1920-ih godina, Berthold Emrich, Biedermeier, literarisches, u: Reallexikon
der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Mewrker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage, neu bearbeitet und
unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner
Schmidt und Wolfgang Mohr, Erster Band, , A_K., Berlin, 1958. O cenzuri kao generatoru biedermeiera Ivan Pederin,
Dalmatinski pisci, urednici i čitatelji u očima austrijske cenzure, Dubrovnik, 31(1987.)br. 3-4/1988.str.5-22.
121
VDG JAHRBUCH 2003
ustanova kao u srednjem vijeku,24 ali je bio vrhovni ured činovništva i zapovjedništvo
vojske sa silnim utjecajem na naciju jer je značio tradiciju i jamčio jedinstvo teritorija
koji etnički nije bio jedinstven pa je primjerice 1842. od 13 milijuna žitelja u
Mađarskoj bilo samo 4,812.000 Mađara.25 To može objasniti odanost visokog
plemstva i vrhova gospodarstva kralju, to više što je vlast kralja u Carevini bila veća
nego inače u ustavnoj monarhiji, a kralj je u svako doba mogao raspustiti parlament.
Hofmeister (praeceptor) vodio je na srednjovjekovnim dvorovima svečanosti i kulturni
život uopće, na habsburškom dvoru vodio je ceremonijal na dvorskim svečanostima,
primanjima, susretima državnika i svakako na krunidbi. Ovaj dio grada je elegantni
dio grada visoke mode. Tu se vidi da je vladajući obrazovani sloj primio industrijalce i
trgovce koji npr. u prvoj polovici stoljeća nisu imali pristupa u casino jer su oni
zapravo bili zanatlije. Opisao je večernju šetnju na obali Dunava, kavane, sveučilište,
sveučilišnu knjižnicu i crkvu i druge ugledne crkve, među kojima nabraja srpsku,
grčku i evangeličku i spomenik pjesniku Pétöfiju, Leopoldstadt sa stovarištima robe
gdje stanuju bogati Židovi kao svijet za sebe sa svojim luksuzom i salonskim životom.
Tu su i spomenici. U Theresienstadtu staze za pješake i jahače, likovna učilišta, palača
likovnih umjetnosti, glazbena akademija, palače mirovinskog fonda, ali i uske uličice
malih trgovaca gdje se vide neočešljane žene i prljava djeca. U Elisabethstadt sinagoga,
protestantsko i židovsko sirotište, ustanova za odgoj ženske djece, škola za učiteljice,
dječji vrtići, židovski zavod za gluhonijeme. Josephstadt ima Dom umjetnosti i
pretežito mađarsko građanstvo, tu je Nacionalni muzej, ali i beskućnici koji spavaju
pod vedrim nebom, Bolnica sv. Roka, medicinski fakultet. Tu stanuju učenjaci,
umjetnici i činovnici, ali tu su i palače velikaša. Potom dolazi Köbanyanova četvrt sa
činovničkom kolonijom i obiteljskim kućama, a tu je i središte trgovine svinjama. U
ovom prilogu velegrad se pojavljuje kao neki savez teritorijalnih skupina podijeljenih
po gradskim četvrtima, obrazovanju, imovnom stanju, pa i vjeri jer su Židovi živjeli
odvojeno, a tako i Srbi kojih je ipak još malo ostalo.
Ovakav opis grada daje sliku šarenila, a Budimpešta je i inače bila nacionalno
ispremiješan grad. Donedavna njemački grad Budimpešta je tada imala 486.671
žitelja, 146.144 ih je znalo samo mađarski, 58.658 samo njemački, 11.139 samo
slovački ili neki drugi slavenski jezik. Mađarski i njemački znalo je 210.180 žitelja,
mađarski i slovački 11.500, mađarski, njemački i slovački 36.057, njemački i slovački
8.145 žitelja. Ljudi koji su znali mađarski bilo je 101.000 više nego onih koji su znali
njemački. U Budimpešti je bilo 313.537 katolika 102.377 Židova, 35.644 evangelika,
29.085 augsburške konfesije, 6.028 drugih konfesija. Budimpešta je prema tome bila
kozmopolitski grad habsburškog tipa, iako se neprestano naglašavao njezin mađarski
karakter i funkcija glavnog grada i duhovnog sjedišta nacije. I opera je bila više
međunarodna nego li nacionalna, u njoj je bilo višejezičnih čitaonica u gradskim
četvrtima, mnogo se plesalo i odlazilo na konjske trke, mnogo je bilo kavana s
pjevanjem francuskog tipa (café chantant), mnogo kupališta, ljekovitih kupki, bilo je i
jedno kupalište s arteškim bunarom. Kuće sagrađene u posljednjih 20 godina imale
24
25
Ivan Pederin, Qu’est-ce que la littérature, Dubrovnik, Dubrovnik, XII (2001.) br. 1. str. 125-139 ; Isti, Rođenja Europe iz
duha katolicizma i hereza, crkvenosti i viteštva, Crkva u svijetu, XXXVI(2001.) br. 1. str. 76-94.
122
VDG JAHRBUCH 2003
su kupaonicu. Autor je ipak opazio nedostatak građanskog zajedništva pa je društvo
bilo podijeljeno po zanimanjima, a te skupine komunicirale su preko vodećih ličnosti
pojedinih skupina. Svaka skupina, srednje plemstvo, činovnici, niži činovnici i svaka
gradska četvrt imala je svoj casino. Neki klubovi bili su politički. Novinstvo jača i
zajedno sa školom stvara nacionalni duh i čini Budimpeštu mađarskim gradom.
Budimpešta je bila kozmopolitski grad, ali ju je država nastojala napraviti mađarskim
gradom u smislu onodobnog nacionalizma zatvorenih nacionalnih država što
Mađarska nije bila i nije ni mogla biti ako su Mađari bili manjina. Novinstvo je sa
školom bila odgojitelj nacije da bude mađarska, a ne korektiv politike kao u
demokraciji. Školstvo je oruđe državne politike slično kao i vojska,26 koja ipak nije
bila u mađarskim rukama. Upada u oči velik broj Židova koji su priznati kao vjerska
skupina, ne nacija, a oni su bili liberalni, živo su sudjelovali u mađarskom
nacionalnom pokretu, ali su bili njemački Židovi koji su do ustavne ere bili isključeni
iz financija pa su selili na istok gdje su postali stupovima novih država.27 Sad se
moramo upitati da li je suvremena Mađarska uopće zamisliva bez sudjelovanja
Nijemaca i Židova.
Prilog o školama Budimpešte napisao je Albert Berzeviczy – (Die Schulen in
Budapest, str. 193-209.). Procvat školstva vodila je država koja je za školstvo izdvajala
15% od preko 9 milijuna guldena državnog proračuna. To je bilo mnogo i kaže kolika
je važnost znanja i obrazovanja u državi 19. st., svakako veća nego važnost rođenja.
Sveučilište je do 1872. bilo jedino u Mađarskoj. Ono potječe od nadbiskupske visoke
škole u Tyrnau (Nagy-Szombat) koju je 1635. osnovao primas nadbiskup Pázmány
Peter. Ta škola imala je u početku katedre za pravo, teologiju i filozofiju, Marija
Terezija dodala je i medicinu i preselila ovo učilište u Budim 1777. Učilište je 1780.
postalo sveučilište. Na svečanost prigodom otvaranja došao je kraljičin izaslanik
dvorski podkancelar grof Pálffy Karóly jer sveučilište više nije bilo pod crkvenim
vrhovništvom, već pod državnim u smislu austrijskog etatizma koji je upravo
nastajao. U 1830-im godinama sveučilište je izdvojilo teologiju od ostalih katedri pa
se sveučilište počelo orijentirati nacionalno, a uz nacionalizam je sudeći bar po ovom
događaju išao i protu-klerikalizam. Autor je nabrojio ugledne profesore, istakao da je
ono po brojnosti studenata među prvima u Europi, ali od 3.500 studenata je 1.700
pravnika. Sustav studija je njemački, ali su predavanja samo na mađarskom što može
iznenaditi u nacionalno toliko šarolikom gradu. Autor je potom nabrojio visoka
tehnička učilišta, središnje katoličko sjemenište, rabinsko sjemenište, gimnazije
među kojima je bila odgojna ustanova za dječake, a ti dječaci su učili osim stranih
jezika jahanje i mačevanje. Dao je pregled srednjeg školstva i metoda intenzivne
nastave, spomenuo škole piarista, reformiranih, škole za djevojke, učiteljske škole,
zanatske škole, škole za gluhonijeme, a i srpsku školu koju je 1830. osnovao Sava
Tekelija (Sebastian Tököly). Međutim u svim tim školama nastavni jezik bio je samo
mađarski što nam opet kaže da je Mađarska bila zemlja koja je nastojala pomađariti
svoje žitelje i nametnuti im jezik manjine. Za Mađare je mađarizacija bila nešto slično
26
27
Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 84.
Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 172-173.
123
VDG JAHRBUCH 2003
demokratizaciji. Deák Ferenc i barun Eötvös Joszef donijeli su zakone po kojima su
narodnosti imali prava na svoje pučke i srednje škole, ali od 1890. vlada grofa Tisza
Kolomana nije poštovala ove zakone, uvjerena da će Mađarska propasti ako ne uspije
asimilirati narodnosti. Austrijski poliglotizam se prezirao sve više.28
Ovaj prilog pokazuje vjeru u znanost i obrazovanje, ali i državnu volju da stvori
nacionalno homogenu državu uz pomoć krune koja nije bila nacionalna pa takva
volja nije obećavala mnogo. Tu moramo opaziti da su trvenja Mađara i Hrvata počela
onda kad su Mađari odlučili zamijeniti latinski mađarskim onako kako je Josip II.
zamijenio latinski s njemačkim. Mađarska nije bila jedina država koja je vjerovala da
će jezično asimilirati pučanstvo koje ne govori nacionalnim jezikom kao što je to
učinila Engleska u Irskoj u 18. st. Irci su prihvatili engleski jezik, ali time nisu postali
Englezi. U Austriji su neki Ruteni i Armenci prihvatili poljski jezik, neki Romi
mađarski, jezična asimilacija imala je nekog uspjeha u gradovima, ali sve u svemu
pokušaji jezične asimilacije završili su neuspjehom. U pitanjima jezika i jezične
politika Mađarska se razlikovala od Austrije koja nije nastojala jezično asimilirati
ne-njemačko pučanstvo. Pojam uredovnog jezika za svu Cislajtaniju nije poznat, ali je
poznata odluka austrijskog ministarskog savjeta da se njemački jezik ne smije
nametnuti ne-njemačkom pučanstvu, već da svuda valja upotrebljavati onaj jezik koji
najbolje odgovara svojoj praktičnoj namjeni.29
Franz Pulszky napisao je prikaz mađarskog Nacionalnog muzeja(Das ungarische
Nationalmuseum, str. 209-228) koji je osnovao grof Széchenyi stariji 1802. s time što je
naciji poklonio svoju knjižnicu i dobio osnivačku ispravu od kralja, tu se još jednom
vidi snažna nazočnost države u suvremenoj naciji i njezinoj kulturi. Knjižnica daje
potpunu sliku mađarske kulture. Protektorat nad knjižnicom preuzeo je palatin
nadvojvoda Josef i pozvao gradove, velikaše i županije da slijede Széchenyijev
primjer pa je muzej postao sažeta slika nacije gdje se svaki građanin mogao osjećati
kao kod svoje kuće. Tu se opet vidi nazočnost države, pobliže dinastije u nacionalnoj
kulturi, ali se vidi da ta dinastija nije kočila ni ugnjetavala. Autor je počeo nabrajati
zbirke, to je Hungarica, kodeksi Corvinae, proklamacije, letci, plakati, numizmatička
zbirka, prapovijesne i rimske starine. Ponos muzeja su nalazi iz doba seobe naroda,
osobito Huna. Muzej ističe svijest da se u Mađarskoj sreću njemačka i talijanska
umjetnost, tu je i zbirka bosanskog, dalmatinskog i srpskog nakita. Ističe se ličnost
njemačkog pjesnika Ladislava Pyrkera koji je bio mletački patrijarh pa nadbiskup
Erlau. Sobom je donio mnogo slika i poklonio ih Nacionalnom muzeju. Galerija slika
ipak se ne može mjeriti sa velikim europskim galerijama. Autor je svjestan važnosti
umjetničkog obrta koji razara industrija, a čuva ga muzej. Ovdje naziremo sukob
industrijalizma i kulture kao suprotnost suvremenih nacija. Samo izdanje koje
razmatramo, a još više ovaj muzej ima karakter katalogizacije identiteta nacije
shvaćene kao duhovno, zemljopisno, gospodarsko i povijesno jedinstvo to je smisao
muzeja. Začetnik ovog sustava spoznaje svijeta je Carl Linné sa svojim djelom Systema
28
29
Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 308, 319-320.
Die Protokolle des österreichischen Ministerrates 1848-1967. IV. Abteilung: das Ministerium Rechberg, Bd. 1. 19. Mai 1859 –
2/3. März 1860., bearbeitet und eingeleitet von Stefan MalfPr, Anhang, Nr. IXa Ministerprogramm, o.O.,o.D.(Wien,
21.August 1859) Lithographie; XI. Nationalitäten, Wien, 2002.
124
VDG JAHRBUCH 2003
Naturae kojim je on otpočeo klasificiranje i kategoriziranje svih biljki planete.
Romantizam je bio pokret bilježenja i skupljanja svega što se moglo, osobito mlađa
Heidelberška romantika. U Austriji se muzeji osnivaju poslije 1832.30 Razlog tome
valja tražiti u svijesti da se zbivaju velike promjene u kojima će nestati narodna
kultura i mnogošto drugo.
Julius Váczy opisao je Mađarsku akademiju znanosti (Die Ungarische Akademie der
Wissenschaften, str. 228-245). Ideja o osnivanju potječe od kralja Matije iz 15./16. st.
kad je Konrad Celtes osnovao Sodalitas Litteraria Ungarorum. U 18. st. osnivaju se ili
planiraju mnoga kratkovjeka učena društva, od nekih se očekuje da ih prihvati
kraljica. Poslije sabora 1825. kralj hoće da mu sinovi uče mađarski, grof Széchenyi
István poklanja golemi iznos od 60.000 guldena za osnivanje Akademije, a palatin
nadvojvoda Josef daje suglasnost i prihvaća se protektorata nad tom akademijom da
bi unaprijedio njegu mađarskog jezika. Akademija se do 1848. bavi osobito jezikom i
uspijeva s obnovom. Vlast zaustavlja taj razvitak 1848. koja ipak donosi moralno
jačanje mađarskog duha. Akademija se razvija, znanost dosiže europsku razinu,
njeguje se poredbeno jezikoslovlje a jezikoslovci se dijele na ugro-fince i uralo-altajce
koji nalaze ili ne nalaze srodnost mađarskog turko-tatarskim jezicima.
Od 1877. izlazi mnogo prijevoda europskih književnosti u jeftinim izdanjima
Kisfaludijevog društva, književnost se razvija osobito poslije 1842. Tada se osnivaju
daljnja književna društva. Ovaj razvitak sukladan je razvitku hrvatske književnosti,
točnije pokretanju ilirskih časopisa Vienca 1869. koji je objavljivao prijevode iz
europskih književnosti i radove o njima i uveo pojam umjetničkog standarda u
književnost.
Ovi prilozi nam kažu da je Dvor izgubio svoju inicijativu u kulturi, ona je sada
prešla na muzeje, učena i književna društva, ali je Dvor kao vrh činovništva dao tim
ustanovama posvetu službenosti i sva ta društva nisu značila ništa bez kraljevog
odobrenja i palatinova protektorata. Država sada više nije jedinstvo, ona
pretpostavlja postojanje jedinstva i postaje načelo napretka, sloboda pojedinca
sastoji se u tome da se on identificira s narodom, država regulira život svojih građana
do detalja, tom državom moraju vladati intelektualci, a nacionalizam smatra svoj
narod, u ovom slučaju mađarski, najkulturnijim.31
U zbirci je posvećena posebna pažnja Gornjoj Mađarskoj (Oberungarn,
Felsö-Magyarország u svesku V. 1. odjeljak) pa je Nikolaus Kubinyi napisao prilog o
prapovijesnim spomenicima Gornje Mađarske (Die urgeschichtlichen Denkmäleer
Oberungarns, str. 17-44.). Prikazao je istraživanje pećina u kojima su u kamenom
dobu, prije nego li u nizinama živjeli ljudi. Onda je opisao njihova kamena i koštana
oruđa, kovine koje nisu odmah potisnule sva oruđa. Bogatstvo bakrom olakšalo je
prijelaz na brončano doba, a nedostatak cinka otežao je taj prijelaz pa su se kamena
oruđa dugo održala. U brončano doba ljudi su i dalje bili lovci i ribari, ali je počelo
stočarstvo, a zamjećuju se i prvi tragovi poljodjelstva, vide se i prve utvrde, tragovi
30
31
Ivan Pederin, Povijest arhiva i muzeja u Dalmaciji, Zadarska smotra, god. XLV(1996.) br.1-3.str.87-121.
Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 32, 38-41, 50.
125
VDG JAHRBUCH 2003
prvih tkanina. Način pokapanja mrtvaca omogućuje neke zaključke o vjeri o kojoj se
inače ne zna ništa. Tragovi Hallstadtske kulture rijetki su. Uporaba željeza počinje tek
u V.-IV. st. Onda dolaze Rimljani i dodiri s klasičnom kulturom preko trgovine. Ostaci
Huna i Avara rijetki su.
Očito u nedostatku pisanih izvora Julius Pasteiner napisao je prilog o
graditeljstvu Gornje Mađarske (Die Baudenkmäler Oberungarns, str. 45-176.) koji stoji
umjesto povijesti. Rimljani su se zaustavili na Dunavu, kršćanstvo je donio salzburški
biskup Adabram oko 830. uz pomoć franačkog kralja Ljudevita Pobožnog, papa Ivan
VIII. poslao je tamo franačkog misionara Wichinga za biskupa Neutre, dolazi sv.
Metod, ali narod ne mari mnogo za kršćanstvo i vraća se poganstvu. Mađarski jahači i
osvajači ne ulaze u guste šume toga kraja, a ni Stjepan Sveti ne osniva tamo svoje
zaklade. Tek poslije provale Mongola dolaze Benediktinci, a za njima cistercenzi i
premostracenzi pa njemački useljenici u Košice i Eperjes. Autor priznaje slavenski
utjecaj u graditeljstvu sjeverozapadnih županija s ponekim bizantskim primjesama.
Romanika je stil do provale Mongola, kasnije prevladava gotika koju šire prosjački
redovi. S njima jača uloga grada u koji se sada sve više naseljavaju Nijemci. Gotičke
crkve, tako vjeruje autor, ponekad grade i francuski majstori. Gotika traje u Gornjoj
Mađarskoj oko 250 godina na zapadu i oko 500 godina na istoku koji je pravoslavan
pa u gotičkim crkvama ima i bizantskih utjecaja. Gotske crkve stradaju od Osmana
koji tjeraju katolike pa njihove crkve bez svećenika prisvajaju reformisti, ali ih za
katoličke reformacije vraćaju katolicima. Njemački utjecaj neprijeporan je u
mađarskom graditeljstvu, a mnoge crkve sagradili su njemački graditelji.
Taj njemački utjecaj prevladava i u gradnji zamkova koji se rano počinju graditi. U
13. st. prevladava bavarsko-franački tip zamka s kapelicom, viteškom salom i sobom
za žene (Frauengemach, Kemenate, Rittersaal). Poslije provale Osmana mnogi se
plemići povlače na sjever pa nastaje poseban tip utvrđenog zamka koji je iznutra ipak
udoban. Ti zamkovi igraju ulogu u doba Rákócsyjevog ustanka. Svjetovne građevine
gotike rijetke su. U gradovima se oko glavnog trga grade uske drvene kućice, odatle
naziv Ring – prsten, ali potkraj 13. st. počinju se graditi kamene kućice i kameni
gradski bedemi.
Autor potom prelazi na opis pretežito svjetovnih renesansnih gradnji koje grade
talijanski i hrvatski majstori iz Dalmacije, a tragovi njemačke renesanse pojavljuju se
u drugoj polovici 16. st. Plemstvo tada gradi ladanjske dvorce. Trgovina se sada
usmjeruje prema zapadu zbog Osmana. Katolička obnova gradi barokne crkve, ali
nema jedinstvenog stila gradnje, dvoraca nema mnogo iz 17. st., ni isusovci nisu u
tom stoljeću razvili znatniju građevinsku djelatnost. U drugoj polovici 19. st. buja
javni život, diže se životni standard gradskog pučanstva. Ovaj prilog koji je
nadomjestio povijesni prilog govori o povijesti i kulturi. Povijest je mađarska, a
kultura njemačka pa talijanska, a zapravo europska. Nema polemike između
mađarske politike i njemačke, pa talijanske kulture koju zemlja rado prima. Slovaci se
u toj povijesti i kulturi ne vide. Slovačka književnost se npr. u Hrvatskoj vidjela i
prevodila. August Šenoa je kao urednik Vienca objavio prijevode proznih djela češkog
folkloriste i pripovjedača Jaromira Erbena (1811.-1870.), pisca pripovijetki s
126
VDG JAHRBUCH 2003
napetom fabulom Jakuba Arbesa (rođ. 1840.), jedan prilog o slovačkom
preporoditelju i piscu rodoljubnih pjesama Miroslavu Hodži (1811.-1870.), (Listak,
12/1880. str 675-676), organizatoru neuspjela ustanka u Slovačkoj 1848. Onda je
uvrstio prijevod jedne pripovijetke slovačkog pisca Ivana Kalinčaka.32
Johannes Váczy napisao je prikaz mađarske književnosti (Die ungarische Literatur,
str. 245-343.) u trećem svesku posvećenom Mađarskoj. On je odmah u početku
istaknuo bliskost književnosti i politike u Mađarskoj gdje je književnost stvorila naciju
pa mađarski duh nigdje nije bolje izražen nego u književnost. Vjera u narodni duh
potječe iz romantičkog Volksgeista. Međutim, ovakav odnos književnosti i politike
bitna je razlika pristupu književnosti u 19. st. od pristupa u 20. st. koji je pred
politikom zatvarao oči, bježao u estetiku osobito u totalitarnim režimima
komunističkog bloka, a isto tako i u fašističkim režimima kao u Španjolskoj i u
poratnoj Njemačkoj koja nije mogla pogledati svojoj povijesti u oči.
U 20. st. su povijesna istraživanja uznapredovala i pokazala da se povijest nacije
ne može bez daljnjega gledati gordo pa je i to bio psihološki razlog ovog bijega u
literaturnost i estetiku. Renesansa je izostala u mađarskoj književnosti zbog
reformacije, ali reformacija je pokazala da u njoj pisci ne igraju manju ulogu nego li
državnici. K tome su mađarski pisci najčešće državnici koji su se borili 1825.-1867. da
obnove krunu sv. Stjepana.
Autor počinje prikaz mađarske književnosti sa junačkom predajom o Atili, pa
Czabino, vojnim pohodom. O tome jedva da je išta očuvano. Jezikoslovlje nije
potvrdilo srodnost Huna i Mađara. Autor je spomenuo srednjovjekovne pjevače na
lutnji (hegedös, igrucs, regös) koje još za Andrije III. izdržava država. Trebao je reći Dvor
koji je onda bio kulturna ustanova, a bio je nešto posve drugačije od tadašnje države. Za
te pjevače čuje se i do 16./17. st. Oni pjevaju o provali Mongola ili Tatara (ova dva
pojma dosljedno se miješaju u cijeloj zbirci), o vojnim pohodima u Italiji, o Osmanima,
pa postaju kroničari. Tekstove autor ne spominje pa ovdje zamjećujemo sklonost
mitizaciji starije književnosti u čemu mađarska znanosti nije usamljena, već to
nalazimo i u povijesti njemačke književnosti u kojoj se analiziraju nepostojeći tekstovi.33
Prvi pisani spomenici potječu iz 13. st., kancelar Vitéz Janos, kasnije biskup
Nagyvaradina brine se da se za nj prepišu djela grčkih i latinskih klasika i tu srećemo
Dvor kao kulturnu ustanovu. Njega slijedi kralj Matija koji ima sjajnu knjižnicu kao
drugi europski kraljevi toga doba. Prelat Janus Pannonius ujedno je i pjesnik, 1472.
osniva se prva mađarska tiskara. Legende, kao legendu o sv. Katarini autor
obezvrjeđuje zbog njezina didaktičnog karaktera. Tako se i u drugim povijestima
europskih književnosti omalovažava crkvena književnost kao didaktička u smislu
tadašnjeg laicizma, ne uočava se ili se jedva uočava crkvena književnost i uloga crkve u
razvitku svih europskih književnosti. Autor ima rezerve prema humanizmu jer on nije
32
33
Ivan Pederin, Njemačka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom časopisu Vienac (1869.-1903.), Zadra, 1979. neobj.
doktorska disertacija, poglavlje o Šenoi.
Ivan Pederin, Das Nibelungenlied als Nationalmythos im Vergleich mit den nationalen Mythen der Serben, Spanier und
Portugiesen, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti (22-23), 1992./1993.; 1993./1994. Zadar,
1995. str. 355-380.
127
VDG JAHRBUCH 2003
naklonjen mađarskim narodnom duhu. Tu se vide dva načela vrijednosti u književnosti
– narodni duh i laicizam, pa su autoru u humanizmu ipak važna mjesta koja spominju
nekog mađarskog kralja ili događaj u zemlji jer tu se katolicizam slijeva sa
rodoljubljem, a iz kraljeva nastaju nacionalni mitovi. Autor citira neku pjesmu u kojoj
se pobožnost slijeva s nacionalizmom tako da Mađari postaju izabranim narodom.
Svaki je nacionalizam spreman svoj narod vidjeti kao izabrani. Tako Mojsije i
Muhamed nisu božji proroci, nego nacionalni prvaci i osnivači nacija. Tako je i Martin
Luther načelo boljeg i čišćeg Nijemca, Jan Hus prethodnik Tomaša Masaryka.34
16. st. autor opisuje kao raspad duhovnog jedinstva nacije, ali upozorava da
reformirani žele biti bliski narodu pa prevode Bibliju, a prijevodi Biblije uvijek su
događaju u svakom jeziku. Autor navodi prijevode Károlí Kaspara 1589./90. i druge
prijevode. Reformirani se bore protiv katolika, ali i reformirane sljedbe bore se među
sobom, pronjemačka stranka ističe da su Osmani kazna Božja zbog otpadništva od
katolicizma, osmanska stranka vidi propast nacije kao posljedicu progona
reformiranih, prevode se psalmi, Farkas Andras piše 1538. spis o židovskoj i mađarskoj
naciji. Jednu i drugu doveo je gospodin u Obećanu zemlju, dao im kraljeve i junake,
Židove je kaznio jer su raspeli Isusa, Mađare je kaznio s Osmanima i Nijemcima.
Autor je pisao o polemičkom tonu mađarske drame u 16. st., pjesmi rugalici,
dijaloškim satirama, ali nije analizirao niti je kazao što je to satira, spomenuo je
utjecaj njemačkog i talijanskog kazališta Tinódi Sebastiana, njegove epove i stihovane
kronike u kojima misli o obnovi Mađarske. On je neprijatelj Nijemaca i Osmana.
Pisao je o prijevodu Eurialus et Lucretia Aeneasa Syyilvia Piccolominia. Prevoditelj je
možda Balassa Valentin koji je poznavao narodno pjesništvo, ali i europske
književnosti. Tu se vidi pisac koji želi Mađarsku vidjeti kao dio Europe, ali identitet
ipak nalazi u narodnom duhu i kulturi. Balassa je plemić, tip nasilnog
srednjovjekovnog gospodara zamka, pravi Mađar, kršćanska sablja, hrabar, vjeran,
zaljubljeni vitez. Bile su to feudalne vrijednosti koje su isto tako mogle pristajati
Poljaku, Hrvatu ili Nijemcu, ali autor je s njima ukrasio boljeg čovjeka kraljevine, to je
svakako bio Mađar. U 17. st. težište književnosti prešlo je od reformirane na
katoličku, a njezina je glava Pázmány Peter, nositelj katoličke reformacije, mađarski
Ciceron u purpuru, granski nadbiskup, isusovac. U njegovim propovijedima nalazi
iskonski mađarski duh. On je k tome izobrazio mađarski jezik rasprave u polemičkom
tonu protiv reformiranih. Njegova zasluga je što je kao tutor odgojio Zriny Miklosa
mlađeg (Nikolu Šubića Zrinskog), državnika, junaka i pjesnika Az ádriai tenger syrenaja
(Sirena Jadranskoga mora) 1651., pa Obsidio Sigetana. On je nositelj velike ideje.
Autor je kratko prepričao ovo djelo velikana mađarske književnosti, a onda prešao na
prijevode psalama po francuskom uzoru Molnára Alberta koji su doživjeli preko 100
izdanja, pa na ratnu i žalobnu pjesmu kuruza u koje spada i Rákócsy-Marsch.
Spomenuo je humorista Zágon Mikos Clemensa koji je živio u progonstvu u Turskoj,
Faludi Ferenca koji je živio u Italiji i pisao pisma fiktivnoj tetki u pučkom jeziku. Autor
nije istaknuo porast značenja i obnovu pisma kod Madame de Sevigny, pa u
Goetheovom Wertheru. Oduševljenje francuskom i njemačkom kulturom u 18. st.
34
Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 75.
128
VDG JAHRBUCH 2003
autor doživljava kao pad mađarskog duha i negativno ga ocjenjuje, a onda prelazi na
preporod koji je pokret nižeg plemstva, a počinje s mađarskom tjelesnom stražom
Marije Terezije. Ovi mladići morali su u Beču učiti nešto o književnosti, povijesti i
zemljopisu, učili su njemački i francuski, glazbu i plesanje, posjećivali su knjižnice i
putovali. Tako je vojska dobila kulturnu ulogu začetnika mađarskog
preporoda.35Autor ipak kritizira europeizam Bessenyei Györgyja, ali opaža da je
njegova Tragedija Agisa posvećena Mariji Tereziji ograničena na više slojeve. Pisac
onda spominje filologa Révai Miklosa i njegov rječnik koji se oslanja na narodni jezik
i to prije braće Grimm. Tada počinje izlaziti i prvi mađarski list – Magyar Hirmondó,
književnost se orijentira od klasicizma, koji autor ne cijeni prema narodnom duhu i
uspoređuje mađarski klasicizam sa djelima Goethea i Schillera koja se, ako se radi o
njihovim zrelim djelima, danas spominju kao klasična, dok se pod klasicizmom
podrazumijeva oponašanje više latinske nego grčke književnosti. Poslije nekoliko
klasicističkih pjesnika, autor spominje Dugonics Andrasa (1740.-1818.) i njegov
roman Etelka kao velik uspjeh jer sadrži kritiku jozefinizma. Slijedi opis skupljanja
narodnog blaga, čuju se i demokratski glasovi u književnosti koji brane prava
kmetova, osobito kod baruna Bacsány Janosa koji prianja uz francusku revoluciju.
Kárman Joszef (1769.-1795.) psihologizira književnost, Vitéz Csokonai Michály piše
o okrutnostima Francuske revolucije. Autor prikazuje mađarsku književnost kao
književnost što traži veze na Zapadu, osobito u njemačkoj, ali i u francuskoj
književnosti, traži napredak i političku samostalnost da bi zaključio da je Mađarska
sebi izborila mjesto među kulturnim zapadnim zemljama, da je odbacila okove
klasičnog idealizma, da je usvojila osvježavajuće elemente europskog romantizma i
narodne književnosti pa se pojavio krug pisaca, među njima se ističe Kisfaludy
Karoly, koji književnost želi napraviti nacionalnom gdje je, prema autoru, vidljiv
utjecaj njemačke književnosti pa se tako osniva i književno društvo Kisfaludy. U ovom
prikazu pretežu životopisi pisaca što spada u sliku pozitivističke znanosti o
književnosti i baš to je ono što se toj znanosti kasnije najviše predbacivalo.
Za razliku od ranijih pisaca, ovaj pisac opširno se zadržava na književnosti vezanoj
uz 1848., posebno na Petöfi Sandoru, idealu mađarske mladeži koji je 1848. mlad
poginuo na bojnom polju i postao prvim pjesnikom nacije u čemu je znatno
sudjelovao njegov životopis. On je u svakoj čestici mađarski pjesnik. Tu se opet pisac
kiti vrijednostima koje bi se mogle dodati npr. Petru Preradoviću kao hrvatskom
pjesniku ili nekom poljskom ili ruskom pjesniku. Autor piše nešto i o recepciji tog
pisca koja dosiže svoj vrhunac u 1850.-im godinama. Opaža sklad umjetnog i
narodnog. Pisac potom slijedi utjecaje Waltera Scotta pa opaža postojanje socijalnog
romana Fay Andrasa, ističe Kisfaludy Sandora kao jednog od velikih mađarskih
pisaca, registrira koji su mađarski pisci prevođeni na strane jezike, ističe da se tada u
književnosti javljaju i žene, Toldy Ferenc začinje pisanje povijesti mađarske
književnosti, Erdelyi Janos prianja uz kritičku književnost koja se javlja 1840.-ih
godina. Povijesna djela piše Jszai Paul, pa grof Joszef Teleki, politička djela piše grof
35
István Nemskürty, Die Königlich-Ungarische Adelige Leibgarde, Begegnungen Schriftenreihe des Europa Institutes Budapest,
Die k.u.k. Armee, herausgegeben von Ferenc Glatz, Budapest, 1998. str. 33-39.
129
VDG JAHRBUCH 2003
Széchenyi István koji ima mnogo sljedbenika među državnicima i političarima,
Kossuthom Lajosem, barunom Eötvös Joszefom, Deák Ferencom i dr. Napokon pisac
svraća pažnju na govor u parlamentu, na Kossutha Lajosa kao velikog govornika i oca
političkog novinarstva. On je osnovao 1841. Pesti Hirlap kao prvi mađarski politički
organ, a 1848. povećao se broj političkih listova koji su se 1849. gasili, ali su se kasnije
opet pokretali. U političkom govoru snažno djeluje klasična retorika. Tu valja dodati
da to nije bilo tako samo u Budimpešti, nego i u Beču gdje su liberali govorili u
parlamentu s vrlo mnogo latinskih poslovica i aforizama, a pučke i gradske izraze
uveo je u govor u parlamentu Karl Lueger.36Autor se nije obrušio na austrijsku
cenzuru kako je to inače bio običaj kod liberalnih pisaca, a nije ni pomislio da bi
mogao istraživati utjecaj cenzure na književnost.
Mi se ovdje moramo upitati zašto npr. u tadašnjem vodećem hrvatskom časopisu
Vienac nema uopće riječi o mađarskoj književnosti. U Zagrebu se prikazivala jedino
Madacheva Ljudska tragedija.
Književnost, znanost i književnici su u ovom prilogu tlo na kojem je nastao
narodni duh, oni koji su ga otkrili i doveli u svijest. Ta književnost ipak je književnost
gornjeg i obrazovanog sloja, sredstvo njegova obrazovanja s kojim je taj obrazovani
sloj postao zastupnikom nacije i njezina napretka. Pisac se jedva bavi umjetničkim
pitanjima književnosti. On je posve mađarski i Mađari su po toj književnosti onaj
bolji dio ljudi koji su živjeli pod krunom sv. Stjepana. Tako je nastao pojam nacije u
Mađarskoj kao ljubav prema zajedničkom tlu, rasi, jeziku, povijesnoj kulturi, želja za
nacionalnom nezavisnosti i ugledom nacije. Pisci su mistično odani naciji kao
socijalnom organizmu, uvjereni da čovjek živi za narod i da je nacija sveta. U tome je
nastalo uvjerenje da su Mađari pozvani da vladaju drugim narodima. Mađarska se
obožava i shvaća kao zajedništvo teritorija, kulture, jezika, običaja, književnosti,
povijesti i institucija, zajednička suverena vlada, ljubav prema sunarodnjacima,
prema dostignućima nacije, zajednička žalost zbog poraza od Osmana, vjera da
Mađarima predstoji velika budućnost i napokon vjera da će Mađarska asimilirati
svoje narodnosti.37
Eduard Paulay je napisao prilog o mađarskom kazalištu (Das ungarische
Schauspielwesen, str. 343-380.). Autor vjeruje da mađarsko kazalište, koje počinje
1790. potječe od crkvenog obreda iz 12./13. st., ali za to nema dokaza, a do 16. st.
nema pismenih tragova o kazalištu. Školske drame poslije reformacije piše Szátaray
Michael i one imaju vjerski karakter što u očima pisca umanjuje njihovu vrijednost.
Drama počinje kod reformiranih, a početkom 17. st. inicijativu preuzimaju isusovci,
pavlini i piaristi. Njihove drame su vjerske, polemične i biblijske, ali ponekad vezane
za mađarsku povijest što im po mišljenju autora povećava vrijednost, jezik je latinski,
to umanjuje njihovu vrijednost, ali ponekad i mađarski, ali i njemački, pa čak i
francuski. Glumci su đaci. Tijekom 18. st. širi se njemačka drama, a opada mađarska.
God. 1735. osnovao je grof Erdödi Janos u svojoj palači u Požunu njemačko kazalište
u kojem su se izvodile i opere, a taj grad imao je već 1730. kazalište s njemačkim i
36
37
Kurt Skalnik, Dr. Karl Lueger, Der Mann zwischen den Zeiten, Wien-München, 1954. str. 77.
Tako o nacionalizmu Boyd C. Shafer, Nationalism, Myth and reality, New York, 1955. str. 8.
130
VDG JAHRBUCH 2003
talijanskim putujućim družinama. Ovo nam kaže nešto o kazalištu uopće. Ono je
crkveno ili privatno, glumci su putujuće družine. Stalno njemačko kazalište dobiva
Pešta 1781. u adaptiranom bastionu, Košice 1787., pa Budim i drugi mađarski
gradovi. Prva mađarska kazališna družina ustrojila se 1790. u Pešti. Poslije mnogo
molbi i borbi dopuštene su predstave na mađarskom. U Hrvatskoj se također sve do
1860. glumilo na njemačkom i širilo se uvjerenje da je njemačko kazalište nametnuto,
tek u naše dane valjalo je priznati da nema nikakva podatka da bi njemački jezik u
kazalištu bio nametnut.38 Ovo nam ipak nešto kaže: kazalište je u svojim počecima
bilo crkveno i nastalo je kao proširenje službe Božje, svjetovno kazalište bilo je
privatna zabava. Osnutkom Burgtheatera u Beču u više etapa 1770.-ih godina
kazalište postaje ustanova za obrazovanje višeg sloja, postaje državno, država ga
nadzire preko cenzure, pa je na predstavama čak nazočna i policija, a predstave u
privatnim prostorima zabranjuju se.39 Duša pokušaja da se glumi na mađarskom je
Kelemen Laszlo koji je upućivao molbe županijama, namjesništvu i kralju. Mađarsko
kazalište ipak se nije održalo jer se, tako autor, brojno njemačko pučanstvo
Budimepešte nije brinulo za mađarsko kazalište, mađarskom kazalištu nije bio sklon
ni zakupnik kazališta grof Unwerth, ali su oslonac mađarskom kazalištu bili staleži i
županije gdje se počinju održavati predstave na mađarskom pod zaštitom palatina,
primasa grofa Battyány Karolyja koji ipak ne smatraju da gluma može biti jedino
zanimanje, ali smatraju da kazalište može biti korisno za širenje mađarskog jezika
čime autor upada u kontradikciju prema svojoj ranijoj tvrdnji da se vlast opire
uvođenju mađarskog u kazalište. I u Sedmograđu se širi pokret u prilog mađarskom
kazalištu koje je diletantsko i održava se od 1765. u palači grofice Bánffy u
Klausenburgu (Cluju). Od 1803. velikaši i drugi prikupljaju priloge za gradnju
kazališta koje se otvara 1821. u Klausenburgu s predstavom Zriny Theodora Körnera i
diletantskim glumcima koji su bili plemići. Sami velikaši kao barun Wesselényi Miklos
održavaju svoje kazališne družine koje šire mađarsko kazalište nezavisno od
njemačkog, ta kazališta opadaju, osnivaju se druga, kazalište se reklamira letcima. U
Pešti se grof Széchenyi István zauzima za gradnju kazališta koje dobiva i dobre
direktore kao što su to bili Fay, Dörenthe, pa Simonics Janos, potporu dožupana
(Vicegespan) Földváry Gabriela, kneza Grassalkovicha koji je dao gradilište. Ovdje
moramo misliti na velike ravnatelje Burgtheatera kao što su Heinrich Laube i Adolf
Wildgans, prvi s potporom Alexandera Bacha. Kazalište se otvara se u Pešti 1837.,
ono postaje 1841. zemaljsko kazalište i mora izdržati suparništvo s njemačkim
kazalištem. Na tom kazalištu djeluju velike glumice Anna Kantor Engelhardt, koja je
počela kao služavka, a u kazalište je došla sa 16 godina, nije pravo ni znala mađarski,
ali je imala dobar glas potreban kazališnom glumcu, pa Martin Lendway, sin vrlo
siromašnih roditelja, pjevačica Rosalia Schnodel, gostovanja, izvorne opere. Ovdje
opet moramo misliti na velike bečke glumice kao Charlotte Volter, na zagrebačke
glumce i glumice kao što su to bili Marija Barabaševa ili Josip Plemenčić
38
39
Nikola Batušić, Uloga njemačkog kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu od 1840. do 1860. Rad JAZU (1968.)
str.395-585. Hrvatsko narodno kazalište, 1894.-1969.) Zbornik.
Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova serija, godište
IX(1998.) br.1.str.405-432.
131
VDG JAHRBUCH 2003
(Adelsberger), na opere kao Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Kazalište se povjerava
poduzetniku Bartay Andrasu, direktor je grof Ráday Gedeon, predsjednik nekog
zemaljskog odbora i drugi te sada ovo već državno kazalište sazdano po uzoru na
Burgtheater ispunjava nacionalnu zadaću stvaranja i širenja nacionalne kulture u
čemu jasno vidimo inicijativu i angažman visokog plemstva i kralja koji subvencionira
to nacionalno kazalište i operu novcem i županija. U 1860.-im godinama to kazalište
dolazi pod nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova.
Kazalište je u Mađarskoj kao i drugdje u Carevini od osnutka Burgtheatera
sredstvo obrazovanja višeg staleža i time nacije. Inicijativa za osnivanje i razvitak
kazališta potekla je iz Beča, točnije od Josipa II.
Prilog o mađarskoj glazbi napisao je Bartalus István (Die Musik, Die Kirchliche Musik,
str. 301-392.). On je iz zaključaka sinode 1560. vidio da su se u crkvi pjevale pučke
pjesme koje Tridentski sabor nije isključio iz crkve jer bi time bacio katolike u naručaj
reformiranih. Autor je naveo kancionale od početka 18. st., a onda nabožnu glazbu
reformiranih, pučke psalme koje se udaljavaju od dogmi, pa se moramo zapitati da li
pisac zna što je to u katoličkoj crkvi dogma. Navodi zbirke reformirane crkvene glazbe
kod reformiranih koji su prvi korak prema umjetnoj glazbi, a pokazuju i nacionalnu
samobitnost. Zastupnik umjetne crkvene glazbe je Palatin knez Esteerhézy Paul koji je i
glazbarski pisac, a njegov kapelnik bio je Josef Haydn. Njega autor opisuje kao
glazbenog teoretičara 18. st. kojeg je slijedio i Ludwig van Beethoven. Haydn je kasnije
djelovao kao orguljaš u župskoj crkvi u Raabu.
Káaldy Gyula napisao je prilog o svjetovnoj glazbi (Die Weltliche Musik, str.
392-413.). Spomenuo je Liszta Ferenca, njegove mise, talijanske pjevače koje su već
1716. držali Esterhézy, stalne orkestre i kazališta koje su držali i drugi grofovi u
Požunu. To nam kaže da je glazba bila slično kao i kazalište u početku dio vjerskog
kulta i privatna zabava, da bi kasnije dobila državni patronat. Maestri i glazbenici
pozivaju se iz inozemstva da njeguju crkvenu, ali i svjetovnu glazbu. Za razliku od
kazališta, glazba i dalje ostaje privatna zabava kad je klavir osvojio salone. Beethoven
je posvetio mnoge sonate gospođama iz mađarske aristokracije, a njegova glazba
prodrla je preko salona u građanstvo iz kojeg se počinju novačiti virtuozi, osnivaju se
škole klavira, najprije 1802. u Budimu, a mađarski glazbenici, za razliku od glumaca i
pisaca, rado odlaze u Njemačku kao Liszt kojeg su glazbeno obrazovali mađarski
velikaši. Liszt je čitav život proveo u Njemačkoj, ali je ostao vezan s Mađarskom tako
što je pisao mađarske rapsodije u koje je upleo narodne napjeve i Rákócsy-Marsch, a
davao je i koncerte u korist poplavljenih 1838. godine Međutim, u Mađarsku dolaze i
mnogi njemački glazbenici, tamo ostaju i Mađarsku smatraju svojom domovinom
kao uostalom i većina njemačkih naseljenika. Lisztova glazbena virtuoznost nalazi
svoje sljedbenike ne samo u Richardu Wagneru, nego i u mađarskim pjevačkim
društvima. Autor ne piše o vezama ovih pjevačkih društava s njemačkim koja su bila
nacionalistička40 i u Carevini nisu bila dopuštena, ali ističe da je temelj mađarske
glazbe folklorna glazba. Autor navode najznatnije pučke i narodne napjeve koji su
40
Dieter Düding, Organisierter gesellschaftlicher Nationalismus in Deutschland (1808-1847), Bedeutung und Funktion der
Turner- und Sängervereine für die deutsche Nationalbewegung, München, 1984.
132
VDG JAHRBUCH 2003
sudjelovali u mađarskoj umjetnoj glazbi i dodaje da su Haydn, Karl Maria Weber,
Franz Schubert i Beethoven također našli nadahnuća u narodnoj glazbi, ne spominje
Glinku, Borodina i Čajkovskog. Daje prikaz razvitka mađarske opere od Erkelsa
Ferenca 1819., glazbenog školstva i dr. Kao i kazalište i književnost, tako je i glazba
postala sredstvom nacionalnog obrazovanja i buđenja. Nikakva umjetnost nije u 19.
st. vrijedila, ako nije bila nacionalna.
Prilog o likovnim umjetnostima napisao je Gustav Keleti (Malerei und Plastik, str.
413-466.). Autor ističe uvodno da su Mađari ratnička i osvajačka rasa, pa četiri
stoljeća ratova i nemira nisu pogodovala razvitku umjetnosti, tako da se likovne
umjetnosti javljaju tek u novije doba. Obitelj Ajtós koja se kasnije nazvala Dürer iselila
se iz Sedmograđa, a pitanje je da li bi Albrecht D rer postao veliki slikar da je ostao u
Sedmograđu i da na nj nisu izvršili utjecaj Pirckheimer, Melanchton, Erasmus iz
Rotterdama i umjetnosti sklonim Maximilianu i Karlu V.
Sv. Stjepan sagradio je u 40 godina svoje vlasti mnoge crkve, samostane i opatije,
stolna crkva u Granu svjedoči o nacionalnoj ljubavi prema raskoši i crkvenim
ceremonijalima, iz putopisa se doznaje o svečanostima u palačama toga doba. Onda
su taj razvitak prekinuli Osmani, a početkom 18. st. djeluju protestantski slikari
Kupecky Janos, Mányoki Adam, ali znatne pobude slikarstvu stižu u Mađarsku tek
1840.-ih godina pa se tada na pobudu Treforta Augusta, kasnijeg ministra školstva i
bogoštovlja osniva i Udruga umjetnika. Time još ne počinje planski razvitak likovnih
umjetnosti s državnom podrškom. Tek kad se za razvitak umjetnosti počinje zanimati
kralj, slikar dobiva društveni položaj i priznanje, ali nacionalne karakteristike
počinju se razvijati kasnije sa povijesnim slikarstvom.
Slikari obično studiraju na Likovnoj akademiji u Beču, nastavljaju studij u
Münchenu i Parizu. U mađarskom slikarstvu jak je utjecaj Rahla i Alberta
Zimmermanna, pa realiste Waldmüllera čiji je učenik Zichy Michael, ali taj je djelovao
uglavnom na ruskom carskom dvoru. Uvijek je ostao vezan s domovinom pa je
ilustrirao Madachevu Ljudsku tragediju. Mnogo uspjeha doživio je Munkácsy Michael
u Parizu, kasnije u Engleskoj i Americi sa svojim platnima iz mađarskog seljačkog i
ciganskog života. Barabás Miklos slikao je uglednike, to su bili državnici i političari,
ali i učenjake, pjesnike i slikare. Leopold Horowits proveo je čitav život u Warszavi,
imao je uspjeha, a malo ljudi zna da je rođen u Mađarskoj. Naglasak ovog prikaza je
na realističkom slikarstvu koje se definira kao traženje stvarnog, živog, opipljivog,
istinitog koje se želi prikazati onakvim kakvo zapravo jest što hoće svako slikarstvo.
Autor dodaje da realističko slikarstvo traži čovjeka u njegovu radu, osobito seljaka, a
mi bismo mogli dodati da ga smatra pravim temeljem nacije, a seoski krajolik koji se
izvodi iz romantičkog i nizozemskog krajolika što prevladava u realističkom slikarstvu
za razliku od ranijih razdoblja. Iz pohoda u Bosnu 1878. u kojem su sudjelovali neki
mađarski slikari potječu vojnici na mađarskim platnima, a napokon se vide tvornice i
radnici. Autor završava nabrajanjem slikara koji su imali uspjeha uglavnom u
zapadnom inozemstvu pa su putovali i obogatili svoja platna egzotičnim vizijama.
Autor još navodi grafike, bakroreze, ornamentiku, koja je ukrasila zagrebačku
katedralu i kiparstvo, Matiju Korvina koji je pozivao talijanske umjetnike na svoj dvor.
133
VDG JAHRBUCH 2003
Njihova djela propala su za osmanske vlasti. Ni barok nije ostavio traga u mađarskom
kiparstvu. Autor ipak ističe Josefa Engela, koji je postao kiparom protiv volje svojih
roditelja, živio je kao kiparski pomoćnik u Parizu i Londonu, kraljica Victorija
omogućila mu je 1846. boravak u Rimu gdje je radio za otmjene Engleze. Autor je
završio opisom rada mađarskih kipara što su ukrašavali palače industrije koja se
razvijala, gradske spomenike, kao spomenik Andrássyju, a Deák Ferenc osnovao je i
vlastitu umjetničku ljevaonicu služeći se novim dostignućima industrije i napokon
umjetničkim ustanovama koje je dobila Budimpešta. To je zanimljivo zbog novih
oblika mecenatstva, odnosno financiranja kiparstva i zbog odnosa umjetnosti i
industrije.
U prilogu o likovnim umjetnostima upada u oči njihova oskudnost u postojanju
stare mađarske kraljevine i njihovo slabo sudjelovanje u ustroju suvremene nacije pa
se stječe dojam da je većina mađarskih slikara živjela i djelovala u inozemstvu. Autor
ovo navodi da pokaže europski rang mađarskog slikarstva, a mi moramo pokušati to
objasniti. Slikarstvo i kiparstvo bile su artes meccanicae, dakle vještine kojima su se
bavili neslobodni ljudi za razliku od grammaticae koja je bila temelj obrazovanja
plemića, a trebala ih je osposobiti da sastave ispravu i da govore u vijećima. Zbog toga
su plemići uvijek nekako smatrali zemlju ili grad u kojem su prebivali svojim, a slikari
su se osjećali kao plaćeni ljudi i rado su se selili. Slikarstvo je ipak 1595. priznato kao
ars liberalis, pa su se sad i plemići smjeli baviti slikarstvom, ali slikarstvo je ipak, kako
vidjesmo, slabije djelovalo u politici nego li književnost i glazba koja je kao grammatica
bila slobodna vještina.41 Koliko glazba može djelovati na politiku i biti sredstvo
politike pokazuje upravo Rákócsy-Marsch. Sličnih pjesama naći će se u većini
europskih naroda, ali se neće naći u politici tako važna plastična djela.
U svesku VI. opisana je i kultura Sedmograđa koja počinje s prapoviješću,
rimskim dobom i seobom naroda (Die Urzeit, Römerzeit und die Völkerwanderungszeit,
str. 19-36.) autora Gabriela Téglása. U Sedmograđu se kasno pojavio čovjek, ali je
rano počeo nalaziti zlato, u Daciju su Rimljani prodrli god. 99., istrijebili su Dačane,
doveli naseljenike, osnovali Colonia Vepia Trajana kao grad s rimskim pravom i
druge takve gradove. Oni su gradili ceste i granične utvrde protiv barbara. Preostali
su Dačani prihvatili rimsku uljudbu, ali su došljaci, uglavnom orijentalci, napučili
gradove. Kultura rimske Dacije bila je iznad Panonije, ali je opadanje počelo prije
opadanja u Panoniji s provalama Markomana. Onda je autor suho opisao vrevu seobe
naroda u kojoj je ugasla uspomena na Rim.
Julius Pasteiner opisao je graditeljstvo od nastanka mađarskog kraljevstva
(Baudenkmäler seit der Begründung des Königreiches Ungarn, str- 37-100). Mađarski
kraljevi rijetko su dolazili u te udaljene i slabo napučene krajeve. Za sedmogradsko
graditeljstvo karakteristično je da crkveno graditeljstvo ide ruku pod ruku s vojnim,
41
Ivan Pederin, Rab u osvit humanizma i renesanse, Zagreb, 1989. Isti, Uprava, crkva, politika i kultura na Rabu u
XVI.stoljeću, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv.36(1994.) str.125-180. O uvrštavanju slikarstva u
slobodne vještine Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung weiland
seiner kaiserl. und königl. Hoheit des durchlauchtigsten Kronprinzen Erzherzog Rudolf begonnen, fortgesetzt unter dem
Protectorate Ihrer kaiserl. und königl. Hoheit der durchlauchtigsten Frau Kronprinzessin-Witwe Erzherzogin Stephanie, Böhmen
(2. Abteilung), Wien, 1890. Karl Chytel, Malerrei und Plastik der Renaissance, der Barock- und Roccocozeit, str. 372.
134
VDG JAHRBUCH 2003
ali ni jedno ni drugo nije u vezi sa zapadnom umjetnošću. Znatne su gradnje od drva.
I crkvena organizacija sporo se razvija za sv. Stjepana. Slijedi provala Mongola, pa
Osmana 1442. s pustošenjima. U gradnjama se vidi troplet, tu i tamo bizantski
utjecaji. Graditelji crkava nisu poznati, ali dolaze sa Zapada, vjerojatno iz Lombardije
i Dalmacije, možda preko pećkog nadbiskupa Ealanusa (1187.-1219.) koji je ranije
bio upravitelj u Dalmaciji i Hrvatskoj. Talijanski utjecaji možda su stizali u
Sedmograđe i preko Austrije. Poslije prikaza pojedinih crkava, autor dodaje da
Karpati nikad nisu bili prava zaštita Sedmograđu i time protuslovi uvodnoj definiciji
mađarskog nacionalnog teritorija koji zatvaraju Karpati kao prirodni bedem protiv
barbara. Székleri sebe smatraju potomcima Huna koji su gradili utvrde, drugi
smatraju da su utvrde gradili Sasi. Za Sedmograđe su karakteristične utvrđene
gotičke crkve bez umjetničkih pretenzija. One su okružene dvorištem sa zidom,
ponekad u mjestu, a ponekad na brijegu pored mjesta. Svaka etnička skupina ima
svoje slobode i pravice pa zbog toga ne nastaje oligarhija. Kasnije nastaje njemački i
francuski tip zamka, ovi posljednji nemaju vanjskog zida, kod prvih je obrana
ravnomjerno raspoređena. Rumunji, koji su na nižem stupnju razvitka, počinju
graditi crkve u 15. st.
Pogled na kulturu Sedmograđa otkriva nam ovu zemlju kao udaljenu, slabo
napučenu i gotovo barbarsku koja se nije integrirala s mađarskom kulturom i nije s
njom stvorila jedinstvo, iako je ova zemlja odigrala tako važnu i prijepornu ulogu u
mađarskoj povijesti.
Povijesni dio povijest je države, ne naroda, ali su posebni prilozi posvećeni opisu
naroda, njegovog karaktera, kulture i uopće individualnosti što je bilo propisano i
uredničkim ustrojem zbirke. Jedan dio prvog sveska posvećen je mađarskom narodu
(das Magyarische Volk), prvi prilog Jókaia Mora odnosi se na jezik (Die
Eigentümlichkeiten der magyarischen Sprache, str. 283-290.). Mađari nisu, prema piscu,
srodni ni jednom narodu i to pokazuje i njihova lubanja. Tadašnja antropologija
polazila je od uvjerenja Arthura Gobineaua da su somatski oblici tijela, lubanja, boja
kože itd. popraćeni i odgovarajućim duhovnim i karakternim značajkama, pa tako i
ovaj pisac. Prema njemu mađarski je jezik srodan ugro-finskim jezicima, ali je primio
turko-tatarske utjecaje pa spada u altajsku porodicu jezika. On je aglutinativan. Autor
je opisao vokale i konsonante tog jezika što sve spada u suvremeno jezikoslovlje. S
kršćanstvom su Mađari prihvatili latinsko pismo umjesto domaćih széklerskih
znakova. Autor ističe da su se još 1645. čuli prigovori što Mađari nemaju svog
alfabeta. Mađarski jezik bilo je teško prilagoditi latinskim slovima.
Autor je potom uočio razliku između jezika obrazovanih i jezika naroda, uočio je
dakle iluzornost pojma nacionalnog ili uredovnog ili književnog jezika, ali toga nije
bio posve svjestan pa je pošao od toga da naciju čini izgrađeni jezik. Onda je opisao
jezik bez rodova tvorba riječi ide sa prijeglasima ili sufiksima, jezik ima imenice i
pridjeve, plodne složenice i posuđenice, konjugacije i deklinacije, a sufiksi su ostaci
samostalnih riječi, kao uostalom i u indoeuropskim jezicima. Niži slojevi čuvaju
iskonske oblike jezika, ali se ime piše drugačije nego u europskim jezicima, najprije
plemićki naslov, prezime i tek onda ime. Mađarski se pokazao sposobnim da se na nj
135
VDG JAHRBUCH 2003
prevedu europski klasici kao Shakespeare, MoliPre ili Aristophanes, ali
kozmopolitski duh ne pogoduje mađarskom. Nazori o nižim slojevima koji čuvaju
starinske oblike jezika i nesklonost kozmopolitizmu odražavaju karakter zatvorenih
europskih nacionalnih država toga doba i romantički Fichteov pojam naroda kao
jednojezične zajednice u kojoj se ostvaruje ravnopravnost ne pred zakonom, nego u
jeziku.42Mađarskom jeziku pogoduje preporod. Ovdje valja istaknuti da ovaj pisac
nije uočio istovjetnost pa ni srodnost jezika Huna i mađarskog jezika, iako povijest
gleda u Hunima rodonačelnike mađarske države.
Isti autor napisao je prilog o porijeklu i karakteru mađarskog naroda (Ursprung,
Beschaffenheit und wahrhafte Gesinnung des magyarischen Volkes, str. 291-298.). Ovdje je
isti autor ustvrdio da Mađari potječu od Huna i Avara, Atila je njihov rodonačelnik.
On analizira fizionomiju Mađara koja je po njemu drugačija nego kod ostalih naroda,
analizira i tjelesnu građu sve u uvjerenju da su Mađari posebna rasa. Navodi brojnost
Mađara u nekim povijesnim razdobljima, način na koji su oni vojevali i tu spominje
legendarnog vojskovođu Csanáda iz doba Svetog Stjepana, predaju Toldi s epskom
trilogijom, Arany Janosa kao književnog junaka-osvetnika, narodnu književnost u
kojoj nalazi i šamanske putopise Lorenza Tara, Kádara Istvána i dr. 43 Opisao je i
starinske običaje – sudbeni dvoboj u kojem se tužitelj bori na konju, a tuženi gol ili u
košulji i pješke. Takav dvoboj traje od istoka do zalaza sunca, odnosno dok jedan ne
pogine ili ne položi oružje. Moguća je i nagodba uz plaćanje tužitelju. Ovaj prastari
običaj održao se u suvremenom dvoboju viših slojeva. Poznat je i dvoboj dvaju
zatočenika pred njihovim vojskama. U ovom prilogu nalazimo kult drevnosti koji
otkriva narodnu individualnost slično kao i u njemačkom romantičkom historicizmu.
Jókai Mor napisao je i prilog o karakteru i ćudi Mađara (Gemütsart und
Temperament des magyarischen Volkes, str. 299-300.), Tu je opisao Mađare kao ljude s
izraženim osjećajem časti koji uvijek hoće da budu prvi, plemstvo je vrlo ponosno, ali
svi poštuju zakonitost. Ovdje je autoru pred očima elitistička država 19. st. i pravna
država u Hegelovom smislu. Autor još piše da Mađar ne može živjet u inozemstvu, a
ako i pođe, on se vraća. Tu opet osjećamo državni osjećaj tadašnje države koja je
trebala svoje državljane ili podanike da plaćaju poreze i služe u vojsci i nije dopuštala
da se iseljavaju.44
Jókai Mor napisao je i prilog o obiteljskom životu Mađara (Familienleben,
str.301-308.) Počeo je kako je obitelj temelj države što je sukladno austrijskom
građanskom pravu 19. st. pa je nastavio kako mlađi u Mađarskoj govore starijima Vi,
čak i sin ocu. U Mađarskoj se pazi na dobre običaje, štuje se žena koja je glava kuće, ali
se udata žena ne zove po svom imenu nego po mužu, npr. gospođa Kiss Peterné, a to će
reći gospođa Kiss Petera, ne Kiss Mária. Po starom staleškom ustavu žena je imala
pravo glasa. Na ovaj način autor je narod uzdigao do moralnog reda pa je nastavio
42
43
44
Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemačkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta,
Beograd, 29(1988.) br. 1-2, str. 212-228.
O šamanskom putopisu Ivan Pederin, I primordi della relazione di viaggio: la relazione egiziana, cartaginese e nell’Antico
Testamento, Aevum, Rassegna di scienze storiche, linguistiche e filologiche, Anno LXXII(gennaio-aprile 1998.) str.53-66.
Ivan Pederin, Arhivske vijesti o iseljavanju iz Dalmacije,Bosne i Hercegovine početkom XX.stoljeća, Migracijske teme, god.
12(1996.) br.3. str.219-226.
136
VDG JAHRBUCH 2003
kako je za pale djevojke postojala crkvena pokora, a one koje su imale mnogo
ljubavnika kažnjavale su se tako da bi im ostrigli kosu. Neke žene borile su se u vojsci,
čest je bio običaj da mađarske i njemačke obitelji izmjene djecu da bi uspostavile
duhovno srodstvo. Seljaci su gostoljubivi, luterani i kalvinisti ne poste, poste katolici,
pravoslavni i Židovi poste još više. Obitelji su u starije doba jele sve rukama iz iste
zdjele, kasnije se počeo upotrebljavati pribor. Na kraju je autor opisao i mađarsku
kuhinju koja je najveća prostorija u kući.
Jókai Mor napisao je i prilog o vjeri starih Mađara (Glaube und Urreligion, str.
308-319.). Tu je napisao kako su Mađari katolici, reformirani, pravoslavni,
grko-katolici ili Židovi, svaka vjerska zajednica ima svoju imovinu, ali svi vjeruju u
mađarskog boga. S jedne strane on naglašava vjersku toleranciju liberalne države u
kojoj je država odvojena od crkve, ali su druge strane revidira kršćanskog Boga koji je
Otac svim ljudima, a Mađari su se morali odreći svog boga da bi postali Europljani.
Poganstvo se smatra izrazom nacionalnog duha. U toj pravjeri nema spomenika, ali
autor ipak zna za bogove četiriju elemenata, a zna i da je kralj Ladislav zabranio
vatrenu žrtvu, a to je posveta novorođenčadi nad vatrom pri čemu se izricala neka
magijska formula. Opisao je i natjecanja u posmrtnoj svečanosti s dvobojima, druge
običaje prigodom smrti, a potom i bračne običaje.
Jedan prilog posvetio je Jókai Mor tradiciji o Atili, Czaba i Álmosu (Der Sagenkreis
von Attila und Csaba Álmos, str. 318-326.). Tu je prepričao predaju o Atili i njegovom
životu, ali nije ništa kazao o sagi kao književnom rodu koji je životopisan, najbliži je
legendi, ali nije kršćanski.45 Pozitivistička znanost nije ni zalazila u pitanja stila i
književnog roda, kako je to bilo uobičajeno u klasicističkom pristupu književnosti,
npr. kod Lessinga, i kako to čini suvremena književna znanost. Jókai je bio stručnjak
za mađarski narod, a to je opsezalo više disciplina. Autor je nastojao ukorijeniti
mađarski nacionalizam i u Avarima, ali od njih nije bilo više od arheoloških
spomenika, sa zadovoljstvom je otkrio miješanje kršćanstva i mađarskog poganstva u
srednjovjekovnoj ikonografiji.
Jókai je nastavio i s prikazom mađarskog praznovjerja (Aberglaube str. 326-332)
gdje je pisao o poganskim pjevačima (Spielleute, jongleur, juglar) koji obilaze
Mađarskom dugo poslije širenja kršćanstva i pričaju o ljubavi vila i smrtnih ljudi, o
vasorru bába čija je palača sagrađena od mrtvačkih lubanja s reminiscencijama na mit
o Ormuzdu i Ahriman. Oni su vjerovali i u zmajeve koji otimaju djevojke, u patuljke,
učenog čarobnjaka Garabonczásu od kojeg je kršćanstvo napravilo putujućeg
komedijaša. Spomenuo je i neki proces vješticama u Szegedinu. Nije govorio o
tekstovima na temelju čega možemo pretpostaviti da se tu radi o usmenim
predajama. Poganstvo se ovdje shvaća kao i kod drugih naroda izrazom nacionalnog
duha i bogatstva.
Potom je dao i jedan prilog o Humoru (str. 333-346) s anegdotama o kralju Matiji,
spomenuo je i neku staru zbirku šaljivih narodnih anegdota pod naslovom Világ
45
O Saga nema natuknice u Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Mewrker und Wolfgang Stammler,
zweite Auflage, neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter
herausgegeben von Werner Schmidt und Wolfgang Mohr, Dritter Band, Siebente Lieferung, Berlin, 1972.
137
VDG JAHRBUCH 2003
Bencze nevetséges történeti. Ovdje je spomenuo još neke tiskane tekstove satiričnog i
protu-klerikalnog sadržaja u kojima je našao karakteristične pučke likove putvarista i
juratus. Ti tekstovi odnose se na neke događaje iz mađarske povijesti koja se ovdje
gleda očima puka. Jedna anegdota priča o generalu Alvinczyju koji je u
Napoleonskim ratovima pokušao zaustaviti vojnike u bijegu pa mu je jedan vojnik
pokazao pušku bez oroza. Ta anegdota stvorila je i jezični idiom. Anegdotski junak
obsitos je razvojačeni vojnik koji priča nečuvene lažne i smiješne priče, slično čine i
lovačke anegdote. Autor je tu uočio pučku književnost ili stariju književnost koja ne
nastoji obrazovati što je nastojala književnost poslije jozefinizma. Tu se on približio
putopisu o barunu Münchausenu koji svjesno prepričava nevjerojatne laži. To je
imaginarni putopis G. A. Bürgera pod naslovom Des Freih. v. Münchausen wunderbare
Reisen und Abenteuer zu Wasser und zu Lande, wie er dieselben bei einer Flasche im Zirkel
seiner Freunde zu erzählen pflegte (Leipzig, Reclam, s.a.). Krajem 1785. pojavila se u
Londonu knjiga pod naslovom Baron Munchausen’s Narrative of his Marvellous Travels
and Campaigns in Russia. Autor, a to je bio njemački znanstvenik Rudolf Errich Raspe
rođen 1737. u Hannoveru, od 1767. profesor na Carolineumu i nadzornik
Landgräfliche Kunst- und Münzensammlung ukrao je 1775. neke izloške iz te zbirke i
pobjegao u London gdje je živio kao pisac i namještenik u rudnicima, umro je 1794. u
Muchroßu. On je slijedio tradicije šaljive njemačke anegdotike (Schwank) iz 17.st., a to
su Facetiae Heinricha BeBéla i dr. i to sve stavlja Münchausenu u usta. Djelo je
doživjelo mnogo izdanja, četvrto izdanje preveo je Bürger, ali ni on nije spomenuo
svoje ime. Kakvi su odnosi ovih mađarskih djela s njemačkim Schwankom ili čak
talijanskom makaronskom poezijom ne možemo govoriti jer autor nije istražio njihov
stil i njihove veze s njemačkom ili talijanskom književnošću i ovim rodovima, a takvim
se stvarima nije ni bavila pozitivistička književna znanost.
Jókai je ipak razlikovao pučku od narodne književnosti pa je napisao i prilog o
narodnoj književnosti (Die magyarische Volksdichtung, str. 347-359.). Tu je razmotrio
narodne pjesme koje je 1840.-ih godina sabrao Erdélyi Janos za Kisfaludy-društvo.
Tu se nalaze ljubavne pjesme, svadbene, vinske pjesme, potom pjesme o hajducima,
pjesme rugalice, pobožne i žalobne pjesme, k tome božićne, povijesne, vojničke,
ratne pjesme, romance, narodne balade, dječje pjesme s pjesmama za igranje, czango
i nacionalne pjesme prema njegovoj podjeli. Pjesme nije analizirao, ali su mu one
vrijedne zbog praznovjerja, satiričnih elemenata. Rad sadrži mnogo citata u
izvorniku i njemačkom prijevodu. On je umio reći da mnoge pjesme pjevaju žeteoci
ili tkalje, da ratne pjesme potječu iz Napoleonskih ratova i pamte povijesne
događaje, spominje prijevod Marseillaise, jednu Lutherovu pobožnu pjesmu i
Rákócsy-Marsch.
Alexander Imre napisao je prilog o mađarskim poslovicama (Die magyarischen
Sprichwörter, str. 359-362.) koje je uglavnom nabrojio, ali je napisao da se odlikuju
vicevima, originalnošću, spretnim izvrtanjem riječi i igrom riječi (Ungewöhnlicher Witz,
Erfindung, gechichte Wortverdrehung und Wortspielereien), a spomenuo je i šaljive bajke i
time načeo pitanja definicija književnog roda kojim će se baviti znanstvenici
slijedećeg naraštaja.
138
VDG JAHRBUCH 2003
Prilog o glazbi napisao je Stefan Bartalus (Die ungarische “Palastmusik” und die
Volkslieder, str. 363-388) u kojem je počeo sa glazbom na mađarskim dvorovima o kojoj
nisu do njegova doba nađeni zapisi, ali o njoj zaključuje iz spisa Johannes Tinctora
Terminorum musicae definitorium i druge stare muzikološke literature. Istaknuo je da je
protestantizam osobito njegovao glazbu, a narodnu glazbu njegovao je u 19. st.
putujući pjevač Tinódi Sebastian. Ovdje upada u oči da autor ne pravi razliku između
glazbe dvora i naroda. Naveo je više životopisa putujućih pjevača koji su u srednjem
vijeku pjevali na dvorovima, a ova glazba, koju on naziva Palastmusik dosegla je svoj
vrhunac u prvoj polovici 19. st. Autor je naveo i mnoge životopise novijih glazbenika.
Glazbu su mnogo njegovali Romi i Židovi među kojima ističe Rozsavölgyi Markusa,
ranije Rosenthala. Ovi su blisko vezani s narodnom glazbom koju ne dijeli jaz prema
glazbi obrazovanih krugova. Autor piše kako su Mađari 1151. došli u Kijev kao
saveznici poljskog velikog kneza Jaroslava pa se onda svaka kuća smatrala sretnom
ako se u njoj čula mađarska glazba. On je u mađarskoj glazbi našao slavenske i
romanske elemente, utvrdio je i jak utjecaj Crkve, odnosno crkava koje svaka djeluje u
glazbi svoje vjerske skupine. Pjesma Hei Rákócsy Bercsény! je kalvinistička, dok je
pjesma Kádáru Istvánu pod katoličkim utjecajem. Ovo nam kaže, a to autor ne piše,
da je mađarski nacionalizam kalvinistički, odnosno protestantski po svom porijeklu.46
Autor je onda nabrojio napitnice, šaljive pjesme, utjecaj zemljopisnih imena u
pjesmama, jabuku i njezin utjecaj u ljubavnim pjesmama, pučke balade, tužbalice
poslije Rákócsyjevog poraza. On je dakle bio svjestan rodova glazbe, ali ih nije
analizirao onako duboko kako to čini suvremena znanost. Istakao je da nije samo puk,
nego i srednji stalež, a to će reći građanstvo vezan uz pjesmu. Iz redova tog srednjeg
staleža potječe Egressi Benjamin autor pučkih pjesama. I tu autor ne pravi oštru
razliku između narodne, pučke i umjetne glazbe.
Alexander Baksay napisao je prilog o mađarskoj narodnoj nošnji (Die ungarische
Volkstracht, str. 389-413.) koju je doveo u svezu s podnebljem, osobito žarkim ljetom,
opisao je i kako se Mađari i Mađarice češljaju, nošnja udate žene malo se razlikuje od
nošnje djevojke, ali se ona drugačije češlja. Autor je opisao brkove bez kojih se ne
može zamisliti Mađar, onda odjeću pastira. U nošnji je autor tražio iskonske elemente
i ukus. Tkalački stan nalazi se u svakoj kući. Korotna odjeća ne nosi se samo poslije
smrti nekog od ukućana, već i ako je netko od njih u vojsci ili tamnici. Osim toga,
korotnu nošnju nose svi betežni, ali ne u crkvi. Autor piše ovaj prilog da opiše ne
modu, nego narodni običaj.
U drugom svesku zbirke (1891.) isti je autor napisao opširan prilog o narodnim
običajima Mađara (Ungarische Volksbräuche str. 69-148.). On ističe da se udavača zove
eladó, a to znači otprilike da je na prodaju, a ženik völegény što kaže da su se djevojke
nekoć kupovale, a to se i danas ponekad čini. Novac ne dobivaju roditelji nego
djevojka. Svadbe se održavaju samo u tri doba godine i traju u pravilu nedjelju dana.
Nekoliko dana prije svadbe dolazi svat i traži djevojku. Dan prije svadbe par odlazi
svećeniku, a djevojka mu daje bijeli laneni rubac koji je sama istkala u znak gubitka
djevičanstva. Zdravice nisu uobičajene, ali se na svadbi pripovijedaju anegdote i sl.
46
139
VDG JAHRBUCH 2003
Autor opisuje ceremonijale svadbe, krštenja, pjesme prilikom krštenja, tugu poslije
smrti, naricaljke, izgled groblja koji je zavisan od konfesije. Zanimljiv je običaj da se
muško dijete položi na krzno šubu da dobije čupavu kosu. Ovdje se djeluje na
božanstvo činom, a ne molitvom, pa to može podsjetiti na animistički odnos prema
božanstvu koje se nekim činima nastoji prisiliti, obvezati ili potkupiti. Ovim ćemo se
još pozabaviti niže.
U Mađarskoj većina pučanstva nije bila mađarska po jeziku pa su tako neki prilozi
posvećeni i tim narodnostima. Eugen Szentkláray pisao je o Nijemcima u južnoj
Mađarskoj (Die Deutschen in Südungarn, str. 549-578.). Autor počinje s tvrdnjom da je
Mađarska u dijelu preko Tise prije Mohača imala gusto mađarsko pučanstvo što
pokazuju toponimi, imena mađarskih zemljoposjednika i velikaša. Tu je bilo još
nešto Pečenega, Kumana, Vlaha i Srba. Osmani su prognali Mađare pa je zemlja
ostala neobrađena u što možemo sumnjati jer su i Osmani trebali ljude, točnije
kršćane da obrađuju zemlje u timarima i da plaćaju diziju i harač koji muslimani nisu
plaćali. Poslije 1714. obnavljaju se županije, a od 1717. naseljavaju se Nijemci koji
dolaze u valovima. Njih dovodi general guverner grof Claudius Mercy i oni su
poljodjelci. God. 1745. dolaze useljenici iz Gornje Rajne i Franačke pa iz Hessena, za
njih se naprosto svi otimaju pa mnogi ostaju u drugim krajevima prije nego što dođu
u južnu Mađarsku, naseljavaju se i zločinci, osobito se pogoduje useljavanju zanatlija,
ponegdje dolaze i francuski doseljenici, Josip II. dovodi jugoistočne Nijemce – Švabe.
Taj naziv proteže se na sve Nijemce. Ti Nijemci većinom su katolici, ali govore toliko
različitim dijalektima da se jedva razumiju, njihova sela ukras su južne Mađarske.
Autor opisuje izgled njihovih crkava, kuća i sela, ljudi su praktični i proračunati, žene
rade u poljima zajedno s muškarcima, uzgajaju mnogo konja za oranje, vinovu lozu,
ozbiljni su i štedljivi, dobro obrazovani, s dobrim školama. Autor opisuje njihove
plesove i pjesme, način sklapanja brakova. Kad se sin oženi, otac mu preda imanje, ali
ostaje u kući. Taj običaj zove se Ausbehalt. Najstariji sin položi iznos u novcu od kojeg
se kupuje imovina za mlađeg sina. Nešto novca uzme se i od miraza nevjeste. Posveta
crkve najveći je događaj u životu sela. Nijemci imaju svoju glazbenu bandu.
Obrazovani su, ali ipak praznovjerni. Kad netko umre pa se spusti u grob, pazi se
kako se izvlači konop. Ako ga je teško izvući to znači da će uskoro još netko umrijeti.
Pred prvi svibnja stavljaju se grane jorgovana na kuću da u kuću ne uđe vještica. Ovi
običaji još jasnije upućuju prema animizmu što autor ne ističe zbog nerazvijenosti
antropologije u ono doba. Pitanje je po sebi teološko, pa Luka Tomašević posvećuje
ovakvom praznovjerju sinjske krajine čitavo poglavlje47, ali ne spominje suzbijanje
tog praznovjerja protiv kojeg crkva nije ustajala. Animizam prema Mircea Eliade48
znači da se vrhovni Bog povukao u nebo i prepustio upravljanje svijetom nižim
bogovima ili svojoj djeci. Zbog toga se vrhovnom Bogu više nitko ne moli, već se
nastoji nagoditi sa nižim bogovima. Eliade nalazi sličnosti animizma sa suvremenim
poimanjem Boga. Ovaj prilog nam pokazuje da je tradicionalni seljak, dakle narod
štovao Gospodina, ali isto tako i niže bogove s kojima se uvijek nastojao nagoditi. On
47
48
Između zemlje i neba, Vjera i moral u životu kršćana sinjske krajine u 18. stoljeću, Sinj, 2000. II. Magije i praznovjerja, 1.
Praznovjerja, 2. Zapisi, 3. Vukodlaci, vjerovanje tanatološkog podrijetla, 4. Vještice, str. 149-162.
Aspects du mythe, Paris, 1963. str. 119-120.
140
VDG JAHRBUCH 2003
je dakle bio istodobno kršćanin i animist. Kršćanstvo pak ne poriče postojanje nižih
bogova, bogovi animista đavoli su prema psalmu 95. ili spiriti immundi
srednjovjekovnih egzorcizama.
Ali da se vratimo predmetu. Nijemci u južnoj Mađarskoj neskloni su politici, osim
ako se radi o njihovom selu, ali svaki od njih nastoji jednom u životu biti seoski sudac,
porotnik ili zastupati selo u vlasti i tu dužnost shvaćaju vrlo savjesno, onako kako to
očekuje liberalistički politički ustroj prema kojem vlast nije nagrda, već vrlo ozbiljna
dužnost.49
Ovakva politika doseljavanja Nijemaca upućuje na slabu napučenost Mađarske u
to doba, a to nije bilo samo u Mađarskoj. Zbog toga su doseljenici bili svakom
dobrodošli zato da rade i daju feudalna davanja, odnosno plaćaju poreze. Prema
autoru, zemlja je za osmanske vlasti bila naprosto nenapučena. Kasnija istraživanja
pokazala su da je u turskoj Mađarskoj bilo vrlo mnogo Srba koji su bili pod vlašću
pečuškog patrijarha, a ovaj je opet bio pod vlašću sultana. 50 Iz toga se može zaključiti
da su se oni povukli sa Turcima pa je valjalo naći nove naseljenike.
Anton Hadzics napisao je prilog o Srbima u južnoj Mađarskoj (Die Serben in
Südungarn, str. 625-658.). Autor piše da se Srbi doseljavaju odmah poslije Kosovske
bitke pod vodstvom Stefana Brankovića, sina despota Đurđa, pa Vuka Brankovića
1465. Slijedeći val doseljavanja Srba je 1525. pod Pavlom Babićem, 1690. pod
Arsenijem Crnojevićem. Ovo kaže da su Srbi naseljavali Mađarsku odnosno njezine
dijelove baš pod Turcima i kao njihovi podanici. Leopold I. im je dopustio 1691.
upotrebu starog kalendara, dopustio je biranje srpskog arhiepiskopa i unutarnju
samoupravu. Hadzics je opisao tjelesna i duhovna svojstva Srba, spomenuo ih je kao
jedno od najljepših narodnih plemena (Volksstamm) Mađarske, kao hrabre, ratoborne,
spremne poginuti za narod i slobodu, nagle s naglašenim osjećajem časti,
gostoljubive. Spomenuo je i njihove narodne pjesme. Srbi žive u zadrugama. Kad se
dijete rodi i okupa bace komade novca u korito da bi imalo novaca kad naraste,
djevojke se otimaju sa i bez njihova pristanka. Ako se djevojka otme protiv njezine
volje to je razlog za krvnu osvetu. Autor je opisao srpsku praznovjernost kao ostatak
poganstva, borbu protiv vampira i vještica, srpsko kolo, prela gdje se skupljaju
djevojke i pripovijedaju zagonetke, Đurđev dan i običaje vezane s njime. Autor nije
posvetio mnogo pažnje srpskoj crkvi.
Ovi narodi opisani su, ali ne kao politički narodi, jer Mađarska je imala samo dva
politička naroda, Mađare i Hrvate, ali Hrvati, bar po koncepciji zbirke nisu spadali u
Mađarsku, odnosno imali su poseban položaj što će se vidjeti niže. Pa ipak, ova dva
naroda nisu jednako kategorizirana. Nijemci su oslonac vladajućem narodu zbog
njihove naprednosti i marljivosti, Srbi ističu svoju autonomiju kao nijedan
ne-mađarski narod u Mađarskoj, osim Hrvata koji su imali svoju kraljevinu za razliku
od Srba koji su Vojvodinu imali tek kraće doba. Ovdje su Nijemci opisani, ali samo
njihova poljodjelska skupina na jugu Mađarske, iako su oni živjeli u velikom broju u
49
50
William Aylott Orton, The Liberal Tradition of Freedom, New Haven, 1946. str. 39.
Laszló Hadrovics, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, Pogovor Radoslav Katičić, Zagreb, 2000., str. 44.
141
VDG JAHRBUCH 2003
drugim krajevima Mađarske i baš u gradovima. Nije napisan jedan prikaz Nijemaca
kao cjelokupnosti niti je naveden njihov sveukupni broj u Mađarskoj.
O Rumunjima i Slovacima, kojih je bilo mnogo, jedva se nešto može doznati u
ovoj zbirci. Ni Hrvati u Mađarskoj ne spominju se. Tako je mađarskom narodu
pripalo nesrazmjerno mnogo prostora, iako on nije činio ni polovicu Mađarske. Time
se kazalo da su Mađari ipak politički narod države, što se nije izričito napisalo jer ova
zbirka nije pripuštala nacionalizam na svojim stranicama. Pa ipak, koliko su god
Nijemci bili bitan čimbenik mađarske države, njima je priznat jedino status manjine,
priznati su samo sa svojim folklorom i običajima. Nije napisan rad koji će u cijelosti
prikazati značaj Nijemaca u mađarskoj povijesti, kulturi i uljudbi.
U prilozima o narodu opisala se kultura seljaka kao pravih nositelja narodnog
identiteta, čuvara drevnosti, poganstva. Narod i seljaci su tlo na kojem uspijeva
nacija, množina ljudi iz koje stižu pridošlice i osvježenja u obrazovani stalež koji
naciju zastupa i vodi. To što su oni najniži u društvenoj ljestvici ne kvalificira ih kao
ljude drugog reda jer građansko društvo nije bilo isključivo, već društvo napretka
koje je vjerovalo u mogućnost obrazovnog, gospodarskog i time vezanog društvenog
napredovanja. K tome je narodna kultura, to se vidi osobito iz priloga o glazbi, bila
neprestano nadahnuće nacionalnoj kulturi koja je morala odražavati nacionalnu
posebnost da bi opravdala postojanje mađarske države. Ovaj narod opisuje se kao
“zdrav” , a to je bio glavni zahtjev književnosti realizma. Ova zbirka izlazila je u doba
zalaza liberalizma u politici i realizmu koji je u to doba istodoban sa naturalizmom,
modernom i zavičajnim romanom, ali se u njoj ne zamjećuju sumnje u naprednost
društva i države koje su potresale književni svijet i politiku i izazvale mnoga
prestrojavanja i preslojavanja politike i književnosti. Ne spominje se bijeda seljaka,
prenapučenost sela, a slika seljaka gotovo je idilizirana i udaljena od pitanja
stvarnosti i svakidašnjice. Seljaštvo je gotovo živi muzej, polazište za shematiziranje
lika pojedinih naroda u književnosti. Tada se Baski pojavljuju u romanima kao
buntovni mornari, Sicilijanci kao pjevači, Francuzi kao ljubavnici, Mađari kao jahači
itd.51
Mađarska je tipična istočnoeuropska zemlja sa sjajnim povijesnim kraljevstvom
slabo poznatim zbog pomanjkanja izvora, koja je ipak ostavila snažan dojam u
državnoj svijesti naroda. Mađarskoj je uspjelo ono što ostalim istočnoeuropskim
zemljama nije uspjelo – ona je svoje srednjovjekovno kraljevstvo obnovila, točnije
obnovila ga je Austrija, pa je Mađarska uz pomoć krune i njemačkih naseljenika nositelja suvremenosti i napretka, postala suvremenom nacijom s pitanjima
narodnosti - Slovaka, Rumunja i Nijemaca, kojima je u najboljem slučaju priznato
pravo na folklor, ali nikako na nacionalnu organizaciju s autonomijom.52 Suvremena
nacionalna organizacija ima korijen u jozefinizmu. Većina ih je djelomično ili posve
51
52
Njemački pisac Siegfried Lenz izigrao je to shematiziranje likova prema narodnosti u romanu Heimatmuseum koji je ujedno
njegova kritika nacionalsocijalizma, Ivan Pederin, Kritika kapitalizma i nacionalsocijalizma u romanu Siegfrieda Lenza, Revija,
Osijek, 29(1989.) br. 5, str.406-420.
Takav je odnos austrijskog zavičajnog romana prema Slovencima, Ivan Pederin, Slika Štajerske u austrijskom zavičajnom
romanu (Heimatroman), Slavistična revija, Ljubljana, letnik, 35(1987.) št. 1. str.51-63.
142
VDG JAHRBUCH 2003
prešućivana. U mađarskoj državnoj misli postojalo je uvjerenje i nada da će se te
narodnosti jezično asimilirati. Mađarska je riješila još i pitanje izlaska na more i baš u
pitanju Rijeke vidi se najbolje njezina zavisnost od krune što pokazuje svu nemoć
mađarskog separatizma koji je bio ukorijenjen u nižem plemstvu, ali ga je umirivalo
visoko plemstvo vezano s krunom i svjesno potrebe oslanjanja na krunu.
Mađarski nacionalizam bio je optimističan jer se bilježio neprekinut uspon i
napredak od protjerivanja Osmana iz Budima, ali isto toliko isključiv kad su u pitanju
bile narodnosti.
Gospodarstvo
Béla Tomany prikazao je mađarsko poljodjelstvo (Landwirtschaft und Viehzucht , str.
413-451.) u prvom svesku. Počeo je s prikazom povijesti tog poljodjelstva. Najveći
neprijatelj poljodjelstva su pravna nesigurnost i ratovi, osobito Osmani. Timarski
feudalizam ne spominje. Tu je odao priznanje pravnoj habsburškoj državi koja je
uvela suvremeno građansko zakonodavstvo, sudbenost, zemljišnik i katastar i time
sigurnost posjeda. Tako je ustanak seljaka 1514. bio ustanak protiv samovolje
feudalaca. Ovdje ponovno osjećamo povlađivanje habsburškoj pravnoj državi. Autor
nabraja kulture koje su se uzgajale u 17. st., pa uređenje urbara u 18. st. Agronomsko
znanje nasljeđuje se od oca na sina i zadovoljava samo mjesne potrebe. Autor ističe
važnost konja. Domaći konj je malen, nije plemenit, ali je jako izdržljiv. Mađari su
donijeli sobom konja i rogatu marvu kad su se doselili. Autor time posredno priznaje
da su bili stočari, a ne poljodjelci. Mađarski konj izvozio se u srednjem vijeku, ali su
vitezovi uvozili veće i jače konje. Rogata marva izvozila se preko Bakra, ali tek poslije
Mohača. Tu autor zamjećuje potrebu Mađarske za morem. U 18. st. pojavljuje se
merino ovca u Mađarskoj, a Josip II. potiče proizvodnju vune. God. 1715. osniva se
državna ergela. Mađarsko poljodjelstvo trpi od stalnog manjka radne snage zbog
slabe napučenosti. God. 1797. grof Festetics György osniva u Mađarskoj prvu
agronomsku školu u Europi. Autor ne spominje vrlo napredno nizozemsko
poljodjelstvo u 16. st. i dalje, ali prikazuje napredak mađarskog poljodjelstva, izvoz
vune i grofa Széchenyi Istvána koji je osnovao poljodjelsku udrugu. Na tom polju
djelatan je i palatin nadvojvoda Josef. Autor ne opaža da je ovaj napredak
poljodjelstva djelo Marije Terezije koja je lišila plemstvo povlastica u vojsci pa su se
velikaši povukli na svoje posjede i brinuli se o unapređenju poljodjelstva i to je bio
prvi korak prema ustroju suvremenih nacija u Carevini. Tada je ojačala trgovina
svinjama koju su vodili Srbi. Kmetstvo je ukinuto 1848., sve je više škola za
poljodjelce, počinju se kupovati strojevi, vlada planira razvitak poljodjelstva. Autor
ovim slijedi shvaćanja srednjoeuropskog neomerkantilizma toga doba vezanog s
nacionalnom ekonomijom, gospodarskom autarkijom, državnim činovništvom i
planskim razvitkom nižih slojeva naroda, ali nije uočio sve teži položaj seljaštva.53
Autor nadalje ističe važnost šuma u poljodjelstvu osobito zbog ljetne ispaše stoke,
opisao je kako žive i obrađuju zemlju pojedine etničke skupine i kakvu stoku imaju,
53
Friedrich Lütge, Deutsche Sozial- und Wirtschaftsgeschichte, Berlin-Göttingen-Heidelberg, 1952. str. 37.
143
VDG JAHRBUCH 2003
pa kako izgledaju njihova sela. Tu i tamo spomenuo je zemljišni maloposjed pa
državnu intervenciju na selu, osnivanje udruga poljodjelaca. Život na selu idilizirao je
što je bilo često i u književnosti toga doba.54Autor opisuje seljaka i njegovu
privrženost zemlji.
Potom autor prelazi na opis podneblja koje nije baš posve u prilog poljodjelstvu
jer je zimi odviše oborina, a ljeti vladaju suše. Poljodjelstvo napreduje, ali je
mjestimično još nazadno, ponegdje se nađe još tropoljni sustav s ugarom, nedostaje
gnoja. U boljem položaju je veleposjed koji može nabaviti strojeve. To je velikaški
veleposjed. Važne kulture su lan i duhan, pa šećerna repa. Ističe važnost poboljšanja
rase konja, ali razne etničke skupine imaju različite rase konja.
Prilog o vinogradarstvu napisao je Stefan Molnár (Der Weinbau, str. 451-464.).
Mađarska je onda u proizvodnji vina zauzimala treće mjesto u Europi. Lozu su
donijeli Rimljani, a onda talijanski misionari poslije seobe naroda. Vinograde su
uništili Mongoli. Kad su oni otišli, Béla IV. doveo je talijanske naseljenike da uzgajaju
lozu. Na njih podsjećaju još neki toponimi. I Matija Korvin promicao je
vinogradarstvo. Autor je opisao sorte vina, postupak proizvodnje od berbe do
podruma, aromu pojedinih vina, vinska područja i napokon trgovinu vinom.
Isti autor opisao je s Kolomanom Törsom i povrtlarstvo (Gartenbau , str. 464-475.).
Ovdje autor počinje s Rimljanima koji su kulturu donijeli s poljodjelstvom. Mađare su
u srednjem vijeku povrtlarstvu naučili benediktinci, premostrancensi i cisterciti, tako
da su oni postali sjedilačkim narodima. Tek ovdje se vidi da su Mađari u početku bili
pljačkaši zato što su bili stočari, a kasnije su postali poljodjelci. Monasi su uzgajali
vrtove i tako je nastao pojam pomarium i hortus. U vrtovima se uzgajaju osobito
sočivice. Kasnije se razvija i pojam perivoja i to osobito za vladavine kuće Anjou koja
slijedi talijanski ukus. Matija Korvin uzgaja voćnjake i ima voliPre (to bi hrvatski bilo
otprilike ptičarnik), čak Orangerie, pa se ti običaji šire među velikašima. Mnoge vrste
voća donijeli su križari. Velikaši sada okružuju svoje dvorce perivojima, a i seljaci sade
gredice sa cvijećem. Taj razvitak prekidaju Osmani. Béla IV. ih je obdarivao. U 14. st.
razvija se kultura oraha i Mađarska dolazi na glas jedne od najplodnijih zemalja u
Europi. Autor završava ovaj prikaz povijesti povrtlarstva prikazom najznatnijih
kultura voća u Mađarskoj.
Albert Bedö napisao je prilog o šumarstvu (Forstwirtshaft, str. 475-492). Istaknuo je
uvodno da mađarske šume idu od četinarskih šuma u Karpatima do lovorovih i
kestenovih lugova na jadranskoj obali što nam kaže kolika je bila potreba za morem u
mađarskoj nacionalnoj svijesti. Spomenuo je i hrvatske šume hrasta u Slavoniji. Onda
je opisao lovački dvorac prijestolonasljednika Rudolfa u Máramarosu na ušću rijeke
Erdiésvölgy. Šume je podijelio u pet skupina, to su četinarske šume u visokom gorju
na sjeveru, šume na istoku, a to je polovica svih mađarskih šuma, šume između
Dunava i Tise. One su dosta iskrčene, a nalaze se u ravnici koja je na proljeće
poplavljena, neke šume izrasle su na pješčarama. Slijede šume između Dunava i
54
U hrvatskoj književnosti to su mnoga djela Ksavera Šandora Gjalskog, pa Eugenija Marković, Koja li je prava madona?, Josip
Kozarac, potom djela Ivana Turgenjeva, Raymonda u poljskoj književnosti i dr.
144
VDG JAHRBUCH 2003
Drave koje su dosta iskrčene i napokon slavonske šume i jadranski krš. Jedan od
problema šumarstva su još uvijek neuređena vlasnička prava, ali ipak iskorištavanje
šuma odvija se unutar zakonskih odredbi. Poslije 1850. siječe se odviše. Drvo se na
sjeveru prevozi rijekama. U Schemnitzu postoji već 80 godina Šumarska akademija.
Šumama upravlja Ministarstvo poljodjelstva, a u Hrvatskoj hrvatska zemaljska vlada.
O mađarskoj industriji napisao je prilog Karl Keleti (Die Industrie, str. 492-513).
On je počeo sa obrtima talijanske renesanse koji su imali odraza u Mađarskoj, do
dolaska Osmana koji su spriječili da Mađarska sudjeluje u industrijskom razvitku
zapadne Europe. U preporodu je vodstvo i inicijativu u industrijalizaciji preuzeo grof
Széchenyi István i to osobito u onim industrijskim granama koje su vezane uz
poljodjelstvo što odgovara fiziokratskom nauku.55On je pobuđivao mlinarstvo,
osnivanje mlinarskog dioničkog društva, tvornice šećera, žeste, svilarstvo. Onda je
počeo carinski rat s vladama austrijskih zemalja koji se zaoštrio za Josipa II. Poslije
toga počela se razvijati proizvodnja sukna, papira, rudarstvo, visoke peći,
montanistika, proizvodnja ugljena i potaše, piva. Razvijaju se industrijski gradovi u
koji seli radna snaga i Mađarska postaje ravna industrijskoj Europi. Autoru je osobito
važno da se inojezično pučanstvo koje dolazi u gradove asimilira, ti doseljenici uče
lijepi mađarski jezik i postaju odani građani domovine. To odražava nazor da su
samo ljudi mađarskog jezika pravi građani zemlje. Nacija se, tako autor, razvija
materijalno, ali i moralno i duhovno se oplemenjuje. Sad autor spominje
konkurenciju, koja je bila strana neomerkantilizmu, neprijateljsku carinsku politiku
mnogih država i visoke poreze i napokon filokseru. On opisuje sve industrijske grane
i industrijska učilišta. Tako nastaje pojam Mađarske kao zatvorene suvremene
europske države-nacije koja živi u konkurenciji s ostalim državama i te države se
međusobno mrze i zavide si.
Béla Lukács opisao je promet (Die Verkehrsanstalten, str. 513-528.). Prometni sustav
nije dovršen, ali je ustrojen prema potrebama domaće i svjetske trgovine, a to je
osobito riječna plovidba na melioriranim rijekama, izgrađena riječka luka, regulacija
Željeznih vrata na Dunavu za koju je Carevina dobila europski mandat i željeznička
mreža, potom razvitak pošte i telegrafa. Kroz Mađarsku prolaze važni međunarodni
putovi kojima su ranije prolazile vojske, a sada prolazi međunarodna trgovina između
Istoka i Zapada. Prometnice su se sporo razvijale do 1848. do tada je gotovo sve što je
sagrađeno bila Luizijanska cesta do Rijeke. Sabor se 1790./91. i 1825. bavio se
pitanjima prometa i regulacije Tise, mosta između Pešte i Budima, riječnim
parobrodarstvom. Prvi parobrod zaplovio je Dunavom 1830. Željeznicama se bavio
Sabor 1836. pa su planirane pruge do Jadrana i Beča, pa do Klausenburga (Cluja),
Osijeka i Krakowa. Autor je posve zaobišao činjenicu da je centralizirana mađarska
željeznička mreža kočila razvitak Hrvatske.56 Međutim, u ovoj zbirci izbjegavali su se
problemi i polemički tonovi. Autor je nastavio da željeznica otkriva ljepotu mađarske
prirode i pogoduje razvitku turizma. On nije uočio da se nešto slično dogodilo u
55
56
Ivan Pederin, Fiziokratski pokret u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 10(1984.) br. 1-2, str. 167-203.
O tome je Robert William Seton Watson (Scotus Viator) napisao čitavo poglavlje u knjizi Die Südslavische Frage im Habsburger
Reiche, Aus dem Englischen, Berlin, 1913. To je poglavlje XIII.
145
VDG JAHRBUCH 2003
Engleskoj i drugim europskim državama u 18. st. kad je inženjer MacAdam počeo
graditi ceste koje su književnosti otkrile prirodu, krajolik i pridonijele stvaranju
suvremene nacionalne svijesti.
Prema autoru, prometna mreža služi narodno-gospodarskim i financijskim
interesima nacije, a tu mrežu bilo je moguće jače izgrađivati tek poslije 1868. kad su
se stvorili politički i upravni uvjeti za njezinu izgradnju.
Ovaj autor je napisao i prilog o trgovini i industriji u Budimpešti (Industrie und
Handel in Budapest, str. 467-496.) u III. svesku ove zbirke. On je odmah u početku
uočio da industrija pogoršava uvjete života u gradu, a onda je nastavio da je
Budimpešta političko središte zemlje, ali ujedno i središte trgovine i industrije,
napredni bogati grad pun stvaralačke energije. Opisao je mlinove na Dunavu koji se
tamo grade već u 13. st. pa razvitak zanata i cehova. Centralizirana željeznička mreža
napravila je Budimpeštu pravim središtem zemlje i razvila trgovački duh. Ovdje se
vidi što to znači imati državu u svojim rukama i koliko je to značilo što je Hrvati nisu
imali u dovoljnoj mjeri. Autor je nastavio s nabrajanjem visine poreza koje plaća
Budimpešta, brojem ljudi (i žena) koje zapošljava, brojem banaka i poduzeća,
nezavisnih poduzetnika itd. On je priznao da Mađarska zaostaje za Zapadom u
industrijskom razvitku, ali da postoje tipične mađarske industrije kao mlinska
industrija, pa je mađarsko brašno priznato posvuda u svijetu, iako je konkurencija
američkog, ruskog i istočno-indijskog žita sve jača, a neka tržišta zaštićuju se
carinama. Opisao je važne gospodarske grane, to je tov stoke, proizvodnja i
rafiniranje žeste, strojarstvo, proizvodnja električnih strojeva i uređaja koja je
proizvela opremu za rasvjetu Mletaka, Karlsbada, Monaca, Carskoga sela i Sofije, čak
i nekih gradova u Braziliji. Naveo je potom prehrambenu industriju, proizvodnju
knjiga. Sve je napredovalo i autor je postupno prelazio u hvastanje države koja je
bdjela nad ovim industrijskim razvitkom. Budimpešta ima ulogu trgovačkog
posrednika između Istoka i Zapada i opremljena je svime što trgovina treba. Nabrojio
je institute i udruge za promicanje trgovine i industrije, skladišta, izvoz u Srbiju,
Rumunjsku i Bugarsku, bosansku trgovinu šljivama koja ide preko Budimpešte,
trgovinu svinjama, vunom itd. Dunav je jedna od najvažnijih prometnica Europe, a
autor ga je opisao kao mađarsko vlasništvo. Električni tramvaj spomenuo je kao
jedno od najsjajnijih dostignuća znanstvenog istraživanja, a tako i telefon. Posvuda
vidimo autorovo povjerenje u rad, znanje i napredak što je moguće jedino u
ustavnom uređenju. Autor završava gotovo himničkom pohvalom ustavnosti.
