Turizam - Compass Expeditions
Transcription
Turizam - Compass Expeditions
Moto Turizam sa Jerry Truman Road of Bones Epsko putovanje kroz zemlje koje završavaju na „stan“, Mongoliju i Sibir u organizaciji moto agencije Compass Expeditions “Cesta Kostiju” je bila poprilično nepoznata “običnim” poznavaocima povijesti sve dok se nije pojavila u putopisu “Long Way Round” Ewana McGregora i Charleya Boormana. O njihovom putovanju motociklima dugom 31000 kilometara od Londona do New Yorka napisana je knjiga i izdana serija DVD-a. Radi se o cesti na dalekom istoku Rusije a naziv „Cesta kostiju“ je dobila po nimalo ugodnoj činjenici da su je pod Staljinom između 1932. i 1953. godine sagradili zarobljenici iz ruskih radnih logora a poslije zarobljenici iz ruskih Gulaga. Službena oznaka ceste je M56 Kolyma Highway (ruski: Федеральная автомобильная дорога «Колыма») a spaja Magadan i Yakutsk, ustvari Nizhny Bestyakh na lijevoj obali rijeke Lene a preko rijeke je smješten Yakutsk. Vožnja Cestom kostiju je postala „must do“ za svakog bajkera koji želi pravu avanturu a ujedno ne želi biti dio mase vozača 44 moto foto koji putuju već ustaljenim i poznatim, mogli bismo reći, i dosadnim rutama. Vjerojatno će uskoro i ova ruta izumrijeti kao nešto novo i neponovljivo i ući u kalendare mnogih turističkih agencija, kvazi motorista i avanturista. Dvanaestog lipnja 2010. u kultnom motorističkom Ace Caf é baru u Londonu sastala se grupa nervoznih ljubitelja motocikala, rock and rola i svega što uz to ide kako bi krenuli na putovanje preko četvrtine zemaljske kugle koje će trajati 100 dana. Vozači i suputnici su rezervirali „100 day Road of Bones Expedition“ koje je organizirala australska kompanija Compass Expeditions, sa startom u Ace Cafeu, London i krajnjom točkom u Magadanu na istoku Rusije. Joe i Carmen, Pat and Lauren, Mick, Murray, Isaac, Jacquie, Jason, Leo i moja malenkost Mick okupili smo se u Ace-u zajedno sa puno prijatelja koji su nam došli poželjeti sreću kako bi krenuli na ovu ekspediciju. Ispred Ace-a smo poredali motore koji će nas trpjeti na ovom poduhvatu, sve BMW-i i to ovim redom: stari model F650 GS sa rallya Dakar, F 650 GS Twin, F 800 GS, R 1200 GS i ostalo G 650 GS. Nakon kratke vožnje do luke u Doveru pozdravili smo bijele stijene doverske obale i prešli na europski continent, u Francusku. put kroz Francusku je bila mješavina vožnje autocestama i lokalnim cestama sa obaveznim zaustavljanjima u malim francuskim selima i gradićima kako ne bi potvrdili ustaljeno mišljenje kako se bajkerima uvijek negdje žuri. Uz šalicu kave ili košaricu jagoda u lokalnim kafićima Francuska nam je ostala u jako lijepom sjećanju. Posebno nas se dojmilo francusko selo Flavigny sa svojim starim mostovima i kamenim kućama od kojih smo u jednoj od njih i mi prenoćili.Kroz Europu smo držali dobar tempo ali usprkos tome smo broj 04 | 2010 uspjeli doživjeti sve čari ugodne vožnje i nezaboravnih prizora u švicarskim Alpama, kroz austrijski Tirol i uz Dunav u Mađarskoj Ljubitelji slastica su došli na svoje u Budimpešti gdje smo, iako “smo bajkeri” svratili u poznatu slastičarnicu Gerbaud koja je sladokuscima otvorila svoja vrata davne 1856. godine. Pravo otkriće za nas je bila Rumunjska koja nas je očarala svojim srednjovjekovnim dvorcima i starim gradskim trgovima, drevnim gradovima