Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.

Transcription

Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 1
Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914.
Emigration from Central Europe to America 1880 - 1914
1
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 2
Autor i urednik
Author and editor
Ervin Dubrovi}
Istra`iva~i
Researchers
Ivan Balta, Osijek; Martin Besedi~, Bratislava; Gerhard
Dienes, Graz; Marjan Drnov{ek Ljubljana; Francesco
Fait, Trst/Trieste; Jovana Iveti}, Novi Sad; Ljubinka
Karpowicz, Rijeka; William Klinger, Gradisca d’Isonzo;
Irvin Luke`i}, Rijeka; Stefan Malfer, Be~/Vienna; Barry
Moreno, New York; Ljubica Oti}, Novi Sad; John P.
Kraljic, New York; Marijeta Rajkovi}, Zagreb; Jasna
Rotim Malvi}, Rijeka; Michaela Schuller, Graz; Malcolm
Scott Hardy, London; Ferenc Szilli, Budimpe{ta/Budapest; Adam Walaszek, Krakov/Krakow
Suradnici u pripremi
Collaborators in preparation
Jelena Dunato
Jasna Milinkovi}
Prijevod na engleski
Translation into English
Mario Rossini
Jelena Dunato
Ira Stani}
Suradnici
With
Kazala
Index by
Vlasta Hrvatin
Lektura i korektura hrvatskog teksta
Language advising and proof reading for Croatian language
Gordana O`bolt
Lektura i korektura engleskog teksta
Language advising and proof reading for English language
Jelena Dunato
John P. Kraljic
Grafi~ki dizajn
Graphic design
Klaudio Cetina
Jozsef Berkes, Budapest; Theodor de Canziani Jak{i},
Rijeka; Maria D. Zic, New York; Sa{a Dmitrovi}, Rijeka;
Sanja Grkovi}, Zagreb; Egon Hreljanovi}, Rijeka; Zlatko
Ivkovi}, Zagreb; Ilija Komnenovi}, Novi Sad; Ljubo
Krasi}, Chicago; Ivica Nemec, Kastav; Enrico Padula,
Oriago (Venezia); Vanja Pavlovec, Rijeka; Milkica
Popovi}, Novi Sad; Wanda Radetti, New York; Boris
Su{anj, Vi{kovo; Branka Stergar, Ozalj; Radovan Tadej,
Zlobin; Jolanda Todorovi}, Rijeka; Marija Tonkovi},
Zagreb; Josip @galji}, Rijeka; Irena @muc, Ljubljana
Institucije koje su omogu}ile kori{tenje gra|e
Institutions that allowed the use of their materials
Fotografije
Photography
Istog @or`
Tisak
Printed by
Zambelli Rijeka 2008.
CIP zapis dostupan u ra~unalnom katalogu
Sveu~ili{ne knji`nice Rijeka pod brojem
120118013
ISBN 978-953-6587-45-2
2
Associazione Marinara Aldebaran, Trst/Trieste; Arcadia
Publishing, Portsmouth; Civici Musei di Storia ed Arte,
Trst/Trieste; Donauschwabishes Zentralmuseum Ulm;
Ellis Island Immigration Museum, New York; Hamburg-Amerikanische-Paketfahrt Actien-Gesell-schaft –-Arhiv; Hamburg Staastsarchiv; Hrvatska bratska zajednica/Croatian Fraternal Union Pittsburgh; Hrvatska
matica iseljenika, Rijeka; Hrvatski etni~ki institut/Croatian Ethnic Institute Chicago; In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU; Ljubljana, Közlokodési
Múzeum Budimpe{ta/Budapest; LaGuar-dia& Wagner
Archives, New York; Mestni muzej Ljubljana;
Ministarstvo kulture, fototeka, Zagreb; Muzej Nikole
Tesle Beograd/Belgrade; Muzej Vojvodine, Novi Sad;
Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb; Narodna in {tudijska
Knji`nica v Trstu/Trieste; Österreichisches Ost-und
Südeuropa – Institut, Be~/Wien, Slovenske narodne
muzeum Bratislava; Southampton City Heritage
Services; Spomeni~ka knji`nica i zbirka Ma`urani}-Brli}Ru`i}, Rijeka; Sveu~ili{na knji`nica Rijeka; Sydney Jones
Library, Special Collections and Archives, University of
Liverpool; Eni [ebalj, Rukavac; Frane [epi}, Rukavac;
Zavi~ajni muzej Ozalj; Zavi~ajni muzej [ibenik
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 3
Izlo`ba u Muzeju grada Rijeke
od 10. prosinca 2008. do 28. velja~e 2009.
Exhibition at the City Museum of Rijeka
10 December 2008 – 28 February 2009
Autor izlo`be
Author of the exhibition
Ervin Dubrovi}
Autor likovnog postava
Design of the exhibition
Klaudio Cetina
Suradnica u pripremi
Collaborator in preparation
Jasna Milinkovi}
Suradnik u postavu izlo`be
Collaborator in design
Bojan Kukuljan
Mirna Kutle{a
Muzeji – suradnici
Museums – associates
Ellis Island Immigration Museum, New York
Diane Pardue
Musei Civici di Storia ed Arte, Trst/Trieste
Adriano Dugulin
Muzej Vojvodine, Novi Sad
Jovan Paunovi}
Landesmuseum Joanneum, Graz
Wolfgang Muchitsch
Medijski pokrovitelj
Media coverage
Novi list, Rijeka
Videoprojekcije
Video presentations
Jelena Dunato
Tehni~ki postav
Technical arrangement
Anto Kova~evi}
Tehni~ka realizacija
Technical realization
Pru{a d.o.o.
Jedinstvo d.o.o.
Sufinancirali su
Co-funded by
Grad Rijeka, Ministarstvo kulture Zagreb; Primorskogoranska `upanija, Rijeka; Zaklada Adris, Zagreb;
Veleposlanstvo SAD-a, Zagreb; INA d.d., Zagreb;
Hrvatska banka za obnovu i razvitak, Zagreb; Bevanda
d.o.o., Opatija; Austrijski kulturni forum, Zagreb
3
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 4
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 5
Ervin Dubrovi}
Iseljavanje iz Srednje Europe u Ameriku
1880. – 1914.
Emigration from Central Europe to America
1880 - 1914
Muzej grada Rijeke, 2008.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 6
Emigracija u Ameriku
predgovor
10
Iseljavanje
NAJVE]A MIGRACIJA U POVIJESTI
SREDNJA EUROPA I MIGRACIJA
Dr`ava i iseljavanje
Prvi iseljenici, masovno iseljavanje i neodlu~nost dr`ave
Emigracija izme|u protivnika i zagovornika
Slaveni i iseljavanje
16
22
22
24
26
28
Ustroj prekooceanskog egzodusa
PRIJEVOZNICI I POSREDNICI
Parobrodarske kompanije
Cunard Line
Inman Line
White Star Line
HAPAG - Hamburg-Amerika Linie
Norddeutscher Lloyd
Brodarski karteli
@eljeznica - od rodnog sela do polazne luke
Glavna `eljezni~ka ~vori{ta
Iseljeni~ke agencije
Banke
34
36
36
38
40
40
42
46
50
52
56
58
Luke - odakle putovati u Novi svijet?
Bremerhaven
Hamburg
Rotterdam
Antwerpen
Le Havre
Cherbourg
Liverpool
Southampton
Genova
Ameri~ke ulazne luke i Ellis Island
66
68
72
74
76
78
80
82
84
86
Rije~ka i tr{}anska luka
RIJE^KA LUKA
Fiorello La Guardia i ameri~ki konzulat u Rijeci
Tko se ukrcava u Rijeci?
Iseljavanje iz rije~ke okolice i zale|a
TR[]ANSKA LUKA
Ukupni promet iseljenika u tr{}anskoj luci od 1903. do 1914.
Smje{taj iseljenika u Trstu
6
94
108
110
114
122
126
128
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 7
Sadr`aj
Iseljenici
STREPNJE, PUTOVANJE, @IVOT
Amerika - bijeg od bijede
Regruti i Amerika
Strah od mora i plovidbe
Veliko putovanje - prvi put na brodu
Veli, veli brod s ken }emo brzo prit va Meriku!
Posljednja prepreka - oto~i} Ellis
Kamo doseljavaju na{i emigranti?
Useljeni~ka Amerika - raj ili pakao?
Kriza 1907. - ne u Ameriku!
134
136
138
140
142
146
150
152
156
162
Sudbine
Lajos Kossuth i odbjegli sinovi revolucije
Hans Kudlich - ~e`nja za domovinom
Mihajlo Pupin - od iseljenika do izumitelja
Nikola Tesla i zemlja zlatnih obe}anja
Fran Sakser - slovenski novinar, dobrotvor i bankar
Austrijski pivar Fritz, otac Freda Astairea
Josip Marohni} - prvi Hrvat kod Predsjednika
Peter V. Rovnianek - Zapisi `ivog pokopanog
Jozef Murga{ - slova~ki sve}enik i radiotelegrafist
Franjo Gr`eti} ne `eli doma
Kuharica Liza u New Yorku
Frank Zotti, kralj Hrvata
Ante Biankini - lije~nik, politi~ar i “kriminalni sociolog”
Frane Lu~i} Borinov i njegova obitelj
Imu}ni gostioni~ar Nick i sirota Ana Verzuh
“Tarzanova” obitelj Weissmüller
Naprasiti Klement Sisari} ne voli Ameriku
Erich von Stroheim - la`ni aristokrat i upe~atljiv glumac
Marljivi dobrotvori Anton i Ana Justini}
Louis Adamic - `ivot i smrt poznatog iseljenika
Julija i Ondreij Varchola - roditelji Andyja Warhola
Jura Stare{in~i} ima tu|e dijete
Anton Kinkela ^onjina i njegovi sinovi
166
166
168
170
174
174
176
176
178
180
182
182
184
186
188
190
192
194
194
196
198
198
200
Kraj velikog vala
OD NATIVIZMA DO OGRANI^AVANJA USELJAVANJA
^e`nja za domom i povratak u domovinu
NA KRAJU - KORIST ILI [TETA OD EMIGRACIJE?
206
212
216
7
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 8
Emigration to America
Introduction
11
Emigration
THE LARGEST EMIGRATION IN HISTORY
CENTRAL EUROPE AND MIGRATION
The State and Emigration
First Emigrants, Large Scale Emigration and Vacillation of the State
Emigration, For and Against
Emigration of the Slavs
17
23
23
25
27
29
Organizational Setup of The transoceanic Exodus
CARRIERS AND AGENTS
The Shipping Companies
Cunard Line
Inman Line
White Star Line
Hamburg-Amerika Linie
Norddeutscher Lloyd
Shipping Conferences
The Railways – from the Native Village to the Port of Departure
The Main Railway Hubs
Emigration Agencies
The Banks
35
37
39
41
41
43
47
49
51
57
59
61
The Ports - Where to Travel to The New World from?
Bremerhaven
Hamburg
Rotterdam
Antwerp
Le Havre
Cherbourg
Liverpool
Southampton
Genoa
American Ports of Entry and Ellis Island
67
69
73
75
77
79
81
83
85
87
The Ports of Rijeka and Trieste
THE PORT OF RIJEKA
Fiorello LaGuardia and the US Consulate in Rijeka
Who Sailed from Rijeka?
Emigration from the Rijeka Region and the Hinterlands
THE PORT OF TRIESTE
Total Emigrants’ Traffic at the Port of Trieste from 1903 to 1914
Accommodation of Emigrants in Trieste
8
95
109
111
115
123
127
129
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 9
Contents
Emigrants
FEARS, PASSAGE, LIFE
America – Haven for the Poor
The Recruits and America
Fear of the Sea and the Passage
Long Passage – First Time on Board
Big, Big Ship that Will Take Us to America Quickly!
The Last Obstacle – Ellis Island
Where Did Our Emigrants Settle?
The Immigrants’ America - Heaven or Hell?
The Recession of 1907 – Not to America!
135
137
139
141
143
145
149
153
157
163
Destinies
Runaway Sons of Revolution and Lajos Kossuth
Hans Kudlich – Homesickness
Mihajlo Pupin – from Immigrant to Inventor
Nikola Tesla And the Land of Golden Promises
Fran Sakser – Slovenian Journalist, Benefactor and Banker
The Austrian Brewar Fritz - the Father of Fred Astaire
Josip Marohni} – First Croat Who Met the President
Peter V. Rovnianek – Notes from One Buried Alive
Jozef Murga{ – Slovak Priest and Telegraphist
Franjo Gr`eti} Does Not Want to Return Home
Liza the Cook in New York
Frank Zotti - The King of the Croatians
Ante Biankini – Physician, Politician and “Criminal Sociologist”
Frane Lu~i} Borinov and His Family
The Rich Innkeeper Nick and the Poor Ana Verzuh
Tarzan’s Family – the Weissmullers
The Quick-Tempered Klement Sisari} Dislikes America
Erich von Stroheim – Fake Aristocrat and a Remarkable Actor
Diligent Benefactors Anton and Ana Justini}
Louis Adamic – Life and Death of the Famous Immigrant
Julija and Ondreij Varchola – Andy Warhol’s Parents
Jure Stare{in~i} Has Another's Child
Anton Kinkela ^onjina and His Sons
167
167
169
171
175
175
177
177
179
181
183
183
185
187
189
191
193
195
195
197
199
199
201
The End of The Great Wave
FROM NATIVISM TO IMMIGRATION QUOTAS
Homesickness and Return
TO SUMMARIZE, WAS EMIGRATION GOOD OR BAD?
207
213
217
9
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 10
Emigracija u Ameriku
Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku na prijelazu iz 19. u 20.
stolje}e privuklo je moju pa`nju prije vi{e godina. Pripremaju}i
u Muzeju grada Rijeke izlo`bu i opse`nu monografiju Rije~ka
luka: povijest, izgradnja, promet, koja je objavljena 2001., uvrstili
smo na izlo`bu i u knjigu i tekst o Rijeci kao iseljeni~koj luci, koji
je napisao na{ njujor{ki suradnik John P. Kraljic, podrijetlom iz
Hrvatskog primorja, iz Ledenica i Omi{lja na otoku Krku.
^inilo mi se ~udnim da, osim nekoliko ozbiljnih i vi{e prigodnih
tekstova, nitko dosad nije temeljito obradio iseljavanje iz Rijeke
i najbli`e rije~ke okolice, kao {to nitko nije ni sustavno razmotrio
rije~ku iseljeni~ku luku u obzoru op}ih europskih i srednjoeuropskih iseljeni~kih tokova.
Tema me vi{e godina kopkala. Kada sam prije tri godine
zapo~eo s radom na izlo`bi i novoj opse`noj monografiji, nisu
me vi{e zanimali samo iseljenici koji odlaze u Ameriku preko
rije~ke luke nego, prije svega, op}a pojava iseljavanja iz srednje
Europe, {to je krajem 19. stolje}a zapo~ela te}i nezaustavljivom
ustrajno{}u. Iako se iseljeni~ki tokovi {ire svim kontinentima,
Vreva na ulasku u njujor{ku luku i pogled na
Kip slobode obe}avaju}i su prizor koji se
pru`a iseljenicima nadomak glavnih vrata u
Novi svijet. Ilustrirane revije rado se doti~u
teme iseljavanja, a ulazak u New York jedan je
od klju~nih, naj~e{}e spominjanih prizora.
(Moderne Kunst, Berlin 1891., Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
Commotion at the entrance to the port of New
York and the view of the Statue of Liberty,
enticing sights that the emigrants saw on
approach to the main gate of the New World.
Illustrated reviews often dealt with immigration issues, and the immigration station in
New York featured most prominently in their
reports.
(Moderne Kunst, Berlin 1891., Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
10
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 11
Emigration to America
I became interested in emigration of the 1900’s from Central
Europe to America several years ago. When the City Museum of
Rijeka was preparing an exhibition and a detailed monograph
The Port of Rijeka: History, Development, Traffic (Rije~ka luka, povijest, izgradnja, promet), published in 2001, we exhibited and published a text on Rijeka as an emigration port by our New York
correspondent John P. Kraljic, a descendant of a family from
Hrvatsko primorje, from the towns of Ledenice and Omi{alj on
the island of Krk.
What struck me as odd as that other than a few serious texts,
written for special occasions, there were no detailed surveys of
emigration from Rijeka and its immediate surroundings or on
Rijeka as an emigration port in the context of European and
Central European emigration.
I remained intrigued with that for several years. Then, three
years ago, when I started working on this exhibition and on
another detailed monograph, I decided to cover not only the
emigration from Rijeka but also from the whole of Central
Europe, which peaked around 1900. Although the emigrants
11
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 12
usmjerio sam se na SAD, najprivla~nije odredi{te europskih iseljenika. A slo`en i razvijen organizacijski sustav koji je omogu}io
iseljavanje, ~inio mi se jednako va`nim kao i sudbina brojnih
iseljenika.
Da je tema vi{e nego privla~na i aktualna, za istra`iva~e koliko i
za muzealce, potvr|uje i to {to je u me|uvremenu u nekada{njim iseljeni~kim lukama otvoreno vi{e muzeja i muzejskih
postava – u Bremerhavenu (1905.), Hamburgu (2007.) i u Genovi
(posebna cjelina u Musei del Mare e della Navigazione, 2008.) – ne
samo zato da bi se upozorilo na neke povijesne teme, ve} i da
bismo se podsjetili da smo i sami uvijek negdje stranci i da u
na{e doba jo{ uvijek brojni iseljenici bje`e od raznih nevolja i
napu{taju svoje domove.
Svjestan sam da je, unato~ srednjoeuropskoj i prekomorskoj
temi, moje polazi{te ponajprije rije~ko i hrvatsko. No jednako
sam tako uvjeren da, unato~ naglascima na rije~koj luci i
poja~anu zanimanju za primorske i hrvatske iseljenike, knjiga i
izlo`ba ipak odra`avaju probleme i sudbinu iseljenika s tada
jedinstvenog podru~ja srednje Europe, koje obuhva}aju granice
zajedni~kog Carstva.
Na kraju, najiskrenije zahvaljujem muzejima: Ellis Island
Immigration Museum u New Yorku, Civici Musei di Storia ed Arte
iz Trsta, Landesmuseumu Joanneum iz Graza i Muzeju Vojvodine iz
Novog Sada, s kojima je suradnja na projektu zna~ila vi{e od
puke kolegijalnosti.
Posebno zahvaljujem suradnicima ~ijim sam se jo{ neobavljenim
tekstovima koristio za ovo izdanje, a prikupljeni su za opse`nu
monografiju koju }emo u suizdanju s Civici Musei di Storia ed
Arte iz Trsta objaviti 2009. na hrvatskom i talijanskom jeziku.
Ervin Dubrovi}
12
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 13
went to all the continents, I focused on the USA as their prime
destination. Regarding that, I found the complex emigration
infrastructure equally interesting as the plight of the numerous
emigrants.
The importance and the topicality of the issue, both for the
researchers and for the museum experts, has been proven by the
opening of museums and exhibitions in the former emigration
ports, such as Bremerhaven (1905), Hamburg (2007) and Genoa
(a special department in Musei del Mare e della Navigazione, 2008),
as a reminder of some historic developments, but also of the fact
that we are all strangers somewhere and that many persons are
still fleeing from their homes to escape some trouble.
In spite of my Central European and transcontinental scope, I
was aware that my starting point was primarily Rijeka and
Croatia. Yet I was convinced that, in spite of my focus on the port
of Rijeka and the emigration from Croatian Littoral and other
Croatian territories, the monograph and the exhibition should
reflect the problems and the plight of emigrants from all over
Central Europe, at that time united in the Austro-Hungarian
Monarchy.
Finally, I would like to express my sincere gratitude to the following museums: Ellis Island Immigration Museum, New York,
Civici Musei di Storia ed Arte, Trieste, Landesmuseum Joanneum,
Graz and Muzej Vojvodine, Novi Sad, whose assistance went
beyond the scope of usual collegiality.
My special gratitude goes to correspondents who let me use
their unpublished texts, which have been collected for a detailed
monograph we intend to publish in 2009 jointly with Civici
Musei di Astoria ed Arte, Trieste, in Croatian and Italian.
Ervin Dubrovi}
13
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 14
Iseljavanje
14
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 15
Emigration
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 16
Najve}a emigracija u povijesti
U stotinjak godina najve}eg emigrantskog odljeva, u razdoblju od napoleonskih ratova do me|uratnog doba, pedesetak je milijuna Europljana sudjelovalo u velikoj prekomorskoj seobi koja je ostavila jednako duboke tragove na obje strane – na dru{tvenu
zajednicu zemalja iz kojih iseljenici odlaze i na `ivot u zemljama u koje dolaze.1
Veli~ina toga gibanja uzdi`e ga do va`nosti posebnoga fenomena s obilje`jima
smi{ljenog i pomno organiziranog projekta s dalekose`nim posljedicama.
Migracija Europljana preko Atlantika najve}a je i ujedno najpotpunije dokumentirana
prekooceanska migracija u ljudskoj povijesti. U istom se razdoblju (1815.–1914.) pribli`no deset milijuna ljudi seli iz europskog dijela Rusije u Sibir, a i u Indiji, Kini i
Japanu zbivaju se velika gibanja stanovni{tva.
Nakon prvih ameri~kih istra`iva~a i kolonizatora – europskih naseljenika i potom
nasilno dovedenih afri~kih robova, nakon prvih “pionira”-poduzetnika za koje jo{
Posljednji pozdrav putnicima koji iz
Sredozemlja odlaze u Ameriku. U doba ve}
razvijenog prometa parobrodima odlasci su
sve ~e{}i, broj putnika sve ve}i, a brodovi
~esto pretrpani – kao na slici isplovljenja iz
Napulja 1870-ih.
(L’illustrazione Italiana, 21.11.1875, Muzej
grada Rijeke)
Last greeting to the passengers before their
passage from the Mediterranean to America.
Thanks to the development of the steamship,
the volume of traffic increased significantly
and the ships were often overcrowded, such
as this one that sailed out of Naples in the
1860’s.
(L’illustrazione Italiana, 21 November 1875,
Muzej grada Rijeke)
1 Dudley Bains, Emigration From Europe 1815–1930.
Macmillan Education LTD, Houndmills, Basingstoke,
Hampshire and London, 1991., str. 7. Autor navodi 52
milijuna registriranih iseljenika iz Europe i vjerojatnost da je pravi broj bli`i – 60 milijuna. Uz ostalo,
“zbrku” stvaraju i “turisti” koji se vra}aju u svoje
zemlje.
16
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 17
The Largest Emigration in History
During the the peak period of European emigration, hundred odd years after the
Napoleonic wars, some 50 million people moved overseas, which seriously affected
1
the social fabric both in the emigrants’ homelands and in their adopted countries. The
exodus became so monumental that it acquired the characteristics of a pre-planned
and well organized project with long term consequences.
European emigration across the Atlantic has been the largest and the best documented transoceanic migration in the history of mankind. During that same period (18151914), some 10 million people moved from European Russia into Siberia, and large
movements of populations happened in India, China and Japan.
Europeans first came to the Americas as explorers and colonizers. Slaves from Africa
followed them, brought there by force, as did entrepreneurs, who had plenty of land
17
1 Dudley Bains, Emigration from Europe 1815 – 1930.
Macmillan Education LTD, Houndmills, Basingstoke,
Hampshire and London, 1991, p. 7.
The author cites the number of 52 million immigrants,
and warns that the actual number could have been
closer to 60 million. The discrepancy is partly due to
the “confusion” created by the “tourists” who traveled back and forth between America and their homelands.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 18
uvijek ima dovoljno zemlje, ve} u 18. stolje}u dolaze useljenici novoga tipa, u bitno
druk~ijem polo`aju od prethodnika.
Useljenici su, barem isprva, jo{ uvijek dobrodo{li. Od ku}a odlaze s gor~inom zbog
nemogu}nosti pre`ivljavanja, a dolaze sa strahom i nadom, ali im se u Americi vi{e ne
nude osobite pogodnosti.
Karta predo~ava razmjere priljeva useljenika
iz europskih zemalja u SAD. Me|u najbrojnijima su iseljenici koji dolaze iz srednje Europe
– iz Austro-Ugarske Monarhije.
(Nach Amerika, Burgenlandische Landesausstellung, Burg Güssing, 1992.)
A chart with the breakdown of emigration
from different European countries to the USA.
One of the most active emigration areas was
central Europe, including the AustroHungarian Monarchy.
(Nach Amerika, Burgenlandische Landesausstellung, Burg Güssing, 1992.)
Useljenici dolaze kao najamni radnici na upravo otvoreno tr`i{te rada. Zemlje u koje
sti`u prihva}aju ih, ali im vi{e ne nude nikakve posjede. Nude im samo mogu}nost
pre`ivljavanja i – {ansu za uspjeh.
U zemljama iz kojih dolaze dru{tveni su odnosi jo{ gotovo feudalni, a Amerika ve}
prednja~i poletnim gra|anskim sustavom. Liberalne dru{tvene okolnosti “obe}ane
zemlje” spretnima i umje{nima na svim podru~jima omogu}uju uspon kakav im kod
ku}e jo{ nije mogu}.
Razdoblje prvih naseljenika na podru~ju SAD-a vezano je isklju~ivo uz
Anglosaksonce. Ve}e iseljavanje kontinentalnih Europljana u SAD po~inje s
Nijemcima potaknutim tridesetogodi{njim ratom i gospodarskim neda}ama.
Petnaestak tisu}a njema~kih seljaka i obrtnika kre}e 1709. u Ameriku.
Zato je dobrim dijelom krivac jedan njihov sunarodnjak koji tiska primamljiv poziv s
la`nim obe}anjima o “slobodnoj zemlji” koja ih ~eka u Americi.
Putovati su mogli jedino preko Engleske u koju dolaze i nekoliko mjeseci ~ekaju prijevoz. U i{~ekivanju, zbog lo{ih uvjeta `ivota, jedni umiru, druge vra}aju u Njema~ku.
Preostali na kraju ipak sti`u u Ameriku, ali nakon sukoba s Indijancima i tamo{njim
stanovni{tvom, samo ih tri tisu}e sti`e na kona~no odredi{te, u dolinu rijeke Hudson,
na proizvodnju katrana i smole. Kona~no dobivaju i dozvolu da se nasele u predjelima dr`ave New York.2
No unato~ tragi~nom po~etku, ve} je 1766. u engleskim kolonijama u Americi bilo oko
3
200.000 njema~kih useljenika.
2 Prema neobjavljenom tekstu Williama Klingera,
Gradisca d’Isonzo, 2008.
Prava masovna migracija po~inje s Ircima u prvoj polovici 19. stolje}a. Prenapu~ena i
siroma{na zemlja doslovno je umirala od gladi. Nakon katastrofe s propalim urodom
krumpira, osnovne `ivotne namirnice, 1846.–1847. irski se `ivalj smanjuje od osam na
manje od tri milijuna!
Najve}i dio pre`ivjelih odlazi u Englesku, u najbli`u luku Liverpool, odakle se ve}ina
4
zaputila preko oceana.
3 Stjepan Radi}, Moderna kolonizacija i Slaveni, Matica
Hrvatska, Zagreb 1904., str. 326.
4 Bains, isto, str. 9.
Autor navodi ukupno 7,3 milijuna irskih iseljenika
(1815.–1830.).
NORVE[KA/NORWAY
[VEDSKA/SWEDEN
RUSIJA/RUSSIA
3% ,8%
21,
11
0
9
1
0
1
4
.
7
9
4,6%
3
7.7 922.
08
1%
1.9
35
1
.25
1,3&
78
5
.77
6
10
VELIKA BRITANIJA/GREAT BRITAN
1,
6
49
%
5,6
2.1
2 ,0
9 2.7 6
91
.7
34
2 7, 9
18
%
3
26,6%
FRANCUSKA/FRANCE
NJEMA^KA/GERMANY
AUSTRO-UGARSKA
/ AUSTRIA-HUNGARY
[PANJOLSKA/SPAIN
PORTUGAL
ITALIA/ITALY
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 19
to exploit. But, by the 18th century, the fortunes of immigrants had changed.
After having left their homelands frustrated by the lack of basic resources, they continued to be welcomed in America, but they could no longer rely on receiving any special benefits. These immigrants found work as hired hands in the newly liberalized
labor market. Their adopted countries allowed them entry, but they received no
offers for property. All they were offered was a chance to survive and better their
standing.
While the dynamic American bourgeoisie set an example for the rest of the world, in
their home countries social relations still predominantly remained feudal. In liberal
America or “the promised land,” on the other hand, the resourceful and the daring in
all walks of life could better themselves faster than they could at home at that time.
At first, immigrants into the future United States consisted primarily of those of
Anglo-Saxon and Irish descent. Large scale emigration from continental Europe started with the Germans, after the Thirty Years War and the economic crises that ensued.
In 1709, some 15,000 German peasants and artisans set out from Germany for
America. Their emigration had been prompted primarily by one of their compatriots
who had published an enticing leaflet containing false promises of free land allegedly waiting to be taken by the immigrants.
The only route to America led through England. There they waited several months for
passage. Due to poor living conditions, some of them died in England and many others were sent back to Germany. The rest finally arrived in America, where they
clashed with Indians and the local white population. Only three thousand reached
their final destination, the Hudson River Valley, where they engaged in the production
of tarmac and pitch. Eventually, they received permission to settle in the territory of
2
New York.
In spite of the tragic fortune of the first wave of German immigration, in 1766 German
3
immigrants in the English colonies numbered around 200,000 persons.
Large scale immigration started with the Irish in early 19th century, when the oversized and impoverished population of Ireland suffered from starvation. After catastrophically low crop yields of potatoes, the main food staple, in 1846-1847, the population of Ireland dropped from eight million to less than three million! Most of the survivors went to the nearby English port of Liverpool, and from there the majority sailed
4
across the Atlantic.
The face of immigration changed in late 19th and early 20th centuries, with the arrival
of immigrants of other origins, whose existence at home had been either threatened or
who had been poor. In some cases, they even received encouragement, often directly,
to emigrate on religious or nationalistic grounds. However, during that period many
emigrants did not emigrate for good but only to save money to improve their living
conditions at home.
Between 1871 and 1915, emigration from Central Europe, that is, from Austria5
Hungary, totalled 4,383,000.
2 From an unpublished text by William Klinger,
Gradisca d’Isonzo, 2008.
When plotted on the entire 100 year period, i.e., from the Napoleonic wars until World
War I, emigration from Austria-Hungary totalled five million. Thus, one in ten
European immigrants was a native of Central Europe. After Great Britain (11.4 million), Italy (9.9 million) and Ireland (7.3 million), Austria-Hungary represented the
6
fourth largest source of emigration.
3 Stjepan Radi}, Modern Colonization and the Slavs
(Moderna kolonizacija i Slaveni), Matica Hrvatska,
Zagreb 1904, p. 326.
4 Bains, ibid, p. 9. The author gives 7.3 million as the
total number of Irish emigrants (1815-1830).
5 Ferenczi, W.F. Willcox, International Migration, vol. I,
Statistics, National Bureau of Economic Research,
New York, 1929, p. 230-231.
W. Nugent, Crossings, The Great Transatlantic
Migrations, 1870-1914. Bloomington-Indianapolis,
Indiana University Press, 1992, p. 12.
19
6 Bains, ibid, p. 9.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 20
Pretrpana paluba pru`a istu sliku pri isplovljenju iz europske luke i pri dolasku u
Ameriku. Ovaj brod pristi`e iz sjevernonjema~kih luka, iz kojih od kraja 19. stolje}a
odlazi najvi{e siroma{nih srednjoeuropskih
iseljenika i ruskih @idova u bijegu pred
pogromom.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
On departure from European ports and on
arrival to America decks were equally crowded. This ship arrived from one of the north
German ports. As of the late 19th century they
were most popular with the poor central
European emigrants and with the Jews fleeing
the pogroms.
(Ellis Island Immigration Museum, New York).
20
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 21
21
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 22
Masovno iseljavanje “kontinentalaca” drugoj polovici 19. i po~etkom 20. stolje}a nova
je pojava koja odre|uje i nove glavne tokove migracije.
Zemlja iz koje iseljenici odlaze ili im ne omogu}uje osnovne uvjete pre`ivljavanja ili
ne nudi `ivot kakav pri`eljkuju. Katkad ih – vi{e ili manje izravno – i poti~e na
odlazak, naj~e{}e zbog vjerskih ili nacionalnih razloga.
Ipak, u novije doba mnogi ne odlaze zauvijek, nego samo da bi zaradili za bolji `ivot
u domovini.
Prizori iz sredi{ta Be~a, prijestolnice Austro
-Ugarske Monarhije. Poslanici u Carevinskom
vije}u (Reihstag) godinama raspravljaju o
lo{im i dobrim stranama te o posljedicama
emigracije u Ameriku. Zbog razli~itih interesa, unato~ brojnim prijedlozima i nacrtima,
zakon o emigraciji nije nikad izglasan.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO 3784)
Iz srednje Europe, to~nije iz Austro-Ugarske, u razdoblju od 1871. do 1915. iselilo je
5
4.383.000 ljudi.
Ako se uzme u obzir cijelo stogodi{nje razdoblje, od napoleonskih ratova do Prvoga
svjetskog rata, broj se osobito ne pove}ava, ali ipak dosi`e ukupno pet milijuna iseljenika. Dakle, desetina je europskih iseljenika rodom iz srednje Europe. Nakon Velike
Britanije (11,4 milijuna), Italije (9,9 milijuna) i Irske (7,3 milijuna), ovo je podru~je
6
najve}i izvor iseljavanja.
Sights from downtown Vienna, Capitol of the
Austro-Hungarian Monarchy. For years
deputies at the Imperial Council (Reichstag)
debated pros and cons of emigration to
America. Due to conflicting vested interests, a
law on emigration was never adopted, in
spite of different proposals and bills.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO 3784)
Srednja Europa i migracija
Dr`ava i iseljavanje
Na~elno su i u prvoj polovici 19. stolje}a slobodni ljudi, naro~ito plemstvo, obrazovani
ljudi, studenti, obrtnici i trgovci, imali slobodu kretanja, ali zapravo je za svako putovanje, ~ak i u susjedni okrug, trebalo odobrenje, svako je putovanje trebalo biti prijavljeno i odobreno, trebalo je zapravo dobiti putovnicu na koju, dakako, nisu mogli
7
ra~unati oni koji su do 1848. bili kmetovi.
U Habsbur{koj je Monarhiji tek 1857. uvedena op}a sloboda putovanja u granicama
dr`ave, a za inozemstvo je i dalje trebala putovnica.
Iako u njema~kome Svetome Rimskom Carstvu (koje je propalo 1806.), prethodniku
Austrijskoga Carstva i Austro-Ugarske (1867.), postoji svojevrsno “pravo emigracije”
(ius emigrandi), ono se ne odnosi na pravo pojedinca, ve} na pravo nekatoli~kih vjerskih grupa, uglavnom protestanata, da uz uredno pla}ene pristojbe napuste zemlju.
No time se ujedno gube sva prava i imanja u zemlji.
Iako je to pravo zasnovano u po~ecima novoga vijeka (1555.), gotovo do sredine 19.
8
stolje}a (1837.) doga|aju se povremeni progoni protestanata iz Austrije.
Dolje:
Nakon ukidanja kmetstva 1848. seljaci postaju
slobodni, ali ne i posjednici zemlje koju
obra|uju. Prezadu`enost sela i gospodarske
krize u koje zapada postfeudalno dru{tvo,
glavni su razlozi iseljavanja.
Najvi{e iseljavaju stanovnici najsiroma{nijih,
uglavnom perifernih i “egzoti~nih” krajeva
Monarhije – iz dana{nje Poljske, Slova~ke,
Srbije (Vojvodine), Rumunjske (Banat).
(Ungarn, Budimpe{ta 1909., Zbirka zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
Iseljavanje je od 18. stolje}a strogo zabranjeno jer merkantilisti~ka dru{tvena koncepcija brojnost stanovni{tva smatra jednim od temelja snage i dobrobiti dr`ave.
Francuski je ekonomist Jean Baptista Say tvrdio: “Ako se godi{nje iseli 100.000 ljudi s
desetak milijuna forinti, to je isto kao da vojska od 100.000 ljudi s oru`jem i opremom
9
pro|e preko granice i tamo propadne.”
Jedan je od brojnih patenata cara Josipa II. i patent o emigraciji, izdan 10. kolovoza
1784., u kojem su sa`eti svi stari propisi. U prvom je paragrafu definiran pojam emigranta: “Iseljenikom se smatra onaj tko iz bilo koje carsko-kraljevske nasljedne zemlje
10
stupi u vanjsku zemlju s namjerom da se vi{e ne vrati.”
Down:
After the abolition of serfdom in 1848, peasants got freedom but not ownership of land
they worked on. The main reasons for emigration were indebtedness of the peasantry and
an economic crisis that beset the post-feudal
society.
Emigration was most intense in the poorest,
mostly peripheral and “exotic” regions of the
Monarchy – modern Poland, Slovakia, Serbia
(Vojvodina), Rumania (Banat).
(Ungarn, Budapest 1909., Collection zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
5 Ferenczi, W.F. Willcox, International Migration, sv. I,
Statistics, National Buereau of Economic Research,
New York, 1929., str. 230.–231.
W. Nugent, Crossings, The Great Transatlantic
Migrations, 1870 - 1914. Bloomington-Indianapolis,
Indiana University Press, 1992., str. 12.
6 Bains, isto, str. 9.
7 Prema neobjavljenom tekstu Stefana Malfera, Be~
2007.
8 Stefan Malfer, isto.
9 Citat prema navodu Stjepana Radi}a, Moderna kolonizacija i Slaveni, Matica Hrvatska, Zagreb, 1904., str.
326.
Zabrana iseljavanja vrijedila je u svim europskim
zemljama. Tijekom 18. stolje}a Engleska donosi niz
odredaba koje strogo brane emigraciju. Isto tako i
[panjolska i Njema~ka.
10 Stefan Malfer, isto.
22
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 23
Central Europe and Migration
The State and Emigration
In principle, in the late 19th century, freemen, especially the nobility, the educated,
artisans and merchants, had freedom of movement. Yet, for any travel, even to a nearby borough, they needed a permit. For that, they had to register and obtain a travel
document. Obviously, serfs, who received their freedom only in 1848, had no entitle7
ment to one.
Sredi{te Be~a na prijelazu stolje}a.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
37813)
Centre of Vienna at the turn of the century
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
37813)
In 1857, the Habsburg Monarchy introduced general freedom of travel within state
borders. But one still needed a travel document for trips abroad.
The Holy Roman Empire (which had been dissolved in 1806), predecessor of the
Austro-Hungarian Empire (1867), recognized a “right to emigration” (ius emigrandi),
but not as an individual right. This right had been granted only to non-Catholic religious groups, mostly Protestants, who could leave after the payment of a required fee.
After emigrating, they lost all their rights and all property they left behind. The right
to emigration had been established early in the modern era (1555). As late as the mid8
19th century (1837), Austria expelled several hundred Protestants.
During the 18th century, emigration had been strictly banned in the spirit of mercantilism, which viewed the populace of a state as its backbone and the source of its welfare. The French economist, Jean-Baptiste Say, claimed: “If 100,000 persons leave a
country with 10 million Florins, that is the same as if 100,000 fully equipped and
9
armed soldiers go across the border and perish there.”
One of the many patents issued by Emperor Joseph II, dated 10 August 1784, concerned emigration, encompassing all prior regulations. Paragraph 1 defined the term
emigrant: “An emigrant is any person who moves from any of Our Hereditary Lands
10
abroad with the intention to stay there.”
The patent strictly forbade such emigration, as it also banned any incitement to emigrate! A breach resulted in the loss of all civic rights and confiscation of property,
which the state would then administer on behalf of the wrongdoer’s legal heirs. The
issuance of this patent proves that emigration existed and that the state feared it!
Because of this fear, the patent obliged major landowners and local authorities to
assist all people willing to work so that they would not be forced to leave.
11
Until the 1850s, emigration from the Monarchy did not exceed 1,000 persons per year.
In 1832, Emperor Francis Joseph I issued another emigration patent, this one recognizing “legal emigration,” but with the loss of citizenship. But, that patent recognized the
property rights of legal emigrants.
Though the Parliament (Reichstag) in Vienna debated “free emigration” during the
Rumunjski seljaci iz Transilvanije.
(Ungarn, Budimpe{ta 1909., Zbirka
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
zu
Roman peasants in Transylvania.
(Ungarn, Budapest 1909., Collection zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
7 According to an unpublished text by Stefan Malfer,
Vienna 2007.
8 Stefan Malfer, ibid.
9 Quoted in the text by Stjepan Radi}, Modern
Colonization and the Slavs, Matica Hrvatska, Zagreb,
1904, p. 326. All European states banned emigration
during this period. In the 18th century, England
passed several regulations strictly banning emigration, as did Spain and the Germanic states.
10 Stefan Malfer, ibid.
23
11 Stefan Malfer, ibid.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 24
Takva je emigracija strogo zabranjena, kao i njezino zagovaranje! Kazna je gubitak
svih gra|anskih prava i zapljena posjeda kojim dr`ava nastavlja upravljati u ime
zakonskih nasljednika.
Dono{enje ovog zakona potvr|uje da emigracije ima i tada i da je se dr`ava pribojava! Zato istim patentom obvezuje veleposjednike i mjesne vlasti da pomognu
svakome tko ho}e raditi, da ga nu`da ne bi natjerala na odlazak.
No emigracija iz Monarhije u prvoj polovici 19. stolje}a ne prelazi prosjek od tisu}u
11
iseljenika godi{nje.
Car Franjo I. izdaje 1832. novi iseljeni~ki patent kojim uvodi pravo “zakonske emigracije” prema kojem se moglo legalno iseliti, ali se gubilo dr`avljanstvo i dobivalo
status stranca. Ipak, nije se gubilo pravo vlasni{tva, {to su ga i dalje gubili svi ilegalni
iseljenici.
Iako se u vrijeme revolucionarnih previranja 1848./49. u parlamentu (Reichstagu) u
Be~u raspravlja o “slobodnoj emigraciji”, nikakav zakon o tome nije donesen jo{
dvadeset godina, sve do 1867. kada je progla{ena sloboda kretanja koja se ograni~ava
jedino u slu~aju vojne obveze. Emigracija je kona~no dopu{tena, no unato~
poku{ajima cjelovit zakon o iseljavanju nije donesen do kraja Monarhije, ve} je u poje12
dinim ~lancima ostao na snazi odavna zastarjeli zakon iz 1832. godine.
Prizor galicijskog sela u dana{njoj Poljskoj iz
albuma carskog ~asnika. Iz ovih je krajeva
iselilo stotine tisu}a seljaka.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
A sight from a Galician village, modern
Poland, taken from a photo album of an imperial officer. Hundreds of thousands of peasants emigrated from this region.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka).
Iako nije sporno da emigrantu ostaje pravo vlasni{tva, ostaje sporno pravo na dr`avljanstvo za koje se po~inje smatrati da ga iseljenik gubi tek kada prihvati strano
dr`avljanstvo.
Prvi iseljenici, masovno iseljavanje i
neodlu~nost dr`ave
Neki dokumenti upu}uju na po~etke ve}ega prekomorskog odljeva.
Izvje{taj zapovjednika otoka Visa kapetana Josefa Schmidta od 6. listopada 1860.,
upu}en vrhovnome pomorskom zapovjedni{tvu ustvr|uje: “Svi mladi ljudi su oti{li,
vi{e od stotinjak njih, u Ameriku i Australiju, a mnogi su drugi na Lloydovim parnim
13
brodovima i drugim trgova~kim brodovima...”
No {ezdesetih i sedamdesetih godina 19. stolje}a iz Habsbur{ke se Monarhije jo{ uvijek iseljava samo nekoliko tisu}a ljudi godi{nje, a Dalmacija je prete~a toga razvoja.
Tek 1880., u jeku velike gospodarske krize, emigracija iz austrijskog dijela u prekomorje naglo raste na 20.000 iseljenika godi{nje i nikad se vi{e ne smanjuje. Godine
1892. dosi`e broj od 50.000 iseljenika, a 1904. ~ak 100.000 iseljenika godi{nje.
Na dotad nepoznatu i posve novu pojavu, poput brojnih i organiziranih napu{tanja
domovine, dr`ava odgovara sporo i prili~no neodlu~no. Poticanje i reklamiranje emigracije zabranjeno je, a to uklju~uje i bilo kakve bro{ure, letke i oglase u novinama. Jo{
1895. putni~kim je uredima izri~ito zabranjeno nova~enje emigranata, poticanje emigracije ili izdavanje putnih “karata za potpalublje” za brodove stranih pomorskih
kompanija. Zakon od 21. sije~nja 1897. zabranjuje bavljenje emigrantskim poslovima
bez slu`bene dozvole, a za nagovaranje na emigraciju slijedi i zatvorska kazna.
No ti su propisi ipak ve}inom ostali nedjelotvorni. Habsbur{ka Monarhija slu`beno ne
Karta pravaca austrougarske emigracije.
Najvi{e iseljenika iz srednje Europe prije
Prvoga svjetskog rata odlazi u SAD, no
podosta njih upu}uje se i u zemlje Ju`ne
Amerike i u Kanadu.
(Nach Amerika, Burgenlandische Landesausstellung, Burg Güssing, 1992.)
KANADA/CANADA
167,969
AUSTRO-UGARSKA
AUSTRIA-HUNGARY
SAD/USA
A chart showing the main routes of emigration from Austria-Hungary. Prior to World
War I, most emigrants from central Europe
went to the USA, but quite a few headed to
South America and Canada. (Nach Amerika,
Burgenlandische Landesausstellung, Burg
Güssing, 1992.)
AZIJA/ASIA
109
2,953.587
JU@NA AMERIKA
SOUTH AMERICA
6.544
BRAZIL/BRASIL
64.360
AUSTRALIJA/AUSTRALIA
4.097
11 Stefan Malfer, isto.
ARGENTINA
358.507
12 Stefan Malfer, isto.
13 Stefan Malfer, isto.
AFRIKA/AFRICA
1771
24
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 25
revolutionary movement of 1848-1849, such a concept only became law in 1867, when
the only restriction imposed applied to conscripts. Although the Monarchy thus liberalized emigration, it never passed an all-encompassing law on emigration, which
12
continued to be partially regulated by the old 1832 law.
With the passage of time, the state recognized not only an emigrant’s right to the property that he left back home but also to citizenship, which he would lose only upon the
acquisition of another citizenship.
First Emigrants, Large Scale Emigration and
Vacillation of the State
Some records point to the commencement of the large-scale emigration. Thus, in his
report to Navy Headquarters, dated 6 October 1860, the commander of Vis Island,
Captain Josef Schmidt notes: “All the young people have left, more than a hundred to
America and Australia, while many others are on the Lloyds and other cargo
13
steamships….”
@idovi iz Galicije iseljavaju se manje nego
ruski @idovi, no i oni spadaju u najugro`enije
i, prema mi{ljenju nekih politi~ara u
Carevinskom vije}u, najmanje po`eljne narode Monarhije.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
In the 1860s and the 1870s, emigrants from the Habsburg Monarchy numbered only
several thousand per year, with Dalmatia in the lead. Only during the economic recession in the 1880s did overseas emigration from the Austrian part of the Empire sharply
rise to 20,000 persons per annum and it never fell below that level again. In 1892, the
number of emigrants reached 50,000 and in 1904 as many as 100,000.
Galician Jews emigrated in smaller numbers
than those from Russia. Yet, even the former
were amongst the most endangered groups,
considered by some politicians in the Imperial
Council the least desirable ethnic group in the
Monarchy.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka).
The state responded slowly and hesitantly to the new phenomenon of organized large
scale emigration. The Government banned the instigation and advertising of emigration, including all brochures, fliers and newspaper ads. As early as 1895, travel agencies were explicitly ordered not to recruit emigrants, instigate emigration or sell
“cargo hold tickets” for transoceanic ships of foreign shippers. A law passed on 21
January 1897 forbade unauthorized emigration business and introduced a prison sentence for anyone encouraging emigration.
These regulations were rarely enforced. Although the Habsburg Monarchy officially
rejected emigration, the phenomenon soon got out of control. However, only around
the early 1900s did the problem became a subject of serious debate.
Reactions to emigration varied from open nationalistic gloating over the emigration of
undesirables, such as Jewish merchants and poor Ruthenian peasants, to the recognition of the right of a free man to emigrate anywhere where he would not face the risk
Karta Austro-Ugarske Monarhije, najslo`enije
zemlje na svijetu. Monarhiju ~ine dvije glavne
jedinice, Austrija i Ugarska, a svaka od njih
objedinjuje brojna kraljevstva, vojvodstva,
kne`evine, grofovije i markgrofovije.
Dotada{njoj {arolikosti koja u istoj dr`avi
zdru`uje istok i zapad, pridru`ena je i najegzoti~nija akvizicija – Bosna i Hercegovina s
islamskim ugo|ajem Orijenta.
De~in
Tetschen
Bodenbach
Prag
Prague
Krakow
Opava
Oswiecim/Auschwitz
Lavov
Liviv
Brno
Linz
Salzburg
Feldkirch
Be~
Vienna
^ernovici
A map of the Austro-Hungarian Monarchy,
the world’s most complex country. The
Monarchy consisted of two main units,
Austria and Hungary, each comprising a large
number of kingdoms, duchies, principalities,
counties and arch counties. The complexity
was augmented with the annexation of the
exotic Bosnia-Herzegovina, with its oriental
Islamic atmosphere.
Budimpe{ta
Budapest
Innsbruck
Klagerfult
Graz
Ljubljana
Gorizia
Trieste
Cormons
Pore~
Sibinj
Sibiu
Temi{var
Timisoara
Zagreb
Rijeka
Novi Sad
Zadar
Sarajevo
12 Stefan Malfer, ibid.
25
13 Stefan Malfer, ibid.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:34 Pagina 26
prihva}a emigraciju, a u stvarnosti je fenomen migracije pokrenut poput lavine.
Tek se na prijelazu u 20. stolje}e po~inje ozbiljno raspravljati o problemu emigracije.
Reakcije na emigraciju kre}u se od nesakrivenoga nacionalisti~kog zadovoljstva zbog
odlaska nepo`eljnih, `idovskih trgovaca i siroma{nih rusinskih seljaka, do priznavanja prava slobodnog ~ovjeka da ode onamo gdje ne}e umrijeti od gladi. Istovremeno
se javlja i zabrinutost zbog opusto{enih krajeva. Ima i onih koji upozoravaju na potrebu ubla`avanja problema i stvaranja uvjeta da se kod vlastite ku}e mogu prehraniti
“djeca na{e zemlje”.
Zgrada Parlamenta u Budimpe{ti politi~ko je
sredi{te isto~ne polovice Monarhije. Za razliku od austrijskoga, ugarski je parlament vi{e
puta donosio zakon o emigraciji.
(Ungarn, Budimpe{ta 1909., Zbirka zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
Na nerije{ene probleme emigracije upozoravali su i pojedini skandali poput kaznenih
postupaka u Wadowicama (na jugu dana{nje Poljske) 1889. i 1890. kada je nekoliko
emigracijskih agenata osu|eno zbog prijevara kojima su o{tetili brojne seljake, zbog
~ega se razvila velika bura u parlamentu i u novinama.
Sve se vi{e govorilo o nu`nosti zakona koji }e urediti problem emigracije. U raznim
je prigodama u parlamentu predlo`eno vi{e zakona o emigraciji, no ni jedan nije bio
izglasan. Pred sam je rat, 1913., predlo`en novi, vrlo restriktivan zakon koji je do`ivio
burne kritike od onih koji su navodili uzorne talijanske, {vicarske i njema~ke zakone.
The parliament in Budapest was the political
seat of the eastern part of the Monarchy.
Unlike the Austrian parliament, the
Hungarian Parliament passed several emigration laws.
(Ungarn, Budapest 1909., Collection zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
Emigracija izme|u protivnika i zagovornika
Protivnici emigracije gledali su u iseljavanju zlo za narodno gospodarstvo i upozoravali na `alostan odljev stanovni{tva, jedne od temeljnih okosnica dr`ave.
Zagovornici su prihva}ali stanje kakvo jest, navodili pozitivne strane i isticali va`nost
priljeva inozemnog novca.
U svakom slu~aju, sukob mno{tva suprotstavljenih interesa desetlje}ima je
omogu}avao da se emigracija razvija bez ikakva dr`avnog utjecaja, ovisno o tr`i{tu i
interesima brodara, `eljeznice, posrednika, bankara i agenata, barem koliko i interesima onih o ~ijoj se ko`i radilo – koji su pak imali osnovni ljudski interes i pravo da se
poku{aju spasiti od bijede i potra`e svoju sre}u.
Neki su krajevi posve opustjeli, ali se zato, ka`u prista{e iseljavanja, Americi mo`e
zahvaliti {to je othranila njihove `itelje. Protivnici pak upozoravaju na to da je iseljavanje unijelo pusto{ u zavi~ajne domove.
No napredak je mnogih krajeva u domovini vezan upravo za povratnike iz Amerike.
^injenica je da do samoga pada Austro-Ugarske u be~kom parlamentu nije izglasan
zakon o emigraciji. Pravi je razlog u okolnostima koje jednima pogoduju, a drugima
{tete.
Industrijalci koji trebaju radnu snagu, protive se. I vojska je protiv emigracije jer gubi
regrute. Ali zato `eljezni~ke i parobrodarske kompanije imaju koristi od emigracije i
poti~u je.
Ugarska ima vi{e nerazvijenih krajeva od
Austrije, a “nema|ari” koji nastavaju rubna
podru~ja, slova~ke pokrajine, Banat i
Transilvaniju, vi{e su podlo`ni odla`enju od
Ma|ara.
(Ungarn, Budimpe{ta 1909., Zbirka zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
Hungary was less developed then Austria.
Non-Hungarian populations of the peripheral
regions, Slovakia, Banat and Transylvania
emigrated in larger numbers than ethnic
Hungarians. (Ungarn, Budapest 1909.,
Collection zu Kostwein - de Canziani, Rijeka)
26
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 27
of starvation. Some people expressed concern over the depopulation of entire regions.
Others advised that the problem could be alleviated as emigration could create the
conditions for the survival of “the children of our lands” at home.
The unresolved problems concerning emigration became accentuated by scandals,
such as those in Wadowice (now in southern Poland) in 1889 and 1890, when several
travel agents were sentenced for fraud, damaging the interests of a large number of
peasants, which caused an outcry in the Parliament and in the newspapers.
By then it had become increasingly obvious that the problem of emigration had to be
subject to legal regulation. On several occasions, MPs introduced bills for new emigration laws, but Parliament never adopted any of them. In 1913, on the eve of World
War I, a very restrictive emigration bill was introduced, which met with fierce criticism from the proponents of the exemplary emigration laws that had been passed in
Italy, Switzerland and Germany.
Emigration, For and Against
The critics of emigration considered it a scourge for the national economy and warned
about the shameful exodus of the population, a backbone of the state. The proponents
of emigration accepted the status quo, noting that it had some positive effects, such as
the inflow of foreign currencies.
In any case, due to a clash of interests, for decades emigration continued without state
interference, and depended on economic fluctuations and the interests of shippers,
railways, middlemen, bankers and travel agents. These interests mattered at least as
much or more than the interests of the emigrants themselves, who only tried to realize their basic human rights to earn a decent living and the right to social advancement.
When some regions became totally depopulated, proponents stressed that the United
States should be thanked for saving those people from starvation. On the other hand,
critics warned about the depopulation of entire villages. However, emigrants who
returned home boosted development and economic growth in many AustroHungarian regions.
The true reason Austria-Hungary never passed a law on emigration must be based on
the clash of interests between the critics and proponents of emigration. Thus, the
industrialists, because of their need of a labor force remained opposed to emigration,
as did the military, which needed recruits. But the railways and the shippers profited
from emigration and thus encouraged it.
One of the critics of emigration expressed his opposition quite picturesquely: “Our
Government must pass economic, social and political measures that would ensure the
loyalty of the labor force we need for our homeland…. But, the state will not be able
Idili~an prizor selja~kog `ivota, kako ga
prikazuju rasko{no opremljene monografije o
krajevima i narodima Austrije i Ugarske, ne
pokazuju stvarne te{ko}e seoskog `ivlja.
(Ungarn, Budimpe{ta 1909., Zbirka zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
This idyllic vignette of peasant life, taken
from a sleek monograph on the regions and
the ethnic groups in Austria-Hungary, belied
the real difficulties of rural life.
(Ungarn, Budapest 1909., Collection zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
Selja~ka kola s galicijskom obitelji, pretrpana
vre}ama i zave`ljajima, vi{e podsje}aju na
bijeg i nevolje negoli na svakodnevni `ivot na
selu.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
A horse cart with a Galician peasant family,
overflowing with bags and bundles, evokes
flight and trouble, rather than normal village
life.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka).
27
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 28
Jedan je od stavova o nu`nosti spre~avanja emigracije izra`en prili~no osebujno:
“Zadatak je na{e vlade da pomo}u gospodarskih i socijalno-politi~kih mjera osigura
da radna snaga koju ne `elimo izgubiti ima dovoljno razloga da voli na{u domovinu...
...Me|utim ne ide to tako da dr`ava... s policijskom palicom u ruci tr~i za vlastitom
14
djecom i grmi: ’Morate me voljeti’.”
Slaveni i iseljavanje
Na po~etku najve}ega iseljavanja iz Monarhije, panslavenski orijentiran hrvatski
“pu~ki tribun” i selja~ki vo|a Stjepan Radi}, koji je u Parizu studirao “komparativnu
kolonizaciju”, u svojoj knjizi Moderna kolonizacija i Slaveni, objavljenoj 1904., naro~ito je
zabrinut za iseljavanje socijalno i gospodarski najugro`enijega `ivlja Austro-Ugarske.
Radi}u je jasno da }e se broj iseljenika iz srednje Europe jo{ pove}avati pa, govore}i o
uzrocima iseljavanja iz Podunavlja, isti~e naro~ito jak odljev Hrvata i Slovaka: “To }e
izseljavanje svakako potrajati jo{ neko vrieme, jer u jednu ruku sjeverna i ju`na
Amerika silno napreduju u materijalnom blagostanju, dok u drugu ruku ba{ ~itavo
Podunavlje prolazi stra{nom gospodarstvenom krizom.”
Razloge krize vidi i u pona{anju dr`avnog aparata koji od dr`avljana tra`i poreze “po
najmodernijem sustavu”, a radnici i seljaci u ~itavom su Podunavlju otprilike na istom
stupnju znanja i svijesti na kojem su bili prije pedeset ili stotinu godina. Tako je nastao potpun nesklad izme|u potreba i mogu}nosti pa su ni`i narodni slojevi toliko
15
ugro`eni da “bje`e glavom bez obzira”.
Uspore|uju}i nadnice hrvatskih, slova~kih i poljskih radnika sa zaradom talijanskih
radnika, za koje se uvrije`ilo mi{ljenje da je vrlo niska, ustanovio je da su slavenski
radnici u Austro-Ugarskoj pla}eni vi{estruko lo{ije. Zato se u Galiciji u vi{e od 500
op}ina pro{irio {trajk poljoprivrednih radnika. A jednako su lo{i i uvjeti radnika u
16
Hrvatskom zagorju.
Izrazito sirotinjski izgled poljskog ko~ija{a
uvjerljivo govori o prilikama u najsiroma{nijim krajevima u kojima je velik dio selja{tva
na rubu gladi.
(Mein Oesterreich, Mein Heimatland, Band II,
Be~ 1914., Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
Miserable appearance of a Polish carter clearly reflects the conditions in the poorest
regions, where most peasants lived at the
verge of starvation.
(Mein Oesterreich, Mein Heimatland, Band II,
Vienna 1914., Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
Slijedi i vrlo dramati~an zaklju~ak:
“U takvim prilikama mi se ne smijemo dugo zadr`avati kod teorije, je li izseljavanje
{tetno, ili korisno, jer, ponavljam i naglasujem: mi se Slaveni u ovo najnovije doba osobito u sviet ne selimo, nego iz domovine bje`imo, kud koji zna i mo`e. Pod tim “mi”
17
razumijem, dakako, osnov svega na{ega narodnog bi}a: selja~ki i radni~ki na{ puk.”
U svakom slu~aju, veliki je egzodus iz srednje Europe, iz prostranstava izme|u
Jadrana, Alpa i Podunavlja, u manje od ~etiri desetlje}a odnio blizu pet milijuna `itelja, a neke krajeve posve opusto{io, odnijev{i preko velike vode najbolje mladi}e i
o~eve obitelji. ^ini se kao da je samo svjetski rat mogao prekinuti egzodus – kona~an
zavr{etak jedne epohe. Nakon rata vi{e ni{ta nije kao prije.
Dva slikovita seljaka iz sredi{nje Hrvatske
(Hrvatsko zagorje) iz koje je velik dio mladih
ljudi izbjegao u Ameriku.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
15069-4)
Two picturesque peasants from central
Croatia (Hrvatsko zagorje region), which lost
many young people to emigration to America.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
15069-4)
14 Alexander Löffler, Der Entwurf eines Gesetzes betreffend die Auswanderung. Ein Kritik, Wien, 1913., str. 19.
15 Radi}, isto, str. 337.
16 Radi}, isto. str. 338.
“U nas se gotovo ob}enito zna i misli, da je u Italiji
najmanja nadnica i najte`i `ivot za sirotinju. Pa gle:
najlo{ije pla}eni sicilski radnik slu`i na dan jednu i
pol taljanske lire; lombardijske nadni~arke koje rade
oko ri`e dobivaju na dan 1 liru i hranu; radnice slamnatih {e{ira u Toskani zaslu`e dnevno najmanje jednu
liru i hranu.
A gle: u Hrvatskoj na glavnoj pruzi Zagreb-Rieka
...pla}a nije naprosto nikakova...50 filira dnevno i
hrana, a najve}a je nadnica 1 kruna bez hrane. A od
toga neka `ivi ciela obitelj!”
17 Radi}, isto, str. 338.
28
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 29
to achieve that…if it keeps running like a policeman after its children with a raised
14
baton shouting: “You must love me.”
Emigration of the Slavs
In 1904, at the beginning of the peak of emigration from Austria-Hungary, the PanSlavic people’s tribune and peasant leader, Stjepan Radi}, who had studied “comparative colonization” in Paris, expressed keen concern over the emigration from AustriaHungary of the socially and economically most deprived segments of the population.
Radi} predicted that emigration from Central Europe would keep growing. In a passage on the causes of emigration from the Danube basin, especially of the Croats and
the Slovaks, he wrote: “This emigration will certainly continue for a while, given the
fast economic growth in South America and North America and the terrible recession
in the entire Danube basin”.
According to Radi}, the Government also prompted emigration, as it demanded that
its citizens pay taxes “in accordance with the latest system” although the know-how
and the education level of the workers and the peasants in the Danube basin remained
as it had been 50 or 100 years earlier. That created a growing chasm between the needs
of the state and the potential of the working classes, whose very existence had been so
severely threatened that “they started fleeing in all directions to save their bare
15
skins”.
In a comparison of the daily wages of Croatian, Slovak and Polish workers to those of
Italian workers, whose wages had been considered particularly low, he noted that
Slavic workers in the Austro-Hungarian Empire received several times less pay than
their Italian counterparts. As a result, farm workers went on strike in more than 500
municipalities in Galicia. For the workers in the Hrvatsko zagorje region, conditions
16
had been equally miserable.
His conclusion sounded equally dramatic:
“Under the circumstances, we should not dwell on theoretical questions about the
pros and cons of emigration. Here I would like to reiterate and stress: recently, we, the
Slavs, have not been emigrating from our homeland, we have been fleeing from here
in desperation. When I say ‘we,’ I have in mind primarily the backbone of our nation:
17
our peasants and workers.”
In any case, in less than 40 years, in a large-scale exodus from central Europe, an area
between the Adriatic, the Alps and the Danube basin, almost five million people,
including some of the finest young men and bread winners, emigrated across the
ocean. That resulted in the depopulation of large areas and it took nothing less than
World War I to end the exodus and mark the end of an era. After the War, nothing
remained the same again.