Ludwig Ilosway opisao je budimpeštanske kupke i mineralne vode (Die
Mineralwässer und Bäder, str.597-512.). Izvor sa sumpornim magnesiumom i
natrijumom slučajno je otkriven 1852. i to otkriće odigralo je ulogu u razvitku kupki
u suvremenoj Mađarskoj. Međutim i Osmani su 1570. imali kupke o čemu svjedoči
jedan natpis.
Ovaj prilog ima cilj da pokaže da je Budimpešta mjesto bogatstva koje čovjeku
pruža sve što on može poželjeti. Autor nije dodao da je to moguće samo čovjeku koji
ima novaca pa tako u ovoj zbirci uopće nedostaju opisi bijede radništva u gradovima,
seljaštva u prenapučenim selima. Sama zbirka zamišljena je kao ogled austrijskog
146
VDG JAHRBUCH 2003
naprednjaštva i u tom pogledu ona je anakronična jer se Carevina nalazila na pragu
svog raspada, a europski su velegradovi već postali poprišta žestokih sukoba skupina
ljudi koji su imali sve manje zajedničkoga i grad su sve manje osjećali svojom
domovinom.
Mi moramo opaziti da se u ovoj povijesti Mađarske kao suvremene nacije nastale
iz jozefinizma jako ističu baš velikaši kakvi su bili grofovi Széchenyi otac i sin, a
velikaši kasnije živo sudjeluju u razvitku poljodjelstva i u kapitalizma svojim
kapitalom pa bar u 19. st. teško možemo govoriti o građanstvu kao klasi koja je
potisnula ili pobijedila feudalizam i uvela novo doba. Feudalcima je mnogo veći
neprijatelj bilo suvremeno obiteljsko zakonodavstvo koje je dokrajčilo feudalni brak s
priležnicama. Po tom starom feudalnom braku priležnice je mogao imati tko je imao
novaca da im kasnije dade miraz i uda ih. Prema starom feudalnom pravu čovjek je
mogao ozakoniti svoju izvanbračnu djecu.57 To je značilo da je neki plemić, ako nije
imao djece od žene ili ako mu je žena rodila samo žensku djecu mogao ozakoniti
jednog ili više od svoje izvanbračne djece i dobiti u njima nasljednike. Na taj način su
feudalni rodovi preživjeli stoljeća. Suvremeno bračno zakonodavstvo posve je
isključilo priležnice i žigosalo izvanbračnu djecu pa su feudalni rodovi počeli brzo
izumirati.
Mađarska nacija uključuje u sebe unitet, sve djelatnosti moraju se integrirati u
naciju, država je nacionalna, ona je svemoćna u odnosu na građanina. Rasa i
porijeklo igraju nesumnjivu ulogu u mađarskoj naciji pa je važno da se mađarske
lubanje razlikuju od svih ostalih, važno je da su Mađari osvajačka rasa, ali se s druge
strane od manjina očekuje da nauče mađarski i time postanu Mađari.58 Nacionalnost
znači velik broj individua iz srednjih i nižih klasa vezanih uz vodeću skupinu. Često
plemstvo stekne neki mandat da vodi naciju kao britansko plemstvo ili njemačko pod
Bismarckom.59 I u Mađarskoj je plemstvo steklo takav mandat i vodilo naciju. Nacija
se sada pojavljuje kao socijalno tkivo sastavljeno od velikaša i financijskih vrhova za
kojima slijede ljudi sa sveučilišnim obrazovanjem, ali bez novaca koji vode
gospodarstvo i državni aparat, za njima slijede obrtnici, mali trgovčići i poduzetnici,
radnici i napokon sudbeno kažnjavani ljudi, prostitutke, izvanbračna djeca i sl. U
drugoj polovici 20. st. skinuta je stigma s izvanbračne djece, ali ne i s kažnjavanih
ljudi. Slika Mađarske u ovoj zbirci izbjegla je zaći u ove probleme pa vidi naciju
sastavljenu od velikaša, odnosno obrazovanih i seljaka, ali najveći i najbolji Mađari su
grof Széchenyi otac i sin. Ali ona vidi naciju sastavljenu od Mađara i manjina od kojih
su neke gotovo prezrene kao Slovaci i Rumunji.60
57
58
59
60
Ivan Pederin, Woman’s Honour in the Tragedies of Lessing and Schiller and the Sexual Manners in XIXthCentury, Acta
Histriae, IX(2000.) str.69-76.
To su oznake nacije prema Boydu C. Shaferu, Nationalism, Myth and Reality, New York, 1955. str. 29-36,168.
Karl W. Deutsch, Nationalism and Social Communication, An Inquiry into the Foundations of Nationality, Cambridge, Mass.,
61972. str. 102.
Ovdje svakako valja spomenuti Spiridona Gopčevića, Oesterreichs Untergang – die Folge von Franz Josefs Missregierung,
Berlin, 1920. pisao je kako Mađari preziru Slovake i kažu: Tot ember nem ember – Slovak nije čovjek. str.53.
147
VDG JAHRBUCH 2003
Die Stephanskrone in der Sammlung
Die Österreichisch-Ungarische Monarchie in Wort und Bild
Diese Sammlung wurde vom Kronprinzen Erzherzog Rudolf angeregt und erschien
in der Zeitspanne von 1886. bis 1902. In den 25 Bänden dieser Publikation wurden die
Länder der Monarchie, ihre Geschichte, Wirtschaft und Kultur dargestellt. In diesem
Sinne ist diese schon vergessene Sammlung bis heute nicht überholt. Das was sich
Geschichte Österreichs nennt sind Bücher über die Geschichte des Hofes, seiner
Kriege und seiner Politik. Dort erfährt man sehr wenig oder gar nichts über Länder wir
Tirol, die Bukowina, Bosnien oder Kroatien, bzw. man kann höchstens erfahren wann
diese Länder erworben wurden, wann wurden sie den Habsburgern von der Osmanen
entrissen, bzw. wann wurden diese aus diesen Ländern vertrieben, man erfährt über
die pragmatica sanctio, den Erbfolgekrieg usw.
Die Bänder über die Stephanskrone beginnen mit der Urgeschichte, als diese
Länder noch nicht von Ungarn bewohnt wurden. Die Völkerwanderung wird als
Heldenzeit der Nation beschrieben, wobei Hunnen und Awaren als Ungarn
empfunden werden, obgleich sie nicht ungarisch Sprachen. Nationale Energie wird
in den Raubzügen der Ungarn im frühen Mittelalter gesucht. Dann wird die Zeit der
Herzöge und der Könige als Zeit der Entfaltung des Reiches beschrieben. Um diese
Zeit kamen deutsche Siedler ins Land und es entwickeln sich Städte, in denen
Deutsche das maßgebliche Element darstellen. Deutsche sind Handwerker, sie
bringen die Gotik ins Land. Es folgt die Beschreibung der feudalen Anarchie, der
osmanischen Eroberung beschrieben, dann die Reliquiae reliquiarum olim inclyti
Regni, Siebenbürgen als Vasallenfürstentum der Osmanen, die Opposition gegen die
Habsburger. Über das Leben des Landes unter Osmanischer Hoheit wissen die
Autoren kaum etwas.
Dann wird das kaiserliche Heer beschrieben, ein deutsches Heer, das die
Osmanen aus Buda vertreibt und nun beginnt die Rekonstruktion der
Stephanskrone, das entstehen Ungarns als moderne Nation mit Museen, der
Akademie, den Universitäten und der modernen Verwaltung. Hier mag es auffallen,
dass Budapest noch um die Mitte des Jahrhunderts eine überwiegend deutsche Stadt
war, aber viele Deutsche waren Mosaischen Gesetzes. Sie waren aber trotzdem
Deutsche und während der Befreiung des Landes kamen ins Land neue deutsche
Siedler aber zum größten Teil als Landbevölkerung. Das moderne Ungarn ist ein
zentralistischer Nationalstaat, der Minderheiten assimilieren will und diese, das sind
Rumänen, Serben und Slovaken sind meistens unterentwickelt, nicht die Serben, die
im Budapester Stadtviertel Taban wohnen und dort Schulen und
Kulturgesellschaften gründen. Diese Serben wanderten aber bald nach Südungarn
aus. Deutsche sind sehr zahlreich, aber ihre Zahl wird nirgends angegeben. Sie
gehören zu den hochentwickelten Bevölkerungsteilen, aber man weiß nichts von
ihren Forderungen nach eigenen nationalen Einrichtungen und schon gar nichts
über ihren territorialen Separatismus, obschon diese Leute überall, wo sie kommen,
den Fortschritt in Gang bringen.
148
VDG JAHRBUCH 2003
Über die schmerzvollste Frage der modernen ungarischen Geschichte – Kroatien
- schweigt man sich zur Gänze aus. Das Grundproblem der Rekonstruktion der
Stephanskrone war die Frage, ob Kroatien eine pars adnexa oder ein regnum socium
sei. Die Frage wurde 1867/1868. gelöst und Kroatien wurde als Königreich mit
begrenzter Souveränität anerkannt. (Auch Ungarn hatte eine etwas größere, aber
doch begrenzte Souveränität, die volle Souveränität gebührte nur die Krone.) In
dieser Publikation wird Kroatien mal Königreich, mal (oder viel öfter) als Nebenland
erwähnt. Kroatien erhielt dann einen besonderen Band. Dazu noch war Kroatien das
einzige Land der Stephanskrone, in dem ungarisch nicht Amtssprache war. Bei der
Beschreibung Krönungszeremonie in Buda, als sich Franz Joseph zum ungarischen
König krönen ließ, konnte nicht verschwiegen werden, dass der kroatische Ban den
Reichsapfel trug.
149
VDG JAHRBUCH 2003
Suzana LEČEK
Folksdojčeri i Hrvatska (republikanska)
seljačka stranka
1918.-1941.
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji, državi s neriješenim
nacionalnim pitanjem i nepomirljivo suprotstavljenim koncepcijama o tome kako
urediti međusobne odnose (napose Beograd – Zagreb), njemačka manjina, uza sve
želje nije mogla ostati po strani od političkih borbi. Nakon uvođenja općeg prava
glasa (za muškarce) činjenica da je imala značajan udio upravo u krajevima s
miješanim stanovništvom, učinila je od njih važan, a na lokalnim izborima i presudan
dio glasačkog tijela. Njihovu su političku podršku željeli i Hrvati i Srbi, pa Nijemcima
– iako mnogima nerado - nije ostajalo drugo nego na kraju izabrati stranu. Koliko je
Nijemaca bilo uz koga teško je reći. Iako su kao manjina u pravilu bili lojalni
vladajućim strankama (a to su redovito bile srbijanske stranke), gaženje njihovih
prava kao narodnosne skupine približavalo ih je oporbi. Tako se procjenjuje da je
većina njemačkih glasača već na izborima 1925. godine bila uz Hrvatsku
republikansku seljačku stranku (HRSS).1 Tijekom diktature simpatije za beogradski
režim nisu porasle. Promjene su se mogle zapaziti tek jačanjem utjecaja Trećeg
Reicha od sredine 1930-ih, što je dovelo do drugačijeg izjašnjavanja na izborima.
Procjenjuje se da je na izborima 1938. za Stojadinovića glasovalo 120.000 Nijemaca
upravo radi njegovog približavanja Njemačkoj.2
Poteškoće da se službene njemačke manjinske organizacije pridobije na svoju
stranu, nestale su tek 1939. s osnivanjem Banovine Hrvatske.3 Tada je osnovana i
posebna sekcija Švapsko-njemačkog prosvjetnog saveza (Kulturbunda) za njezino
područje, sa sjedištem u Osijeku. Na čelo je došao Branimir Altgayer.4 Njemu su dane
“odriješene ruke” da u interesu njemačke manjine može raditi “sve moguće kompromise”.
Nijemci su odahnuli nakon sporazuma, nadajući se da je završeno s nesretnim
položajem “između čekića i nakovnja”.5 U stvaranju sporazuma i određivanju položaja
njemačke manjine unutar Banovine, Altgayeru je trebao pomagati evangelički biskup
dr. Philipp Popp, osobni prijatelj bana Šubašića, za kojeg se računalo da bi tako
1
2
3
4
5
Dušan Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji, Ljubljana, 1966., str. 37.
D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 193.
Više u: Nikica Barić, Njemačka manjina u dokumentima banskih vlasti Banovine Hrvatske, 1939.-1941., Časopis za
suvremenu povijest, 34/2002., br. 2, str. 435-470.
Altgayer je od početka 1939. bio član HSS-a, nakon što je izašao iz Jugoslavenske radikalne zajednice čiji je bio gradski vijećnik
u Osijeku. Više o njemu u: Vladimir Geiger, Saslušanje Branimira Altgayera vođe Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj u Upravi državne bezbjednosti za Narodnu Republiku Hrvatsku 1949. godine, Časopis za suvremenu povijest,
31/1999., br. 3, str. 575-638.
Prema Slawonischer Volksbote, D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 223.
151
VDG JAHRBUCH 2003
mogao koristiti “njemačkoj manjinskoj stvari”.6 Ubrzo nakon uspostave Banovine
Hrvatske predstavnici njemačke skupine, koje je vodio Altgayer posjetili su njenog
stvarnog poglavara dr. Vladka Mačeka (16.10.1939.). Tom im je prilikom dr. Maček
zajamčio sva prava, samostalnost u kulturi, školstvu i gospodarskom razvoju.
Poslanstvo njemačke skupine predvođeno opet Altgayerom pridružilo se dogodine
čestitarima koji su dolazili u Zagreb uveličati rođendan i imendan dr. Mačeka
(20.7.1940.), a mladi su se u različitim njemačkim nošnjama priključili povorkama
seljaka koje su na taj način potvrđivale političku slogu, prihvaćanje seljačke ideologije
i samosvijest u pogledu vrijednosti seljačke kulture. Prema dnevnom tisku, Maček je
“izrazio osobitu radost” što su proslavi bili nazočni i njemački seljaci, na što je Altgayer
jednako diplomatski uzvratio da su i oni oduševljeni manifestacijom koja je dokaz da
je Maček “jedini i pravi predstavnik hrvatskog naroda”.7 Ban Šubašić je 1940. odobrio
neke zahtjeve Nijemaca oko školstva (olakšano upisivanje djece u manjinske škole,
predviđeno je osnivanje razreda gdje ima najmanje 25-ero djece bilo koje manjine,
pa tako i njemačke), djelovanja Kulturbunda, a otvorena je i njihova prva gimnazija u
Zagrebu.8 Iako je Kulturbund nastojao osigurati dobre odnose i prava djelovanja,
stvarne suradnje s HSS-om ili njezinim organizacijama nije bilo. Nije bilo ni pokušaja
uspostavljanja suradnje između društava koja su imala sličan program. Prema
upitniku Odjela za prosvjetu Banske vlade Banovine Hrvatske o kulturnim društvima
u pojedinim mjestima, na upit o suradnji s drugim društvima kulturno-prosvjetna
organizacija HSS-a Seljačka sloga u pravilu je odgovarala da surađuje s drugim
ograncima, središnjicom u Zagrebu, Gospodarskom slogom ili Seljačkom zaštitom, a
mjesne skupine Kulturbunda samo sa svojom središnjicom u Novom Sadu.9 Iako istog
ili sličnog programa, često u susjednim selima, obje su organizacije nastavile djelovati
unutar svog naroda.
Uspostaviti dobre odnose nije bilo sasvim lako jer HSS nije uživao pune simpatije
(ne)službene Njemačke. Najbolje to pokazuje izvješće jednog njemačkog novinara o
intervjuu s Mačekom u kolovozu 1940. godine. U prepričanom razgovoru novinar
opisuje da je osjetio nevoljkost kada su došli na temu njemačke manjine, koja je radi
svojih interesa pretežno stajala uz beogradske režime. Novinar je u Mačekovom
obećanju prava manjinama vidio samo prikrivenu nadu da će pridobiti Nijemce za
hrvatstvo, navodeći da je ovaj ponosan što su oko Osijeka cijela sela kroatizirana.
Sposobnost asimilacije navodno je Maček istakao kao hrvatsku prednost nad Srbima
(novinar dalje konstruira kako Maček ustvari želi Hrvatsku od Gorice do Erdelja i od
Maribora do Kotora, pri čemu bi sve Slovence, Mađare, Nijemce i Srbe Radićeva
stranka ujedinila na temelju zajedničkih seljačkih interesa). Naveo je da je Maček
ipak protiv preseljavanja Nijemaca.10
6
7
8
9
10
HDA, Grupa XI, br. 2880.
Hrvatski dnevnik, 5/1940., br. 1519 (23.7.1940.), str. 5.; «Sie werden kein Grund zur Klage haben», Der Donauschwabe,
1964., br. 29 (19.7.1964.), str. 4.
D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 223.
HDA, Banska vlada Banovine Hrvatske, Odjel za prosvjetu, Kulturna društva, kut. 6, 7.
Izvješće neimenovanog novinara o intervjuu s dr. Mačkom 10.8.1940. Jugoslawien und das Dritte Reich. Eine dokumentierte
Geschichte der deutsch-jugoslawischen Beziehungen von 1933 bis 1945, Stuttgart, 1969., str. 300.
152
VDG JAHRBUCH 2003
Iako je novinar tumačio HSS-ovsku politiku iz svog stanovišta (po kojem je
asimilacija bila najveće zlo), svakako je problem odnosa Nijemaca i HSS-a bio vrlo
osjetljiv. Sa strane HSS-a sve je izgledalo jednostavno: Nijemci žive u Hrvatskoj i
trebaju stajati uz hrvatski narod u njegovoj pravednoj borbi za svoja prava, koja su
istovremeno bili spremni jamčiti drugima. Za Nijemce je izbor bio znatno složeniji.
Mnogi bi najradije ostali izvan političke borbe, koja se njih nije trebala ticati, ali
prilike im to nisu dopuštale. Ostajao je izbor ili surađivati s vladajućim režimom kako
bi se izborio bolji položaj za njemačku skupinu ili stati uz oporbenu HSS. Svi izvori
upućuju na to da je unutar njemačke skupine došlo do političkog rascjepa, koji je – ne
baš uspješno – pokušala prevladati nacistička promidžba i homogenizacija tijekom
1930-ih godina.
Među Nijemcima – vjerojatno onima koje se može nazvati pohrvaćenima –
nalazimo članove i simpatizere seljačkog pokreta tijekom cijelog međuratnog
razdoblja. Sudjelovali su u njenom političkom djelovanju, širili njezino članstvo
među svojim sunarodnjacima, trpjeli progone, a neki dolazili i na istaknutije
stranačke dužnosti.
H(R)SS je još u ranim 1920-im godinama ustrajno pokušavala privući Nijemce (i
druge narodnosti) i pomoći prevladati međusobno nepovjerenje, koje su pomogle
stvarati stare suprotnosti i stranke u Austro-Ugarskoj monarhiji. Kraće vrijeme
izdavali su i novine na njemačkom jeziku (Freies Heim), a u govorima i susretima
uporno su zagovarali slogu.11 Nevjerojatnim marom obilazili su ne samo hrvatskim
krajevima, jer je većini seljaštva ipak još bila bliža živa riječ i osobni kontakt. U tom je
smislu upravo programski govor Stjepana Radića u Vukovaru na Novu Godinu 1926.,
u kojem je isticao sve dobro što su njemački i mađarski doseljenici učinili i pozivao
okupljene da na drugi i novi način gledaju na njihovu prisutnost u Hrvatskoj. Treba,
naglasio je Radić, biti sretan što su došli ovamo, jer su ti “naši Nijemci i Mađari pošteni i
radini seljaci, obrtnici i trgovci” koji samo pomažu u gospodarskom razvoju.12 O
hrvatsko-njemačko-mađarskoj narodnoj i seljačkoj slozi govorio je u siječnju 1926. još
i u Subotici, a u svibnju iste godine u Staroj Pazovi i Somboru, ističući međusobno
poštivanje, naglašavao je jednaka prava i zajedničke seljačke (znači staleške) interese.
Skupštinu HSS-a u Somboru u stranci su ocijenili posebno važnom, jer se moglo “prvi
put jasno vidjeti da se mađarski i njemački seljaci u stotinama pridružuju javno seljačkom
pokretu”.13
Određen broj Nijemaca vrlo je brzo program HSS-a prepoznao kao sebi najbliži.
Iz izvora za 1920-te koji su nam sačuvani možemo doznati tek za pojedinačne
slučajeve, ali oni nam ipak pružaju sliku kako se širio utjecaj i privrženost politici
HSS-a. Jedan od HSS-ovaca s njemačkim imenom koji je razmjerno rano na dosta
11
12
13
S. Leček, “Freies Heim” – Hrvatska republikanska seljačka stranka i Folksdojčeri, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice –
VDG Jahrbuch, 2002., str. 201-220.
S. Radić, Seljačka politika od Dunava do sinjeg mora, Dom, 2(20)/1926., br. 1 (6.1.1926.), str. 2-3; S. Radić, Trostruko
jedinstvo naše Vojvodine, Dom, 2(20)/1926., br. 2 (13.1.1926.), str. 1-2; Isti, Srijem, Banat i Bačka, tri srca seljačka…, Dom,
2(20)/1926., br. 3 (20.1.1926), str. 1-2; Deutsches Wort. Njemačka riječ, 22/23, 1996., str. 39.
S. Radić, Srijem, Banat, Bačka – jedna su duša seljačka, Dom, 2(20)/1926., br. 21 (26.5.1926.), str. 1-4; Dom, 2(20)/1926.,
br. 23 (9.6.1926.), str. 1-2.
153
VDG JAHRBUCH 2003
bučan način izrazio svoje jake simpatije za seljački pokret bio je Antun Berger. On se
na HSS-ovskom skupu u Kutjevu 12.10.1924. potukao s mladićem koji nije htio
skinuti kapu dok se svirala “Lijepa naša”. S prvih se udaraca prešlo na oružje. U
izvješću se spominju revolver i nož, trojica ranjenih (i Berger je bio među njima, dok
se mladić s kapom sretno izvukao), a incident je prerastao u veći sukob kada je veća
grupa razljućenih radićevaca kamenjem napala srpske kuće.14
Dosta se njemačkih imena spominje u prijavama za krivično djelo uvrede kralja,
jedno od najčešćih krivičnih djela, radi kojeg su stotine imale priliku prosjediti koji
tjedan u zatvoru. Jedan od prvih (barem prema sačuvanim izvorima) bio je Adolf
Cajbert koji je u rujnu 1923. kažnjen s 14 dana zatvora jer je psovao kralja i govorio
da država ništa ne vrijedi i da će ju “Radić preokrenuti”.15 Broj im se znatno povećao
tijekom diktature. Za većinu se ne može reći niti utvrditi da su bili radićevci, ali
svakako su radi svog teškog položaja često dosta sočno psovali kralja i cijelu
kraljevsku obitelj. Možda su, ako ništa drugo, na izborima glas davali HSS-u. Svakako
nakon 14 dana zatvora za riječi izrečene u pijanstvu, ogorčenju radi teškog života u
velikoj gospodarskoj krizi ili u svađi, nisu postali oduševljeni pristalice dvorskih
stranaka.16
Interesantniji su nam ipak progoni onih za koje se zna da su bili članovi HSS-a.
Među uglednijima je svakako bio đakovački odvjetnik dr. Miroslav Ašperger, čije se
ime nakon uvođenja šestosiječanjske diktature našlo kao sedmo na listi osoba koje su
bile povjerenici raspuštene HSS i na koje je trebalo posebno paziti (lista je inače
dostavljena na najviše tijelo - Ministarstvu unutrašnjih poslova, a ono je prema njoj
naredilo daljnje postupke podređenim tijelima). Za Ašpergera se u izvješću iz 1929.
kaže da je “intelektualni i faktični vođa” bivše HSS, da je u radu bio “svagdje na prvom
mjestu”, djelatan u Hrvatskom sokolu, “notoran i nepomirljiv protivnik svih bivših vladinih
režima, napose sadašnjeg stanja u našoj Kraljevini”. U pretresu 22.10.1929. nije bilo
pronađeno ništa što bi ga moglo optužiti (samo glasila HSS-a - jedna Božićnica i šest
brojeva Narodnog vala), ali se njegov rad i dalje “diskretno i stalno” nadzirao.17
Trzavice, razilaženja ili otpad od HSS-a nije ostao rezerviran samo za Hrvate. I
među njemačkim članovima nalazimo sve ono što su prolazili i ostali. Neki su tako,
poput bivšeg zastupnika HSS-a Rikarda Kreuzera iz Daruvara, prešli na stranu kralja.
Primivši dužnost banskog vijećnika, Kreuzer je 9.11.1930. sazvao poljoprivrednu
14
15
16
17
HDA, Grupa XXI., br. 829.
Johan Capl opsovao je kralja u svađi s ocem (16.11.1930). HDA, Grupa XXI., br. 1993; Hinko Wein, ribar iz Osijeka, na
njemačkom je jeziku, pijan i ogorčen radi života i dugova, potkraj 1930. psovao kralja u nekoj gostioni. HDA, Grupa XXI., br.
1997. Šmit Antun u svađi sa bivšim srpskim vojnikom opsovao je kralja i vojsku (u veljači 1933.) i dobio za svaki slučaj 8 dana,
jer nije bilo svjedoka je li psovao njih ili sugovornika. HDA, Grupa XXI., br. 3298.Verhas Josip sa prijateljem Kolomanom
Plecom u noći 4.-5.7.1932. u pijanstvu je oštetio državni grb u parku (složen od zelenila i kamenčića). Kažnjeni su s 14 dana
zatvora, a Verhas si je upropastio priliku za posao u poreznoj upravi. HDA, Grupa XXI., br. 2918.
HDA, Grupa VIc, br. 255. Priložen je i spisak «lica koja fingiraju kao poverenici raspuštene Hrvatske Seljačke Stranke»: 1.
Mijo Stuparić (Vidrenjak), 2. Ivan Hajduković (Špišić Bukovica), 3. Franjo Hrust (Brodski Drenovac), 4. Dragan Ket
(Međurić), 5. Petar Klobučar (Gornja Bebrina), 6. Milan Majcan (Donji Miholjac), 7. Ašperger (Đakovo), 8. Andrija Tot
(Slavonski Brod), 9. Ivan Prepelić (Pitomača), 10. Ivan Bošnjaković (Andrijevci), 11. Ljubomir Šestić (Osijek), 12. dr. Tanaj
(Požega), Mato Klovačević (u otpisu đakovačkog kotarskog načelnika stoji Glavačević) (Strizivojna)
154
VDG JAHRBUCH 2003
konferenciju, na kojoj je predstavnike 23 mjesne organizacije bivše HSS pokušao
privoljeti na gospodarski rad i preko toga suradnju s režimom. Naišao je uglavnom
na protivljenje. Većina je šutjela, a vodeće su osobe HSS-a rekle dovoljno. Zastupnik
HSS-a Franjo Domović (a za njim njegov sin i stariji brat) te rođak i zet pokojnog
zastupnika Jure Valečića neizravno su rekli bitno - da Kreuzer nije dobio odobrenje
stranke za suradnju s Beogradom i spomenuli prepreku preko koje niti jedan
radićevac nije želio preći – ubojstvo Radića. Nitko se nije otvoreno suprotstavio
inicijativi ili tvrdnjama o kraljevim najboljim namjerama, ali zid odbijanja bio je više
nego jasan.18
Nasuprot tome, neki su pripadali (ili se tada pridružili) desnoj struji HSS-a i očito
se osjećali dovoljno Hrvatima da nakon uvođenja diktature uspostave veze s ustaškom
emigracijom. Najistaknutiji primjer je svakako grupa uhićena u travnju i srpnju
1930. radi veze s ustašama u Mađarskoj i pokušaja atentata na vlak kojim se
poklonstvena deputacija vozila u Beograd (22.4.1930.). Pokušaj nije nepoznat i o
njemu se do sada već ponešto govorilo u literaturi. Zanimljivo je da izvješće o
uhićenju Andrije Tilmana i drugova, koje se povezalo s Đakovčanima Mijom
Kirchmajerom, Draganom Devčićem, Antunom Budrovcem (a u bijegu su se nalazili
glavni krivci Mijo Seletković, dr. Ante Crvić i Aleksandar Gross) izričito spominje da
su oni uglavnom bili u bivšoj HSS “a ne u nekoj Frankovačkoj stranci”, te da su “igrali
ulogu u bivšem političkom životu”.19 Atentat je pružio izvanrednu priliku režimu da ne
samo zastraši druge drastičnim kaznama, nego i da obračuna s HSS-om i njegovim
organizacijama koje još nisu bile ukinute.20
Proces uhićenima vodio se u Beogradu (1931.).21 Mijo Seletković, Mijo Kirchmajer
i Andrija Tilman osuđeni su na vješanje22, dr. Ante Crvić na 20 godina, Antun
Herman i Ivan Ruškan na 18 godina, Antun Budrovac na 16 godina, Aleksandar
Gross i Ivan Domitrović na 15 godina, Franjo Carević na 8 godina, dr. Željko Klemen i
Luka Stijević na 6 godina, Šimun Mikić i Dragutin Devčić na 2 godine, a Franjo Čanić
je bio oslobođen optužbe.23 Dosuđene su najstrože kazne za razmjerno malu i
nespretnu akciju (kako je primijećeno, članovi skupine “Legije boraca za slobodu i
nezavisnost” bili su “bolji rodoljubi nego konspiratori”24), pa je osuda bila očito sredstvo
zastrašivanja drugih, ne toliko kazna za krivce.
18
19
20
21
22
23
24
Dvomjesečno izvješće iz đakovačkog kotara od 31.8.1930. HDA, Grupa XXI., br. 1821. Uhićen je još i Antun Bošnjaković,
rodom iz Andrijevaca (kao što je bio i objegli Seletković), koji je umro u istražnom zatvoru (vjerojatno podlegavši istražnim
metodama). Dvomjesečno izvješće iz slavonskobrodskog kotara od 30.6.1930. HDA, Grupa XXI., br. 1878.
Mira Kolar-Dimitrijević, Gospodarske i socijalne prilike u Đakovu i Đakovštini od 1929. do 1941. godine, Zbornik muzeja
Đakovštine, 2001., str. 99.
Više o procesu vidjeti u: Grič. Hrvatska korespondencija, Beč, 7.5.1931., str. 3.
Kazne su im kasnije smanjene na doživotne, a radi političkih promjena nisu ih odslužili. Kirchmajer je bio i prvi načelnik Đakova
nakon proglašenja NDH. V. Geiger, Nijemci u Đakovu, str. 142.
Grič. Hrvatska korespondencija, 27.5.1931., str. 1.; Grič. Hrvatska korespondencija, 28.5.1931., str. 2-4.
Neke veze s Pavelićem su imali, iako su na sudskom procesu dosta od priznanja nijekali, jer su bila iznuđena pod teškim
mučenjem. Miron Krešimir Begić, Ustaški pokret 1929-1941. pregled njegove poviesti, Buenos Aires, 1986., str. 163-164;
Veliki proces protiv Hrvata u Beogradu, Hrvatski domobran, Buenos Aires, 2/1931., br. 1 (12.6.1931.), str. 4-5; Atentat nije
izveden o čemu postoje razne varijante. Krizman navodi da je posrijedi slučaj, jer je ispala kapsula s fitiljem, a u Hrvatskom
domobranu prepričana je rasprava sa suda, u kojoj se tvrdilo da je policiji ranije dojavljeno za atentat, pa su pojačane straže uz
155
VDG JAHRBUCH 2003
Još jedan veliki radićevac bio je andrijevački župnik njemačkog imena Ferdo
Gerstner. Za njega su redarstvene vlasti sakupile lijep broj prijava, ali nisu mogle ništa
poduzeti, jer ga je štitio svećenički položaj. Prvo “nedjelo” bila je čestitka dr. Mačeku
za Novu godinu 1933., koju su supotpisali Antun Jovičić (Svilaj) i (Toma?) Balenović
(Garčin). U njoj “sjedinjeni s osjećajima cijelog hrvatskog naroda” žele Mačeku “poslije
ledene zime veselo proljeće”. Kasnija kontrola njihove pošte nije dala rezultata, jer niti su
što primali niti slali, pa se sumnjalo da su u vezi s dr. Mačekom “usmenim putem”.25
Gerstner je usprkos pritiscima nastavio s podržavanjem radićevskog duha, radi čega
je kotarski načelnik konačno ozbiljno zatražio njegov premještaj. Budnom oku
žandarmerije nije promaklo jedno kasnije pismo kojim su ga (neuspješno) pokušali
povezati s dr. Jurjem Krnjevićem i optužiti za nedozvoljene veze s emigracijom. Uz to
je bio okrivljen da je u crkvi u više navrata dao pjevati “Lijepu našu”, ali su svjedoci –
na očaj kotarske uprave bile su to maloljetne djevojke koje su započele pjevati, a koje
nisu mogli kazniti – nijekali da je on o tome išta znao. Jednako su postupili seljaci koji
su po župnikovom nagovoru sakupljali potpise Perkovčana kojima su se javno
izjašnjavaju da nisu članovi JRSD (na listu članova dospjeli su prijevarom “time što im
je rečeno, da se kupe potpisi za izgradnju Perkovačkog doma”). Radi toga je protiv župnika i
sakupljača pokrenut postupak, a za službenika na kojeg je pala sumnja da im je dao
listu članova JRSD tražilo se otpuštanje iz državne službe.26
Jedan slučaj samo rubno dodiruje temu HSS – Nijemci, ali u izuzetno živim
bojama oslikava napetosti u doba diktature i gospodarske krize. Glavni je lik Johan
Stemmer iz Odžaka, uhićen u Brodskom Drenovcu jer je govorio da će se “Jugoslavija
rascepati” i da se od seljaka u Bačkoj teško utjeruje porez (očito aludirajući na otpor) te
da je on hrvatski ministar kojeg trebaju poštivati. Ljudi ga nisu ozbiljno shvatili, ne
samo jer je govorio loše hrvatski, nego jer je hodao u pocijepanoj odjeći i prosio
milostinju. (Da je govorio za slobodnu Hrvatsku svjedoci nisu priznali.) U istrazi se
doznalo da je Stemmer iz Bačke, radio je kao nadničar i radnik na puno mjesta, a
nigdje nije mogao zadržati posao, ozbiljno je bolovao i na kraju postao jedan od
lutalica u doba krize. Branio se da ništa od onoga za što je bio optužen nije rekao,
nego da je samo vračao za zdravlje (slijedi zgodan opis vračanja kosom i žarom u
vodi) i predskazivao budućnost. U tome je izgleda bio prilično sugestivan, ali bilo je i
očito da radi bilo što za hranu i da govori što ljudi žele čuti. Vjerojatno se nadao poslu
ako se prikaže kao radićevac, ali u tome je pretjerao i dobio 30 dana zatvora. Iako je
bilo očito da nije politički izgrednik, a niti ozbiljan svjedok, to što je spomenuo
ilegalni rad prof. Josipa Ivanića (Zagreb) i dr. Martina Šverera (Subotica), koje teško
da je osobno poznavao, policija je shvatila ozbiljno i odmah tražila provjeru.27
Godine 1935. oživjela je politička aktivnost, ali i broj kazni. Jedan od prvih
kažnjenih te godine bio je Antun Tajfar (podrijetlom iz Gruškovca, Ptuj) iz Orljavca
koji je u siječnju odbio upisati se na izborne popise, jer nije želio glasovati. Razočarao
25
26
27
prugu pronašle eksploziv. Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978., str. 71; Veliki proces protiv Hrvata u
Beogradu, Hrvatski domobran, 2/1931., br. 2 (19.6.1931.), str. 5.
HDA, Grupa VIc, br. 489.
156
VDG JAHRBUCH 2003
se još 1921. kada je želio glasovati za Radića, ali je pri izborima bilo prijevara
(svjedoci spominju uhićenja radićevca ili prepune kutije u koje se nije moglo spustiti
kuglica). Grijeh mu nije bila želja za apstinencijom (koja je mogla više škoditi HSS-u)
nego to što je izjavio da je Radić živ da ne bi postojala Jugoslavija.28
Kako su se približavali izbori 1935., rastao je i broj uhićenika. Pred izbore više je
puta kažnjavan Josip Hartl, ravnatelj Hrvatskog lista (novina “čiji je rad zasnovan na
plemensko-separatističkoj bazi”) i Građanske tiskare u Osijeku. Hartl i brijački obrtnik
Antun Hamš održali su predizborni skup na kojem je za HSS istaknuta kandidatura
dr. Hefera i dr. Milana Čaćinovića. Hartl je skup završio povikom “Živila naša hrvatska
domovina” pa je radi takvog ponašanja “kojim se raspiruje i manifestira separatistička i
plemenska netrpeljivost” dobio osam dana zatvora.29 Nakon toga novčano je kažnjen
(300 din) radi “nepovlasnog rasturanja slike Dr. Mačeka” čime je “vršio bez odobrenja
političku agitaciju”. Za slike mu je presuda izrečena 13.4., a već je 15.4.1935. u društvu
kritizirao državu i navodno zaprijetio da ako dr. Andrija Artuković bude osuđen, da
će “pasti glava Kneza Namesnika”. Odmah je uhićen, a predmet je poslan na naviše
mjesto – Državnom sudu za zaštitu države.30
Političke podjele i napetost oko izbora uvukle su se i u seljačku svakodnevnicu.
Kotarskom načelniku u Požegi došla je u svibnju 1935. prijava protiv nekoliko seljaka
iz Mihaljevca koji su raskinuli spregu (zajednički rad sa zapregom) s onima koji su
glasovali za Jeftića. Među optuženima su bili Andrija Hut, Andrija Krip, Mijo Hiber
(Krip je na njemačkom rekao Hiberu da baci u potok Simu Kosanovića s kojim su se
zavadili i s kojim su odbili raditi). Okrivljeni su se branili da su spregu raskinuli radi
“nejednakosti marve i dvostrukih svetaca” što su bili legitimni razlozi za raskid ugovorene
suradnje. Međutim, nadležni su ustanovili da se ipak radilo o izborima i osudili ih na
pet dana zatvora. Presuda je bila blaga ne zato jer su suci ocijenili da se ne radi o
ozbiljnom prekršaju (svjedoci su potvrdili da je prijetnja bacanjem u potok bila šala
jer se Krip pri tom smijao, a Hiber je fizički bio puno slabiji od Kosanovića), nego na
izričitu zamolbu mihaljevačke općine da se problem ne zaoštrava, jer su se “prilike u
mestu već sredile”.31
Nešto više izvora za razdoblje 1937.-38. godine pokazuje da proces pridobivanja
Nijemaca za politiku HSS-a nije bio jednostavan, da se pri uvjeravanju kako trebaju
stati na stranu HSS-a služilo raznim načinima, te da prepreke koje je pri tom trebalo
svladati nisu bile samo na njemačkoj strani.
Izbornoj skupštini HSS-a u vinkovačkom Novom Selu (10.1.1937.) pridana je
očito velika važnost, iako se radilo samo o izborima za općinsko vijeće. Naime,
općinski izbori od 15.11.1936. bili su poništeni i zakazani su novi za 24.1.1937.
Budući da je Novo Selo bilo okruženo hrvatskim selima, jasno je i da je podrška
28
29
30
31
Izvješće od 1.4.1935. HDA, Grupa XXI., br.3991.
S njime je kažnjen i «istaknuti separatista» dr. Ferdo Bošnjaković. Izvješće od 1.5.1935. HDA, Grupa XXI., br. 3990. Prije
toga kažnjen je s 14 dana zatvora u prosincu 1934. radi slanja paketa političkim zatvorenicima u Lepoglavi i Sremskoj
Mitrovici čime je «manifestirao svoje simpatije za navedene osudjenike». Izvješće od 1.1.1935. HDA, Grupa XXI., br. 3991.
157
VDG JAHRBUCH 2003
mjesnom HSS-ovskom vodstvu bila izuzetno odlučna. Na skupštinu su došli narodni
zastupnici Antun Babić (Županja), Živan Kuvedžić (Šid), Sigismund Čajkovac i njegov
zamjenik Adam Jurić iz Privlake, zatim Petar Gvozdić (odvjetnik iz Srijemske
Mitrovice) i ugledni seljački književnik i djelatnik Mihovil Pavlek Miškina. Kotarski
izvjestitelj (bio je to načelnik osobno) komentirao je da su visoki gosti došli “da bi se
domaći element jače impresijonirao”. Skup je otvorio Jurić, a njegove je pozdravne riječi
na njemački prevodio Ludvig Mihel32 (mjesni vođa mačekovaca u Novom Selu).
Čajkovac je govorio na njemačkom naglašavajući da je njihova “sudbina usko vezana za
sudbinu vaše hrvatske seljačke braće”. Sažeto je protumačio temelje seljačke ideologije
(čovječnost, socijalna pravda, nacionalna sloboda) i ciljeve: Hrvatska traži samo svoju
staru autonomiju (Sabor, bana) i kada to postigne onda će i “ljubljena njemačka braća
biti slobodna u slobodnoj Hrvatskoj”. Nijemcima se za pristajanje uz HSS obećavalo sva
prava: “Vi ostanite Nijemci, podržavajte svoj njemački jezik, svoje njemačke običaje, svoju
njemačku kulturu, ali na izborima, koji će se obaviti za 14 dana, glasajte za listu hrvatskog
seljačkog pokreta”. Da im se to isplati dokazivao je i dotadašnjim uspjesima HSS-a
(sajamski pokret Gospodarske sloge, pomoć Hrvatskog radničkog saveza radnicima).
Drugi su govornici isticali zajedničku graničarsku prošlost (Babić) i uvjeravali
slušatelje da su Nijemci i drugdje uz HSS (Kuvedžić). Zanimljiv je mali incident koji
se dogodio i koji svjedoči o teškoj odluci i podijeljenim osjećajima Nijemaca. U
jednom je trenutku jedan od govornika, Paul Kühn, dodirnuo zabranjeno i – kako
stoji u izvješću – “valjao je drvlje i kamenje protiv Krafta, Mesera, Täubela, vođe Nijemaca u
Kraljevini, koji da su se prodali režimu, obogatili se, a svoje ljude upropastili”. Reakcija
članova Kulturbunda iz publike bila je oštra, pa je državni izaslanik (kotarski
načelnik) vratio govornika na dnevni red. Skup je ipak sretno završio, jer je Kühn
srećom bio Nijemac, pa su i kritiku lakše prihvatili. Govor je završio zaključkom da je
seljačka politika jedina ispravna u državi s 80% seljaštva i da najbolji primjer daje
Hitler koji se toliko brine za njemačke seljake iako ih je samo 40%. Na kraju je
upozorio okupljene da ne idu “zajedno s ciganima iz Novih Jankovaca”, aludirajući na
izbore u Jankovcima, na kojima su lokalni Cigani dali odlučne glasove za
Jugoslavensku radikalnu zajednicu. Na zboru su bile izvješene i dvije “plemenske”
zastave, pa izvješće završava riječima: “protiv krivaca postupiće se po zakonu”.33
Uz privlačnu moć Kulturbunda, velik je problem staleškoj suradnji, koju je toliko
uporno zagovarala HSS, činila stvarna nesloga ili čak ozbiljnija zavađenost Hrvata i
Nijemaca koji su živjeli zajedno. Nekoliko slučajeva svjedoči da se podijeljenosti nisu
lako prevladavale. Dr. Stjepan Hefer, jedan od najdjelatnijih HSS-ovaca, organizator
raznih djelatnosti vezanih uz stranku u osječkom i valpovačkom kotaru, održao je u
Veliškovcima sastanak koji se razlikovao od uobičajenih (19.12.1937.). Skoro polovica
njegovog stanovništva bili su Nijemci, koji se nisu osjećali najugodnije u inače
hrvatskom okruženju (primjerice, Veliškovci su bili jedino selo u kotaru koje nije
imalo Seljačku slogu, a svih ostalih 18 je imalo). Hefer je i došao u Veliškovce upravo
radi tih problema. U uobičajenom uvodnom govoru bio je dosta jasan i izravan.
32
33
Vjerojatno je izvjestitelj napisao krivo ime i moguće je da se radilo o Heinrichu Michelu, koji je bio dugogodišnji vođa HSS-a u
Novom Selu.
158
VDG JAHRBUCH 2003
Naglasio je da Nijemci trebaju ići s Hrvatima, jer “žive na hrvatskoj grudi” i upozorio ih
je da ne nasjedaju režimu jer se “nezna šta će sutra biti” i što će im reći Hrvati kad izbore
slobodu. Očito su bili pod jakim utjecajem režimske promidžbe, jer je nastavio s
uvjeravanjem kako Srbija nikada neće dobiti područje do crte Pakrac-Virovitica.
Protumačio je okupljenima i stajalište HSS-a potvrdivši da je Maček obećao svim
narodima ravnopravnost (kulturna, prosvjetna, gospodarska i ostala sloboda).
Nastavio je da je poznato da između Nijemaca i Hrvata u Veliškovcima “poodavno nije
vladala harmonija” jer su Nijemci - većinom u Kulturbundu (osječka frakcija) –
naginjali režimu. Kada je došao do toga, nastala je mala svađa u kojoj je predsjednik
mjesnog HSS-a Srećko Vrbanac predbacio Nijemcima da su krivi za neslogu
(poimence Adam Futerer, Franjo Hirgesler, Josip Faj), a oni su opet dokazivali da su
lojalni. Hefer je presjekao svađu i učinio ono radi čega je došao - reorganizirao
upravu HSS-a Veliškovci. Vrbanac se zahvalio na dužnosti, a HSS je dobio novo
rukovodstvo (novi predsjednik bio je seoski knez Nikola Gregić, potpredsjednik
mlinar Josip Hirgesler, tajnik Adam Futerer, blagajnik Miško Vrbanac, njegov
“zastupnik” (?) Josip Klem, a odbornici: Imro Kokić, Sepika Hetih, Pavao Galinović,
Lovro Klem, Milan Galinović, Đuro Gregić, Nikola Wendling). Postignuto je
pomirenje Nijemaca i Hrvata u selu i od tada u odboru HSS-a “polovica su Nijemci a
polovica Hrvati”. Državni izvjestitelj je pokušao umanjiti uspjeh komentirajući da je
raspoloženje bilo “vrlo slabo bez one poznate zanešenosti i zagrijanosti” i da je pomirenje
napravljeno “više iz oportunizma i lokalnog značaja”. (Dodao je i da osnivanje
Gospodarske sloge i suda dobrih i poštenih ljudi, koje je zagovarao Hefer, nije odmah
provedeno “ali ima znakova da će se ipak tajno provesti, kao što se to obično čini”.)34
Nije bilo neobično, štoviše ukoliko se moglo, njemačkim se seljacima, čak ako ih
nije bila većina, obraćalo njemačkim jezikom. Na sastanku HSS-a u Pakračkom
Antunovcu u proljeće 1938. - koji se pretvorio u pravu skupštinu pred oko 2.000 ljudi
i morao biti održan na otvorenom - govorio je Žiga Scholl, koji se na njemačkom
obratio prisutnim Nijemcima i pozvao ih na slogu s Hrvatima.35 Međutim, negdje to
nije dočekano s dobrodošlicom. U istom su danu na sastanku HSS-a u Koritni i
Semeljcima izbile na površinu i dublje nesuglasice (29.5.1938.). U Koritni je skup
prošao razmjerno dobro, ali su govornici obazrivo doticali problem loših odnosa
Hrvata i Nijemaca. Nakon općenitog uvoda o postavkama seljačkog pokreta i
važnosti pomirenja i složnog nastupa Hrvata (priznato je da čak i među mačekovcima
vladaju osobne razmirice) došlo se i do nužnosti suradnje s drugim narodnostima.
Jedan od govornika, Luka Gašpić iz Strizivojne, kotarski povjerenik Gospodarske
sloge, pozvao se na svoj razgovor s dr. Mačekom (vrhovnim stranačkim autoritetom)
koji se - načuvši “za neke nesuglasice” - raspitivao baš za odnose Nijemaca i Hrvata u
đakovačkom kotaru i poručio da treba poraditi na tome da i druge narodnosti
sudjeluju u hrvatskom seljačkom pokretu. Malo kasnije isti su ljudi održali sastanak i
u Semeljcima, koji je prošao puno slabije. Još je nekako prošao poziv Mije Birtića na
zajednički rad Hrvata, Nijemaca i Mađara u Gospodarskoj slozi, međutim, kada je
34
35
HDA, Grupa VIc, br. 666. U glasilu HSS izvješteno je da se «izgladio spor koji je nastao između seljaka Hrvata i Nijemaca»,
Seljački dom, 26/1938., br. 5 (27.1.1938.), str. 6.
Seljački dom, 26/1938., br. 22 (12.5.1938.), str. 5.
159
VDG JAHRBUCH 2003
nakon njega Matija Hefner pokušao govoriti na njemačkom (bilo je prisutno nekoliko
Nijemaca), ostali su “s velikim negodovanjem primili taj pokušaj” i razišli se. Odnosi su
očito bili daleko od željenih jer je čak i prema onima koji su došli na skup - pokazavši
ipak neke simpatije za HSS - bilo teško nastupiti s punim prihvaćanjem.36 Sloga koja
je bila lako i jasno određena na programskoj razini, ponegdje je u stvarnim životnim
prilikama teško krčila svoje putove.
HSS se nije mogao služiti drugim sredstvima nego uvjeravanjem i obećanjima,
međutim, stranačka je organizacija kroz političke borbe i progone postala čvrsta i
masovna, razvivši svojevrsne načine pritisaka. Nešto od toga se nazire u Heferovom
upozorenju veliškovačkim Nijemcima da razmisle što će biti kad Hrvati izbore svoju
slobodu. Svakako su sve očitiji uspjesi i masovnost koju je seljački pokret postigao u
kasnim 1930-im godinama tjerali i one koji do tada nisu bili veliki pristaše HSS-a da
razmisle o svrstavanju na njegovu stranu. Prostora za političku pasivnost bilo je sve
manje, a oni koji su bili uz HSS pozivani su da u svemu slijede politiku vodstva, kako
pokazuje predizborna skupština u Jovanovcu (13.11.1938.). Otvorio ju je predsjednik
mjesne organizacije HSS-a Josip Rorbaher, a govorili su Gustav Otojić (seljak iz
Tenja) i Petar Pelzer (graditelj iz Osijeka i kandidat na listi HSS-a 1935.). Ostojić je
prvo izrazio zadovoljstvo da su Jovanovčani “oduševljeni pristaše b. (bivše, op. S. L.)
HSS” i zatim ih pozvao na disciplinu i na skupu i kod glasovanja. Očito je bilo da
kandidati nisu “lica, koja bi možda jovanovčani želili” (čak se i on sam nije slagao s
izborom) pozvao je ipak na “stranačku stegu” kod glasovanja. Pelzer se okupljenima
obratio na njemačkom i pokušao ukazati na razlike HSS i njene režimske suparnice.
Istaknuo je da HSS ne daje lažna obećanja (za razliku od JRZ koja je olako obećavala
ono što seljaci najviše žele – zemlju), ali zato jamči jednakost bez obzira na naciju.
Pozvao ih je da se drže “istine i pravde”, znači HSS-a. Spomenuo je i drugu važnu
dilemu koju su imali Nijemci – odnos prema njemačkim organizacijama u Jugoslaviji.
Svojim je primjerom pokušao pokazati kako on, Nijemac, ipak može “ljubiti ovu
hrvatsku grudu” i istovremeno biti član posebnih njemačkih društava. Njegovu je
misao nastavio dr. Žiga Scholl i govorio o odnosu Jugoslavije i Trećeg Reicha. Pokušao
je opovrgnuti protivničku promidžbu da HSS samo želi veliku Hrvatsku i još jednom
ponovio njezin program: socijalna pravednost, prava čovjeka i puna sloboda
manjina. Ono što je zbunjivalo glasače na izborima 1938., a čega su u HSS-u bili
svjesni – dobri odnosi i sporazum Stojadinovića s Hitlerom – pokušao je prikazati
nesigurnim. Sporazum, naglasio je, može propasti kao što je propao onaj s
Francuskom i Engleskom, a ono što nudi HSS je sigurno.37
Bez obzira na probleme koje je imala u privlačenju Nijemaca, HSS je u svojim
redovima imala znatan broj njemačkih imena. U 1930-im godinama na višim
dužnostima u stranci spominju se Petar Pelzer, Matija Hefner (iz Gorjana, “po
narodnosti Nijemac”, zamjenik Balentovića na listi za đakovački kotar), Sebastijan
Lehner (predsjednik kotarske organizacije HSS-a iz Jakšića, zamjenik kandidata
Tanaya na izborima 1938.). Nijemci su nerijetko bili na čelu ili u vrhu mjesnih
36
37
160
VDG JAHRBUCH 2003
organizacija HSS-a, primjerice Eduarad Hepp bio je tajnik mjesne organizacije
HSS-a u Orahovici (Našice), a Petar Hohenfelder bio je na istoj dužnosti u Gornjim
Bogićevcima (Okučani). U Kravicama je predsjednik bio Josip Kauk. Kada je
20.10.1939. umro, u kratkom je nekrologu stajalo da je “kao Nijemac bio vrlo dobar
pristaša HSS”, da je neumorno radio za stranku i uspio u Kravicama, gdje je većina
bila protiv HSS-a, proširiti organizaciju na “dostojan broj članova i pristaša”.38
Odnos HSS-a i njemačke manjine bio je jedan od važnijih problema s kojima se
stranačko vodstvo susretalo u Slavoniji (i Vojvodini). Njegova složenost i neistraženost
svakako nalažu opsežnija buduća istraživanja, kako bi se moglo što cjelovitije
sagledati položaj i probleme Nijemaca u Hrvatskoj između dva svjetska rata.
Zaključak
Tijekom cijelog međuratnog razdoblja Hrvatska (republikanska) seljačka stranka
(H/R/SS) ulagala je velike napore da za svoju politiku pridobije njemačku manjinu.
Od samih je početaka imala i uspjeha, pa se njemačka imena susreću na njezinim
skupovima, u njenim redovima i među njezinim osuđenim članovima. Ipak, važno je
naglasiti da za njemačko stanovništvo odluka o podupiranju HSS-a često nije bila
laka, jer su se time izlagali pritisku i progonima od strane beogradskog režima, pa su
se za to odlučivali oni koji su bili barem u nekoj mjeri pohrvaćeni. Tijekom 1930-ih
godina, kada je HSS učvrstio svoj položaj, problemu kojeg je činio Beograd pridružio
se i sve jači utjecaj Trećeg Reicha i Kulturbunda, koji je pokušao homogenizirati i
uključiti u svoj rad sve Nijemce u Hrvatskoj (i Jugoslaviji). Izvori pokazuju i još jednu
prepreku s kojom se suočavala HSS – ponegdje loše međusobne odnose Hrvata i
Nijemaca koji su živjeli zajedno. Svojom je politikom, obećanjima, uvjeravanjima, a
onda i “stranačkom stegom” HSS pokušao prevladati sve te probleme i sjediniti
Hrvate i Nijemce u borbi za zajedničke interese – slobodu i socijalnu pravdu.
38
Seljački dom, 271939, br. 44 (26.10.1939.), str. 6.
161
VDG JAHRBUCH 2003
Die Volksdeutschen und die Kroatische
(republikanische) Bauernpartei
1918-1941
Während der ganzen Zwischenkriegszeit gab sich die Kroatische
(republikanische) Bauernpartei (HRSS) grosse Mühe, um für ihre Politik die
deutsche Minderheit zu gewinnen. Von den Anfängen hatte sie auch Erfolge, so dass
auch deutsche Namen in Versammlungen, in ihren Reihen und unter ihren
verurteilten Mitgliedern getroffen werden. Aber, es ist wichtig zu betonen, dass die
Entscheidung, die HSS zu unterstützen, für die Deutschen nicht einfach war, da sie
damit unter dem Druck und Vertrieb von Seite des belgrader Regimes standen.
Deswegen entschlossen sich dafür diejenigen, die wenigsten ein bisschen kroatisiert
waren. Während der 30-er Jahre, als die HSS ihre Lage festigte, schloss sich dem
Problem, das Belgrad darstellte, auch der immer stärkere Einfluss des Dritten
Reiches und des Kulturbundes an, mit dem Versuch, alle Deutschen in Kroatien (und
Jugoslawien) zu homogenisieren und in ihre Arbeit einzuschliessen. Quellen zeigen
noch ein Hindernis mit dem die HSS konfrontiert war - stellenweise war die
Beziehung zwischen den Kroaten und Deutschen, die zusammen lebten schlecht. Mit
ihrer Politik, Versprechungen, Beteuerungen und dann der „Parteikontrolle“
versuchte die HSS all diese Probleme zu bewältigen und die Kroaten und Deutschen
im Kampf um die gemeinsamen Interessen - Freiheit und soziale Gerechtigkeit zu
vereinigen.
162
VDG JAHRBUCH 2003
Zlatko MATIJEVIĆ
“Gradjani na odkaz” - njemačka nacionalna
manjina i 9. članak Zakona o izboru
narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1920.)
“Nedavanje prava glasa tim ljudima [Nijemcima] sasvim je na svome mestu i to je jedna
odlična strana ovog zakonskog projekta.”
Aleksa Žujović
Autor je na temelju znanstvene literature, stenografskih bilježaka Privremenoga narodnog
predstavništva, te suvremenog tiska rekonstruirao tijek parlamentarne rasprave o 9. članku
izbornog Zakona za ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je,
jednom svojom odredbom, uskraćivao pravo glasa nacionalnim manjinama koje su, prema
odredbi Saint-Germainskog mirovnog ugovora, imale pravo optiranja za svoje “nacionalne
države”. Odlukom parlamentarne većine, pripadnici njemačke nacionalne manjine nisu mogli
pristupiti glasovanju na izborima za ustavotvornu skupštinu (1920.).
Nakon završetka Prvoga svjetskog rata politički je zemljovid srednje Europe dobio
novi izgled. Na ruševinama starodrevne, multietničke, multireligijske i
multikulturalne Austro-Ugarske Monarhije nastale su nove “nacionalne” države:
Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevstvo/Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
(1918.). Odmah nakon osnutka jugoslavenske kraljevine, koja usprkos uvjerenju i
želji određenih političkih i intelektualnih krugova nije bila “nacionalna” nego
višenacionalna zajednica, objavljeno je, da su između predstavnika Narodnog vijeća
Slovenaca, Hrvata i Srba, vrhovnog nositelja suverene vlasti kratkotrajne Države
Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada – 1. prosinca 1918.), i srbijanskih političkih
čimbenika započeli pregovori o sastavu prve zajedničke vlade.1 U skladu sa
sporazumom sklopljenim između dviju strana, sastavljanje zajedničke jugoslavenske
vlade trebalo je biti popraćeno sazivom jednoga “jedinstvenog zakonodavnog tijela”,
tj. Privremenoga narodnog predstavništva (PNP). Također je bilo dogovoreno, da se
taj privremeni parlament mora sazvati najkasnije mjesec dana nakon sastava vlade.2
Usprkos ranijeg dogovora, PNP je sazvan tek 1. ožujka 1919., odnosno tri i pol
mjeseca nakon što je sastavljena prva jugoslavenska vlada. S obzirom na to da je PNP
bio oktroirano tijelo, ni njegovi članovi nisu mogli biti neposredno izabrani od birača,
nego su - delegirani.3 Prema vladinoj odluci Srbija je imala 84 zastupnika, Hrvatska s
1
2
3
Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske, Drugi dio, Zagreb, 1989., 140.
Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb, 1988., 354.
Opširnije vidi: Neda ENGELSFELD, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – Privremeno narodno
predstavništvo, Zagreb, 1989., 71-91.
163
VDG JAHRBUCH 2003
Rijekom i Međimurjem 62, Bosna i Hercegovina 42, Slovenija 32, Dalmacija 12, Crna
Gora 12, Vojvodina 24, Makedonija 24 i Istra 4.4 Ukupan je broj članova PNP-a,
dakle, trebao biti 296, ali je stvarni broj zastupnika, koji su djelatno sudjelovali u
njegovu radu, bio nešto manji od propisanog, te je iznosio 290 članova.5
Tijekom prvih mjeseci postojanja PNP-a došlo je do početka suradnje različitih
političkih stranaka i skupina, te njihovo odmjeravanje snaga u nametanju vlastitih
koncepcija o budućem uređenju države. Obrisi dvaju suprotstavljenih gledišta bili su
već posve jasno ocrtani. Na jednoj je strani stajao blok centralista, a na drugoj
anticentralista. Za uvođenje centralizma u državno ustrojstvo bile su sve srbijanske
stranke i Pribičevićevi prečanski “demokrati”. Nasuprot njima stajale su sve ostale
“prečanske” stranke i skupine. No, anticentralistička oporba nije bila jedinstvena u
svojim stajalištima. Jedan se njezin dio zalagao za federalističko uređenje države, a
drugi za autonomističko.6 Politička razdrobljenost anticentralističkih snaga išla je u
prilog prvenstveno srpsko/srbijanskom bloku u namjeri da stvori centraliziranu
državu po svojoj mjeri.
Jedna od bitnih karakteristika političkoga života u Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca u razdoblju djelovanja PNP-a bila je česta promjena vladinih kabineta. Od
1. ožujka 1919. do 22. listopada 1920., kada je regent Aleksandar raspustio PNP,
došlo je do šest takvih promjena.7
Jedna je od glavnih zadaća PNP-a bila donošenje izbornog zakona za
ustavotvornu skupštinu (konstituantu). Prijedlog zakona o izboru narodnih poslanika
(zastupnika) za ustavotvornu skupštinu bio je prvi put podnesen PNP-u 29. kolovoza
1919., za vrijeme “demokratsko-socijalističke” vlade Ljube Davidovića. No, kako je ta
vlada uskoro podnijela ostavku (18. listopada 1919.), a nova vlada istog premijera
nije sazvala PNP na nastavak zakonodavnog rada, taj će zakonski prijedlog doći na
dnevni red tek za vrijeme vlade “Parlamentarne zajednice” Stojana Protića (13.
ožujka 1920.).8 Nakon pada Protićeve vlade, formirana je “koncentracijska vlada”
Milenka Vesnića (17. svibnja 1920.).9 S obzirom na to da se općenito držalo da je
Vesnićev kabinet u svojoj osnovi izborni - i njegov je radni program bio sastavljen u
tom smislu: prihvat izbornog zakona, izradba nacrta državnog ustava i provedba
izbora za ustavotvornu skupštinu.10 Vesnićeva se vlada, uz jednu rekonstrukciju (18.
kolovoza 1920.), kada je kabinet napustio S. Protić “ministar pripreme za
ustavotovrnu skupštinu i izjednačavanje zakona”, uspjela održati na vlasti sve do 1.
siječnja 1921.
Na 98. redovnom sastanku PNP-a, održanom 12. lipnja 1920., Odbor za izradu
nacrta zakona o izboru narodnih zastupnika za ustavotvornu skupštinu podnio je
prisutnim parlamentarcima svoj prijedlog. Zakonski tekst prijedloga nije bio čitan,
jer su ga zastupnici imali već od ranije na svojim klupama, zajedno sa sprovodnim
4
5
6
7
8
9
10
Ferdo ČULINOVIĆ, Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX. vijeka, Druga knjiga, Zagreb, 1954., 230.
N. ENGELSFELD, nav. dj., 91.
J. HORVAT, nav. dj., Prvi dio, 390.
Isto, 251.
J. HORVAT, nav. dj., Drugi dio, 189.
N. ENGELSFELD, nav. dj., 188-190.
164
VDG JAHRBUCH 2003
pismom i ukazom regenta.11 Ponuđeni zakonski prijedlog temeljio se na Zakonu o
izboru narodnih poslanika Kraljevine Srbije iz 1903. s nadopunama i izmjenama iz
1910.12
Na istom se sastanku za riječ javio ministar Protić. Dajući uvodnu riječ “u načelnu
diskusiju” o Prijedlogu zakona za izbor narodnih zastupnika u ustavotvornu
skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ministar je, govoreći općenito o 9.
članku, između ostalog, rekao:
“[...] karakteristika ovoga predloga zakonskog je u tome, što smo mi prinudjeni bili da
jednom delu naših državljana ne dopustimo ili oduzmemo biračko pravo za ovaj mah, za
Ustavotvornu skupštinu. To je onaj deo naroda, čiji je položaj još nedovoljno odredjen i koji će
ostati nedovoljno odredjen za čitavu godinu dana. Mi smo gospodo, u nevolji, jer se bez naše
volje nalazimo u položaju, da smo dobili gradjane na odkaz! [...] Ti gradjani imaju pravo u
roku od godine dana da nam odkažu svoj sugradjanstvo i da idu u drugu, njihovu nacionalnu
državu, onde gde su dotle bili. Mi pak to pravo nemamo prema njima, nego ih moramo odmah
smatrati kao naše gradjane. Budući u takovome položaju, mi smo smislili, da imamo pravo i
dužnost da ne dopustimo tim, takvim gradjanima, da s nama zajedno prave naše osnovne
zakone”.13
Protićev je govor bio popraćen “živim odobravanjem”.14
Riječi ministra Protića, člana srbijanske Narodne radikalne stranke, bile su sasvim
jasne – dio stanovnika novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nije mogao
uživati sva građanska prava, nego se našao u položaju građana drugog reda.
Oduzimanje prava glasa na izborima za ustavotvornu skupštinu, odnosilo se
prvenstveno na dio građana nastanjenih u zemljama bivše Austro-Ugarske
Monarhije, koje su se 1. prosinca 1918. ujedinile s Kraljevinama Srbijom i Crnom
Gorom. Drugim riječima, dio stanovnika Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije,
Bosne i Hercegovine, te slovenskih zemalja i Vojvodine koji nisu bili po svome
etničkom podrijetlu Slaveni, nisu mogli, barem privremeno, u potpunosti uživati sva
građanska prava. Ta je diskriminirajuća odredba bila prvenstveno uperena protiv
Nijemaca i Mađara, dvije najbrojnije neslavenske nacionalne manjine u
južnoslavenskim zemljama bivše Monarhije. Prema brojčanim pokazateljima
njemačka je nacionalna manjina imala 513.472 pripadnika, koji su u većim
skupinama nastanjivali dijelove Slavonije, Bačke, Baranje i Banata, te Slovenije
(Kočevje i Maribor).15 Mađarska je nacionalna manjina imala 472.409 pripadnika.16
Uporište za takvu diskriminirajuću zakonsku stavku, predlagači su našli u odredbama
Saint-Germainskog mirovnog ugovora potpisanog između sila pobjednica i Austrije,
kojim je potvrđen raspad Austro-Ugarske Monarhije (1919.). Odredbama ugovora
uređeni su odnosi između država nasljednica bivše Monarhije. Ugovor je, s jedne
11
12
13
14
15
16
Isto, 197.
Branko PETRANOVIĆ, Istorija Jugoslavije 1918-1988. Prva knjiga: Kraljevine Jugoslavija 1914-1941, Beograd, s. a., 118.
Stenografske beleške Privremenog narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, IV. sveska, Zagreb, 1921., 576.
Isto.
I. BANAC, nav. dj., 61.
Isto.
165
VDG JAHRBUCH 2003
strane, obvezivao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca na poštovanje prava svojih
“inojezičnih” (nacionalnih) manjina, ali je, s druge strane, zajamčio pripadnicima tih
istih manjina pravo optiranja za svoje “nacionalne države”.17
Uzimajući riječ u načelnoj raspravi o predloženom zakonu, oporbeni zastupnik
Vitomir Korać, istaknuti socijaldemokratski političar iz Hrvatske, suprotstavio se, na
istom sastanku, Protićevom načelnom obrazloženju oduzimanja prava glasa
pripadnicima nacionalnih manjina s pravom optiranja:
“Ja ne ću reći, da nije opravdano, da se oduzima pravo onima, koji ne misle biti naši
državljani. Ali držim, da onim ljudima, koji žele ostati ovde, koji žele postati naši državljani,
treba osigurati izborno pravo. Svaki onaj, koji želi da ostane kod nas, da postane naš
državljanin, treba da dobije izborno pravo. [...] Ja mislim, da je to nepravedno oduzimanje
izbornoga prava”.18
Nakon socijaldemokratskog zastupnika riječ je uzeo dr. Ivan Paleček, bivši
hrvatski ban i član vladajuće Demokratske zajednice:
“Nabačeno je u ovoj raspravi takodjer i pitanje onih naših eventualnih budućih
sugradjana, koji po plemenu i jeziku ne pripadaju našoj rasi. Nabačeno je naime pitanje, da li
je ispravno, da se njima izborno pravo za ustavotvornu skupštinu uskrati ili ne. Ja držim,
gospodo, da predložena zakonska osnova u tom pogledu stoji na potpuno ispravnom stanovištu.
Oni naši stanovnici, koji po mirovnim ugovorima imaju pravo opcije, imaju pravo, da se u
stanovitom roku izjave, da će biti državljani svoje nacionalne države, dakle jedne tudje države,
pa ja držim, da nema nijednog etičkog principa, koji bi bio povredjen, ako se takvim
stanovnicima pravo glasa uskrati. [...] Ako smo mi sada još prisiljeni da pripadnicima
plemena, različnoga od našega, uskratimo pravo glasa, mi nismo time ništa skrivili, skrivili su
to oni, koji su nam nametnuli, da mi moramo trpjeti, da oni optiraju u stanovitom vremenu za
jedno tudje državljanstvo, a ipak su ih proglasili našim državljanima do izmaka opcijskoga
roka. Što bi se, gospodo, moglo dogoditi, ako bi mi tim elementima već sada dali pravo glasa?
Moglo bi se dogoditi to, da oni za par mjeseci glasaju pri izborima za Ustavotvornu Skupštinu i
time da saradjuju pri stvaranju ustava i izgradnji naše države, a odma iza toga da izvrše svoje
pravo opcije i da se deklariraju državljanima jedne tudje države. Ja, gospodo, držim, da se od
nas apsolutno ne može očekivati, da se sa takvim stanjem stvari izmirimo”.19
U svom se govoru dr. Paleček osvrnuo i na “odeljeno (izdvojeno) mišljenje”20 dr.
Ladislava Polića i don Kerubina Šegvića, članova vladajuće Hrvatske zajednice, koji su
u PNP-u djelovali unutar Narodnog kluba zajedno s bosansko-hercegovačkom
Hrvatskom težačkom strankom:
17
18
19
20
N. ENGELSFELD, nav. dj., 257. O Saint-Germainskom mirovnom ugovoru opširnije vidi: [V. P. POTEMKIN, ur.], Historija
diplomacije, Treći svezak: Diplomacija u razdoblju pripremanja Drugog svjetskog rata (1919.-1939.), Zagreb, 1951., 44;
Bogdan KRIZMAN, “Vanjskopolitički položaj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca godine 1919.”, Časopis za suvremenu
povijest, Zagreb, 2/1970., br. 1, 48-50; ISTI, Vanjska politika jugoslavenske države 1918-1941. Diplomatsko-historijski
pogled, Zagreb, 1975., 15-17; Ernst Joseph GÖRLICH, Grundzüge der Geschichte der Habsburgermonarchie und Österreichs,
Darmstadt, 1980., 277-281.
Stenografske beleške, IV. sveska, 580.
Isto, 582-583.
“Odeljeno mišljenje” dvojice hrvatskih političara, koji su se zalagali za federalističko uređenje jugoslavenske državne zajednice,
bilo je “priklopljeno” izvještaju Odbora za izradu izbornog zakona. (Isto, 583.)
166
VDG JAHRBUCH 2003
“Sa izvjesne strane nastojalo se je izaći u susret onim stanovnicima naše države, koji imaju
pravo opcije za svoju nacionalnu državu, i to na taj način, kako su to učinila gospoda dr. Polić i
Šegvić [...]. Ta gospoda naime hoće, da se stanovnicima Nejugoslavenima pravo glasa za
izbore za Ustavotvornu Skupštinu dade za onaj slučaj, ako se oni pred nadležnom vlašću
odreknu svoga prava opcije. Medjutim, gospodo, ja držim, da bi to značilo njima bezuvjetno
dati pravo izbora za Ustavotvornu Skupštinu, i to radi toga, jerbo se ovde predlaže remedijum
sredstvom odreknuća od jednog prava, koje je javno, a javnog prava, u koliko to zakon inače ne
odredjuje, ne može se nitko odreći. Javno pravo netko može nevršiti, ali ga se ne može odreći.
[...] naše stanovnike, kojima je po mirovnom ugovoru podeljeno pravo, da u roku od šest meseci
ili godine dana izvrše svoje pravo opcije, nitko ne može siliti, da to svoje pravo izvrše pre
odredjenog roka i ako bi se oni radi stanovitoga interesa tog svog prava odrekli pre nego što taj
rok istekne, oni bi po mome mišljenju, pošto se radi o javnome pravu i pošto im se to pravo daje
do stanovitog roka, ipak mogli svoje opciono pravo vršiti dok rok ne istekne. [...]”.21
Palečekov je govor bio ispraćen pljeskom.22
Posljednji govornik na 98. sastanku PNP-a bio je srbijanski zastupnik Aleksa
Žujović, koji se izjasnio protiv Prijedloga zakona o izboru narodnih zastupnika za
ustavotvornu skupštinu, ali je bio za oduzimanje prava glasa građanima s pravom
optiranja.23
U nastavku rasprave, na 99. redovnom sastanku PNP-a, održanom 14. lipnja
1920., za riječ se javio “zajedničar” dr. Polić, koji se, između ostalog, osvrnuo na
Palečekovu kritiku njegovog “izdvojenog mišljenja”:
“Gospodin dr. Paleček polagao je najveću važnost na to, da se ti stanovnici [koji po
međunarodnim ugovorima imaju pravo opcije za svoje nacionalne države] ne mogu odreći
prava opcije, jer to je javno pravo, a javnoga prava se nitko ne može odreći bez zakona. Ne može
se zato, misli on, dopustiti tim ljudima, da glasuju i onda da vrše opciju za svoju nacionalnu
državu te postanu tuđi državljani. Ja mislim, da ta pravna zapreka, koju nalazi g. dr. Paleček,
ne postoji. [...] Po članu 70. St. Germainskog ugovora postaju ipso iure našim državljanima
svi zavičajnici u teritorijima bivše Austro-Ugarske monarhije, koji su pripali nama, a po članu
80. alogeni naši državljani izvan Srbije i Crne Gore imadu pravo opcije za svoje nacionalne
države. Tu se radi o međunarodnom ugovoru, ali budući da međunarodni ugovor u načelu [...]
daje prava i dužnosti samo državama, koje su sklopile ugovor, a pojedincima niti daje prava
niti im nameće dužnosti: zato ti naši državljani moći će dobiti pravo opcije, kad taj ugovor bude
proglašen kao naš državni zakon. Ne samo to, nego i naša državna vlada bilo zakonom bilo
naredbom moraće izdati potanje propise za izvršenje ugovora. Svakomu je jasno, gospodo, da se
mora izdati zakon ili naredba, gde će se ti ljudi upozoriti na vršenje opcije, gde će se naznačiti
rok, otkada i dokada se mora i može vršiti to pravo opcije. Podjedno će se morati izdati formulari
za izjave o opciji, a naročito će se morati ustanoviti vlasti, koje će te izjave primati, i pri tom
odrediti, hoće li to biti državne ili općinske vlasti itd. Dakle vidimo, da je vrlo mnogo tih
odredaba potrebno za provedbu toga ugovora, a ja mislim da jedna odredba može biti i ta, da im
se stavi na volju da u određenom roku izjave, hoće li zadržati svoje državljanstvo i preuzeti
21
22
23
Isto.
Isto, 584.
Isto, 586.
167
VDG JAHRBUCH 2003
državljanske dužnosti ili hoće li primiti strano državljanstvo. Takvom pak izjavom ti inorodni
državljani ne odriču se svoga prava opcije, nego ga upravo vrši, jer opcija sama po sebi znači
biranje između dvoga, dakle biranje između dosadašnjeg državljanstva i novoga
državljanstva. Takvim izjavama, naime, da državljani zadržavaju svoje državljanstvo, oni se
ne odriču opcije, nego bi se u najboljem slučaju moglo o tome govoriti da je naša država izdala
odredbu, po kojoj se ovakva izjava našeg državljanina smatra konačnom i ozbiljnom i da se više
ne može opozvati. I na takovu odredbu naša je država po suverenstvu svojem ovlaštena, jer nam
to međunarodni ugovor ne zabranjuje. Ne sme [se] još ni to zaboraviti, da se ove izjave ne tiču
samo stranih nacionalnih država, nego i naše države jer ti su ljudi većinom postali naši
državljani. Po članu 70. i oni ostaju naši državljani, ako se o tome u određenom roku ne izjave.
Zato naša državna vlast treba da prima njihove izjave [...]”.24
Dr. Polić je svoj govor, popraćen “burnim odobravanjem i pljeskanjem”, završio
riječima: “Primimo izborni zakon, ajdemo u izbore i onda neka se vrši volja naroda”.25
Odmah iza Polića, riječ je dobio dr. Velimir Deželić sin, član Hrvatske pučke
stranke (HPS), koja je u PNP-u djelovala unutar Jugoslavenskog kluba, zajedno sa
Slovenskom ljudskom strankom.26 Iako je i on bio član parlamentarnog kluba koji je u
vladi imao svog predstavnika, dr. Deželić je iznio neke svoje zamjerke Prijedlogu
izbornog zakona:
“[...] prigovor protivu ovoga zakonskog projekta bio [bi] taj, što čl. 9, gde se govori o
stanovnicima sa pravom opcije nije dosta jasno stilizovan, pak će moći doći do smetnja kojima će
biti nesumnjivo oštećeni i oni pučani drugih narodnosti, koji su se snašli kod nas kao među
svojima i koji bi vrlo rado živeli u našoj državi. Dabome da treba biti na oprezu pred onima, koji
su huškaraći protivu naše države i koji žive na granici, na jednoj pogibeljnoj zoni, pa su nakani
da se odmetnu, ali ipak treba bolje stilizovati spomenuti članak, tako, da se mnogi, koji sada
slučajno nisu naši državljani, umjetno ne razdraže protiv naše države”.27
Deželićeva kritika 9. članka Prijedloga zakona o izboru zastupnika za
ustavotvornu skupštinu oslanjala se na zaključak “vrhovnog vodstva” HPS-a:
“Tražimo, da pravo biranja poslanstva za ustavotvornu skupštinu imadu i oni stalni
stanovnici kraljevstva SHS, koji po ugovorima o miru s Njemačkom Austrijom i Madžarskom
imadu pravo opcije za druge države, ako se prije pravomoćnosti izbornih listina pred svojim
općinskim (gradskim) poglavarstvom izjave, da se pravom opcije ne će poslužiti”.28
Vodstvo HPS-a nije u pripadnicima njemačke nacionalne manjine u Kraljevini
Srba, Hrvata i Slovenaca vidjelo samo ravnopravne sugrađane nego i potencijalne
pristaše i glasače. U tom kontekstu valja gledati i izjavu uglednog osječkog Nijemca
Dragutina Pelza, člana HPS-a: “Mi se Nijemci i onako već osjećamo jednako Slavenima kao i
Nijemcima, i znamo, da nam je budućnost slavenska, a naša se djeca već odgajaju u skroz
slavenskom duhu. Za državu [Kraljevstvo] S[rba], H[rvata] i S[lovenaca] gajimo najveću
24
25
26
27
28
Isto, 594.
Isto, 598.
Zlatko MATIJEVIĆ, Slom politike katoličkog jugoslavenstva. Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS,
Zagreb, 1998., 131.
Stenografske beleške, IV. sveska, 600.
“Zaključci vrhovnog vodstva HPS”, Narodna Politika, Zagreb, 3/1920., br. 88, 1.
168
VDG JAHRBUCH 2003
simpatiju i najodaniju privrženost, te smo pripravni vršiti sve svoje dužnosti, i za tu državu
podnijeti sve žrtve, pače i krv svoju dati”.29
Poslije primjedbi parlamentarnih klubova i odgovora ministra Protića zaključena
je načelna rasprava o Prijedlogu zakona za izbor narodnih zastupnika, te se pristupilo
glasovanju. Od 170 prisutnih zastupnika za Prijedlog je glasovalo njih 169, a samo je
jedan bio protiv.30
Nekoliko dana kasnije, 19. lipnja 1920., na 102. redovnom sastanku PNP-a,
izvjestitelj Odbora za izradu izbornog zakona dr. Dušan Peleš, “radikalski” političar iz
Hrvatske, pročitao je, u sklopu “specijalne debate” (“posebne rasprave”), pred
nazočnim parlamentarcima 9. članak Prijedloga izbornog zakona:
“Pravo biranja poslanika za Ustavotvornu Skupštinu ima svaki muškarac, koji je do
početka sastavljanja glasačkih spiskova navršio 21 godinu i koji je u tom času bio državljanin
Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. U smislu ovog zakona smatraju se državljanima toga
kraljevstva svi, koji su bili državljani Srbije i Crne Gore do 1. decembra 1918. i svi oni koji su
do 1. decembra 1918. imali državljanstvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, pripadništvo u
Bosni i Hercegovini ili domovinsko pravo (članstvo, zavičajnost) u kojoj od opština ili delova
opština drugih jugoslavenskih zemalja, što su pripale u vlast Kraljevstva Srba, Hrvata i
Slovenaca. Najzad se državljanima u smislu ovog zakona smatraju svi oni po plemenu i jeziku
Sloveni, koji su se do početka sastavljanja glasačkih spiskova u kojoj opštini Kraljevstva Srba,
Hrvata i Slovenaca stalno nastanili. Oni stanovnici Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
izvan Srbije i Crne Gore, koji po ugovorima o miru sa Nemačkom31 Austrijom i Madžarskom
imaju pravo opcije za svoje nacionalne države, ne smatraju se državljanima u smislu ovog
zakona”.32
Saslušavši stilizaciju predloženog zakonskog članka, za riječ se prvi javio dr. Polić:
“Gospodo, kod ovoga člana 9. imao sam čast predložiti odvojeno mišljenje. [...] budući smo
uvideli da i u našem predlogu, koliko se tiče izuzetaka za osobe koje imaju pravo opcije, nije
sasvim ispravno, to ja imam čast očitovati u ime naše stranke da ja to odvojeno mišljenje
povlačim a nov modificiran predlog u našem klubu izneće moj drug g. dr. Barac”.33
“Zajedničar” vlč. dr. Fran Barac, profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u
Zagrebu, uzeo je riječ 18. lipnja 1920. na 103. redovnom sastanku PNP-a, te je
predložio novu stilizaciju druge rečenice spornog dijela 9. članka koji je govorio o
pravu na državljanstvo:
“Oni stanovnici kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izvan Srbije i Crne Gore koji po
ugovorima o miru sa Nemačkom34 Austrijom i Madžarskom imaju pravo opcije za strane države
ili koji su dobili zavičajno pravo posle 1. januara 1910. god. ne smatraju se državljanima u
smislu ovog zakona, osim onih, koji su u Hrvatskoj i Slavoniji imali državljanstvo pre 1.
29
30
31
32
33
34
“HPS u aktualnim prilikama”, Hrvatska Obrana, Osijek, 19/1920., br. 43, 3.
Na ovom se mjestu, u originalnom tekstu, iza riječi “Njemačkom” nalazi zarez. Međutim, on je tu došao greškom, jer se radi o Republici Njemačkoj Austriji.
Stenografske beleške, V. sveska, Zagreb, 1921., 41.
Isto.
Vidi bilj. 31.
169
VDG JAHRBUCH 2003
januara 1910. godine, a pre sastavljenih biračkih spiskova pred nadležnim prvostepenim
sudom izjavili, da konačno zadržavaju državljanstvo kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i
primaju svoje državljanske dužnosti”.35
Ta je nova, ponešto nejasna stilizacija, prema mišljenju “zajedničara”, trebala
omogućiti stjecanje jugoslavenskog državljanstva svim onim građanima njemačkog (i
mađarskog) podrijetla koji su se tijekom vremena, – “nacionalizirali”.36
Još na istom sastanku, “zajedničarski” je prijedlog doživio oštru kritiku. Dr. Joca
Manojlović, vojvođanski zastupnik u PNP-u, nije prihvaćao Barčev prijedlog, jer nije
vjerovao da su se pripadnici njemačke (i mađarske) nacionalne manjine
“nacionalizirali”, odnosno slavenizirali.37
Dr. Milan Sekulić, također vojvođanski zastupnik u PNP-u, nije bio za oduzimanje
prava glasa pripadnicima nacionalnih manjina s pravom optiranja. On je na 103.
redovnom sastanku, održanom 18. lipnja 1920., ustvrdio da je “politički neoportuno
čitave narode isključivati iz uživanja biračkoga prava”.38
Na istom je sastanku Ivo Evetović, član Bunjevačko-šokačke stranke, koja je po
svome političkom programu bila veoma bliska HPS-u,39 izjavio:
“mi po pravdi, ne možemo odbaciti sve one neslovenske elemente, sva ona neslovenska
plemena, ako oni polože zakletvu i izjave pre isteka dve godine, da oni i srcem i dušom primaju
državljanstvo ove naše mile nove države”.40
Braneći na istom sastanku odborsku stilizaciju 9. članka Prijedloga izbornog
zakona, vojvođanski je zastupnik Mita Klicin ustvrdio, da bi se u slučaju davanja prava
glasa nacionalnim manjinama - Nijemcima i Mađarima - moglo “desiti i to, da bi u
Ustavotvornu Skupštinu mogli doći i takvi elementi, koji bi protestovali i protiv
stvaranja naše nove države”.41
Na istom je sastanku dr. Milan Nedeljković, zastupnik iz Hrvatske, osporavao
Barčeve argumente za dodjeljivanje biračkog prava Nijemcima sljedećim riječima:
“U poslednjem ratu jesmo li imali gorih neprijatelja od Nemaca. [...] Nemojmo, najzad,
zaboraviti, da ti isti Nemci, za koje se neki sada zauzimaju, da ti isti Nemci pripadaju onoj
grani naroda, koji je takva zverstva počinio prema evropskoj civilizaciji i unazadio za mnogo
godina evropsku kulturu svojim varvarskim imperijalističkim prohtevima, koji su izazvali ovaj
dugotrajni, strašni rat. Nemojmo da zaboravimo još nešto. Ako bi mi iz neke neopravdane, da
kažem, blagosti i pravdoljubivosti hteli da zaboravimo sve što smo pretrpeli od Nemaca, i to ne
35
36
37
38
39
40
41
Stenografske beleške, V. sveska, 52-53.
Prema Barčevom mišljenju to su bili “oni koji su snagom naše kulture potpuno nacionalizirani, koji nisu primili samo naš jezik
već i dušu našega naroda. […] Mnogi su od tih zadržali svoje staro nemačko ime […], ali su i pored toga vrlo dobri Sloveni. Da
i ne pomenem kao primer našeg najvećeg Jugoslavena Štrosmajera, ili Bauera: predsednika jugoslovenske akademije”. (Isto, 51.)
“[Barac] bi dao pravo glasa onim izvesnim stanovnicima Hrvatske i Slavonije [...], koji imaju slavensku dušu. Da ima
Röntgenovih zraka, da se ta slavenska duša može videti, ja bih onda dragovoljno dao takvim stanovnicima pravo glasa. [...] Ali
treba da imamo pred očima to, da ima veliki broj i Nemaca i Madžara u Hrvatskoj i Slavoniji, koji su ostali ono, što su i pre bili i
nisu se priljubili svom dušom svojoj novoj domovini. [...]”. (Isto, 53.)
Isto, 55.
Vidi: Z. MATIJEVIĆ, nav. dj., 157 i d.
Stenografske beleške, V. sveska, 57.
Isto, 58.
170
VDG JAHRBUCH 2003
samo mi, nego čitava Evropa, onda netreba zaboraviti da to može izazvati kod našega naroda,
da se poljulja vera u javni moral, jer kad narod vidi, da njih te savladane divljake i nasilnike
ništa ne razlikuje od nas, koji smo zbog njih toliko prepatili, on će onda reći: ‘zar taj, koji nas je
do jučer mučio i kinio, da diže zajedno naš krov nad glavom, a u mislima, da nam i sad radi o
glavi? Pa gde je onda pravda i kazna?’”.42
Nedeljkovićeve su riječi bile popraćene uzvikom – “Tako je!”.43
Dr. Svetislav Popović, “demokratski” zastupnik iz Hrvatske, također je kritizirao
Barčeve argumente u korist njemačke nacionalne manjine, ustvrdivši da “naš svet,
koji je teško patio od tih stranaca a još nije uvideo da su se ti stranci pomirili sa
današnjim stanjem naše države, traži samo jedno: neka se prema tim strancima vrši
pravda, neka se prema njima vrši zakon, ali neka im se politička prava dadu tek onda,
kad pokažu da su prestali biti austrijanci”.44
Za riječ su se još javili A. Žujović i vojvođanski zastupnik Vasa Knežević. Obojica su
se zauzeli za prihvaćanje odborske stilizacije 9. članka Prijedloga izbornog zakona.45
Na 104. redovnom sastanku PNP-a, održanom 19. lipnja 1920., ministar Protić je
ponovno uzeo riječ. Odbacivši Barčeve argumente u korist nove stilizacije 9. članka
Prijedloga izbornog zakona, ministar je konstatirao:
“[...] mi [smo] morali da odustanemo od toga, da prihvatimo predlog g. Barca. Medjutim,
ja držim, da zebnja koju je g. Barac u tom pogledu izneo neće na praksi biti onolikog obima
kako se to može na prvi pogled pretpostaviti. One naše gradjane koji su, i ako po imenu sudeći
stranoga porekla bili, ali su se dugim življenjem medju nama tako srodili, nacijonalizirali i
postali, tako da kažem, jedno sa nama, - mi ćemo dosta lako odvojiti i razlikovati od onih
drugih, pa da ne padnu pod onu oštricu pod koju će morati pasti, ne našom voljom nego
odredbom medjunarodnog ugovora, oni drugi neslovenski strani elementi”.46
Saslušavši ministra Protića dr. Barac je izjavio:
“Na osnovu onoga, što sam čuo od gospodina Ministra za Konstituantu, da je voljan
naredbenim putem ukloniti neke bojazni, odustajem od svoga predloga”.47
Na istom je sastanku, većinom glasova prisutnih zastupnika, usvojena gotovo
neizmijenjena odborska stilizacija 9. članak Prijedloga izbornog zakona.48
Dan nakon izglasavanja 9. članka Prijedloga izbornog zakona, kotarsko vijeće
HPS-a u Đakovu donijelo je rezoluciju u kojoj je izrazilo “svoje negodovanje nad
otimanjem prava glasa za konstituantu našim sugrađanima njemačke narodnosti,
koji nemaju želje, da teže izvan granica ove države”.49
42
43
44
45
46
47
48
49
Isto, 64.
Isto.
Isto, 67.
Isto, 68-70.
Isto, 77.
Isto.
Isto, 78. O promjeni unesenoj u 9. članak opširnije vidi: N. ENGELSFELD, nav. dj., 256.
“Kotarsko Vijeće HPS u Đakovu”, Đakovačke Pučke Novine, Đakovo, 1/1920., br. 12, 2.
171
VDG JAHRBUCH 2003
“Christliche Volkszeitung”, osječko glasilo HPS-a za Nijemce,50 protestirajući
protiv usvajanja 9. članka Prijedloga izbornog zakona, na svojoj je naslovnici donijelo
opširni članak pod naslovom: “Die Deutschen haben kein Stimmrecht für die
Konstituante”. U članku je, između ostalog, ustvrđeno: “Wir haben nichts dagegen,
dass denjenigen, die sich wirklich als staatsgefährliche Elemente erweisen, das
Bürgerrecht in einem Staate entzogen wird gegen den sie tätig sind, aber wir fordern
auch im Namen der Freiheit und Gerechtigkeit, im Namen der Demokratie, dass dieses
Recht denjenigen nicht entzogen werde, die diese Massregel nicht verdienen. Der
Schwabe war immer treuer und loyaler Untertan seines Staates und wird sein
Loyalität auch dem jugoslavischen Staate gegenüber zum Tag legen. Aber deshalb
hat er sicher, auch ein Recht zu fordern nicht als zweitklassiger Bürger, sondern als
vollkommen gleichgestellter Bürger zu gelten. Er wird treu und gewissenhaft seine
Pflichten dem Staate und der nationalen Mehrheit gegenüber erfüllen, dafür soll er
aber als gleichberechtigter Bürger und nicht als ein verräterisches, staatsgefährliches
Element betrachtet werden. Ein solches Verfahren macht nur böses Blut – wie der
Schwabe sagt. Warum treibt man ihn dorthin, wo er selbst nicht hin will und macht
aus ihm das, was er nicht ist”.51
Naravno, ti protesti nisu imali nikakvu važnost za one koji su na sebe preuzeli
odgovornost donošenja izbornog zakona za ustavotvornu skupštinu.
Na 118. redovnom sastanku PNP-a, održanom 2. rujna 1920., pristupilo se
glasovanju o izbornom zakonu u cjelini. Od 165 prisutnih zastupnika za zakon je
glasovalo njih 143. Ostali su bili protiv.52
Zakon o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu Skupštinu obznanjen je u
“Službenim Novinama”, br. 156 od 6. rujna 1920.
Odredba o uskraćivanju prava glasa dijelu građana stvarala je dodatne
nesporazume neposredno prije održavanja izbora za Ustavotvornu skupštinu (28.
studenoga 1920.). Da bi se osigurali zakonski uvjeti za održanje izbora, “Odeljenje za
izvršenje zakona o izborima za Ustavotvornu skupštinu” Ministarstva unutarnjih
poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izdalo je naputak na temelju koga se
trebalo određivati je li netko od pripadnika nacionalnih manjina “naturalizovan”:
“U slučajevima sumnje jezik presuđuje. Ko u porodici, radnji, i društvenom životu govori
više naš jezik no strani, toga uvedite u spiskove. Ko pak u porodici, radnji i društvenom
opštenju teže i ređe govori naš jezik, a redovnije i lakše strani, toga ne uvodite, odnosno izbacite
iz spiskova”.53
Ovo dodatno tumačenje zakona ostavljalo je veoma velike mogućnosti
arbitrarnog odlučivanja o tome tko ima, a tko nema pravo glasa na predstojećim
izborima.
Na temelju donesenog izbornog zakona, najveći dio pripadnika njemačke (i
mađarske) nacionalne manjine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije mogao
sudjelovati na izborima za Ustavotvornu skupštinu, te dosljedno tome niti odlučivati
o daljnjoj sudbini države u kojoj su bili odlučili nastaviti živjeti.
50
51
52
53
Među prvim urednicima toga tjednika navode se: Stjepan Flodin, Rudolf Švedl, Ivan Kampuš i S. Pilaš.
“Die Deutschen haben kein Stimmrecht für die Konstituante”, Christliche Volkszeitung, Osijek, 2/1920., Nr. 21, 1-2.
Nav. prema: Branislav GLIGORIJEVIĆ, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji (1919-1929), Beograd, 1979., 351-352.
172
VDG JAHRBUCH 2003
“Die Bürger auf Kündigungsfrist” – die deutsche
Nationalminderheit und der 9. Artikel der Regelung über die
Wahl der Volksbotschafter für die Verfassungsversammlung des
Königreiches der Serben, Kroaten und Slowenen (1920)
Nach dem Ende des I. Weltkrieges bekam die politische Landkarte
Zentraleuropas eine neues Aussehen. Auf den Ruinen der ehemaligen
Österreich-ungarischen Monarchie entstanden neue „Nationalstaaten“, unter
denen auch das Königreich der Serben, Kroaten und Slowenen (Jugoslawien) war.
Ein paar Monate nach der Gründung des Königreiches Jugoslawien wurde eine
vorläufige Volksvertretung, die, unter anderem, die Regelung über die Wahl der
Volksbotschafter für die Verfassungsversammlung des Königreichs der Serben,
Kroaten und Slowenen verabschieden sollte, versammelt. Diese diskriminierte
Regelung war vor allem gegen die Deutschen und Ungarn, die zwei zahlreichsten
unslawischen Nationalminderheiten in den südslawischen Ländern der ehemaligen
Monarchie, gerichtet. Gegen die vorgeschlagene Regelung hoben ihre Stimmen,
unter anderen, die Mitglieder der Kroatischen Gemeinschaft (des Volksklubs) und
der Kroatischen Volkspartei (des jugoslawischen Klubs). Ihr Widerstand gegen die
vorgeschlagene diskriminierte Regelung war wichtig, da beide Parteien ihre Vertreter
in der Konzentrationsregierung hatten; diese Regierung war ein formeller
Unterbreiter des Regelungsvorschlages. Die Argumente, die gegen den Beschluss
über den Stimmenentzug einem Teil des Bürgertums mit Recht auf Entscheidung
ausgetragen wurden, brachten die Mehrheit des Parlamentes in Unbeständigkeit.
Aufgrund des verbgeschiedenen Wahlgesetzes konnte der grösste Teil der deutschen
(und ungarischen) Nationalminderheit des Königreiches der Serben, Kroaten und
Slowenen an den Wahlen für die Verfassungsversammlung nicht teilnehmen.
Aufgrund dessen konnten sie auch nicht über die wichtigen Fragen der staatlichen
Verfassungsordnung des Staates, in dem sie entschossen haben zu leben,
entschliessen.
173
VDG JAHRBUCH 2003
Ivan BALTA
Njemačka prezimena židovske
i drugih vjeroispovjesti u Orahovici
u 19. i početkom 20. stoljeća
Još početkom 20. stoljeća Stanoje Stanojević u svojoj enciklopediji za Orahovicu je
zabilježio: “Gradić u Slavoniji u oblasti osječkoj, srezu našičkom, od Našica 18 km
(pravac) k zapadu. Leži u dolini potoka Orahovica između vinorodnih gorica na
sjevernoj padini Papuk-Gore. Orahovica je stanica vicinalne željeznice (uski kolosjek
1 m) u Moslavac (- Donji Miholjac – Osijek) i polazna točka druma preko gore za
Kutjevo. Stanica glavne podravske željeznice (Koprivnica-Orahovica-Našice-Osijek)
od mjesta je 5 km daleko. Mjesto ima općinsko poglavarstvo, rimokatoličku župu,
pravoslavnu parohiju, židovski rabinat, pučku školu, štedionicu, poštu, telegraf i
telefon. Nad Orahovicom na strmom, 200 m visokom brijegu razvaline su starog
grada Ružice...”.1
Od kraja 18. stoljeća do 1857. godine Orahovica je imala između 1.000 i 1.500
stanovnika,2 a bila je u posjedu raznih vlastelina, najduže grofova Mihailovića.
Po službensoj statistici popisa stanovništva,3 Orahovica je od 1857. do 1921.
godine imala stanovnika:
godine:
1857.
1869.
1880.
1890.
1900.
1910.
1921.
Orahovica
1.678
1.752
1.564
1.676
1.932
2.517
2.573
3000
2500
2000
1500
1000
500
0
1
2
3
1857.
1869.
1880.
1890.
1900.
1910.
1921.
Stanoje Stanojević, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. III., Zagreb, 1928., str. 259.
Ivan Balta, Virovitička županija i grad Osijek u zbivanjima 1848. i 1849. godine, Zavod znanstveni rad HAZU, Osijek, 1997.,
str. 33.
M. Korenčić, Popisi stanovništva od 1857. do 1971. godine, Zagreb...
175
VDG JAHRBUCH 2003
Nijemci u većem broju dolaze u Orahovicu krajem 18. stoljeća, a prve vijesti o
naseljavanjima su iz 1770. godine te oko 1784. godine kada je car Josip II. započeo s
organiziranim naseljavanjem Nijemaca. Naseljenici bijahu oko 1790. godine dolazili
u Orahovicu uglavnom iz Würtemberga, Schwabena, Elsasa, Lothringena, Badena,
Nasaua i Schweiza iz okoline Basela, ali najveći dio Nijemaca doselio se u Banat te
nešto manji dio u Bačkoj i Srijemu.