Temišvarom i Sigišvarom koji su nas se najviše dojmili. Vožnja kroz Transilvaniju je bila posebno zadivljujuća zbog dvoraca od kojih nas je većina podsjećala na onaj grofa Drakule. Loše vrijeme koje nas je pratilo kroz Rumunjsku pojačalo je jeziv osjećaj a kolegica Jacquie se klela da je vidjela šišmiše iako je muški dio ekipe to prihvatio znate već kako. Pošto nas je pratila kiša kakva se ondje ne pamti u zadnjih 300 godina nismo broj 04 | 2010 uspjeli posjetiti “pravi” dvorac grofa Drakule, alias Vlada Tepeša, u Branu. Nakon prelaska u Bugarsku posjetili smo gradić Nessebar koji je na popisu UNESCO-a kao najstarije stalno naselje u Europi a smješten je na poluotoku koji strši u Crno more. Ugodna vožnja prekrasnim krajolicima nas je dovela u kaos Istanbula, na vrata Azije, ali opet uz dosadnu i jaku kišu. Nekoliko dana bez motora iskoristili smo za razgledavanje znamenitosti Istanbula – Aju Sofiju, palace Topi Kapi, rimske kupelji i večeru u Pudding Shop-u koji se pojavljuje u filmu Ponoćni express iz 1978. godine. Prošli smo Tursku zaustavljajući se u Troglodyte dvorcima u Goremu. Smještaj je bio fantastičan jer se hotel nalazi u stijenama a svaka soba je jedna pećina. Vožnja balonom iznad ovog bajkovitog krajolika bila je genijalna ali buđenje prije zore baš i nije. Prešavši široke planinske ravnice Anatolije zaustavili smo se u još jednom mjestu koji se nalazi na popisu UNESCO-a gradiću Amaysa sa sačuvanim katakombama koje potječu iz 400. godine prije Krista. Također smo posjetili i otomanski grad Safanbolu u kojem su sačuvane kuće građene u tradicionalnom Otomanskom stilu. Dvanaestosatna vožnja trajektom od Trabzona u Turskoj do Sočija u Rusiji pretvorila se u 24-satnu plovidbu izdržljivosti kojoj konkurencija može biti samo neorganiziranost ruskih carinika. Kada smo se konačno iskrcali slijedilo je šestosatno ispunjavanje kojekakvih obrazaca tako da smo u hotel stigli u jedan iza ponoći. Toliko o “dobrodošlici” i domaćinu Olimpijskih igara 2012. Idiličnu vožnju ruskom obalom Crnog mora kvarila su navodna prekoračenja brzine koju su revni policajci uredno naplaćivali sve dok nismo stigli do Volgograda, negdašnjeg Staljingrada, poprišta najkrvavije bitke u Drugom svjetskom ratu. Posjet veličanstvenom 56-metarskom spomeniku Majci Rusiji i memorijalnom centru svim poginulima bila je stvarno potresno iskustvo. Ulazak u Moskvu je bila čista frustracija koja je trajala više od dva sata. Kroz nemoguću gužvu smo se jedva probili i u kojoj sam imao priliku biti pregažen nekoliko puta ali mislim da je do sretnog završetka dovela i boja mog motora (crvena) koja mi je pružila uočljivost i spas od katastrofe. A možda i simpatije onih vozača kojima su neka prošla vremena ipak draža a tada je crvena predstavljala mnogo više nego danas. U Moskvi nas je dočekao vodič koji nam je pokazao sve znamenitosti Moskve od katedrale Saint Basils do ogromne mreže podzemne željeznice. Poziranje na motociklima na Crvenom trgu bilo je nezaboravno uz sjećanje na ne tako daleku povijest i poznate parade ruske vojske pod budnim okom Nikite Hruščova. Prvi dio posjeta Majčici Rusiji završavamo posjetom Samari koji je poznat kao dom poznatog aviona MIG i Kazanu koji je poznat po Kremlinu koji je na popisu UNESCO-a. Prešavši u Kazahkstan vozimo se kroz nepreglednu, pustu i tihu kahastansku