Dva prijatelja, Pa{o i ^akan, zapam}eni kao
prvi Rusini koji 1897./98. napu{taju rodni
Ruski Krstur, Banat (Vojvodina) i odlaze na
rad u Barbiton u Ameriku. Rusini spadaju u
najugro`enije stanovni{tvo Monarhije i visoko
su na listama austrougarskog iseljeni{tva.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
Two friends, Pa{o and ^akan, who went
down in history as the first Ruthenian emigrants in 1897/98 They left their native Banat
(Vojvodina) and went to Barbiton, America
Ruthenians, who featured high in the statistics of emigration from Austria-Hungary,
were one of the most endangered groups in
the Monarchy.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
Prizor iz najisto~nijih dijelova Ugarske –
ov~ar pred skloni{tem od {iblja. Te`ak `ivot
na selu mnoge je nagnao na potragu za boljim
svijetom.
(Ungarn, Budimpe{ta 1909., Zbirka zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
A sight from the easternmost regions of
Hungary – a shepherd in front of a wicket
shelter. Due to the hardship of rural life, many
peasants emigrated in search for a better life.
(Ungarn, Budapest 1909., Collection zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
14 Alexander Loffler, Der Entwurf eines Gesetzes betreffend die Auswanderung. Ein Kritik, Wien, 1913, p. 19.
15 Radi}, ibid, p. 337.
16 Radi}, ibid, p. 338.
“In our lands people generally believe that the wages
and the plight of the Italian poor are the worst. Yet:
the worst paid worker in Sicily makes 1 ? lira per day;
the women working in the rice paddies of Lombardy
receive victuals and 1 lira; makers of wicker hats in
Tuscany no less than 1 lira and victuals. And in
Croatia at the Zagreb-Rijeka main railway …the pay
is a pittance…between 50 fillers and victuals and 1
Crown without victuals. And who can support a family on that?!”
29
17 Radi}, ibid, p. 338.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 30
Stanovni{tvo Austro-Ugarske
Population of Austria - Hungary
Nakon popisa pu~anstva
After population census
Prema razgovornom jeziku/
Accirding to the language they use
Dr`ava/
Country
1900.
Osobe koje govore
njema~ki/
German-speaking
Slaveni/
Slavs
Romani/
Italian and
Romainas
Ma|ari/
Hungarians
@idovi/
Jews
Ostali/
Others
Sveukupno/
Total
8752404
1918483
10670887
14771514
5151589
19923103
954750
2795272
3750022
9351
8143604
8152955
1224711
851378
2076089
437978
394233
832211
26150708
19254559
45405267
9500600
2081085
11581685
16184538
5588214
21772752
1039981
3032186
4072167
10797
8833819
8844616
1313687
923537
2237224
522331
427646
949977
28571934
20886487
49458421
Austrija/Austria
Ma|arska/Hungary
Austro-Ugarska/Austria-Ungaria
1910.
Austrija/Austria
Ma|arska/Hungary
Austro-Ugarska/Austria-Ungaria
Tablica prema/according to: Hans Chmelar, Höhepunkte der österreichischen Auswanderung. Die Auswanderung aus den im Reichsrat vertretenen Königreichen und Ländern in den Jahren 1905-1914. (=Studien zur Geschichte der Österreichisch-Ungarischen Monarchie Bd. XIV, Wien 1974)., 93.
Emigracija iz Monarhije u Sjedinjene Dr`ave, po nacionalnim skupinama
Emigration from the Monarchy to the USA, according to nationality
Ukupan boj 1901.-1910
Total 1901-1910
Godina/Year
Ukupno U postocima
Total
Percent
1901
1902
1903
1904
1905
1906
1907
1908
1909
1910
Ostali/Others
7816
77105
2020
13310
13006
43
16249
113709
3449
23069
12848
2668
23597
125920
6343
2713
18759
4277
22507
102509
5835
23851
20211
2235
33642
166394
9616
45871
17352
2848
34848
156449
12773
42848
14884
3489
40497
193036
19935
59593
18885
6561
27576
91825
9912
23826
15293
97
21096
104035
8635
27941
8431
53
26324
177046
15317
26818
131412
90
254152
1308038
93835
314780
152811
22361
11,84
60,96
4,37
14,67
7,12
1,04
Sveukupno/Total
113300
172532
206009
177158
275723
265291
338507
168529
170191
258737
2145977
100,0
Narodnost/Nationality
Nijemci/Germans
Slaveni/Slavs
Romani/Italians and Romanians
Ma|ari(Hungarians
@idovi/Jews
Tablica prema/according to: Chmelar, Auswanderung, 93.
Emigranti iz Austro-Ugarske u Ameriku (1908.-1913.) u doba najve}eg iseljavanja
Emigrants from Austria-Hungary to the USA (1908-1913), during the greatest emigration wave
Osobe koje
govore
njema~ki
/German
speaking
^esi
Czechs
21096
6609
36183
15236
3628
1151
27941
19473
7484
22374
8431
285
170191
26324
8162
60675
27438
9452
1858
26818
38785
13459
32203
421
258737
258737
1910./1911.
Austrija/Austria
Ma|arska/Hungary
Skupa/Total
6323
15027
21350
8488
185
8673
27430
85
27515
15160
1908
17068
4557
1777
6334
1250
36
1286
308
19308
19616
7615
10537
18152
190
4582
4772
472
20673
21145
10101
2684
12785
235
126
361
82129
76928
159705
1911./1912.
Austrija/Austria
Ma|arska/Hungary
Skupa/Total
6265
14859
21124
7840
191
8031
30459
190
30649
17284
3591
20875
3858
2453
6311
1048
51
1099
356
22818
23174
8849
14958
23807
256
7199
7455
659
24358
25017
8535
2222
10757
445
138
583
85854
93028
178882
8113
16002
24115
10362
54997
24700
3879
28579
29422
17797
22970
40767
11955
25923
11831
3371
15202
Godina
Year
Ukupno
Total
1908./1909.
1909./1910.
1912./1913
Austrija/Austria
Ma|arska/Hungary
Skupa/Total
Tablica prema/according to: Chmelar, Auswanderung, 94.
30
137245
117580
254825
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 31
“Austrijska depandansa” – carski ~inovnici
pred kartom obiju Amerika, s ucrtanim crnim
to~kama krajeva u koje im podanici najvi{e
bje`e.
(Nach Amerika, Burgenländische
Landesausstellung, Burg Güssing, 1992.)
“Austrian subsidiary” – imperial clerks in
front of the map of the Americas. Black dots
show the areas in which their citizens emigrated most.
(Nach Amerika, Burgenländische Landesausstellung, Burg Güssing, 1992.)
31
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 32
Ustroj prekooceanskog
egzodusa
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 33
Organizational setup of
The Transoceanic Exodus
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 34
Prijevoznici i posrednici
Srednjoeuropska emigracija, ona “drugoga vala” koja slijedi iza masovnog iseljavanja
Iraca, Nijemaca i Skandinavaca i doga|a se od 1880-ih do Prvoga svjetskoga rata,
naslijedila je ve} visokorazvijen organizacijski, prijevozni~ki i posredni~ki sustav koji
raste, razvija se i ve} je oproban u prethodnim desetlje}ima. Op}i razvoj tehnologije
koji naj~e{}e shva}amo kao samorazumljivu, gotovu stvar, pridonio je zama{noj orga18
nizaciji preseljenja milijuna Europljana u Ameriku.
Putovanje zapre`nim kolima iz unutra{njosti kontinenta i potom jedrima preko
oceana, i u 19. je stolje}u bilo prava pustolovina. I putovanje kopnom traje danima i
tjednima, a plovidba preko oceana nerijetko i dva mjeseca.
Razbojstva na cestama nevjerojatno su ~esta. Krajnje siroma{tvo i glad, primjerice u
Gorskom kotaru u prvoj polovici 19. stolje}a, poti~u brojna razbojstva na Lujzijani,
glavnoj cesti koja Rijeku spaja s unutra{njosti Hrvatske i Ugarske. O tome svjedo~i i to
19
{to tridesetih godina cestu ~uva cijela pukovnija!
Compagnie General Transatlantique, vode}i
francuski brodar koji preko Atlantika prevozi
stotinjak tisu}a austrougarskih podanika,
reklamira svoju liniju iz Le Havrea u New
York, na kojoj plove parobrodi La Provence, La
Lorraine, La Savoie i La Touraine. I ovaj, kao i
brojni drugi plakati prekomorskih prijevoznika, obe}ava bolji `ivot koji iseljenike ~eka u
Novome svijetu.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Ni kada su se, jo{ prije sredine 19. stolje}a, po~eli graditi specijalizirani jedrenjaci za
prijevoz emigranata, uvjeti se nisu bitno pobolj{ali. No zato vlasti i zakoni propisuju
najnu`nije higijenske uvjete te minimalan prostor za svakog ukrcanog putnika, koji je
brod du`an osigurati.
Iako prvi veliki parobrod nije bio uspje{an u prijevozu putnika, te je brzo prenamijenjen, velika brodarska dru{tva uskoro uvode prve po{tanske i putni~ke
prekooceanske parobrode. Pojava po{tanskih linija (packet-boath) usmjerena je, uz ostalo, i na pove}avanje brzine prijevoza, a to prije svega zna~i na tehni~ka pobolj{anja
strojeva, smanjenje potro{nje goriva, unapre|enje udobnosti smje{taja te, na kraju,
smanjenje cijene putni~ke karte koju je moglo platiti sve vi{e emigranata.
Ve} krajem 1850-ih Atlantikom plovi tridesetak parobroda, a uskoro ih je sve vi{e i
vi{e, pa i onih koji mogu primiti vi{e od dvije tisu}e putnika.
Umjesto nekada{njih mjesec i pol ili dva, putovanje na prijelazu stolje}a traje oko dva
tjedna, a pred sam svjetski rat najbr`i su brodovi prelazili najkra}u atlantsku rutu (iz
engleskih i francuskih luka) za manje od pet dana.
U svakom slu~aju, veliki val “nove emigracije” ve} do po~etka 1880-ih do~ekuje razvijena `eljezni~ka mre`a koja i najudaljenija srednjoeuropska sela spaja s velikim lukama. Ve} je prvim iseljenicima iz najsjevernijih krajeva Carstva bilo lako sti}i do sjevernonjema~kih luka.
A tijekom 1870-ih moglo se razmjerno brzo iz unutra{njosti Ugarske otputovati do
Rijeke i potom preko Ljubljane ili Trsta do atlantskih – belgijskih, francuskih i
engleskih luka.
Razvijen sustav iseljeni~kih luka ve} ima organiziran prihvat – smje{taj i nu`nu
uslugu za iseljenike. Velik broj parobrodarskih dru{tava udru`io se u kartele
(Continental Pool, Mediterannean Pool) koji se natje~u u osvajanju tr`i{ta pa sve vi{e
pobolj{avaju uvjete i smanjuju cijenu prijevoza.
U tom se velikome transkontinentalnom poslu pojavljuje i niz posrednika. Oni koji u
tome poslu prednja~e ~esto nevjerojatnom gipko{}u, nastoje objediniti {iroku ponudu
raznovrsnih usluga – prodavaju}i putne karte za parobrod i `eljeznicu, organiziraju}i
putovanje i, nerijetko, opskrbljuju}i putnike potrebnim kartama od rodnog sela do
krajnjega odredi{ta. Mnogi od njih istovremeno pru`aju nov~arske i bankovne usluge
– mijenjaju valute, omogu}avaju razmjerno pouzdane {tednje i posreduju u slanju
nov~anih doznaka obiteljima u domovinu.
Compagnie General Transatlantique, the leading
French shipper, that carried about a hundred
thousand emigrants from Austria-Hungary
across the Atlantic, advertised its Le Havre
service in New York. The service was operated by La Provence, La Lorraine, La Savoie and La
Touraine steamships. This, like so many other
posters by transoceanic shippers, promised
better life for the emigrants in the New World.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Iseljeni~ke agencijske ku}e, bankari, predstavnici pomorskih kompanija i tisu}e
“akvizitera” obilaze ~ak i udaljena sela, poti~u}i iseljavanje u potrazi za boljim `ivotom. Unato~ lo{em glasu koji su mnogi stekli borbom za opstanak u uvjetima silno
razvijene tr`i{ne utakmice, kao i zaobila`enjem zakonskih ograni~enja, organizacija
prijevoza i svih usluga izme|u srca europskog kontinenta i najudaljenijeg ameri~koga
zapada na naj{irem transkontinentalnom planu funkcionirala je gotovo besprijekorno.
To posvjedo~uju milijuni prevezenih putnika.
18 Moltmann, Günter, Steamship Transport of
Emigrants from Europe to the United States, 1850 –
1914: Social, Commercial and Legislative Aspects, in
Maritime Aspects of Migration, edited by Klaus
Friedland, 309-320. Cologne, Bohlau 1989.
19 Da omogu}i promet cestom, ovamo je raspore|ena
pje{a~ka pukovnija (regimenta) baruna von Meyera.
34
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 35
Carriers and Agents
Unlike the mass emigration of the Irish, the Germans and the Scandinavians, the second wave of emigration, from Central Europe, from the 1880’s until World War I,
relied on organization, transport and management developed over the previous several decades. The enormous endeavor of transport of millions of Europeans to
America was greatly boosted by general technological progress, which we often take
18
for granted.
As late as the 19th century, travel by horse cart from distant locations in European hinterlands to the ports and then by sailboats across the ocean was a real adventure. On
land, travel took days or even weeks and ocean passage up to two months.
Road banditry was rampant. In early 19th century, utter poverty and starvation, for
example in the Gorski kotar region, resulted in many bandit attacks on the Louisiana
road, the main thoroughfare connecting Rijeka with Croatian and Hungarian hinterlands. This is born out by the fact that in the 1830’s the road was guarded by a regi19
ment of soldiers!
Even when the first sailing boats built specifically for transport of emigrants set sail,
before mid 19th century, the conditions did not improve significantly. However, at
that time authorities prescribed minimal hygienic standards and passenger space on
board.
[etnje palubom – jedan od prospekata koje su
dijelili brodari i iseljeni~ke agencije. I putovanje u potpalublju prikazivali su kao ugodu
i zabavu.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
A stroll on the deck – from one of the
brochures that were distributed by shippers
and emigration agents. Even the passage in
the cargo hold was portrayed as pleasant and
fun.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Although the first large steamship proved unsuccessful in passenger transport and
was soon redesigned, large shippers soon introduced the first regular transoceanic
mail and passenger services. The packet boats were designed for faster, more fuel-efficient and more comfortable travel, at reduced prices, which made it affordable for a
growing number of emigrants. That was made possible partly thanks to advances in
engine construction.
Already by 1860, the Atlantic routes were operated by more than 30 ships. Many more
were added to the fleets, including those that carried more than 2,000 passengers.
Rather than 6-8 weeks, at the turn of the centuries the passage took around two weeks.
On the eve of WW I, the fastest ships completed the transatlantic passage from the
nearest English and French ports in less than five days.
In any case, as of the 1880’s, the emigrants of the second wave use a well-developed
railway network, connecting even the most distant central European villages with the
large ports. At that time even the emigrants from the northernmost regions of the
Empire could reach the north German ports without much inconvenience.
Already in the 1870’s one could rather easily travel from Hungarian hinterlands to
Rijeka, and from there to Belgian, French and English ports, via Ljubljana or Trieste.
By then the well developed network of emigration ports have opened facilities for
accommodation and basic services for the emigrants. Shippers formed cartels
(Continental Pool, Mediterranean Pool), which competed in prices and standards.
This large intercontinental business soon attracted a large number of middlemen.
Often in the forefront of the business, the resourceful businessmen offered a whole
gamut of different services, including train and steamship tickets, and management of
an emigrant’s entire tip from his native village to the final destination. Many agents
also provided exchange and banking services, such as money exchange, rather reliable
saving and transfer of money to the families in the homeland.
Emigration agents, bankers, shippers’ representatives and thousands of “sales agents”
traveled even to the most remote villages, to look for customers willing to try their
luck abroad. In spite of their bad reputation, earned by the tricks in the highly competitive business environment and by violation of legal restrictions, they organized
transport and other services between the heart of Europe and all destinations in the
USA impeccably, as proved by the transport of millions of passengers.
In spite of that, the experiences of many individual emigrants were traumatic and
deserve to be studied with due respect and from a different perspective. From the
aspect of people’s heightened emotions and frustrations, the system was not only effi-
18 Moltmann, Gunter, Steamship Transport of Emigrants
from Europe to the United States, 1850-1914: Social,
Commercial and Legislative Aspects, in Maritime Aspects
of Migration, edited by Klaus Friedland, 309-320.
Cologne, Bohlau 1989.
35
19 In order to safeguard traffic on the road, an
infantry regiment from Rijeka, commanded by baron
Von Meyer, was dispatched there.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 36
Dakako da tu ~injenicu nimalo ne umanjuju pojedina~ne ljudske traume o kojima su
svjedo~anstva iseljenika vi{e nego brojna te zaslu`uju da im se posveti du`na pa`nja
i posve druk~ije razmatranje. Sa stajali{ta koje se bavi ljudskim emocijama i frustracijama, nije mogu}e zamisliti dirljivije okolnosti i agresivniji, ali jednako u~inkovit sustav.
Prvi se put u povijesti upravo u organizaciji velikoga prekomorskog egzodusa jasno
iskazala i transkontinentalna organizacija poslovanja. To je ujedno zna~ilo i preno{enje
poslovnog sredi{ta iz Europe u Novi svijet, iz Londona u New York – u kojem su se
donosile i bitne strate{ke odluke koje su se ticale povezivanja obiju obala Atlantika.
Ogledna mu{ka dvokrevetna kabina –
reklamni prospekt. Takvima su se reklamirale
pogodnosti prijevoza iseljenika, mnogo poznatijeg po mu~nom vi{etjednom boravku u
skupnim spavaonicama u kojima je obi~no
smje{teno vi{e desetaka iseljenika. (In{titut za
slovensko izseljenstvo ZRC SAZU, Ljubljana)
Parobrodarske kompanije
A typical male berth with two beds – a commercial brochure. The brochures such as this
one stressed the amenities on the emigrants’
ships, which were notorious for hardships of
several week long passages in communal dormitories accommodating several dozen emigrants each. (In{titut za slovensko izseljenstvo
ZRC SAZU, Ljubljana)
Iako razvoj velikih brodara, koji se pojavljuju ve} sredinom 19. stolje}a, zapo~inje u
doba jedrenjaka, njihov je velik uspjeh zapo~eo s prekooceanskim ~eli~nim parobrodima koji su uskoro postali sve uobi~ajeniji, a u putni~kom prekooceanskom prometu
ve} sedamdesetih potpuno potiskuju jedrenjake.
Velike nade putni~koga prekooceanskog prometa bile su polagane u nekoliko slavnih
brodova – Great Western (1838.) bio je najve}i dotad izgra|en parobrod, duga~ak vi{e
od sedamdeset metara i prvi parobrod gra|en za prijevoz putnika preko Atlantika.
Ovim je brodom najavljena era parobrodara; tih je godina osnovano vi{e parobrodarskih dru{tava koje parni pogon isti~u i u nazivu kompanije (npr. Great Western
Steamship Company osnovana u Bristolu 1836., Royal Mail Steam Packet Company, osnovana u Londonu 1839.).
Me|u najslavnijim su ranim brodovima gotovo stotinu metara duga~ak Great Britain
(izgra|en 1843.) i vi{e od dvjesta metara dug Great Eastern (izgra|en 1858.). Iako su
postali simboli tehni~kog napretka svoga doba, ti su brodovi u poslovanju do`ivjeli
pravi krah i umjesto za prijevoz putnika vi{e slu`ili drugim namjenama, pa i za prijevoz tereta i polaganje podmorskih kabela.
Prvi su prekooceanski parobrodi, kao i jedrenjaci, isprva vi{e odr`avali redovite linije
zbog prijevoza po{te nego zbog putnika. Po{tanska slu`ba zna~ila je pouzdan i
redovit prihod, no i redovitost odr`avanja linija bila je obveza koje su se brodari
morali ~vrsto pridr`avati pa su isplovljavali u to~no odre|ene dane, obi~no jednom
tjedno ili svaka dva tjedna, bez obzira na koli~inu po{tanskih po{iljki (paketa) i broj
putnika. Na to su ih silili i ugovori za prijevoz po{te i pritisci iseljeni~kih luka koje su
`eljele sprije~iti izgrede i izbje}i da iseljenici predugo ~ekaju brod.
Po{tanski ured na parobrodu Fürst Bismarck
dru{tva Hamburg-Amerika Linie jednom od
brzih po{tanskih brodova. Dr`avna koncesija
i stalan prihod od prijevoza po{te jam~ili su
sigurnost, ali i obvezivali na redovitost
odr`avanja linije.
(Ueber Land und Meer, Stuttgart, Leipzig,
Berlin, Be~ 1891./92., Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
A post office on Hamburg-America Line’s mailsteamer Fürst Bismarck. Initially, such ships
were more common than passenger ships.
State concessions and a steady income from
transport of mail guaranteed security but also
bound shippers to maintenance of regular
schedules.
(Ueber Land und Meer, Stuttgart, Leipzig,
Berlin, Vienna 1891./92., Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
Luka Liverpool u okolnostima rane industrijalizacije i prekomorskoga putni~kog prijevoza u 19. stolje}u posve potiskuje stariju i poznatiju luku Baltimore (mati~nu luku
Great Westerna) te postaje sjedi{te prvih velikih parobrodarskih dru{tava.
Uz najve}e njema~ke brodare iz Bremena (s mati~nom lukom u Bremerhavenu) i
Hamburga, u prekooceanskom putni~kom prijevozu desetlje}ima glavnu rije~ vode
tri velika brodara iz Liverpoola – Cunard Line, White Star i Inman Line.
Samuel Cunard iz Halifaxa (Nova Scotia) u Kanadi zajedno s partnerima osniva 1838.
British and North American Royal Mail Steam Packet Company (koja se od 1878. naziva
20
Cunard Steamship Company). Prvi parobrod ovoga dru{tva Unicorn (izgra|en 1838.) u
svibnju 1840. poduzima prvu plovidbu preko Atlantika. No jo{ je va`nije to {to je
Cunardova novoizgra|ena Britannia ve} 4. srpnja te godine isplovila iz Liverpoola u
Halifax i Boston i time zapo~ela odr`avanje prve stalne prekooceanske parobrodarske
21
linije.
20 Stephen Fox, The Ocean Railway, Isamabard
Kingdom Brunel, Samuel Cunard and the
Revolutionary World of the Great Atlantic
Steamships, HarperCollins Publishers, London 2003.
21 Stephen Fox, isto, str. XII.
Duncan Haws, Merchant Fleets, Cunard Line, 1989.
36
Za po~etak Cunardova prekooceanskog poslovanja presudno je to {to je britanska vlada, nakon vi{e uspje{nih prekomorskih plovidbi Great Westerna, objavila namjeru da subvencionira parobrodarsku plovidbu izme|u Engleske i Amerike. Ne zbog
prijevoza putnika ili tereta, nego prije svega zbog prijevoza po{tanskih po{iljaka.
Razvijena i brza prekomorska komunikacija Britanskom je Carstvu iznimno va`na i
zbog veze s kolonijama i zbog gospodarskih razloga.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 37
cient but also aggressive.
For the first time in history a large overseas exodus was clearly organized at a
transcontinental level. That resulted in the shift of the world’s business centre from
London to New York, where the major strategic decisions were made concerning both
sides of the Atlantic.
The Shipping Companies
Although major shippers sprang up already in mid 19th century, in the era of the sailing boat, they won the battle with the sailing boat only with the introduction of large
iron steamships. By the 1870’s the sailing boat was on the wane.
The hope for the transoceanic transport was pinned on several famous ships, such as
the Great Western (1838). At 70 meters long, it was the largest steamship ever built and
the first steamship built specifically for transport of passengers across the Atlantic.
That ship inaugurated a new era for the shipping industry; over the next few years
several companies whose names suggested steam power were founded (e.g. Great
Western Steamship Company, founded in Bristol in 1836, Royal Mail Steam Packet
Company, founded in London in 1839).
Some of the most famous early ships were the Great Britain (built in 1843), almost 100
m long and the Great Eastern (built in 1858), more than 200 m long. Although hailed as
the symbols of technological progress of the time, they failed as passenger ships and
were redesigned for cargo transport and laying of underwater cables.
Just like the sailing boats before them, the first steamships maintained regular services primarily for the transport of mail. Mail service generated steady income, but the
shippers had to observe a strict schedule, with 2-4 passages a month, regardless of the
quantity of mail and the number of passengers. That was enforced both by contracts
on transport of mail and by migration ports that feared riots if the emigrants had to
wait too long for boarding.
In the 19the century, at the time of early industrialization and transoceanic passenger
transport, the port of Liverpool took primacy from older and more famous port of
Baltimore (home port of the Great Western) and hosted the first large shipping companies.
For the next few decades, other than by the major German shippers from Bremen
(whose port was in Bremerhaven) and Hamburg, the transoceanic passenger transport
was dominated by the three main Liverpool shippers – Cunard Line, White Star and
Inman Line.
In 1838, Samuel Cunard from Halifax (Nova Scotia), Canada, with partners established British and North American Royal Mail Steam Packet Company (from 1878 known
20
as Cunard Steamship Company).
@enska kabina s udobno{}u koju je tre}a klasa
rijetko u`ivala, iako su se uvjeti smje{taja prije
Prvoga svjetskog rata bitno pobolj{ali u odnosu na one otprije nekoliko desetlje}a.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
A 3rd class female berth. Although standards
greatly improved over a few decades leading
to World War I, such comfort was rare in 3rd
class.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Blagovaonica tre}ega razreda – svakako
najzastupljenijeg na prekomorskim putovanjima, u brodarskim i agencijskim prospektima
izgleda privla~no i udobno.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
A 3rd class dining hall. In the brochures of
shipping and travel agents the conditions in
this most popular class looked enticing and
comfortable.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Reklamna ilustracija Cunard Linea, jednog od
najve}ih svjetskih putni~kih kompanija iz
voznog reda rije~koga brodara Adrije. Zastave
povezuju Veliku Britaniju, mati~nu zemlju
brodarske kompanije, s Ugarskom i SAD-om,
koje spaja Cunardova linija izme|u Rijeke i
New Yorka.
(Zbirka zu Koswein - de Canziani, Rijeka)
An ad in the schedule of Adria, a shipper
based in Rijeka, for Cunard Line, one of the
world’s largest shippers. The flags link Great
Britain, seat of the shipper, to Hungary and
the USA, two countries served by Cunard’s
Rijeka – New York service.
(Collection zu Koswein - de Canziani, Rijeka)
37
20 Stephen Fox, The Ocean Railway, Isamabard Kingdom
Brunel, Samuel Cunard and the Revolutionary World of
the Great Atlantic Steamships, HarperColling
Publishers, London 2003.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 38
Dotad kori{teni neveliki jedrenjaci pokazali su se nepogodnima i Admiralitet je u
prosincu 1838., kada se ve} uvjerio u pogodnosti parobroda za plovidbu oceanom,
razglasio da podupire pokretanje parobrodarskog prijevoza po{te. Samuel Cunard
22
brzo reagira, dolazi u London i uskoro pokre}e prve parobrodarske linije.
Godine koje slijede, sve do 1870., razdoblje su potpune prevlasti ovoga brodara; takmaci mu jo{ uvijek nisu opasni. Tek se sedamdesetih godina izme|u brodara razbuk23
tava izravna borba za prevlast na tr`i{tu. Uz razvijen promet iz luka u Sjevernom
moru i u europskim atlantskim lukama, Cunard se na prijelomu stolje}a zajedno s
White Starom natje~e s Nijemcima oko linija izme|u sredozemnih luka (Genova i
Napulj) i Amerike. A kada krajem1903. dolazi u luke Trst i Rijeku, Nijemci poduzimaju sve da ga suzbiju jer Austro-Ugarsku smatraju “doma}im” terenom. Cunardov
monopol u Rijeci (1903.–1914.) ubla`ava to {to je u Trstu slab takmac doma}oj AustroAmericani – koja je u ve}inskom vlasni{tvu njema~kih brodara.
Brodovi koji su po~etkom stolje}a plovili na atlantskoj, mediteranskoj i “austrougarskoj” ruti (od New Yorka do Trsta i Rijeke) prevozili su oko dvije tisu}e putnika. Neki od njih nisu ni imali prvu klasu, a drugi samo manji broj kabina prve klase,
dok su u tre}oj klasi neki od brodova imali i zajedni~ke spavaonice (dormitorije) i
kabine.
I Cunard se, kao i drugi, hvali zadivljuju}im i
brzim prekooceanskim ljepoticama. Veliki se
putni~ki parobrodi smatraju najve}im i,
prema nekima, najljep{im gra|evinama svoga
doba.
(Zbirka zu Koswein - de Canziani, Rijeka)
Like other shippers, Cunard boasted of its
awesome and fast transoceanic beauties.
Large passenger steamers were considered
the biggest and arguably the most beautiful
man made objects at that time.
(Collection zu Koswein - de Canziani, Rijeka)
Za razliku od starije Auranije (1883.) koja krajem 1903. obavlja “probne” vo`nje
izme|u New Yorka, Trsta i Rijeke i prevozi 500 putnika prve i druge te 700 putnika
tre}e klase, kasniji brodovi namijenjeni prije svega emigrantskim lukama, imaju vrlo
malo ili uop}e nemaju kabine prve klase, ali zato imaju mnogo vi{e spavaonica za
24
tre}u klasu.
Me|u takvima su Ultonia (1898.), Ivernia (1900.), Carpathia (1902.), Pannonia (1903.),
Slavonia (1903.), Caronia (1905.), Carmania (1905.).
Luksuznije su opremljeni brodovi koji su se ponosili ljepotom i brzinom, poput
Lusitanije (1907.) i Mauretanije (1907.).
Nakon konkurentskih White Starovih Titanica i blizanaca, i Cunard je morao izgraditi
krunski brod i ponos svoje flote – Acquitanniju (1914.) koja je prevozila 618 putnika u
25
prvoj, 614 u drugoj i 1998 u tre}oj klasi!
No kompanija nije stigla dugo u`ivati u njezinoj ljepoti i slavi, uskoro zasjenjenoj
po~etkom rata.
Inman Line jo{ je jedno slavno liverpulsko brodarsko dru{tvo.
26
William Inman
zajedno s jo{ dvojicom partnera 1850. osniva Liverpool and Philadelphia Steam Ship
Company. Krajem 1851. dru{tvo nabavlja parobrod City of Glasgow koji je me|u prvima pokretan isklju~ivo vijkom i pogodniji je za olujne uvjete na oceanu, iako brzinom
od samo 9 ~vorova zaostaje za tada uobi~ajenim parobrodima s lopaticama. Unato~
relativnoj sporosti, iskazao se ve} na prvoj plovidbi preko Atlantika na koju je krenuo
17. prosinca 1850. s 400 ukrcanih putnika. City of Glasgow je za samo deset dana stigao
u Philadelphiju.
Cunardov “brod Njegova Veli~anstva”,
Aquitanija, bio je krunski dragulj u floti
najve}ega britanskog i svjetskog prijevoznika.
Presjek broda i pogled u njegovu slo`enu
utrobu ~ini ga jo{ impresivnijim.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Cunard’s H.M.S. Acquitania, was the crown
jewel in the fleet of the world’s largest shipper. The ship looks especially impressive on
this cross cut picture, revealing the complex
interior. (In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC
SAZU, Ljubljana)
22 Fox, isto. str. 85.
23 Fox, isto, str. 84.–112.
24 Duncan Haws, Merchant Fleets, Cunard Line,
1989.
25 Haws, isto.
26 Fox, isto. str. 178.–195.
38
Kao i drugi rani putni~ki parobrodi, ni ovaj nije izgra|en za prijevoz iseljenika, ve} za
samo 52 putnika u prvoj i 85 u drugoj klasi. No vrlo je brzo preure|en – 1852. dobio
je 130 kabina i smje{taj za 400 putnika tre}e klase.
Vlasnici su ubrzo shvatili da budu}nost oceanske plovidbe nije u prevo`enju po{tanskih po{iljaka, ve} u prevo`enju iseljenika – putnika tre}e klase.
Unato~ spretnim poslovnim potezima i dobrim izgledima za budu}nost, City of
Glasgow nije imao sre}e: 1. sije~nja 1854. isplovio je iz mati~ne luke s ukupno 480 putnika i ~lanova posade i tajanstveno nestao. Nikad se vi{e nije ni{ta ~ulo ni o brodu ni
o putnicima!
Sudbina ovoga broda nije pokolebala Inman Line u nabavi novih parobroda i u napredovanju jednog od najve}ih prekooceanskih brodara.
Isti je brodar sljede}ih godina imao vi{e havarija; City of Philadelphia nastradao je iste
1854., ali nije bilo ljudskih `rtava, a City of Boston je 1870. do`ivio brodolom u kojem
je stradalo 177 putnika i ~lanova posade.
No velike nov~ane pote{ko}e ve} su 1886. uzdrmale ovu kompaniju ~ija flota uskoro
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 39
In May 1840, the Unicorn, that company’s first steamship (built in 1838), went on its
maiden voyage across the Atlantic. Yet, more importantly, on 4 July 1840, Cunard’s
newly built Britannia set out from Liverpool to Boston via Halifax, thus starting the
21
first regular transoceanic steamship service.
Cunard’s transoceanic business would not have been possible without a subsidy
from the British Government. Encouraged by several successful trips of the Great
Western, the Government decided to subsidize mail transport between Europe and
America. For the British Empire, well developed and fast transoceanic transport was
vital for communication with the colonies and for economic reasons.
In December 1838, the Admiralty announced a tender for a steamship mail service,
after it had ascertained the advantages of the steamship over the smaller and less convenient sailing boat for transoceanic voyages. Samuel Cunard reacted quickly. He
22
came to London and soon launched several steamship services. From that moment
until 1870, that shipper reigned supreme without any serious competition. Only the
23
1870’s saw a direct competition between the shippers for the control of the market.
After having established itself in the North Sea and the European Atlantic ports, at the
turn of the centuries Cunard competed, together with White Star, with the German
shippers for the services between the Mediterranean ports (Genoa and Naples) and
America. In late 1903, when Cunard entered the ports of Rijeka and Trieste, the
German shippers used all means possible to push it out as they considered AustriaHungary their back yard. Cunard’s monopoly in Rijeka was offset by its poor performance in Trieste, where it could not compete with Austro-Americana, owned mostly by
American Line, sa sjedi{tem u Philadelphiji,
nasljednik je flote britanskog Inman Linea koji
je prvi shvatio da budu}nost pripada
putni~kom, a ne po{tanskom prometu.
Zbog jeftinije europske radne snage, ameri~ki
su brodari rijetkost u prekooceanskoj plovidbi
u kojoj te{ko konkuriraju najve}im engleskim
i njema~kim brodarima.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
American Line, based in Philadelphia, successor of the British Inman Line which first realized that the future belonged to passenger
and not to mail transport. Due to cheap labor
in Europe, American shippers were rare in
transoceanic transport as they could not compete against the major English and German
shippers.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
21 Stephen Fox, ibid, p. XII.
Duncan Haws, Merchant Fleets, Cunard Line, 1989.
22 Fox, ibid, p. 85.
39
23 Fox, ibid, pp. 84-112.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 40
postaje vlasni{tvo jednog od malobrojnih ameri~kih prijevoznika na Atlantiku –
27
American Linea kojemu je mati~na luka Philadelphia.
Unato~ poslovnoj propasti i havariji prvih velikih parobroda, novi su brodari uvi|ali
pogodnosti uvo|enja parom pogonjenih ~eli~nih grdosija. Uostalom, i jedrenjaci su
stolje}ima stradavali pa se nije prestajalo jedriti. Presudio je br`i prijevoz ve}eg broja
putnika, razmjerno manji tro{kovi i ni`e cijene putnih karata. A to zna~i i sve vi{e putnika tre}e klase.
White Star Line (Oceanic Steam Navigation Company ili White Star Line of Boston
Packets), poznat je po tragediji Titanica (1912.) te po stradanju njegova blizanca
Britannica u Prvome svjetskom ratu.
Rana povijest kompanije s jednim od najslavnijih imena prili~no je zamr{ena. Prvotna
White Star Company razvila se stapanjem malih kompanija i osnivanjem novog dru{tva
nazvanog Liverpool, Melbourne and Oriental Navigation Company, Limited. Dru{tvo je
osnovano za plovidbu u Australiju, za koju je zanimanje naglo poraslo kada je tamo
otkriveno zlato. Kako poslovi nisu napredovali, White Star se okre}e prema Americi.
Prvi parobrod, Royal Standard, nabavlja 1863. godine. Velika ulaganja u nove brodove
omogu}ena su podr{kom banke koja se, me|utim, 1867. povla~i iz posla i izaziva
bankrot dru{tva.
No kako direktor National Linea 1868. kupuje ugledno ime uglednog brodara, White
Star je ipak na neki na~in opstao. U posao se uklju~uju i novi partneri – trgovac spreman za ulaganja i brodograditelj voljan izgraditi brodove za obnovljenu kompaniju.
Najprije su izgra|eni Oceanic, Atlantic, Baltic i Republic, a 1871. pokrenuta je linija
izme|u Liverpoola i New Yorka, s pristajanjem u irskoj luci Queenstown (dana{nji
Cobh).
Najslavniji su brodovi kompanije krajem stolje}a bili Britannic, Germanic, Teutonic i
Majestic.
Uo~i velikog egzodusa iz isto~ne Europe 1880-ih, na ~elu engleskih brodara ve} su se
na{la tri dru{tva, a uskoro (1886.) su svedena na samo dva – Cunard i White Star.
Njima nasuprot stajala su dva jaka kontinentalna takmaca – njema~ka dru{tva
Hamburg-Amerika Linie i Norddeutscher Lloyd.
HAPAG ili Hamburg-Amerika Linie osnovan je u Hamburgu 1847.
(kratica HAPAG uobi~ajenija je od punog naziva – Hamburg Amerikanische Packetfahrt
Actien Gesellschaft, kako se dru{tvo zvalo do 1893.).
Dru{tvo zapo~inje prekomorski promet ve} sljede}e godine jedrenjakom Deutschland
kojim odr`ava “po{tansku” liniju izme|u Hamburga i New Yorka, s pristajanjem u
Southamptonu. Plovidba jedrima na toj pruzi i tada traje ~etrdesetak dana.
Rast kompanije ubrzan je i preuzimanjem manjih brodara (Adler Line, 1875., Carr Unio
Hamburg Amerika Linie (HAPAG) najve}i je
njema~ki brodar, prije Prvoga svjetskog rata
najve}i na svijetu, s ~ak 20.000 zaposlenika.
Uz jake sjeverne linije, ovo je dru{tvo me|u
najve}ima i u sredozemnom prometu s
Amerikom.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
18133-1)
Hamburg Amerika Linie (HAPAG) was the
biggest German shipper. Before WW I it was
the world’s largest shipper, with as many as
20,000 employees. Along with its major presence in northern ports, this company was one
of the largest shippers in the Mediterranean
traffic with America.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
18133-1)
27 Iako je, dakako, bilo jo{ ameri~kih kompanija za
prekomorski prijevoz putnika – Williams and Guion
Steamships Company osnovana je 1840. u New Yorku,
a 1851. zapo~ela je odr`avati redovitu prugu izme|u
New Yorka i Liverpoola.
40
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 41
the German shippers.
At the turn of the century, the capacity of the ships operating the Atlantic, the
Mediterranean and the Austro-Hungarian routes was around 2,000 passengers. Some
of the ships did not have the 1st class and some offered only a limited numbers of
berths of the 1st class. In the 3rd class some ships had both communal dormitories and
berths.
Unlike the older Aurania (1883), which started its trial runs between New York, Trieste
and Rijeka in late 1903, with 500 passengers in the 1st and the 2nd and 700 in the 3rd
class, later emigration ships had more dormitories in the 3rd class and few or no 1st
24
class berths.
Some such ships were the Ultonia (1898), the Ivernia (1900), the Carpathia (1902), the
Pannonia (1903), the Slavonia (1903), the Caronia (1905), the Carmania (1905).
The Lusitania (1907) and the Mauretania (1907) were more luxurious and took pride in
their speed and comfort.
After White Star built the Titanic and its twin ship, Cunard responded by the Aquitania
(1914), the jewel and the pride of its fleet, with the capacity of 618 passengers in the
25
1st class, 614 in the 2nd class and 1,998 in the 3rd class! Yet, the company did not
bask long in its beauty and fame, which was soon overshadowed by WW I.
Imperator, HAPAGOV ponos, izgra|en 1913.,
reklamiran je kao najve}i na svijetu. O{tra
bitka za premo} izme|u najve}ih engleskih i
njema~kih brodara iskazivala se natjecanjem
u gradnji brodova zadivljuju}e veli~ine, ljepote i brzine.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Another famous shipper from Liverpool was Inman Line. In 1850 William
Inman and his two partners founded Liverpool and Philadelphia Steam Ship Company. In
late 1851, the company purchased steamship the City of Glasgow, one of the first propelled only by the screw and thus more appropriate for ocean storms. With the speed
of only 9 knots it was slower than the standard peddle ships of the time but its quality was proven already by its maiden voyage on 17 December 1850, when it took 400
passengers to Philadelphia in only 10 days.
Just like the earlier passenger ships, this one was not purpose built for the transport
of emigrants. Hence, it boarded only 52 passengers in the 1st and 85 in the 3rd class.
However, already in 1852 it was redesigned and got 130 berths and room for 400 passengers in the 3rd class. The owners soon realized that the future of the oceanic travel lied in the transport of emigrants in the 3rd class rather then in the transport of mail.
In spite of successful business deals and good prospects for the future, the City of
Glasgow was doomed: on 1 January 1854 it sailed from its home port with 480 passengers and crew on board and disappeared mysteriously. The ship and the passengers
were never heard of again!
Yet, Inman Line was not shaken by the destiny of that ship. It purchased more
steamships and grew into one of the biggest transoceanic shippers.
In the following years Inman Line suffered several shipwrecks. In 1854 the City of
Philadelphia went down, without human loss. In 1870 the City of Boston suffered a shipwreck that killed 177 passengers and crew. Yet, in 1886 the company suffered financial
loss that led to its take over by American Line, on of a few American shippers on the
27
Atlantic routes, whose home port was Philadelphia.
In spite of bankruptcies and shipwrecks of the first big steamships, the newly established shippers realized the advantages of those steam powered iron colossuses. After
all, for centuries before that, sailing boats had been experiencing shipwrecks and yet,
that had not stopped the sailing. The steamships had higher speed, bigger capacity,
smaller operational costs and lower ticket prices to recommend them. And that meant
more passengers in the 3rd class.
26
41 The Imperator, pride of the HAPAG’s fleet,
built in 1913, was advertised as the world’s
largest ship. Stiff competition between the
major English and German shippers resulted
in the construction of ships that were meant to
astound with size, beauty and speed.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
White Star Line (Oceanic Steam Navigation Company or White Star Line of Boston
Packets), became notorious after the shipwreck of the Titanic (1912) and then its twin
ship the Britannic in WW I.
The early history of this famous shipper was quite turbulent. It was created by a merger of several small companies. The newly created company, called Liverpool, Melbourne
and Oriental Navigation Company, Limited, focused on the routes for Australia, which
had become suddenly popular after the discovery of gold. Yet, business was sluggish
and White Star shifted its interest towards America.
The first steamship, the Royal Standard, was purchased in 1863. Thanks to bank loans
the company then bought more ships. Yet, in 1867, when the bank withdrew its sup-
24 Duncan Haws, Merchant Fleets, Cunard Line,
1989.
25 Haws, ibid.
26 Fox, ibid, p.p.178-195.
41
27 Of course, there were other American companies
for transoceanic passenger transport, such as Williams
and Guion Steamships Company, founded in 1840 in
New York, which commenced a regular service
between New York and Liverpool in 1851.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 42
Line, 1886. i drugi) te se HAPAG postupno razvija u najve}e njema~ko brodarsko
dru{tvo, a po~etkom 20. stolje}a i u najve}u svjetsku kompaniju!
Od 1872. dru{tvo odr`ava tjednu vezu s New Yorkom. Pove}ava se i broj linija te
HAPAG-ovi brodovi pristaju i u Baltimoreu, a plove i za Srednju Ameriku, Meksiko,
Ju`nu Ameriku, Kinu, Japan i Australiju. Godine 1873. pokre}e i liniju koja se ljeti
odr`ava izme|u Hamburga, Antwerpena i Montreala, a zimi izme|u Hamburga,
Antwerpena i Bostona.
Da izbjegnu konkurenciju na Sredozemlju Hamburg-Amerika Linie i Norddeutscher Lloyd
pokre}u i liniju koja povezuje sredozemne luke Napulj i Genovu s New Yorkom
(1897.–1905.).
Uspon HAPAG-a uvelike se pripisuje i spretnosti i poduzetnosti najslavnijega direk28
tora Alberta Ballina (1857.–1918).
Ro|en je kao trinaesto dijete u skromnoj hambur{koj `idovskoj obitelji podrijetlom iz
Danske. Zarana se suo~io s iseljeni~kim ambijentom jer mu je otac bio suvlasnik agencije koja je organizirala odlazak iseljenika u SAD. Kada 1874. otac umire, mladi Albert
preuzima posao i razvija tvrtku u nezavisnoga linijskog iseljeni~kog brodara koji nastoji smanjiti tro{kove prijevozom tereta na povratnim turama na kojima uglavnom
nema mnogo putnika.
Spretnim je poslovanjem privukao pa`nju HAPAG-a te ve} 1888. postaje jedan od
direktora, a 1899. i generalni direktor. U njegovo je doba kompanija na vrhuncu, 1914.
ima ukupno 175 velikih brodova, odr`ava linije s pet kontinenata i zapo{ljava dvadeset tisu}a radnika!
U to je doba HAPAG je, u nadmetanju s vode}im brodarima koji su se hvalili velikim
i luksuznim brodovima, iste godine kada je izgra|en Titanic, dao izgraditi brod koji je
reklamirao kao najve}i na svijetu – Imperator (1912.). Ovaj je div mogao primiti 700
putnika prve, 600 druge i 940 tre}e klase te – 1750 putnika “~etvrte klase”. Pobolj{ani
uvjeti tre}e klase potaknuli su i “inovativno” uvo|enje novoga kategoriziranja putnika!
Ballin je koncipirao i izgradio i uzorno iseljeni~ko selo na izdvojenomu mjestu do kojega je izravno stizala `eljeznica. O~ito je pokazivao i odre|eno razumijevanje i
naklonost prema siroma{nim isto~noeuropskim i srednjoeuropskim iseljenicima,
naro~ito prema @idovima koji su bje`ali pred pogromom, no jo{ je vi{e vodio ra~una
o interesima svoje kompanije.
Organizacija i priprema za odlazak u Ameriku u naselju koje su nazivali Ballinov grad
– Balinstadt – u drugim se lukama ~esto spominjao kao uzor pa tako i u Rijeci koja se
poziva na hambur{ki primjer kada gradi svoj, tako|er uzoran, “hotel iseljenika”.
Norddeutscher Lloyd (Sjeveronjema~ki Lloyd)
iz Bremena, uz hambur{ki je HAPAG,
najmo}niji njema~ki brodar s poslovnicama
~ak i nadomak europskog juga – u Zagrebu i
u Brodu na Savi (Slavonski Brod).
(Engleski bez u~itelja, Zagreb 1911., Muzej
grada Rijeke)
After HAPAG, based in Hamburg,
Norddeutscher Lloyd (North German Lloyd)
from Bremen was the second largest German
shipper, with branch offices as far away as
south Europe, including Zagreb and Brod na
Savi (Slavonski Brod)
(An advertisement in an English language
manual for the emigrants, Zagreb 1911, Muzej
grada Rijeke).
Norddeutscher Lloyd (NDL) nastao je 1857. udru`ivanjem ~etiri manja
brodara.
Osniva~ je dru{tva dugovje~ni bremenski poduzetnik i politi~ar Hermann Heinrich
Meier (1809.–1898.) koji ga je ubrzo u~inio jednim od najve}ih svjetskih brodara.
Ve} sljede}e 1858. godine Dru{tvo pokre}e prvu liniju za New York, a potom (1868.)
za Baltimore i (1869.) za New Orleans. Poslije su ustanovljene i linije za Srednju i
Ju`nu Ameriku i druge.
Kada se bitan dio prometa iseljenika premje{ta u ju`nu Europu, i NDL, poput drugih
velikih brodara, 1891. pokre}e liniju iz Italije – Genove i Napulja – u New York.
28 Hans Hermann Groppe, Ursula Wöst, Albert
Ballin, u Hans-Hermann Groppe/ Ursula Wöst, Via
Hamburg to the World, From the Emigrants Halls to
BallinStadt, Ellert & Richter Verlag, Hamburg, 2007.,
str. 28.–33.
42
Tijekom devedesetih dru{tvo gradi vi{e velikih brodova, od kojih neke naziva imenima careva novoga Njema~kog Carstva (osnovanog 1871.). Kaiser Wilhelm der Grosse
(Vilim I., 1897.) nazvan je najve}im na svijetu, no nekoliko godina poslije izgra|en je
jo{ ve}i, Kaiser Wilhelm II (1903.) koji u prvi razred prima 332, u drugi 343, a u tre}i
1074. putnika.
Jedan od vode}ih tada{njih parobrodara uo~i Prvoga svjetskog rata najavljuje novu
utakmicu u gradnji najve}ih, najljep{ih i najbr`ih transatlantika – od kojih nekima
sudbina nije bila sklona, kao ni njihovim putnicima.
Uspjeh luke Bremerhaven najve}ma je povezan s izvanrednim usponom Norddeutscher
Lloyda. Milijunima prevezenih putnika u Ameriku, koje ova kompanija prevozi iz
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 43
Gospodska djeca zasjela na palubi, a na potplatima im ime novoizgra|enog broda,
Imperator, i godina izgradnje (1913.). Prva je
vo`nja “najve}eg broda na svijetu” pro{la
neusporedivo bolje od pro{logodi{nje
Titanicove.
(Sa{a Dmitorvi}, Rijeka)
Bourgeois children lounging on the deck of
the Imperator (built in 1913), with the name of
the ship written on their soles. The maiden
voyage of this „largest ship in the world“ was
much more fortunate than the maiden voyage
of the Titanic the year before.
(Sa{a Dmitorvi}, Rijeka)
port, the company went bust.
Already the following year the director of National Line bought the famous franchise,
thus rescuing the White Star name. The business soon attracted two more partners – a
merchant with money to invest and a ship builder ready to build ships for the
revamped company.
The first ships to be built were the Oceanic, the Atlantic, the Baltic and the Republic. In
1871 the company introduced a service between Liverpool and New York, with a stop
over at the Irish port of Queenstown (present Cobh). At the turn of the century, the
company’s most famous ships were the Britannic, the Germanic, the Teutonic and the
Majestic.
On the eve of the big exodus from Europe, in the 1880’s, there were three major
English shippers. Soon (1886), only two of those remained – Cunard and White Star.
They had strong competition on the Continent - German shippers Hamburg-Amerika
Linie and Norddeutscher Lloyd.
Hamburg-Amerika Linie, or HAPAG, was founded in Hamburg in
1847 (HAPAG stood for the company’s full title: Hamburg Amerikanische Packetfahrt
Actien Gesellschaft, that the company bore until 1893). As early as 1847, the company’s
sailing boat, the Deutschland, started operating a mail service between Hamburg and
New York, with a stop over in Southampton. Even at that time sailing boats needed 40
odd days for the passage.
The company grew by take over of smaller companies (Adler Line in 1875, Carr Unio
Line in 1886 and others). Thus HAPAG gradually developed into the biggest German
shipper. In early 20th century it was the biggest sipper in the world!
In 1872 HAPAG introduced a weekly service for New York. Soon HAPAG’s ships
stared calling in at Baltimore, Central America, Mexico, South America, China, Japan
and Australia. The year 1873 saw the introduction of a summer service HamburgAntwerp-Montreal, and a winter service Hamburg-Antwerp-Boston. In order to
counter the competition in the Mediterranean, Hamburg-Amerika Linie and
Norddeutscher Lloyd introduced a service connecting the ports of Naples and Genoa
with New York (1897-1905).
The rise of HAPAG has been primarily credited to the resourcefulness and entrepre28
neurship of its most famous manager, Albert Ballin (1857–1918). Ballin was the 13th
child of a humble Hamburg Jewish family of Danish descent. Early on he became
familiar with the emigration milieu thorough his father, a co-owner of a travel agency
that sent emigrants to the USA. After his father’s death in 1874, Albert took over the
business and developed it into an independent emigration shipper that cut costs on its
regular lines by carrying cargo on the return trips, when the number of passengers
was rather small.
Thanks to his business skill he was hired by HAPAG, which made him manager in
1888 and general manager in 1899. During his era the company was at its apogee. In
1914 it had 175 large ships, sailed to the five continents and employed 20,000 persons!
In a competition with major shippers, which boasted large and luxurious vessels, in a
single year (1912) HAPAG built the Titanic and the Imperator, which was advertised as
the world’s largest ship. That behemoth carried 700 passengers in the 1st class, 600 in
the 2nd, 940 in the 3rd and 1,750 in the 4th. Namely, after having improved conditions
in the 3rd class, the company cleverly introduced a new categorization of passengers.
43
28 Hans Hermann Groppe, Ursula Wost, Albert
Ballin, in Hans-Hermann Groppe/Ursula Wost, Via
Hamburg to the World, From the Emigrants Halls to
BallinStadt, Elert & Richter Verlag, Hamburg, 2007,
pp. 28-33.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 44
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 45
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 46
mati~ne luke, treba pridodati i one iz drugih usputnih luka poput Southamptona i
Cherbourga, u kojima redovito pristaju kompanijini brodovi, kao i one prevezene
“mediteranskom linijom” iz Genove i Napulja, koje su Nijemci (NDL i HAPAG) prevezli mnogo vi{e nego talijanski brodari.
Na prethodnim stranicama:
Parobrod Oceanic, izgra|en 1899., jedan je od
najve}ih brodova White Stara, uz Cunard Line
najve}eg rivala njema~kim brodarima u prijevozu iseljenika. U bespo{tednoj utrci White
Star 1912. gradi najslavniji u nizu najve}ih
brodova na svijetu – Titanic.
(Southampton City Heritage Services)
Veliku zaslugu za brojnost putnika u Bremerhavenu ima i izvanredno organizirana
kompanijina agencijska slu`ba koja je naslijedila sustav poznate Mislerove agencije
koja je imala poslovnice ~ak i nadomak europskog juga – i u Zagrebu i Slavonskom
Brodu (tada{njem Brodu na Savi).
Previous page
The Oceanic, built in 1899, one of the largest
steamships of White Star, along with Cunard
Line, the main competitor of German shippers
in emigrants’ transport. As the result of cutthroat competition, in 1912, White Star built
The Titanic, the most famous in a line of the
world’s largest ships.
(Southampton City Heritage Services)
***
Najve}i brodovi koji su potom slijedili mogli su uglavnom primiti vi{e od dvije tisu}e
putnika, od toga barem tri ~etvrtine onih tre}e klase. Netko je izra~unao da su zapravo visoke tro{kove malobrojnih putnika u prvoj klasi dobrim dijelom podmirivali
mnogobrojni putnici iz potpalublja – tre}a klasa – od koje su svi brodari isklju~ivo i
`ivjeli.
Naro~ito se u manjim lukama, poput Rijeke i Trsta, ukrcavalo malo putnika prve klase
i zato brodovi gra|eni po~etkom stolje}a imaju pove}an, iako ve} podno{ljivo opremljen prostor tre}e klase – koja umjesto prija{njih velikih skupnih spavaonica dobiva
jednostavno opremljene ~etverokrevetne, a katkad ~ak i dvokrevetne kabine.
No sve do rata jo{ uvijek su uvjeti `ivota tre}e klase uglavnom prili~no skromni – ili
~ak novouvedene “~etvrte klase”. Spavaonice su i dalje skupne, s vi{e desetaka ili
stotina gusto zbijenih le`ajeva na kat, a blagovaonice su opremljene oskudno, s dugim
drvenim stolovima i neudobnim klupama.
I brojni opisi nezadovoljnih putnika, kao i fotografije, naj~e{}e svjedo~e da ~ak i na
najnovijim brodovima uvjeti nisu bili onako primamljivi kao {to ih prikazuju
reklamne knji`ice brodarskih kompanija.
Brodarski karteli
Iako je uvo|enje parnih brodova snizilo cijenu brodskog prijevoza tereta, u putni~kom
prijevozu cijene se dugo ne smanjuju unato~ ve}oj ekonomi~nosti parobroda. To se
obja{njava osnivanjem brodarskih kartela (konferencija – shipping conference),
udru`enjima brodara koja dogovorno odre|uju tarife putni~kog prijevoza i kvote koje
odobravaju pojedinim brodarima, ~lanovima kartela, u odnosu na ukupno europsko
29
iseljeni~ko “tr`i{te”.
Karteli su osnovani u kriznom razdoblju pada prometa kako bi smanjili rizike od
konkurentskih sni`avanja cijena prijevoza. Takve su borbe me|u suprotstavljenim
30
kartelima nazvane – tarifnim ratovima.
Razvojem parobrodarske flote karteli postaju sve mo}niji te umjesto tr`i{nim nadmetanjem cijene putni~kih karata odre|uju dogovorima. Visoke cijene izgradnje velikih parobroda smanjile su drasti~no broj brodara. Istovremeno su porasle i lu~ke pristojbe jer se pred luke postavljaju ve}i i novi zahtjevi – nu`na spremi{ta za vodu i skladi{ta za ugljen.
Nekoliko dioni~kih parobrodarskih dru{tava, “velika ~etvorica”, upravlja glavninom
svjetskoga putni~kog prometa.
Prvi kartel za regulaciju tr`i{ta osnovan je 1872. – New York North Atlantic Steam Traffic
Conference – a okupio je britanske brodare koji su prevozili migrante iz Velike Britanije
i Skandinavije.
Desetak godina poslije, 1883., udru`uju se njema~ki, nizozemski i belgijski brodari s
namjerom da se poku{aju oduprijeti Britancima. No izravna konkurencija manjih brodara koji su djelovali u njihovim mati~nim lukama izjalovila je napore Hamburg
Amerika Linie (HAPAG), Norddeutscher Lloyda, Red Star Linea i Holland America Linea.
Na osnutak konkurentskog kartela Englezi su odgovorili “tarifnim ratom” koji je
prouzro~io raspu{tanje britanskog kartela i pad cijena karata prodanih “u pretplati”,
koje su upla}ene u Americi.
29 Dio teksta o kartelima prire|en je na osnovi neobjavljenog teksta Williama Klingera, Gradisca d’Isonzo
2008.
30 Greenhill R., Competition or cooperation the Global
Shipping Industry: The origins and impact of the
Conference system for British Shipowners before
1914. in Global Markets: The internationalization of
the sea transport industries since 1850, St. John 1998.
46
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 47
Ballin designed and built an exemplary emigrants’ village in an isolated area served
directly by train. He was evidently interested in and sympathetic with the plight of
poor Eastern and Central European emigrants, especially the Jews, who were fleeing
the pogroms, but his main concern were the interests of his company. The management of the village, known as Ballin’s town, i.e. Ballinstadt, and the preparation of the
emigrants for passage to America, were admired by other ports, including Rijeka,
which modeled its “emigrants hotel”, also exemplary, on the Hamburg model.
Norddeutscher Lloyd (NDL) was created in 1857 with the merger of four
small shippers. The founder was a long-lived entrepreneur and politician from
Bremen Hermann Heinrich Meier (1809-1898), who quickly developed it into one of
world’s largest shippers.
Brodarski karteli/Shipping Conferences
“konferencije” i nezavisni brodari u razdoblju 1885.–1895.
“conferences” and independant steamship companies 1885–1895
Kontinentalna konferencija / Continental Conference (1885–1895)
Nord Atlantische DampferLinien Verband (1892):
Osnovana 1883., preustrojena 15. svibnja 1885. i ponovno 23. o`ujka 1887. / Founded in 1883, restructured
on 15 May 1885 and again on 23 March 1887
Osniva~i / Founders:
Holland America Line (Rotterdam)
Red Star Line (Antwerpen)
Hamburg America Line (Hamburg)
North German Lloyd (Bremerhaven)
Drugi kontinentalni linijski brodari / Other Continental lines:
French Line
(~lan Continental Conferencea 1886.–1895., nisu se pridru`ili NDLV-u, ve} je s njima zaklju~en poseban
ugovor, koji se dr`ao pravila i cijena odre|enih na njujor{koj Continetal Conference) / member of the
Continental 1886-1895, did not join the N.D.L.V. but separate agreement was concluded with the Line which
adhered the rules and price fixing of the New York Continental Conference)
Thingvalla Line (Kopenhagen)
White Cross Line
Obustavili prijevoz putnika krajem 1880-ih / discontinued passenger service end of 1880s
Carr Line
Ujedinili se s Union Line 1885. / merged with Union Line in 1885
Union Line
Udru`ili se s Hamburg America Line 1886. / pool agreement with Hamburg America Line in 1886
Sredozemna konferencija / Mediterranean Conference 1885–1895
Utemeljena 20. studenoga 1885., reorganizirana 3. kolovoza 1888. i ponovno reorganizirana 22. sije~nja
1894. / Established November 20th 1885 reorganized August 3rd 1888 and again January 22nd 1894
Fabre Line (1885.)
Italian Line (1885.)
Red Star Line (1885.)
Holland America Line (1885.)
Anchor Line (1888.)
North German Lloyd (1894.)
Hamburg America Line (1894.)
French Line (1894.)
Sjevernoatlanska parobrodarska konferencija / North Atlantic Steam Traffic
Conference (British Lines 1885–1895)
Allan Line
Anchor Line
American Line
Beaver Line
Cunard Line
Dominion Line
Guion Line – obustavili svoje usluge 1894. / discontinued its service in 1894
Inman Line – preuzela ih American Line 1886. / taken over by the American Line in 1886
National Line – obustavili prijevoz putnika 1892. / discontinued passenger service in 1892
White Star Line
47
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 48
Najve}i njema~ki, nizozemski i belgijski brodari ~ine ~vrstu okosnicu kontinentalne konferencije (kartela) kojoj su u prijevozu iseljenika preko oceana vje~ni rivali vode}i britanski
brodari.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Bulk of the Continental Conference (the
Cartel) consisted of main German, Dutch and
Belgian shippers. Their perennial competitors
in the transport of emigrants were the British
shippers.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Continental conference (ili Continental pool) osnovana je 1885. i postigla dogovor o minimalnim cijenama u odnosu na kvalitetu usluge. Kao i drugi karteli, i ovaj, sastavljen
isklju~ivo od europskih kontinentalnih brodara, me|u kojima su vode}i Nijemci, ima
sjedi{te u New Yorku.
Cijene su se mogle mijenjati jedino uz pobolj{anje usluga, {to je potaknulo brodare da
izmi{ljaju posebne oblike usluga koje se nisu mogle uspore|ivati s drugima, ali su
omogu}avale pove}anje cijena. Ni`e cijene od utvr|enih mogli su imati oni ~iji su
brodovi bili stari i spori (poput Holland Lineovih) i oni koji su vozili na manje prometnim linijama (poput Red Star Linea na prugama za Baltimore i Philadelphiju).
Osim utvr|ivanja cijena brodskih karata i broja putnika koje pojedini brodar mo`e
prevesti, karteli su nadzirali i druge usluge. Brodari tako nisu smjeli prodavati
`eljezni~ke karte, a uveden je i o{triji nadzor agencija kojima su preciznije odre|ena
prava i obveze te odre|ena visina provizije u odnosu na cijene prodanih brodskih
karata.
Budu}i da je iseljavanje do Prvoga svjetskog rata bilo u stalnom porastu, karteli su se
usmjerili na tri bitna tr`i{ta: britansko-skandinavsko, kontinentalno i mediteransko, a
bitka se uglavnom uvijek vodi izme|u najve}ih engleskih i njema~kih brodara.
Tako Nijemci unato~ svim naporima ne uspijevaju pridobiti u svoj krug ni skandinavske kompanije niti tamo{nje iseljenike.
