pravo na dom - Lanac istine

PRAVO
na
PRAVO NA DOM
Osijek, 2011.
PRAVO NA DOM
(Prilog za proučavanje teme ove monografije)
Nakladnik:
Studio HS internet d.o.o. Osijek za:
Zajednica povratnika Hrvatske u suradnji s
udrugom građana “Pravo na dom”
i Vladom Republike Hrvatske
Za nakladnika:
Tibor Santo, Josip Kompanović,
Zvonimir Bilić
Uredništvo:
Branko Pek, prof. dr. sc. Slobodan Lang, Branko
Čulo, Zvonimir Bilić, Josip Kompanović, Ivica Zec,
Frane Vrkljan, Ivan Mateša, Roko Periša,
Đurđa Marton
Grafički urednik:
Dejan Šolak
Lektura:
Andreja Orić, prof
Ova monografija izdana je uz potporu
Vlade Republike Hrvatske
i
DONATORA:
Croatia osiguranje d.d.
Euroherc osiguranje d.d.
Glas Slavonije d.d. Osijek;
Grad Dubrovnik;
Hypo Alpe Adria bank d.d. Osijek;
Županija vukovarsko-srijemska;
Županija osječko-baranjska;
Grad Vukovar;
Grad Beli Manastir:
Gradska tiskara d.d. Osijek;
Vodovod. d.o.o. Osijek;
Sportski objekti d.o.o. Osijek;
Niveta d.d. Osijek;
Grad Orahovica;
Općina Feričanci;
HGK, županijska komora Osijek;
Remix d.o.o. Osijek;
Recenzija:
Prof. dr. sc. Anđelko Milardović
Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže
Naslovna stranica:
Đuro Jelečević
Grafička priprema i prijelom:
Studio HS internet d.o.o. Osijek
Tisak:
Gradska tiskara Osijek
Naklada:
1000 primjeraka - Hrvatsko izdanje
ISBN:
978-953-7630-37-9
CIP dostupan u:
NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA ZAGREB
2
PRAVO NA DOM
PRIREDILI I UREDILI:
BRANKO PEK
Prof. dr. sc. SLOBODAN LANG
Osijek, 2011.
Posvećeno 20. obljetnici obrane od agresije na Republiku Hrvatsku,
stradanju hrvatskih prognanika tijekom Domovinskoga rata,
obnovi i povratku prognanika u njihove domove
te opstanku u nekadašnjim okupiranim područjima Republike Hrvatske
4
SADRŽAJ:
PREDGOVOR (Jadranka Kosor, predsjednica Vlade RH).............................................................................................8
SLOVO UREDNIKA I PRIREĐIVAČA..........................................................................................................................9
AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU (Prof.dr.sc. Ante Nazor).................................................................. 12
PROGONSTVO .................................................................................................................................................................... 19
Prof. dr. sc. Dražen Živić (Hrvatski prognanici)............................................................................................................. 20
Dr.sc. Damir Zorić (Osnivanje i djelovanje Ureda za prognanike i izbjeglice)........................................................ 24
Prof..dr.sc. Adalbert Rebić (Kalvarija hrvatskih prognanika) ...................................................................................... 32
Područja odlaska hrvatskih prognanika..............................................................................................................................37
Povijesno organiziranje hrvatskih prognanika.................................................................................................................47
Prva konfrencija Zajednice prognanika Hrvatske ...........................................................................................................55
ULOGA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE U RJEŠAVANJU KRIZE NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE................ 59
Vance-ov plan ............................................................................................................................................................................61
Plan „Z-4“ ....................................................................................................................................................................................65
Badinterov Plan sukcesije bivše Jugoslavije......................................................................................................................69
Mirovna operacija Ujedinjenih naroda - UNPROFOR ......................................................................................................84
MEĐUNARODNI DOKUMENTI .................................................................................................................................87
Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1037, 1043, 1079, 1120, 1146...........................................................................89
Uvod u UNTAES........................................................................................................................................................................ 97
Erdutski sporazum...................................................................................................................................................................99
Prijelazna uprava UN-a UNTAES ........................................................................................................................................102
Ukratko kronologija UNTAES-a ..........................................................................................................................................108
OBJAVLJENO U MEDIJIMA.......................................................................................................................................111
POVRATAK PROGNANIKA ......................................................................................................................................139
Ratne štete u RH.....................................................................................................................................................................141
Program povratka Vlade RH.............................................................................................................................................. 151
Uprava za područja posebne državne skrbi (Podaci o povratnicima)......................................................................159
OBNOVA ...............................................................................................................................................................................167
AKADEMICI, ENCIKLOPEDISTI, POVJESNIČARI I POLITIČARI ......................................................189
Mr.sc. Zdravko Mršić ............................................................................................................................................................191
Prof.dr.sc. Zlatko Kramarić .................................................................................................................................................204
Dr.sc. Inga Lisac (Hrvatska i Slovenija su još 7. rujna bile nezavisne....................................................................205
Prof.dr.sc. Slobodan Lang (Pravo na dom)......................................................................................................................209
5
Prof.dr. Hrvoje Kačić (Amnezija u Hrvata).......................................................................................................................213
Dr.sc. Inga Lisac (Obrana Dubrovnika 6. prosinca 1991.) .........................................................................................232
Prof.dr. Miroslav Tuđman (Vrijeme krivokletnika).......................................................................................................234
Dr. Payan Akhavan (Gotovina nije kriv)...........................................................................................................................239
Peter Galbraith (Tuđman je bio snažan vođa).................................................................................................................243
Bernard Kouchner i Margharita Boniver (Dubrovnik-grad mira)...............................................................................248
Jacques Paul Klein (Uspjeh prijelazne uprave)................................................................................................................249
POJEDINAČNI PRIMJERI I SVJEDOČANSTVA ..............................................................................................253
Carl Gustav Strom (Kome koristi?)....................................................................................................................................255
Prof.dr.sc. Mate Granić (Prognanici).................................................................................................................................258
Prof.dr.sc. Peter Kuzmič (Moj razgovor s predsjednikom)..........................................................................................260
Prof.dr.sc. Peter Kuzmič (Preduvjet pomirbe) ...............................................................................................................261
Fra Zlatko Špehar (U Vukovaru nema mržnje).................................................................................................................263
Mirko Ivanušić, dr.vet.med. (Sisačko-moslavačka županija)........................................................................................264
HCR počeci organizacije razminiranja..............................................................................................................................276
Zatočeni i nestali u Domovinskom ratu ...........................................................................................................................289
Zvonimir Bilić, dipl.iur.(Uloga osječkih tvrtki u Domovinskom ratu)......................................................................290
Đurđa Marton (Tako daleko od doma svog).....................................................................................................................297
Dr. Slobodan Lang (hvala dobru i vjeri za slobodu)......................................................................................................301
Kathleen V. Wilkes (Glas iz Dubrovnika)..........................................................................................................................303
3Dr. Andro Vlahušić (Ljudi moraju znati...)......................................................................................................................305
Josip Kompanović, dipl.iur. (što nam je preostalo) ......................................................................................................307
Frane Vrkljan dipl.ing.građ. (Domovinski rat u Lici, Baniji i Kordunu).....................................................................312
Roko Periša, prof. (Sektor „Jug“ otišao je u povijest)............................................................................................................317
Stjepan Margaletić (Blokada-svehrvatski pokret) .........................................................................................................319
Dragutin Glasnović. dipl. oec. (Očekivali smo uređenu državu) ................................................................................320
Tomo Povreslo (naknada ratne štete – preduvjet gospodarskog oporavka) ........................................................322
Ivan Mateša, dipl.iur. (ZPH mora postojati)....................................................................................................................323
Prof.dr. Branimir Lukšić (20 godina od povijesnog prosvjeda u Splitu).................................................................325
Prof. Stjepan Lončar (20 godina boravka učenika u Kapošvaru)..............................................................................328
Stipan Kraljević (Ilok-najistočniji grad Hrvatske) .........................................................................................................335
Ivan Vrkić, dipl.iur. (O reintegraciji sasvim osobno)....................................................................................................341
Željko Sabo, dipl. teolog (Vukovar - prošlost i sadašnjost)........................................................................................344
Recenzija: prof.dr.sc. Anđelko Milardović ......................................................................................................................350
prof.dr.sc. Zlata Živaković-Kerže........................................................................................................................................353
Kalendar događanja ..............................................................................................................................................................354
Djela i književnost prognanika............................................................................................................................................356
Popis autora tekstova i fotografija objavljenih u monografiji...................................................................................358
6
1989
SFRJ
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija,
sastavljena od šest republika i dviju pokrajina,
nalazila se pred raspadom.
1990
Republika Hrvatska proglasila je samostalnost i
za prvoga predsjednika izabrala
dr. sc . Franju Tuđmana.
1991
Jugoslavenska narodna armija, potpomognuta
srpskim i crnogorskim rezervistima te domaćim
srpskim ekstremistima, okupirala je 1/3 teritorija
Republike Hrvatske.
7
PREDGOVOR
„Bljesak“ i „Oluja“, te uspostava mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, koje su omogućile povratak i novi početak u starome kraju.
Stvaranje uvjeta za održivi povratak tražilo je i još
uvijek traži ulaganje znatnih sredstava.
JADRANKA KOSOR, dipl. iur.
Monografija Pravo na dom podsjetnik je na događaje koji su, u proteklih 20 godina, odredili povijest hrvatskoga naroda, obilježili mnoge živote,
usmjerili budućnost. Bila su to teška, olovna ratna
vremena, vremena patnje, stradanja, tuge, ali i ponosa, hrabrosti i vjere u vlastitu snagu i sposobnosti.
Tijekom agresije svoje domove je napustilo
550.000 prognanika. Način na koji su zbrinjavani
prognanici i izbjeglice u Hrvatskoj, primjer je humanosti, zaštite dostojanstva i solidarnosti.
Iako istjerani iz svojih domova, prognanici nisu
klonuli duhom, već su se, prkosno i odlučno, uhvatili u koštac sa svim problemima vezanim za organizaciju i uspostavu življenja u novim sredinama,
čvrsto vjerujući u povratak.
U to sam se osvjedočila nebrojeno puta, kada sam
razgovarala s prognanicima u njihovim naseljima,
hotelima, prihvatnim centrima…
Vlada Republike Hrvatske je sve vrijeme posvećivala posebnu brigu i skrb za prognanike, predlagala je propise, njihove izmjene i dopune, donosila
programe, mjere i akcije, pratila njihovu provedbu, poticala aktivnosti i surađivala s brojnim domaćim i stranim humanitarnim organizacijama i
udrugama, s ciljem stvaranja uvjeta za što normalnije življenje.
Prekretnica za budućnost prognanika bile su
blistave pobjede u vojno-redarstvenim akcijama
8
U razdoblju od 1992. do 2010. godine, za prognanike i izbjeglice iz Državnoga proračuna je utrošeno 36 milijardi kuna, što uključuje troškove skrbi,
obnovu stambenog fonda, program stambenog
zbrinjavanja, obnovu i izgradnju komunalne i socijalne infrastrukture na područjima povratka te
troškove stambenoga zbrinjavanja na i izvan područja posebne državne skrbi.
Ova monografija vrlo zorno u riječi i slici bilježi
vrijeme progona i vrijeme povratka. Pored kronologije događaja, osobitu vrijednost daje joj prikaz
međunarodnih dokumenata i prikaz uloge međunarodne zajednice u rješavanju krize na ovim prostorima, kao i svjedočenja vodećih, domaćih i stranih aktera iz političkog, znanstvenog, kulturnog i
vjerskog života toga vremena. Brojčani pokazatelji
na najbolji način ilustriraju stanje i stradanja na
ratom zahvaćenim područjima, kao i opseg njihove obnove i povratka ljudi.
Hrvatska je, uz vrlo visoku cijenu, izborila svoj
mir, slobodu, samostalnost i suverenitet, kao nužne preduvjete za izgradnju stabilnog društva.
Danas je Hrvatska članica NATO saveza, završila
je pregovore za ulazak u Europsku uniju i u tom
ozračju očekuje postati njena 28 članica. Europska budućnost Hrvatske jamstvo je njenog razvitka, mira, demokracije, vladavine prava i prosperiteta svih njenih građana.
Monografijom Pravo na dom, Zajednica povratnika Hrvatske svjedoči o progonstvu i povratku,
ostavljajući budućim generacijama istinu o tom
teškom razdoblju hrvatske povijesti. I na tome,
velika hvala.
JADRANKA KOSOR, dipl. iur.
predsjednica Vlade Republike Hrvatske
Zagreb, 25. 8. 2011.
SLOVO UREDNIKA I PRIREĐIVAČA
Oduzimanje prava na dom spada među najveće zločine 20tog stoljeća. Nacistička Njemačka je provela
zločin Holokausta i ukinula postojanje Židova kao naroda u Europi. Od početka nacističke vlasti, 1933., u
Njemačkoj je rasnim zakonima i poticanjem mržnje
ostalih stanovnika, onemogućeno Židovima da održe
svoje domove. Rijeke ljudi su se iseljavale, podnosili
nepravde, bili izloženi nasilju i ubijanju s ciljem da u
Njemačkoj više ne bude Židova. Progon se provodio
i u, od nacista okupiranim, zemljama i njihovim saveznicima. Progona Židova nadilazi neposredne žrtve i
simbol je oduzimanja doma svim ljudima.
Nakon II. svjetskog rata, došlo je u mnogim državama
do osvete Nijemcima koji su u njima živjeli, oduzimani su im domovi a oni progonjeni u Njemačku. Provođena je kolektivna krivnja.
Za vrijeme hladnog rata mnogi stanovnici u SSSR-u
i Istočnoj Europi, nisu željeli imati dom u uvjetima
nepoštivanja ljudskih prava.
Kao dio Ujedinjenih Naroda osnovan je UNHCR za
brigu o izbjeglicama, s ciljem da pomogne izbjeglim
ljudima.
Međutim ovaj pristup obilježava, ono što zovemo
„polutehnologijom“, koji je pomagao izbjeglima, ali
nije sprječavao oduzimanje domova i progon. To
nije dovoljno. Oduzimanje domova ljudima zato što
su određene rase, vjere, nacionalnosti je organizirani
zločin, čije počinitelje treba kazniti, ali izrazito ga je
potrebno i spriječiti.
Kada je počela agresija na Hrvatsku, prepoznali smo
da se nakon srpske okupacije provodi oduzimanje
domova i istjerivanje ljudi s osvojenih područja, samo
zato što su Hrvati. Za rata u Bosni i Hercegovini progonilo se Hrvate i Bošnjake. Konačno je i 1999. na
Kosovu iz svojih domova prognano 800 000 Albanaca.
U pismu Predsjedniku Tuđmanu prvog rujna 1992.
istakli smo da je „zajednički, opće nacionalni cilj vraćanje prognanika u njihove domove,“ ... „da je pravo
Srba koji nisu sami sudjelovali u zločinu da ostanu ili
se vrate u Hrvatsku“ ... te da zbog organiziranja i provođenja povratka treba osnovati „stožer povratka“.
Na temelju stradanja u povijesti, Međunarodno usvojenih ljudskih prava, doprinosa znanja i dobra, u Hrvatskoj smo prihvatili izazove dobra i pokrenuli organizirano i zajednički ostvarivanje dobra, među kojima
je vodeće mjesto imalo očuvanje i povratak u vlastite
domove. Znali smo da je to moguće samo ako se sami
prognanici opredijele za povratak kao temeljni cilj,
organiziraju i djeluju sve dok ne postanu povratnici i
vrate se u svoje domove. Hrvatski prognanici su prvi
na svijetu - iskazali i ostvarili pravo na dom. Ovaj rezultat nadilazi nas i naš rad, jer poziva čovječanstvo
da prihvati i pravo na dom svakog čovjeka i svih ljudi.
Stotine tisuća hrvatskih prognanika okupili su se i
izdržali progonstvo, organizirali povratak, obnovili
svoje domove i ostvarili pravo na dom. U tome nisu
bili sami. Veliki broj dobrih ljudi diljem Domovine i
izvan nje, čija imena su zapisana samo u povjesnici
činjenja dobra, na različite načine pomagali su zbrinjavanju prognanoga puka i sudjelovali u obrani od
agresije.
I međunarodna zajednica, iako u početku zbunjena,
brojnim je svojim akcijama, odlukama i dokumentima doprinijela rješavanju krize na prostorima bivše
Jugoslavije. U ovoj knjizi objavljeni su samo oni dokumenti koji se odnose na Republiku Hrvatsku.
Sve nas je to potaklo da ostvarimo, prije nekoliko godina rođenu, zamisao navedeno ukoričiti kroz sjećanja sudionika tih zbivanja bez obzira na kojem su se
poslu ili funkciji zatekli za trajanja agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinski rat te u vrijeme napornih nastojanja da se prognani i izbjegli vrate u konačnici nakon mirne reintegracije Slavonije, Baranje
i zapadnog Srijema, u obnovljene domove. Njihova je
vjera, volja i snaga za povratkom bila toliko silna, a
pravo povratka neosporivo, da smo i napisane priloge objedinili u jednu cjelinu – knjigu – koju smo
kao priređivači, urednici, ali i autori priloga nazvali
PRAVO NA DOM.
Za objavljivanje ove monografije zahvalni smo mnogima koji su dali svoj dragovoljni doprinos. Ponajprije
riječ je o autorima, njih 46, kojima zahvaljujemo na
poslanim prilozima.
No, nije nam pri uredničkom i priređivačkom poslu
bilo lako i jednostavno. Svjesni smo da se moglo i
više, da sigurno ima ispuštenih (neobrađenih) područja, mjesta i zbivanja, trudili smo se obuhvatiti
što više te da tekstove autora što skladnije „složimo
u mozaičnu cjelinu“. To je tek početak, tj. prilog za
daljnja istraživanja i pisanja na tu temu i poticaj za
pripremu novoga proširenog izdanja. Pri „slaganju“ i
objedinjavanju priloga zahvaljujemo na stručnoj pomoći i sugestijama recenzenata prof. dr. sc. Anđelku
Milardoviću i prof. dr. sc. Zlati Živaković-Kerže.
Naša zahvalnost upućena je i svima koji su financijski
pridonijeli pripremi i tiskanju ove monografije. Teško
bi bilo zamisliti da se bez te njihove potpore ova monografija pojavi među nama.
Urednici i priređivači:
Branko Pek
Prof. dr. sc. Slobodan Lang
9
Prognanici u vlaku u Slavonskom Brodu 1991.
Prognanici iz Iloka 1991.
Prognanici iz Šibenika 1991.
Pripadnici agresorske vojske protjerali su sve
vukovarce i razorili grad Vukovara '91.
Prognanici iz Aljmaša i Erduta prevezeni su
šlepovima rijekom Dravom u Osijek 1. kolovoza
1991.
Prognanici iz Petrinje - Dumače 1991.
10
AGRESIJA
NA REPUBLIKU HRVATSKU
11
AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU
Prikaz procesa osamostaljenja
te okupacije i oslobađanja Republike
Hrvatske u Domovinskome ratu
Rušenje Berlinskoga
zida u studenome
1989. simbolično
je označilo početak
novoga
razdoblja
europske povijesti,
u kojemu je u većini istočnoeuropskih
država
jednostranački, komunistički
režim zamijenilo višestranačje i demoProf. dr. sc. ANTE NAZOR,
kracija. Taj je proces
ravnatelj Hrvatskog memorijalnog
zahvatio i većinu
dokumentacijskog centra
Domovinskog rata
republika bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), međutim ne
i Socijalističku Republiku Srbiju. Njezini građani
postali su taoci srpskih nacionalista, koji su sredinom 80-ih godina 20. stoljeća opet pokrenuli
velikosrpski projekt iz 19. stoljeća, prema kojemu
je zapadna granica srpske države - tzv. Velike Srbije - planirana duboko na hrvatskome teritoriju,
na smjeru Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin
- Karlobag. To je, otprilike, bila granica osmanskih
osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća.
Medijska hajka radi stvaranja uvjeta za provedbu
velikosrpskoga projekta pokrenuta je objavljivanjem nacrta Memoranduma Srpske akademije
nauka i umetnosti u beogradskim Večernjim novostima 24. i 25. rujna 1986., u kojemu se ističe
navodna ugroženost srpstva u Jugoslaviji. Srpski
nacionalisti zapravo su težili što većoj centralizaciji države. Tražili su dominaciju Srbije u federaciji
i potpuni utjecaj Beograda na događaje u socijalističkim autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu te u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori.
Rezultat takve nacionalističke, odnosno velikosrpske politike dijela srbijanskih političara bila je
smjena političkoga vodstva u spomenutim konstitutivnim dijelovima SFRJ krajem 1988. i početkom 1989., a potom i promjena Ustava SR Srbije,
12
kojom je zapravo ukinuta autonomija pokrajina.
Nametnuvši prosrpski orijentirane predstavnike
Vojvodine, Kosova i Crne Gore u Predsjedništvo
tadašnje države, koje je brojilo osam članova (6
predstavnika republika i 2 autonomnih pokrajina),
srbijansko vodstvo osiguralo je uvjete za političku
dominaciju Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama. Zbog toga je srbijanska politička elita
pokušavala zaustaviti demokratske promjene u
Jugoslaviji.
Zbog nametanja volje delegata iz Srbije i Crne
Gore te ignoriranja i odbijanja svakog prijedloga
delegata iz Slovenije, Kongres je 22. siječnja 1990.
napustila slovenska, a potom i hrvatska delegacija. To je označilo kraj postojanja monolitne,
centralizirane partijske organizacije kakav je bio
Savez komunista Jugoslavije te početak raspada
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U skladu s takvom velikosrpskom politikom
iz Beograda već početkom 1990. u SR Hrvatskoj
organizirani su mitinzi - tzv. događanja naroda
- Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije,
koji su zaoštrili srpsko-hrvatske političke odnose.
Na mitinzima su dominirale slike novoga “svesrpskog” vođe Slobodana Miloševića, zastave Srbije,
Jugoslavije i Saveza komunista te velikosrpske i
protuhrvatske parole. No ni takva agresivna srbijanska politika nije mogla zaustaviti proces demokratizacije u Sloveniji i Hrvatskoj. U travnju i
početkom svibnja 1990. u Hrvatskoj su održani
slobodni, višestranački izbori, na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica predvođena
dr. Franjom Tuđmanom.
Prema nalogu srbijanskih političara (predsjednika
Srbije Slobodana Miloševića i predstavnika Srbije u Predsjedništvu SFRJ i njegova predsjednika
Borisava Jovića) na rezultate izbora u Hrvatskoj
vojne vlasti SFRJ reagirale su razoružanjem Hrvatske. Ono je planirano i ubrzano ostvareno prije nego što je u Hrvatskoj, u skladu s rezultatima
održanih izbora, došlo do primopredaje dužnosti i
ustrojavanja nove vlasti. Razoružanje je ostvareno
do 23. svibnja 1990. na temelju strogo povjerljive
zapovijedi, koju je 14. svibnja 1990. protuzakonito (bez znanja i suglasnosti Predsjedništva SFRJ)
potpisao načelnik Generalštaba oružanih snaga
SFRJ general pukovnik Blagoje Adžić. U svome
dnevniku Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (Beograd, 1995., str. 146) Borisav je Jović 17.
svibnja 1990. zapisao: “Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je uradio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati
su oštro reagovali, ali nemaju kud.” Oduzeto naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane (procjene se
kreću od oko 80.000 do 200.000 “cijevi”) smješteno je u skladišta Jugoslavenske narodne armije.1
Sabor Republike Hrvatske potom je na konstituirajućoj sjednici višestranačkoga sabora 30. svibnja 1990. izabrao dr. sc. Franju Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SRH, a 25. srpnja usvojeni
su amandmani na Ustav SRH, kojima je iz naziva
države uklonjen pridjev “socijalistička”, utvrđeni
su novi (“povijesni”) grb i zastava te prihvaćeni
primjereniji nazivi državnih dužnosti: predsjednik,
Vlada RH, ministar i drugi (Narodne novine br. 31,
28. srpnja 1990.). Istoga dana na mitingu Srba u
Srbu donesena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj. Najavljeno je i održavanje
“referenduma o srpskoj autonomiji” od 19. kolovoza do 2. rujna 1990., koji nije bio utemeljen u
republičkim i saveznim propisima.2
Zbog pojave naoružanih srpskih civila na određenim punktovima (“straže”) i prijetnje da će
naoružani civili osiguravati “sprovođenje tog referenduma” Ministarstvo unutarnjih poslova RH
izdalo je zapovijed o stavljanju pod kontrolu oružja namijenjenoga rezervnome sastavu MUP-a RH
u policijskim stanicama na području gdje je prijetila oružana pobuna Srba. Noću 16./17. kolovoza
1990. dio toga naoružanja preuzele su specijalne
jedinice MUP-a RH, nakon čega su se ispred policijskih stanica u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gračacu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lapcu počeli okupljati pobunjeni Srbi, a svi cestovni
smjerovi na tom području blokirani su balvanima
i kamenjem, uz nazočnost naoružanih osoba. Spomenuti pokušaj hrvatske policije da noću 16./17.
kolovoza 1990. premjesti oružje rezervnoga sastava policije iz pojedinih policijskih stanica u Lici
i Dalmaciji te spriječi održavanje referenduma
poslužio je političkome vodstvu pobunjenih Srba
kao neposredan povod da putem Radio Knina proglasi “ratno stanje” i s naoružanim pobunjenicima
17. kolovoza zaposjedne prometnice na kninskom
području.3 Pokušaj hrvatske policije da uspostavi red i osigura mir na tom području spriječila je
federalna vojska - Jugoslavenska narodna armija
(JNA).
Tzv. balvan-revolucija bila je odgovor dijela Srba
iz Hrvatske na demokratske procese u Hrvatskoj
i može se shvatiti kao početak oružane pobune
Srba u Hrvatskoj protiv hrvatske, demokratski
izabrane vlasti. Krajnji cilj započete pobune bilo
je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske
jedinstvenoj srpskoj državi, koja bi obuhvatila veći
dio bivše Jugoslavije. Doduše, oružano djelovanje
pobunjenih Srba tada je još bilo ograničeno na napade iz zasjeda i na terorističke akcije pojedinih
skupina, među kojima su bili i teroristi ubačeni iz
Srbije.
Posebno žestoki bili su sukobi hrvatske policije sa
srpskim teroristima u Pakracu 2. ožujka 1991. i
na Plitvicama na Uskrs 31. ožujka, kad je ubijen
hrvatski policajac Josip Jović - prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskome ratu, te 2. svibnja
1991., kada je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu (Slavonija), a jedan u Polači
kod Zadra (Dalmacija).
Zbog takvog neprihvatljivoga stanja u državi i
nametanja politike srbijanskoga vodstva, koje se
očitovalo u samovoljnim i protuustavnim odlukama Predsjedništva i Skupštine SR Srbije, odnosno
zbog pokušaja centralizacije i jačanja političkoga
i gospodarskoga položaja Srbije na račun ostalih
republika u federaciji, hrvatsko i slovensko vodstvo predložilo je preustroj SFR Jugoslavije u konfederalnu državu. Međutim, srpsko vodstvo odbilo je takav preustroj, pa su Hrvatska i Slovenija
krenule u proces osamostaljenja. Nakon što je 22.
prosinca 1990. proglasio novi - “božićni” Ustav
Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56, 22.
prosinca 1990.), Sabor RH je 25. lipnja 1991.,
na temelju rezultata referenduma održanoga 19.
svibnja 1991., usvojio Deklaraciju o uspostavi
suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao
i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti
u RH (Narodne novine br. 31, 25. lipnja 1991.).
Stupanje Deklaracije na snagu odgođeno je na tri
mjeseca, kako bi se pregovori o mirnome rješenju
jugoslavenske krize mogli nastaviti.
No upravo tada, u skladu s dogovorom srbijanskoga političkoga vodstva i vodstva JNA, terorističke
akcije srpskih ekstremista u Hrvatskoj prerasle su
u otvorenu i nemilosrdnu agresiju JNA i srpskih
paravojnih formacija na Republiku Hrvatsku. Srbijanski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ i tadaš13
nji vršitelj dužnosti predsjednika Predsjedništva
SFRJ Borisav Jović u svojoj je knjizi Poslednji dani
SFRJ: Izvodi iz dnevnika (Beograd, 1995., str. 349)
zapisao da su 5. srpnja 1991. on i predsjednik
Srbije Slobodan Milošević saveznom sekretaru za
narodnu obranu SFRJ (“ministru obrane”) Veljku
Kadijeviću postavili niz zahtjeva vezanih za ulogu
JNA, koje je on prihvatio bez pogovora: “Slobodan
(Milošević) i ja (Borisav Jović) zakazali smo s Veljkom Kadijevićem razgovor koji smatramo odlučujućim ... Od Veljka odlučno tražimo sledeće:
milicije pobunjenih Srba u Hrvatskoj (“Martićeva
milicija”), kao i pridošle dragovoljačke postrojbe iz
Srbije pod jedinstvenim zapovjedništvom JNA djelovale su i do tada, praktično od početka otvorene
agresije na Hrvatsku.
... Glavne snage JNA koncentrisati na crti: Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci
– Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način
pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta... Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz
vojske.”
U svojoj knjizi Moje viđenje raspada (Beograd,
1993., str. 135) general Veljko Kadijević iznosi
plan napada JNA na Hrvatsku u jesen 1991.:
Dokumenti JNA pokazuju da planovi njezinih stratega nisu bili ograničeni samo na “pokrivanje teritorija na kojem žive Srbi”. Tako su, prema Direktivi Komande 1. vojne oblasti (JNA) za operaciju u
Slavoniji od 19. rujna 1991., nakon ovladavanja
istočnom i zapadnom Slavonijom jedinice JNA trebale biti “u gotovosti za produženje napada ka Varaždinu i Koprivnici”. Za početak napada određen
je 21. rujna, a njegovo ostvarenje planirano je u
dvije etape, od po dva do tri, odnosno četiri do pet
dana. U skladu sa spomenutim planom “ministar
obrane” general Veljko Kadijević 21. rujna 1991.
javno je izjavio da će JNA poduzeti odlučujuće akcije radi “sprečavanja građanskog rata”.
Time je pokazao da vodstvo Oružanih snaga SFRJ,
suprotno Ustavu SFRJ, ne priznaje predsjednika
Predsjedništva SFRJ ni vlast u Republici Hrvatskoj
i praktično je objavio rat Hrvatskoj. Ignorirajući
mirovne pregovore, odnosno pokušaje Vlade RH
i međunarodne zajednice da krizu riješe mirnim
putem, JNA i srpske paravojne postrojbe krenule
su u opći napad na svim bojištima u Hrvatskoj s
ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske.
Prema zapovijedi načelnika Generalštaba JNA
general pukovnika Blagoja Adžića od 12. listopada 1991. “svi oružani sastavi, bilo da se radi
o JNA, TO ili dobrovoljcima” morali su djelovati
“pod jedinstvenom komandom JNA”. Dakako, jedinice JNA, mjesne srpske Teritorijalne obrane i
14
O silovitosti napada, podržanoga zrakoplovstvom
JNA kojim je zapovijedao general Zvonko Jurjević,
govori i procjena pojedinih inozemnih vojnih analitičara da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati
“više od dva tjedna”.4
- Potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora;
- Smjerove napada glavnih snaga JNA što izravnije
vezivati uz oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatskoga teritorija.
U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na smjerovima:
Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb,
Knin – Zadar, Mostar – Split. Najjačom grupacijom oklopnomehaniziranih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na
zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji
i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno
granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz rajona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik
s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način
zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u
smjeru Mostar – Split;
- Nakon dostizanja određenih objekata, osigurati
i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući
preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga
povući JNA iz Hrvatske;
- Za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili domobiliziranih jedinica kao i njihovo dovođenje na
planirane smjerove uporabe potrebno je 10 - 15
dana, ovisno o stupnju “borbene gotovosti” jedinice i njezine udaljenosti od smjera uporabe.
Napad zrakoplova JNA 7. listopada na Banske
dvore - sjedište Vlade Republike Hrvatske, u središtu Zagreba, glavnoga grada Hrvatske, pokazuje da agresor nije birao sredstva za ostvarenje
svoga cilja. Tim napadom jugoslavensko, odnosno prosrpsko vodstvo JNA namjeravalo je ubiti
predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđma-
na, predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana
Mesića i predsjednika Saveznoga izvršnoga vijeća
SFRJ Antu Markovića, koji su u njoj upravo tada
imali sastanak. Pokušaj takvog atentata pokazuje
da velikosrpski stratezi nisu ni pomišljali na mirno
rješenje jugoslavenske krize.
Predstavnici jugovojske - Informativna služba “Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu” i “Informativna služba Komande Ratnog vazduhoplovstva
i protuvazdušne odbrane” – u svojim priopćenjima
negirali su ulogu JNA u napadu na Banske dvore u Zagrebu, cinično sugerirajući da je “hrvatsko
vrhovništvo insceniralo taj napad”.5 Pod dojmom
toga događaja te slike razaranja i vijesti o brojnim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napadnutih hrvatskih gradova i naselja, u okolnostima
silovite agresije JNA na Republiku Hrvatsku Sabor
Republike Hrvatske sljedećeg je dana, 8. listopada
1991., proglasio neovisnost Republike Hrvatske.
Naime, ustvrdivši da je istekla tromjesečna odgoda Ustavne odluke od 25. lipnja 1991., saborski
zastupnici donijeli su Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju.
Republika Hrvatska raskinula je sve državnopravne veze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ.
Zbog opasnosti od napada zrakoplova JNA zasjedanje toga Sabora održano je u podrumu zgrade
Ine u Šubićevoj ulici u Zagrebu (Narodne novine
br. 53, 8. listopada 1991.).
Između ostaloga, u Zaključcima koje je Sabor Republike Hrvatske donio toga dana na zajedničkoj
sjednici svih vijeća, posebno je istaknuto:
1.
Republika Srbija i takozvana JNA izvršile su
oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku. Republika Hrvatska prisiljena je braniti se od
agresije svim raspoloživim sredstvima.
2.
Tzv. JNA proglašava se agresorskom i okupatorskom vojskom i mora bez odgađanja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je privremeno zaposjela.
3.
Sabor Republike Hrvatske zahtijeva od bivše
JNA da hrvatskim državljanima koji se nalaze
na odsluženju vojnoga roka bez odgađanja
omogući napuštanje armije i slobodan odlazak
njihovim kućama.
4.
Pozivaju se Republike Bosna i Hercegovina i
Crna Gora da ne dopuste uporabu svoga državnoga teritorija za vođenje rata protiv Republike Hrvatske.
Reagirajući na donesene odluke i zaključke Sabora Republike Hrvatske, Europska je zajednica na
Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu 18. listopada
1991. predstavnicima bivših jugoslavenskih republika izložila plan preustroja Jugoslavije u zajednicu suverenih država.
“Sporazum o općemu rješenju jugoslavenske krize”, poznat kao “Carringtonov plan” predlagao je
stvaranje “slobodnoga saveza suverenih i neovisnih država sa sveobuhvatnim sporazumima o
kontrolnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava
i sa specijalnim statusom za određene skupine” te
predviđao “priznanje republika, koje to žele, unutar postojećih granica”. Predloženi plan prihvatile
su sve jugoslavenske republike osim Srbije.
No potom je pod pritiskom srbijanskih/srpskih
političara i Crna Gora povukla svoj pristanak na
plan, iako ga je njezin predsjednik Momir Bulatović u prvi tren prihvatio.6 Zbog toga je i predstavnik Tužiteljstva na Međunarodnome kaznenome
sudu za područje bivše Jugoslavije u Haagu Geoffrey Nice ustvrdio da bi, da je Srbija 18. listopada
1991. prihvatila “Carringtonov plan” i da su sve
strane prišle stvaranju konfederacije uz posebna
prava za Srbe u Hrvatskoj, rat (već tada, op. a.) završio, a tisuće života bile spašene.7 Tako je isključivost srbijanskoga političkoga vodstva i vojnoga
vrha JNA zapečatila sudbinu Jugoslavije i njezin
krvavi raspad učinila neizbježnim. Hrvatska je nakon toga ubrzala postupak za svoje međunarodno
priznanje, temeljeći ga, između ostaloga, i na
odredbama do tada važećega jugoslavenskoga
ustava - Ustava SFRJ iz 1974., koji je afirmirao državnost republika, odnosno Ustava SRH iz 1974.,
u kojem je istaknuto da je “hrvatski narod uspostavio svoju državu SR Hrvatsku na temelju prava
na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje”.
Do kraja 1991. JNA, pod čijim su zapovjedništvom
bile i oružane formacije pobunjenih Srba iz Hrvatske i srpski dragovoljci iz Srbije i BiH, okupirala je
gotovo trećinu teritorija Hrvatske. Pritom su srpski ekstremisti počinili brojna ubojstva i zločine
nad Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom,
15
ali i nad Srbima koji nisu prihvatili velikosrpsku
politiku. Na okupiranome teritoriju Republike
Hrvatske pobunjeni su Srbi 19. prosinca 1991.
proglasili “Republiku Srpsku Krajinu” sa sjedištem
u Kninu. S područja koje su nadzirali srpski pobunjenici protjerano je gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo, a njegova je imovina uništena ili
opljačkana.
U idućemu razdoblju, nakon međunarodnoga priznanja RH 15. siječnja 1992. i primanja RH u Organizaciju ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992.,
Vlada RH uz pomoć europske i svjetske diplomacije pokušavala je mirnim putem reintegrirati okupirane dijelove svoga teritorija. No, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, oslanjajući se na pomoć
Srbije i SR Jugoslavije, odbilo je svaki mirovni prijedlog koji je predviđao povratak okupiranoga teritorija u hrvatski državnopravni poredak, unatoč
tome što je i u rezolucijama OUN-a bilo jasno naznačeno da je taj teritorij “privremeno okupiran, a
integralan dio Republike Hrvatske”.9 U namjeri da
stvore novu srpsku državu i da je pripoje Srbiji,
pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu bili spremni prihvatiti ni jednu drugu političku opciju, posebice
ne suživot s Hrvatima u istoj državi.
Hrvatska je, da bi oslobodila okupirane dijelove
svoga teritorija i spriječila daljnje napade pobunjenih Srba, morala poduzeti ograničene vojne
akcije.
U travnju 1992. Hrvatska vojska zaustavila je
prodor srpskih postrojba iz Bosne i Hercegovine prema obali Jadranskoga mora, čiji je cilj bio
potpuna okupacija najjužnijega dijela Hrvatske.
Hrvatski vojnici potom su deblokirali Dubrovnik
- grad-spomenik zaštićen poveljom UNESCO-a,
koji je topništvo JNA gađalo s okolnih brda - i do
kraja listopada 1992. oslobodili okupirani teritorij
na jugu Hrvatske. U siječnju 1993. Hrvatska vojska i postrojbe MUP-a RH oslobodile su okolicu
Zadra i postavljanjem pontonskoga mosta preko
Masleničkoga ždrila omogućili cestovnu povezanost između sjevera i juga Hrvatske, a oslobađanjem hidroelektrane “Peruča” nedaleko od Sinja
normalniju opskrbu Dalmacije električnom energijom.
U rujnu 1993. hrvatski vojnici i policajci oslobodili
su prostor tzv. Medačkoga džepa, iz kojega su po16
bunjeni Srbi napadali i razarali grad Gospić. Usprkos vojnim porazima, vodstvo pobunjenih Srba
početkom 1995. nije prihvatilo ni prijedlog predstavnika SAD-a, Rusije, Njemačke i Velike Britanije
(Plan “Z-4”) o političkome rješenju krize u Hrvatskoj, koji je predvidio iznimno široku autonomiju
Srba u dijelovima Republike Hrvatske s većinskim
srpskim stanovništvom (u tzv. UNPA-područjima
“Sjever” i “Jug”, na području Gline i Knina).
Zbog toga su hrvatske oružane snage poduzele
novu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju
- “Bljesak” i od 1. do 4. svibnja 1995. oslobodile
okupirani teritorij zapadne Slavonije. Za odmazdu
pobunjeni su Srbi 2. i 3. svibnja raketirali Zagreb
i druge hrvatske gradove. U kukavičkome i terorističkome napadu na Zagreb ubijeno je sedam, a
ranjeno je više od stotinu građana. Pogođene su
dječja bolnica, gimnazija u Križanićevoj, kulturne
ustanove i druge zgrade.
Kao i do tada vodstvo pobunjenih Srba nastavilo je provoditi isključivu politiku s namjerom da
preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske
izdvoji i zajedno s dijelovima Bosne i Hercegovine
pod srpskom kontrolom pripoji planiranoj jedinstvenoj srpskoj državi. Kad je pripremom nacrta
“Ustava Ujedinjene Republike Srpske” taj proces u
srpnju 1995. dosegao vrhunac, postalo je jasno da
se problem okupiranoga teritorija RH može riješiti
samo vojnim putem. Završnu, oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju, nazvanu “Oluja”, Hrvatska je provela od 4. do 8. kolovoza 1995. godine.
Hrvatske postrojbe oslobodile su okupirani teritorij Republike Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici,
Banovini i Kordunu (ukupno oko 10.500 km²) i
izbile na državnu granicu RH te omogućile Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu
Bihaća.
Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u
Bosni i Hercegovini i masakr poput onoga u Srebrenici, kad su u srpnju 1995. pripadnici srpskih
postrojbi ubili više od 8.000 Bošnjaka - muslimana. Pod srpskom okupacijom u Hrvatskoj tada je
ostao još samo teritorij na istoku, odnosno tzv.
UN-sektor “Istok”, koji je obuhvaćao Baranju te dio
istočne Slavonije i zapadnoga Srijema (oko 4,5 %
od ukupnoga teritorija Republike Hrvatske).
Uz oslobađanje vlastitoga teritorija Hrvatska je
uvelike pridonijela i oslobađanju dijela okupiranoga teritorija Bosne i Hercegovine. Tako su,
na temelju sporazuma između predsjednika RH
i BiH (Splitska deklaracija, 22. srpnja 1995.) i u
koordinaciji s Armijom BiH, hrvatske snage (Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane) krajem
srpnja 1995. oslobodile oko 1.600 km² (operacija “Ljeto ‘95.”), u rujnu oko 2.500 km² (operacija “Maestral”), a u listopadu 1995. oko 800 km²
(operacija “Južni potez”) teritorija u jugozapadnim
i zapadnim dijelovima BiH, koji je bio pod okupacijom srpskih postrojba. To je omogućilo potpisivanje Daytonskoga sporazuma u studenome 1995.
godine, odnosno prestanak rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji je započeo agresijom JNA i
srpskih paravojnih postrojba 1991. godine.
Naime, uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode
sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalome dijelu okupiranoga
teritorija RH tek je nakon “Oluje” i poraza Vojske
Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako su u nedjelju, 12. studenoga 1995. predstavnici pobunjenih
Srba iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga
Srijema u Erdutu potpisali “Temeljni sporazum
o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske”. Istoga dana
sporazum je u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu
potpisao i predstavnik Vlade RH Hrvoje Šarinić.12
Spomenuti (“Erdutski”) sporazum, koji je zbog
niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja,
potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, probleme s
pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim
putem. Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne
Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u sastav
Republike Hrvatske potvrdilo je 23. studenoga
1995. i Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023).
Razdoblje spomenute mirovne operacije, za čije
je ostvarenje Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija
1037 od 15. siječnja 1996.) ustanovilo posebnu
“Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji” (UN
Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES), završilo je 15. siječnja 1998., kada
je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) konačno vraćeno u
sastav Republike Hrvatske. Time je hrvatska vlast,
ako se izuzmu sporovi sa susjednim državama oko
pojedinih graničnih točaka, u cijelosti uspostavila
nadzor nad međunarodno priznatim granicama
Republike Hrvatske.
Prof. dr. sc. ANTE NAZOR
_________________________________
1 O. Žunec, Rat u Hrvatskoj, Polemos 1, Zagreb, 1998., 66; M.
Špegelj, Sjećanja vojnika, Zagreb, 2001., 287, tab. III.
2 Arhiv Ustavnog suda RH /pravna dokumentacija vezana uz
spis broj: U-VI-295/1991 od 2. listopada 1992. (dalje: Arhiv
Us RH).
3 HR – HMDCDR, Dossier Knin, 81-86.
4 A. Tus, „Rat u Sloveniji i Hrvatskoj do Sarajevskog primirja“,
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995., Zagreb-Sarajevo, 1999., 78.
5 Zbornik dokumenata iz oblasti odbrane i bezbednosti Jugoslavije 1990-1991. godine (pripremili: prof. dr. Slavoljub Šušić,
general pukovnik u penziji; Zlatoje Terzić general potpukovnik; dr. Nikola Petrović, pukovnik), Vojnoizdavački zavod, Beograd, 2002., 457-458.
6 Momir Bulatović, Pravila ćutanja, Beograd, 2004., 64-74.
7 O. Žunec, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u
Hrvatskoj, I-II, Zagreb, 2007., 172-174, bilj. 274,277.
8 Ustav SFR Jugoslavije – Ustav SR Hrvatske, ekspoze Jakova
Blaževića, Zagreb, 1974., 224.
9 Primjerice, u Rezolucijama 820, 847, 871 donesenim 17.
travnja, 30. lipnja i 4. listopada 1993., u Rezolucijama 908,
947, 958 donesenim 31. ožujka, 30. rujna i 19. studenoga
1994., Rezolucijama 981 i 994 donesenim 31. ožujka i 17.
svibnja 1995.; vidi: Specijalna policija MUP-a RH u oslobodilačkoj operaciji „Oluja“ 1995. (prilozi), Zagreb, kolovoz 2008.,
str. 78-96; http://www.un.org/documents/.
10 D. Marijan, Oluja, Zagreb, rujan 2007., str. 379-399.
11 Damir Luka Saftić, „Kod Šoštarićeve prvi trg civilnim žrtvama“, Večernji list, 8. 3. 2007., 26.
12 Hrvoje Šarinić, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem 1993-95 (98), Zagreb, 1999., str. 311.
Tzv. “Balvan revolucija” započela je rušenjem balvana na ceste i zaprječavanjem prometa. Prvi su balvan pobunjeni Srbi postavili u selu Berak
u tadašnjoj općini Vukovar 4. 4. 1990. godine
17
Granatiranje Hrvatskih gradova i sela od krajnjeg juga do istoka zemlje.
Na slici: DUBROVNIK - MILO neposredno nakon granatiranja srpsko-crnogorskog dalekometnog topništva, 1991.
VUKOVAR 1991.; gori uništeni tenk agresorske JNA
18
PROGONSTVO
STRADANJA HRVATSKIH PROGNANIKA
HRVATSKI PROGNANICI
Ugledni, a danas pokojni njemački (bava
rski) političar Franc
Josef Strauss jednom je prigodom
rekao da nije dovoljno samo imati pravo
nego je u to nužno
uvjeriti i svijet, a ako
to sami ne učinimo,
onda će to učiniti
netko drugi, i to vjerojatno pogrješno,
Prof. dr. sc. DRAŽEN ŽIVIĆ
iskrivljeno, a možda i
zlonamjerno. Upravo
na tom tragu valja promišljati nedavnu hrvatsku
prošlost, koju su obilježili raspad Jugoslavije, osamostaljenje Hrvatske i srbijanska oružana agresija
na našu domovinu. Istina o tim događajima i sudionicima u njima samo je jedna.
No, jesmo li kao pojedinci i društvo učinili sve da
se ona probije u javnost i do svih relevantnih domaćih i međunarodnih organizacija i institucija? I
jesmo li, kao prvi korak na tom putu, objektivno
istražili i vrjednovali protekla zbivanja? Jer, posljednja su dva desetljeća obilovala složenim povijesno-političkim i društvenim promjenama koje
su uvelike oblikovale novu geopolitičku realnost
i međunarodnopolitičke odnose na srednjoeuropskome, podunavskome, mediteranskome, balkanskome i jugoistočnoeuropskome prostoru. Hrvatska je bila aktivan sudionik u tim procesima i
uopće nije svejedno kakvo će mjesto u interpretaciji tih zbivanja zauzeti.
Danas smo, možda više nego ikada, suočeni s opasnošću da nam povijest “kroje” različiti međunarodni tribunali u najmanju ruku upitne motivacije,
vjerodostojnosti i osobito pravednosti. Tim je veća
i naša odgovornost da se istina o hrvatskome putu
k samostalnosti i ratu koji je vođen protiv nje kako
bi se ona na njemu zaustavila temelji na činjenicama koje trebaju proizaći iz relevantnih i vjerodostojnih izvora te objektivnih znanstvenih istraživanja. Kao pojedinci i kao društvo suodgovorni smo
prema današnjim i osobito budućim naraštajima
da sami istražimo i napišemo povijest Hrvatsko20
ga domovinskoga i obrambenoga rata kao nezaobilaznoj i ključnoj odrednici procesa hrvatskoga
političkoga i nacionalnoga osamostaljivanja. Dio
su toga i složene posljedice srbijanske oružane
agresije u domeni prisilnih ratnih migracija – progonstva i izbjeglištva.
Kraejm 1991. godine iz svojih je domova i naselja
protjerano više od 700 tisuća osoba, od kojih je
oko 550 tisuća privremeni smještaj našlo na slobodnim područjima Hrvatske, a približno 150 tisuća u inozemstvu (Mađarskoj, Austriji, Sloveniji,
Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim, pa i prekomorskim državama). Gotovo 15 % stanovništva
Hrvatske našlo se tada u progonstvu, pa s punim
pravom možemo govoriti o progonstvu kao nacionalnome egzodusu te migracijskome, demografskome, političkome, sociološkome, psihološkome,
žrtvoslovnome, humanitarnome i ekonomskome
fenomenu koji je iz dubine potresao i protresao
Hrvatsku, a njegove posljedice baštinimo i danas,
i to ne samo kao pojedinci koji su na različite načine bili dijelom prognaničkih struja nego i kao zajednica, kao hrvatsko društvo koje je u mjesecima
neravnopravne borbe s c.
Jedan od temeljnih dokumenata velikosrpske politike su i “Načertanije” Ilije Garašanina iz 1844.
godine. Taj je dokument postao programom službene srpske vanjske politike u idućim desetljećima. Otvoreni poziv na sukob s Hrvatima uputio
je 1902. godine srpski pravnik i političar Nikola
Stojanović. On je u svojemu poznatome tekstu “Do
istrage naše ili vaše”, koji je, što je osobito zanimljivo, objavljen u zagrebačkome listu “Srbobran”,
zanijekao Hrvatima narodnost, nacionalnu osobitost, državotvornost, kulturnu baštinu i jezik te je
pozvao Srbe na borbu protiv zaostalih elemenata
hrvatstva u kojoj će, kako kaže, Hrvati “podleći”.
Valjda najjasniju poruku u tom smislu izrekao je
1991. godine u baranjskome selu Jagodnjaku srpski političar Milan Paroški javnim pozivom tamošnjim Srbima da “sve one koji kažu da to nije srpska
zemlja mogu da ubiju ko kera pored tarabe”.
Politička, etnička i granična pitanja stvaranja Velike Srbije dao je u svojemu spisu “Homogena Srbija” iz 1941. godine četnički ideolog Stevan Moljević. On se zalaže, među ostalim, i za “humano
preseljenje stanovništva“ te za uspostavu potpune
hegemonije Srbije i Srba nad svim nesrpskim narodima i “nesrpskim zemljama” u Jugoslaviji.
Godine 1986. u najširoj se jugoslavenskoj javnosti
pojavio “Memorandum” Srpske akademije nauka
i umetnosti. Riječ je o navodno nedovršenome
dokumentu (objavile su ga u dva nastavka beogradske Večernje novosti) koji je bio ideološkim
temeljem velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića, prema kojoj “svi Srbi moraju živeti u istoj državi”. “Memorandum” je “probudio” srpski velikonacionalizam te je, što je osobito važno, potanko
razradio mehanizme korjenite ustavne, političke
i ekonomske reforme Jugoslavije, koja je prema
njihovu tumačenju bila prijeko potrebna jer su
Srbi kao narod bili ugroženi, a Srbija kao jedna
od jugoslavenskih saveznih republika u izrazito
nepovoljnome političkome i ekonomskome položaju. Izlaz iz te situacije srpski su akademici vidjeli
u potpunoj centralizaciji jugoslavenskoga političkoga, društvenoga i ekonomskoga sustava, što ne
znači ništa drugo do unitarizaciju zajedničke jugoslavenske državne zajednice na velikosrpskim temeljima. Kako bi i moglo biti drugačije podsjetimo
li se na razinu srbizacije jugoslavenskih upravljačkih, represivnih i vojnih struktura. Ako bi raspad
Jugoslavije bio neizbježan, srpski su akademici
predvidjeli scenarij osamostaljivanja Srbije, ali bi
u tu srpsku državu priključili sve jugoslavenske
prostore na kojima Srbi žive, pa makar i u manjini.
Zapadne granice takve srpske države najpreciznije je iscrtao srpski političar, četnički vojvoda i haški optuženik Vojislav Šešelj (Virovitica – Karlovac
– Ogulin – Karlobag).
Hrvatska se, tako, početkom 1990-ih godina našla na putu najvećega i najrazornijega udara velikosrpske hegemonističke politike u 20. stoljeću.
Uništiti povijesnu, sakralnu i kulturnu baštinu
hrvatskoga naroda te protjerati hrvatskoga čovjeka s njegovih stoljetnih ognjišta bili su osnovni
provedbeni programi suvremene srpske državne
i nacionalne politike. O tome svjedoče i srušene
crkve, škole, bolnice i knjižnice diljem Hrvatske, a
osobito osnivanje srpskih koncentracijskih logora
(u Hrvatskoj, Crnoj Gori i, ponajviše, u samoj Srbiji), masovne i pojedinačne likvidacije, silovanja,
pljačke... U srbijanskoj oružanoj agresiji poginulo
je više od 22 tisuće stanovnika Republike Hrvatske, a samo izravne materijalne ratne štete dose-
gnule su 40 milijarda američkih dolara.
Etničko je čišćenje bilo jedno od najvažnijih sredstava u postizanju ciljeva velikosrpske politike i srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku.
“Mi ne želimo nikog drugog na našem teritoriju
i borit ćemo se za naše prave granice. Hrvati se
moraju ili iseliti ili umrijeti”, izjavio je jednom prigodom Vojislav Šešelj i tako, nažalost, na najbolji
mogući način pokazao što će se s Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom događati na okupiranome području Hrvatske. Etničkim čišćenjem,
posljedica kojega su brojne prognaničke kolone,
agresor je nastojao učvrstiti srpsku većinu ondje
gdje ju je prije rata imao (dijelovi zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, istočne Like i sjevernodalmatinskoga zaleđa), ali i uspostaviti ondje gdje je
1991. godine bio u manjini (dubrovačko područje, virovitički, daruvarski, drniški, šibenski i sinjski
kraj, hrvatsko Podunavlje). Drugim riječima, protjerivanjem nesrpskoga stanovništva utvrdila bi se
ne samo prostorna nego i svojevrsna demografska
okupacija dijelova hrvatskoga državnoga teritorija, što bi samo po sebi, vjerovali su agresori, dovelo do njihova “prisajedinjenja” matici Srbiji.
Tako su prvi prognanici iz okupiranih hrvatskih
naselja (do kraja 1991. godine bilo ih je više od
tisuću) na slobodna područja države počeli stizati
već u ljeto 1991. godine, prvo iz Like i sjeverne
Dalmacije, a potom iz Slavonije. U srpnju 1991.
godine bilo je registrirano već oko 30 tisuća prognanih osoba. U vrhuncu prognaničkoga vala, koji
se zbio nakon okupacije Vukovara i vukovarskoga
kraja, svaki se deseti Hrvat u Republici Hrvatskoj
nalazio u nekoj od brojnih i tužnih prognaničkih
kolona.
Danas već pomalo blijede sjećanja na prve hrvatske prognanike, koji su, spašavajući goli život, napuštali svoje trudom i mukom izgrađivane domove i imanja te s vrećicom u ruci ili bez nje, u većim
ili manjim skupinama, stizali u neokupirana hrvatska naselja. Magla nametnutoga povijesnog zaborava sve više zastire brojne i duge prognaničke
kolone koje su se prije samo dva desetljeća pružale od hrvatskoga istoka prema zapadu ili od hrvatskoga juga prema sjeveru naše domovine. Cijela
je Hrvatska bila “premrežena” progonstvom; samo
su protjerani Vukovarci bili privremeno smješteni
21
u više od 550 naselja diljem naše domovine, od
hotela i baraka pa do privatnoga smještaja. Danas
se tih slika sjećaju valjda samo oni koji se na njima
i nalaze – bivši prognanici, danas povratnici, kao i
oni, poznati i manje poznati, koji su im nesebično
u toj prognaničkoj muci pomagali.
Hrvatski su prognanici bili dostojanstveni u svojemu trpljenju, daleko izvan svojih kuća i uspomena,
razumljivo nešto manje strpljivi očekujući povratak, ali zato izvanredno hrabri u procesu povratka,
koji je vrlo često značio dolazak na zgarišta i ruševine, dolazak među one koji su ubijali i protjerivali
ili čak dolazak pred dom u kojemu je netko drugi
živio, a nije ga htio napustiti.
Iako u cjelini jedinstvena, ipak je priča svakog prognanika različita. Svatko je svoju tešku sudbinu
doživio na svoj način, prilagodivši se, manje ili više
uspješno, prognaničkome, a poslije i povratničkome životu. Nije jednostavno bilo biti prognanikom
u vlastitoj domovini, a svijet vas u toj “neprirodnoj” situaciji ne prepoznaje niti razumije. Nije bilo
lako ni jednostavno zamijeniti mirnodopski život
u svojemu zavičaju, gradu ili selu s progonstvom
u nekom drugom kraju, među nekim novim, do
tada nepoznatim ljudima. Trebalo je organizirati
novi život, početi ispočetka, često bez osnovnih
egzistencijalnih mogućnosti. Vrijedni su se ljudi,
ljudi koji su obrađivali zemlju ili radili u tvornicama, gotovo preko noći našli u malim i skučenim
hotelskim sobama, u kojima im se život sveo na
iščekivanje ručka, večere, dnevnika i spavanja. No,
većina se nije predala sudbini. Pripreme za povratak počele su čim se u progonstvo došlo. Nitko
nije želio priznati da je život u progonstvu trajna
i konačna opcija. I sva sreća da je bilo tako, jer bi
onda ionako težak povratak bio još mukotrpniji, a
život u progonstvu još nepodnošljiviji.
Hrvatski su prognanici hrabro zakoračili u svoj
prognanički život, često okružen nerazumijevanjem onih koji su imali sreću da ih taj kalež trpljenja mimoiđe. Bili su, više nego što se i moglo
očekivati, strpljivi i razumni. Svoja su često opravdana nezadovoljstva pokazivali rijetko, a i onda
kada su to činili, mislili su na ukupne hrvatske prilike i neprilike. Nikada nisu tražili više od onoga
što im pripada ili što im hrvatsko društvo može
dati. Bili su zahvalni svima koji su im pomagali,
koji su se trudili da im život i u progonstvu bude
22
dostojan čovjeka. No nisu šutjeli kada ih se pokušavalo marginalizirati ili s njima u dnevnopolitičke svrhe manipulirati. Znali su da jedino kao
čvrsta prognanička zajednica mogu artikulirati i
u javnost prenijeti svoje stavove. Zato su i mogli
onako snažno i dostojanstveno 1994. godine blokirati UNPROFOR i tako hrvatskoj i međunarodnoj
zajednici poručiti da je dosta igre s ljudskim sudbinama i da će hrvatski prognanici, ako odgovorni
ne učine ništa, sami uzeti stvari u svoje ruke, a
pola milijuna onih koji su prošli kroz prognanički
križni put nije bilo malo. To je bila brojka koju su
respektirali i moćnici s “East Rivera” (UN). Ni tada
nisu tražili ni više ni manje od onoga što im je
točka 20. Vanceova plana pružala: “U skladu s općeprihvaćenim međunarodnim načelima, politika
je Ujedinjenih naroda omogućiti povratak kućama
svim osobama koje se nalaze u izbjeglištvu zbog
izbijanja sukoba, a koje se žele vratiti.”
Ne zaboravimo da je Vanceov plan bio osnovom
mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj (UNPROFOR,
poslije UNCRO) od 1992. do 1995. godine. Jedan
od zadataka UNPROFOR-a, podsjetio je na to glavni tajnik UN-a u svojemu Izvješću Vijeću sigurnosti od 23. ožujka 1994. godine, jest “omogućiti
povratak raseljenih osoba njihovim domovima u
UNPA-zonama u mjestima sigurnosti.”
Nažalost, mirovna misija UN-a nije stvorila uvjete
niti je omogućila povratak ijednome hrvatskome
prognaniku. Pače, s okupiranih su područja Hrvati
protjerivani i u vrijeme kada su ona bila pod zaštitom UN-a. Tek su oslobodilačkim vojno-redarstvenim operacijama “Bljesak” i “Oluja” 1995. godine
te mirovnim misijom UNTAES-a u razdoblju od
siječnja 1996. do siječnja 1998. godine stvoreni
povoljni opći sigurnosni, politički i dijelom ekonomski uvjeti za povratak prognanika u njihova
naselja prijeratnoga prebivališta.
Drugo je i bitno složenije pitanje je li proces povratka osmišljen tako da poluči pozitivne rezultate ili je riječ bila o stihijskome procesu, koji je
uzrokovao samo nove probleme, nesnalaženje i
frustracije? Drugim riječima, jesu li se hrvatski
prognanici svojim domovima vratili kao pobjednici ili kao potencijalni socijalni slučajevi?
Smije li, na temelju rečenoga, hrvatsko društvo
dopustiti da se prognanička priča zaboravi? Imaju
li pravo naša djeca odrastati bez spoznaje što su
njihovi roditelji i bližnji prolazili u godinama kada
je Hrvatska stasala i branila se kao neovisna država? Ima li ikakvih razloga da se prognanici i drugi
put prognaju: prvo od JNA i Srba 1991. godine i
poslije iz svojih domova, a danas od nas samih iz
vlastitih sjećanja? To više jer epilog prognaničke
priče još uvijek nije napisan, ne samo zato što se
svi prognani još uvijek nisu vratili u svoja prijeratna prebivališta, niti je proces povratka u svim svojim aspektima bio uspješan nego i zbog činjenice
da je progonstvo duboko u temeljima stvaranja
današnje hrvatske države, čega – čini mi se – mnogi još uvijek nisu svjesni.
Osim toga, prognanička priča traži da joj se priđe iz različitih kutova, ona nije crno-bijela niti su
sve njezine dimenzije do kraja rasvijetljene. Stoga
i ova publikacija čini hvalevrijedan pokušaj da se
široj javnosti približe poznate, ali i manje poznate
činjenice, događaji i akteri koji su obilježili život i
rad prognanika u teškim danima srbijanske agre-
sije i okupacije, ali i u povratničkim godinama.
Proteklih su godina o progonstvu i povratku napisane stotine stranica znanstvenih i stručnih rasprava te novinskih članaka, održano je mnoštvo
javnih manifestacija s temom prognaničkoga i povratničkoga života, a snimljeni su i neki dokumentarni i igrani filmovi. Ali tu knjigu nedavne hrvatske povijesti još uvijek nismo zatvorili; još uvijek u
nju nismo sve zapisali. Ona je i dalje otvorena svima koji mogu, znaju i žele dodati svoju prognaničku i povratničku “priču”, svoj pogled na te dane,
mjesece i godine. “Kronika” prognaničkoga i povratničkoga života još ima praznih ili nedovoljno
poznatih mjesta. Popunimo je zajedno. Zajednica
povratnika Hrvatske i u ovoj monografiji pokazala
nam je kako se to može učiniti.
Prof. dr. sc. DRAŽEN ŽIVIĆ
Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”
voditelj Centra u Vukovaru
Vukovar danas - Grad se i nadalje obnavlja a život se normalizira.
23
OSNIVANJE I DJELOVANJE UREDA
ZA PROGNANIKE I IZBJEGLICE
(Sjećanja)
Drago mi je što s
ovih nekoliko rečenica, barem u prisjećanjima
mogu
opet biti dio velike
obitelji prognanika
i izbjeglica, velikih
žrtava i stradalnika
ali – svojim povratkom – i pobjednika
Domovinskoga rata.
U raznim dosadašnjim prigodama opiDr.sc.. DAMIR ZORIĆ
sana su mnoga proprvi glavni tajnik Ureda za
gnanička poglavlja
prognanike i izbjeglice Vlade RH
i epizode kako na
nacionalnoj razini tako i one lokalnoga karaktera.
Malo manje se pisalo o djelovanju Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi RH. Normalno, reklo
bi se, o tijelu državne uprave nije potrebno pisati
sjećanja i povijesne prikaze. Uprava radi svoj činovnički posao, podložna je ocjenama nadležnih,
u konačnici i ocjenama javnosti, namještenici i
dužnosnici za svoj rad dobivaju plaću, oni najbolji
ili snalažljiviji odlikovani su. Pa što bi se onda imala pisati i njihova povijest! Doista o administraciji je neatraktivno pisati. No Ured za prognanike
i izbjeglice prvih godina svojega postojanja nije
djelovao kao klasično tijelo državne administracije. Prije bi se moglo reći da je Ured djelovao kao
velika humanitarna organizacija. O tom djelovanju znade se relativno dosta, poznati su brojevi,
količine, mjesta, vrijeme događaja. Manje je međutim prikazivano ono što je stajalo iza svih tih
brojčanih i drugih pokazatelja – ljudi sa svojim
sudbinama, stradanjima, strahovima, nadanjima,
tugama, kadšto i veseljem, željom za okupljanjem
i povratkom. Napisano je nekoliko (dobrih i zanimljivih) knjiga, dokumentarne građe i raščlambi s
psihološkog, etnološkog, sociološkog, povijesnoga
pa čak i teološkoga motrišta. Ipak, nedostaju opisi osobno doživljenoga progonstva, iskazi patnje i
čežnje za povratkom i obnovom. Tu prazninu ispunjaju izdanja poput ovoga a ovo, svojom obuhvatnošću, naročito. Dakako, prava slika o hrvatskim
prognanicima, primjerice o doživljaju progonstva
24
jedne djevojčice iz Vukovara, tako jednostavno i
uvjerljivo opisana, u autobiografskom romanu
„Hotel Zagorje“, Ivane Simi Bodrožić, pokazuje da
prognanici nikako nisu mogli biti prihvaćeni samo
kao goli objekt rada državne administracije nadležne za skrb o prognanicima. Nažalost, ponekad
je bilo i tako, vidi se to i iz tog gorko duhovitog
romana. Bilo je prilika kada se nismo razumjeli.
Nekada nije trebala pogreška u postupanju – s duhovno ranjenim ljudima nekada se i uz najbolje
namjere, teško razumjeti.
Kako vrijeme više odlazi tako i sjećanja, kadšto
ona sitna i jednostavna, postaju sve važnija. Na njima se gradi identitet. Sjećanja su temelj pripadanja. Stoga je sjećanje važno, koliko ono zajedničko
toliko i ono osobno. Baš zato, u ovih nekoliko redaka prisjetio bih se onoga razdoblja prije samoga
nastanka Ureda za prognanike i izbjeglice, prilika
koje su nas okruživale i silile na novu organizaciju,
naročito na ljude uz čiju pomoć i suradnju smo
odgovarali na izazove. O tome se, rekoh, manje
pisalo i ovo je prilika i mjesto da se i ta dionica
uvrsti u tu veliku povjesnicu hrvatskih prognanika
i povratnika.
Predsjednik Tuđman odredio je da civilni dio pregovora s predstavnicima tadašnje Pete vojne oblasti Jugoslavenske armije vodi uglavnom
dr. sc. MATE GRANIĆ a vojni dio general IMRA AGOTIĆ.
Prve su prognaničke teme stavljane na stol u sjedište nekadašnje promatračke misije Europske
zajednice u zagrebačkome Hotelu I.
Prve pobune, nakon lipanjske (1991.) odluke Sabora o osamostaljenju Hrvatske, praćene su i izgonom iz pojedinih sela koja su zauzimale paravojne postrojbe pobunjenika. Civilni dio pregovora s
predstavnicima tadašnje Pete vojne oblasti Jugoslavenske armije vodio je uglavnom Mate Granić
a vojni dio general Imra Agotić. Kada bi se razmijenili prijedlozi sporazuma trebalo je obaviti kurirski posao, nositi prijedloge hrvatske Vlade (Franje
Gregurića) zapovjedniku Jugo vojske generalu
Andriji Rašeti. Taj dio posla obavljali smo, u niz
navrata, tadašnji savjetnik u kabinetu predsjednika Vlade Tomislav Karamarko i ja. Moram priznati
da je bio mučan osjećaj ući u te prostore čija je
unutrašnjost bila ojačana vrećama pijeska, ponegdje daskama. Rašeta bi komentirao pojedine javne
događaje, naročito ga je bila pogodila atmosfera
na velikom prosvjednom skupu pred zgradom zapovjedništva vojske na kojemu je Gotovac održao
svoj čuveni govor. Nekada smo slušali zajedljive
komentare na karijeru pojedinih časnika koji su
iz bivše vojske prešli u Hrvatsku vojsku. Rijetko
se međutim događalo da bi pripremljeni sporazum bio potpisan već prvoga dana. Dobili bismo
niz primjedbi na tekst i nosili to natrag na Markov
trg. Ipak, valja priznati, jugoslavenski general bio
je pristojan. Svi ostali mrki i šutljivi.
General ANDRIJA RAŠETA
VLADO GOTOVAC
Jedne je prigode bilo dogovoreno da se uz posredovanje Misije EZ izvidi stanje u nekim selima na
tada već debelo odsječenim područjima. Voditeljica našega ureda za vezu Ljerka Mintas Hodak
pitala me imam li želju poći s međunarodnim promatračima. Kad mi je navela da će se ići helikopterom i da je vjerojatno da će će se posjetiti i Knin,
shvatio sam da me zapravo pitala imam li, osim
želje, i hrabrost ići u tu misiju. Naravno da sam
ujutro bio pred hotelom. Helikopter je otkazan,
rečeno je da idemo vozilima. Ne malo sam se međutim iznenadio kada smo, nakon izlaska iz hotelskoga parkinga, umjesto obližnje autoceste prema
Karlovcu, okrenuli prema istoku Zagreba, posve
u suprotnom pravcu. Promatrači ili „sladoledari“
kako smo ih zbog njihovih bijelih odora ubrzo po
dolasku prozvali, željeli su vidjeti Sv. Ivan Zelinu
i neka mjesta uz cestu prema Varaždinu i sjeve-
rozapadu Hrvatske. Usput su naročito zagledali
mostove, pod neke zalazili ocjenjujući njihovu nosivost. Od mene su tražili da im uspostavim vezu
s lokalnim zapovjednikom policije. Pitanja progonstva Hrvata iz sela u okolici Knina ostala su
po strani. Oni su očito procjenjivali da će uskoro
kolone prognanika krenuti od Zagreba prema sjeverozapadnim granicama Hrvatske i razgledali su
prometnice u tom smjeru.
S početkom agresije i sve izraženijim djelovanjem
vojnih i paravojnih snaga, u Hrvatskoj se početkom ljeta bilježe prve masovne izbjegličke kolone.
U javnosti se o prvim prognaničkim skupinama
doznaje u lipnju 1991. kada su napadnuta pojedina sela u hrvatskom Pounju. Masakri civila pokrenuli su kolone. Hrvatska je odgovarala solidarnošću. Želja za pomoći bila je velika. No organizacije
nije bilo. Vrlo brzo, zbog sve većeg pritiska, u ministarstvu nadležnom za socijalu skrb pokušava se
stvoriti jedinica koja bi koordinirala humanitarno
djelovanje niza nevladinih udruga. Osnovana su i
dva fonda za prikupljanje i raspodjelu novčanih
sredstava za pripomoć prognanicima i stradalnicima rata. Osim naših građana, više od 90% sredstava u fondove je davala naša Vlada. Ali pomagali
su i brojni pojedinci. Tih dana u Zagrebu živjeli
su poslovni ljudi Colin Reeve i njegova supruga
Danielle. Nisu žalili vlastitih sredstava da pomognu, naročito prognaničkoj djeci i ženama, osobito starijima. I koliko takvih velikodušnih ljudi je
pomagalo. Tko od nas se ne sjeća barem nekoga?
Tako nastaju začeci budućega Ureda za prognanike i izbjeglice. Njegovu jezgru isprva je činila
udruga „Lanac solidarnosti“ koji se aktivira u Uredu za izbjeglice. Kada sam prvi puta, ne znam više
zbog kojega posla, posjetio to ministarstvo, otkrio
sam da je jedna od najagilnijih volontera u udruzi
„Lanac solidarnosti“ moja nekadašnja školska kolegica Sanja Jambrešić. Ministarstvo je formiralo
Ured za izbjeglice nastojeći inkorporirati djelatnost „Lanca solidarnosti“. Zapreka za uspostavljanje profesionalne organizacije bila je u nedostatku sredstava. Ubrzo je Vlada odlučila oformiti svoj
specijalizirani ured s time da se preuzmu iskustva
i ljudstvo Ureda koji je djelovao u Ministarstvu.
Zadaću je dobio ured potpredsjednika Vlade Mate
Granića. U timu tek nekoliko, pridružila nam se
doktorica Mirjana Kujundžić, potom Granićeva
administrativna suradnica u bolničkoj ustanovi
Arijana Krhen. Iskusna tajnica Jasenka, koja je ra25
dila i u prijašnjim vremenima u sabornici, često je
znala više nego mi koji smo bili novi u ovim poslovima i ustanovama.
Granićev plan je bio da se na čelo ureda postavi
iskusna osoba s ugledom. Prva je želja bio ugledni
bibličar Adalbert Rebić. Mislili smo da bi s njim
kao svećenikom na čelu, Ured imao i kredibilitet
i povjerenje kod donatora. Naravno dobri odnosi
s Caritasom, koji je već tada bio odlično organiziran i izvanrtedno mnogo pomagao ratnim stradalnicima, za nas su bili životno važni. No Rebić
nije odmah jednostavno pristao na funkciju. Bio je
spreman pomagati ali
prihvatiti funkciju mogao je tek nakon promišljanja i, naravno,
odobrenja svojih nadređenih na zagrebačkome Kaptolu. Uskoro
smo dobili vijest da će
Rebić biti predstojnik
ureda. To je bilo sve
što je u jesen 1991.
imao budući Ured:
Prof.dr.sc. ADALBERT REBIĆ
predstojnik.
Trebalo je naći odgovarajući prostor, pronaći ljude
i uspostaviti organizaciju. Ta je zadaća, po Granićevu prijedlogu, dopala mene. Odmah sam prihvaćen i imenovan. Neki prostori koje smo pokušali
dobiti za Ured, iako u državnome vlasništvu, ostali
su nam nedostižni.
Kada se nakon par dana potrage pojavila informacija da Teritorijalna obrana Grada Zagreba iseljava
iz svojega stožera u tadašnjoj ulici Braće Oreški
na zagrebačkome Černomercu, već smo bili tamo.
Oni su izlazili a mi smo ulazili. Prozori su bili
obloženi vrećama pijeska, na zidovima vojne specijalne karte zagrebačkoga područja te koje-kave
telefonske linije i žice, uglavnom potrgane. Predstojnik Rebić i ja kao glavni tajnik bili smo jedini
profesionalci u Uredu. Došla je i skupina iz „Lanca solidarnosti“, imali smo niz volontera ali zbog
nedostatka sredstava nismo imali načina kako ih
trajnije i profesionalno angažirati . Pribjegli smo
tadašnjem zakonu o vojnoj obvezi. Kada su naime
vojni obveznici pozivani na vojne vježbe njihove
su tvrtke bile dužne do nekoga roka davati plaću
tako mobiliziranim osobama. Od generala Zvonimira Červenka dobili smo obećanje da će biti podi26
gnuti u službu svi ljudi koje odaberemo. Tako je i
bilo. Tako su mobilizirani Lovre Pejković, Spomenka Cek, Darko Čepek, dr Tanja Vucelić i niz drugih.
Iz Sanitetskoga stožera pridružile su nam se Sonja
Klingor i Kristina Kutleša i još nekoliko drugih.
Mariju Vučić smo izvlačili iz Banjaluke pa smo je
ostavili odmah da radi u Uredu. Oko uređenja Ureda raspolagali smo minimalnim sredstvima. Nije
bilo prilično uređivati kancelarije pored tolikih
humanitarnih potreba. Pomogla nam je građevinska tvrtka „Tempo“ i njihova tadašnja arhitektica
Dušanka Šimunović kao i još neke manje firme.
Mnogo važnije od samih uredskih prostorija bilo
nam je organiziranje dovoljno velikoga i sigurnoga skladišta koje smo organizirali u paviljonima
Zagrebačkoga velesajma. Nakon pada Vukovara,
kada smo prihvatili prve prognanike iz Podunavlja, u Ured smo namjestili niz ljudi iz Vukovara:
Josipa Esterajhera, Alenku Mirković, Lavoslava
Bosanca, Mirjanu Kuveždić. Imali smo okosnicu
Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike
Hrvatske. Zbog ozbiljinosti stanja i odgovornosti
povjerenoga posla koji je Uredu povjeren, Vlada
Hrvoja Šarinića u Proračun za 1992. uvrstila je i
Ured. Naša djelatnost uređena je i zakonski. Skrb
o prognanicima a sve više i više i o izbjeglicama
koje su pristizale iz Bosne i Hercegovine te iz Srbije (Hrvati iz Vojvodine i s Kosova) Vlada i Ured nastojali su sve internacionalizirati. Danas to može
izgledati nevjerojatno ali tada smo imali tek jedno
vozilo. Predstojnik Ureda, dakle čelnik središnjeg
tijela državne uprave, koristio je svoje vlastito
vozilo. Službeno, polovno vozilo, došlo je kasnije
kao donacija iz Njemačke. Iz Švicarske smo kasnije uspjeli dobiti i jedan kombi s natpisom „Donacija HDZ i Rotary club Buchs“. Računalnu opremu
slao nam je fra Karlo Lovrić također iz Švicarske.
Teritorijalnih jedinica nismo imali. Taj je problem
riješen tako da je općinskim centrima za socijalni
JOSIP ESTERAJHER, IVAN VRKIĆ i MIRKO TANKOSIĆ primili grofa
OTTA von HABSBURGA u Osijeku, 1991.
rad uredbom Vlade naloženo da dio svojega posla posvete prognaničkim problemima. Centri su
to zapravo već i obavljali ali su sada dobili i formalnu ovlast. Od njih smo, ovisno od broja prognanika a potom i izbjeglica iz BiH na pojedinom
području osnivali regionalne urede za prognanike
i izbjeglice. Pavo Handabaka je vodio Dubrovnik,
Zora Barnjak i Kaja Bakalić Makarsku, Lena Elek
Split. Neda Klarić Šibenik. Sonja Lovrečić je bila u
Puli a Jasna Mihalinčić, nekada moja srednjoškolska nastavnica, vodila je ured u Opatiji. Jasenka
Rukavina Miholić je vodila najveći regionalni ured
u Zagrebu, Jasna Zdravčević također veliki ured u
Osijeku, koji je ubrzo preuzela Nada Arbanas. Bilo
je još niz drugih ureda, čija je važnost bila veća ili
manja ovisno o kretanju, broju i pravcu prihvata
i smještaja.
Uvijek smo isticali načelo – smještaj što je bliže
kući. Tako su naši značajni uredi bili onaj u Sisku
te Vinkovcima kojega je vodio Ante Drmić, moj
kolega sa studija. Ured u Brodu vodio je Josip
Krajnović. U Zagrebu smo, najprije zahvaljujući
dr. Slobodanu Langu, Branku Čuli i Josipu Esterajheru uspostavili dobru bazu podataka i sustav
informiranja. Već potkraj godine u Zagreb je stigao predstavnik UNHCR Jose Maria Mendiluce.
Njegov ured bio je smješten povrh našega u prizemlju. Mendiluce je ipak bio čovjek koji je došao, kako je on mislio i kakav mu je bio mandat, u
kontekst jugoslavnskog građanskog konflikta. Taj
španjolski internacionalac kasnije se okušavao
na europskim izbornim
listama socijalista. Čuli
smo da je Bask no nije
podnosio pomisao na
secesiju, bio je privržen
državnome unitarizmu.
Bogme, ni mi tada nismo
imali razumijevanja za
neke njegove ideje. No,
Mendiluce je bio otvoren,
temperamentan
JOSE MARIA MENDILUCE,
čovjek i o svemu smo
predstavnik UNHCR-a
mogli živo raspravljati.
u Hrvatskoj 1991.
Dobro smo surađivali.
Uloga UNHCR-a u Hrvatskoj, od prvoga dana do
konca, bila je pozitivna i izuzetno korisna. Mislim da su i oni tako ocjenjivali svoju suradnju s
nama. Visoka povjerenica gđa Sadako Ogata to je
više puta isticala. Suradnju i djelovanje UNHCR
posebno je unaprijedio, Mendiluceov nasljednik
Jean Claude Concolato, sada ne više šef misije za
republike bivše države, nego šef misije UNHCR
za Republiku Hrvatsku. Nakon njegova prvoga,
može se reći doista ratnoga mandata u Hrvatskoj,
djelovao je u nekoliko
drugih zemalja na istim
poslovima. No, kako mu
to omogućuju pravila
UN-a posljednji je mandat prije umirovljenja
mogao birati. Izabrao je
opet Hrvatsku u kojoj se,
nakon umirovljenja trajJEAN CLAUDE CONCOLATO
no nastanio. Concolato
naslijedio je Mendiluce-a na
mjestu šefa misije UNHCR-a u
je oformio ozbiljan ured,
Hrvatskoj 1991.
s organiziranom logistikom.
Imao sam sreću surađivati i s J. J. Moucheom, još
jednim Francuzom na čelu UNHCR-ove misije u
Hrvatskoj. Iako je bio suzdržaniji od Concolata, i s
njim smo, i pored povremenih rasprava i nesuglasica, ipak dobro surađivali. Od svih međunarodnih humanitarnih organizacija, a doista su brojne
tada djelovale u Hrvatskoj i susjednim zemljama,
djelatnost UNHCR bila je najraširenija i najopsežnija. Jezikom TV sapunica moglo bi se kazati da
je UNHCR odigrao serijsku ulogu. Svi ostali, primjerice Međunarodna organizacija za migracije
(IOM), Međunarodno povjerenstvo i Federacija
Crvenog križa (ICRC i IFRC) i drugi, igrali su koliko god značajne, ali ipak manje ili više epizodne
uloge. UNHCR je bio okvir i krov brojnim drugim
organizacijama, vjerodostojan izvjestitelj i tumač
o stradanjima ali i o pomoći prognanicima i izbjeglicama u Hrvatskoj.
Ubrzo po izbijanju izbjegličke krize oformio se u
Zagrebu i Njemački humanitarni ured na čelu
s kasnije međunarodno
uglednim diplomatom
Michaelom Steinerom.
Dio suradnika u tom uredu, koji je zaista puno
pomagao ne samo hrvatskim prognanicima,
izbjeglicama iz BiH nego
i srpskom stanovništvu
MICHAEL STEINER
šef humanitarnog ureda u
Zagrebu 1991.
27
na okupiranome području, kao uostalom i UNHCR
i Međunarodni crveni križ, kasnije sam susretao
na međunarodnim konferencijama – radili su na
važnim položajima u uredu njemačkoga kancelara
Schrödera.
Veliku smo pomoć primili i od tadašnjeg predstavništva Europske zajednice u Zagrebu koje je
oformilo svoj humanitarni ured – ECHO. Isprva ga
je vodio Fulvio Paolini. Na njegov poziv doktorica Kujundžić i ja, u ime Ureda i naše Vlade izradili smo potpuni i dobro dokumentirani pregled
potreba za hranom, te kanale podjele i nadzora.
Dr. Granić me poslao u Brisel kako bih predstavnicima Europske komisije obrazložio naš zahtjev.
No, po izlasku iz zrakoplova (a tada se polijetalo
uglavnom iz Beča ili Graza) zadržale su me, zajedno s desetak afričkih putnika, belgijske granične
vlasti. U pretrpanoj prostoriji za zadržavanje azilanata pokazao sam policajcima dopis faksiran iz
ureda Europske zajednice kojim me se poziva na
razgovor. Teško su međutim razumjeli da je poziv
upućen Vladi Republike Hrvatske a ja sam doputovao s još uvijek važećim jugoslavenskim pasošem.
Uskoro se ipak pojavio gospodin Kokot, koji nam
je tada pomagao u Briselu, pojasnio stvari. Nakon
nekoliko telefonskih poziva ipak sam krenuo na
razgovore koji su okončani uspješno. Naša je Vlada potom potpisala Memorandum s Europskom
zajednicom temeljem kojega nam je odobreno 15
tisuća tona pomoći.
Uoči Božića 1992. kada smo već na veliko uspostavili distribuciju hrane iz kontingenta ECHO. Zajedno s Paulinijem i njegovim asistentom Polom
Van der Staatom putovao sam s konvojem u Novu
Gradišku. Po odobrenju snaga UN, sukladno nekom privremenom protokolu koji je omogućavao
dnevni promet auto-cestom vozilima međunarodnih snaga, prošli smo okupirani dio auto-ceste kod
Okučana. Nakon što smo predali zalihe istim putem krenuli smo prema Zagrebu. UN-ovi vojnici na
punktu razdvajanja salutirali su putnicima u vozilu s diplomatskim oznakama tadašnje Europske
zajednice. No, na punktu „SAO zapadna Slavonija“
zaustavljeni smo. Nakon 5 poslije podne više navodno ni vozila međunarodnih snaga nisu smjela
prometovati tim dijelom auto-ceste. „Krajinski carinici“ naredili su da uz njihova pratitelja koji nam
se ugurao u vozilo, idemo u njihovu policijsku postaju smještenu u zgradi željezničkog kolodvora u
Okučanima.
28
Ubrzo su ondje stigli i predstavnici UNPROFOR-a,
čini mi se kanadski policajci, koji su od srpskih
vlasti nastojali ishoditi naše puštanje prema Novskoj. Paolini je govorio da smo sva trojica, dakle
i ja, ono što su bili samo njih dvojica. Rekao sam
da se zovem Walter Burzigotti, čovjek je radio za
humanitarni ured Talijanske ambasade u Zagrebu
s kojim smo također dobro surađivali. I oni su
mnogo pomogli u počecima Ureda a svojim imenom Walter mi je možda presudno pomogao da
spasim živu glavu. Opredijelio sam se za talijansku
varijantu svog „identiteta“ kako bih s Paolinijem
mogao bolje komunicirati a prema istražitelju biti
što vjerodostojniji. Dodao sam svoj datum rođenja a kao mjesto rođenja naveo sam Urbino, renesansni talijanski grad kojega sam kao student
dobro upoznao. Za slučaj komplikacija naime želio
sam biti siguran da dobro vladam svojim podacima. Plavokosi „policijski dužnosnik“ iznio nam je
i kritiku kako se pomoć dostavlja samo hrvatskoj
strani, da se i njihova vlada obraća za pomoć ali da
„ustaška pošta“ ne prihvaća niti krajinske poštanske marke. A oni, eto, nas moraju propuštati „preko svoje države“ i bez valjanih putnih isprava. Od
skrbnog „dužnosnika“ uzeli smo adresu „oblasnog
crvenog krsta“ uz obećanje da ćemo im dostaviti
pomoć. Iako obećanja, naročito ona ljudima u potrebi, ne volim ostavljati neispunjena, ovo bogme
nisam održao. Jer, sva sreća UNPROFOR-ovi policajci izvukli su nas u svoju bazu.
Za razliku od Okučana koji su te a valjda i mnogih
drugih noći bili posve u mraku, UN-ova baza sjala je doista kao predbožićni Betlehem. Tu su nam
dali pratnju starom cestom prema Novskoj. Paolini je od UN-ovaca dobio nekoliko kutija Marlbora
uz savjet da ih na krajinskom punktu poklonimo i
svakako pohvalimo nogometni klub Crvena zvezda. Iako sam okorjeli dinamovac, izrazio sam divljenje pred ostakljenim posterom zvezdine momčadi, iznad kojega je ćirilicom pisalo „Evropski
šampion 1990“, obješenim na „graničnu baraku“.
Dok je Paolini poklanjao cigarete ja sam rekao ,,o.
stela rosa, molto bene“ gledajući poster s kojega
mi se smješkalo i nekoliko bivših ili budućih hrvatskih nogometnih zvijezda, koji su do ‘91. još
igrali u tom beogradskom klubu. Prošli smo, ali
na UNPROFOR-ovu kontrolnom punktu, Jordanci
su nas htjeli vratiti natrag. Nisu dopuštali noćne
prelaske. Ipak zapovjednik policije s naše strane
g. Šimunović, bio je rezolutan i prešli smo. Tek u
Novskoj, na sigurnom, preplavio me istinski strah.
Prvih mjeseci malo sam znao o međunarodnome
pravu i organizacijama koje su radile u ovome području. „Škola“ je započela negdje u rujnu 1991.
kasno navečer u mom tadašnjem uredu u zgradi
Sabora, gdje je radila i Vlada. Stariji gospodin, kojemu ni danas ne znam imena, tražio je razgovor
s potpredsjednikom Vlade nadležnim za socijalnu
politiku dr-om Matom Granićem, kojemu sam tada
bio savjetnik. Budući sam bio sam u uredu predložio sam da kaže meni a ja ću prenijeti. Razgovarali
smo u južnom ulaznom holu zgrade Sabora. Rekao mi je kako griješimo što se više ne okrenemo
međunarodnoj zajednici u traženju pomoći, stalno
inzistirajući na povjerljivosti jer, kako je govorio
nije želio ugroziti položaj svojega nećaka koji je
djelatnik UN-ove organizacije zadužene za izbjeglice. Rekao je da se radi o sinu njegove sestre
koja je udata za Poljaka, s kojim je nakon Drugoga rata izbjegla u Argentinu. On će se pobrinuti
da naši dopisi, iz još nepriznate zemlje, dođu na
odgovarajuća mjesta ali da moraju biti naslovljena na određene osobe i ustanove u Ženevi, te na
način prema predlošku koji mi je te večeri dao.
Meni su te formulacije, djelovale kao kombinacija
arhaičnog i birokratskog komuniciranja. Mi smo
do tada pisali emotivne rodoljubne dopise. Ipak
odlučili smo pokušati.
Prve dopise za dr-a Granića, sastavili smo Mirjana
Kujundžić, Arijana Krhen i ja, nastojeći biti što sukladniji predloženoj normi diplomatskoga komuniciranja o humanitarnom problemu. Više nismo,
kao do tada, govorili o izbjeglicama (refugees) jer
oni su stranci na teritoriji drugih država, nego o
interno raseljenom stanovništvu (displaced persons) odnosno o prognanicima, kako je prof. Rebić
predložio da prevodimo taj međunarodno-pravni
pojam. Iz UN-ovih konvencija progovarao je jezik
međunarodnoga prava, iz profesora Rebića biblijski jezik koji je govorio o sudbini tih ljudi. Obraćali smo se zbog teškoga humanitarnoga stanja
u Hrvatskoj tražeći da se prema Zagrebu usmjere zalihe hrane, humanitarnih potrepština kao i
stručnjake koji rade na zbrinjavanju. Osim pisma
poslali smo precizne i statističke pokazatelje prema njihovim uobičajenim pokazateljima i nazivlju.
I doista, za koji dan iz Ženeve dobivamo odgovor
od UNHCR-a. Obavijest je glasila da je UNHCR za
humanitarnu krizu u Jugoslaviji pripremio odgovarajuću pomoć, da na Hrvatsku otpada proporcionalni postotni dio te da se javimo u njihovu
misiju u Beograd zbog dogovora oko distribucije. Hrvatska je bila nepriznata, Beograd je bio
glavni grad a međunarodne organizacije još nisu
bile pripravne priznati ili prepoznati realnost. Ali
sama činjenica da su odgovorili bio je znak da će
s vremenom prihvatiti i novu realnost. Ubrzo jesu.
Daleko od toga da se UN-ova humanitarna administracija pokrenula zbog dirljivog nastojanja starijeg zagrepčanina ili naših naivnih dopisa. Ali je
naš duh ustrajnosti i spremnosti na svaku žrtvu
bio hranjen takvim ili sličnim zgodama.
Dramatičan razvitak događaja, sve izraženiji broj
ljudi pogođen agresijom i protjerivanjem prisilile
su i međunarodne organizacije da u Zagreb pošalju svoje predstavnike. Ja sam siguran sam da
su i naš neznani prijatelj a i njegov nećak također
doprinijeli tomu. Svaka počast tom starijem gospodinu, kojega više nikada nisam vidio, on sasvim
sigurno već dugo nije na životu jer je već onda
bio u prilično visokoj životnoj dobi. Mnogo godina kasnije, na jednome međunarodnome skupu
upoznao sam jednoga djelatnika UN-a koji se zove
Jorge Czieniewicz. Malo smo razgovarali, spomenuo je djeda u Zagrebu. Hispansko ime, poljsko
prezime – pa to je taj nećak!
Uvijek je lijepo sjetiti se naših savjetnika o međunarodnom humanitarnom problemu, neznanoga
gospodina, jedne jesenske večeri 1991. na ulazu u Sabor. Zapravo tih dana mnogo je neznanih
ljudi, na različite načine, svatko koliko je mogao,
pomagalo da se ublaže posljedice ratnih razaranja
i protjerivanja ljudi s okupiranih područja. Na toj
snazi, mnogo više nego na autoritetu javne uprave, djelovao je Ured za prognanike i izbjeglice,
od prvih svojih dana, već od ljeta ‘91. Ta nam je
snaga volje naroda bila važnija od snage vladinih
uredbi sa zakonskom snagom, naročito od listopada, studenoga i prosinca, nakon pada Podunavlja,
kada su Hrvatsku preplavile kolone tisuća prognanika. Uskoro, kako se agresija nakon sarajevskog
primirja 3. siječnja 1992. iz BiH počele su stizati i
rijeke izbjeglica. Jedan je pravac bio prema jugu,
u Makarsku i Split a drugi na sjever, preko Broda,
kasnije i Davora prema Zagrebu. Naši su kapaciteti bili prekrcani, njih više nije bilo, postojeći
su postajali neuvjetni naročito za trajniji smještaj
za hladna vremena. Pokušavali smo stvoriti nove
kapacitete. Oformili smo posebni odjel koji je s
njemačkom organizacijom GTZ ubrzano gradio i
adaptirao prognaička naselja. Adaptirali smo vojni
poligon Gašinci kod Đakova, sagradili Čepin kod
29
Osijeka, Rokovce kod Vinkovaca, Gazu kod Karlovca, Kosnicu kod velike Gorice, Malu Goricu kod
Petrinje i brojne druge. Osposobljavali brojne barakaške objekte (TTS u Splitu, Špansko u Zagrebu)
i vojarne (npr u Varaždinu, Puli, Klani kod Rijeke)
kamp naselja, primjerice ono u Stobreču za što
smo iz Slovenije dobili stotinu posve novih kamp
kućica. Kasnije su te kućice odigrale još jednu ulogu hitne pomoći stradalnicima. Kada se u potresu, četiri, pet godina kasnije razrušio Ston, istoga
dana najugroženijim obiteljima Vlada Zlatka Mateše uputila je kamp prikolice za smještaj.
Smještaj, prehrana, higijena, socijalna skrb, školovanje djece, problemi su s kojima smo svakodnevno živjeli. Ključno je bilo pronaći kapacitet,
osposobiti ga za uvjetan boravak veće skupine ljudi. Stoga su prvi udari mase stradalnika rješavani
smještajem u sportske dvorane. Takav smo smještaj zvali privremenim ili tranzitnim. Zagrebačke i
splitske sportske dvorane bile su krcate tjednima,
mjesecima. Jedni su izlazili, drugi su dolazili.
Jednoga zimskog dana, početkom 1992. u Zagreb
je doputovao tadašnji američki veleposlanik u
Beogradu Waren Zimermann. Amerika nas tada
još, za razliku od većine drugih zemalja i članica
Europske zajednice još nije bila priznala. Iskusni
ambasador hodao je između redova prizemnih
prostirki koje su služile kao ležajevi, zapravo kućišta čitavih obitelji. Shvatili smo da on donekle
razumije jezik. Kada ga je jedna starica pitala kada
će i kako ići kući kada je
Vukovar okupiran on joj
je tvrdo odgovorio: „Vukovar je Hrvatska“.
Mnogo toga ostalog, što
se tiče Ureda, prognanika i izbjeglica, spada u
manje ili više poznatu,
javnu, statističku ili administrativnu povijest.
O tomu svatko ima svoWAREN ZIMERMANN, američki
veleposlanik, 1991.
jih saznanja, svojih istina i tumačenja. U tom
pogledu povijest Ureda, kada bi se dala ispisati
bila bi opsežna, slojevita i vrlo bogata. Ali ni jedna
povijest ne može ispričati niti protumačiti ono što
smo tih dana nosili u srcu, što nas je pokretalo i
davalo snage da izdržimo. Samo ljudsko razumijevanje može objasniti ponos i sreću da smo, sv i
zajedno mogli, sudjelovati i pomagati u tim vremenima velike nesreće. Valjalo je stoga podijeliti
ovaj niz prisjećanja na pretpovijesno vrijeme Ureda i s onima koji su zabilježeni u njegovoj povijesti
i s onima koje sam ja propustio ili zaboravio spomenuti. Srce ih se sjeća i pamti ih. A dok je srca …
Sjećanje pripremio:
Dr. sc.. DAMIR ZORIĆ,
prvi glavni tajnik Ureda za prognanike
i izbjeglice Vlade RH
Obilježavanje 9. obljetnice osnivanja vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice 22. 12. 1999. - Na slici: dr. MATE GRANIĆ,
potpredsjednik Vlade RH (u sredini), predstojnici vladinog Ureda dr. ADALBERT REBIĆ (treći s desna), mr. DAMIR ZORIĆ,(prvi
s lijeva) mr. LOVRE PEJKOVIĆ te šefovi odjela vladinog Ureda i predstojnici Regionalnih ureda za prognanike i izbjeglice
30
Rijeke Dunav i Drava bile su jedini put
kojim su prognanici iz Aljmaša spasili žive glave
Srpski rezervisti s petokrakom zvijezdom na kapama,
nekadašnjim partizanskim simbolom, progone preživjele
stanovnike Vukovara
Među prognanicima iz Aljmaša bili su žene, djeca i starci.
Mlađi ljudi ostali su braniti svoje selo
Razmjena zarobljenika 1992. u Nemetinu
Aktivisti Crvenog križa i medicinsko osoblje dočekalo je
i zbrinulo prognanike iz Aljmaša
1. 8. 1991. dolazak prognanika iz Erduta i Aljmaša Dunavom
i Dravom u Osijek
Malobrojni prognanici iz Aljmaša i Erduta uspjeli su se cestom u vozilima hitne pomoći probiti do Osijeka, 1. 8. 91.
31
KALVARIJA HRVATSKIH PROGNANIKA
1991. - 1996.
Već početkom svibnja
1991. godine, kada su
uočeni učestali slučajevi prisilnoga iseljava
nja građana Republike Hrvatske iz tzv. kriznih područja (Knin,
Benkovac, Obrovac,
Gračac i drugi), organizirane su aktivnosti
u svrhu njihova zbriProf. dr. sc. ADALBERT REBIĆ,
njavanja, prvenstveno
prvi predstojnik Vladinog ureda za
u sklopu djelatnosti
prognanike i izbjeglice 1991.
socijalne skrbi, Caritasa Biskupske konferencije i Crvenoga križa Hrvatske. Odlukom o osnivanju Republičkoga centra
za zbrinjavanje i pomoć izbjeglicama pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi 23. srpnja 1991. uspostavljena je posebna organizacija koju su činili
predstavnici mjerodavnih ministarstava, Caritasa
Biskupske konferencije, Crvenoga križa Hrvatske
i drugih.Radi organiziranja i koordiniranja aktivnosti u svezi sa zbrinjavanjem i pomoći sve većemu broju prognanika i izbjeglica, Vlada Republike
Hrvatske donijela je 30. kolovoza 1991. godine
Uredbu o osnivanju Ureda za izbjeglice Republike Hrvatske u sklopu Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji. U svrhu neposrednoga i operativnoga organiziranja i provođenja aktivnosti
prihvata i zbrinjavanja izbjeglica osnovano je 16
regionalnih ureda, dok su centri za socijalni rad
bili osnovne organizacije za priznavanje statusa i
pružanje pomoći prognanim osobama.
Svaka je majka, osim prognaničkre kalvarije, bila zabrinuta i za svoje
sinove i muževe koji su mahom bili na prvim crtama bojišnica
Golemo povećanje broja prognanika i izbjeglica
(od 9.638 osoba na dan 1. kolovoza 1991. do preko 536.000 na dan 22. studenoga 1991.) povećalo je i probleme vezane uz njihovo zbrinjavanje te
je Vlada Republike Hrvatske 22. studenoga 1991.
godine, na prijedlog Ministarstva rada, socijalne
skrbi i obitelji, donijela Uredbu o statusu prognanika i izbjeglica i Uredbu o Uredu za prognanike
i izbjeglice koji se osniva kao posebno tijelo pri
Vladi Republike Hrvatske.
Na području Republike Hrvatske prognanici su
smješteni u ustanove socijalne skrbi, prosvjetne
ustanove internatskoga tipa, barake građevnih
poduzeća za smještaj radnika, odmarališta, hotele
32
Posljedice agresije na Republiku Hrvatsku najviše su osjetila
djeca prognanici
i druge hotelsko-turističke građevine te u brojnim
obiteljima koje su iskazale najviši stupanj humanosti i solidarnosti prihvativši većinu prognanika
u svoje domove. Nekoliko puta, za najžešćih napada na Ilok, Vukovar, Vinkovce i Osijek, bili smo
suočeni s dolaskom više tisuća prognanika u grad
Zagreb tijekom samo jednoga dana.
Prognanika smještenih u Republici Hrvatskoj i
izbjeglica smještenih u inozemstvu na dan 17. siječnja 1992. godine bilo je više od 718.000, što
je više od 15 % sveukupnoga pučanstva Republike Hrvatske prema Popisu stanovništva iz 1991.
godine. Važno je napomenuti da je stav Vlade
Republike Hrvatske bio da se što je moguće više
ljudi zbrine unutar Republike Hrvatske te je više
puta bio spriječen odlazak prognanika u inozemstvo kako bi i njihov povratak bilo moguće što
prije organizirati. Prema podatcima od 22. travnja
1992. godine registrirano je 247.278 prognanika
smještenih na području 16 regionalnih ureda za
prognanike i izbjeglice u Republici Hrvatskoj. Procjenjuje se da je još oko 200.000 naših građana
izbjeglo izvan Republike Hrvatske, tako da broj raseljenih osoba trenutno doseže pola milijuna ljudi.
Izbjeglica iz drugih republika bivše Jugoslavije
smještenih u Republici Hrvatskoj na dan 21. travnja bilo je 146.714, a zbog eskalacije ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini do 30. travnja 1992.
registrirane su 219.582 izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.
Nakon akcije “Oluja” tridesetak tisuća ljudi vratilo
se u svoja naselja, premda dio njih još uvijek zadržava prognanički status. Obnovom se stvaraju
uvjeti za povratak ostalih, no još je uvijek preostalo oko 90.000 prognanika iz hrvatskoga Podunavlja smještenih većim dijelom u Hrvatskoj te u zapadnim zemljama. Prema Temeljnome sporazumu
o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga
Srijema potpisanome 12. 11. 1995. godine stvoreni su preduvjeti za povratak prognanika u spomenuta područja tijekom prijelaznoga razdoblja i
provedbe mirne reintegracije tog prostora.
SKRB O PROGNANICIMA
Radi skrbi za velik broj prognanika i izbjeglica
Vlada Republike Hrvatske utemeljila je, 22. studenoga 1991. godine, Ured za prognanike i izbjeglice. Njegova je glavna zadaća smještaj prognanih
i izbjeglih (organizirano i privatno), pružanje humanitarne pomoći, osiguravanje svih prava pro-
gnanika i izbjeglica i podmirivanje svih njihovih
potreba. Skrb o prognanicima temeljila se najprije na Uredbi o statusu prognanika i izbjeglica iz
1991., a potom na Zakonu o statusu prognanika
i izbjeglica od 18. listopada 1993. Posebna prava prognanika proizlaze iz prognaničkoga statusa
(Zakon o statusu prognanika i izbjeglica, članak
13., NN br. 96. od 25. 10. 1993.):
1) nužan smještaj
2) prehrana
3) novčana naknada (ovisno o vrsti smještaja i
vlastitih novčanih primanja)
4) pomoć u socijalnoj adaptaciji i psihološka
pomoć
5) školovanje djece
6) zdravstvena zaštita
7) humanitarna pomoć
8) pomoć za podmirivanje drugih nužnih ži
votnih potreba.
Prema podatcima Vladina Ureda za prognanike i
izbjeglice iz studenoga 1995. godine od ukupno
198.181 prognanika 147.215 smješteno je privatno, a 50.966 u organiziranome je smještaju,
od toga 21.566 u višoj kategoriji smještaja - u
hotelima, apartmanskim i turističkim naseljima,
a 29.400 u nižoj kategoriji smještaja - u odmaralištima, obnovljenim građevinama, prognaničkim
naseljima i radničkim nastambama. Za smještaj i
prehranu u višoj kategoriji organiziranoga smještaja Vlada preko Fonda “Kralj Zvonimir” plaća
dnevno 25 kuna po prognaniku, a za smještaj u
nižoj kategoriji 22,5 kuna. Za većinu se pripremaju tri obroka dnevno, a u iznimnim slučajevima,
kada prognanici i izbjeglice sami sebi pripremaju
hranu, dobivaju i humanitarne pakete. Prognanici
u privatnome smještaju primaju mjesečno 150 kn
po članu obitelji za režijske troškove te još 100 kn
džeparca ako nemaju drugih prihoda ili su ti prihodi po članu obitelji ispod 100 kn. Taj se novac
osigurava iz državnoga proračuna.
Za skrb o prognanicima i izbjeglicama Hrvatska
je ukupno, od 1991. godine do studenoga 1995.,
izdvojila više od 7.411.800.000,00 kn (2 milijarde
DEM). Tijekom tog razdoblja ukupna međunarodna financijska pomoć u skrbi za prognane i izbjegle iznosila je oko 594.796.950,000 kn (160,5
milijuna DEM), koje su donirali Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice, Europska unija, IGATHA
- Međunarodna federacija crvenoga križa i drugi
donatori.
33
Prema podatcima Ureda za prognanike i izbjeglice
od 2. studenoga 1995. godine od ukupnoga broja
registriranih prognanika Hrvata je 93,65 %, Srba
je 2,46 % te pripadnika drugih nacionalnih manjina 3,89 %. Među prognanicima žena je 52,5%,
a muškaraca 47,5 %. Prognaničku populaciju s
24,4% čine djeca do 18 godina, 52,92 % osobe su
zrele dobi od 18 do 59 godina, a 22,65 % je osoba
s više od 59 godina. Zamjetan je veći udio starije
populacije iznad 59 godina. Prognanička obitelj u
prosjeku ima 2,42 člana. Vrlo je visok udio jednočlanih obitelji, tj. samaca, čak 36,11 %.
Konačna svrha organizirane brige za prognanike i
izbjeglice bit će postignuta kada se svi prognanici
i izbjeglice vrate na svoja ognjišta te nastave život
u svome ljudskome dostojanstvu, blagostanju i sudjeluju u budućoj izgradnji Lijepe Naše.
mostalnosti i suverenosti 25. lipnja 1991. godine.
U isto je vrijeme i Republika Slovenija proglasila
svoju samostalnost i suverenost. Kao reakcija zbio
se sedmodnevni rat u Sloveniji, nakon čega počinje srpska agresija na Republiku Hrvatsku. Bez
obzira na Brijunsku deklaraciju, u sljedećem razdoblju, koje se može okarakterizirati kao jedno od
najtežih razdoblja novije hrvatske povijesti, vojna
agresija na Republiku Hrvatsku eskalira. Hrvatska
je napadnuta iz zraka, s kopna i mora, izvana i
iznutra, Hrvatska trpi goleme ljudske i materijalne štete. Reakcija međunarodne zajednice spora
je i neprikladna, a ostale republike iz sastava biv-
GENEZA AGRESIJE NA REPUBLIKU HRVATSKU
Na prvim slobodnim izborima 1990. građani Republike Hrvatske pokazili su da su za višestranačku parlamentarnu demokraciju, moderno tržišno
gospodarstvo, poštivanje ljudskih prava i sloboda,
uključujući prava manjina i pravnu i socijalnu državu u okvirima samostalne i suverene Hrvatske.
Bez razumijevanja i podrške međunarodne zajednice, kao i potpore većine republika, bili smo izvrgnuti najprije političkim i gospodarskim, a potom i oružanim pritiscima kako bismo pristali na
podređen položaj, bez obzira na oblik zajedničke
države.
Glavne svjetske vojne i političke snage zagovarale su održanje Jugoslavije pozivajući se na načela
legitimnosti, a protivile se procesu razdruživanja,
koji je ocjenjivan čistim secesionizmom. U takvim
okolnostima predsjednik Republike dr. Franjo
Tuđman predložio je u ime Hrvatske nacrt saveza
suverenih država na tlu Jugoslavije. Međutim, svi
prijedlozi koji su u bilo kojemu segmentu ugrožavali povlastice Srbije i bivše JNA, ali isto tako
i nerazvijenih republika, bili su mahom odbijani.
Shvativši da povlašteni položaj više neće moći
održati, Srbija je odlučila svoje hegemonističke ciljeve u konačnoj varijanti ostvariti silom.
Referendumom od 19. svibnja 1991. godine hrvatsko je izborno političko tijelo jasno ponovilo da
je za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske uz mogućnost dogovora o određenome obliku
zajednice. To je okrunjeno odlukama Sabora o sa34
Papa IVAN PAVAO II u ime VATIKANA prvi je priznao
samostalnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku
še Jugoslavije (osim agresora Srbije i Crne Gore)
pasivno promatraju što se događa i čekaju ishod
rata. Međutim, Hrvatska odgovara hrabro i odlučno; braneći živote i opstojnost naroda, ujedinjuje
se Hrvatska u domovini i Hrvatska u dijaspori.
Bez obzira na iznimno dramatične trenutke u
obrani Republike, nije se gubilo povjerenje u snage demokracije, slobodu, uvažavanje prava drugih i osobne ili grupne inicijative kao odgovore
na nezapamćenu brutalnost, iracionalnu mržnju i
destruktivnost naših neprijatelja. Hrvatska je do-
kazala da se i u ratnome vihoru mogu razvijati pozitivne društvene i osobne vrijednosti i time sebi
postavila izvanredno visoke poratne kriterije i ciljeve koje će zadovoljiti i dostići i tako stati ravnopravno uz bok zemljama gospodarski razvijenoga
i politički slobodnoga svijeta.
Ratom nametnutim Republici Hrvatskoj uzrokovana su najveća dosad zabilježena razaranja u hrvatskoj povijesti. Poginulo je gotovo 5.000 ljudi, oko
6.000 ljudi vodi se kao nestali, oko 3.100 zarobljenih je u logorima Srbije i Bosne i Hercegovine,
oko 20.000 ljudi do sada je ranjeno, razoreno je
ili teško oštećeno 37 % privrednoga potencijala,
porušeno je 9 velikih bolnica te na desetke manjih
zdravstvenih građevina, uništeno je preko 300
crkava, 200 spomenika najviše kategorije, stotine
škola i vrtića. Ukupne izravne štete procjenjuju se
na oko 21 milijardu $, što je oko 500 dolara po
stanovniku. U 1991. godini društveni proizvod
smanjen je na procijenjenih 23,4 %, industrijska
proizvodnja za 29 %, građevna djelatnost za 32 %,
trgovina na malo za 21 %, isplate za investicije za
40 % i zaposlenost za 13 %.
Od ukupno obradivih površina oko 1/4 ili
500.000 ha nalazi se u ratnim područjima, izvan
kontrole hrvatskih vlasti. Na njima nije obavljena
jesenska žetva ni sjetva, a neizvjesna je i proljetna
sjetva. U Slavoniji i Baranji opljačkano je 186.000
tona pšenice, 181.000 tona kukuruza i 23.000
tona šećerne repe. Uništeno je ili otuđeno preko
120.000 goveda, 145.000 svinja, 250.000 ovaca,
oko 14.000 konja i oko 2,5 milijuna peradi. U Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu odvezeno je
oko 17.000 traktora i veliki broj kombajna i druge
poljoprivredne mehanizacije. Oko 38 % šumskih
površina okupirano je. Štete na prometnicama,
mostovima, prometnim građevinama, prijevoznim
sredstvima i sredstvima veze procjenjuju se na 1,4
mlrd $, uz još oko 0,5 mlrd $ neizravne štete.
Usporedno s masovnim razaranjem i uništavanjem gospodarskih, povijesnih, prosvjetno - kulturnih, zdravstvenih, sakralnih i drugih građevina
uvelike su se povećavali javni izdatci za zbrinjavanje prognanika i saniranje posljedica rata.
Pripremio:
Prof. dr. sc. ADALBERT REBIĆ
Usporedno s masovnim razaranjem i uništavanjem gospodarskih, povijesnih, prosvjetno-kulturnih, zdravstvenih, sakralnih i drugih građevina
uvelike su se povećavali javni izdatci za zbrinjavanje prognanika i saniranje posljedica rata.
(Na slici: Vukovarski prognanici napuštaju svoj razrušeni grad 18.11.1991.
Ratom nametnutim Republici Hrvatskoj uzrokovana su najveća dosad
zabilježena razaranja u hrvatskoj povijesti. Uništeno je preko 300 crkava,
200 spomenika najviše kategorije, stotine škola i vrtića
Nacionalni park Kopački rit u Baranji bio je pod srpskom okupacijom
sve do završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 1998.
godine do kada je sustavno pljačkano njegovo prirodno bogatstvo.
35
Žestoko bombardiranje povijesne jezgre grada Dubrovnika
1991.
SARVAŠ, crkva Sv. Ivana krstitelja nakon raketiranja avionima
JNA 1991.
Uništen samostan i crkva Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru 1991. - danas je obnovljena
SUNJA, posljedice višednevnog neprijateljskog bombardiranja
36
ZADAR 1991. srpsko topništvo granatiralo je samo središte
grada
PODRUČJA ODLASKA
HRVATSKIH PROGNANIKA
PODACI, ZEMLJOVIDI I GRAFIČKI PRIKAZI
MINISTARSTVA OBNOVE REPUBLIKE HRVATSKE
MINISTARSTVO REGIONALNOG RAZVOJA
ŠUMARSTVA I VODNOG GOSPODARSTVA
Uprava za PPDS
SLUŽBENI PODACI UPRAVE ZA PPDS
Rezultati popisa prognanika i povratnika
Kretanje prognanika, povratnika i izbjeglica
u RH od 1991. - 1996. godine
....Ovu prigodu koristim zahvaliti Vam na držanju svih tih
godina tijekom teškog progonstva kada ste bili rasuti
diljem Hrvatske, kad ste bili u inozemstvu. Ja sam i jučer
na sjednici Vlade RH spomenula podatak samo o
Vukovarcima. Više od 560 mjesta u Hrvatskoj i u svijetu to su bile destinacije na kojima su bili Vukovarci kao
prognanici. Te podatke, dame i gospodo, ne smijemo niti
možemo zaboraviti. Podatke da ste bili u športskim
dvoranama, da ste bili u hotelima, da ste bili u barakama i
naravno podatak da ste Hrvatski branitelji, da su sve vaše
obitelji braniteljske obitelji. O tome naravno kao
ministrica hrvatskih branitelja, vodim posebnu
pozornost....
(Iz govora sadašnje predsjednice Vlade RH, a tadašnje
ministrice obitelji i branitelja gospo đe Jadranke Kosor)
Izvor: Knjiga Branko Pek - "Nakon povratka" str, 318.
Nakon što su došli u Dubrovnik, prognanici se tretiraju kao
resurs, pa je tu početkom mjeseca studenog 1991. počeo
prvi popis prognanika u Hrvatskoj. Podacima dobivenima
tim popisom koristilo se u poboljšanju kvalitete života
samih prognanika i radi lakšeg organiziranja života u
opkoljenom gradu, (više o tome u knjizi Dubrovački
prognanici A.D. 1991. autora Andre Vlahušića i suradnika
iz Konvoja Libertas). Popis su napravili Ured za informatiku
i DERC, a poslije je on poslužio kao model za popis
prognanika i izbjeglica koji se provodio u Republici
Hrvatskoj. Svi prognanici smješteni u Dubrovniku bili su
obuhvaćeni popisom, a dobiveni su i podaci o članovima
njihovih obitelji koji su napustili Dubrovnik.
SRĐ - Dubrovnik, 31.12.1991.
Dr. Jure Burić - povjerenik Vlade RH za Dubrovnik i dr. Andro Vlahušić
Tablica br. 1
38
OPIS TABLICE I GRAFIKONA
Tablica i grafikon prikazuju kretanje prognanika,
povratnika i izbjeglica kroz 5 godina. Posebno iz
grafikona zorno se vidi kako se kretalo opterećenje
Republike Hrvatske ovim problemom. Značajni
skokovi pokazuju se posebno u 4. mjesecu 1992.
god. kada su obrađeni rezultati Popisa prognanika
RH s kojima se značajno smanjio broj prognanika sa
354.627 na 247.278. Drugi veliki pad broja
prognanika je u 7. mjesecu 1994. god. kada je
provedena preregistracija prognanika te je broj
prognanika od 247.480 smanjen na 190.816.
Dubrovnik, 31.12.1991. ured Konvoja Libertas na Stradunu
Široka ulica - prvi popis prognanika je završen
U istom mjesecu značajno je primjetiti da je počeo i
ozbiljniji povratak prognanika (6.054). To je
ujedno i mjesec početka veličanstvene akcije
"Blokada" koja je provedena u 7. i
8. mjesecu
1994. god.
Kao što je vidljivo iz grafikona, u vrijeme najveće
prognaničke krize, broj prognanih i izbjeglih osoba
koji su se u jednom trenutku smjestili u Republici
Hrvatskoj, popeo se na 663.493. Važno je
napomenuti da su mnogi građani napuštali svoje
domove iz straha iako njihovi gradovi i naselja nisu
bili u neposrednoj ratnoj opasnosti. To se osobito
potvrdilonakon granatiranja Grada Zagreba, kada
su mnogi zagrepčani u strahu za goli život,
napustili svoj grad i otišli čak i u susjedne države.
No oni su se vrlo brzo vratili u svoje domove.
Upravo radi toga podaci o broju prognanika su se
neprestano mijenjali, ovisno u kojem trenutku su
ažurirani, tako da i podaci u ovoj monografiji mogu
zbunjivati čitatelja. Stoga u analizi objavljenih
podataka treba i tu činjenicu uzeti u obzir.
Grafikon br. 1
Najveće opterećenje izbjeglicama i prognanicima
12. mjesec 1992. god. ukupno 663,493
39
Naziv županije
Naziv općine
ZAGREBAČKA
ZAGREBAČKA
JASTREBARSKO
VELIKA GORICA - ZAGREB
Ukupno Zagrebačka županija
SISAČKO-MOSLAVAČKA
DVOR
SISAČKO-MOSLAVAČKA
GLINA
SISAČKO-MOSLAVAČKA
KOSTAJNICA
SISAČKO-MOSLAVAČKA
NOVSKA
SISAČKO-MOSLAVAČKA
PETRINJA
SISAČKO-MOSLAVAČKA
SISAK
SISAČKO-MOSLAVAČKA
GVOZD
Ukupno Sisačko-moslovačka županija
KARLOVAČKA
DUGA RESA
KARLOVAČKA
KARLOVAC
KARLOVAČKA
OGULIN
KARLOVAČKA
SLUNJ
KARLOVAČKA
VOJNIĆ
Ukupno Karlovačka županija
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
DARUVAR
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
GRUBIŠNO POLJE
Ukupno Bjelovarsko-bilogorska županija
LIČKO-SENJSKA
GOSPIĆ
LIČKO-SENJSKA
OTOČAC
LIČKO-SENJSKA
KORENICA
Ukupno Ličko-senjska županija
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
ORAHOVICA
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
SLATINA
Ukupno Virovitičko-podravska županija
POŽEŠKO-SLAVONSKA
PAKRAC
POŽEŠKO-SLAVONSKA
POŽEGA
Ukupno Požeško-Slavonska županija
BRODSKO-POSAVSKA
NOVA GRADIŠKA
BRODSKO-POSAVSKA
SLAVONSKI BROD
Ukupno Brodsko-posavska županija
ZADARSKA
BENKOVAC
ZADARSKA
BIOGRAD NA MORU
ZADARSKA
DONJI LAPAC
ZADARSKA
GRAČAC
ZADARSKA
OBROVAC
ZADARSKA
ZADAR
Ukupno Zadarska županija
OSJEČKO-BARANJSKA
BELI MANASTIR
OSJEČKO-BARANJSKA
ĐAKOVO
OSJEČKO-BARANJSKA
OSIJEK
OSJEČKO-BARANJSKA
VALPOVO
Ukupno Osječko-baranjska županija
ŠIBENSKO-KNINSKA
DRNIŠ
ŠIBENSKO-KNINSKA
KNIN
ŠIBENSKO-KNINSKA
ŠIBENIK
Ukupno Šibensko-kninska županija
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
VINKOVCI
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
VUKOVAR
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
ŽUPANJA
Ukupno Vukovarsko-srijemska županija
SPLITSKO-DALMATINSKA
IMOTSKI
SPLITSKO-DALMATINSKA
SINJ
SPLITSKO-DALMATINSKA
SPLIT
SPLITSKO-DALMATINSKA
SOLIN
Ukupno Splitsko-dalmatinska županija
ISTARSKA
POREČ
Ukupno Istarska županija
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
DUBROVNIK
Ukupno Dubrovačko-neretvanska županija
MEĐIMURSKA
ČAKOVEC
Ukupno Međimurska županija
GRAD ZAGREB
MAKSIMIR - ZAGREB
GRAD ZAGREB
NOVI ZAGREB
Ukupno Grad Zagreb
NEPOZNATA ŽUPANIJA
NEPOZNATA OPĆINA
Ukupno nepoznata županija
SVEUKUPNO
Broj prognanika
33
45
78
1.058
6.941
3.673
4.419
13.594
1.375
3.469
34.529
868
6.166
935
10.071
96
18.136
24
5
29
1.397
555
1.544
3.496
24
12
36
6.053
28
6.081
3.303
333
3.636
9.173
725
24
1.121
3.769
11.594
26.406
20.942
6
12.584
5
33.537
11.365
3.116
5.583
20.064
16.228
35.731
129
52.088
1
5.494
1
2
5.498
3
3
5.965
5.965
2
2
1
1
2
362
362
209.948
Tablica br. 2
40
Vukovar, 18.11.1991.g.
Izgon vukovarskih prognanika
OPIS TABLICE I GRAFIKONA
Tablica prikazuje broj prognanika
po općinama progona, a rezultat je
provedenog popisa prognanika u RH
1992. godine. U sumarnim
redovima iskazan je broj prognanika
po županijama iz kojeg je vidljivo da
je 25% prognanika iz Vukovarskosrijemske županije (52,088 osoba).
Grafikoni zorno prikazuju broj
prognanika po općinama u
apsolutnom iznosu i postotku.
Dubrovnik, 06.12.1991.g. STRADUN
Dubrovački prognanici u redu za vodu
PROGNANICI PO OPĆINAMA PROGONA - UKUPNO 209,948
35.731
VUKOVAR
20.942
BELI MANASTIR
16.228
VINKOVCI
13.594
PETRINJA
12.584
OSIJEK
ZADAR
11.594
DRNIŠ
11.365
10.071
SLUNJ
9.173
BENKOVAC
6.941
GLINA
KARLOVAC
6.166
PAKRAC
6.053
5.965
DUBROVNIK
5.583
ŠIBENIK
5.494
SINJ
4.419
NOVSKA
3.769
OBROVAC
3.673
KOSTAJNICA
GVOZD
3.469
NOVA GRADIŠKA
3.303
% PROGNANIKA PO OPĆINAMA PROGONA
KNIN
3.116
KNIN
KORENICA
1.544
GOSPIĆ
1.397
SISAK
1.375
GRAČAC
DVOR
1,48%
NOVA GRADIŠKA
1,57%
GVOZD
1,65%
1.121
KOSTAJNICA
1,75%
1.058
OBROVAC
1,80%
OGULIN
935
DUGA RESA
868
BIOGRAD NA MORU
725
SINJ
2,62%
555
ŠIBENIK
2,66%
OTOČAC
NEPOZNATA OPĆINA
362
SLAVONSKI BROD
333
ŽUPANJA
129
VOJNIĆ
96
VELIKA GORICA - ZAGREB
45
JASTREBARSKO
33
POŽEGA
28
DONJI LAPAC
24
ORAHOVICA
24
DARUVAR
24
SLATINA
12
ÐAKOVO
6
VALPOVO
5
GRUBIŠNO POLJE
5
POREČ
3
ČAKOVEC
NOVSKA
2
NOVI ZAGREB
1
MAKSIMIR - ZAGREB
1
SPLIT
1
IMOTSKI
1
0
DUBROVNIK
2,84%
PAKRAC
2,88%
KARLOVAC
2,94%
3,31%
GLINA
4,37%
BENKOVAC
4,80%
SLUNJ
DRNIŠ
5,41%
ZADAR
5,52%
5,99%
OSIJEK
6,47%
PETRINJA
7,73%
VINKOVCI
2
SOLIN
2,10%
BELI MANASTIR
9,97%
17,02%
VUKOVAR
0,00 2,00 4,00 6,00 8,00 10,00 12,00 14,00 16,00 18,00
%
%
%
%
%
%
%
%
%
%
5.000
10.000
15.000
20.000
25.000
30.000
35.000
40.000
Grafikon br. 2
41
OPIS TABLICE I GRAFIKONA
Naziv županije
SISAČKO-MOSLOVAČKA
OSJEČKO-BARANJSKA
ZADARSKA
ŠIBENSKO-KNINSKA
KARLOVAČKA
POŽEŠKO-SLAVONSKA
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
SPLITSKO-DALMATINSKA
BRODSKO-POSAVSKA
LIČKO-SENJSKA
NEPOZNATO
ZAGREBAČKA
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
ISTARSKA
MEĐIMURSKA
GRAD ZAGREB
Tablica prikazuje broj prognanika u RH u
apsolutnom iznosu i postotku po županijama.
Grafikoni prikazuju podatke iz tablica iz kojih je
vidljivo opterećenje pojedinih županija
problemom progonstva - posebno onih sa
10,000 osoba.
Postotak
24,8100%
16,4465%
15,9740%
12,5774%
9,5567%
8,6383%
2,8964%
2,8412%
2,6187%
1,7319%
1,6652%
0,1724%
0,0372%
0,0171%
0,0138%
0,0014%
0,0010%
0,0010%
Prognanika
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
SVEUKUPNO
52.088
34.529
33.537
26.406
20.064
18.136
6.081
5.965
5.498
3.636
3.496
362
78
36
29
3
2
2
209.948
100,00%
Tablica br. 3
PROGNANICI PO ŽUPANIJAMA PROGONA - UKUPNO 209,948
52.088
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
34.529
SISAČKO-MOSLOVAČKA
33.537
OSJEČKO-BARANJSKA
26.406
ZADARSKA
ŠIBENSKO-KNINSKA
20.064
18.136
KARLOVAČKA
POŽEŠKO-SLAVONSKA
6.081
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
5.965
SPLITSKO-DALMATINSKA
5.498
% PROGNANIKA PO ŽUPANIJAMA PROGONA
ŽUPANIJE SA VIŠE OD 10000 PROGNANIKA
3.636
BRODSKO-POSAVSKA
VUKOVARSKOSRIJEMSKA
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
2
12,58%
ŠIBENSKO-KNINSKA
29
GRAD ZAGREB
15,97%
ZADARSKA
36
3
16,45%
OSJEČKOBARANJSKA
78
ISTARSKA
ME IMURSK A
SISAČKOMOSLOVAČKA
362
NEPOZNATO
ZAGREBAČKA
24,81%
3.496
LIČKO-SENJSKA
9,56%
8,64%
KARLOVAČKA
0,00%
5,00%
10,00% 15,00% 20,00% 25,00% 30,00%
2
0
10.000
20.000
30.000
40.000
50.000
60.000
Grafikon br. 3
42
POPIS PROGNANIKA
Ured za prognanike i
izbjeglice Vlade RH
Na temelju iskustva popisa prognanika u
okupiranom Dubrovniku 1991. godine u
uredu za prognanike i izjeglice Vlade RH
započelo se s pripremama za popis
prognanika na području cijele Republike
Hrvatske. U tu svrhu izrađen je KARTON
PROGNANIKA (slika lijevo) u mjesecu
veljači 1992. godine koji sadrži sve
važne podatke o prognanoj osobi i
prognanim obiteljima. Tijekom ožujka i
travnja 1992. godine izvršen je fizički
popis prognanika na cijelom području
Republike Hrvatske putem Centara za
socijalni rad. Tijekom travnja mjeseca
1992. godine izvršen je unos podataka s
prikupljenih i popunjenih kartona
prognanika u bazu podataka. Ovom
prilikom zahvaljujemo UNHCR-u (Jean
Calude Conculato) koji je donirao 150
računala koja su bila raspoređena po
centrima za socijalni rad. Informatički
odjel Ureda za prognanike i izbjeglice
Vlade RH krajem travnja mjeseca završio
je ovaj opsežan i složen posao. Rezultat je
bio izuzetan, ne samo što se tiče precizne
evidencije prognanika već je uvođenjem
reda u evidencije smanjen broj
prognanika sa 356.627 na 247.278
prognanih osoba što znači da je broj
prognanika smanjen za 109.349 osoba
što iznosi 31% od ukupnog broja do tada evidentiranih prognanih osoba. Uz ovaj izuzetan rezultat Centri za socijalni rad
diljem Hrvatske dobili su precizne podatke o broju prognanih osoba smještenih na njihovom području što im je u mnogome
omogućilo uspješniji rad i brigu za prognane osobe.
Ilok, proljeće 1998. Djelatnici Vadinog ureda za prognanike i izbjeglice na radnom sastanku
43
44
OPĆINA
BOROVO
4
7
12
0
8
15
1
4
10
1
1
0
0
0
10
0
0
6
0
0
1
0
5
4
0
3
0
0
5
1
6
4
14
3
13
0
5
2
9
11
20
0
OPĆINA
BOGDANOVCI
1
0
9
0
12
22
0
3
2
2
60
0
0
0
111
8
0
5
0
0
0
5
0
22
17
0
0
28
4
1
45
31
20
0
0
0
0
0
100
0
20
0
OPĆINA STARI
JANKOVCI
OPĆINA
NUŠTAR
OPĆINA
NIJEMCI
OPĆINA
NEGOSLAVCI
OPĆINA
MARKUŠICA
OPĆINA LOVAS
GRAD ILOK
6
1
44
0
23
4
5
1
0
9
8
0
0
4
167
0
0
0
19
3
7
0
0
1
8
0
0
0
6
1
34
4
1
18
6
2
0
6
28
0
49
12
13
3
20
0
7
1
0
0
55
7
13
0
0
5
16
0
0
12
1
0
5
21
1
10
6
0
0
9
6
6
24
0
0
6
8
4
1
1
59
0
26
12
OPĆINA
TOMPOJEVCI
4
0
13
0
22
6
0
0
1
11
1
2
0
29
337
0
1
5
8
31
13
0
0
5
11
0
0
0
10
4
20
2
14
17
4
4
0
13
15
7
27
0
0
1
17
0
0
3
0
0
0
2
0
0
0
0
95
6
0
0
25
0
1
0
0
0
2
0
0
0
4
0
1
0
0
16
0
1
0
2
3
0
440
0
OPĆINA
TORDINCI
24
1
49
1
25
30
18
3
0
6
36
0
0
10
57
5
0
3
0
3
43
8
2
20
19
3
0
20
4
22
33
4
0
25
3
0
3
0
34
0
86
0
20
6
21
0
25
11
3
2
0
20
38
0
0
26
72
1
0
8
2
2
24
0
5
14
12
0
0
5
53
7
29
0
19
4
13
14
0
0
180
0
41
0
OPĆINA
TOVARNIK
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
1
0
6
0
0
0
0
0
0
1
2
0
0
2
5
0
0
0
0
0
5
4
0
0
1
0
0
0
1
0
2
4
0
0
0
0
3
0
8
0
106
0
OPĆINA
TRPINJA
0
0
0
0
2
0
0
0
0
0
0
0
0
0
25
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
1
24
0
10
4
168
0
191
15
1
3
0
2
0
0
2
42
281
0
0
0
0
3
1
16
3
31
26
5
0
7
0
17
42
0
22
40
9
0
3
4
193
10
40
0
GRAD
VINKOVCI
9
1
0
0
50
0
0
0
0
0
13
0
0
5
11
2
0
23
0
0
0
0
7
12
0
1
0
6
122
10
8
2
3
14
0
4
0
14
168
0
42
3
228
81
284
1
688
187
31
14
12
99
257
19
16
98
195
41
12
155
32
59
19
37
17
478
209
15
8
81
187
101
205
38
390
127
11
42
15
207
837
2
499
17
GRAD
VUKOVAR
64
0
23
0
17
18
0
0
8
34
75
9
0
31
74
6
0
13
8
0
40
29
5
9
16
0
5
0
272
3
18
4
9
31
0
2
25
3
974
0
198
1
384
105
666
2
1070
312
59
30
88
194
504
30
18
252
1456
69
13
230
95
101
159
120
45
606
327
27
13
156
674
173
467
93
492
301
67
73
55
252
2608
31
1618
45
UKUPNO
BJELOVAR
BRAČ
BUJE
BUZET
CRIKVENICA
ČAKOVEC
ČAZMA
DARUVAR
DELNICE
DONJA STUBICA
DONJI MIHOLJAC
DUBROVNIK
DUGA RESA
DUGO SELO
ĐAKOVO
GAREŠNICA
GOSPIĆ
HVAR
IMOTSKI
IVANEC
IVANIĆ -GRAD
JASTREBARSKO
KARLOVAC
KLANJEC
KOPRIVNICA
KORČULA
KRAPINA
KRIŽEVCI
KRK
KUTINA
LABIN
LUDBREG
MAKARSKA
NAŠICE
NOVA GRADIŠKA
NOVI MAROF
OGULIN
OMIŠ
OPATIJA
ORAHOVICA
OSIJEK
OZALJ
Prognanici u
općini
smještaja
Prognanici iz
općina
EVIDENCIJA PROGNANIKA VUKOVARSKO - SRIJEMSKE ŽUPANIJE • OPĆINA PROGONA - OPĆINA SMJEŠTAJA•
45
1360
0
0
0
3
4
36
7
15
0
0
36
9
1
10
0
1
15
353
8
0
16
0
0
0
0
0
7
24
9
11
34
15
23
19
20
56
8
59
5
0
12
16
0
0
0
467
0
0
13
0
19
8
0
4
2
0
17
9
0
2
1
8
5
20
0
0
0
0
1
0
0
7
1
24
6
2
4
8
8
7
23
27
11
0
3
1
22
6
0
7
6
4221
0
0
62
1
15
77
6
122
3
19
251
27
15
33
34
27
81
516
19
0
13
0
0
0
0
7
0
64
42
117
65
22
109
40
95
100
78
64
38
0
19
8
0
5
3
1060
0
0
19
1
36
12
0
7
11
4
8
18
79
5
2
3
12
110
9
0
4
0
0
0
0
5
0
3
6
7
18
2
32
9
14
40
26
10
0
0
10
6
2
0
0
125
0
0
0
0
0
0
0
0
1
0
2
0
0
0
0
0
1
60
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
2
3
0
0
0
0
1
3
0
0
0
0
0
0
0
0
3
0
0
0
0
0
0
0
1
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
1
0
0
0
0
1
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
5464
0
0
11
11
23
21
2
49
7
9
486
15
2
0
9
19
73
2764
35
0
4
0
0
0
0
19
0
30
67
109
38
22
179
72
54
126
57
40
15
1
473
14
0
8
0
5676
7
0
3
0
19
16
0
52
3
7
242
22
3
4
2
25
12
3956
6
0
40
0
0
0
0
7
0
15
30
86
30
26
59
45
48
90
52
31
2
34
32
10
13
4
6
3744
0
0
0
4
26
26
0
38
2
2
116
11
7
11
9
15
15
2339
18
0
0
0
0
0
0
0
0
30
17
38
33
22
56
19
70
50
23
36
17
0
203
5
0
9
0
1205
1
0
2
0
7
20
2
11
3
4
18
11
56
5
0
1
18
378
8
0
3
5
1
0
0
1
0
15
18
32
16
5
62
15
52
17
29
23
0
0
7
0
0
0
1
2003
0
0
4
0
7
1
0
15
0
4
152
5
0
2
20
0
4
1088
4
0
0
0
0
0
0
0
0
5
1
8
4
5
4
11
6
11
2
0
0
7
10
4
0
0
0
0
0
0
0
6
3
0
2
0
0
0
0
0
0
0
5
0
35
0
0
0
0
0
0
0
0
0
5
9
1
2
1
12
4
10
6
6
0
0
22
4
0
0
0
0
284
0
0
1
0
10
44
7
25
19
29
83
5
20
1
19
19
37
732
18
0
40
0
0
0
0
4
0
40
34
53
40
3
56
20
35
49
52
55
16
0
56
106
0
2
0
2407
Tablica br. 4 prikazuje broj prognanih osoba iz općina progona smještenih po općinama na prostoru RH
UKUPNO
PAG
PAZIN
PODRAVSKA SLATINA
RAB
RIJEKA
ZAGREB-SAMOBOR
SENJ
ZAGREB-SESVETE
SISAK
SLAVONSKA POŽEGA
SLAVONSKI BROD
SPLIT
ŠIBENIK
TROGIR
VALPOVO
VARAŽDIN
ZAGREB-V. GORICA
VINKOVCI
VIROVITICA
VIS
VRBOVEC
VRBOVSKO
VRGINMOST
VRGORAC
VUKOVAR
ZABOK
ZADAR
ZAGREB-CENTAR
ZAGREB-ČRNOMEREC
ZAGREB-DUBRAVA
ZAGREB-MAKSIMIR
ZAGREB-MEDVEŠČAK
ZAGREB-NOVI
ZAGREB-PEŠČENICA
ZAGREB-SUSEDGRAD
ZAGREB-TREŠNJEVKA
ZAGREB-TRNJE
ZAGREB-ZAPREŠIĆ
SVETI IVAN ZELINA
ZLATAR -BISTRICA
ŽUPANJA
CRES-LOŠINJ
PREGRADA
KAŠTELA
SOLIN
6949
1
7
20
11
131
125
0
206
9
20
270
7
20
13
0
11
119
1431
34
0
28
6
0
0
0
7
0
257
223
296
274
181
427
230
260
701
231
122
21
0
20
38
0
1
0
16123
40
19
39
12
301
183
62
158
21
69
286
408
156
154
54
182
227
988
93
11
47
7
12
0
4
39
22
600
563
342
399
174
605
281
711
1095
752
214
36
42
205
322
4
92
41
51091
49
26
174
43
604
572
86
705
81
167
1967
547
359
240
150
316
619
14770
252
11
195
18
14
0
4
96
30
1112
1025
1105
960
486
1632
772
1399
2369
1330
654
153
107
1073
535
19
128
57
REPUBLIČKI FOND „ KRALJ ZVONIMIR“
Vlada Republike Hrvatske je
organizirano i sustavno provodila brigu i skrb za prognanike i izbjeglice, useljenike
i povratnike, od prvih dana
ratnih okolnosti, kroz organiziranje i financiranje smještaja i prehrane u organiziranim
kapacitetima, hotelima, odmaralištima a kasnije u izgrađenim prognaničkim naseljima,
te kroz financiranje privatnog
IVANKA IVANIĆ, dipl. oecc. smještaja za sve korisnike koji
su samostalno organizirali život ili pronašli smještaj kod udomitelja.
Za potrebe organiziranog upravljanja i organiziranja pomoći, te financiranja iz proračunskih sredstava,
1991. godine osnovan je Ured za prognanike i izbjeglice pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi, a 13. siječnja
1992. godine, Vlada RH je temeljem članka 23. stavka
2. Zakona o Vladi RH (N.N.broj 41/90, 8/91, 14/91,
53A/91), donijela Odluku o Republičkom fondu „Kralj
Zvonimir“ koji djeluje u sastavu Ureda za prognanike i
izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske, a u svrhu pružanja pomoći prognanicima i izbjeglicama.
Odlukom je određeno da se sredstva Fonda osiguravaju
iz Proračuna Republike Hrvatske, putem dobrovoljnih
kunskih i deviznih priloga građana, poduzeća i drugih
pravnih i fizičkih osoba iz zemlje i inozemstva, te iz
drugih izvora; da se sredstva Fonda, kunska i devizna
drže na posebnom kunskom i deviznom računu. Sredstvima Fonda se raspolaže temeljem Pravilnika koji
donosi Upravni odbor Fonda uz suglasnost Vlade RH.
Na primanja iz sredstava Fonda ne plaćaju se porezi i
doprinosi. Primanja iz Odluke ne utječu na ostvarivanje drugih socijalnih prava. Odluke se donose većinom
glasova. Rad Fonda je javan. Rad Fonda nadzire Vlada
Republike Hrvatske.
Pravilnikom Fonda donesenim na prijedlog Upravnog
odbora, a usvojenim od strane Vlade RH, utvrđeni su
kriteriji za dodjelu sredstava Fonda, vrsta, i visina pomoći koja se može dodijeliti, te vrste troškova koji se
podmiruju korisnicima. Sredstvima Fonda podmiruju
se troškovi nužnog smještaja i prehrane, pomoć u socijalnoj i psihološkoj adaptaciji, troškovi drugih nužnih
životnih potreba, prijevozni, pogrebni troškovi, troškovi
ekshumacija, troškovi pripreme objekata za smještaj,
troškovi transporta, evidencije i distribucije humanitarne pomoći, troškovi evidencije prognanika i drugi troškovi po odluci Upravnog odbora .
Navedeni troškovi se podmiruju sukladno odredbama
Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (N.N. 96/93,
39/95), Odluke o Republičkom fondu „Kralj Zvonimir“ i
nizom Odluka Vlade Republike Hrvatske kojima su uređena relevantna pitanja iz ove domene kao što su cijene
usluga za organizirani smještaj, visina novčanih naknada i druge jednako važne Odluke temeljem kojih su se
osiguravala sredstva za pomoć ugroženom stanovništvu. Vlada Republike Hrvatske je poklonila povjerenje
46
gospodinu prof. dr. sc. Adalbertu Rebiću imenujući
ga za prvog Predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice. On je obnašao ovu izuzetnu, tešku i odgovornu
dužnost do 1995. godine. U navedenom periodu, Ured
je provodio organiziranu skrb za cca 450.000 osoba
u statusu prognanika, izbjeglica, useljenika i povratnika u oko 750 mobiliziranih objekata na području RH,
i aktivirao dvanaest prognaničkih naselja na području
sedam slobodnih Županija s kapacitetom za smještaj od
cca 16.000 osoba. U ovom bremenitom periodu troškovi su dosegnuli cca 4,5 milijarde kuna. U periodu od
1996. do 1999. dužnost Predstojnika Vladinog Ureda
za prognanike obnašali su gospodin dr. sc. Damir Zorić
i gospodin mr. sc. Lovre Pejković.
Upravni odbor je imenovala Vlada RH a sačinjavali su
ga Predstojnik Ureda, Glavni tajnik Ureda, Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, Ministar finacija, Ministar rada i socijalne skrbi, dva saborska zastupnika, i
predstavnik Caritasa. Upravni odbor se sastajao obvezno jednom mjesečno i predlagao i usvajao sve bitne
odluke vezane za financiranje i rad Republičkog fonda
Kralj Zvonimir i o Zaključcima izvješćivao Vladu RH.
95% sredstva za financiranje troškova organizirane skrbi prognanika i izbjeglica osigurala je Republika Hrvatska iz sredstava proračuna, a 5% je osigurano iz donacijskih izvora. Najveći postotak donacijskih sredstava se
odnosi na UNHCR., koji je osigurao strogo namjenska
programska sredstva kao pomoć za organiziranu skrb
za izbjeglice. Drugi donatori, Nizozemski crveni križ,
Njemačka vlada, UNHCR, Danski crveni križ, Japanska
vlada, Švedski crveni križ, Norveška vlada, North Westfalen su participirali kroz izgradnju 12 Prognaničkih
naselja u ukupnoj vrijednosti od 43.238.893,-USD
Prognanička naselja na skrbi ovoga Ureda bila su:
1. Naselje prijateljstva Čepin,
2. Izbjeglički centar Gašinci,
3. Prognaničko naselje Blace Rokovci,
4. Prognaničko naselje Gaza Karlovac
5. Prognaničko naselje Kutina
6. Prognaničko naselje Lipovljani
7. Prognaničko naselje Mala Gorica,
8. Prognaničko naselje Dumače
9. Prognaničko naselje Šašina Greda
10. Prognaničko naselje Pisarovina
11. Prognaničko naselje Kovačevac
12. Prognaničko naselje Topolik Lipik
Prognanička naselja su izgrađena u periodu 1992. do
1994. godine i sastoje se od 1.663 objekta.
Ured za prognanike i izbjeglice Republički Fond „ Kralj
Zvonimir, djelovao je samostalno od osnutka 1991.
godine do 31. 05. 1999. godine, kada su Uredbom
Vlade RH o prestanku rada Ureda, aktivnosti Ureda
preesene u nadležnost Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove. Ured za prognanike i izbjeglice je postao
Uprava toga Ministarstva.
Voditelj financijskog poslovanja Republičkog Fonda
“Kralj Zvonimir” i načelnik odjela
IVANKA IVANIĆ, dipl, oecc
POVIJESNO ORGANIZIRANJE
HRVATSKIH PROGNANIKA
Prognanici iz Iloka u koloni napuštaju svoj grad
Prognanici, gdje su god bili smješteni,
ultimativno su zahtijevali povratak kućama
Pokušaj povratka prognanika u Antunovac
30. 9. 1993. - zaokružen ruski pukovnik VIKTOR LOGINOV
Humanitarna pomoć za hrvatske prognanike
48
Konvoj “Libertas” donosi potrebnu pomoć
u opkoljeni Dubrovnik 1992.
Roditelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja
traže svoje najmilije i sudjeluju u blokadi UNPROFOR-a 1994.
Najveći su stradalnici među prognanicima djeca
odrastala u progonstvu
Predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske MATO ŠIMIĆ (slika lijevo)i predsjednik Zajednice prognanika općine Osijek ANTE
KUNA (u sredini) i KATICA KRSTIĆ (čita) na prosvjednome skupu u Osijeku1993.
Prognanici su uporno organizirali prosvjede i zahtijevali od UNPROFOR-a da omogući njihov povratak kućama
Nakon spontanih prosvjeda prognanici su se već 1991. godine počeli organizirati, 1992. osnovali su Zajednicu prognanika općine
Osijek, a 19. 3. 1993. osnovana je Zajednica prognanika Hrvatske, također u Osijeku.
MATO ŠIMIĆ, ANTE KUNA, BRANIMIR GLAVAŠ i dr. sc. MATE
GRANIĆ, potpredsjednik vlade RH na I. konferenciji ZPH
Radno predsjedništvo I. konferencije ZPH održane u Osijeku
19. 3. 1993.
49
Djeca povratnici na zgarištu
Prosvjed prognanika protiv neučinkovitosti UN-a
50
ORGANIZIRANJE PROGNANIKA
U HRVATSKOJ
Gledajući iz perspektive 1990. godine,
valja se prisjetiti da
je deset godina prije umro Josip Broz
Tito, prvi i posljednji
predsjednik Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije (SFRJ), zajedničke države različitih
naroda i narodnosti.
U sastavu SFRJ, jedBRANKO PEK
nopartijske države
na čelu sa Savezom
komunista Jugoslavije (SKJ), bilo je šest republika
i dvije pokrajine. Umjesto izbora novoga predsjednika Republike stvoreno je kolektivno političko
tijelo - Predsjedništvo SFRJ, koje je činio po jedan
predstavnik svake republike i pokrajine. Predsjednik Predsjedništva svake godine bio je iz druge
republike.
Krajem 1989. godine u Hrvatskoj se počela buditi
svijest o potrebi stvaranja novoga poretka. Demokratske su promjene donijele i višestranačje. Osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)
stvorena je politička snaga koja je uspjela ujediniti sve Hrvate u Hrvatskoj i dijaspori i pomiriti
sve struje unutar hrvatskoga naroda (partizane,
domobrane, ustaše, pripadnike Hrvatskoga proljeća i dr.) s jedinstvenim ciljem - osamostaljivanje
hrvatske države u okviru konfederacije ili Hrvatska kao samostalna, suverena i neovisna država.
I ostale stranke koje se u to vrijeme osnivaju u
Hrvatskoj svojim su političkim programima zagovarale takav cilj.
Treba napomenuti da su na svim važnijim položajima u politici i gospodarstvu u gotovo svim
republikama bivše Jugoslavije bili Srbi. Stoga su
u Predsjedništvu SFRJ i Generalštabu Jugoslavenske narodne armije (JNA), čiji je kadar također u
velikoj većini bio srpski, planirali vojni udar pod
izlikom očuvanja teritorijalne cjelovitosti SFRJ. Za
pokretanje vojne akcije trebala je odluka Predsjedništva SFRJ, koje je po Ustavu bilo kolektivno
vrhovno zapovjedništvo JNA. Međutim, upravo u
to vrijeme jednogodišnje predsjedanje Predsjedništvom SFRJ trebao je preuzeti član Predsjedništva iz Hrvatske - Stjepan Mesić. U Beogradu je bilo
velikih opiranja tomu da Hrvat postane predsjedatelj, no Stjepan Mesić ipak je preuzeo funkciju
predsjednika Predsjedništva SFRJ, pa je odluka o
vojnoj invaziji na Hrvatsku, ali i Sloveniju, koja je
također težila samostalnosti, spriječena. Kada nisu
uspjeli na takav način, zagovaratelji ideje stvaranja tzv. Velike Srbije u Hrvatskoj počeli su buniti
srpski narod, najprije mitinzima predvođenim srpskim ekstremistima iz Hrvatske i Srbije, a poslije
tzv. balvan-revolucijom.
Prvi je balvan postavljen na cesti u selu Berak u
općini Vukovar 4. travnja 1990. godine, a zatim
u Kninu 17. kolovoza 1990. Dogodio se prvi oružani sukob nazvan “krvavi Uskrs” 31. 3. 1991.
godine na Plitvicama, kada je ubijen prvi hrvatski policajac. Bio je to povod za intervenciju JNA,
“narodne armije”, koja se postavila između dviju
sukobljenih strana radi “sprečavanja sukoba”. Oficirima JNA odmah su se pridružili domaći srpski
ekstremisti i rezervisti iz Srbije i Crne Gore. Istina,
JNA je najprije napala Sloveniju, ali je taj rat trajao
kratko, od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine,
kada je JNA napustila Sloveniju.
Prebacivanjem cjelokupne vojne tehnike iz Slovenije u Hrvatsku započela je okupacija hrvatskoga
teritorija. S jedne su strane bili srpski ekstremisti
potpomognuti JNA, koja je tada slovila kao treća
vojna sila u Europi, te vojni rezervisti iz Srbije i
Crne Gore, dok je s druge strane ostao potpuno
nenaoružan hrvatski narod. Hrvatsko je vrhovništvo pod svaku cijenu željelo izbjeći sukob nudeći
u pregovorima šestorice predsjednika konfederalni ustroj nove države. Srpska je strana, na čelu sa
Slobodanom Miloševićem, već imala pripremljen
plan stvaranja tzv. Velike Srbije vojnim porobljavanjem teritorija Bosne i Hercegovine i Hrvatske,
pa ništa od ponuđenoga nisu prihvatili.
Prvim granatiranjem hrvatskih sela i gradova, od
Dubrovnika do Vukovara, krenula je rijeka prognanika u hrvatske krajeve u kojima nije bilo ratnih djelovanja. Bježali su svi koji su se našli ispred
topovskih i tenkovskih cijevi: Hrvati, Mađari, Rusini, Ukrajinci, Slovaci, Česi, Nijemci, Austrijanci,
Albanci, Bošnjaci, pa i Srbi koji su odlučili ostati
živjeti u Hrvatskoj, kakva god ona sutra bila.
51
Hrvatski crveni križ zabilježio je u najtežim danima 1991. godine preko 525.000 prognanika. Bili
su to teški dani. Jugoslavija se raspala. Slovenija i
Hrvatska proglasile su samostalnost. Svijet se tada
oštro opirao stvaranju novih država. Sustav vlasti
nije funkcionirao, a nije ni mogao, jer su postojala
tijela u općinama, gradovima i mjesnim zajednicama koja su pripadala sada već nepostojećoj državi,
SFRJ.
Nova hrvatska država u tako kratko vrijeme nije
uspjela preuzeti kontrolu nad svim tim tijelima.
Prognanici su svakodnevno u velikome broju stizali u slobodne dijelove Hrvatske - od Istre, Varaždina i Zagreba do Osijeka. Negdje ih se moralo
zbrinuti jer su iza sebe ostavili sve što su cijeli život
stvarali, a sada su se našli na ulici. Činilo se tada
sve što se moglo. Osnovani su krizni stožeri pri
mjesnim zajednicama i općinama te vojno-stambene komisije koje su na sebe preuzele odgovornost zbrinjavanja prognanika. Zbog istodobnoga
odlaska brojnih stanovnika srpske nacionalnosti
iz slobodnoga dijela Hrvatske, što zbog odluke da
se svrstaju uz agresorsku stranu, što zbog straha
od rata, ostao je prazan veliki broj stanova i kuća,
u koje su privremeno bili smješteni prognanici. Svi
smo se nadali da će se svatko brzo vratiti svojoj
kući. Nažalost, naše se nade nisu ostvarile. Dapače, što je vrijeme više prolazilo, svima je bilo sve
jasnije da od brzoga povratka kućama neće biti
ništa.
OSNIVANJE ZAJEDNICE PROGNANIKA
Svjesni te činjenice, prognanici općine Osijek u
rano proljeće 1992. godine počeli su se organizirati uz pomoć predstavnika tadašnjih mjesnih
zajednica u progonstvu, a 14. rujna 1992. godine osnivaju Zajednicu prognanika općine Osijek
MATO ŠIMIĆ, prvi predsjednik Zajednice prognanika
Hrvatske 1993. - 2000. godine
52
kao udrugu koja će zastupati te najveće stradalnike Domovinskoga rata i boriti se za njihov dostojanstven život u progonstvu, za obnovu kuća,
povratak i naknadu ratne štete kao konačni cilj.
Veliki broj prognanika bio je u Hrvatskoj vojsci, a
njihove obitelji bile su smještene u tuđim kućama
i stanovima.