stepu, toliko veliku da se vidi zakrivljenje planete Zemlje. Kampirajući u tom neponovljivom krajoliku iskusili smo tišinu koju samo rijetki imaju mogućnost doživjeti u današnjem užurbanom svijetu. Idilu je narušavalo samo hrkanje nekih članova ekspedicije a čovjek ne može ni zamisliti koliko se daleko čuje hrkanje kada tražite mjesto kako bi se maknuli od “glasnih” kolega. Do sada smo se vozili asfaltiranom cestom iako je dio te “asfaltne ceste” ustvari hrpa rupa pokrpanih flekama asfalta tako da i naši motori a i naše stražnjice ne pamte ovaj moto foto 45 dio puta po dobrom. I Cesta kostiju, koju su nama približili Ewan i Charley, je sada asfaltirana ali još uvijek podsjeća na ono što je bila – kamena i prašnjava kao i način na koji je izgrađena – krvlju i znojem. Zaustavili smo se na jednom od najvećih primjera prirodne katastrofe – Aralskom jezeru ili na onom što je od njega ostalo. Nekad ovo veliko more je bilo krcato jesetrom i poznato po ribolovu i ribljoj industriji koja je sada umrla zajedno sa morem samim a sada zahrđale olupine brodova ostaju kao podsjetnik zarobljeni u pješčanim dinama. Ruskim vođama se činilo pame-tnom idejom da vodu iz Arala iskoriste za navodnjavanje polja pamuka ali izgleda da su uzeli puno previše vode. Nastavljajući svoje putovanje slijedimo poznati Put svile u Uzbekistanu. Posjetili smo Samarkand i Bukharu; osamljene gradove u kojima smo obišli antiknu povijesnu ostavštinu Đingis-kana koje 46 moto foto smo fotografirali i uživali u putovanju u prošlost. Sjedeći prekriženih nogu na arapskim tepisima u jednom od mnogih restorana u okolini Laubija – starog centra Bukhare i uživajući u ražnjićima imali smo osjećaj da smo u blizini ostavili svoje magarce (umjesto naših BMW-a) i da smo u 15. ili 16. stoljeću. Uistinu predivno i opuštajuće iskustvo. Naši planovi da posjetimo Kirgistan su se brzo rasplinuli zbog sukoba u kojem su Kirgizi počeli sa protjerivanjem i ubijanjem stotina Uzbeka pa smo se odlučili vratiti nazad u Kazahstan. Uputili smo se prema zapadnom dijelu Središnjih Tien Shan planina i tamo nekoliko dana uživali u domaćinstvu lokalnih ljudi koji, moramo priznati, znaju kako nahraniti i ugostiti gladne bajkere. Nakon nekoliko dana opuštanja, slijedeća stanica nam je Almaty (Alma-Ata) gdje smo ujedno promijenili gume na našim motociklima i pripremili ih za putovanje bespućima Dolaskom u Irkusk prvo smo izvadili vize za Mongoliju i u iščekivanju nastavili putovanje prema Mongoliji. Iako smo na putovanjima prošli mnoge granice i nagledali se svega i svačega, granica Mongolije nam je dala novo objašnjenje riječi kaos. Pošto nam je, konačno, odobren ulazak u Mongoliju, vozimo se vrlo dobrim asfaltom sve do mjesta na kojem ćemo kampirati ovu noć. Mjesto za postavljanje šatora našli smo na obali rijeke na mjestu gdje se ona razdvaja u dva kanjona. Divlji mongolski konji su se slobodno šetali uokolo našeg taborišta a u daljini se na srebrnkastoj mjesečini vide obrisi tradicionalnih bijelih šatora – Gerova, nastambi mongolskih nomada. U sumrak nas dvojica nomada, otac i sin, mole da ujutro u znak dobrodošlice budemo njihovi gosti i da nas ugoste tradicionalnim Kymys-om, slanim kobiljim mlijekom što mi prihvaćamo. Ger naših domaćina (kao i svi ostali u Mongoliji) je izrađen od drvenog okvira i prekriven kožama jaka sa Mongolije. Na