Uvjete privatnog i državnog naseljavanja Nijemaca ustanovila je Ugarska dvorska
komora, koja je 1784. godine obvezala lokalne vlasteline da moraju svakom
naseljeniku dati besplatno 5 3/4 jutra (200 hvati) oranice i slobodnu sječu šume te
šest mjeseci slobodno točenja i kupovanja. Za uzvrat, naseljenici su se morali obvezati
plaćati godišnje 4 forinta, bez rabote i drugih kakvih podavanja.4 Drugi veći val
doseljenja Nijemaca u Orahovicu uslijedit će također oko 1840. godine iz županije
Baranja. Uzrokom useljavanja Nijemaca u Orahovicu i njezinu okolicu bili su počeci
manufakturne proizvodnje, posebno uzgoj svilenih kokona i kovnica bakra u
Orahovici u vlasništvu poduzetnika Herzoga. Sredinom 19. stoljeća u Orahovici već
ima 63 obrtnika raznih zanimanja, pretežito njemačkih prezimena.5 Ipak, najveće
bogatstvo Orahovice bile su šume, koje su se počele intenzivnije eksploatirati od
1830. godine. Njemačke su se tvrtke izravno angažirale u eksploataciji i preradi
drveta, kao bečki veletrgovac Pfeiffer, koji je pored riječnih pilana na Dravi, Vučici i
Karašici podigao velike parne pilane u Orahovici, Krivaji i Našicama. Pepeljarenjem6
su se uglavnom bavili orahovički i osječki Židovi njemačkih prezimena u šumama
okolice Orahovice. Otkup svilenih kokona od 1827. godine vršili su u Orahovici bečki
veletrgovci Isak Hoffmann i Lazar Goldschmidt (K.K. Privilegierte Grosshandler) na
temelju ugovora s Ugarskom komorom na rok od deset godina.
Za Orahovicu je osnovna cestovna komunikacija bila od Kutjeva (Požege) do
Moslavine i Szigetvára, a od 1845. godine (dovršena 1850.) gradi se cesta od Našica
do Mikleuša i Virovitice, važna za orahovičke trgovce njemačkih prezimena.
Posebno su izrazite veze između Nijemaca u orahovičkom kotaru izgradnjom
željezničke pruge7 normalnog kolosijeka,8 tzv. slavonske podravske željeznice. 9
4
5
6
7
8
9
Josip Lakatoš, Narodna statistika, II.izdanje, Zagreb, 1914., 24.
Igor Karaman, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću, Zagreb, 1972., str. 88.
pepeljarenje = paljenje najčešće bukova drveta te iz njegove pepelaste luži kristaliziranjem i kalciniranjem dobivanje pepeljike za
proizvodnju sapuna, boja, stakla i medicinskih ljekova
Otvorenje željeznice Osiek-Belišće, Narodna obrana, Osijek, br. 273., 25. XI. 1908., str. 2. ...Jućerašnji broj Narodne obrane
donio je vijest o otvaranju vicinalne željeznice Osiek-Belišće i Dolnji Miholjac-Moslavina-Vörös-Major-Orahovica...
Otvorenje željezničke pruge Osiek-Belišće, Pozor, br. 67., 24. XI. 1908., str. 2. ...Danas u 9 sati predana je u promet želj. pruga
Osiek-Valpovo-Belišće... Cijene su do Valpova II. razred 1,60 K., III. razred 90 fil., do D. Miholjca II. razred 2,40 K., III.
razred 1,30 K., do Orahovice II. razred 4,40 K., III. razred 2,40 K., do Vočina II. razred 5 K., III razred 2,80 K. Utvrđen je
i vozni red... polazak iz Osijeka 7,53, 13,25 i 16,00 sati...
Otvorenje pruge Osiek-Belišće, Pozor, br. 65., 21. XI. 1908., str. 2. ...Dne 24. studenoga obavit će se redarstveno-tehnički obhod
novo sagradjene pruge Osijek-Belišće slavonske podravske željeznice, a isto tako i pruge Moslavina-Vörösmajur iste željeznice,
koja je kao industrijalna željeznica jur od prije postojala, a sada u vicinalnu pretvorena, te će se po tom obe pruge predati
javnom prometu. Kao predsjednik povjerenstav fungirat će izaslanik glavnoga nadzorničtva za željeznice i parobrodarstvo g.
Medanić a prisustvovat će obhodu izaslanici kr.zem.vlade, kr.župan.oblasti, obćine sl. i kr. grada Osieka, te kotar.oblasti u
području u kome spomenute pruge leže... Krenut će se sa novosagradjenog kolodvora Osiek 24. XI. u 9,15 sati, u 11,oo će biti u
Belišću. Iz Belišća se polazi u 12,15 i dolazi u Moslavinu u 13,40 sati te se nastavlja prema Vörösmajuru gdje se dolazi u 15,20
sati te prema Orahovici. U Orahovici će se sastaviti zapisnik i ručat a potom u 18,30 sati poći na vlak za Osiek...
176
VDG JAHRBUCH 2003
Naseljavanje Nijemaca, a još više Mađara, kod brojnijeg slavenskog stanovništva
izazivalo je ponekad, zbog manjih privilegija nehrvatskog stanovništva,10 manje
sukobe ne samo u Orahovici već i u čitavoj Slavoniji11 nego i u Bosni i Hercegovini.12
Nijemci raznih vjeroispovjesti vezivali su se često ženidbama. Kod mješovitih
konfesionalnih brakova, u pravilu bi muška djeca postajali protestanti, a ženska djeca
rimokatolici, u zavisnosti što im je otac. Uglavnom su se orahovički Nijemci ženili u
njemačke porodice iz Orahovice ili okolnih mjesta. Rimokatolici su u orahovičkom
kotaru svoje vjerske potrebe upražnjavali u župnoj crkvi sv. Križa, protestanati u
protestantskim hramovima (helvećani) u Čačincima, a vjere augsburga i helvećana u
Velimirovcu.
U Slavoniji je u 19. stoljeću vladala vjerska tolerancija svih konfesija. Tako su
nesmetano vršeni vjerski obredi i pokapanja pokojnika te su postojala odvojena i
zajednička groblja u mjestima i gradovima.
Katolici su bili najbrojniji u Orahovici već stoljećima, a njihovi su vjerski obredi do
Drugog Vatikanskog koncila bili tradicionalni i nisu se mijenjali. Pravoslavni su bili
prisutni svojim većim seobama od 16. stoljeća te organizirani u svojim parohijama.13
Islamizirani su bili prisutni prodorom Turaka od 16. stoljeća, a veoma su bili brojni
od 16. do 18. stoljeća, od kada su većinom iseljeni u Bosnu. Protestanti, različitih
vjerskih konfesija (evangelisti, reformatori, kalvini, luterani…), bili su prisutni od
velikih vjerskih reformatorskih pokreta. Židovi su bili prisutni u većem broju u 19.
stoljeću, kada su gotovo u svim većim slavonskim mjestima postojale nezavisne
crkvene židovske općine, sinagoge i groblja.14
Za Orahovicu su bila vezana njemačka prezimena židovske vjeroispovjesti još
krajem 18. stoljeća, posebno u 19. stoljeću, a o čemu svjedoče Matice rođenih
Židovske zajednice u Orahovici, gdje su uvedena djeca novorođenčad (osim iz
Orahovice i iz Našica, Podgorača, Motičine te poneki iz Zdenaca, Čačinaca,
Kolokočevca, Breznice, Virovitice i Slatine):15
10
11
12
13
14
15
Propadanje naroda Orahovice, Narodna obrana, Osijek, br. 212., 15. IX. 1908., str. 3. ...U Orahovici bijahu svi trgovci
nehrvati, uglavnom Židovi, a na Guttmanovom dvoru svi pa i kočijaši su Magjari, a na željeznici u Orahovici također svi govore
magjarski...
Magjarske škole, Narodna obrana, Osijek, br. 166., 20. VII. 1908., str. 1. ..."Zar nije sramota", što školstvo naše omalovažava
doseljenike... Dodješ u Zagreb –govori se magjarski, dodješ u Osiek –pogotovo, a u Brodu pomišljaš da si u Debrecinu, u
Vinkovcima misliš da si u Segedinu... Je li pravo da hrvatski učitelji po ulici love djecu za opetovnicu ?...
Hrvatski kao službeni jezik u Bosni, Pozor, br.25., 6. X. 1908., str. 2. ...Kako “Sar. Tagblatt” iz pouzdanog izvora doznaje 1.
siječnja 1909. u svim uredima i oblastima Bosne i Hercegovine biti će uveden kao unutarnji službeni jezik hrvatski. Samo za
izvješća ministarstva trebat će priložiti i njemačke prijevode...
Državni arhiv Osijek, Matična knjiga prav. sv. Nikola (manastir), Orahovica, od 1543.
Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953.
Državni arhiv Osijek, Matica rođenih Židovske zajednice Orahovica, 517-, 1779.-1913.R
177
VDG JAHRBUCH 2003
Godina rođenja:
1779.
1795.
1799.
1800.
1803.
1805.
1807.
1808.
1809.
1812.
1813.
1817.
1819.
1820..
1820.
1821.
1821.
1822.
1824.
1824.
1825.
1824.
1825.
1825.
1825.
1825.
1825.
1825.
1825.
1825.
1825.
1825.
1825.
1827.
1827.
1828.
1828.
1829.
1829.
1829.
1830.
1831.
1831.
Prezimena:
KRANSZ
SELINGER
MÜLLER
SELINGER
SITZER
SITZER
KEMPFNER
BAUER
BLUM
BERAN
SITZER
HEIM
BERAN
KRAUSZ
KERSCHNER
KOHN
BERAN
BAUER
BAUER
WEISZ
MÜLLER
BAUER
KOHN
SLATKI
SELIGMAN
SELIGMAN
WEIHS
BAUER
KRAUSZ
SELIGMAN
MÜLLER
FISCHER
DEUTSH
SLATKI
SELINGER
SELINGER
KIRSCHNER
KOHN
MÜLLER
EHRICH
KOHN
MÜLLER
FISCHER
Mjesto stanovanja:
Virovitica
Podgorač
Našice
Našice
Podgorač
Podgorač
Našice
Našice
Brezvitz
Orahovica
Podgorač
Virovitica
Čačinci
Našice
Našice
Motičina
Čačinci
Orahovica
Orahovica
Našice
Našice
Orahovica
Našice
Orahovica
Našice
Našice
Orahovica
Orahovica
Našice
Našice
Našice
Orahovica
Orahovica
Orahovica
Našice
Našice
Našice
Našice
Našice
Motičina
Motičina
Našice
Orahovica
178
Kumovi:
LANDSINGER
SCHLESINGER
WEISZ, POLLAK
ABELES
WOLF
SEIZEL, KLEIN
LÖV, KLEIN
FUCHS
BETELHEIM
DITMAN
HEIN
BAUER
LEITL
VDG JAHRBUCH 2003
1831.
1833.
1833.
1834.
1834.
1834.
1832.
1834.
1834. (14. VI.)
ight 1834.
1834.
1834.
1834.
1835.
1835.
DEUTSCH
POLLAK
POLLAK
REITZER
EHRLICH
REITZER
BAUER
KOHN
FUCHS Ružica
KOHN
KOHN
FÄRBER
KOHN
SITZER
DEUTSCH
Orahovica
Donja Motičina
Našice
Našice
Motičina
Našice
Slatina
Našice
Zdenci
Motičina
Našice
Podgorač
Motičina
Podgorač
Orahovica
KOHN
SITZER
SCHÖNFELD
1835. (9. VII.)
FUCHS Hinko
Zdenci
SCHÖNFELD,
WEIHS
1836.
1836.
1836.
1836.
1836.
1836.
1836.
1837. ( 2.XII.)
1838
1838.
1838.
1838.
1839.
1839.
1840.
1839.
1839.
1839.
ustright 1839. ...
1839. ...
1839.
1840.
1841.
1841.
1842.
1842.
1842.
1842.
SELINGER
KOHN
GOLDSTEIN
SCHÖNFELD
FISCHER
MINA
DRESCHLER
FUCHS Elis
KOHN
KOHN
REIF
SELINGER
KOHN
SITZER
DEUTSCH
LEDERER
KOHN
SINGER
FUCHS
FUCHS
SELINGER
SLATKI
SITLER
EGNER
FISCHER
KOHN
WOLF
SELINGER
Podgorač
Našice
Našice
Orahovica
Orahovica
Podgorač
Ostrošinci
Zdenci
Motičina
Našice
Našice
Podgorač
Našice
Podgorač
Orahovica
Orahovica
Motičina
Motičina
Zdenci
Zdenci
Podgorač
Orahovica
Podgorač
Podgorač
Orahovica
Orahovica
Orahovica
Podgorać
179
BERAN
SCHUTZ
VALTER
EUGEL
SALAMON
VDG JAHRBUCH 2003
1842.
1843.
1843.
1843.
1843.
1844.
1844.
1844.
1844.
1845.
1845. (20.I.)
1845.
1845.
1845.
1845.
1845.
mult11845.
1845.
1845.
1845.
1846.
1846.
1847.
1847.
1847.
1847.
1847.
1847.
1847.
1847.
1847.
1847.
1848.
1848. (2.IV.)
1848.
1848.
1848.
1848.
1849.
1849.
1849.
1849.
lt11849.
1849.
1849.
SCHULHOF
SITLER
BAUER
FISCHLER
STÄDTLER
SELIGER
KOHN
BAUER
KOHN
BAUER
FUCHS Sofija
KOHN
BAUER
KOHN
LEDERER
STRASSBERGER
POLLACK
SITLER
BERAN
FIŠER
WEINER
STÄDTER
FUCHS
SPITZER
LEDERER
BAUER
BAUER
EICHBAUM
GRNÜVALD
SITZER
KERŠNER
STRASSBERGER
STÄDTER
FUCHS Marija
BAUER
WEISZ
BAUER
KERŠNER
SPITZER
FUCHS
SELINGER
BERAN
SITZER
GRÜNVALD
SPITZER
Našice
Podgorač
Orahovica
Našice
Podgorač
Podgorač
Našice
Orahovica
Našice
Klokočevci
Zdenci
Orahovica
Orahovica
Motičina
Orahovica
Orahovica
Donja Motičina
Podgorač
Orahovica
Orahovica
Našice
Podgorač
Podgorač
Našice
Orahovica
Orahovica
Orahovica
Našice
Orahovica
Podgorač
Našice
Orahovica
Podgorač
Zdenci
Orahovica
Podgorač
Kolokočevci
Našice
Našice
Podgorač
Podgorač
Čačinci
Podgorač
Orahovica
Breznica
180
SONENFELD
BRAUN
BLÜM
LANG
MÜLLER
KRANCZ
VDG JAHRBUCH 2003
U prvoj polovici 19. stoljeća u Orahovici bile su zapažene židovske porodice
njemačkih prezimena: Bauer, Lederer, Grünvald, Strassberger, Beran, Fischer, Kohn,
Wolf, Deutsch, Slatki, Schönfeld i Weihs, a u obližnjim Zdencima porodica Fuchs.
Brojnost židovske vjeroispovjesti njemačkih prezimena u Orahovici posvjedočuju
i Matice umrlih.
Židovi su u Orahovici prisutni tijekom 19. stoljeća, istina bili su malobrojni, ali
zapažen sloj ljudi.16 Židovska sinagoga se nalazila u samom centru Orahovice, preko
puta današnjeg Vatrogasnog doma. Po kazivačima, ona je kao takva funkcionirala do
1941. godine, a posebno je svečano bilo, kako u sinagogi, tako i u ostalim tadašnjim
hramovima, 1. prosinca 1918. godine, kada se svetim misama proslavljalo
ujedinjenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.17
Živi spomenici ostataka orahovičke prošlosti su mnogobrojna groblja,18 od kojih se
na različitim lokacijama u Orahovici tijekom 19. stoljeća moglo razabrati sedam:
Orahovičko tursko groblje
Od polovice 16. do kraja 17. stoljeća Orahovica je bila pod vlašću turskih plemića,
kada je nastalo i groblje. Pouzdano se ne zna lokacija tzv. turskog groblja, ali po
narodnim predajama, trebalo bi se nalaziti na brdu ispod utvrde i iznad današnjeg
umjetnog jezera (sagrađenog 1960. godine.). Muslimanska se džamija, nalazila na
području tzv. Rajčule, jednoga dijela Orahovice. Bila je, navodno, jedna od najvećih u
Slavoniji za vrijeme turskih prodora i zadržavanja u Slavoniji, a danas o tome gotovo
nema niti traga.
Orahovičko mjesno (mješovito) groblje
Crkva sv. Roka, danas kapelica na mjesnom groblju u Orahovici, sagrađena je
1852. godine, a zatim se oko nje počelo formirati groblje. Groblje je do kraja II.
svjetskog rata bilo isključivo katoličko, a od 1945. godine groblje postaje mješovito.
Sama površina groblja nije bila podijeljena na pojedinačne dijelove određene za
različite skupine, osim jednoga dijela, koji bi se mogao nazvati dječjim.
Do proširenja područja groblja došlo je 25. travnja 1902. godine, blagoslovljeno
od župnika i dekana Franje Lamppe.19 Groblje se nalazilo na površini od ca. 31.500
četvornih metara te ukupno imalo oko 2.700 grobnica, koji su bili vidljivo označeni
kao kameni spomenici (oko 2.120) ili drveni križevi (oko 580). U istom groblju nalaze
se mnogi njemački spomenički natpisi.
Karakteristični su bili nadgrobni natpisi orahovičkog groblja iz 19. stoljeća:
16
17
18
19
Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj, Zagreb,...
Ivan Balta-Mirko Brazda, Virovitičko-podravska županija, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str. 30.
Ivan Balta, Zapisi o gradskim grobljima Istočne Hrvatske krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Osijek, 2001.
Franjo Lamppe sahranjen je na mjesnom orahovičkom groblju 1914. godine
181
VDG JAHRBUCH 2003
Gjuro Antun
r. 12.VI 1810
u. 30.VIII 1873.
zet Jargačićev
pokoj mu vječni
Ovdje počiva u miru božjem
nezaboravljeni
sin Marije Bauer Zorac
Dragutin
vlastelinski providnik
suprug Marije Bauer
rodj. 3. studenoga 1875.
umro 6. kolovoza 1913.
Orahovičko staro katoličko groblje
Groblje je bilo smješteno na brdu, iznad jednog dijela današnje ulice Ivana Zajca u
Orahovici te školskoga centra Orahovica. Ne zna se točan naziv groblja, a po
usmenim predajama ono je bilo filijala mjesnoga groblja za taj dio Orahovice i sela
Duzluk. Groblje je bilo veličine oko 2.000 četvornih metara, a na njemu se nalazilo
oko 40-ak označenih grobnica. Pretežno su to bili drveni križevi na kojima je teško
odgonetnuti identitet pokojnika. Najčešće su grobnice obitelji Paraga (4 grobnice),
označene kamenim križevima, obitelji Majstorović (2) s označenim drvenim
križevima, kao i 5 grobova obitelji Šimić, te grob dječaka Ivana Kanisa, obilježen
kamenim spomenikom, po izgledu iz 19. stoljeća.20
Samo je godine 1876. umrlo u župi sv. Našašća Križa Orahovica 143 ljudi. Od toga
iz Orahovice 43 ljudi, a ostali pokojnici bijahu iz ostalih orahovičkih mjesta.
Te iste godine, preko 30 godina života doživjelo je iz Orahovice 7 pokojnika.
Najčešće se umiralo od upale pluća, frasa, griže…
Česta su prezimena pokojnika iz Orahovice 1876. godine bili: Matianić, Šimić,
Vinković, Petričević, Marić, Jovanović, Kalfić, Matoković, Krkljec, Miletić, Schroder,
Safer, Karner, Ognjenović, Kovač, Grgic, Soll, Grbić, Pavlović, Babić, Vranić, Vučinić,
Vojvodić, Vrbanić, Kosović, Paraga, Bogetić, Gaspar…21
Dakle, nalaze se i njemačka prezimena katoličke vjeroispovjesti, kao: Schroder,
Safer, Karner i Soll, a kasnije Andelfinger, Hornung i Cabicar.22
Orahovičko Riječansko groblje
Naziv groblja nije nigdje ničim potvrđeno, ali se ovim imenom označuje područje
kojem je pripadalo.23
Za isto groblje spominju se još neki nazivi, kao: staro pravoslavno groblje (novo je
nastalo početkom 19. stoljeća u samom Duzluku) te tursko groblje.
20
21
Od kada je 1957. godine postavljena oznaka zabrane pokapanja, pokojnici se više ne sahranjuju na tome groblju
Državni arhiv Osijek, Matice umrlih Orahovica, rkt. Našašće sv. Križa, od 1724.
512 M 1764-1810. (271, lat.)
513 M 1824-1853 (346, lat., hrv.)
514 M 1858-1874. (480, lat.)
22
23
515 M 1874-1877. (130, lat.)
Dodatak (anketni radni list za prikupljanje podataka o groblju)
Duzluk je selo, gotovo prigradsko naselje, uz samu Orahovicu (južno)
182
VDG JAHRBUCH 2003
Groblje je veličine oko 6.500 četvornih metara, a na njemu se nalazi oko stotinu
označenih grobnica, od toga kamenih spomenika 35 i oko 65 drvenih križeva.
Groblje se nalazi na brdu uz cestu koja vodi s Orahovičkog jezera.
Većina sahranjenih pokojnika pokopana je (vidljivo iz zapisa na spomenicima) od
druge polovine 19. stoljeća. Groblje je bilo mješovito, jer su na njemu sahranjivani
pravoslavci, katolici i Nijemci (evangelisti), a na spomenicima su se miješala latinična
i ćirilična slova te ijekavica i ekavica. Na primjer: Pajerle je ćirilicom napisano slovom
Ď i Ë, a ostalo je napisano latinicom, ili natpis:
Ovde počiva
Miloš Đurđević
rođen 1.2.1851.
umro u Riječani
12.6.1913.
Danas je veći dio groblja urastao u gustu šikaru i teško je vidljivo te se u njemu više
ne vrše ukopi.
Orahovičko pravoslavno groblje
Još od razdoblja turske vladavine, orahovički su pravoslavci imali manastir Sv.
Nikole, koji se nalazio nekoliko kilometara od Orahovice u brdu Krndiji.
Nakon odlaska Turaka iz Orahovice, pravoslavci mjesta sagradili su oko 1738.
godine drvenu crkvu na izvoru potoka Radlovca (Radulovca), koja je bila posvećena
Sv. apostolu Tomi.24 Desetak godina kasnije, između Orhovice i Riječana sagrađena je
pravoslavna zidana crkva, čiji je investitor bio orahovički vlastelin Dimitrije
Mihailović. Nova crkva je dobila naziv sv. Georgija, promijenivši 1769. godine ime u
crkvu Roždestvu Bogorodice. U crkvi su bili sahranjeni i neki od članova vlastelina
Mihailovića.
Pravoslavno groblje se nalazilo u srednjem dijelu Orahovice, na brdu, danas
zemljištu uglavnom zasađenom vinovom lozom. Prema sačuvanim spomenicima,
groblje datira iz19. stoljeća i još je uvijek u uporabi.25 Unutar groblja vidljivi su još
samo zidovi i oronuo krov zgrade, koja je mogla u prošlosti služiti kao kapelica.
Groblje je veličine 8.000 četvornih metara, a na njemu se nalazi 161 vidljiva grobnica,
od čega je 118 kamenih spomenika, a 43 drvenih križeva. Natpisi na spomenicima
pisani su pretežno latinicom (68), ali i ćirilicom (36).
Orahovičko Židovsko groblje
Židovsko groblje se nalazilo oko 700 metara od raskršća u Donjoj Orahovici,
cestom prema Zdencima, s lijeve strane udaljeno stotinjak metara od ceste.
Prema židovskoj matici umrlih, godine 1882. umrlo je tada 13 ljudi s navedenim
njemačkim imenima i prezimenima:
24
25
Lazar BOGDANOVIĆ, Crkvena trgovišta Orahovice, Glasnik Istoriskog društva Novog Sada, IV., 2., Novi Sad, 1931., str.
321.-323.
Državni arhiv Osijek, Matica umrlih Orahovica, pravoslavna Sv. Nikola (manastir), od 1543.
183
VDG JAHRBUCH 2003
• Gisa Grunwald iz Orahovice, nezakonita kći Katice Grunwald, 1 godina i 9 mjeseci,
od vrućice,
• Salika Kersner iz Orahovice, udovica trgovca, 80 godina, od slabosti,
• Ružica Stern iz Orahovice, djevojka, 30 godina, od tifusa,
• Jakov Ehrlich iz Preuhsena, trgovac, 78 godina, od slabosti,
• Alexander Krauss iz Našica, knjigovođa, 22 godine, od tuberkuloze,
• Giza Beran iz Orahovice, dijete, 2 mjeseca, od frasa,
• Ignjo Bauer iz Voćina, trgovac, 37 godina, od tuberkuloze,
• Josip Singer iz Mađarske, trgovac, 54 godine, od upale pluća,
• Josefina Pollak iz Osijeka, supruga trgovca, 39 godina, od krebsa,
• Salika Sonensein iz Neuzoljana, supruga trgovca, 42 godine, od moždanog udara,
• Katica Slesinger iz Našica, udovica, 76 godina, od slabosti,
• Katica Spitzer iz Orahovice, supruga trgovca, 42 godine, od srčane bolesti,
• Emma Hein iz Našica, dijete, 4 godine, od krvarenja.
Navedeni pokojnici su pokopani u židovskim grobljima: Orahovica 6, Našice 6 i
jedan u Osijeku.26
Groblje u Orahovici je bilo na površini od 4.800 četvornih metara, danas zapušteno,
zaraslo i jedva prepoznatljivo. Židovi su na istom groblju sahranjivali svoje pokojnike
do 1941. godine, a danas se na njemu nalazi samo jedan sačuvani spomenik.
Natpis na spomeniku glasi:
HIER RUHT
ROSALIA SCHAPRINGER GESTORBEN
AM 14 MARZ
FRIEDE IHRER ASCHE
DER GELIEBTEN MUTTER
IHE TRAUERNDEN KINDER
Orahovičko manastirsko groblje
Groblje se nalazi u sklopu Manastira Sv. Nikole u Orahovici Groblje je veličine
oko 400 četvornih metara, a na njemu je ostalo 12 grobnica manastirskih monaha s
natpisima na spomenicima na ćirilici.27 No, postojale su i tvrdnje da su u istom
groblju sahranjivani i pokojnici drugih vjeroispovijesti.28
26
Državni arhiv Osijek, Matica umrlih Orahovica, izrael.
523 M 1858-1913. (52, hrv.)
27
28
524 M 1914-1933. (30, hrv.)
Manastir Orahovica: Po kazivanju pokojnog manastirskog igumana, Milutina, na tom se groblju nalazi i do sada najstariji
spomenik u Orahovici koji datira iz 1761. godine, a označava grob jednog igumana. Pravoslavno svećenstvo toga svetoga hrama
tvrdi da su na groblju sahranjivani isključivo pravoslavni monasi i igumani.
Crkva Sv. Križa Orahovica, Prema kazivanju orahovičkog župnika, na grobu jednoga monaha (?) nalazi se grobni kamen bez
imena, gdje se ispod mahovine krije malteški viteški križ, a iz čega se da naslutiti da je na prostoru današnjeg manastira nekada
boravio neki viteški katolički red. Pretpostavlja se da su temelji manastira na temeljima bazilike iz 12. st. - samostan
Sv. Augustina ili Sv. Pavla Eremitskog.
184
VDG JAHRBUCH 2003
Orahovička njemačka prezimena bila su uglavnom židovske vjeroispovjesti te
ponešto rimokatoličke i protestantskih vjeroispovjesti.
Organizacija židovskih općina u Slavoniji:29
Ukupno stanovništvo po županijama i gradovima u Slavoniji od 1880. do 1910.
godine (i broj Židova):30
županija
/grad
1880.
ukupno
1880.
Židovi
1890.
ukupno
1890.
Židovi
1900.
ukupno
1900.
Židovi
1910.
ukupno
1910.
Židovi
Virovitička
165.025
2.228
196.639
2.880
217.845
2.972
240.694
2.854
grad Osijek
1.493
1.585
2.027
2.299
Požeška
166.512
1.337
202.836
1.928
228.096
2.734
263.690
2.388
Srijemska
269.878
2.459
347.022
3.097
365.100
3.208
394.172
3.071
grad Zemun
589
662
638
675
grad Zagreb
1.286
1.942
3.195
4.192
Prema statističkim podacima židovska općina Orahovice, uglavnom njemačkih
prezimena, nije bila brojna u odnosu na okolna mjesta, ali su oni u tada relativno
maloj Orahovici činili vrlo važan faktor ekonomskog i kulturnog razvoja mjesta
tijekom 19. i početkom 20. stoljeća
29
30
Stanje 1929.-1930. godine
Grad Osijek je 1857. godine brojao 578 Židova (u popisu stanovništva)
Od 1857. do 1921. godine ukupan broj Židova u Hrvatskoj:
godina:
ukupan broj Židova
1857.
5.845
1880.
13.488
1890.
17.261
1900.
20.032
1910.
21.013
1921.
20.562
185
VDG JAHRBUCH 2003
Deutsche Nachnamen hebräischer und anderer Religionen
in Orahovica im 19. und Anfang des 20. Jahrhunderts
Orahovica war während des 19. Jahrhunderts ein multiethnischer,
multikonfessioneller und multikultureller Ort, in dem die deutschen Namen und
Nachnamen Angehöriger der hebräischen Religion, aber auch anderer Religionen,
ein Kennzeichen des Ortes und ein bedeutender Anreger der Entwicklung des Ortes
waren.
Die hebräischen und anderen deutschen Namen und Nachnamen waren in
Orahovica schon von dem Ende des 18. Jahrhunderts anwesend. Die Familien
siedelten einzeln an, aber es gab auch zwei Ansiedlerwellen am Anfang des 19.
Jahrhunderts und in den 30 Jahren des 19. Jahrhunderts. Die wichtigsten Gründe
dafür waren eine schnelle Entwicklung der Manufakturen, die Zucht der
Seidenkokons und die Exploatierung der Wälder in Orahovica.
Die deutschen Namen und Nachnamen gehörten meistens der hebräischen
Religion an und wurden in ihrer Gemeinde organisiert; sie hatten auch eine
Synagoge und eigenen Friedhof in Orahovica. Sie beschäftigten sich meistens mit
dem Gewerbe und Handel. Die deutschen Namen und Nachnamen Angehöriger der
römisch-katholischen Religion in Orahovica hatten ihre Pfarrei, Kirche und ihren
Friedhof zusammen mit anderen Völkern. Die deutschen Namen und Nachnamen
Angehöriger der protestantischen Religionen hatten ihre Kirchen und Friedhöfe in
den Nachbarorten. Deutsche Namen und Nachnamen Angehöriger der orthodoxen
Religion waren sehr selten; meistens wurde der Glaube mit der Heirat geändert.
Die Spuren der Vergangenheit der deutschen Namen und Nachnamen
verschiedener Religionen findet man in der Entwicklung von Orahovica im 19.
Jahrhundert, in den historischen Quellen der Archivstiftungen, in wenigen
Literaturnotizen, auf sieben Friedhöfen in Orahovica und bei den wenigen Namen
und Nachnamen der Zeitgenossen.
186
VDG JAHRBUCH 2003
Robert SKENDEROVIĆ
Prvi i drugi njemački ceh u Požegi
Njemačka zajednica u Požegi tijekom 18. stoljeća
Osmansko osvajanje Slavonije u 16. stoljeću predstavljalo je snažan prekid
srednjoeuropske tradicije razvoja urbanog života slavonskih gradova. U vrlo kratkom
vremenu slavonski su gradovi sasvim promijenili izgled i način života. Većinu
stanovništva gradova u osmanlijsko doba činili su muslimani, a kršćanske su zajednice
predstavljale izrazitu manjinu koja je imala minoran društveni i gospodarski značaj.
Veliki rat za oslobođenje (1683.-1699.) uništio je osmanlijsku urbanu tradiciju.
Slavonski su gradovi početkom 18. stoljeća ponovno počeli stvaranje urbanog života
gotovo od početka jer je tijekom rata iz njih izbjeglo cjelokupno muslimansko
stanovništvo, ali je zbog teških uvjeta života i stalne ratne opasnosti gradove u velikoj
mjeri napustilo i kršćansko stanovništvo. Tako su početkom 18. stoljeća najznačajniji
gradovi Slavonije (Osijek, Požega, Slavonski Brod, Đakovo, Vukovar i Virovitica) imali
između 600 i 800 stanovnika.
Za razliku od Bačke i Banata, gdje je bečki Dvor planirano naseljavao njemačke
koloniste, takvo planirano koloniziranje nije zahvatilo i Slavoniju. Nijemci su u
Slavoniju naseljavani tijekom čitavog 18. stoljeća uglavnom u pojedinačnim
doseljavanjima ili u manjim grupama na inicijativu pojedinih veleposjednika.
Međutim, značajniji broj doseljavanja Nijemaca zabilježen je u to vrijeme u
gradovima Slavonije. Od prvih godina oslobođenja u urbanom razvoju Slavonije
osjetio se jak njemački utjecaj. Neposredno nakon oslobođenja od Osmanlija u
gotovo svim slavonskim gradovima bile su smještene vojničke postrojbe koje su u
većini bile sastavljene od Nijemaca. Njihovi časnici doveli su u Slavoniju i svoje
obitelji. Uz vojnike i vojničke obitelji doselili su za vojskom i vojni ranarnici, ali i
brojni obrtnici koji su opskrbljivali vojsku potrebnom opremom. Između ostaloga,
njemačke su postrojbe povele za sobom i svoje pivare, sedlare, puškare i druge
obrtnike čije je usluge vojska koristila. Tako je vojska, koja je ujedno bila i veliko
opterećenje za lokalno stanovništvo, dijelom doprinijela i obnovi života slavonskih
gradova.
Tijekom 18. stoljeća život se u Slavoniji postupno normalizirao. Ratna opasnost
bila je sve manja, pa su 1745. godine obnovljene slavonske županije – požeška,
virovitička i srijemska. Malo-pomalo vojnička je vlast ustupala mjesto civilnim
vlastima, što je potaklo razvoj gospodarstva i trgovine.
187
VDG JAHRBUCH 2003
Srednjoeuropska i Osmanlijska tradicija obrtništva
Na razvoj obrta u Slavoniji tijekom 18. stoljeća utjecale su dvije obrtničke tradicije.
Jedna je bila osmanlijsko-orijentalna. Ta se tradicija u Slavoniju proširila s
osmanskim osvajanjima tijekom 16. stoljeća. Tijekom osmanske vlasti u svim je
slavonskim gradovima cvjetalo istočnjačko obrtništvo. Obrtnici su najvećim dijelom
bili muslimani, ali su se u gotovo svim gradovima mogli naći i kršćanski obrtnici.
Jedna od najpoznatijih zajednica katoličkih obrtnika i trgovaca živjela je upravo u
Požegi i uživala je posebne povlastice. Tragovi osmanlijske obrtničke tradicije zadržali
su se u Slavoniji i nakon oslobođenja uglavnom u nazivima pojedinih obrta i funkcija
unutar cehova.
Srednjoeuropska tradicija starija je od osmanlijske, jer je svoje korijene vukla još iz
predosmanlijskog srednjovjekovnog razdoblja. Ta je tradicija s dolaskom Osmanlija
bila naglo prekinuta, ali se odmah nakon oslobođenja krajem 17. stoljeća počela
obnavljati. Gotovo u potpunosti uništen urbani život predstavljao je priliku za brojne
obrtnike iz Banske Hrvatske, austrijskih nasljednih zemalja, pa i same Njemačke, jer
je stanovništvo trebalo obrtničke usluge. Prema sačuvanim izvorima vidljivo je da su ti
obrtnici zaista i počeli doseljavati u Slavoniju odmah poslije oslobođenja od
osmanlijske vlasti.
Pojedini obrti bili su vezani uz pojedine etničke zajednice. Rudolf Bićanić navodi
da su u Hrvatskoj Talijani bili poznati kao zidari i kamenoresci, a Cincari i Makedonci
kao zlatari.1 Zanimljivo je da su Romi u to vrijeme bili poznati kao dobri kovači, ali su
u odnosu na druge obrtnike imali podređen položaj, pa nisu bili članovi cehova i
dobivali su poslove koje drugi obrtnici nisu željeli.2
Prema Bićaniću najbolji i najpoznatiji nožari, puškari, tipografi i stolari bili su
Austrijanci i Nijemci.3 Međutim, popis obrta koji su u to vrijeme bili poznati kao
“njemački” mnogo je duži od ovog kojeg navodi Rudolf Bićanić. Mnogo potpuniji
popis “njemačkih” obrta donosi Rudolf Horvat koji je u opisu obrtničkog života
grada Varaždina naveo da su hrvatski obrtnici većinom bili mesari, čizmari, postolari,
kolari, kožari, opančari, kovači, lončari, čohaši, krznari, tkalci i mlinari, dok su
Nijemci redovito bili: urari, brijači, limari, klobučari, pekari, krojači, sedlari, češljari,
četkari, puškari, sapunari, tapetari, tokari, remenari, iglari, pivari, dimnjačari,
medičari, rukavičari, knjigoveže i bravari.4
Raspoloživi izvori za Slavoniju pokazuju da je slična situacija bila i u Slavoniji.
Etnička podjela obrtničkih zanimanja proizlazila je iz tržišnih zakonitosti. Tradicija
obrtništva najviše se očitovala u tehnologiji proizvodnje i dizajnu proizvoda. Srednja
Europa imala je u to vrijeme u odnosu na naše krajeve tehnološki superiorno
1
2
3
4
Rudolf Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750. – 1860.), Zagreb 1951., 50.
Iz 18. stoljeća sačuvano je nekoliko dokumenata koji pokazuju da su izradu sprava za mučenje i pogubljenje kriminalaca,
posebice hajduka, dobivali Romi jer gradski majstori nisu željeli raditi taj posao. – vidi Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske
povijesti, Vinkovci, 1994., 368.
Rudolf Bićanić, Doba manufakture…, 50.
Rudolf Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin, 1993., 256.
188
VDG JAHRBUCH 2003
obrtništvo, pa su u našim krajevima obrtnici i obrtnički proizvodi iz tog prostora bili
na cijeni. U 18. stoljeću razvijaju se i estetski modni kriteriji, pa od tada i dizajn
odjeće dobiva izrazitu važnost, kakvu prije nije imao. Modni trendovi iz srednje
Europe utječu na ukus hrvatskog građanstva i plemstva, pa je zato posebno zanimljiv
primjer “njemačkih krojača” čija se proizvodnja po vrsti proizvoda i njihovom
izgledu razlikovala od proizvodnje domaćih “hrvatskih krojača”.
Hrvatski krojači krojili su odijela od grubog seljačkog sukna koje se nazivalo
“aba”, pa su se krojači koji su krojili ta odjela nazivali “abadžije”. Tradicionalna je bila
i proizvodnja različitih krznarskih proizvoda, koja je postojala još u vrijeme
osmanlijske vlasti. Primjerice, poznate su bile ženske duge kabanice s rukavima koje
su se nazivale “ćurci”. Ćurci su iz krojačevih ruku morali doći u ruke krznara koji ih je
na vratu te oko rukava podstavljao krznom. Stoga su se neki krznari nazivali
“ćurčije”.5
Njemački su krojači u Slavoniju uveli nove tehnologije i modele muških i ženskih
odijela. Upravo stoga što su tehnologija i dizajn obrtničkih proizvoda iz srednje
Europe u odnosu na domaće obrtničke proizvode bili izrazito superiorniji, oni svoju
klijentelu najčešće nalaze kod bogatijeg građanstva i plemstva.
Prema Rudolfu Bićaniću u Banskoj Hrvatskoj (i Slavoniji) su postojale dvije glavne
grupe obrtnika. Prva grupa je zadovoljavala potrebe “gradskog” stanovništva
(feudalne gospode iz grada i okolice, njihovih činovnika, posluge, građana oficira,
svećenika itd. zatim potrebe crkve, vojske itd.), a druga potrebe “seljačkog
stanovništva". Pripadnici prve grupe obrta bili su zlatari, izrađivači karuca, bačvari,
kolari, kovači, tkalci, krojači itd. Oni rade većinom po narudžbi, za razliku od
obrtnika koji rade za seosko stanovništvo. Ti obrtnici uglavnom rade za tržište, a ne
po narudžbi, i prodaju svoje proizvode na sajmovima, a ne u svojim obrtničkim
radnjama. Bićanić u te obrtnike ubraja lončare, opančare, remenare, krznare,
čizmare, gumbare, iglare, čohaše, “šoštare”, klobučari itd.6
Podjela na “njemačke” i “hrvatske” obrte u velikoj se mjeri poklapala s podjelom
na “gradske” i “seoske” obrte. Ta podjela osjećala se i unutar pojedinog obrta.
Najbolji primjer su ponovno krojači. Makar postoje slavonski (ilirski) ili mađarski, i
njemački krojači, ta podjela često nema veze s njihovom stvarnom nacionalnom
pripadnošću. Ona zapravo pokazuje podjelu na krojače orijentirane na seosko i one
orijentirane na gradsko stanovništvo. Njemački krojači rade za gospodu, po kroju
koji se kod nas naziva njemačkim, a u Njemačkoj “francuskim”.7 Za razliku od njih,
proizvodi hrvatskih obrtnika namijenjeni su za svakodnevnu i široku upotrebu, pa su
njihovi kupci pripadnici siromašnog građanstva i seljaci.
Podjela na njemačke, hrvatske i ugarske obrte prisutna je u svim županijama
Banske Hrvatske i Slavonije. Primjerice, takva je situacija i u Križevačkoj županiji.
Zlatko Herkov je u limitaciji cijena Križevačke županije iz 1772. godine našao
5
6
7
Julije Kempf, Požega, Požega, 1910., 454.
Rudolf Bićanić, Doba manufakture …, 458.
Rudolf Bićanić, Doba manufakture ..., 458.
189
VDG JAHRBUCH 2003
sljedeća zanimanja: “nemški i horvacki” kožnjari, “nemški i horvacki” šoštari i
“vugarski i nemški” klobučari.8 Rudolf Horvat utvrdio je isto stanje i u Varaždinu, a
istraživanja Zlatka Herkova, Rudolfa Horvata, Josipa Bösendorfera i Filipa Potrebice
pokazuju da je slična podjela obrtnika postojala u svim hrvatskim gradovima
(Varaždinu, Zagrebu, Virovitici, Požegi, Đakovu, Osijeku, Vukovaru itd.).
Podjela obrta na “hrvatske” i “njemačke” dovela je u Banskoj Hrvatskoj do pojave
osnivanja “njemačkih” cehova. Takvi cehovi okupljali su majstore koji su proizvodili
“njemačke” proizvode. S obzirom na činjenicu da je popis “njemačkih” obrta bio
prilično velik, njemački su cehovi u pravilu okupljali velik broj obrtnika različitih
zanimanja, za razliku od ostalih cehova koji su okupljali majstore istih ili srodnih
zanimanja.
Tijekom druge polovice 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća i u Slavoniji se osnivaju
“njemački” cehovi. U Požegi su 1770-ih osnovani Prvi i Drugi njemački ceh, a 1813. je
i u Đakovu osnovan “Nimecki cih”.9 Postojanje đakovačkog “Nimeckog ciha”
omogućava njegovu usporedbu s njemačkim cehovima u Požegi. Tako se kroz ovu
komparaciju mogu utvrditi zajedničke osobine “njemačkih” cehova u Slavoniji i
njihova uloga u gospodarskom i društvenom životu.
Djelovanje đakovačkog “Nimeckog ciha” potvrđuje naša saznanja o širenju
“njemačkih” obrta u Hrvatskoj. Kao i u ostalim gradovima Banske Hrvatske i u
Đakovu su njemački obrtnici obavljali “njemačke”obrte, bili su klobučari, stolari,
sedlari, bačvari, bravari, kovači i kolari. Uz “Nimecki cih” postojao je i “Ilirski cih”.
Zanimljivo je da su članovi “Nimeckog ciha” bili uglavnom gradski obrtnici, a članovi
“Ilirskog ciha” uglavnom seoski obrtnici, koji su živjeli na selu i proizvodili obrtničke
proizvode za seosko stanovništvo.10 Međutim, i u Đakovu nisu svi članovi “Nimeckog
ciha” bili Nijemci, nego je bilo i mnogo Hrvata koji su članstvo u cehu ostvarili zbog
vrste obrta kojim su se bavili, a ne zbog etničke pripadnosti.
Obrtništvo u Požegi tijekom 18. stoljeća
Ekonomski razvoj Banske Hrvatske i Slavonije zaostajao je tijekom 18. stoljeća za
srednjom Europom zbog brojnih razloga. U Europi uloga obrtničkih cehova u 18.
stoljeću polako pada i ustupa svoje mjesto novome manufakturnom načinu
proizvodnje. Stoga Filip Potrebica ispravno zaključuje da “prvi cehovi u gradu Požegi
nastaju upravo u ono vrijeme kada se u najrazvijenijim zemljama Evrope razvija
daleko naprednija manufakturna proizvodnja.”11 Manufakturni proizvodi donose
mnogo veći profit i velika su konkurencija obrtnicima. A upravo u 18. stoljeću
obrtnička proizvodnja u Slavoniji dobiva novi zamah. Razlozi takvom razvoju
gospodarskih odnosa u Slavoniji su višestruki. Gospodarstvo Slavonije bilo je
potpuno devastirano Velikim ratom za oslobođenje (1683. –1699.), pa je i razvoj
cehova značajan korak u njenom gospodarskom napretku. Izostanak manufakturne
proizvodnje posljedica je nedostatka kapitala i nerazvijenosti građanskog društva, ali
8
9
10
11
Zlatko Herkov, Povijest zagrebačke trgovine, Zagreb, 1987., 29.
Vlado Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Zagreb, 2001., 28.
Vlado Geiger, Nijemci u Đakovu, 30.
Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi i Požeškoj kotlini, Jastrebarsko, 2002., 26.
190
VDG JAHRBUCH 2003
djelomično i protekcionističke politike bečkog Dvora koji je štitio interese austrijskih
manufaktura.
U razvoju slavonskih cehova posebno je važno bilo razdoblje vladavine Marije
Terezije. Prema Josipu Langhameru u vrijeme vladavine Marije Terezije osnovano je
čak šest od osam požeških cehova, koliko ih je u gradu bilo tijekom 18. i 19. stoljeća.12
Udruživanje požeških obrtnika u cehove počelo je neposredno nakon oslobođenja
od osmanske vlasti. Prvi požeški ceh bio je ceh krojača osnovan još 1694. godine.
Godine 1714. osnovan je i ceh krznara, kožara i remenara.13 Zatim nastupa vrijeme
terezijanskih reformi koje su i u Slavoniji potaknule življu gospodarsku aktivnost. U
to vrijeme pojavljuju se i “njemački” cehovi u Požegi.
Prvi ceh u kojem su požeški Nijemci igrali značajniju ulogu bio je ceh kovača,
bravara i češljara osnovan 1743. godine. Josip Langhamer je u sačuvanim
dokumentima o ovome cehu našao da je između njemačkih i hrvatskih članova ceh
početkom 1770-ih godina došlo do nekih sukoba, ali su isti ubrzo bili izglađeni, kako
piše u knjizi zapisnika ovoga ceha:
“Godine 1775. 28. prosinca, među nama njemačkim i ilirskim majstorima zaključen je mir
da ćemo se držati privilegija, da živimo u miru i složno.”14
Langhamer smatra da je razlog sukoba bio pokušaj pretvaranja ovog ceha u
“njemački ceh”, mada su Nijemci u cehu činili manjinu (u cehu je bilo svega 7
Nijemaca od 39 majstora) .15
Drugi njemački ceh
Iako je u 19. stoljeću bio poznat kao “drugi” njemački ceh, taj je ceh osnovan prije
Prvog njemačkog ceha, a zvao se “drugi” vjerojatno zbog toga jer je bio manji po
broju članova i po društvenom utjecaju. Ceh je dobio privilegij od Marije Terezije 7.
svibnja 1773. godine. Osnovali su ga požeški pekari, pa je u gradu bio poznat i pod
imenom “pekarski ceh”. Kasnije su u ceh ušli tesari, zidari, licitari, a početkom 19.
stoljeća u ceh su ušli i mlinari, sapunari, te sitari.16
Naziv “Drugi njemački ceh” pojavljuje se u dokumentima na njemačkom jeziku
(II. deutsche Innung zu Požega, 1857. g.), ali je službeni naslov na sačuvanome pečatu
ceha glasio “Šesti ceh u carsko-kraljevskom privilegiranome slobodnom gradu
Požegi" (6. Zunft in der k.k. Priv. F. Stat Posega, 1857. g.), što bi značilo da je bio šesti po
redu osnivanja. Međutim, Langhamer smatra da je to pogrešno jer je prema
njegovom popisu cehova to bio sedmi ceh osnovan u Požegi. Tako veliku zabunu
Langhamer tumači nedostatkom javne kontrole djelovanja cehova, pa su se i u izradi
pečata mogle potkrasti velike pogreške.17
12
13
14
15
16
17
Josip Langhamer, Požeški cehovi, Vjesnik Historijskog arhiva Slavonska Požega i Muzeja Požeške kotline, Br.1, God. I, Sl.
Požega, 1962., 30.
Rudolf Horvat, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994., 224.
Josip Langhamer, Požeški cehovi, 40.
Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi…, 33.
191
VDG JAHRBUCH 2003
Prvi njemački ceh
Prvi njemački ceh osnovan je 1774. godine poveljom Marije Terezije. Ovaj ceh
sačinjavali su: pivari, limari, mesari, cipelari, stolari, bačvari, brijači i kirurzi,
“njemački” krojači, kolari, rukavičari i torbari, lončari, užari, staklari, tkalci, tokari,
kožari, urari, dimnjačari.18 Prema Langhameru naziv “Prvi njemački ceh” javlja se
prvi puta 1795. godine (Erste deutsche Zunft), a u gradu je bio poznat i kao “pivarski
ceh” zbog pivarskog majstora koji je bio član ovog ceha. 19 Treba istaknuti da je čitavo
vrijeme postojanja ceha u njemu uvijek bio samo jedan pivarski majstor, pa se može
zaključiti da je pivarski obrt u to vrijeme bio izuzetno cijenjen i da je stoga i ceh koji je
imao pivarske majstore u svojem članstvu imao veći ugled u društvu.
Kao što su “njemački” krojači pravili “fina“ njemačka odijela, tako su i kožari
učlanjeni u ovome cehu izrađivali predmete od finih koža. Kempf kaže da su to bili
kožari “za fini čin kože” (alutarii), što je jasno navedeno u povelji iz 1842.20 Ali u drugim
dokumentima nema potvrde ovog zapisa pa još uvijek nije jasna stvarna djelatnost tih
kožara. Langhamer smatra da su se kožari ovog ceha ipak orijentirali na proizvodnju
grubih koža, jer je industrijska prerada finih koža bila prevelika konkurencija.21
Ni o ostalim obrtima nemamo mnogo podataka. Primjerice, o njemačkim
krojačima znamo jako malo. Filip Potrebica navodi da su u Požegi djelovali “ilirski”,
mađarski i njemački krojači, ali ne ulazi u analizu njihovih djelatnosti.22 Slično je i sa
ostalim obrtima. Za većinu obrta znamo samo da su postojali u Požegi u to vrijeme, tj.
da su se neki obrtnici bavili takvom djelatnošću. Primjerice, Julije Kempf piše da je u
Požegi već 1780. godine djelovao jedan dimnjačar, a 1778. godine burmudžija Petar
Herzperger.23 Oba zanimanja spadaju u tipične njemačke obrte i bilo bi dobro da
znamo nešto više o njihovoj djelatnosti. Međutim, poznati izvori su vrlo skromni.
Društveni položaj njemačkih cehova
Prvi i drugi njemački ceh stekli su u prvoj polovini 19. stoljeća velik gospodarski
utjecaj. Prvi njemački ceh bio je najveći požeški ceh i zajedno sa Drugim njemačkim
cehom okupljao je više od trećine svih gradskih obrtnika. Prema Filipu Potrebici imao
je Drugi njemački ceh 1814. godine 12 majstora. Godine 1834. broj je majstora
porastao na 19, a 1850. na čak 28 majstora. Prvi njemački ceh bio je veći od Drugog
njemačkog ceha. U taj je ceh je već 1814. godine bio učlanjen 61 majstor, godine
1834. njihov broj je porastao na 92, a 1850. na čak 119 majstora. “U dva njemačka
ceha u Požegi bilo je 1850. godine 147 obrtnika (35% svih obrtnika u gradu) u 27
zanimanja.”24
18
19
20
21
22
23
24
J. Kempf, Požega, Požega, 465.
Josip Langhamer, Požeški cehovi, 45.-46.
Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi …, 29.
Julije Kempf, Požega, 458.
192
VDG JAHRBUCH 2003
Langhamer upozorava da članovi njemačkih cehova nisu bili isključivo Nijemci,
što bi se prema imenu cehova moglo pretpostaviti. Tijekom čitavoga vremena
njihovog postojanja u njemačkim su cehovima značajan udio činili majstori hrvatskog
porijekla, što dokazuje da njemački cehovi nisu bili cehovi osnovani isključivo na
temelju etničkog udruživanja. Temeljni element njihovog udruživanja bila je vrsta
proizvoda koje su proizvodili majstori u tim cehovima. A oni su proizvodili svoje
proizvode na temelju njemačkog iskustva, tradicije, tehnologije, pa i dizajna (krojači).
Kao dokaz da njemački cehovi nisu bili osnovani na temelju etničkih kriterija,
Langhamer iznosi činjenicu da su svi cehovski privilegiji, kao i kalfinska pravila
uvijek uz njemačku imali i hrvatsku verziju.25 Langhamer zato tvrdi: “nije upotrebu
njemačkog jezika diktirala potreba većine, nego ugled onih koji su “davali ton”
cehu.”26
O statusu njemačke zajednice u Banskoj Hrvatskoj tijekom 18. stoljeća vodi se u
hrvatskoj historiografiji već dulje vrijeme polemika. Stariji autori snažno su
naglašavali pokušaj germanizacije Hrvatske, pogotovo u vrijeme vladavine Josipa II.
(1780.-1790.). Naglašeno negativan odnos prema utjecaju Nijemaca u Hrvatskoj
potican je i zbog ideoloških razloga. Tako negativan stav prema Nijemcima zauzeo je
i Josip Langhamer. Danas se na problem germanizacije krajem 18. stoljeća ne gleda
više kroz ideološku prizmu, pa se i o ulozi Nijemaca u našim krajevima u to vrijeme
može dati objektivnija slika.
Iako je problem germanizacije Banske Hrvatske u to vrijeme još uvijek nedovoljno
istražen, činjenica je da je bečki Dvor u njemačkim kolonistima vidio odano
stanovništvo i da su u određenom smislu imali privilegiran položaj.
Zbog toga su i slavonski Nijemci izražavali posebno snažnu odanost bečkom
Dvoru. Josip Langhamer ističe da su i njemački cehovi u Požegi željeli naglasiti
odanost caru isticanjem dvoglavog orla na pečatima, svjedodžbama, pa i na
cehovskoj ladici. Isto tako članovi Prvog njemačkog ceha obavezali su se u svojim
pravilima na molitvu za dugo i sretno vladanje cara. (Čl. 1. Privilegija I. njemačkog
ceha), što nije zabilježeno u statutima ostalih požeških cehova.27
Takva odanost može biti sasvim razumljiva. Njemački su obrtnici u Slavoniju
donijeli razvijenije obrtničke vještine što ih je u odnosu na domaće obrtnike postavilo
u povoljniji gospodarski položaj. U gospodarski opustošenoj Slavoniji nije im trebalo
mnogo da uspostave snažnu gospodarsku djelatnost. Ekonomska snaga davala im je i
važan društveni utjecaj. Činjenica da je bečki Dvor upravo u njemačkim kolonistima
u Ugarskoj i Hrvatskoj vidio svoje glavno političko uporište logično se nadovezuje.
Ipak, ne radi se o nikakvoj zatvorenoj etničkoj eliti jer su članovi njemačkih cehova
bili i brojni Hrvati, a i etničku ravnopravnost potvrđuju i brojne tadašnje
hrvatsko-njemačke ženidbe.
25
26
27
Josip Langhamer, Požeški obrti, 30.
Josip Langhamer, Požeški obrti, 30.-31.
Josip Langhamer, Požeški obrti, 31.
193
VDG JAHRBUCH 2003
Zaključak
Na temelju usporedbe đakovačkog i požeških njemačkih cehova može se doći do
zaključka da su “njemački cehovi” okupljali obrtnike koji su se bavili onim obrtima za
koje se smatralo da su svojim načinom proizvodnje, tradicijom, pa možda i
kulturnom prepoznatljivošću dolazili iz njemačkih zemalja.
Ista usporedba pokazuje da pripadnici njemačkih cehova nisu nužno bili etnički
Nijemci, jer su članove njemačkih cehova u velikoj mjeri predstavljali i Hrvati. Zato je
i sam “njemački” naziv njemačkih cehova u Požegi poluslužben. Oni nose naziv
“njemački” kao oznaku djelatnosti kojom se bave, ali se u svim dokumentima, pa čak
i na službenim pečatima, ne služe uvijek tim imenom.
Analiza rada đakovačkog i požeških “njemačkih cehova” potvrđuje tezu o
“gradskim” i “seoskim obrtima” koju je postavio Rudolf Bićanić. U Đakovu su
pripadnici “Ilirskog ceha” zapravo seoski obrtnici, a “Nimeckog ceha” gradski. Slično
se može reći i za požeške “njemačke” cehove.
Njemački cehovi su okupljali obrtnike čiji su proizvodi spadali u red luksuznih,
skupljih i tehničkih kompliciranijih, pa su i kupci tih proizvoda bili uglavnom
pripadnici gradske elite i plemstva. Postojanje takvih cehova u drugoj polovici 18. i
prvoj polovici 19. stoljeća svjedoči da je u to vrijeme u gradu i okolici postojala
plemićka i gradska elita koja je imala potrebu kupovanja luksuznih obrtničkih
proizvoda. Stoga je postojanje njemačkih cehova u Požegi i potvrda visokog stupnja
urbanog života u tome gradu u navedenom vremenu.
Sasvim je sigurno da je i kroz njemačke cehove njemački utjecaj pomogao razvoj
obrtništva u Hrvatskoj, pa i danas imamo brojne obrtnike koji nastavljaju tradiciju
njemačko – srednjoeuropskog obrtništva u Hrvatskoj i postižu izuzetne gospodarske
rezultate.
Die erste und die zweite Zunft in Požega
Die deutschen Zünfte versammelten die Handwerker, deren Produkte man in die
luxuriösen, teueren und technisch kompliziertere Waren zählte; deswegen waren die
Käufer von diesen Produkten meistens Mitglieder der Stadtelite und der Adeligen. Die
Existenz dieser Zünfte in der zweiten Hälfte des 18. und in der ersten Hälfte des 19.
Jahrhunderts ist ein guter Beweis dafür, dass in dieser Zeit in der Stadt und in der
Umgebung eine adelige und städtische Elite, die den Bedarf hatte, luxuriösen
Handwerkprodukten zu kaufen, existierte. Die Existenz der deutschen Zünfte in
Požega ist der Beweis eines hohen Stadtlebens in dieser Stadt in der angegebenen Zeit.
Es ist ganz sicher, dass auch durch die deutschen Zünfte, der deutsche Einfluss,
der Entwicklung des Handwerks beitrug. Heute haben wir zahlreiche Handwerker,
die die Tradition des deutsch-mitteleuropäischen Handwerks in Kroatien
weiterführen und, die ausgezeichnete wirtschaftliche Resultate erreichen.
194
VDG JAHRBUCH 2003
Milan VRBANUS
Struktura zanimanja njemačkih doseljenika
u Osijek krajem 17. i početkom 18. stoljeća
Carska je vojska prešla u ljeto 1687. godine Dravu i pokušala osloboditi Osijek.
Budući je ovaj poduhvat završio neuspjehom, carska se vojska povukla u Mađarsku.
Osmanska je vojska pod zapovjedništvom velikog vezira Sulejman-paše, provalila u
Mađarsku gdje je 12. kolovoza 1687. godine poražena u bici kod Haršanja.1
Kršćanska je vojska krajem rujna 1687. godine, pod zapovjedništvom generala
Dünewalda i baruna Ivana Draškovića, stigla pred Osijek, a 5. listopada ušla je u
grad.2 Carska vojska nastavila je vojne operacije te je do kraja 1689. godine prodrla
do Skopja. Osmanska vojska porazila je 1. siječnja 1690. godine3 carsku vojsku u
Kačaničkom klancu te je krenula u protuofenzivu. Poslije osvajanja Beograda u rujnu
1690. godine, osmanska je vojska krenula u sveopći napad. Tako je u jesen 1690.
godine osmanska vojska, pod zapovjedništvom bosanskog paše Husein-paše,
pokušala ponovo osvojiti Osijek, ali nije uspjela.4 Nakon tog pokušaja Osijek više nije
bio u opasnosti od osmanske vojske. Poslije pobjede u bici kod Slankamena, carska je
vojska u jesen 1691. godine oslobodila Slavoniju.
Dvorska komora poslala je 1690. godine komisiju na čelu s komorskim
savjetnikom Tullijom Miglijom. Komisija je 1690. godine izdala Osijeku magistratsku
1
2
3
4
Pokušaj osvajanja Osijeku 1687. godine detaljno je obradio László Szita. (Laszlo Szita, «Oslobođenje Slavonije i Osijeka od
Turaka», Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, I, Osijek 1991., 189-205)
Rudolf Horvat, Slavonija - povijesne rasprave, crtice i bilješke, I, Pretisak izdanja iz 1936., Vinkovci 1994., 8; Ive. Mažuran,
«Rat za oslobođenje od osmanske vladavine od 1684. do 1691. godine i stanovništvo Slavonije krajem 17. stoljeća», Popis
naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU, 2, Osijek 1988., 34; Ive Mažuran,
«Počeci djelovanja osječkog magistrata i njegovi prihodi i rashodi 1697. godine», Anali Centra za znanstveni rad Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti, 1, Osijek 1981., 39; Ive Mažuran, «Stanovništvo Osijeka 1693.-1703.», Stanovništvo Osijeka
1693.-1703. Liber baptizorum, copulatorum et mortuorum Essekini ab anno 1693. usque ad 1703., Građa za historiju Osijeka i
Slavonije, V, Osijek 1974., 14; Ive Mažuran, «Uvod u historiju Osijeka XVIII stoljeća», Najstariji zapisnik Osijeka – Tvrđa od
1705. do 1746. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, 1, Osijek 1965., 11-12; Ive Mažuran, Josip Adamček, Stjepan
Sršan, Josip Vrbošić, Stanislav Marijanović, Andrija Šuljak, Davor Brunčić i suradnici, Od turskog do suvremenog Osijeka,
Osijek 1996., 3; Othmar Pickl, «Udio Štajerske u pobjedi nad Turcima kod barda Harsany godine 1687. Prilog logistici
«Velikog turskog rata», Historijski zbornik, XLI/1988., Zagreb 1989., 188; Szita, «Oslobođenje», 202; Radoslav Lopašić, Dva
hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Zagreb 1888., 152; Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim
obzirom na prošlost županija: Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske Baranjske, Vukovske i Srijemske te Kraljevskog i
slobodnog grada Osijeka, Pretisak izdanja objavljenog u Osijeku 1910., Vinkovci 1994., 337 i Tadija Smičiklas,
Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, I dio: Slavonija i druge hrvatske zemlje pod Turskom i rat za oslobođenje, Djela JAZU,
XI, Zagreb 1891., 126.
Horvat, Slavonija, I, 101, i Smičiklas, Dvijestogodišnjica, 156.
Mažuran, «Rat za oslobođenje», 38; Mažuran, «Uvod», 13-14; Mažuran, Adamček, Sršan, Vrbošić, Marijanović, Šuljak,
Brunčić i suradnici, Osijek, 7 i Mažuran, «Počeci», 43.
195
VDG JAHRBUCH 2003
instrukciju.5 Komisija je utvrdila da je u gradu živjelo 80 pravih građana. Dvije
godine kasnije u gradu je ostalo samo 20 pravih građana.6 Poslije oslobođenja
Slavonije započelo je naseljavanje ovog grada. U Osijek dolaze naseljenici iz raznih
krajeva. Među njima je dolazilo i njemačko stanovništvo. Njemačko stanovništvo
naseljavalo se većinom s područja Habsburške Monarhije, ali i s područja Svetog
rimskog carstva njemačke narodnosti.7
Vojska Habsburške Monarhije pobijedila je osmansku vojsku u bici kod Sente
1697. godine.8 Poslije pobjede kod Sente, bilo je jasno da se približava završetak ovog
dugotrajnog rata. Leopold I. odlučio je urediti upravu Slavonije te je krajem 1697.
godine poslao komisiju na čelu s Ferdinandom Carlom grofom Caraffa di Stigliano.9
Komisija je 1698. godine popisala Osijek, ali i Slavoniju. U gradu je bilo 98
kućanstava10, a od toga je bilo 36 njemačkih obitelji ili nešto više od jedne trećine svih
kućanstava. Sve njemačke obitelji živjele su u Tvrđavi Osijek gdje su činile tri petine
svih kućanstava. (Tablica 1. i grafikon 1.)
Grafikon 1 - Struktura njemačkih obitelji u Osijeku krajem 17. i početkom 18. stoljeća
1702.
1698.
0%
5
6
7
8
9
10
39,61%
60,39%
20%
NJEMAČKE
OBITELJI U
OSIJEKU
63,27%
36,73%
40%
60%
80%
100%
OSTALE
OBITELJI
Ive Mažuran, «Slavonija nakon oslobođenja od osmanske vladavine i uspostava vojno-komorskog kondominija», Izvještaji
Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i
Slavonije, 7, (Osijek 1989.), 16-17; Ive Mažuran, «Podjela Slavonije na Vojnu granicu (krajinu) i Provincijal 1702. godine i
uspostava feudalnih odnosa na novim temeljima», Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, Radovi Zavoda za
znanstveni rad u Osijeku Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 6, Osijek 1993., 20; Mažuran, «Rat za oslobođenje»,
38; Mažuran, «Počeci», 40-42; Mažuran, «Stanovništvo», 16-17; Mažuran, Adamček, Sršan, Vrbošić, Marijanović, Šuljak,
Brunčić i suradnici, Osijek, 5-7 te Kamilo Firinger, «Magistratska instrukcija za grad i tvrđavu Osijek od 18. VII 1690.»,
Osječki zbornik,. XIII, Osijek 1971., 161-167.
Mažuran, «Počeci», 4.
Hofkammer archiv, fond Hoffinanz Ungarn, fasc. 391, fol. 406-408 i 529-530 te, Ive Mažuran, «Popis stanovništva i njegove
imovine u Osijeku 1737. godine» Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 2,
Osijek 1982. i 1983, 129-134.
Ive Mažuran, «Bitka kod Sente i prodor u Bosnu 1697. Uvod u pregovore o miru između Svete lige i Osmanskog Carstva 1699.
godine», Pro historia Croatica 1, Zbornik uz 70. obljetnicu života Dragutina Pavličevića, (Zagreb 2002.), 121-122 i Ive
Mažuran, «Bitka kod Sente i upad princa Eugena Savojskog u Bosnu do Sarajeva 1697. godine (Dnevnik princa E.
Savojskog)», Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 5, (Osijek 1999.), 196-197.
Mažuran, «Slavonija», 23-36, Mažuran, «Podjela Slavonije», 22-28, Firinger, «Instrukcija», 161 i Bösendorfer, Crtice,
378-386.
Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134 i Mažuran, Adamček, Sršan, Vrbošić, Marijanović, Šuljak, Brunčić i suradnici,
Osijek, 11-12.
196
VDG JAHRBUCH 2003
Popis iz 1698. godine donosi podatke o zanimanjima stanovnika Osijeka.11
Gotovo polovica njemačkih obitelji (47,22 posto) bavila se uslužnom djelatnošću, a
više od polovice obitelji bili su trgovci (52,94 posto) koji su činili jednu četvrtinu svih
njemačkih doseljenika.12 Nije poznato jesu li oni bili trgovci na malo ili veliko.
Međutim, za neke se može, na temelju podataka o imovinskoj snazi, pretpostaviti da
su bili trgovci na veliko, kao i čime su trgovali. Naime, Georg Vekete posjedovao je 50
svinja13 pa se može s velikom sigurnošću pretpostaviti da se bavio trgovinom svinja.
Isto se tako može reći, na temelju vrijednosti robe koju su posjedovali, da su trgovci
Daniel Ferdinand Vesentin, Heinrich Reinberger, a naročito Georg Vekete i Franz
Corneth vjerojatno bili trgovci na veliko14. Naime, trgovci su posjedovali robe u
vrijednosti nešto manje od dvije trećine robe (65,97 posto), a ova su četvorica
posjedovala nešto manje od dvije trećine ukupne količine robe (63,31 posto). U
gradu su nešto brojniji bili krčmari koji su činili jednu dvanaestinu njemačkih obitelji.
Među obrtnicima uslužnih djelatnosti trebalo bi spomenuti i poštara Jacoba Hahna
koji je posjedovao prilično brojan stočni fond.15 (tablica 2 i 4 te grafikon 2)
Grafikon 2 - Struktura zanimanja njemačkih naseljenika u Osijeku 1698. godine
2,78%
2,78%
8,33%
47,22%
USLUŽNE DJELATNOSTI
38,89%
PROIZVODNE DJELATNOSTI
MEDICINSKE
OSTALI
NEPOZNATO
Nešto manje od dvije petine svih njemačkih obitelji (38,89 posto) bavilo se nekom
proizvodnom djelatnošću. Prevladavaju prehrambena zanimanja (pekari i mesari)
koja čine nešto više od jedne trećine obrtnika proizvodnih djelatnosti (35,71 posto).
Interesantno je da mesari ne posjeduju veći broj svinja, a pekari obrađenih oranica
zasijanih pšenicom. To znači da su mesari kupovali stoku, a pekari pšenicu ili brašno
te ih prerađivali u svojim radnjama. Nešto su brojniji bili prerađivači kože i tkanine
koji su činili dvije sedmine svih obrtnika proizvodnih djelatnosti. (tablica 2-4 i
11
12
13
14
15
HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i 529-530 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134.
HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i 529-530 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134.
HKA, HFU, fasc. 391, fol. 408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 132.
Franz Corneth posjedovao je robe u vrijednosti od 2.920 forinti, Daniel Ferdinand Vesentin 700 forinti, Georg Vekete 600
forinti te Heinrich Reiberger imao je robe u vrijednosti od 300 forinti. (HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran, «Popis
stanovništva», 129-134)
Poštar Jacob Hahn posjedovao je 15 konja, 6 volova, 30 krava, 20 junica, 50 ovaca i koza. Također je imao 2 košnice. (HKA,
HFU, fasc. 391, fol. 406 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129)
197
VDG JAHRBUCH 2003
grafikon 2) Od obrtnika proizvodnih obrta treba spomenuti remenara Mossera i
kovača Vogla koji su imali prilično dobro razvijen obrt16.
Interesantno je da se u popisu iz 1698. godine ne spominje niti jedan pivar.
Međutim, prema drugim podacima u Osijeku su trebali živjeti i raditi barem dvojica
pivara (Mathias Holzleithner i Hans Georg Prinzer).17 Također, u izvještajima
Caraffine komisije spominju se dvije pivovare, ali se ne navode njihovi vlasnici. Isto
tako, u Osijeku su prema izvještajima ove komisije ove su dvije pivovare platile 1698.
godine svaka po 100 forinti poreza.18
Caraffina komisija došla je 1702. god. ponovo u Slavoniju te je popisala cijelo
područje. Komisija je popisala i Osijek te je utvrdila da je u njemu bilo 255
kućanstava od čega je bila 101 njemačka obitelji ili nešto manje od dvije petine svih
kućanstava. (tablica 1 i grafikon 1) Najviše njemačkih obitelji popisano je u Donjem
gradu, a najmanje u Gornjem. Njemačke obitelji činile su većinu u Tvrđavi Osijek
gdje su činili nešto manje od tri četvrtine kućanstava (72,13 posto).19 Vidljivo je da je u
ove četiri godine nastavljeno naseljavanje stanovnika jer se broj kućanstava povećao
za nešto više od 2,5 puta, a broj njemačkih obitelji za skoro 3 puta (2,8).
Popis iz 1702. god. ne donosi podatke o zanimanjima stanovnika Gornjeg i
Donjeg grada. Uz pomoć matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih20 uspio sam
odrediti zanimanje nekim njemačkim doseljenicima, ali za 32 njemačka doseljenika
nije bilo moguće utvrditi njihovo zanimanje što je nešto manje od jedne trećine svih
njemačkih kućanstava. (tablica 2 i 4 te grafikon 3)
Četiri godine kasnije udio obrtnika uslužnih djelatnosti smanjio se na nešto više
od jedne petine svih obrtnika. (tablica 2 i 4 te grafikon 3) Polovicu obrtnika uslužnih
obrta činili su krčmari koji su većinom živjeli u Tvrđavi Osijek. Broj trgovaca smanjio
se za gotovo 50 posto što je prouzročeno odlaskom 5 trgovaca iz Tvrđave Osijek.21 U
gradu su se pojavila i nova zanimanja (npr. živoder), ali ga je napustio poštar Jacob
Hahn. Osijek je napustio i apotekar Franz Heinrich Pocorni.
16
17
18
19
20
21
Do ovakvog zaključka može se doći na temelju analize vrijednosti robe koju su posjedovala ova dvojica obrtnika. Remenar Urman
Mosser posjedovao je robe u vrijednosti 240 forinti, a kovač Mathias Vogl robe u vrijednosti 160 forinti. (HKA, HFU, fasc. 391,
fol. 406 i Mažuran, «Popis stanovništva», 130)
Kamilo Firinger, «Počeci manufakture i industrije u Osijeku», Osječki zbornik, VI, (Osijek 1958.), 143-144 i Milan Vrbanus,
«Prilog proučavanju pivarstva u Osijeku u prvoj polovici 18. stoljeća», Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, 8, 222-223,
Mažuran, Stanovništvo, 156, 185, 196-197, 210, 215, 216, 221, 233, 236 i 276.
Smičiklas, Spomenici, 67, Ive Mažuran, Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon oslobođenja od
osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, 7, (Osijek 1989.), 68, Firinger, «Počeci»,
143-144 i Vrbanus, «Pivarstvo», 226.
Tadija Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II. dio: Spomenici o Slavoniji u 17. stoljeću (1640-1702), Djela
JAZU, XI, (Zagreb 1891.), 85-87.
O zanimanjima osječkog stanovništvo vrlo mnogo podataka može se dobiti iz matičnih knjiga grada Osijeka. (Mažuran,
Stanovništvo, 99-284)
HKA, HFU, fasc. 419, spis br. 104, fol. 116 i spis br. 105, fol. 119.
198
VDG JAHRBUCH 2003
Grafikon 3 - Struktura zanimanja njemačkih doseljenika u Osijeku 1702. godine
21,78%
31,69%
11,88%
34,65%
USLUŽNE
DJELATNOSTI
PROIZVODNE
DJELATNOSTI
OSTALE
DJELATNOSTI
NEPOZNATO
U ovom razdoblju povećao se i broj obrtnika proizvodnih djelatnosti za 2,5 puta.
U Osijeku su i dalje prevladavali prehrambeni obrti koja su činili tri sedmine svih
obrtnika proizvodnih djelatnosti. Najviše je bilo mesara i pekara koji su činili dvije
trećine svih obrtnika prehrambenih zanimanja. Naročito se povećao broj mesara čiji
se broj povećao za 3 puta. (tablica 3) U popisu Osijeka iz 1702. godine javljaju se i
mlinari i pivari. U Donjem i Gornjem gradu radio je po jedan pivar. U Donjem gradu
radio je Mathias Holzleithner, a u Gornjem gradu Hans Georg Prinzer.22 Naročito se
povećao broj obrtnika koji su obrađivali tkanine i kožu, drva te radili u kemijskim
djelatnostima (sapunari, staklar i lončar). (tablica 3 i 4) U gradu se također povećao i
broj postolara za više od 3 puta. U Osijek su se 1702. godine pojavila i nova
zanimanja (lončar, bačvar, staklar, kolar i dr.).23 (tablica 3)
U Osijek se naselio 1702. god. veći broj časnika. Oni su većinom živjeli u Donjem
gradu. Iz popisa nije moguće ustanoviti da li su oni ovdje imali samo kuće te su bili
privremeno ili su se trajno naselili.24
O imovinskoj snazi njemačkih obitelji govori i podatak da je 1698. godine osam
devetina obitelji imalo vlastitu kuću, a neke čak i dvije kuće25. Doduše, neke su obitelji
posjedovale pola kuće.26 Također, njemačke obitelji prijavile su popisivačima robu u
vrijednosti 5.394 forinte što je činilo nešto više od tri četvrtine vrijednosti ukupno
prijavljene robe te 2.113 forinti novca ili nešto manje od četiri petine ukupno
prijavljenog novca.27 Njemačke obitelji platile su 1697. godine nešto manje od dvije
trećine poreza na kuće i obrt.28 O važnosti njemačkih obitelji govori i podatak da su
1698. godine na sve upravne funkcije u Osijeka izabrani članovi njemačkih obitelji29,
a četiri godine kasnije činili su veliku većinu u upravi.
22
23
24
25
26
27
28
29
HKA, HFU, fasc. 419, spis br. 104, fol. 116 i spis br. 105, fol. 119, Firinger, «Počeci», 143-144, Vrbanus, «Pivarstvo», 223.
HKA, HFU, fasc. 419, spis br. 104, fol. 116 i spis br. 105, fol. 119.
HKA, HFU, fasc. 419, spis br. 103, fol. 105-110, spis br. 104, fol. 112-116 i spis br. 105, fol. 118-126.
Dvije kuće posjedovao su trgovac Franz Corneth, poštar Jacob Hahn te pekar Jacob Walter. (HKA, HFU, fasc. 391, fol.
406-408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134)
Pola kuće posjedovali su ranarnik Heinrich Mayer i trgovac Jacob Veregin. (HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran,
«Popis stanovništva», 129-134)
HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134.
Mažuran, «Počeci», 51-52.
HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134.
199
VDG JAHRBUCH 2003
U četverogodišnjem razdoblju povećao se broj njemačkih doseljenika i broj
obrtnika. Na ovo povećanje pozitivno je utjecalo poboljšanje društveno-ekonomskih
prilika u cijeloj Slavoniji koje je uočio i Caraffa. U Osijeku je poboljšanje vidljivo i u
povećanju gradskih prihoda. Ovakvo stanje nastavit će se i u idućih nekoliko godina
što će dovesti do daljnjeg naseljavanja njemačkih ali i drugih naseljenika te povećanja
broja obrtnika u Osijeku.
Broj Njemačkih kućanstava u Osijeku krajem 17. i početkom 18. stoljeća
Tablica 1
BROJ KUĆANSTAVA
(%)
BROJ KUĆANSTAVA
OSIJEK
1698.
UKUPNO
1702.
UKUPNO
1698.
1702.
36
60
44
61
60,00
72,13
GORNJI GRAD
10
68
14,71
DONJI GRAD
47
126
38,10
TVRĐAVA
OSIJEK
PODGRAĐE
0
38
UKUPNO
36
98
0,00
101
255
36,73
39,61
Izvor: Hofkammer archiv, Hoffinanz Ungarn, fasc. 391, fol. fol. 406-408 i 529-530,
fasc. 419, spis br. 103-105, fol. 105-126 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-132.
Struktura Njemačkih obrtnika prema vrstama djelatnosti
Tablica 4
DJELATNOSTI
1698.
USLUŽNE
1702.
1698. (%) 1702. (%)
17
22
47,22
21,78
METALNA
1
2
2,78
1,98
PRERADA KOŽE TKANINE
4
9
11,11
8,91
PREHRAMBENA
6
15
16,67
14,85
KEMIJSKA
1
3
2,78
2,97
DRVA
2
6
5,55
5,94
2,78
0,00
MEDICINSKE
1
OSTALI
1
12
2,78
11,88
NEPOZNATO
3
32
8,33
31,69
36
101
100,00
100,00
UKUPNO
Izvor: Hofkammer archiv, Hoffinanz Ungarn, fasc. 391, fol. fol. 406-408 i 529-530,
fasc. 419, spis br. 103-105, fol. 105-126 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-132.
200
TRGOVAC
KRCMAR
MUZICAR
2
1
1
LICITAR
UKUPNO
GRAD
DONJI
GRAD
GORNJI
OSIJEK
TVR\AVA
OSIJEK
TRGOVAC
5
1
4
KRCMAR
11
2
9
PEKAR
4
4
MESAR
6
6
KROJAC
2
2
TESAR
3
1
2
STOLAR
1
1
KIRIJAŠ
3
1
2
LICITAR
1
1
KOLAR
1
1
REMENAR
2
1
1
KOVAC
2
2
SEDLAR
2
2
ŽIVODER
1
1
1
1
SKOBLJAR
201
1
1
APOTEKAR
1
1
SAPUNAR
Izvor: Hofkammer archiv, Hoffinanz Ungarn, fasc. 419, spis br. 103-105, fol. 105-126.
Tablica 3 - Struktura zanimanja kod Njemackog stanovništva 1702. god
1
KIRIJAŠ
2
KUHAR
1
1
1
1
3
3
1
1
1
1
1
1
2
2
1
1
1
1
2
1
1
1
1
1
1
1
1
1
1
1
1
1
1
1
1
10
10
3
3
36
36
2
BRIJAC
1
PIVAR
UKUPNO
1
TESAR
2
KOVAC
STAKLAR
2
KROJAC
1
VOJNO LICE
MLINAR
3
MESAR
2
SAPUNAR
BRIJAC
1
PEKAR
3
POSTOLAR
BACVAR
1
KRCMAR
1
POŠTAR
SLUŽBENIK
1
VOJNI TRGOVAC I
1
VOJNO LICE
9
KRCMAR I
1
NEPOZNATO
32
26
6
NEPOZNATO
0
9
UKUPNO
101
47
10
44
UKUPNO
PODGRA\E
OSIJEK
TVR\AVA
OSIJEK
REMENAR
POSTOLAR
KUHAR
LONCAR
SEDLAR
Izvor: Hofkammer archiv, Hoffinanz Ungarn, fasc. 391, fol. fol. 406-408 i 529-530 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-132.
Tablica 2 - Struktura zanimanja kod Njemackog stanovništva 1698. god
VDG JAHRBUCH 2003
VDG JAHRBUCH 2003
Die Struktur der Berufe der deutschen Ansiedler in Osijek
Ende des 17. und Beginns des 18. Jahrhunderts
Slawonien wurde im Herbst 1691 endlich von der osmanischen Herrschaft
befreit. Die Hofkammer stellte fest, dass im Jahre 1690 etwa 80 richtige Bürger in
Osijek wohnten. Im Jahre 1698 gab es in Osijek 98 Haushalte wovon 36 deutsche
Familien waren, oder in anderen Worten, etwas mehr als ein Drittel aller Haushalte
(36,73 %). Fast eine Hälfte der Familien in der Stadt beschäftigte sich mit dem
Dienstleistungsgewerbe und mehr als eine Hälfte der Familien waren Händler, die
ein Viertel alle deutschen Ansiedler betrugen. Weniger als zwei Fünftel der
deutschen Familien (38,89 %) beschäftigte sich mit dem Herstellungsgewerbe und
dabei überwogen Berufe, die mit Lebensmittel verbunden waren (Metzger und
Backer). Im Jahre 1702 befanden sich in der Stadt Osijek 255 Haushalte, wovon 101
deutsche Familien waren, oder etwas weniger als zwei Fünftel aller deutschen
Familien. In der Stadt beschäftigte sich etwas mehr als ein Fünftel aller deutschen
Familien mit dem Dienstleistungsgewerbe (21,78 %). In Osijek sprang die Zahl der
deutschen Familien, die sich mit dem Herstellungsgewerbe beschäftigten um 2,5mal,
wobei dies etwas mehr als ein Drittel aller deutschen Familien (34,65 %) ergab. Die
Mitglieder der deutschen Familien hatten einen grossen Einfluss in der
Stadtverwaltung. Ausserdem besassen die deutschen Familien im Jahre 1698 ein
bisschen mehr als drei Viertel der angemeldeten Warenwerte und vier Fünftel des
angemeldeten Geldbetrags. Ihren Reichtum stellt auch die folgende Tatsache dar: im
Jahre 1697 bezahlten die deutschen Familien etwas weniger als zwei Drittel der
Steuer für ihre Häuser und ihr Handwerk.
202
VDG JAHRBUCH 2003
Borislav BIJELIĆ
Doprinos Vladimira Geigera istraživanju
sudbine Nijemaca u Hrvatskoj – s posebnim
osvrtom na stanje potkraj i poslije završetka
Drugog svjetskog rata
O njemačkoj narodnosnoj skupini na području jugoistočne Europe, napose za
vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dobar uvid možemo dobiti ne
samo čitajući knjige i periodiku na stranim jezicima (njemačkom), kako je to bio
slučaj do prije desetak godina, već i u domaćim bibliotekama, iščitavajući knjige i
časopise pisane na hrvatskom jeziku. Da je tomu tako, možemo ponajprije zahvaliti
dr. Vladimiru Geigeru, autoru nekoliko knjiga i na stotine članaka, kako izvorno
znanstvenih i stručnih, tako i onih prilagođenih najširoj čitateljskoj publici, a
objavljenih u, za tu svrhu, primjerenim publikacijama. U samom početku bavljenja
ovom problematikom, kao što je to slučaj i s većinom drugih povjesničara
zaokupljenih čitavom lepezom najrazličitijih tema, problemu je prišao koristeći
dominantno induktivnu metodu. Činjenica što su članovi njegove šire obitelji bili
žrtvama odmazde koja je provedena nad pripadnicima njemačke narodnosne
zajednice stigmatizirane kao kolektivnog krivca za strahote koje su učinili njihovi
pojedini sunarodnjaci tijekom Drugog svjetskog rata, te nepostojanja interesa unutar
struke - ali i dovoljno građanske hrabrosti (nažalost, ponekada je i ona potrebna) da
se piše i o temama koje su mogle ugroziti samodopadnost ondašnjeg sistema i
njegovih nosilaca - bili su mu glavni poticaj da pristupi sustavnom proučavanju
njemačke nacionalne manjine. Ponajprije na području Đakova i Đakovštine, potom
Slavonije, a onda i šire, na području Hrvatske i jugoistočne Europe.
Prve značajnije radove o toj temi objavio je u lokalnim revijama i zbornicima
sredinom osamdesetih godina, još kao student povijesti na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu. Već u tim radovima (posebice onom naslovljenom Kolonizacija
Nijemaca u Đakovo i Đakovštinu, Zbornik Muzeja Đakovštine, 3/1985, 29-65.) može se
prepoznati minuciozan pristup zadanoj problematici, zavidan stupanj analitičnosti i
sistematičnosti, te nadasve velika pozornost očuvanju digniteta povijesne činjenice.
Insistiranjem na spomenutim vrijednostima, koje je ugrađivao i u svoje kasnije
radove o folksdojčerskoj problematici, Geiger je u stručnim krugovima prepoznat
kao respektabilni znanstveni istraživač, što se je onda nužno reflektiralo i na
percepciju njegova rada unutar lokalne, đakovačke sredine.
Svoje prve knjige (Što se dogodilo s Folksdojčerima?, Njemačka narodnosna
zajednica, Zagreb, 1993. i Pisma iz Krndije, Njemačka narodnosna zajednica, Zagreb,
1994.) potpisao je zajedno s Ivanom Jurkovićem. U prvoj, skromna obima, ali
203
VDG JAHRBUCH 2003
impregniranoj relevantnim podacima bitnim za razumijevanje geneze Nijemaca na
južnoslavenskim prostorima, dat je okvir nužan za razumijevanje daljnjih
eksploracija, odnosno ponuđen sažet prikaz povijesti Nijemaca na prostorima bivše
Jugoslavije, i to tako da zadovolji interes manje zahtjevne publike. Manje zahtjevne u
smislu spremnosti na analitičko iščitavanje teksta, ali zato rezolutne da im netko
konačno ponudi depolitiziranu i od ideologije oslobođenu sliku prešućene, ili pak
tendenciozno interpretirane prošle stvarnosti. Dakle, upravo onakvu, s kakvom se do
izlaska ove knjige, barem ne kod nas, nisu mogli upoznati.
U spomenutoj knjizi Geiger zapravo otvara problem nestanka njemačke
narodnosne skupine za, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, te faktografski
uvjerljivo elaborira tezu o njenom planskom i sustavnom etničkom čišćenju.
Prošlo je tek godinu dana od objavljivanja prve, a na policama knjižara pojavila se
već i druga monografija istih autora: Pisma iz Krndije. U njoj, barem kada je riječ o
pristupu istraživanju, svakako poticajnijem štivu, čitatelji se upoznaju s pismima
logorašice Mire Knöbl. Ta pisma potresno su svjedočanstvo “malog čovjeka”
suočenog s tzv. povijesnom nužnošću koja ga, gotovo u pravilu, svodi na sredstvo za
ostvarivanje “bolje budućnosti”. Emocijama nabijena, ova korespondencija na
najbolji mogući način ukazuje na svu dramatiku življenja “malih ljudi” u vremenima
realizacije “velikih ideja”. Njima nas autori upozoravaju na ono bitno: neodrživost
teze o postojanju kolektivne odgovornosti. Ako se uzme u obzir činjenica da je knjiga
izašla upravo u vrijeme kolektivnog nacionalnog zanosa iniciranog ratnim
zbivanjima na tlu bivše Jugoslavije, njeno pojavljivanje imalo je i dodatnu,
dnevno-političku dimenziju.
Ovakvom pristupu istraživanju - koji se oslanja na neke aspekte povijesne
antropologije i tzv. oralne historije, a koji još uvijek nije dovoljno afirmiran unutar
struke iako, čini se, baš takvi pristupi nude najneposrednije odgovore na vitalne
preokupacije ljudi zahvaćenih vremenskim turbulencijama ovakvog tipa - trebalo bi
posvetiti dužnu pozornost i u nekim budućim radovima o istoj temi.
Nestanak Folksdojčera (Nova stvarnost, Zagreb, 1997.), sljedeća Geigerova knjiga,
nije bila na tom tragu. Ona je zbir instruktivnih i korektno napisanih radova
prethodno objavljenih u stručnim publikacijama, koje treba poimati tek kao
elemente jednog budućeg mozaika. Toga je, dakako, svjestan i sam autor koji je u
proslovu knjige napisao kako je ona “zbir i namjerna ponuda različitih tema,
problema, stilova i vrsta (koje) daju viđenje, promišljanje i tumačenje pojedinih
detalja iz povijesti i sudbine Nijemaca na hrvatskim i južnoslavenskim prostorima.”
Objavljivanje ove knjige, sudjelovanjem na simpozijima i permanentnim
prisustvom u javnosti, Geiger je još jače učvrstio svoj, već i od prije prepoznatljiv
habitus vezan za najrazličitije manifestacije djelovanja njemačke narodnosne
skupine, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom planu. Naime, njegov istraživački
interes znatno je eksploatiran u vrijeme kolektivističkog zanosa u kojem je, uglavnom
nekritički i politički tendenciozno, odbacivano sve ono što je stvoreno u vrijeme
poslijeratne vladavine komunista. Plansko protjerivanje Nijemaca sa područja bivše
Jugoslavije sasvim se dobro uklopilo u sotonizaciju bivše vlasti, odnosno apologiju
204
VDG JAHRBUCH 2003
radikalnog nacionalizma kao dominantne političke opcije u Hrvatskoj devedesetih
godine, iako, treba to odmah reći, Geigerovi radovi nisu bili tendenciozno pisani niti
eksplicitno politički intonirani. Osobnu i kolektivnu agoniju pripadnika njemačke
skupine na prostorima socijalističke Jugoslavije neposredno nakon Drugog svjetskog
rata Geiger je sagledavao u kontekstu sveukupnih događaja prije, za vrijeme i poslije
rata, te u svojim radovima decidirano tvrdio: “Kolektivnog zločina nema, postoje
konkretni izvršitelji i konkretne žrtve” (Pisma iz Krndije, 15)
Činjenice, na kojima je insistirao u svim svojim radovima o ovoj temi, nepobitne
su i dovoljno kompromitirajuće za sve one koji su na bilo koji način sudjelovali u
neselektivnoj odmazdi prema pripadnicima njemačke manjine. Iseljavanje Nijemaca
i oduzimanje njihove imovine inicirano je i zakonski regulirano od strana najviših
organa jugoslavenske države, a, da još jednom citiram samog autora, provodili ga
nisu “Srbi, Hrvati ili neki drugi, pa čak niti komunisti, već konkretni komunisti,
konkretni Hrvati, konkretni Srbi; počev od onih koji su izdavali naređenja, pa sve do
egzekutora.” (Pisma iz Krndije, isto.) Tu konstataciju ističem stoga što mi se čini
potpuno ispravnom, kako ljudski tako i politički, te stoga što je iznesena u vrijeme
ponovnog provođenja “etničkog čišćenja” na ovim prostorima, isto tako brutalnog,
ali provođenog u bitno drugačijoj, složenijoj situaciji, i s drugim protagonistima u
glavnim ulogama.
Takvo, u osnovi farsično ponavljanje povijesti, samo je argument više da povijest
još uvijek nismo prihvatili kao učiteljicu života, ali, unatoč svemu, i to da insistiranje
povjesničara na približavanju Istini o prošlim događajima nije lišeno smisla. Dapače.
Uvjeren sam da bi traganje za Istinom, ma kakva ona bila, morala biti osnovni
pokretač znanstvenog istraživanja. Kako, u kojem kontekstu, i u koju svrhu će tako
dobivene rezultate istraživanja koristiti zainteresirane grupe i pojedinci autor,
nažalost, ne može uvijek u potpunosti kontrolirati.
Potkraj 1999., odnosno početkom 2001. godine, Geiger je objavio još dvije knjige.
Prva je Radni logor Valpovo 1945.-1946. (Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska
udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Osijek, Osijek, 1999), a druga Nijemci u
Đakovu i Đakovštini, (Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb, 2001.)
Radni logor Valpovo 1945.-1946. zbirka je različitih pisanih dokumenata iz kojih je
moguće iščitati važne pojedinosti bitne za što cjelovitije sagledavanje radnih i
životnih uvjeta logoraša, odnosno sudbinu koja ih je zadesila neposredno po
završetku Drugog svjetskog rata.
Za razliku od potonje zbirke dokumenata, uređene po najvišim standardima,
studija Nijemci u Đakovu i Đakovštini pisana je s drugim ambicijama i za sada je
zasigurno najkvalitetniji i najcjelovitiji Geigerov rad. Zapravo, riječ je o njegovoj u
nekim aspektima revidiranoj doktorskoj disertaciji obranjenoj u Zagrebu prosinca
mjeseca 1996. godine, izvorno naslovljenoj “Njemačka etnička zajednica u Đakovu i
Đakovštini od početka 19. do sredine 20. stoljeća”. Činjenica što je od obrane radnje do
njenog integralnog objavljivanja prošlo gotovo pet godina bitno je utjecala na
izmjene i dopune prvobitne verzije rukopisa. Naime, kako su Nijemci ostali i nadalje
autorov primarni znanstveni interes, bilo je za očekivati da će nove spoznaje dobivene
205
VDG JAHRBUCH 2003
recentnim istraživanjima naći mjesta u spomenutoj knjizi. To se uistinu i dogodilo.
Učinjene intervencije svele su se uglavnom na optimalna skraćenja prvotnog teksta i
ispise još potpunijih bilježaka. Na taj način znanstvenoj su zajednici, posebice onim
njenim članovima zainteresiranima za ovu problematiku, ponuđeni dodatni
argumenti za u knjizi iznesene teze, a široj čitalačkoj publici čitko i pregledno štivo.
Sadržajno, knjiga je pokušaj cjelovitog prikazivanja demografskog, političkog,
gospodarskog i kulturnog djelovanja Nijemaca na prostoru Đakova i Đakovštine od
početka naseljavanja u drugoj polovici 18. do sredine 20. stoljeća kada su, na osnovu
pripisane im kolektivne odgovornosti za izbijanje Drugog svjetskog rata i u njemu
počinjene zločine jednog dijela svojih sunarodnjaka, beskrupulozno opljačkani i
protjerani s ovih prostora. Razdoblje od oko dva stoljeća prisutnosti Nijemaca na
području Đakova i Đakovštine autor je obradio u pet poglavlja: Nijemci na
vlastelinstvu đakovačke biskupije do 1848.-9. godine, Nijemci Đakova i Đakovštine
od 1848.-9. do 1918. godine, potom od 1918. do izbijanja Drugog svjetskog rata,
tijekom rata (1941.-1945.) i nakon njega. Na kraju knjige, kako je to inače uobičajeno
za knjige ovakvog profila, izostao je popis literature (doduše, implicitno sadržan u
bilješkama uz osnovni tekst), ali je zato priloženo kazalo osobnih i zemljopisnih
imena te sažetak na njemačkom jeziku. Studija Nijemci u Đakovu i Đakovštini zasigurno
je najcjelovitiji prikaz prisutnosti njemačke etničke zajednice u hrvatskim krajevima,
a vjerujem i metodološki dobar model primjenjiv, kako na druge geografske cjeline,
tako i na druge etničke zajednice koje danas obitavaju u Republici Hrvatskoj. Ali ne
samo to. Svaki onaj koji se osmjeli pisati društvenu povijest Đakova i Đakovštine u
ovoj knjizi naći će jasno ucrtane koordinate unutar kojih se treba kretati, kao i obilje
upotrebljive faktografije. Upravo stoga treba ju čitati slojevito, ne samo kao povijest
Nijemaca, što ona svakako primarno je, već i kao relevantan doprinos sagledavanju
društvene povijesti Đakova i Đakovštine.
Tijekom 2002. godine iz tiska je izašla - barem za sada - posljednja Geigerova
knjiga: Folksdojčeri – pod teretom kolektivne krivnje. Nakladnik ove studije ponovno je
bila - kako na planu izdavaštva, tako i na širem kulturnom planu - u javnosti sve
prisutnija Njemačka narodnosna zajednica, Zemaljska udruga Podunavskih Švaba.
Knjiga predstavlja zbir “različitih tema, problema, stilova i vrsta” u kojima se istražuju
sudbine Nijemaca u Jugoslaviji poslije završetka Drugog svjetskog rata. U svih
dvanaest priloga koji čine ovu dojmljivu knjigu autor nastoji revidirati sve doskora
prevladavajuću, manirističku sliku povijesti. Folkdojčeri(ma)– pod teretom kolektivne
krivnje konceptualno je najbliža već spomenuta knjiga Nestanak Folksdojčera. Za
razliku od ove potonje, najnovija Geigerova knjiga sadrži veći broj dokumenata,
izjava pojedinaca i fotografija nesumnjive dokumentarne vrijednosti. Spomenuti
prilozi vjerojatno će približiti knjigu širem krugu čitatelja, baš kao i u nju uvrštene
autorove polemike koje joj daju stanovitu dinamiku i poželjni odmak od teže čitljivih
znanstvenih tekstova.
U iščekivanju novih Geigerovih knjiga, a nema sumnje da će ih biti, i to uskoro,
treba reći da je već sa dosada učinjenim umnogome pridonio afirmaciji drugačijeg
gledanja na mjesto, ulogu, i nadasve sudbinu njemačke narodnosne zajednice za
206
VDG JAHRBUCH 2003
vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Kako je riječ o povjesničaru
mlađe generacije, vjerujem da njegovi najbolje radove o ovoj problematici još nisu
napisani, a ako će biti bolji od do sada objavljenih, onda uistinu imamo valjanog
razloga da ih sa nestrpljenjem očekujemo. No, ipak, treba biti realan. Problem
Folksdojčera na ovim prostorima, gledajući iz perspektive povjesničara, kompleksan
je problem koji, da bi bio u cijelosti - i valjano obrađen – nužno zahtijeva timski i
interdisciplinarni rad. Pojedinac, ma bio to i Vladimir Geiger, čovjek jakog motiva i
silne radne energije, zasigurno neće moći sam ponuditi dovoljno kvalitetne odgovore
na mnogobrojna pitanja imanentna problematici s kojom se s tolikom predanošću
bavi. A možda i hoće. Tko zna?
Der Beitrag von Vladimir Geiger in der Erforschung
des Schicksals der Deutschen in Kroatien mit einem
besonderen Rückblick auf den Zustand am Ende und
nach dem Zweiten Weltkrieg
In dieser Arbeit stellte der Autor des Textes die Grundcharakteristiken der
Wirkung von Dr. Vladimir Geiger in der Erforschung der Volksdeutschen
Gemeinschaft auf dem Gebiet Südosteuropas, vor allem Kroatiens, während und kurz
nach dem Ende des zweiten Weltkrieges, dar. Obwohl man über einen Historiker der
mittleren Generation spricht, schon sein bisheriger Beitrag der Detabuisierung
dieses Themas - als auch seinem Streben das bisherig überwiegende, maniristiche
Bild der Geschichte zu revidieren- wenn nichts anderes verdient er wenigstens ein
zusammengefassten Überblick der Tätigkeiten, die er auf diesem Plan geleistet hat.
Und getan hat er viel: er veröffentlichte 6 Bücher, zahlreiche wissenschaftliche. und
fachliche Arbeiten, er hielt Vorträge an vielen Symposien im Land und Ausland und
war Gast in Radio- und Fernsehersendungen....