Već 19. ožujka 1993. godine u Osijeku je osnovana Zajednica prognanika Hrvatske. ZPH je bila
organizirana kao krovna udruga s 14 podružnica
osnovanih po županijama u kojima su bili smješteni prognanici, odnosno koja su pretrpjela ratna
razaranja. Bile su to:
1. Podružnica Osječko-baranjske županije
2. Podružnica Vukovarsko-srijemske županije
3. Podružnica Sisačko-moslavačke županije
4. Podružnica Zagrebačke županije i Grada Zagreba
5. Podružnica Varaždinske županije
6. Podružnica Karlovačke županbije
7. Podružnica Primorsko-goranske županije
8. Podružnica Ličko-senjske županije
9. Podružnica Istarske županije
10. Podružnica Zadarsko-kninske županije
11. Podružnica Šibenske županije
12. Podružnica Splitsko-dalmatinske županije
13. Podružnica Brodsko-posavske županije
14. Podružnica Požeško-slavonske županije.
ZPH je osnovana kao nevladina, nestranačka, nepolitička i neprofitna udruga. Takvo organiziranje prognanika do tada nije bilo poznato nigdje u
svijetu, pa smo svoj put morali utirati sami. Vrlo
se brzo pokazala opravdanost takvoga organiziranja prognanika. ZPH se u svojemu djelovanju
oslanjao na Vladin ured za prognanike i izbjeglice
uz pomoć kojega su se hrvatskim prognanicima
osiguravala brojna prava: plaćanje udomiteljima
za smještaj, redoviti mjesečni džeparac od 150,00
kuna po prognaniku te 250,00 kuna za one prognanike koji su bili u Hrvatskoj vojsci, besplatan
prijevoz, potpuno besplatno stanovanje i prehrana
u organiziranome smještaju, odmaralištima, hotelima, prognaničkim naseljima i sl. Prognanički
karton bio je vrlo važan dokument na temelju kojega je svaki prognanik ostvarivao sva prava koja
je nosio status prognanika. Vladin ured otvorio je
regionalne urede za prognanike i izbjeglice, koji
su imali veoma važnu ulogu u vođenju svih evidencija o prognanicima i preko kojih je ZPH iskazivao interese i potrebe prognanika, osobito prema međunarodnim institucijama. Treba istaknuti i
brojna tadašnja poduzeća pa i pojedince u zemlji
i inozemstvu koji su svojim donacijama pomagali
prognanicima i podupirali rad ZPH.
POVIJESNE AKCIJE PROGNANIKA
S ponosom se sjećamo da je ZPH stao na čelo oko
4.500 prognanika koji su se 30. rujna 1993. godine pokušali vratiti u selo Antunovac. To je bio
prvi sukob s međunarodnom zajednicom, odno-
Povijesni pokušaj povratka prognanika u selo
Antunovac 30. rujna 1993.
sno vojnim snagama UN-a koje su usmjerile svoje
“mirovne” topovske cijevi na goloruke prognanike
ne dopuštajući im ulazak u Antunovac.
Akcija koja je paralizirala sve snage UNPROFOR-a
u Hrvatskoj bila je blokada UNPROFOR-a koju je
1. 7. 1994. prognanici diljem Hrvatske blokirali su
UNPROFOR
Prognanici prekinuli lanac šverca nafte u UNPA-zoni
ZPH organizirao 1. srpnja 1994. godine na svim
UNPROFOR-ovim punktovima. Vijeće sigurnosti
UN-a bilo je šokirano činjenicom da je 150.000
golorukih prognanika blokiralo njihove vojne
snage te je zatražilo od Vlade RH hitnu obustavu
blokade. U pregovorima između ZPH i Vlade RH,
nakon postignuća temeljnoga cilja - internacionalizacije prognaničkoga pitanja, postupno smo popuštali blokadu oslobađajući pojedine punktove,
ali uz uvjet da ih preuzima hrvatska policija. Bio
je to tada veliki, prije svega moralni, ali i politički
uspjeh Vlade RH, kojemu je pridonio ZPH. Blokada je najduže trajala u Osijeku – 49 dana na punktovima u Bilju i Nemetinu, pokazavši neuništivu
odlučnost prognanika da se vrate svojim kućama.
Danas čvrsto vjerujemo da je upravo blokada
UNPROFOR-a uvelike utjecala na vojni i politički
vrh RH da pokrene vojno-redarstvene akcije 1.
svibnja i 5. kolovoza 1995. godine za oslobađanje
okupiranoga hrvatskoga teritorija.
Nakon oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija
“Bljesak” i “Oluja” stvoreni su uvjeti za povratak
Hrvatska vlada započela je organiziranu obnovu kuća
53
velikoga broja prognanika njihovim kućama u
sektorima “Zapad”, “Sjever” i “Jug”. No, prvi su se
povratnici suočili sa okrutnom zbiljom – nisu se
imali kamo vratiti. ZPH je shvatila kako najprije
treba obnoviti oštećene, odnosno na mjestu porušenih izgraditi nove kuće i stanove, a tek potom
organizirati povratak prognanika. Stoga ZPH potiče osnivanje Ministarstva obnove pri Vladi RH i
donošenje Zakona o obnovi.
Prijelazni upravitelj general JACQUES PAUL KLEIN prije odlaska na novu dužnost u Bosnu i Hercegovinu 1997.
U obnovu obiteljskih kuća i stanova hrvatska država uložila je
preko 37 milijarda kuna iz državnoga proračuna
Već su se tijekom rata obnavljale oštećene kuće,
a sveobuhvatna obnova započela je 1996. godine,
pa su se prognanici počeli vraćati u obnovljene i
novoizgrađene kuće. Međutim, ubrzo se spoznalo
kako obnova kuća nije dovoljna za opstanak ljudi
u područjima povratka. Moralo se obnavljati i gospodarstvo, koje će omogućiti otvaranje novih radnih mjesta za povratnike. Osim toga, ostalo je neriješeno pitanje oslobađanja još uvijek okupiranoga
Ujedinjeni narodi poslali su za prijelaznoga upravitelja u hrvatsko Podunavlje američkoga generala Jacquesa Paula Kleina, čiji je mandat trajao od
15. siječnja 1996. do 15. siječnja 1998. godine.
Pod njegovom upravom 1997. godine organizirani su višestranački izbori u skladu s hrvatskim
izbornim zakonom. Hrvatska je 15. siječnja 1998.
godine preuzela kontrolu nad tim teritorijem, a
međunarodne vojne i policijske snage, uz veliku
vojnu svečanost u osječkoj Zračnoj luci “Klisa”,
napustile su Republiku Hrvatsku. Od tada je i u
tom dijelu Republike Hrvatske započela obnova i
povratak prognanika njihovim kućama.
Zajednica prognanika tada mijenja svoj naziv u
Zajednicu povratnika Hrvatske.
U nepunih šest godina vratilo se oko 95 % prognanika. ZPH to ocjenjuje svojim velikim uspjehom
jer nigdje u svijetu nije zabilježen toliki postotak
povratka prognanika ni takav oblik i opseg organizirane obnove iz sredstava državnoga proračuna ratom stradale države.
Sada nam ostaje borba za obnovu gospodarstva i
otvaranje novih radnih mjesta kako bi povratnici
opstali u područjima povratka.
IVAN VRKIĆ i General J. P. KLEIN s hrvatskim novinarima
1997.
hrvatskoga Podunavlja, koje je bilo pod nadzorom
UNCRO-a, odnosno UNTAES-a – međunarodnih
vojnih i policijskih snaga. Hrvatski je državni vrh
odlučio taj dio teritorija uključiti u ustavnopravni
poredak Republike Hrvatske mirnim putem.
54
Danas, 20 godina poslije, u ovoj publikaciji želimo jasno reći VELIKO HVALA svima koji su
na bilo koji način sudjelovali u zbrinjavanju
prognanika i pomagali da im prognanički dani
budu što lakši.
Branko Pek,
tajnik Zajednice povratnika Hrvatske
PRVA KONFERENCIJA
ZAJEDNICE PROGNANIKA HRVATSKE
Govor tadašnjeg potpredsjednika Vlade
Republike Hrvatske
dr. sc. Mate Granića,
na I. konferenciji Zajednice prognanika
Hrvatske, održane
19. ožujka 1993. u
Osijeku
Prof. dr. sc. MATE GRANIĆ
“Štovane gospođe i gospodo, drage prognanice i
prognanici, dragi gosti! Čast mi je i zadovoljstvo
da vas mogu pozdraviti u ime predsjednika naše
države dr. Franje Tuđmana, u ime naše Vlade i u
svoje osobno ime, u Osijeku, gradu patniku, gradu
simbolu stradanja, ali i gradu simbolu otpora, simbolu obnove i simbolu povratka.
najveće žrtve i traženje nestalih i nasilno odvedenih mora biti naša trajna briga. Mi trebamo ovdje
spomenuti i 24.000 ranjenih osoba, od kojih najmanje 12 do 16.000 možemo očekivati invalida
Domovinskog rata.
Brojne su civilne žrtve rata, djeca žrtve rata. Na
ovim prostorima su se dogodila i prva silovanja,
protjerivanja, a najveći broj žrtava rata je upravo
među prognanicima. Prvi prognanici su se javili već u petom mjesecu 1991. godine iz okolice
Knina. Kada sam stupio na dužnost potpredsjednika hrvatske Vlade imali smo 9.000 prognanika.
Taj broj je rastao kako je rasla agresija na Hrvatsku. Ukupno je tijekom cijelog rata u Hrvatskoj
718.000 ljudi napustilo svoja ognjišta, hrvatskog
i nesprskog pučanstva. Naravno, ne nikad u istom
trenutku. Najveći zabilježen broj u jednom trenutku bio je oko 400.000 prognanika i 230.000
izbjeglica. Broj izbjeglica srpskog pučanstva točno ne znamo, pa se služimo podatcima Visokog
komesarijata za izbjeglice. Povijesno niti jedna
zemlja nije imala u postotku pučanstva veći broj
izbjeglica i prognanika.
Ovaj rat je posljedica jedne sulude ideje, ideje velike Srbije, ideje koja je živjela na ovim prostorima preko 130 godina, koja se je u svojoj završnoj
fazi počela prije pet godina ostvarivati, konačno
ratom, kada se nije uspjelo političkim sredstvima
od prije dvije godine.
Hrvatska je od početka željela mirno rješenje, sporazum, poštivanje prava svih, ali i svog prava na
suverenu, samostalnu državu, državu u kojoj će
biti poštivana sva ljudska, manjinska i etnička prava. Međutim, nije se uspjelo dogovoriti. Agresor je
započeo rat. Žrtve su strašne. Prognanici su jedna
od najvećih žrtava ovoga rata.
Ali prije nego što počnem govoriti o prognaničkoj
kalvariji, ne smije se zaboraviti 6.500 identificirano poginulih, 14.000 nasilno odvedenih i nestalih osoba, za koje sigurno znamo da su brojni od
njih ubijeni, poginuli. Imamo podatke, koje smo
prikazali cijelom svijetu, da postoji 11 masovnih
grobnica samo u istočnom sektoru. Neke od tih su
i potvrđene komisijama Ujedinjenih naroda. Prema tome, kada govorimo o žrtvama, onda su oni
Izaslanici, predstavnici vjerskih zajednica i saborski zastupnici
na I. konferenciji ZPH u Osijeku 19. 3. 1993.
Na sve to skupa iz Vojvodine i sa Kosova je došlo
još preko 31.000 Hrvata, koji su protjerani, koji
su izbjegli, što povećava prognaničku kalvariju.
Osim toga, Hrvatska je primila u ovom trenutku
oko 360.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine,
a kroz Hrvatsku u treće zemlje je prešlo preko
550.000 izbjeglica. Naravno da su naše obaveze
različite. Obaveze prema izbjeglicama iz Bosne i
Hercegovine su dio međunarodnog humanitarnog
prava, međunarodnih konvencija i, naravno, mo55
zaustavlja stvaranje novca, kvalitetno zapošljavanje. Naravno, čekali smo i u to vrijeme da se uključi međunarodna zajednica, da se rat zaustavi. Mi
smo pregovarali s tzv. Jugoslavenskom armijom o
odlasku iz Hrvatske i potpisali sporazum o odlasku. Mi smo pregovarali s Ujedinjenim narodima
kako zaustaviti rat, kako zaustaviti razaranja, kako
zaustaviti nove žrtve i kako vratiti prognanike.
Radno predsjedništvo I. konferencije ZPH Marija Alikavazović i dr. Miroslav Holoker
gućnosti Republike Hrvatske, nacionalne sigurnosti, a mi smo učinili više, daleko više nego što smo
mogli i daleko više nego gotovo bilo koja zemlja
u Europi.
Dogovor o Vanceovu planu je bio dogovor kada
je postojala Jugoslavija, kada Hrvatska nije bila
priznata država. Taj sporazum je u tom trenutku
imao mnoge kvalitetne stvari, ali i brojne nedorečenosti koje se nije moglo u tom trenutku postići. Vanceov plan je uspio u I. fazi odlaska teške
artiljerije i poznato je da su brojni agresori samo
“presvukli dres” i da je kvaliteta razoružanja bila
izrazito različita prema pojedinim sektorima. Me-
Ja sam kazao da je prognanička kalvarija u prvoj
fazi rata bila jedan od najvećih problema Republike Hrvatske u pogledu traženja smještaja za ljude.
U četiri navrata je u Zagreb došlo preko 10.000
prognanika, a 6 puta preko 5.000. Osijek i Vinkovci bi mogli puno toga ispričati što se je događalo.
Kasnije je trebalo organizirati međunarodnu humanitarnu pomoć, trebalo je organizirati zdravstvenu zaštitu, psihološku zaštitu, trebalo je postići
I. konferenciji ZPH nazočili su i časnici civilne policije
UNPROFOR-a
Odjel civilnih poslova UN-a na I. konferenciji ZPH predstavljala je BLONDINA F. NEGGA
da ne dođe do socijalne i gospodarske destabilizacije Hrvatske. Ne zaboravite da rat zaustavlja
brojne procese. Rat zaustavlja sasvim sigurno
investiranja. Rat zaustavlja turističku sezonu. Rat
56
đutim, ono u čemu nije uspio Vanceov plan i u
čemu nije uspio UNPROFOR i ne samo Vanceov
plan, nego i naknadno rezolucije Vijeća sigurnosti, to je bila kontrola granica, to je bilo razoružanje svih i regularnih formacija, posebno srpske
specijalne policije i, naravno, niti jedan Hrvat nije
vraćen, a gotovo je 5.000 Hrvata i nesprskog pučanstva protjerano u tom trenutku u tijeku mandata UNPROFOR-a i preko 600 je ubijeno. Naravno, mandat UNPROFOR-a, znači, nije bio dovoljan,
poglavito zato što nije imao niti ovlasti, dodatne
ovlasti primjene sile. On je bio u okviru Poglavlja
VI. Povelje Ujedinjenih naroda.
U ovom trenutku se vode brojni pregovori, vode
se pregovori u Ženevi, vode se pregovori u New
Yorku, Strassbourgu, Bruxellesu, vode se pregovori o ugovoru s Europskom zajednicom koji bi
omogućio 250 milijuna dolara pomoći Republici
Hrvatskoj. Vode se pregovori o ulasku u Vijeće Europe, vode se pregovori u New Yorku o završetku
rata u Bosni i Hercegovini.
Ne zaboravite, puna turistička sezona na cijelom
području nije moguća bez zaustavljanja toga rata,
a niti potpuno smirenje situacije u Republici Hrvatskoj. Vode se pregovori o produženju mandata UNPROFOR-a kao preduvjet za osnaženje svih
dosadašnjih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, poglavito što se tiče kontrole granica,
razoružanja, povratka prognanika, uspostavljanja
komunikacija, organiziranja slobodnih izbora i da
se preciziraju datumi, a to je ključno što je nedostajalo.
Druga ključna stvar je da se dodatno naoruža
UNPROFOR, ako nije moguće u okviru Poglavlja
VII., onda u okviru Poglavlja VI., ali dodatno naoruža da može provesti sve ove rezolucije Vijeća
sigurnosti. Bez tih preduvjeta Hrvatska neće pristati na produženje mandata UNPROFOR-a iako
mi želimo produženje, mi želimo mirno rješenje i
sve ćemo učiniti da dođe do mirnog rješenja i to
je stav Republike Hrvatske. Nama ne trebaju nove
žrtve, mi smo i te kako skupo platili jednu ludu
ideju, ideju “Velike Srbije” i želimo da međunarodna zajednica upotrijebi svu svoju snagu za mirni
povratak prognanika, ali ne samo povratak, nego
i uspostavljanje svih prava, ljudskih prava, međunarodnog humanitarnog prava, kvalitete života, a
stav hrvatske Vlade je da se dodatnim poticajnim
mjerama mora ogranizirati povratak.
Nije sve isto; živjeti u području istočne Slavonije
ili živjeti na bilo kojem drugom mjestu Hrvatske
koje nije pretrpjelo ratna razaranja. Nije svejedno
živjeti u Kninu i živjeti u Istri, ali s druge strane mi
trebamo do povratka učiniti sve da oživi gospodarstvo. Mi smo sada predložili Socijalni program,
ali Socijalni program je interventni program, program pomoći onima koji su najviše ugroženi, ali
nema nikakvog napretka bez oživljavanja gospodarstva, poduzetništva, produktivnog zapošljavanja. To je isto tako vrlo bitno u ovom trenutku da
znamo i da racionalno postupamo.
Znači, za povratak, osim sigurnosnih mjera, su po-
trebne i značajne poticajne mjere države, i to je
nešto o čemu trebamo razgovarati tijekom ovog
sastanka. Vaš napor od samog početka je izuzetno značajan. Vi ste vrlo dobro definirali svoje zahtjeve, oni su vrlo precizni prema Vladi i prema
našem predsjedniku i prema međunarodnoj zajednici. Oni su realni, oni su objektivni i sasvim sigurno će pojačati u ovom trenutku pregovaračku
poziciju Republike Hrvatske. Ja vam u ime Vlade
Republike Hrvatske mogu obećati da ćemo i dalje
kontinuirano brinuti o kvaliteti smještaja, dostojanstvenog smještaja i da ćemo bilo kakve odluke
donositi u dogovoru s vama, u dogovoru s vašim
povjerenicima, ali ćemo zato moliti i vašu pomoć
u provođenju svih odluka. Nas očekuje zajedno da
dovršimo planove povratka. Osijek i Vinkovci bi
trebali biti simboli gradova kroz koje će teći rijeke
povratka. Ali ja u ovom trenutku trebam naglasiti
da se zaboravlja da se je 2/3 ljudi vratilo, da imamo sjajnih primjera organiziranja povratka, jedan
od njih je Dubrovnik, dubrovačko područje i sjajnih primjera međunarodne pomoći, pomoći međunarodne zajednice i dobre organizacije lokalne
vlasti i Vlade Republike Hrvatske. Mi smo tijekom
ovog razdoblja dobili značajnu međunarodnu humanitarnu pomoć u hrani, odjeći, lijekovima i drugom materijalu, ali nedovoljnu financijsku pomoć.
Ovoga trenutka ukupni troškovi zbrinjavanja
izbjeglica i prognanika u Hrvatskoj samo za prošlu godinu su bili 1.362.000.000 dolara, od čega
samo za izbjeglice 660 milijuna dolara, i to su prognanički troškovi, to nisu nikakve gospodarske cijene, tu nisu ubačeni nikakvi indirektni troškovi,
to i daleko snažnije gospodarske zemlje ne bi mogle izdržati. Mi smo opstali, sačuvali smo dostojanstvo, međutim dug zdravstva je gotovo 70 milijuna dolara u ovom trenutku. Samo za izbjeglice
iz Bosne i Hercegovine, samo za školski sustav u
prošloj godini utrošeno je 26 milijuna dolara. Europska zajednica je donijela odluku za ukupno do
sada 22,5 milijuna ekija, 7,5 je do sada isplaćeno,
Visoki komesarijat je ukupno dao oko 11 milijuna
dolara. Mi očekujemo daleko snažniju financijsku
podršku, jer bez te financijske podrške Hrvatska
neće moći izdržati ovo prijelazno razdoblje bez većih socijalnih napetosti.
Dosadašnja humanitarna pomoć je samo za lijekove, hranu, za odjeću, gotovo 250 tisuća tona i
mi se zahvaljujemo svim humanitarnim organiza57
cijama Europskog projekta, vrlo kvalitetnog i sada
najznačajnijim do Visokog komesarijata, Međunarodnog komiteta Crvenog križa, Međunarodne
federacije Crvenog križa, Caritasa, Malteških vitezova, Njemačkog ureda za humanitarnu pomoć i
svih drugih. Vrlo značajni su bili gradovi prijatelji za Osijek Pforzheim, međutim mi molimo da se ta
pomoć nastavi, ali isto tako želimo da se vrlo jasno
odredi međunarodna zajednica prema Hrvatskoj u
ovom trenutku.
biti poslije vašeg povratka, nakon procesa obnove i bogata zemlja. Hrvatska se želi uključiti u sve
europske integracije, Hrvatska želi prihvaćati sve
europske standarde, Hrvatska želi raditi, Hrvatska
želi biti dio Europe, onaj dio kojemu i civilizacijski
pripadamo. Mi ćemo učiniti sve da to bude i nitko
nas neće na tom putu zaustaviti, samo puno će
jeftiniji put biti ako se mirnim rješenjem osigura
vaš povratak, obnova i pomoć u ovom trenutku
Republici Hrvatskoj.
Rezolucija Ujedinjenih naroda je dovela do pomoći zbrinjavanja izbjeglica i pomoći obnove. Mi
pozivamo sve europske zemlje, sve prijateljske
zemlje i sve zemlje uključujući, naravno, SAD da
nam pomognu baš u ovom trenutku. Hrvatska je u
ovom trenutku razrušena, glavne komunikacije su
prekinute, Hrvatska sada treba pomoć.
Ja vam čvrsto obećavam da ćete imati punu podršku i Vlade i predsjednika Republike Hrvatske.”
Dr. sc. Mate Granić,
potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske
na I. konferenciji ZPH u Osijeku 19. 3. 1993.
Hrvatska je izgledna zemlja. Hrvatska će sigurno
Branitelji iz cijele Hrvatske zajedno s prognanicima branili su Dubrovnik od srpsko-crnogorskoga agresora i okupatora.
Tvrđava Imperijal na Srđu
58
ULOGA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
U RJEŠAVANJU KRIZE
NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE
UVOD
Ujedinjeni narodi prvi put su počeli razmatrati
stanje u bivšoj Jugoslaviji, 25. rujna 1991. kada
je Vijeće sigurnosti u rezoluciji 713 (1991.), izrazilo zabrinutost borbama u toj zemlji i nametnulo
opći i potpuni embargo na uvoz oružja tadašnjoj
Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Nakon referenduma u svibnju 1991., Hrvatska je
proglasila neovisnost od Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije u lipnju 1991. godine. To je
dovelo do porasta napetosti u Hrvatskoj. Srpsko
stanovništvo, podržano od strane Jugoslavenske
narodne armije (JNA), pobunilo se protivi Hrvatske neovisnosti. Uskoro je izbio oružani sukob.
cijalističke Federativne Republike Jugoslavije 25.
lipnja 1991. godine, srpske snage zauzele su oko
30 % hrvatskog teritorija, uključujući i područje
istočne Slavonije koji je poznat i kao Sektor Istok.
Nakon glavnih vojnih ofenziva u svibnju i kolovozu 1995. Hrvatska oslobađa najveći dio okupiranoga teritorija.
Međutim, Sektor istok i dalje je pod srpskom kontrolom.
Dana 21. veljače 1992. Vijeće sigurnosti je formiralo zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) za rješavanje krize u Jugoslaviji u okviru
konferencije Europske zajednice o Jugoslaviji. Zaštitne snage UN-a su trebale djelovati na stvaranju
uvjeta za mir i sigurnost u regiji. UNPROFOR-ov
mandat je naknadno proširen od strane Vijeća sigurnosti na 1993. i 1994. godinu
Nakon proglašenja Hrvatske nezavisnosti od SoIZVOR: http://www.un.org/en/peacekeeping/
missions/past/unprofor.htm
Lord David Owen i Cyrus Vance
60
VANCEOV PLAN
Studeni/prosinac 1991.
Zadaća je Ujedinjenih naroda da svim raseljenim
osobama omogući povratak kućama. Nacrt djelovanja mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Jugoslaviji u skladu je s razgovorima što ih je vodio
gosp. Cyrus R. Vance, osobni izaslanik glavnoga
tajnika, i Marrack Goulding, glavni podtajnik za
posebne političke poslove.
ga namjerava preporučiti Vijeće sigurnosti, da će
pružiti svu potrebnu pomoć i suradnju kako bi
omogućile da mirovna operacija ispuni svoj cilj.
3. Vojno i policijsko osoblje potrebno za operaciju
osigurale bi, na dobrovoljnoj osnovi i na traženje
glavnoga tajnika, vlade država članica Ujedinjenih
naroda. Države koje bi sudjelovale u operaciji odobrilo bi Vijeće sigurnosti po preporuci glavnoga
tajnika nakon savjetovanja sa stranama uključenim u jugoslavenski sukob.
4. Svi članovi mirovne operacije bili bi pod operativnim zapovjedništvom glavnoga tajnika i ne bi
im bilo dopušteno primati operativne zapovijedi
nacionalnih vlasti. Oni bi morali biti potpuno nepristrani u odnosu prema svim sukobljenim stranama. Osoblje koje bude naoružano imat će stalnu
zapovijed da se koristi silom što je moguće manje
i u normalnim okolnostima samo u samoobrani.
Cyrus R. Vance
OPĆA NAČELA
1. Operacija mirovnih snaga Ujedinjenih naroda
u Jugoslaviji bila bi privremena mjera sa svrhom
stvaranja uvjeta za mir i sigurnost potrebnih za
pregovore o općemu rješavanju jugoslavenske krize. Ona ne bi prejudicirala ishod takvih pregovora.
2. Operaciju bi organiziralo Vijeće sigumosti Ujedinjenih naroda prema preporuci glavnoga tajnika.
Prije davanja takve preporuke glavni tajnik morao
bi imati nedvojbenu spoznaju da se sve strane u
sukobu pridržavaju sporazuma, uključujući i bezuvjetni prekid vatre, postignutoga u Ženevi dana
23. studenoga 1991. Također bi trebao primiti, po
svome osobnome izaslaniku, kategoričke potvrde
da su sve sukobljene strane prihvatile nacrt što
5. U skladu sa svojom uobičajenom praksom, Vijeće sigurnosti vjerojatno bi prvo organiziralo šestomjesečnu operaciju. Ovisno o pristanku Vijeća,
operacija bi trajala sve dok se ne postigne sporazum o rješenju sukoba. Glavni tajnik podnosio bi
redovita izvješća Vijeću sigumosti, u normalnim
okolnostima svakih šest mjeseci. Ta bi izvješća
sadržavala njegove preporuke o produženju mandata operacije.
6. Operaciju bi zajednički financirale države članice Ujedinjenih naroda. Od jugoslavenskih tijela
vlasti očekivalo bi se, međutim, da Ujedinjenim
narodima osiguraju besplatno što je više moguće potrebnih smještajnih kapaciteta i potrepština
kao što su hrana i gorivo, nužnih za provedbu operacije. Također će se od njih zahtijevati da s Ujedinjenim narodima sklope sporazum o povlasticama, imunitetu i uslugama koje će biti potrebne za
operaciju i njezine članove kako bi mogli obnašati
svoje funkcije, posebice o slobodi kretanja i komunikacijama.
OSNOVNI NACRT
7. Jedinice i policijski promatrači Ujedinjenih
naroda bili bi raspoređeni u raznim područjima
u Hrvatskoj, koja bi bila označena kao “područja
pod zaštitom Ujedinjenih naroda” (dalje u tekstu
61
UNPA-zone, engleski: United Nations Protected
Areas). Ta bi područja bila demilitarizirana: sve bi
se naoružane snage u njima povukle ili bi bile raspuštene. Uloga jedinica Ujedinjenih naroda bila bi
osigurati da ta područja ostanu demilitarizirana i
da sve osobe koje u njima žive budu zaštićene od
oružanoga napada. Uloga policijskih promatrača
Ujedinjenih naroda bila bi osigurati da snage mjesne policije obnašaju svoju dužnost ne diskriminajući osobe prema nacionalnosti i ne kršeći ljudska
prava.
Usporedno s dolaskom snaga Ujedinjenih naroda
u UNPA-zone sve snage JNA koje se nalaze na drugim područjima Hrvatske povukle bi se izvan te
republike. Snage Ujedinjenih naroda također bi,
po potrebi, pomagale humanitarnim agencijama
Ujedinjenih naroda pri vraćanju svih izbjeglica
koje to žele u njihove domove u UNPA-zonama.
Područja pod zaštitom
Ujedinjenih naroda
8. UNPA-zone bila bi ona područja u Hrvatskoj
u kojima su, prema mišljenju glavnoga tajnika,
potrebne posebne mjere za osiguranje trajnoga
prijekida vatre u prijelaznome razdoblju. To bi
bila područja u kojima Srbi čine većinu ili znatnu
manjinu stanovništva i gdje je napetost među grupama stanovništva uzrokovala oružane sukobe u
posljednje vrijeme. Kao što je već rečeno, posebne
mjere u tim područjima bile bi privremene i ne bi
prejudicirale ishod političkih pregovora za sveobuhvatno rješavanje jugoslavenske krize.
9. Postojale bi tri UNPA-zone: istočna Slavonija,
zapadna Slavonija i Krajina. One bi obuhvaćale
sljedeće općine ili dijelove općina:
Istočna Slavonija i Baranja:
Beli Manastir, dijelovi istočno od grada Osijeka,
Vukovar, neka sela na krajnjemu istočnome dijelu
Vinkovaca (Sektor “E”).
Krajina:
Kostajnica, Petrinja, Dvor, Glina, Vrginmost, Vojnić, Slunj, (Sektor “N”), Titova Korenica, Donji Lapac, Gračac, Obrovac, Benkovac, Knin (Sektor “S”).
Prije slanja mirovnih snaga skupina članova mirovnih snaga odredila bi točne granice UNPA-zona nakon savjetovanja s lokalnim čelnicima.
DJELOVANJE I ZADAĆE SNAGA
UJEDINJENIH NARODA
10. Zadaća zaštite stanovništva u UNPA-zonama
bila bi podijeljena između pješačkih jedinica Ujedinjenih naroda i njezinih civilnih policijskih promatrača (police monitors). Pješaštvo bi jamčilo
demilitarizaciju UNPA-zona. Policijski promatrači
jamčili bi da lokalna policija obnaša svoje dužnosti
potpuno poštujući ljudska prava svih stanovnika
UNPA-zona, bez diskriminacije na osnovi nacionalnosti.
11. Pješačke jedinice bile bi raspoređene na cijelome području UNPA-zona. Imale bi lako naoružanje,
ali bi se koristile oklopnim vozilima za transport
osoblja i helikopterima. Kontrolirale bi prilaze
UNPA-zonama tako da uspostave kontrolna mjesta na svim cestama i glavnim putovima koji vode
u njih i na svim važnim čvorištima unutar njih. Na
svim tim kontrolnim mjestima one bi zaustavljale
i, ako je to potrebno, pregledavale vozila i osobe
da ni jedna vojna ili naoružana formacija ne uđe
na ta područja te da se ne unosi oružje, streljivo,
eksplozivi ili druga vojna oprema. One bi ophodnju obavljale pješice, vozilima i helikopterima po
cijeloj UNPA-zoni. Također bi ispitivale sve pritužbe o kršenju demilitariziranoga statusa UNPA-zone. Svako kršenje razmotrilo bi se sa stranom koja
ga je počinila i o tome bi se obavijestilo, ako je
potrebno, glavnoga tajnika Vijeća sigurnosti.
Zapadna Slavonija:
Ako se pojave ozbiljne međunacionalne napetosti
u UNPA-zonama, snage Ujedinjenih naroda stale
bi između dviju strana da spriječe sukobe.
Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, zapadni dijelovi Nove Gradiške, istočni dijelovi Novske (Sektor
“W”).
12. I civilni policijski promatrači bili bi raspoređeni u svim UNPA-zonama. Bili bi nenaoružani. Ne bi
imali izvršnu funkciju u održavanju javnoga reda,
62
ali bi pozorno pratili rad lokalnih policijskih snaga. U tu bi svrhu bili smješteni uz sjedišta policije
u svakoj regiji i općini i pratili bi lokalnu policiju tijekom njihovih ophodnja i obnašanja drugih
dužnosti. Istraživali bi sve pritužbe o diskriminaciji ili kršenju ljudskih prava i izvještavali bi glavnoga zapovjednika mirovnih snaga o svakom potvrđenom slučaju diskriminacije ili kršenja ljudskih
prava. Imali bi slobodan i neodgodiv pristup svim
prostorijama i građevinama koji pripadaju ili su
pod upravom lokalnih policijskih snaga.
13. Snage Ujedinjenih naroda uključivale bi i vojne promatrače. Oni bi bili nenaoružani, što je u
skladu s uobičajenom praksom Ujedinjenih naroda. Na početku bi boravili u UNPA-zonama radi
provjere demilitarizacije tih zona.
Čim demilitarizacija bude postignuta, vojni bi promatrači prešli u dijelove Bosne i Hercegovine koji
graniče s Hrvatskom.
Njihova bi zadaća ondje bila ophodnja cijeloga područja, kontakt s lokalnim vlastima i upozorenje
zapovjednika snaga Ujedinjenih naroda ako bi stanje međunacionalne napetosti prijetilo da ugrozi
mir što su ga postigle snage Ujedinjenih naroda
u UNPA-zoni. Njihove usluge bile bi na raspolaganju u rješavanju poteškoća i ispitivanju tvrdnji o
međunacionalnoj napetosti ili napadu jedne nacionalne skupine na drugu.
Točan razmještaj vojnih promatrača odredila bi
prethodnica snaga Ujedinjenh naroda nakon savjetovanja s lokalnim vlastima. Manja skupina vojnih promatrača nalazila bi se i u Dubrovniku.
14. Vojno i policijsko osoblje snaga Ujedinjenih
naroda došlo bi u Jugoslaviju što je prije moguće
pošto Vijeće sigurnosti odluči uspostaviti mirovne
snage. Ono bi stiglo istodobno u sve tri UNPA-zone.
Mirovne bi snage preuzimale odgovornost za zaštitu tih područja, a taj bi proces tekao usporedno
s procesom demilitarizacije. Za to bi bila potrebna
čvrsta koordinacija sa zapovjednicima snaga koje
se trenutačno nalaze u UNPA-zonama. U dogovoru
s njima sastavio bi se raspored dolaska mirovnih
snaga i demilitarizacije tih područja.
DEMILITARIZACIJA UNPA-ZONA
15. Na temelju dogovorenih rasporeda UNPA-zone demilitarizirale bi se što prije, i to na sljedeći
način:
(a) Sve jedinice i osoblje Jugoslavenske narodne
armije (JNA) i hrvatske Narodne garde, jedinice
teritorijalne obrane ili osoblje koje nema sjedište
u UNPA-zoni povukli bi se iz tih područja.
(b) Sve jedinice teritorijalne obrane i osoblje sa
sjedištem u UNPA-zoni bili bi raspušteni i demobilizirani. Raspuštanje bi uključivalo i privremeno
raspuštanje struktura zapovjedništva tih jedinica.
Demobilizacija bi značila da to osoblje više ne bi
nosilo uniforme i oružje, iako bi i dalje primalo
plaću od lokalnih vlasti.
(c) Oružje jedinica teritorijalne obrane i osoblja
sa sjedištem u UNPA-zoni bilo bi izručeno JNA ili
hrvatskoj Narodnoj gardi, već prema slučaju, prije no što se te jedinice povuku iz UNPA-zone. Alternativa je da se ono preda snagama Ujedinjenih
naroda na čuvanje tijekom prijelaznoga razdoblja,
ako bi te jedinice takvo rješenje smatrale prihvatljivim.
(d) Sve paravojne i regularne ili dobrovoljačke jedinice ili osoblje povukli bi se iz UNPA-zona ili bi,
ako im je ondje stalno mjesto boravka, bile raspuštene i demobilizirane.
16. Svaka bi jedinica, prije no što se povuče ili
bude raspuštena, bila obvezna ukloniti sve mine
koje je postavila za boravka u UNPA-zoni.
17. Primjenu svih točaka sporazuma o demilitarizaciji
nadzirale bi snage Ujedinjenih naroda.
PREMJEŠTANJE JUGOSLAVENSKE
NARODNE ARMIJE
18. Snage Ujedinjenih naroda u UNPA-zonama
preuzimale bi zadaće zaštite, a usporedno s tim
sve jedinice JNA koje se nalaze drugdje u Hrvatskoj bile bi premještene na područja izvan te republike. Raspored premještanja utvrdili bi zajedno
šef snaga Ujedinjenih naroda i savezni sekretar za
63
narodnu obranu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Sve srpske teritorijalne, paravojne, iregularne i dobrovoljačke jedinice (osim onih
koje su raspuštene i demobilizirane u UNPA-zonama) također bi se povukle iz Hrvatske. To povlačenje nadzirali bi vojni promatrači snaga Ujedinjenih naroda.
UN-a u Jugoslaviju, one bi preuzele svu potrebnu
pomoć u tim nastojanjima u UNPA-zonama. Policijski promatrači Ujedinjenih naroda imali bi u
svezi s tim osobito važnu ulogu.
LOKALNE POLICIJSKE SNAGE
21. Organizira li se mirovna operacija sa spomenutim zadaćama, bila bi pod zapovjedništvom šefa
misije, koji bi primao upute glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda i redovito ga izvještavao o tijeku
operacije. Kao što je već rečeno, glavni bi tajnik
redovito podnosio izvješća Vijeću sigurnosti, čije
bi direktive slijedio ako bi se pojavile kakve poteškoće tijekom mandata mirovnih snaga.
19. Održavanje javnoga reda u UNPA-zonama bila
bi odgovornost jedinica lokalne policije, čiji bi pripadnici nosili samo bočno oružje. Svu bi lokalnu
policiju činilo stanovništvo UNPA-zona u omjeru
koji bi bio u skladu s nacionalnom strukturom stanovništva kakva je bila prije izbijanja sukoba. Lokalna bi policija bila odgovorna dosadašnjim općinskim vijećnicima u UNPA-zoni. Sve dosadašnje
regionalne policijske strukture ostale bi na svojoj
dužnosti poštujući spomenuto načelo nacionalnoga sastava lokalne policije.
POVRATAK RASELJENIH OSOBA
U NJIHOVE DOMOVE
20. U skladu s općeprihvaćenim međunarodnim
načelima zadaća je Ujedinjenih naroda omogućiti
povratak kućama svim osobama koje su raseljene zbog sadašnjih prilika, a žele se vratiti. Vodeću
ulogu u tom poslu imaju humanitarne agencije
Ujedinjenih naroda. Ako se pošalju mirovne snage
USTROJ SNAGA UJEDINJENIH NARODA
Pod zapovjedništvom šefa misije bio bi zapovjednik snaga u rangu general majora, koji bi zapovijedao vojnim jedinicama, i načelnik policije, koji
bi zapovijedao civilnim policijskim promatračima.
Sjedište snaga bilo bi u Banjoj Luci, s regionalnim
uredima u Beogradu i Zagrebu.
22. Za ispunjenje spomenutih zadaća snage bi trebale imati otprilike 10 pješačkih bataljuna, 100
vojnih promatrača i 500 policijskih promatrača,
uz posebno civilno i vojno pomoćno osoblje. To bi
značilo slanje nešto više od 10.000 osoba.
Generalna skupština Vijeća sigurnosti UN-a
64
IZVOR: http://sca.lib.liv.ac.uk/collections/
owen/boda/vanc1.pdf
PLAN “Z–4”
“Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih
područja u sastav Republike Hrvatske s time da
bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to
bi se područje zvalo Srpska Krajina.[3] Iz Plana
Z-4 proizlazilo je da bi Srpska Krajina bila gotovo
potpuno samostalan entitet u sklopu Republike
Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta,
odnosno “država u državi”.
Prema Planu Z-4 autonomna Srpska Krajina imala
bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi
postojao i Poseban ustavni sud. Krajina bi uživala
potpunu autonomiju na područjima gospodarstva,
socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma,
energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana,
državljanstvo, međunarodna trgovina, financije
itd. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno
državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja
međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi
na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i
Hrvatski sabor, u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni
dužnosnici.
Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4
bio je američki veleposlanik Peter Galbraith. Prema Davidu Owenu osnova plana Z-4 postavljena
je već u Ženevi sredinom 1994. nacrtom prema
kome se osiguravao “najveći mogući stupanj autonomije Krajini te postupna predaja vlasti od strane Srba hrvatskim vlastima, najprije u zapadnoj
Slavoniji, a zatim i u istočnoj Slavoniji nakon uprave UN-a za područje UNPA sektora Istok.
O Planu Z-4 nije se ni pregovaralo. Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s
krajinskim Srbima, dok istodobno kninsko rukovodstvo nije ni željelo primiti plan od 53 stranice
i nekoliko aneksa, a srbijanski predsjednik Milošević nije čak želio ni primiti četvoricu veleposlanika.[6] U slučaju Miloševića, primjena načela
plana Z-4 zasigurno bi rezultirala preispitivanjem
statusa Kosova (Vojvodine, a možda i Sandžaka),
odnosno mogućom restauracijom autonomnih
pokrajina i težnji k nezavisnosti (Kosovo), što bi
neminovno vodilo detronizaciji srpskoga vođe.
Ključne točke o kojima se i danas glođu velikosrpske interpretacije RSK bile su Vanceov plan i Plan
Z-4. Velikosrbima u Hrvatskoj, unatoč terorizmu,
zločinima i etničkom čišćenju, međunarodna je zajednica ponudila nekoliko izlaza. Na početku listopada 1991. odbili su »specijalni status«. Vanceov
plan iz studenoga 1991. također. A to što su odbili
čak i Plan Z-4, državu u državi, u zamjenu za odlazak u »otadžbinu « – to je već onkraj pameti čak i
za perfidiju SAD, Velike Britanije, Francuske i Rusije (Galbraith, Ahrens, Aide i Keresteđijanc), koje
su se poklonile teroristima u Kninu i ponudile im
zajednicu Hrvatske i RSK, mješavinu kakve nema
nigdje u svijetu.
Plan Z-4 preuzeo je na sebe brisanje etničkog čišćenja i genocida u okupiranom dijelu Hrvatske,
legalizaciju velikosrpskog terorizma kao sredstva
za ostvarenje političkih ciljeva, mrvljenje međunarodno priznate države Hrvatske – članice UN-a.
Plan je nudio Srbima mogućnost formiranja male
velike Srbije u 21. stoljeću. Hrvatska je trebala priznati RSK! On je istodobno uzimao od Hrvatske
doslovno sve – u konačnici pravo na nacionalnu
državu. Istodobno je velikosrbima u BiH međunarodna zajednica tada nudila 53 posto etnički očišćenog prostora.
Tuđman znao s kim ima posla
Plan Z-4 bio je i ostao suprotan svim civilizacijskim dostignućima, međunarodnom pravu i već
prihvaćenim sporazumima, deklaracijama i rezolucijama. Zbog svih tih razloga najvažnija državnička odluka dr. Franje Tuđmana, ali i najvažnija
odluka koja je osigurala stvaranje samostalne i
suverene hrvatske države i dovela do kraja rata
i spasila opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini,
bila je Tuđmanova politika stvaranja moćne hrvatske vojske i njegova odluka da kombiniranjem
pregovora i vojne sile oslobodi Hrvatsku, uspostavi njezinu teritorijalnu cjelovitost i pomogne
Hrvatima i Muslimanima, da se uspostavi vojna
ravnoteža u Bosni i Hercegovini i agresor natjera
na kraj rata.
65
Tuđman je znao s kim ima posla na Balkanu, u
Europi i u tzv. međunarodnoj zajednici i kako s
njima treba igrati ako se žele zaštititi nacionalni
interesi hrvatskog naroda. Zato ga danas razapinju zajedno s hrvatskim pobjedničkim generalima
i hrvatskim braniteljima u cjelini. »Moćna Hrvatska vojska«, godine 1995. regionalna sila, danas
je u permanentnom preustroju, razapeta između
Haaga, PTSP-a i palachovskih samospaljivanja.”
(Dr. Zdravko Tomac, “Predsjednik”, Slovo M, Zagreb, 2004.).
REAKCIJE SRBIJE I PREDSTAVNIKA
tzv. “KRAJINE” NA PLAN “Z-4”
(preneseno iz njihova tiska)
“Tražiti kažnjavanje Hrvatske za ovu agresiju”
“Stav vlade u vezi prijedloga dogovora o primjeni rezolucije 802 (1993.) Savjeta bezbjednosti: S
obzirom da je naša delegacija pravilno postupila izjavom da nije nadležna da potpiše ugovor s
ponuđenim sadržajem, Vlada predlaže da Skupština... odbaci ovaj predlog ko-predsednika Vensa i Ovena. Ovo zato, što se u dodatku Ugovora...
zahtjeva da se Republika Srpska Krajina odrekne
dijela svoje teritorije, trenutno okupirane od strane Hrvatske vojske... ako bismo pristali na ovaj
predlog ko-predsjednika, bio bi to presedan, koriščen i prilikom i budućih agresija Republike
Hrvatske na RSK... (Vlada) vjeruje da ih treba nastaviti (pregovore, op. a.) ali samo u uslovima ako
ko-predsjednici ravnopravno tretiraju obe strane
u sukobu, a samim tim pristanu na iznalaženje rješenja za bezuslovno povlačenje hrvatske okupacione vojske i vraćanje suvereniteta RSK na sada,
okupiranoj teritoriji... Vlada će u vezi sa budućim
pregovorima, obavezno, tražiti kažnjavanje Hrvatske za ovu agresiju, osudu za genocid i nadoknadu
ratne štete, takođe će zahtjevati puno učešće na
međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u
svim grupama, kao država nastala raspadom SFR
Jugoslavije.”
Taj je citat tipičan za pregovaračke pozicije RSK.
Vlada RSK 30. ožujka 1995. na izvanrednoj je
sjednici definirala svoja polazišta glede “nacrta Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN kojega je
Savjetu bezbjednosti predložila kontakt grupa”.
Iz osam točaka izdvajamo: “Žrtva koju je narod
66
Srpske Krajine podnio za realizaciju dosadašnjeg
mandata zaštitnih snaga UN je odlazak vojske i
institucija države Jugoslavije... i prepuštanje svoje
bezbjednosti u nadležnost UN u okviru zone pod
zaštitom UN... ne postoji niti jedan razlog da se
okonča dosadašnji mandat zaštitnih snaga... da se
dosadašnji mandat produži.”
Započinju pilatovsko pranje ruku
“Prijedlog da operacija UN... bude privremeni
aranžman za stvaranje uslova koji će dovesti do
sporazumnog rješenja, a koje će biti u skladu sa
teritorijalnim integritetom Republike Hrvatske,
ukoliko se odnosi na teritoriju Republike Srpske
Krajine je apsolutno neprihvatljiv. RSK suverena država srpskog naroda i svih građana koji u
njoj žive nije u sastavu nikakve države Hrvatske,
te neće prihvatiti nikakav aranžman UN koji bi je
mimo njene volje doveo u takav položaj.”
O tim stavovima Mikelićeva je vlada izvijestila
“Savet bezbednosti”. Od njih ne odustaje ni danas,
kad je više-manje “u prognaništvu”. O njima Mile
Dakić godine 2002. piše: “
Srbi Krajine su imali svoju, međunarodno nepriznatu, republiku, pod međunarodnom zaštitom,
sa svim obilježjima države...Krajiški političari nisu
shvatili vrijeme i tokove svjetske politike. Oni su
odbijali svaku raspravu o istorijskom realizmu
(pod utjecajem i nalozima Beograda)... nije produktivno, u ime pravde i pravičnosti epski žrtvovati svoj narod. To nepobitno potvrđuju svesrpske nesreće u 20. vijeku, koje su uzrokovale da
je ubijeno dva puta više Srba, nego što ih danas
ima među živima (“nebeska Srbija”, op. a.)... Vlasti
RH su više puta izvršile grubo etničko čišćenje...
te djelomično etničko čišćenje istočne Slavonije,
Baranje i zapadnog Srema 1997. i 1998. (mirna
reintegracija – op. a.), što je tipičan oblik grubog
kršenja ljudskih prava i sprovođenja genocida. U
posljednjem četverogodišnjem ratu, prema podacima Veritasa poginulo je 6192 Krajišnika” itd.,
itd.
Kad je posrijedi velikosrpska politika, uvijek dobro
dođe povijesni podsjetnik: “Gde su, dođe li do deoba i razlaza, zapadne granice Srbije”, pitao se Vuk
Drašković, danas “mirotvorac”, u Glasu crkve br. 4
godine 1988. i odmah ponudio odgovor: “One su
tamo gde su srpske jame i grobovi.” Godine 1993.,
tijekom predizborne kampanje, Milošević, Drašković i Arkan započinju pilatovsko pranje ruku – “za
sva zlodela su optuživali Šešeljeve dobrovoljce, tj.
pripadnike Srpskog četničkog pokreta.”
vlastima u januaru 1995. godine, ali nikada nije
primenjen zbog protivljenja hrvatskih i krajiških
vlasti, kao i zvog operacije Oluja koja je usledila u
avgustu iste godine.
Prihvaćanje Z-4 bio bi uvod u novu agresiju na
Hrvatsku
Plan je predlagao reintegraciju Srpske Krajine u
hrvatski državni sastav putem davanja široke autonomije većini srpskih teritorija. Takođe, plan je
pozivao na povratak hrvatskih izbeglica u opštine
koje su držali Srbi. Plan je zahtevao da se produži
mandat UNPROFOR-a kako bi omogućio primenu
sporazuma, i amandmane na hrvatski ustav, kojima
bi se omogućila autonomija. Plan je uključivao sledeće aspekte autonomije za Srbe:
Šešelj im je odgovorio da su “policijske jedinice
iz Srbije učestvovale aktivno u ratnim dejstvima
i da su one najviše pljačkale... Konvoji šlepera sa
ratnim plenom slivali su se preko Dunava, Save i
Drine u Srbiju, unovčavali švercerskim kanalima,
a krvavi profit sklanjan je u strane banke. Posebno su ‘crvene beretke’, specijalne jedinice Službe
državne bezbednosti Srbije, zverski pljačkale i otimale sve što im je bilo na dohvat ruke.” “Krvavim
profitom” 2005. plaća se “dragovoljna” predaja u
Haagu optuženih Srba. Srbija kupuje vodeću ulogu na Balkanu. Od agresora postala je politička
“regionalna sila”!
Zašto u RSK nije prihvaćen Z-4?
Mile Dakić:
“Do pravovremenog prihvatanja Plana Z-4 nije
došlo, ali ne krivicom srpskog naroda Krajine.
Marionetskom dijelu čelnog rukovodstva RSK je
zabranjeno iz Beograda da raspravlja u Skupštini
RSK o Planu. Tko danas treba osigurati velikosrbima uvjete za novo “pravovremeno prihvatanje
Plana Z-4”?!
“Bez obzira na uskladbe s velikosrpskim ciljevima
balkanskih politika velikih sila iza Z-4, Haaškog
suda i EU, kakve su vladale i početkom velikosrpske agresije, Hrvatska ga nikad i ni za koji “strateški cilj” ne smije prihvatiti ni u modificiranom obliku. Prihvaćanje Z-4 bio bi uvod u novu agresiju na
Hrvatsku, tj. u drugi obrambeni domovinski rat.
Plan Z-4 (skraćeno od Zagreb 4) je naziv mirovnog sporazuma koji je predložen radi okončanja
rata u Hrvatskoj i reintegracije samoproglašene
Republike Srpske Krajine u Republiku Hrvatsku.
Predlog je pripremila grupa Zagreb 4, poznata
kao mini-kontakt grupa, koju su činile SAD, Rusija i Evropska Unija (preko Francuske i Nemačke). Njihov plan je predat hrvatskim i krajiškim
Bitne tačke plana
• potpunu monetarnu nezavisnost, koja bi
uključivala fiskalnu politiku i zasebnu monetu;
• Krajina bi bila zona slobodne trgovine bez ca
rina, čime bi se ohrabrio ekonomski rast;
• elementi državnosti bi uključivali grb, zastavu,
himnu i policiju;
•
11 opština u kojima su Srbi imali većinu pre
ma poslednjem jugoslovenskom popisu iz
1981. godine imale bi poseban status i činile
bi “Srpsku Krajinu”;
•
Istočna Slavonija, Zapadni Srem i Baranja ne
bi bili uključeni u autonomnu Krajinu, ali bi
imali odvojene procese reintegracije uz prisus
tvo međunarodnih mirovnih snaga;
• Ustav i zakoni Republike Hrvatske bi važili na
teritoriji Krajine, ali bi prethodno morali biti
odobreni od predstavnika Krajine;
• Krajina bi imala izbore za predsednika Krajine;
• Krajina bi bila demilitarizovana a hrvatska
vojska bi mogla ući samo na poziv predsed
nika Krajine;
• Ni jedan zvaničnik Krajine ne bi bio odgovoran
nijednom zvaničniku Hrvatske.”
Izvor:VJESNIK, Podlistak, 16 i 17. travnja 2005.,
67
Zemljovid država koje čine Europski kontinent do 1990 godine. Među europskim
državama je i bivša Jugoslavija sastavljena od šest republika i dvije autonomne
pokrajine: Vojvodina i Kosovo
Druga Jugoslavija, koja je postala državom 29. 11. 1943. godine, raspala se na na šest samostalnih
Republika i to:
- Republika Slovenija,
- Republika Hrvatska,
- Republika Bosna i Hercegovina,
- Republika Srbija,
- Republika Crna Gora,
- Republika Makedonija koja se spori s Grčkom oko imena, te
- Kosovo, koje je bilo u sastavu Republike Srbije i za sada je još neriješenoga statusa.
68
BADINTEROV PLAN SUKCESIJE
BIVŠE JUGOSLAVIJE
ROBERT BADINTER, predsjednik Povjerenstva za
sukcesiju bivše Jugoslavije 1991.
Badinterovo povjerenstvo osnovano je u povodu
Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Hagu 1991. godine i njegova arbitraža ima snagu međunarodne
presude. To međunarodno arbitražno povjerenstvo, kolokvijalno nazvano Badinterovo, dobilo
je ime po njezinu predsjedatelju, Robertu Badinteru. Članovi Badinterova povjerenstva bili su svi
predsjednici ustavnih sudova država osnivača Europske unije. Riječ je o uglednim pravnim stručnjacima koji su stvorili sveobuhvatan dokument
sastavljen od 10 mišljenja.
Članovi Badinterova povjerenstva:
•
•
•
•
•
Robert Badinter, predsjednik Ustavnoga suda
Francuske,
Roman Herzog, predsjednik Saveznoga ustav
noga suda Njemačke,
Aldo Corasaniti, predsjednik Ustavnoga suda
Italije,
Francisco Tomás y Valiente, predsjednik
Ustavnoga suda Španjolske,
Irene Petry, predsjednica Ustavnoga suda Bel
gije.
Mišljenje br. 1
10. prosinca 1991.
Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva primio je
pismo lorda Carringtona, predsjednika Konferen-
cije o Jugoslaviji, 20. studenoga 1991. godine:
“Suočili smo se s krupnim pravnim pitanjem. Srbija smatra da su republike koje su proglasile ili
će proglasiti vlastitu neovisnost i suverenitet napustile ili će uskoro napustiti SFRJ, koja će unatoč
tome nastaviti postojati. Ostale republike, nasuprot tome, smatraju da nije riječ o odcjepljenju,
nego dezintegraciji i prestanku (postojanja) SFRJ
kao rezultatu istodobne namjere određenoga
broja republika. One smatraju da šest republika
trebaju biti ravnopravne sljednice SFRJ bez prava
bilo koje od njih ili skupine (republika) na polaganje prava njezina sljednika. Želio bih da Arbitražno povjerenstvo razmotri slučaj i utvrdi mišljenje
ili preporuku koja se može smatrati korisnom.”
Arbitražno povjerenstvo visoko je cijenilo bilješke
i dokumente koje su dostavile republika Bosna i
Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora,
Slovenija, Srbija i kolektivno Predsjedništvo SFRJ.
1. POVJERENSTVO SMATRA:
a.
Da odgovor na pitanje treba biti utemeljen na
načelima javnoga međunarodnoga prava koje
služi za definiranje uvjeta pod kojima se kon
stitituira država; da je glede postojanja ili
nastanka države priznavanje od drugih država
posve deklarativne naravi;
b.
Da se država definira kao zajednica koja sadrži
teritorij i stanovništvo podređeno organ
iziranoj političkoj vlasti; da je takva država su
verena;
c.
Da su zbog primjene tih kriterija oblik i unu
tarnja politička organizacija i ustavne odredbe
potpune činjenice, iako je to potrebno razmo
triti unutar poretka koji određuje vrstu vlasti
nad stanovništvom i teritorijem;
d.
Da u slučaju federativnoga tipa države, koja
sadrži zajednice koje imaju određeni stu
panj autonomije i povrh toga obnašaju vlast
u zajedničkim federativnim institucijama, pos
tojanje države nameće činjenicu da federalna
tijela čine sve dijelove federacije i obnašaju
vlast;
e. Da, u skladu s prihvaćenom definicijom u
međunarodnome pravu, izjavljivanje “državne
69
sukcesije” znači zamjenu jedne države drugom
u preuzimanju odgovornosti za međunarodne
odnose u povodu tog teritorija. To se zbiva ako
se promijeni teritorij države. Fenomen sukcesi
je države reguliran je načelima međunarodnoga
prava, na temelju kojega su ustanovljene Bečke
konvencije 23. kolovoza 1978. i 8. travnja
1983. U skladu s tim načelima rezultat suk
cesije mora biti pravičan: dotične su države slo
bodne ustanoviti pravila i uvjete dogovora.
Štoviše, neporecive norme općega međunarodnoga prava i, osobito, poštivanje te
meljnih ljudskih prava i prava naroda i man
jina obvezuju sve strane u sukcesiji.
2. ARBITRAŽNO
DA:
POVJERENSTVO
UTVRĐUJE
a. Iako je SFRJ do sada zadržala svoj međuna
rodni subjektivitet, osobito u međunarodnim
organizacijama, republike su izjavile želju za
neovisnošću:
—
Slovenija referendumom u prosincu 1990. go
dine, nakon toga Deklaracijom o neovisnosti
od 25. lipnja 1991. godine, koja je suspen
dirana na tri mjeseca, pa potvrđena 8. listopa
da 1991.;
—
Hrvatska referendumom održanim u svibnju
1991., nakon toga Deklaracijom o neovisnosti
od 25. lipnja 1991., koja je suspendirana na
tri mjeseca, pa potvrđena 8. listopada 1991.;
— Makedonija, referendumom održanim u rujnu
1991. za suverenu i neovisnu Makedoniju u
okviru asocijacije jugoslavenskih država;
— BiH rezolucijom o suverenosti prihvaćenoj u
parlamentu 14. listopada 1991., čiju valjanost
osporava srpska zajednica u BiH.
b.
Sastav i rad temeljnih tijela federacije, bilo da
je to savezno Predsjedništvo, Savezno vijeće,
Vijeće republika i pokrajina, SIV, Ustavni sud
ili savezna armija, više ne dosežu kriterije su
djelovanja i predstavljanja svojstvene federal
noj državi;
c.
Pribjegavanje sili izazvalo je vojni sukob izme
đu različitih dijelova federacije, što je uzroko
valo smrt tisuća ljudi i golema razaranja u
samo nekoliko mjeseci. Vlasti federacije i re
70
publika pokazale su se nemoćnima osigurati
poštivanje, jednoga za drugim, dogovora o
prijekidu vatre zaključenih pod okriljem EZ-a
ili OUN-a.
3. U SKLADU S TIME ARBITRAŽNO POVJEREN
STVO SMATRA:
— SFRJ je u procesu raspada;
—
Na republikama je da riješe probleme državne
sukcesije koji mogu proizići iz tog procesa u
skladu s načelima i pravilima međunarodnoga
prava, a posebnu pozornost treba posvetiti
ljudskim pravima i pravima naroda i manjina;
—
Na onim je republikama koje to žele da za
jednički djeluju stvarajući nove asocijacije
koje bi imale demokratske institucije po njiho
vu izboru.
Mišljenje br. 2
11. siječnja 1992.
Pravo na samoodređenje
Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 20. studenoga 1991. godine primio je pismo predsjedatelja
Konferencije za mir u Jugoslaviji lorda Carringtona, koji se obraća Povjerenstvu za mišljenje o sljedećem pitanju Republike Srbije:
“Ima li srpsko stanovništvo iz Hrvatske i Bosne i
Hercegovine kao konstitutivan narod Jugoslavije
pravo na samoodređenje?”
Povjerenstvo se upoznalo s promemorijama, primjedbama i dokumentima koje su im dostavile
republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Slovenija, Srbija, Predsjedništvo
SFRJ, “Skupština srpskog naroda iz Bosne i Hercegovine”.
1. Povjerenstvo smatra da u trenutačnoj fazi ra
zvoja međunarodno pravo ne precizira sve po
sljedice prava na samoodređenje.
Ipak je utvrđeno da, ma kakve bile okolnosti, pravo na samoodređenje ne može dovesti do promjena granica koje postoje u trenutku neovisnosti (uti
possidetis juris), osim ako se zainteresirane države dogovore suprotno.
2.
Ako u okviru jedne države postoji jedna ili više
konstitutivnih skupina, jedna ili više etničkih,
vjerskih, jezičkih zajednica, te skupine imaju,
u skladu s međunarodnim pravom, pravo na
priznavanje svoga identiteta.
Kako je Povjerenstvo istaknulo u svojemu Mišljenju br. 1 od 29. studenoga 1991. godine, koje je
objavljeno 7. prosinca 1991., u skladu s normama
koje su imperativi općega međunarodnoga prava
države su dužne osigurati poštivanje prava manjina. Taj se zahtjev postavlja svim republikama u
svezi s manjinama na njihovu teritoriju. Stoga srpsko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske treba imati sva prava koja su prema važećim
međunarodnim konvencijama priznata manjinama i nacionalna međunarodna jamstva u skladu
s načelima međunarodnoga prava i odredbama
Poglavlja II. Nacrta konvencije usvojene 4. studenoga 1991., koju su prihvatile sve republike.
3.
Osim toga, članak 1. oba međunarodna spo
razuma o pravima čovjeka iz 1966. godine
utvrđuje da je pravo na samoodređenje načelo
kojim se štite ljudska prava. Na temelju tog
prava svako ljudsko biće može zahtijevati da
izrazi svoju pripadnost etničkoj, vjerskoj ili je
zičnoj zajednici po svome izboru.
Prema mišljenju Povjerenstva jedna od posljedica
toga načela mogla bi biti da — na temelju sporazuma između republika — pripadnicima srpskoga
naroda u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ako to
žele, može biti priznata nacionalnost po njihovu
izboru sa svim pravima i svim obvezama koje iz
toga proizlaze kada je riječ o svim zainteresiranim
državama.
4. U skladu s tim Arbitražno povjerenstvo sma
tra:
—
Da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovi
ni i Hrvatskoj ima sva prava priznata manjina
ma i etničkim skupinama međunarodnim pra
vom i odredbama Nacrta konvencije Konfe
rencije za mir u Jugoslaviji od 4. studenoga
1991. godine, na čiju su se primjenu obvezale
republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska.
— Da te republike moraju osigurati pripadnici
ma tih manjina i tih etničkih skupina sva ljud
ska prava i temeljne slobode priznate među
narodnim pravom, uključujući i, ako se pokaže
potrebnim, pravo na nacionalno opredjeljenje.
Mišljenje br. 3
11. siječnja 1992.
Unutarnje granice
Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 20. studenoga 1991. godine primio je pismo kojim se predsjedatelj Konferencije za mir u Jugoslaviji obraća
Povjerenstvu za mišljenje o pitanju koje je postavila Republika Srbija:
“Mogu li se prema međunarodnome javnome pravu unutarnje crte razgraničenja između Hrvatske i
Srbije s jedne strane i Srbije i Bosne i Hercegovine
s druge strane smatrati granicama?”
Povjerenstvo se upoznalo s promemorijama, primjedbama i dokumentima koje su mu uputile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crma Gora, Slovenija, Srbija, Predsjedništvo
SFRJ i “Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine”.
1.
Povjerenstvo je u svome Mišljenju br. 1 od
29. studenoga 1991. godine, koje je objav
ljeno 7. prosinca, utvrdilo da se Socijalistička Fed
erativna Republika Jugoslavija nalazi u proce
su raspada. U skladu s tim, uzimajući u obzir
činjenicu da su republike Hrvatska i Bosna i
Hercegovina, između ostalih, zatražile među
narodno priznanje kao neovisne države, Po
vjerenstvo je svjesno da se odgovor na pitanje
koje je postavljeno mora naći u kontekstu ne
jasne i nestabilne situacije i smatra da se mora
temeljiti na načelima i pravilima međunarod
noga javnoga prava.
2.
U skladu s tim Povjerenstvo smatra da će se,
čim posljedica procesa u SFRJ bude stvaranje
jedne ili više neovisnih država, problemi gra
nica, osobito oni u svezi s republikama na koje
se odnosi postavljeno pitanje, morati rješavati
prema sljedećim kriterijima:
Prvo — vanjske će se granice morati poštivati u
svim slučajevima u skladu s načelom na koje se
podsjeća u Povelji UN-a, Deklaracija o načelima
71
međunarodnoga prava o odnosu prijateljstva i suradnje između država, u skladu s Poveljom UN-a,
Rezolucija 2625 (XXV) Opće skupštine UN-a, i u
skladu sa Završnim aktom iz Helsinkija, kojim se
inspirira članak 11. Bečke konvencije od 23. kolovoza 1978. godine o sukcesiji država na planu
ugovora.
Drugo — crte razgraničenja između Hrvatske i
Srbije ili između Srbije i Bosne i Hercegovine ili,
eventualno, između drugih susjednih neovisnih
država moći će se mijenjati samo slobodnim i međusobnim dogovorom.
Treće — ako se ne dogovori suprotno, prijašnje
granice poprimaju svojstvo granica koje štiti međunarodno pravo. To je zaključak na koji navodi
načelo poštivanja teritorijalnoga “status quo” i
osobito načelo “uti posidetis juris qui“ — iako prvobitno priznato prilikom rješavanja problema dekolonizacije u Americi i Africi, danas je načelo koje
ima opće svojstvo, kako je priopćio Međunarodni
sud pravde (pitanje pograničnoga spora Burkina
Faso — Republika Mali koje miruje od 22. prosinca 1986. godine, zbornik 1986, paragraf 20,
stranica 565):
“To načelo, međutim, nema svojstvo posebnoga
propisa koji je neodvojiv od sustava utvrđenoga
međunarodnim pravom. To je opće načelo koje je
logično povezano s pojavom stjecanja neovisnosti
u kojoj se manifestira. Njegov je očigledan cilj da
se ‘spriječi da bratoubilačke borbe dovedu u opasnost neovisnost i stabilnost novih država’...”
To je načelo utoliko lakše primijeniti između republika što je — na temelju alineje 2. i 4. članka
5. Ustava SFRJ — odlučeno da se konzistentnost
teritorija i republičke granice ne mogu mijenjati
bez njihova pristanka.
Mišljenje broj 5
11. siječnja 1992.
Uvjeti za priznanje Hrvatske
U pismu od 19. prosinca 1991. godine, upućenome predsjedniku Ministarskoga vijeća Europske
zajednice, predsjednik Republike Hrvatske zatražio je da tu republiku priznaju države članice Eu72
ropske zajednice.
Arbitražno povjerenstvo razmatrilo je taj zahtjev
primjenjujući odredbe Deklaracije o Jugoslaviji i
Smjernice o priznavanju novih država u istočnoj
Europi i Sovjetskome Savezu, koje je Ministarsko
vijeće Europske zajednice usvojilo 16. prosinca
1991. godine, i proceduralna pravila koje je Povjerenstvo radi toga usvojilo 22. prosinca 1991.
godine.
Razmatrajući taj zahtjev, Povjerenstvo je proučilo
sljedeće dokumente koje je uputila Republika Hrvatska:
— Odgovore na upitnik Povjerenstva upućen
zainteresiranim republikama 24. prosinca
1991. godine,
—
Dokument poslan uz zahtjev za priznavanje od
19. prosinca 1991. godine pod uvjetom “od
govori na Deklaraciju o Jugoslaviji i na Dekla
raciju o smjernicama za priznavanje novih dr
žava u istočnoj Europi i Sovjetskome Savezu”,
— Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca
1990. godine,
— Izvještaj o rezultatima referenduma održano
ga 19. svibnja 1991. godine,
—
Ustavnu odluku o suverenosti i neovisnosti
Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991., po
tvrđenu člankom 140. paragrafa 1. njezina
Ustava,
— Deklaraciju o uspostavi suverenosti i neovi
snosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991.
godine,
—
Ustavni zakon o ljudskim pravima i sloboda
ma i pravima nacionalnih i etničkih zajednica,
kao i manjina u Republici Hrvatskoj od 4. pro
sinca 1991. godine,
—
Odluku parlamenta od 28. prosinca 1991. ko
jom se podržava zahtjev za priznavanje Repu
blike Hrvatske koji je iznio Predsjednik Repu
blike Hrvatske,
— Telefaks koji je Predsjednik Republike Hrvat
ske poslao 11. siječnja 1992. godine kao od
govor na zahtjev za dodatne informacije koji je
postavilo Povjerenstvo 10. siječnja 1992. go
dine.
Na temelju informacija kojima raspolaže, pošto je
saslušan izvjestitelj, Arbitražno povjerenstvo daje
sljedeće mišljenje:
1. U odgovorima na upitnik Povjerenstva pred
sjednik Republike Hrvatske potvrdno odgova
ra na postavljena pitanja u vezi sa:
a) Smjernicama za priznavanje novih država u
istočnoj Europi i Sovjetskome savezu, koje je
ta republika prihvatila,
b) Potporom naporima u korist mira koji ulažu
glavni tajnik i Vijeće sigurnosti UN-a te Mirov
na konferencija o Jugoslaviji.
2.
Povjerenstvo je 10. siječnja 1992. godine za
tražilo od Republike Hrvatske potvrdu da pri
hvaća sve odredbe Nacrta konvencije Mirovne
konferencije od 4. studenoga 1991. godine,
osobito odredbe poglavlja II., članak 2.c (“po
seban status”).
Povjerenstvo konstatira da u odgovoru od 11. siječnja 1992. godine Predsjednik Republike Hrvatske potvrđuje da je sve odredbe sadržane u Nacrtu
konvencije Mirovne konferencije o Jugoslaviji Republika Hrvatska prihvatila u načelu 5. studenoga
1991. godine i da su one potvrđene Ustavnim zakonom od 4. prosinca 1991. godine.
3. U skladu s tim Arbitražno povjerenstvo smatra
da:
—
Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. godine ne
pokriva potpuno sve odredbe Nacrta konven
cije od 4. studenoga 1991. godine, osobito
one sadržane u poglavlju II., članak 2.c, pod
naslovom “posebni status”,
—
Stoga vlasti Republike Hrvatske trebaju do
puniti Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. go
dine kako bi zadovoljile spomenute odredbe
Nacrta sporazuma,
—
Uz tu iznimku Republika Hrvatska ispunjava
potrebne uvjete za priznavanje od zemalja čla
nica Europske zajednice u skladu s Deklara
cijom o Jugoslaviji i Smjernicama za priznava
nje novih država u istočnoj Europi i Sovjetsko
me Savezu, koje je Ministarsko vijeće Europ
ske zajednice usvojilo 16. prosinca 1991. go
dine.
Mišljenje broj 8
4. srpnja 1992.
Okončan raspad SFRJ
Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svibnja 1992. godine primio je pismo lorda Carringtona, predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji, u kojemu se Povjerenstvo upoznaje s trima
pitanjima na koja su dani odgovori objavljeni u
odluci koju je toga dana donijelo Arbitražno povjerenstvo.
Prema mišljenju ovoga povjerenstva odgovori na
pitanja broj 1 i 3 ovise o odgovoru na pitanje broj
2. Samim tim Povjerenstvo će odgovoriti prvim
mišljenjem na pitanje broj 2. Pitanja broj 1 i 3 bit
će predmet Mišljenja broj 10 i 9.
Pitanje broj 2 formulirano je na sljedeći način:
“U svome Mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991.
godine Arbitražno povjerenstvo priopćilo je da
smatra kako je SFRJ u procesu raspada. Može li se
danas smatrati da je taj proces završen?”
Povjerenstvo je upoznato s napomenama, primjedbama i dokumentima koje su joj dostavile
republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija.
Povjerenstvo je utvrdilo, odlukom koja je donesena toga dana, da je u tom slučaju kompetentno.
1. U svome Mišljenju broj 1 od 29. studenoga
1991. godine Arbitražno je povjerenstvo kon
statiralo:
— pitanje postojanja ili nepostojanja neke države
treba se razmatrati ovisno o univerzalno
priznatim načelima međunarodnoga prava
koja određuju konstitutivne elemente države;
— SFRJ je sačuvala svoj međunarodni perso
nalitet, ali je želja za neovisnošću izražena re
73
ferendumom u republikama Sloveniji, Hrvat
skoj i Makedoniji i odlukom o suverenitetu u
Bosni i Hercegovini;
— stajalište i funkcioniranje bitnih tijela federa
cije više nisu zadovoljavali zahtjeve participa
cije i reprezentativnosti jedne savezne države;
— pribjegavanje sili u odnosima između različi
tih elemenata federacije pokazalo je njezinu
nemoć;
—
SFRJ se angažirala u procesu raspadanja, ali
republike su te koje bi trebale, u konkretnome
slučaju, iskazati želju za stvaranjem nove aso
cijacije s demokratskim institucijama po svo
me izboru;
— postojanje ili nestanak jedne države u svakom
je slučaju pitanje de facto.
2.
Raspad jedne države povlači za sobom okon
čanje njezina pravnoga pensonaliteta i dubo
ko narušava funkcioniranje međunarodnoga
prava. Stoga se tome mora prići s najvećim
mogućim oprezom.
Povjerenstvo smatra da je postojanje jedne savezne države, koja se sastoji od više različitih federativnih cjelina, ozbiljno ugroženo kada se većina
tih entiteta, koji obuhvaćaju veći dio teritorija i
stanovništva federacije, pretvori u suverene države, tako da se savezna vlast u njima više ne može
primjenjivati. Isto tako, ako priznavanje jedne
države od drugih država ima samo deklarativnu
vrijednost, ono, kao i članstvo u međunarodnim
organizacijama, svjedoči o odluci tih država da na
taj način priznat politički entitet priznaju kao realnost i povjeravaju mu određena prava i obveze
u domeni međunarodnoga prava.
3. Arbitražno povjerenstvo konstatira da je na
kon njezina Mišljenja broj 1:
—
referendum predložen u njezinu Mišljenju
broj 4 održan u Bosni i Hercegovini 29. velja
če i 1. ožujka 1992. i da se stanovništvo u
velikoj većini izjasnilo za neovisnost te repu
blike;
— Srbija i Crna Gora, kao ravnopravne republike,
osnovale su novu državu pod imenom Savezna
Republika Jugoslavija (SRJ), usvojivši novi
74
ustav 27. travnja 1992. godine;
—
većina novih država, stvorenih od nekadašnjih
jugoslavenskih republika, pristupila je uzaja
mnome priznavanju neovisnosti i samim su
tim potvrdile da je okončana svaka savezna
državna vlast na teritoriju novoosnovanih dr
žava;
—
zajednička savezna tijela, u okviru kojih su
zastupljene sve jugoslavenske republike, više
ne postoje i od tada ni jedno tijelo te vrste više
ne funkcionira;
— bivši nacionalni teritorij i stanovništvo federa
cije SFRJ pripada ubuduće potpuno pod suve
renu vlast novih država;
—
Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju pri
znale su sve države članice Europske zajedni
ce, kao i brojne druge države, a primljene su i
u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine;
— Rezolucije 752 i 757 (1992) Vijeća sigurno
sti Ujedinjenih naroda više puta spominju
“bivšu SFRJ”;
—
štoviše, Rezolucija 757 (1992) konstatira da
afirmacija SRJ (Srbija i Crna Gora), po kojoj
ona automatski osigurava kontinuitet neka
dašnje SFRJ, nije općeprihvaćena;
— Deklaracija koju je 27. lipnja 1992. godine u
Lisabonu usvojio Europsko vijeće odnosi se
izričito na “bivšu Jugoslaviju”.
4.
—
Zbog svega toga Arbitražno povjerenstvo
smatra:
da je proces raspadanja SFRJ, spomenut u
Upozorenju broj 1 od 29. studenoga 1991. go
dine, došao do kraja, pa treba konstatirati da
SFRJ više ne postoji.
Mišljenje broj 9
4. srpnja 1992.
Pitanje sukcesije SFRJ
Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svibnja 1992. godine primio je pismo lorda Cartingtona, predsjedatelja Mirovne konferencije o
Jugoslaviji, koji od Povjerenstva traži mišljenje o
sljedećem pitanju:
“Ako je odgovar pozitivan (Je li dovršeno raspadanje SFRJ?), na temelju čega i u skladu s kojim
modalitetima treba rješavati probleme naslijeđa
različitih država proisteklih iz SFRJ?”
Povjerenstvo je upoznato s napomenama, primjedbama i dokumentima koje su joj dostavile
republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Povjerenstvo
je konstatiralo da je u tom slučaju mjerodavno.
1
Kao što je konstatiralo Arbitražno povjeren
stvo u svome Mišljenju broj 8, odgovor na pi
tanje koje se razmatra ovisi o odgovoru na pi
tanje broj 2 koje je postavio predsjedatelj Kon
ferencije.
U svome Mišljenju broj 8 Arbitražno je povjerenstvo zaključilo da je proces raspada Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) završen
i da ta država više ne postoji.
Na teritoriju nekadašnje SFRJ stvorene su nove države i one su je zamijenile. One su države sljednice
nekadašnje SFRJ.
2.
Kao što podsjeća Arbitražno povjerenstvo u
svome Mišljenju broj 1, fenomen naslijeđa dr
žava reguliran je načelima međunarodnoga
prava na kojima se zasnivaju Bečke konven
cije od 23. kolovoza 1978. i od 8. travnja
1983. godine, koje su sve republike prihvatile
kao temelj za rasprave o naslijeđu država u
okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji.
U svezi s tim pitanjem treba prije svega znati to
da usvojeno rješenje mora biti pravičan ishod, a
zainteresirane države trebaju odrediti modalitete
sporazumom i uz poštivanje normi međunarodnoga prava, a posebno temeljnih ljudskih prava i
prava naroda i manjina.
3.
U Deklaraciji o nekadašnjoj Jugoslaviji, usvo
jenoj 27. srpnja 1992. godine u Lisabonu, Eu
ropsko vijeće ističe da “Zajednica i njezine ze
mlje članice neće priznati novi federativni
entitet koji se sastoji od Srbije i Crne Gore
kao državu sljednicu nekadašnje Jugoslavije
sve dok mjerodavne međunarodne institucije
ne budu donijele odluku. One zahtijevaju sus
pendiranje sudjelovanja jugoslavenske dele
gacije u radu KESS-a i drugih međunarodnih
tijela i organizacija.” Europsko je vijeće na taj
način izrazilo stav da SRJ (Srbija i Crna Gora)
nemaju pravo smatrati se jedinim sljednikom
SFRJ.
4. Zbog svega toga Arbitražno povjerenstvo
smatra:
— da se države sljednice SFRJ trebaju složiti i
sporazumom riješiti sva pitanja vezana za na
slijeđe;
—
da u pregovorima o tom pitanju te države tre
baju postići pravedan ishod polazeći od načela
na kojima se zasnivaju Bečke konvencije iz
1978. i 1983. i od odgovarajućih pravila obi
čajnoga međunarodnoga prava;
— da, između ostaloga, treba potpuno poštovati
načelo jednakosti prava i dužnosti u odnosu
prema međunarodnome pravu;
—
da treba okončati status članstva SFRJ u me
đunarodnim organizacijama u skladu s njiho
vim statutima i da nijedna od zemalja sljednica
ne može za sebe tražiti pravo koje je do tada
imala SFRJ kao članica;
—
—
da se imovina SFRJ, koja se nalazi u trećim ze
mljama, mora podijeliti među zemljama sljed
nicama u odgovarajućim udjelima;
da se, isto tako, ravnopravno moraju podijeliti
potraživanja i dugovi SFRJ među zemljama
sljednicama;
—
da zainteresirane države trebaju riješiti sva
sporna pitanja vezana uz naslijeđe SFRJ koja
nisu mogla biti riješena sporazumom isključi
vo miroljubivim putem u skladu s načelima
Povelje Ujedinjenih naroda;
— i da, prije svega, moraju tražiti rješenje ispiti
vanjem, posredovanjem, mjerenjem, arbitra
žom ili sudskim rješenjima; ali,
—
da se, budući da mu nijedno specifično pita
nje nije bilo postavljeno, Povjerenstvo ne mora
na ovom stupnju izjašnjavati o teškoćama koje
bi se mogle pojaviti u svezi s konkretnim pro
blemima vezanim za naslijeđe bivše Jugoslavi
je.
75
Mišljenje broj 10
4. srpnja 1992.
SR Jugoslavija nije isključiva sljednica SFR
Jugoslavije
Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svibnja 1992. primio je pismo lorda Carringtona,
predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji,
koji od Povjerenstva traži mišljenje o sljedećem
pitanju:
“S obzirom na međunarodno pravo, nije li Savezna Republika Jugoslavija nova država koja traži
priznanje zemalja članica Europske zajednice u
skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Deklaracijom o smjernicama o priznavanju novih država u
istočnoj Europi i Sovjetskome Savezu, koje je Ministarsko vijeće Europske zajednice usvojio 16.
prosinca 1991.?”
Povjerenstvo je upoznato s napomenama, primjedbama i dokumentima koje su dostavile republike
Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna
Gora, Srbija i Slovenija. Povjerenstvo je konstatiralo da je u tom slučaju mjerodavno.
1.
Kao što je Arbitražno povjerenstvo istaknulo u
svojemu Mišljenju broj 8, odgovor na pitanje
koje se razmatra u potpunosti ovisi o odgo
voru koji je dan na pitanje broj 2, koje je po
stavio predsjedatelj Konferencije.
U svojemu Mišljenju broj 8 Povjerenstvo je zaključilo da je okončan proces raspada Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i da ni
jedan entitet proistekao iz tog raspada ne može
polagati pravo na isključivoga sljednika SFRJ.
2. Dana 27. travnja 1992. Crna Gora i Srbija od
lučile su konsitituirati novi entitet nazvan “Sa
vezna Republika Jugoslavija” i usvojiti ustav.
Artbitražnome povjerenstvu čini se da, u okviru
konstituiranih administrativnih granica Crne Gore
i Srbije unutar SFRJ, taj novi entitet odgovara kriterijima države na temelju javnoga međunarodnoga prava koji su spomenuti u Mišljenju broj 1 od
29. studenoga 1991. Međutim, Vijeće sigurnosti
Ujedinjenih naroda ustvrdilo je u svojoj Rezoluciji
76
757 (1992) da “tvrdnja SRJ (Srbije i Crne Gore)
prema kojoj ona automatski osigurava kontinuitet
bivše SFRJ nije općeprihvaćena”. Zapravo je riječ
o novoj državi koja ne bi mogla biti sljednica spomenute, na što ukazuje Arbitražno povjerenstvo u
svome Mišljenju broj 9.
3.
Iz toga proizlazi da SRJ (Srbija i Grna Gora) sa
mim tim ne uživa priznanje koje je, u posve
drugačijim okolnostima, imala SFRJ. Stoga u
tom slučaju postoje razlozi za priznavanje te
države od drugih zemalja.
4.
Valja, međutim, konstatirati u svezi s tim da,
na što je ukazalo Povjerenstvo u svome Mi
šljenju broj 1, iako priznanje nije konstitutivni
element države i ima čisto deklarativno zna
čenje, ono je, nasuprot tome, diskrecijeski čin
koji druge države mogu izvršiti kada se za to
opredijele, u obliku za koji se slobodno odluče,
uz jedinu obvezu da poštuju imperativne nor
me općega međunarodnoga prava, posebno
one kojima se zabranjuje pribjegavanje sili u
odnosima s drugim državama u kojima se
etničkim, vjerskim ili jezičnim manjinama jam
če prava.
Među ostalim, Zajednica i njezine zemlje članice
u Deklaraciji o Jugoslaviji od 16. prosinca 1991.
i u Smjernicama o priznavanju novih država u
istočnoj Europi i u Sovjetskome Savezu usvojenim
istoga dana nabrojile su uvjete o kojima ovisi priznavanje jugoslavenskih republika.
5.
—
Prema tome, Arbitražno povjerenstvo smatra:
SRJ (Srbija i Crna Gora) nova je država koja se
ne bi mogla smatrati isključivom sljednicom
SFRJ;
—
njezino eventualno priznavanje od zemalja
članica ovisi o tome prihvaća li ta država uvje
te koji su za takav čin predviđeni općim među
narodnim pravom, kao i Deklaracijom i Smjer
nicama od 16. prosinca 1991. godine.
Najbitnija stajališta
Najbitnija pravna stajališta izložena u mišljenjima
Arbitražnoga povjerenstva jesu:
Državno područje
•
Državno je područje ili državni teritorij uku
pnost prostora (jedinstvenoga ili u više među
sobno odvojenih dijelova, kao npr. eksklave)
koji potpadaju pod suverenitet jedne države. U
državno područje ubrajaju se kopno, rijeke,
jezera, unutarnje morske vode i teritorijalno
more te zračni prostor iznad njih, kao i pod
zemlje i podmorje. Teritorijalna država u tom
prostoru ima isključivu vlast i na njemu vrijedi
njezin pravni poredak (ograničen međunarod
nim pravom i eventualnim pravima trećih dr
žava).
•
pitanje sukcesije država treba rješavati na te
melju načela međunarodnoga prava te na te
melju pravičnosti, uzimajući u obzir da su sve
države kojih se to tiče vezane kogentnim nor
mama općega međunarodnoga prava, posebi
ce onima o poštovanju temeljnih prava čovje
ka, prava naroda i prava nacionalnih manjina
(Mišljenje broj 1 i 9);
•
•
SFRJ se raspala i više ne postoji kao država (Mišljenje broj 8);
nijedna država sljednica sama nema pravo na
staviti članstvo SFRJ u međunarodnim organi
zacijama (Mišljenje broj 9);
• SR Jugoslavija nova je država koja se ne može
smatrati sljednicom SFRJ (Mišljenje broj 10);
•
granice između bivših federalnih jedinica sma
traju se državnim granicama sljednica i ne
mogu se mijenjati silom, nego samo sporazu
mom - načelo uti possidetis (Mišljenje broj 3);
•
dan je sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju 8.
listopada 1991., za Makedoniju 17. studenoga
1991., za BiH 6. ožujka 1992., a za SR Jugosla
viju (Srbiju i Crnu Goru) 27. travnja 1992. (Mi
šljenje broj 1).
Pitanje sukcesije država
Sukcesija država u međunarodnome pravu prema
definiciji iz Bečke konvencije o sukcesiji država
glede međunarodnih ugovora označava zamjenu
jedne države drugom u pogledu odgovornosti za
međunarodne odnose nekog područja.[1] Riječ je
o problemu preuzimanja prava i obveza države
prethodnice na državu sljednicu glede niza pitanja
vezanih za to područje, a posljedica su osnivanja
ili proširenja vlasti, odnosno uspostave suverenosti te države koje je dotad pripadalo drugoj državi. [2]
Sukcesija može biti djelomična (kada prethodnica
i sljednica zadržavaju svoj identitet) ili potpuna
(nastaje država sljednica, nestaje država prethodnica ili se prethodnica raspada i nastaju nove države sljednice).
Države, laički rečeno, “umiru” i “nastaju”. Prema
nekim teoretičarima postoje tri načina nastanka
države:
1.
Prisilom - kada vlast u državi koja je samovolj
no prihvaćena počinje činiti moć nad stanov
ništvom i teritorijem bez obzira na njihovu
privolu, a za to je potreban aparat prisile koji
će držati pod kontrolom stanovništvo i terito
rij.
2.
Društvenim ugovorom - ljudi dobrovoljno pot
pisuju društveni ugovor kako više ne bi bili u
“prirodnome stanju”, stanju “homo homini lu
pus” (po Thomasu Hobbesu) ili stanju gdje
postoje prirodna prava, ali često pojedinci
krše ta prava (pravo na život, slobodu i pri
vatno vlasništvo - John Locke), što opet uzro
kuje rat. U tom stanju čovjek ima pravo brani
ti svoja prirodna prava, a ugovorom prebacuje
to pravo na državu, odnosno vlast koja će
onda aparatom prisile osigurati pravni pore
dak. Hobbes se zalaže za apsolutnu monarhiju,
a Locke za ustavnu monarhiju (kao i Aristo
tel). Postoji i Rousseauov društevni ugovor
koji se uglavnom temelji na Lockeovu, samo
što Rousseau ne priznaje privratno vlasništvo.
3.
Klasne prevlasti - država je samo sredstvo
vladanja vladajućoj klasi (to je ona klasa koja
ima moć nad resursima i sredstvima za proi
zvodnju)te ona izražava volju i interese te kla
se (a ne volju naroda ili “opću volju” naroda
kod Rousseaua). Nositelji su te ideje Karl Marx
i Friedrich Engels - zato oni zagovaraju revolu
77
ciju kojom se stvara besklasno društvo, tj. ko
munizam. Da bi neka država bila suverena, prema
međunarodnome pravu, treba stvarno, faktično
imati kontrolu nad svojim teritorijem, odnosno
unutar granica, te imati aparat prisile kojim bi
održavala postojeći pravni i politički poredak.
Identitet države identificira se državnim područjem, stanovništvom i njezin unutarnjim uređenjem
(organizacijom). Identitet države mijenja se i gubi,
ali samo s pravnoga aspekta, isto kao i sukcesija
- samo pravne promjene u državi utječu na njih,
ali nikakve političke ili faktične. Svaki put kada
se mijenja identitet (ili čak i kod cesije) moraju se
odrediti ugovorene obveze, status građana i njihova prava. A to je područje sukcesije država.
Za sukcesiju država najbitnije su promjene u državnome području. Postoji nekoliko slučajeva u
kojima dolazi do sukcesije:
• Pripajanje - obostrani akt kojim se država do
brovoljno pripaja drugoj državi. Pripajanjem
se gubi identitet zemlje prethodnice.
•
Aneksija - jednostrani akt kojim neka država
na silu pripaja drugu državu, primjer je za to
kada je Njemačka 1938. godine anektirala Au
striju (Anschluss) ili kada je Rusija 1940. go
dine anektirala neovisne baltičke države (Li
tvu, Latviju i Estoniju). Postoji tzv. djelomična
aneksija, no akt aneksije mora biti međuna
rodno priznat, inače nema pravnoga učinka.
Tako je Italija za Drugoga svjetskoga rata pri
pojila dijelove dalmatinske obale, koje je po
slije morala vratiti. Aneksijom se gubi identitet
zemlje prethodnice.
•
Ujedinjenje - dvije ili više država ujedine se u
jednu novu (sljednicu), pri čemu države pret
hodnice gube identitet, a sljednica dobica novi
identitet. Tako se Pruska 1871. ujedinila s nje
mačkim samostalnim kneževinama u Njemač
ko Carstvo te je od konfederacije nastala fede
racija. 1918. godine tako se i Država SHS uje
dinila sa Srbijom i Crnom Gorom.
• Ustup ili cesija - ustupanje dijela teritorija
države prethodnice državi sljednici pri čemu
se ne mijenja identitet ni jedne od država. Do
78
cesije dolazi uglavnom zbog ratnih zbivanja,
a ustupanje se ostvaruje činom potpisivanja
mira, koji je samo dokaz o faktičnome stanju,
odnosno okupaciji. Tako je Italija 1948. godi
ne mirom u Parizu morala vratiti Jugoslaviji
dijelove Dalmacije (Zadar, Rijeku) te Istru (sje
verna granica utvrđena tek Sporazumom u
Osimu 1975. godine) te otoke (Palagružu, Lo
šinj, Lastovo i Cres). Tako je i Otomansko Car
stvo 1913. godine vratilo svoje teritorije na
Balkanu balkanskim država nakon Prvoga bal
kanskoga rata.
•
Podjela - državu prethodnicu dijele države
sljednice. Tako je Poljska 1797. bila podijelje
na od Austrije, Pruske i Rusije. Identitet sljed
nice ostaje, dok prethodnice nestaje.
•
Secesija ili odvajanje - od jedne države pret
hodnice odvajaju se države sljednice, tako
ostaje identitet prethodnice, a stvara se iden
titet sljednice. Primjer su za to Norveška koja
se odvojila od Švedske, Bangladeš od Pakista
na ili Singapur od Malezijske Federacije. Sece
sija se danas temelji na pravu naroda na samo
određenje.
•
Raspad ili disolucija - identitet države pret
hodnice gubi se i nastaju novi identiteti država
sljednica. Države sljednice preuzimaju ugo
vorene obveze i prava države prethodnice. Za
to su primjer Jugoslavija i SSSR 1991. godine
te raspad Austro-Ugarske ili Otomanskoga
Carstva nakon Prvoga svjetskoga rata (raspao
se na Tursku, Hadžiz (Saudijska Arabija), Je
men i države koje su stavljenje pod upravu
Lige naroda - Irak, Palestina, Transjordanija,
Sirija i Libanon).
•
Novonastala neovisna država znači državu
sljednicu čije je područje, neposredno prije
dana sukcesije država, bilo ovisno područje za
čije je međunarodne odnose bila odgovorna
država prethodnica.
Razlika između disolucije i secesije vidljiva je samo
s političkoga aspekta. Tako su devedesetih Srbija
i Crna Gora tvrdile da je došlo do sececije, što nije
bilo točno, jer su željele ostati sljednice Jugoslavije. Naravno, bila je riječ o raspadu.
SUKCESIJA BIVŠE SFRJ
SPORAZUM o sukcesiji bivše SFRJ službeno je
stupio na snagu 3. lipnja 2004., čime je okončan
mukotrpan proces koji je više od 10 godina opterećivao odnose između zemalja koje su nekad
živjele zajedno u bivšoj državi.
Sporazum o sukcesiji bivše Jugoslavije potpisan
je 29. lipnja 2001. u Beču nakon pregovora koji
su službeno trajali 10 godina, ali su zapravo osam
godina bili na mrtvoj točki zbog opstrukcije pregovora za trajanja režima Slobodana Miloševića,
koji je tvrdio da je SRJ jedina sljednica bivše države.
Pregovori su nastavljeni nakon Miloševićeva
pada, a sporazum je dogovoren i parafiran na maratonskim desetodnevnim pregovorima u svibnju
2001. godine, također u Beču.
Kao model raspodjele poslužio je ključ Međunarodnoga monetarnoga fonda (MMF-a), u skladu
s kojim su podijeljeni i dugovi bivše Jugoslavije i
prema kojemu je SRJ dobila dio od otprilike 36,5
posto ukupne imovine, Hrvatska 28,5 posto, Slovenija 16,4 posto, BiH 13,2 posto i Makedonija
5,4 posto.
Sklapanjem sporazuma bila je dovršena prva faza,
a druga je predviđala ostvarenje dogovorenoga uz
istodobno ratificiranje sporazuma u parlamentima zemalja potpisnica.
Iako je ta druga faza trebala biti kraća i jednostavnija jer su sve zemlje ustanovile zajedničke odbore
za podjelu različitih sadržaja obuhvaćenih sukcesijom, poput diplomatskih i konzularnih predstavništava, financija, arhiva ili umjetnina, pojavili su
se neočekivani problemi, zbog kojih su između
potpisivanja sporazuma i njegova stupanja na snagu protekle gotovo pune tri godine.
Najveći je problem nastao kad se ustanovilo da je
od deviznoga depozita od 650 milijuna američkih
dolara, kojim je krajem 1990. godine raspolagala
Narodna banka Jugoslavije, na računu Središnje
banke SRJ, odnosno mješovitih banaka koje su figurirale kao nasljednici, ostalo tek oko 50 milijuna dolara.
Jugoslavenske vlasti tvrdile su da ni same ne znaju
kamo je novac nestao i uporno nisu pružale nikakav vjerodostojni odgovor, zbog čega je Hrvatska,
iako je bila među zemljama koje su prednjačile u
procesu postizanja sporazuma o sukcesiji, odlučila ne ratificirati sporazum sve dok se ne otkrije
istina oko nestaloga novca.
Bivša hrvatska Vlada toga se obećanja držala do
kraja mandata, no Vlada premijera Sanadera u veljači je odlučila po hitnome postupku uputiti Saboru prijedlog ratifikacije sporazuma.
“Mi nekim ugovorom možemo biti zadovoljni ili
ne, ali je činjenica da ga je potpisao (bivši) hrvatski ministar vanjskih poslova (Tonino Picula)”,
objasnio je u veljači odluku o upućivanju prijedloga za ratifikaciju sporazuma premijer Ivo Sanader.
Hrvatska će time doći u posjed određene imovine,
a još jedno poglavlje u svezi s bivšom SFRJ odlazi
u povijest, rekao je tad Sanader, obećavši u ime
Vlade kako će Hrvatska i dalje inzistirati na utvrđivanju istine oko nestalih 589 milijuna dolara.
Stupanjem na snagu Sporazuma o sukcesiji bivše
SFRJ počinje vrijediti i sedam njegovih aneksa i tri
dodatka koji reguliraju raspodjelu pokretne i nepokretne imovine nekadašnje zajedničke države.
SPORAZUM O SUKCESIJI BIVŠE SFRJ
Sporazum o pitanjima sukcesije (sporazum) zaključen je nakon višegodišnjih pregovora i njime
je riješeno pitanje nasljedstva imovine bivše SFRJ.
Ravnopravne su države sljednice BiH, Savezna Republika Jugoslavija, Republika Hrvatska, Republika Makedonija i Republika Slovenija.
Pitanja koja se odnose na nasljedstvo svrstana su
i regulirana u ukupno sedam aneksa sporazumu.
Riječ je o Pokretnoj i nepokretnoj državnoj imovini (Aneks A); Diplomatskoj i konzularnoj imovini (Aneks B); Financijskim potraživanjima i dugovanjima (Aneks C); Arhivskoj građi (Aneks D);
Mirovinama (Aneks E); Ostalim pravima, koristima i dugovanjima (Aneks F); i Privatnoj imovini i
stečenim pravima (Aneks G). Obveza je država da
sporazum primjenjuju u dobroj vjeri, u duhu Povelje Ujedinjenih naroda i u skladu s međunarodnim
79
pravom.
Pokretna i nepokretna državna imovina
Posebno je važna obveza država potpisnica da na
temelju reciprociteta poduzmu sve potrebne mjere da odredbe sporazuma primjenjuju njihovi sudovi, upravna tijela i da ostale države sljednice ili
njihovi državljani imaju slobodan pristup sudovima ili upravnim tijelima svake države ugovornice.
Glede toga, prema ukazanoj potrebi, obveza je da
se usklade domaći zakoni svake potpisnice.
Nepokretna državna imovina bivše SFRJ unutar
teritorija bivše države pripada onoj novonastaloj
državi na čijem se teritoriju nalazila u trenutku
kada je ta država proglasila neovisnost. Istovrstan
je kriterij i za vidljivu pokretnu imovinu. Iznimka
je predviđena za vidljivu pokretnu imovinu neobično važnu za kulturnu baštinu jedne od država
sljednica, ako potječe s teritorija te države. Ta imovina mogu biti umjetnička djela, rukopisi, knjige,
znanstvene zbirke i važne zbirke knjiga, arhivska
građa i ostali predmeti koji imaju umjetničku, povijesnu ili arheološku važnost za određenu državu.
Takvu imovinu dotična zainteresirana država treba označiti što prije, ali ne kasnije od dvije godine
računajući od dana stupanja sporazuma na snagu.
Osim toga, vidljiva pokretna vojna imovina bivše
SFRJ bit će predmet posebnih sporazuma među
dotičnim državama i na nju se ne primjenjuje
kriterij mjesta na kojemu se nalazila u trenutku
proglašenja neovisnosti. Ipak, ako je vidljiva pokretna i nepokretna vojna imovina upotrijebljena
u civilne svrhe, pripada državi na čijemu se teritoriju nalazila u trenutku proglašenja njezine neovisnosti. Kao datum stjecanja prava na pokretnoj
i nepokretnoj imovini smatra se dan proglašenja
neovisnosti države sljednice.
Sporazumom je ustanovljeno Stalno zajedničko
povjerenstvo u kojemu su predstavnici svake države sljednice. Sporazum govori o “višim predstavnicima” svake države, kojima mogu pomagati
stručnjaci. Temeljni je mandat tog povjerenstva
praćenje učinkovite primjene sporazuma. Povjerenstvo je institucionalizirani forum za raspravljanje svih eventualno spornih pitanja. Ono uvijek
može dati prikladne preporuke vladama država
sljednica. Povjerenstvo je predviđeno kao tijelo
za rješavanje sporova. Ipak, ako u primjeni sporazuma neka pitanja ne mogu biti riješena dijalogom među pojedinim zainteresiranim državama,
one mogu uputiti predmet neovisnoj osobi koju
same izaberu da bi se postigla brza i autoritativna
odluka koja će se poštovati i koja može odrediti
konkretne rokove za radnje koje treba poduzeti.
Sporazum predviđa poseban način rješavanja sporova uz pomoć stručnjaka koji nije državljanin
ni jedne potpisnice sporazuma. Tog stručnjaka
države određuju sporazumno. Ako se sporazum
ne može postići, stručnjaka određuje predsjednik
Suda za pomirenje i arbitražu OESS-a. Imenovani
stručnjak donosi samo obvezujuće stručno rješenje oko tumačenja termina korištenih u sporazumu i ne može imati mandat utvrđivati praktičnu
primjenu sporazuma ili njegova pojedinoga dijela.
Države sljednice obvezale su se sporazumom (čl.
4.) da će na vrijeme poduzeti prijeko potrebne
mjere radi sprječavanja gubitka, oštećenja ili uništenja državnoga arhiva, državne imovine i kapitala bivše SFRJ. Prilikom ratifikacije države ne
smiju biti suzdržane prema pojedinim dijelovima
sporazuma (čl. 10.). Depozitar je sporazuma glavni tajnik UN-a, kojemu sporazum dostavlja visoki
predstavnik, a on osigurava njegovu registraciju u
skladu s Poveljom UN-a.
80
Postoji i mogućnost da određena država sljednica
stavi prigovor zbog uvelike neravnopravne raspodjele državne imovine bivše SFRJ i iznese ga
Zajedničkome povjerenstvu, koje može poduzeti
takvu radnju koju u određenim okolnostima smatra primjerenom. Tada se traži jednoglasna odluka
predstavnika svih država sljednica.
Diplomatska i konzularna imovina
Aneks B u posebnome dodatku sadrži popis nepokretne diplomatske i konzularne imovine bivše SFRJ u svim državama svijeta po zemljopisnim
regijama, s procjenom vrijednosti građevina, vrstom, površinom, pravnim statusom. Prema sporazumu države sljednice poimence su preuzele
nekretnine tako što je BiH pripalo Veleposlanstvo
u Londonu, Hrvatskoj Veleposlanstvo u Parizu,
Makedoniji Generalni konzulat u Parizu, Sloveniji
Veleposlanstvo u Washingtonu, a SRJ Rezidencija
u Parizu. Taj je dio definiran kao privremena i djelomična raspodjela sa šestomjesečnim rokom za
preuzimanje u posjed računajući od dana potpisivanja sporazuma.
vo na novu vlastitu valutu, bez pokretanja ikakvih
sporova ili žalbi u svezi s tim.
Sporazum sadrži omjere vrijednosti za raspodjelu
imovine svakoj državi sljednici, pri čemu su BiH
i Makedonija dobile veći udio nego što bi im pripao po kriteriju Međunarodnoga monetarnoga
fonda ili nekom drugom poželjnijem kriteriju. Ti
su omjeri vrijednosti: za BiH 15 %, za Hrvatsku
23,5 %, za Makedoniju 8 %, za Sloveniju 14 % i
SRJ 39,5 %.
Arhivska građa
Raspodjela nepokretne imovine obavit će se na temelju posebnoga sporazuma između pet država.
Ako se on ne postigne, države sljednice utvrdit će
postupke po kojima će bilo koja imovina koju odabere samo jedna država pripasti toj državi. Kada
su dvije ili više država odabrale istu imovinu, te
će se države dogovoriti o tome kojoj će od njih
pripasti ta imovina. Razumljivo, uz poštivanje sporazumom utvrđenih, odnosno spomenutih omjera
vrijednosti za svaku državu sljednicu. Pokretna
državna imovina koja čini sadržaj diplomatske i
konzularne imovine pripast će onoj državi sljednici koja stekne dotičnu diplomatsku ili konzularnu
imovinu. Ako je riječ o pokretnoj imovini veoma
važnoj za kulturnu baštinu jedne države, ona će
pripasti toj državi.
Financijska potraživanja i dugovanja
Financijska potraživanja bivše SFRJ obuhvaćaju
sva potraživanja kao što su gotovina, zlato i ostali plemeniti metali, depozitni računi i vrijednosni
papiri. Sporazum sadrži ukupne vrijednosti potraživanja po vrstama koje su bile poznate u trenutku
njegova potpisivanja.
Financijska dugovanja obuhvaćaju dugove bivše
SFRJ, dugove za koje jamči bivša SFRJ i financijska potraživanja od bivše SFRJ. Glavni dio potraživanja i dugovanja bivše SFRJ u praksi je već
raspodijeljen na temelju sporazuma između država sljednica ili sporazuma između njih i dotičnih
međunarodnih financijskih institucija. Raspoloživa inozemna financijska potraživanja bit će raspodijeljena prema sljedećim omjerima: BiH 15,50 %,
Hrvatska 23 %, Makedonija 7,50 %, Slovenija 16
% i SRJ 38 %. Prema istom bi se omjeru raspodijelila eventualno novopronađena sredstva u roku
sljedećih 5 godina. Sporazum jamči monetarnu
neovisnost država sljednica, koja uključuje i pra-
Pod “arhivskom građom bivše SFRJ” u smislu sporazuma podrazumijevaju se svi dokumenti, bez
obzira na datum, vrstu ili mjesto gdje su smješteni, koje je sastavila ili primila bivša SFRJ (uključujući sve državne strukture počevši od 1. prosinca
1918. godine) u obavljanju svojih funkcija i koji
su 30. lipnja 1991. godine pripadali bivšoj SFRJ
u skladu sa Saveznim zakonom o reguliranju savezne arhive. Istovrstan je kriterij predviđen za
“republičku ili drugu arhivu”. Dokumenti uključuju filmove, audio i videokasete i ostale zapise, sve
vrste kompjutorskih zapisa, uključujući materijale
koji su dio kulturne baštine. Premještena arhiva,
u skladu s međunarodnim načelima podrijetla,
pripada državi sljednici u kojoj se nalazila prije
premiještanja. Arhivu vraća na njezinu pravu lokaciju, što je prije moguće, država koja je trenutno
kontrolira.
U skladu s načelom funkcionalne relevantnosti
dio državne arhive bivše SFRJ nužan za upravljanje teritorijem jedne ili više država pripada tim
državama, neovisno o tome gdje je arhiva stvarno
smještena. Tako su dokumenti vezani za Osimski
sporazum iz 1975. prema Sporazumu o sukcesiji
odmah stavljeni na raspolaganje Sloveniji i Hrvatskoj. Ako dvije ili više država polažu pravo na istu
građu, dogovorit će se kojoj će pripasti izvornik, a
kojoj kopija.
Sporazum jamči slobodan pristup arhivu bivše
SFRJ, kao i arhivima bivših republika, datiranih
30. lipnja 1991. godine i prije, predstavnicima
svih država sljednica, do potpune realizacije sporazuma. Trenutačni vlasnik izvorne građe bilo
koje arhive koja se treba prebaciti u skladu sa
sporazumom može načiniti kopije. Troškovi kopiranja predmet su posebnih sporazuma, uz uvjet da
troškove prijevoza podmiruje novi primatelj.
Mirovine
Obveznik je isplate mirovina država potpisnica,
odnosno bivša republika bivše SFRJ koja je i prije
rata financirala isplatu zakonski stečene mirovine određenoj osobi. Drugim riječima, na teritoriju
one republike bivše SFRJ na kojemu je građanin
81
umirovljen ta današnja neovisna država ima obvezu financirati isplatu mirovine korisnicima. Potpisnice sporazuma obvezale su se redovito isplaćivati mirovine prema spomenutome kriteriju bez
obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto stanovanja i domicil korisnika mirovine. Kada je riječ
o korisnicima mirovine koji su bili državni ili vojni
službenici bivše SFRJ, osnovno je pravilo da je obveznik isplate mirovine država potpisnica čiji su
oni državljani. Za tu kategoriju korisnika mirovine nije važno jesu li korisnici mirovina istodobno
i domicilni u državi čiji su građani, pod uvjetom
da su njihove mirovine financirane iz prijašnjega
saveznoga proračuna ili drugih saveznih izvora
bivše SFRJ. Ako su spomenuti korisnici mirovina
eventualno građani (državljani) više novonastalih
država, obveznik isplate mirovine bit će ona država u kojoj je korisnik domicilna osoba. Ako korisnik mirovine nije domicilna osoba ni u jednoj
od država čiji je građanin (državljanin), mirovinu
isplaćuje država na čijem je teritoriju ta osoba
imala mjesto boravka 1. lipnja 1991. godine.
Prema odredbama sporazuma (čl. 3. Aneksa E) države će, ako se pokaže potreba, zaključiti bilateralne sporazume za osiguranje plaćanja mirovina državnim ili vojnim službenicima bivše SFRJ koji se
nalaze u drugoj državi od one koja plaća mirovine
tim osobama. Takav sporazum može uključiti pitanja prebacivanja sredstava nužnih za osiguranje
plaćanja tih mirovina, odnosno za plaćanje mirovina proporcionalno plaćanju doprinosa. Moguće je
i zaključivanje privremenih sporazuma o tim pitanjima. Bilateralani sporazum može riješiti i pitanje
uzajamnih žalbi mirovinskih fondova država u odnosu prema plaćanjima mirovina koja su učinjena
u razdoblju prije stupanja na snagu sporazuma.
Ostala prava, koristi i dugovanja
Sva prava i koristi koje su pripadale bivšoj SFRJ, a
koje nisu direktno obuhvaćene sporazumom podijelit će se između država sljednica prema omjeru
za podjelu potraživanja, o čemu je već bilo riječi.
To mogu biti patenti, zaštitni znakovi, autorska
prava, dugovanja bivšoj SFRJ. Sporazum posebno
predviđa da će sve žalbe protiv bivše SFRJ razmotriti Zajedničko stalno povjerenstvo. Postoji obveza da države sljednice izvijeste jedna drugu o svim
postojećim žalbama protiv bivše SFRJ.
82
Privatna imovina i stečena prava
Sporazum jamči stečena prava građana i pravnih
osoba u svezi s privatnom imovinom. Države su se
obvezale da pravo imovine priznaju, zaštite i vrate.
Pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se
nalazi u državi sljednici, a koju su građani imali
na dan 31. prosinca 1990. godine, jamči se sporazumom bez obzira na nacionalnost, državljanstvo,
mjesto boravka ili domicil vlasnika. To se pravo
jamči u skladu s uspostavljenim i priznatim standardima i normama međunarodnoga prava. Pravo
vlasništva priznato je i svim osobama koje nakon
31. prosinca 1990. godine steknu državljanstvo
ili uspostave mjesto boravka ili domicil u drugoj
državi koja nije država sljednica bivše SFRJ. To je
vrlo važna odredba za osobe koje se nalaze izvan
svoje države i bivše SFRJ koje eventualno odluče
uzeti drugo državljanstvo. Uzimanjem državljanstva treće države ni na koji način ne može biti
ugroženo njihovo pravo vlasništva na teritoriju
bivše SFRJ koje su imali do 31. prosinca 1990.
godine. Ako nositelji prava vlasništva iz bilo kojih razloga nisu u stanju ostvariti pravo vlasništva,
imaju pravo na naknadu štete u skladu s normama
građanskoga i međunarodnoga prava (čl. 2. Aneksa G). Sporazum država sljednica izričito regulira
da je nepotreban i nevaljan svaki tobožnji prijenos
prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen
nakon 31. prosinca 1990. godine i zaključen pod
prisilom. S druge strane sporazum predviđa obvezu poštivanja ugovora bez diskriminacije zaključenih između građana ili drugih pravnih osoba,
uključujući i državna poduzeća, bivše SFRJ nakon
31. prosinca 1990. godine. Države sljednice osigurat će ispunjenje obveza po tim sporazumima
kada je njihovo ispunjenje bilo spriječeno raspadom bivše SFRJ.
Sporazum posebno jamči uživanje stanarskih prava građana. Države sljednice obvezale su se da će
se svoje, domaće zakonodavstvo glede stanarskoga prava (prava stanovanja) jednako primjenjivati
na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koje
su imale takvo pravo bez diskriminacije po bilo
kojoj osnovi kao što su spol, rasa, jezik, vjera, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno
podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama,
imovina, rođenje ili neki drugi status. Može se uočiti da ta odredba nije tako jasna i nedvosmislena
kao u slučaju privatne imovine. Naime, kod privatne se imovine izričito jamči “...priznavanje, zaštita
i vraćanje...”, dok se kod stanarskoga prava dosta
općenito govori o osobama koje su “... imala takva
prava...” u kontekstu nediskriminirajuće primjene
internih zakona svake države sljednice glede prava stanovanja.
Sporazum građanima i drugim pravnim osobama
bivše SFRJ jamči i zaštitu drugih stečenih prava
kao što su intelektualna prava, uključujući i patente, zaštitne znakove, geografske oznake podrijetla, autorska prava i ostala srodna prava (čl. 3.
Aneksa G). U svezi sa zaštitom privatne imovine
i drugim pravima sporazum jamči pravo pristupa
građana i pravnih osoba sudovima, upravnim tijelima i agencijama svake države ugovornice. To
znači da neće biti traženo predujmljivanje sudskih
ili drugih troškova (cautio iudicatum solvi) ako tužitelj, odnosno pokretač postupka nije državljanin
države pred čijim tijelima traži zaštitu. Istina, ta će
se obveza ispunjavati pod uvjetima reciprociteta.
Međutim, i bez uvjeta reciprociteta neće se prejudicirati jamstva nediskriminacije u odnosu prema
privatnome vlasništvu i drugim stečenim pravima
koja postoje u domaćem zakonodavstvu država
sljednica. I u svezi s pitanjima privatne imovine
i drugih stečenih prava ostavljena je mogućnost
drugih mjera kao što su zaključivanje bilateralnih
sporazuma i izvještavanje sudova i drugih mjerodavnih tijela vlasti.
Važno je istaknuti da, u načelu, ostvarivanje ijednoga prava građana glede privatne imovine, stanarskih prava ili drugih stečenih prava nije uvjetovano zaključivanjem bilateralnih sporazuma
između država sljednica.
IZVORI: Odjel za informiranje javnosti UN-a
www.hr.wikipedija.org. 20.1.2011.
Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o krizi u bivšoj Jugoslaviji
(i drugi dokumenti),
“Međunarodna politika”, Pravni fakultet i Fakultet političkih
nauka, Beograd,1994.
Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih
ugovora
Andrassy - Bakotić - Vukas, str. 261.
Andrassy - Bakotić - Vukas, Međunarodno pravo 1., Zagreb
1998
Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
Zagreb, 2006.
Duško Vrban, Država i pravo, Golden marketing, Zagreb 2003.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Sukcesija_država
[http://www.ejil.org/journal/Vol3/No1/art13.html
Tekst Mišljenja 1-3]
[http://www.ejil.org/journal/Vol4/No1/art8.html
Tekst Mišljenja 4-10]
http://www.un.org/documents/
Na ime povrata stanarskih prava hrvatskim građanima, uglavnom srpske nacionalnosti, hrvatska Vlada
dodjeljuje stanove u novosagrađenim stambenim zgradama, Vukovar danas
83
MIROVNA OPERACIJA
UJEDINJENIH NARODA
UNPROFOR
Produžetak rata u Republici Hrvatskoj značio bi
nove tisuće ranjenih i poginulih, povećanje broja
prognanih i izbjeglih te nova razaranja infrastrukturnih i civilnih građevina. Stoga je Republika Hrvatska inicirala i svestrano podržavala internacionalizaciju jugoslavenske krize, što je proizašlo iz
želje i odlučnoga izbora da se razdruživanje od Jugoslavije i rješenje spornih političkih pitanja obavi
mirnim putem, na temelju dogovora.
Temeljni su ciljevi operacije UNPROFOR-a:
•
•
•
zaštita granica,
povratak prognanika i izbjeglica,
povlačenje tzv. Jugoslavenske armije i demili
tarizacija četničkih i drugih naoružanih for
macija s okupiranih područja.
Ostala pitanja važna za buduću organizaciju operacije UNPROFOR-a:
• uspostaviti pravni poredak na područjima
pod zaštitom mirovnih snaga Ujedinjenih
naroda (UNPA),
• pitanje granica područja pod zaštitom mi
rovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPA-zone)
• troškovi mirovne operacije.
Spomenuta pitanja rješavat će se operacionalizacijom mirovnoga plana, budućim rezolucijama Vijeća sigurnosti, sporazumima glavnoga zapovjednika snaga Ujedinjenih naroda i vlasti Republike
Hrvatske - u skladu s duhom i planom mirovne
operacije i političkim rješenjem u okviru Mirovne
konferencije u Bruxellesu.
Glavni je zadatak mirovne operacije Ujedinjenih
naroda povratak prognanika i izbjeglica u njihove
domove. Za povratak prognanika potrebno je osigurati njihovu učinkovitu pravnu i fizičku zaštitu
uz pomoć civilne ili vojne sastavnice UNPROFORa. Političko rješenje krize tražit će se na Mirovnoj
konferenciji u Bruxellesu, dok je zadatak upućivanja mirovnih snaga Ujedinjenih naroda uspostava
mira, život u sigurnosti te obnavljanje gospodarstva na privremeno okupiranim područjima u Re84
publici Hrvatskoj.
Stabiliziranjem prilika i djelovanjem mirovnih
snaga Ujedinjenih naroda stvorit će se prijeko
potrebni minimalni, ali temeljni uvjeti za početak
procesa opsežnoga i potpunoga povratka prognanih i izbjeglih osoba te početak razvitka i obnove.
U tijeku je dolazak jedinica i bataljuna UNPROFOR-a. Do sada je došlo oko 8.000 vojnika. Dolazak ostalih očekuje se do 15. svibnja 1992., a policijski bi promatrači trebali stići do kraja svibnja.
Proces povlačenja tzv. Jugoslavenske armije, razoružanja četničkih i drugih naoružanih formacija i
demilitarizacije UNPA-zona trebao bi biti završen
do druge polovice lipnja, što je preduvjet stvaranja sigurnosnih uvjeta za povratak prognanika u
UNPA-zone, odakle je i najveći broj osoba nasilno iseljen (75 % od ukupnoga broja prognanika i
izbjeglica).
Tijekom prve faze dolaska snaga UNPROFOR-a
bilo je više provokacija, pogotovo na području
općine Osijek i Vinkovci. Ciljevi su takvih provokacija:
1.
2.
3.
4.
destabilizacija hrvatske vlasti,
stvaranje nepovjerenja u UNPROFOR,
izazivanje reakcije Hrvatske vojske,
etničko čišćenje određenog područja radi
onemogućavanja povratka prognanika.
UNPROFOR i Europska promatračka misija više
su puta upozoreni usmeno i pismeno da je, zbog
spomenutoga, to najteže razdoblje te da je potrebna osobita pozornost. Svjesni smo da UNPROFOR
nema vojne mogućnosti spriječiti takve provokacije, ali smatramo da se prema onima koji krše temeljna ljudska prava mora postaviti mnogo energičnije i diplomatski.
Intenzivno će se pratiti rad svih postrojba UNPROFOR-a, posebno rad svih zapovjednika. Uspjeh
operacije UNPROFOR-a mjerit će se u skladu s
ostvarenim sigurnim povratkom prognanika i
izbjeglica.
31. ožujka 1995. Vijeće sigurnosti zamjenjuje
UNPROFOR UNCRO-om.
Dana 31. ožujka 1995. Vijeće sigurnosti zamjenjuje UNPROFOR trima odvojenim misijama:
• Operacija obnove povjerenja u Hrvatskoj (UN
CRO);
• UNPROFOR za Bosnu i Hercegovinu;
• Preventivne snage UNPREDEP-a za Bivšu Ju
goslavensku Republiku Makedoniju (FYROM).
Te tri misije djeluju pod jednim zapovjedništvom
mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPF) sa sjedištem u Zagrebu.
IZVOR: http://www.un.org/en/peacekeeping/
missions/past/unprofor.htm
Philip Corvin (lijevo) i bojnik Gascard u Uredu za vezu UN-a u
Osijeku, 1993.
Vojna baza UNPROFOR-a u Hrvatskoj 1993.
Doček zapovjednika vojnih snaga UNPROFOR-a
SATISHA NAMBIARA u Osijeku, 1992.
Na slici: General LUCIĆ, IVICA ZEC, ZVONKO VALENTEKOVIĆ,
JOS PAEPEN, - , VIKTOR HROMČENKO i SATISH NAMBIAR
Visoki povjerenik UN-a za bivšu Jugoslaviju YASUSHI AKASHI
u mirovnoj misiji u Hrvatskoj
85
Snage UNPROFOR-a došle su u Hrvatsku početkom 1992. i
rasporedile se u sektorima “Jug”, “Sjever”, “Zapad” i “Istok”
U studenome 1991. godine visoki predstavnik UN-a CYRUS
VANCE posjetio je Vukovar i Osijek
Okupirani dijelovi Republike Hrvatske 1991.
Sva četiri sektora UNPA-zona zauzimaju 1/3 teritorija
Republike Hrvatske
Ratom stradala područja u istočnoj Hrvatskoj posjetili su Europski promatrači i francuski diplomat BERNARD KOUSHNER
86
UNPA-zona sektor “Zapad” s prikazom oslobađajućih akcija
CYRUS VANCE osobno se uvjerio u zlodjela jugovojske i oficira
JNA ratnoga zločinca VESELINA ŠLJIVANČANINA u Vukovaru
1991.
MEĐUNARODNI
DOKUMENTI
ZAŠTITNI ZNAK UJEDINJENIH NARODA
88
REZOLUCIJE VIJEĆA SIGURNOSTI UN-a
O REPUBLICI HRVATSKOJ
REZOLUCIJA 1037
15. siječnja 1996.
Vijeće sigurnosti
Podsjećajući na svoje prijašnje relevantne rezolucije, posebice 1023 od 22. studenoga i 1025 od
30. studenoga 1995. godine;
Ponovno ističući svoju potporu neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske, napominjući, s tim u svezi, da su područja
istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sastavni dijelovi Republike Hrvatske;
Ističući važnost koju pridaje punome poštivanju
ljudskih prava i temeljnih sloboda na tim područjima;
Izražavajući svoju potporu Temeljnome sporazumu o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema potpisanom 12. studenoga 1995.
između Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske
zajednice (u daljnjem tekstu: Temeljni sporazum);
Nakon što je raspravljalo o Izvješću glavnoga tajnika od 13. prosinca 1995.;
Ističući važnost koju pridaje međusobnome priznanju država sljednica bivše SFRJ unutar njihovih međunarodno priznatih granica;
Želeći podržati strane u njihovim naporima za postizanje miroga rješenja sporova te time pridonijeti postizanju mira u cijeloj regiji;
Ističući da su države članice dužne ispuniti sve
svoje obveze u svezi s mirovnim operacijama UN-a
u bivšoj Jugoslaviji, ocjenjujući da su prilike u Hrvatskoj i nadalje prijetnja međunarodnome miru i
sigurnosti;
Odlučno osigurati slobodu kretanja i sigurnost
osoblja mirovnih operacija UN-a u Republici Hrvatskoj, koje u tim krajevima djeluju u skladu s
Poglavljem VII. Povelje UN-a:
1.
Odlučuje uspostaviti, na početno 12-mjesečno
razdoblje, operaciju očuvanja mira (peace
keeping) UN-a za područje na koje se odnosi
Temeljni sporazum, s vojnom i civilnom sas
tavnicom, pod nazivom Privremena uprava
UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni
Srijem (UNTAES).
2.
Traži od glavnoga tajnika da, nakon dogovora
sa stranama i Vijećem sigurnosti, imenuje pri
jelaznoga upravitelja, kojemu će biti pov
jerene ovlasti da zapovijeda civilnom i vojnom
sastavnicom UNTAES-a i koji će obnašati
dužnosti povjerene Prijelaznoj upravi iz Te
meljnoga sporazuma.
3.
Odlučuje da se to područje, kako je predviđeno
Temeljnim sporazumom, demilitarizira u roku
30 dana od dana kad glavni tajnik izvijesti
Vijeće, na temelju procjene prijelaznoga
upravitelja, da je vojna sastavnica UNTAES-a
raspoređena i spremna ostvariti svoju misiju.
4.
Traži od glavnoga tajnika da svakog mjeseca
izvješćuje Vijeće o aktivnostima koje UNTAES
poduzima kako bi strane ostvarile Temeljni
sporazum, a prvo takvo izvješće treba pod
nijeti najkasnije tjedan dana nakon datuma do
kojega je predviđena demilitarizacija u skladu
s člankom 3.
5.
Odlučno upozorava strane da se suzdrže od
svih jednostranih akcija koje bi mogle ugroziti
ostvarenje Temeljnoga sporazuma i potiče ih
da nastave graditi međusobno povjerenje.
6.
Odlučuje ocijeniti jesu li strane pokazale volju
za primjenu Temeljnoga sporazuma ne kasnije
od 14 dana nakon datuma do kojega je
predviđena demilitarizacija u skladu s člankom
3., uzimajući pritom u obzir djelovanje strana
i informacije koje će Vijeću dostaviti glavni ta
jnik.
7. Poziva strane da se potpuno pridržavaju ob
veza preuzetih Temeljnim sporazumom i
surađuju s UNTAES-om.
8. Odlučuje razmotriti mandat UNTAES-a ako u
bilo kojem trenutku primi izvješće glavnoga
tajnika o tome da su strane uvelike odstupile
89
9.
od obveza preuzetih Temeljnim sporazumom.
Traži od glavnoga tajnika da najkasnije do 15.
prosinca 1996. izvijesti Vijeće sigurnosti UN-a
o primjeni Temeljnoga sporazuma te s tim u
svezi izražava spremnost da razmotri situaciju
i poduzme prikladne mjere.
10.Odlučuje da će vojnom sastavnicom UNTAES a početno biti obuhvaćeno do 5.000 vojnika
sa sljedećim mandatom:
a)
Nadzirati i omogućiti demilitarizaciju obaju
strana na osnovi Temeljnoga sporazuma i u
skladu s rokovima i postupcima koje odredi
UNTAES.
b)
Nadzirati dragovoljan i siguran povratak
iz
bjeglica i raseljenih osoba njihovim domovima
u suradnji s UNHCR-om i u skladu s načelima
Temeljnoga sporazuma.
c) Svojom nazočnošću pridonijeti očuvanju mira
i sigurnosti u regiji i
d) Na drugi način pomoći ostvarenje Temeljnoga
sporazuma.
11.Odlučuje da će, u skladu s ciljevima i zadaćama
spomenutim u člancima 12. - 17. Izvješća
glavnoga tajnika od 13. prosinca 1995., civ
ilna sastavnica UNTAES-a imati sljedeći man
dat:
a)
Uspostaviti privremene policijske snage,
odrediti njihov sastav i veličinu, razviti pro
gram
osposobljavanja i nadzirati nje
govu primjenu te nadgledati postupak prema
počiniteljima kaznenih djela i zatvorski sus
tav što je prije moguće u skladu s člankom
16.(a) Izvješća glavnoga tajnika.
b) Obavljati zadaće u svezi s civilnom upravom u
skladu s člankom 16.(b) Izvješća glavnoga ta
jnika.
e)
Organizirati izbore, pomoći u njihovu os
tvarenju i potvrditi rezultate u skladu s
člankom 16.(g) Izvješća glavnoga tajnika i
člankom 12. Temeljnoga sporazuma.
f)
Obavljati i druge zadaće opisane u Izvješću
glavnoga tajnika, uključujući pomoć u koordi
naciji planova razvoja i gospodarske obnove
regije i onih koji su opisani u članku 12. ove
rezolucije.
12.Odlučuje da će UNTAES također nadzirati
pridržavaju li se strane obveza iz Temeljnoga
sporazuma glede poštivanja najviših stand
arda ljudskih prava i temeljnih sloboda, stva
rati ozračje povjerenja među lokalnim stanov
nicima neovisno o njihovu etničkome podri
jetlu te nadzirati i omogućiti uklanjanje mina
na području regije i održavati javne službe ak
tivnima.
13.Poziva Vladu RH da UNTAES i Ured za vezu
UN-a u Zagrebu uključi u pojam “mirovne sna
ge i operacije UN-a u Hrvatskoj” u skladu sa
Sporazumom o statusu snaga zaključenim s
UN-om i zatraži od glavnoga tajnika da žurno,
a ne kasnije od datuma određenoga u članku
3., potvrdi je li to učinjeno.
14.Odlučuje da države članice, djelujući pojedi
načno, u regionalnim organizacijama ili spo
razumno, mogu, na zahtjev UNTAES-a i na te
melju postupaka propisanih od UN-a, poduzi
mati sve potrebne mjere, uključujući i blisku
zračnu potporu u obrani UNTAES-a ili, ako je
potrebno, pomoći povlačenje UNTAES-a.
15.Traži da UNTAES i Međunarodne provedbene
snage (IFOR) uspostavljene Rezolucijom Vije
ća sigurnosti 1031 od 15. prosinca 1995. na
prikladan način surađuju međusobno, ali i s
visokim predstavnikom.
c) Obavljati zadaće u svezi s funkcioniranjem
javnih službi u skladu s člankom 16.(c) Izvješća
glavnoga tajnika.
16.Poziva strane potpisnice Temeljnoga sporazu
ma da surađuju sa svim agencijama i orga
nizacijama koje pomažu u aktivnostima u sve
zi s provedbom Temeljnoga sporazuma u skla
du s mandatom UNTAES-a.
d) Omogućiti povratak izbjeglica u skladu s
člankom 16.(e) Izvješća glavnoga tajnika.
17.Traži od svih međunarodnih organizacija i
agencija koje djeluju u regiji da blisko surađu
90
ju s UNTAES-om.
18 Poziva države i međunarodne financijske in
stitucije da pomognu i surađuju u nastojanji
ma poticanja razvoja i gospodarske obnove re
gije.
19.Ističe vezu između ispunjavanja obveza koje
su strane preuzele Temeljnima sporazumom
i spremnosti međunarodne zajednice da stavi
na raspolaganje financijska sredstva za obno
vu i razvoj.
20.Potvrđuje da sve države trebaju čvrsto surađi
vati s Međunarodnim sudom za bivšu Jugo
slavlju i njegovim tijelima u skladu s odredba
ma Rezolucije 827 od 25. svibnja 1993. godi
ne i Statutom Međunarodnoga suda te pošti
vati zahtjeve za pružanje pomoći ili naloge
Sudbenoga vijeća u skladu s člankom 29. Sta
tuta.
1. U skladu s odredbama Rezolucije 1037 (1996)
odlučuje odobriti razmještaj 100 vojnih promatrača kao dio UNTAES-a na 6-mjesečno razdoblje;
2. Odlučuje i dalje pratiti situaciju.
REZOLUCIJA 1079 (1996)
Usvojena na 3712. sastanku Vijeća sigurnosti 15.
studenoga 1996.
Vijeće sigurnosti,
Podsjećajući na relevantne rezolucije o području
istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema
Republike Hrvatske, a posebno Rezoluciju 1023
(1995) od 22. studenoga 1995., 1025 (1995) od
30. studenoga 1995., 1037 (1996) od 15. siječnja
1996., 1043 (1996) od 31. siječnja 1996. i 1069
(1996) od 30. srpnja 1996.,
21.Ističe da će UNTAES, obavljajući svoj mandat,
surađivati s Međunarodnim sudom te će osi
gurati zaštitu mjesta što ih odredi tužitelj i
osoba koje obavljaju istražne radnje za Među
narodni sud.
Potvrđujući još jednom svoju potporu neovisnosti,
suverenitetu i teritorijalnome integritetu Republike Hrvatske, ističući u svezi s tim da je teritorij
istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sastavni dio Republike Hrvatske,
22.Traži od glavnoga tajnika da što prije podne
se Vijeću na razmatranje izvješće o mogućno
stima zemlje domaćina da sudjeluje u podmiri
vanju određenoga dijela troškova operacije.
Pozdravljajući uspjeh Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu (UNTAES) koji je olakšao miran povratak područja pod nadzor Republike Hrvatske,
23.Odlučuje i dalje aktivno pratiti situaciju.
Podsjećajući da su Temeljnim sporazumom o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (S/1995/951), potpisanim 12. studenoga
1995., Vlada Republike Hrvatska i lokalna srpska
zajednica (Temeljni sporazum) zatražile od Vijeća
sigurnosti uspostavu Prijelazne uprave tijekom
prijelaznoga razdoblja,
REZOLUCIJA 1043 (1996)
Usvojena na 3626. sastanku Vijeća sigurnosti 31.
siječnja 1996.
Vijeće sigurnosti,
Pozivajući se na svoju Rezoluciju 1037 (1996) od
15. siječnja 1996. o osnivanju Prijelazne uprave
Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i
zapadni Srijem (UNTAES),
Razmotrivši i uzevši u obzir Izvješće glavnoga
tajnika u pismu od 26. siječnja 1996. upućenom
predsjedniku Vijeća sigurnosti (S/1996/66),
Prisjećajući se također da je Temeljni sporazum
prihvaćen pod uvjetom da se prijelazno 12-mjesečno razdoblje može produžiti najviše za još jedno razdoblje istoga trajanja ako to zatraži jedna
od strana, potvrđujući da je lokalna srpska zajednica zatražila da se prijelazno razdoblje produži
za dvanaest mjeseci, kao što je spomenuo glavni
tajnik u svome Izvješću od 28. kolovoza 1996.
(S/1996/705),
91
Pozdravljajući Izvješće tajnika od 26. listopada
1996. (S/1996/883) te ističući osobito preporuke glavnoga tajnika da se mandat UNTAES-a produži za šest mjeseci, do 15. srpnja 1997., kako bi
se izbjeglo proširenje ranoga razdoblja pritiska
i političkih previranja, Vijeće uzima u obzir da u
ovome trenutku postoji potreba za dodatnih šest
mjeseci prisutnosti Ujedinjenih naroda,
omogućiti učinkovito djelovanje prijelaznih
policijskih snaga u skladu s njihovim manda
tom;
6.
Zahtijeva od glavnoga tajnika da Vijeće pot
puno informira o zbivanjima i izvijesti ga o
stanju u regiji do 15. veljače 1997. i ponovno
1. srpnja 1997.;
Utvrđuje da je situacija u Hrvatskoj i dalje prijetnja međunarodnome miru i sigurnosti,
7. Odlučuje zadržati prisutnost Ujedinjenih naro
da u regiji do kraja prijelaznoga razdoblja u
skladu s Temeljnim sporazumom, i to:
Odlučna zajamčiti sigurnost i slobodu kretanja
osoblju Ujedinjenih naroda u mirovnim operacijama u Republici Hrvatskoj, koje ondje djeluje na
temelju Poglavlja VII. Povelje Ujedinjenih naroda:
1.
Izražava svoju punu potporu UNTAES-u i po
ziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu srp
sku zajednicu da potpuno surađuju s UNTAESom i ispune obveze u skladu s Temeljnim spo
razumom i relevantnim rezolucijama Vijeća
sigurnosti;
2
Poziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu
srpsku zajednicu da surađuju s UNTAES-a i da
učine sve kako bi omogućili održavanje lokal
nih izbora u regiji u skladu s Temeljnim spora
zumom, za organizaciju kojih je odgovoran
UNTAES;
3.
Reafirmira važnost pune suradnje strana i is
punjavanja obveza iz Temeljoga sporazuma
o poštivanju najviših standarda ljudskih prava
i temeljnih sloboda, promicanja ozračja po
vjerenja među lokalnim stanovništvom bez
obzira na njihovo etničko podrijetlo te u tom
kontekstu poziva Vladu Republike Hrvatske
da poduzme sve kako bi se osiguralo poštiva
nje prava nacionalnih manjina;
4.
Nadalje, poziva Republiku Hrvatsku i lokalnu
srpsku zajednicu da izbjegavaju sve radnje
koje bi mogle onemogućiti povratak izbjeglica
i raseljenih osoba u njihove domove i potvr
đuje pravo svih osoba podrijetlom iz Republi
ke Hrvatske da se vrate u svoje domove diljem
Republike Hrvatske;
5. Ističe kako Republika Hrvatska i lokalna srp
ska zajednica u suradnji s UNTAES-om moraju
92
(A) Odlučuje o proširenju mandata UNTAES-a do
15. srpnja 1997. i
(B) Zahtijeva da glavni tajnik u najkraćem mogu
ćem roku nakon uspješnoga održavanja izbo
ra, ali ne kasnije od izvješća 1. srpnja 1997.,
preporuči Vijeću daljnju prisutnost Ujedinje
nih naroda, možda reorganiziranjem UNTA
ES-a za idućih šest mjeseci, počevši od 16. srp
nja 1997.;
8. Odlučuje i dalje aktivno pratiti situaciju.
REZOLUCIJA 1120 (1997)
Usvojena na 3800. sastanku Vijeća sigurnosti 14.
srpnja 1997.
Vijeće sigurnosti,
Pozivajući se na sve relevantne rezolucije o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga
Srijema Republike Hrvatske, a posebno Rezoluciju 1023 (1995) od 22. studenoga 1995., 1025
(1995) od 30. studenoga 1995., 1037 (1996) od
15. siječnja 1996., 1043 (1996) od 31. siječnja
1996., 1069 (1996) od 30. srpnja 1996. i 1079
(1996) od 15. studenoga 1996.,
Potvrđujući još jednom svoju potporu neovisnosti,
suverenitetu i teritorijalnome integritetu Republike Hrvatske, ističući u svezi s tim da je područje
istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sastavni dio Republike Hrvatske,
Izražavajući svoju zahvalnost za velika postignuća
Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda u procesu
mirne reintegracije područja istočne Slavonije,
Baranje i zapadnoga Srijema (UNTAES) u sastav
Republike Hrvatske, iskazuje duboku zahvalnost
vojnome i civilnome osoblju UNTAES-a za njihov
izvanredan prinos misiji UNTAES-a te prijelaznome upravitelju gospodinu Jacquesu Paulu Kleinu
za njegovo vodstvo i predanost,
Pozivajući se na Temeljni sporazum o području
istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema
(S/1995/951), potpisan 12. studenoga 1995. između Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske
zajednice (Temeljni sporazum), koji promiče međusobno povjerenje i sigurnost svih stanovnika u
regiji,
Ističući važnost obveze Vlade Republike Hrvatske
da učini sve kako bi omogućila svim izbjeglicama
i raseljenim osobama siguran povratak u njihove
domove diljem Republike Hrvatske te dodatno
ističući važnost dvosmjernoga povratka svih raseljenih osoba u Republici Hrvatskoj,
Pozdravljajući Sporazum Zajedničke radne
skupine o operativnim postupcima povratka
(S/1997/341, Aneks), napominje kako sa zabrinutošću primjećuje da nisu stvoreni uvjeti nužni
za povratak raseljenih osoba iz istočne Slavonije,
Baranje i zapadnoga Srijema u bivša zaštićena područja UN-a te povratak nemaloga broja raseljenih osoba u istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni
Srijem iz drugih krajeva Hrvatske,
Izražavajući ozbiljnu zabrinutost zbog toga što
nisu poboljšana ljudska prava, uključujući prava osoba koje pripadaju manjinama u Hrvatskoj,
posebno u bivšim zaštićenim područjima UN-a,
i žaljenje zbog nedavnih incidentata etnički motiviranoga nasilja u Hrvatskoj Kostajnici i sličnih
incidenata,
Ponovivši svoju zabrinutost zbog neuspjeha Vlade
Republike Hrvatske da potpuno surađuje s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, u tom
kontekstu podsjeća na obvezu država u regiji da
predaju sve optužene osobe Sudu,
Ponovivši također svoju zabrinutost zbog neizvjesnosti primjene Zakona o općemu oprostu, što
onemogućuje izgradnju povjerenja među etničkim
zajednicama u Hrvatskoj;
Pozdravljajući Izvješće glavnoga tajnika od 23.
lipnja 1997. (S/1997/487) te ističući posebno
njegove preporuke za nastavak nazočnosti UNTAES-a nakon 15. srpnja 1997. uz odgovarajuće
restrukturiranje misije,
Podsjećajući kako Temeljni sporazum predviđa da
se prijelazno 12-mjesečno razdoblje može produžiti najviše za još jedno razdoblje istoga trajanja,
ako to zatraži jedna od stranaka, uz napomenu da
je lokalna srpska zajednica zatražila takav produžetak, na što upućuje glavni tajnik u svome Izvješću od 28. kolovoza 1996. (S/1996/705),
Utvrđujući da je situacija u Hrvatskoj i dalje prijetnja međunarodnome miru i sigurnosti,
Odlučna da se osigura sloboda kretanja i sigurnost
osoblja Ujedinjenih naroda u mirovnim operacijama u Republici Hrvatskoj, koje u tim krajevima
djeluju na temelju Poglavlja VII. Povelje Ujedinjenih naroda:
1.
Izražava svoju punu potporu UNTAES-u te po
ziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu srp
sku zajednicu da potpuno surađuju s UNTAESom i drugim međunarodnim tijelima i ispu
ne sve obveze iz Temeljnoga sporazuma, svih
relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti i pi
sma Vlade Republike Hrvatske od 13. siječnja
1997. (S/1997/27, dodatak);
2.
Potvrđuje važnost pune suradnje obiju stra
naka, posebice Vlade Republike Hrvatske u
ispunjavanju svojih obveza iz Temeljnoga spo
razuma, važnost poštovanja najviših standar
da ljudskih prava i temeljnih sloboda i promi
canja ozračja povjerenja među lokalnim sta
novništvom bez obzira na njihovo etničko po
drijetlo te poziva Vladu Republike Hrvatske da
zajamči poštivanje prava osobama svih nacio
nalnih i etničkih skupina;
3.
Potvrđuje pravo svih izbjeglica i raseljenih
osoba podrijetlom iz Republike Hrvatske da se
vrate u svoje domove diljem Republike Hrvat
ske;
4. Snažno poziva Vladu Republike Hrvatske da
odmah ukloni administrativne i pravne za
preke za povratak izbjeglica i raseljenih oso
93
ba, posebice one koje su obuhvaćene Zako
nom o privremenom preuzimanju i upravlja
nju određenom imovinom, kako bi se zajamči
la sigurnost i stvorile povoljne socijalne i
ekonomske prilike za one koji se vraćaju
u svoje domove u Hrvatskoj, uključujući brzu
isplatu mirovina, poticanje uspješne primjene
Sporazuma o operativnim postupcima povrat
ka (S/1997/341), liječničku skrb za sve po
vratnike bez obzira na etničko podrijetlo;
5.
Podsjeća lokalno srpsko stanovništvo u istoč
noj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu na
važnost iskazivanja konstruktivnoga stava
prema reintegraciji regije i spremnosti na
punu suradnju s Vladom Republike Hrvatske
u izgradnji stabilne i pozitivne budućnosti re
gije;
6.
Ponavlja svoje pozive svim državama u regiji,
uključujući i Vladu Republike Hrvatske, da
potpuno surađuju s Međunarodnim sudom za
bivšu Jugoslaviju;
7.
Potiče Vladu Republike Hrvatske da riješi
nejasnoće vezane uz primjenu Zakona o opće
mu oprostu, da procesi budu okončani pra
vedno i objektivno, u skladu s međunarodnim
standardima, posebno da zaključi sve istrage
zločina obuhvaćene amnestijom i da, s Uje
dinjenim narodima i lokalnim Srbima, po
duzme neposrednu i sveobuhvatnu istragu
svih optužbi protiv pojedinaca zbog ozbiljnih
kršenja međunarodnoga humanitarnoga pra
va koja nisu obuhvaćena amnestijom kako bi
se okončao postupak protiv osoba za koje
nema dovoljno dokaza.
8.
Odlučuje produljiti mandat UNTAES-a do 15.
siječnja 1998., što je predviđeno Rezolucijom
1079 (1996) od 15. studenoga 1996. i Te
meljnim sporazumom;
9.
Odobrava plan za postupan prijenos izvršne
vlasti s prijelaznoga upravitelja na civilnu
upravu u regiji u skladu s Izvješćem glavnoga
tajnika od 23. lipnja 1997.;
10.Podupire plan restrukturiranja UNTAES-a u
skladu s Izvješćem glavnoga tajnika od 23. lip
nja 1997., a posebice prijedlog povlačenja voj
94
ne sastavnice UNTAES-a do 15. listopada
1997.;
11.Ističe da će tempo postupnoga prijenosa izvrš
ne vlasti ovisiti o sposobnosti Republike Hr
vatske da stekne povjerenje srpskoga stanov
ništva i o uspješnome završetku procesa mir
ne reintegracije;
12.Ponavlja svoju odluku iz Rezolucije 1037
(1996) da države članice UN-a mogu, djelujući
nacionalno, u regionalnim organizacijama ili
dogovorno, na zahtjev UNTAES-a i na teme
lju postupaka propisanih od Ujedinjenih na
roda, poduzeti sve potrebne mjere, uključujući
i blisku zračnu potporu u obrani UNTAES-a i,
ako je potrebno, pomoći u povlačenju UNTA
ES-a;
13.Zahtijeva da UNTAES i višenacionalne stabili
zacijske snage koje je odobrilo Vijeće u Rezo
luciji 1088 (1996) od 12. prosinca 1996. i da
lje surađuju, prema potrebi, međusobno, kao i
s visokim predstavnikom;
14.Zahtijeva od glavnoga tajnika da i dalje redo
vito informira Vijeće, u svakom slučaju ne ka
snije od 6. listopada 1997., o svim aspektima
relevantnim za mirnu reintegraciju regije;
15.Ističe važnost demilitarizacije područja te u
tom kontekstu ističe važnost postizanja bilate
ralnih sporazuma o demilitarizaciji i liberalno
me graničnome režimu na području istočne
Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, uz iz
gradnju odgovarajućih mjera povjerenja kao
što je sugerirano u Izvješću glavnoga tajnika
od 23. lipnja 1997.;
16.Poziva Vladu Republike Hrvatske da, između
ostaloga, širom zemlje pokrene javni program
nacionalnoga pomirenja, da poduzme sve po
trebne korake za službeno osnivanje i regi
straciju Zajedničkoga vijeća općina te da ispu
ni sve svoje obveze iz raznih ugovora s UNTA
ES-om;
17.Pozdravlja odluku o obnovljenome mandatu
Organizacije za europsku sigurnost i suradnju
u Europi (OESS) od 26. lipnja 1997.
(S/1997/522, aneks) kojom se predviđa na
stavak i jačanje nazočnosti OESS-a u Republici
Hrvatskoj, posebno ističući važnost povratka
svih izbjeglica i raseljenih osoba, zaštite nji
hovih prava i zaštite osoba koje pripadaju na
cionalnim manjinama. Također pozdravlja od
luku OESS-a da osposobi osoblje svoje misije
počevši od srpnja 1997. za punu primjenu
do 15. siječnja 1998. te poziva Vladu Republi
ke Hrvatske da čvrsto surađuje s misijom OE
SS-a tu svrhu;
18.Ističe tvrdnju tajnika da je nužan preduvjet
za uspješan završetak mirne reintegracije regije
puna suradnja Vlade Republike Hrvatske, koja
lokalnome stanovništvu mora zajamčiti da je
proces pomirenja i povratka u regiju održiv i
nepovratan;
19.Odlučuje i dalje aktivno pratiti situaciju.
REZOLUCIJA 1145 (1997)
Usvojena na 3843. sastanku Vijeća sigurnosti 19.
prosinca 1997.
Vijeće sigurnosti,
Pozivajući se na sve relevantne rezolucije o teritoriju istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema
i Republike Hrvatske (regija),
Potvrđujući svoju potporu neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnome integritetu Republike Hrvatske, ističući u tom smislu da je ta regija sastavni
dio Republike Hrvatske;
Pozivajući se na Temeljni sporazum o području
istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema
(S/1995/951), potpisan 12. studenoga 1995. od
Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajednice (Temeljni sporazum), koji promiče međusobno povjerenje, stabilnost i sigurnost svih stanovnika u regiji;
Potvrđujući Odluku o prestanku mandata Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) od 15. siječnja 1998., što je predviđeno Rezolucijom 1079
(1996) od 15. studenoga 1996., Temeljnim sporazumom i Rezolucijom 1120 (1997) od 14. srpnja
1997., izražava duboku zahvalnost prijelaznome
upravitelju za njegove napore u promicanju mira,
stabilnosti i demokracije u regiji te civilnome i
vojnome osoblju UNTAES-a za njihovu predanost i
postignuća u procesu mirne reintegracije spomenutoga područja u sastav Republike Hrvatske;
Ističući trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske,
definiranu Temeljnim sporazumom i međunarodnim konvencijama, da omogući sigurni povratak
svih izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domove diljem Republike Hrvatske, uz napomenu da
je nužan dvosmjeran povratak svih prognanika u
Republici Hrvatskoj;
Pozivajući se na mandat Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Europi (OESS) od 26.
lipnja 1997. (S/1997/522, aneks) koji predviđa
nastavak i jačanje nazočnosti OESS-a u Republici
Hrvatskoj, ističe nužnost dvosmjernoga povratka
svih izbjeglica i raseljenih osoba, zaštitu njihovih
prava i zaštitu osoba koje pripadaju nacionalnim
manjinama;
Pozdravljajući pismo ministra vanjskih poslova
Republike Hrvatske glavnome tajniku od 6. studenoga 1997. (S/1997/913), kojim se traži nastavak
prisutnosti civilne policije UN-a nakon prestanka
mandata UNTAES-a;
Pozdravljajući također Izvješće glavnoga tajnika
od 4. prosinca 1997. (S/1997/953 i Dodatak 1) i
preporuke sadržane u njemu, uključujući i njegovu preporuku za osnivanje Skupine za podršku i
monitoring civilne policije;
Ističući da hrvatske vlasti snose glavnu odgovornost za uspješan završetak procesa mirne reintegracije regije i istinsko pomirenje ljudi;
1. Izražava svoju punu potporu i potvrđuje da
mandat UNTAES-a završava 15. siječnja 1998.;
2.
3.
Ponovno ističe trajnu obvezu Vlade Republike
Hrvatske, definiranu Temeljnim sporazumom,
da poštuje najviše standarde ljudskih prava
i temeljnih sloboda, promiče ozračje povjere
nja među lokalnim stanovništvom bez obzira
na etničko podrijetlo te obveze koje proizlaze
iz međunarodnih konvencija i drugih sporazu
ma;
Ističe da Vlada Republike Hrvatske, hrvatska
95
policija i sudske vlasti snose punu odgovor
nost za sigurnost i zaštitu građanskih prava
svih stanovnika Republike Hrvatske bez obzi
ra na etničku pripadnost;
4.
Poziva Vladu Republike Hrvatske da odmah i
potpuno ispuni sve obveze, uključujući i one
dogovorene s UNTAES-om, koje se odnose na
regiju;
5.
Ističe potrebu da Vlada Republike Hrvatske
nastavi gospodarsku revitalizaciju regije; u
tom smislu važan je dosadašnji i budući anga
žman međunarodne zajednice;
6.
Pozdravlja činjenicu i potvrđuje da je Vlada
Republike Hrvatske ispunila obvezu usvajanja
sveobuhvatnoga programa nacionalnoga po
mirenja; u tom pogledu zamjetan je stalan na
predak;
7.
Potvrđuje pravo svih izbjeglica i raseljenih
osoba podrijetlom iz Republike Hrvatske da se
vrate u svoje domove diljem Republike Hrvat
ske i pozdravlja činjenicu da je postignut na
predak u procesu mirnoga dvosmjernoga po
vratka prognanika i izbjeglica u regiji te poziva
Vladu Republike Hrvatske da ukloni pravne i
druge zapreke za dvosmjeran povratak, uklju
čujući rješavanje imovinskih pitanja, financi
ranje Zajedničkoga vijeća općina i sve rele
vantne aktivnosti općina, punu primjenu Za
kona o općemu oprostu i druge mjere spome
nute u Izvješću glavnoga tajnika;
8.
Podsjeća lokalnu srpsku zajednicu na važnost
iskazivanja konstruktivnoga stava i aktivnoga
sudjelovanja u procesu reintegracije i nacio
nalnoga pomirenja;
9.
Ističe da postizanje dugoročnih ciljeva za re
giju, utvrđenih od Vijeća sigurnosti, ovisi o
potpori Vlade Republike Hrvatske trajnoj re
integraciji svojih građana srpske nacionalno
sti, uz aktivnu ulogu međunarodne zajednice;
u tom pogledu pozdravlja ključnu ulogu OESS-a;
96
10.Ističe ulogu drugih međunarodnih organiza
cija i specijaliziranih agencija Ujedinjenih na
roda, posebice visokoga povjerenika Ujedinje
nih naroda za izbjeglice u Republici Hrvatskoj;
11.Ponavlja poziv svim državama u regiji, uklju čujući i Vladu Republike Hrvatske, da potpuno
surađuju s Međunarodnim sudom za bivšu Ju
goslaviju i pohvaljuje intenziviranje suradnje
Vlade Republike Hrvatske sa Sudom;
12.Poziva Republiku Hrvatsku i Saveznu Repu bliku Jugoslaviju na daljnju normalizaciju
odnosa, osobito u svezi s prekograničnom
suradnjom, izgradnjom povjerenja, demilitari
zacijom i dvojnim državljanstvom;
13.Odlučuje uspostaviti Skupinu za potporu od
180 civilnih policijskih promatrača na 9-mje
sečno razdoblje, počevši od 16. siječnja 1998.,
kako bi pratili rad hrvatske policije u području
uz Dunav, posebice u svezi s povratkom pro
gnanika, u skladu s preporukama iz paragrafa
38. i 39. Izvješća glavnoga tajnika i kao odgo
vor na zahtjev Vlade Republike Hrvatske;
14.Odlučuje da će potpora Skupini u preuzimanju
odgovornosti za ispunjavanje mandata biti
osoblje i sredstva UNTAES-a u vlasništvu Uje
dinjenih naroda;
15.Zahtijeva od glavnoga tajnika da povremeno i
prema potrebi informira i izvještava i o situa
ciji, a najkasnije do 15. lipnja 1998;
16.Podsjeća Vladu Republike Hrvatske da je od
govorna za sigurnost i slobodu kretanja civil
ne policije i drugog međunarodnoga osoblja
te zahtijeva da pruži svu potrebnu potporu i
pomoć promatračima civilne policije;
17.Potiče vezu između Skupine za potporu i OE
SS-a kako bi se olakšalo prenošenje odgovor
nosti na te organizacije;
18.Odlučuje i dalje pratiti situaciju.