sve motore smo montirali Heidenau-ove gume, prednje i stražnje a obavili smo i servis u ovlaštenom servisu BMW-a. Jedini problem je bio što zastupnik BMW-a u Almaty-u ne prodaje a isto tako i ne servisira motocikle. Ali au nam izašli u susret i pozvali mehaničara “sa strane” kako bi nam pomogao oko servisa a ustvari najvažnije je da smo dobili pečate u servisnim knjižicama. Na putu kroz kazahstanske stepe imali smo lijep pogled na vječnim snjegom pokrivene vrhove na granici s Kinom. Ponovno ušavši u Rusiju napredujemo vozeći se još jednom poznatom cestom – Transsibirskom autocestom sve do Irkutska uz obavezno skretanje do Bajkalskog jezera. Bajkalsko jezero se često opisuje kao dragulj u kruni Sibira sa svojom tamno modrom bojom okruženo snijegom i borovom šumom. Vožnja trajektom do otoka Okhlon pruža pogled na predivnu prirodu. broj 04 | 2010 broj 04 | 2010 ognjištem u sredini. Domaćin nas upoznaje sa ukućanima, kojih tri generacije živi u jednom geru i to je naše prvo upoznavanje nomadskog načina života Mongola. Mongolija je često opisivana kao jedno od najboljih mjesta za “off-road” vožnju i moramo reći da je naša vožnja često prekidana padovima i dizanjem iz prašine. Snalaženje u golemim prostranstvima često nije bilo lako jer se dogodi da se tragovi razilaze pa nismo znali za kojim krenuti ali smo nakon nekoliko takvih “raskršća” zaključili da se svi tragovi nakon nekog vremena opet spajaju u jedan pa nije bitno po kojem vozite već je bitno da ne izgubite trag. Vožnja prostranim dolinama, dolinom za dolinom ispunjavala nas je usprkos ponekad teškim uvjetima za vožnju. Svaku večer nakon što smo postavili šatore za predstojeću noć činilo nam se da je baš to mjesto za noćenje još ljepše od onog prethodne večeri. Konačno dolazimo do grada Morona i nastavljamo još nekih 80 kilometara do jednog od najljepših mjesta u Mongoliji – planinskog jezera Khovsgul Nuur, okruženog snježnim vrhovima i borovom šumom. Smjestili smo se u “Gerove” uz rub jezera i jedva dočekali odmor nakon naporne višednevne vožnje, spavanja u šatorima i bez tuširanja. Sada smo “samo” 300 kilometara od Bajkalskog jezera ali zbog situacije u Kirgistanu “potrošili” smo tjedan dana kako stigli ovdje. Nismo bili oduševljeni činjenicom da moramo napustiti Khovsgul Nuur ali znali smo da ćemo uskoro stići do još jednog jezera - Tsagaan Nuur ili na hrvatskom Bijelog jezera. Prelasci preko brojnih potoka poslužili su nam za pranje naših motora koji su od silne prašine i blata bili neprepoznatljivi. Jedino je Joe imao problema pri prelasku jednog potoka kada je njegov BMW povukao vodu kroz usisnik za zrak i namočio zračni filter. Krajoliko oko nas je bio zadivljujući – nedirnuta priroda, predivno modro nebo i nepregledna prostranstva prošarana bijelim točkama, ustvari tradicionalnim “gerovima”. Stvari su tekle dobro, čak i predobro dok se nije desila katastrofa, dobro, bar se nama tada činilo kao katastrofa. Kolorezine mongolskih puteva uzele su svoj danak kada je sa prikolice pratećeg vozila otpao kotač zajedno sa osovinom i ležajima. Uz napomenu da se matica sa osovine otkotrljala nigdje drugdje (iako je mogla otpasti bilo gdje u ovim prostranstvima!) već ravno u obližnju moto foto 47 rijeku. Kao profesionalnom vozaču bilo mi je odmah jasno da ovdje ne možemo zavariti osovinu iz prostog razloga što