207
VDG JAHRBUCH 2003
Ludwig BAUER
Između asimilacije i integracije
1.
Iako nema ni jasnih statističkih podataka niti pouzdanih i objektivnih znanstvenih
istraživanja koja bi poduprla temelje razmišljanja koja namjeravam predstaviti ovim
esejem, polazišne postavke tih razmišljanja teško se mogu dovesti u pitanje. Riječ je o
obliku pripadnosti ili identitetu preostalih Podunavskih Nijemaca i Austrijanaca1 u
Hrvatskoj. Pri tome se taj identitet razmatra ovdje i sinkronijski i dijakronijski, te s
vanjskog i unutrašnjeg rakursa, pri čemu vanjskim označavam odnos i viđenje
većinskog naroda, a unutrašnjim subjektivno osjećanje manjinskog entiteta. Dakako
da u svemu tome ne manjka niti svijest autorova o tome kako je kolektivno osjećanje
ili viđenje prije svega kvalitativna apstrakcija, a nikako zbroj neizbježno različitih,
međusobno kompleksno orijentiranih individualnih stavova.
Apstrahiranje predstavlja i podjela Nijemaca i Austrijanaca koji su predmet ovoga
razmatranja u generacije, odnosno generacijske skupine. Ipak ni ta podjela ne bi
trebala biti upitna, jer se gotovo svaka osoba na koju se ova uvjetna sistematizacija
odnosi, čak i kada je godinama možda izvan generacija koje će se ovdje labavo
definirati, ipak dade svrstati u ovu ili onu grupu, odnosno generaciju, kao
karakterističan kolektivitet. Tome pridonosi i položaj pripadnika generacija unutar
porodičnog stabla, jer svi imamo bake i djedove, majke i očeve, kćeri i sinove, ili smo
sami nešto od toga, a generacijsku definiranost konkretnog dijela obiteljskog stabla
ne dovodimo u pitanje, pa se bez ikakvih dvojbi prihvaća uvjerenje i stav kako su svi
djedovi i bake, očevi i majke, kćeri i sinovi, u određenom vremenu pripadnici svoje
generacije.
Unutar iznesenih okvira, koji predstavljaju ne samo pokušaj definiranja područja
razmatranja nego i postavljanje margine sigurnosti (safety margin), vjerojatno je
sasvim prihvatljivo reći da u Hrvatskoj imamo tri generacije danas autohtonih
Nijemaca i Austrijanaca: generaciju djedova, generaciju njihovih sinova, dakle očeva sljedeće generacije, i njihovih sinova, tj. unuka one prve generacije
(podrazumijevajući tu i ekvivalente u ljepšem spolu). Te tri generacije
podrazumijevaju i obuhvaćaju i one koji se deklariraju kao Nijemci/Austrijanci i one
koji se deklariraju kao Hrvati ili drugačije. Štoviše, procjenjuje se da se samo jedna
petina populacije o kojoj je ovdje riječ deklarira svojom izvornom pripadnošću, a
1
Iako se ne radi o jedinstvenom entitetu, odnosno o potpunom podudaranju i preklapanju dvaju entiteta, ipak se u okviru ovog
razmatranja, kao i u nekim drugim prijašnjim, uzimaju Podunavski Nijemci i Austrijanci, s obzirom na jezik i preklapanje
kulture, a doseljeni u sličnim povijesnim okolnostima, kao ista kulturna grupacija.
209
VDG JAHRBUCH 2003
četiri su petine tzv. kripto-Nijemci; pri čemu je i generacijska pripadnost jedan od
odrednica kako će se pojedinac njemačkog ili austrijskog porijekla deklarirati.
U najstariju generaciju, generaciju djedova, ubrajamo ovdje one koji su rođeni prije
Drugog svjetskog rata i to dovoljno rano da u njemu participiraju, bilo kao odrasli
ljudi ili kao srednjoškolci; dakle, riječ je o generaciji rođenoj dvadesetih godina
dvadesetog stoljeća, ili ranije. U drugu generaciju, generaciju očeva, uvrštavamo sve
one koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili djeca, ili su rođeni neposredno
poslije rata. Trećom generacijom, generacijom sinova, ovdje smatramo generaciju
direktnih potomaka prethodne generacije.
Povijesni i društveni faktori učinili su da navedene tri generacije imaju
međusobno sasvim različit odnos prema svome porijeklu i pripadnosti; dok je unutar
pojedinih generacija osjećaj njemstva i odnos prema specifičnosti vlastitog porijekla i
pripadnosti svediv na svojevrstan zajednički nazivnik.
Najstarija generacija, generacija djedova, obilježena je time što je uglavnom
sačuvala njemački jezik i što se ne deklarira svojom njemačkom, odnosno
austrijskom pripadnošću. Pripadnici te generacije navikli su oprezno govoriti o
svojem porijeklu, naglašavajući svoju hrvatsku pripadnost.2 Dakle, jedina generacija
Nijemaca, ili Austrijanaca, koja je uspjela sačuvati jednu od bitnih oznaka svoga
etniciteta, javno se od toga etniciteta u pravilu ograđuje, iako je nedvojbeno da se
intimno prema svojem porijeklu odnose afirmativno, tj. ponosni su što su to što ne
žele javno reći da jesu.
Sljedeća generacija, generacija očeva, bitno je obilježena time što ne govori
njemački. Njima je njemački, u mnogim slučajevima prvi jezik, ili alternativni u
slučajevima bilingvalnosti, slikovito rečeno - batinom izbijen iz glave, pri čemu je ta
slikovitost nerijetko imala i doslovnu primjenu. Ipak, za razliku od svojih očeva,
pripadnici ove generacije ne ustežu se toliko predstaviti se svojim porijeklom ili se
njime službeno deklarirati. Upravo za tu generaciju u nekim sam svojim prijašnjim
razmatranjima obrazložio upotrebu i potrebu oznake kulturnog identiteta. Ostavši
bez jedne od najznačajnijih karakteristika etničke pripadnosti, pripadnici generacije,
gotovo zasebno kulturnog entiteta, identificiraju se s apstraktnim oznakama većim
dijelom izgubljene kulturne pripadnosti. Svakako da je za takvu pripadnost svakog
pripadnika generacije, bitna motiviranost pojedinca, dakle - ponos na svoje
porijeklo, a iz toga se izvode, ili se na to nadograđuju, određeni prepoznatljivi, iako u
nekoj mjeri i mitologizirani principi i ideali, poput marljivosti, kreativnosti,
ustrajnosti, pripadnosti europskoj civilizaciji itd.
Najmlađa generacije, generacija sinova, ima izrazito afirmativan odnos prema
zemljama porijekla svojih predaka, prema upoznavanju njemačke i austrijske kulture
i predstavlja onaj dragocjeni dio hrvatske populacije koja se afirmativno odnosi
prema učenju njemačkog jezika. Pripadnici te generacije, ukoliko se nisu ranije
odvojili od svoga entiteta, rado se deklariraju kao (manjinski, odnosno hrvatski)
Nijemci, ili Austrijanci, te u pravilu znaju govoriti njemački.
2
Podrazumijeva se, naravno, kako je ovdje riječ o onim pripadnicima manjine koji se nisu, dobrovoljno ili prisilno iselili.
210
VDG JAHRBUCH 2003
Analiza svih uzroka koji su doveli do takvog stanja mogla bi biti predmet
povijesnog ili sociološkog istraživanja, pri čemu bi značajan faktor predstavljalo i
pitanje diferencijacije koja je uvjetovala i/ili bila posljedicom iseljavanja glavnine
njemačko-austrijskog korpusa s ovih područja, ali sve to nadilazi ambicije i granice
ovoga eseja koji je svojim nakanama prije svega okrenut sadašnjosti i budućnosti.
2.
U slučaju najstarije generacije možemo govoriti o asimilaciji. Nijemci i Austrijanci
postali su Hrvati. Taj proces, koji je ovdje zanimljiv prije svega unutar zadanih okvira,
tj. izdvojen i prije svega u svojoj relevantnosti za generaciju o kojoj je ovdje riječ, ipak
nije nov.
Od dolaska na ove prostore Podunavski su Švabe u većoj ili manjoj mjeri bili
asimilirani, i to više u prostorima naseljenim hrvatskim, a manje u onima naseljenim
srpskim stanovništvom. Iz toga se dade zaključiti da je jedan od faktora koji su
pospješivali asimilaciju dijelova njemačkog korpusa bila pripadnost katoličkoj crkvi.
To znači da je podudarnost svjetonazora, te s time povezanih običaja i rituala kroz
cijelu godinu, kao i zajednički jezik bogoslužja, približavao potomke njemačkih
naseljenika svojim hrvatskim susjedima, s kojima su se miješali i poistovjećivali.
Sljedeći faktor koji je podupirao asimilaciju, tj. kroatizaciju bilo je školovanje,
odnosno odsustvo zaokruženog sistema njemačkog školstva.
Tim faktorima, kao i onima koji ovdje nisu spomenuti, valja pridodati mržnju, a
kasnije i progon koji su karakterizirali cijeli period od pojave nacizma na dalje.
Tradicionalno živoj germanofobiji, kao jednoj od konstanti među tradicionalnim
europskim predrasudama, pridružilo se ogorčenje prema nacizmu, više nego
opravdano karakterom i zločinima nacizma, ali ne i uvijek opravdano usmjereno.
Valja naglasiti kako su poslijeratni progoni Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji imali i
selektivan karakter. Oni Nijemci i Austrijanci koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi
nisu se smatrali neprijateljima pa nisu bili direktna meta progona. I oni koji su imali
veću rodbinsku povezanost s većinskim narodom (ili narodima), također su imali
nešto veću šansu da izbjegnu progon. Obje kategorije bile su time predodređene za
asimilaciju. Mogao bi se ovamo dodati i kompleks krivnje, koji su mnogi Nijemci i
Austrijanci nosili u sebi, a koji je pridonosio odricanju od svoga porijekla.
Činjenica što uopće možemo govoriti i o sljedećoj generaciji pokazuje kako ta
asimilacija ipak nije bila potpuna. Nešto od svoje potisnut svijesti o pripadnosti i
porijeklu, asimilirana je generacija uspjela prenijeti na svoje potomke.
Za generaciju očeva karakterističan je osjećaj izgubljene pripadnosti etnicitetu
predaka. Kao što je gubitak njemačkog jezika stvorio kod pojedinaca svijest da im
nešto nedostaje tako je i gubitak rečene pripadnosti otvorio pitanja na koja
pripadnici te generacije traže odgovore. Traženje identiteta uopće je karakteristika te
generacije. Valjalo je razbiti predrasude u samima sebi i u sredini koja nas okružuje
kako bismo si počeli postavljati pitanja tko i što zapravo jesmo i zašto smo svi
deprivirani od obilježja koja bi za nas porijeklom trebala biti svojstvena.
211
VDG JAHRBUCH 2003
Povijesni i društveni tok događanja doveo je do toga da su se ta pitanja mogla
artikulirati relativno kasno, pa generacija očeva postaje relevantan faktor kulturnog
identiteta unutar istog razdoblja kada i generacija sinova sazrijeva biološki i
intelektualno, pa je i sama sposobna izraziti svoj identitet. Ako je generacija očeva
obilježena pitanjima zašto je došlo do asimilacije i što se u sadašnjem stanju od
kulturnog nasljeđa može spasiti, onda je generacija sinova obilježena time što
asimilaciju ne prihvaća.
Za najmlađu je generaciju karakteristično da, unatoč svojoj malobrojnosti, ne
negira svoje porijeklo niti ga u bilo kojoj situaciji pokušava prikriti mimikrijom
karakterističnom za generacije koje su im prethodile. Valja ponoviti kako mladi uče i
savladavaju njemački jezik, pa kako je naprijed također već rečeno, predstavljaju onaj
dragocjeni dio stanovništva koji, uza sveprisutni engleski, vlada i europskim jezikom
koji je Hrvatskoj još i te kako potreban. Mladi su zainteresirani za očuvanje svojih
kulturnih tradicija i svoga obnovljenog kulturnog identiteta, pa ne pristaju na
asimilaciju. To ne znači odbacivanje pripadnosti Hrvatskoj, sa svim što to
podrazumijeva. Naprotiv, ta generacija želi biti integrirana u hrvatsko društvo. Dok
asimilacija podrazumijeva uključivanje u društvo po cijenu odricanja vlastitog
identiteta na temelju porijekla, integracija znači uključivanje u društvo većine uz
afirmaciju identiteta porijekla. Integracija podrazumijeva prihvaćanje hrvatske
domovine i svih njezinih vrijednosti, ali i svijest o nasljeđu onih koji su dio ove zemlje
civilizirali nakon pustošenja osmanlijskih osvajača. Ta svijest podrazumijeva
reafirmaciju načela koja su preci ove generacije cijenili i na kojima su temeljili svoj
ugled, ali ta svijest podrazumijeva i pouke stečene temeljem povijesnog iskustva, što
prije svega, uključuje tragične pouke nacizma, kao što podrazumijeva i osjećaj dublje
povezanosti s Europom i svim njezinim konstruktivnim tradicijama, kao i
odgovornost koja iz toga proizlazi.
3.
Tolerancija je ključni pojam kada se govori o odnosu većinskog i manjinskog
entiteta. Preveden na hrvatski, termin glasi snošljivost, pa time i razotkriva da je riječ
o odnosu jačeg prema slabijem, većeg prema manjem, značajnijeg prema manje
značajnom. Ipak to ne iscrpljuje smisao pojma za koji ne nalazimo bolji termin. Radi
se o tome da tolerancija mora djelovati dvosmjerno i recipročno. Prihvaćanje i
konstruktivna afirmacija posebnosti i razlika potrebna je i manjini i većini. Svijest o
potrebi integracije u hrvatsko društvo njegovih pripadnika njemačkog i austrijskog
porijekla i kulturnog i nacionalnog identiteta višestruko je značajna, ali se to značenje
ne iscrpljuje djelovanjem u samo jednom pravcu.
Integracija je svakako potrebna rezidualnim, kvantitativno gotovo zanemarivim
pripadnicima njemačke i austrijske manjine, ali je - dijelom i zbog malog broja
pripadnika entiteta - još potrebnija većinskom narodu i Hrvatskoj u cjelini.
Njegovanje razlika predstavlja razvijanje konstruktivne kompleksnosti društva. O
različitim aspektima te konstruktivne kompleksnosti dale bi se napisati cijele knjige,
ali za potrebe ovoga razmatranja dovoljno je upozoriti na primjere Sjedinjenih
212
VDG JAHRBUCH 2003
Američkih Država i Europske Unije. I jedna i druga zajednica svjesne su kako njihov
daljnji razvitak i napredak mora biti utemeljen na ispreplitanju istih onih različitosti
koje su dovele, primjerice, do početka Renesanse u malo udaljenijoj prošlosti ili
nastanka džeza i filma u nešto svježijoj, ili u nastanku znanstveno-tehničke revolucije,
za koju je gotovo pravilo da su joj svuda barjaktari ljudi koji ne nose domicilna imena.
Suprotno, primjeri pokušaja stvaranja monolitnih zajednica, recimo onih iz
dvadesetog stoljeća, predstavljaju se kao primjeri civilizacijskih katastrofa. U tom je
smislu reafirmacija njemačko-austrijskog hrvatskog entiteta i njegova integracija u
hrvatsko društvo za Hrvatsku od prvorazredne važnosti.
Zwischen der Assimilierung und Integration
Die deutsche und österreichische Population in Kroatien wird von drei
Generationen charakterisiert: die Generation der Grossväter, Väter und Söhne. Die
erste Generation bewahrte die deutsche Sprache auf, aber nicht die Identität; sie zog
um oder passte sich an. Die zweite Generation verlor die Sprache, aber sie bewahrte
das Bewusstsein über die Herkunft und die Notwendigkeit einer Affirmation dieser
Herkunft. Die dritte Generation realisierte die Sehnsucht der vorgängigen, lernte die
deutsche Sprache und identifizierte sich mit ihrer Herkunft.
Es ist gut den Prozess der Assimilierung, der besonders für die älteste Generation
charakteristisch ist, mit dem Prozess der Integration einzutauschen. Die
deutsch-österreichische Entität soll als konstruktiver Teil der kroatischen
Gesellschaft angenommen werden. Dies ist nicht nur im Interesse der Minderheit,
sondern vor allem im Interesse des Landes Kroatien, da die Pflege von
Verschiedenartigkeiten heute als Entwicklungsbasis angenommen ist (Beispiele der
USA und EU zeigen das am besten).
213
VDG JAHRBUCH 2003
Ivan ĆOSIĆ BUKVIN
Kraći povijesni prikaz doseljavanja
Nijemaca (Švaba) u Cvelferiju
Kako je teklo doseljavanje Nijemaca u selo Vrbanju, slično bilo je i u ostalih osam
sela Cvelferije (Soljani, Drenovci, Jurići (Đurići), Račinovci, Gunja, Rajevo Selo i
Podgajci). Selo Strošinci koje danas pripada općini Vrbanja za čitavo vrijeme Vojne
Krajine te, kasnije upravno je pripadalo pod Petrovaradinsku pukovniju tj.
kumpaniju u Moroviću, kasnije kotar Šid (op.a.).
Početkom velike sječe (iskorištavanja) spačvanskih šuma (1850.-1870.) u selo
Strošince između ostalih (Mađara, Čeha i Slovaka) doseljavaju i Nijemci, i tako 1857.
godine u selu ima nekoliko njemačkih obitelji i to: Pachman (rotarius?), kasnijih
godina zabilježen kao trgovac, (mercantilinus) Müler, Reichard i Fögler (iz
Mađarske). Kasnijih godina, od 1870. (razvojačenjem Krajine i u vrijeme
zahuktavanja sječe strošinačkih ogromnih šuma) u selu se nalazi još nekoliko
njemačkih obitelji. Tako su u knjizi krštenih zapisani: Valentin, kbr. 3 (mercantilus)
Pap (areutar?), dok nekolicina šumskih poslovođa živi i radi u šumskim naseobinama
(barakama).1 Poslije prestanka velike sječe (1910.-1914.) nitko od ovih obitelji više ne
živi u Strošincima. U selu ostaje tek nekoliko obitelji iz drugog vala doseljavanja
(1900.-1930) Valter, Schneider, Fric, Gross, Trenz dok su tijekom II. Svjetskog rata
obitelji Werner, Duhaček, Pleli, Jung, Štemer, Baron, Rozman, Gotfrid i ponjemčena
obitelj Kralj otišli iz sela. 2
Kao najmanje selo, a blizu većih Račinovaca, Đurići su dugo godina
administrativno od razvojačenja krajine (1873.) potpadali pod općinu Račinovci i
župu Račinovci (pod župu i za vrijeme granice). U Đurićima je živio od prve polovice
XIX st. mali broj Švaba (zatim Mađara, Čeha, i Poljaka-Maljuza) koji su do danas
ostavili vidljive tragove u napretku življenja tog malog sela (urednost, poštovanost,
marljivost mještana, op.a.).
Godine 1845. u popisu školske djece u Đurićima se nalazi kao polaznica škole i
Franza Kernreiter, kći graničara (što je vrlo rijedak slučaj da je Nijemac graničar)
stara osam godina (znači rođena 1837. g.).3 Nešto kasnijih godina, popis besplatne
dodijele drveta (gratiss) za graničarske obitelji u Đurićima bilježi obitelj Kernreiter na
kbr. 19, to je ujedno i jedina graničarska obitelj stranaca u Đurićima.4 Svi ostali
vojno-graničarski popisi (trenutno dostupni autoru) ne bilježe Nijemce za vrijeme
granice (1701.-1873.) u Đurićima. Kasnije naseljavanje nekolicine njemačkih obitelji
1
2
3
4
Arhiv Mjesnog ureda Strošinci, Liber baptisorum porochiae Stroshinci 1857.-1870.
Kazivale Anka Matić rođ. Filipović-Acina i Vita Vukovac rođ. Filipović-Acina iz Strošinaca.
Hrvatski državni arhiv – Zagreb (dalje: HDA), fond 445, Brodska graničarska pukovnija, kutija 568.
Autorova zbirka, Gratis=Holz=Grofor, Derns-Cosignations für das Jahr 1871., Jurići (Đurići).
215
VDG JAHRBUCH 2003
odvija se od 1870. do 1910. godine. Krajem devetnaestog stoljeća i početkom
dvadesetog u Đuriće se doselilo svega nekoliko obitelji Nijemaca i to
poljoprivrednika i zanatlija. Tako su doseljene obitelji: Gurka, Werner, Majer, KrčKrizmajer, Gassenheimer Karl i još poneki izgubljeni iz sjećanja mještana sela. Danas
su u selu još obitelj Werner, Krč-Krizmajer i Majer (muški članovi Majerovih su
izumrli). Za vrijeme rata iselile su obitelj Gurka i Gassenheimer.5
Tipičan primjer doseljavanja u novu životnu sredinu je dolazak kovačkog majstora
Karla Gassenheimera iz njemačkog sela Sarvaša u Đuriće (autorov pradjed). Karl
Gassenheimer je kao majstor radio na izgradnji mosta Brčko – Gunja u razdoblju
1892.-1894. Nedugo poslije povratka u Sarvaš odlučio je doseliti u Đuriće (selo je
upoznao prilikom rada na mostu) te tu otvoriti kovačnicu. Dolaskom u Đuriće oko
1905 god. oženio se iz ugledne kuće Jurić-Matičini (ženu Maricu) te tako stekao i
određeni ugled u selu. Radeći dugo godina kao vrstan i jedini majstor kovač u selu
prenio je svoj zanat i određene kvalitete umjetničkog rada na svoje brojne ženske i
muške potomke. (obitelj je za vrijeme II. Svjetskog rata iselila iz Đurića).6
Danas veliko selo Gunja sve do prolaska željezničke pruge Vinkovci-Gunja 1886.
(tj. izgradnje mosta od 1892.-1894. i produžetka pruge za Brčko) bilo je manje
poljoprivredno mjesto u blizini većeg te vojno i trgovački jačeg Rajeva sela. Tek
prolaskom pruge za Brčko tj. otvaranjem mosta (1894.) i naglim trgovačkim
procvatom susjednog Brčkog, (ovim promjenama Rajevo selo prestaje biti zanimljivo
i postaje poljoprivredna sredina s nešto obrtnika) Gunja počinje dobivati na značaju.
Tako dolazi do većeg naseljavanja u selo, te do jačanja poljoprivrede i zanatstva.
Tih godina je i najintenzivnije iskorištavanje spačvanskih šuma te se u Gunji zbog
blizine rijeke Save gradi i tvornica tanina (radila 1-2 godine). Zasigurno da je takav
razvoj događaja privukao i mnoge doseljenike, a među njima i dio Nijemaca
obrtnika.
Kako se u vojno-krajiškim evidencijama (popisima raznih vrsta) osim pojedinih
rijetkih spominjanja nekog možebitnog njemačkog prezimena (kao onog
gostioničara Johana Wadrona starog 27 god. iz Iloka, koji je zabilježen 1845. g. u
popisu gostioničara XII. kumpanije), nije moglo naći Nijemaca doseljenih i živućih u
Gunji do razvojačenja 1873. tako se od 1880.-ih godina, a napose 1892. doseljavaju
Nijemci od kojih još neke obitelji žive u selu i danas (op.a.). Tako su do 1944. godine u
selu živjele ove obitelji: Hill (zidar), Bur (kolar -iseljeni), Šprajc (poljoprivrednik),
Kempf, Oswald, Obendorfer (1888.), Švajcer (tesar – 1880.), Hang (bačvar - 1890.).
Obitelji kao Šulek i Ašperger su izumrle dok su dvije obitelji uzele hrvatska
prezimena (Dominković- Emerikovi i Bukna?). Danas se u selu nalazi nekoliko
pohrvaćenih njemačkih obitelji kao: Biber (prije II. Svjetskog rata mašinist), Lenz
(stolar), Metzger (stolar) Brizanac i Vil (muški potomci iselili u druga mjesta) te Keler
(nekada dobrostojeća obitelj obrtnika).7
5
6
7
Kazivač Marijan (Male) Begović iz Đurića.
Kazivala Elizabeta Gassenheimer, udana Ćosić-Bukvina, Đurići - Vrbanja.
Kazivao Stjepan Bogutovac iz Gunje.(Istraživanje za monografiju mjesta)
216
VDG JAHRBUCH 2003
Selo Soljani kao i većina sela Cvelferije (izuzev Drenovaca kao zapovjednog mjesta
XII. kumpanije, Rajevog Sela kao graničnog skelskog prijelaza, vojnog stacionara ili
kontumaca, poštanskog središta te parobrodske stanice i Vrbanje u kojoj je bilo
sjedište šumske vojne uprave) nije sve do razvojačenja granice imalo neki veći priliv
stranaca, a naročito stranaca graničara. Stranaca ako je i bilo to su bili trgovci (raznih
fela), zatim zanatlije (prioritetnih zanata potrebnih selu) te u župama svećenici, a u
školama mjesni učitelji koji dolaze poslije prvih domaćih sinova koji su učiteljsko
zvanje stekli kao niži graničarski časnici (školstvo je ustrojeno u kompaniji 1831. god.,
u Drenovcima 1780., trivijalna škola).
Godine 1858. Popis stupanja u vojnu službu graničara XII. kumpanije u selu
Soljanima navodi pokraj ostalih domaćih graničara i Nagel Marka (Nagl i danas u
Soljanima).
Godinu dana kasnije tj. 1859. Iskaz o aktivnoj i rezervnoj momčadi sačinjen
prema opskrbnim listama za listopad iste godine, bilježi ponovno u Soljanima kao
prostog graničara Nagl Marka.8
Kasnije doseljavanje Nijemaca u selo Soljane vezano je također za iskorištavanje
šume koje počinje sve intenzivnije od 1860.-tih godina (kao i u Strošincima, Vrbanji i
djelomično u Rajevu selu i Gunji, dok je doseljavanje u Drenovce, Račinovce,
Podgajce i većim dijelom u Rajevo selo vezano za velike mogućnosti u poljoprivrednoj
proizvodnji i obrtničkim poslovima gdje se osjećao veliki manjak obrtnika poslije
razvojačenja granice, dok je dio doseljavanja u Gunju vezan uz most Brčko i
željezničku prugu te rad na istim lokacijama).
S vremenom u Soljane doseljavaju, uz veliki priljev Slovaka i Mađara i neke
obitelji Nijemaca. Neke od doseljenih obitelji su: Cimerman, Bahman, Šproh, Derc,
Faster, Šercer, Štranh, Boj, Tir, Mormer, Rajšl, Šnajder, Gabik te još poneka obitelj
danas iščezla iz sjećanja starijih mještana, a nezabilježena u crkvenim maticama.9
Neveliko selo Podgajci između Gunje, Rajeva sela, te nešto daljih Drenovaca i
Vrbanje također nije imalo sve do 1880.-ih godina naseljenih stranaca u mjestu. Od
spomenutih godina privučeni poslom oko šume i poljoprivrede Nijemci doseljavaju u
Podgajce (op.a.). Tako su prije II. Svjetskog rata i za vrijeme rata u Podgajcima živjela
samo 33 pripadnika njemačke zajednice koji su bili katolici i bavili su se
poljoprivredom. Krajem rata je 21 Nijemac iselio dok je 12 osoba ostalo te završilo u
logorima i vojnim zatvorima.10 Danas u Podgajcima nema pripadnika Folksdojčera
dvije obitelji koje su ostale u selu poslije rata izumrle su tijekom godina (Šuler i
Švajger). U selu ipak ima nešto Nijemaca koji su s vremenom preselili iz obližnjeg
Rajeva sela.
8
9
10
HDA, fond 445, kutija 578. 9.Kazivač, prof. Tomislav Lunka (Istraživanje za monografiju mjesta)
Kazivač, prof. Tomislav Lunka (Istraživanje za monografiju mjesta)
HDA, Izvješće Općinske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora br.13. Posavski Podgajci 26.8.1945. Glavni
urudžbeni zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina
217
VDG JAHRBUCH 2003
Godine 1944. iz sela su otišli: Gerstenmajer, Krizmajer, Krasler, Aldcajmer (te
obitelji Burg iz Vrbanje koji su imali ciglanu u blizini Save). Obitelj Štark je umrla u
logoru Krndija.11
Spisi XII. drenovačke kumpanije za selo Račinovce sve do razvojačenja granice
spominju tijekom mnogih godina tek ponekog stranca u selu. Tako popis
gostioničara sačinjen 27. 12. 1845. u XII. kumpaniji navodi da je gostioničar u
Račinovcima Carl Zeminger, star 37 godina (s nečitkim upisom mjesta rođenja).
Ostalih šest gostioničara (u Gunji “Švabo” Johan Wadron) bili su s područja pukovnije
(VII. Brdske). Dvojica od tih šest nisu morali imati dozvole za boravak u mjestima
gdje su držali gostionice tj. točili piće, jer su bili iz mjesta gdje su radili. Ostala
četvorica plus dvojica spomenutih “Švaba” imali su dozvole za rad na godinu dana u
mjestima gdje su boravili držali “Birchaus”. Kod pojedinih “gostioničara” vidljivo je
da je njihovo pravo zanimanje krojač, opančar ili nešto drugo.12
Masovnije doseljavanje stranaca u Račinovce (većinom Nijemaca) događa se
krajem XIX. stoljeća, tj. od 1880. godine. Doseljavanje brojnih Nijemaca uvjetovano
je velikim površinama novoobradivog zemljišta i plodnom zemljom velikog hatara
Cerje i ostalih greda, zatim blizinom rijeke Save i trgovačkih mjesta s bosanske strane
(zbog množine dokumenata o životu “Švaba” u Račinovcima autor neće opisivati
njihov život i stradanja, taj dio prikazati će kroz dokumentarnu građu).
11
12
Kazivač Mato Matijević-Božin, Podgajci.
HDA, fond 445, kutija 568
218
VDG JAHRBUCH 2003
Neveliko Rajevo selo koje je za vrijeme vojne krajine imalo značajnu ulogu u
vojnom i gospodarskom pogledu u XII. drenovačkoj kumpaniji (kao skelski granični
prijelaz, stacionar tj. kontumac, vojna pošta, trgovačko mjesto i parobrodska stanica)
sve je to izgubilo prolaskom željezničke pruge (1886.) i puštanjem u promet mosta
Brčko-Gunja 1894. godine. Zasigurno da su mnogi vojni i civilni činovnici te zanatlije
bili u to vrijeme (od 1701. do 1881. konačnog pripojenja civilnoj Hrvatskoj) bili
Nijemci. Vojna lica nisu se dugo zadržavala u zapovjednim mjestima te ih (samo
nekoliko godina) je i teže pronaći popisane u raznim dokumentima (iz pojedinih
dokumenata se vidi da ih je bilo u spomenutim službama).
Obrtnici i zanatlije raznih profila u većini slučajeva odselili su poslije spomenutih
događanja u preusmjeravanju prometnih i gospodarskih pravaca (op.a.).
Izvod iz nominalne liste o djeci oba spola koja idu u školu i u kojem mjestu od
21.listopada 1845. u Rajevom selu spominje samo jednog stranca i to Nijemca
Quirina (Kvirin) Piekersa, starog 7 godina, sina obrtnika.13
Nedugo potom, pregled komercijalnih obrta na području XII. kumpanije
sačinjen 23. siječnja 1848. godine u pribilješci ispod prikazane tablice s raznim
obrtima navodi jednog obrtnika iz Rajeva Sela. U pribilješci se kaže da je užar Georg
13
Isto.
219
VDG JAHRBUCH 2003
Peiker iz Rajeva Sela umro.14. Potvrda navodima o mnogobrojnosti obrtnika u
Rajevom selu i njegovom pozitivnom vojno-gospodarskom položaju je i dokument
od 29. siječnja 1865 god. broj 6834 koji je ustvari potvrda pravila “Obrtničkog
društva” u selu. 15
Mnogo godina kasnije učitelj u rajevačkoj školi (Strossmayer) bilježi da se počinju
1891. godine doseljavati Nijemci i Bačvani, a za njima Rusini (iz pribilježbi istog
učitelja vidi se da je bilo obrtnika u selu kada je 1890. posvećena zastava obrtničkog
društva).16
Od spomenute 1891. u selo doseljava veći broj Nijemaca, većinom iz Banata, neke
od tih porodica bile su: Šlarb (tri porodice), Brajer (tri porodice), Endes (dvije
porodice - ribari i stolari), Kremer (tri porodice), Szabo (Nijemci?, dvije porodice),
Gross, Jozef, Najberger (kolar) i Fradl. Od spomenutih porodica, osam njih su bili
zanatlije. Godine 1909. pored ranije spomenutih obitelji u selu živi još nekoliko
Nijemaca, obrtnika i trgovaca: Stark (sitničar), Seitz (brijač), Švager (sitničar), Fridrih
(stolar), Ruk (bačvar) i Valentin.17
14
15
16
17
HDA, fond 445, kutija 573.
Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji, spis broj 312/1911.
Arhiv škole Rajevo Selo, Spomenica za pučku učionu u Rajevu Selu od 1871.-1914. (Ljetopis obći)
Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji. Popis obrtnika i tvorničkih poduzeća, Rajevo Selo 2. rujna 1909.
220
VDG JAHRBUCH 2003
Selo Drenovci kao dugogodišnje zapovjedno mjesto za sela drenovačke Posavine i
istočnog dijela spačvanskog bazena (prije toga zapovjedna mjesta bila su sela Morović
i Rajevo Selo) zasigurno je uvijek imalo po nekog stanovnika iz zapovjednih struktura
koji je poticao iz njemačkog naroda. Otvaranjem Njemačke škole u Drenovcima
1870. godine, za učitelja dolazi Nijemac Petar Thussland. Idući učitelj koji se
spominje 1786. prilikom svog odlaska iz sela je također Nijemac, Franz Fazel.18
Postavši stalnim zapovjednim mjestom XII. kumpanije (satnije), sedme brodske
pješačke pukovnije 1808. godine, selo Drenovci počinju poprimati drugačiji izgled te
dolazi i do većeg naseljavanja stranaca, pogotovo zapovjednog osoblja njemačkog
podrijetla.
Zajedno s dijelom časnika Nijemaca u selu, pored vojnog osoblja boravi i upravno
osoblje (administrativno), zatim liječnici, babice, školnici, svećenici i obrtnici.
Najzanimljiviji od ovih svih su obrtnici (ostali su bivali u selu godinu, dvije ili nešto
duže, pet-šest godina i odlazili) koji su došavši u jednu sredinu u istoj u velikoj većini
slučajeva i ostajali (našavši određene razloge za ostanak). Tako su Drenovci, malo po
malo, sve do razvojačenja granice 1873. a pogotovo od tog vremena do 1881. i
konačnog pripojenja civilnoj Hrvatskoj postali jako poljoprivredno-obrtničko mjesto
(natječući se s Vrbanjom koja oko 1880. uzima primat u nizu područja seoskog,
gospodarskog i kulturnog življenja, osim možda poljoprivrede, gdje su novodoseljeni
Nijemci iz Drenovaca bili veoma jaki – op.a.).
Godine 1837 u iskazu o plaćenom ogrjevnom drvetu za istu godinu od strane
sedam časnika koji su platili ogrjev može se vidjeti da su trojica Nijemci.
Tako je od upravnih časnika oberleutnant Wenzel Aranz (natporučnik), dok su
ostala dva zapovjedna časnika, oberleutnant Allois Hass i unterleutnant Ignacz
Schritviser.19 Nedugo potom (21.10.1845.) iz izvoda nominalne liste o djeci oba spola
koji idu u školu u svojim mjestima XII. satnije ili trivijalke u Drenovcima te više škole
u Vinkovcima, vidljivo je da samo dvoje djece njemačkog podrijetla (nekih drugih
naroda i nema) ide u drenovačku školu. Tako je zapisan Matho Chuss star 11 godina i
Adam Landgauer star 8 godina, obadvojica sinovi obrtnika.20 Pregled komercijalnih
obrta od 23.1.1848. godine u drenovačkoj satniji navodi u bilješci ispod tablice
(pregleda) obrta u satniji i dvojicu majstora. U spomenutoj pribilješci stoji da je
remenarski šegrt Georg Kobonauz postao majstor, dok je majstor puškar Franz
Langauer iste godine umro.21 Slijedećih godina također u zapovjednoj strukturi
satnije pored ostalih (Čeha, Talijana i drugih) ima i Nijemaca.
Tako opskrbna lista za upravno osoblje od 30.10.1859. (uprava satnije školstva,
građevina i šumarstva) bilježi u dijelu Först Personal (šumarsko osoblje) i feštera
Josefa Haderera, kao “förster I. classe”.22
18
19
20
21
22
Ivica Ćosić-Bukvin: Vrbanja I, Vinkovci 1994.
HDA, fond 445, kutija 559.
Isto. Kutija 568.
Isto. Kutija 573.
Isto. Kutija 578.
221
VDG JAHRBUCH 2003
Evidencija stupanja u vojnu službu iz godine 1858. navodi i kaplara (korpolaris)
imenom Tausig Carl. Isti popis ne navodi iz kojeg je sela. Pošto je dotični bio niži
časnik (dočasnik), a Drenovci zapovjedno sjedište, velika je vjerojatnost da je živio u
zapovjednom mjestu.23
Nešto prije razvojačenja granice (1873.) zapisnik dodjele ogrjevnog drveta prema
gratis pristojbi (besplatna dodjela) od 29.4.1863. a za godinu 1864. – 1865. bilježi i još
neke Nijemce u satnijskim zapovjednim vrhovima XII. drenovačke kumpanije i Crkve.
Od časnika to su: Oberleutnant (natporučnik) Josef Hornstein i satnijski liječnik
Georg Pichler, obojica u Drenovcima; zatim župnici Josef Blank u Vrbanji i Anton
Itlinger u Drenovcima.24
Razvojačenjem granice (1873.), zatim uvođenjem civilno-građanskog života te već
zahuktalom sječom spačvanskih stoljetnih hrastika (a napose bitno za Drenovce
velike poljoprivredne površine pod pašnjacima, barama te dijelovi obradivih
površina nastalih višegodišnjim krčenjem šikara i šumaraka) i otvaranjem pruge
Vinkovci-Gunja, zatim i većim gospodarskim mogućnostima, selo Drenovce naseljava
veliki broj njemačkih obitelji sve do 1890.-tih godina. Većina doseljenih su
poljoprivrednici uz ponešto obrtnika (op.a.).
Tako već godine 1873. u Drenovcima se osniva “društvo obrtnika”, isto se spominje
kao zadruga i 1889. u izvješću županijske oblasti, o stanju obrtnih zadruga u Županji. 25
Autor će daljnji život Nijemaca (“Švaba”) u Drenovcima do 1944. g. prikazati kroz
originalne dokumente iz kasnijeg vremena.
23
24
25
Isto.
Isto. Kutija 579.
Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji, spis br. 46703/1889 – ZV-UO; spis br. 312/1911/Kotarsko
poglavarstvo Županja.
222
VDG JAHRBUCH 2003
223
VDG JAHRBUCH 2003
Eine kürzere Darstellung der Ansiedlung
der Deutschen (Schwaben) in Zwelferien
Wie die Ansiedlung der Schwaben in das Dorf Vrbanja verlief, geschah es auch auf
diese oder ähnliche Weise in den anderen acht Dörfern Zwelferiens (Soljani,
Drenovci, Jurići (Đurići), Račinovci, Gunja, Rajevo selo und Podgajci).
Das Dorf Strošinci, das heute der Gemeinde Vrbanja zugehört, war während der
Zeit der Militärgrenze, aber auch später, ein legislatives Teil der Petrovaradin
–Regimente, oder in anderen Worten, ein Teil der Kumpanie in Morovici, das spätere
Bezirk Šid. Mit den grossen Fällen (der Ausnutzung) der Wälder in Spačva
(1850-1870) kommen die Deutschen in das Dorf Strošinci - aus diesem Grund gab es
1857 im Dorf einige deutschen Familien.
Als kleinstes Dorf gehörte das Dorf Đurići jahrelang administrativ von den
demilitarisierten Militärgrenzen der Gemeinde Račinovci und Pfarrei Račinovci an. In
Đurići lebte von der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts eine kleine Zahl von Schwaben.
Das Dorf Gunja war bis zum Bau der Bahnstrecke Vinkovci-Gunja im Jahre 1886
ein kleinerer landwirtschaftlicher Ort, und später bekam es mit dem Bau der
Bahnstrecke nach Brčko, oder in anderen Worten, mit der Eröffnung der Brücke
(1894) und mit der plötzlichen Entwicklung des Handels im benachbarten Brčko,
eine wichtigere Bedeutung. Es kam zur einer grosseren Ansiedlung in das Dorf, als
auch und zur Stärkung der Wirtschaft und des Handwerkes, deren Träger die
Deutschen waren.
Das Dorf Soljani hatte, bis zur Demilitarisierung der Grenze, keinen grösseren
Zuzug von Ausländern, vor allem, der Ausländer- Grenzsoldaten. Die Ausländer
waren, wenn es sie überhaupt gab, Händler, Handwerker, Priester und Lehrer.
Ein kleineres Dorf Podgajci, zwischen Gunja, Rajevo selo und der etwas weiteren
Drenovci und Vrbanja hatte bis zum Jahr 1880 auch eine kleinere Zahl von
angesiedelten Ausländern. Erst dann siedelten die Deutschen, die mit der Wald- und
Landwirtschaft angezogen wurden, das Dorf Podgajci an.
Im Jahre 1880 geschah eine Massenansiedlung der Ausländer (meistens der
Deutschen) in das Dorf Račinovci. Die Ansiedlung der zahlreichen Deutschen war
mit den grossen Flächen des neubebaubaren Landes, einem fruchtbaren Boden, dem
Fluss Sava in der Nähe und den Handelsorten auf der bosnischen Seite bedingt.
Das Dorf Rajevo selo, das während der Militärgrenze eine bedeutende Rolle im
militärischen und wirtschaftlichen Sinne in der XII. Drenovac – Kumpanie hatte,
verlor nach dem Ausbau der Strecke (1886) und nachdem die Brücke Brčko-Gunja im
Jahre 1894 in Umlauf gesetzt wurde, seine Bedeutung. Es ist ganz sicher, dass zu
dieser Zeit viele Militär- und Zivilangestellte Deutsche waren.
Das Dorf Drenovci, als langjähriger Befehlort für die Dörfer in der DrenovacSava Ebene und für den östlichen Teil des Spačva –Bassins hatte bestimmt immer
einen Einwohner aus den Befehlstrukturen, der aus dem deutschen Volk stammte.
224
VDG JAHRBUCH 2003
Tomislav WITTENBERG
Nijemci i Austrijanci u Požeškoj dolini
1702. - 1941.
II. dio
U prvom poglavlju opisano je doseljavanje Nijemaca u središnji dio Požeške
doline, a u ovom doseljavanje Nijemaca i Austrijanaca u Požešku dolinu po
protjerivanju Turaka. Dakako, da je doseljavanja bilo čim su se prilike malo sredile po
protjerivanju Turaka prvenstveno u sjedišta vojvodstva ili gospoštija, a svakako
najprije u Požegu. Zbog mnogo naselja (211), bilo je Nijemaca u više od polovice - u
118 naselja, zato je najbolje navesti doseljavanja po naseljima.
Alaginci (Alaginzi)
Prvi put se ime naselju spominje 1697. godine, a samo ime podsjeća na tursku
vlast. Vjerojatno je naselje postojalo i u srednjem vijeku jer je na lijepom položaju
nadomak Požegi, ali o tome nema podataka. Od početka 18. stoljeća do 1760. godine
u selu žive Hrvati u 8 kuća sa 40 članova obitelji. Brzo iza toga nestaju Hrvati i na
njihovo mjesto dolaze Nijemci u 14 kuća.
1779.- 1783. godine doseljavaju obitelji: Baumannn (Paumon), Jakob Bahorz,
Mathes Cameth (Zameth), Anton Fischer, Marin Hatz, Handl, Holczbauer, Kurz, Perr,
Karl Pem (Behm), Michel Pem, Wenzel Hester, Christian Hip, Lorenz Kromstein i
Hansjürg.
1800. godine: Jakob Puss senior, Jakob Puss, Georg Puss, Geger.
1830. godine: Romnston, Štercer, Schulc, Gratzer, Hiep, Kilian , Lauder,
Rauch, Steib, Vakass.
1864. godine: Etel.
1867. - 1890. godine: Loc, Popp, Homan, Majer, Czipon, Unverdorfer.
1780. godine u Alagincima živi 69 Nijemaca i 14 Hrvata.
1857. godine Alaganci broje 37 stanovnika.
1910. godine Alaginci broje 117 stanovnika, od toga 12 Nijemaca.
Nijemci iz Alaginaca sele u Požegu i ulica u kojoj su većina prozvana je Njemačka
ulica. Isto tako sele i u Eminovce, a na njihovo mjesto doseljavaju novi stanovnici koji
obavljaju različite poslove na vlastelinskom marofu.
Antun Pukler iz Alaginaca bio je pravni branitelj u kaznenim stvarima. Napisao i
izdao: “Ženitbene običaje i svatovske pjesme u Hrvata”. Pisao političke članke i
brošure, i uređivao neko vrijeme tjednik “Slavonac” 1886. godine.
225
VDG JAHRBUCH 2003
Alilovci
1909. Keller (na Gaiću više kuća).
Škola
Osnovna škola osnovana 1936. godine.
1760. godine Alilovci sa Galešićem imaju 14 kuća i 178 stanovnika.
1857. godine zajedno imaju 192 stanovnika.
1910. godine 299 stanovnika, od toga 16 Nijemaca.
Ašikovci
1785. Philipp Marx, Philipp Karb, Magdalena Elis i udovica Alberti.
1849. Kuner.
1850. Weber iz Kule.
1878. Hingelbaum.
1880. Bek i Maurman iz Poreča.
1937. Miler iz Pož. Mihaljevaca.
Njemačka škola otvorena je studenoga 1941. godine, a polazilo ju je dvadesetak
učenika. Učitelj je bio Franz Werner iz Drenovaca kod Vinkovaca. U selu se i oženio s
Terezijom Weber pa su zajedno napustili selo i nastanili se u Njemačkoj, gdje i sada
živi udova Terezija. Imali su dvoje djece: Franza i Anu. Ana je poginula u prometnoj
nesreći, a Franz je profesor na Sveučilištu u Heidelbergu. Od 1945. godine djeca iz
Ašikovaca opet polaze školu u Sesvetama.
Slika: Franz i Terezija Werner sa sinom Franzom i kćerkom Anom
226
VDG JAHRBUCH 2003
Obitelj Hingelbaum iselila se u Austriju i
njihova unuka Katharina udala se za Leopolda
Marza, profesora sa Sveučilišta u Beču, koji je i
u drugom mandatu biran za rektora.
1780. godine Ašikovci imaju 19 kuća
i 195 stanovnika.
1857. godine Ašikovci imaju 108 stanovnika.
1910. godine 179 stanovnika,
od toga 54 Nijemca.
Bankovci (Bankowzi)
1848. Filing.
1900. Kapl.
1906. Thür,
1760. godine Bankovci imaju 6 kuća
sa 76 stanovnika.
Obitelj Hingelbaum
1857. godine 57 stanovnika.
1910. godine 113 stanovnika, od toga 2 Nijemci.
Bektež (Bektez)
Područje sela Bekteža spadalo je u srednjem vijeku pod gospoštiju u Gradišću i u
to doba na tome mjestu nalazila su se dva mala sela: Šimunovci i Dragalovci, čija
imena su se sačuvala u nazivima mjesnih rudina. Samo ime Bektež dali su selu
stanovnici muslimani. Po njihovom odlasku u Bosnu, na njihovo mjesto doseljavaju
Hrvati katolici pa 1746. godine selo ima 19 kuća u kojima stanuje 140 stanovnika.
Doseljavanje Nijemaca:
1785. Josef Kinder, Nikolaus Lang i familija udovice Anne Marie Lärmerin.
1890. Wagner iz Pečuha.
1897. Sajfert iz Kule.
1899. Rajter iz Kule. (Franz i Marija Reiter nakon rođenja prvog sina Franje
sele se iz Kule u Bektež. Tu im se rađa još petero djece: Tereza, Stjepan,
Eva, Antun i Josip).
1905. Hut, postolar iz Poreča, odnos. Požege, vratio se u Požegu. 1945. godine
interniran u logor.
1920. Švanol, mlinar.
1931. Viner iz Darde
1938. Štajbl iz Kule.
Obrtnici: Franjo Keller, nadmlinar paromlina (1901.); Ivan Huth, postolar, rođen
1867., a umro 1931. godine. Doselio iz Poreča; Lovro Wagner, gostioničar, umro
227
VDG JAHRBUCH 2003
1903. godine u 45. godini života; Lovro Wagner, gostioničar, umro 1941. godine u 51.
godini života.
Škola
Osnovna škola osnovana je 1883. a obnovljena 1929. godine.
1900. godine selo ima 420 stanovnika, od toga 38 Nijemaca.
Bertelovci
Naselje Bertelovci je staro, iako o njemu nema podataka iz srednjeg vijeka i za
turskog vladanja.
1824. Puc - 1944.
1837. Lohner - 1944.
1849. Kecner.
1855. Krip.
1862. Puhll - 1944.
Muler dos. iz Buka.
Stürmer, ods. u Jakšiće.
1857. godine selo ima 123 stanovnika.
1900. godine selo ima 154 stanovnika od toga 58 Nijemaca.
1910. godine 150 stanovnika, od toga 7 Nijemaca.
Biškupci
Selo je vjerojatno postojalo i u srednjem vijeku, jer je bilo posjed pečujskog
biskupa i od toga mu dolazi ime. U turskom popisu spominje se kao “Biškupac”.
Nijemci doseljavaju:
1862. Peklar.
1900. Minks iz Sudeta, Pilauer, Rauber.
1905. Heisler
Škola
Osnovna škola osnovana je 1937. godine.
Blacko
1885. Pok.
1887. Kerner.
228
VDG JAHRBUCH 2003
1889. Müller.
Brestovac
Brestovac se spominje kao posjed i trgovište 1302. godine, a 1332. godine i župna
crkva Sv. Martina. Po protjerivanju Turaka Brestovac je gospoštija, a gospodari su:
1702. godine grofovi Sereni; 1732. godine Trenck; 1756. godine Horany; 1759.
godine Iv. Strižić. Sela gospoštije: Golobrdci, Štitnjak, Kunovci, Ugarci, Jaguplije,
Bršani, Skenderovci, Žigerovci, Svrzigaće, Boričevci, Vilić selo, Perenci, Pavlovci,
Deževci, Orljavac, Kujnik, Pasikovci, Rasna, Koprivna, Čečavac, Šnjegavić, Vučjak,
Oblakovac, Ivandol, Gučani, Bolomače, Zakorenje, Dolac, Brestovac, Daranovci,
Nurkovac, Završje, Nova selo, Lipa, Busnovi.
1753. Fortil (Fortun).
1846. Keršer, Petter.
1890. Kühr
1914. Haupt iz Srijema.
1925. Šlauf iz Buka.
Škola
Osnovna škola osnovana je oko 1750. godine, a 1931. godine na školi rade 3 učitelja.
Ferdinand Musler učitelj (1849.-1910.). Rodom iz Kule.
Dragutin Kühr bio je napredan vinogradar.
1900. godine naselje broji 665 stanovnika, od toga 5 Nijemaca.
Bučje
1900. godine naselje broji 504 stanovnika, od toga 2 Nijemca.
Buk
1827. Muller
1834. - 1842. Hermaul (Maule) (vjerojatno Schermaul).
1847. Tauber.
1891. Kir.
1900. Seifert.
1910. Wittenberg.
Škola
Osnovna škola osnovana je 1787. godine, a 1931. godine na školi rade 3 učitelja.
Hrvatska seljačka štedionica zadruga Buk osnovana je 1930. godine, u 1931.
godini bilježi promet od 162.789 ondašnjih dinara. Zadrugara - članova bilo je preko
četrdeset. Zadrugu je vodio župnik vlč. g. Michael Paus, a po njegovom odlasku Jozo
Barić.
229
VDG JAHRBUCH 2003
DVD je osnovano 12. travnja 1909. godine. U upravnom odboru između ostalih
bili su i Josip Wittenberg i Josip Dreksler. U okviru društva bila je i limena glazba
“plehači”, koju je vodio Rudolf Dreksler, a u njoj su još svirali: Franjo Kir, Milan
Martin, Petar Šimonović, Anton Fridl, Aleksa Dračko, Ladislav Hel i Slavko Tvrdy.
1910. godine naselje broji 294 stanovnika, od toga 73 Nijemci.
Busnovi
1910. godine naselje broji 226 stanovnika, od toga 1 Nijemac.
Cerovac
Ciglenik (Zieglenik)
1785. Mathias Meternach i Wilhelm Renson.
1849. Milberg, Paus, Kihler, Peck, Perger, Hut, Kin, Hajberger.
Gradnja ceste Ciglenik - Kula započela je 1909. godine u dužini od 7,4 km, a za
izgradnju osigurano 35.000 Kruna.
Jakob Hajberger, umro u 68. godini života 1908. godine.
Škola
Škola je osnovana 1938. godine.
DVD
Osnovano je 1933. godine. Zapovjednik Petar Širholc.
Marvogojska udruga
Marvogojska udruga osnovana je početkom tridesetih godina prošloga vijeka.
Obrtnici: Šimo Bence, mlinar (Supruga Marija rođ. Reisperger). Umro 1906. g. u
47. god. Života; Franjo Šterle, trgovački pomoćnik; Đuro Weber, kovač, umro 1909.
godine u 48. godini života. (1906.); Petar Širholc, postolar (1923.); Antun Bence
(supruga Eva Milberg), kolar; Karlo Bence, kovač, umro 1941. godine u 71. godini
života. (Supruga Marija r. Paus).
Željeznička postaja
- 1908. godine predstojnik postaje Agost Duzar.
- 1930. godine šef je Pavao Butković.
- 1936. godine šef je Slavoljub Šivoš.
Sa željezničke postaje 1913. godine otpremljeno je 8.130 kom jaja, dok sa postaje
Pleternica 7.155, Jakšića 6.703, a Požege 180 kom jaja.
1857. godine Ciglenik ima 189 stanovnika.
1900. godine Ciglenik ima 469 stanovnika, od toga 147 Nijemaca.
1910. godine Ciglenik ima 509 stanovnika, od toga 182 Nijemci.
230
VDG JAHRBUCH 2003
1931. godine 485 stanovnika od toga 185 Nijemaca.
Antun i Kata Hingelbaum (Kata Wittenberg - 1919.)
Terezija Wittenberg, supruga Mije Štiksel, rođenog 1894. godine.
Čaglin (Caglin)
Čaglin se 1434. godine spominje kao posjed, a slijedeće 1435. kao trgovište. Do
izgradnje pruge 1894. godine Osijek - Pleternica, Čaglin je u “sjeni” Ruševa i
Bekteža.
1758. Su(h)ar.
1849. Weber.
1885. Beker.
1889. Šulc iz Eminovaca.
1899. Pamer iz Darde u Baranji.
1912. Šnajder iz Staroga Sivca u Bačkoj.
Škola
1900. godine Čaglin ima 347 stanovnika, od toga 16 Nijemaca.
Češljakovci
Ćosine Laze
Darkovac (Darkowatz)
Naselje nastaje potkraj 19. stoljeća na krčevinama šuma imanja Turković iz
Kutjeva. Trebalo je dosta truda da se površine privedu svrsi, ali isto tako trud je
urodio plodom. Blizina ceste Čaglin - Slav. Brod, željezničke pruge Pleternica Osijek, pilane u Ljeskovici (Irenovcu) te dosta dobre zemlje, pogodovalo je ubrzanom
razvoju naselja. Nastanjuju ga doseljavanjem Nijemci pa pored izgradnje kuća i
gospodarskih zgrada ubrzo niče škola, crkva, groblje... Većina stanovnika je
Evangelističke vjeroispovjesti pa registracija obreda rođenja i vjenčanja obavlja se u
Požegi. Iz sačuvanih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih imamo podatke od 1911.
godine iz kojih je vidljivo, da su se djeca rađala u Darkovcu potkraj 19. stoljeća.
Sklopili su brak 1919. godine:
Elek Wirth i Etelka Kring, oboje iz Darkovca.
Johann Krähling, star 21 godinu i Elisabeta Tullner stara 15 godine, oboje iz
Darkovca.
1920. godina:
231
VDG JAHRBUCH 2003
Michael Pancini, star 21 godinu i Anamarija Krähling, stara 19 godina, oboje iz
Darkovca.
Johann Konrad, star 26 godina i Elisabeta Poth stara 21 godinu, oboje iz
Darkovca.
Heinrich Jung, star 24 godine iz Darkovca i Elisabeta Trebus stara 20 godina iz
Velimirovca.
Kristijan Ksellman star 19 godina iz Darkovca i Katarina Geier stara 16 godina iz
Šid. Banovci.
Ivan Oster star 21 godinu iz Darkovca i Katarina Reisinger stara 15 godina iz
Velimirovca.
1921. godina:
Peter Schnur star 20 godina iz Darkovca i Eva Farkaš stara 21 godinu iz Milanluga.
Josip Jung star 31 godinu i Suzana Trebus stara 26 godina, oboje iz Darkovca.
Ivan Jung star 23 godine iz Darkovca i Elisabeta Bollinger stara 21 godinu iz
Beške.
1924. godina:
Fridrich Bischof star 20 godina iz Darkovca i Katarina Toraü stara 18 godina iz
Antunovca.
Johann Poth star 23 godine iz Darkovca i Filipina ... stara 19 godina iz Velimirovca
Adam Huber star 2 godine iz Darkovca i Katarina Leimber stara 17. godina. Sin
gostioničara.
Johann Tullner star 24 godina iz Darkovca i Veronika Köhler stara 17 godina iz
Kaptola.
Heinrich Ditz star 25 godina iz Darkovca i Elisa Poth stara 23 godine iz
Velimirovca.
Georg Kre(ä)hhling star 23 godene i Elisa Ksellmann, oboje iz Darkovca.
1925. godine:
Josip Becker (Rkt), brijač, star 18 godina iz Čaglina i Elisabeta Ungar (Ev.) stara 17
godina iz Darkovca.
Johan Huber star 20 godine i Elisabeta Leimbeck stara 26 godina, oboje iz
Darkovca.
1926. godina:
Johann Ksellmann star 28 godina iz Darkovca i Magdalena Gehring stara 21
godinu iz Kučanci.
Adam Rübel, strojobravar, star 24 godine i Katarina Keck stara 19 godina iz
Dubrava kod Bos. Gradiške.
232
VDG JAHRBUCH 2003
Heinrich Weisz star 24 godine iz Darkovca i Rozalija Tornaj stara 19 godina iz
Lučinaca.
Johann Reisinger star 19 godina i Eva Reth stara 17 godina, oboje iz Darkovca.
Heinrich May star 25 godina i Magdalena Schnur stara 19 godina, oboje iz
Darkovca.
Eber Kehl star 22 godine i Marica Bem stara 15 godina, oboje iz Darkovca
Škola
Osnovna škola otvorena je 1922. godine.
1931. godine naselje broji 272 stanovnika, uglavnom Nijemaca.
1909. godine osnovana je Vjeresijska udruga u Darkovcu.
Dervišaga
1821. - 1900. Nutzer (Nusser).
1885. Bach.
1910. godine naselje broji 336 stanovnika, od toga je 1 Nijemac.
Deževci
1890. Štaub iz Garešnice.
1900. Weichinger.
1911. Hell.
1933. Prikler, stolar.
Djedina Rijeka
1903. Wittenberg, mlinar.
Škola
Osnovna škola osnovana je 1919. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj.
Dobrogošće
1940. Pamer iz Čaglina, mlinar.
Doljanci
1820. - 1920. Prucha.
1917. Ril iz Mihaljevaca.
Doljanovci
233
VDG JAHRBUCH 2003
Donji Emovci
Draga
1900. Koler iz Ugarske, Ticl.
Drenovac
Duboka
Eminovci
Selo je vjerojatno postojalo u srednjem vijeku, ali o njemu iz toga vremena nema
podataka. Starije hrvatsko stanovništvo malo se održalo pa već 1777. godine
doseljavaju Nijemci, koji do 1944. godine čine polovicu sela.
1777. - 1783. Matern.
1779. Juhn, Labaker, Riel, Weber.
1785. Tuma.
1788. - 1797. Kessner.
1788. - X. Šulc, 1950. 5 kć, 19. st.
1802. - 1849. Štromer.
1803. Kerber, Sthtrober.
1848. - X. Stürmer, Kindler.
1848. -1849. Elbel, Hofman, Kerker, Klesinger, Kumsfirman, Shlesinger, Stromnar.
Blim Hip Kaprel
Stiksel
Švajgel
Ferovac
Michael Moritz, kolar (1927).
Frkljevci
1890. Birger iz Austrije, Kindler iz Kule.
Škola
Osnovna škola osnovana je 1921. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj.
234
VDG JAHRBUCH 2003
Golo Brdo
1849. Peter.
1862. Grül.
Golobrdci
1906. Kappl iz Tornja.
Gornji Emovci
Grabarje
Grabarje se spominje 1400. godine kao posjed plemića Vrbovskih, tj. “od Vrbove”
u Sesvetama. Prastanovnici za turskog vladanja vjerojatno su prešli na islam, pa su po
protjerivanju Turaka iselili u Bosnu. Selo je ostalo prazno pa u njega doseljava
nekoliko familija iz okolice, a potom iz Bosne.
1782. Johann Berthes, Friedrich Getz.
1785. Nikolaus Ziegler, Friedrich Raab, Peter Mussler, Paul Gles, Johann Karb,
Nikolaus Pecker, Wilhelm Claren i familija Anne Kölner.
1803. Šuc, kolar.
1849. Kel, Wagner.
1890. Brener iz Austrije.
1900. Cheh iz Moravske, Fenrih iz Sudeta, Mil iz Austrije, Reindl iz Ugarske,
Stürmer, Štancl, Rek.
1910. Lujf, Fišer iz Moravske i Fišler iz Pazove.
1930. Šlauf iz Buka.
Škola
Njemačka škola otvorena je 1942. Prva učiteljica njemačke škole bila je Edita Flam, a
poslije nje dolazi učitelj Reif.
Marvogojska udruga osnovana je 18. ožujka 1928. godine. Članova je bilo 51, a
imali su 1931. godine 135 grla simentalskih krava. Udrugu su vodili Julius Reindl i
učitelj Stjepan Salopek.
Julius Reindl bio je najzaslužniji za izgradnju škole u selu i bio je predsjednik
školskog odbora. Bio je i glavar zemljišne zajednice. Na gospodarskoj izložbi 1931.
godine u Požegi bio je zamjenik pročelnika sekcije za stočarstvo.
235
VDG JAHRBUCH 2003
Gradac
1930. Bauernfreund iz Ašikovaca.
Škola
Osnovna škola osnovana je 1931. godine, a na školi radi 1 učitelj.
Gradište
Gradište je u srednjem vijeku sjedište velikog vlastelinstva. Vlasnici do 1343.
godine su plemići Sečeji, koji su sagradili veliku drvenu utvrdu i po toj utvrdi naselje
je dobilo ime.
1850. Mesinger, Teisler.
Antun Teisler, posjednik, umro u 80 godini 24. svibnja 1920. godine, pokopan na
groblju u Bektežu.
Ivan Teisler, gostioničar (1927).
Škola
Ugovorna pravoslavna škola osnovana je 1774. godine. Redovna osnovana škola
1883. godine. 1931. godine na školi radi 2 učitelja.
Gradski Vrhovci
Granje
1900. Luheni
Koler.
Hrnjevac
1890. Kert, Popel.
1910. Hamata.
Kunc, Luif, Khün.
Imrevci
1864. Köhl.
236
VDG JAHRBUCH 2003
Jaguplije
1909. Estereicher.
1942. Hajsler.
Jakšić (Jaksic)
Na mjestu gdje su danas Jakšići, nalazilo se u srednjem vijeku selo Sveti Đurađ,
kako se to vidi iz dokumenta iz 1400. godine i iz opisa međaša grada Požega 1545.
godine. Ime Jakšići nastalo je od plemena Jakušića. Za Turaka u njemu žive
prastanovnici Hrvati, katolici i muslimani, te doseljeni Srbi. Po protjerivanju Turaka
Jakšić je Knežija (Kneziatus) i ima sela: Jakšići, Čakotić, Bertelovci, Tekić, Vetovo,
Turnić, Treštanovci.
1702. godinr: Paim, Pluco.
1773. godine: Lamperger.
1818. godine: Kilian.
1829. godine: Prunder, mlinar.
1830. godine: Lehrman iz Poreča.
1840. godine: Böhm.
1846. godine: Ester, Hefter, Hiep, Schreng, Schultz, Eiler.
1848. godine: Lohner (iz Mihaljevaca).
1870. godine: Hanzel.
1880. godine: Faubel (iz Kule).
1909. godine: Hirschman (iz Austrije).
1910. godine: Pracler (iz Njemačke).
1912. godine: Kiršek.
Prattes
Škola
Osnovna škola osnovana je 1787. godine, a njemačka 1942. godine. 1931. godine
na školi rade 4 učitelja. Te godine ravnajući učitelj je Ivan Prattes, koji ima uzorni
pčelinjak. Prattes će poslije biti imenovan za školskog nadzornika kotara.
Njemačka škola
Osnovana 1942. godine. Koristila prostor stare škole (sada zapadno od raskršća
ceste od Požege prema Kuzmici.) Učitelj bio Ivan Rihter (poslije otišao u Zagreb).
Kraj škole u kući Ivana Hajzlera bio je vrtić.
237
VDG JAHRBUCH 2003
Hrvatska seljačka zadruga
Osnovana je 9. studenoga 1919. godine. Pored Jakšićana u zadrugu su se
učlanjivali i iz sela: Eminovci, Tekići, Bertelovci i Rajsavca. Među zadrugarima bilo je
i više Nijemaca pa su birani i u ravnateljstvo i nadzorni odbor. Tako su bili u
Ravnateljstvu zadruge: Ivan Prattes, rav. učitelj iz Jakšića, do 1928. godine perovođa,
poslovođa i blagajnik u zadruzi. Potpredsjednik je bio Sebastijan Lechner i članovi:
Andrija Loner, Josip Šulc, Karlo Pull, Leopold Bubak, Josip Tomas, Julius Puss, Ferdo
Schuster, Rudolf Renčer, Petar Eiler. Od 1932. godine predsjednik zadruge je Rudolf
Renčer.
1931. godine novčani promet iznosio je 821.051 Din.
1857. godine Jakšić ima 534 stanovnika.
1900. godine Jakšić ima 927 stanovnika, od toga 115 Nijemaca.
1931. godine ima 1058 stanovnika, od toga su 87 Nijemci i 126 u mješovitim
brakovima.
Jurkovac
1910. godine naselje ima 151 stanovnika, od toga 2 Nijemca.
Kadanovci
1760. Jagar.
1849. Scharf, Toman,Grokop, Halot.
Školu imaju zajedno s Frkljevcima.
Kalenić
1842. Vehpauer.
1909. Muler.
Kamenska
Kamenska je po protjerivanju Turaka bila gospoštija, koju je zajedno s pakračkom
1728. godine preuzeo barun Theodor Imbsen. Imala je sela: Oljasi, Lučinci,
Bratuljevci, Sloboština, Podsreće, Vranić, Crljenci, Milivojevci, Nježić, Djedina Klisa,
Mrtovlasi, Amatovci, Šeovci, Mihaći, Sažije, Mrkoplje, Bogdašići, Striježevica, Vučjak,
Kruševo, Šušnjari, Vrhovci, Smoljanovci, Ozdakovci.
Kamenski Vučjak
238
VDG JAHRBUCH 2003
Kaptol
Selo ima ime po zbornome kaptolu Sv. Petra, koji je ovdje u južnom hrvatskom
dijelu Pečujske biskupije osnovan oko 1230. godine i održao se do 1536. godine.
Turci su ga zauzeli 15. siječnja 1537. godine. Za njihova vladanja žive tu Hrvati
katolici i muslimani, i to činovnici i plaćeni vojnici. Dio Kaptola zove se do 1545.
godine Petrovcem, po zbornoj crkvi Sv. Petra. Po protjerivanju Turaka Gospoštija
Kaptol ima sela: Kaptol, Doljanovci, Bešinci, Podgorje, Lukač, Komarevo,
Ramanovci, Galešić, Alilovci, Golo Brdo, Češljakovci. Vladar je tu gospoštiju dao
1701. godine đakovačkom biskupu, 1717. godine srijemskom biskupu, a kasnije
đakovačkom kaptolu. 1877. godine preuzeo je veleposjed grof Attems.
1829. Bachbauer, Laudor.
1882. Wrba.
1886. Stiber iz Austrije.
1892. Metzger, iz Dugog sela kod Virovitice, odns. iz Veszprema.
1893. Cheh
1900. Blahut.
1919. Keller iz Vaškuta.
Škola
Osnovna škola osnovana je 1770. godine, a 1931. godine na školi radi 5 učitelja, a
na čehoslovačkoj 2 učitelja.
Njemačka škola
Kaptolčani su svoju češku školu 1942. godine pretvorili u “Njemačku”. Isti je ostao
i učitelj Jindra Požar.
Antun Wittenberg ima mlin 1912. godine.
1857. godine Kaptol ima 649 stanovnika.
1900. godine Kaptol ima 1040 stanovnika, od toga 99 Nijemaca.
1910. godine Kaptol ima 1090 stanovnika, od toga 130 Nijemaca.
1931. godine Kaptol broji 1185 stanovnika, a od toga su 85 Nijemci i 185
u mješovitim brakovima.
Knežci
1900. godine naselje ima 135 stanovnika, od toga 9 Nijemaca.
Komarovci
239
VDG JAHRBUCH 2003
Koprivna
Koprivnica
Krivaj
Krivaj je nekada bio marof (pusta, pustara) veličkog vlastelinstva. Tu su stanovali
vlastelinski radnici i službenici. Posljednji vlasnik marofa Rakoczaj je iza Prvoga
svjetskog rata rasprodao zemlju.
Kula
U kasnom srednjem vijeku crkva sv. Đurđa u obliku kule, sačuvana za Turaka, koji
su selu Sveti Đurađ promijenili ime u Kula. Vjerojatno je obzirom na položaj crkva
služila i kao obrana od bogumila jer je s njenog tornja - kule bio dobar pogled i na
vrhove padina Dilja: Starac iznad Ivanovaca 276 m, i dr.
Mlinar Varžak čuva koplje i glavu kipa - fratra, koje je pronađeno šezdesetih
godina prošlog stoljeća prilikom kopanja stupa za elektro mrežu. Moje je mišljenje da
ono datira iz sukoba s bogumilima i da je crkva u Kuli bila promatračnica i istureno
obrambeno mjesto.
Doseljavanje Nijemaca u Kulu obradio sam u prvom poglavlju, a ovdje ću navesti
popis domaćinstava Kule 1936. godine prema kućnim brojevima:
I. Iz smjera Bekteža: br. 2. Josef Musler (1908.) tokar. 4. Anton Schneider (1896.)
stolar. 6. Anton Heigel (1926.) mlinar. 8. Peter Schmitt (živi u Našičkoj Breznici). 10 a.
Kathi Bauerfreund. 10 b. Paul Weber. 12. Joseph Wils (doselili 1827.).
II. Školska ulica: br. 1. Michel Bauernfreund. 3. Georg Weber, bačvar. 5. Adam
Berger, kolar. 7. Georg Merkus. 9. Anton Heigl, mlin. 11. Škola. 13. Peter Steib, ranije
lovačka kuća. Ugao ulice: 15. Georg Mühlberg. 17. Georg Reuter, zidar.
III. Stariji dio naselja - sjeverna strana: br. 14. Peter Weber. 16. Peter Hingelbaum.
18. Michel Psotka (1926.). 20. Peter Schodeck (ili Schodeks). 22. Anton Sticksel. 24.
Josef Sticksel (Stiksels). 26. Josef Puhl. 28. Josef Weber. 30. Peter Stürmer. 32. Adam
Berger. 34. Ludwig Kassal. 36. Michel Mühlberg. 38. Anton Reif. 40. Adam Weber.
42. Ludwig Faubel. 44. Resi Faubel. 46. Josef Reiter. 48. Anton Bürger. 50. Georg
Kassal. 52. Jerg Bauernfreund. 54. Hans Baudoin, trgovački posjed. Trgovinu vodi
Ignjatija Stevanović. 56. Hans Kühn (Porečki postolar). 58. Josef Pelzer. 60. Andreas
Kühn.
Južna strana: br. 19. Hans Kirscheg. 21. Peter Kinder. 23. Georg Stürmer. 25. Peter
Mühlber. 27. Anton Schweiger. 29. Anton Eiler. 31. Georg Musler. 33. Franz Berger.
35. Adam Berger. 37. Georg Paus. 39. Elisabeth Kühn, sin Adam. 41. Franz Schnur.
43. Georg Schweiger. 45. Anton Eiler. 47a. Heinrich Rosenberg, gostiona. 47b. Julius
Bauernfreund, trgovac. 49. Andreas Schirholz. 51. Johann Lippert. 53. Philip Psotka.
55. Andreas Kühn. 57. Paul Marmann. 59. Peter Fischer. 61. Josef Mühlberg.
240
VDG JAHRBUCH 2003
IV. Kutjevačka ulica od juga prema sjeveru - desna strana: br. 62. Konrad Baller. 64.
Georg Mühlberg. 66. Georg Seifert. 68. Peter Reif. 70. Hans Reif, mehaničar. 72a.
Adam Stürmer. 72b. N. Prodanov (1934.). 74. Josef Stürmer, kolar.
Lijeva strana: br. 86. Josef Stisksel, tokar. 84. Anton Kinder. 82. Peter Berger, kolar.
80. N. Schmidt, u Poreču stolar, slobodan hausplatz. 78. Franz Kühn, u Poreču
postolar. 76. Julius Reiter.
V. Ciglenički put - poslijeratne kuće: br. 63. Josef Kasal, tkač. 65. Josef Schweiger,
zidar. 67. Josef Merkus, zidar i Karl Merkus, postolar. 69. Franz Weber, tkač.
VI. Poslovna četvrt “Kuljanski Dombovar” na cesti za Požegu u sredini mjesta - sjever: br.
88. Šandor Wagner, gostioničar. 90. Anton Bauernfreund. 92. Peter Kalajković. 94.
Anton Bürger. 96. Anton Mühlberg, zidar. 98. Nikolaus Mühlberg. 100. Georg Paus,
postolar. 102. Slobodna kuća. 104. Andreas Mühlberg. 106. Adam Kalajković, sin
Josefa. 108. Anton Psotka. 110. Josef Steib. 112. Josef Weber, iz Aškovića. 114.
Stephan Pelzer. 116. Anna Müller, ud. pok. Franza. 118. Florian Weber, a stanuje Ado
Stürmer, stolar. 120. Michel. Kühn. 122. Kathi Kühn. 124. Peter Pelzer. 126. Adam
Reiter. 128. Jakob Reiter. 130. Ado Mühlberg. 132. Josef Marmann. 134. Peter
Kalajković.
Jug: br. 71. Adam Theis. 73. Michel Berger. 75. Anton Steib. 77. Hans Weber,
kovač. 79. Franz Paus. 81. Ludwig Kühn, zidar. 83. Georg Seifert. 85. Peter Reiter. 87.
Jakob Stürmer. 91. Georga Eiler. 93. Anton Kühn, stolar. 95. Anton Eiler. 97. Johann
Heinrich, brijač. 99. Adam Stürmer, sin Petera iz Poreča. 101. Anton Eiler. 103.
Andreas Sticksel. 105. Michel Weber, zidar. 107. Anton Müller. 109. Adolf Weichand,
iz Čačinaca. 111. Stefan Kirscheg. 113. Anton Berger. 115. Josef Eiler. 117. Anton
Kühn. 119. Adam Reiter. 121. Josef Kalajković, sin Josefa. 123. Josef Seifert.
Ukupno: 131 kućni broj.
Škola
Škola je osnovana 1787. godine i u prošlom poglavlju navedeni su učitelji do
1936. godine, kada dolazi bračni par Kabaj, inače Slovenci i nisu znali njemački pa
tada dolazi za učitelja Lauer iz Mihaljevaca. Dok su bili učitelji Dragutin i Danica
Koch učitelji, imali su uzoran školski vrt i pčelinjak.
Dragutin Koch
Dragutin Koch rođen je 3. listopada 1897. godine u Kutjevu, od oca Ivana,
posjednika i Dragice r. Širholc. Osnovnu školu polazi u Kutjevu, a 1914. godine
upisuje se na Gimnaziju u Požegi gdje završava četiri razreda, a 1917./18. I.-IV.
Učiteljske škole u Zagrebu. Ispit zrelosti položio je lipnja 1918. godine pa je
dekretom Županijske oblasti u Požegi 13. srpnja 1918. godine postavljen za
namjesnog učitelja pučke škole u Prnjavoru, kotar Brod s nastupom 1. rujna 1918.
godine. Od 1. siječnja 1919. godine je namjesni učitelj u Tominovcima, od 13.
kolovoza iste godine privremeni učitelj. Dekretom od 23. srpnja 1923. godine
imenovan je pravim učiteljem. Zajedno sa suprugom premješteni su u Kulu po molbi
18. studena 1925. godine, a nastupili 1. siječnja 1926. godine. Kako su im sinovi
241
VDG JAHRBUCH 2003
završili osnovnu školu radi lakšeg njihovog
školovanja traže premještaj u Požegu, kojeg
dobivaju 5. prosinca 1935. godine, kao
učitelji na osnovnoj školi u Požegi, gdje
nastupaju službu od siječnja 1936. godine.
Odlukom ministarstva nastave NDH od 11.
srpnja 1941. godine Dragutin će biti
dodijeljen kotarskom školskom nadzorniku
kao školski izvjestitelj, bez prava na
dnevnice. Te službe razriješen je 7. ožujka
1942. godine i vraćen na svoje mjesto u
pučku školu u Požegi. Travnja 1945. godine
je likvidiran, kao i njegovi sinovi. U Požegi
Dragutin je bio tajnikom DVD Požega od
30. travnja 1940. do travnja 1945. godine.
Danica Koch
Danica Celić udana Koch, rođena je 14.
veljače 1899. godine u Mašiću, župa Nova
Gradiška, od oca Rok, učitelja i majke
Štefanije r. Steinbrückner. Završila je
učiteljsku školu i prvo radno mjesto bilo joj
je škola u Kuli od 1. rujna 1918. do prosinca
Svjedodžba Željka Koch
iste godine. Od 1. siječnja do 30. lipnja
1919. godine učiteljica u Poreču do 30. lipnja 1919. goodine. Od 1. prosinca 1919.
godine učiteljica je u Tominovcu. Dragutin Koch i Danica Celić sklopiti će brak u rkt
župi Kutjevo 20. kolovoza 1919. godine i od tada će zajedno sa suprugom raditi u
Tominovcu, potom u Kuli i na kraju u Požegi. U Tominovcu rađa dvoje djece, koje tu i
umiru. U Kuli im se rada sin Željko 1923. i Dragutin 1924. godine. U Kuli će završiti
osnovnu školu, a u Požegi gimnaziju. Željko je upisao Mudroslovni, a Dragutin
Strojarski fakultet u Zagrebu.
Zadruga
Hrvatska seljačka zadruga, osnovana je 1903. godine u Bektežu, ali je 1908.
godine sjedište preneseno u Kulu. Po broju članova (381) bila je najbrojnija u
ondašnjem kotaru, kao i po ukupnom prometu 1931. godine (5,420. 871 Din).
Temeljni kapital 1909. godine iznosio je 2.200 Kruna, a iznos uložaka 45.526,91
Kruna, a ulošci 1930. godine 1,501.248 Din. Voditelji zadruge bili su Dragutin Koch
učitelj i Stefan Wagner.
Marvogojska udruga Kula osnovana je 2. ožujka 1929. godine. 1931. godine ima 32
člana i 150 komada simentalskih krava.
DVD osnovano je 1931. godine. Predsjednik društva bio je Antun Bürger,
zapovjednik Antun Eiler. Društvo je imalo svoj dom, a već 1933. godine nabavili su
jednu jaku parnjaču i druge ručne štrcaljke. U sklopu društva bila je i puhačka glazba.
242
VDG JAHRBUCH 2003
Na proslavi 27. kolovoza 1933. godine okupila su se društva iz Požege, Kutjeva,
Velike, Ruševa, Jakšića, Kaptola, Vetova, Buka, Gradca, Bekteža, Čaglina i Poreča.
Proslavi je prisustvovalo 250 vatrogasaca i preko 2000 naroda iz bliže i dalje okolice. I
dok nisu imali društvo uspješno su pomagali gašenju požara u Kutjevu kolovoza
1927. godine, čime su zadivili mještane Kutjeva i dobili priznanja.
- 22. siječnja 1868. godine umro je u Novoj Gradiški Stephan Musler, rođen u
Kuli, svećenik biskupije zagrebačke, profesor zagrebačke i ravnatelj gimnazije
varaždinske. Iz zagrebačke gimnazije premješten je u Varaždin 1852. godine, a od
1855. - 1860. godine je ravnatelj gimnazije u Varaždinu. Mjeseca listopada 1860.
godine postavljen je za župnika i podjaršpita u Novu Gradišku, gdje nakon osam
godina umire. Različiti nekrolozi ističu velike njegove zasluge za književnost. (Ivan
Trdina, Slovenac, svjetovnjak, suplirao na varaždinskoj gimnaziji od 1853.- 1855.
godine, a o stanju na gimnaziji i ravnatelju Musleru će u svojoj knjizi: Bahovi huzariji
in Iliri, Ljubljana 1903. godine zapisati: “Stopivši nekoč v Konferenčno sobo (1855.
godine), najdem ravnatelja strašno razburjenega. V obraz je bil rudeč kakor rak, kar
tresel se je od jeze. Poklical me je k mizi in dejal: Zdaj boste nekaj videli, kar je bilo
neznano na hrvatskem od dobe Jožefa II. Evo vam orvi službeni dopis od banske
vlade na nemškom jeziku! Mesto bana se je dozdaj navodno podpisal podban Benko
Lentulaj. Pod nemškim dopisom pa se je prevelilo tudi to ime v Benedikt Lentulaj.
Muzler vrše pismo v miznico in pobegne. V šoli ga po tem dva dni nismo videli in
pretekel je dober mesec, predno se je kolikor toliko potolažil”.
Georg Musler
Kanonik zagrebačke nadbiskupije, umro
je 22. listopada 1878. godine u Zagrebu, u
77 godini života. Bio upravitelj župe
Kutjevo (1831.- 1833.) Oporučno ostavio
Družbi sestara milosrdnica za bolnicu 950
for. i i za društvo sv. Vinka 950 for.
- 11. siječnja 1915. godine umro je u
Kuli Franjo, Josip Baudoin, liječnik, u 86.
godini života. Rođen je u Landau Falz
Bavarska, a bio liječnik u Kutjevu. Pogreb
obavio Luka Partaš, kapelan.
- Hans Kühn, profesor
- Adolf Kirschig, učitelj. Po iseljenju u
Austriji najprije radio u kamenolomu, a
potom u Njemačkoj bio upraviteljem
osnovne škole u jednom mjestu u okolici
Ulma. Napisao: Kula - Poretsch Die
Deutschen
in
Poschegaer
Kessel.
Donauschwabische Beiträge 46. Panonia Verlag Freilassing 1962.
243
Adolf Kirschig
VDG JAHRBUCH 2003
Obrtnici:
Petar Faubl, kolar, umro 1901. godine u 38. godini života; Franjo Seifert, kovač
(1902.); Ivan Weber, kovač (1904.); Antun Gilich, brijač (1904.-1917.)(poslije s
bratom Tomasom preselio u Ruševo); Josip Štirmer, kolar (1904); Josip Kühn, stolar
(1905.); Josip Weber, postolarski majstor (1912.); Petar Weber, postolar (1912.); Juraj
Levak, bravar (1912.); Jakob Schneider, stolar; Adam Kasal, tkalac (1913.); Ivan
Musler, kovač – 1919.; Josip Musler, tokar – 1920.; Ana Musler, primalja; Filip Kühn,
kolar; Ivan Weber, kovač - 1921.; Mijo Musler, remenar; Josip Baller, trgovac; Ivan
Musler, kovač, umro u 80. godini života 1922. godine; Josip Heinrich, tkalac, umro u
79. godini života 1924. godine; Antun Kasal, tkalac, umro u 66. godini života 1924.
godine; Ludvik Kühn, zidar (1925.); Antun Heinrich, brijač, (1926.); Đuro Kühn,
čarapar; Ivan Reif, strojobravar (1927.); Josip Merkus, zidar; Adam Kühn, kovač
(1928.); Pavao Puhl, mlinar, rođen 1897., a umro 1929. godine; Đuro Weber, bačvar
(1930.); Karlo Merkus, postolar; Ljudevit Sweiger, zidar (1931.); Stjepan Pelcer,
postolar (1932.); Ferdo Kühn, stolar (1933.); Josip Vachta, postolar. Rođen u
Zagrebu. Umro u Kuli 1940. godine u 86. godini života; Stjepan Wagner, gostioničar,
umro 1933. godine u 70. godini života; Aleksandar Wagner, gostioničar, umro 1940.
godine u 52. godini života; Adam Štirmer, stolar (1934.); Stjepan Heigl, mlinar
(Vodenica na Kutjevačkoj Riki, mlin zidan 1823. godine); Đuro Musler, kovač, umro
1939. godine u 61. godini života. (1906.); Dragutin Šmit, stolar.
Antun Milberg, zidar, umro 1935. godine u 71 godini života; Antun Kasal,
postolar (1936.); Đuro Musler, brijač (1937.).
Priča čiča Hanzike (zapisao Hanz Kühn)
Ev, stara j’ Lizika umrla. Jučer sam bijo na sprovodu. Imala j’ 87 godina i često
znala reć: Imala sam dvanajstero dice, sam mi još dvoje ostalo, a ja sam još živa.
Poznavala sam ja i starog Stermera, Miku (Nikolaus) Bergera i Franca Eilera koji j’ ko
dečko od 20 godina s drugim doseljenicima još 1785. dosel’jo u Kulu. Stari Franz bio
je trgovac, prodavao je svinje i to jako puno u Mađarsku, sve do Odenburga
(Šopronja). Familija Partheser bila j’ prije u kući od Rosenberga. Bratić starog Pertseta
bijo je naš komšija. Bijo j’ velki pušač i vol’jo se svađat sa ženom. Kad bi se svađali uvik
mu je istepla lulu iz usta. Češće su znal’ od nas pozajmit kruva. Jednom su nam vratli
kru’ i kad smo ga razrizali ispala j’ lula. Perzeovka se svađala dok je misla kru’.
Poznavala sam i staru Rajficu, koja j’ nosla gajde na leđma kad je došla u Kulu. U Kul’
je prije bilo puno gajdi na putu. E, onda je bilo sasma drugačije i drukčije se govorlo.
Tak je stari Eiler znao reć: “Da imam brašna ko što nemam masti u selu b’ tepsiju našo
pa b’ ispekli bazlamaču.” danas se kaže posudt. Svašta se događalo, a ljudi s’ bili
veseliji. Znal su i zapivat lipe pisme, lipo na dugaško, a i kad su stari pripovidal’
moralo se slušat. Imal’ su i selske muzikante i stari čiča Štajb je sviro u egede i uč’jo j’
igrat dva dana u nedlji. Al su ljudi radli uvik, marljivo, išli s tada na koli u Osik i tam
prodavali plodove, krumpire, kukuruze, kestene i hmelj, što s’ ga dica kupla na
livadama. Mladi s’ slušal starije. Prvi Elvel je znao vračat. Bolesni, a naročito putnici
dolazili k njemu iz daleka i on im je pomagao. Govor’jo j’da je koren siljevine dobar
protiv šloga, a žuta ružca za tabane. “Kleka i siljevine pa se brzo ne umire”.
244
VDG JAHRBUCH 2003
Za dobar urod luka imao je ista pravila. Kad žene sade luk ne smiju mnogo
pripovidat jer će se luk odmah pretvort u bačve. Po zim’, kod prela bilo j’ veselo jer se
ispod kreveta nalaz’jo lonac s vinom. Žene s’ svaki čas bile žedne pa se moralo pit. Tu
s’ nastale i mnoge poskočice. Spominjalo se prvo vrime kad su se doseljaval’ i
spominjala su se duga putovanja:
Iju, iju, iju, iju idemo u Slavoniju.
Selo j’ bilo dugačko
Al je blato duboko
Sa čizmama ide
Papuče ne vride
Iju, iju, iju, iju
Prvi konji, koje su naši ljudi dobili nis’ bili tak lipi i velki i jaki ko danas. Na to se
more bit mislilo kad se pivalo:
Kad se ore na mački
Moraš miša upreći
Mačka skače u galop
Pa sve čini hopa, hop
(Sigurno ko 3 put 3 je 9)
Na prelu se pripovidalo o linoj ženi. Uvik kad je prela i postala pospana govorla
je:"Ajmo rano počinuti, sutra ćemo nastaviti". Al uj’tro još u krevet’ rekla bi: “Moram
se još iznojiti, navečer ću posiditi.”
Ko što sam već rekla ljudi s’ znali puno više pisama, koje s’ se lipo slagale, bilo j’ i
oni za dicu ko ona: Malo pase po polju malo po međašu, Sijaj sijaj sunašce, ABC
pjesmu i druge.
Na kraju još dvi
Lirum lirum larice
Od kašike držalice
Stare babe izjelice
Mlada mora postiti
Kru je u ormaru
A nož u duvaru
Otac ti je prelac
Mati ti je prelja
Kad krave istjera
Izajde i telac.
Kad dojdu na ulicu
Započinju mukati
Kad dojdu na ćupriju
Počinju se čamati
Kad dojdu na livadu
Započinju driskati
Kad dojdu u šikaru
Počinju se ritati.
245
VDG JAHRBUCH 2003
i pisma
Na polju i u kući poskakuju Švapčići
Uz malene egede uz velike begeše
Tu dolaze žene tri s ogledalom okruglim
I Švabama smetaju da i dalje tancaju......
Napomena prevoditelja Augustina Lukačević: Tekst je preveden malo slobodnije
na ikavski, šijački, nama bliži govor, kako bi se naglasile dijalektološke značajke.
1857. godine Kula ima 396 stanovnika.
1900. godine Kula ima 572 stanovnika, od toga 496 Nijemaca.
1910. godine Kula ima 646 stanovnika, od toga 557 Nijemaca.
1931. godine Kula ima 662 stanovnika, uglavnom Nijemaca.
Kunovci
Kutjevo (Kutjewo)
Pored kronologije doseljavanja Nijemaca u Kutjevo u prvom poglavlju, treba
navesti i doseljavanja poslije toga.
1760. Türk.
1785. Michael Leiber i supruga Eve r. Britz. 11. srpnja iste godine krstili
sina Kristofora.
1810. godine: Cimermann (stolar).
1849. godine: Kutenberg, Regen.
1859. godine: Doppelhammer, Tieber.
1861. godine: Beck,
1864. godine: Koch.
1886. godine: Weber (iz Svilne odnosno Poreča).
1897. godine: Lerman,Ganoci, Maurer, vlastelinski pivničar.
1897. - 1925. godine: Arnold Becke (doveo ga Turković iz južnog Tirola
- San Michele, kao iskusnog stručnjaka za vinogradarske nasade).
1898. godine: Geringer, krojač.
1899. godine: Štirmer, Šmit, Beck, Pfarrer.
1900. godine. Böhm, Bürger, Paus, Kühn iz Kule; Hip iz Svilne, Forenscher, Poll.
1903. godine: Jung. Carl Mader iz poznate obitelji vinogradarskih stručnjaka,
također na dobro Turkovića. On je umro 1936. godine i pokopan
na kutjevačkom groblju.
1903. godine: Cimerman, iz Mađarske.
1910. godine: Biter, Birger, Egner (iz Beča) vincilir, Ašenbrener, Bertosi, iz Italije.
246
VDG JAHRBUCH 2003
1920. godine: Schweiger iz Kule.
1922. godine: Hajster, Musler iz Kule, učitelj.
1928. godine: Mohler iz Pleternice.
1930. godine: Psotka, Lisner.
1932. godine: Steib iz Kule.
1940. godine: Konrad, Gajzler, Rajl, Šredl, Veter.
Mosser, Tumltich, Forenbacher, Milberg, Tüller.
Škola
Osnovna škola osnovana je 1754. godine. Gradnja nove školske zgrade započela
1909. godine, a dovršena 1910. godine. 1931. godine na školi rade 3 učitelja, tada
imaju uzorno uređen školski vrt i pčelinjak.
Učitelji: Šultais, Gavro Vojvodić 1899.,Gizela Fridrich, Franjo Tomljanović, Zlata
Todorović 1910.,Mijo Mikić, Franjo Tomljanović, ravnajući učitelj, umro 1914.
godine u 39. godini života,
Franjo Musler, rodom iz Kule. Bio prvi predsjednik Lovačkog društva “Slavonac”
Kutjevo.
Škola lakih jahača
Otvorena je 1. siječnja 1925. godine s 11 polaznika.
Vršalica Ive Mohlera u Kutjevu
247
VDG JAHRBUCH 2003
Obrtnici:
Franjo Hrdina, sedlar, Franjo Frimel, remenar, umro 1903. godine u 27. godini
života, Adalbert Koch, postolar, umro 1905. godine u 73. godini života, Ivan Fajman,
bačvar, umro 1905. godine u 47. godini života, Ivan Vürtz, brijač, (1918.), Stjepan
Koch, postolar (1922.), Jakob Heger, privatnik, (umro 1925. godine u 86 godini
života, Amond Frimmel, tesar, umro 1929. godine u 78. godini života, Josip Kühn,
zidar (1932), Ivan Decker, kolar, Mato Volarević, bačvar, Antun Markt, kovač, umro
1934. godine u 66 godini života, Ivan Koch, opančar. (1937), Milan Hönig, limar,
Ivan Egner, postolar (1941).
U Kutjevu je obnova (regeneracija) vinograda cijepljenom američkom lozom
započela 1905. godine, a na glasu vinograd je imao i Ivan Koch. Vinogradarska
zadruga Kutjevo osnovana je 1926. godine i imala je 15 članova. Između ostalih bili
su i Antun Koch, Ivan Pattera, Mirko Messner, Manda Birger, Ivo Mohler i Helena
Zeler a u radu zadruge pomagao je i Carl Mader, upravitelj gospodastva Turković.
- 19. listopada 1912. godine pokopan je u 25 godini života Petar Kühn, pravnik,
sin Antuna, vlastelinskog nadlugara i Karoline r. Steib. Pogreb obavili vlč.gg. Juraj
Stehno, Mijo Razum i Stjepan Lesny. Antun umro 15. srpnja 1928. godine u Kutjevu.
- August Musler završio je školske godine 1890./91. poljoprivrednu školu u Požegi.
1857. godine Kutjevo ima 1324 stanovnika.
1900. godine Kutjevo ima 1615 stanovnika, od toga 147 Nijemaca.
1910. godine Kutjevo ima 1622 stanovnika, od toga 125 Nijemaca.
1931. godine Kutjevo ima 1633 stanovnika, od toga 111 Nijemaca i 283
u mješovitim brakovima.
Kuzmica
Do početka 20. stoljeća naselje se zvalo Orljavica. Po protjerivanju Turaka bilo je
sjedište gospoštije Blacko. imala je sela: Dervišaga, Orljavica, Srednje selo, Viškovci i
Blacko. Gospoštiju su 1703. godine preuzeli grofovi Ohmučevići, rodom iz
Dubrovnika, a 1767. godine Lj. Hranilović.
1875. Mulner.
1878. Majer.
1900. Hut iz Pož. Mihaljevaca.
Gotal.
Škola
Osnovna škola osnovana je 1888. godine. Prva učiteljica bila je Adela Šmidler.
1931. godine na školi rade 2 učitelja.
1900. godine Kuzmica ima 124 stanovnika od toga 4 Nijemca.
Latinovci
1910. Švajhofer, Hohman, Somer. Ungar iz Beča.
248
VDG JAHRBUCH 2003
Škola
Pravoslavna ugovorna škola spominje se 1751. godine, a redovna škola 100
godina poslije.
1931. godine na školi rade 2 učitelja.
1900. godine Latinovac ima 271 stanovnika, od toga 27 Nijemaca.
Lučinci
1850.-1942. Štaub, Hofman, Hak, Hace, Baumgörtner.
Škola
Osnovna škola otvorena je 1930. godine, a slijedeće godine na školi rade 2 učitelja.
Lukač
Migalovci
Mihajlije
1910. godine Mihajlije broje 97 stanovnika, od toga 5 Nijemaca.
Mihaljevci
1900. godine Mihaljevci broje 302 stanovnika, od toga 10 Nijemaca.
Mijači
1849. Klein i Meier.
Milanlug
1905. Lefler.
1909. Kraus iz Lukavca kod Tuzle.
Mitrovac
1904. Ludwig Obertan, vlast. voćar.
Josip Rotman, zidar, rođ. 1857. godine, umro 1929. godine.
Škola
Škola je otvorena 1921. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj.
Nova Ljeskovica (Irenovac)
1910.-1954. Weiss.
1910.-1951. Herbst.
249
VDG JAHRBUCH 2003
1910. - 1954. Miller.
1910. - 1950. Hiršer.
Škola
Privatna škola otvorena je 1899. godine za djecu pilanskih radnika i namještenika,
a redovna 1919. godine. 1931. godine na školi rade 2 učitelja.
Novi Mihaljevci (Deutsch Mihaljewzi)
U Hatar Mihaljevaca doseljavaju se Nijemci 1754. godine i prozivaju novo naselje
Njemački Mihaljeci. Novo selo naslonjeno je na postojeće Mihaljevce na cesti prema
Trenkovu i Velikoj. Te godine doselili su 9 obitelji: Konrad Heinrich, Michael
Heinrich, Josef Hip, Sebastijan Hib, Christian Loner, Thomas Laurer, Josef Petter
(Dorfrichter), Wilhelm Schäerl, Josef Kriep.
1784./85. godinu doseljava još 12 obitelji: Ivan Haintra (? Heinrich), Andreas
Kilian, Erasmus Kriep, Peter Kriep, Banabas Kuffer (Kupfer), Cristian Kupfer, Anton
Loner, Josef Ruper, Mathias Scheffer, Ivan Sulz (Schulz), Josef Schmitt, Paul Venzel
(Wenzel).
1803. godine doseljavaju: Bisten, Lass, Luhr, Riel, Ruper, Vincer.
1846. godine doseljavaju: Berdus, Kraus, Lastin i Seiler.
1862. godine doseljavaju: Hut, Ludvig.
Usred sela je zvonik kapela Sv. Martina.
Antun Lauer s obitelji
250
VDG JAHRBUCH 2003
Djeca njemačkih Mihaljevaca polazili su školu u Mihaljevcima, koja je otvorena
1873. godine. 1931. godine na školi rade 3 učitelja. 1942. godine otvorena je
njemačka škola.
Antun Lauer, rođen 12. prosinca 1908. godine u Novim Mihaljevcima, gdje
završava Osnovnu školu. Daljnje školovanje nastavlja u Požegi, a Učiteljsku školu
polazi u Banja Luci i završava u Pakracu. Prvo radno mjesto mu je Buk, gdje radi
deset godina, zatim prelazi u Gradac (1940.-1942.), a odatle u Kulu. Po povlačenju
Kuljana prelazi u Dalj i u Požegu u Njemačku školu. Poslije rata radi u Mihaljevcima,
Velikoj i Trenkovu, gdje je i umirovljen.
1931. godine selo ima 193 stanovnika, od čega su 120 Nijemci.
Oljasi
Ivan Vist, mlinar i supruga Marija rođ. Dietr.(1930.).
Škola
1910. godine naselje broji 240 stanovnika, od toga su 4 Nijemca.
Orljavac
1848. Bier.
1862. Bregar, Kronšteter
1900. Gesl (Đuro, bravar) i Sefert.
1920. Kremer kolar.
Škola
Orov Panj
1928. Kühn iz Poreča.
Ovčare
1945. Cheh iz Tominovca jer se nije mogao vratiti u svoju kuću.
Paka
1803. - 1846. Koblar
Škola
Škola u Paki otvorena je 1901. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj.
251
VDG JAHRBUCH 2003
Pavlovci
1880. Razl iz Sirača kod Daruvara.
1901. Majer iz Čađavice.
Kratochwül
Škola
Škola u Pavlovcima otvorena je 1925. godine, a 1931. godine na školi radi 1
učitelj.
Perenci
1920. Ivan Keller i supruga Eva, rođ. Hammer.
1930. Mihael Keller i supruga terezija rođ. Katrenberger.
Pleternica
Kralj Karlo VI. darovao je Vojvodstvo Pleternicu 11. listopada 1728. godine
Johannu Theodoru Imbsenu.
1728. Imbsen.
1732. Trenck.
1733. Smolzinger
1734. Pokmar, mlinar.
1760. - 1775. Mitterpacher.
1785. Sepel, mlinar.
1821. Meringer, Štumer, Schulteiss.
1842. Leikauf.
1844. - 1862. Majer.