IZVOR: Odjel za informiranje javnosti UN-a
www.hr.wikipedija.org. 20.1.2011.
UVOD U UNTAES
MILE MARTIĆ i MILAN BABIĆ, vođe srpske pobune, u
hrvatskome gradu Kninu prije početka oslobodilačke akcije
Hrvatske vojske i policije “Oluja” 1995.
Operacija “Oluja” - Hrvatska Kostajnica
5. koloviza 1995. godine započela je vojno-redarstvena akcija
“Oluja”
Zemljopisni prikaz akcije “Oluja”
Završena vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i policije
“Oluja”
Predsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN i ministar obrane
GOJKO ŠUŠAK čestitaju hrvatskim borcima na pobjedi
98
Pukovnik ČEDO BULAT, komandant 21. korpusa okupatorske vojske
(u sredini), pred hrvatskim generalom PETROM STIPETIĆEM (lijevo)
potpisuje kapitulaciju - akcija “Oluja uspješno je završena
ERDUTSKI SPORAZUM
Tvorci Erdutskog sporazuma bili su američki veleposlanik u Hrvatskoj PETER GALBRAITH
i bivši predstavnik UN-a na međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji THORLVALD STOLTENBERG
Na Erdutskom smo sporazumu počeli raditi odmah nakon operacije “Oluja”, kojom je Hrvatska
ponovno stekla suverenost na gotovo četvrtini
svoga teritorija, ali uz visoku cijenu - napuštenu
zemlju, spaljene kuće, ubojstva. Sve u svemu, oko
150.000 izbjeglica napustilo je zemlju koju su njihove obitelji nastanjivale stoljećima. Ti su ljudi bili
hrvatski državljani, koji su imali svako pravo na
ostanak, kao i pravo - na povratak. Bila je to ljudska tragedija koja se nije trebala dogoditi.
Nastojali smo tada spriječiti njezino ponavljanje.
Naš je cilj bila mirna reintegracija posljednjega
okupiranoga dijela teritorija - istočne Slavonije,
Baranje i zapadnoga Srijema - u sastav Republike
Hrvatske. Međutim, naš je cilj isto tako bio da stanovnicima koji su tada obitavali na tome području
omogućimo da ostanu, dopuštajući ljudima koji su
1991. godine pod zastrašujućim okolnostima nasilno prognani da se vrate u svoje domove. Na prvi
su se pogled ti ciljevi činili kontradiktornima. Ali
nitko nije rekao da će biti lagano.
3. listopada 1995., nakon jednoga mjeseca putovanja između Zagreba i Erduta, postigli smo prvi
napredak. Tog su se dana pregovarački timovi,
sastavljeni od predstavnika hrvatske Vlade i lokalnih srpskih vlasti, dogovorili oko temeljnih načela
sporazuma. Konačni je sporazum, zapravo, gotovo
izravno proistekao iz tih načela.
Naravno, nije sve išlo glatko. Naš sljedeći sastanak
- u Američkome veleposlanstvu u Zagrebu - propao je, na primjer, zbog trnovitoga pitanja trebamo li napustiti zgradu kako bismo otišli na ručak.
(To je uistinu bio ozbiljan problem, što su prilično
ružne demonstracije ispred Veleposlanstva poslije
pokazale.) Konačno smo gotovo postigli zaključak,
ali smo otkrili da ni jedna strana ne želi načiniti
nekoliko teških, ali nužnih, preostalih koraka.
Tako smo odletjeli u Dayton, gdje su predsjednici
Milošević i Tuđman sastavili konačan nacrt sporazuma. Uz dodatne pregovore i još jedan tjedan
dobili smo konačni sporazum - Temeljni sporazum
o istočnoj Slavoniji. Možda neizbježno, čak ni potpisivanje nije prošlo bez poteškoća, budući da su
srpske vlasti inzistirale na potpisivanju u Erdutu,
a hrvatska Vlada u Zagrebu. Obje su ga strane, na
kraju, ipak potpisale.
Rezultat je sporazuma da danas to područje prolazi kroz prijelazno razdoblje, nakon čega će postati
dijelom suverenoga hrvatskoga teritorija. Kako bi
taj prijelaz, međutim, uspio, prijeko je potrebno
da se obje strane pridržavaju sporazuma, ne samo
sada, dok na terenu prijelazni upravitelj Ujedinjenih naroda Jacques Klein i njegovi kolege nadgledaju njegovu primjenu, nego i u budućnosti, kad
Ujedinjeni narodu odu. Područje istočne Slavonije,
Baranje i zapadnoga Srijema, na kraju krajeva, po99
dručje je na kojemu je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, a uz taj sporazum područje i na kojemu je
završio. Nekad je to bilo jedno od područja bivše
Jugoslavije s najvećim brojem etničkih zajednica,
a, ako obje strane budu primjenjivale sporazum u
dobroj vjeri, ono to može ponovno postati.
TEMELJNA NAČELA ZA PREGOVORE O RJEŠENJU PITANJA ISTOČNE SLAVONIJE, BARANJE I
ZAPADNOGA SRIJEMA
1. Za područje će
jelazno razdoblje.
biti
uspostavljeno
pri
2.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda us
postavit će Prijelaznu upravu koja će tijekom
prijelaznoga razdoblja upravljati područjem.
Ta će uprava obuhvaćati mehanizam koji će
zastupati interese hrvatske Vlade, lokalnih
Srba, hrvatskih izbjeglica i raseljenih osoba
koje će se vratiti, kao i etničkih manjina.
3.
Međunarodne će snage biti smještene u
području tijekom prijelaznoga razdoblja kako
bi osigurale mir i nadzirale potpunu primjenu
sporazuma. Područje će, inače, tijekom pri
jelaznoga razdoblja biti demilitarizirano.
4.
Prijelazna će uprava omogućiti povratak izb
jeglica i raseljenih osoba njihovim domov
ima. Isto će tako poduzeti sve što je potreb
no za ponovnu uspostavu hrvatskih institucija
u području (kao što su telefonske usluge,
pošte, banke, komunalije, mirovinski uredi,
uredi za putovnice i državljanstvo, itd.).
5.
Prijelazna će uprava uspostaviti prijelazne
policijske snage u kojima će sudjelovati Hrvati
i Srbi. Druge etničke skupine također će sud
jelovati u policijskim snagama u područjima u
kojima su prisutne.
6. Sve razine Vlade Republike Hrvatske poštivat
će međunarodno priznata ljudska prava i te
meljne slobode.
7.
8.
100
Svi hrvatski državljani i osobe koje ispunjavaju
uvjete za hrvatsko državljanstvo, uključujući
sve izbjeglice i raseljene osobe, imaju pravo
slobodno se vratiti u svoja mjesta stanovanja i
živjeti ondje u sigurnim uvjetima.
Sve osobe imaju pravo na povrat imovine koja
im je oduzeta na nezakonit način ili koju su
bili prisiljeni napustiti, kao i na naknadu za
svaku imovinu koja im ne može biti vraćena.
9.
Pravo na povratak, povrat imovine, naknadu
za imovinu koja ne može biti vraćena i pomoć
u obnovi oštećene imovine bit će jednako
dostupni svim hrvatskim državljanima i
osobama koje ispunjavaju uvjete za hrvatsko
državljanstvo bez obzira na etničku pripad
nost.
10.Međunarodna će zajednica pružiti jamstva za
zaštitu ljudskih prava ustanovljenih rješenjem
i uvjete zaštite tih prava. Ta će jamstva obuh
vatiti prisutnost međunarodnih promatrača
tijekom dogovorenoga razdoblja u području,
za vrijeme i nakon prijelaznoga razdoblja. Nji
hovo djelovanje neće biti sprječavano.
11.Nakon završetka prijelaznoga razdoblja održat
će se izbori za tijela lokalne uprave.
TEMELJNI SPORAZUM O ISTOČNOJ SLAVONIJI, BARANJI I ZAPADNOME
SRIJEMU
Strane su se složile:
1.
Postojat će prijelazno 12-mjesečno razdoblje
koje može biti produženo najduže na još jedno
razdoblje istoga trajanja ako to zatraži jedna
od strana.
2.
Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se da us
postavi Prijelaznu upravu koja će upravljati
tim područjem tijekom prijelaznoga razdoblja
u interesu svih osoba koje žive ili se vraćaju na
to područje.
3.
Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se da tije
kom prijelaznoga razdoblja odobri razmještanje
međunarodnih snaga koje bi održavale mir i
sigurnost u području i pomagale u ostvarenju
sporazuma. Područje će biti demilitarizirano u
skladu s planom i postupcima međunarodnih
snaga. Demilitarizacija će biti završena ne kas
nije od 30 dana nakon razmještanja
međunarodnih snaga i policije ili u suglasnosti
s Prijelaznom upravom.
4. Prijelazna će uprava osigurati mogućnost pov
ratka izbjeglica i prognanika u njihove
domove. Sve osobe koje su napustile ili su
došle na spomenuto područje, a prije su imale
stalno prebivalište u Hrvatskoj, imat će ista
prava kao i drugi stanovnici tog područja.
Prijelazna će uprava također poduzeti
potrebne korake za ponovnu uspostavu i nor
malno funkcioniranje svih javnih službi na
tom području bez odgode.
5.
Prijelazna će uprava pomoći u uspostavi i
osposobljavanju privremenih policijskih sna
ga, izgradnji profesionalizma u policiji i us
postavi povjerenja među etničkim zajednica
ma.
6. Na području će na najvišim razinama biti po
štivana međunarodno priznata ljudska prava i
temeljne slobode.
7.
Sve osobe imaju pravo slobodno se vratiti u
mjesta svoga prebivališta na području i u nji
ma sigurno živjeti. Sve osobe koje su napustile
područje ili došle u njega, a prije su imale stal
no prebivalište u Hrvatskoj, imaju pravo živje
ti na području.
8.
Sve će osobe imati pravo na povrat imovine
koja im je oduzeta nezakonitim postupcima ili
koju su morali napustiti silom te na pravednu
naknadu za vlasništvo koje im ne može biti
vraćeno.
9.
Pravo na povrat imovine, naknadu za imovinu
koja ne može biti vraćena te pomoć u obnovi
uništene imovine bit će jednako dostupna
svim osobama bez obzira na etničku pripad
nost.
10.Od zainteresiranih zemalja i organizacija traži
se da poduzmu sve što je potrebno kako bi
unaprijedili ispunjavanje odredaba sporazu
ma. Nakon isteka prijelaznoga razdoblja i u
skladu s uspostavljenom praksom, međuna
rodna će zajednica obavljati nadzor i izvje
štavati o poštivanju ljudskih prava u području
na duži rok.
11.Osim toga, od zainteresiranih zemalja i orga
nizacija traži se da uspostave povjerenstvo
koje će biti ovlašteno za nadzor nad primje
nom sporazuma, posebno njegovih odredaba
o ljudskim i građanskim pravima, te ovlašte
no da istražuje sve tvrdnje o kršenju sporazu
ma i daje prikladne preporuke.
12.Ne kasnije od 30 dana prije isteka prijela
znoga razdoblja Prijelazna će uprava orga
nizirati izbore za tijela lokalne vlasti, uključu
jući općine, distrikte i županije, te pomoći da
srpska zajednica imenuje zajedničko Vijeće
općina. Od međunarodnih organizacija i in
stitucija (npr. OESS i UN) i zainteresiranih dr
žava traži se da nadziru izbore.
13.Vlada Republike Hrvatske potpuno će surađi
vati s Prijelaznom upravom i međunarodnim
snagama. Tijekom prijelaznoga razdoblja hr
vatska će Vlada odobriti prisutnost međuna
rodnih promatrača duž međunarodnih grani
ca područja kako bi se olakšala sloboda kreta
nja osobama preko postojećih graničnih prije
laza.
14.Ovaj sporazum stupa na snagu nakon što Vi
jeće sigurnosti usvoji rezoluciju koja će pozi
tivno odgovoriti na zahtjeve iz sporazuma.
Potpisali 12. studenoga 1995.:
Izvor: http://www.snv.hr/pdf/erdutski_sporazum.pdf
MILAN MILANOVIĆ, vođa
srpskoga pregovaračkoga
izaslanstva
HRVOJE ŠARINIĆ, vođa
izaslanstva hrvatske Vlade
Svjedoci: THORVALD STOLTENBERG, posrednik Ujedinjenih
naroda, i PETER GALBRAITH (desno), veleposlanik
Sjedinjenih Američkih Država u Republici Hrvatskoj
101
PRIJELAZNA UPRAVA UJEDINJENIH
NARODA ZA ISTOČNU SLAVONIJU,
BARANJU I ZAPADNI SRIJEM
suradnji s UNHCR-om, svojom nazočnošću održava mir i sigurnost u regiji te na druge načine pomaže u ostvarenju Temeljnoga sporazuma.
(UNTAES)
Civilna sastavnica uspostavlja privremene policijske snage, definira njihovu strukturu i veličinu, razvija program osposobljavanja i nadgleda njegovu
primjenu, prati postupke vezane uz prijestupnike
i zatvorski sustav; preuzima zadaće u svezi s državnom upravom i funkcioniranjem javnih službi;
olakšava povratak izbjeglica, pomaže organizaciju i održavanje izbora i potvrđuje rezultate. Ta je
sastavnica također zadužena da poduzme druge
aktivnosti relevantne za Temeljni sporazum, uključujući pomoć u koordinaciji planova za razvoj
i ekonomsku obnovu regije i praćenje rada stranaka u skladu s preuzetim obvezama o poštivanju najviših standarda ljudskih prava i temeljnih
sloboda, promicanje atmosfere povjerenja među
svim lokalnim stanovnicima bez obzira na njihovo
etničko podrijetlo, praćenje i olakšavanje razminiranja pojedinih područja unutar regije i održavanje poslova javnih službi. UNTAES će također u
sklopu svoga mandata surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.
12. studenoga
1995. Temeljnim sporazumom o području istočne
Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema
postavljen je
temelj mirne
reintegracije
tog područja u
ustavnopravni
poredak Republike HrvatZemljopisno područje UNTAES-a
ske. Sporazum
od Vijeća sigurnosti zahtijeva da se za regiju uspostavi Prijelazna uprava tijekom prijelaznoga 12-mjesečnoga
razdoblja, daju ovlasti međunarodnim snagama za
održavanje mira i sigurnosti u tom razdoblju i na
druge načine pomogne u ostvarenju sporazuma.
U siječnju 1996. Ujedinjeni su narodi osnovali
novu mirovnu misiju u Republici Hrvatskoj koja će
djelovati u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome
Srijemu (UNTAES) na temelju Poglavlja VII. Povelje
UN-a. Vijeće sigurnosti imenovalo je Povjerenstvo
za izradu Temeljnoga sporazuma o regiji između
Vlade Republike Hrvatske i lokalnih srpskih vlasti,
koji je potpisan 12. studenoga 1995. u Erdutu.
Vijeće sigurnosti usvojilo je Rezoluciju 1037
(1996) kojom je utemeljena Prijelazna uprava
Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i
zapadni Srijem (UNTAES) za početno 12-mjesečno
razdoblje s odobrenih 5.000 vojnika.
UNTAES je uspostavljen 15. siječnja 1996. za početno 12-mjesečno razdoblje, a čini ga vojna i civilna sastavnica.
Vojna sastavnica nadzire i olakšava demilitarizaciju regije; nadzire dobrovoljan i siguran povratak
izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domove u
102
Države članice ovlaštene su djelovati na nacionalnoj razini ili u regionalnim organizacijama poduzimajući sve potrebne mjere, uključujući i blisku
zračnu potporu u obrani ili pomoć pri povlačenju
snaga UNTAES-a, ako to bude potrebno. Takve bi
se akcije temeljile na zahtjevu UNTAES-a i bile bi
usklađene s postupcima propisanim od Ujedinjenih naroda.
Već 30. svibnja 1996. godine Vijeće sigurnosti
utemeljuje tri nove misije u bivšoj Jugoslaviji:
•
Misija Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovi
ni - UNMIBH, unutar koje djeluju Međunarodne
policijske snage (UNIPTF), usvajanjem Rezolu
cije 1035 (1995.) od 21. prosinca 1995.;
• Misija Ujedinjenih naroda na poluotoku Prev
laci - promatrači u UNMOP-u, usvajanjem Re
zolucije 1038 (1996.) od 15. siječnja 1996.,
•
Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda u
istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu
(UNTAES), usvajanjem Rezolucije 1037
(1996.) od 15. siječnja 1996.
UNTAES I DAYTON - PARIŠKI
SPORAZUM:
ŠIRI OKVIR ZA MIR
21. studenoga 1995. u gradu Daytonu (SAD) Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska
i Savezna Republika Jugoslavija nakon četiri godi-
Vijeće sigurnosti odlučilo je da će mandat UNCROa u Hrvatskoj biti okončan do 15. siječnja 1996.,
nakon čega će biti raspoređene snage UNTAES-a.
Vijeće traži od glavnoga tajnika da pripremi izvješće o svim aspektima osnivanja Vijeća Prijelazne
uprave i mirovnih snaga za provedbu Temeljnoga
sporazuma.
Dana 20. svibnja 1996. snage UNTAES-a potpuno
su raspoređene. Prijelazni upravitelj Jacques Klein najavio je da će proces demilitarizacije regije
započeti 21. svibnja 1996. u 12,00 sati po lokalnome vremenu. Nakon 30 dana, 20. lipnja 1996.,
proces demilitarizacije uspješno je okončan. Na
dan 30. rujna 1997. 30 zemalja poslalo je 2.847
uniformiranih osoba za potrebe UNTAES-a: 2.346
vojnika, 404 policajca i 97 vojnih promatrača.
Grad DAYTON (SAD)
ne rata parafirale su Opći okvirni sporazum za mir
u Bosni i Hercegovini, poznat kao Mirovni sporazum ili Daytonski mirovni sporazum.
Sporazumom potpisanim u Parizu 14. prosinca
1995. utemeljene su nove multinacionalne provedbene snage IFOR te civilne policijske snage
koje su razmještene u Bosni i Hercegovini, odobrene od Vijeća sigurnosti, radi vojne i regionalne
stabilizacije predviđene Mirovnim sporazumom.
Sporazum je također usmjeren na rješavanje situacije u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome
Srijemu.
Londonska mirovna konferencija
mobilizira međunarodnu zajednicu
8. i 9. prosinca 1995. Mirovna konferencija u Londonu usvojila je “Londonske zaključke” koji su mobilizirali međunarodnu zajednicu u potpori novoj
mirovnoj inicijativi za Bosnu i Hercegovinu.
Konferencija se složila da mirovni sporazum treba
omogućiti uspješnu primjenu Temeljnoga sporazuma o istočnoj Slavoniji. Također je odlučeno da
treba uložiti dodatne napore za brzo pronalaženje
i razmještanje međunarodnih snaga potrebnih za
prijelazno razdoblje u istočnoj Slavoniji.
U Rezoluciji 1025 (1995.) od 30. studenoga 1995.
U postrojbama su sudjelovali vojnici iz sljedećih
zemalja: Argentina, Austrija, Bangladeš, Belgija,
Brazil, Češka, Danska, Egipat, Fidži, Finska, Gana,
Indonezija, Irska, Jordan, Kenija, Litva, Nepal, Nizozemska, Novi Zeland, Nigerija, Norveška, Pakistan, Poljska, Ruska Federacija, Slovačka, Švedska,
Švicarska, Tunis, Ukrajina i Sjedinjene Američke
Države.
Zapovjednik snaga UNTAES-a načelnik
je vojnih promatrača i načelnik policije
General bojnik Willy Hanset iz Belgije naslijedio je
general bojnika Josefa Schoupsa, također iz Belgije. Brigadni general Purwadi iz Indonezije načelnik
je vojnih promatrača. Brigadir Walter Fallmann iz
Austrije načelnik je policije UNTAES-a.
Usvajanjem Rezolucije 1079 (1996.) 15. studenoga 1996. Vijeće sigurnosti produžilo je mandat
UNTAES-a za šest mjeseci, do 15. srpnja 1997.
Na dan 11. studenoga 1996. u snagama Prijelazne policije (TPF) bilo je 1.596 policajaca, od čega
1.365 Srba i 231 Hrvat.
Početkom prosinca 1996. uspostavljene su prijelazne carinske i granične službe koje čine Srbi i
Hrvati (slično Prijelaznoj policiji) i raspoređene su
na svim međunarodnim graničnim prijelazima u
regiji. Glavni je tajnik u svome izvješću o stanju u
Hrvatskoj istaknuo da je uloga UNTAES-a pratiti
imigracijske procese, carinske i policijske kon103
trole granica na pet prijelaza sa SRJ i na Udvaru
- prijelazu s Mađarskom. U prosjeku oko 25.000
do 30.000 ljudi i 12.000 vozila koristiti se tim
prijelazima svaki dan. Ilegalni izvoz drva iz regije i promet opljačkane robe na tim su prijelazima
prestali. UNTAES kao vojna sastavnica ne obavlja
granične poslove - hrvatski dužnosnici preuzeli su
odgovornost za kontrolu međunarodnih granica.
Uloga UNTAES-a bit će granični monitoring kojim
će se osigurati slobodno kretanje svih osoba, bez
obzira na nacionalnu pripadnost, i carinska kontrola.
U Rezoluciji 1120 (1997), koja je usvojena 11.
srpnja 1997., Vijeće sigurnosti potvrdilo je pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom
iz Republike Hrvatske da se vrate u svoje domove
u cijeloj Hrvatskoj. Vijeće je pozvao Hrvatsku da
odmah ukloni administrativne i pravne zapreke
za povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Vijeće je
podsjetilo lokalno srpsko stanovništvo u istočnoj
Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu na važnost
nastavka konstruktivnoga odnosa prema reintegraciji regije i potrebu suradnje s Vladom Republike Hrvatske. Istom rezolucijom Vijeće je produžilo mandat UNTAES-a do 15. siječnja 1998.
Potvrđen je i plan za postupni prijenos izvršnih
ovlasti prijelaznoga upravitelja na civilnu upravu
u regiji. Vijeće je dalje odobrilo plan restrukturiranja UNTAES-a radi povlačenja vojne sastavnice
UNTAES-a do 15. listopada 1997.
Hrvatska ratificirala Sporazum Radne
skupine za povratak prognanika
Sporazum Radne skupine o operativnim postupcima povratka, koji potanko razrađuje program
povratka hrvatskih građana njihovim domovima u
cijeloj Hrvatskoj, potpisala je Republika Hrvatska
27. travnja 1997. Tim programom utvrđeni su
mehanizmi kojima će se osigurati jednak pristup
i jednak tretman za sve hrvatske građane bez obzira na etničku pripadnost i utvrditi za sve identičan pravni status “povratnika”. Prema sporazumu
Hrvatska će, u suradnji s međunarodnom zajednicom, osnovati agenciju za posredovanje u prodaji ili razmjeni imovine za pravne vlasnike koji se
više ne žele nastaniti u svojoj nekretnini. Radna
će skupina razraditi koncept “Banke podataka o
zemljištu”. Hrvatska, UNTAES-a i UNHCR zatražit
će međunarodna financijska sredstva nužna za ostvarenje povratka.
104
Hrvatsko Državno povjerenstvo za
uspostavu ustavnopravnoga poretka
nakon mandata UNTAES-a
Dana 1. svibnja 1997. hrvatski predsjednik Franjo
Tuđman najavio je osnivanje Državnoga povjerenstva za uspostavu ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske u područjima Osječko-baranjske
i Vukovarsko-srijemske županije, koje su trenutno
pod upravom UNTAES-a. Gospodin Jure Radić, ministar razvitka i obnove, imenovan je voditeljem
Povjerenstva. Državno će povjerenstvo surađivati
s UNTAES-om u koordinaciji i nadzoru rada svih
tijela državne uprave - županije, gradova i općina
- u svezi s mirnom reintegracijom istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u ustavnopravni
poredak Republike Hrvatske.
U predsjedničkoj Izjavi Vijeća sigurnosti od 20.
listopada 1997. (S/PRST/1997/48) ističu se i
odobravaju napori koje je poduzela Hrvatska,
uključujući i nedavne sporazume o obrazovanju,
napredak u reintegraciji pravosuđa, Zakon o konvalidaciji, priznavanje prava umirovljenika, pomoć
jedinicama lokalne samouprave, gradovima i općinama i prihvaćanje odredaba UNTAES-a o 25 slučajeva ratnih zločina. Vijeće je također ohrabreno
intenziviranjem suradnje s Međunarodnim sudom
za bivšu Jugoslaviju.
Vijeće sigurnosti i dalje će pratiti usklađuje li Vlada Republike Hrvatske određena zakonska područja. Vijeće je istaknulo važnost uklanjanja svih
pravnih i administrativnih zapreka za ubrzani dobrovoljni dvosmjerni povratak raseljenih osoba i
izbjeglica njihovim domovima. Vijeće je pozvalo
Vladu Republike Hrvatske da neposredno utječe
na Ustavni sud kako bi se usvojio Zakon o privremenome preuzimanju i upravljanju određenom
imovinom, potaknuo povratak izbjeglica u njihove
domove i pružila pomoć u obnovi. U svezi s tim
Hrvatska mora hitno učiniti velike napore kako
bi stvorila uvjete za uspješan završetak mandata
UNTAES-a. Lokalno srpsko stanovništvo također
mora aktivnije sudjelovati u procesu reintegracije.
Vijeće je odobrilo zadržavanje UNCIVPOL-a i
UNMO-a na sadašnjoj razini do kraja mandata UNTAES-a i istaknulo da je potrebno riješiti pitanje
nastavka djelovanja policijskih promatrača. Vijeće
je pozdravilo blisku suradnju između UNTAES-a
i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju
(OESS) u Hrvatskoj.
Konačno, Vijeće sigurnosti zajednički je procijenilo, na temelju Izvješća glavnoga tajnika, kako ima
dovoljno vremena da Hrvatska potpuno ispuni
svoje obveze i prije 15. siječnja 1998. i pozvalo
Hrvatsku da udvostruči svoje napore u preostalome vremenu.
sporazumom, da poštuje najviše standarde ljudskih prava i temeljnih sloboda te ponovno potvrdilo pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Hrvatske da se vrate u svoje domove.
Vijeće je pozdravilo napredak postignut u procesu mirnoga dvosmjernoga povratka prognanika i
izbjeglica u regiji.
Ispunjeni osnovni ciljevi
Dana 22. listopada 1997. novi prijelazni upravitelj
UNTAES-a William Walker sastao se s hrvatskim
predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji je istaknuo da je Hrvatska spremna ispuniti sve obveze i
učiniti sve što je potrebno kako bi se stvorili uvjeti
za trajno pomirenje i suživot sa srpskom nacionalnom manjinom i nakon odlaska UNTAES-a. U
predsjedničkoj Izjavi od 20. listopada 1997. napominje se kako je preostalo dovoljno vremena da
Hrvatska ispuni svoje obveze i prije 15. siječnja
1998.
Sporazum o reintegraciji regionalnoga
zdravstvenoga sustava
Dana 3. prosinca 1997. hrvatski ministar zdravstva potpisao je Sporazum o reintegraciji regionalnoga zdravstvenoga sustava, koji jamči jednaka
prava prava na zapošljavanje regionalnih zdravstvenih radnika i puno financiranje zdravstvenoga sustava. Time je i svim stanovnicima zajamčen
ravnopravan pristup zdravstvenoj zaštiti. Do 1.
lipnja 1998. svi se hrvatski građani u području
molraju prijaviti za zdravstveno osiguranje.
Vijeće sigurnosti odlučuje osnovati Skupinu za
potporu od 180 civilnih policijskih promatrača
Rezolucijom 1145 (1997.) od 19. prosinca 1997.
Vijeće sigurnosti odlučilo je osnovati Skupinu za
potporu od 180 civilnih policijskih promatrača
na 9-mjesečno razdoblje počevši od 16. siječnja
1998., dakle nakon što UNTAES okonča svoju misiju, odnosno prije no što hrvatska policija preuzime nadzor nad povratkom prognanika u Podunavlje.
Istom rezolucijom Vijeće sigurnosti izrazilo je svoju punu potporu da UNTAES završi mandat 15.
siječnja 1998. Vijeće je ponovilo trajnu obvezu
Vlade Republike Hrvatske, utvrđenu Temeljnim
BOUTROS BOUTROS GHALI,
glavni tajnik UN-a
ključnim točkama:
U Izvješću Vijeću
sigurnosti od 4.
prosinca
1997.
(S/1997/953)
glavni tajnik istaknuo je da se, tijekom razdoblja
Prijelazne uprave
koje je bilo predviđeno Temeljnim
sporazumom, razvio
konsenzus
između Republike
Hrvatske, lokalnih
srpskih vođa i Savezne Republike
Jugoslavije o dvjema
-
prvo, da je UNTAES ispunio osnovne ciljeve
zbog kojih je osnovan,
-
i drugo, iako su obje strane postigle mnogo
toga, Hrvatska ipak nije ispunila sve svoje
obveze.
Hrvatska je Vlada od listopada uložila velike napore kako bi uvjerila svoje građane u nužnost
ispunjenja preuzetih obveza. Analiza uspjeha UNTAES-a u cjelini u posljednje dvije godine pokazala je da je proces mirne reintegracije pozitivno
utjecao na mir u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. UNTAES
je stvorio stabilnost potrebnu da bi Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija normalizirale odnose
i sklapale bilateralne sporazume, uključujući uspostavu “mekoga graničnoga režima” i normalnih
komercijalnih i prometnih veza bitnih za puni
gospodarski razvoj područja uz granicu Dunava.
Zahvaljujući UNTAES-u situacija na tom području
nije imala negativan učinak na situaciju u Bosni i
Hercegovini.
105
Unutar područja koje je kontrolirao UNTAES nije
bilo velikih odlazaka izbjeglica iz regije i reintegracija je bila mirna. Demilitarizacija je završena
20. lipnja 1996.
UNTAES je uspješno organizirao i nadzirao održavanje lokalnih i regionalnih izbora 13. i 14.
travnja 1997. U drugoj polovici 1997. oko 6.000
Hrvata i 9.000 Srba vratilo se u svoje predratne
domove. Zahvaljujući čvrstoj suradnji s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ekshumirana
je grobnica na Ovčari i uhićeni su optuženi ratni
zločinci.
Kako bi se zajamčila sigurnost i pripremilo lokalno stanovništvo za puni prijenos vlasti na Republiku Hrvatsku, UNTAES je tijekom svoga mandata
zastupao politiku pregovaranja o primjeni sporazuma s Vladom Republike Hrvatske nakon UNTAES-a. Usvojeni su:
-
Temeljni sporazum o regiji (Erdutski
sporazum), potpisan 12. studenoga 1995;
-
Jamstvo o pravima javnih djelatnika (16. - 19.
prosinca 1996.),
-
Zakon o konvalidaciji (22. rujna 1997.),
-
Sporazum o Hrvatskome zavodu za
mirovinsko osiguranje (29. svibnja 1997.);
-
Izjava o odgojnim certifikatima (11. ožujka
1997.),
-
Deklaracija o pravima obrazovanja manjina
(6. kolovoza 1997.),
-
Zajedničke izjave o reintegraciji sustava
zapošljavanja (11. rujna 1997.),
-
Zajedničke izjave o reintegraciji sustava
socijalne skrbi (11. rujna 1997.),
-
organizacija Zajedničkoga vijeća općina (23.
svibnja 1997.) i
-
Deklaracija o uvjetima za
reintegraciju (30. rujna 1997.)
pravosudnu
Sve će to, zajedno s odredbama Ustava Republike
Hrvatske i sporazumima prema kojima je Vlada
Republike Hrvatske sama međunarodno odgovor106
na pružati sveobuhvatna politička i institucionalna jamstva, ako se dosljedno primjenjuje, omogućiti žiteljima regije da ostvaruju svoja prava i
obveze slobodno, kao ravnopravni građani Republike Hrvatske.
Prema mišljenju glavnoga tajnika hrvatske su vlasti odgovorne za uspješan završetak mirne reintegracije regije i istinsko pomirenje ljudi. Treba
istaknuti dva bitna uvjeta za postizanje dugoročnih ciljeva Vijeća sigurnosti: prvo, bezrezervna
odlučnost Hrvatske da reintegrira građane srpske
nacionalnosti, i drugo, međunarodna zajednica
mora nastaviti stalno pratiti ispunjava li Hrvatska
preuzete obveze.
U razdoblju nakon okončanja misije UNTAES-a
brojne međunarodne organizacije pratit će ispunjava li Hrvatska preuzete obveze i pruža li sigurnost stanovništvu u regiji. Bez nastavka međunarodnoga angažmana postoji opravdan rizik da bi
mandat misije UNTAES-a mogao završiti prerano.
S tim u svezi glavni tajnik pozdravio je raspoređivanje dugoročne misije Organizacije za europsku
sigurnost i suradnju u Europi (OESS) i stalnu nazočnost i podršku UNHCR-a diljem Hrvatske.
S obzirom na sve spomenuto, glavni tajnik smatra da bi UNTAES trebao završiti svoju misiju
kako je prvobitno bilo predviđeno: preporučuje se
okončanje misije 15. siječnja 1998. On je ujedno
preporučio da Vijeće sigurnosti osnuje Skupinu
za podršku od 180 civilnih policajaca za nastavak praćenja rada hrvatske policije u Podunavlju,
posebice u svezi s povratkom prognanika. Civilna će policija biti raspoređena diljem Podunavlja
i pružat će policijsku zaštitu tijekom 24 sata. Bit
će uspostavljene tri zajedničke mobilne ophodnje
u regiji. Sjedište Skupine za potporu bit će u Vukovaru, a djelovat će pod odgovornošću terenskih
jedinica sa sjedištem u Zagrebu. Njihov će mandat biti ograničen na 9-mjesečno razdoblje s mogućnošću prestanka mandata prije toga roka ako
okolnosti to dopuste.
Glavni je tajnik u svezi s civilnim poslovima izjavio
da je od 4. prosinca 1997. stanovnicima u regiji
izdano više od 145.000 dokumenata o državljanstvu i 126.000 putovnica. Oko 900 žalbi protiv
osporavanja državljanstva mjesecima je pred
Upravnim sudom koji ih treba riješiti učinkovito
i pravedno.
VOJNA SASTAVNICA
Program “Vrati oružje” službeno je zaključen 31.
kolovoza 1997., iako će neki posjednici oružja
pri vraćanju oružja i dalje biti usmjereni na vojne
elemente UNTAES-a. Od početka programa “Vrati
oružje” prikupljene su 8.152 puške, 742 protutenkovska raketna bacača za višekratnu upotrebu, 5.330 jednokratnih protutenkovskih raketnih
bacača, 13.335 granata i gotovo 1,7 milijuna komada streljiva.
Prema mišljenju Glavnoga tajnika UN-a hrvatske su vlasti odgvorne za
uspješan završetak mirne reintegracije regije i istinsko pomirenje ljudi.
(General KLEIN s potpredsjednikom vlade RH IVICOM KOSTOVIĆEM
Od 13. lipnja 1997. razminirano je 65.596.770 m²
i više od 3.200 zgrada površine 138.421m². Prosječno je 649 osoba bilo uključeno u razminiranje,
kao i 152 različita inženjerska stroja i pomagala.
Od mina su očišćena zemljišta u mjestima Apševci,
Lipovac, Podgrađe, Cerić, Donje Novo Selo, Nijemci i Antunovac, željeznička pruga Vinkovci - Vukovar. Tijekom prošle godine za razminiranje u regiji
pod kontrolom UNTAES-a potrošeno je više od 65
milijuna kuna.
IZVOR: Odjel za informiranje javnosti UN-a
Program “Vrati oružje” službeno je zaključen 31. kolovoza
1997., iako će neki posjednici oružja pri vraćanju oružja i
dalje biti usmjereni na vojne elemente UNTAES-a.
I 20 godina nakon rata mine su i dalje velika prijetnja sigurnosti građana u nekadašnjim ratnim područjima
u Republici Hrvatskoj
107
KRATKA KRONOLOGIJA UNTAES-a
15. SIJEČNJA 1996. - 15. SIJEČNJA 1998.
Temeljni sporazum sklopljen između Vlade Republike Hrvatske i lokalnih hrvatskih Srba u istočnoj Slavoniji potpisan je 12. studenoga 1995. u
Erdutu.
Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1037 (1996)
od 15. siječnja 1996. ponovno je potvrđeno da su
istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem sastavni dijelovi Republike Hrvatske, a istaknuta je i važnost punoga poštivanja ljudskih prava i temeljnih
sloboda u tim područjima. Vijeće postavlja misiju
UNTAES-a na početno 12-mjesečno razdoblje i
traži od glavnoga tajnika da imenuje prijelaznoga upravitelja s općim ovlastima nad civilnom i
vojnom sastavnicom misije. Vijeće također odlučuje da demilitarizacija regije treba biti dovršena
u roku 30 dana od dana kada vojna sastavnica
UNTAES-a, koja se sastoji od 5.000 vojnika, bude
raspoređena i postane operativna.
17. siječnja 1996. Vijeće sigurnosti odobrava imenovanje generala Jacquesa Paula Kleina (SAD) za
prijelaznoga upravitelja.
31. siječnja 1996. Rezolucijom 1043 (1996) Vijeće sigurnosti odobrava se razmještanje 100 vojnih promatrača.
1. ožujka 1996. glavni tajnik imenuje general
bojnika Jozefa Schoupsa (Belgija) zapovjednikom
snaga UNTAES-a.
U svibnju 1996. UNTAES pokreće važne inicijative
gospodarskoga razvoja regije. Među njima su:
-
obnavljanje prometa autocestom Zagreb Beograd (7. svibnja),
-
rekonekcija Jadranskoga naftovoda između
Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (7.
svibnja),
-
preuzimanje kontrole nad naftnim poljima u
Đeletovcima od paravojnih postrojbi “Škorpion” i rekonekcija na naftovod (14. svibnja),
-
rekonekcija telefonske linije između Osijeka i
108
Beloga Manastira (21. svibnja),
-
potpora sprječavanju nezakonitoga oduzimanja imovine iz regije, uključujući i zabranu odvoza ilegalno izrezanoga drva vlakom.
20. svibnja 1996. UNTAES je potpuno razmješten.
31. svibnja 1996. u snagama je UNTAES-a 5.349
uniformiranih osoba, od toga 4.849 vojnika, 99
vojnih promatrača i 401 pripadnik civilne policije.
21. svibnja 1996. prijelazni upravitelj objavljuje
da je demilitarizacija regije započela u 12,00 sati
po lokalnome vremenu.
20. lipnja 1996. proces demilitarizacije uspješno
je završen. Sve teško naoružanje koje je pripadalo
lokalnim Srbima uklonjeno je iz regije ili predano
UNTAES-u na skladištenje.
27. lipnja 1996. zapovjednik snaga UNTAES-a
Schoups, general Lončar, zapovjednik krajinske
srpske vojske, i general Dečak, zapovjednik Hrvatske vojske, potvrđuju završetak procesa demilitarizacije.
Između ožujka i lipnja 1996. UNTAES je pratio
uklanjanje 93 tenka, 11 oklopnih transportera,
35 protutenkovskih sustava, 107 komada artiljerije, 123 minobacača i 42 protuavionske strojnice. 26. kolovoza general Schoups izjavio je kako je
“jedina postojeća vojna organizacija u regiji vojna
sastavnica UNTAES-a. Nema više vojne prijetnje.”
On je također uočio kako je pristup pojedinim područjima u istočnoj Slavoniji olakšan zahvaljujući
uspješnome razminiranju.
U kolovozu 1996. UNTAES otvara tržnicu na otvorenome na cesti između Osijeka i Klise za susrete
razdvojenih obitelji i trgovinu.
1. rujna 1996. započinje ekshumacija masovne
grobnice na Ovčari u čvrstoj suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju
(ICTY) i pod stražom UNTAES-a.
20. rujna 1996. Vijeće sigurnosti pozdravlja odluku Vlade Republike Hrvatske o donošenju Zakona
o oprostu i ističe da se zakon mora početi primjenjivati bez odgađanja, na pravičan način, uz puno
poštivanje prava pojedinca.
2. listopada 1996. počinje program “Vrati oružje”.
Program financira Vlada Republike Hrvatske, a
ostvaruje ga vojna sastavnica UNTAES-a.
15. studenoga 1996. Rezolucijom 1079 (1996)
Vijeće sigurnosti produžuje mandat UNTAES-a za
šest mjeseci, do 15. srpnja 1997.
23. siječnja 1997. glavni tajnik imenovao je general bojnika Williama Hanseta (Belgija) zapovjednikom snaga UNTAES-a, koji je na toj funkciji zamijenio general bojnika Schoupsa.
24. veljače 1997. glavni tajnik izvješćuje Vijeće sigurnosti da je programom “Vrati oružje” od njegova početka 2. listopada 1996. prikupljeno više od
15.000 oružja i 435.000 komada streljiva,.
14. ožujka 1997. UNTAES je domaćin Donatorske
konferencije u Zagrebu na kojoj je sudjelovalo oko
200 predstavnika vlada, nevladinih organizacija,
međunarodnih organizacija, hrvatska Vlada i lokalne vlasti.
19. ožujka 1997. Vijeće sigurnosti izražava zabrinutost zbog presporoga napretka glede povratka hrvatskih Srba, raseljenih osoba i izbjeglica.
Vijeće poziva hrvatsku Vladu da poboljša uvjete
za osobnu i gospodarsku sigurnost, ukloni birokratske zapreke za brže izdavanje dokumentacije
svim srpskim obiteljima i omogući žurno rješavanje imovinskih pitanja. Vijeće također traži da
se omogući primjena Zakona o općemu oprostu
i stane na kraj samovoljnim uhićenjima, posebice
Srba u Hrvatskoj.
13. - 14. travnja 1997. UNTAES organizira izbore
u regiji, što znači da prvi put od početka sukoba
lokalno stanovništvo ima pravo biti legitimno zastupljeno u hrvatskome ustavnome i pravnome
sustavu. Više od 150 promatrača UNTAES-a razmješteno je na svim biračkim mjestima. Odaziv birača veći je od očekivanoga: više od 72.000 glasača sudjelovalo je u izborima. Nije bilo incidenata ili
dokaza o primjetnim prijevarama. Novoosnovana
Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS)
osvojila je apsolutnu većinu u 11 od 28 općina.
Prijelazni upravitelj potvrdio je rezultate izbora
22. travnja, koji su bili prihvaćeni od svih glavnih
stranaka.
27. lipnja 1997. agenti ICTY-a uz pomoć UNTAESa uhitili su i prevezli u Haag Slavka Dokmanovića,
kojega je ICTY 26. ožujka 1996. optužio za ratni
zločin.
11. srpnja 1997. Rezolucijom Vijeća sigurnosti
1120 (1997.) produžen je mandat UNTAES-a do
15. siječnja 1998. i odobren plan za postupni prijenos izvršne vlasti na civilnu upravu u regiji.
Vijeće podržava plan restrukturiranja UNTAES-a
i povlačenje vojne sastavnice UNTAES-a do 15. listopada 1997.
1. kolovoza 1997. glavni tajnik imenuje Williama
Walkera (SAD) za zamjenika prijelaznog upravitelja Jacquesa Paula Kleina.
31. kolovoza 1997. UNTAES završava prvu fazu
povlačenja, pa u regiji ostaje 2.385 vojnika, 412
pripadnika civilne policije i 101 vojni promatrač.
2. listopada 1997. glavni tajnik izvješćuje Vijeće sigurnosti da je u području UNTAES-a izdano
146.000 dokumenata o državljanstvu, 130.000
hrvatskih osobnih iskaznica i 126.000 putovnica.
Između travnja i listopada 1997. više od 5.200
Srba vratilo se u svoje domove u Hrvatsku. Od tog
se broja 965 vratilo koristeći se tjednim konvojem koji su organizirali UNTAES, UNHCR i hrvatski
Ured za prognanike i izbjeglice (ODPR).
Glavni je tajnik također izvijestio da su vojni inženjeri UNTAES-a i Centar za protuminsko djelovanje razminirali više od 150 kilometara željezničke
pruge, 75 km visokonaponskih vodova i 10 sela.
15. studenoga 1997. UNTAES završava drugu
fazu povlačenja, pa u regiji ostaje manje od 800
vojnih osoba.
4. prosinca 1997. glavni je tajnik izvijestio Vijeće
da postoji sljedeći konsenzus između Vlade Republike Hrvatske, lokalnih Srba i Savezne Republike
Jugoslavije:
(1) UNTAES je uspješno ostvario osnovne ciljeve i
zadaće u okviru svoje moći, ali
(2) Hrvatska nije ispunila sve svoje obveze. Pre109
-
-
ma mišljenju glavnoga tajnika Vlada Republike Hrvatske u listopadu i studenome 1997.
u skladu sa svojim odlukama mora dodatno
educirati svoje građane. Velike su prekretnice:
završetak demilitarizacije 20. lipnja 1996.
osnivanje Prijelazne policije (TPF) 1. srpnja
1996.;
-
održavanje lokalnih i regionalnih izbora 13. i
14. travnja 1997. te
-
povratak oko 6.000 Hrvata i 9.000 Srba svojim domovima u drugoj polovici 1997.
Nadalje, u području UNTAES-a nema velikoga odlaska ni dolaska novih izbjeglica; reintegracija bila
je mirna. Zahvaljujući čvrstoj suradnji s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ekshumirana
je grobnica na Ovčari i uhićeni su ratni zločinci.
Analizirajući dvogodišnji mandat UNTAES-a, glavni tajnik ističe da je proces reintegracije uspješno
okončan i može se smatrati pozitivnim presedanom za mir u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Kako bi Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija
normalizirale svoje odnose, moraju sklapati bilateralne sporazume i ponovno uspostaviti normalne komercijalne i prometne veze.
ce u svezi s povratkom raseljenih osoba.
15. siječnja 1998. UNTAES zaključuje svoj mandat
pošto je ispunio svoj glavni cilj - mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema
u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske nakon propisanoga roka od dvije godine.
Izvor: http://www.un.org/en/peacekeeping/missions/past/
untaes.htm
U Borovu kod Vukovara prijelazni upravitelj hrvatskoga
Podunavlja JACQUES PAUL KLEIN dočekao je predsjednika
Republike Hrvatske dr. FRANJU TUĐMANA
Zasluga je UNTAES-a i u tome što situacija u Hrvatskoj nije negativno utjecala na prilike u Bosni
i Hercegovini.
Vijeće sigurnosti Rezolucijom 1145 (1997) od 19.
prosinca 1997. izrazilo je odlučnost da mandat
UNTAES-a završi 15. siječnja 1998. Vijeće je također izrazilo svoju duboku zahvalnost prijelaznome
upravitelju za njegove napore u promicanju mira,
stabilnosti i demokracije u regiji te civilnome i
vojnome osoblju UNTAES-a za njihovo zalaganje i
postignuća u procesu mirne reintegracije tog područja u sastav Republike Hrvatske.
U vojnim postrojbama UN-a sudjelovao je veliki broj žena
Istodobno je Vijeće istaknulo trajnu obvezu Vlade
Republike Hrvatske, koju je preuzela u skladu s
Temeljnim sporazumom, da poštuje najviše standarde ljudskih prava i temeljnih sloboda te potvrdilo pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Hrvatske na povratak u njihove domove.
Vijeće je potom osnovalo Skupinu za potporu od
180 civilnih policijskih promatrača na 9-mjesečno razdoblje, počevši od 16. siječnja 1998., koja je
pratila rad hrvatske policije u Podunavlju, posebi110
15. siječnja 1998. godine svečano je završena najuspješnija
misija u povijesti Ujedinjenih naroda - UNTAES, čime je na
miran način hrvatsko Podunavlje vraćeno u ustavnopravni
poredak Republike Hrvatske
OBJAVLJENO U MEDIJIMA
ŠTO SU PISALI HRVATSKI MEDIJI O TIJEKU MIRNE
REINTEGRACIJE HRVATSKOGA PODUNAVLJA
1996. - 1998. GODINE I REAKCIJAMA
PROGNANIKA U PROGONSTVU
ENG ekipa HRT-a na terenu. (Na slici: HRT snimatelji: BRANKO CAHUN, BRANKO FLAJPAN, snimatelj i ton majstor)
ENG ekipa HRT-a na terenu. Snimanje dokumentarnog filma na Visu i Komiži 1996.-2004.
112
POVRATAK SMO OMOGUĆILI,
NA SRBIMA JE DA DOĐU
svemu tome razgovaramo s predstojnikom Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice mr. Damirom
Zorićem.
• Koliko je Vaš Ured primio, a koliko odobrio za htjeva za povratak Srba koji su Hrvatsku na pustili tijekom “Bljeska” i “Oluje”?
- Primili smo 34.000 takvih zahtjeva, a od toga je
18.000 zamolbi podnijeto našem Uredu, a ostali
su nam zahtjevi dostavljeni posredstvom međunarodnih i domaćih humanitarnih organizacija i veleposlanstava. Tako je došlo do dupliranja zahtjeva za neke osobe. Nakon detaljne obrade utvrdili
smo da je do sada povratak zatražen za 25.000
osoba. Do sada smo identificirali 13.496 osoba
koje su predale zahtjeve i do 1. prosinca 1996.
omogućili povratak 13.173 osoba.
• Što, dakle, možete odvratiti na optužbe da Hr vatska ne dopušta povratak Srbima?
Damir Zorić, predstojnik Vladina ureda za
prognanike i izbjeglice
(Večernji list, 15. 1. 1997.)
Gradonačelnik Iloka Stipan Kraljević proteklog je
tjedna zahvalio prijelaznom upravitelju Kleinu što
je omogućio prvi povratak prognanika u Ilok. Svećenik Ferdo Posavec zasad je i jedini povratnik u
hrvatsko Podunavlje. Dok gotovo 100.000 Hrvata,
Mađara i ostalih nesrba protjeranih iz Podunavlja
broji već šestu godinu u progonstvu, i do njih dopire nova optužba upućena Hrvatskoj.
Pomoćnik američkoga državnog tajnika John Cornblum nedavno reče da će Hrvatska biti odgovorna ako projekt povratka u Podunavlje ne uspije,
a hrvatskoj Vladi spočitava da ne štiti preostalu
srpsku manjinu i poručuje da - ako želi osigurati
povratak Hrvata - mora omogućiti Srbima koji su
u Podunavlje došli iz drugih dijelova Hrvatske povratak i sigurnost.
Na međunarodnoj humanitarnoj vagi ugođenoj
po mjeri politike preteže problem povratka Srba
iako su oni Hrvatsku napuštali ne slušajući pozive
Predsjednika i Vlade da ostanu, dok su u agresiji
na Hrvatsku Hrvati sustavno protjerivani i ubijani,
a nitko im nikakvu sigurnost ne jamči ni danas. O
- Broj onih kojima odobravamo zahtjeve za povratak stalno raste. Neke organizacije na međunarodnim skupovima poručuju: “Jest, Hrvatska je izdala
12.000 ili 13.000 dozvola, ali ti se Srbi nisu doista
i vratili.” Naše je da omogućimo povratak, njihovo je da dođu. Među podnositeljima zahtjeva koje
odobrava naš Ured najviše je onih građana srpske
nacionalnosti koji se vraćaju iz Jugoslavije, nešto
manje iz srpskog entiteta u BiH, a još manje iz hrvatskog Podunavlja.
• Kome je zahtjev za povratak odbijen, odnosno,
koliko je istine u tvrdnjama da se vraćaju samo
stari?
- Pa povratak su najviše i tražili stari ljudi! Otprilike polovica onih koji se vraćaju u Hrvatsku sa
suglasnošću našeg Ureda stariji su od 50 godina.
Ali odobrili smo i zahtjeve za povratak i nekim
mlađim muškarcima, za koje smo obaviješteni da
su u kriminalističkim evidencijama. Takve smo
osobe dužni, što smo i učinili preko hrvatskog Veleposlanstva u Beogradu, obavijestiti kakav se postupak protiv njih vodi i oni su uredno potpisali da
su primili takvu obavijest, no svejedno su tražili da
se vrate u Hrvatsku. Kad se vrate, naravno, čeka
ih susret s MUP-om. Odbijali smo samo zahtjeve
onih Srba čiji ulazak u Hrvatsku nije u našoj, nego
u nadležnosti diplomatsko-konzularnih predstavništava jer su kao strani državljani zapravo trebali
tražiti vizu.
113
• U podacima iz Vašeg Ureda stoji da se u po
sljednje vrijeme vraća sve više osoba na temelju dokumenata, posebice domovnica koje se
izdaju u hrvatskom Podunavlju.
- Dio ljudi koji su se nama obraćali imali su hrvatske dokumente i zapravo ne trebaju našu suglasnost za povratak ako su državljani RH s dokumentima. Da se Srbi vraćaju u Hrvatsku na razne
druge načine, potvrdio nam je i popis koje je naš
Ured proveo u neslužbenim kanalima, pa i preko
“zelene granice”. Malo zahtjeva stiglo nam je iz Podunavlja. Pismom sam obavijestio generala Kleina
da smo spremni prihvatiti svakog tko se iz Podunavlja želi vratiti u ostale dijelove Hrvatske, bilo
u svoju imovinu, bilo da mu je potrebna pomoć u
smještaju.
•
Događa li se da izbjeglice iz BiH ili prognanici
moraju iseliti iz srpske kuće u kojoj su privremeno smješteni zato što se vlasnik vratio u Hrvatsku?
- Da. Dogodilo se u Plaškom, Glini... U tom slučaju
tražimo odgovarajući drugi smještaj ili tim izbjeglicama ili vlasniku. Na oslobođenim područjima
u napuštenim kućama prognanika nema, ali ima
izbjeglica s Kosova, iz Vojvodine, BiH, radi se o približno 30.000 ljudi. Oni ne mogu snositi krivnju
za spor povratak drugih izbjeglica jer su i sami
protjerani iz svojih domova, još se ne mogu vratiti
i - trebaju zaštitu. Često se sve svodi na pritisak na
Hrvatsku da se omogući povratak samo jednima,
a ostaje otvoreno pitanje kako će se i kada vratiti,
primjerice, banjalučki Hrvati ili Bošnjaci. Mi pak u
Hrvatskoj ne možemo smatrati došljacima ili bespravno useljenima ljude koji su protjerani iz svojih domova u Banjaluci, Modriči, Derventi, Kotor
Varoši itd. I međunarodna zajednica zna koliko je
ljudi mirovnim pregovorima iz pojedinih područja
BiH ostalo izvan svojih matičnih područja. Nije jedino rješenje u tome da uvijek popuštaju Hrvati, a
ostali da zauzimaju sve što mogu!
RAZORUŽAVANJE U LIPNJU
(Večernji list, travanj 1996.)
UNTAES-ov plan demilitarizacije istočne Slavonije,
Baranje i zapadnog Srijema
• Demilitarizacija treba početi u razdoblju od 6.
114
do 30. svibnja i prema tome mora završiti tijekom lipnja
•
•
Provedba u tri faze
Sada se gubi svaka sumnja da neće biti provedena mirna reintegracija tog područja - rekao
je general bojnik Slavko Barić
OSIJEK - Demilitarizacija okupiranog područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema
mora završiti u roku od 30 dana. Proces počinje
najkasnije nakon 30 dana od takve obavijesti generalnog tajnika UN-a koju će načiniti na temelju
procjene generala Kleina da je vojna komponenta
spremna preuzeti nadzor. To znači da demilitarizacija treba početi u razdoblju od 6. do 30. svibnja
i da prema tome treba završiti tijekom lipnja. Inače, do 1. svibnja svi vojni i policijski zapovjednici
na tom području dužni su dostaviti UNTAES-u svu
dokumentaciju o broju snaga i raspoloživim sredstvima.
Prvih deset dana demilitarizacije UNTAES će prikupljati informacije, odrediti svoje punktove, uništavati zapreke na cestama i osloboditi sve komunikacije. U drugoj fazi bit će zabranjeno kretanje
svim vojnim i policijskim snagama, a u trećoj snage UNTAES-a imat će i pravo uhićenja osoba koje
se ne ponašaju sukladno Planu generala Kleina,
kao i pravo na pretragu vozila i stambenih objekata.
Prikupljanje naoružanja je dragovoljno, organizirano uz suradnju mjesnih zapovjednika i UNTAES-a. Međutim, to oružje neće pripasti hrvatskim
vlastima, što i nije šteta jer sve što valja već je odneseno u Srbiju.
UNTAES RUŠI BUNKERE I ZATRPAVA
ROVOVE
(Glas Slavonije, 12. 4. 1996.)
Iznošenjem ovih podataka o procesu demilitarizacije, na jučerašnjoj konferenciji za novinare general bojnik Slavko Barić, izaslanik Predsjednika
RH u Uredu privremene uprave i voditelj provedbenog odbora za vojna pitanja, predstavio je Plan
i program demilitarizacije hrvatskog Podunavlja
koji je 15. travnja donio general Jacques Klein,
upravitelj Prijelazne uprave, te ga proslijedio na
hrvatsku i srpsku stranu.
- Sada se gubi svaka sumnja da neće biti provedena mirna reintegracija tog područja. General Klein
će sve učiniti da ona uspije, a svijet će se uvjeriti
da Hrvatska ne igra neku igru kako bi vojnim snagama ušla na to područje, nego je zaista spremna
na suradnju. Hrvatska je danas spremna na veće
kompromise jer smo daleko jači i stoga imamo
dovoljno manevarskog prostora. Sigurno je da će
biti otpora s druge strane, ali ne organiziranog i
bitnog da eventualno onemogući mirnu reintegraciju.
Danas su se sastali generali Dečak i Lončar i odlučivali o sastavu provedbenih odbora na vojnoj
razini i podjeli zone na sjever i jug. Sve se čini da
se proces ubrza, pa smo stoga spremni i da se
povučemo s ovog područja kada dođu sve snage
UNTAES-a - rekao je general bojnik Slavko Barić.
Trenutno je ipak najaktualniji proces deminiranja. Naime, nastoji se ovo područje RH uvrstiti u
prioritetno u tom procesu, a najveći pomaci očekuju se osnivanjem civilne tvrtke za deminiranje
u čemu je nositelj poslova Ministarstvo obnove i
razvitka. Već sada se javilo oko 700 osoba koje
žele proći obuku za te poslove. Autocesta je deminirana, kao i dva metra sa strane, a S. Barić smatra
da to nije dovoljno za sigurno prometovanje, nego
se traži razminiranje po 15 metara uz cestu, kao
i sve prilazne ceste. Deminiranje je izrazito skup
proces. Strane tvrtke se javljaju i traže oko dva
milijuna DEM za deminiranje četvornog kilometra.
Hrvatska Vlada je ipak osigurala dio sredstava, a
očekuje se 50 milijuna dolara od Svjetske banke.
B. Vrbošić
KLEIN: Ne vidim i nemam informacija o iseljavanju
Srba iz hrvatskog Podunavlja ili o njihovu naseljavanju na to područje. Moram reći da su Schoupsovi vojnici na svakom mostu i riječnom prijelazu.
-
SCHOUPS: Sve će oružje koje budem prikupio
biti uništeno. Na raspolaganju nam je bliska
potpora NATO-a. Ako zatreba, zatražit ću je i –
dobiti.
KLISA - U okviru priprema za provedbu mirne reintegracije, hrvatski su novinari u srijedu još jednom boravili na okupiranom području RH. Tom
su prigodom, zajedno sa srpskim novinarima,
sudjelovali na konferenciji za novinare generala
Jacquesa Paula Kleina, prijelaznog upravitelja, i
Josepha Schoupsa, vojnog zapovjednika UNTAESa, te u radu okruglog stola posvećenog ulozi medija u budućnosti hrvatskog Podunavlja. Tom je prigodom general Klein u nekoliko navrata upozorio
novinare na značenje njihove riječi u formiranju
javnog mišljenja hrvatskog i srpskog naroda te
zatražio od novinara punu potporu budućim aktivnostima Prijelazne uprave i UNTAES-a. Prema
njegovim riječima, novinari mogu uistinu mnogo
pomoći, ali i odmoći procesu mirne reintegracije,
u kojemu Klein inzistira na povratku hrvatskih
prognanika njihovim kućama te na ostanku Srba
u Hrvatskoj. Stoga ne čudi kada ističe kako će, u
slučaju sve češće spominjanoga mogućeg odlaska
Srba iz hrvatskog Podunavlja, to doživjeti kao neuspjeh. Klein je, također, istaknuo kako su u hrvatskim i srpskim medijima dva puta bile napisane riječi koje on nikada nije izrekao, a pripisane su mu.
115
KLEIN: RAT POČEO U VUKOVARU,
GDJE ĆE I ZAVRŠITI
(Glas Slavonije, 26. 3. 1996.)
ću im dobar tečaj. Na početku će dinar, kuna i njemačka marku zajedno “plivati”, a krajem jeseni dinar ćemo zamijeniti i uvesti kunu u paritetu 1:1.
To znači da će vlasnici dinara profitirati, ali ćemo
na taj način uvesti kunu preko noći. Za mene je to
pustolovina, ali srećom volim pustolovine.
Nedavno je sudac Općinskog suda u Belom Manastiru osudio čovjeka na osam godina zatvora.
Odmah sam mu napisao pismo da sam ja od 15.
siječnja ključni čovjek prijelazne uprave i da nijedan sudbeni proces nije dovršen dok ga ja ne
potpišem i stavim pod UN-ov mandat.
Na katolički Uskrs dovest ću diplomatski zbor iz
Zagreba u Ilok, u crkvu sv. Ivana Kapistrana i zvonit će zvona. Održat ćemo svečanu misu, najaviti
je i prenositi preko televizije, najavljuje optimistični general Klein
Beogradski dvotjednik objavljuje razgovor s UNovim privremenim upraviteljem nad istočnom Slavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom, američkim generalom Jacquesom Kleinom koji, uz ostalo,
iznosi:
- Vrlo sam zadovoljan sadašnjim učinkom.
Za razliku od Bosne, ovdje nitko ne osporava
da se radi o hrvatskom teritoriju. Znamo gdje
je granica, nju su potvrdili međunarodna za
jednica i UN: jedino je sporno kako u miru prijeći sa srpske uprave na upravu hrvatskih vlasti. (...)
Koliko će, vremenski, trajati proces razvojačenja?
- Mjesec dana. Srbima će biti dan rok od mjesec dana da izvuku teško oružje i raketne sustave. Srbi su pokušali rok produžiti za još 15
dana, ali sam im rekao da od toga nema ništa. General Schoups također je bio vrlo jasan i kazao je
Srbima: “Što god nađem nakon mjesec dana, uništavam.”
Što nakon toga?
- E, nakon toga počinju teškoće. Tada kreće proces
uvođenja hrvatske civilne vlasti, uvođenje kune
kao novčane jedinice, školski sustav, sudstvo. Dat
116
Krajem godine IFOR odlazi iz Bosne. Hoće li se to
odraziti na Vas, hoćete li biti oslabljeni?
- Stvar je obratna. Ja ću za godinu dana pakirati
kovčege, a IFOR će u Bosni ostati još dugo vremena. Bosna s tri vlade, tri vojske, s pitanjima razgraničenja, političkom strukturom koju gradi Carl
Bildt... To se ne može provesti za godinu dana. Miloševića su sankcije gadno stisnule, a istodobno
on ne želi nove srpske izbjeglice. Svaki Srbin koji
dođe u Srbiju predstavlja gospodarski, ali i politički problem i Milošević to zna. Stoga je baš njemu
u interesu da UN ovo pitanje riješi, da uvjeri Srbe
da su zaštićeni.
Što se predsjednika Tuđmana tiče, za njega je ovo
smirujuće post-Daytonsko razdoblje; rat je dobiven i nema smisla gubiti hrvatske živote. Ako UN
uspostavi suradnju, otvori granice, putove, sve će
biti riješeno na miran način.
- Rat je počeo u Vukovaru i završit će se u Vukovaru. Na katolički Uskrs dovest ću diplomatski
zbor iz Zagreba u Ilok, u crkvu sv. Ivana Kapistrana i zvonit će zvona. Održat ćemo svečanu misu,
najaviti je i prenositi preko televizije. Neka se vidi
što je sloboda vjeroispovijedi.
Obje strane misle da se granice moraju otvoriti, i
to je ono što mi ulijeva optimizam. Gotovo 70 posto ljudi žrtve su svojih vođa. Te ljude treba izvući
na površinu i među njima tražiti nove vođe. Prošlo
je vrijeme zastrašivanja.
GENERAL BOJNIK SCHOUPS PREUZEO
DUŽNOST ZAPOVJEDNIKA SNAGA
UNTAES-a ZA HRVATSKO PODUNAVLJE
Osigurati mir za buduće generacije
(Glas Slavonije, 15. 3. 1996.)
UNTAES je ovdje
da osigura mir i
poštovanje ljudskih
prava, a to možemo
učiniti samo ako
postoji
suradnja
i tolerancija obje
strane. Cilj nam
je osigurati razumijevanje i mir za
buduće generacije
- rekao je general
bojnik Schoups.
KLISA - Predaja
dužnosti dosadašnjeg zapovjednika
sektora Istok, stožernog brigadira
Freddyja van de
Weghea, i postavljanje general bojnika Josepha Schoupsa za zapovjednika snaga UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje,
događaj je od povijesnog značenja. On označava
kraj užasnog sukoba na ovim prostorima koji je
razdvojio obitelji, susjede i prijatelje.
Na početku smo vremena normalizacije življenja,
vremena dijaloga. Riječ je o zahtjevnom procesu
za koji će biti potrebno mnogo strpljenja i tolerancije, no vjerujem da će nakon završetka naše misije hrvatsko Podunavlje biti ne samo pravni nego i
stvarni dio Republike Hrvatske.
General bojniku Schoupsu želim mnogo uspjeha
u njegovoj zahtjevnoj i odgovornoj misiji za koju
će imati našu punu podršku - naglasio je, između ostaloga, general Jacques Paul Klein, prijelazni upravitelj UN-a za hrvatsko Podunavlje, na
jučerašnjoj svečanosti održanoj u Zračnoj luci
Osijek-Klisa. Tom su iznimno značajnom događaju
nazočni bili, medu ostalima, američki, britanski,
talijanski i francuski veleposlanik u Republici Hr-
vatskoj, Ivica Vrkić, predstojnik Vladinog Ureda
privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti
na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog
Srijema, i njegov zamjenik Mirko Tankosić, general pukovnik Đuro Dečak, zapovjednik Zbornog
područja Đakovo, a sa srpske strane general major Dušan Lončar i Borislav Držajić, predsjednik
izvršnog vijeća tzv. Srijemsko-baranjske oblasti.
Stožerni je brigadir van de Weghe naglasio kako
je sretan što područje hrvatskog Podunavlja napušta u trenutku kada perspektiva za budućnost
izgleda mnogo bolje nego onda kada je, prije jedanaest mjeseci, stupio na dužnost.
- Drago mi je, a što su potvrdile obje strane, da je
naša nazočnost i akcija uvelike pridonijela izbjegavanju ratne opcije. Generalu Schoupsu želim
uspjeh u izvršavanju teškog mandata UNTAES-a,
jer će njegov uspjeh biti znak da će lokalno pučanstvo - Hrvati, Srbi i drugi živjeti zajedno u multietničkoj zajednici nakon ratnih patnji - rekao je
stožerni brigadir van de Weghe.
Obraćajući se nazočnima, general Schoups je naglasio kako velik broj uglednih gostiju okupljenih
na jučerašnjoj svečanosti još jednom potvrđuje
zanimanje i želju za očuvanje mira na prostoru hrvatskog Podunavlja.
- UNTAES je ovdje da osigura mir, poštovanje
ljudskih prava, a to možemo učiniti samo ako postoji suradnja i tolerancija obje strane. Cilj nam je
osigurati razumijevanje i mir za buduće generacije
- rekao je, između ostaloga, general bojnik Schoups prigodom preuzimanja dužnosti zapovjednika
snaga UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje.
RAZORUŽANJE U SVIBNJU
(Večernji list, 25. 3. 1996.)
OSIJEK - Na zahtjev zapovjednika vojnih snaga
UNTAES-a general-bojnika Josepha Schoupsa, u
subotu je srpski TV Vukovar snimio i emitirao njegovo predstavljanje procesa demilitarizacije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. U uvodu
je objasnio da je od 4. ožujka preuzeo zapovjedništvo nad snagama koje trebaju osigurati provedbu
Erdutskog sporazuma.
117
- Raspoređivanje snaga je u tijeku, pa želimo da
shvatite što to radimo. Sada je na terenu 2000 vojnika, a uskoro će ih biti ukupno 5000. Iz Belgije
dolazi 600 vojnika, 800 iz Rusije, 850 iz Jordana,
te iz Pakistana i Ukrajine. Tu su i postrojbe za medicinsku potporu iz Češke i Indonezije, te oklopne,
inženjerijske i helikopterske postrojbe. Osoblje za
potporu je iz Belgije, a u zapovjedništvu su predstavnici svih zemalja koje sudjeluju u misiji. Tijekom travnja bit će velikih pokreta vojnih jedinica
jer ćemo raspoređivati oko 3000 ljudi s opremom.
Jordanski i pakistanski bataljuni dolaze posljednji,
očekujemo ih od 15. do 25. travnja, a do 5. svibnja bit će raspoređeni - rekao je general-bojnik
J. Schoups i precizirao da će u Baranji oko Belog
Manastira biti belgijske formacije, a pakistanske
od Darde do Drave. Rusi će biti južno od Drave, helikopterska postrojba u Klisi, a tenkovi iz Ukrajine
u Dalju. Južno od Vukovara jordanski su vojnici.
- Cilj nam je stvoriti “vidljivost” snaga na terenu.
Svi vojnici živjet će u selima, među stanovništvom. Bit će nepristrani i prijatelji svakome, pa
očekujemo da se i njih tako prihvati. Mi nismo
okupacijska vojska, jer obje su strane pristale na
dobrovoljnu demilitarizaciju toga područja. General Lončar obećao mi je punu kooperativnost za
demilitarizaciju. U ovoj igri nema gubitnika, mogu
biti samo pobjednici, a to su svi ovi ljudi - kazao je
J. Schoups. Dodao je da nakon 30 dana demilitarizacije to područje treba biti bez oružja, naravno,
118
osim snaga UNTAES-a i prijelazne policije.
Na kraju, J. Schoups rekao je da će “integrirati
svoje zapovjedništvo u zapovjedništvo generala
Lončara u Vukovaru”, a isto će biti i na nižim razinama zapovijedanja na terenu, čime se želi postići
povjerenje.
DAVID OWEN O PERSPEKTIVAMA MIROVNIH PREGOVORA U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI
HRVATSKA NAJVEĆI POBJEDNIK!
(Večernji list, 28. 1. 1996.)
• Najveći su gubitnik hrvatski Srbi, najviše zbog
vlastite nesposobnosti i
tvrdoglavosti
Lord DAVID OWEN
• Hrvatska je imala potpuno pravo da napada
Vanceov plan jer nije
došlo do razoružanja
Srba i pokazala je strpljivost
• Vrlo mali broj hrvatskih Srba vratit će se u Hrvatsku, najmanje oko Knina.
NEW YORK/UN - David Owen održao je jučer uju-
tro u organizaciji International Peace Academy
predavanje za diplomatski kor u UN i Sekretarijat.
Govorio je o perspektivama mirovnih procesa u
bivšoj Jugoslaviji. Predavanje je bilo vrlo dobro
posjećeno (više od 50 ambasadora i nekoliko podtajnika UN-a).
više nego što zaslužuje. No nije mu lako jer je
okružen ljudima (Šarinić, Granić, Šušak) vrlo različitih koncepcija. Vrlo je dobro zastupljen u UN-u.
Milošević nije rasist (za razliku od Karadžića i Krajišnika), već pragmatičan i političar kojega trebamo za primjenu mirovnog plana.
Lord Owen je nastupio vrlo otvoreno, ponavljajući
neke ključne teze iz svoje knjige, ali iznoseći i neke
nove ocjene, pa i stajališta koja predstavljaju zaokret u odnosu na ranije iskazana. Prenosimo šire
ključne teze iz tog izlaganja:
Sud u Haagu je važan. Treba suditi nekim glavnim akterima, prije svega Karadžiću i Mladiću, ali
treba imati razumijevanja za Miloševićeve teškoće
da ih isporuči odmah, posebno Mladića. Treba suditi i nekim Hrvatima i Muslimanima jer bez toga
nema pomirenja. No treba povući crtu i okaniti se
“lova na vještice” jer je amnestija važnija i od suda.
Već i status “izolirane parije” dovoljna je moralna i
politička kazna za neke lidere.
Republika Hrvatska najveći je pobjednik u ovom
ratu, najveći su gubitnik hrvatski Srbi, najviše
zbog vlastite nesposobnosti i tvrdoglavosti.
Hrvatska je imala potpuno pravo napadati Vanceov plan jer nije došlo do razoružanja Srba i pokazala je strpljivost; vrlo mali broj hrvatskih Srba
vratit će se u Hrvatsku, najmanje oko Knina.
Multikulturalnost Bosne - mit
Ključ mira je primjena sporazuma o istočnoj Slavoniji, što je važnije i od bosanskog mirovnog paketa, 5000 vojnika za istočnu Slavoniju malo je, ali
sad je važnija kvaliteta.
Obnova - ključ uspjeha
Zagreb i Beograd spremni su surađivati o ovom
pitanju i neobično je važno da Hrvatska pokaže dobru volju za ostanak onih Srba koji to žele.
Treba izbjeći novi nasilni egzodus, a Srbiji treba
ekonomski pomoći da zbrine one Srbe koji odluče
otići.
Obnova je ključ uspjeha ovog mirovnog plana,
posebno Vukovara. Dagocjeno je da je privremeni
upravitelj Amerikanac; uspjeh primjene ovog sporazuma ovisit će o nastavku pregovora o Prevlaci.
Bez obzira na to je li Tuđman obećao koncesije,
razumljivo je da je u ovoj situaciji to emocionalno pitanje i da mu je svaka koncesija u tom dijelu
Hrvatske rizična i neprihvatljiva, ali su rješenja
moguća.
Hrvatsko-srpski odnosi ključan su dio mira na Balkanu (implicitno muslimansko pitanje je drugorazredno). Zato je bilo neobično važno što se cijelo
vrijeme ovoga sukoba održavao izravni i neizravni
razgovor Miloševića i Tuđmana.
Tuđman je realan i prilično fleksibilan. Dobio je
119
Zapad je radi balansa snaga spriječio Tuđmana da
zauzme Banju Luku, što je on tada mogao. Tuđman
je napravio bolan kompromis oko Mrkonjić Grada,
ali je tako razbio Muslimane i vezao cazinsku Krajinu uz Hrvatsku. Nemojmo se zavaravati - paket
iz Daytona je plan podjele. Multikulturnost Bosne
je mit jer je ona postajala samo u Sarajevu, Tuzli i
na još nekim lokalitetima.
Federacija BiH bitna je i on joj želi uspjeh jer je i
dalje potrebna radi balansa snaga, ali ako ne uspije, doći će do stvaranja triju republika u BiH.
Mostar je najveći test uspjeha ili propasti Federacije. Veliki rat je gotov, ali su moguće čarke između Hrvata i Muslimana. Većina Srba neće ostati
u Sarajevu, koji će biti dominantno muslimanski
grad, što će biti cijena njihove rasističke politike.
Brčko je veliki nerazrješivi problem, a nije dogovorena ni procedura arbitraže. Važno je da i Srbi
osjete blagodati obnove i u Bosni i u istočnoj Slavoniji kako bi bili kooperativni. Dayton je exit strategy u vojnom smislu, ali treba još godinama politički i gospodarski biti prisutan u tom području.
Treba dati vremena Miloševiću da riješi Kosovo,
što će vjerojatno završiti njegovom podjelom između Srbije i Albanije (Srbiji rudnici i manastiri).
Milošević će izići iz izolacije najprije kroz OESS,
jer će se kroz te mehanizme rješavati Kosovo, Prevlaka itd.
Američko vodstvo neobično je važno, ali Amerika je nastavila tamo gdje je Europa počela te nije
potrebno svojatati svoje rezultate. Svi su radili pogreške - EU, SAD, RF, pregovarači: svi smo sukrivci
u etničkom čišćenju. Daytonski sporazum unaprijedit će odnose između Amerike i Europe u budućnosti. Ujedinjeni su narodi bili previše kritizirani,
a činili su što su mogli u osakaćenim mandatima.
Umjesto UN-a, trebalo je kritizirati VS, posebno
stalne članice.
U diskusiji su sudjelovali mnogi ambasadori i
predstavnici Sekretarijaja. uključujući i hrvatskog
predstavnika.
Iz predavanja Lorda Davida Owena u
organizaciji
International Peace
Academy
S PROGNANIM
VUKOVARCIMA
KOJI
SU
za diplomatski kor u UN-u 27. 1. 1996.
120
NA DAN SVIH SVETIH NA OVČARI ODALI
POČAST
ŽRTVAMA STRAŠNOGA ZLOČINA
PONIO SAM TAJ GRUMEN ZA USPOMENU
(Večernji list, 4. 11. 1996.)
ZAGREB - Deset pari drhtavih ruku primicalo je
plamen fitilju voštanice. Bilo je tiho, sasvim tiho,
nije se čula ptica, nisu šuštale krošnje topolika
iz kojeg su prizor nadgledali UNTAES-ovi vojnici. Kad je dvjesto bijelih svijeća obasjalo humak,
đakovački biskup Ćiril Kos je zaplakao, Krešina
majka Katica crvenih očiju klecala je na hladnoj
zemlji, visoka Ivanova oca Matu gušilo je u prsima. Ilija, tata jednoga drugog Ivana, uzvrpoljio se
i počeo popravljati voštanice, jer je bio siguran da
će ga noge izdati ostane li stajati na mjestu, Josipova supruga Dragica ljubila je zemlju.
Nijemi su u tom prizoru stajali i general Klein,
potpredsjednik Vlade Kostović, predstojnik Vladina ureda privremene uprave Vrkić. Poslije sat
i petnaest minuta dostojanstvene tuge uz humak
uzdignut na masovnoj grobnici na Ovčari, o počasti odanoj žrtvama strašnoga zločina prije pet
godina, za kojeg su u Haagu optužena trojica jugooficira, ni UNTAES-ov glasnogovornik nije mogao
izvijestiti hladno.
“U prohladno popodne, sa suncem koje se probijalo kroz oblake, upaljene su svijeće za 200 žrtava čija su tijela pronađena i položeno je cvijeće”
- objavio je Arnold na Dan svih svetih, prvi nakon
studenoga 1991. u kojem je majkama, očevima i
suprugama koji još traže svoje bližnje dopušteno
moliti na mjestu čiju strašnu tajnu odgonetavaju
istražitelji haaškoga suda.
Posljednji poljubac za rođendan
Petoro iz skupine majki, očeva i supruga čije sudbine vezuje kobni 20. studenoga 1991. poslije kojeg više nikad nisu vidjeli svoje bližnje, zatekli smo
u subotu uza Zid istine na zagrebačkoj Selskoj cesti, uznemirene dojmovima nakon posjeta Ovčari
u petak. Prije pet godina iz vukovarske su bolnice
netragom nestali i Karćika, sin Ane Fituš, Mihajlo,
suprug Katice Zere, Ivan, sin Mate Kovača, Ivan,
sin Ilije Buovca, Mate, suprug Nene Vlaho...
Najstrašnijeg datuma u njezinu životu, Katici Zera
bio je rođendan. U prestravljenu mnoštvu civila
koji su tada mislili da će nakon tromjesečna bombardiranja Vukovara pred okupiranom bolnicom
pronaći spas i izlaz iz razorenoga grada, vozač
vukovarske bolnice Mihajlo pronašao je suprugu,
čestitao joj rođendan i posljednji put je poljubio.
Istoga je jutra Ana Fituš zadnji put ugledala pognuto lice svoga ranjenog sina Karla zvanog Karćika - kroz okno prvog od šest autobusa kojima su iz
bolnice u nepoznato odvezeni lakši ranjenici, medicinsko i pomoćno osoblje. Vozač Hitne pomoći
Ivan Buovac svog je oca Iliju, koji se s obitelji i susjedima skrivao od granata u skloništu na Mitnici,
uspio posjetiti dva dana prije okupacije Vukovara.
Mogla je biti ta ista noć, sat poslije ponoći kad je
direktor vukovarske pošte Ivan Kovač posljednji
put nazvao oca Matu u Crikvenicu, kojeg je s obitelji uspio izvući iz paklenog Vukovara u rujnu. A
šutnju i strah u očima supruga Mate, vozača saniteta, zapamtila je Nena Vlaho od onog posljednjeg
njihova susreta tjedan dana prije pada Vukovara,
u bolnici.
petak su zatinjali u odsjaju svijeća što ih je desetoro zapalilo za njih dvjesto. - Nisam smio zažmiriti,
jer mi se i pred zatvorenim očima pričinjala ta slika i kao da ih vidim svih dvjesto, a mnogi su mladi,
stoje pognute glave, i padaju - pričao nam je na
Dušni dan Ilija Buovac.
- Dohvatio sam s humka grumen zemlje. Kad sam
se vratio u Zagreb, u hotel, spremio sam ga u prozirnu kutijicu. Ne znam još uvijek je li i moj sin bio
zakopan tamo na Ovčari, ne znam hoću li ikada
doznati gdje je - mučio se govoreći Mato Kovač
- ali ponio sam tu zemlju za uspomenu na sina...
Pet je vijenaca obasjano plamičcima svijeća od
petka na humku čija se tajna upravo razotkriva.
“Nikad vas nećemo zaboraviti”, ostala je poruka na
Ovčari, zapisana na bijeloj vrpci uz cvjetni križ što
počiva na središtu dostojanstveno uređenog humka koji je pokrio mjesto strašnoga zločina.
M. Prišćan
PREDSJEDNIK TUĐMAN PRIMIO
JACQUESA KLEINA
UNTAES do proljeća
(Večernji list, 9. 10. 1996.)
Hrvatska želi da se proces reintegracije završi prema rasporedu, naglasio je predsjednik
Tuđman
ZAGREB - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Fra-
Pet vijenaca na humku
Nedorečeni susreti, te žive i mučne slike i zvukovi
iz sjećanja na koje je leglo pet godina čekanja, u
121
njo Tuđman primio je jučer u Predsjedničkim dvorima upravitelja Prijelazne uprave za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem generala Jaquesa
Kleina. U ovom ključnom razgovoru, kako ga je
nazvao potpredsjednik Vlade dr. Ivica Kostović,
raspravljalo se o vitalnim pitanjima integracije i
zaključenja mandata UNTAES-a.
- Velik je pritisak 80.000 prognanika, javnosti i
Sabora te stoga želimo da se proces reintegracije završi prema rasporedu - rekao je predsjednik
Tuđman. Dogovoreno je da UNTAES u potpunosti
preda Hrvatskoj upravu u rano proljeće, da kroz
to vrijeme hrvatska Vlada iskazuje punu suradnju,
uključujući i ispunjavanje financijskih obveza. Isto
je tako dogovoreno, rekao je dr. Kostović, da se
područje obuhvaćeno pilot-programom u cijelosti
prepusti za povratak prognanika, a general Klein i
njegova administracija poduzet će za to potrebite
mjere. Ono što je bitno, istaknuo je potpredsjednik
hrvatske Vlade, jest da se izbori održe u najranije
moguće vrijeme. Na tome će, kao i na drugim konkretnim pitanjima, hrvatska Vlada poraditi sljedećih dana.
General Klein je, među ostalim, istaknuo da proces
ide zacrtanim redom, da će se to područje pokušati vratiti pod hrvatsku upravu što prije, u proljeće. Kazao je da žele održavanje izbora što je prije
moguće, te da je područje Nijemaca već spremno
za stavljanje pod hrvatsku upravu i povratak ljudi
prije zime. Dr. Kostović je na kraju, a na pitanje
na temelju čega će biti sastavljeni birački popisi,
kazao da je hrvatska Vlada s tim u svezi već jasno
iskazala svoje stavove i da će to sada pokušati provesti u razgovorima s izbornim časnikom UN-a. To
su birački popisi iz ‘91., ali to je stvar razgovora
koji će se voditi ovih dana.
NAKON ŠTO JE MINISTRICA VOKIĆ ODBRLA
PROGRAM DOPUNSKE NASTAVE “ŠKOLSKA
AUTONOMIJA SRBA U HRVATSKOJ”
POPOVČEV POHOD NA HRVATSKO
ŠKOLSTVO
(Večernji list, 17. 10. 1996.)
ZAGREB - Desetak dana nakon što je ministrica
prosvjete Ljilja Vokić odobrila program dopunske
nastave - od prvog do osmog razreda osnovne ško122
le - za pripadnike srpske nacionalne za jednice ili
manjine, što ga je, uz financijsku potporu hrvatske
Vlade, izradila Komisija za obrazovanje Srpskoga
kulturnog društva “Prosvjeta”, dr. Milorad Pupovac najavljuje kako će u Saboru tražiti ministričinu ostavku. Kao jedan od razloga, prema pisanju
novina, Pupovac navodi navodno odugovlačenje
s donošenjem programa ističući kako je taj program ministričin potpis čekao punih pet mjeseci
(od svibnja do listopada),
Recenzent, a ne zna?!
Da bi se uvjerio u neistinitost svojih tvrdnji, dr.
Pupovac ne mora na Trg burze. Dovoljno je samo
da posegne za brošurom “Školska autonomija
Srba u Hrvatskoj”, koju je potkraj prošlogmjeseca
izdao SKD “Prosvjeta”, i kojoj je recenzent upravo
dr. Pupovac. Planovi i programi dodatne nastave
za učenike srpske nacionalne zajednice na konačnu su verifikaciju, stoji u brošuri, predani Ministarstvu prosvjete i športa 9. rujna. Od svibnja do
rujna, a to dr. Pupovac kao recenzent programa
i spomenute brošure dobro zna, prosvjetne vlasti
i autori programa pokušavali su naći zajednički
jezik glede programa njegovanja jezika i kulture
namijenjenog pripadnicima srpske nacionalne
manjine.
Jedna od generalnih primjedaba prosvjetnih vlasti
odnosila se na neprihvatljivu koncepciju programa kao alternativnih ili korekcijskih nacionalnom
programu. Autori programa upozoreni su i na ne-
prihvatljive termine “egzodus srpskog naroda” do
kojeg je, kako pišu, “došlo zbog Bljeska i Oluje”, te
termin “kroatizirani nastavni program” kako predlagači imenuju nacionalni školski program. Vrlo
je zanimljiv i pristup autora izradbi programa. U
programu književnosti su, primjerice, i crnogorski
i bosansko-hercegovački pisci proglašeni srpskima, U istom se društvu, što je posebice zanimljivo
iz aspekta nedavne saborske rasprave, po mišljenju autora, trebao naći i Hrvat Vladimir Nazor. Isti
jugoslavenski pristup dominira i predloženim programom nacionalne povijesti.
Prijelazno razdoblje?
I kada je Ministarstvo nakon petomjesečnih pregovora s autorima, uza sve ograde, prihvatilo
program za srpsku nacionalnu manjinu kao dio
nacionalnoga (hrvatskog) sustava odgoja i obrazovanja, javlja se Pupovac. Očito nezadovoljan
postignutim, dr. Pupovac sada traži veću školsku
autonorniju Srba u Hrvatskoj, za što, tvrdi, postoje
i zakonske pretpostavke. Zanimljivo je da i sami
autori programa u brošuri “Školska autonomija
Srba u Hrvatskoj” program imenuju “prijelaznim
razdobljem”, pa kažu: “Program bi slušali učenici
osnovnih škola srpske nacionalne zajednice kao
dodatni, pored redovnog službenog programa Ministarstva prosvjete dok se ne odobri drugi, potpuniji program školske autonomije za ona područja
u kojima je srpska nacionalna zajednica u većini.”
Kakvu to školsku autonomiju zamišljaju Srbi u Hrvatskoj, pokušali smo doznati od dr. Siniše Tatalovića, predsjednika komisije za obrazovanje SKD-a
“Prosvjeta”. U kratkom telefonskom razgovoru,
on je povukao paralelu između onoga što su prihvaćanjem ovog programa dobili Srbi i onoga što
imaju Talijani.
- Talijani - kaže Tatalović - imaju svoje škole, u njima rade profesori iz Italije po talijanskim udžbenicima. Zanimljivo je da je isto pitanje postavljeno
tijekom subotnjeg razgovora ministrice Vokić s
Elisabeth Rehn, specijalnom izvjestiteljicom Komisije za ljudska prava UN-a. Zašto Hrvatska, pitao je
savjetnik gđe Rehn ministricu Vokić, koristi različite kriterije za odogoj i obrazovanje na materinskom jeziku za Talijane i za Srbe.
Nikome ni manje ni više
Ni jedna nacionalna zajednica ili manjina, pa ni
srpska, kažu u Ministarstvu prosvjete, ne ostvaruje ni manje ni više prava u odnosu na druge, ali ni
u odnosu na važeće zakonske propise. Kada tvrde
da Talijani imaju svoje škole - u čemu vide uporište za školsku autonomiju - zagovornici te autonomije zaboravljaju da se u talijanskim školama radi
po kako to oni zovu “kroatiziranom nastavnom
programu”, na talijanskom jeziku. Za dodatni nacionalni program, kao i za srpski, odobrena je satnica od pet sati tjedno. Isti model primjenjuje se i
u školama za Mađare i dijelom za Čehe. Ni Srbima
nitko ne brani da hrvatski program prevedu na
srpsko pismo i srpsku terminologiju. No to, očito,
nije ono na što zagovornici školske autonomije u
Hrvatskoj atakiraju. Srbi, a to su jasno pokazali na
primjeru hrvatskog Podunavlja, žele škole u kojima bi se djeca školovala po programima kakvi se
njima sviđaju. Postoji li i jedna država na svijetu
koja bi dopustila stvaranje alternative svom nacionalnom programu?
Što je u programu?
Program dodatne nastave za srpsku nacionalnu
manjinu bit će uskoro objavljen u službenom glasilu Ministarstva prosvjete i športa. Program obuhvaća srpski jezik i književnost, povijest, zemljopis, likovnu kulturu, muzičku kulturu i vjeronauk.
Kako program nije popraćen udžbenicima, bit će
zanimljivo vidjeti koju će literaturu za njegovu
izvedbu predložiti njegovi autori, posebice za nastavu povijesti koja obuhvaća tematske jedinice
od “doseljavanja Srba i njihove borbe za samostalnost” do 1990. godine, uključujući i teme koje
čine sastavni dio nacionalnog programa povijesti
kao što su, primjerice, NDH i odnos NDH prema
Srbima. To više što u brošuri “školska autonomija
Srba u Hrvatskoj” autori programa nigdje ne navode kako udžbenike mora verificirati Ministarstvo prosvjete, već “izbor literature i udžbenika
prepuštaju samim predmetnim nastavnicima”.
ŠTO PIŠE U BROŠURI IZ BELOG
MANASTIRA
Baranja - srpska zemlja
“Srbi su se u Baranju naselili još prije šestog stoljeća, 300 do 400 godina prije dolaska Mađara i
formiranja mađarske države. Za vrijeme vlasti Ma123
đara i Austrijanaca područje je Baranje nazvano
‘srpska zemlja’, što govori o njezinom srpskom
etničkom karakteru. Kada je bilo odlučeno da će
Hrvatska izvršiti anti-državni, kriminalni čin secesije od Jugoslavije, 2. lipnja 1991. Skupština općine Beli Manastir, koja administrativno zahvaća
Baranju, donijela je odluku da će Baranja ostati u
Jugoslaviji, Republika Hrvatska, direktni nasljednik fašističke NDH, nelegalno je priznata od strane
drugih država u svojim komunističkim umjetnim
administrativnim granicama. Ona te granice ne
može doseći bez novog osvajačkog rata.”
To su samo neki od zaključaka sa stručnog skupa “Baranja - srpska zemlja”, održanog početkom
1995. u Belome Manastiru u organizaciji “Udruženja Srba iz ‘republike srpske krajine’ i Republike
Hrvatske”, koji su potom pretočeni u knjigu istog
naziva. Računaju li autori programa kada se pozivaju na pravo talijanske nacionalne manjine da se
u nastavi koristi talijanskim udžbenicima, na spomenutu i njoj slične knjige?
I. Kalogjera-Brkić
BOUTROS-GHALI PREDLOŽIO PRODULJENJE UN-ovog MANDATA U HRVATSKOM
PODUNAVLJU NA ŠEST MJESECI
UNTAES do 15. srpnja iduće godine?
(Glas Slavonije, 31. 10. 1996.)
Glavni tajnik UN-a posebno se okomio na politiku
hrvatske Vlade, koja se nije usprotivila rezoluciji
Sabora i izjavama “hrvatskih ekstremista”, koje su
navodno povećale nervozu i strahove kod lokalnih
Srba - Ghali ni ovaj put nije spomenuo hrvatske
prognanike
NEW YORK (Hina) - Glavni tajnik UN-a Boutros
Boutros-Ghali preporučio je Vijeću sigurnosti produljenje mandata UNTAES-a na području istočne
Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema do 15. srpnja iduće godine do kada bi, prema njemu, snage
UN-a mogle dovršiti svoje glavne zadaće. U izvješću Vijeću sigurnosti objavljenom u utorak u New
Yorku Ghali predlaže Vijeću da razmotri potrebne
aranžmane za promatračku misiju od dodatnih
šest mjeseci, odnosno do kraja iduće godine.
Zadaća te misije bila bi praćenje ispunjavanja obveza koje su strane preuzele Temeljnim sporazu124
mom, kao i promicanje ozračja povjerenja među
svim lokalnim stanovnicima, dok bi, istodobno,
stvarala uvjete za uspostavu dugoročne promatračke misije.
Glede izbora, Ghali procjenjuje da bi najranije u
ožujku svi stanovnici, koji to žele, dobili hrvatske
dokumente, a što bi hrvatska Vlada postavila kao
uvjet za upis birača. Nakon toga je potrebno bar
četiri tjedna za provjeru biračkih popisa, i ostale
pripreme za održavanje izbora.
Glavni tajnik u izvješću je posebno predbacio hrvatskoj Vladi pomanjkanje odgovarajućeg stupnja
suradnje s UNTAES-om. “Dok ekstremisti s obje
strane teže ometanju UNTAES-a u provođenju
programa Temeljnog sporazuma, poseban je razlog za zabrinutost to što hrvatska Vlada, koja bi
trebala voditi u mirnoj reintegraciji i pomirenju,
nije u potpunosti ispunjavala svoje obveze i obećanja”, kaže Ghali.
“Ozračje sukobljavanja i ometanja, koje se razvilo,
čini se da je više u vezi s domaćim političkim pitanjima nego s radom UNTAES-a. To je povećalo
nervozu i strahove sadašnjih stanovnika u regiji,
što pogoduje srpskim tvrdolinijašima čiji opstrukcionizam, zauzvrat, potiče ekstremiste na hrvatskoj strani.”
“Dok su hrvatski dužnosnici izražavali potporu
UNTAES-u na privatnim sa sastancima i davali pomirljive izjave lokalnim srpskim vođama, hrvatska
se Vlada nije usprotivila rezoluciji (Sabora) niti je
Vlada objasnila obveze koje je preuzela kada je
potpisala Temeljni sporazum 12. studenoga 95.”,
navodi se u izvješću.
Tijekom listopada, prema Ghaliju, zabilježene su
“pojačano agresivne i neprijateljske izjave” protiv
UNTAES-a, uključivši ministra obrane koji je zaprijetio vojnom akcijom ako se područje ne reintegrira do travnja 1997.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na susretu
početkom listopada s prijelaznim upraviteljem
Jacquesom Kleinom obećao je punu suradnju kako
bi se brzo dovršile zadaće UNTAES-a, kaže Ghali,
i naznačio da je pripravan učiniti znatne pomirljive geste prema Srbima u regiji. Od prijelaznog
upravitelja hrvatski je Predsjednik tražio potporu
za održavanje izbora u prosincu te završetak mandata 30 dana kasnije.
Ghali u izvješću navodi da je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević prenio prijelaznom upravitelju Jacquesu Kleinu svoju potporu jednogodišnjem produljenju mandata UNTAES-a, a ukazao je
i na mogućnost da se Srbima da jugoslavensko državljanstvo ako u iduće tri godine odluče napustiti
to područje.
PHILLIPE ARNOLD,
GLASNOGOVORNIK UNTAES-a:
POČELO ISKAPANJE OVČARE
ZAGREB - Stručnjaci Međunarodnog suda za ratne
zločine (ICTY) i međunarodne organizacije “Liječnici za ljudska prava” počeli su jučer ekshumaciju
žrtava iz masovne grobnice u Ovčari u blizini Vukovara, kako je to već bilo najavljeno, potvrdio je
u glasnogovornik UNTAES-a Phillipe Arnold. On je
najavio da će ekipa stručnjaka sudske medicine,
koja eksumira tijela bez nazočnosti novinara, u četvrtak održati konfereniju za tisak.
Potpredsjednik hrvatske Vlade dr. Ivica Kostović
potvrdio je da su jučer trebali početi radovi na
ekshumaciji na Ovčari. Mjesto iskapanja masovne
grobnice pod nadzorom je UNTAES-a, a osigurava
ga jordanski bataljun, kazao je Kostović i napomenuo da su “sve pripreme kod masovne grobnice
provedene i osigurane tako da bi stručnjaci koji
rade na iskapanju mogli raditi na licu mjesta”.
Pretpostavlja se, istaknuo je dr. Kostović, da će
iskapanje trajati dva-tri tjedna, nakon čega slijedi
proces identifikacije, koji će potrajati vjerojatno
do prosinca. Identifikacija će se obavljati u Zagrebu, u suradnji sa stručnjacima Međunarodnog
suda, a u uvjetima koje će pružati hrvatska Vlada i
zagrebački Medicinski fakultet. Prema riječima dr.
Kostovića, sada je potvrđeno je da je mjesto masovne grobnice čuvano, a prema stanju iz 1992.
kada je pronađeno devet posmrtnih ostataka.
Snimanje iskapanja, podsjetio je Kostović, prema
odluci Međunarodnog suda, dopušteno je jednoj
nezavisnoj britanskoj televizijskoj ekipi. Hrvatska
će strana tijekom iskapanja imati dva promatrača.
POSLJEDNJA NOVINSKA KONFERENCIJA
125
PREDSTAVNIKA HAAŠKOG SUDA U
VUKOVARU
NA OVČARI 200 UBIJENIH
(Večernji list, 8. 10. 96.)
• Rečeno je da su na dnu grobnice pronađeni do-
a Yuri Chizick.
- Stručnjaci Međunarodnog suda zahvalni su generalu Kleinu i osoblju UNTAES-a na pruženoj pomoći, te novinarima na korektnom izvješćivanju.
Posao koji je ovdje obavljen samo je prvi korak
u istrazi, a konačni rezultati znat će se tek po završetku autopsije u Zagrebu. Zasad možemo reći
samo da su na dnu grobnice (oko dva metra ispod
površine) pronađeni dokazi da je ona zaista iskopana za tu namjenu, te dokazi da je zaista riječ
o ljudima iz bolnice. Ističem da u sadašnjoj fazi
istrage ne možemo tvrditi da su to ljudi koji su 20.
studenoga 1991. godine odvedeni iz vukovarske
bolnice, nego je po prikupljenim dokazima očito
da su bili u bolnici. Zadovoljni smo pronađenim
dokazima, no moja je osobna špekulacija da postoji još neka masovna grobnica. Iskopavanjem
probnih jaraka provjerili smo uže područje oko
grobnice, no područje Ovčare vrlo je veliko - rekao je V. Dzuro.
U grobnici je pronađeno mnogo metaka, te veći
broj osobnih predmeta, čak i dokumenata. Takvi
su dokazi, međutim, stavljeni u vreće uz tijela uz
koja su pronađeni, a analizirat će ih stručnjaci u
Zagrebu.
kazi da je ona zaista iskopana za tu namjenu, te
dokazi da je zaista riječ o ljudima iz bolnice.
VUKOVAR - Iznošenjem 200 tijela žrtava stručnjaci haaškoga Međunarodnog suda za ratne zločine
prošli su petak završili ekshumaciju iz masovne
grobnice na Ovčari kod Vukovara. Sva su tijela
prevezena u Zagreb, gdje je jučer trebala početi
autopsija. Tim povodom jučer je u sjedištu
UNTAES-a u Vukovaru održana šesta i posljednja konferencija za
novinare, a od sada će
se informacije davati
iz Zagreba. O zadnjim
danima rada na Ovčari govorili su istražitelj
Haaškog suda Vladimir
Dzuro i zamjenik glasnogovornika UNTAES126
U VUKOVAR STIGAO ŠEF IZBORNE
KOMPONENTE UNTAES-a DOS SANTOS
Tko će glasovati?
VUKOVAR - “Izborni proces na području pod nadzorom UNTAES-a počeo je mojim dolaskom. Osim
toga, od predstavnika hrvatske Vlade i srpske zajednice 11. listopada formirat ćemo zajednički
provedbeni odbor za izbore. Moj je prvi zadatak
uskladiti proceduru, plan i raspored izbora. Bitno
je da se stalno konzultiraju obje strane. Uz poštovanje hrvatskih zakona, imat ćemo na umu i točke Erdutskog sporazuma jer su u njemu temeljni
preduvjeti) koji se moraju ispuniti, a to je pitanje
tko će glasovati, gdje su granice izbornih jedinica
i druga pitanja. Datum izbora logičan je nastavak
toga procesa.” Tim se riječima jučer u sjedištu UNTAES-a u Vukovaru predstavio Onofre dos Santos,
šef izborne komponente UNTAES-a, odnosno budući predsjednik izbornog provedbenog odbora.
Rekao je tako da će popis stanovnika iz 1991. godine biti polazna točka, “ali imamo odgovornost
poštovati duh Erdutskog sporazuma, pa postoji
mogućnost da glasuju i ljudi koji nisu živjeli na
ovom području prije 1991. godine”.
- Ovi su izbori zaista specifični i moraju imati posebna pravila. Nadam se da prijelazni upravitelj
neće morati donositi odluku - zaključio je Dos
Santos u svom prvom predstavljanju novinarima
U LIPOVCU, APŠEVCIMA l PODGRAĐU PRI
KRAJU SU PRIPREME ZA POČETAK
OBNOVE PRVIH OBITELJSKIH KUĆA
POVRATAK VEĆ U STUDENOM
(Večernji list, 23. 8. 1996.)
LIPOVAC - Pripreme za početak obnove obiteljskih kuća u Lipovcu, Apševcima i Podgrađu su pri
kraju, pa će po svemu sudeći početkom sljedećeg
tjedna početi građevni radovi na prvim kućama.
Djelatnici četiri vinkovačke građevne tvrtke “Graditelj”, “Zidar”, “Jurves” i “Jurograd” - trenutačno završavaju gradnju objekata za smještaj
građevinara i građevnih strojeva, čime su stvoreni
preduvjeti za ispunjenje najavljenih rokova gradnje. Riječ je o predviđenih 60 dana, što znači da bi
prvi prognanici mogli u studenom useliti u svoje
domove.
Istodobno s pripremama za gradnju traje i podnošenja zahtjeva mještana tih sela za obnovu njihovih kuća. Do sada je za Lipovac podneseno 200
zahtjeva, za Podgrađe 80, a za Apševce 50 zahtjeva. Sve kuće za koje su podneseni zahtjevi deminiraju djelatnici “Mungosa”. Zahtjeva za obnovu
vjerojatno bi bilo i više kada bi se brže prikupljali
svi potrebni dokumenti. Do sada je najviše teškoća
bilo upravo s utvrđivanjem vlasničkih odnosa jer
se, primjerice, događa da su vlasnici u međuvremenu preminuli, a nije proveden prijepis na djecu
ili najbližu rodbinu. Isto tako, pojedini prognanici
koji su prije rata imali veći posjed nisu baš najzadovoljniji što će im se sada sagraditi kuća od
40 četvornih metara, povećanih za 10 četvornih
metara po članu obitelji. No, kako i sami kažu, u
ovom je trenutku najvažnije što prije doći u svoje
selo, a potom će biti dovoljno vremena i za dodatne građevne radove.
U Lipovcu, Apševcima i Podgrađu uređuje se i komunalna infrastruktura kako bi prognanici nakon
povratka imali osnovne uvjete za život.
SVEČANO PROSLAVLJEN POČETAK PROIZVODNJE NA ĐELETOVAČKIM NAFTONOSNIM POLJIMA
Potekla hrvatska nafta
(Večernji list, 31. 8. 1996.)
ĐELETOVCI - Jučer je u Đeletovcima u nazočnosti
poslovodstva INE i privremenog upravitelja hrvatskog Podunavlja Jacquesa Paula Kleina, svečano
označen početak proizvodnje na đeletovačkim
naftonosnim poljima nakon pet godina, koliko su
bila INI nedostupna.
Svečanost je počela sa sjednicom Stručnoga kolegija na kojoj su direktori INI-inih sektora govorili
o revitalizaciji tih polja, o njihovoj važnosti i planovima kada se u potpunosti osposobe bušotine i
postrojenja u Đeletovcima.
Početak proizvodnje pozdravili su generalni direk127
DR. FRANJO TUĐMAN PRIMIO JACOUESA
KLEINA, VODITELJA PRIJELAZNE UPRAVE UN-a
ZA HRVATSKO PODUNAVLJE
Uspješan dosadašnji tijek mirne reintegracije
(Glas Slavonije, 13. 8. 1996.)
Razgovorima na Brijunima, među ostalim dužnosnicima, bili su nazočni Branimir Glavaš, župan
osječko-baranjski, Vlado Ošust, župan vukovarsko-srijemski, predstojnik Vladina Ureda za mirnu
reintegraciju hrvatskog Podunavlja Ivica Vrkić,
njegov zamjenik Mirko Tankosić te general bojnik
Slavko Barić
BRIJUNI (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman jučer je primio Jacquesa Kleina, voditelja Prijelazne Uprave UN-a za hrvatsko
Podunavlje, priopćeno je iz Ureda Predsjednika
RH.
tor INE ing. Andrija Kojaković, general Klein kao
i ing. Hrvoje Šarinić. “Ovo je, kao što je i general
Klein rekao, povijesni dan i ovdje smo na hrvatskom teritoriju a došli smo ovamo da stvorimo
normalne gospodarske uvjete - politički su gotovo već stvoreni - i da integriramo u ekipe INE sve
stručnjake iz ovoga kraja koji se žele normalno
ponašati i normalno raditi i oni imaju apsolutno
isti status kao i drugi INA-ini djelatnici”, rekao je u
kraćoj izjavi za novinare ing. Hrvoje Šarinić podno
velike baklje, koja nakon pet godina ponovno gori
na đeletovačkim naftonosnim poljima.
Poslovodstvo INE, predstojnik Vladina ureda za
mirnu reintegaraciju Ivica Vrkić i general Klein s
visokim dužnosnicima UNTAES-a prošetali su se
đeletovačkim postrojenjima, a ing. Šarinić je razgovarao s nekoliko djelatnika koji su proteklih pet
godina radili na đeletovačkim poljima, a prije nekoliko dana potpisali su ugovor o prelasku u ININ
sustav. Oni su se pohvalno izrazili o dosadašnjem
postupku prema njima u INI a da je tome tako govori podatak da jedan od njih obnaša i rukovodeću dužnost. Trenutačno u Đeletovcima rade 63
takva djelatnika.
PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE
128
Kako se navodi u priopćenju, Predsjednik je tom
prilikom rekao da je svrha sastanka specificirati
probleme oko dovršenja procesa mirne reintegracije, koji je do sada bio uspješan. General Klein je
ustvrdio da je sastanak predsjednika Tuđmana s
Miloševićem u Ateni bio iznimno pozitivan, jer je
poslan jasan znak lokalnom stanovništvu da je Podunavlje neodvojivi dio hrvatske države.
Saslušavši prijelaznog upravitelja, koji je iznio
prijedlog dinamike rješavanja tekućih problema
oko provedbe procesa mirne reintegracije, predsjednik Tuđman je rekao da RH može, zbog osamdeset tisuća prognanika iz Podunavlja, pristati na
produžetak mandata najviše tri mjeseca od isteka
postojećeg mandata 15. siječnja. U tom je razdo-
blju potrebno provesti lokalne izbore u skladu s
popisom stanovništva iz 1991. godine, a UNTAES
treba provesti razoružanje lokalnoga stanovništva
i stvoriti uvjete za povratak hrvatske vlasti, koja
će vratiti sve prognanike u hrvatsko Podunavlje,
rekao je Predsjednik.
Uz Predsjednika, razgovorima su bili nazočni
presjednik Vlade Zlatko Mateša, predstojnik Ureda Predsjednika dr. Ivo Sanader, potpredsjednik
Vlade dr. Ivica Kostović, savjetnik Predsjednika
za unutarnju politiku dr. Ivić Pašalić, pobočnik
Predsjednika general bojnik Krešimir Kašpar, zamjenica predstojnika Predsjednikova Ureda Vesna Škare-Ožbolt, župani vukovarsko-srijemski i
osječko-baranjski Vlado Ošust i Branimir Glavaš,
predstojnik Vladina Ureda za mirnu reintegraciju
hrvatskog Podunavlja Ivica Vrkić, Mirko Tankosić
i general bojnik Slavko Barić. Uz generala Kleina,
bili su glavni zapovjednik vojnih snaga UNTAES-a
Joseph Schoups, šef kabineta g. Kleina John Harishon i glasnogovornik UNTAES-a Phil Arnold,
priopćeno je iz Ureda Predsjednika RH.
IVICA KOSTOVIĆ
Zadovoljni misijom generala Kleina
BRIJUNI (Hina) - “Na jučerašnjem radnom sastanku između predsjednika Tuđmana i generala Kleina sa suradnicima
raspravljalo se o
ključnim pitanjima,
a ponajprije o pitanju mandata UNTAES-a. Hrvatska
strana još jednom
je istaknula jasno
stajalište kako se
mandat može dovršiti u predviđenom
roku, s malim produženjem”, izjavio
Prof. dr. sc. IVICA KOSTOVIĆ
je potpredsjednik
Vlade RH dr. Ivica Kostović nakon završetka jučerašnjeg razgovora između predsjednika RH dr.
Franje Tuđmana i voditelja Prijelazne uprave UN-a
za hrvatsko Podunavlje Jacquesa Kleina.
Drugo ključno pitanje o kojem se razgovaralo je
pitanje izbora, istaknuo je dr. Kostović. Hrvatska
je strana izložila jasan zahtjev da se, u skladu s
rezolucijom UN-a, izbori moraju svakako dovršiti
mjesec dana prije kraja madata. Tijekom razgovora izraženo je zadovoljstvo spremnošću hrvatske
strane da financijski pomogne Prijelaznu upravu,
izjavio je dr. Kostović, a dotaknuta su i neka ključna pitanja kao što je povratak i obnova drugih
naselja, a ne samo onih predviđenih pilot-programom. Raspravljalo se i o otvaranju prometnica,
posebice one između Vinkovaca i Osijeka, ali i o
puštanju u promet skele koja bi omogućila obnovu naselja u Baranji.
Tijekom razgovora ocijenjeno je kako proces razminiranja teče bolje nego što je bilo predviđeno te
da će se sastanak na kojem će se ocijeniti dosadašnji uspjeh deminiranja održati 12. rujna, izjavio je
nakon završetka sastanka potpredsjednik hrvatske Vlade, dodajući kako je predsjednik Tuđman
izrazio zadovoljstvo misijom generala Kleina i njegovih suradnika.
U kratkoj izjavi za javnost, general Klein je rekao da je tijekom razgovora čestitao predsjedniku Tuđmanu na sastanku s Miloševićem u Ateni
i dodao da je to još jedna jasna poruka upućena
lokalnom srpskom stanovništvu koja potvrđuje
da nema dvojbe da su istočna Slavonija, zapadni
Srijem i Baranja hrvatska područja. “Govorilo se
o specifičnim problemima, kao što su otvaranje
željeznice i ceste između Vinkovaca i Osijeka”,
izjavio je general Klein, izražavajući zadovoljstvo
dosadašnjom provedbom mandata.
PISMO DAMIRA ZORlĆA ŠEFU MISIJE
UNHCR-a U HRVATSKOJ
VRATILE SE 9.253 OSOBE
(Večernji list, 10. 8. 1996.)
ZAGREB - U povodu konferencije za tisak glasnogovornika UNHCR-a Rona Redmonda održane 6.
kolovoza u Ženevi, na kojoj je tema bila povratak Srba u Hrvatsku, a koju su prenijele svjetske
agencije i drugi mediji, predstojnik vladina Ureda
za prognanike i izbjeglice Damir Zorić uputio je
pismo šefu misije UNHCR-a u Hrvatskoj Pierreu
Damboru, u kojem reagira na izrečene stavove
glasnogovornika Rona Redmonda.
129
U pismu Zorić citira kako je UNHCR naveo da “nedostatak suradnje hrvatske strane sprječava povratak”. Osvrćući se na te navode, Zoriće ističe da
je nakon operacije “Bljesak” u svibnju 1995. Ured
za prognanike i izbjeglice počeo organiziranu
kampanju, u suradnji s UNHCR-om, za povratak
izbjeglica iz zapadne Slavonije (bivši sektor Zapad)
njihovim domovima. Dok je Ured rješavao “papirnati dio posla”, koji omogućava grupni povratak,
UNHCR je bio odgovoran za fizičko vraćanje ljudi
u Hrvatsku. Zbog nevoljkosti srpskih vlasti (SRJ) i
vlasti bosanskih Srba (kao što je izjavio UNHCR)
da odobre izbjeglicama izlazak s njihovih teritorija, UNHCR nije uspio dovesti ni jednu izbjeglu
osobu natrag u Hrvatsku, navodi Damir Zorić.
Zorić nadalje kaže kako je UNHCR naveo da je
“problem optjecaja tajnih popisa ljudi koji su traženi zbog istrage na temelju navoda da su bili
odgovorni za krivična djela protiv Hrvata, dok su
Srbi držali ‘krajinu’”.
Nadalje, ističe da je u kolovozu 1995. godine,
odmah nakon akcije “Oluja”, Ured za prognanike
i izbjeglice predložio UNHCR-u proširenje postojeće suradnje na osobe koje su izbjegle s bivših sektora Jug i Sjever. “UNHCR je to odbio, uz
objašnjenje da Svjetska organizacija za izbjeglice
nema tehničkih sredstava niti osoblja za obradu
tako velikoga broja pojedinih slučajeva. Stoga je”,
ističe u pismu Damir Zorić, “Ured za prognanike
i izbjeglice morao uzeti cijeli postupak pod svoju
odgovornost.”
Zorić također navodi da Ured za prognanike i
izbjeglice inzistira da izbjegla osoba osobno potpiše izjavu da je upoznata s tom činjenicom i da
se želi vratiti kući po svojoj slobodnoj volji. Nadalje, Ured ne izdaje pismo preporuke pograničnoj
policiji (koje se obično naziva odobrenjem), kako
bi se pomoglo osobi u povratku, dok ne primi original takve izjave. UNHCR, tvrdi Zorić, to dobro
zna budući da je Uredu za prognanike i izbjeglice
dostavio barem jednu takvu izjavu.
UNHCR navodi da je “pomogao u manje od sto povrataka hrvatskih i srpskih izbjeglica iz SRJ”. Zorić
to potvrđuje i dodaje da je i u tih manje od sto
slučajeva Ured za prognanike i izbjeglice taj posao
obavio u suradnji s Uredom RH u Beogradu.
130
“Ne postoje tajni popisi”, ističe Zorić. Podsjeća da
je popis od 811 osoba pod istragom, koje ne pokriva Zakon o amnestiji, objavljen 28. lipnja 1996.
godine u “Večernjem listu”. “Na tom popisu nisu
samo hrvatski Srbi već i Hrvati i ljudi čije je prebivalište izvan Hrvatske, poput časnika bivše JNA,
koji su naredili uništenje Vukovara”, i temeljem
toga, zaključuje Zorić, “svatko može vidjeti da li je
pod istragom ili ne.”
Zorić također podsjeća da se u razdoblju od 1991.
do 1996. godine Republika Hrvatska preko Ureda za prognanike i izbjeglice brinula o 1,500.000
prognanika i izbjeglica. S tim u svezi dodaje da je
izbjeglički centar Kuplensko zatvoren 1. kolovoza,
a Hrvatska se još brine o izbjeglicama iz Velike
Kladuše u izbjegličkim centrima Gašincima i Obonjanu.
“Cilj je Ureda za prognanike i izbjeglice”, ističe Damir Zorić, “vratiti ljude u njihove domove, dovesti
svakoga kući, Srbe i Hrvate jednako. Nikada nismo
pravili razliku između naših klijenata po bilo kojem kriteriju, nacionalnom, religijskom ili bilo kojem drugom. Ured je do sada izdao 6.512 pisama
preporuke izbjeglim Srbima za povratak.”
Osvrćući se na navode ICRC-a da se oko 3.500
osoba, Srba koji su nakon “Oluje” ostali na oslobođenim hrvatskim područjima, “smatraju izrazito
osjetljivim slučajevima jer su mnogi od njih stari
i bolesni”, Zorić podsjeća da su se prije nekoliko
mjeseci Ured za prognanike i izbjeglice i UNHCR
složili da te slučajeve razmatraju prioritetno. “Sa
svoje strane Ured je počeo identificirati te ljude
kako bi olakšao povratak njihovih obitelji, bez čekanja na humanitarne agencije, koje samo pišu Izvješća, dok su UNHCR i ICRC do sada Uredu podnijeli samo po jedan slučaj”, ističe Zorić.
Na navod UNHCR-a da “Hrvatska kaže kako se oko
7.000-8.000 osoba vratilo, ali nitko ne zna tko su
oni i gdje su”, Zorić odgovara da se prema posljednjim podacima dosad vratilo 9.253 osobe. “Možda bi bilo moguće”, ističe Zorić, “nabaviti njihova
imena i adrese.” Navodi “kako bi ih UNHCR mogao
potaknuti da se prijave Svjetskoj organizaciji i da
za uzvrat dobiju neku financijsku pomoć.”
U pismu Zorić također navodi da će Ured pravovremeno dostaviti popis svih osoba koje su se
dosad vratile. Osvrnuo se i na navode glasnogovornika Redmonda da “u SRJ UNHCR zbrinjava
170.000 krajinskih Srba, od kojih 40 posto živi
u sabirnim centrima.” Zorić navodi da ih, prema
nedavno objavljenom popisu izbjeglica u SRJ, 6,2
posto živi u sabirnim centrima. Stoga pita “gdje je
UNHCR našao podatak da ih 40 posto živi u sabirnim centrima”.
(Hina)
VUKOVAR ĆE SE NAJBRŽE OBNAVLJATI
(Večernji list, 20. 7. 1996.)
JADRANKA KOSOR,
potpredsjednica Sabora RH
Vukovar će se obnavljati brže od drugih mjesta,
jer će mnogi biti zainteresirani za njegovu obnovu, i svijet će biti zainteresiran, i zbog savjesti i
zato što su neki dobro upoznati sa stradanjem Vukovaraca, pa će htjeti pomoći.
Ovo je sada vrijeme kada više ne treba prognanike uvjeravati da će se vratiti, ne treba se vraćati
uspomenama koje im snaže vjeru da će jednom
stići svojoj kući, jer povratak je sad tu, obnova je
državni posao. U tome vidim i svoje mjesto, a teme
kojima sam se bavila na radiju naprosto su dobile novu dimenziju - kaže potpredsjednica Sabora
Jadranka Kosor, uvjerena da nije pogriješila kad
je prije osam mjeseci prihvatila - poziv u politiku.
• Dolazeći na ovaj posao u Saboru sami ste željeli,
i ta vam je želja poštovana, da budete zastupnik,
svojevrsni ambasador prognanika i ostalih stradalnika. Što ste vi i Sabor od tada doista i učinili
za te ljude?
- Mislim da je napravljeno dosta toga, i to u odličnoj suradnji s Vladom i premijerom, i ja i ostali kolege, kao primjerice potpredsjednik Šeks. Iz
svog smo iskustva, a moje je bilo novinarsko, imali
širok pregled što je zapravo potrebno, što je naj131
važnije stradalnicima. Toliko je problema da bi se
netko tko ih ne poznaje naprosto mogao utopiti,
jer je sve što se stradalnika tiče prioritet. Negdje
nema dovoljno hrane, negdje je isključena struja,
drugdje nema grijanja. Bila sam sretna kad smo
uspjeli riješiti pitanje neplaćenih računa za struju
koju prognanici nisu mogli plaćati. Potom smo napravili izmjenu i dopunu zakona o otkupu stanova
na kojima postoji stanarsko pravo, gdje smo digli
popuste za roditelje poginulih branitelja i za udovice. Pokrenuli smo raspravu o nestalima u Saboru, krajem veljače donijeli smo zaključke da Vlada
mora svaka tri mjeseca podnositi izvještaj o potrazi za nestalima. jer to traže i obitelji. Stradalnika
se tiče i doneseni Zakon o područjima od posebne
državne skrbi, pa Zakon o obnovi.
• Priprema se posebni zakon o stradalnicima.
Što će točno uređivati taj zakon i zašto je po treban?
- Zakon bi trebao zapravo popuniti one praznine
koje su se ukazale u postojećim zakonima koji su
regulirali prava prije svega invalida, hrvatskih
branitelja, pa onda i drugih stradalnika, udovica,
njihove djece, roditelja poginulih branitelja, obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Do
njega je došlo zato što smo u razgovorima u Saboru, a i u Vladi, zaključili da mnoge udruge, prije svega HVIDR-a, imaju primjedbe na to kako se
zakon o hrvatskim braniteljima provodio. Počeli
smo od prijedloga HVIDR-e za izmjenom i dopunom zakona o pravima hrvatskih branitelja, a potom su stizali i prijedlozi ostalih udruga i tako smo
odlučili da je ipak toga puno i da bi bilo najbolje
na jednom mjestu sve regulirati. Taj bi zakon bio
temelj za sveobuhvatnu skrb o stradalnicima u budućnosti. Još nije upućen u saborsku proceduru,
zato još ne mogu o njemu podrobnije govoriti, no
znam da se nastoji napraviti zakon kojim bi bile
zadovoljene temeljne potrebe svih stradalnika.
Naravno, za ostvarenje tog zakona trebat će čvrst
temelj u proračunu.
Sabor u toj komisiji.
•
U toj saborskoj deklaraciji o nestalima pozvan
je UN i sve njegove organizacije za zaštitu ljudskih prava, kao i svi parlamenti demokratskih
država da u ime humanizma i humanitarnog
prava dignu svoj glas. Tko se odazvao?
- Na tu molbu, koju smo parlamentima slali uz deklaraciju, stigla su četiri odgovora. Poslali su dvije
do tri rečenice podrške, i to je sve.
•
Radne skupine hrvatske Komisije za nestale i
zatočene i jugoslavenske Komisije za humanitarna pitanja i nestale potpisale su rokove do
kojih će predočiti podatke o osobama koje
drže u svojoj vlasti i o poginulima (do 20. kolovoza i 15. rujna). Tko može pritisnuti beogradske vlastodršce da napokon objelodane
podatke?
- Po svemu što se dosad pokazalo, mislim
da bi pomogao pritisak međunarodne zajednice, pa i kad bi parlamenti drugih zemalja tražili,
molili, zahtijevali, ukazivali na taj problem. Nadam se da će Beograd sada poštovati dogovorene rokove, da je to ipak nekakav pomak, jer
su prvi put pristali na određivanje datuma. Ja
se nekako nadam da će ono što znaju sada i reći.
•
Svatko tko poznaje roditelje i supruge nasilno odvedenih u agresiji na Hrvatsku zna kako
ih ubija petogodišnje čekanje i da je većina
spremna na istinu, kakva god ona bila. Možete
li zamisliti što će se dogoditi ljudima, koji možda nikada neće saznati gdje je njihov sin, suprug, otac ili kćer ali će cijeli život čekati?
• Imenovani ste u vladinu Komisiju za zatočene
i nestale. Koja je vaša uloga u toj komisiji?
- Donedavno sam o tome razmišljala a onda me
posjetila jedna gospođa iz Argentine koja se definitivno vratila u Hrvatsku i koja ima 81 godinu.
Ta je Hrvatica prošla križni put, morala je otići u
svijet i sada se nakon pola stoljeća napokon vratila. Zamolila me da joj pomognem da se smjesti u
dom umirovljenika. S njom je u pratnji došla jedna
druga gospođa Zagrepčanka.
- Početkom ožujka kad smo u Saboru izglasali i
deklaraciju o nestalima, jedan je od zaključaka bio
da netko od zastupnika bude i član Komisije za zatočene i nestale. Ja sam imenovana i predstavljam
Ta gospođa, koja je došla u pratnji, također je
u obitelji imala nesreću. Njih je bilo pet sestara
i brat, koji je prošao križni put i više se nikada
nije javio. Za okolinu je bio mrtav, no za obitelj
132
je bio nestao, a nadali su se da će ga naći. U trenutku nestanka imao je 14 ili 15 godina. Priča je
inače duga, no. ukratko, ta je gospođa svome bratu ušla u trag. On je živ! Nakon pedeset godina
ona je saznala da je on u Južnoj Americi i uskoro
ga očekuje u Zagrebu. Što se dogodilo? U međuvremenu on se nije mogao javiti, sve su se sestre
udale i promijenile prezimena, nikakav kontakt s
njima nije mogao uspostaviti, a moja posjetiteljica
ima informaciju da joj je brat 1990. godine došao
u Zagreb. Još uvijek pomalo nesiguran, vratio se.
Nakon par godina netko je nešto toj gospođi rekao, da je viđen netko iko je sličan njenom bratu i
ona je tragom te obavijesti krenula. Sada čeka da
se uskoro sastanu.
Zašto vam to pričam? Jer me ta posjetiteljica zadužila da njenu priču ispričam svima koji čekaju
svoje najmilije. Otišla sam vukovarskim majkama
i ispričala im.
•
Što mislite vi i što ste s predstavnicima prognanika razgovarali o pilot-projektima povratka u Podunavlje, kako ga predlažu hrvatska
Vlada i Visoko povjereništvo za izbjeglice UNa?
- Premda ne volim da se govori o pilot-projektima
jer za mene je povratak povratak, mislim da je važno da se ljudi počnu vraćati, bez obzira kako će se
to zvati. Nerealno je očekivati da se svi odjednom
vraćaju u sva mjesta, jer nemoguće je odjednom
sva ta porušena mjesta obnoviti. Zato je važno da
se prognanici počnu vraćati u bilo koje mjesto u
Podunavlju, to bi bila moralna potpora onima koji
čekaju. Njihova su mišljenja o tome podijeljena.
Nesumnjivo je da se svi žele vratiti, no mnogi još
uvijek ne znaju što ih tamo čeka. Pri tom misle
na sigurnost. Prije svega ih zabrinjava opasnost
da njihovo dijete naleti na minu, a istodobno, naši
su ljudi zapravo neustrašivi. Mlsilm da preteže njihova želje da vide dom. da počnu graditi, da se
počnu osjećati gospodari na svome.
•
Kad je Sabor donosio Zakon o oprostu, jeste li,
budući da zasigurno prilično dobro znate kakvu buru u mnogim prognaničkim dušama
izaziva taj težak ljudski problem, moralno
zdvajali?
- Raspravljala sam na Saboru o tom zakonu i ono
što sam rekla bilo je ono što sam osjećala i što
sam mislila da ima smisla, jer je to zakon u interesu mira, ali taj zakon, kao i svi drugi zakoni koje
ćemo donijeti, mora osigurati da svaka od tih obitelji žrtava i žrtve budu sigurni da se nikada nitko
od zločinaca neće izgubiti u masi i da neće s podsmijehom gledati na njih. To je najvažnije, takva
sigurnost svih žrtava, pogotovo obitelji zatočenih
i nestalih, poginulih, svih onih koji su bili silovani,
i muškarci i žene, svih onih koji su prošli najteže
torture u logorima.
•
Može li se uopće pravno, u okvirima zakona,
osigurati pravda za sve ljude koje ne brine
toliko moguć susret sa zločincem, već ponovno susjedstvo s onim koji je, primjerice, ostao
živjeti sa srpskim pobunjenicima ili naprosto
nije dijelio sudbinu prognanog, silom otjeranog iz svoga doma?
- To su vječne dileme o tome što je pravda, a što
pravo. Neki dan su kod mene bili predstavnici
Lovasa, mjesta u kojemu je počinjeno puno zla,
u kojemu je više od 80 mrtvih, gdje su zločinci
ljude tjerali na minska polja, ima i nestalih s tog
područja. Lovašani kažu da, što se prognanici više
upoznaju sa zakonom o oprostu - u kojemu je točno navedeno na koje se zločine i koje počinitelje
oprost ne može primijeniti - što više proučavaju
zakon, sve su mirniji. Ja nikada nisam čula od ljudi
koji su u svojoj obitelji doživjeli strahote da proklinju, sasvim mi se logičnim činilo da su u stanju
i oprostiti, zato što im je zadnja misao uvijek bila:
Ako Bog da, vratit ćemo se!
•
Vama vjerojatno i iz osobnog iskustva nije teško zamisliti na kakvim su kušnjama progna
nici kad razmišljaju o oprostu. Nisu li vam
školski kolege iz Lipika, dok ste vodili emisiju
za prognanike “Dobar dan, ovdje Hrvatski ra
dio”, prijetili da bi vas nabili na kolac kad bi
vas sreli?
- Da, u blizini Lipika bila je četnička radio-stanica i oni koji su to čuli prenijeli su mi te prijetnje.
Zapravo, nisam razmišljala što bih da sretnem te
svoje bivše kolege. No, nakon Bljeska bila je na
televiziji mala reportaža u kojoj su novinari razgovarali s jednim od ortodoksnih četnika, mislim da
ja bio pripadnik Belih orlova, predao se ili je ulovljen. Pitanja tom čovjeku bila su dosta općenita, no
133
taj je četnik počeo plakati. Onda sam shvatila da,
što ga dulje gledam, da mi ga je na neki način žao.
Možda zato što plače. Što se pokajao. Makar ne
vjerujem da se ovaj iskreno kajao, nego je vjerojatno bio samo uplašen i proklinjao svoju sudbinu
što nije uspio pobjeći. Nisam znala šio bih sa tim
svojim osjećajem, no pomislila sam da većina ljudi
razmišlja slično, da je većina naših ljudi zapravo
spremna oprostiti.
• Znadete li već sada kada ćete u Podunavlje i u
koje mjesto najprije kao potpredsjednica Sa bora?
- Još o tome nemam predodžbu, ali sam se javila
da idem, a kada ću i kamo najprije, to ovisi o generalu Kleinu i o dogovorima u Saboru. Naravno,
najprije bih htjela u Vukovar, to sam se zarekla
davno da ću nastojati tamo čim prije bude moguće. Na posljednjoj sjednici predsjednik Sabora je
rekao da bi uskoro saborsko izaslanstvo trebalo
otići u Vukovar.
•
Kako zamišljate svoj prvi posjet Vukovaru nakon svega što se tom gradu dogodilo i što su
vam o njemu prenijeli ljudi koji su proživjeli tu
tragediju?
- Nikako ne zamišljam. Imam samo jednu želju, a
to sam obećala u jednoj emisiji jednoj časnoj sestri
Vukovarki prije godinu i pol. Ona mi je rekla da
ima veliku svijeću spremljenu za Vukovar i da me
moli, jer pretpostavlja da ću ja ići tamo prije nje,
da tu svijeću ponesem i da je zapalim u Vukovaru.
Zapalit ću tu svijeću bilo gdje u Vukovaru, takav
je dogovor. Željela bih to učiniti na mjestu gdje je
bio Bećarski križ.
• Razmišljate li kako će reagirati Srbi koje bude te sreli na vukovarskim ulicama koji su godi nama slušali vaš glas na Hrvatskom radiju?
- To me jako zanima i htjela bih s njima razgovarati. Što bih ih pitala? Pa, prije svega, pitala bih kako
su. Dok sam radila emisiju na Hrvatskom radiju,
dobila sam u nekoliko navrata pisma iz Vukovara,
putovala su tko zna kako. Jedno je pisao čovjek
koji se potpisao kao “Stari Srbin”. U tom je dugom
pismu pokušavao objasniti da Vukovar nije hrvatski. On je očito bio redoviti slušatelj. Na kraju je
dodao zločesto da me “jedva čeka” vidjeti u Vuko134
varu. Bez ikakve druge prijetnje, ali po tonu je bilo
jasno da taj susret neće za mene biti ugodan. No,
ono što me ipak iznenadilo bilo je to da on ipak
sluša tu emisiju i da na neki način ipak uvažava,
da ga je ponešto od toga što su svjedočili njegovi bivši susjedi ipak dirnulo i iznenadilo me što,
obraćajući mi se, nikada nije upotrijeblo ni jednu
grubu riječ.
• Biste li sada radije tamo kao novinarka, ili kao
potpredsjednica Sabora?
- Bit će mi čast što ću u Vukovar ići kao potpredsjednica Sabora, ali tu ću priliku nastojati iskoristiti da se kao novinar javim na Hrvatski radio,
što želim od studenoga 1991. Već sam o tome
razgovarala sa svojim kolegama na radiju i rekli
su da će me pustiti u program, ako izvještaj bude
kvalitetan.
• A s kim ćete popiti dvije boce šampanjca koje
u svom frižideru čuvate za Vukovar, i onu
bocu iločkoga vina?
- Obećala sam šampanjac otvoriti na ulazu u Vukovar. Zamišljala sam da ću ga popiti s povratnicima u Vukovar. Budući da imam dvije boce šampanjca, a prilike su se promijenile, jer sam otišla
u Sabor, onda ću jednu bocu ponijeti kad prvi put
budem išla u Vukovar i otvorit ću je na ulasku u
grad. A drugu ću otvoriti onda kad se prvi prognanici budu vratili, ili kad dođu na mjesto gdje
piše “Vukovar”. Iločko ću vino, naravno, otvoriti u
Iloku, sa povratnicima.
•
Vjerojatno ste upoznati s raznim idejama o obnovi Vukovara. Kakvog ga vi vidite u budućnosti i kako mislite da treba sačuvati u njemu
svjedočanstvo o vukovarskoj 1991.?
- Vukovar će se obnavljati brže od drugih mjesta,
jer će mnogi biti zainteresirani za njegovu obnovu, i svijet će biti zainteresiran, i zbog savjesti i
zato što su neki dobro upoznati sa stradanjem Vukovaraca, pa će htjeti pomoći. Znam da će i cijela
Hrvatska, svaki građanin, htjeti ponešto pridonijeti. Bilo je i razmišljanja o utemeljenju neke zaklade ili fonda za Vukovar i sve je to uvijek imalo
jako dobar odjek. Ali i dalje mislim da bi trebalo
i u Vukovaru i u svakom gradu i selu, koje je u
agresiji na Hrvatsku bilo porušeno, ostaviti makar
jednu kuću takvu kakva se zatekne kad se ljudi
vrate. Naravno da bi svako mjesto trebalo imati
svoju dokumentaciju o tome što je nađeno kad
su se ljudi počeli vraćati, fotografiju svake kuće
i dvorišta, da se vidi što je tom mjestu i ljudima
učinjeno. Posebno u Vukovaru treba konzervirati i
nekoliko stabala ovakvih kakva su sada, da se vidi
da je napravljen i ekocid, možda jednu cijelu ulicu
da se vidi urbocid.
•
U jednom ste novinskom društvenom upitniku, na pitanje “koji su vaši junaci u stvarnom
životu” odgovorili: roditelji poginulih branitelja. Zašto?
- Zato što mislim da nema veće tragedije i užasa u životu nego izgubili vlastito dijete. Budući da
su svi roditelji koje sam upoznala mene apsolutno zadivili, ostavili bez riječi, zbog dostojanstva
i hrabrosti kojom i dalje idu kroz život i čuvaju
uspomenu na svoju djecu. Uvijek sam razmišljala o tome kakvi su to bili roditelji koji su odgojili
one dečke koji su u rat krenuli u trapericama, u
tenisicama, s naušnicama, maramama oko glave.
To je generacija od koje to možda oni koji ih nisu
dovoljno poznavali ne bi ni očekivali. A oni su
bili dobrovoljci. Mnogi dečki koje sam upoznala,
Vukovarci koji su prošli i logore, pričali su o tim
svojim tenisicama i o tome kako su osjećali kao
prvu svoju dužnost braniti svoju zemlju. Ti su dečki negdje odrasli, netko im je to morao odgojem
usaditi, a to su učinili njihovi roditelji.
• Na što su vam se žalili povratnici na oslobođe nim područjima koja ste posjetili?
- Najčšće ukazuju na problem razminiranja. No,
unatoč tome se ljudi vraćaju. Nedavno sam bila u
Dabru, do kojega se vozi cesticom, a sa strane se
ne ide. Ljudi su se počeli vraćati, a nemaju struje,
vode. No, vidjela sam, imaju stoku, proizvode sir, a
sada očekuju neke mogućnosti da im se otkupljuje mlijeko. Struja, voda i deminiranje najčešći su
zatvoreni krug za povratnike. Opazila sam i to da
neke stvari puno brže rješavaju tamo gdje je lokal-
na uprava fleksibilnija, gdje ne čekaju da sve dođe
od države. Ima ljudi koji možda i ne znaju kako
bi neki problem riješili, a i onih koji su se možda
malo umorili, jer nije jednostavno organizirati život povratnika.
Bila sam i u Kostajnici i u selima uokolo i tamo naišla na lijepe primjere povratničkog života. U Kukuruzarima, u jednoj maloj zgradi, pedesetak ljudi
je obnovilo pogon za proizvodnju cipela, u Kostajnici dvadesetak, tridesetak radnica šije u “Pounju”
•
Kao novinarki, proteklih godina prognanici su
vam često povjeravali kako su bolesni bez svoga zavičaja i mislili su da će “ozdraviti” čim
ugledaju svoj dom. Da li se to ostvarilo kad su
se vratili?
- Ovisi o tome kako je tko uspio proživjeti prognanstvo, s koliko teškoća i koliko se tko sačuvao.
Baš u tom Dabru našla sam staru gospođu koja mi
se ranije javljala iz Kalića. Sada je puna poleta, i
bez struje, i bez vode proizvodi sir. Ima već stado.
Otkad se vratila uspjela je s mužem pokrpati sve
rupe na kući. Strašno se veseli svemu što je već
satkala otkad se vratila - sve to izgleda čudesno.
Oko kuće, na to malo zemlje što su uspjeli provjerili da nema mina, već raste krumpir, okrenuli su
janjca. Ima ljudi koji su stvarno ozdravili kad su
se vratili. Baš ta gospođa kaže da je u progonstvu
gledala more, uzdisala i naprosto kopnila, a sada.
unatoč tome što nema zapravo ništa, ima sve.
No, sretala sam i one koji još čekaju - neki zato
što nije krenula obnova gospodarstva, drugi se
možda malo pribojavaju povratka zbog uspomena i zapravo sa vraćaju napola, pomalo obnavljaju
svoje i vraćaju se u prognaničku sobicu. Nisu svi
ljudi bili isti prije progonstva i u progonstvu pa
nisu ni u povratku. Sada je i povratak na izvjestan
način šok.
JADRANKA KOSOR,
potpredsjednica Sabora RH
(Večernji list, 20. 7. 1996.)
135
JNA i srpska paravojska prekomjerno granatiraju grad
Vukovar 1991.
Hotel “Dunav” u Vukovaru, srpanj 2011.
136
Vukovarski dvorac Eltz na početku mirne reintegracije 1996.
Obnova dvorca Eltz i danas traje (2011. godina)
137
Obnovljena crkva sv. Filipa i Jakova i samostan sv. Bone u Vukovaru
Grand hotel u Vukovaru, popularno zvan Radnički dom, U tijeku je obnova, 2011.
138
POVRATAK
PROGNANIKA
140
RATNE ŠTETE U REPUBLICI HRVATSKOJ
UVOD
U Republici Hrvatskoj se u razdoblju od 1990. do
1995. godine te do završetka mirne reintegracije
hrvatskoga Podunavlja 1998. dogodila teška agresija s
ratnim razaranjima koje su ostavile duboke tragove u
svim segmentima života u bližoj budućnosti.
Narav agresije uvjetovala je i specifične štete koje
nisu bile tako izrazito zastupljene u drugim ratovima
novijeg doba. Neprekidno uništavanje gradova s veće
udaljenosti dalo je pečat razaranjima. Granatiranjem
proizvodnih objekata i postrojenja došlo je do pomaka
ratnih šteta u znatnoj mjeri s vojnog na civilno područje.
Nalazi o ratnim štetama neoborivi su dokazi, sa
stotinama tisuća svjedoka o događajima i ne služe samo
povijesnoj istini, nego i aktivnom doprinosu u kreiranju
strategije razvitka, obnova ali i temelj za utvrđivanje
odštete, odnosno naknadu izgubljenih vrijednosti.
Gotovo u cjelini prepuštena samoobnovi, država i
mnoge tvrtke izdvajaju ogroman novac za otklanjanje
ratnih šteta. Da nema toga, raspoloživi noca svakako bi
pridonio bržem gospodarskom razvitku i tehnološkoj
obnovi.
Popis i procjena ratnih šteta obavljan je prema
strogim pravilima utvrđene metodologije utemeljene na
iskustvima iz ranijih ratova, od svjetskih do Zaljevskog
rata, kao i niza uputa OUN-a i njezinih specijaliziranih
povjerenstava.
Rad na utvrđivanju vrijednosti ratne štete potaknuo
je temeljno pitanje što smo posjedovali prije rata, tj.
1990/91 godine. Naime, tek usporedba s nestalim ili
oštećenim daje pravu sliku gubitaka. S ekonomskog
polazišta riječ je o tzv. fiksnim fondovima i njihovim
vrijednostima u gospodarstvu i izvan njega.
Službenu metodologiju, koja je utvrđena i određena
u „Uputi za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete“
(NN br. 54/93) prati potvrđena i provjerena
dokumentacija koja se čuva u Hrvatskom državnom
athivu, arhivima županija te Ministarstvu financija RH.
Spoznaje o štetama nisu konačne, iako se to u
jednom trenutku mora učiniti. Mnoge skrivene boli u
ljudskim dušama zauvijek će ostati nedostupne i
skrivene. Jedno od ključnih pitanja u odnosu na ratne
štete je pitanje odštete za počinjeno. S tim u svezi
nameće se i pitanje žrtve i agresora. U ovom slučaju
nedvojbena je istina da je šteta počinjena hrvatskoj
državi i njenom narodu.
Pitanje odštete, od pojedinca do države, temelji se
na vrijednosti ratne štete. U izradi pregleda i procjene
ratnih šteta korištena je dokumentacija gotovo svih
ministarstava a i drugih tijela državne uprave,
poglavito: Ministarstva obrane, Ministarstva financija,
Ministarstva obnove, Ministarstva unitarnjih poslova,
Ministarstva kulture, Ministarstva poljoprivrede i
Ministarstva uprave.
POLAZIŠTA I OKVIRI ZA UTVRĐIVANJE RATNE ŠTETE
Ratne štete su od ljeta 1990. pa do 1999. godine
prisutne u sveukupnom životu Republike Hrvatske.
Utvrđuje se da je agresija na Republiku Hrvatsku počela
kod Knina 18. kolovoza 1990. godine, mada i do toga
razdoblja postoje djelovanja i akcije uništavanja i
poslovnog onemogućavanja djelovanja gospodarstva
Republike Hrvatske, kao što su blokade, rušenje
monetarnog sustava, trgovinske djelatnosti i sl.
Zaključcima Hrvatskog državnog Sabora od 7. i 8.
svibnja 1992. godine (NN br. 28/92) definira se i
određuje agresor na Republiku Hrvatsku i to (citat):
„pojačanom agresijom Republike Srbije i Crne Gore,
bivše jugoslavenske narodne armije, neregularnih
srpsko-crnogorskih jedinica, čije su posljedice razaranje
hrvatskih gradova i sela, ubijanje i stradanje civilnog
stanovništva, čime je dostignuta krajnja granica
izdržljivosti.“ U toj agresiji akt objave početka i
završetka rata je izostao, što je odgovaralo agresoru i to
ostavlja teoretski otvorenim pitanja pravne naravi, ali
ne i popisa i procjene ratne štete. Dugogodišnje
pripreme, koje su se temeljile i na pobuni dijela
stanovništva u Republici Hrvatskoj, te specijalnog rata
JNA, nisu pretpostavljale klasičan akt objave rata.
Utvrđivanje vrijednosti ratne štete bitan je zbog
utvrđivanja povijesne istine o svim oblicima uništavanja
materijalnih i nematerijalnih vrijednosti, objektivne
prezentacije svijetu o posljedicama rata, kao i
relevantnim međunarodnim institucijama, zbog
posljedica koje idu daleko u budućnost, osobito kod
čovjeka kao žrtve rata, zbog utvrđivanja eventualnih
reparacija, odnosno ratne odštete, sukcesije država
bivše Jugoslavije i sl. Naime, štetna radnja je
pretpostavka ratne štete, šteta je pretpostavka
odgovornosti a odgovornost je pretpostavka naknade.
Osim ljudskih gubitaka pripadnika oružanih
obrambenih snaga Republike Hrvatske, specifični su i
naglašeni gubici civilnog stanovništva, kao i vandalsko
uništavanje i razaranje izvan ratnih operacija, što je
značilo sustavno uništavanje gospodarskih resursa,
nebranjenih gradova i sela, kulturnog, duhovnog i
sakralnog nasljeđa, pa čak i niza groblja. Zločini prema
stanovništvu ubrajaju se u izravne ratne štete i sadrže
svoju materijalnu i nematerijalnu komponentu.
IZVOR: Završno izvješće Državne komisije za popis i procjenu
ratne štete Vlade Republike Hrvatske,
Zagreb, rujan 1999
141
UKUPNA VRIJEDNOST RATNE ŠTETE U REPUBLICI HRVATSKOJ U RAZDOBLJU OD 1991. DO 1999. GODINE
RATNA ŠTETA 236,431,568,000 (100%)
R.b.
Vrsta štete
IZRAVNA ŠTETA
A
1.
1.1.
1.2.
1.3.
2.
2.1.
3.
3.1.
3.2.
3.3.
4.
4.1.
4.2.
4.3.
4.4.
5.
5.1.
5.2.
5.3.
5.4.
5.5.
5.6.
6.
6.1.
6.2.
7.
KUNA u 000
36.807.213
GOSPODARSTVO
Velika gospodarska infrastruktura (javna poduzeća)
Gospodarske tvrtke
Otuđena imovina (države bivše SFRJ)
DRUŠTVENE DJELATNOSTI
Društvene djelatnosti
KULTURNA I PRIRODNA DOBRA
Nepokretna kulturna dobra
Pokretna kulturna dobra
Prirodna baština i okoliš
DOBRA GRAĐANA
Stambene zgrade
Gospodarske i nestambene zgrade
Pokretna imovina
Osobne vrijednosti
TROŠKOVI RATA
Troškovi vojske
Troškovi policije
Troškovi razminiravanja
Troškovi prilagodbe proizvodnje za rat
Troškovi zbrinjavanja prognanika i izbjeglica
Troškovi Državnog proračuna
ŽIVOT I ZDRAVLJE LJUDI
Štete počinjene životu i zdravlju
Duševne patnje i boli
TROŠKOVI NEODRŽAVANJA DOBARA
UKUPNO (1-7) IZRAVNE (DIREKTNE) ŠTETE
%
15,57
11.389.944
14.560.268
10.857.000
9.224.831
3,9
9.224.831
2.647.935
1,12
1.924.135
361.900
361.900
46.522.223
19,68
28.327.093
5.198.245
11.694.046
1.302.840
54.437.982
23,02
29.710.919
1.156.517
12.666.500
108.570
5.728.877
5.066.600
79.553.384
33,65
54.936.420
24.616.964
7.238.000
3,06
236.431.568
100
Tablica br. 1
3%
16%
Ukupna vrijednost ratne štete u RH
u razdoblju od 1990. do 1999. godine u postotcima
7
4%
6
33%
1%
5
4
3
20%
2
1
0
10
1
142
2
20
3
4
30
5
40
6
7
23%
UKUPNA VRIJEDNOST RATNE ŠTETE U RH PO VRSTAMA U
RAZDOBLJU OD 1990. DO 1999. GODINE U 000 KUNA
Štete na gospodarskim i drugim nestambenim zgradama građana iznosi: 5.198.245.000 kuna, dok je šteta na pokretnoj
imovini građana 11.649.046.000 kuna. Na teritoriju Republike Hrvatske utvrđena je ratna šteta na 2.457 nepokretnih
spomenika kulture, ukupne površine 1.859.169 m². U iznosu od: 1.924.135.000 kuna.
Ljudski gubici i stradanja
Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od kraja kolovoza 1999. godine, ukupan
broj poginulih, umrlih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iznosi 8.842. Ukupan broj civila koji bi se svrstali u istu
kategoriju nije poznat. Međutim, uzevši u obzir podatak iz godišnjeg izvješća predsjednika Republike za 1995. godinu, po
kojem je ukupan broj osoba u ovoj kategoriji 13.584, proizlazi da je broj civilnih žrtava 4.742.
Broj vojnih invalida je 30.480 a civilnih ratnih invalida 2.980 ili ukupno 33.370. Tom broju treba dodati određeni
broj budućih žrtava zbog rata: invalida i poginulih stručnjaka za razminiranje i građana. i za sada nepoznat broj žrtava
pripadnika srpske nacionalne manjine. Ukupan broj tih žrtava procijenjen je na 3.646, što sveukupno iznosi 50.600 osoba.
Nematerijalna ratna šteta prouzročena duševnim patnjama i bolima zbog izbjeglištva, prognaništva ili skrivanja,
primjenjuje se na procijenjenih 890.000 osoba, iznosi: 24.616.964.420 kuna.
Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih osoba
Prognanici i izbjeglice sastavni su dio ratnih stradanja. Već početkom 1991. godine bilo ih je 550.000 a najviše
663.493 početkom prosinca 1992. godine. Početkom kolovoza 1999. godine u RH bilo je još 55.535 prognanika i 27.820
izbjeglica. Od 1991. do 1999. godine na zbrinjavanje ovih osoba iz državnog proračuna utrošeno je 5.728.877.000 kuna.
UKUPNO 236,431,568,000 kn
7.238.000
T R O Š KO V I N E O D R Ž A V A N JA D O B A R A
D u š e vn e p a tn je i b o l i
2 4 .6 1 6 .9 6 4
Š te te p o či n je n e ž i vo tu i z d ra vl ju
5 4 .9 3 6 .4 2 0
Ž I V O T I Z D R A V LJE LJU D I
T ro š k o vi D rž a vn o g p ro ra ču n a
79.553.384
5 .0 6 6 .6 0 0
T ro š k o vi z b ri n ja va n ja p ro g n a n i k a i i z b je g l i ca
5 .7 2 8 .8 7 7
T ro š k o vi p ri l a g o d b e p ro i z vo d n je z a ra t
1 0 8 .5 7 0
T ro š k o vi ra z m i n i ra va n ja
1 2 .6 6 6 .5 0 0
T ro š k o vi p o l i ci je
1 .1 5 6 .5 1 7
T ro š k o vi vo js k e
2 9 .7 1 0 .9 1 9
54.437.982
T R O Š KO V I R A T A
1 .3 0 2 .8 4 0
O s o b n e vri je d n o s ti
Po k re tn a i m o vi n a
1 1 .6 9 4 .0 4 6
G o s p o d a rs k e i n e s ta m b e n e z g ra d e
5 .1 9 8 .2 4 5
S ta m b e n e z g ra d e
2 8 .3 2 7 .0 9 3
D OBR A G R AĐ ANA
46.522.223
Pri ro d n a b a š ti n a i o k o l i š
3 6 1 .9 0 0
Po k re tn a k u l tu rn a d o b ra
3 6 1 .9 0 0
N e p o k re tn a k u l tu rn a d o b ra
1 .9 2 4 .1 3 5
KU LT U R N A I PR I R O D N A D O B R A
2.647.935
D ru š tve n e d je l a tn o s ti
9 .2 2 4 .8 3 1
D R U Š T V E N E D JE LA T N O S T I
9.224.831
1 0 .8 5 7 .0 0 0
O tu đ e n a i m o vi n a (d rž a ve b i vš e S F R J)
G o s p o d a rs k e tvrtk e
1 4 .5 6 0 .2 6 8
1 1 .3 8 9 .9 4 4
V e l i k a g o s p o d a rs k a iVelika
n fra s tru
k tu ra (ja vn
a p o d u z e ća )
gospodarska
infrasktruktura
36.807.213
G O S PO D A R S T V O
0
1 0 .0 0 0 .0
00
2 0 .0 0 0 .0
00
3 0 .0 0 0 .0
00
4 0 .0 0 0 .0
00
5 0 .0 0 0 .0
00
6 0 .0 0 0 .0
00
7 0 .0 0 0 .0
00
8 0 .0 0 0 .0
00
9 0 .0 0 0 .0
00
143
RATNA ŠTETA NA POKRETNOJ IMOVINI GRAĐANA
R.B.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
ŽUPANIJA
ZAGREBAČKA
KRAPINSKO-ZAGORSKA
SISAČKO-MOSLAVAČKA
KARLOVAČKA
VARAŽDINSKA
KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
PRIMORSKO-GORANSKA
LIČKO-SENJSKA
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
POŽEŠKO-SLAVONSKA
BRODSKO-POSAVSKA
ZADARSKA
OSJEČKO-BARANJSKA
ŠIBENSKO-KNINSKA
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
SPLITSKO-DALMATINSKA
ISTARSKA
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
MEĐIMURSKA
GRAD ZAGREB
UKUPNO
KUNA u 000
Postotak
318
250
2.360.121
287.095
376
58
245.661
0
574.046
94.894
542.495
234.377
1.937.909
1.959.855
556.888
2.228.502
257.267
0
406.012
481
7.441
11.694.046
0
0
20,19
2,46
0
0
2,1
0
2,06
0,81
4,46
2
21,65
16,75
2,54
19,06
2,2
0
3,47
0,06
0,06
100
Tablica br. 2
UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 11.694.046.000 kn
GRAD ZAGREB
MEĐIMURSKA
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
ISTARSKA
SPLITSKO-DALMATINSKA
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
ŠIBENSKO-KNINSKA
OSJEČKO-BARANJSKA
RATNA ŠTETA PO ŽUPANIJAMA
Pokretna imovina građana
Imovinu građana koja je bila
izložena oštećenju ili uništenju u
toku rata čine:
a) oprema stanova i kuća
b) osobne stvari
c) poljoprivredna proizvodnja
d) poljoprivredni proizvodi u
skladištu
e) strojevi, osobna i poljoprivredna
vozila, plovila, alati
f) šume i dugogodišnji nasadi
(vinogradi i voćnjaci)
g) stoka i perad.