Kada su Nijemci (zapravo brodari udru`eni u Kontinentalnu konferenciju) osnovali
Mediteransku konferenciju (1885.), prije svega ih zanima upravo pokrenuto “talijansko tr`i{te” iako su tamo ve} neki brodari imali linije za New York (Fabre Line i Italian
Line). Iako su u toj konferenciji pored sjevernja~kih, uglavnom njema~kih brodara,
sudjelovali i doma}i, sredozemni brodari – Austro-Americana, i tr{}anska je tvrtka
imala ve}inski udio njema~kog kapitala.
Prava borba za talijanske emigrante razbuktava se, kao i obi~no, izme|u Engleza i
Nijemaca, no ovaj su put posebice zainteresirani i Francuzi – Compagnie Générale
Transatlantique iz Le Havrea koji, s obzirom na `eljezni~ke pogodnosti, Talijane smatra
“svojima”. Upravo zbog pogodnih `eljezni~kih putova, u Le Havre po~etkom 20. stolje}a odlazi i dobar dio Primoraca i Slovenaca, podjednako koliko ih na prijelazu stolje}a odlazi u Genovu.
Konferencije su dinami~no okupljale svoje brodare do Prvoga svjetskog rata, nastoje}i
odr`ati ste~ene prednosti i osvojiti nove. Katkad bi se me|u suprotstavljenim stranama razvili pravi “tarifni ratovi” koji su zna~ili sni`avanje cijena u nadi da }e protivni~ki kartel imati vi{e {tete. Od toga su samo brodari mogli imati {tete – pa su se
najve}i i zato najugro`eniji protivnici ipak uvijek iznova dogovarali i mirili.
Parobord Colombo najve}eg talijanskog prijevoznika Navigazione Generale Italiana, kojemu su u prijevozu Talijana veliki konkurenti
engleski i njema~ki brodari. Mediteranski kartel (konferencija) u rukama je njema~kih brodara.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47973)
Steamship Colombo, of the largest Italian shipper Navigazione Generale Italiana. Their main
competition were English and German shippers. The Mediterranean Cartel was held by
the German shippers.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47973)
48
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 49
Already the next year the company launched its first service for New York, followed
in 1868 and in 1869 by services for Baltimore and New Orleans respectively. Later on
NDL added services for Central and South America and others.
When emigration business picked up in southern Europe, NDL, like other big shippers, introduced a line from Genoa and Naples to New York (1891).
During the 1890’s the company built several large ships, some of which were called
after the emperors of the new German empire (founded in 1871). The Kaiser Wilhelm
der Grosse (William I, 1897) was hailed as the world’s largest ship at the time. Yet, several years later an even larger ship was built, the Kaiser Wilhelm II (1903), for 332 passengers in 1st class, 343 in 2nd and 1,074 in 3rd.
On the eve of WW I, this major shipper inaugurated a new race in size, luxury and
speed of transatlantic ships, some of which fared badly, along with their passengers.
The rise of the port of Bremerhaven was closely linked to the phenomenal success of
Norddeutscher Lloyd. Along with millions of passengers from its home port, that company carried many others to America from the regular ports of call, such as
Southampton and Cherbourg, as well as those from Genoa and Naples, where the
German shippers (NDL and HAPAG) were much more dominant then their Italian
counterparts.
A major credit for the large volume of traffic from Bremenhaven goes to NDL’s very
efficient travel agency, successor of the renowned Missler agency, with branch offices
as far away as Zagreb and Slavonski Brod (then Brod na Savi).
Average capacity of the large ships that were built subsequently was more than 2,000
passengers, at least three quarters in the 3rd class. According to one estimate, high cost
of travel in the small 1st class was largely subsidized by the large number of passengers in the cargo hold, i.e. the 3rd class, which generated profits for the shippers.
Small ports, such as Rijeka and Trieste, boarded very few 1st class passengers. Hence,
the ships built at the turn of the century had a larger and more comfortable 3rd class,
with four-bed and even two-bed berths in place of the former communal dormitories.
Yet, the conditions in such 3rd class were humble and some shippers even introduced
the 4th class. Some ships still contained communal dormitories, with dozens or even
hundreds closely packed bunk beds. Dining halls were poorly equipped, with long
dining tables and uncomfortable benches.
A large number of recorded passenger complaints and photos prove false enticing
descriptions of the standards aboard the new ships in the commercial brochures of the
shipping companies.
Holland Amerika Linie na relaciji izme|u
Amsterdama, Rotterdama i New Yorka, uz
ruske @idove, najvi{e prevozi iseljenike iz
Austro-Ugarske, a me|u njima su brojni i oni
iz najudaljenijih krajeva, iz Banata (Vojvodine) i iz Hrvatske.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Most passengers on Holland Amerika Linie’s
Amsterdam-Rotterdam-New York service
were, other than Russian Jews, emigrants
from Austria-Hungary, including many from
far-flung regions, such as Banat (Vojvodina)
and from Croatia.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Shipping Conferences
Although the cargo tariffs dropped with the introduction of the steamship, in passenger traffic they stagnated for a long time in spite of the better cost effectiveness of
steamship transport. That has been explained as the result of the founding of shipping
conferences – pools of shippers that set the tariffs in passenger transport and divided
29
the total European emigration business between them.
The shipping conferences were formed during a business slump as a protection
against unbridled competition and possible reduction of tariffs. Such competition
30
between cartels has been popularly called tariffs’ wars.
With the growth of the steamship fleet, the cartels acquired more and more power and
managed to secure their positions in the market through deals rather than through
open competition. Due to high production costs of the large vessels, the number of
shippers in the market dropped sharply. At the same time, the ports raised the prices
of their services in order to foot the bills for the rising cost of port infrastructure,
including necessary water tanks and coal storages. Thus, the bulk of international passenger traffic got to be controlled by the four big shipping joint stock companies.
The first cartel, the New York North Atlantic Steam Traffic Conference, was founded in
1872, and it comprised British shippers that transported emigrants from Great Britain
29 The chapter on shipping conferences is based on
an unpublished text by William Klinge,r, Gradisca
d’Isonzo 2008..
49
30 Greenhill R., Competition or Cooperation in the Global
Shipping Industry: The Origins and Impact of the
Conference System for British Shipowners Before 1914 in
Global Markets: The Internationalization of the Sea
Transport Since 1850, St. John, 1998.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 50
@eljeznica - od rodnog sela do polazne luke
@eljeznica se ve} 1840-ih po~ela naglo razvijati i me|unarodni su pravci brzo
uspostavljeni – emigrantska luka Antwerpen ve} je 1843. spojena s Kölnom, gradom
bliskim iseljeni~kim izvori{tima.
Austro-Ugarska je donekle kasnila, dijelom i s obzirom na Alpe koje su sjeverne
dijelove Monarhije dijelile od njezina juga. No Austrijske ju`ne `eljeznice (Österreichische Südbahn), vode}e `eljezni~ko dru{tvo u Monarhiji, ipak su osnovane ve} 1841., a
Be~ je s glavnom lukom Trstom spojen 1857. tzv. planinskom `eljeznicom preko
Semeringa, kojoj je 1873. pridodan odvojak od Pivke ([entpeter) do Rijeke, druge
va`ne srednjoeuropske luke.
Iste je godine i Budimpe{ta povezana s Rijekom i tek je otada mogu}e iz udaljenih krajeva istoga dana krenuti od ku}e i sti}i do mora – do prekooceanskog broda.
Pariz je jedno od velikih `eljezni~kih
iseljeni~kih ~vori{ta na putu od istoka i juga
Europe do Le Havrea, Cherbourga,
Southamptona i Liverpoola.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Paris was one of the main railway hubs connecting the routes from Eastern and Southern
Europe with Le Havre, Cherbourg,
Southampton and Liverpool.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Do pojave velikoga srednjoeuropskog iseljeni~koga vala `eljeznica ve} u~vr{}uje svoju
ulogu. U kopnenom prijevozu uop}e nema premca te spremno do~ekuje velik iseljeni~ki val.
Kontinentalna `eljezni~ka ~vori{ta i `eljezni~ki grani~ni prijelazi na emigrantskim
rutama ubrzo postaju jednako va`ni kao i luke iz kojih se iseljenici otiskuju od europskoga kopna.
Preko velikih `eljezni~kih ~vori{ta poput Be~a i Budimpe{te, kao i preko `eljezni~kih
grani~nih prijelaza poput Auschwitza (Oswiecim) na njema~koj i Buchsa na {vicarskoj
granici, u kojima se tako|er razvijaju emigrantske slu`be, sti`e se do njema~kih,
nizozemskih, belgijskih, francuskih i engleskih luka.
Prije izravne iseljeni~ke prekomorske linije iz Trsta, deseci tisu}a iseljenika prelazi
`eljeznicom austrijsko-talijansku granicu (Cormons) i nastavlja put u Genovu.
Va`no je ~vori{te s brojnim agencijama bila i Ljubljana, no najsna`nija se agencijska i
posredni~ka djelatnost razvila u Baselu, u blizini {vicarsko-francuske granice, odakle
su brojni vlakovi vodili do svih velikih atlantskih luka koje su iseljeni~ku stanicu nerijetko imale izravno u podru~ju luke.
Smje{taj stanice u odnosu na iseljeni~ki terminal i njihovo kona~i{te (emigrantsku
ku}u) bio je va`an da se sprije~i lutanje mase iseljenika i popratni “efekti” – izgredi,
kra|e i prostitucija – koje u takvim okolnostima obi~no cvjetaju.
@eljeznica funkcionira spremno i brzo. U slu~aju potrebe u stanju je pripremiti posebne iseljeni~ke vlakove i organizirati putovanja u razli~itim smjerovima.
@eljeznica ima i posebne tarife za tre}u klasu predvi|enu za iseljenike, te nudi popust
na `eljezni~ke karte za grupe od preko deset putnika. U velikim se `eljezni~kim
~vori{tima razvijaju i brojne popratne i posredni~ke djelatnosti – agencijske,
po{tanske, mjenja~ke i bankarske.
Strani agenti, najvi{e upravo oni iz `eljezni~kih ~vori{ta poput Basela, Buchsa i
Ljubljane, objavljuju svoje reklame u dalekim emigrantskim sredi{tima, pa i u
rije~kome Novom listu – i podsje}aju iseljenike na pogodnost grupnog putovanja
`eljeznicom do njihovih poslovnica u [vicarskoj i Sloveniji, gdje ih prihva}aju i organiziraju im daljnji put, naj~e{}e opet `eljeznicom do krajnjega odredi{ta u Americi.
Agenti se dovitljivo koriste razli~itim kombinacijama `eljezni~kog prijevoza.
Zagreba~ka agencija Ma{ek i drug katkad vodi svoje putnike iz Zagreba u Trst i potom
ih, umjesto ukrcaja na brod, vlakom odvozi ~ak u Hamburg.
Ista agencija s filijalom u predgra|u Rijeke (na Kantridi, na austrijskom tlu, da bi izbjegla ograni~enja koja name}e ugarska vlada) reklamira putovanje preko Le Havrea.
Unato~ iseljeni~koj liniji koja Rijeku izravno povezuje s New Yorkom, Ma{ek i drug,
kao i brojni drugi, odvodi vlakom svoje putnike do atlantske i sjevernonjema~ke obale
– i tek ih tamo ukrcava na brod.
@eljeznica je bitna komponenta velikog europsko-ameri~kog prelijevanja. To je jedini
u~inkovit i brz kopneni prijevoz do velikih iseljeni~kih luka. Vi{ednevno transkontinentalno putovanje `eljeznicom, od sredozemne do atlantske luke, od Trsta do
50
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 51
and Scandinavia.
Eleven years later, in 1883, German, Dutch and Belgian shippers – Hamburg Amerika
Linie (HAPAG), Norddeutscher Lloyd, Red Star Line and Holland America Line, pooled
their resources in a reaction to the British move. Yet, their effort was frustrated by
direct competition of small shippers in their home ports.
The reaction of the British to the founding of a competing cartel was a tariffs’ war,
which led to the dissolution of the British cartel and the reduction of the price of the
tickets that had been paid in advance in America.
Basel je glavno `eljezni~ko ~vori{te i sjedi{te
brojnih iseljeni~kih agencija koje `ive od iseljenika iz Austro-Ugarske. U Baselu se obavljaju i lije~ni~ki pregledi i nabavljaju karte za put
do Rotterdama, Antwerpena, Le Havrea,
Cherbourga, Southamptona i Liverpoola.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Continental Conference (or Continental Pool), founded in 1885, reached an agreement on
the minimal tariffs and the quality standards. Just like the other cartels, this one, comprising shippers from continental Europe, predominantly German, was based in New
York.
A tariff could be changed only if standards improved significantly, which prompted
proliferation of specific services that could not be compared across the board. The only
shippers that could sail at tariffs below the agreed ones were those with old slow ships
(such as Holland Line) and those operating less popular services (such as the Boston
and Philadelphia services of Red Star Line).
Other than the setting of the tariffs and the volume of passengers for each of their
members, the cartels controlled other services too. Thus, the shippers were not
allowed to sell train tickets, and the cartels specified the rights and obligations of ticket agents and the percentage they received from the sale of the tickets.
Considering that prior to WW I emigration grew steadily, the cartels focused on three
main markets: Britain and Scandinavia, Continental Europe and the Mediterranean.
The main competitors were the major British and German shippers.Thus, in spite of
their concerted efforts, German shippers never managed to co-opt any Scandinavian
company or win a share of the Scandinavian market. When the Germans (that is, the
shippers associated in the Continental Conference) founded the Mediterranean
Conference (1885), their main focus was on the newly opened Italian market, which
was then served by Fabre Line and Italian Line, both with services for New York.
Although this Conference comprised not only northern, mostly German shippers, but
also local Mediterranean ones, the Austro-Americana, from Trieste, was mostly owned
by the German capital.
The competition for the Italian emigrants flared up between the old rivals, the English
and the Germans, but this time with the participation of the French – Compagnie
Generale Transatlantique from Le Havre. The latter considered the Italian market its
own, due to good railway connections between Le Havre and Italy. Thanks to convenient train services, in early 20th century, a large share of the emigrants from the
Hrvatsko primorje region and from Slovenia traveled through Le Havre. This was
equal to emigration through Genoa from those two areas.
Until WW I the cartels worked hard on pooling of resources, in order to protect their
vested interests and carve out a bigger share of the market. From time to time a cartel
would start a tariffs’ war, hoping that by slicing the prices it would push the competition out of business. Yet, all the shippers were affected and the main and thus most
affected rivals always came together and signed a truce.
Basel was a major railway hub and the seat of
many emigration agents that catered toward
the emigrants from Austria-Hungary. In Basel
they were examined by physicians and purchased tickets for transport to Rotterdam,
Antwerp, Le Havre, Cherbourg, Southampton and Liverpool.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
The Railways – from the Native Village to the
Port of Departure
The railway network started growing already in the 1840’s and the main international corridors were established quickly. In 1843 the port of Antwerp was linked to
Cologne, a city close to the main hubs of emigration.
Austria-Hungary lagged slightly behind, partly due to the Alps that divided the north
of the empire from its south. Yet, in 1857 Austrian Southern Railways (Oesterreichische
Sudbahn), the largest railway operator in the Monarchy (est. in 1841), connected
Vienna with the port of Trieste by a mountain route over the Semering pass. In 1873 a
branch line was built from Pivka (Sempeter) to Rijeka, another important Central
European port. That same year Budapest was connected with Rijeka, which enabled
51
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 52
Hamburga, od Rijeke do Le Havrea i Antwerpena, umnogome je dobar ispit
izdr`ljivosti za prekomorski put – podudaraju se i higijenski uvjeti i du`ina puta, i
neizbje`na “promiskuitetna” bliskost putnika. Unato~ o~itim, donedavna nezamislivim pogodnostima, dugotrajno{}u i poprili~nom neudobno{}u i `eljezni~ki i brodski prijevoz nudi gotovo jednako te{ke uvjete pre`ivljavanja.
Glavna `eljezni~ka ~vori{ta
Stroge zdravstvene i policijske mjere uvedene tijekom 1890-ih na njema~kim granicama, potaknute velikom epidemije kolere {to su je Hamburgom pro{irili ruski `idovski iseljenici, pridonijele su nastajanju novih iseljeni~kih tokova koji, umjesto prema
sjeveru – Bremerhavenu i Hamburgu, sve vi{e utiru put prema zapadnim – francuskim, engleskim, belgijskim i nizozemskim lukama.
Iseljenici se sve vi{e kre}u od Be~a prema Innsbrucku i Feldkirchu do Buchsa u [vicarskoj. Kako `eljeznica prelazi preko teritorija Kne`evine Lihten{tajn s kojom
Austrija ima poseban grani~ni odnos, na prijelazu u Shaanu nije bilo jake kontrole pa
se granica lako prelazila.
Kada su stigli u Buchs, iseljenike su spopadali brojni agenti koji su tamo imali svoje
poslovnice, prije svega zbog manjih kontrola i ve}ih pogodnosti nego u Austriji.
Daljnje putovanje vodilo je do Basela, blizu francuske granice. Tamo su iseljenici no}ili
u brojnim jeftinim preno}i{tima i ~ekali presjedanje u vlakove koji su ih trebali odvesti
u raznim smjerovima – prema lukama u Le Havreu, Cherbourgu, Southamptonu,
Liverpoolu, Antwerpenu i Rotterdamu.
Basel je bio nevelik stari grad koji je upravo u to doba razvio velik `eljezni~ki promet
zahvaljuju}i ~vori{tu koje se ra~valo u dva glavna smjera, preko Dallea u Francusku
ili preko St. Ludwiga u Njema~ku.
Zbog pristizanja tisu}a iseljenika, u Baselu se razvila i opse`na iseljeni~ka mre`a usluBez razvijenih tehni~kih dostignu}a, bez
`eljeznice i parobroda ne bi bilo mogu}e
organizirati prijevoz milijuna iseljenika na
velike udaljenosti.
Posebni iseljeni~ki vlakovi voze iz srca
Europe do izlaznih luka. Poput putovanja
parobrodom, i vlakom se putuje vi{e dana i u
njemu se obavljaju sve bitne `ivotne funkcije.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
Transport of millions of emigrants over long
distances had been made possible by major
technological breakthroughs, such as the train
and the steamship.
Dedicated trains transported emigrants from
the heart of Europe to ports of departure. Just
like a steamship, a train was the emigrants’
second home for several days.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
52
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 53
even the emigrants from far away destinations to travel from their homes to the
transoceanic ship in one day.
By the time of the large Central European emigration wave, the railway network had
already been well developed. In continental transport it was the main player and fully
equipped for the exodus. Continental railway hubs and border crossings on the emigration routes soon became equally important as the emigrants’ ports of departure.
On their way to German, Dutch, Belgian, French and English ports, emigrants traveled through railway hubs, such as Vienna and Budapest and border crossings, such
as Auschwitz (Oswiecim) at the German and Buchs at the Swiss border. The hubs and
the crossings also developed emigration services.
Before the introduction of a direct transoceanic service from Trieste, tens of thousands
of emigrants crossed the border between Austria and Italy at Cormons and then proceeded to Genoa. Another important railway hub, with many agencies, was Ljubljana.
Yet, the main concentration of agencies and middlemen was in Basel, close to the
Swiss-French border. From Basel emigrants were transported by trains to all the main
Atlantic ports, where emigration centers were often situated in the port itself.
The proximity of a center to an emigration terminal and an emigrants’ house, was
important to prevent roaming by large numbers of emigrants and the resulting incidents, thefts and prostitution, which were common under such circumstances.
The railways functioned efficiently and smoothly. On demand the railways provided
chartered trains for the emigrants for different destinations. The trains offered 3rd
class compartments to the emigrants and discounts for groups of ten or more. Some
railway hubs developed a whole range of auxiliary services – agencies, mail, money
exchange and banking.
Foreign agents, mostly those from the railway hubs, such as Basel, Buchs and
Ljubljana, advertised their services in far flung emigration centers, including the Novi
List newspaper in Rijeka. The ads stressed the benefits of group train transport to their
offices in Switzerland and Slovenia, where agents welcomed the emigrants and organized the second part of their trip, usually by train, to a port of departure and then to
Canadian Pacific Railway, jedna od najve}ih
kanadskih `eljezni~kih i brodarskih kompanija, pred Prvi svjetski rat dolazi i u Europu – u
Austriju – i poku{ava preuzeti dio
`eljezni~kog i brodarskog prometa, no rat
sprje~ava sna`niji proboj prekomorskog
“uljeza” ~iji brodovi plove od Trsta do kanadskih luka.
(Zbirka zu Kostwein - de Canziani, Rijeka)
On the eve of WW I, Canadian Pacific Railway,
one of the largest Canadian railway and boat
companies, entered the European market by
introducing a service from the Austrian port
of Trieste to ports in Canada. Yet, WW I
thwarted the plans of this “intruder” to carve
out a share of the European railway and shipping market.
(Collection zu Kostwein - de Canziani,
Rijeka)
53
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 54
ga koju vode agenti poput Zottija, Bichela i brojnih drugih, koji u novinama dalekih
gradova blizu emigrantskih podru~ja reklamiraju upravo svoje bazelske poslovnice te
{irok niz usluga i pogodnosti – prije svega kompletnu organizaciju putovanja, sa
`eljezni~kim i brodskim kartama od Basela do krajnjega odredi{ta u Americi.
Situaciju u Baselu opisao je u svom izvje{taju od 17. svibnja 1913. bazelski carsko-kraljevski konzularni predstavnik H. Houda: “Jedan sam takav iseljeni~ki vlak iz
Feldkircha u Basel pratio s direktorom Moehrom (iz {vicarskoga saveznog
iseljeni~kog ureda). Sveukupno je u vlaku bilo 700 osoba. Putnici su i u vagonima austrijskih dr`avnih `eljeznica i u onima {vicarskih saveznih `eljeznica imali dovoljno
mjesta. Unato~ tomu neki su vagoni bili prepuni jer se putnici koji su pripadali istoj
narodnosti nisu htjeli razdvojiti.”
Agencija Ivana Bihela (Buchel) jedna je od
onih koje imaju poslovnicu i u Buchsu, na
{vicarskoj strani `eljezni~koga grani~nog prijelaza s Austrijom.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Ivan Buchel owned one of the travel agencies
in the railway hub of Buchs, Switzerland, just
across the border from Austria.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
^ak i u vrijeme stalnih brodarskih linija koje
Rijeku i Trst od 1903. izravno povezuju s New
Yorkom, iz ovih se `eljezni~kih ~vori{ta i dalje
odlazi na ukrcaj u svim smjerovima, u
Genovu i Le Havre, kao i do najudaljenijih
luka poput Hamburga i Liverpoola.
(Ministarstvo kulture, fototeka, Zagreb)
Even after the launching of a direct boat service from Rijeka and Trieste to New York in
1903, these railway hubs channeled passengers to different ports, from Genoa and Le
Havre, to the most distant ports of Hamburg
and Liverpool.
(Ministry of Culture photoarchive, Zagreb).
54
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 55
their final destinations in America.
The agencies were particularly good at devising imaginative train itineraries. Thus,
Ma{ek i drug, based in Zagreb, sometimes sent their clients by train from Zagreb to
Trieste, and then to the port of departure, sometimes as far away as Hamburg.
That agency’s office in Kantrida, (a suburb of Rijeka on Austrian soil, where the
restrictions imposed by the Hungarian government did not apply) advertised passages from Le Havre. In spite of a non-stop service from Rijeka to New York, Ma{ek i
drug and many other agencies sent their clients to the Atlantic and north German
ports, where they were boarded the ships.
The railways played an important role in the shift of population from Europe to
America. The train was the only efficient and fast means of transport to the main emigration ports. A transcontinental train trip from a Mediterranean to an Atlantic port,
Fridriech Missler iz Bremena ve} je prije 1900.
razvio gotovo nevjerojatnu mre`u agenata i
zapo{ljavao gotovo tisu}u ljudi {irom Europe,
osobito u glavnim iseljeni~kim podru~jima.
Tiskao je i letak u kojem je opisano “Kako sti}i
do Bremerhavena bez ikakvih isprava.”
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Already before 1900, Friedrich Missler from
Bremen developed an amazing network of
agencies, employing thousands of persons
throughout Europe, especially at the main
emigrants’ places of origin. He published a
flier titled “How to get to Bremen Without
Any Personal Documents”.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
55
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 56
Iseljeni~ke agencije
“Putuju}i” iseljeni~ki agenti naj~e{}e prvi dolaze do iseljenika i nagovaraju ih na
odlazak u “obe}anu zemlju”.
Posrednici koji iseljenicima organiziraju putovanja u gotovo nevjerojatnim pravcima i
neo~ekivanim putovima, imaju izravan kontakt s emigrantima i zato najve}e
mogu}nosti – manipuliranja.
Pojedini agenti obi~no predstavljaju vi{e brodarskih kompanija, organiziraju putovanja iz raznih luka a, uz brodske, prodaju iseljenicima i `eljezni~ke karte – i to za
europske i ameri~ke `eljeznice. Isto tako mijenjaju novac i daju iseljenicima potrebne
upute za putovanje.
Ljubljanska agencija nudi putovanje iz Trsta u
New York “jedinom doma}om linijom” koju
odr`ava Austro-Americana, jedini doma}i
prekooceanski prijevoznik.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Velike agencijske ku}e katkad imaju gotovo nevjerojatnu mre`u povjerenika –
“akvizitera” koji se u potrazi za iseljenicima upu}uju i do najudaljenijih sela. Zato im
se ~esto i spo~itava krivnja za masovna iseljavanja.
Njihova je glavna briga da ~im efikasnije i jeftinije dopreme emigrante do luke i broda
kojim }e isploviti u Ameriku. U nastojanju da iseljeniku pru`e ~im vi{e usluga, a ~im
manji dio kola~a prepuste drugim posrednicima u opslu`ivanju slo`enog organizacijskoga lanca, spremni su u potpunosti organizirati put za tisu}e emigranata – od
rodnog sela do kona~noga odredi{ta!
U brojnim pograni~nim mjestima poput Buchsa, Basela i Udina, uglavnom izvan
granica Austro-Ugarske, agenti doslovno “love” iseljenike i nastoje ih pridobiti na
razne na~ine – agencija Nodari u Udinama na austrijskoj granici tiska svoje reklame na
~e{kom, ma|arskom, poljskom, slovenskom, hrvatskom i ruskom!
Vjerojatno je najve}a i najbolje organizirana iseljeni~ka agencijska ku}a Missler iz
Bremena. Ve} je polovicom 19. stolje}a grad Bremen sklopio ugovor s Misslerom ~ija je
zada}a stalno pronalaziti nove migrante i na najbolji mogu}i na~in organizirati njihov
prijevoz.
Ve} je prije isteka stolje}a ta agencija diljem Europe imala mre`u s tisu}u povjerenika
– suradnika i agenata – koji su dovodili ljude u Bremerhaven. Agencija Missler
povezana je s Hermannom Heinrichom Meierom, osniva~em Norddeutscher Lloyda
(Sjevernonjema~ki Lloyd), kompanije koja je postala najve}i prijevoznik na ruti izme|u
njema~kog sjevera i New Yorka. Upravo se Missleru pripisuje da je njegovom zaslugom iz Bremerhavena u New York pristiglo vi{e od milijun i osamsto tisu}a ljudi.
This agency from Ljubljana offered a passage
to New York by Austro-Americana “the only
national transoceanic liner”.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
31 Klaus J. Bade, Europa in Bewegung. Migration von
späten 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, Europa
bauen, München 2000., str. 138. (navod prema neobjavljenom tekstu Gerharda Dienesa).
Agenti su, uz nov~arske posrednike, mo`da najpovla{tenija, ujedno i najizlo`enija i
najomra`enija karika u iseljeni~kom lancu. Na njih se okomljuje dr`ava jer joj odvode
podanike, radnike i vojne obveznike. Na njih su bijesni iseljenici jer nikad ne dobiju
ono {to im je obe}ano. Trn su u oku brodarima jer ovise o njihovoj prodaji karata i jer
im otkidaju dio kola~a i ubiru provizije. K tome izbjegavaju biti podvrgnuti odre|enoj
kompaniji i zastupaju ih vi{e. Kompanije mogu i same organizirati vlastito agencijsko
poslovanje i prodavati karte, ali zbog ograni~enja koja im name}u karteli ne mogu
pru`ati {irok niz usluga poput “~istih” agenata. Primjerice, ne mogu prodavati
`eljezni~ke karte.
^ak i brodari koji ne mogu poslovati bez svojih posrednika, katkad preziru svoje
agente. Generalni direktor Nordeutscher Lloyda jednom je rekao: “U Galiciji
31
sura|ujemo s ljudskim izrodom.”
Omiljena su sjedi{ta agencijskih poslovnica, uz glavne gradove i nacionalne prijestolnice, uz luke Trst i Rijeku, pograni~ni gradovi i grani~ni prijelazi te `eljezni~ka
~vori{ta poput Basela, Ljubljane i drugih mjesta na iseljeni~kim putovima prema sjevernim i zapadnim lukama.
Gotovo je nevjerojatna internacionalizacija i kozmopolitizam kojim iseljeni~ki
poslovni svijet me|u prvima uspijeva probiti sve birokratske i nacionalne prepreke,
djeluju}i istovremeno s obje strane oceana. Otkako brodovi u Europu ne putuju vi{e
od tjedan dana, poslovanje je ubrzano do neslu}enih razmjera.
Agenti sa sjedi{tem u New Yorku poput Franka Zottija, imaju poslovnice u Baselu,
rije~ka Adria, pomorska tvrtka koja obavlja i agencijsko poslovanje, ima poslovnice u
Novom Sadu i pograni~nim gradovima Ju`ne Ugarske, nadomak Srbije i Rumunjske.
56
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 57
L. Ma{ek i drug iz Zagreba imaju poslovnicu i
u Rijeci, a nude razne mogu}nosti putovanja.
Gotovo sve, osim putovanja brodom iz Rijeke.
Jedna je varijanta vlakom do Trsta i odatle na
ukrcaj u – Hamburg!
(Koledar, Muzej grada Rijeke)
L. Ma{ek i drug, based in Zagreb, had a branch
office in Rijeka, which offered different travel
options, save for a trip from Rijeka. One of the
options was a train trip to Hamburg and a
passage from the local port!
(Koledar, Muzej grada Rijeke)
e.g. from Trieste to Hamburg, or from Rijeka to Le Havre or Antwerp, lasting several
days, was a good endurance test for the emigrants before the passage across the ocean.
The duration of the trips, hygienic conditions and the unavoidable “promiscuous”
proximity of other passengers were similar. Namely, in spite of amenities that would
have been difficult to imagine even a short while before, both the trains and the ships
were still slow and uncomfortable and the trips almost equally challenging for the
passengers.
The Main Railway Hubs
Due to strict medical and police check-ups that were introduced at the German borders in the 1890’s, following a large cholera epidemic that had been spread in
Hamburg by Russian Jewish emigrants, emigrants started shunning northern ports of
Bremerhaven and Hamburg in favor of the western ports in France, England, Belgium
and Holland.
Thus, as of that time emigrants typically traveled from Vienna to Buchs in
Switzerland, via Innsbruck and Feldkirch. On the way to Buchs, the trains passed
through the Principality of Liechtenstein, at Shaan, where control was loose and flow
of traffic fast thanks to an agreement on cross border traffic between Austria and
Liechtenstein. Once they arrived to Buchs, the emigrants were beset by many agents
who had set their offices there due to looser regulations and better benefits than were
57
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 58
Zagreba~ki predstavnik Cunardove “ugarskoameri~ke” linije iz Rijeke u New York isti~e u
oglasu i visoku cijenu prijevoza od 188 kruna.
I bijeg od nova~enja i visokih cijena odvodi
iseljenike u mnogo jeftinije sjeverne i zapadne
luke.
(Strossmayerov koledar 1907., Muzej grada
Rijeke)
In this ad Zagreb office of Cunard’s
Hungarian-American line (Rijeka-New York)
highlighted a high price of 188 Crowns. The
price and draft dodging were the main reasons for passage from much cheaper ports in
Northern and Western Europe.
(Strossmayerov koledar 1907., Muzej grada
Rijeke)
Sjeverni Nijemac Missler iz Bremena (koji se poslije stapa s Norddeutscher Lloydom) ima
poslovnice na jugu – u Zagrebu i Slavonskom Brodu.
Poslovi iseljeni~kih agencija cvjetaju iako im `ele dosko~iti i brodari i dr`avne vlasti –
prvi da im ne izmakne nadzor nad tr`i{tem i cijenama, a drugi da onemogu}e prenagla{enu, politi~ki i socijalno nezgodnu propagandu koja ljude poti~e na odlazak.
Ma|ari su ve} 1881. zakonskim odredbama podvrgnuli agencije nadzoru Ministarstva
unutarnjih poslova, a zakonom iz o`ujka 1903. ma|arski je parlament donio restriktivan zakon kojim je trebalo ograni~iti emigraciju.
No zakonske prijetnje ne ostvaruju se. Iako ministar predsjednik Kalman Tisza podsje}a da u Ugarskoj ima samo 25 legalnih agencija, njihovo je poslovanje posvuda
pro{ireno i posve izmi~e i zakonu i nadzoru. Brojni nelegalni agenti i dalje posluju bez
ikakvih smetnji i poti~u siroma{ne seljake na potragu za sre}om i zaradom.
Banke
Uz agencije va`ni su iseljeni~ki posrednici banke, kao i brojni manji poduzetnici koji
uz osnovne, agencijske usluge, nude i nov~arske transakcije.
I iseljeni~ke se banke u Americi, kao i u domovini, bave i agencijskim uslugama i prodajom karata koja zalazi u bankarsko podru~je jedino kada je kreditirana i povezana
s naknadnom otplatom.
I bankari i agenti imaju isti motiv – {~epati iseljenika prije drugih i ne ispustiti ga iz
ruku. Zato se vode na~elom da iseljenicima treba omogu}iti dobivanje svih usluga u
njihovoj ku}i kako konkurenti uop}e ne bi dobili prostora za djelovanje.
U vrijeme kada se ve} u~vrstio “zlatni standard” (ili zlatna podloga na kojoj su zasnovane vode}e valute), bankovno je poslovanje u prekomorskom prometu temeljeno na
~vrsto odre|enim i pouzdanim valutama koje uglavnom odr`avaju stalan te~aj –
nema promjene odnosa me|u valutama.
U dobrom dijelu poslovanja bankama je glavni konkurent po{ta (nov~ane doznake)
koja je pod dr`avnim nadzorom i pouzdanija. Iako je tromija, po{ta nudi i o~ite pogodnosti u odnosu na bankare – prije svega manje cijene usluge.
Zato su u poslovanju s iseljenicima i velike banke i brojni mali “nov~ari” mnogo gipkiji. Oni se trude privu}i iseljenike i uvjeriti ih da im pru`aju najpogodniju uslugu i to
na njihovu jeziku. Uvjeravaju ih i da im nude sigurnu {tednju i pouzdane doznake njihova novca u domovinu.
58
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:35 Pagina 59
those in Austria. From Buchs they traveled to Basel, close to the border with France.
There they were accommodated at numerous cheap inns, while waiting for a connecting train service to Le Havre, Cherbourg, Southampton, Liverpool, Antwerp or
Rotterdam.
Basel was a small old town that had just become an important railway hub, with connections to France, via Dalle and to Germany, via St. Ludwig. Due to the arrival of
thousands of emigrants, Basel developed a network of travel agencies, such as Zotti,
Bichel and many others, providing different services to the emigrants. The agencies
advertised their services, including organization of the entire trip from Basel to the
final destination in America, together with the train and ship fares, in newspapers of
far away towns, close to the sources of emigration.
In his report dated 17 May 1913 Austrian consul in Basel H. Houda wrote: “I traveled
on one such train from Feldkirch to Basel with director Moehr (from the emigration
office of the Swiss Federation). All in all, there were 700 persons on the train. Both in
the carriages of the Austrian State Railway and of the Swiss Federation there was
enough room. Yet, some carriages were overcrowded because people did not want to
be separated from their compatriots”.
Putovanje iz Hamburga, Antwerpena ili
Trsta? Izbor ovisi o pogodnostima koje brodari daju agentima te o voznom redu – o najpogodnijem terminu isplovljenja parobroda.
(Strossmayerov koledar 1907., Muzej grada
Rijeke)
Emigration Agencies
A potential emigrant was normally first reached by a traveling emigration agent, who
tried to convince him to emigrate to “the promised land”. These middlemen, who
devised most impossible itineraries and found most bizarre routes, were in direct contact with the emigrants and thus exerted the greatest influence on them. Some agents
represented several shippers, organized trips to different ports and sold both ship and
train tickets, for European and for American railways. They also changed money and
instructed the emigrants on travel details.
Some major travel agencies had extended networks of commissioners who traveled to
the most distant villages in search for emigrants. Hence, they were often blamed for
large scale emigration. The commissioners’ main task was efficient and fast transport
of emigrants to the port of departure for America. Keen on providing as many services as possible to the emigrants and on yielding as little profit as possible to other middlemen in the long chain of emigration, they sometimes organized trips for thousands
of emigrants from their native villages to the final destinations!
In many border towns, such as Buchs, Basel and Udine, mostly outside of the territory of Austria-Hungary, the commissioners literally assailed the emigrants in an
attempt to sell their services. The Nodari in Udine, across the border from Austria, published its ads in Czech, Hungarian, Polish, Slovenian, Croatian and Russian!
Arguably the largest and best organized emigration agent was Missler from Bremen.
Already around mid 19th century, the city of Bremen signed a contract with Missler,
obliging the agency to keep recruiting emigrants and organizing their transport in the
most efficient manner. By the end of the century the agency commanded a network of
a thousand commissioners – assistants and agents, who brought passengers to
Bremerhaven. The Missler was commissioned by Herman Heinrich Meier, founder of
Norddeutscher Lloyd, at that time the largest shipper between North Germany and New
York. Missler has been credited with channeling 1.8 million emigrants through
Bremerhaven to New York.
Other than money exchangers, travel agents were the most privileged, the most
prominent and the most abhorred element in the emigration process. The state criticized them for taking away its subjects, labor force and military recruits. The emigrants themselves were angry with them because they never delivered what they
promised. They were the thorn in the side of the shippers who depended on their
services to sell the tickets and had to pay them commission. Furthermore, they
dodged commitment to any one company and worked for several instead. Although
entitled to set up their own travel agencies and sell the tickets, the companies were
bound by cartel rules not to provide other services, such as the sale of train tickets.
Even the shippers who could not do business without middlemen often detested the
agents. Thus, general manager of Norddeutscher Lloyd said once: “In Galicia we are
doing business with human scum”.31
Passage from Hamburg, Antwerp or Trieste?
The choice depended on the commission that
the shippers paid to travel agents and on the
schedules.
(Strossmayerov koledar 1907., Muzej grada
Rijeke)
59
31 Klaus J. Bade, Europa in Bewegung. Migration von
Spaten 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, Europa
Bauen, Muenchen, 2000, p. 138 (quoted from an
unpublished text by Gerhard Dienes).
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 60
I slovenski i hrvatski agenti Frank Sakser i
Frank Zotti pru`aju razne posredni~ke
usluge, me|u ostalim i bankarske. Kao i ostali
useljeni~ki agenti i bankari, i oni se prije svega
obra}aju svojim sunarodnjacima. Zotti ~ak
osniva Prvu hrvatsku bankarsku ku}u.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana ; desno: Maria D. Zic, New York)
U vrijeme financijskih kriza, pogotovo onih najve}ih, po~etkom 1890-ih te 1907./08. i
1929., ni gubitak posla ni bilo koja druga nevolja nisu mogli vi{e uzdrmati ameri~ke
useljenike od kraha brojnih banaka u rukama iseljeni~kih sunarodnjaka i gubitka
vi{egodi{nje u{te|evine.
Slovenian and Croatian travel agents, Frank
Sakser and Frank Zotti respectively, offered
different auxiliary services, including banking. Like other emigration agents and
bankers, they catered primarily to their compatriots. Zotti even founded the First Croatian
Banking Association (Prva hrvatska bankarska ku}a).
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana ; right: Maria D. Zic, New York)
Kao primjeri poslovanja “domovinskih” banaka usmjerenih na poslovanje s iseljenicima, mogu se uzeti Hrvatska zemaljska banka i Prva hrvatska {tedionica, obje iz
Zagreba.
Hrvatska zemaljska banka izravno se bavi agencijskim poslovima u vezi s iseljenicima
te sklapa dugogodi{nji ugovorni odnos s Cunard Lineom za otpremu hrvatskih iseljeni32
ka na ukrcaj u Rijeku, odakle ih engleski brodar odvozi u New York.
Banke imaju i podru`nice u lukama i glavnim emigrantskim `ari{tima, i u domovini i
u Americi. Da bi bila dostupna iseljenicima, Prva hrvatska {tedionica, kao i druge
sli~ne banke usmjerene na poslovanje sa sunarodnjacima, ima podru`nice u lukama
33
Rijeci i Trstu te u vi{e gradova u SAD-u.
Kao primjer razmjerno malih ameri~kih “etni~kih” banaka s jednakom sudbinom,
okolnostima uspona i pada, mogu poslu`iti banke Hrvata Franka Zottija, Slovenca
34
Franka Saksera i Slovaka Petera V. Rovnianeka.
32 Podaci: Malcolm Scott Hardy, London, Jelena
Dunato, Muzej grada Rijeke.
Arhiv Cunard Linea, University of Liverpool.
Sva trojica imaju nevjerojatno sli~ne sudbine – svi su se naglo obogatili i postali
bankari, svi su ujedno izdavali i vlastite novine i imali jake politi~ke ambicije u vlastitome nacionalnom krugu. Imali su i osje}aj odre|ene misije “pu~kih tribuna”, koja se
nije kosila s dobrom zaradom {to im ju je omogu}avalo poslovanje s vlastitom
etni~kom zajednicom u Americi. Sva trojica su propala u krizi 1907.–1908., progutav{i
pritom milijune dolara u{te|evine svojih sunarodnjaka!
35
No u to su doba propale i brojne druge, velike i male ameri~ke banke.
Ogor~enje izazvano gubitkom mu~no ste~ene u{te|evine katkad se samo nadovezalo
na nezadovoljstvo po{tanskim uslugama koje su odbijale iseljenike i tjerale ih bankarima.
Po{ta je u dostavljanju nov~anih doznaka u domovinu nerijetko bila previ{e spora pa
su iseljenici glasno izra`avali svoje nezadovoljstvo i uvjerenje da se namjerno
zadr`ava njihov novac i manipulira doznakama. A upravo su nov~ane doznake u
domovinu, obiteljima u rodnom kraju, do~ekivane kao spas i bitno su utjecale na
gospodarski napredak.
33 Prva hrvatska {tedionica u Americi, Narodna
obrana (13. 10. 1909.), br. 234., str. 2.
Prva hrvatska {tedionica u Zagrebu odlu~ila je osnovati tri podru`nice u SAD-u – u New Yorku,
Pittsburghu i u Chicagu. U tu je svrhu bio izaslan u
Ameriku upravitelj podru`nice u Rijeci g. Pucek koji
je sakupio na amerikanskom tlu sve nu`ne podatke o
osnivanju novih podru`nica u SAD-u.
34 Podaci: Maria D. Zic, New York, Marijan
Drnov{ek, Ljubljana, i Martin Besedi~, Bratislava.
35 Ivo Anti~evi} /ur./, Na{e iseljeni~ko pitanje,
Predavanje nar. zastupnika I.F.Lupisa, Zadrugarska
biblioteka, Knji`ica I., Spljet, str. 27.-28.
“Notoran je i neizrecivo i bolan i {tetan doga|aj od
otrag 8 - 10 godina, kada je kod skrahiranja ’bankara’
Zotti u New Yorku, te njemu sli~nih ’bankara’ u
Allegheny, Johnsonu i Chicagu, propalo do 5-6 milijuna kruna narodnog novca. Ta rana ne bje{e jo{ zacijelila, a ovih nam dana javlja `ica iz Amerike da je
propala velika ’First National Bank’ u Pittsburghu, a s
njom da }e propasti do 10 000 000 kruna hrvatskog
novca.”
60
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 61
Other than in the major towns and national capitals, including the ports of Trieste and
Rijeka, travel agents opened their offices in border towns and railway hubs, such as
Basel, Ljubljana and others on the emigrants’ routes to the ports in the north and the
west. The emigration business was in the vanguard of globalization and it overcame
all the bureaucratic and national restrictions, while operating from both sides of the
ocean, with an amazing ease. Once the passage time across the Atlantic was reduced
to a week, business accelerated at an unprecedented pace.
Travel agents based in New York, such as Frank Zotti, opened their branches in Basel.
Adria, a shipper an travel agent, had offices in Novi Sad and border towns in southern
Hungary, close to Serbia and Romania. Missler from north Germany (which later
merged with Norddeutscher Lloyd) had offices in the south – in Zagreb and Slavonski
Brod. Emigration agencies’ business was flourishing, in spite of the shippers’ efforts
to curb their influence on the market and on the tariff levels and the states’ effort to
thwart their aggressive pro emigration propaganda and its awkward political and
social consequences.
Already in 1881, the Hungarians passed regulations making the agents responsible to
the Ministry of the Interior. In March 1903 Hungarian parliament passed a restrictive
law with an intention to limit emigration. Yet, those provisions were not implemented. Although Prime Minister Kalman Tisza warned that Hungary had authorized only
25 agencies, travel agencies proliferated and operated free of legal restrictions or anyone’s control. A large number of illegal agents kept operating without any impediments and encouraging poor peasants to seek a better life overseas.
The Banks
Along with the agencies, another important element of the mediation sector was the
banks and small entrepreneurs who offered not only basic travel agency services but
also money transfers. Both in America and in their homelands, the emigrants’ banks
doubled as travel agents and issued loans to emigrants for purchasing of fares. The
banks and the agents had the same motive – to beat the competition by recruiting as
many clients as possible. Hence, they tried to provide their clients with all the necessary services, so that they would not have to go to the competition.
At that time the gold standard was already firmly established and banking business
overseas was based on fixed exchange rates between different currencies.
In most of their activities the banks competed primarily with the postal service
(money transfers), which was state controlled and more reliable than the banks.
Although more inert, the postal service offered several advantages over the banks:
first of all, lower fees.
Yet, both the big banks and local money transfer outlets were much more flexible
when dealing with the emigrants. They worked hard on attracting emigrants’ business and on offering them most convenient services in their native languages. They
guaranteed safe deposit accounts and reliable transfer of their money home.
During financial crises, especially the major ones, in the early 1890’s, from 1907 to 1908
and in 1929, emigrants were more affected by the loss of savings of several years in
bankruptcies of the emigrants’ banks than by the loss of a job or any other trouble.
Some such emigrants’ banks were Hrvatska zemaljska banka and Prva hrvatska
po{tanska {tedionica, both from Zagreb. Hrvatska zemaljska banka was also a full
fledged travel agent with a long term contract with Cunard Line for the transport of
32
emigrants to Rijeka, where they boarded the English shipper’s boats for New York.
32 Data: Malcolm Scott Hardy, London, Jelena
Dunato, Muzej grada Rijeke.
Cunard Line’s Archives, University of Liverpool.
33 Prva hrvatska {tedionica in America, Narodna
obrana (13 October 1909), no. 234, p. 2. Prva hrvatska
{tedionica in Zagreb decided to establish three
branches in the USA, in New York, Pittsburgh and
Chicago. To that effect it dispatched to the USA manager of the Rijeka branch, Mr. Pucek, to collect all the
necessary information on the procedure for the opening of new branches in the USA.
The banks had branch offices in ports and main railway hubs, both at home and in
America. In an attempt to reach out to the emigrants, Prva hrvatska {tedionica, and
other banks catering to the emigrants, had branch offices in Rijeka and Trieste and in
33
several US cities.
The plight of the small American ethnic banks owned by the Croat Frank Zotti, the
Slovenian Frank Sakser and the Slovak Peter V. Rovnianek was typical of such banks
34
at that time.
34 Data: Maria D. Zic, New York, Marijan Drnov{ek,
Ljubljana, and Martin Besedi~, Bratislava.
61
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 62
Luke - odakle putovati u novi
svijet?
Dvije velike europske luke, Liverpool i Bremerhaven, otpremile su preko oceana u
stolje}u masovne europske emigracije 16 milijuna iseljenika – gotovo polovicu svih
iseljenika koji su u to doba stigli u SAD.
Prvim se iseljeni~kim lukama uskoro pridru`uje i Hamburg, poslije i brojne nove luke,
a me|u njima najve}e – Rotterdam, Antwerpen, Le Havre, Southampton, Genova i
Napulj.
Tek na kraju velikog vala emigracije, po~etkom 20. stolje}a, Trst i Rijeka dobivaju liniju za New York.
Novoosnovane jadranske luke ne mogu se pogodnostima i cijenom natjecati s
atlantskima – ali kao doma}e luke imaju za{titu dr`ave i druge prednosti. No
Bremerhaven i Hamburg, kao i sve atlantske luke, bitno su jeftiniji ~ak i za iseljenike
iz rije~ke okolice koji uz cijenu brodske karte moraju podmirivati i tro{kove
vi{ednevnog putovanja do tih udaljenih luka.
Unato~ tro{kovima i neugodnostima putovanja `eljeznicom i potom brodom preko La
Manchea, i engleske luke privla~e mnoge austrijske i ugarske podanike.
Gotovo su nevjerojatni putovi koje su pojedine agencije probijale prema Novom svijetu. Iako su cijene glavni ~imbenik u izboru luke i brodara, katkad o polaznoj luci
presu|uju i nepredvi|ene okolnosti.
Kada, na primjer, u rije~ku luku stigne tisu}u prekobrojnih emigranata, Cunard ih, u
skladu s ugovorom sklopljenim s ma|arskom vladom, interventnim vlakom {alje u
Antwerpen gdje pristaje Cunardov parobrod za New York. Utakmica izme|u luka i
brodara postaje `estoka ve} u drugoj polovici 19. stolje}a. Zato cijene sve vi{e padaju
i raste razina usluge.
No sredozemne su luke uvijek bitno skuplje, a putovanje traje dvostruko du`e od jednotjedne plovidbe izme|u atlantskih luka i New Yorka.
Organizacijska spretnost i umje{nost osvajanja tr`i{ta na kojem se natje~u brojni brodari i agenti, jo{ i vi{e utje~e na iseljeni~ke tokove od du`ine puta i cijene brodske
karte. Bremen i Hamburg bitno su jeftiniji od Rijeke, a nekima se ~ini bitnom i razlika
izme|u Hamburga (cijena 34 dolara) i Liverpoola, pa se zbog u{tede od 9 dolara
36
upu}uju preko engleskog Kanala.
Mnogo mladih ljudi bje`i od slu`enja vi{egodi{nje vojne obveze – pa naprosto moraju putovati iz strane luke. Zato su, uz Hamburg i Bremen, omiljeni i Rotterdam,
37
Antwerpen, Le Havre, Southampton, Liverpool i Genova.
Luke se ipak tek posredno bore za prevlast. Izravno se nadme}u brodari i agenti, kojima razvoj slobodnog tr`i{ta omogu}uje sna`an uspon.
Sna`na internacionalizacija poslovanja do druge je polovice 19. stolje}a neuobi~ajena
pojava. Tako je velikim njema~kim i engleskim brodarima omogu}eno da iz stranih
luka odvoze velik broj iseljenika te da do po~etka Prvoga svjetskog rata imaju premo}
u najve}im sredozemnim lukama – Genovi, Napulju, Trstu i Rijeci. ^ak je i doma}a
tr{}anska Austro-Americana (Cosullich) u ve}inskom vlasni{tvu njema~kih brodara.
Uspjeh najve}ih luka gotovo je neodvojivo vezan uz sudbinu najve}ih brodara.
Norddeutscher Lloyd (Bremerhaven), Hamburg – Amerika Linie (Hamburg) Cunard Line
(Liverpool) i White Star Line (Liverpool) te Holland – America Line (Rotterdam), Red Star
Line (Antwerpen), Compagnie Général Transatlantique (Le Havre) posluju u velikim
transkontinentalnim razmjerima i uvijek se uzajamno sastaju i dogovaraju u svojim
podru`nicama u New Yorku, ali su do kraja prije svega ~vrsto vezani uza svoje ishodi{ne, mati~ne luke.
36 Robert Perlman, Bridging Three Worlds: HungarianJewish Americans, 1848–1914., Univ. of Massachusetts
Press, 1991., str. 124.
37 Nach America, Eisenstadt.
Unato~ pogre{kama, grafi~ki prikaz odlazaka srednjoeuropskih iseljenika prema vode}im europskim
lukama zorno pokazuje statisti~ki odnos me|u lukama.
62
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 63
The biographies of all three of them were similar – they grew rich fast and became
bankers, published newspapers and were politically engaged in their ethnic communities. In spite of hefty profits they generated in business with their emigrants’ communities, they felt obliged to act as “people’s tribunes”. All the three went bankrupt
in the recession of 1907-1908, and with them savings of their compatriots worth millions of dollars!
35
However, at that time many other American banks, both small and big, collapsed.
The emigrants’ anger over the loss of hard earned savings was compounded with
their dissatisfaction with the postal service, whose inefficiency was often the reason
why the emigrants entrusted their money with the banks. Money transfers from the
posts took so long that the emigrants complained openly, convinced that the delay
was a deliberate ploy to generate profits. And money transfers to the emigrants’ families at home were a life line for them and a major factor in the development of their
homeland.
The Ports - Where to Travel to The
New World from?
During the century of the large scale European emigration, two major European ports,
Liverpool and Bremerhaven, dispatched to the New World 16 million emigrants,
almost half of those who arrived during that period to the USA.
The first ports of emigration were soon joined by Hamburg and then by many others,
including the biggest – Rotterdam, Antwerp, Le Havre, Southampton, Genoa and
Naples. Trieste and Rijeka introduced services for New York only around 1900, at the
end of the large emigration wave.
The recently established Adriatic ports could not compete with the Atlantic ones in
comfort and prices. Yet, as domestic ports they enjoyed the state’s protection and other
advantages. However, Bremerhaven and Hamburg, just as all other Atlantic ports,
were considerably cheaper to travel from, even for emigrants from the region of
Gotovo su nevjerojatni putovi iseljavanja iz
sredi{nje Europe – mahom na sjever i zapad.
Od ~etiri i pol milijuna iseljenika koji u manje
od pola stolje}a napu{taju Monarhiju i odlaze
u Ameriku, pola milijuna ih odlazi preko
Rijeke i Trsta. (Nach Amerika, Burgenlandische
Landes-ausstellung, Burg Güssing, 1992.)
Hamburg
Bremen
Rotterdam
Antwerpen
8 9.3 35
Emigration from Central Europe followed
most devious routes, primarily through the
north and west of Europe. Out of 4 and a half
million persons who immigrated to America
from the Monarchy over less than half a century, half a million left through Rijeka and
Trieste. (Nach Amerika, Burgenlandische
Landes-ausstellung, Burg Güssing, 1992.)
Wien
220.312
Budapest
Trieste
Rijeka
Genova
7.
6
96.0
38
Le Havre
2,389.325
653.613
38
AUSTRO-UGARSKA
AUSTRIA-HUNGARY
31
63
35 Ivo Anti~evi}, /ed./, The Problems of Our Emigrants
(Na{e iseljeni~ko pitanje), Expose by I.F. Lupis, MP,
Zadrugarska biblioteka, Vol. 1, Split, pp. 27-28.
The incredibly sad and damaging crash of “banker”
Frank Zotti in New York, and of similar “bankers” in
Allegheny, Johnson and Chicago, some 8-10 years
ago, resulting in the loss of 5-6 million Crowns of people’s money, is notorious. And now, when that wound
is still raw, we learn by cable that the large First
National Bank in Pittsburgh collapsed, taking with it
10 million Crowns of Croatian money.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 64
POLAZNE LUKE UGARSKIH ISELJENIKA
DEPARTURE PORTS FOR HUNGARIAN EMIGRANTS
Luka/Port
Rijeka
Trieste
Hamburg
Bremen
Antwerpen Amsterdam Rotterdam
Liverpool
Le Havre
Cherbourg
Genova
Ukupno
Total
Napoli
Godina/Year
1871
0
0
236
58
0
0
0
0
0
0
0
0
294
1872
0
0
457
138
0
0
0
0
0
0
0
0
595
1873
0
0
764
198
0
0
0
0
0
0
0
0
962
1874
0
0
701
226
0
0
0
0
0
0
0
0
927
1875
0
0
787
278
0
0
0
0
0
0
0
0
1065
1876
0
0
501
124
0
0
0
0
0
0
0
0
625
1877
0
0
495
157
0
0
0
0
0
0
0
0
652
1878
0
0
661
142
0
0
0
0
0
0
0
0
803
1879
0
0
1292
467
0
0
0
0
0
0
0
0
1759
1880
0
0
8146
620
0
0
0
0
0
0
0
0
8766
1881
0
0
10453
804
0
0
0
0
0
0
0
0
11257
1882
0
0
16060
1460
0
0
0
0
0
0
0
0
17520
1883
0
0
11478
3361
0
0
0
0
0
0
0
0
14839
1884
0
0
7885
5310
0
0
0
0
0
0
0
0
13195
1885
0
0
4179
8169
0
0
0
0
0
0
0
0
12348
1886
0
0
12176
12973
0
0
0
0
0
0
0
0
25149
1887
0
0
9598
8673
0
0
0
0
0
0
0
0
18271
1888
0
0
8179
9451
0
0
0
0
0
0
0
0
17630
1889
0
0
4873
17177
940
166
421
0
0
0
1567
0
25144
1890
0
0
5418
21850
1434
374
946
0
0
0
1448
0
31470
1891
0
0
4124
17289
5443
784
4314
0
0
0
1046
0
33000
1892
0
0
2645
17667
6555
1808
5729
0
0
0
721
0
35125
1893
0
0
1867
12059
7178
135
679
0
0
0
1078
0
22996
1894
0
0
1366
4061
2212
20
277
0
0
0
108
0
8044
1895
0
0
3679
13857
4675
445
3012
0
0
0
190
0
25858
1896
0
0
3082
11726
6122
404
2105
0
0
0
1210
0
24649
1897
0
0
1584
8092
2820
175
762
0
0
0
673
0
14106
1898
0
0
2135
14758
3268
74
1751
0
0
0
816
1899
0
0
4855
27945
7453
58
2301
0
0
0
782
0
43394
1900
0
0
9691
31629
9697
0
3072
0
0
0
678
0
54767
1901
0
0
12806
42347
11282
0
4506
0
0
0
533
0
71474
1902
0
0
21485
47850
14367
0
8026
0
0
0
34
0
91762
1903
0
0
23008
70021
18115
0
8439
0
0
0
338
23
119944
1904
22016
0
13508
37187
10864
1
4391
9068
0
0
225
50
97340
1905
35961
867
27664
76857
14246
5
8809
716
5101
0
197
7
170430
1906
49332
3621
27246
73218
13831
6
6587
542
3412
0
358
17
178170
1907
47620
6028
33636
79152
17293
5
13794
1963
9523
0
149
6
209169
1908
15411
1805
6436
16246
4440
10
1874
0
2952
0
187
4
49365
1909
36824
4729
19199
42442
11387
10
6569
0
6732
1160
285
0
129337
1910
36834
4299
21261
35600
8667
0
5873
0
6608
575
184
0
119901
1911
18532
2379
14885
24123
6534
5
4182
0
2401
465
148
0
73654
1912
21922
3959
29557
39659
9469
0
6949
0
8845
59
97
0
120516
1913
20847
4345
29944
39264
7939
0
9312
1158
6279
22
49
0
119159
305299
32032
420002
874685
206231
4485
114680
13447
51853
2281
13131
107
2038233
Ukupno/Total
22802
Tablicu priredio William Klinger prema/ Table compiled by William Klinger by: A magyar szent korona országainak kivándorlása és visszavándorlása 1899-1913. - Budapest : Magyar Királyi Központi Statisztikai Hivatal, 1918. (Magyar statisztikai közlemények ; 67.) p. 47. [Emigration and remigration from the countries of the Holy Hungarian Crown 1899-1913. - Budapest : Hungarian Royal Central Statistical Office, 1918. - (Hungarian statistical publications ; vol. 67) p. 47.]
http://www.bogardi.com/gen/g024.htm
64
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 65
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 66
Luke su mnogo slo`eniji i te`e prilagodljivi sustavi od pojedinih brodarskih poduze}a,
vi{e ovise o naklonosti i subvencijama dr`ave te o iseljeni~kim tokovima.
Dr`avni poticaji i razvijenost `eljezni~kog sustava va`ni su za sudbinu luke koliko i
snaga prekomorskih prijevoznika, razvijen sustav konzularnih i dr`avnih slu`bi te
posrednika koji u njima posluju.
Na prethodnoj stranici:
Gust putni~ki promet u luci Hamburg, oko
1900. Nakon Liverpoola i Bremerhavena, to je
najve}a europska iseljeni~ka luka, no
po~etkom 20. stolje}a velik broj iseljenika
putuje preko Genove i Napulja.
(Hamburg Staatsarchiv)
Previous page:
Bustling passenger traffic in the port of
Hamburg, around 1900. After Liverpool and
Bremerhaven, this was the biggest emigration
port in Europe. However, at the beginning of
the 20th century, many emigrants travelled
via Genoa and Naples.
(Hamburg Staatsarchiv)
Bremerhaven
Bremerhaven, luka na u{}u rijeke Weser, {ezdesetak kilometara udaljen od grada
Bremena, i Hamburg na rijeci Elbi (Labe), stotinjak kilometara udaljen od Sjevernog
mora, me|u prvim su organiziranim europskim iseljeni~kim lukama.
Zbog svoga nepogodna polo`aja na preuskoj i previ{e plitkoj rijeci, nepovoljnoj za
velike jedrenjake, a jo{ vi{e za prekooceanske parobrode, tek osnovan, novoizgra|eni
Bremerhaven nastaje kao luka starog trgova~koga grada.
Bremerhaven je osnovan 1830. i odmah po osnutku po~eo se razvijati iseljeni~ki
promet za Ameriku. No kada je 1847. u luku uplovio ameri~ki rije~ni parobrod
Washington, to je po~etak redovitoga po{tanskog i putni~kog prometa izme|u SAD-a
i europskog kontinenta. Ve} 1854. Bremerhaven se smatra najve}om europskom ise38
ljeni~kom lukom.
Neki stravi~ni primjeri koji govore o nemogu}im uvjetima pre`ivljavanja i umiranja
na prvim iseljeni~kim jedrenjacima, nisu usporili emigraciju niti obeshrabrili iseljenike, ali su upravo u Bremerhavenu i Hamburgu bitno pridonijeli ja~em nadzoru
lu~kih vlasti, stro`im obvezama prijevoznika u odnosu na iseljenike i boljim uvjetima
prijevoza putnika.
Poznat je primjer jedrenjaka New England koji je isplovio 30. listopada 1853., a nakon
osmotjedne plovidbe, od 465 ukrcanih putnika do New Orleansa je umrlo njih 108.
39
Ponajprije zbog nedostatka vode i hrane.
Pogled na sjevernonjema~ku luku Bremen,
{ezdesetak kilometara udaljenu od nove luke
Bremerhaven smje{tene bli`e u{}u rijeke
Weser. Bremerhaven je najve}a kontinentalna
iseljeni~ka luka iz koje u razdoblju od 1830-ih
do 1930-ih odlazi u Ameriku pribli`no sedam
i pol milijuna iseljenika. U drugoj polovici 19.
stolje}a najve}i broj iseljenika pristi`e iz Rusije
i Austro-Ugarske.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
Iako je uz Bremerhaven vrlo razvijena i iseljeni~ka luka Hamburg, rani razvoj i statisti~ki podaci o prometu prije sredine 19. stolje}a govore koliko je Bremwerhaven
sna`nija luka. Od 1841. do 1846. odatle je iselilo 115.000 iseljenika, a iz Hamburga
istovremeno samo 11.000.
