Slovo Gorčina 2012

Transcription

Slovo Gorčina 2012
34/2012
Slovo Gorčina
SADRŽAJ
Orhan Tikveša: Gdje, zapravo, živimo?.................................................................................................... 6
SLOVO O SLOVU
Enver Dizdar: Pjesnik u vrijeme uklesan ................................................................................................. 9
Dijana Burazer: Stolac, Slovo Gorčina - 40 godina sjećanja i počasti
velikom Maku ili kako je Makov “štit” stigao na korice matematičkog priručnika�������������������������������� 15
KNJIŽEVNOST I JEZIK
Lejla Žujo: Vrisak i višeglasje - ekspresivni oblici svjedočenja
o ratu u romanu Nermine Kurspahić i Jasmine Musabegović................................................................ 19
Irma Marić: Kreacija protagonističkog djelovanja u romanima Irfana Horozovića............................... 25
Nedžad Dedović: Instrumentalizacija Svete knjige u romanu Derviš i smrt. . ......................................... 31
Sead Šemsović: Međedovićevo pre/oblikovanje epskog sižejnog obrasca.............................................. 35
Jasmin Hodžić: O jednom sintaksičkom modelu s figurativnim konceptom u
prijedložno-padežnih izraza s mjesnim i prostornim značenjem.......................................................... 45
Adi Maslo: Jezik i kontrola uma – moć semantičkih okvira u razumijevanju društvene zbilje.............. 52
Lejla Nakaš: Jezik i grafija revidiranih natpisa........................................................................................ 57
KULTURNA BAŠTINA
Mehmedalija Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi.................................................................................. 65
Salih Jalimam: Jedno viđenje o odnosu: bosanski bogomili i stećci........................................................ 76
Gorčin Dizdar: O ideologiji izučavanja stećaka....................................................................................... 83
GOST PJESNIK
Pjesnik od zemlje (izbor iz kritike)��������������������������������������������������������������������������������������������������������� 91
Goran Karanović: Intervju s Petrom Gudeljom�������������������������������������������������������������������������������������� 93
Petar Gudelj: Izbor poezije���������������������������������������������������������������������������������������������������������������������� 97
GOST SLIKAR
Šemsudin Zlatko Serdarević: Društvo umjetnika Mostara�������������������������������������������������������������������� 111
GOSTUJUĆI TEATAR
Vojislav Vujanović: Čarolija pripovijedanja (Međuigre 0-24 – Zijah Sokolović)...................................... 117
GORČINOV PJESNIK
Stevan Tontić: Uz pjesnički prvijetnac Mite Travara.................................................................................... 121
Izbor iz poezije Mite Travara........................................................................................................................... 122
Slovo Gorčina, 34, 2012.
3
Slovo Gorčina
SLOVO O JEDNOM ČOVJEKU
Vedrana Duraković: Mom ocu Nijazu Durakoviću...................................................................................... 127
Ivan Brigić: Nijaz Duraković (Obraćanje na komemoraciji)....................................................................... 128
Alija Pirić: In memoriam (Nijaz Duraković 1949-2012).............................................................................. 129
Enes Ratkušić: Nijaz Duraković: čovjek iznenađenja................................................................................... 132
SJEĆANJA
Sanjin Kodrić: Životna storija i književna historija (Nedžad Ibrišimović 1941-2011)............................ 137
ZAVIČAJ
Alija Pirić: Dubravski leksikon........................................................................................................................ 143
Selim Jaganjac: Odlasci..................................................................................................................................... 159
Šaćir Turković: Nove iskre................................................................................................................................ 166
SLOVO U RIJEČI
Enes Ratkušić: Tema za naučni tretman......................................................................................................... 171
Hasan Ćesić: Pod mahanom............................................................................................................................ 175
Almin Kaplan: Male ideje velikih ljudi........................................................................................................... 179
Muhamed Elezović: Iz Vučije avlije (pjesme)................................................................................................ 182
Halid Bulić: Iz Televizionara (pjesme)............................................................................................................ 183
Faruk Šehić: Dvije nove pjesme....................................................................................................................... 185
Orhan Tikveša: Pjesme..................................................................................................................................... 188
4
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Orhan Tikveša
Gdje, zapravo, živimo?
posljednjeg tehnološkog vala koji je
P rije
pomakao granicu ljudskog djelovanja u
svim segmentima života, koji je otvorio mogućnosti
dotad samo dostupne ljudskoj mašti; paralelnom
životu izvan opipljivog – materijalnog i osjećajnog
– emotivnog svijeta, nadasve bogatom i materijom
– vizualizacojom, i osjećajem – zavisnošću od
njega, mjesto našeg obitavanja moglo se precizno
odrediti na zemljinoj površini, pa i dubini. Blagi
nagovještaji počinju s prvim uređajima koji
pružaju mogućnost gledanja na daljinu, poznatijih
kao TV. Raspiruje se ljudska mašta i usavršava
tehnološka podrška koja daje sve veće i veće
rezultate. Čovječanstvo je ušlo u novu eru, sve više
radimo, sve više obaveza imamo, više toga stižemo
odraditi, brže i putujemo itd., ali sve više smo
ograničeni i zauzeti. Ne možemo negirati i koristi
koje su došle s tehnološkim napretkom. Naprotiv,
koristimo ih uveliko i svakako, kao ovisnici.
Danas iz pamćenja izlaze razne zgode i nezgode
nastale pri prvim prodorima modernih uređaja u
naše živote. Istovremeno, u pamćene nam ulaze
i činjenice o nezapamćenom snijegu u Hercegovini, o nezapamćenoj suši, o apokaliptičnom
požaru, a i o velikim povodnjima. To i nije, toliko,
zabrinjavajuće, da naša svijest reagira na sve to.
Međutim, naše je reagiranje, poduzimanje adekvatnih poteza, obrnuto proporcionalno tehnološkom
napretku. Stoga, posljedice su ogromne, a život
postaje ugrožen.
Ono što je evidentno, na manifestaciji Slovo
Gorčina, jeste, iz godine u godinu, smanjenje broja
publike koja poprati i isprati sadržaje koji, u ovih
nekoliko dana probude kulturni duh u Stocu kao
što kiša, na kraju ljeta, probudi prirodu. Ne može
Slovo Gorčina, 34, 2012.
se reći da se ne koristimo blagodatima sadašnjice,
imamo web-portal kojim smo zakoračili u
neopipljivi svijet i doprli do krajnjih granica svijeta.
Je li to dovoljno? Koliko, ustvari, treba ući u virtualni svijet da se susretnemo sa današnjim čovjekom;
nakon različitih pokušaja i stalnih neuspjeha da se
zainteresira, iole, barem javnost ona koja je prirodno, već svojim zanimanjem i poslom, okrenuta svijetu kulture, stiče se dojam da se čovjek sadašnjice,
zapravo, izgubio u mogućnostima koje su mu na
raspolaganju, u virtualnom svijetu.
Iako ovaj uvodnik kucam na laptopu sa
lijepom bijelom tastaturom, pišem i brišem bez
posljedica, potom ću ga poslati elektronskom
poštom (e-mail), treptajem oka dođe do kraja
svijeta, te istodobno mogu razgovarati na mobilni
telefon, ili nekim drugim audio-vizualnim putem
ostvariti kontakt bilo s kim, ipak, moram disati a
za to mi treba šuma, trebam piti vodu, trebam kišu,
u potrebi sam kao i svaki naraštaj.
Koja je naša adresa: Ulica lipa br. 17, ili
[email protected]? Vrlo je važno znati da gornja
granica do koje možemo dostići nije bitnija od one
donje, jer, ispod nje nestajemo. Čovjek je čudo, u
pozitivnom smislu, vrlo lahko može postati čudovište, koji nam smisao treba.
Putokaz kroz vrijeme naša je i nasušna potreba;
u šta preseliti (prepakovati) ono što želimo staviti
u izlog kulture, pravo je pitanje, jer, ni vatra koja
guta naš disaj iz usta, ne zvoni na naša vrata – tako
mislimo. Kucam na vrata svaka kao po tipkama tastature, ne čuje se ništa, svako je izgasio ton.
U svom dijahronom postojanju čovjek je
savladao mnoge prepreke, da li će savladati sebe,
vrijeme će pokazati!
5
SLOVO O SLOVU
Enver Dizdar
PJESNIK U VRIJEME
UKLESAN
J. Jones, prevodilac „Kamenog spavaF ča“rancisna engleski
jezik, u studiji o fabuloznim
kurentno. I šta valja bilježiti, isticati i slaviti kako
bi narod znao da - opet u principu i gotovo bez
ostatka samosebeljublju posvećeni naši izabranici
- čak i na svoj narod eto hoće i znaju ponekad i
pomalo, baš onoliko koliko za vlastoljublje treba,
blagonaklono i milosrdno pomisliti.
izazovima i zamkama kod prevođenja nebesnosti Makove poezije, začuđeno je zapisao kako
su „Bosanci ponosni na neprevodivost svog prvog
pjesnika“. Da li im je, tim Bosancima, ikako i imalo
(...)
neugodno, ili barem pomalo žao to što Makov jezik
Mak Dizdar nije svome narodu darovao ništa.
i Makovu poruku ni oni sami nisu u stanju prevesti u svoje živote, na svoje jezike i u riječi kojima Osim svoje djelo. I svoj život ! No, kako se „pomisle, međuse komuniciraju i čine, manifestiraju klonu u zube ne gle da“, kako je istinska vrijednost
dara u samome darivanju, moglo se nadati da će
se i dokazuju kao ljudi, sebi i pred ljudima?
se, možda, omaknuti nekome u tom danu, pa još
(...)
Danas je, 17. oktobra, Međunarodni dan bor- danu borbe protiv siromaštva i gladi... da isprosi
be protiv siromaštva i gladi. Ne radi se ovdje, bez- neko mjestašce spomena na taj sirotinjski Makov
beli, o fenomenima duhovnog siromaštva i gladi dar svome i svakome narodu. A nije. Ko će se još,
za duhovnošću i duševnošću. Pa ipak, koje li, da usred ovolikog i sveprisutnog mraka u nama i oko
li i slučajne, koincidencije: danas je i 94 godine nas, ko će se dosjetiti da jedna od rijetkih, jedna
od 17. oktobra 1917. godine, dana kada se rodio tanana zraka svijetlosti još do nas dolazi i od tog
Mak Dizdar. To Makovo ratno, siromašno i gladno, pjesnika i njegovih stihova i rima... I niko se tome
sasvim neizvjesno rođenje, bilo je uistinu davno i i nije dosjetio. Kakav je, na kraju krajeva, i kome
toga se danas niko – svijetom i vremenom užasnut je poklon u ovoj zemlji to što je neki njihov čovjek,
i sobom i svojom sudbinom obuzet - nije dužan Bosanac, napisao jednu od najznačajnijih poetskih
sjećati i prisjećati. Ta svaki se dan još neizvjesnije zbirki na slavenskim jezicima ?! To što je taj pjesnik
rađa valjda milion ljudi. I ne spada, narode moj, preveden na pedestak svjetskih jezika, što je svjetnekakav davni dan rođenja, još nekakva jurodivog sko ime ! Pa još, k tome, to što se njegovo poetsko
pjesnika, ma kako mu stihotvorenije polazilo za djelo u svijetu smatra jednim od najvjerodostojrukom, ne ide to u datume što bi ih trebalo pamtiti njih vodiča i putokaza, otkrivača i tumača tajnovii bilježiti. Ko mu je, na kraju krajeva, kriv što se te i teško namah razgovjetne bosanske duhovnosti
rodio. I ko ga je tjerao da vidi, osjeća, prepozna- i svekolike bosanske i bosanskohercegovačke poje, misli i zapisuje. Kriv što se bavio tako profanim, vijesti ! Jest, ali - Hic Rodus, hic salta – rekli su još
deplasiranim, nekonstruktivnim i neprofitabilnim, Latini. Pa tako i ovi naši blaženo neznajući a vazda
besmislenim poslom i poslanjem. Čuj: pisao stiho- budni badci: la(h)ko je u svijetu neko biti!. Dobro
mi tebe i takve znamo, deder ti ovdje poskoči i dove. Pa šta onda, šta s tim ?! Ma hajte, molim vas...
O tom rođenju, naravno, danas, 17. oktobra, kaži ko si, ako jesi! A skočiti mu, zapravo, ovdje
u lokalnoj javnosti nema ni najlokalnijeg slova, ni nikada ni ne dadoše...
Obznanila se o Makovoj godišnjici, a ko će
slike, ni zvuka. Ne spada, dakako, taj dan u one
drugi
– samorodna i samohrana Fondacija Mak
koji su nekom ovdje i sada bitnom nešto specijalno
važni. Na kraju krajeva, do vladara naših i gospo- Dizdar. I takve joj „marginalije“, samo njoj izgledara je, i do njihovih srodnika, saradnika i uredni- da, spadaju u amanet i misiju. U svome glasilu,
ka... da odrede šta je, kada i kojega dana, za vlast i na svojoj web stranici obilježila je Fondacija Manjenu čast, u principu, dobro, vrijedno, korisno i kov rođendan njegovom pjesmom „Zapis o časti“,
Slovo Gorčina, 34, 2012.
9
Slovo Gorčina
Provalije na Bregavi (Š.R.)
onoj što govori kao da je netom izazvana, „jutros
napisana“...
Mora da u svemu tome, u tom gotovo patentiranom Makovom, životnom i sepulkralnom, nebivanju i u onome čemu i prirodno pripada, čak i u
onome čega bez njega ne bi niti bilo..., u toj njegovoj poslovičnoj sklonjenosti i osami a, ponekad, i
potpunoj nevidljivosti, ima napadne akcidentalnosti ali i nekako neuvjerljive, neutemeljene zakonomjernosti.
Čudno je to, tužno i gorko, bez obzira što je
korijenje svemu ovome nekim malim dijelom i
djelom možda i u izrazitoj i umnogome sasvim kurioznoj inidividualnosti Makovoj. Jednoj sasvim
unikatnoj simbiozi posvećenosti svekolikoj ličnoj
borbi za obogaćivanje i oplemenjivanje čovjekove
slobode i, sasvim iznenađujućoj, takvoj borbi neskladnoj - krajnjoj delikatnosti i asketskoj skromnosti u korištenju i upotrebi dvolične zavodljivosti čari i podatnosti ljudskih sloboda. Mak je bio
prepitom čovjek za uobičajene standarde ljudskog
društva i njegove dvolične i licemjerne svjetonazore. Mak nije znao ne biti častan. Pa zato mislim
10
kako će najprije biti da je on, Mak sam, u svemu
od toga što mu je izdašno lijepo i uzvišeno dato,
kao i svemu mučnom što mu je u životu i smrti
nepravedno pripalo, da je Mak svemu onome što
je s njim i oko njega bilo i surovo se realiziralo
protiv njega i njegovoga, možda najneviniji, ali i
ponajveći, sudbinom određeni i vođeni vinovnik...
Svjestan da je za istraživanje i dokazivanje
tako sofistički intonirane i naizgled maglovite hipoteze potrebno prostora, vremena, predznanja,
znanja i lude sreće mnogo više nego što ih zapisivač ove bilješke sada i ovdje ima, ili što bi ih ikada i
iko mogao imati, bilježim ipak neka sjećanja, neke
fragmente o onome što mi, dok po zadatku ovoga
teksta razmišljam o Maku, svome ocu, prvi nailaze
i konačno se, poslije toliko decenija, počinju razdanjivati. Pa, akoli kogod u tome štogod prepozna
kao pravi trag i uobliči konačno sve to u pravu priču i istinu, tim bolje...
Sljedeća pripovijest mi se čini krajne znakovitom i rječitom, suštinski važnom.
Išli smo redovno, u Makovoj mladosti, na izlete. Nikada mi sami nego u širem, porodičnom i
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
društvu prijatelja, najviše na „Jaliju“, uzvodno uz
Miljacku, od Bentbaše sve do poviše Kozije ćuprije,
ponekad na ilidžu, na Sastavke, a veoma često i na
Trebević. Jedan takav, planinarski izlet, iskrsnuo
mi je iz zaumlja i nametnuo mi se kao ta paradigmatična činjenica, krajnje važan bljesak u ovoj
priči, u pokušaju da se naslute, možda i rastrave i
dešifruju razlozi tako nametljiva prisustva Makova
neprisustva u kolektivnom pamćenju...
Bilo je to 52., 53. godine, znam jer je Mak tada
moga brata, svoga najmlađeg sina Maju, koji se rodio 51., premalenog za pješačenje, na takve izlete
još nosio u ruksaku na leđima. Što je, budući je
tada automobil bio od nas daleko kao zvijezde na
nebu, bilo mnogo lakše nego „krkačiti“ ga bez ruksaka. Kada smo se tada, u sumrak, vraćali niz Trebević, neko od nas dvojice starijih Makovih sinova,
Murkel ili ja, koji smo odrastali kao „haustorčad“,
zadivljen jednom malenom kućom na brdu, bijelom sa crvenim krovom, usred rajskog šarenila
voćnjaka, pitao je našeg oca kada ćemo mi imati
takvu kuću. Mak nas je - do ovoga trenutka uvijek sam mislio kako je to bila samo lepršava šala
bez podtekstnog sadržaja i predskazanja – rastužio
ogovorom:
- Djeco moja, ja da kuću sagradim, ona bi komšiji u bašću nizbrdo skliznula...
- Zašto nam je onda ne bi odmah sagradio ispod brda? – obuzeti željom i potajnom nadom pitali smo mi, a odgovorio nam je, smijući se, neko
od Makovih, s nama hodajućih prijatelja:
- Onda bi se vaša kuća popela uzbrdo, u komšijinu bašću...
Neposredno poslije Drugog svjetskog rata – iz
kojeg je izišao kao pobjednik a privatno, ljudski, u
dubini duše... sa strašnim gubicima, zločinačkim
ubistvima najbližih - kao novinar „Oslobođenja“,
Mak je očekivao i tražio da ga se pošalje na novinarsko-diplomatsku školu u Beogradu. Tamo su
odlazili mnogi perspektivni favoriti vlasti, i oni
što nisu iza sebe imali ni prošlost ni predispozicije
niti približno bogate i vjerodostojne kao što su bile
Makove. Odgovor je bio da treba graditi zamlju,
prosvjećivati narod, itd. i da – ko će to raditi ako
ne najbolji i najpovjerljiviji kadrovi... Mak mora da
ostane kod kuće, „na prvoj liniji“, u krhkim redovima borbe za bolji svijet, bolje društvo i bolje sutra...
Sa istom motivacijom i istim floskulama spriječen
Slovo Gorčina, 34, 2012.
je da ode u Mostar, na privilegovano i svime počastvovano mjesto glavnog urednika lista „Sloboda“,
te u još nekoliko navrata kada su mu se nudili poslovi što bi bili uistinu dostojni njegova ugleda i
zaslužena nagrada za sve što je dotad dobro radio
i uradio.
Prebacili su u međuvremenu Maka za novinara u sarajevsko dopisništvo Tanjug-a, gdje je nakratko dogurao i do glavnog urednika, pa u list za
poljoprivredu „Zadrugar“, pa je zadužen da osnuje
izdavačko preduzeće za narodno prosvjećivanje
„Seljačka knjiga“. Pa je tu pokrenuo čuvenu i zaista
univerzalnu i „sveznajuću“ ediciju „Univerzum“ u
kojoj jeste bilo „sve“ za čovjeka žedna (i gladna )
znanja. Pa je „Seljačka knjiga“ brzo prerasla u „Narodnu prosvjetu“, jednu od tada najvećih izdavačkih kuća na Balkanu. Kao glavni urednik „svoje“
kuće, pokrenuo je konkurs za jugoslovenski roman
čiji je laureat dobivao milion dinara, oko 180 tada
prosječnih plaća, inicirao i pomagao u pokretanju
čuvene biblioteke „Lastavica“ i niz drugih serija i
edicija za koje su se prevodila najznačajnija djela
svjetske literature, posebno savremene, za vlast,
dakako, uvijek veoma sumnjive i nepoželjne, zapadne književnosti...
Pa je „Narodna prosvjeta“ proskribovana i optužena kao buržujska, prozapadnjačka i prokapitalistička, ali i mladomuslimanska kuća, rasturena
je i pripojena „Veselin Masleši“, tada skromnom
izdavaču univerzitetskih udžbenika i studentskih
brošura. „Mladi vukovi“, od vlasti izdrilovane generacije jurišnika nove demokratske demagogije, prethodno kao krtice instalirani u „Narodnu
prosvjetu“, slavili su i uživali svoj obećani plijen. A
Mak i s njim još nekolicina vizionara i pravednika stvaralačke i čovjekove slobode žrtvovani su i
rastjerani, ili nemilosrdno bačeni na vjetrometinu.
Gdje je Mak i ostao, petnaestak godina, sve do njegove rane smrti, u 54. godini života.
Bio je Mak, doduše, jedno vrijeme, počastvovan i ponižen mjestom upravnika biblioteke Radničkog univerziteta, sa preskromnim bibliotečkim
fundusom, još skromnijim honorarom i još samo
jednom zaposlenom osobom. Potom je dobio mjesto urednika pa glavnog urednika književnog časopisa „Život“, dužnost koju su njegovi eminentni
prethodnici obavljali honorarno, uvijek uz neki
stalni i „ozbiljan“ posao. Maku je takav njihov, ho11
Slovo Gorčina
norarni prihod, bio jedina plaća. Uvrijeđen i nesretan, siromašan i nemoćan – vrhunska a nezaštićena, „laka“ roba dakle - pozvan je, uz naglašenu
konspiraciju, na preseljenje u Zagreb. Da uređuje
biblioteku muslimanske književnosti (velika plaća,
veliki stan, stanovi i posao za sinove...). Teška i čista srca odbio je tu bogatu danajsku ponudu, svjestan kako bi svojim pristankom i odlaskom i sam
dao vjetar u jedra nastojanjima da se bh. muslimani definitivno i bez ostatka počnu osjećati kao
„najstarije i najčistije hrvatsko plemstvo“ i „hrvatsko cvijeće“. I tako sami najfunkcionalnije ubrzaju
svoj temeljito programirani nestanak što su im ga
još davno projektirali i kontinuirano pokušavali
realizirati uporni i dosljedni S-H arhitekti. Makova funkcija trebala je biti da, svjestan ili nesvjestan
toga što radi, pomogne što izvjesnijem, efikasnijem pa, po mogućnosti, i bezbolnijem gubitku i zaboravljanju svoje autentičnosti i autohtonosti kod
bh. muslimana a, potom, u trenutku kada tome
dođe vrijeme, i gubitku njihova bosanskog identiteta i bh. državnosti te, na kraju i nestanku, iz
povijesnog pamćenja, sa zemljopisnih i političkih
mapa - Zemlje Bosne pa, i današnje Države Bosne
i Hercegovine... Onaj ko ne pamti ta vremena, a
zna posmatrati neposrednu prošlost i savremenost,
sasvim će lako shvatiti koliko je mudar, bosanski i
patriotski, a martirijski utopističan bio taj čin Makova odbijanja ove dijabolične ponude...
Kao jedan od pisaca čija su djela, paralelno i
uprkos njegovom socijalnom marginaliziranju, nezaustavljivo proslavljala bh. književnost, kao dobitnik svih relevantnih domaćih i nekoliko svjetskih
nagrada za poeziju, kao autor „Starih bosanskih
tekstova“, prve seriozne studije i prvog iscrpnog
antologijskog zbornika bosanske medijevalne
pismenosti i književnosti – djela koje je i danas
nezaobilazna literatura na slavističkim studijama
širom svijeta - postao je čak i predsjednik Udruženja književnika BiH i značajno doprinio njegovoj
afirmaciji, pokretanju Sarajevskih dana poezije i
niza drugih projekata i akcija kojima je Udruženje konačno steklo ugled stvaralačke a ne samo
esnafsko-sindikalne institucije. Pa je pod pritiscima, sistematskom i neprikrivenom hajkom velikosrpskih gonilaca i njima podrepničkih ovdašnjih
prišipetlji, zbog njegova neskriveno probosanskog
djelovanja, znalački isprogramiranih njihovih
12
objeda i „književnih“ polemika, sa tog mjesta odstupio, zapravo otjeran. K tome, ipak, uspijevao je
sve to vrijeme, dok je poput apatrida i izbjeglice
živio u svome gradu i u svojoj zemlji..., uspijevao
je biti u svakom boju i proboju za osnivanje i život
institucija koje će čuvati i promovirati bh. kulturnu baštinu, autentični jezik, kulturno i umjetničko
stvaralaštvo ( Likovna kolonija Počitelj, Prva književna komuna...) Na kraju, kao čovjeka na koga je
lajanje „dojutros“ imalo bezrezervno otvoren medijski prostor, čovjeka pod stalnom sumnjom i prismotrom, kao čovjeka označena inficiranim, teško
bolesnim od bolesti zvane Bosna i bosanstvo, žestoko i progresivno zaraznog i mogućeg uzročnika
nezaustavljive epidemije tog „heretičkog nacionalizma“, čovjeka, dakle, politički problematičnog i
po režim krajne opasnog..., ispratili su, pa ti pitaj
zašto, u zemlju bosansku sve sami vrhovi vlasti i
njeni najeminentniji predstavnici, uz sve državničke počasti. Je li to bijaše dostojanstven ispraćaj ili
licemjerno pobjedničko slavlje ?!
I tako, sve do danas. Turili su Maka, u ovo naše
nevrijeme, doduše, i na novčanicu (još se drži na
„papiruši“ od 10 KM; Skendera i Mešu, koji bijahu
na papirnim novčanicama sa manjim apoenima,
već je pojela inflacija), vratili mu bistu u njegov zabačeni kutak u sarajevskom parku, dozvolili porodici Dizdar da mu – svojom hrabrošću, trudom, o
svom trošku – restaurira i vrati stolačko Makovo
bronzano poprsje, izrešetano HVO mecima, dali
njegovo ime ulicama i školama. Tako, začudno
vješto dozirano, da se o mjeri Makova stvarnog
eshatološkog (ne)prisustva ne može reći ništa potpuno određeno, ni ovo ni ono, taman dovoljno „da
se vlasi ne dosjete“. Pa opet, omakne se ponekad
predstavnicima ovih današnjih nesuvislih vlasti,
kažu šta moraju misliti, neoprezno napominju
„prećutnu istinu“ da s „Makom nešto nije sasvim
uredu“, priznaju da se tu i oko toga „nečega“ ustežu
i boje. Krajem rata (ili možda i početkom ovoga
„mira“), recimo, kad se vršilo pokadšto i besramno
preimenovanje sarajevskih ulica, konsultovali
su se s Makovom porodicom: - Koju bi mi ulicu
rado „uzeli“ za Maka ? Samo da nije prevelika jer...
! - Šta jer – pitamo mi ? - Jer malo je nejasan politički status Makov, neke stvari su ostale otvorene
i neriješene... - Pa i jeste tako! Jer – mada sada svi
govorite kako je Mak „sve znao i sve zapisao, a mi
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
nismo znali čitati!“, mada govorite kako sada, baš
sada treba graditi „Makovu Bosnu“ - još niko nije
Maka „rehabilitirao“, oslobodio i oprao od proždrljivim paternalizmom motiviranih kleveta, kletvi,
optužbi i anatema ovih što već godinama pucaju
na nas s brda oko Sarajeva i u cijeloj zemlji. Vi još
uvijek više njima nego sebi vjerujete. Zato nam
ovako i jeste...“ - replicirala je porodica, javno, na
stranicama „Oslobođenja“
Dobio je Mak ulicu, obalu čak, malenu i lijepu,
prekrasnu, nasuprot Obale Kulina bana, velikoga
svog jarana. Ulice, obale obojica imaju. A za njihove kuće, utočišta i hiže, za njihove neprikosnovene
duhovne i misaone, azile slobodoumnih, patriotskih i državučinećih ideja što su ih svojim djelima
i životima gradili i stvarali, za njih i ne pitaj – „tma
i tmuša neprebolna“.
Tako je to: kuće, domovi i domovine, građevine i tanane gradove i izvore duhovnosti što ih je
Mak za života gradio i otkrivao, lijepim i bogatim
stvarao, skliznule su mahom, uzbrdo ili nizbrdo,
u zemlju svoju, u baštinu zla vremena utonule. I
koliko god da bi ih, i onomad a i sada – kad bi ga
„vlast“, „komšije“, kolege, učitelji, učenici, rentijeri
njegovih vizija, njegova znanja i mudrosti, rada i
stvaranja... iz njegova djela prognali – koliko god
da bi ih njegov prisilni odlazak uvijek osiromašivao, ponekad činio nemoćnim, uzaludnim i besmislenim, on je opet i vazda morao odlaziti. To
je bio ustaljeni manir: Mak je svoje odradio i Mak
im više ne treba. Neka ide pisati tu svoju poeziju,
neka luta po nekropolama, neka grebe po stećcima
i prašinari po drevnim rukopisima..., neka se bavi
čime god hoće. Dosta i – zbogom!
Potpisnik ovih redova, kao sin Makov, kao poštovalac i zaljubljenik njegove i svake velike poezije, mudrosti i ljepote..., kao čovjek ponosan na sve
što je u Zemlji Bosni i Državi Bosni i Hercegovini
ljudsko, ljudski veliko, čestito i plemenito, gord
na sve što tako i time u Svijetu ovu našu zemlju
predstavlja i proslavlja, kao „bosanski integralista“ i u budućnost vjerujući... zahvaljuje svima što
su Maka tada bez kuće i doma, bez posla i hljeba
ostavljali i darovali mu tako slobodu i vrijeme, ma
kako beskrušne, u kojima će Mak uraditi i napisati
ono što jeste napisao i uradio!
Blagodareći tom bahatom izgnanstvu iz krugova onih što su udomljeni u milosti praktikanata
Slovo Gorčina, 34, 2012.
ideoloških svetosti i njihovih samosebeljubnih i
prostačkih matematika, bivši, ali uvijek ražalovani
„udarnik“ Mak Dizdar ostao je sam i ostao samo
pjesnik. I svojom životnom poetikom i poetskom
ostavštinom postao simbol stameno i trajno u vrijeme uklesan. To što ga, ovdje kod nas, svugdje
gdje bi ga i uvijek kada bi ga trebalo biti – gotovo
po pravilu nema, ne znači da nije tu, prisutan „Od
dalekog jučer / Do dalekog sjutra / Misleći / O tebi“.
A godišnjice?! Šta su godišnjice za vječnike!
Mak Dizdar je - koliko god to neko ne razumijevao ili mu ne bilo po volji i ukusu – aksiomatska
datost i jedna od krajnjih vrijednosti historijskog i
savremenog našeg bosanskog bića. Idiom i integral
cjelokupnosti povijesnog, civilizacijskog, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i općeduhovnog
realiteta i sudbinski svjedok i alibi, put i smjer bosanske i bh. budućnosti. Ili, kako je to mudro definirala prof.dr. Amila Buturović sa kanadskog, York
univerziteta u Torontu ( u kod nas prevedenom ali
nikad objavljenom, briljantnom djelu „Stone speaker“ / „Kameni govornik“)
- „Al u domu tvome / kad će domovina“ – to
jezgrovito Makovo poetsko pitanje, našlo je svoj
odgovor: nakon čitanja Makove poezije“
S Makom ili bez njega - ako se neke činjenice i
neki patriotski imperativi nastave neprepoznavati,
obezvrijeđivati i potpuno zaboravljati – već ova, a
generacija neposredno poslije nas današnjih svakako, ispustit će svoju, našu sudbinu iz svojih ruku.
Evo, ovdje jedna, samo jedna poruka, jednostavna
parafraza Makove misli, uputa onima što su se izgubili i u neznanju lutaju u potrazi za sobom: naši
su predjeli i prostori još naseljeni nekropolama i
stećcima. Pogledajte stećke kako valja, uđite među
njih i oni će, vaši preci, naši pravednici u vas ući.
Znaćete tad ko ste, otkud ste i kuda vam je ići...
I sam taj Mak Dizdar je poput stećka. Spava
i snije. Ćuti a govori
Mak je kao taj znameni kam.
Mak jeste Kam
Mak jeste stećak.
Stećak, kamen od ljudskih ruku satvoren, kamen koji govori a mi ga stotinama godina nismo
znali čuti. Pa mu sada glas možda tek poneko tek
naslućuje i počinje slušati, ali ga još ne razumije.
Ne umije prevesti taj njegov jasni, čisti glas, poru-
13
Slovo Gorčina
ku mudrosti, čovječnosti i ljubavi što oko nas zauvijek lebdi i nebu vječno leti.
Mak je te drevne poruke otkrio, prenio nam
ih i objasnio. Ali mi njega, evo, ne razumijevamo.
Naposljetku, prisjećam se da je Francis J. Jones,
prevodilac „Kamenog spavača“ na engleski jezik,
u studiji o fabuloznim izazovima i zamkama kod
prevođenja nebesnosti Makove poezije, začuđeno
zapisao kako su „Bosanci ponosni na neprevodivost
svog prvog pjesnika“.
Ponosni... Pitam se da li im je, tim i takvim Bosancima, ikako i imalo neugodno, ili barem poma-
lo žao to što Makov jezik i Makovu poruku ni oni,
eto, nisu u stanju prevesti u svoje živote, na svoje
jezike i u riječi kojima misle, međuse komuniciraju
i čine, manifestiraju se i dokazuju kao ljudi, pred
sobom i ljudima ?
Ali to nije sve…
*Ovaj tekst sačinjen je iz nekoliko ključnih fragmenata većeg teksta pisanog za novi broj sarajevsko-šibenske revije „Pozitiv“, koji je trebao da bude posvećen obilježavanju 94. godišnjice od rođenja Maka Dizdara. Tekst nije objavljen. Jer - kao
i sve ostalo pozitivno u ovoj sirotoj zemlji – zbog nedostatka
sredstava, „Pozitiv“ je upravo tada prestao da postoji…
Ćuprija (Š.R.)
14
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Dijana Burazer
Stolac, Slovo Gorčina – 40 godina
sjećanja i počasti velikom Maku ili kako je Makov „Štit“ stigao na korice
matematičkog priručnika
je ljubav počela tek u jesen 1972. godiN ne.aša Kasno
za oboje! Mak je tada već cijelu
godinu dana boravio u nekom drugom (pravednijem) svijetu, za kojeg svi vjernici, pa i oni najslabiji, vjeruju da ipak postoje. Barem kada nam se
tamo preseljavaju dragi ljudi; oni koje ne želimo
trajno izgubiti.
Dakle, Mak je tek otišao, i ostavio neizbrisiv trag u pjesništvu bivše nam države. Ja sam tek
dolazila u te iste poetske prostore, ostavljajući
još uvijek tragove samo na papirićima računskih
bilježnica. Susret i međusobna ljudska naklonost,
nisu nam bili suđeni! Ali poetska naklonost, samo
s moje strane, jeste! Početkom te davne 1972. godine, definitivno
sam odlučila studirati matematiku iz razloga što je
to bio teži (i izazovniji) izbor nego, recimo, upisati književnost. A ja sam vjerovala kako mogu sve
odjednom: i biti matematičar i pisati poeziju. Prije
odlaska na more sa roditeljima (tada se i u tim godinama ljetovalo sa roditeljima!), obavila upis na
PMF-u u Zagrebu, sakupila sve svoje napisane
pjesme, neke od njih pretipkavala po 10-tak puta
(nezamislivo, ali nije bilo WORD-a niti mail-a!), i poslala poštom u Stolac za Natječaj. Važno mi je
bilo da netko drugi, a tko me ne poznaje, prosudi
moje pjesme. O gradu Stocu i njegovoj povijesti,
Gorčinu, o pjesniku u čiju je čast i sam Natječaj … nisam znala ništa. Priznajem: nisam čitala poeziju
Maka Dizdara! Nije zbog opravdanja, ali bile su
to godine kada se uglavnom čita školska lektira.
Oni „skloni književnosti“ iz nje bi odabirali svoje
favorite; njih više čitali, njihove pjesme znali napamet, unutar svoje generacije za njih srčano agitirali, kao da se radi o političkim stavovima, a ne o
knjigama i piscima. Tako su se neprimjetno, kasnije se pokazalo i ne baš bezazleno, kreirale dvije
grupe „zaljubljenika u pisanu riječ“: grupa koja
Slovo Gorčina, 34, 2012.
je voljela (da li i čitala!?) Krležu, i ona koja je bila
za Andrića. Ovi prvi demonstrativno nisu čitali
Andrića, a ovi drugi - Krležu. Padale su tu i negativne ocjene u školi, opomene pred isključenje…
ali stavovi se nisu mijenjali. Ja sam u to vrijeme
(a i sada nisam značajnije promijenila mišljenje)
doslovno obožavala Mešu Selimovića, uživala u
Andrićevom romanu Travnička kronika, napamet
govorila stihove Jesenjina, Cesarića i Desanke.
Sada kada pogledam ova imena, napisana ovako u
nizu, djeluje, najblaže rečeno, čudan izbor! Ali je
bio moj izbor! Bez opterećenja tuđeg i mog iskustva koja, nažalost, ipak dolaze sa godinama. Da! Ali
to je ipak neka druga priča!
Dakle, pjesme sam poslala na Natječaj „ Slovo
Gorčina“, i cijelo ljeto provela u iščekivanju sudbonosne odluke iz Stoca. Teško podnosim poraze
(nisam baš ponosna na tu osobinu), pa sam cijelo vrijeme bila dosta nervozna i nezainteresirana sa
sve ljetne sadržaje primjerene mojim godinama.
To ljeto počela sam i čitati Maka! Modra rijeka,
Zapisi o čovjeku, Zapis o štitu, Dažd, Molitva …
ostavili su traga i u mojim pjesmama koje sam tih
dana napisala.
Još uvijek se sjećam toga čekanja. Sva su
čekanja drukčija; razlikuju se u predmetu-cilju
čekanja, imaju svoju težinu, opravdano trajanje, ali
i ono neopravdano. Ali to čekanje, za mene, bilo je
posebno! Zašto? Ne znam ni dan-danas.
A onda, krajem kolovoza, dobila sam brzojav
sa sadržajem: „Čestitam na nagradi“! Brzojav sam
dobila od meni posebno drage osobe koja je, kako
to već dolikuje pravim prijateljima, iščekivala rezultate mojim žarom, U Oslobođenju je, na važnom
mjestu na pola stranice, objavljen članak čiji je
naslov imao velika masna slova (kako su se vremena promijenila!) da sam dobila prvu nagradu na
Natječaju „Slovo Gorčina“ u Stocu. Doduše pisalo
15
Slovo Gorčina
na više ne trebam! A neke stvari – riječi - sjećanja
trebam, ipak, za cijeli život.
Još uvijek se iskreno divim ovoj maloj-velikoj
pjesmi, Makova zgusnuta forma, gotovo do amblema, kao da je u ovoj pjesmi doživjela svoj vrhunac. Može li se sa manje riječi (samo 13!), ili jednostavnije, kazati tako mnogo?
Inače pitam se često koliko u pjesmama ima
autobiografskih elemenata.
Koliko je dugo i sam Mak nosio, kroz svoj život,
takav štit? I kad ga je odbacio? Da li je to učinio na
vrijeme? I kada je to pravo vrijeme?
I sama sam pisala nešto o tome u raznim periodima pisanja (pjesme Konjanik i Zid), pa ih
na kraju ovog teksta navodim kako bih, eto, i javno priznala Makov Štit kao svoju trajnu životnu
i poetsku inspiraciju. Nisam sigurna da je od
mene pametno da svoje stihove stavljam odmah
iza Makovih stihova,… ali i to je izazov. Ne treba
uvijek biti mudar! Ali iskren – uvijek!
Kako o Maku Dizdaru, i o književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ možete na Internetu
(http://www.slovogorcina.ba) naći dosta informacija, i pročitati najbolje Makove pjesme, navesti
ću na kraju ovog teksta, više zbog cjelovitosti, samo
neke meni najvažnije.
Nažalost, arhiva Manifestacije je stradala
u
ratu,
pa su i informacije o događajima, kao i
Zapis o Štitu
nagrađivanim pjesnicima, svih ovih proteklih 40
godina nepotpune. Tako da nisu sigurni da li sam ja
Poiskah štit dobri da štiti me.
prvi (ili drugi) dobitnik? Da li je 1971. godine (dva
Bacih ga potom dobrog jer
mjeseca nakon Makove smrti) uopće dodijeljena
Tišti me
nagrada? Ili je nagrada ustanovljena tek 1972. god?
Mak Dizdar
Nemaju ni potpunu Listu Gorčinovih pjesnika Ne znam koga sam više trebala za vrijeme dobitnika nagrada za sve ove godine….
Kako god bilo, ali u mom stanu u Zagrebu na
studija: Bronsteina, i formule koje je pregledno nudio kao pomoć za svaki matematički problem, ili vidnom mjestu na polici sa knjigama ponosno, sa
ispruženim velikim desnim dlanom prema Suncu,
Makove stihove koji su nudili mudrost življenja.
Ali znam da danas samo formule iz Bronstei- stoji statua „Gorčin“.
je Nevenka umjesto Diana, što je bacilo malu sjenu
na moju golemu radost, ali nisam imala kada tugovati. U Stocu sam već trebala biti za manje od
jednog dana. Na brzinu sam se spremila. Pamtim
da mi je, jedan od važnijih problema bio, kako što
brže oprati i osušiti kosu!!?
Zanimljivo je kako su svi daljnji događaji,
koji su daleko važniji, ostali u sjeni tog fatalnog iščekivanja. Sve što pamtim (ili pamte drugi
umjesto mene, pa mi povremeno osvježavaju
sjećanja) jeste: Radimlja i stećci, Duško Trifunović
koji mi uručuje nagradu i kip Gorčina (koji mi je
skoro ispao iz ruke jer nisam očekivala da je toliko težak!), intervju koji je sa mnom radila Dara
Sekulić,….
Da i pamtim kako su majka i otac bili ponosni
na mene, jer sam, između ostaloga, u novinama izgledala „pristojno“ u crnoj suknji i bijeloj bluzi (a
ne ne-daj-bože da sam obukla traperice).
Za nepuni mjesec dana već sam bila u Zagrebu
na Prirodoslovno matematičkom fakultetu. Između
svih, izgledom bezizražajnih, knjiga koje su postali moje novo okruženje izdvojila sam matematički
priručnik Bronstein – malu debeljuškastu sivu
knjigu (skoro stane na dlan), i na prvoj stranici u
desnom gornjem kutu olovkom napisala:
16
Slovo Gorčina, 34, 2012.
KNJIŽEVNOST I JEZIK
Lejla Žujo
Vrisak i višeglasje – ekspresivni oblici
svjedočenja o ratu u romanu Nermine
Kurspahić i Jasmine Musabegović
Taj zajednički vrisak je ono po čemu smo isti,
po čemu se prepoznajemo
(Musabegović, 2005)
doživljaj rata obilježje je brojT raumatični
nih djela u bosanskohercegovačkoj knji-
ževnosti. Bolno iskustvo uvjetovalo je i poetizirani
govor o ratnom apsurdu kao u romanima Meše
Selimovića, Derviša Sušića, Irfana Horozovića,
Dževada Karahasana, pripovijetkama Hasana
Kikića, Muhameda Kondžića, Miljenka Jergovića,
Ive Andrića, dramama Ahmeda Muradbegovića,
Almira Bašovića te poeziji Abdulaha Sidrana,
Izeta Sarajlića. Poetizirani govor o ratu razočaranog ratnika, usamljenog djeteta, ostavljenih
djevojaka i nemoćnih majki, postao je dokument
jednog prostora, pokazujući koliko je historičnosti u ličnim pričama, a koliko je, sa druge strane,
poetičnosti u kolektivnim historijskim previranjima bosanskohercegovačkog prostora. Svjedočenje
kao forma postalo je izraz traumatiziranog bića
u vrtlogu ratova i političkih represija. Shosana
Felman primjećuje usku vezu između etike i svjedočenja, odnosno potrebu da se svjedoči u ime
istine. Tu misao Nikola Kovač proširuje u svom
djelu Politički roman, smatrajući da je svjedočenje,
uz osporavanje, drugi retorički postupak u totalitarnom svijetu koji se „nameće pred brutalnošću
realnih činjenica koje su u osnovi totalitarnog
svijeta“1, pa ova forma nije samo karakteristična za
svijet nakon holokausta i upotrebe atomske bombe,
već je obilježila čitav dvadeseti vijek u kojem je
čovjek u represivnom režimu „suočen sa ponorom, svjedok tragičnih iskušenja svoga vijeka.“2 Sa
književno-teorijskog i psihološkog aspekta koji
se bavi karakteristikama svjedočenja izdvajaju se
„tri moguće perspektive gledanja na svjedočenje:
razinu svjedočenja samome sebi unutar vlastitog
1 Nikola Kovač „Politički roman“ (2005), str. 10.
2 Isto, str.113.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
iskustva (kao u autobiografskom pismu), razinu
svjedočenja prema drugima, tj. svjedočenja pred
drugima, tj. slušanje tuđih svjedočenja (svjedočenje u užem smislu) i razinu svjedočenja o samom
procesu svjedočenja (teorijska razina).“3 Tako
ratne žrtve dobivaju ulogu svjedoka, a njihova riječ
postaje svjedočenje o zlu koje ih je snašlo.
Enver Kazaz izdvaja „poetiku svjedočenja, kao
dominantnu crtu romana s tematikom iz posljednjeg rata izdvaja. Za nju je karakteristično pričanje
iz pozicije neposrednog ratnog iskustva sa elementima autobiografije.“4 Prema Branki Vojnović „autobiografske priče vrlo su česte među ratnim pričama, posebno o pričama koje tematiziraju iskustvo
s fronte, no nalazimo ih u pričama o iskustvu civila
u ratnom kaosu“5, što je primijećeno i kod likova
iz romana Žene. Glasovi Jasmine Musabegović
kao što su kao što su Selma, Džemila, Safija Zemlja. Vojnovićeva u svom radu Narativni postupci
poetike svjedočenja u bosanskoj ratnoj prozi ističe
da se u bosanskohercegovačkoj ratnoj prozi uočava potreba da se o ratnim događajima svjedoči iz
prve ruke, te da je u skladu s tim, sa narataloškog
aspekta, najčešće „identitet pripovjedača jednak
identitetu fokalizatora, što je jedan od postupaka
poetike svjedočenja.“ 6
3 Jambrešić- Kirin, Renata, „Svjedočenje i povijesno pamćenje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva“, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etimologiju i folkloristiku, Vol. 32 No. 2 Kolovoz, 1995, internet izvor hrcak. srce.
hr/48867, str. 170.
4 Enver Kazaz “Bošnjački roman XX vijeka” (2004), str.153.
5 Vojnović, Branka, „Narativni postupci poetike svjedočenja
u bosanskoj ratnoj prozi“ internet izvor: psichologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol2/1/
6Isto
19
Slovo Gorčina
Roman Iščezavanje plavih jahača Nermine
Kurspahić iz 1995. godine i roman Žene. Glasovi
Jasmine Musabegović iz 2005.godine, pripadaju
skupini romana s tematikom iz posljednjeg rata, s
akcentom da se ratne strahote prikažu iz pozicija
likova koji trpe njegov apsurd. Položaj likova – ratnih žrtava odgovara poststrukturalističkoj poziciji
ruba. Bačeni na ratne margine likovi ratnih žrtava potpuno su nemoćni da utiču na tok događaja,
uslijed čega se okreću magičnoj moći riječi, antiratnom govoru s nadom da će putem riječi povezati i niti vlastitih života. Specifičnost njihovog antiratnog govora je krajnje ekspresivna: dok likovi
iz romana Iščezavanje plavih jahača pod težinom
zločina sve više tonu u sfere bezglasja i vriska, dotle likovi u romanu Žene. Glasovi svoje svjedočenje
iskazuju neprekidno, bez prostornih i vremenskih
granica, vođeni snagom bola i potrebom da se o
njemu govori.
Zaumni govor o ratu iz unutarnje pozicije, iz
same priče prisutan je u brojnim romanima s tematikom iz posljednjeg rata, a nastavit će se i u
romanima Iščezavanje plavih jahača Nermine
Kurspahić. Taj zaumni iskaz će se razgranati u
polifoni govor živih i mrtvih žrtava rata u romanu Žene. Glasovi Jasmine Musabegović. Roman
Iščezavanje plavih jahača Nermine Kurspahić je
napisan u er-formi sa aspekta sveznajućeg pripovjedača, što omogućuje zadržavanje vanjskog toka
događaja. Iako zadržava distancu u licu, snaga ratnih strahota koje proživljavaju likovi utjecala je i
na emotivni iskaz pripovjedača, pa pripovijedanje
postaje sugestivno, blisko doživljenom govoru. O
ratnoj sudbini Amre i njene porodice govori sveznajući pripovjedač, čime je govor moguć i onda
kada Amra, shrvana bolom, i nemoćna nad vanjskim dešavanjima, zanijemi nad brojnim ratnim
zločinima koje preživljava.
Iako je roman dat u vanjskoj perspektivi kada
je u pitanju pozicija pripovjedača, prostorno je satkan od enterijera kao što su logor, umjetnički atelje,
stan, biblioteka, izbjeglički dom, bolnica. Sve su to
simbolični prostori koji najbolje dočaravaju žrtvinu poziciju u ratu, ali i njenu doživljajnu i govornu
poziciju, koji uvijek dolazi iznutra.
Kao umjetničko biće koje je svoje kreativno
spoznavanje njegovalo na principima stvaralaštva
20
grupe Plavi jahač7, Amra svoj unutarnji svijet gradi brižljivo i okreće mu se u ratnom vihoru kako bi
u njemu pronašla snagu i zaštitu.
Već u prvim trenucima zatočenja u logoru Vilina Vlas, Amra svoju kćerku Sanju savjetuje da svojim bićem bude što više unutra jer se jedino tako
može oduprijeti zlu. U diskursu moći koji nameću
ratni zlikovci, vanjski prostor pripada mučiteljima,
a unutarnji mučenima, te kako ističe Azra Verlašević „individualni identitet se od svoje vanjske
ugroženosti i „prljanja“ pokušava spasiti u svoje
nevino unutarnje biće.“8
Žele da te muče, ponižavaju, a sve u cilju da te
unište. Oni su fizički jači. Imaju snagu, oružje.
Ali, vjeruj mi, Sanja, oni imaju samo to. Unutra su prazni. Ti i ja, znamo to, postojimo na
obrnutim principima. Nemamo fizičku snagu,
ali imamo unutarnju. Iskoristimo je potpuno,
sada, odmah. Stavimo je u pogon. Molim te,
Sanjice, to je važno... Važno je ne samo da
bismo živjeli. Jer, smrt je samo jedan tren, a
ovo, ovo mrcvarenje može potrajati. I zato da
ne bismo ludile, budimo što više u sebi, unutra. Budi spremna na mnoge ružne stvari, ali
isto tako budi spremna da se odupireš svojim
unutarnjim bićem.9
U unutarnjem svijetu brižljivo se čuva veza sa
7 Plavi jahač, njem. Der Blaue Reiter, umjetnička grupa nastala 1911. u Münchenu, koja je dobila ime prema jednoj slici V.
Kandinskog; ostali su istaknuti članovi grupe F. Marc, A. Kubin, P. Klee i A. Javlenski, a s njima su povremeno izlagali i
drugi umjetnici. Pripadnici grupe raznorodne su stvaralačke
individualnosti koji ne zastupaju neki određeni estetski program; zajedničko im je nastojanje da u svoje slikarstvo uvedu
spiritualne i simboličke vrijednosti koje su impresionisti bili
zanemarili. Grupa je izlagala 1911.u Münchenu, god. 1912.
u Münchenu, Kölnu, Berlinu i Frankfurtu a 1913. u Berlinu.
Izdavali su i almanah Plavi jahač u redakciji V.Kandinskog
i F. Marca. Pojava grupe i njeni rezultati značajni su za razvitak njem. ekspresionizma, a i kasnijeg slikarstva, osobito za školu Bauhaus u kojoj su djelovali i njeni članovi.
U: Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 6 Nih- Ras, Zagreb, 1980.
8 Azra Verlašević „Žensko romaneskno pismo u Bosni i
Hercegovini“ (doktorska disertacija u rukopisu odbranjena na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta
Džemal Bijedić u Mostaru 2006) str. 148.
9 Nermina Kurspahić “Iščezavanje plavih jahača” (1995), str.
40.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
duhovnošću. Citirajući Šekspira, čiji stihovi simboliziraju božanski govor, ljepotu i čistoću jezika,
Amra nastoji doseći kap ljudskosti u silniku Milanu koji taj govor ne poznaje. I Amra, koja pjesnički govor duboko poštuje, i Milan koji taj govor ne
razumije, Šekspirove stihove koriste kao sredstvo:
Milanu taj govor jedino može poslužiti kao političko sredstvo kojim će, za višu poziciju u zločinačkoj hijerarhiji, zadiviti kanadskog generala koji dolazi u logor provoditi mučenje nad žrtvama, dok je
pjesnička riječ za Amru sredstvo kojim se ona bori
za milost i za život svoje kćeri nadajući se da će
ona potaknuti Milana da bude humaniji i čovječniji u vremenu čiji je on gospodar. Šekspirovi stihovi
Amrina su molitva za Sanjin život, a pjesnički jezik
„uvijek je ustanak unutrašnje slobode protiv spoljnjeg terora.“10
Moć molitve, gdje riječ ima sakralno značenje, iskazana je unutrašnjim monologom. Riječi iz
Kur`ana oživljavaju u Amrinom biću pred Sanjinu
smrt. Riječi izvučene iz nepoznatih dijelova bića
koje je „ponavljala mehanički, ali koncentrirajući
se na jednu ideju - Univerzalnog Principa – Boga“11
utočište su pred strahom, te put kojim se traži smisao:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Kad Sunce sjaj izgubi,
i kada zvijezde popadaju,
i kada se planine pokrenu,
i kada steone kamile bez pastira ostanu,
i kada se divlje život inje saberu,
i kada se mora vatrom napune,
i kada se duše s tijelima spare,
i kada živa sahranjena djevojčica bude
upitana
zbog kakve krivice je umorena,
i kada se listovi razdijele,
i kada se nebo ukloni,
i kada se džehennem raspali,
i kada se džennet približi svako će saznati ono što je pripremio.12
10 Stevan Tontić “Ratno antiratno pismo”, Sarajevske sveske,
2004. godine, preuzeto sa interneta.
11 Nermina Kurspahić, Isto, str. 73.
12 Nermina Kurspahić, Isto, str. 72 – 73.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Unutarnjem višeglasju u romanu Iščezavanje
plavih jahača suprotstavlja se vanjsko bezglasje,
koje se, s vremena na vrijeme, akumulira u vrisak.
Čitav svijet je digao ruke od poniženih i unesrećenih, kao da nigdje nema mjesta za njih, niti glasa
koji će vrisnuti u ime njih. Jedini odgovor na zločine nad nevinim ljudima jesu vijesti o vremenskim
prilikama kojima se potpuno trivijalizira stvarnost
i dovodi do krajnjih granica apsurdnosti, a bol žrtava obezvređuje. Metafora nemuštosti žrtve pred
bukom zločina je satkana u liku Sanje, gluhonijeme
djevojčice, čiji unutarnji iskaz nije dio jezičkih, već
likovnih sfera. I dok su prije rata unutarnji svjetovi
majke i kćeri postojali na međusobno udaljenim,
ali ne i nerazumljivim principima, u prostoru logora njihove unutarnje sfere se podudaraju.
Sanjin unutarnji govor nepoznat svakodnevnoj ljudskoj komunikaciji, realizirat će se kao vrisak u trenutku njene smrti. I dok je Sanjin put u
smrt istovremeno put ka vanjskom, dotle je to sve
više Amrin put ka nutarnjosti, uronjavanju u plave
sfere nekog drugačijeg govora, gdje je, što rat duže
traje i što je njena ratna sudbina teža, i zaumni
božanski govor umjetnosti apsurdan i neuhvatljiv,
polomljen, pa tako „šutnja postaje jedini mogući
odgovor na temu čija tragičnost prevazilazi mogućnost umjetničkog oblikovanja.“13
Umjesto nemušte Sanje koju ratni vihor odnosi u smrt, ratnom apsurdu govorom se suprotstavlja djevojčica Fadila koja će biti Amrin glas
u trenucima kada umjetnica potpuno nestane u
unutarnjim sferama ratnih trauma. Teške trenutke
vriska nakratko prekida govor koji dolazi iznutra,
a oblikuje se jezikom koji ne poznaje ratne strahote, već se divi umjetnosti. Nemogućnost govora
Amru nije pokolebala u komunikaciji ceduljicama
s Irfanom gdje su uspješno razmjenjivali razmišljanja o umjetnosti, a razgovor s Lejlom u kojem su
obje ravnopravno učestvovale svojim senzibilnim
bićima i iznova vraćenim glasovima, čini tek kratkotrajni izlet u nadu da će se besmisao prekinuti i
da će se lanac govora uspostaviti. Zaumni Amrin
prelazak u plave isprane sfere odbija svaku mogućnost uspostavljanja bilo kakvog vanjskog govora i
13 Azra Verlašević „Žensko romaneskno pismo u Bosni i Hercegovini“ (doktorska disertacija u rukopisu odbranjena na
Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić
u Mostaru 2006) str. 141.
21
Slovo Gorčina
odvodi je u potpunu tišinu smrti. Šutnja postaje
univerzalni jezik kojim se ratom unesrećeni najbolje razumiju. Ovom principu potpuno se suprotstavlja potreba za kazivanjem. U početku nejasna,
data kao krkljanje preklanih grla, ona postaje riječ,
a vremenom i ulančani govor koji ispovijeda proživljenu dramu, a ona je u neprekidnom dijalogu
sa istovjetnim i ponovljivim pričama kroz historiju
stradanja.
Princip Bahtinove dijalogičnosti, koji je prisutan u modernom romanu jer na najbolji način
odražava stanje svijesti pojedinca, kao i princip
Lotmanovog višeglasja, usvaja u svojoj poetici i
Jasmina Musabegović romanom Žene. Glasovi.
Govor vanjskog sveznajućeg pripovjedača kombiniran sa unutarnjim Fatiminim (raz)govorom ocu
u romanu Skretnice iz 1986. potpuno je zamijenjen
govorom iznutra u romanu Most iz 1994. gdje se
iz tkiva romana svojim unutarnjim slikarskim snoviđenjima javlja Fatimina mala kći Nizama. Od
vanjskog govora u kojem se zadržava tok fabule,
do govora iznutra koji je podređen unutarnjim slikarskim oscilacijama, u romanu Žene. Glasovi dolazi do potpune glasovne polifonije, a taj postupak
ima izraženu estetsku i poetsku funkciju14. Glasovi
ratnih žrtava probuđeni iz ljuski graha, sakupljeni
u prostor čempresa, nesputano se razliježu prostorom ne poznavajući vrijeme iz kojeg se javljaju.
Njihova jedina svijest je ona o proživljenom ratnom gubitku, o neiskazivoj boli koja se nije mogla uspavati ni u mrtvima ni u živima. Potreba za
svjedočenjem o onome što im se zbilo „dolazi iz
iskustva izbjegavanja „sigurne smrti“ i osjećaja
odgovornosti zbog smrti bližnjih od onih kojih
su preživjeli bili jači, otporniji ili sretniji“15, dok
istovremeno ovakav poticaj može biti i razlogom
za šutnju.16 Sa naratološkog aspekta roman Žene.
Glasovi drugačiji je od romana Iščezavanje plavih
jahača, te kako primjećuje Alija Pirić:
U romanu dominira pripovjedna tehnika
skaza gdje likovi u potresnim usmenim iskazima/ispovijestima govore živim jezikom
žive, potresne događaje, obraćajući se stalno glavnom naratoru, ali ostajući u formi
monoloških i rijetkih dijaloških pripovijedanja.17
Pripovjednom tehnikom skaza18, kojom iskazuju najstrašnije događaje neposredno i emotivno,
naratori se opredjeljuju za svjedočenje, formu koja
oblikuje historijski događaj u lični doživljaj, a svako svjedočenje iskazano je neposredno, autentično,
glasom onoga ko je pretrpio ratne zločine.
U prostornom određenju glasova koji istovremeno dolaze odozdo, iz zaumnih sfera ubijenih, i
odozgo, odakle se javljaju glasovi živih ratnih žrtava, uz brisanje vremenskih granica, kao što postaje
moguće da presječena ruka drži kist, preklano grlo
pjeva19, na čempresu je moguće i da se iz preklanih
grla realizira zaumni govor mrtvih ponovo oživjelih u jeziku kojim se potvrđuje njihov identitet žrtve.
Shosana Felman, analizirajući formu svjedočenja u djelu Zapisi iz podzemlja F. M. Dostojevskog,
uviđa da je forma ispovijesti kojom se javlja glavni
lik ustvari izraz bića traumatiziranog društvenom
represijom. Stoga se historijska i politička represija,
koja na pojedinca ostavlja snažnu traumu, u njegovom govoru ispoljava u formi svjedočenja. Prema
Felmanovoj, u uskoj vezi su svjedočenje i podzemlje kao društveni položaj odakle dolazi marginalizirani pojedinac, a njegov iskaz svjedočenjem
ima podsvjesni karakter. I u romanu Žene. Glasovi
glas bića traumatiziranih bolnom historijom i ratovima dolazi odozdo, iz podzemlja, postavši besmrtnim i snažnim. Krećući se majčinim stazama
juga i mediterana, Nizama iz zemlje budi glasove
onih koji su već proživjeli historijski apsurd, te
kao i njena majka Fatima, komunicira sa djedom
17 Alija Pirić “Arheologija teksta” (2010), str. 285.
14Vidjeti : Marina Katnić-Bakaršić Lingvistička stilistika 18Skaz (ili kazivanje) jeste forma kod koje je uveden
pripovjedač kao fikcionalni lik koji pripovijeda u prvom
(1999), str.105.
15 Renata Jambrešić – Kirin „Svjedočenje i povijesno pamćelicu jednine, uz dosljedno prenošenje svih obilježja njegonje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva“, Navog individualnog stila; u takvim tekstovima autorski govor
rodna umjetnost: hrvatski časopis za etimologiju i folklorije sveden na nulu, a potpuno ukidanje ravnoteže u korist gostiku, Vol. 32 No. 2 Kolovoz, 1995, internet izvor hrcak. srce.
vora likova svojevrsni je stilogeni postupak. Vidjeti: Marina
hr/48867 str. 176.
Katnić-Bakaršić Lingvistička stilistika (1999), str. 39.
16Isto.
19 Jasmina Musabegović „Žene. Glasovi“ (2005), str. 60.
22
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Abdurahmanom. Nirman Moranjak-Bamburać u
svom tekstu Trauma – memorija - pripovijedanje
ističe da romani Jasmine Musabegović, kada su
njeni ženski likovi u pitanju, „potvrđuju sudbinsku
predodređenost da budu čuvarice doma, tradicije
i jezika.“20 Nizama, iako kreće majčinim putevima
stalno stupajući u dijalog sa njenim ratnim iskustvom iz Drugog svjetskog rata, istovremeno se
obraća i svome djedu Abdurahmanu, čuvaru porodične tradicije, baš kao što je i njena majka činila u Drugom svjetskom ratu. Djed Abdurahman
simbolizira njihovo porodično jezičko središte,
glas koji može prenijeti iskustva iz prošlih vremena. Fatimina majka prikazana je samo kao lik, kao
slika bez riječi, dok je otac taj koji prenosi porodičnu priču na nove naraštaje, te on postaje njenim
duhovnim stubom i „simboličko središte obitelji i
zajednice“.21
Nizamina molitva za životom i prestankom
rata upućena je precima, jer oni znaju tajnu preživljavanja u ratu čije je zlo ponovljivo, pa se Nizama
sjeća uvijek ponavljanog, ali nikad do kraja izrečenog kobnog pitanja njene majke:“ Koje će od moje
djece...?“ 22 Isto pitanje ponavljaju i druge ratom
unesrećene žene kao što su Safija i Džemila.
Djed Abdurahman priča porodičnu historiju u
kojoj se prepoznaje Nizama i od koje gradi vlastiti
identitet, a simboličnim silaskom u korijenje čempresa otvara se mogućnost da kalem u sebe sublimira i glasove davno ubijenih u sličnim mračnim
ratnim pohodima. Jedan od takvih davno nesmirenih glasova koji će se ponovo javiti u Nizaminom
kalemu jeste glas Ćemal-age, glas ubijenog iz Drugog svjetskog rata.
Nizama, znam da tvoj kalem nije za moj glas
pogođen, ali ja sam ti se ušunjao u glasu tvog
nekog bliskog, amidže, što su ga u onom ratu
u dugačkim gaćama i potkošulji četnici pred
kućom zaklali i ostavili da leži raščevrljen na
tri stepenika.23
Ovaj glas kazuje o zemlji kao arhetipskom
20 Nirman Moranjak- Bamburać „Trauma- memorija- pripovijedanje“, Sarajevske sveske br. www.sveske.ba/bs/broj/13,
Sarajevo, 2006.
21Isto.
22 Jasmina Musabegović „Žene. Glasovi“ (2005), str. 21.
23 Isto, str. 78.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
ljudskom prokletstvu zbog kojeg se ide u ratove i
osvajanja, a glad za njom čuči u svakom čovjeku i
navodi ga na grijeh.
U metafori izgubljene krave, zemljinih jakih
mirisa i sokova, Ćemal-agina ispovijed o gubitku
zemlje postaje tek jedna od brojnih priča u kojima se konstruira sudbina bosanskohercegovačkog
prostora. Kako su sve priče na trusnom prostoru
historije tematski vezane za gubitke, onda su i glasovi naratora slični, pa „nije važno jesam li ja pozajmio njegov glas, ili se u njega pretvorio, ili sam
ja on. Ušao sam u njega, jer mi je sličan, likom.“24
Glas iz krošnje čempresa je glas izbjeglice Safije Zemlje. Safija, snažna žena spremna za teški rad
na zemlji, odgajateljica i hraniteljica svoje djece,
u Nizamin kalem dolazi vodom iskazujući svoju
bezvremensku neutihlu bol za izgubljenim sinom
i zetom: “Sin mi je poginuo, bona, a zeta zaklali.
Vascijele noći ne spavam, pa zato jedva čekam rani
sabah da spojim moj dah i Njegov uzdah.“25 U Safijinom glasu javlja se i Džemilin glas, krik žene čiji
je sin Džemil zaklan nožem u Drugom svjetskom
ratu. Masakrom na Markalama u kojem gubi noge,
Džemili je konačno vraćen identitet i glas, koji je,
kao i Amra, izgubila u bezumnom vrisku zbog gubitka djeteta. Vrisak koji se prolama u sarajevskom
neboderu gdje majka doziva svoga sina Nedima,
sveopći je vrisak ratnih žrtava, koji „razdire utrobu
njenu i sviju i utrobu zemlje same.“26
Čempres kao arhiv svjedočenja žrtava o ratu
simbolizira Derridinu, kako primjećuje M. H.
Abrams zapečaćenu tekstovnu komoru odjeka, a
unutarnje stanje nesreće i boli uvijek je iskazano
svevremenskim prezentom iz kojeg nema izlaza:
Kako će neko ko nije ovo iskusio razumjeti?
Neka zamisli, ne kako njega čereče, već dijete
mu, komad po komad, kako gradove čereče,
tako i ljude, komad po komad. Na tvoje oči,
a ti bespomoćan, ništa ne možeš. I ta vrišteća
bespomoćnost iz koje se rađa strah nemoći
i neakcije. Akcija zatomljuje strah i topi ga.
Traženje vode, hrane i drva, i nas spašava
i drži uspravnim. Podrum, podrum nas
proždire. Ali i tu dolaze granate, navodeće, i
24 Isto, str. 7.
25 Isto, str. 68.
26 Isto, str. 50.
23
Slovo Gorčina
tu nije sigurno. Zato smo u Sarajevu ubrzo
izašli iz podruma, da nas nemoć i strah ne
poderu, i da nas premrle ne uhvate granate.
Hodati, nešto raditi, (uz mogućnost da budeš
raskomadan), čuva pamet i odagnava nemoć,
mrtvu nemoć...27
Historijski događaj, u unutarnjoj vizuri pripovjedača prelomljen kao doživljaj, u potresnim svjedočenjima u romanu Žene. Glasovi ispričan je autentično u prvom licu jednine nerijetko u prezentu,
iako je od događaja proteklo i nekoliko decenija:
Tišina se prolomi vriskom. Zapomaganja.
Rastanak.
Nigdje one Ibrahimove snage da nas zaštiti.
Sami smo.
Koračamo. Fuad me drži za dimije, a Džemila
nosim u naručju. Oboje se pricvrljilo uz mene.
Svako svoju dječicu skuplja oko sebe.
Kuda nas vode?28
Svevremenski oblik ima i pitanje koje je Fatima ponavljala u Drugom svjetskom ratu, a kojem je satkana potraga svih očajnih majki za svojom djecom: „Vidjeli mi ko mater? Pod smokvu
sam je spustila. Vidjeli mi ko djecu? Kraj košćele
sam ih ostavila?“29 čime „ jezik pamti sve (čak i
27 Isto, str. 51.
28 Isto, str. 83.
29 Isto , str. 102.
24
neodgođeno, pa i buduće) i baš zato (što sve pamti)
sve pretvara u sadašnjost.“30
U ratnom košmaru izjednačavaju se svjetovi
živih i mrtvih objedinjeni vriskom, jer su jedni
drugim utočište u kontinuiranim strahotama: mrtvi čuvaju žive poučavajući ih svojim iskustvima, a
živi postaju njihovi nesmireni glasovi, pa se u historijskom paradoksu bosanskog prostora ne zna
ko je „življi, a ko mrtviji.“31
Razmišljajući i o sopstvenoj slikarskoj poetici
i prostoru na kojem živi, a koji je teško izraziti ne
sumnjajući u vrijednosti jezika i slike, Nizama zaključuje da je za bosanski prostor karakteristična
riječ genocid jer ona jedina može sakupiti u sebe
krvavo naličje ljudskih sudbina i mjesta na kojima
se one odvijaju. Tako ni umjetnost ne može više
biti most prema nekom boljem svijetu, jer se tom
pojmu suprotstavlja riječ genocid koja razdire nebesa, ali i unutarnje umjetničke svjetove. Time
se i umjetnik opredjeljuje za svjedočenje o neprekinutim traumama, kombinirajući estetska sa etičkim načelima. Upisujući svoje stradanje u jezičke
znakove, ratne žrtve, poststrukturalistički rečeno,
konstruiraju svoj identitet u jeziku u koji je jedino
moguće ugraditi ličnu priču o patnji i proživljenom zlu.
30 Dževad Karahasan “O jeziku i strahu” (2007),str. 36.
31 Jasmina Musabegović, Isto, str. 156.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Irma Marić
KREACIJA PROTAGONISTIČKOG
DJELOVANJA U ROMANIMA IRFANA
HOROZOVIĆA
Apokaliptično prepoznavanje bez lažnog stida…
…Dubok je san. Dublji od smrti.
(iz Kalfe)
ilan Kundera u Umjetnosti romana kaže:
M „Da
je život klopka, uvijek smo znali:
rođeni smo a da to nismo tražili, zatvoreni u tijelo
koje nismo izabrali i određeni smo da umremo.“1
U ovoj misli pronalazimo i stav Serena Kjerkegora
da „…ono što čovjeku donosi patnju jeste istina da
on egzistira. On je čak jedini koji ima tu osobinu da
egzistira.“2 U tim se osnovnim spoznajnim relacijama krije umjetnički postupak Irfana Horozovića
koji je napadno sklon beletrističkoj adaptaciji
teorijskoj filozofskoj misli, s dominantnom refleksijom prema egzistencijalizmu, i u kojoj se, izgleda, najbogatije ispražnjava njegova stvaralačka
intuicija.
Prije nego se upustimo u analitički tretman
nekih Horozovićevih aktera, pokušajmo rasvijetliti neka pitanja vezana za refleksivnopsihološki
sukus koji se obično markira kao psihološka pozadina djelovanja protagonista, a ujedno doći i do
nekih stavova koji se odnose na izbor tematike i
idejnost autorskog koncepta. Ovdje bismo vrlo
lahko mogli iskoristiti viđenje američkih teoretičara Rene Welleka i Austin Warrena koji u Teoriji
književnosti, u osmom poglavlju, Književnost i psihologija, spominju „ludilo“, pod kojim podrazumijevaju stanja od neurotičnosti do psihoze koja su u
„prirodi književnog genija“, a doprinosi „raširenom
obrascu ‘neurotične ličnosti’“. Analogijom ćemo
nastojati objediniti univerzalne mogućnosti autorskog samoprepoznavanja kao stvaralačkog i
1 Milan Kundera, Umjetnost romana, „Veselin Masleša“ „Svjetlost“, Sarajevo, str. 30.
2 Jean Beaufret, Uvod u filozofiju egzistencije, „Beogradsko izdavačko-grafički zavod“, Beograd, 1977, str. 122.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
životnog statusa i objasniti kako fungiraju tipovi
Horozovićevih protagonista i koji statusni karakter
imaju tom stvaralačkom miljeu.3
Tretirajući stvaralačku intimologiju Irfana Horozovića uronjenu u slojevitost teksta nailazimo
na različita duhovna stanja njegovih protagonista.
Svijest i samosvijest su vrlo bitne okosnice za razumijevanje statusa unutar samoprepoznavanja aktera. Samosvijest je svijest o svojoj vlastitoj dvojnosti,
pa se taj dulaziam nužno prepliće, ukrštava i nadograđuje. Samosvijest je proces usvajanja, ali i odbacivanja. Duh apsorbira svijest i podsvijest, nastojeći spojiti dvije strane jedne duše, istražiti vlastitu
putanju, bolje reći – zajednički put. Um se trudi
da odgonetne sve što mu se javlja kao zagonetka.
Niču pitanja koja muče, poput: kako spoznati sebe,
ili: kako odgonetnuti tog istog sebe? Prema Marcelu Šnajderu koji zagovara refleksiju o sferi svijesti
i sferi podsvijesti, možemo naslutiti da ne postoji
3 Prema svom radu, Horozovićeva intimološka i stvaralačka
potraga za samim sobom, ja ističem kako „u svojim protagonistima, linijom spomenutog samoprepoznavanja, Irfan
Horozović naslućuje egzistencijalističke smislove kao statusnu ideju i ideološku mjeru života iskazanu kroz simbiozu samoprepoznavajućeg i egzistencijalnog statusa unutar
likova…Valja istaknuti jednu od najbitnijih premisa Horozovićevog stvaralaštva, tj. on prevazilazi suštinu samoprepoznavajućeg preko samoga sebe i nepatvorenim umjetničkim
činom prepoznaje samoga sebe preko suštine onih čiji je on
kreator. Autor ne želi sličiti svojim likovima koliko nastoji
postići egzistencijalni smisao obrnutim putem – da njegovi
protagonisti nađu put do njega samog.“ (Irma Marić, Horozovićeva intimološka i stvaralačka potraga za samim sobom,
„Istraživanja“, Fakultet humanističkih nauka, Univerziteta
„Džemal Bijedić“ u Mostaru, br. 6, str. 148)
25
Slovo Gorčina
vid apsolutnog mirovanja, kako emocije tako i misli, koji se stalno prepliću i otpliću.4
Promišljajući o sebi, nailazimo na zagonetke, nagomilane neodređenosti koje nam ne daju
mira i koje tjeraju u još jaču zapitanost nad samim
sobom. Možemo se sasvim pouzdano osloniti na
Šnajderovu misao kako je čitava duhovna prošlost
utisnuta u mračne slojeve koji utječu na tok i oblik
svjesnih doživljaja, a koji psihologija slikovno prevodi kao „podsvijest“, jer su misli i osjećaji nekad
razigrani i radosni, a nekad tamničari i skitnice
– sada odbačeni i suvišni, prijetvorni prevratnici
koji ugrožavaju duševnu ustavnost.
U pripovjedačko-istraživačkom duhu i kroz
psihoanalizu Horozovićevih protagonista prelazimo iz jednog misaono sirovog procesa nadgradnje intelektualno-emocionalnog statusa u drugi,
tek započeti i apsolutno nepoznati. Tako se nižu
krugovi, istraženi i neistraženi. Hipotetičkim prelaskom u drugi krug, opsjednuti i posesivni intelektualci – njegovi protagonisti žele povratiti
svoje sjećanju na prvi krug, na utrobu, na daleku
prošlost, na drugi život. Ti akteri hodaju putevima
Labirinta, tražeći spoznaju, jer „kako drukčije da
bude slobodan, ako ne spozna sebe.“5
Kjazim Mehanija („alergičan na život, na sve
oko sebe.“6), glavni protagonist romana Kalfa, i
imotski kadija („izgubljeni čovjek“7), glavni junak
istoimenog romana, intelektualci su koji ne osjećaju pripadnost ni sebi samima. Obračunavaju se
s vlastitim karakterom. Optička percepcija svijeta
tih protagonista je stvaralački manir koji se odlikuje odabirom specifičnog, unutarnjeg ispovijedno-monološkog načina pripovijedanja koji nam
otkriva trenutke svijesti, najčešće pobunjene svijesti. Nezainteresiranost za svakodnevicu u kojoj živi
i kojoj pripada čini aktera otuđenikom i tragaocem
za srećom i smislom, pa otuda i pitanje: „Živiš li
ono što ugrađuješ, ili ugrađuješ ono što živiš?“8 U
4 Progresivna misao u BiH 1918 – 1941, Filozofski spisi, „Svjetlost“, Sarajevo, Marcel Šnajder, Duševni život i podsvijest, str.
291-296.
5 Irfan Horozovic, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str.
41.
6 Isto, str. 274.
7 Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo,
2005. str. 47.
8 Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str. 80.
26
tom tipu romana dolazi do buđenja najsitnijih životnih senzacija koje se nameću čovjeku željnom
života, u punom smislu te riječi. Roman Kalfa
uokviruje fantazmagoriju glavnog protagoniste9
Kjazima Mehanije, te opisivanjem i poniranjem
u unutrašnje, slojevite i haotične stepene ljudske
duše dolazimo do podvojenosti i raščlanjenosti
jednog istog bića, a to potpomaže kompleksnosti
i nejasnosti cjelokupnog misaono-emocionalnog
statusa:
Bio je sam, kao što je oduvijek želio, ali ipak
ne i slobodan. Isuviše uzica je bilo na njemu. Bio
je vezan za noć, za vrijeme, za tolike ljude, za žene,
za ženu, za nju, za daleki zavičaj, za rod, za piće,
za okean alkohola u kom se nastojao ispetljati iz te
mreže, a zapetljavao se još više. Trebalo je samo pokidati te uzice i ostati potpuno sam i potpuno svoj. 10
…
Istražujući sebe, odrekao sam se svega, čak i
onog zbog čega sam sve započeo…11
…
Kjazim je radoznalo zurio u lica što su promicala. Sve je to jedan veliki sprovod, pade mu na pamet i on okrenu lice od stakla. Dobro je što je staklo
između nas… Pijandura, sigurno to misle. Još jedna
mlada luda pijandura, koja će uskoro klecati poput
prosjaka. Sigurno cijelu noć nije spavao nego lokao
u nekoj rupi. Ustvari, oni imaju pravo. To je istina.
Cijelu noč sam lokao po nekim rupama. Vodio lijepe
i ružne razgovore. S prijateljima i s neprijateljima. S
poznatima i s nepoznatima. Sa onima odozgo i sa
onima odozdo. Sa samim sobom. Zašto? Zašto, do
đavola? Valjda zbog želje za spoznajom.12
Kjazim Mehanija u svojoj potrazi se osjeća
iscrpljeno, nezadovoljno i uništeno. On je „kalfa“
u „radionici Velikog Majstora“. Želi okusiti i najmanji pokret duše, ovladati najsitnijim iskustvom,
dostići nivo majstora, ali bez uspjeha. „U jednom
trenutku sam mislio da sam zaista spoznao. Malo
je nedostajalo da u nekoj vrsti lucidna sna pređem u spoznaju.“13Uvijek se vraća na početak s
9 Horozovićeva intimološka i stvaralačka potraga za samim sobom, str. 148.
10 Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str. 117.