Ova se šteta popisuje i procjenjuje
za svaku oštećenu obitelj
(domaćinstvo). Polazni podaci su
po daci dobiveni izravno o d
oštećenih osoba u prognaničkim
kampovima neposredno nakon
progona, a u slučaju nedostupnosti
osoba ili nemogućnosti pribavljanja
izravnih po dataka očevidom
korišteni su statistički podaci iz
popisa stanovništva iz 1991.
godine.
ZADARSKA
Ukupno evidentirana šteta na
pokretnoj imovini građana iskazana
je u tablici.
BRODSKO-POSAVSKA
POŽEŠKO-SLAVONSKA
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
LIČKO-SENJSKA
Ukupna šteta na pokretnoj imovini
iznosi:
11.649.046.000 kuna
PRIMORSKO-GORANSKA
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA
VARAŽDINSKA
KARLOVAČKA
U pokretnu imovinu građana
SISAČKO-MOSLAVAČKA
ulaze i vrijednosti izgubljenog
KRAPINSKO-ZAGORSKA
ZAGREBAČKA
5.000.000
0
144
10.000.000
5E+05 1E+06 2E+06 2E+06 3E+06
(nestalog)
dragocjenosti.
novca
i
RATNA ŠTETA NA STAMBENIM ZGRADAMA PO KATEGORIJAMA OŠTEĆENJA,
BROJU ZGRADA I VELIČINI ŠTETE U 000 KUNA
Kategorija oštećenja
1
2
3
4
5
6
Ukupno
Broj zgrada Postotak po broju zgrada U 000 KUNA
Postotak po iznosu štete
51.303
27,94
1.599.384
5,22
33.535
18,27
2.732.993
8,93
25.028
13,64
4.233.984
13,83
19.063
10,39
4.986.703
16,28
29.851
16,27
10.625.927
34,7
24.756
13,49
6.442.703
21,04
183.526
100
30.621.694
100
Tablica br. 3
Kategorija oštećenja "1" označuje neznatno oštećenu zgradu, a kategorija oštećenja "6" zgradu koja je
potpuno uništena.
UKUPAN BROJ ZGRADA 183,526
6
6
13%
24.756
5
1
29%
29.851
4
5
16%
19.063
3
25.028
2
33.535
1
4
10%
51.303
0
10000
20000
30000
40000
50000
2
18%
3
14%
60000
UKUPAN IZNOS 30,621,694,000 kn
6
6.442.703
5
10.625.927
4
6
21%
4.986.703
3
1
5%
2
9%
3
14%
4.233.984
2
2.732.993
1
1.599.384
0
2.000. 4.000.0
4.000. 6.000.0
6.000. 8.000.0
8.000. 10.000. 12.000.
2.000.0
000
000
000
000
000
000
00
00
00
00
000
000
5
35%
4
16%
145
RATNA ŠTETA - OBITELJSKE KUĆE I STANOVI
R.B.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
ŽUPANIJA
Šteta u 000 kuna Postotak
ZAGREBAČKA
35.357
0,12
KRAPINSKO-ZAGORSKA
0
0
SISAČKO-MOSLAVAČKA
4.523.048
14,78
KARLOVAČKA
1.777.146
5,8
VARAŽDINSKA
4.050
0,01
KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA
959
0
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
549.969
1,8
PRIMORSKO-GORANSKA
9.500
0,03
LIČKO-SENJSKA
1.658.486
5,42
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
170.136
0,56
POŽEŠKO-SLAVONSKA
2.193.780
7,16
BRODSKO-POSAVSKA
1.284.919
4,2
ZADARSKA
5.102.320
16,67
OSJEČKO-BARANJSKA
2.773.710
9,05
ŠIBENSKO-KNINSKA
3.756.229
12,27
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
4.489.641
14,66
SPLITSKO-DALMATINSKA
390.298
1,27
ISTARSKA
0
0
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
1.856.080
6,06
MEĐIMURSKA
0
0
GRAD ZAGREB
43.670
0,14
UKUPNO
30.621.694
RATNA ŠTETA PO ŽUPANIJAMA
Obiteljske kuće i stanovi
Stambeni fond Republike Hrvatske
prema popisu iz 1991. godine površi2
2
nom od 103,0 mln. m , ili 71 m prosječne površine stanova s 3,2 osobe u
stanu.
Prema konačnim podacima utvrđen je
broj od 183.526 oštećenih i uništenih
zgrada, od čega 178.858 zgrada u
privatnom, a 4.668 zgrada u
društvenom vlasništvu. Iz metodoloških razloga sve su višestambene
zgrade tretirane kao vlasništvo fondova,
odnosno kao zgrade kojima upravljaju
fondovi stambeno-komu-nalnog
gospodarstva, jer su se popis ratne štete
i otkup stanova vremenski preklopili.
Mnogi su stanovi u višestambenim
zgradama bili u vrijeme popisa štete
napušteni ili su u njima privremeno
boravile osobe koje nisu vlasnici, pa je
bilo nemoguće u trenutku popisa
utvrditi pravog vlasnika.
100
Tablica br. 4
UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 30.621.694.000 kn
GRAD ZAGREB
MEĐIMURSKA
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
ISTARSKA
SPLITSKO-DALMATINSKA
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
ŠIBENSKO-KNINSKA
OSJEČKO-BARANJSKA
ZADARSKA
Broju od 183.526 zgrada odgovara
217.009 stanova, tj. broj koji je približno
točno procijenjen prije početka popisa.
Time je oštećeno ili uništeno 14,9%
stanova u kojima se živjelo. Taj broj
uključuje, dakle, privatne obiteljske i
"društvene" višestambene zgrade
kojima upravljaju stambeno komunalna
gospodarstva. Šteta je popisana po
vlasnicima i adresama zgrada pa je lako
moguća prostorna identifikacija štete.
Postupak procjene podrobno je određen
u "Narodnim novinama", br. 54/93. i u
BILTENU državne komisije.
BRODSKO-POSAVSKA
Ukupna šteta na cijelom stambenom
fondu iznosi 30.621.694.000 kuna.
POŽEŠKO-SLAVONSKA
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
LIČKO-SENJSKA
Ukupna šteta na stambenom fondu u
vlasništvu građana (obiteljske zgrade)
iznosi 28.327.093.000 kuna.
PRIMORSKO-GORANSKA
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA
VARAŽDINSKA
KARLOVAČKA
SISAČKO-MOSLAVAČKA
KRAPINSKO-ZAGORSKA
ZAGREBAČKA
0
146
1.000. 2.000. 3.000. 4.000. 5.000. 6.000.
000
000
000
000
000
000
Potpunost popisa štete je oko 99%.
Nepopisan je ostao neznatan broj zgrada
na miniranim, nedostupnim ili potpuno
pustim područjima u kojima bi kretanje
stručnih komisija bilo po život opasno, a
identifikacija zgrada tehnički
nemoguća.
BROJ OŠTEĆENIH I UNIŠTENIH STAMBENIH
ZAKLJUČAK
ZGRADA PO ŽUPANIJAMA
Ukupna vrijednost izravnih ratnih šteta kao i troškovi kao
Redni broj
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
UKUPNO
ŽUPANIJA
OSJEČKO-BARANJSKA
SISAČKO-MOSLAVAČKA
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
ZADARSKA
ŠIBENSKO-KNINSKA
LIČKO-SENJSKA
BRODSKO-POSAVSKA
POŽEŠKO-SLAVONSKA
KARLOVAČKA
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
SPLITSKO-DALMATINSKA
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
GRAD ZAGREB
ZAGREBAČKA
PRIMORSKO-GORANSKA
VARAŽDINSKA
KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA
KRAPINSKO-ZAGORSKA
ISTARSKA
MEĐIMURSKA
BROJ ZGRADA
32924
29231
24104
23389
17971
10302
9646
9440
8409
8260
4294
2864
1421
719
422
108
19
3
0
0
0
183526
Tablica br. 5
UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 183.526 zgrada
posljedicom rata iznosi 236.431.568.000 kuna ili
37.119.679.000,- US $. (tablica br. 1). (1998. godine odnos
valuta je bio: 1 US $=6,36 kuna).
⅓ vrijednosti štete vezana je za život i zdravlje ljudi.
Materijalna šteta koja obuhvaća gospodarstvo, društvene
djelatnosti, kulturna i prirodna dobra i dobra građana,
obuhvaća 40% vrijednosti šteta. Troškovi rata iznose 26%
ukupne vrijednosti izravne štete.
U odnosu na vrijednost fiksnih fondova pred rat, u što
se ubrajaju kuće, stanovi, oprema i ostale građevine, Republika
Hrvatska je izgubila u gospodarstvu, društvenim
djelatnostima, dobrima građana i kulturnim dobrima 11,6%
vrijednosti fiksnih fondova a same kuće i stanovi sudjeluju s
10,2% vrijednosti fiksnog stambenog dijela.
Izravna šteta po županijama
Na okupiranom području nalazilo se 11,16%
stanovništva zemlje, 11,02% stanova, 21,1% poljoprivrednog
zemljišta, te 8,8% zaposlenih. U 1990. godini tu je ostvareno
8,8% društvenog proizvoda. Na spomenutim područjima
nalazilo se 18,2% cestovne mreže.
U izravne štete po županijama nisu pribrojane one štete
koje su evidentirane na razini države u cjelini i to: troškovi
vojske i policije, razminiranje, ljudski gubici, pokretna
kulturna doba i štete na okolišu i prirodi, te neizravne štete.
Iscrpno su štete prikazane u samostalnim izvješćima svake
pojedine županije, odnosno grada Zagreba, i ona su sastavni
dio ukupne dokumentacije.
OSJEČKO-BARANJSKA
Ratna šteta u gospodarstvu bez velikih sustava iznosi
SISAČKO-MOSLAVAČKA
14.560.268.415 kuna. Najveće štete pretrpjela je industrija.
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
Veliki sustavi gospodarske infrastrukture pretrpjeli su ratnu
štetu u iznosu od: 17.850.081.000 kuna.
ZADARSKA
ŠIBENSKO-KNINSKA
Sveukupna ratna šteta u gospodarstvu iznosi:
LIČKO-SENJSKA
32.410.349.415 kuna.
BRODSKO-POSAVSKA
Analizirane stavke pokretne imovine građana i stambene
POŽEŠKO-SLAVONSKA
zgrade - obiteljske kuće i stanovi iz grupe 4. Dobra građana
KARLOVAČKA
(tablica br.1) 46.522.223.000 kuna direktno se odnose na
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
populaciju prognanika - povratnika u RH u materijalnom
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
smislu skoro u potpunom iznosu. Uz činjenicu da se i najveći
SPLITSKO-DALMATINSKA
postotak iznosa koji se odnosi na stavku 6. Život i zdravlje
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
ljudi (tablica br.1), odnosi na ovu populaciju (štete počinjene
životu i zdravlju, društvene boli i patnje - 79.553.384.000
GRAD ZAGREB
kuna) ne čudi činjenica da ova populacija preko ZPH inzistira
ZAGREBAČKA
na donošenju ZAKONA O NAKNADI RATNE ŠTETE.
PRIMORSKO-GORANSKA
Ukupni zbroj ove dvije stavke iznosi 126.075.507.000
VARAŽDINSKA
kuna ili 53,33% od ukupnog iznosa ratnih šteta u RH -
KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA
236.431.568.000 kuna.
MEĐIMURSKA
U nastavku dajemo i tablicu 53 gospodarske tvrtke čija
ISTARSKA
ukupna vrijednost štete od 9.095.087.000 kuna predstavlja
KRAPINSKO-ZAGORSKA
64% ukupnog iznosa štete - GOSPODARSKE TVRTKE -
0
10000 20000 30000 40000
14.560.268.000 kuna koja se odnosi na 1200 obrađenih
gospodarskih tvrtki.
147
GOSPODARSKE TVRTKE SA IZRAVNOM ŠTETOM PO VELIČINI IZNOSA U 000 KUNA
Redni broj
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
Tablica broj 5a
148
Naziv tvrtke
Borovo
Vupik
Belje
Belišće
IPK Osijek
-Ratastvo-stočarstvo
Končar-ugostiteljstvo
TLM-TAR
Saponija
DI Papuk
PIK Vrbovec
Industrija stakla Lipik
Gavrilović
HTTP Dubrovačko primorje
Vuteks
Zračna luka Dubrovnik
ZRC Lipik
Lječilište Topusko
Atlas
Rabac
Velepromet
Plava Laguna
IPK Osijek
-Tvornica šećera
IPK Osijek-Kandit
Varteks
Jamnica
Luka Dubrovnik
Hotel Belvedere
Metaval
Viadukt
PIK Đakovo
Dunavski Lloyd
PPK Nova Gradiška
Trokut
OLT
HTC Babin kuk
GP Dubrovnik
Brodograđevinska industrija Split
Diokom Komerc
Karlovačka pivovara
Hotel Maestral
Vodičanka
Istraturist Umag
LIO holding
Podravka Studenac
Građevinar
Poljoprivredni institut
Drvopromet
JP Vodovod grada Vukovara
Oriolik
Pivovara Osijek
HTP Croatia Cavtat
IGM Dilj
Sladorana
UKUPNO
Sjedište općina
Vukovar
Vukovar
Darda
Belišće
Osijek
Velika
Šibenik
Osijek
Pakrac
Vrbovec
Lipik
Petrinja
Dubrovnik
Vukovar
Konavle
Lipik
Topusko
Dubrovnik
Labin
Vukovar
Poreč
Osijek
Osijek
Varaždin
Pisarovina
Dubrovnik
Dubrovnik
Sisak
Zagreb
Đakovo
Sisak
Nova Gradiška
Novska
Osijek
Dubrovnik
Dubrovnik
Split
Split
Karlovac
Dubrovnik
Vodice
Umag
Osijek
Lipik
Vukovar
Osijek
Vukovar
Vukovar
Oriovac
Osijek
Konavle
Vinkovci
Županja
Izravna šteta u
000 kunama
1.940.059
1.360.900
963.874
382.630
293.725
262.305
207.014
205.914
193.182
188.550
181.674
175.608
117.878
135.604
110.347
108.176
95.788
92.531
90.699
84.790
83.183
82.263
81.847
80.266
78.290
76.437
73.296
72.033
68.688
68.171
67.107
66.358
59.916
59.319
57.991
57.582
56.076
55.363
50.742
50.539
49.475
49.323
47.735
45.201
42.795
42.473
41.021
40.895
40.670
40.540
39.928
39.310
39.006
9.095.087
IZVOR: Završno izvješće državne komisije za popis i procjenu ratne štete,
Zagreb, rujan 1999. Autor tablica i grafikona: Branko Čulo
Agresor je na okupiranome dijelu Hrvatske 1991. - 1995. uništio sve što je mogao, ali to nije umanjilo želju prognanika
za povratkom na svoja ognjišta
Potresna svjedočanstva onoga što su prognanici zatekli
nakon povratka na nekadašnja okupirana područja RH
149
Usporedbom posljedica granatiranja topništva agresorske JNA, dva povijesna grada, Vukovara na krajnjem istoku i Dubrovnika
na krajnjem jugu Hrvatske, jasno se dolazi do zaključka što su imali na umu oficiri JNA i njihov Generalštab kada su zapovijedali
izvršavanje takvih zločinačkih pothvata 1991. g.
150
POVRATAK PROGNANIKA
Povratak je započeo i dogodio se čim su se stvorili
uvjeti da je neki dom, naselje, grad bio slobodan
ili manje izravno ugrožen, tako da je najveći broj
onih koji su protjerani već u svojim domovima.
No on se u punome smislu dogodio tek nakon
oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske “Bljeska” i
“Oluje”, kojima je najveći dio Hrvatske oslobođen,
a potpun povratak bit će moguć tek nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u sustav
Hrvatske. Budući da je i to skora realnost, Vlada
izlazi pred Sabor s programom povratka, kako bi
se raspravila načela i uskladili svi čini tog vrlo složenoga i zahtjevnoga, no nacionalno prevažnoga
zadatka.
Osnovna načela na temelju kojih bi se
trebao dogoditi konačan povratak
l.
Stvaranje uvjeta da se svi prognanici i izbjeglice vrate u svoje domove. To se ne može dogoditi naredbama, prisilom, nego obnovom i
poticajnim mjerama. Polazeći od ustavne
odredbe (čl. 32.) po kojoj svaki građanin Hrvatske može slobodno birati boravište, ne
može se nikoga prisiliti na povratak, ali je
moguće i potrebno, kad su ispunjeni uvjeti za
povratak, ukinuti prognanički ili izbjeglički
status, a poticajnim mjerama poticati povratak.
2 Obnova, koja ima dvije osnovne zadaće:
- stvaranje uvjeta za povratak,
- razvitak područja u kojima se povratak do gađa mora obuhvatiti sve segmente potrebne
za ponovnu uspostavu života na stradalim
prostorima, i to:
• obnovu infrastrukture (struja, voda, prometni
ce, telefoni i dr.),
obitelji povratnika),
ustanove, vjerski i kulturni sadržaji),
vratak na staro, nego poticaj razvitka profita-
darstava i privatnoga poduzetništva).
• obnovu domova (do razine potrebne za život
• obnovu javnih objekata (škole, zdravstvene
• obnovu gospodarstva (tako da to ne bude po
bilnih poduzeća, a osobito obiteljskih gospo-
3.
Sklop posebnih poticajnih mjera valja pripremiti i programirati tako da se stimulira povratak i život u područjima povratka uz posebnu stupnjevanost, podupirući mogućnost života i rada na onim prostorima gdje je to objektivno teže, bilo zbog prirodnih okolnosti, bilo
zbog ratnih stradanja, ali također, posebno, i u
područja od nacionalnog interesa.
4.
U ukupnoj razvojnoj usmjerenosti države i nastojanju za što ravnomjernijim regionalnim razvitkom, prilikom planiranja razvitka infrastrukture, kao i onih gospodarskih i drugih
činitelja na koje država može utjecati, polazište mora biti takvo da se ti stradali prostori što
prije izdignu na razinu odgovarajuće razvijenosti, a i da se potakne njihovo naseljavanje
građanima iz napučenijih dijelova Hrvatske te
iz iseljeništva.
5.
Budući da država mora izdvajati sredstva za
smještaj i zbrinjavanje prognanika u prostorima njihova privremenoga smještaja, polazi
se od toga da je bolje, dok god je to potrebno,
ova sredstva potpore dodjeljivati u vlastitim
kućama i mjestima povratka, negoli i dalje u
privremenom smještaju.
6.
Polazeći od činjenice da su iz većine donedavno okupiranih prostora političkim i gospodarskim mjerama tijekom obiju Jugoslavija Hrvati
poticani i tjerani na odlazak iz svojih stoljetnih
domova, povratak podrazumijeva i stvaranje
uvjeta da se Hrvati iz iseljeništva vraćaju u
prostore vlastita zavičaja ili zavičaja svojih
predaka.
7.
Hrvatska će, u duhu svojega Ustava i međunarodnih normi, omogućiti povratak svojim
građanima, koji su, unatoč pozivima hrvatskoga vrhovništva na ostanak, u vrijeme “Bljeska”
i “Oluje” napustili zemlju.
8.
Svi napori, s vlastitim raspoloživim poten
cijalima i uz pomoć međunarodne zajednice,
bit će usmjereni na razminiranje, kako bi se
izbjegla opasnost za život i rad povratnika.
9. Uspostava i djelovanje odgovorne i poduzet ne lokalne vlasti u mjestima povratka jedan je
od temeljnih preduvjeta povratka i dobroga
151
početka svih funkcija života. Dosadašnji problemi u tom pogledu moraju najhitnije biti
ispravljeni uz potporu, gdje je to potrebno, novih ljudi koji će iz centara odlaziti u spomenu
te krajeve na privremeno razdoblje i s posebnim zadaćama.
Operativni program povratka ovisi ponajprije o
raspoloživim sredstvima za radove obnove. Samo
za minimalnu obnovu stambenoga fonda potrebno je oko 10 milijarda kuna. Do sada je za tu svrhu
uložena oko l milijarda, a ove godine je u proračunu predviđena još l ,5 milijarda kuna. No dobrom
organizacijom povratka, uz korištenje slobodnim
(osobito u državnome vlasništvu) stanovima i kućama, može se postići tijekom ove i sljedeće godine potpun povratak kako je i predloženo u ovom
Programu.
Koordinacija i usklađivanje svih tijela i državnih
razina radi povratka, obnove i oživljavanja gospodarstva mora biti znatno djelotvornija nego do
sada, kako bi u dinamici povratka nakon obnove
kuća i infrastrukture, istodobno ili odmah nakon
toga, bilo oživljeno i poticano gospodarstvo te ljudi što prije mogli započeti živjeti od vlastita rada.
U obnovi gospodarstva potrebne su interventne
mjere države, no sve mora biti usmjereno na poticanje privatne inicijative, poduzetništva, obiteljskih gospodarstava kako bi se u povratku posebno naglasilo povratak mladih.
Izbjeglice iz susjedne Bosne i Hercegovine koji su
još uvijek u Hrvatskoj trebaju se u duhu međudržavnih sporazuma, a u skladu sa stvaranjem sigurnosnih uvjeta u toj zemlji, također što prije vratiti
svojim domovima ili naći do dovršetka obnove siguran i kvalitetan smještaj u drugim prostorima
te zemlje.
Opći je nacionalni interes da se svi Hrvati iz Federacije BiH vrate u svoje domove, a Hrvatska
će u skladu sa svojim mogućnostima, podupirući
njihov povratak, sudjelovati u obnovi njihovih domova.
Hrvati koji su privremeno izbjeglice po različitim
zemljama svijeta pozvani su da se, sukladno dinamici obnove, što prije vraćaju u svoja naselja.
Povratak svih prognanih nakon ove velikosrpske
152
agresije na Hrvatsku veliki je nacionalni interes,
a stvaranje uvjeta da se on što brže i potpunije
dogodi obveza je Hrvatske države i svih njenih
ustanova, kako bi se prekinule i otklonile patnje
i stradanja onih koji su već više godina daleko od
svojih domova i naselja.
Uspostava sigurnosnih uvjeta
Ministarstvo unutarnjih poslova još je početkom
1992. izradilo detaljan Plan izvršenja obveza iz
svoje nadležnosti u mirovnoj operaciji, kojim su
utvrđeni nositelji poslova i zadaća osiguranja uspostave civilne vlasti i povratka prognanika na
okupirana područja. Glede toga razrađen je i precizan Plan ustroja policije, koji za područje istočne Slavonije i Baranje već duže vrijeme, u kadrovskome i materijalnome smislu, funkcionira izvan
tog područja. Prema tom planu Ministarstvo je,
neposredno nakon vojno-redarstvenih operacija
oslobađanja dijelova Slavonije i Posavine i bivših
sektora Sjever i Jug, uspostavilo funkcioniranje sigurnosnih službi te postupno i drugih poslova iz
svoje nadležnosti.
Odmah nakon oslobađanja u oslobođena je mjesta
ušla policija i počela osiguravati javni red i mir te
sigurnosne uvjete za normalizaciju civilnoga života i povratak prognanoga stanovništva s tih područja. Policija je na terenu dobila posebne instrukcije o zaštiti svih građana koji su se tamo zatekli
i onih koji su se počeli vraćati te njihove imovine,
kao i imovine koja je bila napuštena. U tome, nažalost, nisu postignuti uspjesi i velik je dio zatečene
imovine otuđen ili uništen.
Pripadnici Civilne zaštite proveli su “humanu asanaciju” terena, a djelatnici kriminalističke policije
očevide i kriminalističku obradu pronađenih tijela prije njihova ukapanja na mjesnim grobljima.
Utvrđeno je da se u većini slučajeva radilo o pogibiji osoba kao posljedici ratnih djelovanja.
Radi sigurnoga povratka prognanika na oslobođena područja policijski djelatnici zajedno s pripadnicima Hrvatske vojske i Civilne zaštite neprekidno
rade na uklanjanju zaostalih minsko-eksplozivnih
sredstava. No, budući da je velika količina eksplozivnih sredstava razasuta terenom, taj posao bit će
dugotrajan, pa se prioriteti podvrgavaju redoslijedu povratka.
Danas se može reći da u svim mjestima povratka
i obnove postoji sigurnost slična onoj u ostalim
dijelovima zemlje, a da su još uvijek nepregledana
i od mina nesanirana područja dobro označena.
Uspostava civilne vlasti
• ubrzano prići uklanjanju mina po utvrđenome
redu prvenstva, posebice za veće infrastruk turne i druge objekte od općega značenja;
Oslobađanjem okupiranih područja ostvarena je
njihova reintegracija u ustavni poredak Republike
Hrvatske. Ta reintegracija razumijeva uspostavu
državne uprave Republike Hrvatske, uspostavu lokalne samouprave te uspostavu tijela vlasti.
Unatoč poduzetim aktivnostima i početnim rezultatima, nedovoljna učinkovitost na uspostavi i
funkcioniranju civilne vlasti nalaže dodatne napore, pa i nova rješenja Vlade u sljedećim pitanjima:
•
pospješiti funkcioniranje lokalne uprave na
oslobođenim područjima, osobito kadrovski i
organizacijski, uz maksimalno uključivanje i
zapošljavanje povratnika;
•
dislocirati službe resornih ministarstava vezane za poslove povratka prognanika; ubrzano
pospješiti pokretanje gospodarskih djelatnosti
vezanih za ostvareni povratak u pojedina naselja;
•
poticati davanje u najam i prodaju gospodarskih objekata na okupiranom području prvenstveno povratnicima, i to u skladu s njihovim
mogućnostima;
• obvezati lokalne sredine na usklađivanje po vratka i razvitka s globalnim državnim intere sima;
• prioritete obnove uskladiti s područjima od
posebnog državnoga interesa i vremenskim
mogućnostima gradnje;
• stimulirati ulaganja hrvatske dijaspore u gos podarske objekte i infrastrukturu;
•
nakon spoznaje o stvarnome stanju napuštene imovine na terenu odrediti redoslijed povratka, obnove i način povratka za svako pojedinačno naselje;
• programirati i pripremiti povratak u svako
•
naselje, gospodarski temelj održanja i razvitka
naselja, obnova i izgradnja infrastrukture, obnova i izgradnja kuća, ustroj lokalne uprave,
perspektive;
dodatno i učinkovitije suzbiti pljačke i nasilništva u određenim područjima i uspostaviti
punu sigurnosti građana i imovine te dosljedno obznanjivati i javno osuditi počinitelje nedjela;
• unaprjeđivati djelovanje prosvjetnih, kultur nih, socijalnih i drugih javnih ustanova ondje
gdje su do sada uočeni veći problemi;
•
neodgodivo obnoviti preostali dio komunalne
infrastrukture, posebno na području elektroopskrbe, vodoopskrbe i prometne infrastrukture;
• osiguravati dodatna sredstva za funkcionira nje lokalne samouprave;
• revidirati sva rješenja o dodjeli stanova, a oso bito riješiti problem bespravno useljenih.
POTICAJNE MJERE ZA POVRATNIKE
U cilju poticanja što bržega i sveobuhvatnijega povratka prognanika na novooslobođena područja
Republike Hrvatske nužno je predložiti niz posebnih mjera kojima se osigurava:
a) dodatni interes za povratak kod prognanika i
izbjeglica te
b) nužne pretpostavke za demografsku i gospo darsku obnovu i razvitak ovih područja.
Ostvarenjem navedenih dvaju ciljeva treba se postići i postupno izjednačavanje socijalno-imovinskih uvjeta života prognanika s uvjetima života
ostalih građana Republike Hrvatske te stvaranje
pretpostavki za uravnoteženje gospodarskoga
razvitka tih područja s ostalim područjima Republike Hrvatske. Budući da se stimulativne mjere
153
za povratak prognanika na oslobođena područja
povratka odnose na povratnike koji su živjeli u području povratka i/ili će živjeti u tim područjima,
one predstavljaju i mjere privlačenja ljudi i kapitala u ta područja. Pritom se stimulativne mjere
trebaju razlikovati s obzirom na stratešku važnost
pojedinih područja, tj. područja od posebnoga interesa Republike Hrvatske.
U nastojanjima da se povratak što prije ostvari
nakon akcija “Bljesak” i “Oluja” donesena su dva
dokumenta (uredba i prijedlog zakona), kojima
se izravno potiče povratak prognanika u njihove domove. U listopadu 1995. godine donesena
je Uredba o povratku prognanika i izbjeglica na
oslobođena područja (NN 81/95) kojom se uređuje povratak prognanika i izbjeglica na oslobođena
područja Republike Hrvatske, uređuju se uvjeti za
stjecanje statusa povratnika, trajanje tog statusa
i postupak njegova ostvarivanja. Ovim dokumentom uređena su i prava koja povratnici na oslobođena područja zadržavaju iz statusa prognanika ili
izbjeglica, kojima se prvenstveno osigurava kontinuitet socijalnoga zbrinjavanja egzistencije povratnika (novčana pomoć osobama bez prihoda,
zdravstvena zaštita, humanitarna pomoć, pomoć u
socijalnoj adaptaciji i psihološka pomoć i drugo).
Sljedeći dokument, prijedlog Zakona o poreznim
povlasticama na područjima od posebnoga interesa, razvrstanih u četiri kategorije, koji je u saborskoj raspravi, usmjeren je na uvođenje dodatnih
poticajnih mjera - posebnih poreznih povlastica
kojima se stimulira povratak prognanika, naseljavanje područja od posebnoga interesa, gospodarsko oživljavanje i brži razvitak područja od
posebnoga interesa. Te porezne mjere očituju se
u propisivanju olakšica poreza na dobit, poreza na
dohodak te oslobađanje od plaćanja poreza na dohodak na poljoprivredno i šumsko zemljište, kao i
na oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina te poreza na nasljedstva i darove.
U cilju sveobuhvatnijega stimuliranja povratka
prognanika povratnicima se treba omogućiti i niz
drugih olakšica i povlastica kako bi proces povratka bio što uspješniji, kraći i bezbolniji. U tom smislu, uključujući i već donesene mjere, predlažu se
sljedeće poticajne mjere:
154
1. Osobne i obiteljske mjere
a)
oslobađanje od plaćanja poreza na katastarski
prihod i dohodak od poljoprivrede i šumarstva koja se nalaze na područjima od posebnoga interesa,
b)
oslobađanje plaćanja poreza na promet nekretnina, nasljedstva i darova za sve nekretnine koje se nalaze na područjima od posebnoga interesa,
c) pravo na dodjelu dionica iz portfelja Hrvatsko ga fonda za privatizaciju,
d) dječji doplatak bez obzira na imovinski cenzus
obitelji,
e) dodjela jednokratne novčane pomoći,
f)
učenicima i studentima s područja povratka
prognanika osigurati povlašten tretman pri
školovanju (prioritet, stipendije, smještaj u
đačke i studentske domove),
g) carinske povlastice,
h) povlastica prilikom otkupa stana,
i) osiguranje organiziranoga smještaja i brige za
starije osobe.
2. Mjere poticanja zapošljavanja
a)
djelatnicima javnih službi (uprava, školstvo,
predškolski odgoj, zdravstvo, kultura, javna
poduzeća) osigurava se poseban dodatak na
plaću za poslove u mjestu povratka u trajanju
od nekoliko godina,
b) sufinanciranje pripravničkoga staža,
c)
jednokratna novčana isplata nezaposlenoj
osobi koja zasnuje radni odnos u dnevnoj migraciji, odnosno na sezonskim ili montažerskim poslovima u mjestu rada, gdje Zavod za
zapošljavanje ne može osigurati radnu snagu,
d)
jednokratna novčana isplata VSS djelatnika
ako se trajno nasele i zaposle u mjestu gdje je
to zbog obnove i promjene u strukturi zaposlenih od posebnoga interesa za Republiku
Hrvatsku,
e) povratnicima koji su nakon progonstva ostali
bez svojih radnih mjesta priznati status radni ka (i radni staž) tijekom progonstva,
f) povratnicima koji se zaposle u mjestu povrat ka bit će priznate porezne povlastice,
g) u obliku smanjenja i oslobađanja poreza na
plaće.
3. Mjere poticanja obiteljskoga gospodarstva,
privatnoga poduzetništva i gospodarskoga
razvitka
a)
domaćim i stranim kreditima, različitim donacijama omogućiti nabavu potrebnih poljoprivrednih strojeva, gnojiva, zaštitnih sredstava,
biljnoga i životinjskoga reprodukcijskoga materijala,
b) dugoročno kreditiranje obnove višegodišnjih
nasada,
c) mogućnost darovanja poljoprivrednih zemlji šta u državnome vlasništvu,
Područje
Oslobođeno akcijom “Bljesak” i
prije nje
Oslobođeno akcijom “Oluja” Ukupno oslobođeno područje Hrvatsko Podunavlje Sveukupno
d)
e)
h)
im olakšice,
pri plaćanju poreza na dohodak pravne osobe
osloboditi i priznati olakšice pri plaćanju poreza na dobit priznavanjem visokih zaštitnih kamata na uloženi kapital na područjima od posebnoga interesa,
i) kreditiranje investicijskih projekata tvrtki pod
posebno povoljnim uvjetima (grace period, ni ske kamatne stope, duži rokovi otplate),
j)
k)
besplatno korištenje savjetima u svezi s privatnim poduzetništvom,
povlastice pri izobrazbi poduzetnika, pripremi
programa i korištenju poslovodnim savjetima.
Navedene stimulativne mjere u daljnjem postupku razrađuju resorna ministarstva (Ministarstvo
razvitka i obnove, Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo rada i socijalne
skrbi, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, i
druga) i podnosit će ih Vladi i Saboru Republike
Hrvatske kao zakonske akte na usvajanje te se brinu za njihovo provođenje.
Smješteni
privatno
Smješteni u hotelima,
odmaralištima i
naseljima
46.228 37.709
8.519
76.040
54.690
21.350
75.813
54.816
20.997
320.349
239.614
80.735
Ukupan broj
proganika
122.268
92.399
29.869
mogućnost davanja koncesija i otvaranja bescarinskih zona kao mjera privlačenja kapitala,
poduzetnicima povratnicima omogućiti korištenje kreditima za pokretanje i obavljanje
privrednih djelatnosti (prvenstveno proizvodnje) bez hipotekarnoga osiguranja (Hrvatska
garancijska agencija), s grace periodom i s povoljnim kamatnim stopama,
f) omogućiti bescarinski uvoz opreme, strojeva i
alata koji se ne proizvode u Republici Hrvat skoj,
g) poduzetnike fizičke osobe osloboditi i priznati
Povratak je započeo i dogodio se čim su se stvorili uvjeti da je
neki dom, naselje, grad, bio slobodan
155
OPERATIVNI PLAN POVRATKA
Skupina “Oluja”
U skladu s podatcima o stanju oštećenosti stambenoga fonda, gospodarstva i infrastrukture u
područjima obnove i povratka i, s druge strane,
u skladu s ukupnom dinamikom obnove i realnim
mogućnostima državnoga proračuna i korištenja
drugim sredstvima za obnovu, predlaže se sljedeći plan povratka prognanika. Pritom, uz načelan
pristup povratku kad su ispunjeni uvjeti obnove i
sigurnosti, potrebno je voditi računa i o pojedinačnim zahtjevima i potrebama obitelji kao što je, primjerice, završetak ili početak školske godine itd.
Budući da je obnova različito započela i do danas
je u različitoj fazi dovršenja, sve prognanike svrstavamo u tri velike skupine po područjima.
Osim toga, valja računati s još između 30.000 i
50.000 povratnika koji su i danas izbjeglice u različitim zemljama Europe i svijeta.
Skupina “Bljesak”
Za sve prognanike iz područja oslobođenih akcijom “Bljesak” i prije nje (Maslenica, Konavle, oštećeni objekti uz linije razgraničenja) obnova stanogradnje upravo ulazi u drugu fazu uređenja, tako
da se realno može planirati povratak do svibnja
1996. godine.
Prema uredbama Vlade i za sve one koji su iz tih
područja dobili kredite istekli su rokovi iz ugovora
za dovršetak radova i povratak.
Prema istim uredbama svi oni iz tih područja koji
nisu potpisali ugovore o obnovi ili zatražili kredite
(to su bili dužni do 30. rujna 1995.) prestaju biti
prognanici.
U skladu s tom dinamikom u tijeku su radovi na
obnovi infrastrukture, gospodarskih postrojenja,
a prioritet u kreditima za privatno poduzetništvo
prvih mjeseci 1996. godine bit će također usmjeren upravo na ta područja.
Broj povratnika: 46.228, povratak do svibnja
1996.
Oštećenost stanova i kuća prognanika za područja
oslobođena “Olujom” prema podatcima komisija
za procjenu šteta i pregleda stručnjaka Ministarstva razvitka i obnove (tamo gdje sve procjene još
nisu dovršene), jest sljedeća:
Za popravak svih tih objekata bilo bi potrebno oko
3 milijarde kn. Budući da je tek nešto više od polovine tog iznosa predviđeno ovogodišnjim proračunom (i uz sredstva od dionica velikih poduzeća),
obnova će se protegnuti i u čitavu sljedeću godinu,
pa je naglasak na obnovi svih domova nižih razina
oštećenja (I., II., III. i IV.) te polovini onih viših (V.
i VI.). Time bi oko 24.000 prognanika trebalo biti
smješteno u stanovima (u vlasništvu ili na upravljanju od strane države) u oslobođenim gradićima
(Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica, Slunj,
Glina, Vojnić, Vrginmost, Dvor, Kostajnica), dok im
kuće po manjim naseljima na selima ne dođu na
red za obnovu. Dio tih prognanika već je smješten
u planiranim objektima.
Ako bi se tako postupilo, i ta čitava skupina do
kraja 1996. godine mogla bi prijeći iz prognaničkoga u povratnički status, i to po sljedećoj dinamici:
a.
Prognanici iz domova (kuća i stanova) s oštećenjima (I., II. i III. kategorije) sukcesivno postaju povratnici tijekom travnja, svibnja i lipnja 1996. godine, osim u iznimnim slučajevima manjih naselja u kojima nije popravljena
infrastruktura. No, ondje je u 99 % primjera
riječ o gradskim naseljima od Drniša do Gline.
Dobar je dio upravo tih prognanika već ili povremeno ili trajno u svojim domovima, ali još
imaju prognanički status.
Broj povratnika: 36.000, povratak do lipnja 1996.
b.
Povratnici iz naselja u kojima je obnova započela u jesen 1995., a koja su kao prioritetna
predložena od strane županijskih poglavarsta
va: (Lasinja, Hrastovica, Topusko, K. Majur,
Stupanj
oštećenosti
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
Broj objekata
3.925
4.187
4.285
3.573
9.424
7.092
156
Ukupno
32.486
Kostajnica, Staza, G. Mekušje, Turanj, Bulić
Brdo, Kamensko, Brođani, Skakavac, Saborsko, Lička Jesenica, Blata, Vojmerac, Trojvrh,
Vajin Vrh, Barlete, Široka Kula, Lički Osik,
Dabar, Vrhovine, Kruševo, Kijevo, Lovinac,
Škabrnja, Polača, Drniš, Ružić, Oklaj, Čista
Velika, Rupe, Maljkovo, Ježević, Vinalić, Kosore, Maovice, Vrlika) gdje su kuće potpuno sru*
šene i bez krovova i u kojima je obnova (gdje
klimatske okolnosti dopuštaju) u punome jeku
ili će biti u najskorije vrijeme.
Planiran je dovršetak obnove u prostoru Dalmacije do srpnja, a u ostalim do rujna 1996. godine.
Broj povratnika: 12.000, povratak do rujna 1996.
c.
Ostala naselja u kojima će obnova započeti
kroz proljeće 1996. po prijedlozima županija,
a u broju do iznosa raspoloživih sredstava s
planiranim dovršetkom do kraja 1996. godine.
(s oko 5.000 stanova), za što je već razrađen poseban program kako bi se osigurao smještaj svih
povratnika kojima su domovi više stradali.
Sredstva za to trebat će organizirati ili iz stranih
izvora (donacije, krediti) ili interventnim akcijama Vlade u trenutku kad se za taj posao ostvare
mogućnosti. Svi popratni poslovi u Ministarstvu
razvitka i obnove u tijeku su ili su već obavljeni.
Tako su u Ministarstvu razvitka i obnove pripremljeni precizni planovi obnove i obavljene tehničke predradnje kako bi složeni proces popravka i
izgradnje domova mogao odmah započeti.
Posebno je važno, zbog negativnih iskustava iz
prostora nakon “Oluje”, spriječiti svaku devastaciju i nasilno useljavanje te dobro unaprijed isplanirati slijed povratka.
Broj povratnika: 21.000, povratak do konca 1996.
d.
Povratak prognanika u slobodne kuće i stanove iz onih naselja koja neće biti u programu
obnove ove godine (zbog ograničenih sredstava): dijelom su već smješteni, a ostali trebaju
biti smješteni do svibnja 1996., ovisno o raspoloživim kapacitetima i sredstvima.
Broj povratnika: 24.000, povratak ovisno o raspoloživim kapacitetima i sredstvima
Skupina “Podunavlje”
Obnova kuća u Laslovu kod Osijeka
Obnova kuća u zapadnoj Slavoniji
Povratak prognanika na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (hrvatskoga
Podunavlja) slijedit će dinamiku i plan aktivnosti
koji su ustanovljeni programom rada prijelazne
uprave i Ureda privremene uprave zaduženih za
uspostavu hrvatske vlasti na tim područjima. U
tom smjeru su izrađeni i konkretni pilot-projekti
povratka prognanika.
Ovisno u uspješnim koracima reintegracije, bit će
hitna obnova svih obiteljskih kuća manjih razina
oštećenja (I., II. i III. stupanj) radi povratka (to je
moguće kroz najviše dva mjeseca od mogućnosti
pristupa području) te obnova stambenih zgrada
157
Vlada Republike Hrvatske sredstvima državnoga proračuna obnovila je obiteljske kuće, stanove i infrastrukturu na
području cijele Hrvatske, od istočne i zapadne Slavonije, Banovine, Vukovara do Dubrovnika
(Slika gore lijevo: obnva u Sarvašu; desno: Vukovar je danas gotovo potpuno obnovljen;
dolje: Dubrovnik danas)
158
PODACI O POVRATNICIMA UPRAVE ZA PPDS
....Ovu prigodu koristim zahvaliti Vam na držanju svih tih
godina tijekom teškog progonstva kada ste bili rasuti diljem
Hrvatske, kad ste bili u inozemstvu. Ja sam i jučer na sjednici
Vlade RH spomenula podatak samo o Vukovarcima. Više od
560 mjesta u Hrvatskoj i u svijetu - to su bile destinacije na
kojima su bili Vukovarci kao prognanici. Te podatke, dame i
gospodo, ne smijemo niti možemo zaboraviti. Podatke da ste
bili u športskim dvoranama, da ste bili u hotelima, da ste bili u
barakama i naravno podatak da ste Hrvatski branitelji, da su
sve vaše obitelji braniteljske obitelji. O tome naravno kao
ministrica hrvatskih branitelja, vodim posebnu pozornost....
Vukovar 19.03.2005.
(Iz govora sadašnje predsjednice Vlade RH, a tadašnje ministrice branitelja
gospođe Jadranke Kosor)
Izvor: Knjiga Branko Pek - "Nakon povratka" str, 318.
Naziv RU-a
UKUPNO
44.129
UKUPNO
33.020
1.552
31.100
5.141
26.309
9.278
24.772
21.372
24
21.372
24.772
9.278
71
7.398
335
5.327
44.129
5.141
5.327
4.052
7.398
1.552
4.052
888
31.100
717
40
335
33.020
71
717
26.309
40
888
24
Sisak Naziv RU-a
Vukovar
Bjelovar
Šibenik
Dubrovnik
Zadar
Gospić
Osijek
Karlovac
Makarska
Karlovac
Osijek
Gospić
Pula
Požega
Rijeka
Slavonski Brod
Sisak
Dubrovnik
Slavonski Brod
Split
Požega
Bjelovar
Split
Zagreb
Šibenik
Virovitica
Varaždin
Rijeka
Vukovar
Pula
Virovitica
Zadar
Varaždin
Zagreb
Makarska
SVEUKUPNO
%
20,50%
%
15,36%
0,72%
14,43%
2,39%
12,08%
4,31%
11,52%
9,94%
0,01%
9,94%
11,52%
4,31%
0,03%
3,44%
0,15%
2,48%
20,50%
2,39%
2,48%
1,89%
3,44%
0,72%
1,89%
0,41%
14,43%
0,32%
0,02%
0,15%
15,36%
0,03%
0,32%
12,08%
0,02%
0,41%
0,01%
215.525
100,00%
Tablica br. 6
POVRATNICI PO REGIONALNIM UREDIMA - UKUPNO 215,525
Sisak 44.129
Vukovar 33.020
Šibenik 31.100
Zadar 26.309
Osijek 24.772
Karlovac 21.372
Gospić 9.278
Požega
7.398
Slavonski Brod 5.327
Dubrovnik 5.141
Split 4.052
4%
20%
Bjelovar 1.552
Zagreb 888
Virovitica
717
Rijeka
335
Pula
10%
15%
11%
14%
71
12%
Varaždin 40
Makarska
24
0
5.000
10.000
15.000
20.000
25.000
30.000
35.000
40.000
45.000
50.000
Grafikon br. 6
159
POVRATAK PROGNANIKA U RH KROZ GODINE
R.B Godina postotak broj povratnika ukupno
1
1994
1,78%
3834
3834
2
1995
3,71%
8005
11839
3
1996
24,62%
53070
64909
4
1997
10,33%
22254
87163
5
1998
15,41%
33218 120381
6
1999
11,85%
25466 145847
7
2000
7,51%
16202 162049
8
2001
5,92%
12767 174816
9
2002
4,53%
9778 184594
10
2003
3,81%
8221 192815
11
2004
3,84%
8292 201107
12
2005
2,68%
5788 206895
13
2006
1,88%
4042 210937
14
2007
1,03%
2211 213148
15
2008
0,38%
814 213962
16
2009
0,42%
918 214880
17
2010
0,27%
580 215460
18
2011
0,03%
65 215525
100,00%
215525
215525
18
17
16
215460
214880
15
14
213962
213148
210937
13
12
11
206895
201107
192815
10
9
184594
174816
8
7
6
162049
145847
120381
5
4
87163
64909
3
2
1
11839
3834
0
50000
100000
150000
200000
250000
Broj povratnika kroz godine od 1994. do 2011.
Tablica br. 7
Postotak povratnika po godinama povratka
215,525 100%
18
65
18
0 ,0 3 %
17
17
16
580
918
0 ,2 7 %
0 ,4 2 %
15
814
15
0 ,3 8 %
14
2211
14
1 ,0 3 %
1 ,8 8 %
16
4042
13
13
5788
12
11
12
8292
11
8221
9778
10
9
12767
8
2
1
20000
1 1 ,8 5 %
1 5 ,4 1 %
1 0 ,3 3 %
2 4 ,6 2 %
3
53070
0
5 ,9 2 %
7 ,5 1 %
4
8005
3834
1
4 ,5 3 %
5
22254
4
2
9
6
33218
5
3
3 ,8 4 %
3 ,8 1 %
7
25466
6
2 ,6 8 %
10
8
16202
7
40000
60000
0 ,0 0 %
3 ,7 1 %
1 ,7 8 %
1 0 ,0 0 %
2 0 ,0 0 %
Grafikon br. 7
Erdut, 12.11.2010. - obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskog sporazuma
160
%
1,78%
5,49%
30,11%
40,44%
55,85%
67,70%
75,21%
81,13%
85,66%
89,47%
93,31%
95,99%
97,87%
98,90%
99,28%
99,70%
99,97%
100,00%
3 0 ,0 0 %
Regionalni ured
BJELOVAR
BJELOVAR
BJELOVAR
BJELOVAR
DUBROVNIK
GOSPIĆ
GOSPIĆ
GOSPIĆ
GOSPIĆ
GOSPIĆ
KARLOVAC
KARLOVAC
KARLOVAC
KARLOVAC
KARLOVAC
KARLOVAC
MAKARSKA
MAKARSKA
MAKARSKA
MAKARSKA
MAKARSKA
OSIJEK
OSIJEK
OSIJEK
OSIJEK
OSIJEK
OSIJEK
OSIJEK
OSIJEK
PULA
PULA
PULA
PULA
PULA
RIJEKA
RIJEKA
RIJEKA
RIJEKA
RIJEKA
RIJEKA
RIJEKA
SISAK
SISAK
SISAK
SISAK
SISAK
SISAK
SISAK
SISAK
SISAK
SISAK
SLAVONSKI BROD
SLAVONSKI BROD
POŽEGA
POŽEGA
SPLIT
SPLIT
SPLIT
SPLIT
SPLIT
SPLIT
SPLIT
SPLIT
ŠIBENIK
ŠIBENIK
ŠIBENIK
VARAŽDIN
VARAŽDIN
VARAŽDIN
VARAŽDIN
VARAŽDIN
VUKOVAR
VUKOVAR
VUKOVAR
VUKOVAR
VIROVITICA
VIROVITICA
VIROVITICA
ZADAR
ZADAR
ZADAR
ZADAR
ZADAR
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
ZAGREB
Centar za socijalni rad
BJELOVAR
DARUVAR
GAREŠNICA
GRUBIŠNO POLJE
DUBROVNIK
DONJI LAPAC
GOSPIĆ
OTOČAC
PAG
KORENICA
DUGA RESA
KARLOVAC
OGULIN
OZALJ
SLUNJ
VOJNIĆ
IMOTSKI
MAKARSKA
METKOVIĆ
PLOČE
VRGORAC
BELI MANASTIR
DONJI MIHOLJAC
ĐAKOVO
NAŠICE
OSIJEK
VALPOVO
IC GAŠINCI
NASELJE PRIJATELJSTVA
BUJE
PAZIN
POREČ
PULA
ROVINJ
CRIKVENICA
DELNICE
KRK
OPATIJA
RIJEKA
VRBOVSKO
CRES - LOŠINJ
DVOR
GLINA
KOSTAJNICA
KUTINA
NOVSKA
PETRINJA
SISAK
GVOZD
SUNJA
TOPUSKO
NOVA GRADIŠKA
SLAVONSKI BROD
PAKRAC
POŽEGA
BRAČ
OMIŠ
SINJ
SPLIT
TROGIR
VIS
KAŠTELA
SOLIN
DRNIŠ
KNIN
ŠIBENIK
ČAKOVEC
KOPRIVNICA
KRAPINA
KRIŽEVCI
VARAŽDIN
ŽUPANJA
ILOK
TOVARNIK
PN BLACA
ORAHOVICA
SLATINA
VIROVITICA
BENKOVAC
BIOGRAD NA MORU
GRAČAC
OBROVAC
ZADAR
DUGO SELO
IVANIĆ-GRAD
JASTREBARSKO
SAMOBOR - ZAGREB
SESVETE - ZAGREB
VELIKA GORICA - ZAGREB
CENTAR - ZAGREB
ČRNOMEREC - ZAGREB
DUBRAVA - ZAGREB
MAKSIMIR - ZAGREB
MEDVEŠĆAK - ZAGREB
NOVI ZAGREB
PEŠĆENICA - ZAGREB
SUSEDGRAD - ZAGREB
TREŠNJEVKA - ZAGREB
TRNJE - ZAGREB
ZAPREŠIĆ - ZAGREB
SVEUKUPNO
UKUPNO
227
1.080
2
243
5.141
2.031
1.611
1.161
4
4.471
835
7.350
1.991
5
7.178
4.013
17
3
1
2
1
10.194
10
22
53
14.317
10
10
156
11
2
3
53
2
7
4
2
3
312
4
3
4.677
7.491
4.855
43
4.206
13.814
2.498
2.377
1.885
2.283
5.211
116
6.969
429
2
4
3.951
80
4
1
7
3
8.990
16.307
5.803
5
5
1
2
25
14
4.758
6.952
24
124
488
105
8.345
224
4.504
5.068
8.168
8
28
34
6
16
52
23
34
61
41
44
195
81
70
123
65
7
%
0,11%
0,50%
0,00%
0,11%
2,39%
0,95%
0,75%
0,54%
0,00%
2,08%
0,39%
3,41%
0,93%
0,00%
3,34%
1,87%
0,01%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
4,74%
0,00%
0,01%
0,02%
6,66%
0,00%
0,00%
0,07%
0,00%
0,00%
0,00%
0,02%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,14%
0,00%
0,00%
2,17%
3,48%
2,25%
0,02%
1,96%
6,42%
1,16%
1,10%
0,88%
1,06%
2,42%
0,05%
3,24%
0,20%
0,00%
0,00%
1,84%
0,04%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
4,18%
7,54%
2,70%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,01%
0,01%
2,21%
3,23%
0,01%
0,06%
0,21%
0,05%
3,80%
0,10%
2,07%
2,32%
3,78%
0,00%
0,01%
0,02%
0,00%
0,01%
0,02%
0,01%
0,02%
0,03%
0,02%
0,02%
0,09%
0,04%
0,03%
0,06%
0,03%
0,00%
215.525
100,00%
Ivan Vrkić, dr. Jure Radić i J. P. Klein
u hrvatskom Podunavlju 1997. god.
Dr. Ljudevit Herceg, Lovre Pejković i dr. Jure Radić
planiraju obnovu razorenih sakralnih objekata
OPIS TABLICA I GRAFIKONA
Tablica i grafikoni prikazuju popis
povratnika u RH po općinama povratka
u apsolutnom iznosu i postotku.
Interesantno je primjetiti da je u prvih
pet općina po broju Osijek, Vukovar i
Beli Manastir kao djelovi Istočne
Slavonije gdje je uspješno provedena
Mirna Reintegracija. Poslije vojnoredarstvenih operacija Bljesak i Oluja.
Također je interesantan i podatak da je u
apsolutnom iznosu broj povratnika u
Kninu sa 16,307 osoba na prvom
mjestu.
Ministar Radimir Čačić i biskup Đakovačko-srijemski
dr. Marin Srakić u obilasku crkve u Sarvašu 2003. g.
Joso Škara, zadarski župan Šime Prtenjača, gradonačelnik
Zadra Božidar Kalmeta i ministar obnove dr. Jure Radić
Ista tablica poredu veličina UKUPNO
KNIN
16.307
OSIJEK
14.317
VUKOVAR
13.941
PETRINJA
13.814
BELI MANASTIR
10.194
DRNIŠ
8.990
BENKOVAC
8.345
ZADAR
8.168
GLINA
7.491
KARLOVAC
7.350
VINKOVCI
7.331
SLUNJ
7.178
PAKRAC
6.969
TOVARNIK
6.952
ŠIBENIK
5.803
NOVA GRADIŠKA
5.211
DUBROVNIK
5.141
OBROVAC
5.068
KOSTAJNICA
4.855
ILOK
4.758
DVOR
4.677
GRAČAC
4.504
KORENICA
4.471
NOVSKA
4.206
VOJNIĆ
4.013
SINJ
3.951
SISAK
2.498
GVOZD
2.377
TOPUSKO
2.283
DONJI LAPAC
2.031
OGULIN
1.991
SUNJA
1.885
GOSPIĆ
1.611
OTOČAC
1.161
DARUVAR
1.080
DUGA RESA
835
SLATINA
488
POŽEGA
429
RIJEKA
312
GRUBIŠNO POLJE
243
BJELOVAR
227
BIOGRAD NA MORU
224
NOVI ZAGREB
195
NASELJE PRIJATELJSTVA
156
ORAHOVICA
124
TREŠNJEVKA - ZAGREB
123
SLAVONSKI BROD
116
VIROVITICA
105
PEŠĆENICA - ZAGREB
81
SPLIT
80
SUSEDGRAD - ZAGREB
70
TRNJE - ZAGREB
65
DUBRAVA - ZAGREB
61
NAŠICE
53
PULA
53
VELIKA GORICA - ZAGREB
52
MEDVEŠĆAK - ZAGREB
44
KUTINA
43
MAKSIMIR - ZAGREB
41
JASTREBARSKO
34
ČRNOMEREC - ZAGREB
34
IVANIĆ-GRAD
28
VARAŽDIN
25
PN BLACA
24
CENTAR - ZAGREB
23
ĐAKOVO
22
IMOTSKI
17
SESVETE - ZAGREB
16
ŽUPANJA
14
BUJE
11
DONJI MIHOLJAC
10
CRIKVENICA
7
KAŠTELA
7
ZAPREŠIĆ - ZAGREB
7
SAMOBOR - ZAGREB
6
OZALJ
5
ČAKOVEC
5
KOPRIVNICA
5
PAG
4
DELNICE
4
VRBOVSKO
4
OMIŠ
4
TROGIR
4
MAKARSKA
3
POREČ
3
OPATIJA
3
CRES - LOŠINJ
3
SOLIN
3
GAREŠNICA
2
PLOČE
2
PAZIN
2
ROVINJ
2
KRK
2
BRAČ
2
KRIŽEVCI
2
ZLATAR BISTRICA
2
METKOVIĆ
1
VRGORAC
1
VIS
1
KRAPINA
1
%
7,54%
6,66%
6,48%
6,42%
4,74%
4,18%
3,80%
3,78%
3,48%
3,41%
3,41%
3,34%
3,24%
3,23%
2,70%
2,42%
2,39%
2,32%
2,25%
2,21%
2,17%
2,07%
2,08%
1,96%
1,87%
1,84%
1,16%
1,10%
1,06%
0,95%
0,93%
0,88%
0,75%
0,54%
0,50%
0,39%
0,21%
0,20%
0,14%
0,11%
0,11%
0,10%
0,09%
0,07%
0,06%
0,06%
0,05%
0,05%
0,04%
0,04%
0,03%
0,03%
0,03%
0,02%
0,02%
0,02%
0,02%
0,02%
0,02%
0,02%
0,02%
0,01%
0,01%
0,01%
0,01%
0,01%
0,01%
0,01%
0,01%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
Tablica br. 8
161
POVRATNICI U REPUBLICI HRVATSKOJ PO OPĆINAMA - ukupno 215,525
16.307
14.317
13.941
13.814
10.194
8.990
8.345
8.168
7.491
7.350
7.331
7.178
6.969
6.952
5.803
5.211
5.141
5.068
4.855
4.758
4.677
4.504
4.471
4.206
4.013
3.951
2.498
2.377
2.283
2.031
1.991
1.885
1.611
1.161
1.080
835
488
429
312
243
227
224
195
156
124
123
116
105
81
80
70
65
61
53
53
52
44
43
41
34
34
28
25
24
23
22
17
KNIN
OSIJEK
VUKOVAR
PETRINJA
BELI MANASTIR
DRNIŠ
BENKOVAC
ZADAR
GLINA
KARLOVAC
VINKOVCI
SLUNJ
PAKRAC
TOVARNIK
ŠIBENIK
NOVA GRADIŠKA
DUBROVNIK
OBROVAC
KOSTAJNICA
ILOK
DVOR
GRAČAC
KORENICA
NOVSKA
VOJNIĆ
SINJ
SISAK
GVOZD
TOPUSKO
DONJI LAPAC
OGULIN
SUNJA
GOSPIĆ
OTOČAC
DARUVAR
DUGA RESA
SLATINA
POŽEGA
RIJEKA
GRUBIŠNO POLJE
BJELOVAR
BIOGRAD NA MORU
NOVI ZAGREB
NASELJE PRIJATELJSTVA
ORAHOVICA
TREŠNJEVKA - ZAGREB
SLAVONSKI BROD
VIROVITICA
PEŠĆENICA - ZAGREB
SPLIT
SUSEDGRAD - ZAGREB
TRNJE - ZAGREB
DUBRAVA - ZAGREB
PULA
NAŠICE
VELIKA GORICA - ZAGREB
MEDVEŠĆAK - ZAGREB
KUTINA
MAKSIMIR - ZAGREB
ČRNOMEREC - ZAGREB
JASTREBARSKO
IVANIĆ-GRAD
VARAŽDIN
PN BLACA
CENTAR - ZAGREB
ĐAKOVO
IMOTSKI
0
8%
7%
7%
2%
2%
2%
6%
2%
2%
5%
2%
4%
3%
3%
4%
3%
4%
4%
0
4.000
6.000
8.000
3%
16
14
11
10
10
10
8
7
7
7
6
5
5
5
4
4
4
4
4
3
3
3
3
3
2
2
2
2
2
2
2
2
1
1
1
1
SESVETE - ZAGREB
ŽUPANJA
BUJE
IC GAŠINCI
VALPOVO
DONJI MIHOLJAC
DUGO SELO
ZAPREŠIĆ - ZAGREB
KAŠTELA
CRIKVENICA
SAMOBOR - ZAGREB
KOPRIVNICA
ČAKOVEC
OZALJ
TROGIR
OMIŠ
VRBOVSKO
DELNICE
PAG
SOLIN
CRES - LOŠINJ
OPATIJA
POREČ
MAKARSKA
ZLATAR BISTRICA
KRIŽEVCI
BRAČ
KRK
ROVINJ
PAZIN
PLOČE
GAREŠNICA
KRAPINA
VIS
VRGORAC
METKOVIĆ
2.000
3%
3%
10.000
5
12.000
10
14.000
15
20
16.000
18.000
Grafikon br. 8
162
UKUPNO
1.552
5.141
9.278
21.372
24
24.772
71
335
44.129
5.327
7.398
4.052
31.100
40
33.020
717
26.309
888
1997
110
5.126
2.576
8.591
0
2.721
6
47
25.882
2.975
5.102
3.733
14.865
2
2.457
126
12.695
149
1998
285
0
1.161
2.932
0
10.909
7
57
3.911
255
299
100
1.703
6
9.989
114
1.293
197
1999
235
4
992
3.075
0
5.670
11
50
3.428
311
186
34
1.790
6
8.380
63
1.076
155
2000
279
3
885
1.920
2
2.083
10
31
3.136
300
310
41
1.740
5
4.440
96
713
208
2001
185
8
764
1.402
2
1.737
8
33
1.951
198
174
29
1.618
7
3.492
35
1.056
68
2002
174
0
759
1.084
0
380
8
12
1.775
240
219
25
2.086
6
1.721
33
1.203
53
215.525
87.163
33.218
25.466
16.202
12.767
9.778
Godina povratka
2003
2004
2005
118
68
54
0
0
0
569
614
377
729
624
416
0
4
6
375
306
167
8
4
4
29
25
20
1.466
952
708
396
311
159
415
301
228
23
38
17
2.061
2.309
1.282
4
2
2
570
755
566
34
82
61
1.402
1.879
1.707
22
18
14
8.221
8.292
5.788
2006
21
0
318
235
9
113
1
22
370
101
70
9
822
0
287
8
1.655
1
2007
12
0
153
173
1
228
0
6
203
42
44
0
396
0
188
11
754
0
4.042
2.211
2008
2009
2010
2011
4
0
74
108
0
63
0
0
75
27
21
1
152
0
117
16
156
0
7
0
26
60
0
15
0
1
199
10
12
2
164
0
36
10
376
0
0
0
9
18
0
5
2
2
63
2
17
0
89
0
22
26
324
1
0
0
1
5
0
0
2
0
10
0
0
0
23
0
0
2
20
2
814
918
580
65
Tablica br. 9a
POVRATAK HRVATSKIH PROGNANIKA KROZ GODINE PO REGIONALNIM UREDIMA
OD 1997. DO 2011. - UKUPNO POVRATNIKA 215,525
100.000
UKUPNO 215,525
Povratnici po županijama
%
90.000
Zagreb
12%
888
Zadar
26.309
10%
Virovitica
80.000
717
15%
Vukovar
11%
33.020
Varaždin
14%
70.000
20%
40
Šibenik
31.100
Split
4.052
Požega
60.000
Povratak po godinama
Slavonski Brod
4%3%
44.129
Rijeka
4%
5%
335
Pula
6%
40.000
5.327
Sisak
%
50.000
7.398
71
Osijek
40%
24.772
Makarska
8%
24
Karlovac
12%
30.000
15%
21.372
9.278
Gospić
Dubrovnik
5.141
Bjelovar
20.000
1.552
0
10.000 20.000
30.000 40.000 50.000
10.000
0
1997
1998
1999
2000
2001
2002
2003
2004
2005
2006
2007
2008
2009
2010
2011
Grafikon br. 9
163
Godina povratka
POVRATNICI PO CENTRIMA ZA SOCIJALNI RAD I GODINAMA POVRATKA
164
Tablica br.. 9
IZVOR: Ministarstvo regionalnog razvoja, šumatrstva i vodnog gospodarstva, Uprava za PPDS. Autor tablica i grafikona: Branko Čulo
165
PREDUVJET POVRATKU BILA JE OBNOVA I IZGRADNJA OBITELJSKIH KUĆA I STANOVA. TO JE BIO VELIČANSTVEN PROGRAM VLADE REPUBLIKE HRVATSKE KOJI JE OMOGUĆIO POVRATAK 95% PROGNANIKA
166
OBNOVA
STRATEGIJA VLADE REPUBLIKE HRVATSKE
IZ 1996. GODINE
Kuće, stanovi, sakralne građevine, komunalna i socijalna infrastruktura obnovljena je gotovo isključivo sredstvima državnoga
proračuna Republike Hrvatske. Započelo se s pilot-projektima obnove 1993. godine u dubrovačkim Konavlima, a u Vukovaru
traje i danas. (Slika gore: Vukovar, obnovljena crkva Sv. Filipa i Jakova i samostan te zgrada vukovarske gimnazije; dolje:
Dubrovnik 2010.)
168
KAKO JE ZAPOČELA OBNOVA KUĆA
U HRVATSKOJ?
U povijesti ljudskog roda
ciklički se izmjenjuju razdoblja razorilačkih ratova
i razdoblja obnove. Čim
utihnu detonacije bombi
aktivira se nagon samoodržanja, čovjek započinje
planirati obnovu. Probudi
se zapretena pozitivna
energija kao nastavak
ANTE STOJAN, dipl.ing.arh.
iskonskog nagona za očuvanjem zavičaja, doma i ognjišta.
Kad stradalnik prvi put dođe na zgarište svoje
kuće, osjeti najprije emocionalni grč zbog osjećaja
nemoći pred uništenim dijelovima svoga života,
ali odmah zatim, svladavajući smrad paljevine,
počne pogledom tražiti ima li što, što je preživjelo pustošenje i oganj a moglo bi možda poslužiti
svrsi, u nekoj maglovitoj viziji budućeg života. Ta
je emocija mješavina prkosa, ponosa i imaginarne osvete neuspješnom agresoru koji nikad nije u
stanju uništiti ljudski duh, koja se u hipu pretvara
u pozitivnu egzistencijalnu energiju.
PILOT PROJEKT KONAVLE
Kada su 1993. god. oslobođene Konavle, Hrvatska
je još bila u ratu a trećina njezina teritorija još je
bila pod okupacijom. Državni proračun je bio korišten uglavnom u funkciji naoružavanja. Hrvatska
je zbrinjavala više od 600 000 izbjeglica i prognanika. Zbog ograničenih proračunskih financijskih
sredstava i opasnosti od ponovnog rušenja, nije
bilo realno očekivati da se krene s obnovom širih
razmjera na svim oslobođenim hrvatskim prostorima.
Od istočne Slavonije do dubrovačkog područja
nalazili su se cijeli predjeli posve uništeni i spaljeni. Osobito su teško stradala područja oko gradova (Osijek, Gospić, Sisak itd.) koja su obranjena od agresije i koja su bila dostupna hrvatskim
vlastima. Trebalo je izabrati primjereno područje
na kojem bi se s najmanje sredstava postigao u
obnavljanju razrušenog optimalan efekt, uz uvjet
minimaliziranja rizika od ponovnih šteta. Područje Konavala je kraj koji od pamtivijeka u cijelosti
nastanjuju Hrvati. Oslobođeno je od srbocrnogorskog agresora u kombiniranoj akciji, dobrovoljnog
povlačenja agresora kao rezultat političkog pritiska, lokalnih boraca koji su izdržali u brdima cijelu godinu okupacije i oslobodilačkom desantnom
akcijom hrvatske vojske.
Budući da su Konavale granično područje sa zemljom agresora Srbijom i Crnom Gorom, te da su
prepoznatljivo turističko područje u blizini svjetski poznate destinacije - Dubrovnika, Vlada RH je
donijela odluku da je to najprimjerenije mjesto za
početak obnove.
CILJEVI PILOT PROJEKTA SU BILI:
-
Pokazati Svijetu da mlada hrvatska država, i u
razdoblju nezavršenog rata, ima financijske i
organizacijske snage sama započeti obnovu;
-
Testirati model obnove, na temelju kojeg bi se
izradio Zakon o obnovi primjenljiv na cijelom
hrvatskom teritoriju kada se za to steknu uvjeti;
-
Započeti s obnovom kuća čim prije kako bi se
iskoristila pozitivna energija stradalnika koji
su se počeli vraćati u svoje domove, spremni
za obnovu svojih gospodarstava;
-
Osloboditi hotelske kapacitete u kojima su
stradalnici bili smješteni kako bi se omogućila
priprema turističkih kapaciteta, temeljne gospodarske grane dubrovačkog područja.
Stručnjaci hrvatskog Građevinskog instituta, koji
su poznavali lokalne prilike, psihologiju stradalnika i način organizacije velikih Projekata, izradili
su koncept Pilot Projekta u kojemu su na kratak
i lapidaran način, razumljiv za čitanje onima koji
donose odluke, prezentirali temeljne informacije
o razmjerima razaranja u Konavlima, te u skladu
s time, s metodama obnove, fazama izgradnje,
kao i direktnim i indirektnim ciljevima obnove.
Koncept je prezentiran predsjedniku Vlade koji je
odobrio Projekt te osigurao u proračunu iznos od
4.000.000 DM.
U Konavlima je bilo razoreno cca 400 kuća koje
nisu stradale kao posljedica ratnih operacija već
su bile spaljivane uglavnom nakon okupacije. U
spaljenim kućama tradicijske arhitekture ostali su
samo kameni zidovi oštećeni od vatre.
169
I danas nakon dvadeset godina teško je racionalno dokučiti motive masovnih razaranja hrvatskih
kuća nakon okupacije, osim atavističkom mržnjom potaknutom osvetom i sviješću da to područje nikada neće postati trajni posjed agresora.
Povijest pamti slična razaranja u istom prostoru
od istih susjednih naroda, dvjesto godina prije, za
vrijeme napoleonskih ratova 1806. godine, kada
su popljačkane i zapaljene kuće u cijelom dubrovačkom području, osim povijesne jezgre Dubrovnika unutar zidina koju agresor nije uspio osvojiti.
Vrijedan predložak za antropološku studiju o ponašanju napadača u osvojenom prostoru bila bi
analiza života agresorskih vojnika u napuštenim
kućama, prije nego što su ih spalili, gdje su boravili, što su radili, kako su spavali, kako održavali
higijenu itd.
Evidentno je bilo da sa 4.000.000 DM odobrenih
sredstava, što znači prosječno 10.000 DM po kući,
neće biti dostatno za potpuni završetak obnove
porušenih kuća, pa čak ni potpunu konstrukcijsku sanaciju ( a.b konstrukcija i injektiranje kamenih zidova), a kamoli za izradu krovišta, zatvaranje
objekta (prozori i vrata) i namještaj.
Procjene su bile da će prosječni trošak po kući biti
cca 38.000 DM.
Koncept Pilot Projekta temeljio se je upravo na
pretpostavci da će početak obnove pokrenuti nezadrživi obnoviteljski proces, aktivirati nepredvidljivu energiju, te da će, poput impulsa prve biljarske kugle, animirati resurse koji su nedostajali.
Nakon što je započela realizacija Projekta, pretpostavke su se obistinile. Drvenu građu za krovišta
donirale su Hrvatske šume, međunarodni crveni
križ donirao je pilanu, građevinska tvrtka betonaru, razni donatori iz tuzemstva i inozemstva građevinski materijal i opremu itd.
Modelom „organizirane obnove“ predviđeno je
bilo da se obnova realizira u 5 faza, od kojih su
konstrukcijska sanacija, postavljanje krovišta, te
zatvaranje objekta trebali biti izvedeni organizirano, što znači financirani, organizirani i kontrolirani od Države, dok je četvrta faza, koja je podrazumijevala unutrašnjost kuća, trebala, također biti
financirana od države a realizirana individualno,
u režiji stradalnika. Vlada je formirala Direkciju za
170
javne investicije (jedan čovjek i tajnica) koja je sa
desetak tvrtki ugovorila konstrukcijsku sanaciju
kuća prema istim standardiziranim troškovnicima
i istim cijenama.
Direkcija je imala funkciju voditelja projekta i investitorskog nadzora, dok je stručni nadzor ugovoren s tvrtkom IGH.
Sam proces obnove nije bio zahtjevan s tehničkog
aspekta koliko zbog složenih pripremnih administrativnih aktivnosti, brojnosti primjera i raznolikosti problema. Projekt je bio organizacijski i
operativno složen, budući da je trebalo racionalno
organizirati gradilište za svaku od kuća koje su se
nalazile raštrkane na širem prostoru.
Operativna realizacija Pilot Projekta Konavle započela je 1993. godine. U pripremi Pilot Projekta
posebnu pozornost se pridavalo problemu administrativne pripreme, to jest kako skratiti i pojednostavniti postupak izdavanja dozvola za građenje. Ishođenje potrebnih dokumenata prema
zakonskoj proceduri i vrijeme za ishođenje dozvole sigurno bi usporili zamah obnove što bi u organizacijskom smislu onemogućilo da se obnova
na jednom području realizira bez zastoja. Stoga je
predložena alternativna procedura koja je legalizirana odlukom Sabora (Zakon o građenju, članak
21.), a koja je predviđala da se umjesto propisane opsežne projektne dokumentacije izrade takozvane Upute za obnovu, za koje je trebalo samo
ishoditi suglasnost Ureda za prostornu uređenje.
Upute su predstavljale minimum nužne tehničke
dokumentacije neophodne za izgradnju odnosno
rekonstrukciju kuće.
Osim toga, i imovinsko pravni problemi, koji su
postojali gotovo na svim objektima u procesu
obnove, mogli su u potpunosti blokirati obnovu.
Zbog toga je primijenjen princip da eventualno
postojanje neriješenih imovinsko pravnih problema na razrušenoj kući ne priječi početak obnove.
Zbog opasnosti da spomenute pripremne aktivnosti ometu napredovanje ukupnog procesa Obnove,
Direkcija za javne investicije i Općina Konavle formirale su poduzeće „Konavoski dom“ koje je imalo
funkciju koordinirati aktivnosti na lokalnoj razini
koristeći specifična saznanja o lokalnim prilikama.
U organizacijskom pogledu Pilot projekt je bio realiziran u kombinaciji direktivnog centraliziranog
vođenja procesa i administrativno pravne pripreme na lokalnoj razini.
KONCEPTI OBNOVE
Već je 1992. godine formirana Agencija za obnovu (Slavko Degoricija) koja zbog ratnih ograničenja nije mogla imati materijalne rezultate, ali su
započete obrade ratnih šteta te je artikuliran takozvani „liberalni model obnove“. U pripremnoj fazi
Pilot Projekta Konavle bio je analiziran i “liberalni
koncept obnove“ prema kojemu je obaveza države
bila samo osigurati financijska sredstva i kontrolu
realizacije obnove dok bi prognanici sami u svojoj režiji, prema svojim stručnim i organizacijskim
sposobnostima, realizirali obnovu svojih kuća.
Analizirani su efekti takvog koncepta obnove koji
je bio realiziran u Makarskom primorju nakon potresa 1964. godine.
Dobivši financijske potpore bez obaveze vraćanja,
stradalnici su se ponašali po principu „manjeg otpora“ i “bolje prilike“, te su izgradili nove kuće uz
obalu, uglavnom bespravno, suvremenom tehnologijom i jeftinijim materijalima. Iz današnje perspektive rezultati obnove prema „liberalnom modelu“ u Makarskom primorju su višeznačni:
-
Većina srušenih kamenih kuća u Podbiokovlju
nakon potresa nije obnovljena;
-
Stradalnici su se u novoizgrađenim kućama uz
more počeli baviti turizmom. Zbog toga je
manji broj njih odselio u inozemstvo tražeći
bolje uvjete života, što bi se vjerojatno dogodilo i da su obnovili kuće u brdskim dijelovima i nastavili se baviti tradicionalnom poljoprivredom;
-
-
Arhitektonski bezvrijedne, bespravno izgrađene kuće uz more na nekim su mjestima trajno
degradirale okoliš makarskog priobalja;
Porušene kuće tradicijske arhitekture u Podbiokovlju počele su se obnavljati tek kada su
ljudi stekli financijska sredstva radeći u turizmu i danas predstavljaju sjajan potencijal u
obogaćivanju turističke ponude.
Analizom rezultata obnove od potresa 1977. godine u Furlaniji, utvrđeno je koliko je važno nakon
razaranja brzo utvrditi razmjere štete i definirati
realno vrijeme obnove bez manipulacije stradalni-
cima kao izbornom populacijom.
Zbog podcijenjenosti prve procjene šteta i vremena za njihovo uklanjanje donešena je odluka
o neizgrađivanju naselja montažnih objekata za
smještaj stradalnika, već su u tu svrhu pribavljeni
šatori u kojima su trebali boraviti stradalnici sve
dok se obnova oštećenih objekata ne realizira.
Iako prazni, hotelski kapaciteti u privatnom vlasništvu, u neposrednoj blizini, nisu korišteni za
smještaj stradalnika jer Država nije bila spremna
snositi troškove boravka ali i trajnije ugroze turističke djelatnosti u regiji.
Mjesec dana nakon potresa i preciznije procjene
razmjera i karaktera šteta odlučeno je da se za cca
30 000 ljudi izgrade montažna naselja od kojih su
neka više godina bila u funkciji.
Razmjeri i karakter razaranja uzrokovani potresom i domovinskim ratom 1991. godine nisu identični, počevši već od činjenice da se potres događa
neočekivano, zbog više sile a da su rat prouzročili
naši susjedi koji su nas željeli okupirati, uništiti ili
protjerati. Zbog toga obnove od ratova izazivaju
snažnije emocije, posebno među stradalnicima,
spontano se pokreću donacijski i obnoviteljski pokreti što sve utječe na formiranje kolektivne svijesti naroda.
U Hrvatskoj je devedesetih, kao posljedica ratnih
razaranja i velikog broja prognanika, stvorena „
kolektivna svijest“ da Hrvati nastavljaju gubiti tradicionalno hrvatski životni prostor i da se to treba
pod bilo koju cijenu zaustaviti.
Stoga je obnavljanje svakog „porušenog ognjišta“
postao imperativni cilj procesa obnove, čak i uz
rizik da se u neke kuće možda i neće vratiti prognanici jer će, zbog dugog prognaničkog statusa,
započeti život na drugom mjestu. Taj cilj se mogao
postići samo „organiziranom obnovom“ na način
da država preuzme ulogu financiranja i organiziranja prvih faza obnove (konstrukcija, postavljanje
krovišta, zatvaranje objekta), ali i brzim početkom
procesa obnove nakon oslobođenja okupiranog
područja, kako bi bio iskorišten prirodni instinkt
prognanika za povratak koji slabi protekom duljeg
razdoblja prognaništva.
Za usporedbu fenomena kolektivne svijesti prisjetimo se Poljske nakon drugog svjetskog rata kada
je povijesno urbano tkivo Varšave bilo razrušeno
171
do neprepoznatljivosti. U poljskom narodu stvorena je tada „kolektivna svijest“ da se povijesna Varšava mora prioritetno obnoviti do razine fasadnog
detalja i ornamentalne pozlate, dok su istodobno
miljuni Poljaka, živjeli u neprimjerenim barakama
s uzvišenim osjećajem da sudjeluju u sudbonosnom nacionalnom Projektu obnove.
Bilo je sasvim jasno da Obnova neće imati samo
rekonstrukcijski karakter, već je da to prilika za
bolje, novo, razvojno. Gradile su se nove moderne
autoceste, ali i rekonstruirali porušeni objekti seoske tradicijske arhitekture.
Određene dobre i konstruktivne postavke Pilot
Projekta nisu se potvrdile u praksi te nisu ugrađene u Zakon o obnovi. Nakana je bila na primjer, da
se u procesu obnove aktiviraju prognanici na poslovima manje stručne zahtjevnosti (čišćenje građevinskog šuta, pomoć u tesarskim i betonskim
radovima u obliku fizičke podrške), što je bilo
predvđeno u troškovnicima i što su vlasnici kuće
trebali potpisati kao svoju obavezu prije početka
obnove. Smatralo se da to ima, osim financijskih,
i terapeutske pozitivne efekte na traumatiziranu
prognaničku populaciju koja je u progonstvu nezaposlena provodila dane. Međutim, u realizaciji
Pilot projekta utvrdilo se da staračka domačinstva, ne mogu ispuniti potpisanu obavezu u pogledu pravovremene radne podrške zbog osobne
fizičke i financijske nemoći, što je počelo ometati i
usporavati proces Organizirane obnove.
U Zakon o obnovi ugrađeni su sljedeći temeljni
principi u obnovi kuća:
RAZVITAK I OBNOVA
Nakon vojnih akcija Bljesak i Oluja 1995. godine
kada je oslobođen veći dio zemlje stekli su se uvjeti za snažniji zamah obnove, ne samo na planu stanovanja već komunalne i socijalne infrastrukture,
velikih infrastrukturnih i prometnih sustava te obnove radnih mjesta, što će se pokazati kao mnogo
teži i neizvjesniji zadatak.
Godine 1994. formirano je Ministarstvo Razvitka
i obnove, usvojen Zakon o obnovi koji je stvorio
pravni, organizacijski i financijski okvir za sustavnu realizaciju procesa obnove, te je započela priprema složenih Programa u svim segmentima:
-
-
-
-
-
-
-
-
-
172
obnova naselja
obnova i razvitak infrastruktura
obnova gospodarstva
obnova javnih i zajedničnih sadržaja naselja i
područja
povratak prognanih
zbrinjavanje protjeranih iz susjednih država
razvitak slabije razvijenih područja
izgradnja stanova za invalide
demografska obnova
OBNOVA KUĆA
-
Kuća se konstrukcijski obnavlja na istom mjestu, u gabaritu prije rušenja, osim u primjerima kada su oštećenja bila takve prirode da se
nije isplatilo obnavljati već je racionalnije bilo
izgraditi novu kuću;
-
Pravo na obnovu imaju samo ljudi koji su stalno boravili u kući prije rušenja, što je isključivalo obnovu kuća za odmor;
-
Kriterij za izgradnju nove kuće ovisan je broju članova obitelji koji su prije rata u njoj boravili (35m² za jednog člana i za svakog sljedećeg 10 m²);
-
Zakon o obnovi ima izrazito socijalni i demografski karakter jer daje pravo na obnovu
samo stradalnicima koji su tu živjeli prije rata;
-
Zakon nema restitucijski karakter te ne osigurava povrat uništene imovine u prijeratnom
opsegu i kvaliteti. Pretpostavlja se da će onaj
kome je uništeno više od visine potpore države, svojom sposobnošću ponovno steći uništeno;
-
U zakon su ugrađeni i mehanizmi kako se
rješavaju specifični slučajevi kada su u pitanju
spomenici kulture i tradicijska arhitektura
koja obilježava identitet Hrvatske.
OBNOVA U BROJKAMA
Za ilustraciju razmjera razaranja spomenimo da
je 1200 tvrtki pogođeno izravnim štetama, da je
zbog toga ostalo bez posla 150 000 ljudi, da je
uništeno i oštećeno 185 000 stambenih jedinica,
što je 15% ukupnog stambenog fonda Hrvatske
(od toga 50 000 potpuno uništeno). Štete su zabilježene u 362 od 488 općina u Hrvatskoj. Ukupne
štete u Hrvatskoj procjenjuju se u iznosu od 38
miljardi USD.
REZULTATI OBNOVE
Jedan od najvrjednijih rezultata procesa obnove
jest brzina realizacije što je izravno utjecalo na
broj povratnika. Od 600 000 prognanika 1994.
godine, u nepunih pet godina krajem 1999. broj
prognanika je bio 60 000.
Troškovi obnove stambenog fonda u Hrvatskoj
iznose cca 500 000 000 €.
Budući da su donacijski izvori sudjelovali s manje
od 5%, postavlja se pitanje kako je novonastala država poslije petogodišnjeg rata mogla financirati
obnovu iz vlastitog proračuna. Jedan od razloga
jest da se 30 % troškova obnove kuća izvođačima
plaćalo dionicama tvrtki koje su sudjelovale u procesu pretvorbe.
u obližnjim naseljima, gdje im je mogla biti osigurana socijalna i komunalna infrastruktura (npr.
zaseoci u Lici i Dubrovačkom primorju), što bi bitno ujecalo na identitet hrvatskog prostora. Pored
toga, primjena spomenutog principa osigurala je
da se ne poveća postojeći problem neravnomjerne
naseljenosti Hrvatske.
Zakon o obnovi imao je snažnu socijalnu komponentu izraženu u principu da se veličina kuća
obnavlja ili gradi u ovisnosti broja osoba koje su
prije rata u njoj stalno stanovale.
Primjena toga principa u Slavoniji i Dalmaciji imala je različite efekte na očuvanje tradicijske seoske
arhitekture.
Pri realizaciji svih masovnih megaprojekata koji
se reguliraju zakonskim odredbama, koje trebaju
vrijediti za stotinu tisuća primjera, za očekivati je
bilo i određeni „rasap rezultata“.
Teško je bilo postići da primjena zakonskih odredbi u primorskoj, planinskoj, i panonskoj regiji
Hrvatske, koje se uvelike razlikuju po načinima
tradicionalnog građenja, urbanim matricama, kulturološkim odrednicama i klimatskim specifičnostima - proizvede identične rezultate. Podrazumijevalo se, da će neke kuće koje budu obnovljene,
ostati prazne jer se poneka prognanička obitelj
neće vratiti zbog novog radnog mjesta u drugom
kraju ili djece koja su krenula u školu ili jednostavno starosne nemoći. Međutim, uzimajući u obzir
temeljni princip hrvatske Obnove da se mora zaustaviti povijesni slijed gubitka hrvatskih prostora,
vrijedilo je dati priliku svakoj povratničkoj obitelji, čak i pod cijenu da obnovljena kuća postane
predmet trgovine. Sam interes za kupovinom kuća
u ratom razorenom području bio bi dokaz da se
život vraća u područja obnove a zaštita interesa
države bila je regulirana zabranom prodaje 10 godina nakon obnove.
Primjena temeljnog principa Zakona o obnovi da
se obnovi svaka stambena jedinica, bez obzira na
pristupačnost lokacije i visinu troškova, spada u
red najvažnijih principa s dalekosežnim posljedicama za prostor Hrvatske. Naime, prognaničke
obitelji iz određenih teško dostupnih područja ili
iz razrušenih kuća građenih u tradicijskom materijalu i tradicionalnoj tehnologiji, bilo je racionalnije i 100% jeftinije smjestiti u kolektivne zgrade
U Dalmaciji su nakon spaljivanja kuća ostali kameni zidovi koji su omogućavali da se kuća samo konstrukcijski obnovi u postojećem gabaritu
U Slavoniji su tradicijske seoske kuće građene slabo pečenom ciglom
U Dalmaciji su nakon spaljivanja kuća ostali kameni zidovi koji su omogućavali da se kuća samo
konstrukcijski obnovi u postojećem gabaritu, bez
obzira na broj članova domaćinstva.
U Slavoniji su tradicijske seoske kuće građene
slabo pečenom ciglom tako da se, nakon razaranja i duljeg vremena pod utjecajem atmosferilija,
173
nije mogao iskoristiti nijedan element postojeće
konstrukcije u obnovi. Trebalo je stoga izgraditi
novu kuću veličina koje je ovisila o broju članova domaćinstva. Događalo se tako u Slavoniji da
su ponegdje staračka domaćinstva s malim brojem članova, umjesto velike kuće na velikoj parceli, dobili znatno manju kuću ( 35 ili 45 m²), a
domaćinstva s velikim brojem članova na malim
parcelama znatno veću kuću nego što su je imali
prije rata. Zbog toga se događalo da je primjena
zakonskih odredbi uspješnije utjecala na zaštitu
tradicijske seoske arhitekture i urbane matrice u
Dalmaciji nego Slavoniji. Naime, veće su promjene
uočljive nakon obnove u percepciji tradicionalnog
slavonskog „šora“ nego u organskoj strukturi sela
dalmatinske zagore.
U pogledu obnove spomenika kulture Zakon o obnovi je omogućavao specifičan pristup obnovi bez
vremenskog imperativa, što je rezultiralo sjajnim
primjerima obnove od Dubrovnika, do Vukovara.
Za razliku od Dubrovnika, gdje su štete u potpunosti sanirane, u Vukovaru, zbog razmjera šteta,
obnova spomenika kulture još nije završena.
Tako opsežni Projekt obnove koji se je u godinama nakon rata događao gotovo na cijelom ratom
razrušenom području Hrvatske, mogao se voditi u
kombinaciji direktivnog vođenja glavnih aktivnosti i decentralizirano u domeni pripreme projekta.
Ministarstvo je preko glavnih inženjera područja rukovodilo krovnim konzaltinzima, privatnim
tvrtkama koje su imale zadatak da s lokalnom
upravom pripreme predmete za realizaciju. Cilj
ovakve organizacije je bio da se razina odlučivanja za pojedinačne slučajeve za koje je potrebno
lokalno znanje, spusti na nižu razinu kako bi se
povećala primjenjivost zakonskih odredbi.
ZAVRŠNO RAZMATRANJE
Zakon o obnovi je s manjim dopunama u funkciji
već 16 godina, što znači da je imao visoki stupanj
provedivosti i da je omogućio realizaciju očekivanih rezultata. Izgleda da u našim prostorima nema
generacije koja nije sudjelovala u barem jednom
obnoviteljskom Projektu.Tek s vremenske distance, kako kopni obnoviteljski zanos valoriziraju se
pravi rezultati Obnove u odnosu na vremenska i
financijska ograničenja.
U vrijeme Obnove obično se započne govoriti i o
obnovi duha što redovito ostaje neobavljeni zadatak koji će se aktualizirati ponovno u nekoj budućoj Obnovi.
I na kraju treba reći da Program obnove kuća nije
bio kontaminiran korupcijskim aferama, bez obzira na veliki iznos financijskih sredstava, brojne
sudionike koji su u njemu sudjelovali i složene
mehanizme kolanja novca koje je koristio. Ne isključuje se mogućnost da je bilo određenih nepravilnosti na nižim operativnim razinama Projekta,
ali mogu posvjedočiti da se Projekt obnove vodio
uz visoke etičke i moralne kriterije.
Ante Stojan, dipl. ing. arh.
Savjetnik potpredsjednika Vlade RH (1995-1997),
pomoćnik ministra razvitka i obnove (1997-2000)
U vrijeme Obnove govori se i o obnovi duha što redovito ostaje neobavljeni zadatak koji će se aktualizirati ponovno u nekoj budućoj Obnovi.
Na slici: dr. JURE BURIĆ (drugi s lijeva) sa suradnicima, dr. JURE RADIĆ (treći s desna), ministar obnove i njegov pomoćnik ANTE STOJAN (desno)
174
OBNOVA
Razrušena, oštećena ili uništena infrastruktura,
domovi i druge građevine zahtijevaju popravak ili
novu izgradnju kako bi bili stvoreni osnovni uvjeti
za povratak. No istodobno se mora događati i obnova gospodarstva kako bi povratnicima bilo osigurano zaposlenje, pa kroz to i od njih osobe koje
neće biti ovisne o pomoći, nego o vlastitome radu.
U tom smislu obnova nije povratak na staro, nije
ponovna izgradnja onoga što je bilo u obliku i svojstvima kako je bilo (osim spomenika kulture), već
mora biti razvitak. To znači izgradnja boljih i kvalitetnijih domova, suvremenijih infrastrukturnih
sustava i djelotvornijih gospodarskih postrojenja
uz punu usmjerenost na privatno poduzetništvo i
obiteljsko gospodarstvo.
ture, i to ponajprije u području krupne državne
infrastrukture, a zatim obnova i uspostava lokalne
infrastrukture. Za provedbu su zadužena nadležna
ministarstva i tijela državne uprave s preciznom
zadaćom u svome djelokrugu, a prema dinamici
povratka.
U proteklome razdoblju obnova infrastrukture
financirana je velikim dijelom sredstvima javnih
poduzeća (HPT, HEP, HRT, Hrvatske željeznice,
Hrvatske ceste, INA i dr.), sredstvima državnoga
proračuna te kreditima Hrvatske banke za obnovu i razvitak, čime su postignuti zapaženi rezultati u sanaciji i/ili izgradnji uništenih magistralnih
i strateških objekata infrastrukture. Sad se valja
usmjeriti na povezivanje pojedinih naselja na magistralne sustave, uz bitna tehnička i tehnološka
poboljšanja u odnosu na prijeratno stanje.
Naš je načelan pristup tomu da:
Promet i veze
•
država mora sredstvima dražavnoga proračuna obnoviti ili osigurati obnovu stambenih
prostora u veličini odgovarajućoj broju članova obitelji,
•
kreditno poduprijeti obnovu* gospodarstva
uz posebne pogodnosti privatnim poduzetnicima i obiteljskim gospodarstvima u mjestima
povratka.
Odmah nakon oslobađanja okupiranih područja
pristupilo se hitnoj sanaciji oštećenih kapaciteta,
tako da je u vrlo kratkom vremenu osposobljena
infrastruktura na glavnim pravcima (željeznički
i cestovni promet, poštanski i telekomunikacijski, radiotelevizijski sustav), čime je omogućen
nesmetan promet putnika, roba i informacija. U
automatski telefonski promet uključene su centrale u svim većim mjestima, a pušteni su u rad
odašiljači za emitiranje radijskoga i TV programa
na oslobođenim područjima (Lička Plješivica, Čelavac, Promina, D. Lapac, Karin, Knin, Obrovac, H.
Kostajnica, Doljani, Lička Kaldrma i Srb). Slijedi
još rekonstrukcija na određenome broju cestovnih i željezničkih mostova (primjerice, Maslenički most, mostovi na Kupi, a već prije su dovršeni
mostovi u Osijeku, Slunju), a i više manjih lokalne
važnosti, što je operativni zadatak u 1996. godini,
kao i uspostava prometa i veza u istočnome dijelu Republike Hrvatske nakon uspostave hrvatske
vlasti na tom području.
Na taj se način stvaraju uvjeti i potiče povratak, ali
i ozbiljno podupire razvitak i ravnomjerje među
hrvatskim regijama.
INFRASTRUKTURA
Jedan od ključnih preduvjeta reintegracije povratnika, pokretanja gospodarske aktivnosti i normalizacije života na novooslobođenim područjima obnova je i izgradnja objekata tzv. javne komunalne
infrastrukture, koja je pretrpjela goleme materijalne štete. Riječ je o 625 km željezničke pruge (23 %
ukupne mreže Republike Hrvatske), 5.467 km cesta (20 % cesta Republike Hrvatske), telefonskim
centralama ukupnoga kapaciteta 75.000 priključaka, zračnim lukama Osijek, Zadar, Dubrovnik,
elektroenergetskome sustavu, riječnome pristaništu Vukovar te o nizu drugih infrastrukturnih
objekata na donedavno okupiranim područjima.
Stoga je prioritetni zadatak u obnovi stradalih područja Republike Hrvatske uspostava infrastruk-
Prema podatcima Ministarstva prometa i veza u
dosadašnjim aktivnostima kojima se interventno
sanirala oštećena i/ili uništena telekomunikacijska mreža utrošeno je oko 350,000.000 kn, a na
do sada oslobođenim područjima potrebno je još
oko 650,000.000 kn, za obnovu cestovne infrastrukture oko 500,000.000 kn, a za obnovu željezničke 507,000.000 kn.
175
Puštene su u promet glavne ceste i željezničke
pruge koje su bile okupirane. Ali na mnogim prugama, osobito na pruzi Zagreb - Split, potrebni su
dodatni radovi za podizanje kvalitete prometne
usluge i brzine prometovanja. Operativni izvršitelji tih zadataka jesu poduzeća koja obavljaju djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Hrvatske ceste: uspostava cestovnoga prometa,
Hrvatske željeznice: uspostava željezničkoga
prometa,
Hrvatska pošta i telekomunikacije: uspostava
poštanskoga prometa i telekomunikacijskih
veza,
Hrvatska radiotelevizija: uspostava TV i radijskoga signala,
Zrakoplovne luke: uspostava zračnoga prometa,
Luke: uspostava prometa vodama.
Upravo iz primjera obnove prometa i veza najbolje
se vidi razvitak u primjeni novih tehnologija i uspostavi daleko kvalitetnijih sustava no što su bili
prije rata. Svako javno poduzeće ima razrađenu
konkretnu dinamiku obnove koja je usklađena s
cjelinom.
Energetika
Posljedice ratnih razaranja elektroenergetskoga
sustava na područjima koja su bila okupirana procjenjuju se na oko 1.890.009.000,00 kn (510 milijuna DEM). U dosadašnjem saniranju obnovljeno
je oko 50 % oštećenih i/ili uništenih elektroenergetskih kapaciteta. Obnova tih kapaciteta, bilo da
je riječ o dobavi električne energije iz agregatskih
postrojenja ili pak iz sustava prijenosa te o saniranju distribucijske mreže, započela je neposredno
nakon prestanka ratnih operacija, odnosno oslobađanja pojedinih područja, no pojedini objekti
još se uvijek obnavljaju.
Njihovom obnovom ukupni bi elektroenergetski
sustav bio ustanovljen u znatnoj mjeri kao autonoman sustav, uključujući i povezivanje sa susjednim državama. Obnova proizvodnih kapaciteta
uglavnom je završena, uključujući i obnovu razorene brane HE Peruča, dok obnova većine dalekovoda i transformatorskih stanica još traje, a glavni
problemi za dovršenje ovog posla su sporije raz176
miniranje trasa dalekovoda, pa se upravo nastoji
oko razminiranja glavnih pravaca kako bi struju
dobila sela u kojima je obnova pri kraju.
Za uspostavu elektroenergetskoga sustava na
oslobođenim područjima Republike Hrvatske zaduženo je Ministarstvo gospodarstva, kao i za izradu planova za uključenje istočnoga dijela Hrvatske u ukupni elektroenergetski sustav Republike
Hrvatske. Operativni izvršitelj je poduzeće “Hrvatska elektroprivreda”.
Popravljen je glavni naftovod od Rijeke prema
unutrašnjosti i pušten u funkciju, a i svi radovi na
oštećenim plinovodima.
Vodoprivreda
Vodno gospodarstvo ima veliko značenje u obnovi jer je osiguranje vodoopskrbe nužan uvjet za
organiziranje života i gospodarske aktivnosti na
oslobođenim područjima. U agresiji na Republiku Hrvatsku na vodnim građevinama učinjene su
velike direktne i indirektne štete u procijenjenoj
vrijednosti od 960.231.081,00 kn (258.851.000
DEM). “Hrvatska vodoprivreda” i vodoprivredna
slivna i komunalna poduzeća nastojali su u najkraćem vremenu sanirati što veći dio tih oštećenja. U
svim oslobođenim područjima izvršen je pregled
i saniranje oštećenja objekata koji služe odvodnji
te zaštiti od poplave, dok je većina javnih vodoopskrbnih sustava u napučenim naseljima uspostavljena na minimalnoj razini. S velikim naporom postojeći su vodoopskrbni sustavi i sustavi odvodnje
uglavnom dovedeni u funkcionalno stanje, iako su
teškoće i problemi njihova održavanja i korištenja i nadalje znatni. Izvršeni su radovi na objektima zaštite od štetnoga djelovanja voda: sanacija zaštitnih objekata na području Novske i Nove
Gradište, uređenje vodnogospodarstvenih objekata na području Nove Gradiške, Novske, Siska i
Knina. Poseban je problem opskrba vodom onih
područja koja nemaju izgrađenu vodoopskrbnu
infrastrukturu, a postojeća su izvorišta (bunari i
dr.) uništena ili onečišćena. Tako su za naselja bez
pitke vode osigurane cisterne s vodom kao privremeno rješenje, dok se ne uspostavi trajnija opskrba pitkom vodom, bilo iz javnih vodovoda, kućnih
cisterni ili bunara.
Obnova vodnih građevina u dosadašnjem razdo-
blju financirana je dijelom vlastitim sredstvima
“Hrvatske vodoprivrede” te sredstvima kredita
preko Hrvatske banke za obnovu i razvitak, kao i
inozemnim kreditima.
HKBO kreditirana obnova 1.464 stana u višestambenim zgradama i brojnih zajedničkih dijelova tih
zgrada te 7.001 obiteljska kuća.
Valja, međutim, reći da je kreditni model obnove,
usvojen na početku Domovinskoga rata, bio rezultat uvida u tadašnje financijske i organizacijske mogućnosti. Unatoč rezultatima, trogodišnje
iskustvo u obnovi stambenih objekata kreditnim
sredstvima ukazuje na nedovoljnu učinkovitost
kreditnoga modela zbog nedostatnoga, do sada,
ostvarenoga opsega obnove, složenosti postupka dokazivanja prava na kredit i prezahtjevnosti
poslovnih banaka u ishođenju instrumenata osiguranja povrata kredita, kao i neprimjerenosti
kreditnoga modela pri obnovi zajedničkih dijelova
stambenih zgrada s više stanova, a napose mogućnosti nenamjenskoga korištenja, pa onda ni dostatno brzoga povratka. Uz ostalo, bit će potrebno
obaviti provjeru namjenske iskorištenosti svakog
dodijeljenoga kredita.
Za uspostavu vodoopskrbnoga infrastrukturnoga
sustava na oslobođenome području, kao i za izradu planova za istočni dio Republike Hrvatske koji
još nije pod kontrolom hrvatske vlasti zadužena je
Državna uprava za vode, a operativni su izvršitelji “Hrvatska vodoprivreda” i pojedina komunalna
vodoprivredna poduzeća.
Posebno valja istaći da je u prvoj fazi 1995. godine dovršen veliki razvojni projekt povezivanja
zadarskoga i šibenskoga vodoopskrbnoga sustava kojim je, dok je zadarsko crpilište na Zrmanji
bilo okupirano, dovedena voda u Zadar, a koji
danas, nakon oslobađanja Zrmanje, omogućuje
znatno kvalitetniju opskrbu vodom otoka i priobalja od Zadra do Šibenika. Samo u ovaj projekat
iz proračuna je uloženo 120.000.000 kn.
S ciljem vraćanja prognanika i izbjeglica, uspostave normalnih životnih uvjeta, obnove i osposobljavanja gospodarskih i drugih objekata ratom
zahvaćenih, posebno uništenih ili oštećenih područja Hrvatske za relativno samostalan razvitak i
napredak, tek je Zakonom o kreditiranju obnove
ratom oštećenih i razrušenih stambenih i gospodarskih objekata iz prosinca 1993. godine (a prije
toga odgovarajućim uredbama Vlade iz 1991. i
1992. godine) stvoren polazni pravni i financijski okvir za obnovu u ratu uništenih ili oštećenih
stambenih i gospodarskih objekata.
Jednogodišnje iskustvo u organiziranoj obnovi
obiteljskih kuća V. i VI. stupnja oštećenja bespovratnim sredstvima državnoga proračuna, u organizaciji Ministarstva razvitka i obnove, pokazuje da je taj model bitno učinkovitiji sa stajališta
ostvarenoga opsega i kvalitete obnove, a poglavito sa stajališta socijalne pravičnosti i stvaranja
preduvjeta za organizirani povratak prognanika
i izbjeglica u njihove domove. To je, nakon obrane i oslobađanja pojedinih okupiranih područja,
predstavljalo prvi stvarni i cjeloviti korak u obnovi ratom zahvaćenih ili uništenih naselja i dobara,
odnosno u povratku prognanika i izbjeglica te uspostavi normalnih životnih uvjeta na područjima
obnove.
Raščlamba odobrenih kredita za stambene objekte
pokazuje da je, zaključno s 1995. godinom, preko
Tijekom 1995. godine obnovljeno je ili je pred dovršenjem preko 5.000 najteže oštećenih stambe-
STAMBENI OBJEKTI
Broj odobrenih kredita po stupnjevima oštećenja do 31. 12. 1995.
Namjena
Stanovi u zgradama
Zajednički
zgrada
dijelovi
Obiteljske kuće
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
I-IV
Vi
VI
I-VI
626
377
198
78
133
52
1279
185
1464
23.013.738.59
*
*
*
*
*
*
*
*
*
28.221.492,28
997
1482
1062
4457
2544
7001
913
1337 1210
‘ Ne raspolaže se podatcima o broju odobrenih kredita.
Ukupno kn
I. - VI.
287.958.305,85
-
izvor podataka HKBO‘
177
nih jedinica na područjima koja su oslobođena do,
i uključujući, akciju “Bljesak”. Nastavkom radova
na unutarnjem uređenju do razine useljivosti stvaraju se uvjeti za povratak oko 46.000 prognanika
i izbjeglica u njihove domove, i to do 1. svibnja
1996. godine.
stanovi IV. stupnja oštećenja. Ovo stoga što znatan
broj ovih kuća ima bitna konstrukcijska oštećenja
čiji su popravci složeni i u pravilu ih teško mogu
izvoditi vlasnici sa sredstvima ranijih kredita ili
eventualnom potporom od 40.000-ak kuna, koja
se ocjenjuju nedostatnim.
Do kraja 1995. godine, a nakon osloboditeljske
akcije “Oluja”, izvršene su pripreme i započeta
je obnova još oko 20.000 stambenih jedinica na
novooslobođenim područjima Banovine, Korduna,
srednje i istočne Like, sjeverne Dalmacije. Ovime
će se stvoriti uvjeti za povratak još oko 70.000
prognanika.
3. Radove obnove u ratu oštećenih obiteljskih
kuća i stanova IV., V. i VI. stupnja oštećenja, koji
se financiraju sredstvima državnoga proračuna, a
organizira ih i provodi Ministarstvo razvitka i obnove, Vlada je uredbom proširila i na radove unutarnjega uređenja, pa se sada obnova provodi kroz
sljedeće radove:
Ukupna sredstva koje je Ministarstvo razvitka i
obnove utrošilo u programe i poslove obnove u
1995. godini iznose 540 milijuna kn, a u ovogodišnjem proračunu predložena je za tu svrhu milijarda i 497,1 milijuna kuna, što čini 4,5 % ukupnih
proračunskih sredstava. Osim toga, posebnom je
odlukom Vlade za potrebe obnove osigurano i
800 milijuna kuna u nominalnoj vrijednosti dionica odgovarajućih poduzeća iz portfelja Hrvatskoga fonda za privatizaciju.
a)
osnovni radovi obnove koji sadrže: sanaciju
ili izradu nosivih zidova, međukatnih konstrukcija ili stubišta; izradu krovne, odnosno
stropne konstrukcije te izradu dimnjaka i
krovne limarije; zatvaranje građevine vanjskom stolarijom, i to ugradnjom vanjskih vrata i prozora;
b)
radovi unutarnjega uređenja do razine useljivosti, i to: zidanje pregradnih zidova/unutarnja obrada zidova, ugradnja vodovodnih i
kanalizacijskih instalacija u kuhinji i jednomsanitarnom čvoru, opremanje sanitarnoga
čvora, ugradnja unutarnje stolarije te ugradnja cementne glazure s pripadajućom izolacijom na podove.
Uviđajući sve nedostatke i prednosti dosadašnjih
modela obnove, a polazeći s namjerom što žurnijega povratka prognanika i izbjeglica u njihove
domove na oslobođena ili ranije ratom zahvaćena
područja, predložene su koncepcijske i organizacijske promjene pristupa u obnovi, tako da svekolika obnova stambenih objekata bude organizirana i na teret državnoga proračuna:
1. Uvođenje bespovratne financijske potpore vlasnicima odnosno suvlasnicima za obnovu stambenih građevina (obiteljskih kuća i stanova) L, II. i III.
stupnja oštećenja, i to za izvođenje popravaka koji
osiguravaju upotrebu stambene građevine. Za
popravak tih stambenih građevina nužno je osigurati potpore: za građevine I. stupnja oštećenja
5.500,00 kuna; II. stupnja oštećenja 15.000,00
kuna; III. stupnja oštećenja 22.000,00 kuna, što je
po dosadašnjim iskustvima dostatno za popravak
odnosnih oštećenja.
2. U plansku obnovu obiteljskih kuća i stanova
V. i VI. stupnja oštećenja, koju sredstvima državnoga proračuna organizira i provodi Ministarstvo
razvitka i obnove, uključuju se i obiteljske kuće i
178
Veličina kuća koja se obnavlja i uređuje proporcionalna je broju članova obitelji povratnika.
4. Osnovne radove obnove zajedničkih dijelova i
nosive konstrukcije zgrada u zgradama s više stanova kojima upravljaju fondovi nužno je financirati u iznosu stvarnih troškova popravka sredstvima
državnoga proračuna, a organizira ih i provodi
Ministarstvo razvitka i obnove.
5. Za stvaranje najosnovnijih uvjeta za useljenje
u ratom oštećene ili uništene stambene objekte,
pored organiziranja i financiranja radova obnove
na rečenim modelima, nužno je osigurati i određenu namjensku jednokratnu potporu za opremanje
stambenih objekata. Potpora za opremanje davala
bi se u najnužnijim predmetima kućanstva, čiju bi
dobavu organiziralo Ministarstvo razvitka i obnove (najnužiji namještaj za spavaće sobe i oprema
za kuhinju).
6. Sastavni je dio izloženoga modela i otpis ranije ostvarenih kredita HKBO, i to onim korisnicima koji su kredit namjenski upotrijebili i u svoje
kuće ili stanove uselili, kao i naknadu onima koji
su vlastitim sredstvima obnovili kuće ili stanove, a
u iznosima koji bi bili potrebni za obnovu u organizaciji Ministarstva razvitka i obnove.
SOCIJALNA INFRASTRUKTURA
Jedan od osnovnih zadataka u obnovi ukupnoga života na područjima koja su bila zahvaćena
ratnim razaranjima uspostava je i socijalne infrastrukture, u čemu resorna ministarstva imaju
precizna zaduženja glede funkcioniranja sustava
i obnove objekata oštećenih ratnim razaranjima,
kao i obveza na privremeno još nedostupnim područjima. Pritom se hitno pristupa obnovi vitalnih
objekata, ali i prije njihove obnove uspostavlja
funkcija u objektima koji su sačuvani, a prije bili
drugih namjena.
Zdravstvo
Ministarstvo zdravstva usmjerava i odgovara za
obnovu zdravstvenih objekata, tj. bolnica, klinika,
zdravstvenih domova i stanica, poliklinika i ambulanta, koja su oštećena ili uništena prilikom agresije na Republiku Hrvatsku. Do vojno-redarstvenih
akcija oslobađanja okupiranih područja Republike
Hrvatske (“Bljesak” i “Oluja”) ratne štete su nastale
na oko 14 objekata sekundarne zdravstvene zaštite i oko 10 objekata primarne zdravstvene zaštite te na jednome objektu tercijarne zdravstvene
zaštite. Oslobađanjem područja zapadne Slavonije
u akciji “Bljesak” i područja u akciji “Oluja” ustanovljena su oštećenja na mnogim objekatima u
oslobođenim područjima, tako da procjena svih
učinjenih šteta prema još nepotpunim podatcima
iznosi oko 3.700.000.000 kn. Do sada je Ministarstvo zdravstva za obnovu zdravstvene zaštite osiguralo preko 96.000.000 kn sredstava iz raznih
izvora (proračun, donacije, krediti Svjetske banke). Temeljem zabilježenih oštećenja te osiguranih
i planiranih sredstava izrađen je zaseban program
zdravstvene zaštite vezane uz osiguranje povratka
prognanika na oslobođena područja. U dosadašnjim aktivnostima uspostavljen je sustav funkci-
oniranja zdravstvene zaštite u mogućim oblicima
(primjerice opća bolnica Vinkovci, Pakrac, Gospić,
Dubrovnik, Klinička bolnica Osijek), dok je navedenim programom isplanirana uspostava temeljnoga sustava zdravstvene zaštite i u hrvatskome
Podunavlju.
U tijeku su natječaji za ustupanje radova na sanaciji i obnovi domova zdravstva i medicinskih centara na područjima Zadarsko-kninske, Šibenske,
Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije.
U skladu s dinamikom povratka bit će osigurana
zdravstvena zaštita svim povratnicima u njihovim
naseljima ili neposrednoj blizini.
Prosvjeta
Ministarstvo prosvjete i športa usmjerava i odgovara za obnovu i uspostavu sustava školstva na
oslobođenim područjima Republike Hrvatske. Razrađen je plan po kojemu bi, do početka školske
godine, u svim mjestima planiranoga povratka
započela školska godina. U dosadašnjim aktivnostima uspostave školskoga sustava poduzet je
čitav niz aktivnosti, od obnove objekata, opremanja škola nastavnim sredstvima i pomagalima do
osiguranja i odabira nastavnoga osoblja. Od početka rata do lipnja 1995. utvrđeno je 238 oštećenih školskih objekata na područjima koja su
bila zahvaćena ratom, čija vrijednost šteta iznosi
229.105.790 kn.
Hitnim mjerama saniranja oštećenja na školskim
objektima u vrijednosti od 75.766.107 kn omogućeno je da započnu s radom 24 osnovne i 6
srednjih škola koje pohađa 6.327 učenika (Vrlika,
Hrvace, Drniš, Obrovac, Benkovac, Knin, Podlapača, Gračac, Korenica, Plaški, Slunj, Tušilović, Petrinja, Jabukovac, Gora, Glina, Topusko, Vojnić, Vrginmost, Hrv. Kostajnica, Šeovica, Čaglić, Okučani,
St. Gradiška). U većini škola u kojima je nastava
počela uvjeti ipak još uvijek nisu primjereni za
obavljanje nastave. U pripremi je otvaranje škola
u Vrhovinama, Ličkom Osiku i Dragaliću.
Preko Ministarstva razvitka i obnove također se
obnavlja 48 škola za osnovno i srednje obrazovanje uglavnom u naseljima gdje je u tijeku obnova
kuća, od čega je 12 školskih objekata već završeno.
179
Znanost
Obnova i uspostava funkcioniranja sustava znanosti i visokoškolskih institucija na područjima
koja su bila obuhvaćena ratnim razaranjima zadaća je Ministarstva znanosti i tehnologije. U dosadašnjim aktivnostima obnove oštećenih objekata
visokoga školstva i znanosti (Osijek, Vinkovci,
Slavonski Brod, Sisak, Varaždin, Dubrovnik, Zadar,
Split) poduzete su najnužnije mjere sanacije kako
bi se omogućilo njihovo funkcioniranje. S obzirom
na dosad mala raspoloživa sredstva utrošena za
obnovu objekata znanosti i visokoga školstva, u
kapitalnome dijelu proračuna za razdoblje od
1996. do 1998. godine Ministarstvo znanosti i
tehnologije izradilo je program temeljne obnove
objekata oštećenih ratom. Valja napomenuti da su
neki objekti već obnovljeni kao, primjerice, Međunarodno središte hrvatskih sveučilišta u Dubrovniku, a da znanstveni instituti nesmetano djeluju
u privremenim zamjenskim objektima, ako su im
matične zgrade okupirane ili porušene.
Kultura
Ministarstvo kulture zajedno s Državnom upravom za zaštitu kulturne i prirodne baštine usmjerava i organizira obnovu i funkcioniranje sustava
na području kulture i umjetnosti, koje je također
pretrpjelo znatna ratna razaranja. U ratnim razaranjima oštećen je i/ili uništen znatan broj objekata kulture i umjetnosti (Kazalište u Osijeku, domovi kulture, knjižnice, muzeji) te 1.859 spomenika
kulture na područjima dostupnim do akcija “Bljesak” i “Oluja”. Na područjima oslobođenim tijekom
akcija “Bljesak” i “Oluja” prema preliminarnim
podatcima oštećen je 521 nepokretni spomenik
kulture (230 su sakralni spomenici kulture).
Ukupna procjena ratne štete na spomenicima kulture na područjima dostupnim do lipnja, odnosno
kolovoza 1995. godine iznosi 951.341.357 kn
(257.119.285,70 DEM), dok se na područjima
oslobođenim tijekom akcija “Bljesak” i “Oluja”,
prema gruboj procjeni, očekuje ratna šteta od
oko 555.885.000 kn (150.000.000 DEM). Prema tome, ukupna ratna šteta na nepokretnim
spomenicima iznosila bi oko 1.519.419.000 kn
(410.000.000 DEM).
U cilju saniranja, zaštite i očuvanja kulturne baštine u dosadašnjim aktivnostima obnove poduzet
180
je čitav niz preventivnih mjera zaštite spomenika
kulture, obnovljeni su pojedini sakralni objekti te
je započeto saniranje šteta na objektima kulture
i umjetnosti. Glavna zapreka učinkovitijem i sustavnijem radu na obnovi ove infrastrukture nedostatak je materijalnih i kadrovskih uvjeta. Izvori
sredstava za obnovu kulturne djelatnosti na donedavno okupiranim područjima sredstva su proračuna, donacije te gotovo neznatna pomoć dobivena od UNESCO-a. Cjelokupna obnova kulturne
djelatnosti provodi se s ciljem osposobljavanja što
većega broja ustanova kako bi mogle normalno
funkcionirati.
Socijalna skrb
Ministarstvo rada i socijalne skrbi zaduženo je
za usmjeravanje i obnovu društvenih i socijalnih
objekata (domova za djecu sa smetnjama u razvoju, domovi za invalide, domovi umirovljenika
i drugi društveni i socijalni objekti). Prema procjeni Republičkoga fonda socijalne zaštite razina
obnovljenosti ustanova socijalne skrbi iznosi oko
20 %, čime je osposobljeno 16 centara za socijalni
rad te su djelomično stavljeni u funkciju pojedini
domovi umirovljenika (npr. Petrinja), dječji domovi i sl. Premda su, u cilju osiguranja uvjeta za
povratak prognanika, osigurane osnovne kadrovske i druge pretpostavke, u realizaciji smještaja i
zbrinjavanja starih i nemoćnih osoba javljaju se
najveći problemi. Ovaj problem dolazi posebno
do izražaja na područjima oslobođenim vojno-redarstvenim akcijama “Bljesak” i “Oluja”, gdje broj
zahtjeva za smještaj (7.000 - 9.000 zahtjeva) u
velikoj mjeri prelazi mogućnosti smještaja u postojećim kapacitetima ustanova namijenjenih za
smještaj starih osoba u Republici Hrvatkoj. Stoga
se pokušavaju pronaći novi smještajni kapaciteti
(adaptacije postojećih raznih objekata), koji se trebaju osposobiti za smještaj starih osoba.
Zbog izgradnje novih smještajnih kapaciteta (domova obiteljskoga tipa), a umjesto obnove kuća
V. i VI. stupnja oštećenja čiji su vlasnici - korisnici
osobe prognanici koji ne žele i/ili ne mogu više
živjeti same, Ministarstvo razvitka i obnove i Ministarstvo rada i socijalne skrbi u rješavaju ovog
problema nastupaju zajedno.
Crkve i vjerski objekti
U ratu zahvaćenim, kao i u donedavno okupiranim
područjima te u području hrvatskoga Podunavlja
srušena su ili oštećena 1.122 crkvena katolička
zdanja. Razrušena je ili oštećena 751 crkva, od
čega je potpuno razrušeno 207, teško oštećenih
228 te lakše oštećeno 316 crkava. Od tog broja
oko 700 razorenih ili oštećenih crkava u kategoriji je spomenika kulture i nalaze se pod zaštitom.
Među njima su i izraziti primjeri spomeničke baštine kao što su Katedrala u Šibeniku, crkve u Voćinu, Vojniću, Glini, Petrinji, Dubrovniku.
Broj razrušenih ili oštećenih župnih kuća, samostana i vjeronaučnih dvorana je 371, od čega je
potpuno razrušenih 100, teško oštećenih 109 te
lakše oštećenih 162. Razrušeno je i 114 križeva na otvorenome. Uništeno je ili oštećeno 337
predmeta crkvenoga, župnoga ili samostanskoga
inventara.
U ovoj fazi prilazi se identifikaciji stanja te zaštiti
od daljnjega propadanja manje stradalih objekata,
a tek nakon obnove infrastrukture, domova i gospodarstva pristupit će se i obnovi ostalih crkava.
U dogovoru s predstavnicima Katoličke crkve i
drugih vjerskih zajednica omogućeno je bogoslužje u sačuvanim zgradama na tom području (domovi kulture, kinodvorane, škole i dr.), a župni su
stanovi u programu obnove, kao i domovi drugih
građana.
Županija
Sisačko-moslavačka
Karlovačka
Bjelovarsko-bilogorska
Ličko-senjska
Virovitičko-podravska
Požeško-slavonska
Brodsko-posavska
Zadarsko-kninska
Osječko-baranjska
Šibenska
Vukovarsko-srijemska
Splitsko-dalmatinska
Dubrovačko-neretvanska
Grad Zagreb
UKUPNO
GOSPODARSTVO
Agresija na Republiku Hrvatsku nanijela je i značajne gubitke u gospodarstvu, ostvarivši golema
razaranja i štete na brojnim gospodarskim objektima. Zaustavljeni su poslovni tokovi i proizvodni
procesi u preko 700 proizvodnih poduzeća. Znatan dio proizvodnih kapaciteta poduzeća smještenih u područjima ratnih zbivanja uništen je 30 % 70 %, pa i više, i pretežito se odnosi na djelatnosti
u području poljoprivrede, tekstilne proizvodnje,
proizvodnje metala, proizvodnje kemijskih proizvoda, proizvodnje i prerade nafte, turizma i ugostiteljstva.
Osnivanjem HKBO (sredinom 1992. godine) kao
državne financijske institucije započeto je financiranje sanacije i obnove gospodarskih kapaciteta poduzeća koja su doživjela ratna razaranja
i štete. Ta sredstva su zasad jedini izvor financiranja obnove gospodarstva (sredstva iz državnoga proračuna). Financiranje je utemeljeno na
namjenskom kreditiranju, tj. putem odobravanja
kredita po kamatnoj stopi od 7 % (do 1995. kamatna stopa 5 %), s počekom otplate od l godine i rokom otplate na 5 godina. Cijeli postupak
kreditiranja obavlja se preko poslovnih banaka, a
na temelju procijenjene štete i investicijskoga elaborata kojim se dokazuje i tržišna opravdanost i
Odobreni krediti
u kn
31.459.241,00
Krediti u korištenju
u kn
499.540,50
% u otplati
92,37
28.614.058,00
1.565.616,75
72,21
35.252.396,00
4.245.479,04
64,44
29.616.893,00
2.023.154,58
74.987.267,00
5.055.833,37
10.702.639,00
15.898.311,00
25.748.108,00
0
0
100,00
0
80,60
140.164.257,00
10.478.387,78
73.206.541,00
4.352.208,96
67.220.501,00
32.722.504,00
41.962.454,00
3.839.679,00
611.451.849,00
52,63
2.301.171,19
1.180.885,04
390.538,86
1.238.374,66
33.331.190,73
81,97
83,92
94,81
42,32
98,27
76,83
90,52
77,61
81,99
Izvor: Izvještaj o stanju odobrenih kredita po županijama per 31.12. 1995.,
HKBO, Zagreb, siječanj 1996.
181
profitabilnost poduzeća. Za svaki odobreni kredit
utvrđuje se mogućnost davanja hipoteke. U razdoblju 1992. - 1995. godine odobreno je ukupno
611.451.849,00 kn (164.978.7 7 DEM) kredita
(stanje per 31. 12. 1995.) za 207 poduzeća. Analiza odobrenih kredita za sanaciju i obnovu gospodarstva po županijama (per 31. 12. 1995.) pokazuje sljedeće rezultate:
Dosadašnja politika prioriteta rješavanja zahtjeva
za sanaciju i obnovu gospodarskih kapaciteta polazi od prioritetnoga rješavanja obnove kapaciteta koja su od vitalnoga značenja za građanstvo,
zatim slijede zahtjevi za sanaciju i obnovu kapaciteta iz područja prehrambene i prerađivačke
industrije te zahtjevi kojima se ostvaruje ravnoteža u obnovi županija. Slijedom tako utvrđenih
prioriteta i kriterija namjene kredita kojima se
saniraju fizička oštećenja na gospodarskim kapacitetima do kraja 1995. godine HKBO je od
ukupno dospjelih zahtjeva 8.020.835.820,00 kn
(u vrijednosti od 2.164.342.216,45 DEM) pozitivno riješio svega 7,5 % tražene vrijednosti, pri
čemu je još ostalo neriješenih zahtjeva u vrijednosti od 1.570.531.073,00 kn (423.792.081 DEM).
To znači da je odbijen veliki dio traženoga iznosa
zbog neudovoljavanja uvjetima, a ostatak je financiran u okviru kreditnoga programa obnove infrastrukture (za što je odobreno 347.816.007,00 kn,
odnosno 93.854.666 DEM kredita).
Trogodišnje iskustvo i do sada postignuti rezultati
u obnovi gospodarstva na oslobođenim područjima Republike Hrvatske ukazuju na nedovoljnu
učinkovitost koja se primarno sagledava u do
sada nedovoljno ostvarenome opsegu obnove
gospodarstva, što je zapreka za ubrzani povratak
prognanika, kao i u većemu naglasku na sanaciji
kapaciteta nego na restrukturiranju gospodarstva.
Osnovni razlog sporoj obnovi gospodarstva jest
nedostatak sredstava, a tu su i drugi razlozi: spora
vlasnička transformacija poduzeća koja umanjuje
sposobnost upravljanja tim poduzećima (pretežitost poduzeća u državnome vlasništvu), nepostojanje konkretnih programa obnove i razvoja
za pojedine sektore, područja i županije kojima
bi se mogla privući inozemna pomoć i ulaganje
te nedostatak radne snage, a osobito sposobnoga
managementa.
U cilju postizanja sustavne obnove gospodarstva
182
na oslobođenim područjima Republike Hrvatske
potrebno je unaprijediti sustav poslovanja poslovnih banaka i HBOR-a. U tom smjeru vidi se
potreba da HBOR izraste u snažnu državnu investicijsku banku, a da poslovne banke otvore nove
kreditne podrške za investicijske inicijative i pokretanje proizvodnje. Tomu se pridodaje i potreba
ubrzanja ritma privatizacije, pokretanja restrukturiranja poduzeća lociranih na ovim područjima te
izrade razvojnih programa na razini sektora, regija
i županija u cilju stvaranja uvjeta za zapošljavanje
stanovništva, ulazak stranoga kapitala i mijenjanja
gospodarske strukture. U tom osmišljavanju programa i mjera za razvitak gospodarstva na ovim
područjima te provedbe istoga neophodno je uspostavljanje koordinacije između nadležnih ministarstava i drugih državnih tijela.
Za izravno poticanje proizvodnje Zakonom o privatizaciji predviđeno je da dio sredstava od prodaje poduzeća bude preusmjeren u te namjene.
Obnovu gospodarstva moguće je postići nastojanjem da se stručnjaci prognanici vrate u svoje prostore i u dinamici obnove upravo oni ubroje među
prve, ali i poticanjem dolaska stručnih ljudi iz drugih dijelova zemlje ili iseljeništva koje treba stimulirati i dodijeliti im raspoložive stanove i zemljišta.
Oni će biti sposobni izraditi prave programe koje
je onda potrebno podržati povoljnim kreditima.
PRIVATNO PODUZETNIŠTVO I
POLJODJELSKA DOMAĆINSTVA
Strateški je cilj da privatno poduzetništvo postane pokretač gospodarskoga razvitka Hrvatske,
osobito na područjima obnove i područjima od
osobitoga interesa Republike Hrvatske. Bez obzira
na oblik poduzetničkoga organiziranja (trgovačko
društvo, obrt ili obiteljsko gospodarstvo individualnoga poljoprivrednika) privatno poduzetništvo
pridonosi obnovi zatečenih gospodarskih aktivnosti te pokretanju novih.
Vođenje sitnoga seljačkoga domaćinstva koje se
ekstenzivno bavi poljoprivredom za vlastite potrebe, i/ili im je to dopunsko zanimanje, činilo je jednu od temeljnih karakteristika stanovništva na područjima koja danas, nakon njihova oslobađanja,
treba obnoviti i razvojno poticati. Na donedavno
ratom zahvaćenim područjima, koja sadrže gotovo
25 % obradivih površina najkvalitetnijega poljoprivrednoga zemljištva Republike Hrvatske, ostvarivano je oko 35 % ukupne ratarske proizvodnje,
nalazi se oko 30 % voćnjaka i isto toliko vinograda
i 24 % oranica i vrtova, što sve zajedno čini preko
120.000 uništenih ili iseljenih poljoprivrednih domaćinstava te velik dio otuđenoga ili uništenoga
stočnoga fonda i druge izravne ratne štete.
Obnova uništenih obiteljskih gospodarstava u
oslobođenim područjima Republike Hrvatske do
sada se odvija s pomoću dva programa - prvi, program obnove stočnoga fonda te drugi, program
obnove poljoprivredne mehanizacije - kojima se
trebaju ostvariti temeljne pretpostavke nužne za
ponovno pokretanje i oživljavanje obiteljskih gospodarstva i stvaranje uvjeta za brži povratak prognanika.
U posljednje tri godine preko HKBO osigurana su
kreditna sredstva za obnovu i povećanje stočnoga
fonda iz domaćega uzgoja i uvoza (govedarstvo,
svinjogojstvo, ovčarstvo, kozarstvo) u vrijednosti
od 49.914.011,00 kn (13.468.796 DEM) te za
obnovu poljoprivredne mehanizacije iz domaće
proizvodnje u vrijednosti od 46.260.349,00 kn
(12.482.892 DEM), čime je tek započeta obnova
tog dijela gospodarstva.
Paralelno s ovim programom obnove HKBO je
ustanovio nekoliko posebnih kreditnih programa
namijenjenih za poticanje privatnoga poduzetništva: (a) program za modernizaciju i proširenje postojećih trgovačkih društava, obrtničkih radionica
i gospodarstva individualnih poljoprivrednika, (b)
program za utemeljenje egzistencije i osnivanje
te povećanje i unaprjeđenje proizvodnje i drugih
gospodarskih aktivnosti privatnih trgovačkih društava, obrtničkih radionica te poljoprivrednih gospodarstava na oslobođenim, ratom stradalim i nerazvijenim područjima Republike Hrvatske te (c)
program utemeljenja poduzetništva u Hrvatskoj iz
zajedničkoga programa Njemačke i Hrvatske. Prema podatcima HKBO-a u protekle je tri godine za
ove programe odobreno ukupno 118.580.795,00
kn (31.997.840 DEM).
Imajući u vidu ovakvo stanje, a u cilju omogućavanja zapošljavanja što većega broja pučanstva
u mjestima povratka, očita je potreba razvijanja i
poticanja što raznovrsnijih programa obiteljskoga
poduzetništva podrazumijevajući pritom i programe individualnih poljoprivrednika, programe samozapošljavanja, programe za mlade, za invalide
Domovinskoga rata, za obitelji poginulih i nestalih.
Ministarstvo razvitka i obnove izradit će u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, Ministarstvom
poljoprivrede i šumarstva, Ministarstvom rada i
socijalne skrbi, Ministarstvom privatizacije, Ministarstvom turizma, Ministarstvom prosvjete,
HBOR-om, Hrvatskom garancijskom agencijom,
HGK i Hrvatskom obrtničkom komorom okvirni
i provedbeni plan za poticanje privatnoga poduzetništva te stvaranje poduzetničkoga okruženja.
Imajući u vidu trenutne okolnosti u Hrvatskoj,
izradi tog plana potreban je postupan i selektivan pristup te puno korištenje međunarodnim
znanjem i iskustvima koja moraju biti prilagođeni
lokalnim uvjetima.
U okviru sredstava kojima raspolaže HBOR za kreditiranje privatnoga poduzetništva predvidjet će
se iznosi za kreditiranje zajedničkoga programa
pojedinih ciljnih grupa navedenih u okviru okvirnoga godišnjega programa, a koji su od posebnoga interesa za obnovu i razvitak. Pritom valja napomenuti da su već započeli pilot-projekti obnove
poduzetničkih domaćinstava (Konavle i Gornji Bogićevci), kako bi se stekla iskustva za usmjeravanje razvitka drugih područja.
Zadar - Kalelarga
183
UKUPNO
Županija
Broj
Potpore u građ.
materijalu
Krediti
Iznos
Broj
Iznos
Broj
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
1.872
90.597.992
755
37.750.000
BRODSKO-POSAVSKA
9.260
594.934.624
4.807
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
8.055
775.836.591
2.595
258
12.739.000
13.857
1.634.960.222
GRAD ZAGREB
KARLOVAČKA
2
Novčane potpore I.-III.
Broj
Iznos
467
5.073.757
240.350.000
2.053
25.437.101
129.750.000
3.109
41.247.347
253
12.650.000
5
89.000
5.922
296.100.000
1.669
22.624.629
969
3.363
1.629.180
7.318
824.670.354
2.279
113.950.000
5
8.407
1.932
29.660.291
21.335
1.847.074.612
6.183
309.150.000
32
53.802
6.982
73.968.834
755
12.871.969
LIČKO-SENJSKA
OSJEČKO-BARANJSKA
Iznos
6.856
749.981.968
1.844
92.200.000
ŠIBENSKO-KNINSKA
13.073
1.466.354.058
1.134
56.700.000
1.617
2.718.662
3.999
67.012.687
SISAČKO-MOSLAVAČKA
21.239
2.386.917.004
5.440
272.000.000
2.208
3.712.311
4.878
62.630.024
3.102
187.307.300
1.014
50.700.000
503
845.694
819
7.449.267
1
22.000
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
1.064
98.417.719
279
13.950.000
4
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
27.354
4.207.092.174
7.379
368.950.000
ZADARSKA
13.220
1.717.996.892
2.558
127.900.000
549
47.746.709
356
17.800.000
148.413
16.642.649.218
42.798
2.139.900.000
POŽEŠKO-SLAVONSKA
SPLITSKO-DALMATINSKA
VARAŽDINSKA
ZAGREBAČKA
UKUPNO
1
22.000
6.725
260
3.034.500
10
16.813
3.918
59.585.224
3
5.044
3.786
52.771.295
5.353
9.000.000
171
1.917.645
34.804
465.395.571
Tablica br. 10a
UKUPAN
BROJ
ZAVRŠENIH
AKTIVNOSTI
PO ŽUPANIJAMA
UKUPAN
BROJ
ZAVRŠENIH AKTIVNOSTI
OBNOVEOBNOVE
PO ŽUPANIJAMA
148.413
100% 100%
148.413
27.354
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
OSJEČKO-BARANJSKA
21.335
SISAČKO-MOSLAVAČKA
21.239
13.857
KARLOVAČKA
13.220
ZADARSKA
13.073
ŠIBENSKO-KNINSKA
9.260
BRODSKO-POSAVSKA
8.055
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
LIČKO-SENJSKA
7.318
6.856
POŽEŠKO-SLAVONSKA
3.102
SPLITSKO-DALMATINSKA
5%
5%
5%
18%
1.872
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
6%
1.064
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
14%
ZAGREBAČKA
549
GRAD ZAGREB
258
9%
14%
9%
9%
1
VARAŽDINSKA
Župan Zadarski Šime Prtenjača, Joso Škara, dr. Jure Radić i mons. Ivan Prenđa
0
5.000
10.000
15.000
20.000
25.000
Misa - povodom poetka graadnje crkve u Škrabinji
30.000
Grafikon br.10
OPIS TABLICE
I GRAFIKONA
UKUPAN
IZNOS
UK UP A N IZ N
O S UTROUTROŠENIH
Š EN IH S RED S TA VSREDSTAVA
A P O Ž UP A N IJA PO
M A ŽUPANIJAMA
1 6 .6 4 2 .6 4 9 .2 1 8 k n 1 0 0 %
16.642.649.218 kn 100%
Tablica i grafikoni prikazuju broj i
4.207.092.174
16
količinu obrađenih predmeta u obnovi
1.847.074.612
15
RH po namjenama i županijama te
2.386.917.004
14
1.634.960.222
13
iznose pripadajućih sredstava po
1.717.996.892
12
navedenim predmetima.
1.466.354.058
11
594.934.624
10
775.836.591
9
824.670.354
8
25%
749.981.968
7
5
90.597.992
4
98.417.719
14%
47.746.709
3
2
pripadajući iznos od 4,207,092,174
kn koji se odnosi na Vukovarsko-
9%
187.307.300
6
Interesantno je primijetiti da je
5%
5%
5%
4%
srijemsku županiju 25% od ukupnog
iznosa utrošenih sredstava za obnovu.
10%
10%
Također je i broj prognaninka iz
12.739.000
Vukovarko-srijemske županije 25% u
22.000
1
0
184
5 0 0 .0 0 0 .0 0 0
1 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0
1 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0
2 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0
2 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0
3 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0
3 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0
4 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0
4 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0
odnosu na cijelu RH.
OBNOVA PODRUČJA POSEBNE DRŽAVNE SKRBI
Županija
Povrat sredstava
Broj
Iznos
Organizirana obnova IV.-VI.
Broj
Iznos
Organizirana obnova I.-III.
Broj
Iznos
Višestambeni objekti
Broj
Iznos (brutto)
BJELOVARSKO-BILOGORSKA
282
5.466.322
366
42.304.550
BRODSKO-POSAVSKA
918
10.107.390
1.482
319.040.134
DUBROVAČKO-NERETVANSKA
321
14.702.009
2.030
590.137.235
KARLOVAČKA
301
13.627.491
4.990
1.296.608.774
6
4.370.148
LIČKO-SENJSKA
164
6.750.302
2.494
648.149.699
444
26.151.655
OSJEČKO-BARANJSKA
1.789
28.068.080
3.997
1.297.652.571
POŽEŠKO-SLAVONSKA
620
23.433.278
3.465
613.258.131
172
8.218.590
ŠIBENSKO-KNINSKA
227
11.539.440
6.048
1.318.218.057
48
10.165.211
SISAČKO-MOSLAVAČKA
320
19.723.697
8.266
2.023.619.271
127
5.231.701
11
754.679
755
127.557.660
GRAD ZAGREB
SPLITSKO-DALMATINSKA
2.352
138.181.325
VARAŽDINSKA
VIROVITIČKO-PODRAVSKA
7
809.711
514
80.616.784
VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
554
29.349.128
9.217
3.058.708.060
ZADARSKA
287
16.576.202
6.586
1.520.744.352
ZAGREBAČKA
UKUPNO
9
515.901
13
27.513.163
5.810
181.423.628
50.223
12.964.128.440
1.533
91.343.835
4.743
599.139.114
3.885
229.525.160
5.540
653.276.419
Izvor: MINISTARSTVO REGIONALNOG RAZVOJA ŠUMSKOG I VODNOG GOSPODARSTVA
Tablica br. 10
Uprava za OBNOVU - Ravnatelj uprave - MARKO BRAJKO, svibanj 2011.g.
U troškovima organizirane obnove uključeno je projektiranje, izvođenje radova,
stručni nadzor, stolarija i opremanje domaćinstava predmetima kućanstva.
185
Usporedba utrošenih sredstava obnove razrušenih objekata IV do VI kategorije po općinama u kunama
Hrvatskog Podunavlja i Šibensko-kninske županije
VUKOVAR
NIJEMCI
SKRADIN
OSIJEK
DRNIŠ
NUŠTAR
ANTUNOVAC
ERNESTINOVO
ILOK
STARI JANKOVCI
TOVARNIK
TORDINCI
KISTANJE
BOGDANOVCI
VINKOVCI
ERDUT
PROMINA
RUŽIĆ
BILJE
ČEMINAC
KIJEVO
VODICE
ORLIĆ
PETLOVAC
KNIN
LOVAS
TOMPOJEVCI
CIVLJANE
POPOVAC
BOROVO
DARDA
DRAŽ
BELI MANASTIR
ERVENIK
KNEŽEVI
TRPINJA
JARMINA
VLADISLAVCI
ŠIBENIK
SEMELJCI
ČEPIN
PIROVAC
NAŠICE
OTOK (VINKOVCI)
PRIVLAKA
ŽUPANJA
BELIŠĆE
VUKA
KOŠKA
BABINA GREDA
TISNO
IVANKOVO
DRENOVCI
ĐURĐENOVAC
BOŠNJACI
VALPOVO
GORJANI
UNEŠIĆ
ANDRIJAŠEVCI
LEVANJSKA VAROŠ
FERIČANCI
DRENJE
524.330.995
302.963.427
280.503.337
279.423.823
261.833.642
225.961.021
215.247.352
205.418.282
174.887.617
173.228.341
152.985.183
144.724.975
115.817.416
98.229.098
97.721.649
93.286.580
92.850.662
87.332.636
84.086.070
83.478.412
79.337.185
71.926.569
71.749.117
65.823.709
64.379.882
58.406.491
49.912.680
47.724.526
45.132.288
42.205.363
40.257.423
39.283.453
36.617.162
24.024.591
16.260.898
15.265.333
13.310.922
11.769.802
8.116.416
7.142.446
4.577.145
3.571.223
3.318.551
2.654.840
2.322.985
2.272.596
1.947.940
1.947.940
1.659.275
1.089.797
995.565
995.565
973.970
663.710
649.313
649.313
435.919
331.855
324.657
324.657
324.657
200.000.000
1.139.590.276
20%
20%
9%
5%
5%
5% 5%
1%
KNIN
LOVAS
TOMPOJEVCI
CIVLJANE
POPOVAC
BOROVO
DARDA
DRAŽ
BELI MANASTIR
ERVENIK
KNEŽEVI
TRPINJA
JARMINA
VLADISLAVCI
ŠIBENIK
SEMELJCI
ČEPIN
PIROVAC
NAŠICE
OTOK (VINKOVCI)
PRIVLAKA
ŽUPANJA
BELIŠĆE
VUKA
KOŠKA
BABINA GREDA
TISNO
IVANKOVO
DRENOVCI
ĐURĐENOVAC
BOŠNJACI
VALPOVO
GORJANI
UNEŠIĆ
ANDRIJAŠEVCI
LEVANJSKA VAROŠ
FERIČANCI
DRENJE
0
400.000.000
10.000. 20.000. 30.000. 40.000. 50.000. 60.000. 70.000.
000
000
000
000
000
000
000
600.000.000
800.000.000
1000.000.000
1200.000.000
Grafikon br. 11
IZVOR: Ministarstvo regionalnog razvoja, šumatrstva i vodnog gospodarstva, Uprava za PPDS. Autor tablica i grafikona: Branko Čulo
186
Vjernici sela Boričevac u Lici na Sv. misi u župnoj crkvi Male Gospe 27. 7. 2011., čija je obnova u tijeku
Obnova župne crkve rođenja Sv. Ivana Krstitelja u Sarvašu 2003.-2006. godine
187
Neprijateljske su snage nastojale prekinuti komunikaciju između sjevera i juga Hrvatske u području Masleničkoga ždrila na
cesti Novigrad – Paljuv, koja je nazvana i “cestom smrti”, ali su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade HRM-a uspjeli odbiti sve
neprijateljske napade uz nadljudske napore. Tijekom tih ratnih djelovanja poginulo je devet pripadnika HRM-a te pet pripadnika
2. gardijske brigade.
Zadarski nadbiskup IVAN PRENĐA posvetio je crkvu Uznesenja BDM u Škabrnji 8. kolovoza 2004.,
koja je bila do temelja srušena 1992. g. tijekom Domovinskoga rata
188
O TEMI PIŠU:
AKADEMICI, ENCIKLOPEDISTI,
POVJESNIČARI I POLITIČARI
LIPIK, bolnica danas. U jesen 1991. godine Lipik je neprekidno i bezrazložno gađan zapaljivim projektilima i zasipan
nebrojenom količinom topničkoga streljiva. Žestina razaranja bila je ravna onoj u Vukovaru, a po količini eksploziva paloga na
kvadratni metar površine možda još i veća. Bolnica je bila prva na udaru i teško je oštećena.
Početkom rata 1991. iz Iloka je protjerano gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Manji dio koji je ostao živjeti na
svojim ognjištima bio je izvrgnut različitim oblicima terora i ponižavanja, a nekoliko stotina njih, unatoč nazočnosti “mirovnjaka”
i “promatrača”, bilo je i ubijeno.
190
DEMOKRATSKI IZBORI, RASPAD
JUGOSLAVENSKOGA POLITIČKOGA
SUSTAVA I NEIZBJEŽNOST RATA
Sjećanje u emisiji TV Kapital Network
21. listopada 2010. godine)
Mr. sc. ZDRAVKO MRŠIĆ, prvi ministar vanjskih
poslova RH
Kada je sve počelo?
Srbi su započeli pobunu tzv. balvan-revolucijom.
(Mi bismo rekli revolucijom trupaca.) Prije samog
postavljanja trupaca u Kninu 17. kolovoza 1990.
godine, noću uoči održavanja Sinjske alke, prve
nedjelje u kolovozu, Srbi su u blizini Sinja s telefonskih stupova poskidali hrvatske zastave i spalili žito na nekoliko mjesta. Nakon održane Alke
pitali smo ministra Josipa Boljkovca je li sigurno
vratiti se u Zagreb izravnim putem. Nakon što se
raspitao o stanju na cestama, obavijestio nas je da
su putovi otvoreni. Desetak dana kasnije buknula
je pobuna.
Neposredno nakon izbijanja pobune iz Zagreba
smo uspostavili kontakte sa stranim diplomatskim predstavništvima da im objasnimo da je riječ
o neizazvanoj pobuni i da Srbi nisu imali nikakav
razlog za pobunu te da je riječ o provokaciji. Sjećam se da smo pozvali američke diplomate i pokazali im udžbenike za osnovne škole napisane na
srpskom jeziku i na ćiriličnom pismu, koje su bile
pripremljene za novu školsku godinu. Srbi nisu
imali nikakav razlog da se bune bilo 1990. bilo
1991. Iako bi se moglo činiti da je to bila domaća
pobuna, sve je to bilo organizirano iz Beograda.
Naime, u Predsjedništvu Jugoslavije 15. svibnja
1990. došlo je do smjene, kad je od Janeza Drnovšeka, člana Predsjedništva iz Slovenije, dužnost predsjednika Predsjedništva preuzeo Borisav Jović, član Predsjedništva iz Srbije, koji je u
svojem inauguralnom govoru jasno i glasno kazao
da će u Jugoslaviji izbiti građanski rat. To je bilo
upozorenje i signal domaćim Srbima, a znalo se
da se u Srbiji ima posla s čovjekom, koji je pripravan praviti iznenađenja. Da je, kad se Milošević
pojavio deset godina poslije Titove smrti, u Moskvi bio čovjek poput Leonida Brežnjeva, možda
bi ideja Velike Srbije i naišla na potporu. Međutim, od Mihaila Gorbačova takva se potpora nije
mogla dobiti. Milošević nije mogao dobiti potporu
ni od koga. Hrvatska je bila pod sumnjom, ali su
svi i na Zapadu i na Istoku bili odlučni u uvjerenju
da Milošević radi krivo. Meni je osobno jedan prijatelj, kanadski Židov, kazao još 1989. godine da
se njima, Židovima, “diže želudac samo kad vide
metode kojima se služi Milošević, a koje ih podsjećaju na Kristalnacht”. Ja sam uspio neutralizirati
propagandu u korist Srbije koja se nakon izbora
u Hrvatskoj širila sa stranica New York Timesa,
koji je s vremenom prestati pisati nepovoljno o
Hrvatskoj.
Valja reći da smo znali iskoristiti nasilje koje je Milošević provodio na Kosovu. Kad je Bob, odnosno
Robert Dole došao u SFRJ kao vođa republikanske
većine u Senatu SAD, pokazao je veliku sklonost
prema Hrvatskoj. (Kasnije sam čuo, ali nisam uspio provjeriti, da mu je majka bila albanskog podrijetla.) Poslije pobune Hrvatska se našla u teškom položaju.
Prvo oružje
U svibnju 1990. godine, između dvaju krugova
izbora, Hrvatska je ostala bez oružja takozvane
teritorijalne obrane. Bez obzira što smo tad javno
tvrdili, slutili smo da će se dogoditi nešto ozbiljno,
a oni koji su najbolje poznavali suprotnu stranu,
to jest Miloševića, shvatili su da je neophodno
pripraviti se za sukobe. To je bilo nemoguće bez
naoružavanja.
191
Godine 1991. počeli su otvoreni sukobi, počeo je
rat, a uspostavljen je i embargo na uvoz oružja.
Međutim, prvo, najnužnije oružje bilo je nabavljeno još u jesen 1990. godine.
Valja reći da su i mnoge prijateljske zemlje bile
rezervirane prema našoj ideji osamostaljenja jer
su se plašile postupka osamostaljenja. U samom
početku bila je rezervirana i Austrija. Dr. Frederic Fritz Koenig, koji je bio predsjednik Kluba zastupnika Narodne stranke u Beču i vrlo utjecajan,
zapravo drugi čovjek u Narodnoj stranci, došao
je iz Beograda u Zagreb 29. svibnja 1990. kako
bi prisustvovao konstituirajućoj sjednici novog
Sabora. Dr. Koenig je bio jedini strani državnik
na otvaranju Sabora. Sastao se s dr. Tuđmanom
poslijepodne istog dana. Međutim, dr. Tuđman
mu je odmah prigovorio da je projugoslavenski
usmjeren i to je izazvalo ozbiljnu prepirku. Ja sam
poslije toga priredio večeru u čast dr. Koeniga, na
kojoj su uz mene i moju suprugu bili msgr. Kokša,
grofovi Jakov Eltz i Peter Drašković te barun Janko Vranitzany. Razgovor uz večeru trajao je četiri
sata u prijateljskom ozračju, tako da je dr. Koenig
na otvaranju Sabora, 30. svibnja održao sjajan govor u prilog Hrvatskoj.
Dan 4. srpnja iste godine, na nekadašnji praznik
“Dan borca”, koji je nova vlast odmah pretvorila u
“neradni” dan, iskoristio sam da odjurim u Beč na
jedan dan kako bih sudjelovao u sastanku frakcija
europskih demokršćanskih i narodnih stranaka,
koji se održavao u bečkom parlamentu, a koji je
vodio isti dr. Frederic Koenig. Kad sam stupio u
predvorje Parlamenta, pošao mi je ususret, pružio
ruku i rekao: “Ja sam obraćenik!” i pitao što treba
poduzeti. Ja sam mu, sretan i zahvalan, kazao da
je on član parlamenta, a da je nama prvobitno potrebna pomoć izvršne vlasti.
Uslijedio je razgovor s dr. Aloisom Mockom, koji je
otad počeo marljivo raditi za hrvatsku stvar. Valja
dodati da su dvije zemlje od početka bezrezervno
podupirale Hrvatsku, a to su bile Italija i Mađarska. Nijemci su znali kako stvari stoje i oni su se
nešto kasnije uključili. Takve su bile okolnosti.
Prvo oružje, koje smo nabavili od Mađara po specifikaciji generala Martina Špegelja, bilo je za početak dovoljno, jer je general smislio dobru taktiku
kojom ćemo se braniti. Trebali su nam kalašnjikovi, protutenkovske puške s granatama i protu192
tenkovske mine. To smo oružje bezbolno nabavili
putem legalnog, ali tajnog ugovora između vlada
Hrvatske i Mađarske. Oružje je stiglo koncem rujna i početkom listopada 1990. godine i bilo je deponirano ili zakopano na raznim mjestima. Kad je
došlo vrijeme, to je oružje bilo braniteljima na raspolaganju. General Špegelj je smatrao da bi bilo
najbolje da se oružje nabavi u Mađarskoj, iako su
oružje koje smo mi trebali proizvodile sve zemlje
Varšavskog ugovora. One su svoje proizvode prodavale trećim zemljama, ali su same koristile mađarske proizvode jer su ti proivodi imali vrhunsku
kvalitetu. Mi smo tako glede najnužnijeg oružja
odahnuli već u rujnu - listopadu 1990. godine.
Zašto je međunarodna zajednica kasno pritekla
u pomoć?
Ja ne prihvaćam tezu da je međunarodna zajednica bila pasivna u odnosu na događanja u Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti da je predsjednik Tuđman
pod pritiskom odgodio stvarni dan razdruženja od
Jugoslavije. Nakon 25. lipnja 1991. godine, kad
je proglašena samostalnost Hrvatske, provedbu
odcjepljenja od SFRJ predsjednik Tuđman je, nakon sastanka s EU-om, održanog 8. srpnja 1991.
na Brijunima, odgodio za 90 dana. Bilo je teško
organizirati taj sastanak, jer su europski ministri
već bili na godišnjem odmoru. (Po slijetanju u Hrvatsku nizozemski ministar van den Broek, koji je
predsjedao Vijećem ministara, nevoljko je izlazio
je iz aviona, nosio je kaput preko ramena i vidjelo se da mu se nije dalo doputovati.) Predsjednik
Tuđman je na Brijunskom sastanku odgodio odcjepljenje na tri mjeseca, dakle do 8. listopada
1991. godine. Valja uzeti u obzir da je od 8. listopada 1991. do formuliranja Vanceovog plana
bilo prošlo samo pet tjedana. To je silna brzina za
“međunarodnu zajednicu”.
Srpska je vojska napravila veliku pogrešku time
što je ustrajavala na osvajanju Vukovara. Umjesto
da ga opaše minama i da pođe na Zagreb, vojska je
inzistirala da “očisti” Vukovar. Spomenutih pet tjedana je bilo dovoljno da međunarodna zajednica
reagira. Kad je međunarodna zajednica reagirala
tako brzo? To je neobično brza reakcija! To je bilo
neobično kratko vrijeme!
Valja spomenuti da se za vrijeme Hladnog rata politika nije vodila javno, nego putem obavještajnih
službi. Političari koji su u Europi bili na položajima
bili su ljudi čiji su karijera i osobni probitak bili
daleko od strategijskog razmišljanja. Navest ću
primjer. Ministar van den Broek bio je u početku političke karijere gradonačelnik jednog gradića od 5.000 stanovnika. Gradić je bio poznat po
tome što su se u njemu proizvodili prvi laserski
štampači u boji za tekstil. Političku karijeru počeo je rješavanjem tipičnih komunalnih pitanja.
Cijela Europa ili EU bili su predani gospodarskim
i socijalnim pitanjima. Čime je zaokupljen gradonačelnik gradića od 5.000 stanovnika? Dječjim
vrtićima, komunalnim pitanjima i sličnim. A 5 ili
7 godina kasnije jedan je takav političar postao
ministrom vanjskih poslova Nizozemske i predsjedavajući Ministarskog vijeća Unije. Europsku blokovsku politiku su vodile SAD. Europom su, dakle,
dominirali ljudi koji nisu strategijski razmišljali.
