Bosanci - kulturni profil

Comments

Transcription

Bosanci - kulturni profil
Bosanci
-Kulturni profil-
1
Priredili:
Anita Sujoldžić
Senka Božić-Vrbančić
Tarik Kulenović
Marlena Plavšić
Rifet Terzić
Ova publikacija nastala je u okviru međunarodnog projekta „Kulturna osjetljivost i
kompetencija u promociji, prevenciji i ranoj intervenciji mentalnog zdravlja
adolescenata” uz financijsku potporu Europske unije (FP6-Specific Support
Action − CSCAMHPPEI, Contract no.: 015127).
Institut za antropologiju, Zagreb 2006.
2
Sadržaj
01. Uvod …………………………………………………………… ……………………………..… 4
02. Bosanci u Hrvatskoj …………………………………………………………… …………..… 6
03. Osnovni podaci o BiH …………………………………………………… ………..………
9
-
Smještaj ………………………………………………………………………………………… 9
-
Prirodno-geografska obilježja ..……………………………………………… ………………. 9
-
Klima …………………………………………………………………………………………… 10
-
Demografska obilježja ……………………………………………….……………………….. 10
-
Kratki povijesni pregled ……………………………………………….……………………..… 10
04. Kultura ..………………………………………………………………….….……….………… 12
-
Religija, vjerovanja i vrijednosti ………………………………….……………………………. 14
-
Jezik i komunikacija ……………………………………………….………………………….. 18
-
Popularna kultura ……………………………………………….…………………………….. 20
05. Zajednica, društveni život i običaji ………………………….……………………….…… 22
-
Proslave, obiteljska okupljanja ……………………………………………….……………… 23
-
Odijevanje ……………………………………………………………………………………… 24
-
Seksualnost ……………………………………………………………….…………………… 25
-
Nasilje …………………………………………………………………………………..……… 26
-
Smrt i pogrebne aktivnosti …………………………………………………………………… 26
06. Obitelj ………………………………………………………………………………..………… 27
-
Struktura obitelji ………………………………………………………….……….…….……… 27
-
Brak, rođenje i odgoj djece …………………………………………………………………… 27
-
Razvod ………………………………………………………………………………………… 29
-
Međugeneracijski odnosi ……………………………………………………………………. 30
-
Obrazovanje i zapošljavanje ………………………………………………………………… 30
07. Zdravlje ………………………………………………………………………………………… 32
-
Hrana ……………………………………..…………………………………………………… 34
-
Alkohol …………………………………………………………………………….…………… 35
08. Stereotipi i predrasude ………………………………………………………..……………
36
Bibliografija ……………………………………………………………………………….………… 37
Zavičajni klubovi, društva i centri ………………………………………………………………… 38
3
01. Uvod
Ovaj kulturni profil pruža osnovne informacije o temeljnim
obilježjima bosanske kulture, prvenstveno tradicijskim
utjecajima i manifestiranju u suvremenoj bosanskoj
kulturi, kao i o nekim usporednim kulturnim obilježjima
bosanske populacije u Hrvatskoj. Cilj mu je pomoći
različitim davateljima usluga (u zdravstvu, školstvu,
socijalnom radu itd.) u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili
zemljama Europske unije u boljem razumijevanju
bosanske kulture te razvijanju kulturne kompetentnosti i
kulturne svjesnosti.
Iako nam je u izradi bosanskog kulturnog profila namjera
bila izraditi što primjenjiviji prikaz, svjesni smo kako je
teško na jednom mjestu prikazati sva kulturna obilježja
tako heterogene populacije. Stoga nudimo ono što
smatramo osnovnim karakteristikama bosanske kulture
povezujući ih s tradicijsko-povijesnim kontekstom Bosne i
Hercegovine. Iako Bosna i Hercegovina i njezini
stanovnici nisu izuzeti iz procesa globalizacije, naglasak
je u ovoj publikaciji stavljen na obilježja koja izviru iz
tradicijskih specifičnosti na području Bosne i
Hercegovine. Dakle, ne treba smetnuti s uma da je
sličnosti između stanovnika BiH i stanovnika susjednih
zemalja, pa i zemalja Europe, puno više nego razlika.
U publikaciji koristimo pojmove Bosna, Bosanac i
Bošnjak.
Ime Bosna je stari naziv zemlje koji se i danas koristi kao
skraćeni naziv za Bosnu i Hercegovinu (BiH). Pod
pojmom Bosna podrazumijevamo državno-pravnu cjelinu
BiH. U tekstu je koristimo u tom kontekstu, ne
namjeravajući joj pridodati nikakve druge emotivnokvalitativne karakteristike.
Pojmom Bosanac označavamo osobe rođene u Bosni i
Hercegovini koji imaju bosanski zavičajni i/ili domovinski
identitet. Tako Bosanci mogu biti nacionalno Bošnjaci,
Hrvati, Srbi ili ostali, a u religijskom pogledu katolici,
muslimani, pravoslavci, židovi ili ateisti u različitim
kombinacijama s nacionalnom pripadnošću. U tom
kontekstu i Hercegovce smo obuhvatili nazivom Bosanci.
Bosanac je pojam kojim ljudi izvan BiH označavaju sve
stanovnike BiH, a pripadaju mu i brojni stereotipi i
predrasude.
Pojmom Bošnjak označavamo pripadnika bošnjačke
nacije. U većini populacije Bošnjaci su religijski
muslimani. Pripadnost islamu manifestira se na različite
načine, od islama kao dijela bošnjačke tradicije koja se
izražava u izboru imena, načina prehrane, u životnim
4
navikama, sve do dosljednog pridržavanja religijskih
propisa.
Promatramo li lingvistički, govorimo o jednom pojmu koji
se kroz stoljeća transformirao upotrebom u raznim
jezicima. Tako poznajemo oblike: Bošnjan(in) /slav./Bošnjak /turc./-al-Bosnawi /ar./-Bosnak, Bosanac /germ./Bosnian, Bosniak /eng./ . O sadržaju tog pojma vodi se
stoljetna polemika. U svim svojim oblicima pojam
označava "čovjeka iz Bosne".
Bosanci se identificiraju kao zajednica roda (obitelj,
rodbina), tla (bosansko zavičajno i obiteljsko podrijetlo) i
religije (pripadnost religiji je izrazito etnički obojena).
Bosance u Hrvatskoj promatramo kao skupinu koja s
maticom u BiH dijeli brojne zajedničke kulturne
karakteristike. No, s obzirom na življenje u zemlji čija se
kultura razlikuje od njihove matične kulture, kroz proces
akulturacije usvojili su neke norme i karakteristike koje ih
približavaju kulturi zemlje boravka, a udaljavaju od kulture
zemlje podrijetla.
Opredijelili smo se za pojam Bosanac jer, usprkos
religijskim razlikama (muslimani, katolici, pravoslavci) i
tendenciji razdvajanja religijskih posebnosti na zasebne
etničko-nacionalne kulture (Bošnjak, Hrvat, Srbin)
istraživanja provedena na adolescentskoj populaciji
Bosanaca u Hrvatskoj pokazala su kako imigranti iz BiH
usprkos religijskoj razlici (katolici, muslimani) često imaju
zajednički identitet (Bosanci) kojim se razlikuju od
dominantne kulture domicilnog stanovništva (Hrvati). Taj
identitet se, primjerice, osim kroz vjerske zajednice,
njeguje i organiziranjem u zavičajne klubove.
Ova publikacija namjerava dati uvid u osnovne
sastavnice tog identiteta.
5
02. Bosanci u Hrvatskoj
Povijesni događaji intenzivirali su migracije bosanskih
etničkih zajednica, Bošnjaka i Hrvata iz Bosne i
Hercegovine u Hrvatsku, koja su započela krajem
pretprošlog stoljeća kao posljedica austrougarske
okupacije i aneksije BiH i nastavljena su u okviru
zajedničkih država prve i druge Jugoslavije sve do
najnovijeg razdoblja stvaranja samostalnih država
Republike Hrvatske (1991.) i Republike Bosne i
Hercegovine (1992.).
Moderne migracije Bosanaca u Hrvatsku počinju
nakon austro-ugarske okupacije BiH 1878. godine.
Migriraju uglavnom Bosanci katoličke i islamske
vjeroispovijesti, dok su pravoslavni u migracijama
orijentiraniji prema Srbiji. Kako je primarna razlikovna
crta pripadnost vjerskoj zajednici, po toj osnovi
možemo govoriti i o dvjema zajednicama Bosanaca u
Hrvatskoj. U jednoj su bosanski Hrvati, kojima kao
žarišta okupljanja služe Katolička crkva (bosanske i
hercegovačke župe u koje dolaze većinom Bosanci
katolici) i u kojima često kao svećenici služe bosanski
franjevci. Bosanci muslimani okupljaju se oko
Islamske zajednice.
preferiraju migracije u Hrvatsku i dalje na zapad, dok
su tokovi migracija pravoslavaca uglavnom prema
Srbiji.
Bosanci se u Hrvatskoj naseljavaju u urbanim
područjima, jer su u njima veće šanse za nalaženje
posla. Riječ je i o sredinama koje su otvorenije za
imigrante. Kao ekonomske migrante, Bosance u
većim koncentracijama možemo naći u industrijskim
središtima poput Zagreba te u lučkim gradovima
poput Rijeke, Pule i Splita. Sisak i Karlovac kao
nekadašnji industrijski gradovi također imaju veću
koncentraciju Bosanaca na što je, uz postojanje teške
industrije, utjecala i geografska blizina Bosne.
Dok bosanski Hrvati migriraju u Hrvatsku i dalje na
zapad već stoljećima (primjeri takvih migracijskih
skupina su senjski uskoci i gradišćanski Hrvati)
migracije bosanskih muslimana u Hrvatsku bilježimo
od 1878./79. godine, kada je na zagrebačkom groblju
Mirogoj pokopan prvi musliman, Osman, krojač iz
Banja Luke koji je došao u Zagreb i tijekom posjeta
umro.
Hrvatski sabor je priznao islam kao ravnopravnu
religiju 1916. godine. Riječ je o maloj zajednici, koja
se do 2. svjetskog rata formira u Zagrebu, Dubrovniku
i Osijeku, uglavnom na osnovama okupljanja obitelji.
Muslimanska populacija u Hrvatskoj povećava se u 2.
svjetskom ratu zbog velikog broja bošnjačkih
izbjeglica iz Bosne. Nakon rata, u razdoblju
socijalističke vladavine, broj muslimana u Hrvatskoj
raste zbog potreba za radnom snagom, većih
nadnica, nepostojanja državnih granica i bliskosti
jezika, što su činjenice koje olakšavaju migracije. One
su uglavnom radnog karaktera i privremene. Većinu
migranata čine muškarci. Migracije se pretvaraju u
trajne dolaskom obitelji i sklapanjem braka migranata
s domicilnim stanovništvom ili dovođenjem bračnog
partnera iz BiH.
U modernom razdoblju dva su osnovna razloga
migracije Bosanaca u Hrvatsku: ekonomske migracije
i migracije zbog rata. Bosanski katolici i muslimani
Gabrijel Jurkić: Zbijeg, 1914.
Prema Popisu stanovništva iz 2001. u Republici
Hrvatskoj živi 600.122 doseljenika od kojih su 454.580
(75,76%) porijeklom iz BiH, a 86.830 (14,5%) iz Srbije i
Crne Gore (DZS, 2001). Vanjska je imigracija u
razdoblju od 1991. do 2001. godine dosegla vrhunac
1993. godine, što se poklapa s početkom rata,
izazvanog agresijom na BiH, posebno kad se uzme u
obzir da je većina doseljenika te, ali i narednih godina,
upravo odatle (Slika 1). Slijedeće dvije do tri godine broj
useljenja pada gotovo na pola, da bi od 1994. do 1998.
ponovo dosegao kvotu od preko 50.000 doseljenika. Te
je godine i doseljavanje iz Srbije i Crne Gore zbog
oružanih sukoba na Kosovu bilo najintenzivnije, iako niti
tada broj doseljenika nije prešao 5.000, što je deset
puta manje u odnosu na broj doseljenih iz BiH
6
Ukupno doseljavanje
Doseljenici iz BiH
Doseljenici iz SiCG
Unutarnje migracije
90000
80000
70000
60000
50000
40000
30000
20000
10000
0
1991
1992
1993
1994
1995
1996
1997
1998
1999
2000
2001
Godina
Slika 1. Unutrašnja i međunarodna migracija stanovništva u Republici Hrvatskoj između 1991. i 2001. godine.
(Priopćenja Državnog zavoda za statistiku RH, 1997. − 2002.)
.
iste godine. U svakom slučaju, čini se da je 1998.
godina obilježena posljednjim znatnijim valom
doseljavanja iz inozemstva. S obzirom na dobnu
distribuciju, najbrojniji su pripadnici srednje
dobne skupine između 20 i 40 godina starosti.
Udio starije srednje dobne skupine (40-59
godina) nešto je niži, dok je udio djece, odnosno
adolescenata, u odnosu na ukupno doseljeno
stanovništvo relativno visok.
udio manji od 1% (DZS, 2004). Međutim,
Mašović naglašava da popisi stanovništva ne
daju pravu sliku o ukupnom broju muslimana
koji se različito izjašnjavaju po nacionalnosti
(Mašović, 1997). Prema neslužbenim
podacima Islamske zajednice za Hrvatsku
danas ih na prostoru RH živi oko 100.000, što
bi činilo oko 2% ukupnog stanovništva zemlje
(Omerbašić, 2001).
Upravo nam ovakva slika ukazuje na činjenicu
da većinu migranata čine mlade obitelji s
djecom, dok je udio starije dobne skupine bio
vrlo nizak, osobito ako se uzme u obzir da je
dobni raspon te skupine puno veći nego kod
ostalih. S obzirom na spol doseljenika, do
1998. godine udio muškaraca je bio viši od
udjela žena, a od 1998. situacija se mijenja u
korist žena.
Prema Popisu stanovništva 1991. godine u
Hrvatskoj se nacionalno kao "Musliman"
izjasnilo 43.469 građana, što je iznosilo 0,9%
stanovništva. (Crkvenčić-Bojić, 2001:96). Kao
religijski musliman izjasnilo se 54.814 građana.
Kao rezultat migracija današnja bosanskomuslimanska zajednica u Hrvatskoj je druga
po brojnosti manjinska etnička zajednica u
Hrvatskoj (Čičak-Chand, 1999), iako je njezin
Prema Popisu stanovništva 2001. godine u
Hrvatskoj se nacionalno kao Bošnjak izjasnilo
20.755 građana što je iznosilo 0,47%
stanovništva. Kao religijski musliman izjasnilo
se 56.777 građana Hrvatske.