O va`nosti Bremerhavena za masovno iseljavanje iz srednje Europe najo~itije govore
podaci o ~ak 70% svih ameri~kih iseljenika koji se prije Prvoga svjetskog rata iz austrijskoga dijela Monarhije iseljava preko te luke i, manji dio, preko Hamburga, 20% ih
odlazi preko Rotterdama i Antwerpena, a samo 10% preko svih drugih luka,
40
uklju~uju}i i doma}i Trst.
U svakom slu~aju, prije Prvoga svjetskog rata Austrijanci, stanovnici Cislajtanije
(zapadna polovica Carstva), ~ine vi{e od polovice svih iseljenika koji prolaze kroz
Bremerhaven, a gotovo isklju~ivo odlaze u SAD.
A view of the north German port of Bremen,
some 60 km from the new port of
Bremerhaven, close to the estuary of the
Weser river. Between the 1830’s and the 1930’s
some seven and a half million emigrants
sailed from Bremerhaven, the largest continental emigration port, to America. In the late
19th century most of the emigrants came from
Russia and Austria-Hungary.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
38 Podaci prema neobjavljenu tekstu Gerharda
Dienesa, Landesmuseum Joanneum, Graz, i prema
Deutsches Auswanderer Haus / German Emigration
Centre, Das Buch zum Deutschen Auswandererhaus
/ The Book to the German Emigration Center (urednik Simone Eick), Edition DAH, Bremerhaven, 2006.
39 Podatak preuzet od Gerharda Dienesa (rukopis)
koji citira Ingrid Schöberl, Auf dem Weg in die neue
Welt. Auswanderer im 19. Jahrhundert, u: Journal für
Geschichte 1/1984., str. 48.
40 Iako su podaci donekle nepouzdani, ipak pru`aju
uvid u glavne smjerove emigracije od europske
unutra{njosti do vode}ih luka.
66
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 67
Rijeka, who had to pay not only the ship fare but also the cost of several days long
journey to a distant harbor.
In spite of the cost and inconvenience of the train trip and the ship passage across the
English Channel, the English ports attracted many Austrian and Hungarian subjects.
Travel agents proved to be very imaginative in tracing new ways to channel emigrants
towards the New World. Although the price was the main factor in the selection of a
port and a shipper, sometimes the selection of both was determined by unexpected
circumstances.
Thus, when a thousand supernumerary emigrants arrived to the port of Rijeka,
Cunard, pursuant to the contract with the Hungarian Government, sent them on a
chartered train to Antwerp, where they boarded a Cunard steamship for New York.
Already after 1850 the competition between the ports and the shippers became fierce.
As a result of that, prices were slashed and quality of service improved. Yet, the
Mediterranean ports remained significantly more expensive, and the voyage to New
York took two weeks, compared to one week from the Atlantic ports.
In a highly competitive market, a travel agency’s and shipper’s good management
and marketing skills played even bigger role in channeling of emigrants than the ticket price and the duration of passage. Although Hamburg and Bremen were much
cheaper than Rijeka, some emigrants found it worthwhile to travel across the English
36
Channel to Liverpool to save nine dollars (25 compared to 34).
Misslerov reklamni nov~anik-suvenir s
porukama na hrvatskom i, s druge strane, na
slovenskom, pokazuje {irinu dometa bremenskog agenta i bankara koji “odprema putnike
brzim parobrodima u Ameriku”. Missleru se
pridaju najve}e zasluge za razvoj iseljeni~kog
prometa preko Bremerhavena.
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
Many young men opted for foreign ports by default, in an attempt to avoid military
service, which lasted several years. Hence, other than Hamburg and Bremen, ports of
choice were also Rotterdam, Antwerp, Le Havre, Southampton, Liverpool and
37
Genoa.
Missler’s wallet with messages in Croatian
and Slovenian on the reverse sides. This promotional souvenir testifies to the large clientele of this travel agent and banker, based in
Bremen, who “transported passengers by fast
ships to America”. Missler is considered the
main promoter of emigration traffic through
Bremerhaven.
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
Yet, the competition between the ports was only indirect. The direct competitors were
the shippers and the travel agencies, whose businesses started flourishing after the liberalization of the markets.
Around the 1850’s, quick internationalization of business practices was still an
extraordinary phenomenon. Thus, large German and English shippers were permitted
to transport large numbers of emigrants from foreign ports. Until World War I they
were key players in the largest Mediterranean ports – Genoa, Naples, Trieste and
Rijeka. Even Austro-Americana (Cosullich), the largest shipper in Trieste, was predominantly owned by German shippers.
Business of a port always heavily depended on the plight of the largest shippers.
Large transcontinental shippers: Norddeutscher Lloyd (Bremerhaven), Hamburg –
Amerika Linie (Hamburg), Cunard Line (Liverpool), White Star Line (Liverpool), Holland
– America Line (Rotterdam), Red Star Line (Anwterp), Compagnie Transatlantique General
(Le Havre) all met in their New York offices to strike deals, but throughout the emigration wave they remained very closely tied to their home ports.
Being much more complex and inert systems than individual shippers, the ports were
more dependent on favors and subventions of the state and on the directions of the
emigration flows. State subsidies and development of railway networks affected the
ports’ prospects as much as the capacities of transoceanic shippers, the systems of consular and state services and the middlemen who operated them.
Bremerhaven
Organized European overseas emigration started in Bremerhaven, a port at the estuary of the Weser River, some 60 km away from Bremen, and in Hamburg, at the estuary of the Elbe River, some 100 km from the North Sea. Due to the narrowness and
shallowness of the Weser, the old trading town of Bremen could not accommodate
large sailboats, let alone transoceanic ships. Hence, in 1830, when Bremerhaven was
36 Robert Perlman, Bridging Three Worlds: HungarianJewish Americans, 1848-1914, Univ. of Massachusetts
Press, 1991, p. 124.
67
37 Nach Amerika, Eisenstadt.
Although faulty, the graph showing the emigrants’
departures from major European ports, still clearly
reflects their relative importance.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 68
Sudbinu luke uvelike je obilje`io razvoj najve}ega doma}eg i jednog od najve}ih svjetskih putni~kih prijevoznika, kojemu je sjedi{te u Bremenu. Norddeutscher Lloyd osnovao je 1857. trgovac Hermann Heinrich Meier i stvorio prototip velikoga brodarskog
poduze}a kakvih prije nije bilo.
Va`na je i rano razvijena `eljezni~ka veza koja je 1862. uspostavljena izme|u luke i
{ezdesetak kilometara udaljenog “mati~noga grada” Bremena, te ubrzo spojena s
ju`nim “iseljeni~kim” predjelima, kao i jake iseljeni~ke agencije poput Misslerove,
koja je na vrhuncu mo}i potkraj stolje}a imala mre`u od tisu}u agenata razasutih diljem srednje Europe, s ispostavama ~ak i na poprili~no udaljenom jugu, u Zagrebu i
41
Brodu na Savi (Slavonskom Brodu).
Iako je u Bremenu ve} 1849. izgra|ena “iseljeni~ka ku}a”, Bremerhaven je, za razliku
od Hamburga, uglavnom poznat po tome {to se iseljenici smje{taju u brojnim
svrati{tima i {to tu nikad nije izgra|eno veliko prihvatili{te sa svim potrebnim
sadr`ajima.
Albert Ballin (1857.–1918.), najslavniji i
dugogodi{nji direktor Hamburg-Amerika Linie,
trinaesto je po redu dijete skromne
hambur{ke `idovske obitelji. Njegov je otac
bio suvlasnik iseljeni~ke agencije, no rano
umire (1874.) i teret tvrtke prepu{ta premladom Albertu. Mladi}
posao ubrzo
unapre|uje i ~ak osniva uspje{nu prekooceansku brodarsku tvrtku. Ballinove je sposobnosti zapazio HAPAG kojega je pretvorio u
najve}ega svjetskog brodara.
(Hamburg - Amerikanische - Packetfahrt Actien Gesellschaft Archiv)
Albert Ballin (1857 – 1918), the most famous
and the longest serving director of HamburgAmerika Linie, was the 13th child in a humble
Jewish family from Hamburg. His father was
a co-owner of an emigration travel agency.
After his premature death (1874), the business
was taken over by teenage Albert. The young
man made fast progress at work and even
founded a successful transoceanic shipping
company. Ballin’s qualities were noticed by
HAPAG, whom he built into the world’s
largest shipper.
(Hamburg - Amerikanische - Packetfahrt Actien Gesellschaft Archiv)
Bremerhaven je dugo bio najve}a iseljeni~ka kontinentalna luka ~iji je godi{nji promet
daleko nadvisivao sve ostale luke, izuzev{i Liverpool. I u ukupnom zbiru od stotinu
godina masovnoga iseljavanja, jedino Liverpool, najve}a europska iseljeni~ka luka,
prednja~i s osam i pol milijuna ukrcanih emigranata, u odnosu na sedam i pol milijuna onih koji su isplovili iz Bremerhavena.
Jedna od najpoznatijih agencija, F. Missler i J. Brugk iz Bremena, jo{ 1895. bez ikakvih
skrupula dijeli letke s tekstom: “Kako sti}i do Bremerhavena bez ikakve putne
42
isprave.”
Budu}i da u 19. stolje}u nema osobito ~vrste kontrole na granicama, lako ih je prije}i.
A kada iseljenici stignu do polazne luke, ni lu~ke vlasti ni brodarski prijevoznici ne
mare osobito za valjanost isprava, pogotovo stranih dr`avljana koji su vrlo ~esto bjegunci i ne ispunjavaju neke od obveznih kriterija za dobivanje dozvole za iseljavanje
– naj~e{}e nisu odslu`ili vojsku!
Hamburg
Prema jednom opisu iz 1839., Hamburg je bio “svjetski grad koji su sagradili trgovci”,
a ~iju trgova~ku va`nost ne}e dosti}i ni jedan drugi pomorski grad na europskom
43
kontinentu.
Iako je jo{ 1832. u Hamburgu zabranjena kolektivna emigracija, {to se pravdalo strahom od “potpuno osiroma{enih putnika koji bi mogli pasti na teret dr`avnoj socijalnoj skrbi”, veliki je trgova~ki i lu~ki grad ubrzo shvatio trgova~ku va`nost iseljeni~kog
prometa i, po uzoru na Bremerhaven, organizirao iseljeni~ku luku.
U drugoj polovici 19. stolje}a hambur{ka je luka bitno modernizirana izgradnjom
novih pristani{ta i lu~kih postrojenja, s parnim dizalicama i kilometrima duga~kim
skladi{tima.
Iako i Hamburg, kao i Bremen, le`i na rijeci daleko od mora, nema nikakvih problema
s plovno{}u.
41 U Zavi~ajnom muzeju u Ozlju sa~uvan je i
Misslerov “suvenir” – nov~anik, s natpisom na
hrvatskom i slovenskom, a u Muzeju grada Rijeke
ud`benik engleskog jezika kojemu je na pole|ini
reklama za Sjevernonjema~ki Lloyd (biv{i Missler).
42 Podaci preuzeti od Williama Klingera.
43 Osnovni podaci o iseljavanju iz Hamburga prema
rukopisu Gerharda Dienesa, Landesmuseum Joanneum,
Graz, te iz kataloga Hans-Herman Groppe/Ursula
Wöst, Via Hamburg to the World, From the Emigrants’
Halls to BallinStadt, Ellert&Richter Verlag, 2007.
U odnosu na mali Weser, Laba (Elba) mnogo je ve}a i razvedenija rijeka, s brojnim
rukavcima i pritokama (Alster i Billa), vi{e od stotinjak kilometara udaljena od u{}a u
Sjevernom moru, dovoljno {iroka za ulazak i kretanje najve}ih prekooceanskih brodova s najdubljim gazom. No i u ovoj su luci neka pristani{ta imala problema s vodostajem i gazom velikih putni~kih brodova, pa je ukrcaj iseljenika preseljen bli`e u{}u,
nadomak Brunnsbuttela, a oko 1900. i samo u{}e, u Cuxhafen.
68 I `eljezni~ke su veze omogu}avale pristizanje stotina tisu}a iseljenika iz srednje i
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 69
built, it immediately became a major port of departure for emigrants bound for
America. Yet, regular mail and passenger traffic to the USA commenced in 1847, with
the docking of the Washington, a US riverboat. By 1854 Bremerhaven enjoyed the rep38
utation of the largest European emigration port.
In spite of some horrific incidents caused by dismally poor conditions on the first sailing boats, the emigration did not slow up. They did, however, prompt closer inspection by port authorities in Bremerhaven and in Hamburg, which bound the shippers
to higher standards in the transport of emigrants.
One such incident was the two month long passage of the New England, starting on 30
October 1853. Out of 465 passengers bound for New Orleans, 108 died during the trip,
39
mostly due to shortage of food and water.
Although quite prominent as a port of departure for emigrants, until mid 19th century, Hamburg could not compete with Bremerhaven. Thus, according to the statistics
for the years 1841 to 1846, 115,000 emigrants sailed from Bremerhaven and only 11,000
from Hamburg.
The importance of Bremerhaven for large scale emigration from Central Europe prior
to WW I is born out by the fact that as many as 70 % of all Austrian emigrants to
America sailed from that port (with marginal participation of Hamburg), 20 % from
Rotterdam and Antwerp and only 10 % from other ports, including the Austrian
40
Trieste. In any case, before World War I, Austrians, inhabitants of Cisleithania (the
western part of the Monarchy) amounted to more than half of all emigrants through
Bremerhaven, and almost all went to the USA.
The development of the port was predominantly determined by the growth of
Norddeutscher Lloyd, the largest German and one of the world’s largest shipping companies, with the seat in Bremen. Norddeutscher Lloyd was founded in 1857 by merchant
Herman Heinrich Meier, as the first large shipping company of that kind in the world.
Ukrcavanje na parobrod u hambur{koj luci,
uz Bremerhaven, jednoj od najve}ih u Europi,
preko koje je u Novi svijet iselilo vi{e milijuna
iseljenika. Od kraja 19. stolje}a ovamo
naj~e{}e pristi`u ruski @idovi i iseljenici iz
srednje Europe, nerijetko i oni s jadranskoga
juga.
(Hamburg - Amerikanische - Packetfahrt Actien Gesellschaft Archiv)
Passengers board a steamship in Hamburg,
the second largest European port, after
Bremerhaven. Several million emigrants
immigrated to the New World from
Hamburg. As of the 1900’s, Hamburg was the
port of choice for Russian Jews and for emigrants from Central Europe, including quite a
few from the Adriatic coast.
(Hamburg - Amerikanische - Packetfahrt Actien Gesellschaft Archiv)
Another important factor was the construction of a 60 km railway link in 1862
between the port and Bremen, which was imminently connected with emigration
regions in the south. Also instrumental were travel agencies, such as Missler, with as
many as 1,000 agents throughout Central Europe, including quite distant southern
41
cities of Zagreb and Brod na Savi (Slavonski Brod) at its apogee around 1900.
Although it built a dedicated emigrants’ hostel already in 1849, Bremerhaven, unlike
Hamburg, never constructed a large emigrants’ refuge with all the necessary amenities, unlike Hamburg.
For a long time Bremerhaven featured as the largest continental emigration port, surpassing all the others save for Liverpool. Over a hundred years of large scale emigration, Liverpool, the largest European emigration port, boarded 8.5 million emigrants,
and Bremerhaven was second, with 7.5 million.
Already in 1895, one of the best known agencies, F. Missler and J. Brugk, from Bremen,
unflinchingly distributed fliers with the following text: “How to get to Bremerhaven
42
without any documents?”
In the 19the century borders were easy to cross as the document control was loose.
And once when emigrants got to the ports of departures, neither the port authorities
nor the shippers paid much attention to the validity of their documents, especially
because foreign nationals were often fugitives who did not meet some of the criteria
for an emigration permit, often due to draft dodging!
38 Data from an unpublished text by Gerhard Dienes,
Landesmuseum Joanneum, Graz, and from
Deutsches Auswandered Haus/German Emigration
Center, Das Buch zum Deutschen Auswanderhaus / The
Book of the German Emigration Center (ed. by Simone
Eick), Edition DAH, Bremerhaven, 2006.
39 Information carried from a manuscript by Gerhard
Dienes, quoted by Ingrid Schoberl, Auf dem Weg in die
neue Welt. Auswanderer in 19. Jahrhundert, in: Journal
fur Geschichte 1/1984, p. 48.
40 Although not fully reliable, the data provide an
insight into the main flows of emigrants from
European hinterlands towards the main ports.
41 The Regional museum in Ozalj keeps a Missler
souvenir – a wallet with the logo in Croatian and in
Slovenian and the Museum of the City of Rijeka an
English language textbook with an advertisement for
the Norddeutsche Lloyd (former Missler) on the back
cover.
Hamburg
According to a description from 1839, Hamburg was “a cosmopolitan city that was
built by merchants”, a city whose importance as a trading center would not be sur43
passed by any other in continental Europe”.
Although Hamburg banned collective emigration already in 1832, due to a fear of “the
cost for the social services if burdened with too many pauperized passengers”, the
42 Data carried over from William Klinger.
69
43 Basic data on emigration from Hamburg were
taken from the manuscript by Gerhard Dienes,
Landesmuseum Joanneum, Graz and from a catalogue by Hans-Herman Groppe/Ursula Wost, Via
Hamburg to the World, From the Emigrants’ Halls to
BallinStadt, Ellert&Richter Verlag, 2007.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 70
Vreva u velikoj hambur{koj luci. Do udaljenog pristani{ta i do prekooceanskog broda
koji je plovio u Ameriku i katkad pristajao
daleko od sredi{nje luke, blizu samoga u{}a
rijeke Elbe, stizalo se, uz ostalo, i manjim
brodovima. Po~etkom 20. stolje}a godi{nje se
ovdje ukrca oko 115 tisu}a iseljenika.
(Hamburg Staatsarchiv)
Commotion at the large port of Hamburg.
Passengers often sailed on small ships to the
transoceanic steamers that docked far away
from the main port facility, close to the Elba
estuary. In the early 20th century, 115,000 emigrants boarded the ships every year.
(Hamburg Staatsarchiv)
isto~ne Europe. Od osamdesetih godina 19. stolje}a do Hamburga se mo`e do}i preko
dobro razgranate `eljezni~ke mre`e iz Be~a, Budimpe{te, Praga, Krakova, Lavova i
drugih gradova.
U godinama u kojima se bilje`i vrhunac srednjoeuropske emigracije u Ameriku,
Hamburg se po iseljeni~kom prometu podosta pribli`ava Bremerhavenu. Po~etkom
20. stolje}a Hamburg je ~etvrta luka europskog kontinenta, koja s godi{njim prometom od prosje~no 115.000 iseljenika dose`e vi{e od tri ~etvrtine prometa obli`njega
Bremerhavena.
Polovica hambur{kih iseljenika dolazi iz Habsbur{ke Monarhije, a unato~ Rijeci i
Trstu, katkad ~ak pristi`u i s krajnjega juga i jugoistoka Carstva, ne samo iz
unutra{njosti Hrvatske, iz Vojvodine i Transilvanije, nego i iz Hrvatskog primorja i
44
Dalmacije.
Kao {to je uspjeh Bremerhavena uvelike vezan uz Norddeutscher Lloyd, tako i ime
Hamburga u europskim i ameri~kim lukama pronosi Hamburg-Amerikanische
Paketfahrt Actien Gesellschaft (HAPAG), od 1893. pod nazivom Hamburg-Amerika Linie
(Hamburg-America Line). Taj je brodar 1914. najve}e pomorsko parobrodarsko dru{tvo
na svijetu s ukupno dvadeset tisu}a zaposlenih!
Pokreta~em toga svjetskog uspjeha smatra se Albert Ballin, nazvan “carskim
@idovom”.
Jedna je od zapa`enih i hvaljenih strana iseljeni~ke luke u Hamburgu smje{taj iseljenika. Isprva su iseljeni~ke barake, privremena prebivali{ta za oko 1400 ljudi, bile
izgra|ene na Ameri~kom pristani{tu (Amerika-kay), no zbog tamo{njih je higijenskih
uvjeta prosvjedovala Crkva i kritizirao ih tisak. Te su da{~are kvarile dobar glas hambur{ke iseljeni~ke luke, a ni prepuna preno}i{ta u gradu nisu nudila primjernu sliku.
U skladu s Bremenskim odredbama, ve} je 1850. nastala Hambur{ka udruga za za{titu
iseljenika, a sljede}e je godine otvoren iseljeni~ki ured sa zada}om “da se ljudima, koji
uglavnom dolaze vlakom, pomogne pouzdanim informacijama.”
44 O iseljavanju, Narodna obrana, Osijek, (1. 10.
1903.).
“Kako je hr|avo gospodarsko stanje vidi se po broju
iseljenika iz Hrvatske, iz Zagreba u subotu nave~er je
oti{lo preko Graza u Hamburg 117 iseljenika.”
[irenje katastrofalne epidemije kolere koja je 1892. pokosila ~ak deset tisu}a ljudi,
pripisivalo se ruskim iseljenicima, mahom @idovima u bijegu pred pogromom. Zbog
straha od sli~nih po{asti i gubitka va`nih prihoda ako se zaprije~i dotok stranih iseljenika iz rizi~nih podru~ja, daleko od sredi{ta grada, u Veddelu, osnovano je novo
iseljeni~ko naselje s izravnom `eljezni~kom vezom. Na tom je jedinstvenom i uzornom
iseljeni~kom stjeci{tu, na prostoru veli~ine 60 tisu}a ~etvornih metara, izgra|eno
trideset zgrada koje su mogle udomiti pet tisu}a iseljenika. Hamburg-Amerika Linie
reklamirao je Veddel kao “najve}e svrati{te na svijetu”.
Zahvaljuju}i vojnoj strogosti kojom se upravljalo naseljem, te izdvojenu polo`aju i
karanteni, novi su paviljoni bitno unaprijedili smje{taj iseljenika i smanjili mogu}nost
od zaraze. Epidemiju se poku{avalo sprije~iti i stro`im zdravstvenim mjerama na
70
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 71
large port and trading center soon realized the importance of the emigration traffic
and organized an emigration port modeled on the one in Bremerhaven.
In the second half of the 19th century, the port of Hamburg saw the construction of
modern docks and port facilities, with steam cranes and several kilometers long storage facilities. Although Hamburg, like Bremen, straddled a river, kilometers away
from the coast, it never had a problem with navigability.
Unlike the small Weser, the Elbe was much bigger and indented, with many channels
and tributaries (the Alster and the Billa). A few hundred kilometers from its estuary
on the North Sea coast, the river was broad and deep enough to accommodate the
largest transoceanic ships. Yet, due to variations in tide levels, some piers could not
service large passenger ships. Hence, the boarding of emigrants was moved closer to
the estuary, near Brunnsbuttel, and around 1900 to Cuxhafen, at the estuary.
Thanks to the development of railway networks, hundreds of thousands of emigrants
started arriving from Central and Eastern Europe. As of the 1880’s, Hamburg was
linked to an extensive railway network, connecting it with Vienna, Budapest, Prague,
Krakow, Lvov and other cities.
During the peak years of emigration from Central Europe to America, the emigration
traffic in Hamburg reached almost the levels of Bremerhaven. Around 1900, Hamburg
was the fourth port in continental Europe, with the annual turnover of 115,000 passengers, just a quarter below the turnover of nearby Bremerhaven.
Rijeka and Trieste notwithstanding, half of all emigrants from Hamburg came from
the Habsburg Monarchy, some of them from the far south and southeast, i.e. not only
from central Croatia, Vojvodina and Transylvania, but also from the Hrvatsko
44
Primorje region and Dalmatia.
Prizori iz Ballinstadta, nazvanog po svome
tvorcu, HAPAG-ovu direktoru Albertu
Ballinu. Ovo ogledno naselje smje{teno je u
udaljenom hambur{kom predjelu Veddel do
kojega se izravno sti`e vlakom. Ure|eno je u
obliku niza paviljona za smje{taj ~ak pet
tisu}a iseljenika. Uz spavaonice i blagovaonice, imalo je i du}ane i sinagogu, zbog
velikog broja @idova koji ovamo najvi{e sti`u
iz Rusije.
(Hamburg Staatsarchiv)
Just like the success of Bremerhaven largely depended on Norddeutscher Lloyd, the
fame of Hamburg was spread around European and American ports by HamburgAmerikanische Paketfahrt Actien Gesellschaft (HAPAG), which changed name in 1893 to
Hamburg-Amerika Linie (Hamburg-America Line). In 1914 it was the world’s the
biggest shipper, with the labor force of 20,000 people!
A person credited for the company’s global success was Albert Ballin, “the royal Jew”.
Scenes from Ballinstadt, called after its
founder, director of HAPAG Albert Ballin.
This exemplary accommodation facility, located in Vedell, the far-flung suburb of
Hamburg, was served by a direct Train line.
Consisting of a number of pavilions, it accommodated 5,000 emigrants. Other than dormitories and dining halls, it featured shops and
a synagogue, due to a large number of Jews
who arrived there mostly from Russia.
(Hamburg Staatsarchiv)
One of the most coveted and praised facets of the emigration port in Hamburg were
its facilities for the accommodation of emigrants. First built were sheds, with the
capacity of approx. 1,400 persons, at the America Key. Yet, poor sanitary conditions
provoked criticism by the Church and the press. The wooden sheds gave bad name to
the Hamburg emigration port and the overcrowded hostels in town were equally
inappropriate.
Based on the Bremen model, in 1850 Hamburg established an association for the protection of emigrants, and the next year an emigrants’ office meant to “provide the people, most of whom are arriving by train, with reliable information”.
In 1892, when a catastrophic cholera epidemic killed as many as ten thousand people,
it was blamed on Russian emigrants, mostly Jews, who had fled there in front of the
pogroms. Out of fear of such scourges and possible loss of income if they cut short
inflow of emigrants from different regions, an emigrants’ village was built in Veddel,
a far flung neighborhood, and linked with downtown Hamburg with a railway. The
unique and exemplary emigrants’ reception center, with the surface area of over
60,000 m2, comprised 30 buildings with the total capacity of 5,000 emigrants.
Hamburg-Amerika Linie advertised Veddel as “the biggest inn in the world”.
Thanks to the fact that the center was run with military discipline, that it was far away
from residential areas and had a quarantine hospital, the living standards in the new
pavilions were good and the risk of infections reduced. Epidemics were also curbed
by tighter sanitary control at the German border crossings and at the Ruhleben train
station in Berlin. This also saved trouble to the shippers, who no longer had to worry
that they would have to ship passengers back to Europe free of charge, after they were
turned back by the US authorities.
71
44 On Emigration, Narodna obrana , Osijek (1 October
1903).
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 72
njema~kim grani~nim prijelazima te na `eljezni~koj stanici Ruhleben u Berlinu. Time
su se ujedno brodovlasnici li{avali brige o onima kojima bi mogao biti odbijen ulazak
u SAD te bi im bili obvezni o svom tro{ku osigurati povratak.
Kada je iseljeni~ko naselje u Veddelu po~elo s radom, svaki je putnik za dvije marke
dobio krevet s madracem, plahtom i pokriva~em, a dvoje bi djece dobilo jedan zajedni~ki krevet.
Za doru~ak se dobivao ~aj ili kava sa {e}erom i mlijekom te bijeli kruh, za ru~ak juha
s mesom i povr}em, a za ve~eru isto {to i za doru~ak.
Imu}niji su iseljenici mogli i stanovati u naselju, ali u zasebnim sobama u hotelima
Sjever i Jug, za {to su pla}ali 3 marke i 25 pfeniga na dan.
Kako su ve}inu iseljenika ~inili @idovi, sagra|ena je i sinagoga, a nu|ena su i jela u
skladu s vjerskim propisima.
Lije~ni~ki pregledi, koje su slu`bena izvje{}a hvalila kao napredna i moderna, izazivali su u iseljenika negodovanje. Jedna je od naj~e{}ih zaraza bio trahom, o~na bolest
koje su se svi pribojavali jer je i sama sumnja da su zara`eni bila dovoljna da im se
uskrati put u Ameriku.
Iako su isprva dvorane-paviljoni Veddela bile prije svega namijenjene iseljenicima iz
podru~ja u kojima su harale zaraze, na kraju su svi emigranti stanovali u Ballinovu
gradu u kojem, ma koliko im bilo neugodno, obi~no nisu provodili vi{e od pet dana.
Iseljeni~ka ku}a u Rotterdamu, koju je za
smje{taj svojih putnika izgradila kompanija
Holland-Amerika Line. Kratica naziva brodara,
NASM, izvedena iz nizozemskog naziva
tvrtke, ponosno je istaknuta na krovu zgrade.
I drugdje su iseljeni~ke ku}e, katkad nazivane
i “hoteli”, uglavnom u posjedu i na brizi brodarskih kompanija.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Iz Hamburga kao i iz Bremerhavena, s kojim su usporedbe uvijek neizbje`ne, milijuni
su iseljenika isplovljavali u Novi svijet. Me|u onima koji su napu{tali domovinu,
najvi{e ih je bilo upravo iz srca Europe.
An emigrants’ hostel in Rotterdam, built by
Holland-Amerika Line for accommodation of its
passengers. Displayed proudly on the roof of
the building was acronym NASM, denoting
the name of the shipper in Dutch. Most of the
emigrants’ hostels, sometimes named
“hotels”, in other ports were also owned and
ran by shipping companies.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Rotterdam
Bitan se preokret u povijesti Rotterdama dogodio 1873. kada je prokopavanjem novoga kanala (Nieuwe Waterweg) delta rijeke Nieuwe Maas (pritoka Rajne) izravno i bez
ustava povezana s morem te je izgra|ena prava europska luka.
Iste je godine zapo~ela i povijest putni~kog prijevoza u Ameriku vezana uz osnutak
kompanije Holland-Amerika Linea (nazavana Nederlandsch-Amerikaansche Stoomvaart
Maatschappij – NASM). Rotterdam je mati~na luka kompanije.
Preokret koji osamdesetih godina 19. stolje}a donosi kona~an prijelaz s jedrenjaka na
paru, skra}uje putovanje iz Rotterdama s dva mjeseca na jedanaest dana i pridonosi
velikom pove}anju prometa. Vrhunac europske emigracije ujedno je i vrhunac
putni~kog prometa Rotterdama i kompanije Holland-Amerika Line.
U vezi s pove}anim prometom, pobolj{avao se i prihvat iseljenika koji su smje{tani u
posebne hotele-preno}i{ta {to su ih za svoje putnike izgradila parobrodarska dru{tva.
Pogled na luku Rotterdam, jednu od najve}ih
luka u Europi, potvr|uje njezinu va`nost.
Osobito se razvija od 1870-ih, otkad je plovnim kanalima pribli`ena otvorenome moru i
istovremeno priklju~ena na vodene putove
koji je spajaju s pokrajinama u unutra{njosti.
(Southampton City Heritage Services)
This photo clearly demonstrates the importance of the port of Rotterdam, one of the
largest European ports. The port developed
particularly fast after the 1870’s, when it was
connected with navigable canals to the open
sea and the water routes in European hinterlands.
(Southampton City Heritage Services)
72
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 73
At the Vedell emigration village, emigrants were accommodated at the cost of 2 DM
per day. For that price they got a bed with a mattress, a sheet and a blanket. Two children shared one bed. Breakfast consisted of tea or coffee, with sugar, milk and white
bread, lunch of meat and vegetable soup. Dinner was the same as breakfast.
Better off emigrants could rent a room at the North and South hotels in the village, at
the price of 3 DM and 25 pfennig per day.
Considering that most of the emigrants were Jewish, the village featured a synagogue
and kosher food.
The emigrants protested against medical-checkups, which the contemporary reports
described as advanced and modern. One of the most common infections was trachoma, an eye disease, feared by most emigrants, as even suspicion of was enough for
a ban on the trip to America. Even though the pavilions were originally meant primarily for the emigrants from infected regions, soon the Ballin City was used by all emigrants indiscriminately, whose unease at using it was mitigated by the fact that few of
them had to stay there for more than five days.
Millions of emigrants set sail for the New World from Hamburg and its arch competitor Bremerhaven. And most of those who left their homeland through those ports
came from the heart of Europe.
Uspjeh luke Rotterdam, kao i razvoj drugih
velikih luka, ~vrsto je povezan s poslovanjem
velikoga doma}eg brodara. Holland-America
Line jedna je od najve}ih europskih kompanija.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Rotterdam
The growth of the port of Rotterdam, and
many other major ports, was closely linked to
the growth of the main local shipping companies. One of the largest European shippers
was Holland-America Line.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
The construction of a canal (Niuwe Waterweg) in 1873, connecting the estuary of the
Nieuwe Mass River (tributary of the Rein) with the city, directly and without locks
was a turning point in the history of Rotterdam. A major European port was built at
the estuary. The same year witnessed the commencement of passenger traffic to
America, with the founding of Holland-Amerika Line (whose full name was
Nederlandsch-Amerikaansche Stoomvaart Maatschappij – NASM), whose home port
was Rotterdam.
Thanks to the transition from the sailing boat to the steamship in the 1880’s, the passage time from Rotterdam was slashed from two months to 11 days and traffic
boomed. The peak years of European emigration coincided with the peak years of the
Rotterdam port and the Holland-Amerika Line Company. Concurrently with the boost
in traffic, reception of emigrants improved with the construction of specialized hostels-inns by the shippers.
Between 1908 and 1913, the average number of emigrants going to America from
45
Rotterdam was 47,229. Other that sporadic Germans, most emigrants came from
Russia, Central and Eastern Europe. Jewish emigration was prompted by massive
pogroms in Russia. Yet, also arriving were thousands of emigrants from Central
Rotterdam. I do ove luke ~esto sti`u iseljenici
iz udaljenih jugoisto~nih krajeva – Hrvatske,
Dalmacije, Banata.
(Southampton City Heritage Services)
Rotterdam. The port was used by many emigrants from far away regions of south east
Europe, such as Croatia, Dalmatia and Banat.
(Southampton City Heritage Services)
73
45 Francesco Fait, Civici Musei di Storia ed Arte,
Trieste.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 74
U razdoblju od 1908. do 1913. iz Rotterdam u Ameriku odlazi godi{nje prosje~no
45
47.229 iseljenika.
Uz pone{to Nizozemaca, najvi{e je iseljenika iz Rusije te srednje i isto~ne Europe.
Veliki pogromi u Rusiji dovodili su ovamo brojne @idove. No dolaze i tisu}e srednjoeuropskih iseljenika, i to ne samo iz obli`njih krajeva, nego i iz dalekih isto~nih
predjela. Dolaze i banatski Nijemci i drugi “podunavski [vabe”. Me|u najslavnijima
je obitelj Weissmüller iz Szabadfalua (danas Freidorf, ~etvrt u Temi{varu, Rumunjska)
koja je tako|er emigrirala preko Rotterdama.
Jedan je od pokazatelja nacionalnog sastava roterdamskih putnika u Ameriku i lista
putnika ukrcanih na brod Volturno, u vlasni{tvu kanadskog brodara Uranium
Steamship Company (biv{i Northwest Transport Line), koji odr`ava liniju iz Rotterdama
u Kanadu i SAD.
Brod je 2. listopada 1913. isplovio iz Rotterdama i prema voznom redu trebao je najprije uploviti u Halifax (Nova Scotia u Kanadi), odakle je drugoga dana trebao krenuti u
New York. No Volturna je nasred oceana zahvatio po`ar. U brodolomu je stradalo vi{e
46
od 130 putnika, a ostale je spasio iseljeni~ki brod koji se zatekao u blizini.
Od 540 ukrcanih iseljenika, tre}ina je bila iz Austro-Ugarske: stotinjak Hrvata, a ostali
su bili Poljaci, Slovaci, Rusini i drugi.
Iako najva`nija, Rotterdam ipak nije jedina nizozemska iseljeni~ka luka.
Amsterdam je velika luka na u{}u rijeke Amstel u zaklonjeni zaljev Ij.
Iako je Amsterdam stari trgova~ki grad, svojedobno sjedi{te velikih kolonijalnih kompanija, va`nost je njegove luke bitno porasla po~etkom 19. stolje}a, kada je otvoren
sjevernonizozemski kanal, te 1876. kada je otvoren sjevernomorski kanal.
Amsterdam ne dosi`e opseg iseljeni~kog prometa Rotterdama, no ima va`nost kao
prolazna luka u koju na putu preko oceana pristaju njema~ki brodari.
Nije zanemariva ni ~injenica da su, nakon Bremerhavena i Hamburga, Rotterdam i
Antwerpen primili i ispratili u Ameriku najvi{e austrougarskih iseljenika; obje luke
47
ukupno 653.613 Poljaka, Hrvata, Slovaka, Rusina i drugih.
Antwerpen
Po~etkom 20. stolje}a iz Antwerpena u
Ameriku godi{nje odlazi pribli`no 70 tisu}a
putnika. Pruga koja luku izravno povezuje s
Kölnom, omogu}ila je velik dotok iseljenika iz
glavnih emigrantskih krajeva srednje i isto~ne
Europe.
(Southampton City Heritage Services)
Luka Antwerpen postaje sve va`nija za emigrantski promet po~etkom ~etrdesetih
godina 19. stolje}a, kada su Belgijanci poslali svoga stru~njaka da prou~i poslovanje
48
ve} velike emigrantske luke Bremerhaven.
Po~etkom 20. stolje}a Antwerpen se ubraja me|u nekoliko najve}ih europskih ise49
ljeni~kih luka s godi{njim prosjekom od 69.697 emigranata.
In the early 1900’s, around 70,000 passengers
traveled from Antwerp to America annually.
Thanks to a railway connection with Cologne,
Antwerp absorbed a large flow of emigrants
from emigration areas of Central and Eastern
Europe.
(Southampton City Heritage Services)
45 Francesco Fait, Civici Musei di Storia ed Arte,
Trieste.
46 Volturno Ship Disaster – October 1913., Submitted
by Henning Pfeifer.
Objavljena lista putnika – Manifest omogu}uje uvid u
nacionalni sastav i dr`avljanstvo putnika.
47 Nach Amerika, Burgenländische Landesaustellung, Burg Güssing, 25. April – 26. Oktober 1992., str.
81.
48 Na osnovi neobjavljenog teksta Williama Klingera,
Gradisca d Isonzo 2008.
49 Francesco Fait, Civici Musei di Storia ed Arte, Trst
(neobjavljen rad) – G. Russo, Emigrazione transoceanica
e trasporti marittimi dal porto di Trieste, u: Bollettino dell
emigrazione, br. 2, 1919., str. 4.
74
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 75
Europe, including the most distant regions. Some of them were ethnic Germans from
the Banat region, and other Danube Germans from Schwaben. One of the best known
such families were the Weissmuellers from Szasbadfalu (presently Freidorf, a quarter
in Timisoara, Romania) which also emigrated from Rotterdam.
One of the indicators of ethnic background of passengers who sailed from Rotterdam
to America is the list of passengers aboard the Volturno, owned by the Canadian shipper Uranium Steamship Company (former Northwest Transport Line), which operated
services from Rotterdam to Canada and the USA. On 2 October 1913 the ship sailed
out from Rotterdam. According to the timetable, the first port of call was Halifax
(Nova Scotia in Canada). On the following day it was due to continue towards New
York. Yet, in the middle of the ocean the Volturno caught fire. More than 130 passengers died in the shipwreck, and the others were rescued by an emigrants’ ship which
46
happened to be nearby.
Out of 540 passengers on board, one third was from Austria-Hungary. Around 100
were Croats, and the others Poles, Slovaks, Ruthenians and others.
Although the most important one, Rotterdam was not the only emigration port in
Holland. Amsterdam was a major port at the estuary of the Amstel River in the quiet
Ij bay. Although Amsterdam was an old trading center, formerly the seat of major colonial companies, the importance of its port rose sharply in the early 19th century with
the opening of the North Dutch canal and in 1876 with the opening of the North Sea
Canal. Yet, although important as a port of call on transoceanic routes operated by the
German shippers, Amsterdam never reached the volume of emigrants’ traffic commanded by Rotterdam.
Here it should also be noted that after Bremerhaven and Hamburg, Rotterdam and
Antwerp were the main ports of departure for Austro-Hungarian emigrants: a total of
47
653,613 Poles, Croats, Slovaks, Ruthenians and others.
Antwerp
The importance of Antwerp as an emigration port started growing in the 1840’s, when
the Belgians sent its expert to study the operation of the already large emigration port
48
of Bremerhaven.
Around 1900 Antwerp was one of the top European emigration ports, with the annu49
al turnover of 69,697 passengers.
Unlike many other governments, which attempted to stifle emigration, the Belgians
realized the importance of emigration business at times when manufacturing was
slow and agriculture affected by draughts. With that in mind, the Belgians constructU Antwerpenu, uz najve}eg doma}eg prijevoznika Red Star Linea, na putu u Ameriku
pristaju i njema~ki i engleski brodari.
(Southampton City Heritage Services)
Other than by Red Star Line, the largest local
shipper, the port of Antwerp was serviced by
German and English shippers.
(Southampton City Heritage Services)
46 Volturno Ship Disaster – October 1913, submitted by
Henning Pfeier. Ethnic backgrounds and nationalities
of passengers are evident from the published list of
passengers – the manifest.
47 Nach Amerika, Burgenlandische Landesaustellung,
Burg Gussing, 25 April – 26 October 1992, p. 81.
48 Taken from an unpublished text by William
Klinger, Gradisca d Isonzo.
75
49 Francesco Fait, Musei Civici di Storia ed Arte,
quoted in an unpublished work by G. Russo,
Emigrazione transoceanica e trasporti marittimi dal porto
di Trieste, in: Bolletino dell emigrazione, no. 2, 1919, p.
4.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 76
U odnosu na vi{e drugih zemalja ~ije vlade obuzdavaju emigraciju, Belgijanci
shva}aju koliko je ova vrsta prometa unosna i korisna u vrijeme gospodarskih
pote{ko}a u proizvodnji i su{nih godina u poljoprivredi.
Zato grade i direktnu prugu za Köln, poti~u}i pove}anje njema~ke emigracije koja je
dugo najzastupljenija.
No nakon vrlo razvijenog prometa, u vrijeme zalaza jedrenjaka, Antwerpen posustaje
i emigrantski promet sa SAD-om pada na svega 1% od svih uplovljavanja u ameri~ke
luke (1858.–1865.).
[tetne odjeke ima i slu~aj rije~kog jedrenjaka Giuseppe Bakarcich u najmu kod belgijskog prijevoznika Adolphea Straussa. Ljeti 1867. brod sti`e u New York s osamnaest
le{eva! Nesre}u je prouzro~ilo vi{e uzroka, ponajprije nemar te zaga|ena i nepitka
voda, nato~ena u spremi{te u kojemu je prethodno smje{tena nafta.
Me|unarodni skandal i te{ke restrikcije produ`uju agoniju Antwerpena.
Nacionalni sastav ukrcanih putnika za
Ameriku, u Antwerpenu pokazuje sliku
tamo{njih iseljenika (1903.). Vi{e od tre}ine su
ruski dr`avljani (uglavnom @idovi), malo je
manje od tre}ine ugarskih podanika –
Ma|ara, Hrvata, Slovaka, podosta je
“Austrijanaca” – Poljaka i drugih, a najmanje
svih ostalih nacija.
(Southampton City Heritage Services)
Prekretnicu poti~u novi zakoni i uvo|enje pruge ameri~kog prijevoznika Red Star
Linea, koji osniva i belgijsku podru`nicu i od 1873. odr`ava liniju s Philadelphijom.
Antwerpen je od 1876. izravno povezan i s New Yorkom. Od 1902. do 1904. linija se
odvija s pristajanjem u Southamptonu, a od 1904. do 1914. umjesto u Southamptonu
parobrod pristaje u Doveru.
Pokazatelj kretanja putnika po nacijama slu`beno je izvje{}e za 1903. godinu kada je u
razna odredi{ta, a najvi{e u Sjevernu Ameriku, stizalo najvi{e Rusa (zapravo ruskih
@idova, 19.448), potom `itelja Ugarske (uz Ma|are, tu su i Hrvati i Slovaci i ostali,
ukupno 18.115), Austrijanaca (austrijski Nijemci, Poljaci, ^esi, Slovenci i ostali).
Sve ostale nacije dosi`u jedva tre}inu ukupnog prometa – najvi{e Nijemci (sa sjevera),
Belgijanci, Talijani i Englezi.
Ethnic breakdown of passengers that boarded
ships for America in Anwterp in 1903. More
than a third were Russian citizens (mostly
Jews), slightly less than a third were
Hungarian subjects – Hungarians, Croats,
Slovaks. There were quite a few Austrians, i.e.
Poles and others, and small contingents of
other nationalities.
(Southampton City Heritage Services)
Antwerpen je mati~na luka Red Star Linea i usputna, “prolazna” luka njema~kih i
engleskih brodara. Zato je to, na neki na~in, “pomo}na” rije~ka luka. Kada Cunard Line
ve} krajem 1904. ima gu`vu u Rijeci i katkad ne mo`e ukrcati gotovo polovicu
pristiglih emigranata, tada u skladu s ugovornom obvezom stotine i tisu}e prekobrojnih iz Rijeke vlakovima {alje na ukrcaj u svoj brod koji polazi iz Antwerpena. Posebni,
interventni vlakovi prevoze tisu}e emigranata i ukrcavaju ih na brod za New York.
Sveukupno su od 1843. do 1905. iz Antwerpena u Ameriku otputovala 1.086.153 emigranta iz ~itave Europe, a do rata je ukupan promet dosegao jo{ ve}i broj. Vi{e od
600.000 iseljenika iz srednje Europe putuje na prijelomu stolje}a u Novi svijet iz
50
Antwerpena i Rotterdama.
Vi{e nego iz doma}ih luka, Rijeke i Trsta. S iseljeni~kog su gledi{ta te luke po va`nosti
odmah iza Bremerhavena i Hamburga.
Le Havre
Le Havre je me|u vode}im europskim kontinentalnim lukama; po~etkom stolje}a, u
51
razdoblju od 1908. do 1913., dosi`e prosjek od 73.752 iseljenika godi{nje.
52
Najmanje 89.335 iseljenika iz srednje Europe iselilo je preko Le Havrea.
U Le Havre se upu}uju brojni iseljenici koji prelaze {vicarsku i talijansku granicu kod
Buchsa (Basela) i Udina, a to su ~esto Poljaci, Slovaci, Hrvati i Slovenci.
[vicarske agencije ~esto hrvatske (Zotti), slovenske (Bihel) i druge emigrante vode u
razne atlantske luke, no Le Havre je uvijek me|u vode}ima.
50
Nach
Amerika,
Burgenländische
Landesaustellung, Burg Güssing,, 25. April – 26.
Oktober 1992., str. 81.
51 Francesco Fait, Musei Civici di Storia ed Arte, Trst, u
neobjavljenom radu citira – G. Russo, Emigrazione
transoceanica e trasporti marittimi dal porto di Trieste, u:
Bollettino dell emigrazione, br. 2, 1919., str. 4.
52 Nach Amerika, Burgenländische Landesaustellung,
Burg Güssing, 25 April - 26 Oktober 1992., str. 81.
76
^ak su i talijanske agencije u Udinama, s druge strane austrougarske granice, brojnim
“prebjezima” iz susjedne Monarhije, kao i Talijanima, uz putovanje preko Genove,
nudile i odlazak u Ameriku preko Le Havrea.
Velik broj iseljenika iz rije~ke okolice i Hrvatskog primorja od po~etka 20. stolje}a
putuje vlakom iz Rijeke preko Ljubljane, Innsbrucka, Buchsa, Basela, Pariza – u Le
Havre ili Cherbourg.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 77
ed a direct railway link to Cologne, in order to further boost the dominant German
emigration. Yet, after a period of very dynamic traffic, with the demise of the sailing
boat, Antwerp started legging behind and its share in emigration traffic with the USA
dropped to only 1 % (1858-1865).
The business was further affected by an incident on the Rijeka sailing boat Giuseppe
Bakarcich, chartered by the Belgian shipper Adolphe Strauss. In the summer of 1867
the ship arrived to New York with 18 cadavers on board. The incident had several
causes, primarily polluted water, from a tank that had previously contained oil.
An ensuing international scandal and severe restrictions aggravated Antwerp’s agony.
Tides changed with the passing of new legislation and introduction of a new service
in 1873 between Antwerp and Philadelphia by the American shipper Red Star Line,
which opened an outlet in Belgium. From 1876 Antwerp had a non-stop service for
New York. From 1902 until 1904 the ships called at Southampton and from 1904 until
1914 at Dover.
An indication of the ethnic background of the passengers is an annual report for 1903,
when the largest number of passangers to different destinations, especially to North
America, was Russian (actually Russian Jews, 19,448), followed by the inhabitants of
Hungary (ethnic Hungarians, but also Croats, Slovaks and other, 18,115 in total), and
Austrians (Austrian Germans, Poles, Checks, Slovenians and others).
All other ethnic groups accounted to only one third of the total traffic – primarily
Germans (Northern), Belgians, Italians and the English.
Cunard u Antwerpen vlakovima dovozi
prekobrojne putnike iz Rijeke i ukrcava ih na
svoj parobrod za Ameriku. Na to ga sili ugovor s ugarskom vladom, prema kojem je
du`an zbrinuti prekobrojne putnike po cijeni
koja s tro{kovima `eljezni~kog prijevoza i
smje{taja ne smije prelaziti cijenu karte od
Rijeke do New Yorka.
(Southampton City Heritage Services)
Antwerp was the home port of Red Star Line and a port of call for the German and the
English shippers. Thus, it was also a port of call for the ships sailing from Rijeka. In
late 1904, when Cunard Line was inundated and could not board half of the emigrants
arriving to Rijeka, it honored its contractual obligation by diverting thousands of
supernumeraries to its service in Antwerp. Thus, chartered trains transported thousands to the ships that took them to New York.
Cunard brought in Antwerp supernumerary
passengers by train from Rijeka, for boarding
on its steamships bound for America.
Pursuant to a contract with the Hungarian
government, the shipper had to provide for
accommodation, train transport and passage
from alternative ports of all supernumerary
passengers at the price of a Rijeka-New York
fare.
(Southampton City Heritage Services)
Between 1843 and 1905 a total of 1,086,153 emigrants set out for America from
Antwerp, with more emigrants leaving between 1905 and the War. At the turn of the
centuries more than 600,000 emigrants sailed from Antwerp and Rotterdam to the
50
New World.
That was more than the number of passengers from the domestic ports of Rijeka and
Trieste. In the context of emigration from Austria-Hungary, Antwerp and Rotterdam
came immediately after Bremerhaven and Hamburg.
Le Havre
Le Havre was one of the leading ports in Continental Europe; between 1908 and 1913
51
its annual average was 73,752 emigrants. A total number of Central European emi52
grations through Le Havre was no fewer than 89,335 persons.
Le Havre was the port of choice for the emigrants who crossed the Swiss and Italian
borders at Buchs (Basel) and Udine, including many Poles, Slovaks, Croats and
Slovenians. Swiss travel agencies, as well as many Croatian (Zotti) and Slovenian
(Bihel), sent emigrants to different Atlantic pots, and Le Havre was one of the most
popular.
Even the Italian travel agencies in Udine, across the Austro-Hungarian border, offered
numerous “fugitives” from the nearby Monarchy, as well as Italian citizens other than
passages from Genoa, passage to America from Le Havre.
As early as the 1900, many emigrants form the region of Rijeka and Hrvatsko Primorje
traveled by train from Rijeka to Le Havre or Cherbourg, via Ljubljana, Innsburck,
Buchs, Basel and Paris. Some of them travelled even further, across the English
Channel to Southampton.
50 Nach Amerika, Burgenlandische Landesaustellung,
Burg Gussing, 25 April – 26 October 1992, p. 81.
51 Francesco Fait, Civici Musei di Storia ed Arte,
quotes the an unpublished work by G. Russo,
Emigrazione transoceanica e trasporti marittimi dal porto
di Trieste, in: Bolletino dell emigrazione, no. 2, 1919, p.
4.
77
52 Nach Amerika, Burgenlandische Landesaustellung,
Burg Gussing, 25 April – 26 October 1992, p. 81.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 78
Za razvoj Le Havrea va`no je osnivanje
vode}ega francuskog brodara Compagnie
Général Transatlantiquea (French Line, 1854.),
koji ima monopol na prekomorski putni~ki
promet iz vode}e francuske luke. Prema
godi{njem prometu od preko 70 tisu}a prekomorskih putnika, ubraja se u vode}e europske
luke, a ovamo redovito pristi`u deseci tisu}a
iseljenika iz Slovenije i Hrvatske, naro~ito iz
Hrvatskog primorja.
((In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana; desno: Southampton City Heritage
Services)
The development of Le Havre hinged on the
founding of Compagnie General Transatlantique
(French Line, 1854), which had a monopoly on
transoceanic transport from that largest
French port. With the annual traffic of over
70,000 transoceanic passengers, Le Havre was
one of the top European ports, where tens of
thousands of emigrants from Slovenia and
Croatia, especially from the Hrvatsko primorje region, arrived every year.
((In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana; on the right: Southampton City
Heritage Services)
Neki nastavljaju i dalje, preko Kanala – u Southampton.
Le Havre je smje{ten na u{}u rijeke Seine, nasred La Manchea, na mjestu gdje je u 16.
stolje}u osnovano malo ribarsko naselje. Krajem 18. i po~etkom 19. stolje}a izgra|eni
53
su na tomu mjestu novi lu~ki bazeni i po~ela se razvijati velika luka.
Tome je osobito pridonijela uspostava trgova~kih i prometnih veza sa Sjedinjenim
Ameri~kim Dr`avama te `eljezni~ka pruga koja je sredinom stolje}a povezala Le
Havre s Parizom. Bitno je za razvoj luke bilo i osnivanje Compagnie Générale Maritime
(1854.) koja je 1861. preimenovana u Compagnie Générale Transatlantique.
Kompanija je s dr`avom potpisala ugovor na dvadeset godina, kojim se obvezala da
}e odr`avati redovitu parobrodarsku liniju izme|u Le Havrea i New Yorka, za koju }e
zauzvrat primati godi{nje dr`avne subvencije. Prvi je parobrod u Ameriku isplovio
1864. godine. Do po~etka 20. stolje}a Kompanija je ve} dr`ala oko desetinu
cjelokupnog europskoga putni~kog prometa s Amerikom.
Vode}i francuski brodar imao je monopol u Le Havru gdje je bio jedini prekooceanski
putni~ki prijevoznik.
Nesumnjive su prednosti Le Havrea u odnosu na brojne druge luke – pogodnost
`eljezni~kog puta iz sjeverne Italije, Austrije, Slovenije i Hrvatske, kratko}a plovidbe
preko Atlantika i mogu}nost da se za tjedan dana stigne u New York. Zato su i cijene
ni`e od cijena iz udaljenijih luka, {to omogu}uje Compagnie Général Transatlantique
(nazivana i French Line) i njihovim agentima velik priljev srednjoeuropskih iseljenika.
Preko Le Havrea su naro~ito ~esto iseljavali ju`njaci iz Habsbur{ke Monarhije, oni
podosta udaljeni od velikih sjevernonjema~kih luka.
Le Havre i donekle Cherbourg, druga velika francuska atlantska luka, privukli su
54
mo`da i polovicu svih iseljenika iz Hrvatskog primorja.
Mimo volje ugarskih vlasti i Cunard Linea, monopolisti~kog prijevoznika izme|u
Rijeke i New Yorka, rije~ke i strane agencije ugarske emigrante (a me|u njima najvi{e
Hrvate) redovito vlakovima odvoze iz Rijeke do francuskih luka, ~e{}e u Le Havre, ali
i u Cherbourg i Boulogne-sur-Mer, nekad slavni srednjovjekovni grad u Kanalu,
55
nasuprot Doveru i u blizini Calaisa kojemu je “pomo}na” luka.
53 Podatke prikupila Jelena Dunato, Muzej grada
Rijeke.
Cherbourg
54 Radovan Tadej, In Search of the Lost People of Zlobin,
Zlobin, 2006., str. 128.
Nedovoljan, ali ipak zanimljiv primjer malog sela
Zlobin pokazuje preko kojih su luka iseljavali
Zlobinjari. Odnos me|u lukama prili~no je neo~ekivan. Preko Cherbourga i Le Havrea otputovalo je vi{e
od 55% svih ovda{njih iseljenika.
I Cherbourg je francuska luka smje{tena u La Mancheu, stotinjak kilometara zapadno
od Le Havrea. Iako postoji jo{ od 13. stolje}a, ubrzan razvoj do`ivljava krajem 18. i
56
po~etkom 19. stolje}a, kada je osnovana trgova~ka luka i izgra|en velik lu~ki nasip.
55 U Boulognu se tako u lipnju 1912. na brod Potsdam
kompanije Holland-America Line, ukrcao pove}i broj
Hrvata, Slovenaca i Slovaka, koji su u New York stigli
3. srpnja.
56 Podatke prikupila Jelena Dunato, Muzej grada
Rijeke.
U doba najve}e europske migracije u Ameriku, Cherbourg je postao va`na iseljeni~ka
luka u kojoj su pristajali najve}i europski brodari, za razliku od Le Havrea u kojem
Compagnie Générale Transatlantique ima monopolisti~ku ulogu.
78
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 79
Pogodnosti Le Havrea su `eljezni~ke veze iz
sjeverne Italije, Austrije, Slovenije i Hrvatske,
pa pribli`no 90 tisu}a iseljenika iz tih krajeva
preko Innsbrucka, Buchsa, Basela i Pariza
sti`e upravo u tu luku ili u obli`nje luke
Cherbourg i Boulogne-sur-Mer.
(Southampton City Heritage Services)
Thanks to good railway connections with
north Italy, Austria, Slovenia and Croatia,
through Innsubruck, Buchs, Basel and Paris,
Le Havre and the nearby ports of Cherbourg
and Boulogne-sur-Mer were used by some
90,000 emigrants from those regions.
(Southampton City Heritage Services)
Le Havre was located at the estuary of the Seine River, in the middle of the English
Channel, at a place of a 16th century fisherman’s village. Around 1800, a new port area
53
was built there, and started growing into a major port.
The development of the port was greatly boosted by the establishment of trade links
with the USA and by a train link with Paris around 1850. Also important for the development of the port was the founding of Compagnie Generale Maritime (1854), which
changed name into Compagnie Generale Transatlantique in 1861. The company signed a
20-year contract with the state, obliging it to maintain a regular steamship service
between Le Havre and New York, in return for annual state subventions. The service
was inaugurated in 1864. By the 1900 the company controlled around 10 % of the total
European passenger traffic to the USA.
The largest French shipper had a monopoly in Le Havre, where it was the only
transoceanic passenger shipper.
The advantages of Le Havre over many pother ports, i.e., good railway links with
north Italy, Austria, Slovenia and Croatia and shorter passage time to the USA (only
seven days to New York) were obvious. Thanks to its lover fares, Compagnie Generale
Transatlantique (also known as the French Line) and its agents attracted many emigrants
from central Europe.
Le Havre was especially popular with emigrants from the south of Austria-Hungary,
who lived quite far from the major north German ports. Possibly as many as half of
all emigrants from the Hrvatsko Primorje region traveled through Le Havre and, in
54
smaller numbers, Cherbourg, another major French Atlantic port.
In defiance of the Hungarian authorities and Cunard Line, the monopolist on the
Rijeka-New York service, travel agents based in Rijeka and elsewhere kept sending
Hungarian emigrants (most of them Croats) by trains from Rijeka to the French ports,
mostly to Le Havre, but also to Cherbourg and Boulogne-sur-mer, once a famous
medieval town, opposite Dover and near Calais, to which it served as an “accessory”
55
port.
Cherbourg
53 Data collected by Jelena Dunato, Muzej grada
Rijeke.
Cherbourg was another French port on the Channel, some 100 km west from Le
Havre. Although known since the 13th century, its heyday came around 1800 with the
56
construction of a cargo port and a large rampart.
54 Radovan Tadej, In Search of the Lost People of Zlobin,
Zlobin, 2006, p. 128.
The choice of ports by the emigrants from a small village of Zlobin, is an interesting, albeit not quite reliable indication, of the flows of emigrants.
Unexpectedly, more than 55 % of the emigrants from
Zlobin chose Cherbourg and Le Havre.
55 Thus, in June 1912, a large group of Croats,
Slovenians and Slovaks, boarded the Potsdam of
Holland-America Line, in Boulogne. They docked in
New York on 3 July.
During the period of the most intensive European emigration to America, Cherbourg
became an important emigration port, serviced by all the major European shippers,
unlike Le Havre, where Compagnie Generale Transatlantique had a monopoly.
79
56 Data collected by Jelena Dunato, Muzej grada
Rijeke.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 80
I engleske i njema~ke kompanije, Cunard Line, White Star Line, Hamburg-Amerika Linie
i Norddeutscher Lloyd, na putu u Ameriku pristaju i ukrcavaju iseljenike u Cherbourgu.
Iako se Cherbourg ne ubraja u najve}e europske iseljeni~ke luke, neki su agenti, poput
Franka Zottija koji ima glavnu europsku poslovnicu u Baselu, osim mogu}nosti putovanja iz Le Havrea, Liverpoola i Southamptona, nudili i putovanja iz Cherbourga, a
iseljenici iz nekih mjesta u udaljenim krajevima najvi{e su odlazili upravo preko te
57
luke.
Liverpool
Iz Liverpoola su mnogo prije 19. stolje}a isplovljavali brodovi u Ameriku i Zapadnu
58
Indiju (Srednja Amerika).
No u starije je doba Bristol bio najva`nija britanska luka na zapadnoj obali, ali ga je
mimoi{ao razvoj industrije i porast stanovni{tva koji je Liverpoolu donijela industrijska revolucija. Tekstilna industrija u Lancashireu trebala je velike koli~ine ameri~kog
pamuka te drvenu gra|u, duhan i ostalu kolonijalnu robu.
Trgova~kom prometu pridru`io se u 19. stolje}u prijevoz iseljenika. Liverpool postaje najva`nija europska emigrantska luka iz koje je u stotinu godina, od 1830. do 1930.,
isplovilo pribli`no devet milijuna putnika (!) – uglavnom u SAD i Kanadu, no i u
Australiju.
Iseljeni~ki je promet u Liverpoolu po~eo rasti zahvaljuju}i blizini Irske u kojoj velika
bijeda i prenapu~enost izazivaju masovno iseljavanje u Veliku Britaniju, na rad u tvornice, na gradili{ta i `eljeznicu te u vojsku i mornaricu. Velika glad u Irskoj, 1846.–1847.,
pokre}e egzodus kojemu je posljedica jedna od najve}ih demografskih promjena u
povijesti. Irska je s vi{e od osam spala na svega tri milijuna stanovnika.
Liverpool je bio prvo odredi{te najve}eg broja irskih izbjeglica. Mnogi su i ostali u tom
gradu koji je potom poprimio podosta irskih obilje`ja, no mnogi su od 1.250.000 iseljenika koji su u razdoblju od 1845. do 1851. napustili svoju zemlju, zapo~eli novi `ivot
u Americi.
Brodarske kompanije iz Liverpoola brzo su se uklju~ile u prijevoz iseljenika, a tom su
se poslu posebno posvetili Cunard, White Star, Inman i Guion. Razvoju putni~kog
prometa pomogao je i brz razvoj `eljeznice. Tako je Wilsonova brodarska linija dovozila tisu}e iseljenika u luku Hull, na isto~noj obali Engleske. Dolazili su iz Skandinavije,
a poslije iz Poljske i Rusije, i ve} ~etrdesetih godina odlazili u Liverpool `eljeznicom
Londonskog i sjeveroisto~noga `eljezni~kog dru{tva (London & North-Eastern Railway
Company – LNER) i za svega ~etiri sata putovanja stizali na drugu stranu Engleske.
@eljeznica je u Hullu 1866. sagradila terminal uza samu obalu na kojoj su se iskrcaLiverpool je najve}a europska iseljeni~ka luka
u kojoj se razvijaju i imaju sjedi{te najve}e
kompanije – Cunard line, White Star Line,
Guion Line, Inman Line. U vi{e od stotinjak
godina, iz ove je luke u Ameriku otputovalo
blizu devet milijuna iseljenika. Cunard neke
svoje preokbrojne rije~ke putnike dovozi na
brod ~ak u Liverpool.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
Liverpool was the largest European emigration port and the seat of the largest shippers –
Cunard Line, White Star Line, Guion Line, Inman
Line. Over more than a century, almost nine
million passengers traveled from this port to
America. Some of its supernumeraries in the
port of Rijeka Cunard transported as far away
as Liverpool for boarding.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
57 Radovan Tadej, In Search of the Lost People of Zlobin.
Zlobin, 2006., str. 128.