Stratega je u svijetu bilo vrlo malo.
Kasnije, u rujnu 1991. godine, kad više nisam
bio u Vladi, molio sam da me primi kancelar dr.
Helmut Kohl. Za me je termin učas dogovorio dr.
Joseph Krainer sin, zemaljski poglavar Štajerske.
Međutim, zakazanog dana kancelar Kohl je morao
otputovati iz Bonna, pa me je primio ministar dr.
Peter Hartmann, glavni vanjskopolitički savjetnik
kancelara Kohla, koji je bio sjajan, strategijski čovjek. Dr. Hartmann mi je rekao da Nijemci imaju
dvije rezerve glede hrvatskog nastojanja za osamostaljenje. Prvo je bilo to što je jugoslavenska
vojska bila po snazi treća vojska u Europi. Drugo
je bilo to što bi nakon razdruženja u SFRJ, kad sve
prođe, Njemačka htjela sačuvati dobre odnose sa
Srbijom, što je bilo u prihvatljivo.. Glede prve rezerve kazao sam: “Gospodine ministre, jugoslavenska
vojska je za Europu tigar od papira.” Objasnio sam
da je vojska imala 205.000 vojnika. Od toga su
72.000 bili časnici i dočasnici. Ako se tome doda
vojna logistika, od održavanja opreme, preko transporta do kuhinja i medicinske službe, ostatak su
činili ročnici, koji su bili pripadnici osam nacionalnosti: Makedonci, Srbi, Crnogorci, Muslimani, tako
se tada govorilo, Slovenci, Albanci, Hrvati, Mađari.
Većina ih je od rujna 1991. godine skupno dezertirala. Rekao sam dr. Hartmannu da je pješaštvo
JNA razmješteno u pričuvi u republikama SFRJ te
da pravu snagu vojske čine samo udarne tenkovske jedinice, u kojima su bili ročnici. Dr. Hartmann
me zamolio da mu po povratku u Zagreb šaljem
podatke o dezertiranju.
Ja sam takve podatke dobivao od jednog visokog
dužnosnika u Saboru, koji je dnevno dobivao podatke o tome koliko je ročnika dezertiralo iz JNA.
Mislim da su se njemačke rezerve vrlo brzo raspršile, iako je za nas kratkoća vremena bila kritičan
faktor.
Znam da je na bojištima bilo teško, jer je srpska
agresija bila žestoka, a bili smo napadani sa svih
strana – Dubrovnik, Zadar, Vukovar... U toj i takvoj situaciji valjalo je mobilizirati međunarodnu
zajednicu. Kad ona treba angažirati međunarodne
vojne snage da zaštite jedan narod, posao općenito teče vrlo sporo. Međutim, za Hrvatsku je to teklo prilično brzo, računajući od 8. listopada 1991.
godine. Nisam bez razloga spomenuo Kosovo i Miloševića. I dotadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher sprva je zauzela tvrd stav prema
nama jer je u parlamentarnoj frakciji Konzervativne stranke bilo ljudi koji su strahovali od raspada
SFRJ, ali se takvo mišljenje vrlo brzo promijenilo
jer je stari kredit koji su Srbi imali u Britaniji bio
potrošen srbijanskom politikom u Kosovu. Zastupnik Michael Foot, bivši vođa Laburističke stranke, snimio je film “Dva sata od Londona”, koji je
pokazao srbijanska razaranja i agresiju na Hrvatsku. Službeno stajalište je bilo promijenjeno nama
u prilog.
Nama je – a kasnije i Albancima – silno pomoglo to
što je Milošević radio na Kosovu. Da je Milošević
poštivao autonomiju Kosova, mi bismo se mnogo
teže osamostalili. Međutim, u nas se općenito previše naglašava britanska sklonost Srbiji. Winston
Churchill je ipak jedanput zauvijek rekao da od
Karađorđevića nema koristi. On je u ratu poslovao
s dvojicom Hrvata – Josipom Brozom i Ivanom Šubašićem. To su činjenice, a to što se po novinama
piše i što su neke britanske gospođe pisale knjige
o srpskim dragovoljcima i o srbijanskim patnjama
u Prvom svjetskom ratu nije politika.
Spomenut ću da je dr. Alois Mock na Gradišćanskom balu, mislim 1992. godine, kazao: “Kad Hrvati zapovijedaju, ja stupam!”, i to javno, na njemačkom jeziku, “da ga svi razumiju”. Dakle, imali
smo obilnu potporu u Europi. Nedavno je u Zagrebu bio talijanski ministar vanjskih poslova Franco
Frattini i izjavio da će Italija prva poduprijeti brzo
pristupanje Hrvatske EU-u. Talijani su nam oduvijek bili ortaci, iako su i oni, kao i mi, uvijek imali
193
svoje interese. S ortacima se lako dogovoriti.
O hrvatskoj pretvorbi
Mene je koncem 1990. godine predsjednik
Tuđman povukao s mjesta ministra vanjskih poslova s nakanom da postanem potpredsjednik Vlade za gospodarstvo jer je bio uvidio da nema tuđih
investicija u Hrvatskoj. Ja sam na temu inozemnih
ulaganja budućem predsjedniku Tuđmanu poslao
svoj elaborat još za Božić 1989. godine. Pod konac
1990. godine postojala su dva koncepta pretvorbe. Jedan je bio u podjeli vaučera ili kupona građanima. Međutim, po tom se prijedlogu nije vodilo
računa o tome tko bi svoje kupone pretvorio u dionice dobrih, a tko u dionice slabih poduzeća. Druga varijanta bila je u tome da se sva društvena poduzeća prvo nacionaliziraju, pa da ih poslije toga
država prodaje. Lijepo! Ja sam bio protiv toga jer
je stanje u nas bilo različito od stanja prije privatizacije u Velikoj Britaniji ili u Sovjetskom Savezu,
gdje su ministarstva Margaret Thatcher, odnosno
Mihaela Gorbačova znala što se u događa u državnim poduzećima. To su bila poduzeća u koja je
država postavljala uprave. U nas su bila društvena
poduzeća koja su bila u tržišnom gospodarstvu,
iako nisu bila privatna, a vlada nije pravo znala
što se u njima događa te kako i na temelju čega
posluju. Jedino je “partija” postavljala ili dovodila
direktore u poduzeća.
Moja ideja bila je u tome da se društvena poduzeća pretvore tako da se dionice prodaju malim
dioničarima uz ozbiljan popust vezan uz godine
osobnog radnog staža. Ustrajavao sam na tome da
se potencijalnim novim vlasnicima omogući unapredna dokapitalizaciju, s tim da iznos dodanog
kapitala bude veći od početnog kapitala. Uprava
poduzeća bi predlagala program pretvorbe svojeg
poduzeća, a država bi jedino provjeravala je li poduzeće previsoko ili prenisko procijenjeno. Tako
je, primjerice, tvornica cementa u Koromačnom
pretvorena samo dokapitalizacijom od ozbiljnog
švicarskog ulagača, koji je obnovio i unaprijedio
proizvodnju te riješio ekološko pitanje. Oko tvornice su krovovi sad crveni, može se kupati u moru
blizu tvornice, a na snimkama iz zraka tvornica
izgleda kao kakva arhitektonska maketa tvornice.
Slično su i bez imalo problema obavljene pretvorbe Kraša, Francka, Kamenskog, TOZ-a, Jadranke u
Lošinju, Zagorke u Bedekovčini - tamo je sad Ton194
dach, Samoborke. To je sve privatizirano tako da
su većinskim vlasnicima postali zaposlenici, koji
su naknadno novom vlasniku prodali svoje dionice po nominalnoj cijeni, a to je bilo ratne 1993.
godine. Kasnije su mi pripovijedali da su nakon
isplate dionica i otpremnina radnicima u širokom
krugu oko Bedekovčine učas bili ispražnjeni saloni bijele tehnike i automobila.
U prosincu 1992. godine u vrijeme Vlade Hrvoja
Šarinića u privatizaciji je izveden zaokret jednom
uredbom Vlade sa zakonskom snagom. Vlada je
donijela uredbu kojom se polovica svakog nepretvorenog poduzeća, a bilo je zbog rata vrlo malo
pretvorenih poduzeća, nacionalizira, odnosno da
pripadne državi. Mali ulagatelji su poslije toga izgubili interes za kupnju dionica jer su znali da će
poduzećem upravljati većinski vlasnik, kojeg dovede država prodajom svojeg udjela. Tako je počela prijeporna pretvorba. Nasuprot tome, mojim,
izvornim zakonom, koji je s vremenom unakažen,
jednim je potezom pera moglo nastati dva milijuna malih dioničara, a da pritom sva poduzeća
budu pošteno pretvorena. Pretvorba je bila divovskom zadaćom, za koju nije bilo uzorka ni na Istoku ni na Zapadu.
Kad se danas gleda na to što je Hrvatska postigla
unatoč ratu i svim ostalim teškim okolnostima, valja priznati da se mnogo postiglo u prvih deset godina postojanja Hrvatske države, ali valja reći i da
posljednjih deset godina stvari propadaju. Propadaju, jer nema koncepta, nikakve nove ideje, jednostavno nema politike. Ja jesam bio unutar sustava, ali sam bio u stanju gledati Hrvatsku izvana
i tvrdim da, otkad nema predsjednika Tuđmana,
koji je imao svoje nedostatke kao i svaki čovjek, ali
koji je i znao što hoće te je bio čestit čovjek i znao
politiku, u Hrvatskoj nema politike. U Hrvatskoj
postoji samo borba za vlast. Vlada se brine samo
za proračun, odnosno za sebe i ne radi ništa drugo. Pitam se što će nam uopće država? Ako Vlada
radi samo to što sad radi, nama država i ne treba.
Hrvati su u vrlo teškoj situaciji.
Cijela je Europa u teškoj situaciji, a propada i cijeli Zapad. Razvitak stanja u svijetu nije ni malo
bezazlen. Nijemci, koji su prije bili napravili “gospodarsko čudo”, vesele se što imaju rast ukupnog
domaćeg proizvoda od 1.5 %, a Kinezi imaju rast
od 10 %. Politika ima svoju definiciju: javni postu-
pak usuglašavanja raznorodnih interesa, pri čemu
se svakom posebnom interesu dodjeljuje utjecaj u
društvu razmjeran njegovu doprinosu bogatstvu
naroda. U Hrvatskoj nema politike!
Tko u Hrvatskoj na javnoj funkciji uopće
razmišlja o bogatstvu naroda?
U Hrvatskoj je napravljeno mnogo u deset prvih
godina, ali poslije se nizala jedna stvar gora od
druge. Treba se usprotiviti propadanju i uspostaviti politički prosvjed, jer država ne obavlja svoje
zadaće, koje su potpuno određene, a to su zaštita
ljudi i naroda, zaštita rada i vrijednosti rada, zaštita prostora i prirodnog blaga te zaštita okoliša
i klime. Nedostatak zaštite nije problem samo Hrvatske nego i mnogih drugih zemalja. Međutim,
mi u tom području ništa ne poduzimamo.
Po liberalnoj koncepciji država ne smije biti poduzetnik, ne smije ništa imati, ne smije pružati nikakve usluge, ne smije ništa raditi, ne smije
kontrolirati granice, ne smije se upletati u gospodarstvo. Pitam se čemu nam onda država? Hrvatski problem je to što u Hrvatskoj uopće nema
politike. Pravo stanje Zapada i Hrvatske već dugo
nije dobro, a sad se stanje brzo pogoršava. Došlo
je do naglog pogoršanja, a olakšanje se ne može
očekivati bez odlučne akcije države. Ljudi se tuže
na slabljenje stanja, ali još nitko ne iznosi pravu
ocjenu i uzroke pogoršanja gospodarstva i života
u Hrvatskoj. Nema ni prave ocjene izgleda Hrvatske. Zato nema ni pokušaja da se stanje popravi.
PRAVO STANJE ZAPADA I HRVATSKE
Predavanje održano 15. rujna 2008. godine u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu u povodu predstavljanja knjige “Povratak domovine”
Hrvatskoj već dugo nije dobro, a sad joj se stanje pogoršava. Došlo je do naglog pogoršanja, a
olakšanje se ne može očekivati bez odlučne akcije
države. Ljudi se tuže na slabljenje stanja, ali još
nitko ne iznosi pravu ocjenu i uzroke pogoršanja
gospodarstva i života u Hrvatskoj. Nema ni prave ocjene izgleda Hrvatske. Zato nema ni pokušaja da se stanje popravi. Pred vama pokušavam
sažeto iznijeti uzroke slabosti koje tište sve naše
ljude – i vas i mene. Nije dosta osjećati posljedi-
ce stanja i trpjeti ih; treba i reći istinu o tome što
pogađa narod i navesti razloge stanju u kojem se
narod našao. Treba iskreno i otvoreno govoriti o
stvarnom stanju Zapada i Hrvatske te o uzrocima
pogoršanja stanja. Istom se tada može nešto poduzeti za spas ljudi i naroda.
Hrvati su sada pogođen narod u pogođenu svijetu.
Cio svijet je pogođen, svaki narod na svoj način.
Pogodila ga je globalizacija koja se izvodi na liberalistički način, uz slabu ulogu države. Posebno je
pogođen Zapad (u koji spada i Hrvatska), koji je
smislio i okinuo najnoviji val globalizacije, koji je
do sada gospodario svijetom a koji je ove godine
istovremeno osjetio tri udarca:
(1) golemo svjetsko poskupljenje energenata i minerala,
(2) slom vlastitog financijskog sektora nakon dugog razdoblja deindustrijalizacije i
(3) svjetsko poskupljenje hrane.
Zapad, a to se odnosi i na Hrvatsku, sad sve teže
plaća ono što troši, jer proizvodi sve manje dobara.
(Najviše proizvodi zabavu!)* Dosadašnje prednosti
Zapada pred ostatkom svijeta, a to su bili predvodništvo u tehnologiji i usredotočenje kapitala,
sve više kopni jer se i tehnologija i kapital ravnomjerno raspoređuju svijetom, a sirovine i rad ostaju vezani uz teritorij.* Stoga gospodarstva “novih”
zemalja, od kojih su neke doista mnogoljudne, postaju sve snažnijima. Bogatstvo se stvara radom i
uporabom prirodnog blaga. Osim gospodarstava
novih zemalja jačaju i države tih zemalja, jer su
one dužne nadzirati i štititi ljude i prirodno blago.
Nasuprot tome, Zapad je zahvaljujući liberalističkoj ideologiji ne samo izručio i tržištu prepustio
ljude, prostor, okoliš i prirodno blago nego je i
državu ostavio tržištu na milost i nemilost. Ako
narodi Zapada (i hrvatski među njima!) ne preuzmu svoje države iz tržišnih u svoje ruke, sadašnji
razvitak u svijetu dovest će do potpunog zalaska
Zapada i do slabljenja njegovih država, dok jača
uloga država i naroda izvan zapadne polukugle.
Jedna od posljedica sadašnjeg premještanja središta svijeta u Aziju (i buđenja Afrike uz potporu
Azije) je povratak siromaštva na Zapad. Stupanj
195
siromaštva Zapada još se ne očituje u ozbiljnom
smanjenju opće i osobne potrošnje, ali se očituje
u smanjenju ulaganja i stupnju zaduženosti (ljudi, mjesnih uprava, poduzeća i država). Zapad je
desetljećima sustavno zapuštao poljoprivredu i
rudarstvo (jer su hrana i sirovine drugdje bile jeftinije), sasjekao je proizvodno gospodarstvo koje
pada u sve veće gubitke, a pouzdavao se u financijski i uslužni sektor gospodarstva. Ta dva sektora, nažalost, ne mogu opstati bez proizvodnje, a
proizvodnje nema jer je Zapad prestao raditi.
Zapad je prepun dilera, posrednika, sportaša, zabavljača, modela, svodnika, konobara i konzultanata. Skučeni proizvodni sektor i poljoprivreda, na
zemljištu koje se sve više pretvara u građevinsko
i energetsko, sad trebaju uzdržavati golem uslužni sektor i državnu administraciju, koji u najjačoj
državi Zapada i svijeta zapošljavaju 80 % radno
sposobnog pučanstva. Zapad će i dalje propadati sve dok se ne prihvati proizvodnje onoga čime
valja zadovoljiti potrebe ljudi, a ne potražnju koju
izmišlja sâmo tržište. Riječi proizvodnja i potrebe trebaju zamijeniti riječi ponuda i potražnja. U
Hrvatskoj turizam prinosi ukupnoj dodanoj vrijednosti (od 200 milijardi kuna) samo 3,8 % ili malo
više od jedne milijarde eura; poljoprivreda samo
7,8 %, ali graditeljstvo i promet nekretninama čak
18 %. To pokazuje da živimo od prodaje nekretnina. Hrvatska nema ni energenata, ni mineralnog
blaga, ni kapitala, ni tehnologije, ni dovoljno hrane. Čime će plaćati zadovoljenje svojih potreba u
skupom svijetu? Čime će se othrvati navali mnogih jakih tržišta kad se zna da je hrvatsko tržište
slabo? Banke smo prodali, a brodogradilišta se
gase pod nazivom restrukturiranja. Zbog raspada
financijskog sektora Zapada ne treba više očekivati dugo priželjkivane industrijske investicije u
Hrvatsku. (Bogati Istok kupuje na Zapadu banke,
osiguravajuća društva i investicijske fondove te
uvedena, uspjela i tehnološki inovativna proizvodna poduzeća; ulaže u tržište kapitala, a ne u novu
proizvodnju.) Imamo mnogo neobrađene ili krivo
obrađivane zemlje.
Hoćemo li i nju prodati, primjerice Kinezima, koji
za nov, zapadni način prehrane na koji prelaze,
trebaju dodatnih 125 milijuna ha poljoprivrednog
zemljišta? Hrvatska ima ukupno 5,6 milijuna ha
kopna. Mogu li budući tuđi vlasnici hrvatskog zemljišta, ako “idemo dalje” kao što smo išli do sada,
196
svu proizvedenu hranu (i pšenicu) izvesti iz Hrvatske po “proizvodnoj cijeni”, a nas uputiti na svjetsko tržište po skupu hranu po tržnim cijenama?
Može li mogući novi tuđi vlasnik HEP-a zatvoriti
mnoge postojeće elektrane (zbog visokih izdataka
remonta i održavanja!) pa zatečenu i kupljenu distribucijsku mrežu napajati jeftinijom električnom
energijom iz, primjerice, francuskih nuklearnih
elektrana? Ako se to dogodi, a privatizacija HEP-a
je predviđena, čime bi Hrvatska mogla plaćati uvezenu električnu energiju? Možemo li sve što uvozimo platiti onom jednom milijardom eura dodane vrijednosti u turizmu? Hrvatski narod ne smije
ovako ići dalje, a ne bi smjela ni njegova država!
Po idejama liberalizma država bi trebala usahnuti: ne bi smjela ništa ni imati ni proizvoditi; ne bi
smjela nadzirati svoje granice i ne bi se smjela
zakonima ili odlukama upletati u gospodarstvo.
Sve svoje funkcije (osim ubiranja poreza od građana) trebala bi prepustiti tržištu i gospodarskim
subjektima. Ideje liberalizma, koji je tako usmjerio globalizaciju da ona šteti ljudima, narodima,
zemljama, okolišu i klimi, još uvijek vladaju umovima naših političara i poslodavaca, iako su očite
štetne posljedice tih ideja. Svi u svijetu strepe od
budućnosti. Tako ne mogu ni živjeti ljudi ni djelovati korporacije.
Izlaz za cio Zapad i za Hrvatsku je da države prihvate novu ulogu u svojim društvima i u svijetu.
Ljudski umovi se moraju okaniti liberalizma. Svaka se država mora kao poduzetnik postaviti između domaćeg tržišta i svjetskih tržišta, kako bi poduzela ono što je potrebno za spas ljudi, naroda,
domaćih korporacija, prostora i prirodnog blaga.
Narodna, demokratska država i postoji zato da bi
se brinula za svoje ljude, njihove potrebe i domaće
blago ili gospodarske izvore kako bi oni koristili
njezinim ljudima.
Dosta je da se država pobrine za postavljanje fizičke i društvene infrastrukture za razvitak onih grana gospodarstva koje mogu najbolje unaprijediti
gospodarstvo i poboljšati životni standard građana. Sad su to u Hrvatskoj poljoprivreda, turizam i
prijevoz. Tako se već postavila ruska država pod
predsjedanjem Vladimira Putina. Međutim, države
na Zapadu, uza svu propagandu o njihovoj demokraciji, ne pripadaju njihovim narodima. Stanje je
takvo da narodi na (izbornu) prijevaru prepuštaju
posebnim interesima vladanje svojim državama.
Države su izborne jedinice posebnih interesa a ne
narodâ, koji biraju, ali kojima se ne nudi pravi izbor. Tako stoji i s Hrvatskom!
Stanje se na Zapadu neprestance pogoršava posljednjih desetak godina. Zapad ne smije ovako ići
dalje. Ni Hrvatska ne smije “ići dalje” sadašnjim
putem. Države moraju ponovno postati zaštitnicama naroda. I SAD, i Njemačka, i Hrvatska! Uskoro
će svi narodi Zapada dijeliti istu zlu sudbinu ako
države ne počnu štititi ljude, narode, gospodarstvo, prirodno blago i prostor te ako ne omoguće
ljudima da rade, a narodima da proizvode i izvoze.
Toma More je (1516.) pisao da je jedina zadaća
države zaposliti sve ljude jer je besposlica izjedala
englesko društvo njegova vremena. Tako se i hrvatska država treba postaviti bez obzira na to što
našim političarima govore nositelji tuđih i domaćih posebnih interesa.
Dr. Franjo Tuđman znao je 1990. godine da Hrvatska nije smjela “ići dalje” onako kako je išla. Izveo
je nacionalnu političku revoluciju i uspio Hrvatsku istrgnuti iz ruku srbijanskih i srpskih interesa,
iako su glavama ondašnjih vodećih ljudi vladale
ideje socijalizma te “bratstva i jedinstva”, kao što
sada vladaju ideje liberalizma i “zajedničkog europskog doma”. Kao što je narod pod predsjednikom Tuđmanom oslobodio Hrvatsku Jugoslavije,
tako sad narod pod drugim vodstvom treba osloboditi svoju zemlju liberalističkog jarma posebnih
domaćih i tuđih interesa, koji narod vode u propast. I sad, kao pod predsjednikom Tuđmanom,
trebamo “sami odlučiti o sudbini svoje Hrvatske”.
Prvi korak u tom postupku je osloboditi hrvatsku
državu i hrvatsku politiku kako bi mogle služiti
svojim ljudima i svojem gospodarstvu. Isus je govorio da se “ne može istovremeno služiti i Bogu i
novcu”. Uz sadašnje stanje u svijetu ne može se
istovremeno služiti i svjetskom tržištu i narodu!
Uz današnje raspoloženje političkih i medijskih
ljudi bit će teško učiniti to što se mora učiniti –
izvesti revoluciju u vođenju državnih poslova. Međutim, još veću zapreku predstavljat će hrvatske
obveze prema Europskoj uniji koje su preuzete
Ugovorom o suradnji i pridruživanju. Hrvatska je
pod pritiskom Unije otprije otvorila svoja tržišta
kapitala i nekretnina, u koje valja ubrojiti poljoprivredno zemljište. To je učinila pod pritiskom,
ali i namamljena takozvanim prijepristupnim fondovima. Stanje u Hrvatskoj sada nameće potrebu
izvedbe zaokreta. Valja zabraniti prodaju poljoprivrednog zemljišta tuđim interesima. Ako Hrvatska
proda svoje poljoprivredno i turističko zemljište,
kao što je sprva prodala banke, a kasnije i velike nacionalne korporacije fizičke i društvene infrastrukture (INA, Hrvatski telekom, neke ceste),
te ako proda (ili iznajmi) ostatak infrastrukturnih
korporacija (HEP, HŽ, Jadrolinija, luke, preostale
ceste), bit će u Hrvatskoj teško zadržati dodanu
vrijednost jer će se dodana vrijednost putem trgovine unutar tuđih korporacija (Deutsche Telekom,
Strabag, Bouygues Construction, Merkator, Hypo
Bank, primjerice) prelijevati u matične zemlje korporacija koje vladaju hrvatskim tržištem.
Ipak, smatram da se EU može prisiliti na popuštanje ako hrvatske vlasti budu ustrajavale na pravu
države na zaštitu svojeg tržišta, ljudi, prostora i
korporacija. EU može lako uvidjeti, što nije uzela u
obzir nakon hrvatskog proglašenja ZERP-a, da ona
sama grezne u sve teže stanje zbog sve snažnijeg
gospodstva Istoka na svjetskim financijskim i proizvodnim tržištima. I EU se mora braniti i štititi. U
Španjolskoj se industrijska proizvodnja u minulih
dvanaest mjeseci smanjila 9,0 %, u Britaniji 1.6 %
a u području eura 1,9 %. U Njemačkoj je porast
industrijske proizvodnje iznosio samo 0,8 %. EU i
SAD će se i same morati štititi neliberalnim i antiliberalnim mjerama jer će Kina posezati za raspoložljivim poljoprivrednim zemljištem po cijelom
svijetu, a istočni investicijski fondovi za sustavima
fizičke i društvene infrastrukture Zapada. Hrvatskoj je u životnom interesu uvjeriti političare EU
da se
(1) stanje na Zapadu korjenito promijenilo od vremena podnošenja hrvatske molbe za pristup EU-u
te
(2) da se mišljenje građana starih članica Unije o
njoj samoj korjenito pogoršalo.
Ako Unija i Hrvatska trebaju dijeliti sudbinu, neka
to bude u rastu, a ne u propadanju. Ako Unija, koja
nije država i koja nema politiku i vojsku, nije u
stanju odbaciti liberalizam koji sije neizvjesnost i
po cijelom svijetu i u njoj, Hrvatska to mora učiniti sama. Unija stoji pred dvojbama većim od hrvatskih. Dr. Franjo Tuđman bi sadašnje hrvatske
dvojbe brzo razriješio!
197
Unija ima potrebu izvedbe političke revolucije,
koja bi je pretvorila u pravu državu, koja bi time
postala sposobnom jamčiti svoj opstanak. Ili će
Unija to učiniti ili će se rasuti.
Hrvatska osim vanjskih neprijatelja, koji su i sami
postali žrtvama liberalizma ili koji će to uskoro
postati (jer je Istok već zaražen virusom liberalizma), ima i unutarnjega neprijatelja. To su nositelji
korupcije. Oni su s jedne strane potkupili vlasti da
država donese propise i zakone koji omogućuju
potkradanje narodne zaslužbe, posebice državnom politikom visoke dividende, odnosno nisko
porezovanog dobitka trgovačkih društava. S druge strane oni dosluhom s vlastima odlijevaju sebi
u korist sredstava državnog proračuna, koji najviše pada na teret građana.
U Hrvatskoj je malo ljudi koji su spremni otvoreno kršiti zakone da postignu osobnu korist, ali je
mnogo ljudi koji se znaju koristiti slabim zakonima da steknu nezasluženu korist. Hrvatska, hrvatski narod i hrvatski građani imaju dva velika dušmana: nositelje ideologije liberalizma i nositelje
korupcije kojima slaba i nemoćna hrvatska država
odgovara. Oboje će se usprotiviti jačanju hrvatske
države kako ona ne bi mogla suzbiti njihov utjecaj
i njihovo djelovanje.
Sve su dosadašnje hrvatske vlasti bile popustljive prema tim neprijateljima ljudi, naroda i zemlje.
Sada su ti dušmani toliko jaki da za njihovo suzbijanje neće biti dostatna reforma političkog sustava. Za to će valjati napraviti pravu političku
revoluciju; ne socijalnu, nego političku revoluciju
u vođenju državnih poslova.
Politička snaga koja se odvaži na taj krajnji potez
– HDZ, SDP, oni skupa ili neka treća snaga – dobit
će potporu naroda, u kojem, za razliku od stanja
među političkim strankama, postoji strategijski
konsenzus glede potrebe političkog zaokreta u
Hrvatskoj, koji bi omogućio zaštitu naroda i rast
gospodarstva. Bilo bi idealno i vrlo praktično da
HDZ i SDP stupe zajedno u drugu hrvatsku političku revoluciju. Ako nijedna politička snaga nije
voljna to napraviti, narod će nekoga na to ili privoljeti ili prisiliti.
198
KAPITAL BEZ DOMOVINE
I SVJETSKA REVOLUCIJA
Predavanje u Europskome domu 23. studenoga 2010.
Cio svijet je u nedoumici. Od prije dva desetljeća
teče burna promjena, kojom se pogoršava stanje
u svijetu, a nebrojeni narodi nemoćno prate svoje propadanje i promjenu, za koju slute da će im
donijeti i težih zala. Što o svojoj budućnosti mogu
sad misliti Nigerijci, Meksikanci, Pakistanci, Sudanci ili Iranci, ali i Amerikanci, Britanci, Islanđani, Grci, Španjolci, Francuzi, Mađari ili Hrvati?
Nakon provale Berlinskog zida postupak globalizacije sa Zapada je šiknuo u svijet. Međutim, na
Zapadu se razbuktavanje tog postupka pripremalo od reforme svjetskog novčarskog sustava
ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod
predsjednikom SAD-a Richardom Nixonom. Tad
je napuštena zlatna podloga za dolar kao svjetsku
valutu i uvedeno slobodno svjetsko kolanje financijskog kapitala, protivno odredbama Dogovora
u Bretton Woodsu kolovoza ratne 1944. godine.
(SAD, UK, SSSR, RK).
Neki od znakova teškog stanja u svjetskom ljudskom organizmu svakako su:
(1) unutarnji ratovi koji se vode u preko pedeset
država, iako se među državama ne vodi ni jedan
rat;
(2) golema nezaposlenost po cijelom svijetu i velika, presudna gospodarska neizvjesnost;
(3) gotovo potpuna uzetost ili paraliza nacionalnih
država; te
(4) propadanje obitelji i rasap mjesnih sustava
ljudskih vrijednosti.
Naveo sam samo jednu nevolju za svaku od mreža
društvenog utjecaja – za politiku, gospodarstvo,
sigurnost i sustav ljudskih vrijednosti. Nastalo stanje, koje se danomice pogoršava, zahtijeva preokret, traži akciju i treba ideju.
Koji su neposredni uzroci sadašnje velike opće
neizvjesnosti, ali i propadanja Zapada? Navest ću
tri najvažnija: slobodno svjetsko tržište, preokret
u industrijskoj revoluciji i odmetnutost kapitala.
Prvi i temeljni uzrok sadašnjeg stanja je uspostava slobodnog svjetskog tržišta novca, robe, usluga
pa, slobodno ću reći, odnedavno i ljudi. Umjesto
uređenih ili reguliranih mjesnih ili nacionalnih tržišta, kapital je uveo neuređeno ili neregulirano
svjetsko tržište.
Svjetsko je tržište preplavilo narodne, odnosno
nacionalne države, koje su donedavno ljudima
omogućavale da zadovoljavaju svoje potrebe, ali
i da ostvaruju svoje ljudske svrhe. Ljudi su time
ostali bez domovine, pa su se, nakon što su pretvoreni u gospodarski izvor ili “resurs”, našli bez
zaklona, na čistini svjetskog tržišta.
Pitanje ljudskih svrha nije nedužno pitanje. Ljudski se rod od ostalih živih vrsta razlučuje upravo po svrhama i nakanama te po nastojanju da
stalno povećava svoje dobrobiti, a ne po potrebama. Međutim, pitanje je tko i kako dugo može
na svjetskom tržištu ostvarivati svoje svrhe ako je
temeljno mjerilo nastojanja i djelovanja na tržištu
konkurentnost ili nadmetljivost, a ne doprinos bogatstvu svijeta? (Konkurentnost se možda može
odrediti i kao izdašnost za povećavanje slobodnog
kapitala.) Zašto i čemu u svijetu ima mjesta samo
za najbolje?
Mađari su se od svoje pojave u Središnjoj Europi pokazali sposobnim narodom, a sad odjednom
nisu konkurentni. Hrvati su nedvojbeno nadaren
i otporan narod, ali sad ni oni nisu konkurentni.
Amerika je oduvijek bila marljiva i poduzetna zemlja, a bila je postala i gospodaricom svijeta, ali ni
ona nije više konkurentna.
Tržište nije sredstvo ostvarenja ljudskih svrha.
Ono je poprište konkurentnosti ili nadmetljivosti i
isključivanja. Obitelji, korporacije i narodi na tržištu ne smiju ići za svojim svrhama, nego moraju ići
za tuđim. Na tržištu se – kao što se u goloj prirodi
dešavalo pračovjeku – živi u neizvjesnosti. (Tržište
animalizira ljude svodeći njihov napor na zadovoljenje potreba; ako se ni potrebe “animaliziranih”
ljudi ne mogu ostvarivati, revolucija je neizbježna.
Čovjek nema političke, ekonomske ili sigurnosne
svrhe, nego ljudske, a politika, gospodarstvo i sigurnost su sredstva ostvarenja ljudskih svrha.)
Ne želim dometati pitanje slobode. Reći ću samo
da su ljudi, korporacije i narodi na tržištu slobodni
samo nadmetati se. Na svjetskom tržištu samo kapital može ostvarivati svoju svrhu, a to je njegovo
vlastito uvećanje. Kapital to može, ali ne zato što
je “konkurentan”, nego zato što je izvan konkurencije. Stoga kapital treba dobiti konkurenciju.
Kapital ne ulazi u kreditni rizik, opasnost ili neizvjesnost, a ljudi, narodi, proizvodne korporacije
i države moraju trajno stupati u poduzetnički rizik, neizvjesnost ili opasnost. Kapital to čak i “ne
smije”činiti!? Kapital ima slobodu i da se povuče s
tržišta kad mu to ne odgovara, a ljudi nemaju. Sad
je tržište novca mrtvo jer se kapital boji kreditiranja proizvodnih korporacija. Kapital je sebe stavio
u status “zlatnog teleta”.
Posljedice uspostave nereguliranog svjetskog tržišta i potrebe konkurentnosti na tom i takvom
tržištu su, s jedne strane, dužničko ropstvo, a ne
sloboda goleme većine ljudi, proizvodnih korporacija i nacionalnih država te, s druge strane,
svjetsko vjerovničko gospodstvo kapitala. To je
slika globalnosti svijeta.
Drugi važan uzrok sadašnjih nevolja je zaokret u
dugom, dvoipolstoljetnom postupku industrijalizacije svijeta. Naglasit ću da je industrijalizacija
od svojeg početka omogućivala promjenu svrha
političkih zajednica i mehanizma vladanja njima.
Vlasti industrijaliziranih zemalja postale su unutar
svojih političkih zajednica nametljive i nepotrebno
svenazočne. Prije konca devetnaestog stoljeća vlade nisu mogle upravljati svim stanovnicima svojeg
područja putem stalnih pravila. Otad mogu. Međutim, industrijalizacija je imala i ozbiljne geopolitičke posljedice. Industrijska revolucija omogućila
je neravnomjernu industrijalizaciju zemalja. Ona
je počela na jednom određenom mjestu, u Britaniji, i prvo se prirodno širila dijelom Europe. Poslije Britanije se industrijalizirala Belgija, a za njom
obližnje europske atlantske zemlje. Kako se odmicalo na istok Europe, zaostajanje u industrijalizaciji bilo je sve očitije. Od najvećih europskih sila
najgore su prošle Rusija, Italija i Turska. Razlika
među zemljama u stupnju industrijalizacije automatski je stvarala razliku u sposobnosti država.
Države se općenito razlikuju bogatstvom, snagom
administrativnog ustroja i snagom vojske. Visok
stupanj industrijalizacije jedne zemlje daje na tržištu korporacijama te zemlje (konkurentsku) prednost pred korporacijama manje industrijaliziranih
199
zemalja. Gospodarstva slabije razvijenih zemalja
izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih
zemalja. Ako se tome doda i slabost države slabije
industrijski razvijenih zemalja, jasno je da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze političkih zajednica takvih zemalja.
Toj ugrozi u Europi se pravo othrvala samo Njemačka pod vodstvom Otta von Bismarcka, a u
Aziji Japan. Ostale velike zemlje (Rusija, Turska,
Italija, Španjolska, Indija, Kina, Egipat, Perzija) bile
su pretvorene u političke, odnosno gospodarske
kolonije. Industrijska, odnosno industrijalizirana
Europa – u kojoj je i mala sintetička država Belgija postala pravom kolonijalnom silom – bila je
kolonizirala sve kontinente. Kolonizacija Kine počela je 1842. godine. Nasuprot Belgiji, Španjolska
je izgubila otprije stečene kolonije jer se nije bila
industrijalizirala.
Neujednačenost stupnja industrijalizacije u svijetu naličje je industrijske revolucije. Industrijalizacija bi trebala biti općom svjetskom baštinom jer
je zasnovana na znanosti, za koju se mislilo da je
opća svjetska baština. Danas se ponovo povećava
neujednačenost u industrijskom i tehnološkom razvitku zemalja, a nova ujednačenost posljedica je
djelovanja slobodnog kapitala, koji je otet onima
koji kapital stvaraju: proizvodnim poduzećima,
koja rade i imaju tehnologiju, i državama, koje
školuju ljude i imaju prirodno blago.
Sadašnja neujednačenost u industrijalizaciji zemalja nije djelo politike. Zemlje koje se nisu uspjele
na vrijeme industrijalizirati u potrebnom stupnju
padale su od početka industrijske revolucije u sve
teže političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko
stanje. Kad je to stanje postalo doista kritičnim,
zato što zemlje nisu znale na vrijeme industrijalizacijom pružiti otpor propadanju, jedinim načinom otpora propadanju bila je revolucija.
Otkad je počela industrijalizacija, prvu revoluciju
morala je napraviti Amerika, jer Britaniji nije odgovaralo da se u kolonijama pojavi konkurencija
industrijskim poduzećima u metropoli. Francuska
je slijedila isti put kako bi se od bogate agrarne
zemlje s golemim znanstvenim i industrijskim mogućnostima pretvorila u industrijsku zemlju. SAD
je naknadno poduzeo još jednu, neusporedivo krvaviju revoluciju (1861.-1865.) – koju se naziva
Građanskim ratom – jer su nasljednici prvih ko200
lonista na jugu zemlje nastojali sačuvati svoju usporednu i “konkurentsku” prednost zasnovanu na
poljoprivredi (duhan, pamuk, šećer) i na robovima
te nisu htjeli na sjever putem poreza otpuštati kapital za potrebe industrijalizacije zemlje i daljnjeg
osvajanja Zapada. Što, onda, reći za Veliku oktobarsku revoluciju pod Lenjinom ili za sovjetsku
industrijsku revoluciju pod Staljinom?
Zapadne države kao političke zajednice koje su
raspolagale tehnologijom kočile su duže od jednog stoljeća industrijalizaciju Trećeg svijeta. Međutim, otkad je kapital umjesto politike počeo ravnati političkim zajednicama Zapada, došlo je do
preokreta u industrijskoj “revoluciji” svijeta. U tom
preokretu došlo je do silne deindustrijalizacije Zapada i istovremeno do mobilizacije, industrijalizacije i modernizacije Azije. Poslije pojave Japana
kao industrijske sile u devetnaestom stoljeću koncem dvadesetog stoljeća pojavili su se azijski industrijski i tehnološki “tigrovi”, a početkom našeg
stoljeća industrijski i tehnološki “slonovi”. I Indija
ima više stanovnika nego SAD, EU, Rusija i Japan
zajedno. Usto, pučanstvo se u Aziji brzo množi.
S obzirom da su Indija i Kina samo djelomice industrijalizirane zemlje, one raspolažu golemim mogućnostima daljnje industrijalizacije. U svijetu se
stvara nova neujednačenost razdiobe tehnologije
i industrijske proizvodnje, a industrijalizacija azijskih “slonova” ugrožava većinu ostalih gospodarstava u svijetu, a time i većinu političkih zajednica.
To je velika prijetnja mnogim narodima.
Ako se svijet ne prene, nebrojeni narodi će ostati
bez rada i kruha. Narodi ne mogu živjeti samo od
mjesnih usluga (zemlje Zaljeva!). Posljedice razlike
u stupnju industrijaliziranosti zemalja uvećane su
uspostavom slobodnog svjetskog tržišta. (Danas
ne treba kao prije 150 godina u svijet otpremati
skupine topovnjača ili, kao kasnije, nosače aviona.
Dosta je otpremati nosače kontejnera. Gdje je hrvatska konkurentnost?!)
Treći i možda presudan uzrok današnjeg slaboga
stanja je odmetnutost kapitala. Kapital se crpi iz
rada i prirodnog blaga, jedinih izvora bogatstva
naroda, ali se on otima radnicima, proizvodnom
gospodarstvu i političkim zajednicama koji ga
stvaraju. Kapital je na posebnom mjestu (u elektroničkim zapisima) nakupljen u tolikoj mjeri da
se više ne može govoriti o servisu ili usluzi koju
pruža kapital, nego o gospodstvu kapitala nad ljudima kao potrošačima, nad proizvodnim korporacijama u kojima se stvara bogatstvo i nad državama koje imaju prirodno blago te koje vode brigu
o ljudima.
Crpljenje, otimanje i prekomjerno gomilanje kapitala odvija se pod izlikom imperativa postizanja
i održavanja najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, kakav je nepotreban i koji je, sudeći po svjetskoj financijskoj krizi, neodrživ. Kapital se brzo
gomila povećanim iskorištavanjem radnika, proizvodnih korporacija i narodnih država.
Iskorištavanje rada
Obilnije novovjeko zakidanje radnika počelo je
kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tad je
porast plaća počeo ozbiljno zaostajati za porastom
produktivnosti rada. Slomljena je snaga sindikata
putem uvoza jeftine radne snage u razvijene zemlje, a kasnije i pronalaženjem jeftine radne snage u domaćim kućanstvima (putem zapošljavanja
žena), u ruralnim područjima i u inozemstvu (bez
useljavanja).
Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je
porast plaća još pratio porast produktivnosti rada,
povećani troškovi rada prenošeni su na kupce. To
je počelo stvarati inflaciju, koja daleko najviše šteti
onima koji imaju kapital. Kako bi se zauzdala inflacija, razmjerno su smanjene plaće radnika, a to je
smanjilo kupovnu sposobnost radničkog mnoštva.
Tome se doskočilo kreditiranjem potrošnje, koje
povećava potražnju i povećava rast gospodarstva.
Sad kapital ne nadzire radnike u proizvodnji, nego
u potrošnji. Dok se radnike plaća sve slabije, vodstva financijskih i proizvodnih korporacija plaćena su sve bolje, i to svotama koje su nesumjerive
doprinosu tih vodstava bogatstvu naroda, njihovim osobnim potrebama i plaćama njihovih radnika. Sport, estrada i zaštićeni proizvodi također su
sredstva gomilanja kapitala.
Ne želim govoriti o spekulativnim financijskim
tržištima, koja su 2005. godine u svijetu imala vrijednost 250 tisuća milijarda dolara, kad je
ukupan svjetski domaći proizvod bio “samo” 45
tisuća milijarda dolara. Procjenjuje se da je uoči
izbijanja financijske krize u SAD svjetsko tržište
“financijskih derivata” vrijedilo 600 tisuća milijar-
da dolara. Previše ovlasti za slugu, za uslužni sektor u koji ekonomska znanost svrstava financijsko
poslovanje! To pokazuje sadašnju snagu kapitala,
koju – za spas ljudskog roda – narodne političke
zajednice trebaju skršiti. Financijski sektor servisira samo sebe.
Osim iskorištavanja rada, nagomilani kapital dodatno se povećava trajnim iscrpljivanjem proizvodnih poduzeća, koja u konkurentskoj pomami
trebaju tehnološke izume i nove proizvode, i to
na kredit. Tako marljivi proizvodni sektor mora
dijeliti svoj dobitak s nametničkim ili parazitskim
financijskim sektorom “gospodarstva”. Zabavno
je slušati bankare kako govore o svojim “proizvodima”. Konkurencija je silan izvor gospodarske i
društvene entropije, i to ponovo u ime rasta gospodarstva.
Kapital se iz političkih zajednica iscrpljuje niskim
cijenama prirodnog blaga, niskim porezima razrezanim korporacijama – djelomice i kako bi one
mogle plaćati kamate kapitalu – te kreditiranjem
projekata nositelja vlasti, koji se u stranačkoj demokraciji pred glasačima nadmeću za vlast i koji
glasačima obećavaju više od onoga što država
može platiti svojim tekućim prihodima. Ponovno
pitanje rasta i zaduživanja! Narodne države su iskorištavane i od kapitala i od političara.
Tako su se, eto, u dubokom dužničkom sužanjstvu
našli i građani, i proizvodne korporacije, i političke zajednice. Kapital danas, više nego ikad prije,
pokazuje svoje ružno lice.
Kad se već znaju tri najvažnija uzroka sadašnjeg
stanja svijeta, logično je – iako to nije svima probitačno – zaključiti da spas valja tražiti u uklanjanu
triju uzroka nastanka stanja te u zaustavljanju i
unazađenju postupaka koji su doveli do propadanja. Kako su navedeni uzroci osim propadanja
stvorili i nesklad u svijetu, koji je uvijek posljedica
propadanja, modernizacija svijeta nameće i potrebu uskladbe ukupnih odnosa u tijesnom i skučenom svijetu.
Tema Svijeta bez ideje je stvaranje i uspostava
svjetske političke zajednice koja bi unijela sklad u
svjetsko društvo, jer jedan svijet, koji je imperativ
vremena i odredište evolucije ljudskog roda, ne će
moći dugo podnositi nesklad koji su u svijetu stvorili kapital, svjetsko tržište i ideologija liberalnog
201
kapitalizma. U svijetu, koji postaje cjelinom, ne
smije ostati sadašnji metež, u kojem je Hrvatska
paralizirana.
Uvjet za pretvaranje sadašnjeg svjetskog robovskog društva u slobodnu svjetsku političku zajednicu je jačanje nacionalnih, odnosno narodnih
političkih zajednica, koje jedine mogu voditi, pa
zato i moraju preuzeti brigu za ljude i narod, rad i
vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i
klimu. Ljudi žele imati zemaljsku domovinu, koju
im otima tržište, iako za nju ne trebaju ni kapital
ni njegovi nositelji. Tim zadnjima je tržište domovina! Burze! Svojim koordiniranim djelovanjem
ojačale suverene države preuzet će nadzor nad
budućnošću ljudskog roda. Mišljenje da kapital i
tržište mogu jamčiti opstanak i usmjeravati daljnji
razvitak ljudske vrste jest tlapnja. Kapital polaže
samo na vlastito samouvećanje, a tržište je slijepo.
Smatram da bi svrhom uspostave sklada u svijetu,
odnosno njezinim načelom trebalo biti to da svi
ljudi mogu živjeti i da žive od svojeg rada. U sadašnjem, industrijskom svijetu za to je potrebna industrijalizacija svih premalo razvijenih zemalja, ali i
reindustrijalizacija svih previše razvijenih zemalja
svijeta, kao što su SAD, Britanija i brojne druge
zapadne zemlje ili Japan. To će zahtijevati ozbiljnu relokalizaciju i regulaciju svjetskog tržišta. I
za opću industrijalizaciju i za uređenje svjetskog
tržišta potrebno da se sve države i sve proizvodne
korporacije oslobode dužničkog ropstva i da se rekapitaliziraju, a za to je potrebna dekapitalizacija
financijskog sektora.
Dekapitalizaciju se treba izvesti:
•
diferenciranim oporezivanjem, tj. dodatnim
oporezivanjem zarade financijskih korporacija, privatnih monopola te naftnih i rudarskih
korporacija;
• puštanjem nelikvidnih financijskih ustanova –
koliko god one bile velike – da propadnu, uz
dužnu zaštitu najmanjih štediša;
• potpunom ili djelomičnom nacionalizacijom
financijskih ustanova; i konačno
• istovremenom objavom obustave ili moratori ja otplate zajmova od niza država (među koji ma bi se lagano mogao naći i SAD).
202
Prvu navedenu mjeru već su počele rabiti neke države (Mađarska, Kalifornija, Njemačka, Australija).
Bez rekapitalizacije država nema ni nužne opće industrijalizacije, odnosno reindustrijalizacije ni zaštite, koju države moraju obavljati, a ni demokracije, jer vlasti dužnih država ne rade ono što treba
narodu, nego ono što traže njihovi vjerovnici.
Očito je da uz dekapitalizaciju financijskog sektora, koji bi doista trebao od uslužnog postati
služnim sektorom – kao u časnom Kur’anu – i uz
rekapitalizaciju proizvodnih korporacija treba načelno dovesti u pitanje korist i vjerodostojnost kapitalizma kao “sustava proizvodnih odnosa”. Ideju
ili zamisao zauzdavanja kapitala i stvaranja koordinirane svjetske mreže političkih zajednica, koja
bi preuzela nadzor nad svjetskim tržištem i kapitalom, treba širiti i proširiti svijetom. Međutim, ta
se ideja ne smije izroditi u ideologiju. Ideja ima
samo zasade ili načela i svrhe, a ideologija je opća
doktrina, koja ima tvrda, nepromjenljiva pravila i
propise. Stoga ideologija u promjenljivom svijetu
vrlo brzo prestane služiti izvornoj svrsi i počne
služiti opravdanju prakse, neprimjerene izvornim
svrhama.
Takva je i ideologija liberalizma, koja opravdava
nakaznu liberalističku praksu, koja razara svijet i
slabi ljudski rod. To je danas jasno svim ljudima.
Od Isusa i Benedikta do Adama Smitha i utopista
(prije Karla Marxa) dobre ideje bi se hitro prometnule u opasne ideologije, koje su se zasnivale na
mitovima, odnosno na utopiji, kakvima se može
opravdati i najgora praksa. Svijetu ne treba obračun ideologija. Društva se smjenjivanjem ideologija neprestance zabacuju iz krajnosti u krajnost,
kao što se dogodilo za Lutherove Reformacije ili
za Francuske revolucije. Hod za svrhama ne vodi u
revoluciju. Kapitalizam valja dovesti u pitanje, ali
u tome ne valja napraviti novu ideologiju.
U traganju za takozvanim novim svjetskim poretkom svjetski se umovi kolebaju između znanih,
očitih, otrcanih ideja, ali pravoj ideji još nisu na
tragu. Do danas su postojale, a u svijetu i danas
postoje brojne političke zajednice (SAD, HR). Postoji raznolikost političkih poredaka po njima.
(Politički poredak je sustav političkih odnosa u
političkoj zajednici, koji osim ustava, načina izbora i mnogog drugoga uključuje i svrhe zajednice.)
Postoje i nositelji vlasti u političkim zajednicama,
koji su tradicionalno bili dvor, forum, plemstvo
ili crkva. U takvom, složenom, a tijesnom svijetu
treba stvoriti sklad. Svijetu ne treba prava, suverena(?) svjetska, hijerarhijski ustrojena politička
zajednica. (Suverenost takve zajednice mogla bi
doći samo od samoubojstvenog prijenosa toj zajednici suverenosti narodnih političkih zajednica.)
Svijetu ne trebaju ni novi, dodatni nositelji vlasti.
Svijetu treba samo dodatan politički poredak, koji
bi se nametnuo na postojeći skup nenadoknadivih i nezamjenljivih suverenih narodnih, odnosno
nacionalnih političkih zajednica. Njih treba samo
umrežiti. Postojeće države bi sačuvale svoje političke poretke, a nametnuti poredak bi služio samo
koordinaciji i uskladbi njihova djelovanja. Jedino
tako će se istovremeno stvoriti sklad, ali i očuvati
briga za ljude i narode, za rad i vrijednost rada,
za prostor i prirodno blago, za okoliš i klimu.
(Sam sklad nije dostatan!) Jedino time će se spasiti demokracija ili narodovlašće. Jedino tako ljudi
će moći zadovoljavati svoje potrebe i ostvarivati
obične ljudske svrhe. To je sve što ljudima treba.
Ljudima ne treba ni izgradnja velebnih i izmišljenih društvenih sustava ni posluh mitovima ni odavanje utopiji.
Prava ideja za stvaranje sklada u tijesnom svijetu
mora biti i bit će revolucionarna, a njezina provedba predstavljat će pravu revoluciju. Tu revoluciju trebaju provesti suverene narodne političke
zajednice, upravo kako bi ona mogla mirno teći.
Svijetu je potrebna politička, a ne ulična, krvava
dvorska ili besmislena klasna revolucija. Međutim,
ako kapital bude priječio izvedbu političke revolucije mreže suverenih političkih zajednica, doći
će do vala žestokih, radikalnih revolucija. Iako kapital sad podcjenjuje narodne političke zajednice,
koje su slabe (HR, SAD), on ne bi smio podcjenjivati narode, koji ostaju izdržljivima i kad im države
posrnu.
Hoće li se pojaviti takve crne revolucije, kad će se
one pojaviti i koliko će žestoke biti, ovisit će samo
o popustljivosti odnosno o tvrdokornosti nositelja
kapitala, koji bi morali znati da postupak liberalizacije svijeta nije nepovratan.
Američka revolucija, Francuska revolucija i Ruska
boljševička revolucija, koje nisu prošlost, nego sadašnjost, izvedene su u po dva koraka, od kojih
je drugi korak bio krvaviji od prvoga: Građanski
rat u Americi, Teror u Francuskoj i Staljinova industrijska revolucija u Rusiji. Ti drugi koraci mobilizirali su spomenute narodne zajednice za modernizaciju. Ipak, danas svijet za svoju političku
modernizaciju ili za svoje osuvremenjenje treba
samo prvi korak: opću političku revoluciju, koju
će izvesti suverene narodne države.
Mr. sc. ZDRAVKO MRŠIĆ
prvi ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske 1990./91.
Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost država
slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze političkih zajednica takvih zemalja.
203
OSIJEK NIKAD NEĆE BITI OCEK
Moram priznati da
sam tek u devedesetim
godinama
prošloga stoljeća
uspio u potpunosti razumjeti što je
stari grčki filozof
Heraklit zapravo
mislio kada je rekao da je rat otac
svih stvari. Tek u
sudaru s okrutnom
Prof. dr. sc. ZLATKO KRAMARIĆ
ratnom zbiljom čovjek postaje svjestan sve težine i istinitosti te misli. Naime, u ratu
se nemilosrdno otkrivaju sva naša lica, rat nas prisiljava da “sada i ovdje”, bez odgađanja, pokažemo
jesmo li ludo hrabri ljudi ili smo tek obične kukavice (i ako se kojim slučajem pokaže da jesmo, ne
treba zbog toga očajavati, jer riječ je o posvema
normalnoj ljudskoj osobini, o posvema razumljivim reakcijama na abnormalne situacije), u ratu
se pokazuje i naša plemenitost, i naša spremnost
da se žrtvujemo, i naša solidarnost s drugima, nemoćnima, žrtvama, i naša spremnost da svjesno
potiskujemo vlastite želje kako bismo se stavljali
na raspolaganje onima kojima je naša pomoć, pozornost nužna, jer sami nisu u mogućnosti riješiti
ni jednu životnu situaciju. U ratu se testira i naš
osjećaj odgovornosti, jer tek u prakticiranju te kategorije moguće je razlikovati ozbiljna od neozbiljnih društava.
I građani Osijeka tijekom ratnih devedesetih na
najbolji mogući način demonstrirali su tragičnu
istinitost Herkalitove misli!
I zbog toga, usprkos svima onima koji o događajima i ljudima iz tih vremena sude drugačije, u
ratnim vremenima u Osijeku ispričana je jedna
od najljepših hrvatskih priča! Naime, ni jedna neugodna, nepotrebna epizoda iz tog vremena ne
može imati veću težinu od činjenice da su, do tada,
mnogi mirni, povučeni ljudi u ratnome okruženju
postajali izvanredno hrabri, plemeniti, spremni
na najveće žrtve, odricanja. I upravo zahvaljujući
takvim ljudima Osijek, Hrvatska uspjeli su se oduprijeti mračnoj i slijepoj sili, koja nije posjedovala
ni jednu od tih osobina. U takvim okolnostima mr204
žnja nikada ne može pobijediti ljubav!
Konačno, najveći broj Osječana u tim vremenima
funkcionirao je u skladu s maksimom: Ne čini ništa
tijekom rata čega ćeš se u miru stidjeti! Na tuđe
histerije i paranoje nema potrebe odgovarati vlastitom histerijom i paranojom! Ne postoji kolektivna krivnja, za svaki zločin učinjen nad gradom i
njegovim građanima postoji individualna krivnja.
Treba pustiti autonomne institucije da u skladu s
pozitivnim zakonima rade svoj posao, nema potrebe za stvaranjem nekakvih revolucionarnih praksi
u kojima bi ulica, rulja uzela pravdu u svoje ruke.
Koliko je god naša borba opravdana, ne smijemo
si dopustiti da se ponašamo na način osvetnikapravednika. Demokracija i sloboda nisu vlasništvo
samo odabranih (naroda, stranaka, vjera...) nego
one pripadaju svim građanima bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili stranačku pripadnost. To
su bile vrijednosti koje su vodile građane Osijeka
tijekom ratnih devedesetih, u vremenu kada je u
gradu poginulo više od 1 % njegovih stanovnika,
kada je kroz grad prošlo više od 50.000 prognanika, ljudi koji su izgubili sve - i svoje domove,
mnogi od njih i svoje najbliže i najmilije, posao,
koji su preko noći jednostavno “iščupani” iz svojih
korijena...
Trebalo je imati i političke mudrosti i kanalizirati njihov opravdani gnjev, trebalo je tim ljudima
stvoriti ambijent u kojemu će se oni osjećati i prihvaćenima i sigurnima (kako to oksimoronski zvuči: biti siguran u ratnim okolnostima - sic!?), ponuditi razumijevanje za njihovu nesreću, osigurati
toplinu nekog novog doma, omogućiti nastavak
života u nimalo povoljnome okruženju, koji jednako pritišće i one koji ih otvorena srca primaju. Da,
trebalo se u isto vrijeme i obraniti od neprijatelja, koji je u svemu bio u prednosti, osim u onom
malome detalju - nije posjedovao one plemenite
osobine koje je rat u građanima Osijeka probudio
i koje su u tim vremenima dominirale.
I upravo iz tih razloga s neskrivenom sjetom prisjećam se tih neponovljivih vremena, koja se nikako i nikada ne smiju zaboraviti, i pišem ovaj
prilog s jednim jedinim ciljem: kultura zaborava
nikada ne smije pobijediti kulturu pamćenja! A
upravo o drastičnim razlikama tih dviju kultura
govorio sam i krajem rujna 1991. godine u osječkoj katedrali. Naime, te iznimno sunčane nedjelje
u Osijeku je gostovala Zagrebačka filharmonija i
održala koncert u katedrali, a samo nekoliko kilometara dalje nemoćno su stajali tenkovi i topovi
neprijateljske vojske, jer od sve te glupe i tupe sile
kudikamo je jača jedna simfonija ljubavi. I onda
smo rekli - i usprkos svemu duh grada/građana
pobijedit će i tu silu, jer mi smo svoj duh utemeljili
u kulturi pamćenja!
U nadi da je taj duh moguće i nakon dvadeset godina obnoviti, pišem ove rečenice kao svojevrsni
testament za budućnost.
Prof. dr. sc. ZLATKO KRAMARIĆ,
ratni gradonačelnik grada Osijeka
27. 6. 1991. JNA je tenkovima napala mirne i nedužne
građane grada Osijeka
Američkoga veleposlanika PETERA GALBRAITHA u Osijeku su dočekali
gradonačelnik Osijeka dr. ZLATKO KRAMARIĆ i predsjednik Izvršnoga
vijeća BRANIMIR GLAVAŠ
HRVATSKA I SLOVENIJA JOŠ SU
7. RUJNA 1991. POSTALE NEOVISNI
SUBJEKT U MEĐUNARODNIM
ODNOSIMA
Za prošlogodišnji znanstveni skup pod nazivom
“Hrvatski identitet”, koji je održan 7. i 8. svibnja
2009. u Zagrebu u organizaciji Matice hrvatske,
prijavila sam se i ja. Pripremila sam se za raspravu nakon predavanja prof. dr. sc. Josipa Jurčevića
“Hrvatski domovinski rat – prijelomnica u oblikovanju suvremenog hrvatskog identiteta”. Kako
mi predsjedajući nije dopustio da sudjelujem u
raspravi zbog prevelikoga broja prijavljenih (iako
sam se javila druga po redu), proširila sam pripremljene primjedbe u tekstu da bi se mogao objaviti.
Tekst govori o važnosti međunarodnoga priznanja
mlade hrvatske države u skladu sa sadašnjom definicijom hrvatskoga identiteta te nastoji definirati
hrvatski identitet, obogaćen međunarodnom ulogom vojno-redarstvene akcije “Oluja”.
1. Hrvatski identitet obilježen je svesrdnim
razvojem nacionalne svijesti o neovisnosti i
samostalnosti u upravljanju zemljom, pobjedom nad agresorima i izdvajanjem iz SFRJ.
2. Hrvatski identitet obogaćuje se sviješću da
je vojnom operacijom “Oluja” u okviru Domovinskoga rata mlada hrvatska država dala važan prinos smirivanju ratnih sukoba u BiH i
time ispunila obveze preuzete od tijela Ujedinjenih naroda, odnosno snaga UN-a. Jasna,
reklo bi se, gotovo nezaobilazna pouka nudi
se u tekstovima objavljenim u raznim medijima i u sadržaju još uvijek nedovoljno korištene knjige “U službi domovine - Croatia Rediviva” prof. dr. sc. Hrvoja Kačića, koju je u dva
izdanja tiskala Matica hrvatska. Vrijednost je
knjige u argumentima i vjerodostojnosti prikaza tijeka događaja, u kojima je autor i sam sudjelovao kao predsjednik Odbora za vanjske
poslove u prvome mandatu Hrvatskoga državnoga sabora, zadužen za pitanja granice,
dugo vremena vodeći računa o teritorijalnome integritetu Hrvatske, a i kao svjedok ratnih
razaranja naše domovine. Daje se rekapitulacija iz spomenutih tekstova, u skraćenome i
pojednostavljenome obliku, ističući važne i
istinite činjenice nastanka naše države koje bi
205
svakako valjalo upamtiti.
Počnimo s pojmom međunarodno priznanje Hrvatske, uz koji se vrlo često spominje 15. siječnja
1992., nadnevak bitan za međunarodno priznanje
Republike Hrvatske. Međutim, to je bio vrlo složen
proces i treba ga raščlaniti u tri faze:
1. faktičko priznanje postignuto tijekom ljeta
1991.
2. političko priznanje postignuto 7. rujna
1991., kad je Hrvatska postala faktički subjekt
međunarodnih odnosa (stekla je svoj subjektivitet, pravnički rečeno). Nadnevak 7. rujna
1991. u svezi je s odlukom Badinterova povjerenstva (od tada nadalje svi sukobi na hrvatskome prostoru imaju obilježje međunarodnoga sukoba).
3. diplomatsko priznanje, koje je isključivo
deklarativnoga obilježja u stjecanju subjektiviteta države, dakle postupak nakon faktičkoga
i političkoga priznanja. Valja, dakle, ponoviti
da diplomatsko priznanje Hrvatske nije bio
jednostavan, jednokratni čin, nego je prethodno bilo inicirano složenim i trnovitim postupkom deklariranja njezine samostalnosti i neovisnosti faktičkim i zatim političkim priznanjem. U dnevnome listu Vjesnik od 7. rujna
2004. u rubrici Stajališta, dakle još prije pet i
pol godina, objavljen je tekst Hrvoja Kačića,
koji sadrži prikaz slijeda bitnih činjenica, koje
se nedopustivo zanemaruju, na štetu Hrvatske
i njezinih građana. Kačić je tada napisao: “Apeliram na naše državnike i sve javne djelatnike,
a i medije, da uz slavlje o obljetnici kada su
europska dvanaestorica svoju odluku o diplomatskom priznanju objavila svijetu, ne zanemaruju činjenicu od povijesne važnosti za
našu domovinu, a to je da su – prema stavu
i odluci Arbitražne komisije pod predsjedanjem Roberta Badintera - Hrvatska i Slovenija
7. rujna 1991. postale nezavisni subjekt u
međunarodnim odnosima.” Na izvanrednoj
sjednici ministara vanjskih poslova Europske
zajednice (koja se tada sastojala od dvanaest
država članica), održanoj u Bruxellesu 27. kolovoza 1991., donesena je Deklaracija o Jugoslaviji. Jednoglasno prihvaćenom Deklaracijom o Jugoslaviji ustanovljena je Konferen-
206
cija o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona i pod okriljem EZ-a. To međunarodno tijelo, izvanredno važno u europskim relacijama, konstituiralo je i Arbitražno
povjerenstvo s pet članova, od kojih je svaki
bio je i predsjednik ustavnoga suda država EZa. Arbitražno povjerenstvo Konferencije EZ-a
o Jugoslaviji djelovalo je pod predsjedanjem
Roberta Badintera, predsjednika Ustavnoga
suda Francuske.
Osporavana mjerodavnost
Slobodan Milošević i najviši predstavnici Savezne
vlade aktivno sudjeluju u radu Konferencije o Jugoslaviji pod okriljem EZ-a već od početka rujna
1991., jer su prema vlastitim procjenama bili uvjereni da kontinuitet Jugoslavije ne će biti dokinut
te da će SFRJ nastaviti sa svojim međunarodnim
subjektivitetom.
Međutim, zahvaljujući uspješnoj obrani od agresora, Hrvatska, istodobno sa Slovenijom, ostvaruje
svoju samostalnost. Razočarani sazrijevanjem međunarodne zajednice, osobito rezultatima koji su
ostvareni u radu Konferencije pod predsjedanjem
lorda Carringtona te stavovima koje je objavljivalo Arbitražno povjerenstvo, Srbija i Crna Gora nastavljaju s naporima da ospore postignute rezultate rada Arbitražnoga povjerenstva i obezvrijede
djelovanje Konferencije.
Naime, u zajedničkome podnesku od 8. lipnja
1992., koji su potpisali u ime Crne Gore Momir
Bulatović, a u ime Srbije Slobodan Milošević,
osporava se mjerodavnost Arbitražnome povjerenstvu iznošenjem triju argumenta: na temelju
Brijunskoga sporazuma Europska zajednica nije
dobila mandat za rješavanje spomenutih pitanja;
otvorena pitanja trebaju biti riješena između SRJ
i ostalih jugoslavenskih republika međusobnim
okvirnim sporazumom; pitanja koja ne bi mogla
biti sporazumno riješena trebaju biti upućena na
odlučivanje Međunarodnome sudu pravde.
U skladu sa svojim stavovima Hrvatska i Slovenija
u odvojenim su podnescima 19. lipnja 1992. dostavile dokaze Arbitražnome povjerenstvu o neosnovanosti prigovora Srbije i Crne Gore, koje osporavaju mjerodavnost Konferenciji o Jugoslaviji,
odnosno zamjeraju joj prekoračenje mandata. Isto
je učinila Bosna i Hercegovina,
Arbitražno povjerenstvo 4. srpnja 1992. donosi
interlokutornu odluku o neosnovanosti žalbenih
tvrdnji i odbija sve prigovore. Povjerenstvo je
ustvrdilo da ingerencije svojega rada ne temelji na
Brijunskome sporazumu, nego na uvjetima koji su
određeni zajedničkom Deklaracijom o Jugoslaviji.
U odluci Arbitražnoga povjerenstva napominje se
da je uvjete određene Deklaracijom o Jugoslaviji
prihvatilo svih šest jugoslavenskih republika već
pri otvaranju Konferencije o miru. Prema tome,
Hrvatska i Slovenija stječu samostalnost dana 7.
rujna 1991., jer je međunarodna zajednica ustanovila da već od 1. rujna 1991. Hrvatska i Slovenija samostalno odlučuju o svim važnim pitanjima
te da nikad, ako je riječ bila o donošenju odluka i
zauzimanju stavova u svezi s međunarodnim odnosima, nisu tražile ni naknadnu suglasnost tijela
saveznih vlasti u Beogradu.
Veoma je važno da nakon 7. rujna 1991. svi
sukobi, osobito oružani, imaju međunarodno
obilježje, pa svima onima koji su pretrpjeli imovinsku štetu na teritoriju Hrvatske pripada i naknada za pretrpljene štete.
renstvo, koje je u svojemu prvome očitovanju 7.
prosinca 1991. izričito ustvrdilo da je postojanje
ili nestajanje neke države činjenično pitanje te da
su učinci priznanja ostalih država isključivo deklarativne naravi. Badinterovo arbitražno povjerenstvo doista zaslužuje poštovanje i zahvalnost te
se apelira na naše državnike i sve javne djelatnike,
a i medije da uz slavlje o obljetnici kada su europska dvanaestorica svoju odluku o diplomatskome
priznanju objavila svijetu ne zanemaruju činjenicu
povijesno važnu za našu domovinu, a to je da su
7. rujna 1991. godine Hrvatska i Slovenija postale
neovisni međunarodni subjekti.
Dakle, onaj tko ne razumije koliko je to važno,
neka uzme u obzir stavove srpskih predstavnika: ako Hrvatska prihvati da je međunarodno
priznata 15. siječnja 1992., onda su sva razaranja i napadi na Hrvatsku do toga nadnevka bili
u okviru “građanskoga rata”.
O diplomatskome priznanju Hrvatske
15. siječnja 1992.
Osim toga, bližim srodnicima poginulih u ratu i
ranjenicima za sve pretrpljene gubitke i podnesene patnje pripada pravo na naknadu koju je dužna
podmiriti agresorska vojska i pridružene snage,
odnosno država sljednica - bivša Jugoslavija. Kao
što je spomenuto, i svima koji su pretrpjeli uništenja i oštećenja imovine zbog napada bilo s kopna,
bilo s mora, bilo iz zraka također pripada naknada.
Agresivni napadi eskalirali su tijekom jeseni
1991. godine. Europska dvanaestorica sredinom
prosinca 1991. postižu dogovor o diplomatskome
priznanju Hrvatske i Slovenije, a za datum predaje
nota diplomatskim putem utvrđen je 15. siječnja
1992. To je doista važan dan i svi su ga građani
dočekali s velikim oduševljenjem, no valja napomenuti da je čin samoga diplomatskoga priznanja
isključivo deklarativne naravi.
Hrvoje Kačić još je u Vjesniku 1. listopada 1991.
istaknuo da je Hrvatska već do tada postigla faktičko političko priznanje, uz napomenu da je diplomatsko priznanje čin deklarativne naravi.
Taj je stav poslije potvrdilo i Badinterovo povje-
Cijela Hrvatska slavila je 15. siječnja 1992. diplomatsko priznanje
RH. Najsvečanije bilo je na Jelačičevom trgu u Zagrebu
Dužnost nam je obilježiti 15. siječnja, a ove, 2011.
godine to je devetnaesta obljetnica diplomatskoga
priznanja hrvatske države od vodećih europskih
država. Taj dan, kao i složeni proces završnoga
čina afirmacije Hrvatske, ugrađeni su u našu opstojnost. Tijek toga događaja utječe i na vođenje
hrvatske politike.
Priznavanje Hrvatske bilo je rasčlanjeno u tri faze:
1. faktičko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991. godine. Međunarodni subjektivitet
207
Hrvatske razvijao se postupno od 25. lipnja
1991. godine. Naime, već samim činom Deklaracije o neovisnosti Hrvatska je de facto postigla afirmaciju, a zatim vrlo brzo i političko
priznanje, i to činjenicom da je EZ 28. lipnja
1991. poslao svoju delegaciju u Zagreb na sastanak s vrhovništvom Hrvatske i Slovenije.
2. političko priznanje postignuto 7. rujna
1991., pošto je Hrvatska stekla položaj faktičkoga subjekta međunarodnoga prava. Važnost
tog nadnevka vezana je uz odluku Arbitražnoga povjerenstva pod predsjedanjem Roberta
Badintera, predsjednika Ustavnoga suda Francuske, da nakon tog nadnevka svi oružani sukobi na teritoriju Hrvatske imaju obilježje
međunarodnoga sukoba, pa su, u skladu s tim,
ispunjeni svi uvjeti za ostvarivanje naknade za
pretrpljene štete zbog napada s kopna, mora
i iz zraka. Agresorski napadi i aktivnosti eska+
lirali su tijekom jeseni 1991. godine.
18. listopada 1991. u Haagu je održana Konferencija o Jugoslaviji, kojoj su prisustvovali hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman, predstavnici Predsjedništva SFRJ te srpski predsjednik Slobodan
Milošević. U skladu s načelima Deklaracije o Jugoslaviji bio je predstavljen nacrt sporazuma za razrješenje krize na jugoistoku Europe, koji je predložio lord Carrington. Predsjednik je Tuđman tom
sporazumu predložio dvije bitne dopune:
krize na jugoistoku Europe, pa je u svome nacrtu za primirje na sastanku u Sarajevu 2. siječnja
1992. g. naknadno Tuđmanove dopune uvrstio u
taj dokument. Taj je nacrt omogućio prijekid ratnih operacija na području bivše Jugoslavije.
3. diplomatsko priznanje 15. siječnja 1992.
posve je deklarativne naravi. Tu je činjenicu
potvrdilo Arbitražno povjerenstvo, pod predsjedanjem Badintera, nakon političkoga priznanja.
Diplomatsko priznanje Hrvatske potvrda je postignutih rezultata političkoga priznanja. Javno potvrđivanje odluke europske dvanaestorice o diplomatskome priznanju Hrvatske i Slovenije bilo je objavljeno 15. siječnja
1992. Do 22. svibnja 1992. g., na dan kad je
Hrvatska primljena u punopravno članstvo
Ujedinjenih naroda, doživjeli smo diplomatsko
priznanje od 81 države, a do kraja kalendarske
godine 1992. godine Hrvatsku je priznalo
ukupno stotinu država.
Dr. sc. INGA LISAC
Citat:
“ - sve jedinice svih strana da se uzdrže od napredovanja sa sadašnjih položaja.
- deblokiranje morskih luka, kopnenog prometa i
zračnog prostora...”.
Na plenarnoj sjednici, međutim, nisu bile prihvaćene spomenute dopune, koje bi zasigurno spriječile
daljnju eskalaciju sukoba u Hrvatskoj, odnosno
omogućile smirivanje ratnih sukoba. Međutim,
Cyrus Vance naknadno je primijetio propust u
Carringtonovu tekstu sporazuma za razrješenje
208
Prvi hrvatski predsjednik dr. sc. FRANJO TUĐMAN
PRAVO NA DOM
U vrijeme obrane
Hrvatske bitno je
bilo jasno odrediti
što ćemo braniti i
kako ćemo se braniti.
Bio je to prvi rat
u Europi nakon II.
svjetskoga rata koji
nam nije mogao
služiti kao uzor.
Vođenje tog rata
uglavnom se temeProf. dr. sc. SLOBODAN LANG
ljilo na neograničenome međusobnome nasilju, ubijanju i razaranju sve do potpunoga
poraza, tj. “bezuvjetne kapitulacije” jedne strane.
Zločini protiv čovječnosti bili su golemi na objema
stranama, a humanitarni propisi malobrojni, dok
se i dotadašnji uglavnom nisu poštovali (zarobljenici). O odnosu prema civilima uopće ih nije bilo.
Odgovornost se moglo razlikovati određenjem tko
je počeo agresiju, što je preduvjet za zločine protiv
čovječnosti, ali je sud u Nürnbergu odbio odrediti
agresiju kao zločin. To je i potaknulo glavnoga tužitelja Jacksona da podnese ostavku.
Druga točka razlikovanja bio je zločin holokausta,
politika zločina po kojoj ljudi određene rase, vjere,
zdravstvenoga stanja i ponašanja nisu vrijedni postojanja te im se oduzimaju ljudska prava, progone se iz svojih domova i država, skupljaju u geta,
odvode u logore i masovno ubijaju. Pritom treba
znati da su druge države nevoljko, u ograničenome broju i pod teškim uvjetima primale ljude koji
su spašavali vlastite živote. Nakon završetka rata
i milijuni Nijemaca prognani su iz svojih domova.
Na temelju tih iskustava mi smo cijelo vrijeme
obrane branili i Domovinu i Dom. Zbog toga smo
od prvih dana prihvaćali prognanike u slobodnim
dijelovima Hrvatske, ali i maksimalno poticali
ostanak u vlastitim domovima sve do spremnosti
ostanka i na privremeno okupiranim područjima,
pa i pod cijenu riskiranja vlastitih života. Žene Dubrovnika u studenome 1991. godine odbile su otići iz blokiranoga Grada i rekle: “Ostajemo ovdje”.
Te dvije riječi bile su hrvatska strategija u odnosu
na progone Hrvata, i ona je ostvarena. Ostali smo
i vratili se u svoje domove. Na temelju takve analize i pristupa hrvatska se obrana od početka u
praksi i u svijetu objavljenim stavovima temeljila
na sljedećem:
1. Agresija je zločin.
2. Obranu treba temeljiti na što većoj uporabi
nenasilnih i mirotvornih metoda.
3. Vojne metode dopunjuju mirotvorno i nenasilno djelovanje i povezane su s njim.
4. Obrana se temelji na vrijednostima kršćanske vjere i tradicije, koja je povezana s vjekovnim nacionalnim nastojanjima da se očuva
Dom i sloboda Domovine.
5. Obrana se ostvaruje zajedničkim socijalnim
zalaganjem: branitelja, pokreta žena, prognanika, izbjeglica iz BiH, Hrvata u BiH i hrvatskih
iseljenika.
6. Hrvatski prognanici i Hrvati izbjegli iz BiH
i Srbije sastavni su i važan dio hrvatske obrane. Prognani iz svojih domova imaju pravo na
potporu domovine, društva i države, privremeni boravak i socijalnu potporu.
7. Prognanici su obvezni utemeljiti vlastitu organizaciju čiji bi se članovi svakodnevno skrbili za ljude, zastupali ih u društvu i promicali
univerzalno ljudsko prava na dom i obnovu
doma.
8. Hrvatska je dužna zbrinuti sve izbjeglice
bez obzira na vjeru i nacionalnost i bez obzira
na trenutne odnose među njihovim državama.
9. Pravo na dom definira dom kao stan ili kuću
u kojoj stanujemo, u mjestu, gradu i zemlji
gdje živimo sada, dugo vremena ili odakle smo.
Svoj dom volimo i za njega smo vezani jer u
njemu živimo sa svojom obitelji, osjećamo sigurnost i nalazimo mogućnost da ostvarimo
sreću. Pravo na dom temelj je iz kojeg proizlazi odgovornost za sprječavanje genocida.
10. Usporedno s neposrednom obranom cije
le domovine i svih domova nastavlja se izgradnja države: nastoji se postići međunarodno priznanje, zastupanje u svijetu, izgradnja
institucija države s prvenstvenom potrebom
obrane te prerastanje u demokratsko i socijalno društvo.
SNAŽNI LJUDI ZA TEŠKA VREMENA
Sudbonosne pobjede
Pokret žena “Bedem ljubavi” izvukao je hrvatske
vojnike iz JNA 1991. godine te onemogućio nove
209
mobilizacije naših mladića. Iste je godine humanitarni konvoj za Dubrovnik “Libertas”, po uzoru
na Gandijev Marš soli, nenasilno probio blokadu
Grada i donio prijeko potrebnu pomoć. Civilna je
obrana opkoljenoga Dubrovnika utemeljena na
povijesnome uzoru Masade: dubrovačke su žene
odbile napustiti domove. Samostalno smo obilazili
zarobljeničke logore na raznim stranama i zalagali
se za poštivanje pravila Crvenoga križa. U Bosni i
Hercegovini crnom smo se putu rata, razaranja,
progona i smrti suprotstavili “Bijelim putem” i
osnovali Franjevačku bolnicu u crkvi u Novoj Bili.
Pokrenuli smo zajednički humanitarni program
kršćana i muslimana - Hrvata i Bošnjaka. Krajem
‘90-ih osnovan je i Medicinski fakultet u Mostaru,
a svijetu je predloženo unaprjeđenje zaštite bolnica u ratu.
to ne samo riječima nego i djelima. I tad smo znali
- ako nas svi napuste, misa će se održati, pogreb
organizirati, krštenje dogoditi. Kad bi agresor razorio zgradu crkve, vjera je postajala još jačom.
Papa Ivan Pavao II. bio je vizionar svijeta, a u Hrvatskoj je pozivao vjernike da ostvaruju bolji svijet
danas i da prihvate odgovornost za slobodu svakog čovjeka.
Veliki ljudi
Dr. FRANJO TUĐMAN s kardinalima JOSIPOM BOZANIĆEM i
FRANJOM KUHARIĆEM
Uloga Katoličke crkve
Predsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN imenovao je
prof. dr. sc. SLOBODANA LANGA savjetnikom
za humanitarna pitanja, siječanj 1994.
Bio sam svjedokom djelovanja Katoličke crkve,
uzoritoga kardinala Josipa Bozanića, brojnih biskupa, svećenika, fratara i, konačno, stotina tisuća
vjernika koji su na toliko načina pomogli svome
narodu u najtežim trenutcima. Na temelju osobnoga iskustva smatram da je prinos Katoličke crkve
bio bitan ne samo za obranu nego i za očuvanje
Dobra tijekom Domovinskoga rata.
Dr. Franjo Tuđman bio je ključna osoba u proglašenju, obrani i međunarodnome priznanju Republike Hrvatske. Sjećam se - prvo bi procijenio
stanje i odnose snaga, kratkoročne mogućnosti,
dugoročnu održivost, saslušao druge stavove i tek
bi potom donosio odluku. Bio je i vizionar, znao
da promjene počinju idejama. Nastojao je povezati hrvatsku kulturu, ratne okolnosti i razvoj
demokracije, što je držao procesom koji nikad ne
prestaje. Kad danas čujem da ga se naziva autoritarnim, jasno mi je da je glavni cilj prikrivanje
pada demokracije, morala i vizije koji se dogodio
u Hrvatskoj nakon njegove smrti.
Stvaranje države Božja je volja. Kad narod stvori
državu, preuzima odgovornost pred Bogom da će
je voditi i održavati snagom i vitalnošću Dobra. To
je bit Deset zapovijedi, ljudskih odgovornosti kojima treba težiti. Hrvatska je država stvarana kroz
tisuću godina težnji, nada, bogobojazni i patnje.
Konačno je stvorena u ognju rata. Rat je izvor Zla,
a stvaranje države preuzimanje obveza Dobra. Danas je naša odgovornost prepoznati Dobro kojim
smo ostvarili hrvatsku slobodu. I prenijeti novim
naraštajima trajne obveze hrvatskoga Dobra.
Uzoriti je kardinal Franjo Kuharić ostvario obećanje da će Katolička crkva biti prisutna u svakom
domu, uz ranjenike, prognane, izbjegle, bolesne, i
Samo zbog dugoročne važnosti poruka koje želim
prenijeti moram istaknuti da sam bio jedan od
najbližih suradnika prvoga predsjednika Franje
210
KAKO JE STVORENA HRVATSKA
Tuđmana u obrani i stvaranju Hrvatske, dragovoljac Domovinskoga rata, liječnik i znanstvenik na
području zdravlja naroda, sudionik svjetskih pokreta zdravlja, jedan od utemeljitelja ljudskih prava u Hrvatskoj, humanitarac, vjernik, Židov, Hrvat
i građanin svijeta. Naša je domovina obranjena i
ostvarena na načelima Dobra – vjeri, domoljublju,
snazi dobra, mirotvorstvu, skrbi za manjine, pomirbi, velikim vođama i pobjedama, ulozi Crkve
i - Kristu. A njihovo će poštivanje i ostvarivanje
odrediti uspjeh i budućnost Hrvatske!
Snažna vjera
Velik je dio naroda patio, branio i odlučivao oslanjajući se na katoličku vjeru, izražavajući vlastitu
poniznost, odgovornost, moral i nadu. To se iskazivalo pokretom hrvatske krunice koje su nosili
branitelji, javnim molitvama, masovnim posjetom
misama, humanitarnim radom Katoličke crkve i
snažnom, upornom pastirskom potporom Svetoga
Oca Ivana Pavla II. Katolička je crkva u Hrvatskoj
pokazala najveći prinos koji je u ratu uopće moguć za crkvu. Na žalost, taj prinos nije vrjednovan
kako bi trebalo, nego na štetu Katoličke crkve u
Hrvatskoj, Europe, svijeta i, nadasve, vjernika.
Hrvatsko domoljublje
Nakon odluke o neovisnosti, koja je referendumom usvojena i u Saboru, postalo je nužno hrvatski nacionalni osjećaj pretvoriti u državotvorno
hrvatsko domoljublje. Hrvatski je narod trebao
preuzeti funkcije države prije nego što novostvorena država to bude i sama mogla. Hrvatski je
narod na se preuzeo i ulogu diplomacije prije
službenih svjetskih priznanja naše samostalnosti.
Preuzeo je i obranu zemlje kad nacionalne vojske
još nije ni bilo.
Snaga dobra
Hrvatski narod nikad nije osvajao, pljačkao i okupirao tuđi teritorij, nije zlostavljao i iskorištavao
drugi narod ni onemogućavao nečiji razvoj. Naš
je narod - narod pasionske baštine. Da bi očuvali vlastitu zemlju i dom, Hrvati su se iseljavali u
sve dijelove svijeta i slali pomoć domovini; odlazili su na višegodišnji “privremeni” rad po Europi i izdržavali obitelji u Hrvatskoj; odlazili su na
školovanje u inozemstvo i potom se vraćali svojim
domovima. U svemu su pokazivali solidarnost sa
susjedima, pomažući jedni drugima, zajedno odlazeći u svijet, gradeći nove domove preko oceana, čuvajući svoj jezik, kulturu i vjeru. Hrvatska
je povijest neistražena, nenapisana i neshvaćena
povijest Dobra. Na snazi Dobra ponajviše se temeljila i obrana domovine: zbrinjavanjem prognanih i
izbjeglih, humanitarnim konvojima, pokretu žena,
solidarnošću napadnutih, opkoljenih i okupiranih
i zdravstvenoj zaštiti.
IZAZOV DOBRA
Mirotvorstvo i nenasilje
U Drugome svjetskome ratu sve su se strane maksimalno koristile nasiljem, bez obzira na stradanja civila. Odbačena su učenja Gandija i Tolstoja i
uvelike ignorirana načela kršćanske vjere. Za Domovinskoga rata formirali smo strategiju “Izazov
dobra” - nenasilje i mirotvorstvo shvaćali smo kao
unaprjeđivanje mira i sprječavanje rata, a vojnom
smo se silom koristili samo ako se nije uspjelo
spriječiti nasilje, i to ograničeno na nužni minimum.
Od početka smo agresiju smatrali izvorom svih
zločina u ratu. Sud u Haagu nije uzeo u obzir agresiju kao zločin. Nakon toga, njegov je rad postao
nepravedan i štetan za budući mir u svijetu. Odbijajući razdvojiti agresiju i obranu, ignorirajući
Dobro i usmjeravajući svu pozornost samo na
stradanje i zločince, nije prikazana istina o obrani
Hrvatske i o ratovima na ovome području uopće.
Istina je tražila da se razdvoji agresija i obrana te
da se potom, na objema stranama, prepozna dobre ljude i zločince. Sud je trebao suditi agresiji
i zločincima na objema stranama, a konferencija
Crvenoga križa ocijeniti činjenja dobra, također na
objema stranama.
Skrb za manjine
Obrana svakog doma postala nam je vodilja i u
pružanju pomoći Hrvatima izvan Hrvatske. Posebno pamtim utemeljenje Odbora za pravo na dom
među Hrvatima na vrh Konjuha. Kad se progonilo
Hrvate iz Srbije i u Bosni i Hercegovini, primali
smo ih i smještali. Primali smo i progonjene Bošnjake. Prilikom agresije Srbije na Kosovo i progo211
na Albanaca organizirali smo akciju pomoći Hrvatima s Kosova. Prognane Hrvate smjestili smo
u Hrvatsku kuću u Skopju, a kako nije bilo uvjeta
za povratak u njihove domove, prebacili smo ih u
Hrvatsku. Pravo na dom zagovarali smo i nagovarajući Srbe u Kninu da ostanu, a potom akcijom
“Spasimo život” skrbi za tisuće napuštenih, većinom starih i onemoćalih Srba, na području oslobođenom “Olujom”.
Pomirenje Židova i Hrvata
U početku sukoba nazvao sam to vrijeme postholokaustom. To sam učinio na temelju judaizma,
koji obvezuje da pamtimo i poštujemo prošlost, ali
da uvijek gledamo prema budućnosti. Potaknulo
me i obiteljsko naslijeđe, sjećanje na djeda i baku
koji su, u proljeće 1941., odlučili ostati u Vinkovcima kako bismo štitili preostale članove tamošnje
Židovske općine. Vodila me i svijest da je nakon
holokausta stvoren Izrael, da mnogi Židovi žive u
Americi i da je Europa, ponajviše, ostala bez Židova. Iskustvo stečeno njihovim stradanjem trebalo
je upotrijebiti za pružanje pomoći ugroženim ljudima raznih naroda. Znao sam da je više od 20
tisuća ljudi, nazvanih pravednicima među narodi-
ma, nekoć izložilo vlastite živote spašavajući Židove. To su bili obični ljudi, ni po čemu drukčiji od
ostalih – osim po hrabrosti i dobroti. Dobri ljudi
nisu spašavali samo Židove, nego sve ugrožene.
Zaključio sam da uvijek i svuda ima dobrih ljudi i
da se na njih uvijek može osloniti.
Korištenjem povijesnim iskustvom razvili smo program pomoći svim ugroženim ljudima: okupljanja
dobrih ljudi, međunarodne solidarnosti, obrane
doma, pomoći progonjenima i zarobljenima, utvrđivanja stanja u logorima i sprječavanju etničkoga
progona i genocida. Uključili smo i suprotstavljanje antisemitizmu i zaštitu preostalih Židova. Program je proširen savjetima predsjedniku države
Franji Tuđmanu, diplomatskim povezivanjem s
Izraelom, pokušajem uređenja Jasenovca i Bleiburga, pamćenja i pomirenja te suprotstavljanjem
pokušajima otežavanja odnosa i izazivanja mržnje
između Židova i Hrvata, ali i profiterstva na holokaustu. Takvo se djelovanje pokazalo potrebnim i
korisnim od prvoga dana obrane do danas i dalo
je vrijedne rezultate u svakom dijelu. U obrani Hrvatske otvoreno je vrijeme postholokausta i stvoreno svjetski neusporedivo iskustvo.
Dr. SLOBODAN LANG
Visoki predstavnik UN-a YASUSHI AKASHI sa suradnicima posjetio je Knin 1995.
212
AMNEZIJA U HRVATA
Prof. dr. HRVOJE KAČIĆ,
dubrovački gradonačelnik PETAR POLJANIĆ i izaslanstv
grada Dubrovnika kod predsjednika TUĐMANA 1991.
Prof. dr. Hrvoje Kačić 19. studenoga 2006.
Ne smije se izjednačavati agresore i one koji se
brane jer je to nasilje prema moralu i etici
(razgovor s prof. dr. Hrvojem Kačićem)
Ove tople jeseni obilježavamo tužnu 15. obljetnicu okupacije grada heroja, Vukovara. Sjećamo se
vukovarskih, ali i svih ostalih žrtava. Hrvatski su
gradovi, gradići i sela te jeseni 1991. bili zasipani
stotinama tisuća granata i bombi. Napadali su ih
i osvajali pripadnici agresorske vojske i rezervisti
koji su na tenkovima, ispraćeni cvijećem, pjesmama i povicima odobravanja, zanosa i sreće, kretali
iz Beograda osvajati Hrvatsku. Kretali su, kako su
objavljivali svijetu, da bi “oslobodili” Hrvatsku. Da,
sve do pobjedonosne akcije “Oluje” oslobađali su
Hrvatsku - od Hrvata.
Na tisuće poginulih i nestalih, desetci tisuća ranjenih, stotine tisuća prognanih, spaljena sela i
gradovi, opljačkane kuće i stanovi, granatirani i
bombardirani povijesni i kulturni spomenici, ponajprije katoličke crkve, knjižnice i muzeji, razorena
i uništena groblja. Tisuće siročadi bez roditelja,
stotine tisuća uništenih djetinjstava... Može li se
uopće nabrojiti što su sve Hrvatskoj i Hrvatima donijeli tenkovi ispraćeni cvijećem i pjesmom! Kako
to zaboraviti? Je li normalan onaj tko to može zaboraviti?
A ipak - kao da horde nisu harale Hrvatskom, kao
da agresije nije bilo, kao da se na hrvatskim prostorima ništa nije događalo. Nema ratne odštete
jer “nije bilo rata” ni agresije. Nema krivih. Tek
poneki zavedeni pobunjenik, jer, Bože moj, bila je
to samo pobuna ugroženih, koji su se pobojali za
svoj goli opstanak u opasnoj državi Hrvatskoj. U
toj opasnoj i opakoj Hrvatskoj za Srbe je bilo toliko
opasno da ih se još od 1918. godine u Hrvatsku
svake godine naseljavalo najprije po nekoliko stotina, a potom, od 1945., i po nekoliko tisuća na
godinu. Sve iz čistoga mazohizma. Ili iz altruizma:
da bi u Hrvatskoj naučili Hrvate kako se hrvatstva i
Hrvatske treba stidjeti. Ili da bi Hrvate uputili kako
je život ovdje nemoguć i besmislen i kako je najbolje otići iz Hrvatske. Mnogi su Hrvati bili tako dobro
poučeni da i sami šire taj nauk. Još uvijek i sve
očitije i danas.
Te 1990. i 1991. godine svijet nije davao Hrvatskoj
nikakve šanse i podržavao je agresora. Naime,
neke su se europske zemlje, kako je još u rujnu
1990. u otvorenome pismu europskoj javnosti pisala dr. Željka Čorak, “identificirale s trenutnom
kolonijalnom silom s obzirom na svoju vlastitu
prošlost (ili možda sadašnjost). Druge ne žele biti
smetane. Treće prodaju oružje. Itd.” Televizijska
izvješća o stradanjima hrvatskih civila, o bombardiranju i rušenju hrvatskih gradova, a posebno baroknoga grada Vukovara, u svijetu su primana kao
nastavci TV sapunice.
Hrvatskoj je nametnut embargo na uvoz oružja da se ne bi mogla braniti. Embargo na uporabu
oružja agresorskoj, do zuba naoružanoj JNA i Srbiji, odnosno Jugoslaviji, nitko nije nametnuo. Takvi su stavovi i namjere međunarodne zajednice
trajali sve do kraja ljeta 1991. godine, a kod nekih
i mnogo dulje. U otvorenome pismu dvanaestorici dr. Čorak piše u travnju 1993.: “Nema nikakve
sumnje da je svijet ne samo pasivni promatrač
rata nego aktivni sudionik, zainteresiran za Srbiju.
A Hrvatska je kriva što se brani.”
I tako dolazimo do krivaca: krivi su oni koji su se
branili, oni koji su organizirali obranu napadnutih
hrvatskih gradova, oni koji su ranjeni, oni koji su
poginuli braneći svoju domovinu, oni koji su istjerani iz svojih kuća, oni koji su ostali bez svojih najmilijih - sinova, očeva, muževa, braće, roditelja...
Krivi su svi oni koji su svojom herojskom obranom
213
i žrtvom, zapravo, pomrsili račune i agresorima i
onima koji su agresiju podržavali.
Zar su doista krivci?
Hrvati su vješt narod - oni su sami sebe granatirali,
ranjavali, ubijali. Ako to i nisu činili 1991. - 1995.,
čine to sada - osuđujući branitelje. Sudovi su prezaposleni, zatvori se pune, grade se kuće i stanovi
onima koji su digli ruku na zemlju koja ih je udomila, a potom svojevoljno napuštali mrski teritorij. Za
pobunjenike (Bože sačuvaj reći da su agresori!) amnestija, za branitelje - zatvori. A kad zatreba - i
agresori mogu biti svjedoci protiv branitelja.
U Hrvatskoj - opća amnezija. U dnevnim novinama
vijesti o suđenjima braniteljima, obezvrjeđivanje
Domovinskoga oslobodilačkoga rata, komentari o
zločinačkom pothvatu oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske, konstrukcije i laži o agresorskim
namjerama Hrvatske, poneka pedantno kamuflirana vijest o još jednome samoubojstvu branitelja...
Na prvim stranicama vijesti iz regiona, suradnja sa
susjedima iz regiona (da ne bi tko pomislio da je
riječ o Jugoslaviji!). Na TV i radijskim postajama
isto. Dolaze već naraštaji koji pojma nemaju da je
ovdje bilo kakvoga rata, da je bilo agresije. To će,
valjda, naučiti iz knjiga koje će napisati svjetski povjesničari, čim Sud u Haagu završi svoju misiju i
dade im materijale.
Pišu se knjige i ovdje, u Hrvatskoj. Pa se tako
danas u Hrvatskoj pojavi knjiga o hrvatskim 1990ima: s kim, kada i o čemu je autor razgovarao,
koga je susreo i sl. dokumenti tu nisu potrebni. O
toj se knjizi rade udarne TV i radijske emisije, pišu
sve novine i časopisi, knjiga resi izloge svih preostalih knjižara koje drže do sebe, po njoj se “piše”
novija hrvatska povijest.
Drugi autor, “insajder”, napiše također knjigu o hrvatskim 1990-ima, punu dokumenata i argumenata, ali ni knjige ni autora nema ni u novinama, ni
na radiopostajama, ni u TV emisijama. Nema te
knjige ni u knjižarama (doduše, ponajprije stoga
što je - odavno rasprodana).
Autor je te druge knjige prof. dr. Hrvoje Kačić, koji
nije nepoznat hrvatskoj javnosti: bio je profesor na
Pomorskome fakultetu u Dubrovniku i na poslijediplomskome studiju Sveučilišta u Splitu iz područja
214
Prava mora, u prvome sazivu Hrvatskoga državnog sabora 1990. neovisni zastupnik za područje Dubrovnika, predsjednik saborskoga Odbora
za vanjsku politiku (i u toj funkciji sudionik brojnih
međunarodnih sastanaka i konferencija u Haagu,
Bruxellesu, Londonu i drugdje), dugogodišnji predsjednik Državnoga povjerenstva za granice, pregovarač, izlagač na međunarodnim konferencijama,
međunarodni stručnjak za pomorsko pravo, član
mnogih međunarodnih institucija za pomorstvo,
predavač na mnogim inozemnim sveučilištima.
Rođeni je Dubrovčanin, u mladosti vaterpolist dubrovačkoga “Juga” i član državne reprezentacije,
uspješan sudionik nekoliko olimpijada te svjetskih
i europskih prvenstava. Izvrsno informiran, aktivan
sudionik mnogih javnih događaja.
U predgovoru prvome engleskome izdanju knjige
“Serving my country”, 2002. (“U službi domovine”,
2003.) sveučilišna profesorica iz Oxforda Kathleen Wilkes, koja je s Dubrovčanima bila u njihovim
najtežim danima - kada je Dubrovnik bio pod opsadom i stravično granatiran sa svih strana, piše:
“Vjerojatno najgora moguća nesreća koja se mogla dogoditi Hrvatskoj jest užasna opsada i konačno pad Vukovara, najhrabrijega grada u Hrvatskoj.
Samo kratko ću se vratiti ponovno Dubrovniku:
kada smo dobili vijest u Dubrovniku da je Vukovar
pao, za nas je to bio najteži dan sve do našega
‘crnoga petka’ 6. prosinca 1991. godine. Vukovar
je za nas bio simbol, kao što je to bio i svima u
Hrvatskoj. On je bio simbol nevjerojatne hrabrosti
suprotstavljene krajnje nepovoljnim okolnostima.
Kačić, u svoj knjizi, naše misli stalno vraća na Vukovar, što je apsolutno potrebno, jer tragični brutalni napad na taj grad nikada nije dobio dovoljno
prostora u vijestima zapadnoga tiska, kao što je to
trebalo biti.”
Petnaest godina poslije
Petnaest je godina od pada Vukovara, od dana
kada su, poslije tromjesečne opsade, horde s istoka oslobodile barokni hrvatski grad - oslobodile ga
od ljudi i od života, uz “šlager”: Slobodane, šalji
nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate.
Evo, govorimo o 15. obljetnici dana kad je zapravo
Vukovar osvojen, a mnoge su se stvari i evidentirale i dogodile i mnoga svjedočanstva iznijela. Ja
sam već u to doba Vukovar doživljavao kao sim-
bol žrtve, a s optimizmom sam očekivao da će on
biti i simbol pobjede. Zašto je opravdano isticati
Vukovar? Zato što je on među prvim gradovima
doživljavao rušenja u jednoj izvanredno velikoj ekspanziji, a teško je bilo i zamisliti da će se to dogoditi. Zapravo je sve počelo još od Memoranduma i
Gazimestana, a jasno - samo zato da bi hegemonija Beograda bila još efikasnija i prodornija. Institucionalna i izvaninstitucionalna - to je bitno. To je
već bila najava upotrebe sile.
No i okolnosti su bile takve da su promjene bile
neizbježne. Primjerice: stanje u gospodarstvu,
odnosno vrlo katastrofična situacija zbog inflacije,
koja je bila astronomska, zbog insolventnosti gospodarskih giganata itd. Beogradski hegemonisti
bili su uvjereni da će na vrlo brz i učinkovit način,
koristeći se šutnjom svijeta, a pogotovo Europe,
uspjeti nametnuti svoj režim u sve segmente tadašnjeg društva. Šutio je svijet, ali znakovita je
prije toga bila hrvatska šutnja. To je bio, zapravo,
jedan nametnuti sindrom, koji je dugo trajao. Jer,
recimo, u Sloveniji se moglo u javnost izlaziti s pravim argumentima, mnogo više nego u Hrvatskoj.
Evo vam samo jedan primjer koji nije zabilježen u
našoj javnosti: Branko Mamula, kao admiral, kao
važan čimbenik u vojnim strukturama - bio je vrlo
intenzivno i dugotrajno napadan od slovenskih
medija. Stoga je njemu trebala neka kompenzacija. I sjetili su se da bi bilo dobro da negdje dobije
počasni znanstveni doktorat. Obratio se na Zagreb, no Zagreb je to kanalizirao na Rijeku, pa je
i to zatvorenim kanalima bilo odbijeno, Rijeka nije
htjela. Onda je to usmjereno na Split, a dubrovački
Pomorski fakultet bio je u okviru Splitskoga sveučilišta. Ali oni u Dubrovniku bili su poslušni. Tada
sam ja bio profesor tog fakulteta i ja sam se tome
protivio. Međutim, doktorat mu je ipak dodijeljen, a
time smo doživjeli veliku sramotu.
Eto, to je slika tog razdoblja šutnje... da se direktivama ne smijemo suprotstaviti. To je bilo školske
1988./1989. godine - ja sam tada svojom voljom
prestao predavati na tom fakultetu i više nikad nisam nastavio. Ali zbog okolnosti... ne radi mene,
nego da ne izazivamo sukobe - to nije bilo ni publicirano u javnosti. Ni danas mi nije žao što sam takav potez napravio, jer nikada ne bih pred svijetom
i pred svojom savješću izdržao da sam podržao
dodjelu znanstvenoga stupnja doktorata nekomu
tko s problemima pomorstva, osim što je imao ti-
tulu admirala, nije imao nikakve veze. To je bio taj
Branko Mamula.
Bila su onda tzv. događanja naroda ili antibirokratske revolucije i mitinzi istine... to je sve vodilo istome cilju. To se danas ne vidi i ne cijeni se dovoljno.
Tek naknadno sam i ja 1994. godine saznao još jedan važan podatak: stanoviti Mile Dakić objavio je
knjigu “Srpska Krajina”, u kojoj navodi podatak da
je još prije prvoga kruga hrvatskih parlamentarnih
višestranačkih izbora u travnju ‘90. godine bio donesen jedan zaključak opštine Knina o izdvajanju,
tj. autonomiji u odnosu na republičku vlast.
Oni, dakle, stvaraju tu zajednicu opština... više ne
žele potpadati pod normativne odluke Zagreba,
izdvajaju se i 10. travnja ‘90. godine donosi se odluka... dakle, prije prvog kruga demokratskih izbora. Na zajedničkoj sjednici svih vijeća oni donose
odluku o zaključivanju dogovora o udruživanju opština dalmatinskoga područja, o osnivanju Koordinacije opština. Dakle, po direktivi i u dogovoru s
Beogradom, to je već bilo s namjerom da se krene
u izdvajanje tih krajeva, gdje je srpska zajednica
bila u velikoj prednosti. To nije bila samo prednost
po broju stanovništva, nego posebno po tome što
su držali vlast na svim razinama lokalnih jedinica,
ne samo u tim vijećima nego i u sudstvu i pogotovo u unutrašnjim poslovima. Prema tome, tu nisu
mogli biti ugroženi. To je, eto, prvi segment izdvajanja i rušenja vlasti u Hrvatskoj, rušenja hrvatske
strukture i hrvatske nadležnosti.
Zašto to ističem? Zato što se često govori da je
do dezintegracije, a i poslije do suprotstavljanja i
ustanka, došlo zbog Deklaracije o neovisnosti ili
čak zbog donošenja Ustava krajem 1990. godine.
Ne, slučaj kninskih balvana u kolovozu 1990. godine čisti je dokaz da je to bilo već unaprijed organizirano, a u uvjerenju da će to biti i nametnuto.
Važno je ipak uzeti u obzir da su ondašnje strukture u Beogradu razmišljale: Pustimo Sloveniju nek
ide van, a mi ćemo onda to sve lakše ovdje srediti.
No, ima tu još elemenata. Sve je povezano i s aktivnošću poznate američke kongresnice lady Helen
Delich-Bentley, koja je bila na čelu srpskoga lobija
u američkome Kongresu i uopće u američkoj javnosti. Ona je najprije sugerirala Miloševiću i Joviću
da trebaju mijenjati politiku na Kosovu, jer su već
bile donesene rezolucije i američkoga Kongresa i
215
mnogih drugih parlamentarnih institucija Zapadne
Europe - da se na Kosovu krše ljudska prava i da
to treba mijenjati. Oni su na to reagirali: E, ne možemo mijenjati jer ćemo do kraja ugroziti srpstvo.
A ona je tada sugerirala: Onda morate imati neko
drugo žarište. I ovo je sve bilo u funkciji toga da...
ako rezultati prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj ne budu odgovarali Beogradu, da onda ima i
drugi način za nametanje njihove volje. Oni su bili
uvjereni da će vojnom silom to ići bez teškoća.
Tako je Vukovar izabran kao jedan od prvih...
ustvari prvi cilj, gdje je na najgrublji način upotrijebljeno nasilje. Zašto Vukovar? Iz jednostavnoga
razloga: jer su kninske vlasti organizirale zajednicu
opština u cijeloj toj Krajini, pa i u dijelu Banovine,
međutim u Vukovaru to nisu uspjeli mirnim putem.
Stoga je Beograd ocijenio da će oni, kad krenu s
vojskom, jednostavno ušetati u Vukovar. Znali su
točno s kojim vojnim snagama, a pogotovo s koliko naoružanja Vukovar raspolaže, pa su predviđali
da se grad neće braniti više od 2 dana, za 48 sati
da će ga osvojiti. A da će isto tako brzo doći i pred
zidine Griča i... do kraja... na slovensku granicu.
Ni drugdje nije bilo mira. Prije vojne agresije u
mnogim je krajevima bilo istjerivanja Hrvata iz
kuća i stanova, razbijanja prozora, ubijanja stoke
seljacima, sječe loza i uništavanja ljetine... i sigurno da je to bilo jako ekstenzivno primjenjivano.
Međutim, kako su mnogi ljudi bježali iz tih sredina,
oni su time omogućili da se to efikasnije primjenjuje na one koji su ostali, a isto tako da nasilje nad
tim dijelom stanovništva ne bude evidentirano, da
nigdje ne bude zabilježeno. Jer, konačno, balvani
su u kolovozu 1990. godine i postavljeni u vrijeme
kad zapravo u nas, osim krnje teritorijalne obrane
ili zborova građana, nikakve vojne organizacije nije
bilo u funkciji. A ono što je bilo - bila je spontana
improvizacija. Oni su računali: ako ima spremnih
za suprotstavljanje, ako to Hrvati pokušaju napraviti, da će oni onda vratiti tom velikom silom i da će
tako zapravo i na širem području nametnuti svoju
vlast. To je bila svrha balvana. U Kninu je samo
počelo, a raširilo se dalje po svim tim prostorima.
Mi smo bili izolirani, bile su prekinute veze između
centralne Hrvatske i juga, cijele Dalmacije. Mogu
samo posvjedočiti da je već ljeti 1991. godine trebalo ići preko Rijeke da bi se stiglo iz Zagreba do
Dubrovnika. A već početkom listopada išli smo
216
preko Slovenije - Ljubljane i Lendave - na Rijeku
i onda brodom, kad bi se uspjela probiti blokada.
Oni su, dakle, očekivali da se Zagreb i Hrvatska ne
mogu oduprijeti, i da će Vukovar kroz dva dana
biti osvojen, ako ne dva - onda sedam. I u toj funkciji je i spona tragedije Vukovara i Dubrovnika.
Jer, u beogradskome je tisku to bilo publicirano
- osvajanje Vukovara, ulazak ili kako su oni zvali
“oslobođenje” ipak ne uspijeva, da se Vukovarčani
i naši branitelji hrabro drže i da oni ne uspijevaju
ući i osvojiti grad. Onda su krenuli na Dubrovnik
u uvjerenju da se Dubrovnik neće uspjeti oduprijeti jer su kontakti s tim područjem bili još teži. I
nije bilo nikakvoga oružja, ni oružja teritorijalne
obrane. Neki danas ističu... e, da je trebalo ići na
vojarne. Ja ne pokušavam dokazivati da vojarne
nisu mogle i nekoliko dana prije biti osvojene,
iako je velik dio tih vojarni bio osvojen i to je bila
velika korist za cijelu Hrvatsku. Ali što se tiče Dubrovnika, tamo vojarni jednostavno nije bilo. Bila
su samo ljetovališta i odmarališta tih struktura iz
vojne vrhuške u Beogradu. U Kuparima kraj Dubrovnika 1990. godine nekoliko je dana bio na
ljetovanju i Milošević, a Kadijević još i više. Ali
potrebno je imati u vidu da je oružje teritorijalne obrane bilo na Grabu, a to je zemljopisno jako
daleko od Dubrovnika, to je mjesto koje se nalazi
između Trebinja i Boke kotorske. To je daleko od
granice Hrvatske, zapravo ni veze preko brda nisu
bile moguće, nego se moglo doći jednom dolinom,
ali sve je to bilo pod vrlo efikasnom kontrolom
Trebinjaca i kamiondžije Vučurevića, koji se isto
spremao ne samo napasti nego ući u Dubrovnik
bez upotrebe oružja. To im se nije ostvarilo, ali to
je bilo u funkciji da zadovolje svoju javnost: Evo,
Vukovar se brani, ali mi uspijevamo osvojiti Dubrovnik, a kad smo Dubrovnik - to je biser, to je...
to je naša obala. I mnoge druge stvari su govorili.
U toj funkciji su upotrijebili i onaj famozni... ne
može se reći dokument, iako on jest dokument,
ali tužnog sadržaja, gdje predsjednik srpske vlade
Dragutin Zelenović potpisuje i upućuje hrvatskoj
vladi da su u Dubrovniku smještene paravojne
snage, plaćenici i da se s dubrovačkoga područja
napadaju naseljena mjesta po Trebinju, trebinjskome području, južnoj Hercegovini i Boki kotorskoj.
On piše: “Vaša odluka da u gradu od neprocenjive
istorijske i kulturne vrednosti smestite vaše paravojne formacije, crne legije i mnogobrojne strane
plaćenike i da sa tog prostora započnete oružane
napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki
kotorskoj predstavlja krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan čin.” To je krupna i užasna neistina, laž, ali to im je samo bilo u funkciji iznošenja
povoda zbog čega će vojno napasti i Dubrovnik,
ako im to bude potrebno. Zelenović kao predsjednik vlade - sigurno je to bilo i sa znanjem Miloševića - na kraju te depeše, koju je početkom listopada
‘91. dostavio telefaksom, piše: “Nadamo se da ste i
sami postali toga svesni i da ćete uložiti potreban
napor da sprečite te vaše oružane formacije da razore Dubrovnik, kao što su to učinile sa mnogim
drugim gradovima. Upućujući vam ovaj poziv da
sprečite razaranje Dubrovnika, Vlada Republike
Srbije izražava čvrsto uverenje da će svi pripadnici
JNA i jedinica TO uložiti maksimalne napore da se
sačuva ovaj istorijski grad.” To je dokument koji
naša povijesna znanost zaista mora iskoristiti, taj
je dokument bio i najava i potvrda oružanoga napada jedne tadašnje republike na drugu, Srbije na
Hrvatsku. A Hrvatska je tada već imala položaj subjekta međunarodnoga prava. Ona je bila priznata
i politički, faktično još 7. rujna 1991. godine, kako
je to utvrdilo Badinterovo povjerenstvo. I otada se
na ovim prostorima radi o ratu međunarodnoga
karaktera.
To je agresija jedne države na drugu državu,
ondašnje Jugoslavije na Hrvatsku. I žrtva koju je
podnio Vukovar zapravo je rezultat agresivnoga
napada Jugoslavije, u kojoj je tada najjača bila
Srbija, protiv hrvatskoga teritorija, kojemu je Vukovar pripadao. Međutim, ono što su Vukovarci
tjednima i mjesecima uspjeli... othrvati se takvom
napadu, to zbog oskudnosti u oružju, a i municiji, vremenski nije moglo neograničeno trajati. I ja
izražavam izvanredno štovanje i poštovanje i za-
Srpsko-Crnogorsko topništvo bombardira Dubrovnika 1991.
hvalnost za tih gotovo stotinu dana što su izdržali u tim uvjetima. Zaista zaslužuju i priznanje i
zahvalnost. U svakoj aktivnosti ima propusta, ima
grešaka, ali sada se najviše prostora zapravo posvećuje nekim propustima u efkasnijem organiziranju obrane, a ne cijeni se da je sve u to vrijeme, u
tom kratkom razdoblju... obrana, oružana obrana
- da je sve to bilo spontano i improvizacija. I nije
bilo mogućnosti da se u svim segmentima djeluje
savršeno efikasno i da se raspoređuje oružje. Prema tome, na takvim se greškama ne smiju izvoditi
zaključci o namjernim propustima da bi se nešto
žrtvovalo.
Treba također istaknuti da je EZ uz promatrače
imala svoj trio koji se bavio ovim problemima i Europljani su živjeli u uvjerenju da se ti sukobi mogu
spriječiti. Zato je bilo nametanje tog... već 14. ili
15. sporazuma o prijekidu vatre. A onda su bile i
provjere tko krši te prijekide. Tu se srpska vrhuška suprotstavljala i svjesno provodila makinacije:
Potpisat ćemo, ali onda ćemo opet inscenirati da
se na određenim prostorima ne poštuje primirje,
pa onda mi interveniramo protiv onih koji su opet
izvršili neki eksces. To je u najvećem broju slučajeva bivalo inscenirano. Činjenica je da je onda dolazila direktiva od vojnoga vrha iz Zagreba da treba
poštovati primirje, s tim da je na većini mjesta to
bilo i poštovano gdje se moglo.
Ali, iznijet ću i primjer kako je to bilo u obrani ili
protjerivanju napadača sa šibenskoga područja,
na mostu preko Krke. U tim su dramatičnim vremenima dali telefonom nalog Josipu Jurasu, koji
je bio komandant, zapovjednik obrane, da zaustavi
protunapad i da ih ne protjeruje dalje, do Skradina. O tome sam s njim poslije razgovarao. Juras je
razumio taj nalog, ali se ispričavao, rekao je: “Nee,
slaba je linija, ne razumijem, ništa ne razumijem.”
I nastavio je s protunapadom. Ja mu čestitam, iako
je odstupio i nije poslušao nalog koji je dobio od
vrhovnoga zapovjedništva.
Napadnut je Vukovar, ali nisu pošteđena ni manja mjesta oko Vukovara, a ni gradovi u Slavoniji.
U brutalno i dugo napadanom Osijeku izginulo je
više od tisuću civila, a od svih stanovnika Osijeka
u gradu je ostao možda tek svaki deseti civil. Svi
drugi su morali bježati, otišli su u prognanstvo ili
su ubijeni... jednostavno ih nije bilo. A sada - već
godinama u medijima slušamo i čitamo optužbe,
217
traje medijski linč prema organizatorima obrane
grada. Neke se i pritvara. Mediji tuže i sude, u medijima se donose osude.
To je... ja ću nešto reći što, zapravo, proistječe i iz
moga odgoja. Najprije sam rekao... ove objektivne
razloge zbog kojih sam ignorant u pitanju vojnih
operacija. Drugo se tiče mentalnoga sklopa: ja dolazim iz Dubrovnika, ondje sam rođen, odgojen i
formirao sam svoj svjetonazor.
Znate, veliki znanstvenik i književnik Dubrovčanin
Marin Držić, vrlo cijenjen pisac, u onim vremenima
nije bio uvijek dobro gledan od same vrhuške, pa
je morao živjeti u Italiji. Njegova doktrina je počivala na onom što je napisao i objavio - da je rat
poguba ljudske prirode. Izraz poguba znači da je
to nešto opasno, krajnje rizično. Pridjev pogubno
je poznat, to je smrtonosno. Dakle - Držić kaže
da je rat poguba. To je proisteklo u Dubrovniku i
Dubrovčanima je uspijevalo kroz stoljeća izbjegavati ratne sukobe. Dok Držićev suvremenik Marulić ima sasvim drugačiji pristup, njegova je posve
opravdana poruka bila: pravedan rat. Obrana.
Jer, konačno, u srednjoj Dalmaciji Klis se branio i
obranio, a drugi se prostori nisu uspijevali obraniti.
Tada je ta doktrina prevladala u svijetu: da je rat
pravedan, da se treba braniti od velikih osvajača.
To je bio jedini način da se pozove svoje stanovništvo - da je opravdano i pravedno braniti se. I
zbog toga je u ovom našem vremenu bilo teško
očekivati od onoga koji nije imao nikakva iskustva
i nije se time bavio - da će znati koje su operacije potrebne i na koji način ih treba izvršiti. Ja se
osobno ustručavam davati ocjene, pogotovo ako
ne znam konkretne postavke. Ali je potrebno i po
ovoj Držićevoj doktrini razlikovati onoga koji inicira napad, koji je promotor nasilja, koji nameće
krvoprolića, od onoga koji se brani. Jer branitelji
su protivnici rata. Gledajući na te doktrine, koje
imamo i u našim prostorima, moramo prihvatiti da
savršenstva nema i da tu netko može i u obrani
napraviti stanovite greške i stanovite propuste. Ali
to ne može biti izjednačavano. To nikako ne smije
biti izjednačavano, jer to je onda nasilje prema moralu i etici. To je i nasilje prema povijesti.
Povijest se danas piše tako da će ovisiti o onome
koji kreira povijest. Neće biti na ovim prostorima ja govorim šire - povijesti koja će biti jednoznačna.
Vidimo što se sve i danas lansira, ne od Veritasa,
218
koji je dobro organiziran, nego najviše zbog šutnje
drugih koji se koncentriraju na stanovite digresije i razlike između pojedinih grupa ljudi na ovim
prostorima. To je zabrinjavajuće. Ono što se Carla
del Ponte priprema raditi - dati doprinos u kreiranju
povijesti - toga se moramo čuvati.
Povjesničari, i ako uspiju na našim prostorima
aktivirati pravu istinu u odnosu na ono što sada
proistječe iz ponašanja tužiteljice Haškoga suda,
kakve ocjene daje - s pravom se istinom teško
može prodrijeti u svijet. Jer ono kako ove događaje
ocijeni Haški sud, to će imati puno više utjecaja na
svjetske povjesničare. I to je jedan dodatni razlog
zbog čega se ne smije tolerirati ovakvo lansiranje
neistina o brojnim događajima.
Ja ću samo reći nešto što je sigurno predmet za
mnogo opsežnije izlaganje: dati kvalifikaciju za
Oluju da je to “udruženi zločinački pothvat” takva kvalifikacija je krimen. Ja sam već pred
mnogo godina pokušavao iznositi, opominjao da
to mora biti hrvatski stav i da se u tom ne smijemo razlikovati. Međutim, kad se izvlače samo
pojedini segmenti, onda bit toga problema ostane zapostavljena, a to je nešto što me zabrinjava.
A što se tiče istine - ima tu toliko
primjera
Reći ću samo nešto o RAM-projektu. RAM-projekt
- to je nešto što je bilo objavljeno u rujnu ‘91. u beogradskome tjedniku Vreme. Bio je prenesen razgovor između Miloševića i Karadžića. Kad se čita
taj tekst, onda je to frapantno i moramo se prenijeti
u vrijeme i prilike kada se to događalo. Već je bio
napadnut Vukovar, bio je napad na mnoge hrvatske prostore: zapadnu Slavoniju, okolicu Karlovca, Šibenik i Zadar, a pogotovo je napadana Lika.
Ono što je frapantno u tom tekstu, koji je doslovno
prenesen, koji onda i Marković napada na sjednici
savezne Vlade u rujnu 1991., ima izričiti navod da
Karadžić pita Miloševića: “Šta je sa bombardovanjem?” A ovaj mu odgovara: “Danas nije zgodno
za avijaciju, jer zaseda Evropska zajednica.” Prema tome, radi se o bombardiranju koje Karadžić
traži da bude toga dana i sljedećih nekoliko dana.
No, kad se o tom RAM-projektu govorilo na suđenju Miloševiću, kad su govorili svjedoci Smilja
Avramov i Vladislav Jovanović, koji je u to doba
bio ministar vanjskih poslova Srbije, a takvom
svjedočenju se pridružuje i jedan predstavnik koji
se smatrao hrvatskim kadrom - oni svjedoče da je
to bila priprema napada na Bosnu i Hercegovinu.
To je apsurd i krupna neistina.
Taj projekt, onako kako je otiskan u časopisu Vreme, ja sam predao ondašnjoj Haškoj konferenciji o Jugoslaviji već krajem rujna ‘91. godine. I to
u izlaganju gdje sam se konkretno pozvao na to,
u nazočnosti oboje predstavnika Srbije - i Smilje
Avramov i Jovanovića. Toga dana nije bilo Miloševića. Predao sam to poslije i na skupštini NATO zemalja i na skupštini parlamentaraca Vijeća Europe
‘92. godine. Ali, to se ignorira. Glavna tužiteljica
ne želi da to bude konstatirano, nego to uzima kao
jedan od primjera kako je to bila priprema napada na Bosnu i Hercegovinu. Jasno da je to kasnije
i uslijedilo, ali razgovor Karadžića i Miloševića je
već u funkciji agresije na Hrvatsku, a ne u funkciji
pripreme za napad na BiH. A Tužiteljstvo u Haagu
ne želi da to bude konstatirano jer njima je cilj
izjednačavanje Hrvatske s agresorima.
Ono što nas zaista može frapirati jest kad se jedan
od pozvanih svjedoka - to je bio Đelo Jusić - pojavio
pred Carlom del Ponte. On je došao na prethodno
saslušanje, a to nije ročište gdje je ispitivanje za
vrijeme javne rasprave i gdje se sve konstatira zapisnički. On pokazuje taj RAM-projekt kao dokaz
- predaje ga i pokušava iznijeti da se i on sjeća
toga, a navodi da je to dobio od mene i da je to bila
priprema Miloševića za agresiju na Hrvatsku. No,
Carla del Ponte uskače i govori: “Ma nije to važno,
mi to imamo”, pa diže papire s police. Što je cilj?
Cilj joj je izbjeći da to na javnoj raspravi ne ponovi
ni ovaj, a također ni jedan drugi svjedok.
I taj odnos - to je ono što zaista ne da nas mora
samo zabrinuti nego se moramo svi skupa zapitati:
Zašto smo tako pasivni da ne uspijevamo svjetsku
javnost upoznati s takvim propustima? Jer kad je
Haški sud ustanovljen, bilo je utvrđeno da je “fundamental goal is justice”, to znači temeljni cilj toga
suda je utvrđivanje istine. Ovo je eklatantan primjer kako se ne samo izbjegava utvrđivanje istine
nego se svjesno ne želi da istina bude utvrđena
ako ta istina ne odgovara onima kojima je svrha
izjednačavati žrtvu s agresorom. To je čisto prekrajanje povijesti. Ali jedan dobar dio krivnje snosimo i mi sami, stalno se samooptužujemo. To je u
funkciji medija - povećati pažnju, izazvati sukobe...
Ja neću sad puno govoriti o medijima, to je jedan
širi problem, ali govorim o onima koji su zaduženi
da zastupaju interese Hrvatske u svim tim kontaktima pred svijetom. Onoga trenutka kada je iz
Tužilaštva išla kvalifikacija da je Oluja “zločinački
pothvat”, onoga trenutka smo se trebali suprotstaviti i na razini znanosti - povjesničara, kao i na
razini svjedoka. Trebalo je jasno reći da je takva
kvalifikacija neprihvatljiva jer ne odgovara istini.
Hrvatska redarstvena akcija “Oluja” bila je obveza
oslobađanja okupiranih hrvatskih teritorija. Ali bila
je nadasve i pravo na oslobođenje zemlje koju su
priznale sve članice EZ-a. Operacija “Oluja” je izvršila obveze UNPROFOR-a u skladu s odlukama
Vijeća sigurnosti UN-a.
Treba samo pogledati u kojim je uvjetima “Oluja”
nastala, da su UNPROFOR-ci bili u talačkoj krizi,
namjerno izazvanoj, jer je bilo više od tristo talaca lišeno slobode i držani su u logorima i... onda
se moglo na televiziji vidjeti, prisjetimo se, da su
ih vodili po mostovima vezane u okovima itd....
e, dakle, to je sve izazvalo dezorganizaciju komande unproforaca, njihovih zračnih i kopnenih
snaga. Uvjet za puštanje talaca na slobodu bila je
suglasnost predstavnika tadašnjih vojnih snaga
UNPROFOR-a na prostorima Bosne i Hercegovine da neće upotrebljavati zračne snage. I kad su
to ishodili početkom lipnja 1995. godine, Mladić
razgovara s Janvierom u Zvorniku u hotelu Vidikovac, onda oni vrše pripremne radnje za napad
na Srebrenicu. Tako je došlo do nezapamćenoga
zločina u Srebrenici. I poslije toga je bila Žepa, a
to su bile zone sigurnosti - zonama sigurnosti proglasilo ih je Vijeće sigurnosti UN. I to sve u državi
koju je međunarodna zajednica prije toga u cijelosti priznala.
Mladić i Karadžić tada razgovaraju, dogovaraju se
što će biti sljedeće... hoće li nakon Žepe ići prije
na Goražde ili na Bihać. U našoj javnosti vlada zaborav, zaboravljeno je kakvi su bili tadašnji uvjeti za preživljavanje stanovništva u Bihaću. U tim
uvjetima, u tim okolnostima došlo je do sporazuma Izetbegović - Tuđman, prema kojemu hrvatske
snage mogu ići na teritorij BiH. Tada je spašen Bihać i cijela Cazinska krajina. A time je izbjegnuto ponavljanje onoga što je bilo u Srebrenici. Jer,
nema dvojbe: da su te jedinice Karadžića i Mladića
i Mrkšića, koji je tada bio lokalni komandant, dobile suglasnost da idu na Bihać, krvoproliće bi bilo
219
golemo.
Kad govorimo o propustima Carle del Ponte, onda
se moramo vratiti na 1991. godinu, upravo na one
aktivnosti koje je provodio Blagoje Adžić, načelnik
Generalštaba JNA. To je frapantan primjer koji nepobitno ukazuje: ako se postavlja institut zapovjedne odgovornosti, Adžić je osoba koja je, kao
načelnik Generalštaba, bila najaktivnija, najviše
eksponirana u pokretanju ratnih operacija, u
upotrebi nasilja.
Osoba broj jedan. A pred Sudom u Haagu nema
optužnice protiv njega. Prema tome, to je eklatantan primjer za ovo o čemu govorimo. Optužnica
nije pokrenuta iz Hrvatske zato što je servilnost
golema. Govorim o servilnosti predstavnikā naših
tijela, koji su zaduženi za te poslove. Jer to nije
nešto jednostavno, što će se govoriti spontano,
onako po reakcijama. Nekima je to posao - da se
upoznaju s tim stvarima, a ne da djeluju kao da su
slijepi i gluhi. Ti dokazi su bjelodani. I frapantni.
Adžić je 5. srpnja 1991. godine na Vojnoj akademiji u Beogradu svojim majorima i pukovnicima,
bilo je više od 150 slušatelja, govorio nešto što je
zaista nedopustivo - davao je upute o ubijanju. O
Adžiću ćemo govoriti kasnije, ali samo da kažem
kako je neshvatljivo da onaj tko se poziva na zapovjednu odgovornost - takvog egzemplara nema
među optuženima. Jednostavno - nije podignuta
optužnica. A hrvatske vlasti nemaju nikakvih praktičnih izgleda da se domognu Adžića koji ne boravi
i vjerojatno nije, osim tek iznimno, ni boravio na
našim prostorima.
Haag to sve zna. Ja sam im Adžićev govor predao
ondje. Ali jasno je da se to ne želi. To je pisano,
to je dokument koji je interpoliran u mnogim novinama onoga doba, javno je objavljen. I tko vidi te
naslove i tekst - to je zaista zabrinjavajuće.
Ali da se o tome u Haagu danas govori, to bi ujedno bila kompromitacija Haaga, jer taj dokument
imaju, a o njemu šute. I pitanje u prvoj fazi bilo
bi da odgovore kako, zašto je došlo do takvoga
propusta. To je propust, to se ne može ni objasniti
ni opravdati.
Ja općenito govorim: propust. Kad se radi o nekome tko je na istaknutom položaju, onda to može
biti svjesno, a može biti iz propusta - da se ne upozna. Ovo je svjesno izostavljeno, zato što se na hr220
vatskoj strani ne može pronaći ništa slično. Prema
tome - ne uklapa se u onu ideju o izjednačavanju
agresora i žrtve.
U Beogradu je bilo nekoliko hrvatskih kadrova.
Bio je poziv u lipnju ‘91. godine da se hrvatski kadrovi vrate u Hrvatsku. I tu je: i Marendić i Zekan
i mnogi drugi su to poslušali. Marković i Lončar
su ostali.
Ja se ne sjećam tko je sve napustio Armiju, ali
činjenica je da od onih... recimo stručnih osoba,
koje su imale iskustva u vojnim stvarima... svi su
do tada bili u JNA. I npr. na glavnim položajima
obrane Dubrovnika - sva četvorica su bili napustili
JNA. I stigli u Hrvatsku. S tim da su neki bili pod
kontrolom.
Evo, Nojko Marinović je bio zapovjednik obrane i
svaka mu čast. A došao je iz Trebinja kad je dobio
nacrt napada na Dubrovnik. Onda je najprije uputio svoju ženu s jednim djetetom ili dvoje djece,
ne znam točno, da napusti Trebinje. I kad su oni
otišli, on se javio kod Dubrovnika. On je postao
zapovjednik obrane. Isto tako Varenina, koji je bio
zapovjednik obrane Srđa, one tvrđave na Srđu. On
je isto napustio Jugoslavensku ratnu mornaricu.
Ta tvrđava je bila krucijalni objekt za obranu, da
je Dubrovnik uopće izdržao opsadu. A bio je jedan
koji se zvao Čengija - on se prijavio, napustio je
Banju Luku, a s Lastova je. Međutim, držali su ga
ovdje na provjeri. I ja sam stupio s njim u kontakt,
slučajno. Govori mi da je napustio JNA, a... oni čekaju. Da bi on pošao u Dubrovnik, ali da ga još ne
upućuju. Pa ja govorim: “Poznaš li Nojka Marinovića?” On kaže: “Poznam ga.” Nojko mu je neko
vrijeme bio komandant u Lastovu. Ja govorim:
“Obrati se njemu.” I tako - zvao ga je telefonom,
Bombardiranje televizijskoga odašiljača na Srđu
pitao što će učiniti. A Nojko mu govori: “Ma kako
god znaš, dolazi što prije.” I takva je bila obrana.
To vam je... da se piše storija. Kao što je sad ovo
oko Osijeka: što se propustilo. Ili oko Vukovara,
pa i oko pokušaja prijekida opsade Dubrovnika.
Najvažnija je bila obrana.
upozorio europske političare: ako se dopusti dezintegracija Jugoslavije, da će onda zbog nacionalnih sukoba biti puno kriza na području Europe. Tj.
da će “dezintegracija biti novo eksplozivno žarište
u Europi, koje bi imalo reprekusije i na druge zemlje i uopće na pitanje sigurnosti u Europi.”
Nekoliko puta sam se susreo s Budimirom Lončarom, ministrom vanjskih poslova Jugoslavije. Koliko se sjećam, on je jedanput došao u Zagreb, ali to
je posebna priča... Došao je u Zagreb u vrijeme donošenja Deklaracije Sabora o uspostavi suverene i
samostalne Republike Hrvatske. Bio je ovdje dru-
Jer on je to uvijek identificirao ovako: sve teškoće koje su nastale imaju uzroke u suprotstavljanju
republika ili pojedinih naroda, a nisu nastale zbog
dramatične ekonomske krize i zbog kršenja ljudskih prava, što je počelo na Kosovu, a eskaliralo svugdje drugdje. Pazite, on govori o sukobima
republika i naroda u trenutku kad je već ustanak
na području kninske i susjednih općina ne evidentan, nego kad oni već vrlo intenzivno preuzimaju
vlast, a imaju podršku Jugoslavenske armije i svih
drugih paravojnih jedinica. To je nešto što zaista
ne može valjda ni on sam objasniti. Reterirao je
odmah kad je doživio da se EZ više ne zauzima
intenzivno za održavanje Jugoslavije.
Ja se moram i sada ponovno pozvati na Marina
Držića koji je rekao da je rat poguba ljudske naravi. U ratnim okolnostima mnogo nevinih nepotrebno strada, ali onda treba ispitati koji su uzroci rata.
I nedopustivo je izjednačavati napadače, izjednačavati agresore i njihove žrtve. To je apsolutno nedopustivo. Smatrali smo do 1995., 1996. godine
da nema nikakvih ni teoretskih šansi da bi se to
moglo izjednačavati.
Stradun, 6. 12. 1991. Franjevačka crkva i zgrada dubrovačkih
ljetnih igara
gi dan zasjedanja svih vijeća Hrvatskoga sabora,
25. lipnja 1991. godine. Taj dan bio je i sastanak
saborskoga Odbora za vanjsku politiku i Lončar
je bio na tom sastanku prvi put, ali i jedini. On je
onda još uvijek bio optimist: ne da se može izbjeći
nasilje, nego da će Vlada u tom sastavu, pod predsjedanjem Ante Markovića, dobiti punu podršku
međunarodne zajednice i da će oni u kontinuitetu
nastaviti dalje. I tako se ponašao. S tim da je prije dolaska ovamo, na sastanku KESS-a u Berlinu,
Ali Veritas Save Štrpca i slične organizacije koje
djeluju na međunarodnoj sceni imale su u tom
stvaranju solidarnosti za predstavljanje onih, samo
onih elemenata i dokaza koji idu Srbiji u prilog, a
potpuno ignoriranje, prešućivanje onoga što joj ide
na štetu. S tim da se istodobno na našoj političkoj
sceni namjerno izazivaju sukobi. I ne samo sukobi
između stranaka nego i između pojedinih ljudi koji
su se nalazili na određenim položajima. Žalosno je
što se ne utvrđuju uzroci i glavni promotori takvih
akcija.
Konačno, svima onima koji neprestano i to već godinama govore kako je Daytonski sporazum doveo do prijekida rata i donio mir ovim prostorima,
upućujem pitanje: Kako bi bilo čuti da netko iznosi
stavove da je Prvi svjetski rat okončan mirom u
Versaillesu; ili: da je Drugi svjetski rat okončan mirom u Potsdamu? To, naravno, nije ni logično ni
221
istinito. Stoga naši javni djelatnici moraju imati u
vidu da nije Dayton donio mir, nego je hrvatska
redarstvena oslobodilačka akcija “Oluja” stvorila
uvjete za prekid ratovanja i ratnih sukobljavanja te
dovela do potpisivanja mirovnog sporazuma. Problem je što se u svjetskoj javnosti više ne govori o
agresiji Jugoslavije ili Srbije na Hrvatsku.
Od 7. rujna 1991. Hrvatska je
međunarodni subjekt
Pitanje međunarodnoga priznanja Hrvatske treba
raščlaniti u nekoliko faza. Najprije faktično priznanje, koje je bilo postignuto tijekom ljeta 1991., a
potom političko priznanje koje je bilo postignuto
tijekom jeseni 1991. godine. Što se tiče diplomatskoga priznanja - to je samo završni čin procesa
kroz koji treba proći svaka zemlja koja stječe subjektivitet i koja je faktično i politički već priznata.
Mi smo taj trenutak diplomatskoga priznanja očekivali i dočekali smo ga 15. siječnja 1992. godine,
kada nas je priznalo svih 12 ondašnjih članica EZa, a uključivo sa 16. siječnjem priznalo nas je ukupno 36 država - članica međunarodne zajednice
(od Australije i Novoga Zelanda do Čilea, Argentine i Urugvaja).
Deklaracijom o samostalnosti i neovisnosti na deklarativan je način bio iniciran vrlo složen i trnovit postupak diplomatskoga priznanja. Sljedećega
su dana diplomatskim notifikacijama Hrvatska
i Slovenija recipročno izmijenile izjave o međusobnome priznanju. Ipak, treba znati: u porukama upućenim saveznim organima vlasti obje su
današnje republike potvrdile već ranije očitovane
inicijative da su spremne pregovarati o preustroju
dotadašnje savezne države u konfederaciju. S velikim stupnjem sigurnosti ocjenjivalo se da se od
Beograda ne može očekivati pozitivna reakcija, jer
su Miloševićeve i Jovićeve koncepcije, oslanjajući
se na JNA, nedvosmisleno počivale na uvjerenju
da će uz premoć na vojnome planu spriječiti bilo
kakav oblik decentralizacije savezne vlasti.
Tri dana poslije donošenja Deklaracije o samostalnosti Slovenije uslijedila je vojna intervencija JNA
na Sloveniju. Međutim, Slovenija se uspjela obraniti od napada. Ovaj je čin na diplomatskoj razini
izazvao angažiranje EZ-a, pod čijim je okriljem donesena tzv. Brijunska deklaracija, kojom je između
ostaloga bio uveden i tromjesečni moratorij na
provođenje Deklaracije o neovisnosti. Time je za222
ustavljen mogući slijed diplomatskoga priznanja.
Slobodan Milošević i najviši predstavnici savezne vlade aktivno sudjeluju u radu Konferencije o
Jugoslaviji pod okriljem EZ već od početka rujna
1991., jer su bili uvjereni da kontinuitet Jugoslavije
neće biti dokinut. Vjerovali su da će Jugoslavija,
kao članica UN-a, KESS-a i mnogih drugih međunarodnih organizacija, nastaviti sa svojim međunarodnim subjektivitetom. Međutim, zbog razvoja događaja upravo na hrvatskome teritoriju, i to
uspješne obrane od agresora, Hrvatska i Slovenija
doživljavaju samostalnost. Europske i mnoge druge države diljem svijeta, već na samome početku
1992. godine, notifikacijama o diplomatskom priznanju Hrvatske i Slovenije cjelokupnoj svjetskoj
javnosti pokazuju i dokazuju da je dezintegracija ili
raspad Jugoslavije evidentna činjenica.
Razočarani sazrijevanjem međunarodne zajednice, a osobito postignutim rezultatima koji su
ostvareni u radu Konferencije pod presjedanjem
lorda Carringtona, kao i stavovima koje je objavljivala Arbitražna komisija, Srbija i Crna Gora nastavljaju sa svojim naporima da ospore do tada
postignute rezultate u radu Arbitražne komisije.
Time nastoje obezvrijediti i cjelokupnu djelatnost
same Konferencije.
U zajedničkome podnesku koji su tada potpisali
Momir Bulatović i Slobodan Milošević osporava se
nadležnost Arbitražnoj komisiji. Iznose pritom tri
argumenta:
1. da temeljem Brijunskoga sporazuma EZ nije
dobila takav mandat;
2. da otvorena pitanja trebaju biti riješena
između Jugoslavije i ostalih jugoslavenskih republika njihovim međusobnim sporazumom;
3. da ona pitanja koja ne bi mogla biti sporazumno riješena trebaju biti upućena na
odlučivanje Međunarodnom sudu pravde.
Hrvatska, pak, u podnesku od 18. lipnja 1992., te
Makedonija i Slovenija u odvojenim podnescima
od 19. lipnja 1992., u skladu sa svojim već ranije
zauzetim stavovima, s kojima je Bosna i Hercegovina bila suglasna, dostavile su dokaze i obrazložile neosnovanost stavova i prigovora Srbije i Crne
Gore, kojima se osporava nadležnost djelovanja
Konferencije o Jugoslaviji, tj. prekoračenje dobi-
venoga mandata.
Arbitražna komisija dana 4. srpnja 1992. donijela je interlokutornu odluku kojom se utvrđuje
neosnovanost žalbenih navoda i odbijaju se svi
podneseni prigovori. Naime, Arbitražna komisija
utvrđuje da ingerencije i nadležnost svojega rada
ne temelji na Brijunskom sporazumu, nego na
uvjetima koji su određeni zajedničkom Deklaracijom, prihvaćenom jednoglasno na Ministarskoj
konferenciji svih država EZ-a, održanoj 27. kolovoza 1991. - radi postizanja mira, ali i sa svrhom
uspostavljanja arbitraže. U ovoj odluci Arbitražne
komisije utvrđuje se da su uvjeti, kako su utvrđeni
Deklaracijom o Jugoslaviji, bili prihvaćeni od svih
šest jugoslavenskih republika, i to već prilikom
otvaranja Konferencije o miru te da su ti uvjeti
stupili na snagu dana 7. rujna 1991. godine. U
obrazloženju donesene odluke Arbitražna komisija pozivala se također i na odluke Međunarodnoga suda pravde u Haagu.
Datum 7. rujna 1991. ima svoj poseban značaj, jer
se svi sukobi nasilja do tog datuma tretiraju kao
unutarnji sukobi. Međutim, nakon tog datuma svi
sukobi, a osobito oružana suprotstavljanja i ljudske žrtve, te rušenje, odnosno nanošenje imovinske štete na teritoriju Hrvatske, spadaju u režim
međunarodnoga sukoba.
Koji bismo onda datum konačno trebali obilježavati kao datum međunarodnoga priznanja Hrvatske?
Moramo poštivati ono što je zaključeno na sjednici
Arbitražne tzv. Badinterove komisije, održane 20.
studenoga 1991. godine. Tada je, naime, Arbitražna komisija zauzela odlučno i jasno stajalište, koje
je bilo objavljeno u javnosti 8. prosinca 1991., da
je postojanje ili nestajanje neke države činjenično
pitanje te da su učinci priznanja od strane ostalih
država isključivo deklarativnoga značaja (prijevod
s engleskog iz dokumenta Arbitration Committee,
Opinion Nr. 1).
Prema tome, možemo nastaviti sa slavljem afirmacije naše države pred svijetom, tj. 15. siječnja
1992. godine. Međutim, taj dan se ne smije označavati kao dan međunarodnoga priznanja, nego
kao dan diplomatskoga priznanja Hrvatske od
brojnih država i svih država tadašnje EZ (Njemačka je učinila notifikaciju već 19. prosinca 1991.,
što smo doživjeli kao božićni dar). Imamo pravo i
dužnost slijediti stanovišta Badinterove Arbitražne komisije, koja je zauzela i objavila Arbitražna
komisija, utvrđujući da su Hrvatska i Slovenija
postale države subjekti međunarodnoga prava s
danom 7. rujna 1991. godine.
Blagoje Adžić - ključna osoba JNA
Kad govorimo o odgovornosti Blagoja Adžića,
ključne osobe u JNA, riječ, on do danas nije ni
optužen ni osuđen. To je svima čudno. Najprije,
o tom se problemu toliko malo u našoj javnosti
govori i toliko se rijetko spominje da se jedino
oni koji su bili svjedoci i pratili su i bili aktivni tih
kritičnih godina, 1990. do 1992. godine, dobro
sjećaju Adžića. A sve mlade generacije uopće više
nemaju ni svijesti ni podataka o tome koja je bila
Adžićeva uloga. Nisu ni čuli za njega, ne znaju ništa. Već dugo vremena novine to ne spominju. Što
je najžalosnije - nisu podneseni potrebni dokazi ni
prema sudu u Haagu o ulozi i djelovanju ovoga...
načelnika Generalštaba.
Sjetimo se: on je došao na tu poziciju nakon Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti
i nakon radikaliziranja srpske politike, kad je već
Milošević bio sveodlučujući, skupa s Brankom
Kostićem iz Crne Gore i s Dobricom Ćosićem. Oni
su onda, uz Veljka Kadijevića, koji je bio ministar
za narodnu obranu ili kako se to zvalo... sekretar
Sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu u
Saveznoj vladi, za načelnika Generalštaba postavili Blagoja Adžića. Adžić je od prvoga trenutka na
toj funkciji bio upravo promotor, a poslije i izvršitelj zaoštravanja i inzistiranja da se samo vojnom
silom mogu pokoriti svi oni koji su se suprotstavili beogradskoj hegemoniji, a pogotovo oni koji
su bili protiv isključivoga vladanja komunističke
diktature.
Kad on govori, kada se obraća svojim podčinjenima - bilo je tada na Vojnoj akademiji oko 150 pukovnika i majora - on već uvodno izlaže da je višestranačje dovelo narode u sukobe i da su zapravo
ti višestranački izbori krivci za propast Jugoslavije. I onda govori izričito: “Rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast i okrutno žele promeniti društveno
uređenje uvođenjem kapitalizma u svojoj najgoroj
formi.” Višestranačje! On naglašava da... parlamentarni izbori, postojanje više stranaka - da je to
ono što ruši Jugoslaviju.
223
Njegov govor je bio objavljen od Beograda i Ljubljane do Zagreba i Splita, u svim tadašnjim dnevnicima. Naslovi i poruke su užasni. Ali moramo
vremenski to odrediti, reći kada je to uslijedilo,
kada je govor održan.
To je, dakle, nakon neuspjeha vojne intervencije
u Sloveniji, kada je otporom slovenskoga naroda
svladana ta ofenzivna i napadačka struja unutar
tzv. JNA. Agresija na Sloveniju počela je 28. lipnja
1991. godine i trajala je tjedan dana. To je isteklo
oko 4. ili 5. srpnja, a Adžić, kad je već bio svjestan
da je ta operacija propala, 5. srpnja obraća se svim
tim visoko rangiranim oficirima. I ono što je najstrašnije, on upozorava da prijeti vanjska agresija
ili, kako on zove, spoljna: “Preti spoljna intervencija Nemačke, Austrije, Mađarske i Čehoslovačke.
Postoji namera da se stvori golema zajednica od
130 miliona stanovnika, a to predstavlja za nas
veliku opasnost, jer je stvarno to projekt Velike
Nemačke.”
On dakle ističe: opasnost od Njemačke, Austrije,
Mađarske i Čehoslovačke, što je apsurd. Ali to
govori zato da bi svojim podčinjenima istakao
kako ima podršku od Engleske, Francuske, SSSR-a
i Amerike. Međutim, to govori samo da bi dobio
podršku od svoje javnosti, koju obmanjuje da JNA
ima kao saveznike spomenute vojne sile. Jer da
se treba konfrontirati s Njemačkom i Austrijom,
a da je to način da se otkloni njemačko-austrijska
dominacija u tom području. Navodi da “spoljni“
neprijatelji namjeravaju osnovati državu od 130
milijuna stanovnika, čije nastajanje treba spriječiti. I onda daje izričitu uputu svojim oficirima: da
“izdajice treba ubiti na licu mesta, bez milosti i
razmišljanja, a jedinice sa kojima ćete komandovati moraju do kraja izvršiti dobijene zadatke, pa
makar pri tome izginuli do poslednjega. Mi imamo
prednost u naoružanju. Od sada upotrebite sve
snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi
našim akcijama.”
Pazite: ta poruka da treba ubiti izdajice, a kvalifikacija izdajice - to je svatko tko god pokuša izraziti
drukčije mišljenje ili tko je sudjelovao na izborima, pa se još i sazna za koga je glasovao ... Svi su,
dakle, izdajice i sve ih treba ubiti na licu mjesta.
Ako nisu “slijepi poslušnici”.
Ja osobno ne znam je li i za vrijeme onoga najgorega tipa boljševizma, pa i za vrijeme nacizma ili
224
fašizma, itko tko je zauzimao tako visoku poziciju
rekao svojim podčinjenima: Ubijte bez milosti i
bez razmišljanja. Sigurno je, zapravo, vjerojatno je
bilo takvih internih uputa, ali u javnosti da se netko eksponira na takav način - to nije vjerojatno.
To je nečuveno.
Zašto ja to sad ističem i spominjem?
Kad je to u javnosti izrečeno i kad se ide linijom
zapovjedne odgovornosti, uzimajući u obzir sve
ono što se događalo na ovim prostorima, kako je
moguće da takav subjekt ostane bez procesuiranja? To je nešto što je neshvatljivo, to je u suprotnosti s načelima prava, pravne znanosti i krivične
odgovornosti - i subjektivne i po vertikalnoj osnovi, liniji zapovjedne odgovornosti. Ali ono što
je u svemu najpotresnije - to je u suprotnosti s
poštenjem i etikom. Ja ne vidim kako se to može
opravdati, a ne mogu se složiti ni da mi smijemo
to tolerirati. Više nisu u pitanju ni njegove godine
- hoće li on i koliko godina će biti u zatvoru. To je
pitanje načela. Tu povijesnu istinu treba konstatirati, jer to je bio jedan od uzroka oružanih sukoba.
Kretali su na Vukovar i redom kako su išli, jer su
smatrali da su te općine oko Knina već u cijelosti
pod kontrolom, a tako i neke druge općine. Oni su
ocjenjivali da će za 48 sati sa svojim tenkovskim
jedinicama stići i do Zagreba, a da će Vukovar biti
osvojen bez velikih gubitaka i velike štete. Jasno
da je u tom trenutku i Veljko Kadijević bio na istoj
liniji, poznati su njihovi dogovori. Ali ima i primjera kad su i ministri... oni koji su bili tzv. kadar iz
Hrvatske, shvatili što se sve može dogoditi. Oni su
sredinom prosinca 1991. godine pokušali reterirati, jer su vidjeli da države EZ-a više ne daju podršku takvom obliku vladavine. Tada je i Kadijević
počeo reterirati.
Adžić je ostao i dalje radikalan. Recimo jedan eklatantan primjer: početkom listopada ‘91. godine
zrakoplovi su išli ne samo ovdje na Zagreb, nego
su udarili i na onaj zrakoplov promatrača EZa, iznad Podruta na letu iz Mađarske za Zagreb,
bila je dana i dozvola lijeta i sve to, a onda su se
digli migovi s aerodroma Bihać i... eto, srušen je
taj zrakoplov. Poginuli su svi, cijela posada - četiri
Talijana i jedan Francuz. A to je isto bilo u funkciji zastrašivanja. Bilo je to vrlo osjetljivo razdoblje,
kad su Ujedinjeni narodi ocjenjivali da li je potreb-
no da uslijedi intervencija, ne vojna, nego zaštita.
To je bila poruka usmjerena prema svijetu. Jer
je Hrvatska već stala sigurno na svoje noge, a to
je uslijedilo nakon onoga primirja od 2. siječnja
1992. godine, koje je zaključeno u Sarajevu i gdje
je uključen onaj bitni element da suprotstavljene
strane neće napredovati s položajā na kojima su
se nalazile u tom trenutku. Jasno da je u tom trenutku to značilo i toleriranje okupacije na dijelu
gdje su srpske paravojne snage preuzele vlast.
Ali svejedno je već tada bilo jasno da je Hrvatska
svojim subjektivitetom, a i snagom naoružanih dobrovoljaca, već izvojevala pobjedu i da nema više
nikakvih izgleda da bi jugoslavenska vojska to mogla svladati.
Agresorski cilj je također bio upozoriti unproforce
da ne dolaze na ove terene, da mogu ići okolo kao
opserveri, promatrači, ali bez vojnih snaga. Činom
rušenja zrakoplova 6. siječnja 1992. željelo se EZ
upozoriti što će se događati njihovim ljudima, ako
odluče doći na ove prostore.
Na kraju, nakon stanovitog vremena - tu su i taoci koje su lišavali slobode. Adžić ostaje u funkciji
i poslije tog zločinačkoga djela, tog rušenja zrakoplova promatrača EZ-a. Kad je Kadijević jasno
i glasno stavio do znanja da će pokrenuti istragu
kako je došlo do te akcije migovih mlažnjaka, a
budući da mu je to bilo zamjereno, napustio je
položaj ministra, odnosno saveznoga sekretara za
narodnu obranu, ustvari podnio je ostavku.
Adžić i dalje ostaje na čelu Generalštaba s tim,
što je isto indikativno, da u javnosti govori da su
otvorena vrata pakla, da će se udariti svom snagom, pa dalje: izgubili smo bitku, ali ne i rat itd. itd.
Njega drže na tom položaju sve do sredine svibnja
1992. godine. I kad je bila neposredna prijetnja za
uvođenje sankcija protiv Srbije, tek onda Milošević
smjenjuje Adžića s te pozicije u nadi da će smjenom tog radikalnoga generala biti izbjegnuta ili
barem odgođena primjena sankcija. Prema tome:
Adžić ne može odgovarati za ono što je bilo poslije
toga, ali dramatična vremena i kritično razdoblje
prije toga, u prvome redu za ono užasno rušenje
Vukovara i svega što se poslije događalo... Škabrnja - istoga datuma kad je bilo i konačno osvojenje Vukovara, pa Zadar i Šibenik, da ne ističemo
Dubrovnik, okolicu Karlovca, Gospić, pa gradove
u Slavoniji itd. itd. - svi krajevi su stradali. Njegova
krivnja i odgovornost je primarna. I zbog toga je
važno da se na tom slučaju ne izbjegne primjena
institucije zapovjedne odgovornosti.
Naši su mediji puni informacija, puni tekstova o zapovjednoj odgovornosti. Našem prosječnom građaninu to je i opterećenje, jer zna što se događalo,
a sada se zapravo zaobilazi ovo pitanje: govori se
o liniji zapovjedne odgovornosti, no o onome tko je
bio vrhovni promotor rata, nasilja, napada i egzekucija i još se javno očitovao nalogom svojim podčinjenima - ništa. On je pred njih stavio zadatak da
“upotrebe sve svoje znanje i umeće za ostvarenje
ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.” I sad kad vidite da se njegovo ime nigdje i ne
spominje, onda je to zapravo nešto što nas mora
dovoditi u sumnju, navesti nas da se pitamo: Koja
je svrha ovakvog inkriminiranja koje se provodi od
strane Tužilaštva pri sudu u Haagu, koji je institucija međunarodne zajednice? To se pitanje odnosi
na Carlu del Ponte.