Procjene o stvarnom broju muslimana u
Hrvatskoj se prilično razlikuju. I službene
statistike i neslužbene procjene Islamske
7
zajednice Hrvatske slažu se da je broj
religijskih muslimana veći od broja etničkih
"Muslimana" (Bošnjaka). Razlika u broju je
posljedica postojanja pripadnika drugih
etničkih zajednica (Albanci, Hrvati, Romi,
Turci) te diplomatskog osoblja i ljudi
zaposlenih u Hrvatskoj po različitim osnovama
koji su religijski muslimani, a nisu Bošnjaci. To
nam potvrđuje tezu kako nisu svi religijski
muslimani u Hrvatskoj etnički Bošnjaci.
Vjerska zajednica služi kao posljednje uporište
identiteta. Kod Bosanaca muslimana, vjerska
zajednica je predstavljala i uporište
nacionalnog formiranja, jer je dugo vremena
bila Bošnjacima u BiH, pa i u Hrvatskoj, jedina
institucija koja je imala i ekskluzivno nacionalni
karakter.
U Hrvatskoj možemo identificirati treću i četvrtu
generaciju muslimana bosanskog podrijetla,
rođenih i stalno nastanjenih u Hrvatskoj. Zbog
toga ih možemo tretirati kao autohtono
stanovništvo. No, bošnjačka populacija
značajnim je dijelom sastavljena od migranata.
S vremenom raste broj Bošnjaka rođenih u
Hrvatskoj u odnosu na useljenike, no statistički
podaci nisu nam poznati. Moguće je da je broj
muslimana rođenih u Hrvatskoj u odnosu na
imigrante dosegao 50%, no riječ je o procjeni
koju se ne može potkrijepiti podacima.
Zagrebačka džamija
8
03. Osnovni podaci o B i H
Smještaj
Bosna i Hercegovina se nalazi na jugoistoku Europe, na
Balkanskom poluotoku. Njena površina je 51,129 km2.
Državne granice slijede tokove rijeka − Drinu na istoku
(državna granica s Republikom Srbijom), Savu na sjeveru
i Unu na zapadu (državna granica s Republikom
Hrvatskom). Na jugu i jugozapadu granica prema
Hrvatskoj definirana je planinskim lancima, dok s
Republikom Crnom Gorom, na jugoistoku, državna
granica ne slijedi jasne prirodne elemente. BiH ima 26 km
obale Jadranskog mora (riječ je o području Neumskog
zaljeva).
Prirodno-geografski položaj kroz povijest je uvjetovao
povezanost Bosne s Bliskim istokom i Sredozemljem. S
Bliskim istokom Bosnu povezuju riječni pravac SavaDunav-Crno more i prekodrinski pravac (Bihać-TravnikSarajevo-Novi Pazar-Skopje-Istanbul). Riječnim tokom
Neretve Bosna je povezana sa Sredozemljem.
Prirodno-geografska obilježja
Karta Bosne i Hercegovine
BiH je pretežno brdsko-planinska zemlja. Kao prirodnogeografske regije izdvajaju se Sjeverna Bosna (Unska
krajina, Banjalučko-dobojsko područje, Sjeveroistočna
Bosna), Srednja Bosna (Gornje Podvrbasje, Sarajevskozenička kotlina, Gornje Podrinje) i Regije visokog krša
(Zapadna Bosna, Visoka (planinska) Hercegovina, Niska
Hercegovina).
Obradive površine češće su u dolinama rijeka i jezera
kojima BiH obiluje. U slijevovima većih rijeka (Una, Sana,
Sava, Bosna, Neretva, Drina) nalaze se i veći gradovi
(Bihać, Sanski Most, Bosanski Brod, Brčko, Zenica,
Mostar, Zvornik…), kao i u kotlinama.
Una
Središte zemlje je sarajevsko-zenička kotlina u kojoj je i
urbano, kulturno, političko i ekonomsko središte − grad
Sarajevo kao i najveći industrijski grad − Zenica.
Sarajevsko-zenička kotlina (cca 80 km u pravcu sjeverjug) stoljećima je središte bosanske državnosti.
Bosna ima geografski najstabilniju državnu tradiciju jer se
središte njezine državnosti u oko 1 000 godina njezina
postojanja nije premještalo iz sarajevsko-zeničke kotline.
Površinski, u Bosnu spadaju oko tri četvrtine BiH, dok na
Hercegovinu otpada oko jedne četvrtine teritorija BiH. Na
sjeveru Bosnu od Hercegovine odvaja planinski lanac
kojim dominira Ivan planina (Visoka Hercegovina), a na
jugozapadu kraško područje Livanjsko-duvanjske kotline.
Zenica
9
Klima
U BiH prevladava kontinentalna klima. Južni dijelovi BiH
(Hercegovina) pod utjecajem su mediteranske klime s
vrućim ljetima i suhim, vjetrovitim zimama. Planinski
dijelovi zemlje imaju mješavinu planinske i kontinentalne
klime, dugim, hladnim zimama i kratkim ljetima.
Demografska obilježja
Prema statističkim podacima iz 1991. godine BiH je imala
4,2 milijuna stanovnika. Tri su dominantne etničke
zajednice: Bošnjaci, tada pod nacionalnim imenom
Muslimani /42%/, Srbi /33%/ i Hrvati /18%/. Prema popisu
stanovništva kategorija "Ostali" činila je oko 8%
stanovništva. Među "Ostalima" je, uz pripadnike
manjinskih etničkih zajednica bilo najviše Jugoslavena,
za koje se pretpostavlja da su uglavnom pripadnici etnički
miješanih obitelji, kao i pripadnici jugoslavenskog
upravnog aparata i članovi vladajućeg Saveza komunista
Bosne i Hercegovine.
Prema statističkim podacima iz 2001. godine broj
stanovnika iznosio je 3.9 milijuna, od toga Bošnjaka 48%,
Srba 37% i Hrvati 14% (Šimić, 2004.). Zbog rata i ratnih
djelovanja BiH ima privremene i trajne demografske
gubitke od oko 1 − 1,5 milijuna stanovnika. Procjene
poginulih se kreću oko 250 tisuća ljudi (od toga cca 90.
000 Srba, 140.000 Bošnjaka i 20.000 Hrvata), što je
otprilike broj stanovnika Splita ili Rijeke. Procjenjuje se da
je oko 1 milijun ljudi, dakle svaka četvrta osoba, bila u
izbjegličkom statusu tijekom rata i nakon njega. Točni
podaci o tome koliko se od tog broja ljudi trajno nastanilo
u novom mjestu boravka, a koliko je povratnika, nisu nam
poznati.
Treskavica
Bjelašnica
Kratki povijesni pregled
Kao zasebna politička cjelina (oblast) Bosna se prvi put
spominje u 10. stoljeću u spisu De administrando imperio
bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. Prvi poznati
bosanski vladar (ban) bio je ban Borić koji je vladao u
drugoj polovini 12. stoljeća.
Prvi samostalni bosanski vladar bio je ban Kulin (1189.1203.) U razdoblju od 1189. godine do 1463. godine
Bosna je bila samostalna država, najprije kao banovina, a
zatim kao kraljevina pod domaćim vladarima. Za
vladavine Tvrtka I, njegovim krunjenjem 1376. godine
Bosna postaje kraljevina. Taj status zadržava do
osmanskog osvajanja.
Osmanskim osvajanjem pod vodstvom sultana Mehmeda
II. Fatiha, Bosna 1463. godine gubi državnu
samostalnost i ulazi u sastav Osmanskog Carstva.
Osvajanjem je Bosna promijenila ne samo nositelja
Nadgrobni spomenik iz 4. st., Zenica.
10
vrhovnog državnog suvereniteta, već je iz europskokršćanskog prešla u bliskoistočno-islamski civilizacijski
krug koji je trajno obilježio bosanski identitet. Dio
Bošnjaka, pretežno pripadnika Crkve bosanske, ovaj je
prijelaz primio punog srca, ravnopravno sudjelujući u
političkim, kulturnim i vjerskim poslovima Osmanskog
Carstva, uspinjući se do najviših upravnih položaja.
Orijentalno-islamska civilizacija u Bosnu je donijela viši
životni standard vidljiv u urbanizaciji, arhitekturi, uređenju
stanovanja, nošnji, jelima..To je bila civilizacija
prilagođena potrebama čovjeka, koja je unosila nove
potrošačke potrebe, donosila je lagodnost (rahatluk) i
razvijala nove estetske osjećaje, posebno u svom
pozitivnom odnosu prema prirodi (cvijeće, zelenilo,
njegovanje kulta vode).
Stećak iz Zgošće kod Kaknja (pročelje), 15. st.
Fotografija: D. Radovanović
Austrougarskom okupacijom 1878. godine, Bosna, nakon
4 stoljeća ponovno doživljava promjenu civilizacijskih
razmjera. Ulaskom u sastav Austrougarskog Carstva
Bosna ulazi u europsko-kršćanski kulturni krug, postajući
dijelom modernog europskog političkog sustava.
Današnje bosanskohercegovačke nacije nastaju iz
vjerskih zajednica definiranih iz milletskog sustava koji je
vrijedio u Osmanskom Carstvu.
Nakon 1. svjetskog rata 1918. godine Bosna postaje dio
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929.
godine zove Kraljevina Jugoslavija.
Njemačkom okupacijom 1941. godine, Bosna ulazi u
sastav tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Bosna obnavlja
državnost 1943. godine na 1. zasjedanju ZAVNOBiH-a u
Mrkonjić Gradu. Bosna ulazi u sastav Federativne
Narodne Jugoslavije (od 1945. godine Federativna
Narodna Republika Jugoslavija − FNRJ, od 1963. godine
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija − SFRJ).
Nakon referenduma o neovisnosti Bosna 1992. godine
proglašava državnu samostalnost i neovisnost kao
Republika Bosna i Hercegovina. 2005. godine Bosna i
Hercegovina je definirana Daytonskim mirovnim
sporazumom i Ustavom proisteklim iz njega.
Most Mehmed-paše Sokolovića u
Višegradu na rijeci Drini. Most je završen
1577. i predstavlja jedno od
najmonumentalnijih djela arhitekture koja
je nastala u razdoblju od 15. do 19.
stoljeća u Bosni i Hercegovini.
Fotografija: Pierre Auriol
11
04. Kultura
Kulturu i identitet bilo koje etničke skupine, pa tako
bošnjačke i bosansko-hrvatske, treba sagledavati unutar
specifičnih povijesnih promjena, događaja i utjecaja.
Zajednička kulturna obilježja Bosanaca i Hrvata u
Hrvatskoj izrastaju iz zajedničkog povijesnog razvoja i
iskustva koje se temelji na slavenskom etničkom
podrijetlu i utjecaju germanskog kulturnog kruga.
Ipak, za bosansku je kulturu presudan bio višestoljetni
orijentalni utjecaj Osmanskog Carstva koji je svoj trag
ostavio prije svega islamiziranjem stanovništva, a
posredno je utjecao i na razvoj umjetnosti, kulture i jezika.
S obzirom na višegeneracijsku prisutnost u Hrvatskoj,
zanimljiva je otpornost bosanskog identiteta koja je
prisutna i kod bosanskih katolika i muslimana. Zasebni
bosanski identitet osnažen je zbog rata i priljeva brojnih
izbjeglica. No, i u mirnodopskim razdobljima, zbog
teritorijalne blizine i snažnih obiteljskih veza, taj identitet
stalnim obnavljanjem ostaje jak.
Kulturno nasljeđe Bosne, uvjerenja i društveni običaji
temelje se na multikonfesionalnoj i jedinstvenoj kulturnoj
tradiciji u kojoj se isprepliću različite vjere i etniciteti. Tone
Bringa, autorica djela Biti musliman na bosanski način,
piše: "Ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski identitet ne može
se u potpunosti razumjeti ako se veže samo sa islamom
ili kršćanstvom, nego se mora razmatrati u specifičnom
bosanskom kontekstu, koji je proizašao iz zajedničke
historije i teritorija Bosanaca, kako islamskog, tako i
kršćanskog porijekla." (Bringa, 1995).
Rodna kuća nobelovca Ive Andrića u Travniku.
Narodi koji žive na području današnje Bosne i
Hercegovine imaju bogatu narodnu ili pučku kulturu,
tradiciju i predaju, koja uključuje narodnu, usmenu
književnost, glazbu, ples, umjetnost, nošnje, narodni život
i drugo. Njihovi raznorodni, regionalni oblici posljedica su
preplitanja različitih utjecaja i kultura slavenskog,
mediteranskog,
balkanskog,
orijentalnog
i
srednjoeuropskog kulturnog kruga.
Kako u BiH tradicionalno dominira patrijarhalna kultura,
sve religijske zajednice dijele njezine temeljne norme,
filtrirane kroz prizmu religije. U tradicionalnoj kulturi,
vjerojatno i zbog graničnog položaja Bosne u
Osmanskom Carstvu, njegovala se tradicija junaštva i
hrabrosti kao poželjni ideal i uzor mladima. Gazija (vitez,
junak, heroj) je titula koja se davala ljudima koji su se
isticali svojom hrabrošću u bitkama, ali i ponašanjem,
poštenjem i uzoritošću koja je uključivala zaštitu
nemoćnih, žena, djece i staraca. U epskoj narodnoj
poeziji takav je ideal artikuliran kroz braću Muju i Halila
Hrnjicu, janjičarske age iz Velike Kladuše. Dok je Mujo
Hrnjica u narodnom pjesništvu istican kao najveći ratnik i
12
bošnjački vojskovođa, njegov brat Halil istican je kao
zaštitnik nejakih.
Kao Krajište (Vojna krajina), odnosno granična pokrajina
Osmanskog Carstva, Bosna je zauzimala posebno
mjesto u Osmanskom Carstvu. Ratovi i siromaštvo stalna
su obilježja bosanske povijesti. Poslužimo li se opet
narodnom epikom, lik Bošnjaka najbolje oslikava
Budalina Tale (Tale s Orašca, Oraščanin Tale) s konjem
Kulašem, krajišnik, ratnik, koji je u opisima poderan,
odrpan, siromašne opreme, no najhrabriji je bošnjački
ratnik, uvijek u prvim borbenim redovima. U književnosti
je, kao idealna predodžba mitskog junaka, poznat i lik
Đerzelez Alije.