se nalazimo u zabačenom dijelu ionako zabačene zemlje – Mongolije. Stvari nisu izgledale nimalo obećavajuće. Sreća nam se ipak nasmiješila kad nam je vozač pick-upa, jedinog vozila koje nas je sustiglo u nekoliko sati našeg mudrijanja, ponudio da osovinu s nosačem preveze do “obližnjeg” varioca udaljenog “samo” 60 kilometara. Utovarili smo osovinu na njegov pickup a ja sam zajedno sa Mickom vozio naše prateće vozilo za njim. Kada smo pomislili da smo pri kraju s našim mukama upali smo u močvaru iz koje smo se izvlačili dva sata i napokon krenuli prema 60 kilometara udaljenom selu u koje smo stigli u jedan iza ponoći. Slijedećeg jutra naš “spasitelj” nas je odveo do jedinog varioca u zabačenom selu da pokuša zavariti našu osovinu za nosač. Iskreno, Mick i ja sumnjali smo u kvalitetu tog zahvata i prognoza je bila da će ta osovina izdržati manje od 300 metara mongolskih puteva. Na putu nazad prema mjestu gdje nas je čekao ostatak ekipe uspjeli smo izbjeći još jedno zapinjanje u močvari. Stigavši nazad postavljamo osovinu na prikolicu i krećemo dalje sa nadom u znanje i umijeće spomenutog varioca. Do našeg slijedećeg stajališta imali 48 moto foto smo 36 kilometara i sve je prošlo u najboljem redu. Stigavši do Bijelog jezera smještamo se u poslovično idilčne gerove, večeramo i nakon večere uživamo u nekoliko piva. Usprkos mojim crnim slutnjama osovina je izdržala do Ulaan Bataara, glavnog grada Mongolije, gdje pronalazimo novozelandsku tvrtku koja se bavi rudarenjem. Dečki u Kiwi gold mining company su istokarili i zavarili osovinu i tek sada sam bio siguran da ćemo uspjeti doći do Magadana. Teški uvjeti za vožnju, prašine i blato vidjeli su se na vozačima koji su bili umorni i prljavi a na motorima nije bilo ozbiljnijih oštećenja osim nekoliko otpuštenih vijaka i matica i oštećenih semeringa na amortizerima. Nažalost ovime se naše druženje s Mongolijom približilo kraju i sada se vozimo prema sjeveru i granici sa Rusijom. U Rusiju ulazimo na poslovično kaotičnom i neorganiziranom graničnom prijelazu na kakve smo i navikli kad je Rusija u pitanju. Povratkom na Transsibirsku autocestu nastavljamo do Chite gdje smo uz šampanjac proslavili 30-tu godišnjicu braka Joea i Carmen. Izlaskom iz Chite promet na Transsibirskoj autocesti se prorijedio i čini nam se da je samo naša. Ulaskom u sibirske tajge divimo se krajoliku je obojenom žutim i crvenim bojama jeseni što nam daje priliku za uživanje u prirodi i vožnji novo asfaltiranim dijelom Transsibirske autoceste. Do kraja Transsibirske autoceste nam preostaje 350 kilometara neasfaltiranog dijela ceste koju njena dužina od Moskve do Vladivostoka čini najdužom autocestom na svijetu. Na završetku Transsibirske autoceste ulazimo u slabo naseljen dio Rusije u kojem su putnici rijetka pojava. Autoput Lena koji je dobio nadimak “Highway to Hell” prema pričama bajkera je gori od Ceste kostiju i taj opis opravdava odmah u prvih par kilometara. Pomislili smo da bi naše putovanje do Yakutska od 1300 kilometara moglo trajati vječno. Tražeći mjesto za kampiranje jednu večer smo pozvani na noćenje u lovačkoj kolibu lovaca na jelene. Koliba je smještena na obali rijeke prekrivene taninom u kojem se savršeno vidi odraz jesenskih boja, pogotovo u zalazak sunca. Kad smo stigli lovci su pripremali večeru ali pogledom u lonac zamijetili smo