1846. Bier, Dickmann, Dinger.
1862. Gruber, Hams, Hozmer.
1880. Vittenberg, mlinar
1890. Marman, Šnobl.
1900. Mohler.
1935. Bauernfreund iz Kule.
Kopštajn, Dreksler (odselili u Njemačku).
Vlasnici predjela poznatih vinogradarskih lokaliteta na vlastelinskom dobru
Pleternica bili su još 1. rujna 1890. godine: barun Rudolf Stilffried - Ratenitz, knez
252
VDG JAHRBUCH 2003
Lamoral Thurn Taxis, knez Fridrich Thurn Taxis, grof Fridrich Karl Schöborn Wiesentheid, grof Klemens Schöborn - Wiesentheid.
Obnovu (regeneraciju) vinograda Pleterničani su započeli 1905. godine, a prvi je
bio Franjo Kamerman, bilježnik.
Pleternički obrtnici dobili su od kralja Ferdinanda cehovsku povelju 13. kolovoza
1835. godine. Cehmeštar 1871.- 1872. godine bio je Ivan Schulteis.
Škola
Škola u Pleternici otvorena je 1770. godine, a 1931. godine na školi rade 4
učitelja.
Mlinovi: Schulteiss, Đuro Wittenber, Antun Wittenberg, 1910. godine, s pogonom
na benzinski motor, Ivan Wittenberg, do kraja pedesetih prošlog stoljeća, na pogon
vodena turbina i elektromotor.
Luka Bauer, ing. upravitelj gospodarske uprave Brodske imovne općine
Pleternica, rodom je iz Sotina.
Završio gospodarske nauke na visokoj školi za kulturu tla u Beču. Prije toga radio u
Požegi. U Pleternici radi punih 18 godina od 1923. do 1940. godine. Za njegovo
vrijeme racionalno se iskorištavalo šume, sa dobra u vlastitom podrumu kapaciteta
100 vagona odnjegovano i prodavano vino “Klikun ” u Francusku i Austriju - Beč, u
restoranu Rathauskellerei i do dva vagona godišnje. Vino je transportirano u
bačvama, a jedan manji dio se punio u flaše od 0,70 l. Rasplodni bikovi prodani
imovinskim pravoužitničkim općinama i tako poboljšanja selekcija krava. Isto je
učinjeno i sa rasplodnim nerastima za čistokrvne bijele mongolice. Na dobru se
uzgaja sjemenska roba pšenice (profilik, kao i beljsku profilik br. 323.), ozima zob,
jedna od prvih u požeškom kraju, kalami odnosno uzgoj sadnica za nove kvalitetne
nasade vinove loze. Podignuta električna centrala u Pleternici, uređen park u
Pleternici. Luku Bauera naći ćemo i u Ruševu na mladoj misi Jozi Buturcu, u školama
Pleternici, Buku, Ruševu, Sesvetama, Kuzmici, kao i Građanskoj ženskoj stručnoj
školi, bilo da je u školskim odborima ili pomaže prilikom obnova škola, školskih
vrtova, izleta i dr. Dao i svoj obol organizaciji Gospodarske izložbe u Požegi 1931.
godine, kao predsjednik Kotarskog poljoprivrednog odbora i predsjednik
konferencije za organizaciju izložbe, a bio je i pročelnik za ratarstvo i livadarstvo iste.
Premješten iz Pleternice iz zdravstvenih razloga u proljeće 1940. godine.
1857. godine Pleternica ima 911 stanovnika.
1900. godine Pleternica broji 1271 stanovnika, od toga 26 Nijemaca.
1910. godine Pleternica ima 1524 stanovnika, od toga 49 Nijemaca.
Pleternički Mihaljevci
Podgorje
253
VDG JAHRBUCH 2003
Poljanska
1900. Hak, Koh, Mak, Rozman, kovač.
Škola u Poljanskoj otvorena je 1903. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj.
1910. godine Poljanska broji 361 stanovnika od toga 19 Nijemaca.
Poreč (Poretsch)
U prvom poglavlju opisano je doseljavanje Nijemaca u Poreč, a stanje iz 1936.
godine ovom prilikom. Tada je to već lijepo urbano formirano naselje u obliku slova
“T”. S jedne i druge strane ceste ostavljeno je dovoljno prostora za nogostup i
zelenilo. Kuće su poredane i s jedne i druge strane ceste, a ona ide od Kule prema
Draganlugu. Na polovici je odvojak prema Zapadu, na čijem početku je 1927. godine
izgrađena kapelica Sv. Antuna Pustinjaka. To je još nešto širi prostor, pa je tu
izgrađena 1910. godine i nova škola, poslovni prostor udruga, kao i dom. Nedaleko
od sela još su vidljive udubine u zemljištu gdje se kopala glina za izradu opeka.
Po tadašnjim kućnim brojevima s lijeve strane ceste od dolaska iz Kule bili su:
1. Michael Seifert. 3. Anton Kerker, zidar. 5. Franz Puhl. 7. Peter Hut, zidar. 9.
Andreas Heiles, 11. Jakob Lermann, užar. 13. Georg Puhl. 15. Johann Beck. 17.
Georg Reif. 19. Johann Merkus. 21. Karl Hingelbaum. 23. Jakob Leiber. 25. Karl
Marmann, zidar. 27. Josef Bremer, brijač. 29. Anton Bremer. 31. Johann Hut. 33.
Georg Elbel, postolar. 35. Karl Theis, tkač. 37. Georg Kühm, zidar. 39. Peter Theis.
41. Adam Kühn, postolar. 43. Johann Eiler. 45. Jakob Elbel. 47. Jedan stanar. 49.
Peter Lermann. 51. Georg Weber. 53. Josef Meixner, kovač i zet Jakob Hut, stolar. 55.
Anton Schweiger. 57. Josef Heiles, sin Josefa. 59. Josef Helies, sin Michela. 61. Peter
Eiler. 63. Stefan Schmidt. 65. Kasper Stahl. 69. Josef Seifert, kovač. 71. Vlasnik Josef
Eiler. 52. Josef Eiler, krojač. 73. Johann Faubel (stanuje u Kuli). 75. Peter Paus,
postolar.
Desna strana: 2. Anton Bremer. 4. Josef Lermann. 6. Johann Marmann. 8. Georg
Seifert, zidar. 10. Josef Beck. 12. Andreas Stürmer. 14. Georg Puhl. 16. Johann Frick.
18. Katharina Frick, udovica. 20. Jakob Eiler. 22. Johann Kerker. 24. Peter Kühn. 26.
Anton Bremer. 28. Georg Kühn. 30. Johann Musler, remenar. 32. Georg Kinder. 34.
Andreas Leiber. 36. Frantz Beck, gospodar. 38. Josef Beck, mlinar s motornim
pogonom. 40. Josef Bremer, postolar. 42. Franz Kerker. 44. Georg Stürmer, kolar. 46.
Johann Wilz. 48. Michael Eiler. 50. Johann Kinder. 52. Josef Eiler, stolar. 54. Anton
Stahl.
Škola
Po doseljavanju u Poreč s njima je bio i prvi privatni učitelj Michael Sal(o)mon
(vjerojatno Židov). Po njegovoj smrti djeca putuju u Kulu i tada je to njemačka škola.
1809. godine opet imaju privatne učitelje do 1870. godine, a otada su bili učitelji:
Josef Kerpata (1870.), Anton Bouček (1874.-1879.), Blaž Permišek (1879.-1881.),
Dragutin Pavić (1881.-1884.), Josip Rehorić (1884.-1888.), Ivan J. Tomašić
(1888.-1889.), Hermina Bottman (1889.-1890.), Aleksandar Vöröš (1889.-1895.),
Antun Maršić i Tomislav Matić (1896.), Vjekoslav Schütz (1897.-1918.), Mariana
254
VDG JAHRBUCH 2003
Lifkay (1909.-1916.), Sofija Dušić (1916.-1919.), Marko Lončar (1918.-1920.),
Danica Celić (1919.), Ivan Babić, učitelj, rodom iz Oriovca. (1920.-1928.), Zlata Celić
(1920.-1924.), Mirko Celić (1924.), Elisabeta Mirković (1924.-1926.), Matilda Pleše
(1926.), Julijana Bačić (1926.-1927.), Olga Tomić (1927.-1929.), Petar Posavac
(1928.-1933.), Darinka Hepperger (1929.-1933.), Franjo i Vjekoslava Preglej (1933.X.), Franjo Kap, učitelj njemačkog odjelenja (1936.-X.), Josip Bauernfreund,
upravitelj škole (1943.)
Od 1910. godine kao što se vidi iz pregleda na školi rade 2 učitelja.
Uzor školski pčelinjak za učiteljevanja Petra Posavca i Darinke Hepperger.
Kapela
U jesen 1927. godine izgrađena je u mjestu kapela, koja je posvećena sv. Antunu
Pustinjaku, a blagoslovljena 17. siječnja 1928. godine.
DVD
Društvo je osnovano 1933. godine. Adam Kühn i Đuro Elbl.
Udruge
Marvogojska udruga u Poreču osnovana je 20. svibnja 1928. godine. Članova je
bilo 82, a broj siment. grla 148.
Konjogojska udruga Poreč osnovana je 3. listopada 1927. godine. Članova je bilo 25,
a imali su 60 grla Lipicanera. Uz učitelja u udrugi prednjači Jakob Vilc.
Obrtnici: Ivan Reif, stolar (1903), Josip Bremer, stolar, umro 1908. godine u 33.
godini života; Adam Kühn, kovački majstor. (1913.); Katarina Marmann, primalja,
umrla 1913. godine u 37. godini života; Gjuro Weber, opančar, poslije prešao u
Kutjevo, gdje je umro u 56. godini, 26. 11. 1921. godine; Josip Štirmer, kolar, umro u
37. godini života 1924. godine; Josip Beck, mlinar (1925.); Petar Teis, tkalac; Jakob
Huth, stolar (1927); Josip Marman, zidar; Ivan Musler, remenar (1929.); Petar Paus,
stolar; Đuro Elbel, postolar (1930); Ivan Sweiger, postolar (1931); Ivan Kühn, zidar;
Adam Kühn, postolar; Đuro Kühn, stolar; Đuro Štirmer, kolar, umro 1937. godine u
57 godini života; Antun Teis, tkalac; Alojz Teis, tkalac, umro 1940. godine u 74.
godini života; Josip Meixner, kovač (1941.).
(Marija Witenberger, udana za Josipa Hut kbr. 14. (1907. i 8. i 11.).
1857. godine Poreč ima 238 stanovnika.
1900. godine Poreč ima 383 stanovnika, od toga 350 Nijemci.
1910. godine Poreč ima 452. stanovnika, od toga 428 Nijemci.
1931. godine Poreč ima 532 stanovnika, uglavnom Nijemaca.
Potočani
1848. Franar.
1880. Rauher.
1925. Percel (Pelcer).
255
VDG JAHRBUCH 2003
Požega (Poschegg)
Po protjerivanju Turaka u Požegi u njenu tvrđu smještaju se vojna i upravna vlast
pa tako tu dolaze Austrijanci i Nijemci. Požega je tada imala svega 700 stanovnika.
Bili su to dijelom starosjedioci, a dijelom doseljenici iz okolnih sela te velika skupina
izbjeglica iz Bosne. Tada u Požegi nije bilo njemačkih stanovnika. Tako su
zapovjednici požeške tvrđave: Mat. Ivan Schad (1707. godine), Leopold Mamula de
Turri (1709. godine), u isto vrijeme je bio i vojnički prefekt B. Forstner, već 1710.
godine zapovjednik je Michael Schöld, koga još iste godine zamijeni potpukovnik
Valvazor (umro u Požegi 21. siječnja 1714. godine i pokopan u crkvenoj grobnici
požeških Franjevaca). Od 1715. godine zapovjednik je Ivan Püttner, umro 27.
prosinca 1719. godine i pokopan u grobnici požeških Franjevaca. Još 19. studenoga
iste godine bio je nazočan kod uvođenja Franje Walsega u veličku gospoštiju. Godine
1724. zapovjednik je Pöss, koji je vodio mnoge potjere protiv hajduka. Godine 1728.
bio je zapovjednikom Franjo Schmidgrabner, a već slijedeće godine je grof Henrik
Raiss. Tada je bila smještena u Požegi momčad Daunove pukovnije.
Komorska uprava obavljala je već 1698. godine prvi glavni popis, a sva zemlja
bijaše razdijeljena na kotare i vojvodstva. Potanji popis grada Požege dovršio je 1702.
godine Gabriel Ladislav Hapsz, komorski provizor, tako da je među prvim
doseljenim Nijemcima. Nije se ženio, nije imao obitelji pa osim velike potpore koju je
davao isusovcima za njihov smještaj u Požegi i Kutjevu, ostao je pored popisa i po
tomu zapamćen. Isusovcima je u to doba pomagao i Johann Georg Schlinntenbuch,
opskrbnik požeške posade, koji je prije toga bio isusovački novak.
Iako Požega vrlo rano po protjerivanju Turaka postaje i obrtničko središte, tek za
vladavine Marije Terezije doživljava stvaran procvat i od tada obrtnici imaju važnu
ulogu u gospodarskom životu. U procvatu obrtništva u Požegi dali su svoj obol i
Nijemci. Obrtnička djelatnost opet se bazirala na domaćim sirovinama i tako bila i
kvalitetna i kupcima po cijeni dostupna. Obrtnici svoje proizvode prodaju ne samo u
svojim radionicama, već i na sajmovima, kako u Požegi, tako i u drugim okolnim
mjestima.
1702. Ladislav Hapsz, komorski provizor. Petar Mizen, pekar.
1717. Herman Human, Ivan Numperger.
1718. Josip Vinchinger.
1721. - 1748. Johan Kliber, stolar.
1721. Jakob Koeter, bravar.
1721. - 1788. Matok Schmidt, a Nikola 1753. bio kovač i pisao hrvatski.
1721. Cincl.
1721. - 1739. Tomo Taifelsberg, zidar. Josip, zagr. kanonik, 1739.- 1820.
1739. Komerpaar, Rajtar.
1739. - 1862. Schwartz.
1747. - 1771. Lerchenberger. Petar 1747. gradski sudac, 1748. on je trgovac.
256
VDG JAHRBUCH 2003
1747. - 1771. Hubert ili Hildebert Otten (Hotten) bravar ili špoljarski majstor.
Piše hrvatski.
1748. Hansierg, mesar.
1748. - 1870. Vihelm Stauber, cipelar. 1777.-1783. Ivan, cipelar i “majstorski sin”.
1748. Ivan Hofficer, svjećar i trgovac.
1748. Ivan Kromphauer, bogatiji cipelar.
1754. - 1768. Benedikt Pusjeger, stolar.
1756. - 1761. Andrija Fajgl.
1761. Bendl.
1761. - 1868. Petar Heimb, pekar, ugleni građanin umro, a jedan je mlinar.
1761. - 1814. Ivan Linder, pekar.
1761. - 1800. Dominik Bruner. Ivan i Franjo krojači.
1761. - 1783. Antun Majer.
1761. - 1783. Josip Montl.
1761. Antun Sencl, Franjo Sislinger, Rikard Treger.
1762. - 1862. Andrija Erlinger, blagajnik požeške županije, dobio plemstvo 1793.
1763. - 1816. Minhard.
1764. - 1816. Hauer.
1765. - 1822. Fandl.
1768. Ulderik Groshaim, inkvilin.
1768. - 1792. Karlo Schmoltzinger, krojač.
1768. - 1783. Tiler.
1770. - 1835. Graf, kirurg, gradski vijećnik.
1771. Ivana Kebling, Ignacije Volhietter.
1771. - 1813. Josip Loos,
1771. - 1783. Pokajsen. Ignacije kanonik u Zagrebu.
1773. Antun Prikelmaier, mlinar. Preuzeo - kupio mlin ranije vlasništvo isusovaca.
1774. - 1813. Hajdar, bačvar, udružen u njemačkom cehu.
1774. - 1909. Lobe, pivar, svilar.
1775. - 1881. Antun Ropp (Roop, Rapp), inkvilin, posjednik,
nadzornik bolnice, 1809. kirurg.
1775. Josip Schager, bačvar.
1775. Schnädiz, stolar; Andrija Schpect, inkvilin; Dominik Trinkler, mesar.
1775. - 1796. Venceslav Staidel, krojač.
257
VDG JAHRBUCH 2003
1776. - 1823. Latz, mlinar.
1777. - 1815. Franjo Hasel, stolar.
1777. - 1783. Benedikt Peterson, stolar.
1778. - 1796. Antun Stöger, staklar.
1779. - 1816. Antun Büff, županijski pristav.
1779. Ivan Cedler, Ignacije Fiedl, inkvilini; Fon, pivar; Wolfgang Rötter;
Gerhard Kellner.
1779. - 1807. Andrija Rot, (rotarius Iesuitarum).
1779. - 1800. Hanel.
1779. - 1811. Kaiser, biskupski desetinar.
1779. Vencel Klisner, majstor, Teller.
1779. - 1799. Ivan Stumerger, inkvilin.
1779. Pavao Thaller, ljekarnik i vlasnik pošte. Ivan, opat i župnik u Požegi (1856.1878.). Bio prije toga župnik u Davoru i Brestovcu. Pokopan na groblju Sv. Ilije i još
danas stoji na grobu kameni križ. Jedno vrijeme bio i narodni zastupnik.
1782. - 1816. Adam Scheffer, krojač.
1783. Jakob Rieger, cipelar.
1784. Bilmajer, došao iz Falačke u Njemačkoj; Furl, urar.
1785. Han, obitelj doselila iz Vaiseburga.
1785. Perr, mlinar; Đuro Rithober, bačvar.
1786. Mijo Fast, cipelar.
1786. - 1810. Gašpar Kerner, ljekarnik.
1786. - 1797. Ivan Rajsinger, gradski bilježnik.
1787. - 1816. Martin Ströbl, mesar. 1790. Pavao, cipelar.
1788. - 1862. Karner, prodao svoj posjed Španovicu.
1788. Ivan Netter, posjednik.
1790. - 1813. Zengevall, županijski sudac i bilježnik.
1791. - 1862. Herman, bačvar.
1791. - 1816. Šimun Musler, stolar.
1791. - 1862. Albert Neuwvith, kolar.
1791. Lovro Rister, užar; Ivan Schmalz, krojač.
1793. - 1850. Grinvald.
1793. - 1850. Heidfogel.
1797. - 1813. Coller
258
VDG JAHRBUCH 2003
1798. - 1800. Toma Colner, pekar.
1798. - 1862. Pikal, bravar.
1798. - 1800. Firnizer, sapundžija.
17.... - 1827. David Meznar, redovnik pavlinskog reda (1786.), profesor na
gimnaziji, član konzistorija i župnik u Požegi (1813.- 1823. godine.).
1800. Franjo Schaffer, staklar; Scharendorfer.
1801. Ivan Merle, pivar.
1802. - 1854. Stagel.
1804. - 1862. Amhof.
1806. - 1861. Böhm.
1807. - 1867. Albing.
1808. - 1836. Binder.
1809. - 1898. Grossner.
1813. - 1816. Vimmer.
1816. Arnold, Sodal, Schier, Špolter, Zlrich, Volzer.
1816. - 1824. Müfbauer.
1816. - 1824. Nessenthaller.
1816. - 1818. Pesler.
1816. - 1850. Peter, mlinar.
1816. - 1824. Müfbaner.
1816. - 1839. Rauner.
1816. - 1839. Sinnstern.
1816. - 1865. Su(j)er.
1816. - 1824. Schmalczinger.
1816. - 1862. Schmautz.
1816. - 1858. Schmekebir.
1816. - 1839. Schorndorfer.
1816. - 1839. Stoiber.
1816. - 1835. Stuec.
1816. - 1817. Ticz.
1816. - 1839. Tindl.
1816. - 1839. Ungepiller.
1816. - 1824. Vittman.
1819. Szüs.
259
VDG JAHRBUCH 2003
1820. Prucher, Sadenhofer.
1821. - 1852. Schneberger.
1821. - 1907. Scholl. Johann Nepomuk Scholl prvi pred.
Radničkog društva Požega 1874. godine.
1821. - X. Schulz.
1826. - X. Kempf. Dos. iz Kutjeva.
1842. - X. Schneider.
1823. - 1862. Knap, Oberholzerin.
1823. - 1896. Püchler.
1826. - 1862. Fucks.
1828. - 1858. Floder.
1829. - 1938. Berger.
1829. - 1869. Folk.
1831. - 1853. Scharfe.
1832. - 1858. Neumayer.
1832. - 1862. Perger.
1832. 1868. Mehrle.
1832. - 1887. Rittig.
1832. - 1869. Scheidl.
1832. - 1837. Schrer.
1832. Stodocker.
1832. - 1858. Türk.
1833. - 1881. Lehner.
1833. Solf.
1834. - 1863. Trögl.
1834. - 1839. Dominik Kirschmayer, ravnatelj požeške gimnazije.
1835. Helbich.
1835. - 1853. Oto.
1836. - 1840. Leneker.
1836. - 1858. Schöffer.
1838. Boosshardt.
1839. - 1880. Stummer.
1840. - 1862. Feierfeit.
1840. Nuszkern.
260
VDG JAHRBUCH 2003
1840. - 1858. Primer. Dos. iz Poreča.
1841. - 1894. Koberx.
1841. - 1854. Obertan.
1843. - 1854. Heinsing.
1845. Gajer.
1847. 1858. Eberhart.
1848. Har(d)t.
1849. - 1859. Lerner.
1850. - 1860. Hubert.
1850. - 1883. Kerner.
1850. - 1859. Linecker.
1850. Oshenreiter.
1850. - 1939. Pusz.
1851. Eichinger, Messner. Franjo Messner bio gradski učitelj. Dva puta se ženio i
imao petnaestoro djece. Sinovi: Mirko (1893.- 1971.), župnik u Kutjevu; Ivan (1898.1919), književnik, mlad umro; Ante (1876.-1956.), objavio šest knjiga i ostavio u
rukopisu monografiju Požeške županije od 18. vijeka do 1952. godine; Vilim,
profesor u Zemunu, 1928. godine prvak države - bacač koplja i kćerka Mica, časna
sestra.
1851. - 1858. Kaps.
1851. - 1853. Sax.
1851. - 1862. Sichert (Sichard).
1851. - 1854. Sinichen.
1851. - 1854. Sölle.
1851. - 1853. Treitler.
1851. - 1861. Veigandt.
1852. - 1894. Heinrich.
1852. - 1858. Meciner, Piller.
1852. Lehrman, tkač. doselio iz Poreča. Paul, Pumper.
1852. - 1855. Satler.
1852. - 1862. Sütz.
1852. - 1877. Tomperger.
1852. - 1858. Trunk.
1852. - 1860. Vittengaer.
1853. - 1883. Šubert.
261
VDG JAHRBUCH 2003
1854. - 1861. Har, Heller.
1854. - 1937. Stal.
1854. - 1857. Valter.
1855. - 1859. Vohl.
1856. - 1864. Thür. Dos. iz Sladojevaca.
1857. -1859. Ašenbrajter.
1857. - 1862. Tišler.
1859. - 1861. Böll.
18... - 1944. Koch. Ljudevit Koch, bravarski obrtnik, umro 1944. godine
u 85. godini života.
1862. Benger, Handel (Amon Handel, posjednik, bio u odboru za obnovu crkve
Sv. Terezije), Percel (Pelcer), Rumpf, Sonnleiter, Schlehta, Modec, Tomberger. Modec
imao gostionicu u ulici Sv. Roka.
1862. - 1938. Volf.
1869. Šic.
1870. Beršler, tokar.
1880. Bachman, Bader, Kerpel, Kieslinger.
1880. - 1920. Gerstner.
1881. - 1898. Bauman.
1881. Bruker. Frich, Lefler, Leuchtenmüller, Mergenthaller, Oberländer, Pulpar.
1881. - 1911. Holzinger.
1881. - 1894. Adolf Schiebel, pravnik u gr. magistratu i grad. senator.
Vatrogasni vojvoda.
1881. Strochshnoider.
1882. Host, Tregbal.
1892. - 1904. Weibl.
1883. Habl, Hep, Prukner, Spies.
1883. - 1895. Kesner.
1884. - 1886. Bender.
1884. - 1885. Seifert.
1884. - 1886. Stier.
1884. - 1914. Šec.
1885. - X. Csider.
1885. Unfürer, Weitz, Wutsch.
262
VDG JAHRBUCH 2003
1886. Mausner, (gradski živoder); Tenrer, Veilinger.
1887. Förster (Ernest i Otto imali do polovine prošlog vijeka u Cvjetnoj ulici
proizvodnju i prodaju cvijeće i u manjem obimu povrća. Ernest bio atletičar i voditelj
tečaja za prednjake.).
1887. Fridrich, Pest.
1887. - 1894. King (Kink).
1887. - 1893. Trost.
1888. - 1915. Aleksandar Gahs, sa Zvečeva. Imamo gostionici. Sin dr. Aleksandar.
1888. Kindl, Metzger. Dr. Miroslav Metzger, farmaceut.
1888. - 1891. Pukler.
1889. Goldbach, Kapfer, Prailer.
1890. Knoch.
1891. Bauholtzer, Fleissig, Hagenbuch, Hut, Mader, Preisler, Schlauch, Stigler.
1891. - 1905. Haberreiter.
1892. - 1894. Šturman.
1893. Baumgartner, Fičer, Hirsman, Wrba.
1894. Efinger, Pik, Reder, Schatz, Visniberg.
1894. -1922. Feher.
1894. - 1920. Kürschner.
1894. - 1896. Roler
1895. Haberling, Klojber, Kniffer, Scheidling, Šmeral.
1895. - 1896. Scherzer.
1896. Fir, Griesmayer, Herb, Pomerschein.
1896. -1899. Puch.
1897. Eberbauer, Felber, Gotz, Hajdinger, Hel, Raab.
1898. Majerhofer, Mondl, Šefcig, Tiller.
1899. Feltman.
1900. - 1909. Eich.
1900. - 1936. Franz.
1900. Hoinig, Vitt, Wuhinger.
“Prvi njemački ceh” - “Erste deutsche Zunft” u Požegi osnovali su pivari, limari, tesari,
cipelari, stolari, bačvari, brijači i kirurzi, njemački krojači, rukavičari i torbari,
lončari, užari i staklari, 1774. godine.
263
VDG JAHRBUCH 2003
“Drugi njemački ceh” - “II deutsche Innung zu Požega” osnovali su 1773. godine
pekari, tesari, zidari i licitari, a kasnije u ceh su ušli mlinari, sapunari i sitari. Ceh je
imao od 12 do 61 majstora.
10. prosinca 1892. godine fotograf Weinberg iz Beča privremeno je u Požegi
otvorio “fotografski atelier” i podučavao nekoliko naučnika.
Otvorenje filijale sestara milosrdnica u Požegi 1862. godine
U konviktu sestara milosrdnica u Zagrebu bilo je na odgoju i obrazovanju više
djece iz Požege te su njihovi roditelji poželjeli da bi sestre otvorile školu i u Požegi.
Požežani su pokrenuli kod gradskog poglavarstva tu ideju i službenim dopisom
obratili se kardinalu Hauliku s molbom, da milosrdne sestre otvore školu u Požegi.
Ovu molbu s više potpisa uputio je kardinal na upravu Družbe pa je superior Fidelis
Höpperger uputio se u Požegu, da s gradskom upravom dogovori otvaranje. Sestre su
stigle u Požegu mjeseca rujna 1862. godine i u jednoj od gradskih kuća kraj
“Kamenitih vrata” započeli s radom. Ovo je značajno stoga, što su poslije u
građanskoj školi predavale njemački jezik pa su Nijemci mogli svoju djecu obrazovati
na materinjem jeziku. Tada je župnik požeški bio Ivan Thaler.
- 1. srpnja 1873. godine tri sestre milosrdnice preuzele na želju gradskog
poglavarstva novu gradsku bolnicu u Požegi.
- 1875. godine na školi s. Ana Boch s 8 sestara i u bolnici s. Agata Berger s 2 sestre.
Vrt samostana i škole 1940. godine
264
VDG JAHRBUCH 2003
- 1883. godine na školi s. Jozefa Kragl s 18 sestara, a na bolnici s. Agata Berger
s 2 sestre.
- 1912. godine na školi s. Lidvina Majerhofer.
1931. godine u Požegi na dječačkoj školi radi 5 učitelja, djevojačkoj 5 učiteljica i
Požega Vanjska 3 učitelja. Pored toga u Požegi djeluje Gimnazija, Poljoprivredna
škola, Građanska škola i Obrtnička škola.
1942. godine otvorena je i Njemačka škola na kojoj su radila 2 učitelja-ce.
Njemačko pjevačko društvo - “Požeganer Liedertafel”- “Kranz” (1851.- 1860.)
Zborovođa je Vilim Just, rođen 19. 12. 1826. godine u Frankfurtu na Odri. Just dolazi
u Požegu 1851. godine kao mladi mjernički vježbenik s 19 godina starosti. Kako je bio
glazbeno nadaren i obrazovan, osnovao je pjevačko društvo. Uglazbio je oko 50
hrvatskih pjesama za zbor i solo uz pratnju glasovira. Udario je i temelje gradskoj
glazbi, potpornom društvu za siromašne, društvu za poljepšavanje grada, šetalištu
Tekija i parka na starom gradu. Još za njegova života društvo mijenja ime u Vijenac. U
Vijencu su još poslije djelovali: Klaudio Prikelmayer (1867.), podpredsjednik; Filip
Thaler (1867.- 1871.) predsjednik; Ivan Köhler. Pokretač obnovljenog društva je
Dragutin Lehrman. Među sabiračima novčanih prinosa je Amon Hendl (blagajnik).
Predsjednici: Ferdo Sleimer, (1882.), Adolf Schiebel (1886.), Julije pl. Hegedüs,
Dragutin Lehrman (1900.). Just je bio zborovođa i skladatelj, te kapetan glazbe DVD
Požega.
Julio Senzel, ravnatelj kazališnog društva u gradu Požegi od 10. rujna do 4.
listopada 1864. godine održavao kazališne predstave na njemačkom jeziku na
potpuno zadovoljstvo požeškog općinstva, o čemu je dobio svjedodžbu Gradskog
poglavarstva u Požegi ovjerenu pečatom i potpisom gradonačelnika Prikelmayera.
U upravnom odboru DVD Požega 1883.
godine između ostalih bili su: Adolf Schiebel,
Antun Fišer, Ivan Merze, Emanuel Kliment, dr.
Vatroslav Thaler, Ivan Kerner i Aleksandar Kober.
Ljudevit Koch bio je časnik u društvu.
Društvo prijatelja Njemačke u Požegi, djeluje
između dva rata i prvih godina rata. Predsjednik je
Stjepan Koydl, tajnik Fridrich Hegedüs. Članovi
odbora: Dragutin Hanzl.
- Pavao Thaller, rođen 30. lipnja 1737. u
Lienzu. U Innsbrucku primio diplomu ljekarnika
15. travnja 1759. godine. U Požegi je kupio 21.
svibnja 1774. godine isusovačku ljekarnu, što je
odobrila i carica Marija Terezija. Iste godine se i
oženip u Požegi. Pored ljekarne bio je i vlasnik
pošte. Umro je u Požegi 8. prosinca 1800. godine i
pokopan u grobnici župne crkve S. Terezije.
265
Stjepan Koydl
VDG JAHRBUCH 2003
- Wilim Just, rođen je 19. prosinca 1826. godine u Frankfurtu na Odri. Studije
završava u Beču i kao građevinski inžinjer dolazi u Požegu. Umro 6. travnja 1883.
godine u Požegi i pokopan na groblju Sv. Ilije.
- Adolf Schiebel, rodio se 20. ožujka 1850. godine u Moravskoj Bistrici. Osnovnu
školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Požegi, Osijeku, Vinkovcima i
Zagrebu.. Godine 1874. bio je u Požegi namjesnim gimnazijskim učiteljem, ali se
poslije posvetio pravu svršivši iste nauke u Zagrebu i Beču. U Požegu se vraća 1875.
godine, gje je u Gradskom poglavarstvu bio veliki gradski bilježnik, a od 1882.
godine gradski vijećnik. U DVD Požega bio je najprije u vodu strcaša, potom
pobočnik vojvode, zamjenik vojvode i gotovo tri desetljeća vojvoda. Pored rada u
DVD bio je i u drugom društvima, a posebno je zapažen rad u “Vijencu”.
- Josip Lehrman iz Požege, bio je ministerijalni savjetnik u Budim- Pešti. Pisao je i
prevodio pripovijesti i pjesme za beletrističke časopise.
- Dragutin Karl Lehrman, rođen je 24. kolovoza 1863. godine u Požegi. 1. lipnja
1896. godine imenovan generalnim konzulom Belgije za istočni Kongo. Umro 12.
lipnja 1918. godine u Kreševu, gdje je i pokopan.
- Dr. Aleksandar Gahs, rođen je 6. ožujka 1891. godine u Požegi, antropolog,
umro 1962. i pokopan na groblju Sv. Elizabete u Požegi..
- Julije Oberhofer, direktor Poljoprivredne škole 1913.- 1922.
- Dr. Eduard Kürschner, požeški gradonašelnik (1904.-1919.), najzaslužniji za
elektrifikaciju Požege. Zagrebačke novosti donijele su 1917. godine osvrt na gradsku
munjaru u Požegi i uz ostalo se kaže: “U prvom redu izričito napominjem da je za
osnutak električne centrale stekao neprolaznih zasluga gradski načelnik velemožni
gospodina dr. Eduard Kürschner, pa da ništa drugo za grad Požegu nije učinio,
zaslužio bi da se njegovo ime zlatnim slovima zabilježi u analima grada Požege”.
- Dipl. ing. Eduard Kürschner (sin požeškog gradonačelnika) na poziv Gradskog
poglavarstva Požega izradi Statut Munjare - električne centrale.
- Dipl. ing. šumarstva Dragutin Hanzl, rođen 16. lipnja 1910. godine. Osnovnu
školu i gimnaziju polazi u Požegi, a diplomirao je na Poljoprivredno- šumarskom
fakultetu u Zagrebu 1933. godine. Nakon kraćeg čekanja zaposlio se u gradskoj
općini Požega kao upravitelj gradskih šuma i gradski šumarski referent, koje poslove
obavlja deset godina. Od 1945. do 1947. godine je upravitelj šumarija u Pleternici,
Cetingradu, Drežniku, Slunju i Plaškom, zatim nastavnik na nižim i srednjim
šumarskim školama u Nuštru, Glini i Plaškom do 1951. godine. Poslije kraćeg
boravka u glinskoj šumariji premješten je u Požegu za upravitelja šumarije do 1954.
godine, a potom za upravitelja Šumsko- pokazne stanice Instituta za šumarska i lovna
istraživanja SRH do 1961. godine. Od tada do umirovljenja 1973. godine bio je šef
proizvodnje Šumskog gospodarstva u Požegi. Objavio mnoge stručne radove s
područja šumarstva.
- Juraj Kürschner, rođen 4. ožujka 1914. godine u Požegi, violinist i profesor
glazbe.
266
VDG JAHRBUCH 2003
U Požegi je 31. srpnja 1934. godine otvoren koncentracioni logor austrijskih
izbjeglica, kao posljedica neupjelog puča austrijske nacionalsocijalističke stranke. Puč
nije uspio pa je jedan veliki dio pobunjenika prešao austrijsko - jugoslavensku
granicu. Po prelazu granice su razoružani i podijeljeni u tri grupe. Tako je prva grupa
smještena u Varaždinu, druga u Bjelovaru, a treća u Požegi. U Požegi su 173 izbjeglice
smještene jednim dijelom na Franjin dvor, a dijelom u gradskoj osnovnoj školi.
Hranili su se skupno kod gradskog načelstva, dok nisu stigla sredstva za njihovo
izdržavanje. Vođa tog odreda u Požegi bio je dr. Müler, inače odvjetnik iz Eibiswalda.
Poslije će brigu oko izbjeglica preuzeti Glavni odbor Crvenog križa iz Beograda, koji
će refundirati potrošena sredstva gradskom načelstvu za njihovo izdržavanje, kao i
sudjelovati u adaptaciji Žitnog skladišta na Varelovcu, kao i stare kuće kraj istog
skladišta koja je ranije služila kao družinski stanovi. Adaptacija je prilagođena za
smještaj eventualnih bolesnika i upravu logora emigranata. Za isti smještaj Crveni
križ je osigurao i potrebne krevete. Ovo je bilo potrebno učiniti, da bi se oslobodio
prostor za normalnu jesensku nastavu u školi od rujna tekuće godine. U svemu tome
učestvovao je i gradski načelnik Milan Raček. Nakon smještaja na Varelovcu vođa
logora je Fritz Veleisen, a izbjeglice se prehranjuju vlastitim troškom. Otilija Berger
(r.1918.), još se danas (2003.) dobro sjeća kako su ti austrijanci lijepo stupali u stroju i
lijepo pjevali, pa su građani izlazili na cestu da ih gledaju i slušaju.
1857. godine Požega ima 2227 stanovnika.
1900. godine Požega ima 4988 stanovnika, od toga 353 Nijemca.
1910. godine Požega ima 5899 stanovnika, od toga 408 Nijemaca.
1931. godine Požega ima 7125 stanovnika, od čega su se kao Nijemci izjasnili
233 stanovnika.
Požeški Brđani
Radovanci
Rajsavci (Raissavatz)
Po Smičiklasu koji je objavio izvještaj Bečke carske komore od 1702. godine, u
Rajsavcu bi stanovali za turskoga vladanja Muslimani, no dr. Josip Buturac smatra
vjerojatniji dokument - komorski izvještaj, koji je čuvan kod Državnog arhiva u
Zagrevu, prema kojem u tom selu žive Hrvati katolici. Oni su zacijelo nestali u
posljednjim turskim borbama 1687.- 1691. godine. Oko 1697. godine selo
naseljavaju novi stanovnici, po svojoj prilici iz Bosne. To hrvatsko stanovništvo već u
sredini 18. stoljeća slabi, seli i izumire, pa se u selo doseljavaju Nijemci:
1764. godine: Kreper.
1773. godine: Schlissel, Peck, Luur, Poocz, Hobich.
1780. godine: Grubešić.
267
VDG JAHRBUCH 2003
1785. godine: Caspar Paur, Adam Pambek, Johann Muterspach, Karl Michaelis,
Johann i Mathias Raif, Nikolaus Mikert, Jakob Poos, Nikolaus Kohner, Georg Sticksl,
Melchior Schirmer, Johann Joos, Michael Rieger i Andreas Dräseger.
1807. godine: Rauch.
1816. godine: Kiffer.
1822. godine: Hip.
1841. godine: Peer, Steig, Kirick.
1850. godine: Gerstman.
1878. godine: Frank.
1870. godine: Šulc, iz Jakšića.
1890. godine: Jaroš, Lukić (Lukich) iz Austrije.
1892. godine: Romstein, iz Poreča.
1895. godine: Šajer, iz Požege.
1938. godine: Petrina, Širholc (zet iz Tominovca).
Hamata
Škola
Njemačka škola osnovana je 1942. godine.
1857. godine Rajsavac ima 70 stanovnika.
1900. godine Rajsavac ima 163 stanovnika, od toga 104 Nijemca.
1910. godine Rajsavac ima 205 stanovnika, od toga 105 Nijemaca.
1931. godine Rajsavac ima 294 stanovnika.
Rasna
1883. Vajhinger iz Zvečeva, mlinar.
1900. godine naselje ima 166 stanovnika, od toga 1 Nijemac.
Ratkovica
Dragutin Lermann potkraj 19. stolječa uz belgijski kapital osniva “Societe
anonyme de Carbonages de Ratkovica”, sjedište firme je bilo u Briselu, dionički
kapital je iznosio 1,250.000 forinti, a deset posto 100.000 osigurati će Požega (Pučka
banka čiji je ravnatelj Lerman), s ciljem eksploatacije ugljena u Ratkovici. Kapital je
raspoređen u 5.400 dionica po 240 kruna, a u rovove od 7.000 hektara uloženo
650.000 forinti, za uskotračnu prugu - željeznicu 400.000 forinti (Od rudnika do
željezničke postaje Ratkovica u dužini 6 km) i kao prometni kapital 300.000 forinti.
Društvo je prekupilo više manjih privatnih rovova. Proizvodnja je počela nakon
nekoliko godina, ali do kraja 1910. godine bio je ograničen broj uposlenih radnika 30
– 40, a isto tako ograničena produkcija ugljena (5.000 q). 1906. godine dioničari
pučke banke daju suglasnost.
268
VDG JAHRBUCH 2003
Škola
1910. godine Ratkovica ima 259 stanovnika, od toga 9 Nijemaca.
Resnik
1842. - 1900. Paus.
1842. - 1902. Sterk, ods. u Kulu.
1842. Vitingel.
1843. Schlauf.
1846. Filip, Knebel, Wittenberg.
1849. Mauph, Mesner.
1890. Dreksler, Hell.
1895. Štancl, Fridl.
1920. Hut. Dos. iz Trenkova, odselio 1959. u Njemačku.
Johann Wittenberg - biran je u više mandata za odbornika sela Resnik u Školski
odbor Obće pučke škole u Buku 1875. godine i bio je podpredsjednik odbora i
zamjenik školskog nadzornika, a u Ljetopis škole upisivan i kao dobrotvor škole. Još
su do 1914. godine bili u školskim odborima: Franjo Sajfert, Đuro Muller, Michael
Koch, Franjo Wittenberg, Luka Peška, Josip Wittenberg.
1857. godine Resnik ima 112 stanovnika.
1900. godine Resnik ima 187 stanovnika, od toga 47 Nijemaca.
1910. godine Resnik ima 201 stanovnik, od toga 43 Nijemca.
1931. godine Resnik ima 233 stanovnika.
Ruševo
1864. Hip.
1891. - 1898. Böhm, mlinar.
1922. Gilich, iz Kule.
Škola
Škola je osnovana 1774. godine, a 1931. godine na školi rade 3 učitelja.
1900. godine Ruševo ima 576 stanovnika, od toga 33 Nijemca.
1910. godine Ruševo ima 701 stanovnika, od toga 49 Nijemaca.
Sapna
1894. Friesz
Škola
Škola je otvorena 1919. godine, a 1931. godine na školi rade 2 učitelja.
1910. godine sapna ima 302 stanovnika, od toga 10 Nijemaca.
269
VDG JAHRBUCH 2003
Sesvete
1782. Spiessin.
1785. Schultheiss (Šultajs), poslije odselili u Pleternicu.
Škola
1900. godine Sesvete ima 241 stanovnika, od toga 3 Nijemca.
Sibokovac
1900. godine Sibokovac ima 160 stanovnika, od toga 2 Nijemca.
Skenderovci
1904. Jakob Henzl i supruga Marija rođ. Šulc.
1923. Haupt.
1931. Hollenar.
Škola
Sloboština
Sovski Dol
Srednje selo
1702. Hursum.
1842. - 1850. Gnoder.
1884. Stürmer.
Stara Lipa
1900. godine naselje ima 244 stanpovnika, od toga 12 Nijemaca.
Stara Ljeskovica
Stari Zdenkovac
Stojčinovac
Stražeman
1890. Hut iz Mihaljevaca
1905. Holcinger iz Krivaja, vlast. službenik.
270
VDG JAHRBUCH 2003
Škola
Striježevica
Sulkovci
1940. Vittenberg
Škola
Škola je otvorena 1896. godine, a 1931.godine na školi rade 2 učitelja.
1900. godine Sulkovci imaju 592 stanovnika, od toga 15 Nijemaca.
Svilna
1842. - 1863. Hip
1844. Peška.
1852. Muller.
1890. Filip.
1900. godine Svilna ima 182 stanovnika, od toga 41 Nijemac.
Šumanovci
Tekići
Tekići se prvi puta spominju 1422. godine. Za Turaka u selu žive Hrvati katolici, a
po protjerivanju Turaka doselilo se i nekoliko srpskih obitelji. Od sredine 19. stoljeća
doselilo se nekoliko čeških i njemačkih familija.
1834. Krip
1835. Tais.
1848. Homan, Makar
1855. Mauerman.
1885. Šmerda iz Beča.
1890. Puss iz Alaginaca.
Stromer.
Rajf.
Škola
Škola je otvorena 1946. godine.
1900. godine naselje ima 180 stanovnika, od toga 22 Nijemci.
271
VDG JAHRBUCH 2003
1910. godine selo ima 232 stanovnika,
od toga 27 Nijemci.
Tominovci (Tominowatz)
1858. godine: Bauernfreund, iz Kule.
1859. godine: Wagner, iz Kule.
1862. godine: Rancinger.
1880. godine: Faubel, iz Jakšića.
1885. godine: Rajf, iz Kule.
1890. godine: Berger, Klesinger, Paus, iz Kule,
Hitaler iz Austrije, Panoš iz Jakšića,
odn. Češke.
1891. godine: Ceh (Czech).
1900. godine: Petrusek (mlinar u Šumanovcima).
Marija Vacek, udana Rancinger
koncem dvadesetih
1902. godine: Kulčak, iz Češke.
1907. godine: Širholc, iz Bertelovaca odn. Kule.
Dreksler, Sajfert, Štirmer?
Kapela
Posvećena Bezgrešnom Začeću.
Učenici s učiteljem Valenčić 1938. godine
272
VDG JAHRBUCH 2003
Groblja
Groblja postoje na tri lokacije: prije ulaza s desne strane - katoličko i u selu dva
pravoslavna.
Škola
Škola je osnovana 1906. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj.
Učitelji: Dragutin Koch, supruga Danica r. Celić, 1921. 1922., Valenčić, 1938.
Njemačka škola:
Osnovana studenoga 1941. godine. Prvi učitelj došao iz Crnca s majkom. Drugi
učitelj bio je Kühn. Poslije rata živi u Jügesheimu, gdje je bio na veliku pomoć našim
iseljenicima. Školu je polazilo tridesetak učenika od čega četvero iz Šumanovaca
(Mautner, Perše).
Obrtnici: Franjo Seifert, kovač, doselio iz Kule (1924.); Stjepan Kiršig, remenar
(1925.); Franjo Wagner, kovač, umro u 42. godini života 1928. godine; Petar Milberg,
postolar (1933.).
Odlazak u Ameriku
1928. godine odlaze u Ameriku iz Tominovca: Josip Rancinger, Pavle Vuković,
Đuro Bekić i Wagner.
1857. godine Tominovac ima 116 stanovnika.
1900. godine Tominovac ima 316 stanovnika, od toga 121 Nijemac.
1931. godine Tominovac ima 269 stanovnika, od toga 107 Nijemaca.
Toranj (Thoran)
1803. Maniguz.
1862. Maul.
1874. godine: Štral.
1900. godine: Kappl, Morec.
1930. godine: Baumgärtner,
Škola
U Logoru Valpovo umro je 3. veljače 1946. godine Drago Kovač, rođen 1889.
godine i 27. veljače 1946. godine Marija Veber, rođena 1898. godine.
Trapari
Trenkovo
1900. godine Trenkovo ima 496 stanovnika, od toga 9 Nijemaca.
1910. godine Trenkovo ima 600 stanovnika, od toga 17 Nijemaca.
273
VDG JAHRBUCH 2003
Treštanovci
Treštanovci, zapravo: Trešćanovci, postojalo je u srednjem vijeku, ali se ne zna
pod kojim imenom. Obitelj Trešćanović vjerojatno je dobila ime od sela, a nije dala
selu ime. Za turskoga vladanja u selu žive Hrvati katolici i Muslimani. Po
protjerivanju Turaka katolici su ostali u selu, a Muslimani odselili u Bosnu.
Nekoliko godina kasnije u poluprazno selo došlo je desetak srpskih familija, od
kojih je većina izumrla.
1836. Griffer
1849. Bem, Kraus, Manus, Rauh, Šnajder, Manus
1850. Blim
1877. Schultz, Pulpan
1894. Bauer
Kifer
Škola
Pravoslavna ugovorna škola spominje se 1782. godine, a redovna osnovna 1919.
godine. 1931. godine na školi radi 1 učitelj.
Trnovac
1900. godine naselje ima 16 stanovnika, od toga 14 Nijemci.
Tulnik
1900. Hofman.
1930. Ginder
Škola
Turnić
Ugarci
Velika
Velika se u sačuvanim dokumentima prvi put spominje 1266. godine. Po
protjerivanju Turaka šire područje Velike ima 203 sesije, koje sačinjavaju veličku
gospoštiju. Kralj Leopold I. daje 1702. godine gospoštiju Velika svome bivšem
tajnom savjetniku grofu Leonu Ullefeldu. Odredbom kralja Karla VI. od 13.
listopada 1719. godine Veliku dobiva predsjednik komore grof Franjo Walsegg.
274
VDG JAHRBUCH 2003
Punomoćnik Stella prodaje u ime Walsegga gospoštiju barunu Franzu Trenck 18.
svibnja 1744. godine za 29.300 forinti. Kraljica Marija terezija prodala je 24. kolovoza
1754. godine istu gospoštiju barunu Ivanu Peterffyju za 45.000 forinti. Poslije njega
gospoštija prelazi u vlasništvo plemića Jakoba Svetića, a nakon njegove smrti
pripadne brodskoj imovnoj općini.
1849. Makar, Reves, Ric.
1860. Stigllaitner, Toth.
1880. Cauner.
1890. Seder, Šuler.
1920. Šnajder.
1925. Faubel iz Kutjeva.
Škola
Ugovorna katolička škola 1788. godine. 1931. godine u školi rade 2 učitelja.
Kupalište Velika pripada plemićkom imanju u Lučincima, kojem su s početka 20.
vijeka vlasnici Petar Liebman, Hinko Steeg i Nikola Schmidt. Poslije Velika prelazi u
vlasništvo familija Pfeifer i Stefan, koji toplu veličku vodu koriste za preradu
konoplje. U bazenu tople vode polagali su se strukovi konoplje i to je davalo poseban
kvalitet vlaknima iste pa su od nje izrađivali najkvalitetnija uža (brodska i dr.) u
Europi. Tako su proizvodi iz Velike bili na svjetskom glasu. Kudeljara je 1945. godine
konfiscirana.
- Zlatko Eiher, rođen 1900. u Velikoj. Završio Gimnaziju u Požegi. Glumac i
pjesnik u Zagrebu. Umro 30. kolovoza 1933. godine u Zagrebu.
1857. godine Velika ima 874 stanovnika.
1900. godine Velika ima 893 stanovnika, od toga 18 Nijemaca.
1910. godine Velika ima 890 stanovnika, od toga 10 Nijemaca.
Vetovo
Naselje Vetovo postojalo je i u srednjem vijeku.
1702. Gesz.
1870. Fajder iz Austrije, Kindler i Šaur iz Njemačke.
1880. Gotštajn i Šajer iz Njemačke.
1910. König iz Njemačke.
1920. Cheh iz Kaptola.
Pul, Albert i Šulc iz Njemačke.
Na Prvoj dalmatinsko- hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu 1864. godine grof
Lav Wurmbrand iz Vetova izlaže vino Klikun (Pleternica) iz 1861. godine.
Škola
Škola je otvorena 1878. godine, a 1931. godine u školi rade 3 učitelja.
275
VDG JAHRBUCH 2003
1857. godine Vetovo ima 721 stanovnika.
1900. godine Vetovo ima 802 stanovnika, od toga 11 Nijemaca.
1910. godine Vetovo ima 876 stanovnika, od toga 22 Nijemca.
Vidovci
1886. Schütz, zidar.
1910. Bišof iz Austrije.
Vilić Selo
1901. Fajman, kovač.
1904. Brenner.
Viškovci
1890. Cheh.
Vlatkovac
1907. Kajzer, iz Punitovaca.
1910. Ritiger, Wolf iz Jakšića.
1911. Bertolan, iz Podr. Slatine, odnosno Mađarske.
1918. Steiner
1928. Hedl, Paus.
Škola
Škola je otvorena 1930. godine, a u školi 1931. godine radi 1 učitelj.
Vrčin Dol
Zarilci
1785. Peter Fischend iz Luxembuga.
1849. Saibl.
1891. Kiršig iz Kule.
1899. Pimperel iz Ugarske.
1900. Koler iz Velike Čauše u Slovačkoj.
1904. Ertl iz Slankamena.
1906. Past iz Inđije.
1907. Baler.
276
VDG JAHRBUCH 2003
1910. Paus iz Ciglenika.
1920. Cheh.
1937. Milberg iz Ciglenika.
1940. Hoh.
Škola
Škola je otvorena 1920. godine, a 1931. godine radi 1 učitelj.
1900. godine Zarilac ima 223 stanovnika, od toga 40 Nijemaca.
1910. godine selo ima 331 stanovnika, od toga 33 Nijemca.
Zdenkovac
1906. Glück iz Baranje, Vestemar.
Završje
Zvečevo (Zwechewo) Novo
Novo Zvečevo je staklarsko naselje, koje se razvilo uz Staro Zvečevo. Staro Zvečevo
zvalo se nekoć Svojšino brdo. Novo Zvečevo razvilo se uz cestu Kamenska - Voćin i uz
potok Brzaju. Još u prvoj polovini 19. stoljeća staklana s radnicima iz Duboke (u
matičnim knjigama krštenih i umrlih u Velikoj zapisana su imena i prezimena
staklara iz Duboke, po kojima se vidi da su bili doseljenici iz raznih krajeva austrijske
monarhije u kojima je bio razvijen staklarski obrt). Staklana je djelovala od 1856. do
1890. godine. S radnicima njemačke narodnosti preseljena je na ovu novu lokaciju.
Staklanu u Zvečevu - Glasfabrik in Zwechewo osnovali su 1842. godine Karl Sigmund
Hondl, jedan od upravitelja staklane u Jankovcu, grofa Jankovića (spominje se 1801.
godine i radila do 1820. godine pod imenom Skakavac. Poslije prestanka rada
staklari se sele u druga mjesta), i bečki trgovac Joseph Lobmayer. Nakon
Lobmayerova odstupanja vodi je Hondl, a od 1865. godine kupio ju je E. F. Palme. U
revolucionarnoj godini 1848. uključuje se u zaštitu općeg dobra i interesa ban Jelačić,
kako bi zaštitio staklanu i njezine zaposlenike. U staklani u to vrijeme radi 80 radnika,
a spominje se brojka od 400 osoba s obiteljima na Zvečevu. Proizvodi staklane su
visoke, svjetske razine. U proizvodnji imaju dvije stupe na vodeni pogon, za
izrađivanje običnog i brušenog stakla, dvije peći po starom češkom sustavu za izravno
loženje drvom, i 16 lonaca, a za izrađivanje staklenih ploča četiri lonca. Proizvodila je
sve vrste staklenih proizvoda, a kristalne čaše, svijećnjaci i drugo bili su odlikovani na
gotovo svim izložbama u zemlji i inozemstvu (Zagreb, 1864., Beč, 1873.,
Philadelphija 1876., Trst, 1882., Budimpešta, 1885., Gospodarsko-šumarska izložba
u Zagrebu 1891., Pariz, 1900.). Imala je 24 brusionice stakla, a proizvode je prodavala
ne samo u Hrvatskoj, nego i u Mađarskoj, Rumunjskoj, Srbiji i Americi. Zvečevsko
staklo, zbog kvalitete sirovine, hidrogenog kvarca, dobrog tehnološkog procesa i
277
VDG JAHRBUCH 2003
poznatih majstora, bilo je vrhunske kvalitete i kristalno čisto pa po zvuku (zveku)
kristala potječe vjerovatno i ime Zvečevo, smatra mr. Juraj Zelić u stručnom članku
“Kamengrad u Kamenskom Kraju”, Zlatna dolina, Požega 1988. godine. Od 1893.
do 1902. godine staklana je u konzorciju Dioničarsko društvo za Hrvatsku industriju
stakla, 1902. je opet samostalna, 1904. pada pod stečaj, a 1907. godine vlasnik joj je
Dragutin Ostermayer. U I. svjetskom ratu (1915. godine) staklana je izgorjela. U
proizvodnji kalijumskog stakla upotrebljavala se potaša ili lukšija, a dobivala se
kuhanjem u kotlovima i izluživanjem pepela starih bukava, kojima su obilovale
okolne šume.
Škola
Na molbu Dragutina Ostermayera otvorena je 1907. godine privatna osnovna
škola za djecu radnika staklane.
Žigerovci
1906. Mihael Hob i supruga Elizabeta Pap.
1913. Ivan Hajdinger.
U svim naseljima Požeške doline živjelo je 1900. godine 50.550 stanovnika, a u
navedenima naseljima od toga 3.534 Nijemaca, dok je deset godina poslije bilo
58.696 stanovnika, a Nijemaca 3.515.
1900.
1910.
1. Kula
496
1. Kula
557 stanovnika
2. Požega
353
2. Poreč
428
“
3. Poreč
315
3. Požega
408
“
4. Novo Zvečevo
219
4. Novo Zvečevo
219
“
5. Novi Mihaljevci
154
5. Darkovac
209
“
6. Ciglenik - Kutjevo
147
6. Ciglenik
182
“
7. Tominovac
121
7. Kaptol
130
“
8. Eminovci
116
8. Kutjevo
125
“
9. Jakšić
115
9. Rajsavac
105
“
111
10. Tominovac
90
“
10. Treštanovci
Ukupno:
11. Rajsavac
12. Kaptol
2.296 ili 65 %
104
99
2.453 ili 70 %
11. Buk
73 stanovnika
12. Jakšić
72
278
“
VDG JAHRBUCH 2003
13. Bertelovci
58
13. Nova Ljeskovica
14. Ašikovci - Krivaj
54 (108)
14. Pleternica - Ruševo 49 (98) “
15. Buk - Resnik
47 (94)
15. Hrnjevac - Resnik
43 (86) “
16. Svilna
41
16. Ovčare
40
“
17. Zarilac
40
17. Lučinci
36
“
18. Bektež
38
18. Zarilac
33
“
19. Nova Ljeskovica
35
19. Eminovci -Tekić
27 (54) “
20. Ruševo
33
20. Svilna
24
Ukupno (11 - 20)
Sveukupno (1 - 20)
650
51
“
“
567
2.946 ili 84 %
3.020 ili 86 %
Ili u 30 naselja živi 95%.
Izvori i literatura:
Izvori
• Matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih.
• Sjednički zapisi Hrvatske seljačke zadruge Jakšić (1920.- 1938.).
• Povijesni arhiv Požega.
• Gradski muzej Požega.
• Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.- 1991. Zagreb 1998.
• Osobna pismohrana.
• Dnevnik Johanna Schol.
• Spomenica o 30-godišnjem postojanju DVD Požega, Požega 1905.
• Spomenice župa: Požega, Kutjevo, Sesvete, Ruševo, Pleternica, Buk.
• Spomenice škola: Buk, Sesvete, Pleternica, Jakšić, Grabarje, Kuzmica.
• Spomenica DVD Ruševo.
279
VDG JAHRBUCH 2003
Literatura
• Hans Kühn: Die Besiedlung von Kula und Poreč auf der Kamerlherrschaft Kutjevo,
Zagreb 1936.
• Kratka povijest družbe ses. milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, Zagreb
1935.
• Josip Buturac: Stanovništvo Požege i okolice 1700.-1950. Zagreb 1967.
• Julije Kempf: Požega, Požega 1910.
• Tomislav Wittenberg: Groblja Požeške Doline, Bolta d.o.o. Požega, Požega 1996.
• Tomislav Wittenberg: Puvarija, Bolta d.o.o. Požega, Baćur 1998.
• Tomislav Wittenberg: Sesvetački kraj u srcu Poljadije, udruga Bolta Požega,
Požega 2002.
• Zlatna Požeška Dolina, Požega 1931.
• Ivica Vidmar: Požeški mozaik, MH Požega, Požega 1999.
• Požeški leksikon, Požega 1977.
• Julije Kempf, Iz prošlosti Požege i Požeške županije, Požega 1926.
• Statistički godišnjak općine Požega, Požega 1981.
• Ive Mažuran: Popis naselja i stanovništva u Slavoniji, Osijek 1988.
• Matija Piller i Ljudevit Mitterpacher: Putovanje po Požeškoj županiji, Osijek 1995.
• Antun Cuvaj: Građa za povijest školstva I.-IV., Zagreb 1851.-1910.
• Požeške novine, Požega 1922.- 1940.
• Slavonac Požega, Požega 1863.- 1865.
• Glasnik županije Požeške, Požega 1891.- 1919.
• Vihor Požega, Požega 1940.- 1943.
• Slavonac Požega, Požega 1931.- 1935.
• Rudolf Heli: Zapisi iz požeškog kraja, Požega 1994.
• Almanah požeške gimnazije, Požega 1970.
• Ljudevit Petrak: Pleternica vjekovima, Pleternica 1979.
• Stjepan Jurčić: Elektrika u Požegi, Požega 1963.
• Đuro Kuntarić: Požeška Kolegija, Požega 1935.
• Juraj Lončarević: Monografija župe Kutjevo, KS Zagreb 1981.
• Paškval Cvekan i Mirko Roginić: Velika, Velika 1982.
280
VDG JAHRBUCH 2003
Die Deutschen und Österreicher im Požega tal 1702-1941
II. Teil
Die Deutschen finden sich meistens in Flachlandorten und nach Notwendigkeit
auch in anderen auf. Im mittleren Teil- dem ebenen, beschäftigen sie sich mit
Landwirtschaft und Viehzucht, aber auch anderen Handwerkereien- meistens sind
sie: Wagenbauer, Tischler, Maurer, Zismmerer, Klempner, Fassbinder,
Maschinenbauer, Schuster, Weber, Schneider, Rasierer u.a., während sich in anderen
Orten folgende Fachkräfte befinden: Glaser, Bergarbeiter, Müller, Holzschneider,
Tadler... Sie arbeiten fleissig, sparen und kaufen Land. Sie geben für die
Modernisierung der Landwirtschaftsproduktion, Viehzucht oder Handwerkerei aus.
Sie bilden Gruppen in Orten, in denen es mehr Deutsche gibt und in denen es auch
eine Schule oder gute Strassen- und Bahnverbindungen gibt. Sie halten zu ihrer
Tradition, richten nicht nur ihre Häuser und Höfe ein, sondern auch die
gemeinsamen Besitze: Kirchen, Schulen, Heime, Vereine, Strassen, Bürgersteige,
Wiesen u.a. Sie sind gerne Gastgeber und besuchen sich gerne gegeneinander. Im
allgemeinen passten sie sich an die neue Mitte an. Ihre Kinder werden für die
Bedürfnisse ihrer Bauernhöfe oder Handwerkerbetriebe geschult, aber auch für
andere Berufe: Priester, Lehrer, Professoren, Förster u.a. Die Landbesitze bedeuten
ihnen ein gutes Sprungbrett und gute Sicherheit. Für Kula und Poreč sagen die
Nachbarn, dass tagsüber im Dorf nur Frauen, Kinder und Diener leben und die
Männer zur Arbeit und auf Märkte gehen. Es gibt keine Idylle, aber sie vertragen die
Schwierigkeiten würdevoll. Mit geduldsamer Arbeit glauben sie an einen besseres
Morgen. Ende der dreissiger Jahre des 20. Jahrhunderts, kurz nachdem ihre Wunden
heilten, wurden sie wieder von trüben Wolken bedeckt.
281
VDG JAHRBUCH 2003
Tajana UJČIĆ
Nijemci i njemački utjecaji u Istri prema
fondovima Državnog arhiva u Pazinu
Namjera je ovoga rada pružiti pregled fondova Državnog arhiva u Pazinu u
kojima se nalaze podaci o Nijemcima, koji su boravili u Istri i sudjelovali u
oblikovanju života na tom području, kako bi se naznačile mogućnosti istraživanja
povijesti Nijemaca u Istri, ali i njemačkog utjecaja na oblikovanje političkog,
administrativnog, gospodarskog i kulturnog života svih stanovnika Istre i šireg
područja.
Potrebno je istaknuti dvije faze njemačkog utjecaja na političke i kulturne prilike u
Istri koja je kao granično područje bila u doticaju s različitim kulturnim krugovima.
Prva faza započinje u ranom srednjem vijeku kada Istrom upravljaju bavarski i
koruški vojvode, te ona ulazi u sklop Njemačkog carstva. Od sredine 11. do početka
13. stoljeća Istrom upravljaju laički markizi iz različitih dinastičkih kuća kao npr.
Weimar, Oppenstein, Sponheim, Andechs itd.1 koji stvaraju temelje Pazinske knežije.
Vrhunac prve faze predstavlja 1374. godina kada Habsburgovci od goričkih grofova
nasljeđuju Pazinske knežije, tj. 1420. godina kada je Istra definitivno podijeljena
između Mletačke Republike i Pazinske knežije, odnosno Habsburgovaca. Ta će
podijeljenost dovesti do velikih sukoba koji će kulminirati Uskočkim ratom ili ratom
za Gradišku, čiji će se sukobi u Istri osjećati i nakon mira u Madridu 1617. godine2 tj.
sve do pada Mletačke Republike 1797. godine.
Druga faza počinje mirom u Campoformiju 1797. godine, kojim su Habsburgovci
dobili mletački dio Istre te formirali pokrajinsku vladu za taj dio Istre. Druga se faza
sastoji od dva razdoblja, tzv. Prve austrijske uprave koja traje od mira u
Campoformiju do 1805. godine, kada su bivšim mletačkim područjem zagospodarili
Francuzi, tj. do 1809. godine, kada Francuzi dobivaju i habsburški dio. Godine 1813.
Habsburgovci ponovno gospodare cijelom Istrom te počinje razdoblje tzv. Druge
austrijske uprave koje traje do 1918. godine kada Istra postaje sastavni dio Kraljevine
Italije. Vrhunac druge faze predstavlja 1856. godina kada je u nazočnosti cara Franje
Josipa I. položen kamen temeljac za izgradnju mornaričkog arsenala u Puli3 čime je
stvoren preduvjet za nagli razvoj grada Pule kao središnje ratne luke Austro-ugarske
monarhije.
Svjedočanstva o njemačkim utjecajima u Istri u obje faze nalaze se u brojnim
fondovima Državnog arhiva u Pazinu.
1
2
3
Ivan Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527. – 1945.), Zagreb, 1969., 235.
O tome vidi: Miroslav Bertoša, Jedna zemlja - jedan rat (Istra 1615.-1618.), Istarska naklada, Pula, 1986.
Davor Mandić, Gruss aus Pula, Povijesni muzej Istre, Pula, 1999., 9.
283
VDG JAHRBUCH 2003
Navedeni arhiv osnovan je 1958. godine, ali treba napomenuti kako na području
Istre postoji duga tradicija čuvanja arhivalija kod samih stvaratelja, te da je 1871.
godine Istarski sabor najavio osnivanje pokrajinskog arhiva Istre. Do realizacije
projekta nikada nije došlo zbog neefikasnosti Zemaljskog odbora i političke snage
članova Istarskog društva za arheologiju i domovinsku povijest (Societ Istriana di
archeologia e storia patria) koji su preuzeli inicijativu sabiranja arhivskog gradiva, te im
nije odgovaralo osnivanje specijalizirane ustanove4.
Državni arhiv u Pazinu zadužen je za čuvanje i obradu arhivskog gradiva s
područja Istarske županije. Najstarija isprava u Arhivu datira iz 13. stoljeća, a gradivo
koje se sastoji od preko 800 fondova i zbirki prati promjene različitih uprava koje su
se smjenjivale na istarskom području kroz povijest.
Zanimljivo je napomenuti da je u današnjoj upravnoj zgradi Arhiva, nakon
preseljenja iz Franjevačkog samostana u Pazinu5, od 1873. do 1890. godine, kada je
premještena u Pulu, u Pazinu djelovala
Carsko-kraljevska velika državna gimnazija
(Kaiserlich-königlicher Staats-Obergymnasyum in
Mitterburg) s nastavom na njemačkom jeziku i s
talijanskim i hrvatskim jezikom kao relativno
obvezatnim predmetima6. U istoj će zgradi devet
godina kasnije djelovati Carsko-kraljevska velika
gimnazija s nastavom na hrvatskom jeziku.
Kako je već naznačeno, Istra je od 1420.
godine bila podijeljena na dva područja,
uglavnom obalni dio pripadao je Mletačkoj
Republici dok je unutrašnjost sačinjavala Pazinsku
knežiju koja je od 1374. godine pripadala
Habsburgovcima tj. bila pod izravnijim
njemačkim utjecajima. Ipak i u fondovima s
mletačkog područja sporadično nalazimo gradivo
na njemačkom jeziku kao što je kupoprodajni
ugovor iz 1574. godine u fondu Ureda načelnika
Isprava na njemačkom jeziku iz fonda mletačkih Općina Labin i Plomin7 tj.u građanskoj
Ureda načelnika mletačkih općina
parnici između nasljednika Uvaženog Gospodina
Labin i Plomin iz 1574. godine
Gioseffa (Yosefa) Nicolicha8 feudalnog gospodara
4
5
6
7
8
Bernard Stulli, Pregled povijesnog razvitka zaštite arhivalija na područjima (Povijesnih) Historijskih arhiva u Pazinu i Rijeci,
Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Rijeka–Pazin, 23./1980., 41.
Dio arhivskog gradiva iz razdoblja kada je škola djelovala u Franjevačkom samostanu u Pazinu (1836.-1873.) nalazi se u
Arhivu današnjeg samostana, dok se dvije knjige iz razdoblja od 1836.-1864. nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.
Više u: Galiano Labinjan, Gimnazija u Pazinu s nastavom na njemačkom jeziku (1836. – 1890.), Zbornik Hrvatska Gimnazija
u Pazinu, Gimnazija i stručna škola Jurja Dobrile, Pazin, 1999., 511.-532.
HR-DAPA-808, načelnik Nicolo Semitecolo (1591. – 1593.), Građanske parnice, 62r.
Ubijen je pod Kožljakom 4. svibnja 1574. u ustanku podanika. Naslijedili su ga sinovi Ivan, Jakov i Vilijam, posljednji muški
nasljednici kožljačkog kaštela. U: Camillo de Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, Tipografia Antoniana,
Padova, 1964.
284
VDG JAHRBUCH 2003
Urbar Pazinske knežije iz 1571. godine
Kožljaka (Wachsenstein)9 kao tužitelja i Alessia Chicabonicha kao tuženika oko
vlasništva nad vinogradom na području Plomina. Zanimljivo je napomenuti da se na
dnu zapisa nalazi glagoljicom napisan iznos u librama i soldinima koji treba isplatiti
kupac, te da je na dnu isprave na talijanskom jeziku datum napisan glagoljicom.
Ova mala građanska parnica simbolizira suživot hrvatskog, talijanskog i
njemačkog jezika na istarskom prostoru o čemu još jasnije svjedoči Istarski razvod
koji je u izvorniku trebao biti zapisan na latinskom, hrvatskom i njemačkom jeziku10,
te izvješća Svetoj Stolici pićanskog biskupa Antonia Zare koji početkom 17. stoljeća
napominje da u njegovoj biskupiji, koja najvećim dijelom pripada Pazinskoj knežiji11,
svi svećenici govore hrvatski, talijanski i njemački jezik.12
Potrebno je posebno naznačiti fondove koji su nastali pod izravnim utjecajem
njemačkog kulturnog kruga. Među tim fondovima treba istaknuti fond Pazinske
knežije (Graffschaft Mitterburg) 1571./ 131849. (1850. – 1934.)14 koji se odnosi na
feudalno područje čije je središte bilo u Pazinu (Mitterburg). U ime Habsburgovaca, a
kasnije drugih feudalaca koji su Knežiju dobivale u zakup ili vlasništvo, stolujući u
Pazinu, Knežijom je upravljao kapetan koji je imao i sudske ovlasti, dok su odnosi
feudalaca i podanika bili utvrđeni urbarima.
9
10
11
12
13
14
Kaštel Kožljak (njem. Wachsenstein) bio je sastavni dio Pazinske knežije.
Josip Bratulić, Istarski razvod, Libar od grozda , Pula, 1992., 6-7.
Područja istarskih biskupija nisu se poklapala s državnim granicama, pa tako ni područje pićanske biskupije, budući da je
Grimalda pripadala mletačkom dijelu.
Elvis Orbanić, Katedra Svetog Nicefora (Povijesne skice pićanske biskupije), Josip Turčinović, Pazin, 2002., 45.
Potrebno je napomenuti da u rasponu godina koje su odvojene ovim znakom nisu sačuvane sve godine navedenog razdoblja.
Pored naziva fondova ne donosim godine djelovanja tvorca fonda, već raspon godina sačuvanog gradiva.
285
VDG JAHRBUCH 2003
Unutar navedenog fonda važno je
spomenuti Urbar iz 1571. godine koji je pisan
kancelarijskom goticom na njemačkom jeziku,
te skraćeni prijepis Urbara na talijanskom
jeziku iz 1715. godine.
Potrebno je posebno istaknuti tri ugovora o
uređenju vlasničkih odnosa u Pazinskoj knežiji
iz 1660., 1665. i 1701. godine u vrijeme cara
Leopolda I.
Pazinska je knežija od osamdesetih godina
18. stoljeća do 1814. godine, uz prekid u
vrijeme francuske uprave, bila podređena
pokrajinskoj upravi Kranjske.
Već u najranijem razdoblju, gradovi i mjesta
koja su bila obuhvaćena Pazinskom knežijom,
imaju hrvatski, talijanski i njemački oblik
naziva.
Ugovor o odnosima u Pazinskoj knežiji
iz 1660. godine
Nekoliko primjera:
Hrvatski naziv:
Talijanski naziv:
Njemački naziv:
Kašćerga
Caschierga
Chaisersfelt
Kožljak
Cosliacco
Wachsenstein
Kringa
Corridico
Krinck
Lupoglav
Lupogliano
Mährenfels
Paz
Passo
Pasperg
Pazin
Pisino
Mitterburg
Pićan
Pedena
Biben
Žminj
Gimino
Swingk
Slijede fondovi iz tzv. Prve austrijske uprave (1797. – 1805.) koji se odnose na
općine:
Buje, 1801./1805.,
Labin, 1797./1805.,
Novigrad, 1797./1805. i
Poreč, 1797./1805.15
15
Navodit ću nazive samo onih stvaratelja čije je arhivsko gradivo sačuvano i čuva se u Državnom arhivu u Pazinu. Potrebno je
napomenuti da se pretpostavlja kako je za razdoblje tzv. austrijskih uprava sačuvano tek oko 30% arhivskog gradiva.
286
VDG JAHRBUCH 2003
te nakon kraćeg francuskog prisustva fondovi iz tzv. Druge austrijske uprave u
kojima je dokumentirano 105 godina trajnog utjecaja njemačkog kulturnog kruga i
ljudi iz tog kruga koji su unijeli promjene ne samo na političkom, gospodarskom ili
kulturnom planu, već je došlo do velikih mijena u svakodnevici stanovnika istarskih
gradova i sela16.
Posebno treba istaknuti fond Carsko-kraljevsko privremena civilna uprava u
Labinu i Plominu (Imperial Regia Direzione Politica Provisoria di Albona e Fianona) 1813.
– 1814. jer sadrži gradivo od samih početaka tzv. Druge austrijske uprave nakon što je
Austrija Lattermannovim proglasom od 17. listopada 1813. godine prisvojila Ilirske
provincije, a Istra je time i formalno bila pripojena austrijskom carstvu. Važno je
napomenuti da je to jedini fond organa privremene uprave koji je sačuvan za
područje Istre.
Navedenom tijelu povjereni su poslovi opće uprave, briga o provođenju zakona,
razni poslovi u vezi s vojnim pitanjima, odnosima s crkvenim vlastima, kao i briga o
unapređenju poljoprivrede, stočarstva i zdravstva itd. Ovo je tijelo obavljalo i nadzor
nad općinama te surađivalo sa sudovima. Nakon što je Carsko-kraljevska privremena
uprava u Labinu i Plominu ukinuta 1. studenog 1914. godine, umjesto nje počeo je
djelovati Carsko-kraljevski kotarski komesarijat Labin, 1814.- 1850.
Uz općine iz tog vremena:
Brtonigla, 1907./1917.,
Buzet, 1886. – 1918.,
Draguć, 1812. – 1917. (1926./1929.),
Grožnjan, 1816./1918.,
Labin, 1814./1918.,
Momjan, 1850. – 1869.,
Nova Vas, 1829./1869.,
Novigrad, 1814./1918.(1919./1920.),
Pazin, 1885./1918.,
Poreč, 1814./1896.,
Pula, 1845./1918.,
Račice, 1846./1869.,
Rovinj, 1815. – 1918.,
Višnjan, 1880./1918.,
Vodnjan, 1814./1918.,
te podopćine:
Kostanjica, 1871./1917. i
16
Vidi: Istra - različiti pogledi (Etnografske zbirke Istre kroz austrijsko-hrvatski dijalog,) Etnografski muzej Istre, Pazin, 2001.
287
VDG JAHRBUCH 2003
Završje, 1814./1918;
istaknut ću fondove tijela više nadležnost.
Carsko-kraljevsko istarsko okružje u Pazinu 1826./1860. (Kaiserlich-königlicher
Istrianer Kreisamt in Mitterburg, Imperiale Regio Capitanato Circolare in Pisino)
Do 1850. godine u Istarsko okružje spadali su kotari Belaj, Buje, Buzet, Cres,
Kastav, Kopar, Krk, Labin, Lošinj, Lovran, Motovun, Pazin, Piran, Podgrad, Poreč,
Pula, Rovinj, Vodnjan i Volosko. Od 1850. do 1854. godine Istra je podijeljena na
kotarske kapetanate Kopar, Mali Lošinj, Motovun, Pazin, Rovinj, Vodnjan i Volosko.
Godine 1854. dolazi do nove promjene i uvode se mješoviti kotarski uredi Buje,
Buzet, Cres, Kopar, Krk, Labin, Lošinj, Motovun, Pazin, Piran, Poreč, Podgrad, Pula,
Rovinj, Vodnjan i Volosko. Kada je 1860. godine rasformirano Okružje, dio njegove
nadležnosti preuzeli su kotarski uredi i Namjesništvo u Trstu. Okružno poglavarstvo
bilo je političko-upravni organ, neka vrsta veza Gubernija za Primorje, kasnije
Namjesništva za Primorje u Trstu i kotarskih organa kao podređenih organa vlasti.
Najvažnije su mu funkcije bile briga o javnom redu i sigurnosti, unapređenje
privrede, školstva i zdravstva, rješavanje sporova koji su nastali iz podložničkih
odnosa. Vršio se nadzor nad radom kotarskih i općinskih službenika, nad crkvenom
imovinom i drugim javnim tijelima. Osim toga obavljalo je i funkciju suda prvog
stupnja za manje prekršaje.
Njegovu će funkciju nakon administrativnih podjela u Carstvu preuzeti Istarski
sabor17.
Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Belaj, 1814. – 1850.
Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Labin, 1814./1850.
Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Poreč, 1814. – 1849.
Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Pazin, 1814. – 1849.
Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Pula, 1814./1850.
Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Vodnjan, 1814./1850.
(Kaiserlich-königlicher Bezirks-Commissariat, Imperial Regio Commissariato Distrettuale)
U seriji sudskih spisa koristio se naziv Kotarski sud (Kaiserlich-königlicher
Bezirksgericht , Imperiale Regio Giudizio Distrettuale).
Carsko-kraljevski kotarski komesarijati bili su nadležni za upravu i sudstvo. U
upravnu nadležnost spadalo je održavanje reda, mira i sigurnosti, vojni poslovi,
ubiranje poreza od općina, izdavanje različitih dozvola (kao npr. za obrt i trgovinu,
gradnju itd.), nadzor nad školstvom, zdravstvom, privredom, itd. U sudskoj
nadležnosti imao je nadležnost u rješavanju prekršajnih i građanskih predmeta, dok
je za krivične predmete bio nadležan Okružni sud u Rovinju.
Carsko-kraljevsko kotarski kapetanat Pazin, 1850. – 1854.
17
Iako teritorijalno spada pod nadležnost Državnog arhiva u Pazinu, trenutno je ovaj fond smješten u Državnom arhivu u Rijeci.
Vidi: Petar Strčić, Prilog povijesti Istarskog sabora (1861. – 1916.), Arhivski vjesnik, 34-35./1991-1992., 53-64.
288
VDG JAHRBUCH 2003
(Kaiserlich-königlicher Bezirkshauptmannschaft, Imperial Regio Capitanato Distrettuale)
Kotarski kapetanati vodili su niže upravno-političke poslove koji su bili propisani
Ustavom Carstva, Zakonom o općinama i Zakonom o ukidanju podaničkih i
zamljoposjedničkih odnosa itd. Od 1849. do 1851. godine postojalo je i Kotarsko
vijeće koje se biralo od članova svih općinskih vijeća, a vijeće je najmanje dva puta
godišnje sazivao kotarski kapetan. Važno je napomenuti da je, osim nove teritorijalne
i upravne podjele, pravosuđe potpuno odvojeno od upravnih i poreznih organa.
Carsko-kraljevsko kotarski ured Buje, 1854. – 1868.
Carsko-kraljevsko kotarski ured Pazin, 1854. – 1868.
Carsko-kraljevsko oktarski ured Poreč, 1854. – 1868.
(Kaiserlich-königlicher Bezirksamt, Imperiale Regio Pretura)
Kada je Silvesterskim patentom od 31. prosinca 1851. godine postavljen temelj za
novu organizaciju vlasti, kotarski su organi ponovno dobili upravne i sudske
nadležnosti jer je došlo do objedinjavanja uprave i sudstva prvog stupnja18.
Carsko-kraljevsko kotarsko poglavarstvo Poreč, 1868. – 1918.
Carsko-kraljevsko kotarsko poglavarstvo Pazin, 1868. – 1918.
Carsko-kraljevsko kotarsko poglavarstvo Pula, 1899./1917.
(Kaiserlich-königlicher Bezirkshauptmannschaft, Imperial Regio Capitanato Distrettuale)
Ustavom od 21. prosinca 1867. godine donesen je temelj novog upravnog
organiziranja austrijskog dijela Monarhije. Shodno tome, 19. svibnja 1868. godine
donesen je zakon o odvajanju političke vlasti od sudstva te o novoj organizaciji vlasti u
Primorju odnosno u Istri19.
Carsko-kraljevsko policijski komesarijat Rovinj, 1910./1915.
(Kaiserlich-königlicher Polizei-Kommissariat, Imperial Regio Commissariato di Polizia)
Navedeni organ imao je pretežito politički karakter u vezi s čuvanjem državne
sigurnosti, što je do izražaja došlo naročito u ratnim godinama kada je djelovao
protiv talijanskih iredentista, ali i pobornika jugoslavenske misli u Istri. Vodio je
posebno kontrolu nad strancima, nad pojedinim ustanovama, kontrolirao tisak,
kinopredstave i druge javne priredbe, te vršio nadzor nad državnim službenicima.
Kotarski školski inspektorat Pula, 1816./1869. (Imperial Regio Ispettorato scolastico
Distrettuale)
Spisi gore navedene Inspekcije sačuvani su u arhivskom gradivu Kaptola Pula i
predstavljaju pregled kroz povijest školstva južne Istre.
Carsko-kraljevsko Kotarsko školsko vijeće Pazin, 1869./1917.
Carsko-kraljevsko Kotarsko školsko vijeće Poreč, 1869./1918
18
19
Antun Brajković, Institucije državne vlasti u Istri (1848.-1918.), Arhivski vjesnik, 34-35./1991-1992., 72.
Isto, 73.
289
VDG JAHRBUCH 2003
Carsko-kraljevsko Kotarsko školsko vijeće Rovinj, 1911./1912.
(Kaiserlich-königlicher Bezirksschulrath, Imperial Regio Consiglio Scolastico Distrettuale)
Kotarska školska vijeća neposredno upravljaju i obavljaju nadzor nad pučkim
školama i vrtićima s područja pojedinog kotara.
Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Buje, 1870./1923.
Carsko-kraljevskom jesno školsko vijeće Grožnjan, 1861./1923.
Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Labin, 1870./1918. (1919. – 1920.)
Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Novigrad, 1870. – 1918. (1919. – 1922.)
Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Rovinj, 1911./1912.
Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Vodnjan, 1871./1917.
Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Završje, 1875./1924.
(Kaiserlich-königlicher Ortschulrath, Imperial Regio Consiglio Scolastico Locale)
Mjesna školska vijeća obavljaju sličnu funkciju kao kotarska školska vijeća, ali im je
područje djelatnosti svedeno na pojedine gradove i mjesta.
Carsko-kraljevsko kotarska šumska inspekcija Pazin, 1872./1918.
(Kaiserlich-königlicher bezirksforstinspektion in Mittergurg, Imperial Regio Ufficio
díspezione forestale di Pisino)
Navedena je inspekcijska služba brinula o provođenju Zakona o šumama,
unapređenju šumske kulture, davala stručna mišljenja i prijedloge kotarskim
poglavarstvima.
Carsko-kraljevsko oružnička postaja u Poreču,1914. – 1918.
(Kaiserlich-königlicher Landesgendermeirekommando)
Jedino sačuvano gradivo ovog fonda je dnevnik (Tagebuch) u koji su iz dana u dan,
od 26. srpnja 1914. do 15. rujna 1918. godine, upisivani značajniji događaji kao npr.
mobilizacija, zračni napadi, promjene u provincijskoj, kotarskoj i općinskoj upravi,
posjet Cara 1917. i 1918. godine itd.
Kotarska komisija za potporu u Pazinu,1914. – 1918.
(Unterhalts Bezirkskommission in Mitterburg, Commissione Distrettuale di Sostentamento
di Pisino)
Gradivo ovog fonda donosi podatke o pojedincima koji su dobivali ili tražili
potporu jer se nisu mogli uzdržavati bez dohotka osobe koja je bila pozvana u aktivnu
vojnu službu.
Nedavno je sasvim slučajno otkriven dio gradiva Općine Pula koje je 1947. godine
odvezeno iz Pule u Veneciju, a zatim u Goricu20. Arhivsko gradivo koje je godinama
20
Glas Istre, 22., 23. i 24. studenog 2002.
290
VDG JAHRBUCH 2003
bilo zanemareno u podrumu općinske
zgrade u Gorici, nakon što bude
dostupno javnosti, rasvijetlit će gotovo
150 godina prošlosti grada Pule i
njezine okolice21.
Vjerojatno bi se mnogi podaci o
Nijemcima koji su živjeli na području
Istre mogli pronaći i u fondovima
Kotarskih sudova i bilježnika.
Završetkom Prvog svjetskog rata,
Istra će izaći iz njemačkog političkog,
upravnog i kulturnog kruga i postati
sastavni dio Kraljevine Italije. Upravo će
tranzicijsko razdoblje pri uspostavljanju
nove vlasti negativno utjecati na
njemačku komponentu u Istri, naročito
u Puli u kojoj je živio najveći broj
Nijemaca. Pogledamo li podatke iz
Zbirka plakata – protunjemački letak
studenog 1918. godine, koje nalazimo u
iz 1945. godine
fondu Civilnog komesarijata u Puli,
1918. – 1922. (Commissariato civile di Pola 1918. – 1922.), lako ćemo dokumentirati
dramatično stanje mnogih Nijemaca i njihovih obitelji. Najprije treba napomenuti
kako je austro-ugarski brod Viribus unitis potopljen u pulskoj luci u noći s 31. listopada
na 1. studeni 1918. godine, a da je talijanska vlada preuzela Pulu četiri dana kasnije.
Jedna od prvih akcija nove vlasti bit će popisivanje svih zaposlenih u državnim
službama, kao što su npr. vojno i civilno brodogradilište, vojna i civilna bolnica.
Detaljno su popisani svi radnici kojima je osigurano privremeno zaposlenje, a uz
svakog se pojedinca navodi ime i prezime, mjesto zaposlenja, struka, nacionalna
pripadnost, jezici kojima se služi itd. Pored svakog imena nalazi se slovo C ili B, s time
da ona označena s C često označavana s crvenom bojom, a ona s B plavom. Slovo B
označava buono (dobar), C cattivo (loš). Ima i širih opisa kao: pessimo (vrlo loš),
buonossimo (vrlo dobar), e gi! via (već je otišao), conosce poco lítaliano (loše se služi
talijanskim jezikom), male-via! (loš-protjerati!), figlio di padre (isti kao otac), agitatore
(agitator). U čišćenju nepoželjnih kadrova među kojima je bio veliki broj Nijemaca
(Tedeschi), u nekim su se ustanovama zaposlenici ocjenjivali od 1 do 10. Nijemica koja
je dobila prolaznu ocijenu bila je Olga Hetringer, koja je bila Tedesca, ma buona
(Njemica, ali dobra). Nakon provedenog ocjenjivanja sastavljali su se popisi
djelatnika kojima će se do sljedećeg dana uručiti otkazi. Oni koji nisu dobili dozvolu
za ostanak morali su u roku od pet dana napustiti Pulu (lasciare entro 5 giorni la piazza
di Pola). Takvim je djelovanjem drastično smanjen broj Nijemaca u Puli, ali treba
21
Uz navedene fondove iz Državnog arhiva u Pazinu, kod proučavanja povijesti Istre i njenog stanovništva, naročito ako je
predmet interesa 19. i 20. stoljeće, potrebno je proučiti fondove Državnog arhiva u Rijeci, Državnog arhiva u Trstu (Archivio di
Stato di Trieste), te arhivskih ustanova Ljubljane, Graza i Beča.
291
VDG JAHRBUCH 2003
napomenutu da su uz Nijemce otpušteni
mnogi Česi, Mađari, Slovaci, Slovenci i
Hrvati, a glavni razlog otpuštanja bilo je
njihovo protutalijansko raspoloženje. Dakako
da ova pojava zahtijeva dublju analizu, te bi
mogla biti podloga za opširniji rad.
Zbirka matičnih knjiga, knjiga 291.
Do bitnih podataka možemo doći i u
gradivu Pulske kvesture (Regia Questura di
Pola), 1921. – 1945, te Istarske prefekture u
Puli (Regia Prefettura dellÍstria Pola), 1923.
– 1945. i to naročito za period nakon
kapitulacije Italije, kao što su podaci o
partizanskim napadima na njemačke
transporte, pronalaženje protunjemačkih
letaka, razne odredbe njemačke policije,
podaci o njemačkom specijalnom korpusu
itd. Posebno treba napomenuti podatke o
povratku kuća Nijemcima i Austrijancima
od 1922. – 1932. godine, te bi trebalo
istražiti koliki se broj onih koji su otišli
1918. godine vraća nakon promjene
političkih odnosa.
Istaknut ću da je dekretom sa snagom zakona broj 494 od 7. travnja 1927. godine,
bilo naređeno da se sva ne-talijanska imena, prezimena i toponimi promijene u
talijanski oblik, pa tako i njemački.
Npr.
Albrecht – Alberti,
Auber – Abberi i Alberi,
Brauer – Braveri
Eller – Ellero i Elleri itd.
Naročitu pažnju zaslužuje Zbirka matičnih knjiga, 1536./1919. U matičnoj knjizi
krštenih iz Poreča od 1710. do 1734. godine, iz 1734. godine postoji upis o krštenju
Giorgia Levena iz Virinberga i Enrica Jaghela iz Slesera, starih oko 25 godina,
njemačkih luterana koji su prešli na katoličku vjeru, a bili su vojnici na galiji Matije
Bellinija22.
Zasigurno bi podrobnije istraživanje ove zbirke donijelo mnoge podatke o
Nijemcima koji su živjeli ili boravili u Istri.
Unutar spomenute zbirke treba posebno istaknuti matične knjige austrijske Ratne
mornarice, te ih zbog brojnosti podataka o Nijemcima navodim u nastavku. Kako su
u dolje navedene matične knjige upisani svi pripadnici ratne mornarice i članovi
22
Zbirka matičnih knjiga, Poreč – Matična knjiga krštenih 1710. – 1734., str. 297.
292
VDG JAHRBUCH 2003
njihovih obitelji, one pružaju presjek kroz živote svih pripadnika ratne mornarice i
njihovih obitelji bez obzira na kojem su području Carstva tada živjeli.
PULA – RATNA MORNARICA
Matične knjiga rođenih
Redni broj
knjige:
Godine upisa:
277.
1757. – 1824.
278.
1802. – 1830.
279.
1819. – 1821.
280.
1820. – 1851.
281.
1821. – 1850.
282.
1821. – 1851.
283.
1822. – 1866.
284.
1826. – 1867.
285.
1831. – 1876.
286.
1831. – 1883.
287.
1845. – 1851.
288.
1848. – 1892.
289.
1856. – 1866.
290.
Bolnica
Vodnjan
1860. – 1894.
291.
Bolnica
Vodnjan
1862. – 1884.
292.
1864. – 1871.
293.
1873. – 1898.
294.
1874. – 1883.
293
VDG JAHRBUCH 2003
Matične knjige vjenčanih
Redni broj
knjige:
Godine upisa:
295.
1775. – 1821.
296.
1797. – 1835.
297.
1818. – 1821.
298.
1821. – 1850.
299.
1821. – 1851.
300.
1822. – 1850.
301.
1848. – 1851.
302.
1848. – 1867.
303.
1848. – 1876.
304.
1848. – 1878.
305.
1856. – 1880.
306.
1861. – 1881.
307.
1864. – 1867.
308.
1866. – 1918.
309.
1881. – 1891
310.
1891. – 1898.
311.
1898. – 1904.
312.
1918.
313.
Knjiga
najava
vjenčanja
1892. – 1902.
294
VDG JAHRBUCH 2003
Matične knjige umrlih
Redni broj
knjige:
Godine upisa:
314.
1799. – 1821.
315.
1802. – 1824.
316.
Umrli
osuđenici
1802. – 1850.
317.
1821. – 1849.
318.
1821. – 1850.
319.
1821. – 1850.
320.
1833. – 1852.
321.
1848. – 1864.
322.
1848. – 1866.
323.
1848. – 1868.
324.
1850. – 1857.
325.
1856. – 1866.
326.
1858. – 1894.
327.
1862. – 1874.
328.
1864. – 1879.
329.
1866. – 1913.
330.
1867. – 1871.
331.
1870. – 1885.
332.
1874. – 1891.
333.
1879. – 1886.
334.
1886. – 1900.
Redni broj
knjige:
Godine upisa:
335.
1915. – 1916.
Knjige ukopa
295
VDG JAHRBUCH 2003
Nekoliko primjera:
Dana 20. prosinca 1805. godine, u Veneciji rođena je Francesca Maria Meisel od
oca Carla Meisela, povjerenika Ratne mornarice i majke Anne Meisel rođene
Pregelhöf.
Kumovi: u ime Njegovog Veličanstva Francesca23 plemeniti gospodin Girolamo Rubelli
ravnatelj Trgovačkog suda i osobni savjetnik Njegovog Veličanstva24.
Godine 1819., 7. studenog u Beču rođen je Carlo Giuseppe Zimburg od oca
gospodina Carla Zimburga, plemića iz Reinerza, barjakara na bojnom brodu i majke
gospođe Giuseppine plemkinje iz Savagerija.
Kum: gospodin
Altlenehenfalda.25
Giuseppe
Stöber
akademski
litograf
i
posjednik
iz
Dana 8. rujna 1802. u Veneciji rođena je Maria Giovanna Finazer od oca Pietra
Finazera, kaplara iz Hrvatske i majke Laure Clarich iz Dalmacije.
Kumovi: Giovanni Battista Biffel, njemački trgovac nastanjen u Zadru i Maria
Martignen iz Venecije26.
U navedene knjige upisane su i mnoge znamenite ličnosti, tako da je u matičnu
knjigu rođenih 291. upisano rođenje Georga von Trappa. Rođen je 4. travnja 1880.
godine u Zadru, a kršten 7. listopada iste godine u evanđeličkoj crkvi u Trstu27.
Godine 1881., 22. prosinca, u Puli je rođen njegov brat Werner von Trapp28.
Matične su knjige u razdoblju do 1848. godine vođene na talijanskom, a od
navedene godine upisi se vrše isključivo na njemačkom jeziku. U gore navedenim
fondovima također talijanski jezik prevladava do 1848. godine, nakon koje
prevladava njemački jezik, ali uz prisustvo hrvatskog, talijanskog i slovenskog jezika.
O suživotu četiri jezika svjedoče i mnogobrojni plakati iz Zbirke plakata i ostalih
tiskovina, čiji je tekst najčešće napisan u četiri stupca na četiri jezika.
Fondovi u kojima se nalazi gradivo s kraja Drugog svjetskog rata i poslijeratnog
razdoblja, barem koliko se do sada moglo proučiti, ne sadrže podatke o zarobljenim i
protjeranim Nijemcima. Naravno da je domaće stanovništvo s negodovanjem
gledalo na njemačke vojnike, naročito zbog velikog broja Istrana koji su internirani u
njemačke logore.
Njemački utjecaj u Istri možemo pratiti kroz prisutnost Nijemaca i njihovog
političkog i kulturnog kruga od najranije pisane povijesti Istre do kraja Drugog
svjetskog rata. Treba napomenuti da se Nijemci nikada u Istru nisu naseljavali
organizirano, tj. kada su i organizirano dolazili, već su unaprijed znali da će boravak
23
24
25
26
27
28
Osobna se imena do 1848. godine gotovo uvijek javljaju u talijanskom obliku, o čemu nam najbolje svjedoče imena pripadnika
carske obitelji.
Knjiga 277., stranica 10., upis 1.
Knjiga 277, stranica 59., upis 1.
Knjiga 278., stranica 1., upis 1.
296
VDG JAHRBUCH 2003
Upis o rođenju Georga von Trappa
u Istri biti samo jedna od etapa na
njihovom životnom putu te su Istru
rijetko odabirali za stalno boravište, ali
su bez obzira na tu činjenicu ostavili
brojna svjedočanstva, kako o svojoj
prisutnosti, tako i o širokom utjecaju na
sve vidove života u Istri.
Popis zaposlenika s
karakteristikama u vrijeme
uspostavljanja talijanske
vlasti u Istri
297
VDG JAHRBUCH 2003
Die Deutschen und die deutschen Einflüsse
auf die Fonds der Staatsarchive in Pazin
In der Arbeit werden die Fonds des Staatsarchivs in Pazin dargestellt, in denen
sich die Daten über die Deutschen, die sich in Istrien aufhielten, befinden und, die
auf das Leben in diesem Gebiet Einfluss ausübten, um die Möglichkeiten der
Erforschung der Geschichte der Deutschen in Istrien, aber auch des deutschen
Einflusses auf das politische, administrative, wirtschaftliche und kulturelle Leben
aller Einwohner Istriens und der weiteren Umgebung, festzusetzen.
Die Fonds sind in zwei Phasen des deutschen Einflusses auf Istrien eingeteilt, bzw.
in die erste Phase, die im frühen Mittelalter beginnt und ihren Höhepunkt im Jahre
1374 erlebt, als die Habsburger das Paziner Fürstentum erben und bis 1797 die
Herrschaft in Istrien mit der Republik Venedig teilen. Die zweite Phase beginnt
gerade 1797 und bezeichnet den Zeitraum der sog. Ersten und Zweiten
österreichischer Verwaltung in Istrien - zwischendurch befindet sich eine kurze Zeit
der französischen Verwaltung. Die zweite Phase endet 1918 als Istrien zum Teil des
italienischen Königreiches wird.
Besonders müssen die Geburtsregister der österreichischen Kriegsflotte betont
werden, da alle Angehörigen der Kriegsflotte und die Mitglieder ihrer Familien,
unabhängig vom Gebiet des Kaisertums auf dem sie damals lebten, darin
eingeschrieben sind.
298
VDG JAHRBUCH 2003
Maurizio LEVAK
Njemačko stanovništvo Pule
od sredine 19. stoljeća do 1918.
Njemačka etnička sastavnica nazočna je u banskoj Hrvatskoj još od srednjeg
vijeka, a u 17. i osobito u 18. st. Nijemci su činili značajan udio gradskog
stanovništva. No, u Istri i Dalmaciji situacija je bila drugačija. U te je krajeve
austrijska vlast došla relativno kasno, privremeno 1797., a tek od Bečkog kongresa
kao stalno rješenje. Tek tada u istarske i dalmatinske gradove počinju stizati
Nijemci, ali u relativno malenom broju, kao činovnici i vojnici, prije svega zato što ti
gradovi u gospodarskom i demografskom stagniranju nisu bili nimalo privlačni za
razvoj poduzetništva. Njemački se jezik rijetko mogao čuti na ulicama istarskih i
dalmatinskih gradova.1
Izuzetak je jedino Pula. Premda su i u njoj za mletačke i francuske vladavine
Nijemci bili izuzetno rijetki,2 njezina je povijest krenula putem drugačijim od ostalih
istočnojadranskih gradova. U taj se je grad od sredine 19. st. do 1918. neprestano
doseljavalo njemačko stanovništvo i sve mu više, uz tradicionalan mediteranski,
pridavalo i srednjoeuropski izgled i duh. Samo je Pula među svim gradovima nekoć
mletačkih krajeva Istre i Dalmacije na svoje zgrade i ulice, trgovine i brijačnice, na
ulaze ureda i listove novina, u gostionice i kavane, na rivu i brodove, tržnicu i
ribarnicu primila i novi jezik sa sjevera. Rađao se novi grad kojem su odredili svijetlu
budućnost: imao je postati glavnom lukom Ratne mornarice Podunavske Monarhije.