Junaci nisu specifikum samo muslimana. U katoličkoj i
pravoslavnoj epskoj tradiciji istaknut je lik hajduka, kao
junaka i borca protiv (najčešće državne) nepravde i
nasilja, svojevrsnog bosanskog "Robina Hooda". Junaci
hajdučkih epskih pjesama su Ivo Karlović, Ivan Senjanin,
banovi Derenčin i Zrinjanin, Mijat Tomić, Starina Novak,
Jankovići, Marko Kraljević, Janko Sibinjanin i drugi.
Siromaštvo može uzrokovati apatiju. No, surovi životni
uvjeti mogu potaknuti domišljatost i inteligenciju.
Bosanski duh preganjanja i nadmudrivanja u pučkoj
narodnoj epici najbolje oslikava lik Nasrudina hodže, kao
siromašnog i dovitljivog čovjeka kojemu su te osobine
mnogo pomogle u svakodnevnim običnim i neobičnim
situacijama. Iako podrijetlom iz arapske i turske narodne
književnosti, Nasrudina hodžu su Bosanci "asimilirali" i
koriste ga kao lika domaće narodne pripovjetke.
Narodna, tradicionalna glazba Bosne i Hercegovine , kao
i nošnja pružaju dokaze o povezanosti naroda koji žive na
ovom prostoru. Osim u strogo vjerskim kontekstima, svi
drugi pojavni oblici ove glazbe (pjevanje, sviranje i ples)
paralelno egzistiraju i imaju zajednička obilježja kod
različitih naroda koji žive na jednom regionalnogeografskom području.
Osim junačkih pjesama o "krajiškim junacima" koji se
bore protiv hajduka, uskoka, nastajale su i lirske pjesme
koje su se obično pjevale uz tamošnju tamburu − šargiju.
Uzduž dinarskog gorja, u kraju gdje je danas granica
Hrvatske i BiH, pjevala se i danas se pjeva uz narodni
instrument − gusle aktualna povijesna ili politička pjesma
narodnih pjevača guslara. Karakteristični su i duhoviti
narodni dvostihovi zvani gange i njima slične rere.
Obzirom na svoja obilježja, narodne nošnje seoskog
stanovništva dijele se na tri glavne grupe: dinarske
nošnje (nošnje Zapadne Bosne i Hercegovine),
srednjobosanske nošnje, uključujući i Istočnu Bosnu, i
treći tip − posavske nošnje. Mnogobrojne varijante nošnji
različitih etničkih skupina izražavale su se u manjim
detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u njihovoj boji ili
načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne
karakteristike tipa kojem pripadaju. U ravničarskim
Smotra folklora, Travnik 2006.
13
dijelovima nošnja se izrađivala od lana i konoplje, a u
dinarskim i bosanskim se tkala od vune, dok je
muslimanska nošnja od navedenih materijala, ali i od
svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji
bojom, poglavito crvenom, a južni su uglavnom crnobijeli, kod muslimanskog pučanstva zeleni i plavi.
Uz graničarsko-junačku kulturu, u gradskim se središtima
javlja urbano-trgovačka kultura koja njeguje vrijednosti
orijentirane blagodatima života. U toj kulturi zapaža se jak
orijentalni utjecaj, kako u načinu odijevanja, tako i u
glazbi i drugim oblicima umjetničkog stvaralaštva. Za
razliku od seoske, nošnja u gradovima je bila ujednačena
na cijelom teritoriju BiH, a pojedine varijante između
nacionalnih grupa u okviru gradskih nošnji nisu bitnije
utjecale na njezin osnovni stil jer su više naglašavale
pripadnost klasi, staležu ili esnafu, a u manjoj mjeri
pripadnost naciji ili vjeri. Begovska nošnja je bila od
svjetlocrvene, zelene ili plave čohe, ukrašena vezom od
srme, dok su trgovci i zanatlije nosili odijelo od tamne
čohe sa vezom od crnog gajtana. Pojasi su kod
pravoslavnog stanovništva bili crveni, kod katoličkog
ljubičasti, a kod muslimanskog šareni svileni "trabolose",
ili "mukadem" pasovi. U bojama fesova se mogla naslutiti
i nacionalna pripadnost. U ženskim nošnjama su crne
satenske ili atlasne dimije bile zastupljene kod hrvatskih
ili srpskih žena, dok su bošnjačke nosile dimije svijetlih
pastelnih boja, a begovske žene nosile su dimije od
skupocjene svile vezene zlatom (Pašalić, 2005).
U gradovima su se pjevale i elegične ljubavne pjesme
istočnjačkog ugođaja − sevdalinke koje su se održale do
danas. Analize su pokazale kako sevdalinka (tur. sevda,
ljubav) nije kopija turske ljubavne pjesme, već posebna
vrsta umjetničke tradicije koja se po svojim osnovnim
oblicima znatno razlikuje od turske i rezultat je slavenskoorijentalnog emocionalnog spoja. Vjerojatno podrijetlo
sevdalinke je u pjesmama sefardskih židova koji su se u
Bosni nastanili emigrirajući iz Španjolske nakon 1492.
godine.
Anterija – gornji haljetak gradske
nošnje, Zemaljski muzej BiH.
KUD Sevdah (SAD).
U gradovima se razvija i karakteristična filigranska,
zlatarska ili kujundžijska umjetnost, po kojoj je BiH i danas
međunarodno poznata.
U Bosni i Hercegovini, ali i u dijaspori, postoje brojna
kulturno-umjetnička društva (KUD-ovi) koja njeguju
tradicionalno bosansko kulturno nasljeđe.
Religija, vjerovanja i vrijednosti
U BiH su prisutne sve objavljene religije (judaizam,
kršćanstvo, islam) s religijskim zajednicama koje te
religije prakticiraju. Po brojnosti, najveća je Islamska
zajednica BiH, zatim slijede Srpska pravoslavna crkva,
Rimokatolička crkva, te Židovska (Jevrejska) zajednica. U
Ibrik (vrč). Zemaljski muzej BiH.
14
Hrvatskoj, najveći broj imigranata iz BiH su katolici, zatim
slijede muslimani, pa pravoslavci i židovi.
Uspoređujući ih s drugim svjetskim religijama, razlike
između judaizma, kršćanstva i islama izgledaju
beznačajne, a sličnosti prevladavaju. Riječ je o trima
religijama koje su povijesno povezane, geografski bliske i
teološki srodne.
Etnografski gledano, u odnosu na domaće stanovništvo u
Hrvatskoj, muslimane iz Bosne i Hercegovine
karakteriziraju neke specifičnosti u običajima, vjeri, jeziku,
dijalektu, prehrani i nekim drugim oblicima svakodnevnog
života. Religija je kao vrlo prepoznatljiva sastavnica
kulture najočitija i najvažnija kulturna razlika. Dok je
hrvatsko stanovništvo iz BiH katoličko, isto kao i hrvatsko
stanovništvo u Hrvatskoj, iako neke kulturološke razlike u
odnosu na domicilno stanovništvo postoje, one su
uglavnom manje u odnosu na muslimansko stanovništvo.
Naime, kršćanstvo i islam su objavljene religije koje, bez
obzira na razlike u konkretnom provođenju vjerskog
života, karakterizira niz podudarnosti koje se najvećim
dijelom odnose na brigu o duhovnom životu i rastu kroz
savjestan i neporočan život, redovitu molitvu, post,
hodočašćenje, traženje oprosta za grijehe. Osim toga,
sudjelovanje u zajednici, briga za drugoga, novčano
pomaganje zajednice i siromašnih prisutne su u objema
vjeroispovijestima.
Džamija u Počitelju, gradu muzeju
sagrađenom 1463. godine.
Jedna od glavnih zapovijedi objema grupama vjernika
odnosi se na ljubav, poštovanje i poslušnost prema
roditeljima te dužnost roditelja da nadziru i usmjeravaju
svoju djecu na pravi put. Postoji još niz sličnih načela i u
drugim sferama života koja se u ovim dvjema
zajednicama, doduše različito, konkretiziraju u
svakodnevnom životu. Kršćanstvo tako stavlja glavni
naglasak na unutrašnji rast, ostavljajući punu slobodu
vjernicima u obavljanju niza konkretnih svakodnevnih
radnji, dok islam Kuranom i hadisima do u najmanje
detalje takve radnje propisuje na planu duhovnog i
tjelesnog (npr. pokrete pri obrednom pranju, korištenje
određene strane tijela za obavljanje pojedinih radnji,
ponašanje pri zijevanju i kihanju i niz drugih). Bitno je
naglasiti tek neke od tih razlika, posebno one koje
potencijalno najviše utječu na fizičko i mentalno zdravlje,
odnose u obitelji i široj zajednici.
Lewis (1998:120) navodi kako islam od svojih početaka
priznaje postojanje prethodnika od kojih su neki preživjeli
Objavu islama i postali suvremenici. U najstarijim
islamskim teološkim i pravnim tekstovima postoje
određeni principi i pravila o postupanju s onima koji
slijede druge religije. Pluralizam je dio svetog zakona
islama. Za razliku od judaizma i kršćanstva, islam se
uhvatio u koštac s problemom religijske tolerancije i
postavio doseg i granice religijske tolerancije prema
drugim religijama. Lewis zaključuje kako za muslimane
odnos prema religijama drugih nije pitanje mišljenja ili
Katedrala u Sarajevu
(završena 1889. godine).
Fotografija: Ruchan Ziya
15
izbora, interpretacije i prosudbe u skladu s okolnostima.
Tolerancija počiva na dogmatskim i pravnim tekstovima i
za muslimane je ona dio zapisanog i svetog zakona.
Muslimani BiH prakticiraju ortodoksni sunitski islam,
hanefijskog mezheba (pravne škole). Islamska zajednica
BiH spada u tradicionalne islamske zajednice.
Utemeljena je prije više stoljeća (prisutnost islama u BiH
se službeno računa od osmanskog osvajanja 1463.
godine), prilagođenoj lokalnim uvjetima. "Bosanski" islam
je etničkog karaktera u smislu da je u BiH
mononacionalan. U intenzivnoj komunikaciji sa maticom
sunitskog islama, bosanski muslimani su u toku sa
suvremenim kretanjima u islamu, čemu pogoduje
razvijeno visoko teološko školstvo, mreža religijskih
institucija i školovanje Bošnjaka u svjetskim islamskim
obrazovnim središtima.
•
•
•
•
Islam je najmlađa od abrahamskih objavljenih religija.
Kao početak Objave računa se 610. godina kada je
Muhamed a.s., Poslanik islama, primio prve ajete Kurana
od Božjeg glasnika, anđela Đebraila. Kroz kredo islama:
"Bog je Jedan. Muhamed je Božji poslanik", vidljiv je
apsolutni monoteizam i insistiranje islama na božjem
jedinstvu. Muhamed kao poslanik islama dolazi obnoviti
vjeru u Jedinog Boga. On je, po vjerovanju muslimana,
posljednji božji poslanik, "pečat poslanika", i nakon njega
do Sudnjeg dana ih neće biti.
•
Derviški su redovi, kao najučestaliji oblik pučkog islama,
prisutni i u BiH, no nemaju toliku važnost kao među
Albancima. Naime, dok su derviški redovi (tarikati) imali
glavnu ulogu u širenju islama među Albancima, u Bosni je
presudnu ulogu odigrala ortodoksna ulema islamske
zajednice.
•
U BiH postoje brojni lokalni običaji koji potvrđuju
sinkretizam islamske kulture i predislamskih kulturnih
običaja koji većinom potiču od srednjovjekovne Crkve
bosanske.
Dovišta (mjesta za molitvu) od kojih je najpoznatija
Ajvatovica (Mala Ćaba), mjesta su za molitvu, pretežito
na otvorenom, u blizini grobova svetih ljudi i na, za
molitvu, posebno odabranim mjestima. Običaj molitve na
otvorenom prakticirali su bosanski krstjani u
predislamskim vremenima i ne treba ih miješati s
masovnim misama i namazima (muslimanskim
molitvama) na otvorenom koja su proizvod modernog
razdoblja.
Islam nije samo vjera u užem smislu, već prije način
života. Svi aspekti života muslimana regulirani su
šerijatom (tur. zakon), skupom vjerskih, kaznenih i
obiteljskih zakona, utemeljenih na Kuranu, za razliku od
adeta (tur. običaj), utemeljenog na običajnom pravu.
Šerijat regulira sve ljudske aktivnosti i dijeli ih u pet
kategorija: obavezne, preporučene, dozvoljene,
neprimjerene i zabranjene. Tako šerijat daje pravila
•
•
Islam (ar. = mir, predanost) je
objavljen prije 1400 godina u Meki,
današnja Saudijska Arabija.
Muslimani vjeruju da postoji samo
jedan Bog.
Alah je arapska riječ za boga (Allah
= onaj kojem se valja moliti).
Prema islamu, Bog je slao razne
proroke ljudima da ih nauče kako
valja živjeti prema njegovim
zakonima.
Isus (Isa), Musa (Mojsije) i
Abraham poštuju se kao božji
izaslanici.
Prema muslimanima zadnji poslanik
je bio Muhamed a.s.
Muslimani vjeruju da je islam
oduvijek postojao, ali iz praktičnih
razloga datiraju njegovu pojavu u
vrijeme Muhameda a.s.
Muslimani temelje svoju vjeru na
svetoj knjizi Kuranu, hadisima i
sunetu koji kroz primjer
Muhammedovog a.s. života
pokazuju kako prakticirati vjeru.
Pet temeljnih dužnosti islama su:
1. Objava vjere
2. Salat − ritualna molitva pet puta
na dan
3. Zekat − pomaganje siromašnih i
potrebitih
4. Saun − post u vrijeme mjeseca
Ramazana
5. Hadž – svaki musliman dužan je
jednom u svom životu otići na hadž
u Mekku i tamo izvršiti ritualno
hodočašće. Po ispunjenju
hodočašća, hodočasnik stječe pravo
da nosi naziv "hadžija".
16
ponašanja za žene i muškarce, zakone koji se odnose na
brak i razvod, na privređivanje, na poštivanje vjere i
kaznena djela.
Smatra se da pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti u
većem broju u Bosnu dolaze nakon osmanskih osvajanja.
Riječ je o nomadskom stanovništvu, s razvijenim
stočarstvom, koje naseljava planinska područja BiH. Zato
što je središte Srpske pravoslavne crkve bilo u
Osmanskom Carstvu (Pećka patrijaršija), ona je imala
nešto povoljniji položaj od Katoličke crkve, čije je središte
izvan granica Osmanskog Carstva.
Vezana uz narod, Srpska pravoslavna crkva u BiH u
19. i 20. stoljeću dijeli njegovu sudbinu. Kao dio Srpske
pravoslavne crkve, prolazi kroz stradanja kojima je srpski
narod bio izložen u 2. svjetskom ratu, ali u velikosrpskoj
agresiji na BiH ima ambivalentnu ulogu.