11 Isto, str. 231.
12 Isto, str. 120.
13 Isto, str. 427.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
prethodnim iskustvom neuspjeha. Stalno tapka u
mjestu. Takvi se iznova utapaju u vlastitu priču o
ništavilu. Oni se rastakaju, ali upravo u tom rastakanju suočavaju se s najvećim životnim istinama:
„Znaš, čovjek ne propada opijajući se, on se samo
bolje upoznaje. A to, to sa čime se suočava, to je
stravično, nepojmljivo!“14
Horozovićevi samoprepoznavajući likovi su
opsesivni intelektulaci. Imaju samo sebe, ako i to
uvijek imaju. Emocionalno su slabi i povlače se iz
života. Oni ne osjećaju jer žive prazninu. U stalnoj
su agoniji i beskrajnim varijacijama. Različite nesigurnosti, a pogotovo nesigurnost u vlastiti identitet, čine ih podvojenim i labilnim, a to je i suština
egzistencijalne problematike glavnog protagoniste
romana Imotski kadija. Već na početku djela, kadija se „prepoznaje“:
Prepoznavanje je svjedočanstvo o
pogreškama i o neumitnosti tih pogrešaka.
Prepoznavanje je dovoljnost.
Prepoznavanje, kao dosegnuti vis pustolovine, okreće se od svih bivših i budućih
ishitrenih pustolovina, jer njen je čin u
sasvim drugom prostoru.
Koji se prepozna u prepoznavanju zna koliko
može i toliko će učiniti. On zna da njegovi
savjeti ne koriste nikome, nego samo sebi
samom, onome u kome su već prevaziđeni.
Zato je prepoznavanje moguće moguće
prepoznati tek u njegovim malim djelovima
– i to onda kada ih dotakne prepoznavanje
onog koji je promišljanjem u prepoznavanju.
Tek u prepoznavanju otvara se vid.15
Imotski kadija, glavni akter istoimenog romana je otuđen i izgubljen. Intimni osjećaj izgubljenosti i nepovratnog rastanka s Njom, Zuhrom,
kida svaku mogućnost za uspostavljanjem ravnoteže životnog statusa. Kadijina pozicija je rezultat
različitih stanja koja kruže u okvirima različitih
a ozbiljno postavljenih pitanja o smislu bitisanja.
14 Isto, str. 229.
15Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo,
2005. str. 5-6.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Horozović sljeduje književne doktrine Borgesa,
Camusa, ili Sartra kroz filozofsko-psihološko-romaneskne okvire koji nastoje objediniti status, tj.
poziciju lika i kontekst isplivan iz sižea:
Život je doista kao knjiga koju čitamo
nesvjesni njena značenja, jer ne možemo
shvatiti prvo i osnovno – da smo jedno od
njenih slova. Može li ikad slovo shvatiti
svoju knjigu? Možda i može.16
…
A svijet je ovaj zapravo samo prijetvornost i opsjena.17
…
… Prepoznati se onakvim kakav zaista jesam…18
…
Nespokojan sam zbog samoga sebe. Nespokojan
sam, jer još ništa ne razumijem. Zar sam živio dosad u ovoj izmučenoj napravi od mesa koje mrtvo
leži pred mojim pogledom. Zar nije to najveća zabluda?! 19
On, kadija, vlastitom introspekcijom stupa na
prag ogoljene svijesti. Svijest i podsvijest se neminovno prepliću i teško ih je odvojiti. Neposrednost
i subjektivnost su neizbježne osobine tih protagonosta. Uzročno-posljedičnu vezu u kreaciji protagonoste imotskog kadije treba tražiti u međuprostoru njegove transformacije. Takav vakuum pruža
nam mogućnost uplitanja u tu transformaciju, što
ćemo, nesumnjivo, pronaći, pored kod Kjazima
Mehanije i kadije, i u Muradifu Šejti, akteru romana Karta vremena.20 Govoreći o identifikaciji i idejno-ideološkoj interakciji tih i sličnih protagonista,
bilo u aktivnom ili pasivnom srazu sa životom,
dolazi se do neminovnog razotkrivanja, vlastitog
prepoznavanja:
To je samo moja stvar, moje iskustvo, u koje
moram do kraja proniknuti. Ko bi to osim
mene mogao shvatiti. Ili se jednostavno
plašim. Plašim se onoga što bi pomislili. I
izgovorili. Kao i ja donedavno. Jadni luđak.21
16
17
18
19
20
Isto, str. 132.
Isto, str. 19.
Isto, str. 139.
Isto, str, 164.
Irfan Horozović, Karta Vremena, „Veselin Masleša“, Sarajevo,
1983.
21 Isto, str. 113.
27
Slovo Gorčina
Priča o Muradifu Šejti počinje u trećem dijelu
romana Karta vremena (prvi dio, Prodavnica noževa, drugi Minijature iz kronike, a treći Pisaći stroj
ručne izrade), gdje se tretira Muradifova smrtonosna igra samoodbacivanja. Pa i Camusova „proturječnost duše“ jeste tjeskoba nastala kao rezultat
raspeća i duhovne ekstaze. Poput već navedenih
Horozovićevih likova, i Muradif Šejto se davi u tjeskobnoj žeđi za razumijevanjem i najelementarnijih titraja, nazovimo – beskonačne svijesti, a koji
tvrdoglavo pokazuju da ih je nemoguće i upoznati,
a kamoli definirati. Oni se ne mogu uhvatiti niti
zabilježiti, nego osluškivati. U dijelu pod nazivom
Tjeskoba, Muradif Šejto se po prvi put jasno obračunava sa sobom, izvlačeći sve dotadašnje nedoumice i pitanja:
Uznemirava me već dugo jedna pomisao: jesu
li i drugi doživjeli sebe kao nekog drugog, vidjeli se iz daljine, kao nekog posve nepoznatog?
Čudnovato je to. Sagnuti ste nad umivaonikom sa svim bolima jetre, jutra, tegobnog od
sinoćnih tjeskoba, osjećate kako su vam udovi
umorni, uspavani, boli vas glava neizmjerno,
trga vas u prsima i tjera an kašalj. Raširenim
dlanovima koji su izgubili osjećaj ravnoteže
vi zahvaćate ledenu, bistru vodu i uranjate
u nju svoje sneno lice koje se zahvalno budi.
Pljuskate se s nadnaravnim osjećajem da je
možda u toj bistroj vodi trenutno utočište za
vašu tjeskobu. Podižete tešku glavu koja nastoji da okrepu zadrži još koji sekund, podižete
je do ogledala iznad umivaonika i vidite najednom nekog čovjeka, stranca, koji vam se
drsko smiješi u brk. Čudovišnim naporom
slutnje vi ga prepoznajete. To ste vi. Ali taj
čovjek je toliko drugačiji. Vi ste očajni, a njegove oči gledaju bezobrazno. I dok ste budi
pritajeni bijes u vama, njegove oči naseljava
tuga. Gledate ga pažljivo: to je on, to ste vi.22
U romanesknoj prozi Irfana Horozovića u
sklopu svijeta trivijalne svakodnevice javljaju se
specifični akteri (Kjazim Mehanija, imotski kadija, Muradif Šejto, Narcis) koji svim silama nastoje
pobjeći iz ograničenosti identiteta, te na taj način
pronaći puteve intimnijeg sraza i spoznaje iraci22 Isto, str. 113.
28
onalnog svijeta. Takvo „stanje“ u umjetničkom
postupku na neki način nameće hermetizam u
kružnici znakova koje nastojimo razumjeti. Preko
romana Imotski kadija, Kalfa, Karta vremena, Rea
zalazimo u problemsko-iracionalne sfere čovjekove duše, u filozofiju apsurda. Likovi, te minorna
fabula avangardno prkose stvarnosti i spas pronalaze u fantastičnom, imaginarnom, odsanjanom.
Apriori, junaci tih proza zahtijevaju („želim da mi
se objasni sve ili ništa“), decidno traže određenu
koherentnost apokaliptičnog samoprepoznavanja.
Linijom takve egzistencijalističke zamisli, nespokojstva i nesigurnosti u vlastito proputovanje
kroz život izdvojiću i Narcisa – studenta arhitekture, glavnog aktera romana Rea koji u promišljanju
o životu, o traženoj jasnosti, o borbi s „opsjenama“
želi razaznati svijest i osloboditi se stega, slijedeći
ideju da „razotkrivaš do kraja, do korijena slutnje,
kad činiš ono što je najteže, jer se time oslobađaš
stega pravila prijetvornog života, kukavičluka.“23
Narcis je uhvaćen u klopku Andreine fatalne
privlačnosti. Andrea/Rea Levandini je prisutnošću,
ali i upornom odsutnošću koja se mogla čitati u
njenim očima, magično i nespokojno djelovala na
Narcisa koji dolazi u Luku vođen idejom i osjećajem da se njih dvoje „prepoznaju“, a uživanje koje
„ispunjava draž nepoznatog“24 je potraga za sobom,
za savršenstvom:
-
-
-
-
-
Morsko oko – rekla je Andrea.
Rekla si da je možda u njemu misao, ili
ljubav?
Vidiš, izgleda savršeno, ali zarobljen je.
Možda je u unutrašnjosti ovog grabljivca i
ostalo isto tako savršeno. To bi mogao biti
onaj kamen koji tražiš?
Mogao bi – zamislila se Andrea. – A možda
unutra i nema ničeg drugog, možda je to
samo privid, jedan dio savršenstava kakvih
smo našli mnogo na plaži. Dijelova je mnogo,
ali savršenstvo je sigurno samo jedno.
To si ti urekla. Govorila si da su ljubav i
smisao jedno te isto. A eto, ta ljubav koja se
zbila prije ko zna koliko godina, ta ljubav
23 Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea, „Šahinpašić“, Sarajevo,
2003, str. 233.
24 Isto, str. 257.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
između dva kamena posve je zagušila
začetak prave misli.25
Narcis će „pokušati razaznati vlastitu svijest“26,
željeti spojiti vrijeme i trenutke, objediniti puteve
Labirinta i u konačnici shvatiti san koji ne želi izgubiti u trivijalnoj i kičastoj svakodnevici: „Čovjek
koji gubi san u poplavi svakodnevice i nije sposoban da se prene i prepozna.“27
Roman Rea je neraskidivim vezama povezan
s Kalfom. Glavni protagonisti su u istim iskušenjima i u istoj potrazi za sobom, s tim da je Kjazimu
ostavljeno više prostora da se objasni. Obojica se
žele prepoznati i obojica pate od istih slutnji. Ujedno, najveću sličnost među njima determinira i formira san koji će ih odvesti tamo gdje i žele. San ih
povezuje, ali i udaljava od svijeta kojem nemilosrdno pripadaju. Igra je jedino bitna, igra sa samim
sobom, ali i sa Višnjom/Andreom koje na nju pristaju, ali se ujedno s njom i gube i utapaju. Naslućujući povezanost Kalfe i Ree, Kazaz tvrdi:
Dok je Kjazim Mehanija u svojim monolozima
i svojim alkoholnim vrenjima doživljavao skršenost
iluzija velikog života, junaci Ree unutar osobne kamerne atmosfere gube iluziju kosmičke energije ljubavi, ali njima ljubav nije nedostupna kao Kjazimu
Mehaniji, nego ostvariva, realna i trajuća, pa ipak
demitizirana. U magmi tog poetskog, emocionalno
vibrirajućeg teksta Rea predstavlja jedan od vrhunaca bosanskog romana.28
Narcis je student koji se na otoku osjeća poput
Odiseja koji nije znao šta ga čeka kroz desetogodišnje avanturističko lutanje. On se želi prepoznati.
Čitaocu djeluje kao smušen i neuhvatljiv u nastojanju da se oslobodi okova i otisne labirintom koji ga
poput danonoćne sjene prati:
Police sa knjigama podrhtavale su pred njegovom svjetlošću. Da sam djelić sekunde duže gledao
u njih, zakleo bih se da je najedanput provirilo lice
Balzaca, malo nasmiješeno lice. Zašto baš Balzac?
Čovjek koji je u labirintu slova gonio svoju strast i
pronašao apsolutno.29
Čovjek stvara svoj vlastiti svijet, kojeg je nekad
više, a nekad manje svjestan. Tako stvara i karakter
i afirmira ga. Želi kodirati taj svoj karakter, prigrliti ga i utisnuti u svijet oko sebe. Naša svijest je
pozornica različitih titraja, misli, signala koje želimo definirati, obrazložiti, objasniti. Kako obgrliti
obje strane svoje ličnosti, sporazumjeti te svijetle i
mračne titraje, kako ih povezati u funkciju? Zatim,
kako životno prevazići tjeskobnu prirodi i, metaforički gledano, stvoriti vlastiti orijentir, izabrati status „kalfe“ s naporom preobražaja u čin „majstora“? Kako, konačno, realizirati enormnu potrebu
za samoprepoznavanjem i samoosmišljajem? Kako,
napokon, prepoznati i nadjačati poziciju apsurda,
uživati u tjelesnosti koja ti je dana, a pritom smisleno postojati – to su samo neke od ključnih dilema
autorovih protagonista koji su, zaista, umjetničko
osvježenje drukčije intelektualnosti i osjećajnosti u
globalnom sistemu bošnjačke književnosti.
Kao što smo istaknuli, Irfan Horozović je prozaista koji rado zalazi u onostranu ličnost i sistem
neodređenosti koji tjera na određenu percepciju
duhovnog nemira iz koje se nameće fatalna zapitanost nad intimologijom. Zato s puno prava
ukazujemo na sirovost misaonog procesa bazične
nadgradnje intelektualnog i emocijonalnog, ali ne
određene i definitivne nego samo one koja otvara nova pitanja, nove krugove, nova sjećanja. Zato
spominjemo i puteve Labirinta koji vode ili tek naslućuju slobodu samospoznaje.
Horozovićevi junaci ponekad ni sami ne znaju
proniknuti u sistem svojih bliskih tjeskoba, a
njihov intelektualizam se često doživljava kao
svojevrsna opreka svijesti, prema tome i životna
prepreka. Zato su ti akteri podložni duhovnoj
iscrpljenosti, otvorenom nezadovoljstvu i procesu
samouništenja.
Autorova kreacija protagonističkog djelovanja
se bez dileme svodi, također, na vrstu stvaralačkog
kruga čija je glavna linija samoprepoznavajući sistem odbrane kako od svijeta, tako i od samoga
sebe. Mnogi njegovi likovi u spomenutim romanima
gube tu bitku sa samim sobom tražeći ne alibi
25 Isto, str. 285.
nego duhovni azil, povlačeći se iz stvarnog života.
26 Isto, str. 236.
27 Isto, str. 247.
Zato se čini da smo ovim radom tek načeli
28 Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Naklada „Zoro“,
neka bitna pitanja koja se otvaraju kroz višestruka
Zagreb – Sarajevo, 2004, str. 345.
29 Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea, „Šahinpašić“, Sarajevo, čitanja Horozovićeve romaneskne proze i uputili kako fungiraju tipovi njegovih protagonista, te
2003, str. 267.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
29
Slovo Gorčina
koji statusni karakter imaju u umjetničkom miljeu
autorove svestrane znatiželje.
Bibliografija
Izvori
1. Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“,
Sarajevo, 2005.
2. Irfan
Horozović,
Imotski
kadija,
„Šahinpašić“, Sarajevo, 2005.
3. Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea,
„Šahinpašić“, Sarajevo, 2003.
4. Irfan Horozović, Karta vremena, „Veselin
Masleša“, Sarajevo, 1983.
Literatura
1. Rene Wellek i Austin Warren, Teorija
književnosti, „Nolit“, Beograd, 1985.
2. Milivoj Solar, Književna kritika i filozofija
30
književnosti, „Školska knjiga“, Zagreb, 1976.
3. Milan Kundera, Umjetnost romana, „Veselin
Masleša“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1990.
4. Georg Lukacs, Teorija romana, „Veselin
Masleša“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1990.
5. Zdenko
Lešić,
Nova
čitanja,
Poststrukturalistička čitanka, „Baybook“,
Sarajevo, 2003.
6. Žan Bofre, Uvod u filozofiju egzistencije,
„Beogradski izdavačko-grafički zavod“,
Beograd, 1977.
7. Progresivna misao u BiH 1918-1941,
Filozofski spisi, Marcel Šnajder, Duševni
život i podsvijest, „Svjetlost“, Sarajevo
8. Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka,
Naklada „Zoro“, Zagreb – Sarajevo, 2004.
9. Istraživanja,
časopis
Fakulteta
humanističkih
nauka,
Univerziteta
„Džemal Bijedić“, broj 6, Mostar, 2011.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Nedžad Dedović
Instrumentalizacija Svete
knjige u romanu Derviš i smrt
osmatrajući Derviš i smrt kao roman
P koji,
između ostalog, problematizira i
političko-ideološki aspekt društva čiji je dio šejh
Ahmed Nurudin, može se zaključiti da ideologija
(dogma) predstavlja jedno od najznačajnih obilježja ovog remek-djela južnoslavenske književnosti.
Specifičnost ideološkog karaktera posebno se ističe kroz sistem ideologije koji djeluje u korelaciji sa
društveno-političkim sistemom i gdje je, ujedno,
ideologija predmet snažne manipulacije, te svakako kroz simboličko-parabolični aspekt povezanosti ideologije i društveno-političkog okvira.
Bitno je kazati, a što se naglašava i primjerima
jasno pokazuje u ovom radu, da je ideologija čvrsto
povezana s fenomenom moći, što potvrđuju i brojni teorijski pristupi. Tako Norman Fairclough tvrdi da je „ideologija značenje u službi moći“ i da se
„ideologije pojavljuju u društvima karakterističnim
po relacijama dominacije na osnovu klase, spola,
kulturalne grupe i dr.“ (Fairclough, 1995: 14, 91).
Kritička analiza diskursa/CDA (Critical Discourse Analysis) „posmatra ideologije u službi interesa
određenih grupa sa društvenom moći, osigurajući
da se događaji, prakse i ponašanja procijene kao legitimna i zdravorazumna“ (Mayr, 2008: 11). Hodge i Kress, jedni od najznačajnih teoretičara CDA,
u svom djelu Jezik kao ideologija navode da se „diskurs posmatra kao sredstvo kroz koji i u kojem
ideologije bivaju reproducirane“ (Kress i Hodge,
1993, prema: Dilberović, 2010: 47). To su, zapravo,
hegemonijski procesi čiji je cilj podrška vladajućem
sistemu, političkoj partiji koja čini vlast, ali i moćnicima koji podržavaju vladajuću strukturu zarad
svojih interesa (uglavnom ekonomskih).
Pored nametanja sile, straha, ucjene i discipliniranja, vlast svoju snagu ima i zahvaljujući
zloupotrebi dogme, odnosno ideologije. Riječ je
o dogmatizovanom diskurs moći koji je u funkciji
društveno-političkog sistema.
U romanu Derviš i smrt najupečatljivije elemente dogmatizovanog diskursa moći nalazimo
Slovo Gorčina, 34, 2012.
u nastupu kadije, Ajni-efendije. Ajni-efendija koristi jezik dogme u ragovoru s Nurudinom, jezik
Kur’ana, i na taj način opravdava i skriva svoje nemoralne poteze, zapravo poteze cjelokupnog političko-ideološkog aparata kome pripada. Nemoralnost kadijinog djelovanja očituje se u montiranju
lažnog priznanja lokalnog posjednika koji „je počeo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti optužujući ih glasno za ono što svi znaju ali ne
pominju“ (Derviš i smrt: 104, istakao N.D.). Vlast
reagira, hapsi posjednika i prije saslušanja piše
„njegovo“ priznanje – tj. „riječi protiv vjere, države, sultana i valije“. Iznuđivanje ili kreiranje lažnog
priznanja jedan je od oblika djelovanja i ispoljavanja moći totalitarnih sistema (ali ne samo njih!) u
cilju opravdavanja svojih nepravednih odluka – to
su savremeni montirani procesi. Vlast svoje poteze vješto skriva, a ukoliko neko sazna za njih biva
uklonjen. Harun, u to vrijeme kadijin pisar, nalazi
lažno priznanje kod kadije. Harun je došao do informacija koje pokazuju da predstavnici vlasti krše
načela kojim se zaklinju u javnosti, načela koja im
osiguravaju moć i utjecaj. To je njegova „krivica“.
Saznavši da posjeduje kompromitirajuće dokaze,
vlastodršci na čelu s kadijom reagiraju i „sklanjaju“ Haruna – prvo je zatvoren u tvrđavu a zatim i
likvidiran. Na toj ravni Selimović ocrtava hipokriziju, deformisanost i nehumanost pravnog sistema.
Kur’an, kojim kadija tako vješto manipulira, je ovdje samo simbol svake zloupotrebe već pomenutog
pravnog sistema (glavnog stuba na kojem počiva
svaka država – ustav, zakon, sudstvo), što je jedno
od univerzalnih, svevremenih obilježja Selimovićeva romana. Naravno, Kur’an ne označava samo
pravni kodeks – njegova svetost je ogromna i tu
činjenicu iskorištava kadija kako bi ojačao svoj položaj. Selimović i naglašava da je Kur’an upotrijebljen kao simbol dogmatizma: „Citiranje Kur’ana
je uglavnom periferno, ne mnogo značajno. Ono
ima dva svoja razloga. Prvo – poetski kvalitet citiranog teksta i – drugo, funkcionalnije, namjera
31
Slovo Gorčina
da persifiliram svaku citatomaniju, na koju se
dogmatizam oslanja. Jer, svako ima svoj Kur’an;
neki svoj uzor na koji se poziva da bi potkrijepio
svoju vlastitu siromašnu misao. (...) ja sam citate
iz Kur’ana redigovao svojim stilom (...)“ (Lagumdžija, 1988: 151, istakao N.D.). No iza svega stoji
jedan prost cilj – očuvanje pozicija moći budući da
„vlast nema drugog cilja osim da se po svaku cijenu
održi na svojim pozicijama“ (Kovač, 2005: 202).
Dakle, u osnovi je kadijinog nemoralnog djelovanja kreiranje lažnog priznanja i zatim pritvaranje čovjeka koji zna za takav kompromitirajući čin
koji može ugroziti njegov položaj moći. Metafora
kadijine nemoralnosti, te pokušaja njenog skrivanja, sadržana je u opisu njegovih ruku: „(...) sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima“ (...) (str. 140). Da bi skrio svoj teški grijeh
i očuvao moć, kadija ga maskira pod plašt Kur’ana
vezujući svoje odluke kur’anskim propisima – postavlja se kao ekskluzivni tumač i zaštitnik Kur’ana.
Politički sistem, čiji je dio kadija, kako navodi Kazaz, „zaklanja se iza metarazinske ravni Vjere/Dogme/Ideologije/Utopije kao prostora borbe za moć
(...)“ (Kazaz, u: Lešić, Martinović, 2010: 45). Ovdje ćemo navesti još dva pogleda kojima se jasno
potencira povezanost između ideologije i moći.
Naime, Jan Blommaert materijalizirane ideologije
promatra u okviru instrumenata (što upućuje na
instrumentalizaciju, op.a.) moći i institucionalnih
krugova gdje se one i uspostavljaju (Blommaert,
2005: 161), a Nikola Kovač jasno ukazuje na čvrstu povezanost ideologije i moći: „Nema ideološke
strategije koja ne teži da prisvoji pravo na dominaciju“ (Kovač, 2005: 34). U primjeru kadijinog
djelovanja jasno se očituju navedena obilježja materijalizirane ideologije jer ona se i manifestira kao
instrument moći u funkciji ostvarivanja određenih
ciljeva. Ako se podrobnije analizira kadijin diskurs
doći će se upravo do ovakvog zaključka budući da
je Kur’an uzet kao ideološki instrument za legitimaciju moći što odgovara tvrdnji da je diskurs
oblikovan odnosima moći i ideologija – kadija nad
Nurudinom vrši ideološko nasilje, te ga ideološkim
diskursom moći nastoji potčiniti, smanjiti prostor
njegovog djelovanja i dovesti u kontekst kršitelja
zakona u cilju uspostavljanja šejhove društvene isključenosti i nevažnosti.
32
Kadija se, govoreći isključivo Kur’anom, predstavlja kao zaštitnik reda i poretka kakav je propisan u Svetoj knjizi, a Nurudina stavlja u položaj čovjeka koji krši načela Svete knjige. Kadijin
kur’anski govor je izrazito retoričan, sa alegorijama,
metaforama i simbolima. U ovom kontekstu važno je istaći i poetski kvalitet – kadijin diskurs je sa
stilskog aspekta vrlo zanimljiv – izrazito simboličan, metaforičan, uz prisustvo figura ponavljanja,
naročito simploke. Kako navodi van Dijk, „glavne
funkcije takvih specifičnih struktura na različitim
diskursnim nivoima (zvuk, sintaksa, značenje i dr.)
su uvjeravajuće: one tipično pojačavaju (ili ublažavaju) diskursna značenja i time također naglašavaju (ili stišavaju) interaktivne i komunikativne
namjere“ (Van Dijk, 2008: 191). Kada je u pitanju
kadijin diskurs, posrijedi je slijedeće: kadija ojačava svoj diskurs (a time i poziciju) a slabi Nurudinov
položaj. Nurudinov je položaj dodatno oslabljen
činjenicom da ponovo (kao u slučaju razgovora sa
muselimom) njegovim bićem ovladava strah tokom u razgovoru s moćnicima – neposredno pred
dolazak kod kadije reći će: „Uzalud, kukavičluk
nas je opsjeo, mislimo njime“ (Derviš i smrt: 139).
Kadijin je, dakle, cilj Nurudina diskreditirati, potaknuti u njemu strah, negirati njegov značaj i razlog
tragedije, a vežući sebe za Tvorca nastoji još više
povećati svoju moć i dokazati svetost svojih odluka, čiji je, zapravo, cilj zaštiti položaj moći i osigurati vjerodostojnost u očima zajednice – kako sebe
tako i cjelokupnog sistema vlasti.
S aspekta teorije govornih činova, kadijin diskurs se može dovesti u vezu s perlokucionarnim
činovima – činovi koji utječu na „mišljenje, verovanje, delanje sagovornika“ (Savić, 1993: 81). Taj
čin se realizira kroz sveti jezik, oreol moći oko kadije jer kao takav izaziva strahopštovanje, veliku
distancu i nadmoćnost prema onima kojima su
upućene njegove poruke. Stoga, može se govoriti
i o moći religije kao medija kontrole – „religija je
izuzetno efektivan oblik ideološke kontrole“ (Eagleton, 1996: 20) gdje ideološka kontrola služi političko-ekonomskim interesima vladajuće strukture.
S druge strane, kadijin govor je, zapravo, čisti
primjer diskursa kojim se bavi CDA – njegov govor
odražava osnovne postulate teorije kritičke analize
diskursa, tj. povezanost između jezika, moći i ideologije; moć, posebno ona institucionalno reproSlovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
ducirana (što i jeste slučaj u primjeru kadije, ali i
muselima i valijskog defterdara, te npr., Avdage iz
Tvrđave), je u fokusu CDA analize. Također, prema
CDA, „diskurs je instrument moći“ (Blommaert,
2005: 22), što se jasno očituje u kadijinom govoru. Nastupajući na takav način, kadija se i impersonalizira (govoreći personalno ne bi imao toliku
moć), stavlja se u poziciju iznad svijeta, poziciju
bezgriješnog sudije, jer njegovo je oružje Knjiga
u koju nema sumnje, Knjiga čije riječi izazivaju
strahopoštovanje. Kadija, iako dio institucionalnog sistema, ne potencira autoritet koji dolazi iz
institucije na čijem je čelu – imamo „impersonalni autoritet koji se održava na pisanoj riječi koja,
između ostalog, svoj temelj može imati u svetom
tekstu“ (Van Leeuwen, 2006: 54). Marina KatnićBakaršić smatra da se „obezličenim iskazom dobija veći autoritet“ (Katnić-Bakaršić, 1999: 36). Na
svaku Nurudinovu rečenicu i pitanje, kadija odgovara prikladnim ajetom1:
(Kadija) – „Ne može biti tajnog sporazumijevanja i sašaptavanja među trojicom a da Bog ne
bude četvrti među njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoće da rastuži pravovjerne“ (Sura Rasprava, 71. ajet).
(Nurudin) – „Dobro poznajem svoga brata, nije
mogao da učini zlo!“
(Kadija) – „Ne budi pomagač i zaleđe nevjernicima!“ (Sura Kazivanje, 86. ajet)
(Nurudin) – „Brat mi je, zaboga!“
(Kadija) – „Ako su vam vaši očevi, vaši sinovi,
vaša braća, vaše žene, vaše porodice, miliji od
Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne očekujte milost božju“ (Sura Pokajanje, 23. i 24. ajet).
Nakon ovog posljednjeg ajeta i Nurudin počinje odgovarati Kur’anom jer spoznaje da je kadija
jači govoreći jezikom Stvoritelja, iza kadije stoje
Božiji razlozi (tako se predstavlja), iza Nurudina
(Nurudin) „Kad sam rekao zašto sam došao, odgoljudski; Nurudin citira ajete potencirajući nasilvorio je kur’anskom rečenicom“:
ništvo koje čini kadija. No, Ajni-efendija je nepo(Kadija) – „Koji vjeruju u Boga i sudnji dan, ne kolebljiv i opet ga nadjačava, jer, kako zaključuje
drže prijateljstva s neprijateljima Allaha i po- Nurudin, „kadija brani načela, ja sebe“ (str. 143).
slanika njegova, makar to bili očevi njihovi, ili
(Kadija) „Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni
braća njihova, ili rođaci njihovi.“ (Kur’an, sura
zemlja“ (Sura Dim, 29. ajet); (...) „Zaista, biće neRasprava, 22. ajet).
sretan ko dušu svoju okalja“ (Sura Sunce, 10. ajet);
(Nurudin) – „Šta je učinio? Hoće li mi iko reći šta „O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutje učinio?“
nju po zemlji“ (Sura Pećina, 94. ajet)
(...)
(Kadija) – „O pravovjerni, ne pitajte za stvari
koje bi vas u brigu i očajanje mogle baciti, ako
„Teško tebi, teško tebi, i opet teško tebi!“
bi vam se otvoreno reklo“ (Sura Trpeza, 101. ajet) .
(Sura Smak svijeta, 34. i 35. ajet)
(Nurudin) „(...) Došao sam da mi se otvoreno
(str. 142–144)
kaže.“ (...)
Kadija se zaklanja za Kur’an i kada Nurudin
(Kadija) – „Oholo su zemljom hodili i ružne
govori o stvarima koje ga se osobno tiču – stvari
spletke pleli“ (Sura Pauk, 39. ajet).
koje ukazuju na njegovu gramzivost (kadijina že(Nurudin) – „O kome to govoriš? (...) To Bog kaže lja da Hasanu, ženinom bratu, otme nasljedstvo).
o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.“
Ajni-efendija se ponovo stavlja van ovozemalj(Kadija) – „Teško onima koji ne vjeruju“ (Sura skih stvari i mjerila i tako osnažuje svoju poziciju.
„I ispričao mu kratko (...) kako sam nagovorio
Merjem, 37. ajet).
Hasana da se odreče nasljedstva. (...) Ni u kakvu
(Nurudin) – „Čuo sam da je zatvoren zbog nekih vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brariječi.“
ta. Ali on će dovesti, mora, i neće moći govoriti
Kur’anom. (...)
1 Ajeti su navedeni u slobodnoj interpretaciji autora romana.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
33
Slovo Gorčina
Prevario sam se, opet. Ničim nije pokazao da
me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na
njemu ni srdžbu ili radost, ali je u svetoj knjizi našao odgovor i za ovu priliku:
‘Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od
njega traži.’“ (Sura Hadž, 73. ajet)(str. 144).
Kadija, dakle, instrumentalizira Božiju riječ,
koristi je kao sredstvo za obračun sa onima koji
bi mogli ugroziti njegov položaj. Kur’an je kadijin
alibi za sve odluke koje donese – stoga se ne mora
nikome pravdati i to ga čini nadmoćnim u svim
raspravama. Kadijin (ali i muselimov govor), kako
smatra Kazaz, „pokazuje obogotvorenje ideologije
i politike kao obogotvorene moći unutar poretka
koji se održava na raznovrsnoj, čas izravnoj političkoj čas mentalnoj, moralnoj, psihološkoj ili
nekoj drugoj sili i nasilju, neprestano se pri tom
pozivajući na svoj utopijski konstrukt“ (Kazaz, u:
Lešić, Martinović, 2010: 49). I kadija i muselim
obogotvoruju svoje pozicije moći i političke poteze koje na njima donose – pozivaju se na boga
ideologije. Također, jedna od značajki kadijinog
kur’anskog govora, u smislu diskursa moći, je očita mistificiranost jezika u funkciji podizanja moći.
Taj aspekt jezika naglaša i Marina Katnić-Bakaršić:
„Kao važan uvjet koji neki diskurs treba ispuniti da
bi bio moćan ukazuje izvjesna mistifikacija – takav
je slučaj sa (...) sakralnim diskursom“ (Katnić-Bakaršić, u: Granić, 2009: 335), ili kada sakralni jezik
ima tzv. magijsku funkciju (Katnić-Bakaršić, 1999:
23) – jezik je oneobičen i iz tog obilježja proističe
njegova moć. Kako je funkcija kadijinog diskursa
podizanje moći (putem mistifikacije i ideologizacije), njegov diskurs je stoga i intencionalan jer imamo ideološku komunikaciju koja zahtijeva namjere (Van Dijk, 2007: 127–128).
Literatura
1. Selimović, Meša (2004) Derviš i smrt. Sarajevo: Civitas.
1. Blommaert, Jan (2005) Discourse. Cambridge: Cambridge University Press.
2. Eagleton, Terry (1996) Literary Theory –
An Introduction. Oxford: Blackwell Publishing. 2-nd.
34
3. Fairclough, Norman (1995) Critical Discourse Analysis: The Critical Study of Language. London: Longman.
4. Katnić-Bakaršić, Marina (1999) Lingvistička stilistika. Budimpešta.
5. Katnić-Bakaršić, Marina (2009) Jezik, poltika i moć u tipovima diskursa. U: Granić,
Jagoda (ed.): Jezična politika i jezična stvarnost. Zagreb: Hrvatsko društvo za primjenjenu lingvistiku. Str. 333–338.
6. Kazaz, Enver (2010) Mrvljenje identiteta u
„Dervišu i smrti“ Meše Selimovića. U: Lešić,
Zdenko; Martinović, Juraj (eds.): Zbornik
radova sa Međunarodnog naučnog skupa
Književno djelo Meše Selimovića. Sarajevo:
ANUBIH. Str. 35–49.
7. Kovač, Nikola (2005) Politički roman-fikcije totalitarizma. Sarajevo: Armis Print.
8. Hodge, Robert and Kress, Gunther (1993) Language as Ideology, 2-nd ed. London: Routledge.
U: Dilberović, Elvira (2010) Jezičko-stilske
osobitosti političkog diskursa (na primjeru printanih medija u Bosni i Hercegovini
1992–1995). Doktorska disertacija. Mostar:
Fakultet humanističkih nauka.
9. Lagumdžija, Razija (1986) Djelo Meše Selimovića u književnoj kritici. Sarajevo: Oslobođenje.
10. Mayr, Andrea (2008) Language and Power
- An Introduction to Institutional Discourse.
London, New York: Continuum International Publishing Group.
11. Savić, Svenka (1993) Diskurs analiza. Novi
Sad: Univerzitet u Novom Sadu – Filozofski fakultet.
12.Van Dijk, Teun A. (2006) Discourse & Society. Vol. 17 (2). London, Thousand Oaks,
CA, New Delhi: Sage. Str. 359–383.
13.Van Dijk, T. A (2008) Discourse and Context-A sociocognitive approach. New York:
Cambridge University Press.
14.Van Leeuween, Theo (2005) Introducing Social Semiotics. London, New York:
Routledge
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Sead Šemsović
Međedovićevo pre/oblikovanje epskog
sižejnog obrasca Od Smailagić Mehe Ahmeda
I. Šemića do Ženidbe Smailagić Meha A.
Međedovića i slični primjeri
aslijeđeni bogat tradicijski epski sloj
N Međedović
širinom svog pjesničkog izra-
za dobrano nadograđuje izrgadivši tako epove
koji se ističu ne samo brojem stihova nego i jezičkim uobličenjem usvojenog sižea. Preuzevši siže
pjesme Smailagić Meho Ahmeda Isakova Šemića,
Međedović naizgled od 2 165 stihova gradi 12 311
stihova, u čemu zapravo najbolje prepoznajemo postupak oblikovanja novog epskog sižejnog
obrasca. Pored ovoga, u Međedovićevom epskom
repertoaru prepoznajemo još najmanje dva slična primjera: siže pjesme Junaštvo Đerzelez Alije
prepoznajemo u pjesmi Đerzelez Alija (KH I, VIII),
a Bećiragić Meho je već svjetski poznat primjer
ponavljanja sižejnog obrasca u procesu usmenoga
prenošenja. Pritom, Međedovićevo se preuzimanje
sižejnog obrazac ne odlikuje tek metatekstualnom
relacijom s podtekstom, već sublimira sva poetska
dostignuća jedne epske književnosti.
U ranijem bavljenju utvrdili smo kako je pjesma Smailagić Meho objavljena 1925. godine u
Mostaru nakladom Prve muslimanske nakladne knjižare Mehmeda Bekira Kalajdžića, zapravo
usmenoknjiževni tekst nastao snažnim redaktorskim zahvatom književnika i folkloriste Alije Nametka na tekstu koji je pod istim naslovom bio
objavljen 1886. godine u Dubrovniku nakladom
knjižarnice Dragutina Pretnera, koju je od Ahmeda Isakova Šemića iz Rotimlje kod Stoca zabilježio
znameniti i često kontraverzni austrijski folklorist
Friedrich Salomo Krauss.1
Slijedom Međedovićeve tvrdnje kako je pjesmu naučio tako što mu je “pet-šes puta” bila
pročitana iz pjesmarice, naše će se propitivanje
postupka oblikovanja sižejnog obrasca najprije
usmjeriti ka uspoređivanju epske pjesme i epa, da
bi na temelju uvida izvukli zaključke koji bi mogli
odgovoriti na naslovom definirano pitanje kome
se priključuje i dosadašnje znanstveno razilaženje
o izdanju pjesme koje je Međedoviću čitao mladić
Hivzo Džafić.
Već tokom dobro osmišljenih intervjua Perry
od Međedovića dobija gotovu teoriju formule. U
ovim je odgovorima “Homer s Obrova” definirao svoj poetički princip “kićenja pjesme” – kako
od stihova lošeg pjevača nastaju stihovi epa, odnosno kako od šturih opisa majstor gradi bogate
opise. Pritom, kod pitanja nastanka novog sižejnog obrasca, Perryjeva uspoređivanja epa i epske
pjesme nisu sasvim od koristi jer Perry tada nema
uvida u bilo koje od spomenuta dva izdanja pjesme, što se posebno vidi iz niza neosnovanih zamjerki Međedoviću o čemu posebno podrobno
govori Zlatan Čolaković.2
Načelni princip po kome Perry tada posmatra
ep o ženidbi Smail-agina sina jesu s jedne strane
dodate scene u odnosu na prijedložak, a s druge
mogućnost nastanka epa spajanjem pjesme iz pjesmarice i pjesme o ženidbi Zaim Ali bega. Naše
će zanimanje pokušati da obuhvati propitivanje
svih izmjena sižea epa u odnosu na siže epske pjesme koja je Međedoviću poslužila kao prijedložak.
Sličnom analizom pozabavio se Perry još na licu
mjesta u čuvenom eksperimentu u kome Međedović ispjeva Bećiragić Meha netom što je pjesmu
prvi put čuo od pjevača Mumina Vlahovljaka. Tri
i po decenije kasnije Albert Lord u svojoj studiji
The Singer of Tales uspostavlja tematsko-fabularnu
paralelu između ova dva izvođenja, pri čemu se
posebno ne usredsređuje na odgonetanje postupka oblikovanja sižejnog obrasca Međedovićevog
izvođenja u odnosu na prijedložak.
1 Detaljnije o ovome u Sead Šemsović: Smailagić Meho – usporedna analiza dviju pjesama istog naslova, Almanah, 3132/2005, str. 291-316.
2 Međedovićeva kazivanja o svom životu, pjesmama i pjevačima,
u knjizi Epika Avda Međedovića, I, Almanah, Podgorica
2007, str. 91-163.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
35
Slovo Gorčina
Ova bi se usporedba mogla sasvim pojednostaviti i u propitivanje uključiti samo Nametkova
redakcija pjesme i Međedovićev ep, ali pitanje nastanka sižea epa unutar sagledavanja jednog epskog svijeta mora biti najprije u cilju svog primarnog zadatka. Stoga je ova naša usporedba znatno
složenije uspostavljena. U izravnom odnosu za
sagledavanja epskog svijeta prepoznajemo najmanje četiri pjesme: SM 1886, SM 1925 s jedne strane
kao podtekst, te PN 6840 i LN 35, kao proizvode
Međedovićeve epske radionice. Uz ovu glavnu usporednu liniju povremeno se mora javiti i usporedba s varijantama pjesme koje na nastanak epa
nisu nikako izravno utjecale, ali je zanimljivo da je
većina njih nastala na identičan način – kao uobličenje objavljene varijante. Što znači da su tehnike
uobličenja jednog epskog sižea dale proizvode koji
pored zajedničkog podteksta imaju i zajedničke
poetičke crte u postupku oblikovanja epskog sižejnog obrasca.
Varijante pjesme o Smailagić Mehu
Red
br.
Naslov pjesme
Broj
stihova
Podaci o pjevaču
Podaci o bilježenju
Podaci o objavljivanju
1
Smailagić Meho.
Pjesan naših
muhamedovaca
2
130+30
Ahmed Isakov Šemić
(1800-nakon 1885),
Rotimlja kod Stoca
Fridrich Salomo
Krauss, prije juna 1885.
U Dubrovniku, nakladom knjižarnice D.
Pretnera, 1886.
2
Smailagić
Meho
2 165
Redaktura Alije
Nametka
3
Smailagić
Meho
77
Džemail Zilić
Fridrich Salomo
Krauss, prije juna 1885.
4
Smailagić
Meho
???
Hajdar Habul (1895-?),
Kula kod Gacka
Gacko, 1.1.1935.
PN 901
(Čolaković 2007, 358)
5
Ženidba
Smailagić
Meha
1 270
Hajdar Habul (1895-?),
Kula kod Gacka
Gacko, 31.12.1934.
PN 905
http://pds.lib.
harvard.edu/pds/
view/2587614?n=1
6
Ženidba
Smailagić
Meha
12 311
Avdo Međedović
(1875-1955) Obrov kod
Bijelog Polja
5-12. jul 1935. Bijelo
Polje,
PN 6840
Lord-Bynam, 1974;
Kujundžić, 1987;
Čolaković, 2007, 167347.
7
Ženidba
Smailagić
Meha
1 857
Ibro Bašić,
(1867-?)
Stolac, 17.8.1937.
PN 12491
http://pds.lib.
harvard.edu/pds/
view/3498402?id=
349840
8
Ženidba
Smailagić
Meha
2 315
Ramo Babić
Novi Pazar,
16 i 19.5.1950.
LN 8
http://pds.lib.
harvard.edu/pds/
view/2586305?n=1
9
Ženidba
Smailagić
Meha
8 488
Avdo Međedović
(1875-1955) Obrov kod
Bijelog Polja
24-26. maj 1950. Bijelo
Polje,
LN 35
http://pds.lib.
harvard.edu/pds/
view/2585832?n=1
10
Ženidba
Smailović
Meha
548
Hašir Ćorović
(11.2.1915 – 7.1.1988.)
Rožaje,
1987.
U riječima lijeka ima,
Rožaje 1987, 140-153;
Ljubiša Rajković
Koželjac: Sa
36
Izdaje Prva muslimanska nakladna knjižara
(M. B. Kalajdžić) u
Mostaru 1925.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Kroz tri razine strukturne preoblike sižejnog
obrasca: postupak umetanja scena, postupak premetanja scena te kombinirana tehnika, pokušat
ćemo pokazati na koje sve načine Avdo Međedović
gradi novi siže na temelju preuzetog obrasca. Sižee
triju pjesama koje propitujemo dovodimo u vezu
s trima sižejnim obrascimana na sasvim različite
načine, jer i nastaju u sasvim različitim prilikama. Siže za Ženidbu Međedović preuzima iz pjesme objavljene u pjesmarici, za pjesmu Junaštvo
Đerzelez Alije siže je preuzet od Hasana Nišića Ferizovića, ali smo mi uspjeli doći samo do sižejnog
obrasca (KH I, VIII), a pjesmu Bećiragić Meho uspoređujemo sa sižejnim obrascem Vlahovljakove
pjesme prema Lordovom prepričavanju jer nam je
original pjesme bio nedostupan.
Postupak umetanja scena
U nizu primjera Međedović poseže za umetanjem scena iz najmanje dva razloga: kada epska
logika zahtijeva postojanje scene koje nema u prijedlošku i kada kultura u kojoj nastaje novi tekst
ima neke osobenosti prema kulturi iz koje dolazi
prijedložak. Kod prvog se razloga možemo zapitati
pa zar i prijedložak nije nastao epskom logikom,
što naravno jeste, ali spoznaja univerzalnog epskog
svijeta određuje kvalitet epskog pjevača. Poznavanje univerzalnog epskog svijeta kao epskog arhetipa omogućuje i građenje svog epskog svijeta, te
samim tim što je poznavanje univerzalnog veće to
je i mogućnost kreiranja svog svijeta veća. Pritom,
strukturni elementi epske pjesme ni u kom slučaju
ne zadovoljavaju potrebe epa, što zapravo znači da
epski sižejni obrasci epske pjesme i epa ne mogu
biti sastavljeni od istih činilaca. Na razini poređenja sižea epske pjesme i epa, došli smo do određenih statističkih pokazatelja.
Priređivač posljednjeg izdanja epa, Zlatan Čolaković, kako bi olakšao praćenje toka razvoja radnje imenovao je tematske cjeline i ispisivao ih na
marginama pored stihova koje obuhvataju. Tako je
evidentirao ukupno 210 tematskih cjelina, 31+36
tematskih podcjelina i 4+2+1 tematskih podpodcjelina, što ukupno čini 384 činioca u oblikovanju
epskog sižejnog obrasca epa. Usporedbom epske
pjesme i epa, uvidjeli smo kako ep nije samo opisima šesterostruko proširena pjesma, već zapravo
novi siže u kome su ispravljene neke nedosljednoSlovo Gorčina, 34, 2012.
sti i nelogičnosti prijedloška. Ep sadži 158 tematskih cjelina više nego prijedložak, od čega su 55 dijelovi dva velika kataloga imena, a ostalo tematske
cjeline razvoja radnje.
Već na samom početku epa nailazimo na dopune sižea. Međedoviću kao graditelju epa nedostaje bogat opis glavnog junaka, što Šemiću kao
graditelju pjesme nije bilo prijeko potrebno. Međedović sa pozicije zrelog pjevača zrele usmene
epike veoma dobro poznaje tehnike izgradnje, ali
ih uz slijed događaja ne reda kao prosječan epski
pjesnik, već ih dopunjava prema svojoj perspektivi
posmatranja arhetipa.
Tako u gradeći svoju scenu, Međedović dodaje tri tematske cjeline kojima dopunjava scenu
iz Šemićeva prijedolška. Budući da je njegovo
približavanje arhetipu najzrelije, usljed vremena i
prostora u kome živi, poznavanja usmene epske
tradicije i zrele doživljajnosti univerzalnog epskog
svijeta, scenu gradi od istog materijala od koga su
građeni svi prethodni epski svjetovi, ali stepen majstorskog uobličenja javlja se tek po prvi put.
Bogat opis je temeljna odlika epike. Najčešće
je statičan i rijetko opisuje sam pokret. Javlja se
u dužini od dva stiha pa do u nekoliko desetina.
Osim kada se odnose gradacijski ili antipodski, rijetko dolaze jedan za drugim.
Epski pjevač bogato opisuje samo one junake
do kojih mu je posebno stalo, a ostalima posvećuje samo najnužniju pažnju. Tako isto postupa i
sa konjima, oružjem, prostorom i svim što bude
spomenuto u pjesmi. Vodi se temeljnim načelom
– što se spomene mora se i pojasniti, pri čemu će
pažnja (broj stihova) biti posvećena prema važnosti. Pjevač u opisu poseže ne za svim raspoloživim
slikama epskih svjetova koje je upoznao, već među
jagodicama prstiju prebire samo one istog volumena. U silini boja – on probira, u silini tkanina
– on probira, gleda u junaka – i opisuje ga. Statusne
simbole nikada ne miješa, jer govori o Stvarnosti.
Epski pjevač u prologu zaziva nadahnuće
muza ili pomoć od Boga, jer svaka umjetnička kreacija nastaje samo u transcedentno-meditativnom
doživljaju svijeta, stoga sam epski svijet nije konstrukt već replika univerzalnog epskog svijeta kao
arhetipa svih epskih svjetova.
Međedović unosi četiri nove tematske cjeline:
Opis Smailagić Meha, Hasan-paša Tiro gleda tuž37
Slovo Gorčina
nog Meha, Hasan-paša Tiro i Cifrić Hasan-aga i
Promišljanja Hasan-paše Tira. Prva cjelina je statični bogati opis mladog junaka, druga je kratak
opis junaka iz vizure zabrinutog poglavara, treća
je pokretanje akcije, dok četvra – unutarnji monolog – usljeđuje tek nakon burne reakcije i bijesnog
govora mladića.
Tematske cjeline novonastali sižejni obrazac
oblikuju u skladu sa sazrijevanjem i produkcije i
recepcije epskog svijeta. Osim opisa koji već samim prelaskom sižejnog sklopa iz epske pjesme
u ep nužno biva određen, ostala inkorporiranja
sasvim su inovativna. Oni se pojavljuju kao Međedovićevo viđenje pjesmom opisane epske prilike.
Suviše je plošno, ili suviše nekreativno da amidža
Hasan primijeti neraspoloženje mladoga Mehmeda, zatim da ga upita o čemu se radi, mladić da bijesno odgovori i njemu i ostalima prisutnima, nakon
čega biva donesena odluka o njegovom imenovanju. Međedovićev epski svijet ne može funkcionirati na ovaj način. Suviše je ravnolinijski, suviše je
preplakano i Međedović taj siže ne doživljava privlačnim. On zna da to kuhanje unutar kolektiva na
sijelu, kao i unutar pojedinca mora biti tako predočeno da njegov savremenik ne posumnja u pjevačevo poznavanje univerzalnog epskog svijeta – u
poznavanje stvarnosti. Međedović zna da njegov
recipijent ocjenjuje po sistemu da li je nešto moglo biti ili nije. On recipijenta najprije provodi kroz
cijelu galeriju likova posebno se zadržavši na jednom do koga mu je najviše stalo. Sve čega se dotiče
mora biti u skaldu s epskom logikom. Nikada na
isti način ne opisuje odjeću mladića i starca, viših
i nižih vojnih činova, bega i kmeta i tako redom, a
najistaknutijim posvećuje najveću pažnju.
Opis Smailagić Meha je jedan od najdužih i
najbogatijih opisa u epu. Uz njega se nalaze još i
opisi djevojke Fatime i opisi Hrnjica kad pristižu u
svatove. Međedović osjeća kako je za gradnju dužeg epskog oblika kakv je ep veoma važno nakititi
i bogat opis glavnog junaka, što je sasvim u skladu s epskom logikom njegovih prethodnika, ali
Međedović time krši jedan od temeljnih postulata
usmenoepskih tvorevina – opisuju se samo junaci.
Mladi Smailagin sina još uvijek nije prošao inicijaciju, nije još zagazio u svijet epskog junaštva, on
je tek mladac koji se priprema da postane junak.
Međedović izvan dotadašnjih epskih pravila, a što
38
vidimo i iz svih ostalih varijanti ove pjesme, poseže
za tehnikom epskog opisa epskog junaka prije neglo li ga je kolektiv ptihvatio kao takvog.
Međedović svoj epski svijet gradi na ruševinama velikog carstva. Važno mu je da prikazani
svijet bude što ljepši i što vjerodostojniji arhetipu
s jednom niti koju provlači kroz cijelli ep: Tadar
sreća beše u turaka / Te hajaše jedan za drugoga
(1081-1082); Tadar sreća beše u turaka / Te hajaše
jedno za drugijem (6252-6253). Međedović svoju
žal za prošlim vremenima iskazuje na način kako
bi recipijentima što nakićenije predstavio davno
prošlo vrijeme zajedništva i brige Bošnjaka jednih
za drugim. Upravo stoga je Međedovićev epski svijet znatno nakićeniji od epskih svjetova njegovih
prethodnika. Recipijenti novog vremena ne zadovoljavaju se više jednostavnim opisima jer je udaljenost od vremena o kome se govori sada znatno
veća i prilike iz kojih se govori dijametralno su
suprotne onima o kojima se pjeva. Usljed velikog
hijatusa između okruženja u kome nastaje pjesma
i svijeta koji se opisuje, nakićenost epskog svijeta
do krajnjih je granica hiperbolizirana, jer više nije
dovoljno malo šarenila, sada opisani svijet mora
biti užitak za oči. To bježanje od stvarnosti u epski
svijet sada se približava ulasku u bajkovni svijet, jer
teškoća stvarnosti zahtijeva bogatije kićenje utočišta.
Vrijeme i prilike nastanka Međedovićevog
epskog svijeta odredile su poetička načela koja
dobrano razlikuju ovaj epski svijet od svjetova
Međedovićevih prethodnika aeda i savremenika
rapsoda. Budući da su rapsodi ponavljali epske
svjetove prethodnika, njihova savremeost s Međedovićem nije donijela nikakve utjecaje vremena
i prostora na njihovu poeziju. Njihova je poezija
ostala nepromijenjena, dok su okolnosti utjecale
na Međedovićev izbor i građenje epskog svijeta.
To zapravo znači da aed gradi svoj epski svijet
u skladu sa svojim poznavanjem arhetipa, a koji je
u skladu s vremenom i pristorom u kome pjesnik
živi. Rapsod ništa ne mijenja, ponavlja ono šta je
i kako je čuo, te samim tim njegov epski svijet je
nečija tuđa spoznaja univerzalnog epskog svijeta
i njegovo je poznavanje arhetipa sasvim neplodno. Na taj način u jednom vremenu javlja se epski
svijet koji je najprije tuđa, a zatim i spoznaja koja
pripada nekom ranijem vremenu. Vijeme u kome
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
rapsod živi u diskontinuitetu je s vremenom u
kome je nastao epski svijet. Veoma često recipijenti ne razumijeu aeda iako on govori iz perspektive
vremena u kome zajedno žive, jer se navika kolektiva mijenja sporo i postepeno. Uprkos tome aed
gradi svoj epski iz svojih samostalnih uvjenja i u
publici pronalazi određeni broj ljubitelja inovacije
čiji je broj katkad veći katkad manji.
Sličan slučaj aeda u južnoslavenskoj epici prepoznajemo i u Vukovom pjevaču Starcu Miliji od
koga Vuk uspijeva da zabilježi tek nekolke pjesme.
Svaka od pjesama predstavlja antologijski primjerak najizraslijih epskih tvorevina. Upravo slijedom
ranije rečenog, epski svijet aeda sasma se razlikuje
po poetičkim principima nastanka i od prethodnika i od savremenika. Samo oni najizrasliji epski
pjevači uspijevaju načiniti otklon od poznatog i
učiniti smjeli korak ka nepoznatom unutar univerzalnog epskog svijeta. Takav epski pjevač ni u
kom slučaju te inovativne strategije ne unosi radi
drugih. Njegova se inovacija temelji na ličnom
drugačijem doživljaju epskog svijeta. Njihova prezentacija spoznatih tajni je zaokružen sistem. Univerzalni epski svijet koji spoznaju, arhetip epskog
svijeta, aed opisuje gledajući u njega, a ono što opisuje nastaje i nestaje u istom trenutku. Nastajući
epski svijet razlikuje se prema vanjskim faktorima:
recipijentima, ugodnosti atmosfere i oblika kazivanja – pjevanje ili recitovanje.
Stoga, kada Međedović dodaje nove tematske
cjeline, on zapravo teži ka vjerodostojnosti prema
univerzalnom epskom svijetu čije je spoznavanje
usko povezano s vremenom i prostorom njegova okruženja te životnim okolnostima koje su ga
do spoznajnog procesa i dovele. Međedovićeva
spoznaja arhetipa sadrži opis mladoga Mehmeda
iako sam čin inicijacije nije proveden. Ovim opisom njegovo viđenje univerzalnog epskog svijeta
ni u kom slučaju nije narušeno, čak naprotiv, opis
potiče iz spoznajnog pregnuća. To što se temeljno
kosi s osnovnim načelima tradicijske kulture, Međedović ne zamjećuje, jer je njegovo razumijevanje
arhetipa sasvim inovativno.
Koncept inicijacije epkog junaka koji Međedović redefinira prepoznajemo u pjesmi Hrnjičić
Omerica3 (KH II, XL). Pjesma također počinje
3 U srpskoj usmenoj epici pjesmu o inicijaciji nalazimo u
Slovo Gorčina, 34, 2012.
skupom trideset Krajiških prvaka na kome se svi
hvale svojim junaštvom, a mladi Omer ih služi sve
do dizdareve hvale: Dok sam bio junak u kuvetu,
/ nije bilo boljega junaka, boljeg konja od kulaša
moga, nakon koje mladić postavlja pitanje: Ja sam
čuo, a majka mi kaže, / da sam imô baba i amidžu,
pa su bili svoj Krajini krila, na koje dizdar odgovara grubom uvredom: Kopilane i od kopilana, / ti
si vlaški s obadvije strane, / tvoja majka iz kršnih
Kotara, / mila sestra Smiljanić-serdara, / pa ju jeste
poturčio Mujo, /poturčio, nićah učinio, / pod pasom
je tebe donijela. Omerica kupom vina udara dizdara i bijesan odlazi majci tražeći od nje da uzme
abdest jer će ili umrijeti ili mu kazati ko mu je otac.
Majka mu tada govori o dvanaestogodišnjem očevom i amidžinom sužanjstvu koje je započelo kada
je dječaku bilo pola godine (!), na šta im Omer odlučuje pomoći, a Majka toga jedva dočekala. Tek od
tog trenutka, kada majka mladoga Omera oblači
za put ka zatamničenom ocu i amidži, epskom
pjevaču je važno kako Omer izgleda. Njegovim
se izgledom počinje baviti tak kada započinje inicijacija. Hrnjičić Omerica dokt ne počne oblačiti
epsko odijelo nalazi se u predinicijacijskom dobu
i epski se pjevač nejgovim izgledom nema potrebe
baviti. Ulazak u epsko društvo najprije se ogleda
u prvom opremanju. Majka ga oprema odjećom i
oružjem, a tetka konjem – čime on ulazi u proces
inicijacije:
Sve mu vadi đuzel-đeisiju,
ona vadi i d’jete oblači.
Kad se Omer spremi i opremi,
doskočio kitnu čiviluku,
pa priteže zlatna bensilaha.
Zadje omer sedam samokresa
Sami krešu – sami vatru daju,
a pripasa sablju Halilovu.
Još obuče kaursku mavlutu,
pa obuče čizme i kalčine,
pa prihvati brešu zakovanu,
koja ždere oku tučenika,
pa za tijem kuršum od sto drama,
za kuršumom pedeset sačama,
svaka sačma po pedeset drama.
Vukovoj trećoj knjizi gdje su „pjesme junačke srednjijeh vremena“ pod naslovom Ivo Senković i aga od Ribnika.
39
Slovo Gorčina
Tetku viknu lijepu Ajkunu:
„Tetko moja, oba ti svijeta!
Dobro meni opremi đogata
udri na njeg’ tri rahta od zlata,
pokri njega puli-abaijom,
izvedi ga na mermer avliju.“
Put inicijacije sadrži nekoliko razina sazrijevanja: kretanje na dalek put po prvi put, susret s
neprijateljem, susret s djevojkom koja ga već čeka,
okršaj s neprijateljem, pobjednički povratak kući s
vjerenicom. I Meho i Omerica prolaze sve ove razine inicijacije, a razlike prepoznajemo u ostvarenoj karakterizaciji. Budući da mladi junak postaje
ravnopravnim epskim junakom već odmah nakon
izvršene inicijacije bez obzira na godine, Omerica
već kod prvih razina inicijacije pokazuje mudrost
pa čak i kako je dobar strateg. Meho u varijantama
pjesme također pokazuje iste osobine, ali ga ep pokazuje sasvim drugačijim o čemu će više riječi biti
kasnije.
Na isti način su dodate i ostale tematske cjeline. Epska logika koju Međedović slijedi ne susteže
se za restrukturiranjem postojećeg sižejnog obrasca. Iz njegove se perspektive ništa značajno nije
desilo unutar sižejnog obrasca, jer je on samo više
„nakitio“ pjesmu. Budući da svoj epski svijet gradi tridesetih godina XX stoljeća, odnosno tada je
zabilježeno stanje razvoja njegova epskog svijeta, a
budući da aed ne može drugačije ni graditi nego iz
vlastitog iskustva i vlastitog doživljaja, Međedović
je pod snažnim dojmom neizvjesnosti preživljavanja svog naroda. Upravo zato i unosi nove scene
u početnu epizodu. On na okupljanje bošnjačkih
prvaka više ne gleda kao raniji pjevači, niti kao
rapsodi njegovi savremenici, on sada pjevanje doživljava kao posljednju mogućnost sjećanja boljih
vremena kako bi se pokušalo sačuvati i možda makar djelomično povratiti izgubljeno. Upravo u tom
grču između svijesti o potpunom nestanku sloge i
snažne želje za njezinim povratkom, nastaje magični svijet Avda Međedovića.
Krećući se kroz raznoliko nakićene epske svjetove, Međedović prikuplja materijal za zasigurno
najbogatije nakićen epski svijet. To zapravo znači
da na nastanak njegova epskog svijeta utječe više
raznolikih faktora:
40
• svjesnost da Parry i Lord traže duge
pjesme,
• okolnosti pod kojima pjeva – teška
materijalna situacija i netom izgorjela kuća,
• bogatstvo doživljaja univerzalnog epskog
svijeta,
• smjelost za promjenama temeljnih epskih
principa,
• smjelost da pred „drugim“ govori bez
sustezanja,
• svjesnost da bolje slušaoce nije imao i da
se takva prilika teško ponavlja.
Za Međedovićevu poeziju slobodno možemo reći da je posljednji krik aeda za izgubljenom
slobodom i uzajamnom pomoći. Njegov je sižejni obrazac inoviran upravo u duhu očuvanja univerzalnih ljudskih vrijednosti o kojima govori iz
pozisije sjetnog sjećanja. Njegovo upozorenje na
problem zaborava postavljeno je kroz više razina,
izravnim izgovaranjem upozorenja ranije citiranim stihovima te mimetiziranjem idealiziranih
međuljudskih odnosa. Već od prve epizode upravo
je takva situacija. Brižnog Mehmeda ne primjećuje amidža Cifrić Hasan-aga kao u prijedlošku,
već najviša društvena instanca – Hasan-paša Tiro.
Briga Bošnjaka jednog za drugim kreće se upravo
tom linijom: vrhovni poglavar ili zapovjednik bdije nad svim članovima zajednice pa i nad njihovim
potomstvom i nasljednicima. Važno mu je da oni
koji nasljeđuju budu dostojni nastavljači temeljnih
moralnih principa svojih prethodnika. Vrhovni zapovjednik biva zabrinut kada primjećuje neveselog
nasljednika istaknutog člana svog kolektiva. Time
se zapravo sa porodične brige prelazi na kolektivnu. Međedoviću je znatno važnije da Mehmedovu
zabrinutost primijeti onaj na vrhu, nego amidža.
Sa bliskosti po krvnom srodstvu prelazimo na bliskost i snažnu povezanost svih jedinki, jer je i sam
prvi među nama upravo takav.
Budući da mladićevu neveselost primjećuje
vrhovni poglavar, a nije u adabu (pravilima ponašanja i odnosa unutar određene zajednice) da
glasno iskaže svoju zabrinutost za pojedinca kome
nije izravno nadređeni, a posebno koji nije još uvijek prošao postupak inicijacije, on poziva Cifrić
Hasan-agu, mladićevog amidžu kome je izravno nadređeni, i traži od njega da on pita mlado-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
ga Mehmeda što je neveseo. Ovakav postupak u
uspostavljanju odnosa odlikuje Međedovića kao
izvrsnog poznavaoca hijerarhijskih odnosa unutar zajednice i načina komunikacije između njih.
Tiro je na položaju odakle posmatra sve članove
svoje zajednice, ali mu ta pozicija ne dopušta suviše blizak odnos s članovima kolektiva kojima nije
izravno nadređeni – suviše je visoko da bi pokazivao svoju zabrinutost. Njegova pozicija ne dopušta
pokazivanje emocije, pa ni zabrinutosti. Vrhovni
zapovjednik mora zadržati hladan odnos, a svaku
svoju nedoumicu ili brigu kazati samo najbližem
koji će je znati sačuvati i ostalim članovima kolektiva pokazati kako je to zapravo njegova zabrinutost koju mu trebaju nekako razriješiti.
Unutarnji monolog nije nepoznat strukturni
element bošnjačke usmene epike, javlja se u nizu
epskih pjesama i Marjanovićevog i Hörmannovog
zbornika, ali se Tirov monolog javlja u iznimno
zanimljivom trenutku – nakon bijesnog govora mladog Meha, a prije Hasan-aginog odgovara
bratiću. Dakle, u trenutku tišine između bijesnog
govora i odgovra javlja se hijatus koji Međedović
popunjava unutarnjim monologom. Suviše mu je
jednostavan slijed događaja da iznimno dug bijesni govor odmah bude nastavljen također dugim
odgovorom, već to kratko vrijeme maestralno popunjava Tirovim komentarom koji se nužno mora
pojaviti. Tirova reakcija na inicijativu morala se
javiti, jer se njegov glas mora jos jednom nakon
incijative čuti, a budući da je inicijativa potajno
sprovedena i naknadni popratni komentar morao
se javiti također tajno. Veoma je zanimljivo da se
komentar koji se morao javiti pojavljuje uobličen
kao unutarnji monolog. Izvanredna je Međedovićeva ideja da između pitanja i odgovora umetne
untarnji monolog kojim zaokružuje tajnu Tirovu
inicijativu. Majstorski pokazuje na koji način vlada
svojim epskim svijetom i kako u svakom pokretu
svog junaka definira njegove osobine. Hasan-paša
Tiro ni za trenutak se ne upliće u „porodični sukob“. Sasvim po strani posmatra razvoj događaja i
tek kada obije strane izgovore šta hoće, on je „emer
učinijo“ – prijedlog veziru za postavljanje novog
alajbega.
Kao razloge unošenja novih segmenata možemo prepoznati i markere kulture u kojoj nastaje ep.
Usporedivši prijedložak i metatekst prepoznajemo
Slovo Gorčina, 34, 2012.
kulturološke razloge promjene sižejnog obrasca.
Budući da nove scene preciznije definiraju pjevačev kontekst nego one koje su samo preuzete, poetika Međedovićevog okruženja nije utemeljena
na istim principima kao poetika Ahmeda Isakova
Šemića. U epu prepoznajemo složenije pamćenje
komunikacijskih načela unutar kolektiva nego li
je to slučaj u pjesmi. Stoga epski svijet epa nužno
se ostvaruje kroz novi sižejni obrazac. Međedović
stazama starog obrasca nalazi put do univerzalnog epskog svijeta koji iz pozicije svojih životnih
i kulturoloških koordinata vidi sasvim samosvojno. Sagledavši međuodnos pjesme i epa dobijamo
najmanje dvije usporedbe: sižejnih obrazaca i epskih svjetova. Prvom razaznajemo šta je dodato,
oduzeto, premješteno, a drugom koje su epizode
posebno nakićene i na koncu čemu sve te izmjene,
odnosno šta se dobilo njima. Bavljenje postupkom
transkodiranja i novonastalim značenjima oživljava strukturalistički iseciran materijal, te je stoga
on nerazdvojivi dio kompletnog sagledavanja ova
dva sižejna obrasca i epskih svjetova koji se njima
ostvaruju.
Umetanje Tirove inicijative pokreće niz pitanja. Najprije je to promjena sižejnog obrasca i
ostvarivanje međuodnosa dodatog elementa sa
ostalim segmentima obrasca, što pokreće pitanje
pamćenja kulture komunikacijskih načela unutar
kolektiva te na karju i razložnosti inovacija. Međedovićev epski svijet pokazuje da iako se njegov
ep javlja na kraju razvojne linije bošnjačke usmene
epike, pamćenje veza i odnosa unutar kolektiva je
znatno svježije nego u epskim svjetovima koji su
nastajali pola vijeka ranije, što potvrđuje da vremensko-prostorna udaljenost nije presudna za
stepen kvaliteta pamćenja. To možemo sagledati i
ovako: budući se Međedović javlja kao posljednji
u nizu aeda, njegovo sjećanje je ciljano svježije jer
je kolektiv sve teže podsjetiti usljed slabljenja pojedinačnog sjećanja. Usmeni epski pjevač kao memorator prošlosti neprestano podsjeća svoj kolektiv. Kako bi što kvalitetnije ispunio svoj zadatak on
poseže za potrebitim temama i motivima koje oblikuje prema ličnom viđenju potreba recipijenata.
Postupak premetanja scena
Usporedbom epa Ženidba Smailagić Meha i epske pjesme Smailagić Meho prepoznali smo četiri
41
Slovo Gorčina
slučaja premetanja tematskih cjelina, u Junaštvu
Đerzelez Alije nema ovog postupka građenja
sižea, a u Bećiragić Mehu nalazimo na tek jedan
takav primjer. Za svaki od primjera zajednički je
neki snažan logički razlog koji sasvim isključuje
mogućnost pjesnikovog previđanja rasporeda
scena unutar usvojenog sižea. To nam posebno
dokazuje Parryjev eksperiment s Vlahovljakom,
gdje Međedović gradi gotovo triput dužu (od 2294
gradi 6313) i ukrašeniju pjesmu s jednom promjenom redoslijeda događaja.
U narednom primjeru prepoznajemo
Međedovićevo jasno vođenje logikom ratovanja
prilikom prerade preuzetog sižejnog obrasca. U
Šemićevoj pjesmi Meho i Osman nakon što čuju
pisku iz kočija najprije razgovaraju s Fatimom, ona
im se žali na stanje u Budimu i svoju sudbinu, da
bi tek onda nastupila junačka borba s delibašinom
pratnjom. Međedoviću je to naravno sasvim
nelogičan redoslijed dešavanja. Njegovi junaci najprije pomažu unesrećenoj djevojci koja nariče iz
kočije, pa tek onda razgovaraju s njom.
U ostalim varijantama pjesme o Smailagić
Mehu zadržan je Šemićev raspored scena (PN 905,
PN 12491, LN 8 i Koželjac), dok Međedović svoj
izbor redoslijeda ne mijenja ni u kasnijoj varijanti
koju nakon petnaest godina bilježi Lord (LN 35).
Zanimljivo je da ovaj segment sižejnog obrasca ostaje nepromijenjen čak i u jedinoj verziji pjesme
o Smailagić Mehu koju „pjevač nije naučio (...) iz
pjesmarice“. (Čolaković 2007, 35) Na identičan
način Međedović u pjesmi Bećiragić Meho pravi
inverziju događaja. Lord je ovu pjesmu podijelio
na četrnaet tematskih cjelina:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Prizor skupštine:opis skupštine;
Opis Bećiragić-Meha;
Dolazak glasnika;
Predaja pisma;
Darivanje i odlazak glasnika;
Pismo, Mehov zahtjev, Mustajbegov odgovor;
Mehov odgovor – priča u priči;
7. Nuđenje pomoći;
8. Pripreme;
9. Mladi Bećir i Mustajbeg;
10. Meho i Jela u Janoku;
11. Meho i Anđelija;
12. Meho prati Anđu do raskrsnice;
13. Konačna bitka
42
Međedović vrši inverziju devete i desete tematske cjeline kako bi njegova epska pjesma bila
stvarnosnija. Iako je bošnjačkoj usmenoj epici dobro poznata promjena pozornice, što su uostalom
primijetili i Maretić i Zima još krajem 19. i početkom 20. vijeka, a i sam Međedović je koristi u nizu
svojih pjesama, siže Bećiragić Meha pretprio je inverziju kako bi smanjio broj promjena pozornice.
Radnja svih osam temetskih cjelina odigrava se na
istom mjestu (kapija Udbine – Vlahovljak, Kameni
trijem u Kanidži – Međedović), gdje sjede bošnjački glavari na skupštini. Nakon što glasnik donese
pismo za Bećiragić Meha i Mustajbeg iz oholosti
kaže da momak nije tu, kako se ne bi stidio njegove
odjeće pred Latinom, mladić se javi, primi pismo
i vidi kako ga Anica zove da se još jednom vide
jer nju udaju. Meho zamoli Mustajbega za pomoć
u novcu, što mu ovaj odbi, a Meho mu – u obliku
priče u priči – kaže čime ga je sve zadužio. Na to
Halil nudi svoju pomoć i kaže da ode njegovoj kući
i uzme šta mu treba. Sada dolazi do inverzije u sižeu. Vlahovljak prati Muja do Halilove kuće gdje
uzima odjeću i konja, a zatim se pričom vraća na
sijelo gdje prikazuje sukob mladog Bećira sa svojim ocem Mustajbegom, da bi nakon toga ponovo
se vrato Mehu koji stiže u Janok. Ovakvo prebacivanje s pozornice na pozornicu veoma je zanimljiv
postupak ostvarivanja sižea, što uostalom nailazimo i kod samoga Međedovića, ali u ovoj pjesmi
Međedović, možda zbog osjećaja suvišnosti dvostrukog prebacivanja ukida umetanje sukoba unutar opisa događaja. Tako da zapravo kod njega recipijent ostaje sve vrijeme u skupštini, do trenutka
kada Mujo stiže Halilovoj kući. Dakle, nakon što
Halil ponudi Muju pomoć i on odlazi, odmah nastaje sukob između oca i sina.
Međedović zapravo smatra kako je logičnije da
sukob nastane odmah nakon Mujovog odlaska, a
ne da se odlaže za kasnije kada on već uzima potrebne stvari od Halilove supruge i kreće za Janok.
Nema sumnje da Međedović radi snažnijeg ostvarivanja dramskog efekta razmješta ova dva tematska segmenta unutar preuzetog sižejnog obrasca.
Pritom, jedan od temeljnih postulata razumijevanja logičnosti Međedovićevog epskog svijeta jeste i
njegov doživljaj vremena. Međedović računa kako
se sukob mora ostvariti odmah, jer dramski kon-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
flikt ne čeka, a Mujo ima dovoljno vremena da stigne do Halilove kuće.
Procjena vremena kod Vlahovljaka je sasvim
upitna iz Međedovićeve perspektive, jer mujo odmah stiže do Halilove kuće, a sukob se odlaže. Međedović i kada posegne za pitanjem „desilo se u
međuvremenu“ to izravno istakne u samom tekstu
pjesme kako ne bi imalo nikakve sumnje u stvarnost mogućeg odigravanja radnje upravo kako je
opisao. Iz tog razloga on i mijenja ovaj redoslijed,
njegov je doživljaj vremena sasvim drugačiji od
Vlahovljakovog, njegova pozicija sveznajućeg naratora biva blago pomjerena u odnosu na njegove
prethodnike.
Epski pjevači bošnjačke usmene epike općenito drugačije doživljaju pitanje vremena nego pjevači ostalih epika južnoslavenskoga prostora. U
samome tekstu povremeno jasno istaknu kako je
protok vremena važan činilac za izgradnju jednoga epskog svijeta.
Kombinirana tehnika nastanka scene
Povremeno Međedović scenu gradi kombiniranjem umetanja i premetanja tematskih cjelina.
Takav postupak prepoznajemo u načinu oblikovanja Mehovog boravka u Budimu. U prijedlošku
Meho s bajraktarom Osmanom najprije odlazi veziru, pa tek onda kadiji, dok je u epu došlo do zamjene redoslijeda. Očigledno je da Međedović želi
da njegov junak najprije obavi posao radi koga je
i prevalio golemi put, pa tek da onda ide kadiji po
nićahnamu, što je znatno bliže epskoj logici slijeda
događaja negoli je to u prijedlošku postavljeno. Uz
premetanje tematskih cjelina, Međedović poseže
i za unošenjem novih kojima će dodatno osnažiti efekat. Naređenjem dočeka bošnjačkih prvaka
vezirov karakter izdajice biva dodatno izbrušen i
snažnijim bojama oslikan. On više nije tek stalno
mjesto, ustaljena figura murtata, on postaje kompleksna ličnost čiju prevrtljivost i licemjerje mladi
Smailagin sin ne prepoznaje. Za razliku od pjesme
gdje Osman pita: Jesi l’ Meho bio kod vezira / Da te
nije rezil učinio?, a dobija odgovor: Nije, brate, ni
pogled’o na me, / Vet tako mi Boga velikoga, / Da
je krivo pogledao na me / Njegova bi polećela glava.,
gdje uočavamo zrelu razboritost mladog Meha, u
epu je sasvim drugačija situacija. Na Osmanovo
pitanje „Kako, Meho, sa vezirom prođe?, Meho saSlovo Gorčina, 34, 2012.
svim u skladu sa svojim godinama i neiskustvom
odgovara: Eh, Osmane, ne mogu ti kazat’, / Sve se
čudim što se žale turci! / Da nijesmo slučaj udesili /
Jutros brate u polje zeleno, / Da m’ je babo kazo za
vezira, / Babu svome ne bih vjerovao, na šta Osman,
kako bi sasvim ispunio svoju ulogu mentora-junaka, odgovara: E Mehimede, adžamijo luda, / Take
su ti, Meho, izdajice, / Take oni daju povlastice! /
Ako đegođ zapa’ne vezira / onda ćeš ti viđet prijatelja!. Pritom mu daje i pismo nađeno kod starješine
kojega je Meho u sukobu pogubio, kojim dokazuje
svoj izrečeni stav.
Umetanjem dva dijametralno suprotna polariteta osobinā, doček junaka i izdajničko pismo
Petru Đeneralu, Međedović primjetno pojačava
silnice naboja unutar odnosa bošnjačkih junaka
prema veziru, čime se njegov karakter, a i karakter
Meha i Osmana znatno kvalitetnije profilira. Niko
od njih ne ostaje kakvim je bio u pjesmi, njihovi
karakteri postaju znatno složeniji i viđenje recipijenta biva u znatnoj mjeri kvalitativno pojačano.
Njihova ranija plošnost sada dobija i dimenziju
dubine u kojoj jasno prepoznajemo sedimentnost
svakog pojedinca. Sada epski junak nije više tek
sama funkcija. Na osnovnim odlikama utemeljenim na bogatom epskom nasljeđu, Međedović svoje
najbolje junake izgrađuje kao ličnosti čime ih zapravo udaljava od klasičnih epskih junaka.
Kako bi uspostavio ravnotežu, Međedović
Mehovoj mladalačkoj lahkomislenosti postavlja
balans – izdajničko vezirovo pismo, što je zapravo materijalni dokaz kojim ga mentor-junak može
bez sumnje uvjeriti u krivu prosudbu i ocjenu vezira. Koncipiranost pisma tematski ne obuhvata
samo slanje djevojke Fatime Petru Dženeralu, što
bi bilo sasvim dovoljno za ocjenu vezira murtatom,
već sadrži i vezirov nagovještaj da će mu ubrzo
isporučiti i tri glave: Smajil-aginu, Hasan-aginu i
Mehovu, čime sukob sa kolektivne, najprije vjerske, prelazi na ličnu razinu. Ovakvim postupkom
Međedović dodatno razvija neprijateljstvo između strana u sukobu, jer razina odbrane dina, kakvu susrećemo kod Šemića, nije više dovoljna za
ostvarivanje epskog svijeta. Sada epski svijet sa
razine borbe za univerzalne vrijednosti prelazi na
borbu ličnog sukoba. Pismo je koncipirano epski:
izdajnik šalje prijateljski poklon istaknutom predstavniku neprijateljske vojske i obećava mu tri gla43
Slovo Gorčina
ve. Recepcija pisma Osmana bajraktara i Mehova
sasvim je epska, pismo potiče osvetu, ali postupak
da pismo ima za cilj osvješćivanje mladoga junaka nakon inicijacije i dodatno izazivanje njegovog
gnjeva, sasvim je inovativan u usmenoj epici južnoslavenskih naroda. Ova epizoda zapravo potiče
na posmatranje iz perspetkive poetičkih inovacija
Međedovićevog epskog svijeta u odnosu prema
epskom naslijeđu, jer tehnika i metodi izgradnje
teksta načelno su isti, ali izgradnje epskog svijeta,
nisu.