Kad je Austrija mirom u Campoformiju 1797. dobila zapadnu i južnu Istru, u Puli
je zatekla manje od 600 stanovnika.3 Od nje su bili veći Vodnjan, Žminj, Izola i brojna
druga mjesta koja se danas i ne ubrajaju u gradove. Nova vlast nije mijenjala zatečeno
stanje, kao ni kratkotrajna francuska uprava koja je, doduše, provela određene
promjene u društvenim odnosima, ali one nisu bile takve prirode da bismo mogli
govoriti o oživljavanju drevnoga grada. Povratak austrijske uprave bio je samo
nastavak zanemarujućeg odnosa tako da je tek sredinom stoljeća broj stanovnika Pule
prvi put (u novijoj povijesti) prešao tisuću.
U vrijeme francuske uprave Istra se (1811. - 1813.) dijelila na Koparski i Rovinjski
distrikt. Distrikti su se dijelili na kantone, a oni na općine; tako je Pula bila općina u
1
2
3
O Nijemcima i njemačkom kulturnom utjecaju u Dalmaciji v. I. Pederin, “Nijemci i Austrijanci u kulturi Dalmatinske
Hrvatske”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1995., 15-23.
U razdoblju od početka XVII. do početka XIX. st. nalazimo samo nekoliko pojedinaca prispjelih iz njemačkih krajeva. S. Bertoša,
Život i smrt u Puli. Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do XIX. stoljeća, Pazin 2002., 192-194; M. Bertoša, “Etnička
struktura Pule od 1613. do 1719. godine s posebnim osvrtom na smjer doseljivanja njezina stanovništva” (II. dio), Vjesnik
Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, XVI, 1971., 53, 74.
M. Balota, Puna je Pula, Zagreb 1960., 14.
299
VDG JAHRBUCH 2003
Vodnjanskom kantonu.4 Povratkom
austrijske
vlasti
ustanovljena
je
Kraljevina Ilirija 1816. koja je
obuhvaćala i Istru podijeljenu na 19
kotareva (među kojima je bio i pulski), a
1825. osnovano je Istarsko okružje koje
je obuhvaćalo tih 19 kotareva (od 1832.
17). Pula se je ubrajala u kotareve trećeg
razreda (s obzirom na broj stanovnika,
postojala su tri razreda kotareva).5 Broj
stanovnika je rastao vrlo sporo i uz
oscilacije: 1837. kotar Pula ima 5604
stanovnika (procjena), 1840. 5429,
1853. kotar ima 6361, a grad 1106
stanovnika.6 Istra je bila jedna od
najnerazvijenijih austrijskih zemalja i
tadašnji su je njemački romantičarski
putopisci, kao i Dalmaciju, doživljavali
vrlo egzotično. Tako je Heinrich
Stieglitz (Istrien und Dalmatien, Briefe und
Erinnerungen, 1845.) pozvao Nijemce da
se ne sele u daleku Ameriku i ukrajinske
stepe, nego da nasele Istru.7
Ulica Sergijevaca, glavna ulica
u starom dijelu grada
Kotač pulske povijesti naglo mijenja
smjer sredinom 19. stoljeća kada se na suprotnoj obali Jadrana budi talijanski
nacionalni osjećaj. Revolucija 1848. zahvatila je i Veneciju, grad koji je također bio u
sastavu Austrije i to, zahvaljujući tradiciji, kao glavna luka Carstva. Pobunjenici su
preuzeli vlast u gradu i luci, pa premda je Austrija uspjela ugušiti ustanak (1849.) bilo
je očito kako se radi o području nesigurnom za sjedište Ratne mornarice.
Za Austriju je ratna mornarica uopće bila novost. U razdoblju do 1797. teško je
zamijetiti ikakve ozbiljnije pomorske ambicije Carstva,8 prije svega zato što je ono po
svojoj naravi bilo srednjoeuropska zemlja, a posjedovalo je i relativno skučen izlaz na
more: područje oko Trsta te obalu od Brseča do Karlobaga, bez ijednog otoka.
Njegove pomorske snage činili su malobrojni i mali brodovi s obrambenim
zadaćama. Nakon 1815. našlo se u posjedu obale od Pada do Boke kotorske pa je
moralo pristupiti izgradnji ratne mornarice koja bi imala zaštititi taj dugi i razvedeni
pojas. Tako je, nemajući vlastitog zapovjednog kadra, povjerila Mornaricu
4
5
6
7
8
B. Stulli, Istarsko okružje 1825-1860., Prvi dio, Upravni sustav – Demografske prilike – Gospodarska struktura, Pazin-Rijeka
1984., 12.
Isto, 7-8, 18.
Isto, 48, 50, 157.
I. Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb 1991., 117-118.
D. Klen, “Nagovještaj i pojava novih ratnih mornarica na istočnoj obali Jadrana”, u: D. Klen, Šćavunska vesla, Pula-Rijeka
1986., 110-112.
300
VDG JAHRBUCH 2003
Ribarnica se do početka 20. st. nalazila iza Augustovog hrama
Mlečanima. Već je Ferdinand Zichy, kada je 1842. postao zapovjednikom Venecije,
upozoravao da Austrija doduše ima Ratnu mornaricu, ali ne austrijsku, nego
talijansku.9 Nakon 1849. takvo se stanje pokazalo neodrživim i pomorska se
akademija seli u Trst (u kojem se 1853. otvara brodogradilište),10 a u austrijskim se
zemljama promiče upisivanje mladića u nju ne bi li se popravio nacionalni sastav
(makar) zapovjednog kadra u korist Nijemaca. Istovremeno se traži pogodna luka
koja bi bila učinjena glavnim vojnopomorskim uporištem.
Za zapovjednika Ratne mornarice dolazi Danac Hans Birch Dahlerup (1849.) koji,
nakon što je ugušio ustanak u Veneciji, dobiva odobrenje da u njezine redove dovede
časnike i brodograđevne stručnjake iz stranih zemalja. Tako su prvi zapovjedni i
stručni kadar mlade Mornarice činili Danci, Šveđani, Norvežani, Francuzi i,
ponajviše, sjeverni Nijemci. Budući da je Dahlerup postavljen zato jer je uspješno
obnovio ratnu mornaricu svoje domovine, logično je austrijska organizirana po uzoru
na dansku. Tome su svakako pomogli stručnjaci sa sjevera Europe među kojima nisu
slučajno Nijemci bili najbrojniji: kao mogući ujedinitelj Njemačke, Austrija je među
sjevernomorskim Nijemcima budila nadu o carstvu koje bi povezalo Jadransko i
Sjeverno more. Tako je i glavni pokretač austrijske ekspanzije preko Trsta i osnivač
Tršćanskog Lloyda (Dampfschiffahrts-Gesellschaft des Österreichischen Lloyd) Karl
Ludwig Bruck bio rurski Nijemac.11 Nakon ujedinjenja Njemačke smanjit će se priljev
sjevernih Nijemaca u Pulu.
9
10
11
Pederin, 126.
Akademija je preseljena 1857. u Rijeku, gdje traje do 1918. Balota, 34.
Balota, 35-38; Pederin, 114-115.
301
VDG JAHRBUCH 2003
Iako su među mornarima najbrojniji bili Hrvati, u rukovodećim je strukturama
Mornarica poprimila germanske značajke. Njezina je modernizacija imala i nužnu
posljedicu: 1853. njemački je proglašen jedinim službenim jezikom Ratne mornarice
(do tada je to bio talijanski), što je ostalo na snazi do njezinog kraja 1918. Na
akademiji je pak on postao službenim odmah po preseljenju u Trst 1850. Bila je to
prestižna vojna škola, pa su se u njoj za pomorske časnike školovala pretežno
plemićka djeca iz uže Austrije i još neujedinjene Njemačke, a društva austrijskog
ekspanzionizma prema jugu (Flottenverein i Südmark) sustavnom su promidžbom
među austrijskim Nijemcima privlačila mladiće u dočasničku i strojarsku školu Ratne
mornarice.12 Tako su vrlo brzo među zapovjednim mornaričkim kadrovima
prevladali Nijemci. Ovi su događaji u potpunom skladu s tadašnjim austrijskim
prilikama to je doba Bachova novog apsolutizma za kojeg je provođena germanizacija
u svim područjima društvenog života. No, padom te politike 1859. neće se prilike u
vojsci i Mornarici izmijeniti, obje će svoj germanski lik zadržati do kraja Monarhije.
Godine 1853., nakon nekoliko godina biranja povoljnog mjesta na potezu od
Trsta do Šibenika, na prijedlog admirala Dahlerupa određena je Pula za glavnu ratnu
luku Austrijskog Carstva. Povoljan zaljev, relativna blizina Beča i dovoljna kopnena
udaljenost od nemirne Italije bili su presudni u odabiru. Naravno, mornarički vrh bio
je svjestan i nedostataka: neuređena luka, grad u propadanju, mali broj stanovnika te
vrlo loša cesta i željeznička nepovezanost s ostatkom Carstva.
Već 1856. u Puli su car i carica na svečanosti polaganja temeljnog kamena za
Arsenal. Grad se ubrzano izgrađuje, gradi se upravo sve: vojna i civilna luka, bolnica,
vojarne, vodovod, stambeni objekti...13 Naglo buđenje iz višestoljetnog sna potvrđuje
strelovit porast broja stanovnika: već 1857. (prvi “pravi” popis stanovništva) grad ima
3524 stanovnika (1853.: 1106), u njemu žive 62 činovnika, 21 vojnik (neaktivni), 119
tvorničara i obrtnika, 147 obrtničkih radnika, 29 trgovaca i 19 trgovačkih
pomoćnika.14 Iz Trsta dnevno stiže brza kočija (Eilwagen), a dvaput tjedno i parobrod
na pruzi Trst-Zadar.15
U Pulu dolazi radna snaga iz svih dijelova Monarhije, ponajviše, naravno, iz
unutrašnjosti Istre i s tršćanskog područja, no potreba za kvalificiranim radnicima
zahtijevala je dovođenje radne snage iz razvijenijih, već industrijaliziranih dijelova
države. Počinju tako Puljanima postajati Talijani (“domaći” i oni drugi, iz Italije),
Nijemci i Česi. Uprava mornarice je svakako nastojala da broj Nijemaca i Čeha ne
bude manji od Talijana, osobito među kvalificiranim radnicima Arsenala koji je bio
vojni objekt pa su stoga i njegovi namještenici bili djelatnici Ratne mornarice. Nakon
što je 1859. potisnuta iz Lombardije, a 1866. i iz Venecije, Austrija se konačno oslanja
samo na istočnu obalu Jadrana. Stvaranje nove, suparničke države na drugoj obali
dovelo je značaj Pule do vrhunca. Istodobno Talijani postaju sve manje poželjni u
12
13
14
15
Balota, 60-61.
Istrien. Historische, geographische und statistische Darstellung der Istrischen Halbinsel nebst den Quarnerischen Inseln (dalje:
Istrien), Triest 1863., 274-277; Balota, 43-45.
Stulli, 52, 160.
Istrien, 187.
302
VDG JAHRBUCH 2003
vodećim strukturama Arsenala i u vojsci, dok u gradu zadržavaju vlast zbog svoje
brojnosti i postojanja autohtonog zemljoposjedničkog sloja još iz doba Mletačke
Republike. Rat 1866. i pojava iredentizma dovode na odgovorna mjesta Nijemce kao
jedine pouzdane kadrove. Nastaje (neslužbena) etnička struktura koja će prevladavati
u Arsenalu do pada Monarhije: na rukovodećim položajima Nijemci, na boljim,
specijalističkim poslovima Talijani i na nekvalificiranima Hrvati.16 Premda su prema
podacima iz 1913. gotovo su svi arsenalski inženjeri bili Nijemci ili Česi, a uopće nije
bilo Hrvata i Talijana, ovu podjelu ne treba shvatiti kruto, jer je i u “srednjem” sloju
bilo dosta Nijemaca i Čeha, kao i u trećem Talijana.17
Izgradnjom željezničke pruge do Pule (1876.) priljev stanovništva iz unutrašnjosti
austrijske polovice Monarhije dodatno je pojačan. Grad raste neviđenom brzinom:
od 600 stanovnika početkom 19. stoljeća on dosiže 1910. brojku od 58 000, od kojih
42 000 civilnog stanovništva, tako da se je u razdoblju od 1857. (početak izgradnje
vojnog uporišta) do 1910. brojčano povećao za 14 puta.18 Prema popisu iz 1880. čak
78,6 % civilnih stanovnika Pule nije bilo zavičajno u pulskoj općini (32,9 % stiglo je iz
drugih dijelova Istre, 29,8 % iz ostalih austrijskih zemalja, 8,2 % iz ugarskih zemalja,
a stranih je državljana bilo 7,6 %). Radi se o doseljenicima iz proteklih nekoliko
desetljeća (osobito od 1856.), među kojima je upadljiv visok udio onih iz
Cislajtanije.19 U nemalom se broju slučajeva radilo o bivšim vojnicima koji su po
odsluženju vojnog roka ostali u Puli privučeni velikom potražnjom za radnom
snagom. Broj kuća je s 214 1842. porastao na 7346 1910. uz stalni manjak stambenog
prostora.20 Već 1880. 5131 osoba zaposlena je u obrtu i industriji, od kojih oko 2000 u
Arsenalu.21 Stalni rast vojne posade i radništva uzrokovao je i nagli razvoj
ugostiteljstva, obrta i slobodnih zanimanja, tj. djelatnosti koje su trebale podmirivati
potrebe takvog stanovništva. Prema nekim je izračunima tri četvrtine civilnog
stanovništva živjelo izravno ili neizravno od državnog proračuna.22
Grad je među prvima na području današnje Hrvatske (a i šire) dobio plin (1871.),
javnu električnu rasvjetu (1898.) i električni tramvaj (1904.), na svom je vrhuncu pred
Prvi svjetski rat imao osam hotela i sedam kavana, nekoliko tiskara, kazalište i vrlo
dobre pomorske veze s Trstom (osam parobrodskih pruga tjedno u oba smjera) i
Dalmacijom (devet pruga tjedno, sve do Kotora) te željezničku vezu s Bečom (triput
tjedno). Postojala je i namjera izgradnje nove, civilne luke u Medulinu, radi čega bi se
izgradio i željeznički trak do tog mjesta. Za to se ponajviše zalagao Paul Kupelwieser,
ali nije uspio pridobiti suglasnosti vojnih vlasti, a uskoro je izbio i rat.23 U glavnoj
16
17
18
19
20
21
22
23
E. Vlačić, “Ekonomska struktura Istre 1918. god.”, Istarski mozaik, 1-2, 1965., 18-19. Prema “Statutu za radničko osoblje
Arsenala” (Statut für das Arsenals-Arbeiterpersonale, 1869.) građanski su se namještenici dijelili na majstore, obrtnike,
predradnike i nadničare te šivačice jedara i akordne radnike. Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, Wien 1886.,
71; T. Crnobori, Borbena Pula, Rijeka 1972., 24.
Balota, 73; I. Beuc, Istarske studije, Zagreb 1975., 207.
Beuc, 203.
Popolazione di Pola nel 1880, Pola 1881., XXII-XXIV, 52-53.
Balota, 48.
Popolazione di Pola nel 1880, 71; Balota, 48-49.
Polaer Tagblatt, 17. II. 1911., 1.
“Das hafenbauprojekt von Medolino”, Polaer Tagblatt, 15. V. 1907., 2; 16. V. 1907., 2; P. Kupelwieser, “Iz sjećanja starog
Austrijanca”, Histria historica, 16, 1993., 135-153; Pederin, 216.
303
VDG JAHRBUCH 2003
starogradskoj ulici, Ulici Sergijevaca, svoje su podružnice otvorile ugledne bečke i
praške trgovačke kuće luksuznom robom.24 Grad se sve više svojim izgledom, kao i
općim ugođajem, udaljavao od drugih istarskih i dalmatinskih obalnih gradova.
Osebujno prožimanje srednjoeuropskih i sredozemnih kulturnih, etničkih, jezičnih,
arhitektonskih i drugih sastavnica izgradilo je jedan novi, kozmopolitski duh Pule.25
Prvi svjetski rat ona je dočekala kao drugi grad po veličini na području današnje
Hrvatske.
Strelovitu usponu uzrokovanom novim značajem Pule na Jadranu aktivno je
pridonosila i rastuća njemačka zajednica. U Puli nastaje i razvija se njemačka jezgra
stanovništva koja je u rukama držala vojnu vlast i upravu Arsenala (kao i većinu
rukovodećih mjesta u njemu) u kojem je službeni jezik bio njemački26 i koji je u
početku bio jedino mjesto koje je jamčilo sigurnu plaću jer se je isplaćivala iz
državnog proračuna. Ti novi, neautohtoni stanovnici trebali su izgraditi ne samo
vojnu već i političku osnovicu za širenje germanstva na Jadran.27 S obzirom na
tradicionalne odnose te na brojnost Talijana u gradu, sve su etničke skupine među
doseljenicima bile podložne talijanizaciji, i to ne samo one kod kojih još nije bio
dovršen proces nacionalnog preporoda, već i one “istaknutije nacionalne
fizionomije”.28 Kako bi takva relativno malobrojna i još neukorijenjena etnička
zajednica lakše mogla opstati, za nju je građen novi dio grada na južnoj strani zaljeva,
Četvrt sv. Polikarpa (Borgo San Policarpo), koji se na zemljovidima nerijetko naziva i
Nova Pula. Tu su, pored vojarni i vojnih zavoda, izgrađeni stambeni objekti, škole,
bolnica te mornarička crkva i groblje, a u njegovu su elitnom dijelu mornarički
časnici gradili vile za svoje obitelji.29 I dok je dio u kojem su živjeli majstori i niži
časnici odisao jednolikošću vojničkog stila, časničke su vile odraz graditeljskog
nasljeđa svih dijelova Monarhije (najviše, naravno, alpskog stila). Ugođaju najljepšeg
i najurednijeg dijela grada pridonosili su vlasnici vila koji su u njihovim vrtovima
sadili razno egzotično bilje koje su donosili s brojnih putovanja. Jedino su u tom
dijelu grada nazivi ulica bili ispisani dvojezično, na talijanskom i njemačkom.30 Djeca
pripadnika časničkog, činovničkog, inženjerijskog, stožerno-dočasničkog i višeg
majstorskog kadra Mornarice pohađala su njemačke škole koje je država u gradu
osnivala u cilju zaštite identiteta te etničke zajednice. Nastojalo se u škole privući i
drugu djecu iz grada, da bi se s vremenom počele osnivati njemačke škole i u
mjestima u kojima uopće nije bilo Nijemaca (npr. Rovinju i Kanfanaru). S obzirom na
24
25
26
27
28
29
30
A. Tentor, “Uspomena na staru Pulu”, Istarski mozaik, 2, 1966., 85-90.
“Als Festung und als Kriegshafen der ganzen Monarchie, als Aufenthalt zahlreicher, aus allen Ländergebieten der letzteren
stammenden Personen hat Pola bereits einen, man könnte sagen, innerhalb der Reichsgrenzen kosmopolitischen Anstrich
gewonnen (...).” Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 87.
Balota, 64.
“Bili su ovamo poslani ljudi koji su govorili njemački, a naselili su se u novosagrađene kuće među Talijane i Hrvate (Slavene) i
tu su živjeli kao gospodari. Rađala su se djeca koja su gledala poluotok – oko kojeg je bučalo more i grad u dubokom zaljevu,
bijele šljunkovite uvale i ledine što mirišu po majčinoj dušici – kao svoj zavičaj, i veoma su ga voljela.” Paula pl. Preradović,
“Djetinjstvo na moru”, Nova Istra, VII, 1997., 172.
Crnobori, 14.
E. Schatz, Ein Leben für die Marine, Klagenfurt 1997., 181-187; B. Benussi, L’Istria nei suoi due millenni di storia,
Venezia-Rovigno 1997., 593 (dalje: L’Istria).
J. Orbanić, “Kako su politički vjetrovi »pomeli« pulske ulice”, Glas Istre, 27. VIII. 2002., 34.
304
VDG JAHRBUCH 2003
to da je među pulskim Nijemcima bilo i protestanata, osnovana je i evangelička
župa.31 Premda nikad nije uspjela brojem nadmašiti Talijane i Hrvate u gradu, ova je
zajednica bila ne samo politički, već i gospodarski snažna i utjecajna. S vremenom su
u Pulu stigli i kapitalistički poduzetnici od kojih su najpoznatiji Paul Kupelwieser kao
vlasnik Brijuna i velikih zemljišnih kompleksa u gradskoj okolici32 i Jakob Ludwig
Münz, financijer velikih javnih radova i gradskih poduzeća. Otvaranje pulske
podružnice Austrijske banke za trgovinu i obrt (Österreichische Kredit-Anstalt für
Handel und Gewerbe) privuklo je u Pulu trgovce i obrtnike iz austrijskih zemalja pa
se u gradu oblikuje i sloj Nijemaca koji nisu živjeli od plaće iz blagajne Ratne
mornarice.33
Pula je zbog posebnosti svoje strukture imala velik broj ljudi u javnim službama
kao i onih slobodnog zanimanja. Na posljednjem je austro-ugarskom popisu
stanovništva njihov udio narastao na 46 % ukupnog broja stanovnika grada. Iako je
najveći dio te profesionalne skupine bio u vojsci, ne može se zanemariti nemali broj
činovnika (1374), prosvjetnih radnika (197), odvjetnika, liječnika i drugih slobodnih
zanimanja (88). Civilno je činovništvo bilo većinom njemačkog, a manjim dijelom
talijanskog govornog jezika (pretežno u gradskoj upravi).34
Njemačka zajednica u Puli tako nije više bila samo kolonija vojnih uposlenika. S
vremenom se oblikovao njemački sloj građanstva koji je, premda malobrojniji od
talijanskog, zbog svog utjecaja i raspolaganja administrativno-političkim položajima
stvorio jak temelj i oslonac daljem doseljavanju Nijemaca.
Prema popisima stanovništva može se vidjeti kako je rastao broj govoritelja
njemačkog jezika u Puli:35
31
32
33
34
35
godina
ukupno
1869.
10473
1880.
općevni jezik
njemački
talijanski
hrvatski
slovenski
ostali
25173
3826
11503
3675
1283
298
1890.
31623
4400
16399
4968
1480
404
1900.
36227
4543
20941
4820
1514
383
1910.
58562
9064
26816
9511
3293
1634
1921.
37067
34048
261
stranci
8244
2758
Broj evangelika u Puli je ipak bio malen; 1880. bilo ih je 228 (od čega 111 vojnika), a 1904. 351. Popolazione di Pola nel
1880, 46-47; “Pola, die Hauptstadt von Istrien”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 12-13, 1904., 93.
V. o tome: M. Manin, “O djelatnosti Paula Kupelwiesera u Istri”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1995., 35-41.
Balota, 21-25.
Beuc, 211.
G. Perselli, I censimenti della popolazione dell’ Istria, con Fiume e Trieste, e di alcune citt della Dalmazia tra il 1850 e il
1936, Trieste-Rovigno 1993., 270.
305
VDG JAHRBUCH 2003
Njemačka pučka škola, danas Sveučilišna knjižnica
Za 1869. i prije ne postoje podaci o stanovništvu prema općevnom jeziku
(Umgangssprache) jer se tada još nisu uzimali od popisivanih osoba. Značajno je da
je 1910. među 9064 govornika njemačkog bilo čak 4211 civilnih osoba (9,9 % civilnog
stanovništva),36 za razliku od prvih desetljeća austrijske uprave kada su gotovo svi
Nijemci bili vojni namještenici. Taj popis, posljednji pred Prvi svjetski rat, potvrdio je
jačanje nevojničkog dijela njemačkog stanovništva, kojega se udio popeo na 46 % s
tendencijom daljeg rasta. U isto je vrijeme (1910.) u Trstu bilo 9580 Nijemaca (ali su
činili tek 5,9 % stanovništva), a u Rijeci 2315 (4,6 %).37
Nijemci su dakle činili od 12,5 % (1900.) do preko 15 % stanovništva (1880. i
1910.). Udio Nijemaca u ukupnom broju stanovnika povremeno je opadao, premda
se je njihov apsolutni broj stalno povećavao. Objašnjenje valja tražiti u činjenici da je
Pula ubrzano rasla i da je priljev drugih etničkih skupina bio daleko veći. Tako se je,
primjerice, broj Talijana (točnije: govornika talijanskog) između 1890. i 1900.
povećao za 27,7 %, a Nijemaca tek za 3,3 %. U Pulu se je neprestano doseljavalo novo
stanovništvo i sasvim je logično da je među njima bilo Hrvata i Talijana puno više
nego Nijemaca čije je matično područje udaljenije. Stvarno je doseljenih Talijana bilo
daleko manje nego što to pokazuje porast njihova broja na popisima stanovništva, jer
se je on povećavao prije svega zahvaljujući sposobnosti talijanske sastavnice da u svoje
redove privuče i upije pripadnike drugih zajednica koji su se tako nastojali što više
poistovjetiti s novom sredinom. Već je osamdesetih godina nepoznati autor zabilježio
kako u gradu živi vrlo malen broj starosjedilaca, dok među doseljenicima prevladava
36
37
U gradu je bilo 42 548 civilnih stanovnika, što smo dobili oduzimanjem broja vojnika (16 014) od ukupnog broja stanovnika.
Beuc, 203; F. Barbalić, Pučke škole u Istri, Pula 1918., 115 (dalje: Pučke škole); Perselli, 270.
Perselli, 431, 429.
306
VDG JAHRBUCH 2003
talijanski element, ali više po svom općevnom jeziku nego po podrijetlu.38 Prema
popisu iz 1910. čak 20 538 Puljana nije rođeno u Istri (35 %), među kojima su
najbrojniji oni rođeni u Dalmaciji (4491) i Češkoj (3373).39 U stupac “stranci”
upisivani su građani ugarskog dijela Monarhije te Bosne i Hercegovine, a “pravih” je
stranaca, građana drugih država, bilo 1543,40 od kojih su najveći dio činili “regnicoli”,
Talijani iz Kraljevine Italije koji su u grad došli u potrazi za poslom.
Broj poznavatelja njemačkog jezika bio je značajno veći od broja onih čiji je bio
materinski jezik. Ne radi se samo o zaposlenicima u upravi (koji bez poznavanja tog
jezika sigurno nisu mogli djelovati) i vojsci (u kojoj je bio službeni, a 70 % pulskog
vojnog stanovništva na popisu 1910. nije se izjasnilo kao govornici njemačkog)41 već i
o svima koji su se školovali u njemačkim školama u gradu. U njemu su djelovale na
njemačkom jeziku dvije državne pučke (muška i ženska)42 i jedna ženska građanska
škola te dvije privatne (Ratne mornarice i dominikanki).43 U početku su u njima
Nijemci bili u većini (67 % 1871., 61 % 1881.) da bi 1910. pali na 38 % jer je u njih
ulazilo sve više Hrvata i Talijana.44 Paula von Preradović, koja je polazila mornaričku
djevojačku školu, navodi kako je “obrazovna razina nastavnica bila (...) vrlo visoka, pa
onakvu učenost i savršenu predanost nastavničkom pozivu, ravnu onoj u tadašnjoj
kao i u sadašnjoj Austriji, nije se moglo često naći”, a svojoj tadašnjoj učiteljici
njemačkog pripisuje zasluge što joj je “struktura njemačkog jezika zauvijek jasna kao
što pred očima stoji ustroj jednog veličanstvenog doma”.45 Nijemci su imali i dvije
gimnazije: državnu sedmorazrednu realku (Staatsrealschule; proizašla iz nekadašnje
niže mornaričke realke, osnovane 1867.) i Državnu gimnaziju (K. u. k.
Staatsgymnasium in Pola; premještena u Pulu 1890. iz Pazina u kojem je osnovana
1873., kada je franjevačka, osnovana 1836., postala državnom)46 u kojima su nenijemci
također bili u velikom broju, naročito Hrvati koji nisu u gradu imali svoje srednje
škole.47 Nenjemačku su djecu roditelji u njemačke škole upisivali prije svega zato što su
im tako omogućavali veće izglede za zaposlenje, osobito na boljim mjestima u
Arsenalu. U tom je smislu posebno bila privlačna mornarička niža realka.48
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 66.
Perselli, 485. Naravno, zemlju podrijetla ne treba poistovjećivati s općevnim jezikom. Ukupno je s područja zemalja s njemačkom
većinom (Gornja i Donja Austrija, Koruška, Štajerska, Tirol, Salzburg, Vorarlberg) bilo 6587 Puljana (32 % došljaka), ali je i
među doseljenicima iz Češke, Moravske i Šleske jamačno bilo puno Nijemaca.
Barbalić, Pučke škole, 115.
Balota, 24; Barbalić, Pučke škole, na ist. mj.
Prva dva učitelja u njemačkoj osnovnoj školi bili su Josef Kolarič i Matija Koren. Balota, 50.
U školskoj godini 1913-1914. mušku pučku školu polazilo je 412 djece, žensku 278, a žensku građansku 17; mornaričku je
polazilo ukupno 832 djece, a kod dominikanki su bile 63 djevojčice. Mornaričku ne navodimo kao državnu, premda je ona to
prije nego privatna. Na obližnjim Brijunima djelovala je dvorazredna njemačka škola s (1913.) 42 djece. Barbalić, Pučke škole,
117-118, 123.
Podaci se odnose na Mornaričku nižu realku (Marineunterrealschule). Balota, 81, 90-91; B. Benussi, Manuale di geografia
storia e statistica del Litorale, Pola 1885., 198.
P. pl. Preradović, “Djetinjstvo na moru (III): pokušaj autobiografske skice”, Nova Istra, IX, 1998., 171.
B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. II., Pazin 1973., 382; Balota, 90-91; V. Ujčić, Pula od najstarijih
vremena do danas sa okolicom, Pula 1963., 21; C. Cottone, Storia della scuola in Istria da Augusto a Mussolini, Capodistria
1938., 101-102.
U tadašnjoj Istarskoj pokrajini postojala je još jedna njemačka srednja škola, ona mješovita (muška i ženska) u Opatiji
(Privatvereinsrealgymnasium).
Crnobori, 23.
307
VDG JAHRBUCH 2003
Polaer Tagblatt, pulski dnevnik na njemačkom jeziku
Njemačka je jezična zajednica imala i svoje novine, dnevnik na njemačkom jeziku
Polaer Tagblatt koji je izlazio od 1905. do 1918. (u početnom razdoblju pod imenom
Polaer Morgenblatt, 1905-1906.) i koji su pokrenuli i financijski podržavali
Kupelwieser i Münz.49 List je bio uređivan u svenjemačkom duhu, što ga je dovelo u
loše odnose s mornaričkim vlastima koje su promicale austrijske interese, pa ga je u
vlasništvo preuzeo poznati pulski tiskar Josip Krmpotić. On je obnovio dobre odnose
s Mornaricom i Polaer Tagblatt je dugo bio smatran poluslužbenim glasilom vojnih
vlasti. S obzirom na to da je napadao mjesne iredentiste te štitio austrijske i hrvatske
interese, prozvali su ga njegovi talijanski neprijatelji “hrvatskim organom pisanim
njemačkim jezikom”.50 U Puli je od 1904. do 1912. izlazio (s prekidima) i prohrvatski
dnevnik, kasnije dvotjednik i trotjednik, Omnibus na tri jezika talijanskom, hrvatskom
i njemačkom, koji je pokrenuo Matko Laginja. U turističke svrhe izlazio je (od 1904.)
Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung kao glasilo pulskog Mornaričkog časničkog
teniskog kluba, a na Brijunima (svake nedjelje od veljače do konca listopada)
ilustrirani tjednik Brioni Insel-Zeitung (1910-1915.).
U političkom se je životu nastojalo Nijemce okupiti oko Njemačke pučke stranke
(Deutsche Volkspartei) koja je svibnja 1907. izašla na izbore za Carevinsko vijeće (lista
49
50
Balota, 25, 162.
“Uređivao ga je neki češki Niemac, ali absolutno objektivan muž, koji je u listu taktično zastupao hrvatske probitke istarskoga
pučanstva i bio odlučan protivnik talijanskih presizanja.” E. Radetić, Istra pod Italijom 1918-1943, Rijeka, s. a. (pretisak iz
1944.), 199-200. Od 1913. list je uređivao Mario Krmpotić, sin Josipa Krmpotića. Balota, 162.
308
VDG JAHRBUCH 2003
Brojne kavane na Rivi bile su omiljeno okupljalište Puljana
Juliusa von Derschatte, “vođe Nijemaca u Austriji”),51 ali je doživjela potpun
neuspjeh. Iz broja dobivenih glasova (48) jasno je kako je većina pulskih Nijemaca
svoj glas dala nekoj od talijanskih stranaka ili Hrvatskoj narodnoj stranci.52 S obzirom
na svoj urbani značaj i na bolju povezanost s talijanskim etničkim elementom nego s
hrvatskim, pretpostavljamo kako su većinom glasovali za Talijansku
nacionalno-liberalnu (pobjednik na izborima) ili Talijansku socijalno-demokratsku
stranku. Na izborima 1911. Njemačka pučka stranka nije kandidirala nikoga, a na
posljednjim izborima za Istarski sabor osvojila je tek 200 glasova birača.53 Na
mjesnim izborima u lipnju 1907. godine novoosnovana pronjemačka Privredna
stranka (Wirtschaftspartei, Partito economico) suprotstavila se vladajućim liberalima i
umalo osvojila vlast u gradu.54 Međutim, popis glasača Talijanske
nacionalno-liberalne stranke pokazuje da je dio Nijemaca pristao uz nju.55
Asimilacijska moć pulske talijanske zajednice nije se očitovala samo na Hrvatima koji
su se doselili u taj grad, nego i na drugim nacionalnostima, pa je tako i dio Nijemaca,
osobito oni koji su zasnovali brakove s Talijanima i Talijankama, bivao talijaniziran.56
51
52
53
54
55
56
“Jeder Deutsche, der am 14. zur Wahl geht, schreibt auf seinen Stimmzettel den Namen des Führers der Deutschen in Oesterreich
Dr. Julius von Derschatta.” Polaer Tagblatt, 11. V. 1907., 1.
Polaer Tagblatt, 15. V. 1907., 1; J. Percan, Obzori istarskog narodnjaštva, I, Pula-Rijeka 1986., 136; F. Barbalić, Narodna
borba u Istri od 1870. do 1915. godine (Prema bilješkama iz “Naše Sloge”), Zagreb 1952., 114-115.
V. Bratulić, “Političke stranke u Istri za vrijeme narodnog preporoda”, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb
1969., 329.
Polaer Tagblatt, 30. V. 1907., 1-2 (program Privredne stranke); 22. VI. 1907., 1; 23. VI. 1907., 1 (rezultati izbora); Balota,
88; Benussi, L’Istria, 594-596.
Polaer Tagblatt, 26. VI. 1907., 5-7.
Balota, 88.
309
VDG JAHRBUCH 2003
Kulturni život njemačkog dijela Puljana bio je vrlo bogat. Na glavnom gradskom
šetalištu, Rivi, nalazile su se brojne kavane u kojima su se ugledni građani okupljali,
čitali novine i raspravljali o pitanjima koja su ih zaokupljala. Najomiljenija su mjesta
bila kavana i restauracija Miramar te hotel Central s kavanom i restauracijom koji su
držala braća Heim iz Salzburga i koji je bio na glasu kao okupljalište proaustrijski
usmjerenih građana.57 Ispred zgrade mornaričkog zapovjedništva svirao je nedjeljom
i blagdanima mornarički orkestar. Tim su danima Puljani običavali odlaziti u Šijansku
šumu na rubu grada, dokle je vozio i tramvaj, koja je bila uređena kao izletište s
lovačkom kućom i paviljonom (Kaiserwald).58 Priredbe u kazalištu (Politeama Ciscutti,
osn. 1881.) i Mornaričkom klubu (Marine-Kasino, 1872.) bile su odredištem večernjeg
izlaska mornaričkih časnika i činovnika, državnih namještenika, intelektualaca i
imućnih građana s njihovim bračnim družicama. Čest je gost u Puli bio Wiener
Varietégesellschaft te brojne kazališne družine iz Austrije i Njemačke. Zabilježeno je da
su i njemačke kazališne predstave bile dobro posjećivane, kao i opere i operete koje su
se, osobito u ratnim godinama, uglavnom izvodile na njemačkom jeziku.59 U
Mornaričkom klubu održavana su predavanja o njemačkoj književnosti, tehničkim
novinama, elektrici, prirodnim znanostima predavači kojih nisu bili samo profesori
pulskih gimnazija već i oni s bečkog, gradačkog, insbruškog i praškog sveučilišta te
mornarički inženjeri i visoki časnici. U hotelu Riviera predavanja su održali i
znameniti austrijski književnici Hermann Bahr i Karl Kraus, izdavač časopisa Die
Fackel.60 Najbogatija je knjižnica u gradu bila ona mornarička, pravo su korištenja
koje imali, pored vojnih osoba i civila namještenih u Ratnoj mornarici, i građani
“izvan vojne stege”, među kojima u prvom redu trebamo podrazumijevati
naobražene Puljane koji su ondje mogli pronaći stručnu literaturu o pomorskoj
vještini, morskoj flori i fauni, najnovijim tehničkim dostignućima, putopise i rječnike
i dr. Među oko 30 000 knjiga bilo je najviše onih na njemačkom jeziku (44 %).61
Knjižnica Mornaričkog kluba, dostupnija širem krugu čitatelja, imala je većinu knjiga
iz područja lijepe književnosti, također ponajviše na njemačkom jeziku.62
U Puli je rođen austrijski književnik Franz Karl Ginzkey (1871.-1963.), a
djetinjstvo i mladenaštvo (1889-1901., 1905-1913.) provela Paula von Preradović
(1887.-1951.), autorica austrijske himne (Land der Berge, Land am Strome), koji su u
svojim djelima pisali i o djetinjstvu u Puli. Paula je Pulu nazivala svojim prvim
zavičajem ili “južnom domovinom”.63 Mornarički časnik Georg von Trapp
57
58
59
60
61
62
63
Tentor, 89.
“Pola. Der Kaiserwald und die Siana-Straße”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 4-5, 1904., 32; Geuter’s Neuer
illustrierter Führer von Pola, Zweite verbesserte Auflage, Pola, s. a., 24-25.
V. Matza, “Pola. Theater und Musik”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 4-5, 1904., 40-41; Balota, 103; Ujčić,
201-203.
Balota, 98; B. Dobrić, “Kraus u Puli 1913.”, Nova Istra, VIII, 1998., 115-116.
Na engleskom jeziku bilo je 22,2 % svezaka, na francuskom 21,3 %, a na talijanskom tek 9,6 %. Knjiga na hrvatskom gotovo
da i nije bilo (na svim slavenskim jezicima bilo ih je ukupno 0,05 %). R. Lukin, Mornarička biblioteka (K. u. K.
Marine-Bibliothek), Pula 1986., 41-44.
Knjige na njemačkom jeziku nakon Prvog svjetskog rata premještene su u podrum, nakon čega im se zameće trag. Isto, 50-51.
T. Arambašin Slišković, Koliki su te voljeli, moja Pulo!, Zagreb 1996., 179-286; V. Božac, “Život i književni rad Paule von
Preradović”, Nova Istra, V, 1997., 131-139. Pauli von Preradović postavljena je 2001. spomen-ploča na zgradu u kojoj je
stanovala.
310
VDG JAHRBUCH 2003
Njemačka gimnazija, danas Arheološki muzej Istre
(1880.-1947.), zapovjednik prve austro-ugarske podmornice (U-5), a poslije poznatiji
kao otac proslavljene pjevačke obitelji Trapp, živio je u Puli i u njoj sagradio raskošnu
vilu.64 Astronom Johann Palisa (1848.-1925.) boravio je u Puli 1871.-1880. kao
ravnatelj Mornaričke zvjezdarnice, te je prvi otkriveni planetoid (uopće u povijesti
austrijskog zvjezdoznanstva) nazvao Austria. Ukupno ih je u Puli otkrio 28, čime je
stekao svjetski ugled.65 Dio je života u Puli proveo i skladatelj Franz Lehar
(1870-1948.) kao ravnatelj mornaričkog orkestra (devedesetih godina) i, u drugom
navratu, kapelnik mjesne limene glazbe (1910-1918.).66 Car Franjo Josip posjetio je
Pulu desetak puta, a svoje su vile u njoj izgradili nadvojvode Karlo Stjepan, Leopold i
Toma Salvator.
Pula je tako u drugoj polovini 19. i u prva dva desetljeća 20. stoljeća bila, uz Trst,
jedini grad na Jadranu u kojemu je u značajnijem broju živjela i djelovala kolonija
Nijemaca. I dok je Trst imao neusporedivo dužu tradiciju svojih njemačkih
stanovnika jer je od 1382. živio pod habsburškom krunom i bio do kraja 18. stoljeća
jedini značajniji lučki grad austrijskih zemalja i time njihov jedini izlaz na more (a
vodeću ulogu nije izgubio sve do pada Carstva), u Puli je njemačko stanovništvo bilo
novo, naseljavano u većem broju tek od sredine 19. stoljeća. Upravo je zbog te
neukorijenjenosti zamjetan dio Nijemaca podlegao talijanizaciji, među kojima su
prednjačili oni izvan vojnog sustava. Premda je u posljednjoj četvrtini 19. st. službena
64
65
66
B. Perović, “Vila podmorničara Von Trappa”, Glas Istre, 20. VIII. 1999., 14.
Premda je otkrivenim nebeskim tijelima pretežno nadijevao ženska imena iz područja mitologije, među njima se ipak nalazi i
nekoliko “domaćih”: Polana (planetoid br. 142), Adria (143) i Istria (183). Polani i Adriji ime je dao osobno car Franjo Josip za
svog posjeta Puli. E. Puh, Zvjezdarnica u Puli (K. u. K. Marine-Sternwarte), Pula 1991., 101-105.
U Puli je Lehar napisao konačni oblik Vesele udovice, te skladao operu Tatjana i valcer Lijepe Puljanke (Le belle Polesane).
Ujčić, 349; Arambašin Slišković, 348; S. Zlatić, “Muzički život u prošlosti Pule”, Prilozi o zavičaju, 1, 1980., 214; D.
Načinović, “Orkestralni zapis u bečkoj Glazbenoj zbirci”, Glas Istre, 28. III. 1999., 31.
311
VDG JAHRBUCH 2003
politika, naišavši na čvrst otpor prije svega talijanskih građanskih snaga, počela
napuštati germanizatorska nastojanja i promicati kozmopolitski duh grada,
njemačka etnička sastavnica nije bila prikraćena niti za jedan bitan oslonac u
očuvanju svog identiteta. S obzirom na stalan priljev novih pripadnika, dugoročno
nije bila ugrožena i mogla je računati s tim da nakon nekoliko naraštaja njezini
pripadnici neće više u Puli biti smatrani strancima. Dio je Nijemaca za to bio osigurao
čvrsta polazišta, uvrstivši se među istaknute poduzetnike, intelektualce, umjetnike...
Razvitak te zajednice u njegovu je neprestanom usponu naprasno prekinuo
Svjetski rat i njegov za Austro-Ugarsku poguban završetak. Grad dolazi u ruke države
kojoj nije bila potrebna Pula kakvu je marljivo desetljećima gradila Habsburška
Monarhija. Italija je imala velika pomorska uporišta u Tarantu, La Speziji, Brindisiju,
Veneciji, Anconi i Messini, pa joj još jedno takvo, osobito na sjevernom Jadranu, nije
bilo potrebno. Na sve se to nadovezala i velika gospodarska kriza koja je zahvatila
poratnu Italiju. Drastično smanjivanje vojne posade i reduciranje Arsenala izazvalo je
katastrofalne posljedice po gradsku privredu. S obzirom na to da je pulska
industrijska, obrtnička i poljodjelska proizvodnja prije svega živjela od podmirivanja
golemih potreba vojnog uporišta i pratećeg mu činovništva, grad se nakon rata našao
u razdoblju velike recesije i visoke nezaposlenosti. “Grad se mora poistovjetiti s
Mornaricom” bilo je geslo austrijskih vlasti,67 pa je tako Pula svoj privredni razvoj
čvrsto vezala uz ratnu luku i njezin Arsenal, što je nakon 1918. skupo platila. Tisuće
ostaju bez posla, a prvi među njima su državni (i vojni i civilni) činovnici: 1923. je broj
nezaposlenih dosegao 22 000.68 Radništvo je s 20 000 zaposlenih spalo na 4 000
tridesetih godina, pri čemu su najviše stradali “arsenaloti” kojih se broj pred kraj rata
popeo na 12 000, da bi nakon rata bilo posla tek za nekoliko stotina ljudi.69
Nova je vlast od prvoga dana po uspostavi jasno pokazala netrpeljivost prema
njemačkoj zajednici. Jedan od prvih ukaza viceadmirala Umberta Cagnija,
okupacijskog zapovjednika pomorskog uporišta u Puli, bio je onaj (16. 11. 1918.) o
otvaranju svih škola “bez razlike s obzirom na nastavni jezik – izuzev njemačkih
škola”.70 Isti je admiral donio i ukaz prema kojem se knjige njemačkog sadržaja i
tiskane “njemačkim pismom” ne smiju javno rabiti te se stoga zapljenjuju knjige
njemačkih škola i pohranjuju u podrumu Mornaričkog tehničkog odbora.71
67
68
69
70
71
“Die Stadt musste sich mit der Marine identifizieren und derselben die Lösung ihrer großen Aufgabe erleichtern.” Pola. Seine
Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 88.
P. Ravlić, “Gospodarski uzroci iseljavanja Hrvata i drugih stanovnika Istre između dva svjetska rata”, Talijanska uprava na
hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.), Zagreb 2001., 549-551. Radi se o ukupnom broju nezaposlenih u Pulskoj
provinciji, koja je obuhvaćala čitavu Istru, ali se, s obzirom na izrazito slabu razvijenost preostalog dijela Istre, barem tri
četvrtine tog broja odnosi na Pulu.
G. Cumin, “Pola. Note di geografia urbana”, La porta orientale, I, 7-8, Trieste 1931., 709-711; I. Mihovilović, “Jadikovka
prefekta Cimoronija”, Istra, 13, 8, 1975., 50-51.
Cottone, 131; Lukin, 65. Tek je dio hrvatskih škola otvoren, ali je u njih uvođen talijanski jezik kao nastavni pa one u praksi
postaju talijanske. Tako već u travnju 1919. civilni povjerenik javlja Cagniju kako je od 38 hrvatskih škola u pulskom kotaru
preostalo još samo njih četiri, ali da vjeruje kako će vrlo skoro i njih uspjeti pretvoriti u talijanske. V. Bratulić, Dokumenti o
obrani i istrebljenju hrvatskih škola u Istri pod Italijom, Zagreb 1955., 21; Ujčić, 240.
Lukin, 65-66.
312
VDG JAHRBUCH 2003
Pulski su Nijemci bili gradsko stanovništvo i upravo su njih promjene najviše
pogodile. Budući da su pretežno živjeli od plaće i da nisu imali zemljišnih posjeda
izlaz su vidjeli jedino u odlasku u zemlju svog materinskog jezika u kojoj ih nije čekalo
blagostanje ali su barem mogli sačuvati nacionalni identitet. Većina je njih to učinila
odmah po raspadu Austro-Ugarske, tj. u studenom i prosincu 1918. i prvim
mjesecima sljedeće godine. U tom su prvom i najvećem valu pretežno bile obitelji
vojnih i civilnih službenika koji su ostali bez posla.72 Vjerovali su kako će u Njemačkoj
Austriji imati veće izglede za preživljavanje nego u Puli gdje se nisu mogli nadati da
će talijanske okupacijske vlasti ublažiti odnos prema službenicima bivšeg poretka.
Tako su se sinovi i unuci vratili u zemlju svojih očeva i djedova, a oni malobrojni
koji su ipak ostali nisu i opstali jer su vrlo brzo potalijančeni. Iako nisu imali
mogućnosti za javno korištenje svojim jezikom budući da su Talijani (unatoč
obećanjima) za nekoliko godina uspjeli ugušiti svaku javnu riječ koja nije bila
talijanska (zatvorene su sve njemačke škole, ugašene novine i tiskare, zatvorene ili čak
spaljene knjižnice),73 vjerojatno je to bila i dragovoljna odluka tih ljudi koji su željeli
ostati u gradu zato jer su za njega bili emotivno vezani ili jednostavno nisu imali kamo
otići. Desetljećima su pripadali povlaštenom, vladajućem sloju i teško su se mogli
zamisliti u podređenom položaju: rješenje je bilo u postajanju Talijanima. Od njih do
danas nisu preživjela čak ni prezimena jer su u drugoj polovici dvadesetih godina
dekretima mijenjana u talijanizirani oblik, pa je tako, primjerice, Hödl postao Edel,
Spiller Spille, Wahl Valli, Wiedenhoffer Videni, a Wilfling Villini.74 Na prvom popisu
nakon Drugog svjetskog rata Nijemcima se izjasnilo samo osam Puljana, dok prema
popisu iz 1991. u Puli žive 34 Nijemca.75
72
73
74
75
A. Giuliani, “La popolazione giuliana nella sua composizione etnica”, La Venezia Giulia, terra d’Italia, Venezia 1946., 175.
Kada su ukinute njemačke škole, uništene su školske knjižnice s knjigama na njemačkom jeziku. Suvremenici bilježe da su
“jednostavno nestale”, što ima značiti da su najvjerojatnije uništene. Isto su tako “nestale” knjige na njemačkom jeziku koje su
pripadale Knjižnici Mornaričkog kluba. Lukin, 51.
H. Mezulić, Fašizam: krstitelj i palikuća, Pazin 1997. (pretisak iz 1946.), 55-108; Pretvaranje prezimena na talijanski oblik,
Trst 1928. (popis prezimena); E. Tomasini, I nerostellati del Grion di Pola, Parma 1980., 51, 328-329.
Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, 4, Zagreb 1998., 2622.
313
VDG JAHRBUCH 2003
Die deutsche Bevölkerung in Pula
von der Mitte des 19. Jahrhunderts bis 1918
Pula erlebte ihre zweite Blüte (die erste in der Antike) in der zweiten Hälfte des 19.
Jahrhunderts, wozu der Beschluss des Wiener Hofes, Pula den wichtigsten
Kriegshafen der Österreich-ungarischen Monarchie zu verlautbaren, beigetragen
hat. In einigen Jahrzehnten erhöhte sich die Zahl der Einwohner von Tausend auf
einigen Zehntausende, es wurden neue Strassen und ganzen Vierteln gebaut,
öffentliche und private Gebäude, Institutionen, Fabriken, Filialen grosser Firmen
geöffnet, natürlich ein grosses Arsenal und eine Werft, zahlreiche Kasernen und
Festungen. Unter der grossen Zahl neuer Einwohner, die mit ihrer Zahl die Zahl der
Ureinwohner überschritten, war die deutsche Nationalminderheit sehr bedeutend,
vor allem wegen ihres wirtschaftlichen und kulturellen Beitrages. Am Anfang
handelte es sich um die Offiziere und Meister im Arsenal, später aber, am Ende des
19. Jahrhunderts, erhöhte sich die Zahl der Deutschen, die nicht direkt mit der
Kriegsflotte verbunden waren. Es gab immer mehr Unternehmer, Beamten und
Freiberufler, so dass die deutsche Gemeinschaft begann, ihre militärischen
Eigenschaften zu verlieren. Das Kulturleben der Deutschen in Pula war sehr reich;
wegen der Armee waren die Verbindungen mit Wien sehr entwickelt und deswegen
waren viele deutsche und österreichische Künstler Gäste der Stadt, man
veröffentlichte deutsche Zeitungen, deutsche Schulen waren aktiv, Firmen aus Wien
und Prag öffneten ihre Filialen, Bibliotheken waren mit deutscher Literatur
überfüllt... Nach dem Ende des Krieges, im Jahre 1918 kam die italienische
Okkupationsverwaltung nach Pula, die von Anfang an eine grosse Unduldsamkeit
gegenüber der deutschen Bevölkerung zeigte. In einer kurzen Zeit, bevor Pula mit
dem Friedensvertrag Italien zugeteilt wurde, siedelte die grösste Zahl der Deutschen
nach Deutschland und Österreich aus; eine geringe Zahl von denen, die geblieben
waren, wurde (wie die restliche unitalienische Bevölkerung) einer groben
Italienisierung unterzogen. Auf diese Weise wurde die Entwicklung der deutschen
Gemeinschaft plötzlich unterbrochen, und zwar in dem Moment, als sie sich einen
starken Ausgangspunkt für die weitere Entwicklung und eine der leitenden Rollen im
Zivilleben der Stadt versicherte; bis zu diesem Moment war die Stadt nur wegen ihrer
Militärstruktur erkennbar.
314
VDG JAHRBUCH 2003
Mira KOLAR
Osječki list “Schulungsblätter”
ili savjeti slavonskim Njemicama kako da se brinu
o sebi, djeci i mladeži 1942. do 1944.
Motto: Heimat ist das, woran wir glauben,
Ist unsere Hoffnung in den finsternen Tagen,
Ist Stärke, wenn an uns die Zweifel nagen,
Heimat ist Himmel in dem Blick,
Heimat ist Stolz in hartem Missgeschick.
Und risse man den Leib in tausend Stücke,
ein jeder Teil sehnt einzeln sich dahin
zuricke.
(Egon Hajek, Heimat).
1.
Povijest Podunavskih Nijemaca i uopće Nijemaca na našim prostorima još je
uvijek opterećena grijehom koji je nametnut osvajačkom diktatorskom politikom
Adolfa Hitlera. Čak i Podunavski Nijemci smješteni u svim dijelovima svijeta više
govore o tome kako su prognani s ovih prostora nego kako su živjeli na ovim
prostorima, jer je očito borba za opstanak nadjačala potrebu za sjećanjima vezanima
uz kulturu, znanje, suživot.
Ako povijest želi da posluži kao magistra vitae ona ne smije biti jednostrana već
mora obuhvatiti život u njegovoj cjelokupnosti. Naime, pravda se nikada ne može u
potpunosti zadovoljiti unatrag, pa nam kao jedini nadomjestak ostaje sjećanje na
život i rad, ono što nam se vraća u sjećanje tijekom naših snova. Nema nikakve
sumnje da je njemačko stanovništvo na hrvatskim prostorima, od Drave pa do mora
bilo nosilac modernizacije, shvaćene vrlo široko od primjene proizvoda prve
industrijske revolucije, vezane uz strojeve i alate, pa do odgoja djece kroz pjesme i
priče, prenošenja uputa za napredno vođenje domaćinstva i ponašanje žena u kući i
društvu. Taj je utjecaj ostavio jake tragove, iako se to zanemaruje u povijesnim,
kulturološkim, etnografskim i stručnim radovima. Uvijek kada se samo malo zagrebe
ispod površine domaće kulture uvijek izlaze na površinu stvari koje su donijeli
Nijemci ili pripadaju njemačkom kulturnom krugu u najširem smislu te riječi.
Nijemci su počeli stizati na jug kao gosti obrtnici, a onda su sve više
nadomještavali ili upotpunjavali i malobrojno domaće plemstvo u borbama protiv
Osmanlija, preuzevši konačno na vojnom polju vodstvo. Poslije istjerivanja
315
VDG JAHRBUCH 2003
Osmanlija, opet dolazi tijekom 18. stoljeća novi njemački val naseljavanja, ali sada
Nijemci dolaze kao seljaci, vlasnici imanja i gospodarski stručnjaci. Oni govore
njemačkim dijalektima i Beč službeno u više navrata pokušava provesti
germanizaciju, što izaziva otpor domaćeg stanovništva. Poslije potpisivanja
Austro-Ugarske nagodbe 1868. godine u okviru Hrvatske, jezik uprave, školstva i
kulture je hrvatski i srpski, ali postoji i jak pokušaj Mađara da područje Slavonije
mađariziraju. U takvim uvjetima kulturna autonomija Nijemaca se u Hrvatskoj i
Slavoniji znatno pogoršava, što pokazuje smanjivanje broja Nijemaca u cjelini, ali i
smanjivanje njihovog broja u upravi, školstvu i sudstvu. Situacija se još više pogoršala
poslije 1918. godine, kada su Nijemci tretirani kao pobijeđena strana te nisu imali
čak ni pravo glasa na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine, jer se
očekivalo njihovo iseljavanje. No upravo od 1920. Nijemci su se počeli okupljati radi
očuvanja svog nacionalnog i kulturnog identiteta u Schwäbisch-deutscher
Kulturbundu, koji je imao sjedište u Novom Sadu i mnogi Nijemci su zadržali ciljeve
koje je imao ovaj Kulturbund pod zaštitom Weimarske republike i u vremenu kada je
Hitler došao na vlast.1
Najviše je Nijemaca u Jugoslaviji bilo izuzev Vojvodine u Slavoniji i Srijemu.
Godine 1933. Branimir Altgayer je izabran za predsjednika Njemačkog pjevačkog i
glazbenog društva u Osijeku, te je započeo osnivati ogranke Schwäbisch-deutscher
Kulturbunda po selima, a u Osijeku je organizirao žensku, omladinsku i športsku
sekciju, te tečajeve za njemački pravopis.2 Na saslušanju 1949. Altgayer je izjavio da
se nije slagao s nekim članovima društva koji nisu željeli usmjeriti ovo društvo u
pravcu nacional-socijalističke propagande, te da je zato 1936. osnovao u Osijeku
novo Kulturno i dobrotvorno udruženje Nijemaca u Slavoniji (Kultur- und
Wohlfahrtsvereinigung der Deutschen in Slawonien), koje je imalo 60 ogranaka po
Slavoniji, a centar mu je bio u Osijeku i koje je stavljeno pod zaštitu Volksdeutsche
Mittelstelle.3 Zakonskom odredbom o privremenom pravnom položaju njemačke
narodne skupine u NDH od 21. lipnja 1941.4 provedena je reorganizacija
Kulturbunda u Volksgruppe sa sjedištem u Osijeku, i ova nova organizacija je trebala
imati 12 ureda. To su bili: Ured za financije; Ured za organizaciju; Ured za pravne
poslove; Ured za statistiku; Ured za štampu i propagandu; Ured za školstvo, Ured za
znanost i umjetnost; Ured za općenarodno obrazovanje i čuvanje običaja; Ured za
narodno zdravlje; Ured za fizički odgoj; Ured za zanatstvo i trgovinu i Ured za
poljoprivredu. Ovi su uredi trebali biti grupirani u četiri glavna ureda: Ured za
upravu, Ured za kulturu, Ured za narodno zdravlje i Ured za narodnu privredu. No
osnovan je samo ovaj zadnji pod nazivom Glavni ured za narodno gospodarstvo, što
je i razumljivo s obzirom na zadaće njemačkog seljaštva u Hrvatskoj za snabdijevanje
Trećeg Reicha poljoprivrednim i stočarskim proizvodima preko “Agrarie”. Osnovana
su i zemaljska vodstva Landesfrauenführung (Zemaljsko vodstvo njemačkih žena) i
1
2
3
4
Satzung des Schwäbisch-Deutschen Kulturbundes Novisad - Statuti Švapsko-Nemačkog Prosvetnog Saveza, Novi Sad, Druckerei
und Verlag A.G., Novi Sad, s.a. /1931/.
Vladimir GEIGER, Saslušanje Branimira Altgayera 1949., Časopis za suvremenu povijest, 1999., br. 3, 579.
Isto, 580.
Narodne novine, br, 56 od 21. VI. 1941.
316
VDG JAHRBUCH 2003
neka druga vodstva, ali su oni na neki način bile vezane uz vodstvo Narodnosne
grupe (Volksgruppenführung) i njihova djelatnost nije bila posve osmišljena, jer je
zapravo čitava organizacija bila toliko razvijena da ju Branimir Altgayer kao vođa
čitave narodnosne skupine nije mogao ni stigao kontrolirati, što i priznaje u svom
saslušanju UDBA-i.5 Altgayer je izjavio na saslušanju da su Deutsche Frauenschaft i
Deutsche Jugend imali svoje posebne propagandne organe i da se cijela propaganda
morala prilagoditi mjesnim prilikama. No on priznaje da se ono što je bilo planirano
nije moglo izvršiti iz raznih razloga, ali uglavnom zbog nedostatka potrebnog i
stručno spremnog personala, jer je očito polustoljetno potiskivanje njemačke
inteligencije na ovim prostorima, tj. odmah poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe i jako
antigermansko raspoloženje ostavilo traga.6 Kod žena je organizacija propagande
bila još teža, jer žene nisu odlazile na rad u Treći Reich poslije 1936. u tako velikom
broju kao mladići. Stoga je očito trebalo pronaći žene koje su znale njemački pa
makar i ne bile nacional-socijalistkinje. To je očito bio slučaj u Osijeku i dok časopis,
koji je predmet ove radnje, uređuje S.K. u časopisu prevladavaju članci praktične
domaćinske i obiteljske prirode. Tek kada je S.K. 1944. izostala iz uredništva
“Schulungsblättera” ojačava politička propaganda, a slabe kulturni prilozi. No to je
već vrijeme očajanja, vrijeme spoznaje da je Hitlerova Njemačka izgubila rat, pa je
pojačana politizacija svih društava, što je svakako dolazilo do izražaja i na tjednim i
polumjesečnim sastancima Deutsche Frauenschafta.7 No usprkos tome
“Schulungsblätter” nije objavljivao konkretne vijesti s bojišta. Izbjegavanje ratnih
tema je u časopisu jako naglašeno, iako je to bilo skopčano s velikim rizikom jer se
vrlo lako moglo doći u rubriku “Pranger” u “Slawonischer Volksbote” (kasnije
“Grenzwacht”).
Mislim da sam odgonetnula i tko je S.K. Na dva mjesta ona se potpisuje punim
imenom i prezimenom. Gertrud Scholz-Kling bila je autorica pjesmice u br. 5. od
prosinca 1942., te tekstova o svečanostima jutra u broju 12 od kolovoza 1943. godine.
No dakako ovo moje mišljenje trebalo bi potvrditi daljim istraživanjima, jer nisam
uspjela naći nikakav podatak o ovoj urednici i svakako nastavnici.
Kada se bolje pogleda u sadržaj “Schulungsblätter-a” tada vidimo da u
mnogočemu ovaj časopis ima ulogu koju danas imaju časopisi pojedinih nacionalnih
manjina, t.j. čuvanja starih narodnih tradicija. To se može dokazati analizom
“Schulungsblätter” koji je izlazio u Osijeku od 1942. do jeseni 1944. godine. Časopis
je izdavala Njemačka narodna grupa u NDH i to podgrupa Deutsche Frauenschaft i
Allgemeine Frauengemeinschaft, dakle grupa Volksgruppe i Kulturbunda. Sadržaj
ovog časopisa sam detaljno analizirala i ustanovila da je u njemu
nacional-socijalistička ideologija zanemariva, a izuzetno jako zastupano njegovanje
ne samo njemačkih već i općekulturnih vrijednosti. Časopis treba čitati selektivno.
Časopis je skroman po izgledu, ali svojim sadržajem ukazuje da utjecaj Hitlerove
Njemačke, tj. nacional-socijalizma na pripadnike ženskog dijela populacije
5
6
7
GEIGER, 597-599. - izjava Altgayera 9. lipnja 1949.
GEIGER, 605.
Isto.
317
VDG JAHRBUCH 2003
Donauschwaba nije bio preveliki i da su žene bile onaj dio stanovništva kojega su
najviše mučili problemi obitelji, obrade zemlje i briga za djecu. Časopis potvrđuje ne
samo izvanrednu racionalnost uredništva, koje je iskoristilo stranice ovog časopisa, ne
za propagandu Hitlerove nacional-socijalističke države, već za upućivanje žena kako
da lakše riješe svakidašnje probleme u vođenju domaćinstva i obitelji koji su
danomice sve više padali na njihova leđa.
List je zapravo počeo izlaziti u Zagrebu 1941 godine, ali nisam uspjela naći niti
jedan broj prvog godišta. Možda bi se mogao pronaći u Osijeku, jer je njegova
distribucija u Slavoniji svakako bila veća nego u Zagrebu.8 S preseljenjem centra
Njemačke narodnosne zajednice iz Trga kralja Petra br. 3-4 iz Zagreba u Osijek 1941.
i list prelazi u Osijek. Uređivan vrlo sistematično i organizirano s obzirom na ratne
prilike, izlazi do jeseni 1944. godine, dakle do vremena kada je cijela Slavonija već
postala ratište. Tiska se u Druckerei und Verlag der Deutschen Volksgruppe in
Kroatien u Osijeku.
2.
Časopis “Schulungsblätter” (1942.-1944.) uvijek ima nekoliko posebnih
sadržajnih cjelina. Tekstovi su u pravilu gotovo uvijek nepotpisani, što je vjerojatno
dalo uredništvu veću slobodu da se služi tekstovima iz predhitlerovske Njemačke.
Međutim, s obzirom na vrijeme u kojem izlazi, i prvom dijelu se obično opisuje neki
događaj iz povijesti, ali ne novije, već one iz 18 ili 19. stoljeća, i samo iznimno iz
vremena Prvog svjetskog rata, a iz Drugog svjetskog rata gotovo nikada.
Zatim postoji dio lista koji je posvećen ženi osobno: Savjeti za bavljenje športom,
savjeti za očuvanje zdravlja. Iza toga slijede savjeti za vrtlarstvo, savjeti za
domaćinstvo, savjeti za uzgoj stoke i kunića, prva pomoć u kući, te recepti za
pripremu jela, osobito kolača.
Odnosu žene i omladine posvećen je slijedeći odjeljak i ovdje u pravilu nalazimo
stare njemačke pjesme posvećene prirodi i vrijednostima ljudskog života, a sve je to
dano i s notama tako da su se te pjesme mogle uvježbati i onda na priredbama i
izvoditi.
Odnosu žena i djece dano je ponajviše prostora, i što su vremena bila teža, to je
ovaj odjeljak imao više savjeta kako da se djeci uljepšaju Božić, Uskrs, Nova godina i
drugi praznici, kako se prave dječje igračke i kako da se prirede dječje igre i kazališne
predstave. Svaki broj redovito završava nekom bajkom i pričom, koje su vađene iz
Grimma i drugih tradicionalnih djela njemačke dječje literature. Dakako to su samo
opće naznake. Zbog štednje papira ponekad je i neki vrlo vrijedan tekst dobio
8
U listu “Deutsche Zeitung in Kroatien” u Zagrebu nađe se poneki prilog za žene. U jesen 1941. najavljeno je da se počinje
objavljivati posebni prilog uz nedjeljni broj “Das Reich der Frau” koji je uređivala Maud Pototschnig, te je prvi prilog objavljen
u br. 123 od 24. VIII. 1941. Možda su prilozi izlazili u listu “Verordnungsblatt der Volksgruppenführung der deutschen
Volksgruppe im Unab/hangigen/ St/aate/ Kroatie” koji je 1941. izlazio u Zagrebu, ali ga ne posjeduje Nacionalna i Sveučilišna
biblioteka.
318
VDG JAHRBUCH 2003
skroman naslov, gotovo sakriven oku
nepažljivog čitača. Gotovo je nevjerojatno
koliko je praktičnih savjeta dano u ovom
časopisu.9
3.
U 1942. je izašlo pet brojeva od kolovoza
do prosinca.
U prvom broju od kolovoza 1942.
uvodničarka potpisana inicijalima S.K.,
piše da je list pokrenut jer neke žene mnogo
govore a malo rade.
Odmah iza toga objavljen je izvod iz
knjige dr. Waltera Grubera “Stadt und
Festung Belgrad” kada je princ Eugen
Savojski protjerao iz Beograda početkom
18. stoljeća Osmanlije. Broj je prepun
pjesama s notama, od kojih su neke stare a
neke narodne.(“Ein ganzes Jahr ist wie ein
Korn” od Hansa Baumanna, “Hejo, Spann
den
Wagen
an”
(narodna),
“Das
Flachsernten” (Švedska), “Es wollt ein Jäger
früh aufsteh’n”, “Fort mit den Grillen!
(tirinška narodna pjesma).
Naslovna stranica lista iz kolovoza 1942.
sa stihovima o vezanosti majke i djece
U drugom broju od rujna S.K. piše da
teškoće pogađaju sve i da se s njima treba
nositi, pa budući da je to vrijeme žetve ne
samo naslovna stranica već i u tekstu ima
nekoliko slika žena koje obavljaju
poljoprivredne radove koji inače pripadaju
muškarcima. Kako bi se dao poticaj za
sijanje objavljeno je više starih žetvenih
pjesama s notama, (“Erntetanz” iz od
Oskara Freunda s muzikom Georga
Blumensaata, i “Der Erntekranz” Fritza
Jodea iz 1800., te pjesma “Bauernerde”
Kurta Eggersa). O Sommerfestu kao ljetnoj
Naslovna stranica lista o važnosti strpljivog
ženskog rada iz rujna 1942. godine
9
Radi štednje prostora u ovom radu se u tekstu u zagradi navode stranice gdje se navodi spomenuti rad. No i bez toga čitalac lako
može pronaći traženi tekst, jer časopis je rijetko veći od 70 stranica.
319
VDG JAHRBUCH 2003
priredbi pisano je u članku “Die letzte Garbe und die Erntekrone” s uputama kako da
se ta svečanost proslavi, te kako se rade figurice od slame i zmajevi. Brojne su pjesme
tog broja: “Treuspruch” Augusta Eberta, “Dem Volke” Wernera Gmeista, “So fröhlich
wie der Morgenwind”, “Der Mond hat leis gelacht” od Hansa Baumanna. Objavljen
je prilog Rudolfa Haasa “Eine tapfere deutsche Frau” iz knjige “Muter Berta, die
Grenzlandbauerin v. Ederhof ” u kojem se opisuje kako se je jedna žena iz Kranjske
hrabro nosila s nedaćama i teškoćama života, a onda nalazimo članak o Jakobu
Hennemannu, seljaku iz Vršca, koji se je 1788. uspješno kolonizirao u Banatu.
Političkog karaktera je pjesma “Sie starben, dass Deutschland lebe”. Na kraju broja je
objavljena stara priča o guščarici. Broj je vrlo lijepo uređen i tekst se ukrašava
siluetama kao što je npr. djevojčica koja hrani pticu. Na str. 47 objavljena je
fotografija dječje njemačke grupe iz Vinkovaca.
Broj tri od listopada ponovno započinje uvodnim člankom S.K. da o radu ovisi
budućnost cijelog naroda, te je kao poticaj odmah objavljeno pismo Hansa s istočnog
bojišta obitelji da izdrže u teškom radu na zemlji. Slijedi povijesna crtica “Die
Revolution 1848/49 und die Donauschwaben” uz isticanje da je 1779. Banat bio
ujedinjen s Ugarskom i da su mnoga sela prodana plemstvu, čime je zaboravljeno da
je njemačkim kolonistima u Podunavlje obećan status slobodnih seljaka a sada su
izvrgnuti prisilnoj refeudalizaciji. To je bio razlog da su podunavski Nijemci 1848.
započeli revoluciju zajedno s Mađarima. Objavljene su i dvije stare priče (“Der gute
Rat” i “Krote”). Broj je pun korisnih savjeta u domaćinstvu kao npr. o zaštiti krumpira
od truljenja, o sušenju voća i hitnoj pomoći. Donose se i zgodni mali savjeti za rad u
dječjoj grupi. U ovom broju je objavljeno čak devet pjesama, gotovo sve s notama:
“Uns haben wir die Treue” od Hans Baumana, “Erntezeit - Erntedank”, “Erntelied”
na riječi Hermanna Rotha, a uz muziku Heinricha Spitza, “Aus Saat wird Korn”
Hansa Künkela, “Bunt sind schon die Walder” od J.F. Reichardta koji je živio od 1752.
do 1814 godine s glazbom Fritza Jodea, “Lachkanon” Luigia Cherubinia zajedno s
melodijom Fritza Jodea, “Schneiderlied” iz 16. st. istog uglazbljenja, “Ade zur guten
Nacht” iz Saksonije, te “Nein, nein, nein, aber nein...” Više negativnog nego
pozitivnog političkog karaktera je pismo Hansa s istočnog bojišta gdje piše kući da
neka izdrže poljoprivredne radove. Broj završava pričom “Zimski vjetar ide na put”.
Zanimljivo je spomenuti da je 12. listopada 1942. u Osijeku u Kasinu u županijskoj
ulici otvorena velika hrvatsko-njemačka poljoprivredna smotra koju je otvorio
podžupan Slavko Rihtarić, a nastavio svojim govorom i ataše njemačkog poslanstva u
Zagrebu dr. Pasche. Na toj su izložbi bili izloženi eksponati izloženi u Zagrebu na
jesenjem Zagrebačkom zboru ali i neki novi koji su prikupljeni u okolici Osijeka.10
U četvrtom broju od studenog 1942. opet uvodnik S.K. da postoji samo jedan put:
“Deutsch denken, deutsch fühlen und deutsch handeln”, te je dana opomena kroz
stihove Willi Vespera “Alles darf untergehn! Deutschland, unser Mutter- Kinder- und
Vaterland, Deutschland muss bestehn!” Ove riječi baš i nisu vesela poruka i
odražavaju da su do Osijeka stigle žalosne vijesti o bitci kod Staljingrada gdje su
stradali mnogi Volksdeutscheri iz Slavonije. Radi toga je vjerojatno i objavljen članak
10
Hrvatski Radiša, Zagreb, 20, 1. XI. 1942., str.12.
320
VDG JAHRBUCH 2003
Helene Lang “Frauen und Friede” iz 1914. s konstatacijom da žene više vole mir. U
ovom broju savjetuje se kako da se izrade paketi za vojnike na bojištu.
Budući da je broj izašao u vrijeme Dana mrtvih u kontekst toga ulazi i kraći članak
o Hitlerovom ustanku u Münchenu kada je poginulo 16 Hitlerovca s pjesmom “Die
ewige Wache” od Wolfgang Junermanna, te kako je Hitler dobio odlikovanje u Prvom
svjetskom ratu. U ozračju smrti je članak o umiranju Anne Kohrs od G.L. u kojem se
opisuje mukotrpan život te žene, te novela “Mutter Streibel” da vrijeme briše sve
individualne sudbine.
Da bi se broju za Svi Svete 1942. ipak dalo ponešto veselja date su upute kako se
rade dječje cipele od starog filcanog šešira, upute o zaštiti od zime, te ponovno deset
pjesmica, većinom s notama. To su “O Deutschland hoch in Ehren” s tekstom L.
Bauera iz 1859 godine, “Der Himmel grau”, a za djecu “Junges Volk” od Baumanna,
“Das Lied des Wachters” od Hans Baumanna, “Alle stehen wir verbunden”, “In
dunkler Stunde”, “Die Frohlichkeit die Turen auf ”, “Es regnet”, “Die kleinen
Handwerker” (zidar, stolar, bojadisar, dimnjačar itd.), te igrokaz “Knecht Rupprecht
und Frau Holle.” Priča na kraju broja nosi naslov “Troje sretne djece”. Objavljena je i
fotografija njemačke djece iz Belišća kako se igraju s kolutima.
Broj pet je božićni broj i prema tome se je taj broj nastojao urediti veselije nego
prethodni. Međutim i ovdje uvodničarka S.K. spominje da je Božić svjetlo, ali da
četiri nedjelje prije toga čine advent vijenac, jer je jesen vrijeme mrtvih. I ponovno
neka tuga u rečenici “Alles bereitet sich in der Natur dann zum Sterben vor”, ali uz
isticanje da priroda samo tone u san kako bi
se na proljeće opet probudila. Na frontu i
na smrt podsjećaju izvještaji “Frontweihnacht” i “Stellungweihnachten” reportera
Horsta Kanitza.
Broj je pun nota, pjesama i pričica očito
sa svrhom da se primjene u živo od žena i
djece u Slavoniji. Igrokaz “Knecht
Ruprecht” uz stihove Theodora Storma,
zatim “Frau Holle” koja nosi poruke
germanske božice Freye, a onda stara
prekrasna pjesma s notama “Tal und Hugel
sind verschneit” koju je očito poznavao i naš
filozof i pjesnik Đuro Arnold pišući pjesmu
“Zimska noćca već se spušta...” Ova pjesma
započinje:
“Tal und Hügel sind verschneit,
Und die Nachte schweigen,
Das wir uns zu dieser Zeit,
Das wir uns zu dieser Zeit,
vor der Stille neigen." (str. 10)
321
Naslovna stranica božićnog broja
"Schulungsblaettera" iz 1942.
koja potiče maštu
VDG JAHRBUCH 2003
Dio posvećen omladinskoj grupi započinje pjesmom Gertrud Scholz-Kling
“Trotz Kampf, Krieg und Tod
bleibe uns Weichnachten,
das Fest der Liebe.
Aus der Kraft der Liebe
wachse uns das neue Leben". (str.31) s prekrasnim crtežom
obiteljskog para unutar božićnog vijenca sa svjećicom na vrhu. Očito se ovdje
urednica lista potpisala svojim punim imenom i prezimenom, a ovi stihovi odišu
nadom i vjerovanjem da će dobrota pobijediti.
Slijede stihovi i note: “Tut auf das Tor” (31) Hansa Baumana, “O Tannenbaum”
(40), “Shlaf, Kindchen, balde” (44) kao pjesma iz Južne Njemačke iz 1850 godine.
Božićno veselje nastoji se uljepšati uputama kako se rade božićni ukrasi, a Hilda Jaub
savjetuje kako da se načini što ljepši Božić, i tu su pod naslovom “Not macht
erfinderisch” doneseni recepti za kolače koji mogu dulje vremena trajati.(trajni keksi,
staronjemački kolač od meda i dr.) Recepti su pisani vrlo jasno i opširno tako da
priređivačice nisu smjele imati nikakvih problema kod priređivanja tih kolača.
4.
U 1943. godini je izašlo šest brojeva časopisa i to jednomjesečnici br. 6, 7, 8, 10,
11, 12, dvomjesečnik br. 9 i četveromjesečnik br. 13. Dakle ukupno 7 svezaka, što je za
ratne uvjete u 1943. godini, kada je već bilo
velikih poteškoća s papirom veliki uspjeh.
Iako je slika te godine u časopisu sve manje,
broj stranica se ipak količinski održava, ali
se nekako osjeća sve veći napor, sve veća
napetost u listu. Još uvijek se nastoji da
praktičnost u listu bude jače zastupana od
politike, ali očito da je i pritisak
nacional-socijalista jačao, jer njemački
seljaci po slavonskim selima sve su
ugroženiji, pa i miran život uzmiče pred
ratom.
Karikatura krumpira koji poučava djecu
što znaju o krumpiru iz
"Schulungsblaettera" u 1943. godini
U broju šest od siječnja 1943. S.K. piše
da vojnik mora znati da mu je obitelj
sigurna i da ne stoji sama sa svojim brigama
i da se žene moraju međusobno povezati,
pomagati, savjetovati i tješeći ruke si
pružati. Međutim odmah u nastavku S.K.,
vjerojatno Gertrud Scholz-Kling, piše da je
ruska zima duga i hladna i da treba marljivo
plesti stvari od vune a i cipele od slame te da
je već mnogo takovih cipela izrađeno. Kaže
da se u prošloj godini stalno plelo, slalo
322
VDG JAHRBUCH 2003
pakete i izrađivalo papuče od slame te da su zapravo žene činile što su mogle za svoje
najmilije na frontovima.
Odmah poslije toga otisnuta je prekrasna novogodišnja pjesma “Zwölf Schlage” o
zvonima u novogodišnjoj noći od W. Federaua koja počinje stihovima:
“Ein Jahr - nicht jedem ist es gleich.
Dem war es arm - dem andern reich.
dem einen kurz, dem andern lang. “
a završava:
“Ein Jahr sinkt hin - ein Jahr erwacht.
Wir treiben fort in wilder Fahrt,
doch jeder Tag ist ... Gegenwart!" (3), upozoravajući na važnost
svakog dana koji se živi i proživi.
Odmah nakon ovog produhovljenog dijela objavljen je članak “Der 30. Jänner
1933" od Alfreda Ingemara Berndta o imenovanju Hitlera za kancelara Reicha, (7-9)
i jedan članak o Hermannu Göringu,(14-17) političkim vođama Reicha. Te političke
tekstove odmah neutralizira biografija istraživača Afrike ”Dr. Karl Petersa" iz zadnje
četvrti 19. stoljeća, te praktični savjeti, recepti, podsjećanje što treba raditi u vrtu i
slično.
Od ovog broja postoji dio koji daje savjete za rad u grupi mladih, osobito upute za
gimnastičke igre (32). Zanimljiv je članak “Meine Kinder” potpisan sa K.L.
I u tom je broju objavljeno nekoliko pjesama. To su “Wenn alle untreu werden...”
Maxa v. Schenkendorfa iz 18. st., zatim “Winterwende” Hansa Scheua, “Ade zur
guten Nacht”. Za rad u dječjoj grupi donosi se melodija za “Wintervergnügen”, te
tekst za dječji igrokaz Kasperl. Od fotografija je zanimljiva dječja grupa iz Uljanika.
Broj sedam za veljaču 1943. nije više tako pun pjesmica i čini se da je urednica
kritizirana zbog zabavnosti božićnog broja. Na 14 stranica se piše o čistoći rase, te su
doneseni izvadci iz govora političara o toj temi puni izraza o nepobjedivosti i
superiornosti njemačke rase. No ipak od strane 15 pa do stranice 46 kao da se
čitaoci žele obeštetiti za ono ideološko maltretiranje na početku broja. Poslije
brojnih praktičnih savjeta u domaćinstvu daju se recepti za jela od krumpira, a
zatim se opisuje upotreba mirodije (pfeferminz, thymian, majoran, kumin,
estragon, basilik i dr.).
Zabavni muzički dio započinje pjesmom “Die Morgenfrühe ist unsere Zeit” na
riječi Hansa Baumanna, gdje očitavamo da ujutro imamo “Ein frölich Herz, ein fester
Sinn, das ist der rechte Anbeginn”.(27) Zatim su tiskane pjesme za malu djecu “Dreh
dich, dreh dich, Radchen”,(30) “Sonne, Sonnenscheine..”,(39) “Die goldene Brücke”
(41) kao stara tirinška pjesmica, a objavljena je i Grimmova priča
“Schwesterchen”.(43-46)
Osmi broj za ožujak započinje opisom svečanosti u spomen junacima što je
zapravo memento tragičnog završetka Staljingradske bitke. Kako bi se podignuo
moral objavljen je tekst “Ewiges Deutschland” (11-12) Huge Scholza. U toj funkciji je
323
VDG JAHRBUCH 2003
i “Geschichte eines Baumes, der sich verzweigte” s uputom da ljudski rod treba učiti iz
prirode. Zanimljiv je članak o dijalektima seljačkog govora i obiteljskim imenima
(8-10).
Dio posvećen zemlji, s tendencijom da se podsjeti na mjesec sadnje, započinje
pjesmom s notama “Der Winter ist vergangen”, da bi se odmah govorilo o plodoredu
u vrtu, o mnogostrukoj upotrebi kvasca, o povrću itd. Kao i prethodne godine u to
vrijeme oranje je udarna tema, pa je donesena fotografija seljanke koja ore s konjima
(str. 22), pjesme “Von allen blauen Hügel,(21) ”Der Pfluger" (28), “Erde schafft das
Neue” (28), “Wenn der Fruhling kommt”(37) te novela Hansa Francka “Bankier und
Bauer” (24-28).
Ima i nekoliko savjeta za igre u dječjoj grupi, pjesmica s notama “Der lustige
Springer” (40), i “Ich bin das Zwerglein Wupp-di-wupp”(43), a date su i upute za
izradu frule. Zanimljiva je rugalica Wurzelmannu koji nije htio gimnasticirati (42), a
broj završava pričom o morskim vilama.
Deveti broj je dvobroj za travanj i svibanj. Početak broja donosi izvode iz
Hitlerovog govora za 1. maj 1933. s isticanjem Hitlerove izreke da rad nije slobodan
ako je oslobođen radnik, već da će radnik biti slobodan kada će rad biti slobodan, što
je dakako besmisleno. Odmah iza toga slijedi pjesmica s notama “Wir fragen nicht
nach Rang und Stand”(4). Za rad u omladinskoj grupi povodom Prvog maja donesen
je čitav program, zajedno s pjesmom “Deutsche Arbeit”(26) Horst-Wessela i “Wenn
die Hammer schweigen”(26).
Nakon ovog dijela koji je očito imao za svrhu ohrabriti radnike koji rade više
gladni nego siti, dosta je velik blok posvećen majčinom danu (Muttertagu) s pjesmom
Hansa Baumanna, te tekstom o majčinstvu (6) i novelom o ratnoj majci i pričom
“Eine Mutter”(30), te opisom važnosti zaruka i vjenčanja od Karla Hierlia. U ovu
skupinu spada i pjesma Else Alschner iz Orschowe “Mutter”,(28) te Liselotte Henckel
“Das Lebens ewige Wiederkehr”(28-31).
Kako ženski rad na polju i u kući postaje sve važniji opet se naglašava važnost
seljakinjinog rada u ratu, te se potiču žene na zemlji da izdrže, a blok o vrtlarstvu pun
je praktičnih savjeta. Vrlo su zgodne upute o domaćim čajevima i kada ih treba
sakupiti, kako ih treba sušiti, te je objavljena čak i tabela kako bi se upute
olakšale.(15-18)
Rad u omladinskoj grupi započinje opisom kako se slavi “Morgenfeier” a
objavljen je i program uz “Sommerfest” s tri pjesme i uputama za natjecateljske igre.
Broj završava pričom o ocu koji je imao tri sina i najmlađi je bio glupan ali je imao
dobro srce.
Broj deset za lipanj 1943. opet je jednobroj i posvećen je djeci. Dijete se naziva
“Das Hauses Sonnenschein” s time da se daju upute za brigu oko dojenčadi, tablica
težine, kako treba urediti dječju sobu, prirediti jela, kada je dijete bolesno itd. Ovaj
tekst je svakako izvrsno došao mnogoj mladoj njemačkoj majci i Slavoniji. Upute
domaćicama vezane su uz ukuhavanje voća i povrća, rad u vrtu i dr.
324
VDG JAHRBUCH 2003
Jedan članak posvećen je Duhovima a tu nalazimo uzrečicu “Nur der ist seiner
Ahnen wert, der ihre Sitten und Brauche in Treue ehrt”. Zanimljiv je članak dr.
Herthe Öhling “Sonnenwende” o važnosti svijetla i tame u germanskoj mitologiji
(35).
Za rad u dječjoj grupi objavljeno je više pjesmica a s notama je objavljena pjesma
“Grüsse” W. Müller-a (40), više narodnih izreka, te priča o našem kruhu (41). Broj
završava Grimmovom pričom “Gušćarica na bunaru” (44-50).
Jedanaesti broj za srpanj 1943. posvećen je budućnosti naroda. Nakon duljeg
vremena ponovno nalazimo uvodnik S.K. s traženjem da se vodi borba protiv
boljševizma. Autorica piše: “Denken wie da nur an die Zerstörungen in unserem
eigenen Lande hier, denen auch viele deutsche Familien zum Opfer fielen”. Ovaj broj
je objavljen u vremenu kada je Altgayer na istočnom frontu u sastavu SS konjičke
divizije “Florijan Geyer”. Autorica upozorava da se treba riješiti sitnih nesuglasica i
raditi povezano radi budućnosti i održanja naroda.
Felicitas Weber je uputila u ovom broju direktan poziv voditeljicama ženskih
odsjeka tražeći od njih maksimalno zalaganje. Poziva na povezivanje žena grada i sela
u radu i učenju. No težište je članka ipak stavljeno na žene sa sela, jer selo je nosilac
nasljeđa, izvorište naroda i “kičma Wermachta” (26).
Članak Heinza Manthea “Wie heist der wahre Weltfeind No 1.”(3-6) pisan je
protiv Židova očito od nekog tko je imao nečistu savjest zbog progona Židova u
Hrvatskoj, pa se na taj način nastoji opravdati, što je dakako vrlo prozirno.
Dvanaesti broj objavljen je za mjesece kolovoz i rujan. Kao i prijašnji broj
nacional-socijalistički i ratni karakter časopisa se pojačava. Piše se o ženama u službi
rata, a navode se i primjeri iz povijesti kada su njemačke žene stajale uz muževe,
doprinoseći pobjedi ili dijeleći s njima poraz.(Luiza Pruska kao princeza od
Meklenburga 1800., Johanna Stegen 1813. godine, Fernanda v. Schmettau iz 1813.,
te primjer jedne majke iz naroda iz 1870. godine i pismo jedne majke iz 1917. koja je
izgubila sinove). Drugim riječima poziva se na žrtvovanje. U članku “Dir, deutsche
Frau, zum Geleit”(12-14) govori se o mnogostrukoj ulozi žena, tj. raščlanjuju se
zadaće žena u raznim sferama života, a objavljen je i jedan članak o odnosu među
ženama s nacionalsocijalističkog gledišta (19-21). Ovaj blok završava pismom
švedsko-njemačke pjesnikinje Clare Nordstrom njemačkim ženama (23). Na
stranicama časopisa sve se više osjeća strah koji se ne može prikriti niti dosta
neratnim temama na slijedećim stranicama. Poziva se na koncentraciju svih snaga pa
to potenciraju i pjesme “Dem Führer”(15) od Walthera Hensela, “Alles für
Deutschland”(16-18) te “Hundertausend Herzen schlagen”(19) od Adolfa Seiferta
koji potiče zajedničku obradu napuštenih polja iz čega se može zaključiti je ogorčena
borba za žetvu koju su sprečavali partizani ušla u život njemačkih seljaka u Slavoniji.
Blok bez politike započinje uputama kako da se prirede “svečanosti jutra” od
Getrud Scholtz-Klink. Ovdje je objavljeno nekoliko prekrasnih starih pjesama koje su
se pjevale tom prilikom, te mislim da ih je zgodno nabroji: “Sommer, du herzliche
Zeit”(25-30) iz 1545.,"Im Wald ist schon der heller Tag", “Morgen, du hast ein grosses
325
VDG JAHRBUCH 2003
Tor”, pjesme posvećene zrnu (30), “Die Nachtigale”(32) iz 1598. s time da taj tekst
završava napomenom da u malim stvarima treba tražiti radost i to u prirodi. U
uređivanju ovog bloka ponovno se potvrđuje S.K. kao dobar poznavalac njemačke
poezije i naglašavanja da se ti stari tekstovi reproduciraju i u teškim vremenima rata.
Vrijeme žetvenih svečanosti naglašava se ponovno pjesmom “Der Erntekranz” iz
1800. Fritza Jodea.
U praktičnim uputama za domaćice govori se o radovima u vrtu i voćnjaku u
kolovozu i rujnu, o špricanju zaraženog voća, o salatama , a svakako je zanimljivo da
se donosi sedam recepata za korištenje kukuruznog brašna u ljudskoj ishrani.(53-54)
U odjeljku za rad u dječjoj grupi opet ima vrlo zgodnih podsjetnika kako da se
djeca zabave i pouče. Stihovi
“Froh zu sein bedarf es wenig,
Und wer froh ist, der ist König"(55)
nije ni danas za odbaciti i mislim da bismo laganije živjeli da to možemo uvijek
primijeniti. Objavljuje se pjesma s notama “Der neckende Kuckuck”(59) od Ernsta
Schmir-a iz polovice 19. stoljeća, “Die lustigen Musikanten”(62), te kako se rade
dječje igračke iz oraha. Na kraju broja donesene su dvije priče: “Das
Rotkäppchen”(68-70) i “Der gelernte Jäger”(70-74), obje Grimmove, a ova
posljednja je objavljena već ranije.
Kao trinaesti broj objavljen je primjerak koji nosi na sebi oznaku da je
četveromjesečnik, tj. važio je za četiri mjeseca i to studeni i prosinac 1943. i veljaču
1944. Očito je, da je jesen 1943. kada je kapitulirala Italija i kada su partizani u
studenom osvojili Koprivnicu bila loša za tiskarstvo, jer je na koprivničkoj željezničkoj
postaji palo u ruke partizana nekoliko vagona papira upućenog u Osijek, te se to
osjetilo u tiskarstvu čitavog kraja. Mislim stoga da je broj jako kasnio iako to na
samom listu nije nigdje naznačeno. Kako bi se čitaoci obeštetili za dugo neizlaženje
ovaj broj ima 77 stranica, te je veći od ijednog ranijeg broja. Poteškoće oko nabave
papira spominje i S.K. tražeći da se izdrži i da svaki na svojem području mora raditi
svom snagom.
Obilježavanje svečanih dana vrlo je prisutno u ovom broju. Spominje se
“Heldentag” koji je trebalo proslaviti 9. studenog s “Heldengedenkfeier” a koji je
najavljen pod motom:
“Besitz stirbt
Sippen sterben,
Du selbst stirbst wie sie,
Eins weiß ich,
das ewig lebt
Der Toten Tatenruhm."(2).
Ustvari odraz očajne situacije kada se svakodnevno umire i gine za interese Trećeg
Reicha i na frontama ali i u Slavoniji.
326
VDG JAHRBUCH 2003
Nadovezujući se na ovo obilježavanje odmah je doneseno nekoliko Grimmovih
bajki (“Frau Holle”, “Das Totenhemdchen”, “Die drei Spinnerinnen”) koje je svaki
Nijemac poznavao i rado pričao svojoj djeci.
No onda je opet prevladala njemačka praktičnost. Čitav blok od str. 21 do 37 je
posvećen odgoju djece. Odgovara se na pitanja “Sind Kinder Besitz?” i odmah
odgovara “Das Kind ist kein Besitz, es ist Aufgabe, ein vom Gott gelihenes Gut, fur
das wir die Verantwortung tragen”. Daju se savjeti kako se ponašati s djecom koja
imaju izvjesne probleme, ali i kakav treba biti odnos između majki i kćeri te kako
djecu ponukati da pomažu roditeljima. Ovaj vrlo kvalitetan tekst je donesen prema
djelima V.M.L. Fischera, ali je očito pojednostavljen i prilagođen potrebama tako
malog časopisa kakav je bio “Schulungsblätter”. Dr. Gerhard Budde je objavio članak
“Dichtung und Wahrheit im Leben des Kindes” koji objašnjava kako da razumijemo
kada dijete govori istinu ili mašta. Iz djela Kerstena “Die Praxis der
Erziehungsberatung” opisano je da li i kada treba dijete kažnjavati. Zanimljiv je
članak S.K. “O ophođenju s kućnim pomoćnicama”. Nakon toga je objavljena i
pjesma “Die treue Magd” Richarda Billingera. Mislim, da je i ovaj broj zbog ovakvog
sadržaja bio vrlo tražen, jer takove literature na hrvatskim prostorima uopće nije bilo
ili je bila teško dostupna.
U prosincu je trebalo proslaviti Božić, pa se donose upute kako se rade igračke, a
za domaćice je objavljeno i nekoliko recepata za pripremu marcipana i krokanta (str.
49). Domaćinski blok je vezan uz upute za štrikanje (46-48), a nekoliko stranica je
posvećeno krumpiru i koja se sve jela mogu od krumpira raditi.
Dječje stranice uzmiču pred političkima i praktičnima. Ipak još uvijek se piše o
dječjim grupnim igrama (59), no kod pjesmica se često poziva na tekstove i note koje
su objavljene 1942. godine. Novi je tekst “Kasperle Lied” s notama koji se mogao
izvesti u dječjem glumištu. Kao priča je objavljena “Tischlein deck dich”, a ima i
nekoliko poslovica.
5.
U 1944. godini izašla su svega dva broja, odnosno ako računamo i br. 13, koji je
obuhvatio siječanj i veljaču 1944. godine - tri. Numeracija sada ponovno počinje od
jedan, a to je i znak da je došlo do promjene osoba u uredništvu.
Broj jedan za ožujak, travanj, svibanj i lipanj 1944. nosi na naslovnici fotografiju
kipova germanskog srednjovjekovnog para s time da je muž ratnik a žena kućanica, a
u stilu Hitlerove čiste umjetnosti.
Broj ima više od stotinu stranica, a započinje pjesmom Mathiasa Claudiusa
“Märtz” (2).
Udarna tema broja je njemačko seljaštvo, pa je članak Wilhelma Lenemana “3000
Jahre deutscher Bauerthum” povijesni rad. U tom radu je izraženo zanimljivo
mišljenje da bi već u 14. st. došlo u Njemačkoj do revolucije da nije postojala
mogućnost istočne kolonizacije. Rad je dobra studija o povijesti seljaštva u Njemačkoj
s odavanjem najvišeg poštovanja seljaštvu i završava citatom Hitlera “Dass ein Volk
327
VDG JAHRBUCH 2003
ohne Städter bestehen konnte, zeigt uns die Geschichte,” ali da ne može bez seljaštva
i to se zna. Radi vezanosti njemačke povijesti s poviješću seljaštva opisuju se pravila o
nasljeđivanju zemlje u Njemačkoj, koja je uvijek mlađe sinove izbacila s posjeda,
osudivši ih da budu ratnici ili nešto drugo, što je i bio uzrok gladi za zemljom na
istoku Europe i poticatelj križarskih ali i ratova s Poljskom i Rusijom. Čitav taj blok
završava pjesmama o zemlji.
“Heldentag” 13. ožujka obilježen je člankom Hansa Zoberleina “Treue um Treue”
uz isticanje da je u vjernosti snaga usprkos gladi i izdaje.(9-10) Iz članka očito izbija
očaj.
“Morgenfeier” kao i prije veliča jutarnji rad, te je tu objavljen i članak Petera
Roseggera “Kad sam došao za plug”(15), a slijede pjesme “Orač”, “Molba za
blagoslov zemlje” i “Gib Frieden unserm Volk und Land.”
Naglašeno je i dolaženje Uskrsa (str. 18-20) s nekoliko praktičnih savjeta za
održavanje ovog najvećeg kršćanskog blagdana.
Hitlerov rođendan 20. IV. obilježen je tekstom Rudolfa Plopscha i Johannea Linka
i ti su tekstovi oda Hitleru i degutantna glorifikacija njegove ličnosti.(20-29)
Povijesni blok obilježava članak “Von unseren Vorfahren” s navodima što je o
Germanima pisano u povijesti. Tu je objavljena i poduga pjesma “Deutschland,
heiliges Wort”(32-33) od Eberharda Wolfganga Möllera.
“Muttertag” koji je padao druge nedjelje u svibnju obilježen je člankom A. von
Averswald o karakteristikama njemačke žene među kojima je naglašena
gostoljubivost i rodnost (str. 34-39), a posebni članak govori o kućnoj radinosti žena.
Objavljeno je i nekoliko pjesama, te članak “Majka u ratu”(50) usporedbom gubitka
sinova u Prvom i Drugom svjetskom ratu.
Prvi Maj kao dan nacionalnog rada označen je kao dan prijateljstva i svečanost
obnovljenja prirode, a noseći članak nosi naziv “Arbeit ist Kampf - Arbeit ist Leben”.
Nakon ovih tekstova u kojima ima mnogo nacional-socijalističke ideologije, ali i
dijelova koji to nisu, i koji spadaju u srž kulture zapada, pedesetak stranica ili pola
broja posvećeno je domaćinstvu i djeci. Dobri recepti za uskrsni stol, te kako se
priređuje kompot rabarbara su i danas upotrebljivi i zanimljivi. Opisani su uzroci
kvarenja namirnica i dati savjeti kako ih spriječiti.
Po prvi put se u časopisu javlja posebna odjeljak “Volkswirtschaft - Hauswirtschaft”
koji je po mišljenju autorice jedan od važnijih odjela organizacije njemačkih žena.
Očito se tek sada shvatilo da teška vremena uvjetuju koncentraciju preostalih snaga,
te je na kraju broja dat program što se u vremenu koje obuhvaća časopis treba
obilježavati, a broj je donosio i izvjesne tekstove koji su se mogli koristiti. Autorica
piše da treba našim ženama stajati na pomoći savjetom i objašnjenjima, ali isto tako
da joj treba pomoći da ne padne u tugu. Autorica piše: “Kao Nijemci nikada ne
trebamo pokazati, da nam ovo ili ono manjka, jer je za nas posve razumljivo da teret
rata snosi ne samo Fronta već i pozadina, jer u ovom ratu se radi o biti i nebiti”(63).
Ističe se, da iz domaćinstva izrasta narodno gospodarstvo. Zdrave obitelji su srž
328
VDG JAHRBUCH 2003
naroda. Jedno dobro vođenje domaćinstva pomaže čitavom narodu. Radi toga treba
žene obrazovati da gospodarski misle. Borba za život zahtijeva posvemašnje
zalaganje. Odjel Narodno gospodarstvo - domaćinstvo obuhvaća pet područja: 1.
Prehranu; 2. Obrazovanje: 3. Odijevanje: 4, Stanovanje; 5. Naseljavanje. Smatra, da
treba održavati tečajeve i radionice, jer žene sada drže u svojim rukama 80%
nacionalnog dohotka. Ništa se ne smije baciti, ništa se ne smije pokvariti, sa
sirovinama i hranom treba pažljivo raditi. Žena treba ojačati, ali i snositi punu
odgovornost za sve što čini. U spomenutom prilogu na kraju broja ima i zanimljivih
navoda. Tako pored plana sastajanja i sadržaja tih sastanaka daje se savjet kako da se
bori protiv moljaca a pod naslovom “Kampf den Motten...”.