Rimokatolička crkva je najdulje prisutna u BiH, još iz
vremena srednjovjekovne bosanske države. Službena
rimska kurija, predstavljena kroz Dominikanski red nije
uspjela u namjetanju rimskog kršćanstva Bosni, u kojoj je,
nakon protjerivanja dominikanaca, u razdoblju 12.-14.
stoljeće vladala Crkva bosanska, srednjovjekovna,
narodna, u odnosu na rimokatoličku − heretička crkva. U
15. stoljeću dolazi do postupnog povratka Rimske kurije u
BiH koja bi danas vjerojatno bila većinski katolička zemlja
da nije bilo osmanskog osvajanja. Nakon njega, kao
obilježje katoličke prisutnosti u BiH ostaje misionarski
franjevački red, koji kroz Franjevačku provinciju Bosnu
Srebrenu održava katoličanstvo na životu do
austrougarske okupacije 1878. godine. Nakon nje, u BiH
dolazi dijecezanska crkva i katolički crkveni ustroj u BiH
postaje dio ustroja Rimokatoličke crkve. BiH ima
kardinala kao vrhovnog katoličkog svećenika na svom
teritoriju.
Hram Hrista Spasitelja u Banja Luci.
Franjevački samostan Plehan.
Specifičnost BiH je pučko katoličanstvo. Franjevački red
je u kontinuitetu najdulje prisutan i katoličko stanovništvo
je prema njemu razvilo poseban odnos. Za franjevce je
uobičajen nadimak "ujaci". U BiH je razvijen marijanski
kult, a njegova najpoznatija manifestacija je Međugorje,
mjesto Marijinog ukazanja. Međugorje nije priznala
službena Katolička crkva, no godišnje privlači milijune
vjernika.
Židovska (Jevrejska) zajednica u BiH nastaje
doseljenjem sefardskih židova iz Španjolske, nakon pada
Granade 1492. godine. Brojčano mala, židovska
zajednica je urbanog karaktera i ostavila je brojne tragove
u bosanskoj kulturi i povijesti koji prerastaju njezinu
veličinu. Najznačajniji eksponat Zemaljskog muzeja u
Sarajevu je sarajevska Hagada, tradicionalna vjerska
knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo nakon izgona iz
Španjolske.
Sarajevska sinagoga sagrađena krajem
16. stoljeća.
17
Jezik i komunikacija
U BiH su tri službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski
koji se koriste u službenoj komunikaciji. Službena su i dva
pisma: ćirilica i latinica, koja u svakodnevnoj praksi
prevladava.
Bosanski jezik danas postoji kao standardni jezik
utemeljen na štokavskoj ijekavskoj varijanti koji je vrlo
sličan hrvatskom jeziku, s nekim fonetskim, leksičkim i
stilističkim posebnostima. Bosanski jezik je relativno
ujednačen i nije toliko rastočen područnim narječjima ili
govorima kao hrvatski (čakavski, kajkavski, štokavski) u
kojem su međudijalektne razlike veće nego one između
dvaju standardnih jezika.
Govorni jezik, "bosanski dijalekt" odlikuje se načinom
naglašavanja i specifičnim riječima, među kojima
prevladavaju brojni orijentalizmi. Za razliku od mnogih
hrvatskih govora, u bosanskom se čuva jasna razlika
između uzlaznih i silaznih naglasaka. Osim toga,
posebna karakteristika bosanskih govora je pomicanje
naglaska na enklitiku (npr. izraz u Bosni izgovara se
/ȕbosni/ a ne /ubȍsni/ kao u štokavskim hrvatskim
govorima. U tom govoru su često sačuvani glasovi h i f,
koji u hrvatskom jeziku nedostaju, pa se tako često čuje
lahko, mehko za razliku od hrvatskog lako, meko i slično.
Bosanski jezik je otvoren i multikulturalan. Jednu desetinu
njegova jezičnog fonda čine posuđenice iz stranih jezika,
posebno iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. U
pravilu bosanski je jezik otvoreniji prema posuđenicama i
često dopušta dvije varijante karakteristične za hrvatski i
srpski jezik. Govor nam "otkriva" čovjeka iz Bosne,
neovisno o nacionalnoj zajednici kojoj pripada. U namjeri
da pokažu različitost, pripadnici srpske i hrvatske
nacionalne zajednice u BiH kao "novogovor" ponekad
koriste srpski i hrvatski jezik, no naglasak otkriva njihovu
bosansku pripadnost.
U neverbalnoj komunikaciji rukovanje predstavlja uvodni
dio. Muškarci se rukuju na početku i na kraju susreta. U
muslimanskim obiteljima koje slijede neovahabitski
obrazac ponašanja dopušteno je rukovanje s muškarcem,
dok sa ženom muškarac koji joj nije suprug ne smije imati
nikakav fizički kontakt, pa tako ni rukovanje ne dolazi u
obzir. Ako žena sama ponudi ruku, u redu je prihvatiti je,
no, muškarac ne smije prvi pružati ruku. Vahabizam je
islamski reformistički pokret nastao u drugoj polovici 18.
stoljeća. Odlikuje se puritanskom interpretacijom islama.
Neovahabizam se javlja u sedamdesetim godinama 20.
stoljeća.
bosanski
hrvatski
kahva/kafa/kava
kava
tačka
točka
minut
minuta
planet
planeta
Šta je rekao?
Što je rekao?
Ko ide?
Tko ide?
Ivanu treba novac.
Ivan treba novac.
Treba da radim.
Trebam raditi.
hiljada
tisuća
januar/siječanj
siječanj
sto/hastal
stol
hefta/sedmica
tjedan
nogomet/fudbal
nogomet
voz
vlak
tanjir
tanjur
U verbalnoj komunikaciji, čest je razgovor u kojem se
sudionici ne gledaju u oči, već gledaju pored sugovornika.
Na taj način, umjesto dijaloga, imamo "dvostruki
monolog". Kako je u prevladavajućoj europskoj
komunikaciji uobičajen kontakt oči u oči, može izgledati
kako Bosanac, u razgovoru primjenjujući tradicionalni
18
obrazac razgovora, nešto "skriva" od sugovornika. No,
riječ je o načinu verbalne komunikacije za koji se smatra
da sugovorniku omogućuje bolju koncentraciju na
predmet razgovora (govor ispod vjeđa).
Nakon početne suzdržanosti, Bosanci vrlo brzo prelaze
na korištenje oblika "ti" u komunikaciji. Taj prijelaz iz
formalne u neformalnu komunikaciju može biti zbunjujući,
pogotovo kad vam je sugovornik osoba koju vidite prvi
put u životu. Jednako tako zbunjujuće za Bosance može
biti korištenje "vi" oblika kad se netko obraća njima, pa
onda oni koriste 1. lice množine za odgovor (pr. "Kako
ste?" "Hvala, dobro smo").
U verbalnoj komunikaciji česta je upotreba turcizama koji
mogu zbuniti sugovornika koji ne zna njihovo značenje.
Pri ulasku u bosansku kuću, osoba koja dočekuje govori
pridošlicama: bujrum, pozdrav koji znači: dobrodošli,
uđite. Kad netko dolazi u kuću ili u društvo nenajavljen,
neočekivano, može pitati: Ima li bujruma, u značenju:
"ima li dobrodošlice, jesam li dobrodošao/dobrodošla?
Često se čuju i izrazi inšalah (ako Bog da) i mašalah
(Sjajno! Bravo! Dao Bog.). Riječ muštuluk, u značenju
"sretna vijest", također je prisutna u verbalnoj
komunikaciji. Kada osoba koja dolazi u društvo govori
muštuluk, to znači da donosi sretnu vijest. Običaj je tu
osobu počastiti zbog radosnih vijesti koje donosi. Vrlo je
česta i riječ ćeif ili ćef (volja, dobro raspoloženje) u
značenju „prohtjelo mi se”.
Iako postoje znatne leksičke razlike između
bosanskog i hrvatskog jezika, i u hrvatskom
jeziku ima dosta orijentalizama koji se
koriste u svakodnevnom govoru, a neki su
jednostavno nezamjenjivi, jer ne postoji
hrvatska inačica, npr:
čarapa, džep, ćevap, sat, sanduk,
sandala, čekić, lepeza, dućan, kava,
šećer, tava, tavan,
fitilj, papuča, zenit, kajgana, jastuk,
čizma, kalup, duhan, kat, marama,
mana, karavan, kavez, pamuk, pekmez,
jarak
"Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio,
odgovoriće mu: "Tako mi je bilo po ćeifu". Isto tako upitaš
li ga zašto nešto nije učinio, reći će ti: "Nije mi bilo po
ćeifu" — pa mirna Bosna."(Hangi, 1906).
U užem smislu ćeif označava osobito meditativno
raspoloženje uz potpunu smirenost duha i tijela. Ćeif je
"kada se uzneseš u neko bezbrižno Carstvo, ne znajući
za čas ni da dišeš, ni da kahvu piješ ili grizeš cigar
duhana" (Hangi, 1906.).
Osim pozdrava koji su uobičajeni i u Hrvatskoj,
muslimani se pozdravljaju međusobno sa merhaba
(dobro došao, pozdravljam te kao prijatelja) te selamalejkum (mir s vama). Hangi (1906.) ovako opisuje
pozdravljanje muslimana: "Pozdrav naših Muslimana vrlo
je lijep. Kada se sastanu dva prijatelja na ulici, oni
pozdravljaju jedan drugoga dotaknuv si desnom rukom
prsa, ustiju i čela. Tim hoće da reknu: "Pozdravljam te od
srca, izričem ti to ustima i dajem ti čast umom svojim".
Hangi nadalje kaže da isto tako pozdravljaju Muslimani i
pripadnike drugih vjeroispovijesti, a oni Muslimane.
Također ističe da svi Bosanci bez obzira na vjeru nakon
pozdrava uvijek pitaju: "Kako si?" ili "Kako si,
gospodine?", a odgovor na to je: "Dobro, hvala Bogu.
Kako ti?".
19
Život u Bosni se tradicionalno, a u ruralnim predjelima još i
danas, temeljio na široj obiteljskoj zajednici s više
desetaka članova koji su svi bili u užem srodstvu po
rođenju ili ženidbi. Sve je njih trebalo po rodbinskim
odnosima raspoznati i pravilno oslovljavati tako da su se u
svim etničkim zajednicama zadržali neki nazivi za
srodnike koji u Hrvatskoj više nisu uobičajeni.
Muslimanska imena u Bosni su se počela nadijevati po
dolasku Osmanlija, koji su islam baštinili od Arapa i
Perzijanaca, pa njihova imena potječu uglavnom iz
arapskog, dijelom iz perzijskog i najmanjim dijelom iz
turskog jezika. Bošnjaci su ta imena prilagođavali
svojemu jeziku, često i ne znajući im značenje, pa su
pravili preinake, skraćivanja, deminutive i slično,
stvarajući tako jedinstvena bošnjačka imena. Sva
muslimanska imena imaju neko značenje, npr. Hasan
znači "ljepotan", Muradif znači "prijatelj", Alija znači
"uzvišeni", Tarik znači "zvijezda Danica”, Meliha
"ljepotica” i sl. Većina muslimanskih prezimena su
patronimici koji završavaju slavenskim nastavkom -ić ili ović. Neka bošnjačka prezimena sadrže očevo ime i neku
oznaku profesije ili titulu prije nastavka -ić, ili pak samo
očevo ime ili profesiju. To su npr. Izetbegović (sin Izet
bega), Hadžihafizbegović (sin bega koji je bio hadžija i
hafiz − onaj koji zna Kuran napamet), Osmanović (sin
Osmana), Imamović (sin imama), Kujundžić (kujundžija −
tur. zlatar). Kod sekularnih Bošnjaka popularna su i
slavenska imena (npr Zlatan, Tvrtko, Jasna).
Popularna kultura
Bosna i Hercegovina je središte popularne kulture koja je
obilježila 20. stoljeće u jugoslavenskim okvirima, a njezini
najuspješniji predstavnici ostvarili su svjetski uspjeh.
Predstavnici bosanske popularne kulture ostvarili su
značajne rezultate u književnosti, glazbi i filmu.
Bosanska pripovjedna tradicija našla je svoj odraz i u
književnosti. Bosanski pisci su često dosizali vrhove
svjetske književnosti.
U prvoj polovici 20. stoljeća izdvajaju se Alija Nametak,
Rešad Kadić, Edhem Mulabdić, Aleksa Šantić, Musa
Ćazim Ćatić, Antun Branko Šimić… Najslavniji bosanski
autor 20. stoljeća je Ivo Andrić čiji je roman "Na Drini
ćuprija" nagrađen Nobelovom nagradom za književnost
1961.godine. Uz njega, cijela generacija slavnih pisaca
obilježila suvremenu bosansku književnost. Među njima
se svakako ističu Mehmed Meša Selimović, Hasan Kikić,
Isak Samokovlija, Skender Kulenović, Branko Ćopić. Oni
pripadaju uvjetno nazvanoj ratnoj i poratnoj književnosti, s
obzirom obzirom na to da je u njihovim djelima često kao
motiv bio prisutan 2. svjetski rat.
Poslije njih slijedi "poslijeratna generacija", koje su
značajni predstavnici Mehmedalija Mak Dizdar, Tvrtko
Žena od sina i brata je tako nevjesta,
nevista, neva ili snaja. Muževi od dvije
sestre su – badže, a muževljeva braća su
mladoj (nevjesti) – djeverovi. Nevjestina
braća su njezinom mužu – šurjaci (šura,
šurjak), a posve će rijetko netko reći
šogor. Njihova djeca su šurjakovići. Žena
od djevera (muževog brata) je mladoj
(nevjesti) – jetrva, a one se izmedu sebe
zovu – seka, sekica, sekana… Djever se
obično naziva s brat, brato, bajo, baja…
Sestra od muža je – zaova (zava) i nju
nevjesta obično naziva – seka. Sestra od
žene je mužu – svast (svaja, svastika), a
on je njoj svak. Djeca od brata, bratu ili
sestri su sinovci, nećaci (netjaci), a ta
djeca između sebe su bratići, sestrići ili
prvi rođaci. Svima starijima, odnosno svoj
rodbini sa ženine strane, mladoženja je –
zet, a ne samo njezinom ocu i majki.
Očev brat je cica (stric), cikan, a vrlo
rijetko će mu ko reći – stric. Žena od cice
je – strina, a njihova djeca su stričevići.