Zapravo je u njezinoj ingerenciji identificiranje osoba koje su inkriminirane. Prema tome, i ono što se
ne inkriminira ide na njezinu adresu, jer njezin je
jedan od pomoćnika rekao da oni nemaju dokaze
o tome, a ja tvrdim: to nije točno. Oni te dokaze
imaju, ali ne žele ići u pojedinosti.
Na ljudima u Uredu za suradnju s Haagom je da
upoznaju i svoje pretpostavljene - i ministre i Vladu i Sabor, a tako bi onda saznala i javnost, što
su podnijeli Sudu u Haagu ili glavnoj tužiteljici u
odnosu na to pitanje. Ja sam to pokretao i imam
dokaze o tome što je predano, ali nemam nikakve
potvrde da je to i od Ureda za odnose s Haagom
bilo podneseno.
Haška konferencija je počela u rujnu 1991. godine
i već je u rujnu predan puni tekst govora Blagoja
Adžića. Uz to je tekst predan raznim predstavnicima međunarodne zajenice - to je sve bilo radi
informacije. Kao predstavnik Hrvatske predao
sam to na Konferenciji na kojoj je predsjedao lord
Carrington. Tu su bili prisutni i tadašnja savjetnica u Miloševićevoj vladi Smilja Avramov i ministar
vanjskih poslova Srbije Vladislav Jovanović. Oni
su vidjeli kad sam ja to dijelio i nitko od njih nije
protuslovio... ili prigovorio da prijevod nije korektan
ili da to nije točno ili da načelnik Generalštaba JA
nije takav govor održao.
225
Srbija je izgubila snagu na Vukovaru, a
obraz na Dubrovniku.
U javnosti se prezentira da su uvijek svi uzroci,
inicijative i povodi na ovim prostorima počinjali
uglavnom od subjekata, stranaka i od pokreta ljudi s ovog područja. Međutim, zanemaruje se ono
što je ipak prava istina: da je u pojedinim sferama
bilo dosta pojedinačnih intervencija i to zato da
se sačuva Jugoslavija u Miloševićevu ili Adžićevu
konceptu. Ja tu posebno želim istaknuti ulogu i
i to zato što je jednoga svoga kolegu novinara ili
jednoga od predstavnika lučkih radnika, s kojim
se nije slagala, čije je riječi tumačila kao uvredu
na svoj račun, pogodila šakom u lice i oborila ga
na pod. A u tom trenutku sjedili su za šankom na
visokim stolicama. Tako joj je ostala titula “Uppercut lady”. I inače u beogradskim novinama iz toga
doba, dakle iz 1990. godine, o njoj piše kao o prvoj ženi koja je psovala u Kongresu... kao članica
Kongresa.
A kako ja to znam? Ne samo zato što je ona bila
politički eksponirana. Nego... najprije zato što je
bila korisnica sponzorstva i financijskih koristi od
brodarskih organizacija tadašnje Jugoslavije. Ona
se bila založila za to da se kao iskrcajne i ukrcajne
luke kontejnerā u SAD-u ne koriste Norfolk i New
York, nego Baltimore. Tvrdila je da će to biti jeftinije, a de facto je bilo puno skuplje, pa su sve te
razlike išle u njezinu korist.
I ja sam s njom imao zanimljiv susret. Ona je, naime, bila u posjetu Zagrebu, skupa s Bobom Doleom i D’Amatom i bilo je još mnogo drugih kongresnika. To je bilo proljeće ‘91. godine, a sastanak
je bio u zgradi Sabora. Josip Manolić je tada bio
predsjednik Vlade. Cijelo vrijeme sastanka ona je
bila radikalna... zastupala je vrlo radikalne stavove - da zbog svog položaja Hrvatska ekonomski
ne može preživjeti izvan Jugoslavije i daleko od
Beograda. To je ona izričito govorila, naglašavala.
Ratne rane u gradu Dubrovniku 1991.
položaj lady Helen Delich-Bentley, koja vuče podrijetlo od srpskih doseljenika s prostora sjeverozapada SAD-a. Ona je potomak druge ili treće
generacije. Bila je novinarka i tako stekla reputaciju u gradu Baltimoreu, poznatoj luci u državi
Maryland. Svojedobno je bila izabrana da zastupa
interese Port Trade Uniona, a to je Sindikat lučkih
radnika. Bila je, dakle, njihova predstavnica. U toj
funkciji je ona stekla ime, pa je na izborima dobila
prednost na listi Republikanske stranke i tako ušla
u Kongres. Ali čak i prije nego je ušla u Kongres
bila je poznata kao jako energična i glasna, vrlo
radikalna osoba. Čak su je zvali “Upper-cut lady”,
226
Ali koja je inače bila njezina uloga? Ona je u to
doba dolazila i u Rijeku i u druge prostore tadašnje Jugoslavije, a s predstavnicima iz Jugoslavije
sastajala se i u New Yorku i u Baltimoreu. Kako
sam već rekao, ona je dala savjet Miloševiću i Joviću da Jugoslavija mora mijenjati politiku prema
stanovništvu Kosova, jer je država već ‘80-ih godina bila osuđivana zbog kršenja raznih prava. Rekla im je: “Ako ne mijenjate politiku, više se to ne
može zaustaviti, bit će nastavljene osude i američkoga Kongresa i mnogih drugih država, a sve će
to biti na štetu Jugoslavije.” Milošević i Jović su se
tada pozivali na ugroženo srpstvo, da će Albanci... Kosovari apsolutno prevladati, a to bi značilo
gubitak Kosova. Ona im je još rekla da onda treba
pokrenuti neko drugo žarište, kako bi se pozornost
međunarodne zajednice skrenula s Kosova. Tada
su izabrali drugo rješenje i i tako se počelo s balvanima u Kninu te je Knin postao središte pozornosti.
To je toliko jasno da je meni neshvatljivo zašto se
u našoj javnosti prezentira da su kninski balvani
postavljeni zbog ustavnih dopuna božićnoga Ustava iz prosinca 1990. godine. Ili čak zbog Deklaracije o neovisnosti. Postavljanje balvana bilo je
organizirano i ranije režirano s jednim ciljem: da
Hrvatska svojim snagama intervenira protiv onih
koji su postavljali te balvane, a da onda na to sve
intervenira vojska. JNA je, s Adžićem na čelu, trebala svladati i pacificirati hrvatske snage. Premoć
JNA je bila toliko očita da nije bilo nikakvih izgleda da se uporabom bilo kakvog oružja nešto postigne u korist Hrvatske.
hrvatske policije, kako bi onda mogli prikazivati da
su žrtve.
Oni govore o ugroženosti... Znate, ima jedna definicija ugroženosti naroda: da su Srbi ugroženi
uvijek kad se njihova teza ne prihvaća kao jedina
ispravna i kao ona koja se mora primjenjivati. Oni
su stalno govorili o ugroženosti srpstva. Ali kako je
moglo biti ugroženo srpsko stanovništvo u Kninu,
i to u području gdje su oni imali većinu od više od
80 posto stanovništva? Imali su u svemu apsolutnu kontrolu - u svim institucijama vlasti: od općine
preko republičkih tijela do saveznih u Beogradu.
Tu nije moglo biti ni govora o bilo kakvoj ugroženosti.
Onda sam ja tu u dvorani Općine Dubrovnik odmah ozbiljno reagirao, s tim da sam tražio da se ne
osvrćemo na to, da to treba ignorirati, barem pred
studentima. Htio sam da se izbjegne bilo kakva
mogućnost, pa i na neki humoristički način, da se
studenti suprotstavljaju, jer sam shvatio da ovi to
viču u cilju izazivanja reakcije. Da je bilo reakcije,
oni bi onda uzvratili na drugi način: svjetsku javnost bi upoznali sa svojom istinom, a ustvari klevetom, da su neki od mladića, koji su tu ljetovali, bili
fizički napadani. To je sigurno bilo u dogovoru, da
se izazovu ekscesi i sukobi, kao što je i kasnije bilo
mnogo ozbiljnijih slučajeva, kad su i okolnosti bile
mnogo teže i ozbiljnije, kad se studenti više sigurno ne bi smijali, nego bi reagirali na ozbiljan način.
A i onda, u nastojanju da to suzbiju, upotrijebili bi
bilo koja sredstva da se zaustave takvi incidenti i
eskalacija nasilja. I o tome sam ja pisao u svojoj
knjizi. I takvih slučajeva je bilo svugdje.
Posvjedočit ću vam nešto što sam ja doživio ljeti
‘90. godine, prije nego je itko mogao predvidjeti
što se sve može dogoditi. A izbori su već prošli.
S grupom studenata imali smo u Dubrovniku sastanak u zgradi Općine, vis-a-vis crkve sv. Vlaha.
Razgovarali smo o izgledima za zaposlenje, o
postdiplomskim studijima, o tome koja su zanimanja najizglednija... za zaposlenje. To su, eto, bile
teme. Bilo je srce ljeta, otvoreni prozori, nekako...
tri-četiri dana prije nego su kod Knina postavljeni
balvani. Kad odjednom... nekakvi mladi ljudi... tri,
četiri... koliko ih je već bilo... počeli su vikati iz svega glasa: “Ovo je Srbija. Ovo je Srbija.”
U cijelom svom životu te sam riječi prvi put čuo
u svome rodnom gradu. Kad su oni to izgovorili...
vičući, ovi su studenti unutra čuli, prolomio se smijeh. Smijeh! Jer to je bilo toliko iracionalno. I neshvatljivo. Studenti nisu imali razloga biti zabrinuti
jer su mislili da to viče netko zato što je pijan, neki
alkoholičar ili neki koji su izvan pameti. I zaista,
normalno je da su takvi povici u Dubrovniku ljeta
1990. izazivali smijeh. A vidite - to je isto bilo u
funkciji izazivanja i traženja povoda za intervenciju
Ali ja sam se ipak koncentrirao i kad sam vidio urnu
našega Frana Supila, tamo je na zidu, odmah mi
je došao u sjećanje njegov romantizam, ono što je
on na početku Prvoga svjetskoga rata vjerovao da
jedna Jugoslavija može biti prihvatljivo rješenje za
oslobođenje od austro-ugarske dominacije. No, po
onome kako su se ponašali Srbi ubrzo je shvatio
da će to biti nova i još gora tamnica za Hrvatsku.
Očajan, pokajnički je napustio Jugoslavenski odbor kojemu je i sam bio utemeljiteljem.
U to vrijeme - 1990., pa i prije - još 1989. godine, parola “Ovo je Srbija” izvikivana je u mnogim
našim gradovima, a mogla se čitati i na mnogim
zidovima - i u selima i u gradovima, često i na zidovima katoličkih crkava. Iako Srbi desetljećima svojataju Dubrovnik, rušili su ga, a svoje se ne ruši.
Većina tog stanovništva koje je živjelo u Gradu, a
pogotovo oni koji su već proveli cijeli život ili je
njihovih nekoliko naraštaja na tom području, nije
se mogla čuti. Oni nisu demonstrirali ni pokazivali
da su zabrinuti ili da su u nepovoljnom položaju ili da im se prijeti. Dapače, svi oni koji su prije
toga radili na određenim položajima u privredi i
drugdje ostali su i dalje na tim položajima. Oni su
zapravo bili izloženi svim opasnostima i poteškoćama kojima su bili izloženi svi stanovnici za vrijeme oružanoga napada na cijelo područje južne
227
Hrvatske, uključujući i Dubrovnik. Mogu potvrditi
da su i oni patili kao i svi drugi građani. Evo, neka
nam posluži kao eklatantni primjer slučaj pjesnika
Milana Milišića, koji je živio u Dubrovniku i bio
član Društva hrvatskih književnika. On je bio deklarirani Srbin. Međutim, imao je vrlo konstruktivnu suradnju sa svim drugim građanima i sa
svim drugim književnicima koji su često dolazili u
Dubrovnik. I... kad njega spominjem, moram reći
da je on bio među prvim žrtvama agresorskoga
granatiranja dubrovačkoga kraja. Živio je u svojoj kući u neposrednoj blizini staroga grada, malo
iznad hotela Excelsior. Ratni brodovi te nesretne
JRM granatirali su to urbano područje, gdje nije
bilo nikakvih oružanih snaga, a jedna od prvih
granata... pala je na prag Milišićeve kuće i on je
smrtno stradao. I bio je pokopan u Dubrovniku sa
svim počastima. No, zaista se ne smije zaboraviti...
kako je i to sve bilo kasnije u funkciji izazivanja
napetosti, suprotnosti i neprijateljstava.
U beogradskim javnim medijima bilo je objavljeno
da su ustaše ubili srpskog književnika u Dubrovniku. Mi to nismo odmah ni znali, nego su nam s druge strane dolazile informacije i pitanja: Pa kako
je došlo do njegove smrti, pa kako je on stradao
itd. I onda smo objašnjavali... ja sam mnogima to
rekao. Međutim, ondje nije izvršena korekcija te vijesti. Tako da je takva dezinformacija ili laž srpskoj
javnosti bila plasirana samo zato da se multiplicira
netrpeljivost i negativno raspoloženje u stanovništvu Srbije, da bi se opravdali napadi na Hrvatsku.
Tada na sjeveru već traju opsežni napadi na Vukovar, a to je bilo vrijeme kad su započinjali napadi
na jug Hrvatske.
Činjenica je da mnogi koji su znali kako je poginuo Milišić, kad su javno govorili o njemu i iznosili
podatke i kad su govorili o pažnji i respektu koje
je on uživao, sve u pozitivnome smislu, nisu nikad
spominjali koji je uzrok, odnosno način njegove
pogibije.
Ono što ja osjećam našim propustom, pa ako hoćete i mojim osobnim propustom, to je da sam tek
1993. godine saznao za jednu povijesnu istinu.
Tek sam tada saznao za izraz etničko čišćenje kada je on i na koji način prvi put upotrijebljen.
Saznao sam to kad sam dobio knjigu “Etničko čišćenje” trojice autora: Mirka Grmeka, Marca Gjidare i Nevena Šimca. Spomenuti termin je, dakle,
228
prvi put upotrijebljen 1807. godine na jednom
od prvih zasjedanja tadašnje vlade Srbije - Praviteljstvujućega sovjeta serbskog, pošto su se oslobodili austrijske dominacije u Beogradu. Na tom
zasjedanju oni donose Odluku o etničkom čišćenju, upotrebljavajući taj pojam etničkog čišćenja
za čišćenje Srbije od Turaka, a to je bio izraz za...
muslimane ili islamiste, odnosno, kako ih oni u
toj odluci nazivaju, islamizirane Srbe. U toj odluci također stoji i da Srbiju treba očistiti od Ćivuta
(kako su Srbi zvali Židove) i od Cincara. To je tada,
prije dva stoljeća, bilo i izvršeno. Povijesno se zna
da su i mnoge džamije i njihovi temelji bili srušeni,
zbrisani s tih položaja.
Naš je propust što se to nije identificiralo. Jer to
je taj eufemizam... da jednu apsolutno negativnu,
zločinačku djelatnost... da se to opisuje i označava izrazom koji je u biti nešto pozitivno - čišćenje.
Čistoća je nešto što je pozitivno, izaziva pozitivne
konotacije. A kako se može protjerivati, uklanjati
stanovništvo ili ga čak i likvidirati, ubijati, a upotrebljavati za to pozitivan izraz? To je tipičan primjer
genocida.
No, vidite, dogodilo se da, iako taj srpski izum, izum
te stare Srbije postoji već dugo - evo sad se navršavaju dva stoljeća, 200 godina - naši povjesničari
nisu to pred svijetom identificirali. Da jesu, ne bi se
onda dogodilo da se za ove operacije koristi pojam
etničko čišćenje. Tako ga sada koriste i u međunarodnoj zajednici i pojedinci i znanstvenici - uz
pojam genocid dodaje se i pojam etničko čišćenje
kao kategorija koja je nastala na ovim prostorima
na kraju posljednjega desetljeća 2. milenija. Naši
povjesničari trebali su to na vrijeme identificirati i
reći da je to zapravo izum koji je lansiran u svijet iz
Srbije i reći da on mora doživjeti osudu kao takav,
a ne da se taj isti izraz ponavlja i dalje. Jer jedno
je genocid, a drugo je prisilno iseljavanje ili protjerivanje. To nije identično. Međunarodna zajednica
posve opravdano inkriminira genocid i označava
ga kao jedno od najstrašnijih zločinačkih djela. Želim još spomenuti da u onom razdoblju dok je još
trajala opsada grada Dubrovnika i dok su neprijateljske jedinice bile na... puškomet udaljenosti od
jezgre staroga grada Dubrovnika, da je bila održana javna tribina u Kazalištu Marina Držića. Tu
su bili ne samo naši dragovoljci i branitelji nego je
sastanak bio otvoren za sve građanstvo, tako da
je cijelo kazalište bilo puno i prepuno ljudi. Među
njima je bilo i dosta građana srpske nacionalnosti.
I onda je uslijedilo jedno pitanje koje me iznenadilo...
Dakle na kraju mojega izlaganja uslijedilo je pitanje hoće li se Srbi usuditi vratiti i živjeti u Dubrovniku s obzirom na sve što su napravili. Ja sam
na to rekao da su Srbi koji su ostali u Dubrovniku
solidarni, da su oni izloženi opasnostima i da pate
kao i svi drugi građani našega Grada te da im moramo pružiti svaku pažnju. I stoga ja apeliram da ih
moramo štititi i čuvati kao zjenicu svog oka.
Nakon završetka tog javnoga skupa upućena mi
je primjedba zašto sam upotrijebio onakav izraz
o zaštiti Srba, da to nije potrebno itd. No, ja sam
objašnjavao... da to nije samo iz humanitarnih razloga, da oni moraju shvatiti kako naš odgoj i naš
svjetonazor moraju biti u funkciji da štitimo i ove
naše susjede i sve građane. I da se stanovništvu
ne smije nanositi nikakve patnje ni narušavati njihovo zdravlje i njihov opstanak. Ali uz te humanitarne razloge... da se moramo ponašati na takav
način - pružajući im zaštitu, čuvati ih, jer je to u interesu Hrvatske. To nije svima bilo jasno i neki su
to teško shvaćali. Ipak, ja moram priznati da se i u
tom dramatičnom vremenu i na takav način moglo
iznositi takve stavove - u javnosti... na skupovima,
pred građanima Dubrovnika. Ali potpuno shvaćam
da takve stavove nije bilo moguće iznositi u nekim
drugim područjima naše Hrvatske, koji su patili na
jednak način. U tomu postoji stanovita razlika između tradicije i iskustva i konkretnih događanja.
Konačno i kroz povijest je Dubrovnik izbjegavao
zaoštravanja i nikad nije bio izložen rušenjima i
ratnim operacijama, kao što se dogodilo 1991. godine. I zato je to stanovništvo takvo nešto moglo i
primiti, bez obzira na to što je bilo pojedinaca... koji
su mi na kraju rekli da to ne žele čuti iz mojih usta.
U Dubrovnik su dolazili i dolaze i oni koji mu se
dive i obožavaju ga. Prepoznavši taj hrvatski biser i dragulj svjetske spomeničke baštine, prepoznavši napore Dubrovčana i svih ostalih Hrvata da
očuvaju svoj dom i baštinu svojih djedova, neke
od takvih osoba od početka agresije na Hrvatsku
bile su uz nas. Ja bih rekao: bile su od početka,
jer su vrlo rano prepoznale te okolnosti. Recimo
tipičan primjer za to je Kathleen Wilkes, koja je
nekoliko godina predavala na Interuniverzitetskome centru u Dubrovniku. I to studentima iz različitih država, a i u društvu s profesorima iz različitih
BERNARD SHAW
zemlji itd.
zemalja. Boraveći u
Dubrovniku, prepoznala je taj ambijent
i približila mu se,
prihvatila ga. Ona
je čak govorila o
Dubrovniku u kulturi i u književnosti Velike Britanije.
Možda je poznato i
da je njihov vodeći
književnik Bernard
Shaw svojedobno
rekao da je to raj na
Ali Kathleen Wilkes se upoznala i s konkretnim
uvjetima života u Dubrovniku. Kad je ona shvatila
da može doći i do napada na sam Grad, odlučila
je ostati u Dubrovniku. I bila mu je... velika pro-
KATHLEEN WILKES i IVAN SUPEK u Dubrovniku
motorica, bila je prava aktivistica. Ona je zapravo
bila poznata profesorica na Sveučilištu u Oxfordu,
veoma poznata u svojoj zemlji, a predavala je i na
mnogim drugim sveučilištima Azije i Bliskoga istoka, Mediterana i Europe. Njezin je ugled bio velik,
njezino ime važno. Kad bi ona potpisivala te poruke svijetu iz Dubrovnika, one su imale daleko veću
težinu nego kad bi naši javni djelatnici takvo nešto
izgovarali i obraćali se svijetu. Pritom ne smijemo
zaboraviti ni to da je ona, boraveći tada u Dubrovniku, riskirala život... sa svim drugim građanima
u Gradu, isto kao i oni. Na primjer ona je bila... ne
baš službena tajnica gradonačelnika... evo, bila je
volonterska tajnica za sve komunikacije sa svijetom. Jer njoj nije trebalo puno objašnjavati. Znala
je kome, kako i kada se treba javiti. Ona bi sastavila tekstove, apele i informirala sve svoje poznate i
u Velikoj Britaniji i u svijetu. Stoga je njezina uloga
229
od ogromne važnosti. Kako je rekao Michael Foot,
također veliki prijatelj Hrvatske, “zbog Dubrovnika je Kathy željela dignuti svijet na noge.”
Kathleen Wilkes je poslije dobila i priznanje, postala je počasna građanka Dubrovnika, a dobila je
i titulu... počasne doktorice Zagrebačkoga sveučilišta. To je uslijedilo poslije 2000. godine, kad je
ona došla ovamo. Nažalost, kratko vrijeme nakon
toga je umrla. Ona je toliko voljela Dubrovnik da
je po njezinoj želji urna s njezinim prahom zapravo pokopana i za vječnost ostala u blizini staroga
grada Dubrovnika. I to je bila njezina posljednja
želja: baš pokazati svoju povezanost s Gradom.
Moram reći da su njezine ocjene o uzrocima sukoba i o tome kakvoga su karaktera oni koji napadaju Dubrovnik bile posebno zanimljive. U svakom
slučaju bila je iznimna u Velikoj Britaniji, a činjenica je da je njezina uloga bila zapažena i da je
imala pozitivnih odjeka u britanskoj javnosti - i u
odnosu na gospođu Thatcher, a pogotovo na mnoge druge političare koji su kroz desetljeća bili izloženi... srpskoj promidžbi i beogradskoj indoktrinaciji. U Britaniji su vodili računa da su im Srbi bili
saveznici u Prvome i Drugome svjetskome ratu, i
Bombardiranje Dubrovnika 1991.
to od prvoga dana. Zanemarivali su pritom činjenicu kako je došlo do Prvoga svjetskoga rata, što
je značio atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Srbi su od
prvoga dana Prvoga svjetskoga rata bili saveznici
Velike Britanije i Francuske, a to se ponovilo i u
međuratnome razdoblju i u Drugome svjetskome
ratu. Ti vanjski elementi zapravo sprječavaju da se
ne ide u ispitivanje o uzrocima takvoga srpskoga
ponašanja.
Evo nečega ilustrativnoga: kad se Fitzroy McLean, koji je bio Churchillov delegat u Titovu štabu
230
potkraj Drugoga svjetskoga rata, vratio u Veliku
Britaniju - i to preko Italije, bio je i na otoku Visu
- on je Churchillu predao izvještaj. I tada je rekao:
“Sir, nakon rata, kad pobijede ovi komunisti, tu
vam neće biti demokracije, tu će biti isključivo
diktatura i neće biti nikakvih građanskih prava.” A
onda mu je na to Churchill postavio protupitanje:
“A imaš li ti možda namjeru poći živjeti dolje?”
To je bila konfrontacija sa svima onima koji...
nisu bili u savezništvu s Velikom Britanijom. Oni
su imali iskustva kod napada na Veliku Britaniju.
Coventry je tipičan primjer... bombardiranoga grada. To je središnji dio same Engleske. I srušena
je katedrala. Ali što su oni napravili? Oni takav jedan impresivan povijesni objekt... nisu popravljali, nego su ga ostavili u tako oštećenu stanju, da
bude memento svim mlađim naraštajima, pa oni
koji grad samo posjećuju to i vide.
Nije taj Coventry samo jedan... Npr. vidio sam u
Hiroshimi isto tako jedan fenomenalan objekt,
koji je ostao onako nakon napada atomske bombe, ostao je tako oštećen. Isto je i u Hamburgu. I
Dresden ima istu situaciju, Rotterdam... To su povijesna iskustva i to mora ostati mlađim naraštajima kao spomen na rat i rušenje.
Sigurno je da nije trebalo u Dubrovniku ostaviti nikakvo veliko zdanje, nikakvu palaču ili veliki
objekt... ili npr. Banske dvore u Zagrebu ostaviti s
rupom. Ali fontana u Dubrovniku, koja bi bila spomenički objekt... ukloniti sve tragove granatiranja
- to mi je toliko žao... Ja onda nisam izazivao sukobe, ali... bilo je ljudi koji su mi obećali: “Hoćemo, hoćemo, čim... počne popravak, izvršit ćemo
sanaciju s rupom.” A sada govore: “E, sad smo
već potrošili velike novce u pripremi toga.” Da je
taj trag ostao, ne bi se vodiči morali mučiti i objašnjavati turistima, nego samo reći: “Evo, to je ta granata, a vi nas sad izjednačujete.” Jer ono što je
problem Hrvatske je... što se zapravo u svjetskim
relacijama više ne govori o agresiji Jugoslavije ili
Srbije na Hrvatsku, nego se samo govori o agresiji
Srbije i Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. S tim
da se onda na to neki nadovezuju: “A i Hrvatska je
napadala.” Pa se izjednačavaju.
Michael Foot... evo, on živi u Velikoj Britaniji. Stjecajem okolnosti on se sa suprugom našao na našoj obali prije ljeta 1991. godine, još prije nego
što je na tom južnome dijelu bilo sukoba. Imao je
već i kupljene karte za let iz Dubrovnika za London, preko Zagreba. Međutim su zračne linije
preko Zagreba već
bile poremećene i u
prekidu. I onda ga je
supruga nagovarala...
e, neka koristi vezu
preko Beograda.
To je inače čovjek
koji je proveo 42 godine u britanskom
parlamentu, imao je
velikih iskustava. Ne
treba zanemariti - on
isto dolazi iz jedne
poznate obitelji, a i
MICHAEL FOOT, 1996.
njegova supruga bila
je u kulturnim relacijama vrlo poznata. I sada...
prijedlog da ide preko Beograda, da ne može drukčije putovati - to je u njemu potaklo veći interes za
ovo što se ovdje događalo, bilo mu je poticaj da
prati što se događa. Pratio je i poslije što se događalo u BiH, no Dubrovnik mu je ostavio poseban
pečat. Tako je on poslije često reagirao i poveo
mnoge akcije, teško je i nabrojiti koje su sve bile
njegove akcije u javnosti.
Sa suprugom je autor onih videosnimaka za TV,
odnosno dokumentarnoga TV filma, koji je 1994.
bio prikazivan svugdje u Europi - “Dva sata od
Londona”. Tu je kritički progovorio o srpsko-crnogorskome napadu na Dubrovnik. U eseju, koji je
napisao nakon što je pročitao moju knjigu “U službi domovine”, on piše: “Smatralo se da Hrvatska
uopće ne treba postojati, jer je, prema bijednim
srpskim podvalama, hrvatska država bla tek njemačkim izumom. Zašto onda u europskim vladinim ustanovama, gdje je takva glupost bila prihvaćena, ne bi i stari Dubrovnik mogao biti izbrisan sa
zemljopisne karte?”
dalje. To kod nas ne da nismo stekli nego smo živjeli u sredini da se podatci daju odmah.
Podatci su se davali onako kako je odgovaralo
nomenklaturi, naravno - s kozmetičkom obradom
i često bez provjere o stvarnoj istini. To je bilo cijelo vrijeme komunizma, a onda se to nastavilo.
Evo vidite - jedna je kardinalna razlika od sustava koji vlada pred sudovima kontinentalne
Europe u odnosu na Englesku ili Ameriku: imate
kod zakletve, koja se daje, ono... mora se zakleti,
na engleskom je, da će govoriti istinu, cijelu istinu
i samo istinu. Ništa više nego istinu. To je taj element koji zapravo svakomu omogućuje, ako je to
njegovo mišljenje, a nije sto posto siguran da je to
i živa istina, da se uzdrži od svjedočenja. Jer ponaša se u skladu s tom nomenklaturom - on reče
cijelu istinu, ali ono što nije sto posto siguran, tu
se uzdrži.
To je, recimo, nešto o čemu nisu informirani ovi
koji se pojavljuju kao svjedoci u Haagu. Jer kad on
izusti nešto i svjedoči, onda oni koji to slušaju, a
koji nisu bili svjedoci događaja, imaju pravo prihvatiti i vjerovati da svjedok govori istinu.
Prof. dr. sc. HRVOJE KAČIĆ
A ta poanta: dva sata od Londona - to je bila vremenska udaljenost, dužina leta zrakoplovom od
Londona do Dubrovnika, ali i do BiH. Oni su se
intenzivno time bavili, posvetili su cijelu svoju kasniju aktivnost upoznavanju svijeta sa svim događajima ovdje.
Ali, oni su isto tako bili upoznati s činjenicama
da engleska vladina služba blokira određene podatke kako oni ne bi stigli do javnosti. Znate, njihov je sustav takav da određeni broj godina, čak i
do 50 godina - to može biti utvrđeno - ako se radi
o podatcima od interesa za tu državu, moraju se
čuvati kao tajna. Pedeset godina. Poslije toga ide
Ratne rane na Stradunu u gradu Dubrovniku 1991.
231
Obrana Dubrovnika od agresora
6. prosinca 1991. g. na Dan sv. Nikole
Nakon zauzeća Močiljskoga brda sa zapada (iznad
Lozice) sredinom listopada 1991. te zaposjedanja Žarkovice 28. listopada s istočnoga prilaza
Dubrovniku, gradska jezgra s Gružem i Lapadom
nalazi se u obruču, opkoljena od agresorske jugovojske. Početkom studenoga obruč se još više
steže, pa se Dubrovnik nalazi pod opsadom. Dana
7. studenoga JNA upućuje poziv građanima Dubrovnika da bez odgađanja razoružaju “hrvatske
paravojne formacije” s prijetnjom da će započeti
napad iz svih oružja na Grad i predgrađe...
... Srpski i crnogorski mediji intenzivno svijetom
lansiraju neistine kako je zaustavljena ofenziva
hrvatskih “paravojnih” jedinica na Prevlaku i spriječena daljnja topovska vatra na gradove u Boki
kotorskoj te kako u sastavu tih paravojnih jedinica
ima i stranih plaćenika... Gosp. Cyrus Vance, bivši
ministar vanjskih poslova SAD-a, dobio je mandat
da na čelu izaslanstva Ujedninjenih naroda zaustavi oružane sukobe na prostoru bivše Jugoslavije, vjerujući Kadijeviću da ima pozitivne i iskrene
namjere u svezi s Dubrovnikom.
... 20. studenoga 1991. Cyrus Vance, znajući da
je prilikom prvih demokratskih izbora na prostoru
bivše Jugoslavije moja (odnosi se na autora knjige
H. Kačića, op. pisca teksta) izborna jedinica bila
Dubrovnik i da sam na tom području stekao povjerenje i već u prvome izbornome krugu bio izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru, zatražio
je u Zagrebu sastanak sa mnom upravo u vrijeme zasjedanja Hrvatskoga sabora. Unaprijed nije
bila najavljena tema sastanka, ali, kako sam u tom
trenutku obnašao i dužnost predsjednika Odbora
za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora, nije bilo
neuobičajeno da se sa inozemnim dužnosnicima
sastajem bez prethodne najave teme razgovora.
Ipak sam bio iznenađen što nitko s naše strane ne
može prisustvovati uz mene i što se inzistira da ja
trebam biti sam prisutan s hrvatske strane...
... Nakon uvodne izmjene mišljenja o mogućnostima prijekida neprijateljstava unatoč brojnim
obostrano potpisanim primirjima koja se nisu poštivala... istaknuo sam da je potrebno u jednome
od sljedećih primirja precizno utvrditi obvezu da ni
232
jedna od strana neće napredovati od crta na kojima se njezine snage nalaze u trenutku potpisa primirja. Naime, promatrači Europske zajednice, koji
su već bili raspoređeni na terenu, mogli su utvrditi
gdje se nalazi crta bojišnice, ali nisu mogli sa sigurnošću utvrditi tko krši primirje.
... Gosp. Vance želio je razgovarati o položaju u
kojemu se Dubrovnik nalazi. Pošto je istaknuo da
neće štedjeti svoje snage ni nastojanja da se zaustavi opsada Dubrovnika i nestanu opasnosti kojima je taj grad izložen zbog oružano nadmoćnoga
neprijatelja u okruženju, izričito je rekao da prenosi poruku i obvezu gosp. Kadijevića, komandanta
JNA, da će prestati s napadima na Dubrovnik ako
se iz Dubrovnika povuku plaćenici. Gosp. Vance
doslovno je upotrijebio izraz “plaćenici” (na engleskome jeziku “mercenaries”).
... Ja sam odgovorio gosp. Vanceu da u Dubrovniku plaćenika nema rekavši: “Mi na tom području imamo više ljudi i mladića spremnih za borbu u
obrani svojih domova i Hrvatske nego što imamo
oružja i cijevi.”
... Međutim je gosp. Vance nastavio i izričito napomenuo da na tom prostoru ima stranaca za koje
se ne može reći da brane svoje domove, nego su
zbog nečeg drugoga upućeni amo. Zbog toga mi
ne možemo negirati da na dubrovačkome području nema plaćenika.
Ja sam na to odgovorio kako priznajem da među
braniteljima ima nekoliko stranih državljana, ali
sam odmah spomenuo njihova imena zamolivši
sve prisutne da mi vjeruju da govorim istinu. Počeo sam s dragovoljcem Zdenkom Baričevićem,
koji je došao iz Finske, gdje je živio i gdje je bio
oženjen i otac dvoje djece, koji je dobrovoljno stigao u Dubrovnik kada je saznao da je krajnji hrvatski jug napadnut od jugovojske...
... Spomenuo sam da sam siguran da stranih državljana koji su osjećajima odani Hrvatskoj nema
više od ukupno deset. Tom sam prilikom prisegnuo da plaćenika nema.
Gosp. Vance pitao me odakle meni ti podatci. Na
to sam mu odgovorio da sam svakoga dana više
puta na radiotelefonskoj vezi s Dubrovnikom, raz-
govaram s velikim brojem ljudi iz Kriznoga stožera,
a i s mnogim drugima koji su angažirani u obrani
Grada. Gosp. Vance rekao je kako ne vjeruje da ja
o tim pojedinostima razgovaram radiotelefonskom
vezom jer mi mora biti poznato da se to može u
eteru snimiti. Potom sam mu rekao da sam već bio
u Dubrovniku, koji je pod opsadom, te da sam bio
sve do prvih crta obrane. Ali gosp. Vance napomenuo je kako nisam mogao pregledati i provjeriti sve
ljude pod oružjem u Dubrovniku.
Kada sam shvatio da sve to nije dovoljno uvjerljivo, rekao sam gosp. Vanceu: “Moj je sin u Dubrovniku na prvim crtama obrane. Pošao je iz Zagreba
kao student dobrovoljac 4. listopada 1991. i stigao
dolje preko Slovenije, Rijeke, Paga, Zadra, Splita,
Metkovica i Stona, pa zatim morem preko Šipana.
Nalazi se dolje već dva mjeseca, ja sam ga već
sreo u Dubrovniku i budite uvjereni da on točno
zna i poznaje sve momke koji su na prvim crtama
obrane.”
Gosp. Vance bio je doista iznenađen i impresioniran mojom ispoviješću. Nakon razgovora upitao
sam gosp. Marracka Gouldinga je li bilo primjereno i nisam li pogriješio što sam tako sentimentalno
i osobno reagirao. Na to mi je gosp. Goulding doslovno uzvratio: “Reagirali ste sasvim primjereno i
dobro ste učinili. Bilo j eto uvjerljivo objašnjenje”.
Utjeha mi je bila da se nakon tog iskustva prestaje
u svjetskoj javnosti vjerovati vijestima iz Beograda
i Titograda da na strani Hrvatske u borbama sudjeluju “strani plaćenici” .
Pri kraju tog razgovora gosp. Vance me zapitao:
“Recite mi koliko ljudi sudjeluje u obrani Grada?”
Odgovorio sam: “Gosp. Vance, teško bi Vam bilo
povjerovati kada bih Vam rekao točan broj branitelja, ali morate znati da svi koji su fizički sposobni
dolje u Gradu sudjeluju intenzivno i punim srcem
u obrani Grada.”
4. prosinca 1991. dobio sam iz Dubrovnika alarmantnu vijest da se agresorska vojska intenzivno
pregrupira na svim obroncima s kojih se kontrolira golim okom stara jezgra Grada. Također su me
obavijestili da su upućeni i tenkovi preko Brgata
na Bosanku i Žarkovicu, ali i jedinice specijalno
opremljenih vojnika za posebne ciljeve.
Pouzdajući se u uspostavljeno osobno poznanstvo
s gosp. Vanceom, istu sam večer toga dana uspio
dobiti gosp. Vancea na telefon te sam mu prenio
posljednje vijesti s terena zamolivši ga da generalu Kadijeviću prenese upozorenje da prestanu s
napadima na Dubrovnik. On mi je odgovorio: “Let
me see what I can do.” (Pustite me da vidim što
mogu učiniti).
Ne znam sadržaj razgovora između gosp. Vancea
i Kadijevića, ali mi je već sljedećega dana bilo dojavljeno da je general Kadijević rekao da Generalštab nije izdao zapovijed za napad na Dubrovnik i
obvezao se da će dati nalog za pokretanje istrage.
Unatoč preuzetoj obvezi JNA i zapovjednika generala Kadijevića, u zoru 6. prosinca, na Dan sv.
Nikole, poduzimaju se ofenzivne operacije u pokušaju osvajanja tvrđave “Imperijal” na Srđu i artiljerijskom paljbom granatira se stara gradska jezgra
Dubrovnika. Uspješan otpor branitelja odbacio je
agresore, a istodobno uvelike podigao moral stanovništvu Grada.
Ostaje na savjesti generala Kadijevića da objasni
je li pokušao spriječiti posljednje ofenzive na Dubrovnik. On je još nekoliko tjedana bio na istome
položaju, tijekom usvajanja Sporazuma o prekidu
neprijateljstava potpisanoga u Sarajevu 2. siječnja
1992., a to je bilo prvo primirje koje je Generalštab
JNA poštovao. U Sarajevu se Kadijević pokušavao opravdati za rušilački napad na Dan sv. Nikole
na Dubrovnik objašnjavajući da su napade izvršile
paravojne formacije, a ne redovite snage JNA.
Radi što boljega poznavanja povijesne istine
o Domovinskome ratu iz objavljenih materijala
prof. dr. HRVOJA KAČIĆA pripremila
dr. sc. INGA LISAC
233
VRIJEME KRIVOKLETNIKA
4. lipnja 2006.
Propast komunističkog
totalitarizma
u Europi koncem
1980-ih i početkom
1990-ih imao je za
posljedicu raspuštanje Varšavskog pakta i stvaranje novog
demokratskog poretka u svijetu. Bipolarna podjela svijeta
definitivno je ukinuta, a zemlje koje su
Prof. dr. MIROSLAV TUĐMAN
desetljećima
živjele
pod komunističkim režimom i terorom postale
su sastavni dio demokratskoga svijeta. Bivše socijalističke zemlje kročile su u svijet slobode kako
na unutarnjem tako i na međunarodnom planu slobodne da samostalno odlučuju o svojoj sudbini
u međunarodnoj zajednici sukladno interesima
svojeg nacionalnog i kulturnog identiteta, a na
unutarnjem planu nastojeći u što kraćem roku izgraditi pravedno društvo u kojem se poštuju individualna i kolektivna ljudska prava.
Propast komunističkog sustava iznenadio je demokratski svijet. Došao je brzo i neočekivano, tako
da je prevrat koji se dogodio bio iznenađenje i za
međunarodnu zajednicu i za glavne aktere komunističkog režima, koji su podjednako nespremni
dočekali radikalne promjene međunarodnog poretka. U brzim demokratskim promjenama koje
su uslijedile, raspale su se i višenacionalne države
Sovjetski savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, jer su
(mali) narodi u njihovu sastavu također željeli pravo na punu slobodu: ne samo zaštitu i poštivanje
individualnih ljudskih prava u novom demokratskom okruženju nego i pravo na kolektivnu slobodu, pravo na svoju državu i svoje mjesto u međunarodnim organizacijama kako bi ravnopravno s
drugim narodima odlučivali o svojoj sudbini.
Kao posljedica velikih demokratskih promjena
koje su zahvatile Europu pod konac dvadesetog
stoljeća nastalo je petnaestak novih država. Demokratski svijet oduševljeno je dočekao krah komu234
nističkog sustava, ali iz različitih se razloga opirao
stvaranju novih država na tlu Europe.
Unatoč neslaganju s fragmentacijom političke
karte Europe, svijet nije mogao ne priznati nove
države koje su u mirnoj i demokratskoj proceduri
proglasile svoju samostalnost i suverenost. Političke elite Čehoslovačke bile su spremne na dogovorni razlaz, a političke elite SSSR-a pristale su
dati “izlaz” republikama koje su proglasile suverenost i samostalnost.
Međutim, to nije bio slučaj s ključnim čimbenicima
koji su kontrolirali režim socijalističke Jugoslavije. Zato je došlo do kratkotrajnog rata u Sloveniji, brutalne agresije na Hrvatsku te rata u Bosni i
Hercegovini. Svijet je bio užasnut i nespreman na
činjenicu da je rat, i to tako brutalan rat, ponovno
moguć na tlu Europe. Međunarodna javnost u pravilu nije razumjela ni razloge rata, a još manje razloge raspada Jugoslavije. Svijet nije znao, ili nije
želio znati, kakvi su stvarni odnosi vladali u bivšoj
Jugoslaviji, jer su bili zadovoljni sa slikom Jugoslavije kao uspješne tampon zone između Istoka
i Zapada. Sve nacionalne suprotnosti i povijesne
proturječnosti što su se desetljećima pa i stoljećima slagale na tlu bivše Jugoslavije komunistički je
režim silom stavljao pod tepih, uz prešutnu suglasnost međunarodne zajednice koja je bila gluha
i slijepa na politička zbivanja i međunacionalne
odnose u bivšoj Jugoslaviji. To je imalo za posljedicu pristanak na medijsku sliku o Jugoslaviji što
ju je producirala službena propaganda. Nažalost,
značilo je i potpunu nespremnost međunarodne
zajednice na događaje koji su započeli dolaskom
Miloševića na političku scenu koncem 1980-ih.
Rat što su ga JNA i velikosrpska politika nametnuli
republikama koje su željele samostalnost dvostruko je iznenadio svijet. Prvo svojom brutalnošću, a
drugo otkrićem da njihova slika o Jugoslaviji nije
bila ni od kakve pomoći za razumijevanje i prepoznavanje uzroka i razloga tome ratu. Kada se tome
doda i činjenica da su međunarodni čimbenici s
podozrenjem gledali na stvaranje novih država u
Europi, a ne kao na izvorno demokratsko pravo i
šansu neslobodnih naroda na vlastitu slobodu i samostalnost, onda ne iznenađuje što je u većini komentara i prikaza sukoba i rata na području bivše
Jugoslavije odgovornost adresirana na pojedince,
nacionalne i “nacionalističke” lidere. Rijetko tko
je novonastalu situaciju analizirao s povijesnog i
sociološkog stajališta, uvažavajući činjenicu da Jugoslavija nikada nije egzistirala kao demokratska
višenacionalna zajednica usklađenih nacionalnih
interesa. Jugoslaviju su razdirali proturječni nacionalni interesi naroda što su je tvorili i samo je
politički teror održavao na okupu i monarhističku
i komunističku višenacionalnu Jugoslaviju. Bosna
i Hercegovina bila je zrcalo socijalističke Jugoslavije, funkcionirala je kao “Jugoslavija u malom”, tj.
kao duboko podijeljeno društvo nedemokratsko
iznutra, a s lažnom slikom o sebi prema van.
Vijeće sigurnosti UN-a formiralo je 1993. godine
Međunarodni kazneni sud za područje bivše Jugoslavije kao instrument nametanja mira na zaraćenom području. Bez jasnog uvida ključnih međunarodnih čimbenika o prirodi sukoba i suglasnosti
o tome tko je agresor, a tko žrtva. Bez volje da se
utvrde činjenice i odgovornosti za događaje u širem političkom i povijesnom kontekstu. Bez snage
i ovlasti da ICTY razmatra i učinke i odgovornost
međunarodne zajednice za rješenja koja je nametala pod prijetnjom sankcija sukobljenim stranama.
sovo i Bosnu i Hercegovinu. Zato je ICTY dobio
nalog da sve strane proglasi krivima, a razlike u
krivnji odredi brojem optužnica i visinom kazni.
Stvaranje samostalne i suverene hrvatske države
hrvatski je narod doživio kao ideološko i političko
oslobađanje od sedamdesetogodišnjeg velikosrp-
Glavna Haška tužiteljica CARLA DEL PONTE u Sarajevu
skog hegemonizma i pedesetogodišnjeg komunističkog totalitarizma. Pobjedama u Domovinskom
ratu, nakon vojno-redarstvenih operacija kojima
su oslobođeni okupirani teritoriji Republike Hrvatske i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja,
hrvatski su građani bili ispunjeni osjećajem pobjede, slobode i ponosa kao rijetko koja generacija u
hrvatskoj povijesti.
Zgrada Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu
ICTY je počeo djelovati nakon okončanja ratnih
sukoba, u okolnostima u kojima su međunarodni
čimbenici zbog vlastitih suprotstavljenih interesa
bili podjednako nesložni i oko prošlosti i oko budućnosti novonastalih država na području bivše
Jugoslavije, a složni jedino u tome da posredstvom
ICTY-a osiguraju alibi svojoj neučinkovitosti. ICTY
je postao “neprincipijelna” batina u rukama međunarodne zajednice, jer se MZ ni nakon prestanka
rata nije mogla odlučiti za trajno rješenje za Ko-
Međutim, u prvim optužnicama podignutima
protiv Hrvata hrvatsko političko i vojno vodstvo,
zaslužno kako za međunarodno priznanje tako i
za pobjede u Domovinskom ratu, optuženo je za
međunarodni sukob u Bosni i Hercegovini. Nakon
2000., tj. tek kada je Milošević završio u Haagu s
optužbom za zločinački pothvat i zločinačku organizaciju, Haaško je tužiteljstvo počelo dizati optužnice protiv hrvatskog političkog i vojnog vodstva
također s optužbom da je “zločinačka organizacija”
koja je “zločinačkim pothvatima” izvršila agresiju
na Bosnu i Hercegovinu, a u oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu i etničko čišćenje.
Kako je i zašto došlo do ovako sročenih optužnica, tko je sve sudjelovao u njihovom artikuliranju,
koje su sve “trgovine”, dogovori i pregovori prethodile njihovu objavljivanju, može biti predmetom
posebnih istraživanja i raščlambi. Činjenica jest da
235
su pisanju optužnica protiv hrvatskih generala i
dužnosnika pridonijeli mnogi međunarodni akteri
koji su utjecali na Haaško tužiteljstvo. Međutim,
sustavno su na pripremi tih optužnica radili i pojedinci i grupacije iz Hrvatske, često u suradnji i
koordinaciji s istomišljenicima iz Srbije i BiH. To
samo po sebi ne bi bio problem da su njihovi napori bili usmjereni k utvrđivanju istine. Nažalost,
većina je tih “priloga” rađena na njima zajedničkim, propalim, ideološkim pozicijama jugoslavenske provenijencije koje su od udruženih jugosla-
nistička ideologija ni Jugoslavija nisu mogli izaći
iz glava onih koji su se teška srca oprostili od Jugoslavije.) Posljedica toga je da se stvaraju novi
ili obnavljaju stari mitovi i “povijesne istine”, koji
se smatraju dokazanima iako ih nikada nitko nije
dokazao. Stvorena su jaka potpuno oprečna uvjerenja i “znanja” o određenim zbivanjima, a da često neka od strana nema ili čak javno govori kako
joj nisu potrebni argumenti i činjenice za ono što
tvrdi i u što vjeruje. Nažalost, Haaško tužiteljstvo
svoje optužnice često potkrepljuje proizvodima
Predsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN i ministar obrane RH GOJKO ŠUŠAK
venskih u novim okolnostima prerasle u združene
globalističke inicijative.
S druge pak strane i u medijskom prostoru vodio
se rat, navodno, niskog intenziteta koji je jednostranim prikazima događaja i činjenica proizvodio
stereotipe o odgovornosti za rat i počinjene zločine. Informacijski rat u medijima postao je efikasno sredstvo bespoštedne političke borbe oprečnih političkih i vrijednosnih orijentacija, ne samo
demokratskih opcija koje su nastale nakon 1990.
nego i nemalog broja onih koji su novom frazeologijom branili stajališta i uvjerenja na kojima je
funkcionirala socijalistička Jugoslavija. (Hrvatska
je izašla iz socijalističke Jugoslavije, ali ni komu236
tog informacijskog rata, pozivajući se na njih kao
na dokaze i činjenice, iako se najčešće radi o očitoj
propagandi i planiranim dezinformacijama.
Odgovor na pitanje zašto sam se prihvatio posla
na utvrđivanju neistina i laži u svjedočenju Stjepana Mesića, krunskoga svjedoka optužbe, formalno
u slučaju generala Blaškića, a zapravo protiv prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana,
zapravo je jednostavan. To nije bio moj izbor nego
moja obveza. Obveza koju mi nitko nije nametnuo
izvana, nego obveza koju sam prihvatio iz moralnih načela, a zbog više razloga koji bi svaki za sebe
bio dostatan motiv za pisanje “Vremena krivokletnika”.
Zacijelo ne mogu zanemariti emocionalne i obiteljske razloge. Obvezu prema ocu i čovjeku kojeg
mrtvog optužuju u Haagu, što je već samo po sebi
pravni presedan, kojeg njemu politička oporba
razapinje lažima i sotonizira mimo svake istine i
dobroga ukusa, a njegova ga se stranka ne odriče,
ali ga se sprema braniti tek u nekim boljim vremenima. Obvezu prema majci i ostalim članovima
obitelji koji su u medijima izloženi bezbrojnim klevetama i lažima, prema poznatom komunističkom
obrascu da su svi članovi obitelji podjednako krivi
i nema milosti prema obitelji glavnoga krivca. Obvezu prema prijateljima koji su završili s Haaškim
optužnicama i u Haagu, a da nisu optuženi da su
sami počinili zločin ili da su naredili zločin, već su
krivi jer su bili dio “zločinačke organizacije” koju
je vodio predsjednik Tuđman. Obvezu prema brojnih hrvatskim braniteljima i ljudima koji vjeruju u
Prvoga hrvatskoga predsjednika i optužbu protiv
njega doživljavaju kao napad na vlastito dostojanstvo i čast.
Zacijelo ne mogu zanemariti ni svoje osobno
iskustvo i osobna saznanja iz Domovinskog rata.
Sudionik sam Domovinskog rata i sam sam dao
svoj skromni osobni doprinos stvaranju hrvatske
države. Stjecajem okolnosti radio sam na takvim
poslovima da sam imao objektivna saznanja i
informacije o događajima i činjenicama, tako da
sam mogao kako onda tako i danas razlikovati
istine od laži, informacije od dezinformacija. Osim
toga dobro sam poznavao većinu ključnih ljudi u
tom razdoblju, s nekima sam bio i prijatelj. Nisu
mi ostali nepoznati ni međunarodni predstavnici
i njihovi stavovi. Po prirodi svog posla susretao
sam se s predstavnicima niza zemlja te prenosio
i primao poruke o događajima o kojima svjedoči
i Mesić. Prema tome, da je postojala “dvostruka
politika” prema Bosni i Hercegovini, namjere i planovi agresije ili aneksije, odnosno “dvostruka linija zapovijedanja”, to bih po prirodi stvari već tada
morao znati, na temelju osobnog saznanja, rada i
druženja s ljudima koji su donosili ključne odluke.
Emocionalni i obiteljski razlozi te osobno iskustvo
i saznanja iz Domovinskog rata jesu dovoljni, ali
nisu i dostatni razlozi za raščlambu i pisanje o neistinama i lažima iznijetim u Haagu. Emocionalno
i empirijsko iskustvo dalo mi je poriv i građu za
moj teorijski interes. Naime, već niz godina bavim
se istraživanjem oblikovanja i funkcioniranja javnoga znanja. Opća je predodžba da bi javno znanje trebalo biti istinito znanje. Činjenica je da smo
suočeni s naporima da neistine, laži i stereotipi o
Domovinskom ratu i o muslimansko-hrvatskom
KNIN 1995., predsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN i ministar obrane GOJKO ŠUŠAK s hrvatskim generalima
237
ratu, a ne istina, zauzmu ne samo periferiju nego i
središnje mjesto u javnome znanju. Neistine i laži
mogu biti efikasno sredstvo za postizanje različitih ciljeva. Međutim kada laž, maliciozna laž, zadire u pravo drugoga, dostojanstvo ljudi i naroda,
ona ima za posljedicu nepravdu i nasilje nad ljudskim sudbinama.
izgovor jednom krugu intelektualaca od odgovornosti da se ne bore za istinu; načela što im u
moralnom smislu osigurava alibi da javno budu
dobri poslušnici vladajućeg političkog sustava, a
privatno oporbenjaci, dok ih u stručnom smislu to
načelo pretvara u podobne “tehničare” poželjnog
znanja.
“Vrijeme krivokletnika” napisano je kako bi se
utvrdila istina, razobličila laž, kako bi se pomoglo
da javnost i Sud u Haagu pomoću iznijetih dokaza
i činjenica uvide da su general Tihomir Blaškić i
Dario Kordić osuđeni i na temelju lažnog Mesićeva svjedočenja te da se spriječi da jedno neistinito
svjedočenje bude korišteno u novim procesima
protiv hrvatskih dužnosnika. Ako ova knjiga pomogne u tome, ona je ispunila svoju svrhu. Međutim, ona nije pisana ni kao povijesna, politološka,
pravna knjiga ili pak publicistika.
Ovaj je rad u svojoj biti istraživanje o tome kako
laži postaju sastavni dio nepravednih presuda, ali
i dio javnoga znanja te kako pravodobno prezentirane, čak i banalne laži u informacijsko doba imaju za posljedicu jednima osigurati visoke političke
nagrade, drugima dugogodišnje zatvorske kazne,
a trećima, tj. javnosti nameću stereotipe kojima se
cijela nacija nadzire i drži u poslušnosti pomoću
pogrešnih informacija i dezinformacija. Ako istina ne bude odgovor na laž, onda laž može iznova
postati izvorom novoga nasilja, novih nepravdi i
novoga zla.
Ona jest i povijesno i politološki i pravno relevantna jer ne polazi od načela “vremenske distance”,
odnosno “povijesne distance”, načela što je samo
Prof. dr. MIROSLAV TUĐMAN
238
Iz predgovora knjizi “Vrijeme krivokletnika”
Prof. dr. Miroslava Tuđmana
GOTOVINA NIJE KRIV
Dr. Payam Akhavan, odvjetnik
23. listopada 2006.
Može biti da zbog
toga što nismo naviknuti na razumijevanje i potporu
stranaca hrvatskoj
borbi teško možemo shvatiti zašto
neki stranac, koji je
donedavno kao savjetnik Haaškoga tužiteljstva proganjao
Dr. PAYAM AKHAVAN
hrvatske bojovnike,
danas brani najvišega hrvatskoga časnika. Zato ne
iznenađuje da Hrvate zanima zašto je dr. Payam
Akhavan prihvatio ulogu branitelja generala Gotovine.
Od 1994. do 2000. godine dr. Akhavan bio je prvi
pravni savjetnik Tužiteljstva Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Nakon
toga obnašao je dužnost izvanrednoga savjetnika
pri Ujedinjenim narodima za Kambodžu, Gvatemalu, Istočni Timor i Ruandu. Autor je glavnih izvješća o ulozi izvanrednoga savjetnika i ulozi UN-a u
sprječavanju genocida. Imenovan je za gostujućega profesora na Sveučilištu u Torontu, Sveučilištu
Yale te na Sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Autor
je mnogobrojnih studija iz međunarodnoga i humanitarnoga prava u vodećim znanstvenim publikacijama i, među ostalim, izabran je da kao mladi
svjetski lider zastupa Svjetski gospodarski forum
u Davosu 2006. godine. Nedavno je dr. Akhavan
postao trećim članom braniteljskoga tima generala Gotovine.
- Nekoliko godina obavljao sam dužnost savjetnika Tužiteljstva i stručnjak sam za međunarodni
humanitarni zakon ili ratni zakon. Profesor sam
na Sveučilištu McGill, gdje predajem humanitarni
zakon i ratni zakon. Dakle, stručnost koju donosim
svodi se na razumijevanje i interpretaciju normi,
prava i zakona u ratovanju. A pitanje, u svezi s generalom Gotovinom i akcijom “Oluja”, jest - u kojoj
se mjeri akcija “Oluja”, djelomično ili u potpunosti,
kvalificira kao kriminalna inicijativa za počinjenje
ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Koji se
standardi tu primjenjuju?
Prema mojoj procjeni humanitarni se zakon mora
gledati kroz prizmu ratne zbilje. Drugim riječima,
što je umjesno očekivati od vojnoga zapovjednika
da učini u sličnoj situaciji u kojoj je bio general
Gotovina. Humanitarni zakon nije nikakva pravna
utopija. Rat donosi ubijanje i razaranje. To je žalosna činjenica. Dakle, na akciju “Oluja”, na napad
na Knin i sve vojne aktivnosti koje su poduzete
u nastojanju da se ispuni legitimna hrvatska želja
za povratkom Krajine, mora se gledati kroz prizmu ratnoga zakona i pitati: Nije li bilo opravdano i
zakonito poduzeti vojnu akciju? Nije li bilo opravdano upotrijebiti topništvo za uništenje srpskih
vojnih zdanja u Kninu? Je li ratni zločin ako zbog
straha od bombardiranja velik broj civila napusti
glavna naselja i pobjegne? Za mene odgovor na
sve to jest: NE! Cilj akcije “Oluja” nikako nije bilo
masovno iseljenje Srba iz Krajine, ali je bio nesretna i neizbježna posljedica te vrste vojne akcije. Ne
može se očekivati od vojnih zapovjednika na bojištima da ne uporabe topništvo i da u postizanju
svoga cilja ne unište neprijateljska zdanja. Zato
smatram da je ključno u ovom slučaju razumjeti
da, ako preokrenemo humanitarni zakon u pravnu utopiju, koja ima posve nerealna očekivanja
od vojnih zapovjednika, nanosimo veliku štetu
humanitarnome zakonu jer poručujemo vojnim
zapovjednicima kao što je general Gotovina, koji
su profesionalni i imaju najpoštenije namjere, da
bez obzira koliko se oni trudili - nije bitno! Bez obzira koliko se trudili da zaštite civile, još su uvijek
odgovorni! Ali humanitarni zakon ima dužnost razlikovati dobre borce od loših, a ne kriminalizirati
rat.
Na upit o naglome prijelazu iz Tužiteljstva u Obranu dr. Akhavan je rekao: “Ne bih rekao da je to
bio nagli prijelaz. Ured tužitelja napustio sam još
2000. godine i vrlo sam pažljivo donio odluku da
priđem odvjetničkome timu generala Gotovine. Za
mene je vrlo bitna nepristrana i pravedna podjela
pravde, stoga je svakom optuženiku potrebno osigurati jaku i dobru obranu. Ali obranu generala
Gotovine prihvatio sam ponajviše zbog izvanrednih okolnosti njegova slučaja. U suprotnom me ne
bi zanimala uloga odvjetnika. Vjerujem da je general Gotovina pogrešno optužen. Isto tako vjerujem
da je on učinio veliku uslugu međunarodnoj zajednici jer je u biti omogućio sklapanje Daytonskoga
sporazuma promjenom omjera vojnih snaga, nešto što je međunarodna zajednica odbijala učiniti.
239
I ne postoji ništa u dokaznome materijalu koje je
Tužiteljstvo podnijelo, baš ništa ne postoji što govori da je general Gotovina kriv za ratne zločine,
osim ako se prihvati neka slaba teorija o kaznenoj
odgovornosti po kojoj bi svaki vojni zapovjednik
bio odgovoran za svaki zločin počinjen u nepreglednome opsegu vojne operacije, uključujući desetke tisuća boraca. Stoga je za mene Gotovinina
nevinost stvar načela. Smatram svojom dužnošću
braniti ga ne samo zbog velike uloge koju je imao
u privođenju rata na području bivše Jugoslavije
kraju nego i u okončanju svih užasnih zlodjela etničkoga čišćenja.
- Mislim da moramo biti u tijeku događaja kako
bismo bolje razumjeli kulturu i politiku, trebamo
Vojno-redarstvena akcija “Oluja” 1995. godine - Kostajnica
znati gdje je Knin, gdje je Krajina, koja je bila uloga UNPROFOR-a i zašto su Hrvati bili ojađeni ulogom UN-a, koja se svodila na nijemo promatranje
etničkoga čišćenja i osvajanja hrvatskoga teritorija od srpske vojske; kakav je bio omjer vojnih
snaga; što su ljudi mislili, zašto su bježali Srbi iz
Krajine prije negoli je i jedan hrvatski borac stigao u Krajinu; mora se upoznati psiha onih koji su
na bilo koji način bili umiješani u etničko čišćenje
stotine tisuća Hrvata. Zato vjerujem da je ključno
stati na zemlju kako bismo bolje razumjeli okolnosti i situaciju ne samo na papiru nego i na terenu,
u stvarnome svijetu, i potom to unijeti u obranu.
Mislim da će moja iskustva u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini osobito rasvijetliti događaje prije akcije “Oluja” koje ću iznijeti pred Sud.
- Nisam osobno poznavao generala Gotovinu. Ali,
naravno, znao sam za njega i njegov ugled jer sam
pratio događaje oko akcije “Oluja” s velikim zanimanjem. Moj kolega Greg Kehoe, s kojim sam
240
radio na Blaškićevu slučaju, nagovorio me da se
pridružim braniteljskome timu.
- Mislim da moramo razlikovati Tužiteljstvo od
Suda. To nije isto. Tužiteljstvo donosi optužbe protiv generala Gotovine. Ali na Sudu je da objektivno podijeli pravdu ili usvoji pravni zaključak - je
li Tužiteljstvo dokazalo optužbe. Dakle, sama činjenica da je Tužiteljstvo podnijelo optužbe protiv
generala Gotovine ne znači da je Sud donio takav
zaključak.
- Druga je točka struktura optužbe, za koju vjerujem da je problematična. I smatram da je to glavna slabost optužbe, jer optužba želi dokazati ideju
da je akcija “Oluja” kazneno djelo budući da joj je
glavni cilj bio etničko čišćenje Srba iz Krajine. Ne
vjerujem da je optužba tako jednostavna te da pokušava samo dokazati da je akcija “Oluja” kazneno
djelo. Postoje teorije da je glavni cilj akcije bio etničko čišćenje, ali ne vjerujem da te teorije mogu
proći temeljito ispitivanje. Nema nikakve stvarne
osnove za tvrdnju da akcija “Oluja” nije bila opravdana, legitimna vojna operacija i stoga vjerujem
da će general Gotovina biti oslobođen svih optužbi. Nema ništa u podnesenome dokaznome materijalu što bi dovelo do zaključka da je kriv.
- Opet, vraćajući se na ono što sam rekao prije
o tome da je cilj humanitarnoga zakona razlučiti
dobre i loše borce, razlučiti opravdanu uporabu
Hrvatska vojska u Kninu nakon završetka “Oluje”, 1995.
sile, kao što je u ovom slučaju hrvatska uspostava
vlasti na vlastitome teritoriju, i neopravdanu uporabu sile, primjerice, u svrhu etničkoga čišćenja. Iz
podataka znamo da je velika većina Srba već bila
napustila Knin. To se zna iz izvješća UN-a, vojnih
promatrača i mirovne misije. I znamo da je velika
većina njih napustila Krajinu prije negoli su stigli
pripadnici hrvatskih oružanih snaga.
Akcija “Oluja“ - Hrvatska Kostajnica 1995.
- Neprihvatljivo je reći da je cilj akcije “Oluja” bilo
etničko čišćenje, osim ako kažemo da je svakoj
vojnoj akciji koja uključuje oružani sukob i vatru
u namjeri da oslabi neprijatelja i zauzme teritorij
cilj teroriziranje civilnoga stanovništva, jer će se
civilno stanovništvo iz straha razbježati. Mislim
da je takvo razmišljanje posve nerealno, izvan svih
realnosti rata, te da će u sudskome postupku postati jasno da je general Gotovina, u okviru svojih
sposobnosti i sa snagama, sredstvima i tehnologijom koja mu je bila na raspolaganju, vodio posve
umjeren i opravdan rat u skladu s humanitarnim
pravom. Činjenica da je veliki broj srpskoga civilnoga stanovništva napustio Krajinu ne može biti
kazneno djelo po međunarodnome zakonu ili zločin koji bi se mogao pripisati generalu Gotovini.
- Vjerujem da iz praktičnih razloga, suprotno
pravnome aspektu, Međunarodni kazneni sud
(ICTY) neće podizati nove optužbe protiv osoba
koje su sudjelovale u akciji “Oluja” ili druge optužbe jednostavno stoga što je Vijeće sigurnosti UN-a
zatražilo da ICTY uskoro privede kraju sve započete postupke. Moje je mišljenje da neće biti novih
optužbi. Bio bih vrlo iznenađen ako bi ih bilo. Ali
zakonski Tužiteljstvo nije spriječeno u donošenju
takvih optužbi. Ipak iz praktičnih razloga vjerujem
da toga neće biti. Ako general Gotovina bude oslobođen, uvjeren sam da će to imati velike posljedice na ocjenu punopravnosti “Oluje” i na to kako
će biti upisana u povijesne knjige. Vjerujem da bi
bilo nerealno sugerirati da je obrambena operacija “Oluja” bila zločin, jer bi to značilo da je svaka
vojna operacija zločinačka operacija. To bi onda
značilo da, ako je nemoguće voditi potpuno “čistu
i sterilnu” vojnu operaciju u kojoj nema civilnih
žrtava ni nehotičnoga razaranja civilnih građevina, svi sudionici u vojnim operacijama postaju
ratni zločinci. Ne mogu se sjetiti ni jedne vojne akcije, pa čak ni onih koje je vodio NATO koristeći
se najsavršenijom tehnologijom, u kojoj nije bilo
nehotičnih civilnih žrtava, nehotičnoga uništenja
civilnih građevina i u kojima veliki broj civilnoga
stanovništva nije napustio zone borbenoga djelovanja.
Obrana generala Gotovine ujedno je borba za čast
Domovinskoga rata i čast Hrvatske, no nije ovdje
samo to posrijedi. Posrijedi je pravo Hrvatske da u
svoj ustavnopravni poredak vrati okupirano područje - nezakonitu, paramilitarnu državu, tzv. Srpsku Republiku Krajinu, stvorenu etničkim čišćenjem, ali je tu i mnogo šire pitanje zaštite ratnoga
prava. Nije riječ ovdje samo o pravu Hrvatske na
vojnu operaciju, nego o poruci generalima i brani-
Hrvatski vojnici u vojno-redarstvenoj akciji “Oluja“ na
području Knina, 1995.
teljima širom svijeta da će, ako sudjeluju u vojnim
operacijama s najboljim i najpoštenijim namjerama i s razumnim nastojanjem da se pridržavaju
humanitarnoga prava, biti oslobođeni. Poruka bi
morala biti da neće ni biti optuženi. I da ih se neće
okriviti. Vjerujem da je to važno za budućnost humanitarnoga prava i kao povijesno svjedočanstvo
za hrvatski narod i operaciju “Oluja”.
- Nažalost, činjenica je da je međunarodno pravo
još u začetcima. Kad sam prišao Sudu za Jugoslaviju, bio sam iznenađen što je uopće osnovan “ad
241
hoc sud”. Moramo se prisjetiti da od Nuernberga
do ovog suda ni jedna osoba nije odgovarala pred
međunarodnim vijećem sigurnosti, a od tada smo
svjedočili osnivanju Suda za Jugoslaviju, Suda za
Ruandu, Međunarodnoga kaznenoga suda, Specijalnoga suda za Siera Leone... To su tek početci,
to su klice univerzalnoga međunarodnoga kaznenoga prava. Činjenica je da se zakon primjenjuje više na slabe nego na moćne. To ne želimo, ali
moralo se od nekamo početi učvršćivati te ustanove i “gurati” ih prema univerzalnijoj primjeni
zakona. Rekavši to, vjerujem da živimo u svijetu
u kojemu su zemlje međusobno ovisne i u kojemu ni najsnažnije države ne mogu ostati potpuno
ravnodušne na posljedice svojih postupaka. To se
vidi, primjerice, u slučaju SAD-a; gubitak njihova
ugleda zbog Iraka i Zaljeva Guantanamo uvelike je
oslabio njihov utjecaj u svijetu. Poljuljan je i sam
legimititet Sjedinjenih Američkih Država. Možda
ne postoji međunarodni sud koji će suditi odgovornima i možda će američki sudovi kazniti samo
prekršitelje na nižim položajima, umjesto onih na
višim položajima, koji su više odgovorni, ali, kada
govorimo o međunarodnome sudu, nije riječ samo
o osudi nego i o punopravnosti, a punopravnost
je važan dio kontinuiteta dugoročne moći država
kao što je SAD.
- U slučaju generala Gotovine očekujem dugu i tešku bitku braniteljskoga tima. Pripremamo vatrenu
obranu u kojoj ćemo pobiti svaki, pa i najmanji
dokaz i nećemo štedjeti truda ni napora da doka-
General ANTE GOTOVINA na Sudu u Haagu
žemo Sudu nevinost generala Gotovine. Možda se
neće činiti dobrim što se neko vrijeme skrivao, ali
ne mislim da će Sud donijeti svoju presudu na račun toga. Konačno, pravo će pitanje biti: postoji li
dovoljan dokaz za optužbe protiv generala Gotovine I čine li ti dokazi zločin? Zato nisam iznimno
zabrinut zbog činjenice što je neko vrijeme bio
bjegunac. Nadam se da će posljedice djelovanja
Međunarodnoga kaznenoga suda (ICTY) biti, ne
samo u Hrvatskoj nego u međunarodnoj zajednici
,poticaj za poštivanje zakona.
- Mislim da bi međunarodni sudovi trebali biti
osnovani gdje god državni sudovi ne mogu ili nisu
spremni suditi optuženima. To je osnovni model
međunarodnoga kaznenoga suda. Vjerujem da
postoje prednosti vođenja procesa u zemlji gdje
je kazneno djelo počinjeno, jer omogućuje ljudima određeni udjel u postupku i bolje je da se ljudi
suoče sa svojom prošlošću. Dakle, slažem se da bi
postojale prednosti da je ovo suđenje u Hrvatskoj.
Ali, s obzirom na okolnosti, to nije moguće. Mislim
da Sud želi kontrolirati važnije slučajeve. Ali se
slažem da je bolje da se postupak vodi pred državnim sudom gdje je god to moguće.
- Želio bih poručiti svima da ne gube vjeru u Međunarodni kazneni sud (ICTY) i njegovu sposobnost da donese nepristranu, pravednu presudu
u ovome slučaju. Isto tako, braniteljski tim neće
štedjeti napora kako bi dokazao nevinost generala
Gotovine. Nadam se da će njegovim oslobađanjem
i okončanjem sudskih postupaka pred ICTY-jem
završiti jedno teško i žalosno poglavlje hrvatske
povijesti i započeti put prema puno boljoj budućnosti. Imao sam čast boraviti šest mjeseci u Zagrebu na Mlinovima tijekom rata i proputovao
sam zemlju od Vukovara do Knina i od Zagreba
do Pule. Stekao sam prijatelje u različitim krugovima hrvatskoga društva i mogu reći da sam presretan što se hrvatski narod izvukao iz tragičnoga
poglavlja svoje povijesti. Nadam se da će i Međunarodni kazneni sud postati daleka uspomena, ali
ona koja će dovesti do istine i zakona i pomoći
okončati ta nesretna vremena.
Dr. PAYAN AKHAVAN
Izvor: http://amac.hrvati-amac.com
242
Peter Galbraith: Tuđman je bio
snažan vođa
Iz razgovora za nekoliko hrvatskih medija.
(HRT, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija 2011.)
PETER GALBRAITH,
veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj
1993. - 1998.
12. 11. 1995. Kao američki veleposlanik u Zagrebu Galbraith je
natjerao Hrvate i
Srbe da prihvate
njegov “Erdutski
sporazum” koji je
osigurao
miran
povratak istočne
Slavonije u državni
sastav Republike
Hrvatske.
Tadašnjoj
hrvatskoj Vladi nisu se
sviđale odredbe Erdutskoga sporazuma koje su se
odnosile na prijelazno razdoblje prilikom predaje
vlasti, uključenost Ujedinjenih naroda, a posebno
im nisu odgovarale odredbe koje su štitile prava
srpskoga stanovništva i prava svih hrvatskih državljana na povratak njihovim kućama. Razumije
se da su podržavali povratak Hrvata u istočnu Slavoniju, ali nije im se svidio onaj dio koji je osiguravao povratak Srba.
- Tuđman je bio snažan vođa. Sa strateškoga gledišta, znao je što želi i, uglavnom, kako to i postići. Osim toga, okružio se sposobnim suradnicima
kao što su bili Mate Granić, Hrvoje Šarinić, Gojko
Šušak i Ivo Sanader, kao i pametnim ekonomskim
stručnjacima, kojima je prepustio odlučivanje u
njihovim resorima. U tome je bio ispred Slobodana Miloševića, koji nije imao viziju, a jedini surad-
nik kojemu je vjerovao bio je Milan Milutinović.
Tuđmanov problem bila je želja za stvaranjem
etnički homogene Hrvatske u kojoj bi živjelo vrlo
malo Srba, uz proširenje na dijelove BiH, a istodobno je želio biti saveznik Zapada i Amerike. Nikada nije razumio da su te dvije ideje nespojive jer
Amerika nikada neće biti saveznik s djeliteljima
Bosne i Hercegovine.
15 godina poslije
- Danas, gledajući kroz hotelski prozor, sve je višemanje isto, ali Hrvatska danas i nekada dva su vrlo
različita mjesta. Kada sam započeo pregovore koji
su doveli do Erdutskoga sporazuma, “Oluja” je tek
bila završila, a u BiH još su se uvijek vodile ratne
operacije. U hrvatskoj vlasti postojala je snažna
nacionalistička grupacija predvođena predsjednikom Tuđmanom i ljudima iz njegova okruženja.
Većina ih je bila za vojnu akciju u istočnoj Slavoniji, ali bili su pragmatični, znali su kako ih Amerika
ne bi podržala i zato nisu htjeli riskirati. Bili su to
vrlo frustrirajući pregovori, ali lijepo je vidjeti Hrvatsku kao demokratsku i modernu državu, koja
svojom voljom štiti ljudska prava.
Erdutski sporazum pridonio je velikim događajima
- dirnulo me da se danas predsjednik Srbije Tadić
ispričava na Ovčari, a Hrvati prihvaćaju njegovu
ispriku. Prisjetio sam se kako sam 28. lipnja 1993.
kao američki veleposlanik došao u Hrvatsku, a već
sam 5. srpnja posjetio Vukovar. Pitali su me zbog
čega sam otišao i odgovorio sam: “Ja sam veleposlanik u Hrvatskoj, a Vukovar je u Hrvatskoj.”
Pamtim dolazak na Ovčaru, koja je bila prepuna
smeća, a okolo su se nalazile svinje. Mislim da je
Erdutski sporazum pridonio i velikome događaju poput nedavne Tadićeve isprike u Vukovaru.
Erdutski je sprazum prva UN-ova akcija u povijesti
u kojoj je teritorij vraćen jednoj strani u sukobu, a
da pripadnici one druge strane potom nisu napustili taj teritorij.
O zabrani zauzimanja Banje Luke
Predsjednik TUĐMAN i ministar obrane GOJKO ŠUŠAK s
generalima GOTOVINOM i ADEMIJEM u Kninu 1995.
Osnovni razlog zbog kojega je Clintonova administracija odlučila zabraniti hrvatskim i bošnjačkim
snagama zauzeće Banje Luke i uništenje Republike Srpske bio je humanitarni. Izbjeglice iz Banje
Luke i Krajine izazvale bi kaos bježeći prema Brčkom, a znali smo da hrvatske vlasti nakon “Oluje”
243
Hrvatska vojska u akciji “Oluja” 1995. godine
nisu zaštitile preostalo stanovništvo ni spriječile
masovno paljenje sela. Da se to nije dogodilo,
možda bi povijest izgledala drugačije i možda bismo dopustili zauzimanje Banje Luke. Ni danas
nisam siguran koja je odluka bolja. Moglo se dogoditi humanitarna katastrofa, ali tada bi bili uništeni fašisti kao što su Radovan Karadžić i Ratko
Mladić, kao što je 1945. vojno i politički uništena
nacistička Njemačka.
Hrvatsku smo spasili od dodatne štete
Vožnja na traktoru sa srpskim izbjeglicama bila je
zabavno iskustvo, iako mnogi nisu razumjeli kako
je riječ bila o postupku koji je išao u prilog Hrvatima, a ne Srbima. Hrvatska je izborila veliku vojnu
pobjedu, a Amerika se nije usprotivila “Oluji”. Da
su Sjedinjene Države rekle kako ne žele pokretanje “Oluje”, onda te operacije ne bi ni bilo, kao što
u jesen 1994. Tuđmanu nismo dali zeleno svjetlo
kada je zbog srpskih napada na Bihać namjeravao pokrenuti operaciju sličnih razmjera. Kada je
pokrenuta “Oluja”, osobno sam Tuđmana upozorio
kako je potrebno zaštititi civile, ali hrvatska strana
to nije učunila. U jednome trenutku u okolici Siska
našlo se 40.000 srpskih izbjeglica, koje su, unatoč
dogovoru, Hrvati napadali, a neke i ubili, iako je
riječ uglavnom bila o ženama i djeci koji nisu ništa
skrivili. Shvatio sam kako postoji golema opasnost
da dođe do krvoprolića, koje bi definitivno kompromitiralo Hrvate, a u političkome pogledu vjerojatno onemogućilo reintegraciju istočne Slavonije.
Tuđmanu sam rekao: “Ako ne zaštitite izbjeglice,
pridružit ću se konvoju, a vidjet ćete kakve će biti
posljedice ako se nešto dogodi američkom veleposlaniku.” Naravno, potom su Hrvati zaštitili konvoj
i na svakih nekoliko metara postavili policijske
patrole.
244
Tuđman je bio veoma ljut, ali to je bila njegova
tipična reakcija. Tuđman bi uvijek najprije ljutito
reagirao, a onda učinio što smo tražili, čak i kada
mu se to nije sviđalo. Osigurao je policijsku zaštitu
za Srbe koji su odlazili s Banije, iako je u blizini
bilo mnogo Hrvata koji su vrijeđali ljude u izbjegličkoj koloni. U to vrijeme bio sam popularan u
Hrvatskoj i kada su me Hrvati vidjeli na traktoru,
počeli su me dozivati “Peter, Peter”, premda im
uopće nije bilo jasno što radim. Bila je to smiješna
situacija, ali postigli smo cilj i tako zaštitili žene i
djecu, a Hrvatsku spasili od dodatne štete.
O suđenju hrvatskim generalima
u Haagu
Hrvati moraju nešto znati. Ono što su učinili bez
presedana je jer su pobijedili u ratu, a svejedno
su izručili svoje generale. Sjedinjene Američke Države to, primjerice, nikada ne bi učinile. Ali to je
samo potvrda koliko se Hrvatska promijenila od
vremena predsjednika Franje Tuđmana. Pretvorila
se u demokratsku državu u kojoj postoji vladavina
prava - rekao je Galbraith i dodao kako je Hrvatska postala suvremeno demokratsko društvo.
O “Oluji”
PETER GALBRAITH, kao svjedok na međunarodnom sudu
u Haagu, 25. i 26. 6. 2003.
Etničkoga čišćenja nije bilo jer vojska nije nikoga
protjerala, stanovništvo je samo pobjeglo. Možda
su imali opravdan razlog, ali teritorij su napustili
prije dolaska hrvatskih vojnih snaga.
Tužiteljstvo se oslanjalo na Brijunski sastanak, kojim su željeli dokazati kako je postojala namjera
trajnoga progona Srba s područja Krajine. U prilog im je išlo to što je Tuđman više puta upozoren
da pazi na civile, ali svejedno je dopustio da se dogode ubojstva, palež i pljačka. Upravo to smatram
najvećom mrljom cijele akcije, kojoj je 1. kolovoza
“zeleno svjetlo” dao i SAD.
Kazali smo da razumijemo potrebu operacije i
kako joj se ne protivimo jer je njezin cilj bio i spas
Bihaća, koji se nalazio pod opsadom Srba iz Krajina, ali i bosanskih Srba koji su počinili zločine
u Srebrenici. Baš sam zato upozorio Tuđmana da
mora zaštititi civile.
Srpske vođe iz tzv. Krajine za sve su morali pitati Beograd
pitanje mirovina rješavati Zagreb. “Neće biti problem snizimo li stupanj autonomije”, rekao sam.
PETER GALBRAITH, veleposlanik SAD-a, kod predsjednika RH
dr. FRANJE TUĐMANA
Kao svjedok na suđenju Miloševiću
Bilo mi je jasno, kao i gotovo svim međunarodnim posrednicima, da je za svako mirovno rješenje
ključno to što Srbi iz Krajine ne donose nikakve
važne odluke bez Miloševićeva dopuštenja... Nadalje, tzv. RSK sama je po sebi ovisna o Srbiji, Vlada Srbije ili Jugoslavije isplaćivala je plaće vojsci
krajinskih Srba, a mislim i drugim dužnosnicima,
uključujući policiju. To je jedno posve osiromašeno područje koje uopće ne bi moglo postojati na
razini na kojoj je postojalo bez financijske potpore
iz Srbije. I, doista, kada je vojska RSK pretrpjela
poraz u svibnju 1995. godine i kada je Martić
ispalio rakete na Zagreb, upravo je Srbija bila ta
koja je promijenila osobu na čelu vojske RSK, odnosno postavila novoga vojnoga zapovjednika.
Plan “Z-4” bio je “velikodušan sporazum” koji je
davao krajinskim Srbima gotovo potpunu neovisnost u vladanju njihovim područjem na teritoriju Hrvatske, gdje je, prema popisu iz 1991., bilo
većinsko srpsko stanovništvo, tako da je to doista bio velikodušan prijedlog. Usput budi rečeno,
vođu Krajine Babića zabrinjavalo je što će Krajina, postane li srpskom autonomnom pokrajinom,
morati osiguravati mirovine, pa se ponadao da će
Za pripremu operacije “Oluja” saznao sam 21. srpnja 1995. ili u to vrijeme. Povod za akciju bio je taj
što su krajinski i bosanski Srbi zajednički napali
enklavu Bihaća. To se dogodilo ubrzo nakon napada na Srebrenicu, koji je odnio sedam tisuća života, a nastavljao se napad na enklavu Žepe. Hrvati
su bili zabrinuti da će se, padne li Bihać, pogoršati
njihova strateška pozicija, također su se plašili da
će to voditi stvaranju zapadne srpske države, koja
će se ujediniti s bosanskim i krajinskim Srbima.
Kao drugo, zabrinjavalo ih je što bi izbjeglice iz
Bihaća došle u Hrvatsku, a već su imali dovoljno
izbjeglica koje su pristizale tijekom ratnih godina. I, na kraju, smatrali su da nema puno šansi da
se mirno riješi problem Krajine. Smatrali su da je
zgodan trenutak za ponovno zauzimanje područja
i da međunarodna zajednica neće kazniti Hrvatsku ako poduzme nešto što bi, u biti, spasilo Bihać.
Neuspjeh Plana “Z-4” imao je veoma bitnu ulogu
u tome. Hrvatski predsjednik Tuđman i njegove
kolege u vlasti nisu vidjeli nikakve mogućnosti da
se pregovorima postigne rješenje koje će osigurati povratak tog teritorija u okvire Hrvatske ili povratak Hrvata koji su odande protjerani i smatrali
su da im je vojna opcija jedina na raspolaganju.
Mislim da su razmatrali mogućnost da to učine
kasno te godine, u prosincu 1995., kada istekne
mandat UN-a u Hrvatskoj, ali zatim su im zbivanja u Srebrenici i Bihaću pružila mogućnost da
to učine ranije... Hrvati su bili zabrinuti da bi im,
ako poduzmu vojnu akciju, bile nametnute UNove sankcije zbog proširenja rata. Mi smo izrazili
razumijevanje za situaciju u kojoj su se našli i razumijevanje za činjenicu da su spremni proliti krv
245
kako bi zaštitili Bihać. Bili smo duboko zabrinuti
jer bi Bihać mogao pasti i postati drugom Srebrenicom. Tu je bilo četiri puta više stanovnika nego
u Srebrenici, pa smo predviđali da bi moglo biti
ubijeno 30 do 40 tisuća ljudi ako bi se ponovila
ista situacija, ako bi i Mladić i bosanski Srbi učinili istu stvar. Mi nismo odobrili bilo kakvu vojnu
akciju, istaknuli smo da bi vojna akcija mogla biti
vrlo rizična i da, ako bi Hrvatska došla u neke poteškoće, ni u kojem slučaju ne bi mogla očekivati
pomoć SAD-a. Izričito sam rekao Tuđmanu da, ako
dođe do bilo kakve vojne akcije, mi ćemo smatrati
njega i Hrvatsku odgovornima za zaštitu civilnoga stanovništva, srpskih civila te za sprječavanje
ozljeđivanja ili ranjavanja pripadnika mirovnih
snaga UN-a.
cestovnih i željezničkih veza kroz Knin kao i da
odmah počnu pregovori o političkome rješenju u
Hrvatskoj.
Sastanak nije dao konkretnih rezultata. Milošević
je u tim napetim satima odbio primiti Babića. Isto
su, bez uspjeha, pokušali učiniti prvo američki, pa
onda i britanski otpravnik poslova, najviše rangirani diplomati dviju zemalja u Beogradu, kako bi
se od Miloševića dobila privola za tih sedam točaka dogovora.
Martić je bio policajac vrlo ograničene inteligencije, pod utjecajem vrha u Beogradu, Babić je bio nacionalist, ne želim ovdje ostaviti dojam da je bilo
ikakvih svetaca u procesu, on je bio nacionalist i
Amerikanci su pokušavali sve
kako bi spriječili sukob
Kada sam razgovarao s predsjednikom Tuđmanom 1. kolovoza na Brijunima slijedeći naputke
svoga ministarstva, predložio sam mu da se poslije sretnem s Babićem u Beogradu.
Tuđmanu je ideja o susretu bila
zanimljiva i tako
smo otišli u Beograd, gdje sam
se 2. kolovoza
navečer
sastao
s Babićem... Rekao sam mu tom
prilikom da će se
krajinskim Srbima
uskoro dogoditi
katastrofa, da je
Dr. MILAN BABIĆ, jedan od vođa
Hrvatska vojska
srpske pobune u Kninu 1991.
spremna za vojnu
akciju, da zbog napada u kojima je sudjelovala
vojska Srpske Krajine u Bihaću ne postoji u međunarodnoj zajednici razumijevanje za njih i da će
se morati složiti s uvjetima predsjednika Tuđmana
kako bi izbjegli vojnu akciju. Uvjeti su uključivali povlačenje svih snaga RSK iz Bihaća, ponovno
otvaranje naftovoda kroz Sektor “Sjever”, što je
bilo otvoreno pod ekonomskim ugovorom, ali su
ga krajinski Srbi opet zatvorili, zatim uspostava
246
“Milan Martić bio je policajac vrlo ograničene inteligencije”
sudjelovao je u protjerivanju Hrvata.
Nakon akcije “Oluja” Srbi su organizirano počeli
napuštati područje Krajine. Jedna skupina od otprilike 40 tisuća srpskih izbjeglica nije uspjela pobjeći u Bosnu i okružile su je hrvatske snage blizu
Topuskog, to je bivši Sektor “Sjever”. Dogovoren
je prijekid vatre koji im je omogućio da prođu u
Sisak i izbiju na autocestu prema istočnoj Slavoniji i onda vjerojatno prema Srbiji. Kada je prva
skupina prošla kroz Sisak, napala ih je gomila, Hrvati iz toga grada, dogodilo se da tome prisustvuje
izvjestitelj Associated Pressa, mislim da je to bilo
kasno navečer 9. kolovoza.
Sljedećeg sam jutra pročitao priču. Jedna je majka,
naime, vadila komadiće stakla od prozora razbijenoga automobila iz pokrivača kojim je bila pokriveno njezino dojenče. Policajci okolo smijali su se
i manje-više govorili nešto kao: “Ovi su ljudi dobili
što su zaslužili.” To je bila sramotno, pročitao sam
priču Hrvoju Šariniću preko telefona i rekao sam
mu da ću se, ako nešto ne učine u svezi s tim, pri-
družiti koloni.
Ugovorio sam sastanak s Tuđmanom u 12.30, pročitao mu članak, kazao da oni tome moraju stati
na kraj, jer će takve stvari imati strašan učinak na
hrvatske odnose sa SAD-om. To se mora zaustaviti. Rekao sam mu i to da bi u svakoj normalnoj
demokratskoj zemlji ministar unutarnjih poslova
bio smijenjen ili trebao podnijeti ostavku. Tuđman
se, međutim, naljutio i odlučio sam da moram otići onamo i pružiti potporu koloni. Oklopnim sam
vozilom otišao do Petrinje, gdje zapravo nije bilo
hrvatskih civila, to je bila vojna zona. Kolona je već
bila na autocesti, zaustavljena. Plan mi je bio proći oklopnim vozilom, istaknuti američku zastavu,
ali sam naletio na vozilo iz Karlovca koje je prešlo
na srpsku stranu. Vozač je bio prilično ljubazan,
prijateljski raspoložen, prepoznao me s televizije.
Rekao mi je da dođem, da se popnem na traktor
s njegovom ženom i dvoje male djece. Tako sam
s njima na traktoru prošao kroz Sisak. Vidio sam
masu, svjetinu koja se tu okupila, vrijeđali su te
ljude, a nekih deset metara dalje stajali su hrvatski
policajci i incidenata nije bilo.
Za britansku televiziju, mislim da je bio BBC, rekao
sam da Hrvati nisu sudjelovali u etničkome čišćenju u Krajini, ali da je ovdje s njihove strane došlo
do zloporaba i kršenja ljudskih prava. Stanovništvo je iz Krajine otišlo prije nego što su stigli Hrvati, vjerojatno opravdano se bojeći onoga što bi im
se moglo dogoditi, što bi im Hrvati mogli učiniti.
Bilo kako bilo, oni nisu bili ondje u trenutku kada
su Hrvati došli, dakle to nije bilo etničko čišćenje.
Analogija je možda sljedeća: vi uđete u prostoriju s
namjerom da počinite ubojstvo, ali osoba koju ste
namjeravali ubiti nije unutra, ona je otišla. Sama
vaša namjera nije kazneno djelo.
ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja
Erdutskoga sporazuma. Uz cijeli državni vrh RH nazočni su
Peter Galbraith, T. Stoltenberg i J. P. Klein.
ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskoga sporazuma. Gordan Jandroković, T. Stoltenberg, P. Galbraith, J.
P. Klein i Milorad Pupovac.
ERDUT, 12. 11. 2010. Slobodan Uzelac, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor,
Ivo Josipović, Luka Bebić, Gordan Jandroković i Thorvald Stoltenberg.
PETER GALBRAITH,
veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj
1993. - 1998. godine
ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja
Erdutskoga sporazuma. Dr. Slobodan Lang u razgovoru s J. P. Kleinom
i njegovom suprugom.
247
DUBROVNIK – GRAD MIRA
Nepodnošljivi, skandalozni rat vodi se u srcu
Europe
ANDRO VLAHUŠIĆ, dr. med. i prof. dr. sc. SLOBODAN LANG
s BERNARDOM KOUCHNEROM, ministarom za humanitarne
poslove Republike Francuske 1991., za ponovnog susreta u
Dubrovniku 2010. g.
roda u New Yorku.
Ne želimo pretpostaviti jedan prostor drugome.
Došli smo ovdje podržati UNICEF u uspostavljanju
stalnih humanitarnih koridora u cijeloj zemlji da bi
se pomoglo ženama i djeci zatočenima u područjima u kojima se ratuje. Želimo da se u Dubrovniku
smjenjuju brodovi s pomoći – talijanski, francuski
i ostali. U zapadnoj Slavoniji također otvaramo koridor prema ljudima koji su u opasnosti. Nastojat
ćemo s humanitarnim organizacijama učiniti isto
za ono što ostane od VUKOVARA.
Vjerujemo u postupan pristup i u humanitarne
metode. Počnimo sa spašavanjem DUBROVNIKA i
njegove regije, otoka mira, “bijeloga grada”.
Spasimo njegove stanovnike!
Dubrovnik – kada se spomene to ime, sjetimo se
staroga grada, zidina, crkava, sinagoge i vjerske
tolerancije, sjetimo se kulturnoga naslijeđa. Sada
ovdje susrećemo djecu koja umiru od bombi, stoljetno kamenje koje se mrvi, žene i muškarce pod
opsadom, lišene vode već 45 dana, lišene nade u
ikakvu pomoć.
Dubrovnik i njegova regija pripadaju čitavome svijetu. Moramo pomoći djeci koja žive u ovoj šaci
kuća na stijenama, koje sjećaju na slijed povijesnih zbivanja i toliko patnji. Ono što ostaje od Dubrovnika, njegova vrijednost i dostojanstvo, nameću potrebu osiguranja poštovanja ljudskih prava.
Predlažemo svijetu da DUBROVNIK, hrvatski grad,
pretvori u “bijeli grad”, otok mira.
Tražimo, stoga, da se osigura opskrba stanovnika,
da grad napuste oružane snage, da se trupe koje
ga okružuju povuku i da se čitava dubrovačka regija demilitarizira.
Tražimo povratak promatrača Europske zajednice
i međunarodnu kontrolu pod zaštitom plavih kaciga UN-a.
Pozivamo sve intelektualce, sve umjetnike, sve
političare, sve građane Europe da podrže ovu humanitarnu inicijativu. Pozivamo ih da potpišu ovaj
apel i upute ga glavnome tajniku Ujedinjenih na248
Apel sastavili:
Margharita Boniver, ministrica za imigracije Republike Italije i
Bernard Kouchner, ministar za humanitarne poslove Republike Francuske
________________________
Izvor: “Glas iz Dubrovnika”, Branko Čulo, Slobodan Lang, 1991.
USPJEH PRIJELAZNE UPRAVE
STVAR JE POVJERENJA LJUDI
U svom profesionalnom životu bio
sam časnik u vojnoj službi, karijerni
diplomat i veleposlanik te, donedavno, voditelj tri velike mirovne misije
Ujedinjenih naroda.
Većim dijelom tih
godina su mi u foJACQUES PAUL KLEIN,
kusu bile vanjske
prijelazni upravitelj hrvatskog
prijetnje koje su ugPodunavlja 1996-1998. godine
rožavale
zapadni
svijet i operacije očuvanja i uspostave mira. Tijekom posljednjih 15 godina izravno sam sudjelovao u nastojanjima da se u nekoliko zemalja Europe i Afrike uspostavi zaštićeno i sigurno okružje
koje bi omogućilo povratak na normalno stanje i
unaprijedilo pomirbu u državama koje su bile neuspješne zbog međuetničkih sukoba.
Bio sam svjedokom žestokih okrutnosti i pokolja
koje su počinili narodi iste DNK i istog etničkog
podrijetla, ljudi izmanipulirani kampanjama mržnje potaknutim od strane političara-kriminalaca,
pripadnika korumpiranih elita i plutokracije, koji
su prekrajanjem povijesti u političke svrhe raspirivali nacionalizam. U Ruandi je pogubljeno više
od 800 000 ljudi, na Balkanu je život izgubilo približno 230 000 ljudi a milijuni drugih su postali
izbjeglice i beskućnici; u Africi su pobijeni milijuni
nedužnih, a još su milijuni inih ostali bez krova
nad glavom ili su preživjeli kao izbjeglice odnosno
kao interno prognani u vlastitim zemljama. Sve te
tragedije podsjećaju nas koliko je krhka ljuska civilizacije.
Dugoročna posljedica tog kolektivnog ludila bila
je uništena nada u bolju budućnost cijelog jednog
naraštaja u mnogima od tih zemalja. “Tragičnost
života,” kako je rekao moj sunarodnjak, Alzašanin
Albert Schweitzer, “je u onome što umre u nama
dok smo još živi.” Još jedan žalostan pokazatelj koliko je uistinu krhka ljuska civilizacije.
Znamo da se širitelji mržnje i zagovaratelji nasilja
gnušaju kulture. Kultura simbolizira preobrazbu i
kontinuitet učenja, tradicije, filozofije, umjetnosti i
glazbe te, ponajvažnije, kontinuitet ideja. Silnici iz
prošlosti i njihovi oponašatelji u sadašnjosti gnušaju se svih tih stvari, jer su one antiteza njihovim
pozivima na nasilje, njihovoj okrutnosti, strahu i
mržnji.
Nije slučajno da su uvijek prve mete njihova nasilja crkve, sinagoge, samostani i džamije. Napadi na
svete hramove su napadi na zajednicu i pokušaj
slamanja duha zajednice kao cjeline te poruka svijetu da takvim zločincima ništa nije sveto.
Vidjeli smo kako se u 20. stoljeću ponavlja nemoć
Zapada pred licem zla: od Armenije do holokausta,
od Ruande do Ovčare, od Srebrenice do Darfura.
S vremenom smo naučili da tolerancija i uspješna multietničnost ne dolaze prirodno. Njih treba
njegovati, podržavati i osnaživati. A kada ih se osporava i kada su ugrožene, svatko od nas dužan
je stati u njihovu odbranu, koliko radi vlastitog
interesa, toliko i zbog morala. Povijesno gledano,
previše često smo svi bili pasivni pred strahovitim
nepravdama i promatrali pokolje nedužnih te dopuštali zlu da pobjedi.
To autodestruktivno ludilo nije osobitost samo naroda juga Središnje Europe ili Afrike i Bliskog istoka – rijetke su države koje u svojoj povijesti nisu
skrenule s puta. Povijest mnogih naših zemalja također bilježi zlostavljanje i izrabljivanje manjina iz
političkih, etničkih ili vjerskih razloga.
Ipak, imamo sreću što je naša nacionalna svijest
počela shvaćati ono što zna svaki dobar psihijatar:
dok netko ne shvati da ima problem, nema mu lijeka. Uvidjeli smo pogreške i počeli ispravljati krivdu, korigirati povijest i popravljati nepravde. Kada
se nađemo pred izazovom zaostataka prošlosti cilj
nam nije samo odstraniti zlo, već izgraditi zajedničku budućnost koja će nam ispuniti nadu u mir
i pravdu te otvoriti prostor za prevlast ljudskog
dostojanstva.
Tijekom karijere iz prve ruke sam došao do spoznaje da su države poput organizama – postoje
virusi koji su za njih puno opasniji od bilo kojeg
naoružanog neprijatelja. Države mogu oboljeti, za249
raziti se plemenskim duhom, rasizmom, nacionalizmom, fašizmom i ksenofobijom.
gospodarstva ugrožava teokracije i autokracije,
kao i sve druge oblike totalitarizma.
Ti virusi su još razorniji kada je tijelo politike već
oslabljeno utjecajima autoritarne vladavine i korupcije, ili kada državni aparat ometa prirodne
obrambene mehanizme, koje u normalnim okolnostima predstavljaju pravna država, neovisni
mediji i akademska kritika. U bivšoj Jugoslaviji i
na afričkom kontinentu bio je dovoljan samo jedan mali korak da političko djelovanje skrene u
prorokovanje, pri čemu su s lanca puštene najmračnije sile ljudske prirode.
Na neuspjeh Lige naroda u pružanju kolektivne
sigurnosti svijet je odgovorio tako što je nakon krvoprolića u Drugom svjetskom ratu po drugi puta
pokušao zajednički djelovati protiv međunarodnog nasilja. Sa zapadnim demokracijama kao podnositeljima prijedloga i uz snažnu međunarodnu
potporu nastala je nova organizacija, Ujedinjeni
narodi, čije vrijednosti vjerno odražavaju upravo
one vrijednosti za koje se i sami zalažemo.
Arhiv Carnegie Endowment čuva izvješće koje je
1914. bilo pripremljeno za grofa d’Estournellesa
de Constanta, s komentarom prvih Balkanskih ratova toga stoljeća. Zaključak izvješća i danas zvuči
istinito: “Ponavljamo, pravi krivci za dugi popis
smaknuća, atentata, nasilnih utapanja, paleži, krvoprolića i okrutnosti sadržanih u ovom izvješću,
nisu narodi Balkana. Ovdje sućut mora prevladati
zgražanje. Nemojmo si dopustiti da osudimo žrtve. Pravi krivci su oni koji zavode javnost i koriste
neznanje naroda za širenje uznemirujućih glasina
i dizanje uzbuna, gurajući svoju zemlju te posljedično i ostale zemlje u neprijateljstvo. Pravi krivci
su oni koji iz vlastitog interesa ili sklonosti stalno
govore da je rat neizbježan te ga tako i čine neizbježnim, tvrdeći pritom da ga ne mogu zaustaviti.
Pravi krivci su oni koji opći interes žrtvuju za svoj
osobni, kojega pak jako slabo razumiju, oni koji
svojim zemljama nameću sterilnu politiku sukoba i protumjera. U stvarnosti ne postoji spasenje,
nema izlaza ni za male države niti za velike zemlje,
osim obostranog povjerenja i pomirbe.”
U posljednjih nekoliko godina globalni terorizam
je samo potvrdio ono što svi znamo: ni jedna osoba, ni jedna zemlja niti kontinent više nisu sigurni. Prijetnje s kojima smo suočeni imaju korijen u
razornoj mješavini fanatizma i siromaštva u velikom dijelu svijeta. Ne smijemo podcijeniti, kako
je rekao pisac: “Bijes i očaj ljudi koji sa zakašnjenjem pristižu u moderan svijet i koji demokraciju,
njegovu primarnu ideologiju, poznaju samo kao
još jedan u nizu privida.” Neprijatelji slobode govora, tolerancije i vjerskih sloboda uvijek će nas
napadati zbog toga što jesmo, a ne zbog onoga
što smo učinili. Naša “prpošna” kultura slobode,
ustavne demokracije, vjerskih sloboda i tržišnog
250
Više od bilo kojeg dokumenta, Povelja Ujedinjenih
naroda predstavlja opći dogovor čovječanstva o
načelima po kojima će biti uređeni međunarodni
odnosi po mjeri ljudskog dostojanstva. U njoj je
sadržana sva univerzalnost pravnog i moralnog
autoriteta. Čak i usred užasa rata u Bosni ili krvoprolića u Africi, Povelja UN-a je ostala jedini dokument koji nikada nije odbila niti jedna strana u
sukobu.
Tijekom službe u Ujedinjenim narodima, shvatio
sam slijedeće:
- kao prvo, ostvareni mirovni rezultati pokazuju
da UN može dobro obaviti posao kada mu se dodijeli odgovarajući mandat, sredstva, organizacijska
struktura i politička potpora
- kao drugo, uspjeh je najbolji poticaj na daljnje
uspjehe. Može se još puno učiniti na primjeni onoga što je naučeno i na poboljšanju stope uspješnosti mirovnih operacija UN-a.
Činjenica je da su rezultati mirovnih operacija
UN-a tijekom posljednjih desetljeća mješoviti, no
ne i katastrofalni. Ipak je bilo više solidnih uspjeha
od teških neuspjeha, mada ovo drugo često dominira u međunarodnim medijima. Povijest će donijeti upućeniju procjenu jesu li neuspjesi koji su se
dogodili bili operativne prirode, dakle u rukama
Tajništva UN-a, ili politički, što je u djelokrugu zemalja članica Vijeća.
Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda u istočnoj
Slavoniji (UNTAES) bila je primjer misije UN-a.
NATO je nije želio, potpuno zaokupljen s više od
50.000 vojnika razmještenih u Bosni. U stvari,
prvi izazov mi je bio osigurati sudjelovanje jedne
zemlje članice NATO-a (Belgije), kako bih osigurao
potporu NATO-a in extremis, uz dovoljno snažan
sastav snaga kao jamstvo da takvu potporu neću
ni morati zatražiti.
Od ostalih zemalja najviše vojnika poslali su Jordan, Pakistan i Rusija, uz specijalizirane postrojbe iz Indonezije, Poljske, Slovačke i Ukrajine. Pod
jedinstvenih zapovijednim lancem čvrstog i iskusnog belgijskog zapovjednika izvrsno su izvršili
zadaće.
Vijeće sigurnosti dalo nam je čvrsti mandat s jasnim ovlastima SRSG-a1 za združeno zapovijedanje nad vojnim, policijskim i civilnim postrojbama. Uspostavom nadzora nad regijom i njezinim
granicama uspjeli smo zajamčiti i djelotvornost,
usklađenost te relevantnost rada tamošnjih nevladinih udruga. K tomu, ciljevi misije bili su jasno
određeni i kasnije sažeti u šest ključnih točaka.
Diplomatski zbor u Zagrebu uključio se u punoj
mjeri i funkcionirao je kao neformalna kontaktna
skupina. Stalan protok posjetitelja iz redova visokih dužnosnika i redoviti brifinzi u glavnim gradovima jamčili su političko razumijevanje i podršku.
Uloga Vijeća sigurnosti u cijelosti je bila uzorna.
Štoviše, na naš je zahtjev po prvi puta u svojoj povijesti Vijeće produljilo mandat tri mjeseca prije
isteka, kako bi dalo do znanja da nestrpljenje i opstrukcije neće dovesti do ranijeg odlaska misije,
već do ranijeg produljenja njezina mandata.
Vijeće je bitno odredilo naš uspjeh i odobravanjem
“Pisma namjere” kojim je hrvatska vlada preuzela
određene političke obveze prema Srbima i nakon
završetka misije UNTAES-a. Politička odlučnost
Vijeća da dovede posao do kraja bila je ključna i za
pristanak Hrvatske na produžetak rada UN-a kroz
Skupinu za potporu policiji, dok je OSCE uzimao
zalet za nastavak dugoročnog praćenja i nadzora.
Konačno, ne treba podcijeniti ni operativne prednosti UN-ova moralnog i pravnog autoriteta. To se
poglavito odnosi na nove države, koje traže potvrdu svoje međunarodne osobnosti kroz priznanje i
članstvo u UN-u.
Bila mi je osobna čast dodati jednu povijesnu fu1
SRSG: Special Representative of Secretary General – Posebni predstavnik Glavnog tajnika UN-a
snotu hrvatskoj povijesti i mirnom reintegracijom
regije osigurati hrvatsku teritorijalnu cjelovitost.
Naposljetku, sam Chesterman je napisao: “Prijelazne uprave prije svega ovise o povjerenju lokalnih
sudionika. Za pridobivanje i zadržavanje tog povjerenja potrebna je određena razina razumijevanja, senzitivnosti i poštivanja lokalne tradicije i političkih težnji, što je često nedostajalo prijelaznim
upravama. Način upravljanja tim povjerenjem u
velikoj će mjeri odrediti nasljeđe neke prijelazne
uprave.” Ako je tomu tako, nasljeđe UNTAES-a je
zajamčeno.
Na koncu, treba uvažiti i činjenicu da je na planetu
koji - i dalje u sjeni nuklearne prijetnje - zbog globalnih komunikacija postaje sve manjim, a uslijed
raspršenosti moći i sve turbulentnijim, zadatak
postizanja stabilnosti, sigurnosti i napretka najdublji izazov čovječanstva. U doba ugroženosti brzim
nuklearnim rastom i državno potpomognutim terorizmom, tendencije ka globalnoj anarhiji i dalje
ostaju izvorom stvarne opasnosti.
Apsurdno je misliti da se možemo izmaći pred tim
problemima. Ovo je svijet velike potencijalne nestabilnosti i velike potencijalne opasnosti. Nema
sigurnosti u izolacionizmu. Svima nam je zdravlje
svjetskog gospodarstva velik i izravan interes, a
sigurnosne prijetnje u mnogim dijelovima svijeta mogu utjecati na naše blagostanje, sigurnost i
saveze, dok ćemo sudbinu bratskih ljudskih bića
uvijek nositi na svojoj moralnoj savjesti.
Zajednička budućnost svih nas kao građana svijeta počiva na područjima u stalnom širenju - društvenim, znanstvenim, kulturnim, obrazovnim, gospodarskim i političkim. Iz izolacije se ne možemo
baviti problemima s kojima smo svi suočeni: prenapučenošću, nedostatnošću vodnih resursa, glađu, nebrigom za okoliš i globalnim zatopljenjem.
Treba nam šira međunarodna suradnja i univerzalni dijalog u potrazi za onim što možemo učiniti
jedni za druge, a ne jedni protiv drugih.
Liberalna politička misao razvila se uglavnom
razradom dvaju uporišnih društvenih i moralnih
ideja – da je politika osobita po tome, što je to
čin postizanja nenasilnih prilagodbi između suprotnih interesa, te da su demokratske procedure
jedini učinkovit put ka ostvarivanju takvih prila251
godbi. Ovaj koncept nas prati još od doba Perikla.
Kontekst građanskog sklada i zajedničkog života
kao atenski idol pružio je prostor dvjema fundamentalnim doktrinama koje sačinjavaju stupove
modernih društava: slobodi pojedinca i vladavini
prava.
Vladavina prava je u samom središtu ove dvije
uporišne društvene i moralne ideje. Vladavina
prava je ulje koje podmazuje složeni kostur naših
društava, koja nam pak omogućavaju ustroj političkih, gospodarskih i društvenih ustanova i njihovo predvidljivo i uredno funkcioniranje.
već da smo živjeli dostojno izazovima svojega
vremena. Da smo izabrali suosjećajnost umjesto
sebeljublja, hrabrost umjesto udobnosti, te da su
naši narodi radili pravedno i, što je još puno važnije, uradili ispravno.
JACQUES PAUL KLEIN
Osijek, 3. svibnja 2011.
S engleskog preveo: IVICA ZEC
Kada se bude pisala povijesti ovoga razdoblja, nadam se da će povjesničari napisati da mi nismo
bili ‘stavljeni na vagu i proglašeni nedoraslima’ 2
2 Prema starozavjetnoj priči Baltazarova gozba, razuzdani kralj Baltazar pozva
Daniela da mu protumači poruku koju je na zidu njegove palače ispisala ruka
poslana od Jahve: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Navod se odnosi na dio poruke
izražen riječju Tekel: „bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan.“ Ostali dijelovi poruke: „Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Parsin:
razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.“ (Biblija;
Kršćanska sadašnjost, 1983; urednici Dr. Jure Kaštelan i Bonaventura Duda;
Daniel).
OSIJEK, 4. 5. 2011. Zajednica povratnika Hrvatske
dodijelila je Povelju zahvalnosti J.P. Kleinu za zasluge u
mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja (Na slici: Josip
Kompanović i Branko Pek uručuju Povelju J. P. Kleinu)
Erdut, 12. 11. 2010. J.P. Klein sa suprugom i Peter Galbraith
na obilježavanju 15. obljetnice Erdutskog sporazuma, susret s
dr. S. Langom
252
Nije slučajno da su prve mete njihova nasilja uvijek crkve,
sinagoge, samostani i džamije. Takvi su napadi zapravo napadi na zajednicu,
pokušaj slamanja duha zajedništva i poruka svijetu da takvim kriminalcima ništa
nije sveto.
POJEDINAČNI PRIMJERI
I SVJEDOČANSTVA
Dr. sc. DAMIR ZORIĆ, prvi tajnik vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice i dr. sc. SLOBODAN LANG u Mađarskoj (Barcz)
s izbjeglim Srbima poslije akcije Oluka 1995.
Dr. sc. SLOBODAN LANG - savjetnik predsjednika RH za humanitarna pitanja i general IVAN ČERMAK u Kninu, kolovoz 1995.
254
Kome koristi?
Budući naraštaji
povjesničara bavit će se, nakon
mnogo
godina,
zanimljivim istraživanjima o tome
zašto su se nakon
proglašenja neovisnosti Hrvatske
redovito ponavljali
nasrtaji
neprijateljstva i kritike
spram Hrvata, njiCARL GUSTAV STRÖHM,
hove Vlade i voVečernji list 19.8.1995.
dećih državnika.
Kako objasniti to
što se na Hrvate uvijek iznova okomljuju kritika,
odbijanje, katkad, dapače, jedva prikrivena mržnja?
Pokazalo se to, naposljetku, nakon uspjeha vojne
akcije “Oluja”. Ako je čovjek prolistao tisak i vidio
nekoliko američkih, britanskih, ali također njemačkih i austrijskih TV programa, stekao je dojam: neki autori i voditelji programa jedva zatome
svoj gnjev i razočaranje zato što su Hrvati bili tako
uspješni. Budući da sad, očito, više nije moguće
opozvati taj hrvatski vojni uspjeh, pokrene se
iznova poznatu staru gramofonsku ploču: Hrvati
su zli, u najmanju ruku koliko i Srbi: “Krajinu” su
etnički očistili (to se tvrdi premda je poznato da su
velik broj Srba iz “Krajine” na odlazak iz kuća prisilile vlastita, srpska vojska i vlast, a nikako Hrvati).
Dakako, osuditi treba slučajeve poput onog u
Sisku, gdje su hrvatski civili bacali kamenje na
jednan konvoj Srba iz “Krajine” na putu prema
Srbiji. Možda Hrvatska policija nije pravodobno
intervenenirala da spriječi ispade protiv tih Srba.
No, uz to treba reći: nasilnički izgredi te vrste ne
događaju se samo u Hrvatskoj nego i u stabilnim
zapadnim demokracijama. Dovoljno je pogledati
što se zamalo dnevno događa u Sjevernoj Irskoj, a
britanska vlada nije kadra učinkovito spriječiti tamošnje izgrede. Ne baš davno bilo je i u SAD-u masovnoga etničkoga i rasnoga nasilja, kad se npr.
u Los Angelesu potpuno slomio javni red, a pretežno crnački Amerikanci pljačkali prodavaonice
Amerikanaca korejskoga ili japanskoga podrijetla.
U jednome od najvećih gradova SAD -a praktički
je zavladalo stanje kao u građanskome ratu: neki
su svoje vlasništvo branili pucajući iz lovačkih pušaka i pištolja jer policija to, očito, nije mogla. Ali
nikome onda ne bi palo na um da ustvrdi kako su
za te ekscese krivi vlada SAD-a u Washingtonu ili
guverner federalne države Kalifornije.
Dakle, ako se rasuđuje o izgredima nekolicine Hrvata protiv Srba u prolaznoj koloni, onda se mora
točno razlikovati uzrok i posljedicu. Da ne bi bilo
nesporazuma: protivim se rješavanju političkih
konflikata kamenjem ili vrijeđanjem. Također
smatram da u javnim ekscesima te vrste stradaju
većinom nedužni. Pravi zlotvori i zločinci ne izvrgavaju se takvu riziku i ne putuju u koloni izbjeglica.
Ali provala gnjeva Hrvata u Sisku ne dolazi iz
oblaka, nego ima svoju pretpovijest. Ti su ljudi
bili godinama izvrgnuti srpskim granatiranjima,
među njihovim najbližima i znancima bilo je brojnih žrtava, mrtvih i ranjenih, da i ne spominjemo
razorene kuće. Među njima je bilo mnogo izbjeglica i prognanika, ljudi koji su samo s plastičnom
vrećicom u ruci spasili živu glavu. Pa kad ti ljudi
sad vide kako Srbi iz tzv. Krajine odlaze udobno
u svojim automobilima – među ostalim i u luksuznim mercedesima, na traktorima s prikolicama,
nakrcanim kovčezima i škrinjama – prisjete se,
naravno, kako se njih otjeralo. Zašto se npr. Hrvatima, koje sada protjeruju iz Banje Luke, ne dopusti da sobom uzmu svoje automobile? Zašto ljudi,
koji na hrvatsku obalu stignu u čamcima, nemaju
kovčega ni škrinja?
Biti izbjeglica ili prognanik uvijek je zla kob (pri
čemu se mora napomenuti da iz “Krajine” nitko
nije protjeran – srpsko je stanovništvo otišlo prije
nego što su se pojavili prvi hrvatski vojnici). Ali je
velika razlika napuštati zavičaj uredno s prtljagom
i u automobilu – ili pješice, preko planina i kroz
šume, poput muslimanskih žena iz Srebrenice. Također, jedno je biti napadnut kamenjem, a drugo
artiljerijskom vatrom na otvorenoj cesti poput hrvatskih i muslimanskih izbjeglica.
S tim u svezi umjesne su i neke napomene za
intervju američkoga veleposlanika Galbraitha u
najnovijem Globusu. Mislim da međunarodnim
običajima ne priliči način na koji se veleposlani255
ci različitih sila u Zagrebu javno očituju o politici
države u kojoj su akreditirani. Ako se inozemni diplomati takoreći u novinskim intervjuima obraćaju Vladi, otprilike kao Galbraith kada kaže: “Mislim
da bi hrvatska Vlada trebala aktivnije sudjelovati
u sastancima s izbjeglicama iz Krajine...”, onda je
to pokroviteljski, patrijarhalni ton koji bi mogao
izazvati dojam da veleposlanik zapravo nije šef
diplomatske misije, nego nešto više, neka vrsta
“visokoga povjerenika” (kao nakon Drugoga svjetskoga rata u poraženoj i okupiranoj Njemačkoj).
Smatram problematičnim ako veleposlanik SAD -a
u Globusu izvještava kako je sam sjeo na srpski
traktor i sa srpskom se devetogodišnjom djevojčicom vozio kroz mnoštvo Hrvata. Doslovce on u
intervjuu kaže: “Masa je vrijeđala izbjeglice, u zraku se osjećala mržnja, a sve to nije bilo upućeno
Kolona sa srpskim stanovništvom
napušta Hrvatsku 1995.
Zar tu nema i brojnih pojedinaca koji su se obogatili vlasništvom svojih hrvatskih susjeda koji su
1991. protjerani iz kuće i s ognjišta? Jesu li to Srbi
koji su doista pripadali “autohtonim”, starosjedilačkim žiteljima toga kraja? Zar tu nema i ljudi koji
su se tek nedavno priselili, recimo, u napuštene
hrvatske kuće? Koliko se struktura stanovništva
izmijenila u godinama poslije 1945.?
Američki veleposlanik PETER GALBRAITH na traktoru sa
srbima koji napuštaju Hrvatsku nakon Oluje 1995.
srpskim borcima...”
Naravno, nije devetogodišnja srpska djevojčica
kriva za ono što se u “Krajini” zbivalo još od 1990.
Ali se čovjek ne može ponašati kao da su se neki
Hrvati u Sisku okupili da ispsuju Srbe iz puke obijesti i dosade. Mora se zaći dublje, ne ostati samo
na površini, nego upitati: Što se to dogodilo da je
u ljudima izazvalo toliku mržnju? A ako se veleposlanik SAD-a vozi kroz Sisak na srpskome traktoru, čovjek bi se mogao upitati: Zašto isto to nije
učinio on ili drugi neki diplomat kada su protjerivani Hrvati iz Banje Luke? Bojim se da takve geste,
koliko god mogle biti dobronamjerne, nisu zbiljski
prinos rješavanju problema.
Jer ako se pogleda srpsko stanovništvo koje “Krajinu” napušta, moraju se postaviti neka pitanja, na
koja sve dosad nije bilo odgovora: Jesu li sve to
ljudi koji su napustili svoje kuće i svoju zemlju?
256
Prije početka akcije hrvatske vojske “Oluja” srpsko
stanovništvo je organizirano napustilo svoje domove
Sve dok se na ta pitanja ne odgovori, ne može se
doći do ispravne procjene za ono što se ovih dana
događalo i u Kninu i u okolici. Iz intervjua američkoga veleposlanika u Globusu može se, osim toga,
razabrati neka vrsta spočitavanja Hrvatima. Mister Galbraith sada kaže da je uoči hrvatske ofenzive pregovarao s Babićem, a taj da je zahtijevao
samo još jedan tjedan da bi prihvatio hrvatske uv-
jete. Galbraith doslovce: “Da je hrvatsko vodstvo
bilo strpljivije, tragedija s izbjeglicama mogla se
izbjeći, baš kao što su se mogli izbjeći i gubitci na
hrvatskoj strani.”
Veleposlanik time teško spočitava: dakle je jedino
hrvatska nestrpljivost izazvala oružani sukob. No,
nije li moguć i suprotan zaključak: da su Hrvati
čekali jedan tjedan, netko bi možda rekao da treba pričekati još jedan tjedan, onda još dva, i tri, i
četiri tjedna, pa bi odjednom izronio predobro poznati scenarij – beskonačnoga pregovaranja bez
rezultata.
Zašto da Hrvati odjednom vjeruju u pouzdanost
srpskih obećanja, nakon što su četiri godine doživljavali baš suprotno? Naravno, pošto je sve
(ili uglavnom sve) minulo, sada čujemo odavno
poznate fraze međunarodne diplomacije: Sve se
mora prepustiti “mirovnome procesu”, mora se
pregovarati, pregovarati i opet pregovarati.
Gori hotel “Imperijal” u Dubrovniku 1991.
Hrvati pod prijetnjom oružja s vrećicama napuštaju svoj grad i
svoje do temelja porušene domove, 18. 11. 1991.
Granatiranje Dubrovnika 1991.
Baš lijepo i dobro – ali po okolici Dubrovnika
pljušte granate. Ljudi i ginu. Ako je devetogodišnja srpska djevojčica na traktoru nedužna – što je
onda s 16-ogodišnjom Hrvaticom iz Zatona, kojoj su morali amputirati nogu? Ako zastava SAD-a
treba štititi srpske izbjeglice kod Siska – gdje je
zastava SAD-a (ili neke druge države, članice NATO-a) koja bi štitila Dubrovnik? Ili se tu postupa
prema onoj: Svi su ljudi ravnopravni, ali neki su
ravnopravniji?
Ovako su hrvatski prognanici napuštali svoj grad Vukovar
18. - 20. 11. 1991.
Život nije jednostavan, kako bi čovjek mogao pomisliti. A zbilja, kako je doživljava običan čovjek,
ponekad je sasvim drukčija nego iz perspektive
diplomacije ili svjetske politike.
IZVOR: Večernji list 19.8.1995.
Carl Gustav Ströhm
umro je nakon kratke bolesti 15. 5. 2004.
Memorijalno groblje hrvatskih branitelja u Vukovaru
257
PROGNANICI
Premijeru Franji Greguriću i Vladi predložio sam
osnivanje posebnoga Ureda Vlade Republike Hrvatske za prognanike i izbjeglice na temelju iskustva i modela Visokoga povjerenstva za izbjeglice
UN-a. Taj ured na čelu s prof. dr. sc. Adalbertom
Rebićem imao je povijesnu ulogu u zbrinjavanju
prognanika i izbjeglica. Svi su bili dragovoljci, volonteri, sjajni profesionalci i domoljubi. Stvorili su
sustav koji je pomagao da se Hrvatska dodatno
ne destabilizira, organizirali pomoć hrvatske dijaspore, prvu međunarodnu humanitarnu pomoć,
uspostavili komunikacije i suradnju s Visokim povjerenstvom za izbjeglice i drugim međunarodnim
organizacijama, organizirali smještaj i prehranu
za preko 700.000 prognanika te uspješno uprav-
Prof. dr. sc. MATE GRANIĆ
potpredsjednik Vlade RH (1991. – 2000.)
ministar vanjskih poslova (1993. – 2000.)
U povijesnome procesu stvaranja moderne hrvatske države osim odlučnosti za raspisivanje
referenduma o neovisnosti i plebiscitarnoj potpori
referendumu građana Hrvatske, proglašenju neovisnosti, odlučnoj obrani od velikosrpske agresije,
međunarodnome priznanju i ulasku Hrvatske u
UN i druge međunarodne organizacije, zbrinjavanju hrvatskih prognanika, njihova žrtva, hrabrost,
samoorganiziranje, mirna reintegracija hrvatskoga
Podunavlja i povratak vrlo su važan dio hrvatske
povijesti, kojom se možemo posebno ponositi.
Potpredsjednikom Vlade demokratskoga jedinstva postao sam 31. srpnja 1991. godine, za najžešće srpske agresije na Hrvatsku. Hrvatska je
bila nenaoružana, nepripremljena za rat, međunarodno nepriznata, formalno dio bivše Jugoslavije
i izložena brutalnoj agresiji bivše JNA, naoružanih
pobunjenih Srba pod potpunom kontrolom Beograda te srpskih dragovoljaca za rat u Hrvatskoj
protiv Hrvatske.
Međunarodna je zajednica potpuno nepripremljena dočekala zločinački plan Slobodana Miloševića. SAD su se bavile Bliskim istokom i Pustinjskom
olujom, a Europska je zajednica bila tradicionalno
podijeljena i spora u prepoznavanju biti režima i
politike Slobodana Miloševića. Broj prognanika
svakim je danom rastao geometrijskom progresijom.
258
Prof. dr. sc. ADALBERT REBIĆ, prvi predstojnik Vladinog ureda
za prognanike i izbjeglice
ljali cjelokupnim sustavom. Do kraja 1991. godine
sav teret zbrinjavanja prognanika podnijela je hrvatska država, građani Hrvatske uz pomoć hrvatske dijaspore te gradova prijatelja iz susjednih i
prijateljskih država Italije, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švicarske i Mađarske.
Prva organizirana međunarodna pomoć stigla je
iz Njemačke. Na Badnjak 1991. godine osnovan
je Ured za humanitarnu pomoć Njemačke u Hrvatskoj. Organizirana pomoć Europske zajednice
počela je stizati tek 1992. godine. Osnivanjem
Zajednice prognanika Hrvatske zbrinjavanje prognanika dobilo je novu dimenziju. Prognanici su
postali akteri ne samo vlastita zbrinjavanja nego
i velika pomoć Vladi u diplomatskim naporima za
promjenu mandata UNPROFOR-a te stvaranje
UNCRO-a. Prognanici su bili velika pomoć Vladi
u procesu povratka kućama, obnove i posebno u
procesu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, najuspješnijoj operaciji takve vrste u povijesti
UN-a.
Istraživanje povijesne epopeje hrvatskoga naroda
i svih građana Hrvatske koji su bili žrtva politike pokušaja stvaranja “Velike Srbije” Slobodana
Miloševića zadaća je svih živućih aktera, političara, Zajednice prognanika, Ureda za prognanike i
izbjeglice, diplomata, povjesničara, humanitarnih
udruga, udruga za ljudska prava i branitelja. Prognanici i njihove obitelji često su bili i branitelji i
žrtve rata. Dostojanstvo s kojim su sve ove godine
preživjeli rijetko je zabilježeno u povijesti. I kada
je bilo najteže, nije se dogodio ni jedan ozbiljan
incident s prognanicima.
Zato su prognanici pravi heroji Domovinskoga
rata. Hrvatska njima duguje veliku zahvalnost.
Prof. dr. sc. MATE GRANIĆ
VJEKOSLAV LAKSAR, - , TOMISLAV KARAMARKO, prof. dr. sc. MATE GRANIĆ, ADAM MEŠTROVIĆ, BRANIMIR GLAVAŠ,
1993. u Osijeku
Prof. dr. sc. MATE GRANIĆ, MATO ŠIMIĆ, TOMO POVRESLO, DARKO VARGA, DRAŽEN MATIJEVIĆ, PETAR KLJAJIĆ, BRANIMIR
GLAVAŠ i DUBRAVKO JEZERČIĆ, 1993. u Izvršnom vijeću općine Osijek uoči I. konferencije ZPH 993. u Osijeku
259
MOJ RAZGOVOR S PREDSJEDNIKOM
Prof. dr. sc. PETER KUZMIČ razgovarao je s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom u siječnju
1996. godine
Prof. dr. sc. PETER KUZMIČ
Gospodine Predsjedniče,
zakoračili smo u drugu polovicu zadnjega desetljeća drugoga milenija poslije Krista. Kraj ovog
stoljeća na našu opravdanu čežnju za slobodom
odgovorio je nametnutim nam nepravednim ratom. Iz njega smo ipak, uz velike žrtve, sporu,
ali nezaobilaznu međunarodnu potporu i Božju
pomoć izašli kao pobjednici. U prošloj je godini
hrabrim pothvatima i strateški mudrim rukovođenjem vojske oslobođen najveći dio okupiranoga
područja drage nam Domovine. Zatim je potpisan
Daytonski sporazum i tako smo u novu godinu
ušli s vjerom u slobodu u miru i sa zahvalnošću,
jer su mir i sloboda uvijek Božji dar.
Potkraj prošle godine proslavili smo još jedan
rođendan najveće i središnje ličnosti cjelokupne
ljudske povijesti - Isusa Krista, Spasitelja svijeta.
Njegovo su rođenje one prve božićne noći najavile
nebeske vojske anđela programatskom himnom
“Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje
ljubi” (Luka 2,14).
Biblijski mir - šalom - u koji mi kršćani vjerujemo
ne označava samo odsutnost rata, prijekid ratnoga stanja ili, kako ga je krivo definirao jedan grčki
neoplatoničar, “odmor od ratnoga neprijateljstva”.
On je višedimenzionalan: mir s Bogom i mir u našoj savjesti te mir među ljudima i narodima. Šalom
260
koji Bog daje sinonim je za sreću i blagostanje.
Došli smo poželjeti taj mir i Vama i čitavoj našoj
Domovini.
Kao ljudi vjere i nade došli smo Vam čestitati
Novu godinu, pa smo time došli i glasovati za budućnost. Za Hrvatsku mira i blagostanja, istine i
pravde. Vrijeme je za budućnost, a ona nas poziva
da neprekidno širimo obzorja slobode, njegujemo
našu mladu i ponekad slabašnu, ali uvijek dragocjenu biljku demokracije. U ime budućnosti, svjesno se odmaknimo i kritički distancirajmo od svega što asocira na jednoumnu prošlost - nacističku
ili boljševičku. U Hrvatskoj, oslobođenoj i čitavoj,
nema više razloga za korake koje bi svijet mogao
protumačiti kao vraćanje u prošlost ili udaljavanje
od demokracije.
Mi kršćani vjerujemo u Onoga koji je “put, istina i život” (Ivan 14,6) i koji je rekao: “Upoznat
ćete istinu, a istina će vas osloboditi” (Ivan 8,32).
Vjerujemo u osloboditeljsku moć istine, a sve to
u izgradnji “civilizacije ljubavi” na koju nas tako
uporno poziva neumorni njezin promicatelj i suvremeni globalni prorok, papa Ivan Pavao II. To
je misija ljubavi, istine i pravde nasuprot svakoj
mržnji, laži i prijevari. U tom svetome zadatku svi
smo pozvani da budemo istinoljupci i životoljupci,
ljudi intelektualne i moralne čestitosti.
Gospodine Predsjedniče,
naša je želja i molitva da Hrvatska bude prepoznata kao politički zrelo društvo u kojemu se slobodno i ravnopravno natječu ljudi i ideje, u kojemu se
u dobrohotnome služenju životu i istini snagom
argumenata - i ni na koji drugi način - opravdavaju
vlastita i brane ili osporavaju druga i drugačija stajališta. Društvo neometanih prostora duhovne slobode u kojemu su različitosti bogatstvo i u kojemu
se neslaganje ne može poistovjećivati s izdajom. U
takvom se društvu istina i pravda suprotstavljaju
laži i nepravdi. U njemu se i politička praksa uvijek
iznova podvrgava ne samo kritičkoj provjeri dobro informiranoga naroda na slobodnim izborima
nego i duhovno-etičkoj prosudbi Crkve kao predstavnice Kraljevstva Božjega, jedinoga trajnoga i
vječnoga sustava. Mi, članovi Protestantsko-evanđeoskoga vijeća, zajedno s Crkvom univerzalnom,
vjerujemo u “Jednu svetu, sveopću, i apostolsku
crkvu” koja je pozvana da bude ne samo navjestiteljica Evanđelja Božje ljubavi i spasenja nego i da
bude savjest društva, “sol zemlje” i “svjetlo svijeta”,
kako nas je učio Isus, dakle Božji proročki glas koji
i vlast i narod poziva, upozorava i usmjerava na
pravednost i odgovornu slobodu. Jer, kako reče
biblijska mudrost: “Pravednost uzvisuje narod, a
grijeh je sramota pucima” (Izreke 14,34).
cjelokupan proces europskih integracija i bez čije
je suradnje nezamislivo sve ostalo što je u svezi s
političkom stabilnošću i gospodarskim prosperitetom u Europi.
Crkva je i navjestiteljica nade, a nada je vjera okrenuta prema budućnosti. Sv. Augustin, koji je veličinom svoga uma i vjere svoju magisterijalnu misao
tako snažno ugradio u same temelje zapadne civilizacije, jednom je rekao da nada ima dvije kćeri:
gnjev i hrabrost - gnjev zbog stvari kakve jesu i
hrabrost da ih se mijenja.
Kada sam nedavno na jednome skupu u Zagrebu
pokušao eksplicirati i s određenom dozom rezerviranoga optimizma kontekstualno poučno preporučiti tu analogiju, bio sam neočekivano prekinut
intervencijom jednoga slušatelja koji je, vidno
uznemiren, izjavio da se to ovdje nikako ne može
dogoditi jer Srbija nije, poput Njemačke, vojno poražena. Ja kao kršćanin (dakle sljedbenik Onoga
koji je rekao: “Blago onima koji mir grade”) ipak
ostajem umjereni optimist u svezi s ciljevima, a
proceduralni realist u svezi s putom (putovima)
do tih ciljeva. Gospodarska suradnja, politička stabilnost ove regije i normalan suživot hrvatskoga
i srpskoga naroda nezamislivi su bez pomirenja
i praštanja. Drugo je implicitno pitanje mogu li
se pomirenje i praštanje dogoditi bez pokajanja
i traženja oprosta. O tome nam je potrebno više
susreta poput onoga koji su nedavno u Zagrebu
pod kreativnim i kršćanski nadahnutim Cropaxom
organizirali hrvatski Caritas i splitski Franjevački
institut za mir.
Tu nadu, kreativno nezadovoljstvo i tu transformativnu hrabrost želimo Vama, hrvatskoj Vladi i
svima nama u 1996. godini za dobra naše napaćene, ali krasne Domovine u njezinoj cjelokupnoj
gospodarskoj i političkoj, ali i duhovnoj i moralnoj
obnovi na putu u bolju budućnost.
Siječnja 1996.
PREDUVJET POMIRBE
Bez pravde nema mira, a bez suđenja glavnim
krivcima za nedavne ratove na ovim prostorima
nema pomirbe među susjednim narodima. Da
se zaraćeni narodi nakon određenoga vremena
mogu pomiriti, pa onda postati i dobri suradnici, dokazuje primjer Njemačke i Francuske. Put
od franko-germanske krvave povijesti neprijateljstva do suvremenoga njemačko-francuskoga
prijateljstva može biti poučan i za odnose između
Hrvatske i Srbije. Danas su (ujedinjena) Njemačka
i Francuska središnja osovina oko koje se okreće
Prof. dr. sc PETER KUZMIČ,
Rektor evanđeosko - teološkog fakulteta u Osijeku
(Po)kajanjem do pomirbe
Čini se da će nam u tom procesu pomoći i kontroverzni Haag. Svoga sam razumljivo neugodnoga i
opravdano zabrinutoga zagrebačkoga sugovornika pokušao primiriti nadom da će se ipak mnogo
toga promijeniti kada Milošević, Karadžić i Mladić stignu u Haag. Njegov je nagli odgovor glasio:
“Kladim se da se to nikada neće dogoditi!” Prvi se
dogodio, a na ove druge, i još cijelu plejadu njihovih sudrugova krvavih ruku, bez obzira na Koštuničine i ine frustracije, ruska gunđanja i kletve četničke, također više nećemo dugo čekati. Valjda je
i ta spora, neodlučna i odviše bojažljiva međunarodna zajednica u međuvremenu nešto naučila. Ja
joj za sada predlažem da poveća ovlaštenja voditelju misije UN-a u BiH, našemu (i njihovu!) prijatelju generalu Jacquesu Kleinu. Ja već dugo tvrdim
to što je on ovih dana nimalo preuzetno rekao sam
za sebe i svoju nekada učinkovitu, a sada frustrirajuću ulogu: “Da ja imam mandat kao u istočnoj
Slavoniji, Karadžić i Mladić bili bi u Haagu!” Kleinu
se može vjerovati i zato ga treba prikladno opunomoćiti. Taj bivši ministrant (o tome mi je osobno
261
ispričao zanimljiva sjećanja i anegdote) i “propovjednik” pravde i pomirbe doista je dokazao svoju
nepristranost, hrabrost i odlučnost, pa bi bilo vrijeme da se iz te sudbonosne bosanske igre maknu
neki drugi preplaćeni i neučinkoviti međunarodni
neznalice i mlitavci. I tu vrijedi onaj Isusov evanđeoski, ali i univerzalno primjenjiv kriterij: “Prema
njihovim plodovima ćete ih prepoznati.”
Miloševićevo uhićenje i prisilno pojavljivanje pred
Tribunalom (njegovo ponašanje ne zaslužuje komentar, osim psihijatrijskoga), važan je ili preduvjetan korak na početku puta pomirenja dvaju
naroda. Milošević je bez sumnje glavni inženjer,
financijer i nadglednik realizacije zločinačkoga
projekla “Velike Srbije”.
Spora, ali ipak dostižna pravda
Kada međunarodna zajednica već potkraj osamdesetih nije znala prepoznati opasnost niti je imala snage i volje (kao i u ratnim godinama poslije
toga) spriječiti “balkanska krvoprolića”, onda treba bar pozdraviti zakasnjelu pravdu u kojoj će mu
(a time donekle i samoj sebi), sada pred očima svijeta, suditi.
Ja sam na opasnost počeo javno upozoravati već
1987., kada se u srpskome pravoslavnome tisku i
drugdje, u kontekstu buđenja nacionalne mitologije i velebnih priprema za proslavu 600. obljetnice Kosovske bitke, sve češće (opet) pojavljivao
totalitarno ispolitizirani koncept “Nebeske Srbije”.
Kada su godinu poslije kosti kneza Lazara (koji je
izabrao “Nebesku Srbiju”!) iznesene iz samostana Ravanica i trijumfalističkim paradama uz suludu mješavinu nacionalističkoga i religioznoga,
demonski inspiriranom “evangelizacijom nacije”,
pronošene gradovima Srbije, neki od nas, uza sav
ekumenski senzibilitet i civilizacijsku suzdržanost,
htjeli su vrištati i zvoniti na sva nedostupna im
zvona.
Poslije Slobinoga (Slobodan Milošević, op. ur.)
gazimestanskoga govora, prijetnji i ucjena ja sam
medijima rekao i za tisak napisao (na to me je nedavno u Latinici podsjetio i dobro informirani Denis Latin) sljedeće:
“Čuli smo retoriku rata. Ratovi počinju riječima.
Ruka potencijalnoga ubojice u zraku je; prije nego
što zamahne i nevini ljudi stradaju, netko bi ga
morao zaustaviti.” Nitko ga nije zaustavio, a ja sam
doživio pobunu svojih srpskih sludenata i izgubio
neke inače drage prijatelje u Beogradu, koji mi se
sada već neko vrijeme ispričavaju i proglašavaju
me prorokom. Nažalost, nitko ga nije zaustavio,
iako bi mnogo bolje bilo spriječiti nego (sada) suditi.
Srpanj 2001.
Prof. dr. sc PETER KUZMIČ,
Rektor evanđeosko - teološkog fakulteta u Osijeku
Zgrada evanđeosko - teološkog fakulteta u Osijeku
262
U VUKOVARU NEMA MRŽNJE
Vukovar, 19. 3. 2006.
Hrvatski je sabor davne 1848. donio zaključak da
sveti Josip bude zaštitnik Hrvatske i hrvatskoga
naroda. Nije bez razloga Zajednica povratnika izabrala Vukovar i današnji dan kako bismo ovdje
prozborili o najbitnijim problemima povratnika. I
ja sam jedan od tih povratnika među vama. Iako
nisam Vukovarac i nisam bio prognan, otišao sam,
poslala me Crkva, za prognanima i k prognanima
u inozemstvo, u Austriju, gdje sam pratio naše ljude na radu u tuđini i od 1991. prognane Hrvate iz
Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Život povratnika
nije jednostavan. Da je jednostavan, ne bi bilo ove
zajednice ovdje. Budući da je složenost tako velika, potrebno je mnogo ljudi i mnogo dobre volje
da se naš život ovdje osmisli. Znate što? Najlakše
je obnoviti ono materijalno. Teško je obnoviti duh,
teško je obnoviti ranjenu dušu, teško je dati sigurnost nesigurnome, kojemu je sve uzeto, koji je
ostao u jednome trenu bez ičega. I susretati se teško s onima koji su to učinili, našim dojučerašnjim
susjedima s kojima se moramo oči u oči pogledati
i ne učiniti zlo. Vukovar upravo u tome prednjači.
ovdje i svoju budućnost, tu gdje nas je Bog posadio, da tu rastemo, da tu donosimo cvijet i rod,
da se više ne moramo potepati od nemila do nedraga diljem Hrvatske i diljem svijeta. Prije 150
godina Engleza je bilo koliko i Hrvata. Na nama
je sada i na Vama, gospodine predsjedniče Hrvatskoga sabora, na Vama, gospođo potpredsjednice
hrvatske Vlade, da ne postanemo još manji. Vi
ste, gospodine Josipe, sa svojom udrugom učinili
mnogo toga u svezi s povratkom, a budućnost je
sada pred svima nama. Pružimo svoju potporu, mi
iz Crkve, sve udruge i svi ljudi dobre volje, da naši
mladi ostanu na ovom tlu, na svojoj vukovarskoj
i hrvatskoj zemlji, na Banovini, u Kninu, Baranji,
zapadnoj Slavoniji, gdje god, da ne moramo otići,
ne zbog rata, nego da nas ne otjera nezaposlenost,
nebriga i ostalo. Budimo svi u tom složni i vjerujem, uz veliko strpljenje koje ima hrvatski narod i
stanovnici Vukovara, da ćemo to i uspjeti ostvariti.
Neka sveti Josip, zaštitnik domovine Hrvatske, čiji
je danas blagdan, blagoslovi svaki vaš korak i svaki vaš rad i zauzetost za dobro.
Temelj su hrvatske domovine naši branitelji, koji
su položili živote za svoj dom, svoj voljeni grad,
svoju obitelj, svoju vjeru i svoju ljubljenu domovinu. Oni su dali svoje živote ne iz mržnje, nego iz
ljubavi i zato i mi trebamo njima uzvratiti ljubav. U
Vukovaru nije bilo ni jednoga ubojstva iz mržnje i
osvete nakon povratka1997. I to je velik znak da
smo mi drugačiji. Ali to što smo drugačiji ne oslobađa Vas, koji ste na vlasti u Republici Hrvatskoj,
da nam pružite i ono drugo: da možemo zaraditi
naš kruh svagdašnji vlastitim rukama, da naši povratnici mogu biti zadovoljni za svojim obiteljskim
stolom sa svojom djecom i da roditelji i mladi naraštaji, kojih, hvala Bogu ima, mogu biti sigurni.
Vukovar je grad mladih, nije grad starih. Oko
4.000 djece je u Vukovaru. Grad koji živi, koji pjeva, koji se osjeća. Nije 1999. godina, kada sam se
vratio ovdje gdje ptice nisu pjevale, mrtav grad.
Vratila su se vukovarska djeca, obitelji, i mi smo
mladi. Roditelji žele biti sigurni da ta mladost ima
Fra ZLATKO ŠPEHAR, gvardijan vukovarski, na 13.
konferenciji Zajednice povratnika Hrvatske održanoj u
svetištu sv. Bone u Vukovaru 19. 3. 2006.
263
RATNA DOGAĐANJA U SISAČKOMOSLAVAČKOJ ŽUPANIJI: SKRB ZA
PROGNANIKE, IZBJEGLICE I POVRATNIKE I
NJIHOVO ZBRINJAVANJE
UVOD
Kako uopće započeti - pitanje je koje
mi se prvo nametnulo. Velik dio ružnih sjećanja, teških
trenutaka čovjek
potisne, a život nameće nove oblike
rada i promišljanja.
UKRATKO O RATNIM ZBIVANJIMA NA
PODRUČJU SISAČKO-MOSLAVAČKE
ŽUPANIJE
Prostor Sisačko-moslavačke županije, sa stajališta
vođenja i bilježenja ratnih operacija, dijeli se u dva
ratna područja:
- zapadna Slavonija - dio prostora bivše općine
Novska i
- Banovina i Kordun - prostori bivših općina
Sisak, Petrinja, Glina, Vrginmost, Vojnić, Dvor i
Hrvatska Kostajnica.
Previše je događanja, a kako ih
ukratko opisati, jer
ni jedna knjiga nije
MIRKO IVANUŠIĆ, dr. vet. med.,
zamjenik ravnatelja HCR-a u Sisku dovoljna da bude
potpun svjedok zbi
vanja u Domovinskome ratu i njegovih posljedica.
Nisam nikad imao vremena sustavno pisati i bilježiti tisuću događaja, iako sam prikupio dosta materijala, tako da ću djelomično iznijeti kronologiju,
djelomično govoriti o vlastitu viđenju svih zbivanja vezanih prvo za progonstvo, a potom obnovu i
sve ono što ju je pratilo.
Imao sam tu nesreću da sam, odmah na početku
demokratskih promjena, dragovoljno napustio
svoju radnu sredinu u Veterinarskoj stanici Sisak,
ali i neizmjernu sreću i zadovoljstvo da uz veliki
broj izvanrednih suradnika pružim najviše što
sam mogao, i to s velikom voljom i razumijevanjem, prvo kao djelatnik Kriznoga stožera za Sisak
i Banovinu, kao predstojnik Regionalnoga ureda
za prognanike i izbjeglice, potom pročelnik Upravnoga odjela za obnovu i razvoj županije, predsjednik Povjerenstva za popis i procjenu ratne štete
i zadnjih 12 godina na različitim funkcijama u
Hrvatskome centru za razminiranje u kojemu su
aktivnosti prerasle na državnu razinu. Eto, nekako sam stalno bio uz prognanike i počesto dijelio
njihovu sudbinu.
264
Sisačko-moslavačka županija
Već u travnju 1990. godine počinju okupljanja
pripadnika srpske nacionalnosti u Okučanima i
Rajiću zbog “ugroženosti” i želje za osnivanjem
srpske općine Okučani. Taj je pokret organizirala
Srpska demokratska stranka, koja je planirala teritorijalno ujedinjenje u zapadnoj Slavoniji s gradom Pakracem kao središtem tzv. Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija.
U svibnju 1990. vjerski skup u Paklenici prerasta
u politički - osnovan je SDS u Paklenici i Rajiću.
U siječnju 1991. godine organiziran je referendum u 31 naselju okučanskoga kraja kojim se
traži odcjepljenje od Nove Gradiške i pripojenje
općini Pakrac. Srpanj i kolovoz 1991. godine mjeseci su u kojima se gotovo svi Srbi svrstavaju uz
ideju o političkome i teritorijalnome odcjepljenju
od Republike Hrvatske. Pripadnici JNA sve više i
sve otvorenije stavljaju se na stranu srpskoga stanovništva. Prvi oružani sukobi započinju u srpnju
1991. godine na širemu prostoru zapadne Slavonije: počinju razaranja hrvatskih naselja, ima poginulih, ranjenika, a pristižu i prvi prognanici. U
kolovozu 1991. godine počinju masovna granatiranja Novske, koja traju do kraja prosinca.
10. listopada privremeno je okupirana današnja
općina Jasenovac. Početkom siječnja 1992. godine Sarajevskim primirjem veći dio bivše općine
Novska ostaje pod privremenom okupacijom u
tzv. Krajini Zapadna Slavonija.
UNPROFOR preuzima odgovornost na Sektoru
“Zapad” 15. srpnja 1992. godine. Dok je to područje bilo privremeno zaposjednuto, bilo je manjih
oružanih sukoba, granatiranja slobodnih krajeva
po dubini u Kutini, Novskoj i Lipovljanima, razaranja hrvatskih naselja na zaposjednutome području, progona i ubijanja hrvatskoga stanovništva
zbog velike neučinkovitosti međunarodnih snaga.
Usporedno s događanjima u dijelu zapadne Slavonije gotovo isti nemili događaji zbili su se i na
prostorima Banije i Korduna. U prosincu 1990.
godine održana je osnivačka skupština SDS-a za
područje Sisačko-banijske regije.
U siječnju 1991. godine tzv. Sekretarijat unutrašnjih poslova Krajine obavijestio je Ministarstvo
unutarnjih poslova Republike Hrvatske da su policijske postrojbe Knina, Obrovca, Lapca, Benkovca,
Gračaca, Titove Korenice i naših gradova, Hrvatske Kostajnice, Dvora na Uni, Gline i Vojnića, ušle
u sastav tzv. SUP-a Krajine. Istodobno započinju
prosvjedni skupovi protiv uspostave hrvatske države u Banskome Grabovcu, Petrinji, na Petrovoj
gori, Dvoru, Hrvatskoj Kostajnici. Zaprečavaju se
prometnice u Petrinji, Taborištu, Tješnjaku, Bijelniku, Kukuruzarima, Jabukovcu, Knezovljanima,
Dvoru i Novskoj prema Pakracu. Na sastanak u Saboru Republike Hrvatske 9. siječnja 1991. od pozvanih predstavnika općina s većinskim srpskim
stanovništvom odazavali su se jedino predstavnici
Gline i Hrvatske Kostajnice. Ustavni sud Republike
Hrvatske 10. siječnja 1991. godine ukida sve odluke općina koje su pristupile SAO Krajini.
20. siječnja 1991. godine Srbi su organizirali refe-
rendum za “Kotar Vojnić”. Tzv. Srpsko nacionalno
vijeće i Izvršno vijeće SAO Krajine donijelo je odluku da se SAO Krajina razdružuje od Republike
Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji, a 1. travnja 1991.
godine tzv. Izvršni savjet Nacionalnoga vijeća SAO
Krajine donio je Odluku o pripojenju Krajine Republici Srbiji ističući da na njezinu teritoriju vrijede zakoni Republike Srbije i Ustav SFRJ. 4. travnja 1991. godine oklopne jedinice JNA stigle su
u Dvor na Uni. 1 . svibnja 1991. godine Ustavni
sud RH proglasio je referendum “SAO Krajine” o
pripojenju Srbiji neustavnim.
16. svibnja 1991. godine tzv. Skupština SAO Krajine jednoglasno je donijela Odluku o pripojenju
Srbiji. Uskoro se usvaja Statut Krajine, Ustavni zakon SAO Krajine te imenuje tzv. predsjednik vlade
i ministar obrane.
25. lipnja 1991. godine martićevci su napali Dvor
na Uni. Agresija na Sisačko-banijsku županiju
započela je 26. lipnja 1991. godine u ranim jutarnjim satima, kada su paravojne neprijateljske
skupine napale postrojbu Hrvatske policije u Glini. Tom je prilikom poginulo dvoje hrvatskih policajaca, desetak ranjeno, a trinaest odvedeno u
zatočeništvo u zloglasni zatvor u Kninu. Sredinom
srpnja jedinice JNA otvaraju tenkovsku vatru na
zgradu ispostave MUP-a u Dragotincima, napadaju Kraljevčane te prvi put izravno sudjeluju u oružanome napadu na hrvatsko stanovništvo i snage
MUP-a RH na tom području. Prvi prognani Hrvati
iz Kraljevčana, Dragotinaca, Prnjavora i Čuntića
pristižu u Petrinju. Ondje je odmah pružena skrb
stradalnicima, koji su potom četiri godine proveli
izvan svojih kuća i zavičaja. Nakon toga paravojne
neprijateljske skupine, potpomognute jedinicama
JNA, otvoreno napadaju naselja s većinskim hrvatskim stanovništvom: 16. srpnja Gornji Viduševac,
17. srpnja Hrvatsku Kostajnicu, selo Čukur, Komarevo kod Siska, a 26. srpnja Glinu. Prognanih
Hrvata sve je više. Organiziraju se prihvatilišta u
Sisku i Kutini.
26. srpnja privremeno je okupirana Glina, 27.
srpnja Pounje, u kojemu stradavaju hrvatska sela
Struga, Zamlača, Kozibrod. Razaraju se civilne
građevine, a pripadnici JNA i pobunjenih Srba sustavno protjeruju hrvatsko stanovništvo, sve to uz
velike žrtve. 30. srpnja JNA prvi put upotrebljava
265
iz zraka.
Kao i na prostoru zapadne Slavonije, Sarajevskim
primirjem uspostavlja se crta razgraničenja, koja
bivše općine Hrvatsku Kostajnicu, Dvor na Uni,
Glinu, Vrginmost, Vojnić te dijelove općina Petrinja i Sisak ostavlja u sastavu tzv. SAO Krajine.
2. srpnja 1992. mirovne snage Ujedinjenih naroda
preuzimaju odgovornost u Sektoru “Sjever”.
2. rujna 1991. g. jedinice JNA stacionirane u Petrinji, izlaze
na gradske ulice i razaraju stambene, kulturne i gospodarske
objekte.
zrakoplove u napadu na Hrvatsku Kostajnicu. Tijekom kolovoza napadi se šire na čitavo područje
Banovine. Prekinut je cestovni i željeznički promet. 20. kolovoza napadnuti su Sunja i Komarevo,
22. kolovoza Hrvatska Kostajnica s prostora BiH.
26. kolovoza iz zraka je napadnuta Sunja, a 31.
kolovoza prvi put minobacačima je napadnuta industrijska zona Siska.
2. rujna 1991. jedinice JNA stacionirane u Petrinji
izlaze na gradske ulice i razaraju stambena, kulturna i gospodarska zdanja. Poginulo je nekoliko
civila, a ranjeni se zbrinjavaju u sisačkoj bolnici. U
idućim danima vode se žestoke borbe na položajima oko Peckoga, Taborišta i ostalih hrvatskih sela
petrinjskoga kraja. Tijekom rujna vode se otvorene borbe na cijelome prostoru Sisačko-banijske
županije. Uspostavlja se crta obrane, organizira se
prihvat prognanoga stanovništva, njihovo zbrinjavanje na cijelome području RH. Prekinute su sve
veze s Banovinom, a 12. rujna privremeno je zaposjednuta Hrvatska Kostajnica. Petrinja je privremeno zaposjednuta 21. rujna, kada je napadnuta
Prvi prognanici iz Gline 1991.