Da su vremena vrlo teška pokazuje i članak “Seoska obitelj i seosko imanje” gdje se
naglašava nužna ovisnost jednog člana seoske obitelji o drugom.(64-66)
Odjeljak o dječjoj grupi uređuje sada Hans Schemm i tu se donose materijali koji
se onda mogu po vodiljama razrađivati na dječjim sastancima, a po planu koji je
također pridodan na kraju broja. Schemm navodi da odgoj mora posjedovati tri
vrline.(67-68) Prva je mudrost, ne u smislu znanja već u smislu života s time da dijete
mora shvatiti što se oko njega zbiva i treba znati odlučivati. Druga je vrlina dobrota,
dakako opet ne u smislu smiješnog, glupog sentimentaliteta već u prijateljstvu i
suosjećanju za nevolje, ali i za zadovoljstva. Treća osobina je dobro raspoloženje i
jadan je onaj odgojitelj koji se ne zna nasmijati. Plan za rad u dječjim grupama je
relativno bogat s obzirom na vrijeme, a objavljuju se upute za igru, tekst “Kasperl
beim Osterhasen” za rad u malom dječjem kazalištu, pjesma “Hier ist grün...” za
Somerfest, te gimnastičke vježbe, igranje loptom i drugo. Iako ne spada u taj blok
ovdje se nalazi i tekst o skupljanju ljekovitog bilja, (93-97) što je zapravo nastavak iz
prošlih brojeva gdje se govorilo o skupljanju čajeva i mirodija, a zašto se taj članak tu
nalazi vidi se iz plana u kojem je prvi i četvrti tjedan u lipnju određen za sakupljanje
ljekovitog bilja kao najbolje vrijeme za obavljanje tih poslova.
I konačno drugi broj iz 1944. za mjesece srpanj do rujna. Ovaj broj ima 140
stranica i to je prava knjiga, a po sadržaju povijest. Na naslovnoj stranici prikazana je
karta njemačkog carstva oko 500 godine poslije Krista. Broj započinje izrekom da iz
“povijesti treba učiti” i osim prvog teksta Alfreda Rosenberga “Kraft und Kampf ” (str.
3-4), od str. 5 do 122. je odštampana povijest Njemačke s brojnim kartama i slikama.
Ta povijest završava u tadašnjem stilu velikogermanske tradicije s prikazom
njemačkih mitova, odavanje časti seljačkom staležu, njemačkom odgoju i marljivom
građanstvu. Na kraju su navedene i knjige koje treba čitati podijeljene u romane i
literaturu povijesnog sadržaja, ali dakako uvijek u okviru njemačke povijesti s
posebnim osvrtom na koloniziranje na istoku Europe i drugdje. Broju je pridodan
plan rada na radnim sastancima tj. koje povijesne jedinice treba obrađivati. Čini se,
kao da se znalo da je to zadnji broj i zato se htjelo svaku njemačku ženu upoznati s
njemačkom kolonizacijom na istoku, promatrano u kontekstu povijesti s posebnim
obzirom na križarske ratove, velike kuće njemačkih kneževa i vladara.
329
VDG JAHRBUCH 2003
Za rad dječje grupe ponovno se donose pjesme, poslovice i upute Hansa Schema,
te junačka saga “Wieland”, a onda je dan radni kalendar po kojem bi se ti tekstovi
trebali obrađivati.
Kada se pogleda ovaj zadnji broj očito je da više nije bilo snage da se on uredi na
način kako je to uređivala S.K., pa je povijest Njemačke nadomjestila sve druge
tekstove. Dakako malo je komu u tom vremenu već bilo do povijesti, jer je stvarnost
svakim danom bila za Podunavske Nijemce sve gora i teška opasnost se je nadvila nad
njima sa više strana. Izmjena sadržaja pokazuje i da S.K., najvjerojatnije Gertrud
Scholz-Kling, više ne boravi u Osijeku, niti uređuje “Schulungsblätter”. Vrijedne
pjesme njemačke kulturne baštine sada je zamijenila ratna povijest Wagnerijanskim
temama isprepletena s poviješću križarskih ratova s naglašavanjem “Männer machen
die Geschichte”(48), spominjući velike ličnosti njemačke povijesti poimence od Karla
pa do Barbarose i drugih kraljevskih kuća. Pisac je ipak imao toliko moralne etike da
u ovo vrijeme ipak nije napisao da Hitler kreira njemačku povijest. Naime, bilo je to
vrijeme teškog stradanja Nijemaca i u matičnoj zemlji a u Slavoniji već su se mnogi
počeli spremati na egzodus, jer neprijatelja je bilo mnogo, a obruč oko Podunavskih
Nijemaca se je sve više stezao jer otvoren je Srijemski front i svakim danom čule su se
granate, a odlazak ptica na jug kao da je naviještao opću seobu. Pobjeda je Trećem
Reichu uzmicala a poraz se je bližio u najtežem obliku koji je do tada njemačka
povijest ikada zabilježila.
6.
Možemo zaključiti da je usprkos Altgayerovog usmjeravanja ipak u Osijeku
preživjela tradicija Volksbunda für das Deutschtum im Ausland (Narodnog saveza za
Nijemstvo u inozemstvu) koja je osnovana još 1881. kao nezavisna i nevladina
organizacija. Ona je pokušala i nakon dolaska nacionalsocijalista ostati formalno
nepolitička, pa je usprkos podređenosti Volksdeutsche Mittelstelleu od 1939. ipak u
tragovima njeno djelovanje izraženo u osječkom listu “Schulungsblätter” od 1942. do
1944. godine. Časopis nikada nije bio izrazito nacional-socijalistički već su teme
normalnog života s jakim osloncem na kulturu njemačkog naroda u njemu zauzimale
dominantno mjesto. To se osobito zapaža u vrijeme kada list uređuje S.K., vjerojatno
Gertrud Scholz-Kling, za razliku kada list uređuje Hans Schemm u 1944. kada dolazi
do ojačanja nacional-socijalističkih tema. Možda je upravo anonimnost pisaca
članaka u “Schulungsblätteru” omogućavala u velikoj mjeri nepolitički sadržaj i
domaćinski pristup. Svakako zanimljivo. U svakom slučaju, Altgayer nije obratio
pažnju na ovaj list, koji očito nije bio čisto “hitlerovski” kakav je bio sav tisak onog
vremena. Časopis su uređivale žene kojima su domaćinstvo i obitelj bili svetinja, pa
odatle toliko korisnih savjeta, i vjerujem da su njemačke domaćice, a ne samo one,
bile sretne ako im je ovaj časopis u teškim ratnim vremenima dopao u ruke. U njemu
su našle korisnih savjeta za svoju obitelj i domaćinstvo a donekle i utjehu za dušu.
330
VDG JAHRBUCH 2003
Die osijeker Zeitung „Schulungsblätter“ oder Ratschläge
an die slawonischen deutschen Frauen wie sich um sich selbst,
die Kinder und Jugendliche (von 1942-1944) zu sorgen
Diese Zeitung ist eine der interessantesten Zeitungen, die während der Kriegszeit
in Kroatien herauskam. Sie ist der Beweis der Widerstandsfähigkeit, Standhaftigkeit,
aber auch der Rationalität der deutschen Bevölkerung, die bis 1945 in Slawonien
lebte. Im ersten Jahr wurde sie in Zagreb veröffentlicht, aber man fand keine
Exemplare davon. Im nächsten Jahr siedelte sie zusammen mit der Zentrale für die
Deutschen nach Osijek um. Die Zeitung wurde von der Deutschen Volksgruppe im
Unabhängigen Staat Kroatiens, und zwar der Untergruppen die Deutsche
Frauenschaft und der Allgemeinen Frauengemeinschaft, oder in anderen Worten,
der Volksgruppe und des Kulturbundes, veröffentlicht. Im Jahre 1942 wurden fünf
Ausgaben, im Jahre 1943 sechs und im Jahre 1944 zwei, veröffentlicht.
In den Jahren 1942 und 1943 wurde die Zeitung wahrscheinlich von Gertrud
Scholz-Kling redigiert; sie war auch Autorin des Leitartikels, mehrerer Gedichte und
Artikel, die wahrscheinlich einen Ton dieser Zeitung gaben, in der praktische,
deutsche Themen und Traditionen, die an den Nationalsozialismus gebunden sind,
überwiegen. Erst als sich im Jahre 1944 die Redaktion änderte, änderte sich auch der
Zeitungscharakter; trotzdem blieben diejenigen Themen, die die deutschen Frauen
in Slawonien interessierten und die ihnen halfen, diese schwierige und destruktive
Zeiten zu überleben.
Die Zeitung ist sehr interessant wegen der Verschiedenheiten und Reichtümer der
Themen, besonders, wenn man die Kriegsbedingungen in Betracht nimmt, in denen
sie veröffentlicht wurde. Dies ist eine richtige Perle für die Untersuchung des
ökonomischen, kulturellen, sportlichen und anderen Lebens der Deutschen in
Slawonien in der letzten Phase vor ihrem Exodus.
331
VDG JAHRBUCH 2003
Nives RITTIG-BELJAK
Etnički humor o Nijemcima u Hrvatskoj
Ovaj vrlo širok naslov zapravo je zamisao koju ostvarujem u okviru projekta
Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj, a ono o čemu bih voljela govoriti ovom prilikom je
tek uvod u STRATEGIJU TOG ISTRAŽIVANJA.
I ETNIČKI i HUMOR su dva široka i zahtjevna pojma tako da i sama
terminološka odrednica sugerira slobodnu interpretaciju ove složenice, a uvrstimo li
ovo istraživanje u folklor, nećemo pristup nimalo pojednostavniti. Isto kao i folklor i
etnos (etnički) označava ideju nepostojanog, promjenjivog sadržaja. Tek u naše
vrijeme taj pojam dobiva na značenju, no, ponovit ću to još jednom, toliko je sadržaja
pokriveno tim terminom, da je savršeno teško doći do jednostavne identifikacije.
Po svemu proizlazi da su etnolozi mišljenja kako je krajnji smisao podjele na
etničke grupe
u razmatranju različitosti. (Ljuboja 2001:11) Naglašavanje
različitosti (jezičke, teritorijalne, porijeklovne ) upravo je ono što dovodi do osobnog
identiteta zajednice i odnosa prvenstveno prema susjedima, a zatim i prema svim
drugim zajednicama. Dalje razmatranje ovog problema dovelo bi nas do Frederica
Bartha koji je uočio ono što su svi već znali no nisu izgovorili ni naglasili: različitost ne
treba tražiti u osobinama već u etničkim granicama. (usp. Barth 1970). A u našim
primjerima itekako će se vidjeti pomičnost tih granica.
Pri koncipiranju studije poslužila sam se tiskovnom građom iz humoristično satiričkog časopisa Koprive, koji izlazi u Zagrebu od 1906. – 1940. Izlazi kao tjednik,
polumjesečnik i mjesečnik. Od 1941. izlaze Nove hrvatske Koprive. Više puta ovaj
satirički list mijenjao je podnaslov, a ja sam se u navedenom pilot – istraživanju
zaustavila na brojevima koji se bave problemima Habsburške Monarhije s pozicija
Zagreba i Hrvatske i to do početka Prvog svjetskog rata. Koprive su list velikog
formata, pa je lako zamisliti kako ga građani čitaju s bambusovih okvira u nekoj od
tzv. “bečkih” kavana ispijajući šalicu melangea. Bio je to likovno raskošno opremljen
list, a ilustracije potpisuju cijenjeni umjetnici kao što su Becić i Vanka.
Koprive su izrasle iz ranijih satiričkih tiskovina poput Vragoljana (izlazio u Bakru),
Zvekana u Zagrebu, Brice, Biča, Triesa, Trna, Čauša, Ćuka, Satira, a davne 1862. u
Varaždinu se pojavio Podravski jež, preteča mnogo poznatijeg zagrebačkog Ježa koji
počinje izlaziti 1906., dvije godine prije Duje balavca u Splitu. Nedavno je Nacionalna
i sveučilišna knjižnica iz Zagreba otkupila humoristične listove hrvatskih iseljenika:
Osu iz New Yorka, izašla 1902. te Vukodlaka iz Chicaga iz 1915. I te brojeve trebat će
prelistati.
Drugu grupu građe pronalazila sam u najnovijim zbirkama viceva objavljivanih
od 1990. (Voje Šiljka i Stjepana Babića na stranicama interneta i u zagrebačkoj
333
VDG JAHRBUCH 2003
usmenoj predaji). Ovaj inicijalni korpus građe vjerojatno nije dovoljan da bi se
pohvatali svi parametri likova, no odnekud valja započeti.
Namjeravam se dakle baviti vicem i šalom kao povijesnim iskustvom i pamćenjem
naroda, a taj žanr u multietničkoj i bilingvalnoj sredini kakva je bila Hrvatska nije
zanemariv. Često stvara dojam sukoba - od sasvim benignog do oštrog oblika.
Otkrivajući pomalo tu specifičnu međuetničku komunikaciju , sama me građa uputila
da među sudionike, likove i tvorce šaljivih situacija uvrstim: Staroaustrijance,
Austrijance, Hrvate, Srbe, Bosance, Švabe i Nijemce (napose u novijim vicevima), ali i
sam njemački jezik.
Humor je širok pojam kojeg u prvom redu ističem kao estetsku kategoriju, vid
relacije, modalitet, vrstu intelektualnog prosuđivanja koje nadkriljuje emocije.
Socijalno-antropološki pogled na humor ide ruku pod ruku s teorijsko
književnim, onim o malim oblicima. Milivoj Solar drži kako vicevi stoje na razmeđi
različitih područja. Prati ga višestruk teoretski interes: Solar se tragom misli da i
najjednostavniji vic posjeduje vrlo složenu strukturu zalaže za dvostruku analizu djela
ovog žanra: “ako je uspjeli vic u najmanju ruku neki oblik jezičnog stvaralaštva ,onda
njegova analiza mora biti kao prilog razumijevanju načina na koji se ostvaruje jedna
toliko specifična književna vrsta, tako i prilog razumijevanja specifičnosti jedne
tvorevine kojoj smo, učinivši je predmetom interpretacije, priznali određeni
individualitet" ( Solar 1974 : 217).
Poći ću kronološkim redom u kom se šala, cjenjeniji književni oblik, izmjenjuje s
vicem, manje cijenjenim oblikom. Na početku jedan negativan nalaz.
U antologiji šaljivih narodnih pripovjedaka Stjepka Težaka koje je izdala Školska
knjiga kao udžbenik u nastavi hrvatskog jezika za 5. razred, a koja se od 1963.
doštampava desetak puta, nema ni jedna šala o Nijemcima, Švabama. Prepuna je
likovima Cigana, Muji, Eri, Bosancima, prolaznicima i žiteljima hrvatskog prostora.
Vjerojatno autor nije našao dovoljno zanimljive građe, a ako je i naišao na nju, trebalo
ju je pojasniti đacima i reći tko su Švabe u Hrvatskoj, tko su Folksdojčeri, što te 1963.i
ne bi bilo politički umjesno.
Na šale u kojima se pojavljuju lica pripadnika Habsburške monarhije gleda se
danas kao na folklornu građu “iz naše prošlosti” premda su to zanimljive suvrstice
šala, poznatih u cijeloj srednjoj Europi (Marks 2001:74,79). Poneki od ovih viceva
zaista ne funkcioniraju u današnjem okruženju, no poneki su zadržali svoju
univerzalnu šaljivost. Tom ću se razinom humora baviti u kasnijem radu.
Tako Koprive iz 1909. donose šalu o tome kako je car Josip II. putovao preodjeven
carevinom, ispred svoje pratnje. Nestrpljiva krčmarica kod koje je odsjeo, ispituje kad
će doći car, kako izgleda i sl. Car se upravo brijao a ona nikako da prestane. Napokon,
pita kakvu on funkciju ima kod cara, a Josip će: “Ja ga katkad brijem.”
Tu su zatim vojničke šale tipa:
334
VDG JAHRBUCH 2003
Dobrovoljnog ročnika Majera (malo blaži oblik Švejka) pita narednik zašto ne smije pružiti
glavu van dok vlak prolazi tunelom. On odgovara da bi tada oštetio tunel koji sačinjava
erarsko dobro.
Ili ovaj vojnički:
Vojnik je propustio civila u austrijski logor. Ubrzo su to uočili i vojnik je pozvan je na
odgovornost. Mislio je, branio se vojnik, da je to preodjeven časnik jer mu se obratio riječima:
-Marš marše šokačko - ...(Kop.1912.)
Švabo i Bosanac su par čije dogodovštine rado pretiskavaju Koprive. Nakon
aneksije Bosne, svaki je stranac za domaćine - Švabo:
Tako Švabo fotograf objašnjava Bosancu zašto valja naručiti više fotografija: svaki dalji
tucet je za 1 krunu jeftiniji. – E napravi mi od šestog tuceta tri komada – veli Bosanac
(Kop..1912. 5/4)
Apsurdan razgovor između dva govornika od kojih je jedan domaći, jednostavan
seljak, a drugi stranac koji govori njemački, razumljiv je samo dvojezičnoj generaciji
kojoj nije potrebno prevoditi cijele rečenice i tako narušiti lapidarnost vica. Seljak
konstruira svoj njemački na temelju homofonije, slične zvučnosti jezika. Navodim
primjer vica kojeg su znali svi moji kazivači rođeni između dva svjetska rata:
Vozili se u vlaku prema Beču Ličanin i Austrijanac. Ličanin je izvadio slaninu i kruh,
narezao sebi te ponudio suputnika. Ovaj je uzeo i zahvalio: -Danke! Ličanin je ponovo narezao, ovaj je zahvalio, sve dok Ličaninu nije prekipjelo i udario ga
slaninom .-E sad je dosta, ja ti dajem dobar komad a ti stalno TANKO, TANKO - .
U slijedećoj šali parodira se slabo poznavanje njemačkog, službenog vojnog
jezika.
Na vojnoj smotri trebao se pojaviti car Franjo Josip i oberst poduči svoje ročnike:-Njegovo
veličanstvo uvijek postavlja ista pitanja na koja treba odgovoriti njemački. Prvo pitanje: -Wie
heisst du? Drugo pitanje: Wie alt bist du? Treće pitanje : Sind deine Eltern noch im Leben?
Došao car i malo promijenio redoslijed, pa je razgovor između Zagorca i cara tekao ovako:
- Wie alt bis du?
- Štef.
- Wie heisst du?
- 18.
- Wer ist da blöd, ich oder du?
- Alle beide, ihre Maestät.
Tako ti danas “nerazumljivi” vicevi preslikavaju vrijeme u kome je dvojezičnost
bila opća pojava. Potvrđuje to i šaljivi izvještaj uz predivan crtež iz Kopriva (1906.
br.5/6, str.13):
Zagrebačke dame na Sokolskom sletu: Jedna gospođa iz Gospojinog odbora - Bedenken
sie nur. Der Odbor bittet, wir sollen während der Slet nicht deutsch sprechen. Drei Tage nicht
deutsch zu sprechen. Druga: -To vam je nova vlada. Sad i nas u politiku uvlače-.
335
VDG JAHRBUCH 2003
Još nekoliko primjera koji ukazuju da se i vic kao i šala mogu promatrati kao
povijesni izvor, napose iz doba ne tako davne prošlosti.
Omiljeni likovi austrijske vojske u Koprivama su bruder Jovo i bruder Nikola (ili
Jovo i Simo). Imena sugeriraju da je riječ o Racima, Srbima ili Vlasima u austrijskoj
vojsci.
Dva kapetana , Jovo i Simo nisu se dugo vidjeli pa Simo pita, čuvši da se ovaj oženio: ...und
hast du aus Liebe geheiratet?
Nein aus Gospić, odgovori ozbiljno Jovo.
Ili:
Došli bruder Jovo i bruder Nikola , ein pensionierter Major und ein pensionierter Oberst u
Polu i pošli malo razgledati grad. Tako dođu do veličanstvenih ruševina rimskog Kolloseuma.
- Vidiš bruder, veli gosp. Oberst - Tu su ti stari Rimljani razvijali svoju kolosalnu vlast. - So, veli major – und wie hat das Österreich erlauben können? Klasičnih viceva o Švabama, kakvi se primjerice susreću u srpskom tisku prve
polovice dvadesetog stoljeća, vrlo je malo.
Naišla sam na svega dvije šale pa ih citiram. U prvoj se ismijava slabo poznavanje
hrvatskog jezika, a druga kao da sugerira nejasne oblike dobrog ponašanja u urbanoj
sredini Hrvatske, na koje seljaci iz zatvorenih sela jasnih etničkih granica – nisu
navikli.
Kop. br12/13 iz 1912:
Iz Slavonije:
Utekao Švabi krmak, a on za njim u potjeru .Usput sretne komšiju Srbina pa ga zapita: Hej gomšija, jel ti fidila moj, kako se kaše...
- Što komšija...
- No on, moj muž od krmača.Koprive br.7 istog godišta:
Došli čika Andrija i čika Stevan u Zagreb na stočnu izložbu. Ali dogodilo se da čika Andrija
i čika Stevan gucnu i uzmu da se bećare izložbom. Dođu pred jednu kušaonu, kad čika Stevan
ugleda jedno strojno i ubavo djevojče s rumenim obrazićima a u njihovoj narodnoj nošnji. Čiča
se malo razgoropadio pa sve štuca i zirka na curu i misli “Ne poznajem je al bit će naša cura.” I
časom štipac curu za obraz: - Dobar večer suzo moja! - A cura u seljačkoj narodnoj nošnji lupne
čiku po prstima da je sve zvonilo: Sie ein ganz gemeiner Kerl... das kann man nur von einem
Bauer haben. A čika Stevan se namrgodio: - Ajdemote mi kuću. U ovom Zagrebu sve naopako.
Kod nas se Švabice ne uvlače u naše aljine pa bar znaš tko je tvoj a tko nije.
Partizanski tisak je dobro obrađen i tu nije teško doći do građe. U njoj su Nijemci
stereotipni likovi koje je lako svladati. U zbirkama Vuka Vrčevića nastalih polovicom
devetnaestog stoljeća, pojavljuje se lik Bošnjaka i Nijemca tlačitelja, pa tu partizansku
humorističnu djelatnost možemo, u neku ruku, smatrati seljenjem motiva. Tim lakše
što u tim šalama Bošnjak nije jasno etnički definiran.
336
VDG JAHRBUCH 2003
Vicevi o Bobiju i Rudiju odupiru se kronološkom prikazu jer su vitalni i s lakoćom
prelaze radikalne društvene mijene. Ti staroaustrijski likovi šeću hrvatskim
folklorom, a svojim su se bezazlenim rješenjima ugnijezdili u mirno vrijeme
vladavine Franje Josipa. Po potrebi su bili i Austrijanci i Česi i Hrvati. Njihovi su vicevi
jednako dobro odzvanjali Bečom kao i Zagrebom. Nacionalno obilježje tih likova nije
istaknuto a nije ni presudno za poantu.
Zanimljivo je njihova dugovječnost i trajanje u vremenu komunizma. Možda su
im život produžili i dopadljivi crteži Franje Maixnera čije su se knjižice otisnute u
vlastitim izdanjima prodavale u kioscima duboko u vrijeme izgradnje socijalizma, još
1957.godine. Tip s monoklom, djecom blizancima Maksom i Moricom, i
spominjanjem cara, možda je bio tihi protest građana koji su u komunizmu gubili
ugled. Navest ću primjer “obrađene” zbilje kako bi to nazvao Solar, u kojoj se
“nekorektni” likovi sociopolitičkog sustava interferiraju s novim društvenim
pojavama. Autor tajnog vica iz zbirke Stjepana Babića uzeo je upravo taj
monarhistički par da bi postigao dvostruki efekt - jedan je upravo ta apsurdna
interferencija.
Umirao Bobi pa zamoli Rudija da ode do sekretara i upiše ga u Partiju.
- Jesi li lud Bobi- što će ti to sad pred smrt?
337
VDG JAHRBUCH 2003
338
VDG JAHRBUCH 2003
- Znaš Rudi, bolje da umre jedan od njihovih nego naš.Ide Bobi ulicom pa klima, posrće, oči mu se sklapaju od umora.
Što ti je, pita Rudi.
- Već sedam dana nisam spavao. Upisao sam se u Partiju, pa mi rekoše
da moram biti budan. Koliko god nam u prvi mah likovi Mehe i Hase, danas nesumnjivo vrlo
popularnom paru i u hrvatskoj svakodnevici, izgledali vjerski i nacionalno određeni,
to je njihovo obilježje nebitno. Oni su suvremeni likovi, često gastarbajteri koji se
moraju snaći u nadmoćnoj sredini. Njihova su rješenja takova da pobuđuju smijeh, a
dadu se iščitati kao univerzalni bosanski mikrokozmos koji nije okrutan sa svojim
blentavim i naivnim zemljacima, pa će Haso kao Bobi iz prošlog doba “preskočiti”
poraze životnih situacija svojim smiješnim rješenjem.
Premda su vicevi o Muji i Hasi mali odmak od zadane teme, spominjem ih jer se
od 1970. u humoru pomalo rađa drugačija slika o Nijemcima potaknuta novim
oblikom međuetničke komunikacije, početkom intenzivne migracije radnika u
Njemačku.
Izdvojit ću dva vica u vezi s Njemačkom koja se i danas pričaju, no možda i prema
tiskanom izdanju Ježeva humor – vica Mujo i Haso iz l978.
Pozvao Haso Muju kod sebe u Njemačku. Pokazuje mu na portafonu kako stanuje u kući s
učenim svijetom.
- Vidiš sve neki Dr., Mag..Dipl.ing...
- Čuješ bolan Haso a što ti je to Fr. ispred tvog imena ? - Fizički radnik , bolan. –
Oženio se Haso negdje u Njemačkoj , pa odlučio dovesti svoju Gretu u rodni kraj. Usput joj
je u vlaku objašnjavao kako se Bosanci šegače i što sve o njemu pričaju. Na jednoj stanici ona
odjednom shvati i uzvikne: - Eno nas među tvojim zemljacima!- Po čemu poznade? – začudi se Haso.
Žena pokaže na šepavog hođu s bijelom čalmom na glavi.
- Pa vidiš onoga: boli ga noga a on je zavezao glavu! U tom poslijeratnom razdoblju nastupaju uz gastarbajterske viceve i vicevi u
kojima su Nijemci tek jedan od likova vica, često uz Francuza, Amerikanca ili Rusa, da
bi se po ustaljenoj shemi došlo do glavnog junaka tj. poante vica u kojoj “domaći”
junak likuje nad konkurentima. Nijemac je stereotipni lik, sistematična osoba s
razvijenim tehničkim smislom no nije više opterećen ratom.
Među zabranjenim vicevima iz doba komunizma pojavio se i nekonvencionalan
vic u kojem bivši partizani pružaju neočekivanu, promijenjenu sliku:
Zagorac i Dalmatinac na nekom su se otoku izvlačili iz njemačkog obruča i Dalmatinac je
stalno upozoravao: - Pssst, Nijemci spavaju.Trideset godina nakon rata Zagorac posjeti Dalmatinca na otoku i veselo ga zazove.
339
VDG JAHRBUCH 2003
Ovaj mu odvrati :- Psst, Nijemci spavaju. –
Vrlo su inventivni vicevi koji ponovo ismijavaju jezičku uskogrudnost i
neobrazovanost “blentavog” lika, ovaj puta gastarbajtera, a odigravaju se u
Njemačkoj.
Štef na bauštele vikne na treći kat zidaru Nijemcu:
-Hiti sajlu !
Zadere se još jedanput.
-Čuješ? Sajlu hiti..
Iz sveg glasa vikne tada Štef:
-Šprehen zi dojč?-Ja was willst Du?
-Hiti tu sajlu, j. ti mater blesavu –
(V.Šiljak 2002: 120).
Šiljak navodi i stari vic iz zagorskog okruženja, također vezan uz jezičnu
nekulturu:
Zakaj se knedli zoveju , tak kak se zoveju : KNEDLI?
- Ja si mislim, veli Štef- da ak su okrugli kak knedli, mehki kak knedli, i ak još k tome
izgledaju kak knedli, da se ondak i nikak drugače ne bi smeli zvat – nek knedli. (Šiljak
2002,121).
Često se naglašava kako su šale i vicevi žanr koji ne trpi etničku diskriminaciju pa
ti primjeri najčešće ukazuju na ljudsku potrebu savladavanja stranog jezika, duha i
kulture vremena i prostora u kojem likovi žive ili su se našli. Kome to ne uspijeva –
smiješan je. Premda, i povjesničar Ivo Banac u novije vrijeme naglašava da na Zapadu
vlada “politička korektnost” pa su etnički vicevi uistinu nezamislivi, posebno oni koji
ističu stereotipe (Banac 2003,11), dodala bih da je prag tolerancije u tom pogledu
vrlo krhak. I u zapadnom svijetu gdje su nastali vicevi o Židovima, Škotima, Ciganima
dovoljno je uzburkati duhove pa da se iz depoa prošlosti izvuku upravo ti
paradigmatični primjeri.
U vrijeme tzv. “balvan revolucije” pojavljivali su se u hrvatskom tisku vicevi o
Srbima, a likovi s kojima su konfrontirani su Hrvati, Bosanci, Slovenci, Mađari i dr.
Navest ću jedan u kojem se pojavljuje i Švabo. Vic je vjerojatno stariji, no pretisak
zahvaljujemo tadašnjoj predratnoj situaciji u kojoj su Srbi sami sebe prikazivali kao
žrtve.
Učiteljica je na kraju godine podijelila svjedodžbe. Mali Pišta (Mađar) odlazi ponosan
kući, mali Hans (Švabo) digo nos do neba i trči kući, a Jovica (Srbin) šulja se uz tarabe. Otac ga
je ipak uočio i nije bilo druge već pokazati ocjene. Jovica se snašao: “Što ćeš ćale, kad nas Srbe
ne volidu!”.
340
VDG JAHRBUCH 2003
Ti svi kulturni indikatori koje posjeduju vicevi jamačno ne idu za konfliktnom
situacijom među likovima, već autor uživa u komici riječi, a ponekad i samoironiji. No
to su samo natuknice koje valja potvrditi. Velik posao, istom, slijedi.
Napokon, nekoliko misli o suvremenim vicevima koji su u hrvatsku svakodnevicu
stigli refolklorizacijom (dakle iz pisanog oblika prešli u usmenu predaju). Nije
isključeno da su objavljeni u njemačkom tisku kojeg prate Hrvati u Njemačkoj.
- Što radi Nijemac kad izgubi kosu? -Kupi periku.
- A što radi Hrvat kad izgubi kosu? -Proda češalj.
Je li tu riječ o promjeni stereotipa, pa Hrvat ispada dobar “virtšaftler” konkretno,
proda, unovči ono što mu bez potrebe stoji u kući. Ili drugo objašnjenje - toliko je
osiromašio da odmah prodaje svaki višak.
A Nijemac? -Ne želi biti ružan pa odmah kupuje umjetnu kosu? Jesu li Nijemci
tašti i skloni trošenju?
Ili je to tek šala na račun logičnog slijeda. Oba odgovora na pitanje su najlogičnija,
no upitanik ga ne očekuje, kao ni u pitanju: Za što Šestinčani drže crveni kišobran?
-Za ručku. I u jednom i drugom slučaju oznaka etnika služi da bi zbunila upitanika i
udaljila ga od logičnog odgovora.
Velika skupina viceva kojima se neću baviti su tzv. logorski ili Auschwitz vicevi koji
su nastali pojavom popularnosti crnog humora. U njima se pojavljuje Hitler,
ponekad je u paru i Staljin. To su univerzalni vicevi, a autori mogu poticati iz bilo koje
sredine kao što je to slučaj i s autorima kompjutorskih igara i viceva s interneta.
Literatura
• Babić,S.1995.,Hrvatski politički vicevi,Zagreb.
• Banac, I. 2003.,intervju : Vjesnik (Panorama) 21. lipnja 2003.
• Barth,F.1970., Ethnic Groups and Bounderies, London
• Ljuboja,G. 2001., Etnički humor XX. veka, Etnografski muzej u Beogradu,
Beograd.
• Marks, Lj.2001.,Predaje o Beču i Zagrebu, Gasophylacium 1-2. Zagreb.
• Solar, M.1980. , Vic kao književna vrsta u : Ideja i priča, Znanje, Zagreb .
• Šiljak, V. 2002., Bradavica,Zagreb
341
VDG JAHRBUCH 2003
Ethnischer Humor über die Deutschen in Kroatien
Dieser sehr umfangreiche Titel ist eigentlich ein Thema, dass die Autorin im
Rahmen des Projektes “Die Deutschen und Österreicher in Kroatien bearbeitet”,
wobei das, worüber sie bei dieser Gelegenheit spricht, eine Einleitung in die
Forschungsstrategie ist. Den Witz und Spass möchte sie als historische Erfahrung und
Erinnerung eines Volkes beobachten. Einige Gesetzlichkeiten bemerkt sie auch auf
kleinem Korpus: auf den Seiten der humoristisch-satirischen Zeitung Kopriva
(Zagreb) von 1906 bis Anfang des Ersten Weltkrieges. Da der Witz eine “bearbeitete”
Realität (M.Solar) ist, fügte sie dem alten Material auch das neue hinzu: die, in der
neuesten Zeit veröffentlichten Witze den Autoren Babić und Šiljak, als auch Witze,
die wir in der zagreber Region hören können (mündliches Erzählen).
Neben den Deutschen treten in diesem Material auch andere Charakter auf:
Österreicher, Kroaten, Serben, Bosnier, aber auch alleine die deutsche Sprache.
Ein Teil des älteren Materials fordert von den Zuhörern eine Zweisprachigkeit
und bestätigt, dass man den Witz auch als Geschichtsquelle beobachten kann. Hier
denkt man an die heute vergessenen Witze über die österreichischen Soldaten,
Schwaben, die schlecht kroatisch sprechen und umgekehrt, über witzige Situationen
in denen sich kroatische Bauern befanden da sie die deutsche Sprache nicht
kannten. Witze betonen ethnische Kämpfe nicht, hören aber auf während eines
Krieges und Kampfes gutmütig zu sein. Die Autorin bringt auch Beispiele der sog.
Gastarbeiterwitze, die die Situation der kroatischen Arbeiter in Deutschland und die
neue Beziehung gegenüber der Deutschen darstellen.
Mit den Lagerwitzen “Auschwitz” beschäftigt sich die Autorin nicht, da es
universale Witze sind die schwarzen Humor darstellen und sich über das Internet
verbreiten.
342
VDG JAHRBUCH 2003
Marina FRUK
Novinska tematika u CROATIJI (1839. –1842.)
Uvod
Novinstvo pripada onim djelatnostima koje od samog početka svog razvoja
pokušavaju osvijestiti i artikulirati svoje poslanje. Novinska tematika kao stalna tema
novina u hrvatskom se novinstvu javlja početkom 19. stoljeća i to u listovima na
njemačkom jeziku. Valja naglasiti da su ti listovi, iako tiskani njemačkim jezikom,
sastavni dio hrvatskog novinskog korpusa. Komparatist Ivo Hergešić o njima piše:
“Ti inojezični listovi ne mogu se izbaciti iz povijesti hrvatske žurnalistike, jer su s
njom upravo organski povezani. Često svjedoče o zanimljivoj kulturnoj simbiozi
između domaćeg i stranog elementa (...) a ponekad su hrvatskiji od listova koji su
izlazili na hrvatskom jeziku (...)”.1
Govoreći o “kulturnoj simbiozi između domaćeg i stranog elementa” Ivo Hergešić
podsjeća na pripadnike drugih naroda koji su, živeći u simbiozi s domaćom
sredinom, ostavili trag u životu hrvatskih zemalja. Tako, primjerice, u istraživanju
hrvatskog novinstva nije moguće zaobići pripadnike Nijemaca i Staroaustrijanaca,
koji su odigrali važnu ulogu u počecima razvoja hrvatskog novinstva u svim
područjima novinske djelatnosti - kao tiskari, slagari, nakladnici, urednici, novinari,
autori, ilustratori ili knjižari2.
Istraživanje novinske tematike u prvim hrvatskim listovima na njemačkom jeziku
temeljila sam na jednom, danas gotovo potpuno rekonstruiranom novinskom
korpusu iz prve polovice 19. stoljeća. Riječ je o CROATIJI3, hrvatskom
zabavno-poučnom listu na njemačkom jeziku, koji je redovito izlazio od 1839. do
1842. godine. Korpus CROATIJE sadrži oko 1700 stranica u formatu kvarta,
nepaginirane priloge i ilustracije.
CROATIJU je 1839. godine pokrenuo zagrebački nakladnik i tiskar Franjo Župan.
CROATIA je u početku bila mjesečnik, koji uređivao Eduard Breier (br.
1-12/1939-6/1840), a sredinom 1840. godine postaje tjednik i izlazi redovito do kraja
1842. u nakladi od 350 primjeraka. Urednici tjednika su Heinrich Börnstein (br.
1-36/1840), Carl Börnstein (br. 37/1840-26/1841), J. B. Taubner (br. 27/1841-51/1841)
i Antonio F. Draxler (br. 51/1841-104/1842).
CROATIA objavljuje književne i popularno-znanstvene tekstove iz različitih
područja znanja - znanja o povijesti, zemljopisu, etnografiji, balneologiji, filologiji,
1
2
3
Usp. I. Hergešić: Hrvatske novine i časopisi do 1848., Matica hrvatska, Zagreb, 1936., str. 10.
Doprinos pojedinaca njemačkog podrijetla razvoju hrvatskih zemalja u prošlosti još uvijek nije dovoljno istražen. Usp. Mira
Kolar-Dimitrijević: Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća. Osijek, 2001.
Rekonstrukciju CROATIJE omogućila je potpora ARGE Alpen-Adria, Land Steiermark.
343
VDG JAHRBUCH 2003
novinstvu, gospodarstvu, osobito prometu, industriji. poljodjelstvu i trgovini iz pera
više od stotinu domaćih i stranih autora. Od domaćih autora najpoznatiji su Mirko
Bogović, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Petar Preradović, Franjo Šporer, Pavao Štoos,
Bogoslav Šulek, Ljudevit Vukotinović, a od stranih Rudolf Gustav Puff, Johann
Nepomuk Vinzenz Sonntag, Wilhelm Vehovar, Hermann Calla, Ludwig August
Frank, Franz Geisner, Wilhelm von Dorn, Joseph Gusikow, Georg Carl Herloßsohn,
Siegfried Kapper, Friedrich Klusmann, Leopold Kordesch, Ignaz Lederer, Karl
Gottfried Ritter von Leitner, Heinrich Letz, France Prešern, Franz Schuselka, Adolf
Ritter von Tschabuschnigg, Vinzenz Zusner, Johann Nepomuk Vogl i drugi.
CROATIA s oduševljenjem promiče ideje programa hrvatskoga preporoda, što se
vidi po broju priloga posvećenih temama narodnog jezika, književnosti i povijesti, ali
i po tome što su u njoj surađivali hrvatski preporoditelji.
List također izvješćuje o tekućim zbivanjima u Zagrebu, Austrijskom Carstvu i
svijetu, objavljuje novinarske i uredničke priloge, te razne obavijesti i oglase.
CROATIA povremeno donosi i samostalne priloge od kojih je najvažniji DER
COURIER FÜR DAMEN, Nachrichten aus dem Bereich der Literatur, Kunst, Musik,
Mode, des Theaters und geselligen Lebens aus allen vier Weltgegenden. Gratis =
Beilage zur CROATIA für den Jahrgang 1840. (GLASNIK ZA DAME, Vijesti iz
područja književnosti, umjetnosti, glazbe, kazališta i društvenog života sa svih strana
svijeta. Besplatni prilog CROATIJE za godište 1840.) Izašlo je šest brojeva: 1, 2, 3, 4,
5, 6 4. Svaki broj COURIERA ima osam stranica i tekuću paginaciju od 1 do 48. Važno
je naglasiti da je DER COURIER FÜR DAMEN prvi hrvatski list za žene s prilozima
iz književnosti, umjetnosti, glazbe, kazališta i društvenog života. U vijestima iz
društvenog života najčešće su vijesti iz područja svjetske mode i života “visokih
krugova”, tj. vijesti o carskim i kraljevskim obiteljima, o znamenitim osobama i
uglednim suvremenicima tadašnjeg vremena.
U popularno-znanstvenim, zabavno-poučnim, uredničkim i novinarskim
prilozima u CROATIJI kao tjedniku često se raspravlja i o novinstvu. Piše se o
tiskarstvu i novinarstvu, raspravlja se o izumu tiska, o tiskarskoj struci i tiskarskom
umijeću, o umijeću novinskog kazivanja i posredničkoj ulozi lista.
Tiskarstvo
Tiskarski je izum aktualna tema CROATIJE. Tako primjerice povodom proslave
Gutenbergove obljetnice list donosi prigodnu pjesmu pod naslovom Zur Feier des
Jubeljahres 1840. Worte der Freude. Unserem Gutenberg, dem Erfinder der Buchdruckerkunst,
dem Wohlthäter der Menschheit, dargebracht.5(Povodom proslave jubilarne 1840. godine.
Riječi radosti. Svečano prinosimo našem Gutenbergu, izumitelju tiskarske umjetnosti,
dobročinitelju čovječanstva).
4
5
Izašlo je šest brojeva: 1, 2, 3, /4/ 5, 6. Broj 4 nije sačuvan ni u jednom dostupnom godištu CROATIJE.
Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 3, str. 9. Prilog nije potpisan. Autor je Wilhelm Landauer, poslovođa Gajeve tiskare, a
pjesma je preuzeta iz prigodnog “tiskarskom krasotom urešenog” izdanja, koje predstavlja prvu hrvatsku tipografsku publikaciju
(Prema V. Oštrić: Tipografi u Gajevoj tiskari i njihova aktivnost od 1838. do 1872., u: KAJ, 1972., god. 5, br. 10, str. 33-55).
344
VDG JAHRBUCH 2003
Gutenbergov se izum u pjesmi slavi kao svjetsko umijeće, koje je otvorilo “svete
dvere znanja”, koje je nekoć pripadalo samo odabranima, a sada postalo vlasništvom
sviju.
U istom broju objavljena je i humoristična zdravica Humoristische Tisch=Rede
an Buchdrucker, - gehalten am 24. Juni 1840 auf dem Gutenbergs=Feste von
Heinrich Börnstein (Humoristična zdravica Heinricha Börnsteina tiskarima–
održana 24. lipnja 1840. povodom proslave Gutenberga), u kojoj se tiskarsko
umijeće naziva “umijećem stoljeća” koje ne predstavlja “ni cehovsku ni nacionalnu
svečanost nego svečanost svijeta, duha i znanja”.
Na početku primjene novog izuma i rađanja novog zanata čini se puno važnijim
riješiti pitanje kako, nego što prenijeti. Oprema priloga ponekad je važnija od
obavijesti koja se prenosi - što su prilozi manje obavijesni, to je likovni izraz bogatiji.
Opća fascinacija izumom i uzbuđenje pred novim tehničkim mogućnostima odražava
se u listu gotovo na svakoj stranici6.
Tiskarstvo, kao i nakladništvo, u to je doba pustolovni zanat koji opčinjava ljude,
osobito mlade ljude željne zarade i slave. Tiskarska se struka shvaća kao umjetničko
zanimanje, povezano s književnim, likovnim, nakladničkim i knjižarskim radom.
Slagar ponekad i sam intervenira u priloge, tako primjerice u bilješci uz tekst o
zagrebačkoj vodi stoji: “Ich habe noch kein schlechtes Wasser in Agram getrunken.
Anmerkung des Setzers”7, (“Nisam još pio lošu vodu u Zagrebu. Primjedba slagara”).
Drugom pak prigodom slagar se ne slaže s autorovim mišljenjem da je “vino u tom
kraju loše”8.
Novinarstvo
U CROATIJI se povremeno piše i o novinarstvu, o novinarskoj „struci“,
primjerice, o umijeću novinskog kazivanja. Budućim suradnicima podrobno se
tumače zadani zahtjevi koje tekst mora ispunjavati a koji su određeni namjenom
teksta, očekivanjem čitatelja, uvjetima koje postavlja cenzura i sl. Za čitatelje se
ponekad donosi “naputak za uporabu” teksta, osobito kad je riječ o novim
rubrikama. Izvornost teksta u današnjem smislu ne postoji. Kompilacijski postupci i
umijeće pravljenje lista škarama, Scherenarbeit, ističe se u više navrata kao prednosti –
„bolje tuđe zrno nego vlastiti kukolj!“.
Često se piše i o drugim listovima, primjerice o njihovoj brojnosti i kakvoći. Tako
se navodi da u Americi izlazi 1555 listova, u državi New York 274 lista, od toga u
samom gradu New Yorku 94. Hamburg ima 27 novina i časopisa, od kojih 14
kazališnih i svi su navodno izvrsni. Istodobno se ističe i brojnost novinarskih
publikacija u vlastitoj državi, čime se želi opovrći mišljenje kako je žurnalistika u
Austriji još u povojima.
6
7
8
Usp. sa sličnim stanjem iz povijesti razvoja filmskog izuma - očaranost izumom filmskog zvuka i boje!
Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 48., str. 49.
Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 48., str. 48.
345
VDG JAHRBUCH 2003
“Mächtig hebt sich in unserm gesegneten Kaiserstaate in neuester Zeit der
Journalismus, und das Erscheinen von 36 politischen und 106 belletristischen
Zeitschriften in der Monarchie widerlegt nur zu deutlich die seichten Behauptungen
ausländischer Scribler, als liege die Journal=Literatur in Österreich in der Wiege”9.
(“U našem blagoslovljenom carstvu u novije se vrijeme snažno uzdiže žurnalizam i
samo izlaženje 36 političkih i 106 beletrističkih časopisa u monarhiji jasno opovrgava
tvrdnje stranih piskarala, da je žurnalistička književnost u Austriji u povojima”.)
U listu se piše o “modernom žurnalizmu”, pod kojim se podrazumijevaju pokušaji
ostvarivanja kontakata s čitateljem kao što su pripremanje zajedničkih priredbi i
čitateljeva suradnja u listu.
Uloga novinara nerijetko postaje predmetom rasprave - piše se o novinarskoj
etici. Novinar ne smije biti indiskretan i objavljivati “najnježnije tajne građanskog
života”, niti klevetati i napadati “zaslužne državnike, časne znanstvenike, poštovane
građane”, ali govori se i o zadaći novinara da rade za opće dobro:
“Ein weites Feld liegt dem Journalisten bei uns frei: Erweiterung gemeinnütziger
Kenntnisse, Beförderung der Fortschritte der Industrie, freimüthige Besprechung
alles Nützlichen, Aufrechthaltung der Nationalität, Anerkennung inländischen und
fremden Verdienstes, und viele andere reich bebaute Felder der Literatur bieten dem
österreichischen Journalisten ein reges, wirksames Leben für seine geregelte
Thätigkeit”10. (“Pred novinarom je široko polje djelovanja: širenje opće korisnih
znanja, poticanje razvitka industrije, slobodoumno raspravljanje o svemu korisnome,
očuvanje nacionalne svijesti, priznavanje domaćih i stranih postignuća i brojna druga
bogato obrađena polja književnosti nude austrijskom novinaru živahan, djelotvoran
život u njegovoj redovnoj djelatnosti.“) ”
Osim kazališta, koje je najčešća tema novinskih priloga, često se piše o cirkusu,
akrobatici, magiji i svemu onome što se dovodi u vezu s opsjenarstvom. List i sam
fingira autentičnost događaja, izmišlja dopisnike, potpisuje slavna imena kao autore
priloga, primjerice “upravo donosimo neobjavljenu pjesmu Heinricha Heinea”,
polemizira s drugim listovima “koji lažu”, ali komentira i vlastite nedostatke. Tako se,
primjerice, u humorističnom dodatku Album für Freunde des Humors und heiteren
Scherzes autor izruguje “izrodima moderne žurnalistike“, čiji listovi izlaze devet puta
tjedno, na kolosalnom regal-velen papiru, s kićenim slovima i raskošnim tiskarskim
crnilom i godišnje stoje odvratno malo, samo 1 forintu i 12 kruna. Listovi sadržavaju
same samcate izvorne članke iz drugih novina i broj njihovih raznovrsnih rubrika
iznosi šest tisuća. Suradnici su doduše svi redom nepoznati, ali pretplatnici će ih već
upoznati. Za svaki zanimljiv članak uredništvo suradnicima obećava primjerene
honorare koji im neće biti isplaćeni11.
9
10
11
Usp. CROATIA, god. II, 1840., br.6, str. 21.
Isto, str. 6-7.
Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 12, str. 45
346
VDG JAHRBUCH 2003
Posrednička uloga novina
Znanje o novinstvu u CROATIJI se može pratiti i kao svijest o posredničkoj ulozi
lista i njegovom utjecaju na javno mnijenje. Znanje o posredništvu u CROATIJI se
iskazuje kao svijest o kulturnoj misiji novina i njihovom utjecaju na život zajednice. U
jednom od napisa o austrijskom novinstvu, koji izlaze u nekoliko brojeva pod
naslovom Österreichische Journal=Schau autor piše:
“Ein gutes Provinz=Blatt soll auf das geistige Leben der ganzen Provinz wirken,
es soll seinem Leser Vieles, Abwechselndes, Neues und Interessantes bieten, und
immer dasjenige heraussuchen, was den verschiedenen Classen und Orten seines
Lesekreises zusagt”12. („Dobar pokrajinski list treba djelovati na duhovni život cijele
pokrajine, treba svojem čitatelju pružiti mnogo toga raznolikog, novog i zanimljivog, te
uvijek odabrati ono što odgovara različitim staležima i mjestima njegova čitateljskog
kruga.“)
Svijest o novinstvu iskazuje se i kao svijest o važnosti i moći novina – tako,
primjerice, u prilogu o francuskom novinstvu pod naslovom Macht der französischen
Journalistik13(Moć francuske žurnalistike) utjecaj pariškog lista JOURNAL DES DEBATS
na dnevnu politiku postaje predmetom komentara. Tvrdi se da list postavlja i ruši
ministre, da urednik ne piše tekstove nego dane provodi u kabinetima ministara ili na
političkoj soareji. Ipak, tobožnja svemoć francuskog novinstva pripisuje se
francuskom pretjerivanju.
Listovi, osim sadržajem, nastoje na čitatelje djelovati i svojom tipografskom
opremom kako bi zadovoljili njihov ukus i privukli nove pretplatnike. Estetskom
oblikovanju CROATIJE, ukrasnim ilustracijama u skladu s vladajućom modom i
ideologijom, vrsti slova, kakvoći papira i tiska, posvećuje se velika pozornost. Tako,
primjerice, CROATIA (1842.) u zaglavlju donosi ukrasni trijumfalni luk s grbom
Trojednice u kojem su ilirska obilježja - mladi mjesec i šesterokraka zvijezda,
znamenje “Velike Ilirije” a, prema riječima uredništva, list nudi:
„Eine freundliche Ausstattung soll unserem Unternehmen zur Empfehlung
dienen; milchweißes, schön geglättetes Velinpapier aus der Fabrik der Herren
SMIETH (sic!) und MEYNIER in Fiume, ein splendider, korrekter, das Auge nicht
verletzender Druck und ein eleganter Umschlag sollen der vaterländischen
Monatsschrift auch im Auslande keine Unehre bringen"14. (“Naš se poduhvat i
svojom prijaznom opremom preporučuje; mliječno bijeli, krasno gladak velen papir
iz tvornice gospode Smith i Meynier u Fiumi, sjajan, korektan, oku ugodan tisak i
elegantan ovitak koji domovinski mjesečnik neće sramotiti ni u inozemstvu”)15.
12
13
14
15
Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 14, str. 53.
Usp. CROATIA, god. II, 1842., br. 30.
Usp. CROATIA, god. I, 1839., Probeheft, str. 4.
Usp. CROATIA, Probeheft 1839. Slične najave listova susreću se i danas. Tako, npr. prvi broj nove serije ženskoga časopisa
“Svijet”, 10. 8. 1990., br. 16, str. 3 u uvodniku donosi: “... od korica do korica u boji, tiskan na najboljem papiru,
plastificirane, sjajne naslovnice suvremeno grafički oblikovan, nešto manjeg tzv. europskog formata koji je odabrala većina
svjetskih modnih magazina.” Opčinjenost tehničkim dostignućima čini se vječnom.
347
VDG JAHRBUCH 2003
I na kraju, valja naglasiti, da je znanje o novinstvu kao znanje o posredničkoj ulozi
novina bilo osviješteno već tada, u času rađanja novinstva, a ne, kao što se ponekad
čini, tek u današnje doba koje će nerijetko tvrditi da je ono otkrilo važnost novinskog
medija.
Zaključak
I na kraju valja zaključiti - istraživanje novinske tematike CROATIJE pokazalo je
da je CROATIA u svakom trenutku svog postojanja bila svjesna svoje misije i svoje
uloge u vremenu u kojem je izlazila. Istodobno, CROATIA svjedoči ne samo o
razvijenoj svijesti o utjecaju novina na oblikovanje javnog mnijenja već i o stupnju
razvoja hrvatskog novinstva u prvoj polovici 19. stoljeća.
Pritom valja istaknuti da je doprinos “stranog elementa” razvoju hrvatskog
novinstva, osobito doprinos pripadnika Nijemaca i Staroaustrijanaca kao urednika i
novinara CROATIJE vrlo značajan i nezaobilazan, te predstavlja trajnu vrijednost u
povijesti hrvatskog novinstva.
Die zeitungsthematik in “CROATIA” (1839 – 1842)
Die Untersuchung der Zeitungsthematik in CROATIA hat gezeigt, dass die
CROATIA, das kroatische deutschsprachige Blatt aus der ersten Hälfte des
neunzehnten Jahrhunderts, nicht nur ihre Leser unterhalten und belehrt hat,
sondern dass sie darüber hinaus auch ihrer Aufgabe und Rolle in dem historischen
Augenblick ihres Erscheinens vollkommen bewusst gewesen ist.
348
VDG JAHRBUCH 2003
Vlasta ŠVOGER
Südslawische Zeitung - hrvatske novine
na njemačkom jeziku
I. Tehničke karakteristike
Revolucija 1848.-1849. donijela je mnogobrojne promjene u političkim
shvaćanjima suvremenika te u društvenim i gospodarskim odnosima. Jedna od
najznačajnijih promjena u svakodnevnom životu, koju je izazvao brzi slijed zbivanja u
revolucionarnoj atmosferi bio je porast zanimanja za novine, a posebno za političke
dnevne listove. “Eksplozija čitanja” (“Leseexplosion”) zahvatila je i Hrvatsku.
Tijekom 1848.-1849. u Hrvatskoj je pokrenuto dvanaest novih listova1, a jedan od
najznačajnijih i najutjecajnijih među njima bio je Südslawische Zeitung. Ovaj je list
počeo je izlaziti 3. siječnja 1849. u Zagrebu. Urednik novoga lista bio je češki publicist
Josip Praus2, a za Prausova boravka u Češkoj tijekom 1850. godine list je privremeno
uređivao poznati hrvatski publicist Imbro Ignjatijević Tkalac.3 Praus je novi list
pokrenuo zajedno s poznatim dramatičarom i kulturnim djelatnikom Dimitrijom
Demetrom4, koji je bio izdavač lista do kraja svibnja 1849., a zbog nesuglasica oko
pravca i vrlo kritičkog tona novina Südslawische Zeitung Praus od 1. 6. 1849. postaje i
1
2
3
4
Novopokrenute listove u Hrvatskoj ukratko prikazuju Josip HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939., Zagreb, 1962.,
151.-179., 181. i Ivo HERGEŠIĆ, Hrvatske novine i časopisi do 1848., Zagreb, 1936., 96.-99. Pojam “Leseexplosion”
preuzela sam od Wolfganga PIERETHA, “Propaganda im 19. Jahrhundert. Die Anfänge aktiver staatlicher Pressepolitik in
Deutschland (1800-1871)”, u: Ute DANIEL i Wolfram SIEMANN (ur.), Propaganda. Meinungskampf, Verführung und
politische Sinnstiftung (1789-1989), Frankfurt am Main, 1994, 21.-43.
Josip Praus (1819. Rychnov – 1874. Sisak), publicist. Već je tijekom studija filozofije postao pristašom ilirskog pokreta i Gaja, a
oko 1845. dolazi u Zagreb. Surađivao je u listovima Agramer Zeitung (neko vrijeme ga je i uređivao) i Luna, a od 1849. do
1852. uređivao je Südslawische Zeitung (dalje: SZ). Praus je bio jedan od četvorice hrvatskih predstavnika na Slavenskom
kongresu u Pragu 1848. godine. Nakon prestanka izlaženja SZ, Praus je surađivao u brojnim domaćim listovima. Godine 1871.
sudjelovao je u pokretanju dnevnoga lista Südslawische Zeitung – Neue Folge u Sisku, a potkraj života bio je tajnikom
Trgovačke komore u Sisku.
Imbro Ignjatijević Tkalac (1824. Karlovac – 1912. Rim) publicist, književnik i političar, svestrano obrazovan, poliglot; nakon
što je doktorirao, postao je 1848. docentom za sanskrt i slavenske jezike na sveučilištu u Heidelbergu, ali je revolucija prekinula
njegovu sveučilišnu karijeru. Tkalac je bio tajnikom Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, surađivao je u brojnim domaćim i
inozemnim novinama, a 1863. je zbog političkih progona emigrirao iz Austrije. Veći dio vremena u emigraciji proveo je u Rimu.
Autor je brojnih knjiga objavljenih uglavnom na njemačkom jeziku anonimno ili pod pseudonimom. Važan izvor za proučavanje
društvenog života imućnijih društvenih slojeva u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. stoljeća jest njegovo memoarsko djelo
Jugenderinnerungen aus Kroatien 1749-1823, 1824-1843 objavljeno u Leipzigu 1894. O Tkalcu usp. Stanko DVORŽAK,
“Imbro Ignjatijević Tkalac”, Starine JAZU 52., Zagreb 1962. (poseban otisak) i “Tkalac Ignjatijević, Imbro”, Enciklopedija
Leksikografskog zavoda, sv. 6, Zagreb 1969., 403. Podatak da je tijekom 1850. godine list Südslawische Zeitung uređivao I. I.
Tkalac potječe iz Jugoslavenskih novina, 160./17. 10. 1850.
Dimitrije Demeter (1811. Zagreb – 1872. Zagreb) književnik i kazališni djelatnik, po struci liječnik, bio je vrlo aktivni sudionik
hrvatskog narodnog preporoda i jedan od utemeljitelja hrvatskog kazališta. Surađivao je u brojnim domaćim listovima političkog i
kulturno-književnog žanra. Najznačajnija su mu djela drama Teuta i poema Grobničko polje. O Demetru usp. Jakša
RAVLIĆ,”Dimitrija Demeter”, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 31., Zagreb,1968., 7.-25.; Vinko BREŠIĆ, “Demeter
Dimitrija (Dimitrije), Hrvatski biografski leksikon, sv. 3., Zagreb, 1993., 284.-286.
349
VDG JAHRBUCH 2003
izdavačem ovoga lista. List je u početku izlazio triput tjedno, a od 2. srpnja 1849. do
2. listopada 1851. izlazio je svakodnevno, osim nedjeljom i praznikom. List je tiskan
goticom na velikom folio formatu i tiskan je u tiskari braće Župan (Suppan) u
Zagrebu, koja je prva nabavila stroj za brzotisak. Dok je izlazio triput tjedno list se
tiskao na dva lista, odnosno četiri stranice, a svakodnevno je list uglavnom izlazio na
dvije stranice, tj. na jednome listu. Ponekad su uz redoviti broj tiskani i prilozi, koji se
grafičkim oblikovanjem i formatom nisu razlikovali od redovitih brojeva. Tijekom
prvog godišta naslov lista Südslavische Zeitung tiskan je goticom, a od početka 1850.
godine naslov lista piše se s “w” i tiskan je latinicom.
Cijenom (5 forinti 10 krajcara za šest mjeseci i dostavu poštom) i grafičkim
oblikovanjem (prijelom u tri stupca, većina članaka objavljena je anonimno ili su,
rjeđe, bili označeni inicijalima ili šifrom, članci su najčešće bili bez naslova osim kad
se radilo o posebno važnoj problematici, koja se obrađivala u nekoliko članaka, koji su
izlazili u nastavcima, jedinstvena numeracija od prvog do posljednjeg broja u godini)
ovaj se list uklapao u tada uobičajene standarde u europskoj i hrvatskoj publicistici.
Struktura lista – uvodnik o nekom važnom političkom, institucionalnom, kulturnom
ili gospodarskom pitanju ili aktualnom događaju, zatim su slijedile vijesti iz Hrvatske,
Habsburške Monarhije i drugih europskih zemalja po geografskome ključu od
zapada prema istoku i od sjevera prema jugu, slijedile su razne kratke vijesti i oglasni
dio (Intelligenzblatt) – bila je vrlo slična ostalim domaćim i inozemnim listovima
onoga vremena. Ove su novine donosile originalne članke, dopise vlastitih dopisnika
iz raznih dijelova Hrvatske, iz susjednih južnoslavenskih zemalja, iz Beča, Pešte,
Praga, Pariza, a prenosile su i članke iz drugih domaćih i inozemnih novina, dakako,
navodeći izvor informacije. Među navedenim člancima najbrojnije su bile vijesti, jer
radilo se ipak o političko-informativnom dnevnom listu. Budući da nisu sačuvani
precizni podaci o nakladi lista, komparativnom analizom je utvrđeno da je ovaj
hrvatski list na njemačkom jeziku najvjerojatnije imao nakladu između 800 i 1000
primjeraka, što je za onodobne prilike u Hrvatskoj bila vrlo visoka naklada. List se
distribuirao na dva načina – osobnim preuzimanjem svog primjerka u
ekspeditorskom uredu lista u Zagrebu za pretplatnike ili druge zainteresirane osobe u
Zagrebu, a pretplatnicima izvan Zagreba list se slao poštom. Po navedenim tehničkim
karakteristikama list Südslawische Zeitung uklapao se u tada uobičajene novinske
standarde.5
Zbog kritičkog tona i oporbenog pravca, kojima je odisao, ovaj se list cijelo vrijeme
izlaženja nalazio pod budnim okom službenih organa u Zagrebu i Beču. Njemački
jezik i gotica olakšavali su nadležnim organima u Beču pomno praćenje ovoga lista.
Budući da je Südslawische Zeitung vrlo oštro kritizirao politiku bečke Vlade, posebno
njezinu nezahvalnu politiku prema slavenskim narodima, koji su tijekom burnih
događaja 1848.-1849. spasili dinastiju i zajedničku državu, na adresu Banskog vijeća
su često stizale pritužbe na pisanje lista i tražilo se poduzimanje oštrijih mjera protiv
njegova odgovornog urednika. Nakon što je urednik lista nekoliko puta opomenut i
5
O tehničkim podacima o listu SZ usp.Vlasta ŠVOGER, Südslawische Zeitung 1849.-1852. Organ nove epohe kod Južnih
Slavena, (dalje: Südslawische Zeitung), Zagreb, 2002., 49.-53., 58.-68.
350
VDG JAHRBUCH 2003
upozoren da će list koji uređuje biti zabranjen, ako ne ublaži oštar kritički ton pisanja
i oporbeni pravac lista, 30. lipnja 1851. pokrenut je sudski postupak protiv urednika
Josipa Prausa zbog objavljivanja članka “A. B. Von der Berawa in Slawonien”. Autor
članka Andrija Torkvat Brlić na vrlo oštar i jasan način argumentirano kritizira vrlo
loše stanje u Hrvatskoj. Autor sustavno iznosi razloge velikog nezadovoljstva u
Hrvatskoj, a kao uzrok sveopće disharmonije i nezadovoljstva u Habsburškoj
Monarhiji ističe nepoštivanje Oktroiranog ustava. Sudski proces protiv Prausa održan
je 13. siječnja 1852. Urednik lista Südslawische Zeitung osuđen je na mjesec dana
zatvora, 100 forinti globe i ovrhu. Zbog fragmentarnosti izvornog materijala nije
moguće točno utvrditi tko je uređivao Südslawische Zeitung za Prausova boravka u
zatvoru, niti kad je list prestao izlaziti. Prema nekim dokumentima može se zaključiti
da je list izlazio još neko vrijeme u 1852. godini, a vjerojatno ga je privremeno
uređivao netko od stalnih suradnika dok je Praus izdržavao zatvorsku kaznu. Na
temelju sačuvanih dokumenata službene provenijencije i korespondencije
suvremenika može se zaključiti da je Südslawische Zeitung prestao izlaziti između
polovice veljače i kraja travnja 1852. godine. Međutim iz istih se izvora se ne može
pouzdano utvrditi razlog prestanka izlaženja lista, naime, je li list zabranjen, ili je
urednik sam odlučio prestati izdavati list, jer izvorni materijal decidirano ne
isključuje, ali niti ne potvrđuje obje navedene mogućnosti.6
II. Program lista Südslawische Zeitung i razlog
izlaženja na njemačkom jeziku
U skladu s tada uobičajenim normama u izdavaštvu, pokretači lista Praus i
Demeter u pozivu na pretplatu na Südslawische Zeitung od 14. prosinca 1848. objasnili
su svrhu pokretanja novoga lista i njegov program. Oni, su poput većine suvremenika
u Hrvatskoj, tada vjerovali da predstoji preuređenje Habsburške Monarhije u saveznu
zajednicu ravnopravnih naroda u skladu s koncepcijom austro-slavizma.7 Stoga su
držali da je nastupilo vrijeme da Južni Slaveni objasne domaćoj i inozemnoj javnosti
vlastita stajališta i zahtjeve. Članovi buduće preuređene državne zajednice moraju se
međusobno upoznati, a to se najbolje može učiniti pomoću slobodnog tiska.
Uredništvo lista Südslawische Zeitung postavlja si zadatak u tom pogledu biti vjernim
organom Južnih Slavena, zastupati njihove interese i ciljeve. Budući da je jezik Južnih
6
7
O odnosu službenih organa u Zagrebu i Beču prema novinama Südslawische Zeitung te o prestanku izlaženja lista v. kod Vlasta
ŠVOGER, Südslawische Zeitung, 117.-144.
Koncepcija austroslavizma nastala je u češkoj sredini u prvoj polovici 19. stoljeća, a 1848. dobila je političko značenje i postala
gotovo općeprihvaćenom u (oporbenim) slavenskim krugovima u Habsburškoj Monarhiji. Polazeći od uvjerenja da su slavenski
narodi, koji su živjeli u sklopu Monarhije, bili previše slabi da bi mogli osnovati samostalne države i obraniti se od njemačkog i
mađarskog nacionalizma, odnosno autokratske Rusije, koji su ih ugrožavali, ta je koncepcija predviđala očuvanje Habsburške
Monarhije u interesu malih slavenskih naroda i njezino preuređenje u federaciju ravnopravnih naroda. Zajednički poslovi
(vojska, financije i vanjski poslovi) bili bi u nadležnosti središnje vlade i parlamenta, a ostali poslovi bili bi u nadležnosti vlada i
parlamenata federalnih jedinica. Temeljna kontradikcija austroslavizma bila je u tome što je predviđao jaku Austriju izvana, što
ona kao federalna država nije mogla biti, a slabu iznutra, jer bi federalne jedinice imale velike ovlasti u unutarnjim poslovima.
Ova politička koncepcija imala je vrlo male izglede za ostvarenje, jer slavenski narodi nisu bili dovoljno jaki da dinastiji nametnu
ovakvo rješenje budućnosti Monarhije. O austroslavizmu usp. Der Austroslavismus – Ein verführtes Konzept zur politischen
Neugestaltung Mitteleuropas, ur. Andreas MORITSCH, Wien-Köln-Weimar, 1996.
351
VDG JAHRBUCH 2003
Slavena (uredništvo je time mislilo na standardni hrvatski književni jezik, odnosno
“ilirski” jezik, koji je trebao postati zajedničkim književnim jezikom svih Južnih
Slavena, V. Š.) slabo poznat izvan njihove domovine, uredništvo je odlučilo izdavati
novine na njemačkom jeziku. Njemački jezik kao općepoznati jezik u Monarhiji bio je
po mišljenju pokretača lista najpogodnije sredstvo za ostvarenje željenog cilja.
Pokretači lista bili su svjesni da velik dio njihovih potencijalnih čitatelja ne vlada
dovoljno dobro hrvatskim jezikom, što se djelomice odnosi i na čitateljstvo u
Hrvatskoj, a posebice na ono izvan Hrvatske, stoga su držali da im jedino njemački
jezik kao općerazumljivi jezik u Monarhiji omogućuje upoznavanje čitateljstva s
“takvim idejama koje proširuju obzor građanima, bude duh jedinstva, uzvišen osjećaj
slobode, požrtvovnog domoljublja i toplo suučestvovanje u domovinskim
interesima.”8 S takvom funkcijom i u vještim rukama njemački jezik više ne ugrožava
hrvatske nacionalne interese, nego naprotiv, predstavlja vrlo pogodno praktično
sredstvo za njihovo podupiranje. Odluci da list izlazi na njemačkom jeziku
pridonijela je svakako i činjenica da se radi o jeziku s vrlo razvijenim vokabularom na
području politike, prava, ali i drugim područjima života, premda to izričito nije
navedeno. Na ovakav zaključak upućuje činjenica da su uredništva onodobnih
listova, koji su izlazili na hrvatskom jeziku, često morala pribjeći uporabi njemačkih
stručnih termina da bi na razumljiv način objasnila čitateljstvu vlastita stajališta o
nekim problemima, jer za to još nije bilo općeprihvaćenih hrvatskih termina, ili
postojeći izrazi na hrvatskom jeziku prosječnom čitatelju nisu bili dovoljno jasni i
razumljivi. U takvim su slučajevima uredništva rabila hrvatski termin donoseći
njemački izraz u zagradi. Na izbor njemačkog jezika zacijelo je utjecala i orijentacija
uredništva ponajprije prema informiranju i pridobivanju javnosti u Habsburškoj
Monarhiji, posebice javnosti u slavenskih naroda, a zatim i europske javnosti, pa tek
onda prema širenju vlastitih ideja u hrvatskoj/južnoslavenskoj javnosti. To bi moglo
objasniti pokretanje još jednog oporbenog, liberalnog lista južnoslavenske
orijentacije u Zagrebu uz već postojeći Slavenski jug, a sličnu su političku orijentaciju
tada zastupale i Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske. Zagreb i Hrvatska bili bi
premalo tržište za tri lista slične orijentacije namijenjena istoj čitalačkoj publici.
Vjerojatno je i ta činjenica, uz ostale navedene praktične razloge, motivirala Prausa i
Demetra za pokretanje hrvatskih/slavenskih liberalnih i oporbenih novina na
njemačkom jeziku.
Budući da je u to vrijeme u Zagrebu već izlazio list na njemačkom jeziku, pokretači
lista javnosti su morali objasniti zašto pokreću drugi jezik na njemačkom jeziku u tako
maloj sredini. Obrazlažući zašto pokreće još jedne novine na njemačkom jeziku Praus
ukazuje na to da svoju ulogu u listu Agramer Zeitung, kojega je i sam uređivao nekoliko
posljednjih godina, drži završenom. On također ističe da od ožujka 1848. više nije
surađivao u tim novinama, jer se ne slaže s njegovim novinarskim načelima “služiti
dobroj stvari na tuđem privilegiju” te iznosi misao da svaka nova epoha u političkom i
društvenom životu pred periodički tisak postavlja nove ideje i zadaće, koje na
8
Poziv na pretplatu na SZ od 14. 12. 1848., J. HORVAT, Povijest novinstva, 170. U izvorniku taj dio teksta glasi: “... solche
Ideen beibringen können, die den Gesichtskreis des Staatsbürgers erweitern, den Gemeingeist, das erhabene Gefühl der Freiheit,
die aufopfernde Vaterlandsliebe und den warmen Antheil an den vaterländischen Interessen wecken und kräftigen sollen.”
352
VDG JAHRBUCH 2003
pozornicu dovode nove snage. Zadatak novina Südslawische Zeitung jest “biti jednim
od organa nove epohe kod Južnih Slavena”.9 U tom kontekstu Praus novi list ne
predstavlja kao isključivo informativni i nestranački, nego ga, naprotiv, jasno
najavljuje kao angažirani list, koji će dosljedno braniti prava i slobode naroda protiv
svih koji ga tlače ili mu oduzimaju njegova prava, te da će dosljedno braniti interese
Slavena od svih koji ih ugrožavaju.10
U pozivu na pretplatu Praus izlaže i vlastita politička i novinarska načela. Na prvo
mjesto postavlja pravo, istinu i interese naroda, dakako, onako kako ih shvaćaju on i
krug oko ovoga lista. Praus je, kao i mnogi preporoditelji u Hrvatskoj i drugim
slavenskim zemljama, prihvatio Herderovu viziju budućnosti Slavena i drži ih
“pozvanima da slobodno, na temelju narodnosti dovedu na vlast ideju humanosti
među narodima.” Polazeći od prirodnog prava sve narode drži ravnopravnima i
zalaže se za “konfederativnu Austriju kao demokratsku monarhiju” koja Južnim
Slavenima može pružiti najveća jamstva za nesmetani nacionalni i politički razvoj.
Prihvaćajući onodobna liberalna shvaćanja slobodu tiska tumači kao pravo, a ne
milost i najavljuje da se pri vođenju novina neće rukovoditi isključivo ekonomskim
interesima (premda se niti oni ne smiju zanemariti, V. Š.).11
Na temelju uvida u sva tri sačuvana godišta lista (brojevi iz 1852. godine do sada
nisu pronađeni i čini se da uopće nisu sačuvani) može se zaključiti da je uredništvo
dosljedno branilo interese hrvatskog naroda i ostalih slavenskih naroda, da je
ukazivalo na probleme u hrvatskoj i drugim slavenskim sredinama i predlagalo
rješenja te da je politiku različitih političkih čimbenika u Habsburškoj Monarhiji
promatralo kroz prizmu hrvatskih i slavenskih nacionalnih interesa. Usprkos
nesumnjive angažiranosti lista, uredništvo je ponekad otvaralo stranice svoga lista i
svojim neistomišljenicima, dopuštajući da i oni iznesu vlastito viđenje pojedinih
pitanja važnih za funkcioniranje zajedničke države. I to je nesumnjivo jedan od
pokazatelja kvalitete i modernosti lista Südslawische Zeitung.
III. Teme i ideje u listu Südslawische Zeitung
Südslawische Zeitung bio je za svoje doba moderan oporbeni list
nacionalno-liberalne orijentacije. Kao glavne ciljeve uredništvo je na početku
izlaženja lista postavilo zastupanje interesa Južnih Slavena pred političkom javnošću
Habsburške Monarhije, zatim brzo i kvalitetno informiranje čitatelja o svim važnijim
9
10
11
Isto, 171. Citirani dijelovi teksta u izvorniku glase: “... hinter fremdem Privilegium der guten Sache zu dienen.” i “... eins der
Organe der neuen Epoche bei den Südslaven zu sein.”
Isto, 171.-172.
Isto. O utjecaju ideja njemačkog filozofa Johanna Gottfrieda Herdera u harvatskom narodnom preporodu usp. Nikola
IVANIŠIN, “J. G. Herder i ilirizam”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, god. II., sv. 2., Zadar, 1963., 196.-225.;
Wolfgang KESSLER, “Die Südslawen und Herder. Einige Anmerkungen.”, Festschrift für Wolfgang Gesemann, Band 3,
Beiträge zur slawischen Sprachwissenschaft und Kulturgeschichte, München, 1986., 157.-175. i Vlasta ŠVOGER, “Recepcija
Herdera u hrvatskome narodnom preporodu na temelju Danice ilirske”, Časopis za suvremenu povijest (ČSP), 30., br. 3.,
Zagreb, 1998., 455.-478. Citati u izvorniku glase ovako: “... daß sie durch die Freiheit auf der Basis des Volksthums d i e I d
e e d e r H u m a n i t ä t u n t e r d e n N a t i o n e n z u r G e l t u n g z u b r i n g e n b e r u f e n s i n d.” , i
“... c o n f ö d e r i r t e O e s t r e i c h a l s d e m o k r a t i s c h e M o n a r c h i e...”. U izvorniku su ch i st i u
spacioniranom tekstu pisani bez razmaka. Ovdje to izostavljam.
353
VDG JAHRBUCH 2003
domaćim i inozemnim zbivanjima te upoznavanje čitateljstva s najvažnijim
društvenim pojavama te političkim, kulturnim i gospodarskim dostignućima njima
suvremenog doba. Temeljem analize sadržaja lista dolazi se do zaključka da je
uredništvo time ponajprije podrazumijevalo temeljne političke i građanske slobode,
institucije ustavne monarhije, parlamentarni sustav, trodiobu vlasti u ustavnim
državama, organizaciju i djelovanje političkih, upravnih, sudskih, gospodarskih i
kulturnih institucija te realizaciju glavnih načela na kojima se temelji građansko
društvo. To su središnje teme vrlo brojnih problemskih članaka različitih autora, a
važnost koju je toj problematici posvećivalo uredništvo vidljiva je i po tome što su
spomenuti članci vrlo često objavljivani kao uvodnici.
Osim spomenutih problemskih članaka, u kojima se sustavno izlažu glavni aspekti
pojedinih političkih, društvenih, kulturnih ili gospodarskih pojava ili instituta, vrlo
su brojni i programatski članci u kojima autori (poznati ili još češće nepoznati) u
obliku teza sustavno i cjelovito iznose i argumentiraju svoja stajališta o pojedinim
političkim, kulturnim, društvenim ili gospodarskim pitanjima, bitnima za budućnost
Trojedne Kraljevine i susjednih južnoslavenskih zemalja, odnosno za budućnost
cijele Monarhije. Među takvim člancima najbrojniji su članci koji tematiziraju
političku problematiku, a unutar nje problem preuređenja Habsburške Monarhije i
pretvaranje zajedničke države u ustavnu monarhiju. Ustavnu monarhiju u ovome
listu drže državnim uređenjem, koje jedino može osigurati daljnji opstanak
Monarhije i osigurati narodima, koji u njoj žive, nesmetani razvitak i ravnopravnost i
koje je primjereno duhu vremena.12 Pitanje preuređenja Habsburške Monarhije
prema mišljenju uredništva ovoga lista bilo je jedno od temeljnih političkih pitanja o
čijem je rješavanju ovisilo i rješavanje brojnih drugih pitanja. Uredništvo ovoga lista
prihvatilo je koncepciju austroslavizma i zalagalo se za preuređenje Habsburške
Monarhije u federativnu zajednicu ravnopravnih naroda. Ono nije detaljno
razmatralo modalitete pretvaranja Austrije u saveznu državu, niti je precizno
odredilo opseg zajedničkih poslova za cijelu Monarhiju, koji bi trebali biti u
nadležnosti središnje vlade i parlamenta. Međutim, prema nekim pokazateljima
može se zaključiti da je uredništvo novina Südslawische Zeitung prihvaćalo onaj opseg
zajedničkih poslova, koji je utvrdio Hrvatski sabor – vojne, financijske, vanjske i
vanjskotrgovinske poslove. Do proglašenja Oktroiranog ustava od 4. ožujka 1849. u
Hrvatskoj, odnosno do rujna 1849., postojali su barem minimalni izgledi za
preuređenje Monarhije, pa je u tom vremenu uredništvo ovoga lista dosljedno
zagovaralo takvo rješenje. Međutim, nakon proglašenja Oktroiranog ustava u
Hrvatskoj i uvođenja centralističkog ustrojstva, kojeg je taj ustav inaugurirao, svaki
daljnji otpor Oktroju postao je neustavnim, a federalizacija Monarhije neostvarivom.
12
Navest ću samo nekoliko, po mome sudu, važnijih članaka o pojedinoj problematici bez pretenzija na sveobuhvatno predočavanje
različite složene problematike. O institucijama ustavne monarhije i njihovu djelovanju te nužnosti pretvaranja Habsburške
Monarhije u ustavnu monarhiju usp. “Was ist eigentlich die Konstitution?”, s češkoga preveo A.[ndrej] E. [inspieler], SZ,
214./18. 9. 1850. i 215./19. 9. 1850.; “Agram, 18. Januar.” G.[ustav] D-f. [Dollhopf], SZ, 8./19. 1. 1849.; “Agram, 21.
Januar.” G. D-f., SZ, 9./22. 1. 1849.; “Agram, 21. Januar.” G. D-f., SZ, 10./24. 1. 1849.; “Unsere Landesverfassung und die
oktroyirte Charte vom 4. März”, I.-III., SZ, 136./3. 9. 1849., 138./5. 9. 1849., 139./6. 9. 1849.; “Neues Abonnement auf die
Südslawische Zeitung. Zweiter Jahrgang 1850.”, SZ, 229./24. 12. 1849.; uvodnici bez naslova, SZ, 19./24. 1. 1851. i 24./30.
1. 1851.
354
VDG JAHRBUCH 2003
Prihvaćajući realne političke okolnosti u podunavskoj monarhiji uredništvo ovoga
lista otada se više nije zalagalo za federalizaciju Monarhije, nego za provođenje
Oktroiranog ustava i ublažavanje centralizacije, odnosno za visok stupanj
decentralizacije Monarhije, kao preduvjet njezine buduće snage.13
Vrlo su brojni članci u kojima se razmatra politički položaj Hrvatske u aktualnoj
vojno-političkoj situaciji u Habsburškoj Monarhiji. Uredništvo ovoga lista dosljedno
se zalagalo za ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine, za združivanje
Vojne krajine s Provincijalom u upravnim poslovima te za uvođenje građanskih i
političkih sloboda i u Vojnu krajinu. Ostvarenje tih ciljeva bilo je po mišljenju kruga
oko lista Südslawische Zeitung preduvjet za modernizaciju i napredak Hrvatske na svim
područjima života za što se taj krug cijelo vrijeme uporno zalagao. Zbog toga se brojni
članci bave neustavnom i gotovo nesnošljivom političkom, gospodarskom i
kulturnom situacijom u Vojnoj krajini, a kao protutežu takvu teškom stanju brojni su
autori navodili stoljetne zasluge krajišnika za dinastiju i zajedničku državu i
zahtijevali hitno poboljšanje stanja u Vojnoj krajini.14 Prvenstveno pozivajući se na
prirodno pravo, a manje i pozivanjem na hrvatsko historijsko državno pravo,
uredništvo je branilo pravo hrvatskog naroda, ali i svih drugih naroda, na slobodni i
nesmetani razvitak i u tom se kontekstu zalagalo za ostvarenje jezične i nacionalne
ravnopravnosti svih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Preduvjeti za slobodni razvoj
naroda po mišljenju uredništva bili su širenje obrazovanja i prosvjećivanje naroda da
bi ga se dovelo do zrelosti potrebne za ostvarenje građanskih i političkih sloboda.15
Južnoslavenska i općenito slavenska problematika vrlo su dobro zastupljene na
stranicama lista Südslawische Zeitung, što je odraz prihvaćanja ideje slavenske
uzajamnosti, a unutar nje što tješnje suradnje među južnoslavenskim narodima.
Takvo shvaćanje uredništva vidljivo je i iz izbora naziva novina, a jasno je izraženo i u
pozivu na pretplatu na ove novine. Uredništvo je ispunilo zadatak, koji je postavilo na
početku izlaženja lista, naime, da će taj list biti vjernim organom koji će zastupati i
braniti interese južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji i izvan nje. Vrlo se
temeljito prate politička, društvena, kulturna i gospodarska zbivanja u slovenskim
pokrajinama i analiziraju se polazeći od istih načela na temelju kojih su se analizirala
zbivanja u Trojednoj Kraljevini. U ovome zagrebačkome listu surađivali su brojni
suradnici iz slovenskih zemalja, osobito tijekom 1850. godine, pa se novine
Südslawische Zeitung mogu nazvati i “hrvatsko-slovenskim glasilom”.16 Manje sustavno
13
14
15
16
Usp. uvodnike u SZ, 18./12. 2. 1849. i 38./30. 3. 1849.; “Die Čechen und Polen am östreichischen Reichstage II.”, SZ,
23./23. 2. 1849.; članci u rubrici Revue der südslawischen Zeitungen (Journalrevue), SZ, 14./2. 2. 1849. i 24./26. 2. 1849.;
“Palacký über Centralisation und nationale Gleichberechtigung in Oestreich”, SZ, 231./28. 12. 1849.; “Die slawische Politik”, s
češkoga preveo A.[ndrej] E.[inspielers, SZ, 249./29. 10. 1850. i 251./31. 10. 1850.; SZ, 144./26. 6. 1851.; “Die politischen
Parteien in Kroatien, IX.”, SZ,150./3. 7. 1851.
O pitanju teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine te o aktualnome stanju i budućnosti Vojne krajine usp. npr. “Gegenwart
und Zukunft der kroatisch-slavonischen Militärgrenze, I., II., III.”, SZ, 15.-17./5. 2.-9. 2. 1849.; “Die kroatisch-slavonische
Militärgrenze in administrativer Beziehung, I., II., II., IV.”, SZ, 19.-22./14. 2.-21. 2. 1849.;
O potrebi širenja obrazovanja i prosvjećivanja naroda kao preduvjeta za ostvarenje građanskih i političkih sloboda usp. “Ueber
das, was dem Volke bei uns noth thut. I., II., III.”, SZ, 1.-4./3. 1.–10. 1. 1849., općenito o važnosti građanskih prava i novih
institucija SZ, 89./7. 7. 1849.; 146./15. 9. 1849.; 214./5. 12. 1849.
Petar KORUNIĆ, Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici. Hrvatsko-slovenski politički odnosi 1848-1870.,
Zagreb, 1986., 157. Usp. primjerice sljedeće članke D.- “Das slovenische Volk und das Königreich Illirien” SZ, 84.-86./2. 7.
355
VDG JAHRBUCH 2003
prate se najvažniji politički i kulturni događaji u južnoj Ugarskoj, odnosno u
Vojvodini Srpskoj. Želeći sačuvati suradnju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja –
Mađara – na stranicama ovoga zagrebačkoga lista često se prelazilo preko neriješenih
pitanja u hrvatsko-srpskim odnosima, primjerice svojatanja Srijema od srpskog
pokreta u južnoj Ugarskoj. Međutim, za vrijeme pregovora hrvatskih i srpskih
povjerenika s austrijskom Vladom o budućnosti Vojvodine Srpske u jesen 1849.
potisnute su suprotnosti izišle na vidjelo, a nezadovoljstvo ostvarenim rješenjem –
stvaranjem Vojvodine Srbije i Tamiškog Banata – srpska je strana iskalila na hrvatskoj
politici i hrvatskom tisku. Ali, čak i tada, autori u listu Südslawische Zeitung, i oni iz
Hrvatske i oni iz Vojvodine, pozivaju na smirivanje strasti i razum te toleranciju u
međusobnim odnosima.17 Uredništvo je svoje čitatelje redovito obavještavalo i o
najvažnijim događajima u ostalim južnoslavenskim zemljama i pozivalo na suradnju i
slogu među južnoslavenskim narodima.18
U burnim vremenima sredinom 19. stoljeća, kad je izlazio list Südslawische Zeitung,
uredništvo se zalagalo za ostvarenje slavenske solidarnosti i što tješnje suradnje
slavenskih naroda Monarhije pred ugroženošću od mađarskog i njemačkog
nacionalnog pokreta. Na stranicama toga lista prisutna je glorifikacija Slavena
preuzeta od njemačkog filozofa Johanna Gottfrieda Herdera, koji je Slavenima
prorekao važnu kulturnu i političku ulogu u budućnosti. Negativne pojave u povijesti
slavenskih naroda u skladu s tim shvaćanjem pripisivale su se nepovoljnim utjecajima
susjednih naroda, posebice njemačkog naroda. O slavenskim se narodima u ovome
listu govori sa simpatijama, osim donekle o Poljacima, koji su tijekom revolucije
1848.-1849. težili za obnovom samostalne poljske države pa su aktivno podržavali
mađarski revolucionarni pokret u njegovoj borbi protiv Beča. Zbog toga je došlo do
sukoba interesa Poljaka i ostalih slavenskih naroda, koji su se zalagali za očuvanje
Habsburške Monarhije i njezino pretvaranje u federativnu zajednicu ravnopravnih
naroda. Uredništvo se zalagalo za tijesnu suradnju slavenskih naroda Monarhije radi
lakšeg ostvarenja zajedničkih interesa. Naklonost s kojom je ovaj list pratio događaje
u slavenskim zemljama može ilustrirati i izrazito pozitivan odnos prema ruskome
narodu, pri čemu se pravi jasna razlika između “veličanstvenog ruskog naroda” i
ruske despotske Vlade, koja se oštro osuđuje. Ali uredništvo ipak naglašava, da, u
usporedbi s drugim apsolutističkim i despotskim režimima, prema kojima gaji izraziti
animozitet i koje osuđuje, ako se ne bi moglo izbjeći apsolutističko vladanje, u tom
slučaju prednost ipak daje ruskom despotizmu.19
17
18
19
–4. 7. 1849.; 26./1. 2. 1851.; “Slovenische Briefe” objavljivane u 1849. i 1850. godini i brojne druge dopise, objavljene na
mjestu uvodnika.
O praćenju zbivanja u Vojvodini Srpskoj i odnosu prema srpskome pokretu u južnoj Ugarskoj na stranicama lista Südslawische
Zeitung usp. nenaslovljene članke u rubrici Journalrevue, SZ, 15./5. 2. 1849., 16./7. 2. 1849.; “Die Stimmung in der
Wojwodina”, SZ, 208./28. 11. 1849.; “Die serbische Wojwodschaft”, SZ, 210./30. 11. 1849.; “Die neu kreierte serbische
Wojwodschaft”, SZ, 213./4. 12. 1849. i Vlasta ŠVOGER, “Zagrebački opozicijski list Südslawische Zeitung o odjeku
revolucionarnih previranja 1848.-1849. u Hrvatskoj i Vojvodini”, ČSP 31., br. 2., Zagreb, 1999., 239.-260.
Radilo se uglavnom o kraćim vijestima o najvažnijim političkim događajima, stoga ih ovdje neću navoditi.
Usp. Demetrov članak “Zur Charakteristik der Slaven”, SZ, 1.-5./3. 1.-12. 1. 1849.; šest članaka u nizu pod naslovom “Die
Russen”, SZ, 232.-239./9.-17. 10. 1850.; jedanaest članaka prevedenih s češkog jezika “Die slawische Politik”, SZ,
240.-251./18.-31. 10. 1850.
356
VDG JAHRBUCH 2003
Uredništvo je posvećivalo vrlo veliku pozornost vanjskopolitičkoj problematici, a
u sklopu nje napose tzv. njemačkom i mađarskom pitanju. Na temelju prirodnog
prava ovim se narodima priznavalo pravo da sami odlučuju o vlastitoj sudbini, ali
naglašavalo se da se to mora ostvariti uz poštivanje načela ravnopravnosti naroda i ne
na štetu drugih naroda s kojima Nijemci i Mađari žive u zajedničkoj državi. Odnos
uredništva lista Südslawische Zeitung prema rješavanju životnih problema ovih naroda
bio je vrlo složen, ali ne i jednoznačan. Premda su prevladavali negativni tonovi, u
pojedinim su se razdobljima, ovisno o spletu međunarodnih okolnosti, ali i
trenutačnog odnosa snaga različitih političkih aktera u sklopu Habsburške
Monarhije, na stranicama ovoga lista mogli naći i izrazi simpatije i suosjećanja sa
sudbinom tih dvaju naroda.20 Ovaj je list relativno dobro pratio zbivanja vezana uz
parlamentarni život ostalih europskih država, posebice Francuske i Velike Britanije.
Redovito je donosio informacije o revolucijama, nemirima, uspostavljanju ili rušenju
parlamentarnog sustava, o sukobljavanju vlade i parlamenta i sl. i u izvaneuropskim
zemljama, što također ilustrira shvaćanja kruga oko ovoga lista o temeljnim
pitanjima državnog uređenja, tj. njegovo zalaganje za ustavnu monarhiju.21
Na stranicama ovoga lista vrlo se detaljno analizira djelovanje različitih državnih
institucija na svim razinama, primjerice djelovanje bečke Vlade i Banskog vijeća,
županijskih i općinskih upravnih organa, problemi sudstva, osuđivale su se zloporabe
položaja raznih upravnih, a osobito sudskih činovnika, iznosili su se prijedlozi
sveobuhvatnih reformi unutar uprave i pravosudnog sustava. Te su se reforme
temeljile na načelu uvažavanja općih političkih i građanskih prava i sloboda, na
načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku te na osnovnim postulatima
parlamentarnog sustava.22
Kulturna problematika dobro je obrađena u ovome listu, a unutar nje posebna se
pažnja posvećivala problemima uporabe narodnog jezika u upravi i školstvu te
reformi školstva. Hrvatska je javnost sredinom 19. stoljeća bila vrlo osjetljiva na
pitanje službenog jezika i Südslawische Zeitung je vrlo pozorno registrirao sve pokušaje
20
21
22
Najzanimljiviji članci o vanjskopolitičkoj problematici potječu iz pera Imbre Ignjatijevića Tkalca, a riječ je o vrlo duhovitim i
oštroumnim kritičkim osvrtima na najvažnije događaje u europskim zemljama u proteklih šest mjeseci. Tkalac ih je objavljivao
anonimno: “Politische Rundschau” I.-XIX., SZ, 105.-228./26. 7.-22. 12. 1849.; “Eine unpolitische Rundschau”, I.-VI., SZ,
153.-165./6. 7.-20. 7. 1850.; “Eine unpolitische Rundschau I.-VI.”, SZ, 6.-14./9. 1.-18. 1. 1851.; “Zur orientalischen Frage,
I.-VI.”, SZ, 201.-212./20. 11.-3. 12. 1849. Usp. i Vlasta ŠVOGER, “Nijemci i Njemačka na stranicama lista Südslawische
Zeitung”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch 2002, ur. Renata TRIŠLER i Nikola MAK, Osijek,
2002., 189.-200. i ISTA, “Slika Mađara u hrvatskome liberalnom tisku sredinom 19. stoljeća”, Croato-Hungarica. Uz 900
godina hrvatsko-mađarskih povijesnih veza, ur. Milka JAUK-PINHAK, Csaba Gy. KISS i István NYOMÁRKAY, Zagreb,
2002., 81.-93.
Usp. komentare o vanjskopolitičkim događajima u člancima iz SZ navedenima u prethodnoj bilješci. Informacije o
revolucionarnim previranjima i parlamentarnome životu izvaneuropskih zemalja donosile su se u obliku kraćih vijesti, stoga ih
ovdje neću posebno navoditi.
O odnosu prema Banskome vijeću i potrebi njegove reorganizacije usp. “Unsere Landesverwaltung. I., II., III., IV., V.”, SZ, 5.
/12. 1. 1849.; 11./26. 1. 1849.; 12./29. 1. 1849., 13./31. 1. 1849.; 14./2. 2. 1849.; uvodnike Gustava Dollhopfa u br.
8.-10./19. 1.–24. 1. 1849.; odnos prema bečkoj Vladi razabire se iz brojnih članaka u kojima se analizira njezin odnos prema
južnoslavenskim narodima, a ovdje navodim samo neke: uvodnik, SZ, 46./18. 4. 1849.; “Die Politik der östreichischen
Regierung in Ungarn, I., II.”, SZ, 67.-68./1. 6.-2. 6. 1849. Brojni članci govore o stanju u sudstvu i o reformama koje bi
trebalo poduzeti radi sređivanja stanja u sudstvu: “Das Schwurgericht, I., II.”, SZ, 157.-158./28. 9.-29. 9. 1849.; “Zur
Justizreform, I.-VIII.”, SZ, 43.-62./21. 2.-15. 3. 1850.; “Der klägliche Stand unserer Justizpflege. I., II.”, SZ, 130.- 131./7.
6.-10. 6. 1851.
357
VDG JAHRBUCH 2003
pojedinih državnih organa da se s hrvatskim upravnim organima dopisuju na
njemačkom ili mađarskom jeziku. Takve je pokušaje vrlo oštro osuđivao i tražio je
jezičnu ravnopravnost unutar Monarhije, odnosno da jezici svih naroda, koji žive u
zajedničkoj državi pod žezlom Habsburgovaca, budu ravnopravni s njemačkim
jezikom. To bi u praksi značilo, primjerice, da bi se i zakoni trebali izdavati na svim
jezicima naroda Monarhije. U sklopu školske problematike u ovome se listu
upozoravalo na teško stanje u školstvu u Hrvatskoj – niske plaće učitelja,
nezadovoljavajuća kvaliteta obrazovanja učitelja, nedostatak udžbenika na
hrvatskom jeziku i didaktičke opreme, nezainteresiranost općina za uzdržavanje
škola i sl. te se predlagala cjelovita reforma školskog sustava u Hrvatskoj, koji bi
trebao pružiti i teoretsko i praktično znanje te pridonijeti obrazovanju svestranih
ličnosti.23
O vjerskoj problematici list Südslawische Zeitung nije pisao sustavno, ali dosljedno
se zalagao za ostvarivanje vjerske ravnopravnosti, odnosno za osiguranje istih prava i
iste razine zaštite od državnih organa za sve vjerske zajednice u Habsburškoj
Monarhiji. U ovome su listu osuđivali odnos crkvene hijerarhije prema nižem
svećenstvu, zalagali su se za osnivanje crkvenih sudova, koji će zaštititi niži kler pred
samovoljom biskupa, zalagali su se za davanje prava glasa katoličkom i pravoslavnom
nižem svećenstvu (pravo glasa tada su imali samo katoličko i pravoslavno više
svećenstvo i župnici, odnosno njihovi pomoćnici u gradovima te svi protestantski
svećenici) te za uvođenje civilnog braka. Krug oko ovoga lista protivio se miješanju
Crkve u politički i javni život (to, naravno, nije značilo isključivanje svećenstva uopće
iz političkog života), pozivao je na povratak Crkve izvorima vjere, odnosno
izvornome Kristovu učenju i protivio se unijaćenju.24
Gospodarska problematika relativno je slabije zastupljena u ovome listu. O
gospodarskim problemima pisali su stručnjaci, a središnje mjesto zauzimalo je
pitanje poreza i trgovina. U sklopu trgovačke problematike najdetaljnije se
razmatrala tranzitna trgovina, vjerojatno stoga što je tranzitna trgovina tada bila
jedna od najvažnijih i najdinamičnijih gospodarskih grana u Hrvatskoj, a ovisila je i o
vanjskopolitičkoj i unutarnjepolitičkoj situaciji. Naglasak se stavljao na probleme s
kojima se susretala ta gospodarska grana te na prijedloge za njihovo uklanjanje.
Pisalo se i o pojedinim aspektima poljoprivredne proizvodnje, npr. o sadnji i čuvanju
krumpira, ali i o rudarstvu i pojedinim granama industrije.25
Novine Südslawische Zeitung donosile su i članke o problemima djelovanja
medicinskih ustanova u Hrvatskoj te prijedloge o njihovoj reorganizaciji, a također i
informacije o ekološkoj problematici. Zanimljiv je i oglasni dio, u kojem su se
23
24
25
Usp. SZ, 33./19. 3. 1849.; 178./23. 10. 1849.; niz od 13 članaka o reformi srednjih škola i o nastavnom planu za sveučilište,
koje bi trebalo osnovati u Zagrebu: “Zur Studienreform”, SZ, 133.-225./ 30. 8.-19. 12. 1849. te tri članka o problemima i
reformi osnovnog školstva “Unser Volksschulwesen”, SZ, 229.-232./24. 12.-29. 12. 1849.
Usp. “Politische Rundschau III.”, SZ, 109./31. 7. 1849.; 102./3. 5. 1850.; 151./4. 7. 1850.; 213./17. 9. 1850.; 4. /7. 1.
1851.; 85./12. 4. 1851.; “Das religiöse Element im Südslaventhum”, SZ, 8., 9., 12., 15., 16./10.-19. 1. 1850.
Usp. članke Franje Lovrića i Ivana Ključeca “Vorschläge zur Belebung des heimischen Handelns” objavljene u SZ tijekom
lipnja i srpnja 1849.; zatim članke u rubrici “Landwirtschaft und Industrie” u 1851. godini te članke o porezima: “Wer zahlt
die höchsten Steuern?”, SZ, 225.-229./1. 10.-5. 10. 1850.
358
VDG JAHRBUCH 2003
reklamirali tiskarski proizvodi, obrtnički i industrijski proizvodi potrebni u
svakodnevnome životu, modni detalji za dame, različite usluge i sl. Zbog toga bi
oglasni dio lista, koji se tiskao u svakih nekoliko brojeva na zadnjoj stranici, mogao
poslužiti i kao izvor za proučavanje nekih aspekata svakodnevnog života građanskih
slojeva onodobnog hrvatskog društva.26
IV. Zaključak
Na temelju navedenoga može se zaključiti da je Südslawische Zeitung bio moderan
hrvatski list na njemačkom jeziku. List je tada aktualna zbivanja na političkom,
društvenom, kulturnom i gospodarskom području u Habsburškoj Monarhiji i izvan
nje promatrao kroz prizmu hrvatskih/(južno)slavenskih interesa, a zbog praktičnih je
razloga izlazio na njemačkom jeziku, koji je tada bio jedini općerazumljivi jezik u
Monarhiji. Bio je to oporbeni političko-informativni dnevni list liberalne orijentacije,
koji je uspješno slijedio najbolja dostignuća onodobne europske publicistike. Prema
brojnim parametrima ovaj list možemo ocijeniti kao preteču suvremenih dnevnih
novina. Ovaj je list bio vrlo vrijedno novinsko ostvarenje u hrvatskim razmjerima te
nesumnjivo vrlo vrijedan izvor za proučavanje hrvatske političke, društvene, kulturne
pa i gospodarske povijesti sredinom 19. stoljeća.