Majčin brat je – ujak, a njegova ženaujna. Njihova djeca su – ujakovići (prvi
rođaci). Očeva i majčina sestra su –
tetke. Njihove muževe se zove – tetak.
Njihova djeca su – tečići.
(http://www.bosanska-posavina.com/).
Kod bosanskih muslimana otac je babo, djed
je did, dido ili dedo, a baka nena, nana ili
majka (u smislu stara majka). Majčin brat je
daidža, njegova žena je daidžinica (ujna),
njegov sin je daidžić, a kćer daidžićna. Očev
brat je amidža, njegova žena je amidžinica
(strina), njegov sin je amidžić, a kćer
amidžićna. Amidža i dedo su također čest
oblik oslovljavanja svakog starijeg čovjeka.
20
Kulenović, Nedžad Ibrišimović te Abdulah Sidran.
Najmlađa generacija pisaca poput Miljenka Jergovića i
Semezdina Mehmedinovića obilježena je traumom
posljednjeg bosanskog rata, koja se u njihovoj
književnosti često javlja kao motiv.
BiH se izdvajala čitavim nizom uspješnih pop i rock
skupina, među kojima su "Indexi", "Bijelo dugme",
"Ambasadori", "Teška industrija", "Vatreni poljubac ",
"Plavi orkestar", "Crvena jabuka", "Zabranjeno pušenje",
"Merlin", "Hari Mata Hari". Bosna je i jedna od prvih
zemalja alternativne i urbane kulture u regiji, koja se
može pohvaliti veoma kreativnom i mladom scenom
stasalom u ratu. Tu su predvodnici bosanske alternative,
bend SCH, kao i najpoznatiji hip-hop pjevač Edin Osmić,
poznat kao Edo Maajka. Bosna i Hercegovina ima
godišnju glazbenu nagradu "Davorin", koja vrednuje
nabolja dostignuća aktualne pop i rock produkcije.
Narodna i tradicionalna glazba, te folklor obojen raznim
etno-motivima balkanske i orjentalne glazbe čine
bosansku muzičku scenu još raznovrsnijom i unikatnijom.
Prvu ligu pjevača narodne i tzv. novokomponovane
glazbe čine Halid Bešlić, Halid Muslimović, Haris
Džinović, Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Ferid Avdić i
drugi, popularni u svim zemljama regije.
Posebno značajan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i
Hercegovine otpada na bosansko-hercegovački film.
Filmovi iz BiH su prva dva desetljeća nakon Drugog
svjetskog rata obrađivala mahom teme iz narodne
Revolucije i rata, filmski su obrađivale najznačajnije teme
iz NOB-a, uključujući tu i poznate i slavne bitke partizana
protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika (Filmovi
"Kozara" i "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića, "Valter brani
Sarajevo" i "Most" Hajrudina Šibe Krvavca). Ipak, prvi
pravi uspjesi bosanskog filma mogli su se osjetiti u
razdoblju kasnih 1970-ih i 1980-ih godina. Najpoznatiji su
"Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu" Emira
Kusturice za koje je scenarije pisao Abdulah Sidran.
Drugi filmski autor je Ademir Kenović čiji je film "Kuduz",
po scenariju Abdulaha Sidrana, zorno oslikao malog
čovjeka u sukobu s nepravdom moćnika.
Nakon zatišja ratnih i prvih poratnih godina, filmsko
stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini se pojačano budi i
otprve donosi fantastične rezultate. Filmski režiser Danis
Tanović je 2002. godine osvojio "Oscara", nagradu
Američke filmske akademije za film "Ničija zemlja" (No
Man’s Land) u kategoriji najboljeg stranog filma. Veliku
popularnost imao je i film Pjera Žalice "Gori vatra", kao i
njegov sljedeći projekt, film "Kod amidže Idriza". Slično je
i s filmom "Ljeto u Zlatnoj Dolini" Srđana Vuletića koji na
međunarodnim filmskim festivalima odnosi nekoliko
nagrada. Tu je i film "Grbavica", rediteljice Jasmile
Žbanić. U kategoriji kratkog filma valja izdvojiti film "10
minuta" režisera Ahmeda Imamovića, koji je dobitnik
nagrade "Najbolji kratki film Europe" 2002. godine.
BiH je najviše ponosna na svoje
interpretatore tradicionalne gradske ljubavne
pjesme sevdalinke, koji su rasli u okrilju
nekadašnjeg ansambla muzičkog programa
Radiotelevizije Sarajevo. S valova radija
svoje su velike karijere u bivšoj Jugoslaviji
počeli šampioni sevdalinke, kao što su Zaim
Imamović, Safet Isović, Himzo Polovina,
Silvana Armenulić, Nada Mamula, Beba
Selimović, Zehra Deović, Hašim Kučuk-Hoki,
Nedžad Salković. Danas zvuke sevdalinke
svijetom pronose veoma uspješni ansambli
poput mostarskog "Mostar Sevdah
Reuniona".
21
05. Zajednica, društveni život i običaji
Bosna, kao dio Osmanskog Carstva, organizacijski je
preuzimala oblike prevladavajuće u državi. Sustav
vjerskih zajednica (milleta) koji su imali veliku upravnu
autonomiju (uključujući sudstvo) predstavlja temelj na
kojem su se formirale današnje bosanskohercegovačke
nacije. Njih možemo nazvati i vjeronacijama, jer je zbog
etničke i lingvističke bliskosti, religijska pripadnost
predstavljala najizraženiju razlikovnu karakteristiku,
prijeko potrebnu u nacionalnom formiranju.
Vjerske zajednice možemo nazvati i "osnovnim" (ili
"prirodnim") zajednicama iz kojih su se artikulirale nacije
kao "zamišljene" zajednice. Kako je nacija primarno
masovni fenomen, jer uključuje mase ranije politički
neaktivnog stanovništva, u nacionalnoj mobilizaciji
korištena su sva raspoloživa sredstva. Tako je i vezivanje
nacionalne i religijske pripadnosti našlo svoju artikulaciju
u Bosni. Društva za propagiranje srpskog i hrvatskog
imena u Bosni osnovana su sredinom 19. stoljeća i ona
započinju nacionalnu mobilizaciju na osnovi religijske
pripadnosti.
Travnička kafana na Plavoj vodi.
Nacije su danas stvarnost BiH i one čine temelj
unutarbosanskih razlikovnosti. Ipak, u odnosu na
nacionalne matice kod bosanskih Srba i Hrvata postoji
osjećaj lokalnog identiteta koji ih, uz veze s domovinom,
čini različitim od matice.
U BiH je uz osjećaj lokalnog identiteta jako razvijena
institucija komšiluka (susjedstva) kroz koju se susjedi
međusobno pomažu, štite te zajedno prolaze kroz život,
dijeleći i dobro i zlo. Primjerice, uobičajeno je da se
susjedima odlazi "na žalost" i "na radost", odnosno da se
susjedi sudjeluju u tugovanjima i proslavama obitelji.
Usprkos različitim religijama, uobičajeno je da susjedi
muslimani odlaze kršćanima za Božić, kao što susjedi
kršćani odlaze muslimanima za bajram.
Surovi životni uvjeti (prirodni i društveni) svakako su
pomogli u jačanju osjećaja solidarnosti među Bosancima.
Uz geografsku izoliranost to je umnogome utjecalo na
razvitak lokalne zajednice.
Bosanci su poznati kao vrlo društveni, gostoljubivi i
druželjubivi ljudi. Vole primati goste i odlaziti u posjete.
Uobičajeno je da gosti donose poklone (kavu, slatkiše i
sl.), a domaćini ih obavezno poslužuju kavom, slatkim i
pićem. Obično se nude tri kave. Prva je dočekuša, druga
je razgovoruša ili brbljavuša, a iza treće kave, koju narod
u šali zove kandžija (tur. bič), potjeruša ili sikteruša ( tur.
Odlazi! Marš!), očekuje se da gosti odu.
Dio su običaja i sijela ili akšamluci (tur. akšam = večer),
večernja druženja i razgovori uz meze (tur. zakuska) i
lagano pijuckanje rakije. Osobito su popularni izleti i
Bosanska kahva. Bujrum izvolite.
http://djed.blog.ba
22
zabave u prirodi, teferiči, kada skupina prijatelja ponese
džezvice, fildžane, kafu i nešto jela (najčešće pite, ali i
bosanski lonac), pa odu u prirodu na piknik uz neko vrelo,
rijeku ili potok. Bosanci su poznati po svojem smislu za
humor, tako da je šega (tur. šala) obavezan sadržaj
ovakvih druženja i opuštanja.
U gradovima, uvečer je osobito za mlade vrijeme za
korzo, šetnju po glavnoj ulici i druženje vršnjaka po
mnogobrojnim kafanama. Pojam “raja” (tur. kmetovi,
sirotinja) u značenju društvo, škvadra, ekipa izuzetno je
važan dio bosanskog života i društvenog svjetonazora.
I u dijaspori ova težnja za druženjem svugdje dolazi do
izražaja, ali je društveni život obično ograničen i manje
intenzivan zbog drugačijeg načina života i običaja, sveden
na posao i obitelj, što mnogima teško pada.
Teferič
Proslave, obiteljska okupljanja
Obiteljska okupljanja često kao povod imaju neke
značajne događaje i datume iz obiteljske, nacionalne ili
religijske prošlosti.
U vezi blagdana muslimani su orijentirani prema
islamskom kalendaru i za njih su najznačajniji blagdani
bajrami (Ramazanski bajram i Kurban Hadži bajram).
Ramazanski bajram dolazi na kraju Ramazana, mjeseca
posta i odricanja. Slavi se tri dana. Brojni su običaji
darivanja za Ramazanski bajram, kao i priređivanje
svečanih ručkova i večera. Bajram-namaz (molitva) klanja
se u svim džamijama, a običaj je da se prvog dana
Bajrama obiđu mezare (groblja), da se u kući dočekuju
gosti, a slijedećih dana ide se u posjet obitelji i
prijateljima. Djeci koja dođu u posjet daje se bajramluk,
poklon u novcu prema mogućnosti onog koji daruje.
Vjeruje se da se novac dan kao bajramluk višestruko
vraća onom tko ga daje. Ramazanska večera u vrijeme
posta zove se iftar, a na trpezi, sofri su razna
tradicionalna jela, među kojima je obavezna baklava.
SARAJEVSKI IFTAR
Redoslijed jela je poseban,izvan osnovnih
zijafetskih pravila i glasi: iza vrućeg jela dolazi
hladno i obratno; iza slanog jela dolazi slatko i
obratno. Preduvod u iftar je ledeno šerbe (sok
od meda i crvene ruže đulberšećerke s ledom).
1. Predjelo: Razni recelji (slatko od trešanja,
naranči, ružice..), travnički sir, bosman i
bademli kolači.
VEČERA:
2. Čorba
3. Čimbur (toplo slano jelo)
4. Đunlari (hladno slatko jelo)
5. Bamja
6. Fini ćevab s dunjama (slatko hladno jelo)
7. Zeljanica (slano toplo jelo)
Hadžijski ili Kurban bajram dolazi otprilike dva mjeseca
nakon ramazanskog. To je vrijeme za obavljanje hadža
kao jedne od osnovnih vjerskih dužnosti muslimana.
Bošnjaci pridaju veliku važnost hadžu i musliman koji ga
obavi stječe naziv hadžija i dodatni ugled u zajednici.
8. Mehkim kajmakom nadolmljeni ekmek −
kadaif (hladno slatko jelo)
Kurban (žrtva) označava običaj klanja kurbana (najčešće
ovnova). Kurban bajram je blagdan zajednice, jer se
meso i koža kurbana prema utvrđenim pravilima dijeli
zajednici: obitelji, susjedima i sirotinji.
11. Studena jelandži dolma
Katolici kao najvažnije blagdane imaju Božić i Uskrs, uz
obilježavanje dana svetaca i mučenika i marijanski kult.
Glavni su dijelovi crkvene godine korizma i advent.
Katolici se u većoj mjeri pridržavaju korizme − 40
dnevnog razdoblja prije Uskrsa u kojem su glavna
obilježja: odricanja, pomaganje drugima i propitivanja
9. Šarena dolma (slano toplo jelo)
10. Krti rutavci (hladno slatko jelo)
12. Baklava (slatko jelo)
13. Bijeli pilav (toplo slano jelo − riža s
kokošijim mesom)
14. Rumeni hošaf (kompot od višanja s
ledom)
Kahva
http://www.cyberbulevar.com/kuhar/
23
svoje vjere i života. Uz Božić i Uskrs, važni blagdani su
Duhovi, marijanski blagdani Uznesenja Blažene Djevice
Marije na nebo (Velika Gospa) i Bezgrešno začeće, te
svetački blagdan Svi sveti.
Pravoslavni kršćani također slave Božić i Uskrs, s tim da
se njihov Božić računa prema julijanskom kalendaru i
pada na katolički blagdan Sveta tri kralja, 7. siječnja.
Prema tom kalendaru pravoslavna Nova godina (znana i
kao Srpska Nova godina) pada 14. siječnja. Pravoslavci
još imaju brojne slave na kojima se okupljaju članovi
obitelji i slave obiteljskog sveca zaštitnika. Prisutnost
liturgijama nije tako obavezna kao u katolika.
Židovska (jevrejska) zajednica blagdane, prema Tori,
obilježava kao velike i svete dane (Jom Kipur − Dan
pomirenja i Roš Hašana − Nova godina), hodočasne
blagdane (Sukot, Pesah, Šavuot) i blagdane sjećanja na
povijesne događaje (Hanuka, Purim) i slavi ih prema
svojem kalendaru (dok je u kršćanskom kalendaru 2006.,
u židovskom je 5767. godina).
Gabrijel Jurkić: Božićna večer u Bosni.
U Bosni, osobito u gradovima gdje je bilo uobičajeno
sklapanje mješovitih brakova, mnoge obitelji su slavile i
pravoslavne, katoličke i muslimanske blagdane.
Odijevanje
Nema specifičnog obrasca oblačenja određenog nekom
od nacionalnih ili vjerskih zajednica kod Bosanaca.
Adolescenti, kao i druge dobne skupine stanovništva,
slijede modne trendove koje diktira industrija. U ženskom
odijevanju kod Bošnjakinja se izdvaja nošenje papuča, te
šire (komotnije) odjeće. Tijekom blagdana i javnih
svečanosti Bošnjakinje nose dosta nakita, pretežno
zlatnog. Vjerojatno je cilj istaknuti imućnost obitelji (da se
vidi nam − imetak, bogatstvo).