Ovim tehnikama Međedović svoj epski svijet izgrađuje znatno složenije. Zanimljivo je da
sva tri načina preoblikovanja nalazimo u epu
Ženidba Smailagić Meha, u pjesmi Junaštvo
Đerzelez Alije samo umetanje scena u više prilika, a u Bećiragić Mehu samo na jednom mjestu
premetanje scena. Dakle, ne samo da ga dodatno
boji, da svaku statičnu scenu preciznije oslikava,
već i međuodnos unutarnjih elemenata znatno
smišljenije uspostavlja nego li je to u prijedlošku.
Ravnolinijski slijed događaja s povremenom
promjenom pozornice, kao lex specialis bošnjačke
usmene epike, Međedović ovim postupkom nad-
44
rasta, jer scenu usložnjava na način da je ona i dalje
usmenoknjiževna i epska, ali sada dostiže vrhunac kompleksnosti. Unutarnji elementi ni u kom
slučaju nisu suvišni, niti bez ukusa i smisla povezani, ali uvidom u epsko naslijeđe primjećujemo
da su na sasvim netipski način povezani.
Sažetak
U repertoaru Avda Međedovića prepoznajemo najmanje tri slučaja pre/oblikovanja epskog
sižejnog obrasca: pjesma Smailagić Meho poslužila
je kao izvor za gradnju sižea epa Ženidba Smailagić
Meha, jedna od varijanti pjesme Đerzelez Alija
(KH I, VIII) za pjesmu Junaštvo Đerzelez Alije, te
Vlahovljakova pjesma o Bećiragić Mehu, za Međedovićevog Bećiragić Meha. Propitivanjem pjesama
razaznajemo tri načina oblikovanja segmenata sižejnog obrasca: umetanjem scena, premetanjem
scena i kombiniranom tehnikom. Sva tri načina
nalazimo u epu Ženidba Smailagić Meha, u pjesmi
Junaštvo Đerzelez Alije samo umetanje scena u više
prilika, a u Bećiragić Mehu samo na jednom mjestu
premetanje scena.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Jasmin Hodžić
O jednom sintaksičkom modelu
s figurativnim KONCEPTOM
u prijedložno-padežnih izraza
s mjesnim i prostornim značenjem
je prikaz jednog sintaksičkog modela
O voformiranog
po figurativnom načelu, pri
čemu se struktuiranje jezičkog sadržaja, i značenje
istog, određuje i vrši po istom onom konceptu po
kojem nastaju figure metaforike. Značenje takvog
izraza determinirano je kontekstom, nedoslovnim
čitanjem jezičkog sadržaja. Zato se naizgled jezički
nedopustive forme nameću svojim novim, figurativnim značenjem. Zamjena, odnosno, redukcija
jezičkog sadržaja, izvršena je tako da se čuva logička veza sa ishodišnim, doslovnim sadržajem. Ovaj
koncept nalazimo pri upotrebi prjedložno-padežnih izraza s mjesnim i prostornim značenjem.
Jezički znak mijenja se metonimijskim preslikavanjem. Time se ostvaruje brža (ekonomičnija)
razmjena informacija u procesu komunikacije, a
doslovnim shvatanjem može doći i do smetnji
u komunikacijskom kanalu. Ovaj rad pokazuje
gramatičku opravdanost takvih jezičkih formi i
izraza, i tako rješava moguće dileme oko određenih pravopisnih pitanja i jezičkih nedoumica.
Prijedložno-padežni izrazi s mjesnim i prostornim značenjem specifične su prirode već samim svojim semantičkim poljem – mjesto, odnosno, prostor, jedna je od glavnih odrednica
čovjekovog života: sve se dešava u prostoru i vremenu, a vrijeme nije ništa drugo nego jedno od
obilježja promjena upravo u prostoru. Figurativni
ili metaforički govor je pokušaj da se nešto nepoznato predstavi nečim bliskim, poznatim. Zato je
polisemičnost jedne od jedinica u prijedložno padežnom izrazu uzrokom da se takav izraz moguće
čita figurativno, jer je i kreiran upravo zahvaljujući struktuiranju jezičkih jedinica po figurativnom
načelu, tj. uokvirenim u figurativni koncept. Koliko je taj koncept razumljiv, zavisi od toga koliko je
pokušaj uspješan. Doslovno struktuiranje jezičkih
Slovo Gorčina, 34, 2012.
jedinica predstavlja općepoznati i razumljivi spoj.
Onda kad je jedna jezička (sintaksička) struktura
formirana po drukčijem, odnosno figurativnom
načelu, drukčije je i njeno značenje. Međutim, značenje je samo posljedica i mnogo važnija je sama
struktura. Jer, kako ograničenim brojem sredstava
kreirati baš onakvu strukturu kojom se postiže tačno željeno značenje? Nedoumica može da se javi
ne samo u čitanju, već i u kreiranju jezičkog izraza.
Naravno, to kreiranje iako može da bude figurativno, često je pritom i u domeni nesvjesnog – koristimo figuraciju a nismo je ni svjesni. To se uklapa
i u teorije kognitivne lingvistike o sveprisutnosti
metafore u jeziku i govoru.
Promjena znaka i promjena značenja
Ako jedna riječ promijeni svoje značenje, time
će ona postati oznaka za neki drugi pojam. Tako
će i određeni pojam dobiti novu oznaku, kao što je
data riječ dobila novo značenje. Naravno, može se
prikazati i tačno utvrđen kocept po kojem dolazi
do realizacije ove lingvističke pojave. „Reči menjaju značenja, vezuju se za razne, po nečem srodne,
bliske, slične predmete sa onima koje su prvobitno
označavale.“ (Pavlović 1969). Dakle, promjena se
događa uslijed postojećih logičkih veza po sličnosti sa prvobitnim jezičkim sadržajem. Ako je veza
vidljiva, i nove forme postaju jasne, bez obzira na
promjenu znakova ili značenja.
Očigledno postoji mogućnost izbora pri upotrebi jezičkih sredstava, odnosno, ima više načina jezičkog izražavanja. Poznato je da tamo gdje
postoji izbor, formira se stil. Jezička sredstva koja
doprinose izražajnom efektu proučava stilistika.
Odnosno, „...lingvistička stilistika, ili, kako se još
naziva, afektivna stilistika, stilistika izraza, lingvistika stila, nastoji da obuhvati sve načine jezičkog
45
Slovo Gorčina
izraza na svim jezičkim nivoima“ (Muratagić-Tuna
2008). Višeznačnost jezičkih jedinica, uz postojanje više mogućnosti njihovog udruživanja, direktno nam omogućava kreiranje stilski obilježenih,
nesvakidašnjih (ili svakidašnjih?) formi, koje po
svojoj strukturi mogu biti neobične, ali se isto tako
često ubrajaju i u sasvim uobičajene forme, postaju
ustaljene, pa čak i neizbježne, ili nezamjenljive u
datom kontekstu. Takve forme, umjesto doslovnog,
imaju figurativno shvaćen princip pridruživanja
značenja, pa se tako i shvaćaju –figurativno. Formiranje, odnosno, modeliranje jezičkog sadržaja
vrši se po figurativnom konceptu, po istom onom
načelu po kojem nastaju tropi figure, odnosno, figure metaforike.
Stilski markirano vs. gramatički korektno
Postavlja se pitanje kako se određene gramatičke forme razvijaju od svog osnovnog, do figurativno shvaćenog sadržaja, postoje li ograničenja u
izgradnji stila i kako jedan izraz od stilski markiranog postaje uobičajena gramatička struktura? Naime, treba znati da stilski markiran jezički izraz jeste ujedno i gramatički korektan. „Stilistički oblik
rečenice, kao i svake druge gramatičke kategorije,
pripada normativnoj gramatici i gramatički mora
da bude pravilan.“ (Ćorac 1974). Obično važi činjenica da se stilski markirane forme koriste samo
u određenim uslovima koji su specifične prirode,
pa se npr. prilikom umjetničkog izražavanja koriste manje uobičajena sredstva od ustaljenih formi
kolokvijalnog iskaza. Figurativni koncept formiranja jezičkog izraza nerijetko biva teško uočen
u oblicima koji su uslijed već frekventne upotrebe izgubili status stilski markiranih formi. Uzroci,
uslovi, i efekti ovih pojava, u domenu su lingvističke stilistike. Poznato je da - „Stilistika proučava
uzroke, uslove i efekte upotrebe jezičkih izraza, a
semantika proučava i gramatička i stilistička značenja jezičkih jedinica.“ (Ćorac 1974).
Dakle, što se stilistike i semantike tiče, razlika je samo u pristupu. Glavno obilježje stilistike
moglo bi se tražit u činjenici da pokazuje uzroke
i uslove formiranja jezičkog izraza, i tako ulazi u
srž prirode jezika. Upravo to jeste važno kod nastajanja figura metaforike, tzv. figure tropi. Jedna
od tropi figura jeste i metonimija. Metonimija (grč.
promjena imena) je figura redukcije iz grupe tropi
46
figura. Znači da se proces promjene jezičkog znaka odvija putem redukcije, ali kako bi se značenje
zadržalo, dakako, redukcija se izvodi po određenoj logičkoj vezi. Radi postizanja pragmatičnosti
u komunikacijskim činovima dolazi do izbora one
jezičke jedinice koja je u žiži određene pojave ili
pojma, pa se takva jedinica uvodi kao zamjena za
sve ono čemu je ona srž, za sve ono što se po određenim principima može s njom povezati, ili stoji u
nekom naporednom odnosu s njom. Afektno stanje, dakako, zahtijeva fokusiranje na elementarni
dio pojma o kojem se govori. Tako nastaje metonimija. Vankontekstualni ambijent dovest će u pitanje valjanost formi i izraza iskazanih na ovaj način.
Primjena semantičke transpozicije
Moguće je pokazati kako dolazi do metonimije, zamjene značenja, odnosno, nastanka figurativnih značenja riječi. Novo značenje naziva se
transponovano značenje, a postupak koji dovodi
do ove pojave naziva se transpozicija. U osnovi „Transpozicija je stilistička kategorija koja nastaje
transferom semantičkog i sintaksičkog osnovnog
elementa gramatičke kategorije. Njen glavni uzrok
je afektivan stav pisca prema licu ili predmetu, prema građi i stvarnosti, kao i afektivnost govornog
lica u trenutku govora.“ (Ćorac 1974).
Afektivno stanje jeste okruženje u kojem se
transpozicija javlja, ali se prilikom već ustaljene
upotrebe transponovanog značenja ono ne mora
nužno primijeniti u stanju afektivnosti, već upravo
(p)ostaje ustaljena forma datog izraza pa transponovana formulacija popunjava mjesto u praznom
polju ispred kojeg stoji pitanje kako nešto reći i situaciono funkcija jedne takve forme postaje nezamjenljiva. Zato se često figurativno značenje svojom frekventnom upotrebom nameće kao jedini
izbor u datoj situaciji ili kontekstu. Funkcija izraza
prednjači nad značenjem, sadržaj prednjači nad
formom, doslovno čitanje je prevladano fokusiranjem na funckionalnost određene forme izraza,
pa moguće figurativno značenje pritom uopće nije
primjetno. Tek dubljim promatranjem dolazimo
do zaključka da je metonimizacija, odnosno figurativno značenje riječi nastalo transponovanjem
značenja, glavni uzrok postojanja baš takve forme
odrđenog iskaza u tačno određenoj funkciji upotrebe.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Teorijski, ova pojava razmatra se u okvirima
semantike, odnosno, semantostilistike. Ipak, rezultat se osjeti i na morfološkom i na sintaksičkom
planu. Po definiciji - „Semantička transpozicija se
javlja u obliku transponovanja značenja leksike i
značenja gramatičkih kategorija. Semantička transpozicija leksike daje figurativna značenja riječi...“
(Ćorac 1974).
Funkcije figurativnog imenskog mjesnog
adverbijala s prijedlozima
Kako prijedložno-padežne formulacije sa značenjem mjesta izvršavaju nekoliko sintaksičkih
funkcija, preciznije: „U prostoj rečenici značenja
mesta i pravca se vrlo često iskazuje predloškopadežnim konstrukcijama u različitim rečeničnim
modelima i sa različitim sintaksičkim funkcijama“
(Piper 2001:65), osnovni rečenični model koji sadrži PPI s figurativnim konceptom i mjesnim značenjem, isto tako, moguće je izraziti na nekoliko
načina:
1. Nekongruentnim atributom: Prodat ćemo
kuću na moru.
2. Analitičkim predikatom: Neko je na telefonu.
3. Adverbijalnom odredbom: Sreli smo se na
vratima.
Imenski mjesni adverbijal pri funkcionalnoj
preobrazbi poprima značenje nekongruentnog
atributa (1); može se javiti i kao dio analitičkog predikata (2), ili stoji kao dopuna predikatu (3). Inače,
imenski adverbijal najčešće dolazi s prijedlozima, s
izuzetkom određenih bezprijedloških formi:
(4) Šetali smo morem.
Svi ovi primjeri u osnovi sadrže imenski mjesni adverbijal.
Struktura rečenice, kao i struktura sintagme,
izdvajaju se kao uži i širi koncept struktuiranja
jezičkog sadržaja. Kazano je već da model PPI-a
ustvari učestvuje u izgradnji rečeničnog modela.
Figurativni koncept poštuje se i na sintagmatskom
i na rečeničnom nivou. Mjesni prijedlozi učestvuju
u realizaciji semantičkog značenja i konceptualno
učestvuju u figurativnom modeliranju cijelog iskaza, isto kao i adverbijalne mjesne dopune.
Stvarna transpozicija odigrava se u strukturi
mjesnog adverbijala. Mjesna adverbijalna sintagma pojavljuje se u utvrđenom padežnom obliku
iz kojeg čitamo figurativno, ali i doslovno značeSlovo Gorčina, 34, 2012.
nje PPI-a. Tako postoji osnovni model prijedložno-padežnog izraza s mjesnim značenjem, o čemu
će u nastavku biti riječi. Našem jeziku svojstveni su i statični i dinamični prostorni odnosi. Pri
iskazivanju mjesnih relacija prisutan je statični
odnos, odnosno, lokaliziranost u prostoru kojom
se određuje mjesto. Dinamični odnos svojstven je
prostornim relacijama gdje je kretanje u prostoru,
tj. odnos koji je uspostavljen između dva mjesta u
prostoru izražava relacijom direktivnosti, pravca,
odnosno usmjerenosti.
Oblici prijedložno-padežnih izraza s
figurativnim konceptom
Prijedložno-padežne konstrukcije u funkciji
imenskog mjesnog adverbijala moguće je pratiti gotovo u svim padežnim oblicima uz koje idu
prijedlozi mjesnog značenja. Primjeri s figurativnim konceptom podrazumijevaju tačno određene
spojeve prostornih (mjesnih) prijedloga i imenske
riječi. Izgradnja figurativnog koncepta moguća je
samo uz semantičko pomjeranje u značenju glagola u predikatu ili uz pomjeranje značenja mjesnog
prijedloga; ili imenskog dijela PPI-a.
Primjeri u genitivu s prijedlozima /s/, /iz/,
/od/, /ispred/
U primjeru (1) Ne usudivši se da učini nijedan
pokret rukom, da kaže nijednu reč, da bi joj priznao, bio je radostan da je se bar otarasi i da mu
se već jednom skine s vrata taj jad, koji se svaki
dan ponavljao. (Seobe, Crnjanski) sadrži se nama
već poznat frazalni oblik - Skinuti s vrata, u figurativnom značenju oslobađanja od tereta. Objekat je označen apstraktnom imenicom (jad), pa
će samim tim ispravno razumijevanje konteksta
biti olakšano. Pravi kontekst je sljedeći: „On se želi
otarasiti nje. Ona je teret na njegovu vratu. Ona je
njemu teret. To je jad koji se svaki dan ponavlja.“
Poznato je da imenica prozor, kao u primjeru
(2) Tako je bila okružena sa svih strana zanimljivostima života našeg malog mjesta, pa je mogla birati
šta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na
prozor. ( Marinković, Ruke) , može imati nekoliko
značenja, jer se sam prozor sastoji od okvira, kanata, i sl. Dio izraza (2) Prebaciti se s prozora na
prozor u navednom primjeru pak nema frazalno
obilježje i može se čitati doslovno. „Biti na prozoru“
47
Slovo Gorčina
ili „gledati s prozora“ ne znači i biti ili sjediti na
prozorskom okviru. Određena individua u ovom
slučaju se nalazi pored prozora. Ipak, ako neko zaista sjedi na prozorskom oknu a ne ispred prozora,
možemo taj sadržaj označiti ovim istim izrazom.
Isto je i s primjerom
(3) Pogledaj s prozora.
Ako vam je nešto/neko na očima možete mu
uputiti poruku da se skloni, izražajnom formulacijom (4) Skloni mi se s očiju. Oči su sinonim za vid,
vidno polje. Metonimijskim uvrštavanjem pojam
oči zamjenjuje vidno polje. Na očima označava
vidno polje.
Može se desiti da će neko nekome recimo pitu s glave jesti, u slučaju da je pomenuto jelo u
određenoj posudi, ali vjerujem da niko ne želi jesti
nešto sa svojih ili nečijih noga, bez posude pogotovo, kao u primjeru (5) Pojedi nešto s noga. Uraditi nešto s noga je poznata fraza za obaviti posao
usput. Ovdje nije upotrebljen adverbijal za mjesto,
već adverbijal za način. Kontekstualno shvaćeno,
metonimijski su zamijenjeni izrazi s noga i stojeći.
Jer, stoji se na nogama.
Zamislite (6) auto koje izlazi ili ne izlazi iz nečije glave. Naravno, i ovaj izraz shvaćamo figurativno. ‘Ne izlaziti iz glav’e znači isto što i ‘Ostati u
glavi’ što se podudara sa značenjem memorisanja,
odnosno pamćenja. Ono što je zapamćeno je dio
misli, misli se nalaze u glavi pa je metonimijskom
zamjenom za oznaku misli iskorištena riječ glava.
Drugi koncept metonimizacije prisutan je i zamjenom oznake slika auta oznakom auto. Kontekstualno shvaćen primjer imao bi značenje - Slika onog
auta ne izlazi iz mojih misli.
Postoji pregršt poslovičnih fraza u našem jeziku koje su slične prethodno objašnjenim primjerima. Tako se poznata fraza (7) Daleko od očiju, daleko od srca tumači značenjem: Daleko od pogleda,
daleko od ljubavi.
Ako vam je nešto bilo ispred nosa, a niste to vidjeli, nećemo reći da ste nepažljivi već samo da ste
bili blizu datom predmetu ili pojavi, kao u primjeru (8) Autobus mi pobježe ispred nosa.
Primjeri u dativu s prijedlozima /ka/, /prema/
Znano je da postoji uobičajena fraza kojom
ćemo upozoriti eventualnog sagovornika da određene stvari, slučajeve ili pojmove, ne uzima previše za ozbiljno, pa tako možemo reći (1) Nemoj to
48
uzimati k srcu. Pomenuta fraza izjednačava se sa
izrazom -Shvatiti isuviše lično, s velikim osjećajem.
Srce je sinonim za našu ličnost i osjećaje.
Određena individua može da voli ili ne voli
vlastiti kućni prag. Pod objektom voljenja ovdje
svakako nećemo podrazumijevati komad daske
iskorišten za konstrukciju praga na vratima kuće.
Sam kućni prag sinonim je za cijelu kuću. Doslovno, nekom se pak može naročito svidjeti i određeni
komad daske u formi kućnog praga, ali to već ne
bi bio figurativni koncept. Metonimizacijom, kućni prag je redukovani pojam za sliku kuće u cjelini, kao u primjeru (2) Poslije toga nikada više nije
osjetio ljubav prema kućnom pragu, otputovao je, i
nikada se više nije vratio..
Primjeri u akuzativu s prijedlozima /na/, /u/,
/kroz/, /niz/, /uz/
Desi se počesto da profesor u školi obraćajući
se učeniku izgovori onu već uobičajenu sentencu
(1) Izađi na tablu. Prijedlog na pritom ima značenje direktivnosti, kao prijedlog prema. Zahtijevati od učenika da krene prema tabli nema čisto
značenje usmjerenosti u prostoru. Krenuti prema
tabli znači ići na provjeru znanja. Metonimizacija
je izvršena redukcijom izraza provjera znanja na
tabli (ispitivanje), gdje tabla svakako jeste srž ovog
pojma, kao sinonim za ispitivanje. Rekli smo da
prijedlog na može imati i semantičku komponentu
direktivnosti, sličnu prijedlogu prema. Značenje je
„horizontalno na“, a ne vertikalno, koje je oubičajeno kod ovog prijedloga. Tako se čuje i - Pošao
na me (Krenuo prema meni) ili -Pas laje na mene
(Laje prema meni). Direktivnost, ovdje predstavlja
dolazak na cilj, odnosno cilj ili usmjerenost kretanja.
Poznata je fraza Popeti se nekome na glavu u
značenju tereta ili dosade. Doslovno, dijete se ocu
može popeti na glavu. Figurativno, to može da
znači da je dijete pretjeralo u nečemu, i time je dojadilo ocu. Tako slično i u primjeru (2) Vi ste rospija koja se popela na glavu cijelom svijetu. (Ostrvo,
Selimović).
Može biti da poteku suze radosnice, izađu na
oči. Iz očiju može izbijati i mržnja ili ljubav. Ipak,
pogriješit ćete ako mislite da je tačno da vam neka
osoba može izaći na oči, ako to shvatate doslovno.
Zato se i kaže (3) Nemoj mi više na oči izlaziti u
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
značenju zabrane izloženosti pogledu vaših očiju.
Slično, kaže se (4) Izađi na sunce.
Pogrdno, neko će reći (5) Otići ćeš u neku stvar
misleći figurativno, poručujući da se neko vrati
tamo odakle je i došao. Neko će se ovome čuditi,
i u nemogućnosti da išta razumije, reći (6) To mi
zaista ne ide u glavu.
Kroz grad šetamo, kroz šumu prolaze mnogi, a
ponešto može i (6) proći kroz glavu.
U ljutnji, sagovornik vam saopštava (7) Nemoj
mi ići uz nos govoreći vam da mu se ne suprotstavljate.
Podilazimo li kome, reći će da (8) mu idemo
niz dlaku.
Primjeri u instrumentalu s prijedlozima /sa/,
/za/, /pred/ i /pod/
Čujemo da je neko (1) S fakultetom bio na seminaru ili je (2) Sa školom otišao na ekskurziju. Nerijetko ih se i pita (3) Kako ide škola? (Nominativ)
ili (4) Kako ide fakultet? Fakultet i škola nigdje ne
idu, naravno. U primjeru (1) i (2) škola i fakultet
su sinonim za školski kolektiv ili fakultetski kolegij.
Primjeri (3) i (4) metonimiraju izraze nastava/učenje/škola.
Kojeg li nespretnog komentatora jedne fudbalske utakmice koji pomalo zbunjeno izgovara
(5) Nije im (igračima) to pošlo za rukom,...ovaj,…
za nogom, ništa im ne polazi za nogom, neznajući
da poći za rukom predstavlja frazu okamenjenog
značenja uspjeti, a da poći za nogom može samo
pas, ili neka krvoločna životinja.
Ako vam poslije određene nesretne okolnosti
upute prijekor da (6) vam se sve događalo pred nosom, a niste poduzeli ništa bit će da vam žele saopštiti da ste bili u blizini datog nesretnog slučaja.
Vjerski izvori kažu (7) Raj je pod majčinim
nogama (Muhammed, a.s.) pa niko nije gledao u
majčine noge želeći vidjeti raj. Ko bude sa zadovoljstvom služio majci i bude u poziciji da je uzme
za sladak teret, bacivši joj se pod noge, pomažući
njoj može zaraditi ulazak u raj.
Primjeri u lokativu s prijedlozima /u/, /na/ i /po/
U narodu se čuje doskočica: U čem’ baba hljebe
kuha? - u suknji! U čem’ baba među druge? - u suknji. Građena je upravo zahvaljujući figurativnom
konceptu u spoju prijedloga i imenice. Naravno,
doslovno, baba hljeb kuha u nekoj posudi, a ne u
Slovo Gorčina, 34, 2012.
suknji. Slično je i s primjerom (1) Dočekao je i to,
da vidi jedne oktobarske noći polugol, u svojoj spavaćoj košulji, bez kaputa, u gaćama, kako „nekakvi
barabe“ pale njegov kostanjevečki krov,..(Krleža, Povratak F.L.). Jasno, mjesne dopune ovdje se odnose
na subjekat, a ne na predikat.
Ako kažemo da nam je stalno u glavi dijete
koje je otišlo na ekskurziju, pitanje je može li dijete
istovremeno biti na oba mjesta. Naše misli su nama
u glavi a dijete nam može biti u mislima, tj. misao
o djetetu je u našoj glavi; pa slobodno možemo
reći i (2) U glavi mi Aleksa Šantić sa značenjem da
mislimo na pomenutog pjesnika.
Kakvog li nespretnog sportskog novinara koji
u jednom TV izvještaju kaže (3) Igrači Slobode su
držali konce u svojim nogama. Poznati je frazalni
oblik Držati konce u rukama sa značenjem uspostavljanja kontrole i vladanja istom. Nepoznavati
vlastiti jezik, mijenjatii frazalno ustaljene oblike
koji imaju svoj kontekst kreiranjem novih iskaza
s doslovnim kontekstom istih, što je ovdje slučaj,
znači stvoriti potpuno zbrkane, apsurdne i nerijetko smiješne izražajne forme.
Možemo li nekoga imati u šaci? Apstrahirano
u značenju da nekoga imamo u svojoj ovlasti, držeći pod kontrolom sve što ga se tiče, metonimijskom redukcijom mijenjamo oznaku tebe (neko)
za sve njegove stvari, ono što ga se tiče, tj. stvari
su sinonim za njega samog. Imati u šaci je poznati frazem sa značenjem kontrole. Pa kažemo (4)
Imam te u šaci.
Često se desi da ćemo poželjeti da sjedimo
na suncu, a nekada se desi da na suncu ležimo po
cijeli dan. Ovaj koncept sadrži se i u primjeru (5)
Biskup je stigao na naš mali otok. Leprša na suncu
dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene
zastave, trešte glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju,
zvona zvone od ranoga jutra. ( Marinković) Ovdje
je na suncu = na dejstvu sunčevih zraka. I sunčeve
zrake su sunce, pa se zato kaže na suncu. Ovaj primjer je razmatran i u lingvističkim ogledima Milke
Ivić (Ivić 2005:178).
U narodnoj usmenoj lirici slušamo stihove (7)
Sve djevojke Bembašanke na kapiji stajahu, samo
moja mila draga na demirli pendžeru. Hajde da u
mislima kreiramo sliku kako se nekoliko raspjevanih ptičica nalazi na našoj kapiji. Dovoljno su male
da hode i skakuću rubnim dijelovima kapije, čak i
49
Slovo Gorčina
na njenim eventualnim oštrim šiljcima. Da li je isti
slučaj s djevojkama iz primjera (7) ? Nedoslovnim
čitanjem, u ovom primjeru kapija jeste sinonim za
ulaz. A, moglo bi se desiti da se nekoliko djevojaka ljuljuška doslovno na kapiji. Ipak, one su ispred
pendžera, i kod kapije. Objasnili smo kako je došlo
do izražajne forme koji nudi primjer (7). Slično je
i sa primjerima (8) Zastao sam na vratima i slušao: “Tebi, majko, misli lete, preko polja i dolina,
iz daleka primi pozdrav, od najdražeg svoga sina...”
(Jergović) i (9) Krenuli smo im u susret, sreli se na
vratima, pozdravljajući se pogledao sam krišom i
letimice u njeno lice, … (Meša Selimović, Derviš i
smrt). Najnovija pojava metonimizacije sa sličnim
primjerom čuje se kada nas obavijeste da određena
individua prečesto koristi računar (10) Ona je po
cijeli dan na kompjuteru. Tako i mi ponekad budemo na ručku, na kafi, na semaforima, ili možda
čak i na TV-u. Simpatičan primjer dosjetljivosti za
kreiranje šaljivih situacija donosi jedna fotografija
s nazivom VODA NA MARSU. Sadržaj fotografije
pokazuje čašu vode uslikanu na čokoladici s imenom MARS. ( Ovo nije reklama.)
Ako u trenutku uspostavljanja telefonske linije
s druge strane začujemo da je neko pored telefona, to bi s prostornog stajališta bilo tačno. Međutim, još ljudi može biti pored telefona, a onaj s kim
razgovaramo je na telefonskoj vezi, metonimijski
uzeto kao na telefonu. Zato se i kaže (6) Ko je na
telefonu? Ovaj primjer je bio dosta popularan, jedno vrijeme od nekih lingvista osporavan, kao nemoguć, pa je opravdano, s potrebom naglašavanja
pravilnosti odnosno, ispravnosti ovog izraza, primjer našao svoje mjesto i u priručniku Naš jezik
u praksi (Šipka 1979:73), ali i u Rečniku jezičkih
nedoumica (Klajn 2004: 222).
Desi se da neko (11) Hoda po kući. Ova rečenica koristi kada hoćemo reći da neko hoda po
kućnom krovu, a time i po kući. Međutim, hodeći
kroz kuću, ili po površini unutar kućnih prostorija,
dobijamo informaciju da je pomenuta individua u
kući. Ona hoda unutar kuće, što je suprotstavljeno
doslovnom čitanju ovog istog primjera. To je metonimijski postupak. Sličan je primjer (12) Cijeli
dan po glavi mi se mota ona moja vjeverica, želeći reći da zapravo cijeli dan mislimo na istu, ona
nam je u glavi. Umjesto prijedloga u kojim se inače
50
označava unutrašnjost lokalizacije, i ovdje je kao i
u primjeru (10) iskorišten prijedlog po.
Zaključak
U čitanju ili kreiranju jezičkog sadržaja
mogu nastati jezičke nedoumice kada se višeznačnost nameće kao mogući uzrok. Tamo gdje postoji
izbor, formira se stil. Figure metaforike učestvuju
u ovom procesu. Metonimija je figura redukcije
koja mijenja jezički znak, za određeni jezički sadržaj. Ta promjena slična je rečeničnoj kondenzaciji.
Nove forme nastaju po logičkoj vezi s ishodišnim
sadržajem. 1Ovu pojavu nazivamo transpozicijom.
Afektna okolnost stvara efektne iskaze. Takvi su i
prijedložno-padežni izrazi s mjesnim i prostornim
značenjem koji se, shvaćeni konceptualno, mogu
ispravno razumjeti tek nedoslovnim čitanjem.
Djelimično, uvijek postoji i veza s doslovnim, prvobitnim značenjem. Ovu pojavu bilježe svi kosi
padeži u kombinaciji s određenim prijedlozima pri
označavanju mjesnog i prostornog značenja.
Izvori:
1. Selimović, Meša (2004 ): Derviš i smrt. Civitas,
Biblioteka Dani, Sarajevo
2. Selimović, Meša (2006): Ostrvo . Sabrana dela
Meše Selimovića, Book&Marso, Beograd
3. Jergović, Miljenko (1999): Sarajevski Marlboro,
Durieux, Zagreb
4. Marinković, Ranko (1982): Ruke. NolitProsveta. Zavod za udžbenike, Beograd
5. Crnjanski, Miloš (1981): Seobe. Veselin
Masleša, Sarajevo
6. Krleža, Miroslav (1982): Povratak Filipa
Latinovića. Nolit-Prosveta. Zavod za udžbenike,
Beograd
Literatura:
1. Muratagić-Tuna,
Hasnija
(2008):
„O
lingvističkim interpretacijama“, Bošnjačka riječ,
Godina III, Broj 11-12, Novi Pazar, Decembar
1 Ovaj rad pod istim naslovom je predstavljen usmeno
kao referat na međunarodnoj naučnoj konferenciji „Prvi
bosanskohercegovački slavistički
kongres, Slavistički
komitet, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, maj 2011.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
2008.
Piper, Predrag (et al.), Sintaksa savremenoga
srpskog jezika (prosta rečenica), Institut za
srpski jezik SANU, Beogradska knjiga, Matica
srpska, Beograd, 2005.
Piper, Predrag, “Jezik u prostoru i prostor u
jeziku”, rad u knjizi Jezik i prostor, drugo,
dopunjeno izdanje, Biblioteka XX vek – Čigoja
štampa – Knjižara Krug, Beograd, 2001; rad
ranije objavljen u zborniku Yugoslav General
Linguistics, Amsterdam, 1988, str. 241-264
Pranjković, Ivo (1993: 22-26) “Prostorni
prijedlozi, Rasprave iz sintakse hrvatskoga
standardnog jezika” u knjizi Hrvatska skladnja,
Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb
Ćorac,
Milorad
(1974):
Stilistika
srpskohrvatskog književnog jezika, Naučna
knjiga, Beograd
Pavlović, Milivoj (1969): Problemi i principi
stilistike. Beograd: Zavod za izdavanje
udžbenika SR Srbije
Gradečak-Erdeljić, Tanja (2005): „Ilokucijska
metonimija u svjetlu kognitivnog pristupa
komunikaciji.“ Semantika prirodnog jezika i
metajezik semantike : zbornik / urednica Jagoda
Granić. - str. 265-274 Impresum: Zagreb; Split
: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku
Klajn, Ivan (2004): Rečnik jezičkih nedoumica,
Srpska školska knjiga, Beograd
Šipka, Milan (1979.): Ko je na telefonu? u Naš
Slovo Gorčina, 34, 2012.
jezik u praksi, Institut za jezik i književnost u
Sarajevu, Priručnici 2, Urednik: Josip Baotić
10. Ivić, Milka (1995): O zelenom konju - Novi
lingvistički ogledi, Biblioteka XX vek, Slovograf,
Beograd
11. Udier , Sanda Lucija (et al.) (2006): Gramatičkosemantički pristup obradi padeža LAHOR: časopis za hrvatski kao materinski,
drugi i strani jezik, Vol.1. No.1
12. Piper, Predrag (2008): “Gramatika granice.”
Južnoslovenski filolog no. 64, pp. 307-322.
MLA - Priručnik za pisce naučnih radova,
Društvo za savremeni jezik
13. Matas Ivanković, Ivana: Izražavanje prostornih
značenja padežnim oblicima, u Hrvatskiplus –
Anagram
14.Antonić,
Ivana (2008) : O jednom
sintaksičko-semantičkom modelu s lokativom,
Južnoslovenski filolog, br. 64, str. 7-14
15.Antonić, Ivana (2004) »Sintaksa i semantika
dativa«, Južnoslovenski filolog, LX, Beograd,
str. 67-97
16.Arsenijevic, Nada (2003): Akuzativ s predlogom
u savremenom srpskom jeziku (I), Zbornik
Matice srpske za filologiju i lingvistiku XLVI/1,
Novi Sad
17. Žugić, Radmila (2006): Genitivne predloškopadežne sintagme prostorne i mesne semantike
u govoru jablaničkog kraja. Južnoslovenski
filolog, br. 62, str. 259-280
51
Adi Maslo
JEZIK I KONTROLA UMA - MOĆ
SEMANTIČKIH OKVIRA U
RAZUMIJEVANJU DRUŠTVENE ZBILJE
rad nastoji rasvijetliti pozadinu društve- sinapsama. Svaki neuron je povezan sa od 1000 do
O vajne komunikacije
uopšte, a na primjeru poli- 10000 drugih neurona (Lakoff, 2008). Ono što se
tičkog diskursa. Kroz jednu od najvažnijih značajki
kognitivne lingvisitke – semantičke okvire – ponudit će se model tumačenja govora koji može imati
ideološke konotacije. Na kraju ćemo vidjeti koji i
kakvi su to rezultati vješto formulisanog govora i
koja je uloga ljudskog uma u tome. Primjere za to
pronašli smo u svima nama već poznatim sintagmama koje pripadaju političkom diskursu.
Utemeljenjem kognitivne lingivistike 80-tih
godina prošlog vijeka sa sobom je donijelo potpuno novo viđenje jezika i njegove uloge. Jezik se počeo tumačiti kao kognitivna sposobnost čovjeka te
se sada smatra i prozorom u um govornika. Stoga
se počelo pristupati analizi jezika sa stanovišta kognicije. Ovo za analizu svake vrste društvenog govora ima izrazito velikog značaja. Ako bismo htjeli
analizirati mišljenje govornika morali bismo njegov govor analizirati kroz alate koje nam nudi kognitivna lingvistika. Jedan od najznačajnijih alata
te vrste su semantički okviri. Ovi okviri reflektuju
način našeg razmišljanja pa samim tim i naše mišljenje o nečemu. Tako gledano, analizom govora
kroz semantičke okvire zapravo analiziramo i definišemo um govornika. Na ovaj način definišemo
društvenu ulogu govornika i intenciju njegovog
govora.
Semantički okviri – stvarna strana uma
Jedan od najznačajnijih teorijsko-terminoloških pojmova u kognitivnoj lingvistici (i kognitivnoj nauci uopšte), pored konceptualne metafore, su
i takozvani semantički okviri (frames). Semantički
okviri su konteksti bez kojih čovjek ne može razmišljati. Vanjezički, okviri predstavljaju strukture
našeg mozga kojima ne možemo svjesno pristupiti ali znamo njihove posljedice (Lakoff, 2004). U
ljudskom mozgu postoje neuroni koji su povezani
52
dešava u mozgu se reflektuje u jeziku. Jezički, to
znači da, koju god riječ spomenemo, ona za sobom
povlači odgovarajući kontekst/okvir. Okviri imaju
dvije karakteristike: uloge i scenarije. Uzmimo za
primjer pojam doktor. U okvir tog pojma spadaju
sljedeće uloge: bolnica, pacijenti, skalpeli itd. Scenarij za pojam doktor se može opisati ovako: doktori operišu/liječe pacijente u bolnicama, koriste se
aparatima kao što su skalpeli i sl. Ako bismo, da
uzmemo Lakoffov primjer, zamislili da dolazimo
kao posjetilac u bolnicu i pri ulasku u istu sestrica
nam kaže da operišemo doktora koji leži – ovo je
narušavanje okvira. Pristup okvira u semantici je
uveo Charles Fillmore (1977) koji tvrdi da se nijedna riječ ne može posmatrati neovisno od semantičkog okvira kojem pripada.
“Pod pojmom ‘okvir’ mislim na bilo koji sistem koncepata povezan na takav način da,
ako biste htjeli razumjeti bilo koji dio tog
okvira morate razumjeti čitavu strukturu u
koju se ono uklapa; kada se jedan dio takve
strukture pomene u tekstu ili razgovoru, svi
ostali dijelovi su učinjeni dostupnim“ (Fillmore, 2006).
Dakle ‘’okvir’’ je sistem povezanih koncepata
gdje pomen jednog elementa (riječi) automatski
aktivira druge elemente. Fillmore dalje navodi
da riječi predstavljaju kategorizacije iskustva, te
semantiku okvira definiše kao nastojanje da se razumije koji su to razlozi jedne govorne zajednice
za pravljenje kategorije kao određene predstave
svijeta gdje bi pojašnjenje značenja riječi značilo
pojašnjenje upravo ovih razloga. Iskustvena podloga jeste od suštinske važnosti – iskustvo zapravo
‘’pravi okvire’’. Onako kako su neuroni povezani sinapsama tako su i okviri povezani riječima.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Stvarni i projicirani okviri
Time što su nastali iz našeg iskustva i kulture, okviri tvore i naše društvene institucije. Sociolog Erving Goffman (1974) je utvrdio da se sve
društvene institucije sastavljene pomoću okvira.
To smo vidjeli na primjeru pojma bolnica. Međutim, okviri, jednako kao i sinapse jačaju ili šire svoje djelovanje time što stičemo iskustvo. Okviri se
mijenjaju. Ponavljanim povezivanjem dvaju pojmova proširujemo okvir, svjesno ili ne on postaje
dio okvira u kojem mislimo. Za primjer promjene
okvira uzmimo pojam ‘’rat’’; u ovaj okvir spadaju:
dvije sukobljene države ili skupine sa svojim vođama, oružje i napadi, postoje pobjeda i poraz. Sa
ovim znanjem, kako definisati sintagmu ‘’war on
terror’’ (rat protiv terorizma) koja je nastala u USAu tokom administracije Georgea W. Busha1? Ako
okviri imaju granice i izlazak van tih granica predstavlja narušavanje okvira, kako onda definisati
ovu prethodnu sintagmu? Jedna strana (Amerika)
nam je poznata (iako i to nije direktno rečeno), ali
koja je druga strana? Vođa jedne strane se zna, to
je američki predsjednik, ali ko je vođa ‘’terorizma’’?
U pitanju je metafora. Ovakva formulacija cilja ostavlja ulogu protivnika otvorenu ili – ‘’svako ko
ubuduće bude ratovao protiv nas je terorista’’. Ovo
za sobom povlači još jednu potencijalnu opasnosti
tj. prednost za samog kreatora odgovarajuće sin-
tagme, a to je da će stalno imati monopol nad tom
sintagmom i da će uvijek ono biti na suprotnoj
strani od, u posljednjem slučaju, terorizma – to ga
zauvijek oslobađa optužbi za isti. Pozabavimo se
sada samom riječi ‘’terorizam’’ ili ‘’terorista’’. Koja
je naša prva asocijacija? Ako smo rekli da su riječi
i pojmovi grupisani u okvire onda pomen ovog pojma budi asocijacije na ostale elemente iz okvira.
A koji je to okvir i ko je u okviru? Definicija koju
nam nudi rječnik2 gdje se kaže da je terorista ‘’onaj
koji vrši teror, koji obavlja akcije fizičkog nasilja u
političke svrhe’’. Ovo je osnovno značenje pojma
‘’terorista’’. Semantički ovo je mjesto koje može
bilo ko zauzeti, ono nije stalno rezervisano za pojedinca. Ako bismo imali potrebu da nekoga trajno obilježimo tim nazivom onda ćemo dovoljno
često tog nekog nazivati ovim imenom, sinapse u
mozgu će ojačati i on će postati ono što smo htjeli.
Semantički okvir se time proširio.
Rat u Iraku nije bio usmjeren protiv iračkog
naroda, ta uloga je u potpunosti usmjerena prema
Saddamu Husseinu, pa se govorilo o ‘’borbi protiv
Saddamovog režima’’. Da bi se američkom narodu
dalo do znanja koji je značaj ovog rata, on je kasnije dobio i naziv ‘’glavni front u borbi protiv terorizma’’. Formiranje okvira formira mišljenje – mijenjanje okvira mijenja mišljenje. Iz ovog se vidi da
misao ne slijedi izričito pravila logike – znamo da
‘’terorizam’’ nema fizička svojstva ali je zato uloga
koju može zauzeti bilo ko ko se suprotstavi onome ko je oformio taj okvir. Okviri i konceptualne
metafore u našem mozgu određuju i zdrav razum
(Lakoff, 2006). Činjenice ili potreba za projeciranjem činjenica podliježe okvirima. Primjer za ovo
je citat iznad koji govori o Iraku kao o ‘’glavnom
frontu u borbi protiv terorizma’’. Ovom konceptualnom metaforom se stvara okvir koji će narodu
reći ono što se želi da misle o ratu u Iraku.
Da se okviri mogu svjesno stvarati i potom
vješto širiti pokazuje još jedan primjer George
W. Busha. Pri njegovom ulasku u Bijelu kuću po
prvi put se mogla čuti sintagma ‘’porezne olakšice’’.
Odakle ‘’olakšanje’’ kod poreza? Koje je primarno
značenje te riječi? Olakšanje se vezuje za ljudsko
stanje, ali sada kada je ‘’olakšanje’’ dovedeno u vezu
1 Prema američkom Ustavu predjesdnik je vrhovni vođa i komandir vojnih snaga.
2 Hrvatski jezični portal, onlaj verzija.
Fillmore (2010) kao primjer koliko okviri obuhvataju, navodi (1) djelimično uređeni skup događaja i sudionika u tim događajima koje pojedinac
očekuje u, recimo, tipičnoj posjeti restoranu, brijačnici ili bolnici; (2) stanice i procese u ljudskom
životu; (3) vizuelne i fizičke osobine kocke, te (4)
raspored ljudskog lica te bezbroj drugih okvira koji
čine ljudski život. Kulturološki aspekt ni kod okvira se ne može zanemariti. “U politici, okviri koje
stvaramo čine našu društvenu politiku [...] Mijenjanje okvira znači mijenjanje svega. Promjena
okvira znači promjenu društva“ (Lakoff, 2004:xv).
Ako promjena (namjerna ili nenamjerna) okvira
znači društvnu promjenu i ako se okvire uopšte
moguće mijenjati na način kako to neko želi onda
to ostavlja prostora za manipulaciju.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
53
Slovo Gorčina
sa porezom dobili smo novu poruku. Ko nam to
onda olakšava? To je upravo onaj koji je plasirao
tu sintagmu i koji hoće da mi vjerujemo da će on
nama ‘’olakšati’’ po pitanju poreza. I ovdje je riječ
o metafori. U svakom okviru postoje uloge. Ovo
su dosta složeni koncepti i ovise od stepena metaforičnosti upotrebe nekog izraza. U primjeru
„doktora“ uloge nam je bilo lako definisati, ali je to
nešto teže kod sintagme ‘’porezne olakšice’’. Subliminarna moć jezika se mora protumačiti da bi se
dokučile uloge i ko je taj ko ih zauzima. Na primjeru ‘’poreznih olakšica’’ to bi izgledalo ovako: porez
postavlja država, na čelu države je predsjednik, porez je omražena stvar kod stanovništva, stanovništvo je u jednoj od uloga, stanovništvo ne želi davati
novac, onaj ko postavlja porez će im olakšati – i tu
dolazimo do rješenja.
Govoreći o jezičkim okvirima u političkom
diskursu možemo reći da održavanje jednog okvira stvara politiku tog okvira. Promjena okvira znači promjenu politike. Lakoff tvrdi da političkog
protivnika ne možemo poraziti njegovim jezikom,
a to upravo zbog okvira. Jer, ako korisimo isti jezik aktiviraju se isti okviri neovisno od toga da li
mi negiramo (što na kraju i činimo u debati) nešto što je taj naš protivnik rekao. Primjer za ovo
je sami naslov Lakoffove knjige koji glasi Nemojte
misliti na slona. Iako nam je rečeno da ne mislimo
na slona, pri pomenu tog pojma (slon), u nama se
javlja okvir slona i automatski mislimo na slona.
Američki predsjednik Richard Nixon ovoga nije
bio svjestan kada je nakon afere zvane ‘’Watergate’’
izašao pred javnost i rekao ‘’Ja nisam varalica’’, da
bi svi mislili da zapravo jeste – zbog semantičkog
okvira koji je sam ponudio. Drugi američki predsjednik, George W. Bush, je nasuprot Nixona uspio
semantički okvir okrenuti u svoju korist.
pularne kulture, u filmu, muzici, književnosti ali i
u politici. Na primjer, kako ćemo poimati maldu
ženu koja se udaje za bogatog starca? Ovdje govorimo o naracije kod nas kolokvijalno nazvano
‘’sponzoruša’’ (engl. gold-digger). Ako govorimo
o ulogama postoje samo dvije Iskorištavač(ica)/
Zločinac i Žrtva, a ako govorimo o scenariju onda
to izgleda ovako: Zločinac je mlada; Zločinac želi
novac; Žrtva je stara; Žrtva ima novac; Zločinac iz
koristoljublja privlači Žrtvu; Žrtva je dariva; Žrtva
umire a Zločincu ostaje bogatsvo. Ili primjer Heroja spasioca je još rašireniji i poznatiji u više kultura.
Od uloga postoje Heroj i Zlikovac. Zlikovac vlada
i radi šta hoće; Heroj se bori protiv Zlikovca; Heroj prolazi kroz teškoće; Heroj savladava Zlikovca; Heroj spašava narod. Ova društvena naracija
je zastupljena u svim kulturama na razne načine,
počevši od priča za djecu do filmova i politike. Šta
nam omogućava da odredimo uloge i scenarije pojedinih pojava? To su okviri i iskustvo. Iskustveno
smo učestalo doživljavali pojedine pojave i (zarad
lakšeg korištenja jezika) spremili ih u okvire. Okviri su povezani kao što su i neuroni. Neke pojave
su toliko često korištene da se pri pomenu istih
ne može misliti nego onako kako je to očito. Na
primjer, marku auta Ferrari svako poistovjećuje
sa crvenom bojom. To je povezivanje, neuronsko
povezivanje (Lakoff 2008). Povezivanja se dešavaju u mozgu; ona su fizički događaj. Poznato je da
je centar za poimanje oblika predmeta i centar za
poimanje boja odvojeni. Međutim, pogledamo li u
crveni pravougaonik mi ga posmatramo kao integralnu sliku. Razlog za ovo je to što su ta dva centra
toliko snažno povezani da ih skoro pa ne možemo razlikovati. Učestalim iskustvenim doživljajem
smo ‘’istrenirali’’ sinapse i one su ojačale. Isto ovo
se dešava sa okvirima i društvenim naracijama.
Prema Lakoffu (2009) društvene naracije imaju
Društvene naracije
vremensku (razvojnu) strukturu koja se odvija u
Okviri generišu društvene naracije. Društvene
naracije nisu priče nego dio kolektivne svijesti koji sljedećim etapama:
je nastao upravo posredstvom okvira. Te naracije
• Preduslovi – unaprijed stvoreni kontekst
imaju svoje uloge i scenarije. “Time što su posebni
potreban za društvenu naraciju
primjeri okvira, naracije mogu biti o određenim lju• Zaplet – događaji koji vode do glavnog
dima, o vrstama ljudi, ili o ljudima uopćeno. Ono
događaja
kulturološko kod njih je to što koriste kulturološke
• Glavni događaj – ono što je fokus naracije
prototipe, teme, prizore i ikone“ (Lakoff, 2009:23).
• Svrha – šta je postignuto
Društvene naracije nalazimo u svakom dijelu po54
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
• Rasplet – događaji kojima se završava glavni
događaj
• Ishod, te
• Posljedice.
Uzmimo za primjer ''vjenčanje''. Preduslov
predstavljaju mladenci; Zaplet su pripreme za vjenčanje; Glavni događaj je čin samog vjenčanja; Svrha vječanja jeste brak; Rasplet je kraj ceremonije
vjenčanja; Ishod je sam brak; Posljedice su različite. Naš um je, uslovno rečeno, toliko puta prolazio
kroz instituciju braka da se sve ovo podrazumjeva i trajno je memorisano u našem mozgu. Pored
činjenice memorisanja društvenih naracija, one
proizvode i emocije. Ideološki posmatrano, ovo im
je možda i najvažnija uloga. Uzmimo za primjer
društvenu naraciju Heroja i razložimo njenu vremensku strukturu. Kada heroj prolazi kroz teška
vremena u borbi protiv zlikovaca mi osjećamo napetost, što je emocija, te onda kada naš heroj sretno porazi neprijatelja osjećamo zadovoljstvo, što je
također emocija. Zašto? Jednako kao što svjesno
ne razlikujemo komponentu ''crvenog'' od komponente ''pravougaonosti'' kod crvenog pravougaonika jer je učestalim ponavljanjem ta veza ojačala,
isto tako učestalim proživljavanje herojevih priča
sa manje-više jednakim ishodom smo trajno povezali pozitivnu emociju uz naraciju Heroja. Sada
pojasnimo primjer predsjednika Busha mlađeg i
sintagmu koju smo pomenuli iznad (porezno olakšanje). Već smo vidjeli u koji okvir riječ ''olakšanje''
spada, ali sada ćemo to povezati sa društvenom
naracijom Heroja. Vremenska struktura je identična kao, recimo, u filmskog heroja. Preduslov: dolazak na mjesto predsjednika; Zaplet: predlaganje
poreznih olakšica (što nailazi na opoziciju); Glavni događaj: uvođenje poreznih olakšica; Svrha:
za građane – porezne olakšice; Rasplet: nema ga;
Ishod: politika predsjednika usvojena; Posljedice:
priznanje (i emocija) za predsjednika kao heroja.
Ako smo rekli da okviri generišu društvene naracije, pogledajmo kako to funkcioniše na primjeru ''borbe protiv terorizma''. Preduslov je da postoji
fizički entitet kojeg smatramo protivnikom; Zaplet
je čin teroriste koji nas je ugrozio; Glavni događaj
je rat ili okupiranost rješavanjem problema teroriste; Svrha je (‘’borbe protiv terorizma’’) poražavanje teroriste; Rasplet ne može biti definisan, dok
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Ishod i Posljedice idu samo u prilog onome koji je
oformio ovaj okvir. Ovako razložena društvena
naracija prouzrokovana sintagmom ‘’borba protiv
terorizma’’ dokazuje da se projicirani okviri kose
sa logikom ali to idalje ne smeta korisnike i zastupnike ovog okvira. Ako nemamo Cilj nečega, što
podrazumjeva Rasplet i Ishod, onda naše nastojanje nema svrhe. Međutim, unatoč ovoj slabosti sintagme ‘’rata protiv terorizma’’ ona ostaje u čestoj
upotrebi, po potrebi.
Društvene naracije i okviri se možda odvijaju ispod
nivoa svjesnog kod čovjeka, međutim, pogotovo
za analizu politike i političkog govora oni su od
suštinske važnosti.
Zaključak
Na primjeru poznatih sintagmi iz političkog
govora, vidjeli smo zapravno njihovo stvarno značenje i primjer kako one bivaju dugoročno shvaćene od strane našeg uma. Pri upotrebi ovih i sličnih
sintagmi često nismo ni svjesni svih presupozicija
i ishoda istih pa nam promakne njihovo stvarno
značenje. Autori ovih sintagmi su ih ciljano ‘’uokvirili’’ kako bi proizveli određeni efekat, tačnije,
određeno mišljenje kod ljudi! Na primjeru rata u
Iraku smo to mogli jasno vidjeti. Analiza semantičkih okvira dijelova govora koji su svima poznati, sa
strane govornika ili kreatora ima dvojaku funkciju
– davanje svog gledišta na stvari i mijenjanje mišljenja slušaoca poruke – jednom riječju manipulacija.
Ako smo rekli da mijenjanje okvira mijenjamo i
društveni pogled na našu zbilju onda nikako drugačije ne možemo protumačiti gore pomenute sintagme i njima slične. Stoga je analiza semantičkih
okvira u svim vrstama društvenog govora od velikog značaja za razumijevanje i interpretaciju zbilje,
kako naše tako i govornikove.
Literatura
1. Charteris-Black, J., (2005), Politicians and
Rhetorics – The Persuasive Power of Metaphor, Plagrave Macmillan, New York
2. Chilton, P., (2004), Analysing Political Discourse, Routledge, New York
3. Edwards, J. A., (2008), Navigating the
Post-Cold War World – President Clinton’s
Foreign Policy Rhetoric, Lexington Books,
55
Slovo Gorčina
4.
5.
6.
7.
56
Plymouth
Fillmore, C. (1977), ‘Scenes-and-frames
semantics’, U Zampolli, A., Linguistic
Structures Processing. North Holland, Amsterdam , str. 55–82.
Fillmore, C, Baker, C. (2010), ‘’A Frames
Approach to Semantic Analysis’’, U Heine,
B., Narrog, H., The Oxford Handbook of
Linguistic Analysis, 313-340, Oxford University Press, Oxford
Fillmore, C., (2006), ‘’Frame Semantics’’, U
Geeraerts, D., Cognitive Linguistics: Basic
Readings, 373-400, Mouton De Gruyter,
Berlin
Geeraerts, D., (2006), Cognitive Linguistics:
Basic Readings, Mouton De Gruyter, Berlin
8. Goffman, E., (1974), Frame Analysis: An
Essay on the Organization of Experience,
Harper and Row, New York
9. Lakoff, G., (2004), Don’t Think of an
Elephant – Know Your Values and Form the
Debate, Chelsea Green Publishing Company, Canada
10. Lakoff, G., (2008), ‘’The Neural Theory of
Metaphor’’, U Gibbs, R. W. Jr., The Cambridge Handbook of Metaphor and Thought,
Cambridge University Press, New York
11. Lakoff, G., (2009), The Political Mind – A
Cognitive Scientist’s Guide to Your Mind
and Its Politics, Penguin Books, New York
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Lejla Nakaš
Jezik i grafija revidiranih
natpisa
D
osad najznačajniji pothvat u pogledu
prezentiranja srednjovjekovnih natpisa
Bosne i Huma predstavlja zbornik Marka Vege koji
sadrži ukupno 325 tekstova. Manji dio tih natpisa
čini tekstualnu cjelinu od više klauza i svega ih je
30-ak pročitano s izvjesnošću. Filolozi su, međutim, svoje stavove gradili na temelju jezičke građe
koju su predstavili historičari, arheolozi, teolozi,
tako se dogodilo da su danas uvriježeni stavovi koji
bi zapravo mogli biti zablude. Uz pomoć novijih
lingvističkih metoda – tekstne lingvistike, tekstološke analize – mogle bi se dobiti potpunije i pouzdanije verzije čitanja. Tekstolingvistički pristup
polazi od toga da svaki tekst zahtijeva samo sebi
primjerenu metodu i sadržava tekstualne zakonitosti samo njemu svojstvene i neponovljive. Ova
metoda osobito je korisna za analizu oštećenih ili
nedovršenih zapisa gdje je potrebno rekonstuirati
pojedine segmente teksta. Primjenom novih metodoloških postupaka u ovom radu bit će predstavljena revizija čitanja oštećenog teksta Humačke ploče.
Predmet autoricinog zanimanja jeste i kritičko
preispitivanje jedne od proizvoljnih ocjena izraženih u dosadašnjim prikazima – teze o neobrazovanosti pisara i nepismenosti klesara. U tom smislu
posebna pažnja posvećena je analizi epitafa Vlatka
Vlađevića.
Dosadašnja istraživanja
Tekstovi natpisa istraživani su sa paleografskog, lingvističkog i književnoumjetničkog aspekta. U proteklom stoljeću metodološki su se postupci ograničavali na deskriptivni nivo analize,
pa ostvareni rezultati uglavnom nisu sistematski
povezani, niti je iz njihovog načina predstavljanja
mogao proizaći jedinstven metodološki obrazac
koji bi bio upotrebljiv za analize novootkrivenih tekstova. U filološkom smislu potvrđena je
njihova originalnost: natpisi stećaka promatraju
se kao poseban žanr u odnosu prema ostatku sre-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
1
djovjekovne umjetnosti riječi. Zapravo, bosanska
srednjovjekovna književnost, u pogledu tematske
raznovrsnosti ocijenjena kao umjetnost relativno
skromnog repertoara prema ostalim južnoslavenskim redakcijskim književnostima,2 kroz natpise
na stećcima kompenzira taj nedostatak. Ovaj žanr,
čak i kad se posmatra iz današnjeg ugla, na
vanjskim teritorijama, dakle u pograničnim oblastima Hrvatske, Srbije i Crne Gore, predstavlja
odjek kreativne forme pismenosti koja je cvjetala
u srednjovjekovnoj Bosni.
Pojava nadgrobnih ćiriličnih natpisa povezana
je s pojavom kamenih ktitorskih ploča u žanrovskom, jezičkom i paleografskom smislu. Kada
se procjenjuje mogućnost postojanja žarišta invencije ove umjetnosti, treba uzeti u obzir vremensku i prostornu udaljenost najstarijih spomenika
– Humačke ploče, Povaljskog praga, Blagajske i
Kulinove ploče i treba ih dovesti u isti odnos sa
najstarijim nadgrobnim natpisima župana Grda i
velikog sudije Graděše, a naročito sa ovim posljednjim, koji je ujedno i grobni natpis i ktitorska ploča.
Može li se onda govoriti o nekom centru odakle se
počinje širiti takva vrsta umjetnosti koja zatim, u
izvjesnom vremenskom roku, zauzima i neko
drugo područje? Povaljski natpis (1184), jednako
kao Kulinova ploča i ploča velikog sudije Graděše,
ostavlja dojam ritmiziranog teksta – što ukazuje
na činjenicu da je u vrijeme njegovog nastanka
već bila razvijena sintaksička okosnica
epigrafske
3
formule. Stoga, proizvoljnoj ocjeni o centru
širenja epigrafske umjetnosti treba pretpostaviti
tezu da je ovdje riječ o jedinstvenom stvaralačkom
pokretu sa regionalnim osobenostima.
Najstariji ćirilički nadgrobni natpisi su Natpis
1 Kuna 2008:281.
2 Kuna 1973: 92.
3 Ovakve ocjene kojima se pokušava odrediti mjesto invencije
najčešće su zasnovane na pretpostavkama koje ne proizlaze
iz samih tekstova. Jedna od takvih je i teza o Hercegovini
kao mjestu bogatom kamenom i stoga vjerovatnom središtu
ove vrste pismenosti.
57
Slovo Gorčina
župana Grda (Trebinje, druga pol. 12. stoljeća),
Natpis velikoga sudije Graděše (Zenica, kraj 12. stoljeća), Natpis popa Těhodraga (Livno, 12. stoljeće),
Natpis župana Pribiliše (Trebinje, 1241), a najstariji ukrašeni je Natpis kazanca Nespine (Visoko, 13.
stoljeće). Odrednicu „najstariji“ treba uzeti s rezervom, jer su to najstariji otkriveni natpisi, a mogućnost da se pronađu drugi 4natpisi iz ranog razdoblja ostaje i dalje otvorena. Vremenski i prostorni
odnos između najstarijih pronađenih natpisa ne
dozvoljava da se s izvjesnošću pretpostavi sasvim
određen centar u kome je ova umjetnost nastala.
Broj natpisa u odnosu prema ukupnom broju stećaka veoma je malen. Na teritoriji Bosne i
Hercegovine evidentirano je 328 natpisa, dok je
na teritorijama Srbije, Hrvatske i Crne Gore još i
daleko manji
(u Srbiji 15, u Hrvatskoj 13, u Crnoj
5
Gori 12). Ovako velik nesrazmjer između tekstova i stećaka moguće je tumačiti u svjetlu semiotike kulture. Naime, u visoko hijerarhiziranom
društvu kakvo je feudalno mora se pretpostaviti
da nije svakom rangu osobe priličilo ispisivanje
teksta na stećku, naročito dužih natpisa. Pojava
natpisa, prema tome, ne govori o utjecaju neke
od klesarskih ili pisarskih škola, već jedino
o plemenitoj krvi osoba koje počivaju pod njima. Jednako tako su i simbolične predstave
na
6
stećcima birane prema rangu ličnosti. U prilog
ovom stavu govore natpisi iz 14. stoljeća: Natpis
Kataline Kotromanić, sestre bana Stjepana II, i njenog supruga župana Nikole (Neum, c.1349), Natpis Vladislava Nikolića, sina Kataline Kotromanić
(Neum, iza 1363), Natpis župana Krnja (Trebinje,
prva pol. 13. stoljeća), Natpis gosta Milutina (Foča,
1304-1318), Natpis Milata Pripčinića
(tepčija Milat,
7
svjedok Tvrtkove povelje iz 1366).
4 Natpis popa Tĕhodraga pronađen je 2003. godine, a po nekim od svojih obilježja, posebno glagoljskoj formi slova za
/e/ može se uvrstiti u isti red sa Humačkom pločom.
5 Podaci o broju natpisa datiraju iz 1990. godine i navedeni su
prema autorici H. Kuni (2008:283).
6 To je u semiotičkom smislu uporedivo sa strogim
kodovima odijevanja kakvi vladaju u hijerarhiziranim
društvima.
7 Njegovi potomci, humski knez Vukašin Milatović i knez
Grgur Milatović, pojavljuju se kao svjedoci u poveljama
kralja Tvrtka, kralja Dabiše i kralja Ostoje.
58
Korpus za istraživanja i primjena novih
metodoloških postupaka
U pogledu prezentiranja ukupne epigrafske
građe dosad je najznačajniji pothvat Marka Vege.
Međutim, u njegovoj su kolekciji mnogi tekstovi
neadekvatno predstavljeni, iako su prošli i kroz
nekoliko revizija. Poseban problem predstavlja činjenica da se čitanjem tekstova nisu bavili filolozi, nego arheolozi, teolozi, historičari. Rezultati su
stoga uglavnom deskriptivni.
Vegin zbornik sadrži ukupno 325 natpisa. Manji dio tih natpisa predstavlja tekstualnu cjelinu
od više klauza i svega ih je 30-ak pročitano s izvjesnošću. Filolozi su pak svoje stavove gradili na
temelju jezičke građe koju su predstavili historičari, tako se dogodilo da su danas uvriježeni stavovi
koji bi zapravo mogli biti zablude. Nekoliko
pitanja ostalo je otvoreno i za nevelik broj od 30ak sa znatnim stepenom pouzdanosti pročitanih
tekstova, ali bi se uz primjenu novih lingvističkih
metoda – tekstne lingvistike, tekstološke analize –
mogle dobiti potpunije i pouzdanije verzije čitanja.
Ovom metodom može se ustanoviti prava razdioba teksta na manje tekstne jedinice i procijeniti
njihov sadržaj prema jezičkim i historijskim okvirima, te uzajamni odnos dijelova i njihov odnos
prema pretpostavljenim obrascima. Da se predoči
važnost takvog postupka i novo svjetlo koje rezultati mogu baciti na dosadašnje stavove, može poslužiti tekstološki analiziran natpis Kulinove ploče.
Naime, Kulinov natpis najvjerovatnije ne pominje
gospoju banju, nego je u posljednjim dvjema klauzama dva puta izražen optativ. Crkva je građena
u slavu uspješnog vojnog pohoda u Kučevskom
zagorju, pa sintaksički paralelizam, kakav se u
formalnom tipu jezika kratkog epigrafskog teksta
mora očekivati, zapravo glasi: Bog daj banu Kulinu zdravje i banji voj slavi.
Tekstolingvistički pristup polazi od toga da
svaki tekst zahtijeva samo sebi primjerenu metodu, sadržava tekstualne zakonitosti
samo njemu
8
svojstvene i neponovljive. Ova metoda osobito je
korisna za analizu oštećenih ili nedovršenih zapisa
gdje je potrebno rekonstuirati pojedine segmente
teksta. Kod takve rekonstrukcije ovaj je pristup
8 Mateo Žagar, Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, Matica
hrvatska, Zagreb, 1997.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
djelomično formaliziran: granice tekstne analize
nalaze se ondje gdje završavaju formalno uočljive
veze među dijelovima teksta.
Budući da epigrafski model teksta u formalnom smislu najčešće odgovara elementima
povelje
9
napisane prema pravilima ars dictaminis, i budući da je tekst ritmički oblikovan, pri čemu je bitan
red riječi i dikcija, kao i raspored klauza zasnovan na ritmičkoj izmjeni prozodijski istaknutih i
neistaknutih slogova, rekonstrukcija nejasnih ili
oštećenih smisaonih cjelina moguća je jedino uz
uvažavanje tih tekstualnih zakonitosti.
Kao polazište u ispitivanju jezika natpisa
uzimaju se njihovi formalni obrasci za oblikovanje teksta, a posebno njihova ritmička struktura.
Nastoje se dobiti potpunije i pouzdanije verzije
čitanja i to tako što se pokušava ustanoviti prava
podjela teksta na manje tekstne jedinice te procjenjuje njihov sadržaj prema jezičkim i historijskim
okvirima, a promatra se i odnos manjih tekstualnih cjelina unutar jedne veće prema pretpostavljenim obrascima. U svrhu rekonstrukcije oštećenih
natpisa sastavljen je i korpus natpisa u digitalnoj
formi, a zatim njihov konkordancijski rječnik, a
sastavljena je i konkordanca tekstova povelja koja
omogućuje najraznovrsnija poređenja od najprostijih činjenica poput vlastitih imena do složenih
leksičkosemantičkih i stilskih pojedinosti. Zasad
se u korpusu za usporedbu nalaze i dijelovi Nikoljskog evanđelja (Ev. po Mateju i Ev. Marku), Psaltir
i Biblijske pjesme iz Hvalovog zbornika, iako bi
bilo neophodno da na raspolaganju bude i konkordanca cjelovitog Novog zavjeta bosanske redakcije.
Provjera čitanja Kulinove ploče uspoređivanjem teksta s leksemama u navedenim korpusima
omogućava postavljanje novih verzija interpretacije. U vezi sa imenom Vojislava može se konstatirati da se supruge spominju i na drugim dvjema najstarijim ktitorskim pločama: u Humcu i u
Zenici (ploča Kulinovog velikog sudije Graděše),
ali da li je to i ovdje moralo biti tako? Humačka
ploča spominje suprugu ktitora imenom, Graděšina ne. Srednjovjekovni korpus otkriva – kada se u
bosanskim poveljama spominje banica, obično se
uz njeno ime koristi pridjev banja i imenica koja
je izražava
porodični odnos sa vladarem gospoja
10
ili mati. Samostalna leksema koja bi označavala
žensku titulu – banica - pojavljuje se tek u vrijeme
kada je Bosna kraljevina,11 a riječ je izvedena, najvjerovatnije, po ugledu na riječ kraljica. S druge
strane, to što Daničić u svom rječniku starina
tvrdi da jednina prema leksemi voji (=vojnici, vojska) vojinь nije potvrđena (1863:144, 145), može
se uzeti kao argument protiv nove interpretacije.
Međutim, ako uzmemo u obzir imena komponirana sa – vojь u drugom dijelu: Milivoj, Radivoj,
mogli bismo rekonstruirati moguću korijensku
riječ vojь što bi mogla značiti pohod, a od koje
su izvedene druge riječi, kao npr. vojna (=rat),
vojska. Sve to bi doprinijelo novoj, povezanoj
interpretaciji Kulinovog natpisa koji od početka
do kraja govori o vojnom pohodu u čiju slavu i od
čijeg plijena se gradi crkva:
сʜѫ цρκвъ
Бɑɴъ
κоyʌʜɴъ ʒʜдɑ єг[дɑ пʌ]ѣɴʜ
κоyүєвъсκо ʒɑгоρʜє: ʜ ɴɑρєɴɑɴ оyгρом[ъ Бъıстъ]12
оy подъгоρѣ сʌѣпʜүʜщъ ʜ постɑвʜ своʜ оБρɑʒъ
ɴɑдъ пρɑгомъ: Бъ дɑʜ Бɑɴоy κоyʌʜɴоy ʒдρɑвъє
13
ʜ Бɑɴʜ воʜ сʌɑвʜ
Za sistematsku analizu tekstova stećaka neophodna je i paleografska analiza koja se ne bi bavila
provenijencijom pisma, njegovom matricom ni
pitanjem kojoj etničkoj skupini pismo kulturološki pripada, već svojom primarnom zadaćom
– izoliranjem elemenata grafijskog sistema koji
10 Tako je Jelisaveta gospoja banja u povelji iz 1323, a Jelena je
gospoja banja mati u povelji iz 1354.
11 Vojvoda Sandalj tako naziva svoju punicu – banicu Anicu.
12Narenati – osnovni glagol je renuti (kao npr. grnuti, porenuti, sl. porinuti), značenje mu je ‘natjerati’, ‘nagnati’ i trebao bi imati inf./prez. -nu-/-ne-: narenuti, narenem, ali se
može naći velik broj primjera analoške tvorbe sa - a-ti/-am:
narenati, narenam (npr. kod Kočića, Kumičića, Hranjeca,
Budaka, Vitezovića). Riječ je o glagolu u kojem je došlo
do rotacizma. Hvalov psaltir bilježi npr. Poženu vragy
moe i postygnu e, i ne vazvraĉu se donьdyže iskonьčajutь
se (17:39). Dopuna glagolu narenati je u obliku starog dativa množine koji bi u konstrukciji narenan Ugrom bistь
označavao, možda, kome je na kraju tog pohoda Kulin
natjeran prikloniti se, ili u čije (ne)prijateljsko okružje
pristupiti. Slova ρ su identičnog oblika u riječima narenan i
Ugro(mь).
13 U korpusu povelja umjesto ovoga nalazi se glagol proslav9 Ovdje mislim na kompozicione dijelove: invocatio diviiti. U poveljama Tvrtka II kaže se da Bog proslavi kraljeve
na, intitulatio, naratio, sanctio, potpis pisara/ naručioca/
roditelje i praroditelje nad svim carevima zemaljskim (18. 8.
ožalošćenog.
1421. i 3. 9. 1444).
Slovo Gorčina, 34, 2012.
59
Slovo Gorčina
omogućavaju dataciju onih spomenika na kojima stoje imena nepoznata historiografiji. Činjenica da do danas nije izrađena tablica slovnih
korespondencija uveliko otežava obradu i prezentaciju novih pronađenih natpisa.
Bosanskohumski kameni natpisi pisani su
ustavnom formom pisma, ali sa snažnim utjecajem onodobne kancelarijske minuskule i stoga slova ( /b/, /d/, /k/, /n/, /v/) na natpisima
iz 15. i 16. stoljeća imaju minuskulni oblik. Slovo za /č/ u natpisima iz 15. stoljeća
također često
14
ima račvasti minuskulni oblik, a jedna od njegovih specifično bosanskih formi ima i vodoravnu
prečkicu (Natpis Vlatka Vlađevića, početak 15.
stoljeća; Natpis velikoga bosanskoga kneza Radoja,
1420). Ćiriličko pismo stećaka svoje originalne
15
slovne oblike vuče iz bosanske minuskule, pa
se upravo po tom obilježju i određuje kao verzija
zapadne ćirilice.
Pojednostavljenu formu pisma prati i pojednostavljen jezik. Jednostavnost u jezičkom smislu
podrazumijeva slobodniji odnos prema unošenju
crta živoga govora u izraz čija je osnova staroslavenska. Nekada se na izraz ovih natpisa gledalo
kao na jednu od formi vernakulara, pisalo se čak i
o dvama književnim jezicima u bosanskom srednjovjekovlju – jednom koji je redakcija staroslavenskog i jednom koji je zasnovan na narodnom
govoru. Međutim, savremeni pogled na srednjovjekovni pisani izraz kreće od stajališta da „ukoliko postoji jedan tip književnoga jezika rezerviran za djela s književnim predznakom i atributom,
mora svaki pisar, pa i tvorac epigrafskoga
teksta,
16
voditi računa o pravilima toga jezika“.
Bosanska redakcija staroslavenskog jezika
otvorenija je utjecaju živoga govora nego srpska
i hrvatska i ta osobina čini je prepoznatljivom
u
17
krugu južnoslavenskih redakcija.
Ikavizam je osnovno i obilježje prestižnog
narječja koje je zračilo iz dominantnog kulturnog
centra vršeći utjecaj na druga, udaljena neikavska
kulturna središta. Leksičke ikavizme nalazimo i u
Boljunima, Radimlji, Opličićima, pa se može reći
da “izrazita ikavska jezična obilježja i jednostavna
grafija povezuju dosad objavljene natpise sa bosanskim rukopisima tog doba i diplomatskom
18
građom“. Vremenom, kako vlastela zadobiva
sve više moći, u hercegovačkim natpisima prevladavaju jekavizmi i to kao specifičan znak samovlašća. Ali i pored toga, čak i tim u jekavskim
krajevima, ikavski manir ostat će sačuvan u leksičkim ikavizmima (siče, bilig) sve do propasti države,
a posebno u dijelovima teksta koji su obavezani
epigrafskom formulom.
Jedna od proizvoljnih ocjena izraženih u dosadašnjim prikazima, koja se mora podvrgnuti
kritičkom preispitivanju, je teza o neobrazovanosti pisara i nepismenosti klesara. Podaci na stećcima proturječni su takvim stavovima, jer tvorac
epigrafskog teksta čak može biti isti onaj koji piše
povelje. Epitaf Ozrisala Kopijevića pisao
Radoje
19
Milosalić, dijak kneza Pavla Radinovića. Njegova
učenost prepoznaje se u njegovoj koncepciji inicijalnog dijela teksta gdje 20
se pokušao izraziti u
kompliciranoj formi supina:
вɑ ʜмє Божʜє
ɑ сє ʌєжʜ оʒρʜɴь κопʜєвʜћь жƔпɑɴь
κɴєʒɑ пɑвʌɑ сє пʜсɑ дʜѣκь мʜʌосɑʌʜћь
ρɑдоє
ʜћь смρьтʜ поʜсκɑχь
ɴɑвʜдѣɴь κρɑʌєвсв[ɑ] Босɑɴсκогɑ ʜ
госпоцтвɑ сρьБьсκогɑ ʒɑ могɑ гɴɑ
18 Raukar 1973:121
19 Pisar povelje od 25. 3. 1397.
20Dijak Radoje Milosalić preinačio je osnovnu supin-
14 Raukar 1973:121.
15Termin bosanska minuskula uveo je i opisao Gregor
Čremošnik (1950:188).
16 Gabrić-Bagarić 2005:113.
17 Tako npr. Štefanić pretpostavlja bosansku provenijenciju
Splitskog odlomka glagoljskog misala između ostaloga i
zato što je ikavizam u njemu premašio okvire koje je za
čakavsko narječje postavio Jakubinski, te se ne može objasniti u krugu hrvatskoglagoljske zapadne škole, jer mu
ondje nema analogije (1957:89).
60
sku konstrukciju pojdoh smrti iskat’ u ić’ smrti poiskah.
Dosadašnja čitanja ovog teksta, osim što sadrže ozbiljnu
grešku – oderaše umjesto istjeraše, nisu pridonosila razumijevanju njegova sadržaja. Zapravo se na ovom
natpisu čita: Va ime Božije. A se leži Ozrin Kopijević,
župan kneza Pavla. Se pisa dijak Milosalić Radoje. Ić
smrti poiskah. Navidjen kraljevstva bosanskoga i gospoctva srpskoga, za moga gospodina službu, bodoše me i
sjekoše me i ‿istjeraše. I toj smrti ne dopadoh. I umrih
na roštstvo Hristovo i gospodin me vojevoda okrili i ukopa
i pob(il)ježi.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
сʌƔжБƔ Бодошє мє ʜ сѣκошє мє
ʜ‿ʜстѣρɑшє
ritualnog ophoda oko ova dva stećka i to u vidu
s-spirale.
Pridržavajući se filoloških datosti (lingvističʜ тоʜ смρьтʜ ɴє допɑдоχь
kih, paleografskih i sadržajnih kriterija) možemo
ʜ Ɣмρʜχь ɴɑ ρощство χρʜство
postići nezanemariv napredak u razumijevanju
ʜ гɴ мє воєводɑ ωκρʜʌʜ ʜ Ɣκопɑ ʜ
teksta. Stoga bi lingvistička obrada cijeloga korpuпоБ[ʜʌ]ѣжʜ
sa pomogla književnim i kulturnim historičarima
Manir naopakog bilježenja teksta koji se da bolje shvate, a zatim i vrednuju pojedine epitafe
pojavljuje na nekoliko stećaka pogrešno je pro- i bosansku epigrafiku u cjelini.
cijenjen u dosadašnjim naučnim prikazima kao
odraz nepismenosti klesara, za kojega se obično Literatura:
1. Čremošnik, Gregor (1950) Bosanske i
smatra da je zapravo precrtavao tekst sa prijedhumske povelje srednjeg vijeka, Glasnik
loška. Barem jedan od tekstova napisan u maniru
Zemaljskog muzeja (nova serija)
Spieglscrift-a – Epitaf Vlatka Vlađevića ne govo2. Daničić, Đura (1863) Rječnik iz književnih
ri u prilog takvom tumačenju. Analizom slovnih
starina srpskih, Biograd
oblika i duktusa jednostavno se da uočiti da je
3.