266
UNPROFOR preuzima odgovornost u Sektoru “Sjever” 1992.
Za privremene okupacije granatiraju se slobodni
krajevi po dubini Hrvatske, Sisak, Kutina, Ivanić
Grad, razaraju se zaposjednuta naselja, nastavljen
je progon i ubijanje, razaranje svega hrvatskoga.
Slobodno se može ustvrditi da su međunarodne
snage bile posve nemoće spriječiti sve to. Osobito
teška stradanja pretrpjeli su Hrvati koji su ostali
na privremeno zaposjednutome području. Od oko
2.000 Hrvata čija je sudbina bila upitna, nakon
oslobađanja Banovine, Korduna i zapadne Slavonije, nažalost, ostvarila su se i najcrnja predviđanja: većina tih ljudi natjerana je na različite oblike
prisilnoga rada, zlostavljana je, a mnogima se dogodila i najgora sudbina – ubijeni su i nedostojno
pokapani u masovnim grobnicama bez imena i
prezimena.
Na temelju izvješća Povjerenstva za popis i procjenu ratne štete tijekom Domovinskoga rata život
su izgubila 603 branitelja, a 54 se vodi nestalima.
2.555 osoba vojni su i civilni invalidi Domovinskoga rata. 164 osobe vode se kao civilne žrtve rata
uz ekshumirane.
Kolona prognanika iz Sunje 1991.
REGIONALNI URED ZA PROGNANIKE I
IZBJEGLICE U SISKU - DJELOVANJE I SKRB
ZA PROGNANIKE I IZBJEGLICE
Sva spomenuta zbivanja jasna su slika agresorskih postupaka. Ipak je najpotresnije bilo dočekati kolone prognanika samo s nužnim stvarima
utovarenim u traktorske prikolice. Osobno sam u
ime Kriznoga stožera dočekao prve prognanike iz
Pounja na tržnici u Sisku, koji su pristizali duboko u noć. I danas se prenem jer sam, vidjevši sve
to, shvatio sve razmjere trenutnih, ali i budućih
patnji hrvatskih prognanika. Slične emocije, ali i
veliku spremnost za prihvat u Petrinji iskazala je
i Ana Bešlić, koja je s Verom Palajić iz Gradskoga
društva Crvenoga križa i suradnicima, uz potporu
Stanke Gregurinović, organizirala prihvatni stožer
u restoranu “Gavrilović” u Petrinji. Tada smo prvi
pu stupili u vezu s s Vladinim predstavnicima, poglavito dr. Matom Granićem.
Važan prinos formiranju Stožera i zbrinjavanju
prognanika dali su s petrinjske strane povjerenik Vlade za Petrinju Josip Vujić, zamjenik Zvonko Dumbović, predsjednik Zajednice prognanika
prof. Božo Judaš, direktorica Centra za socijalnu
skrb Petrinje Verica Palaić, a od tadašnjega sisačkog rukovodstva dr. Andrija Preloščan, prof. Vlatko Matijević i Ernest Navara.
Bio sam svjedokom i prestrašnih slika zvjerstava,
raskomadanih ljudskih tijela koja su u malome
zelenome kamionu pokrivenom ceradom bila dopremljena u sisačku bolnicu. O stravičnim sam se
zvjerstvima uvjerio i iz fotografija koje mi je pokazala Ana Bešlić.
Zvjerstva u prvim danima agresije-uobičajena slika tog
vremena iz sisačke bolnice, 1991.
Do osnivanja Regionalnoga ureda najveći teret
podnio je Centar za socijalnu skrb u Sisku na čelu
sa Sonjom Soldić, Ljubicom Kocet i ostalim suradnicima, kao i Gradsko društvo Crvenoga križa, kojim je tada rukovodio gospodin Ivo Varošanec, poslije nakratko Damir Ostojić, a potom Božena Weis
Sklizović. Crvenome križu dodijeljeno je i veliko
skladište na sisačkoj tržnici poznato kao “Bazen”,
na kojemu je tijekom prognaničkih godina podijeljeno nekoliko tisuća tona hrane, higijenskih
potrepština i odjeće, namještaja, sjemenskoga i
građevnoga. Podijeljeno je 3.500 vagona raznih
dobara. Skladištem je uspješno rukovodio Joso
Belovarac sa suradnikom Tihomirom Bašićem i
većim brojem prognanika. Prva skladišta bila su
u Domu kulture, OŠ “22. lipnja” i OŠ Ivana Kukuljevićeva Sakcinskoga. Glavna zadaća Gradskoga
društva Crvenoga križa Sisak bila je zbrinjavanje
prognanika u privatnome smještaju i opskrba najnužnijim potrepštinama. U početku je zbrinjeno
20.000 izbjeglica, potom još 1.500 i isto toliko socijalno ugroženih. Iz skladišta su odvoženi paketi
švedskoga Crvenoga križa za više od 600 osoba
zatečenih na području oslobođenom “Olujom” i
2.500 izbjeglih Banjalučana. Tijekom rata zaprimljeno je i obrađeno 800 zahtjeva za traženje nestalih osoba i 40.000 obiteljskih poruka. Da bi se
omogućio prijelaz sa slobodnoga na okupirani hrvatski teritorij, bilo je potrebno, surađujući s predstavnicima UNPROFOR-a, UNHCR-a i MOCK-a,
uložiti mnogo vremena i strpljenja. Tijekom žestokih napada i velikoga broja ranjenika sisačka bolnica nije ostala bez krvi. 3.000 darivatelja tijekom
rata dalo je 15.300 doza krvi. Djelatnici i volonteri
GDCK Sisak dali su svoj golem obol u ratnome raz267
doblju. Važno je istaknuti i izvanrednu suradnju
s Regionalnim uredom u Sisku. Bezbroj puta bio
sam na dogovorima s predstavnicima CK, bio sam
i u naselju Blinjski Kut u susretu s neprijateljskom
stranom kada se pokušavalo smiriti odnose.
U to vrijeme djelovala je u Sisku i misija “Getsemani” kojoj je primarna djelatnost bila podjela
humanitarne pomoći. Već je prvih dana osnovana
i Humanitarna udruga “Bedem ljubavi”, a i “Hrvatska žena” na različite je načine pomagala hrvatske
vojnike i prognanike.
U Krizni stožer u kojemu sam bio zadužen za ra-
Mirko Ivanušić i vozač Slavijatransa Dragan Kaurić i djelatnici
kriznog štaba-prva humanitarna pomoć iz Rosenheima”
Ein Hertz fuer Kratien”,
potrepština, lijekova i drugog medicinskoga materijala. Na tome sam zahvalan ondašnjemu direktoru Mladenu Čačiću i suradnicima. Prvu takvu
pomoć organizirala je Hrvatska katolička misija
u Stuttgartu, koju je vodio fra Marinko Vukman,
a potom i Hrvatska katolička misija u Rosenheimu s paterom Ivanom Nimcem i uz veliko zalaganje Jutte Čerkez i njezine obitelji. Počesto sam
u tim danima bio pozivan u inozemstvo. Stizale
su i donacije našega konzulata u Stuttgartu, gospođe Zdenke Babić i njezina brata, obitelji Werft,
Hrvatske katoličke misije u Rosenheimu i svesrdne pomoći obitelji Čerkez, osobito gospođe Jutte
Čerkez i mnogih organizacija u Bavarskoj, kao što
je Maltheser Hilfsdienst, kao i obitelji Renner, Andreasa i Barbare. Nekoliko puta pomoć je organizirala i Hrvatska katolička misija u St. Galenu u
Švicarskoj uz pomoć fra Milana Lončara, dr. Marinovića i mnogih naših ljudi zaposlenih u Švicarskoj. Svima su bile važne informacije iz prve ruke,
pa se dugo u noć nakon utovara razgovaralo o stanju u domovini i ratnim događanjima. Gospodin
Renner organizirao je božićni koncert “Ein Hertz
für Kroatien” u Rosenheimu na kojemu je nastupila i naša primadona Mirjana Bohanec. Održano je
i nekoliko izložaba u pokrajini Baden Würtenberg
jer su Nijemci željeli podržati hrvatsku borbu za
samostalnost.
zličite logističke poslove dolazili su brojni donatori. Tada sam započeo i intenzivniju suradnju
s pojedincima i institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu radi prikupljanja humanitarne pomoći.
Petrinjski Slavijatrans osiguravao nam je vozače
i velike tegljače kojima smo se redovito vraćali
puni prehrambenih proizvoda, odjeće, higijenskih
Raspodjela donatorske pomoći iz Njemačke, Sisak, 1992.
Gradonačelnik Remchingena, gospođa Ulli Hohmann, Mihael
Hohmann, predstavnici Remchingen Hilfskomitee für
notleidenden in Kroatien.
268
Govoreći o prvim danima, teško je ne spomenuti skupinu građana pod okriljem gradonačelnika
Remchingena, gospodina Wolfganga Oechslea i
najbližih mu suradnika, gospođe Ulli Hohmann i
cijele njezine obitelji, gospođe Antje Hill, obitelji
Muller, Barbare i Bernda, Vladimira Neumanna,
Stephana Jacksa, Franza Reindela, koji su gotovo
50 puta tijekom rata posjetili Sisak, prognanička
naselja, bojišnicu pomažući na različite načine, a
dragocjenu pomoć dopremali su sisačkoj Bolnici,
Domu zdravlja i Domu za nezbrinutu djecu u Sisku, kojima su većina bili i kumovi. Jedan od prvih
posebnih donatora bio je i gospodin Josef Mayer
sa suprugom Brigitom iz Berglen Steinacha, koji je
slao humanitarnu pomoć te pisao o problemima
hrvatskih prognanika. Vozač Mijo Štagljar kamionom sisačkoga Hidroputa nekoliko je desetaka
puta prevozio različitu pomoć. Nemjerljiva je pomoć Caritasa diljem svijeta, švedske organizacije
Nortalje Bistands Center i gospodina Josipa Babića, baptističkih udruga i dr. Josipa Mikulića, Svjetske luteranske organizacije i gospodina Johna
Wooda i suradnika. Opskrbljivali su nas velikim
količinama hrane, a sjemenska je roba stigla i iz
Kanzasa (SAD). Samo u jednoj donaciji pristigla je
pomoć od 200 tona brašna, koje je uskladišteno
u prerađivačkome poduzeću “Ljudevit Posavski”.
U koordinaciji s Vladinim Uredom organizirana je
dostava kruha prognanicima u privatnome smještaju i u prognaničkim naseljima tijekom dužega
razdoblja.
Raspodjelom pomoći iz željezničkoga skladišta,
koji je na raspolaganje dao HŽ, skladišta na Zagrebačkoj cesti, koje su na raspolaganje dale Hrvatske šume, iz niza manjih Caritasovih skladišta
te posebnoga skladišta za odjeću u Ulici A. i S. Radića rukovodio je Regionalni ured. Biskup Vladimir Košić uspostavio je dobru suradnju s Uredom
i osnovao slično skladište u Moščenici, nadomak
prvoj crte bojišnice, njegovi kolege učinili su isto
u Preloščici, Sisku, Peščenici... U Uredu su bili zaduženi ljudi za vođenje skladišta, rješavanje carinskih problema, raspodjelu, evidentiranje. Posao ne
bi bio obavljen bez entuzijazma i zalaganja Višnje
Jerman, Marka Lamze, Barbare Tusić, Tome Mlađenovića, koji su i sami prognani iz Petrinje i Gline, uz veliko razumijevanje Željke Bakarić, voditeljice Carinske uprave u Sisku.
Nije moguće spomenuti sve drage donatore i prijatelje. U našemu uredu bilježnica je s imenima tisuću pojedinaca i organizacija kojima smo uručili
zahvalnice. Većina njih nekoliko je desetaka puta
slala pomoć i posjetila prognanička naseljima i
pojedince. Velik dio pomoći podijeljen je i našim
jedinicama na prvoj crti bojišnice.
Sve su to, međutim, samo mali isječci iz prvih dana
djelovanja raznih organizacija i Regionalnoga ureda.
Zadaću za osnivanje Regionalnoga ureda dobio
sam od općinskih struktura, koje su me predložile
na temelju mojih dotadašnjih aktivnosti u Kriznome stožeru za Sisak i Banovinu. Kratko mi je rečeno: “Nađi prostor i ljude i krenite s poslom.” Već
potkraj 1991. godine započeo sam s uređenjem
potpuno devastiranoga i dva puta granatiranoga
prostora u zgradi Sindikata na Trgu bana Josipa
Jelačića 6. Vrlo brzo imenovanje je potvrdio predstojnik Vladina Ureda prof. Adalbert Rebić.
Prvu malu jezgru djelatnika činili su većinom prognanici. Mojom zamjenicom imenovana je nastavnica Ana Bešlić, prognana Petrinjka. Poslovima
zbrinjavanja, smještaja, utvrđivanja statusa prognanika i izbjeglica, posebnim projektima pomoći za poljoprivrednike, isplatama i nizom drugih
poslova od samoga početka 1992. godine bavili
su se prof. Katica Svoboda, prof. Mirjana Vilenica,
Ivo Pucović, dipl. ing., socijalna radnica Nada Išek,
Dubravka Pavelić, Željko Softić, Višnja Jerman,
Marko Lamza, Barbara Tusić, Tomo Mlađenović.
Nakon operacije “Bljesak” zaposleni su Branka
Cindrić, koja je nakon moga odlaska i kratkoga
razdoblja u kojemu je predstojnik bio prof. Mirko
Putrić preuzela mjesto predstojnice, Marina Milković, Božica Pavičić, Marija Smolčić, Boris Grahovac, Josip Tomašev, Ljiljana Imširević, Natalija
Blažević, Igor Rastovac.
1995. i 1996. godine u Ured dolaze Marija Vlašić,
Snježana Gobac, Marica Pribanić, Tihomira Perić i
Karmen Valenta.
Prostor u kojemu smo radili nije bio velik, ali smo
se izvrsno slagali i razumjeli, nikome ništa nije bilo
teško, radilo se s voljom, zadovoljstvom i s vjerom
u povratak. Nastojali smo da sve bude evidentirano, dokumentirano, pripremali smo opširna izvješća Vladinu Uredu. Moram istaknuti izvanrednu suradnju s Vladinim Uredom: predstojnikom
prof. dr. Adalbertom Rebićem, Damirom Zorićem,
Spomenkom Cek, prof. Borisom Čepinom, Sonjom
Klingor, Ivankom Ivanić, Marijom Janić, Mirjanom
Kuveždić, Sanjom Horvat, Danijelom Balentović...
Regionalni ured Sisak, s obzirom na veličinu grada
269
Siska i okolice, primio je gotovo još jedan grad.
Sama županija druga je iza Vukovarsko-srijemske
po broju prognanika i izbjeglica. Najveći broj bio
je smješten na širemu području RH, gradu Zagrebu, Pokuplju, Posavini, Kutini, a dio i u inozemstvu. Kako je prostor Ureda bio na katu, u vrijeme
isplata već rano ujutro bio je formiran dugačak
red od ulice do ulaza. Bilo je teško probiti se, ali
i počesto slušati brojne prigovore. No uvijek smo
imali strpljenja razgovarati i pokušati riješiti određene probleme, što je ženski dio tima osobito dobro obavljao.
Prognanici su najprije smješteni u barakama Stupno u vlasništvu Željka Šandora, u barakama Tehnike, na Kupalištu Zibel, Domu umirovljenika, hotelu “Panonija” i barakama Hidroelektre. Većinom
su ondje smještani stariju prognanici, koji su imali
i drugačije potrebe.
Zbog sve većega broja prognanika izgrađeno je
više prognaničkih naselja: zahvaljujući donaciji
Švedske naselja u Dumačama, Pisarovini i Šašnoj
Gredi, zahvaljujući donaciji Danske naselja u Kutini i Lipovljanima te najveće naselje u Maloj Gorici
zahvaljujući donaciji Japana. Regionalni ured dao
je svoj obol predlažući i odabirući povoljne lokacije, dogovarajući se s lokalnom upravom da se
naselja grade besplatno.
Prisjećam se zgode kada su predstavnici Japana
dolazili iz veleposlanstva u Beču, jer još nije bilo
veleposlanstva u Zagrebu, i razgledavali potencijalne prostore s velikim zanimanjem. Davali smo
im nekoliko brojeva veće cipele iz skladišta, kakve
smo imali, da ne zaprljaju svoje obilazeći prostor
budućega gradilišta. Za japansko se naselje uvelike zalagao predstavnik UN-a Hirose Matsumoto,
koji je za bilo kojeg događaja svirao na trubi hrvatsku himnu i molio da japanska zastava bude izvješena u naselju. Za posjeta ministra vanjskih poslova Joheija Khonoa Republici Hrvatskoj predložio
sam da naselje ima i druga obilježja te da posadimo japanske trešnje. 15 dana nakon njegova odlaska dobio sam obavijest da Shidare Sakura šalje
3.000 sadnica japanskih trešanja zrakoplovom u
Zagreb i da ih mogu preuzeti. Posađene su nakon
karantene u naselju, ali i podijeljene za parkove u
drugim mjestima. Japansko naselje u početku je
bilo namijenjeno povratnicima iz Njemačke nakon
odluke o nužnosti njihova povratka u Hrvatsku.
270
Sva naselja bila su pod skrbi Ureda, a mnoga su
zadržala svoju funkciju i do danas.
Zahvaljujući donacijama podijeljeno je i 100
kamp-prikolica koje je poslao Njemački crveni
križ. Stigle su na impozantnoj kompoziciji vlaka,
koja čak i nije mogla stati na postaju u Sisku. S
Vladinim Uredom organizirana je i demontaža drvenih baraka u Italiji koje su prevezene u Sunju i
Moščenicu. Akciju je vodio Ivo Pucović uz pomoć
Slavijatransa. Montažne barake postavljene u Šišincu i Brkiševini, Slani, Sunji, Komarevu, a donacija su rimskoga Caritasa preko mons. Stankovića
u organizaciji Frateli Dieci. Škola u Lonji potpuno
je preuređena za smještaj prognanika uz pomoć
dr. Helmuta Bolla iz Algoja u Njemačkoj, koji je i
na druge načine pomagao prognanike. Montažu
drvenih kuća na petrinjskome području omogućila je organizacija “Bavarski seljaci”. U stotinjak su
takvih kuća privremeno smješteni mještani Mokrica, Slane, Glinske Poljane i Vratečkoga.
Prognanici su iskazali želju da obrađuju zemlju,
uzgajaju životinje. Zemlju smo podijelili u suradnji
s poljoprivrednim službama. Zahvaljujući donaciji
UN-a i Japana kupljena je sjemenska roba, umjetno
gnojivo i herbicidi. I prognanička tvrtka, petrinjski
Slavijatrans, prevozeći robu iz donacije ostvarila
je malu dobit. S prof. dr. Rebićem i njegovim suradnicima bio sam u posjetu donatorima kojima
su iskazane zahvale. Ponio sam tom prigodom i
7 registratora potvrda o prijmu i ostalih dokumenata, no rekli su samo: “Trebamo izvješće na jednoj stranici.” Nikada u svezi s donacijama nije bilo
skandala. Tražilo se samo strogo izvješćivanje o
podjeli. Na upit nekih međunarodnih organizacija
koliko pomoći završi u rukama stvarnih korisnika,
rekli smo gotovo sve, no oni to, zbog negativnih
iskustava u svijetu, nisu mogli vjerovati. Slične velike donacije prikupljao je i slao dr. Josip Mikulić
uz pomoć baptističkih organizacija iz SAD-a. Ta je
pomoć tijekom rata prevezena brodovima i potom
iz Rijeke dovezena u Sisak. Gospodin Mikulić davao je i veliku moralnu potporu prognanicima.
Mormonska organizacija i gđa Vera Duganđić organizirali su podjelu rasplodnih krmača, uz uvjet
da svatko tko dobije leglo mora određeni broj prasadi dati drugima za nastavak reprodukcije.
Od većih projekata treba spomenuti pomoć Biroa
za humanitarnu pomoć Njemačke u Zagrebu kojim je rukovodio Mihael Steiner. Najveća je donacija osigurana iz projekta Europske unije ECHO,
a raspodjelu je organizao Vladin ured za prognanike. Skladišta su kontinuirano distribuirala pomoć. Katkad je pristizalo i do 10 velikih tegljača
na dan. Sve je to od naših skladištara zahtijevalo
golem napor. Doista se ne mogu sjetiti sve pomoći
koje smo u tom razdoblju primili i podijelili. Neke
procjene govore da bi to bila kompozicija vlaka
od Siska do Zagreba. Slične količine osigurao je i
Crveni križ.
Uz rad Ureda veže se i prihvat izbjeglica iz BiH.
U suradnji s načelnicima općina izradio sam nacrt prihvata i predao ga prof. Rebiću. Najteže je
bilo kad su pristigle izbjeglice iz Davora i hitno
je trebalo reagirati. Tada sam se žurno sastao s
prof. Rebićem na autocesti kod Popovače. Stanovnici Davora izbjegli su doslovce samo s najlonskim vrećicama i nužnim stvarima. Izbjeglice su
smještane na području Sunje, Siska, Ivanić Grada,
poslije i na oslobođenome prostoru grada Petrinje
i Kostajnice, Vojnića i Gvozda. Dobru suradnju u
humanitarnome zbrinjavanju sve vrijeme Domovinskoga rata imali smo s udrugom Merhamet, dr.
Hašimom Smlatićem i Sladom Delkić, kojima smo
redovito isporučivali pomoć. I sâm sam nakratko
udomio petrinjsku obitelj Čačić do pronalaska
trajnijega smještaja u Sisku.
RAZDOBLJE NAKON OPERACIJA “BLJESAK”
I “OLUJA”
Ograničenom akcijom redarstvenih snaga RH i
Hrvatske vojske pod nazivom “Bljesak” 1. svibnja
1995. godine za samo 36 sati oslobođeno je privremeno zaposjednuto područje zapadne Slavonije i vraćeno u teritorijalni, pravni i politički sustav
Republike Hrvatske, pa tako i dijelovi Sisačko-moslavčke županije. Tijekom akcije “Oluja” 4. kolovoza 1995. u nekoliko dana oslobođeno je privremeno zaposjednuto područje Banovine i Korduna
i pripojeno u teritorijalni, pravni i politički sustav
Republike Hrvatske. 8. kolovoza 1995. Hrvatska
vojska staje na granice s BiH.
Još u travnju 1994. godine uputio sam Prijedlog
ustroja Odjela za obnovu, razvoj i integraciju ratom zahvaćenih područja Sisačko-moslavačke županije županu Đuri Brodarcu, prof. dr. Adalbertu
Ovakva slika dočekala je hrvatske prognanike pri povratku
Rebiću, ministru Zlatku Tomčiću, dr. Ivanu Majdaku i dr. Ivici Kostoviću. U Prijedlogu sam istaknuo
da je nužno stvoriti široku međuresornu suradnju
nadziranu s jednoga mjesta. Svekolik povratak
znači integraciju čitavoga naroda, prostorno i vremenski, fizički i duhovno. Dakle, već se tada nazirala vjera u povratak i nužnost restrukturiranja
Regionalnoga ureda, koji je naposljetku preustrojen u Upravni odjel za obnovu i razvoj županije.
Odmah nakon “Bljeska” osnovan je Županijski stožer za pripremu i provedbu povratka prognanika
Sisačko-moslavačke županije sa zadaćama u skladu s člankom 1., koji će omogućiti županijskome
poglavarstvu, tijelima državne uprave, javnim poduzećima i drugim subjektima stvaranje sigurnosnih uvjeta, obnovu infrastrukture, organizaciju
rada pratećih službi, obnovu stambenih i gospodarskih zdanja te razvitak osnovnih djelatnosti
prilikom povratka prognanika Sisačko-moslavačke županije. Imenovan sam predsjednikom Stožera uz 12 članova iz raznih institucija, primjerice
načelnika policije, direktor HEP-a, telekomunikacija, javnoga zdravstva, a iz Zajednice prognanika
u radu Stožera sudjelovali su prof. Božo Judaš i
Nikola Mateković.
Sjednici Stožera 10. svibnja 1995. u Novskoj nazočili su Zdenko Sešo, člana Stožera i ravnatelj županijskoga Zavoda za prostorno uređenje, Petar Mrkonjić, savjetnik u Vladinu uredu za prognanike,
Julije Skeledžić, također iz Vladina Ureda, Tanja
271
Zgrade V. kategorije oštećenja - središte Topuskoga
Vucelić, načelnica Odjela, Mirko Ivanušić, predsjednik Stožera, Mirko Putrić, predstojnik Ureda,
Ivan Krstanović, pomoćnik ministra razvitka i
obnove, Nikola Mateković, član Stožera i dopredsjednik Zajednice prognanika, Ivan Cigić, pomoćnik direktora JVP Hrvatska vodoprivreda, Ivan
Hečimović iz JVP-a Strug Novska, Zorislav Balić,
načelnik Državne uprave za vode, mr. Mihaela Zamolo, voditeljica Odsjeka za ratne štete i obnovu
IGH, Edo Tomić, član Povjerenstva za ratne štete,
Stjepan Sajić iz Elektre Križ, Davor Salopek, član
Poglavarstva – resor prostor, Željko Kovačević,
HPT - TKC Sisak, Pavo Kutleša, pročelnik Ureda
za gospodarstvo i javne djelatnosti Grada Novske,
Gmaz Berislav, pročelnik Ureda za razvoj poljoprivrede, Božo Judaš, član Stožera, dr. Juraj Kolić,
javno zdravstvo županije, Boris Grahovac, voditelj
smještaja u RU-u Sisak, Kos Zlatko, gradonačelnik,
i Grga Ivezić, zamjenik.
Zgrada VI. kategorije oštećenja - Sisak, Gundulićeva ulica
dijelom čitava. Uvidom u stanje procjenjuje se
da je 1.220 zgrada u V. i VI. kategoriji oštećenja.
Donesen je niz mjera, primjerice način rješavanja
asanacije bunara. Prema podatcima dr. Kolića veći
dio bunara pretrpan je ratnim materijalom, pa
i leševima, u što sam se poslije i sam uvjerio na
brojnim mjestima u oslobođenoj Banovini. Toga je
dana, između ostaloga, podneseno i izvješće Vladina Ureda o zbrinjavanju prognanika i izbjeglica, primjerice 146 izbjeglica iz BiH koje su bile
pod zaštitom UN-a (prihvatni logor Jordanskoga
bataljuna, Novska) preseljeno je u tranzitni centar
“Lonja”, Ivanić Grad, a 97 osoba iz logora Pustara
u Obonjan. Jedan od važnijh zaključaka: U skladu s izvješćem pomoćnika ministra obnove gosp.
Spomenuo sam sve nazočne jer je važno što su se
svi odazvali zalažući se da ratne rane zacijele što
brže. Mogu slobodno reći da smo se svi osjećali
pomalo posebno, želeći dati svoj maksimalan obol.
Iznosim samo nekoliko potankosti iz izvješća te
sjednice:
“Danas grad Novska zbrinjava 4.000 prognanika
i 3.000 izbjeglica, a ostatak je smješten na slobodnome dijelu županije, djelomično u naseljima u Kutini i Lipovljanima. Smatra se da je 70 %
smješteno u županiji, a 30 % diljem RH i u svijetu.
Istoga dana obišli smo velik dio terena i ustanovili da su sela sa srpskim stanovništvom velikim
272
Porušena crkva sv. Franje Ksaverskoga - Gornji Viduševac
Ivana Krstanovića o tome da već idući tjedan dolaze predstavnici Ministarstva obnove u Novsku
potpisati ugovore s povratnicima iz oslobođenih
mjesta o obnovi kuća V. i VI. kategorije zadužuje
se povjerenstvo Grada Novske da utvrdi broj kuća
u spomenutim kategorijama u roku 15 dana. Zadužuje se pročelnik Ureda za gospodarstvo Sisačko-moslavačke županije Berislav Gmaz da u roku
3 dana podnese pismeno izvješće Poglavarstvu
grada Novske s prijedlogom mjera o gospodarenju stokom, poljoprivrednim zemljištem i usjevima te o raspolaganju poljoprivrednom mehanizacijom u oslobođenim mjestima. Direktor filijale
Privredne banke gosp. Krajči izvješćuje da je PBZ
dosad riješila 2.700 kreditnih zahtjeva za obnovu
kuća I. - III. kategorije i manji broj zahtjeva za više
kategorije.”
Srušeni most na Kupi - Brest Pokupski
273
Nakon “Oluje” 8. kolovoza Stožer je proširio ingerencije na mnogo šire područje oslobođenih gradova i općina.
RATNE ŠTETE - POVJERENSTVO ZA POPIS I
PROCJENU RATNE ŠTETE
Povjerenstvo je s radom započelo nakon operacije
“Bljesak”. Prvim predsjednikom imenovan je dožupan Ratko Žabčić, a potom Mirko Ivanušić, pročelnik Upravnoga odjela za obnovu i razvoj. Glavni
teret posla podnio je Zdenko Sešo, tajnik Županijskoga povjerenstva s velikim brojem stručnih
povjerenstva i koordinatora na terenu. Završno izvješće za razdoblje 15. kolovoza 1990. - 30. kolovoza 1995. godine o popisu i procjeni ratnih šteta
donosi procjenu štete i opseg stradanja stanovništva tijekom Domovinskoga rata, ali ni izbliza ne
pruža cjelovitu sliku o posljedicama razaranjima i
trpljenju hrvatskoga naroda.
Neprijatelji hrvatske države privremeno su okupirali 53 % županije. Značajke ratne taktike neprijatelja bili su iznenadni topnički napadi iz daljine
na naselja s većinskim hrvatskim stanovništvom,
dok nisu polučili željene učinke - odlazak Hrvata.
Nakon toga su naprijatelji upadali u polunapuštena naselja pljačkajući, rušeći stambena, kulturna
i ostala zdanja, protjerujući i ubijajući preostale
Hrvate i nesrpsko stanovništvo.
Ukupna ratna šteta na velikim sustavima (INA,
HEP, HP, HT, HVOD, HC, HRT, HŠ, HŽ, MUP) u Sisačko-moslavačkoj županiji iznosi 495.446.000
DEM, što čini 9,44 % ukupne ratne štete u RH na
takvim sustavima, koja iznosi više od 5,25 milijarda DEM. Štete na gospodarskim sustavima važnim
za županiju kao što su Željezara, Gavrilović, Slavijatrans, Finel i niz drugih nešto je viša od 900
milijuna DEM. 62 sakralna zdanja uništena su, većina do temelja, a ukupna šteta procijenjena je na
82,5 milijuna DEM, iako tu nije svrstana šteta na
slikama, kulturnoj i književnoj građi i pokretnoj
imovini sakralnih zdanja. 124 škole, 64 zgrade vatrogasnih zajednica i ostalih zgrada javne namjene u potpunosti je porušeno i devastirano.
Ukupna šteta od 1.249.805.700 DEM učinjena je
na 32.382 zgrade u privatnome vlasništvu i 1.137
stambenih zgrada u društvenome vlasništvu. Najviše zgrada razrušeno je i oštećeno u Petrinji 274
8.481, Novskoj 3.149, Glini 2.972. Više od 14.000
građevina ima oštećenja IV. - VI. kategorije.
Na 38 lokacija pretežito u Petrinji, Glini, Hrvatskoj
Kostajnici utvrđeno je 38 masovnih grobnica, što
nije konačni broj, iz kojih je ekshumirano 236 ubijenih Hrvata.
Nemjerljive su štete na okolišu, poljoprivrednim
resursima, ali najveće štete koje nije lako utvrditi i
valorizirati one su na zdravlju ljudi. Trebat će opširnija studija o tome kako su ratna zbivanja utjecala na prognanike i njihov život. Uza sve posljedice ratnih razaranja nemjerljiva je i neobnovljiva
šteta nanesena osobnome integritetu čovjeka, a to
su stradanja, duševne boli i patnje, gubitak najmilijih, ali i gubitak osobnih stvari u vrijeme etničkoga čišćenja. Sve spomenuto imat će posljedice i u
dalekoj budućnosti.
Ukupna ratna šteta u Sisačko-moslavačkoj županiji procijenjena je na 5.122.671.000 DEM. Treba
shvatiti da se iza svake brojke zapravo nalazi tragična sudbina pojedinca, obitelji, mještana i cijelih
naselja, općina, gradova, a u cjelini Lijepe Naše u
nametnutom ratu kojemu je izvor bolesna ideologija agresora.
OBNOVA - UPRAVNI ODJEL ZA OBNOVU I
RAZVOJ SMŽ-a
Osnivanjem Županijskog ureda za obnovu i razvoj i mojim imenovanjem na mjesto pročelnika
započeo je intenzivan proces obnove u županiji.
Obilježje je rada Županijskoga ureda čvrsta suradnja s Regionalnim uredom za prognanike, koji je
zapravo inicirao osnutak Županijskoga ureda. Županijski je ured stoga u početku djelovao u okviru Regionalnoga ureda, koristeći se i njegovim
djelatnicima. Kao što sam spomenuo, određeni
dijelovi županije bili su kraće vrijeme okupirani
i tretirani kao krizna područja, no ti dijelovi izgubili su status tijekom 1992. godine. Velik dio
svojih aktivnosti Stožer je 1995. godine usmjerio
na dijelove grada Novske, dijelove općine Sunja,
grada Siska, općine Lekenik te desetak petrinjskih
naselja. Na tim područjima ostvareno je nekoliko
projekata pomoći poljoprivrednicima, učinjeni
su manji zahvati u obnovi infrastrukture, prvenstveno lokalne elektromreže, obnovljne su škole u
Mošćenici i Komarevu, izgrađena je škola u Maloj
Gorici, obnovljene su župne crkave u Šišincu, Su-
nji i Komarevu te kapelica sv. Jakova u Mošćenici,
sagrađen je skromni župni dvor u kojemu je tada
boravio sadašnji biskup Vlado Košić. Velik dio radova obavljen je zahvaljujući raznim donacijama.
U tom razdoblju izgrađena su spomenuta prognanička naselja u kojima je zbrinuto oko 5.000 ljudi.
Uz pomoć Saveza seljaka iz Bavarske postavljeno
je stotinjak montažnih drvenih kuća u dvorištima
povratnika u naseljima s desne obale Kupe. Nakon redarstvenih akcija počela je uspostava infrastrukture, normalizacija života i povratak pučanstva. Stožer je u tom razdoblju održao više od 45
sjednica, a njegovi su članovi često obilazili teren
s predstavnicima javnih službi i članovima Poglavarstva.
Cestovna infrastruktura na novooslobođenome
području bila je uvelike zapuštena: rubnjaci zarasli u korov, brojni odroni, ceste djelomično neprohodne, cestovno prometno znakovlje porušeno, promijenjena imena naselja. Koliko je trebalo
uložiti u popravak cesta i mostova koji su gotovo
svi porušeni rječito govori brojka od prvotno uloženih 245 mil. kuna.
Ratna šteta na stambenim i gospodarskim građevinama najveća je u Republici Hrvatskoj. Već krajem
Donesen je Prijedlog mjera o gospodarenju stokom, poljoprivrednim zemljištem i usjevima te
raspolaganjem poljoprivrednom mehanizacijom.
Svu dokumentaciju čuvaju Stožer i Odjel za poljoprivredni razvoj. Da bi se omogućio povratak, bilo
je prijeko potrebno osposobiti elektroenergetske
Porušeni željeznički most na Savi u Jasenovcu
1995. u skladu sa Zakonom o obnovi korisnicima
prava isplaćeno je 5.474.500,00 kn. Osim te potpore osigurana su sredstva za unutarnje uređenje
korisnicima koji su na to stekli pravo. Iz podataka
Ministarstva razvitka i obnove vidi se da je Sisačko-moslavačka županija u to vrijeme imala najveći broj podnesenih zahtjeva za obnovu: 5.503 od
22.000 u cijeloj Republici Hrvatskoj.
Bavarski seljaci pomažu u montaži doniranih drvenih kućica u
petrinjskome kraju
kapacitete i niskonaponsku mrežu te vodoopskrbni sustav i telekomunikacije. Sva poduzeća na području županije uložila su maksimalne napore i taj
se proces odvijao željenom dinamikom. Bitan preduvjet obnove bilo je razminiranje. U skladu s prioritetima razminirane su poljoprivredne površine
od Okučana do Novske uz suradnju s PU Sisak i
Policijskom postajom Novska, a uspostavljena je
suradnja sa 125. domobranskom pukovnijom i
Zbornim područjem Bjelovar. Dobra je suradnja
uspostavljena i sa svim strukturama u gradovima
i općinama gdje su se stvarali manji organizacijski
stožeri. Na taj su se način povezivali određeni segmenti gospodarstva.
U kolovozu 1996. na području županije žurno se
obnavlja 1.081 građevina. Obnova obuhvaća područje grada Novske s naseljima: grad Novska, Rajić, Borovac, Roždanik, Jazavica, Nova Subotska,
Bročice, Stari Grabovac, Voćarica, Kozarice, Brestača i Stara Subotska - ukupno 592 građevine.
U općini Jasenovac to su 223 građevine, u općini
Košutarica 163, u općini Lipovljani 2 građevine.
Na području grada Petrinje gradi se 41 građevina, i to u Mošćenici, naselju Slana, Srednje Mokrice, Vratečko, Novi Farkašić, Međurače, Dumače i
Glinska Poljana. U općini Sunja u naseljima Bobovac, Sunjski Krivaj, Sunjska Greda, Žreme i sama
Sunja gradi se 17 građevina, a na širemu području
grada Siska 31 građevina, u općini Lekenik u naseljima Šišinec i Brkiševina 11 građevina. Važno
275
je napomenuti da je Zakon o obnovi pružio mogućnost povrata vlastitih uloženih sredstava, a u
svezi s tim najviše je učinjeno na području grada
Novske.
U drugoj fazi obnove sanirane su ukupno 2.924
građevine u pojedinim naseljima u županiji, a obnova je okončana u prosincu 1996. g. Sredstva je
osiguralo Ministarstvo razvitka i obnove u veljači
1996. g. To su građevine pete i šeste kategorije,
a Zakon o obnovi uveo je i četvrtu kategoriju naknadno, koja nije ušla u okvire planirane obnove.
Dakle, u Republici Hrvatskoj do 1996. godine
ukupno su obnovljene 7.573 građevine, a gotovo
polovina njih u našoj je županiji. Obnovom je obuhvaćeno osam općina i dva grada.
Ministar obnove povjerio mi je zadaću da odredim
koja se naselja trebaju najprije obnoviti s obzirom
na najveći interes prognanika za povratak i najveće štete, a to bile Hrastovica, dio Petrinje, Češko
Selo, Kostajnički Majur, naselja u općini Topusko i
Staza u Sunji. Područje obnove obuhvaćalo je:
a) Petrinju,
b) Pounje i
c) Lasinje.
Najbrži i najorganiziraniji početak obnove bio je u
Lasinji, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici i djelomično
Glini.
Opskrba električnom energijom iznimno je važna
sastavnica u procesu integracije i obnove ovoga
prostora. Treba spomenuti nekoliko bitnih činjenica:
- prevelike ratne štete na kapitalnim zdanjima,
dalekovodima, trafostanicama i potpuno uništena niskonaponska mreža,
- premali broj ekipa HEP-a,
- obnova elektroenergetskoga sustava Republike Hrvatske na ratom stradalim područjima
tekla je usporedno s redovitim poslovima odr-
žavanja mreže,
- oštećene dijelove elektroenergetske mreže
nije se htjelo samo pokrpati nego kvalitetno
obnoviti,
- kasno razminiranje kapitalnih dalekovoda,
uz činjenicu da su se najveći dijelovi okupiranoga područja napajali strujom s područja BiH.
276
Drugi su po važnosti infrastrukturni sustav vodovodi, konkretno vodoopskrbni sustav Sisak - Petrinja, Novska, Lasinja, Vrginmost - Topusko, Jasenovac i Vojnić. Hrvatska vodoprivreda obavila
je gotovo sve vodoopskrbne radove i financirala
radove na crpilištima i cjevovodima u Kopi, Novome Selištu, potom Pecki, Sunji, Taborištu, Pašinom
Vrelu, Dvoru, Perni, Utinji i Crnoj Dragi. U dogovoru s Ministarstvom razvitka i obnove inicirali
smo saniranje bunara na gotovo cijelome području županije, razminirali smo bunare jer su u nekima pronađene velike količine minskoeksplozivnih
sredstava, u drugima životinjski leševi, akumulatori, ulja, a, najtragičnije, ljudski leševi i kosti, primjerice u jednome bunaru u naselju Maji u Glini,
u što sam se i osobno uvjerio.
Ured se bavio i nizom drugih poslova osim onih
propisanih Zakonom o obnovi. U suradnji s Regionalnim uredom dobavljali smo velike količine
građevnoga materijala, a potporu su nam pružali dužnosnici Ministarstva razvitka i obnove, poglavito pomoćnik prof. dr. Ljudevit Herceg, Ivan
Krstanović i tajnik Marijan Perković. Odobravali
su nam i plaćali prijevoz, koji je obavljala tvrtka u
progonstvu Slavijatrans, iz Njemačke i drugih zemalja. Ta je tvrtka prevozila bešavne cijevi u Nizozemsku i Njemačku, a prilikom povratka utovarivala je donacije građevnoga materijala, ponajviše
kvalitetnoga crijepa iz njemačke tvrtke Rupp-Keramik, koja je donirala gotovo 300 velikih tegljača
crijepa. Crijep smo iskoristili za obnovu sakralnih
zdanja, vatrogasnih domova i brojnih drugih građevina u skladu sa zahtjevima lokalne uprave. Najzaslužniji za realizaciju tog projekta jest Helmut
Kaufmann, predsjednik AWO - Arbeiterwohlfahrt
Ortsverein Buchen e.V. Ministarstvo nam je pomoglo i na taj način što je ukinulo carinske pristojbe.
Za obnovu Sisačko-moslavačke županije utrošeno
je do 1999. godine oko 2,5 milijarda kuna.
POČETCI RAZMINIRANJA
Koordinacija razminiranja bila je u ingerenciji
Upravnoga odjela i mene osobno. Nakon osnutka tvrtke u državnome vlasništvu “Mungos” bilo
je mnogo lakše ostvariti najbitnije zadaće, kojih
je bilo napretek u jednoj od minama najonečišćenijih županija. Usklađivao sam sve važne zadaće,
poglavito one vezane za obnovu infrastrukture i
obnovu naselja, uspostavio izvanrednu suradnju
s gospodinom Milom Akmađićem, savjetnikom
predsjednika dr. Franje Tuđmana. Bezbroj puta
dolazio sam u njegov ured u Mesničkoj i nikada
nisam bio odbijen. Poslije sam uspio osigurati i
prostorije u Petrinji u koje su se uselili djelatnici
“Mungosa” kako bi bili što bliže radilištima i na taj
si način smanjili troškove. Bio je to početak, pa su
česta bila i stradavanja pirotehničara na petrinjskome području. U početku su razminiranje obavljali i pripadnici Civilne zaštite i Specijalne policije,
koju je vodio gospodin Mladen Markač. Poslovima
razminiranja bavio sam se tri godine prije osnutka
Hrvatskoga centra za razminiranje. Pružena mi je
izvanredna prilika da sudjelujem u ustroju Centra
i pružanju smještaja u Sisku.
Djelatnici Hrvatskih voda i HCR-a na dravskome nasipu dogovor o razminiranju koje se financira sredstvima Svjetske
banke
Hrvatski centar za razminiranje – središnje
tijelo za protuminsko djelovanje u Republici Hrvatskoj
Mirko Ivanušić i Davor Laura u razgovoru s hrvatskim
državljanom srpske nacionalnosti u svrhu prikupljanja
podataka o miniranosti Papuka i Psunja
U izvješću bojnika Zdenka Mrčele, voditelja Centra za mine Osijek, Zapovjedništvo II. ZP OSRH
Đakovo, o angažiranju vojnih snaga u razminiranju hrvatskoga Podunavlja tijekom ožujka i travnja 1998. godine stoji: Pregledana je površina
od 7.111.144 m², pregledano je 4.087 građevina, odvezeno 174.000 m³ otpadnoga materijala
i uklonjeno 5.606 komada minskoeksplozivnih i
drugih ubojitih sredstava. U razminiranje su bila
uključena naselja Antunovac, Apševci, Bilje, Novo
Selo, Ernestinovo, Kopačevo, Lipovac, Podgrađe,
Brusnik, Kusonje, Vinkovci, Cerić, Đeletovci, Laslovo, Nijemci i Bogdanovci. Razminiran je i velik dio
pruga, dalekovoda i druge infrastrukture u površini 2,3 milijuna m², granični prijelazi za Ministarstvo financija i uništen 341 komad MES-a i NUS-a.
Ukupno su snage za razminiranje razminirale 9,6
milijuna m², uklonile 183.000 m³ otpada i pronašle i uništile 6.076 komada MES-a i NUS-a.
Hrvatski centar za razminiranje (HCR) osnovan je
19. veljače 1998. godine Uredbom Vlade Republike Hrvatske s glavnom zadaćom planiranja protuminskoga djelovanja i ukljanjanja mina u Republici Hrvatskoj. Problem mina u RH prepoznat je kao
gospodarski, sigurnosni, ekološki problem i kao
zapreka u uspostavi normalnoga života i razvitka.
U rješavanju tog problema sudjeluju najvažnija
tijela državne vlasti - Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske. Početkom lipnja 2009. godine
Hrvatski sabor donio je novi Nacionalni program
protuminskoga djelovanja Republike Hrvatske,
kojemu je cilj razminirati područje Republike Hrvatske do 2019. godine.
Osim Središnjega ureda u Sisku, Hrvatski centar
za razminiranje djeluje putem svojih podružnica
u Osijeku, Karlovcu i Zadru. Na taj su način sve
županije obuhvaćene protuminskom djelatnošću
te je osigurana učinkovitost i decentraliziranost te
djelatnosti.
HCR je osnivač Centra za testiranje, razvoj i obuku
(CTRO d.o.o.) i Zaklade za humanitarno razminiranje Republike Hrvatske “Hrvatska bez mina”.
Rad hrvatskoga centra za razminiranje definiran
je zakonskim i podzakonskim aktima te nizom
pravilnika i standardnih operativnih postupaka
u obavljanju sljedećih zadaća i poslova:
277
Prikaz MSP-a na DOF-2 - digitalni ortofoto mjerila 1 : 5000
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
278
HCR prikuplja podatke o minski sumnjivim, miniranim i razminiranim područjima i stalno ažurira bazu podataka,
obilježava i ograđuje minski sumnjiv prostor,
informira građanstvo i krajnje korisnike,
državne institucije i resore o mjestima i
veličini minski sumnjivih područja, dostavlja kartografske podatke i izjave o miniranosti,
surađuje s predstavnicima lokalne vlasti,
županija, gradova i općina, tijelima državne uprave i samouprave predlažući prioritetne površine za razminiranje,
predlaže Vladi RH Plan razminiranja za
tekuću godinu,
izrađuje i prosljeđuje Vladi RH Izvješće o
razminiranju i potrošnji sredstava,
izrađuje projekte humanitarnoga razminiranja i pretraživanja,
javnim natječajima odabire najboljega ponuđača za poslove razminiranja,
obavlja poslove stručnoga nadzora razminiranja te završne kontrole kvalitete,
izrađuje cjelovitu dokumentaciju potrebnu za izdavanje Potvrde o razminiranosti,
ostvaruje i koordinira sve programe edukacije o opasnostima od mina,
• koordinira aktivnosti i programe pomoći
žrtvama mina, njihovu rehabilitaciju i re
integraciju,
• sudjeluje u istraživanju i razvoju novih
tehnologija u razminiranju te u čvrstoj su
radnji s CTRO-om d.o.o. obavlja operativ
no testiranje strojeva i opreme, metoda i
tehnika,
• uspješno i transparentno surađuje s me
đunarodnom zajednicom u svrhu priku
pljanja sredstava za razminiranje i ostva
renje posebnih programa i projekata,
• surađuje s institucijama u široj zajednici u
svrhu usavršavanja sustava protumin
skoga djelovanja, organizira seminare, ra
dionice i simpozije,
• zagovara zabranu uporabe protupješač
kih mina u skladu s odredbama Ottawske
konvencije.
Osim spomenutih, temeljnih zadaća i poslova,
ostvaruje se i velik broj drugih aktivnosti vezanih
za ukupno protuminsko djelovanje.
Problem mina u Republici Hrvatskoj
Prema približnim procjenama UN MAC-a 1996.
godine minski je sumnjivih površina u Republi-
ci Hrvatskoj bilo 13.000 km², dakle sumnjalo se
da je oko 23 % površine RH bilo onečišćeno minskoeksplozivnim i neeksplodiranim ubojitim sredstvima.
Tim je procjenama obuhvaćeno 14 hrvatskih županija. Minski sumnjivi prostor nije bio definiran
prema strukturi ni stupnju onečišćenja. Međutim,
procjene o broju mina uvelike su nadilazile stvarno stanje, što je i potvrđeno analizama i rekonstrukcijama HCR-a nakon što su nadzor nad tim
područjima preuzeli UN i policijske uprave županija.
Procjene minski sumnjivoga prostora (MSP) od
1997. do kraja 2003. godine uvelike su se promijenile. Početkom 2006. godine minski sumnjiv prostor definiran je poligonski, u postupku
sustavnoga izvida gradova i općina u kojemu su
sudjelovali izvidničkih timovi djelatnika HCR-a od
2004. godine. Krajem 2006. bilo je 1.147 km²
minski sumnjivih područja, a pretpostavlja se da
je razasutih MES-a i NUS-a, u skladu s analizom
i rekonstrukcijom 7.500 minskih zapisnika, bilo
246.000.
Nakon procesa revizije općega izvida, terenskoga
pozicioniranja minskih zapisnika, pročišćavanja
baze, uklanjanja dvostrukih zapisnika i nakon razminiranja na temelju 7.409 analiziranih zapisnika
može se zaključiti da je preostalo 80.000 različitih
protupješačkih i protuoklopnih mina. Nedostaje
oko 30 % zapisnika o pozicijama skupina mina,
pa se na taj način dolazi do podatka o ukupno
110.000 mina. Poseban su problem neeksplodirana ubojita sredstva među koje pripada i kasetno
streljivo - KB1 i ostale vrste, a pretpostavlja se da
se nalaze u definiranome MSP-u i predmetom su
razminiranja.
Procesom revizije općega izvida, koji je pred samim završetkom, poligonski je definirano, kartografski ucrtano i obilježeno oko 800 km² minski
sumnjivoga prostora u 12 hrvatskih županija i u
101 hrvatskoj općini i gradu.
Dvije županije, Zagrebačka i Bjelovarsko-bilogorska, u međuvremenu su isključene iz minski sumnjivih. Problem mina najteži je u Osječko-baranjskoj županiji, koja je najviše onečišćena, potom
Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka, Vukovarsko-
279
Graf br. 1: Prikaz stanja MSP-a po županijama
srijemska, Karlovačka, Zadarska, Šibensko-kninska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska, Dubrovačko-neretvanska, Splitsko-dalmatinska i
Virovitičko-podravska županija. Definirano je više
od 12.000 poligona različitih veličina, utvrđen
stupanj onečišćenosti, koji pretpostavlja razminiranje ili pretraživanje. Minirana je jedna trećina
ukupnoga prostora, preostali prostor treba pretražiti, dok se manji dio rabi na vlastitu odgovornost.
Utvrđena je struktura MSP-a prema konfiguraciji
i namjeni, što je osnova za utvrđivanje prioriteta.
U procesu kartografskoga prikaza upotrijebljene
su najsuvremenije metode i pomagala: geokodiranje i georeferenciranje vojnih karata s pomoću
najmodernijeg SCAN-CENTRA te uporaba DOF-a
službenoga mjerila 1 : 5000 te DOF-a u mjerilu 1 :
2000, koji omogućuje niz radnja u procesu humanitarnoga razminiranja, ali i u predočavanju jasnih
i preciznih kartografskih podataka širokome krugu korisnika i svekolikoj javnosti.
U strukturi minski sumnjivoga prostora najviše je
šuma, a potom poljoprivrednoga zemljišta, što čini
dvije trećine ukupnoga MSP-a. Potrebno je posebno istaknuti da je takvo stanje rezultat pravilnoga
utvrđivanja prioriteta u razminiranju. Može se reći
da je mala zastupljenost ostalih prostora rezultat
prioritetnoga razminiranja velike državne i druge
infrastrukture, turističkih odredišta, nacionalnih
parkova, protupožarnih koridora, vodoobrambene infrastrukture, gospodarskih površina i građevina, okućnica te prostora povratka raseljenoga
pučanstva.
Graf br. 2: Prikaz strukture MSP-a
•
Minskoinformacijski sustav temelj je svekolikoga sustava, a on je u prošlih deset
godina dosegnuo najsuvremeniju operativnu i informativnurazinu.
Revizijom općega izvida zaključno
10. Svibnja 2011. Utvrđeno je da u
republici hrvatskoj minski sumnjivo područje zauzima površinu od
800 km2.
Graf br. 3: Prikaz stanja MSP-a po županijama (stanje: 01.
lipanj 2011. godine)
280
•
Obilježavanje i ograđivanje minski sumnjivih i miniranih područja
obavlja se u svrhu sprječavanja
ulaska u minski sumnjivo područje te u svrhu upozoravanja stanovništva na opasnost koja prijeti
iz minski sumnjivih područja.
Obilježavanje i ograđivanje po
posebnome planu obavljaju djelatnici HCR-a u skladu sa svim
dostupnim podatcima iz vlastite baze i u koordinaciji s lokalnom
zajednicom. Područja se obilježa-
vaju po točno utvrđenim pravilima Standardnoga operativnoga postupka (SOP-u
HCR-a). Na minski sumnjivome prostoru
dosada je postavljeno više od 16.000
oznaka minske opasnosti, počesto i u
kombinaciji s drugim vrstama propisanih
oznaka.
FINANCIRANJE RADOVA RAZMINIRANJA I
PRETRAŽIVANJA
Razminiranje se u Republici Hrvatskoj od samoga
početa ponajviše financira iz državnoga proračuna. Prije osnivanja HCR-a razminiranje se financi-
Sve oznake koordinatno su uvedene u
datoteku, fotografirane, konstantno ih
se kontrolira i prema potrebi obnavlja,
poglavito tijekom priprema za turističku
sezonu ili pomicanja na nove lokacije
nakon dovršenih radova razminiranja
ili isključivanja prostora iz minski sumnjivoga. Obilježavanje i briga za oznake
trajna su obveza HCR-a.
U Republici Hrvatskoj do sada je postavljeno
više od 16.000 velikih oznaka minske opasnosti
na prostoru 101 grada i općine u 12 hrvatskih
županija.
Razminiranje i pretraživanje
Nacionalni program protuminskoga djelovanja,
trogodišnji Plan razminiranja i financiranja, godišnji planovi razminiranja temeljni su planski dokumenti. Hrvatski sabor donosi Nacionalni program
protuminskoga djelovanja, Vlada Republike Hrvatske usvaja i donosi Godišnji plan razminiranja.
PLANIRANJE RADOVA RAZMINIRANJA I
PRETRAŽIVANJA
Planiranje se u Republici Hrvatskoj obavlja u skladu s Nacionalnim programom protuminskoga
djelovanja. Temelji se na prioritetima i zahtjevima
županija koji su usklađeni s njihovim razvojnim
programima, programima obnove i povratka prognanika, potrebama i zahtjevima javnih poduzeća
u vlasništvu Republike Hrvatske i drugih korisnika razminiranja, definiranoj minskoj i minski sumnjivoj površini te u skladu s osiguranim financijskim sredstvima. Plan izrađuje Hrvatski centar
za razminiranje na temelju prikupljenih podataka
te ga usklađuje s raspoloživim financijskim sredstvima. Prijedlog plana dostavlja se na mišljenje
mjerodavnim ministarstvima i potom Vladi na
usvajanje.
Graf br. 4 Prikaz osiguranih sredstava iz Državnog proračuna
za radove razminiranja po godinama
ralo iz proračuna Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova.
Od osnutka HCR-a za radove razminiranja iz državnoga proračuna iz godine u godinu izdvaja se sve više
novca. Vlada RH osigurava stabilno financiranje. Ono
je tako sa 83 milijuna kuna u 1998. godini naraslo na
175 milijuna kuna u 2011. godini.
Drugi je važan izvor financiranja radova razminiranja Svjetska banka koja je radove razminiranja
financirala dvama zajmovima:
1.
Hitan zajam za obnovu prometa i razminiranje, čija je namjena bila razminiranje prometnica, željezničkih pruga i plovnih putova kao
preduvjet gospodarskoj obnovi i povratku stanovništva.
2.
Zajam za obnovu istočne Slavonije, Baranje i
zapadnoga Srijema, čija su sredstva bila namijenjena obnovi kanala i nasipa u istočnoj Slavoniji.
3. Zajam za socioekonomsku obnovu područja
posebne državne skrbi. U spomenute je zajmo ve uključena i Hrvatska.
Javna poduzeća i druge pravne osobe financiraju
razminiranje vlastite infrastrukture, a po tom je
Republika Hrvatska specifična u usporedbi s ostalim zemljama s minskim problemom.
281
miniranja smanjena je cijena kvadratnoga metra
razminiranja: 1998. godine 18,9 kn/m², a 2010.
godine 7,76 kn/m² bez PDV-a.
Graf br. 5: Prikaz udjela financiranja u odnosu na investitore
Uz spomenuta ulaganja javna poduzeća postaju
najvažniji i najveći izvor financiranja razminiranja.
U posljednjih nekoliko godina najviše sredstava
izdvajaju Hrvatske šume za razminiranje šumskih
prometnica i šumskih revira.
Ukupno je od osnutka hcr-a do 31. prosinca
2010. u razminiranje hrvatskoga državnoga
prostora investirano 3,4 milijarde kuna. Državni
proračun u ukupnim sredstvima za razminiranje
sudjeluje s 57 %, odnosno s 1,9 milijardom kuna.
•
Poslovi razminiranja u Republici Hrvatskoj obavljaju se na tržišnome načelu. Hrvatski centar za razminiranje, središnja
Donatorske se aktivnosti uglavnom svode na donacije vlada stranih zemalja i nevladinih organizacija koje, uz pomoć u financiranju razminiranja,
sudjeluju i u pružanju tehničke pomoći nabavom
nužne opreme, pomaganjem žrtava mina te edukacijom stanovništva.
Republika Hrvatska jedna je o rijetkih zemalja s
problemom mina koja godišnje izdvaja nemala
sredstva za razminiranje iz državnoga proračuna
i iz proračuna javnih poduzeća i drugih pravnih
osoba. Ta sredstva iz godine u godinu rastu, pa do
sada iznose 73 % ukupnih sredstava potrošenih za
razminiranje.
Donacije čine 16 % ukupnih sredstava potrošenih za razminiranje, od kojih inozemne donacije
čine 88 % doniranih sredstava. Zakonom o razminiranju utvrđeno je da se poslovi razminiranja
obavljaju na tržišnome načelu, odnosno radovi se
Graf br. 6: Prikaz financiranja radova razminiranja
donatorskim sredstvima po godinama
ustanova za protuminsko djelovanje u Republici Hrvatskoj, u skladu s godišnjim
planovima razminiranja raspisuje javne natječaje za ustupanje poslova razminira
nja ovlaštenim pravnim osobama – tvrt
kama za razminiranje. Hrvatski centar za razminiranje odabire najpovoljnije ponu
đače za poslove razminiranja te obavlja:
mil. kn.
• stručni nadzor nad njihovim radom. Pošto su tvrtke za razminiranje završile razminiranje određenoga područja, Hrvatski centar za razminiranje preuzima razminirano područje, kontrolira
kvalitetu obavljenih radova razminiranja
i izdaje potvrdu o razminiranosti – javni
dokument kojim se jamči razminiranost
površine.
Graf br. 7: Prikaz financiranja radova razminiranja Pravnih
osoba i tijela državne uprave i lokalne samouprave po
godinama
dodjeljuju putem javnih natječaja. Zbog djelovanja
tržišta, rasta kapaciteta i uporabe strojnoga raz282
Potrebno je istaknuti da je pravilnim
određivanjem prioriteta uklonjena opasnost na
gotovo čitavoj prometnoj infrastrukturi, uključujući široke cestovne pojase, prostore pruga, sve
važne turističke destinacije. Svake godine izdvaja-
na su velika sredstva za nacionalne parkove i parkove prirode, kao i za protupožarnu i vodoobrambenu zaštitu. Razminiranje
je pratilo sve procese obnove i povratka,
čime su očišćeni prostori okućnica, lokalna infrastruktura i uži pojas uz naseljena
mjesta.
Prije osnutka Hrvatskoga centra za razminiranje velik prinos razminiranju nakon
oslobođenja dale su snage Hrvatske vojske, Specijalne policije MUP-a RH i snage Civilne
zaštite, razminiravši površine prilikom asanacije
terena, oslobađanja prometnica i važnih građevina. Osnovne su značajke razdoblja 1991. - 1995.
ručno razminiranje uz uporabu tenkova čistača
mina. U skladu sa Zakonom o humanitarnome
razminiranju (NN, 153/2005) Hrvatska je vojska
obvezna razminirati vlastite građevine. Spomenutim snagama razminirana je površina od 50 km².
Od početka protuminskoga djelovanja u Republici
Hrvatskoj do danas izgrađeni su značajni kapaciteti za razminiranje u okviru ovlaštenih pravnih
osoba, odnosno tvrtki za razminiranje. Razvoj kapaciteta bio je nužan preduvjet ostvarenja ciljeva Nacionalnoga programa. Od početne 4 tvrtke
i AKD “Mungos”, tvrtke u državnome vlasništvu,
danas su posve razvijeni kapaciteti za ispunjenje
Godišnjega plana. Osim domaćih tvrtki u manjemu postotku uključene su i inozemne tvrtke na
projektima međunarodnih natječaja.
Kapaciteti za razminiranje, osim osposobljenih pirotehničara, podrazumijevaju veći broj strojeva za
razminiranje i pasa minotragača te veću količinu
potrebnih materijalno-tehničkih sredstava i opreme. Osim toga, tijekom razminiranja RH stečena
su važna iskustva, koja mogu poslužiti u rješavanju problema mina i u drugim zemljama.
Danas je u Hrvatskoj registrirano 29 aktivnih,
akreditiranih tvrtki za razminiranje koje raspolažu sa 608 pirotehničara, 65 pomoćnih djelatnika s pripadajućih 645 metaldetektora i propisanom opremom te 58 strojeva za razminiranje
i 22 psa za otkrivanje mes-a i nus-a.
• Osiguranje i kontrola kvalitete temeljne su
funkcije HCR-a, a ostvaruju se postupcima
nadgledanja, nadzora, završne kontrole kvali-
Graf br. 8: Ukupno financiranje razminiranja po godinama
tete radova razminiranja, kojih je osnovna svrha sigurna i učinkovita provedba radova razminiranja, kontrola svih definiranih radnji i
postupaka i preduvjet potpunoga jamstva sigurnosti za površinu predanu na uporabu
krajnjemu korisniku. Na spomenutim je poslovima zbog izvanredne važnosti angažirana
1/3 djelatnika HCR-a. Poslovi se obavljaju u
nekoliko potprocesa i više razina, a obavljaju
ga Odsjek za akreditaciju, pirotehnički nadglednici i nadzornici HCR-a.
•
Akreditacija ovlaštenih pravnih osoba za
obavljanje poslova razminiranja obuhvaća
prijavu raspoloživih kapaciteta: osoblja - pirotehničari i pomoćni djelatnici, sredstava i
opreme - strojevi za razminiranje, psi za otkrivanje MES-a i NUS-a, zaštitne i druge opreme
koja se rabi u poslovima humanitarnoga razminiranja. Važno je istaknuti da se na poslovima razminiranja može upotrijebiti samo ona
oprema i strojevi koji su provjereni i testirani te posjeduju certifikat sukladnosti izdan po
akreditiranoj ustanovi CTRO d.o.o. Od 1. listopada 2007. godine sve ovlaštene pravne osobe s ocjenom sposobnosti za obavljanje poslova razminiranja ili pretraživanja imaju rješenje
o ovjeri vlastitoga SOP-a - Standardnoga operativnoga postupka, koji definira sve radnje i
postupke prilagođene određenoj tvrtki.
•
Pregled i ovjera izvedbenih projekata razminiranja i pretraživanja, uvođenje u posao,
stručni nadzor nad radovima definirani su
Pravilnikom o načinu obavljanja poslova humanitarnoga razminiranja (NN 53/07) SOPom HCR-a. Važan je dio tih aktivnosti uzorkovanje u tijeku radova razminiranja u svrhu
postizanja visokoga stupnja očišćenosti po283
dručja. Stručni nadzor u tijeku izvođenja radova razminiranja obavljaju pirotehnički nadglednici svakodnevno, a nadzornici jedanput u
7 dana.
•
Završna kontrola kvalitete finalna je aktivnost
u procesu humanitarnoga razminiranja. Zakonom su definirani uzorci minimalne površine
1% ukupnoga projekta. Sva propisana dokumentacija analizira se i pohranjuje u datoteku HCR-a. Ako se pronađu MES i NUS ili njihovi dijelovi do dubine utvrđene projektom,
tvrtki se nalaže ponavljanje radova na cijeloj
površini. Završna analiza i unos u bazu HCR-a
kao završni element cjelokupnoga procesa
osiguranja i kontrole kvalitete podrazumijeva
kompletiranje dokumenata, unos u bazu (nadzor, podatci o realizaciji i GIS ucrtavanje nakon izvršene geodetske izmjere pretraženih i
razminiranih površina), izdavanje potvrde o
razminiranosti i dostava naručitelju razminiranja, kao i nizu drugih subjekata te MUP-u
RH.
•
U 2010. godini bilo je 184 uvođenja u radove
razminiranja, ukupno je obavljeno 926 stručnih nadzora u tijeku obavljanja poslova pretraživanja i razminiranja. U 2010. ukupno je
obavljeno 311 stručnih nadzora nad obavljenim poslovima na ukupnoj površini od
34.594.696 m² u skladu s izjavama tvrtki.
Kontrola kvalitete obavljena je na 4.250 kontrolnih uzoraka površine 528.473 m², što čini
1,53 % ukupno pretražene površine, a to je
gotovo dvostruko od zakonske obveze 1 %.
•
U 2010. godini ukupno je razminirano i pretraženo 31.811.942 m², od čega je 13.418.431
m² pretraženo, a 18.393.511 m² razminirano. Pronađeno je i uništeno 1.809 protupješačkih mina, 1.803 protuoklopne mine i 2.859
neeksplodiranih ubojitih sredstava.
MEĐUNARODNA SURADNJA
284
Suradnja na međunarodnoj razini zahtijevala je od
HCR-a blisku suradnju s Ministarstvom vanjskih
poslova i europskih integracija, misijama Republike Hrvatske u svijetu te Ministarstvom obrane.
Osim ispunjenja obveza preuzetih potpisivanjem
Ottawske konvencije, međunarodna suradnja usmjerena je primarno na prikupljanje sredstava
za razminiravanje, nabavu potrebne opreme, pomoć žrtvama mina te edukaciju o opasnostima od
mina. Osim donatorskih aktivnosti međunarodna
suradnja uključuje i sudjelovanje na raznim regionalnim i svjetskim konferencijama, na kojima se
predstavljaju postignuća Republike Hrvatske u
protuminskome djelovanju.
Posebno se ističe osam međunarodnih stručnih savjetovanja održanih u razdoblju od 2004.
do 2011. godine koja su organizirali HCR i HCR
- CTRO. Na savjetovanjima su sudjelovali predstavnici nacionalnih centara za protuminsko djelovanje, UN-a, nevladinih udruga, znanstvenih
institucija, tvrtki za razminiranje te proizvođači
opreme iz tridesetak zemalja sa svih kontinenata.
Teme savjetovanja bile su protuminsko djelovanje, uporaba i testiranje strojeva za razminiranje,
strojno razminiranje, metode i tehnike u razminiranju, kontrola učinaka, uporaba strojeva u humanitarnome razminiranju, opći izvid te niz pravila i
metoda u kontroli kvalitete.
U travnju 2008. godine Hrvatski centar za razminiranje i International Trust Fund for Demining
and Mine Victims Assistance bili su domaćini 11.
sastanka direktora i savjetnika centara za protuminsko djelovanje iz cijeloga svijeta. Sastanku
je prisustvovalo preko 210 direktora, zamjenika
direktora te UN-ovih savjetnika iz 70-ak zemalja
iz cijeloga svijeta. U pet dana održano je 11 plenarnih sjednica i mnoštvo radionica na kojima su
raspravljana sva aktualna pitanja vezana uz problematiku razminiranja, razmijenjena su brojna
iskustva i predložena brojna nova rješenja koja bi
trebala unaprijediti i ubrzati rješavanje problema
mina.
HCR je, zahvaljujući svome višegodišnjemu djelovanju, dobio priznanje međunarodne protuminske zajednice jer je postao respektabilan i stručan
subjekt u sklopu međunarodnoga sustava protuminskoga djelovanja. Time je HCR dobio priliku
da pruža aktivnu pomoć nacionalnim centrima
za protuminsko djelovanje u regiji i šire, inicira
zajedničke projekte i zajednički nastupa prema
donatorskoj zajednici. Međunarodnoj zajednici u
protuminskome djelovanju hrvatski protuminski
sustav s HCR-om na čelu može ponuditi:
• pomoć u uspostavi i organizaciji nacionalnih
centara za protuminsko djelovanje,
• zakonsku, podzakonsku i normativnu regula tivu,
• uspostavu minsko-informacijskoga i geoinfor macijskoga sustava,
• sustav planiranja – izradu nacionalnih progra ma, godišnjih i operativnih planova,
• edukaciju izvršitelja poslova humanitarnoga
razminiranja (pirotehničara, pomoćnih djelat nika i menadžmenta),
• zaštitnu opremu i strojeve za razminiranje
proizvedene u Republici Hrvatskoj,
• kapacitete i znanje hrvatskih tvrtki za razmini ranje,
• kapacitete za testiranje strojeva, opreme i ure đaja te novih metodologija za otkrivanje MES a i NUS-a.
Osnivanjem Grupacije za humanitarno razminiranje u srpnju 2008. godine stvorena je mogućnost
za izvoz hrvatskoga znanja i tehnologija na inozemna tržišta, odnosno u zemlje koje imaju problem
mina. Klaster sa svojim osnivačima i pridruženim
članovima na jednome mjestu osigurava kapacitete, resurse i znanja za ostvarenje svih aktivnosti
vezanih za protuminsko djelovanje. Kako su znanja, tehnologija i proizvodi uvelike nadmašili potrebe Republike Hrvatske stvaranjem klastera, oni
se žele ponuditi zemljama s problemom mina radi
njegova bržega rješavanja. Glavni je cilj takvoga
udruživanja poboljšanje učinkovitosti raznim naprednim ekonomskim procesima: mijenjanjem
i unaprjeđivanjem metodologije, komponenata,
strojeve, usluga te prilagodbom i pristupom novim regijama, a sve u svrhu konačnoga etabliranja
razminiranja kao hrvatskoga izvoznoga proizvoda.
POSEBAN SU OBLIK U MEĐUNARODNOJ
SURADNJI SVEKOLIKE DONATORSKE AKTIVNOSTI
Iako ukupno ulaganje Republike Hrvatske do kraja 2010. godine nadmašuje 460 milijuna eura,
nemjerljiv je prinos šire međunarodne zajednice
u svekolikoj pomoći. Različiti oblici pomoći iskorišteni su uglavnom u skladu sa željama donatora
i potrebama u sustavu i mogu se u osnovi razlikovati:
-
izravno financiranje projekata razminiranja –
oko 50 % ukupne pomoći,
-
tehnička pomoć u raznoj opremi za jačanje
ukupnih kapaciteta HCR-a te tehnička, savjetodavna i edukacijska potpora u razvoju susta
va,
-
pomoć u financiranju projekata i programaedukacije, poglavito opasnostima od mina,
obilježavanju i označavanju MSP-a,
-
pomoć žrtvama mina, rehabilitacija, zapošljavanje žrtava mina i pomoć Centru za rehabilitaciju u Rovinju.
Najviše donacija za financiranje protuminskoga
djelovanja dale su vlade stranih zemalja, s kojima
su realizirani određeni projekti. Donacije se troše
na transparentan način, u zakonskim okvirima i
u visokome stupnju suradnje s donatorom od početnih aktivnosti, medijskoga praćenja do završne predaje potvrda. Od 1998. godine do danas
ukupno je prikupljeno više od 542 milijuna kuna
donatorskih sredstava, što čini 16 % ukupnih
sredstava za razminiranje u Republici Hrvatskoj.
Hrvatski centar za razminiranje nastoji uspostaviti
suradnju i partnerski odnos sa svim relevantnim
međunarodnim subjektima u protuminskome djelovanju. Svrha je suradnje razmjena iskustava i
informacija u sustavu protuminskoga djelovanja
te usklađivanje standardnih operativnih postupaka. Isto tako, kvalitetnim programima i sustavom
protuminskoga djelovanja želimo konkurirati na
285
svjetskoj razini svim srodnim organizacijama. U
okviru međunarodnih aktivnosti Hrvatski centar
za razminiranje posvećuje pozornost i protuminskome djelovanju na području Europe te je jedan
od osnivača i aktivan sudionik Vijeća za koordinaciju protuminskoga djelovanja u jugoistočnoj Eu-
Hrvatskoga centra za razminiranje 1998. godine.
Uloga je HCR-a, u skladu sa Zakonom o humanitarnome razminiranju (NN, 153/2005, 63/2007i
152/2008), isključivo koordinativna, ali osim
koordinativne uloge HCR nizom aktivnosti na posredan i neposredan način educira i upozorava
Slika br.2 i 3: Prikaz načina edukacije stanovništva o opasnostima od mina
ropi (SEEMACC). SEEMACC je koordinacijsko vijeće koje okuplja centre za protuminsko djelovanje
jugoistočne Europe u svrhu što čvršće suradnje i
realizacije zajedničkih projekata.
javnost na probleme miniranoga i minski sumnjivoga prostora. Republika Hrvatska kao potpisnica
Ottawske konvencije prema članku 6(3) dužna je
osigurati i ostvarivati te programe i o tome izvijestiti glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda.
EDUKACIJA I OSVJEŠĆIVANJE O
OPASNOSTIMA OD MINA
U svjetskoj protuminskoj zajednici, pa tako i u
Republici Hrvatskoj, građane se nastoji educirati
i osvijestiti o minskoj opasnosti, primarno na cijelome minski sumnjivome prostoru, ali i na širemu
prostoru RH. Proces je kontinuiran, a ostvaruje
se različitim modelima i programima od osnutka
Slika br.4 i 5: Prikaz edukacije stanovništva o opasnostima od mina putem predstave „Ne-ne Mi-ne!“ Kazališta „Daska“ iz Siska
286
Osnovna je svrha svih informacija za javnost, različitih formalnih i neformalnih programa održanje
kontinuirane razine spoznaje o minskoj opasnosti
u razdoblju dok minirani prostori ne budu očišćeni od mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava
(NUS-a) i predani krajnjim korisnicima na sigurno
korištenje.
Većemu broju različitih ciljnih skupina potrebno
je jasno i kontinuirano ukazivati na opasnost od
mina, kako da je prepoznaju u uvjetima minskoga
okruženja, kako preživjeti razdoblje do uklanjanja
minske opasnosti i kako primijeniti sve oblike sigurnoga ponašanja u različitim svakodnevnim aktivnostima i godišnjim dobima.
Osim te osnovne sastavnice vezane za rizične skupine i zajednice, važne su i druge sastavnice protuminskoga djelovanja te interakcija s različitim
sektorima, osobito medijima i lokalnom upravom
u kreiranju komunikacijske strategije.
HCR je omogućio svima pristup podatcima o MSPu na MIS portalu, koji se nalazi na web-stranici
Centra.
Svake godine obilježava se 4. travnja, Međunarodni dan svjesnosti o opasnosti od mina, i “Travanj - mjesec zaštite od mina”, kada se pojačanim
aktivnostima stanovništvo upozorava na minsku
opasnost i pravilno ponašanje u minskome okruženju. Procjena je da se godišnje raznim načinima
edukacije o opasnostima od mina obuhvati oko
90.000 ljudi, a do sada je preko milijun djece i
odraslih sudjelovalo u nekoj od edukativnih aktivnosti u proteklome razdoblju. Od početka provedbe edukacije o opasnostima
od mina formalnim i neformalnim
programima medijsko praćenje
problema miniranosti u RH i informiranje javnosti o tome višestruko
je povećalo taj broj.
širi raspon potpore i skrbi. Konvencija o zabrani uporabe mina (Ottawska konvencija) kaže da
svaka država članica koja može to učiniti, treba
pružiti potporu u skrbi i rehabilitaciji te socijalnoj
i ekonomskoj reintegraciji žrtava mina. U skladu
sa Zakonom o humanitarnome razminiranju uloga
je HCR-a koordinativna i ostvaruje se u suradnji s
nizom ministarstava, raznim udrugama i pojedincima.
HCR vodi i održava bazu podataka ažurno i sustavno od 1998. godine. Baza je utemeljena na podatcima preuzetima od UN-a, podatcima dobivenim
od MUP-a, organizacija zdravstvenoga sustava,
podatcima prikupljenim na terenu, informacijama medija i drugih izvora. Stradanja su posljedica
pirotehničkih poslova, poljodjelskih radova, lova
i ribolova, planinarenja, radova na okućnicama,
skupljanja drva na poljskim putovima, a za velik
broj stradanja ne postoje jasni podatci o uzrocima
stradanja.
Republika Hrvatska ima razvijen zakonski okvir
vezan za osobe s invalidnošću u ostvarivanju legitimnih prava i statusa. Status i različiti oblici prava
ostvaruju se kroz više od 200 različitih zakona i
podzakonskih akata. Radi boljega informiranja žrtava mina izdana je brošura “Mogućnosti i prava priručna brošura namijenjena osobama s invaliditetom - osobama stradalim od minskoeksplozivnih
sredstava”. Također je izrađen Hrvatski akcijski
plan pomoći osobama stradalima od minskoeksplozivnih i neeksplodiranih ubojnih sredstava
2010. – 2014. utemeljen na obvezama preuzetim
potpisivanjem Ottawske konvencije i Konvencije
o kasetnom streljivu, na odlukama i smjernicama
POMOĆ ŽRTVAMA MINA
Percepcija minskoga problema
bitno se razlikuje od drugih sličnih oblika nepogoda uzrokovanih
ratom ili drugim vrstama katastrofičnih stanja i događaja. Stoga
žrtve mina iziskuju specifičan status, drugačiji i
Graf br. 9: Prikaz broja žrtava stradalih od mina u Republici
Hrvatskoj od 1998. – 2011. godine
287
preglednih konferencija UN-a održanih u Nairobiju i Cartageni te na zaključcima Prvoga sastanka
država stranaka Konvencije o kasetnome streljivu
u Vientianeu. Osnovna je svrha Plana unaprijediti
kvalitetu života osoba stradalih od minskoeksplozivnih i neeksplodiranih ubojitih sredstava (dalje:
MES-a i NUS-a) te obitelji stradalih i poginulih.
Svrha je potpore i pomoći žrtvama u tome što im spomenutaministarstvaiinstitucijeomogućujureintegraciju u svakodnevni život i rad.
Regionalnicentarzapsihosocijalnurehabilitacijudjece
i mladih stradalnika od mina Rovinj najveći je projekt
Vladinainevladinasektorazapočet2001.godine.Centarbitrebao,nakonzavršetkaradova,postatiregionalnim centrom za zemlje jugoistočne Europe. Do sada je
pomognutrazličitimdonacijamapretežnovladastranih
zemalja, a održano je nekoliko desetaka edukativnih
i drugih radionica. Tehničku i administrativnu pomoć
pružili su NPA, HCR, Ministarstvo vanjskih poslova
i europskih integracija, Hrvatski crveni križ i Udruga
“Mine Aid”.
U razdoblju od 1998. do kraja travnja 2011. godine u Hrvatskoj je od mina stradalo 309 osoba,
od kojih 113 smrtno.
OSNOVNI CILJEVI NACIONALNOGA
PROGRAMA
Na temelju analize veličine i strukture minskoga
problema u Republici Hrvatskoj, načinu njegova
rješavanja te čimbenicima o kojima ovisi rješavanje Nacionalnim programom ostvarit će se sljedeći ciljevi:
1. Do 2019. godine u potpunosti ukloniti minsku
opasnost s područja Republike Hrvatske.
2. U svim fazama rješavanja održavati obilježe nost minski sumnjivoga prostora.
Tijekom realizacije Programa Hrvatski centar za
razminiranje održavat će obilježenost minski sumnjivoga prostora te prema potrebi i na zahtjev ti-
288
jela lokalne uprave i samouprave, policije, šumarija, lovačkih društava i drugih subjekata dodatno
obilježiti i obnavljati uništene ili iz drugog razloga
nestale oznake opasnosti od mina.
3. Programima edukacije obuhvatiti svekoliko
stanovništvo koje živi i/ili radi u okruženju
minski sumnjivoga prostora ili mu gravitira.
U suradnji s mjerodavnim tijelima državne uprave (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa),
lokalne uprave i samouprave, javnim poduzećima
i nevladinim organizacijama (Hrvatski crveni križ
i udruge) nastaviti s ostvarenjem programa edukacije o opasnosti od mina te prema ocjeni prilagođavati programe najugroženijim skupinama
stanovništva.
4.
Nastaviti pružati skrb i rehabilitaciju, uključujući psihosocijalnu i ekonomsku reintegraciju svim žrtvama mina. Tu zadaću ispunjavat
će prvenstveno tijela državne uprave mjerodavna za zdravstvo i socijalnu skrb (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi) te druga tijela državne uprave, lokalne uprave i samouprave koja mogu pridonijeti potpunoj reintegraciji žrtava mina u društvo.
5. Pozicionirati i promicati hrvatski sustav pro tuminskoga djelovanja u međunarodnoj zajed nici.
Ti će se ciljevi ostvarivati uz potporu Ministarstva
vanjskih poslova i europskih integracija i hrvatskih diplomatskih predstavništava u svijetu kako
bi se stvorili potrebni uvjeti za sudjelovanje domaćih tvrtki na međunarodnome tržištu, samostalno
ili u suradnji s međunarodnim institucijama.
Pripremio
MIRKO IVANUŠIĆ, dr. vet. med.,
zamjenik ravnatelja HCR-a
ZATOČENI I NESTALI
U DOMOVINSKOME RATU
•
iz neprijateljskoga zatočeništva oslobođeno je i razmijenjeno 7.666 osoba,
Od početka agresije na Republiku
Hrvatsku
1991.
godine evidentirano je 18.000 zatočenih i nestalih
osoba.
Polazeći
prvenstveno
od
prava obitelji da
saznaju istinu o
sudbini svojih najbližih te od osjećaja države za moralno i pravedno, a u
Pukovnik IVAN GRUJIĆ
skladu s odredbama
međunarodnoga humanitarnoga prava, Republika
Hrvatska osnovala je institucionalne mehanizme
za rješavanje tog pitanja.
•
više od 4.000 osoba nakon repatrijacije
preko tadašnje Jugoslavije i Bosne i Hercegovine prihvaćeno je na tada neokupiranome području Republike Hrvatske te
spojeno sa svojim obiteljima,
•
iz Republike Srbije i Bosne i Hercegovine
preuzeti su posmrtni ostatci više stotina
nestalih osoba,
•
iz 143 masovne grobnice te više od 1.200
pojedinačnih grobnica ekshumirani su
posmrtni ostatci 3.782 žrtve agresije na
Republiku Hrvatsku, od kojih su pozitivno identificirani posmrtni ostatci 3.217
hrvatskih branitelja i civila (što čini čak
85 % uspješnih identifikacija).
Temeljno je polazište u rješavanju pitanja zatočenih i nestalih osoba pravo svakog pojedinca na
život, nepovrjedivost njegove slobode i zabrana
zlostavljanja te pravo obitelji da saznaju istinu
o sudbini svojih najbližih, afirmirano Ženevskim
konvencijama za zaštitu žrtava rata. Osim toga,
pitanje nestalih osoba čvrsto je povezano s nizom
drugih prioritetnih pitanja u Republici Hrvatskoj,
od povratka prognanika i izbjeglica, uspostave
suživota kao preduvjeta normalizacije života na
nekad okupiranim područjima i na teritoriju cijele
Republikei Hrvatske, pravima stradalnika Domovinskoga rata, obnovom, ali i dokazivanjem počinjenih ratnih zločina i kaznenim progonom počinitelja. To je pitanje, također, preduvjet daljnje
normalizacije i unaprjeđenja odnosa sa susjednim
državama.
Aktivnostima mjerodavnih tijela Republike Hrvatske do sada je utvrđena i riješena većina sudbina
zatočenih i nestalih osoba, i to:
Danas, 20 godina nakon početka agresije na Republiku Hrvatsku, pri Ministarstvu obitelji, branitelja
i međugeneracijske solidarnosti, Upravi za zatočene i nestale, otvoren je zahtjev za traženje 1.009
osoba nestalih i nasilno odvedenih 1991./92. godine.
Republika Hrvatska poduzima sve napore kako bi
se riješila sudbina nestalih osoba – od suradnje s
mjerodavnim tijelima drugih država, prikupljanja
informacija o nestalim osobama i mogućim grobnim mjestima iz svih raspoloživih izvora, terenskih
istraživanja, ekshumacija, identifikacija posmrtnih
ostataka i dostojnoga pokopa identificiranih žrtava. Republika Hrvatska nastavlja suradnju s međunarodnim organizacijama, a osobitu pozornost
posvećuje obiteljima nestalih osoba i udrugama
koje ih okupljaju.
Priredio
pomoćnik ministra pukovnik IVAN GRUJIĆ
289
MJESTO I ULOGA OSJEČKIH TVRTKI
U ZBRINJAVANJU I PRUŽANJU POMOĆI
PROGNANICIMA I IZBJEGLICAMA
TIJEKOM DOMOVINSKOGA RATA
To što je Osijek bio i ostao nepokoreni grad zasluge ponajviše pripadaju našim hrabrim gardistima
i policajcima. Međutim, neznatno manje zasluge
pripadaju i osječkim tvrtkama, njihovim zaposlenicima i direktorima koji su učinili sve da osječko
gospodarstvo funkcionira na najbolji mogući način u ratnim uvjetima, da vojska, policija, građani,
prognanici i izbjeglice imaju gotovo sve za normalan život.
Danas, 20 godina poslije, ti ljudi i te tvrtke, koje
su dale velik prinos da Osijek, njegovi stanovnici,
prognanici i izbjeglice imaju dostojan život, potpuno nepravedno otišli su u zaborav. Mnoge od tih
tvrtki više ne postoje, iako su bile vodeće u svojoj
djelatnosti. Nema ni zaposlenika tih tvrtki. Završili
su na Zavodu za zapošljavanje.
ZVONIMIR BILIĆ, dipl. iur.
Početak agresije na RH za grad Osijek i njegove
građane značio je pripremu za obranu njihova
grada. Uz vojni i policijski ustroj, vrlo važno mjesto u obrani grana, prihvatu i pružanju pomoći
prognanicima i izbjeglicama imale su gotovo sve
osječke tvrtke.
Grad Osijek bio je opkoljen s triju strana. Agresor
je, s velikom vojnom silom u ljudstvu i teškome
naoružanju, bio nadomak grada, ali nikada nije
ušao u grad. Istina, Osijek je svakodnevno, osobito u početku agresije, granatiran i tučen sa zemlje
i iz zraka, iz svih vrsta teškoga naoružanja. Bilo
je to vrlo teško vrijeme, vrijeme kada se ginulo,
vrijeme kada su ljudi gubili svoje najbliže, kada
su mnogi bili ranjeni i ostali invalidi. To nas nije
pokolebalo. Bili smo svi skupa, svatko na svome
poslu, jedinstveni da moramo ustrajati i obraniti
svoj grad. Nije bilo vremena za strah. Unatoč strahotama rata Osijek je svakodnevno radio i živio.
Sve vrijeme agresije građani su imali struju, vodu,
telefonske veze, vozili su tramvaji i vlakovi, svakodnevno se pekao svježi kruh, radile su trgovine,
mesnice, ljekarne, tržnica, Bolnica, Dom zdravlja,
izlazio je Glas Slavonije, slušale su se radiopostaje, HTV centar Osijek slao je u svijet svakodnevno
slike pogibija, razaranja i užasa kroz koje prolaze
građani Osijeka. Sve je radilo i bilo je svega i za
građane Osijeka i za hrvatsku vojsku i policiju, a
posebno za prognanike i izbjeglice. Jednostavno,
Osijek je bio i ostao nepokoreni grad.
290
Nabrojit ću samo neke od tih tvrtki kojih više
nema, a zapošljavale su nekoliko desetaka tisuća
djelatnika. Nema više Tvornice trikotaže “Mara”,
Tekstilne industrije “Tekos”, Tvornice šibica “Drava”, Litokartona, Kovinara, Osječkoga trgovačkoga
poduzeća – OTP, Tvornice sokova “Frigis”, Svilane,
Analita, Tvornice koža, Voća export-import, Industrijskoga poljoprivrednoga kombinata – IPK,
Tvornice namještaja “Mobilia”, Željezara, Obnove,
Agro-Slavonije, Slavonke, Turista, Tehnike-betona
i niza drugih tvrtki. Neću biti neskroman ako kažem da je tvrtka Voće export-import Osijek najviše
dala za prognanike i izbjeglice. Prema mojoj evidenciji i dokumentaciji tvrtke mi smo za prognanike i izbjeglice, što u novcu, što u robi i drugim
uslugama, dali preko 6,5 milijuna kuna.
Prvi prognanici u Osijek stigli su u lipnju 1991.
godine iz Ćelija. Još mi je i danas pred očima slika šlepa kojim 1. kolovoza 1991. godine u Osijek
stižu prognanici iz Aljmaša. Svi smo tada gledali
te slike koje su obišle cijeli svijet i koje su svijetu
pokazale tko je žrtva, a tko agresor. Što učiniti za
te ljude? Otišao sam u Crveni križ Osijek i razgovarao s ravnateljem gospodinom Stjepanom Hamom, sada, nažalost, pokojnim. Njegov zamjenik
gospodin Marko Đukić živ je i danas, a on je nazočio našemu dogovoru. Dogovorili smo se da moja
tvrtka na račun Crvenoga križa uplati sredstva, u
skladu s mogućnostima, koja će biti upotrijebljena
za smještaj i prehranu prognanika s aljmaškoga
šlepa. Ja sam u ime svoje tvrtke uplatio 1 milijun
tadašnjih hrvatskih dinara.
Prognanici iz Aljmaša stižu u Osijek
Nakon nekoliko dana u Voće export-import Osijek, Strossmayerova bb, dolazi ravnatelj osječkoga
Crvenoga križa gospodin Ham. Zahvaljuje mi na
donaciji i kaže da je to bila prva i najveća donacija
koju je uplatila neka tvrtka. Pita me postoji li mogućnost da u našim skladištima otvori karitativno
skladište Crvenoga križa u kojemu bi skladištili
prikupljene donacije u hrani, odjeći i drugu robu.
Ustupio sam jedno skladište za prehrambene artikle, a drugo za odjevne predmete i sličnu robu.
U prehrambeno skladište odmah sam u ime svoje
tvrtke donirao 5 tona brašna, određene količine
šećera, soli i niz drugih prehrambenih artikala iz
naše palete kao što su voće i povrće.
Granate su padale tik uz skladište Voća export-import
Skladište Voća export-import s hranom za prognanike
ni u napuštene stanove i prazne kuće nisu imali
osnovnih namirnica za život. Goli, bosi, bez igdje
ičega, samo s najlonskom vrećicom u ruci. Svima
njima odobravao sam i donirao potrepštine za
prehranu kao što su krumpir, grah, sokovi, kava,
voće i povrće.
Potvrda Crvenog križa Osijek o uplaćenoj
donaciji Voće exporta
Pada Ernestinovo, Antunovac. Stižu novi prognanici. Svakodnevno su u moju tvrtku dolazili prognanici, osobito iz Baranje. Mnogi koji su smješte-
Situacija postaje vrlo ozbiljna. Naša djeca, pa i
moja dva sina, po nalogu vlasti premještaju se iz
Osijeka u Kapošvar u Republici Mađarskoj na školovanje. Ondje nalazim ravnateljicu Ekonomske
škole gospođu Lončar, njezina supruga Stipu Lončara (moga dobroga prijatelja) i moje nekadašnje
profesore Ljubomira Kovačevića i Darka Zafreda.
Bilo je tu još mnogo profesora i veoma mnogo učenika, srednjoškolaca svih razreda. Pitao sam ravnateljicu što im je najpotrebnije i ona mi je rekla
da su to voće, sokovi i ostale potrepštine za učeni291
ke. Donirali smo im sve što je bilo potrebno. Naša
se suradnja nastavila, pa su naše donacije stizale u
Kapošvar na razne načine, uz veliko razumijevanje
mađarskih carinika, jer su znali da je to pomoć za
djecu. Moji suradnici i svi zaposlenici bili su sretni
i ponosili su se time što u teškim trenutcima mogu
pomoći djeci koja su zbog agresije morala izbjeći
u tuđu zemlju da bi nastavila redovito školovanje.
Približavao se Uskrs 1992. Osijek je i dalje pod
svakodnevnom vatrom agresora. Tuku po gradu iz
Tenja, Bijeloga Brda, Baranje, okupiranoga Antunovca i Ernestinova. Uskrs mi je, uz Božić, najdraži
blagdan. Preko puta moje kuće u Orahovičkoj ulici smjestio sam dvije obitelji iz Baranje u praznu
kuću susjeda koji je otišao u Banju Luku. Dvije
šunke i karton jaja odnosim njima da oni i njihova
djeca u progonstvu osjete radost Uskrsa u skladu
s našom katoličkom tradicijom. To sam učinio za
te dvije obitelji, a što je sa stotinama i stotinama
prognanika i njihovom djecom?
Od 15. travnja 1991. do 20. travnja 1992. godine bio sam član Kriznoga stožera u Mjesnome
odboru Nova Retfala Osijek kao predstavnik Voća
export-import. Danju direktor, noću prema rasporedu na dežurstvu u Kriznome stožeru i tako više
od godinu dana. Upravo mi se tu pojavila zamisao da za prognanike i izbjeglice i njihovu djecu
za Uskrs načinim veliko uskrsno gnijezdo. Čudno,
ta noć bila je mirna. Nije bilo nikakvih dojava i
poziva građana, a i agresorsko je oružje utihulo,
pa sam u miru mogao razrađivati tu zamisao. Načinio sam detaljni plan koji sam zajedno sa svojim
ljudima bio spreman ostvariti. Svoju zamisao i svoj
plan povjerio sam najprije svojoj tajnici gospođi
Mirjani Pećek, a zatim i ostalim suradnicima koji
su mi trebali da plan ostvarim. Dao sam skuhati
preko 50 šunki i obojiti 5.000 jaja te priredio 300
paketića za djecu.
292
Načinili smo najveće
uskrsno
gnijezdo s darovima za djecu
prognanika, sokovima, južnim i
domaćim voćem.
Vozač
Mirko
Medvjed i Vinko
Šuljuk petotonskim kamionom
produžene karoserije dva su puta
kosili travu. Danas su, nažalost,
obojica
mrtva.
Zaslužili su zahvalu i priznanje
i neka počivaju
u miru Božjemu.
Svi zajedno načinili smo gnijezdo
preko
cijeloga
dvorišta dimenzija 50 × 50 m
i ukrasili ga s cvijećem. S obje strane uskrsnoga
gnijezda postavili smo nekoliko redova stolova i
stolaca na kojima će biti poslužena hrana, piće i
sokovi. Sredstavima javnoga informiranja pozvali
smo prognanike, izbjeglice i njihovu djecu da uoči
Uskrsa 1992. godine dođu u Voće export-import,
Strossmayerova bb, gdje će, u uskrsnome ugođaju,
biti počašćeni kuhanom šunkom, jajima i lukom. U
velikome uskrsnome gnijezdu bit će uskrsnih darova za njihovu djecu. Moja nećakinja Kristina Selak-Zeljko (udana Riba) dovela je deset studentica
s Ekonomskoga fakulteta koje će u tom najvećem
gnijezdu djeci prognanika dijeliti darova. Pozvali
smo sada blagopokojnoga monsinjora Stjepana
Bogdanića, župnika župe sv. Petra i Pavla, da služi
misu za prognanike i sve prisutne goste. Uz razumijevanje pokojnoga Ivana Baloga i ravnateljice
Jasminke Mesarić, angažirali smo Dječje kazalište
iz Osijeka s predstavom “Zeko, zriko i janje”.
Naš dugogodišnji majstor Andrija, sada pokojni,
donio je desetak velikih živih zečeva, a ja sam dao
da se kupi još 20 malih zečića koje smo dijelili
djeci prognanika. Prije početka programa pogledao sam u nebo. Izašlo je sunce i spustilo svoje
tople zrake na sve te ljude i njihovu djecu, šaljući
im poruku: Vidite da niste sami! Tu su bile mlade
djevojke maskirane u zečeve, puno gnijezdo živih
zečeva i darova. Na stolovima pokraj gnijezda veliki pladnjevi s kuhanom šunkom, košarice s jajima
i lukom. Šunke su kuhali i jaja bojili pritvorenici
osječkoga zatvora. Ovom prilikom dužan sam zahvaliti njima, upravitelju Ljubi Mihaljeviću i njegovim zamjenicima Slavenu Đereku i Ljubi Pribiću.
rekorda. Da, odgovorio sam im, i ja mislim da je to
najveće i najljepše gnijezdo na svijetu, ali ja i moji
suradnici nismo ga načinili za Guinessa, nego za
naše prognanike i njihovu djecu, jer oni su za nas
važniji i veći od Guinessa.
Iako je to bio travanj 1992. godine, a Osijek i dalje okružen s triju strana, taj dan na predio grada
gdje je bilo sjedište moje tvrtke nije pala ni jedna
granata, ni jedan projektil. Moram napomenuti da
priredbu nismo organizirali bez plana, nego smo
obavijestili i vojne i civilne vlasti i za djecu osigurali odgovarajuće sklonište.
O tom događaju izvijestio je i CNN, čiji je reporter posebno napomenuo da je to najveće uskrsno
gnijezdo, i k tomu načinjeno u Hrvatskoj, u gradu
Osijeku, gdje je bjesnio rat, gradu koji se nalazi u
okruženju srpskih snaga.
Stigli su prognanici, njih oko 400 s djecom i uzvanici. Od uzvanika Uskrsu u Voću za prognanike
nazočili su general Lucić - zapovjednik Operativne
zone Osijek, Branimir Glavaš - zapovjednik obrane
grada Osijeka, dr. Zlatko Kramarić - osječki gradonačelnik, Jure Klarić - generalni direktor Voća iz
Zagreba, Ivica Vrkić, Drago Hedl, Alojzije Vrsa, pukovnik Ivan Škoro, brigadir Tuševski, Ivan Balog
i režiser, brojni novinari i fotoreporteri. Održao
sam, kažu, vrlo dirljiv govor. Mnogi, pa ni ja sam
nisam mogao suzdržati suze. Nakon toga monsinjor Bogdanić služio je svetu misu. Zatim je Dječje
kazalište izvelo prekrasnu predstavu za djecu prognanika “Zeko, zriko i janje”.
Djeci su potom podijeljeni paketići. Jela se kuhana šunka i jaja. Što prognanici nisu mogli pojesti, mogli su slobodno ponijeti u svoj prognanički
dom da imaju nešto i na sam dan Uskrsa. Dao sam
kratke intervjue nekim radiopostajama i TV kućama. Neki su mi govorili da je to najveće gnijezdo
na svijetu i da bi trebalo ući u Guinessovu knjigu
Najveće Uskrsno gnijezdo u, koje je za hrvatske prognanike
organizirala osječka tvrtka “Voće export-import” 1992.
293
Jednoga dana te 1992. godine zvoni telefon. Zove
Božo Srdanović, moj prijatelj koji je nekad radio sa
mnom u građevnom poduzeću Tehnika-beton Osijek, a tada se sa suprugom nalazio u progonstvu, u
Bolu na otoku Braču. Taj je čovjek čitav svoj radni
vijek proveo u Tehnika-betonu, koji je, kao i moj
pokojni otac, došao u našu Slavoniju “vlakom bez
voznog reda” i, kada je vidio koliki su kukuruz i
žito, tu i ostao. Rekao je: “Zvonimire, ja sam dugo
razmišljao što da učinim i koga da zovem. Ovdje
su bili najviši dužnosnici iz Osijeka, obećavali nam
sve i svašta, a mi smo - jednostavno rečeno - gladni, bez osnovnih životnih i higijenskih potrepština.
Nas prognanika tu na Bolu ima 1.340. Većina je iz
Slavonije, a ima ih i iz drugih okupiranih krajeva
Hrvatske. Gledali smo na televiziji i čitali u novinama da si za prognanike i izbjeglice načinio najveće
uskrsno gnijezdo. Ja sam rekao da te poznam i svi
su tražili da ti se obratim za pomoć, što i činim.
Smješteni smo u hotelu ‘Željezničar’, sada je preimenovan u hotel ’Park’. Upraviteljica je gospođa
Tamara Šegvić, divna žena, ali ona ne može ništa
učiniti. Dobiva od države toliko da je to dovoljno
jedva za prehranu. Žene nemaju osnovne higijenske potrepštine, ne znam kada su djeca zadnji put
jela voća.”
Rekao sam mu: “Dajem ti riječ da stižem najkasnije za 3 dana. Onda ćemo u dogovoru s upraviteljicom sve riješiti.” Za mene nije bilo dvojbe, moram
ići, moram tim ljudima pomoći.
Krenuo sam u pratnji supruge službenim automobilom do Rijeke. U zadnji trenutak uhvatili smo
katamaran, morali smo još i trčati da bismo stigli i za dva sata bili smo u Splitu. U Splitu nas je
dočekao vozač našega direktora Joze Vranaričića
iz Voća export-import Split. On nas je dovezao
s trajekta do Bola. Bio nam je osiguran smještaj
u hotelu “Kaštel” u samome mjestu. To je jedan
mali, vrlo uredan hotel s ljubaznim osobljem. Svi
poznaju našega direktora Jozu, pa on je iz Nerežišća, mjesta blizu Bola, a kad su čuli da smo iz
Osijeka, njihovoj ljubaznosti nije bilo kraja. Pitao
sam šefa gdje su prognanici, a on je rekao da ih
ima i kod njih, ali da je većina u hotelu “Željezničar”, tu blizu. Ponudio se da nas odveze, ali ja sam
zahvalio jer ću po njegovim uputama lako pronaći
hotel. Bilo je lijepo vrijeme, dani duži, osjećao se
dolazak ljeta. Krenuo sam do hotela poslije Dnevnika na HTV-u. Na putu do hotela susretao sam
294
grupe ljudi u šetnji prema plaži Zlatni rat. Neke
sam zaustavio i pitao za Božu Srdanovića. Rekoše
mi da je do sada gledao Dnevnik i da je vjerojatno
u svojoj sobi. Došao sam do recepcije i u jednome
kutu ugledao čovjeka sijede kose kako prelistava
novine. “Božo!” oteli su mi se jecaji iz grla. Trgnuo
se, spustio novine i požurio mi u susret: “Znao sam
da ćeš doći, ali ne tako brzo. Kako si došao? Je li
to tvoja Vesna?” “Polako, idemo negdje sjesti pa
ću ti sve ispričati. A i ti ćeš meni, pa ćemo onda
pozvati upraviteljicu, čut ćemo i nju i onda ćemo
donijeti odluke.”
Božo mi je ispričao kakve teške trenutke proživljavaju, tko ih je sve posjetio iz Osijeka, što su
obećali, a što su doista od toga prognanici dobili.
Gospođa upraviteljica Tamara Šegvić zadužena je
za smještaj i prehranu prognanika. Upoznala me
s brojem prognanika, 1.340, s nedostatkom higijenskih potrepština itd. Iz njihova pričanja shvatio sam da su to veliki problemi i da traže žurno
rješavanje. Dogovorili smo se da dođem ujutro u
9 sati i da me do tada čeka popis svega što je sve
potrebno prognanicima. Tu noć čvrsto sam spavao. Put i umor učinili su svoje. Ondje je noć tako
tiha. Mi na to nismo naučili. Ujutro mi upraviteljica daje popis i vidim da je vrlo skroman, da je na
njemu samo ono najnužnije. Svojom rukom dopisujem južno voće za djecu, domaće voće, povrće i
neke potrepštine. Tada nije bilo mobitela, pa molim upraviteljicu da nazove direktora Voća export-
import Split Jozu Vranaričića. Kada smo ga dobili,
tražim broj faksa i kažem da ću mu poslati popis
robe i potrepština za prognanike, da ću potpisati
i odobriti taj popis. Neka on nabavi svu robu i hitno je kamionima pošalje u Bol na Braču, a da za
cjelokupan iznos tereti Voće export-import Osijek,
čiji sam ja direktor. Bio sam siguran u Jozu kao u
sebe, jer bili smo u odličnim odnosima i uzjamno
smo se poštivali.
Sutradan u moj hotel dolazi Božo, sija od sreće,
sav usplahiren govori: “Direktore, sve je stiglo.
Istovarili smo i svega ima više nego što smo tražili. Nismo imali ništa, ali sada, kada ste vi došli,
mi prognanici imamo sve. Neka vas dragi Bog za
ovo blagoslovi!” “Božo, vaša je sreća i moja sreća.
Pozdravi sve ostale, ja ujutro rano idem na trajekt,
moram nazad. Osijek gori, vidio si na Dnevniku.
Žene koje su poginule moje su susjede. To je bilo
ispred broja 31, a ja sam na broju 29. Po vijestima
prva susjeda je ranjena, a druge su dvije mrtve.
Vidiš što se događa. Da sam i ja bio ondje, možda
bih i ja nastradao.”
Zvonimir Bilić među prognanicima na brodu
prognanika i gledao tu mladež. Moja supruga Vesna među njima je. Pričaju i glasno se smiju. Kose
im vijore jer puše vjetrić. Brod prati jato dupina.
Iskaču iz vode, igraju se i praćakaju. Svi su ustali
Za večerom u sali hotela “Kaštel”, vidjevši prognanike tako razdragane, upitao sam ih bi li željeli sutra brodom na Jelsu, na otok Hvar. “Da!” uzviknuli
su gotovo u isti glas. “E, pa, onda, vidimo se ujutro oko 10 - 11 sati tu na rivi i plovimo za Jelsu.
Razglasite to i ostalima koji želi ići. Isplovit ćemo
kad se svi skupe, a najkasnije u 11 sati.” Tako smo
zbog tih mladih ljudi donijeli odluku da ostanemo
još jedan dan.
Otišli smo tu večer mome prijatelju Ivici Karničiću,
generalnome direktoru tvrtke Zlatni rat na Bolu,
koja je osim hotela imala i flotu svojih brodova.
To sam znao kad sam obećavao djeci prognanika
izlet brodom na Jelsu. Ivica je, naravno, prihvatio
donirati besplatnu vožnju brodom do Jelse i pripreme su ujutro mogle početi. Tu vijest čuo je i
moj prijatelj i sugrađanin Božo. Prvi je došao na
rivu, sjeo na zid i čekao. Supruga i ja došli smo,
pozdravili se s kapetanom broda i sjeli kraj Bože
čekajući prognanike. Ubrzo su počeli stizati prvo
mlađi, pa onda i stariji, ali s nelagodom i pitanjem
mogu li i oni poći. Rekli smo da svi mogu ići, i to
onoliko koliko stane na brod. A to će reći kapetan, da ne bi, ne daj Bože, došlo do neke nesreće.
Ukrcali su se mahom mlađi prognanici i brod je
krenuo. Sjeo sam kraj Bože i još nekoliko starijih
Prognanici su brodom s Brača stigli na Jelsu
295
i stali uz ogradu broda. Prizor je bio veličanstven.
Tada sam se ponovno uvjerio u nešto. Kao i kad je
za Uskrs sinulo sunce, tako je i sada dragi Bog poslao dupine da pozdrave i ohrabre ovu napaćenu,
prognanu mladež da ustraju, jer brzo će doći dan
kada će naša domovina biti oslobođena i kada će
se oni moći vratiti u svoj dom. Iskrcali smo se u
Jelsi. Prošetali smo i zabavljali se na pijesku, a u
obližnjemu restoranu jeo je što je tko htio. Netko
girice, netko slastice i tako redom. Slikali smo se
grupno i krenuli natrag u Bol. Sretno smo stigli i
svatko je krenuo na počinak.
Rano ujutro jedan je mještanin, moj prijatelj Duje,
suprugu i mene odvezao na trajekt. Nisam se ni
s kim pozdravljao jer nisam htio slušati zahvale,
nogo sam jednostavno sa suprugom otišao. Oboje smo bili puni dojmova, sreće i zadovoljstva jer
smo u Bolu u tom teškome vremenu mogli učiniti
mnogo za naše prognanike. U Splitu nas je dočekao moj prijatelj direktor Jozo, pa smo s njim i njegovim suradnicima proveli vrlo ugodan dan prisjećajući se prošlih događaja. Nakon toga ukrcali
smo se na katamaran i vratili se u voljeni Osijek.
Još smo mnogo puta moja tvrtka i ja, kao njezin
prvi čovjek, pomogli našim prognanicima u Zagrebu, Zagorju, Vrbovcu i Sv. Nedjelji. Bili su to
prognanici iz Baranje i Slavonije. Opisat ću još jedan događaj koji mi je posebno drag jer je riječ o
jednoj obitelji iz Antina, koju i danas posjećujem.
Ne prođe ni jedan “kirvaj” za Sv. Antu, a da me oni
ne pozovu i ja se sa suprugom odazovem pozivu.
Pao je Antin. Vodile su se žestoke borbe u Tordincima. Vlado Vidulin, čovjek iz Antina, radio je s
mojim bratom Darkom u građevnoj tvrtki Gradnja
iz Osijeka. Kao dragovoljac priključio se ZNG-u.
Uspio je izvući traktor s prikolicom i nešto robe.
Sa ženom i troje malodobne djece uputio se u Osijek. Dva su dana spavali u toj prikolici. Obilazio
je u Osijeku određene ljude i službe jer je bio pripadnik stranke koja je bila na vlasti. Nitko ga nije
prihvatio. Dotjerao je traktor i prikolicu sa ženom
i djecom pred moju kuću, u Orahovičku 29. Pozvonio je. Sve mi je bilo jasno. Rekao sam: “Ulazite
svi.” Smjestio sam ih u svoj dom i skrbio se za njih
kao za članove svoje obitelji. Ono što smo imali
mi, imali su Vladina žena i troje malodobne djece.
Vlado je otišao na ratište u svoju postrojbu, a njegova obitelj bila je u mome domu više od 2 mje296
seca. Poslije sam ih smjestio u praznu kuću jednoga poznanika u Višnjevcu, gdje su bili određeno
vrijeme, nakon toga preselili su se u Vinogradsko
naselje, gdje su dočekali mirnu reintegraciju i obnovu kuće u Antinu.
Sada žive sretno, skladnim obiteljskim životom u
svome domu u Antinu. Djeca su odrasla. Moj Vlado u zasluženoj je mirovini, jer je u ratu bio ranjen
i obolio je.
Što reći na kraju? Sada mi je lakše kada sam sve
ovo napisao. Istina se mora znati i ona mora biti
zabilježena. Moja supruga i djeca znaju što je moja
tvrtka, na čelu sa mnom, učinila za prognanike i
izbjeglice u Domovinskome ratu, ali ne znaju drugi, nije to do sada znala ni Zajednica povratnika,
jer je osnovana krajem 1993. godine. Ne znaju to
ni moji dragi unuci Marta i Ivan, jer su mali, ali će
znati kada odrastu i ovo pročitaju. Znat će što je
njihov djed učinio za prognanike, izbjeglice i njihovu djecu za Domovinskoga rata.
Zemlja i ljudi koji olako zaboravljaju svoju prošlost
sigurno ne mogu očekivati ni bolju budućnost. Da
se ne bi zaboravilo što se događalo u našemu gradu, Osijeku, napisao sam ovaj tekst za jedinstvenu
monografiju – Pravo na dom.
ZVONIMIR BILIĆ, dipl. iur.,
direktor Voća export-import Osijek
do 1993. godine
Ovako je izgledala kuća obitelji Vidulin u Antinu. Danas je
obnovljena i Vlado Vidulin sa svojom obitelji sretno živi u
svome domu.
TAKO DALEKO OD DOMA SVOGA
Možda bih trebala početi sa
riječima bilo je
to davne 1991.
godine ali ovo
nije bajka niti roman nego istiniti
doživljaj mnogobrojnih prognanika smještenih
u Varaždinskoj
županiji.
ĐURĐA MARTON, predsjednica
Podružnice ZPH Varaždinske županije
Ali moram početi
od sebe da bi što
bolje shvatili.
Nakon 40 dana provedenih u Mađarskoj došli
smo u Varaždin.Muž je otišao na ratište a ja ostala sama sa dvoje male djece.Nikoga ne poznajem,
živim u strahu, nitko me ne prihvaća, nemam novca, hladno nam je i više smo gladni nego siti.Tako
počinje naš boravak uVaraždinu.
Nisam tako dugo mogla živjeti pa sam otišla u centar za socijalni rad te zamolila tadašnjeg direktora
Dugandžića da mi da nešto da radim jer ću izluditi
ovako u ovim uvjetima.Valjda se čovjek smilovao
nad mojim teškim stanjem te mi dozvolio da radim
u skladištu stare robe.
Tu sam upoznala mnogobrojne baranjce, ali ne
samo njih nego i njihove patnje,suze ogromnu
tugu i jad. U dogovoru sa još nekoliko aktivnih
ljudi odlučili smo osnovati Klub Baranjaca misleći
da će se kroz druženje i nametnute obaveze bar
malo ublažiti sva ta patnja za izgubljenim domovima, članovima obitelji, teškim i ponižavajučim
životom u Varaždinu, jer nitko nije razumio da
mi dolazimo iz bogatoga kraja i da smo za sobom
ostavili velike i pune kuće, zemlju, blago i sve ono
što smo godinama stjecali, a ovdje smo došli sa
jednom vrečicom.
Da bi našoj djeci dočarali na neki način Božićne
blagdane zamolila sam Vladu Cegleca i Jadranku Osonjački da mi pomognu obilaziti trgovine
i moliti donaciju za našu djecu. Ušli smo u trgovinu Branka u Varaždinu i tiho zamolili vlasnicu
da nam pomogne. Gospođa vikne na sav glas u
trgovini punoj ljudi: “Dajte tim ljudima nešto zar
ne vidite kako su jadni i bijedni.” Svi su pogledi
bili uprti u nas a ja sam pomislila “zemljo otvori
se”da sakriješ ovu sramotu! Ipak su naša djeca bila
važnija od svega pa i od ovakvih poniženja te smo
po tko zna koji puta pognuli glave obrisali suze i
krenuli dalje. Ovo je samo jedno od mnogobrojnih
poniženja koje smo doživjeli došavši u Varaždin.
Iako nam nije bilo do toga ali tim ispaćenim ljudima trebalo je vratiti osmjeh na lice pa smo pokušali s našom tradicijom, natjecanje u kuhanju
ribljeg paprikaša. Uspjeli smo. Pobjednik je bio
Janika Kling ali to je kratko trajalo jer je novi dan
donio nove loše vijesti i nove strahote sa ratnog
područja. Teško je bilo gledati kako ti ljudi pate i
kako odrasli ljudi plaču. Povezali smo se s našim
estradnim zvijezdama te organizirali koncert pod
nazivom:” Humane zvijezde hrvatske za prognane
Baranjce u Varaždinu”. Došlo je 22 pjevača zaradili smo lijepe novce i na jednake dijelove podijelili
svim prognanicima koji su bili s nama. Ovom akcijom bar malo smo ublažili težak život na kakav
inače nismo navikli.
Često smo gledali vijesti u kojima se sve češće počela spominjati Zajednica prognanika i Mato Šimić
kao njezin predsjednik. I tu je sve počelo. Nazvala
sam Matu Šimića i obrazložila mu stanje kakvo je
u Županiji varaždinskoj, saslušao me je i obećao
doći u Varaždin i pomoći nam da osnujemo podružnicu. Razgovarala sam s predstavnicima kluba vukovaraca i baranjaca, održali smo zajednički
sastanak i odlučili da zajedno dočekamo Šimića i
osnujemo podružnicu.
I tako je 15. 06. 1995. osnovana ZPH podružnica
Županije Varaždinske u slijedećem sastavu:
Đurđa Marton - predsjednica, Josip Barković – dopredsjednik i Miroslav Rutko - tajnik, sa sjedištem
u nusprostoriji jedne nedovršene kuće Križanićeva 52 Varaždin. Tako je počelo a poslije su nam
se pridružili i mnogi drugi prognanici koji su se
mijenjali u upravnom i nadzornom odboru.
Preselila sam se iz privatnog smještaja u vojarnu
među svoje ljude i počeli smo s radom. Imali smo
često sastanke dogovarali se, planirali i zajedno
djelovali. Sada smo bili jači i mogli smo nastupati
297
Prognanici iz Vukovara smješteni u Varaždinu 1992.
kao jedna čvrsta udruga na razini cijele Hrvatske.
Dobili smo podršku grada i županije i svaka institucija nam je bila dostupna. Sada je bilo puno
lakše boriti se za naše prognanike, ali ogromnu
patnju i tugu s lica tih ljudi nismo mogli izbrisati nego samo ponekad ublažiti. Toliko smo bili
uporni da nam je u toj maloj prostoriji čak i glasanje dopušteno, što smo sa ponosom uredno
odradili. U vojarni Jalkovečke žrtve u Varaždinu
dobili smo jednu zgradu samo za prognanike jer
je bila odvojena od ostalih zgrada gdje su živjeli
izbjeglice iz Bosne. Nazvali su je “sivi dom “ jer
je tako i izgledala. Prednost je bila ta što je ovdje
svaka obitelj imala svoju sobu, zajedničku kuhinju
2x2 i zajednički sanitarni čvor, a bilo je 8 soba
na katu i 8 soba u prizemlju. Nikada nisam niti
zamišljala da ću u jednoj sobi veličine 4x3 imati
spavaću sobu, kuhinju, dnevni boravak i blagovaonicu. Bilo bi prestrašno da sada opisujem izgled
svih tih prostorija, ali naši vrijedni ljudi su se pokazali na djelu i od nemogućeg napravili moguće
te stvorili sebi bar malo pristojnije uvjete za život
nego što nam je bilo ponuđeno. Upravitelj kampa
Đurđa Marton, voditeljica humanitarne pomoći za baranjske
prognanike u Varaždinskoj županiji 1995.
298
je tada bio Stjepan Mihoci iz Varaždina, razuman,
pošten i dobar čovjek ali niti on nije mogao iznad
svojih mogućnosti. Dopustio nam je maksimalno
koliko je mogao, pa smo imali neke ustupke kao
na primjer da imamo svoju kuhinju i blagovaonicu odvojeno od izbjeglica koju smo mi održavali,
imali smo poseban ulaz u vojarnu i bilo nam je
dopušteno da uzgajamo za svoje potrebe piliće i
patke. Jedino je bio veliki problem što smo zbog
grijanja bili odvojeni od ostalog dijela vojarne pa
smo sami ložili i dobavljali ogrijev i organizirali
dežurstva u ložioni. Tu smo naišli na razumijevanje tadašnjeg župana Zvonimira Sabatia koji nam
je odobrio nekoliko tona uglja i drva. Osim ove
vojarne koju su zvali prihvatni centar 1 bio je još
prihvatni centar 2 i prihvatni centar 3 gdje su također bili smješteni naši prognanici i izbjeglice, i u
hotelu Turist bilo nekoliko soba sa prognanicima
iz Vukovara.Oni koji nisu bili smješteni u organiziranom smještaju bili su razmješteni po okolnim
selima u privatnim kućama, a nekoliko obitelji je
smješteno i u Trakošćanu u Varteksovim drvenim
kućicama smještenim na rubu šume.
Varaždinci nisu bili oduševljeni našim dolaskom
a niti našim boravkom u njihovom gradu. To smo
saznali u razgovoru sa nekim mještanima ali nismo niti mi bili zadovoljni što smo morali napustiti svoje domove. Djeca su nam išla u škole ali
se osjetila razlika u mentalitetu i djeca su uvidjela
da naš način života nije kao život djece tih krajeva. Uskoro je došla obavijest da sve srednje škole
moraju primiti prognanike bez obzira na rezultate
ocjena pa smo bar uspjeli upisati djecu u željene
škole. Ponegdje je bilo i problema jer su neki ravnatelji pokušali s pričom da nema više mjesta u
učionicama ali ipak uz našu intervenciju u Zagrebu morali su primiti našu djecu.
Počela sam raditi kod gospodina Horvata u Puščinama kao voditeljica humanitarne pomoći koja je
tamo stizala u velikim količinama iz mnogobrojnih
zemalja koje su čule za naše trenutno teško stanje.
Tu se otvorila mogućnost da u još većoj mjeri pomognem našim prognanicima da se snabdiju odjećom, obućom, stvarima, namještajom, hranom i
sa svime što im je u progonstvu trebalo. Bila sam
sretna jer sam im mogla pomoći a još sam bila
sretnija kada sam vidjela da su oni sretni. Gospodin Horvat je bio dobar čovjek te je dpustio da se
u neograničenim količinama podijeli što više hu-
manitarne pomoći. Čak se je odnosilo i u vojarne
u kojima su boravili naši prognanici i izbjeglice iz
Bosne. Uspjela sam uvjeriti upravitelja kampa a i
gspodina Horvata da odobre jednu prostoriju u
vojarni za skladište robe te da se tu zaposli naših
nekoliko žena na podjeli odjeće jer kada čovjek
nešto radi tada manje misli na svoje jade i probleme. Dobili smo medicinski materijal koji je stigao
iz Amerike sa dva šlepera bio je podijeljen bolnicama u Osijeku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima,
Zagrebu u bolnicu Dubrava, Čakovcu i Varaždinu.
Isto tako je stiglo i 4 šlepera sjemenskog kukuruza. Od toga je jedan šleper otišao u Vukovarsko
srijemsku županiju u Nijemce drugi je odvezen u
Košku, a treći smo uspjeli prebaciti u tada još okupiranu Baranju uz pomoć Ivice Vrkića i pod pratnjom prijelazne policije. Istovaren je u Vardarcu
kod Marton Šandora te je podijeljen svim mještanima pa i onima iz susjednih sela, tako da možemo
reći da smo se mi koji smo bili prognanici tako
daleko od doma svoga ipak borili na neki način
i mislili na naše ljude koji su ostali u okupiranoj
Baranji, te im pokušavali pomoći na ovakav način.
Organizirali smo zbor svih prognanika iz Varaždinske i Međimurske županije na koji su pozvani i vladini dužnosnici. Odazvao se gspodin Ivica Kostović, gospođa Jadranka Kosor, gospodin
Vladimir Šeks te predstavnik vladinog ureda za
prognanike I izbjeglice Lovro Pejković i predsjednik Zajednice prognanika gospodin Mato Šimić.
Odazvalo se puno prognanika jer im je bilo dopušteno da pitaju sve što ih zanima i da saznaju
informacije iz prve ruke. Tada je bio pohvaljen naš
rad od strane vladinih dužnosnika za dobru organiziranost i veliku upornost u akcijama za brži
povratak jer bilo je očigledno da živimo za onaj
dan kada ćemo se vratiti u svoje domove ma kako
oni izgledali. Govorili smo:” neka sve odnesu ali
zemlju nemogu spaliti uništiti niti odnijeti ona će
nas uvijek čekati i na njoj ćemo sagraditi novi dom
još veći i još ljepši za našu djecu i našu unučad.”
Uskoro smo dobili obavijest o dodjeli prognaničkih dionica. Opet smo djelovali složno te organizirali dolazak nekoliko investicijskih fondova gdje
su prognanici bili upoznati sa njihovim radom i
uvjetima te im se bilo lakše opredijeliti. Moram
napomenuti da nas je u vojarni osobno posjetio
grof Eltz te izrazio divljenje za našu organiziranost
i naš mukotrpni rad. Stalno sam bila u kontaktu sa
ZPH u Osijeku a i često su bili sastanci UO pa sam
imala uvijek neke nove obavijesti tako da smo bili
dobro informirani.
Pokrivali smo sve što spada pod regionalni ured
Varaždin a to su: Varaždinska Međimurska, Koprivničko križevačka županija i posjećivali smo
prognanike smještene u Kumrovcu u političkoj
školi i hotelu Zagorje. Nekoliko puta sam odlazila u Kumrovec zbog problema koji su tamo imali
prognanici iz Vukovara i koje smo nastojali riješiti
Humanitarna pomoć redovito je stizala prognanim Baranjcima
i Vukovarcima u Varaždinskoj županiji 1991 .- 1998.
na jedan humani način jer nije im bilo lako onako
dislociranima i prepuštenima samima sebi.
Isto tako smo obilazili i prognanike u Trakošćanu.
Njima je bilo stvarno teško preko zime u drvenim
kućicama grijanje na struju a nedaleko je zjapio
prazan hotel u kojemu se moglo na prste izbrojati
zalutale goste. Pošto nismo imali drugi način kako
dostaviti hranu i odjeću u Trakošćan organizirali
smo prijevoz vlastitim automobilima pa je cijela
kolona automobila stizala do naših prognanika.
Tada je bilo i suza i smijeha istovremeno ali uspjeli
smo. Borba za pomoć i prava naših prognanika je
postala naša svakodnevica. Neki su se prognanici
uspjeli i zaposliti pa im se ova teška situacija malo
olakšala, ali naši ljudi su vrijedni i radišni i ništa
im nije bilo teško raditi. Danas, dok ovo pišem,
plačem i pitam se odakle sam smogla toliko snage
i hrabrosti, toliko vjere u naš povratak, kako sam
mogla biti uvijek vedra i nasmijana i toliko tješiti
te sve ljude a proživljavala sam isto što i oni, jer
sam i ja sve izgubila preko noći jer sam i ja bila
TAMO DALEKO OD DOMA SVOGA.
1998. godine su se prvi prognanici počeli vraćati
svojim praznim a negdje i srušenim domovima.
Tek tada su ona tužna i napaćena lica zasjala onim
299
Prognanici su iz Varaždina dopremili sjeme sumještanima u
Baranji 1996.
pravim sjajem koji nisam vidjela godinama jer kao
što rekoh živjeli smo za povratak. Teško nam je
bilo što se rastajemo jer smo dijelili i dobro i zlo,
sreću i tugu, radost i žalost proživljavali zajedno
sve patnje i sve boli tako reći bili smo jedna obitelj. A onda krajem 1999. godine još jedna žalosna
vijest koja nas je sve potresla. Umro je naš prvi
Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Organizirali smo autobus i otišli posljednji put ispratiti našega predsjednika na njegovo vječno počivalište.
2000. godine ostalo je još malo prognanika i to
oni kojima nije bila gotova obnova ili im nisu stanari izašli iz njihove kuće ali i to se uskoro riješilo
jer je tadašnji predsjednik ZPH Josip Kompanović
radio na tome da povratak bude što brži i da se
ljudi vrate u što većem broju. I dalje smo ostali
u kontaktu te sam organizirala druženje uz domjenak posebno u Belom Manastiru a posebno u
Vukovaru. Podijelila sam svim aktivnim članovima
priznanja za svoj rad i trud tijekom progonstva.
Mislim da je to najmanje što se moglo dati tim vrijednim i brižnim ljudima koji nisu žalili sebe da
bi pomogli drugima. Mislim da im je više značio
naš ponovni susret nego onaj komad papira ali i
taj papir je dokaz da su jednom davno radili nešto
dobro i humano. Puno puta sam čula riječi - treba
to sve zaboraviti i oprostiti, ali mislim da se možda
i može oprostiti ali zaboraviti te sve patnje, taj pakao i taj put prepun trnja kojim smo hodali godinama, NE TO SE NE MOŽE NIKADA ZABORAVITI.
Prošlo je 20 godina od tada i puno naših prognanika više nije s nama. Sada im nosim cvijeće na
groblje i palim svijeće a nekada smo sjedili zajedno i smišljali što ćemo učiniti sutra. Unatoč svemu
moram zaključiti da je ZPH odigrala veliku ulogu
tijekom domovinskog rata i da zahvaljujući toj nepolitičkoj, nevladinoj i nestranačkoj organizaciji
mi smo se puno lakše borili za prava naših prognanika. ZPH Županije varaždinske više ne postoji
ugašena je, ali nije ugašeno naše sjećanje koje će
trajati dok je i nas na ovome svijetu, a kad nas ne
bude, generacije koje ostaju iza nas će se sjećati
da su zajedno sa svojim roditeljima u jednom period svoga života bili otrgnuti OD DOMA SVOG.
I zato sa ponosom mogu reći da volim svoju Hrvatsku i nikada je nebih napustila niti mijenjala za
bilo koju državu na ovome svijetu jer sam jedan
dio svoga života dala za nju, iako je bilo jako teško
ali da treba učinila bih to opet.
Danas mnogi zlonamjernici ne
pitaju što su oni dali za Hrvatsku nego što je ona dala njima.
I zato sam ponosna i sretna što
je Hrvatska moja domovina i domovina moje djece.
ĐURĐA MARTON
Predsjednica zajednice povratnika
Županije Varaždinske
Prognanici iz Baranje i Vukovara smješteni u Varaždinu 1992. organizirali su
natjecanje u kuhanju fiša
300
HVALA DOBRU I VJERI ZA SLOBODU
KONVOJ LIBERTAS
Krenuo je iz Zagreba prema Rijeci, zaplovio prema
Zadru, Šibeniku, Splitu, Korčuli u Dubrovnik. Brodu Slaviji pridružile su se desetine trabakula i drugih brodica. U Dubrovnik je došlo oko 850 ljudi,
dobrih ljudi, umjetnika, znanstvenika, privrednika,
radnika, seljaka, političara. Po lukama kroz koje
smo prolazili ispratile su nas desetine tisuća ljudi.
Konvoj je donio potrebne lijekove, hranu, odjeću...
No iznad svega Konvoj je donio ljude spremne da
pruže raku, on je pozvao Dubrovčane da pruže
raku međusobno i pozovu ih da pruže ruku Vukovaru, Dvoru na Uni, Drnišu, Zadru....
sa svijetom, i Vukovar simbol veze Hrvatske sa
svijetom preko Dunava. Vukovar simbol otpora i
Članovi ureda konvoja Libertas 1991. u Dubrovniku
Dubrovnik simbol kulture. Dubrovnik i Vukovar
zajedno nositelji Hrvatske poruke svijetu - želja za
slobodom utemeljena na ljudskim pravima, demokraciji i vlastitoj kulturi. Povezivanje Dubrovnika
i Vukovara zatvoren je krug Hrvatske i umjesto
svog cilja da prekine veze u Hrvalskoj, okupator je
još više povezao Hrvatsku.
Konvoj Libertas ne napušta mjesto gdje je došao i
zato je u Dubrovniku na Stradunu, u kući Iva Vojnovića otvoren prvi Ured Konvoja.
Na plovidbi do Dubrovnika konvoju Libertas pridružile su se
mnoge manje brodice
Svakoga dana javljaju se dobri ljudi željni da nam
se priključe. Pokrenute su aktivnosti na socijalnom, kulturnom, obrazovnom, istraživačkom, međunarodnom i nizu drugih područja.
Konvoj Libertas je poziv za mobilizaciju: moralnu,
radnu, socijalnu.
Konvoj Libertas upozorio je svakoga od nas da se
ČOVJEK piše velikim slovima i da put slobode Hrvatske počinje u duši svakog od nas. Konvoj Libertas došao je u Dubrovnik ali je i pozvao Dubrovnik
da ostvari izazov današnjice u punom sjaju svoje
tradicije. Dubrovnik je po prvi put ponudio bratstvo jednom gradu - Vukovaru.
Dubrovnik, simbol morske povezanosti Hrvatske
U Dubrovniku se bezuvjetno branio Dom, bez obzira na uvjete i posljedice. U Varšavskom getu su
branili domove dok nisu izginuli a domovi razoreni. U Dubrovniku, uz žrtve i razaranja, obranjen je
Grad. Obrana Dubrovnika je prvo svjesno sprječavanje etničkog progona i genocida u Europi.
Ima li danas Hrvatska i Europa snage shvatiti obranu Dubrovnika i Hrvatske? Ima li Europa
snage i učiti a ne samo suditi?. Može li Hrvatska
akademska zajednica shvatiti da je trebalo cijelom
svijetu prikazati brigu za prognanike i izbjeglice,
zdravstvenu zaštitu, djelovanje majki i žena, brigu
o zatočenima i nestalima, humanitarnom radu i
ogromnoj vjeri, što su bili temelji hrvatske obrane
301
i pobjede? Može li se shvatiti - da smo s time upoznali svijet, Hrvatska bi davno bila u Europskoj
Uniji, a nitko ne bi ni pomišljao da nam sudi za
“zločinački pothvat?” .
Ako je Rwanda mogla pokazati svoju čovječnost
filmom o obrani jednog hotela, tko je odgovoran
što Hrvatska nije upoznala svijet s obranom koja
se u velikoj mjeri temeljila na snazi tolerancije i
djelotvornosti dobra.
Konačno, a prije svega među braniteljima, djecom,
ženama, umjetnicima, vjernicima .... Dubrovnik je
zajedno s nama branio i “Ranjeni Krist”. Svakoga
od nas je obvezao da nosimo odgovornost slobode. Ovo ne smijemo nikada zaboraviti!
“Ranjeni Krist”. Tada sam mu se predao u potpunosti, odrekao svake slobode prema Njemu i postao istinski slobodan.
Hvala cijelom Dubrovniku, svim dobrim ljudima
Hrvatske i svijeta.
Hvala i dobrim ljudima među vojnicima i ljudima
na strani napadača, koji su spoznali da ih se tjera
da čine zlo - i odbili.
Hvala “Ranjenom Kristu”.
Prof. dr. sc. SLOBODAN LANG
Sve moje zahvale za prošlost i budućnost ostaju
Sv. Vlahu, ali u onim nezaboravnim, neizvjesnim,
najtežim i najdražim danima, došao je i bio s nama
DUBROVNIK, Muzej Domovinskoga rata, SRĐ - 2010., sjećanje na dane pobjede
302
GLAS IZ DUBROVNIKA
Vidjeli smo tri zastave UNESCO-a kako
se vijore iznad Grada: plave poput dubrovačkoga mora i
neba i bijele kao njegovo kamenje.
Mnogi će se pitati
hoće li one pružiti
veću zaštitu od zastava “spomenik kul
ture” Haaške konDr. KATHLEEN V. WILKES,
IUC Dubrovnik, 1991.
vencije. Te su zastave često bile vojsci
meta, umjesto da budu zaštita od nje; zastava
“spomenik kulture” u Rijeci dubrovačkoj imala je
rupu od rakete u samome središtu.
Ipak - UNESCO je UNESCO. Potreban je mnogo
veći stupanj barbarstva, prijezira prema svjetskome mnijenju i nebrige spram moguće međunarodne intervencije da bi se pucalo na zdanja
zaštićena zastavom UNESCO-a umjesto zastavom
Haaške konvencije. Jugoslavija (kakva je tada postojala) potpisala je UNESCO-ovu Konvenciju za
zaštitu svjetskoga kulturnoga i prirodnoga naslijeđa. Konvencijom je ustanovljeno Povjerenstvo
za svjetsku baštinu, koje sastavlja popis mjesta i
spomenika (na temelju prijedloga zemalja članica)
izabirući one koje smatra dijelom svjetske prirodne i kulturne baštine. Mjesta i spomenici koji su
uvršteni na popis, citiram iz uvodnika UNESCOova izdanja za 1902., “smatraju se veoma zanimljivima i iznimno vrijednima te je njihova zaštita odgovornost čitavoga čovječanstva.” (...) “Potpisujući
Konvenciju, svaka se zemlja obvezuje na čuvanje
mjesta i spomenika.” (Čuješ li ovo, Beograde? Ti
si predložio da se Dubrovnik uvrsti u popis). “U
zamjenu, međunarodna zajednica pomaže im zaštititi te bisere”.
To što je na UNESCO-ovu popisu dosad nije pomoglo ni Dubrovniku, ni Splitu, ni Plitvicama (također su na popisu). Ali možda će zastave i prisutnost dvaju UNESCO-ovih predstavnika, koji će
dnevno izvješćivati središnjicu u Parizu i koji će,
prije odlaska, ovdje uspostaviti stalan ured, jasno
posvjedočiti agresorima o bezumnome barbarstvu
koje su već počinili.
Bilo je sjajno na konferanciji za tisak čuti da se
UNESCO-ov dvojac ne brine samo za baštinu Dubrovnika nego i za one koji čuvaju, nastanjuju i
nastavljaju ŽIVJETI tu baštinu. Tako cijeli Grad,
ne samo Grad unutar zidina, postaje UNESCO-ova
briga.
Mnogi se pitaju zašto UNESCO (i druge međunarodne organizacije) nisu bile ovdje mnogo, mnogo
prije. Neke smo od razloga čuli na konferenciji:
OVO je UISTINU PRVI PUT da UNESCO šalje misiju na područje u kojemu se vodi rat. Tako važan
preokret u njegovoj politici ne može sa dogoditi
preko noći. Birokracija, osobito međunarodna birokracija, uvijek radi polako.
Međunarodna se aktivnost općenito teško pokreće kako bi razumjela realnost situacije. (Kada sam
ovo pisala, u petak ujutro, tekst Rezolucije Vijeća
sigurnosti UN-a stigao je telefaksom; sadržaj Rezolucije pruža nadu), a sada počinje razumijevati
ne samo prijetnju Dubrovniku, premda ju je slava
Dubrovnika možda učinila vidljivijom za vanjski
svijet, nego i agoniju Hrvatske, kojoj on pripada.
Evo jedne neobične izjave:
Barem jednom, na nekoliko dana, htjela bih imati
pristup srbijanskim novinama, radiju ili televiziji
i doista bih željela znati što se zbiva u glavama
vojnika JNA, običnih građana Beograda i, dakako, Miloševića i Kadijevića. Jer, kakve god buduće strahote spremaju Hrvatskoj, čini se da Srbija
doživljava potpuni i nedvojbeni DIPLOMATSKI
poraz. Prst optužbe međunarodne javnosti okrenut je, nepokolebljivo i izravno, Srbiji. Srbiju, a ne
Hrvatsku provjeravat će se kada “plave kacige”
UN-a dođu amo. Hrvatska će uskoro biti priznata
od utjecajnih zemalja kao suverena država (i sve
više zemalja priklanja se odluci o skorome priznanju). Kako to sada srbijanski mediji objašnjavaju?
Što sada misle Srbi u Beogradu?
Doista je čudan dio svega toga to što je odgovor iz
inozemstva postao gotovo neizbježan kada je srbijanska vojska iskazala potpunu opakost i pokvarenost protiv Vukovara, Osijeka itd. i kada je tako
brutalno napala u cijelome svijetu poznat grad
Dubrovnik - čije je stanje poslužilo kao simbol cijele Hrvatske. Premda nitko, nitko u Hrvatskoj nije
htio da se to dogodi na takav način, činjenica je:
303
što su veći kaos, ubijanja i razaranja, to je i međunarodni odgovor jači: od grožnje, kako je situacija
postajala jasnijom, do priznavanja Hrvatske i intervencije UN-a. Da, kao što svi znamo, taj je odgovor dolazio veoma, veoma sporo, ali DOLAZI. I kao
reakcija na takvo nasilje bio je gotovo neizbježan.
Kako to Srbi nisu mogli predvidjeti?
(Naravno, pitanje koje ostaje bez odgovora jest što
će sve još vojska uništiti i koliko će ljudi biti ubijeno prije nego bude prisiljena na povlačenje.)
Ja, naravno, razumijem da će se srbijanski i crnogorski mediji više oslanjati na propagandu nego
na činjenice i da su jake nacionalističke strasti
(“Velika Srbija”) već rasplamsane. Usprkos magli,
zaraznim lažima, izvrtanjima, histeriji, ipak dijelovi Istine moraju doprijeti u javnost, a i mnogi u
Srbiji primaju tisak iz inozemstva. Uostalom, tko
imalo razmisli, mora uvidjeti kako će stupanj nasilja i razaranja biti izravno povezan s međunarodnim gnjevom koji raste i posljedica kojega će ipak
biti akcija. Kao što to danas i vidimo.
Dakle: što misle Srbi u Beogradu? Kako se ta diplomatska katastrofa prikazuje u njihovim medijima?
Tko je god čitao moje prijašnje članke, znat će da
me Srbija zbunjuje. Zapravo, opsjednuta sam pitanjem zašto i kako, i riječ koja mi najčešće dolazi na
pamet jest nevjerojatno.
Povrh svega, podižu se utjecajni glasovi inzistirajući da se odgovorni za pokolj civila izvedu pred
Međunarodni sud za ratne zločine, kao u Nürnbergu. To bi značilo javno poniženje iznad javne osude. A, ipak, njezina je vojska još uvijek moćna - zahvaljujući tragičnoj ironiji da se novac iz Hrvatske
i Slovenije godinama slijevao u nju. Nijedna zemlja
s takvom vojskom nije nikad prije bila primorana
na takvo samoponiženje.
Očekivala bih od bilo koje druge europske zemlje
krajem 20. stoljeća veliku pobunu građana protiv
takvih djela svoje vlade. Ali, s druge strane, ako
se njihova vojska sastoji od ljudi sposobnih za naređivanje i izvršavanje naredaba o bombardiranju
katedrala i bolnica i ubijanju civila, možda previše
Srba ima čudnovato ispran mozak - u svakom slučaju čudnovato za europsku civilizaciju.
Sama među europskim državama, Srbija se nije pomaknula od nereformiranoga komunizma. Sama
među europskim državama, Srbija je ekspanzionistička: “Velika Srbija” (suprotno načinu na koji su
Poljska i Njemačka riješile nedavno svoje granične
nesporazume; rasprava nije bila lagana, ali je ipak
riješeno dogovorom). Sama među europskim državama... koliko će još dugo biti sama i izolirana?
K. V. WILKES,
Interuniverzitetski centar Dubrovnik,
1. 12. 1991.
Srbija će ostati u čudnoj poziciji. Ona je, i zadugo
će ostati, međunarodno prezrena i odbačena: poražena u svim
svojim ambicijama (osim samoga razaranja kao ambicije koju
je, dakako, postigla). A ipak još
uvijek ima vrlo jaku vojsku koju
hrvatske snage često zaustavljaju, ali je još nisu pobijedile. (Razumije se, naravno, da je “JNA”
jednostavno oteta od Srbije i postala je “srpsko-crnogorska” vojska - kradući tako od svih ostalih
republika). Zatim: srbijanska je
ekonomija uvijek bila slabašna;
sada, nakon plaćanja ovoga rata,
mora da je katastrofalna, osobito
kada međunarodne sankcije počnu stvarno djelovati. Bit će zatražene velike ratne odštete: kako
Stanje objekata oštećenih ratnim razaranjem stare gradske jezgre Dubrovnika 1991. Karta ošteće ih Srbija platiti?
ćenja izrađena prema karti Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku
304
LJUDI MORAJU ZNATI
Andro Vlahušić, ravnatelj bolnice u Dubrovniku
o ulozi u obrani Grada u ratu, te o angažmanu u
zatvaranju logora Dretelj u BiH
Nikada nisam volio
prepričavati
svoja ratna iskustva, ali mislim da
ljudi trebaju znati
kroz što smo u Dubrovniku prolazili
1991. Drugi razlog su moja djeca
kojoj sam opisivao
tadašnje događaje
i koja su, sada kad
su odrasla, rekla
ANDRO VLAHUŠIĆ, dr. med.
da bih trebao početi pisati priče iz
svog života. Poslušao sam ih i neke su sada objavljene, a druge će biti u budućnosti, iako ne znam
kada.
- Još kao mlad liječnik, negdje 1987. počeo sam
se uključivati u društvene događaje, osnivanjem
mreže Zdravih gradova. Uoči raspada Jugoslavije
sudjelovao sam u zanimljivim događanjima kao
što je veliki srpski miting na Petrovoj gori, sa Slobodanom Langom i Jelenom Lovrić prisustvovao
buntu kosovskih Albanaca, a 1991. ostao sam u
Dubrovniku i sudjelovao u organizaciji otpora srpskim agresorima. Poslije sam dosta vremena proveo u Bosni i Hercegovini gdje je bjesnio rat i mislim da je sada došlo vrijeme da zabilježim što sam
proživio. Nisam samo opisivao događaje nego sam
pokušao odgovoriti na pitanja koja su me mučila,
zašto ljudi idu u rat i koji je to psihološki faktor
u čovjeku koji ga u ekstremnim uvjetima tjera da
bude neshvatljivo dobar ili zao. Drugi razlog zbog
čega pišem su djeca. Kći Ivana rođena je u srpnju
1991., a sin Frano krajem 1992., i prije godinu
dana su mi rekli: “Tata, hajde to napiši da znamo
što se događalo.”
- Godine 1984. krenuo sam na poslijediplomski
i od tada datira moje poznanstvo s dr. Langom.
Postali smo nerazdvojni prijatelji, svakodnevno
se čujemo i kada sam u Zagrebu, uvijek odsjedam
kod njegove obitelji. Kada je Dubrovnik bio na-
padnut, došao je na moj poziv i ostao tijekom tri
najteža ratna mjeseca. Bio sam jako sretan što je
s nama, ali čitavo vrijeme mučilo me pitanje što
ću kazati njegovoj djeci ako pogine, a ja sam ga
pozvao u Dubrovnik.
- Nakon dijela specijalizacije u Zagrebu, vratio sam
se u Dubrovnik i radio kao liječnik na internom
odjelu. U travnju 1991. Marina i ja smo se vjenčali, a u srpnju nam se rodila Ivana. Kada je počeo
rat, bio sam koordinator za svu civilnu pomoć koja
je stizala u Dubrovnik jer sam želio biti društveno
aktivan na širem planu, a ne samo liječiti ljude.
Sudjelovao sam u nekim važnim događajima kao
što je bilo organiziranje gašenja požara 6. prosinca 1991., kada je Dubrovnik mogao biti pretvoren
u Pompeje. Oko nas je bio požar i mnogi su mislili
da se ne može ništa učiniti. Nisam se složio i sa suradnicima sam otišao u Zapovjedništvo Hrvatske
ratne mornarice. Tamo sam zapovjedniku Matani
rekao da pozove Dubrovčane da iziđu gasiti vatru
i uskoro su u cijelom gradu stotine ljudi bile na
ulicama i borile se protiv požara. To je jedna od
priča koje objavljujem u knjizi “Pružena ruka”.
- Dubrovnik su obranili oni koji su ostali u gradu,
a posebno branitelji koji su išli na bojište. Možda
je među njima bilo više branitelja podrijetlom iz
Hercegovine, međutim pogrešno je govoriti da su
oni obranili Dubrovnik. To je posljedica toga da
je ondašnji ministar obrane bio Gojko Šušak, pa
se često stvarala fama kako Hercegovci brane Hrvatsku.
- Zanimljivo je da je dvoje stranih ministara ušlo
u grad mnogo prije članova hrvatske vlade. Bili
su to Kouchner koji je tada bio francuski ministar
zdravstva i Margharita Boniver, talijanska ministrica imigracije i ljudskih prava. Svi koji su tada
dolazili u Dubrovnik bili su jako važni jer su nam
davali nadu da možemo izdržati. Kouchnera sam
upoznao na službenoj večeri na kojoj su bili Margharita Boniver, Slobodan Lang i savjetnici. Kada je
talijanska ministrica otišla na spavanje, razgovarali smo što napraviti, i Kouchner je rekao: “Ostavimo humanitarnu pomoć i idemo vidjeti kako
možemo postići mir. Dolazim iz Beograda, imam
i Mitterandovu podršku, idemo ostvariti mir.” Vjerovao je Miloševiću i mislio da može ostvariti mir.
Nije bio u pravu, i njemu je Milošević lagao, ali
izdržao je s nama deset dana u životnoj opasnosti.
305
Svakodnevno je prolazio put iz hotela Argentina
do Staroga grada, a tamo je nekoliko desetaka metara otvorenog prostora koji su povremeno bili gađali srpski snajperisti sa Srđa. Najprije bih ja pretrčao tih 150 metara od Ploča do Gimnazije, zatim
bi se sjurio Kouchner i na kraju njegovi suradnici.
Bila je to za njega velika hrabrost jer su na tome
mjestu ljudi ginuli, a pijani četnički snajperist na
obližnjem brdu nije znao da ispred njegova nišana
pretrčava francuski ministar. Ne moramo se slagati s njegovim stavovima, ali dok je Kouchner bio u
Dubrovniku, Srbi su napadali mnogo slabije. Ako
je svojim boravkom spasio samo jedan ljudski život, dugujemo mu zahvalnost.
Jedan sam od prvih Hrvata koji je ušao u Dretelj
- logor HVO-a. Prvo smo obišli ambulantu sa stacionarom u kojoj smo zatekli desetak ljudi smještenih na vojničkim posteljama na kat. Postelje su
bile jedna do druge, s vrlo malo prostora između,
a u kutu je bio stolić na kojem se nalazilo nešto
medicinskog pribora, zavoja, antibiotika, dezificijensa. Razgovarali smo s jednim od logoraša koji
je ujedno bio liječnik. Pitao sam ga od čega boluju
logoraši, ustručavao se odgovoriti, kao i kad sam
pitao za dijagnoze zarobljenika. Bilo je očito da se
bojao. Tada mu je zapovjednik Šakota kazao da mi
pokaže svoja leđa. On se sramio. Šakota je ponovio zapovijed i tek tada je zatočeni kolega liječnik
skinuo košulju i pokazao leđa. Bila su to bičevana leđa. Šakota je rekao da je bio liječnik u zajedničkim postrojbama u kojima je bilo muslimana i
Hrvata, ali da mu je otac hodža, zbog čega su ga
bičevali. Tada smo uvidjeli da zapovjednik logora
nema nikakve ovlasti, on je tu tek da osigura logistiku, a stvarni upravljači su negdje drugdje. Ali
od kada je došao u logor, Šakota je nastojao učiniti
sve kako bi poboljšao uvjete logorašima i kako bi
logor zatvorio, što je uskoro i učinjeno.
- Bilo mi je jako teško jer sam nekoliko sati nakon
izlaska iz Dretelja morao javno govoriti o stradanjima Hrvata, u Međugorju predstaviti knjigu
“Stradanje Hrvata u ratu 1991- 93” čiji sam urednik, a sat ili dva prije bio sam svjedok da i neki pripadnici našeg naroda čine zlo. Dretelj je bio logor
sa svim njegovim karakteristikama - bodljikava
žica unutar koje su se nalazili izgladnjeli ljudi, a
306
čuvali su ih naoružani stražari. Ti čuvari nisu bili
ni HVO ni vojna policija nego Hrvati koji su izgubili najbliže u ratu s Bošnjacima. Iz Međugorja smo
otišli u Zagreb i podnijeli izvještaj Mati Graniću
koji nije znao za sve hercegovačke događaje. Granić je pozvao Davora Rajčića, zamjenika predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, a uskoro smo
za UNS napisali izvještaj o svemu što smo vidjeli.
Idućeg dana pozvali su nas u Ured predsjednika
Republike gdje su nas primili Vesna Škare-Ožbolt,
Branimir Jakšić i još neki ljudi iz Ureda koji također nisu znali što se događa. Bio je to čudan osjećaj jer sam mislio da živimo u državi sa stabilnom
vlasti i svemoćnim predsjednikom, a onda sam u
dva zagrebačka dana shvatio da Tuđman, njegovi
savjetnici, šefovi diplomacije i tajnih službi nisu
znali dovoljno što se događa u Hercegovini. To im
se vidjelo na licima. Iste večeri kada smo posjetili
Pantovčak, u središnjem je Dnevniku kao jedna od
prvih vijesti emitirano Tuđmanovo pismo Mati Bobanu u kojem je zatražio zatvaranje svih logora i
puštanje zatočenika. Ako postoji nešto na što sam
ponosan u svojem životu, osim obitelji, tada je to
uloga u zatvaranju Dretelja.
Kada smo već kod Bobana, tri mjeseca nakon što
su logori zatvoreni, sudjelovao sam u prilično apsurdnoj situaciji. Poznavao sam ga još od ljeta,
kada smo radili na unapređenju skrbi za hrvatske
prognanike i pisanju knjige o stradnju Hrvata, jer
sam nekoliko puta posjetio Grude i ured predsjednika koji se sastojao od tri sobe unutar tvorničke
zgrade. U razgovorima je bio narodski čovjek koji
voli pričati viceve i bio je impresioniran činjenicom da je došla delegacija iz Zagreba. S druge
strane, vidjelo se da ne podnosi muslimane, koji
su za njega bili veći neprijatelji nego Srbi. Kada
smo se vratili s Bijelog Puta, posjetili smo Bobana, a on je rekao svom tajniku: “Vlado, bolan, daj
Andri onaj pištolj jer nam je pomogo da zatvorimo
Dretelj.” Tako sam dobio pištolj s posvetom od čovjeka koji je možda i osnovao Dretelj.
ANDRO VLAHUŠIĆ, dr. med.
gradonačelnik Grada Dubrovnika
Srpanj, 2011.
ŠTO NAM JE PREOSTALO?
JOSIP KOMPANOVIĆ,
predsjednik Zajednice povratnika
Hrvatske
U najtežim danima Domovinskoga rata, svjesni
da će okupacija
jugovojske i srbočetničkih paravojnih postrojba
potrajati, 14. rujna 1992. godine
prognanici okupiranih područja bivše općine
Osijek osnovali
su Zajednicu prognanika općine
Osijek.
Ubrzo se pokazalo da je takva udruga potrebna za
sva okupirana područja Hrvatske, pa je na osnivačkoj skupštini 19. ožujka 1993. godine, također
u Osijeku, osnovana Zajednica prognanika Hrvatske kao nevladina, nestranačka i neprofitna udruga građana.
Ciljevi ZPH bili su zbrinjavanje prognanika, rješavanje stambene problematike, socijalizacija
prognanika i stvaranje uvjeta za normalan život
u progonstvu.
Kada se iz današnje perspektive analizira prijeđeni
put, doista se možemo ponositi radom i uspjesima
Zajednice povratnika Hrvatske, uz napomenu da
je riječ o udruzi građana, neprofitnoj organizaciji
i volonterskome radu.