Zanimljivo je da u nekim dijelovima Bosne Hrvatice
tetoviraju ruke i druge vidljive dijelove tijela kršćanskim
simbolima. Ovaj vrlo stari običaj, imao je posebno
značenje u vrijeme turske vladavine kao znak sjećanja na
posljednju bosansku kraljicu Jelenu, a može se tumačiti i
kao znak otpora islamizaciji. Zadržao se sve do
današnjeg doba.
Nošenje marame prisutno je kod žena svih vjerskih
zajednica. Tradicionalno, marame nose starije žene i
uglavnom u ruralnoj populaciji. Marama simbolički
označuje kako je riječ o moralnoj, bogobojaznoj ženi,
vrijednoj poštovanja i tako pruža dodatnu zaštitu ženi.
Tetovirana katolikinja u Bosni.
"Vahabistička" moda, koju prakticiraju neke muslimanke,
predstavlja moderni trend prisutan u BiH od rata.
U bosanskim obiteljima uobičajeno je skidanje cipela
odmah na ulasku u kuću. U domaćinstvu se hoda u
kućnoj obući − papučama ili bez obuće.
24
Seksualnost
U bosanskoj sredini društveno poželjno seksualno
ponašanje je heteroseksualno i monogamno u skladu sa
svim prisutnim religijama.
Islam, za razliku od katoličke dogme, ne tretira seks kao
grijeh koji se prakticira isključivo radi reprodukcije. Za
muslimane, seks je ibadet (božji dar). Stoga je
heteroseksualna seksualnost dapače podržavana, ali
isključivo u okvirima bračne zajednice. Otuda i koncepcija
ženidbe i udaje u mladoj dobi. Na taj način se
seksualnost kanalizira u društveno prihvatljive okvire. S
druge strane, preljub predstavlja jedan od najtežih
prijestupa. Naša je pretpostavka da je primarni razlog taj
što preljub narušava stabilnost zajednice. Primat koji
islam stavlja na opstanak zajednice pomaže nam u
razumjevanju oštrih kazni predviđenih za prijestupnike.
Tradicionalno, u skladu s društvenim normama, većina
bosanskih djevojaka i mladića, osobito muslimanskih, nije
imala puno prilike za druženje sa suprotnim spolom prije
ženidbe, a spolni odnosi prije braka bili su zabranjeni. U
tom smislu bili su prilično zaštićeni od opasnosti preranog
stupanja u spolne odnose, neprikladnih veza i drugih
mogućih tragičnih posljedica. U brak su pak stupali mladi,
djevojke već od 16 godine.
Fotografija: Narayan Mahon
Razdoblje socijalističke vladavine i osobito rat zasigurno
su oslabili tradicionalne društvene norme vezane uz
seksualnost, posebno u gradovima. U brak se ulazi sve
kasnije, a predbračni spolni odnosi su postali posve
uobičajeni, kao i pitanje kontracepcije, unatoč vjerskim
zabranama.
No, javno nametanje iskazivanja seksualnosti i dalje se
smatra neukusnim. Tako drukčija seksualnost ili
manifestacije poput Gay pridea zasigurno ne bi naišle na
odobravanje stanovništva. Takva seksualnost je
postojeća, no nije nametljivo javna. Zapisi o pojedincima
drukčijeg seksualnog ponašanja mogu se naći kroz
bosansku povijest, a izraz lutija (levat) označava
homoseksualca.
Tijekom
osmanskog
razdoblja
homoseksualnost pojedinaca, ako je već postojala,
tolerirana
je,
no
nikako
nije
odobravana.
Homoseksualnost je protivna vjeri i direktno oštećuje
zajednicu jer homoseksualci nemaju potomstva. S
obzirom na rašireno macho poimanje muškarca, nekoga
optužiti za homoseksualnost predstavlja veliku uvredu.
Važno je "ne biti peder". Zanimljivo, neke tradicionalno
devijantne društvene uloge muškarca: lopov, ubojica,
kriminalac zajednica može "lakše provariti" nego
homoseksualnost (Samo da nije peder). Homoseksualci
pojedinačno migriraju prema većim sredinama, poput
Zagreba, Ljubljane, Beograda, gradova zapadne Europe
ili Istanbula.
Fotografija: Francine Aubry
25
Nasilje
Nasilje ne predstavlja poželjan obrazac ponašanja u
bosanskoj sredini. Iako je BiH stoljećima bila izložena
raznim nasilnim djelovanjima (ratovi, okupacije, bune,
ustanci…) u mirnim razdobljima individualno nasilje nije
učestalo. Kao specifikum Bosanaca izdvaja se sklonost
prema upotrebi noža ("čakija") u nasilnim rješavanjima
sukoba. Najčešće je riječ o kafanskim tučnjavama
izazvanim kombinacijom prekomjerne konzumacije
alkohola i kafanskim pjesmama.
Zbog rata bosanska je populacija došla u posjed oružja
svih vrsta, tako da se hladno oružje rjeđe koristilo, a
zamijenili su ga puške i pištolji te razne vrste eksploziva u
kriminalnim i političkim obračunima. S obzirom na to da je
riječ o patrijarhalnom društvu, snaga i tjelesna spremnost
su među Bosancima nešto što zaslužuje poštovanje.
Smrt i pogrebne aktivnosti
Smrt je sastavni dio života. Bosanci cijene ako je smrt
bila brza i bezbolna (Nije se puno mučio/mučila). Pogrebi
se najčešće odvijaju prema vjerskim propisima, iako ih
ima i ateističkih (sekularnih). Kremiranje je rjeđa pojava.
Ono što izdvaja muslimane od drugih denominacija je
način provođenja obreda. Pokojnikovo tijelo prolazi kroz
ritual pogrebnog pranja (gusul). Zatim se umata u platno
(ćefini) i stavlja u plitki lijes (tabut). Tijelo se s tabuta na
kojem se nosi do groba (mezar), stavlja u zemlju. Iznad
njega se pod kutom od 45% slažu daske na koje se
nabacuje zemlja. Pogrebna ceremonija (dženaza −
namaz) se odvija u dva dijela. Prvi dio se klanja ispred
džamije, a potom se tijela pokojnika prenose na groblje.
Ako je groblje u blizini džamije, tabut se nosi na rukama,
a ako je groblje udaljenije, koristi se motorizirani
transport.
Tradicionalno, na groblje idu samo muškarci, dok žene
ostaju kod kuće. U današnje vrijeme i žene odlaze na
pogreb, no ritual promatraju sa strane, ne sudjelujući u
njemu. Nakon spuštanja pokojnika u grob, muslimani ga
zakapaju. Običaj je da svaki sudionik pogreba baci par
lopata zemlje. Lopata se ne predaje iz ruke u ruku, već se
pušta da padne na zemlju i sljedeći koji je uzima diže je
sa zemlje. Kad se lijes zakopa, moli se za pokojnika.
Većina aktivnosti oko pogreba se događa u domaćinstvu.
Izmjenjuju se susjedi, rođaci, prijatelji i poznanici obitelji i
pokojnika. "Na žalost" se nosi kava, sokovi i razne vrste
hrane. Uobičajeno je da obitelj pokojnika ne priprema
hranu i posluženja za goste. Tu ulogu preuzimaju prijatelji
i rođaci. Na taj način obitelj je oslobođena svih obaveza i
može se posvetiti isključivo žalovanju.
Muslimansko groblje u Sarajevu.
Fotografija: Lena Friess
26
06. Obitelj
Struktura obitelji
Obitelj je osnova bosanske zajednice. Prosječna veličina
bosanske obitelji prelazi okvire proste reprodukcije (dvoje
djece u nuklearnoj obitelji) i, iako se institucija obitelji sve
više nuklearizira, poželjni natalitet je i dalje troje ili više
djece u nuklearnoj obitelji.
Domaćinstvo čine ljudi koji jedu za istim stolom. Iako je
društvena mreža šire obitelji još uvijek jako prisutna i
razrađena, sve je rjeđa pojava da šira obitelj (dvije ili više
nuklearnih obitelji) dijeli jednu kuhinju, već je trend da
udana žena ima svoju kuhinju. Taj je trend rašireniji u
gradovima, nego na selu, no obrasci koje diktiraju gradovi
uzimaju maha i na selu. Prema Popisu stanovništva iz
2001. urbanog je stanovništva u BiH 43%, a ruralnog
57%. Usporedbe radi, u Hrvatskoj taj je omjer 58%
urbanog prema 42% ruralnog stanovništva. U proširenu
nuklearnu obitelj spadaju i članovi starije životne dobi,
često oni koji su ostali bez životnog partnera, kao i samci.
Bosanski je rat (1992. − 1995.), potičući društvenu
solidarnost unutar etničkih zajednica zahvaćenih ratom,
usporio proces fragmentiranja širih obitelji, no nakon rata
taj se trend nastavio. Koliko je do danas uzeo maha u
bosanskohercegovačkom društvu, bez podataka je teško
precizno definirati. No, možemo ustvrditi kako je
proširena nuklearna obitelj prevladavajući oblik
organizacije obitelji u BiH.
Kao organizacijski oblik, obitelj ima "glavu kuće" ili
"domaćina". Zbog patrijarhalne strukture, uobičajeno je
da "glava kuće" bude muškarac. Zbog islamske kulture,
muškarac predstavlja obitelj u javnoj sferi, dok je za ženu
rezervirana "sfera privatnog" − "unutarnji prostori" kuće i
obitelji.
Nije rijetkost da je žena stvarni "vladar obitelji" i "glava
kuće". U obiteljima od Bosanske krajine do Sandžaka
žene vode poslove domaćinstva, dok muškarac figurira
kao "glava kuće".
Brak, rođenje i odgoj djece
I kršćanstvo i islam poseban naglasak stavljaju na
potrebu stupanja u brak kao najbolji model za zajednički
život, a obitelj vide kao temeljnu strukturu koja doprinosi
društvenom blagostanju. U katoličanstvu je brak
sakrament, dakle neraskidiv je (iako neke druge
kršćanske denominacije toleriraju sudski razvod). Islam
raskid braka dozvoljava, iako ga smatra Bogu
Mladi bračni par, Srebrenica 1970.
Fotografija: Obitelj Kulenović
27
"najmrskijom od svih dozvoljenih stvari" (Hamidullah,
1993). Za razliku od katolicizma, u islamu brak nije sveti
sakrament i božje djelo, već prije društveni ugovor koji
supružnicima daje prava i dužnosti i koji može uspjeti
samo uz uzajamno poštovanje.
Dok je u ranija vremena ugovoreni brak predstavljao
društvenu normu, u današnje vrijeme najčešći je brak iz
ljubavi kao posljedica romantične ljubavi dvoje ljudi koju
svojom slobodnom voljom stvaraju zajednicu. U ranija
vremena ni institucija ugovorenog braka nije se poštivala
doslovce, kao recimo na indijskom potkontinentu, gdje se
i danas često sklapa brak između dvoje ljudi koji se
nikada ranije nisu vidjeli.
Običaj ašikovanja (udvaranja) oduvijek se primjenjuje u
Bosni. Djevojke bi stajale na prozoru, a mladići udvarači
pod prozorom. Drugi običaj je otmica nevjeste. Taj se
običaj primjenjivao i do polovice 20. stoljeća, uglavnom
dogovorno. Naime, obitelj se otmicom nevjeste
oslobađala obaveze davanja miraza za njezinu udaju, što
je predstavljalo olakšanje za obitelji s brojnom ženskom
djecom.
Muslimani poznaju trostruko kumstvo:
sunetsko, vjenčano i striženo kumstvo.
Striženo kumstvo smatra se u nekim
krajevima Bosne i Hercegovine važnijim
od vjenčanoga, a i od sunetskoga
kumstva, a za kuma rado su se uzimali i
muslimani i kršćani.
"Kum uzme makaze i odreže djetetu
kose koje mu preko čela vise, i tako je
postao striženi kum ili kuma onog
djeteta. Narod vjeruje da će se dijete,
kada dobije kuma, riještiti boli, to jest da
će ozdraviti, ili ako je za umiranje, da će
prije i lakše umrijeti." (Hangi, 1906).
Trudnoća žene i rođenje djeteta u bosanskoj obitelji
predstavljaju svečani čin. Ono označava produžetak vrste
i roda i izrazito je značajno za očuvanje zajednice. Žena
kad rodi prelazi u drugu vrstu odnosa i njezina je
primarna uloga od tada uloga majke. Stoga stječe
društveni ugled i poštovanje muških i starijih članova
obitelji i šire zajednice. Trudnoća žene je i dokaz biološke
sposobnosti muškarca da produži vrstu, tako da ženinom
trudnoćom i rođenjem djeteta raste i ugled muškarca u
obitelji, sada u ulozi oca.
Smatra se kako je obitelj s više djece bogatija i sretnija.
Tako se posredno potiče i natalitet koji je u BiH stoljećima
visok, bez obzira na religijsku pripadnost Bosanaca.
Rodnost žene predstavlja cijenjenu kvalitetu. Obitelj bez
djece je velika žalost. Nevjenčanu ženu su nazivali
usidjelica, a onu bez djece inoča (nerotkinja) i bezditka
(bezdjetka). Ljubavnica se naziva priležnica.
Novorođenčad ima svu dostupnu skrb koju im mogu
pružiti članovi obitelji. Nakon razdoblja od 40 dana
(babinje) novorođenče i majka primaju posjete cijele
obitelji.
Primarna socijalizacija (odgoj i skrb) djece u predškolskoj
dobi je zadaća obitelji, primarno majke i oca, a onda i šire
obitelji, poglavito baka i djedova. Škola preuzima
primarnu ulogu sekundarne socijalizacije. Djeca paralelno
stječu svjetovno i religijsko obrazovanje.
Obrezivanje (sunećenje) muške djece muslimanski je
običaj kojim se djeca iniciraju u svijet islama. Obrezivanje
se uglavnom provodi u predškolskoj dobi i predstavlja
značajan događaj za obitelj. Tradicionalno, taj su zahvat
Čim se dijete rodi, pa dok ne odraste,
treba ga osobito čuvati od uroka,
ogrania, strave, sihira, mora i vještica.
Uroci dolaze od očiju. Mogu zle oči ureći
i nema stvari na dunjaluku, svijetu, kojoj
urok ne može nauditi. Od uroka umiru ne
samo djeca, nego i veliki ljudi, a nije
grijehota reći daje pola svijeta od uroka
poumrlo. Zato kad vidiš malo dijete, reci:
"Mašallah", ili "Ne bilo ti urečeno", da ga
ne urečeš. (Hangi, 1906).
28
obavljali brijači, a danas se radi i u medicinskim
ustanovama. Činom obrezivanja dječak se inicira u svijet
muškaraca. Obrezivanje predstavlja svečani događaj u
obitelji i dječaka dariva cijela obitelj.