Gabrić-Bagarić,
Darija (2004) Primjeri
tekst tog natpisa klesao isti klesar koji je uklesao
21
bosanskohercegovačke pismenosti i knjitekst na stećku Vlađevićevog vojvode Miotoša,
ževnosti od 11. do 19. stoljeća, HKD Naa natpis kaže da vojvoda leži kod nogu svoga
predak, Zagreb
gospodina Vlatka. Tekst oba stećka može se čitati
4. Gabrić-Bagarić, Darija (2005) „Crkvenosamo ako se tri puta obiđe oko njih, s tim što se
slavensko i narodno u bosanskohercegokod Miotoša mora kretati u smjeru suprotnom od
vačkim epigrafskim spomenicima od 12.
kazaljke sata, a kod Vlađevića u smjeru kazaljke.
do 18. stoljeća“, Drugi Hercigonjin zbornik,
Smjer obilaženja Vlađevićevog stećka zahtijevao je
ur. Stjepan Damjanović, Hrvatska sveučipisanje s desna na lijevo, pa je pisar okrenuo tekst
lišna naklada, Zagreb
i slova kao u ogledalu. Tekstovi oba stećka smisa5. Kuna, Herta (2008) Srednjovjekovna boono su povezani: na Vlađevićevom se spominje
sanska književnost, Forum Bosnae, 45/08
Miotoš, na Miotoševom Vlađević, a prijelaz od
6. Kuna, Herta (1973) „Bosanski rukopisni
prvoga ka drugom 22čak je i označen dvostrukim
kodeksi u svjetlu južnoslavenskih redakcipominjanjem Boga. Dakle, tekst napisan kao u
ja staroslavenskog jezika“, Radovi sa simogledalu najvjerovatnije ima za cilj usmjeravanje
pozija Srednjovjekovna Bosna i evropska
kultura. Izdanja Muzeja Zenice, sv. 3
21 To se naročito izražajno ogleda u oblicima slovā za ot, d i
7. Lomagistro, Barbara (2004) „Paleograč.
fia e ideologia“, Studii Slavistici – Rivista
22Epitaf Vlatka Vlađevića završava riječima koji ukopa
Vlatka, pomenu Boga, a odmah zatim, dok se nalazimo
dell’Associazione Italiana Slavisti, 2004/1
između dviju užih stranica stećaka koji se nalaze jedan
8. Nakaš, Lejla (2011) Konkordancijski rječispod drugog, okretanjem prema niže postavljenom
nik ćirilskih povelja srednjovjekovne Bosne,
stećku počinjemo čitati tekst epitafa vojvode Miotoša Va
Društvo za proučavanje srednjovjekovne
ime Oca i Sina i svetoga Duha i krećemo se za tekstom,
bosanske historije, Posebna izdanja, knjisada u suprotnom smjeru nego kod čitanja prethodnog.
Zapravo, dva epitafa imaju tekstualni spoj na tom mjestu
ga X, Rječnici, svezak 1, dostupno na www.
(koji ukopa Vlatka pomenu Boga: Va ime Oca i Sina i svestanak.org
toga Duha), a to je ujedno mjesto na kojem se smjer kre9. Palameta, Miroslav (2003) „Strukturalni
tanja mijenja tvoreći s-spiralu – mjesto gdje smo završili
elementi u epigrafici sa stećaka“, Motrišta
obilazak tri kruga čitajući tekst napisan s desna na lijevo,
23/2003,100.
a počinjemo obilaziti sljedeća tri kruga čitajući tekst
napisan s lijeva na desno. Izvorni položaj dvaju stećaka
10. Raukar, Tomislav (1973) „O problemu borekonstruiran je ovdje prema Truhelkinom izvještaju
sančice u našoj historiografiji“, Radovi sa
iz 1889, jer ja za Vlađevićev stećak zabilježio da mu je
simpozija
stranica bez teksta bila izložena sjeveru.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
61
Slovo Gorčina
11. Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura,
izdanja Muzeja Zenice, sv. 3, 103-144
12. Tandarić, Josip (1981) „Tekstološka istraživanja hrvatskoglagoljskih liturgijskih spomenika“, Međunarodni znanstveni skup
Tekstologija srednjovekovnih južnoslovenskih književnosti 1413.16. novembra 1977, urednik Dimitrije Bogdanović, SANU, Naučni skupovi,
knj. X, Odjeljenje jezika i književnosti, knj.
2, Beograd 1981, 129-135.
14. Šimić, Marinka i dr. (2007) „Pop Tje-
hodrag i njegov natpis“, Povijesni prilozi,
33, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
8-32
15. Štefanić, Vjekoslav (1957) „Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije“,
Slovo 6-8, Zagreb, 54-133
16. Truhelka, Ćiro (1889) „Vlađevina i natpisi
njezini“, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1889
I, 72-77.
17.Vego, Marko (1962-) Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I-IV,
Sarajevo
Tekstovi epitafa gospodina Vlatka Vlađevića i njegova vojvode Miotoša
62
Slovo Gorčina, 34, 2012.
KULTURNA BAŠTINA
Mehmedalija Mak Dizdar
Stari bosanski tekstovi
(Predgovor iz knjige Antologija starih bosanskih tekstova)
alazeći se u položaju krajnje zemlje istoka
N izložene
prema zapadu i krajnje zemlje
zapada okrenute ka istoku, Bosna je oduvijek bila
raskrsnica raznih interesa i razmeđe raznovrsnih
uticaja. Takva njena situacija odrazila se i u njenoj
pismenosti, književnosti i umjetnosti. U koje vrijeme prije dvanaestog vijeka počinje književni rad u
ovoj zemlji, i kakve je prirode bio, teško je danas
utvrditi. Pretpostavlja se da je uporedo sa grčkim
i latinskim pismom poslije pokrštavanje domaćeg
stanovništva počeo prodor i slavenske pismenosti,
polagano rasprostiranje književnosti u ćirilometodskom duhu, a možda i razvijanje vlastite književnosti u takvoj tradiciji. Po oskudnim spomenicima koji su sačuvani do danas poslije viševjekovnog
njihovog uništenja potvrđeno je prisustvo četiri
pisma kojim su se služili stanovnici bosanskohumskog područja: grčkog, latinskog, glagoljice i
ćirilice. Vjerovatno su prva dva pisma počela osvajati pozicije veoma rano, a njihov prodor i egzistencija zavisli su od dominacije jedne ili druge
crkve, istočne ili zapadne. Grčko pismo ostavilo
je više tragova u Humu, a latinica u Bosni. Iako
prisutni sve do XV vijeka, tragovi grčkog pisma
mnogo su oskudniji od latinice. Latinski natpisi evidentirani su u periodu bosanskog srednjeg
vijeka na nekim crkvenim građevinama, na novcima i pečatima bosanskih vladara, na nadgrobnim
pločama kraljeva, itd. Humski kneževi u XII stoljeću, a bosanski banovi i kraljevi u XIV i XV, imali su
posebne latinske kancelarije osposobljene za vođenje diplomatske prepiske sa zapadnim zemljama i
primorskim gradovima. Sa slavenskom službom u
crkvi prodire i slavensko pismo, glagoljica i ćirilica, a latinica se upotrebljava samo s vremena na
vrijeme i u specijalnim slučajevima (v. P. Anđelić,
Kulturna istorija BiH, Sarajevo 1966).
V. Jagić je iznio mišljenje da je jedan od najstarijih i najvažnijih glagoljskih spomenika uopće,
Marijansko evanđelje, nastao na jugozapadu naše
zemlje. Ako ovaj crkveni rukopis, napisan oblom
glagoljicom i nije kasnije od većine stručnjaka pri-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
hvaćen kao bosanski, dva rukopisa u fragmentima
iz XII vijeka, Grškovićev odlomak i Mihanovićev
odlomak, rječiti su i umnogome neosporni svjedoci glagoljske pismenosti i crkvene književnosti na
području Bosne, odnosno Huma. Ovi spomenici
pisani su poluoblom glagoljicom, koja je na prelazu iz oble, istočne, u uglatu, zapdnu glagoljicu te je
zbog njene osobenosti u posljednje vrijeme nazivaju i bosanskom glagoljicom. U starije glagoljske
rukopise srpskohrvatske recenzije, koji bi pripadali po svojim jezičkim i paleografskim osobinama ovoj bosanskoj grupi, pribrojan je nedavno još
jedan rukopis, Splitski odlomak. Po pismu bi ovaj
spomenik pripadao XII stoljeću, a po nekim jezičnim elementima novijeg narodnog govora spadao
bi u početak XIII vijeka.
Vjerovatno je i prije i poslije Splitskog odlomka bilo i više i raznovrsnijih crkvenih spomenika u
glagoljskom pismu, ali danas nema nikakvih neposrednih dokaza kojim bi se ova pretpostavka mogla utvrditi. Štaviše, Splitskim odlomkom prekida se
lanac glagoljskih rukopisa za duži period. Dokaz
da glagoljska književnost ovog područja ipak nije
presahla nalazimo u nekim ćirilskom rukopisima
s kraja XIV i iz prve polovine XV vijeka, na čijim
marginama su bosanski dijaci zapisivali glagoljske
glose (u rukopisu Apostola Srpske akademije nauka u Beogradu, u rukopisu Čajničkog evanđelja
i u Zborniku krstijanina Radosava, koji se danas
nalazi u Vatikanu), a još veća potvrda za to je u
Hrvojevom misalu, koji je između 1403. i 1415. za
velikog vovjvodu bosanskog i hercega splitskog
Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pisao dijak Butko. Da
je glagoljsko pismo bilo u upotrebi u crkvi i van
nje, dokazuju juš i epigrafi na nekoliko sačuvanih
lapidarnih spomenika (natpis u crkvi u Kijevcima
kod Prijedora iz XI – XII vijeka, izvjesni simboli u
obliku glagoljskih slova na Kulinovoj ploči s kraja
XII ili početka XIII viejka, zapis u kamenu iz okoline Banjaluke XV vijeka, a na Humačkoj ploči kod
Ljubuškog s kraja X ili početka XI vijeka primjetni su u ćiriličkom tekstu glagoljski uticaji). Ako se
65
Slovo Gorčina
još podsjetimo kako je već davno utvrđeno da su
skoro svi ćirilički spomenici, počevši od Miroslavljevog evanđelja, prepisivani sa glagoljskih predložaka, onda ćemo prihvatiti kao sigurnu činjenicu
da se tokom čitavog srednjeg vijeka u bosanskoj pismenosti i književnosti njegovala i čuvala glagoljska tradicija, kao vrlo cijenjena duhovna i kulturna
baština. Glagoljica je najvjerovatnije ostala u upotrebi kao crkveno pismo u krilu Crkve bosanske.
Kada je padom Bosne propala i ova crkvena organizacija, iz upotrebe je nestalo i glagoljsko pismo.
Upotreba ćiriličkog pisma bila je mnogostranija i rasprostranjenija. Zato je i broj spomenika
ćiriličke pismenosti i nkiževnosti veći i raznovrsniji, mada je golem broj rukopisa uništen u viševjekovnom procjepu između neprijateljskih crkava,
između zapadne i istočne, te stalnih, neprestanih
mađarskih invazija i kasnijih stogodišnjih turskih
pohoda i viševjekovne okupacije. Da je ćirilica
ovdje u upotrebi nedugo iza njenog prodiranja u
većinu južnoslavenskih zemalja, svjedoči natpis
na Humačkoj ploči u Hercegovini, iz kraja X ili
početka XI vijeka, nadgrobni i ktitorski epigrafi iz
Travunije i srednje Bosne i Miroslavljevo evanđelje,
nastali od sredine do kraja XII vijeka. Sudeći po
rezultatima najnovijih paleografskih i lingvističkih
istraživanja ćirilicu su u Bosnu donijeli Makednoci,
neposredno ili posredstvom i uticajem Zete. Ćirilički bosanski spomenici mogu se po svojoj namjeni i izradi podijeliti u nekoliko osnovnih grupa. Na
prvom mjestu su svakako crkveni rukopisi pisani
staroslavenskim jezikom srpskohrvatske recenzije
sa elementima živog narodnog govora, a uz njih
valja vezati i nekanonske tekstove: apokrife, molitve i sruge slične tvorevine koje spadaju u staru
duhovnu književnost. Zatim bi došli tekstovi vezani svojom sadržinom za vjerski i kulturni život
i vjerovanje srednjovjekovnog čovjeka Bosne, dati
u obliku zapisa na marginama rukopisa i natpisa
na građevinama i stećcima. Povelje i pisma predstavljaju značajno blago diplomatske pismenosti
ove zemlje, naročito zato što je njegovala autohtone crte i nije prezirala narodni jezik. Ogromna
većina duhovnih tekstova, kako kanonskih tako i
apokrifnih, dobar dio zapisa i natpisa, a pogotovo
povelja i pisama predstavljaju veliku vrijednost kao
spomenici jezika, pismenosti, opće kulture i historije, a poneki od njih izdvajaju se i nameću i savre66
menom čitaocu kao primjeri poetskog nadahnuća i književnog kvaliteta. Na kraju bi došla lijepa
književnost. Njeni tragovi i uticaji su dosta blijedi,
ali ipak živi i evidentni. Na žalost, kao i u ostalim
južnoslavenskim književnostima toga doba, takva
literatura, koja se njeguje naročito na dvoru vladalaca i oblasnih gospodara, neoriginalna je, prevodilačka, a u najboljem slučaju prerađivačka.
Crkvene knjige sadrže skoro isključivo prevode Novog zavjeta, u kome istaknuto mjeto imaju
evanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipsa i izvjestan broj apokrifnih tekstova. To su
u stvari prepisi ranijih prevoda sa glagoljskih
predložaka, sa značajnim elementima daleke starine u pravopisu i jeziku, ali i sa karakterističnim
prodorom živog narodn og govora po kome se i
prepoznalo njihovo jezično i geografsko porijeklo.
Najstariji ćirski rukopis crkvenog karaktera, Miroslavljevo evanđelje, pisano je negdje u Humu, za
kneza Miroslava, ali ima i mišljenja da je ovaj prekrasno opremljeni rukopis nastao možda na dvoru
Kulina bana, koji je po svojoj sestri srodnik Miro-
Stećak
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
slavljev. Kulin ban je oko sebe okupljao neke značajne umjetnike i poznavaoce knjige (kao što su
braća Matija i Aristodije iz Zadra, progonjeni kao
heretici). Trinaesto stoljeće poznato je ovdje kao
vijek križarskih pohoda i lomača, pa nam je iz tog
doba ostalo samo nekoliko povelja i jedan crkveni
rukopis, Gligorović – Gilferdingovi odlomci, koje
se sastoji iz šest listova teksta iz evanđelja. Kada
je dvadesetih godina XIV stoljeća Crkva bosanska,
poslije vjekovnog i nemilosrdnog progona, ponovo stala na svoje noge, počela je da jača književna
djelatnost. Iz tog vremena sačuvana su dva rukopisa koja u mnogome nastavljaju tradiciju ranijih
glagoljskih knjiga i Miroslavljevog evanđelja. Prvi
je Evađelje Manojla Grka (ili Mostarsko evanđelje),
a drugi Evanđelje Divoša Tihoradića, nazvano po
njegovom vlasniku, krupnom feudalcu iz Završja i
pristavu na dvoru Stjepana II Kotromanića. U drugoj polovini XIV do prvih godina XV stoljeća nastali su sljedeći manuskripti crkvene književnosti:
Četverojevanđelje iz Dovolje, Gilferdingov apostol,
Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (ili Kopitarevo evanđelje), Nikoljsko evanđelje,
Odlomak lenjingradskog apostola, Vrutoški rukopis
(ili Grujićevo evanđelje), Daničićevo evanđelje (ili
Drugo beogradsko evanđelje), Rukopis Krstijanina
Hvala, Čajničko evanđelje, Aprakos kneza Lobanova i Evanđelje krstijanina Tvrtka Pripkovića. U prvoj polovini XV do sredine istog stoljeća napisane
su u raznim krajevima Bosne i Huma nove knjige
duhovne sadržine, poznate danas pod ovim naslovima: Treće beogradsko evanđelje, Mostarski listovi
(ili Belićevi odlomci bosanskog evanđelja, odnosno
Drugo mostarsko evanđelje), Mletački zbornik (ili
Marčijanski rukopis iz Venecije), Odlomci iz Montepardonea, Beogradski apostol, Zbronik krstijanina
Radosava i Početije svijeta (ili Plovdivski rukopis).
Donedavno se smatralo da je broj bosanskih
rukopisa crkvene književnosti toliko oskudan da
je nemogućno na osnovu njih napraviti bilo kakve
ozbiljnije tekstološke ili umjetničke sinteze. Pogotovo poslije prvog i drugog svjetskog rata, vremena
u kome su nestala ili izgorjela čak tri bosanska rukopisa u Narodnoj bibiloteci u Beogradu (Nikoljsko
evanđelje, Daničićevo evanđelje i Treće beogradsko
evanđelje). Međutim, broj bosanskih medijevalnih
rukopisa iznenada se, posljednjih godina, počeo
povećavati, zahvaljujući novim naučnim istraživaSlovo Gorčina, 34, 2012.
njima, tako da bi se danas već moglo prići studioznom proučavanju ovih rukopisa, iz više važnih
aspekata. Prvi seriozni pregled djela crkvene književnosti bosanskog i humskog područja crkvenoslavenskog jezika i srpskohrvatske recenzije dao je
Vladimir Vrana (Književna nastojanja u srednjovječnoj Bosni, Napretkova „Povijest hrvatskih zemalja“, Sarajevo 1942). Njegov popis dopunio je A.
Solovjev, dodajući Vrutoški rukopis, poznat u nauci
i kao Grujićevo evanđelje (Vjersko učenje Bosanski
crkve, Zagreb 1948). Na Kopitarevo bosansko evanđelje upozorio je Svetozar Radojičić, vraćajući ga iz
zaborava (Stare srpske minijature, Beograd 1950).
Na Mletački zbornik i Odlomke iz Montepardona
ukazao je Jaroslav Šidak (Problem bogumilstva v
Bosni, Zlodovinski časopos 1-4, Ljubljana 1955), a
na Evanđelje Divoša Tihoradića J. Đurić i R. Ivanišević (Jevanđelje Dvoša Tihoradića, Zbornik
Vizantološkog instituta, br. 7, Beograd 1961). U
najnovije vrijeme pronađen je štaviše i jedan novi
glagoljski književni spomenik, pisan poluoblom
bosanskom glagoljicom Splitski odlomak – o njemu je opširno i studiozno posao Vjekoslav Štefanić
(Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo br. 7-8, Zagren 1957), čime je, kao što smo
i ranije spomenuli, i baština glagoljsko književnosti iznenada obogaćena.
Bosanski crkveni književni spomenici, kako
glagoljski tako i ćirilički, pisani su na pergamentu, a pokasno, krajem XIV i početkom XV vijeka,
ulazi u u potrebu hartija za pisanje knjiga. Na papiru su pisani sljedeći manuskripti: Četveroevanđelje i Dobolje, Mostarski listovi, Beogradski apostol i
Zbornik krstijanina Radosava, u svemu dakle četiri
rukopisa, nastala, u vrijeme kada je papir ušao u
upotrebu i u kraljevsku dvorsku kancelariju u Sutjesci, Bobovcu i Jajcu.
Samo jedan fragment jedne crkvene knjige iz
vremena bosanskoi samostalnosti čuva se danas u
samoj Bosni – Čajničko evanđelje. Ostali rukopisi
dospijeli su tokom vijekova na razne načine u razne krajeve svijeta. Tako su mnogi stigli u biblioteke i muzeje Lenjingrada i Moskve, četiri u Italiju
(u Vatikan, Veneciju i Montepardone), po jedan je
u Carigradu, u Turskoj, u Plovdivu, u Bugarskoj,
a relativno mali broj nalazi se u jugoslavenskim
bibliotekama i manastirima. Kao što smo ranije
napomenuli, tri duhovne knjige bosanskog porije67
Slovo Gorčina
kla stradale su prilikom požara od bombardiranja
Narodne biblioteke u Beogradu, a Srećkovićevo
evanđelje je negdje zagubljeno. Novija traganja u
zemlji i inostranstvu bila si dosta uspješna u otkrivanju nepoznatih bosanskih rukopisa. Zato postoji
opravdana nada da će se naići i na nove primjerke,
naročito u bibliotekama Sovjetskog Saveza, Bugarske i Italije, a posebno istraživanjem starih rukopisa
u manastirima,u krajevima gdje je zabilježena jaka
emigracija Bosanaca poslije propasti bosanski države. Zahvaljujući Vl. Mošinu i J. Šidaku koji su nedavno boravili u Lenjingradu u cilju identifikacije
i obrade starih bosanskih rukopisa, sada znamo za
još neke spomenike bosanske crkvene književnosti.
Mošin je upozorio na Odlomak lenjngradskog apostola (K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Gilferdinga GPB, Trudi Otdela drevnorusskoj literaturi
Instituta russkoj literaturi XV, 1958) i Evanđelje iz
Dovolje (Paleografski album na južnoslavovenskoto
kirilsko pismo, Skopje 1966), a Šidak na Aprakos
kneza Lobanova (Bosanski rukopisi u Gospodarsrtvenoj publičkoj biblioteci u Lenjingradu, Slovo 17.
Zagreb 1967). Prije deset godina u svim raspravama govorilo se o broju od blizu dvadesetak bosanskih medijevalnih rukopisa, a danas, poslije prvih
sistematičnijih iztraživačkih pothvata, već znamo
za skoro tridesetak manuskripta te vrste. Razlika,
zaista, ohrabruje!
Bosanske duhovne knjige objavili su ponajviše stručnjaci – filolozi, proučavajući u njima prvenstveno pravopisne i dijaktološke osobine, ne
ulazeći mnogo u analizu i ocjenu sadržaja objavljenih tekstova. Njima pripada zasluga u otkrivanju porijekla pojedinih manusripta. U posljednje
doba posvećuju im sve veću brigu historičari koji
proučavaju problem Crkve bosanske, u nastojanju
da na primjerima potvrde ili pobiju mišljenje o
heretičkom učenju bosanskih patarena (neomanihejskom, bogumilskom, odnosno o dualističkom
učenju što je u raznim krajevima i raznim periodima dobijalo i razno imenovanje). Tako je A. Solovjev kao rukopise sa bogumilskom crtom označio
sljedeće knjige i odlomke: Daničićevo i Nikoljsko
evanđelje, Srećkovićevo i Grujićevo evanđelje, Batalov fragment, Hvalov zbornik i Zbornik krstijanina
Radosava, napominjući da mnogi rukopisi nisu
još proučeni detaljnije te bi njihova analiza dala
još značajnije rezultate u pogledu ideološkog sta68
va njihovih autora (Vjersko učenje Bosanski crkve,
JAZU Zagreb 1948). Đ. Sn. Radojičić, na osnovu
najnovijih istraživanja, pribraja ovim njigama kao
bogumilske: Divoševo evanđelje, Mletački zbornik,
Kopitarevo evanđelje i Početije svijeta iz Plovdivske biblioteke, sa ogradom za posljednji rukopis:
„Svakako je iz Bosne, ali je veliko pitanje da li je
bogumilskog postajanja.“ (Jugoslovenski ćirilićki
rukopisi, Život br. 1-2, Sarajevo 1967). Na osnovu
jedne glose pisara, J. Šidak je nedavno došao do
zaključka da Evanđelje Tvrtka Pripkovića pripada
također Crkvi bosanskoj (v. cit. čl). Uz mišljenje
Jordana Ivanova, izvrsnog poznavaoca slavenske
srednjovjekovne književnosti, o bosanskom porijelu apokrifne i heretične apokalipse, poznate u nauci kao Bečka tajna knjiga, sačuvane na la tinskom
jeziku XII vijeka, pristao je Solovjev i neki drugi
naši historičari, čime je još više obogaćen ne samo
broj knjiga nego i značaj stare bosansko književnosti. Bečka tajna knjiga i Početije svijeta, prvorazredne su karike u lancu jedne literature čiji su dijelovi iskidani i uništeni, ali po njima i po izvjesnim
tragovima ostavljenim u glosama na marginama
pravovjernih kodeksa i usmenoj književnosti možemo da naslutiom elemente jedne dualističke kosmogonije u čijem vjerskom, odnosno ideološkom
znaku je živio bosanski čovjek srednjeg vijeka.
Heretička Tajna knjiga (latinski prevod nalazi se u bečkoj Nacionalnoj biblioteci) nastala je u
vrijeme snažnog prodora ćirilice i neomanihejskih
učenja, koji je dolazio u isto vrijeme možda i kao
dva vida iste pojave. To je jedna od onih heretičkih
knjiga o kojima s gnušanjem govore inkvizitori zapadne crkve, odnosno knjiga načastiva, koju anatemišu sinodici istočne crkve. Poslije objuracije na
Bilinom polju kod Zenice, na kome su se bosanski
krstijani i krstijanice odbranili od optužbi Rima, a
Kulin ban vješto spriječio mogućnost da mađarski
križari, krstom, ognjem i mačem, urazume optužene bosanske žitelje, bosanski patareni prilagođavaju se svom novom položaju i svoje učenje, kao
i njihovi istomišljenici od Carigrada do Provanse,
kamufliraju pravovjernim, ortodoksnim simbolima. Ne usuđuju se više da prepisuju zabranjene
knjige i vrlo su marljivi u prepisivanju i promicanju kanonskih knjiga, uglavnom knjiga Novog
zavjeta, u kojima počasno mjesto zauzimaju tekstovi Ivana Bogoslova, autora jednog od evanđeSlovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
lja i Apokalipse. Ovi biblijski tekstovi, zajedno sa
djelima apostolskim i poslanicama, bili su glavna i
svakodnevna lektira patarena i vjernika njihove crkve. Njima možemo pridružiti jedan broj apokrifa,
zabilježen u nekim rukopisima, kao što su Hvalov
zbornik i Mletački zbornik, Početije svijeta (koje
nekim stavovima asocira na dalekog svog pretka
– Tajnu knjigu), Povijest o Abagaru (apokrif prenesen u bosanski katoličku književnost i zasvjedočen
kasnije u Bugarskoj, objavljen u Veneciji kao prva
štampana knjiga namijenjena Bugarima). Sadržine, simbole i vjerovanja zapažena u apokrifima
pronaći ćemo ponovno u zapisima, koji su se kao
ljekaruše i talismani održavali i kasnije, kroz vijekove, marljivo prepisivani bosanskom ćirilicom.
Takav jedan zapis pod naslovom Molitva ot treska
iz druge polovine petnaestog vijeka, nastao u okolini Foče, sačuvan je do danas, a značajan je naročito kao indikator koji nas može uputiti u karakter
jedne vrste književnosti svog doba, nestale u tami
vjekova, a sačuvane samo u narodnoj književnosti.
Poseban način mišljenja, sa izvjesnim heretičkim elementima u odnosu na učenje pravovjernih
crkava, zacrtanim slovom i duhom Tajne knjige, došao je do izražaja u tumačenju kanonskih tekstova.
Ta tumačenja su vršena, iz opreza zbog svakodnevnih opasnosti od inkvizitorske intervencije, usmenim putem, ali se poneki komentator nije mogao
suzdržati a da na marginamane zabilježi poneki
zapis koji nam može pomoći da odgonetnemo suštinu patarenskih komentara. Ona se sastojala od
dva osnovna elementa: razbijanja i kritke izvjesnih
dogmi kao i protesta protiv svemoći vladajućih crkava i države. U tom pogledu najinteresantnije su
glose iz Srećkovićevog evanđelja, koje spadaju u posebnu podvrstu srednjovjekovne duhovne književnosti, poznate pod imenom Razumnik (ili Pitanja
i odgovori) u starim slavenskim književnostima, a
na zapadu kao Lucidarius (Prosvjetitelj). Za razliku
od ovih glosa koje imaju apokrifni karakter, bosanske glose iz navedenog rukopisa umnogome forsiraju heretička, bogumilska shvatanja. Po ovom
patarenskom glosatoru, koji misli u duhu principa
dualističkog pogleda na svijet, čovječje su duše anđeli zavedeni od Sotone kao božjeg suparnika. Te
duše su zarobljene u materijalnom svijetu, u ljudskom tijelu, a mogu se spasiti samo milošću božjom, a ne euharistijom. Stari zavjet je vjera JidiSlovo Gorčina, 34, 2012.
na. Krštavanje vodom ne može pomoći ljudskom
rodu, a Ivan Krstitelj nije svetac nego vodonosac,
te je ispravno i korisno samo duhovno krštenje, o
kome poučavaju svaki dan vjernike dvanaest apostola, što se može odnositi na na dvanaest starješina Crkve bosanske. Zapadne crkva je prema ovoj
interpretaciji Sotonina crkva, koji služi gospodaru vijeka, knezu vijeka (ovog svijeta). Glosator iz
Grujićevog evanđelja (Vrutoškog rukopisa) govori
u svojim zapisima o istočnoj crkvi kao podmitljivoj, jer se njene starješine postavljaju na visoke položaje pomoću mita (srebrom i zlatom). U drugoj
glosi u istom rukopisu dijak upućuje prekor svom
starješini „prepodobnejšem Ratku“, nazivajući
sebe „gladnim siromahom“. Možda se prvim zapisom aludira i na samu bosanski crkvu, koja je u
novije doba uživala status državne crkve, i na Ratka, kao jednog od njenih starješina što su se počeli
bogatiti služeći interesima države i nekih moćnih
njenih predstavnika, dok je nasuprot tome stanje
dijaka, koji se nalazi na tako nezavidnom položaju
da mora čak i da gladuje, mada vrši dobro i pošteno svoju dužnost, teško i nesigurno. Učenje Crkve
bosanske, izraženo u glosama na marginama izvjesnih bosanskih rukopisa do kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katoličke crkve, nastalim
iz potrebe za pobijanjem „manihejskih zabluda“,
kojim je kao idejnom kugom bila zaražena Bosna.
Najvažniji među njima je spis iz XIII vijeka, poznat
pod naslovom Važni momenti i primjeri uzeti iz rasprave između katolika – Rimljanina i bosanskog
patarena (vid F. Rački, Prilozi za povjest bosanskih
patarena, Starine I, Zagreb 1869).
Ranije smo naveli jedan slučaj koji govori o
stanju pisaca, pisara – dijaka. O odnosima dijaka
i feudalaca govori i glosa jednog od prvih pisaca
u XII stoljeću, dijaka Grigorija, koautora Miroslavljevog evanđelja. U njoj „grešni Grigorije“ zamjera svome knezu, gospodaru Huma, što ga ne
štiti, ma da bi za težak i kvalitetan rad koji za njega
obavlje morao to da čini. Ostali glosatori, svaki na
svoj način, daju i druga zanimljiva svjedočanstva
o svom vremenu i ljudima. Tako krstijanin Hval u
svom rukopisu, što ga je pisao „zlatom kako i črnilom“, moli čitaoce da mu ne zamjere ako je štogod
u pisanju pogriješio, a krstijanin Radosav dajući
podatke o svom djelu, u kome se uz Apokalipsu
nalazi i jedini sačuvani obrednik bogumilske cr69
Slovo Gorčina
kvene službe, ispovijeda, iskreno se tužeći, da su
mu ruke otešćale od napornog i odgovornog rada
na izradi knjige. Veoma lijepi su zapisis krstijanina Stanka Kromirijanina na marginama odlomka
Batalovog evanđelja (poznatog i kao Lenjngradsko
bosansko evanđelje). Stanko piše o tepačiji Batalu,
koji je veliku šažnju posvećivao patarenima, kao o
čovjeku goleme moći i ugleda u tadašnjem društvu. Neki detalji ovog zapisa kazani su vrlo skladno, čistim narodnim jezikom, zahvaljujući čemu
ove glose mnogi uvrštavaju u književne tvorevine
svoje epohe. Kromirjaninov popis starješina bogumilske crkve u istom rukopisu dragocjen je historijski podatak ne samo za izučavanje razvoja Crkve
bosanske nego i čitavog bogumilskog pokreta na
Balkanu. Naime, u prvom dijelu popisa, koji počinje sa Jeremijom kao rodonačelnikom (poznatim
u istoriji i iz nekih drugih spomenika i ponekad
poistovećenim sa popom Bogumilom), nalaze se
imena svih herezijarha do djeda Rastudija, za koga
se pretpostavlja da je osnivač prvi put čvrste bosanske patarenske crkvene organizacije, a zatim
imena bosanskih djedova, episkupa Crkve bosanske do vremena u kome je živio Stanko Kromirjanin, dakle do 1393. Radeći na knjizi za Divoša Tihoradića, anonimni dijak iz Završja zastao je kod
riječi krin, ne znajući šta ona znači. Presretan da je
saznao njen smisao, on hita da to zabilježi: „Lilije,
cvijetu ime – krin…“
U jednom rukopisu s kraja XIV stoljeća dijak
se na margini ovako potpisao: „A zapisa božjom
milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Prinković, zemljom Gomilanin“. Kasnije će se na istoj stranici
ruka nekog pakosnog pravovjernika dopisati na
račun bosanskog heretika sljedeće: „I bog zna –
neka je to svinja bila!“
Po knociznosti i nekim formalnim osobinama
zapisima su slični natpisi, koji se pojavljuju najviše na stećcima, a zatim na crkvenim građevinama, sudačkim stolicama, mauzolejima, kaznenim
pločama, itd. I kao što pisac zapisa na marginama
svojih ili tuđih knjiga mora u nekoj mjeri da se drži
izvjesnih pravila u formiranju rečenice, proporcija
i sadržaja zapisa, tako i pisci epigrafa imaju prilično strogo određene formulare, o kojima su morali
voditi računa. Naročito je takav slučaj sa nadgrobnim tekstovima – epitafima, što je i razumljivo s
obzirom da grobno slovo mora da sadrži dostojan70
stvo i mjeru u stilu i jeziku zbog bola što valja da
ga izrazi. U sadržaju nekih bosanskih i humskih
epigrafa ima izvjesnih reminiscencija na stare grčke i latniske natpise, kao i na suvremene il talijanske epitafe, ali se ovdje ne radi o direktnom uticaju
tih tekstova, nego o rezultatima koji su prozašli iz
istog napora i raspoloženja da se nađe adekvatan
tekst motivu iz kojeg bi trebalo da proizađe. Po toj
istoj logici stvaralačkog umjetničkog akta našle
su se istovetne ornamentalne realizacije izvjesnih
motiva na stećcima i meksičkim lapidarnim spomenicima, te valja odlučni odbiti one pedante koji
po svaku cijenu i u svakoj prilici traže uzore na
kojima je izraslo domaće stvaralaštvo, nalazeći se
uvijek u jednom inferiornom položaju i stanju u
odnosu prema svemu što je strano, pa bilo i manje
interesantno, čak i mnogo manje originalno. Lapidarni natpisi počinju obično frazom: A se neka
se zna… ili A se leži…, već prema prirodi natpisa. Epitaf u najviše slučajeva obavještava prolaznika, čitaoca, da je pokojnik pokopan na plemenitoj
baštini, ponekad se navede i ime lokacije, a često i
ime osobe, obično iz uže porodice pokojnika, koja
podiže spomenik. Većina natpisa ne spominje pisca epitafa, ali su neki dijaci smatrali da njihov djelo ne treba da ostane u tami anonimnosti, te su se
potpisivali, obično svojim imenom.
Najveći broj epigrafa ne probija koru i oklop
sheme što se nametnula kao obrazac za sve slučajeve. Ali ima priličan broj natpisa koji su rezultat
dubokih ličnih emocija i senzacija autora, izazvanih jačinom tragičnosti događaja o kome je trebalo ostaviti svjedočanstvo potomstvu. Ima epigrafa
koji svojom konciznošću i misaonošću mogu da
zaplijene i kritički raspoloženog čitaoca našeg vremena, a ima tekstova čiji poetski patos može da
zagrije i pravog literarnog sladokusca, čak i onoga
koji priznaje samo najmoderniji izraz u umjetnosti.
U epitafu Bogčina, sina Stipka Ugrinovića, urezanom u stećak u Kotarcu koj Sarajeva, sa savršenom
jednostavnošću opisana je zla sudbina mladog pokojnika:
Mlad sa ovoga svijeta odoh –
A jedan bijah u majke…
Neizmjerna je tuga utamničenika koji je trunuo u vlazi i tami blagajske tamnice, podignute ispod zidina dvorske tvrđave humskih knezova, na
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
brdu Humu, ispod koga izvire bujna i modra Buna.
U jednom kamenu od miljevine uznik je, možda i
samim golim noktima, uspio da ureže svoj bolni i
zatomljeni krik:
A ovo pisa Vrsan Kosarić,
sužanj, koji se ne raduje…
Život je čudo, a smrt je zagonetka o kojoj valja
voditi računa kao misteriji što nas neminovno
grabi. Zato je motiv smrti, kao neminovnost,
najčešće prisutan u mislima ovjekovječenim u
kamenu. Ovozemaljski život je tmača, mrak,
apsurd, iz kojeg treba što prije izaći, jer je produkt
načela zla. Anonim iz Gorice obilježio je svoj grob,
nadajući se nekom novom, svjetlijem žiću:
Odar zapisah ja u tmači
i ostavih mudro
za novi čas…
a ja neću biti
kakovi jeste vi! …
Nepoznati patnik iz Goražda na Drini zažalio
je za čudima ovoga svijeta u kome je čovjek samo
privremeno nastanjen, stranac, i putnik što je saznao da je samo prošao putevima ispod tajnovitog
neba, da bi mogao na kraju tog kratkog i snovitog
puta iskreno rezignirati:
Čuždome –
željeti ovoga svijeta…
Daleki i duboki, skoro vanvremenski i vanprostorni uzdah Stipka Radosalića, koji je živio negdje
krajem četrnaestog stoljeća u Premilovom polju,
dopire iz tame vijekova sve do nas i preko nas, u
budućnost iskopanu i za našu neizvjesnost, potresajući sva naša čula i dubeći po svim našim misaonim spekulacijama:
Ivan Maršić iz zapadnog Huma, jednostavno
Bože, davno ti sam legao
i bez ironije, bilježi jednu gorku istinu o ljudskoj
i vele ti mi je ležati…
sudbini, što ju je na kraju svog života kao najdragocenije iskustvo stekao, predajući ga u vidu poruNiko nije pošteđen iskušenja i gorčine smrtke onima što dolaze poslije njega:
nog časa, ni ubogi ni uzmožni. Na kamenu kneza
Tvrdisava Brsnića iz Bujakovine stoji uklesano sloDugo na zemlji živjeh ja –
vo proste istine i neumitne pravde:
osamdeset i osam ljeta.
a ništa ne ponesoh!…
Počten vitez –
ovdje jadan dojde…
Jedan žitelj sa Lašve, iz okolice Travnika, reći
će to još tiše i dublje:
Blaga tuga provijava kroz natpis iz Svitave:
A ovdje leži Dragaj
Rodih se
na kraju –
u veliku radost,
ništ…
a umrijeh
u veliku žalost.
Radojica Bilić iz Starog sela kod Jajca nije bez
taštine podigao sebi biljeg za svog života, ali njegoNe samo ironije, nego i pravog crnog humora
vo slovo o smrti nosi u sebi iskrenu bol zbog prolaznosti ovog svijeta, i tugu s kojom valja upoznati ima na stećku Juraja Ivanovića iz srednje Neretve:
A se piše na krstu Jurja:
i druge. Svojoj rodbini, susjedima, namjernicima i
Da je znati svakomu čoviku
putnicima obraća se on, uz pomoć dijaka Veselka
kako stekoh blago
Kukulamovića, ovako:
i š njega –
Molju
pogiboh…
bratiju
i strine
i neviste
pristupite
i žalite me…
jer ćete biti vi
kako jesam ja,
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Ne stećku Radosava Mrkšića iz Miruša u
Travuniji izrečena je jedna oštra misao koju teško može bez svetogrđa podnijeti bilo kakav nadgrobnjak. To je osuda smrti poslane od nekoga u
kome je otjelovljena nepravda, od sile koja može
biti samo opaki, crni i nemilosrdni bog, zbog koga
71
Slovo Gorčina
mogu biti izrečene ivako sarkastično poentirane
riječi:
Stah,
boga moleći,
i zla ne misleći –
i ubi me grom!…
Ali, smrt dolazi ponekad u pravi čas, kao posljedica i zasluga, kao otkupljenje za nepravedno
djelo što ga je neko učinio. Ubistvo ne dolikuje
pravednom čovjeku, boriti se smije samo u pravednom ratu, u onome koji se vodi protiv rata, protiv
zla. U samoodbrani . Dabiživ Drašković kažnjen
je u času u kome je odlučio da sudjeluje u nekom
krvoproliću, u kome nije trebalo da se nađe:
Kada htjeh pobiti –
tada i umrijeh…
Život je isprepleten sa tisućama zamki i tajni
i u njemu nije lako prosuditi šta je dobro a šta zlo.
Odgovornost sudija je zato tim teža i veća. Ako vrhovni sudija može da pogriješi u procjenama grijeha koje čine ljudske duše, zemaljski suci su tim prije i više skloni zabludama u ocjeni težine prestupa,
o zločinu i kazni, te je time i njihova uloga delikatnija. Vlast na zemlji je kratka i privremena i pred
velikim sudištem poslije smrti sve ćemo polagati
račune. O toj temi, o sudištima i sucima, izrečena
je drevna mudrost na kamenoj sudačkoj stolici u
Hodovu:
Pogledaj
ovaj kamen –
Čiji li je bio?
Čiji li je sade?
Čiji li neće biti?
Najstarija žarišta lapidarne pismenosti nalazila
su se u starom Humu i u središnjoj, banskoj Bosni.
Jedan natpis u Humcu na Trebižatu uklesan je u
ktitorsku ploču već krajem X ili početkom XI vijeka, a uklesao ga je župan Krsmir Eretović. Nekoliko natpisa iz okolice Trebinja potječu iz sredine
i kraja XII vijeka. S kraja istog vijeka sačuvani su
natpisi Kulina bana, sudije Gradiše i kaznaca Nespine u okolini Visokog i Zenice, u centru ondašnje
bosanske države. Kao treći centar pismenosti ove
vrste može se označiti okolina Vidoške (današnjeg
Stoca), u kojoj je prvi epitaf pronađen tek s počet-
72
ka trinaestog stoljeća, ali se tu razvijala lapidarna
epigrafika tokom čitavog srednjeg vijeka da bi svoju kulminaciju dostigla u XV stoljeću. Najveći broj
natpisa u ovom području pronađen je u Boljunima,
jugozašadno od Radimlje i Stoca, čija nekropola sa
svojih dvadesetak natpisa izbija na prbo mjesto na
čitavom bosansko-humskom području. Zanimljive oaze tekstova u kamenu postoje takođe u okoini
Blagaja, sjedišta humske vlastele, gdje je prvi natpis,
ktitorski , zabilježen već krajem XII vijeka, zatim u
dolini Lašve, kojom je nekada vladao tepčija Batalo, te u bosanskom Podrinju, od Foče do Vlasenice
i Srebrenice, glavnog rudarskog centra zemlje. U
najnovije vrijeme registriran je veći broj epitafa na
području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u
Posavini oko Koraja i Bijeljine, što je još jedan novi
dokaz o velikom kulturnom uticaju zračenom iz
centra i u najudanjenija područja zemlje, pa i ona
u kojima je prisustvo neprijateljski raspoloženih i
agresivnih Ugra bilo vrlo često. Najpoznatiji dijaci
i kovači koji su pisali i klesali natpise u kamenu
jesu: Prodan i Miogost u središnjoj Bosni, Veseoko
Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca,
Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Grubač i
Krilić u okolici Stoca, Nikola Dragoljević i Dragoje
dijak u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni, i drugi, manji ili više danas poznati.
Postavljanje stećaka nastavljeno je i u doba
turske okupacije, ali sa raspadom i nestankom Crkve bosanske sve više je iščezavao i ovaj zanimljiv
običaj i kult u spulkralnoj kulturi Bosne. Izvjesni
ikonografski motivi i simboli sa stećaka jedno vrijeme su se zadržali na nadgrobnjacima katolika i
pravoslavnih koji su nekada pripadali patarenskoj sljedbi, da ubrzo prepuste mjesto pravovjernim oblicima obilježavanja mrtvih. Snažan uticaj
stećkovske tradicije naročito dugo se zapažao na
muslimanskim nišanima, kako u arhitektonskom
oblikovanju tako i u izvjesnim simbolima reljefa,
a na nekim su epitafi muslimanksim pokojnicima
napisani u potpunoj tradiciji kako u stilu i jeziku
tako i u pismu (bosančicom). Takvi spomenici sa
starim simbolima mogu se danas vidjeti na sarajevskim grobljima, kao i u sarajevskoj okolici (Bulozi
i drugi). Zato nije nikakav paradoks da se poneki
primjerak stećka nađe i danas ne samo u grobljima
pravovjernih Hristovih sljedbenika nego i u starim
grobištima pristalica Muhameda, koji je u vrijeme
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
propagande za prelaženje na islam proglašen za
onoga što je najavljen u Evanđelju (Inđilu kod musilmana), za patarenskog Paraklita (Utješitelja).
Velike zasluge u otkrivanju stećaka i ostalih lapidarnih spomenika imao je saradnik Zemaljskog
muzeja u Sarajevu Ć. Truhelka, koji je i nekoliko
desetina godina objavio najveći broj epigrafa, od
kojih su većina epitafi. Još 1890. Godine V. Jagić je
upozorio na važnost ovakvog napora, naglašavajući: „Ako ćemo da sudimo po epigrafici, za Bosnu i
Hercegovinu se može reći – koji ste bili posljednji,
bićete prvi! Jer, nema slovenske zemlje iz koje bi
u novije vrijeme izišlo na vidjelo toliko slovenskih
natpisa, koliko iz ove zemlje… Stari ćirilski natpisi
ostaće svakako, da li s bogumilstvom ili bez njega, to će riješiti budućnost – vrlo znamenita pojava u životu našeg naroda ovih krajeva“. (Einige
Worte ueber bosnische Inschriften auf Grabsteinen,
Wissenschaftliche Mitteilungen aus BiH, Wien
1895). Jagićeva predviđanja su se do kraja ispunila. Natpisima na stećcima bavili su se mnogi učenjaci velikog renomea, među njima K. Jureček, a u
najnovije vrijeme mnogi lingvisti, istraživači stare
književnosti i umjetnosti, medijevalisti iz naše zemlje: V. Ćorović, A. Solovjev, J. Šidak, Đ. Sn. Radojičić, A. Benac, M. Vego, S. Ćirković, Š. Bešlagić, B.
Hrabak, i mnogi drugi. Potvrđeno je da su pored
vlastela i vlasteličića i ostalih žitelja pod stećcima
pokopani patareni raznog ranga i hijerarhije Crkve bosanske, kao što su djedovi, gosti, strojnici, te
ostali krstjani i krstjanice i obični vjernici poznati kao mrsni ljudi. To ne isključuje mogućnost da
pod stećcima ne leže i pripadnici drugih religija,
naročito pod onim nagrobnjacima gdje su pokopani bivši patareni, što prihvatiše poslije propasti
Bosne druge religije, posebno islam. Na žalost, od
velikog broja epigrafa ostao je samo manji dio, jer
su tokom vjekova uništavanjem stećaka uništavani
i natpisi na njima. Približno tačan broj znaćemo
uskoro, kada M. Vego završi svoj korpus, od kojeg
su do sada izašle tri sveske pod naslovom Zbornik
srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1962 – 1964).
Posebnu vrstu pisanih spomenika predstavljaju
manuskripti povelja, darovnica i pisama državne
kancelarije, oblasnih gospodara i pojedinaca, počevši s povljeom Kulina bana iz 1189. do posljednje
povelje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana ToSlovo Gorčina, 34, 2012.
maševića iz 1461. i sličnih dokumenata pojedinih
značajnih feudalaca do kraja XV vijeka. Okovane
zakonima uobičajenih formula i šablona, povelje i
slični rukopisi u prvi mah mogu da djeluju stereotipno, hladno, pa i dosadno. Dubljim poniranjem
u njihovu sadržinu otkrićemo tek tada dijelove koji
imaju veću vrijednost nego što ga pruža goli dokumenat, pronaći ćemo zrnca još nepoznate zlatne
žice, pa i čitave partije poetski nadahnutog teksta,
čak i onda ako dijak i nije išao za književnim rezultatom i poetskim kićenjem. Sadržinom su bogate
povelje humskih knezova XIII vijeka, a naročito su
zanimljiva pisma kneza Črnomira i općine Popovo – u njima se otvoreno i gnjevno govori o nedosljednosti i prevrtljivosti Dubrovčana, na koje su
poruke i naslovljene. Sačuvane su iz tog vremena
i četiri povelje Mateja Ninoslava. Prekid u djelovanju bosanske banske kancelarije traje od sredine
trinaestog do dvadesetih godina četrnaestog stoljeća, do dolaska Stjepana II Kotromanića na bansku
stolicu, a slično je i sa djelatnošću u Humu, u kome
je šutnja i mnogo duža. Povelje bana Stjepana II i
njegovog brata Vladislava odlikuju se bogatstvom
naracije, koja je naročito došla do izražaja u darovnici izdatoj Vlatku Vukosaviću za „njegovu vjernu
službu“, u kojoj mu je poslužio sa tri junačka djela
što ih učini u raznim prilikama, a naročito u sukobu sa mladim kraljem Dušanom kada se s njim
sukobio u Raškoj. Iz nje potiču proklinjanja „bezbožnih i poganih babuna“, u koje se ubraja i sam
bosanski ban. Opis tih junačkih djela umnogome
podsjeća na slične opise u deseteračkim narodnim
pjesmama koje su nastale mnogo kasnije. Veoma
je upečatljiva povelja istog bana kojom daruje
Dubrovnik Stonskim ratom i Prevlakom, „sve do
zgorenja svijeta“, do strašnog sudišta, najavljenog
u bosanskoj Apokalipsi. Za vrijeme kralja Tvrtka
domaći dijaci dolaze u sjenu logoteta Vladoja – on
u kraljevsku kancelariju uvodi stil i jezik raških
povelja, što je naročito jako izraženo u prvim dijelovima dokumenata – intitulaciji i arengi, svečanom uvodu u kome se iznosi opća motivacija akta,
povezana sa vjerskim shvatanjima tog vremena po
kojem je vlast dar božji, potreban da se prenosi i
na druge. Naročito je izrazita arenga u Tvrtkovoj
povelji od aprila 1378. kojom obnavlja trgovačke
veze sa Dubrovčanima. Svojom rječitošću i poetskim nadahnućem izdvaja se posebno darovnica
73
Slovo Gorčina
kralja Dabiše vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću
iz 1392. To je jedan od najljepših tekstova našeg
jezika srednjeg vijeka. Zanimljive su i neke povelje pojedinih oblasnih gospodara, a među njima se
ističe darovnica braće bjeljaka i Radiča Sankovića,
kojom nakon smrti kralja Tvrtka, otkidajući se
polako od autoriteta centralne vlasti, daruju Župu
konavaosku gradu Dubrovniku, kao njihovu drevnu baštinu, silom otetu od strane raške i humske
gospode. Nisu nezanimljive povelje i pisma Pavlovića, Kosača i Hrvatinića, kao ni hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana,
odnosno Ahmeda Hercegovića. Od ostalih vrsta
pismenosti koja se njegovala na dvorovima zanimljivi su takođe trgovački ugovori (kao onaj što je
kralj Tomaš sklopio sa knezom Nikolom Trogirarinom), rodoslovi (od kojih se izdvajaju dva: prvi,
nepoznatog dijaka iz Polimlja, kojim izvodi porijeko kralja Tvrtka iz nemanjićke loze, kako bi se dokazalo njegovo pravo na kraljevsku krunu i, drugi,
rodoslov što ga jedan od bivših dvorjana na dvoru
vojvode Radoslava Pavlovića izreče u dubrovačkoj
kancelariji, kako bi dokazao pravo Juraja Bogišića
– Hvalovića na nasljedstvo od svog srodnika Braila
Tezalovića). Neka vjerovna dokumenta mogu nam
pomoći da dobijemo odličan uvid u odnose i naravi ljudi jednog dalekog doba, kao što su na primjer
vjerovnice Jelene Grube. Srednjovjekovnih ljetopisa Bosna nema, što ne znači da ih nikada nije ni
imala. Kao i mnogi srugi spomenici pismenosti i
književnosti i bosanske kronike nestale su u tami
vijekova. Zahvaljujući podacima nekih historičara
iz kasnijeg doba mi ipak danas znamo za imena
dvojice ljetopisaca. Dubrovčanin Jakov Lukarević,
koji je djelovao na razmeđu XVI i XVII stoljeća, spominje ljetopisca Manojla Grka (kao „ducis
Harvoia Harvatich cronista Emanuele Greco“), a iz
ljetopisa jednog drugog bosanskog ljetopisca, Milića Velimislića („Milich Velimiseglich, cronista di
Bosna“) uzeo je podatke o događanjima u Humu
što su se dogodili oko 1171. godine (J. Luccari Copioro ristretto degli annali di Rausa libri quatro, Venezia 1605). Ljetopis Fra Nikole Lašvanina sačinjen
je najvjerovatnije i na osnovu neke medijevalne
bosanske kronike što ju je ovaj kronista imao u rukama, u originalu ili u prepisu.
Od književnih djela, za koje se zna da su sigurno postojala u Bosni, spominje se na prvom mje74
stu Povjest o Aleksandru (ili Aleksandrida) još u
XIV stoljeću. (S. Nazečić, Književnost Bosne i Hercegovine, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2, Zagreb
MCMLVI). Na jedan kasniji rukopis iz Roudnica u
Češkoj, pod naslovom Aleksandar Velik upozorio
je V. Jagić, objasnivši njegov tekst i davši komentar
o njemu. Pretpostavlja se s pravom da su na dvorovima prepisivani i drugi rukopisi ondašnje lijepe
literature, koja je kao lektira dopunjavala apokrifne tekstove. Pa i samih apokrifnih pripovijesti moralo je više biti, što potvrđuju i pojedine priče što
danas pripadaju narodnoj, usmenoj književnosti,
sa izrazitim elementima doketizma, i drugim karakteristikama neomanihejskog učenja, onemogućavanog vijekovima u pisanoj književnosti. Postoje
posredno svjedočanstva o lirskoj i epskoj poeziji –
njegovala se na dvorovima, ali i u narodu. Poznate
su bile neke pjesme o Radosavu Pavlovići, a jedna
pjesma, bugarštica, o vjernoj službi, toliko zagovaranoj i cijenjenoj u Bosni, pod naslovom Kako se
Nikola Radanović odvrgao od svoga gospodara, odnosi se na oblasne gospodare iz Srebrenice, Dinčići – Kovačeviće. Do danas je sačuvana, pretrnjevši
razumljive redakcije od dubrovačko-dalmatinskih
prepisivača, ali je u njoj u osnovi ostala bosanska
fraza i leksika. Sličan slučaj je i sa drugom bugaršticom, poznatom pod naslovom Razbolje se Đerzeleze, nastaloj takođe u drugoj polovini XV vijeka
i modificiranoj kasnije, prema ukusu prepisivača i
pjevača. Na dvorovima kraljeva i najkrupnijih feudalaca postojale su grupe glumaca, svirača i igrača, koje su često puta nastupale ne samo da zabave
svoje gospodare nego su odlazile i na razne feste
u Dubrovnik. Pojedine tvorevine iz njihovog repertoara ulazile su u narod, mapćene i prenešene
s usta na usta. One su uticale na stvaranje umjetničke književnosti dubrovačkih literata XV i XVI
stoljeća, au Bosni su postajale dio bogate narodne
književnosti, koja će dati tada i kasnije najljepše
primjere pripovijedaka, poslovica, a naročito lirskih pjesama i balada, što će u XIX vijeku, kada se
za njih saznalo, proslaviti našu narodnu poeziju u
svijetu.
Dugo vremena književni historičari, a naročito književni kritici u svim južnoslavenskim zemljama, gledali su na staru književnost skoro sa
prezrenjem, nalazeći da je prevodna, da je pisana
na jeziku koji narod ne razumije, da je svojim vjerSlovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
skim domišljanjima i pretjerivanjima nezanimljiva, pa i dosadna. Tek u novije vrijeme izvršena
je kritička valorizacija te i takve literature, čime
se došlo do novih rezultata. Pobijedilo je shvaćanje da su i primjeri pismenosti dragocjeni prilog
svakog naroda u njegovom razvoju i razultati koji
ulaze u fond kulturnog naslijeđa. U Srbiji je došlo do novog vrednovanja hagiografija i biografija,
koje su historijski materijali, ali i književni dokumenti. Bosna doduše nema nijedne hagiografije, ni
biografije – takva literatura protivila bi se moralu
koji je propovijedan od strane Crkve bosanske, čiji
vjernici nisu smjeli da veličaju zasluge vladara kao
predstavnika materijalne vlasti, niti svetaca, jer
nije postojao kult svetaca u onom obliku u kome
se pojavljivao u istočnoj ili zapadnoj crkvi. Srednjovjekovna Bosna nije ostavila svojim potomcima
ni druga originalna djela književna (neznatan broj
bio je poznat u susjednim zemljama). Ali, nema
potrebe da se preskromno i stidljivo krije ono što
je u njenoj prošlosti zaista stvoreno kao kulturna
vrijednost, i predato u riznicu zajedničke jugoslavenske kulture, kao njen integralni dio. Traba znati da je prvi fresko-portre naslikan u Stonu, staroj
prijestonici Humske zemlje. Neka se zabilježi da
je prvi i najstariji ćirilički natpis zapadno od Makedonije uklesan u Humcu, kod Ljubuškog. Zašto
se ne bi upamtilo da je prvi i najljepši naš ćirilički
spomenik crkvene književnosti napisan negdje u
Humu ili na dvoriu Kulina bana u Bosni? Dobro
je da se nove generacije upoznaju s činjenicom da
bosanski glagoljski rukopisi, pisani poluoblom glagoljicom, spadaju među najstarije i najvažnije glagoljske spomenika hrvatsko.srpske recenzije uopće.
Pravo je da povelja Kulina bana s kraja XII stoljeća,
najstariji spomenik svjetovnog karaktera pisan na
narodnom jeziku u južnoslavenskim zemljama, ne
bude više jedini reprezentatn bosanskog kulturnog
nasljeđa u južnoslavenskoj književnosti srednjeg
vijeka.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Središnja južnoslavenska zemlja može da se
ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jednoj i jedninoj ogromnoj univerzalnoj organizaciji
u to vrijeme, čiji je pokret išao za tim da sruši misterij države i njen vlasti u kojoj je carevala starhovlada nad narodima, misterij što ga je njegovala
crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu
tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se i
njena apokrifna i heretička književnost, zacrtana
pojavom Tajne knjige, a završena Početijem svijeta,
u knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda dobra nad zlom i potreba da se zlo savlada pravednim
životom i radom.
Neki bosanski srednjovjekovni tekstovi ne
prelaze konvencionalne oblike i okvire pismenosti svoga doba, i po tome mogu biti reprezentanti prosječnosti i osrednjosti. Ali izvjesni primjeri,
kao neke povelje Stjepana Kotromanića, Dabišina
povelja Hrvoju Vukčiću, povelja braće Sankovića
Dubrovniku, ili neke glose, kao ona dijaka Grigorija, ili anonima iz Srećkovićeva evanđelja, ili Stanka
Kromirjanina iz Batalovog fragmenta, oveći broj
epigrafa, kao što je onaj zapis sužnja Vrsna Kosarića, epitafi Stipka Radosalića, Radoslava Mrkšića, Juraja Ivanovića i mnogi srugi, ili epigram na
sudačkoj stolici u Hodovu, po mišljenju mnogih
znalaca, predstavljaju po novim, savremenim mjerilima koja ne odbacuju primitivne civilizacije kao
barbarske, nego u njima nalaze ljepote što ih je tek
valjalo otkriti razvijanjem istančanijeg senzibiliteta – antologijske književne vrijednosti. Da je to zaista tako potvrđuju i neke antologije stare naše književnosti, objavljene posljednje decenije u Novom
Sadu, Zagrebu i Beogradu – u njima se prvi put
javljaju i srednjovjekovni bosanski tekstovi, mada
ne u mjeri koja bi bila dekvatna stvarnim vrijednostima književnog stvaralaštva ove zemlje u datom
periodu. Naravno, zato nisu krivi samo sastavljači
ovih izbora i antologija – izvori koje su imali bili su
veoma oskudni, a nekad i nepristupačni.
75
Salih Jalimam
Jedno viđenje o odnosu:
bosanski bogomili i stećci
stvaralaštvo bosanskih bogomiD uhovno
la zahtijeva posebne istraživačke zahvate
kojima bi se metodološki, kulturno-historijski ali
i civilizacijski ustanovio neobičan i snažan utjecaj
i poseban naboj u životu srednjovjekovne Bosne i
Hercegovine. Poglavito bi se to odnosilo na onaj dio
utjecaja koji su izvan vjersko-dogmatskih relacija,
te se smatra neophodno važnim da se identificira
umjetničko djelovanje, ne samo kao dekorativno ili
estetsko viđenje, nego da se prepozna simbolički
sadržaj i značenje stećka u ukupnoj historiji Bosne
i Hercegovine. Sve to istovremeno zahtijeva da se
prevrednuju i mnoge polazne ali i težišne osnove
na kojima počiva postavljeni problem. Sigurno
da je pojava, prisutnost i heraldičko-simboličko
značenje stećka u duhovno-civilizacijskoj prošlosti dobrih Bošnjana izuzetno važno i zbog toga
što se preko toga stvarala i još uvijek stvara slika
Bosne i Hercegovine.
Stećci su zanimljiva i dragocjena pojava u historiji života i djela dobrih Bošnjana, sa svim evidentnim komparacijama i svjedočenjima, bilo da
je riječ o autentičnom i autohtonom znaku Bosne
i Hercegovine ili slici dešavanja na skoro svim poljima života. Privlačili su i privlače od kasnog srednjeg vijeka do danas istraživače i zanesenjake koji
u njima i oko njih razlažu različite teze i hipoteze.
Različito su nazivani: stećak, mramor, mašeta (od
arapskog mešhed što znači grob šehida) ponekad
to je i grčko i kaursko ali i mađarsko groblje, te i
kamen, bilig, kami, da bi se ustalilo kao stećak, u
bosanskohercegovačkom narodnom imenu, kao
stojeći spomen svega onoga što predstavlja.1
Stećak se susreće na cijelom prostoru srednjovjekovne bosanske države, tamo gdje je bilo i
ostalo posljednje stanište dobrih Bošnjana i bosanskih bogomila. Prema tačnom popisu evidentirano ih je preko 69.000 primjeraka. U historijskom
pogledu, prvi stećci identificirani su već u XII-XIII
1 Uporedi pregled mišljenja u: Šefik Bešlagić, Stećci-Kultura i
umjetnost. „Veselin Masleša“ Sarajevo 1982, str. 485-519.
76
vijeku, i vezuju se za vrijeme vladavine bosanskog
bana Kulina (1180-1203). Prvi reljefni stećci sa posebnim gravurama vezuju se za vrijeme vladavine
bosanskog bana Stjepana II Kotromanića oko 1320.
godine, i sve do XVII vijeka traje vrijeme stećaka.
Epoha stećaka u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, pojavom i razvojem, vezana je za vrijeme
političkog, državnopravnog, ekonomsko-privrednog i kulturno-civilizacijskog razvoja ove države
ali i u uskoj je vezi sa društvenim, kulturnim i vjerskim prilikama srednjeg vijeka. Prva definiranja
stećka u literaturi imaju početne kontraverze, ali
istovremeno, naglašavaju i definiraju stećke kao
bogomilske.
U drugoj polovini XVIII vijeka među
istraživačima stećaka ističu se opat Albert Fortis,
fra Gašpar Vinjalić i Ivan Lovrić, koji ih prepoznaju, te nastoje opisati. Poslije njih ističu se Poljak knez Aleksandar Sapieha, sir Edward Gardner
Wilkinson i Arthur Evans kao stručni ljudi-arheolozi pokušavaju definirati ali i identificirati raznoliku simboliku stećaka. Arthur Evans ističe dvije
zanimljive i karakteristične činjenice u vezivanju
stećaka i bosanskih bogomila: tradiciju - “značajna
saglasnost tih grobnica s istaknutim osobinama
bogomilske vjere”2, ali i evidentnu bogatu ornamentiku u kojoj dominiraju polumjesec, mjesec i
zvijezda. Ovom se mišljenju pripisuje pretjerana
nekritičnost u definiranju historijskih dimenzija,
jer se nastoji ustanoviti veza bosanskih bogomila
i mitraizma.3
Pred kraj XIX vijeka kroz istraživanje, proučavanje i tumačenje bogatih naslaga nekropola stećaka, od istraživača: Luko Zoree, Moritz Hoernesa, J.
Asbotha, F. Fijala, K. Patcha i posebno polihistora
Ćire Truhelke, ustanovljen je princip koji sve više
2 Artur Dž.Evans, Kroz Bosnu i Hercgovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875, „Veselin Masleša“ Sarajevo,
1965, str. 37-41.
3 Nada Miletić. Stećci, “Prva književna komuna” Mostar, 1982,
str. 166.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Poiskah štit dobri da štiti me... (Š.R.)
liči na sistematski pristup ovom problemu. U novije vrijeme veze bosanskih bogomila i stećaka dovedene su u poziciju tzv. Heraldičko-simboličkih, uz
pretpostavku da su stećci „općenarodni spomenici
srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, tj. svih triju
vjeroispovijesti“.4
Kao „krunski“ dokaz i potvrda ranijoj tvrdnji koristili su se tzv. spoljni i unutrašnji elementi
umjetnosti i ikonografije stećaka, gdje se pod tzv.
spoljnim podrazumijeva vrijeme nastanka (uglavnom se radi o vremenu od XII do XVII vijeka),
teritorija rasprostranjenosti (to je teritorija o području srednjovjekovne bosanske države u vrijeme
vladavine bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića).
Pored ovih, moguće je pronaći još neke elemente
koji se koriste u tzv. spoljnjem dokazivanju, negiranju i odricanju veze bosanskih bogomila i stećaka, ali u pristupačnoj literaturi ta su dva elementa
najprisutnija. Kao unutrašnji faktor koristi se bogata ornamentika, različiti ukrasi, motivi, brojna
neobična i izazovna umjetnička obrada, koja, opet,
naglasimo, ima prevashodno funkciju ornamenta.
Historijski i vremenski okvir nastanka stećaka korenspondira sa pojavom i jačanjem uticaja
bosanskih bogomila u srednjovjekovnoj Bosni i
Hercegovini, što samo potvrđuje hipotezu o istovjetnosti nastanka ovih dvaju pojava. Razlike u
gradaciji tehnike klesanja stećaka povezuju se sa
teritorijalnim razmještajem, što opet nije tačno, jer
stećaka ima tamo gdje su, pored ostalog, boravili i
bosanski bogomili. Pretpostavka da su stećci osobeni spomenici srednjovjekovne Bosne i Hercegovine i dobrih Bošnjana, da su rasprostranjeni samo
tamo gdje su bile granice srednjovjekovne bosanske države, samo pojačava tezu o uzajamnosti ove
dvije pojave.
Kovači stećaka su isključivo domaći ljudi, imenom i zanimanjem su vezani za
bosanskohercegovačko podneblje, te se i u toj
činjenici može tragati za novom spoljnjom identifikacijom veze stećaka i bosanskih bogomila. Potrebno je ukazati i na činjenicu da u okvirima mnogobrojnih nekropola sa stećcima postoje i grobovi
bez spoljnjih oznaka, što, opet, pojačava tezu o
vezama bogomili-stećak. Isto tako, arheološka
istraživanja nisu identificirala neka druga groblja
osim stećaka, posebno za XIV vijek kada su bosanski bogomili bili predominantni u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo da se u
4 Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje
udžbenika Sarajevo, 1971, str.74.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
77
Slovo Gorčina
literaturi smjelo tvrdi da su stećci isključivo pripadali bosanskim bogomilima.5
Prema tačnim podacima među stećcima dominiraju ploče i sanduci (95%) dok preostali dio
u većini su stećci uspravnog oblika (4,5%). Kod
ležećih stećaka, opet najveći broj pripada sanducima (62%) i pločama (23%), dok stećak u obliku sarkofaga, koji se u tumačenju “opredjeljenosti” stećaka često stavlja u prvi plan, u suštini je
zastupljen s malim brojem primjeraka: nalazi se
u “sasvim minornom položaju prema ovim drugim oblicima”.6 Dvije tzv. spoljnje činjenice - stećci
bez vanjskih oznaka, i ploča bez natpisa ili bilo
kakvog ukrasa dovode kategorično, tumačenje tzv.
“opredjeljenja“ stećaka u dilemu: da li većina ploča
bez oznaka može da korenspondira sa vjerskim
učenjem bosanskih bogomila?
Pokušaj da se razložno i valjanim činjenicama
protumači veza stećaka i bosanskih bogomila, kroz
odnos koji je uobičajen u srednjem vijeku, da se
radi o povezanim autentičnim i autohtonim pojavama od izuzetnog značaja sa dosta neobičnim
ornamentalnim izrazom, stvara dovoljno prostora
da se sve to još jednom prouči. Kada su u pitanju
ornamentalni izrazi potrebno je naglasiti da se tu
radi o simbolima, simboličkim predstavama koje
su u direktnoj vezi sa bogomilskim učenjem. Prema identificiranim nalazima tu se radi o manjem
broju ukrašenih stećaka u kojima simboličke predstave su i vizije umjetničkog dojma.
Načešći simbol je polumjesec, koji je prema
tumačima simbol smrti i ponovnog rađanja.7 Pojavljuje se u dva osnovna oblika, kao luk ili rog, dok
mu je položaj različit, najčešće na vršcima okrenut
prema gore. Postoji nekoliko varijanti polumjeseca,
često su mu vršci okrenuti prema dolje, a ponekad
zauzima i kosi položaj.8 Polumjesec se nalazi na
skoro 500 evidentiranih stećaka, na pločama i sanducima i obično zauzima istaknuto mjesto. Prema
istraživačima, simboličko značenje polumjeseca je
da predstavlja nebesku lađu, obitavilište pravednih duša pred polazak. Ponegdje se susreće “i kao
ležeći ili prevrnut kako se nalazi na stećku dida
bosanskih bogomila u Goranima“9. Uz polumjesec skoro uvijek se nalazi rozeta, kao simboličko
značenje sunca. Prema Aleksandru Solovjevu
polumjesec i rozeta uglavnom su prisutni na
stećcima starješina bosanskih bogomila kao i kod
jednog broja pristalica, koji na taj način iskazuju
očekivanu želju za rajem.10
Treba ovdje ipak naglasiti da je polumjesec
simbol mnogih naroda, Asiraca, Babilonaca, Etrušćana, Ilira, Rimljana, Grka, Kelta, Slavena. I kod
svih uz mitološko opredjeljenje, polumjesec pokazuje i religijski karakter. I na nadgrobnim spomenicima polumjesec je simbol, koji u bogomilskom
okruženju u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini
poprima potpuno novi i određeni smisao, simboli
smrt i ponovno rađanje.
Već je rečeno da uz polumjesec dolazi i rozeta,
koja se na stećcima pojavljuje sa šest, sedam, osam
i deset krakova. “To je prije svega simbol sjajnog
Hrista, a kada se sunce prikazuje u obliku lopte,
pored polumeseca, možemo oba simbola tumačiti
kao nebesku lađu.”11 Rozeta je kao simbol prisutna na većem broju stećaka, po svim površinama
i dijelovima, od krova do zabata sarkofaga, preko
bočnih strana sanduka i ploča. Tako npr. zanimljiva je plastična rozeta-turban na krovu spomenika iz Maoče, što je “znak već prisutnih orijentalnih
prizvuka”12.
Među ukrasnim motivima, simboličkim znakovima na stećcima kojima se identifikuje veza
bosanskih bogomila i stećaka sigurno da prisustvo na jednom broju stećaka znaka krsta dovodi
do nedoumica. Radi se o složenom pitanju, preko
kojeg, izgleda, moguće je donekle odgovoriti i na
suštinsko pitanje o karakteru bosanskih bogomila, kao i jednog broja manifestacija u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini. Sve prisutniji dualitet
u tumačenju, prije svega ponovnim isticanjem
moralističkih ili dogmatskih razloga ili sličnih
tvrdnji ne daju tačan i pravovjeran odgovor. Krst
5 Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, str. 493.
6 Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka, Iz
knjige: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinate na najnovite
istražuvanje, Skoplje, 1982, str. 198-199.
7 Aleksandar Solovjev, Simbolika srednjovekovnih grobnih spo- 9 Aleksandar Solovjev, Isto, str. 34.
menika u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Istorijskog društva 10 Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 180.
11 Aleksandar Solovjev, op. cit. str. 36-37.
BiH, VIII, Sarajevo, 1956, str. 33.
12 Salih Jalimam, op. cit. str. 181.
8 Šefik Bešlagić, op. cit. str. 164-165.
78
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Hamam, kraj XVI st. (Š.R.)
uglavnom zastupljen je na stećcima lociranim u
južnom dijelu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, te se pretpostavlja da ima takvih negdje oko
400 identificiranih. Već davno je konstatirano da
su dijametralno suprotna mišljenja kod tumačenja
krsta na stećku kao i sve veze koje se povodom toga
iskazuju. Najbliže rješenju je da se u simboličkom
značenju krst treba tumačiti u duhu doketizma,
kao simbol Kristovih ispruženih ruku. Kristovo
raspeće i stradanje je samo alegorija koja se tumači
na „idealistički način, stoga krst nema za njih isti
značaj kao za ostale hrišćane“13.
Prema Aleksandru Solovjevu, bosanski bogomili su alegorijski tumačili bol i patnju Isusa Krista
te se na stećku pojavljuje u tri oblika: u antropomorfnom obliku sa okruglom glavom, kao krstsunce i kao krst-loza.14
Simboličko, alegorijsko značenje i preneseno tumačenje krsta je znak i pobjeda nad smrti,
znak nade, prijelaz materijalnog u bestjelesno, što
je prema tumačima bogomilstva sastavni dio vjerskog učenja bosanskih bogomila.
Stećci srednjovjekovne Bosne i Hercegovine obiluju i mnogim heraldičkim znacima, tu su
prisutni spirala, ljiljan, te motivi iz svakodnevnog
života: lov, turnir, kolo, igra i dr. U umjetničkom
pogledu preovladavaju, pored ostalog, romanički
i gotički ukrasi, što samo svjedoči o utjecajima
dalmatinskih majstora i umjetničkim kretanjima,
karakterističnim za srednjovjekovnu umjetnost.
Na bosanskohercegovačkim stećcima identificirano je do sada preko 300 kraćih ili dužih natpisa.
Pretežan dio potiče iz južnog dijela srednjovjekovne Bosne i Hercegovine (humska oblast) što se u
historijskoj literaturi tumači i većom vještinom
tamošnjih majstora u klesanju kamena.15 Svi natpisi urađeni su u staroj ćirilici (bosančici) koja je,
na ovim spomenicima sačuvana u najoriginalnijem obliku.
Veći dio natpisa sadrži osnovne podatke o pokojniku kao i majstoru koji je stećak radio, ili je spo-
13 Aleksandar Solovjev, op. cit. str. 38.
14Isto, str. 42.
15Alojz Benac, Bogomili i umjetnost na stećcima, Izraz, X ,8-9,
Sarajevo, 1966, str. 218.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
79
Slovo Gorčina
menut neki historijski događaj. Ono što suštinski
dijeli već ustaljenu formu je dio natpisa koji svojim
esencijalnim porukama, reminiscencijama utječe
da se stekne nešto posebno u onome koji leži pod
stećkom. Tako jedan broj stećaka svojim porukama insistira na direktnoj vezi sa bosanskim bogomilima (Humsko, Zgunja, Vlahovlja, Zavrblje, Puhovac), na kojima su potpisani bosanski bogomili
(starac, gost, did) što samo pojačava tvrdnju o uskoj vezi bosanskih bogomila i stećaka.
Stećci su osoben i dragocjen spomenik srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, te se njime može
i treba tumačiti atmosfera toga vremena, koja,
opet, zahtijeva mnoge komparacije i identifikacije.
Dugotrajne rasprave o ikonografskim motivima,
simboličkim značenjima i svemu drugom samo
su spoljnji efekti umjetničkog viđenja. Usljed nedostatka primarnih historijskih izvora teško da se
može steći potpun utisak, ali će buduća arheološka
istraživanja doprinijeti sigurnijem tumačenju.
U historijskoj literaturi nalazi se i zanimljiva
pretpostavka da se kroz natpise u kojima se ističe
molba da se stećak čuva i da se ne nasrće na njih,
ukazuje da su to bogomilski stećci, pošto je to u
duhu filozofije bosanskih bogomila kao i njihovog
izraženog poštivanja kulta mrtvih.16 Slučajni nalazi
drvenih konstrukcija ispod stećeka, vrlo jednostavan ukrasni materijal koji je otkriven i mnogo toga
još, neke su nove činjenice u historiji istraživanja
stećaka.
Postoji dovoljno dokaza da su nekropole
stećaka i poslije političkog sloma srednjovjekovne
Bosne i Hercegovine bili mjesta okupljanja “da su
se molitvišta na grobljima vjerovatno nastavili i poislamljeni bogomili, jer inače teško je objasniti da
se i danas u istočnoj Bosni sastaju u određene dane
po Jurjevu na starim srednjovjekovnim grobljima
ili starim muslimanskim grobljima i na osrednjem
njihovom produžetku, gdje obavljaju tzv. kišne
dove (molitve). Čak i neka mjesta gdje se nalaze
stećci nazivaju se molitvištima, dok se za neke koristi i naziv trzan.“17 Kišne dove su raširene kod
cijelog stanovništva Bosne i Hercegovine, s tom
razlikom što katoličko i pravoslavno stanovništvo
to ne obavlja na srednjovjekovnim nekropolama.18
Protivrječni historijski podaci o mnogim karakterističnim detaljima ili čak ključnim činjenicama o vjerskom životu bosanskih bogomila, ponekad predstavljaju otežavajuću činjenicu u mnogim
momentima koji su donekle slični ili su približni
pojedinim kultnim ili obrednim radnjama, što
samo ukupan utisak usložnjava. Insistiranje na
kultu mrtvih kod bosanskih bogomila, kao jedna
od karakteristika po kojoj se razlikuju i odvajaju
od katoličke i pravoslavne Crkve ali i nekih dualističkih pokreta, činjenica je od izuzetnog značaja
koja se dalje vezuje sa molitvama koje su se održavale na nekropolama stećaka što je jedinstvena
pojava na ovim prostorima.19
Pojava dovišta, molitvenih mjesta u vremenu
koje nije u suprotnosti sa islamom, njegovom pojavom i širenjem ali i kasnijim prihvatanjem od strane bosanskih bogomila zanimljiva je pojava koja
traži serioznija istraživanja.. Uvažavanjem mnogih
kultnih mjesta i radnji, postojanjem dovišta, molitvišta gdje se obavlja molitva u određene dane
(uglavnom vezano za Aliđun ili Jurjevo) na mjestima srednjovjekovnih nekropola samo usložnjava
ovaj problem. Slično kao što su bosanski bogomili po mnogim svojim manifestacijama zagonetka,
tako su i stećci (mramorovi, mašete, biljezi, znamenje, kalupi, grčki i stari grobovi, figure, kami)
puni tajanstva i traže svog istraživača.
Činjenica da su nastali u atmosferi punog
utjecaja vjerskog učenja bosanskih bogomila, neobičnom i vrijednom vizijom svijeta stećci su svjedočanstvo ali i kvalitetan prenosnik dviju epoha
i civilizacija u Bosni i Hercegovini. Na mnogim
stećcima su uklesani biljni ukrasi, predstave lova,
viteške igre, dvoboji, čovjekova figura, arkade, zvijezda sa više krakova, sunce, mjesec, likovi ratnika sa štitom ili lukom, strijelom, vijenci, oružje ili
ptice. Svi potpisani kovači uglavnom su pripadnici
bosanskog stanovništva: Grubač, Dobrivoj, Ra-
16Muhamed Hadžijahić, Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu
stećaka.-Srednjevjekovna Bosna i evropska kultura.-Radovi 18 Salih Jalimam, op.cit.str.182. Salih Jalimam, Bogomilstvo i
III, Zenica 1973, str. 287.
islam, Kabes III, broj 26, Mostar, 1997, str. 42-43.
17Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt u kulturi bo- 19 Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt u kulturi bosanskih Muslimana, Pregled, LIX, broj 4-5, Srajevo, 1969, str.
sanskih Muslimana, str. 562-563. Salih Jalimam, Bogomilstvo
560-561.
i islam, str. 43.
80
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
donja, Radič, Divan, Pomoćan, Semorad, Bolašin,
Milič i dr.