Gotovo 30% Zlobinjara odlazi u Ameriku preko
Cherbourga.
58 Na osnovi neobjavljenog teksta Malcolma Scotta
Hardyja, London 2008.
80
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 81
On the way to America, the English and German companies, Cunard Line, White Star
Line, Hamburg-America Linie and Norddeutscher Lloyd boarded emigrants at Cherbourg.
Although Cherbourg was not one of the largest European emigration ports, some travel agents, such as Frank Zotti, whose European seat was in Basel, offered, other than
Le Havre, Liverpool and Southampton, passages from Cherbourg, thus attracting emi57
grants from some far flung regions.
Cherbourg, francuska luka u kanalu La
Manche, stotinjak kilometara zapadno od Le
Havrea, postaje va`na luka u godinama
najve}e europske migracije. Za razliku od
monopolisti~kog polo`aja French Linea
(Compagnie Generale Transatlantique) u Le
Havreu, u Cherbourg pristaju brojni strani
brodovi na putu u New York. Iz nekih sela u
Hrvatskom primorju, iz rije~ke okolice
(Zlobin), iseljenici naj~e{}e odlaze upravo
preko ove daleke luke.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Liverpool
Long before the 19th century ships had sailed from Liverpool to America and the West
58
Indies (Central America).
Initially, Bristol was the main British port on the west coast. Yet, during the Industrial
Revolution it did not experience the development of industry and population growth
at the same pace as Liverpool. The textile industry in Lancashire needed large quantities of American cotton, timber, tobacco and other colonial goods.
Cherbourg, a French port on the Channel,
some 100 km west from Le Havre, became
important during the peak period of
European emigration. Unlike Le Havre,
where the French Line (Compagnie General
Transatlantique) was a monopolist, Cherbourg
was served by many foreign ships bound for
New York. Most emigrants from some villages in the Hrvatsko primorje region and
from the larger Rijeka area (Zlobin) sailed off
from this distant port.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
In the 19th century, transport of emigrants was added to cargo shipping. Liverpool
became the most important European emigration port, with around nine million passengers, mostly bound for the USA, but also to Canada and Australia, between 1830
and 1930.
Emigration traffic in Liverpool received a big boost during the large scale emigration
into Great Britain from nearby Ireland, due to poverty and overpopulation. The immigrants went into construction industry, railways, the military and the navy. From 1846
to 1847, the big famine triggered an exodus that led to one of the biggest demographic shifts in history, resulting in a drop in Irish population from eight million to only
three.
Most Irish emigrants went to Liverpool. Although many of 1,250,000 Irishmen who
left their country between 1845 and 1851 stayed in Liverpool, giving the city its Irish
touch, may others chose a new life in America.
The Liverpool shippers, such as Cunard, White Star, Inman and Guion, soon got
involved in the transport of emigrants. The development of passenger shipping
received an additional impetus from a fast growth of the railway network. Thus,
Wilson shipping company took thousands of emigrants to the port of Hull, on the east
coast of England. First the emigrants came from Scandinavia, and then from Poland
and Russia. As of the 1840’s, they arrived to Liverpool aboard the trains of the London
& North-Eastern Railway Company (LNER), traveling across England in only four
hours.
In 1866 in Liverpool, the railway company built a terminal on the coast for disembarking of emigrants. Travelers from North Europe found it cheaper to travel from
Hamburg to the British ports on the North Sea and then by train to Liverpool and form
Liverpool to America then to board a ship for America in Hamburg.
Already in 1851 Liverpool was the biggest European emigration port, with the annual turnover of 160,000 passengers on services for America. At that time, that was five
times more than the turnover of its main foreign rival, Le Havre. By the end of the century, the local shippers engaged in a fierce competition with the German companies in
Bremen and Hamburg, especially due to a sudden drop in the emigration from Ireland
and the Great Britain and growth in emigration from central and eastern Europe, for
which German ports were much more convenient than Liverpool. Suddenly, even
Southampton in the south of England, became more attractive than Liverpool, as it
was closer to Central and Eastern Europe. The Liverpool shippers quickly adapted to
the new circumstances and started calling at Southampton and other ports on the
Channel and in the Mediterranean, especially at Genoa and Naples.
Yet, in spite of unfavorable circumstances, in 1907 Liverpool handled 178,000 emigrants, thus confirming its high placement amongst the leading European ports (that
year Bremerhaven handled 204,000 and Hamburg 143,000 emigrants). Although very
57 Radovan Tadej, In Search of the Lost People of Zlobin,
Zlobin, 2006, p. 128. Almost 30 % of the emigrants
from Zlobin went to America through Cherbourg.
81
58 Taken from an unpublished text by Malcolm Scott
Hardy, London, 2008.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 82
vali iseljenici. Putnicima iz sjeverne Europe bilo je jeftinije ploviti iz Hamburga u britanske luke na Sjevernom moru i potom `eljeznicom do Liverpoola, a iz Liverpoola
brodom u Ameriku, nego se izravno ukrcati na liniju iz Hamburga u Ameriku.
Ve} sredinom stolje}a, 1851., Liverpool postaje vode}a europska iseljeni~ka luka, s
godi{njim prometom od 160.000 putnika koji odlaze u Ameriku. To je pet puta vi{e
prometa nego {to u to doba ostvaruje, primjerice, Le Havre, najbli`i strani rival.
Potkraj stolje}a ovda{nje su brodarske kompanije stupile u `estoku borbu s
njema~kim kompanijama u Bremenu i Hamburgu, posebno zato {to je naglo opadalo
iseljavanje iz Irske i Velike Britanije, a po~elo rasti iseljavanje iz srednje i isto~ne
Europe, za koju je Liverpool bio mnogo manje pogodan od njema~kih luka.
Odjednom je pogodniji postao i doma}i Southampton na jugu Engleske, do kojega je
iseljenicima iz srednje i ju`ne Europe bio bli`i put. Brodarske kompanije iz Liverpoola
brzo su se prilagodile novim prilikama i po~ele pristajati u Southamptonu i u drugim
lukama u kanalu La Manche te u sredozemnim lukama, naro~ito u Genovi i Napulju.
Unato~ svemu, promet od 178.000 iseljenika, ostvaren 1907. u ve} nepovoljnim prilikama, potvr|uje jo{ uvijek visoko mjesto koje Liverpool ima me|u vode}im europskim
lukama (iste godine Bremerhaven bilje`i 204.000, a Hamburg 143.000 iseljenika).
Iako je za putnike iz srednje Europe, naro~ito za one iz ju`nijih predjela, Liverpool
krajnje daleko, ipak ih dio odlazi preko te luke.
Prekobrojni pri ukrcaju u Rijeci, vlakovima se prevoze na druge Cunardove brodove,
osim u Antwerpen ~ak i u – Liverpool. Fiorello La Guardia, prvi ameri~ki konzularni
agent za iseljenike u Rijeci, u svom je konzularnom izvje{}u napisao da je u jednom
mjesecu po~etkom 1904. broj putnika koji su morali biti preba~eni u Antwerpen i
59
London (Liverpool) bio jednak broju ukrcanih u Rijeci.
Neki agenti, poput Franka Zottija u Baselu, ~ak i iseljenicima na Jadranu nude odlaske
preko vode}ih francuskih i engleskih luka. Iz nekih sela u rije~koj okolici podosta ise60
ljenika odlazi preko Liverpoola.
Me|u putnicima iz srednje Europe koji se ukrcavaju u Liverpoolu, i jedno je budu}e
slavno ime – Nikola Tesla. No Tesla ne sti`e ovamo izravno iz domovine nego iz
Pariza u kojemu je du`e vrijeme radio i boravio.
Mnogo vi{e srednjoeuropskih iseljenika ipak odlazi u Ameriku preko Southamptona.
Southampton
Southampoton je va`na srednjovjekovna luka na ju`noj engleskoj obali su~elice
61
Francuskoj, ali se u novije doba sporo razvijao.
59 John P. Kralji}, Rijeka kao iseljeni~ka luka, u Rije~ka
luka: povijest, izgradnja, promet, Muzej grada Rijeke
2001., str. 234.
60 Radovan Tadej, In Search of the Lost People of Zlobin,
Zlobin, 2006., str. 128.
Preko Liverpoola odlaze 33 mje{tana, gotovo 14%.
61 Podatke prikupio Malcolm Scott Hardy, London
2008.
82
Neobi~no je da su njegove prednosti prvi uo~ili strani takmaci brodarskih dru{tava iz
Liverpoola.
Brodovi HAPAG-a (Hamburg-America Linea) ve} su 1847. po~eli pristajati u
Southamptonu na putu u New York i ukrcavali britanske putnike iz Londona i s
engleskog juga. Putnicima je to bilo pogodnije od odlaska u Liverpool.
Brodovi Norddeutscher Lloyda, osnovanog 1857., ve} su sljede}e godine (1858.) po~eli
pristajati i u Southamptonu te su koristili tu luku do Prvoga svjetskog rata.
Southampton je bio i britansko sjedi{te novoosnovanog American Linea (1883.).
Veliku je va`nost za razvoj luke imalo i Londonsko i jugozapadno `eljezni~ko dru{tvo
(London & South West Railway Company – LSWR) koje je u luku dovozilo doma}e i
strane iseljenike.
Budu}i da je lu~ko poduze}e Dock Company imalo te{ko}a s pribavljanjem kapitala za
dogradnju obala i pristani{ta, 1880. je posudilo novac od `eljezni~kog dru{tva
(LSWR). To je dru{tvo 1892. kupilo to lu~ko poduze}e i do Prvoga svjetskog rata
ure|ivalo je i pro{irivalo luku.
Vrlo je zna~ajan razvoj zapo~eo 1907. kada je White Star, jedno od najve}ih britanskih
i svjetskih brodarskih dru{tava, preselio velik broj svojih prekooceanskih linija u
Southampton. U skladu s tim, LSWR je po~eo izgradnju posebne White Starove obale
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 83
far from Central and Southern Europe, Liverpool nevertheless attracted some passengers from those regions. Supernumerary passengers were transported from Rijeka to
Antwerp, and even to Liverpool, to board Cunard’s ships in those ports. Fiorello La
Guardia, the first US emigration consul in Rijeka, wrote in one of his consular reports
that in a month in early 1904 the number of passengers that had to be transported to
Antwerp and London (Liverpool) equaled the number of those who boarded the ships
59
in Rijeka.
New travel agencies, such as Frank Zotti’s in Basel offered even the emigrants on the
Adriatic passages from the main French and English ports. Thus, many emigrants
60
from some villages in Rijeka hinterlands traveled through Liverpool.
Amongst the Central European passengers who traveled from Liverpool was a future
celebrity - Nikola Tesla. Yet, Tesla did not come here straight from his homeland but
from Paris, where he had been living and working for a while.
However, the bulk of Central European emigrants went to America from
Southampton.
Southampton
Southampton was an important medieval port in the south of England, facing France,
61
whose recent development has been slow.
Interestingly, Southampton’s advantages were first spotted by foreign competitors of
the Liverpool shipping companies. Already in 1847, HAPAG’s ships (HamburgAmerica Line) started calling at Southampton on the way to New York, to board passengers from London and the south of England, for whom this port was more convenient than Liverpool.
In 1858 the ships of Norddeutscher Lloyd, founded in 1857, started calling at
Southampton, which they used until World War I. Southampton was also the British
seat of the newly founded American Line (1883).
Luka Southampton smje{tena je na pogodnome mjestu u kanalu La Manche, kuda prolaze i gdje ve} od sredine 19. po~inju pristajati
njema~ki, francuski i drugi brodovi na putu u
Ameriku. Zbog te{ko}a koje imaju pri ulazu u
mati~nu luku, sve ve}i brodovi liverpulskih
kompanija kao polaznu luku sve vi{e po~inju
koristiti Southampton. Tako i White Starov
brod Titanic 1912. odavde kre}e na svoje prvo
i posljednje putovanje.
(Southampton City Heritage Services)
Crucially important for the growth of the port was also London & South West Railway
Company (LSWR), which brought domestic and foreign emigrants to the port.
Considering that the Southampton port operator Dock Company lacked capital for the
extension of the piers and port facilities, the money was supplied by the LSWR in
1880. In 1892 LSWR bought the port operator and kept expanding the port until World
War I.
The Southampton harbour is conveniently
located at the English Channel, where
German, French and other ships started passing and docking on their way to America
already in the 19th century. Due to difficulties
when entering their home port, the ever larger ships of the Liverpool-based companies
started increasingly using Southampton as
their stop. Thus, also White Star’s ship RMS
Titanic embarked on its first and last journey
in Southampton in 1912.
(Southampton City Heritage Services)
An important era in the development of the port was launched in 1907, when White
Star, one of the world’s top shippers, moved a large number of its transoceanic services to Southampton. In order to meet the demand, LSWR constructed a dedicated
White Star dock, which was opened in 1911. The dock accommodated the largest and
newest White Star ships, the twins Olimpic (191) and the Titanic (1912).
Many emigrants from southeast Europe and Austria-Hungary traveled by train to Le
Havre and Cherbourg via Paris, and then sailed directly to New York. Alternatively,
they crossed the Channel on LSWR ferries and traveled to America from
Southampton.
From the point of view of the British Government, a peripheral port such as
Southampton was very convenient for the transport of East European emigrants, as it
channeled them away from London. The importance of this port was underlined by
the fact that the emigrants arriving by train to Hull, rather then to Liverpool, sailed
predominantly from the southern port, as more convenient. Thus, many of the passengers who boarded the Titanic in April of 1912 had come from Hull. As usual, quite a
few Austrians with Croatian and Slovenian surnames arrived across the Cannel, from
Le Havre or from Cherbourg.
Apparently, in spite of the uncomfortable train journey from the Adriatic to south
59 John P. Kraljic, Rijeka as an Emigration Port (Rijeka
kao iseljeni~ka luka), in The Port of Rijeka: History,
Development, Traffic (Rije~ka luka: povijest, izgradnja
promet) , Muzej grada Rijeke 2001, p. 234.
60 Radovan Tadej, In Search of the Lost People of Zlobin,
Zlobin, 2006, p. 128.
Thirty three inhabitants, almost 14 % of the total, emigrated through Liverpool.
83
61 Data collected by Malcolm Scott Hardy, London
2008.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 84
Luka Southampton me|u omiljenijim je lukama agencija i putnika iz srednje Europe, koji
dolaze vlakovima preko Innsbrucka, Basela i
Pariza. Neki odlaze iz francuskih luka, no
podosta ih prelazi Kanal trajektima
Londonskog i jugozapadnoga `eljezni~kog
dru{tva i ukrcava se u Southamptonu. Me|u
njima i mnogi Primorci iz rije~ke okolice.
(Southampton City Heritage Services)
Southampton is one of the most popular harbours among agencies and travellers from
Central Europe who arrived there by train
from Innsbruck, Basel and Paris. Some started
their journeys from French ports, but many
crossed the Channel on ferries of the London
and Southwest Railway Company and boarded the ships in Southampton. Among them
were many Croatians from the area around
Rijeka.
(Southampton City Heritage Services)
(dock) koja je dovr{ena 1911.; upravo su odatle kretali najve}i, tek izgra|eni White
Starovi brodovi blizanci – Olimpic (1911.) i Titanic (1912.).
Mnogi iseljenici s jugoistoka Europe i iz Austro-Ugarske putuju vlakom u Pariz i
potom u francuske luke Le Havre i Cherbourg, odakle imaju izravne veze s New
Yorkom, ili trajektima Londonskog i jugozapadnoga `eljezni~kog dru{tva (LSWR)
prelaze kanal La Manche, dolaze u Southampton i odatle putuju u Ameriku.
S gledi{ta britanske vlade bilo je bolje isto~noeuropske iseljenike dr`ati podalje od
Londona, za {to je usputna luka poput Southamptona bila vrlo pogodna. O va`nosti
ove luke govori i to {to je `eljeznica nove migrante koji su pristizali u Hull, umjesto u
Liverpool, po~ela sve vi{e odvoziti na jug u pogodniju luku. I me|u onima koji su se
u travnju 1912. ukrcali na Titanic, podosta ih je iz isto~ne Europe pristiglo preko Hulla.
A prili~an broj “Austrijanaca” s hrvatskim i slovenskim prezimenima stigao je, kao i
obi~no, preko Kanala, iz Le Havrea i Cherbourga.
^ini se da su i Primorci iz rije~ke okolice, unato~ neudobnoj vo`nji vlakovima od
Jadrana do juga Engleske, mnogo vi{e odlazili u Ameriku preko Southamptona nego
preko Rijeke. To potvr|uje i primjer sela Zlobin iz kojega gotovo ~etvrtina ameri~kih
62
iseljenika odlazi u Southampton.
U godinama velikog prometa, od 1890. do Prvoga svjetskog rata, preko Southamptona
su brojne britanske i strane kompanije odvozile stotine tisu}a iseljenika, najvi{e
stranih, onih iz srednje, ju`ne i isto~ne Europe, ~ak i nakon 1903., u vrijeme kada su
63
ve} uvelike plovili parobrodi na rije~koj i tr{}anskoj liniji u New York.
Genova
Gotovo 100.000 iseljenika iz Austro-Ugarske odlazi u Ameriku preko Genove
64
(96.038).
Uglavnom dolaze `eljeznicom sa sjevera i istoka i prelaze talijansku granicu kod
Cormonsa. Upravo zbog velikog broja iseljenika, `andarmerija u Cormonsu po~inje
voditi redovitu evidenciju putnika iz raznih krajeva Monarhije. Od 1896. do 1905.
popisano je 23.025 austrougarskih iseljenika. Iz prikupljenih podataka vidi se njihovo
podrijetlo i odredi{te.
Iznena|uju}e je da ih je najvi{e iz Galicije (25,4%), zatim iz Banovine Hrvatske (21,4%)
te iz Dalmacije (19%) i Kranjske (Slovenije, 19%).
Vi{e od polovice emigrira u SAD, tre}ina u Brazil, manji dio u Kanadu i Argentinu
65
(ukupno 10%), a neznatan broj u Australiju, Novi Zeland i drugdje.
62 Radovan Tadej, In Search of Lost People of Zlobin,
Zlobin, 2006., str. 128.
Preko Southamptona odlazi 57 iseljenika, tek ne{to
manje nego preko Cherbourga i Le Havrea.
Brojni iseljenici iz Rukavca i obli`njih sela iznad
Opatije, u grupama od po desetak ili dvadesetak
ljudi, naj~e{}e odlaze preko Southamptona.
63 O prometu preko Southamptona nedostaju i
najop}enitiji statisti~ki podaci kakvi su, primjerice,
objavljeni za Hull i za druge, naro~ito kontinentalne,
luke (Malcolm Scott Hardy).
Austrijskoj je policiji prijavljeno da iseljeni~ka tvrtka iz Rijeke C.R. Cargnelli (nazvana
nasljednikom stanovitog Pirellija) svakog ponedjeljka i utorka nelegalno vodi velik
broj iseljenika, i to vojnih obveznika, preko Cormonsa do Udina, odakle ih {alje u
Genovu.
64 Nach Amerika, Burgenländische Landesaustellung, Burg Güssing,, 25. April – 26. Oktober 1992., str.
81.
65 Podatke prikupio Francesco Fait, Civici Musei di
Storia ed Arte, Trst. – G. Russo, Emigrazione transoceanica…
84
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 85
Ocean Quai u Southamptonu – mjesto ukrcavanja za Novi svijet. Na slici je samo nekoliko
manjih prekooceanskih brodova, no ovdje
pristaju i najve}i divovi najve}ih engleskih
brodara White Stara i Cunarda.
(Southampton City Heritage Services)
Ocean Quai in Southampton – the boarding
place for the New World. The picture shows
only a few of the smaller transatlantic passanger ships, but this was also the mooring of
gigantic ships of the biggest English shipping
companies, White Star and Cunard.
(Southampton City Heritage Services)
England, passengers from the Rijeka region in Hrvatsko Primorje rather traveled to
America from Southampton than from Rijeka. An example of that is the village of
Zlobin, from which almost a quarter of emigrants traveled to America through
62
Southampton.
Between 1890 and WW I, a period of large scale emigration, many British and foreign
companies carried hundreds of thousands of emigrants from Southampton, mostly
those from Central, Southern and Eastern Europe. That continued even after 1903,
63
when steamships started operating services for New York from Rijeka and Trieste.
Genoa
Almost 100,000 emigrants (96,038) from Austria-Hungary went to America through
64
Genoa.
Most of them arrived by train from the north and the east and crossed into Italy at
Cormons. Due to a large number of emigrants, gendarmerie in Cormons started keeping records of passengers from different regions of the Monarchy. Between 1896 and
1905 it recorded 23,025 emigrants from Austria-Hungary, including their provenance
and destination.
It is surprising that the largest number came form Galicia (25.4 %), then from Central
Croatia (21.4 %), Dalmatia (19 %) and Carniola (Slovenia, 19 %).
More than a half emigrated to the USA, one third to Brazil, a smaller percentage to
Canada and Argentina (10 % of the total) and a marginal number to Australia, New
65
Zealand and other countries.
The Austrian police learned that the emigration agency C.R. Cargnelli (considered a
successor of a Pirelli), based in Rijeka, was transporting a large number of illegal emigrants, draft dodgers, every Monday and Tuesday to Udine, via Cormons, and then
from Udine to Genoa. Emigration agencies in Udine (Ligure Americana, Nodari), then
at the Austrian border, organized passages specifically for foreign nationals through
66
Genoa and Le Havre.
62 Radovan Tadej, In Search of the Lost People of Zlobin,
Zlobin, 2006, p. 128. The number of emigrants from
Southampton was 57, slightly fewer than from
Cherbourg and Le Havre. For many emigrants from
Rukavac and the nearby villages above Opatija, who
traveled in groups of ten or 20, the port of choice was
Southampton.
After the introduction of a line between Trieste and New York by Cunard Line in 1903,
the cross border traffic dropped.
64 Nach Amerika, Burgenlandische Landesaustellung,
Burg Gussing, 25 April – 26 October 1992, p. 81.
Initially, only German and English ships sailed from Genoa to New York. Between
them they transported hundreds of thousands of emigrants, mostly from nearby
Ligurian villages. Only later did the local Navigazione Generale Italiana get involved in
transoceanic transport.
Yet, two out of three Italians leaving from the domestic ports, were still transported by
the big four – Norddeutscher Lloyd, Hamburg-Amerika Linie, White Star and Cunard
Line.67
63 For the traffic in Southampton we lack even the
most basic statistical data, such as those that have
been published for Hull and other, especially continental, ports (Malcolm Scott Hardy).
65 Data collected by Francesco fait, Musei Civici di
Storia ed Arte, Trieste - G. Russo, Emigrazione
transoceanica…
66 Emigrazione, La bilancia (15 September 1903).
Yesterday afternoon 158 peasants from the Hungarian
littoral emigrated to North America through Genoa.
The emigrants’ passports were checked by Mr.
Francesco Loibelsberger, police officer, who found
them perfectly regular.
Emigrazione, La bilancia, (29 July 1903).
Yesterday morning 35 villagers from the nearby
Croatian
territory
emigrated
to
North
America…Officer in charge forbid the departure of
two unaccompanied juvenile girls.
85
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 86
Prije Prvoga svjetskog rata Genova spada u
najve}e europske luke. Gotovo sto tisu}a iseljenika iz Austro-Ugarske ukrcava se iz
Genove za put u Ameriku.
Od kraja 19. stolje}a mnogo vi{e putnika iz
Genove i Napulja prevoze najve}e njema~ke i
engleske kompanije, a tek manji dio doma}a
Navigazione Generale Italiana.
(Southampton City Heritage Services)
Before World War I, Genoa was among the
biggest European harbours. Almost one hundred thousand Austro-Hungarian emigrants
embarked on their voyage to America from
there.
Beginning with the end of the 19th century,
many more passangers from Genoa and
Naples travelled with German and English
companies, instead of with the domestic
Navigazione Generale Italiana.
(Southampton City Heritage Services)
Agencije za iseljenike u Udinama (Ligure Amerikana, Nodari), koje su tada na granici
Austrije, organiziraju putovanja upravo za strane emigrante, i to preko Genove i Le
66
Havrea.
No broj se prelazaka granice smanjuje kada krajem 1903. Cunard Line zapo~inje
odr`avati liniju izme|u Trsta i New Yorka.
Isprva iz Genove u New York plove isklju~ivo njema~ki i engleski brodovi koji prevoze stotine tisu}a iseljenika, najvi{e iz okolnih ligurskih sela. Tek se poslije u
prekooceansku plovidbu uklju~uje doma}i brodar Navigazione Generale Italiana.
No dvije tre}ine Talijana koji odlaze iz doma}ih luka, i dalje odvoze “velika ~etvorica”
67
– Norddeutscher Lloyd, Hamburg-Amerika Linie, White Star i Cunard Line.
Prije Prvoga svjetskog rata Napulj (156.125 iseljenika godi{nje) i Genova (126.897 iseljenika) vode}e su luke, prva i tre}a, me|u emigrantskim lukama (razdvaja ih jedino
Bremerhaven – tada na drugome mjestu!).
O masovnosti iseljavanja govori i u~estalost odlazaka i broj parobroda na linijama –
~ak 25 velikih prekooceanskih brodova pod raznim zastavama odvoze u Ameriku i
Talijane i brojne strance (1904.).
Unato~ blizini vlastitih luka, i mnogi Talijani odlaze iz stranih, atlantskih luka,
naro~ito iz Le Havrea u koji ~esto odlaze i austrougarski dr`avljani.
Hrvati, Slovenci i ostali, od kojih mnogi iseljavaju preko Genove, rijetko se ukrcavaju u udaljenijem Napulju.
Ameri~ke ulazne luke i Ellis Island
Useljenici su u SAD ulazili preko brojnih luka. Europski su putnici, osobito u prija{nja
vremena, pristajali u Bostonu, New Orleansu, New Yorku i Philadelphiji.
Oni koji su stizali iz Kine i drugih azijskih zemalja, dolazili su na zapadnu obalu,
najvi{e u San Francisco, a oni iz Sredi{nje i Ju`ne Amerike u Miami na Floridi i
Galveston u Teksasu.
Od 5,4 milijuna imigranata koji su stigli u SAD izme|u 1820. i 1860. godine, pribli`no
3,7 milijuna ili vi{e od dvije tre}ine, stiglo je preko New Yorka. Na drugom je mjestu
bio New Orleans (550.000) pa Boston (380.000) te Philadelphia i Baltimore (svaki po
230.000).
66 Emigrazione, La Bilancia, (15. 9. 1903)
Nel pomeriggio di ieri emigrarono per l’ America del
Nord – via Genova – 158 contadini del Litorale
ungaro-croato.
I passaporti degli emigranti vennero visitati dall ufficiale di polizia signor Francesco Loibelsberger, e
furono trovati in perfetta regola.
Emigrazione, La Bilancia, (29. 7. 1903.)
Ieri mattina emigrarono per l’ America del Nord, via
Genova, 34 villici del limitrofo territorio croato....Il
funzionario vieto la partenza a due ragazze minorenni, che non erano accompagnate da alcuno.
67 La Merica! 1892 1914, Da Genova a Ellis Island, il
viaggio per mare negli anni dell emigrazione italiana,
Musei del Mare e della Navigazione, Sagep Editori,
Genova 2008.
Velike kompanije poput Norddeutscher Lloyda, imaju i izravne linije izme|u europskih
luka i Bostona, Philadelphije i Baltimorea.
No od 1850. vi{e od tri ~etvrtine imigranata ulazi preko New Yorka, a od devedesetih
godina to su ~etiri petine. Godine 1907. kada je u SAD stiglo vi{e emigranata nego bilo
86
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 87
Prije uspostave redovitih iseljeni~kih linija iz
Rijeke i Trsta krajem 1903., u Genovu je
odlazilo podosta iseljenika iz srednje Europe.
Na austrijsko-talijanskoj dr`avnoj granici kod
Cormonsa (Udine) od 1896. do 1905. popisano
je 23.025 iseljenika, od kojih je ~etvrtina iz
Galicije (uglavnom Poljaci i @idovi), otprilike
petina iz Banovine Hrvatske te gotovo isto
toliko iz Dalmacije i Kranjske (Slovenije).
(Southampton City Heritage Services)
Before regular emigration lines from Rijeka
and Trieste were opened at the end of 1903,
many emigrants from Central Europe went to
Genoa. On the Austro-Italian border near
Cormons (Udine) 23,025 emigrants were listed between 1896 and 1905, of which one quarter was from Galicia (mostly Poles and Jews),
one fifth from the Banovina of Croatia and
almost just as many from Dalmatia and
Carniola (Slovenia).
(Southampton City Heritage Services)
Before WW I, Naples (156,125 emigrants per annum) and Genoa (126,897 emigrants)
ranked 1st and 3rd amongst the emigration ports (with Bremerhaven in the 2nd place).
The evidence of the large scale of emigration is the number of departures and ships
operating on the lines – the Italians and many foreign nationals traveled to America
on board of as many as 25 transoceanic ships flying different flags (1904).
In spite of the proximity of domestic ports, many Italians departed from the Atlantic
ports, especially Le Havre, which was used frequently by the nationals of AustriaHungary too.
The Croats, the Slovenians and others, often departed from Genoa but rarely from the
more distant Naples.
American Ports of Entry and Ellis Island
People immigrated into the USA through different ports. European passengers, especially in the early days, docked at Boston, New Orleans, New York and Philadelphia.
People coming from China and other Asian countries, arrived to the west coast, mostly to San Francisco, and those from Central and South America to Miami, Florida and
Galveston, Texas.
Out of 5.4 million immigrants into the USA from 1820 until 1860, approx. 3.7 million
arrived through New York. New Orleans came second (550,000), followed by Boston
(380,000), Philadelphia and Baltimore (230,000 each).
Large companies, such as Norddeutscher Lloyd, also operated non-stop services
between European ports and Boston, Philadelphia and Baltimore.
However, as of 1850, 75 % of all immigrants came through New York, which rose to 80
% in the 1890’s. In 1907, the year of record immigration, the USA operated 70 entry
facilities. Yet, 90 % of all immigrants came through Ellis Island (1,004,756, out of
1,285,349 immigrants that year).
As early as the 1840’s, the city authorities and the state administration started controlling the immigration into the USA, in order to prevent entry by the undesirables, the
ill and the infirm and to thwart the proliferation of crime. Initially, the immigrants
were supported by the city, until the opening of the Castle Garden, a facility for the
inspection of emigrants in south Manhattan, in 1855. The facility was also known as
Fort Clinton, as it was situated in an old bulwark that had been built around 1800 as
a part of a rampart system in the port of New York. The central immigration facility
in New York, run by the federal authorities, became the most important US institution
of its kind.
87
67 La Merica! 1892 1914, From Genoa to Ellis Island,
Maritime Travel During the Years of Italian Emigration,
Musei del Mare e della Navigazione, Sagep Editori,
Genoa, 2008.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 88
koje druge godine, u zemlji je bilo sedamdeset imigrantskih stanica. No 90% uselilo je
preko Ellis Islanda (1.004.756 od ukupno 1.285.349. useljenih te godine).
Pogled na Ellis Island, oto~i} u njujor{koj luci,
glavnu useljeni~ku prihvatnu stanicu za ulaz
u SAD. Preko ovoga oto~i}a je od 1892. do
1920-ih u{lo 90% svih ameri~kih useljenika.
Iseljenici su podvrgnuti lije~ni~kom pregledu
i psiholo{kim testovima. Zahvaljuju}i
prethodnoj selekciji, obavljenoj u europskim
lukama u prisutnosti ameri~kih konzularnih
slu`bi, velika ve}ina pristiglih dobila je
dopu{tenje za ulazak, a ostale su brodari bili
obvezni vratiti u Europu.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
Ve} od ~etrdesetih godina gradske vlasti i dr`avna uprava nastoje nadzirati ulaz
stranaca u SAD, sprije~iti ulaz nepo`eljnih, bolesnih i nesposobnih za rad te sprije~iti
{irenje kriminala. Imigranti su isprva spadali na teret grada, a onda je kona~no 1855.
ustanovljena imigrantska kontrolna stanica na jugu Manhattana – Castle Garden.
Naziva se i Fort Clinton jer je bila smje{tena u staru utvrdu izgra|enu po~etkom 19.
stolje}a u sklopu lu~kog obrambenog sustava.
View of the Ellis Island, a small isle in the
New York harbour, that served as the main
immigration admission station before entering the USA. Between 1892 and 1920, 90% of
American immigrants entered the country via
this isle. The immigrants had to undergo a
medical and psychological examination. Due
to the previously carried out selection in the
European ports in the presence of American
consular services, the greatest part of the new
immigrants was admitted into the country,
while the others had to return to Europe with
the same shipping company they arrived
with.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
Sredi{nja ustanova za prihvat useljenika u New Yorku pod upravom saveznih vlasti
postaje najzna~ajnijom takvom ustanovom u SAD-u.
Nakon iskrcavanja s prekooceanskog broda u njujor{koj luci, putnici prve klase odlaze
svojim putem, a useljenici moraju pro}i posebne provjere. Isprva ne odlaze daleko od
pristani{ta jer je iseljeni~ka stanica Castle Garden na Manhattanu, no poslije ih (od
1892.) malim brodovima prevoze na obli`nji oto~i} Ellis Island. Izdvojen i stoga lako
nadziran oto~i} u najbli`em susjedstvu Liberty Islanda i Kipa Slobode, postaje nova
glavna iseljeni~ka stanica za ulaz u SAD.
Pogled na velika skladi{ta u luci New York
pokazuje veli~inu luke u gradu koji je u to
doba u velikom rastu i postaje najve}i na svijetu.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO 12)
Isprva kroz Castle Garden (od 1855.), a poslije kroz Ellis Island (od 1892.) moraju
pro}i svi useljenici koji dolaze u New York. Tu ih ameri~ke vlasti registriraju,
ustanovljuju njihovo tjelesno i du{evno stanje i provjeravaju ne}e li pasti dr`avi na
teret.
Budu}i useljenici moraju dokazati da imaju dovoljno novca za `ivot ili nekoga tko }e
za njih jam~iti. Moraju biti i podobni za uklju~ivanje u ameri~ko dru{tvo pa su obvezni
izjaviti da nisu ni anarhisti ni poligamisti!
A view of the huge warehouses in the New
York harbour shows the size of the port in a
city that experienced a population boom at
the time and soon became the largest in the
world.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO 12)
One koji ne zadovoljavaju kriterije, brodari su du`ni u vratiti u Europu, a ostali kre}u
na odredi{ta diljem Amerike, uglavnom tamo gdje imaju kakva ro|aka, susjeda ili
znanca.
Ellis Island bio je ~vrsto ustrojena savezna ustanova. Njegovu va`nost potvr|uje i to
{to je upravitelja birao sam predsjednik SAD-a.
Unato~ naoko privla~nim zgradama od crvene cigle i bijelog mramora, s ~etiri slikovita tornja s lukovicama, zbog izdvojenosti i polo`aja usred mora, Ellis Island vi{e podsje}a na zatvor nego na mjesto na kojem se s dobrodo{licom primaju budu}i gra|ani
SAD-a.
Ipak, centar je bio ustrojen po svim pravilima tada{njih filantropskih nazora, s prostorima za boravak, blagovaonicama, spavaonicama, bolnicom, knji`nicom te
zabavi{tima i igrali{tima za djecu, a glavna mu je zada}a da {to br`e i {to pouzdanije
razdvoji one kojima }e ulazak u SAD biti odobren, od onih koji }e biti vra}eni u
Europu.
88
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 89
Kompleks Ellis Islanda od osnutka 1892. do
me|uratnih godina sustavno se pove}ava i uz
veliku prijamnu zgradu i spavaonice, dobiva i
bolnicu, knji`nicu, dje~ja igrali{ta i druge
sadr`aje.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
The complex of Ellis Island grew successively
from its foundation in 1892 until the interwar
years. In addition to the big admission building and dormitories, it got a hospital, a library,
a playground, etc.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
After disembarking in the port of New York, 1st class passengers went their own way
and the immigrants had to undergo a number of inspections. Initially, that was done
at the Castle Garden, Manhattan, near the docks. Later on (1892) they were shipped in
small boats to the nearby Ellis Island. Thus, this isolated small island in the immediate vicinity of Liberty Island and the Statue of Liberty became the main US immigration facility.
In New York all the immigrants had to pass though the Castle Garden (as of 1855) and
Ellis Island (as of 1892). There they were registered by immigration officials, checked
for physical and mental handicaps and vetted for means of support. Potential immigrants had to prove that they had enough money to support themselves or someone
who would guarantee for their upkeep. In order to prove their suitability for integration into the American society, they had to pledge that they were not anarchists or
polygamists! Those who did not meet the criteria the shippers had to take back to
Europe, and the others proceeded to different destination in the USA, mostly to join
their relatives, former neighbors or acquaintances.
Ellis Island was a well organized federal institution, whose importance is born out by
the fact that the manager was appointed by the US president himself. In spite of its
attractive buildings, made of red brick and marble, with four picturesque bulbous turrets, due to its isolation and location in the sea, Ellis Island looked more like a prison
than a place where future citizens of the US could expect a warm reception.
Yet, the facility was organized in accordance with the latest philanthropic standards.
It featured lounges, dining rooms, bedrooms, a hospital, a library, play rooms and
playgrounds for the children. The main purpose of the facility was a quick and reliable separation of persons for immigration into the USA, from those that would be
sent back to Europe.
A large number of inspectors, state officials, physicians and psychiatrists was in
charge of interviewing the arrivals, recording their personal data and checking their
physical and mental health and capacity. That lengthy process hinged on good communication with the immigrants, most of whom did not speak English. That was the
task of a large number of translators, including those for small languages.
For a while, Fiorello La Guardia, former emigration consul in Rijeka, also worked as a
translator. La Guardia was intimately familiar with the immigration issues and spoke
six languages, including Croatian.
Considering that the immigrants had been preliminarily checked at the European
ports and railway hubs (such as Basel), under the auspices of the US consular offices
and the local authorities, the number of persons turned back at “the island of tears and
hope” was not particularly high and most arrivals were integrated into the American
society.
89
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 90
Niz inspektora, dr`avnih ~inovnika, lije~nika i psihijatara imalo je zada}u da obavi
prili~no opse`an posao, ispita i upi{e osobne podatke te da procjeni tjelesno i du{evno
zdravlje i mentalne sposobnosti useljenika.
Tako opse`an postupak zahtijevao je i dobro sporazumijevanje s iseljenicima koji
uglavnom ne znaju engleski. Za to su postojali brojni prevoditelji, ~ak i za male jezike.
Prevoditelj je neko vrijeme bio i Fiorello la Guardia, biv{i iseljeni~ki konzularni agent
u Rijeci, koji je dobro upoznat s problemima iseljenika i koji govori {est jezika, me|u
kojima i hrvatski.
Budu}i da su ve} u europskim lukama i `eljezni~kim ~vori{tima (poput Basela), iseljenici morali pro}i prve preglede koje su organizirale tamo{nje ameri~ke konzularne
slu`be u suradnji s doma}im vlastima, postotak vra}enih nije bio osobito velik te se
ve}ina pristiglih na “otok suza i nade” ipak uklju~ivala u ameri~ki `ivot.
Nakon obavljena pregleda, useljenici su besplatno prevo`eni do `eljezni~kih stanica i
brodskih pristani{ta gdje im je i pru`ena pomo} u nala`enju prijevoza i kupnji putnih
karata.
Oko oto~i}a Ellis vrtjeli su se i brojni agenti, poduzetnici i bankari, pripadnici istih naroda kojima su pripadali i najnoviji useljenici, koji su stoga znali i jezik i imali
mogu}nosti da im se odmah pribli`e i pru`e potrebnu pomo} i razne usluge koje su u
prvom trenutku najvi{e trebali, s ciljem da tako pridobiju nove klijente.
Nudili su im promjenu valute, kupnju karata, organizaciju putovanja do odredi{ta i
druge usluge.
Unato~ desecima useljeni~kih stanica preko kojih se moglo u}i u SAD, Ellis Island je
nekoliko desetlje}a predstavljao glavna vrata Amerike i bio klju~no mjesto odluke od
koje su strepili milijuni useljenika.
90
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:36 Pagina 91
After the check-ups, the immigrants were shipped free of charge to train stations and
docks, where they were escorted to their trains or ships and helped with the purchase
of fares.
The area around Ellis Island was prowled by different agents, entrepreneurs and
bankers, themselves minorities who could communicate with the immigrants in their
languages. They approached the immigrants with offers for assistance and different
services, with the intention to win new clients. Services offered included money
changing, fare purchasing, organizing the trip to the final destination and others.
Although only one of several dozen immigration facilities in the USA, for decades
Ellis Island was the main gate of America and the place where the decision was made
that was anxiously expected by millions of immigrants.
91
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 92
Rije~ka i Tr{}anska luka
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 93
The Ports of
Rijeka and Trieste
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 94
Rije~ka luka
Do po~etka 1880-ih godina Rijeka je nevelika luka. Promet po~inje bitno rasti tek
nakon izgradnje nove luke koja kona~no zamjenjuje nekada{nju luku na u{}u Rje~ine
(Fiumari – Mrtvom kanalu).
Najve}i rije~ki prekooceanski brodar, Ugarsko parobrodarsko dru{tvo Adria (Royal
Hungarian Sea Navigation Company “Adria” Limited – Fiume, osnovana 1882.), ve} 1880ih odr`ava trgova~ke linije s vode}im francuskim i britanskim lukama te prekomorsku
liniju s brazilskim lukama Pernambuco, Bahia, Rio de Janeiro i Santos.
Iako je Adrijina ju`noameri~ka linija prije svega namijenjena prijevozu tereta, krajem
stolje}a i poneki iseljenik iz rije~ke okolice odlazi u Ju`nu Ameriku, najprije u Brazil,
68
a poslije u Argentinu i druge zemlje – gdje stri`e ovce, radi na farmama ili tra`i zlato.
Od samog isteka stolje}a po~inju u Rijeci djelovati i prve iseljeni~ke poslovnice koje
putnike vode u Le Havre (Ma{ek i drug, Compagnie Général Transatlantique), u
Antwerpen (Konstantin Teodorovi}) i u druge atlantske luke. Brojne agencije
uglavnom imaju sjedi{te u rije~kim predgra|ima, na Su{aku ili Kantridi, jer vlasti
Pogled na glavnu luku – sredi{nji bazen
rije~ke luke, jedinog ugarskoga pomorskog
upori{ta. Brodovi u luci vlasni{tvo su dru{tva
Ungaro-Croate i namijenjeni su obalnoj plovidbi. Na udaljenijim su i velikim brodovima
dostupnijim vezovima Adrijini trgova~ki
parobrodi koji prometuju s Brazilom i
Cunardovi koji prometuju s New Yorkom.
(Muzej grada Rijeke)
A view of the main harbour – the central pool
of Rijeka’s harbour, the only Hungarian maritime “stronghold”. The ships in the harbour
belong to the company Ungaro-Croate and are
intended for coastal shipping. Adria’s and
Cunard’s merchant ships, which operate with
Brasil and New York respectively, are located
at the more distant, for big ships more easily
accessible, anchorages.
(Muzej grada Rijeke)
68 Ivan Jardas, Kastav{tina, Gra|a o narodnom
`ivotu i obi~ajima u kastavskom govoru, Zbornik za
narodni `ivot i obi~aje Ju`nih Slavena, Knjiga 39.,
JAZU, Zagreb, 1957., str. 355.
“Najprej su hojevali va Brazilij, ontrat v Argentinu i
va drugi kraji Dolnje ale Sud-Meriki. Tamo su ofce
strigli, po farmah su delali, navigali, a neki su zlato
iskevali.”
94
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 95
The Port of Rijeka
Until the 1880’s the port of Rijeka had been relatively small. Trade through Rijeka
started picking up significantly after the construction of new port facilities at the estuary of the Rje~ina river (Fiumara – Mrtvi kanal).
As early as the 1880’s, the largest local transoceanic liner, the Royal Hungarian Sea
Navigation Company Adria Limited - Fiume, introduced cargo services to the main
French and British ports and a transoceanic line to the Brazilian ports of Pernambuco,
Bahia, Rio de Janeiro and Santos.
Although mainly a cargo service, by the end of the 19th century the South American
line already carried a limited number of emigrants from the Rijeka region to South
America, first to Brazil and then to Argentina. There they fleeced sheep, worked on
68
farms and searched for gold.
At the turn of the 20th century, Rijeka saw the opening of the first emigration agencies
which organized emigration through Le Havre (Ma{ek i drug, Compagnie
Transantantlique Generale), and through other ports on the Atlantic. This fast developing sector set up shop mostly in the peripheral areas of Su{ak and Kantrida, as the city
authorities did not approve of emigration. Some agencies organized illegal emigra-
95
68 Ivan Jardas, region of Kastav, Source on Life of the
People and Their Customs, Written in the Kastav
Dialect, Almanac on Life of the People and Customs
of South Slavs, Volume 39, JAZU, Zagreb, 1957, p.
355.
“Najprej su hojevali va Brazilij, ontrat v Argentinu i
va drugi kraji Dolnje ale Sud-Ameriki. Tamo su ofce
strigli, po farmah su delali, navigali, a neki su zlato
iskali”.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 96
nevoljko podnose one koji odvode iseljenike. Ima i agencija koje iseljenike odvode
potajice i bespravno, naro~ito u Genovu (G. B. Cargnelli) – i to mladi}e koji jo{ nisu
slu`ili vojsku.
Sve ve}i promet iseljenika, u po~etku najvi{e iz obli`njih krajeva, po~etak je masovnoga iseljavanja iz Hrvatske i to dobrim dijelom upravo `eljezni~kim putem koji kroz
Rijeku, kao novo tranzitno ~vori{te, vodi na zapad, u atlantske ili talijanske luke, isprva najvi{e u Le Havre i Genovu. U studenome 1902. odlazi iz Hrvatske vi{e od osam
stotina iseljenika; gotovo su svi iz samo dvije `upanije – Modru{ko-rije~ke i
69
Zagreba~ke.
Iseljeni~ka vreva na tlu Hrvatske o~ituje se i u ve} velikom ugarskome prometnom
~vori{tu. Posebno je `ivo u o`ujku 1903.: “Ju~er je bilo na Rieci pred agencijama za
prekomorsko putovanje vanredno `ivahno. Narod se je na buljuke gurao na vrata.
Ju~er i jutros oti{lo je u Ameriku nekoliko stotina ljudi, ponajvi{e iz na{ega primorja i
0
iz obli`njih gorskih krajeva.”7
Rije~ka luka – pogled s gradske rive prema
lukobranu. Po~etkom 20. stolje}a u luci je jo{
uvijek puno malih jedrenjaka i brodova koji
uz jedra koriste i paru.
(Muzej grada Rijeke)
The Rijeka harbour – view from the waterfront towards the pier. At the beginning of the
20th century, there were still many small sailing ships and ships that used steam in addition to sails.
(Muzej grada Rijeke)
Iz Rijeke u Ameriku otputovala su 17. o`ujka jo{ 352 hrvatska iseljenika, a 23. i 24.
71
o`ujka jo{ 242 iseljenika iz Like, Dalmacije i Slavonije. Sve u svemu, s nevelikog i
rijetko naseljenog podru~ja – otprilike tisu}u ljudi u svega nekoliko tjedana. Sve je vi{e
vijesti o odlascima, ponajvi{e Primoraca, u skupinama od vi{e desetaka ili ~ak koje
stotine iseljenika, koji u po~etku najvi{e odlaze put – Genove.
Ve} krajem 1902. u ugarskim vladinim krugovima po~inje se razmi{ljati da se emigracija usmjeri u Rijeku, doma}u luku te da parobrodarsko dru{tvo Adria treba izgraditi nove parobrode namijenjene prijevozu emigranata. Razmi{lja se i o mogu}nosti da
se po hambur{kom uzoru sagradi prihvatili{te za iseljenike koje bi bilo pod nadzorom
dr`avnih vlasti.
“Ra~una se da bi se investicije isplatile, jer tro{ak izseljavanja dose`e u monarkiji
godi{nje visoku svotu od 40 milijuna kruna, a zgodnim administrativnim, osobito pak
tarifalnim sredstvima, dalo bi se navrnuti na Rieku sada{nje dosta jako izseljavanje
72
preko Genove, znatan dio onih koji sada putuju preko Hamburga i Bremena...”
Polovicom 1903. novine (Pester Lloyd iz Budimpe{te) najavljuju da uprava Ugarskog
dru{tva za pomorsku i rije~nu plovidbu iz Budimpe{te upravo razmatra mogu}nost
da iseljenike za Sjevernu Ameriku usmjeri prema Rijeci i da njezini direktori u stra73
nim lukama prou~avaju organizacijske aspekte emigracije.
Parobrod Caronia na odlasku u Ameriku, na
jednoj od razglednica namijenjenih putnicima
koji pred polazak {alju ku}ama posljednje
“europske” pozdrave. Cunardovi su brodovi u
Rijeci pristajali na Rudolfovu molu (danas
Orlandov gat).
(Muzej grada Rijeke)
Neki su strahovali da }e vlada koncesiju za prijevoz iseljenika dodijeliti stranoj kompaniji koju }e “maskirati” doma}im imenom. Osobito je velika bojazan od ulaska
njema~kog prijevoznika u ma|arsku luku, nau{trb doma}e kompanije. “Problem”
The steam ship RMS Caronia leaving for
America, depicted on one of the postcards
intended for passangers sending home their
last European greetings before departure.
Cunard’s ships dropped anchor at Rudolf’s
quay in Rijeka (called Orlando’s wharf today).
(Muzej grada Rijeke)
69 Koliko je naroda oti{lo u Ameriku u mjesecu studenom? Novi list, 15. I. 1903.
Promet upu}uje na neravnomjerno iseljavanje iz
raznih hrvatskih krajeva – gotovo osam stotina iseljenika iz samo dvije `upanije, prema svega 27 iz svih
ostalih `upanija: Bjelovarsko-kri`eva~ke, Vara`dinske, Li~ko-krbavske, Po`e{ke i Srijemske.
70 U Ameriku. Novi list, 4 (4. 3. 1903.), str. 4.
Bje`e u Ameriku, Novi list, 4 (7. 4. 1903.), str. 4.
“Sino} je oti{lo put Amerike 199 iseljenika, ponajvi{e
iz ju`ne Hrvatske. Jo{ nijedne godine kao ove nije bilo
ovakove selitbe Hrvata, {to se ima u prvom redu
pripisati nesretnoj financijalnoj podredjenosti u kojoj
se nalazi Hrvatska.”
71 Hrvatski izseljenici, Narodna obrana, 2 (27. 3.
1903.), br. 70, str. 4.
72 Izseljivanje u Ameriku preko Rieke, Narodna
obrana (Osijek) 1(28. 9. 1902.), str. 3.–4.
73 L’ emigrazione ungherese per l’ America diretta via
Fiume, La Bilancia (23. 7. 1903.)
Il proghetto della centralizzzazione, (5. 9. 1903.)
96
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 97
tion, including that of young men who had not completed their military service, primarily through Genoa (G. B. Cargnelli).
The trickle of emigrants, at first mostly from neighboring regions, soon grew into a
steady flow from all around Croatia. They traveled from Rijeka, now a railway junction, by train to Atlantic and Italian ports, mostly to Le Havre and Genoa. In
November 1902 alone, more than 800 persons emigrated from Croatia, almost all of
69
them from Modru{-Rijeka County and the area of Zagreb.
The emigration tide became most prominent in the fast growing Hungarian communications hub of Rijeka. The month of March 1903 was particularly busy: “Yesterday,
the agencies for transoceanic voyages were inundated with people, who were besieging their doors in droves. Over the past two days several hundred people, mostly
from the Croatian Littoral (Hrvatsko primorje) region and from the nearby mountains,
70
emigrated to America.”
On 17 March, 352 Croat emigrants sailed from Rijeka to America, followed on 23
71
March and 24 March by 242 emigrants from Lika, Dalmatia and Slavonia . All in all,
in only a few weeks as many as a thousand persons emigrated from those rather small
and sparsely populated regions. News about emigration of large numbers of people,
mostly from the Croatian Littoral, in groups of several dozen or even several hundred
persons, became more and more frequent. Initially, most of them departed from
Genoa.
Plakat za “rije~ko-ameri~ku liniju” ~e{}e nazivanu Hungarian-American Line, na kojoj neko
vrijeme plove Pannonia, Slavonia i Ultonia. Na
liniji se izmjenjuje ukupno jedanaest parobroda (najslavniji je Carpathia). Da bi se linija
odr`avala redovito i da bi svakoga drugog
petka brod mogao isploviti u New York do
kojega obi~no putuje osamnaest dana, uvijek
su u slu`bi po tri broda.
(Közlekedési Múzeum – Muzej prometa,
Budimpe{ta)
The poster of the Hungarian-American Line,
connecting Rijeka and America, which was
served for a time by the ships Pannonia,
Slavonia and Ultonia. Altogether this line had
eleven steam ships (the most well-known was
the RMS Carpathia). The line had to be regular
and a ship had to leave for New York every
other Friday (the one-way journey took about
eighteen days), so that there were always
three ships in service.
(Közlekedési Múzeum – Traffic Museum,
Budapest)
69 How many persons went to America in
November?, Novi list, 15 January 1903.
The breakdown of the emigrants’ provenance reflects
uneven emigration rates from different counties almost 800 emigrated from only two counties, whereas only 27 from all the others – Bjelovar-Krizevci,
Varazdin, Lika-Krbava, Pozega and Srijem.
70 To America, Novi List, 4 (4 March 1903), p. 4.
Fleeing to America, Novi list, 4 (7 April 1903), p. 4.
“Yesterday evening 1999 emigrants, mostly from
southern Croatia, went to America. This year emigration of Croats peaked, primarily as the result of
Croatia’s unfortunate financial inferiority”.
97
71 Croatian Emigrants, Narodna obrana, 2 (27 March
1903), no. 70, p. 4.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 98
Lu~ka ~etvrt na zapadnoj strani grada s industrijskom zonom u kojoj je 1908. izgra|ena iseljeni~ka ku}a poznatija kao hotel za emigrante
za pribli`no dvije tisu}e ljudi. “Hotel” je
izgra|en tik do `eljeznice i u blizini
iseljeni~koga Rudolfova mola. Prije su iseljenici smje{tani u manja prihvatili{ta,
uglavnom u zapadnim gradskim ~etvrtima i
predgra|ima.
(Muzej grada Rijeke)
The port district in the western part of Rijeka
including the industrial zone in which an emigrants’ home, better known as the Emigrants’
Hotel, for approximately two thousand people, was built in 1908. The “Hotel” was erected next to the railway station and near the
emigrants’ Rudolf’s quay. Before, emigrants
were accommodated in smaller lodgings,
mostly in the western parts of the town and in
suburbs.
(Muzej grada Rijeke)
nacionalnog ponosa i, donekle, protunjema~kog raspolo`enja, za prvu je ruku jednostavno i prakti~no razrije{en tako da je Adria unajmila brodove engleskog brodara
Cunard Linea.
Utana~ivanje dogovora dovelo je u Rijeku krajem rujna 1903. predstavnike vlade, savjetnika Bele Gonde i povjerenika za emigraciju Levaia, a potom je vlada dodijelila pri74
jevozniku “privremenu koncesiju”.
Protivnici Cunardova i Adrijina monopolizma podr`avaju ve} otklonjenu mogu}nost
da se u posao uklju~i i Ugarsko dru{tvo za pomorsku i rije~nu plovidbu, koje se spominjalo u prvim vladinim razmatranjima jer “zdrava konkurencija ne mo`e nego biti
75
prednost za izravne korisnike kao i za ~itav na{ grad”.
I White Star Line, drugi veliki engleski brodar, odlu~uje se uklju~iti u prijevoz iseljenika iz Sredozemlja u Ameriku i za tu namjenu odre|uje tri parobroda. Govori se i o
Rijeci kao jednoj od mogu}ih luka u kojima bi brodovi mogli pristajati, no to ipak nije
76
ostvareno.
U svakom slu~aju, unato~ po~etnim premi{ljanjima, nije uspjela zamisao o
mogu}nosti izravna uklju~ivanja doma}ega brodara u prijevozni~ki posao. Doista se
dogodilo da je ime Cunard-Adrije samo plod prikrivanja, ili bar ubla`avanja, ~injenice
da je unosan posao povjeren stranomu brodarskom dru{tvu. Nakon prvih najava,
poslije se vi{e uop}e i ne spominje nikakva britansko-ugarska kompanija pod imenom
Cunard-Adria. Prijevoz iseljenika iz Rijeke u New York u potpunosti obavlja Cunard
Line, a Adria preuzima samo uobi~ajene agentske i druge posredni~ke poslove. Kao
Cunardov predstavnik u Ugarskoj, Adria osniva i vi{e poslovnica u raznim gradovima,
pa i u pograni~nim krajevima “ju`ne Ugarske”. Jedino liniju za New York u svome
77
voznom redu redovito najavljuje i reklamira kao vlastitu.
74 La Società “Adria” ed il Governo, La Bilancia (30.
9. 1903.).
Il movimento d’ emigrazione tra Fiume e New York,
La Bilancia, (1. 12. 1903.)
Il ministro presidente...ha accordato alla societa
“Cunard Steamship Company”, la quale e rapresentata in Ungheria dalla societa “Adria”, il permesso
provvisorio per l imbarco di emigranti nei suoi
piroscafi, che comunicheranno prossimamente tra
Fiume e New York.
Ipak, Adria nije odustala od mogu}nosti uspostavljanja “nacionalne” linije za
Ameriku. Po~etkom 1906. u Berlinu je, u prisutnosti predstavnika ugarske vlade, saz78
van sastanak Adrije s Cunardom, Norddeutscher Lloydom i Hamburg-Amerika Lineom.
Poslije se pregovorima pridru`uje i Holland-Amerika Line. Spominje se ve} i temeljni
79
kapital novog prijevoznika, koji bi trebao biti 10–12 milijuna kruna.
No osnivanje nacionalne kompanije za prekomorski promet, u kojoj bi udjela imali i
pozvani strani brodari, ni ovaj put ne uspijeva.
75 La Società “Adria” ed il Governo, La Bilancia (30.
9. 1903.)
76 Una nuova linea Fiume-America, La Bilancia, (21.
11. 1903.)
77 Parobrodarsko dru{tvo Cunard-Adria, Novi list 5
(9. 3. 1904.).
Adria, Regia ungarica società anonima di nav. marittima, La Bilancia (5. 9. 1906.)
Per quelli che emigrano, Nuove agenzie de emigrazione, La Bilancia (29. 8. 1912.)
78 Una nuova linea ungaro americana, La Bilancia
(11. 1. 1906.)
79 La nuova linea ungherese d emigrazione, La
Bilancia (1. 8. 1906.)
98
Ve} potkraj 1903., prije sklapanja kona~nih ugovora s ugarskom vladom, Cunard Line
poduzima dvije “probne” vo`nje iz Rijeke u New York. Jedan od najve}ih prekooceanskih prijevoznika upravo se u~vr{}uje na {irem podru~ju Sredozemlja, naro~ito u talijanskim lukama Genovi i Napulju.
Rije~ko-tr{}anska linija za Ameriku zapo~inje djelovati isplovljenjem Cunardova parobroda Aurania koji 20. listopada kre}e iz New Yorka s ukrcanih 349 putnika te se
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 99
Hotel za emigrante, moderna armiranobetonska arhitektura kojom se ugarske vlasti osobito ponose jer zadovoljava filantropske standarde onoga doba kojima je uzor bio
Ballinstadt u Hamburgu. U zgradi se obavljaju lije~ni~ki pregledi i dezinficira prtljaga, a
iseljenicima su na raspolaganju i razne druge
usluge nu`ne prije odlaska u Ameriku.
(Muzej grada Rijeke)
The Emigrants’ Hotel with its reinforced-concrete structure had a modern architecture that
made the Hungarian administration especially proud, since it complied with the phylanthropic standards of the time, which took
Ballinstadt in Hamburg as a model. In the
building, emigrants could go to medical
examinations and have their luggage desinfected, as well as use other services, necessary
before embarking for America.
(Muzej grada Rijeke)
In late 1902 the Hungarian Government started to consider channeling emigration
through Rijeka’s port and to make certain that the Adria shipping company built new
steamships for the transport of emigrants. Another idea was the construction of a hostel for emigrants, supervised by the state authorities, based on the Hamburg model.
“The investments have been assessed as profitable, given the high cost of emigration
from the Monarchy, amounting to as much as 40 million Crowns annually. Channeling
the growing tide of emigrants to Rijeka, by appropriate tariffs and by administrative
72
regulations, would stem the flow of emigrants to Genoa, Hamburg and Bremen…”
In mid-1905, Budapest’s Pester Lloyd announced that the management of the
Hungarian Company for Maritime and River Navigation in Budapest was considering options to direct emigration to North America through Rijeka and that the man73
agers were studying organizational aspects of emigration in foreign ports.
Some people feared that the Government would grant a concession for the transport
of emigrants to a foreign company, ostensibly under the name of a local shipper.
Particularly feared was the introduction of a German company into the Hungarian
port, at the expense of local companies. In order to save national pride and, to a smaller degree, to appease anti-German sentiments, Adria opted for a simple and practical
74
interim solution – it hired ships from the British shipping company Cunard Line.
In late September 1903, Government officials Bele Gonde, a councilor, and Levai, the
Commissioner for Emigration, arrived in Rijeka to finalize an agreement.
Subsequently, the Government granted a “temporary concession” to Cunard.
Opponents of Cunard’s and Adria’s monopoly reiterated an already discarded plan for
the involvement of the Hungarian Company for the Maritime and River Navigation, which
had been voiced in the initial Governmental debates, because “healthy competition
75
can be nothing but beneficial for the end consumers and for our town as a whole.”
The White Star Line, another major British shipper, decided to start transporting emigrants from the Mediterranean to America and dedicated three ships to that purpose.
Rijeka was considered as one of the ports of call, but the company never carried out
76
the plan.
Thus, in spite of initial proposals, the idea to involve local shippers directly in the
transport project was never implemented. As the result of that, the name CunardAdria was used just as a ploy, i.e., to sweeten the fact that the profitable project had
been granted to a foreign shipper. After the initial announcements, a BritishHungarian company called Cunard-Adria was no longer mentioned.
Only the Cunard Line transported emigrants from Rijeka to New York, with
Adria acting only as its agent and a representative. As Cunard’s representative
in Hungary, Adria opened a number of outlets in different towns in the periph-
72 Emigration to America through Rijeka, Narodna
obrana (Osijek) 1 (28 September 1902), pp. 3-4.
73 Hunarian Emigration to America Channeled
Through Rijeka (L’emigrazione ungarese per
l’America diretta via Fiume), La Bilancia (23 July
1903).
The centralization project (Il progetto della centralizzazione), (5 September 1903).
74 The Adria company and the Government (La
Societa Adria ed il Governo), La Bilancia (30
September 1903).
The Transport of Emigrants from Rijeka to New York
(Il movimento d emigrazione tra Fiume e New York),
La Bilancia, (1 December 1903).
The Prime Minister … has granted to Cunard
Steamship Company, represented in Hungary by
Adria company, a temporary concession for transport
of emigrants by its steamships, which will start operating between Rijeka and New York soon (In ministro
presidente…ha accordato allo societa Cunard
Steamship Company, la quale e representata in
Ungheria della societa Adria, ili promesso provvisorio per l embarco di emigranti nei suoi piroscafi, che
communicheranno prossimamente tra Fiume e New
York), La Bilancia (30 September 1903).
75 The Adria Company and the Government (La
Societa Adria ed il Governo), la Bilancia (30
September 1903).