kako u njemu pluta očna jabučica što je pokrenulo okretanje naših želudaca. Na sreću, nisu nas ponudili večerom. Mick je sa jednim lovcem otišao u lov na fazane i po pucnjevima smo zaključili da se neće vratiti praznih ruku, što se pokazalo točnim. Bila je to još jedna ugodno provedena noć kod prijaznih domaćina. Konačno stižemo do glavnog grada Yakutije – Yakutska, ustvari skoro do Yakutska. Prijelaz trajektom preko rijeke broj 04 | 2010 Lene pokazao se lakšim za reći nego učiniti. U ovim krajevima ništa nije lako pa tako ni iskrcavanje kamiona sa trajekta. Prilikom iskrcaja kamion je zapeo u pijesku na obali te ni uz pomoć traktora i teškog kamiona nisu uspjeli izvući kamion kako bi ostali mogli sići na obalu. Nakraju je kapetan pomaknuo trajekt nešto dalje uz obalu ostavljajući nesretnog vozača kamiona da sam nađe izlaz iz pijeska. Tri noći odmora u Yakutsku su došle kao naručene. Ovo je zadnja prilika da pripremimo sebe i motore za ono zbog čega smo došli – Cestu kostiju. U Yakutsku dane provodimo sa simpatičnom grupom bajkera iz Nord Brotherhood-a koji sun am pomogli u svim pripremama i ponudili pomoć koja bi nam mogla zatrebati na cesti. Svaku večer smo proveli zajedno s njima u baru, izmjenjujući priče i dogodovštine uz možda malo previše votke. Kao što su nam oni ponudili pomoć tako je bilo i u mnogim gradovima na našem putovanju gdje su ne samo bajkeri već i svi ostali nudili pomoć ili bar da nam pokažu izlaz iz grada vozeći ispred nas. Jednom prilikom nas je policijska patrola pratila nekih 50 kilometara sa upaljenim rotirkama. Svima će nam nedostajati gostoprimstvo i ljubaznost na kakvu nismo naišli nigdje u našem “zapadnom” svijetu. Prema pričama, broj 04 | 2010 Cesta kostiju je trebala biti od lijepe asfaltirane ceste do priče o vučjoj jazbini iz koje se nećemo samo tako izvući. Nakon slušanja svih tih priča i pričica nije nam bilo svejedno ali nismo ni pomišljali na odustajanje. Ispalo je da je većina crnih priča bila istina. Stigao je i taj dan. Prešli smo Lenu na suprotnu obalu kako bi službeno krenuli Cestom kostiju. Kišilo je ali usprkos tome početni dio puta vozimo po relativno tvrdom pijesku koji nije baš nešto ugodan za vožnju. Prometa oko nas nije ni bilo tako da smo se osjećali usamljeno i jedino što nas je smirivalo bila je činjenica da je naš Land Cruiser uvijek iza nas. Osovina na prikolici se dobro držala tako da smo bili sigurni da će Toyota uvijek i biti iza nas u slučaju potrebe. Cijeli dan se vozimo kroz arktičke šume okićene žutim lišćem po temperaturi od 5 stupnjeva. Predvečer u daljini vidimo jaku snježnu oluju i odlučujemo stati i ulogoriti se na vrhu brda s kojeg se pruža predivan pogled na nepreglednu tajgu. Službeni kuhar u ekipi je postala Carmen iako je njeno umijeće dovodilo i do manjih ozljeda a ostatak ekipe pomagao je koliko je mogao. Najvažnija stvar je bila održavanje vatre u kampu. Taj zadatak je dobio Mick Terry i dok smo postavili šatore Mick je upalio vatru tako da smo se uspjeli malo zagrijati. Za večeru je na meniju bila juha od rajčice sa tjesteninom i pečene kobasice koje sun am prijale nakon cijelog dana vožnje. Idućeg dana nakon samo 10 kilometara imamo prvi kvar. Na Patovom motociklu opet se probušila guma koju smo već nekoliko puta mijenjali. Nakon tri sata uspijevamo popraviti Patov BMW i odlučujemo