Treba na kraju napomenuti da je odnos bosanskih bogomila i stećaka višeslojan i zanimljiv problem po svim svojim manifestacijama, te se ove
ponuđene činjenice i pretpostavke samo iskazuju
kao potreba daljnjih istraživanja. Isto tako, nemoguće je odbiti vezu i kontakt bosanskih bogomila
i stećaka, i snažne utjecaje koje je vjersko učenje
bosanskih bogomila imalo na sve to.
LITERATURA
1. Pavao Anđelić, Glavne etape razvoja kulturnog života u srednjevjekovnoj Bosni, Radio Sarajevo, Treći program, II/3, Sarajevo, 1973, 265-277,
2. Stjepan Antoljak, “Heretici” u srednjevjekovnom Zadru i njegovoj okolini, Radovi Centra JAZU u Zadru, knj. 21, Zadar, 1974, 7-27,
3. Anto Babić, Iz istorije srednjevjekovne
Bosne, “Svjetlost” Sarajevo, 1972, 325,
4. Ðuro Basler, Bosanska crkva za vladavine
bana Kulina, Prilozi Instituta za istoriju,
IX/I, 9/1, Sarajevo, 1973, 13-22,
5. Alojz Benac, Bogomili i umjetnost na
stećcima, Izraz X, 8-9, Sarajevo, 1966.
6. Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na
izučavanje stećaka, Iz knjige: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinate na najnovite
istražuvanje, Skoplje, 1982,
7. Alojz Benac, Dimitrije Sergejevski, Ðoko
Mazalić, Kulturna istorija Bosne i H e r cegovine, “Narodna prosvjeta”, Sarajevo,
1955, 183,
8. Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost,
Zavod za izdavanje udžbenika Sarajevo,
1971,
9. Šefik Bešlagić, Stećci-Kultura i umjetnost,
„Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982, 529,
10.Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i
Hercegovini, Od pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja Austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine, “Veselin Masleša” /Kulturno nasljeđe/, Sarajevo, 1975, 313,
Slovo Gorčina, 34, 2012.
11. Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na
najnovite istražuvanje, MANU, SANU, ANU BiH, Skopje, 1982, 250,
12. Miroslav Brandt, Dubrovnik i heretička
Bosna u prvoj polovini XIII stoljeća, Anali Instituta JAZU, knj. XII, Dubrovnik, 1973,
27-57,
13. Sima Ćirković, Istorija srednjevekovne
bosanske države, SKZ, Beograd, 1964, 415,
14.Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Prva
knjiga, SKA, Posebna izdanja, knj. CXXIX,
Društveni i istorijski spisi, knj. 53. Beograd,
1940, 658,
15. Dragoljub Dragojlović, Apokalipse bosanskih krstjana i staroslavensko književno nasljeđe, Književna istorija, XIII, 52, Beograd, 1981, 603-610,
16. Dragoljub Dragojloviæ, Krstjani i jeretička
crkva bosanska, Beograd, 1987, 233,
17. Dragoljub Dragojlović, Bogomilstvo na
Balkanu i u Maloj Aziji II, Bogomilstvo na pravoslavnom istoku, SANU, Balkanološki
institut, posebna izdanja, knj. 15, Beograd,
1982, 234,
18.Artur Dž.Evans, Kroz Bosnu i Hercgovinu
peške tokom pobune augusta i septembra 1875, „Veselin Masleša“ Sarajevo, 1965,
19. Jacques le Goff, Srednjevekovna civilizacija
zapadne Evrope, “Jugoslavija”, Beograd, 1974, 671,
20.Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt u kulturi bosanskih Muslimana,
Pregled, LIX, broj 4-5, Srajevo 1969,
21.Zbignjev Herbert, O albižanima, inkvizitorima i trubadurima, “Život”, XIX, 7-8, Sarajevo 1970, 70-80, 9, 55-67,
22.Historija naroda Jugoslavije, knj. I, “Školska
knjiga”, Zagreb, 1953, 891,
23.Hrvatska književnost srednjega vijeka, Priredio: Vjekoslav Štefanić i suradnici, Edicija:
24.Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. I/,
“Zora”,- “Matica hrvatska”, Zagreb, 1969,
547.
25. Salih Jalimam, Bogomilstvo i islam, Kabes,
III, broj 26, Mostar 1997,
26. Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 2002, 202,
81
Slovo Gorčina
27.Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada
i tri bosanska bogomila, Croatia sacra, Zagreb, 1932, 27-93,
28.Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti
kraljevstva, “Matica hrvatska”, Zagreb,
1882, 352,
29.Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, RAD JAZU, CCLXX, Zagreb, 1949, 115-276,
30.Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja
srednjevjekovne bosanske države, “Veselin Masleša”, Kulturno nasljeđe, Sarajevo, 1978,
421,
31. Herta Kuna, Bosanski rukopisni kodeks u
svjetlu južnoslovenske redakcije, Radovi III,
Srednjevjekovna Bosna i evropska kultura,
Zenica, 1973, 89-102,
32. Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske
književnosti, Knj. I, “Svjetlost”, Sarajevo, 1974, 241,
33.Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, III, 1962, 508,
34. Nada Miletić, Stećci, “Prva književna komuna” Mostar, 1982,
35. Leo Petrović, Kršćani bosanske crkve, “Dobri pastir”, Srajevo, 1953, 184,
36.Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, “Veselin
Masleša”, Sarajevo, 1982, 307,
37. Milan Prelog, Povijest Bosne od najstarijih
vremena do propasti kraljevstva, Sarajevo,
s.a. 78,
38. Franjo Rački, Bogomili i patareni, SKA, Posebna izdanja, knj. LXXXVII, društveni i istorijski spisi, knj. 38, Beograd, 1931, 335599,
39.Aleksandar
Solovjev,
Simbolika
srednjovekovnih grobnih spomenika u
Bosni i Hercegovini, Godišnjak Istorijskog društva
BiH VIII, Sarajevo, 1956,
82
40.Aleksandar Solovjev, Versko učenje
“Bosanske crkve”, Pregled, III, sv. 3,
Sarajevo, 1948, 195-205,
41. Starija književnost, Knj. I. Zavod za
izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974, 348,
42. Franjo Šanjek, Bosansko-humski /
hercegovački/ krstjani i katarsko-dualistički
pokret u srednjem vijeku, “Kršćanska
sadašnjost”, Zagreb, 175, 216,
43. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima (13-15. st.) Barbat, Zagreb, 2003, 397,
44.Jaroslav Šidak, “Crkva bosanska “ i problem
bogumilstva u Bosni, “Matica hrvatska”, Zagreb, 1940, 163,
45.Jaroslav Šidak, Heretièka “Crkva bosanska”,
Slovo, 27. Zagreb, 1977, 149-184,
46.Jaroslav Šidak, Pravoslavni istok i “Crkva
bosanska”, Savremenik, 27,9, Zagreb, 1938,
769-793,
47.Jaroslav Šidak, Problem “Bosanske crkve” u
našoj historiografiji od Petranovića do Glušca, Rad JAZU, knj. CCLIX, Zagreb, 1937,
37-182,
48.Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj”
i bogumilstvu, SN “Liber”, Zagreb, 1975,
400,
49. Ludvig Thalloczy, Studien zur geschichte
Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Munchen und Leipzig, 1913, 478,
50.Marko Vego, Iz historije srednjevjekovne
Bosne i Hercegovine, “Svjetlost”, Sarajevo,
1980, 501,
51.Marko Vego,
Naselja bosanske
srednjevjekovne
države,
“Svjetlost”,
Sarajevo, 1957, 184,
52.Marko Vego, Postanak srednjevjekovne
bosanske države, “Svjetlost”, Sarajevo,
1982, 216.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Gorčin Dizdar
O ideologiji izučavanja
stećaka
N
a samom početku nužno je razjasniti
pojam ideologije korišten u ovom tekstu.
U savremenoj kritičkoj teoriji ideologija ne predstavlja tek iskrivljenu, ispolitiziranu sliku stvarnosti kojoj je moguće suprotstaviti njen objektivni,
naučni, istiniti pandan. Dapače, ideologija nije
definisana eventualnom istinitošću ili neistinitošću, već njenom ulogom u održavanju određenih
odnosa političke dominacije: „u istinski ideološkom prostoru nalazimo se u onom trenutku kada
određena tvrdnja – ‘istinita’ ili ‘lažna’ (njena eventualna istinitost samo pospješuje ideološki efekat)
– postane funkcionalna u odnosu na određeni
odnos društvene dominacije (‘moći’, ‘eksploatacije’) na suštinski netransparentan način: da bi bila
efektna, sama logika legitimizacije odnosa dominacije mora ostati prikrivena.“ (Slavoj Žižek)
U slučaju diskursa izučavanja stećaka, najjasniji primjer ideologije predstavljaju mnogobrojni
pokušaji primjenjivanja savremene etničke taksonomije Bosne i Hercegovine na srednjovjekovni
period i proglašavanja stećaka „nacionalnom svojinom“ jednog od njenih konstitutivnih naroda.
Specifična etnogeneza bosanskohercegovačkih naroda, pri kojoj vjerska pozadina predstavlja ključni
faktor nacionalne pripadnosti, uzrokovala je razvoj
žestoke polemike o vjerskoj pripadnosti stećaka,
koja bi implicitno odgovorila na pitanje ‘izvornih
stanovnika’ zemlje, što bi, u najekstremnijim slučajevima, moglo poslužiti kao opravdanje genocida i
etničkog čišćenja. Iako su grubi, duboko ispolitizirani pokušaji da se stećci pripišu samo jednom
od savremenih bosanskohercegovačkih nacija,
nažalost, još uvijek aktuelni, fokus ovog teksta su
suptilniji oblici ideologije koji stećke nastoje klasificirati prema naizgled univerzalnim, objektivnim
kategorijama kao što su, na primjer, pravovjerje/
hereza, Zapad/Istok ili kopija/originalnost. Iako u
primjerima teorija o prirodi stećaka kojima se bavi
ovaj tekst uglavnom nije moguće identificirati neposrednu vezanost za savremene političke projekte, njihovu ideologiju moguće je očitati posredno,
Slovo Gorčina, 34, 2012.
identifikacijom njihovih implicitnih diskurzivnih
pravila, tj. principa za uspostavljanje istinitosti
tvrdnji na koje se one oslanjaju.
U kolikoj mjeri izučavanje stećaka ovisi o prethodnom prihvatanju određenih historiografskih
teza, tj. o implicitnom ili eksplicitnom prihvatanju
određene ideološke tvrdnje o prirodi srednjovjekovne, povremeno i savremene Bosne, moguće je
demonstrirati pokušajem primjenjivanja ikonološke metodologije na njihovu simboliku. Prema
Erwinu Panofskom, utemeljitelju ikonologije engleskog govornog područja, svaka slika posjeduje tri nivoa značenja: primarni, konvencionalni i
intrinzični. Primarni nivo značenja odnosi se na
identifikaciju objekata vidljivih na određenom
umjetničkom djelu, kao što su, na primjer, čovjek,
životinja ili biljka. Konvencionalno značenje obuhvata elemente umjetničkog djela koje je moguće
objasniti kulturološki specifičnim asocijacijama
određenih predmeta, kombinacija predmeta ili
odnosa između njih, kao što su, na primjer, rukovanje ili aureola oko nečije glave. Konačno, intrinzično značenje odnosi se na ono što Panofsky naziva sadržajem umjetničkog djela, definišući ga kao
„osnovni stav jedne nacije, perioda, klase, vjerskog
ili filozofskog ubjeđenja – sve to nesvjesno preneseno putem jedne osobe i kondenzovano unutar
jednog umjetničkog djela.“ Pokušaj primjenjivanja
ove metodologije na tumačenje stećaka osujećen je
problemima koji bi se mogli nazvati endemičnim.
Čak i na najosnovnijem nivou primarnog značenja,
dakle identifikacije predmeta predstavljenih na
stećku, čin pripisivanja imena određenom znaku
ili simbolu može biti kontroverzan i, u konačnici,
pogrešan. Jedan od mnogih primjera ovog problema predstavljaju objekti vidljivi na slici 1.
S jedne strane, ovi u kamen uklesani oblici dali bi se opisati kao arhitektonski motivi koji
podsjećaju na romaničke crkve; s druge, jednako
je ubjedljivo tumačenje da oni predstavljaju neku
vrstu antropomorfne niše, tj. stilizirane ljudske figure. Puni značaj ovih razlika u tumačenju postaje
83
Slovo Gorčina
Slika 1: Arhitektonski motivi ili antropomorfne niše?
jasniji kada interpretacija pređe na konvencionalni nivo. U oficijelnoj nauci, stećci su tumačeni u
nekoliko različitih konteksta: pravoslavlje i katolicizam, bogumilizam pripisivan Bosanskoj crkvi,
ostaci raznih paganskih vjerovanja, te svakodnevni
život srednjovjekovnih stanovnika Bosne i Hercegovine. Naravno, kulturološki pripisano značenje
raznih predmeta predstavljenih na stećcima radikalno se razlikuje u zavisnosti od konteksta koji
se smatra najrelevantnijim. Pitanje najrelevantnijeg konteksta takođe ima ogromne implikacije za
pretpostavljeno intrinzično značenje umjetničkog
djela. U nedostatku dovoljnog broja pouzdanih
pisanih izvora o prirodi porijekla stećaka, njihova
simbolika pripisivana je nizu društvenih grupacija
sa različitim nivoima kulturološke homogenosti,
čiji pretpostavljeni osnovni stav, tj. ono što nam, po
Panofskom, umjetničko djelo predstavlja na nivou
intrinzičnog značenja, na kraju postaje pitanje filozofskog nagađanja više nego li objektivne naučne
metodologije.
Kao primjer radikalno suprotstavljenih zaključaka do kojih može dovesti usvajanje različitih
kontekstualnih okvira, pogledajmo scenu uklesanu na jednom stećku Radimlje (Slika 2).
Na nivou primarnog značenja, moguće je
identificirati dva naoružana konjanika u nekoj vrsti bitke. Iznad njih, vidljive su dvije ženske figure
koje stoje unutar zidina kule držeći se za ruke, sa
predmetom koji bi mogao biti križ ili trolisnica u
drugoj ruci. Do koje mjere je problematično razlučiti primarno i konvencionalno značenje ove scene
pokazuje opis ove slike u Leksikonu stećaka Šefika
Bešlagića: „Predstava turnira dva konjanika ispred
kule (...)“ Iako djeluje kao neutralni naslov scene
predstaljene na ovoj slici, ovaj opis uspostavlja de-
84
finitivni kontekstualni okvir u medijevalnom feudalnom životu. Ovakav stav dijeli i Marian Wenzel,
koja tvrdi da „scena dva suprotstavljena konjanika
na stećcima ima neke očigledne paralele. Postoji
jedinstvena predstava ove scene na kojoj se pojavljuju žene u tornju koji služi kao gledalište. Stilistički, scena se da porediti sa određenim francuskim rezbarijama u slonovači iz ranog četrnaestog
vijeka... Scena je identificirana kao osvajanje Palače ljubavi.“ S druge strane, Georg Wild, autor koji
insistira na simboličnom, religioznom karakteru
simbolike stećaka, ističe da oba konjanika nose
štitove sa istim emblemima, što dovodi u pitanje
tezu da slika predstavlja viteški turnir. U prilog
vlastitog tumačenja, Wild ističe pasus iz Biblije Ef.
6, 11. 17: „Obucite se u bojnu opremu Božju da se
mognete suprotstaviti đavolskim napadima! Jer
naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga
mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u
nebeskim prostorima. Zato uzmite i na se stavite
bojnu opremu Božju da se mognete oduprijeti u zli
dan i, kad sve nadvladate, održati se! Dakle, stojte čvrsto! ‘Opašite svoje bokove istinom’, ‘obucite
oklop – pravednost’, obujte noge, ‘spremnošću za
Slika 2: Feudalni turnir ili kosmička bitka?
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Radosnu vijest – mir!’ U svemu uzmite veliki štit
– vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele
Zloga! Prihvatite kacigu – ono čim se spasava – i
mač Duha, to jest riječ Božju“. Prema ovoj interpretaciji, kula predstavlja nebeski Jeruzalem naseljen pravednim dušama, što je dokazano njenim
položajem iznad glava konjanika. Dva konjanika
predstavljaju dva principa koja, prema bogumilskoj metafizici, vladaju svakim čovjekom i cijelim
univerzumom: sile dobra i zla. Istinska kosmička
bitka odvija se unutar pojedinca, u ratu sa samim
sobom. Jasno je, ipak, da sama slika ne nudi dovoljno dokaza za prihvatanje jedne ili druge interpretacije. Izgleda da je napredak u odgonetanju
značenja simbolike stećaka nemoguć dok god se
ne prihvati širi interpretativni kontekst unutar kojeg će ona biti tumačena.
Nemuštost slike u konačnici predstavlja nesavladiv problem za interpretatora simbolike stećaka
koji teži punoj objektivnosti. Kako sama po sebi
slika govori vrlo malo, glas joj se dodjeljuje njenim ubacivanjem u širi interpretativni kontekst
ili diskurs. Time ikonografska ili estetska analiza
simbolike stećaka epistemološki često poprima tek
sekundarni značaj, svodeći se na uklapanje slika u
prethodno prihvaćene teoretske pretpostavke. Koristeći se terminologijom Panofskog, može se zaključiti da prije nego što se možemo zapitati kako
umjetničko djelo kondenzira osnovni stav unutar
jednog jedinog predmeta, moramo odrediti prirodu te nacije, perioda, klase, vjerskog ili filozofskog
ubjeđenja čiji osnovni stav pokušavamo identificirati unutar umjetničkog djela. Prema osnovnoj
pretpostavci o prirodi društvene grupacije koja je
stvarala stećke, prethodna naučna djela o ovoj temi
mogu se podjeliti u tri kategorije. Unutar prve kategorije, koja bi se mogla nazvati ortodoksno-naturalističkom, osnovna pretpostavka je da su umjetnici
stećaka pokušavali izraziti pravovjerno kršćanska
vjerovanja katoličke ili pravoslavne provenijencije, uz neke naturalističke prikaze detalja iz njihove
društvene i prirodne okoline. Neki od autora koji
pripadaju ovoj kategoriji takođe dopuštaju mogućnost da se određeni motivi sa stećaka tumače kao
ostaci predkršćanskih paganskih vjerovanja. Unutar druga kategorije, nazvane dualističko-heretička, simbolika stećaka povezuje se sa šizmatičnom
Bosanskom crkvom, koja se smatra bogumilskom.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Autori ove kategorije naglašavaju jedinstvenost
stećaka među evropskim umjetničkim fenomenima ovog perioda. U gotovo potpunom nedostatku
primarnih pisanih izvora, ovi autori često usvajaju
komparativni metod, koristeći izvore koji pripadaju drugim evropskim dualističkim pokretima ovog
perioda. Konačno, autori koji pripadaju političkoj
kategoriji stećak stavljaju u kontekst esencijaliziranog društvenog identiteta sa čvrstim kulturološkim tendencijama koje se mogu otkriti unutar
prikazanih motiva. Unutar ovog pristupa, naglasak
leži na povezivanju simbolike stećaka sa drugim
umjetničim ili kulturološkim fenomenima koji su
se pojavili u užoj ili široj regiji tokom drugih vremenskih perioda, uključujući i sadašnjost.
U ovom tekstu pažnja će biti posvećena posljednjoj, politčkoj dimenziji izučavanja stećaka.
Tri ideološki raznovrsna predstavnika ove kategorije su - esej Muhameda Filipovića ‘Bosanski duh
u književnosti – šta je to?’, u suštini hegelijanska
teorija projiciranog bosanskog nacionalnog duha,
‘Ilirycum Sacrum’ Miroslava Krleža, ničeanska
afirmacija subjektivnosti prenesena na nivo jugoslavenskog nacionalnog identiteta, te knjiga ‘Stećci’
Dubravka Lovrenovića, djelo koje u suštini sažima
glavne argumente ortodoksno-naturalističke škole,
uz određene komentare koji bi se definitivno dali
pripisati političkom pristupu.
Iako naslov Filipovićevog eseja govori o bosanskom duhu u književnosti, definicija ‘duha’ koju on
nudi historijska je i materijalistička: „Duh jednog
naroda kao subjektivni izraz cjelokupnosti uvjeta
njegovog života, i onog specifičnog odnosa prema
životu koji konstituira narod kao specifičnu povijesnu opstojnost, jeste povijesna tvorevina i povijest
je njegov pravi izvor i medij u kojem se on javlja.“
Primjetna je određena dvosmislenost Filipovićeve
definicije ‘duha jednog naroda’: s jedne strane, on
je tek idealni ili metafizički odraz ‘uvjeta života’ na
nivou subjekta, a s druge pak to je antropološki
‘odnos’ prema životu koji, moglo bi se pretpostaviti,
oblikuje te životne uslove. Ova okultna sposobnost
metafizičkog entiteta da utiče na materijalne uslove egzistencije još jednom je potvrđen Filipovićevom tvrdnjom da je taj ‘duh’ „Bosnu održao kao
cjelinu, kao povijesnu opstojnost“. Definicija ‘duha
jednog naroda’ koju Filipović nudi mora se tumačiti u kontekstu specifične razlike između naroda i
85
Slovo Gorčina
nacije koja je postojala u jugoslavenskoj političkoj
taksonomiji kada je ovaj esej pisan. Dok je u FR
BiH živio samo jedan narod, njeno stanovništvo
bilo je podjeljeno u dvije nacije – Srbe i Hrvate.
Tek 1971., četiri godine nakon objavljivanja Filipovićevog eseja, ustavna reforma dodala je i treću
naciju u Bosni i Hercegovini, Muslimane. Kontrast
između politički odlučujuće kategorije nacije i Filipovićeve postulacije jedinstvenog duha bosanskog
naroda pokazuje politički radikalnost njegovog intelektualnog projekta. Pri tome, stećak je predstavljen kao jedan od materijalnih dokaza postojanja
tog duha: „To su, u prvom redu, naši stari gradovi,
naša arhitektura, urbanizam, stećci i uopće sakralni spomenici, naše stare knjige, vez i odjeća, zanati,
najzad naš način života uopšte“.
Kada definiše prirodu bosanskog duha, Filipović kao da opisuje umjetnost stećka: „Taj duh škrte
riječi i uzdržanog pokreta, škrte šare i blijede boje,
lišen bogatstva i lepršavosti, lišen nijansa i kolorita, masivan, siguran, stalan, stanac, taj suzdržani i
jedva negdje u pripravku na kraju linije, u odsjaju boje, na rubu šare, na kraju misli, na izdancima loze, na skrivenim i prikrivenim mjestima, u
minijatiuri, i uopće u nevidjelu, čulno razigrani
i pohotno životni duh, želja, čežnja i nagon.“ Da
nije poznato da Filipović ovdje pokušava definisati bosanski duh, moglo bi se pomisliti da govori o
intrinzičnom značenju umjetnosti stećka: ono što
opisuje zaista zvuči kao osnovni stav jedne nacije,
perioda, klase, vjerskog ili filozofskog ubjeđenja.
Dok je do ovog trenutka bilo moguće tvrditi da
se Filipović bavi čisto estetskom problematikom,
identifikacija osnovnog stava umjetnosti stećka sa
postuliranim duhom bosanskog naroda predstavlja
definitivan korak u oblast ideologije.
Koristeći metode Deridijanske dekonstrukcije,
Filipovićeva kritičarka Nirman Moranjak-Bamburać povlači značajnu razliku između normativnih
i rekonstruktivnih diskursa o kolektivnim identitetima, pri čemu „potonji pokušava na neki način
izbjeći totalizirajuću perspektivu i omogućiti dijaloški osnov.“ Unutar ove klasifikacije, Filipovićeva ideja bosanskog duha može biti klasificirana
kao normativna koncepcija kolektivnog identiteta,
jer njegova postulacija i karakterizacija bosanskog
duha u prošlosti u konačnici služi nuđenju modela za njen budući razvoj. Filipovićeva ideja tako86
đer ne posjeduje dijalošku osnovu, definišići duh
pozitivno formulisanim karakteristikama (‘malo
riječi’, ‘blijede boje’, ‘masivan’ itd.) i implicirajući
neprihvatanje djela sa drugačijim karakteristikama
unutar kategorije ‘bosanski duh’. Ovdje ideologija
pokazuje svoju neizbježnu negativnu dimenziju,
ostavljajući prostor za nasumično isključivanje
nepodobnih djela i ličnosti iz uzvišene kategorije
nacionalnog duha. Suštinu problematičnog odnosa moći i ideologije najljepše je izrazio Mak Dizdar
u Zapisu u otkrivanju: Tamo gdje su psalmi, tu su
i prokletstva.
Za Miroslava Krležu, umjetnost stećka takođe
predstavlja odraz kulturološki homogene grupacije, sa razlikom da u njegovom slučaju ona obuhvata cjelokupnu slavensku kulturu bivše Jugoslavije. Njegova koncepcija prirode ovog kolektivnog
kulturnog identiteta suptilnija je od Filipovićeve,
a nju definiše upravo ono što ona nije: „svi stilovi
naše oblasti dokazuju da je stilska sinhronizacija,
u svom negativnom stavu prema Istoku i Zapadu,
iako nedosljedna, ipak jedinstvena... u manihejskoj bogumilskoj skulpturi, taj kreativni individualizam dostiže slobodnu inspiraciju.“ ‘Stilovi’ koje
Krleža smatra posebno reprezentativnim za ovo
kulturloško jedinstvo su toliko raznoliki umjetnički fenomeni kao ranohrvatska arhitektura devetog
i desetog vijeka i srpske pravoslavne ikone trinaestog i četrnaestog vijeka, sa stećkom kao neprikosnovenim klimaksom ovog umjetničkog individualizma. Umjesto apriorističkog odbijanja Krležinog
intelektualnog projekta kao puke jugoslovenske
propagande, specifičan način na koji on koncipira
kulturološki homogenu grupaciju zaslužuje bližu
pažnju. Uzimajući tri umjetnička fenomena koja
mogu biti koncipirana kao provincijalne verzije
većih kulturoloških fenomena (romanička arhitektura, bizantske ikone, gotička umjetnost), Krleža
postulira njihov zajednički ‘duh’ (iako on ne koristi tu riječ) kojeg karakterizira svjesno nastojanje
za individualan izraz kroz vizuelni jezik preuzet iz
drugih kultura. Ovo predstavlja pristup umjetnosti koji je dijametralno suprotan nekim od tradicionalnih pristupa stećku: umjeto fokusiranja na
ono što je preuzeto iz drugih kultura, Krleža ističe
originalne aspekte umjetničkih oblika. U oba slučaja, moguće je identificirati svjesnu ili nesvjesnu
ideološku dimenziju: želju za provincijalizacijom
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
umjetnosti stećka u jednom slučaju i nastojanje da
se naglasi njena originalnost s druge. Da i Krležin
kozmopolitizam ipak ima granice, pokazuje njegovo potpuno zanemarivanje južnoslavenske originalnosti izražene jezikom islamske civilizacije:
kada govori o Osmanskog periodu, Krleža se često
ograniči na kakav orijentalistički stereotip poput
izraza „najtamnija abdulhamidovština“.
Način na koji se koncipira originalnost jedna
je od osnovnih tema Krležinog eseja: „Prema mišljenju zapadnoevropskih specijalista, starohrvatski period arhitekture, iz vremena kraljeva takozvane narodne krvi, i jeste i nije originalan. S jedne
strane, ta arhitektura je barbarska imitacija motiva
iz Ravene i Bizanta, a čak iako se razvila nezavisno,
ona predstavlja varijacije starih armensko-istočnjačkih ili slavensko-sjevernjačkih motiva, tako da
opet nije originalna... da li su apstraktni ornamenti ili stubovi i lukovi tih brojnih crkava perzijski,
kavkaski, armenski, sirijski ili staroslavenski nije
odlučujuće pitanje, ali sigurno je značajno što su
se umjetnici trudili da izbjegnu slijepo kopiranje
i da se individualno izraze“. Iako Krleža ovdje govori o starohrvatskoj arhitekturi, njegov argument
u cjelosti bi se mogao prenijeti na analizu stećaka,
s značajnom i donekle bizarnom razlikom da su
u ovom slučaju uglavnom ‘zapadnoevropski stručnjaci’ ti koji naglašavaju originalnost stećka.
Dubravko Lovrenović nalazi se na suprotnoj
strani ove debate, insistirajući na zapadnoevropskom porijeklu i provincijalnosti umjetnosti stećka. Iako u svom djelu Stećci uglavnom insistira na
naučnom diskursu, njegova retorika povremeno
postaje duboko romantična, implicirajuću organsku koncepciju umjetničkih fenomena: „Prema
tome simbolizam stećaka, kao ‘harmonijski sklad
simbola’ u jesenjoj simfoniji Srednjeg vijeka, pojavljuje se kao posebna vrsta ‘okamenjenog cvijeća’
u velikom vrtu evropskih simbola, fantazmagorija i
uzbuđenja, osvjetljujući bosanski medijevalni duh
kao zraka svjetlosti.“ U skladu sa tvrdnjom o evropskog medijevalnom karakteru simbolizma stećka
je Lovrenovićevo odbijanje bilo kakvog kontinuiteta između ovog ‘duha’ i kasnijih faza bosanske
historije: „kao rezultat etničkih migracija i vjerskih
preobražaja za vrijeme osmanske vladavine, ‘savez’
živih i mrtvih Srednjeg vijeka je prekinut (...) a to
je najbolja indikacija razdora izmeđa dva historijSlovo Gorčina, 34, 2012.
ska perioda – srednjovjekovnog u kome se stećak
pojavio i osmanskog u kojem umjetnost stećka doživljava svoj kraj.“ Stiče se osjećaj da je ovaj skup
duboko ideoloških pozicija posljedica ne samo
esteskih pretpostavki: ‘bosanski duh’ je ‘prosvijetljen’ uticajem ‘evropskog simbolizma’ Srednjeg vijeka (istinski fascinantan preokret popularne ideje
‘Mračnog doba’!), dok osmanski uticaj stvara ‘razdor’ koji znači da je ‘bosanski srednjovjekovni duh’
sasvim različit od ‘bosanskog osmanskog duha’ i,
implicitno, ‘bosanskog savremenog duha’. Lovrenović je dakle naučnik koji vjeruje u postojanje
nacionalnih duhova, ali je odlučan da dokaže da
Bosna nema jednistveni ‘duh’ koji bi inkorporirao
njen predosmanski i osmanski period.
Politička pristup izučavanju stećka duboko
obilježavaju dvije posebnosti njegovog subjekta:
izuzetno neobična priroda same simbolike stećaka, te kompleksna socio-politička struktura savremene BiH (i bivše Jugolsavije). Ali pitanja koja su
postavljena u ovom tekstu nisu specifična za ovu
temu, već su samo izražena jasnije nego u drugim
diskusijama umjetničkih i kulturoloških fenomena. Iako rasprave o prirodi ‘duha’ koji je doveo do
stvaranja staćka djeluju donekle anahronistične,
valja reći da se i cjelokupna disciplina historije umjetnosti oslanja se na neku vrstu koncepcije metafizičkog jedinstva heterodoksnih fizičkih objekata
koje je oblikovala ljudska ruka. Pitanje vremenskog kontinuiteta kolektivnih identiteta djeluje posebno problematično u slučaju BiH zbog dubine
njenih historijskih razdora, ali u periodu u kojem
su prema dominantoj akademskoj teoriji nacije tek
‘zamišljene zajednice’, ono se čini kao opšti epistemološki a ne provincijski historijski problem. Slično tome, ideološke kontroverze oko klasifikacije
umjetničkih fenomena posljedica su generalne opsesije jezikom filozofije dvadeset vijeka barem koliko i specifičnih historijskih uslova regije u kojima
je stećak nastajao.
Rječju, analiza simbolike stećaka je problem
na raskrižju nekih od najbitnijih problema savremene kritičke teorije, a ne tek marginalna tema
samo jedne discipline kao što je historija umjetnosti. Analiza ideologije izučavanja stećaka tek je
prvi korak ka nužnoj deprovincijalizaciji konteksta
u kojem umjetnost stećka treba biti posmatrana u
budućnosti.
87
GOST PJESNIK
Izbor iz kritike
Pjesnik od zemlje
d Petra Gudelja, s njegovom poezijom, s
O njegovim
pjesničkim glasom i statusom, u
suvremenoj hrvatskoj književnosti zajedno s ostalim štokavskim književnostima nema pjesnika koji
je više sam, i nema autora uz kojega bolje pristaje
Gombrowiczev bespoštedni aksiom. Besprimjeran
je način na koji Petar Gudelj postoji u književnosti,
rijedak je način na koji on gradi svoj tekst, svoju
kršku pjesmu. I ta pjesma je rijetka. Nečuvena!
Otkako je objavio prvu pjesmu, do danas (to je
već više od pedeset godina; kakvih naših pedeset godina!), Gudelj s književnošću i u njoj živi
samo kao pjesnik, izvan ikakvih književnosocijalnih, književnoposlovnih, književnopolitičkih,
ili, pak, književnolukrativnih odnosa. To je toliko
čist odnos i status, platonski u najboljemu smislu
riječi, da se u Gudeljevu poeziju, u njegov književni slučaj, dosad nije u zamjetnijoj mjeri umiješala
ni književna kritika, književna historija pogotovo.
Kako je zbog toga pjesniku, to ne znamo a nije
ni previše važno, no za Gudeljevu poeziju, za taj
veliki pjesnički masiv, ovo je izuzetno sretna okolnost: što je moguće duže ostati čist od klasifikacijskih postupaka, daleko od hladnih preparatorskih
prstiju. (...) Mile Stojić
(...) U književnosti, koja baš i nije primjereno
vrednovala njegov književni priraštaj, Gudeljeva
pjesnička zavičajnost prepoznata je kao svijet mita
i meda, mora i kamena, zemlje u kojoj se rađalo
i množilo (“jezično i krvavo”), kao svijet pjesme
(pučke i hajdučke) “iznikle iz panja: dubova, maslinova i lovorova” koji je plodio njegovu kreativnu samosvijest iskustvima nepotrošene pjesničke
i duhovne supstance. Unatoč prepoznatljivim prostornim reperima, njegov je zavičaj ponajmanje
skup geografsko-socijalnih i povijesnih odrednica
krajolika tijekom njegova povijesnog iskustva, već
je začudna pozornica univerzalne čovjekove drame sa slikama i oblicima, mitemima i stilemima,
lokalnim i univerzalnim, a uvijek duboko egzistencijalnih sudbinskih bitnosti i upitanosti. Razlistavajući se u mnogim smjerovima zavodljive duhovne igre obvezujućih svojstava, temelji Gudeljeva
Slovo Gorčina, 34, 2012.
pjesničkog svijeta sežu u dubinu vremena i dosežu
univerzalno i simbolično; u njegovoj zemlji-crljenici “vjetrovi su posijali svoje ljudsko sjeme”, u
“davno vrijeme gromova”; iz nje se rađalo i množilo
“jezično i krvno”, a voda, ona mitska i ona ljekovita,
iz bunara i lokava, kamenica, plitica i čatrnja, obnavljala je njegovu otpornost i žilavost kroz stoljetnu dijalektičku igru živog i neživog, postojećeg i
mogućeg.
Istih je i sličnih svojstava i Gudeljeva šuma: ona
je svijet čudesnog bilinarija i bestijarija, u čiju je
zbiljnost unesena svekolika historija narodnih vjerovanja, ali i prostor neponovljive mirisologije. U
njoj je jasen, muško drvo, u njoj živi vuk: mitski
vlkoe, ali i Vuk u novinama i onaj tvorački “tvoj
pradjed vuk”; u njoj se gnijezdi golub (i golubica),
ali i jastreb (u rukopisu), u njoj se rađa jabuka (ona
divlja i ona hesperidska), malina i kupina, drenjina
i divlja jagoda. Gudeljev zavičaj prepoznat je i po
lozi, koja rađa pićem božanskim i pićem pjesničkim, ali i po orahu, bademu, po poskok – tici i zmiji, jer: biti zmijom, biti zmija, i biti bijen zmijom,
isto je što i biti... Ne manje je to i zavičaj ikavskog
genitiva (pjesme “vučke i hajdučke”) i hrvatskog
biskupa sa svim nepotrošivim atribucijama Povijesti koja hrani budućnost “svim vjetrima, zviježđima i narodima”; riječju – zavičaj mita i meda,
mora i kamena u kojem je pjesnik našao svoj
(pjesnički) kamen mudrosti i poezije, uzvraćajući
mu svojom pjesmom kao najljepšom laudom. (...)
Ivan J. Bošković
Za razliku od većine pjesnika svoje generacije,
koji su itekako bili osjetljivi na političke diktate i
povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije,
Gudelj je vazda bio jednako slobodan. Od prvih
pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u čijem je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama
otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska, jamama
do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slutnjom mržnje i osvete, bliskom smrću i krajolikom
koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina,
od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisivao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni
91
Slovo Gorčina
tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između
Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i fanatično
inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi
nešto kniferovsko. Ono što je za slikara bio meandar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Samo
jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu
biokovsku mitologemu. Bilo je to 1987, kada je
objavio šokantnu poemu “Europa na tenku”, čiji su
dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavljivani u književnim novinama i časopisima. Bila je
to knjiga koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole
revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma,
tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u
njegovom socijalnom miru, onoliko koliko to neka
knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane
pjesme još uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru.
Gudelj je u “Europi na tenku” stvorio svijet u kojem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo,
kriterij svake izvrsnosti, biće s razumom i osjećajima, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj
povijesti. “Sretni narodi u Europi. / Sunce im ujutro na kupolama iznesu tenkovi. / Sunce im zađe
za stado tenkova… Europsko državno blagostanje
počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih štala,
/ tenkove drže u srcu. / Zato europsko srce / Ima
oblik tenka.” (...) Miljenko Jergović
92
(...) Gudelj je ugranitio hrvatski jezik ili prije - hrvatsku riječ. Nakon Gudelja nema odstupanja, hrvatski je jezik svim nasrtajima neprelazna
planina! Slijedeći ideju Ferdinanda Saussirea da
je riječ prva i posljednja smislena jedinica, da je
jezik njena zaliha u pamćenju naroda koji riječi stvara i slaže u ostavu zvanu jezik na upotrebu
koju opet pokreće samo riječ bilo u govor bilo u
poeziju. Ni proza ni filozofija tu ne spadaju. Proza
je umjetnost i umijeće ideja, filozofija, svodeći riječ
na Jedno ubija njenu neiscrpivost koju tek poezija može razotkrivati na ubitačnoj svjetlosti uma i
osjeta. Gudelj se tako razigrao svojim riječima da
je izgradio čitavu planinu što mu i ime veli. Stijenu na kojoj počiva hram hrvatskog jezika Gudelj
je izgradio sam iz jednog hrvatskog govora koji
se zove bosanski govor. Hrvatski jezik je izišao iz
svog bosanskog govora koji se rastvorio i potekao:
drugim potocima, rijekama, jezerima, morima...
da ponovimo Dizdara Maka Mehmedaliju, Bošnjaka kamo ga smještaju historičari književnosti
i njegov rod, ali s dalmatinskih strana ponesenim
govorom iz istog kraja otkud iziđoše oci: Marul,
Tin, Jure i Petar, pa sve tamo do u duboku Bosnu.
Tomislav Dretar
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Goran Karanović
Intervju s
Petrom Gudeljom
jedan opsežan intervju iz naftalina.
E voMjesto
radnje je kafanica pored tržnice
Te verzije nisu iz osnova drugačije, to je u biti ista
pjesma, samo prerađivana. To je posao na pjesmi.
Dolac u Zagrebu. Datum je 26.05.2007. Rano je Pođem od jedne slike, jedne niti. I tu sam peripateujutru, prije 8. Razgovor će trajati skoro tri sata. tik, to radim u hodu. Puno volim hodati. Ja hodam
Dan je prohladan i sunčan. Sjedimo Petar Gudelj i uz more, po moru, planinarim. Padne mi misao na
pamet, zabilježim. Hvala Bogu nisam nikad bez
ja. Ispod je transkript dijela razgovora.
komada papira i neke olovčice. Mislim da i sad
***
imam uza se...
1. Čuo sam da su Vaši nastupi nešto posebno,
nešto izvorno. Oni koji su bili opisuju ih kao
iznimna iskustva?
Pa dobro. Svatko ima neki način čitanja, a pjesnik kad on čita, na neki način i pokazuje kako je
to pisao. On drugačije i ne može čitati, on čita kako
je to pisao. Ja nisam nekakav recitator tipa Jevtušenka. Znate tko je to? Veliki ruski pjesnik. Jedan
od prvih novovremenskih ruskih pjesnika koji je
izašao iz ljušture socijalističkog realizma. Bio je
tip Majakovskog. Majakovski je bio također veliki
recitator. To je bila poezija tribina, poezija koja se
primala više uhom nego okom. Mada je u biti poezije primanje uhom. I nisu slučajno najveći pjesnici čovječanstva bili slijepi. Recimo Homer pa
narodni rapsod Filip Višnjić. Slijepac i guslar, on
se izdržavao svojim guslama.
2. Jako me zanima kako Vi pišete? Kako to izgleda?
I mene je to uvijek zanimalo, kako netko piše.
To je vrlo važno. Ni jednu svoju pjesmu nisam
napisao namjerno. Nisam nikad sebi postavio zadatak: sad ću napisati pjesmu. Svaka je ona, recimo romantičarski, sašla odozdo, sletjela odozdo.
Možda sam svega, karakterističan je broj, recimo
pet pjesama napisao odjedanput, kako mi je viša
sila diktirala. A sve druge sam ja dorađivao. Ja je
napišem i onda radim, radim, radim. Imam od
svake svoje pjesme puno verzija. Sve te verzije nisam čuvao. Može biti od samo nekoliko pjesama
da imam sve verzije. Po dvadeset, četrdeset verzija.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
...da, vidio sam pelikan u džepu...
Ovo je naliv pero, pišem isključivo naliv perom. Zabilježim to i onda to obično ostavim. Za
početak to je toliko nemušto da samo meni može
nešto kazati, i to ne u svako doba. Ja te svoje bilješke čitam i ponekad u njima ne nalazim ništa, ali
svejedno ostavim to dalje i kad se stvori raspoloženje, ta spora, ta naznaka, odjedanput se rastvara,
ja vidim mogu s njom komunicirati i onda ja pišem. I onda se spoji moje nekadašnje raspoloženje
koje je sinulo sa ovim sadašnjim koje je pogodno
za rad te biljčice, te sjemenke, da se otvori, poraste,
pa možda čak i cvijet, možda čak i list, pa možda
čak i plod.
Veliko mi je zadovoljstvo bacati svoje pjesme.
Izlučivati ih, kad spremam, recimo knjigu, veliko mi je zadovoljstvo odbacivati tekstove. Svojim
uspjehom držim ne ono što sam odvojio za tiskanje, nego ono što sam odbacio. I ja se hvalim u
svom dnevniku, recimo, danas sam odbacio pet...
...Imate dnevnik?
Sustavno vodim dnevnik od 60ih, 70ih godina. Jedno vrijeme sam pisao svaki dan, a onda sam
prestao jer mi se toliko toga događalo da nisam
mogao pratiti. Ima toga do 50 svezaka. Onaj ekstrat i moga pisanja i moga života, to je u mojim
pjesmama.
3.Kako je to sve teklo? Neki kratak presijek vašeg
života do sad. Vi ste rođeni u malom selu Podosoje pokraj Imotskog?
93
Slovo Gorčina
Da. U jednom selu. U ljutom kršu. I u tom selu,
za koje nitko ne zna, u jednom zaseoku koji je i za
to selo bio potpuno zabačen. Prekrasno malo mjesto između dva brda. Često sam govorio da nama
ni nisu bila potrebna vrata na kući jer smo mi vrata
zatvarali brdom. Iza brdo, ispred brdo. U udolini,
zaštićeni od bure, od svih vjetrova. Ni sunca nismo imali puno. Izlazilo bi oko osam ujutro, zalazilo oko dva, tri popodne. Ja sam se u jednoj kućici
rodio, i, eto, baš na današnji dan, dok mi sjedimo
ovdje za ovim stolom i pijemo drugu kavu, zidari
završavaju poslove i peku kozle kod te moje kućice, jer sam je ja obnovio. Dvije kućice. Jedna je
od njih stara oko 400 godina, drugu je gradio moj
ćaća prije pedesetak godina. Ja sam ih podmladio i
obnovio kakve su bile. Od tamo sam išao u Imotski
u gimnaziju. Iz gimnazije u učiteljsku školu. Prvo u
Šibenik, pa onda je završio u Mostaru. Iz Mostara
otišao za svojim pjesmama u Beograd. U Beogradu
proživio cio život, ili cio jedan život. I ‘90 se vratio
u svoju kuću u Bašku Vodu. Vratio sam se zato što
s one strane u to vrijeme ne bi mogao preživjeti
sve to što se događalo od ‘90 pa... Bez obzira na sva
svoja prijateljstva, svu pažnju i ljubav kojom sam
bio okružen.
Ja sam u Beogradu živio kao sretan čovjek.
Uvijek sam sve najbolje govorio i govorim za Beograd. Beograd je jedini moj grad. Ja kad grad sanjam, ja sanjam samo Beograd. Sanjam Podosoje
kao mjesto iz kojeg sam krenuo, a što mi se poslije
događalo, sanjam samo Beograd. Kome se to sviđalo, kome ne...
4. Kako izgleda jedan Vaš prosječan dan?
Ja živim iznad mora. Imam kuću i jedan veliki
prostor u kojem radim. Moja radna soba je veličine prosječnoga stana. Moj stol je kao tri, četiri
stola kad se sastave. Moji su prozori u skladu s veličinom sobe. To je jedna staklena stijena, otvorena
prema moru i kroz cijelo to staklo valja se more.
Tamo u daljini su Brač i Hvar. Sunce mi iziđe i zađe
u toj mojoj radnoj sobi. Imam sunce u sobi od izlaska i zalaska. Čak i ljetno sunce, a o zimskom da i
ne govorim. Zimsko mi je draže. Pitomije je, bliže,
nije ljutito, ne žeže, ne sažiže.
Sam izlazak iz spavaće sobe u dnevnu sobu je
doživljaj. Odmah primam to sunce, to more, otoke.
94
Imam terasu. Na terasi stol, stolica. Tu sjednem i
ujutro popijem kavu. Čekaju me moje knjige i moji
rukopisi. Nisam te sreće i nesreće da pišem po svaku cijenu. Pišem kad mi se piše. Jedino što pišem
redovitije je taj moj dnevnik. Tu polazim od najobičnijeg. Šta sanjam i šta mi se događa.
Zadnje tri godine, radio sam na knjizi koja se
zove ‘’Zmija mladoženja’’. Zmija je moj kultni lik,
zmija, vuk, jastreb i sve te, pitome životinje. Naslov ‘’Zmija mladoženja’’ nije moja izmišljotina, to
je motiv iz svjetskoga folklora. Zmija koja se ljudski ponaša, pretvaranje zmije u čovjeka i obrnuto.
To je vječno mjesto. Od antičkoga, grčkoga mita i
ne samo grčkoga. I indijskoga, indijanskoga, asteka, maja, židovskog, biblijskog. Zmija je u osnovi
čovjekovoj. I čovjek nosi u sebi zmiju, a to je njegova kralježnica, a glava nam je i zmijska i ljudska.
Čovjek je zmija po karakteru i po onome što stvara, što razara. Zmija je površno gledano simbol zla,
ali ona je isto toliko znak života. To mjesto imamo
čak u Vukovim srpskim pjesmama. Imamo pjesme
poput ‘Guje mladoženje’. A u hrvatskim narodnim
pjesmama imamo ‘Zmaj mladoženju’, te ‘Zmiju
mladoženju’. Ta moja knjiga će izići na jesen.
Svako jutro hodam. Imam nekoliko redovitih
jutarnjih putova. Jedan zovem Sokolov let, to je
kad idem iz Baške Vode u Brela, pa se popenjem
preko prvih stijena, pa dođem do dječijeg sela Baškog polja. To je otprilike 6, 7 kilometara, pa se spustim na more pa idem natrag. Redovit mi je i put u
Makarsku žalom, to je 10 kilometara.
...to valjda objašnjava formu...
Volim hodati. Idem i na Vošac, to je jedan vrh
od 1300 metara kod Makarske. To su mi tri sata
pješačenja i tri natrag. Najmanje dva puta godišnje
idem na svetog Juru. 1762 metra. Tu mi treba 6 sati
puta. I natrag, otprilike 4. Imam svoje obilježene
staze. Ja sam davno stavio dva, tri kamenčića na
svaki sat hoda. I svaki put dođem na vrijeme. Kad
se približim, pogledam na sat i svaki put sam na
vrijeme. Idem istom brzinom, polako, nigdje ne
stajem i ne odmaram. Ali ići na Biokovo je nešto
potpuno drugačije nego ići na Medvednicu, ovdje
u Zagrebu. Idem ja i na Medvednicu često, bio sam
prije tri dana. I najteža medvednička staza, ako se
za takvu stazu može reći da je teška deset puta je
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
lakša od najlakše biokovske staze. Kroz Medvednicu idete ljeti i na Sljeme i natrag, a da vas sunce
nigdje ne uhvati. A na Biokovu vas ispeče. Pogotovu natrag. Kad se vraćate oko 4, 5 popodne, sunce vas bije direktno u čelo. Kao da vas pesnicama
udara u čelo.
To su ti moji puti.
...kad se vratite?
Pišem, čitam. Imam svoje knjige. Sve sam skloniji da čitam iste knjige. Uvijek čitam Ilijadu, Odiseju, Bibliju. Razna izdanja grčkih mitova, mitologija. Sveto pismo na svim jezicima kojim vladam.
Čitam i Dostojevskoga. Usput se dogodi i da napišem neku knjigu, tako da, otkako sam preselio iz
Beograda u Bašku Vodu, pripremio sam i objavio
svoje troknjižje izabranih pjesama do sada: ‘Golubice nad jamama’, u tri sveska, 1993. godine. Onda
put u Imotu, ‘97 godine. To je pjesnička monografija u velikom formatu, bogato opremljena i ilustrirana. ‘99. godine je izišla moja knjiga koja se zove
‘Hrvatska Odiseja’, po jednoj narodnoj pjesmi makarskoga primorja. Zabilježio ju je etnolog Stjepan
Banović 1912 godine u Zaostrogu, od Mate Banovića, kozara. To je vrstan sažetak Homerove Odiseje. Jedinstvena pojava u Europskoj poeziji. Život
ju je sastavio na priliku Odiseje jer su svi narodi
pored mora imali neke zajedničke sudbine i slično im se moglo događati što se dogodilo Odiseju,
Penelopi i ostalim Grčkim junacima. To je najduža
hrvatska narodna pjesma. Ta je pjesma objavljena
‘30-ih godina i zaboravljena. Ja nju znam odavno i
nosio sam je u sebi. Kad sam došao do mogućnosti,
napisao sam opsežan predgovor i objavio je u svojoj nakladničkoj kući Sveti Jure. Ta knjiga je 2000.
godine izabrana za najljepše opremljene knjige za
‘Frankfurtski sajam knjiga’. Na njemu proglašena
jednom od 8 najbolje opremljenih knjiga i otišla u
knjižne centre i biblioteke od Osla, Washingtona,
Japana.
Onda sam 2002 godine objavio svoju prvu
zbirku pjesama poslije sabranih pjesama. To je
isto objavio moj ‘Sveti Jure’. Knjiga je na neki način
ipak pročitana. Tužna je sudbina malih, seoskih izdavača, kakav je moj ‘Sveti Jure’. Ali je ipak te 2002
godine za najbolju, takozvanu najbolju knjigu te
godine. Pa su mi otkupili tristo primjeraka te knji-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
ge, ipak neki efekt je bio. Pa sam iza toga pripremio
‘Pelazga na mazgi’, 2004 godine. Od tad sam radio
na ovoj knjizi ‘Zmija mladoženja’.
5. Kako je u Baškoj vodi? Jesu li ljudi upoznati s
Vašim radom?
U Baškoj Vodi ja živim kao da sam se jučer
spustio iz helikoptera na svoju terasu. Nije da se
time hvalim, ali nije ni da se žalim. To je naprosto
tako. Živim svoj život. S veoma rijetkima se čujem
telefonom. Književni kontakt ni dodir ni sa kim
nemam. Tako sam živio i od samoga početka. Tako
sam živio i u Beogradu, jednostavno usamljenički
i pustinjački. Samo što je Grad imao drugi odnos
prema meni, pa mi se nikada nije dogodilo da me
jednom tjedno netko od ljudi iz tribina, glasila, televizije, novina nije zovnuo i pitao nešto i tako. Pa
sam onda bio u dodirom sa svijetom inicijativom
izvana. Moja je strana uvijek bila pasivna, introvertirana, okrenuta u se. Kao onaj morski pauk koji
se sam unutra u ljušturu uvukao, pa jedino ako ga
prstom ili štapom badnete, onda on malo pogleda. Nisam član nikakva društva niti udruženja, ni
pjesnika niti pisaca niti išta slično. Bio sam u Beogradu član udruženja književnika Srbije, čak i u
upravi društva, pa predlagan na razne funkcije, ali
ja to nikad nisam htio.
6. Jeste li svjesni svog statusa živuće legende?
Ne kažem da nema ni takvih rijetkih koji to
kažu. Krleža je rekao, kad te hvale, šuti. Znam ja
sebe. Znam sebe i slaba i jaka. Sve svoje izabrane
pjesme izabrao sam sam.
7. Čitate li igdje?
Nigdje ne čitam. Redovito odbijam. Zvali su
me na neka Bračka čitanja. Čak su mi dali i maslinov vijenac, tad sam se pojavio, jer mi inače ne bi
mogli staviti vijenac.
Meni je uvijek najdraže bilo čitati među pjesnicima ili ljudima koji su životno vezani za poeziju kao pasionirani čitatelji poezije, što je jednako.
Dok sam bio mlad pjesnik, mi smo priređivali i nas
su pozivali na čitanja. I bila su jako česta. Mitinzi poezije, kabarei, književne večeri, tribine, bilo
je toga puno. I meni je uvijek najdraže bilo kad je
bilo malo slušatelja. Nas je obično bilo 5, 6, koji su
95
Slovo Gorčina
čitali. Nisam ja čitao s bilo kim. To su bili po mom
i po općem mišljenju najbolji pjesnici generacije.
I meni je najvažnije bilo da oni čuju što sam napisao i obrnuto. Obično se čitalo ono što još nije
objavljeno, direktno s pisaćeg stola. Usput je bilo
tu još i 50 i 100 ljudi koji su to pratili. Danas imam
jednog idealnog slušatelja do kojega je meni najviše stalo. To sam ja. Ja sam sebi čitam i jako sam
rijetko zadovoljan. Gotovo nikad. Samo u rijetkim
trenucima kažem: Pa može. I tada pustim pjesmu
ili tekst u knjigu. Ova sad knjiga će biti opsežna,
biti će tu oko 400 stranica, po broju naslova dvije
trećine proznih, a trećina stihovnih. Ja sam sa tim
jako malo zadovoljan, ali neki ljudi... Objavio sam
sad nešto od toga u časopisu ‘Mogućnosti’ na traženje mog prijatelja, urednika, tridesetak naslova
proze i poezije. I po čitanju dvojice ljudi do kojih
bi mnogima bilo itekako stalo, jedan je Joško Belamarić, povjesničar umjetnosti i ravnatelj Zavoda
za zaštitu spomenika kulture iz Splita drugi jedan
sjajan literarac, Mate Maraca, koji je cijeloga Šekspira preveo, oni su time oduševljeni. Ja nisam. Ali
tko zna, možda ima poneki tekst i da valja.
8. Čime se Petar Gudelj hrani?
veoma raduje. Naravno da mi se to ne događa svaki dan, ali dogodi se ponekad. Moram priznati da
sam izgubio puno veza sa onim što se danas piše.
Mislio sam, kad sam bio vaših godina da mi se to
neće nikada dogoditi. Tad sam pratio koliko sam
stigao šta se piše u svijetu, a što se pisalo u Jugoslaviji, posebno ono na hrvatskom ili srpskom jeziku,
ja sam čitao sve. Sva imena znao i svrstavao u određene pretince. Kao i ostali koji su pisali ozbiljno,
bio do kraja u književnosti. Da bi to kasnije, pomalo, izmaklo. A izmaklo je, najviše ‘90-om godinom
kad sam prešao u Bašku vodu. Ne razumijem to što
se danas piše. Za mene je pisanje bio nekakav čin u
kojem su se angažirale neke i zemaljske i nebeske
sile. Nije to nikakav romantičarski odnos da poezija može vladati svijetom, to su gluposti. Ali da izvlači svoje postulate iz osnovnih čovjekovih vrijednosti, ako nije tako, po mom mišljenju i shvaćanju,
to nije poezija. Tako kad ja pišem, znam da se moja
poezija razlikuje od onoga što su pisali prije mene.
Ali mi se čini da od Homera, grčkih liričara, rimskih liričara, skandinavaca, srednjovjekovnih pjesnika, romantičara, modernih itd., da ja pišem to
isto što su i oni pisali. A čini mi se da je odjedanput
nastao neki lom, neko tektonsko urušavanje, da su
se neke zakonitosti prolomile i da ne postoje. Što
sigurno nije točno i nije tako, ali to je optika starih
ljudi koji to ne vide i treba se sa tim pomiriti. Poezija će sigurno preživjeti, ali je pojedinac ne može
nadživjeti.
Jedem. Sad i ne toliko, ne može se. Kad sam
bio mlad, u toj Srbiji, koja je u toj hrani gargantuovska, mi smo između sebe stavljali po pečeno
prase. Ja s jedne, onaj drugi s druge strane, pa gdje
se sretnemo. I sretali smo se. I usput smo zalijevali.
Uvijek mi je bilo draže ono najljuće seljačko vino,
nego najljepše francusko. Ono što je Bog dao i loza ...koga onda Vi čitate?
povukla iz zemlje. Seljak ga nije znao odnjegovati,
Volim nešto Tina Ujevića. Volim anoplemeniti, on ga je dao elementarno, kao što je i tiku, grčke, rimske pjesnike. To neprekidno
sam elementaran. čitam. Volim manje poznate kod nas ovdje
9.Imate li omiljenih pjesama? Svojih? Tuđih?
srpske pjesnike Ratka Petrovića, Momčila
Mene veoma raduje kad nađem pjesmu ili Nastasijevića, svoje suvremenike i svoga pripjesnika koji mi se učine dobrim i pravim. To me jatelja Ljubomira Simovića i mnoge druge.
96
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Izbor iz poezije PETRA GUDELJA
IZBACILA TE SAVA
Noć vjetrovita i štakorovita. Besputna i beznadna. Sanjaš svoj vječni nedosanjani san. Koji
se hiljadu puta ponovio.
Tražiš put u Beograd. Iz dalekog rakovičkog predgrađa, kroz kukuruzišta i kamenolome,
kroz tuđe stanove. U njegovo središte.
Našao se na skelama, na Kalemegdanu, kilometrima visoko, nad oblacima. Ljulja ih vjetar.
Padaš u Savu.
Probudio se u tri: grizu i razvlače te štakori.
Pokušavaš čitati, ne možeš: sve ti od smole. Očni kapci, oči, rečenice i riječi. Nijednu ne
možeš odlijepiti od papira.
Mrtvao, plutao do svanuća. Izbacila te Sava.
ODBORU NAGRADE VLADIMIR NAZOR ZA ŽIVOTNO DJELO
Petar Gudelj (recimo) ima život i djelo. Što bi još hteo? Nagradu za životno djelo? Zar mu
nagrada nije poklonjeni, nezasluženi život, poklonjeno, nezasluženo djelo? I vlastito nezadovoljstvo životom i djelom?
Tko je taj?
Malo pa nitko. Nije član nijednoga društva ni udruženja. Ne stoji iza njega nijedna
ustanova, organizacija, strukovna ni građanska udruga, interesna skupina niti koja utjecajna osoba. Iza njega stoji samo Bijakova planina, ispred njega otoci i dvadesetak površno
pročitanih i neprocijenjenih knjiga. Predlaže ga jedan (možda jedini) koji je pažljivo i
brižljivo pročitao sve što je dotični napisao, bio njegov nepotkupljivi kritičar. Doljepotpisani. Ali tko će mu vjerovati?
Pelazg, Ilir, Starohrvat, Morlak, Vlah, P. G. pedeset i malo više godina piše hrvatsku poeziju, posve sâm, ne obzirući se na druge, a ni drugi na nj.
Vitalist, koji ni pred smrti nije obarao ni zatvarao oči. Sastavio povijest i mit. Iz mita prelazio u povijest, iz povijesti u mit. Umro i rodio se puno puta.
Pjesnik jadranskog i dinarskog krša, vruljâ, ponornicâ, jamâ. U hrvatskom jeziku i krajoliku iskopao jamu, prokopao ponornicu, otpečatio vrulju. Od izvađenog materijala sagradio
brdo koje će teško biti kriti.
Igrao s elementima: zemljom i nebom, vatrom i vodom, munjom i gromom. Šaman, animist, totemist. Totemi mu na nebu jastreb, na zemlji zmija i vuk. Od civilizacijskih stvorova: tenk. Među šumskim drvećem jasen i hrast. Među voćkama divlja jabuka i divlja
kruška. I sve što je divlje, što se ne može pripitomiti.
Kao temeljito obrazloženje i dokaz, namjesto tragova privodi sama lava (poskoka, magarca, vuka), Pelazga na mazgi (izabrane pjesme, Zagreb 2004) i njegovu putovnicu koju je
napisao gospodin Ivan Lovrenović.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
97
Slovo Gorčina
OSAM U RUNJANINOVU
Zmije šibaju repovima, rže mazga. Nestrpljiva: bije kopitima, striže ušima. Još sat i po pa
će se zaputiti u Runjaninovu. Šest dana prije isteka roka. Bude li u štalama i zmijarnicima
mjesta. Po godišnje nagrade i po nagrade za životno djelo, pohitalo je četrdeset tisuća
piskarala iz svih hrvatskih gradova i sela. Runjaninova i sve okolne ulice bit će pune pisaca
i njihovih auta, bicikla, konja, mazaga i zmija. Na Glavni kolodvor još od prvog travnja
pristižu putnički i teretni vlakovi pisaca i njihovih djela. Bit će živahno.
*
Zmije se razlizle po Zagrebu. Osam u Runjaninovu, tri na Jelačićev trg. Dva Pelazga, dva
zmijska pastira, u Runjaninovu otpratila zmije. Mazgama se uzvijale uz noge i svijale oko
vrata, krile u rep i grivu. Ne bi li umakle zmijoubicama. Književnim mungosima. Koji
zmije ne će toliko klati, koliko će im se smijati, smijati, smijati. Smijući se pokazivati žute
koljače-očnjake. Pocrkat će od njihova smijeha.
*
U Društvo se književnika uvukao zmijski: nitko te nije vidio ni čuo. Zmije bile upakirane
kao da su knjige. Pritajile se: nisu šišnule ni šušnule. Tako bile nalik na knjige da te mlada
djelatnica upitala: »Je li to za Ujevića?« Ti potvrdio, okrenuo se i pobjegao. Možeš zamisliti kako će izgledati, kako će kriknuti, kad za dvadesetak dana otvori paket. Kad joj skoče
u lice tri pregladnjele i razljućene zmije.
MJESTO GDJE TI JE BILO LICE
Platio kućne račune. Podšišao se.
Pola sata u ogledalu gledao
svoje lice.
Mjesto gdje ti je bilo lice.
NE ĆE NA ZEMLJU
Visoko, pri nebesima,
visi kiša.
Uzalud je zaklinješ
i prizivlješ.
Ne će na zemlju.
JESI LI TI TAJ KNEZ
Čitaš u Bunjina: »Knez je umro pred večer, dvadeset i devetoga kolovoza. Umro je isto
tako, kao što je živio, u podpunoj osamljenosti.«
Danas je dvadeset i deveti kolovoza, predvečerje. I ti živiš u podpunoj osamljenosti. Jesi li
ti taj knez?
98
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
ZEMLJA U JEZIKU
Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.
Zemlju nad jamama,
jezik pun jama.
Imam Mosor i Velebit
od lubanja.
Imam mjedeni Mjesec.
Imam medeno Sunce.
Iz lubanje, iz jezika izađe.
U lubanju, u jezik, zađe.
Po Mosoru čuvam koze.
Po Velebitu vukove.
U lubanje sadim smokve.
Po jeziku sijem pšenicu.
U očnim dupljama
držim pčele.
Jako je moje vino.
Sladak je moj kruh.
Gust je med i bistar vosak
iz mojih ulišta.
Nebo mi je u ponorima,
a u nebesima zemlja.
Jednako volim
nebo i zemlju.
I sve što gmiže i hoda,
leti i pliva.
Lisicama i lasicama
kujem krv.
Kopcima
oštrim kljun.
Vukovi kod mene
školuju glas.
Čovječja ribica u mom oku
uči da pliva.
Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
jezik iz zemlje.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
99
Slovo Gorčina
POPALILI I POKLALI
Popalili i poklali.
Pastirice i grlice.
Starce i djecu.
Zgazili u kolijevku.
U zmijsko i u prepeličje
gnijezdo.
Okrvavili ruke.
Okrvavili lice.
Okrvavili cokule.
Ostavili krvav trag.
Dugo li traje
ovo nečujno doba.
Pijetao ne kukuriče.
Pastirica ne rađa.
Ne pjeva zmija.
Krv izlizali mravi.
Krv isprale kiše.
Zarasli puti.
Zarasle maternice.
Zarasla usta.
Popalili i poklali.
Prošli.
Iz ruku im ispali noži.
Iz ruku im ispale kosti.
Pali zločinaci kraj zaklanih.
Umorili se od klanja.
Ko će im raspoznati kosti?
100
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
ZA ONE MOJE MRTVE
Za one moje mrtve koje nitko ne će spomenuti
ni riječju ni kamenom ni mjeđu.
Za one moje mrtve kojima su pred pokop
pljunuli u lice.
Za one moje mrtve koji s ispljuvkom na licu
borave vječni san.
Za one moje mrtve koji ne mogu usnuti,
što su se pritajili u zemlji.
Koji iščekuju još jedan hitac
u potiljak, u leđa.
Za one moje mrtve koji se još ni jednom
nisu nasmiješili u zemlji.
Za one moje mrtve kojima je iz usta
nikla i nasmiješila se trava.
Na vunenim nogama,
na vrhovima prstiju,
prikrada ti se s leđa.
Dlanima ti poklapa oči
i pita:
– Pogodi tko sam.
– Ti si smrt.
VATRA I MJERA
Ja sam popredmećen čovjek: izigran, izrugan,
izlagan. Činovnici kažu da su me civilizirali i oslobodili strašnih zvijeri.
Posjekli su moje šume i poubijali vukove.
Opismenili su, me: naučili me čitati svoje
prometne znake i zapovijedi.
Oko mene sagradili grad, povukli crte po
kojima ću se kretati.
Skrenem li s crte, ubit će me: tenkom, autom,
paragrafom.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
101
Slovo Gorčina
Prodao sam sve svoje vrijeme za novac.
Malo ga je i malo vrijedi, pa sam morao
unaprijed prodati svaki svoj dan, svaki svoj
dah, do smrti.
Prodao sam i svoju smrt.
Nijedan dan nisam ostavio za se. Ni s ovo
ulomaka ne znam što ću.
Ostalo je u meni još toliko snage i straha,
da se probudim, da kriknem.
Toliko krškog podzemlja između grkljana i
pupka, da se mogu vratiti u se, zametnuti
još jednom, preporoditi.
Ne će moje jarebice više u vaše gvozdene
determinističke mreže.
Ne recite mi da se zna sve.
Da pravolinijski jurim dvadeset i četiri sata
na dan, trista šezdeset i pet dana
na godinu.
Iz ništavila u ništavilo. Da mi je tako pisano,
propisano.
Zazidali ste Vlašiće, uškopili gromove,
u olovne tikve zatvorili munje.
Ukrali ste mi vatru kojom me darovao
Prometej .
Oteli ste mi pravo da stvaram svijet po svojoj mjeri.
Po tko zna koji put, moram preotimati od vas:
drveće, vukove, ovce, vatru i mjeru.
102
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
BITI KAMEN. PITI KAMEN
Biti kamen.
Piti kamen.
Zaklati kralja
i konja.
Disati konjsku,
disati kraljevsku krv.
Nad tobom skamenjena
ilirska epska pjesma.
Uzglavlje ti Cetina:
klupko zmija.
Podnožje ti Neretva:
koš jegulja.
Ležiš:
uza te legla noć.
Još miriše tvoje rođenje.
Već miriše tvoja smrt.
Ti, koji popisuješ oblake
Ti, koji popisuješ oblake, zapiši:
nad Pelješcom obla
ak.
Bijel, nije ve
i od ovce.
Nad Kor
ulom drugi, još manji:
njezino janje.
Nad Bijakovom vuk.
Tvoja prababa zmija
Tvoja prababa zmija.
Tvoj pradjed vuk.
Vidi odjeljak:
Tvoje tijelo, tvoj tekst.
Iz jadranskog krša čupati
Kost po kost.
Čupati zmijske jezike
Slovo Gorčina, 34, 2012.
103
Slovo Gorčina
I piti zmijske oči.
S mukom sastavljati
Tijelo i tekst.
Vučica, tvoj pramajka,
Potrča između zvijezda.
I ošinu te
Vimenom.
Zamirisa vučje mlijeko
I povijest tvoga roda.
Zmijski nakote,
Pun te jadranski krš.
Zmijski nakote
Pun te prsni koš.
Tko će te istjerati
Iz krša, iz koša, iz jezika?
Tko li te za rep izvući
Iz historije?
Tvoj tekst izlizale
Munje i mravi
Kroz tvoj tekst
Skaču vukovi.
Vidi poglavlje:
Tvoja zemlja, tvoje tijelo, tvoj tekst.
Pčele izlijeću iz pradjedovskih
i ulijeću u tvoja usta.
Biološki teleprinter.
Šaka kipućih slova.
Žica meda i na njoj nanizani
Ptičji, zmijski, vučji i ljudski jezici.
Sikću, klikću, govre i zavijaju
Iz krša tijela, iz krša tvoga teksta.
Uzidan
104
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
U gori.
Gori.
Govori.
Tvoja prabab zmija.
Tvoj pradjed vuk.
Tvoj goli tekst.
Tri zidara, tri dana
Tri zidara, tri dana:
Zazidali ti oči.
Kidaju kamen,
Slažu na tvoju kost.
Cementa ni kreča. Kolju ruke i ptice,
Stapaju kamen u krv.
Na čelu tope zvijezde.
Suhozidina. Kroz pukotine
Provlači Sredozemlje
Poskoke i prste.
Preopete na modre blokove neba,
Kroz nosnice brste.
Tri zidara, tri dana.
Ti zid.
Ptica
O ptico moja,
Ptico jaka,
Ptico neokaljana.
Što plašljivo dižeš poklopac moje lubanje
I zvjeraš je li ti vrijeme?
Vrijeme ti je, ptico moja,
Vrijeme ti je.
Jer vremena nema koje nije
Vrijeme smrti.
Krikni,
Krikni,
Slovo Gorčina, 34, 2012.
105
Slovo Gorčina
Krikni.
Provalit će kosturi zemlju,
I bit će lelek u gradu.
Izbezumljeni, sudarat će se
Sa stablima.
I klat će, klat će, klat će,
Suhi i krvožedni.
Psi će pomahnitale kosture hvatati
I vući natrag u grobove.
I štakori će iz utroba ljudskih prokuljati,
I tijesno će im biti u grlu.
Lupi krvavim krilom
U moje lice
I krikni, sveta ptico.
Nek se majke užasnu
sinova u bešikama
nek očevi oči kopaju
da ne gledaju kćeri.
Nek se za tobom ruke ispruže.
Ruke koje su silnici izlomili,
Ruke koje su žigosali i obeščastili.
O krilata čašo krvi
Iznad vapijućih ruku,
Krikni.
U majčinim utrobama
Siluju djevojčice,
Dječake gole raspinju
Po raskršćima.
Jedan pjesnik u beznađu i ludilu
Jede svoje ruke.
Što plašljivo dižeš poklopac moje lubanje
I zvjeraš je li ti vrijeme ?
Vrijeme ti je, ptico moja,
Vrijeme ti je,
Hora smrti.
106
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Krikni,
Krikni,
Krikni.
Lubanjom, utrobom, krvotokom:
U čelično čelo čovječje,
U zid ovog doba.
Smrskaj se,
Budi znak.
I neće ga kiša isprati,
Ni vrijeme svih vremena.
Omen.
Amen.
Slijepa i gluha ptica
Evo dok u čvorove i grčeve vežem ova uzaludna slova,
Tvoj se kostur, uzdignuta kamena zmijurina,
Klati duboko na jugu u kamenjarima.
Na prsi si stegla kostur svog djeteta.
Ja se plašim mračnog Sunca, što se na te valja
Po nebesima.
Kuda si se zaputila, s kamenjem u hrptenjači
I skosturom svoga djeteta na prsima?
Kamene ti suze padaju iz dupalja.
Jedna ptica, dvadeset i pet hiljada godina,
Slijepa i gluha, pjeva.
O kuda ćeš, među stećcima,
Sa kamenom iz utrobe svoje
Na grudima?
Ptica pjeva.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
107
GOST SLIKAR
Šemsudin Zlatko Serdarević
DRUŠTVO UMJETNIKA MOSTARA
je 1993. godine sa ciljem da afirO snovano
miše umjetnike iz svih grana umjetno-
sti, posebno likovnu umjetnost kroz organizaciju
samostalnih i kolektivnih izložbi radova. Nekoliko
naših članova njeguju primjenjenu umjetnost izradom bareljefa na bakru - tradicionalnim postupkom u Mostaru - koji ima višestoljetnu tradiciju.
Trojica primjenjenih umjetnika su opširno predstavljena u knjizi koju je izdao UNESCO. Pored
domaćih Društvo okuplja i strane umjetnike poput
Manferda Dinesa, istaknutog Njemačkog slikara,
Francuza Robelara ...
Ovaj zadatak članovi Društva u minulom periodu su uspješno obavljali. Organizovali su tradicionalne kolektivne izložbe povodom Dana nezavisnosti i Dana državnosti BiH, povodom Bajrama
i Ramazana, godišnjica A RBiH itd. Neki članovi
su učestvovali na kolonijama u Počitelju, Mostaru,
Brčkom, kao i na tradicionalnim izložbama Collegium artisticum u Sarajevu, Sarajevskoj zimi, festivalu Mostarsko ljeto i Malom formatu u Tuzli,
te na Analu crteža Grand prix Mostar. Time smo
dokazivali bogatstvo i kontinuitet likovnog života
grada Mostara.
Naši umjetnici su dostojno reprezentovali
grad Mostar u nizu gradova sa prostora ex Jugoslavije, kao i na izložbama u Švedskoj, Norveškoj,
Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Austriji, Italiji,
Španiji.
U nekoliko navrata priredili smo hommage sa
izložbom istaknutim i uglednim mostarskim građanima.
Društvo okuplja nekoliko akademskih likovnih umjetnika kao što su Jusuf Nikšič, Salko Braco
Pezo, Mirsad Begović kao i desetak diplomiranih
umjetnika mlađe generacije.
Mladi umjetnici su učinili značajne napore u
organizaciji izložbi na kojima su nastupili mladi
umjetnici iz cijelog grada, vršeći tako ulogu kohezionog faktora na objedinjavanju grada.
Posebno je uspostavljena dobra saradnja sa
kulturnim ustanovama u Mostaru tako da su naši
umjetnici, a Društvo kao suorganizator, često uzi-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Nusret Velić: Mak Dizdar, ulje na platnu
mali učešće u multimedijalnim programima.
Za svoje radove na prestižnim izložbama, kao
što je Colegium artisticum (ULUBiH i ULUPUBiH), trojica umetnika dobili su najveće nagrade.
Naš član je imao fakultativno učešće na 7. Međunarodnom kongresu primjenjenih umjetnika Wiorld Crafts Council (WCC) u Meksiku, na kome je
učešće uzelo 1500 umjetnika.
Značajna referenca je i ta što je naš član kreator rektorskog lanca za Univerzitet „Džemal Bijedić“ i kompletnu opremu za Sinjsku alku.
Poziv za učešće članova DUM na ovogodišnjoj
tradicionalnoj i prestižnoj kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina predstavlja znak uvažavanja ali i
satisfakciju za dosadašnje napore koje smo zajednički činili na polju prezentacije i afirmacije likovne umjetnosti kao i zaštiti prava članova u okviru
asocijacije koja štiti naše interese.
111
Slovo Gorčina
Kemal Kebo: Gorčin, 2002
Edin Pandur
112
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Azra Imamović
Jagoda Serdarević
Slovo Gorčina, 34, 2012.
113
GOSTUJUĆI TEATAR
Vojislav Vujanović
Čarolija pripovijedanja
(Međuigre 0-24, Zijah
Sokolović)
pripada epskoj tradiciji u
P ripovijedanje
kojoj je imalo kultno važenje. Pripovijedaču
je davano mjesto u samom pročelju, gotovo isto
kao i epskom pjevaču. Pripovijedanje je dio našeg
mentalnog sklopa i mi ga nosimo u sebi, u nepatvorenom vidu, kao dio našeg neotuđivog duhovonog bića. U tom našem duhovnom određenju
Zijah A. Sokolović nalazi nadahnuće za svoje
pripovijedne čarolije, obujmljuje nas, okupira i
zanosi. I ne od danas. Taj pripovijedni eros osjetio je u sebi na samom početku svoga glumačkog
oblikovanja, kada je posegao za Andrićevim
pjesničkim zapisima, sazdanim upravo na iznijansiranim pripovijednim gradacijama. Slijedili
su, potom, brojni njegovi monodramski projekti
u čijoj se osnovi, ipak, nalazi njegova nenadmašna
monodrama „Gumac je...glumac je...glumac“.
Svoje pripovijedanje Zijah A.Sokolović zasnive na kolokvijalnom slogu, na intonativnim
gradacijama našeg svakodnevnog zborenja, i to
je ono što je njegovo pripovijedanje čini spontanim, bliskim našem mentalnom profilu, razumljivim i dragim. On govori iz nas, ne iz neke
imaginarne tačke, sa distance. Od intonacionih
gradacija on gradi svoje pripovijedne sinkope,
svoje kadece. Sinkope daju njegovu pripovijedanju
talasno kretanke, kadence pomjeraju akcente kojima očuđuje svoj govor, kondenzira razvijorene
emocije bez unaprijed stvorenih shema, ponekad
se one usijecaju u sami tok rečenice, pa čak i riječi
Mufliz ćuprija (Š.R.)
Slovo Gorčina, 34, 2012.
117
Slovo Gorčina
oslanjajući se, katkad, i u određenje poštapalice,
tako svojstvene našem svakidašnjem govoru,
poput one čuvene „jebi ga“, potpuno oslobođene
svoga neposrednog leksičkog značenja. Sve to zna
Zijah A.Sokolović da rasporedi na svojoj pripovijednoj skali, da i nađe nužnu mjeru, da ih dovede
u sklad, pojačavajući onaj podtekst spontanog,
svodeći razdaljinu između sebe i auditorijuma na
najmanju moguću mjeru. Mi ga osjećamo kao
sopstveni žubor u sebi, kao što su naši preci bili
osupnuti svojim pripovijedačem. Dok slušamo Zijaha A.Sokolovića, u nama se budi naš iskon koji
se pretače u doživljaj, iz doživljaja se oslobađa
energija blagotvornog smijeha, mada on u taj
naš smijeh urađuje i parabole bolnog, katkad, i
tragičkog osjećanja svijeta. Treba oslušnuti njegovu sekvencu o lavu koji zapišava određeni prostor
u kojem se, potom, osjeća sigurnim i neprkosnovenim, a zatim tu parabolu sinkopira na sopstveni slučaj, da to učini sa prostorom oko sebe, pa
čak da zapiša i samog sebe i da se, tako, učini nedodirljivim, slobodnim, soptvenim gospodarom.
Poruka je potresna: čovjek je izgubio svoje carstvo
slobode i nema nade da ga ponovo pronađe. Ali
to je Zijah A.Sokolović transponirao u metaforu
komičnog i takvu je ponudio svome auditoriju.