99
76 New line Rijeka-America (Una nuova linea FiumeAmerica), La Bilancia (21 November 1903).
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 100
80
BROJ PUTNIKA UKRCANIH U RIJECI 1903.1913. / NUBMER OF PASSENGERS WHO
EMBARKED IN RIJEKA 1903 - 1913
zapu}uje prema Sredozemlju. Najprije sti`e u Trst, a 10. studenoga u Rijeku.
Brod koji u Rijeci izaziva divljenje svojom veli~inom, ljepotom i udobno{}u, prvi put
isplovljuje iz Rijeke u New York 14. studenoga sa samo 53 iseljenika. Adria preuzima
brigu o reklamiranju linije i prodaji voznih karata te u rujnu po~inje objavljivati obavijesti o isplovljavanju Auranije za Ameriku. No brod isplovljava gotovo prazan, a za
nedostatak putnika neki optu`uju brojne rije~ke agente – koji se nisu potrudili prona}i
81
putnike za rije~ki brod, nego i dalje vode iseljenike u druge luke.
Godina
Year
1903
1904
1905
1906
1907
1908
1909
1910
1911
1912
1913
313
31,273
36,950
49,386
48,483
15,322
35,224
37,506
18,326
22,874
21,981
Ukupno
Total
317,638
Jo{ prije isteka godine, 18. prosinca, iz Rijeke u New York kre}e drugi Cunardov brod,
Carpathia, s 257 iseljenika u tre}em razredu i tri putnika u prvom razredu. Brod pristaje u luci Baross, “kod ribarnice”. Izvjestitelji ne propu{taju istaknuti najsuvremeniju
tehni~ku opremljenost broda, va`nu i za sigurnost plovidbe. Dostignu}e je svoga doba
82
be`i~ni telegraf –”markoniev brzojav bez `ica”.
Istoga dana kada Carpathia polazi iz Rijeke, u obratnom smjeru iz New Yorka kre}e
Aurania. Po~etkom 1904. Cunard uvodi i tre}i parobrod s namjerom da se linija
odr`ava redovito i da brod iz Rijeke kre}e dva puta mjese~no. Na liniji ostaje Aurania,
83
povla~i se Carpathia, a uvode se Slavonia i Ultonija.
ISELJENICI IZ MA\ARSKE U SAD 1904.1913. / EMIGRANTS FROM HUNGARY IN
THE USA 1904 - 1913
Ispo~etka Cunardovi brodovi, osim u Rijeci i Trstu, ukrcavaju iseljenike i u Veneciji,
Genovi, Napulju, Palermu i Gibraltaru; ubrzo je odre|eno da pristaju samo u
Palermu, uglavnom radi opskrbe, i da ne ukrcavaju putnike tre}e klase. Na povratku
84
iz New Yorka, brodovi pristaju i u Napulju. Vijest o lukama na liniji britanskog prijevoznika rije~ka La Bilancia prenosi iz be~koga Zeita koji ne propu{ta podsjetiti da
tr{}anski Lloyd Austriaco ne smije prevoziti iseljenike jer je linija za Ameriku davnim
85
ugovorom (1878.) izme|u Austrije i Ugarske rezervirana za ugarskoga brodara.
Brod iz Rijeke isplovljuje svaka dva tjedna (petkom). Redovito su u slu`bi tri ili ~etiri
broda koja prevoze otprilike 2000 putnika, uglavnom one tre}e klase, a u desetak godina izmjenjuje se na toj liniji vi{e parobroda – Aurania, Carpathia, Pannonia, Slavonia i
Ultonia, a kasnije Carmania, Caronia, Fraconia, Ivernia, Laconia i Saxonia. Iseljeni~ki parobrodi samo u po~etku pristaju u luci Baross, poslije se iseljenici ukrcavaju u glavnoj
luci na Rudolfovu molu (dana{nji Orlandov gat), nedaleko od `eljezni~kog kolodvora
i “hotela za emigrante”.
Postoci izra`avaju udio iseljenika preko rije~ke luke
Emigrants through the port of Rijeka in percentages.
Godina
Year
Iseljenici iz
Ugarske/
Emigrations from
Hungary
Ukupno iseljeni u
SAD/Total number
of emigrations in
the USA
1904
1905
1906
1907
1908
1909
1910
1911
1912
1913
177156 (17,65%)
163703 (22,57%)
153540 (32,17%)
193460 (25,06%)
85526 (17,92%)
135793 (25,94%)
122944 (30,51%)
76928 (23,82%)
93098 (24,59%)
143321 (15,34%)
812870 (3,84%)
1026499 (3,60%)
1100732 (4,49%)
1285349 (3,77%)
782870 (1,96%)
7517860(4,69%)
1041570 (3,60%)
878587 (2,09%)
838172 (2,73%)
1197892 (1,83%)
Ukupno
Total
1256821 (25,25%)
9716330 (3,27%)
80 Put Rieke, Novi list (23. 10. 1903.), str. 4.
Za prijevoz putnika u Ameriku, Novi list (11. 11.
1903.)
“Parobrod je velik, krasan, providjen sa svim
mogu}im udobnostima.”
81 Odlazak Auranie, Novi list, 4 (14. 11. 1903.), str. 4.
82 Parobrod Carpathia, Novi list, 4 (16. 12. 1903.)
83 Parobrodarsko dru`tvo Cunard-Adria, Novi list, 5
(9. 1. 1904.)
Putovanje Rieka-New York i obratno, Novi list, 5 (12.
2. 1904.)
84 L’ emigrazione da Fiume e Trieste, La Bilancia (15.
1. 1905.)
85 La “Cunard Line” nei porti dell Adriatico, La
Bilancia (5. 9. 1903.)
Il trust di Morgan e la linea Cunard nel Mediterraneo,
La Bilancia (19. 8. 1903.)
86 Per l’ emigrazione, La Bilancia (14. 4. 1904.)
87 Novi list, Ugovor sa Cunard-Line, Novi list, 5 (26.
7. 1904.)
88 Ameri~ka zlatna brda, Novi list (1904.)
89 John P. Kralji}, Rijeka kao iseljeni~ka luka, u: Rije~ka
luka: povijest, izgradnja, promet, Muzej grada Rijeke,
Rijeka, 2001., str. 233.
S uspostavom nove linije vlada revidira i zakonske odredbe; nove stupaju na snagu
20. travnja 1904. i odnose se na veli~inu brodova i sigurnost prijevoza te na iseljenike
koji u Rijeci moraju imati dvodnevan besplatni smje{taj i hranu.
Prekobrojni, koji ne mogu biti ukrcani, imaju se `eljeznicom odvesti u neku drugu
europsku luku, a cijena prijevoza do bilo koje luke, zajedno s cijenom brodske karte,
ne smije prema{ivati cijenu karte od Rijeke do New Yorka.
Daljnje se odredbe ti~u ograni~enja u vezi s vojnim obveznicima.
To~no su odre|ene i cijene putnih karata – za brodove koji plove brzinom od 15 ~vorova 180 kruna, za br`e brodove 200 kruna, a za djecu pola cijene. Posebnim se odred86
bama zabranjuje iseljavanje u Brazil.
U svakom slu~aju, nakon polugodi{njega uhodavanja ugarska vlada kona~no regulira odnos s Cunardom. Grof Tisza, predsjednik vlade, izla`e 25. srpnja u ugarskom par87
lamentu ugovor {to ga vlada sklapa s britanskim prijevoznikom.
Ugovorom su svi ugarski iseljenici u Sjevernu Ameriku, zapravo svi putnici iz “zemalja ugarske krune”, obvezni ploviti Cunardovom linijom iz rije~ke luke.
Vlada Cunardu dodjeljuje monopol kojim svoje dr`avljane vezuje za tu liniju.
Zauzvrat, prijevoznik ima obvezu za svakog putnika translajtanijske – ugarske
88
polovice Monarhije platiti ugarskoj vladi 10 kruna za takozvani iseljeni~ki fond.
Brodaru je zajam~eno i da }e iz Rijeke godi{nje prevesti 30.000 putnika, a ako ih bude
manje, vlada }e mu pla}ati od{tetu od 100 kruna po osobi – za one koji nedostaju.
Kvota je 1907. ukinuta zbog bojazni ameri~kih vlasti da }e poticati brodara i na pri89
jevoz onih koji ne ispunjavaju kriterije ulaska u SAD.
100
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 101
eral region of “southern Hungary”. Nevertheless, Adria usually advertised the serv77
ice for New York as its own in its timetable.
However, Adria did not give up its plans to introduce its own “national” service for
America. In early 1906 Adria’s representatives met in Berlin with the Cunard and
78
Norddeutscher Lloyd in the presence of Hungarian government officials. Subsequently,
the Holland-America Line joined the negotiations to establish a new carrier. The project79
ed capital stock of the new shipper would be 10 to 12 million Crowns. But the plans
to establish a national transoceanic shipping company, jointly with selected foreign
shippers, flopped again.
Already in late 1903, before signing the final contract with the Hungarian
Government, Cunard Line carried out two trial voyages from Rijeka to New York. At
that time this major transoceanic carrier was expanding its operations in the
80
Mediterranean, especially through the Italians ports of Genoa and Naples.
On 20 October 1903 Cunard launched its Trieste-Rijeka-New York line using the
Aurania steamship, which sailed from Trieste to Rijeka with 349 passengers on board.
After leaving Trieste, it called in Rijeka on 10 November 1903
The ship’s size, beauty and comfort awed Rijeka’s inhabitants. On 14 November the
ship set sail for New York with only 52 emigrants on board. Adria assumed responsibility for marketing and ticketing and in November it announced the timetable for the
Aurania’s voyages to America. But the ship continued to sail virtually empty, which
81
some blamed on numerous agencies in Rijeka which sent emigrants to other ports.
On 18 December, another Cunard’s ship, the Carpathia, left Rijeka for New York, with
257 emigrants in third class and three in first class. The ship docked in Porto Baro{,
“by the fish market”. Reporters did not fail to mention the ship’s cutting edge equipment, including that important for navigation safety. The ship boasted the latest
82
invention, a wireless telegraph, dubbed “Marconi’s telegram without wires.”
On the same day when the Carpathia put out from Rijeka, the Aurania headed towards
Rijeka from New York. In early 1904, the Cunard introduced a third steamship, in
order to maintain a regular biweekly service from Rijeka. Cunard withdrew the
Carpathia from the service and added the Slavonia and the Ultonia with the Aurania to
83
the route.
Initially, other than in Rijeka and Trieste, the Cunard’s ships boarded passengers in
Venice, Genoa, Naples, Palermo and Gibraltar. Soon, it was decided that Cunard’s
ships would dock only in Palermo, mostly for supplies, and would not allow third
class passengers to board there. On the way back from New York the ships docked in
84
Naples too. Rijeka’s La Bilanica carried a report from Vienna’s Zeit, which did not fail
to mention that Trieste’s Lloyd Austriaco was not allowed to transport emigrants to
America, as that had been reserved for Hungarian shippers by an earlier understand85
ing between Austria and Hungary, signed in 1878.
Ships sailed out from Rijeka twice per month, on alternative Fridays. Three to four
ships remained in service on the route, each ship having a capacity of approximately
2,000 passengers, mostly in third class. Over the next ten years, the Cunard Line operated several ships on the line, including the Aurania, the Carpathia, the Pannonia, the
Slavonia and the Ultonia and later the Carmania, the Caronia, the Fraconia, the Ivernia,
the Laconia and the Saxonia. Initially the emigrants’ ships docked at Porto Baro{.
Later on, emigrants were boarded at the main port on Prince Rudolf’s Pier (presently
Orlando’s Pier), close to the train station and the Emigrants’ Hotel.
The new line coincided with the passing of new legal provisions, implemented on 20
April 1904. These regulations specified the size of ships and safety standards and provided that emigrants waiting in Rijeka would be entitled to free food and board for
two days.
In case of overbooking, passengers would be taken free of charge by train to some
other port and shipped from there to New York, all for the price of the Rijeka-New
York ticket.
Other regulations pertained to limitations concerning men of military age.
Ticket prices were precisely stipulated – 180 crowns for ships with a maximum speed
of 15 knots, 200 crowns for faster ships, half price for children. Special regulations
86
banned emigration to Brazil.
NACIONALNI SASTAV EMIGRANATA
KOJI SU ISELILI U AMERIKU PREKO
RIJE^KE LUKE 1909. / NATIONALITY OF
EMIGRANTS WHO LEFT FOR AMERICA
FROM THE PORT OF RIJEKA IN 1909.
Narodi/nations
broj/N°
Ma|ari/Hungarians
Slovaci/ Slovaks
Nijemci/Germans
Rumunji/Romanians
Hrvati/Croats
Rusini/Ruthenians
Srbi/Serbs
Rusi/Russians
Austrijanci/Austrians
Bugari/Bulgarians
Turci/Turks
Kana|ani/Canadians
Crnogorici/Montenegrins
Talijani/Italians
Grci/Greeks
Armenci/Armenians
Nizozemci/Dutch
Amerikanci ro|eni u inozemstvu ili
~iji su roditelji ro|eni u inozemstvu/
Americans, of foreing birth or
parentage
17415
6270
4647
3424
1724
888
572
76
55
37
8
5
5
3
2
2
1
90
Ukupno/Total
35224
NACIONALNA ZASTUPLJENOST ISELJENIKA PREKO RIJE^KE LUKE /
NATIONALITY OF EMIGRANTS WHO
SAILED FROM THE PORT OF RIJEKA
Narodi/Nations
Madari/Hungarians
Slovaci/Slovaks
Nijemci/Germans
Rumunji/Romanians
Rusini/Ruthenians
Hrvati/Croats
Srbi/Serbs
Iseljenici
Emigrants
40%
25%
15%
10%
5%
3%
2%
xxxx
77 Cunard-Adria Shipping Company, Novi list 5 (9
March 1904).
Adria, Royal Hungarian Sea Navigation Company
(Regia ungarica societa anonima di nav. marittima),
La Bilancia (5 September 1906).
Per quelli che emigrano, Nuove agenzie de emigrazione, La Bilancia (29 August 1906).
78 A New Hungarian-American Line (Una nuova
linea ungaro americana), La Bilancia (11 January
1906).
79 New Hungarian Line for the Emigrants (La nuova
linea ungarese d emigrazione), La Bilancia (1 August
1906).
80 Destination Rijeka, Novi list (23 October 1903), p. 4.
81 Departure of the Aurania, Novi list, 4 (14
November 1903), p. 4.
82 The Carpathia steamship, Novi list, 4 (16 December
1903).
83 Cunard-Adria steamship company, Novi list, 5 (9
January 1904).
84 Emigration from Rijeka and Trieste (L’emigrazione
da Fiume e Trieste), La Bilancia (15 January 1905).
85 The Cunard Line in the Adriatic Ports (La Cunard
Line nei porti dell Adriatico), La Bilancia (5
September 1903).
The Morgan Trust and the Cunard Line in the
Mediterranean (Il trust di Morgan e la linea Cunard
nel Mediterraneo), La Bilancia (19 August 1903).
101
86 For Emigration (Per l’emigrazione), La Bilancia (14
April 1904).
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 102
Vreva na obali i na palubi pri ukrcaju na brod
u Rijeci. Pribli`no dvije tisu}e iseljenika, nekoliko stotina ~lanova posade i stotine
znati`eljnika koji su ispra}ali prekooceanski
brod, uvijek su zanimljiv i {arolik prizor na
koji su Rije~ani skretali pa`nju i svojim gostima.
(Rije~ka luka, povijest, izgradnja, promet, Muzej
grada Rijeke, 2001.)
A crowd of people on Rijeka’s coast and on
the ship deck during boarding. Rijeka’s inhabitants used to draw the attention of their visitors to this always interesting and picturesque
scene of around two thousand emigrants, several hundred crew members and a hundred
curious bystanders who were seeing off the
transatlantic passenger ship.
(The Rijeka Harbour, History, Construction,
Traffic, Muzej grada Rijeke, 2001)
Ugovorom su se ponajprije osjetila pogo|ena njema~ka parobrodarska dru{tva, koja
“dvojnu Monarhiju” smatraju svojim doma}im tr`i{tem. Zato su Nijemci na sve
na~ine poku{ali onemogu}iti uljeza, no s mnogo manje uspjeha nego u Trstu, na tlu
“njema~ke” polovice Carstva, u kojoj je Cunard doista onemogu}en uspje{nijom
konkurencijom pod kontrolom sjevernonjema~kih brodarskih dru{tava.
Borba se na tr`i{tu vodi pru`anjem boljih usluga za manje cijene, oko ~ega se
njema~ke kompanije posebno trude.
“Dok je izme|u ugarske vlade i Cunard-Linie ustanovljena ciena prevoza 180 k,
njema~ka dru{tva spustila su tu ciene ve} na 80, dapa~e i 70 kruna. To je tako djelovalo na Cunard Liniju, da je njezino ravnateljstvo samo od sebe, dakle i mimo ugovora,
spustilo svoje ciene prevoza na 120 k izjavom, da ni`e ne mo`e po}i, jer onih 50 K na
70 K njema~kih ciena dieli se ovako: 20 k ide birou za izdavanje karata, 20 dru`tvu
90
Adria’ a 10 K fondu za iseljavanje.”
Gotovo istovremeno s “rije~kim dogovorima”, Cunard krajem 1903. posti`e sli~an
odnos i s austrijskom vladom za liniju izme|u Trsta i New Yorka. Engleski je prijevoznik “dobio od austrijske vlade istu dozvolu kao i onu od ugarske, za odpremanje iseljenika iz Austrije”. Izjedna~ene su i cijene karata za odlazak iz Trsta kao i iz
91
Rijeke, no broj je iseljenika jo{ uvijek vrlo mali jer su karte preskupe.
U praksi Cunard u Trstu ne posti`e ni pribli`ne uvjete kao u Rijeci. U Trstu uskoro
dobiva jaku austrijsko-njema~ku konkurenciju (Austro-Americana), a u Rijeci do kraja
zadr`ava monopol i blagoslov ugarske vlade. Cunardu na ugarskom tlu nimalo ne
smetaju velike sjevernonjema~ke kompanije koje se nikad i ne uspijevaju probiti u
rije~ku luku.
Prihvat emigranata u Rijeci, pregled dokumenata i zdravstveni pregled uo~i ukrcaja
vrlo su brzo rije{eni u suradnji s ameri~kim predstavnicima.
Krajem 1903. u Rijeci se otvara Konzularna agencija SAD-a; dolazi mladi i agilni
dvadesetogodi{njak Fiorello La Guardia koji se brine o regularnosti isprava i nadzire
zdravstveni pregled iseljenika. Redoviti lije~ni~ki pregledi bitno smanjuju broj odbijenih kojima vlasti u New Yorku ne odobravaju useljenje.
90 Ameri~ka zlatna brda, Novi list (1904).
Unato~ vi{emjese~nome nedovoljnom broju iseljenika i neisplativih plovidbi, ve} u
drugoj polovici 1904. posebnim vlakovima iz Ma|arske po~inju redovito pristizati stotine ili ~ak tisu}e prekobrojnih. Po~etkom listopada problem gotovo poprima razmjere
92
elementarne nepogode.
91 Izseljavanje preko Rieke i Trsta, Novi list, 5 (29. 1.
1904.)
“U ostalom ovom se odpremnom slu`bom ovog
englezkog dru`tva nije dosele jo{ pove}ao broj izseljenika preko Trsta i Rieke, a to mo`da radi toga, {to je
put preko Trsta ili Rieke u New York veoma skup za
izseljenike. Naprotiv bio je ve}i promet emigranata
kod povratka...mjesta na parobrodima /su/ pokad{to
zakaparirana po nekoliko tjedana prije odlazka
ladja.”
92 Una questione grave – Emigranti privi d’ alloggio,
La Bilancia (4. 10. 1904.)
102
Gradona~elnik Francesco Vio upozorava ministra unutarnjih poslova i tra`i rje{enje
razmatraju}i, osim smje{taja na brodu i u “hotelima za emigrante”, kori{tenje vlakova
koji su zate~eni na rije~kom kolodvoru.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 103
Razglednica s poznatim Cunardovim brodom
Carpathia koja neko vrijeme plovi na liniji
izme|u Rijeke i New Yorka. Brod, kojemu je
dobar dio posade iz rije~ke okolice, proslavio
se spa{avanjem pre`ivjelih s Titanica.
(Muzej grada Rijeke)
A postcard showing Cunard’s well-known
ship RMS Carpathia which connected for a
time Rijeka and New York. This ship, whose
crew memebers came to a greater part from
the region around Rijeka, became famous for
rescuing the survivors of RMS Titanic.
(Muzej grada Rijeke)
After a six month introductory period, the Hungarian Government finally formalized
its relationship with Cunard. On 25 July Count Tisza, Prime Minister, outlined in
87
Parliament the agreement that the Government reached with the British shipper.
Pursuant to the agreement, all Hungarian emigrants to North America, that is, all the
emigrants from the “territories of the Kingdom of Hungary,” had to travel from the
port of Rijeka on Cunard ships. The Government granted Cunard a monopoly on the
transport of all Hungarian citizens. In return, the shipper had to pay the Government
10 crowns for each passenger from the Transleithanien, i.e., the Hungarian part of the
Austro-Hungarian Monarchy, which would be credited toward a so-called Emigrants’
88
Fund.
The Government had to pay Cunard compensation of 100 crowns per passenger if it
failed to meet the stipulated minimum of 30,000 passengers per year. In 1907, the
quota was lowered in respond to a demand from the United States, which feared that
it would encourage Cunard to transport even those passengers who did not meet the
89
US immigration standards.
The first to be antagonized by the agreement were German shipping companies, who
considered the “Dual Monarchy” their own back yard. Hence, the Germans used all
means available to eliminate the intruder. Yet, in Rijeka they were much less successful than in Trieste, in the Germanic half of the Monarchy, where Cunard was disabled
by more powerful competition controlled by north German shipping companies. The
shippers competed by lowering prices and raising the standard of their services.
German shippers proved especially dynamic in this regard.
“Compared to the 180 crowns stipulated in the agreement between the Hungarian
government and the Cunard Line, the German companies offered voyages at 80, or
even 70 crowns. The Cunard Line reacted by lowering its price to 120 crowns, without
waiting for an amendment to the agreement. They explained in a statement that they
could not go any lower, as the 50 crowns difference with the German price had to be
divided among the ticket agent (20 crowns), Adria Ltd. (20 crowns) and the Emigrants’
90
Fund (10 crowns).”
In late 1903, almost concurrently with the “Rijeka negotiations,” Cunard struck a similar deal with the Austrian Government for the Trieste-New York service. The
Austrian Government granted the English shipper “the same conditions to transport
emigrants from Trieste as the Hungarian Government had before it”. The agreement
conformed ticket prices in Trieste to those in Rijeka, yet the interest of emigrants
91
remained limited as the prices were too high.
87 Contract with the Cunard Line, Novi list, 5 (26 July
1904).
88 American Hills of Gold (Americka zlatna brda),
Novi list (1904).
89 John P. Kraljic, Rijeka as a Port of Emigration
(Rijeka kao iseljenicka luka), in: The Port of Rijeka,
History, Development, Operation, (Rijecka luka: povijest, izgradnja, promet), Muzej grada Rijeke, Rijeka,
2001, p. 233.
90 American Golden Hills, Novi list (1904).
Cunard fared much worse in Trieste than in Rijeka. While it kept its monopoly granted by the benevolent Hungarian Government in Rijeka, it faced stiff competition in
Trieste from the Austrian-German company, Austro-Americana. On Hungarian soil,
Cunard operated free of competition from large north German companies, which
never got hold in the port of Rijeka.
103
91 Novi list 5 (29 January 1904)
“That being said, the departures of emigrants thought
Trieste and Rijeka aboard the British ships did not
increase, because the voyages remained too expansive for the emigrants. On the other hand, the inflow
of emigrants was so big that on occasions tickets for
the return tips had to be booked several weeks before
departure”.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 104
Nakon kratkotrajne zbrke, u Slavoniju se ukrcava 1920 emigranata s kojima brod
isplovljava 6. listopada 1904.. Oko 1500 prekobrojnih vlakom je upu}eno u Antwerpen
93
na ukrcaj u Carpathiju.
Budu}i da isti brodovi pristaju u Rijeci i Trstu, zanimljiv je pokazatelj odnos ukrcanih
u obje luke u vrijeme najve}e vreve. Primjerice, na Panoniju, koja 20. listopada 1904.
isplovljuje iz Rijeke, ukupno su ukrcana 2063 putnika, od toga u Trstu samo 214, dakle
tek – desetina! A sljede}ega ih je dana jo{ petstotinjak prekobrojnih posebnim vlakom
krenulo iz Rijeke na ukrcaj u Antwerpen! Ukrcaj u vlakove (katkad jedan za drugim
kre}u po dva vlaka prekobrojnih) koji putuju za belgijsku luku, postaje gotovo redovi94
ta praksa.
“Kraljevsko-ugarsko parobrodarsko dioni~ko
dru{tvo Adria” obavlja agencijske poslove za
Cunard – reklamira i prodaje karte za New
York. Oglas objavljen na hrvatskom jasno
poru~uje kome je namijenjen – prije svega
siroma{nim seljacima u rije~koj okolici i
Primorju.
(Novi list, studeni 1903., Sveu~ili{na knji`nica
Rijeka)
Nevolje s velikim brojem iseljenika koji dolaze u vrijeme ukrcaja, ve} su u po~etku
privremeno rije{ene smje{tajem u ku}e za emigrante u Ulici Serpentina na Pioppima
(alloggio Marac), u zapadnom predgra|u. [estotinjak ih se smje{ta u Hotel Su{ak i u
vojno skladi{te (casa di trasporti militari) u Ulici Castello.
“The Hungarian Steamship Company Adria”
ran agency services for Cunard, such as advertising and selling tickets for New York. This
announcement published in Croatian clearly
states to whom it is addressed – primarily to
poor farmers from and around Rijeka and the
Littoral region.
(Novi list, November 1903, (Sveu~ili{na
knji`nica Rijeka)
Iako se od samog po~etka spominje nu`nost gradnje posebne emigrantske ku}e po
uzoru na Hamburg u kojem postoji cijelo naselje sa svim potrebnim sadr`ajima, pa i
95
crkvom i sinagogom, izgradnja se ote`e vi{e godina.
Ve} krajem 1904. vlada otkupljuje zgradu na Turni}u koju namjerava preurediti u emi96
grantsko prihvatili{te koje }e zadovoljavati sve nu`ne higijenske uvjete.
No po~etkom 1906. ve} po~inju radovi na izgradnji potpuno novog “hotela za emigrante” u “via Volosca” (“industrijska” – Bar~i}eva ulica) koji bi trebao biti dovr{en
iste godine. Izgradnja je ujedno i demonstracija najnovije tehnologije armiranog be97
ona, a treba zadovoljiti sve zahtjeve higijene i smje{taja 2000 iseljenika.
Zgrada je doista impozantnih razmjera – duga~ka 160 m, {iroka 24 m, a visoka 17,5 m.
U povi{enom suterenu predvi|en je odvojen smje{taj za tek prispjele emigrante, koje
jo{ nije pregledala ni policija ni lije~nik, zatim velika dvorana-~ekaonica, kupaonice,
prostorija za lije~ni~ke preglede, prostorija za dezinfekciju, garderoba za prtljagu i
odje}u te strojarnica, skladi{ta hrane, praonica i prostorije za smje{taj osoblja.
I u prizemlju su predvi|ene odvojene mu{ke i `enske spavaonice za privremeni
smje{taj tek prispjelih, zatim ured za prijam iseljenika, velika ~ekaonica, dvorane za
ve} pregledane i primljene emigrante, ured za pregled putnih karata i ured za emigrantskog povjerenika te prostorija za bolesne, dva velika predvorja, kuhinje, velika
blagovaonica i du}ani s namirnicama i tekstilom, brija~nica i trafika.
Na prvom i drugom katu su spavaonice; na svakom katu po osam velikih spavaonica, {est manjih i nekoliko za cijele obitelji, te kupaonice i zahodi, predsoblja i sli~no.
Uza spavaonice su i prostorije u kojima se emigranti mogu zadr`avati danju te
otvorene terase. U spavaonicama je smje{teno oko 500 kreveta. Predvi|ene su i pro98
tupo`arne sigurnosne mjere, uvedena elektri~na rasvjeta i ventilacija.
Radovi su se ipak otegnuli pa je iseljeni~ka ku}a – “hotel za emigrante” – otvorena tek
po~etkom 1908. godine. Unato~ strogim pravilima pona{anja u zgradi, u takvom
mno{tvu ljudi nerijetko se doga|aju nepredvi|ene okolnosti i kra|e, a radi opreznosti i straha od epidemije zbog pristiglih iz zara`enih krajeva, katkad su svi emigranti
99
zatvoreni u ku}i i ne mogu izlaziti u grad.
93 Cronaca del Emigrazione, La Bilancia (5. 10. 1904.)
94 Cronaca dell emigrazione, La Bilancia (21. 10.
1904.)
95 Hans-Hermann Groppe, Ursula Wöst, Via
Hamburg to the World, From the Emigrants Halle to
Ballinstadt, Ellert & Richter Verlag, Hamburg 2007.
96 L’ albergo per gli emigranti, La Bilancia (29. 11.
1904.)
Od 1904. do 1913. preko rije~ke luke u SAD iseljava 317.638 iseljenika. U vrijeme najintenzivnijega iseljavanja, od 1904. do 1910., preko Rijeke je godi{nje odlazilo izme|u
30.000 i 50.000 osoba. Iznimka je 1908. kada zbog gospodarske krize u SAD iseljuju
100
samo 15.322 iseljenika.
97 Il nuovo albergo per gli emigranti, La Bilancia (17.
2. 1906.)
98 Il nuovo albergo degli emigranti, La Bilancia (30. 5.
1906.)
99 L ‘albergo d emigrazione bloccato, La Bilancia (30.
9. 1910.)
100 John P. Kralji}, Rijeka kao iseljeni~ka luka, u: Rije~ka
luka: povijest, izgradnja, promet, Muzej grada Rijeke,
Rijeka, 2001., str. 234.
104
Po broju ukrcanih iseljenika rije~ka je luka na 8. mjestu me|u europskim kontinentalnim lukama (nisu ubrojene engleske luke Liverpool i Southampton).
Iako je u ugarskoj polovici Monarhije Rijeka jedina luka i zato obvezna za ugarske ise-
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 105
Blagovaonica iz Cunardova prospekta
Ugarsko-ameri~ke linije. Zbog lo{ega glasa
koji je pratio smje{taj tre}e klase, brodari se
po~etkom 1900-ih rado hvale pobolj{anim
standardom namijenjenim najskromnijim
putnicima.
(Upute i razja{njenje sjeverno amerikanskim izseljenicima, Muzej grada Rijeke)
The dinning room from Cunard’s leaflet of the
Hungarian-American Line. Due to the bad
reputation of the accommodation of the third
class, at the beginning of the 1900s shipping
companies often advertised improved standards for the most modest passengers.
(Instructions and explanations for emigrants to
North America, Muzej grada Rijeke)
The United States opened a consular office in Rijeka in late 1903, with the arrival of a
young and agile Fiorello La Guardia, then still in his 20s, which monitored the inspection of documents and medical examinations of emigrants. Thanks to regular medical
check-ups, the number of emigrants turned back by the immigration authorities in
New York diminished.
In cooperation with United States’ representatives, the reception of emigrants, the
review of their documents and their medical check-ups were quickly organized.
After several months, when the number of emigrants remained insufficient to guarantee the profitability of voyages, special trains from Hungary started bringing hundreds, even thousands, of supernumerary emigrants in late 1904. In early October the
92
problem almost reached the proportions of a natural catastrophe.
Mayor Francesco Vio alerted the Minister of the Interior. The Mayor suggested that
other than on a ship, and in the Emigrants’ Hotel, the passengers should be accommodated on trains that alight at the Rijeka train station.
After a short period of confusion, on 6 October 1904 the Slavonia set sail with 1,920
emigrants on board. About 1,500 supernumeraries were sent by train to Antwerp, to
93
board the Carpathia.
Considering that the same ships called at Rijeka and at Trieste, an interesting indicator is the number of boarded passengers at the two ports in peak periods. Thus, on 20
October 1904, 2,063 passengers sailed on board of the Pannonia from Rijeka and only
214 from Trieste (i.e., only 10%!). On the next day, another 500 odd supernumeraries
were sent by special train from Rijeka to Antwerp. From then on, supernumerary emigrants were sent to the Belgian port by special trains (sometimes two at a time) almost
94
regularly.
The problem of the large number of emigrants was initially solved by their accommodation in emigrants’ hostels in Via Serpentina sui Pioppi (alloggio Marac), in the western suburbs. About 600 emigrants could be accommodated at the Su{ak hotel and in
a military storage area (casa dei trasporti militari) in Via Castello.
92 A Serious Question – Emigrants Have Nowhere to
Stay (Una questione grave – Emigranti privi di aloggio), La Bilancia (4 October 1904).
Although the construction of an emigrants’ hostel, modeled on one in Hamburg
which consisted of a residential area, with a church and a synagogue, was considered
95
necessary from the very outset, work on same did not begin in Rijeka for several years.
In late 1904, the Government bought a house in the Turni} area in order to convert it
96
into an emigrants’ refuge meeting all necessary hygienic standards.
93 Cronaca del Emigrazione, La Bilancia, (5 October
1904).
94 Chronicle of Emigration (Cronaca dell emigrazione), La Bilancia (21 October 1904).
95 Hans-Hermann Groppe, Ursula Wost, Via
Hamburg to the World, from the Emigrants Halle to
Ballinstadt, Ellert & Richter Verlag, Hamburg 2007.
Work on the Emigrants’ Hotel started in early 1906 in Via Volosca (formerly
105
96 An Emigrants’ Hostel (L’Albergo per gli emigranti), La Bilancia (29 Novembar 1904).
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 106
Karta pograni~nih podru~ja izme|u glavnih
luka Carstva – austrijskoga Trsta i ugarske
Rijeke. Austrijsko primorje do pada
Monarhije se`e do zapadnih rije~kih predgra|a. Izravno je pod ugarskom vladom u
Budimpe{ti jedino usko podru~je Rijeke.
Isto~no predgra|e, Su{ak, koje se krajem 19.
stolje}a razvija u pravi grad, pripada
Kraljevini Hrvatskoj, jednoj od zemalja
ugarske krune.
(Josip @galji}, Rijeka)
The map of frontier areas between the main
ports of the Empire – Austrian Trieste and
Hungarian Rijeka (Fiume). Until the fall of the
Monarchy, the Austrian part of the littoral
reached until the western suburbs of Rijeka.
Only the narrow area of the town of Rijeka
was under direct Budapest-based Hungarian
rule. The eastern suburb, Su{ak, which started
developing into a proper town at the end of
the 19th century, belonged to the Kingdom of
Croatia-Slavonia, one of the autonomous
parts under the Hungarian crown.
(Josip @galji}, Rijeka)
ljenike, ovim je putem iselila samo ~etvrtina svih iseljenih iz Ugarske (1.256.821) u tom
razdoblju. Iako smanjen, odljev iseljenika prema sjevernim i zapadnim lukama i dalje
je velik.
U rije~koj se luci naj~e{}e ne ukrcavaju stanovnici iz okolice. Zbog Cunardove koncesije koja vrijedi samo za ugarske iseljenike, a ne i za austrijske, oni s otoka i iz obli`njih
zapadnih predjela uop}e ne mogu biti ukrcani. No ni Primorci koji su ugarski dr`avljani, uglavnom ne odlaze iz Rijeke – zbog visokih cijena i poslovnih interesa brojnih
ovda{njih i stranih agencija koje ih odvode u druge luke.
Ovamo uglavnom sti`u iseljenici iz unutra{njosti me|u kojima su najbli`i oni iz
nedalekih predjela Like.
U svakom slu~aju, u vi{e od deset godina neprekidna iseljeni~kog prometa, iz Rijeke i
Trsta je u SAD otputovalo vi{e od pola milijuna iseljenika.
A nakon rata iz rije~ke se luke vi{e ne putuje u Ameriku.
106
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 107
Industrijska, now Bar~i}eva Street) and was scheduled to be completed by the end of
the year (though work on the Hotel dragged on until 1908). The construction was
meant to demonstrate the use of the latest technology of reinforced concrete and to
97
meet all hygienic standards to accommodate 2,000 emigrants.
The building was really imposing – 160 m long, 24 m wide and 17.5 m high. New
arrivals would enter into a separate room in the basement, where they would remain
before being checked by the police and the physicians. The basement included a large
waiting hall, bathrooms, a room for medical check-ups, a disinfection room, storage
for luggage and clothes, a boiler room, a food storage facility, a washroom and rooms
98
for the staff.
Separate male and female bedrooms were placed on ground floor for temporary
accommodation of new arrivals. The ground floor included a check-in office, a large
waiting room, halls for checked-in and examined emigrants, an office for inspection of
fares, an office of the commissioner for emigration, an infirmary, two large anti-chambers, a kitchen, a large dining hall, food and textile shops, a barber’s shop and a kiosk.
The first and the second floors each had eight large bedrooms, six smaller bedrooms
and several family bedrooms, bathrooms, toilets, ante-chambers and similar rooms.
Next to the bedrooms were living rooms for the emigrants and open terraces. Total
number of beds in the bedrooms was around 500. The Hotel had electric power, ven99
tilation and fire prevention equipment.
In spite of strict house rules, problems and thefts frequently occurred due to the large
numbers of emigrants. As a precaution against epidemics, especially when emigrants
arrived from infected areas, from time to time emigrants remained confined to the
Hotel and could not go out.
Between 1904 and 1913, 317,638 emigrants traveled from Rijeka to the USA . In the
peak period, between 1904 and 1910, between 30,000 and 50,000 persons emigrated
through Rijeka every year. During that period, only 1908 had been a slow year when
100
only 15,322 persons emigrated due to a recession in the USA.
By number of boarded passengers, the port of Rijeka ranked 8th in Continental Europe
(not counting the English ports of Liverpool and Southampton).
Although the only port in the Hungarian part of the Austro-Hungarian Monarchy, and
thus obligatory for Hungarian emigrants, only a quarter of all emigrants from
Hungary (1,256,821) during that period used Rijeka. Although abating, the outflow of
emigrants towards northern and western ports remained significant.
Normally, emigrants from the immediate area of Rijeka did not depart from that port.
Cunard’s concession applied only to Hungarian emigrants, and not to the Austrians,
which would have included emigrants from nearby islands and Istria. But, even emigrants from the Croatian Littoral (Hrvatsko Primorje) region, who were Hungarian
citizens, mostly opted for other ports, due to high fare prices and vested interests of
local and foreign travel agents.
As a result, emigrants from the hinterlands primarily used the port of Rijeka.
In any case, over ten years of continuous emigration, more than half a million emigrants traveled to the USA from Rijeka and Trieste.
97 New Hostel for the Emigrants (Il nuovo albergo
per gli emigranti), La Bilancia (17 February 1906).
98 New Hostel for the Emigrants (Il nuovo albergo
per gli emigranti), La Bilancia (30 May 1906).
After World War I, ships no longer sailed to America from Rijeka’s docks.
99 The Hostel for the Emigrants Sealed Off (L’ albergo d emigrazione bloccato), La Bilancia (30 September
1910).
107
100 John P. Kraljic, Rijeka as a Port of Emigration (Rijeka
kao iseljenicka luka), in: The Port of Rijeka, History,
Development, Operation, (Rijecka luka: povijest, izgradnja, promet), Muzej grada Rijeke, Rijeka
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 108
Fiorello la Guardia
i ameri~ki konzulat u Rijeci
Iako konzularni predstavnici SAD-a u Rijeci djeluju od 1831., ve}ina su konzularnih
101
predstavnika ro|eni Rije~ani, no njihova je uloga zanemariva.
Tek po~etkom 20. stolje}a, otkad SAD ima konkretnih potreba sa sustavno organiziranom konzularnom slu`bom, po~inju u Rijeku stizati ameri~ki dr`avljani – profesionalni konzularni namje{tenici.
Prvi je Raymond Norman Willey, u Rijeci od 1900. do 1903. godine. Za svoga je
slu`bovanja upoznao Achillea Carla la Guardiju, rodom iz Foggije u Apuliji, koji je u
Americi `ivio od 1880., a do umirovljenja 1898. bio je kapelnik ameri~ke vojske. Nakon
povratka nakratko se nastanio kod `enine obitelji u Trstu, ali je vrlo brzo stigao u
102
Rijeku.
Ve} 17. lipnja 1899. La Guardia preuzima vo|enje restorana Hotela Kontinental u
Su{aku. Budu}i da govori vi{e jezika, nije mu te{ko nau~iti i – hrvatski. Uklju~uje se i
u dru{tveni i glazbeni `ivot pa na natje~aju za rije~ku canzonetu osvaja prvu nagradu
pjesmom Dime Rita (1901.).
Achille Carlo la Guardia, glazbenik iz pokrajine Apulije u Italiji, odlazi u Ameriku i od
1880. do umirovljenja 1898. vojni je kapelnik.
Nakon povratka nastanjuje se kod `enine
obitelji u Trstu, no ve} 1899. dolazi u Rijeku (u
Su{ak) i preuzima restoran Kontinental. Na
natje~aju za rije~ku canzonettu osvaja prvu
nagradu pjesmom Dime Rita (1901.).
Ponu|eno mu je i namje{tenje u ameri~kom
konzulatu, no on radije preporu~uje mladog
sina Fiorella.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
Upravo je zahvaljuju}i konzulu Willeyu Achilleu ponu|eno mjesto konzularnog agenta. Spretni gostioni~ar to nije prihvatio, ali se potrudio da mu tada jo{ vrlo mladi sin
Fiorello Henry la Guardia (1882.–1947.) ve} 1900. bude namje{ten u ameri~kome
103
Generalnom konzulatu u Budimpe{ti.
Achille Carlo la Guardia, a musician from the
Italian region of Apulia, emigrated to
America, where he was a military kapellmeister from 1880 until 1898. After coming back,
he lived with his wife’s family in Trieste, but
already in 1899 he moved to Rijeka (to Su{ak)
and took over the restaurant Kontinental. He
won the first prize at Rijeka’s musical competition called canzonetta with his song Dime Rita
(1901). He was offered a job at the American
Consulate, but he rather recommended his
young son Fiorello.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
Kada se krajem 1903. zbog priprema za pokretanje izravne parobrodarske linije
izme|u Rijeke i New Yorka ukazala potreba za konzularnim agentom u Rijeci,
najboljim se izborom pokazao mladi Fiorello, najvi{e zahvaljuju}i poznavanju talijanskog jezika. U velja~i 1904. premje{ten je iz Budimpe{te u Rijeku kao jedini slu`benik
104
ameri~ke konzularne agencije.
U Rijeci mu je glavna du`nost pregled iseljenika koji se svaka dva tjedna ukrcavaju u
brod za New York.
Budu}i da je stigao upravo na po~etak organiziranog iseljavanja preko Rijeke, najprije je pokrenuo rad ovda{nje ameri~ke konzularne slu`be na poslovima u vezi s
masovnim iseljavanjem iz Ugarske i vodio brigu o sustavnom i temeljitom lije~ni~kom
pregledu emigranata.
Zaposlio je i lije~nika Stanislaoa D’ Emilia koji prije ukrcaja redovito pregledava putnike, kako bi se izbjegli pre~esti slu~ajevi povrata iseljenika nakon pregleda iseljeni~ke
slu`be u New Yorku.
Vi{e nego iseljenici, La Guardiji su nevolje izazivali diplomatski osjetljivi slu~ajevi, na
primjer, povratnici i biv{i bjegunci od vojne obveze, koji su u me|uvremenu postali
ameri~ki gra|ani. Nakon povratka u rodni kraj, austrougarske su ih vlasti progonile
zbog starih grijeha, a konzul branio pozivaju}i se na Konvencije o naturalizaciji i
pravu ameri~kih dr`avljana da budu izuzeti iz obveze slu`enja vojnog roka u staroj
domovini. ^im je stigao u Rijeku, zauzeo se za jednog takvog krivca, “biv{eg” Hrvata.
101 Irvin Luke`i}, Povijest rije~kih konzulata, Adami},
Rijeka 2004., str.166.–187.
102 Njegova je `ena Irene iz `idovske obitelji Coen
podrijetlom iz Splita.
Luke`i}, isto, str. 172.
103 Ubrzo nakon sinova odlaska, otac ve} sljede}e
godine, 1901., neo~ekivano napu{ta Rijeku i odlazi u
Kopar.
104 Fiorello La Guardia, The Making of An Insurgent,
An Autobiography: 1882 – 1919, J. B. Lippincott
Company, Philadelphia and New York, 1948., str.
38.–61.
108
U travnju 1904., samo dva mjeseca nakon stupanja na du`nost konzularnog agenta,
ambiciozni La Guardia upu}uje u Washington prijedlog da se konzularna agencija u
Rijeci podigne na rang konzulata, a on unaprijedi u konzula. Prijedlog nije bio usvojen.
Osim izravnog bavljenja iseljenicima, konzulat ima i drugih du`nosti. Uz ostalo, i
pru`anje usluga ameri~kim brodovima i Amerikancima koje su ovamo dovodili razni
poslovi. Na poziv parobrodarskog dru{tva Adria krajem listopada 1905., u Rijeku sti`e
ameri~ki socijalisti~ki pisac Walling koji prou~ava uzroke iseljavanja u Ameriku.
Zanima ga ukrcavanje iseljenika na brod, a posebno prati veliku skupinu hrvatskih
emigranata.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 109
Fiorello LaGuardia
and the US Consulate in Rijeka
The United States had Consular Agents in Rijeka since at least 1831. Most of these
Agents had been the natives of Rijeka and their role had been limited to commercial
101
and other, marginal matters. Only in the early 1900’s, when the USA decided to
establish a full time consular office in Rijeka, did it post American citizens and professional consular officers in Rijeka.
The first in line was Raymond Norman Willey, who served as American Consular
Agent from 1900 to 1903. During his term, he met Achille Carlo LaGuardia, a native
of Foggia in Apulia, who had worked in the USA as a military bandmaster from 1880
until his retirement in 1898. After LaGuardia’s return from the USA, he first moved in
102
with his in-laws in Trieste. Shortly thereafter, he settled in Rijeka.
On 17 June 1899, LaGuardia took over the management of a restaurant at the
Kontinental Hotel in Su{ak. Fluent in several languages, he learned Croatian too.
LaGuardia became active in the local social circles and the musical scene, to such an
extent that in 1901 he won a prize in a competition for the local canzoneta with a score
titled “Dime Rita.”
Fiorello Henry la Guardia (1882.–1947.),
najpoznatiji kao dugogodi{nji omiljeni
gradona~elnik New Yorka, kojemu otac na
prijelomu stolje}a nakratko boravi u Rijeci
(Su{aku), ve} 1900. zapo{ljava se u
Ameri~kome generalnom konzulatu u
Budimpe{ti, a u velja~i 1904. premje{ten je u
Rijeku na ispra`njeno mjesto jedinog
namje{tenika – konzularnog agenta. Zbog
upravo pokrenute redovite linije za New
York, njegova slu`ba odjednom postaje va`na.
Uzorno je organizirao konzularne poslove
vezane uz iseljenike.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
Thanks to Willey, Achille was offered the post of Consular Agent. The clever caterer
declined, but made sure that his teenage son, Fiorello Henry LaGuardia (1882 – 1947),
103
landed a job at the US General Consulate in Budapest in 1900.
In late 1903, when the launching of a non-stop steamship service from Rijeka to New
York created a need for a Consular Agent, young Fiorello was a natural choice, primarily due to his knowledge of Italian. In February 1904 he was transferred from
104
Budapest to Rijeka, as the only official of the American Consular Agency in town.
His main task in Rijeka was to screen the emigrants awaiting boarding in the port for
the biweekly service to New York.
Fiorello Henry la Guardia (1882–1947), best
known as a longstanding popular major of
New York, whose father lived in Rijeka
(Su{ak) for a short time at the turn of the century, started working in the American General
Consulate in Budapest already in 1900, and in
Febuary 1904 he was transferred to Rijeka to
the open post of the only employee – the consular agent. Due to the newly installed regular line to New York, his service became suddenly important. He organized the consular
affairs concerning emigration in a remarkable
way.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
He arrived at the time when emigration facilities in Rijeka were being set up, so that
he first established consular services necessary for a large scale emigration from
Hungary and for systematic and thorough medical check-ups of emigrants.
In order to prevent the rejection of emigrants by immigration authorities in New York,
he hired a physician, Stanislao D’Emilio, who regularly examined emigrants before
boarding.
In addition to his work with emigrants, La Guardia remained busy with diplomatic
problems created by the return of former draft dodgers, now American citizens, who
faced legal prosecution by Austro-Hungarian authorities on return to their homeland.
The Consular Agent defended their interests in accordance with a convention on naturalization and the right of American citizens to be exempt from military service in
their former homelands.
Soon after LaGuardia’s arrival to Rijeka, he interceded on behalf of one such Croat.
LaGuardia also engaged in other activities, such as serving American ships and assisting American citizens visiting Rijeka. In October 1905, the American Socialist author,
William English Walling, came to Rijeka on invitation by the Adria steamship company to study the reasons for emigration to America. He monitored the boarding of an
especially large group of Croatian emigrants.
101 Irvin Luke`i}, History of the Consular Offices in
Rijeka (Povijest rije~kih konzulata), Adami}, Rijeka,
2004, pp. 166 – 187.
102 The family of his Jewish wife, Irene Cohen, came
from Split.
Luke`i}, ibid, p. 172.
In April 1904, only two months after he had assumed his post of Consular Agent, the
ambitious LaGuardia suggested that Washington upgrade the Consular Agency in
Rijeka into a Consulate and to make him a Consul. Washington did not approve the
suggestion at the time.
In early June 1906 La Guardia resigned and sailed to New York aboard the steamship
103 In 1901, only a year after the arrival of his son, he
unexpectedly moved from Rijeka to Koper.
109
104 Fiorello La Guardia, The Making of an Insurgent,
An Autobiography, 1882 – 1919, J.B. Lippincott
Company, Philadelphia and New York, 1948, pp. 3861.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 110
Fiorello la Guardia na jednom od iseljeni~kih
brodova (na slici desno). Bio je poznat po
odlu~nosti i razumijevanju koje iskazuje
prema iseljenicima. No u Rijeci ostaje kratko.
Nakon neuspjela poku{aja da rije~ko predstavni{tvo digne na rang konzulata i postigne
slu`bu konzula, u lipnju 1906. ukrcava se na
Ultoniju i odlazi u New York.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
Fiorello la Guardia on one of the emigration
ships (on the right). He was known for his
determination and the understanding he
showed for emigrants. However, he stayed in
Rijeka only for a short time. After having
failed to promote the representation in Rijeka
to the level of a proper consulate and become
a consul himself, he departed for New York
on the Ultonia in June 1906.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
Po~etkom lipnja 1906. La Guardia prekida slu`bu, ukrcava se na parobrod Ultoniju i
105
odlazi u New York.
No jo{ se neko vrijeme dru`i s iseljenicima – zapo{ljava se na Ellis Islandu kao tuma~.
Iseljeni~koj je slu`bi vrlo koristan budu}i da govori vi{e jezika; osim engleskog i talijanskog, francuski, njema~ki i – hrvatski. U to vrijeme doista upisuje i zavr{ava studij
na pravnom fakultetu te postaje odvjetnik. Politi~ka mu karijera te~e glatko – postaje
i ~lan ameri~kog Kongresa, no najpoznatiji je kao dugogodi{nji omiljeni gradona~elnik
New Yorka i direktor UNRRA-e.
U Rijeci ga je po~etkom listopada 1906. nakratko zamijenio prvi tajnik generalnog
106
konzulata u Budimpe{ti.
Kad je konzularna agencija kona~no uzdignuta na rang konzulata, prvi je konzul
imenovan u lipnju, a stigao u Rijeku 3. srpnja 1908. godine. Charles (Clarence) Rice
Slocum na toj du`nosti ostaje do smrti 1912. godine. Kompetencija konzulata poslije je
protegnuta i na cijelu Hrvatsku i Slavoniju.
U studenome Slocum {alje izvje{}e u kojem navodi da me|u emigrantima koji sti`u iz
Rijeke, ima najvi{e Ma|ara, gotovo polovica, a svi ostali ~ine drugu polovicu –
107
Slovaci, Nijemci, Rumunji, Rusini, Hrvati i Srbi. Ovi posljednji – Hrvati i Srbi – ukup108
no ~ine tek pet posto svih iseljenika koji odlaze iz rije~ke luke.
I u Slocumovo doba tri su lije~nika zadu`ena za pregled emigranata – jedan je konzularni, drugi je zaposlenik Cunardova doma}eg partnera Adrije, a tre}i je iz lu~ke
zdravstvene slu`be koja se ponajprije brine o lazaretu u obli`njoj Martin{}ici.
Me|u najustrajnijim je slu`benicima Konzulata od 1909. do 1916. Attilio J. Clementi,
isprva tajnik, a potom i ameri~ki vicekonzul. Posljednjih predratnih godina iseljavanje je dosegnulo vrhunac, a po~etkom rata odjednom posve prestalo. Zato se od 1914.
109
konzulat mnogo vi{e bavi ratnim nego iseljeni~kim i gospodarskim problemima.
105 La Guardia u Rijeci nije bio zadovoljan svojim statusom koji se i nije mogao bitno pobolj{ati jer nije
imao potrebnu naobrazbu. Ipak, u o`ujku 1906.
poku{ava jo{ jednom - tra`i imenovanje za ameri~koga generalnog konzula u Beogradu. Budu}i da mu
nije udovoljeno, odlu~io se vratiti u Ameriku i upisati
na studij prava.
Tko se ukrcava u Rijeci?
106 U to doba raste i uvoz iz SAD-a. Najvi{e se uvoze
poljoprivredni strojevi, bakar, pamuk i drugo, a 1907.
rije~ka tvornica torpeda Whitehead po~inje proizvoditi za tvrtku American Electric Boat Company.
Luke`i}, isto, str. 181.
Gotovo je lak{e na}i Engleza koji se s kartom tre}ega razreda (steerage) ukrcava na
rije~ku liniju za New York, nego Rije~anina i Primorca. Cunardovom Pannonijom odlazi
tako Edward McCormack iz Liverpoola, neo`enjen tridesetogodi{njak, koji sti`e u
New York 8. o`ujka 1907. godine.
107 J. P. Kralji}, Emigration from Rijeka. An Introduction
to the Legal Issues Involved and the Role of the American
Consulate in Rijeka, u Zbornik Pravnog fakulteta
Sveu~ili{ta u Rijeci, vol. 18, br. 2, Rijeka, 1997.
108 Tijekom 1909. i 1910. preko rije~ke luke iseljava i
neznatan broj stranaca – Rusi, Austrijanci, Bugari,
Turci, Kana|ani, Crnogorci, Talijani, Grci, Armenci,
Nizozemci i Makedonci.
109 Luke`i}, isto, str. 184.
Malobrojni su Rije~ani koji iseljavaju u Ameriku. I u Rijeci ima dovoljno posla i dobro
se zara|uje. Ovamo dolaze brojni useljenici, a gotovo nitko ne odlazi u potragu za
kruhom. Ako se to i dogodi, umjesto u brod, obi~no se ukrcava u vlak i kre}e prema
110
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 111
Zahvaljuju}i poznavanju vi{e jezika, La
Guardia neko vrijeme radi i kao iseljeni~ki
prevoditelj na Ellis Islandu. Mnogo poslije se,
u kampanji za gradona~elnika New Yorka,
hvalio i zaslugama u radu s iseljenicima i poznavanjem, navodno, {est jezika – uz engleski i
talijanski, govori jo{ njema~ki, francuski, srpski i – hrvatski!
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
Thanks to his knowledge of several languages, La Guardia worked as an emigration
translator on Ellis Island for some time. Many
years after that, during his election campaign
for becoming major of New York, he boasted
of achievements in his work with emigrants
and of his knowledge of, allegedly, six langauges – in addition to English and Italian, he
spoke German, French, Serbian and –
Croatian!
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
105
Ultonia. Upon his return La Guardia resumed his work with emigrants, this time as
an interpreter. The immigration service found him very useful due to his command
of several languages; other than English and Italian, he spoke French, Spanish,
German and Croatian. After graduation from law school, he became an attorney.
Concurrently, he embarked on a successful political career, which brought him a seat
in Congress. Later on he served several terms as a popular Mayor of New York City
and as director of UNRRA.
In early October 1906, La Guardia was briefly replaced by the secretary of the General
106
Consul to Budapest.
In 1908 the Consular Agency was finally upgraded into a Consulate. The first Consul,
Charles (Clarence) Rice Slocum, was appointed in June and arrived in Rijeka on 3 July.
He remained in his post until his death in 1912. The jurisdiction of the consulate covered the whole of Croatia-Slavonia.
In November, Slocum sent a report noting that almost half of the emigrants from
Rijeka were ethnic Hungarians and the rest Slovaks, Germans, Romanians,
107
Ruthenians, Croats and Serbs. The latter, the Croats and the Serbs, comprised only
108
five percent of all emigrants from the port of Rijeka.
During Slocum’s tenure, emigrants were examined by three physicians – one from the
Consulate, another from Adria, Cunard’s local partner, and a third from the port’s medical service, whose main task was to manage the quarantine in nearby Martin{}ica.
One of the longest serving consular officers, from 1909 to 1915, was Attilio J. Clementi,
who initially served as Secretary and then Vice-Consul.
Emigration peaked on the eve of World War I and then stopped. Hence, as of 1914 the
Consulate turned the focus of its activities from emigration and economics to issues
109
related to the War.
105 In Rijeka La Guardia was not happy with his status which could not be significantly improved due to
his lack of qualifications. Yet, in March 1906 he tried
one more time – he requested the post of the US
General Consul in Belgrade. When the request was
denied, he decided to return to America and study for
a law degree.
Who Sailed from Rijeka?
106 That was the time of growing imports from the
USA. The imports consisted mostly of agricultural
machinery, copper, cotton and other products. In 1907
Whitehead, a local torpedo manufacturer became a
supplier of the American Electric Boat Company.
Luke`i}, ibid, p. 181.
On the lists of passengers on the Rijeka-New York service, it is easier to find an English
name than the name of some inhabitant from Rijeka or the Croatian Littoral (Hrvatsko
primorje) region. Thus, Edward McCormak from Liverpool, 30 years of age, single,
sailed aboard Cunard’s Pannonia and docked in New York on 8 March 1907.
107J.P. Kralji}, Emigration from Rijeka. An
Introduction to the Legal issues Involved and the
Role of the American Consulate in Rijeka, in Zbornik
Pravnog fakuteta Sveu~ili{ta u Rijeci, vol. 18, no. 2,
Rijeka, 1997.
Rijeka natives represented very few of the passengers, as Rijeka had an abundance of
jobs with high wages. Rather then being a source of emigration, Rijeka attracted labor
from other regions. Those who did leave, went by train to other ports, at first to
Genoa, and then more and more often to Le Havre, Cherbourg, Southampton,
110
Liverpool, Antwerp and even Bremen and Hamburg.
108 In 1909 and 1910, emigration from Rijeka included some foreign nationals – Russians, Austrians,
Bulgarians, Turks, Canadians, Montenegrins, Italians,
Greeks, Armenians, Dutch and Macedonians.
109 Luke`i}, ibid, p. 184.
Frane (Franco) Trinajsti}, who declared Austrian citizenship, Croat ethnicity and
111
110 Passenger lists of the Ellis Island Immigration
Museum: Rade Peric, Hungary, ethnic Croat, Hreljin,
ship: Graf Waldersse, port: Hamburg, arr. to NY: 15
Feb 1905; Petar Peric, Hungary, ethnic Croat, Hreljin,
arr. To NY: 31 Oct 1906, sip: Caronia, port: Liverpool.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 112
Me|u razglednicama namijenjenim iseljenicima, dva su tipa – slikovito obojeni parobrodi i
prizori gu`vi na palubi uo~i isplovljenja i pri
pristajanju u New York.
(Muzej grada Rijeke)
There are two types of postcards intended for
use by emigrants – picturesquely coloured
steamships and images of crowds on the
decks at the time of departure or arrival in
New York.
(Muzej grada Rijeke)
drugim lukama, isprva u Genovu, a poslije ~e{}e u Le Havre, Cherbourg,
110
Southampton, Liverpool, Antwerpen, pa ~ak i u Bremen i Hamburg.
I Frane (Franco) Trinajsti}, koji je prijavio austrijsko dr`avljanstvo, hrvatsku nacionalnost i Rijeku kao zadnje mjesto prebivanja – odlazi iz Le Havrea 9. svibnja 1903. i u
New York sti`e 18. svibnja. I on je, poput brojnih drugih ovda{njih iseljenika, podrijetlom iz okolice – Kastav{tine ili s Krka.
^esti su odlasci mladi}a iz rije~ke okolice – Kr~ana, Cresana i Lo{injana, Kastavaca,
Grobni~ana i Kiraca. Ali i oni se, umjesto na brod kojim bi izravno doplovili u
Ameriku, u Rijeci ukrcavaju u vlak i odlaze u atlantske i druge luke.
Glavni su razlozi tome skupa karta za rije~ki brod i aran`mani koje ovda{nji iseljeni~ki
agenti imaju s drugim brodarima.
Cunard Line u Rijeci ima monopol u prijevozu putnika, ali i namete koje mora pla}ati
dr`avi (za emigrantski fond) i Adriji, parobrodarskom dru{tvu s dr`avnim povlasticama, koja jedina u Rijeci prodaje karte za liniju Rijeka – New York. Na prigovore da je
karta preskupa, u Cunardu se pravdaju da oni namete pla}aju dr`avi i iseljeni~kom
fondu dru{tvu Adrija za agencijske usluge.
Cunard je skup pa mu agenti, koji posluju izvan doma{aja ugarskih vlasti, na Kantridi
(najvi{e Ma{ek i drug), ali i u Su{aku (Konstantin Teodorovi}) pred nosom otimaju putnike i odvoze ih u atlantske luke. ^ak i ljubljanski i tr{}anski agenti, kao i oni iz
Buchsa i Basela, ogla{avaju svoje usluge i pogodnosti u rije~kome Novom listu i mame
iseljenike na sjeverne i zapadne rute, preko Ljubljane, Buchsa i Basela do francuskih,
belgijskih, nizozemskih i engleskih luka.
Rijetki su iseljenici kojima je Rijeka mjesto ro|enja ili zadnje prebivali{te i koji se u
svome gradu ukrcavaju na brod. Aleksandar Peri} (Alessandro Peric), Hrvat, star 23
godine, neo`enjen, ukrcava se na Slavoniju i sti`e u New York 23. svibnja 1907. godine.
Rije~anin je i Vinczo Adamic (28 godina, neo`enjen), naveden kao Ma|ar i s ugarskim
dr`avljanstvom. Ukrcao se na Pannoniju i u New York stigao 8. o`ujka 1907. godine.
I poneki su se stanovnici rije~ke okolice ukrcali na brodove Cunardove ugarsko-ameri~ke linije. Frane Trinajsti} iz Trinajsti}i, u dobi od 32 godine, o`enjen, ukrcava se 16.
o`ujka 1905. u rije~koj luci na brod Pannoniju i sti`e u New York 3. travnja. U istoj je
grupi s brojnim mladi}ima iz obli`njih kastavskih sela Trinajsti}i, Rukavac, Ku}eli,
Ju{i}i, a neki su iz Voloskoga – Vinko Dubrovi}, Ivan Drnjevi}, Josip Kinkela, Ivan
Ku}el, Frane Lukseti}, zatim Ju{i} i Vlah...
Osamnestogodi{nji Petar [vrljuga iz Hreljina ukrcava se na Ultoniju i sti`e u New York
16. o`ujka 1906. godine.
110 Na putni~kim listama Ellis Island Immigration
Museuma: Rade Peric, Hungary, Croatian, Hreljin,
Ship -Graf Waldersse, Single, Port Hamburg, arr. NY,
Feb 15 1905.; Petar Peric, Hungary, Croatian, Hreljin,
Arr. NY, Oct 31 1906, M, Ship Caronia, Port Liverpool.