Obrezivanje nije obavezno, ali se jasno preporučuje ne
samo kao vjerski obred već i zbog higijenskih razloga −
kao preventivna mjera protiv infekcije i bolesti.
Dolazak ženskog djeteta nije izazivao posebnu radost i
veselje u obitelji, jer su muškarci smatrani glavnim
nositeljem obiteljskog imena… Muška djeca imala su
daleko veću slobodu, dok su djevojčice strogo odgajane,
učeći se od malena na rad i poslušnost. Naročito se
pazilo da bude pokorna muškim članovima obitelji. Pred
djedom, ocem, stricem, pa i starijim bratom, morala je
šutjeti i u prikrajku pokorno čekati njihove naloge. Već od
desetak godina vode kućne poslove i uče se tkanju,
vezu… Razvijenija djevojčica "pocuri" se već od 12
godina, ali su se općenito "curile" od 14 do 16 godina.
Većina se udavala od 16 do 19 godina.
(http://www.bosanska-posavina.com/).
Na pubertet i adolescenciju kao prijelazno razdoblje
između djetinjstva i odraslosti, u BiH se drukčije gleda
nego u Hrvatskoj. Ono predstavlja ulazak u svijet
odraslih. Dok zahvaljujući sve većem produljavanju
razdoblja puberteta i adolescencije na Zapadu imamo sve
više "velike djece" koja, slijedeći sindrom "Petra Pana",
odbijaju da odrastu i u svojim četrdesetima, u BiH i
istočnije imamo "mlade ljude" koji za zapadno poimanje
izrazito rano sazrijevaju. Oni već u ranoj životnoj dobi
počinju preuzimati uloge odraslih.
Ipak, postoje i danas velike razlike između sela, koje je
konzervativnije, i grada u odgajanju djece. Na selu gdje je
tradicionalan način života prisutan, obitelj je još uvijek
najznačajniji oblik društvene podrške, a tradicionalan
proces socijalizacije podrazumijeva autoritaran i strog
odgoj s ranim naglaskom na rodnim ulogama. U gradskim
sredinama prevladavaju nuklearne obitelji u kojima oba
roditelja najčešće rade i manje vremena provode s
djecom, odgoj je permisivniji, a mladi se po svojim
aspiracijama i načinu života ne razlikuju bitno od svojih
vršnjaka u drugim europskim zemljama.
Razvod
I razvod braka predstavlja sastavni dio života. S obzirom
na to da islam od početaka dozvoljava i regulira razvod
braka, kao i podjelu imovine supružnika (kao
"najodvratniju, a ipak dozvoljenu" ljudsku aktivnost), tako
je i pristup razvodu braka kao zajednice dvoje ljudi
realniji. Ne pretpostavlja se da će par ostati zajedno ”sve
dok ih smrt ne rastavi”, iako se većinom brakovi sklapaju
29
s najboljim namjerama da tako bude. Brak se i u islamu
smatra idealnim, poželjnim oblikom života, dok je celibat
nepoželjan jer može dovesti do raznih psiholoških i
fizičkih napetosti i problema.
U kršćanstvu, tradicijska religijska dogma svetosti,
nepovredivosti i neraskidivosti braka otežava razvod.
Obje vjere zabranjuju spolne odnose izvan bračne
zajednice.
Međugeneracijski odnosi
Bosanci, kao tradicionalno društvo, vrednuju starije i
godine donose autoritet znanja i vjerovanja u njihovu
pravilnu prosudbu. U modernom društvu punom
promjena, taj je autoritet bio poljuljan jer "stariji ne
razumiju nove stvari", no vjerojatnije je da je riječ o obliku
međugeneracijskog sukoba, prisutnog u svakoj generaciji
i svakoj populaciji.
Rat i poraće su zbog bioloških gubitaka, u kojima su veliki
udio imali stari i nemoćni, doveli na društvenu scenu
mlađi naraštaj koji je naglo stekao veliku društvenu moć.
Također, zbog velikih bioloških gubitaka očeva, u mnogim
obiteljima su majke preuzele i ulogu očeva.
Međusobna skrb i briga, pa tako i briga o starijim
osobama, tradicionalno je prisutna u bosanskom društvu i
dijaspori. Uz islamsku i kršćansku osnovu koja nalaže
brigu prema roditeljima, starijima, bolesnima i
nemoćnima, možemo tražiti i ekonomski motiv. Naime,
starije osobe najčešće do smrti zadržavaju vlasništvo nad
imovinom, što im daje dodatnu moć nad mlađim
članovima obitelji.
Obrazovanje i zapošljavanje
Desetljeće nakon završetka Bosanskog rata (1992. −
1995.), preko 40% stanovništva BiH je nezaposleno i živi
na rubu egzistencije, u vremenu kada je "svaki posao
dobar, ako se plaća" teško je govoriti o stavovima prema
zapošljavanju. Ipak, kao ideal ostaje stalni posao s
redovitom plaćom. Takav oblik zapošljavanja i riješeno
stambeno pitanje predstavljaju dokaz sposobnosti i odraz
blagostanja.
Uobičajeno je da se Bosanci zapošljavaju mladi, nakon
završenog zanata i srednje škole. Djeca od malih nogu
pomažu u domaćinstvu i uče se radnim navikama. U
obiteljima radničkog podrijetla očekivano je prvo
zapošljavanje nakon završetka srednje škole. U
obiteljima gdje je prva generacija studenata i fakultet
služi kao podloga za prijelaz iz radničke u srednju klasu,
studiranje se ponegdje ne vrednuje kao rad. Ono se
smatra odlaganjem stupanja na tržište radne snage i
javljaju se negativni stereotipi prema studentima ("Kad
Knjižnica Islamskog centra u Zagrebu.
30
ćeš diplomirati da počneš raditi? Studira da ne mora
raditi ništa."). U obiteljima gdje već postoje
visokoobrazovani članovi, studiranje predstavlja
investiciju u budućnosti i razumiju se njegovi potencijali.
Istraživanje bosanskih adolescenata u Hrvatskoj
ukazuje kako među njima postoje aspiracije prema
visokom obrazovanju, ali i svijest o obiteljskoj
ekonomskoj situaciji koja im često može onemogućiti da
ga postignu.
Ne postoji institucionalna prepreka da žene postignu
istu razinu obrazovanja kao i muškarci. Ipak, nije
neuobičajeno da muškarac ima višu razinu obrazovanja
od žene.
Danas je u BiH razvijena struktura obrazovnih
institucija, od predškolskog odgoja do visokoškolskih
institucija. Obrazovanje nije jedinstveno na području
cijele države, već se razlikuje po nacionalnim
programima koji naglasak stavljaju na nacionalnu
interpretaciju povijesti i na učenje jezika kao
nacionalnog jezika.
Zagrebačka medresa "Dr. Ahmed Smajlović" osnovana
je 1992. godine pri Islamskom centru. Medresa (ar.
učilište) ime je za tradicionalnu vrstu škole, koja je kroz
dugu islamsku povijest označavala mjesto podučavanja
i izučavanja svih relevantnih znanosti, od vjerskih do
primijenjene geometrije, retorike i književnosti. Medresa
je od 2000. godine uključena u sustav srednjih škola
Republike Hrvatske, kada je priznata od Ministarstva
prosvjete i športa kao privatna škola s pravom javnosti.
U Medresi učenici se obrazuju za službu u Islamskoj
zajednici, ali ona svojim kvalitetnim programom
omogućuje učenicima uspješno daljnje obrazovanje na
bilo kojem fakultetu u zemlji i inozemstvu. Cilj je
kvalitetnim islamskim odgojem i obrazovanjem
omogućiti učenicima punu integraciju u sva polja
društvenog života.
Svečana akademija za XI generaciju
maturanata u Zagrebačkoj medresi.
31
07. Zdravlje
U islamu zdravlje se smatra najvećim božjim
blagoslovom i stoga se o njemu treba brinuti i održavati
ga. Kuran i hadisi sadrže tekstove koji ukazuju kako
općenito treba čuvati zdravlje i kako se brinuti za
pojedine dijelove tijela. Posebna pažnja posvećena je
higijeni i svakodnevnom održavanju čistoće ušiju, očiju,
nosa, kose i spolnih organa, a temeljno pravilo je pranje
ruku prije jela.Tako, osim duhovnih razloga, i
ramazanski post djeluje na čišćenje organizma i
održavanje zdravlja. Koncept zdravlja u islamu odnosi
se na mentalno, fizičko i društveno zdravlje i sastavni je
dio vjere i predanosti Bogu. Slaba i bolesna osoba ne
može obavljati svoje dužnosti prema Bogu, obitelji i
zajednici, kao što to može zdrava i snažna osoba. Ovaj
holistički pristup zdravlju povezan je s prirodnim
liječenjem i pravilnom prehranom koja omogućuje
održavanje ravnoteže organizma, preventivnim
metodama i izbjegavanju štetnih tvari i ponašanja.
Upotreba prirodnih lijekova i raznih trava ima dugu
tradiciju u Bosni, a i danas joj mnogi pribjegavaju
osobito kod prehlada, grlobolja i sličnih smetnji. Kako
navodi Hangi (1906) "naši Muslimani se peru najmanje
pet puta na dan svježom vodom iz vrela i potoka, oni se
često kupaju i živu priprosto i vrlo umjereno, a ako
obole, prvo su im hladni oblozi, onda metvica, bokvica,
kopriva, slijez, po-gančeva i druge trave... Osim toga
prave oni razne mehleme, kojima uspješno liječe ne
samo rane, nego i razne unutrašnje bolesti".
Za vrijeme 29/30 dana
Ramazana svi odrasli muslimani
od izlaska do zalaska sunca:
• ne konzumiraju hranu ili
piće
• ne puše, uključujući i
pasivno pušenje
• nisu spolno aktivni
Muslimani koji su fizički ili
mentalno bolesni mogu se
osloboditi posta, kao i oni mlađi
od 12 godina, žene u vrijeme
trudnoće, dojenja i
menstruacije,kao i oni koji su na
putovanju.
I danas osnovu alternativne medicine među Bošnjacima
predstavljaju travari i poznavatelji bilja koji rade kao
vidari i terapeuti, skupljanjem i distribucijom trava kao
lijekova i pomoćnih medicinskih sredstava za
ublažavanje i liječenje bolesti. To je u osnovi narodna
medicina jugozapadne Europe, u kojoj su prisutni i
namjestitelji zglobova i mehaničkih ozljeda −
kostolomci.
Zanimljiva je upotreba rakije kao pomoćnog
medicinskog sredstva kod liječenja ozljeda, prijeloma,
oteklina, visoke temperature, bolova u kostima… O
univerzalnosti rakije u pozitivnom i negativnom značenju
dobro govori izreka "Rakija, majka i maćeha". Osim
rakije, i sirće (ocat) od jabuke smatra se ljekovitim, a
posebno mjesto zauzima med koji se uzima iz više
razloga. Popularan lijek za dišne organe je npr. borov
sok koji se radi od izdanaka bora i jele u proljeće, kao i
turšija od smrekovih bobica za bubrege.
Kao dio narodne medicine postoje i magijski rituali koji
se primjenjuju kao dodatak narodnoj medicini ili kao
samostalni postupci za rješavanje problema. Kod
Česma u Travniku.
32
muslimana najpoznatiji je "hodžin zapis". Riječ je o
amuletu na kojem je zapisan citat iz Kurana ili molitva
(dova) koju hodža (muslimanski svećenik) daje na
zahtjev ljudima "u potrebi". Magijski obredi su prisutni u
sve tri vjerske zajednice i korištenje usluga jedne od
strane članova druge vjerske zajednice nije
neuobičajeno.
Među raširenim oblicima magijskog medicinskog rituala je
i salijevanje strave. Rastopljeno olovo se lijeva u posudu
s vodom uz magijske riječi kojima je namjera tjeranje
bolesti od bolesnika.
Mentalno zdravlje / Duševna bolest − odnos prema
duševnoj bolesti je kompleksan. Duševni bolesnici u
bosanskoj sredini nemaju toliku stigmu kakvu ludilo nosi
u zapadnijim zemljama. Liječenje duševnih bolesti prati
opći trend liječenja bolesti.
Sve više se duševne bolesti liječe u bolnicama ili se
prate pod nadzorom liječnika. S obzirom na
nepostojanje jake stigme koja prati luđake, njih je
moguće vidjeti u društvenoj sredini s određenim
društvenim ulogama. Tako je u seoskim sredinama
moguće vidjeti duševne bolesnike koji su i dalje dio
obiteljske zajednice, a nije neobično da duševni
bolesnici, ako su fizički zdravi, rade i pomoćne poslove.
Sajam ljekovitog bilja, Sarajevo, 2006.
S obzirom na vjerske stavove o kontracepciji, u islamu
se oni odnose isključivo na bračni kontekst jer su
izvanbračni odnosi zabranjeni. Kontracepcija je
dozvoljena ako je u pitanju zdravlje žene ili dobrobit
obitelji. Međutim, kontracepcija kojoj je konačni cilj brak
bez djece nije prihvatljiva (npr. sterilizacija).
Pobačaj se ne preporučuje, ali se može prihvatiti kao
manje od dva zla ako trudnoća ugrožava život majke.
Pobačaj u ranom periodu trudnoće do 120 dana se
također najčešće dopušta ukoliko je dijagnosticirano
oštećenje fetusa takvo da je neizlječivo i da bi uzrokovalo
velike patnje djetetu.
Katolička crkva, međutim, smatra da je kontracepcija
apsolutno neprihvatljiva bez obzira na posljedice i
dopušta samo prirodne metode kontrole rađanja.
Namjerni pobačaj je nedopustiv i u svakom se slučaju
smatra teškim moralnim zlom.
I kršćanstvo i islam imaju podudarne stavove o eutanaziji
i samoubojstvu. Život se smatra svetim i samo Bog
određuje koliko će tko živjeti, a ljudi se u to ne smiju
miješati.
Naravno, u praksi postoji gradacija pojedinačnih stavova
o gore spomenutim pitanjima, pogotovo kada je riječ o
sekularnim muslimanima ili katolicima.
33
Hrana
Prehrana Bosanaca svakako je uvjetovana osmanskim
nasljeđem i islamom. Činjenica je, međutim, da se mnoga
jela u Bosni, koja imaju orijentalno porijeklo, razlikuju od
tih jela u istočnim zemljama jer imaju određeni pečat
karakterističan za Bosnu (Lakišić, 1988). Bosanska
kuhinja predstavlja kulinarsku tradiciju svih naroda BiH,
izgrađenu na bosanskohercegovačkoj kulturi u kojoj se
orijentalni utjecaji isprepliću sa zapadnjačkim, a kroz dug
period odomaćivanja jela Istoka i Zapada, pa čak i
susjedstva, modificirana su u toj mjeri da se slobodno
mogu nazvati bosanska jela.