Razmišljanja o ovom segementu poetičkih
odredbi Sokolovićeva pripovijedanja dovode
nas do drugog sloja njegova pripovijedanja. Za
svoje pripovijedne čarolije Zijah A.Sokolović ne
traži materiju iz literarnih tvorevina, on nema
svoga propovijednog Sokrata, njegovi Sokrati
smo mi sa našim trošnim životima, svojim svakodnevljem i svojim svakonoćjem, i to naše ustrajno trošenje on propituje na srazu komičkog i
tragičkog, komičko postaje formulacija tragičnog
, tragičko biva zamućeno komičkim, prikriveno
njime, komičko postaje životna mjera, seizmograf naših unutarnjih potresa.
Taj sraz komičkog i tragičkog Zijah A.
Sokolović je nazvao „Međjuigrama od 0 do 24 sata“.
Šta je, onda, igra? Ono nepostojeće, zone u kojima
118
nas nema. Ništavilo. „Međuigre“ su nositelji smislenog, ono što ima mjeru ljudskog. Tu mjeru ljudskog on svodi u gnomske parabole sa unutarnjim
paradoksima: „Osjećam se ponosnim jer u meni
iščezava ljudsko“ i „Ja sam ipak normalan čovjek“.
Ove parabole on ne distingvira značenjski, samo
ih stavlja u različite kontekste. Prvu izgovara u
trenucima kada nastoji da donekle očuđuje svoje
pripovijedanje, a drugu kada tok pripovijedanja
usmjeruje prema sebi. Jer – Zijah A. Sokolović ne
samo da pripripovijeda, on sebe stavlja i u položaj
subjekta pripovijedanja. I tu dolazi do njegovog razilaženja sa epskim pripovijedačem: epski
pripovijedač nikada ne govori sebe, ne subjektivizira svoje priopovijedanje. Zijah A. Sokolović,
pak, o čemu god govori, propušta kroz membranu
svoga subjektiviteta. Umjesto epskih objektivacija
i neutralnosti pripovijedanja, Zijah A.Sokolović
u svoje pripovijedanje ugrađuje poetski akord
osobnog. Njegovo pripovijedanje poprima karakter dnevničkog zapisa i poetika dnevnika mu
i dozvoljava da u jedinstvenu cijelinu povezuje
različite sekvence između kojih nema uzročnoposljedičnih veza, sekvence se vezuju u vremenskoj sukcesiji, upravo, u sukciji dnevničkih zapisa.
Veznu nit fabulacije i čini svođenost pripovijedanja
u subjektivne prostore.
Ali postoji još jedna distinkcija u pripovijedanju Zijaha A. Sokolovića. On povremeno čini
izvjesni otklon od svog subjekastog određenja
uvodeći u svoje pripovijedanje fiktivnog junaka
kojega imenuje sintagmom „moj prijatelj“. Ovo
ima izuzetnog značenja u njegovu pripovijedanju:
u svome smijehu auditorijum stječe dojam da se
ne smije sebi, već nekome drugom i to dovodi do
emotivnog opuštanja, do smijeha kao unutarnjeg
oslobođenja i do egzaltacije.
Pripovijedanje Zijaha A.Sokolovića eksponira
u svojoj strukturi krajnju jednostavnost, kod njegovu nutrinu čini široki preplet slojevitih slojevitih
značenja. Po tome ono i postaje veliki scenski čin.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
GORČINOV PJESNIK
Stevan Tontić
Uz pjesnički prvijenac Mite
Travara
ladi banjalučki pjesnik Mito Travar, s
M čijim
se pjesmama susrećem prvi put,
ulazi u svijet pjesničke umjetnosti bez znakova
nesigurnog jezičkog izraza i poetičkog opredjeljenja, znakova koji često kvare sreću književnih
početnika. Travarov prvijenac odaje pjesnika koji
ne samo da ima šta da nam saopšti, već to i čini na
autorski prepoznatljiv, poetički i stilski dosljedan
te manje-više ubjedljiv način. Zbirka Pozdrav iz
sunčanog Hemoroida predstavlja dobro uobličeno,
idejno i izražajno koherentno djelo, sa jakim nabojem kritičke svijesti o vremenu i društvu u kojem
živimo. Ta kritička svijest zapravo je najizrazitije
svojstvo Travarovih pjesama, u kojima su ironija
i parodija glavna sredstva kojima se raskrinkava
ono “stanje stvari” što pjesnika nikako ne ostavlja
ravnodušnim. Vrlo su rijetki lirski tonovi u ovoj
poeziji, mada se i ovdje katkad pjeva u tradicionalnim strofama i sa rimama. Ali je sadržina tog
pjevanja pretežno “nepoetska”, nimalo “lijepa”, dok
rime odzvanjaju parodijskim naglascima i “porukama” koje se referišu koliko na prevaziđenu praksu rimovanja, toliko i na pervertiranu aktuelnu
“stvarnost” čije se nakaznosti i disonancije ne mogu
izgladiti nikakvim umjetnim sazvučjima.
U najboljim pjesmama zbirke, kao što su
“Obraćanje mutavog”, “Gledao sam”, “Osveta bubašvaba”, “Igra mečka” i još nekim, Travar je uposlio
svoj jezik hladne ironije na besprekoran način. Evo
pjesme “Obraćanje mutavog”:
Pobuna protiv nametnute mutavosti ovdje je
našla zaista jasan i upečatljiv izraz.
To je bilo moguće i stoga što je pjesnik dao sebi
ovakav zadatak: “Sapni riječi do pucanja / Samuj /
Soli rane”, kao što stoji u pjesmi “Stanje”. U ovoj se
poeziji rane zaista ne vidaju blagim melemima – so
je tu da nas opominje na njih, na bolno, ako ne i
neizlječivo stanje ljudskih stvari i odnosa u svijetu
bezdušne moći, cinizma i laži.
Mnoge Travarove pjesme djeluju kao jetke reakcije na socijalnu i političku situaciju, na otuđenost birokratskih struktura i ispraznost kojekakvih
rituala, na zaglupljujući jezik medija. Pjesnik se
svemu tome suprotstavlja, ruga, podsmijeva. Utoliko je on i angažovan autor, makar da ne vjeruje
u moć poezije. U svakom slučaju, Travarev glas je
protest budnog, nepokornog duha, koji nam umjesto znanih “lirskih štimunga” nudi uznemirujuće
pjesničke nalaze. Ako njegov jezik pri tome katkad
izgleda odveć ogoljen, s manjkom čarolije, to je
zato da bi nam se kritičke dijagnoze neprihvatljive stvarnosti i žaoke na njen račun jače urezale u
pamćenje.
Čini mi se
Bolje bih prošao
Da ste mi noge do kukova skratili
Da ste mi zjenice ka mozgu okrenuli
Da ste mi glavu o dovratak stucali
Nego što ste mi usta zatarabili
I tako golorukog
Među ljude pustili
Slovo Gorčina, 34, 2012.
121
Slovo Gorčina
Izbor iz poezije Mite Travara
ŽELJA
Osjećam kad mi nadolazi
Ispuni stomak
Žeravicom prvih vatri
I potonjih sunaca
Nekad plane i nenadano
Razigra srce
Baci me dole
Da ležim tih, slab
Svima nepotreban
Plišanoj svjetlosti jurim u susret
Plovim, puštam se
I dobro je
O, kako je život divan
Od dragosti mi hemoglobin udara
Na uši i nos
Opet nekako jak
I razgaljen postajem
A ona se penje
I penje, i penje
Pa padne
I oblije me
Spreman sam tad
I čvrst
Niko mi ne može oteti
Namjeru da zaplovim
Pa plovim, puštam se
I nema me
122
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
STANJE
Sapni riječi do pucanja
Samuj
Soli rane
Pamet kratku
Misao nagriza
Počeši se
Po ušima
Na dlanu njenom
Srce ključa
Skoči brzo
Bez pitanja
Dospio si
Sada probaj
Sve iz novog zalogaja
RASPADANJE
Na staroj fotografiji
Zagrljeni supružnici
Lica im sijaju
Nad bucmastim novorođenčetom
Analize govore
Željeli su najbolje
Od previše ljubavi
Ispalo je najgore
Odavno su svarili
Sve porcije podnošljivog čemera
I nepodnošljivog razočaranja
Nema providna dana
Za dva živa leša
Za dvije drage
Namučene biljke
Slovo Gorčina, 34, 2012.
123
Slovo Gorčina
Boleščine ih spopale
Zamračili su prozore
Skuvali su čajeve
Bauljaju po stanu
Stenju i trule
PLAVI REKVIJEM
Plava ugaona garnitura
I plavi ormar sa tri ispeglane košulje
Plavi tepih sa žutim kockama
I plava ladica puna krnjih uspomena
Plava šolja za kafu
I plava kutija za escajg
Plave čarape se suše
I plavi peškir na vratima kupatila
Neko će doći da iznese čovjeka
Opruženog i poplavilog
Sutra nema buđenja
Uz plavi žamor prolaznika
I plavi miris ljeta
124
Slovo Gorčina, 34, 2012.
SLOVO O JEDNOM ČOVJEKU
Vedrana Duraković
MOM OCU
NIJAZU DURAKOVIĆU
Smrt nije kraj
a nisam imala priliku da se oprostim od oca,
J mada
znam da je skoro uvijek tako kad je
smrt u pitanju. Čak i kad je očekivana, ona je iznenadna; i, u biti, rijetko ko ima priliku da se oprosti od voljene osobe. Ali ja nisam imala priliku
da kažem ocu mnogo toga, jer sam uvijek čekala
pravo vrijeme ili se bojala da kažem to što mislim i
osjećam. Iako smo bili sličniji jedno drugome nego
sto smo željeli priznati, ponekad nismo pronalazili
zajednički jezik. Najčešće smo komunicirali kroz
poeziju - on bi meni recitovao, pisao, a i ja njemu i zato sam ja željela da njemu recitujem Dizdarovu
pjesmu Smrt, kao moju posljednju poruku njemu.
Ta pjesma je ispala, možda jezivo, toliko prikladna, a i tu pjesmu je on toliko puta, dok smo sjedili u nekom restoranu, recitovao. Nadam se da je
on mene nekako čuo i da me je u tom momentu
razumio, jer ja ne mogu da prebolim sve ono što
je ostalo nedorečeno, i što će, pošto je smrt jedini
beskraj, tako ostati vječno.
Utjehu pronalazim u Makovoj pjesmi, jer on
kaže da smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I
pronalazim utjehu u svemu onome što je ostalo iza
mog oca - sva njegova djela, njegove riječi, i naša
sjećanja na njega.
Njegov trag ostaje i u njegovoj porodici, naročito u njegovoj djeci. Ja i sestra ne bi bile to što
jesmo da nije njega bilo. On nas je uvijek bodrio
da učimo, da se obrazujemo, da se borimo za to što
želimo, i da uvijek imamo cilj. On se skoro cijeli
život borio za istinu i pravdu, i tako je i u nama
probudio taj nagon. Mi ćemo se truditi da nastavimo njegovim stopama.
Ivo Andrić je jednom napisao: “Ima ljudi čiji
je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre.” Takav je bio moj
Slovo Gorčina, 34, 2012.
otac. Njegov život je bio ispunjen kao da je živio tri
života, a ne jedan. Opet, njegov prerani odlazak je
prouzrokovao veliku nesigurnost u srcima mnogih
Bosanaca jer je on bio jedan od rijetkih ljudi koji
je žestoko štitio našu državu i demokratske ideale. Njegova smrt zato ne treba da bude kraj, nego
početak. Ja i sestra nismo obeshrabrene - dostojno
ćemo ispuniti vlastite živote, kao i živote drugih, i
borićemo se za njegove i naše ideale. Jer Nijaz bi
tako htio, i znam, da može da nas sada vidi, da bi
bio ponosan na nas, kao što smo mi ponosne na
njega.
Moram priznati da mi je sve teže što vrijeme
ide dalje, jer nekako ne mogu da se pomirim da ga
više nema. On je bio toliko veliki da sam čak, na
trenutak, pomislila da će prevariti smrt. U meni je
velika bol pojačana mutnim sjećanjima, a štoviše,
ta bol se produbljuje jer znam da više nikada nećemo moći da stvorimo nova sjećanja, i da nikada neću moći da mu kažem koliko ga zaista volim.
Zato možda sad ovo i pišem, jer se nadam da ima
neki svijet nakon smrti; nadam se da on već zna šta
je u mom srcu. Nisam nikada stigla da mu kažem
da su njegovi ideali bili i moj nedosanjani san, koji
me podsticao da budem bolja i da ne prihvatam
svijet kakav jeste nego da ga mijenjam. A barem
znam da snovi ne umiru kao ljudi, i zato ću iznova
da sanjam i da živim hrabro i strasno - isto kao i on.
Njega možda više nema, ali mi smo još tu. Mi
moramo nastaviti da živimo jer tako i on nastavlja
da živi kroz nas. Moramo zbog njega, zbog sebe, i
zbog onih koji imaju manje od nas i kojima možemo da pomognemo. Jer život je okrutan, a smrt još
okrutnija, i jedini spas je da živimo bez strepnje i
straha, da volimo druge i da im pomažemo, kao
što je to naš Nijaz činio …
127
Ivan Brigić
povodom smrti Nijaza
Durakovića
Nikada nisam mogao pomisliti da ću se
opraštati i govoriti u povodu smrti druga
Nijaza i to mi je zaista teško.
sam Nijaza kao mladog, izrazito
U poznao
talentiranog i u to vrijeme veoma obrazovanog i nadarenog čovjeka, koji je veoma brzo
postao mladi marksistički intelektualac do čijeg se
mišljenja moralo držati i uvažavati ga.
Poslije kratkog, ali zapaženog angažovanja u
Gradskom komitetu i Marksističko-studijskom
centru angažiran je i u Institutu za međunacionalne odnose CK SK BiH, koji je u to vrijeme bio
broj jedan institut u tadašnjoj Jugoslaviji, na čije su
rasprave dolazili i svoje priloge slali najpoznatiji i
najugledniji naučni radnici iz cijele Jugoslavije. Sarajevo je ustvari u to doba bio jedini centar u koji
su rado dolazili i rasprave slobodno vodili teoretičari iz svih centara tadašnje naše zemlje. Još u tim
danima Nijaz se pokazao kao svjež antidogmatski
marksistički teoretičar. Njegove polemike su bile
toliko sočne i utemeljene, kazane u maniru najboljih književnika kao što je to radio Miroslav Krleža.
Mnogi od tih skupova bili su upamćeni po polemikama koje je vodio Duraković i odjecima koje su te
polemike imale u javnosti.
Polovinom 80-tih godina Duraković je izabran
za člana Predsjedništva CK SK BiH. To je bilo jedno od najtežih perioda u povijesti BiH. Bosnu su
razdirale afere za aferom. Počelo je sa mjesnom
zajednicom u Moševcu, koja je prerasla u jugoslavensku aferu. Nastavljeno je sa čuvenom aferom
Agrokomerc, zatim aferom Neum i kreditima, nemilosrdnom rušenju Hamdije Pozderca i njegovog
isključivanja iz Predsjedništva SFRJ, a kasnije i iz
CK SKJ. Poslije toga iz CK SKJ isključeni su, ili su
dali ostavke, svi poznati ljudi iz rukovodstva BiH i
Federacije iz BiH.
Tako su pozicija i uticaj BiH svedeni na minimum i ona je od jednog od glavnih faktora u Fede-
128
raciji postala meta za potkusurivanje i međusobne obračune i sukobe koji su podobro otpočeli u
Jugoslaviji sa Miloševićevim događanjima naroda
i organiziranim maršom na rušenje rukovodstva
dijela po dijela Jugoslavije.
U takvim uvjetima 1989. godine Nijaz Duraković je izabran, između više kandidata, za predsjednika CK SK BiH, a po funkciji bio je i član
Predsjedništva CK SKJ. Mogu svjedočiti o njegovom djelovanju u Predsjedništvu CK SKJ. Nijaz je,
kao što je i naučio, bio veoma oštar, otvoren i kritičan, uvijek spreman na polemiku i odbranu ljudi
koji su postali meta grubih napada Miloševićevih
političkih huligana.
U ratnim uvjetima Nijaz je odlučio da zakaže
i održi Osnivački kongres Socijaldemokratske partije BiH. Istina je da je sam, uz saradnju sa Esadom
Zgodićem, tadašnjim svojim savjetnikom, napisao
Program SDP-a BiH, a Miro Lazović i ja, ako se
dobro sjećam, pisali smo Statut partije. Po mome
uvjerenju, to je bio dobro osmišljen i vjerovatno
jedan od najboljih poteza Nijaza Durakovića u političkom životu BiH.
Bez obzira šta se zbivalo, u koje je stranke ulazio kad je brisan iz SDP-a BiH, uvijek je govorio da
je on istinski socijaldemokrata i da će to ostati do
kraja života.
Želim još kazati da sam se sa Nijazom dugo
družio i prijateljevao, od porodičnih druženja do
običnih terevenki, pa i pijančenja. Uvijek je to bilo
prijatno uz veliko uvažavanje i poštovanje. Nijaz
će ostati čovjek koji će se pamtiti, a njegov stvaralački naučni opus vremenom će postajati samo
vredniji...
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Alija Pirić
In memoriam
(Nijaz Duraković 1949-2012)
Imaju vremena kada odlaze oni koje volimo,
imaju vremena kada odlaze oni koje trebamo;
ovog puta gubitak je bio višestruk.
P
rof. dr. Nijaz Duraković je bio član Savjeta
manifestacije „Slovo Gorčina“ i, više
od toga, njen pravi prijatelj i promotor. Nijaz
Duraković je bio prijatelj svih kulturnih nastojanja Stoca i Stočana, pa samim tim i manifestacije,
ali je posebno za ovu kulturno-književnu smotru
učinio mnogo u njenom održanju i profiliranju,
naročito u godinama kada je manifestacija optuživana zbog raširenog mišljenja o njenom nacionalističkom karakteru. Naravno, manifestacija nikada
nije djelovala na nacionalnoj osnovi, nego je imala
najširi jugoslavenski karakter prema svim učesnicima u njenim programima, i svi su to dobro znali.
Svejedno, nacionalizam je sedamdesetih godina
bio dežurna i krupna osuda, a pod pojmom nacionalizma krila se optužnica za probosansku poeziju
Maka Dizdara, kao vertikale oko koje se sve vrtilo
i programa kulturne manifestacije „Slovo Gorčina“,
koji je zaista u prembuli Pravilnika primarno
stavio težište na bosanskohercegovačku kulturnu
baštinu. Takav bosanskohercegovački program
nije se dopadao velikosrpskim nacionalistima i
svim onim koji su bosanskohercegovačku državnost doživljavalli kao vještačku tvorevinu tako što
su polagali pravo na taj prostor, a u manifestacijama tipa stolačkog Slova vidjeli, prije svega, jačanje
i potvrdu bosanskohercegovačkog identiteta.
Nijaza Durakovića sam privatno dugo poznavao, ali smo se na istom poslu našli kad sam preuzeo predsjedavanje kulturnom manifestacijom
“Slovo Gorčina” osamdesetih godina. Naime, prije
svake manifestacije, koja se u pravilu održavala
krajem septembra, valjalo je predsjedniku i još barem dvojici članova Izvršnog odbora „Slova Gorčina“, otići u Sarajevo na referisanje u Centralnom
komitetu Saveza komunista, gdje su sjedili ljudi
zaduženi za kulturu i obrazovanje. Tada je politika
Slovo Gorčina, 34, 2012.
vodila računa o kulturi, naročito o književnosti, u
kojoj se tih godina zrcalio subverzivni, oponentski,
moderan odnos spram vlasti i prema autoritetima
općenito, i što je za političare bilo važnije, uspostavljala se kontinuirana bosanskohercegovačka
duhovnost i bh. identitet koji je ugrožavao sve aspiracije na Bosnu, kako političke, tako i kulturne.
Bilo je to vrijeme snažnog uspona bosanskohercegovačkog društva u sportu, muzici i općenito kulturi, ali i vrijeme ekonomskog pada. Iako je to bilo
vrijeme liberalnijeg i ljudskijeg komunizma, ipak
je, još uvijek, politici bilo važno ko će učestvovati
na manifestaciji. Uloga Nijaza Durakovića bila je
da nama gorčinovcima, kako nas je zvao, osigura
nesmetan prilaz najvećim partijskim i kulturnim
autoritetima u Centralnom komitetu u Sarajevu. Zahvaljujući Nijazu, vrata su nam bila širom
otvorena, kako kod predsjednika Hamdije Pozderca, tako i političkih, kulturnih autoriteta Hasana
Grabčanovića, Mihajla Đonovića i Čede Kisića.
Vrlo rijetko su imali primjedbi na naše djelovanje,
nešto zbog naše samocenzure, a najviše zbog Nijazova političkog kredibiliteta u takvom okruženju.
Nakon takvih sastanaka svi organizacioni, finansijski, pokroviteljski i drugi putevi za manifestaciju
su bili otvoreni.
Današnju politiku u Sarajevu uopće ne zanima
kultura i književnost, a kamoli pojedinci koji će
129
Slovo Gorčina
učestvovati na njoj. Možemo dovesti i crnog vraga,
ako želimo i ako možemo, ali svi putevi do političkih autoriteta su uglavnom neprohodni, a time i do
finansijskih i drugih pogodnosti, bez kojih ovakvi
volonterski poduhvati ne mogu opstajati. Oni naprosto u ovakvim manifestacijama ne vide promociju bilo kakvih, a kamoli bosanskohercegovačkih
vrijednosti. Istina, ondašnji odnos politike prema
književnosti stvarao je nerealan osjećaj društvene
važnosti kod književnika i tumača književnosti, da
bi danas ostali posve zbunjeni i dezorijentirani, jer
prisutna svijest o tome kako ono što nije pomilovala politika na Balkanu, zapravo, i ne postoji, još
se uvijek žilavo održava.
Ipak, sedamdesetih godina prošlog stoljeća
Bošnjaci (onda Muslimani) dobili su pravo na postojanje bošnjačke književnosti (onda muslimanske) kao važne odrednice nacionalnog bića. Prelomni momenat bio je objavljivanje Biserja - izbor
iz muslimanske književnosti (1972), koje je pripremio Alija Isaković, što je i prvi pokušaj kanoniziranja bošnjačke književnosti uopće. Drugi korak
predstavlja govor Branka Mikulića u Centralnom
komitetu Saveza komunista Bosne i Hercgovine,
u kome je podržao nacionalne, kulturne procese
unutar muslimanskog naroda. A treći, možda najvažniji potez, koji je bio rezultat prethodnih događanja, bilo je izdanje edicije Muslimanska književnosti XX vijeka u 25 knjiga, čiji je antologičar
i priređivač bio prof. dr. Enes Duraković. Druga
generacija poratnih bosanskohercegovačkih političara (Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Hamdija
Pozderac) tih je sedamdesetih godina povratila
dostojanstvo i dignitet Bosni i Hercegovini, kako
na kulturnom i ekonomskom, isto tako i na političkom planu, uzdižući Bosnu iz kolonijalnog položaja unutar ondašnje federacije.
Nijaz Duraković pripada trećoj generaciji modernih, onovremenih bosanskohercegovačkih političara i najbolji je izdanak te politike, koja je imala
stalan uspon do osamdesetih godina. Najveća zasluga Nijaza Durakovića jeste u činjenici da je nastavio kontinuitet takve probosanske politike, koja
je konačno afirmisala Bosnu i Hercegovinu barem
kao ravnopravnog partnera u jugoslovenskoj federaciji. Duraković se profilirao u političara koji
je bio u stanju donijeti krupnu odluku, uvjerljivo
se suprotstaviti onima koji su osamdesetih imali
130
otvorene aspiracije prema Bosni i Hercegovini, zadržavajući pri tome potrebnu ekvidistancu. Prvi je
prepoznao znake rata osamdesetih godina i imao
snage suprostaviti se, tada, politici koja je otvoreno
krenula u ratne pohode. Možda najveća politička
vrijednost Durakovićevog političkog djelovanja
jeste priprema Saveza komunista, čiji je u tom trenutku bio predsjednik, i političkog okruženja u
Bosni i Hercegovini devedesetih godina za prve višestranačke izbore, transformirajući istovremeno
vlastitu komunističku stranku u socijaldemokratsku.Na taj način je stvorena osnovna pretpostavka
demokratskog preobražaja ovoga prostora i mirnog prenosa vlasti na nove pobjednike. Nažalost,
Nijaz Duraković je uspio demokratizovati tek vrh
svoje stranke (Bogićević, Zgodić, Komšić, Lazović,
Skenderagić, Pećanac), ali ne i ostatak stranke koja
je po stoti put pokazala kako se nije u stanju reformisati. Ona je ostala stara stranka koja voli revolucionarne pučeve, zakonske prečice i brza rješenja.
Radi toga je morao platiti cijenu svojim političkim
porazom, razlazom sa strankom koju je sam stvorio, zajedno sa svim spomenutim članovima najužeg rukovodstva SDP-a.
Doda li se ovome političkom djelovanju Nijaza
Durakovića njegov akademski doprinos političkoj
i sociološkoj misli, koji se mjeri dvocifrenim brojem objavljenih knjiga i velikim brojem naučnih
radova, kao i njegovim kontinuiranim, angažiranim djelovanjem, onda je to potpuna slika jedne
časne i uzorne biografije, vrijedne svakog poštovanja.
Prof. dr. Nijaz Duraković se rodio 1949. godine u Stocu gdje je završio osnovno obrazovanje, a
zatim i gimnazijsko. Školske 1966/67. upisuje studij sociologije i završava 1971. godine. Već 1973.
upisuje interdisciplinarni postdiplomski studij
„Sociološki aspekti jugoslovenskoga društva“, te iz
oblasti nacionalnog pitanja magistrira 1975. Na
Fakultet političkih nauka u Sarajevu primljen je
kao asistent na predmetima Međunarodni odnosi
i Uporedni politički sistemi 1977. godine. Doktorsku disertaciju Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju odbranio je 1979. godine, samo
godinu dana kasnije izabran je u zvanje docenta na
pomenutim predmetima. U zvanje vanrednog profesora biran je 1984. godine, a 1988. dobio je zvanje
redovnog profesora. Osim na Fakultetu političkih
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
nauka, izvodio je nastavu i na Višoj upravnoj školi
u Sarajevu, zatim, na pravnim fakultetima u Sarajevu, Zenici i Tuzli. Također, jedan je od utemeljitelja
postdiplomskog studija na FPN Sarajevo. U periodu od 1979. do 1990. bio je kao naučni saradnik
angažiran u Institutu za proučavanje nacionalnih
odnosa. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa
Opredjeljenja, te časopisa Sveske, i član redakcije
Lica, Pregleda, Pravne misli i Socijalizma. Bio je rukovodilac više naučno-istraživačkih projekata, od
kojih treba istaći sljedeće: Zajedništvo i nacionalni
odnosi u BiH, Migracije i nacionalni odnosi u BiH,
Jevrejska kulturna baština u BiH, Jezik i kultura
Roma, Reforma visokog obrazovanja na Sarajevskom univerzitetu na principima bolonjske deklaracije. Što se tiče političkog angažmana, bio je član
Predsjedništva SK BiH (1985-1988), zatim je izabran za predsjednika Saveza komunista BiH 1988,
član je Predsjedništva CK SKJ (1988-1991), utemeljitelj je i prvi predsjednik reformiranog SDP-a
(1992), a funkciju predsjednika SDP-a obavlja do
1997. U ratnom periodu bio je član Predsjedništva
Republike BiH. Bio je učesnik mnogih domaćih i
međunarodnih naučnih konferencija. Objavio je
oko dvije stotine studija, članaka i osvrta, a autor
je i šesnaest knjiga od kojih izdvajamo: Aktuelnost
Lenjinove misli o nacionalnom pitanju, Kontroverze
o nacionalnom i nacionalističkom, Prevara Bosne,
Savremeni politički sistemi, Međunarodni odnosi,
Prokletstvo Muslimana, Tragedija Bosne, Bosanski izazovi, Uporedni politički sistemi... Prvi se od
bosanskohercegovačkih profesora odvažio autorski napisati djelo o međunarodnim odnosima i
komparativnoj politici. Duraković je često pisao za
medije, tako da je bio kolumnista sarajevskog magazina Svijet, magazina BH Dani, povremeno splitskog tjednika Feral Tribune, podgoričke Pobjede,
riječkog Novog lista, beogradske Borbe, a objavljivan je u mnoštvu domaćih i stranih publikacija.
Dao je bezbroj intervjua za domaće i ugledne strane printane i elektronske medije u kojima je uvijek
polazio od samobitnosti Bosne i Hercegovine kao
osnovne premise.
Kapušina kuća (Š.R.)
Slovo Gorčina, 34, 2012.
131
Enes Ratkušić
NIJAZ DURAKOVIĆ: čovjek
iznenađenja
D
va uklona su uobičajena kad čovjek
govori o poznatom sugrađaninu. Jedan
je nekritičko-afirmativni, koji iz perspektive
zavičajne bliskosti uglavnom podrazumjeva ode i
hvalospjeve, dok je drugi, opet, potpuno suprotan,
baziran na bespoštednoj kritici, najčešće uvjetovan ljubomorom, koju u pravilu hrani frustraciona
situacija ili, da budem precizniji, životni ili profesionalni uspjesi onoga o kome se govori. Između
navedenih krajnosti, o prof. dr. Nijazu Durakoviću,
nadahnjuje me isključivo srednja perspektiva, koja
je najprimjerenija za jednu validnu ocjenu njegove
osebujne pojave.
Zanemarujući sporadične susrete, pogotovo u vrijeme kada su studenti, lišeni “Bolonjskih
prava“, profesorima prilazili sa daleko više respekta, prvi prisniji susret sa profesorom Nijazom
Durakovićem imao sam 28. marta, ratne 1994. godine. Bio sam u delegaciji Grada Mostara i čekali
smo na prijem kod predsjednika Alije Izetbegovića.
Iz kabineta smo obavješteni da ćemo malo duže
pričekati, s obzirom da je predsjednik imao važne
goste, samim tim temu razgovora. Ostalo nam je
da čekamo i neobavezno ćaskamo u velikom holu
zgrade Predsjedništva BiH.
To čekanje mi se učinilo fantastičnom prilikom da posjetim zemljaka, člana Predsjedništva
BiH, čiji je kabinet bio na kraju hodnika. Biti tu,
kojih tridesetak koraka od njega, a ne naći za shodno, pogotovo u jednoj takvoj situaciji, barem se pozdraviti, bio bi neoprostiv čin, zbog čega ni trenutka nisam razmišljao. Ljudima sa kojima sam došao
iz Mostara, rekao sam da odoh do Durakovića i da
me ne zaborave, zadržim li se više nego što treba ili
nas predsjednik u međuvremenu pozove.
Moj odlazak u pravcu Nijazova kabineta prokomentiran je, sjećam se, pomalo zluradim opservacijama, s obzirom da su u to vrijeme mahom svi
nastojali iskazivati isključivu bliskost spram SDA
koja se, između ostalog, imala dokazati i bespogovornim dreždanjem u hodniku, te se shodno tome
132
svako, čak i fizičko udaljavanje tretiralo gotovo
heretičkim činom, što je, dakako, bilo više od gluposti. Zato se na komentare, kako Stočani ne mogu
bez SDP-ovaca, nisam previše obazirao. Da budem
iskren, nisam im pridavao značaj, isključivo zbog
njihove neutemeljenosti, nikako zbog sklonosti
odaslanih na moju adresu.
Sekretarici sam na pitanje da li sam najavljen
kratko odgovorio da nisam. Odgovorila je da bez
prethodne najave nema prijema kod članova državnog Predsjedništva. Moja zbunjenost je, međutim, potrajala kratko, pa sam gospođu ili gospođicu zamolio da ona gosp. Durakoviću samo kaže
ko bi to do njega i ništa više, gotovo siguran da bi
mi to moglo upaliti. Njena nedoumica potrajala je
kratko, s obzirom da su vrata bila odškrinuta. Profesor je čuo razgovor, izašao i uz karakterističan
osmjeh, a na iznenađenje sekretarice, “po naški“
mi uputio riječi dobrodošlice.
“Upadaj Ratkušiću, šta čekaš“.
Bio je to srdačan susret, koji ću pamtiti. Razgovor sa snažnim zavičajnim nabojem. Treba li
podsjećati da smo najviše razgovarali o Stocu,
prognanom stanovništvu. Na polasku sam dobio
i profesorovu knjigu “Prokletstvo Muslimana“ sa
posvetom.
Drugi naš susret, koji se, s obzirom na razgovor, tako može okvalificirati, dogodio se u Blagaju, pored Bune, ispred njegove vikendice, nakon
njegovih burnih reagiranja protiv ponovne aktuelizacije projekta Gornji horizonti, sulude zamisli
o prevođenju voda iz neretvanskog u sliv rijeke
Trebišnjice. Napravio sam intervju za “Ljiljan“, potom i za TV Mostar. Izražavao je vlastitu zaprepaštenost šutnjom odgovornih, odsustvom osjećaja
za čitavo jedno područje, cijelo Neumsko zaleđe,
koja bi prema njegovim procjenama, zbog jednog
takvog suludog projekta, moglo biti pretvoreno u
klasičnu pustinju.
Uistinu je, kad sve rezimiram, Nijaz bio poseban. Zbunjivao je sve redom. Kao student, sa svo-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
jim kolegama, kad je to bilo nezamislivo, opasno,
nimalo isplativo, bio je jednim od vođa klasične
pobune u njegovom Stocu, a sve zbog Bregave. Žestoko se, još tada sedamdesetih godina, usprotivio
već spomenutom projektu, govoreći o njegovoj
pogubnosti po sam opstanak stanovništva na jugu
zemlje. Do preseljenja je ostao zarobljenikom tog
posebnog senzibiliteta prema zavičaju i zemlji. Ta
ljubav koju, naravno, treba hajdegerovski shvatiti u
njenoj punoći, gdje se zavičaj artikulira kao “kuća
bitka“, a ne puki krajolik koji oživljava slike djetinjstva, bila je snažan pokretački motiv njegovog
angažmana. Uostalom, u tome nije bio usamljen.
Mustafu Ejupovića - Šejh Juju u Mostar je prizivao vjetar Milostivog, Nijaza je vukla Bregava, kao
simbol života i trajanja u vremenu.
Vlastiti intelektualizam u mladim danima stavio je na raspolaganje partiji, ali isključivo za dobrobit očuvanja i afirmacije ravnopravnog statusa
BiH u bivšoj Jugoslaviji. Čim je osjetio da partija
počela rađati vanbračnu djecu, odlučio se usprotiviti. Sa Bogićem Bogićevićem i drugim odanim
patriotima odlučio se suprostaviti Slobodanu
Miloševiću, jednom od takvih isprdaka. Kasnije
Radovanu Karadžiću i drugima. Zbog čega i zašto,
jasno je. Zbog BiH i njene cjelovitosti. To je naprosto bila i ostala paradigma njegovog političkog djelovanja kao i ukupnog intelektualnog angažmana,
i sve je osim te činjenice bilo podložno promjeni.
Kao vrstan intelektualac široke naobrazbe na
vrijeme je shvatio da je dalje političko profiliranje,
koje nameću moderni demokratski trendovi, nezamislivo na načelima komunizma, koji je doživio
svoj kraj, osnovao je Socijaldemokratsku partiju BiH, uvjeren da bi jedna takva politička snaga
mogla obogatiti političku scenu u traženju najoptimalnijih varijanti u atmosferi pojačanih nacionalizama i skoro potpunog neiskustva u artikulaciji
demokratskih standarda. Nije to činio zbog nostalgije, koja je i dalje “inspirirala“, nego isključivo
zbog dalje borbe za bosansku cjelovitost.
Upravo zato, Durakovića nije iznenadio ni
klasični puč u stranci koju je osnovao, s obzirom
da je dobro znao da će promjena identiteta stranke
koju je osnovao biti sizifov posao. Bučnih reagiranja nije bilo iz prostog razloga što je on bio potpuno svjestan da je u stranku u kadrovskom pogledu činio i danas čini ogroman broj komunista,
Slovo Gorčina, 34, 2012.
koji o socijaldemokratskim standardima ni dan
danas nemaju blage veze. SDP je za ogroman broj
članova njegove stranke bio samo prerušeni SKBiH
i ništa više. Profesor Duraković, Bogić Bogićević,
Miro Lazović, Esad Zgodić, Ivo Komšić, Nijaz
Skenderagić, Nermin Pećanac i drugi nisu mislili
da tako treba da ostane. Sukob je bio neminovan.
Dogodio se paradoks kakav politička povijest nije
zabilježila – čitava plejada ljudi iznimnih sposobnosti i kvaliteta je iz Socijaldemokratske partije
izbačena zbog vlastite odanosti socijaldemokratskim uvjerenjima.
Glasnija reagiranja su izostala jer je Nijaz, kao
iznimno obrazovan na polju političke historije,
bio duboko svijestan da ljudima oko sebe teško ad
hoc može pojasniti da su komunizam i socijaldemokratija nespojivi. Znao je da je za takav posao
potrebno vrijeme, ali nije se mirio sa stavom da
na tom planu ništa nije potrebno činiti. Naučni
postulati i spoznaje su mu, dakako, bili važniji
od hira političkog trenutka, jer Nijaz je kao i drugi profesori svakog studenta Fakulteta političkih
nauka, koji ne bi znao da su najveći neprijatelji
unutar socijalističkog pokreta komunisti i socijaldemokrati, na ispitu imao obavezu vratiti na dodatno učenje. Taj nesklad između naučne istine i
činjenice da gotovo sjelokupno članstvo SDPBiH
sebe smatra nasljednicima komunista, što je historijski presedan, Duraković naprosto nije mogao
živjeti, jer je takvo anahrono stajalište bilo i ostalo glavna prepreka uspostavljanju demokratskih
standarda, kako u politici stranke tako i društvu.
Profesor je bio potpuno načisto da je takva
transformacija jedna vrsta “nemoguće misije“, na
koju ne vrijedi trošiti energiju. Političku nastavu
na kojoj bi im u ime naučne istine morao izložiti
da su socijaldemokrati sljedbenici ideja Kautskyog
i Bernsteina ili još bliže, Miće Sokolovića koji je
1905. godine osnovao prvu Socijaldemokratsku
stranku u BiH, a ne komunista koji su ih progonili,
niko od pučista predvođenim Lagumdžijom ne bi
želio da pohađa. Njih naučne istine nisu zanimale.
Zaostavština bivšeg SKBiH, kao masan zalogaj, a
ne socijaldemokratska ideja bila je i ostala glavna
odrednica političkog habitusa onih koji su ga maknuli sa čela ove stranke.
Beskompromisnu borbu za paradigmatično
načelo njegovog političkog i intelektualnog djelo133
Slovo Gorčina
vanja koja je svoj krajnji izraz nalazila u borbi za
očuvanje BiH Duraković je nastavio, uprkos svim
nedaćama i nesporazumima, kroz Socijaldemokratsku uniju. U jednom trenutku političko djelovanje je ostvarivao i kroz SBiH, zbog političke platforme koja je isticala načela bosanske cjelovitosti,
kao i intelektualnog stava da je forma manje bitnija
od sadržaja. U identičnom kontekstu treba shvatiti i njegov angažman u BANU-u. Prihvatanje da
ovom projektu na raspolaganje stavi vlastita iskustva i znanja samo potvrđuje njegovu odlučnost da
do kraja svog zemaljskog bivstvovanja bude od koristi narodu i zemlji kojima je pripadao.
Duraković, međutim, nije priređivao iznenađenja samo svojim političkim protivnicima,
stranačkim i fakultetskim kolegama, akademskoj
zajednici, javnosti uopće. Dosljedno istrajavajući
na paradigmi bosanske cjelovitosti, kao svojevrsne
simbioze intelektualnog i moralnog stava, profesor
je posthumno priredio najveće iznenađenje. To
iznenađenje velikog čovjeka najsnažnije je odražavalo duh zemlje koju je neobično volio. Budi-
134
mo iskreni i realni, najveći broj njih je čekao sahranu, mobilizaciju komunalnih službi i fanfare, a
dočekala ih je ahmedija i velika muška džennaza.
Bila je to potpuno logična odluka velikog
čovjeka, i što je najvažnije stvar slobodnog izbora, koji se očito nije svidio nekim glavama, koji još
uvijek primitivno i više nego suludo u praktičnopolitičkom ponašanju nastoje održati stanovište
po kome je ateizam viza za ulazak u jednu partiju, koja nastoji promovirati demokratiju. Te “glave“ su u svojoj obezglavljenosti okrenule glavu od
džennaze, ne shvatajući kako taj posljednji ispraćaj
nije bio prema njihovom a ne rahmetlijinom kroju.
Duraković se tako i tjelesno mrtav pokazao idejno življim od duhovnih mrtvaca, koji su pobjegli
sa poprišta posljednjeg ispraćaja. Njegov vasijet
je, s druge strane, pored slobodnog izbora, zorno
i snažno posvjedočio da odanost BiH, ne podrazumjeva samo poštovanje ukorjenjenog jedinstva
različitosti, nego i višestoljetnog trajanja bosanske
duhovnosti. Nijaze, rahmet ti lijepoj duši.
(Prerneseno iz Behara br. 104, Zagreb)
Slovo Gorčina, 34, 2012.
SJEĆANJA
Sanjin Kodrić
Životna storija i književna
historija
Nedžad Ibrišimović (1940–2011)
J
učer se promijenila historija, ova naša bosanska, književna i kulturna. Već od danas kao
činjenica stajat će to da je Nedžad Ibrišimović,
jedna od najvećih figura u našoj književnosti
uopće, rođen u Sarajevu 20. oktobra 1940. godine
i da je umro u istom, rodnom gradu 15. septembra 2011. godine, iznenada, u 71. godini života. U
njegovoj, sad već završenoj biografiji stajat će i to
da je bio pripovjedač, romanopisac, dramatičar,
pjesnik, esejist te likovni umjetnik, ugledna kulturna i društveno priznata ličnost – dobitnik brojnih nagrada, uključujući i Šestoaprilsku nagradu
grada Sarajeva (iz daleke 1969), kao i član Društva
pisaca BiH (od 1964) i njegov predsjednik (1993–
2001), član Udruženja likovnih umjetnika BiH (od
1982) te član Akademije nauka i umjetnosti BiH
(od 2008), kao i jedan od utemeljitelja Bošnjačke
akademije nauka i umjetnosti (2011). Završena
je i Ibrišimovićeva bibliografija, a u njoj posebno mjesto zauzimat će – između brojnih drugih
književnih i neknjiževnih radova – autorova prva
pripovjedačka zbirka Kuća zatvorenih vrata (1964),
potom njegov prvi roman Ugursuz (1968), a nakon
njega i ostali autorovi romani, pripovjedačke,
dramske i pjesničke knjige, među kojima posebno
romani Karabeg (1971) ili Braća i veziri (1989), sve
do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom
Ibrišimovićem Bosancem (1992) i, konačno, romana Vječnik (2005), temeljem kojeg ga je Društvo
pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu, te
romana El-Hidrova knjiga (2011), knjige koja još
uvijek miriše po novini, po svojem tek započetom
životu, i knjige za koju niko nije mogao ni slutiti da
će biti ona konačna, knjiga oproštaja.
Ispod ovih suhih, bio-bibliografskih činjeničnih redaka, u koje samo naizgled, tek u prvi mah,
stao je cijeli jedan ljudski život i golemi spisateljsko-umjetnički rad, krije se, međutim, jedna nesvakidašnja životna storija, ali i jedna od najvažni-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
jih dionica historije sveukupne novije bošnjačke i
bosanskohercegovačke književnosti. U nju je, baš
kao i u život, Nedžad Ibrišimović ušao na način
koji je samo njegov, jedinstven i neponovljiv, i zato
tako dragocjen, i zato takav da ovaj trenutak, težak i bolan, jeste trenutak kad nikad dokraja znana tajna smrti, te uvijek iznenadne, ali ipak jedine
čovjekove izvjesnosti, postaje i povijesni čin nakon
kojeg ništa neće više biti isto, i to ne samo u našim ličnim, pojedinačnim životima, već i u našem
zajedničkom, općem življenju, kojeg smo svi mi
dio. Jer, odlazak Nedžada Ibrišimovića, odlazak
je i brižnog muža i oca, i srčanog prijatelja, i neiscrpnog a pažljivog sagovornika u gotovo svemu
onom ka čemu čovjekov duh može naći svojeg puta,
i burnog, neobuzdanog, strasnog mislioca cjeline
života oko nas, ali je to i odlazak pisca koji je, neviđenom snagom svojeg spisateljskog postojanja, gotovo svakim svojim tekstom mijenjao cjelinu naše
literature i ukupne kulture, dajući tako književnokulturnom vremenu u kojem je živio svoj neizbrisiv trag i pečat i učinivši ga tako konačno (i) svojim,
upravo (i) ibrišimovićevskim. Nažalost – moram to
reći – čini mi se da to tek sad vidimo u potpunosti,
što međutim neće – niti bi smjelo – kazati i to da je
sve ovo nužno i prekasno, jer bolje je i naknadno
prepoznati vrijednost nego nikad.
***
Književno djelo Nedžada Ibrišimovića, bez i
najmanje sumnje jedinstveno i u širem južnoslavenskom te evropskom kontekstu, jedna je od presudnih povijesnorazvojnih pojava u savremenoj
bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj
praksi, u kojoj je, sa svom eksplozivnošću nepatvorene samosvojnosti i novine, od samog svojeg
početka funkcioniralo na način cijele jedne istinske književno-kulturne revolucije. To je već bio
slučaj i s prvom Ibrišimovićevom autorskom knjigom – pripovjedačkom zbirkom Kuća zatvorenih
137
Slovo Gorčina
vrata (ili, izvorno, u prvoj svojoj naslovnoj verziji,
Kuća bez vrata), koja će ovog tad mladog autora, u
ranim dvadesetim i praktično tek na pragu života,
najaviti kao pisca koji se ni po čemu ne prepoznaje
kao početnik, a pogotovo ne kao epigon etabliranih književnih pojava, već kao pisac u startu dokraja osobenog autorskog književnog svijeta, koji
je u slučaju Ibrišimovićeva književnog djela i tad,
baš kao i kasnije, sve do El-Hidrove knjige, njegova,
nažalost, posljednjeg djela, uvijek podrazumijevao konstantu izrazite inovativnosti i krajnje oneobičenosti, pa čak i ono što je sami estetski šok. A
kao takva već prva knjiga Nedžada Ibrišimovića
predstavljat će odlučan raskid s postojećom književnom matricom, i – mada zasnovana još krajem
pedesetih godina 20. st. – povest će bošnjačku i
bosanskohercegovačku književnost svojeg vremena putem osvajanja novih literarnokreativnih prostora i mogućnosti, sve to na način kad Ibrišimović,
iako književni početnik, postaje jedan od predvodnika čitave jedne nove književne generacije i jedne nove, drugačije književne vrijednosti. Svojim
nesvakidašnjim književnim svijetom i inoviranim
književnim postupkom, koji su redovno iznevjeravali sve ono što je kod nas tad bio vladajući
horizont recipijentskog očekivanja, književnošću
koja je, naime, predstavljala dotad kod nas neviđenu kreativnu provokaciju tad već okamenjenim
i ovještalim literarnim klišejima klasične postrealističke i modernističke književne prakse, već prva
Ibrišimovićeva knjiga ispostavit će se, dakle, kao
paradigmagenična, a što će postati još očitije onog
trenutka kad se Ibrišimović, svega nekolike godine
kasnije, javio i svojim prvim romanom – romanom Ugursuz, koji će opet, naravno, predstavljati
čin dodatne inovacije naše onovremene književnosti i ponovo novi estetski šok, zbog čega uostalom
i ne čudi to da je upravo za ovaj, svoj prvi roman
Ibrišimović nagrađen prestižnom nagradom kakva
je Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, i to sa svega 28 godina života.
Kao prvi dio onog što će autor kasnije nazvati
svojom „muslimanskom trilogijom“, i Ugursuz je
roman povijesne teme – ovdje konkretno, barem
u okvirnom smislu, teme raspada tradicionalne
porodice i uopće tradicionalnog svijeta u vremenu
dramatičnih povijesnih raskršća i povijesne zebnje,
baš kao i najveći dio onovremene bošnjačke te bo138
sanskohercegovačke pripovjedačko-romaneskne
književne prakse, ali za našu književnost karakteristična „priča o prošlosti“ ovdje se javlja u sasvim
novom, potpuno drugačijem vidu, kao onaj tip
tzv. novohistorijske proze koji je otišao čak i dalje
negoli je to bio slučaj kod tad vodećih, kanonskih
autora kakvi su – o pripovijeci i romanu kad je riječ – bili prije svega Ivo Andrić, Meša Selimović ili
Derviš Sušić. Izrazito amimetičan, pa čak i antimimetičan, metaforičan i simboličan, ovakav, pseudopovijesni Ibrišimovićev svijet prestaje biti tek svijet
prošlosti (kako će to, uostalom, mnogo godina kasnije na jednom mjestu reći i sam autor) i postaje kako „pozornica“ univerzalne, vječite „ljudske
sudbine“ i „čovjekove situacije“, tako i – još više
– ono na što će Ibrišimović skrenuti pažnju onda
kad autopoetički konstatira to kako ga u historiji
zanimaju primjeri za njegovo „stanje“ – „za ono
što sam ja sa svojim osjećanjem umjetničkog“, čime
će se kod ovog autora dokraja, još izrazitije negoli
u njegovoj prvoj knjizi, otvoriti upravo onaj svijet
koji je određen kao samo njegov, kao ibrišimovićevski. Ovakvo što bit će slučaj i u preostala dva dijela autorove „muslimanske trilogije“ – romanima
Karabeg i Braća i veziri, gdje će, kao i u Ugursuzu,
Nedžad Ibrišimović svojim nevjerovatno istančanim književnim nervom nastaviti neke od čvorišnih tematskih okupacija novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće, i to ponovo
one koje pripadaju kompleksu povijesnih raskršća
i povijesnih trauma, ali sve to, opet, ne na način
ponavljanja književne tradicije kao takve već na
način njezina izrazito inovativnog rekreiranja, kojem u ovom smislu sve do danas i nema istinskog
pandana u našoj savremenoj književnoj praksi.
Važnu prekretnicu u Ibrišimovićevu i životu i
književnom djelu predstavljat će Agresija na BiH
i još uvijek u našim sjećanjima živo prisutan nedavni rat, koji će bitno promijeniti Ibrišimovića i
kao čovjeka i kao pisca, kako to vrlo reprezentativno pokazuje i Knjiga Adema Kahrimana napisana
Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, jedan od naših prvih značajnih književnih odgovora na bezumlje mržnje i krvoprolića, a kojem će se – kako je
to radio i s nekim drugim tekstovima – Ibrišimović
vraćati i kasnije, sve dok ova prvobitna nesvakidašnja pripovijetka o naknadnom pokušaju sprečavanja zločina koji se već desio nije postala još jedan
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
osebujni i opet za njega karakteristični autorov
roman. Ostajući vjeran sebi, ali i potvrđujući onu
istinu da je čovjek stalna i nužna promjena, ovim
romanom, prvim za koji je autor konstatirao da u
potpunosti pripada onom što je nazvao „ruhani
inspiracijom“, Ibrišimović je pritom dokraja ušao
u područje koje i dalje ostaje, kako i ranije, od njegove prve knjige pa nadalje, mjesto potrage za konačnom, savršenom književnom formom, dakle i
dalje mjesto poetičko-estetičkog traganja, ali sad je
to postalo i mjesto još šire otvoreno za pitanja etike,
što će, konačno, biti važna premosnica ka narednom i, nažalost, posljednjem krugu glavnog toka
književnog rada Nedžada Ibrišimovića, onom koji
čine romani Vječnik i El-Hidrova knjiga.
A s Vječnikom i El-Hidrovom knjigom Ibrišimović se i u književnom smislu najviše približio
smrti. Ona kao jekin, kao sigurno saznanje, kao jedina izvjesnost čovjekova života, postaje osnovni
pokretač književnog svijeta koji je autora opsjedao
– kako je sam više puta kazivao – gotovo od samih
njegovih spisateljskih početaka, u čudnovatom kazivanju o čovjeku koji, pod različitim imenima i s
različitim ljudskim sudbinama i životnim pričama,
živi vječnički život, život dug gotovo pet milenija,
od pradavnog vremena Starog Egipta, pa sve do
prve polovine 20. st. i bosanskog međuraća, nastojeći živjeti i dalje, sve to u želji da, kad konačno
dođe vrijeme smrti, umre ne mrtav, već živ. Upravo
ovakvim svojim posljednjim romanima, posljednjim svojim spisateljskim recima o bogougodniku
Abdulahu Misriju El-Bosneviju, metafori čovjeka
koji bi, uprkos izvornom ljudskom strahu pred tajnom smrti, na kraju trebao i morao pronaći u sebi
snagu da se, smiren i pomiren, preda Apsolutu i
tako pređe u Onostranost mrtav i prije smrti, baš
onako kako to veli sufijski, islamskomistički nauk,
Nedžad Ibrišimović maestralno je redefinirao ne
samo cjelokupnu noviju domaću književnu tradiciju, posebno romanesknu, već je, isto tako, u potpunosti preokrenuo i poredak vrijednosti u cjelini
moderne evropske kulturne povijesti, one u čijem
antropocentričnom središtu stoji čovjek, a ne Bog.
Time je, na kraju, kao pisac napravio jedinstveni
zaokret u povijesti cjelokupne savremene evropske
kulture, a kao čovjek, smiren i predan, spremio se
za svoj put u Vječnost.
Žujina kuća (Š.R.)
Slovo Gorčina, 34, 2012.
139
ZAVIČAJ
Alija Pirić
Dubravski leksikon
D
ubinu sanjarenja o rodnoj kući otkrila mi je moja tetka Mejra u rijetkim ali
upečatljivim dolascima k nama. Ona nije mogla
sjediti u kući kao ostali gosti nego bi, za me bez
ikakva razloga, obilazila sve kutke naše stare
kuće, sve dijelove bašče i ograde. Nisam se mogao
načuditi šta ona gleda i traži u bezvrijednim i
prozaičnim stvarima i budžacima našeg doma. Za
moju tetku to je bila poezija. Gotovo sa strašću
pričala je o nekom beznačajnom kamenu iznad
naše kuće. Najednom je kamen oživio i postao lik u
njezinoj priči. Tetka je vidjela nešto što je za mene
bila tajna. Njezino izbivanje iz rodne kuće učinilo
je da se razlikuje od mene. Osjećao sam samo da je
bogatija od mene, emotivnija i razboritija, krhkija
i tužnija.
Ovdje je nekada bio moj cijeli kosmos. Malo
je ljudi kojima je dato kosmičko iskustvo djetinjstva. I kuća, i bašča, i polje i šuma i cijeli nebeski
svod. Djetinjstvo. Sretno djetinjstvo. Roditelji, brat
i sestra. Nisam imao dedu i nenu. Imao sam psa i
konja. Imao sam plave noći pune zvijezda. Kada
se izdaleka vraćamo kući i zavičaju osjećamo potrebu da tamo tražimo ponešto od samoga sebe
nekadašnjeg, isto onako kada se usput vraćamo i
ustrag tražimo, široko otvorenih očiju, neku izgubljenu dragocjenost. Svaka staza prolazi kroz naše
srce i našu maštu. Ovim putevima smo letjeli u
susret nebu i beskraju. Ovim stazamo smo plakali, trčali, paljetkovali i šervanili, vikali, lagani kao
leptiri, izvan realnog svijeta, niti ičeg zajedničkog
sa ostalim dobima života. Ovom čarobnom dolinom zavičaja još se ori smijeh one obijesne mladosti koja je vjerovala u svoju neprolaznost. Ljepota
mladosti i jeste u zabludama i iluzijama kako nema
niko jači, ljepši i snažniji i da nema nijedne stvari pod kapom nebeskom koju ne možemo imati.
Sreća mladosti je u tome što vjeruje u nevjerovatno
i što ne prihvaća nemoguće. Mladost koja se “ne
boji ničega pa ni sebe same”.
Vilijam Gojen piše kako je čudna pomisao da
dolazimo na svijet na jednome mjestu kome u početku ne znamo ni imena, koje vidimo prvi put, a
Slovo Gorčina, 34, 2012.
onda na tom anonimnom nepoznatom mjestu, rastemo krećemo se po njemu dok mu ne saznamo
ime, pa ga onda izgovaramo s ljubavlju, nazivamo
ga ognjištem, puštamo korijen u njemu, činimo ga
gnijezdom svojih ljubavi, tako da na kraju, kad god
ga pomenemo, činimo to kao ljubavnici, u nostalgičnim napjevima, u pjesmama prepunim čežnje.
Sada mi moja stara, rodna kuća pridolazi iz mraka
sjećanja komad po komad a ja osjećam neku vrstu kajanja što nisam dovoljno dugo živio u mojoj
rodnoj kući. Sada bi bolje i dublje znao živjeti u
mojoj roditeljskoj kući, ali kasno je i za kajanje i
za prošlost. Nije kasno za sanjarenje. Sanjanu kuću
niko nam ne može uništiti zato što ona, zapravo,
ne postoji. Nikada nije ni postojala. Ta sanjana
kuća je komprimirana pilula udobnosti, prijatnosti,
zdravlja i zadovoljstva.
Kuća, to je sama ličnost, tvrdi Jules Michelet,
njen oblik i njen najneposredniji napor, njezina
radost i njezina patnja. Sada razumijem A. Toussenela kada kaže, kako “uspomena na prvo ptičije
gnijezdo koje sam našao ostala mi je dublje urezana u pamćenje od uspomene na prvu nagradu za
pismeni sastav koju sam dobio u gimnaziji. Bilo je
to ljupko gnijezdo ljupke zebe sa četiri sivoružičasta jajeta, išarana crvenim linijama kao neka tajanstvena geografska karta. Osjetio sam tog trenutka
kao neki udar neizrecive radosti i koji mi je više
od jednog časa ukočio pogled i noge.” Prvo moje
gnijezdo sa ptićima, u djetinjstvu, ima karakter
iskrenosti i uvjerljivosti. Gnijezdo se kao svaka slika odmora i mirovanja neposredno vezuje za sliku
jednostavne kuće. Razrušeno gnijezdo, a moji su ih
drugari porušili mnogo, budi sliku porušene kuće.
Prestaršeni cvrkut vlasnika gnijezda, podsjeća me
na krik kućevlasnika. Mjesto pravljenja gnijezda
određuje ženka a ne mužjak, kako bismo pomislili
slijedom ljudske patrijarhalne logike.
Priroda je ženku obdarila privilegiranim darom, donošenja života na svijet. Ženka je, dakle,
rađajući princip. Radi toga ona odabira mjesto rođenja njezinih ptića, jer ko bi drugi bio odgovorniji
za sigurnost njezina potomstva. Pri tome su njezi-
143
Slovo Gorčina
na intuicija i sve druge procjene građenja gnijezda
za nas posve neshvatljive i izvan su našeg racionalnog razumijevanja stvari. I na koncu, priroda se
nije pouzdala u snagu i hrabrost mužjaka u zaštiti
zajedničkog potomstva, nego u majčinu ljubav i
upornost. Ženka štiti mlade, čak i od njihovog oca.
Dakle, ta tri dara prirode razlikuju ženku od mužjaka, i ne samo to, ta tri božija milodara čine ženku
privilegiranom, odabranom.
U kuću se čovjek vraća, tačnije on sanja da se
vraća, kao što se ptica vraća gnijezdu. Taj znak vraćanja obilježava beskrajna sanjarenja, jer se ljudska
vraćanja vrše u velikom ritmu ljudskog života koji
preskače godine izbivanja. Čovjek je u prednosti u
odnosu na pticu jer se on pomoću sna bori protiv
svih odsutnosti i izbivanja iz kuće. Posmatrajući
gnijezdo vraćamo se izvoru povjerenja u svijet, pozivamo se, kako bi to rekao Gaston Bachelard, na
kosmičko povjerenje. Zar bi ptica gradila svoje gnijezdo, pita se ovaj francuski esejist, kad ne bi imala
instiktivno povjerenje u svijet. Tako čovjek, kao
ptica, od svoga nestalnog skloništa, paradoksalno
bez sumnje sa čistom imaginacijom, stvara apsolutno sklonište, vraćajući se tako izvorima oniričke/
sanjane kuće. Naša kuća, shvaćena u smislu njene
oniričke moći, je gnijezdo u svijetu. Gnijezdo kao
i onirička kuća, ako se stvarno nalazimo na izvoru
naših snova, veli Bachelard, ne zna za neprijateljstvo svijeta. Doživljaj neprijateljstva svijeta dolazi
kasnije, a svaki je život u svojoj klici, na svome prapočetku prijatnost, dobro bivstvo, rekao bi filozof.
Kuća je, besumnje, najveća sila integracije za misli,
za sjećanje i snove čovjeka i bez kuće bi čovjek bio
rasuto i razbijeno biće.
Jedan francuski pisac kaže, kako se ljudi mogu
podijeliti po tome gdje žele živjeti; u kolibi ili dvorcu. Međutim, pitanje je daleko složenije; “ko ima
dvorac sanja o kolibi, a ko ima kolibu, sanja o dvorcu.” Svako od nas ima svoje trenutke kolibe i svoje
časove dvorca. Da bismo živjeli blizu zemlje mi se
spuštamo na tle kolibe, ali nedugo zatim htjeli bismo vladati horizontom u nekom velikom dvorcu.
Tako se u nama smjenjuje dijalektika dvorca i kolibe, skoro u pravilnom ritmu sanjarenja.
Nikada mi neće biti jasno čemu se duša više
raduje; odlasku u nepoznato i tajanstveno ili povratku u poznato i drago. Šta je prevlađujuće; naš
avanturistički, istraživački duh ili, pak, naš kom144
formizam i okrenutost spoznanim predjelima
duha. A duša se raduje povratku i to je prastara
emocija koja nam pridolazi iz tame vremena i
potapa nas kao plima. Vraćati se podneblju, piše
Mirko Magarašević, kome pripada duh mjesta bez
koga ne možemo, u kome se naše postojanje najprisnije osjeća, to je drevna emocija koju tumačimo značajem rodnog podneblja; ono svakako ima
moć djelovanja na naš duh. To je, naravno, teško
do kraja objasniti. Ali zar se odmah ne postavlja
pitanje, zašto to i kome objašnjavati? Ali to se pitanje i bez spoljnog naloga “gnijezdi” u nama pa ga
naše biće upućuje sebi i kad je načisto da na njega
nikada neće naći valjan odgovor.
I zbilja, u čemu je tajna naše zavčajnosti? Odkuda ta slabost, ta ganutljivost i vezanost našeg sjećanja? Tajna naše zavičajnosti ne iscrpljuje se, dakle
samim mjestom našeg rođenja, sokacima rodnog
grada, seoskim ulicama i najranijim zapamćenim
prizorima našeg djetinjstva ili bljeskovitim sjećanjima na prva saznanja u prvom podneblju našeg
života. Zavičajna tajna, piše ovaj autor, sadrži ključeve svega toga, u redosljedu i snagom dejstva koji
se ne mogu sasvim jasno razvrstati ili po značaju,
većem ili manjem, u sjećanju smiriti, utoliko prije što je tu i zavičajnost duhovnog nasljeđa jednog
podneblja. Duh podneblja može odrediti sudbinu
čovjeka, promjeniti njezin smjer, vratiti nadu u izgubljenu snagu vratiti dušu iz sustalosti u akciju i
okrjepljenje.
Zavičaj je stjecište utisaka i sjećanja, jedna vrsta prirodnog arhiva, gdje su pohranjeni naši doživljaji, naša sjećanja i naš duh. To je jedini ljudski
i duhovni prostor u kojem čovjek ne treba misliti
šta je šta i ko je ko, već jednostavno prepoznaje i
nastavlja živjeti ono što je nekada ovdje započeto,
pa zbog nečega prekinuto. Zapravo, taj prekid čovjek apstrahuje, kao da nije ni postojao i nastavlja
živjeti dalje. Svugdje drugdje, gdje ga vodi njegov
pustolovni duh, čovjeku je reda za svaki kontakt
“ukucati lozinku”, učiniti napor, intelektualni i ljudski, kako bi uspostavio komunikaciju. Jedino u zavičaju čovjek živi u matici života a svugdje drugdje
na periferiji.
Tragedija modernog čovjeka zove se bezavičajnost jer niko ne živi u rodnoj kući, niti mu je dato
da u njoj umre. Rijetki su oni sretnici kojima je
dat potpuni zavičaj, oni kojima je zavičajna zemlja
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
ostala ispod noktiju; ljudi su danas bez toga uporišta lutalice i pustolovi, koji o “mistici tla” i onim
prvinama zavičajnog prostora, tek sanjaju. Zavičaj
nije samo poznati i dragi pejzaž, rodna kuća i lijepo
sjećanje na sebe, nego je to i duh naših predaka koji
čeka i drijema na našim grobljima. Istovremeno,
zavičaj može biti i ružno, neizbrisivo, frustrirajuće
sjećanje i ponižavajuća uspomena. Valja razumjeti
i takve ožiljke na duši, mada nikada ne znamo da
li je veći podstrek našem duhu to negativno, ružno
sjećanje ili pak ono bljeskovito i prijatno vraćanje
u prošlost. Prijatnost nije uvijek saveznik aktivnog
duha, kao što nije i neugodnost, izvan svake sumnje. Život nije uvijek prijatnost kao ni neprijatnost,
ali da se u našoj čaši mješaju oba ova otrova, nema
nikakve sumnje. Kako bismo inače prepoznavali
slast prvog ili gorčinu drugog. Čašu meda još niko
ne popi da je čašom žuči ne zasladi, ili tako nekako,
pjevao je crnogorski vladika i pjesnik, Petar Petrović Njegoš. I to je, konačno, život.
Eto vidiš, moja fascinacija vlastitim podnebljen, isto tako, mora biti uspoređena sa slikom
koju o mome prostoru ima stranac, neko kome
ovo sve ne znači ništa, neko ko samo prolazi i ovo
vidi kao krajputaški krajolik, nešto što treba proći idući preme nekom drugom izabranom cilju,
negdje drugdje. Bio sam često osupnut i uvrijeđen
kada bi me moji drugovi iz studentskih dana, koji
su sa mnom ovdje dolazili, upitali od čega žive ovi
ljudi ovdje. Bio bih zbunjen i nikako ne znam šta
sam im odgovarao. Čitam ovdje jedan doživljaj
Dubrava engleskog putopisca Arthura Evansa u
knjizi Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune
1875, koji jaše u karavanu preko Gubavice, Pijesaka
i Domanovića, prema Tasovčićima, i tek sada razumijem smisao onog pitanja mojih prijatelja. Pa da
čujemo stranca kako vidi “moje prelijepe Dubrave”.
“Kroz ovu pustoš jahali smo mnogo sati, ali tek
kad smo došli do južne ivice ovog platoa, pukao je
pred nama vidik strašne pustoši, neviđen dotle, te
ga je skoro nemoguće predstaviti. Na svim stranama videla su se samo niska brda i gomile trošnog
krečnjačkog kamena, bez biljnog sveta, baš kao
krupan šljunak na morskoj obali širio se surovi
južni krečnjak, gotovo sličan okamenjenom glečeru i kamenitoj pustinji. Stari bogumili ovih krajeva
pretpostavili bi da je ovaj predeo proizvod nekog
prokletog duha. Kao većina stvari u prirodi, i ovaj
Slovo Gorčina, 34, 2012.
pustinski predeo nije bez nekih ublažavajućih karakteristika ljepote. Boje ovog terena tako su bolne
i ne postoji nikakav uslov koji bi mogao uticati na
razvoj atmosferskih prilika. Priroda je, tako reći,
pripremila beli čaršav za najvećeg svog svetlonošu i ove blede i kamene skelete video sam obojene
jutarnjim i večernjim suncem i, ponegde, lepšim
šafranovim i breskvinim cvetom nego što ga pružaju zelena brda plodnih predela. Čak posmatrana
u svetlu običnoga dana, ova ogolela panorama zaslužuje umetničku studiju. I bez pentranja nekako
smo se našli između planinskih visova. Tužne boje
vrlo su jasno odražavale opštu bezvodnost ali ipak
delikatna novost nije bila bez prefinjene privlačnosti. Nebo je gore bilo bledo, magličasto azurno,
a pusta i skamenjena brda pepeljasta, bleda siva i
ponegde obilježena malenim krpama peska i venama sive i žućkaste gvozdene boje. Ravan dole
bila je puna takođe bledog i tužnog zelenila. Oko
devet sat ujutro počinuli smo u seocetu koje se
zove Tasorčić (Tasovčić. op.a.). Ovo je već drugi
odmor čitavog karavana. I ovde, kao i u drugim
kolibicama duž puta, uzaludno smo pokušavali da
nešto dobijemo za hranu. Svuda su nas dočekivali
opštim odgovorom. ‘Nema hleba! Nema jaja!’ Kafa
je bila jedino osveženje koje smo mogli uvek dobiti
u ovoj užasnoj pustinji. Možda bismo i sustali na
putu da nismo poneli iz Mostara nešto smokava i
grožđa. Hercegovački seljaci na ovom putu nosili
su hranu sa sobom.” (nav. djelo. str. 285).
Mogli bismo se sada beskrajno vajkati i optuživati Evansa za loš odnos spram drugačijega, te da
on nije prošao onim dijelom Dubrava koji je ljepši
i plodniji, od Domanovića na istok prema Rivinama, te da mu sedlo nije bilo ugodno, da je strahovao od ustanika u Hercegovini, da prvi put vidi
mediteranski krajolik. Ili malo konkretnije; šta zna
Evans šta znači kiša u Dubravama, on nikada nije
pio vodu iz kamenice, a isto tako nikada nije ubrao
hercegovački pipun i raskrižio dubravsku karpuzu da se osvježi, šta on zna kakvo je zadovoljstvo
prikopati vinograd ili nanizati sedamdeset kanafa
duhana, jednog branja. On nikada nije uvodio konja u štalu, nakon vrševine žita, a onda kiša udari.
Ili nikada nije unio duhan sa sušnice u štalu, a Bog
dade hairli kišu. Ali onaj ko se hvali redovno gubi
u tuđim očima.
Ipak, ima se poštovati to što piše Evans. Tako
145
Slovo Gorčina
izgleda kada se piše očima, u slučaju Evansa, i kada
se piše srcem i ljubavlju, u mome sjećanju. On je
napravio najtužniju scenografiju za životnu pozornicu, koju može zamisliti samo Salvador Dali.
I nije samo problem u totalnom izostanku prirode
i života u “ovoj užasnoj pustinji” nego je veći problem u pitanju, koje se neminovno nameće, kakvi
su tek ljudi koji dolaze sa toga prostora. Kakav je
njihov odnos spram prirode, spram boja, vode, i
života općenito. Imaju li takvi ljudi ikakve potrebe
za lijepim i plemenitim. Kakvi su to ljudi kod kojih
općenito nema ni jaja ni hljeba, a ima kafe na svakom odmorištu. Ne možemo ne vidjeti i stanovit
trud Evansov, doduše neuvjerljiv, da popravi sliku
o ovom prokletom krajoliku, ali, avaj, odakle šafrani i breskvin cvijet u Dubravama, u vrijeme kada
su se sladili grožđem i smokvama. Ipak, htio je da
sačuva mogućnost života i u takvom užasu.
Samo je zavičajno i moje siromaštvo lijepo.
Svakoga drugoga klonimo se kao kuge, sa gađenjem i indignacijom. Zašto je samo naše siromaštvo, ne samo lijepo i nezaboravno, nego i, evo sada,
poželjno. Šta, zapravo, znači biti bogat ili siromašan sada na zgarištu rodne kuće. Siromaštvo rađa
želju i nadu, da će biti jednom to što želi, a samo
čovjek koji ima želje je živ čovjek. Siromaštvo je
najbolji lijek za životnu dosadu i ravnodušnost.
Zato orijentalni čovjek zna živjeti siromaštvo kao
stanje, dok se zapadnjak time užasava.
Nije dovoljno samo vidjeti i opisati, treba to i
živjeti drugim osjetilima ili jednostavno treba promijeniti pravac putovanja kroz Dubrave, kao što je
to učinio Heinrich Renner, samo godinu kasnije
nakon Evansa, u knjizi Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896. E, pa da vidimo kako izgleda
promijeniti ugao gledanja, promijeniti optiku.
“Nakon nekog vremena stižemo u Domanoviće, riječ je o jednom važnom cestovnom raskršću.
Desno odavde ide put za Stolac, historijsko mjesto poznato po Rizvanbegovićima, grad s mnogo
starih spomenika, poznat i po neobičnom bogumilskom groblju. Preko Neretve se nalazi Čapljina. Domanovići se sastoje od velike ulice s malim birtijama, kafanama i svaštarama, koje ovdje
opstaju zahvaljujući prolaznicima, no uglavnom
zahvaljujući kasarni koja je tu stacionirana. Naime, sagrađena je velika pješadijska kasarna, gdje
je smješten jedan bosanski bataljon. Prijatna šu146
marska kuća podsjeća na pošumljavanje krša, na
čije ćemo tragove uskoro na našem daljem putovanju i naići. Nižu se polja duhana, velika krda
stoke, usred polja s divnim kućama. Posebno mi
za oko zapadne jedan turski ljetnikovac na Bivolju
Brdu, prostran i lijepo sagrađen. Cesta ide uz brdo
pa niz brdo, pokraj dubravskih padina, sve dok se
konačno ne spusti na Bišće polje, čiji smo opis već
u više navrata dali. Na Buni iza ograde opet proviruju smokve i masline, a sa svih strana u ovom
lijepom mjestu pozdravljaju velike kamene kuće,
stvarajući tako kraj ljetnikovaca. Buna je poznato
historijsko mjesto. Još u davna vremena imala je
veliki značaj, a o tome svjedoči veliki most koji u
devet lukova ide preko rijeke Bune. Proslavila se
za vrijeme posljednjeg hercegovačkog vladara Alipaše Rizvanbegovića. Stolovao je u staroj kuli u
Stocu, te je, kao što smo to u ranijim odlomcima
spomenuli, za vrijeme ustanka bosanskih plemića
pod Husein-kapetanom Gradaščevićem, ostao vjeran sultanu, te time zadobio titulu hercegovačkog
vezira. Zahvaljujući tituli svojevoljno je upravljao
nastojeći ‘svoju provinciju’ dovesti do materijalnog
blagostanja.
Uveo je sadnju riže u neretvanskoj ravnici, zasađivao je masline i štitio vinogradarstvo, nastojao
je proširiti uzgoj svile. Na Buni je sagradio prekrasni dvorac sa džamijom. Sultana je slušao onoliko
koliko je htio. Ali kad 1849. u Bosni opet izbi plemićka buna, stade na stranu svojih suplemenjaka
i begova, te protiv kršćana počini teška zlodjela.
Isprva je pobjeđivao, no poslije se javi osvetnik povrijeđenog sultanovog autoriteta, Omer-paša Latas.” (nav. djelo. Str. 288-289)
Ne biste vjerovali, ali ova dvojica putopisaca,
Englez Evans i Nijemac Renner, išli su istim putem,
samo obrnutim smijerom. Rezultati njihovog dubravskog brevijara su upravo oprečni kao i njihov
pravac putovanja. Ali ne treba zaboraviti kako su
obojica u pravu. Dubrave su upravo to, nepojamni kontrast između Evansove “užasne pustinje” i
Rennerovih “polja duhana, krda stoke usred polja s
divnim kućama” pitanje je samo koja slika preovlađuje i koja je u vidokrugu obasjana svjetlošću putopisnih reflektora. Obje ove slike, pustoši na jednoj
i blagostanja na drugoj strani, pripadaju Dubravama. One se ciklično smjenjuju ovdje, upravo prema ovakvom kontrastu, kao što imamo red suše i
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
red kišnih blagdana, red gladi i nerodice i red blagostanja i rodnih godina, vrijeme mira i vrijeme
ratnih i buntovničkih godina, red radosti i red tuge,
red beznađa pa red nade. I tako u nedogled. A zar
je, u životu, negdje drugačije. Samo u trenucima
kada nas preplave emocije i nostalgija mi peglamo
naše predstave izvučene iz našeg iskustva i sve dovodimo u ravan nerealnih slika o bogatstvu i ljepoti našeg podneblja. Onda takvu povećanu vrućicu
zovemo ljubavlju spram zavičaja. Svaka je ljubav,
doista, slijepa. A zavičaj je prema nama, u krajnjoj liniji, ipak samo maćeha, posve ravnodušan i
stran, gluh i nijem za naše postojanje. Šta znači to
naše prenemaganje i plakanje kad smo samo zrnce
u trajanju, vlat trave u dubravskim okrajcima, šta
kad smo tu samo jedan dušak i ovo plavo, azurno
nebo ogledaće se, uskoro, u nekim drugim očima,
u nekim tuđim snovima. Ovaj krajolik nikada neće
biti naš osim u našim snovima. On pripada samo
sebi i svome trajanju. Nas zanima samo priroda
koju su uobličile i odnjegovale naše potrebe, i kada
“joj udahnjujemo život izvučen iz ljudskog duha”
ona se iznova oblikuje u skladu sa drugim našim
potrebama. Mi ne stvaramo hranu koju jedemo, ni
vazduh koji dišemo, ni druge ljude s kojima razgovaramo; mi iz odnosa koje imamo s njima stvaramo predstavu koju o njima imamo.
Ono što mi se danas čini najvažnijim jeste prisjetiti se onih koji su dijelili sa mnom ovu raskošnu
pustoš i pustinjsku raskošnost moga zavičaja. Dubrave su naseljavali poznati rodovi, počev od srdenjovjekovne vlasteoske porodice Mloradovića, koji
su, o tome je bilo govora, imali imanje u Crnićima
te odselili u Rusiju, pa preko feudalnog osmanskog
plemstva Pašića, Hadžiomerovića, Krpa, Opijača,
Kapetanovića, Ćibera, Hasanagića, Kajtaza, Šunja,
Kosa i drugih, pa do najpoznatijeg roda Rizvanbegovića na Pješivcu.
Osim ovih rodova koji su bili predmetom
mnogih istraživanja i pisanja zato što su aktivno
učestvovali u kreiranju historije, ne samo Dubrava
nego cijele Hercegovine, ja sam svoju istraživačku
pažnju većma poklonio onim koji su bili, uglavnom, žrtve historije, njezini objekti na kojima se
ona nesmiljeno vršila bez milosti i razumijevanja.
Onim ljudima s periferije za koje se čulo samo kad
su služili državi novcem ili životom. Dakle, riječ je
o više od dvije stotine i sedamdeset porodica koje
Slovo Gorčina, 34, 2012.
su naseljavale i naseljavaju Dubrave i tamo imale/
imaju grunt krajem dvadesetog stoljeća i početkom ovog, drugog milenija. Naravno, ne treba ni
napominjati kako sam se u ovoj temi suočio sa nedostatkom pisanih izvora, zato sam se odlučio na
kombinaciju između pisanih artefakata i usmene,
porodične predaje do koje se moglo doći. Kod ovih
porodica primjetan je čast izostanak interesovanja
za porijeklo i sliku svoje prošlosti, pa najčešće članovi pojedinih nemaju ni osnovnih informacija
o sebi. Oni to naprosto smatraju nepotrebnim i
suvišnim, čak i njihovi intelektualci pothranjuju
takav stav. Ipak, od velikog broja intelektualaca i
učenijih pojedinaca dobio sam dragocjene izvore
o njihovim familijama, bilo u pisanom ili pak u
usmenom komuniciranju te su oni tako postali koautori ove knjige, na čemu sam im zahvalan. Zadovoljan ću biti što će ostati zapis o svim familijama
koje su obilježile Dubrave moga vremena, koje su
akceptirale jedno vrijeme i koje su, konačno, učinile mene ovakvim kakav jesam.
Balavci
Balavci (Bošnjaci) su brojna i vitalna porodica
u Aladinićima (Stolac). Nema pisanog traga o porijeklu prezimena Balavac, ali porodično predanje
kaže da su se Balavaci prezivali Alajbegovići. Porodica prezimenom Balavac živjela je u naselju Poprati (Stolac), što potvrđuje harem u neposrednoj
blizine nekropole stećaka na Radimlji. U haremu
se nalaze nišani sa prezimenom Balavac i natpisima na arapskom jeziku.