Na Ultoniju se u travnju 1910. ukrcavaju i Anton Justini}, Anton Str~i} i Jure Perovi},
svi iz Dobrinja na otoku Krku.
Neki su o~ito lako presko~ili prepreku koja Kastavce i Kr~ane – austrijske dr`avljane
– ko~i u odlasku preko “ma|arske luke”. Iako Cunard Line ima ugovor samo za pri-
112
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 113
Na ovoj razglednici naoko nevelike Carpathije,
privezane na pristani{tu u rije~koj luci i snimljene uo~i isplovljenja, neki je iseljenik napisao
da je na brod ukrcano “preko dve hiljade”
putnika.
(Muzej grada Rijeke)
On this postcard of the seemingly small
Carpathia, docked in the wharf of Rijeka’s harbour and shot when putting to sea, an emigrant wrote that “more than two thousand”
passengeres boarded the ship.
(Muzej grada Rijeke)
Rijeka as his last residence, sailed from Le Havre on 9 May 1903 and arrived in New
York on 18 May. Like many other emigrants from this region, he had been a native of
either Kastav or the island of Krk.
The areas with most emigrants in the region of Rijeka were the islands of Krk, Cres
and Lo{inj, as well as Kastav, Grobnik and Crikvenica. Emigrants from these areas too
bypassed the port of Rijeka and went instead by train to some Atlantic or other port.
The expensive fares on the Rijeka service and deals that local travel agents had with
foreign shippers accounted for this.
While Cunard Line had a monopoly in Rijeka, it also had to pay fees to the state (the
Emigrants’ Fund) and to Adria, a state sponsored steamship company and the only
ticket agent in Rijeka for the Rijeka-New York service. When reprimanded that the fare
was inflated, i.e., 120 crowns compared to 70 crowns from the German ports, Cunard
replied that it had to pay 20 Crowns to the Emigrants’ Fund and 10 Crowns to its agent
Adria out of each fare.
Due to Cunard’s high fares, travel agents operating at the outskirts of Rijeka, outside
of Hungarian-controlled Rijeka, in Kantrida (primarily Ma{ek i drug) and in Su{ak
(Konstantin Teodorovi}), snatched passengers under Cunard’s nose and transported
them to Atlantic ports. Even agents in Trieste and Ljubljana, as well as those in Buchs
and Basel, advertised their services and comparative advantages in Rijeka’s Novi List.
Thus, they attracted emigrants for northern and western routes, in France, Holland
and England, via Ljubljana, Buchs and Basel.
Only a few of the passengers boarding in Rijeka were natives or residents of that town.
Aleksandar Peri} (Alessandro Peric), an ethnic Croat, 23 years old, single, boarded the
Slavonia and arrived in New York on 23 May 1907. Vincenzo Adamic (age 28, single),
also a native of Rijeka, was registered as a Hungarian national of Hungarian descent.
He boarded the Pannonia and arrived in New York on 8 April.
Some inhabitants from the greater Rijeka region also traveled on the HungarianAmerican line. Frane Trinajsti} from Trinajsti}i, age 32, married, boarded the Pannonia
on 16 March 1905 and arrived in New York on 3 April. He traveled with large group
of young men from the villages around Kastav, such as Trinajsti}i, Rukavac, Ku}eli
and Ju{i}i. The men from Volosko included Vinko Dubrovi}, Ivan Drnjevi}, Josip
Kinkela, Ivan Ku}el, Frane Lukseti}, Ju{i}, and Vlah. Petar [vrljuga from Hreljin sailed
off on the Ultonia and docked in New York on 16 March 1906. In April 1910 the Ultonia
also carried Anton Justini}, Anton Str~i} and Jure Perovi}, all from Dobrinj on the
island of Krk.
From the above, one can obviously see that some individuals from Austrian territo-
113
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 114
POLAZNE LUKE ISELJENIKA IZ
BANATA 1903.
DEPARTURE PORTS OF
BANATERS IN 1903
Rotterdam
Antwerpen
Hamburg
Bremen
jevoz iseljenika iz Ugarske, ta se odredba o~ito nije dokraja ~vrsto po{tovala. No ipak
je ovda{njih putnika, austrijskih ili ugarskih dr`avljana, bilo vrlo malo.
Tko se onda ukrcava u Rijeci?
Unato~ nedostatku cjelovite statistike za sve godine, podaci za 1908. 1909. i 1910., {to
ih je prikupio ameri~ki konzulat u Rijeci, podrobno prikazuju nacionalni sastav putnika koji kre}u u Ameriku i mogu se uzeti kao omjer koji vrijedi za svih desetak godina
111
rije~ke linije.
17
64
381
Iako je nakon gospodarske krize u Americi 1908. broj emigranata opao na tre}inu u
odnosu na prethodnu godinu, stanje idu}ih godine, kada se broj iseljenika u odnosu
na 1908. vi{e nego udvostru~uje, pokazuje i dalje isti odnos me|u narodima. Me|u
onima koji dolaze u Rijeku polovica su Ma|ari, vi{e je od petine Slovaka, vi{e od desetine Nijemaca i gotovo isto toliko Rumunja. Hrvata je ne{to vi{e nego Rusina, kojih je
vi{e nego Srba. Posve je zanemariv broj stranaca – primjerice, tek nekoliko desetina
godi{nje “Austrijanaca”, {to uglavnom zna~i Primoraca iz austrijskoga dijela
Monarhije. Svake se godine na brod ukrcava i nekoliko desetina naturaliziranih
Amerikanaca koji se ponovno vra}aju, a svih ostalih, “pravih” stranaca – Bugara,
112
Rusa, Talijana i Grka, gotovo je zanemariv broj..
1647
Posebnu pa`nju privla~i mali broj najbli`ih iseljenika – Hrvata. Sude}i po navedenim
podacima, u svih desetak godina preko rije~ke ih je luke iselilo jedva desetak tisu}a!
Svoje iseljenike Hrvatska nije tjerala u Rijeku, ve} im ostavljala zakonsku mogu}nost
da idu kamo ho}e. Ma|arska je pak svoje tjerala u jedinu luku. Zato je lako objasniti
toliko mnogo Ma|ara i Slovaka.
POLAZNE LUKE ISELJENIKA IZ
BANATA 1905.
DEPARTURE PORTS OF
BANATERS IN 1905
Rotterdam
Le Havre
65
124
Antwerpen
171
Hamburg
407
Rijeka/Trieste
732
Bremen
Iako se ~ini iznena|uju}im, i brojnost Nijemaca, Rumunja i Rusina proizlazi iz toga {to
se Ma|arska tada protezala do pokrajina koje su danas dijelovi Rumunjske i Srbije
(Transilvanija i Vojvodina), koje su tada nastavali i “banatski Nijemci”, kao i druge
dijelove Ma|arske (“podunavski [vabe”), i da su svi bili tjerani na put u Rijeku. Uz
poslovnice u Budimpe{ti i Rijeci, Cunardov zastupnik Adria upravo je u tim krajevima
imao nekoliko iseljeni~kih agencija – u Novom Sadu, Pan~evu, Gyekenyesn, Gombosu
113
(Bogojevu) i ^akovcu.
2606
Prikaz glavnih smjerova iseljavanja banatskih Nijemaca pokazuje da ih 1903., prije
pokretanja rije~ke i tr{}anske linije, vi{e od tri ~etvrtine odlazi u Bremen, gotovo
~etvrtina u Hamburg, a tek zanemariv broj u Antwerpen i Rotterdam. Kasnijih godina ve} dvije petine ili gotovo polovica banatskih Nijemaca, od kojih neki dolaze ~ak iz
114
okolice Temi{vara, putuje preko doma}ih luka, Rijeke i Trsta!
Iseljavanje iz rije~ke okolice i zale|a
111 John Peter Kralji}, Emigration from Rijeka, An
Introduction to the Legal Issues Involved and the Role of
the American Consulate in Rijeka, u: Zbornik Pravnog
fakulteta Sveu~ili{ta u Rijeci, sv. 18., br. 2, 1997., str.
507.– 552.
112 Drugi dokument iz istog izvora – Ameri~kog
konzulata u Rijeci (Kralji}, isto, str. 528.) navodi ne{to
druk~ije omjere – 40% Ma|ara, 25% Slovaka, 15 %
Nijemaca, 10 % Rumunja, 5% Rusina, 3 % Hrvata i 2
% Srba.
113 Cunard, ugarsko-amerikanska pruga, Rieka
(Fiume) – New York, Uputa i razja{njenje sjevernoamerikanskim izseljenicima. Budimpe{ta (oko
1910.).
114 David Dreyer, Anton Kraemer, Pre World War I
Migration Patterns of Banat Germans to North America,
2003.
115 George J. Prpic, The Croatian Immmigrants inm
America, Philosophical, Library New York, 1980., str.
141. - 143.
Ve}eslav Holjevac, Hrvati izvan domovine, Zagreb,
1968., str. 79.
114
Hrvati su u neslavnoj iseljeni~koj utrci koja se zbiva od kraja 19. stolje}a do Prvoga
svjetskog rata, na tre}emu mjestu u Austro-Ugarskoj, odmah iza Poljaka i Slovaka, a
ispred @idova, Nijemaca i Ma|ara.
Od 1880-ih do Prvoga svjetskog rata u SAD je doselilo pribli`no 400.000., a po nekim
115
ra~unicama, i pola milijuna i vi{e hrvatskih iseljenika.
Prvi hrvatski iseljenici koji u ve}im skupinama dolaze u Sjedinjene Ameri~ke Dr`ave
uglavnom su pomorci iz Dalmacije, ~esto s Pelje{ca i iz Dubrovnika.
Najprije se naseljavaju na jugu SAD-a, u u{}u Mississippija. Otkad je SAD 1803. kupio
Louisianu od Napoleonove Francuske, New Orleans se razvija u najve}u ameri~ku
luku na isto~noj obali, i u tome kraju ve} oko 1835. `ivi ove}a skupina Hrvata. Tako su
Dubrov~ani uz u{}e Mississippija tih godina izgradili jedno od prvih hrvatskih naselja.
Bili su to pomorci, ribari i uzgajiva~i kamenica.
Sljede}a je naseljavanja potaknula “zlatna groznica” u Kalifoniji.
Godine 1848., kada nakon rata s Meksikom Kalifornija ulazi u sastav SAD-a,
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 115
ries, such as Kastav and Krk, managed to depart from the Hungarian port, in spite of
the Cunard’s contractual obligation to carry only the Hungarian emigrants. Yet, all in
all, the number of local passengers, both from Austrian and Hungarian territories,
remained very limited.
POLAZNE LUKE ISELJENIKA IZ
BANATA 1906.
DEPARTURE PORTS OF
BANATERS IN 1906
Then, who were the passengers who sailed from Rijeka?
Although we do not have the statistics for this entire period, data for 1908, 1909 and
1910, collected by the US consulate in Rijeka, which detailed the ethnic backgrounds
of passengers, must suffice to establish the ethnic background for the entire duration
111
of the Rijeka-New York service.
Although after the American recession of 1908 the number of emigrants dropped by
two-thirds, already the next year it grew to more than twice that in 1908. The ethnic
breakdown of the emigrants remained steady. Ethnic Hungarians constituted half of
the passengers from Rijeka, with Slovaks numbering more that 20%, Germans and
Romanians accounting for more than 10% each, and the Croats more numerous that
the Ruthenians (who, in turn, had been more numerous than the Serbs). The number
of Austrian citizens, mostly from the Croatian Littoral (Hrvatsko primorje) region,
proved negligible (this included several dozen Austrians, i.e., Primorje people from
the Austrian territories). Every year, several dozen naturalized Americans returned to
the US from Rijeka, as well as an insignificant number of genuine foreigners –
112
Bulgarians, Russians, Italians and Greeks.
Le Havre
Rotterdam
22
89
Antwerpen
160
Hamburg
553
Bremen
2225
Rijeka/Trieste
2565
POLAZNE LUKE ISELJENIKA IZ
BANATA 1907.
DEPARTURE PORTS OF
BANATERS IN 1907
Especially noteworthy is the absence of Croats from nearby Croatian territories.
According to the above-mentioned data, over the ten year period only about 10,000 of
them sailed from the port of Rijeka! While Hungary channeled its emigrants to Rijeka,
Croatia allowed its citizens to freely choose where they wanted to travel from. That
explains the large number of Hungarians and Slovaks.
The large number of Germans, Romanians and Ruthenians stems from the fact that at
that time Hungarian territory included some regions of modern Romania and Serbia
(Transylvania and Vojvodina), then inhabited by the Danubian Germans, as well as
present day Hungarian territory. The Hungarians directed all these people toward
Rijeka. Other than in Budapest and Rijeka, Cunard’s representative, Adria, had offices
in those regions too – Novi Sad, Pan~evo, Gyekenyes, Gombos (Bogojevo) and
113
Csaktorny (^akovec).
Le Havre
Rotterdam
28
144
Antwerpen
315
Hamburg
1017
Rijeka/Trieste
2295
Bremen
3657
According to a survey of the main routes that Banat Germans emigrants took prior to
the launching of the Rijeka service in 1903, more than three-quarters left through
Bremen, almost one-quarter through Hamburg, and only small numbers through
Antwerp and Rotterdam. Later on, almost half of all Banat Germans, including some
114
from as far as away as Timisoara, traveled through the ports of Rijeka and Trieste!
Emigration from the Rijeka Region and the
Hinterlands
111 John Peter Kralji}, Emigration from Rijeka, An
introduction to the Legal Issues Involved and the
Role of the American Consulate in Rijeka, in: Zbornik
pravnog fakulteta Sveu~ili{ta u Rijeci, vol. 18, no. 2, 1997,
pp. 507-552.
In the emigration race that took place between the late 19th century and World War I,
112 In another document from the same source – the
US consulate in Rijeka (Kralji}, ibid, p. 528), the breakdown is somewhat different – 40% Hungarians, 25%
Slovaks, 15% Germans, 10% Rumanians, 5 %
Ruthenians, 3% Croats and 2% Serbs.
the Croats represented the third largest group to emigrate from Austria-Hungary, after
the Poles and the Slovaks, followed by Jews, Germans and Hungarians.
113 Cunard, Hungarian-American service, Rieka
(Fiume)-New York, Instruction and Tips for
Emigrants to North America (Uputa i razjasnjenje
sjevernoamerikanskim iseljenicima), Budapest
(around 1900).
Between the 1880s and World War I, between 400,000 and more than 500,000 Croats
115
moved to the US.
The first large groups of Croat immigrants to the US consisted of seamen from
Dalmatia, often from Pelje{ac and Dubrovnik. They established their first settlements
in the south of the United States, at the mouth of the Mississippi River. In 1803, when
the United States bought Louisiana from Napoleon’s France, New Orleans started
114 David Dreyer, Anton Kraemer, Pre World War I
Migration Patterns of Banat Germans to North America,
2003.
115 George J. Prpic, The Croatian Immmigrants inm
America, Philosophical, Library New York, 1980., str.
141. - 143.
Ve}eslav Holjevac, Croats Abroad (Hrvati izvan
domovine), Zagreb, 1968, p. 79.
115
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 116
Karta Modru{ko-rije~ke `upanije, u sastavu
Kraljevine Hrvatske, koja se`e samo do
rije~kog predgra|a, Su{aka i ne obuhva}a
ugarsku Rijeku. @upanija obuhva}a Hrvatsko
primorje, Gorski kotar i se`e do granica Like i
Bosne; po~etkom 1900-ih ima vi{e od 200
tisu}a
stanovnika.
Kao
jedno
od
najsiroma{nijih podru~ja Hrvatske, ve} je
prije 1880. podlo`no velikom iseljavanju. Do
rata iselilo je vi{e od {ezdeset tisu}a stanovnika.
A map of the Modru{-Rijeka administrative
county, which was part of the Kingdom of
Croatia-Slavonia, reaching only until Rijeka’s
suburb of Su{ak and not comprising the
Hungarian part of Rijeka. The county encompassed the Croatian Littoral and Gorski Kotar
and extended to the border of Lika and
Bosnia; at the beginning of the 1900s it had a
population of more than 200 thousand inhabitants. Being one of the poorest Croatian
regions, it was already abandoned by many
emigrants before 1880. Until the beginning of
the war more than 60 thousand people left the
county.
prona|ena su kod Sutiers Creeka velika nalazi{ta zlata pa su mnogi naseljenici s
raznih strana nahrupili u dotad puste krajeve, nastanjene jedino Indijancima. S njima
sti`u i prve ve}e skupine Hrvata. Tek su budu}i nara{taji po~eli odlaziti na isto~nu
obalu i u industrijske krajeve sjeveroistoka.
Prvi dolaze dalmatinski pomorci i naseljavaju se u San Franciscu, Los Angelesu,
Sacramentu, San Joseu i okolnim mjestima te postaju – kopa~i zlata.
Osnutak prvih hrvatskih “potpornih dru{tava” svjedo~i i o najranijim mjestima njihova naseljavanja. Prva hrvatska udru`enja u Americi bila su Slavonsko-ilirsko uzajamno potporno dru{tvo (Slavonic Illyric Mutual and Benevolent Society) osnovano 1857. u
San Franciscu i Sjedinjeno slovinsko dru{tvo od dobro~instva, osnovano 1874. u New
116
Orleansu.
Iako prili~no rijetki me|u brojnim Dalmatincima, i prvi se Primorci pojavljuju ve} u
najranije “kalifornijsko doba”. O tome svjedo~e prvi Kr~ani, iseljenici iz Omi{lja,
Duba{nice i Svetog Vida – uz Juru Grega, spominje se i Petar Kralji} koji je 1860. ve}
vlasnik saloona, te Marko Grego, vlasnik prodavaonice namje{taja, Dinko Mar{i} vlas117
nik vo}arnice, i drugi.
U rano su doba Primorci odlazili i u Ju`nu Ameriku. Zanimljiv je primjer pustolovnog
Matea Paravi}a iz Krasice koji dolazi na Falklandske otoke s misionarskim ambicijama, a potom 1863. u luku Santa Cruz u ^ileu gdje bezuspje{no poku{ava prosvje}ivati
tamo{nje Indijance.
Ve} 1864. odlazi u Patagoniju i postaje kopa~ zlata te je me|u prvima zainteresiran za
vlastito zemlji{te u Ognjenoj zemlji. Potom je i sto~ar i pomorac, vlasnik i kapetan
broda Victoria na kojemu je 1880-ih stradao u brodolomu na u{}u rijeke Santa Cruz,
118
ostaviv{i iza sebe ^ileanku s osmero djece.
Nakon prvih kr~itelja putova, i drugi su se stanovnici rije~ke okolice po~eli vi{e iseljavati jo{ prije 1880-ih. Rukav~ani, mje{tani obli`njeg sela iznad Opatije, odlaze u znat119
nom broju ve} 1864. te ih je do 1883. u Kaliforniju stiglo 140. Naseljavaju se uz obalu,
no kako se u to doba zlatna groznica ve} ispuhala, i oni se, kao i ostali naseljenici,
okre}u drugim poslovima.
Ustaljuju se u Humboltovu zaljevu, u gradovima Arcata i Eureka, koje su ve} polovicom 19. stolje}a osnovali kopa~i zlata i istisnuli tamo{nje Indijance.
Iako potje~u iz sela nadomak moru, bli`i su im {umski poslovi, pa i u Kaliforniji gotovo svi rade na sje~i golemih stabala sekvoje, u {to se u to doba ne upu{taju ni
120
Dalmatinci ni drugi Hrvati.
Upadljiva je i netipi~na jo{ jedna pojava – polovica ranih rukava~kih iseljenika su
116 O prvim hrvatskim istra`iva~ima, misionarima i
putnicima u tim krajevima te o po~ecima masovnijega naseljavanja Hrvata posebno pi{e Adam Eterovich
u npr.: Slavonic Illirians of San Francisco,1848-1880.,
Matica iseljeni~ki kalendar, Zagreb, 1976.
Na osnovi njegovih radova, o tome govore i pregledi
hrvatskog iseljeni{tva u Americi, npr.: Ivan ^izmi},
Hrvati u `ivotu Sjedinjenih ameri~kih dr`ava: doprinos u
ekonomskom, politi~kom i kulturnom `ivotu, Globus,
Zagreb, 1982., str. 23.–124.; Ljubomir Anti}, Hrvati i
Amerika, Hrvatska sveu~ili{na naklada i Hrvatska
matica iseljenika (2. dop. izd.), Zagreb, 2002,.
str.119.–125.
117 Anton Bozani}, Hrvatsko iseljeni{tvo u Sjedinjenim
Ameri~kim Dr`avama i Kr~ani u New Yorku, Krk – New
York, 1996., str. 39.–40.
118 Anti}, isto, str. 50.
119 Frane [epi} Bertin, istra`iva~ zavi~ajne povijesti,
ima poimeni~ne popise iseljenika s adresama, ku}nim
brojevima u Rukavcu, koje su sastavili rukava~ki iseljenici iz Arcate – Eureke. Popisi obuhva}aju razdoblje
od 1867. do 1883. i od 1901. do 1923. godine, ukupno
tristotinjak imena.
120 Dokaz o drvosje~ama iz Rukavca vi{e je
sa~uvanih fotografija u obitelji Kinkela - ^onjinovi i
Gr`eti} - Ivulovi. Fotografije prikazuju golema
zasje~ena debla sekvoje pokraj kojih stoji vi{e
Rukav~ana s pilama u rukama, a neki su se i posjeli u
zasjekotinu.
116
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 117
Karta teritorija Hrvatske sa Srijemom, koji
danas dijelom pripada Vojvodini (Srbiji) i
Bokom kotorskom (Crna Gora). Kraljevina
Hrvatska u sastavu je Ugarske i podijeljena je
u osam `upanija, a priobalno podru~je, Istra i
Dalmacija, u sastavu je Austrije. Iako su prvi
iseljenici mahom pomorci iz Dalmacije, krajem 19. stolje}a iseljavanje najvi{e zahva}a
Zagreba~ku i Modru{ko-rije~ku `upaniju, a
poslije i ostale krajeve.
Vara`din
Vara`dinska
`upanija
AUSTRIJA
AUSTRIA
Zagreb
Trieste
Rijeka
Istra
Zagreba~ka
`upanija
UGARSKA
HUNGARY
Kri`evci
Bjelovar
Bjelovarsko
kri`eva~ka
`upanija
Virovitica
Po`e{ka
`upanija
Modru{ko rije~ka
`upanija Ogulin
Viroviti~ka
`upanija
Vukovar
Po`ega
Srijemska
`upanija
A map of the territory of Croatia including
Srijem, which is a part of Vojvodina (Serbia)
today, and Boka Kotorska (Montenegro). The
Kingdom of Croatia was an autonomous part
of the Hungarian part of the Monarchy, and
consisted of eight counties, whereas the
coastal region, Istria and Dalmatia, belonged
to the Austrian part. Even though all the first
emigrants were sailors from Dalmatia, at the
end of the 19th century, emigration mostly
affected the Zagreb and Modru{-Rijeka counties, and later also other regions.
Senj
Pula
Oto~ac
Li~ko
krbavska
`upanija
Gospi~
Zadar
Dalmacija
BOSNA I
HERCEGOVINA
BOSNIA AND
HERCEGOVINA
SRBIJA
SERBIA
[ibenik
Split
CRNA GORA
MONTENEGRO
Dubrovnik
Kotor
OSMANSKO
CARSTVO
OTTOMAN
EMPIRE
developing into a major American port. As early as 1835, New Orleans housed a large
group of Croats. Emigrants from Dubrovnik founded one of the first Croat settlements
in the area, at the Mississippi estuary. There they worked as sailors, fishermen and
mussel farmers.
The California Gold Rush triggered the next wave of Croat emigration. In 1848, after
the war with Mexico and the annexation of California, the discovery of gold at Sutter’s
Creek drove large number of immigrants into that desolate region, inhabited only by
Native Americas. The settlers included groups of Croats. Dalmatian seamen came
first, settling in San Francisco, Los Angeles, Sacramento, San Jose and nearby towns,
where they dug for gold.
Early Croat immigration can be traced through the first Croat charitable groups, such
as Slavonic Illyric Mutual and Benevolent Society, founded in 1857 in San Francisco, and
Sjedinjeno slovinsko dru{tvo od dobro~instva (Common Slavic Benevolent Society),
founded in 1874 in New Orleans.116
Although greatly outnumbered by the Dalmatians, emigrants from the Croatian
Littoral also participated in emigration during the California period. They came from
Omi{alj, Duba{nica and Sveti Vid on Krk. They included Jure Grego, Petar Kralji},
owner of a saloon in 1860, Marko Grego, owner of a furniture shop, Dinko Mar{i},
117
owner of a fruit shop, and others.
Early on, those from the Littoral started traveling to South America. Mateo Paravi}
from Krasica had been one such adventurer. He arrived on the Falkland Islands with
missionary ambitions. Then he moved to the port of Santa Cruz in Chile, where he
failed to convert the local Indians. He left for Patagonia in 1864 to dig for gold and
became one of the first settlers who expressed interest in purchasing land in Tierra del
Fuego. Then he worked as a rancher and a sailor. He died in the 1880s in the wreck
of his ship Victoria, at the estuary of the Santa Cruz, leaving behind his Chilean wife
118
and eight children.
After these trail blazers, in the 1880s other emigrants came from the region of Rijeka.
In 1864, a rather large group from the village of Rukavac above Opatija arrived in
119
California. By 1883, their community there grew to 140 persons. They settled on the
coast, but, considering that by then the Gold Rush had petered out, they turned took
to other jobs. They lived in Arcata and Eureka, cities in the Bay of Humboldt, established in the 1850s by gold miners, who had displaced the local Indians. Although
originally from coastal villages, they found forest work more agreeable. Almost all of
them logged huge sequoia trees in California, work shunned even by Dalmatians and
120
others Croats at that time.
Here one should also note the fact that half of the emigrants from Rukavac were
women! Records do not mention whether they indulged in any activities other than
116 On the first Croat explorers, missionaries and
travelers in those regions, as well as on the beginning
of large scale Croat immigration, see Adam Eterovich,
in, e.g.: Slavonic Illirians of San Francisco, 1848 -1880,
Matica iseljnicki calendar, Zagreb, 1976. His works
were also used as a base for surveys of Croat immigration into America, e.g.: Ivan ^izmi}, Croats in the
United State of America: Their Contributions to the
Economy, the Politics and the Arts (Hrvati u `ivotu
Sjedinjenih ameri~kih dr`ava: doprinos u ekonomskom,
politickom i kulturnom `ivotu), Globus, Zagreb, 1982,
pp. 23-124; Ljubomir Anti}, The Croats and America
(Hrvati i Amerika), Hrvatska sveu~ili{na naklada i
Hrvatska matica iseljenika (2nd amended edition),
Zagreb, 2002, pp. 119-125.
117 Anton Bozani}, Croat Emigrants in the United States
of America and the Emigrants from Krk in New York
(Hrvatsko iseljeni{tvo u Sjedinjenim Ameri~kim
Dr`avama i Kr~ani u New Yorku), Krk, New York, 1996,
pp. 39-40.
118 Anti}, ibid, p. 50.
119 Frane [epi} Bertin, a researcher of the history of
his native region, collected a list of individual emigrants to Arcata – Eureka, including their former
addresses in Rukavac. The list, consisting of around
300 names, covers the periods 1867-1883 and 19011923.
117
120 Evidence of lumberjacks from the village of
Rukavac includes a series of photographs kept by the
Kinkela – ^onjinovi and Gr`eti} – Ivulovi families.
The photos show several Rukavac people, saws in
hands, next to huge hacked sequoia trees, with some
sitting in a hack.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 118
Iz Kastav{tine, nadomak Rijeke, brojni su
mladi}i i ve} zreli mu`evi odlazili u Ameriku,
poneki isprva u Brazil, no potom uglavnom u
SAD. Naj~e{}e zato da bi “posujilnice”
isplatili dug, kupili njivu i sagradili ku}u ili
{ternu.
(Muzej grada Rijeke)
`ene! Ne spominje se jesu li se bavile jo{ ~ime osim ku}anskim poslovima, djecom i
mo`da vrtom.
Me|u prvima su oti{le Marija Mohorovi~i}, Marija Gr`eti}, Franjica Armanini, Helena
121
[epi}, Elena Grgurina...
Many young men and mature husbands from
the Kastav region near Rijeka left for America.
Some of them first headed to Brasil, but later
mostly to the US. Their biggest motivation
was earning money to pay back loans, buy a
plot of land and build a house.
(Muzej grada Rijeke)
Sve u svemu, iz sela koje na prijelomu stolje}a ima pribli`no 1500 stanovnika, do
122
po~etka 1920-ih iselilo je najmanje tristotinjak osoba.
Podosta kasna sje}anja ka`u da su iz Kastav{tine (kojoj pripada i Rukavac), na zapadnoj strani Rijeke, izme|u 1890. i 1914. ve}ina mu{karaca izme|u 18 i 50 godina barem
jednom oti{li u Ameriku te da su uglavnom radili u rudnicima, kamenolomima i – kao
drvosje~e. Ku}i su se nerijetko vra}ali s lijepom u{te|evinom i sagradili novu ili ure123
dili staru ku}u. No bilo je i onih koji su stradali, posve propali i zauvijek se izgubili.
Starac s jednog od kvarnerskih otoka.
Ispra`njena sela iz kojih su mnogi mladi}i i
zreli mu`evi odlazili za zaradom tjerala su
starce, `ene i djecu da obavljaju “mu{ke”
poslove.
(Boris Su{anj, Vi{kovo)
I u drugim je dijelovima Primorja iseljavanje po~elo rano. U izvje{}u Modru{ko-rije~ke
`upanije iz 1894. ka`e se:
“Iseljavanje iz Primorja u Ameriku traje dodu{e jo{ uvijek, ali ne u tolikoj mjeri kao {to
je prije bilo. Prije 10 do 15 godina sve je jatomice hrlilo u Ameriku u namjeri da si tamo
ste~e bogatstva i blaga, pa da se kao bogat ku}i vrati. I zaista mnogi se tamo pomogao,
124
pa se ku}i vratio, te sad materijalno prili~no dobro stoji.”
An old man from one of the Kvarner Gulf
islands. Many young and mature men left
their villages to earn money, so that older people, women and children had to perform
“male” work.
(Boris Su{anj, Vi{kovo)
Poznati prirodoslovac i geograf iz nauti~ke {kole u Bakru pi{e da je “1884. otputovalo iz upravne op}ine hreljinske 956 mu{karaca, koji uze{e putnice kod op}inskog
ureda, do~im je stotinu njih oti{lo bez putnica, da ih naknadno dignu kod svojih
125
konzulata. (...)u Ameriku se zaputilo njih 700”.
Na samome po~etku 20. stolje}a pojedina su mjesta u najbli`em rije~kom zale|u bila
gotovo ispra`njena jer je u vrlo kratkom vremenu nekoliko tisu}a siroma{nih seljaka
napustilo svoja sela i iselilo u Ameriku.
Ukupna migracija toga siroma{noga i kr{nog kraja koja, dodu{e, ne obuhva}a samo
prekooceanske odlaske, ve} i migraciju unutar Monarhije, od kraja 19. stolje}a do
Prvoga svjetskog rata dosi`e gotovo ~etvrtinu! Mjesni je `upnik u Hreljinu s propovjedaonice preklinjao mje{tane da ne odlaze i ne ostavljaju selo pustim!
I iz nevelika Zlobina, tako|er na bakarskom podru~ju, u razdoblju od 1898. do 1915.
126
oti{lo je vi{e od dvjesto mje{tana.
121 Rukopisni popis Frane [epi}a Bertina.
122 Zapravo je rije~ o trima rukava~kim selima Donjem Rukavcu, Gornjem Rukavcu i Ku}eli.
123 Ivan Jardas, Kastav..., Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1957.
Poimeni~no je popisano 217 osoba, mahom mla|ih mu{karaca koji su u selu ostavili
svoje obitelji, a naj~e{}e su odlazili u Chicago i druga mjesta u Ilinoisu, zatim u
Minesotu, Michigan ili Novi Mexico te u Port Arthur, Quebec i druge kanadske
gradove.
Prili~no je iselilo i stanovnika Vinodola. Cijeli je kotar Crikvenica, koji na prijelomu
124 Ivan Barbali}, Po~eci iseljavanja iz Vinodola,
Migracioni procesi u Vinodolu, I. dio, u: Vinodolski
zbornik, 9/2004., str. 233.–243.
125 Vinko Tadejevi}, Stanovni{tvo Hreljina u povijesnom
razvoju, u: Bakarski zbornik 1, Bakar 1995., str. 23.–31.
126 Prema podacima s brodskih putni~kih lista na
Ellis Islandu, popis je sastavio i objavio Radovan
Tadej, In Search of Lost People of Zlobin, Zlobin, 2004.
118
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 119
Neuobi~ajen prizor primorskih `ena u barci
na uzburkanome moru. Mu{karci za zaradom
u prekomorju tjeraju ih na mu~ne i pogibeljne
ribarske i druge te{ke poslove.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
15741)
house chores, children and, perhaps, gardening. Some of the earliest women emigrants included Marija Mohorovi~i}, Marija Gr`eti}, Franjica Armanini, Helena [epi}
121
and Elena Grgurina.
An unusual sight of coastal women in a boat
on choppy sea. As men were earning money
overseas, they were constrained to perform
hard and risky work like fishing.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
15741)
All in all, by the 1920’s, at least three hundred persons emigrated from that village, out
122
of a population of approximately 1,500 around 1900.
Cunardove “Upute i razja{njenja” namijenjene
prekomorskim putnicima i tiskane na vi{e
jezika zapravo su reklamni prospekt koji iseljenicima, u ovom slu~aju Hrvatima, nudi brojne
pogodnosti
putovanja
“ugarskoamerikanskom prugom” iz Rijeke u New
York.
(Muzej grada Rijeke)
According to later records, between 1890 and 1914, most men age 18 to 50 from the
Kastav region (including Rukavac) went to America at least once. There, most of them
worked in mines, quarries and as lumberjacks. Many of them returned home with
ample savings and built new houses or renewed old ones. But some of them suffered
123
incidents or financial loss and were never heard of again.
Cunard’s “Instructions and Explanations”,
addressed to transatlantic passengers and
printed in several langauges, are actually an
advertisement for emigrants, in this case
Croats, offering numerous advantages of travelling on the “Hungarian-American railway”
from Rijeka to New York.
(Muzej grada Rijeke)
People started emigrating early from other areas of the Croatian Littoral as well. A
report for Modru{-Rijeka County from 1894 claims:
“Emigration from the Littoral to America is still going on, but at a slower pace. Some
10 to 15 years ago, people moved to America in droves in order to make a fortune
there and come home rich. Actually, many of those who managed to improve their
124
financial situation there, have come back and are now well off.”
A renowned naturalist and geographer of the Bakar nautical school wrote: “In 1884,
956 men emigrated from the Hreljin municipality with passports issued by the local
municipal office. Another 100 men left without passports, with the intention to get
125
them at the consular offices… Out of those, 700 went to America”.
Some villages in the Rijeka hinterland became practically depopulated due in the
early 20th century due to the large scale emigration of poor peasants to America.
From the late 19th century through World War I, that poor and barren region lost
almost 40% of its population. They went both overseas and to other regions in the
Monarchy. A local parish priest in Hreljin appealed to the villagers from the pulpit not
to leave for fear of totally depopulating the village!
121 A list handwritten by Frane [epi} Bertin.
122 Actually, these figures refer to three villages –
Donji Rukavac, Gornji Rukavac and Ku}ela.
123 Ivan Jardas, Kastav…, Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1957.
From 1898 until 1915, the small village of Zlobin, also in the Bakar region, lost more
126
than 200 inhabitants to emigration. The list of those who left includes 217 names,
mostly of young men, who left their families at home. Most of them went to Chicago,
and other locations in Illinois, then to Minnesota, Michigan, New Mexico, as well as
to Port Arthur, Quebec and to other Canadian towns.
124 Ivan Barbali}, Early Emigration from Vinodol,
Migration Processes in Vinodol (Po~eci iseljavanja iz
Vinodola, migracioni procesi u Vinodolu), Part I,
Vinodolski zbornik, 9/2004, pp. 233-243.
125 Dragutin Hirc, Hrvatsko primorje, Kugli i Deutsch,
Zagreb, 1891; Vinko Tadojevi}, Population of Hreljin,
History (Stanovni{tvo Hreljina u povijesnom razdoblju),
in: Bakarski zbornik 1, Bakar 1995, pp. 23-31.
Emigration proved to be quite large from Vinodol as well. Between 1897 and 1913, the
119
126 According to a list made by Radovan Tadej based
on the ship manifestos at Ellis Island, In Search of Lost
People of Zlobin, Zlobin, 2004.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 120
Iz brojnih primorskih sela iseljavanje je vrlo
~esto, no uglavnom uvijek s namjerom da
bude privremeno. Kr{an krajolik, neplodna
zemlja i male parcele ni marljivim Primorcima
nisu omogu}avali pre`ivljavanje. Amerika je
za mnoge bila spas, no mnogi su za rodni kraj
zauvijek bili izgubljeni.
(Muzej grada Rijeke)
Many people emigrated from numerous
coastal villages, but almost always with the
intention to come back. The karstic landscape,
infertile soil and small plots of land could not
even support a hard-working coastal inhabitant. For many, America represented a salvation, but many were lost for their homeland
forever.
(Muzej grada Rijeke)
stolje}a ima oko 25 tisu}a stanovnika, 1897. imao dvije tisu}e i {esto stanovnika vi{e
negoli 1913. godine. S podru~ja op}ina Bribir, Crikvenica, Drivenik, Gri`ane, Krmpote,
Novi i Selce iselile su tisu}e stanovnika. U Ameriku ih je najvi{e oti{lo iz podru~ja
Gri`ane – Belgrad. U to doba dvostruko vi{e ljudi odlazi i u druge zemlje nego {to ih
127
iseljava u Ameriku.
Uz rane kalifornijske iseljenike, puno je oto~ana, uglavnom pomoraca, iseljavalo od
devedesetih godina. Novi iseljenici, Kr~ani, Cresani, Lo{injani, a malo poslije i Istrani
s podru~ja Plomina i Labina, odlaze na isto~nu obalu, u New York i na obli`nji sjever,
naj~e{}e u Pennsilvaniju, Ohio i Ilinois.
Ve} 1883. na otvorenju Metropolitan opere u New Yorku nastupa poznati tenor Josip
128
Ka{man iz Malog Lo{inja.
Pogled na Vrbnik, otok Krk, podsje}a na ljepotu, ali i oporost toga kraja. Boduli-Kr~ani
me|u prvima su u Primorju krenuli u
Ameriku.
(Muzej za umjetnost i obrt, MUO 16980-44)
A view of Vrbnik on the island of Krk, showing beautiful, but harsh and barren landscape.
The inhabitants of Krk – Boduli – were among
the first from the region of Primorje who went
to America.
(Muzej za umjetnost i obrt, MUO 16980-44)
Oko 1895. kr~ki pomorci iz Omi{lja u New Yorku osnivaju Dru{tvo sv. Nikole, 1900. u
New Yorku je osnovano Austrijsko dobrotvorno dru{tvo sv. Nikole od otoka Veglie
(The Island of Veglia St. Nicholas Austrian Benevolent Society), a sve}enik don Niko
129
Gr{kovi}, tako|er Kr~anin, osniva 1902. u Chicagu list Hrvatska sloboda.
I cresko-lo{injski pomorci osnivaju u New Yorku 1895. svoje prvo potporno dru{tvo,
Anchor Society, a Plominjani koji su se po~eli kasnije iseljavati, u New Yorku osnivaju
130
Dobrovoljno pomorsko dru{tvo sv. Jurja.
Me|u vi|enijim su Primorcima u hrvatskome javnom `ivotu i jedan od osniva~a
Hrvatske narodne zajednice (poslije Hrvatska bratska zajednica) Zdravko V. Mu`ina,
a aktivan je i mla|i Josip Marohni} iz Hreljina, tiskar, izdava~ i pjesnik.
Sa {irega podru~ja rije~koga zale|a, iz Modru{ko-rije~ke `upanije (koja ne obuhva}a
grad Rijeku) koja se {iri od Primorja u Gorski kotar do Like i Bosne, sa slabo naseljenog podru~ja koje u razdoblju do 1910. dosi`e oko 220.000 stanovnika, iselilo je vi{e
131
od 60.000 stanovnika, a od toga velik broj u prekomorske zemlje.
Od 1899. do 1912. u Ameriku je iz ove rijetko naseljene `upanije iselilo gotovo 50.000
emigranata, {to s obzirom na broj stanovnika zna~i da je iseljavanje upravo odavde
bilo najintenzivnije i ostavilo te`e posljedice nego u drugim hrvatskim krajevima.
127 Barbali}, isto. str. 233.–243.
128 Bozani}, isto, str. 34.
129 Bozani}, isto, str. 35.–50.
Za prve je Primorce Amerika naj~e{}e samo zemlja obe}ane zarade, vi{e nego obe}ana
zemlja. Za koju }e se godinu vratiti u rodni kraj, isplatiti dug, sagraditi ku}u ili {ternu,
132
kupiti obli`nju livadu ili njivu. Njihova }e djeca, me|utim, ve} postajati Amerikanci.
130 Anton Bozani}, Istarski iseljenici u New Yorku i
okolici, Pazin – New York, 1999., str. 56.
131 Ivan ^izmi}, Franka Vonovi}, Iseljavanje iz
Modru{ko-rije~ke `upanije u razdoblju 1880.-1910., u:
Bakarski zbornik 1, Bakar, 1995., str. 37.–52.
132 Kao primjer mo`e se navesti Franeta Lu~i}a i njegove sinove iz Mar~elja te neke Kinkele i Gr`eti}e iz
Rukavca, od kojih se starija generacija uglavnom
vra}a, a vi{e sinovi ostaju zauvijek u Americi.
120
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 121
Pogled na obzor i otvoreno more poticao je
snove o Americi kao zemlji mogu}e zarade,
no drugima je budio ~e`nju za najmilijima i
i{~ekivanje njihova povratka.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
16980-81)
Looking at the horizon and the open sea,
many dreamed of America as the country of
certain income possibilities; others longed for
their loved ones and waited eagerly for their
return.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
16980-81)
population of the district of Crikvenica dropped from 25,000 to 22,400. Additional
thousands left the municipalities of Bribir, Crikvenica, Drivenik, Gri`ane, Krmpote,
Novi and Selce, with the area of Gri`ane - Belgrad on top of the list. During that time,
127
emigrants to America accounted for one-third of all emigrants from Vinodol.
In the wake of the early emigrants to California came inabitants of the Adriatic
islands, mostly seamen, in the 1890s. The new emigrants, mostly from the islands of
Krk, Cres and Lo{inj, followed by Istrians, from the areas of Plomin and Labin, went
to the East Coast, New York and to the north, primarily to Pennsylvania, Ohio and
Illinois.
In1883, the renowned tenor Josip Ka{man from Mali Lo{inj opend the season at the
128
Metropolitan Opera in New York.
Around 1895 in New York, persons from Omi{alj established St. Nicholas’ Society, and
in 1900 others established the Island of Veglia St. Nicholas Austrian Benevolent Society in
the same city. In 1902, Don Niko Gr{kovi}, also from Krk, founded the Hrvatska slo129
boda magazine (Croatian Freedom) in Chicago.
Seamen from Cres and Lo{inj founded their charity, Anchor Society, in 1895 in New
York. That was followed by the St. George Benevolent Maritime Society, established by
130
emigrants from Plomin.
Some of the most prominent Croats in the Croatian-American community included
Zdravko V. Mu`ina, one of the founders of the National Croatian Society (later known
as Croatian Fraternal Union) and his younger compatriot Josip Marohni}, a printer,
publisher and poet from Hreljin.
By 1910, more than 60,000 persons, out of 220,000 (1910), had emigrated from sparsely populated Modru{-Rijeka county (not including the town of Rijeka). From that
County, extending from the Littoral through Gorski kotar to Lika and Bosnia, most
131
people went overseas. From 1899 until 1912, more than 50,000 people went to
America from the County. In this County, emigration had been more intensive than
in any other Croatian region and had the most damaging consequences.
127 Barbali}, ibid, pp. 233-243.
128 Bozani}, ibid, p. 34.
129 Bozani}, ibid, pp. 35-50.
130 Anton Bozani}, Emigrants from Istria in the New
York Region (Istarski iseljenici u New Yorku i okolici),
Pazin – New York, 1999, p. 56.
For most early emigrants from the Littoral, America proved to be a land of promised
income, rather than a promised land. Within a few years after their return, they managed to pay off their debts, build a house or a cistern, and buy a meadow or a field.
132
However, their children, fully Americanized, decided to stay in America.
131 Ivan ^izmi}, Emigration from the Modru{-Rijeka
County from 1880 to 1910 (Iseljavanje iz modru{korije~ke `upanije u razdoblju 1880-1910) in: Bakarski
zbornik 1, Bakar, 1995, pp. 37-52.
121
132 Some such examples are Frane Lu~i} and his sons,
from Mar~elj, and some Kinkelas and Gr`eti}s from
Rukavac. While the older generations mostly
returned home, their sons stayed in America for good
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 122
Tr{}anska luka
Austrijsko primorje koje se`e od Grada nadomak Venecije do rije~koga predgra|a
Kantrida i kvarnerskih otoka, postaje krajem 19. stolje}a tranzitno podru~je kojim prolazi tisu}e iseljenika na putu do Genove i zapadnoeuropskih luka. Grani~ni je
`eljezni~ki prijelaz kod Cormonsa, a s druge strane granice, u Udinama, na talijanskom tlu, iseljenike vrebaju agenti iseljeni~kih agencija poput Nodarija, i Trasporti
Generali Internazionali Colajanni, koji im se obra}aju na njihovu jeziku – slovenskom,
hrvatskom, slova~kom, ~e{kom, poljskom i ruskom – i nude razne pogodnosti puto133
vanja u Ameriko preko Genove i Le Havrea.
ISELJENICI IZ TRSTA U SJEVERNU
AMERIKU NA BRODOVIMA AUSTRO
AMERICANE, 1913.
EMIGRANTS FROM TRIESTE ON AUSTROAMERICANA’S SHIPS, 1913
Austrougarske pokrajine i strane drzave
Austro-Hungarian Regions and foreign
countries
Putnici 1. i 2. razreda/ Passengers,
1st and 2nd class
Austrijsko primorje / Austrian littoral
Dalmacija / Dalmatia
Kranjska / Carniola
Koru{ka / Carinthia
Gornja Austrija / Upper Austria
Donja Austrija / Lower Austria
^e{ka / Bohemia
Moravska / Moravia
Slezija / Silesia
Galicija / Galicia
Bukovina / Bukovina
Tirol / Tyrol
[tajerska / Styria
Bosna / Bosnia
Hercegovina / Herzegovina
Ugarska / Hungary
Hrvatska / Croatia
Rusija / Russia
Crna Gora / Montenegro
Albanija / Albania
Gr~ka / Greece
Bugarska / Bulgaria
Srbija / Serbia
Turska / Turkey
Rumunjska / Romania
Italija / Italy
Njema~ka / Germany
Portugal / Portugal
Ukupno/Total
Iseljenici/emigrants
2099
1599
2526
3200
72
4
43
32
14
1
1291
196
12
334
311
284
754
3200
3237
113
Iako se znatnija migracija u ovim krajevima zapa`a ve} po~etkom 1870-ih, tek krajem
stolje}a dolazi do masovne migracije iseljenika s udaljenih podru~ja Austrije i
Ugarske. Emigranti pristi`u vlakovima iz raznih krajeva Monarhije i nastavljaju put
prema Genovi ili Le Havreu za koji vi{e agencija u Udinama nudi karte i druge usluge.
Vi{e od polovice iseljenika odlazi u SAD, tre}ina u Brazil, a ostali u Argentinu, Kanadu
i druge prekomorske zemlje. Me|u pristiglima, ~etvrtina je iseljenika iz Galicije, a po
petina iz Banske Hrvatske, Dalmacije i Kranjske (Slovenija).
Tek puno poslije Trst nije samo va`na luka za prekomorska putovanja, nego i novo
`eljezni~ko ~vori{te, odakle mnogi kre}u prema velikim iseljeni~kim lukama na
134
Atlantiku i Sjevernome moru – ~ak do Bremena i Hamburga.
12
15
47
7
122
20
152
7
1
Iako su ve} 1888. dva brata, bankari Isacco i Giuseppe Morpurgo, unajmila od
Austrijskoga Lloyda tri parobroda kojima su prevozila iseljenike u Brazil, njihov su
pothvat vlasti brzo osujetile pa je sve zavr{ilo tek kao neuspio poku{aj s neznatnim
135
brojem prevezenih putnika.
Pravi po~etak sustavnoga vi{egodi{njeg prijevoza iseljenika u Ameriku, u Trstu
zapo~inje s Cunard Lineom 10. studenoga 1903. godine. Cunardov parobrod Aurania
isplovljuje za New York i pristaje jo{ i u Rijeci, Veneciji, Palermu, Napulju, Al`iru i
Gibraltaru.
Prve su vo`nje “probne” pa se ukrcava svega nekoliko desetaka putnika, no engleski
brodar ne posustaje; redovito odr`ava liniju i postupno pove}ava promet putnika.
19606
Izvor /Souruce : Auswanderung nach Nordamerika via Triest mit
der Dampfer der Austro-Americana f. lli Cosulich, Archivio di
Stato di Trieste
Za razliku od Rijeke u kojoj, zahvaljuju}i politici ugarske vlade, Cunard Line ima
monopol na prijevoz iseljenika u New York, u Trstu se engleski brodar mora natjecati
s vrlo mo}nom konkurencijom njema~kih brodara na kontinentu. U bespo{tednoj
borbi za tr`i{te, koju njema~ki brodari vode protiv engleskih brodara, Cunard se u
Trstu nikad nije uspio posve nametnuti. Austrijsko je primorje podru~je jakoga
njema~kog utjecaja i Cunard u ukupnom udjelu u prijevozu iseljenika u Trstu ne dosi`e
ni udio od punih 15%, no brodovi mu zato na putu do Amerike pristaju u Rijeci, na
136
ugarskom tlu, u kojoj za Engleze vladaju povoljnije prilike.
ZEMLJE IZ KOJIH ISELJENICI DOLAZE U
TR[]ANSKU LUKU 1903.-1914.
COUNTRIES FROM WHICH THE EMIGRANTS ARRIVED TO TRIESTE 1903 - 1914
Zemlje/Countries
Iseljenici/emigrants
Austrija/Austria
Ugarska/Hungary
Bosna i Hercegovina/Bosnia-Herzegovina
40,4&
16,7%
4%
Rusija/Russua
Turska/Turkey
Gr~ka/Greece
Italija/Italy
Rumunjska/Romania
Bugarska/Bulgaria
Njema~ka/Germany
Ostali/Other
22,9%
4,3%
3,2%
3%
2,4%
1%
1%
1,1%
Zbog sve ve}e emigracije s juga Italije po~etkom stolje}a, promet emigranata u znatnoj se mjeri pomi~e sa Sjevernog mora i Atlantika na Sredozemlje. Umjesto
dotada{njih vode}ih luka Bremena i Hamburga, na prvo mjesto po broju ukrcanih
putnika izbija – Napulj.
No i u Napulju, kao i u brojnim drugim sredozemnim lukama, u prijevozni~kom
poslu i dalje vladaju stranci, Norddeutscher Lloyd i Cunard Line.
Ubrzo nakon Cunardove inicijative, u Trstu je 1904. osnovana velika doma}a parobrodarska kompanija pod nazivom Unione Austriaca di Navigazione (Austrijsko pomorsko
dru{tvo), poznata i kao Austro-Americana & Fratelli Cosulich. Ime potvr|uje da je nova
velika tvrtka zapravo nastala zdru`ivanjem Austro-Americane (osnovane 1894.) i brodarskog dru{tva Fratelli Cosulich, lo{injske pomorske ku}e koja 1889. prenosi sjedi{te
u Trst.
Novi brodar, koji je i dalje poznatiji pod starim imenom Austro-Americana, u samo
nekoliko mjeseci udvostru~uje po~etni kapital – zato {to u vlasni~ku strukturu kom-
133 Prospekti agencija Nodari i drugih u zbirkama
Civici Musei di Storia ed Arte, Trst
134 Zagreba~ka agencija Ma{ek i drug reklamira put
preko Trsta do Hamburga.
135 Cecotti, Mattiussi, Un altra terra...
136 Izvje{}e lu~ke kapetanije u Trstu Kraljevskim
pomorskim vlastima u Trstu, 10. kolovoza 1904.
Dr`avni arhiv u Trstu, Pomorska uprava, b. 875, f,
5186-04.
122
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 123
Prizor iz tr{}anske luke. Me|u mno{tvom
malih brodica i jedrenjaka, nazire se i veliki
prekooceanski brod. Krajem 1903. Cunard
po~inje odr`avati liniju za New York istim
brodom koji pristaje i u Rijeci. Za razliku od
konurentske luke u kojoj engleska kompanija
ima monopol, u Trstu se ubrzo pojavljuje i
doma}i brodar Austro-Americana, a poslije i
tre}i – Canadian Pacific Railway kojega samo
rat sprje~ava u ve}em proboju.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
View of the Trieste harbour. Among many
small boats and sailing ships, one can also see
a big transatlantic steamship. At the end of
1903, Cunard started running the line for New
York with the same ship that docked in Rijeka.
As opposed to the rival harbour, on which the
English company had a monopoly, Trieste
soon got a domestic shipping company,
Austro-Americana, and later also a third one,
Canadian Pacific Railway, which was only held
back from expansion by the war.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
The Port of Trieste
By the end of the 19th century, the Austrian Littoral, extending from Grado near
Venice to the Rijeka suburb of Kantrida and including the Kvarner islands, became a
transport hub for thousands of emigrants traveling to Genoa and ports in Western
Europe. Emigrants crossed the Austro-Hungarian – Italian border by train at
Cormons. On the Italian side, in Udine, travel agency officials, such as those of Nodari
and Trasporti Generali Internazionali Colajanni, accosted them and addressed them in
their native languages, Slovenian, Croatian, Slovakian, Check, Polish and Russian,
and advertised the different advantages of taking passage to America from Genoa or
133
Le Havre.
Although emigration from this region had commenced as early as the 1870s, only at
the turn of the 20th century did people start emigrating en masse from distant regions
of Austria-Hungary. Emigrants came by train from different parts of the Monarchy on
their way towards Genoa or Le Havre. In Udine, several agents sold tickets and other
services for those ports. More than half of the emigrants went to the USA, a third to
Brazil and others to Argentina, Canada and other transoceanic countries. A quarter of
the emigrants came from Galicia and a fifth each from Central Croatia, Dalmatia and
Carniola (Slovenia).
Only much later did Trieste become not only a major port for transoceanic voyages but
also a new railway junction and a point of departure for many emigrants on the way
134
to Atlantic and North Sea ports, including distant Bremen and Hamburg.
As early as 1888, the brothers and bankers Isacco and Giuseppe Morpurgo rented
three steamships from Austrian Lloyd for the transport of emigrants to Brazil. But the
authorities soon thwarted their enterprise after they had managed to transport only a
135
very small number of passengers.
A period of systematic transport of emigrants to America from Trieste started on 10
November 1903 when the Cunard Line’s steamship Aurania set sail for New York, with
stops in Rijeka, Venice, Palermo, Naples, Algiers and Gibraltar.
After several “trial” trips, carrying only a few dozen passengers, the English shipper
introduced a regular service and gradually increased the number of passengers.
Unlike in Rijeka, where the Cunard Line had been granted a monopoly for the transport of emigrants to New York, in Trieste the Cunard Line faced stiff competition by
powerful German shippers. In such cutthroat competition, waged by the German
shippers against their English counterparts, Cunard did not manage to hold its ground
in Trieste. The Austrian Littoral was under strong German influence and Cunard
never managed to secure more than 15% of the market in the transport of emigrants
in Trieste. However, on the way to America its ships called at Rijeka, a Hungarian
136
port, where the English fared better.
After the turn of the century, due to the increased outflow of emigrants from southern
Prospekt s “turisti~kim” prizorom na palubi
parobroda Austro-Americane. Doma}a je kompanija nastala zdru`ivanjem flote Fratelli
Cosullich, podrijetlom iz Malog Lo{inja, s kapitalom austrijskih banaka i velikih njema~kih
brodara. Kompanija je u Trstu prejaka
konkuencija Cunardu koji je uspio preuzeti
samo manji dio tr{}anskog kola~a. Kao i
obi~no, veseli ugo|aj s palube i slikovita razglednica mo}nog parobroda, dobra su reklama.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
A leaflet with a “tourist” view of the deck of
Austro-Americana’s steamship. This domestic
company came into exitence when the Fratelli
Cosullich fleet, originating in Mali Lo{inj, united with the capital of Austrian banks and
large German shipping companies. In Trieste,
the company was too big of a rival to Cunard,
which only managed to eat a smaller part of
Trieste’s cake. As is the usually case, the
cheerful atmosphere on the deck and the picturesque postcard of the powerful steamship
are good publicity.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
133 Brochures by travel agent Nodari and others, collections in Civici Musei di Storia ed Arte, Trieste
134 Masek i drug, a travel agent in Zagreb, advertises
passage from Trieste to Hamburg
135 Cecotti, Mattiusi, Un altra terra…
123
136 A report by the Trieste Port Authority to the Royal
Maritime Authority in Trieste, 10 August 1904, State
Archives in Trieste, Maritime Directorate, b. 875, f,
5186-04.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 124
Austro-Americana do~ekuje rat s mo}nom flotom od ~ak 33 “transatlantika”. Kompanija
ima linije i za Sjevernu i za Ju`nu Ameriku, a
odr`ava i sredozemna turisti~ka putovaja. No
skori joj rat bitno pomrsuje ra~une pa iz rata
izlazi s bitno smanjenom flotom, s novimstarim imenom Fratelli Cosullich i s bitno manjim prometom.
(Associazione Marinara Aldebaran, zbirka
Spazzapan, Trst)
At the onset of the war, Austro-Americana had
a powerful fleet of 33 ocean steamers. The
company had lines to North and South
America, and also ran services for
Mediterranean tourist voyages. However, the
war weakened it severly, leaving it with a
reduced fleet, with the new-old name Fratelli
Cosullich and with significantly less traffic.
(Associazione Marinara Aldebaran, Collection
Spazzapan, Trieste)
panije ula`u veliki sjevernonjema~ki brodari i austrijske banke.
Velikim ulaganjima Nijemci preuzimaju kontrolu nad kompanijom s namjerom da
suzbiju konkurenciju Cunard Linea, nepo`eljnog uljeza na “njihovo” doma}e tr`i{te.
Tek se mnogo poslije u Trstu pojavio novi takmac, Canadian Pacific Railway, no skoro
izbijanje rata onemogu}uje mu ve}i udio u poslu. Kanadsko je dru{tvo ostvarilo jedva
ne{to vi{e od dva posto ukupnoga tr{}anskog iseljeni~kog prometa u Sjevernu
Ameriku.
Oglas Austro-Amerikane za linije koje odr`ava
s New Yorkom, Kanadom i Ju`nom
Amerikom. Dru{tvo se reklamira vrhunskom
tehnologijom i dobrom uslugom, novim
velikim brzim parobrodima s dva vijka –
Kaiser Franz Joseph I. i Martha Washington.
(Zbirka zu Kostwein de Canziani Jak{i},
Rijeka)
U doba osnutka, 1904., Austro-Americana ve} ima flotu od 19 brodova i ukupno 61.440
tona bruto-zapremine. Linija za New York pokre}e se u lipnju 1904. godine. Parobrod
Gerty kre}e iz Trsta i pristaje u Mesini, Napulju i Palermu. Ve} u srpnju na istoj pruzi
plove parobrodi Giulia i Freda. Svi prekomorski iseljenici moraju prije putovanja dati
na pregled osobne dokumente i pro}i lije~ni~ki pregled koji se obavlja u isto~nom
dijelu hangara br. 17, u podrumskim prostorijama Magazzini Generali. Nakon toga slijedi dezinsekcija prtljage koja se obavljala u Lazaretu sv. Bartolomeja.
U potrazi za putnicima Austro-Americana nije osobito stroga u ukrcaju. Dobri su joj i
oni koje odbija Cunardov brodski lije~nik i za koje postoji velika vjerojatnost da }e ih
odbiti i ameri~ke vlasti u New Yorku.
Unato~ po~etnim iskustvima s ne`eljinim povratnicima, Austro-Americana nastavlja
primati – i vra}ati – putnike koji ne prolaze provjeru njujor{kih useljeni~kih vlasti.
Tako, primjerice, brod ove kompanije u travnju 1906. vra}a ~ak 197 Grka – zbog o~ne
bolesti (trahoma) te zbog toga {to su bez novca i nemaju ameri~ke za{titnike, a dijelom
i zbog nekih drugih “nepravilnosti” i neispunjenih uvjeta.
Advertisement for Austro-Americana’s lines
to New York, Canada and South America. The
company advertized highly developed technology, good service, and big, fast and new
steamships with two propellers: Kaiser Franz
Joseph I. and Martha Washington.
(Collection zu Kostwein de Canziani Jak{i},
Rijeka)
Da bi Kompanija postigla odobrenu kvotu od 4% udjela u prijevozu europskih iseljenika u Ameriku, brodarski joj kartel (Continental Pool) dopu{ta pristajanje i u drugim
lukama – u gr~koj luci Patras i u nekim talijanskim lukama. Udio se odnosi na
cjelokupno kontinentalno tr`i{te i u tu se kvotu ne ra~una promet ostvaren u
engleskim lukama, niti promet {to ga ostvaruju engleski brodari u kontinentalnim
lukama. Mediteranski brodarski kartel (pool) pod nadzorom je Sjevernoatlantskoga
parobrodarskog linijskog saveza (Nordatlantischer Dampfschiff Linien Verband).
Kompanije udru`ene u kartel prihva}aju to~no odre|ena pravila, ponajprije ~vrsto
odre|ene kvote koje ne smiju prije}i. No ako ne posti`u predvi|enu kvotu, poma`e
im se da na svoje brodove ukrcaju vi{e putnika.
124
Zato je Austro-Americani, unato~ talijanskim zakonima koji na~elno {tite doma}e brodare, odobreno da iseljenike ukrcava i u talijanskim lukama u kojima (u Genovi,
Napulju i Palermu) posao i tako vode veliki njema~ki i engleski brodari. O tome svje-
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 125
Veliki parobrod Austro-Americane u gradnji na
tr{}anskom navozu. Sve vi{e iseljenika pred
rat iziskuje gradnju novih, ve}ih i br`ih parobroda, na {to je brodare tjerala i sve ja~a
konkurencija i, osobito, gradnja “najve}ih
brodova na svijetu” kojima se po~inju uzajamno natjecati “velika ~etvorica” engleskih i
njema~kih brodara.
(Associazione Marinara Aldebaran, zbirka
Valenti, Trst)
A big steamship of the Austro-Americana being
built in Trieste’s shipyard. The growing number of emigrants in the time before the war
made the construction of new, bigger and
faster steamships necessary. Shipping companies were impelled to do so also by the growing competition and, above all, the rival
building of the “biggest ships in the world”
by the “great four” English and German companies.
(Associazione Marinara Aldebaran, Collection
Valenti, Trieste)
Italy, the traffic of emigrants shifted significantly from the North Sea and the Atlantic
to the Mediterranean. As a result, Naples overtook Bremen and Hamburg as the emigrants’ port of choice.
Still, in Naples, as in many other Mediterranean ports, foreign companies, such as
Norddeutscher Lloyd and Cunard Line, dominated.
In 1904, shortly after Cunard’s initiative, Trieste saw the founding of a major domestic
shipping company, Unione Austriaca di Navigazione (Austrian Shipping Association),
also known as Austro Americana & Fratelli Cosulich. The name bears witness to the
merger of Austro-Americana (founded in 1894) and Fratelli Cosulich, a shipping company from Lo{inj whose seat had been moved to Trieste in 1889.
In only a few months, the new shipper, better known as Austro-Americana, doubled its
capital stock, thanks to investments by large north German shippers and Austrian
banks. Because of their large investments, the Germans assumed control of the
Company, with the intention to squeeze the intruder Cunard Line out of their “domestic” market.