Bosanska jela u većini slučajeva su lagana, jer se
pretežno kuhaju i pirjaju sa malo vode, po pravilu supafonda (nalijevaju se temeljcem − bistrom juhom) − pa tako
imaju prirodni sok, odnosno umak koji u sebi nema nimalo
zaprške. Orijentalni začini se dodaju u malim količnama, i
uglavnom su standardni (biber, aleva paprika) tako da oni
ne umanjuju slast i ukus mesa niti bitno transformiraju
kompletan doživljaj samog jela (Lakišić, 1988). U tom
pogledu jela bosanske kuhinje odgovaraju i suvremenim
zahtjevima medicine jer su veoma prirodna, s dosta
povrća, voća, mlijeka i mliječnih proizvoda. Meso pečeno i
kuhano također se vrlo često jede, najviše janjetina,
teletina i piletina.
U karakteristična bosanska jela ubrajaju se dolme, paprike
i drugo povrće punjeno mesom, kao i jela od kuhanog
kupusa i mesa − kalja i bosanski lonac.
Možda najkarakterističnije jelo bosanske kuhinje
predstavljaju razne pite. Tijesto se razvlači u vrlo tanke
kore (jufke) koje se pune mesom (burek), sirom (sirnica),
špinatom (zeljanica), krumpirom (krompiruša, kumpiruša),
tikvom (misirača, misirač-pita), jajima (jajuša), orasima i
medom (baklava) itd. Zanimljivo je shvaćanje kako je pita
s mesom (burek) muška pita, dok su sve ostale ženske.
Poznata je izreka kako: "Sve su pite pitice, a samo je
burek pitac." (muška pita).
U novoj sredini prenose se stari prehrambeni običaji u
kojima različite vrste pita prevladavaju kao učestala hrana.
Također, mnoga su jela bosanske kuhinje već odavno
zaživjela u Hrvatskoj kao standardna jela, kao što su npr.
sarma, sataraš, punjena paprika, musaka, burek, ajvar,
đuveč, ćevapčići, baklava, kajgana, kajmak…
Dnevni ritam prehrane uključuje doručak kao lagani
jutarnji obrok, ručak kao središnji dnevni obrok i večeru
kao posljednji dnevni obrok. Možemo razlikovati
svakodnevni ručak u kojem prevladavaju razne vrste
variva i jela koja se "jedu kašikom" i svečani ručak koji
predstavlja vrhunac dokazivanja kulinarskog umijeća
kuharice. Svečani ručak ima više jela. Počinje se s
mesnim narescima i sirevima, slijede pite, zatim pečeno
meso s prilozima, kuhani obrok, najčešće razne vrste
Općenito, muslimanima je dozovljena sva
hrana (npr. žitarice, povrće, riba i meso),
osim one koja je izričito zabranjena (haram)
u islamu, a to su:
- alkoholna pića, poput piva i vina
- svinjetina i proizvodi koji sadrže svinjsku
mast
- meso životinja koje su uginule na prirodan
način ili zbog davljenja ili batinjanja
- krv u tekućem obliku.
BEGOVA ČORBA
Potrebno je:
1/2 kg kokošjeg mesa
20 dag mrkve
korijen celera i peršina
50 g bamije
20 g riže
2 dl pavlake (vrhnja)
3 žumanjka
sok od limuna
sol
Priprema:
Meso i povrće stavite u vodu, posolite i
skuhajte. Kada je gotovo, supu (juhu)
procijedite, povrće i meso izrežite na kocke i
ponovo vratite u supu. Stavite na vatru i
dodajte kuhanu rižu i bamiju. Prije serviranja
u čorbu dodajte limun, vrhnje i žumanjce.
34
dolmi (povrće punjeno mesnim nadjevom), a na kraju
slatkiši.
Svečani ručak je, osim obiljem i raznovrsnošću hrane,
društveni običaj. Domaćice koje priređuju odlične svečane
ručkove time stječu dodatni ugled u obitelji i zajednici. Za
muslimanski svečani objed − zijafet − karakteristična je
izmjena brojnih slanih i slatkih te toplih i hladnih jela. Na
kraju jela obično se služi kahva koja se u Bosni ne kuha
nego peče u džezvi i služi u fildžanima s kockama šećera.
Kahva se pije u svakoj prilici jer ima navodno osobita
svojstva da ljeti rashlađuje, zimi grije, ujutro osvježava, a
navečer jača (Hangi, 1906).
Ćevapčići u somunu s lukom.
Alkohol
Fotografija: Branislav Praljak, Mladina
Odnos prema alkoholu je ambivalentan. Iako je alkohol
također predmet izričite religijske zabrane, Bošnjaci ga
ipak konzumiraju. Dapače, postoje i kronični (liječeni ili
neliječeni) alkoholičari Bošnjaci. Ipak, za razliku od Hrvata
gdje se na konzumiranje alkohola (kroz pivo, vino) gleda
kao na dio svakodnevne prehrane, u bošnjačkoj obitelji
alkohol konzumiraju odrasli muškarci, uz hranu i u
posebnim prilikama. Nepoznato nam je koliko se običaji
poput kolektivnog opijanja mladeži u Hrvatskoj kopiraju
među bošnjačkim adolescentima. No, vjerojatno je to
prisutno u manjoj mjeri. Naime, djeca u ranoj dobi u obitelji
"uče" odbijanje alkohola i alkoholiziranje u adolescentskoj
dobi prije predstavlja oblik mladenačke pobune kojim se
suprotstavlja obiteljskim normama, nego nastavak
ponašanja naučenog u obitelji.
TUFAHIJE
5 jabuka (delišes)
500 g vanilin šećera
0,5 l vode
0,25 l skorupa ili slatkog kajmaka
150 g šećera
100 g oraha
50 g badema
1 limunova kora
35
08. Stereotipi i predrasude
O Bosancima postoje brojni stereotipi i predrasude. Tako
Bosanci pričaju viceve (šarmantnost i duhovitost u komunikaciji),
nose nož (čakiju, škljocu), psuju, vole se potući i napiti, rade
fizički zahtjevne poslove, neobrazovani su i glupi. Pripisivanje
niže kulturne razine (primitivizam) odlikuje se i stereotipom o
izrazitoj seksualnosti Bosanaca.
Predrasude, kako to uvijek biva, zasnivaju se na dojmovima
stečenim u kontaktu s pojedincima koji imaju neka zajednička
svojstva u specifičnim skupinama, a zapravo su istrgnuti iz
potpuno heterogene populacije. Tako radnim migracijama
Bosanci dolaze u Hrvatsku kao vojnici i radnici za tjelesno
zahtjevnije poslove (bauštelci). Riječ je uglavnom o skupinama
muškaraca mlađe životne dobi, skromnijeg obrazovanja, u
kojima je "normalno" prisustvo oružja, korištenje fizičke sile,
prostačenje i dokazivanje seksualnosti kao odlike muškosti.
Ove predrasude dobrim dijelom dolaze do izražaja u modernim
folklornim junacima viceva, Muji, Hasi i Sulji koji, bez obzira na
muslimanska imena, predstavljaju humorističku tipizaciju
Bosanaca općenito. Ovi tipovi su određeni prvenstveno svojim
socijalnim ruralnim porijeklom, siromaštvom, primitivnošću i
marginalnom pozicijom u gradskim uvjetima ili gastarbajterskim
statusom u drugim zemljama. Oni pokrivaju najširi spektar
motiva u rasponu od seksualnih, crnohumornih pa sve do
političkih. Ovaj humor prvenstveno se temelji na prostodušnosti
glavnih junaka, ali i na njihovoj silnoj želji za preživljavanjem u
marginalnim društvenim uvjetima. Varijante gluposti kreću se od
neobrazovanosti i neukosti, ograničenosti, tvrdoglavosti
(bosanska glava je uvijek najtvrđa u svim vicevima) do prirodne
naivnosti, imbecilnosti i totalnog apsurda. Vrlo su česti vicevi o
muško-ženskim odnosima i nabijanju rogova u kojima se
pojavljuje i ženski lik labilnog morala, Fata, a kao seksualni motiv
javlja se i homoseksualizam glavnih junaka. Veliki dio efekta ovih
šala počiva na jezičnim detaljima i potencijalima bosanskog
govora i vokabulara.
Zbog rata, ustaljene stereotipe o "Bosancima" zamijenili su
stereotipi o "Muslimanima" kao dvoličnima, lopovima,
nepoštenima, nepouzdanima, te "suncokretima" koji se okreću
kako im bolje odgovara. Uporište za takve predrasude je
uglavnom ekonomsko-političke naravi.
Svjetski val militantnog islamizma donio je nove predrasude o
bosanskim muslimanima kao fanaticima i ekstremistima.
Zanimljiva je promjena sadržaja predrasude: od veselih
Bosanaca, zabavnih i bezazlenih, koji se u pijanstvu, kad ih
"pjesma ponese" potuku, ka fanatičnim muslimanima koji nikada
ne piju, a spremni su žrtvovati se za vjeru.
36
BIBLIOGRAFIJA:
1.
Bringa, T. (1995.): Being Muslim the Bosnian Way-Identity and Community in a Central Bosnian Village.
Princeton: Princeton New Jersey.
2.
Crkvenčić-Bojić, J. /ur./ (2001.): Statistički ljetopis Republike Hrvatske. Zagreb: Državni zavod za statistiku
Republike Hrvatske.
3.
Crkvenčić-Bojić, J. /ur./ (1998.): Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima.
Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.
4.
Čičak-Chand, R.(1999.): "Islam, etničnost i država", Migracijske teme, 15, 263-287.
5.
Čolić S., Sujoldžić A. (1995.): “Neki aspekti i pretpostavke akulturacije prognanih i izbjeglih obitelji na otoku
Hvaru”, Migracijske teme, 11/1:37-52.
6.
Duraković, N. (1993.) Prokletstvo Muslimana. Sarajevo: Oslobođenje.
7.
Filipović, M. /ur./ (1982.): "Bosna i Hercegovina". U: Enciklopedija Jugoslavije Svezak 2 Bje − Crn. Zagreb:
Jugoslavenski leksikografski zavod. Str. 108-375.
8.
Hadžijahić, M. Traljić M. i Šukrić, N. (1977.): Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Starješinstvo
islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini.
9.
Hamidullah, M. (1993.): Uvod u islam. Zagreb: Međunarodna zajednica za pomoć muslimanima Bosne i
Hercegovine.
10. Hangi, A. (1906.): Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Naklada Danijela A. Kajona.
11. Imamović, M. (1997.): Historija Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture.
12. Kolesarić V. (ur.) (1994.): Kvaliteta življenja prognanika. Izvještaj s IV. Ljetne psihologijske škole, Veli Lošinj
1993. Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta, Zagreb.
13. Lakišić, A. (1988.): Bosanski kuhar. Tradicionalno kulinarstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Svjetlost.
14. Lewis, B. (1998.): The Multiple Identities of the Middle East. London: Phoenix.
15. Mašović, S. (1997.): Islamska gledišta: Izabrani članci i referati. Zagreb: Mešihat Islamske zajednice u
Hrvatskoj.
16. Mežnarić, S. (1986.): Bosanci. A kuda idu Slovenci nedeljom?. Beograd: Filip Višnjić.
17. Muftić, E. (1993.): Običaji Bosanskih Muslimana. Zagreb: Kaj.
18. Nametak, A. (1994.): Sarajevski nekrologij. Zurich: Bošnjački institut & Nakladni zavod Globus
19. Omerbašić, Š. ef. (2001.): Udžbenik islamskog vjeronauka za 7. i 8. razred osnovne škole. Zagreb: Mešihat
Islamske zajednice u Hrvatskoj.
20. Pašalić, M.: Kulturne tekovine Bosne i Hercegovine. http://www.bosnafolk.com/
21. Sujoldžić, A., De Lucia A., Rudan V., and Szirovicza L. /ur./ (2005.): Searching for Identity in a Changing
World. Zagreb: Croatian Anthropological Society.
22. Šimić, D. (2004.): Geografski almanah svijeta 2004./2005. Feletarov geografski almanah. Broj 1, Meridijani,
Samobor.
23. Turner, B. S (2003.): "Class, generation and Islamism: towards a global sociology of political Islam", British
Journal of Sociology; Vol. 54 Issue 1, str. 139-147.
24. http://www.bosanska-posavina.com/
25. http://www.travnik.ba/
26. http://www.zg-medresa.hr
27. http://www.cyberbulevar.com/kuhar/
28. http://islamic-world.net/papers/islamic_holistic_medicine.doc
29. http://www.trekearth.com/gallery/Europe/Bosnia_and_Herzegovina/
30. http://djed.blog.ba
37
ZAVIČAJNI KLUBOVI, DRUŠTVA I CENTRI:
BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE, ILICA 54, ZAGREB
ZAJEDNICA HRVATA ISTOČNE HERCEGOVINE,
ZAVIČAJNI KLUB "DOBOJ", REMETINEČKA C. 77A, ZAGREB
ZAVIČAJNI KLUB BANJA LUKA, KRIŽANIĆEVA 4A, RIJEKA
ZAVIČAJNI KLUB BOSANSKE POSAVINE, VERDIJEVA 11, RIJEKA
ZAVIČAJNI KLUB BOSANSKE POSAVINE, REMETINEČKA C. 77A, ZAGREB
ZAVIČAJNI KLUB GRAĐANA OPĆINE BOSANSKI BROD U SLAVONSKOM BRODU, DUDINJAK 28,
SLAVONSKI BROD
ZAVIČAJNI KLUB HRVATA KISELJAKA, SAVSKA 159, ZAGREB
ZAVIČAJNI KLUB JAJCE, JURJA HABDELIĆA 4, ZAGREB
ZAVIČAJNI KLUB PLEHAN, DUBRAVA 220, ZAGREB
ZAVIČAJNI KLUB STUDENATA HERCEGOVINE, SAVSKA 25, ZAGREB
HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO "BANJA LUKA", PRERADOVIĆEVA 29, ZAGREB
HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO NAPREDAK − SARAJEVO, BOGOVIĆEVA 1, ZAGREB
ISLAMSKI CENTAR I ZAGREBAČKA MEDRESA "DR. AHMED SMAJLOVIĆ", GAVELLINA 40, ZAGREB
38

Similar documents