otići do Handagara, još jednog zapuštenog mjesta, gdje točimo gorivo i vraćamo se nazad u divljinu. Kako se cestom penjemo na nekih 700 m/nm temperature pada blizu ništice ali vožnja ovim planinama je zadivljujuća. Nepregledne šume smeđeg i žutog drveća iza kojih se nadvisuju bijeli planinski vrhovi, muljevite rijeke teku u nedogled nepreglednim ravnicama. Prema Isaacovim riječima ovo je jedno od najljepših mjesta na svijetu, ljepše čak i od bespuća Čilea. Uska dolina kroz koju teče široka Rijeka mjesto je za naš noćašnji kamp. I večeras je kuharica Carmen koja je svojim spretnim rukama skuhala takvu večeru da smo poželjeli da večer nikada ne završi. Vrijeme se promijenilo preko noći i ujutro nas je dočekao lagan snijeg. Vrativši se na rutu brzo se penjemo prema vrhu planine na kojem ja padam s motocikla i gledam ostale koji nisu prošli bolje od mene, naime naletjeli smo na zaleđenu zemlju i svi popadali s motora kao kruške. Kad smo pokušali hodati, i Carmen i ja, opet moto foto 49 padamo na guzicu, i ovo je prvi puta kada smo poželjeli da nam ispod nogu bude blato, bar bi mogli hodati kako treba. Polagano gurajući motore niz padinu jedva čekamo da se spustimo s planine i maknemo s prokletog leda. Uglavnom se Cesta kostiju pokazala kao dobra za vožnju izuzev nekoliko drvenih mostova i kaljuža s kojima se trebalo nadmudrivati što nas je iznenadilo i pokazalo se da uvjeti ovdje najviše ovise o vremenu i ničemu više. Okolni pejzaži su slični dosadašnjima na našem putovanju i opet nas zaprepašćuju svoj ljepotom. Za razliku od malobrojnih sela kraj kojih prolazimo i izgledaju kao da su preživjela rat i za koje smo bili sigurni da nitko u njima ne može živjeti. Ali u tim selima žive ljudi. Nalazimo se u području znanom po najnižoj izmjerenoj temperaturi na svijetu u naseljenim područjima. U Olimkonu je izmjerena najniža temperature od -72 stupnja i uvjerili smo se da je to ovdje stvarno i istinito. Vožnju nastavljamo velikim, potpuno napuštenim, gradom čiji prizor napuštenih nebodera, trgovina i ulica izgleda nadrealističko. Teško je zamisliti kako je ovo nekada bio dom mnogih obitelji, žena, djece… Grad je sagrađen u Lenjinovo doba kako bi se u njega preselili svi nepodobni i “opasni” 50 moto foto za režim u tadašnjem Sovjetskom savezu. Nakon pada komunizma svim stanovnicima je omogućen povratak u rodni grad pa je tako cijeli grad ostao prazan. Pošto nas još uvijek nije stigao Leo sa svojom Toyotom postajemo zabrinuti. Vozimo se nazad nekih 20 kilometara i svakim metrom naša zabrinutost raste. Čim sam ga ugledao sve mi je bilo jasno. Osovina. Osovina na prikolici nije izdržala. Osamsto kilometara prije cilja. Mislim da na svijetu ne postoji mjesto gore od ovog na kojem se mogao desiti ovakav problem. Postavljamo logor i Mick loži logorsku vatru a Leo i ja u snijegu i ledu skidamo osovinu. Sreća nam se osmjehnula kada smo zaustavili lokalnog vozača koji je začudo znao engleski i predložio nam da odveze Lea i osovinu u obližnji rudnik na popravak, ali naravno prvo smo s njim morali pojesti ribu i popiti votku. Leo se vratio nakon dva sata sa saznanjem da su svi radnici u rudniku pijani da će vjerojatno takvi biti do ponedjeljka. Kad sam to čuo, pomislio sam “Gotovo je! Mi smo svoje putovanje završili” ne računajući pritom na snalažljivost i neizmjernu dobrotu lokalnih