26
O problemima vezanima uz zdravstveni sustav pisao je dr. Moritz Sachs. Usp. M-s., “Unser Sanitätswesen”, SZ, 54.-55./6.-7.
3. 1850.; ISTI, “Die prov. Organisation der Medizinalverwaltung”, SZ, 242./21. 10. 1850.; ISTI, “Noch einige Worte über
unsere Sanitätsreform”, SZ, 278./3. 12. 1850.; ISTI, “Ueber das Apothekenwesen in Kroatien und Slawonien”, SZ, 124./31. 5.
1851. O ekološkoj problematici, posebice o zaštiti šuma, usp. nenaslovljene članke u SZ, 136./16. 6. 1851.; 260./16. 12. 1851;
263./23. 12. 1851.
359
VDG JAHRBUCH 2003
Südslawische Zeitung – kroatische Zeitung in deutscher Sprache
In dieser Arbeit wurden technische Charakteristika und das Programm des
Blattes Südslawische Zeitung beschrieben sowie die Gründe erwähnt, die die
Redaktion dazu veranlasst hatten, diese Zeitung, die die kroatischen nationalen
Interessen in der ausländischen sowie in der Öffentlichkeit in der
Habsburgermonarchie vertreten sollte, in deutscher Sprache herauszugeben. Dann
wurde ein sehr breites Themenspektrum auf den Seiten dieser Zeitung dargestellt.
Südslawische Zeitung war modernes kroatisches Blatt in deutscher Sprache. Der
Kreis um dieses Blatt betrachtete die damals aktuellen Ereignisse auf dem
politischen, gesellschaftlichen, kulturellen und wirtschaftlichen Gebiet in und
außerhalb der Habsburgermonarchie durch ein Prisma kroatischer/(süd)slawischer
Interessen. Aus praktischen Gründen erschien das Blatt in deutscher Sprache, in der
damals einzigen allgemeinverständlichen Sprache in der Monarchie. Die
Südslawische Zeitung war das oppositionelle, politisch-informative Tageblatt
liberaler Orientierung, das die besten Errungenschaften der zeitgemäßen
europäischen Publizistik auf seinen Seiten erfolgreich in die Tat umsetzte. Nach
zahlreichen Parametern ist dieses Blatt als ein Vorgänger der heutigen kroatischen
Tageblätter zu bezeichnen. Die Südslawische Zeitung war ein sehr bedeutendes
journalistisches Unternehmen auf dem kroatischen Gebiet und eine unumstritten
wertvolle Quelle für die Forschung politischer, gesellschaftlicher, kultureller ja sogar
wirtschaftlicher Geschichte Kroatiens Mitte des 19. Jahrhunderts.
360
VDG JAHRBUCH 2003
Branka BALEN
Djelovanje slikara Franza Xavera Giffingera
u Slavoniji
Godine 1865. J. F. Mücke napušta Slavoniju i odlazi u Zagreb. U Osijeku do 1866.
g., kada u nj dolazi gluhonijemi Franz Xaver Giffinger1 ( 1826. - ? ) nema značajnijeg
portretiste. Osječki slikar, pretežito portretist Franjo Pfalz2 već je tri godine pokojni
dok je slikar starije generacije Hugo Conrad Hötzendorf3 bio isključivo pejzažist.
Osamnaest Giffingerovih radova, od kojih je jedan pod upitnikom, iz fundusa osječke
Galerije, slika su njegovog likovnog izraza koji, kao i kod Mückea, oscilira u kvaliteti
od vrlo dobrih do gotovo diletantskih ostvarenja. Giffinger je mnogo putovao tako da
nije stalno boravio u Osijeku od navedene 1866. godine, nego je dolazio i odlazio u
nekoliko navrata.
1846. 21. travnja - predaje molbu za prijem na Bečku kraljevsku akademiju
ujedinjenih likovnih umjetnosti kao izvanredni učenik4. 29. svibnja molba je
pozitivno riješena i upisan je na Akademiju kao redovan student na Odsjek za
restauriranje slika. Njegova tadašnja bečka adresa bila je Alservorstadt 19. /20.5
Potrebno je naglasiti da Giffinger dolazi u Beč kada je bidermajer na izmaku; u
doba kada nestaju oni mali majstori što djeluju kao nasljednici romantizma kao
njezini epigoni; u doba kada se idealizam nazarenaca akademizira; i napokon u
vrijeme kada se općerazumljivi građanski pristup postupno počinje mijenjati u
materijalistički naturalizam koji je zavladao oko godine 1860. Giffinger se dakle,
našao u Beču kada je jedan likovni izraz na izmaku, a drugi još nije dobio fizionomiju
– i to kao devetnaestogodišnjak sa svim opterećenjima daleke provincije, s
prirođenim hendikepom u komuniciranju i ograničenim likovnim mogućnostima.
Na bečkoj Akademiji su tada vodeći profesori bili Joseph Führich i Leopold
Kupelwieser, ali i najznačajniji bečki slikar devetnaestog stoljeća Ferdinand
Waldmüller.
Na Akademiji je studirao od 1846. – 1849., a 1851. godine definitivno napušta
Beč.
Giffingerovo djelovanje u Slavoniji može se pratiti slijedećom kronologijom:
1
2
3
4
5
Franza Xavera Giffingera ubrajamo u Osječki slikarski krug koji čine pejzažisti H.C.Hötzendorf i A.Waldinger te portretisti
F.Pfalz, F.X.Giffinger, J.F. Mücke i G.Moretti.
Oto Švajcer, Branka Balen: Franjo Pfalz, mala monografija, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1989.
Oto Švajcer: Hötzendorf, Društvo povijesničara umjetnosti Zagreb I
Molbi prilaže svjedodžbu o osnovnom školovanju, svjedodžbu litografskog zavoda Troch ( sve u Novom Sadu ) i 14 crteža.
U protokolu bečke Akademije br. 59 2 nalazi se popis učenika i podatak o Giffingerovu mjestu stanovanja 1849. u Beču u
Wiedenu br. 327. te njegovu pohađanju tečaja Anleitung zur Restauration von Gemälden. U rubrici ranijih studija stoji zapis:
Privatschüller bei Waldmüller.
361
VDG JAHRBUCH 2003
1866. -
u Esseker Lokalblatt und Landbote 16., 19. i 23. kolovoza
Giffinger objavljuje svoj dolazak u Osijek.
1867. -1868. slika niz portreta u Osijeku.
1869. -
djeluje u Slavonskom Brodu i Vinkovcima (12 portreta)
1870. -
umire mu otac u Novom Sadu, a već u listopadu i studenom
ponovo se nalazi u Osijeku
1876. -
ponovno je kratko u Osijeku gdje portretira
1877. -
portretira župnika u Tovarniku i građane u Vukovaru i Osijeku.
1878. -
portretira u Osijeku i Vukovaru.
Nakon 1878. godine gubi mu se svaki trag. Nije bilo moguće pronaći čak ni mjesto
ni godinu smrti.
Velikom dijelu portreta za sada je nepoznato ime portretiranog te se navode kao
nepoznata građanka odnosno građanin. Navodimo samo ona djela za koja znamo
obitelj iz koje portretirani potječu.
OSIJEK
Galerija likovnih umjetnosti: portreti
muškaraca iz obitelji Woydicka (S-31)6, Belovitić
(S-794), Stengl (S-17), mlinara Đure Markovića
(S-765), supruge mu Josefine rođ. Kovačević
(S-766) te djece Josefine i Viktora (S-764), starice
Antonie Bier7 (S-135) i Terezije Soltković rođ.
Hocheisel (S-917).
Muzej Slavonije: portret Gligorija Argirovića
trgovca iz osječkog Donjeg grada.
Privatni posjed: portreti supružnika Jung
Adolfa i Cecilije rođ. Pavijanović (obitelj Kopačin),
supružnika Truhelka Antuna i Marije (obitelj
Reisner).
SLAVONSKI BROD
Portret osječke građanke
Antonie Bier, 1892? ulje na platnu,
875 x 720 mm (S-135)
6
7
Muzej brodskog Posavlja: portreti supružnika
Mihajlović Mladena i Pelagije rođ. Stojaković,
supružnika Petrović Mate i Katarine
rođ.
Pinterović te njihove kćeri Marije (2x), supružnika
Bauer Antuna i Barbare rođ. Köhler, supružnika
D'Elia Jakoba i Julije, supružnika Bogdanović
Steve i Magdalene rođ. Blanck.
Oznake S sa brojem označavaju inventar slika Galerije likovnih umjetnosti Osijek.
Portret nastao 1892 ?
362
VDG JAHRBUCH 2003
VINKOVCI
Privatni posjed: portret Emilije Dulkay
(obitelj Dulkay).
ĐAKOVO
Dijecezanski muzej: portret Antuna Matića
župnika u Tovarniku.
VUKOVAR
Zbirka Bauer i Galerija umjetnina: portreti
supružnika Schwerer Stjepana i Marije, portret
djece krojača Matičeka, portret dječaka iz obitelji
Wertheimer, Josipa Horvatića, Ivana Ensmingera i
Josipa Rukavine.
Giffinger8 kao putujući slikar radi uglavnom
građanske portrete. Pretežito su to portreti malih Portret nepoznate osječke građanke
obrtnika u manjim mjestima. Tek ponegdje u bogatoj odjeći s nakitom, ulje na
platnu, 790 x 625 mm (S-13)
susrećemo portret kakovog velikodostojnika ili
pak kotarskog načelnika i gradonačelnika. Da li je išta restaurirao nije nam poznato
premda je bio akademski izučen restaurator.
Danas je teško utvrditi razloge njegova neprestanog putovanja pogotovo ako se
uzme u obzir njegov hendikep. No, utvrđena je činjenica da je između 1866. i 1878.
boravio u Slavoniji što potvrđuju brojni portreti9. Oni su svi rađeni maksimalno
jednostavno i što se tiče oblika, ali i boja. Neutralna, ponajviše maslinasta pozadina,
crna odjeća, bijela košulja te ponešto nakita u diskretnom žutilu. Ruke u uvijek
prepoznatljivom crtežu. Oči portretiranih nas u pravilu gledaju nepovjerljivo, a
ponekad i sažalno. Međutim, zato nalazimo mnoštvo detalja upravo naturalističkih
koje drugi slikari nastoje izbjeći a to su diskretne izrasline ispod očnog kapka, poneke
dlake koje ne uljepšavaju, bore, podbradak ili pak podočnjaci. Sve je to naslikano
diskretnim lazurnim bojama blijedog inkarnata. Te lazure su toliko tanke da su
ponekad nestale tijekom vremena.
Ako je bila mladost u pitanju pojavljivalo se ponegdje plavetnilo ili zelenilo kao
tonski ekvilibar. I crtež bi tada postao nešto življi. Važna je bila sličnost od anatomije
pa do odjeće, no ne fotografska. Unutarnji svijet portretiranog i njegov odnos prema
slikaru prevladavaju i čine Giffingera slikarom kojemu treba posvetiti pažnju.
Giffinger nije romantičar niti je takovo njegovo slikarstvo iako je izrastao u tom
vremenu. On je hladan, razborit i osjetljiv slikar. Njegova kontemplativnost ne
poznaje idealizam svog vremena.
Odakle sve to Franzu Xaveru Giffingeru?
8
9
Esseker Lokalblatt und Landbote, Essek ( Osijek ), god. III., br. 65., 66., 67. od 15., 19. i 23. VIII. 1866.
Oto Švajcer: Franjo Giffinger, Domaći i strani slikari XVIII. i XIX. stoljeća u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek, GLUO,
1987./ 88., str. 61.
363
VDG JAHRBUCH 2003
Ne smijemo zaboraviti da je u Beču
bio učenik i Ferdinanda Georga
Waldmüllera koji je otvorio vrata
naturalizmu. Rani Giffingerovi radovi
slikani su poletnim potezom kista dok se
kasnije sve više ukrućuje, postaje
hladniji i objektivniji. Izražajnost raste u
portretima Antonie Bier i mlinara
Markovića. Oblici postaju jednostavniji,
volumen plošniji tako da crtež i ploha
počinju igrati sve odlučniju ulogu.
Slikarstvo Franza Xavera Giffingera
cijelo jedno stoljeće obavijala je tama
dok se nije shvatio njegov značaj zbog
osebujnog likovnog govora kojim je ispričao živote mnogih predstavnika građanskog
staleža.
Portret Jozefine i Viktora Markovića, 1878,
ulje na platnu, 605 x 785 (S-764)
Die Wirkung des Malers Franz Xaver Giffinger in Slawonien
Franz Xaver Giffinger rechnen wir heute zu den Malern des osijeker Malerkreises.
Er studierte von 1846 bis 1849 an der Akademie in Wien. Er war ein Wandermaler,
der etwa 12 Jahre in Slawonien verbrachte und dabei meistens bürgerlichen Porträte
malte. Dies waren meistens Porträte kleiner Handwerker in kleineren Orten. Nur
hier und da kann man Porträte von Aristokraten oder Bezirksvorständen, oder auch
Bürgermeister finden.
Heute ist es nicht leicht die Gründe seiner unendlichen Reisen klarzumachen, vor
allem wenn man sein Handikap in Bezug nimmt (er war nämlich taubstumm).
Seine zahlreichen Porträte, die man in Vukovar, Osijek, Đakovo, Vinkovci und
Slavonski Brod finden kann, waren maximal einfach in Bezug auf die Formen und
Farben.
Giffinger ist kein Romantiker; seine Werke sind es auch nicht, obwohl er in dieser
Zeit schuff. Er ist ein kalter, vernünftiger und empfindlicher Maler. Die frühen Werke
von Giffinger wurden mit schwunghaften Pinselführungen gemalt; die späteren
wurde aber steifer, kalter und objektiver.
Die Werke von Franz Xaver Giffinger wurden fast ein ganzes Jahrhundert
ignoriert, aber dann wurde ihre Bedeutung erkannt, vor allem wegen einer
besonderen bildenden Sprache mit Hilfe deren er die Leben vieler Vertreter der
bürgerlichen Klasse darstellte.
364
VDG JAHRBUCH 2003
Ljubica KORDIĆ
Njemački jezik u osječkoj Klasičnoj gimnaziji
od 1729. godine do danas
1. Grad Osijek u vrijeme osnutka Gimnazije
Početkom 18. stoljeća, u vrijeme kada je utemeljena osječka Klasična gimnazija
(građanima Osijeka poznatija kao “Velika gimnazija”) grad se razvijao u
gospodarsko, prometno i kulturno središte Slavonije. To je i vrijeme intenzivnog
naseljavanja grada i njegove okolice, ponajprije iz austrijskih i njemačkih pokrajina.
Bili su to graditelji, inženjeri i obrtnici nužni za gradnju osječke Tvrđe koja je bila u
tijeku, da bi im se krajem stoljeća pridružili brojni sunarodnjaci iz Hessena i
Württemberga, uglavnom zemljoposjednici, obrtnici i trgovci. Tako se u domaće
hrvatske građanske krugove inkorporirao sloj visokog i srednjeg građanskog staleža
njemačkoga podrijetla koji je, donoseći duh srednjoeuropskog načina života,
ophođenja i kulturnih vrijednosti, polako gradio okosnicu ne samo gospodarskog
nego i kulturnog života grada Osijeka. Tako je i njemački jezik, paralelno s hrvatskim,
postao govornim jezikom osječke urbane sredine, pa ne čude opaske povjesničara
kako se “u jezičnom smislu Osijek doimao kao strani grad” (Mažuran, 1994:25).
Osječka klasična gimnazija, koja je bila jedan od temeljnih promicatelja
obrazovanja, uljuđenosti i kulture osječke građanske (i plemenitaške) mladeži, od
samih početaka svoga djelovanja njegovala je komunikaciju na njemačkom jeziku, što
ovu gimnaziju izdvaja od drugih gimnazija koje su u to doba djelovale u Hrvatskoj i
Slavoniji. O tomu svjedoče, izravno i neizravno, brojni povijesni izvori sačuvani u
Muzeju i Državnom arhivu grada Osijeka.
2. Tradicija podučavanja njemačkog jezika
u osječkoj Klasičnoj gimnaziji
Kao i u drugim hrvatskim gradovima, Gimnaziju u Osijeku utemeljili su isusovci
kao nositelji prosvjete i kulture u našim krajevima u 17. i početkom 18. stoljeća.
Utemeljena je kao “Mala latinska škola” ili “Mala isusovačka gimnazija” 1729.
godine. No zbog malog broja učenika i problema oko financiranja ustanove bila je
zatvorena već 1735. godine, a kao jedan od razloga zatvaranja navodi se i širenje
epidemije kuge. Obnovljena je trideset godina kasnije (1765.) kao klasična gimnazija
koja se sastojala od dva niža (“gramatička”) i dva viša (“humanistička”) razreda. Od
samih početaka djelovanja Gimnazije nastavni je jezik u prva dva razreda bio
njemački, sve dok učenici ne bi u dovoljnoj mjeri ovladali latinskim jezikom, kako bi
na njemu mogli pratiti nastavu u višim razredima.
365
VDG JAHRBUCH 2003
Pouzdanost ovoga podatka potvrđuju zapisi isusovaca u Isusovačkim ljetopisima
(Diarium Missionis Essekiiensis Societatis Jesu coeptum anno 1764 scholastico exeunte 1763
usque ad annum 1771), a kasnije i ljetopisi franjevačkog reda (Sršan: Osječki ljetopisi
1686. – 1945). Oni se daju posredno iščitati iz imena i prezimena isusovačkih
superiora Gimnazije koja su gotovo bez izuzetka njemačkoga podrijetla: P. Pez, A.
Kiffer, G. Lernpacher, A. Steziger, A. Paxi, S. Melzl, P. Watzer, itd (Diarium, bez pag.).
Prvi profesori Gimnazije također su bili Nijemci: Christian Monsperger i Franz
Steinbeis te su učenike podučavali svojim materinskim jezikom, koji je, doduše, bio
materinski i velikom broju učenika. O točnosti ove tvrdnje svjedoči podatak da su
učenici na kraju prve školske godine nakon obnovljenog rada Gimnazije za
stanovnike grada na njemačkom jeziku izveli predstavu “Mendax adolescens
correctus”. Svrha prikazivanja predstave na njemačkom jeziku bila je, kako navodi
isusovački ljetopisac, “da bi se narodnost ilirska u tom jeziku izobrazila, što je želja
carice i gospodarice naše”( Diarium, bez pag.). Nakon ukinuća isusovačkog reda
upravljanje Gimnazijom preuzimaju po nalogu Marije Terezije franjevci, a zanimljivo
je da se u obrazloženju njihove primjerenosti za odgoj i obrazovanje osječke mladeži
navodi kako je njihov “domaći” govor i hrvatski i njemački.
Da je u osječkoj Gimnaziji uobičajeno podučavanje učenika na njemačkom jeziku
svjedoči i epizoda koja govori o odluci Profesorskog zbora Gimnazije da se novac koji
je carica Marija Terezija namijenila kao nagradu učenicima koji su dobro ovladali
njemačkim jezikom preusmjeri u fond za pomoć siromašnim učenicima škole, uz
obrazloženje da osječki gimnazijalci svi dobro vladaju njemačkim jezikom zbog
dotadašnje tradicije podučavanja na tom jeziku (v. Matić; 1937:9).
Obrazovna osnova iz 1777. godine (Ratio educationis totiusquerei literariae per regnum
Hungariae et provincias adnexas), osim što uvodi petogodišnje gimnazijsko školovanje
(tri razreda niže i dva više gimnazije), prvi put preporuča učenje živih jezika, a ne
samo latinskoga koji je do tada bio centar i sredstvo podučavanja, poglavito u višim
razredima. Naročito se sugerira potreba učenja njemačkog jezika radi njegove
praktične vrijednosti za buduće javne službenike koji mogu biti namješteni u svim
dijelovima Carstva. Odredbe Ratia koje su se bavile nastavom živih jezika zbog svoje
su nejasnoće izazivale različita tumačenja i u različitim su se sredinama različito
provodile. Naime, određeno je da se “germanica vel alia lingua patria” održava po
dva sata tjedno u svim razredima niže gimnazije, i to ponedjeljkom od 3 do 4 sata
poslije podne i petkom poslije podne jedan sat, koji je u nastavnom planu definiran
kao “lingua patria et revisio scriptorum”. Dakle, pola je sata predviđeno za
ponavljanje lektire, a druga polovina za “domaći jezik”, za koji se ne navodi da to
treba biti njemački, niti koji se točno jezik smatra “domaćim”. Za višu se gimnaziju
određuju obvezna dva sata tjedno za “Germanica vel alia lingua patria”. Nudilo se,
dakle, da se u te sate uči njemački ili neki drugi domaći jezik. Direkcija za školstvo iz
Zagreba sugerirala je da se kao domaći jezik uči mađarski, a da se hrvatski koristi pri
vježbama prevođenja latinskog jezika, no nejasnost odredbe u Ratiu dobro je došla
osječkim franjevačkim profesorima, koji su odlučili da se u predviđene sate kao
domaći jezik uči njemački, jer se “tim jezikom služe profesori u prvim razredima kod
svih tumačenja i kasnije također kod prevođenja latinskih pisaca” (Matić, 1928:347).
366
VDG JAHRBUCH 2003
Nakon 1779. godine hrvatska Vrhovna vlast dolazi pod ugarsku upravu, pa i nova
obrazovna osnova iz 1806. određuje da se u hrvatskim školama ima učiti mađarski
jezik kao obvezatan predmet umjesto njemačkoga. I u tom je smislu osječka
Gimnazija jedinstvena na tlu Hrvatske: u njoj se mađarski jezik kao obligatan
predmet uvodi tek 1831. godine, i to nakon niza ukora koje je škola dobila od
Direkcije za školstvo jer nije imala svoga redovitog profesora mađarskog jezika.
Prvi povijesni izvori Gimnazije koji upućuju na podučavanje njemačkoga jezika
kao zasebnog predmeta datiraju upravo s početka 19. stoljeća, točnije školske godine
1810./11. Te je godine u nastavnom planu i programu škole naveden kao Lingua
Vernacula. Sljedećih se godina redovito javlja kao obligatan predmet u prvom i
drugom razredu Gimnazije, ali pod različitim nazivima: Lingua Germanica, Ex Infitus
Linguae Germanicae, Grammatica Germanica, De Studio Linguae Germanicae, Grammatica
Vernacularis.
Dvadesetih se godina 19. stoljeća
njemački jezik gubi kao zaseban
predmet iz nastavnih planova
Gimnazije. No sudeći prema zapisima
osječkih ljetopisaca, ali i gimnazijskoj
korespondenciji s Bečom i Zagrebom,
jasno je da su se u nižoj gimnaziji svi
predmeti predavali na njemačkom
jeziku (vjerojatno i u višoj, s izuzetkom
nastave latinskog jezika). Kako se broj
učenika povećavao, moguće je da su
se razredi jedne generacije dijelili
prema materinskom jeziku polaznika,
ili su se predavanja održavala
kombinirano na njemačkom i
hrvatskom jeziku, jer se desetljećima
izvješća Gimnazije, koja su svake
školske godine slana u Beč, pisana u
tri verzije: latinskoj, hrvatskoj i
njemačkoj, što je bilo, kako su
navodili ravnatelji Gimnazije “u
skladu s osječkim prilikama”. Na isti
zaključak navodi i matrikula iz
Matricula za šk. god. 1811/12. Njemački jezik
1830./31. godine, koja čuva podatak o
uči se pod nazivom Grammatica Germanica
tome da su religijsko-odgojni
nagovori profesora (“exhortatores”) svakodnevno održavani na tri jezika: latinskom,
njemačkom i hrvatskom.
U razdoblju od osnutka Gimnazije pa do tridesetih godina 19. stoljeća njemački je
jezik u osječkoj Gimnaziji, s obzirom na strukturu njezinih polaznika, imao status
prvoga (materinskog) jezika za učenike njemačkoga podrijetla, odnosno drugoga
živog jezika za ostale polaznike, koji su, za pretpostaviti je, većinom potjecali iz
367
VDG JAHRBUCH 2003
osječke građanske sredine i tome su
jeziku bili izloženi u svakodnevnoj
govornoj komunikaciji na osječkim
ulicama, prodavaonicama i drugim
javnim mjestima. Tridesetih godina
19. stoljeća, iako sporije nego u
drugim
dijelovima
Hrvatske,
mađarski je i u osječkoj Gimnaziji
počeo službeno potiskivati njemački
jezik na poziciju trećeg živog jezika.
Ipak, Gimnazija će još dugo godina,
što zbog strukture profesorskog
kadra koji je potjecao s njemačkog
govornog područja, što zbog
udžbenika koji su uglavnom bili
pisani njemačkim jezikom, njegovati
uporabu njemačkog jezika kao
nastavnog, ne samo u nižim, nego i u
višim
razredima.
Mnogi
su
gimnazijski profesori bili Nijemci, ali
Zapis u Matriculi za šk. god. 1830./31. koji
i Česi ili Slovaci, i njihov jezik
svjedpči o živoj nazočnosti njemačkog i hrvatskog
komunikacije s učenicima bio je
jezika u osječkoj Gimnaziji u vrijeme službene
njemački.
Tako
školska
dominacije mađarskog jezika (1806. - 1848.)
dokumentacija sadrži podatke o
profesoru njemačkog jezika Ivanu Darebnom koji je došao iz Češke i pedesetih
godina polagao hrvatski jezik kako bi mogao ostati predavati na Gimnaziji, ili o
profesoru matematike Aloisu Kanzu iz Austrije koji nije znao hrvatski jezik, pa mu je
1860. godine zbog toga prijetio otkaz.
Zadržavanju njemačkog jezika kao nastavnog pogodovao je i nedostatak
udžbenika na hrvatskom jeziku, pa su tako učenici osječke Gimnazije učili
matematiku i fiziku prema udžbeniku “Lehrbuch der Physikauf Grundlage der
Elementarmathematik”, povijest prema knjizi “Lehrbuch der allgemeinen
Geschichte”, a biologiju prema “Anfangsgründe der Zoologie”. Zbog toga će
Gimnaziji u doba Ilirskog pokreta pripisivati pro-germansku orijentaciju, a franjevci
će biti smatrani reakcionarnim podanicima carske krune.
Živi jezici doživljavaju svoju afirmaciju u školstvu Habsburške, kasnije
Austro-Ugarske Monarhije, nakon nacionalnih pokreta u Mađarskoj, Češkoj, a
sredinom 19. stoljeća i u Hrvatskoj, jer ti pokreti promiču uvođenje materinskog
jezika kao službenog. Time latinski gubi svoju privilegiranu poziciju, a njemački
službeno dobiva status stranoga jezika. Školske godine 1849. izašla je iz tiska nova
obrazovna osnova za gimnazije i realke (Entwurf der Organisation der Gymnasien und
Realschulen in Österreich), kojom se odobrava da je nastavni jezik svaki materinski
jezik (zemaljski jezik), ali i uporaba dvaju jezika tamo gdje to zahtijeva raznolikost
sastava stanovništva. Posljedica toga je da se u osječkoj Gimnaziji od 1851. godine s
jednakim brojem sati kao zasebni predmeti uče “ilirski” i njemački jezik. U osječkoj
368
VDG JAHRBUCH 2003
su sredini oba ova jezika imala status prvoga, odnosno drugog živog jezika, ovisno o
tome je li učenicima materinski jezik bio njemački ili hrvatski. Učenje drugoga živog
jezika postajalo je obvezno za učenike tek kad bi roditelji dali svoj pismeni pristanak,
no za osječku je sredinu znakovito da su svi učenici Gimnazije (koja 1854. dobiva
status Velike kraljevske gimnazije) bez obzira na podrijetlo učili i hrvatski i njemački
jezik kao ravnopravne predmete.
U razdoblju od 1854. do 1860. godine, poznatom pod nazivom “Bachov
apsolutizam” službeno se nameće njemački jezik kao nastavni u višim razredima
gimnazije. Također se nalaže svim profesorima Hrvatima da za tri godine imaju
naučiti njemački jezik koji će postati nastavni u svim gimnazijama i realkama, no to
izaziva revolt hrvatskih profesora, pa su neki od njih napustili službu. Reakcija je bila
žestoka i u političkom životu općenito, pa ovo apsolutističko razdoblje završava već
šest godina poslije, a Hrvatski sabor 1860. godine uvodi hrvatski kao službeni jezik.
Iako ne deklarativno, njemački jezik smanjenjem satnice postupno gubi status
drugog živog jezika u hrvatskim školama i prelazi na status stranoga jezika.
Ipak, u osječkoj Gimnaziji on će još desetljećima biti pomoćni nastavni jezik, što
zbog nastavnika nekih predmeta, koji su se bolje služili njemačkim, što zbog
udžbenika koji su iz nekih predmeta i dalje bili pisani njemačkim jezikom. U drugoj
polovini 19. stoljeća gimnazijski su profesori stimulirani da pišu udžbenike na
hrvatskom jeziku, pa je i to utjecalo na nestajanje njemačkog kao nastavnog jezika, no
zanimljivo je da je osječkoj Velikoj gimnaziji dopušteno zadržavanje tog jezika kao
nastavnog za predmet “Vjeronauk izraelitske vjeroispovijesti”, a učenicima koji bi
stizali s njemačkog govornog područja dopušteno je polaganje ispita na njemačkom
jeziku. Tako arhiv Gimnazije čuva podatak o izvjesnom Amandu Grohmannu,
privatnom učeniku prvog razreda, kojemu je još 1906. godine, dakle gotovo pedeset
godina nakon uvođenja hrvatskog jezika kao nastavnog, ravnatelj odobrio polaganje
svih predmeta isključivo na njemačkom jeziku.
3. Gašenje Velike kraljevske Gimnazije u Osijeku
Po osnutku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca njemački jezik dobiva i službeno
naziv stranoga jezika u hrvatskim školama. Bilo je to neminovno i u višejezičnoj sredini
grada Osijeka i njegovoj Klasičnoj gimnaziji, koja se svojom reputacijom zapadno
orijentirane klasične škole, utemeljene na načelima i vrijednostima srednjoeuropske
kulture, nije uklapala u političke težnje nove monarhije i koja je kao takva ubrzo
reducirana na četverogodišnju malu gimnaziju, da bi već 1927. bila potpuno ugašena.
Obnovljena je na sličnim idejnim temeljima tek 1998. godine kao Isusovačka
klasična gimnazija s pravom javnosti, u kojoj se uz klasične jezike uče engleski i
njemački kao strani jezici, no tek jedan razred ili polovina učenika jednoga razreda u
istoj generaciji učenika uči ovaj jezik kao svoj prvi strani jezik. Čak i oni učenici koji su
u osnovnoj školi učili njemački kao prvi strani jezik, često se odlučuju pri upisu u tu
školu za engleski kao prvi strani jezik, dok njemački upisuju kao drugi. No, to je
slučaj i u drugim srednjim školama u Hrvatskoj, pa i na fakultetima, a zašto je tomu
tako trebalo bi biti predmetom jedne buduće šire lingvističke rasprave.
369
VDG JAHRBUCH 2003
Literatura:
• Arhivska građa Velike gimnazije u Osijeku (1729.-1920.), Državni arhiv Osijek,
fond 57, kutije spisa 1-70.
• Bösendorfer, Josip (1939.):"Koje su javne škole u Osijeku osnovali isusovci". U: Narodna starina, 12/1939.
• Diarium Missionis Essekiensis Societatis Jesu coeptum anno 1764 scholastico exeunte 1763 usque da annum 1771.
• Godišnja izvješća Kraljevske velike gimnazije u Osijeku od školske godine 1851./52.
do 1918./19., Muzej Slavonije u Osijeku, muzejska građa Velike gimnazije.
• Glavni katalozi 1. do 8. razreda Kraljevske velike gimnazije u Osijeku 1908.-1925.,
arhivska građa Državnog arhiva u Osijeku, fond Velike gimnazije.
• Matić, Tomo (1928.):"Ratio educationis od godine 1777. i lingue patriae u osječkoj
gimnaziji". U: Nastavni vjesnik 36/1928: 343-351.
• Matić, Tomo (1937.): “Osječka humanistička gimnazija od osnutka do 1848.”. U:
Rad JAZU, 257/1937: 1-82.
• Matić, Tomo (1937.): “Prva osječka gimnazija”. U: Hrvatski list,18/1937: 18-25.
• Mažuran, Ive (1994.): Srednjevjekovni i turski Osijek. Osijek.
• Mažuran, Ive i grupa autora (1996.): Od turskog do suvremenog Osijeka. Osijek.
• Sršan, Stjepan (1993.): Osječki ljetopisi 1686.-1995. Osijek.
• Sršan, Stjepan (1996.): “Osječka gimnazija od 1729.-1945". U: Gimnazije u Osijeku
1729-1945. Osijek, 1996: 15-27.
• Streer, Eduard (1872.): “Kratak pregled povestnice kr. Gimnazije osečke”. U: Izvješće o Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Oseku koncem školske godine1871./72. Osijek.
370
VDG JAHRBUCH 2003
Die deutsche Sprache in esseker Klassischem Gymnasium
von 1729 bis Heute
Im mehrsprachigen Milieu der Stadt Osijek waren Sprachenkenntnisse in der
langen Geschichte der Stadt die Voraussetzung der Kommunikation ihrer Bürger. Im
18. und 19. Jh. fungierte neben dem Kroatischen auch Deutsch, wegen der
Vertretung und des wirtschaftlichen und kulturellen Einflusses der
deutschsprachigen Bevölkerung, als osijeker “Stadtsprache”.
Diese Arbeit untersucht die Rolle und die Position der deutschen Sprache am
Klassischen (“Grossen königlichen”) Gymnasium der Stadt Osijek, das in der zweiten
Hälfte des 18. und im 19. Jh. seine Blütezeit erlebte. In der Zeitspanne von ungefähr
zwei Jahrhunderten seiner Wirkung, ging Deutsch im Unterricht des Gymnasiums
unterschiedliche Etappen durch: von einer stark vertretenen Unterrichts- und
Zweitsprache bis zur Fremdsprache, um zur Zeit der Auflösung des Gymnasiums in
1927 durch Französisch als erste Fremdsprache völlig ersetzt zu werden.
371
VDG JAHRBUCH 2003
Dubravka DUJMOVIĆ
Knjižnica Deutsche Akademie u Splitu
U prvoj polovici 20. stoljeća u Splitu su, osim Gradske biblioteke, današnje
Sveučilišne knjižnice i više samostanskih knjižnica postojale i knjižnice raznih
nacionalnih, kulturnih, političkih, vjerskih i sportskih udruga. Najveće među njima
bile su knjižnica Gabinetto di lettura, Gradska pučka knjižnica Sokolskog društva,
Biblioteca popolare i knjižnica Deutsche Akademie.
Bile su to knjižnice s više tisuća svezaka vrijednih knjiga. Po završetku II. svjetskog
rata u dijelovima ili kao cjelina dospjele su u Gradsku biblioteku što ih je u
nesigurnim vremenima sačuvalo od oštećenja ili uništenja.
Bile su to vrijedne akvizicije za Gradsku biblioteku, neke i do danas najvredniji dio
fonda koji ova ustanova posjeduje. To posebno vrijedi za fond Gabinetto di lettura
budući da je među knjigama mnoštvo rariteta, rukopisa, inkunabula, starih knjiga iz
16. i 17. stoljeća, starih zemljopisnih karata, atlasa i sl.
U onodobnoj periodici, u dnevniku Slobodna Dalmacija, iz 1946., 1947. i 1948.
godine može se pratiti kratke vijesti o sređivanju Gradske biblioteke i obogaćivanju
fonda stranim knjigama na talijanskome, njemačkom i engleskom jeziku, a
bibliotečne statistike iz toga vremena svjedoče o porastu broja knjiga u više tisuća
svezaka. Tako je 1947. godine u knjižnici bilo 2.734 svezaka, 1948. 7.922 svezaka a
1949. 4.577 svezaka novih knjiga.
Hrvoje Morović, bibliotekar tadašnje Gradske biblioteke pisao je u Slobodnoj
Dalmaciji 1948. godine da ...Biblioteka je kroz ove posljednje četiri godine podvostručila svoj
knjižni fond, nabavkom novih knjiga, spašavanjem biblioteke bivše Njemačke akademije i
Gabinetto di lettura..11 a dvije godine kasnije istu knjižnicu spominje još jedan
bibliotekar, Dušan Berić, izvještavajući da ... Po oslobođenju u sastav Gradske biblioteke
ušle su skoro kompletne biblioteke Gabinetto di Lettura, Biblioteca popolare, biblioteka
Njemačke akademije kao i druge manje biblioteke, a što je znatno povečalo knjižni fond, tako da
čitava jedna prostorija zaprema isključivo literaturu na stranim jezicima...Fond biblioteke
sadrži oko 40% knjiga na našem jeziku, 30% na talijanskom a ostalih 30% je na njemačkom,
francuskom, češkom, ruskom i drugim jezicima...2 .
Nažalost, ni jedna od spomenutih knjižnica nije ulaskom u Gradsku biblioteku
zadržana kao cjelina ili posebna zbirka, u knjigama inventara nije navođeno njihovo
porijeklo, a nije poznato da je bio izrađen poseban popis takvih knjiga. Popisi
fondova drugih dviju knjižnica, Gabinetto di lettura i Sokolskog društva izvorni su,
učinjeni u nekadašnjim knjižnicama i zaprimljeni zajedno s knjigama.
1
2
Hrvoje Morović, Četrdeset pet godina postojanja Gradske biblioteke u Splitu, Slobodna Dalmacija, 5(16.10. 1948.)1158, str. 3.
Dušan Berić, Gradska biblioteka u Splitu, kratak pregled razvitka i rada od njezina postanka do danas, Vjesnik bibliotekara
Hrvatske, 1(1950)1-3, str. 140-146.
373
VDG JAHRBUCH 2003
Fotografija kuće Šperac
Cilj je ovoga rada obnoviti sjećanje na Njemačku ili Münchensku akademiju
kako su je još nazivali, te ponajprije saznati kakva je bila njezina knjižnica. Zanima
nas veličina, sadržaj i struktura njezinoga knjižnog fonda te posebno, koliko je takve
građe do danas sačuvano u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici.
Budući da je u Splitu izbljedilo sjećanje na ustanovu koja je u gradu postojala
samo nekoliko godina, početno prikupljanje podataka nije davalo rezultata.
Kada se 1993. u časopisu Dalmacija3 pojavio članak Petra Grisogona Njemačka
akademija u Splitu 1933.-1939. g., povezalo se dva različita naziva za istu instituciju,
potvrdilo da je ona postojala i u Splitu te djelovala, u određenom periodu, između
1933. i 1941. godine.
Ogranak Deutsche Akademie u Splitu otvoren je 1933., osam godina nakon
utemeljenja matične ustanove u Münchenu, 19254.
Osnovna zadaća Akademije bila je širenje nijemstva, odnosno njemačke kulture i
jezika u inozemstvu. Polaznicima tečaja njemačkoga jezika isticane su prednosti
znanja tog svjetskog jezika u tehničkom, privrednom i znanstvenom području. Osim
putem tečaja, polaznici Akademije mogli su učiti jezik slušajući brojna predavanja i
3
4
Petar Grisogono, Njemačka akademija u Splitu 1933-1939 g., Dalmacija, bilten za promicanje i suradnju između Hrvatske i
Njemačke, 2(1993), str. .
Deutsche Akademie, Meyers Enzyklopädisches Lexikon, Mannheim, 1971, sv. VI, Coo-Din, str. 491.
374
VDG JAHRBUCH 2003
Natpis udruge, na balkonu kuće, detalj
Natpis udruge, na ulaznim, dvorišnim
vratima, detalj
gledajući igrokaze, a bolje upoznati njemačku kulturu preko umjetničkih izložbi i
glazbenih koncerata. Manifestacije su pažljivo planirane, najavljivane polaznicima
unaprijed, s godišnjim programom.
Čitaonica i knjižnica bile su otvorene jedanput tjedno, a kako svjedoči Petar
Grisogono, članovi su se međusobno družili i na organiziranim izletima i na tzv.
čajankama te prigodom svečanih akademija za Božić. Godine 1930. tečaj njemačkog
jezika pohađalo je 70 Splićana, 1940. njih više od 250.
Početak rata zaustavio je djelovanje ove udruge u Splitu i drugdje u svijetu te
uvjetovao njezino gašenje 1945. godine. Dio poslova Deutsche Akademie preuzeo je
i dalje razvijao 1952. godine obnovljeni Goethe institut.
Splitska Njemačka akademija imala je dakle vlastitu čitaonicu i bogatu knjižnicu
knjiga na njemačkom jeziku, namijenjenu svojim članovima.
Poznate su nam dvije adrese na kojima je udruga djelovala. Sjedište joj je bilo na
Narodnom trgu, dok adresa u Dubrovačkoj 5 (današnja Zagrebačka ulica) upućuje na
zgradu u kojoj su održavani tečajevi njemačkoga jezika i u kojoj je postojala knjižnica
s čitaonicom.
Ta zgrada, u susjedstvu današnje Sveučilišne knjižnice, izgrađena početkom 20.
stoljeća pripadala je obitelji Šperac. Kod nasljednika, ujedno i današnjih stanara
pohranjeno je nekoliko dokumenata koji potkrepljuju djelovanje Njemačke akademije
u Splitu ali i u njihovoj kući koju su joj bili iznajmili. Rad udruge odvijao se u dijelu
kuće. Osim ureda i kuhinje u stanu su bile uređene dvije učionice, knjižnica i čitaonica.
Na fotografiji kuće koja je snimljena pred početak II. svjetskog rata dobro se vide
oba natpisa, prvi na ulazu u dvorište, Deutsche Akademie, Lektorat Split, Njemačka
akademija, drugi na balkonu zgrade, Deutsche Akademie, Njemačka akademija München,
Lesezimmer.
Jedna od nasljednica obitelji Šperac, unuka, gospođa Helga Zglav-Martinac osim
fotografije posjeduje i popis inventara udruge. Prvi popis izrađen je za period
između 1939. i 1940. godine, drugi, dopunjeni između 1940. i 1941. godine.
375
VDG JAHRBUCH 2003
Dio popisa inventara udruge
Predmeti su popisani temeljito, kod opisa namještaja je navođen materijal od
kojeg je izrađen i njegova boja. Zbog takve temeljitosti tim je veća šteta što nije
sačuvan i popis knjiga. Da su knjige doista bile sređene i popisane potvrđuje i popis
inventara knjižnice. Naime, osim velikog ormara za knjige (270 x 245 cm), dvaju
manjih i jednog još manjega u knjižnici je postojao katalog knjiga kao i kartoteka sa
zaduženjima posuđenih knjiga5.
Kada su četrdesetih godina prošloga stoljeća knjige unijete u današnju
Sveučilišnu knjižnicu, vjerojatno je izrađen i njihov popis. Nažalost, nije nađen, a
kako je arhiv Sveučilišne knjižnice već duže vrijeme nedostupan, ni tu nije bilo
moguće provjeriti ovu mogućnost.
Trebalo je stoga na drugi način doći do podataka o fondu bivše knjižnice
Njemačke akademije.
Pregledani inventari Sveučilišne knjižnice nisu dali odgovor na pitanje o
knjigama Akademije niti o porijeklu drugih knjiga na njemačkom jeziku. Te knjige,
zajedno s ostalim akvizicijama unesene su u tadašnju Gradsku biblioteku tijekom
1947., 1948. i 1949. godine, a inventarizirane od 10. ožujka do 31. prosinca 1949., u
grupama, prema jezicima na kojima su pisane.
5
Zahvaljujem gospođi Helgi Zglav Martinac na ustupljenoj fotografiji i popisima inventara koji su bili dragocjeni izvor podataka
za ovaj rad.
376
VDG JAHRBUCH 2003
Grupe knjiga na njemačkome jeziku smještene su unutar signatura 30.500-31.099
i 34.379-36.012 što govori o 2568 novih knjiga u fondu tadašnje splitske Gradske
biblioteke.
Slijedeći navedene signature na policama, doista se naišlo na knjige na
njemačkom jeziku, ali bez oznaka vlasništva kakav se očekivao, dapače, te prve knjige
bile su nekoć vlasništvo knjižnice Sokolskog društva ili Gradske biblioteke. Kada se
naišlo na prvu knjigu sa žigom Deutsche Akademie, shvatilo se da u tome mnoštvu
izmiješanih i ponovo, na drugi način popisanih i na police složenih knjiga treba
tragati idući od knjige do knjige.
Budući da za potrebe ovoga izlaganja nije bilo moguće pripremiti uvid u cijeli
fond knjižnice s preko 380.000 svezaka knjiga, odnosno onaj njezin dio od više
desetaka tisuća knjiga koje su u knjižnicu dospjele poslije Drugog svjetskog rata, kao
uzorak je izabrano slučajno pronađenih dvjestotinjak knjiga iz različitih područja
znanosti i umjetnosti.
Na tako odabranim knjigama bivše Deutsche Akademie u Splitu uočilo se više
žigova te ustanove.
Najčešći je okrugli žig, s tekstom Deutsche
Akademie Lektorat Split, i s logotipom u sredini
kojega čine akronim d.a. i četiri lista hrasta sa
žirom na vrhu grančice. Taj žig otiskivan je
uvijek na kraju knjižnoga bloka.
Sljedeći je žig matične ustanove iz
Münchena s motivom već opisanoga logotipa
ispod kojeg teče tekst Überreicht von der
Deutschen Akademie München. Ovaj žig
pojavljuje se isključivo na naslovnoj stranici
pojedinih publikacija.
Javlja se i žig koji ima dvojezični tekst
Deutsche Akademie Lektorat Split-Njemačka
akademija Dubrovačka ul. 5. I ovdje se podatak
vlasništva javlja na uvijek određenom mjestu
pojedine publikacije, na naslovnoj i na
sljedećoj stranici.
Na
naslovnoj
stranici
pojedinih
publikacija nalazimo i okrugli, nazubljeni žig
s tekstom Deutsche Akademie, München, Prakt.
Abteilung.
Sljedeći je žig s tekstom Škola za njemački
jezik, Split, Narodni trg 2/II.
Žigovi s knjiga iz knjižnice
Deutsche akademie
Javljaju se i oznake vlasništva knjiga Deutsche Akademie, pisani rukom, tintom, uz
naznaku određene godine.
377
VDG JAHRBUCH 2003
Osim dvojezičnoga, njemačko-hrvatskog naišlo se i na jedan trojezični žig,
Academia germanica, Njemačka akademija, Deutsche Akademie Lektorat Spalato. Nastao je
po svoj prilici za talijanske okupacije Splita, nakon 1941. godine6.
Ono što ovdje treba posebno istaknuti je okrugli žig Deutsche Akademie Lektorat
Split, jer se uz njega uvijek, ispisan crvenom tintom javlja i broj, očigledno inventarni
broj knjige u nekadašnjoj knjižnici. Najveći na koji se naišlo je broj 2204, što je u ovoj
fazi istraživanja podatak koji potvrđuje da je Akademija imala ne baš mali fond
knjiga, te se tako približava procjeni broja novih knjiga unutar prije spomenutih
signatura.
Na većini ovih knjiga srećemo brojne ostavljene i precrtane inventarne brojeve
kao i potpise osoba iz čega se dade zaključiti kako knjige nisu samo namjenski
kupovane za sustavno, pa i tipizirano građenje fonda takvog tipa ustanove već da su i
darivane, od pojedinaca i od drugih knjižnica.
Unutar fonda može se očitati određene grupe sadržaja, knjige iz književnosti
(njemačka i druge svjetske književnosti, u prijevodu na njemački jezik), knjige u
kojima se upoznaje Njemačku i njezine prirodne ljepote i umjetnost, njezino
gospodarstvo, udžbenike za učenje njemačkog jezika djela iz njemačke politike i
povijesti, posebno novijega vremena.
Klasična njemačka književnost predstavljena je brojnim Goetheovim djelima,
piscima poput
Mörikea, Heinea, Uhlanda, Schillera. Novija književnost
predstavljena je djelima Schnitzlera, Remarquea, Roda Rode i drugih.
Tu su i poznata djela iz znanosti, poput Wartenburgovog pregleda svjetske
povijesti, Burchhardtove poznate knjige o renesansi u Italiji, Brehmovih knjiga o
životu životinja, Luxove biografije Beethowena i Schuberta itd.
Strukturu knjižnice teško je točno odrediti budući da nema uvida u cjelovitost
njezinog nekadašnjeg fonda. Iznenađuje da je sačuvan mali broj udžbenika za učenje
njemačkog jezika, rječnika i gramatika, odsustvo enciklopedija, priručnika,
leksikona,
knjiga iz filozofije i religije
ali i veliki broj sačuvanih
propagandno-političkih tekstova koji tumače i veličaju nacionalsocijalizam.
Među izdavačima takvih knjiga naišlo se i na vrlo ugledne, poput Spemanna iz
Stuttgarta, specijaliziranog za prijevode djela svjetske književnosti na njemački jezik
u poznatoj ediciji Deutsche Hand und Haus Bibliothek. Tu su Albert Langen i Georg
Müller iz Münchena, Lehmanns Verlag također iz Münchena, Poeschel & Trepte iz
Leipziga i drugi.
Nama je zanimljiv izdavač Died & Co. iz Stuttgarta jer je u svojim izdanjima
pokazao zanimanje za događaje na jugoistoku Europe. Tako je kao svoja sljedeća
izdanja najavio Der neue Balkan Fritza Brauna i Dalmatien und Montenegro Kurta
Flöride-a.
Knjige su tiskane dvama pismima, latinicom ili goticom.
6
Da je Njemačka akademija u Splitu djelovala i tijekom 1941. g. potvrđuje i zadužnica zaboravljena u knjizi, s datumom posudbe
7.1. 1941.
378
VDG JAHRBUCH 2003
Glede starosti knjižnoga fonda dominira novija građa, knjige tiskane 20-ih i 30-ih
godina 20. stoljeća. Rjeđe su knjige s početka stoljeća, još rjeđe s konca 19. stoljeća.
Časopisi na njemačkome jeziku nisu ovdje pronađeni. I inače je broj takvih
časopisa u Sveučilišnoj knjižnici znakovito mali, posjedujemo svega 12 naslova.
Knjige Njemačke akademije samo su dio bogatoga fonda knjiga na njemačkom
jeziku koje se danas čuvaju u Sveučilišnoj knjižnici. Prilikom nedavne izrade
međunarodnog bibliografskog priručnika Handbuch deutscher historischer Buchbestande
in Europa pokazalo se da je u splitskoj knjižnici sačuvano više od 5000 njemačkih
knjiga, tiskanih samo do 1900. godine.
Točan broj knjiga na njemačkome jeziku koje se danas čuva u Sveučilišnoj
knjižnici teško je odrediti jer su bezlično utopljene u ukupni knjižni fond. Stoga je
knjižnica Njemačke akademije samo još jedan odraz nerazumijevanja potrebe
razvijanja i njegovanja zbirki. Praksa koja je s vremenom prevladala i u ovoj splitskoj
ustanovi nije se pokazala dobrom jer je stvaranje i vođenje zbirki u njoj bilo
tradicionalno. Dalmatica, i unutar nje Dalmatica austriaca primjer su jednom
objedinjenih, danas rasutih zbirki, dijelom slabo poznatih i neinventariziranih, u
kutije složenih značajnih knjiga, gotovo nedostupnih javnosti. Ovo stanje objašnjava
se i opravdava višegodišnjim, neshvatljivim poteškoćama koje u knjižnici postoje s
prostorom.
Suvišno je posebno isticati potrebu očuvanja cjelovitosti i integriteta takvih i
sličnih knjižničnih zbirki. Same za sebe one svjedoče o vremenu u kojemu su
nastajale, izvor su brojnih podataka o ljudima, događajima, institucijama koje su ih
stvarale, samim tim dokument, u izuzetnim slučajevima i spomenička baština koji
traži potpunu zaštitu.
Povjesničari su odredili karakter djelovanja Deutsche Akademie iz Münchena.
Knjižničarstvo je i u ovom slučaju preuzelo zadatak da rekonstruira sadržaj njezine
knjižnice, odredi joj značaj i vrednuje je kao zbirku, samostalnu i unutar fonda
splitske Sveučilišne knjižnice. O zaštiti takvog fonda možda možemo razgovarati i
ovom prilikom, tražeći pomoć i suradnju bogatijih sredina.
379
VDG JAHRBUCH 2003
Die Bibliothek Deutsche Akademie in Split
Die, im Jahre 1925 in München gegründete Deutsche Akademie, gründete 1933
ihren Zweig in Split.
Die Aufgabe der Institution war auch in Split das Deutschtum zu erweitern, bzw.
die deutsche Kultur und Sprache. Die Teilnehmer des Sprachkurses an der
Deutschen Akademie (oder Münchener Akademie, wie sie noch genannt wurde)
hatten ein reicher Fond von Bücher in deutscher Sprache zur Verfügung, die sie in
einer gut eingerichteten Bibliothek mit Lesesaal gebrauchen konnten. Die Bücher
waren aufgezeichnet und im Katalog, die in der Bibliothek vorhanden war,
vorgestellt. Nachdem der II. Weltkrieg beendet war, wurde die Institution aufgelöst,
wobei ein Teil des Bücherfonds in den Fonds der heutigen Universitäts-, der
damaligen Stadtbibliothek, kam. Sie wurden, weder als besondere Sammlung
behalten, noch besteht ein Verzeichnis der übernommenen Bücher. Man hat auch
keine Dokumente, die diesen Fonds dokumentieren würden, gefunden.
Der Weg der Teilrekonstruktion des Bücherfonds der Deutschen Akademie in
Split lief indirekt, über Bucherstempel. In der Arbeit wurden mehrere Sorten von
Stempeln gezeigt, mit denen die Bücher gekennzeichnet wurden, womit festgestellt
wurde, dass sie einst Teil der Bibliothek der Deutschen Akademie waren. Es ist
schwer, die Struktur des Fonds zu bestimmen, aber es erstaunt eine kleine Zahl von
erhaltenen Lehrbüchern der deutschen Sprache, Büchern aus dem Bereich der
Philosophie und Religion, aber auch eine grosse Zahl werbe-politischer Texte, die
den Nationalsozialismus glorifizieren. Zwischen Büchern in der Bibliothek konnte
man Werke deutscher Klassiker wie Goethe, Schiller, Mörike, wissenschaftliche
Schriftsteller wie Brehm und Burchhardt finden. Einige der Bücher wurden bei
bekannten Herausgebern veröffentlicht, wie bei Spemann. Es dominiert neuerer
Stoff- Bücher, die in den 20-er und 30-er Jahren des 20.Jahrhunderts gedruckt
wurden; seltener erscheinen Bücher vom Anfang des 20.Jahrhunderts, noch seltener
vom Ende des 19.Jahrhunderts.
Man vermutet, dass die Bibliothek der Deutschen Akademie mehr als 2000
Bücher hatte, wobei sich ein, heute noch unbestimmtes Teil davon, im Gesamtfonds
der Universitätsbibliothek befindet.
380
VDG JAHRBUCH 2003
Vladimir GEIGER
Sabirni logor Đakovo 1945. godine
Na svim područjima Hrvatske i Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, s
uspostavom i neposredno nakon uspostavljanja nove vlasti, uslijedio je val uhićenja i
likvidacija. Pritom na udaru nisu bili samo Nijemci (Folksdojčeri), koji su proglašeni
kolektivnim krivcima i neprijateljima naroda, nego i (mogući) politički protivnici iz
svih nacionalnih / etničkih skupina. Iz iskustva svjedoka i suvremenika poznato je da su
likvidacije provođene širom Jugoslavije, Hrvatske, Slavonije, Đakova i Đakovštine.1
Do potkraj Drugog svjetskog rata većina Nijemaca Đakova i Đakovštine napustila je
zavičaj.2 Neposredno nakon završetka rata, mnogi Nijemci su se vratili iz izbjeglištva
(pretežito u Austriji) u zavičaj svojim kućama. Ubrzo su uhićeni i internirani u logore.3
U Đakovu je u ljeto 1945. godine, prema izvješću Komisije za utvrđivanje ratnih
zločina okupatora i njihovih pomagača, od oko 1600 (koliko ih je živjelo do potkraj
rata) “ostalo nešto do stotinu”4 Folksdojčera. “U logoru se nalazi 334 osobe: muških 137,
ženskih i djece 197 osoba.” Prema podacima, koji su poznati samo za neka sela
Đakovštine, u općini Drenje od 370 ostale su 52 obitelji Folksdojčera. Od toga “/…/
imade u logoru 19 familija a na slobodi 33 familije /…/.” U općini Đakovačka Satnica, od
477 ostala su 83 Folksdojčera. Od toga “/…/ nalazi se njih 12 u logorima, a na slobodi u
mjestu Satnici nalazi se njih 71 /…/.” U općini Gašinci, od 90 obitelji Folksdojčera “Od
onih koji su ostali u ovom selu ima 6 familija koji se nalaze u logoru a na slobodi se nalazi 15
familija /…/.” U selu Vrbici, od 202 ostala su 84 Folksdojčera. “U logorima ih ima 71, a
ostalo ih je 13 /…/.” U općini Vrpolje od 218 ostalo je 29 (8 obitelji) Folksdojčera. “U
logorima 4 porodice sa 11 članova. Na slobodi ima 4 porodice sa 18 članova /…/.”5 Nijemci
na slobodi, izvan logora, označeni su u izvješćima kao mješoviti brakovi i suradnici
partizanskog pokreta.
1
2
3
4
5
Navodi i podaci o likvidaciji Nijemaca (i drugih) na području Đakovštine neposredno potkraj Drugoga svjetskog rata i u poraću,
malobrojni su, različiti i nesigurni. Usp. Hrvatski informativni centar, Zagreb, Ostavština Krunoslava Draganovića, 12 A
1-31+,102 Titove žrtve u šumi “Bagramik” između Vrbice i Kešinaca; Andreas Müller, Das Geheimnis des Akazienwaldes. Wie
bei Keschinzi / Slawonien 38 unschuldige Menschen ihr Grab selbst ausschaufeln mußten und dann von Tito - Partisanen
erschossen wurden, Der Donauschwabe, Jg. 40, Nr. 35, Aalen, 2. September 1990., str. 1.; Tomo Šalić, Vrbica u Đakovštini
1330 - 1990., Vinkovci, 1990., str. 67.; Vladimir Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, Zbornik
Muzeja Đakovštine, 4, Đakovo, 1997., str. 112.; Vladimir Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Zagreb, 2001., str. 171.
Usp. V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 107.-108.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i
Đakovštini, str. 165.-170.
Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, Ortsberichte über Verbrechen an den Deutschen durch
das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, München / Sindelfingen, 1991., str. 761.-762., 763., 764., 768., 771., 775.,
777., 778., 779.; Johann Possert, Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Lieboch, 1989., str. 100.;
Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850-1945, Grünstadt, 2001., str. 149. I u ovom prilogu kasnije
navedene iskaze Lorenza Gratza iz Tomašanaca, Magdalene Mak rođ. Hahn, Franza Hirschenbergera i Stefana Schwoba iz
Mrzovića.
Zasigurno se radi o krivom navodu / pogriješci. Trebalo bi pisati “ostalo nekoliko stotina”.
Usp. Hrvatski Državni Arhiv, Zagreb, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Glavni
urudžbeni zapisnik 4218/1945., kut. 67, 4461/1945., kut. 68.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, str. 171.-172.
381
VDG JAHRBUCH 2003
Završetkom rata, nakon kratka zatišja, od potkraj travnja do početka kolovoza
1945. godine, u njemačke kuće u Đakovu i Đakovštini, predvođeni domaćim ljudima,
Đakovčanima, dolaze vojnici Jugoslavenske armije. U pravilu, naređuju svim
ukućanima da se odmah pripreme za polazak na ispitivanje, te da ponesu sa sobom
samo najnužnije. Napose po selima Đakovštine upućivali su u logor sve osobe
njemačkog prezimena. Dokumenti (napose kasnije objave o otpustu iz logora)
potvrđuju da su protjerivane, odnosno u logore upućivane cjelokupne njemačke
obitelji s djecom i starcima bez obzira na godine.6
Nijemci Đakova i Đakovštine internirani su najprije, kratkotrajno, tijekom
travnja, svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. u Sabirni logor Đakovo, koji se je
nalazio na istom mjestu (“Cereale”, mlin, odnosno skladište u vlasništvu đakovačke
biskupije) gdje je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, od potkraj 1941. do sredine
1942. godine bio i Sabirni logor Đakovo za Židove.7 Iz Sabirnog logora Đakovo,
Nijemci Đakova i Đakovštine upućivani su u logore u Josipovcu8 kraj Osijeka i u
Valpovu9, odakle su trebali biti protjerani, s ostalim slavonskim Nijemcima,
željezničkim transportima u Njemačku, odnosno Austriju.
Sabirni logor Đakovo je osnovan u travnju 1945. godine kao privremeni sabirni
logor za preostale Nijemce Đakova i okolice. Većina đakovštinskih i đakovačkih
Nijemaca lišenih slobode tijekom travnja, svibnja, lipnja, srpnja i početkom kolovoza
1945. godine prošla je kratkotrajno kroz Sabirni logor Đakovo, odakle su upućivani
pretežito u logore Josipovac i Valpovo.
Kada je sredinom kolovoza 1945. godine, nakon privremene jugoslavenske
odgode protjerivanja Nijemaca u Njemačku (Austriju) zbog zatvaranja zapadnih
granica Jugoslavije od okupacijskih vlasti u Austriji, osnovan u Đakovštini logor
Krndija10, prestalo je djelovanje Sabirnog logora Đakovo. Nijemci Đakova i
Đakovštine upućivani su od tada izravno u logor Krndija, a zatim su nakon ukidanja
6
7
8
9
10
Usp. V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 112; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini,
str. 172.
Usp. Zoran Vasiljević, Sabirni logor Đakovo, Slavonski Brod, 1988. I tamo navedeni izvori i literatura.
O logoru Josipovac, usp. Leopold Rohrbacher, Ein Volk ausgelöscht. Die Ausrottung des Donauschwabentum in Jugoslawien in
den Jahren von 1944 bis 1948, Salzburg, 1949., str. 198.; Völkermord der Tito-Partisanen 1944-1948. Die Vernichtung der
altösterreichischen Deutschen Volksgruppe in Jugoslawien und die Massaker an Kroatien und Slowenen. Dokumentation, Graz,
1991., str. 191.; Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in
Jugoslawien, Düseldorf 1961.1, München 1984.2, Augsburg 1994.3, str. 521.-544.; Leidensweg der Deutschen im
kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der
Zeit von 1944-1948, München / Sindelfingen, 1993., str. 770., 768., 796., 798.-802., 819.-823., 828.-829.; Leidensweg der
Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschießungen – Vernichtungslager - Kinderschicksale in der Zeit von
1944 bis 1948, München / Sindelfingen, 1995., str. 885.-886.; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die
Station eines Völkermords, München, 1998, str. 219.-220.; Vladimir Geiger (prir.), Radni logor Valpovo 1945.-1946.
Dokumenti, Osijek, 1999., str. 373., 378., 388., 390.-395., 420. I tamo navedeni izvori i literatura.
O logoru Valpovo, usp. V. Geiger, Radni logor Valpovo 1945. – 1946. I tamo navedeni izvori i literatura.
O logoru Krndija, usp. L. Rohrbacher, nav. dj., str. 200.; Völkermord der Tito-Partisanen 1944-1948, str, 193.;
Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost – Mitteleuropa, Band V, str. 525.-534.; Leidensweg der Deutschen im
kommunistischen Jugoslawien, Band II, str. 779.-782.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III,
str. 887.-889.; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948, str. 221.-223.; Vladimir Geiger, Ivan Jurković
(prir.), Pisma iz Krndije, Zagreb, 1994.; Vladimir Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb, 1997., str. 71.-83.; V. Geiger,
Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 116.-122.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, str.
176.-183. I tamo navedeni izvori i literatura.
382
VDG JAHRBUCH 2003
toga logora u svibnju 1946. godine otpremljeni i u druge logore u Slavoniji, kasnije i
u Baranji, Bačkoj i Banatu.
Broj žrtava / stradalih u Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine nije poznat i
utvrđen.
Prema nepotpunim i nepotvrđenim podacima Njemačkog Crvenog križa
(Deutsches Rotes Kreuz) iz 1962./1963. godine, nakon interniranja u Sabirni logor
Đakovo (Lager Đakovo), nepoznate su sudbine: Josefa Barona (1885.) zemljoradnika
iz Vučevaca, Josefa Barona (1905.) redarstvenika iz Zavidovića, Bernharda Bröneckea
(1915.) tesara iz Himmelsthüra kod Hannovera, Wilhelma Dietricha (1905.) stolara
iz Jankovaca, Emila Dufta (1921.) frizera iz Viškovaca, Johanna Gerbera (1926.)
frizera iz Vinkovaca, Adama Vukmanovitza (1885.) kovača iz Vučevaca.11
U Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine, prema svjedočanstvima interniraca,
napose je bio težak položaj malobrojnih vojnih zarobljenika Nijemaca (Wehrmacht).
U Historiografiji i publicistici Sabirni logor Đakovo 1945. godine spominje se
izrazito rijetko. Ne navode ga niti najiscrpniji pregledi / popisi logora za Folksdojčere
11
Usp. Deutsches Rotes Kreuz. Suchdienst. Ziviverschollenen liste. Namenverzeichnis von in fremden gewahrsam geratenen und
verschollenen Zivilpersonenen nach Lagerbereichen alphabetisch geordnet. D Jugoslawien N–Lgl, Herausgegeben vin Suchdienst
des Deutschen Roten Kreuzes, Bearbeitet und zusammengestellt beim Suchdienst Hamburg des DRK in den Jahren 1962 und
1963, str. 117.
383
VDG JAHRBUCH 2003
u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.12 Samo rijetki autori, i to isključivo na
temelju svjedočanstava, spominju Sabirni logor Đakovo 1945. godine.
U njemačkoj historiografiji samo najopsežnije, podunavskošvapsko izdanje o
sudbini Folksdojčera u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata “Leidensweg der
Deutschen im kommunistischen Jugoslawien”, Sabirni logor Đakovo 1945. godine samo
usput spominje na temelju iskaza / svjedočanstava (izvornici kojih se nalaze u
Saveznom arhivu / Bundesarchiv u Koblenzu).
U prvoj knjizi tog serijala naslovljenoj “Ortsberichte über Verbrechen an den Deutschen
durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948”, Sabirni logor Đakovo 1945. godine se
samo spominje u pregledu za Đakovštinu (“Die Leute wurden enteignet, ausgeplündert,
zu Zwangsarbeit verurteilt bzw. in Gefängnisse oder Lager eingewiesen: Djakovo, Josipovac,
Nova Gradiška, Krndija, Velika Pisanica, Knićanin / Rudolfsgnad, Kruševlje …/…/.”)13 i u
iskazu / svjedočanstvu Josefa Sehna iz Selaca (“Sie kamen später in die Lager nach
Djakovo, Krndija, Velika Pisanica oder Knićanin / Rudolfsgnad. /…/.”)14 , a tek nešto
opširnije u iskazu / svjedočanstvu Johanna Freihauta iz Vučevaca.15
Od podunavskošvapskih zavičajnih knjiga, Sabirni logor Đakovo 1945. godine
spominju samo knjige za sela Viškovci (“Viškovci Heimatbuch”)16 i Vučevci (“Dorfchronik
Wutschewzi 1850-1945”).17
Od ne-njemačkih autora i izdanja, Sabirni logor Đakovo 1945. godine spominju,
ukratko i usput, samo rijetki.
Sabirni logor Đakovo1945. godine, odnosno zapovjedništvo logora, spominje
jedino hrvatski emigrantski tisak. Prema navodima u “Obrani”, zapovjednik Sabirnog
logora Đakovo 1945. godine bio je Johann Kaiser, zamjenik zapovjednika Ivica
Novak, obojica Đakovčani. (“Za pokolje oko Djakova smatramo odgovornim u prvom redu
stožer XVI. Srbske divizije, zatim Johanna Kaisera, zapovjednika logora, te njegova zamjenika
Ivicu Novaka.”).18
Sabirni logor Đakovo 1945. prvi u Jugoslaviji spominje srbijanski redatelj Petar
Đurić u dokumentarnom filmu “Folksdojčeri”, 1989. godine. (“Najveći su se [logori]
12
13
14
15
16
17
18
Usp. primjerice: Anton Tafferner, Das Donauschwabentum in den Lagern der Tito-Partisanen 1944-48, Volkskalender 1965
der Donauschwaben, Ulm, 1965., str. 32.-33.; Anton Tafferner, Donauschwaben in den Todeslagern der Titopartisanen
1944-1948, u: Die Donauschwaben 1944-1964. Beiträg zur Zeitgeschichte, München, 1968., str. 128.; (PS) /Philipp Sandles/,
Eine Liste der Unmenschlichkeit. Das titoistische Konzentrationslagerwesen 1944-48 in Jugoslawien, Der Donauschwabe, Jg. 41,
Nr. 41, Aalen, 13. Oktober 1991., str. 1.-2.; Vladimir Geiger, Ivan M. Jurković, Imenik i tipovi poratnih logora za pripadnike
njemačke nacionalne manjine na teritoriju istočne Slavonije, Srijema, Baranje, Bačke i Banata, Zatvorenik, god. 2, br. 9,
Zagreb, 1991., str. 29.-31.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste - Namen
und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito - Regime in der Zeit von 1944-1948, München / Sindelfingen,
1994., str. 972. (Vernichtungs- und Internierungslagen mit den Zahlen der dort zwischen 1944 und 1948 umgekommenen
Zivilpersonen); Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948.; str. 320. (Vernichtungs- und Internierungslager mit
den Zahlen der 1944 bis 1948 in ihnen umgekommenen Zivilpersonen).
Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, str. 762.
Isto, str. 764.
Usp. Isto, str. 779.
Usp. J. Possert, nav. dj., str. 100.
Usp. W. A. Zimmermann, nav. dj., str. 149., 155.-156.
Obrana, br. 7-8, 1962., str. 2.
384
VDG JAHRBUCH 2003
nalazili u Sekiću, Somboru, Odžacima, Banatskom Brestovcu, Knićaninu, Novom Sadu,
Đakovu /…/.”).19
Nešto opširnije (na temelju iskaza Đ. E. Šerbeđija rođ. Brand) o Sabirnom logoru
Đakovo 1945. pisao sam u disertaciji o Nijemcima u Đakovu i Đakovštini (“Njemačka
etnička zajednica u Đakovu i Đakovštini od početka 19. do sredine 20. stoljeća”), obranjenoj
1996. i objavljenoj 2001. godine.20
Sabirni logor Đakovo 1945., ukratko spominje 2001. godine Željko Lekšić u radu
o povijesti đakovačkih mlinova. Prvi puta navedeno je postojanje Sabirnog logora u
Đakovu na istom mjestu i u vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poraću. (“Za vrijeme
Drugoga svjetskog rata ovdje je bio logor za djecu i žene, uglavnom Židove, od 1. 12. 1941. do
5. 7. 1942. godine, pod nazivom sabirni logor Đakovo. /…/ Poslije Drugoga svjetskog rata
ovdje je bio i logor za pripadnike nemačke manjine.”).21
Naime, nijedan od brojnih autora koji su obrađivali i pisali o Sabirnom logoru
Đakovo za Židove u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, od početka prosinca 1941.
do početka srpnja 1942., ne spominje postojanje Sabirnog logora u Đakovo za
Nijemce, nakon Drugoga svjetskog rata, od potkraj travnja do početka kolovoza
1945. godine.
Neke pojedinačne i obiteljske sudbine slikovito prikazuju početak poslijeratnih
stradanja đakovačkih i đakovštinskih Nijemaca u proljeće i ljeto 1945. godine u
Sabirnom logoru Đakovo.
Obitelj Antona Branda (1898.) iz Đakova uhićena je sredinom svibnja 1945.
godine i odvedena kratkotrajno u Sabirni logor Đakovo. Slijede logori Valpovo,
Velika Pisanica i Krndija. U međuvremenu djeca Antona i Marije Brand, Zvonko,
Ružica i Emma kradom su iz Sabirnog logora Đakovo prebačena baki u Semeljce.22
Prema iskazu i sjećanju Antona Branda i Đurđice Emme Šerbeđija rođ. Brand:
“26. 5. 1945 u jutro oko 4 sata, došli su vojnici i jedan činovnik. Probudili sve, prozvali po
popisu. Naredili da se preda novac, nakit i da se napusti kuća. Ponijet se smije samo par veša i
jelo za dva dana. Za malo dijete jastuk. Svi su odvedeni u mlin 'Štediša’23. Tamo se ostalo 3–4
dana. Vagonima direktno u mlinu utovareni i preveženi u Valpovo.”24
Franjo i Marica Špigl iz Đakova odvedeni su u Sabirni logor Đakovo 6. lipnja
1945. godine. Dvoje malene djece, sina i kćerku smjestili su ranije kod rodbine.
Nakon tri dana Špiglovi su iz Đakova prebačeni u logor Josipovac, te Radni logor
Valpovo, zatim slijede i drugi logori.25
19
20
21
22
23
24
25
Petar Đurić, Folksdojčeri, Televizija Beograd, 1989.
Usp. V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 113.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i
Đakovštini, str. 172.-173.
Željko Lekšić, Iz povijesti đakovačkih mlinova, Zbornik Muzeja Đakovštine, 5, Đakovo, 2001., str. 31.
Usp. Stradanje obitelji Brandt, Zatvorenik, god. VI, br. 57, Zagreb, 1996., str. 28.; Ante Gabričević-Mamut, Životni odbljesci,
III, Zagreb, 1997., str. 487.; V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 113.; V. Geiger,
Nijemci u Đakovu i Đakovštin, str. 172.-173.
Radi se o krivom navodu. Odvedeni su u skladište bivšeg mlina “Cereale”.
Pisani iskaz Antona Branda / prilog pisma Đurđice Emme Šerbeđija (rođ. Brand), Schemmerhofen, Njemačka, od 19. siječnja
1995. godine V. Geigeru.
Usp. Zvonko Benašić, Nakon 54 godine u svojoj kući, Đakovački glasnik, god. VI, br. 112, Đakovo, 9. rujna 1999., str. 18.
385
VDG JAHRBUCH 2003
Prema zabilješkama Albine Filipović rođ. Rechner iz Đakova, obitelj Stjepana
Rechnera (1889.) je uhićena 7. lipnja 1945. godine i sprovedena u Sabirni logor
Đakovo, gdje su bili kratkotrajno (“Uhapšeni 7 – VI – 45. U Cerjali bili 2 dana, otišli za
Josipovac /…/”.), te su upućeni u logor Josipovac, zatim u logor Valpovo, a nakon
osnutka u logor Krndiju.26
Katharina Maj (1885.) i njena unuka Katharina Maj (1934.) iz Drenja odvedene su
u Sabirni logor Đakovo u srpnju 1945. godine, a zatim su nakon nekoliko dana
prebačene u logor Krndija.
“Jednog jutra u Julu 1945 smo čuli da će se svi Švabi iz sela terat u Đakovo na njeko
saslušanje i tako nije dugo trajalo su i kod nas njeki ljudi stajali pred vratima. Baka je na
brzinu pokupila malo nješta za jesti i malo robe, morali smo izaći iz kuće. Baka je morala ključe
predati./…/ Oterali su nas i još više Familija iz sela u Đakovo u jednu veliku avliju, to je bijo
Mlin. Tut smo bili jedno 5 dana, dok su još puno Familija doterali iz okolice Đakova sve u tu
avliju, za jest nismo dobili ništa, to malo što je Baka ponela otoga smo živili, spavali smo vani
na zemlji. Nakon par dana su nas sve pokupili najviše žene sa djecom i stari svit, oterali su nas
u Krndiju /…/.”27
Prema zavičajnoj knjizi Viškovci (“Viškovci Heimatbuch”), oni Viškovčani koji su se
neposredno nakon završetka rata vratili iz izbjeglištva u svoje selo, otpremljeni su
poput ostalih Nijemaca Đakova i Đakovštine u Sabirni logor Đakovo, a zatim i u
druge logore u Slavoniji, Baranji, Bačkoj i Banatu.
“Nach Kriegsende (Anfang Mai 1945) und der darauffolgenden Festlegung der
Besatzungszonen, fiel die Steiermark endgültig den Engländern zu. Vereinzelt wagten einige
unserer Landsleute die Rückreise in die Heimat. Nachdem ihnen bereits nach der
jugoslawischen Grenze alles abgenommen wurde, gaben sie ihr Vorhaben auf, kehrten zurück
und blieben vorerst in der Steiermark. Einer familie (Josef Hahn) gelang es, trotz vieler Sperren
Viškovci zu erreichen. Auf ihr Haus und ihren Hof konnten sie allerdings keinen Anspruch
mehr erheben. Sie kamen sofort in ein Lager, wo andere zurückgebliebene Deutsche
zusammengefaßt waren.”28
Obitelj Gratza iz Tomašanaca, izbjegla je potkraj listopada 1944. godine u
Austriju. Nakon završetka rata vratili su se iz izbjeglištva u Štajerskoj u zavičaj.
Odmah su lišeni slobode (otac i majka sa dva maloljetna sina, uključujući i dva sina sa
njihovim obiteljima) i odvedeni u Sabirni logor u Đakovu. Zatim slijede logori
Krndija, Josipovac, Valpovo i naposlijetku Krndija. Prema sjećanju Lorenza Gratza
(1929.):
“Nach Ende des Krieges kamen wir mit unseren zwei Pferdegespannwagen nach Slawonien
zurück. Sogleich wurden wir in das Sammellager für Deutsche, in die alte Mühl, nach Djakovo
gebracht. Das waren meine Eltern, mein Bruder und ich, sowie zwei weitere Brüder mit ihren
Familien. Die Stationen unseres Leidens brachte uns nach Krndija, Josipovac, Valpovo und
26
27
28
Zabilješka Albine Rechner u spomenaru, 1950. godine. Izvornik u posjedu A. Filipović rođ. Rechner, preslika kod autora.
Pisani iskaz / pismo Katharine Dürr (rođ. Maj), Kirchentellinsfurt, Njemačka, od 19. siječnja 2001. godine V. Geigeru.
J. Possert, nav. dj., str. 100.
386
VDG JAHRBUCH 2003
wieder zurück nach Krndija. In allen Lager war es das gleiche: Sterben, Hunger, Durst,
Jammer und Not. /…/ ”29
Obitelj Dobler iz Mrzovića, Franz (1889.) i Ana (1896.) sa maloljetnim sinom
Franzom (1930.) izbjegla je potkraj listopada 1944. godine u Austriju (Štajerska). Po
završetku rata vratili su se 25. svibnja 1945. godine u rodno selo, no već idućeg dana
svi su odvedeni u Sabirni logor Đakovo. Zatim slijede logori Josipovac, Valpovo i
Krndija.30
Iz izbjeglištva u Austriji vratila se je u svibnju 1945. godine u Mrzović i obitelj
Hahn. Idućeg dana svi su odvedeni u Sabirni logor Đakovo. Zatim slijede logori
Josipovac, Valpovo, Velika Pisanica, Krndija i Podunavlje. Prema sjećanju Magdalene
Mak rođ. Hahn (1930.):
“Pod kraj rata u maju 1945 god. smo moj brat 17 g., ja 15 g. i moja sestra 13 g. i rodbinom
došli sa zaprežnim kolima iz Austrije do jugoslavenske granice, tu su nas Partisani dočekali,
skinuli sa kola i sve naše vlasništvo oduzeli. Zatvorili su nas u jednu zgradu, drugi dan su nas
otpremili do Osijeka. /…/ Iz Osijeka su nas pješke tjerali u logor Josipovac /…/.”31
Isto se dogodilo obitelji Hirschenberger iz Mrzovića. Prema sjećanju Franza
Hirschenbergera (1933.):
“Mit meiner Mutter, Großmuter und drei Geschwister wurden wir nach der Rückkehr aus
der Steiermark in das Sammellager nach Djakovo gebracht. In der Mühle wurden wir von den
Partisanen bewacht. Außer uns gab es da noch einige deutsche Kriegsgefangene, die in einem
sehr bedenklichen Zustand waren, sie konnten kaum im Hof umher gehen, denn sie waren
durch den Hunger arg geschwächt. /…/ Nach etwa zehn Tagen trieb man uns, mit vielen
anderen Deutschen aus dem Kreis Djakovo nach Josipovac, und danach nach Valpovo. /…/.”32
Nakon Sabirnog logora Đakovo slijede logori Josipovac, Valpovo, Velika Pisanica,
Krndija, Podunavlje, Tenje, Knićanin.
Obitelj Schwob iz Mrzovića, Josip (1905.) i supruga Magdalena (1914.) s
maloljetnom djecom Stjepanom (1930.), Josipom (1934.), Magdalenom (1938.) i
Anom (1942.), koja je također izbjegla potkraj listopada 1944. u Austriju (Štajerska),
nakon završetka rata vratila se je 26. svibnja 1945. godine u rodno selo. Obitelj
Schwob je slijedećeg dana lišena slobode i upućena u Sabirni logor Đakovo.
Prema sjećanju Stefana Schwoba (1930.):
“/…/ Der Drau entlang auf der jugoslawischen Seite sind wir am 26. Mai 1945 in unseren
'Heimatort' Mrzović angekommen. /…/ Am nächsten Morgen brachte der
Volksbefreiungs-Ausschuß (NOO) die etwa zwanzig Familien ins Sammellager für Deutsche in
29
30
31
32
Usmeni iskaz Lorenza Gratza, Oberdischingen, Njemačka, od 25. kolovoza 2002. godine Stefanu Schwobu, Dietenheim,
Njemačka.
Usp. Stefan Schwob, Sjećanja. Sveti Antun iz Krndije / Erinnerungen. Der heilige Antonius von Krndija, Deutsches Wort /
Njemačka riječ, 38, Osijek, 2000., str. 5./8.; Stefan Schwob, Der heilige Antonius von Krndija, Mitteilungen für die
Donauschwaben in der Bundesrepublik Deutschland, Jg. 46, Nr. 11, Eggenstein - Leopoldshafen, 15. November 2000., str. 12.
Pisani iskaz / pismo Magdalene Mak (rođ. Hahn) iz Ivankova od 13. veljače 2002. Stefanu Schwobu, Dietenheim, Njemačka.
Pisani iskaz Franza Hirschenbergera iz Dietenheima od 3. siječnja 2002. Stefanu Schwobu, Dietenheim, Njemačka.
387
VDG JAHRBUCH 2003
die Kreisstadt. Es began für uns die Hungerzeit und die Unfreiheit. Danach kamen wir in das
Arbeitslager Valpovo und später in das Hungerlager Krndija. /…/.”33
“/…/ Mit dem Pferdegespann kamm ich mit meinen Eltern in Slawonien an. Am gleichen
Tag gab der Volks-Befreiungs-Ausschuß (NOO) durch Trommelschlag bekannt, das wir nur
diese Nacht in unserem Haus verbringen dürfen und uns am nächsten Morgen bereithalten
müssen, damit man uns in die Kreisstadt Djakovo in ein Sammellager für Deutsche bringt./…/
In einer ehemaligen deutschen Mühle34 hat man uns eingepfercht, alle Deutschen aus dem
ganzen Landkreis. Die Bewachung durch die Partisanen war streng, es gab kein Entkommen –
wohin auch? Die Verpflegung war miserabel und so begann für mich die Hungerzeit, die
Internierung und Unfreiheit. Nach acht Tagen brachte man alle, etwa 300 Personen teils zu
Fuß, teils mit der Bahn nach Tenje bei Essegg. /…/.”35
“Auf der Rückfahrt aus der Steiermark nach Jugoslawien mit dem Pferdefuhrwerk, im Mai
1945, hat dieser Bezug mit Federkissen für mich und meine Geschwister 11, 7 und 3 Jahre gute
Dienste geleistet. Zwanzig tage waren wir unterwegs, solange dauerte diese Reise und solange
durften mein Bruder und ich dieses Kopfkissen teilen. ’Zuhause’ angekommen stellten wir fest,
alles, was wir in Haus und Hof zurückgelassen haben, war weg, aber das war ja nicht einmal
das Schlimmste, das kam noch. Der Volksbefreiungsausschuß der Gemeinde gab uns bekannt,
daß wir diese Nacht in unserem Haus verbringen dürfen und uns am nächsten Morgen mit
kleinem Gepäck bereithalten müssen, man wird uns in die Kreisstadt in ein Sammellager für
Deutsche bringen./…/ Was sollten wir mitnehmen? Dieses Kopfkissen mit karriertem Bezug
mußte mein Bruder tragen, ich bekam eine Kinderdecke, eine 21-Milchkanne mit Proviant und
darin zwei Messer und zwei Löffel. Vater und Mutter mußten frei sein, um meine kleinen
Schwestern zu tragen. Bei Nacht lagen vier Kinderköpfe auf dem für uns so wichtigen
Kopfkissen. Die zwei Kleinen wurden mit der Decke zugedeckt und wir mit dem, was wir
anhatten. /…/.”36
“/…/ Über Našice haben wir unsere Kreisstadt Djakovo mit Bischofssitz hinter uns gelassen
und kamen in unserem Heimatort Mrzović am 26. Mai 1945 nachmittags an. Unser Haus
war völlig leergeräumt. Außer Türen und Fenster war alles verschwunden. Wir trugen unsere
Habseligkeiten vom Wagen in das Haus. Ich hörte die Muter sagen: ’Gott sei Dank, Wir sind
wieder zu Hause’. Unsere kroatischen Nachbarn begrüßten uns und brachten uns etwas zu
essen./…/ Die Freude währte nich lange, als uns durch Trommelschlag von der Gemeinde
bekannt gemacht wurde, daß wir nur diese Nacht im eigenen Haus verbringen dürfen, und daß
man uns am nächsten Morgen bereithalten müssen, damit man uns in die Kreisstadt Djakovo in
ein Sammellager für Deutsche bringt./…/ In einer drei Stockwerke großen ausgeplünderten
deutschen Mühle37 war das Sammellager für die Deutschen aus dem gesamten Landkreis. Die
Bewachung durch die Partisanen war streng, und es gab kein Entkommen – wohin auch? Die
Verpflegung war miserabel und unzureichend. Ein bißchen Glück hatten wir schon. Die Tante
meines Vaters (Großvaters Schwester)38 lebte in dieser Stadt und war mit einem Kroaten
33
34
35
36
37
38
Stefan Schwob, Erlebte Grenzen 1944 - 1954, .de/LiLL/3.0/D/zeit/schwob 6.htm.
Radi se o krivom navodu. Odvedeni su u skladište bivšeg mlina “Cereale”, ranije u vlasništvu đakovačke biskupije.
Stefan Schwob, Hunger, .de/LiLL/3.0/D/zeit/schwob 5.htm.
Stefan Schwob, Der Rest eines Kopfkissenbezugs, .de/LiLL/3.0/D/zeit/schwob l.htm.
Vidjeti bilješku 34.
Theresia (Reza) Kostelac (ranije Rack, rođena Schwob) (1883.-1958.).
388
VDG JAHRBUCH 2003
verheiratet. Sie kochte einmal täglich für zehn Personen, nämlich für unsere Familie mit 6
Personen und für die Familie der Schwester meines Vaters, brachte uns das Essen und reichte es
uns durch den Zaun hindurch. So begann für uns nach Ende des Zweiten Weltkrieges der
Hunger, die Internierung und die Unfreiheit. In diesem Lager waren auch etwa 30
Kriegsgefangene der Wehrmacht, die durch Hunger von Tag zu Tag weniger wurden – sie
starben. Nach etwa 8 Tagen, als die neuen Machthaber alle Deutschen im Landkreis
eingefangen hatten, wurden wir zu Fuß in Marsch gesetzt. Es waren meistens alte Menschen,
Frauen mit zum Teil sehr kleinen Kindern. Mein Bruder und ich mußten das wenige Gepäck
tragen, Vater mußte für die fast sechsjährige und Mutter für die zweijährige Schwester frei sein,
um sie zu tragen. Wir hatten einen Fußmarsch von etwa 40 Kilometer bis Tenje bei Essegg vor
uns. Es war sehr heiß, die Kolonne zog sich immer weiter auseinander, alte Menschen, die vor
Erschöpfung nicht mehr konnten, wurden einfach liegengelassen. Das Antreiben durch die
Wachmannschaften (Partisanen) half auch nicht mehr. Da man uns nicht durch die Dörfer
treiben wollte, war unser Marschweg entlang der Bahngleise, und dann kam auch für uns die
Erleichterung in Form eines Güterzuges. Die Partisanen stellten sich auf die Gleise und
schossen solange, bis der Zug stehenblieb. Wir wurden in die offenen Wagons eingeladen und
kamen nach Tenje in das überfüllte Internierungslager./…/. ”39
Nakon Sabirnog logora Đakovo, obitelj Schwob je internirana kratkotrajno u
logor Tenje, zatim slijede logori Josipovac, Valpovo, Donji Miholjac i Krndija.
Prema sjećanju Anne Abtt rođ. Kranzpiller (1928.) iz sela Mrzović kraj Đakova,
obitelj Kranzpiller je uhićena potkraj svibnja 1945. godine i upućena u Sabirni logor
Đakovo.
“Ende Mai im Jahre 1945 mussten meine Mutter, Rosalia Kranzpiller, mit uns drei
Töchtern, Magdalena mit Sohn Siegfried, 2 Jahre, Anna und Barbara aus unserem Haus raus.
Wir durften nur für zwei Tage Verpflegung mitnehmen. In Djakovo sind wir in einer alten
Mühle untergebracht worden. Dort haben wir deutsche Kriegsgefangene angetroffen, welche
auf dem Betonboden lagen, abgemagert bis auf Haut und Knochen, unrasiert und von
Durchfall betrofen. Vor lauter Schwäche konnten sie nicht einmal bis zur Toilette gehen. Wir
bekamen große Angst, was wohl auf uns noch zukommt. Von Djakovo hat man uns ins
Internierungslager Josipovac gebracht /…/.”40
Iz Sabirnog logora Đakovo prebačeni su poslije dva dana u logor Josipovac, a
zatim poslije tri dana u Radni logor Valpovo.
Prema sjećanju Johanna Freihauta iz Vučevaca, nedugo nakon povratka s obitelji
iz izbjeglištva u rodno selo, odvedeni su u Sabirni logor Đakovo.
“Am 21. Mai 1945 kehrte ich vom Kriege zurück, und am 9. Juni 1945 wurde ich mit
meiner Frau und zwei Kindern in das Internierungslager gebracht. Zuerst wurden wir nach
Djakovo gebracht, wo wir einige Tage verbringen mußten in einer alten Mühle, und dann
kamen wir nach Josipovac bei Essegg ins Lager /…/.”41
39
40
41
Stefan Schwob, So erlebte ich meine Jugendzeit und die Jahre 1941-1954, .de/LiLL/3.0/D/zeit/schwob 4.htm.
Pisani iskaz / sjećanje Anne Abtt, Schwäbisch Gmünd, Njemačka od 27. kolovoza 2001. godine V. Geigeru.
Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, 1993., str. 779.; W. A. Zimmermann, nav. dj., str. 149.
389
VDG JAHRBUCH 2003
Krndija, Belje i Knićanin.
Obitelj Fabing iz Vučevaca, koja je također izbjegla potkraj 1944. u Austriju
(Štajerska), nakon završetka rata vratila se polovicom svibnja 1945. godine u rodno
selo. Prema sjećanju Josefa Fabinga, nedugo nakon povratka s obitelji iz izbjeglištva u
Vučevce odvedeni su u Sabirni logor Đakovo.
“Schon nach 14 Tagen hatte sich unsere Rückkehr bei der zuständigen Ortsbehörde in
Djakovo durchgesprochen. Schwer bewaffnete Partisanen erschienen plötlich bei uns und
forderten uns auf, das Haus zu verlassen, um angeblich für 3 Tage nach Djakovo zu einem
Verhör zu gehen. Leichtgläubig und ängstlich wie wir schon waren, folgten wir dieser
Aufforderung. Das Haus wurde versiegelt. In Djakovo angekommen warf man uns gleich für
eine Woche in das dortige Lager für Deutsche. Von dort ging es durch das Lager in
Josipovac/…/.”42
Krndija, Podunavlje, Tenjska Mitnica i Knićanin.
Prema sjećanju Marije Vuković rođ. Ban (1917.) iz Đakova, svjedokinje
transportiranja Nijemaca iz Sabirnog logora Đakovo u ljeto 1945. godine, prilikom
otpreme interniraca željeznicom iz Đakova u logore Josipovac i Valpovo, prema
njima je izrazito grubo postupano.43
Iskazi / sjećanja interniraca i suvremenika o Sabirnom logoru Đakovo 1945.
godine, uz sve nedostatke koje takav subjektivni materijal donosi, izuzetno su korisni i
nezaobilazni, upravo zbog nepostojanja odnosno nedostupnosti dokumentacije, a u
mnogočemu svjedočanstva su i podaci nenadoknadivi iz drugih izvora.
O Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine, ostala su brojna otvorena pitanja i
protupitanja. Mnogo je nepoznanica. Navodi u historiografiji, povijesnoj publicistici
i memoarskoj literaturi rijetki su i šturi. Arhivsko gradivo o Sabirnom logoru Đakovo
1945. godine do sada je nepoznato, odnosno nedostupno.
Unatoč nedostatku dokumentacije i opširnijih navoda o Sabirnom logoru Đakovo
1945. godine, moguće je na temelju do sada raspoloživih iskaza / svjedočanstva
stvoriti početnu / osnovnu sliku i o tom logoru.
Pronalaženje i objavljivanje (nove) nepoznate dokumentacije i iskaza /
svjedočanstava o Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine, doprinijelo bi umnogome u
razjašnjavanju sudbine Nijemaca / Folksdojčera u tom logoru, kao i o stradanjima
njemačke manjine u Jugoslaviji, Hrvatskoj i Slavoniji nakon Drugoga svjetskog rata.
42
43
W. A. Zimmermann, nav. dj., str. 155.-156.
Usmeni iskaz Marije Vuković, Kolodvorska ulica 12, Đakovo od 11. kolovoza 2002. V. Geigeru.
390
VDG JAHRBUCH 2003
Na mjestu Sabirnog logora Đakovo danas se nalazi spomen-ploča (postavljena
1961.; u ratnim sukobima 1991./1992. oštećena, te je izrađena i postavljena nova
spomen-ploča, ista kao i prethodna) 44, posvećena žrtvama logora 1941./1942.
godine.
Sabirni logor Đakovo, mjesto početka poslijeratnih stradanja Nijemaca Đakova i
Đakovštine potrebno je i dužnost dostojno obilježiti. Sve do tada ovo mjesto
stradanja, biti će nepotpuno, jednodimenzionalno, štoviše i neistinito označeno.
44
Ž. Lekšić, nav. dj., str. 31. Natpis glasi: “I ovi zidovi govore./ Govore pokoljenjima i vjekovima./ Oni znaju svaku muku živu./
Sramotu i tugu. Prezir i tugu sivu./ I ne zaboravljaju da su/ dječje igre prekinute./ Ljubavi zaklane./ Sestre izmrcvarene./ Majke
ubijene…/ I ne zaboravljaju vrijeme od 1. XII. 1941. – 5. VII. 1942./ Kada su ovdje fašisti imali/ koncentracioni logor/ za
djecu i žene većinom jevrejskog/ porijekla./ Slile su se putanje nevinog naroda iz različitih/ mjesta Evrope u ovo mučilište, da bi
u/ uzavrelom/ podneblju XX vijeka bile predmet/ srednjevjekovnih/ prizora na kojima su se ustaše/ naslađivale./ I govore ovi
zidovi o neuništivim srcima/ koja/ našim srcima daju glas čelika. I snagu/ stijene./ Radni kolektiv/ Mašinske radionice Đakovo./
U Đakovu 2. VII. 1961. god.” Ivan Germovšek, Natpisi na spomenicima u Đakovu, Zbornik Muzeja Đakovštine, 1, Đakovo,
1978., str. 191.-193.
391
VDG JAHRBUCH 2003
Sammellager Đakovo im Jahr 1945
In der Historiographie und Publizistik wird das Sammellager Đakovo aus dem
Jahr 1945 sehr selten erwähnt. Es wird nicht einmal in den detaillierten
Überblicken/Registern der Lager für Volksdeutsche in Jugoslawien nach dem II.
Weltkrieg erwähnt. Nur seltene Autoren erwähnen das Sammellager Đakovo 1945
ausschliesslich anhand Zeugenaussagen.
Die Deutschen aus Đakovo und der Đakovština wurden, zuerst nur für kurz, im
April, Mai, Juni, Juli und August 1945 in das Sammellager Đakovo, das sich auf
gleicher Stelle befindet (“Cereale”, Mühle bzw. Lagerraum in Besitz des Bischoftums
Đakovo), an dem sich zur Zeit des Unabhängigen Staates Kroatiens (NDH) von Ende
1941 bis Mitte 1942 das Sammellager Đakovo für Juden befand, interniert. Aus dem
Sammellager Đakovo wurden die Deutschen aus Đakovo und der Đakovština in das
Lager nach Josipovac bei Osijek und Valpovo gebracht, und von dort hin sollten sie mit
anderen Deutschen aus Slawonien, mit Bahntransporten nach Deutschland, bzw.
Österreich vertrieben werden. Als Mitte August 1945, nachdem Jugoslawien den
Vertrieb der Deutschen nach Deutschland (Österreich) wegen des Schliessens der
Westgrenzen Jugoslawiens von der okkuppatorischen Regierung in Österreich
verschob, wurde in der Đakovština das Lager Kerndia gegründet und das Sammellager
Đakovo abgeschafft. Die Deutschen aus Đakovo und der Đakovština wurden dann
direkt ins Lager Kerndia gebracht und als dieses Lager abgeschafft wurde, wurden sie
in andere Lager in Slawonien gebracht - in die Baranya und nach Batschka.
Einige einzelne und Familienschicksale stellen bildlich den Anfang des
nachkriegszeitlichen Leidens der Deutschen aus Đakovo und der Đakovština im
Frühjahr und Sommer 1945 im Sammellager Đakovo dar. Aussagen und Erinnerungen
der Internisten und Zeitgenossen im Sammellager Đakovo 1945 sind trotz aller Mängel,
die solch ein subjektives Material bringt, sehr nützlich und unumgehbar da
Dokumentationen nicht bestehen oder unzugänglich sind - in vielen Fragen sind
Zeugenaussagen auch Angaben , die aus anderen Quellen unersetzbar sind.
Im Sammellager Đakovo 1945 sind viele Fragen und Gegenfragen
offengeblieben. Angaben in der Historiographie, der Geschichtspublizistik und
Memoirenliteratur sind selten und mangelhaft. Das Archivmalmaterial über das
Sammellager Đakovo 1945 ist bis jetzt unbekannt, bzw. unzugänglich.
Die Anzahl der Opfer im Sammellager Đakovo 1945 ist weder bekannt noch
festgestellt. Im Sammellager Đakovo 1945 war, nach den Aussagen der Internisten,
die Situation der kleinzähligen gefangenen deutschen Soldaten besonders schwer.
Trotz Unvollständigkeiten und ausführlichen Angaben über das Sammellager
Đakovo 1945 ist es möglich, anhand der bisherigen Zeugenaussagen, ein grundlegendes
Bild über dieses Lager zu schaffen. Das Entdecken und die Veröffentlichung der (neuen)
unbekannten Dokumentation und Zeugenaussagen über das Sammellager Đakovo 1945
würde der Erläuterung des Schicksals der Deutschen/Volksdeutschen in diesem Lager,
als auch dem Leiden der deutschen Minderheit in Jugoslawien, Kroatien und Slawonien
nach dem II. Weltkrieg sehr beitragen.
392
VDG JAHRBUCH 2003
Ovaj Zbornik radova tiskan je zahvaljuju}i financijskoj potpori.
Dieses Buch wurde dank der finanziellen Unterstützung gedrückt.
Zahvaljujemo
Danke an
• Uredu za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske
Amt für nationale Minderheiten der Regierung der Republik Kroatien
• Veleposlanstvu Savezne Republike Njema~ke u Republici Hrvatskoj
Botschaft der Bundesrepublik Deutschland in der Republik Kroatien
• Veleposlanstvu Republike Austrije u Republici Hrvatskoj i Ministarstvu vanjskih
poslova Republike Austrije
Botschaft der Republik Österreich und
• Kulturnoj zakladi Podunavskih [vaba Savezne dràve Baden-Württemberg, Stuttgart
Donauschwäbische Kulturstiftung des Landes Baden-Württemberg, Stuttgart
• Zakladi Friedrich-Naumann, Zagreb
Friedrich-Naumann Stiftung, Zagreb
393

njema^ke narodnosne zajednice - Zemaljska udruga Podunavskih

Transcription

Similar documents

00 Uvodnik - Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj

Dissertation 2012 Sophie Oesau Heft 193 1

Untersuchung zur Optimierung des Embryotransfers beim Pferd