Teško je zapravo i nabrojiti sve važnije projekte
na kojima smo proteklih 15 godina radili, ali ću
svakako podsjetiti na one najvažnije:
-
-
-
-
-
donošenje Zakona o statusu prognanika i
izbjeglica,
donošenje Zakona o obnovi,
donošenje Zakona o područjima posebne državne skrbi,
donošenje Zakona o obnovi i razvoju grada
Vukovara,
donošenje dvaju vjerodostojnih tumačenja zakonskih propisa koji su spriječili deložaciju
-
-
-
-
-
-
-
prognanika, a zatim i zaštitili prognanike od
plaćanja najma za stanove i kuće kojima su se
koristili za progonstva,
donošenje Programa povratka i zbrinjavanja
prognanika, povratnika i raseljenih osoba,
blokada snaga UNPROFOR-a na svim sektorima,
proces obnove od njegovih začetaka i osnutka
resornoga ministarstva do zbrinjavanja tzv.
pustaraša,
darovanje stanova i kuća braniteljima u područjima posebne državne skrbi,
proces prodaje kuća i stanova u državnome
vlasništvu povratnicima u područjima posebne državne skrbi pod povoljnim uvjetima,
ustroj i financiranje gospodarskih zona u područjima posebne državne skrbi radi oživljavanja gospodarstva i otvaranja novih radnih
mjesta,
stambeno zbrinjavanje mladih obitelji dodjelom stanova i APN kuća te osobito darovanjem
građevnoga materijala.
Mislim da mogu slobodno ustvrditi kako su vrlo
rijetke udruge koje su se bavile tako ozbiljnim pitanjima, a kamoli da su u svojemu radu postigli
pomake kakve je učinila ova zajednica, naravno u
suradnji s Hrvatskim saborom i Vladom RH. Građanske se udruge najčešće bave statusom svojih
članova, a mi smo sebi postavili zadaću povratka,
obnove i stvaranja uvjeta za normalan život u područjima posebne državne skrbi, što je ozbiljan
posao ne samo za vladu jedne države nego i građansku udrugu.
Možda će sve spomenuto bolje potvrditi brojke.
Na nekadašnja okupirana područja vratilo se
220.470 prognanika.
U obnovu obiteljskih kuća i stanova država je uložila oko 12 milijarda kuna.
Danas status prognanika ima još 1.149 osoba, za
koje treba obnoviti manje od 300 kuća i stanova,
uglavnom na području grada Vukovara.
Ti podacti na najbolji način govore koliko su prognanici bili ozbiljni u namjeri da se vrate svojim
kućama.
307
Unatoč tolikom stradanju, nikada u povijesti nije
zabilježen takav postotak povratka nakon rata kao
što se dogodilo u Hrvatskoj.
Moram se ovom prigodom prisjetiti samih početaka povratka u UNPA-zone, problema s kojim
smo se morali suočiti, ali se osvrnuti i na sadašnju
situaciju. Polako nekadašnja okupirana područja
dobivaju svoj prijašnji izgled i vrlo su često bolje komunalno opremljene negoli prije Domovinskoga rata. U većini područja završena je obnova
komunalne i socijalne infrastrukture, dapače postavljena je javna rasvjeta, izgrađene su ceste, vodovodi, kanalizacije, škole, vrtići, domovi zdravlja,
plinovodi kojih prije i nije bilo.
Zahvaljujući ponajprije Vladi RH, smanjena je
nezaposlenost na tim područjima. Već sam prije
spomenuo otvaranje gospodarskih zona, koje su
dale izvrsne rezultate glede zapošljavanja mladih
i obrazovanih ljudi. Velik nas posao očekuje ondje
gdje je rat kadrovski opustošio općine u kojima
žive povratnici i gdje je i danas najveći problem
nedostatak stručnih ljudi. Ponekad je lakše osigurati financiranje projekta negoli iz tih općina
dobiti potrebnu dokumentaciju. Posebno je taj
problem izražen u Banovini, ali ne samo ondje.
Takvim se područjima mora i kadrovski pomoći.
Što nam je preostalo?
Često smo govorili da su upravo prognanici najtežom cijenom platili Domovinski rat i stvaranje
hrvatske države jer činjenice neprijeporno govore da je upravo iz tih područja najviše stradalih
u Domovinskome ratu, najviše branitelja, a zbog
pljačke i uništavanja prognanici su pretrpjeli najveću ratnu štetu.
Po naravi stvari Domovinski se rat nije mogao
ravnomjerno rasporediti na cijelu zemlju jer su
napadnuta granična područja, međutim uklanjanje posljedica Domovinskoga rata mora biti ravnomjerno raspoređeno jer bismo, u suprotnome,
došli u situaciju da posljedice rata trpi, simbolično
rečeno, Vukovar ili Knin kao da su vodili svoj rat.
Obnova obiteljskih kuća i stanova nije naknada
ratne štete, nego stvaranje minimalnih uvjeta za
povratak. Danas, kada smo na korak do ulaska u
Europsku uniju, valjalo bi donijeti propise koji će
pomoći bivšim okupiranim područjima da što lak308
še dostignu priključak ostalim područjima Hrvatske. U sadašnjim uvjetima teško je očekivati da će
poljoprivredni proizvođač iz vukovarskoga kraja,
kojemu je sve što je naraštajima stvarano opljačkano ili uništeno, ravnopravno konkurirati poljodjelcu iz Varaždina. Bruto-društveni proizvod ter
capita u tim područjima u odnosu prema područjima koja nisu imala ratna razaranja jasno pokazuje
koliki je nerazmjer i koliko područja povratka još
uvijek zaostaju za drugim hrvatskim regijama.
Stoga smatramo da je pitanje ratne štete i njezine
naknade prvorazredno gospodarsko, a ne socijalno pitanje jer je riječ o ustavnoj kategoriji jednakosti i ravnopravnosti građana u gospodarskome
smislu.
Nadalje, u prošlome mandatu Vlade RH doneseno
je nekoliko odluka kojima su stvoreni preduvjeti
za oživljavanje gospodarstva u područjima posebne državne skrbi. Tu se posebno ističe cijeli sustav
poticajnih mjera te financiranje osnivanja i komunalnoga opremanja poduzetničkih zona. Većina
naših prijedloga iz Nacrta zakona o područjima
posebnoga državnog interesa pretočena je u te
odluke, ali mi ipak želimo da se donese novi zakon
koji bi obuhvatio cijeli taj sklop mjera, i to ne kao
jedno poglavlje u okviru Zakona o regionalnome
razvoju, nego posebnan zakon, jer to ratom stradala područja zaslužuju.
Uz ta dva zakonska projekta posebnu ćemo pozornost posvetiti završetku obnove na području grada Vukovara i stvaranju uvjeta za normalan život
u tom gradu, koji je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Mora se reći da je ova Vlada za Vukovar i njegove branitelje učinila doista mnogo, ali
taj posao treba završiti kako bi povratnicima bili
omogućeni potpuno normalni uvjeti života. Isto
tako ostaje nam briga za rješavanje problema useljenih Hrvata iz Bosne jer ne smijemo dopustiti da
ti ljudi napuste svoja sadašnja prebivališta. Naime,
može nam se dogoditi da na pojedinim područjima kao što su Knin ili Banovina opet postanemo
manjina.
Kada se zbroje dosadašnji rezultati, teško je pronaći građansku udrugu poput Zajednice povratnika
Hrvatske, koja obuhvaća tako velik broj ugroženih
ljudi, a još je teže naći organizaciju koja je postigla
toliko toga, dakako u suradnji s hrvatskom Vladom.
Prigoda je ovo da u ime svih prognanika, danas
povratnika, zahvalim ljudima koji su vodili Hrvatski sabor i hrvatsku Vladu na svemu što su do
sada učinili jer je to bio preduvjet povratka, koji
je, čini mi se, premašio sva očekivanja. Isto tako
prilika je da zamolim za još malo razumijevanja
kako bi se koliko-toliko ujednačili uvjeti življenja u
područjima povratka i u ostalom dijelu Hrvatske.
Iskreno i ljudsko hvala u ime svih povratnika svim
ljudima koji su pomagali u procesu zbrinjavanja,
povratka, obnove i gospodarskoga oživljavanja
naših stradalih područja.
nacionalnih manjina, nesrba.
Broj prognanika kretao se od početnih 550.000
1991. i početkom 1992. godine, a zatim se, tijekom ostalih godina Domovinskoga rata, sveo na
prosječnih 250.000.
Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku nastale su
goleme ratne štete na koje danas mnogi zaboravljaju. Ja ću vas podsjetiti na njih. Državno povjerenstvo za popis i procjenu ratne štete Vlade Republike Hrvatske u svojemu završnome izvješću iz
rujna 1999. godine spominje da je ukupna vrijednost IZRAVNIH ŠTETA IZAZVANIH RATOM, odnosno okupacijom, te troškova koji su posljedica rata
236.431.568.000,00 kn ili 65.330.635.000,00
DEM ili 37.119.679.000,00 USD.
Ako se ne varam, 236 milijarda kuna otprilike su
dva ukupna državna proračuna Republike Hrvatske. Da je ta vrijednost danas na raspolaganju Vladi Republike Hrvatske, vjerojatno ne bi bilo previše rasprava o gospodarskome oporavku i izlasku
iz krize jer do krize vjerojatno ne bi ni došlo.
JADRANKA KOSOR, predsjednica Vlade RH,
pokroviteljica XV. konferencije ZPH
DVADESET GODINA OD
NEZAPAMĆENA EGZODUSA
(Zagreb, 19. 3. 2011.)
Dvadeset je godina prošlo od zločinačkoga napada Srbije, Crne Gore i jugovojske na Republiku
Hrvatsku.
Danas ćemo se prisjetiti tragedije naših ljudi, koji
su pretrpjeli egzodus nezapamćen u Europi od
Drugoga svjetskoga rata. Agresija s ratnim razaranjima ostavila je duboke tragove u svim dijelovima
života sve do danas i zasigurno će trajati određeno
vrijeme i u bližoj budućnosti. Bjesomučni napadi
u kojima su upotrijebljena najjača vojna sredstva
razaranja od Iloka i Vukovara do Dubrovnika i Konavala izazvali su jednu od najvećih izbjegličkih
kriza u europskoj povijesti.
Podatci državnih institucija govore da je zbog
ratnih djelovanja 1991. godine prognano oko
550.000 ljudi, uglavnom Hrvata, zatim pripadnika
Godine progonstva bile su križni put hrvatskih
prognanika. Razdvojene obitelji – muške glave u
hrvatskim postrojbama, žene i djeca od Zagreba
do Novoga Zelanda. I tako sve do 1995., a nekima
do 1997. godine, kada je mirnom reintegracijom
u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske vraćen i istok.
Budući da mi Hrvati ponekad imamo selektivno
i vrlo kratko pamćenje, podsjetit ću na još neke
činjenice. Službeni podatci govore da je na temelju
Rezolucije 743 UN-a od 24. veljače 1992. godine
tijekom UNPROFOR-ova mandata tzv. UNPA-zonama, dakle područjima pod zaštitom Ujedinjenih
naroda, a mi to zovemo realnijim imenom – okupiranim područjima, bilo obuhvaćeno 12.012.554
km2 kilometra, odnosno 26 % područja Republike
Hrvatske.
Tako je to bilo sve do povijesnih oslobodilačkih
akcija Hrvatske vojske i hrvatske policije, “Bljeska”
i “Oluje” te do mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Danas smo svoji na svome. Danas imamo
vlastitu državu, u kojoj možemo slobodno kreirati
vlastitu sudbinu.
Tijekom procesa obnove Vlada RH učinila je veoma mnogo sanirajući ratne štete na komunalnoj
309
i socijalnoj infrastrukturi i obnavljajući obiteljske
kuće i stanove.
Zajednica povratnika Hrvatske na temelju svojih
statutarnih zadaća kao suradnik i partner Vlade
Republike Hrvatske sudjelovala je u cijelome nizu
projekata životno važnih za uspješan povratak
prognanika u njihove domove. Podsjećam samo
na aktivnosti prilikom donošenja Zakona o statusu prognanika i izbjeglica, Zakona o obnovi, Zakona o područjima posebne državne skrbi, Zakona o
obnovi i razvoju grada Vukovara, darovanja stanova i kuća braniteljima u PPDS, stambenoga zbrinjavanja mladih obitelji dodjelom stanova i APN
kuća te darovanjem građevnoga materijala, financiranja ustroja gospodarskih zona u PPDS itd.
Nakon svih ovih godina mogu, hvala Bogu, reći da
je danas u Hrvatskoj osoba sa statusom prognanika manje od 1.000. Veći broj njih zapravo je nepoznata statusa, vjerojatno su to osobe koje su ostale
živjeti u trećim zemljama. Mislim da se slobodno
može ocijeniti da je proces povratka u Republici
Hrvatskoj završen.
Namjera mi je bila na ovoj konferenciji govoriti
o preostalim problemima u područjima posebne
državne skrbi i poslovima koje još treba obaviti
kako bi se popravilo gospodarsko stanje, odnosno kako bi se zaposlili mladi ljudi na tim prostorima. Međutim, o tome će više i konkretnije
govoriti uvodničari, pa mi zato dopustite da se s
nekoliko rečenica osvrnem na trenutno političko
stanje u zemlji. Republika Hrvatska na samome je
završetku pregovora za ulazak u Europsku uniju.
Ulaskom u obitelj zemalja Europske unije mnoge će se toga u Hrvatskoj popraviti, mnogi će se
gospodarski problemi početi brže rješavati, a to
znači da će se i područja posebne državne skrbi
ravnomjerno razvijati. Vlada Republike Hrvatske
učinila je najviše što je mogla da se otklone sve zapreke koje su na tom putu postojale. Ista ta Vlada
uhvatila se u koštac s golemim problemom korupcije, pljačke u pretvorbi i privatizaciji, slamanju
birokratskih zapreka za ulazak svježega kapitala
i novih investicija itd. I umjesto da se ta politika
pozdravi jer vodi izlasku iz gospodarske krize i recesije, mi danas na ulicama imamo prosvjednike
koji viču: “Nećemo u EU”, koji napadaju hrvatsku
policiju, koji uništavaju imovinu hrvatskih građana, koji zazivaju krv na hrvatskim ulicama. Ako ta
šačica ljudi misli da Hrvatska ne treba u EU, kamo
onda trebamo ići? Ponovno na Balkan?! Koja je alternativa? Na cesti su i prosvjednici iz nekakvoga
310
sindikata poljoprivrednika. Probili su nam uši galameći da oni samo traže svoje. Ne traže oni svoje,
nego naše! Svake se godine iz džepova građana
Republike Hrvatske uzme preko 3 milijarde kuna
i prelije u džepove tih koji galame i nikada im nije
dosta. Sjećam se posjeta izaslanstva ZPH premijeru Mateši zbog zastoja u obnovi. Mato Šimić tada
je bio predsjednik ZPH. Premijer Mateša rekao
nam je da je do zastoja došlo zbog nedostatka
sredstava u državnome proračunu jer su ga seljaci
na cestama natjerali da otkupi pšenicu po gotovo
dvostrukoj većoj cijeni nego što je te godine cijena
bila na svjetskoj tržnici. Trpjeli smo to iako smo
znali da se na taj način usporava proces obnove i
povratka, ali ovo danas više nema nikakva smisla.
Prije nekoliko dana razgovarao sam s poduzetnikom iz Baranje koji se bavi isključivo ratarstvom.
Za prošlu godinu ostvario je dobit od 60 milijuna
kuna. Gospodine potpredsjedniče, nisam sumnjao
u dobre namjere Ministarstva poljoprivrede i Vlade Republike Hrvatske kada se poljoprivredno
zemljište prodavalo poljoprivrednicima po minimalnim cijenama, ali danas više nisam siguran koliko je to bilo pametno. Poljoprivredno zemljište u
državnome vlasništvu prodano je po cijenama od
20-ak tisuća kuna po hektaru, a danas se za hektar zemlje u Baranji može dobiti 10.000,00 eura.
Ljudi koji su kupili 50 hektara po 20.000,00 kuna
danas imaju kapital o kojemu većina građana Hrvatske može samo sanjati. I nikad im nije dosta.
Svake nam godine izbiju iz džepa nekoliko milijarda kuna, a usto nam zapriječe ceste i krše naša
temeljna ustavna prava. Mislim da s tim činjenicama treba upoznati hrvatsku javnost kako se ne bi
stekao dojam da je riječ o ljudima koji su na rubu
egzistencije. Što sam zapravo htio reći: u najmanju
je ruku čudno da se pokušava srušiti Vlada koja je
dovela Hrvatsku na prag ulaska u Europsku uniju.
Kako objasniti da se traži odlazak Vlade koja je
otvorila procese suzbijanja korupcije i svih drugih
oblika pljačke u državi. Čiji je interes usporiti program gospodarskoga oporavka, koji očito počinje
davati rezultate. Mislim da nije teško naći odgovor
na ta pitanja, ali zato i mi imamo pravo izreći svoje
mišljenje. Upravni odbor Zajednice povratnika Hrvatske poslao je predsjednici Vlade Republike Hrvatske otvoreno pismo u kojemu smo posve jasno
izrazili svoje stajalište. Nažalost, hrvatski mediji
nisu prenijeli ni jednu rečenicu iz našega pisma,
što dovoljno govori samo za sebe.
Pripremio:
JOSIP KOMPANOVIĆ, dipl. iur.,
predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske
U PREPORODNOJ DVORANI U ZAGREBU ODRŽANA JE XVII. KONFERENCIJA ZPH
POD VISOKIM POKROVITELJSTVOM PREDSJEDNICE VLADE RH JADRANKE KOSOR
IVICA ČES, NIKOLA MATEKOVIĆ, ĐURĐA MARTON, IVAN MATEŠA
Potpredsjednik Vlade RH PETAR ČOBANKOVIĆ
Izaslanici Šibensko-kninske županije
MIROSLAV KOSANOVIĆ, ANNA-MARIA RADIĆ,
BRANKO MUČNJAK
Izaslanici Vukovarsko-srijemske i Brodsko-posavske županije
Izaslanici Osječko-baranjske i Sisačko-moslavačke županije
Izaslanici Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije
Izaslanici Šibensko-kninske i Požeško-slavonske
županije
311
DOMOVINSKI RAT NA PODRUČJU LIKE,
KORDUNA I BANOVINE
A) POLITIČKE PRILIKE PRIJE DOMOVINSKOGA
RATA
Krajem
osamdesetih godina prošloga
stoljeća u svim europskim zemljama s
jednopartijskim državnim uređenjem
počinje jačati demokratska svijest stanovništva.
FRANE VRKLJAN, predsjednik
ZPH Podružnice Ličko-senjske
županije
nologija.
Gospodarsko zaostajanje država s komunističkim, odnosno
socijalističkim državnim uređenjem postaje očito, a time i
zaostajanje u razvoju
i usvajanju novih teh-
Vladajući režimi u tim zemljama postaju svjesni
da nisu sposobni pratiti zapadne demokracije u
razvoju vojnih tehnologija, odnosno proizvodnji
sofisticiranih oružja.
Nezadovoljstvo naroda u zemljama socijalističkoga državnoga uređenja sve je izraženije iz socijalnih i nacionalnih razloga,
Stožerna država Varšavskoga ugovora, SSSR, najveća vojna snaga socijalističkoga lagera, pod vodstvom Gorbačova odustaje od doktrine Brežnjeva
o ograničenome suverenitetu i uvodi tzv. perestrojku SSSR-a. S tim prestaje biti “žandar”, odnosno gospodar zemljama Varšavskoga ugovora, a
demokratske snage u tim zemljama uvode političke promjene uključujući i razdruživanje višenacionalnih država na miran i civiliziran način.
SSSR se dijeli na više država, Čehoslovačka se dijeli na Češku i Slovačku, a Zapadna i Istočna Njemačka ujedinjuju se u jednu državu. Bez rata je
stvorena nova politička arhitektura Europe i dijela
Azije.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
nije bila članica Varšavskoga ugovora, slovila je
kao najdemokratskija zemlja socijalističkoga državnoga uređenja, krajem osamdesetih proživlja312
va pravu političku dramu, a tijekom devedesetih
krvavu ratnu tragediju. Ratna je tragedija završila
i ostavila svoje tragične posljedice. Politička drama u mnogim oblicima (recidivima) traje i danas,
unatoč osamostaljenju jugoslavenskih federalnih
republika.
Prema Ustavu iz 1974. g. (tada na snazi) jugoslavenske republike, pa i autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo, imale su pravo na osamostaljenje, odnosno postojao je politički okvir za miran
razlaz, kao i za novi dogovor u skladu s novim
demokratskim težnjama. Bez obzira na jednopartijski sustav, republičke vlasti svih republika i pokrajina, osim Srbije i Crne Gore, bile su za demokratsko rješenje krize i unaprjeđenje demokracije.
Radi istine, i u Srbiji su postojale demokratske
snage, ne odveć jake, koje su uklonjene raznim komunističkim metodama, tako da su na vlasti ostali
pobornici velikosrpskoga imperijalizma. U Crnoj
Gori prevladala je tzv. “Bjelaška struja”, pa je Crna
Gora postala praktički dio Srbije ili, kako su znali
reći, “drugo oko u glavi”.
Tako su stvorena dva politički suprotstavljena tabora, jedni za jačanje demokracije i decentralizaciju, a drugi za centralizaciju, što je značilo zapravo
velikosrpski hegemonizam. Demokratske snage,
iako politički jače, nisu bile svjesne te moći, pa,
osjećajući se vojno slabijim, nepotrebno popuštaju
i dopuštaju da Srbija ukine autonomiju Vojvodine,
a jedna nepotrebna, politički štetna i krajnje neumjesna izjava da je Kosovo unutrašnja stvar Srbije
bitno slabi demokratski blok i ostavlja više prostora velikosrpskom imperijalizmu za napad oružjem
na demokratske snage.
Hrvatska i Slovenija, neformalne predvodnice demokratskih promjena, nakon neuspjelih pregovora provode referendum o osamostaljenju, proglašavaju razdruživanje i osamostaljenje. Slijede ih
Bosna i Hercegovina pa Makedonija.
Srbija i Crna Gora na demokraciju reagiraju batinom u obliku Jugoslavenske armije i paravojnih postrojba regrutiranih od pobornika velikosrpskoga imperijalizma. Rat u Sloveniji završava
brzo odlaskom Jugoslavenske armije iz Slovenije,
a tada dolazi na red Hrvatska, koju velikosrpski
imperijalizam namjerava uništiti i svesti na ostatke ostataka. Te njihove namjere tada se čine više
nego realnima. Neformalna demokratska koalicija,
nesigurna i neodlučna, vojno slaba, neorganizirana i nenaoružana, nasuprot Jugoslavenskoj armiji,
naoružanoj i dojmom vojno moćne, odgojenoj na
mitovima, poluistinama i lažima, potpomognutoj
velikosrpskim šovinistima u paravojnim postrojbama s istom ideologijom, činila se vrlo ranjivom.
Velikosrpski šovinisti vjerovali su da je došao čas
uništenja Hrvata i Hrvatske i nije kod njih više
bilo dvojbe iz 1908. (Srbobran) “do istrage vaše
ili naše”, smatrajući da je uništenje Hrvata sasvim
sigurno.
mnogo dokaza. Narodi s ovih prostora nikada nisu
ratovali jedni protiv drugih, nego su uvijek i samo
ratovali protiv imperijalizma, odnosno drugih “izama” koji su “napadali” to područje. Dakle, krivac za
kalvariju od kraja osamdesetih do danas velikosrpski je imperijalizam, kao i za većinu tragedija
na ovim prostorima u posljednjih sto godina, iako
za tragedije prije 1945. ne uvijek sâm, nega u savezništvu ili čak u opreci s drugim “izmima”,
Danas, s povijesne distance, na osnovi svih spoznaja nameće se zaključak o ciljevima velikosrpske politike nakon puštanja Slovenije iz Jugoslavije, a to je:
Velikosrpski je imperijalizam obje Jugoslavije doživljavao kao proširenu Srbiju, odnosno kao privremeno rješenje do potpunoga etničkoga čišćenja “svekolikoga srpskoga prostora” i potpunoga
“prisajedinjenja” tog prostora Srbiji.
-
-
-
-
-
uništenje Hrvata katolika i Hrvatske,
uništenje muslimanskih i katoličkih žitelja
u Bosni i Hercegovini,
uništenje Albanaca na Kosovu,
unštenje muslimana u Sandžaku i Crnoj
Gori,
uništenje katolika u Vojvodini i Srbiji i pripojenje tih krajeva Srbiji, a nakon toga na
redu bi bila i Makedonija.
Kada me tijekom rata prijatelj iz Belgije, inače pripadnik mirovnih snaga (Belgijski bataljun) u Baranji, upitao jesmo li mogli izbjeći rat, odgovorio
sam da se rat mogao izbjeći da su to željeli svi.
Kako su neki priželjkivali rat i počeli ga, mi Hrvati
mogli smo izbjeći rat da smo dopustili:
a) da nas pokolju ili
b) da smo pobjegli iz Hrvatske.
Ni jedno ni drugo nismo htjeli. To je ujedno odgovor mnogim Hrvatima i drugima u novinarstvu,
politici i drugdje, koji promiču tezu da se rat mogao izbjeći i koji su početkom devedesetih godina
bili u mišjoj rupi, “k nama iskreno nisu htjeli, a na
drugu stranu nisu smjeli”, pa tek sada dižu glavu
kao loše sluge loših gospodara.
Kada je isti prijatelj 1997. g. došao kao turist i vidio naše srušene crkve, devastirana groblja i sve
ostalo uništeno, rekao je: “Sada sam siguran da niste mogli izbjeći rat.”
Zašto su narodi koji su živjeli u Jugoslaviji prošli
takvu kalvariju? Koji su uzroci tomu? Jesu li oni
manje civilizirani od europskih naroda iz drugih
bivših socijalističkih država? Jesu li narodi iz bivše Jugoslavije međusobno ratovali više od drugih
europskih naroda?
Odgovori na sva ta pitanja niječni su i za to postoji
Program velikosrpskih ideologa Ilije Garašanina i
Stevana Moljevića ostvarivan je od prvih dana stare Jugoslavije svim metodama uključujući ubojstva i premlaćivanja, npr. ubojstva ljudi u Slavoniji, Senju, Bosni, ubojstvo intelektualaca (Šuflaj,
Stjepan Radić i dr. poslanika u skupštini) i svakodnevna žandarska premlaćivanja. Iz pokliča (koji
smo svi čuli) “tamo gdje živi i jedan Srbin je Srbija”
svakomu je jasno dokle idu željene granice Srbije.
Takav odnos prema nesrbima budi nacionalnu
svijest kod Makedonaca, Albanaca, Crnogoraca i
osobito Hrvata kao najbrojnijega naroda u Jugoslaviji poslije Srba, koja s vremenom djelomično
prelazi u nacionalizam. Kako nijedan “izam” nije
prijatelj demokracije, na našim je prostorima očit
njezin kroničan nedostatak. Demokracija je nužan
uvjet svekolikoga napretka, pa njezin nedostatak
usporava napredak ili ga, u najgoremu slučaju,
onemogućava.
Nedemokratska društva odgajaju pojedince bez
demokratske svijesti, a mase bez demokratske
svijesti podložne su manipulaciji, pogotovo kada
se preko njima dostupnih medija daje slika sadašnjosti i prošlosti kakva odgovara manipulatorima.
Lažima i poluistinama proizvodi se strah, koji rađa
mržnju prema susjedu tako jaku da se pretvara u
zločin.
Tako su velikosrpski imperijalisti krajem devedesetih godina prošloga stoljeća započeli specijalni
rat protiv ostalih naroda bivše Jugoslavije. Sjetimo
se:
-
-
-
-
memoranduma SANU-a,
Miloševićeva govora na Gazimestanu,
mitinga na ušću,
mitinga na Petrovoj gori,
313
-
nastupa mnogobrojnih emisara velikosrp
ske šovinističke politike i dr.
Zapljena oružja Teritorijalne obrane svojevrsna
je objava rata svim demokratskim snagama u
Jugoslaviji, a podjela oružja pripadnicima srpske
nacionalnosti otkriva namjeru velikosrpskoga imperijalizma i njihovo povjerenje u Jugoslavensku
armiju, kao i to na čije savezništvo računaju u sukobu koji planiraju.
17. kolovoza 1990. g. počinje tzv. balvan-revolucija, najprije postavljanjem zapreka od srušenih
stabala na cestama i prekidanjem prometa. Takve
blokade čuvaju naoružani civili, katkad s četničkim oznakama. Područje Knina, Gračaca, Benkovca, zatim Korduna i Banovine svakodnevno je
izloženo tim terorističkim aktima. Općine s većinskim pravoslavnim stanovništvom proglašavaju
tzv. Srpsku autonomnu oblast Krajinu, ne priznaju
vlast Republike Hrvatske i počinju zločinački teror
nad nesrpskim stanovništvom.
B) PROGONSTVO
Tako se događa “krvavi Usrks” 1991. g. na Plitvicama i pogibija hrvatskoga redarstvenika Josipa
Jovića.
Napad na policijske postaje, ubojstva i zarobljavanja hrvatskih policajaca postaju sve češći i prerastaju u rat protiv Republike Hrvatske, odnosno u
zločinački rat protiv svih demokratskih snaga u
Hrvatskoj, a sve u svrhu protjerivanja hrvatskoga
stanovništva i stvaranja Velike Srbije.
Zločini u Lovincu, Širokoj Kuli, Vrhovinama, na
slunjskome području, Glini, Petrinji, Pounju i na
drugim mjestima pouzdan su znak da velikosrpski
imperijalizam nastavlja etničko čišćenje iz četrdesetih godina, kada su potpuno uništene katoličke
župe Palanka, Gračac, Boričevac, Rudopolje, Udbina, Korenica, Prijeboj i Zrin, a druge desetkovane.
Za te zločine nitko nikada nije odgovarao, pa su se
“ustanici” 1991. g. s pravom nadali da će se povijest ponoviti, a oni biti proglašeni herojima.
Tzv. antifašistički ustanak u Srbu 1941. ili, kako
ga još zovu, ustanak naroda Like ili pak ustanak
srpskoga naroda nije bio ništa od toga. To je ustanak velikosrpskoga imperijalizma potpomognutoga od talijanskih fašista protiv katoličkoga i muslimanskoga življa s jedinim ciljem: uništiti sve što
nije pravoslavno ili, kako su oni smatrali, srpsko.
To nije bio ustanak naroda Like jer su ustanici
314
Lovinac u plamenu, 1991.
ubijali narod Like. To nije bio ni ustanak srpskoga naroda jer su neki pripadnici srpskoga naroda
spašavali katolike, pa čak i pripadnike represivnoga aparata NDH. Npr. obitelj Vojvodić u Srbu
spašava oružnika Bičanića; u Mazinu jedna gospođa spašava najstarije dijete iz katoličke obitelji
Knežević (12-godišnji dječak); u Dubokome Dolu
pravoslavci spašavaju dvoje katolika.
Ciljevi ustanika bili su ljudi, imovina i vjerska
zdanja. Ubijanja, silovanja, pljačka i palež bile su
njihove metode, prognani i ubijeni ljudi, uništena
imovina, uništeni sakralna zdanja i groblja prvi
dio genocida, a onemogućavanje povratka i prešućivanje zločina završni čin genocida koji traje i
danas, opravdavajući to poluistinama i lažima, tj.
opravdavajući to potrebom borbe protiv zločina
ustaša. Zločin se ne može opravdati zločinom, ni
jedan se zločin ne smije uvećavati ili slaviti.
Posljedice tog tzv. antifašističkoga ustanka trajno
su uništenje cijelih katoličkih župa i muslimanskih
sela u istočnoj Lici, zapadnoj i sjeverozapadnoj Bosni. To je učinjeno sustavno, potpuno i bez prava
na povratak i obnovu, pa je iz toga očita namjera
i ima sva obilježja zločinačkoga pothvata. Nikada
nisam niti ću nijekati zločine ustaša prema pravoslavnome stanovništvu i gajim dužni pijetet prema
svim žrtvama. To ne umanjujem niti to treba uvećavati, jer je svako zlo dovoljno veliko. Drago mi je
da, proučavajući to vrijeme, nisam našao ni jednu
uništenu pravoslavnu parohiju, što ne umanjuje
zločine počinjene prema pripadnicima te vjere.
Početkom devedesetih Jugoslavenska armija izigrava nepristranost, ali zapravo uvijek prikriveno
pomaže tzv. ustanicima, a sabotira obranu hrvatskoga naroda, hrvatske policije i ZNG-a. Kada je
bilo očito da paravojne četničke snage neće biti
dostatne za slamanje samostalne hrvatske države,
Jugoslavenska se armija otvoreno stavlja na snagu velikosrpskoga imperijalizma. Tako združene
četničke postrojbe i Jugoslavenska armija uspiju
okupirati veliki dio Like, Korduna i Banovine, pritom čineći zločine nad stanovništvom kakve normalni ljudski um teško može i zamisliti.
Katolički se žitelji spašavaju bijegom kroz planinska bespuća, preko miniranih područja, preko
Kupe i dijelom preko Bosne, tada još nezahvaćene
ratom. Najveći dio onih koji nisu uspjeli pobjeći
biva ubijen. Za mnoge ni danas ne znamo gdje su
im kosti jer na drugoj strani očito nema pokajnika,
odnosno nema onih koji iskreno osuđuju zločin.
Nažalost, uz takvu spoznaju teško može biti povjerenja, a minimum je povjerenja preduvjet suživota
i napretka.
U tim okolnostim hrvatske su institucije dobro
prihvatile, smjestile prognanike i skrbile se za
njih. Neki manji propusti ne umanjuju tu ocjenu
jer je to bio veliki pothvat, promatrajući ga s mnogo stajališta.
C) OSLOBOĐENJE
1991. g.
Dolazim kući, sve devastirano i uništeno. Vidim,
okupatori su kosili travu, sjekli drveće za ogrjev,
što je dobar znak, znači da nije minirano. Zaključujem po tragovima. Gospodarske građevine i
stara kuća spaljeni su, a nova je kuća opljačkana
potpuno i sustavno, čak su vodovodne cijevi iz zidova izvađene.
Dolazim u Gračac, prijeratno općinsko središte, a
do Drugoga svjetskoga rata sjedište katoličke župe
sv. Jurja, uništene u Drugome svjetskome ratu od
onih koji se proglasiše antifašistima. Tu nalazim
Specijalnu policiju, a u Zapovjedništvu smještenome u zgradi suda srećem neposrednoga zapovjednika gosp. Željka Sačića. Ispunjen sam ponosom
zbog općega dojma reda i discipline tih mladih
ljudi. Nema tragova granatiranja, nema razaranja,
savršen je red. Zadržavamo se u Zapovjedništvu
u razgovoru sa specijalcima, a uskoro stiže i zapovjednik Specijalne policije, general Markač, pa
nastavljamo razgovor kratko vrijeme, a zatim još
obilazimo dijelove Gračaca, Bruvljansku ulicu, dio
oko tržnice, općine, žabaricu, dio kod bolnice, škole i upućujemo se prema Gospiću.
Iako smo znali za razaranja u okupiranim područjima, ono što smo tada ondje našli bilo je doista
šokantno. Toliko destrukcije, uništavanja radi
pljačke, uništavanja radi uništavanja, uništavanja
materijalne i duhovne baštine, uvijek iznova nameće pitanje kakvi su to ljudi, kakva je to ideologija, otkud toliko mržnje? Tolika količina mržnje
mora uništiti ljude. Kako nose toliko mržnje?
D) OBNOVA
Svjedoci krvavih zločina u Lovinačkom kraju, 1991.
Okupirano je područje oslobođeno u akciji “Oluja”.
Prije toga dogodile su se uspješne oslobodilačke
akcije “Maslenica” i “Medački džep” te “Kupa”, neuspješna akcija.
Nedjelja, 6. kolovoza 1995. g., oko 10 sati preko Gospića idem prema Lovincu i Gračacu. Kroz
Medak naša vojska, opuštena, bez grča i mržnje,
čuva prometnicu. Na kućama se rijetko vide tragovi rata i ni po čemu se ne može zaključiti da su
tu prije desetak sati bili pobunjeni Srbi, pa ne vidim ni razbijeno staklo. U Lovincu, Svetome Roku
i Ričicama samo zidovi kuća još crni od dima iz
Radost zbog mogućnosti povratka, dolazak na
svoje zasjenili su sve teškoće i počela je obnova.
Obnova je opsežan, složen i skup pothvat, koji traži brzo i učinkovito djelovanje kako bi se ljudi što
prije vratili. Institucije hrvatske države nisu imale
mnogo iskustava u sličnim poslovima. Naime, u
području oslobođenom u akciji “Bljesak” obnova
je počela tek dva mjeseca prije.
Zakonom o obnovi predviđen je nužan smještaj
prognanicima. Kriterij je bio broj članova obitelji,
a uvjet prijava boravka 1991. g. na mjestu obnove. Radi što bržega povratka prognanika takav je
zakon bio logičan sa stajališta prioriteta, odnosno
reda prvenstva, dok je sa stajališta jednakosti ljudi
i ljudskih prava sasvim neprimjeren. Zato do sada
završenu obnovu treba smatrati prvom fazom.
315
Uza sve nedostatke u procesu obnove, primjerice
ponegdje loša kvaliteta izvedbe i drugo, uvažavajući složenost cijeloga pothvata i brzinu izvedbe,
broj jedinica i golem prostor na kojemu se nalaze
zgrade, uništenu infrastrukturu i dr., možemo obnovu ocijeniti uspješnom.
Usporedno s obnovom i uspostavom normalnoga
života na području povratka tekao je i povratak
progranika. Povratak je pratilo donošenje više
zakona, podzakonskih akata i uredaba u svrhu
pomoći povratnicima i normalizacije života na području povratka. Sve što je do sada učinjeno na razini je parcijalnih, polovičnih rješenja, zato Zajednica povratnika traži cjelovito rješenje Zakonom o
naknadi ratne štete, što je, sa stajališta jednakosti
ljudi i ljudski prava, nužan civilizacijski čin.
Nadalje, moramo upozoriti da još i danas imamo
prognanike s ovih prostora iz 1941./42. g., dakle
prognanike čije progonstvo traje 70 godina. To su
ljudi i njihovi potomci koji su imali sreću pobjeći
ispred koljačkoga noža, noža koji je vodila ista ideologija u ime koje su prognani prognanici i 1991.
godine. To su ljudi prema kojima i nad kojima je
učinjen zločin, a po svim svojim obilježjima to je
bio zločin genocida. Zločin nad tim ljudima prikrivan je, slavljen i njemu je podignut spomenik. Ti
su ljudi godinama nakon progonstva bili zlostavljani u mjestima u kojima su smješteni, a mnogi su
i život izgubili bez ikakva suda i bez groba.
Vjerujemo da se slažete:
- zločin je ubijati nevine ljude, nemoćne ljude,
starce, žene i djecu, uništavati imovinu, progoniti
ljude i zabraniti im da se vrate na svoju djedovinu,
- zločin je prešućivati i prikrivati zločin,
- zločin je slaviti zločin.
-
-
populacijski trend,
slaba naseljenost i dr.
Nužne mjere koje bi omogućile uspostavu kvalitetnoga života:
-
donošenje Zakona o naknadi ratne štete u
svrhu gospodarskoga oporavka i omogućavanje povratnicima da postanu gospodarski subjekti, a mladim ljudima pružiti mogućnost
ostanka na tim područjima,
-
omogućiti povratak prognanicima iz četrdesetih godina, odnosno njihovim potomcima, vraćajući im njihove nekretnine i pomažući im u
izgradnji kuća u skladu s pravom na jednakostsvih ljudi,
-
promicati istinu i samo istinu o svim događajima iz bliže povijesti radi stvaranja ozračja
povjerenja među ljudima, jer se samo na temelju povjerenja može graditi skladan i kvalitetan suživot, što je uvjet napretka,
-
hitno i učinkovito istražiti gdje su posmrtni
ostatci ljudi nestalih na okupiranome području 1991. - 1995. g.,
-
ubrzati razminiranje.
Na taj način učinit ćemo ove krajeve ravnopravnim ostalim krajevima, pa ćemo u Europsku uniju
ući s istih pozicija.
Pripremio:
FRANE VRKLJAN, dipl. ing. građ.
D) ORGANIZACIJA ŽIVOTA NA PODRUČJU
POVRATKA
Sve životne teškoće evidentirane u svim dijelovima države vrijede i za područje povratka, multiplicirane višestruko zbog ratnih razaranja i progonstva. Specifične teškoće u području povratka
bivšega Sektora “Sjever” jesu:
- uništena imovina, privatna i bivša društvena,
sredstva za rad, mehanizacija, gospodarske
zgrade, stočni fond, industrijski pogoni, pa s
tim u svezi i nemogućnost zapošljavanja i sa mozapošljavanja,
- minirana područja,
- demografska slika stanovništva,
316
Zločin je ubijati nevine ljude, nemoćne ljude, starce, žene i
djecu, uništavati imovinu, progoniti ljude i braniti da se vrate
na svoju djedovinu
UNPA - Sektor „JUG“
Iza nas je dvadeset
godina od najvećeg
stradavanja hrvatskog naroda poslije
drugog svjetskog
rata. Svi događaji
koji čine mozaik
događanja,a koji su
veoma bitni i sudbonosni za sam rasplet događaja zaista ih je nemoguće
u ovom trenutku
nabrojiti,a isto tako
ROKO PERIŠA, predsjednik ZPH
je teško biti objekŠibensko-kninske županije
tivan i izdvojiti koji
su
najznačajniji.
Stoga mi nemojte zamjeriti ako sam po vašem
sudu nešto bitnog izostavio. Najvažnije je to da
su sva ta pozitivna događanja dovela do glavnog i
jedinog cilja, a to je slobodna i međunarodno priznata Republika Hrvatska, jedina nam domovina.
Sektor „JUG“ ili bilo koji drugi naziv koji su nam
nametali otišao je u povijest, ali nikad nećemo zaboraviti sve te pokušaje kako onih koji su htjeli
ovladati ovim prostorom isto tako i onih koji su
dolazili kroz razne međunarodne misije i željeli
zabetonirati situaciju koju su zatekli poslije okupacije, počinjenih ratnih zločina i razaranja,a pod
navodnim očuvanjem Jugoslavije.
Ne možemo, a da se ne prisjetimo jednog od prvih
stravičnih događaja na ovom području, a to je pokušaj atentata na dr.F.Tuđmana na predizbornom
skupu HDZ-a ispred hotela Aserija u Benkovcu
18.ožujka 1990.godine. Na svu sreću budni zaštitari su uspjeli spriječiti planirani gnusni čin od
strane izvjesnog atentatora B.Čubrilovića.
Netom iza toga 17.kolovoza 1990.godine na prometnicama koje vode prema Kninu osvanuli su
prvi balvani, odnosno barikade. Cilj navedenih
barikada je bio ograničavanje slobodnog kretanja
hrvatskom narodu, a ujedno i amputiranje jednog
dijela hrvatskog teritorija od ostalih dijelova Hrvatske, a sve u cilju stvaranja i priključenja Velikoj
Srbiji. Iz dana u dan nasilje nad hrvatskih pučanstvom se povećavalo, hrvatski ljudi su svakodnev-
no maltretirani, odnošena su im materijalna dobra, a bilo je i ubojstava.
Nova hrvatska vlast nije uspjela uspostaviti kontrolu nad svim tim događajima iz puno razloga.
Jedan od razloga je što nije imala dovoljno naoružanja da se suprotstavi tim razbojnicima koji su
bili dobro naoružani, a iza kojih je spremno stajala
tadašnja do zuba naoružana JNA. To mučno stanje nasilja, progona, ubojstava na ovom području
traje nepunu godinu dana da bi eskaliralo u rujnu
1991.godine napadom na Šibenik, Zadar, Split i
ostale dijelove južne Hrvatske. Upravo tada dolazi
do velikog vala prognanika koji sa okupiranih područja pred srpskim pobunjenicima, razbojnicima
i JNA traže spas u većim gradskim središtima koja
su bila slobodna.
Hrvatska vojska uspjeva pružiti otpor agresorima
na šibenskom mostu, zaustaviti ga i vratiti na tzv.
crtu razgraničenja. Iza te crte razgraničenja prema područjima koje drži hrvatska vojska neprijatelj učvršćuje i ukopava svoje snage i neprestano
granatira preostale slobodne dijelove nanoseći
veliku materijalnu štetu i ljudske žrtve.
Prognani narod je uglavnom smješten po hotelima, odmaralištima, privatnim kućama i slično.
Kako je vrijeme prolazilo prognanici su se organizirali po područjima smještaja da bi ostvarili koliko toliko dostojanstven život svakog pojedinca. Uz
pomoć Crvenog križa,a kasnije i Regionalnih ureda vode se evidencije o broju, smještaju, prehrani i
svim segmentima života u progonstvu. Regionalni
uredi izdaju Prognaničke kartone pomoću kojih
je evidentiran svaki prognanik i sve pojedinosti o
istim. To je u stvari bila osobna iskaznica svakog
prognanika.
Osnivanje Zajednice prognanika Hrvatske i na našem području osnivaju se Podružnice Zadarske,
Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije.
Kroz ovakvo organiziranje prognanici su uspjevali lakše dolaziti do rješavanja svojih problema,
ostvarivanja svojih prava, a kasnije vidjet ćemo i
do obnove svojih kuća. Pored toga što su prognanici kroz svoju udrugu legalno vršili pritisak na
hrvatsku vlast isto tako su imali značajan utjecaj
i na međunarodne čimbenike. Najznačajnija aktivnost koju su organizirali prognanici na našem
području je blokada UNPROFOR-a.
317
Ista aktivnost provodi se i na ostalim dijelovima
Hrvatske. Na tu aktivnost goloruki prognanici su
se odlučili kad su došli do saznanja da međunarodne snage preko slobodnih hrvatskih područja
prevoze gorivo i hranu, te ostale stvari na okupirana područja našem neprijatelju. Ta akcija koja
je počela 1.srpnja 1994.godine dijelom paralizira
snage UNPROFOR-a i one su morale mijenjati svoj
odnos prema hrvatskim vlastima i uvažavati zahtjeve prognanika.
Neprijatelj kroz ovo razdoblje nije mirovao već je
svojim topništvom neprestano granatirao gradove, a posebice Šibenik i Zadra, nanosio im materijalne i ljudske žrtve. Iako su vršena neprestana
pregovaranja, sklapana primirja i slata upozorenja
međunarodnim snagama šta se na terenu dešava
mir se nije mogao uspostaviti bez vojnih akcija
koje izvodi Hrvatska vojska u zaleđima navedenih
gradova.
Tako su izvedene blistave vojno redarstvene akcije poznate pod nazivima Maslenica, Miljevci, Peruča. U akciji Maslenica oslobođeno je zadarsko
zaleđe. Neprijatelj je odbačen na područje s kojeg
nije imao domet ugrožavanja Zadra svojim topništvom, a akcijom Miljevci oslobođeno je sedam
Miljevačkih sela odnosno Miljevački plato veoma
značajno strateško područje. Neprijatelj je državo miniranu branu na Peručkom jezeru, Mudrom
i strpljivom akcijom uspjelo se osvojiti i tu strateški važnu točku i izbjeći veliku katastrofu koja
bi nastala da je došlo do aktiviranja postavljenih
mina na brani. Na samom jugu Hrvatska vojska
oslobađa područje Konavala i Dubrovnika i to područje vraća u ustavno-pravni poredak Republike
Hrvatske.
Hrvatske. Završetkom akcije „Oluja '95“ narod dolazi na svoja oslobođena ognjišta ali se nije iamo
odmah gdje povratiti. Neprijatelj je tijekom okupacije uglavnom sve uništio,a što nije uspio uništiti odvukao je sa sobom.
Vlada Republike Hrvatske se preko svojih institucija uhvatila u koštac sa nastalom situacijom i donijela je najprije uredbu, a onda i Zakon o obnovi
ratom stradalih područja. Započetom obnovom i
prognanici su se počeli vraćati u svoje obnovljene
i novosagrađene kuće na tim područjima.
Zajednica prognanika se preimenovala u Zajednicu povratnika uz iste ciljeve da se život povratnika što kvalitetnije i pravičnije organizira i da se
što brže ostvaruje obnova. Na bivšim okupiranim
područjima odnosno na Područjima od posebne
državne skrbi počinju nicati i prve poslovno-industrijske zone u kojima se počinju otvarati i prva
radna mjesta.
Do današnjih dana na području o kojem ovdje
govorim kuće su možemo kazati u potpunosti obnovljene i život se već odavna vratio.
Zajednica povratnika se zalaže da se ostvari i obnova gospodarskih objekata, i kompletnog gospodarstva kao i da se donese Zakon o naknadi ratne
štete. Na taj način bi se zaokružio rad Zajednice
povratnika uz konstataciju da je Zajednica odradila kvalitetan dio posla.
Na kraju neka nam je vječna naša slobodna domovina Hrvatska!
Pripremio:
ROKO PERIŠA, prof.
Za ostala okupirana područja donose se mnoge
uredbe i rezolucije Ujedinjenih nacija koje u st
varnosti ništa ne mijenjaju zato što okupator ne
pristaje na nikakve dogovore i kompromise i ne
razumije ništa nego silu i nasilje koje je njemu
svojstveno.
Uvidjevši da do oslobađanja okupiranih dijelova
neće doći mirnim putem i pregovorima zato što
okupator na to ne pristaje Vrhovništvo Hrvatske
pribjegava pripremi vojnoredarstvene akcije pod
nazivom „Oluja“. Ista se poduzima u kolovozu '95.i
uspješno oslobađa sve do tada okupirane dijelove
318
DRNIŠ 2000. g. - Danas je i u Dalmaciji obnova uglavnom
završena
BLOKADA - SVEHRVATSKI POKRET
STJEPAN MARGALETIĆ
predsjednik Zajednice povratnika
brodsko-posavske Županije
Prošlo je 20 godina od početka našega progonstva. Branili su se domovi, ali i domovina. Kršćanski smo podnijeli velikosrpsku agresiju, zločine,
ubijanja i ranjavanja, sakaćenja, odvođenja u logore i progon, spaljivanja i razaranja. Bila je čudesno
prisutna i iznimna duhovna povezanost cijeloga
naroda, koja mu je davala snagu. U tom trenutku
tu snagu nije imala tek stvorena nam država, nego
narod. Dolaskom međunarodnih vojnih snaga početkom 1992. godine na okupiranim područjima
privremeno su formirana četiri sektora, odnosno
zone: Sektor “Zapad”, “Istok”, “Sjever” i “Jug”. Kalvarija hrvatskoga čovjeka i ostalih građana počela
je polovicom kolovoza 1991. godine. U jednome
trenutku bilo je evidentirano 46.228 prognanika prema službenim podatcima Vladina Ureda
za prognanike. Možda se broj čini velik, ali treba
uzeti u obzir da je velikosrpski agresor razarao
područja od Novske, Grubišnoga Polja, Daruvara,
Pakraca, Lipika i Nove Gradiške. 1. srpnja 1994.
godine Zajednica prognanika započinje blokadu
prijelaza u privremeno okupiranim UNPA-zonama
koja je trajala 49 dana. Blokirano je 19 službenih
i 17 neslužbenih prijelaza. Prognanici su organizirali blokadu jer je očita bila nesposobnost međunarodne zajednice da omogući povratak prognanika njihovim kućama. Blokada je prerasla u
svehrvatski pokret pokazavši hrvatsko jedinstvo
i omogućivši žrtvi da postane istinskim pobjedni-
kom u krvavome i nametnutome ratu. Blokadom
je poslana i jasna poruka: vraćamo se milom ili
silom, odnosno mirnim putem ili vojnom operacijom. Vojno-redarstvenom akcijom “Bljesak” početkom svibnja 1995. godine oslobođeno je područje
Sektora “Zapad” i omogućen povratak prognanih
osoba. Službeni podatci nedvojbeno pokazuju da
je proces povratka završen, pa mogu ustvrditi da
su se gotovo svi prognanici vratili svojim domovima. Međutim, ratna stradanja, uništenje gotovo
svih gospodarskih subjekata, državnih ili privatnih, i promjene u strukturi vlasništva potpuno
su promijenili sliku područja. S obzirom na sve
spomenuto, Vlada RH, namjeravajući pomoći tom
području, ali i ostalim bivšim okupiranim područjima, uvela je porezne olakšice, poticaje u poljoprivredi, stočarstvu i industriji i drugim granama
gospodarstva. Da bi se omogućio ostanak ljudi na
tom području i razvoj gospodarstva, nužna je državna potpora i u budućnosti, tj.:
1.
Ulazak kapitala, koji treba stimulirati poreznim rasterećenjima i obveznom registracijom u mjestu obavljanja djelatnosti.
2.
Inteziviranje rada i suradnje ministarstava s regionalnom i lokalnom samoupravom radi kvalitetnije pripreme programa
za pristupne fondove EU-a.
3.
Stimuliranje zapošljavanja plaćama i rješavanjem stambenoga pitanja.
Zakon o PPDS-u treba i dalje primjenjivati budući
da je to područje i prije bilo zapostavljeno i nerazvijeno, pogotovo kada se uzme u obzir ratna
golgota. U odnosu prema ostalim područjima RH
u prilično smo nepovoljnijem položaju. Kada je riječ o naknadi ratne štete, može se ustvrditi kako
je krajnje vrijeme da se krene s mrtve točke. Prognanicima ta naknada pripada. Hrvatski prognanik dostojanstveno je podnio svoju kalvariju progonstva. Bio je primjer domoljuba, ljubio je svoju
domovinu kao rijetko tko.
Pripremio
STJEPAN MARGALETIĆ
319
OČEKIVALI SMO UREĐENU DRŽAVU
DRAGUTIN GLASNOVIĆ,
govor na XVII. konferenciji ZPH
Dobio sam zadatak da govorim
o području bivše
UNPA-zone
“Istok”, kojoj su
pripadale Vukovarsko-srijemska i
Osječko-baranjska
županija. U svome
izlaganju osvrnut
ću se na progonstvo,
povratak,
obnovu i stanje u
gospodarstvu.
Progonstvo
U Osječko-baranjskoj županiji prognano je oko
33.000 ljudi, u Vukovarsko-srijemskoj oko
51.000, ukupno 86.702. ZPH je učinila pritisak
na Vladu RH i UNPROFOR organizirajući prosvjede. Na taj smo način međunarodnu zajednicu upozorili da se ne mirimo sa životom u progonstvu
ujedno ubrzavši oslobađanje okupiranih prostora
i povratak domovima.
U Osječko-baranjsku županiju vratila se 31.000
prognanika ili njih 95 %. U Vukovarsko-srijemsku
županiju vratilo se 36.000 prognanika ili njih 71
%. Ukupno se vratilo 66.000 prognanika, odnosno njih 76 %. Obnova kuća pri samom je kraju.
Opravdano je, međutim, nezadovoljstvo povratnika koji su nekoć bili vlasnici većih kuća. Naime,
zbog obnove po kriteriju 35 + 10 m2 danas imaju
manje nego što su imali prije rata. Zbog toga povratnici imaju pravo od Republike Hrvatske tražiti
donošenje Zakona o naknadi ratne štete, korisnici
koje bi trebali biti i stradalnici srpskih logora.
Gospodarstvo
Nedovoljno se razvija grad Vukovar, čiji stanovnici
žele da se u razvoju izjednači s ostalim gradovima u istočnoj Slavoniji. Zakon o obnovi i razvoju
grada Vukovara nakon ulaska RH u EU bit će ukinut. Međutim, tome zakonu alternative nema. Ne
možemo prihvatiti donošenje zakona koji posebnu
320
pozornost ne posvećuje područjima koja su bila
zahvaćena ratom. Područja koja su npr. ekonomski zaostajala ne smiju se svrstavati u istu skupinu
s područjima posebne državne skrbi.
U interesu razvoja gospodarstva tražimo da se
vrati Zakon o poticanju ulaganja za one gospodarske subjekte koji se bave proizvodnjom. Najslabiji
je povratak (56 %) u grad Vukovar, što je i razumljivo, jer je uništena industrija u kojoj je nekoć
bilo zaposleno 27.000 djelatnika. Danas Borovo
zapošljava oko 1.000 ljudi, Vuteks Vukovar radi
u Vinkovcima, na sreću je Vupik privatiziran te ga
očekuje uspješna budućnost.
Vukovarci smatraju kako je u privatizaciji trebalo
gradu Vukovaru omogućiti da dobije 25 % + 1 dionicu, poput nekih drugih hrvatskih gradova. Investitori koji žele ulagati u Vukovar negoduju zbog
predugoga čekanja na razne dozvole iz resornih
ministarstava. Budući je Borovo još uvijek državna
tvrtka, očekujemo da se što prije privatizira. Predsjednici uprava ujedno su i državni dužnosnici,
koji mogu biti zamijenjeni ako se promijeni vlast.
Umjesto toga trebalo bi odgovorne funkcije dati
stručnim ljudima koji ne pripadaju ni jednoj političkoj stranci.
Povratnici u Vukovar vladajućoj stranci zamjeraju
što se nije držala Deklaracije o Vukovaru usvojene
28. rujna 2002. godine. Iako je prošlo gotovo devet godina, mnoge stavke Deklaracije nisu ostvarene.
Zakon o prebivalištu potrebno je mijenjati jer je
prošlo već 20 godina od osnutka hrvatske države,
a još uvijek postoji mogućnost manipulacije, koja
u nekim slučajevima može utjecati na izborne rezultate.
U svezi s ulaganjima u Vukovar, imamo informaciju da jedna američka tvrtka želi otvoriti tvornicu
etanola i uložiti u nju 300 milijuna dolara. Jedan
bečki holding želi u Vukovaru izgraditi elektranu.
Postoji mogućnost da se proširi gospodarska zona
na prostoru kombinata Borovo. Velik je problem
potencijalnih investitora predugo čekanje raznih
dozvola koje moraju izdati resorna ministarstva.
Primjer je tvrtka Adriatic-Dunav, koja je više od
četiri godine skupljala dokumentaciju, a tvornicu
je izgradila za osam mjeseci.
Ohrabruju pozitivni rezultati jačanja vanjskotrgovinskoga suficita Hrvatske, kojemu pridonose
i vukovarski gospodarstvenici. U odnosu prema
prošloj godini povećan je izvoz grada Vukovara s
11 na 104 milijuna dolara, ponajprije zahvaljujući
Vupiku, Borovu i Adriatic-Dunavu.
Kanal Dunav - Sava, Vukovar - Šamac projekt je koji
se dugo spominje. Nužna je studija zaštite okoliša
budući da se promjenom tokova podzemnih voda
može narušiti okoliš na prostorima na kojima se
nalaze spačvanske šume s hrastom lužnjakom koji
dnevno potroši više stotina litara vode.
Rješavanje stambenoga pitanja više se ne smije
odgađati, barem za onaj dio stanova za koji je osigurana sva potrebna dokumentacija.
Razminiranje još uvijek nije završeno u svim rubnim dijelovima grada Vukovara. Nezaposlenost je
u Vukovaru velika. Prema podatcima Područne
službe Vukovar u samome su gradu registrirane
2.022 nezaposlene osobe, a u okolici Vukovara
5.917. Ne smije se zanemariti ni Vukovarace koji
rade diljem Hrvatske, a nemali ih je broj i u inozemstvu.
mi prosvjedovali kada smo se htjeli vratiti svojim
domovima. Međutim, ne možemo nikako opravdati ponašanje onih prosvjednika koji nanose materijalnu i drugu štetu.
U RH najviše je branitelja u Vukovaru. Nezadovoljstvo koje su iskazali ima osnovu u tome što su očekivali uređenu državu, bez kriminala i korupcije.
Nažalost, svjedoci smo uništavanja gospodarstva;
izgubljeno je 300.000 radnih mjesta. Privatizacija je pogodovala malome broju ljudi, a golema je
većina ostala bez posla. Napori koji se poduzimaju
posljednju godinu kako bi se osnažilo gospodarstvo i kako bi se uklonili mito i korupcija ne smiju
biti kritizirani. Naprotiv, treba ih podržati.
Pripremio
DRAGUTIN GLASNOVIĆ,
predsjednik Zajednice povratnika
Vukovarsko-srijemske županije
Vukovaraci prigovaraju i stoga što u Vukovaru
rade ljudi koji u Vukovar samo dolaze na posao, a
žive u udaljenim gradovima. Fluktuacija je posebno izražena u područjima koja su bila zahvaćena
ratom. Treba voditi računa i o tome da se ljudima
kojima su obnovljene kuće i stanovi mora pružiti
stalan izvor prihoda. Udio Vukovarsko-srijemske
županije u ukupnoj nezaposlenosti u RH je 6,1 %.
Sposobni, vrijedni, mladi, obrazovani ljudi koji
žele svojim radom dati prinos ekonomskome i
svakom drugom napretku Hrvatske ne mogu to
učiniti, pa odlaze na rad u inozemstvo. Ono što
je hrvatska država investirala u njih iskoristit će
druge države, koje u njih nisu ništa uložile. Najgori je, dakle, gubitak intelektualnoga kapitala, koji
najviše i vrijedi.
Jedan dio političara aktualne prosvjede građana
ocjenjuje nedovoljno definiranima. U zemlji s velikim brojem nezaposlenih zapravo nije teško razumjeti što ti ljudi žele. ZPH Vukovarsko-srijemske
županije podržava opravdane prosvjede jer smo i
ANNA MARIA RADIĆ, BRANKO MUČNJAK, JADRANKA MATAŠIN,
PETAR ČOBANKOVIĆ, na XVII. konferenciji ZPH 19. 3. 2011.
Predstavnici hrvatskih povratnika na XVII. konferenciji ZPH
19. 3. 2011.
321
NAKNADA RATNE ŠTETE PREDUVJET
GOSPODARSKOGA OPORAVKA
PODRUČJA POSEBNE DRŽAVNE
SKRBI
TOMO POVRESLO,
govor na XVII. konferenciji ZPH
Reći ću ponešto o
donošenju Zakona o
potpori stradalnicima
Domovin
skoga rata, koji su
pretrpjeli ratnu štetu
u agresiji bivše JNA,
paravojnih
četničTOMO POVRESLO,
član Upravnoga odbora
kih postrojba iz Crne
Zajednice povratnika
Gore i Srbije ili, druOsječko-baranjske županije
gim riječima, naknadi
ratne štete. Žao mi je
što svakoj našoj konferenciji nazoči sve manje ljudi. Očito da nismo više interesantni ili ne žele čuti
pravu istinu stradalnika.
No, što je, tu je. Mi smo ovdje i bit ćemo još dugo.
Svima vama poznato je da je Zajednica prognanika Hrvatske kao nevladina udruga osnovana daleke 1993. godine s osnovnom zadaćom da pomogne prognanicima koji su bili protjerani sa svojih
ognjišta 1991. godine da se vrate u svoje domove
i osigura im se normalna egzistencija. Mnoge smo
zadaće tijekom ovih dugih 19 godina i ostvarili.
No, ostalo je još da se izborimo za što bržu obnovu
gospodarstva, s naglaskom na malo i srednje gospodarstvo, zapošljavanje u područjima povratka,
razminiranje te naknadu ratne štete. Dugo tražimo
da Zakon o naknadi ratne štete uđe u saborsku
proceduru. Nema konferencije ZPH na kojoj se ne
raspravlja o naknadi ratne štete, a, naravno, i o
obećanjima visokih dužnosnika koji nazoče konferencijama da će se to dogoditi.
Naravno, obećanja se uvijek daju pred izbore. I
ova se konferencija održava u godini izbora za Hrvatski sabor. Nemojmo dopustiti da nam se i ove
godine dogodi isto: da dobijemo obećanja, ali se
ne održi rasprava o naknadi ratne štete u Hrvatskome saboru u sadašnjemu sazivu i ne usvoji se
322
Zakon o naknadi ratne štete. Od obećanja do sada
nema ništa. Ima onih koji kažu da sada nije dobro
vrijeme za donošenje takvog zakona, što zbog EUa, što zbog recesije, lošega gospodarskoga stanja,
mnogo nezaposlenih itd. Smatram da donošenje
zakona nema nikakve veze s ulaskom u EU, a ni
s recesijom, lošim stanjem u gospodarstvu i drugim problemima. Mi ne tražimo da šteta bude nadoknađena u vrijeme recesije, ne treba šteta biti
nadoknađena ni u roku koji je predviđen prednacrtom zakona. Neka to bude i u roku dužem od
pet godina, no zakon treba donijeti. Zakon treba
donijeti za prognanike koje su iz njihovih domova protjerali četnici i bivša JNA tijekom okupacije
tih područja. Nikako za one koji su ih protjerali i
opljačkali.
Mi smo nevladina, nestranačka udruga. Borimo se
za prava ljudi koji su najviše stradali u Domovinskome ratu. Trebamo se ponašati u skladu s načelima koja smo si zadali bez obzira na stranačku
pripadnost. Sada je krajnje vrijeme za donošenje
Zakona o naknadi ratne štete jer poslije će biti kasno. Mnogi su zaboravili da smo prognani, da smo
izgubili sve što smo imali. Do srpske agresije velika većina naših prognanika imala je gospodarske
zgrade, strojeve za obradu zemlje, stoku, uređene
kuće. Pojedinci kažu da smo profitirali u Domovinskome ratu. Poneki jesu, ali se za takve ne borimo.
Borimo se za prava istinskih stradalnika Domovinskoga rata. Obnovljeno nam je tek 35 + 10 metara kvadratnih, ne uključujući tu obnovu podova,
grijanja i drugoga. Imamo i obezvrijeđene dionice.
No što je to naspram velikih i uređenih, namještenih kuća koje smo nekad imali?! Naši povratnici
nisu dobili ništa od države, a pružili su mnogo u
stvaranju slobodne domovine.
Mi ne tražimo nemoguće. Tražimo da se donese
Zakon o naknadi ratne štete. Koji su razlozi? Mislim da je svima poznato da su povratnici morali
dizati kredite za uređenje kuća jer su one većinom
bile bez parketa, grijanja, razrušene su gospodarske zgrade, otuđeni traktori, poljoprivredni strojevi, stoka. Protjerani smo iz svojih domova s vrećicom, a mnogi i bez nje, a povratkom nakon rata
i mirne reintegracije nismo postali ništa bogatiji.
Mi ne tražimo da država nadoknadi opljačkano i
uništeno sada. Tražimo da se donese zakon, a naknada neka bude isplaćena u neka bolja vremena.
U nacrtu zakona spomenuto je na koji će način i
rok, koji može biti duži, država nadoknaditi ratnu
štetu. Država, doduše, već nadoknađuje štetu onima koji su nas protjerali, naše opljačkali, otišli u
druge zemlje, vraćaju se u Lijepu Našu, gdje im se
uređuju kuće, stanovi, priznaje radni staž za agresorskoga rata.
ZAJEDNICA POVRATNIKA MORA
POSTOJATI
Zadnji usklađeni Nacrt zakona o naknadi ratne
štete upućen je Vladi prije nekoliko godina, a Vlada je obećala da će ga uputiti u saborsku proceduru. No, do danas se to nije dogodilo. Dokaz da
je nacrt zakona usklađen s Vladom jest i njegov
podugački naslov.
Stoga na ovoj konferenciji trebamo donijeti zaključak da Upravni odbor ZPH ustraje u nastojanjima
da se nacrt zakona uputi u saborsku proceduru
odmah. Lobirajmo kod saborskih zastupnika da se
zakon donese u što kraćemu roku. To bi trebalo
dirnuti barem zastupnike iz područja okupiranih
za agresorskoga rata bez obzira na stranačku pripadnost.
Na ovoj konferenciji treba imenovati povjerenstvo
za praćenje i realizaciju donošenja Zakona o naknadi ratne štete. Ja vam zahvaljujem!
Pripremio
TOMO POVRESLO
Zajednica povratnika
Osječko-baranjske županije
Još 1991. godine i francuski ministar za humanitarna pitanja
BERNARD KOUCHNER osobno se uvjerio u razmjere ratnih razaranja.
IVAN MATEŠA,
predsjednik Zajednice povratnika
Karlovačke županije
Dragi prijatelji, hrvatski povratnici! Znamo se već
20 godina, Što reći nakon dr. Langa? Dr. Lang,
hvala vam, potpisujem svaku vašu riječ. Sve vas
pozdravljam u ime Podružnice ZP i useljenika Karlovačke županije.
Uvrstili smo u svoj naziv i riječi “i useljenika Karlovačke županije”, ali ne mislite da su to oni drugi,
kojima nije mjesto u našoj zajednici. Međutim, bilo
je onih koji se sada vraćaju i pitaju mogu li u našu
zajednicu. Ja sam rekao: “Ne, vama nije mjesto u
našoj zajednici.” Znate na koga mislim, mislim na
agresore, zločince i one koji su palili naše kuće.
Ja sam odlučio govoriti iz dva razloga. Prvo, prije
nekoliko godina bilo je govora o tome da bi Zajednicu možda trebalo raspustiti, da je Zajednica
ispunila svoju zadaću - pokrenula Zakon o naknadi ratne štete. Smatram da Zajednicu ne bi trebalo
raspustiti sve dok bude i jedne mine u Hrvatskoj,
sve dok bude i jednoga prognanika rođenoga u
progonstvu, sve dok bude i jednoga povratnika.
Dakle, sljedećih bi 100 godina ova zajednica morala postojati. Kada ništa ne bismo radili, NIŠTA,
kada bismo se samo jedanput godišnje okupili,
imamo svoju svrhu, cilj svoga postojanja. Susret s
prijateljima s kojima se nismo vidjeli godinu dana,
koje vidimo jedanput godišnje, toliko je velik, važan događaj da, ako ništa drugo ne radimo, činimo
mnogo. Ali ja vjerujem, siguran sam i znam da je
pred nama još mnogo posla. I pred Zajednicom i
pred pojedincima prognanicima. Vidimo što se do323
gađa u Hrvatskoj. Sjetimo se kada je predsjednik
Tuđman govorio o onima koji ne žele Hrvatskoj
dobro i koji ne žele Hrvatsku, uopće je ne žele.
Nisu oni nestali, oni i dalje postoje, oni su tu. A
tko će je braniti ako nećemo mi? Nemojte slušati
one koji Hrvatsku ne vole, pa kažu: “Ostvarili smo
slobodu, pa sada možemo ići kamo hoćemo.” Ne,
za državu se stalno bori, uvijek. Jer u ovih 13 stoljeća koliko smo ovdje, na ovom prostoru, bilo je
vremena kada smo imali državu, kada smo bili slobodni, samostalni, suvereni, i što? Dogodilo se da
smo spletom okolnosti izgubili državu, pa smo je
morali ponovno stvarati. Zato, nema spavanja! Mi,
upravo mi, koji smo je stvarali s puškom u ruci.
Tko ovdje među nama nema u obitelji poginuloga,
ranjenoga, nestaloga, zatočenoga? Koliko nas je
bilo u logorima, ranjenih i stradalih? Zato, posla
imamo i nemojmo očekivati da će to biti laka i lagodna zadaća. Teška je i čeka nas sigurno mnogo
posla, budimo spremni.
U svezi s djelovanjem naše zajednice predlažem, a
to ću predložiti i sljedeći put na Upravnome odboru, da se što više družimo, da se susrećemo. Evo,
ja ću dati sebi u zadaću da ove godine sa svojim
UO posjetim svaki UO širom Hrvatske. Zašto ne bi
nas četvero, petero sjelo u kombi i dva auta i otišli
u Drniš, svojim prijateljima? Tu smo, kažemo - susrest ćemo se, a ne viđamo se. Mislim da je naša
misija susretati se što češće. Predlažem, g. predsjedniče, neka na jednoj od naših sjednica u istome
sastavu budemo u Boričevcu. Pođimo tamo. Neka
to bude veliko djelo u nacionalnome duhu. Idemo
u Boričevac, idemo u Udbinu, Vukovar, Dalj. Ne
moramo se susretati samo jednom godišnje, na
konferenciji. Možemo tijekom godine organizirati
još nekoliko susreta. U tom duhu Podružnica Kar-
Prva konferencija Zajednice prognanika Hrvatske
Osijek, 19. 3. 1993.
324
lovačke županije svake godine u Cetingradu organizira Dan sjećanja i zahvalnosti. Neki od vas bili
su na prvome ili drugome susretu. Što smo željeli?
Željeli smo u jesen, upravo u vrijeme progonstva,
jedan dan u godini odvojiti da pozovemo prijatelje
koji su nam pružili koru kruha, koji su nas primili u svoju kuću, tu mislim i na prve dane našega dolaska u Bosnu, a i poslije, tijekom cijeloga
progonstva, i reći im: “Dragi prijatelji, pozvali smo
vas danas k sebi da vam zahvalimo što ste nam
pomogli za vrijeme našega progonstva.” Da zahvalimo našim poginulim vitezovima, da zahvalimo
stradalima i prisjetimo se progonstva. Da se ne
zaboravi, jer to se ne smije zaboraviti. I zato ćemo
ove godine oko 8. 10., Dana neovisnosti, obilježiti
Dan sjećanja i zahvalnosti u Cetingradu. Tijekom
nekoliko dana održat će se brojne izložbe, projekcije filmova, predstavit ćemo knjige, bit će raznih
susreta, razgovora, a završni čin bit će u subotu ili
nedjelju. Već sada vas pozivam: dođite! Dođite na
taj susret, mi ćemo o tome razgovarati i na Odboru. Neka to bude završni čin, jer će tijekom godine
biti još manifestacija, obilježavanja 20. obljetnice
progonstva. Volio bih da dođe KUD iz Drniša, Vukovara, Zagore, Žepča, Hercegovine, Istre... Iz svake bi županije trebalo nastupiti po jedno kulturnoumjetničko društvo. Okupimo se, neka se vidi da
nas ima, neka se očituje svehrvatsko jedinstvo. Mi
prognanici kažimo svima: hvala! Ja vas pozivam,
a sebi dajem u zadaću da tijekom godine posjetim
svaku županijsku podružnicu Zajednice povratnika. Ako to ne budem učinio, sljedeće godine recite
mi da nisam ispunio svoje obećanje. Hvala vam i
vidimo se u Cetingradu, svi zajedno, na Dan sjećanja i zahvalnosti. Hvala vam!
IVAN MATEŠA,
predsjednik Zajednice povratnika
Karlovačke županije
XVII. konferencija Zajednice povratnika Hrvatske
Zagreb, 19. 3. 2011.
Izazovi sigurnosne politike –
20. obljetnica povijesnoga prosvjeda
pred “Banovinom” u Splitu
6. svibnja 1991.
Prof. dr. BRANIMIR LUKŠIĆ
Zbog gorkih iskustava u jednoj i drugoj
Jugoslaviji hrvatski
je narod u doba slobodarskih strujanja
koja su zahvatila europske narode što
su bili pod komunizmom čeznuo za vlastitom nacionalnom
državom, bez koje je
svaki narod objekt, a
ne subjekt povijesti.
Hrvatima je bilo jasno kako je državna samostalnost jamstvo da mogu slobodno, neovisno o drugim narodima, čuvajući svoji politički, kulturni,
vjerski i gospodarski identitet, sudjelovati u međunarodnoj suradnji.
Nakon Bleiburga Hrvati su postali svjesni da, ako
se kao narod žele održati, ne smiju misliti, kao prije, da će ih Zapad braniti samo zato što pripadaju
zapadnome civilizacijskome krugu. “U Bleiburgu
je pokopano hrvatsko idejno donkihotstvo, pa
ako se tamo rodio hrvatski politički realizam, žrtva toliko tisuća hrvatskih sinova i kćeri ne će biti
uzaludna.” (Ivo Korsky, Vjesnik, 11. 9. 1999.) No
upravo stoga što je hrvatski nacionalizam ljubav
prema svome domu, svojoj tradiciji i svojoj kulturi, a ne mržnja na druge narode, zbog toga što
je taj nacionalizam isključivo obrambeni, kojemu
Hrvati duguju svoj opstanak kroz stoljeća na ovim
vjetrometinama, hrvatski nacionalizam nije nikada bio šovinizam ni obožavanje rase ili države. On
je jačao kad su ugrožene bile hrvatske duhovne
vrijednosti, kao u komunističkoj Jugoslaviji, a nezaustavljivo je provalio u obrambenome Domovinskome ratu i neposredno prije njega.
Vojni udar u Generalštabu JNA
Posljednji pokušaj stvaranja “Velike Srbije” bilo
je Miloševićevo osvajačko širenje Srbije na štetu
cijele Jugoslavije. Milošević je tu bitku najavio
već na Gazimestanu. Naivno je bilo očekivati da
će izjašnjavanje goleme većine hrvatskoga naroda
za samostalnu hrvatsku državu poštovati srpski
političari i vrhuška JNA i da će dopustiti miran,
demokratski razlaz. Rijetko se koja kolonijalna sila
mirno odriče svoje kolonije, a Srbija je tijekom dviju Jugoslavija bila potpuno kolonizirala Hrvatsku.
Stoga su ujedinjene velikosrpske i komunističkojugoslavenske snage bile spremne krenuti u krvavi pir i pobiti dio naroda vlastite države, radije
nego dopustiti raspad Jugoslavije.
Nedugo nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj,
Sloveniji i BiH došlo je do nesporazuma između
generala Kadijevića i admirala Broveta s jedne
strane i generala Adžića sa skupinom visokih oficira s druge strane. Ta je druga strana bila pobornik
oružane vojne intervencije u Hrvatskoj jer su tvrdili da su nakon izbora grubo narušeni Ustav SFRJ
i Ustav SRH. Na sjednicama Štaba vrhovne komande, koji se ilegalno sastajao, stvoreni su planovi
za “spašavanje socijalizma”. Presudnome sastanku
Generalštaba u srpnju 1990. bio je nazočan i pukovnik Vasiljević, zadužen za rad organa sigurnosti za Hrvatsku, ali Kadijević nije bio pozvan.
Borisav je Jović u srpnju 1990. godine potpisao
interni dokument po kojemu operativne dužnosti
u zapovijedanju jedinicama Jugoslavenske armije
preuzima Blagoje Adžić. U tijelima Generalštaba
sva su izvješća iz Hrvatske tako obrađivana da se
stekne dojam da se u Hrvatskoj priprema pogrom
Srba, napadi na JNA, ubojstva oficira i njihovih
obitelji. Ti su dokumenti dostavljani Predsjedništvu Jugoslavije i na temelju njih Predsjedništvo i
SSNO donijeli su odluku o razoružanju hrvatske
policije, iako su barem Milošević i Jović znali da su
ilegalno naoružani zapravo pripadnici Martićeve
milicije i pročetničke skupine.
Napad na Kijevo
Na temelju Ustava SFRJ i Ustava RH Hrvatska je
imala pravo organizirati policijske postaje i poduzimati sve druge potrebne mjere na svome teritoriju da osigura zaštitu ustavnih prava i sloboda
svojih građana. Kad je u Kijevu, mjestu dvadesetak
kilometara udaljenome od Knina u smjeru Sinja i
napučenom gotovo isključivo Hrvatima, MUP Hrvatske osnovao policijsku postaju, kninski su milicionari postavili MUP-u ultimatum da se postaja
zatvori jer će je u suprotnome napasti. General
325
Adžić naredio je vojnim postrojbama u Kninu i
nekim drugim mjestima oko Kijeva da podignu
pripravnost na najviši stupanj. Prije uspostave policijske postaje Kijevo je bilo deset mjeseci gotovo
neprekidno izolirano od ostatka Hrvatske, a mještani su bili zlostavljani, zastrašivani i ponižavani.
Nakon uspostave policijske postaje u Kijevu sa
svrhom da mještane štiti od terorista, pripadnici
Jugoslavenske armije u dosluhu s Martićevim odmetnicima upali su u Kijevo i blokirali pristup u
to i u druga obližnja mjesta. Oni su imali nalog
da, ako hrvatske redarstvene snage otvore vatru,
napadnu Kijevo i težim oružjem. Time što je uperila cijevi mitraljeza sa svojih vojnih transportera
u miran i goloruki narod, jugoslavenska je vojska
izvršila napad na slobodu građana Hrvatske i time
se stavila u ulogu agresora na pučanstvo vlastite
države. Istodobno je sve bilo spremno da vojska
opkoli Split, Sinj i Zadar, a vojne jedinice iz Slavonije bile su usmjerene prema Zagrebu. U Kijevu je situacija bila sljedeća. Dok su naselje Kijevo
kontrolirale jedinice MUP-a Hrvatske, na prilazima u Kijevo bile su postavljene oklopne jedinice
JNA, iza njih dežurali su Martićevi milicionari, a
iza njih su promet kontrolirali jugoslavenski vojnici. Mještani Kijeva bili su, dakle, u dvostrukome
okruženju, bez mogućnosti da im se dopreme hrana i lijekovi. No usprkos toj dvostrukoj barikadi
u Kijevo su se velikom odvažnošću helikopterom
probili neki hrvatski političari, među kojima i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks i gradonačelnik
Splita prof. Onesin Cvitan, kako bi ohrabrili prestrašene i iscrpljene mještane. Zbog svega ovoga
Kijevo je postalo jedan od simbola otpora Hrvata
jugokomunističkoj i četničkoj agresiji na suverenitet i integritet Hrvatske.
“Sve je dobro dok Split ne poludi”
Uoči proslave zaštitnika grada Splita Sv. Duje 6.
svibnja 1991. tisuće i tisuće radnika iz Brodosplita, Jugoplastike, Bobisa, Mesoprometa, Auto-Hrvatske i brojnih drugih poduzeća kretali su
se splitskim ulicama prema zgradi Banovine jer
Splićani nikada nisu prihvatili nazivati tu zgradu
“Komandom vojno-pomorske oblasti”. Njima se
pridružilo mnoštvo građana, mladih i starih, žena
i muškaraca. U mirnoj demonstraciji prosvjednici
su zahtijevali da jugovojska spriječi divljanje Martićevih milicionara i da izvrši deblokadu Kijeva
kako bi se njegovim izmučenim mještanima mogli
326
dostaviti hrana i lijekovi. Slike sa splitskih ulica
toga jutra bile su nezaboravne. Marmontovom ulicom polako se kretao vojni transporter na kojemu
je bilo desetak mladića s hrvatskim zastavama, a
pred njim su bili hrvatski specijalci u maskirnim
odorama. Ispred i iza transportera kretala se povorka ljudi. Rivom, Prokurativom, Pjacom iz pedesetak tisuća grla odjekivalo je “U boj, u boj za
narod svoj”, “Hrvatska, Hrvatska”, “Pusti Kijevo,
bando crvena”. Hodajući prema zgradi Banovine
u uzavreloj masi prosvjednika, mlađih i starijih,
muškaraca i žena, radnika i intelektualaca, prisjetio sam se pjesmice koje su za Hrvatskoga proljeća pjevali studenti u Zagrebu:
“Druže Tito, primi to na znanje,
sila masi daje ubrzanje.”
Kad su prosvjednici došli pred zgradu Banovine,
jedan se mladić popeo konopcem na desetak metara visoko pročelje zgrade i razvio hrvatsku zastavu. Mislim da je to bio jedan od rijetkih trenutaka kad su jugooficiri u zgradi postali svjesni da se
nalaze u Hrvatskoj. I dok su iza prozora u zgradi
bili upereni mitraljezi na okupljene Splićane, izvan
nje saborski zastupnik dr. Zvonimir Marković, gradonačelnik Splita dr. Onesin Cvitan, potpredsjednik splitske Općine Marin Mihanović i predsjednik
Hrvatske unije sindikata Jure Šundov obraćali su
se nekoliko puka okupljenima apelirajući na mirno i dostojanstveno ponašanje. Dok su se u zgradi
vodili pregovori s vojnim vlastima, narod ispred
zgrade izvikivao je poruku oficirima u njoj povicima: “Neka izađu, neka izađu”, no oficiri su ostali
u zgradi i raspoređivali po stubištu vojnike s mitraljezima, dajući im naredbu da “pucaju u meso”
ako prosvjednici uđu u zgradu. U pregovorima s
admiralom Josipom Ercegom tada se saznaje da
je uspostavljena veza između Vrlike i opkoljenoga Kijeva te da vojska neće pucati u prosvjednike pred Banovinom. Također je obećano da će se
osigurati nesmetan prolaz kamionima s hranom i
lijekovima do Kijeva i da će sve ceste prema Kijevu
biti otvorene. Tom je prilikom, nažalost, poginuo
19-godišnji vojnik Saša Gešovski, Makedonac, dok
je čuvao dva transportera JNA koja su se nalazila
pred Banovinom. Ostalo je nerazjašnjeno tko je ispalio metak od kojega je on poginuo. Znakovito je
da hrvatskoj strani nije bilo odobreno sudjelovanje u obdukciji tijela poginuloga ni u očevidu glede tragova metaka na vratima iza kojih je on sta-
jao, tako da je pitanje je li koban pucanj ispaljen iz
zgrade ili izvan nje ostalo bez pouzdana odgovora.
Četvorica sudionika u prosvjedu sljedećih su dana
doslovno oteta na povratku s posla, nemilosrdno
istučena i zatvorena.
Komentirajući događaje pred zgradom Banovine
toga dana, novinar Slobodnoga tjednika napisao
je: “Nikoga ne bi trebao iznenađivati silni bunt
Splićana. ‘Sve je dobro dok Split ne poludi’, govorili su odavno mudri prognozeri. Vijest o stravičnome masakru hrvatskih redarstvenika u Borovu
Selu, opsada i mučenje staraca i djece u Kijevu te
drskost srpskih oficira koji su desetljećima polako zauzimali grad pod Marjanom potpomognuti
uvijek prisutnim grupicama komunista i orjunaša
utjecali su na to da srdžba opravdano eksplodira.”
Umjesto zaključka
Ako se dublje uđe u razloge i motive neljudskih,
nasilničkih i nedemokratskih postupaka jugokomunističkih vojnih i civilnih vlasti prema Hrvatskoj, koja je htjela miran izlazak iz jugoslavenske
federacije, možemo zaključiti sljedeće.
Osamostaljenje jugoslavenskih republika bilo je
načelno dopušteno Ustavom Jugoslavije i ustavima republika, dakle osamostaljenje Hrvatske nije
bilo protuustavno. A da je ono bila želja goleme
većine građana Hrvatske, dokazao je i referendum
održan u svibnju 1991. godine, kojemu je pristupilo 82,97 % ukupnoga broja birača u Hrvatskoj.
Od onih koji su pristupili referendumu 94,17 %
izjasnilo se da Hrvatska bude suverena i samostalna država, dok ih je samo 4,18 % bilo protiv
toga. Nisu svi komunisti bili protiv osamostaljenja
Hrvatske, jer su bili svjesni, s obzirom na propast
komunizma u cijeloj Europi, kako ni postojanje
Jugoslavije u budućnosti nije jamstvo da će u njoj
ostati komunističko uređenje. Neki su od njih čak
pristupili hrvatskim političkim strankama, možda
većinom zahvaljujući instinktu samoodržanja, da
iskoče iz broda koji tone u onaj koji će prispjeti
na odredište. No postojao je određen broj komu-
nista, među njima i Hrvata, koji su uporno bili za
Titovu Jugoslaviju jer su u njoj bili na visokim položajima, imali su luksuzne stanove, visoke plaće
s povlasticama, besplatna ljetovanja i zimovanja u
domaćim i inozemnim hotelima, a njihova su djeca
imala osigurana radna mjesta još prije završetka
školovanja. Stoga nije čudno da su neki od njih
već nakon pada Berlinskoga zida i rušenja crvenoga imperija u Europi pozivali preko javnih medija
na svečanu proslavu “rođendana naše republike”
29. studenoga i tom prilikom razdragani plesali
kozaračko kolo.
Međutim, najljući su protivnici mirnoga razlaza
jugoslavenskih republika bili pobornici “Velike
Srbije”, a oni su tvorili veliku većinu u vojnim i
civilnim strukturama jugoslavenske vlasti. Njima
je Jugoslavija bila potrebna radi velikosrpske etnocentričke ekspanzije, koja je bila programski
razrađena od Jovana Rajića, Ilije Garašanina, Vase
Čubrilovića, Stevana Moljevića i mnogih drugih,
sve do “Memoranduma” SANU. Ta ideja da su Srbi
povijesno izabran narod koji mora biti na čelu
ostalih susjednih naroda začela je zlodjela koja su
Srbi tijekom stoljeća počinili nad svojim susjedima. A najteže je iskorijeniti zlodjela koja potječu
iz uvjerenja da smo pripadnici elitne skupine čovječanstva, ili kao izabrani narod, ili kao izabrana
rasa, ili kao od hoda povijesti privilegirana klasa.
Tada se sebičnost kolektiva hrani nesebičnošću
pojedinaca u njemu. Stoga, dok god Srbi u Hrvatskoj ne shvate da ne mogu živjeti u njoj kao
eksponenti Hrvatima tuđinske vlasti, nego jedino
kao lojalni građani Hrvatske, dok se god ne odreknu protuhrvatske politike koja je bila kod njih
očigledna za Khuena Hedervaryja, austrougarske
vladavine u Dalmaciji, za talijansko-fašističke okupacije Hrvatske i za obiju Jugoslavija, uvijek će
postojati opasnost da se Hrvati ponovno moraju
boriti u svome domu za svoj dom. Samo jaka hrvatska država može biti jamstvo da se to u budućnosti ne će dogoditi, nego da će mirno teći suživot
Srba i Hrvata u zajedničkoj hrvatskoj domovini.
Prof. dr. BRANIMIR LUKŠIĆ
327
20. OBLJETNICA BORAVKA UČENIKA U
IZBJEGLIŠTVU U MAĐARSKOJ
Tko spasi jedan ljudski život, spasio je
cijelo čovječanstvo.
(židovska poslovica)
(Tko oduzme jedan
ljudski život, ubojica
je cijeloga čovječanstva.)
Počinjem ovu tužnu
priču iz Domovinskoga rata pogibijom Hrvoja Rengla,
STJEPAN LONČAR, prof.
učenika trećega razreda
Ekonomske
škole, kojega je pokosila četnička granata na Vukovarskoj cesti (kod OLT-a) dok se vozio mopedom. Naime, Hrvoje je već bio spašen. On je sa
skupinom učenika Ekonomske škole iz Osijeka bio
prebačen u mađarski grad Nagyatad.
Nekoliko dana prije toga poginuo je njegov otac
Ivan Rengl, hrvatski branitelj, na bojišnici u Tvrđavici. Pokosio ga je snajperist iz osječkih nebodera.
Kad je Hrvoje stigao u Mađarsku s ostalim učenicima Ekonomske škole i ostao samo nekoliko
dana, nikako se nije mogao priviknuti na izbjeglički život. Ni ravnateljica ni ostali nastavnici nisu ga
mogli uvjeriti da ostane. Njega je ubijala tuga za
poginulim ocem, nostalgija za majkom i bratom
i odvojenost od rodnoga grada. Bilo je to jače od
njega. Od njegovih prijatelja saznali smo naknadno da je odlučio krenuti očevim stopama, a pritom
zaštititi majku i brata. Svi učenici i nastavnici plakali su kada su saznali za tragičnu pogibiju našega Hrvoja. Hrvoje je bio uvjeren da ga ništa ne
može spriječiti da nastavi djela svoga oca. Sanjao
je očevu postrojbu u kojoj će se boriti... Nažalost,
zločinačka ga je ruka onemogućila.
Tako je razorena jedna divna obitelj, tako je razaran Osijek i tako su razarana mnoga mjesta i
obitelji u Hrvatskoj.
Kako se naš Hrvoje našao u Mađarskoj?
Od jeseni 1991. godine Osijek je i danju i noću
328
zasipan granatama, gorjele su kuće, razarane
tvornice, iza njih ostajala su zgarišta, pogibali ljudi. Sirene za uzbunu označavale su i danju i noću
opasnost od bombardiranja, a posmrtni marševi
na osječkim grobljima ispraćali su poginule. Rasla
je tjeskoba. Osijek je razaran sustavno topovima iz
Baranje, Tenje i Poligona C*.
Prema dnevnim izvješćima Osijek je zasipan s
5.000 granata dnevno (nikad nitko od europskih
djelitelja pravde nije postavio pitanje “prekomjernoga granatiranja” Osijeka i ostalih mjesta, a kamoli zatražio topničke dnevnike!). Začudo, i pod
kišom granala radile su i škole, i poduzeća, i ustanove. Svi smo smatrali da nam je to dužnost i da
je posrijedi nekakav nesporazum, nevjerica da su
takvi zločini mogući.
Naivno smo vjerovali da će nam svijet brzo pomoći. Kad smo spoznali da pomoći nema niotkuda,
bili smo prisiljeni potražiti je sami. (Ja sam tada bio
šef Republičke prosvjetne inspekcije za Slavoniju i
Baranju, a supruga je radila kao ravnateljica Ekonomske škole u Osijeku.)
Među prvima (21. kolovoza 1991. godine u šest
sati) granatom je razorena naša kuća u Brodskoj
ulici. Srećom smo stariju kćer prebacili u Pečuh
kod sestrične (bila je trudna). Zahvaljujući toj okolnosti, dok smo bili u posjetu kćeri u Pečuhu, kuća
je pogođena i nitko nije stradao. Spasili su nas
Na Osijek je svakodnevno padalo tisuće granata.
prijatelji (Liščići), pa smo s njima nastavili živjeti u
podrumu pod granatama. U to vrijeme među prosvjetnim djelatnicima pričalo se da bi škole mogle
biti premještene u Istru ili druge krajeve gdje nema
granatiranja. Da to provjerim, telefonirao sam u
Ministarstvo prosvjete i pitao tajnika Zavoda za
unapređivanje školstva (Luju Šimunovića) postoje
li planovi za premještanje škola. Odgovorio je da
Ministarstvo nema nikakvih planova, niti je bilo tko
iz mjerodavnih tijela u Osijeku takvo što zatražio.
la, Elektrometalski školski centar i Građevinski
školski centar. Smještaj je osiguran u napuštenim
vojarnama u Nagyatadu koje su upravo obojili i
opremili naftnim pećima za grijanje.
Sljedećega vikenda nakon posjeta kćeri javili smo
se ravnatelju Elektrostrojarske škole (Gepipari iskola) u Pečuhu Jozefu Shederkenyu. Naime,
kao ravnatelj Elektrometalskoga školskoga centra
u Osijeku s tom školom u Pečuhu uspostavio sam
prijateljske i poslovne veze davne 1968. godine, u
vrijeme socijalističke Jugoslavije. Tada sam, prigodom jednoga posjeta, predložio da uspostavimo
poslovne i prijateljske veze. Međutim, ondašnji
ravnatelj profesor Jozef Lerinc ostao je zatečen
prijedlogom rekavši da oni ne mogu i ne smiju uspostavljali takve veze. Željezna zavjesa između
Istoka i Zapada bila je tomu zapreka. Osim toga, to
im nitko ne bi ni odobrio. Mi smo im ipak uputili pismenu ponudu za suradnju, vjerujući da će se prijateljske i poslovne veze jednoga dana uspostaviti.
Povratak u Osijek, konzultacije s roditeljima, njihov pristanak. Roditelji su uglas odgovorili: “Samo
ih sklanjajte pred granatama. Što prije!”
Nakon 6-mjesečnoga čekanja, dok su mjerodavna
tijela razmatrala mogućnost, na opće iznenađenje
dobivena je suglasnost Elektrostrojarske škole u
Pečuhu za suradnju s Elektrometalskim školskim
centrom u Osijeku. Djelatnici i učenici škole u Pečuhu radovali su se kao mala djeca kad su prvi put
dobili izlazak u slobodni svijet.
Godinama se nakon toga razijala plodna stručna
suradnja, učenici i nastavnici išli su na razmjene, održavale su se zajedničke radioničke i laboratorijske vježbe. Razvili su se pravi prijateljski
odnosi. Zahvaljujući dugogodišnjoj prijateljskoj
suradnji, te smo subote 1991. posjetili direktora
Elektrostrojarske tehničke škole u Pečuhu upitavši ga može li nam pomoći da učenike prebacimo
u Mađarsku. Nakon telefonskoga poziva došla je
gradska načelnica za prosvjetu. U našoj nazočnosti telefonom je kontaktirala zapovjednika izbjegličkoga stožera u Mađarskoj. On je rekao da
Mađarska može primiti školsku djecu iz Osijeka.
Radovali smo se tome nenadanome spasonosnome rješenju jer smo mogli skloniti djecu koja su
svakodnevno bila izložena pogibelji. Odmah smo
počeli s operativnim pripremama preseljenja učenika. U prvome razgovoru spomenuli smo da bi
mogle krenuti tri osječke škole, Ekonomska ško-
Ostalo je išlo brzo.
Autobusi su bili smješteni blizu Drave i trebali krenuti s djecom put Mađarske po mraku. Međutim,
neprijatelj je saznao za autobuse, zasipao ih granatama, pa je odlazak odgođen za nekoliko dana
(22. 11. 1991.) Tijekom najintenzivnijih priprema
za preseljenje pogodila nas je najveća tragedija pao je Vukovar, simbol našega otpora, vjere u pravednost naše borbe. Teško smo postajali svjesni
da je to tragična i tužna istina, ali mi smo se u tim
najtežim danima morali pripremati za preseljenje.
Da bismo pripremili prijam djece u Nagyatadu, supruga i ja uputili smo se kao prethodnica, stavili
nužne stvari koje stanu u fićo (fićo je bio naš heroj
nakon što je tenk pregazio njegova “brata” u Vukovarskoj ulici u Osijeku), krenuli rano ujutro 19.
11. 1991. i naišli na prvu veliku zapreku: zaustavila nas je naša policija, a kad smo rekli da bismo
morali brzo proći kako bismo mogli obaviti pripreme za preseljenje učenika, policija nas je upozorila
da ne možemo ići preko Našica jer se kolona izbjegličkih automobila proteže od izlaska iz Josipovca
do Našica. Jedino možete, rekli su, krenuti preko
Petrijevaca. Mi vam to ne preporučujemo, jer taj
smjer kontinuirano zasipaju granatama. Osim ako
to ne učinite na vlastitu odgovornost. Nismo imali
izbora: krenuli smo preko Petrijevaca.
Na ulasku u Petrijevce zaustavila nas je naša vojska uz upozorenje da je to opasan smjer. Među
vojnicima našao se i bivši učenik, automehaničar.
On je primijetio da je fićo “prokuhao”, otklonio kvar
i uz dobre želje oprostio se od nas.
Na sreću, na putu do Donjega Miholjca nije pala ni
jedna granata, a mi smo sretno stigli u Nagyatad i
s našim domaćinima obavili sve operativne pripreme za smještaj učenika. Razmještaj po vojarnama
obavili smo neprestano osluškujući što se događa
u Osijeku nakon pada Vukovara.
329
U crnim mislima i mukama na svakome koraku
nailazili smo na neočekivanu i nezamislivo toplu
pozornost i brigu naših domaćina. To je ublažilo
tugu i bol za napuštenim domom i domovinom.
Nakon nekoliko dana započela je i nastava, nov
život u novoj sredini s mnogo topline i razumijevanja za naše muke.
Nakon učenika Ekonomske škole i Elektrometalskoga školskoga centra stigli su i učenici Građevinskoga školskoga centra.
grad. Smještaj je osiguran u domu tekstilnih radnica s Kube, koje su radile u mađarskoj tekstilnoj
industriji. Dom je slobodan, smještaj je pristojan,
pogotovo za ratne prilike. Prehrana je osigurana
u kuhinji Ekonomske škole u Kapošvaru zajedno
s učenicima i nastavnicima te škole. Nastava će se
održavati u popodnevnoj smjeni Ekonomske škole
uz korištenje prostorima, opremom i pomagalima.
Na trenutke smo zaboravili pakao rata u Osijeku
i Hrvatskoj i posvetili se pripremama za prelazak
u Kapošvar.
Župni ured u Kapošvaru, 1991., profesori, župnik
i časna sestra
Otvaranje izložbe radova učenika Građevinske škole iz
Osijeka, Kapošvar 1992.
Borbala
Direktorica Ekonomske škole u Kapošvaru dr. Erfalvine Ludvig Borbala pojavila se u izbjegličkome
logoru u Nagyatadu u pratnji svoga zamjenika i
predstavnika gradonačelnika Kapošvara gospodina Csikosa Nagya Martona, predstavila se ravnateljici Ekonomske škole iz Osijeka i kazala kako je iz
mađarskih novina saznala da su djeca i profesori
Ekonomske škole iz Osijeka u bijegu pred granatama našla spas u izbjegličkome logoru u Nagyatadu. Čim je to saznala, konzultirala se s tijelima
Naziv škole
3. prosinca 1991. godine od ranoga jutra trajalo je
preseljenje škole, a najljepše je što su u preseljenju sudjelovali svi slobodni nastavnici Ekonomske
škole iz Kapošvara na čelu s ravnateljicom (Borbala) i gradonačelnikom Kapošvara sa svojim osobljem. Cijeli su dan pomagali i izdržali na hladnoći
od -15º C da bi i posljednjega učenika smjestili u
dom.
Započela je nastava u Kapošvaru i život u izbjeglištvu krenuo je svojim uobičajenim tijekom. Danju smo bili angažirani u nastavi, a navečer smo
Broj učenika
Broj nastavnika
Ekonomska škola
277
38
32
347
Elektrometalski Školski centar
204
25
12
241
Građevinski školski centar
103
10
5
118
SVEUKUPNO
584
73
49
706
vlasti u Kapošvaru, našla rješenje za smještaj, prehranu i izvođenje nastave. Ozarena lica predložila
je da, ako se ravnateljica i nastavnici Ekonomske
škole iz Osijeka slažu, prijeđu iz Nagyatada u Kapošvor. Za sve učenike i nastavnike bio je to izvanredan događaj. Iz vojarne smo dospjeti u slobodan
330
Broj roditelja (građani)
Ukupno
sa strepnjom osluškivali događaje u Osijeku i Hrvatskoj. Svi zajedno gledali smo emisije Hrvatske
televizije.
U takvim paklenim scenama razaranja patili smo
s voljenim gradom i domovinom, promatrali stra-
pomogne vašoj djeci.”
Ti obični “mali veliki” ljudi učinili su naš boravak u
izbjeglištvu mnogo ljudskijim i plemenitijim. Kapošvar je postao naš drugi dom.
Svakodnevne brige naših domaćina
Dalekometno neprijateljsko topništvo pogodilo hotel Royal u
samom središtu grada
vične scene bombardiranja, moleći se za živote
najbližih i svih građana, proklinjući zlotvore za zločine koje su činili pred našim očima. Samo smo po
bljeskovima granata prepoznavali dijelove grada i
strahovali za nedužne naše najbliže. Svi smo polagali domoljubne prisege s gnjevom i očajem promatrajući na ekranu buktinju u koju se pretvorilo
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Čulo se sramoto likovanje zločinaca koji su pogodili osječko
kazalište. Plakali smo zajedno s Monikom Glavaš,
kćerkom jedinicom Krune Glavaša, našega prijatelja i roditelja, koja je s nama bila u Kapošvaru, kad
smo saznali da joj je otac poginuo u ruševinama
vlastita doma (Donji grad, pokraj Servisa Buljubašić). Svi su iz Ekonomske škole u Kapošvaru
Gori osječko Hrvatsko narodno kazalište
svakodnevno dijelili sućut s našim mukama i pomagali nam u prevladavanju teškoća i uspješnijem
rješavanju zadataka u nastavi. Suze su nam tekle
i jednoga nedjeljnoga prijepodneva kad se pojavio mađarski seljak u autohtonim seljačkim kolima
(sa šaragljama i sicom) i dovezao krumpir, grah i
jednu originalnu seljačku bundu uz riječi: “Neka to
Znajući kakve muke proživljavaju svi učenici i nastavnici, naši domaćini htjeli su nas svojom pažnjom okrenuti svakodnevnome životu. Teško je
s ove distance nabrojiti svakodnevne geste takve
brige i pažnje.
Gradonačelnik je imenovao svoga savjetnika (prof.
Varga, bivši ravnatelj Gimnazije Kapošvar), a župan Županije Somogy imenovao je svoga savjetnika (prof. Horvat). Svako su se jutro pojavljivali u
domu zanimajući se što je sve potrebno učenicima
i školi i odmah to nabavljali.
Tajnica Crvenoga križa (dr. Eva) obasipala je
školu prehrambenim i higijenskim potrepštinama
(čak su se našle i pelene za našega novorođenoga princa, unuka Ivana Vickovića, koji je ugledao
svijet u bolnici u Pečuhu 2. siječnja 1992. godine
i postao svjetlo svojim roditeljima i rodbini, osobito
djedama i bakama, koje je nadvladalo mračne infernalne prizore iz našega grada i domovine).
Zadivljujuće je bilo doživjeti djelotvornost administracije Grada, Županije i središnje administracije. Svakodnevno je ravnateljica Ekonomske škole
iz Osijeka mogla biti u kontaktu s gradonačelnikom, županom i ostalima. U najkraćemu roku svi
bi problemi bili riješeni. Isto tako, svakodnevno je
bio moguć kontakt s zapovjednikom izbjegličkoga
stožera, zapovjednikom vojnoga odsjeka (gospodinom Galom) i svima koji su mogli pomoći kako
bismo mogli što bolje i lakše živjeti u izbjeglištvu.
Svi su pomagali s oduševljenjem, jednakom radošću koju su i nama priređivali. Ta nas je briga
okruživala u školi, u internatu, na ulici. Često su
građani darivali učenike na ulici jabukama, pecivom i drugim.
Filmski umjetnik Alajoš Pauba iz Budimpešte bio
je toliko dirnut patnjama svih izbjeglica, a posebno
učenika Ekonomske škole iz Osijeka da je snimio
film “I have a Dream“. Film govori o patnjama učenika Ekonomske škole u izbjeglištvu, o strahotama
331
rata u Osijeku. Prilikom prikazivanja filma svi učenici obiju škola i nastavnici zajedno su plakali. To
je bila apoteoza jednoga novoga prijateljstva, koje
je u suzama iskovano. Obični ljudi s kojima smo se
susretali svakodnevno pravi su junaci prijateljstva
koje se ne zaboravlja. A kada smo u nazočnosti
svih odgovornih u školi, predstavnika vlasti i društvenoga života u Kapošvaru pitali zašto se o nama
brinu toliko da nam je i neugodno, odgovorili su:
“Mi samo vraćamo male dijelove onoga što ste vi
nama učinili 1956. godine, kada ste nas spasili ispod tenkovskih gusjenica. Da nije bilo Hrvatske,
ostali bismo pod gusjenicama.”
Mi smo se ponosili što smo u pravome trenutku bili
pravi ljudi i prijatelji.
Slobodno možemo konstatirati da to nepomućeno
prijateljstvo ne traje samo između učenika i nastavnika mnogih škola nego i između naših državnih institucija.
Jednom zgodom predstavnici županijskih i gradskih vlasti ponudili su mi, kao predstavniku hrvatske prosvjetne inspekcije, da obiđem mjesta u
kojima su bili smješteni Hrvati u izbjeglištvu. Uz
našu granicu bilo je smješteno na desetke škola,
stotine učenika i nastavnika (Osnovna škola iz La-
slova, Koroga, Gimnazija iz Beloga Manastira, Osnovna škola Beli Manastir...). U starim dvorcima i
na salašima bili su smješteni štićenici staračkoga
doma iz Divaltove ulice, a u nekoliko sličnih zgrada bili su smješteni i naši ranjenici. Razveselili su
se našemu posjetu, mi smo ih ohrabrivali da izdrže, a oni su se pohvalili beskrajnom brigom domaćina i tvrdnjom da svega imaju u izobilju i da jedva
čekaju povratak, uz neizmjernu zahvalnost našim
domaćima. Ja sam bio zadivljen opsegom i raznolikošću te pomoći jer sam se prije toga osvjedočio
samo o brizi za školsku djecu.
Iz Osijeka su nam stizali sokovi iz Osječke pivovare, voće iz Voća eksport-import, koje su dopremali
direktori (Josip Kovačević i Zvonimir Bilić). I oni su
nam ulijevali optimizam i tješili nas da ta tragedija
ne će dugo trajati.
15. siječnja 1992. godine Ekonomska škola i Građevinski školski centar iz Osijeka priredili su domjenak u povodu priznanja državnosti Republike
Hrvatske od većine europskih zemalja. Domjenku
su nazočili župan, gradonačelnik sa svojim gostom gradonačelnikom iz Klagenfurta, biskup,
predstavnici škola iz Kapošvara, predstavnici Crvenoga križa te predstavnici institucija grada Kapošvara i Županije Somogy. Svečanosti su nazočili
Susret profesora ekonomskih škola Kapošvara i Osijeka, u Osijeku 1998.
332
i predstavnici Osječko-baranjske županije i Đakovačko-srijemske biskupije.
Veličanstvena priredba u crkvi svete Margarete
Priredba zahvale održana je na mađarski Dan pobjede, 9. svibnja 1992. godine. Priredba je održana pod motom:
Hvala Bogu,
Hvala Mađarskoj,
Hvala Kapošvaru!
Tekle su suze radosnice u iščekivanju naše pobjede u Domovinskome ratu i naše zahvalnosti domaćinima. Jednako su radosni bili i naši domaćini.
Đakovačko-srijemska biskupija
Posebnu su brigu za izvođenje vjeronauka i du-
junaci i pravi heroji rata bili su obični ljudi, a njih je
toliko da ih ne možemo nabrojiti. Bilo bi nedopustivo da se ne odaju prikladna priznanja školama,
pojedincima i predstavnicima mjerodavnih organa
i ustanova. Zaborav brzo briše mnogo toga što
se dogodilo. Prigodom 20. obljetnice progonstva
smatramo da bi bilo dobro oteti zaboravu te plemenite ljude i sve što su nam pružili.
Pojedinačno svaka od tri spomenute škole (Ekonomska, Građevinska, Elektrometalski školski
centar) održavaju prijateljske odnose sa školama
u Mađarskoj. I ne samo one, i druge škole u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji održavaju te veze.
Smatramo da to nije dovoljno, nego to mora biti
jednako briga i osječkoga Gradskoga poglavarstva, Osječko-baranjske županije i Republike Hrvatske, dakle treba biti podignuto na razinu koju ti
događaji i ti ljudi zaslužuju.
Sjajan primjer ljudske plemenitosti
Jednoga dana našu su djecu susreli engleski turisti. Kad su ih pitali što rade i odakle su, oni su
im povjerili da su izbjeglice iz Osijeka (udaljenoga
oko 160 km) i da u njihovu gradu bjesni nesmiljeni
rat. Gosti iz daleke sjeverne Engleske bili su toliko
dirnuti surovom sudbinom naše djece da su odlučili pomoći pri povratku.
Profesori i učenici u posjetu biskupiji u Kapošvaru
hovnu skrb iskazali biskup Ćiro Kos i pomoćni biskup Marin Srakić. Poslali su plemenitoga svećenika patera Vargu koji je svojim dušobrižništvom,
blagošću i dobrotom liječio stres u mladim dječjim
dušama i ulijevao nadu za povratak u bolji život.
Pomagale su i dvije časne sestre, naša Mirela i Terezija, kao i domaći župnik Rozsas, koji je bio pravi
domaćin i otac (pater) širom otvorivši vrata crkve.
(Na samome početku boravka u Kapošvaru crkvu
je nedjeljom pohađalo 20 % učenika, a pred povratak u Osijek taj je broj premašio 80 % zahvaljujući
blagoj i humanoj naravi i pristupu pravih pastira
koji su liječili dječje duše od trauma.)
20 godina nakon stravičnoga rata i stradanja djece, nastavnika i građana možemo ustvrditi: pravi
Mali obrtnik (gospodin Boby), koji ima svoju električarsku radionicu, odlučio je sa svojim prijateljima
prikupiti sredstva za postavljanje stakla na razrušenim zgradama Ekonomske škole.
Jednoga dana osvanula su u Osijeku osmorica
običnih ljudi, dovezavši dva tegljača stakla i pribor
za postavljanje. U tjedan dana ostaklili su obadvije zgrade Ekonomske škole (još je ostalo stakla dovoljno i za dječje vrtiće). Razvili su prisno
prijateljstvo s osobljem Ekonomske škole. Bili su
smješteni u hotelu “Osijek”, a kako su radili cijeli
dan, podnevni im je obrok dostavljao hotel “Mursa”. Trebalo je samo vidjeti ozarena lica tih ljudi,
sretnih da mogu činiti dobro drugim ljudima. Imali
su jedinu želju: dobiti odore hrvatskih vojnika. A
kad su ih dobili, cijelu večer na opraštanju plesali
su u tim odorama. Njih su odnijeli u Englesku, kao
trofej, znak borbe za pravdu i slobodu, u čemu su
i oni pomogli.
333
Evo i primjera gospođe Elizabete Mandl, ravnateljice srednje škole u Marie Lankovitzu u Austriji.
Ta je plemenita dama dovezla donaciju Ekonomskoj školi u Osijeku svojim automobilom. Granate
su je pratile pri dolasku u Osijek i zasipale dvije
noći u hotelu “Osijek”. Priznala je da nije mogla
spavati ni jednoga trenutka, bojala se opasnosti
od granata. Izdržala je sve nedaće i danas s ponosom priča kako je to bio najteži trenutak u njezinu
životu. Trebalo bi toj plemenitoj ženi odati priznanje podsjećajući se na te teške dane (nakon prestanka granatiranja jedva je pronašla osobni automobil pod žbukom i krhotinama nakon noćnoga
granatiranja hotela “Osijek”).
Bilo bi sjajno kad bi nakon 20 godina neki naš novinar akreditiran u Engleskoj (ili novinar Glasa Slavonije ili bilo kojega drugoga lista) napravio reportažu o tim plemenitim ljudima i kad bi im se uručilo
neko priznanje, neki naš simbol, kao što čine Izraelci u cijelome svijetu - desetljećima nakon rata
pronalaze ljude koji su učinili dobro djelo. Možda
bi baš naš grad i naša županija takve ljude trebala
pronalaći i odati im priznanja. Takva priznanja zaslužili su svi spomenuti i mnogi drugi u Mađarskoj.
Evocirali bismo tako uspomene na plemenita djela i prijateljstvo s mađarskim i drugim narodima i
oteli zaboravu te događaje. Pogotovo stoga što bi
se ove godine Republika Hrvatska treba pridružiti
Europskoj uniji, a Mađari, koji će predsjedati Europskom unijom, mogu najbolje zastupati naše interese, jer je naše prijateljstvo iskovano u najtežim
mukama i oplemenjeno najnaprednijim težnjama
pravih susjeda i prijatelja.
od agresora koji su samo smrt sijali.
Ako bi se s pripremama započelo pravodobno,
znajući da se istodobno uz obljetnicu života u
izbjeglištvu slavi i obljetnica grada, bilo bi dovoljno vremena da se obave pripreme za veličanstvenu proslavu i trijumf plemenitosti običnih ljudi u
najtežim vremenima. Nastali bi sjajni prilozi koji bi
bili na ponos i sadašnjim i budućim naraštajima.
I kao što reče ruski pisac Leonid Leonov, velike
građevine i velike događaje mora se gledati s veće
udaljenosti.
Svi ti događaji mogu se istinski osvijetliti u pravoj
veličini.
20. obljetnica pokazuje da je u živim uspomenama
zadržano sve što je bilo bitno u Domovinskome
ratu i pomoći Mađarske Hrvatskoj.
I 1968. godine, kada je Hrvatska pružala pomoć
Mađarima u izlasku iz zatvorenog bloka. I 1956.
godine, kada smo spašavali mađarski narod ispod
tenkovskih gusjenica.
I mnogo prije i mnogo više od ovdje nabrojenoga.
STJEPAN LONČAR, prof.
NAPOMENA
U prigodi svečane 20. obljetnice predlažemo da
se za učenike spomenutih škola (može i ostale)
i učenike koji sada pohađaju nastavu, pogotovo
bivše učenike koji su boravili u izbjeglištvu, raspiše natječaj s temom najimpresivnijih događaja
iz izbjeglištva. To bi se moglo učiniti na nastavi
hrvatskoga jezika i povijesti. Na taj bismo način
trajno sačuvali uspomenu na uzvišeni lik plemenitoga učenika Hrvoja Rengla i tisuće takvih neznanih žrtava čiji su životi prekinuti u cvijetu mladosti
334
Elektrometalski školski centar u Osijeku 2011. godine
ILOK – NAJISTOČNIJI GRAD HRVATSKE
STIPAN KRALJEVIĆ,
ratni gradonačelnik grada Iloka
U svibnju 1990. godine održani su prvi
višestranački izbori u
Hrvatskoj. Nakon 45
godina komunističke
vladavine masovnu
potporu dobila je Hrvatska demokratska
zajednica. Stranka je
tijekom ljeta 1990.
godine osnovala nove
mjesne odbore u Iloku, Bapskoj, Šarengradu i Mohovu.
Kako bi spriječila stvaranje samostalne Republike
Hrvatske, JNA s paravojnim srpskim jedinicama
protjeruje najveći dio stanovnika iz Podunavlja.
U jednome danu, 17. listopada 1991., iz Iloka,
Šarengrada, Bapske i Mohova te drugih istočnih
dijelova općine Vukovar protjerano je oko 8.000
stanovnika.
Protjerivanje nesrpskoga stanovništva nastavljeno je i tijekom 1992., kada je to područje bilo pod
zaštitom UNPROFOR-a, pa sve do 1997. godine,
kada počinje proces mirne reintegracije i povratka.
Prema prikupljenim podatcima nakon progonstva
17. listopada 1991. godine u Iloku je ostalo oko
1.200, Bapskoj 500, Šarengradu 300 i Mohovu
80 Hrvata. U proljeće 1997. godine nakon povratka zatekli smo u Iloku 700, u Bapskoj 20, Šarengradu 35 i Mohovu 7 Hrvata.
Prema podatcima Vladina ureda za prognanike u
Podunavlju je registrirano 80.300 prognanih osoba. Od toga iz Iloka 3.323, iz Bapske 1.246, Šarengrada 743 i Mohova 203 ili ukupno 5.515. Da svi
prognanici nisu bili registrirani, govori podatak
Ureda od 22. veljače 2001. godine: za Ilok 3.824,
Bapsku 1.398, Šarengrad 807, Mohovo 229 ili
ukupno 6.258. Međutim, ni taj broj prognanika
nije konačan jer jedan dio prognanika nije nikada registriran, najvećim dijelom zbog odlaska u
inozemstvo. Uzimajući u obzir popis stanovništva
1991. godine i procjene o preostalome stanovniš-
tvu, u Iloku, Šarengradu, Bapskoj i Mohovu (Srbi,
Slovaci, Hrvati, ostali) nedostaje oko 1.000 stanovnika.
Dolazak misije UNTAES-a u Podunavlje
Nadzor nad ovim područjem 15. siječnja 1996.
godine preuzima američki general Jacques Paul
Klein i uskoro dovodi 5.000 vojnika uključenih u
misiju UNTAES-a.
Vlada Republike Hrvatske, radi provedbe procesa
mirne reintegracije i suradnje sa snagama UNTAES-a, osniva Ured privremene uprave na čelu s dr.
Ivicom Koslovićem i gosp. Ivicom Vrkićem.
Prema Rezoluciji UN-a 1037 o mandatu UNTAES-a područje Podunavlja stavljeno je pod civilnu
upravu s policijom UN-a i privremenom policijom
sastavljenom prema etničkome ključu. Za zapovjednika vojnih snaga imenovan je general Van
de Weghe. Od 14. ožujka 1996. godine dužnost
zapovjednika preuzima Josef Schops, belgijski
general. Zapovjednik je srpske vojske u Podunavlju general Milan Lončar, a Hrvatske vojske u zapadnoj Slavoniji general Đuro Dečak. Predsjednik
tzv. SAO istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga
Srijema bio je Milan Milanović. Razmještaj vojnih
snaga UNTAES-a započeo je u veljači i završio do
lipnja 1996. godine.
U snagama UNTAES-a bilo je 5.000 belgijskih, ruskih, jordanskih, pakistanskih, ukrajinskih, čeških
i slovačkih vojnika, 500 civilnih osoba i 680 civilnih osoba iz sastava lokalnoga, pretežito srpskoga
stanovništva. Od ožujka 1996. godine počelo je
razoružavanje i odlazak srpske paravojske, što je
najvećim dijelom ostvareno 15. svibnja - 15. lipnja
1996. godine. Međutim, još godinu nakon našeg
povratka u Iloku, u današnjemu pogonu HEP-a,
bilo je sjedište srpske obavještajne službe.
Pripreme u progonstvu za povratak
S predstojnikom Ureda carine Republike Hrvatske
gosp. Josipom Knezićem dogovorena je, 6. veljače
1996. godine, uspostava pet carinskih i graničnih
prijelaza na području Iloka. 16. travnja 1996. godine organiziran je sastanak s generalnim direktorom HEP-a Damirom Begovićem i pomoćnicima,
dogovoreno je postavljanje dizelskih elektrana u
335
Iloku, izgradnja nadzemnoga dalekovoda Tovamik - Ilok i podzemnoga Opatovac - Šarengrad te
otvaranje pogona EIektre u Iloku. Ilok, Šarengrad
i Bapska elektroenergetski su do 1997. godine bili
vezani na Elektrovojvodinu.
U bivšim društvenim poduzećima “Agrokomerc”,
“Razvitak” i “Ilokturist“ 17. svibnja 1996. godine
održane su osnivačke skupštine radi pretvorbe u
trgovačka društva, što je omogućilo integraciju u
gospodarski sustav Republike Hrvatske 1997. godine.
1. lipnja 1996. godine skupina prognanika iz
Nijemaca posjetila je svoje mjesto. Na područje
“Srijemskoga trokuta” dolazi prijelazna policija, a
obnova Lipovca započinje u rujnu 1996. godine.
28. srpnja 1996. godine u Iloku je otvoren Ured za
prognanike i Matični ured radi registracije izbjeglica i izdavanja osobnih isprava. Pred Uredom su
dugački redovi raseljenih osoba. Matične knjige
nisu bile dostupne matičarima, koji svakodnevno putuju iz Vinkovaca, budući da su se nalazile
u mjesnim zajednicama krajinske vlasti. Od rujna
1996. godine obavlja se popis birača za najavljene
izbore.
26. studenoga 1996. godine prva skupina od 15
prognanika posjetila je svoje domove u Iloku, ali
su ih morali napustili nakon jednoga sata. Na pismeni zahtjev J. P. Klein odobrio je povratak o.
Ferde Posavca u Ilok 10. prosinca 1996. godine.
Bila je to velika pomoć o. Marku Maloviću, do tada
jedinome katoličkome svećeniku na cijelome području tzv. SAO krajine.
Od 3. veljače 1997. godine u bungalovima kod
Dvorca smještena su 34 hrvatska policajca iz sastava zajedničke policije.
Izbori za drugi saziv Gradskoga vijeća
Izbori za lokalnu samoupravu trebali su se održati
u prosincu 1996. godine, ali su na pritisak srpske strane odgođeni više puta. Konačno u veljači
1997. godine Vlada Republike Hrvatske, uz prethodni dogovor s J. P. Kleinom, raspisuje izbore
za lokalnu samoupravu u Republici Hrvatskoj s
Podunavljem za 13. travnja 1997. godine. Raseljeni Srbi u Podunavlju mogli su se izjasniti hoće
336
li glasovati za izbornu listu mjesta privremenoga
boravka ili mjesta prebivališta.
4. travnja u Iloku je održan zajednički sastanak višenacionalnoga Izbornoga povjerenstva sastavljenoga od jednoga Hrvata, jednoga Srbina i jednoga
Slovaka. Predsjednik Povjerenstva bio je Željko
Đerđ, koji je i organizirao biračka mjesta u Iloku
i diljem Republike Hrvatske. Birački odbori u Iloku, Bapskoj, Šarengradu i Mohovu bili su također
višenacionalnoga sastava. Do 5. travnja 1997. godine trebao je biti zavšen popis birača, međutim u
Podunalju su srpski birači upisivani i na dane izbora. 5. veljače 1997. godine “Srpski parlament”*
u Vukovaru zasjedao je radi donošenja odluke o
izlasku Srba na predstojeće izbore. Goran Hadžić
bio je u Beogradu kod Slobodana Miloševića, gdje
je dobio savjet da Srbi ostanu u Podunavlju i izađu
na izbore. Isti stav imao je i Vojislav Stanimirović,
dok je Hadžić zastupao program iseljavanja Srba.
Priprema za povratak Gradskoga poglavarstva u Ilok
Gradska administracija iz Zagreba i Vinkovaca
preselila se u Ilok. Policija sve više kontrolira granicu. Osnovana je i Agencija za promet nekretninama (APN) koja je samo djelomično ispunila zadaću zbog nedostatka novca za otkup kuća.
Mandat snaga UNTAES-a sa 15. srpnja 1997. godine produžen je do 15. siječnja 1998. godine.
4. lipnja 1997. godine na odvojenom sastanku
s predstavnicima Srba i Slovaka Srbi su tražili
naknadu štete za njihove napuštene kuće te da
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi preuzme
financiranje staračkoga doma u Šarengradu (Franjevački samostan), isplatu mirovina, otvaranje
banke, pomoć gospodarskim tvrtkama. Sastanak
je završen bez zaključaka.
18. lipnja 1997. godine u 11 sati otvoren je ured
Poglavarstva u Iloku. Toga dana u Matičnome uredu održano je i prvo vjenčanje prema hrvatskome
zakonu mladenaca Vlatka Mučajija i Snježane Biber.
Na području grada zatekli smo oko 700 Hrvata,
600 Srba koji su prije rata živjeli u Iloku i 2.500
raseljenih Srba. Tijekom rata u gradu su radile
osnovne škole Ilok i Šarengrad (Bapska i Mohovo), srednje škole (poljoprivredna, gimnazija, veterinarska, tekstilna), Muzej, Knjižnica i Vrtić. U
poduzećima Iteks, Razvitak, Vupik, Borovo, Agrokomerc (ugostiteljstvo je bilo pripojeno Agrokomercu) i Šumarija bilo je “zaposleno” oko 1.000
radnika, uglavnom raseljenih Srba. Navelike su
sklapali ugovore o radnome odnosu jer su očekivali da će hrvatska država svima osigurati plaće.
Upravu poduzeća činili su isključivo raseljeni Srbi,
najviše s područja zapadne Slavonije (Slatina i Daruvar).
Početak povratka
Od dolaska snaga UNTAES-a u Podunavlje 1996.
godine počelo je uništavanje kuća, najvećim dijelom u Bapskoj i Šarengradu. Uništeno je 30 - 50 %
kuća, odnesena je sva pokretna imovina, a s novih
kuća skidana je stolarija i krovovi. Zbog toga smo
tražili doseljavanje djelatnika mjesnih odbora u
Šarengrad, Bapsku i Mohovo te početak povratka
prognanika u njihove kuće i u kolektivni smještaj,
na primjer radnika Vupika. Zatražili smo pomoć u
obnovi komunalne infrastrukture (čistoća, vodovod, energetika, HPT). Osobito velika zapreka dolasku prognanika bile su tzv. sponzorirani posjeti
uz posebne dozvole i propusnice bez kojih se nije
moglo proći prijelazni punkt (Mirkovci. Nuštar).
Suradnja s UNTAES-om
26. lipnja UNTAES je dao odobrenje za boravak
u Iloku legalnoj lokalnoj vlasti. Vojna sasatavnica
UNTAES-a uhitila je 29 .- 30. lipnja Slavka Dokmanovića, ratnoga predsjednika općine Vukovar.
Nakon uhićenja Slavka Dokmanovića J. P. Klein
sazvao je u borovskoj kinodvorani sve načelnike
i gradonačelnike, zajedno sa županima i dožupanima Podunavlja, predstavnicima Srpskoga vijeća
općina i uz nazočnost ministra Jure Radića. S pozicije apsolutnoga upravitelja Podunavlja održao je
lekciju svim nazočnima:
“Vlast u Podunavlju uopće ne funkcionira, krajin-
ska je na odlasku, a hrvatska nije ustrojena. UNTAES opskrbljuje stanovništvo vodom, popravlja
električne stupove nakon oluje. Vlast je podijeljena između HDZ-a i SDSS-a, nema međusobnoga
povjerenja, vlast u općinama i gradovima ne funk-
cionira, gradonačelnici i načelnici ne žive u svojim
mjestima, poduzeća nisu registrirana, uvjeti života
pogoršani su, bolnica nema lijekova, radnici nisu
dobili plaće, umirovljenici mirovine, krajinski
sudci nisu primljeni u sustav Republike Hrvatske, amnestija za sudionike paravojske upitna je,
Erdutski sporazum ne primjenuje se, stanovništvo
nema povjerenja u hrvatsku vlast. Izdan je nalog
lokalnoj samoupravi da se mora svakodnevno pojavljivati u svojim uredima, voziti u automobilima
s hrvatskim registracijama, zapošljavati djelatnike
bez diskriminacije, organizirati zajedničke sastanke i iskazivati toleranciju, poticati povratak u oba
smjera. Odgovornost za reintegraciju Podunavlja
vaša je, a ne UNTAES-ova i UNTAES će ostati ovdje
dok reintegracija ne uspije.”
9. srpnja održali smo prvi sastanak s oko 100 raseljenih osoba srpske nacionalnosti u Šarengradu
gdje im je izložena mogućnost rješavanja njihova
statusa (povratak i obnova kuća, ostanak do rješavanja stanarskoga problema, prodaja nekretnina,
popis izbjeglica, izjašnjavanje putem anketnoga
listića), Idući dan vraćeno je prvih pet ključeva
kuća koje su napustile raseljene obitelji. U dvorani Vatrogasnoga doma smještene su 22 izbjegle
osobe za koje se gotovo nitko ne brine. Četiri dana
poslije na graničnome prijelazu kod mosta u Iloku
podignuta je zastava i postavljena ploča Republike
Hrvatske.
J. P. Klein otišao je na novu dužnost u Bosnu 15.
kolovoza 1997. godine. Nakon oproštajnoga posjeta Slobodanu Miloševiću u Beogradu posjetio je
Novi Sad, uzeo crkvene kaleže, koje je JNA, opljačkavši Iločki samostan, pohranila u novosadskome
Muzeju i vratio ih o. Marku Maloviću u Iločki samostan.
Reintegracija gospodarstva i državne
uprave
Ilok se napajao električnom strujom iz dizelskih
elektrana dok nije obnovljen dalekovod Opatovac - Šarengrad - Ilok. Još u progonstvu sva iločka poduzeća registrirana su u Trgovačkome sudu
Osijek, a u upravnim i nadzornim odborima tih
poduzeća bili su prognanici. S ondašnjim rukovodstvima poduzeća dogovoren je način budućega poslovanja.
337
U Svetištu Gospe iločke na Veliku Gospu prvi je
put nakon rata održana sveta misa. Iz Vinkovaca
je vlakom došlo oko 300 hodočasnika. Velik broj
vjernika došao je osobnim vozilima s akreditacijom. S podučja grada Iloka bilo je nazočno oko 20
osoba.
S predstavnicima Međunarodne federacije crvenoga križa postignut je 20. kolovoza 1997. godine dogovor o izgradnji Naselja za stare i nemoćne
osobe.
U nedjelju, 24. kolovoza svečano je otvaren obnovljeni Slovački dom u Iloku u nazočnosti Wiliama Walkera, privremenoga upravitelja UN-a (15.
8. 1997. zamijenio je na dužnosti J. P. Kleina), slovačkoga veleposlanika u Zagrebu Matuša Kučere,
zamjenika zapovjednika vojnih snaga UNTAES-a
Hansena i zapovjednika Slovačkoga bataljuna. Wiliam Walker održao i svoj nastupni govor u Podunavlju i presjekao vrpcu obnovljenoga Slovačkoga
doma.
Početkom rujna 1997. godine počela su raditi povjerenstva za procjenu i utvrđivanje oštećenja na
stambenim zgradama.
Iločka berba grožđa
Iločku berbu grožđa 1997. godine UNTAES je želio podići na razinu središnje manifestacije kao
izraz suživota hrvatskoga i srpskoga naroda u
Podunavlju. Radi usklađivanja stavova o programu Iločke berbe grožđa šef civilnih poslova Iloka
Anatoliv Oliynyk pozvao je ponovno na dogovor
predstavnike HDZ-a i SDSS-a. UNTAES je donio odluku o jakome osiguranju prostora. Angažirano je
75 policajaca.
Program je počeo s oko 20 minuta zakašnjenja.
Prigodnim riječima okupljenima su se obratili gradonačelnik Stipan Kraljević, župan Rudolf König,
predsjednik Zajednice srpskih općina Velimir Stanimirović, privremni upravitelj UNTAES-a W. Walker, ministar poljoprivrede Zlatko Dominiković i
potpredsjednik Hrvatskoga državnoga sabora Vladimir Šeks. Nastupila su i prognanička folklorna
kulturno-umjetnička društva iz Cerića, Donjega
Novoga Sela i Berka te srpska iz Borova i Bobote, slovačko “Ljudevit Štur” iz Iloka te tamburaški
sastav “Berde bend” iz Slavonskoga Broda i “Jurja338
ši” iz Zagreba. Na Iločkoj berbi grožđa bilo je oko
1.000 posjetitelja.
Za Dan grada Iloka svetu misu u crkvi sv. Ivana
Kapistrana predvodio je kardinal i zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić uz nazočnost oko 50
svećenika, među kojima su bili i evangelički, katolički i pravoslavni. Na svetoj misi bili su najviši
dužnosnici Vlade Republike Hrvatske, UNTAES-a
i mnogi vjernici. Tom prigodom kardinal Kuharić
održao je propovijed o zajedničkome životu više
religija i nacija i praštanju, koju su poslije predstavnici UNTAES-a tiskali i dijelili kao primjer tolerancije.
Od 1. studenoga 1997. godine na prometnim vozilima obvezatna je upotreba hrvatskih registracijskih pločica. Mješovita policija dobiva hrvatske
službene odore. Na području Podunavlja 1.800 je
pripadnika mješovite policije, od toga 900 srpske
nacionalnosti i nešto manje hrvatske. U to vrijeme
granična policija imala je u sastavu 90 Hrvala, 47
Srba,13 Slovaka i pokrivala granicu od Tovarnika
do Iloka i Dunavom do Sotina. Temeljna policija
Iloka imala je ukupno 68 osoba, i to 26 Srba, 10
Slovaka, 30 Hrvata, 1 Muslimana, 1 Ukrajinca
121 neovlaštenu osobu. Državljani SRJ zaposleni
u Republici Hrvatskoj, među kojima su i mnogi policajci, za rad u Republici Hrvatskoj moraju imati
radnu dozvolu.
Prvi predstavnici OESS-a (OSCE) došli su u Ilok u
studenome 1997. godine. Naslijedit će UNTAES
nakon 15. siječnja 1998. godine,
13. studenoga Ilok je posjetio Peter Galbraith i
obišao “Razvitak” i samostan. Isti dan u posjet je
došao i predstavnik Norveške narodne pomoći.
Obišao je Poljoprivrednu školu i prije rata započetu gradnju ambulante u Iloku. Željeli su pomoći
u obnovi jedne zgradae. Nakon obilaska Iloka više
se nikada nisu vratili.
Kraj mandata UNTAES-a
S obzirom na planirani odlazak UNTAES-a 15. siječnja 1998. godine, raseljeni Srbi bili su sve više
uznemireni. Zbog toga je 10. prosinca 1997. godine u Osnovnoj školi Ilok održana javna tribina.
Tribini su nazočili najviši međunarodni predstavnici: Gerard Fischer, Peters - šef OSCE-ova ureda u
Vukovaru, Kolarić iz Udruge izbjeglih Srba, Mirko
Tankosić iz Odbora za uspostavu povjerenja te
oko 200 izbjeglica. Gradonačelnik Stipan Kraljević podnio je kratko izvješće o stanju u gospodarstvu, komunalijama, školstvu i dvosmjernome
povratku. G. Fischer je izjavio da će MUP raditi
u dvije smjene kako bi se izdale potrebne propusnice i vize jer je Ilok granično područje, pa su
mnogi radnici i učenici prisiljeni svakodnevno
prelaziti granicu. Raseljene osobe nemaju razloga za uznemirenost jer nakon odlaska UNTAES-a
dolaze OSCE, UNHCR, europski promatrači, Crveni
križ, a Republika Hrvatska obvezala se na poštivanje međunarodnih sporazuma i ljudskih prava. U
Iloku će se otvoriti ured OESS-a u kojemu svi građani mogu zatražiti pomoć u svezi s dvosmjernim
povratkom, pomirenjem, sigurnošću, stabilnošću
i obnovom gospodarstva. O istoj temi raspravljao
je i Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja 13.
prosinca 1997. godine u Vukovaru
U povodu završetka mandata UNTAES-a u Dvorcu
je 10. siječnja 1998. godine priređen oproštajni
ručak. Bio je to kraj mandata vojne i civilne uprave UN-a i vraćanje hrvatskoga Podunavlja u okrilje Republike Hrvatske. Ured UNTAES-a u Iloku
službeno je zatvoren 10. siječnja, a neslužbeno su
nastavili s radom do zadnjega dana, 15. siječnja
1998. godine.
Stanje u gospodarstvu krajem 1997. godine
Prilikom preuzimanja tvrtke “Agrokomerc” početkom rujna 1997. godine bilo je 160 djelatnika.
Sada ih je 135, od toga 51 povratnik i 30 izbjeglica.
Hrvatske šume u Iloku prije rata imale su 1.850
ha zemljišta, od toga 1.400 ha šuma. Oko 80 ha
vinograda minirano je i zapušteno. Sada obrađuju 12 ha. Prije rata imali su 70 stalnih radnika i
30 sezonaca. Sada imaju oko 40 stalnih radnika.
Ograda loviša uništena je, divljač pobijena, a najbolje hrastove šume posječene su. Ciglana je krajem godine radila sa 60 % kapaciteta, a roba se
skladišti. U radnome je odnosu oko 40 izbjeglica.
U pogonu “Borova” u Iloku u vrijeme povratka bilo
je oko 75 radnika. Do kraja godine tvrtku je napustilo 25 radnika. Ostale su gotovo samo žene, a
proizvodnja mrtvačkih sanduka stala je. Djelatnici
pogona Elektre krajem godine sele se u Vukovar u
zgradu koju su kupili od Vupika.
Humanitarna pomoć
U vrijeme progonstva 1992. - 1997. godine pomoć Iločanima pružala je općina Licboch iz Austrije. Uz humanitarnu pomoć organiziraju prijam
djece, koja ondje provode ljetne praznike u obiteljima i uče njemački jezik. Nakon povratka prognanika u Ilok nastavili su pružati pomoć u hrani,
odjeći, namještaju i osigurali ljetovanje za oko 30
djece do 1999. godine.
Osobito je vrijedna pomoć koju je pružala Humanitarna organizacija “Mir” iz Međugorja (štednjaci
na kruto gorivo).
Svjetski kongres iseljenika prognaničkoj obitelji
Vinka Faletara s desetero djece dodijelio je pomoć
od 30.000,00 kn.
Ante Ledić i Ivan Zec obnovili su kapelicu sv. Ivana Nepomuka u Iloku, a komunalna tvrtka “Zrinjevac” iz Zagreba uredila je drvored u Ulici dr. F.
Tuđmana, darovala Komunalijama d.o.o. Ilok kosilicu treve te nekoliko motornih pila.
Njemačka humanitarna organizacija “Pomoć djeci
u ratu” prigodom božićnih i uskrsnih blagdana dodijelila je darovne paketiće.
Klub Vukovaraca u Požegi tijekom progonstva
dobio je od humanitarnih organizacija na dar poljoprivredne strojeve (traktor, prikolicu, plug, sadilicu krumpira) za obradu napuštenoga zemljišta.
Sve spomenuto 1998. godine, nakon prestanka
rada Kluba, poklonili su Poljoprivrednoj školi Ilok.
Posjet Margaret Thatcher i dr. Franje
Tuđmana
17. rujna grad Ilok posjetila je barunesa Margaret
Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije. Protokolom je predviđen obilazak staroga podruma,
vrta u Dvorcu s pogledom na Bačku ravnicu, samostana i crkve. Međutim, zbog dužega zadržavanja u Vukovaru protokol je skraćen. Dočekana
je pred crkvom koju je s pozornošću razgledala. U
samostanu se duže zadržala, a osobito je zanimanje pokazala za Domovinski rat, stradanje stanovništva i povijest grada. Dva dana poslije grad Ilok i
Iločku berbu grožđa posjetio je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Predsjednik je
339
simboličnim rezanjem grozdova otvorio središnju
iločku proslavu, Iločku berbu grožđa.
29. ožujka 1999. godine u Iloku je održana prva
sjednica Međudržavnoga povjerenstva za razgraničenje s SR Jugoslavijom (Srbijom) Dunavom od
mađarske granice do Iloka i kopnom od Iloka do
Vrbanje.
3. travnja 1999. godine u 20.00 sati zrakoplovi NATO-a oštetili su raketom most Ilok - Bačka
Palanka. Od detonacije u istočnome dijelu Iloka
mnoga su stakla na kućama i trgovinama popucala. Raketom je odvaljen lijevi nogostup u smjeru
Ilok - Bačka Palanka, oštećena lijeva i desna ograda i kolnik. Most je bio potpuno zatvoren do 3.
ožujka 2000. godine, pa učenici i radnici iz Neština i Vizića nisu mogi prelaziti u Bačku Palanku.
Vlada Republike Hrvatske s predsjednikom Ivicom Račanom na čelu održala je sjednicu u Vukovaru 29. svibnja 2000. godine u povodu Dana
državnosti posvećenu gospodarstvu i komunalnoj
problematici na području Podunavlja. Na sjednici
je donesen Zakon o Vukovaru i čitav niz poticajnih
mjera. Vlada će prodati zrakoplov za 110 milijuna
kuna i predati ih Vukovaru te izgraditi industrijsku zonu u Vukovaru. Predviđeno je i donošenje
Zakona o lokalnoj samoupravi, kojoj će ostati više
sredstava. Tri mjeseca nakon toga Ilok je posjetio i
potpredsjednik Vlade RH dr. Goran Granić.
2001. godine. Grad Ilok ponudio je za razminiranje vinogradske površine na Pajzošu, na kojima bi
se ponovno sadila vinova loza.
U rujnu 2000. godine postavljene su u Iloku, Šarengradu, Bapskoj i Mohovu ploče s nazivima
ulica. Mnoge su ulice preimenovane odlukom
Gradskoga vijeća 1998. godine jer su nosile nazive ideološki povezane s vremenom komunističke
vladavine.
Delegacija DOS-a Bačke Palanke posjetila je 20.
listopada 2000. godine Poglavarstvo sa željom da
se poboljša promet na oštećenome mostu. Kako
javni promet autobusom nije moguć, dodatnim
pregovorima postignuta je suglasnost da autobusi
dolaze s jedne i druge strane mosta, a putnici most
prelaze pješice. Grad Ilok nastavio je dobrosusjedske odnose s graničnim općinama u Vojvodini,
koji traju i danas.
20. veljače potpisan je Ugovor o sufinanciranju
Naselja za starije i nemoćne osobe u Iloku, dar
japanske vlade u iznosu 32.000 DEM. Potpisivanju Ugovora nazočio je japanski konzul Kamedi
Kaznaki.
Normalizacija života u gradu Iloku očituje se u
svim područjima života, od gospodarskoga do
kulturnoga, a ratne rane polako. ali sigurno zacjeljuju.
Vukovarsko-srijemsku županiju 15. ožujka 2001.
godine posjetio je Dražen Budiša, predsjednik Savjeta Hrvatskoga centra za razminiranje. Planom
je predviđeno razminirati 450 ha površina tijekom
Muzej grada Iloka
340
Pripremio
STIPAN KRALJEVIĆ,
ratni gradonačelnik grada Iloka
O REINTEGRACIJI SASVIM OSOBNO
Koliko je god Vukovar ratna tema broj
jedan, isto je toliko i prvorazredna
mirotvorna
tema.
Zaslužuje posebnu
pozornost kako bi
se na iskustvima
ratnoga herojstva
i mirotvornoga misionarstva
moglo
učiti o fenomenu
IVAN VRKIĆ, dipl. iur.
“vukovarstva”. Na
primjeru Vukovara
razvidno je da pravi heroji u ratu mogu biti nositelji ideje o miru.
Integracija je bila cjelokupan društveni proces
preobrazbe od rata do mira, koji je na prostoru
istočne Hrvatske po ratnim i mirotvornim učincima dosegao vrhunac. Usudio bih se ustvrditi - ako
smo rat dobili ratnom vatrom, mir smo ovdje dobili mirovnim varnicama.
U ambijentu slave, nakon sjajnih vojnih pobjeda u
vojnim operacijama “Bljesak” i “Oluja”, a istodobno pod dojmom ratnih gubitaka, mučki ubijenih,
posebno nestalih, te razorenih domova, crkava i
drugih građevina, ne može se zanijekati da su Hrvati uglavnom bili željni osvete. Sama ideja da se
nakon takvih vojnih uspjeha mirno završi rat na
prostoru gdje su bile najžešće borbe i posljedice
srpske agresije činila se gotovo suludom. U takvim
uvjetima bila je hrabrost donijeti odluku da se tu
na miran način uspostavi hrvatska vlast. To više
što je u samome političkome vrhu bilo osoba koje
su govorile da neće doći u Vukovar dok je u njemu ijedan Srbin. Viđao sam ih poslije u Vukovaru,
ali nisam nikad vidio crvenilo na licu. Ili pak neki
drugi, koji su postali naknadni Europejci, optuživali su me u medijima da sam američki (Kleinov)
špijun jer sam, obavljajući svoj posao, surađivao s
generalom Kleinom.
Drugi problem, jednako važan kao prvi, bio je u
tome što su mnogi operativci u toj mirotvornoj
misiji bili uvjereni da je njihov posao bio prevariti Srbe, a ne stvoriti političke pretpostavke za
uspostavu hrvatske vlasti. Vlasti koja Srbima kao
građanima mora omogućiti ravnopravno sudjelovanje u životu i razvoju Hrvatske. Takav je stav
bio toliko raširen da mi je gotovo jednako opasno
bilo raditi u Osijeku, gdje je bio Ured za uspostavu
hrvatske vlasti u Podunavlju, ili u Vukovaru, gdje
sam gotovo od prvih dana misije svakodnevno odlazio najprije u Ured UNTAES-a, Kleinu, a potom i u
naš ured koji smo ondje osnovali. Srbi su me ondje
dočekivali kao ustašu, to više što sam bio poznat
kao hrvatski nacionalist iz sedamdesetih godina,
dok su me u Osijeku smatrali izdajicom “što uopće
razgovaram s četnicima”. Veći je problem bio pomiriti te dvije krajnosti, jer su njihovi zagovornici
bili lokalni moćnici i na jednoj i na drugoj strani,
negoli ostvarivati sam program te misije.
Naravno, ne mogu se zanemariti ni politički marginalci, najčešće oni iz Zagreba, iz same vrhuške,
koji su političke bodove željeli zaraditi fotografiranjem, a posao je morao odraditi netko drugi.
Dodamo li tome neučinkovitost birokracije, koja
nema sluha za ono što se događa izvan njihova
prostora, ostaje zaključak da je bilo više zapreka
nego prostora koji bi jamčio uspjeh misije.
U takvim uvjetima nitko nije vjerovao u uspjeh
misije. Pod dojmom rata uspjeh se nije ni mogao
očekivati, ali iznenađuje činjenica da je samo vrlo
uski krug političkoga vrha vjerovao u taj posao. Ja
sam imao vrlo jasan zadatak: uspostaviti hrvatsku
vlast u okupiranome prostoru u koji sam ušao kao
prvi Hrvat. Zatekao sam Srbe koji u tom trenutku
još nisu bili svjesni da će to ponovno i faktički biti
Hrvatska. Vjerovali su da će to ipak ostati srpsko u
sklopu “Velike Srbije”. Svaki je razgovor na početku bio smiješan. Toliko smo bili oprječni u očekivanjima da su prvi razgovori bili razgovori gluhih.
I Klein, koji je zastupao međunarodnu zajednicu,
lutao je između nas. Svi smo zajedno bili zbunjeni
i teško je bilo nazrijeti učinke. Najvažnije je bilo
rastvoriti okupirani prostor. Izmišljao sam različite prijedloge, od posjeta naših ljudi grobovima
do prvih razgovora o ponudi sjemena i gnojiva
za neobrađena polja, ili telefonskih veza, pa izmišljenih informacija koje smo navodno dobivali
iz tog zatvorenoga područja, pa sve do otvaranja
tzv. Žikine pijace nadomak Osijeka, gdje su se mogli sastajati najprije rodbina, rastavljene obitelji
iz dvaju dijelova Hrvatske, okupirane i slobodne.
Bila je važna komunikacija kojom su se smanjivale
341
tenzije i polako vraćalo povjerenje. Krug onih koji
su komunicirali svakim se danom širio, osobito
kada smo uveli razne odbore za suradnju. Tada se
krug proširio na više stotina osoba s obje strane.
Prisjećam se velikih problema zbog poljoprivrede.
Predložio sam da isporučimo sjeme i gnojivo u Baranju. To sam dogovorio sa selima u kojima su bili
nastanjeni Mađari. Naravno, tome su se suprotstavili prognanici uz pitanje: “Zar nije dovoljno što su
pucali po nama, a sada im još besplatno dajemo
sjeme i gnojivo?” Još je veći problem bio to što mi
Vlada nikako nije pisano odobrila taj plan. Ja sam
sporazum sa Srbima potpisao, a tek mjesec dana
nakon moga potpisa javili su mi iz Vlade da su mi
ga odobrili.
Da bi misija uopće uspjela, morao sam dobro surađivati sa Srbima i s Kleinom, kao međunarodnim predstavnikom. U vukovarskome sam kraju
izabrao dr. Vojislava Stanimirovića, a u Baranji
Vasu Žigića. Trebalo je stvoriti nekakav odnos povjerenja, ali ne i više od toga, jer prijateljstvo zbog
ratnih posljedica ne bi odgovaralo ni meni zbog
mojih Hrvata, ni njima, jasno, zbog Srba. Nije bilo
lako pronaći mjeru u tom odnosu. Ravnao sam se
tako da pokušam uspostaviti odnos u kojemu nikad ne smijem igrati na kartu podvale i laži, što je
tipično za balkanske okolnosti i odnose. Tek kad
smo stekli međusobno povjerenje, pojavili su se i
prvi pozitivni učinci.
Posebno sam u svakome trenutku vodio računa
o našim prognanicima. Nisam smio povući potez
koji bi me pred njima diskreditirao. Tako sam imao
velikih problema s Goranom Hadžićem zato što se
ni pri jednom susretu nisam htio s njime rukovati. Čak se i Tuđman ljutio zašto to činim, jer sam
bio zadužen u ime hrvatske Vlade za pregovore s
njim. Dok me Hadžić po beogradskim novinama
napadao da sam “nevaspitan”, majka Kata Šoljić
pri prvome mi je susretu rekla da me priznala tek
kad je vidjela da “onom četniku ne želim pružiti ruku”. A Klein je tu priču promatrao sa svoje,
neopterećene razine i stalno je govorio da će mi
– pružim li mu ruku – ostaviti Hadžićev “cadillac”
kad ga otjera iz “žute kuće”. Žuta je kuća, naime,
bio dvorac u Erdutu u kojemu je Goran Hadžić kao
“predsjednik” fantomske “krajine” stolovao.
Sa Stanimirovićem i Žigićem dobro sam surađivao.
Obojica su bili Srbi koji su bili svjesni političkoga
ishoda i bili su spremni u takvim odnosima izvući
najviše što je moguće za Srbe. Toga sam bio svjestan, ali granica ispod koje nisam mogao ići bila je
uspostava hrvatske vlasti što je prije moguće, uz
uvjet da ne povrijedim Vukovarce koji su najgore
prošli u ovom ratu. Vukovarci i njihova sudbina
bili su moj moralni okvir u kojemu sam pokušavao pronaći rješenja za završetak mirovne misije.
JACQUES PAUL KLEIN omogućio je dolazak hrvatskog predsjednika dr. FRANJE TUĐMANA u Hrvatsko Podunavlje 1996.
342
Često mi je bilo teško zbog toga što sam na terenu imao jednu procjenu, a u Zagrebu to što sam
predlagao nije bilo prihvatljivo. U tom je odnosu
predsjednik Tuđman, koliko se god to zbog nekih
drugih okolnosti mnogima čini neshvatljivim, bio
osoba s kojom sam, uz pomoć Vesne Škare Ožbolt,
najlakše i najbolje surađivao. Bez njegova razumijevanja mnoge bi se stvari odvijale sasvim drugačije. Za Srbe je najveći šok bio kada se Tuđman
prvi put pojavio u Vukovaru. Tada je mnogima
bilo jasno da je slododna Hrvatska otvorila vrata
okupiranoj Hrvatskoj.
Da misija nije bila jednostavna, jednoznačna ni
laka, najbolji je dokaz dolazak “vlaka slobode” u
Vukovar. Pašalić i ekipa oko njega htjeli su da dolazak vlaka ne bude samo misija mira nego da to
bude i javna manifestacija konačne pobjede Hrvatske u Vukovaru. I ja sam to želio, ali ne na Pašalićev način, a ni u tom trenutku jer sam smatrao da
je prerano za to. Srbi su se snažno odupirali ideji
o dolasku vlaka, a Klein nije htio odobriti dolazak
vlaka bez suglasnosti Srba. Tu je posebno došlo
do izražaja povjerenje koje sam uspostavio sa Srbima. Kad je Klein na sastanku rekao da je protiv
dolaska vlaka jer se boji za sigurnost, uskočio sam
i upitao šefa prijelazne policije Peru Đukića može
li on jamčiti sigurnost. On je potvrdno odgovorio
i vrata vlaku bila su otvorena, a Klein mi je poslije
rekao da sam mu sa Srbima došao iza leđa. No ni
to što sam Kleina pritjerao – zahvaljujući Srbima –
u kut, nije bio dovoljno jak adut Zagrebu, posebice
najbližim Tuđmanovim suradnicima. Tako sam u
tom istome vlaku za Vukovar stigao u zadnjemu
vagonu.
način. Reintegracija pokazuje zrelost hrvatskoga
naroda, koji je zbog svoga kulturološkoga naslijeđa, bez obzira na kratke dane državotvornosti,
uspio stvoriti državu i znao je obraniti prije nego
što je u njoj uspio imalo uživati.
Povratak vlasti uslijedio je nakon izbora. Trebalo je održati izbore tako da se uspostavi hrvatska
vlast, Hrvati vrate, a da Srbi koji se nisu ogriješili
u ratu ostanu u Hrvatskoj. Koliko je nova vlast bila
izabrana, a koliko ju je “izabrao” Klein, ostavimo
za neku drugu priliku, no sastavljena je ipak tako
da su u blagoj prednosti bili Hrvati u Vukovaru,
tek toliko da se Srbi ne bi uplašili prejake lokalne
vlasti. Za samo konstituiranje tih tijela morao sam
Srbima u Borovu osobno jamčiti da ću ih voziti u
Osijek i vratiti u Baranju i Vukovar.
Misiju smo završili sjajno, bez ijedne žrtve. Nijedna mirovna misija u povijesti UN-a nije bila tako
uspješna. Nije li mirna reintegraci