stanovnika. Leo sa dva ruska prijatelja odlazi u Sussaman kako bi pronašli varioca koji bi zavario osovinu i pronaći da bi podigli prikolicu.Preko noći vrijeme se pokvarilo a Leo se nije vratio pa odlučujemo dio opreme iz prikolice smjestiti u Land Cruisera a ostatak ostaviti sakriven u šumi te krećemo prema Sussamanu. Na putu uočavam Lea kako nam dolazi u susret sa kamionom s dizalicom. Nikada se u životu nisam toliko veselio što sam video Lea. Došavši do prikolice po mećavi utovarujemo stvari na kamion i nastavljamo dalje. Noć sam proveo sa Leom i mehaničarima koji sun as počastili s puno votke, ribe i kruha. Da, i samo da spomenem, da su nam na našu osovinu stavili svoju glavčinu kotača kako bi mogli nastaviti put. Toliko drage i dobre ljude još nisam sreo u životu. Idućeg jutra nas je dočekalo dobrih -8 stupnjeva po kojima nastavljamo svoj put prema Madaganu. Cesta je vrlo loša sa puno muljevitih kaljuža i rupa zbog kojih moramo voziti polako. Krajolik se ne mijenja i isti je od kada smo prešli rijeku Aldan prije 5 dana. Nepregledna tajga, planinski vrhovi na obzoru i muljevite spore rječice u dolini. Putujemo na nadmorskoj visini od 700 metara i svaki uspon bi značio da ćemo naletjeti na snijeg i led. Prelazivši jedan takav uspon od 960 metara svi smo popadali s motora, ja čak 6 puta sa svojeg R1200 koji je ostao neoštećen. broj 04 | 2010 Na kraju jedino rješenje je bilo hodati uz motor u prvoj brzini jer je jednostavno težina motora sa vozačem bila prevelika. Začuđujuće Isaac i Joe su prešli prijevoj vozeći se u trećoj brzini i čudili su se ostalima na njihovim problemima pri usponu. Nekih 180 kilometrara prije Madagana spuštamo se oko 3 kilometra prema dolini i tu završava snijeg i led. Nakon 3300 kilometara kojekakvih puteva dolazimo na asfaltiranu cestu i ulazimo u Magadan. Zaustavljamoo se kraj putokaza na ulazu u Magadan i već žalimo što se našem putovanju bliži kraj. Odvezli smo oko 28000 kilometara po najnegostoljubivom kraju svijeta. Nekada je bilo teško voziti, nekada malo broj 04 | 2010 lakše a nekada jako, jako naporno. Bilo je trenutaka kada sun am nedostajali naši najdraži i “normalan” način života ali smo znali da smo ostvarili ono što je mnogim bajkerima želja a samo rijetki je mogu ispuniti. Svi BMW motocikli su izdržali vrlo teške i ekstremne uvjete na našem putovanju i to bez ijednog većeg kvara. Izdržati vožnju od 28000 kilometara i 100 dana nije bilo lako ali naši BMW-i su to izdržali bez pogovora. Jedini kvarovi su se dešavali na: semerinzima amortizera, dva stražnja amortizera, jedan hladnjak (kamenčić se zaglavio između šasije i hladnjaka i probio rupu na hladnjaku), jedan akumulator i osim toga većih problema nije bilo. Gume Heidenau su se pokazale odlično, vrlo otporne na probijanje i sa jakom bočnom stranom. Na mom R1200 GS su izdržale 15000 kilometara i još uvijek su u dobrom stanju uz napomenu da one širine 140 imaju puno deblji gazni sloj od 130-tki. Mislim da ćemo ove gume koristiti i za naše putovanje po Južnoj Americi. Ekspedicija “London to Magadan Road of Bones 2010.” je uspješno završen, prema planiranom rasporedu bez ozljeda vozača i otkazivanja motora. U idućoj godini također planiramo ekspediciju a podatke o ovogodišnjoj možete pronaći na blogu www.londontomagadan.com ili www.compassexpeditions.com. moto foto 51