Etimologija prezimena ima više varijanti. Prva
varijanta kaže, kako je, na jednom od hrvačkih
turnira, jedan od boraca, Alajbegovića, od napora
‘’zabalio’’ na usta, pa su ga prozvali Balavac. Druga
varijanta, da je balavac muška osoba, koja na glavi
ima pramen bijelih, sijedih dlaka, čovjek s mladežom odnosno, dalje bi značilo mlad, nezreo, djetinjast čovjek. I treća, balavci su uglavnom nomadi,
stočari u Timočkoj krajini, u Srbiji, oni koji nose
vunene bijele kapuljače. (Ovo su predanja koja se
mogu čuti u porodici)
Balavci, vjerovatno, nose prezime prema stočarskoj, bijeloj kabanici (abaliji), koju su nosili
stočari na Balkanu. Aba je balkanski arabizam sa
značenjem, "grubo sukno i od njega napravljen
147
Slovo Gorčina
ogrtač"1, naravno mogla je to biti i kapa ili kapuljača, ali je kabanica (abalija) osnova za ovo prezime. Ljudi koji su nosili takvu kabanicu zvali su se
balije/abalije i bili su isključivo stočari, a budući da
su Balavci bili stočari, bili su i balije, pa je jezičkim
permutiranjem došlo do današnjeg oblika prezimena. Ovu tezu potvrđuju prezimena Balić, Balijagić, Balalić, Baljić itd. Otuda i naziv balija, za stočare općenito. Naziv balija nikada se nije odnosio,
na seljake, koji nisu bili stočari, bez obzira na pripadnost istoj vjeri i nije bio pogrdan. Ipak, danas je
taj naziv zadobio pežorativno značenje i odnosi se
na sve muslimane. Općenito, veliki broj prezimena
u Dubravama dolazi, naravno, iz stočarske leksike.
Čini se kako je u turskoj vojsci službovao
Osman Balavac – Bajraktar, možda na Rizvanbegovića kuli, u Pješivcu. Evo dokumenta o Osmanovoj ženidbi: “Osman Balavac, sin Mehmedov,
vjenčao se je, preko svoga zastupnika Abdulaha
Hotaša, sa Mulom, kćerkom Džemile, koju je zastupao Mehmed Žujo. Ovo su posvjedočili: Halil Selimušić i Ahmed Mecan. Mehri muedžel je
21.000 akči.”2 U istom izvoru vidljivo je, kako “se
vjenčao Salih Balavac, sin Mehmedov, sa Fatimom, kćerkom Mehmeda Zekića a posvjedočili
mu Mehmed Balavac i Osman (nečitljivo).”3
Nije poznato kada se Balavac preselio iz Poprati u Aladiniće, ali priča kazuje kako su se dva
brata doselila iz Poprati, u Aladiniće i jedan se nastanio u Donjoj mahali, a drugi u Gornjoj mahali
(Osoje). Tako počinje porodično predanje. Bavili
su se stočarstvom, pa su stoku ljeti izgonili na planinu Morine. U familiji ima predanje o događaju
koji se desio negdje u ovom periodu, oko 18301835, kada je Ali-paša Rizvanbegović kupio harač.
Kako Balavac nije izvršio svoju obavezu – Ali-paša
je to učinio silom. Haračlije su natovarili Balavčeve snopove žita u Popratima i potjerali prema Stocu. Jedan od Balavaca ih je sustigao, zapalio žito
na konjima i pobjegao prema Brštaniku, gdje se
priključio svojima, na putu za Morine. Ali-paša
mu je zabranio povratak u njegovu nahiju. Kad je
Hadžibeg Rizvanbegović saznao za taj čin, budući
1 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga
jezika, Zagreb, 1971. god. knj. I, str. 2
2 Sidžil stolačkog kadije, fragmenti iz 1248. god po hidžri
(1832/33. god.), str. 177.
3 Sidžil stolačkoga kadije.., isto, str. 187.
148
u lošim odnosima sa bratom, pozvao je Balavca u
Hutovo, odnosno Stupišta, te mu poklonio imanje.
U Stupištima danas ima toponim Balavčevina.
Dolaskom Austrougarske, dvojica Balavaca su
odselili za Tursku. Brod kojim su putovali se pokvario u Draču, pa su ostali u Albaniji. Spominju
se dva imena Hasan i Huso Balavac, koji su se sa
ostalim zadržali i nastavili da žive u mjestu Borak,
kod Drača u Albaniji. Oni su se asimilirali ženidbenim i drugim vezama, tako da danas ne postoji
ovo prezime. U spisku ranih bošnjačkih useljenika
u USA, na početku dvadesetog vijeka, spominju se:
Ahmet, Meho, Osman i Ibro Balavac.4 Ahmet Balavac je imao samo 19 godina, kada je 1910. godine
stigao u Los Angelos.
Balavaca ima u Bileći, Somboru, Jablanici, Konjicu, Pljevljima, a najviše ih je u Mostaru i Stocu.
Danas Balavaca ima u Sloveniji, Švajcarskoj, Danskoj, Italiji, Americi, a većina ih se zadržala u Mostaru, Blagaju i Bijelom Polju .
Među poznatima članovima familije spominju
se Osman Balavac - Crni, povratnik iz Amerike,
koji je u obnovi zemlje, poslije Drugog svjetskog
rata, imao značajnu ulogu u Dubravama, zatim
dvojica poginulih boraca Armije BiH i oslobodilačkog rata (1992-1995), nosilaca ordena zlatni ljiljan, Nusret sin Ahmeta, i Sabahudin – Švabo, sin
Salke.Veliki broj Balavaca stekao je visoko obrazovanje i značajna mjesta u privredi, obrazovanju,
policiji i drugim oblastima, u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.
Balavčeva imanja uglavnom se nalaze u
Aladinićima, u Stanojevićima te prijeko u Habatnicama i Košćeli. Poznate su dva harema gdje su se
ukopavali Balavci, a to su harem na Radimlji kod
Poprati i harem na Aladinićima (Pileta), poznat
kao Balavčev harem. U haremu na Pileti postoje i
nišani porodice Zele. Ta je porodica nekada živjela
u Donjoj Mahali, gdje sada žive Boškovići, a Zele
su odselili u Tursku.
Negdje šezdesetih godina dvadesetog vijeka,
kada se gradila munara u Aladinićima, Haran Balavac je bio u odboru za izgradnju, a novaca ponestalo. Među imućnijim bili su Filandre, Tabakovići
i Pirići, pa se od njih očekivalo da će nositi taj teret.
Međutim, oni su okolišali i otezali. Haran Balavac
4http://bošnjaci.net/pdfs/Ellis_Island_Final.pdf
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
je bio siromašniji i od njega niko nije puno očekivao. Kada je razgovor krenuo o novcu, svi su se nekako mudrovali i zatezali, a Haran je povukao novčanik iz džepa, bacio na sto i viknuo: ‘’ Ja, dajem
sve!!!’’ Ostali nisu imali kud nego pare “na sunce”.
Haran je poslije priznao kako je novčanik bio napunjen papirom od novina i nekakvim njegovim
zabilješkama. Tako je Haran ‘’predro mačku’’ viđenijim džematlijama. (Porodično predanje ispričao
je Halko Balavac iz Mostara)
Boškovići
Boškovići (Hrvati) su brojna porodica i vrlo
rasprostranjen rod u Dubravama. Boškovići stanuju u Crnićima, Pješivcu, Jasoču i Borojevićima.
Boškovići su sredinom sedamnaestog stoljeća došli
negdje iz Bosne, u Orahov Do u Popovom polju.
Kako je Boškovića porodica brojna dijele se na
porodice Boškovića sa nadimcima; Krakići, Šabanovići, Hedići, Gabelice, Belenzići, Pure, Budaci,
Fudžići, Vugići, Golubovići, Filipovići, Šćepanovići. Boškovića ima svih nacinalnosti. Dubravski
Boškovići vjerovatno dolaze iz Orahova Dola u Popovom polju, a naselio ih je, kao kmetove, Alipaša
Rizvanbegović. Boškovići (Srbi) u Hodbini “doselili su zbog siromaštva iz Slipčića, a misli se da su
iz Crne Gore”5.U spisku važnijih vlaških plemena
Mulić nalazi Boškoviće kao pripadnike plemena
Bratonožići6, međutim isti izvor bilježi Boškoviće
i kao pripadnike arbanaškog plemena Bjelopavlići.
Najpoznatiji član obitelji Bošković je svakako
Ruđer Bošković, koji je rođen u Dubrovniku, kao
šesti sin u porodici Nikole Boškovića. Nikola je u
Dubrovnik doselio iz Orahova Dola 1688. Nakon
završene osnovne škole, Ruđer stupa u Isusovački
Collegium Romanum. Tamo je 1732. godine završio filozofiju, a potom teologiju. Bio je svećenik i
profesor matematike. Bio je poznat kao inženjer,
pjesnik, diplomat i naučnik koji je ostavio dubok
trag u nauci. Za Ruđera Boškovića se danas otimaju tri države, Italija, Srbija i Hrvatska, a on je porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Veliki broj Boškovića se školovao u drugoj
polovini dvadesetog stoljeća i zapošljavao se u velikim gradovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
5 J. Dedijer, Hercegovina..., str. 317.
6 Jusuf Mulić, Hercegovina 2, Sarajevo, 2004. str. 425.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Anđelko Bošković Gabelica bio je dugo godina
uspješni rukovodilac Ekonomije, poljoprivrednog
dobra, sa najpoznatijim vinogradima u Dubravama. Sve nove sorte loze i bresaka došle su iz Anđelkove Ekonimije. Mirko Bošković bio je dugogodišnji sudija Republičkog suda u Sarajevu. Marko
Bošković je bio politički aktivist u stolačkoj općini
dugo vremena obavljajući razne društvene funkcije. Stojan Bošković Hadžibeg bio je dugo godina
poljar7 u Crnićkom polju.
Boškovića ima u Ljutom Docu općina Široki
Brijeg, Jarama i Uzarićama a nekada su se zvali Lepan. “U maticama župe Grad u Dubrovniku
spominju se tridesetak puta, a izgleda da su bili
najbrojniji među hercegovačkim doseljenicima u
drugoj polovini 17. stoljeća.”8
Prezime (patronim) dolazi od rodonačelnika Božidara, odnosno hipokoristika Boško, što je
tipično za hercegovačko reduciranje imena. Etimologijska osnova jeste pridjev bògat “zemaljsko
dobro, sreća”.9 U antroponimiji, koja je nastala u
vrijeme kršćanstva nalazimo Bòžidār za Theodoros; odatle hipokoristici odmila: Bóža, Bóžo, Bóže,
Bòško. Boškovi potomci postali su Boškovići, dakle,
prezime Bošković je patronim od hipokoristika
Boško.
Istraživanje porodične hronike i porodičnog
predanja izvršio je Mirko Bošković, profesor iz
Crnića i ovdje donosim, uz dužnu zahvalnost, njegov tekst, uz nužne jezičke i stilske ispravke.
Još je živo sjećanje kod Boškovića u Stocu, u
staroj župi Prenj-Dubrave, da je don Vidoje Putica
(1859-1942) u vrijeme svoga župnikovanja u Prenju želio nekoga od Boškovića iz svoje župe poslati
7 Žita su i bostane nadgledali poljari. Oni su imali uregjenu
poljarnicu na 4 jednako visoka, donjim krajem u zemlju
zabijena stupa. Izgledaše kao neka vrst hladnjaka, a morao
je hladnjak stajati na visoku, da se što više polja uzme poda
se. Vlast bi pozvala ljude i naredila im, neka nađu i predlože
poljara. Kad bi se gragjani i seljaci sporazumili u osobi
poljara, predložili bi ga vlasti, koja bi mu onda dala muraselu
(potvrdu) i onaj bi ostao zakonitim poljarem. Plaća mu je
bila za nadgledanje od rala (jutra) zemlje 10 oka žita, a od
bostana po pogodbi s vlasnikom. (Nikola Buconjić, Povijest
ustanka u Hercegovini, str. 47)
8 Sivrić Marijan, O nekim upisima hercegovačkih prezimena
u drugoj polovini 17. stoljeća u maticama župe Grad u
Dubrovniku, Hercegovina, 1, Mostar, 1981, str. 150. (prema
Risto Milićević, Hercegovačka prezimena..., Beograd, 2005.)
9 Petar Skok, Etimologijski rječnik..., knj. I, str. 180.
149
Slovo Gorčina
na školovanje za svećenika kako bi “nastavio djelo
Ruđera Boškovića”. U sjećanjima su ostala i imena
tadašnjih domaćina sa kojima je razgovarao don.
Putica, a ispričali su ih suvremenici pokojnog Putice koji su to slušali “iz prve ruke”. Don Putica je
birao one obitelji koje su imali brojnu djecu, te one
za koje je prosudio da bi mogao uspjeti tijekom
školovanja. Ovo ima svoje utemeljenje i u činjenici da je kao župnik u ta vremena sigurno bio jako
zainteresiran za nova svećenička zvanja. Važnost
ovoga sjećanja je i zbog toga što je don Putica htio
školovati svećenika koji bi “nastavio” djelo Ruđera
Boškovića a da je u rodbinskoj vezi sa Boškovićima
od kojih potiče Ruđer. Starije generacije, koje su
često o ovome govorile, nisu puno znale o Ruđeru,
ali je vidljivo da su o tome s nekom razgovarali tko
je njima na jednostavan način objašnjavao da je
Ruđer Bošković bio “svećenik i veliki znanstvenik”,
da je mjerio “morske dubine i nebeske visine” i tome
slično. Značajno je i to da je don Putica tvrdio da
su Boškovići u Hercegovini, i oni koji su odselili
u druge krajeve, rodbinski u vezi sa Boškovićima
iz Orahova Dola, otkud vuče korijene i sam Ruđer.
Iako je urađeno više istraživanja o rodu
Boškovića u dubrovačkom zaleđu i okolici, veze
između pojedinih obitelji nisu do kraja jasne, zbog
nedostatka pisanih podataka. Kako se radi o prezimenu koje je nastalo kao patronimik zasigurno je
nastalo neovisno u više mjesta. Sačuvani podaci
govore da se spominju u dokumentima na prostorima današnjeg Ravnog još u 15. stoljeću10. U dubrovačkim maticama 1642. godine bilježi se smrt
60-godišnjeg Marka Boškovića iz Orahova Dola
(r. 1582), a u Maticama župe Lisac 1665. godine
imamo Boškoviće sa Trebinje. Godine 1732. u Maticama župe Popovo u Cicrini je zapisano prezime
Bošković sa nadimkom Kovačević11, a u dubrovačkim maticama se susreću Boškovići sa nadimkom
Brbora. U Orahovu Dolu sada žive Boškovići koji
su uzeli prezimena Kristići i Tomićići.
U nemirna vremena krajem 17. stoljeća, katolici Popova priželjkuju pomoć Austrije, a jedan
od potpisanih u zahtjevu je bio i Nikola Matijašev
Bošković iz Orahova Dola. Kako je pomoć izostala
veliki broj stanovništva je raseljen, a Orahov Do
10Napredak, Hrvatski narodni kalendar, 1994, str. 319.
11 Đ. Kriste, Tribunia 3, str. 184.
150
je posebno nastradao od Turaka pošto se stavio
na stranu Mlečana. Tom prilikom u Dubrovnik je
preselilo značajan broj stanovništva, među kojima
je sačuvano sjećanje na njihove veze sa Orahovim
Dolom. Seobe prema Dubrovniku nisu vezane
samo za taj period već su zabilježena kako u ranijim tako i u kasnijem periodu. Seobe su bile i
prema drugim prostorima, pa je u Hutovu doselila
jedna obitelj Boškovića sa nadimkom Kadijić, i to
Petar Bošković sa ženom i četiri sina: Boškom, Đurom, Ivanom i Jozom, a prema podacima došli su
“od Ravnog”. Iz Hutova je nastavljena seoba prema
Dubravama (Ivanovi sinovi), Metkoviću, Čapljini,
Dubrovniku, Konjicu i drugim mjestima. Prema
popisu iz 1856. godine u Hutovu su bila dva domaćinstva: Đure i Luke Boškovića sinova Franjinih, a
loza ide od Petra, koji je doselio u Hutovo, pa Mijo,
Jozo, Ivan itd. Nešto kasnije, 1856. godine njihovi sinovi su odselili u Sjekose i Derane. Na starom
Hutovskom groblju je sačuvan spomenik na kojem
je zapisano:
OVDJE POČIVA JOZO MIŠKO FRANO
GJURE PERO BOŠKOVIĆ SPOMEN DIŽE
PERO SVIMA 1912.
Pored Hutova Boškovići su živjeli i u mjestima
Mramor i Tuhinje ali nije dovoljno jasno kada su
doselili u ta mjesta. Boškovići za koje se znade da
su živjeli u Tuhinju, rođeni su u Crnićima, a zatim se djelovi obitelji nastanile u Tuhinje na svojim
imanjima. Obzirom da je više nadimaka iz obitelji
Bošković iz Crnića stanovalo u Tuhinju ( nadimci:
Pure, Grgurevci i Belenzići) zasigurno je imanje
Boškovića u Tuhinju “od starine”. Za Boškoviće u
Mramoru se smatra da su tu doselili iz Hutova, što
bi se dalo zaključiti i iz sačuvanih hutovskih crkvenih knjiga (prepisane knjige). Nasljednici Boškovića iz Mramora su odselili u različita mjesta i sada
nitko od njih ne živi u Mramoru niti u susjednom
Tuhinju.
Boškovići u Crnićima
Boškovići u Crnićima su došli od Ravnog u
Hutovo, a zatim i druga mjesta u Hercegovini i
Dalmaciji. O njihovom doseljenju u Hutovo jasno
svjedoče pisani crkveni izvori. U Crniće je došao
Ivan Petrov sa obitelji iz Hutova, sa ženom Anicom, rođenom Maslać i sinovima: Matom, rođe-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
nim 1726. godine, Grgom, rođenim 1733. godine
i Nikolom, rođenim 1735. godine. Preselio je 1750.
godine (ili koju godinu kasnije) iz Hutova u Crniće,
u Dubravama”12.
Prilikom don Matuškva popisa 1792. godine, u Crnićima je bila jedna obitelj Boškovića13 sa
domaćinom Matom sinom Ivanovim i ženom Marom (vjenčan u Hutovu 1750), a imao je dva sina:
Petra (oženjen sa Marom i djecom Matom, Cvijom i Mateom) i Andrijom (oženjen sa Mandom
i djecom: Martinom, Jozom, Ivanom. Drugi brat
Matin, Grgo je bio oženjen Janjom i imao djecu:
Luku, Antuna, Adama, Vidoja, Andru, Vidu, Ružu,
Mandu, Stanu i Katu. Treći brat Nikola (sa ženom
Mandom je imao djecu: Anu, Andrijanu, Ivanu,
Agatu, Stanu i Božicu) - šest kćeri.
Iako u orginalnom popisu nije do kraja jasno o
kakvim se odnosima radi između nekih popisanim
osoba, prema godini rođenja i nekim podacima sa
pronađenih spomenika u groblju Crnići moglo bi
biti kako je gore navedeno. Najstariji pronađeni
spomenik Boškovića sa natpisom u Crnićima je
Mate Boškovića, na kome piše:
OVDE POČIVA POKOJNI MATO BOŠKOVIĆ
ŽIVIJO 93 GODIN(E) UMRO 1866 OVDE POČIVA PO KOJNA NICOVA(=NJIHOVA) M A(J)KA
I (L)UCIJ(A) ZIVI(LA) 101 GO 1899
Prema ovome natpisu Mato je rođen 1773. godine i on je Petrov sin (popis iz 1792. godine). Spomen je podignut i njegovoj majci (Mandi), dok bi
Lucija mogla biti njegova kćer koja je prema podacima sa spomenika rođena 1798. godine.
U samoj blizini ovoga spomenika su spomenici
Ilije Boškovića koji je rođen 1789. godine i njegove
žene Lucije koja je umrla 1890. godine, te Marka
Boškovića koji je živio 78 godina, a umro 1876. godine (r. 1798. godine). Ilija je očito naknadno došao živjeti u Crniće, jer ga nije bilo na popisu 1792.
godine iako je tada imao 3 godine. Slično je i sa
Filipom Boškovićem koji ima spomenik na kojem
12 Nikola Mandić, Crkva na Kamenu, br. 1/89.
13 Matteo Boscovich sua moglie Maria figlio Pietro sua moglie
Maria figli di detto Matteo Floria Matea Andreo figli di detto
Martino Giuseppe Lutia Gioanne sua moglie Mandalena,
Gregorio sua moglie Agnieta Adamo Vito Andreo Vita Rosanda
Mandalena Stanislava Caterina Niccolo sua moglie Mandalena
figlie Anna Andriana Gioanna Agata Stanislava Natalia persone
33
Slovo Gorčina, 34, 2012.
piše da je rođen 1790. godine i skupa s njime je zakopana njegova žena Dana. Ni njega nema u Crnićima prilikom popisa iz 1792. godine. Za njegovu
obitelj koji su imali nadimak “Filipovci” ili “Markovci” ostao je pisani trag da je Filipov sin Marko r.
1836. godine i da je rođen u Hutovu, što ukazuje da
je i Filip rođen u Hutovu i to 1790. godine, kako je
zapisano na spomeniku. Zasigurno nisu sve obitelji Boškovića došle u Crniće istovremeno, već znatno kasnije i dobivali imanja na različitim mjestima
u Crnićima. U sjećanjima o rodbinskoj bliskosti
pojedinih obitelji Boškovića u Crnićima govori se
o daljoj i bližoj rodbinskoj vezi, ali se ta sjećanja ne
mogu uzeti kao mjerodavna. Također u korištenju
podataka sa spomenika treba imati na umu da su
upisane godine ponekad sa manjim greškama.
Boškovići u drugim naseljima u Stocu
Na Pješivcu živio Pero Bošković sin Joze (Jozo
r. 1855. godine)14 i on je unuk Nikole koji bi mogao biti rođen oko 1825. godine imali su nadimak
“Banovići” (nadimak su vjerojatno dobili po Perinu
ocu). Obzirom da nije bilo diobe zemlje sa drugim
Boškovićima, te na sjećanja da nisu u “velikoj rodbinskoj vezi” sa drugim Boškovićima iz Pješivca,
moguće je da su se nakon dolaska odmah naselili
u Pješivac.
Obitelj Boškovića po nadimku “Čale” su odjeljenici od nadimka “Crnkovića” iz Crnića. U Pješivac je otišao živjeti Nikola (r. 1850. godine) sin je
Ivana15 koji je rođen oko 1820. godine. Nikola je
imao brata Matu (Crni) koji je ostao živjeti u Crnićima i po kome se dobio nadimak “Crnkovići”.
Ova dva nadimka djele neka imanja u Crnićkom
polju. Boškovići po nadimku “Lumbići” su odselili u Pješivac tako što je Luka r. 1846. godine sa
svojom obitelji odselio u Pješivac. Luka je ukopan
u groblju u Crnićima i jasno je navedeno da je rođen u Crnićima, a umro u Pješivcu. U Crnićima
je ostao živjeti Lukin brat Đure (r. 1850. godine) i
djele neka imanja u Crnićkom polju.
U Aladiniće je odselio Đure Bošković (r. 1844.
godine) sin Miška po nadimku “Fudžić” sa svojom
obitelji, a ostala njegova braća: Antun, Baldo, Marko i Nikola su ostali živjeti u Crnićima. Nikola Boš14 Knjiga umrlih župe Prenj 1918-1940.
15Isto.
151
Slovo Gorčina
ković (r. 1831. godine) sin Šćepana sa nadimkom
“Šćepanovići” je odselio u Aladiniće i imao brojnu
obitelj. Nikola je ukopan u groblju u Crnićima i također je jasno navedeno da je Šćepanov sin i da je
rođen u Crnićima, a umro u Aladinićima.
Boškovići u Jasoču vode podrijetlo od Joze za
koga nije ostalo sjećanja kada je došao u Jasoč, a
imao je sinove Boška (r. 1866. godine) i Đuru (r.
1867. godine) Ova obitelj je vjerojatno došla direktno iz Hutova (ili iz Hutova u Čapljinu pa zatim
u Jasoč). Svakako pripada istoj obitelji Boškovića
koja je živjela u Hutovu.
Boškovići iz Hutova su selili i na prostore Čapljine i to u mjesta Sjekose, Višiće, Dračevo i Čeljevo. U Bjelimiće, općina Konjic, je odselila obitelj
Jakova Tome Boškovića r. 1870. godine u Hutovu.
U Dobranje je, prema istaživanjima, doselila obitelj
Bošković-Tomičić iz Orahova Dola i u “krvnom je
srodstvu” s obitelji Ruđera Boškovića čiji je otac
ondje rođen i spominju se u župnim maticama
1769. godine. Pored Boškovića koji žive ili su živjeli
na prostoru Hercegovine spominju se Boškovići u
Metkovićima, Slanom, Slivno i drugim mjestima u
Dalmaciji koji su se odselili u te krajeve u 17. i 18.
stoljeću iz hercegovačkih naselja.
Sjećanje na pokušaj don Vide Putice da školuje „nasljednika“ Ruđera Boškovica od Boškovića iz
njegove župe zasigurno je bila utemeljena na njegovim dobrim poznavanju roda Bošković u Hercegovini. Iako je veoma teško preciznije utvrditi sve
rodbinske veze pojedinih Boškovića u Hercegovini, Dubrovniku i u drugim krajevima može se reći
da postoje brojne obitelji Boškovića u Hercegovini
i drugim mjestima koje su u rodbinskim vezama
sa Boškovićima iz Orahova Dola. Vrijeme njihovog odlaska iz Orahova Dola u druga mjesta je različito, ali su brojne seobe bile krajem 17. stoljeća
zbog traženja sigurnijih životnih prostora. Seobe
su bile prema Dalmaciji ali i prema unutrašnjosti
Osmanskog carstva koje je bilo mirnije od pograničnih prostora.
vjesničara, dovesti u vezu sa srpskim podrijetlom.
Tako su se plasirale skoro iste priče za mnoge obitelji, bez obzira na vjeru, a najčešće se razlog dolaska navode neki nesporazumi sa Turcima u Crnoj
Gori i prelasku u Hercegovinu.
Prema jednoj takvoj predaji, koja je zabilježena kod nekih pravoslavnih obitelji iz Stoca, Boškovići i Šakote su bliska rodbina, podrijetlom iz Crne
Gore i napustili su Crnu Goru zbog nekog ubojstva Turčina pa su morali seliti. Uputila se ta obitelj,
prema priči, u ove krajeve i to dva brata, preko Ljubinja i došli su do Žegulje. Tu su se dogovorili da
će jedan ići u Crniće a drugi sjevernije, u Hodovo.
Ovaj u Crnićima se trebao baviti zemljoradnjom
a drugi brat u Hodovu stočarstvom i tako se pomagati. Prezime Šakota su poprimili, prema ovoj
priči, tako što je jedan od današnjih Šakota ubio
vola šakom pa su vremenom stekli prezime Šakota.
Ova predaja se ne može dovesti u vezu ni sa Boškovićima niti sa Šakotama, osim što su vjerojatno
jedno vrijeme bili susjedi, obzirom da su Šakote
imali imanje na Crnićkom brdu.
Na Crnićkom brdu živi i muslimanska obitelj
Pirić koji su, kako tvrdi predaja iz istih krugova,
kasno prešli na islam. Pirići su, prema toj predaji,
nastali od obitelji Šakota ( ODPIRILI od Šakota,
kako se sada tvrdi i to u obje obitelji). U Sidžilu
mostarskog kadije iz 1632. godine se spominje hamamdžija Piri-zade Husein, daje iskaz kadiji u
svezi vrbovanja neke robinje, koju je doveo Ibrahim-agi u Dubrave. Na strani 272. istog dokumenta prevoditelj prevodi Piri-zade: “To je Pirić,
odnosno Pirija”. Dakle, ne bi se moglo reći da su
kasno prešli na islam. I samo nastajanje prezimena
je upitno jer prezime Pirić je prilično rašireno.
Jedan zaseok u Crnićima u kojima žive Boškovići naziva se “Nikšić mahala” pa se to nastoji
dovesti u vezu sa mogućim doseljenjem iz okoline Nikšića. Naime, radi se o zaseoku koji se nalazi
na granici sa Pješivcem gdje se u blizini naselja, u
polju, nalaze kamena obilježja koje narod naziva
nikšani, a pestavljaju granicu polja između Crnića
Neke iskonstruirane priče o dolasku
i Pješivca. Taj zaseok je upravo granični prema PjeBoškovića u Crniće
šivcu i zbog toga je nazvan Nikšić mahala.
Kroz povijest su se mnoge obitelji u jugoistočSličnih primjera iskonstruiranih priča ima
noj Hercegovini nastojale, od nekih srpskih po- mnogo.
152
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Neka sjećanja kod Boškovića o dolasku u
Dubrave
Jedna od priča koja se prepričavala je vezana
za traženje odobrenja od bega Opijača16 da ostanu
živjeti u Crnićima. Priča govori da taj prvi Bošković, kojem u narodu nije zapamćeno ime, zanoćio
na prostoru Dubrava sa svojom obitelji i stokom.
Kako mu se taj kraj svidio odlučio je otići kod bega
i zamoliti ga da mu dodjeli jedan dio zemlje. Odlučio je begu darovati jedan mjeh sira i jedan mjeh
masla prije nego će tražiti dopuštenje od bega. Sačekao je da ga beg upita zašto ga dariva. Nakon
predaje darova beg ga je upitao: “Što tražiš od
mene, pasiji sine”, što je bila uobičajan odnos begova prema “raji”. Na to mu je odgovorio: ”Ako bi
mogao dobiti mjesto za kuću, i malo zemlje, ostao
bi živjeti ovdje”. Beg mu je nakon toga dopustio da
ostane živjeti u Crnićima na mjestu za koje je rekao da mu se svidjelo.
Prema drugoj priči, koja se sačuvala, govori se
o brzom širenju obitelji Bošković na prostoru Dubrava. Naime, ova priča govori o prolasku pravoslavnog svećenika kroz Dubrave, koji je bio na proputovanju. U to vrijeme je u blizini kuće Boškovića
u Crnićima, prema priči, stanovao jedan pravoslavac po prezimenu Pudar. Pravoslavni svećenik
je tražio prenoćište kod Pudara, što mu domaćin
nije dopustio, pa je svećenik otišao kod Boškovića,
obzirom da je bilo kasno za putovati. Kada mu je
zatražio prenoćište domaćin mu je odgovorio da
može kod njega prenoćiti, ali nema puno prostora
pa neka skupa s njima prenoći, ako hoće. Ujutro
je svećenik nastavio put, a prije polaska je blagoslovio obitelj Bošković rekavši da će ubrzo od njih
nastati velika obitelj, a za Pudare je rekao da će
“ubrzo nestati odavde”.
Na Crničkom brdu postoji mjesto sa grobovima koje se i danas naziva Pudarevo groblje.
U blizini se nalazi više ostataka stambenih
16 Dr. Ljubo J. Mihić, Turitički motivi i objekti Stoca i okoline,
str. 126 i 244, - Opijačeva kula nalazi se u selu Crnićima, kod
Stoca. Prema narodnom predanju sagradio je Ibrahim-beg
Opijač, sin Hadži Ismaila iz Mostara krajem XVII vijeka.
Ibrahim Opijač Mostarac živio je od 1678-1726. godine.
Šefko Pašić je u Crnićima i Ošanjićima zabilježio legendu:
kada je jedan od braće Miloradovića-Hrabrena, ktitora
manastira Žitomislića, u XVI vijeku prešao na islam u cilju
zaštite imanja i članova porodice, navodno se opio i po tome
dobio prezime Opijač.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
objekata koja upućuju na period turskog vladanja.
Pojedini toponimu upućuju na nastambe kao što
su Kućišta, Čardačine, Garište (možda od Zgarište) i sl. Pored tih bližih objekata vidljivi su tragovi
nastambi u Krakića ogradi, blizu doline Miletuša,
Radića torina i u Njivama. Za Njive je poznato da
su tu živjeli Pirići. Na vrhu ograde Vukšuša vidljivi su ostaci nastambi i drugih sadržaja i poznato
je da je tu živio Andrija Vukšan koji je imao dvije
kćeri od kojih je jedna udata za Pažina u Hodovo, a druga za Raiča u Rotimlju. Ogradu je Andrija
Vukšan prodao Iliji Proleti, domaćinu obitelji Proleta u Crnićima. Na Crnićkom brdu su stanovali i
Stankovići (Ivan) koji su prešli živjeti u Poratak na
mjestu gdje su živjeli Matići–Keči koje je beg preselio u Rečice kod Domanovića. Jedini trag koji je
ostao o stanovanju Stankovića na Crničkom brdu
je Stankovića groblje.
Brojne legende vezane za Boškoviće se odnose
na pojedince u turskom vremenu. Sjećanje je ostalo na navodnu hrabrost Ivana Boškovića zv. Peksin.
Kako u tom vremenu svećenici nisu stalno bili u
Dubravama, već su povremeno obilazili katolički
puk, bio je problem gdje održati sv. Misu. Prema
sjećanju sv. Misa je održavana na raznim mjestima
na otvorenom, a jedno od tih mjesta je bila i sadašnja Krakića ograda iznad Crnića. Prema toj priči,
misa se nije smjela održati dok ne bi došao Ivan
Peksin, jer su turski askeri17 ometali održavanje
Mise. Ivan je zaista postojao i ukopan je u Đurića
groblje, gdje su se ukopavali Boškovići (prema nekim podacima r. 1823. godine).
Priča veli i da je jedan put pozvan od bega u
Nevesinje18 da dođe kod njega sa namjerom da ga
ubije. Kada je došao kod njega upitao ga je zašto ga
je pozvao, a beg mu je odgovorio: “Samo da te vidim”. Beg je bio postavio svoje sluge okolo kule, ali
ga je Ivan, znajući da mu beg nešto sprema, stalno
držao na oku. Kasnije je beg priznao svojim slugama da se nije usudio ubiti ga zbog straha.
Pored Krakića ograde gdje je prema sjećanju
17 Turski vojnici
18 Narodno sjećanje: Radi se o begu Ljuboviću koji je bio
poznat po svojoj bahatosti. Prema sačuvanoj priči imao je
kulu koja je bila veća od kule vezira u Travniku, pa mu je
od viših turskih vlasti bilo naređeno da mora dolji kat kule
zatrpati zemljom kako nebi bila veća od kule vezirove, što je
morao i učiniti.
153
Slovo Gorčina
održavana misa spominje se i mjesto Ozren u Jasoču i Borak u Crnićkom polju. Kao osoba koju su
uvažavale turske vlasti spominje se i Đurina Stanković, koji je također osiguravao mjesto gdje bi se
održavala misa. Govori se da su živjeli u istome
vremenu.
Zanimljiva priča o Martinu Boškoviću-Hediću se odnosi na njegovo uhićenje i odvođenje u
Travnik gdje je bio osuđen na smrt. Kada je bio u
zatvoru uspio je, prema priči, poslati poruku preko
jednog ciganjskog djeteta begu u Stolac da se nalazi
u nevolji. Zbog nekih odnosa, ili dugova, stolački beg ga je spasio tako što je platio veziru veliki
iznos. Prilikom povratka iz Trvnika susreo je turske vojnike koji su držali njegov džeferdar. Kada ih
je upitao čiji je džeferdar i uzeo ga da pogleda oni
su mu odgovorili da je to “nekog zlikovca Martina Boškovića koji je nedavno ubijen u Travniku”.
Nakon toga je Martin stavio džeferdar za silah i rekao: “ Ja Martin, a moj džeferdar-došlo krilo gdje i
prije bilo”, otišao od njih i nije se htio niti okrenuti. Kasnije su ti vojnici govorili da im je najkrivlje
bilo što se nije htio niti okrenuti kada im je uzeo
džeferdar.
Sjećanje postoji i na Tomu Boškovića Krakića (1855), koji je bio pripadnik Musićeve vojske u
Hercegovačkom ustanku, a stalno je živio u Deranima.
Zapamćene su i druge slične priče koje nešto
govore o tadašnjim vremenima ali zasigurno nisu
lišene preuveličavanja.
Groblja Boškovića
Natpisi na nadgrobnim spomenicima donekle
pomažu da se rekonstruiraju datumi rođenja i veze
kod starije generacije. Na starom Hutovskom groblju je sačuvan spomenik na kojem je zapisano:
OVDJE POČIVA
JOZO MIŠKO FRANO GJURE
PERO BOŠKOVIĆ
SPOMEN DIŽE PERO SVIMA 1912.
Spomenik je podigao Pero Bošković koji je posljednji član obitelji Bošković u Hutovu. Sačuvano
je sjećanje da su dva spomenika pukla prilikom
izrade i da je treći pokušaj uspio.
Prvo groblje u kojem su se ukopavali Boškovići nakon dolaska u Dubrave je Đurića groblje, koje
154
je jedno od najstarijih groblja na prostoru Stoca.
Prije formiranja ovoga groblja postoje svjedočenja
da je tu postojalo groblje i ranije. Naime, na istom
mjestu sa južne strane groblja, odmah uz ogradu
groblja postoje spomenci koji podsjećaju na stećke. Prema mišljenju muslimanske obitelji Opijača
“to su spomenici Miloradovića od kojih oni vuku
korijene”.
Masovnije postavljanje spomenka sa urađenim nadgrobnim natpisima počinje u vremenu
dolaska Austrougarske na ove prostore, a najstarija
godišta se spominju oko 1770. godine. Najstariji
pronađeni spomenik Boškovića sa natpisom u Đurića groblju je Mate Boškovića, na kome piše:
OVDE
POČIVA
POKOJNI
MATO BOŠKOVIĆ
ŽIVIJO 93 GODIN(E)
UMRO 1866
OVDE POČIVA PO
KOJNA
NICOVA(=NJIHOVA) M
A(J)KA I (L)UCIJ(A)
ZIVI(LA) 101
GO 1899
Prema ovome natpisu Mato je rođen 1773.
godine i on je Petrov sin (popis iz 1792. godine).
Spomen je podignut i njegovoj majci Mandi, dok
bi Lucija mogla biti njegova kćer koja je prema podacima sa spomenika rodjena 1798. godine.
U samoj blizini ovoga spomenika su spomenici Ilije Boškovića koji je rođen 1789. godine i
njegove žene Lucije koja je umrla 1890. godine, te
Marka Boškovića koji je živio 78 godine a umro
1876. godine (r. 1798.godine). Ilija je očito naknadno došao živjeti u Crniće, jer ga nije bilo na popisu
1792. godine iako je tada imao 3 godine. Slično je i
sa Filipom Boškovićem koji ima spomenik na kojem piše da je rođen 1790. godine i skupa s njime je
zakopana njegova žena Dana. Ni njega nema prilikom popisa iz 1792. godine. Nije isključena mogućnost da su te obitelji, prilikom popisa živjele na
drugim imanjima (Derani, Tuhinje i dr.).
Odjeljenici koji su otišli živjeti u druga sela
(Pješivac i Aladiniće), su se jedno vrijeme ukopavali u Đurića groblju, a zatim bi mijenjali groblja.
Tako su se Šćepanovići i Fudžići iz Aladinića ukoSlovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
pavali u Trgovištu u Prenju, a zatim u groblju na
Aladinjskom brdu, dok su se Boškovići iz Pješivca
ukopavali na Trgovištu, a zatim u Pješivcu. Samo
oni koji su ostajali u Crnićima su se ukopavali u
Đurića groblju, kao i oni koji su rodjeni u Crnićima. Oni koji su ostali živjeti u Nikšić mahali su
izradili novo groblje na Crnićkom brdu, dok su
ostali u Crnićima i Jasoču napravili novo groblje
u mjestu Todoruše iznad Jasoča, skupa sa ostalim
obiteljima iz Crnića.
Diobe
U navedenom don Matuškovom popisu je rečeno da je od 33 člana obitelji bilo 20 za sv. Pričest,
dakle bilo je 13 članova mlađe dobi. Mlađi članovi obitelji su zasigurno većina Matinih unuka, tj.
djece Andrije i Petra i neki od djece Grge i Marka.
Diobe ćemo vezati za pojedine nadimke, iako se to
ne može u svim slučajevima poistovjetiti. Također,
ćemo radi boljeg razumijevanja, jedan broj imena
izostaviti a neke više puta ponoviti kako bi se razumjele diobe i nastanak pojedinih nadimaka.
Petar, sa popisa, je imao sina Matu (r. 1773,
prema spomeniku). Godine 1800. je rođen Pero
Bošković, a 1803. Đure Bošković (podaci sa spomenika), što bi mogli biti Matini sinovi. Na to
upućuju podignuti spomenici koji su veoma slični
i vjerojatno podignuti od jedne obitelji. Ti spomenici sliče kasnijim spomenici iz obitelji “Perija” od
kojih je jedan broj ostao živjeti u Crnićima ( Đure
r. 1850), drugi brat Vidoje r. 1871. godine odselio u
Slavoniju, a Luka r. 1846. godine odselio u Pješivac
koji su nazvani Lumbići.
Za Andrine sinove Vidu, Ivana i Jozu nisu pronađeni spomenici sa natpisima. Zna se da je Vide
imao sina Martina (r. oko 1775) od kojega su nastali Hedići. Navedeni Martin je imao dva sina Vidoja i Andriju (r. oko 1809) od kojih nastaje loza
Pura čiji su nasljednici živjeli u Crnićima i Tuhinju.
Jozo (r. oko 1836), Vidin sin, se odijelio od obitelji
i nastao je nadimak Topini.
Za Jozu i Ivana (Vidinu braću) se može samo
pretpostavljati koga su imali, ali nema preciznih
podataka za njihove prve nasljednike.
Grgo ( rođen 1733, Matin brat) imao je pet sinova: Luka, Antun, Adam, Vido i Andro. Niti jedan od sinova oko 1792. godine nije bio oženjen.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Ova loza vremenski kasni iza loze Matine, koji je
sedam godina mlađi od svog brata Mate. Za navedene sinove Grgine nema preciznih podataka o
nasljednicima pa će biti navedeni podaci o mogućim nasljednicima iz naredne generacije. Za “Šćepanoviće” (Šćepan r. 1813) se tvrdi da su od nekog
Adama. Dakle Adam bi, prema tome, mogao biti
jedan od Grginih sinova. Šćepanovići su prilikom
preseljenja na novo imanje u Crniće dijelili zemlju
sa Grgurevcima, što je vidljivo iz rasporeda zemlje,
iako vlada mišljenje, kod te dvije obitelji, da nisu u
velikom srodstvu. Šćepanov najstariji sin Nikola (r.
1831. godine) je odselio u Aladiniće i imao veliku
obitelj. Kod Grgurevaca se pouzdano može reći jedino da je na novo imanje, također u Crniće, došao
Toma (r. 1823) koji je imao sinove Grgu i Andriju.
Budakovići, Šabanovići, Golubovići, Fudžići i
Krakići su, prema sjećanjima, od jednog oca i dvije
majke, dok se ime njihovog pretka (sinova Grginih) ne zna. Marko vjerojatno nije imao muškog
nasljednika. Najstarija sjećanja govore da su kod
Krakića bila dva brata Vidoje i Nikola (zvani Trbo i
Krako) koji su bili braća, a rođeni su oko 1830, Nikola je vjerojatno nešto stariji, a sve ukazuje da su
unuci Grgini. Kod Budakovića sjećanje seže također do dvojice braće i to Nikole i Đure koji bi mogli
biti također unuci Grgini, dakle prvi rođaci sa Krakićima. Za ime oca nije ostalo sjećanje. Kod Fudžića je poznato da potiču od Miška koji je imao najstarijeg sina Đuru koji je rođen 1844, pa je njigov
otac mogao biti rođen od 1810. do 1820. dakle očito je Miško sin jednog od Grginih sinova. Đure je
odselio u Aladiniće sa svojom obitelji, a ostala njegova braća: Antun, Baldo, Marko i Nikola su ostali
živjeti u Crnićima. Šabanovići potiču od Đure čiji
je najstariji sin Andrija, rođen 1858, dakle Đure bi
mogao biti rođen oko 1830. Za Goluboviće se znade da su od Ilije koji je rođen 1843. godine, sina
Ilina koji bi mogao biti rođen oko 1815.
Za nadimak Belenzića se znade da potječu od
Mate (vjerojatno r. oko 1795) za čijeg se sina Marijana znade da je rođen 1824. godine, a imao je starijeg brata Petra i Vidoja, te mlađeg Đuru (umro
1913). Sačuvana sjećanja kod Belenzića govore da
su bliski sa Hedićima, i Boškovićima sa Pješivca
(Banovićima i Čalama), za što nema pouzdanih
dokaza. Živjeli su u Crnićima i Tuhinju.
155
Slovo Gorčina
Zna se da je od “Banovića” na Pješivcu živio
Pero sin Joze (Jozo r. 1855. godine)19 i on je sin
Nikole koji bi mogao biti rođen oko 1825. godine. Obzirom da je Jozo imao sinove, pored Pere,
Matu i Iliju, dade se zaključiti da su davana imena
stričeva i djedova, ali je teško reći kako je bilo ime
Nikolinu ocu.
Čale su odjeljenici od Crnkovića tako što je u
Pješivac otišao Nikola r. 1850. godine sin Ivana20
koji je rođen oko 1820. godine. Nikola je imao brata Matu (Crni) koji je ostao živjeti u Crnićima i po
kome se dobio nadimak Crnkovići. Mato je imao
sinove Jozu, Andriju (Andreško) i Boška koji su
imali nadimak Crnkovići. Iz ove obitelji veliki broj
živi u Slavoniji i na drugim mjestima.
Za “Filipovce” ili “Markovce” je ostao pisani
trag da je Filipov sin Marko r. 1836. godine i da
je rođen u Hutovu, što ukazuje da je i Filip rođen
u Hutovu i to 1790. godine, kako je zapisano na
spomeniku.
Boškovići u Jasoču vode podrijeto od Joze za
koga nije ostalo sjećanja kada je došao u Jasoč, a
imao je sinove Boška (r. 1866) i Đuru (r. 1867). Na
njih je prešla kupljena zemlja od begova Soldina.
Ova obitelj je vjerojatno došla direktno iz Hutova
(ili iz Hutova u Čapljinu pa zatim u Jasoč). Svakako pripada istoj obitelji Boškovića koja je živjela u
Hutovu.
Vidi se da je nejasna generacija od 1792. godine do oko 1820. godine. Razlog tome je nepostojanje pisanih tragova, a sjećanja nisu sačuvana.
Zaključak
Boškovići su značajno obilježili prostore Dubrava svojom prisutnošću od oko 1750. godine do
danas. Naselili su se u skoro sve prostore Hercegovine, Slavonije, Dalmacije i po mnogim zemljama svijeta. Prvo raseljavanje je počelo negdje oko
1910. godine odlaskom u Ameriku što se nastavilo
do danas. Međutim, najveći val odlaska iz Dubrava
je bilo prije i nakon drugog svjetskog rata i to u Slavoniju. Najvećim djelom je raseljavanje iz Crnića
uzrokovalo i značajno smanjenje u samim Crnićima. Tome je doprinijelo i stradanje u prošlim ratovima. Tijekom prvog svjetskog rata poginula su
19 Knjiga umrlih župe Prenj 1918-1940.
20 Isto.
156
tri Boškovića iz Dubrava21, dok je u drugom svjetskom ratu poginulo ili nestalo 65 osoba uglavnom
mlade dobi22.
Podaci koji su do sada objavljivani o Boškovićima, kao i drugim obiteljima istočne Hercegovine,
iz starijeg perioda često se bila isprovocirana navodnim istraživanjima o rodu Ruđera Boškovića
od strane pojedinih srpskih povjesničara. Takva
istraživanja kao i neki odgovori na ta istraživanja
ne odgovaraju stanju iz tih i ranijih vremena, ona
su daleko složenija od onih koje nude razmišljanja sa pozicija trenutnih odnosa i poimanja. Novija povijest Boškovića je lakše dokučiva, ali zbog
brojnosti i velike raseljenosti zahtijeva velik rad na
prikupljanju podataka.
Morići
Morići (Romi) nastanjeni su u Stocu i Aladinićima (Stolac). Dedijer, na početku dvadesetog
stoljeća, spominje kako su Morići u Burmazima
potomci Koraća iz velje Međe.23 Nije poznato na
koje Moriće misli Dedijer.
Prema popisu muslimanskih porodica, a prema Sidžilu stolačkog kadije, iz 1832. godine, Hasandedić nalazi Osmana Morića. Evo tome potvrde.
“Ciganin Ismail, sin Salihov, koji je lično pristupio, vjenčao se je sa Đulsumom, kćerkom Hasana Pločića, koju je zastupao Osman Morić, Ovo
su posvjedočili: Tale Hajdarović. Mehri muedžel
je 9.000 akči.”24 Isti Osman Morić javlja se i u postupku vjenčanja ciganina Ahmeda, sa Hatidžom
kćerkom Durana Duranovića, a što svjedoči Salih
Šehić. Izvjesni Ahmed Morić pojavljuje se u istom
dokumentu, kao svjedok na jednom vjenčanju.
Morići su majstori-kovači. Oni su, u svojim
skromnim radnjama, pošteno, godinama, pravili
motike, krasne, kosjeriće, sjekire, noževe i sva oruđa, što je od metala i što je služilo ljudima Dubrava.
Sada je aktivna kovačka radnja Zaima Morića u
Aladinićima. Prije Zaima, na to istom mjestu, radnju je vodio njegov otac, Šerif - Šerfa Morić.
Značenje i porijeklo prezimena Morić, nalazi
se u riječi maur, odnosno Mauri, “muslimani na
21Popis poginulih u prvom svjetskom ratu na crkvi sv.
Mihovila u Prenju
22 Poginuli u Trebinjskoj biskupiji u drugom svjetskom ratu
23J.Dedijer, Hercegovina.., str. 275.
24 Sidžil stolačkog kadije, str. 182.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
zapadu Afrike, Maroku, Alžiru, Tunisu i nekad
u Španiji i to označava tamne crne ljude”. Morići
su, kao uostalom, većina romskih familija stigli u
naše krajeve s Turcima, kao majstori, kovači koji su
izrađivali oružje, sablje, noževe i alatke od metala.
Morića ima u Čapljini i Stocu.
Najpoznatiji Morić vjerovatno je Meho Morić
o kome je dragocjen zapis ostavio poznati bošnjački književnik, Alija Nametak u knjizi Pjesme herceg-bosanskih muslimana. Evo toga zapisa: “Meho
Morić, sin Omerov, rodio se u Stocu oko 1873. godine. Živio je uglavnom na Rotimlji baveći se kovačkim obrtom. Bio je Rom. Pred smrt je odselio
u Stolac, gdje je umro 18. kolovoza 1933. kazivao
mi je u pero godine 1926. pjesmu ‘Ropstvo Hrnjice Muje’. Znao je još mnoštvo narodnih pjesama, a
rekao mi je da je, dok je u Beču, za svjetskog rata
služio vojsku, mnoge narodne pjesme diktirao Fridrichu Kraussu. Njega nisam nikada čuo da pjeva
uz gusle, a Jamaković mi je često pjevao uz gusle
koju pjesmu, cijelu ili samo jedan dio. I jedan i
drugi su diktirali čiste deseterce, sa elizijama prekobrojnih slogova u desetercu.”25
Šotre
Šotre (Srbi), nastanjeni su u Kozicama26 (Trijebanj). Dokument o prisustvu porodice Šotra u
Trijebnju na početku dvadesetog vijeku, potpisuje
Jefto Dedijer, gdje stoji da „Šotre pravoslavni, (doselili) prije 80 godina iz Popova zbog siromaštva.
Slave Nikolj-dan.“27 Isti izvor tvrdi kako, u Ruštima (radi se o Hruštima, op.a.) „Šotra je najstarija
porodica.” Uz opasku „Kad su bosanski Muslimani prije 100 godina išli na Biograd, Šotra je nosio
barjak.“28
Porodica Šotra iz Pješivca dala je dva velika slikara Branka Šotru, grafičara i Milenu Šotra, slikarku, njegovu sestru. Branko Šotra je rođen u Pješivcu kod Stoca 1906. godine, umro je u Stokholmu
1960. godine. Studirao u Beogradu, službovao kao
nastavnik. Nakon Drugog svjetskog rata bio je na
visokim dužnostima u Beogradu. Uradio je veli25 Alija Nametak, nav. djelo, str. 239-240.
26 Ime sela Kozice dolazi od prezimena Kozica, porodice koja
je tu živjela. Hasandedić spominje Kozica Mustafu, 1765.
god.(Genealogija, str. 20)
27 J. Dedijer, Hercegovina.., str. 258
28 J. Dedijer, Hercegovina.., str. 232.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
ki broj listova u drvorezu i linorezu sa prikazima
motiva iz Hercegovine i NOB-a. Ilustrirao je knjige Mihaila Lalića i Eriha Koša.29 Njegove grafike
bile su izložene u Galeriji Branko Šotra u Stocu do
1992. godine, (Šarića kuća) kada su, u ratnim dešavanjima, netragom nestale.
Milena Šotra je rođena u Pješivcu 1909. godine a umrla 2003. godine. Radila je ulja na platnu
sa snažnim i upečatljivim koloritom. Milena Šotra
je „prva slikarka Hercegovine“. Slikarstvo je učila
kod Petra Dobrovića i kod pariških profesora. Njezino je slikarstvo pod snažnim uticajem podneblja
i hercegovačkog kolorita. U crnogorskom selu Crmnici formirana je njezina mala galerija slika, kao
legat slikarke stanovnicima toga sela. Živjela je i
slikala u Herceg-Novom.
Šotre su porodičnu kuću u Pješivcu (Rivine),
pored puta Stolac - Čapljina, gdje je njihov otac
Danilo držao gostionicu, poklonili stanovnicima
Pješivca, pa je dugo godina tamo radila osnovna,
četverorazredna škola. Osnovna škola u Crnićima
nosila je ime Branka Šotre. U posljednjem ratu
Šotrina kuća je srušena. Neka ovo sjećanje bude
skromna zahvala plemenitim članovima Šotrine
familije, ispred, zaboravnih i nezahvalnih, mojih
Dubravaca.
Etimologija prezimena Šotra mogla bi imati
uporište u riječi/osnovi šot “glas kojim se vabe, tjeraju patke”, šator “mužjak od patke”, šotka “plovka, patka, raca”, arb. shatî “patak”, shotë “patka”30.
Prema ovome mogla bi ovo biti riječ arbanaskog
porijekla, međutim, Skok tvrdi da “ne daje etimologije arbanaske riječi” pa je to veli “nepotrebna
pretpostavka” te zato ostavlja nepoznato porijeklo
ove riječi.
Napomena: Ovak tekst je dio šire cjeline, buduće knjige o Dubravama u kojima je, pored ostalog, spomenuto i obrađeno, prema dostupnim podacima, više od dvijestotine i sedamdeset rodova
iz Dubrava. Ovaj mali izbor predstavlja etničku
sliku Dubrava o kojima piše Pirić.
29Opća enciklopedija Jugoslovenskog leksikografskog zavoda,
Zagreb, 1982, svezak 8, str. 36.
30 Petar Skok, Etimologijski rječnik, str. 408.
157
Slovo Gorčina
Kula Čokljata i kula Mustajbega Rizvanbegovića Kulalića (Š.R.)
158
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Selim Jaganjac
ODLASCI
Olovna vremena
itanje iseljenika biblijska je tema.
P Milenijumsko
iskustvo ilustrirano u
Novom zavjetu kada su Jevreji prognani iz Judeje i
rasijani po drugim zemljama.*
Bezavičajnost kao da je postala sudbina vremena u kome se živi. Još od Odiseja čovjek postaje vječiti prognanik u svijetu, jer rođenjem čovjek
više nije kod kuće, pa mu je boravljenje u svijetu
tek stranstvovanje i pribivanje. Iseljenici dok su
bili u svojoj zemlji, oni su imali jedno sudbinsko
mjesto, a odlazeći u drugu zemlju, kao emigranti*,
oni imaju dva mjesta na kojima nije i ne može biti
kod kuće. Književnik Dževad Karahasan zapaža
da je iseljenje bazični, fundamentalni čin Izlaska,
Exodusa, Hidžre, kojem je predhodio čin izgona
iz raja. Naime, svakog čovjeka je njegova majka
prognala iz sebe kad ga je rodila. Gurnula ga je u
život,u nesigurnost koje on može, a ne mora postati svjestan.
Na putevima spoznaje, između olovnih dana
teške svakodnevnice, treba se iz teške jučerašnje
realnosti vratiti u privremenost koja,već, godinama, decenijama i stoljećima traje. Iz BiH, te krpice
zemlje na krajnjem jugoistoku Evrope, u milionskoj rijeci građana odlazili su pojedinci, familije
i grupe. Bol rastanka je najteže ljudsko osjećanje.
Zavičajna čežnja je lijek za bolnu prazninu, ponor i
raspuklinu u duši. Sumorna vremena i teški uslovi
su tjerali da se ranije odras- te.*
Kod sviju je pri tim sudbonosnim koracima ka
neizvjesnoj budućnosti bila prisutna nada u kratkotrajnost novog stanja i ponovnog povratka na
ognjište rođenja. Da, za mnoge je to bio samo povratak u snovima. Lagano, ali sve više, rodni dom
je ostavljan negdje u prostore historije sa bolnim
sjećanjima.*
građana. A iseljenici nisu gubili BiH i svoju „unutrašnju BiH“ svuda je noseći sa sobom. Georges
Jacques Danton (Žorž Žak Danton), revolucionar
iz perioda Francuske revolucije, kazao je: “Ne odnosi se domovina na đonovima cipela.”
Beskrajne rijeke iseljenika, stotine hiljada građana BiH, kao paperje je orkanom sudbine posijano po svim meridijanima dunjaluka. Oni su najbolje znali i osjećali šta ih tišti i boli. Otjerani ili otišli,
odnijeli su sa sobom i dušu mjesta rođenja.
Zemlja je postajala nalik na preostalu lokvu u
asfaltu nakon najgoreg pljuska.
Historija
Neuralgični balkanski karakazan, zemlja BiH,
pa i grad Stolac, stoljećima je bio vrelo rijeke iseljenih, izbjeglih i prognanih čiji je predodređeni
kolorit u sudbinama sakrivenim pod naslagama
historije, pa je rastvaranje tih slojeva nalik listanju
velike knjige priča.
Danas ili sutra grad i njegovi žitelji se moraju
osvrnuti iza sebe i vidjet će brazdu užasa koju je
za sobom ostavio pečat historije iseljavanja. Šok će
biti stravičan. U historiji grada često su stampeda
zla i prazna sofra ostavljali duboke rane. Mnogi
ljudi u razvaljenom životnom kovčegu nosili su
ožiljke i živjeli do bola bremeniti vakat bh. i svjetskih bespuća. I tim tminama vremena potrebno je
da se podvuče crta i da se svedu računi. Da se istina i pravda otrgnu silama zaborava i da prohujale
godine smjeste u kalendarsku arhivu. Samo, sjećanje je vrlo problematična kategorija. Jer,često, ne
seže dalje od prekjučer.
Historija stolačkih iseljenika ispisana je poput
pšenicom posijane oranice. I, kao da nema svoj
kraj. Nažalost, na putu ka istini, pogubna je politizacija iseljeničke i izbjegličke nesreće iz kara-vakaBeskrajna rijeka
ta. Istina, historiju ne treba čitati samo po njezinim
Na putevima sjećanja navire davna izreka da lošim koloritima. Potrebno je naučiti slušati vlastije blago gradu u koji se dolazi, a teško onom iz tu prošlost za dobro onih koji danas žive u BiH i u
koga se odlazi. Odlaskom su zemlja, gradovi, ma- gradu Stocu.
hale gubili svoj identitet i svoju magičnu privlačDecenijama i decenijama ova problematika je
nost. Ostajali bez svoga najvećeg bogatstva - svojih bila bačena negdje u prostore historije bez sjećanja.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
159
Slovo Gorčina
Opasno je izvrnuti historiju kao čarapu, i davati
vjetar u leđa proizvodnji historije u kojoj ne stanuje istina. Neko je kazao da je zadatak intelektualaca
u modernom svijetu analogan zadatku Adama u
raju, odnosno da se sastoji od davanja pravih imena stvarima. Strašne su negativne posljedice kada
je, nažalost, važnije kako će ko čuti o iseljeništvu, a
ne kako će šta reći o toj problematici. Što bi rekao
istoričar Leopold fon Ranke - treba jednostavno
pokazati šta se zaista dogodilo. Jer pisati i govoriti
o iseljeništvu je kolorit na paleti kada je istorija polje činjenica. Ona se dogodila i ne može se promijeniti nikakvim naknadnim interpretacijama.
Traganje za istinom je traganje za pravdom.
Pravda neće zadovoljiti baš sve, posebno one koji,
kako glasi jedna engleska izreka, gledaju travu
odozdo. Istina je nedjeljiva, prati je, kako primjećuje Umberto Eco, sjaj njezine vlastite jasnoće.
Istorijska interpretacija mora da počiva na činjenicama, a ne na nečijem mišljenju. Problematiku
stolačke dijaspore treba osloboditi tame političke
marginalnosti i historijskih ponora.
Počeci
Inače, problematika migracija*, odnosno, emigracija* i imigranata* je veoma široka, kompleksna
i prilično neistražena, noseći u sebi intrigantnost
za proučavanje. BiH, pa i grad Stolac, kao i sve današnje države i gradovi, ima svoju brojnu dijasporu*. Za približno upoznavanje te kompleksne problematike treba akcentovati vremensko polazište
negdje u samom nastanku prošlog stoljeća. Ustvari,
prvi talasi masovnijeg napuštanja BiH, i grada Stoca, od njenih stanovnika, u novome vijeku, desili
su se aneksijom BiH od Austro-Ugarske. Imali su,
uglavnom, pravac kretanja prema Osmanskom carstvu. U relevantnoj literaturi koja tretira ovu problematiku navodi se cifra od oko 150.000 Bošnjaka
koji su u tom periodu naselili i Sandžak, Kosovo,
Makedoniju, Albaniju, Bugarsku, ali, ipak, gro iseljenika se stacionirao u Turskoj. Interesantno, iako
su prohujale decenije i decenije, u određenim enklavama tih zemalja njihovi potomci se osjećaju
Bošnjacima, ljubomorno čuvajući elemente svoga
jezika i tradicije.
160
Okupacija i aneksija
Od početka 1878. godine raznim kanalima
u BiH stizale su informacije o mogućnosti da
Osmansko carstvo Bosnu i Hercegovinu preda Austro-Ugarskoj. Političkom igrom i međunarodnim
nagodbama velikih sila na Berlinskom kongresu
1878. godine BiH je promijenila gospodara. Odlučeno je da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat da
upravlja BiH.
Nakon gotovo tri mjeseca ofanzivnih operacija
i znatnih gubitaka, austrougarske trupe uspjele su
da posjednu BiH. Okupacija je počela 29.VII 1878,
a završena je, konačno, 20. oktobra. Tim činom
BiH je nakon 415 godina osmanske uprave izišla iz
kruga neposrednog orijentalno-islamskog duhovnog i kulturnog utjecaja i prešla na postupno približavanje zapadnoevropskom kulturnom krugu.
U životu Bošnjaka nastala je velika
prekretnica,sudbonosni zaokreti koji presjecaju
tok historije, izazivajući drame u životima ljudi
koji su u tom krupnom činu bili, uglavnom, statisti
ili posmatrači.
Okupacija, protiv koje su se Bošnjaci oružjem
borili, presjekla je gotovo jednim mahom sve te
veze. Bošnjaci tada, i godinama poslije, osjeća li su
se potpuno izgubljeni. Prepušteni sami sebi, politički neorganizirani i bez ikakvog oslonca izvan
BiH, oni su morali prihvatiti novu civilizaciju ili
propasti. Ali, put prilagođavanja novim prilikama
nije bio ni lahak, ni jednostavan.
Okupacijom 1878. godine BiH je faktički ušla
u sastav Austro-Ugarske monarhije, iako je zaposjednuta teritorija sve do aneksije 1908. ostala
pravno pod sultanovim suverenitetom. Aneksija
BiH je proglašena 5. oktobra 1908. čime je BiH
definitivno uključena u sastav Austro-Ugarske.
Aneksija je pokazala koji je bio stalni cilj austrougarske politike.
Uzroci
Bošnjaci su stoljećima posredstvom religije
ušli u jedinstveni islamski kulturni krug i integrirali se u specifično osmansko društvo. Čitava lepeza ekonomskih, političkih, kulturnih i psiholoških
niti, stvaranih i razvijanih dugo vremena, vezivalo
je Bošnjake sa dalekim centrima političkog, vjerskog i kulturnog života islamskog svijeta.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Otpor, sa političkog aspekta, življenju pod
okupacijom Monarhije, zatim faktor mobilizacije
od strane nove vlasti, reflektovao se nezadovoljstvom većine bošnjačkog naroda učešćem u Hercegovačkom ustanku (1882), a snaga vjekovnih veza
sa Turskom neprekidnim pokretom iseljavanja.
Jovan Cvijić u radu „O iseljavanju bosanskih
muhamedanaca”, („Književni glasnik“, 16. Juna
1910.) kao uzrok iseljavanja navodi psihološki
razlog. Pa time je i Austro-Ugarska zvanično u
javnosti objašnjavala iseljavanje. Istina, talasima iseljavanja su donekle davali impulsi i psihičke, kulturne i religiozne veze sa Turskom. Bilo je
i propagande za iseljavanje. Ali, fundamentalni
uzrok iseljavanja je osiromašenje naroda i namjerno omogućavanje iseljavanje Bošnjaka od strane
Austro-Ugarske, kako bi brže provela kolonizaciju
BiH. Iseljavanjem Bošnjaka i doseljavanjem u BiH
stanovništva sa prostora Austro-Ugraske mijenjala
se, prije svega, etnička, vjerska i socijalna slika BiH.
Glavni motivirajući faktor za talase odlazaka
sa prostora evropskog jugoistoka, a time i iz BiH
i Stoca, bio je u velikoj šansi da se nađe radno
mjesto, zaradi i dobije sigurna egzistencija. Njihove porodice su ostajale u zemlji, što se trebalo
reflektovati na čežnju za povratkom na kućni prag.
Teško je dati iole precizne podatke koliko je u tim
namjerama bilo uspjeha, a koliko je novo odredište
doseljenja ostalo do kraja života.
Do danas historija iseljavanja sa prostora
BiH,odnosno i Stoca, na prostranstva SAD-a nije
dala krajnje relevantne podatke, posebno zbog nemogućnosti komparacije istih iz dva ili više izvora,
dosadašnjim nedovoljnim proučavanjem ove problematike, pa to može voditi ka mogućim pogreškama.
Mahmutović Mirsad u radu „Dijaspora jučer, danas, sutra“ prezentira „Konsoli- dirani spisak ranih bošnjačkih useljenika u SAD-e
(1892-1924)“,navodeći cifru da se u tom periodu
„u SAD uselilo oko 1500 Bošnjaka, od kojih je goPromjene
tovo 1000 došlo iz Hercegovine“. Velikim trudom
Ukupna privredna i politička djelatnost oku- autora taj spisak daje podatke i o Stočanima koji su
pacione uprave dovodi postepeno do izvjesnih se iselili u SAD-e.
demografskih promjena u BiH. Nove ekonomske
i političke prilike uzrokovale su iseljavanje poje- Teški teret
dinih kategorija stanovništva, uglavnom u TurA onda, česta sudba Bošnjaka – emigracija.
sku, Srbiju i Ameriku. Iseljavalo se najviše musli- Najdublja i najbolnija rana u biću i duši bošnjačkoj.
mansko stanovništvo, pa Vlada na njihove zemlje, Rijetke fotografije – jedine sačuvane uspomene,
sprečavajući unutrašnju kolonizaciju, dovodi do- heraldički znakovi svih melanholija, sjećanje na
seljenike iz raznih dijelova Monarhije. Gradsko sve ono drago i prisno čega više nije bilo. Na tajstanovništvo postepeno se povećava dolaskom nu, na rod, na ognjište, na muku, nosile su se slike
činovnika, vojnika, intelektualaca, preduzetnika i zavičaja zapretene u mozgu, slike koje su bljeskale
industrijskih radnika iz Monarhije. Do 1914. do- kao meteori, budeći žeđ nostalgije i noseći obilježselilo se iz Monarhije 180.000 do 200.000 ljudi, a je rodne kolijevke.
iselilo se oko 180.000 domaćih ljudi. Zbog iseljavaMasa građana Stoca, napuštajući prag svonja udio muslimana u stanovništvu BiH pao je na je kuće, nosila je u sebi grad, kolijevku rođenja i
32,25 % u 1910. Katolici su doseljavanjem i prirod- svoju zemlju. Oni žive u Stocu i BiH i kad nisu u
nim priraštajem porasli u istom razdoblju od 18,08 svome gradu i svojoj zemlji. Mnogi su doživjeli bol
% na 22,87 %, a pravoslavni zadržali stabilan de- okupacije i kaznu strane vlasti. U snovima okupamografski položaj. Dobijena je nova etnička slike nim suzama i protkanim okupacionim i aneksiosa teškim konsekvencama na politički, ekonomski, nim morama nosili su sa sobom teški teret tuge i
kulturni aspekt života po jedan narod u BiH.
pokidanih niti djetinjstva.
Preko okeana
Prvi doseljenici
Sem iseljavanja u pravcu Turske, u nešto kaU toku 1905. godine među onima koji su se
snijem periodu iseljenici iz BiH su se nastanjivali i iselili u SAD susreće se Burek Avdo iz Stoca, star
u drugim zemljama.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
161
Slovo Gorčina
26 godine, neoženjen, koji je te godine otišao bratu
u Chicago (IL);
Već u toku 1906. godine više Stočana pristiže
na prostore SAD-a:
-Jašarbegović Osman, star 21 godinu, oženjen,
pristiže kod rođaka Alije Serdarevića u New Jork
(NY);
-5. marta 1906. godine brodom „Calabria“ iz
Napulja u Italiji putuje Čekro Huso, star 23 godine,
oženjen, kod rođaka Avde u New York (NY);
-U New York (NY) kod rođaka Avde Đulepe
putuje Čekro Hasan, star 21. godinu, neoženjen;
-Iste godine Dizdar Jusuf iz Stoca, star 23 godine, neoženjen, odlazi kod rođaka Smaje Bačevića u
Los Angeles (CA);
-Čekro Mehmed iz Stoca, star 28 godina, neoženjen, stiže kod rođaka Avde
Đulepe u New York (NY);
-1906. godine i Dizdar Hasan „Mike“,rođen 15.
9. 1885. godine, napušta Stolac u svojoj dvadesetoj godini, neoženjen i dolazi kod rođaka Smaje u
Chicago (IL);
-Penava Avdo iz Gleđevaca, u svojoj 25. godini,
neoženjen, putuje kod rođaka Smaje Bojčića u Los
Angeles (CA);
-Iz Pothrasna Duraković Šaban sa 17 godina,
neoženjen, putuje kod prijatelja Mehe Obradovića
u Los Angeles (CA);
-U Los Angeles (CA) kod prijatelja Muje Gerina stiže Turković Hasan iz Stoca, neoženjen;
-Čerimagić Šaćir iz Stoca, 25 godina, neoženjen dolazi kod poznanika Jusufa Mujačića u Chicago (IL);
-28. septembra 1906. godine brodom „Sofia
Hohenberg“ iz Trsta, Italija, stiže u Los Angeles
(CA) Zilić Mujo kod prijatelja Hasana Dizdara;
-U toku 1907. godine veća skupina Stočana naseljava se na prostorima SAD-a:
-Zilić Halil, sa Borojevića, star 23 godine, neoženjen, otišao je kod rođaka Muje Zilića u Los
Angeles (CA);
-16. februara 1907. godine brodom „Gerty“ iz
Trsta, Italija putuje Hodžić Meho, sa Pješivca, starosti 27 godina, oženjen,kod rođaka Zilić Muje u
Los Angeles (CA);
-16. marta 1907. godine brodom „Carpathia“ iz
Trsta, Italija, Mehmedbašić Muhamed iz Stoca ide
kod braće Čekro u Chicago (IL);
162
-Premilovac Salko iz Stoca,19 godina, neoženjen, putuje u Los Angeles (CA) kod prijatelja Hasana Turkovića;
-Buro Salko, Stolac, star 24 godine, oženjen stiže u Los Angeles (CA) kod pri- jatelja Luke Raguža;
-Hrle Halil iz Stoca,18 godina, neoženjen, putuje kod Hasana Dizdara u Los Angeles (CA);
-Festić Salko iz Gleđevaca, star 27 godina, neoženjen, stiže u Chicago (IL);
-Stočanin, Jašerbagović Jusuf, 20 godina, neoženjen, putuje kod prijatelja Os- mana Jašarbegovića u Chicago (IL);
-Sarajlić Alija iz Stoca,19 godina, neoženjen,
dolazi kod prijatelja Osmana Jašarbegovića u Chicago (IL);
-16. aprila 1907. brodom „La Gascogne“ iz luke
Avr, Francuska, putuje Hadžić Salko sa Berkovića,
24 godine, neoženjen, kod rođaka Himze Sarića u
Chicago (IL);
-19. aprila 1907. godine brodom „Francesca“ iz
Trsta, Italija, odlazi Festić Ahmed iz Gleđevaca;
-Krilić Alija iz Dabrice,19 godina, neoženjen,
odlazi kod prijatelja Velije Omanovića u Los Angeles (CA);
-Begović Meho iz Dabrice, 25 godina, neoženjen, odlazi kod prijatelja Velije
Omanovića u Los Angeles (CA);
-Bajgorić Avdo (1890-1955) iz Dabrice, star 19
godina,neoženjen,odlazi kod
rođaka Vejsila Gabele u Chicago (IL);
-20. april 1911. godine, brodom „Alice“ iz Trsta, Italija, putuje Bajgorić Meho iz Dabrice, 23 godine, neožnjen, kod prijatelja Đorđa Puzića u Los
Angeles (CA);
-Bašić Halil iz Gleđevaca, star 25 godina, oženjen, odlazi kod brata Alije Bašića u Painesville
(OH);
-2. maja 1911. godine brodom „Laura“ iz Trsta,
Italija odlazi Bojčić Ibro iz Gleđevaca, 30 godina, neoženjen, kod Alije Bašića,
Painesville (OH);
-3. maja 1911. godine brodom „Ultonia“ iz Rijeke, Hrvatska, putuje Vladavić Huso iz Gleđevaca,18 godina, neoženjen, kod brata Ibre Vladavića
u Los Angeles (CA);
-8. novembra 1911. godine brodom “Alice“ iz
Trsta, Italija, putuje Pejak Huso, 18 godina, neoženjen, kod brata Alije Pejaka u Los Angeles (CA);
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
-12. novembra 1911. godine brodom „Caronia“
iz Liverpula, Engleska, kod rođaka Mehmeda Premilovca u Chicago (IL) stiže Turković Rizvan iz
Stoca, star 30 godina, neoženjen;
-27. novembra 1911. godine brodom „Argentina“ iz Trsta, Italija, putuje Zilić Bećir s Poplata kod
prijatelja Ahmeda Zilića u Los Angeles (CA);
-16. decembra 1911. godine brodom „La Provence“ iz Avra, Francuska, odlazi Begović Huso iz
Stoca u Chicago (IL) kod rođaka Alije Čekre;
-Rizvanović Halil sa Ljubljenice, star 26 godina,
neoženjen, odlazi kod Grge
Raguža u Los Angeles (CA);
-22. decembra 1911. godine brodom „Oceania“
iz Trsta, Italija, putuje Murat Martinović sa Hodova kod prijatelja Stanka Maslaća u Los Angeles
(CA);
-Muratović M. sa Hrguda, star 18. godina, neoženjen 24. decembra 1911. godine brodom „Caronia“ iz Rijeke, Hrvatska, odlazi u SAD-a;
-Hodžić Hamza, sa Aladinića, star 21 godinu,
neoženjen, odlazi kod prijatelja
Mate Katića u Los Angeles (CA);
-Hodžić Hasan, sa Aladinića, 17 godina, neoženjen, odlazi kod Vidoja Kraljevića u Los Angeles
(CA);
-4. marta 1912. godine brodom Argentina iz
Trsta, Italija, putuje Hajirlić Mahmud (1895-1961),
Bjelevac, star 17 godina, neoženjen, kod prijatelja
Alije Čekre u Chicago (IL);
-Kapić Salko iz Prenja, star 17 godina, neoženjen, odlazi kod rođaka Hasana Čekre u Chicago
(IL);
-Festić Huso (15.4.1895-februara 1970) iz Duboke, star 17 godina, neoženjen, odlazi kod brata
Ahmeda Festića u Los Angeles (CA);
-26. aprila 1912. godine brodom „Pannonia“ iz
Rijeke, Hrvatska, putuje Dizdar Emin, star 26 godina, neoženjen, kod poznanika Hasana Dizdara u
Los Angeles (CA);
-3. avgusta 1912. godine brodom „Pannonia“
iz Trsta, Italija, putuje Šabić Muharem iz Stoca u
SAD-a;
-Hamić Meho sa Aladinića, star 18 godina, neoženjen, odlazi kod rođaka Hasana Hamića u Los
Angeles (CA);
Apoteka (Š.R.)
Slovo Gorčina, 34, 2012.
163
Slovo Gorčina
-Već u predvečerje Prvog svjetskog rata smanjuju se talasi iseljenika iz BiH u pravcu SAD-a:
-22. juli 1913. godine brodom „Martha Washington“ iz Trsta, Italija, putuje Humo Avdo (18791945) iz Stoca, star 35 godine, neoženjen, kod prijatelja Osmana Mehmedbašoća u Chicago (IL);
Mirsad Mahmutović u gore navedenom radu
donosi imena ostalih bošnjačkih useljenika za koje
nije poznata godina useljenja,uz procjene vremena
useljenja i napomene:
-Zekić Meho, iz Hercegovine, došao je u Los
Angeles (CA) prije 1908. godine;
-Džankić Halil, iz Hercegovina doselio se u Los
Angeles (CA) prije 1908. godine;
-Tuka Meho, iz Hercegovine, stiže u Los Angeles (CA) prije 1908. godine;
-Sarić Mujo iz Stoca, doselio se u Los Angeles
(CA) prije 1908. godine. Vratio se u Hercegovinu
1911. godine;
- Zekić Mujo iz Hercegovine, došao u Los Angeles (CA) prije 1908. godine;
-Mulać Ibro iz Hercegovina, dolazi u Los Angeles (CA) prije 1908. godine;
-Mehmedbašić Osman (1883-1977) iz Hercegovine doselio se u Chicago (IL) prije 1924. Boravio u državi Michigan.
-Medar Huso (1894-1955) iz Hercegovine doselio se u Arizonu prije 1924.
godine;
-Gabela Vejsil (1886-1965) doselio se u SAD-a
prije 1924. godine;
- Nuhanović Hasan, rođen 1880. godine, doselio se u SAD-a prije 1924. godine;
-Nurković Omer doselio se u SAD-a prije 1924.
godine;
-Karajica Sulejman (1882-1970) doselio se u
SAD-a prije 1924. godine.
Organizovanje
Među iseljenicima ukazivala se potreba bližeg
i jačeg povezivanja u jednu za- jednicu, za međusobno pomaganje, druženje, čuvanje i jačanje fundamentalnih elemenata svog identiteta. Tako je
formirana humanitarna organizaciju koja se zvala Muslimansko uzajamno podpomagajuće društvo (Džemijetu el-hajrijeh - Dž. H.) u julu mjesecu 1906. godine u Čikagu, a kasnije i u drugim
mnogim gradovima širom SAD-a. Posebno treba
164
akcentovati osnaženje vjerskog faktora zahvaljući
formiranju džemat 1956. godine.
Na listi mnogih osnivača navedene humanitarne organizacije Dž. H.) bili su i: -Dizdar Jusuf,
jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;
-Dizdar Hasan ‘Mike’, jedan od osnivača Dž. H.
u Los Angelesu 1908. godine;
-Zilić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los
Angelesu 1908. godine;
-Buro Salko, jedan od osnivača Dž. H. u Los
Angelesu 1908. godine;
-Zekić Meho, jedan od osnivača Dž. H. u Los
Angelesu 1908. godine;
-Džankić Halil, jedan od osnivača Dž. H. u Los
Angelesu 1908. godine;
-Tuka Meho, jedan od osnivača Dž. H. u Los
Angelesu 1908. godine;
-Sarić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los
Angelesu 1908. godine;
- Zekić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los
Angelesu 1908. godine;
-Mulać Ibro, jedan od osnivača i blagajnik Dž.
H. u Los Angelesu 1908. godine;
-Nurković Omer, član odbora Dž. H. 1956. godine.
Neminovnost
Za mnoge u tome mravinjaku iseljenih svako
rađanje novog dana je kao hirurškim skalpelom
značilo opet duboki rez u njihovim dušama uz saznanje da se plan o sanjanom povratku i taj dan
mora prekrižiti. Đerdan godina postajao je sve
duži i teži. Neki novi problemi su se pojavljivali i
spriječavali odluku o povratku - zbog djec, pa zbog
posla, penzije... Sjećanja su navirala poput zraka
izlazećeg sunca. A za mnoge, u rodnome kraju paliti vatru na zgarištu bio je uzaludan posao, jer nije
bilo više šta da gori.
Prolazile su godine i decenije kao dlanom o
dlan. Nestajala mladost u vidu lastinog repa. Lagano se gasila nada da i nevoljama ima kraja. U izbjegličkim posrtanjima svako je imao svoju mantru,
svoj san, svoju nadu. Nada je dobra za doručak, ali
ne prija za ručak, što bi rekao Bekon.
U tom permanenton čekanju da se napusti
luka privremenosti, podigne sidro i, konačno, za
sva vremena, otplovi u matičnu luku, punila su se
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
polako, ali sigurno, neka nova mezarišta i groblja
dajući sliku zatalasanog bijelog klasja nadgrobnih
spomenika. A na njima ni duša ni tijelo nikada
neće naći smiraj kao u rodnom zavičaju. Na kraju
puta svakog čovjeka, ma ko on bio, ostane hladan
kamen na kojem piše da je ispod njega postojao
život. Oscar Wilde govori o tome kako su u životu
moguće dvije tragedije: jedna da se ne ostvari ono
za čim se žudi, a druga je da se to ostvari.
Na Božijoj tabli sudbine je sve zapisano. Maštrafa neminovnosti svakog čovjeka. Dođe trenutak kada se sajfa okrene na drugu stranu. Život je
neizlječiva bolest, koja bez iznimke završava smrću. Smrt je trag kojim hode ljudi.
-Dizdar Hasan Mike, umro 23.7.1943. god. u
Santa Barbari, CA;
-Hairlić Mahmud, umro 1961. godine. Ukopan
u Skokie-ju IL. Oženio Almasu (1916-1996);
-Humo Avdo (1879-1945), ukopan u Skokie-ju,
IL;
-Mehmedbašić Osman (1883–1977), umro u
El Cerrito, Califonia;
-Festić Huso, umro februara 1970. godine u
Gila AZ. Supruga Francis Rose Troyanovich. Sin
preuzeo suprugino prezime Gregovich;
-Gabela Vejsil (1886–1965), ukopan na mezarju Skokie-ju, IL;
-Karajica Sulejman (1882–1970), ukopan na
mezarju Skokie-ju, IL,...
I danas, poneki potomci dođu da posjete, da
vide grad rođenja njihovih predaka. I odu kući.
Gdje im je kuća? U San Franciscu, u New Orleansu, Brisbaineu, Sidneyu. BiH nije više njihov dom
i njihovo duhovno okruženje.Oni su dio nekog
drugog svijeta - daleko od BiH. To je bh. i stolačka
stvarnost.
Sudbinu ne biramo mi, već ona nas.
Objašnjenja:
-imigrant (nlat. Immigrare - doseliti se, immigrans) doseljenik,useljenik,
-emigrant (lat. emigrans) onaj koji se iseljava,
iseljenik, onaj koji pobjegne iz
otadžbine, naročito iz političkih ili vjerskih razloga, izbjeglica,
-emigracija (lat. emigratio) iseljavanje iz zemlje,
sve izbjeglice iz neke zemlje
Slovo Gorčina, 34, 2012.
-emigrirati (lat. emigrare) iseliti se, iseljavati se;izbječi, pobjeći iz države (iz političkih ili
drugih razloga),
-dijaspora (grč. diaspeίrō - rasipam) rasipanje,
rasutost, rasijanost; članovi koji stanuju odvojeno
Literatura:
-„SR Bosna i Hercegovina“, Separat iz drugog
izdanja Enciklopedije Jugoslavi- je, Zagreb, 1983.
-„Istorija naroda Jugoslavije“, I i II, Beograd
1953. i 1960.
-Mark Pinson: “Bošnjaci pod austrougarskom
upravom“
-„Migracije i Bosna i Hercegovina“, Sarajevo,
1990.
-M.Imamović: “Bošnjaci u emigraciji“-monografija „Bosanskih pogleda“ 1955-1967,Sarajevo,
1996.
-Atif Purivatra, M. Imamović, R. Mahmutćehajić: “Muslimani i bošnjaštvo“, Sarajevo, 1991.
-Vasilj Popović: “Istočno pitanje - Istorijski
pregled borbe oko opstanka Osmanlijske carevine
u Levantu i na Balkanu“, Sarajevo, 1965.
-Mustafa Imamović: “Bosna između Osmanske
i Habsburške Carevine u Istočnoj krizi 1875-1878. godine“, ANUBiH, Posebna izdanja, knj. XXX, Sarajevo, 1977.
-M. Imamović: “Berlinski kongres i južnoslavenski prostor“, Pregled, br. 10-11, Sarajevo, 1978.
-Mustafa Imamović: “Historija Bošnjaka“, Bošnjačka zajednica kulture, Sarajevo
-Mihović Mandić: “Povijest okupacije Bosne i
Hercegovine 1878“, Zagreb, 1910.
-„Otpor muslimana protiv okupacije BiH 1878.
godine“, Kalendar Gajreta, Sarajevo, 1939.
-Hamdija Kapidžić: “Hercegovački ustanak
1882. godine“, Sarajevo, 1958.
-Hamdija Kapidžić: “Bosna i Hercegovina za
vrijeme austrougarske vladavine, Sarajevo, 1968.
-M. Imamović, K. Hrelja, A. Purivatra: “Ekonomski genocid nad Muslimanima“, Sarajevo, 1993.
-Šaban Hodžić: “Migracija muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788-1862. godine“, Članci i građa za kulturnu
istoriju istočne Bosne, knjiga II, Zavičajni muzej u
Tuzli, 1958.
165
Saćir Turković
Nove iskre
je prije Drugog svjetskog rata
U Stocu
postojao Omladinski sportski klub OŠK.
Ovaj klub okupljao je naprednu omladinu i radnike-revolucionare, koji su se sastajali u društvenim prostorijama ZOJ-e (Zadružna omladina
Jugoslavije), gdje su istovremeno bile i klupske
prostorije OŠK-a. Te prostorije nalazile su se u
visokom prizemlju kuce Riste Kureša, preko puta
Šaćira kanare, na sredini puta između Čaršije i Ade.
Naglasio bih da je prije Drugog svjetskog
rata, ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, u školama
bio zabranjen fudbal. Tadašnja vlast gledala je sa
podozrenjem i imala negativan odnos prema fudbalu. Smatrali su to kao organizaciju koja okuplja
opoziciju i buntovnike protiv takve vlasti. Često su
policija i žandari „upadali“ u klupske prostorije. I
mnogi, naručito stariji roditelji zabranjivali su svojoj djeci da se bave fudbalom. Posljednje godine
Drugog svjetskog rata, odmah nakon oslobođenja
Stoca 25.10.1944. godine, osnovan je Omladinski
sportski klub Iskra. Ovaj naziv predložio je Osman
Ćimić-Ćima, koji, čini mi se, asocira na neki omladinski revolucionarni list “Iskra” u tadasnjem Sovjetskom savezu.
Prva sjednica održana je u kafani Hase Hromića, koja se nalazila na uglu Ratkovine i glavne ulice.
Sada je na tom mjestu stambeno poslovna zgrada.
Na prvoj osnivačkoj sjednici bili su prisutni
stariji aktivisti i ugledni ljudi, stočani: apotekar Jan
Vitlačil, Mujo Dizdar, Avdo Rizvanbegović, Omer
Ćimić, Drago Spravilo, Meho Turković, Muja
Obradović, Halko Šuko, Obrst Nurković, a ispred
omaldine: Ragib Dizdar-Ćajan, Osman ĆimićĆima, Nazif Turković-Ćikan i Džemal Nikšić, za
predsjednika je izabran Jan Vitlačil. Kasnije su u
upravu kooptirani: Đuro Vučina, Muhamed Popovac, Avdo Pirija, Mustafa Dizdar-Benca, Eso Čohodarević i još neki.
Igrači: Vukašin Jugović, Dobro Ružić, Nazif Turković-Ćikan, Ševko Pirija, Džemal Nikšić,
Defile članova DTV Partizan, 25.05.1959. god.
(Zastave nose Šaćir Turković i Mubera Festić)
166
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Mujica Gubeljić, Zdenko Vitlačil, Ahmed Morić,
Ramo Morić, Ahmed Ivanković,Vasilije Kunić,
Milivoje Mihić, Ale Pirija-Demić, Ale Čekro, Vojo
Miličević, Halil Gubeljić, Hasan Morić-Hahan,
Džemal Brkić-Volej, Ibro Rokić-Popica, Salko Rokić-Baldo...
Igrališta: Pomoćni trener za treninge nalazio
se u Vidovom polju, kraj logora, a utakmice su se
odrzavale na Radimlji.
Klubane: Prva klubana nalazila se u jednoj
sobi potkrovlja tadašnjeg hotela Korzo. Kasnije
smo preselili u „novu“ klubanu preko puta hotela,
u bivšu stolarsku radionicu Đorđa Kunića, gdje su
bile i društvene prostorije Iskre, a kasnije su korištene prostorije pored rijeke Bregave u sklopu kafane Balkan, a jedno vrijeme, klubana se nalazila u
prizemlju kuće Ahmeta Brkić-Bare prekoputa Šarića voćnjaka, sadašnjeg parka Maka Dizdara.
Prvu međugradsku utakmicu Iskra je odigrala
sa Borcem iz Čapljine. Dobro se sjećam te utakmice i toga događaja u Stocu. Borac je u Stolac doputovao sa dvoja zaprežna kola. (Nije u to vrijeme blo
ni kamiona a kamoli autbusa. Sve je pokupila vojska –partizani, ili je okupator uništio). Poslije tolikog i takvog putovanja, nisu se imali gdje odmarati
nego su sjedili u kafani hotela i hodali po gradu. U
hotelu se tada nije mogla naručiti hrana za objedovanje, jer je tada postojala samo prolazna kuhinja
za vojsku-partizane. Da bi ih ipak nečim ugostili,
kao pravi domaćin pokazao se Nazif Turković-Ćikan, iz svoje kuće donio je veliki hljeb ispod sača
i bakrač meda. Gosti su bili jako zadovoljni i prijatno iznenađeni takvim dočekom i pažnjom. Taj
dan u Stocu je bio pravi blagdan. Veliki događaj.
Čitav grad se našao u Čaršiji na dočeku i uz tresak
muzike preko razglasne stanice veselilo se i igralo.
Poslije podne sve se preselilo na igralište Radimlju.
Igrači Borca nisu imali „prave“ dresove već su na
teren istrčali u svojim bijelim majicama i košuljama (kako ko) na koje su prišili crvene petokrake
zvijezde. (Ne sjećam se rezultata).
Odmah poslije rata 1945. godine osnovan je
fudbalski savez za Hercegovinu u kome su bili učlanjeni, pored Iskre, Borac iz Čapljine, Velež iz Mostar, Jedinstvo iz Trebinje, Velež iz Nevesinja, Miro
Popara, kasnije Hercegovac iz Bileće, Nono Belša,
kasnije Igman iz Konjica, Snaga iz Mostara, Sloga
iz Ljubuškog, Lištica, kasnije Široki Brijeg, Makljen
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Omer Čimić, doživotni počasni predsjednik FK Iskra
iz Prozora, Narona, kasnije Neretva iz Metkovića.
Na utakmice se putovalo kamionom,na poredanim drvenim klupama i stojeći. Klupe smo
uglavnom posuđivali iz kafane Ahmeta Pašalića,
ispod oraha, u Čaršiji. Čim se popne na kamion odmah počne pjesma i tako sve do odredišta.
(Mladost ko mladost, tada tek oslobođena zemlja
od okupatora pa pozitivna euforija na sve strane).
Godine 1947. odigrali smo prvu Kup utakmicu na Radimlji protiv Jedinstva. Ta ce mi utakmica
do kraja života ostati u lijepom sjećanju. Pobijedili
smo sa 1:0, taj gol sam postigao ja, glavom. Drugu
utakmicu odigrali smo, opet, na Radimlji, sa Veležom iz Mostara. Znali smo da mu nismo dorasli,
jer Velež je bio poznat u cijeloj Jugoslaviji. Dogovorili smo se da zapnemo i damo sve od sebe, da
što časnije izgubimo. Tako je i bilo. Izgubili smo s
1:0. (Tada je kod Veleža bio najpoznatiji i najbolji igrač Sula Rebac). Iskru je tada trenirao Ragib
Dizdar-Ćajan. Dao mi je u zadatak da ja „čuvam“
Sulu Rebca i rekao: “Strašan je dribler, ne možeš
mu ništa, ali ti njemu smao smetaj, vuci ga za gaće,
provociraj, dobacuj, ne daj da loptu udari.”
Iskra je bila poznata po svojim dresovima. Svi
su nam zavidili. Mi bi svaki put igrali u drugim
167
Slovo Gorčina
dresovima. Ustvari, mi smo od UNRINOG platna, koje je sa jedne strane bilo crvene a sa druge
strane plave boje, sašili dresov i gaće, pa smo izvrčući kombinirali svaki nastup drugačije. Danas
je to u ovakvim prilikama teško shvatiti. Onda je
bila velika neimaština. Prokleti rat sve je uništio.
Bilo je puno para, ali su bile bezvrijedne. Tada je
još bila ratna kuna, ali je niko nije htio. Ljudi su
imali milione, ali su bili 0. Na tepi je bila naturalna
zamjena; krompir, luk, sir, kokoš, jaja..., mijenjalo
se za: košulju, čarape, cipele, posuđe, alat i razne
predmete. Nisu postojali dućani u kojima se nešto
moglo kupiti. Niko nije primao plaću. Ako je radio,
imao je besplatnu hranu u Prolaznoj kuhinji.
Nisu postojale ulaznice za utakmice, za igranke, priredbe, za kino. Sve je bilo besplatno. Dresove
smo nosili svojim kućama i naše su majke i sestre
prale i peglale. Kopačke i drugu opremu održavao
je oružar, Hasaga Sarajlić, mladi obućar. Najveći
problem bila nam je lopta. U početku smo imali
samo jednu i ko zna koliko je puta krpljena, tu loptu smo dobili od Vase i Miloša Vreće koji su u to
vrijeme bili dječaci. Loptu su dobili od talijana u
zamjenu za mačka Jusufage Mehmedbašića. Kasnije smo se nekako snalazili i od Fudbalskog saveza
dobijali. Vrijedno je napomenuti da je u Stocu Iskra
bila vrlo popularna i voljena. Posebno je bilo veliki
broj poklonka u ženskoj populaciji i ne mali broj
starijih i uglednih Stočana, koji su živjeli za Iskru.
Svaka utakmica u to vrijeme bio je veliki događaj
u gradu. Bilo je dosta entuzijasta i „bolesnika“ za
Iskru. Posebno bih istakao, jer to i zaslužuje, Omera Ćimića, koji je na tepi imao kafanu. On bi dolazio na sve naše utakmice, pa i treninge. Sa nama je
putovao na svako gostovanje i kad bi pobijedili u
gostima, on bi nas počastio janjetom sa ražnja. To
je bila naša najveća nagrada. Omer Ćimić je vršio
dužnost predsjednika FK Iskra, a kasnije je izabran
i za doživotnog počasnog predsjednika.
Svakodnevno bi se pričalo i raspravljalo o Iskri
i njenim urakmicama. Bilo prošlim ili slijedećim.
Glavna sastajališta bila su u brijačnicama kod Hajdara Nurkovića u Čaršiji i u poznatog stolačkog
šereta Omerice-brice Buzaljka na Ćupriji. Bila su
168
to druženja sa puno šale i humora. Smatram da je
vrlo značajno napomenuti jedan detalj iz prve faze
postojanja Iskre. To je događaj kada je kompletan
tim Iskre otišao na Prvu omladinsku radnu akciju,
ORA Banovići-Brčko 1946. Pored udarničkog rada
i velikih priznanaj naša Hercegovačka omladinska
radna brigada Rade Hamović, bila je poznata i po
svojim uspjesima u fudbalu. Osvojili smo Prvenstvo pruge i postali prvaci ORA Banovići-Brčko
1946. Tada smo dobili veliki srebreni pehar, djelo
poznatog jugoslavenskog slikara Branka Šotre. To
je bio prvi pehar koji je ikada nekome (Iskri) dodjeljen u Jugoslaviji.
U finalu odigranom u Orlovoj klisuri pobjedili
smo OR brigadu iz Grčke s 1:0. Prije finala odigrali
smo još nekoliko međunarodnih utakmica, ali su
nam najveći rivai bili beogradski studenti i brigada
iz Titovog Užica. Ipak, i njih smo uspješno savladali.
Oh, kako se danas fino sjetiti one radosti i veselja kada je Batrić Jovanović, predsjednik omladine Jugoslavije i komadant Glavnog štaba ORA Banovići-Brčko 1946, uručio, kapitenu iskre, Nazifu
Turkoviću-Ćikanu onaj prekrasni pehar. Tako smo
bili gordi i ponosni. Ovo posebno; kada smo, na
završetku izgradnje pruge u novembru, na svečanosti i defielu brigada učesnica, mi, naša brigada i
Iskra u dresovima, sa našim peharom - ukrašenim
kockama uglja i zastavicom u njemu - prodefilovali
u centru grada Brčko, ispred počasne tribine i velikog skupa građana doživjeli tako veliki i frenetični
aplauz. To se ne zaboravlja. Po povratku u Stolac
Fudbalski savez Hercegovine je od Iskre tražio pehar koji bi krasio njihove prostorije, međutim, taj
zahtjev je odbijen te pehar ostaje u prostorijama
FK Iskre do početka zadnjeg rata. Poslije rata gubi
mu se svaki trag.
Grad Stolac ima bogatu kulturnu i sportsku
tradiciju ali je jedan od najsvjesnijih trenutaka
ovoga grada osvajanje prvog dodjeljenog pehara
na prostoru nekadačnje SFRJ.
(Po kazivanju Džemala Nikšića, jednog od sudionika događaja u historijatu FK Iskre.)
Slovo Gorčina, 34, 2012.
SLOVO U RIJEČI
Enes Ratkušić
Tema za naučni tretman
Emir instalira vodovodne i kanaliK ome
zacione sisteme, taj ne obraća pažnju na
televizijsku reklamu o čudovišnoj djelotvornosti
„Mister muscula“, sredstva za pročišćavanje odvodnih cijevi. Njegovi poduhvati su malo čudo modernog vremena. Čak im ni zavjera skovana između
proizvođača deterdženata i industrije preparata za
pročišćavanje, taj strateški zaokret koji podrazumjeva ubrizgavanje posebnih hemijskih supstanci
u proizvode za pranje posuđa, čišćenje wc-školjki
itd., a sve u cilju što češćeg začepljavanja odvoda,
ne može naškoditi, jer Emir je svjestan njihovih
paklenih planova.
Znam da je o toj vrsti zavjere, iz perspektive
širokog spleta implikacija, napisao obimnu knjigu,
ali se još uvijek ustručava ponuditi je izdavaču, računajući da bi to za njega bilo previše rizično. U
rukopisu, koji sam imao priliku letimično pogledati, je detaljno obrazložio instalacione strategije
koje isključuju bilo kakvu potrebu za sredstvima
za pročišćavanje. Realizacija njegovih projekata
bi, najkraće rečeno, naprosto uništila čitavu jednu
industriju, što bi u konačnici moglo mobilizirati
moćne pojedince i grupe iz tih branši da njemu i
njegovim projektima dođu glave.
Pristup poslu kojim se bavi nije jedini razlog
koji me s njim učinio jako prisnim. On je i pripovjedač kakvog nadaleko nema. Zna složiti priču,
zainteresirati te do te mjere da okom ne trepneš,
slušajući ga. Navikao me, zbog čega mi je svaki susret s njim neobično prijao. I ne samo prijao! Prava
istina je da sam susrete takve vrste sve više priželjkivao, ne obazirući se na prigovore kolega s posla,
koji nisu mogli da shvate otkud mene, kao autora
popriličnog broja knjiga i stručnih radova, s jednim vodoinstalaterom?!
Ni moja supruga nije vjerovala da kafenišem
s Emirom. Sumnjajući u pravu prirodu mojih večernjih izlazaka, koji su bili sve češći, odlučila je da
me špijunira. Ali kako je Bog stvorio da vrhunac
intelektualizma prepoznaje u preciznom štancanju
faktura prema univerzalnom obrascu u kome je
samo mijenjala novčane iznose, datum i broj pro-
Slovo Gorčina, 34, 2012.
tokola, uloga agenta joj nije baš pristajala. Tek što
sam izašao na ulicu, primijetio sam da mi je za petama. Činila je to isuviše nevješto, s obzirom da je
slabo stajala sa nadgradnjom u domenu špijunaže.
Propustila je edukaciju koju obilato nude moderni
filmovi, koje nije voljela.
Kako mi varanje supruge nije bilo ni na kraj
pameti, iako je za to prilika bilo napretek, samo
sam se nasmijao, nastavljajući svojim putem. Uočio sam je kasnije, krajičkom oka, preko puta kafića u kome smo sjedili i već duboko zabrazdili u
novu temu. Umjesto da se skloni u sjenu i motri,
moja draga supruga nacrtala se ispod ogromnog
kandilabera, kao da je na pozornici a ne tajnom
zadatku. Brzo se udaljila uvjerivši se da sjedim s
Emirom, a ne s nekom tamo, kako je umišljala.
Njeno izigravanje Sherlocka Holmesa imalo je
i druge efekte. Razvaljanila se tu večer, kao malo
kad. Hurmašice, moja najdraža poslastica, su me
čekale na stolu, a iz rerne se osjećao miris sirnice.
Gdje je našla domaću mlaćenicu, nisam je stigao ni
pitati. Bilo je tu još štošta...
Na prigovore kolega s posla se, kako rekoh,
nisam previše obazirao, jer Emir bi i najsloženije
teme znalački umio pojednostaviti, nimalo im pritom ne oduzimajući na značaju i zanimljivosti, a to
je, mora se priznati, pravo umijeće. Uz to, meni je
trebao odmor nakon napornog rada u Institutu za
društvena istraživanja, pa sam u njegovim pričama
nalazio najjači antipsihotik bez razarajućih posljedica za želudac.
Ni našem posljednjem susretu se iz perspektive zanimljivosti ne bi mogao naći prigovor, ali
ovoga puta njegova priča nije bila baš bezinteresno
motivirana. Štaviše, njegovo iscrpno izlaganje te
večeri je za mene trebalo biti nekom vrstom dodatnog angažmana. Bio je to, da ne duljim, za mene
nimalo jednostavan projektni zadatak. Izložio mi
je vlastito otkriće koje sam ja, s obzirom na status, trebao delegirati prema naučnim krugovima,
naglašavajući da bi ga samo nauka mogla valjano
rastumačiti i, što je najvažnije, adekvatno valorizirati. Nije propustio da podvuče kako bi na taj način
171
Slovo Gorčina
granice novih spoznaja bile značajno pomjerene,
što je valjda u meni trebalo da maksimalizira pažnju.
„Svjestan sam da nauka danas ne obraća pažnju na otkrića ljudi koji ne pripadaju vašem svijetu, zbog čega ih u pravilu odmah odbacujete uz
uobičajena objašnjenja da se kose sa pravilima naučne prakse, ali ja sam, ako se to valjano predoči,
ubijeđen da će se neko iz tog vašeg svijeta zakačiti
i ozbiljno istražiti fenomen o kojem ti želim govoriti“, počeo je maksimalno ozbiljno, lukavo praveći
uvod, kako bi priču plasirao na moja što napetija
čula.
Problem, koji bi se ljudima od nauke imao predočiti je bila njegova teorija o dužini sna, koji pobija uvriježeno mišljenje u psihološkoj nauci. Njegovo otkriće, bazirano na vlastitom iskustvu, bilo je
uistinu više nego zanimljivo. Uz sve to, govorio je
jezikom koji je ponajmanje bio način sporazumijevanja među vodoinstalaterima. Bilo je više nego
očito da je za ovaj susret obavio detaljne pripreme,
kako bi na mene ostavio što snažniji utisak. I ostavio je, moram priznati.
U Institutu sam bio poznat po brzini reakcije,
britkim replikama, ali ovoga puta ostao sam zatečen. Ubojitost njegovog izlaganja me gotovo paralizirala, onemogućila da bilo šta izustim, iako početak Emirove priče tako nešto nije nagovještavao.
Ne zbog laički odabrane strategije nastupa, njegovih apriorističkih tvrdnji da raspolaže nepobitnim
dokazima o neutemeljenosti Frojdove teorije o dužini sna, jer zaključci se po logici stvari iznose na
kraju, a ne na početku, nego zbog neobičnog sna
koji je bio temelj njegovih novih spoznaja.
Do najsitnijih detalja mi je ispričao susret sa
vampirom kojeg je sanjao, i to Drakulom iz Transilvanije lično, da ne bi bilo kakve zabune. Da je
s nama u društvu bio kakav književnik, ubijeđen
sam da bi njegova snoviđenja završila među koricama kakvog romana. U jednom trenutku me počela obuzimati jeza. Činilo se da nešto gamiže duž
mog kičmenog stuba i da se ustremljuje prema glavi. Njegove izrazito velike beonjače su mi se činile
te večeri još većim. Toliko me uvukao u vlastiti san,
da sam u jednom trenutku odlučio baciti pogled
prema ogledalu, kako bi se uvjerio sjedim li sam
ili je i on tu.
172
Kasnije, kako njegovu priču nikako nisam mogao uklopiti u precizno izrečene diskvalifikacije na
Frojdov račun, došlo mi je da prasnem u smijeh.
Ali, za tako nešto on mi jednostavno nije davao
vremena, jer taj strašni san bio je samo osnova koja
je trebala osnažiti njegov nastup.
„Posljedice su važne, a one su rezultat tog strašnog sna. Šta sam uočio nakon što sam se trznuo
iz sna?! Jorgan, kojim sam bio pokriven nalazio se
zgužvan kod samih vrata, deka je bila na ormaru,
čaršaf sav umotan i mokar ispod noga, dok se jastuk nekim čudom našao na travnjaku ispred kuće,
i uz sve to glava mi je bila gdje su bile noge, a noge
tamo gdje je bila glava. Eto, tako sam se blahnuo
iza tog sna. Gdje su tu argumenti da san traje tri sekunde? Nema ih jednostavno“, zaključio je, praveći
taktičku pauzu, uočavajući moju zbunjenost.
„Nađite mi najsnalažljivijeg čovjeka na svijetu,
najvještijeg cirkuskog akrobatu, pokrijte ga dekom
i jorganom, jastuk mu pod glavu a čaršaf ispod njega zategnite, onda štopericu u ruke, pa neka on u
svjesnom stanju za tri sekunde smota čaršaf ispod
sebe, otvori prozor i jastuk izbaci vani, jorgan sa
sebe zbaci do vrata, a deku degažira na ormar i
još se okrene da mu glava bude gdje su bile noge...,
neka to neko uradi za tri sekunde, ja ću se odmah
složiti da je Frojdova teorija tačna. Ali pošto je sve
to, znaš i sam, nemoguće izvesti za tri sekunde,
onda ta teorija ne može biti ništa drugo do najobičnija prdimahovina“.
Šutio sam. Psihologija mi nije uže područje,
ali je bila obavezujući dio svakog projekta na
kojem sam sudjelovao. Logički naprosto njegovim
zaključcima nisam mogao naći bilo kakvu
manjkavost, što je on vješto iskoristio. Uočavajući
moju zbunjenost, onako je kao neobavezno, nastavio da izlaže smjernice daljih praktičnih djelovanja,
stavljajući mi istovremeno do znanja da ga slava
ne zanima i da je jedino važno da njegovo otkriće
dobije adekvatan naučni tretman.
„Ova zapažanja koja sam ti izložio treba samo
zvanično verificirati i ništa više. A šta se dalje radi,
valjda znaš! Postojeće udžbenike iz Psihologije na svim nivoima obrazovanja treba pod hitno
pokupiti i s njima na deponiju, odštampati nove,
kako bi se ljudi upoznali i usvojili nova saznanja.
Muzeji i druge ustanove, naravno, neka sačuvaju
koji primjerak, da ljudi u budućnosti imaju inforSlovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
maciju u kakvim su zabludama živjele prethodne
generacije.“
Nije mi dao ni da se priberem, da štošta upitam, mada pravo govoreći u glavi nisam nalazio
bilo kakvu razložnu osnovu za pitanje, koje bi, ako
ništa drugo, barem malo poljuljalo njegovu samouvjerenost. On je, opet vješto skenirajući moje
iznenađenje i nespremnost, samo nastavio, gotovo me tuširajući na kraju priče. Udario je na same
postulate naučne prakse, izražavajući na taj način
vlastitu zabrinutost za njenu budućnost.
Iako zbunjen, uočio sam pozadinu, razlog
zbog čega se odlučio za niske udarce. Bio je nedovoljno siguran hoće li i pored uvjerljivosti njegovo
otkriće naći prođu prema naučnim krugovima, što
je na neki način demonstriralo i određenu dozu
nepovjerenja prema meni. Ali, kako je te večeri bio
u posebnoj kondiciji, ponudio mi je zanimljivo rješenje.
„Ako ne vjeruješ u ovo što ti govorim, nađi
dvojicu tvojih tamo. Jednom ispričaj da su to što ti
ispričah nalazi jednog vodoinstalatera, a drugom
da si to čuo od jednog Amerikanca, pa ćeš vidjeti koliko je vaša naučna radoznalost upitna! Onaj
prvi će, čim mu kažeš da je teorija o snu moja, zaurlat od smijeha, a onaj kome ispričaš da si to čuo
od Amerikanca, uozbiljit će facu i automatski izraziti vlastito zanimanje za fenomen.“
Kratko je zastao, tek toliko da se ja kojim slučajem ne bi umješao, iako pravo govoreći, nisam
ni bio spreman da bilo šta kažem, a onda gotovo
slavodobitno završio.
„Ta vidiš gdje smo, da tamo preko bare zapakuju govno pa ga ovamo spreme, najviše njih bi, bez
obzira ko su: ljudi od nauke, politike ili kulture, u
toj pošiljci prepoznalo čokoladu“.
Od posljednjeg susreta sa Emirom san me prestao posjećivati. Nije ni čudo, jer valjalo je donijeti odluku. Šta da uradim? Čak sam i ostatak dana
lanjskog godišnjeg odmora uzeo, iako sam ga planirao drugačije iskoristiti, ne bi li iznašao najbolje
rješenje, kako za nauku tako i za sebe. Hvatao me
bijes, jer moje misli je puno više zaokupljala moja,
nego li sudbina nauke. Pitanja su se rojila poput
pčela, bockajući čitav moj intelektualno-emocionalni sklop koji se pretvarao u jednu skalameriju.
Kako sačuvati vlastiti rejting u Institutu, poštovanje koje sam sticao mukotrpnim i predanim
Slovo Gorčina, 34, 2012.
radom na brojnim projektima, ukoliko se odlučim
prezentirati Emirova zapažanja? Vrijedi li zbog
njegovih zahtjeva rizikovati gubitak mukotrpno
stečenog statusa, pitao sam se, osjećajući da me
neki unutrašnji glas naprosto tjera da nešto poduzmem, uvjeren u suvislost njegovih opservacija
koje bi morale pobuditi naučnu znatiželju, koja je
vodilja svekolikog progresa i napretka čovjeka u
svakom pogledu.
Vagam, a šta će pretegnuti nisam siguran, naučna radoznalost ili moj strah od posljedica, koji,
osjećam, hrani i podgrijava moja sebičnost. Osjećam se poput Buridanovog magarca koji je crknuo
od gladi i žeđi, jer se nije mogao odlučiti hoće li
prvo piti vodu ili jesti sijeno. Dijelim njegove osjećaje s jednom MALOM razlikom, zbog koje mi jesmo ljudi a oni životinje. Životinje su za nas ljude,
kao RAZUMNA BIĆA, nedostižne kad je dosljednost u pitanju. Sto posto. Žalosno, ali tako je. Ne
mogu da pobjegnem od ljudskog identiteta – priznajem da mi se ne crkaje, taman se sav naučni svijet srušio do samih temelja.
Znači li to da sam već donio odluku? Znači,
što da se lažemo.
***
Budim se. Jutro je zaista pametnije od večeri.
Kafica mi godi, razabira me, vraća u život i nekako sam ushićen, kao malo kad ranije. Istina, nema
ni supruge sa dosadnim jutarnjim pitanjima lišenim svakog smisla. Dobro je pa sam uzeo ostatak
prošlogodišnjeg odmora. Putovanje u Veneciju se
može i odgoditi. A to što sam ustao raspoložen,
mogu zahvaliti samo promjeni odluke.
Postoji način da Emirovo otkriće bude razmatrano na najvišem nivou. Uz to, bez posljedica po
mene i moj ugled. Ovo je definitivna odluka – odigrat ću na Emirovog džokera. Dvojica najvažnijih
ljudi u Institutu koji su, uzgred rečeno, zalutali u
nauku, zalijepit će se na priču, pouzdano znam.
Ispričat ću im u povjerenju da se tim pitanjem intenzivno bavi John Fox, poznati američki istraživač. To što on ne postoji, nije važno, jer ako naglasim ono poznati, kako bi oni sebi mogli dozvoliti
bilo kakvo čuđenje a kamoli priznanje da za njega
nikad nisu čuli. Nikako. Zato sam siguran da će,
zahvaljujući tom nepostojećem Foxu, Emirova hipoteza dobiti načni tretman.
173
Slovo Gorčina
Što se mojih pogleda tiče, sve nedoumice u udžbenika iz Psihologije. Boga mi i izdavače, koji
pogledu Emirovih spoznaja za mene su već stvar zadovoljno trljaju ruke. Ali šta se tu može. Napretprošlosti. Već vidim razočarane roditelje prisiljene ka nauke nema bez novih otkrića.
da pojačaju budžetsku stavku za kupovinu novog
Avlijska vrata Hajdarovića (Š.R.)
174
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Hasan Ćesić
Pod mahanom
V
jerovatno se njegov otac i majka, dok su
bili momkom i djevojkom, nikada ne bi
sreli i upoznali niti se „uzeli“ i zasnovali porodicu, da se nije desio taj događaj. Mjesto je smjesteno na prostranoj visoravni sa desetak zaseoka, i
po sahat i više hoda udaljenih jedan od drugoga.
Nije rijetkost bila da se neko rodi, proživi život i
umre na jednom a da ne upozna nekoga drugoga
na drugom kraju sela. Razlog tome nisu bile samo
velike razdaljine nego možda još više neprekidna
zauzetost poslvima na njivi i oko stoke – prvi nisu
trpili odlaganje a sa stokom se moralo biti svaki u
Boga dan. Oboje su poticali iz porodica sa velikim
brojem članova: On – srednji od šesterice braće i
četiri sestre, ona – druga od četiri sestre i isto toliko braće; takva su onda bila vremena: radnih ruku
nikada nije bilo dovoljno.
Ćatići su bili poznati po tome što su se dosta
kasno ženili, pa tako i on: u kući ja bilo dovoljno
snage i za njivu i za stoku , pa mu se sa ženidbom
nije žurilo. Iz rata se vratio sa ranom što ju je zadobio kao austrijski vojnik na Pijavi u Italiji. Rana
se zamirila i on ozdravio. Kuća je dobro stajala, ni
u čemu se nije oskudijevalo, jeste da je bilo posla
dan-noć, ali je bilo što se kaže svega i u dolu i u
toru. Braća će, međutim, uskoro shvatiti da za stoku što se brzo množila nemaju dovoljno pašnjaka
niti za brojne njihove ruke dovoljno zemlje. Počeli
su se širiti kupujući komad po komad pašnjaka i
dolinu po dolinu obradive zemlje.
Ali napredak Ćatića nije mogao proći bez zavisti i ogovaranja komšija. Kako jednih tako i drugih.
No, dok se kod komšija muslimana to sve završavalo na ogovaranju i stnim pakostima, kod komšija
pravoslavaca to je išlo puno dublje i opasnije, oni
su širili priču kako Ćatići pokupovaše i poklopiše
sve: gledaj, koliko ih je Turaka, sjutra kada se svi
ožene i osnuju porodice, to će biti čitavno novo
selo, od njih se neće moći živjeti, trebali bi to nekako zaustaviti! Možda bi se sve – kao što to i biva
najčešće – i završilo samo na traču i ogovaranju, da
slučaj nije htio da jedan domaćim u selu ne najavi da prodaje svoje imanje: živio čovjek sam, nije
Slovo Gorčina, 34, 2012.
imao poroda, primakla se starost pa odlčio da da
sve proda. Za kupovinu su bili zainteresirani Ćatići ali i jedna pravoslavna porodica Petrovića sa
isto tako mnogo ruku i usta a malo zemlje. Da li
je, pored cijene, možda i nešto drugo odlučilo, tek
nakon nekog vremena bilo je objelodanjeno da je
prodavač primio od Ćatića kaparu, što je značilo
da su zemlju kupili braća Ćatići.
Petrovići su to doživjeli kao potvrdu svoje priče o
ugroženosti od strane Ćatića.
A u to vrijeme, poslje raspada Austro-Ugarske
i dolasa kraljevine Jugoslavije, rubnim krajevima
Istočne Hercegovine krstarile su grupe crnogorskih komita koji su upadali u muslimanska sela,
palili stogove žita i sjena, pljačkali kuće i otimali
stoku a nerijetko i ubijali muslimanske domačine
na njivi, u brdu i na samom kućnom pragu. Cilj je
bio da se na taj način muslimanski svijet prisisli da
napusti svoju imovinu i seli za Tursku. Beogradski kraljevski režim na to je gledao kroz prste, ne
trudeći se da se tom zlu stane u kraj. Nekažnjavani
zbog svojih postupaka, oni su se dosta slobodno
kretali tako da su dolazili i prolazili i kroz ovaj zabačeni kraj, zimi rijeđe, ljeti češće.
Svraćali su samo kod komšija Petrovića čija je
kuća bila na osami, okrijepljivali se hranom i pićem, ponekad i prespavali, pa opet išli dalje. Upitani ko im je to bio u gostima, Petrovići su obično
odgovarali – rođaci ili prijatelji.
Komite nije trebalo dugo nagovarati da odrade
još jedna od poslova što su ih tih godina obavljali.
Imali su samo jednu poteškoću – kako braću Ćatiće naći sve na jednom mjestu? Jer ako ubiju samo
jednoga, one druge preostale teško će biti više stići,
biće na oprezu, čuvat će se. Zato je bilo potrebno
naći ih sve na jednom mjestu.
Prilika se, nakon dužeg praćenja, ukazala kada
su Ćatići izašli na kolibe, u planini, daleko od naselja i ljudi. Ubili su ih trojicu. Na oči rođene im majke koja je, začuvši pucnje, izletila iz kolibe i, čupajući kose, molila ih da joj ne diraju djecu na pravdi
Boga. Trčala je od jednog do drugog razbojnika i,
175
Slovo Gorčina
otimajući sinove u koje su i u mrtve pucali da koji
slučajno ne bi ostao živ, preklinjala:
Makni se od njega, grdnije rana onomo on
dopo, ta vidiš da si ga ubio!
Jedini koji se uspio spasiti bio je otac: kao bez
duše strčao je u selo i javio šta se dogodilo...
Zauvijek će ostati tajna koliko je, pored zavisti
zbog imanja, pogibiji braće Ćatić „pomogla“ i mladalačka veza jednog od njih sa jednom od sestara
braće Petrovića koja se u tom kraju doživljavala
kao sramota koju je trebalo saprati i osvetiti.
Ćatići su nakon pogibije braće, došli u takvo
stanje da čega je do juče bilo premalo, toga je sada
bilo i previše. U kući je najednom zavladala nokoština: nakon što se i jedan od braće nije vratio
iz rata iz Galicije, ostao je od muških glava samo
on i najmlađi malodobni brat – premalo ruku da
se obradi zemlja i sačuva stoka. Stanje je postalo
još teže nakon što su se i sestre poudale: stoka se
morala prodavati i smicati a zemlja ostajala neobrađena i zapuštena. Morao se – nije bilo druge –
ženiti: jedna vrijedna domaćica bi mogla pomoći
da se zaustavi propadanje imanja. Ali, kako jedna
nedaća nikada ne ide sama nego je prate nove, glas
da bi se ženio naišao je na odbijanje i šutnju koju
mu je odgonetnula jedna Elezovićka za koju je ranije bio siguran da bi jedva dočekala da je zaprosi
a koja mu je sada, kada ju je pitao bi li „pošla“ za
njega, odgovorila:
- Neću, Boga mi, sve je dobro, fin si momak i iz
dobre kuće, ali će i tebe ubiti k´o što su ti ubili
braću, pa kuda ću onda ja, ostaću udovica!
Za to vrijeme ona se na drugom kraju sela, čekajući onoga pravoga, primicala i svojoj tridesetoj a da se nije udala. Sve godine, stalno u poslu u
kući, na njivi, za stokom, nije ni primjetila da joj je
njeno vrijeme djevovanja isteklo, te da joj se može
dogoditi da ostane usedjelica a to je mrzila više no
išta drugo na svijetu. Prenula se i osvijestila kada
joj je jednog dana rekla mati:
- Misliš li se ti udavati, šćeri!?
Strah da se neće udati bio ju je obuzeo u tolikoj
mjeri da je odlučila da pođe za prvoga koji joj se
javi i zaprosi je, ne gledajući više je li to onaj pravi,
onaj koga je zamišljala i o kome je maštala.
Iz nestrpljenja i prevleike želje bila je spremna
da ga vidi boljeg nego što je on stvarno bio, pripisujući mu ponešto od svojih višegodišnjih snova i
176
maštanja. Tako joj se desilo da kaže „da“ mladiću
koji joj se prvi javio nakon onog majčinog – misliš
li se ti udavati šćeri, - ništa ga ne pitajući i ne zagledajući ga: bojala se da mu ne nađe nešto što bi
je moglo odbiti i pokolebati, a željela je da stvar sa
svojom udajom što prije završi. Nije joj nevažno
bilo i to što je mladić dolazio iz donjeg kraja, iz
– kako se govorilo – humnine gdje je klima blaga
i ugodna, gdje rastu i zru limuni i pomorandže i
drugo južno voće što je u njen planinski kraj donošeno kao peškeš. Zamišljala je da bi joj život tamo
morao biti lakši i ljepši od ovoga njenoga ovdje, ispunjenog neprestanom trkom i radom od zvijezde
do zvijezde. Nisu bez razloga na sijelu i u brdu za
stokom djevojke pjevale:
Kad pogledam niz Dubrave ravne, odmah bi te
ostavila mame.
Istina pjevalo se u drukčije, s visine malo podrugljivo:
Lahko ti je poznati Dubravca,
lulu puši a goni magarca.
Ona je pjevala prvu pjesmu ... Na kraju doći
će, ako Bog da, i djeca koju će roditi i koja će sve
nadoknaditi i poravnati.
Pokajala se već prve večeri kada su ostali sami:
to joj je trebalo biti prvi put, nedotaknuta do tada
muškom rukom, grozničavo je iščekivala taj trenutak. Kada su se raspremili i našli skupa u postelji,
ona je posramljena malo zakrenula glavu u stranu
da ne gleda a sve iščekujući kada će osjetiti njegovu
muškost u sebi. Ali, ono što se trebalo desiti te prve
noći – nije se desilo. Ništa nije učinila ni rekla, sve
misleći u nadajući se da će idući put biti bolje, da
će biti kako treba. Sve se, međutim, na isti način
ponovilo i drugi put. Treće noći ona je pokupila
svoje stvari i prešla da spava u drugu prostoriju ...
Vrijeme je provodila tako što se danju satirala
od posla da se što više umori i što prije uveče zaspi
i tako zaboravi na svoju hudu sudbinu...
Kada su prvi put njeni došli da je obiđu, zagnjurila je glavu bratu u krilo i briznula u dug i
grčevi plač.
- Je li tako? - upitao je brat kada se malo
smirila.
- Jes'. - odgovorila je.
- Spremi se! - rekao je brat i poveo je natrag
roditeljskoj kući.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
(Osamdeset i neku godinu kasnije Husein je
sreo čovjeka svojih godina koji mu je rekao:
- Možda vam ne bih trebao ovo reći, ali pred
kraj naših života valjda zaslužujemo da znamo
istinu: vaša majka je bila udavana za moga oca!
ostim tuge i žalosti, ništa joj drugo u vezi toga događaja nije padalo na pamet, ponajmanje da bi joj
baš taj preživjeli mogao biti onaj njezin pravi, onaj
suđeni. Sve do jednoga dana kada su joj ocu Zuki
uveče bahnula dvojica starijih ljudi i zametnula
razgovor o koječemu a najviše, naravno, o teškom
Nakon što se malo pribrao, Husein je odgovo- seljačkom životu, bila velika suša i bezvodica, usjerio:
vi podbacili i žedna stoka samo što nije pokrepala.
- Ja jedva da išta znam o tome jer se u našoj I sve tako uz kahve koje im je ona pekla, praćena
kući koliko se mogu sjetiti ta stvar nikad nije njihovim ljubopitljivim pogledima. Osjećala je da
pomenula, a i to što smo čuli bilo je izvan ova dvojica nisu došla ocu samo radi kahve i običkuće i to više kao rekla-kazala nego kao nešto nog razgovora, moralo je tu biti još nešto što ih je
provjereno i tačno. Mi, njena djeca smo, evo, sve dovelo. Nakon što je još jedanput nasula kahvu u
do sada, do ovog momenta, živjeli u uvjerenju fildžane, prinijela drva i podstakla vatru na ognjida se taj čovjek, sada vidim da je to bio vaš otac, štu oko koga su sjedili domaćin i gosti, izašla je i
za koga se udala, kratko bila s njim, pa se vratila stala iza vrata. Razgovor unutra je i dalje trajao, da
svojima, nije više ženio, mislili smo da je imao bi u neko doba jedan od gostiju podigao glas:
neku mahanu, neki tjelesni nedostatak ili tak
- Evo, vala, Zuko, mi došli a ti nas ne pitaš zašto
nešto, jer zašto bi inače naša majka otišla od
smo došli?
nega!?
Nato je čovjek pokazao sliku svoga oca i majke. Pokazao je zatim i slike svoja dva brata i dvije
sestre.
- Tačno koliko i nas – petero! - Husein nije
mogao da vjeruje. – Pa, je li vam otac ikada išta
o tome pričao?, zapitao je.
- Ne, nije. A vama vaša mati?
- Nije, nikad.
- A zašto, dobrina vas meni donijela i s
razlogom i bez razloga? - zapitao je otac
dobrodušno.
- Ti, Zuko, znaš naše Ćatiće i šta se snjima
dogodilo, tuga i žalost da se to opisati ne može.
Izgiboše ljudi ni krivi ni dužni na pravdi Boga!
Ali, etom hvala Bogu, jedan je uspio pobjeći i
ostati živ. Vrijedan i čestit momak a i sam znaš
iz kakve je dobre kuće.
Rastali su se uz dogovor da se opet sretnu.
- Znam, sve znam, sve sam čuo - potvrđivao je
Ali se nisu više sreli.
otac.
Nisu jer ništa drugo nisu imali zajedničko
- Pa, eto, on je momak za ženidbu, a mi smo
osim ovoga čuda što ga je život priredio njihovim
čuli, i nije da smo samo čuli, nego, evo, i vidimo,
roditeljima a za čije objašnjenje ništa novo jedan
ti imaš ovu lijepu i vrijednu devojku, pa smo
drugome nisu imali više reći).
mislili... A mladić je - opet će gost - čestit i ne bi
O nekoj novoj udaji jedva da se usuđivala razse pokajala sigurno.
mišljati, to nije bilo lahko ni onda kada je bila djevojkom na dobrom glasu a kamoli sada kao pušte- Kada je otac rekao:
nica, pod mahanom. Niko te nije pitao zašto i kako,
- Ako ona hoće, ja joj neću braniti, pitaćemo je
glavno je bilo da si puštana, znači da nisi valjala,
- onaj drugi što je do tada šutio, naglo je ustao
nisi bila ispravna, fali ti nešto. Poglede i sažaljenja i
i pošao vratima: ona se brzo sklonila i našla u
omalovažavanja osjećala je ne samo izvan nego i u
poslu oko drva kojih je stalno trebalo da bi se
svojoj vlastitoj kući, među svojima.
održala vatra na ognjištu. I, dok je slagala drva
sebi u naramak, ovaj joj je prišao s leđa:
Šutila je, radila i trpila.
- Nemoj ti - govorio joj je - da jadna nijesi, da
Događaj sa ubistvom nevine braće Ćatića je
ne bi pošla: mladić je čestit, iz dobre familije,
daleko odjeknuo, pa je i ona morala za to saznati. Čula je i da se jedan od njih spasio, ostao živ. I,
Slovo Gorčina, 34, 2012.
177
Slovo Gorčina
dobro imanje, u kući i pred kućom svega i
svačega, nećes se pokajati!
Nije imala puno vremena za razmišljanje. Znala je da će – čim sada uđe – morati odgovoriti sa da
ili ne, pa je – da dobije na vremenu – dugo skupljala i slagala drva, da bi ih – na čuđenje čovjeka
koji je stajao pored nje – ispuštala na zemlju, pa ih
rasute opet skupljala i slagala sebi u naramak. Ne
poznaje ovoga kao što nije ni onoga, istina onoga
prvoga je – prije nego što će poći za njega – vidjela
bar jedanput, ovoga – ako pođe – neće ni jedanput. A i šta je imala od toga što je i onoga prvoga
vidjela kada se s njim sve tako završilo!? Opet ide
u nepoznato i neizvjesno, kako su mu braću ubili
mogu ubiti i njega, pa šta će, kuda će onda, ostat će
udovica! S druge strane ako ne prihvati, ako sada
ne pođe, možda joj se više nikada neće pružiti prilika da se uda. U njoj se tada opet budio i hvatao je
onaj njezin stari strah da će ostato usedjelica cijeloga života, teret sebi i svima oko sebe. Usedjelica!
Ne, samo to ne: bolje udovica, nego nikada ne osjetiti ljubav, nikad ne imati svoga čovjeka, svoj evlad,
svoj život – prelomila je u sebi i odlučila: hoću, pa
šta bude! A biće dobro, uzdati se u velikoga Boga
samilosnoga kome se ona svesrdno moli i svaki
dan klanja!
Ušla je sa naramkom drva u kuću i, ne čekajući
oca da je pita, odmah s praga rekla:
Petrovića. Veza je trajala dugo, djevojka je zatrudnila, trudnoću sakrivala, na kraju se krišom porodila i dijete udušila i zakopala u šumi ... U jednom
trenutku, dok je trudnoća inovjerne djevojke napredovala a od djevojaka koje su mu prosili redovno stizale odbijenice, osmijelio se i prvo sebi, pa
onda majci rekao:
Što ja ne bih oženio Cvijetu? Ništa joj ne fali:
lijepa, zdrava, vrijedna a još uz to nosi moje dijete!?
Mati mu je odgovorila:
- A šta bi na to reko naš svijet, moj sinko!?
I dodala:
- Ti k’o da si zaboravio šta su ti braći uradili!?
Udali su je na dalek kraj gdje niti je ko nju poznavao niti ona koga. Na dan njenog odlaska zametnuo se sa sjekirom preko ramena i kao da će
sjeći drva otišao u šumu, da bi otuda gledao kako
je svatovi odvode. Stajao je pored male, jedva primjetne, humke prekrivene opalim lišćem i kao vuk
u sebi zavijao:
- O, Bože! Zašto ovo!? Kako ovako!?
Sada je, imajući iskustva i držeći da se razumije u te muško-ženske stvari – kada su kasno u noći
ostali sami i on joj počeo driješiti dimije a ona opet
zakrenula glavu da ne gleda šta joj on radi – pomislio: srami se kao da joj je prvi put.
- Hoću, babo!
Ali se prevario.
Na postelji je ugledao rumeni trag krvi.
Kada je uskoro kretala od roditeljske kuće,
neko od svatova ko je poznavao dobro i jednu i
- Pa, ti, izgleda nijesi... prije mene...? –
drugu stranu, primakao joj se i došapnuo:
primijetio je.
- Nijesam k'o što vidiš - odgovorila je.
- Ništa se ne boj, nije ni on bez mahana.
- Je si li zato otišla od njega? - priupitao je.
- Jesam - odgovorila je opet kratko - bolje da ne
- Neka ih ima... odgovorila je glasno a sebi u
pričam.
njedra tiho promrmljala - i stotinu samo neka
mi je zdrav.
To je bilo sve što su jedno drugome rekli te
Kasnije ona će saznati na šta je svat mislio! On svoje prve bračne noći. On ju je grlio i milovao a
je bio taj koji je imao vezu sa jednom od sestara ona plakala – od sreće.
178
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Almin Kaplan
MALE IDEJE VELIKIH LJUDI
ad je zazvonio telefon bio sam u polusnu,
K tako
da sam se javio ne znajući ko me
zove. Čekajući odgovor na moje zamršeno molim,
pokušavao sam se iskoprcati iz mreže sna i budan
primiti k znanju ono što mi je želio saopštiti neko
ko se nalazio u tom trenutku s druge strane telefonske linije. Ubrzo sam čuo glas: „Najprije se izvinjajem što sam te možda probudio!?”, na što sam
zatečen odgovorio „Ne, uredu je, izvolite.” Odmah
nakon prve rečenice prepoznao sam mu glas. Bio
je to on, Vođa. Na samu pomisao da me zove u ove
kasne sate, naglo sam skočio iz kreveta i u skoku
sa sebe zbacio, kao što se zbacuje plašt, san. Nisam
znao šta reći, mozak mi je jednostavno bio zablokirao, i to iz dva razloga: 1. Bio sam uzbuđen što
me zove lično on i 2. Znao sam da se radi o nečemu
velikom, dok me zove u ove sitne sate. Nastavio je
jednoličnim tonom: „Mislim da je došlo vrijeme.
Sutra ujutro ćemo se sastati kod Crnog u podrumu.
Molim te da nikome ne govoriš, jer neće svi doći
na sastanak. Odabrao sam samo najpouzdanije”.
Zvučao je krajnje ozbiljno, što je u mojem glasu
izazvalo blago podrhtavanje: „Čast mi je što ste i
mene svrstali u tu grupu. Hvala vam”, nekako sam
uspio izustiti. „Nemojte mi se zahvaljivati, vi ste to
zaslužili. Vidimo se ujutro, sastanak je zakazan u
sedam i trideset”, na što sam mu se ja opet zahvalio
i potvrdio da se vidimo na sastanku.
Kad sam spustio slušalicu, preplavio me je
osjećaj nesvakidašnjeg zadovoljstva. U stomaku
sam osjećao onu slatku bol, bio sam sretan do te
mjere da se ta ista bol oko jedan i petnaest pretvorila u blagi proliv. Ostatak noći sam proveo budan.
Osjećao sam kako se bliži trenutak koji sam već
dugo iščekivao, trenutak u kojem će ovaj grad konačno postati ljepše mjesto, a ja ću u svemu tome
učestvovati. Jednostavno je tu noć u mojoj sobi
mirisala revolucija. Jutro sam dočekao žvaćući vlastitu sreću.
Ugasio sam alarm u pet do sedam, kako ne bi
probudio majku i kako bih izbjegao davati objašnjenja gdje odlazim tako rano. U sedam i deset sam
bio spreman, do Crnog mi je trebalo nekih desetak
Slovo Gorčina, 34, 2012.
minuta umjerenog hoda. Ulice su bile puste, tako
da nisam strahovao od radoznalih očiju slučajnih
prolaznika i njihovih mogućih pitanja gdje sam se
to zaputio, što bi moglo ugroziti plan s kojim sam
se ubrzo trebao upoznati. Sreća koju sam nosio
još od protekle noći nije jenjavala, čak suprotno,
iz trenutka u trenutak bivala je sve većom, a srce
je udaralo sve brže i brže kako sam se približavao
mjestu sastanka.
Pred kućom me je dočekao Crni, bio je uzbuđen. Nakon što smo se rukovali, snažno me je
zagrlio i poželio mi puno sreće u predstojećim vremenima. Tiho mi je rekao (osvrćući se sumnjičavo) kako on misli da je osvanuo dan kada ćemo ući
u historiju. Ja sam rekao kako i ja isto mislim, i da
svijet od danas neće više biti isti, bar ne za nas, s
čim se on složio, zagrlivši me još jednom.
U podrumu u staroj funuri je gorila vatra, bilo
je više nego ugodno. Na sredini te male prostorije
je stajao četvrtasti sto i oko njega uredno raspoređene četiri drvene stolice. Tu mi je srce jednostavno nekoliko puta preskočilo, jer sam shvatio
da spadam među trojicu Vođinih najpouzdanijih
sljedbenika. Ne mogavši obuzdati sreću opet sam
poljubio Crnog i pozdravio ga našim pozdravom.
On se samo nasmijao, u potpunosti smo se razumjevali. Na jednom zidu prostorije, razapeta između četiri čivije, stajala je zastava naše organizacije
koju je dizajnirao naš Vođa. Na zastavi je ponosno
stajao neki stasiti beg, doimao se kao da moli. U
desnoj ruci je imao srp, a u lijevoj čekić, što je sve
skupa zahtijevalo strahopoštovanje.
Vođa se zajedno sa Jusufom pojavio tačno u sedam sati i dvadeset i devet minuta. Na ulasku su nas
toplo pozdravili, rukovali smo se, a zatim i izljubili.
Nakon što je on zauzeo svoje mjesto, sjeli smo i mi.
Iz torbe je izvadio zelenu fasciklu na kojoj je, preko
neke druge naljepnice, bila zaljepljena naljepnica
sa istim motivom kao i na zastavi. Nakon što ju je
otvorio, započeo je: „Vi znate da je za potpuno razumjevanje naše ideje, osim čvrste volje, potrebno
i nešto što je stvar čiste genetike. Hoću reći da je za
obnašanje određenih funkcija u našoj organizaciji,
179
Slovo Gorčina
a tu mislim najprije na čelna mjesta, potrebna ta
genetska predispozicija.” Tu nas je sve upitno pogledao, pa ponovo nastavio: „Svi moji sljedbenici
imaju čvrstu volju da to budu, što je takođe jedan
od uslova, ali vi imate i ovo drugo, imate tu uređenu predispoziciju, stoga i jeste danas ovdje. Pozvao
sam vas da zajedno, danas, ovdje, u podrumu, napravimo taj prvi historijski korak. Sve pojedinosti
o našim operacijama ću držati u strogoj tajnosti,
a od vas očekujem maksimalno raumjevanje i lojalnost. Sada bih zamolio Jusufa da vam se obrati.”
Jusuf je već bio spreman i, nakon što mu je Vođa
odobrio, počeo je govoriti nešto tišim glasom:
„Dragi prijatelji, dragi revolucionari. Ovaj dan sam
usnio još prije tri godine, kada mi je u snu šapnuto
da će se pojaviti on (pokazao je na Vođu) i da će
me povesti na put kojim koračaju samo pravedni.
Zato mu se ovom prilikom zahvaljujem što mi je
svojim bjelosvjetskim iskustvom proširio vidike. A
sada da pređemo na stvar. Kao što znate, od našeg
osnivanja, odnosno od dana kada je njegovo svijetlo lice (opet je pokazao na Vođu) obasjalo ove
naše zaboravljene krajeve, prošlo je već dosta vremena, pa u skladu s tim naš Vođa je odlučio da
poduzmemo neke konkretnije mjere i otpočnemo
sa relizacijom naših ideja. Dosadašnja naša djelovanja su se zasnivala na analizi postojećeg stanja,
kao i mentaliteta ljudi koje trebamo povesti u neko
bolje sutra, a što je bilo neophodno učiniti prije
ovog, za mene velikog, historijskog sastanka. Zato
ću vas ovdje u ime našeg Vođe, naše organizacije i
naših ideja upitati (gledao je u mene i Crnog) jeste li spremni žrtvovati čak i vlastite živote za bolje sutra svih nas?” Bez razmišljanja sam najprije
ja odgovorio i klimnuo glavom potvrdno, a zatim
i Crni. Crni je pitao Vođu je li potrebno na neki
način prisegnuti, na što je on odgovorio da nema
potrebe i da nam već dovoljno vjeruje. Nije me bilo
strah, iako sam pristao žrtvovati vlastiti život, jer
sam znao da se na ovom putu isplati čak i umrijeti. Zatim je Vođa ponovo preuzeo riječ: „Večeras
ćete vas dvojica (mislio je na mene i Crnog) otići
na benzisku pumpu u naselju Hodovo, sjest ćete
u caffe bar koji se nalazi na toj pumpi i čekati. U
dvadeset sati i deset minuta će se na vratima pojaviti čovjek kojemu ćete prići i pozdraviti ga našim
pozdravom. Daljnje upute ćete dobiti od njega. Na
Hodovo treba da se uputite sa tvojim kombijem
180
Crni, jer ćete od čovjeka preuzeti pošiljku. Jeste li
razumjeli?” Na to smo ja i Crni u glas dodali kako
razumijemo.
Nakon satanka smo pili kafu, čavrljali o nevažnim
stvarima i oko podne se razišli. Ja sam se dogovorio
sa Crnim da krenemo u devetnaest sati, jer bolje
da mi čekamo pošiljku nego ona nas. On se složio.
Dan sam proveo drincajući, a kako je vrijeme
odmicalo, sreća je u mojim grudima rasla. Znao
sam da ćemo ja i Crni večeras prevesti nešto što je
od velikog značaja za našu revoluciju, ali isto tako
sam znao da to nije i ono najveće, već će to biti
samo početak. Izbjegavao sam majku kako me ne
bi pitala jesam li kanio igdje večeras, jer ne volim
joj lagati a radi se o strogo povjerljivim informacijama. Spremio sam se oko šest i trideset i odlučio
čekati u svojoj sobi. Sjedio sam pored prozora i pušio. Gledao sam u nebesa. Bilo je vedro i čudesno.
Zvijezde su bile razasute tako da je nebo izgledalo
kao hartija ispisana nekim meni nepoznatim pismom. Znao sam da ih i on sada gleda i vjerovatno
iz njih čita našu sudbinu.
Crni se pojavio u pet do sedam i ja sam se uspio izvući a da me majka ne primijeti. Na pumpi
smo bili u sedam i dvadeset i pet, sjeli smo i naručili čaj. Nismo mnogo razovarali, bili smo okupirani vlastitim mislima u koje jedan drugom nismo
htjeli barkati.
Tačno kao što je Vođa rekao, jedan čovjek je
ušao u caffe u dvadeset sati i deset minuta. Uprativši ga, obojica smo se digli i krenuli prema njemu.
Pozdravili smo ga našim pozdravom, a on je otpozdravio. Bio je to omanji tamnoputi čovjek, čiji su
brkovi odavali dušu okorjelog kamiondžije. Rekao
je da mu se žuri i da odmah moramo obaviti posao. Ja sam se s njim uputio ka njegovom kamionu,
a Crni je otišao po kombi. Otvorio je vrata bijele
hladnjače i popeo se u mrak karoserije. Crni je pritjerao kombi kako bi pošiljku preuzeli što brže. Iz
mraka svog kamiona nam je dodavao nešto umotano u crne najlon vreće, što smo mi bez pogovora
(vrlo pažljivo) primali i slagali u naše vozilo. Pošto
to nešto nije moglo stajati uspravno, slagali smo po
podu kombija jedan smotak do drugog. Kad je ponestalo prostora, slagali smo novi red i tako sve do
četvrtog reda. Nakon što smo završili, kamiondžija
je rekao da je to to i poželio nam sreću. Na rastanku sam ga upitao je li ima neko ograničenje brzine
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
iznad koje nije dozvoljeno voziti teret koji je sad
bio u našem kombiju, na što me je on samo pogledao i odmahnuo rukom. Zbunjeni smo se zaputili
natrag ka Stocu.
Kad smo se spuštali niz stranu u Popratima,
meni je zazvonio telefon. Bio je to Vođa. Pitao me
je li sve uredu, a ja sam mu odgovorio kako smo
već blizu Stocu i da je pošiljka u kombiju. Rekao je
da je dovezemo do njegove kuće.
Na ulazu u njegovu avliju čekali su nas on i Jusuf. Kombi smo na Vođin znak utjerali do samih
vrata podruma njegove kuće. Jusuf je otvorio vrata podruma, odakle nas je zapuhnuo miris osoke.
Vođa je ušao unutra, a Jusuf je ostao na vratima.
Nakon nekoliko minuta se začuo Vođin glas, rekavši nam da možemo početi sa istovarom. Ja sam
dodavao Crnom, Crni Jusufu, a Jusuf Vođi kojeg
mi nismo mogli vidjeti. Nakon što smo završili sa
Slovo Gorčina, 34, 2012.
istovarom, Vođa nas je pohvalio i rekao nam da
smo sad slobodni i da možemo svojim kućama čekati nove zadatke.
Sutrašnji dan sam proveo u nedoumici. Mislio
sam da ćemo operaciju dovesti do vrhunca u što
skorije vrijeme. Interesovalo me je šta se nalazilo u
tim vrećama koje smo prevezli. Bio sam siguran da
je i Crni o istom razmišljao, ali se, baš kao i ja, nije
usuđivao nazvati i to podijeliti sa mnom.
U večernjem dnevniku se pojavio Vođa. Kad
sam ga ugledao, srce mi je zaigralo, znao sam da će
govoriti o nečemu čega sam i sam dio. Govorio je o
akciji koja je taj dan provedena u Stocu, u kojoj su
građani Stoca posadili tri stotine sadnica brdskog
šipka. Tad mi se u glavi sve razbistrilo: posadili
smo šipke na kojima će jednog dana, za svakog od
nas, izrasti po jedan šipak.
181
Slovo Gorčina
Muhamed Elezović
PROLAZNOST
Kada sam se prvi put sudario sa zemljom
Skočio sam u pretvorio se u planetu
Kucnite me sada samo malim prstom
Odsjočit ću
I nestat će me.
VUČIJA AVLIJA
Čovjek i pas prolaze
Kroz crveno na semaforu
Policija mirno posmatra
Ali ne reaguje
Znaju oni
Kojem čoporu pripadaju
Neposlučna braća
Oni ne raspoznaju
Boje u nebeskim sudnicama
Svoj mrak dijele
Sa zvijerima
Dresirani su
U specijalnim školama
Naučeni
Od koga da bježe
I kome
Da se klanjaju
Pas je pobjegao
Iz zavežnja
Čovjek sa stratišta
Iste su sudbine
Posljednji azil im je
Vučija avlija
Svoju pravdu
Ispod sinije dijele
Bez roka i računa.
JEDNA SUZA
Noć izdajica
Na glavu mi sjela
Čekam da se razdani
Jutro počešlja crveno sunce
Slijepci otvore prozore
Plava zavjesa zatreperi
182
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Budim se sa jednim okom otvorenim
I jednom suzom
Za budućnost.
Halid Bulić
TELEVIZIONAR
Osjećam
Sve da znam
I promaći mi ne mogu
Ni afere ni aferimi
Ni poroci ni proroci
Ni sve te laži u sjajnoj ambalaži
Znam cijene nafte
Krvi
Mesa
Hljeba
Sunce s prognoze
Mršti li se ili smije
Brodolome u trećem svijetu
Svježe definicije
Demokracije
Budim se
Bože
Svaki dan luđi
Liježem noću
Sve više
Tuđi
Slovo Gorčina, 34, 2012.
183
Slovo Gorčina
SLATKA SMRT
Pinokio je izgorio od ljubavi
Doslovno
Jer
Slutio nije
Da kobno će mu biti
Ljubovanje
Prvo
I da vatra lahko bukne
Zbog dugotrajnog
Trenja drveta
O drvo
I dok je gorjelo
Drveno mu
Srce
Vrištao je
Da mrzi
I ženu
I Đepeta
I prokleta dlijeta
Kojim mu je
Iščupao
Rebro
Začudo
Nos mu je rastao
Kao da bježi od vatre
STEĆAK VELIKOG VOĐE
Jedna zastava je na meni
Ostale su na pola koplja
Osim onih koje gore
Zašto li sam živio
184
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Faruk Šehić
Dan oslobođenja
There are heroes in the seaweed
There are children in the morning...
Leonard Cohen Suzane
Šetao pješčanim žalom dugim nekoliko kilometara. Ljušture školjki su rabarušeno označavale granice
plime. Većina ih je ličila na glave aliena iz Osmog putnika. Atlantik je zapljuskivao francusku obalu.
Vuče na tautologiju koja to nije. Zapljuskivanje je sretno ponavljanje talasa i blagost klime. Prepoznao
sam isprani indigo dagnji zabijenih u pijesak poput šljemova kosmičkih liliputanaca. Ljudi su
rastrčavali pse pored okeana. Vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.
Tu su se nekad iskrcavali Amerikanci i Englezi u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U zaljevu je 1940.
potopljen britanski ratni brod H. M. T. Lancastria s 4.000 mornara i engleskih civila. Zbratimljene
zastave vijore na gordim jarbolima. To su rijetke zastave koje mi se ne gade. Poštovanje je jedina riječ
koju mogu osjećati. Zamišljam američke ratne brodove u zaljevu u centru Saint-Nazairea. Prijeteću
sivu boju čelika koji je odlučio braniti svijet od nacizma. Tu je bio i USS Saratoga, čijem sam se imenu
kao dijete divio. Riječna voda razblažuje miris okeana.
Puše jak vjetar s pučine, pod mojim nogama hršću oklopi mrtvih školjki. Danas je Dan oslobođenja
Francuske od njemačke okupacije. Vijenci su položeni ispred spomenika poginulim vojnicima i
hrabrim francuskim civilima. Na otvorenom okeanu klize teretni brodovi. Boja valova je mutna,
biblijski metaforična, jer tu rijeka i okean postaju jedno. Pijesak na žalu stvrdnuta mokra kora.
Atlantski vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.
Volim bih da me neko zovne imenom. Da vjetar donese moje ime Faroukh, kako ga pišu Arapi i
Francuzi. Da konačno nekom pripadnem. Da se vežem za novo mjesto. Pustim mornarsku bradu i
lovim sitnu plavu ribu mrežama iz čamca što kašljuca paru i naftu. Sarajevo je daleko od mene. To je
teška i mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Sad se
osjećam kao kilometarski široka Loara što se ispod moje terase ulijeva u Atlantik.
Spajam se sa slanom vodom žedan širine okeana
Samo me zvuk krckanja školjki pod nogama
Vraća u zbilju vjetrovitog Atlantika
Slobodan sam da živim vječno
Ili da istog ovog momenta umrem bez trunke kajanja
Sa dva ljudska života nataložena u sebi
Za trenutak mi je to u glavi
Zastanem, i onda nastavim koračati pješčanim žalom
Kao da se nikad ništa nije desilo
Ratovi su privremeno zaboravljeni
Zato se predajem ogromnom talasu koji se diže iz srca planete
Koji prolazi kroz riblje oči i ljudske eritrocite
Koji naveče šumori kroz lišće mekanih biljaka
I pretvara me u slavuja, neuglednu pticu, koji pjeva ovu pjesmu
O melanholiji nepregledne obale – dječijim dvorcima od pijeska prepuštenim rukama atlantskog vjetra,
šnali u kosi pirgave djevojčice
O pobjedama i dnevnim porazima
Slovo Gorčina, 34, 2012.
185
Slovo Gorčina
O nezadrživoj radosti u grudima zbog koje sam spreman goloruk poginuti na juriš za najbezazleniji ideal
Ta radost što je u meni izaziva pomisao na djetinje sladak miris tvoje kože
Tad bih dvostruko oživio zajedno sa svim mornarima koji će izroniti iz bjelosvjetskih morskih dubina
Ja, mornar, koji se nikad nije odlijepio od kopna, biću svoj na svome
Predvodnik ugušenih, raskomadanih i ugljenisanih u gorućoj nafti ratnih brodova
Mornara koje su ajkule vukle sa sobom u vrtoglavo plavetnilo puno mjehurića zraka
I onih sakatih sa dugim bradama od morskih trava, njih je more uzelo pod svoje
Kojima je krljušt počela rasti na koži, a ruke se pretvarale u fokina peraja
Takve bih morske kentaure vodio na kopno, u konačni proboj prema svjetlosti
Čudno je kakvu snagu patnja može dati čovjeku, to poniženi najbolje znaju
Proleteri mora, pijanice i razbojnici, mladi američki marinci na putu za Normandiju – povraćajući od
straha pred iskrcavanje iz desantnih čamaca
U uniformama koje će im postati mrtvački povoji
Takve bih volio voditi
U bitku nad bitkama, u uskrsnuće na zelenoj travi pod vedrim nebom
Bez salvi brodskih topova teških kalibara
Bez urlika aviona, i meteža protivavionske vatre
Bez sjenki podmornica koje iz aviona liče na duge južne antarktičke kitove
Samo bi krhki padobrani maslačaka lebdjeli zrakom
Čudno je kako patnja može izobličiti čovjeka, dati mu atomsku snagu i volju da sve preživi
Sve te sitne kopnene bitke koje smo preživjeli, izranjavani, obogaljeni, i silovani u muške duše
Sve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu dozu kukute koju sam ispijao više nego Krist na križu
Čudna je činjenica da ti bol postane sastavni dio tijela
Na atlantskoj obali Francuske, na krilu vjetra što me nosio pješčanim žalom
Vidio sam svoju buduću ljubav, atletsku ženu crvene kose i zelenkastih očiju
Morsku sirenu krunisanu algama
Do tada ću voditi nadute mornare, križance ljudi i morskih zvijezda, dobijati zaboravljene izgubljene
bitke, preispisivati povijest u korist poniženih i ubijenih
Dok ne ugledam morsku površinu odozdo, umoran i pospan, propadajući kroz modrinu kao plankton
osvijetljen sunčevim snopom, prepuštajući se raširenih ruku, s dlanovima vječno probodenim harpunima
skovanim od ljubavi
Dok nas more ponovo ne sastavi.
186
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
Okeanrijeka ili obratno
Mogu misliti o Loari šta hoću
Da je veća od neba
Da predstavlja nebo za sebe, vodeno utočište za arhetipska stvorenja
Da se ulijeva u okean, i da se Atlantik ulijeva u nju
Prodirući slanom vodom duboko u kontinent
Vjetrom bičevano to je Atlasovo more
More onog boga koji je bio kažnjen da na svojim leđima nosi zemlju
Ili nebeski svod, zavisno od verzije mita
Zeus ga je kaznio jer je bio na strani Titana u ratu protiv olimpskih bogova
Nije ga bacio u Tartar, bezdan dublji od svega što mašta može smisliti
Nego je dobio kaznu da nas nosi na plećima
(Ko poznaje odvratnost ljudske prirode, zna da nema veće kazne)
Stoji mi pred očima, zelen kad nema vjetra
Prljav kad se digne bura
Tad ribari zabijaju rukohvate dugačkih štapova u pješčano žalo loveći jegulje
Šetači u kapuljačama, oborenih pogleda, bore se protiv vjetra
Ova poetska rijeka i poetični okean
Veći su od svega što sam ikad vidio
Vodene grobnice za ljude i brodove
Hiljade civila i vojnika leže na dnu zaljeva u Saint-Nazaireu
Cijela jedna podvodna Srebrenica je tu
Rahmet joj duši u svim svjetovima
Danas na obali vjetar oblikuje pješčane dine
Uklanja tragove nevinih stopala
Sjenke zmajeva vratolomno jure pijeskom
Plime i oseke na žalu ostavljaju desetine hiljada školjki
Pokretni mauzolej lomljivih oklopa
Mogu misliti o Atlantiku šta hoću
Da je veći od čovječanstva i zbira njegovih snova
Kad budem daleko od njega
Poštovaću ga još više, to je more kažnjenog boga
Koji može isprati žalost svijeta
Potopiti ratove i nevolje
Oživjeti ljudske nade
Samo jednim talasom
Jednom suzom zauvijek odbačenog boga
Tu, na obali Atlasovog mora
Pokriću se pijeskom kao raskriljenim novinama
Na kapke staviti crne školjke
Bez suvišne magije riječi
Okean i rijeku spojiti u jedno.
Slovo Gorčina, 34, 2012.
187
Slovo Gorčina
Orhan Tikveša
SUŠA
Kamen sivi
U krištavo bjelilo prelazi
Škrti oblaci
Trčkaraju nebom
Slab vjetar
Zvoni dinarikama drače
Sasušeno bilje
Hršti pod nesigurnim nogama
Zemlja pršti
Pod pogledom žednim
Suhi miris
Doseže do mozga
Ništa se ne zeleni
Negdje se čuje klokot vode
U podsvjesti
Krivi se slika
I zemlje
I neba
Sve hoće kao da ispari
Oči si mi bile
Potpuno zelene
Skoro
KUĆA
I
Okresano je drvo
Oklesan je kamen
Ograđeno ognjište
Potaknuta vatru
Kremenom
188
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
I
Sve postade
Zdrobište
Vremenom
II
Kuće postadoše slojevite
Čovjek obremeni
Zdrobište posta veliko
III
Kuće preseliše
U ravnice
Ogromne sU
Zdrobište preseli
U
Čovjeka
SMRT
Smrt je riječ od četiri slova
Ali koja
Ta slova su
Strah
Mrak
Raka i
Ti
Ti strahuješ
Od mraka
I rake
Ti raka si
Od straha
I mraka
Raka puna
Mraka i straha
I ti
K’o svijeća
Sagorijevaš
U njoj
Trudeći se da daš što više svjetla
Slovo Gorčina, 34, 2012.
189
Slovo Gorčina
Program
Petak 14.9. 2012.
19:30 Gradski park
Svečano otvaranje: Danis Tanović
Recital poezije Maka Dizdara: učenici stolačkih škola
20:30 Radimlja
Recital poezije Petra Gudelja (izbor poezije Almin Kaplan)
Režija: Tanja Miletić-Oručević
Poeziju govore: Robert Pehar i Igor Vidačković
Dodjela književne nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku
Subota, 15.9. 2012.
10:00 Šarića kuća
Otvaranje izložbe slika Društva umjetnika Mostara
Prigodna riječ: prof.dr. Mirsad Begović
11:30 Šarića kuća
Okrugli sto o stećcima
18:00 Makova hiža (u saradnji sa Fondacijom Mak Dizdar)
Koktel druženje
18:30 Izložba o stećcima
19:30 Recital natpisa na stećcima
Natpise govori Nedžad Maksumić
20:30 Bašča Gradske kafane
Monodrama Međuigre od 0 – 24 Zijah Sokolović
Nedelja 16.9.2012.
10:30 Locco bar
Poetsko jutro s Gorčinovim pjesnikom
Promocija zbirke pjesama Pozdrav iz Sunčanog Hemoroida Mite Travara (prošlogodišnji dobitnik
nagrade Mak Dizdar)
O poeziji Mite Travara govore: književnik Stevan Tontić i prof.dr. Alija Pirić
190
Slovo Gorčina, 34, 2012.
Slovo Gorčina
12:00 Šarića kuća
Promocija knjige Kameni spavač Maka Dizdar i ruska književna avangarda mr. Adijate Ibrišimović
O knjizi govore: prof.dr. Nazif Kusturica i doc.dr. Sanjin Kodrić
18:00 Šarića kuća
Promocija knjige Književna prošlost i poetika kulture doc.dr. Sanjina Kodrića
O knjizi govore: prof.dr. Alija Pirić, doc.dr. Dijana Hadžizukić i prof. Orhan Tikveša
20:00 Bašča Gradske kafane
Monodrama Ćorkan, Haris Burina
FEDERALNO MINISTARSTVO
KULTURE I SPORTA
Slovo Gorčina, 34, 2012.
191