Only much later did Trieste witness the arrival of another player, Canadian Pacific
Railway, whose expansion was soon thwarted by World War I. The Canadian company managed to secure only slightly more than two percent of the total emigration traffic from Trieste to North America.
At the time of its founding, in 1904, Austro-Americana had a fleet of 19 ships, with a
total capacity of 61,440 DWT. It launched a service for New York in June 1904 using
the steamship Gerty, which also called at Messina, Naples and Palermo. In July 1904,
the Giulia and the Freda joined the Gerty on this route. Prior to boarding, all emigrants
had to pass through document inspection and medical check-ups in the basement of
the Magazzini Generali, located in the eastern section of Hangar No. 17. That was followed by disinfection of the luggage at the St. Bartholomew quarantine.
Desperate for passengers, Austro-Americana could not afford to be very selective and
it accepted even those who had been turned back by the Cunard’s ship physician and
who stood little chance of being allowed entry into the USA by American authorities
in New York.
In spite of a history of rejections, Austro-Americana kept sending passengers to New
York who were then turned back by local authorities. Thus, in April 1906 as many as
197 Greeks were returned due to trachoma (an eye disease) as well as because they
lacked money, had no American guarantors and had certain other irregularities.
In order to meet its quota of 4% of all European emigration to America, AustroAmericana obtained a permit from the Continental Pool to call at the Greek port of
Patras and at some Italian ports. The quota comprised the entire Continental market,
not including the English ports and the business of the English shippers in the
Continental ports. The North Atlantic Shippers’ Association (Nordatlantischer
Dampfschiff Linien Verband) controlled the Mediterranean Shipping Pool. Strictly set
rules bound the companies in the Pool, primarily through the use of quotas that could
not be exceeded. Yet, when a company could not meet its quota, it received assistance
to help it increase the number of its passengers.
125
Parobrod “Martha Washington” AustroAmericane na putu za New York.
(Associazione Marinara Aldebaran, zbirka
Valenti, Trst)
Austro-Americana’s
steamship
“Martha
Washington”, navigating toward New York.
(Associazione Marinara Aldebaran, Collection
Valenti, Trieste)
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 126
do~i ~injenica da su od 32 parobroda koji u lipnju 1910. iz Napulja isplovljavaju za
137
SAD, samo ~etiri broda talijanska!
Iako Austro-Americana lako dobiva dozvolu talijanskih vlasti, talijanska kompanija
Navigazione Generale Italiana ne dobiva takvu dozvolu od Austrije – pa i Talijani
povla~e ve} izdanu dozvolu. No Tr{}ani i dalje ilegalno ukrcavaju talijanske dr`avljane u Napulju. Isto tako, unato~ kaznama koje pla}aju talijanskim vlastima, i u
138
ameri~kim lukama ukrcavaju Talijane koji putuju u domovinu.
Vreva na palubi jednog od brodova tr{}anske
Austro-Americane.
(Associazione Marinara Aldebaran, kolekcija
Valenti, Trieste)
Ukupni promet iseljenika
u tr{}anskoj luci od 1903. do 1914.
A crowd on the deck of one of the ships of
Trieste’s Austro-Americana.
(Associazione Marinara Aldebaran, Collection
Valenti, Trieste)
U samo jedno puno desetlje}e, od kraja 1903. do potkraj 1914., iz tr{}anske se luke
otiskuje u Ameriku 220.312. iseljenika, od kojih tri ~etvrtine u SAD (73,5 %), malo
manje od ~etvrtine u Ju`nu Ameriku (22,1%), a 4,4% u Kanadu.
Najvi{e ih odvozi Austro-Americana (83%), Cunard mnogo manje (14,7%), a tek neznatan broj Canadian Pacific Railway (2,3%).
Sveukupni promet iznosi prosje~no godi{nje manje od 20.000 putnika, {to zna~i da je
Trst deveta me|u deset najve}ih europskih “kontinentalnih” iseljeni~kih luka.
Po~etkom stolje}a, u doba najve}e migracije iz srednje Europe i Italije, vode}e su luke
Napulj, Bremen, Genova, Hamburg, Le Havre, Antwerpen, Rotterdam, Rijeka i – Trst.
U tu klasifikaciju koja obuhva}a kratko razdoblje od 1908. do 1913., nisu uvr{tene
velike engleske iseljeni~ke luke Liverpool i Southampton, {to zna~i da Trst zapravo
ispada iz liste velike desetorice, dok Rijeka, s neznatnom predno{}u pred Trstom, ostaje na za~elju liste desetorice najve}ih koja se kre}e u rasponu od 1 prema 6 ili od preko
150.000 do malo vi{e od 25.000 iseljenika (u Rijeci se godi{nje prosje~no ukrcava 25.616
139
iseljenika, a u Trstu 25.391 iseljenik).
Me|u tr{}anskim iseljenicima, 40,4% su iz austrijskoga dijela Monarhije, 16,7% iz
Ugarske (me|u njima je vi{e od polovice Hrvata, a manje Ma|ara), a iz Bosne i
Hercegovine 4%. Ostali su iz inozemstva – iz Rusije 22,9%, Turske 4,3%, Gr~ke 3,2%,
Italije 3% i Rumunjske 2,4%, a iz Bugarske i Njema~ke manje od 1%.
Me|u “Austrijancima” najvi{e je onih iz Galicije (39,6%), potom iz Dalmacije (26,5 %),
Austrijskog primorja (koje se`e do zapadnih predgra|a Rijeke, 12,7%), Kranjske
(Slovenija, 11,1%) i iz Bukovine (3,4%), a najmanje je me|u njima doma}ih, austrijskih
Nijemaca iz [tajerske, Ju`ne Austrije i Tirola (ukupno oko 5%).
Zamjetno je da manje od 5% iseljenika koji se na brod ukrcavaju u Trstu potje~e iz
140
Austrijskog primorja – {to zna~i iz tr{}anskog zale|a, Istre i kvarnerskih otoka.
Zbog nacionalne slo`enosti zemalja srednje i isto~ne Europe, podatke treba shvatiti
vi{e kao zemljopisno nego kao nacionalno odre|enje, osobito kada je rije~ o @idovima
koji su u popisima gotovo nevidljivi. Postoji tako ~vrsto uvjerenje da je me|u brojnim
iseljenicima koji dolaze iz Rusije vrlo malo Rusa, a da je me|u njima najvi{e @idova te
141
prili~no Ukrajinaca, pograni~nih Nijemaca i Poljaka.
U ovo vrijeme masovnog iseljavanja velik je broj i onih koji samo prolaze kroz Trst i
koji `eljeznicom nastavljaju do Le Havrea ili prema Genovi i njema~kim lukama (oko
142
31.000).
137 A. Molinari, Porti, trasporti e compagnie, u: Storia
dell emigrazione Italiana, sv. 1., Partenze, ur. P.
Bevilacqua, A. De Clementi i E. Franzina, Rim,
Donzeli Editore, 2001., str. 249.
138 P. Valenti, Le quatro sorelle. Storia delle motonavi
Saturnia e Vulcania, Neptunia e Oceania della Cosulich di
Trieste, Edizioni Luglio, Trst, 2007., str. 6.
139 G. Russo, Emigrazione transoceanica e trasporti
marittimi dal porto di Trieste, u: “Bolettino dell emigrazione”, br.2, 1919., str. 4.
140 A.Kalc, Prekooceansko izseljavanje skozi Trst
1903–1914. g. u: Zgodovinski ~asopis, god. 46., 1992.,
br. 4, str. 485.
141 G. Russo, Emigrazione transoceanica..., n.d., str. 11.
142 Kalc, Prekooceansko izseljavanje...n.d., str. 492.
126
Istovremeno je zamjetan i znatan broj povratnika koji se iskrcavaju u tr{}anskoj luci,
me|u kojima je dio “sezonskih radnika” koje zovu i “ptice selice” (birds of passage), a
dio je i onih koji se vra}aju potpuno osiroma{eni i padaju na teret tr{}anskih socijalnih
slu`bi – koje ih uz minimalnu naknadu smje{taju u posebne stanove u Ulici Gasparea
Gozzija. Kako ih pred rat dolazi sve vi{e, gradska bolnica i javne slu`be osje}aju njihov sve ve}i pritisak. Krivnju dijelom svaljuju i na brodare, posebno na AustroAmericanu koju prije svega zanima profit i koja ne vodi brigu o nevoljnicima.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 127
Razglednica s parobroda George Washington
Austro-Americane na atlantskoj pu~ini u brzom
plovu prema New Yorku. Parobrod je obasjan
ve~ernjim rumenilom i kao da mu ni{ta ne
mo`e stati na put.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
A postcard from Austro-Americana’s steamship
George Washington, rapidly sailing toward
New York across the Atlantic ocean. The
steamship is lightened by the redness of the
sunset sky and seems as if nothing can get in
its way.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Hence, in spite of Italian laws which in principle protected domestic shippers, AustroAmericana received permission to take passengers in Italian ports (Genoa, Naples and
Palermo) where major German and English shippers in any event dominated. This is
borne out by the fact that only four out of 32 steamships that sailed from Naples to the
137
USA in June 1910 were Italian!
Although Austro-Americana easily obtained a permit from Italian authorities, the
Italian company Navigazione Generale Italiana did not receive such a permit from
Austrian officials. In retaliation, the Italians rescinded their permit, though the Trieste
company continued to illegally board Italian citizens in Naples. Similarly, in spite of
fines they paid to Italian authorities, they continued shipping Italian citizens from
138
American ports to Italy.
Total Emigrants’ Traffic at the Port of Trieste
from 1903 to 1914
In only a decade, from late 1903 until late 1914, as many as 220,312 emigrants set out
from the port of Trieste to the Americas. Out of that number, three-quarters (73.5%)
went to the USA, slightly less than a quarter (22.1%) to South America and 4.4 % to
Canada.
Austro-Americana transported most of them (83%), Cunard transported much fewer
(14.7%) while Canadian Pacific Railway transported only a negligible number (2.3%).
The total traffic per year was under 20,000 passengers, which put Trieste in the ninth
position among the top ten emigration ports in continental Europe. At the beginning
of the 20th century, a peak period for emigration from Central Europe and Italy, most
emigrants went from the ports of Naples, Bremen, Genoa, Hamburg, Le Havre,
Antwerp, Rotterdam, Rijeka and Trieste. The ranking, covering the short period
between 1908 and 1913, does not include the major English emigration ports of
Liverpool and Southampton. If they had been included, Trieste would not have been
in the top ten and Rijeka, which was marginally busier than Trieste, would have been
at the bottom position. The traffic in the top ten ranged from slightly more than 25,000
139
emigrants (25,616 boarded in Rijeka and 25,391 in Trieste) to more than 150,000.
Out of the total number of people who emigrated through Trieste, 40.4% were from
the Austrian part of the Monarchy, 16.7% from Hungary (more than a half were
Croats, whereas the Hungarians were fewer) and 4.4% from Bosnia and Herzegovina.
The rest consisted of foreigners – 22.9% from Russia, 4.3% from Turkey, 3.2% from
Greece, 3% from Italy, 2.4% from Rumania and under 1% from Bulgaria and Germany.
The Austrians came from Galicia (39.6%), Dalmatia (26.5%), the Austrian Littoral
(reaching to the western suburbs of Rijeka, 12.7%), Carniola (Slovenia, 11.1%), and
Bukovina (3.4%). The smallest contingent consisted of German speaking Austrians
137 A. Molinari, Ports, Transport and Companies
(Porti, trasporti e compagnie), in History of Italian
Emigration (Storia dell Emigrazione Italiana), vol. 1,
Departures (Partenze), ed. by P. Bevilacqua, A. de
Clementi and E. Franzina, Rome, Donzeli Editore, p.
249.
138 P. Valenti, The Four Sisters (Le Quarto Sorelle),
History of Steamships Saturnia and Vulcania,
Neptunia and Oceania Owned by the Cosulich from
Trieste (Storia delle motonavi Saturnia e Vulcania,
Neptunia e Oceania della Cosulich di Trieste),
Edizioni Luglio, Trieste, 2007, p. 6.
127
139 G. Russo, Transoceanic Emigration and Maritime
Transport from the Port of Trieste (Emigrazione
transoceanica e trasporti marittimi dal porto del
Trieste) in Bulletin of Emigration (Bolettino dell emigrazione), no. 2, 1919, p. 4.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 128
Blagovaonica prvog razreda na brodovima
Alice i Laura, tr{}anskog brodara AustroAmericane. Gotovo zadivljuju}i ugo|aj dvorane podsje}a na nepremostivu razliku koja je
uo~i Prvoga svjetskog rata jo{ uvijek vladala
izme|u prve i tre}e klase.
(Zbirka zu Kostwein – de Canziani, Jak{i},
Rijeka)
First class dining room on Alice and Laura,
Austro-Americana’s steamers. The stunning
surroundings of the halls reminds us of the
huge gap between the first and the third class
before the WWI.
(Collection zu Kostwein – de Canziani,
Rijeka)
U razdoblju od 1904. do 1914. u tr{}anskoj se luci iskrcava 63.290 povratnika, od kojih
86,1% iz SAD-a, 12,9% iz Ju`ne Amerike i 1% iz Kanade.
Upadljiv je podatak da je me|u povratnicima vi{e od polovice ugarskih podanika
(50,9%), {to bi, u odnosu na ukupan broj iseljenih iz Ugarske – Hrvata, Ma|ara,
Slovaka i drugih – zna~ilo da ih se preko Trsta vra}a gotovo isto toliko koliko ih preko
ove luke odlazi u Ameriku!
Smje{taj iseljenika u Trstu
U brojnim lukama nema jedinstvenog i organiziranog smje{taja iseljenika, postoje
samo brojna mala kona~i{ta koja primaju iseljenike.
U namjeri da organizira smje{taj iseljenika, Austro-Americana kupuje u Servoli, predgra|u Trsta, ali kraj mora, veliku ku}u sa suterenom, dva kata i potkrovljem, koja je
dotad slu`ila kao ubo`nica i dje~ja bolnica za oboljele na plu}ima. Unato~ stalnim
primjedbama sanitarnih nadzornika (inspektora), iseljenici su ipak dobili smje{taj,
makar ih je katkad bilo nagruvanih i tisu}u u prostoru u koji, prema mi{ljenju inspektora, nije moglo stati vi{e od sedam stotina osoba, pa se nije ni moglo pristupiti dezinsekciji.
Upravo su se zbog lo{ih uvjeta, nedovoljne opskrbe vodom, neprimjerene kanalizacije i lo{e organiziranog odvoza sme}a, u “emigrantskoj ku}i” pojavile zarazne bolesti –
velike boginje i tifus.
Zbog stalnih prigovora, Austro-Americana je morala u “emigrantskoj ku}i” smanjiti
promet i prona}i dodatne prostore.
^ak su i novine iz Krakova, Galicija, odakle sti`e najvi{e “tr{}anskih” emigranata,
nakon izbijanja tifusa `estoko kritizirale Austro-Americanu. Ne samo zato {to slu`benici ne govore poljski, nego i zbog vrlo lo{e usluge i neurednog isplovljenja, brodovi ne
odlaze u dane predvi|ene voznim redom, ve} ~esto kasne i po dva i vi{e tjedana.
143
Kompanija uspijeva samo dijelom opovrgnuti ove vrlo ozbiljne prigovore.
Dijelom potaknuti skandalima, ali jo{ vi{e zbog nove poslovne politike, Austro-Americana 1913. pristupa velikom pro{irenju i modernizaciji emigrantskog prihvatili{ta koje
dobiva i izoliranu zgradu za zara`ene bolesnike. No ~ine se pretjeranima navodi o
mogu}nosti smje{taja 3000 iseljenika. Ako su i to~ni, zgrada je zbog izbijanja rata vrlo
144
kratko slu`ila iseljenicima.
Uo~i rata 1913., Trst bilje`i neo~ekivan porast iseljeni~kog prometa. Porast je zabilje`en
u svim lukama, ali u mnogo manjem omjeru nego u Trstu. Prosje~no je pove}anje
prometa gotovo za polovicu u odnosu na prethodne godine, a u Trstu je gotovo
udvostru~en.
Pojavljuje se i novi prijevoznik, Canadian Pacific Railway, dru{tvo prije svega poznato
po gradnji velike kanadske transkontinentalne `eljeznice. Pojava ove kompanije izazi-
143 W. Prausnitz, Parere deel Prof. Prausnitz sulle
condizioni igieniche di Trieste in nesso all epidemia
di tifo, Graz, 1913.
144 G. Russo, Emigrazione transoceanica e trasporti
marittimi dal porto di Trieste, str. 23.
128
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 129
Casa dei emigranti – Iseljeni~ka ku}a u Trstu,
koju nazivaju i Pansion (dok u Rijeci ponosno
isti~u da imaju – hotel!). U vlasni{tvu AustroAmericane kojoj zadaje mnogo brige –
inspekcije prigovaraju higijenskim uvjetima
koje zbog pretrpanosti nije mogu}e odr`avati
na prihvatljivoj razini, pa se stoga pojavljuju i
ve}e zaraze.
(Civici Musei di Storia ed Arte, Fototeca, Trst)
Casa dei emigranti – Emigration Home in
Trieste, also called Pension (while Rijeka
proudly emphasizes that it has a – hotel!). It is
owned by Austro-Americana, to which it causes some trouble – inspectors continuously
point out the low hygienic standards, which
the overcrowding makes impossible to
uphold at an acceptable level, so there is an
increased incidence of infectious diseases.
(Civici Musei di Storia ed Arte, Fototeca, Trieste)
from Styria, south Austria and Tyrol (5% in total).
Notably, the least represented among the emigrants embarking at Trieste were those
from the Austrian Littoral, i.e., the Triestine hinterlands, Istria and the Kvarner
140
islands.
Due to the complex ethnic makeup of the countries of Central and Eastern Europe, the
above data should be interpreted more as geographic than ethnic designations, especially concerning the Jews, who are hardly visible in the statistics. Thus, it is widely
believed that the significant contingent of emigrants from Russia comprised very few
ethnic Russians, and that most of them were Jews, with quite a few Ukrainians, trans141
border Germans and Poles.
During the period of the most intensive emigration, many emigrants used Trieste just
a stop on their train journey to Le Havre, Genoa or some German port (around
142
31,000).
Concurrently, a large number of returnees, including seasonal labor, also called “birds
of passage,” used Trieste as a port of entry. But some returnees came back penniless
and had to rely on the support of Triestine social services, which accommodated them
for a minimal fee in dedicated flats in Via Gaspare Gozzi. When their numbers started growing on the eve of World War I, they became a significant burden for the city
hospital and public services. That was partly blamed on the shippers, primarily on
Austro-Americana, who were blinded by profits and neglected the interests of these
wretches.
Between 1904 and 1914, 63,290 returnees disembarked at the port of Trieste, including
86.1% from the USA, 12.9% from South America and 1% from Canada.
It should be noted here than more than half of the returnees from America consisted
of Hungarian subjects (50.9%), which meant that the number of Hungarian returns,
whether ethnic Croats, Slovaks, Hungarians or others, almost equaled the number of
Hungarian departures at this port.
Accommodation of Emigrants in Trieste
Many ports lacked a centrally run and well coordinated system for accommodating
emigrants and relied on small hostels.
Austro-Americana bought a large house in Servola, a coastal suburb of Trieste, with the
intention to use it to accommodate emigrants. The house, formerly a charity home
and a children’s pulmonary hospital, consisted of a basement, two floors and an attic.
Although sanitary inspectors often complained about the house’s overcrowding,
claiming that the facility should accommodate no more than 700 persons, rather than
a thousand, which made disinfection impossible, the emigrants at least had a place to
stay.
140 A.Kalc, Transoceanic Emigration Through Trieste
(Prekooceansko izseljavanje skrozi Trst, 1903-1914) in
History Magazine (Zgodovinski casopis), year 46, 1992,
no. 4, p. 485.
141 G. Russo, Emigrazione transoceanica, op. cit., p. 11.
129
142 Kalc, Prekooceansko izseljavanje p. 492.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 130
Kuhinja u Iseljeni~koj ku}i u Trstu, na slici
objavljenoj u reklamnom prospektu. Naoko se
~ini urednom i oglednom, no mo`da se i ovdje
dijelom kriju uzroci prigovorima sanitarnih
inspekcija i zarazama koje se pojavljuju i u
vi{e drugih luka jer ih zbog velikog protoka i
masovnosti iseljenika nije lako sprije~iti i
nadzirati.
(Civici Musei di Storia ed Arte, Fototeca, Trst)
Kitchen in the Emigration Home in Trieste, a
picture published in an advertisement. At first
glance, it seems tidy, but maybe sanitary
inspectors could find the causes of infectious
diseases here as well. Infections occurred also
in many other harbours because they were
hard to prevent and monitor in view of the
huge turnover of emigrants.
(Civici Musei di Storia ed Arte, Fototeca, Trieste)
va zbrku u sjevernoatlantskom i mediteranskom brodarskom kartelu i o{tru borbu
protiv uljeza.
Na kraju su znatnim ulaganjima bra}a Cosulich i austrijske banke iz Austro-Americane
istisnuli sjeverne Nijemce i oja~ali polo`aj tr{}anske tvrtke u mediteranskome brodarskom poolu (kartelu). Od prije dogovorenih 4% europskoga iseljeni~kog prometa,
obnovljenoj je tr{}anskoj tvrtki trebalo pripasti 7%, a poslije ~ak 10%.
No rat je sve planove okrenuo naopa~ke; umjesto porasta, Austro-Americana je posve
uzdrmana. Nije joj samo promijenjeno ime (1919. postaje Cosulich – Società Triestina di
Navigazione) nego i prepolovljena flota. A promet emigrantima nakon rata bitno je
145
smanjen.
145 Cosulich, Società Triestina di navigazione,
Rapporto per il Congresso Generale Ordinario... 1916,
1917, 1918, Tipografia Società dei Tipografi, Trst 1919.
130
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:37 Pagina 131
Mno{tvo iseljenika koji ~ekaju pred Pansionom
Austro-Amerikane doista potvr|uje masovnost
tr{}anskog iseljeni~koga pravca. Ovamo
dolaze brojni putnici iz Galicije, ali i iz
sredi{nje Hrvatske, Dalmacije i Slovenije, a
dijelom ~ak i iz Rusije.
(Narodna in [tudijska Knji`nica v Trstu - Odsek
za zgodovino, Trst)
The crowd of emigrants waiting in front of
Austro-Americana’s Pension is proof enough of
the massive emigration flux from Trieste. It is
the departure place of many passengers from
Galicia, as well as from Croatia, Dalmatia and
Slavonia, and even partly from Russia.
(Narodna in [tudijska Knji`nica v Trstu - Odsek
za zgodovino, Trieste)
Due to poor water supply and sewage and inadequate garbage collection, the emigrants’ house soon witnessed outbreaks of infectious diseases – smallpox and typhoid.
As the result of frequent complaints, Austro-Americana was forced to limit the number
of lodgers at the emigrants’ house and began to consider expansion.
Following an outbreak of typhoid, even a newspaper in Cracow, Galicia, the region of
origin of most Triestine emigrants, published a rabid criticism of Austro-Americana.
The paper complained that the staff did not speak Polish and that the Company did
not respect its timetable, with ships running two or more weeks behind schedule. The
143
Company managed to effectively counter only some of these very serious objections.
Partly under the pressure of trade unions but primarily in line with its new business
policies, in 1913 Austro-Americana embarked on a major expansion and upgrade of the
emigrants’ hostel and on the construction of quarantine facilities for emigrants with
infectious diseases adjacent to it. The goal of a capacity of 3,000 persons sounds unrealistic but, in any case, soon after construction the building ceased serving its purpose
144
due to the War.
In 1913, on the eve of the War, emigrant traffic through Trieste unexpectedly rose. A
like increase could been seen in all similar ports, but nowhere nearly as much as in
Trieste.
That year emigrant traffic rose by 50% on the average, while in Trieste it almost doubled. Canadian Pacific Railway joined existing shippers, a company which had been
known primarily for the construction of the long Canadian transcontinental railway.
The arrival of that company upset the North Atlantic and Mediterranean shippers’
pool and incited them to fierce competition with the intruder.
Eventually, the Cosulich brothers and Austrian banks in the Austro-Americana bought
the shares of their north German partners and thus boosted the position of the Trieste
company in the Mediterranean pool. After recapitalizing, the Company managed to
secure an increase of its quota of emigrants’ traffic from the contracted 4% to 7% and
then to as much as 10%.
But, the War disrupted plans severely; instead of growing, Austro-Americana was
badly shaken. After the War, when emigrant traffic collapsed, Austro-Americana lost
half of its fleet and its name was changed into Cosulich – Societa Triestina di
145
Navigazione.
143 W. Prausnitz, Opinion of Professor Pausnitz on the
Sanitary Conditions in Trieste in Connection to the
Typhoid Epidemic (Parere dell Prof. Prausnitz sulle condizioni igieniche di Trieste in nesso all epidemia di tifo),
Graz, 1913.
144 G. Russo, Emigrazione transoceanica e trasporti
marittimi dal porto di Trieste, p. 23.
131
145 Cosulich, Societa Triestina di navigazione,
Rapporto per il Congresso Generale Ordinario…,
1916, 1917, 1918, Tipografia Societa dei Tipografi,
Trieste 1919.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 132
Iseljenici
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 133
Emigrants
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 134
Strepnje, putovanje, `ivot
Od prvih priprema za put u daleku prekooceansku zemlju do prihva}anja ameri~kog
dr`avljanstva ili kona~nog povratka, svaki iseljenik prolazi kroz niz isku{enja kakva
prije dono{enja odluke o odlasku nije mogao ni zamisliti.
Odlazak od ku}e za iseljenika zna~i vjerojatnost da vi{e nikad ne vidi svoju obitelj.
Jednako je potresan i bijeg od nova~enja i neizvjesnost povratka u domovinu koja
ka`njava nevjeru odbjeglih sinova.
U sje}anjima iseljenika posebno je opisano vi{ednevno neudobno putovanje `eljeznicom kao i, uglavnom, neugodan smje{taj i osje}aj bespomo}nosti pri policijskom i
lije~ni~kom pregledu u polaznoj luci – prvoj prepreci na putu do useljenja.
Za ve}inu je iseljenika i strah od beskrajna, razbjesnjela i uskiptjela mora, koje nikad
dotad nisu vidjeli, ravan strepnji od najstra{nijih nemani iz pu~kih pri~a. Uzbu|enje
izaziva ve} ukrcaj na golem prekooceanski parobrod koji zadivljuje i pla{i svojom
veli~inom.
A tek slijede patnje putovanja – lo{ smje{taj u potpalublju i ~esto gotovo nejestiva
hrana. Tome treba pribrojiti i mnogo gore zlo koje tek dolazi – oluje koje na
vi{ednevnom putovanju preko oceana obvezno pogode brod i plovidbu u~ine gotovo
neizdr`ivom.
Promenadni koncert limene glazbe na palubi
broda gotovo je uobi~ajen. Naro~ito je va`an
na odlasku iz europske luke i pri ulasku u
ameri~ku luku, naj~e{}e New York. Uz klju~ne
trenutke isplovljavanja i uplovljavanja vezuju
se najdublji osje}aji, uspomene, strepnje i
i{~ekivanja.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
A promenade concert of a brass band on the
deck of a ship is a common view. It is particularly important when ships leave European
ports and enter American ones, mostly the
New York harbour. Moments of departure
and arrival produce the deepest feelings,
memories, worries and expectations.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
Dolazak nadomak ameri~ke obale i prvi pogled na Kip slobode i New York, useljenik
na~as do`ivljava kao najradosnije trenutke u `ivotu, a njujor{ki neboderi izgledaju mu
poput kakva bajkovita grada. No odmah potom uhvati ga strah od posljednje velike
prepreke – oto~i}a Ellis. Svaki }e iseljenik zajedno s tisu}ama drugih biti podvrgnut
nizu ispita i pregleda – prije odobrenja ulaska i ispra}aja na put do kona~nog
odredi{ta.
A kada stigne do svoga znanca, susjeda ili ro|aka koji }e mu pru`iti potporu u prvim
danima u Americi, mo`e se nadati samo nekom od najte`ih poslova i zaposlenju u
kakvom kamenolomu, rudniku, u {umi za sje~u, na gradili{tu ili u kojoj od “te{kometalur{kih” tvornica.
Slijedi te`ak svakodnevni rad, katkad i bez blagdana i odmora, mukotrpna {tednja i
slanje novca obitelji u rodni kraj.
Sli~ice o `ivotu u Americi uvjerljivo su iznijeli sami iseljenici u {turim pismima obitelji.
Rje~itije su opisani u ~lancima objavljenim u iseljeni~kih novinama te u knjigama
posve}enim ameri~kim sje}anjima i uspomenama. U njima se ni`u brojne pojedinosti,
pri~e o osobnim sudbinama, o uspjehu i neuspjehu, o ispunjenim ili neispunjenim
o~ekivanjima.
Upotpunjavanju slike o iseljeni~koj Americi pridonose i `ivotopisi onih koji su, poput
Nikole Tesle, jedino u Americi mogli ostvariti svoje snove.
Ameriku jednako tako osvjetljavaju i bespomo}ni povici onih koji vape za spasom i
`ele se i{~upati iz ameri~koga “talioni~kog lonca”.
Pojedina~ne sudbine opiru se ujedna~avanju, podvrgavanju statistici i pristupu
istra`iva~a globalnih kretanja koji, u nastojanju da uo~e op}e tokove, svjesno
propu{taju brojne pojedinosti koje ih odvla~e u neke pobo~ne rukavce.
Ali takva slika uop}e ne doti~e mno{tvo pojedina~nih iskustava i frustracija milijuna
nepoznatih iseljenika koji jedino ulaze u vidokrug psihologa, demagoga, novinara i
spisatelja.
Bez izravnih iseljeni~kih svjedo~enja, sa~uvanih u brojnim zapisima, bilo bi te{ko
razumjeti osobne i emotivne razloge zbog kojih su se uklju~ili u veliki egzodus.
134
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 135
Brod na otvorenome moru. Za lijepa vremena
tijekom vi{ednevna putovanja putnici se
naj~e{}e vrzmaju palubom, tra`e zabavu i
dobro raspolo`enje. Za razliku od salona,
kabina i spavaonica, paluba je mjesto gdje se
sre}u i bogati i siroma{ni, i prva i tre}a klasa.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
A ship on open seas. During longer journeys,
when the weather is nice, passengers prefer to
stay on the deck and look for some fun and
cheerfulness. As opposed to the saloon, cabins
and dormitories, the deck is the place where
the rich and the poor mix, the first and the
third class.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
Fears, Passage, Life
From the first preparations for a transoceanic passage, to the moment when he was
granted the American citizenship or sent back to his homeland, each emigrant faced a
series of challenges that he could not have dreamed of before he made the decision to
leave.
On leaving home each emigrant was pretty sure that he would not see his family
again. Equally stressful was fear of draft and of subsequent punishment for draft dogging upon return. In their memoirs emigrants wrote in great detail about uncomfortable train journeys, lasting several days, rough accommodation and feeling of helplessness during police and medical screenings in a port of departure, the first obstacle
to emigration.
Most emigrants also feared rough passage over an endless ocean, which they had
never seen before, and which brought to memory terrible monsters from folk tales.
The stress was compounded when they boarded a large transoceanic steamship, both
awesome and frightening. That was followed by the difficulties of passage – bad
accommodation in the cargo hold and often inedible food. Yet, that all paled by comparison to storms that almost inevitably struck the ship during a several day long passage and made it almost unbearable.
Once the ship approached the American shores, the emigrant was exhilarated by the
sights of the Statue of Liberty and of New York, whose skyscraper skyline evoked the
images of some fabled cities. Yet, soon he started fearing the last major obstacle – the
small Ellis Island, where thousands of emigrants were subjected to a series of examinations and check-ups before they were given entry and seen off at the last leg of their
trip.
Once he reached his acquaintance, neighbor or relative, who would support him during the first stage of his stay in America, all the emigrant could hope for was to find
some hard job at a quarry, a mine, a construction site, a steel mill or as a lumberjack.
What came next was hard work, day in, day out, often without holidays, penny pinching and remittances to the family in the old country.
One can glimpse the emigrants’ existence in America in their brief letters to the families. More detailed accounts can be found in the emigration press and in books depicting the emigrants’ American experiences and memories. The books summarize many
details and individual plights, successes and failures, fulfilled and frustrated expectations. An emigrant’s story was that of Nikola Tesla and the likes of him, who would
not have been able to realize their dreams without America. Yet, the helpless wailing
of those who were crying for help in an attempt to get out of the “melting pot” was
135
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 136
Sirotinjska drvena selja~ka ku}ica, kakvih je
bilo podosta u Gorskom kotaru i sredi{njoj
Hrvatskoj. U ovakvim su ku}icama `ivjele
brojne obitelji zajedno s pokojom kravicom
koja je za seljake doista bila “blago”.
Povratnici su donosili vijesti o boljem `ivotu,
a brojni su mladi}i `eljeli vjerovati da ih
negdje ~eka sre}a.
(Muzej grada Rijeke)
A poor, wooden farm house, of which there
were many in the mountaineous Gorski Kotar
region and central Croatia. Many families
lived together in such small houses, sometimes having a cow, which was trully a “treasure” for farmers. Homecomers brought news
of a better life, and many young men wanted
to believe that luck was waiting for them
somewhere.
(Muzej grada Rijeke)
Amerika – bijeg od bijede
Stjepan Lojen, iseljenik sa sjevera Hrvatske, opisuje gotovo feudalnu potla~enost i bije146
du u kojoj se jo{ po~etkom 20. stolje}a nalazilo njegovo selo.
Iako `ive nadomak glavnoga grada, Zagreba, seljake ovih sela mu~i te{ka zaostalost i
gotovo izgladnjelost. U nekim se obli`njim krajevima mo`da `ivjelo malo bolje, ali
neima{tina je vladala svagdje, a prezadu`enost optere}ivala seljake koliko i te{ko}e
svakodnevice:
“...moje je selo bilo vrlo siroma{no i kulturno zaostalo. Zemlja je ve}inom neplodna, a
uz to i primitivno obra|ivana...
Moja je porodica `ivjela u zadruzi, koja je brojila dvadeset i pet ~lanova, ve}inom
djece. Imali smo drvenu ku}u, slamom pokrivenu i bez poda; sastojala se u svemu od
jedne velike sobe, male kuhinje i neke vrste smo~nice. Spavali smo svi zajedno u
velikoj sobi. Kreveti sa slamnja~ama bili su poredani uza zid. U jednom kutu, kraj prozora, stajao je stol na kojem se poslu`ivala hrana. Za ru~ka ili ve~ere stariji su mu{karci
sjedili na klupama oko stola, a njihove su `ene stajale do njih i svi zajedno jeli iz jedne
zdjele. Ve}a djeca jela su na svojim krevetima, a malu su majke dr`ale na rukama i
hranile ih istom `licom kojom su i same jele.
Na dan su obi~no bila dva obroka: ujutro `ganci ili tvrdi crni kruh i kiseli kupus, a
uve~er kiseli kupus s grahom ili krumpirom. Tako je to i{lo iz dana u dan. Samo
ponekad, i to ljeti, mogli smo tu jednoliku hranu pobolj{ati svje`im sirom i crvenim
147
lukom. Meso se jelo dvaput u godini: o Bo`i}u i Uskrsu!
Jednoga je dana Stjepan shvatio da neki ljudi `ive druk~ije i da o njegovoj odluci ovisi
ho}e li mo`da i njemu jednom svanuti:
“...Kad sam poodrastao, naro~ito kad sam zavr{io osnovnu {kolu i kad sam doznao da
svi ljudi ne `ive takvim `ivotom, po~eo sam o svemu pomalo razmi{ljati. Takav mi je
`ivot postajao sve neugodniji, u meni se javljalo neko nezadovoljstvo. Kad sam kasnije po~eo s ocem odlaziti u Zagreb na sajam, moje je nezadovoljstvo sve vi{e raslo. U
glavi mi se polako ra|ala misao kako da se izvu~em iz na{e seoske bijede i nevolje...
146 Uspomene jednog iseljenika, Znanje, Zagreb 1963.
Autor (1894.–1967.) je novinar u emigrantskom tisku,
socijalist i iseljeni~ki politi~ar. U Ameriku sti`e 1912.,
a pod pritiskom ameri~kih vlasti, u domovinu se
vra}a nakon Drugoga svjetskog rata.
147 Lojen, isto, str. 7.–8 .
136
Jednoga je dana tetka dobila pismo od mu`a iz Amerike i zamolila me da joj ga
pro~itam. Bilo je to najobi~nije pismo, pisano onako kako su pisale stotine tisu}a na{ih
iseljenika – raspitivali se za svakog ~lana porodice poimenice, za svakog susjeda, pa
~ak i za pojedina grla goveda. Pa ipak je to pismo toliko na mene djelovalo da su mi
od uzbu|enja podrhtavale ruke dok sam ga ~itao.
’A sada da ti ka`em da sam `iv i zdrav’, ~itao sam dalje dok je moja tetka od radosti
brisala suze, ’i da `ivim dobro. Stalno radim i zara|ujem dolar i po na dan...’
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 137
Slova~ke `ene i djeca, nadni~ari u poljima.
Slova~ki te`aci me|u najlo{ije su pla}enim
radnicima i zato je slova~ko iseljeni{tvo
naro~ito brojno – prema nekim mi{ljenjima,
gotovo je tre}ina Slovaka iselila, i to mahom u
Ameriku.
(Mein Österreich, Mein Heimatland, Band II,
Be~, 1914., Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
Slovak women and children, day labourers in
fields. Slovak labourers were among the worst
paid workers, which accounted for the great
number of Slovak emigrants – according to
some reports, almost a third of Slovaks emigrated to America.
(Mein Österreich, Mein Heimatland, Band II,
Vienna, 1914, Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
equally typical of the American reality.
In spite of all the attempts by statisticians and researchers of global trends, individual
plights resist generalizations. Experiences and frustrations of each of the millions of
anonymous emigrants were unique, and found their voices only in the works of psychologists, demagogues, journalists and authors. Without the first-hand recollections,
collected in many records, it would have been difficult to understand personal and
emotional motivation of the members of that large exodus.
America – Haven for the Poor
Stjepan Lojen, an emigrant from northern Croatia, describes an almost feudal poverty
146
and deprivation of his village in the early 20th century.
Although close to the capital, Zagreb, the villages in his region were very backward
and the food was very scarce. Although life in some neighboring regions was a little
bit better, they were all poor, and the peasants were equally burdened with debt as
with eking out the every day existence:
“…my village was very poor and backward culturally. Land was mostly barren and
cultivation primitive…
My family lived in a family cooperative consisting of 25 members, mostly children. We
had a wooden house, with a thatched roof and dirt floor; it consisted of a large room,
a kitchen and a kind of pantry. Everybody slept in that room. Along a wall was a line
of beds with straw mattresses. In a corner, by a window, was a dining table. Men ate
lunch and dinner sitting on benches around the table, while women stood next to
them. Everybody ate from the same bowl. Children ate on their beds and babies were
fed by their mothers, with the same spoon that they used. There were two meals per
day: in the morning, polenta or hard brown bread and sauerkraut and in the afternoon
sauerkraut with beans or potatoes. This diet was only occasionally supplemented with
cottage cheese and onions. Meat was eaten twice per year – at Christmas and at
147
Easter!
Then one day Sjepan realized that some people lived differently and that it was up to
him to try to change his fortune:
“…When I was a bit older, especially after the primary school, I realized that some
people lived differently and started thinking about everything. Gradually, I found
such life more and more unbearable and my frustration grew. Later on, when I started going to the fair in Zagreb with my father, my frustration was further aggravated.
Slowly I started planning how to escape the deprivation and troubles of our rural
life…
One day my aunt received a letter from her husband in America. She asked me to read
it. The letter was very simple, typical of the letters of hundreds of thousands of our
emigrants. It inquired about each and every member of the family, all the neighbors,
147 Memoirs of an Emigrant, (Uspomene jednog iseljenika), Znanje, Zagreb, 1963.
Author (1894-1967), was a journalist in the emigration
press, a socialist and an emigrants’ politician. He
immigrated to America in 1912. Under the pressure
from the American authorities, he was repatriated
after WW II.
137
147 Lojen, ibid, pp. 7-8.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 138
Dolar i po na dan! Po~eo sam brzo u mislima sra~unavati koliko bi mi vremena uzelo
da uz takvu zaradu kupim koje jutro dobre zemlje i sagradim lijepu ku}u. I od tada
sam po~eo ma{tati o Americi. Iz na{e su ku}e dvojica ve} bila u toj “obe}anoj zemlji”,
a gotovo svaka susjedna ku}a imala je po nekog svoga u Americi. ’Pa kad su oni mogli
da odu u Ameriku, za{to da ja ostanem ovdje u ovom blatu?’
148
Amerika – to je odsad bio moj `ivotni cilj.”
Regruti i Amerika
Mladi}ima koji se premi{ljaju oko odlaska u Ameriku, odluku ~esto olak{ava poziv u
vojsku. Odlazak i o~ekivana zarada puno se privla~niji od trogodi{njeg ili ~etverogodi{njeg (mornarica) slu`enja pod vojnom stegom. U~estalost bijega pred slu`enjem
vojske pro{irila se iznad svih o~ekivanja vlasti. Osim poku{aja da sprije~e bijeg, vojne
su vlasti ~ak poku{avale dozvati u vojsku i novake koji su ve} odavna iselili, a neki su
se ve} sasvim pristojno sna{li i povratak im nije padao na pamet.
Vojnik u odva`noj pozi u koju ga je namjestio
fotograf. Ponosni }e ratnik sliku poslati majci
i djevojci. No uo~i Prvoga svjetskog rata sve je
vi{e onih koji odbacuju slu`enje domovini i
umjesto austrougarske vojske i slu`enja u
Galiciji ili Bukovini, naj~e{}e odlaze na rad u
neku od tvornica u Pittsburghu ili
Clevelandu.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
Posvuda je lako na}i primjere koji to posvjedo~uju. Zapovjednik vojne utvrde na Visu
1860. bespomo}no javlja u Be~ da ne mo`e organizirati nikakvu lokalnu obranu jer svi
mladi}i koji jo{ nisu unova~eni plove na brodovima trgova~ke mornarice, a ostali su –
149
njih stotina – u Americi i Australiji!
U be~kom se parlamentu 1860-ih, uo~i talijanskog risorgimenta raspravlja o slu~ajevima stotine odbjeglih momaka iz venecijanske okolice. Mladi}i odlaze i skrivaju se na
talijanskom tlu, izvan habsbur{kih granica, a obitelji i seoske op}ine za njih bi trebale
platiti golemu otkupninu – koju nikako ne mogu skupiti.
Uprava Austrijskog primorja u Trstu suo~ava se s problemom prekograni~nih talijaskih agencija iz Udina, koje agitiraju na austrijskom podru~ju i poti~u na odlazak u
150
Ameriku mladi}e pred kojima je jo{ slu`enje vojske.
A soldier adjusted into a daring pose by the
photographer. The proud warrior will send
the picture to his mother and his girlfriend. It
is notable, however, that, at the beginning of
World War I, there was an increasing number
of those who gave up on the service to their
homeland and chose, instead of serving the
Austro-Hungarian army in Galicia and
Bukovina, to go and work in one of the
Pittsburgh or Cleveland factories.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
Mnoge je nesu|ene vojnike uo~i regrutacije “progutala no}”, kako su zaklju~ile vojne
vlasti u Kranjskoj. Slovenski politi~ar Fran [uklje iznosi 1905. u be~kom parlamentu
podatke o bijegu momaka iz Ko~evja, Novog Mesta i ^rnomelja – odakle je “nestalo”
5240 regruta. Citirao je i rije~i pokrajinskoga glavara:
“...bilo bi najpametnije da po{aljemo regrutacijsku komisiju za ^rnomelj u Ameriku.
151
Tamo su regruti, kod nas ih nema!”
Bje`alo se osobito uo~i Prvoga svjetskog rata. Grof Jo`ef Anton Barbo tvrdio je u
pokrajinskom saboru u listopadu 1913. da u Americi ima dovoljno momaka za ~itav
152
korpus, samo iz Kranjske 11.000 vojnih obveznika.
Mo`da je to bio tek izraz o{tre borbe me|u konkurentskim brodarima, u svakom
slu~aju austrijska je vlada Canadian Pacific Railwayu nakratko zabranila prijevoz putnika iz Trsta jer je kompanijin brod u Antwerpenu zate~en kako ukrcava iseljenike koji
153
bje`e od odslu`enja vojnog roka!
Mnogi su se odbjegli novaci uspjeli dokopati Amerike, no nakon prosvjeda austrijskih
vlasti, Amerikanci su pred Prvi svjetski rat po~eli vra}ati one koji nisu odslu`ili
vojsku.
Oni koji su u Americi dobivali poziv za vojsku, mogli su sasvim bezbri`no nastaviti
`ivjeti i raditi i uop}e se na to ne obazirati. Katkad su u domovini objavljivana i pisma
kojima su novaci, unato~ odgoju koji ih je u~io poniznosti, hrabro i posprdno odbijali
svaku pomisao na povratak zbog slu`enja vojske. Stanoviti Ferenc Schmal, Ma|ar,
1906. pi{e pismo na~elniku @upanije Tolna:
“Milostivi gospodine na~elni~e, za{to se uop}e trudite oko mog poziva! Uzalud Vam
ovo dopisivanje; ja se ne}u vratiti jer se sasvim dobro osje}am u Americi...
Zahvaljujem na trudu da od mene u~inite vojnika, ali nemam ni trunke volje da
154
obu~em crno-`utu odoru.”
148 Lojen, isto, str. 8.–9.
149 Kriegsarchiv, Be~, AMA., M c 14 – 11 t/1860.
150 Govor dr`avnog ministra Antona Rittera v.
Schmerlinga u Ministarskom vije}u 5. lipnja 1862. u
Die Protokolle des Östereichischen Ministerrates
1848–1867. V/4
151 Izseljevanje, Slovenec XXXIII /236 (14. 10. 1905.).
Citat prema neobjavljenom tekstu o slovenskoj emigraciji Marijana Drnov{eka iz In{tituta za slovensko
izseljenstvo Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Ljubljana.
152 Prema Drnov{eku, isto; De`elni zbor za Kranjsko,
48. zvezek, II del. XVII. (3.i 4.10.1913.), str. 673.
153 Francesco Fait, neobjavljeni tekst, Trst 2008.
154 Ferenc Szilli, neobjavljeni tekst, Budimpe{ta 2007.
Pismo objavljeno u novinama Tolnavarmegyje (11. 11.
1906.).
138
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 139
even about some domestic animals. Yet, I was so touched by the letter that my hands
trembled while I was reading.
’Now, I want you to know that I am safe and sound’, I was reading, while my aunt
was wiping off her tears of joy, “ and live well. I have a full time job and make 1 and
half dollars per day…”
A dollar and a half! I started calculating quickly how much time I would need to save
enough for an acre of good land and a nice house. That is when I started dreaming of
America. Two men from our cooperative had already moved to “the promised land”
and almost all the houses in the vicinity had someone there. ’Well, if so many people
could go to America, why should I stay here in this mud?’
Kad je bijeg od vojne obveze postajao sve
~e{}i i kada su op}inski povjerenici zadu`eni
za nova~enje po~eli posprdno izjavljivati da
njihove momke treba tra`iti u Americi, vlasti
su poo{trile nadzor i od ameri~kih
useljeni~kih slu`bi tra`ile izru~enje regruta
koji su pobjegli od nova~enja.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
148
From then on America was my ultimate objective.”
The Recruits and America
The young men who were considering emigration to America where often helped in
decision making by a military call-up. Prospect of income in America was much more
attractive then the prospect of a three or four (navy) year submission to the military
discipline. Draft dodging spread beyond the expectations of the authorities. Other
than trying to prevent fleeing, the authorities even attempted to summon long term
draft dodgers, some of whom were quite well established in emigration and could not
care less about return.
Examples abound: In 1860, commander of a fort on the island of Vis, helplessly wrote
to Vienna that he could not organize defense as all the recruits were sailing in merchant marine and the others, a hundred of them, had emigrated to America and
149
Australia!
In the 1860’s, on the eve of the Italian Risorgimento, the Parliament in Vienna debated
the draft dodging by hundreds of young men from the Venice region. The men had
gone into hiding in the Italian territory outside the Austrian jurisdiction, and their
families and rural municipalities could not collect enough money for the huge compensatory payment.
The Italian travel agencies in Udine, across the border from Austrian Trieste, caused
headache to the HQ of the Austrian Littoral command there, by advertising their services in the Austrian territory and promoting emigration to America of men of military
150
age.
Military authorities in Carniola noted the “disappearance into the thin air” of many
military age men due for recruitment. In 1905 Slovenian politician Fran [uklje
informed the Parliament in Vienna about the disappearance of 5,240 recruits from the
regions of Ko~evje, Novo Mesto and ^rnomelj. He cited a remark by a local official:
“…our best bet would be to send the ^rnomelj recruitment board to America. Our
151
recruits are there and not here!”
Draft dodging was especially common on the eve of WW I. In October 1903 Graf Jo`ef
Anton Barbo told the provincial parliament that the number of recruits in America,
152
including 11,000 from Carniola alone, sufficed for an entire corps.
Possibly as the result of a keen competition between different shippers, for a brief period the Austrian Government suspended the Trieste service of Canadian Pacific Railway
153
after it had been caught boarding draft dodgers on its ship in Antwerp!
Many draft dodgers managed to reach America. Yet, on the eve of WW I, after complaints by the Austrian Government, the American authorities started expelling the
draft dodgers.
Yet, those who received call-ups in the USA could go on with their lives and ignore
them. Sometimes newspapers in the old country published their letters, in which these
men, raised in the spirit of subservience, bravely and ironically declined any possibility of return. In 1906, a Ferenc Schmal, an ethnic Hungarian, wrote a letter to the head
of the Tolna County: “Most Honored Sir, why did you even bother to send me a callup? This correspondence is in vain: I do not intend to return because I feel fine in
America…Thank you for you effort to turn me into a soldier, but I am totally indis154
posed to wearing the black and yellow uniform.”
When the number of those escaping military
service increased, and when municipal officers started to joke that their men should be
looked for in America, the authorities introduced stricter control and requested from
emigration services the extradition of recruits
who got away from the conscription.
(Sa{a Dmitrovi}, Rijeka)
148 Lojen, ibid, pp. 8-9.
149 Kriegsarchiv, Vienna, AMA, M c 14 – 11 t/1860.
150 A speech by the state minister Anton Ritter v.
Schmerling at the Ministerial Council on 5 June 1862,
in Die Protokolle de Oestereichischen Ministerrates
1848-1867. V/4
151 Izseljevanje, Slovenec XXXIII /236 (14 October
1905). Quoted from an unpublished text on Slovene
emigration by Marijan Drnov{ek, Institut za slovensko izseljenstvo, Slovenska akademija znanosti in
umetnosti, Ljubljana.
152 Acc. to Drnov{ek, ibid, De`elni zbor za Kranjsko,
vol. 48, Part II, XVII (3 and 4 October 1913), p. 673.
153 Francesco Fait, An unpublished text, Trieste 2008.
139
154 Ferenc Szilli, Budapest. An unpublished text,
Budapest 2007.
A letter published in the Tolnavarmegye newspaper (11
November 1906).
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 140
Vreva oko broda uo~i isplovljavanja – opskrba
ugljenom koji dovoze male brodice.
Prekooceanski brod, koji ukrcava vi{e od
dvije tisu}e putnika i vi{e stotina ~lanova
posade, za vi{ednevnu ili vi{etjednu plovidbu
mora ukrcati podosta ugljena, gomilu hrane i
brojne druge svakodnevne i skupocjene
namirnice i potrep{tine.
(Moderne Kunst, Berlin 1891., Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
Bustling activity around the ship before
departure – supply of coal by small ships. A
transatlantic ship with more than two thousand passengers and several hundred crew
memebers has to load a lot of coal, food and
other everyday items for a journey of several
days or weeks.
(Moderne Kunst, Berlin 1891, Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
Strah od mora i plovidbe
“Bojao sam se putovati morem. Kada sam u Havreu ugledao beskrajnu pu~inu
Atlantskog oceana, morao sam se sabrati svim snagama da ne po~nem plakati kao
malo dijete! Imao sam osje}aj da se vi{e nikad ne}u vratiti. Moje srce pro`eli su gorki
155
osje}aji.”
“Mnoge no}i sam proveo na iseljeni~kom brodu pribijen uz topli dimnjak. U toku
dana osje}ao sam se sna`an i jak, ali no}u je moje srce uznemireno treperilo kada sam
usamljen u stra{nom mraku stajao uz dimnjak i nazirao bijele pjenu{ave vrhove valova... Samo ~vrsta vjera u Boga i uvjerenje da }e usli{iti molitve moje majke, dala mi je
156
snage da savladam strah i da se hrabro suo~im sa strahotama razbje{njelog oceana.”
Oba su zapisa uspomene dvojice obrazovanih ljudi koji su prije putovanja preko mora
podosta nau~ili i vidjeli. Razli~ita je, dodu{e, njihova motivacija. Jedan odlazi nevoljko
– jer bje`i od ve}ega zla – a drugi je prepun o~ekivanja jer se nada da }e u Americi
mo}i ostvariti svoje nade.
More, osobito veliko, otvoreno more kojem se ne vidi kraja, izaziva u ljudi s kontinenta najve}e strahove. Mnogi jo{ u donedavna vremena zaziru od vode i uop}e ne znaju
plivati.
Velika ve}ina nikad prije nije vidjela more, samo je o njemu slu{ala pri~e, nalik na legende o mra~nim silama i hirovitim, razbjesnjelim nemanima. Starozavjetne pri~e o
kitu i Joni za mnoge seljake na pragu 20. stolje}a nisu obi~na {ala.
O tome govore pisma i pjesme koje su o moru mnogo vi{e ispjevali oni koji ga ne poznaju i boje ga se, od onih koji uz njega `ive i njime plove.
Zle slutnje imaju i mnogi ma|arski seljaci koji na ukrcaj dolaze u rije~ku luku pa i vi{e
godina poslije o tome pjevaju:
“Kada je po~eo moj put parobrodom, parobrod je po~eo ljuljati mnome, a ja sam samo
157
molio u sebi: Bo`e moj, pomogni mi u lutanju!”
Drugoga mu~e jednaki strahovi: “Kada sam ja morem putovao, bogu sam ~esto
uzdisao, bez prestanka sam u sebi molio, spasi me Gospode na ovom velikom putu.
Ako umrem, bacite me u more, mrtvo mi tijelo nek pojedu velike ribe, moje kosti neka
158
more ljulja, a doma nek ma|arska djevojka pla~e.”
Za mnoge je najve}a trauma izazvana nepoznavanjem i stoga na predrasudama o
moru i plovidbi, koje prethode stvarnim te{ko}ama {to ih ~ekaju na brodu i olujama
{to ih progone na putovanju.
155 Hans Kudlich, pismo bratu upu}eno iz
Hobokena, New Jersey, 1869.
156 Mihajlo Pupin, Od pastira do znanstvenika, New
York, 1924.
157 István Ladányi, Slika rijeke u ma|arskom narodnom
sje}anju, u: Rijeka i ma|arska kultura, Me|unarodni
znanstveni skup, Zbornik radova, Rijeka 3. i 4.
listopada 2003., str. 81.
158 Ladányi, isto. str. 83.
140
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 141
Vreva na palubi broda koji iz Hamburga putuje u New York. Uz dru{tvenu kroniku, teme
prekooceanskih putovanja postale su omiljene
i u ilustriranim revijama.
(Moderne Kunst, Berlin, 1891., Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
The crowded deck of the ship travelling from
Hamburg to New York. Besides in social
chronicles, the topics of transatlantic journeys
became popular also in illustrated reviews.
(Moderne Kunst, Berlin, 1891, Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
Fear of the Sea and the Passage
“I feared the sea passage. When I saw the endless open-sea of the Atlantic Ocean I had
to master all my strength not to burst out crying like a small child! I had a feeling that
155
I would never come back again. My heart was overflowing with bitterness”.
“I spent many nights on the emigrants’ ship clinging to the warm funnel. During the
day I felt strong and sprightly, but at night, my heart was racing as I was standing,
frightened and alone, by the funnel in horrible darkness, catching the glimpses of
foam on the crests of the waves…I mastered my fear and braved the horrors of the raging ocean only thanks to my unwavering trust in God and the conviction that he
156
would grant my mother’s prayers.”
Both of these depictions were written by educated persons, who had embarked on the
passage well read and traveled. Yet, their motivations were different. One left against
his will, in order to avoid a greater evil, while the other left full of expectations, hoping that he would realize his dreams in America.
The sea, especially the open sea, inspires inlanders with horror. Until recently, many
of them feared water and could not swim. Prior to the passage, many emigrants had
not even seen the sea and the stories they heard about it evoked legends filled with
dark forces and unpredictable raging monsters. In early 20th century many peasants
interpreted the Old Testament story of Jonas and the whale literally.
That is proven by letters and songs about the sea that were more often created by the
people not familiar with the sea than by those who lived by the sea and on it.
Many Hungarian peasants who boarded the ships in the port of Rijeka were also
apprehensive. Much later they described it poetically:
“When we put out the steamship started swaying. While trying to find my balance I
157
prayed to God: Dear Lord, please help my in my peregrinations!”
His compatriot shared his fears: “When I sailed the sea I often prayed to God, calling
his name in despair. I prayed in silence without end: save me, my Lord, on this long
passage.
If I die toss me into the sea, to be devoured by big fish, let my bones be rocked by sea
158
and my plight bemoaned by a Hungarian girl.”
Already traumatized by prejudices about the sea and sea faring, many passengers
found it difficult to cope with the poor conditions on board and the storms that made
the passage miserable.
155 Hand Kudlich, a letter to a brother mailed in
Hoboken, New Jersey, 1869.
156 Mihajlo Pupin, From Immigrant to Inventor, New
York, 1923.
157 Istvan Ladanyi, Image of Rijeka in Hungarian
People’s Memory (Slika Rijeke u ma|arskom narodnom sje}anju), in: Rijeka and the Hungarian Culture
(Rijeka i ma|ararska kultura), Me|unarodni znanstveni
skup, Zbornik radova, Rijeka, 3 and 4 October 2003, p.
81.
141
158 Ladany, ibid, p. 83.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 142
Veliko putovanje – prvi put na brodu
Ni putovanje od rodnoga sela do polazne luke nije jednostavno.
Putovanje vlakom do daleke luke pretpostavlja presjedanja s vlaka na vlak, skrivanje
od policije zbog neurednih dokumenta i zbog toga vo`nju u svim mogu}im vrstama
vagona – u teretnom, sto~nom i kona~no u putni~kom vlaku koji, unato~ tre}oj klasi,
159
izgleda kao prava rasko{!
Iseljenici, naj~e{}e seljaci, nikad nisu vidjeli svijeta. Ve}ina se nije udaljila iz naju`ega
zavi~aja – izuzev{i one koji su slu`ili vojsku – pa im je svako putovanje ispunjeno zebnjom. Zato im, uz osnovne upute o putovanju, agent katkad tutne u ruku papiri} s
ucrtanim `eljezni~kim pravcem do luke i ispisanim imenima svih va`nih `eljezni~kih
~vori{ta u kojima moraju presjedati.
Dolazak u luku ~esto je obilje`en i agencijskim prijevarama – smje{taj je ~esto neudoban i prevelika je gu`va, a ~esto se dodatno pla}a kao i drugi tro{kovi.
Iako su unaprijed platili putnu kartu, na brod se ~esto ne mogu ni ukrcati jer je u luku
stiglo mnogo vi{e iseljenika nego {to na brodu ima mjesta. ^ekanje, neizvjesnost,
nezadovoljstvo... Mnoge odvode u druge luke i na druge brodove, katkad i s drugim
– odredi{tem!
Brojni putnici nose iste dojmove; mnogima se zauvijek usijecaju u uspomene i pamte
ih cijeli `ivot. I nelagodu ukrcavanja, i i{~ekivanje plovidbe, i udaljavanje od europske
obale, i pogled na {iroko, nepregledno more, i kona~no uplovljavanje u New York.
Gu`va pri ukrcavanju – dame u krznima i
gospoda s cilindrima. I putnika prve klase
ima podosta; unato~ vedrom raspolo`enju i
op}em uzbu|enju, i njih mu~i putna groznica
i strah od {irokoga mora i nemirne plovidbe.
(Moderne Kunst, Berlin, 1891., Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
A swarm of people during boarding – ladies
in fur and gentlemen with top hats. There
were also many first class passengers; in spite
of their good mood and excitement, they were
still anxious about the journey, the open, and
possibly turbulent, sea.
(Moderne Kunst, Berlin, 1891, Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
Unato~ tome {to brodarske kompanije i iseljeni~ke agencije reklamiraju privla~ne
pogodnosti – brzu plovidbu, dobru hranu i udobne spavaonice sa svega nekoliko
le`ajeva, brojna svjedo~anstva “pre`ivjelih” govore o vrlo te{kim uvjetima plovidbe u
kojima, sve do Prvoga svjetskog rata, uvijek ima i umrlih koje pokapaju u morskim
dubinama.
Do nas ~e{}e dopiru vijesti o povratnicima i njihovim neda}ama. Iz Amerike se ~esto
vra}aju oni koji se nisu sna{li. Neki od povratnika posebno te{ko podnose plovidbu.
Naj~e{}e je rije~ o mladim djevojkama, ali i starijim `enama i mu{karcima. Uz ~este
slu~ajeve umiranja na brodu, redovito ima i onih koje vra}aju ku}i jer su u Americi
160
poludjeli. Neki pak, u trenutku rastrojstva, jednostavno sko~e u more nasred oceana!
Sli~ice o putnicima, isplovljenju i plovidbi parobroda La Touraine koji isplovljuje iz Le
Havrea na samu Staru godinu 1906., u svojoj je knjizi opisao hrvatski pisac, politi~ar i
161
diplomat Ante Tresi} Pavi~i}.
Putnici gledaju more, promatraju galebove i vesele se zaigranim dupinima, a oni
najoprezniji pripremaju se da se nekako obrane od morske bolesti. Gospo|e umotane
u krzno zauzimaju mjesto na palubi i nastoje se ~im udobnije smjestiti, no s prvim valjanjem broda po~inju i prve nevolje: “Sve su zlovoljne, bliede, o~ajna lica...”
Zvonce zove na objed najprije putnike tre}ega, pa drugoga i prvoga razreda.
Me|u putnicima tre}ega razreda “neki vode sobom `enu i djecu. Njihovo je stanje
u`asno! ...mali{i koji prohodaju, brzo se oporave i jedu slasno; nu `ene ne mo`e{
pogledati od `alosti. Pod palubom ne mogu stati od smrada izba~enih jela, a na palubi ih biju morski valovi, vjetar, zima, ki{a. Pod je blatan i mokar, a one le`e, previjaju
se u blatu...”
159 Lojen, isto. str. 15
160 Slu~ajevi smrti na {irokome Atlantiku, Novi list (6.
12. 1907.)
Dolazak “Pannonije”, Novi list (17. 4. 1908.): “...te~ajem
povratnog putovanja sa samoubila~kom odlukom
bacio (se) u more neki Ivan Herles, rodom iz
Ugarske... Jedan pokojnikov brat nalazi se u ludnici u
Clevelandu.
Sa “Pannonijom” se dovezo samo jedan ludjak.”
Zimsko je doba, no ve}ina je siroma{nih iseljenika lagano odjevena. “Kad im to okvase
morski valovi nemaju {to obu}i, pa le`e. U njihov odio te{ko je za}i, jer je zrak
zadu{ljiv...” Dodu{e, na brodu je hrana dobra i onima u tre}em razredu, ~ak bolja i
162
obilnija nego na drugim brodovima.
Ali na mnogim je brodovima hrana ~esto – vrlo lo{a. Udru`enje brodara nekim kompanijama i brodovima zbog lo{e usluge i starih brodova, unato~ interesima drugih
~lanova, dopu{ta ni`e cijene od onih utvr|enih dogovorom. Takva je kompanija
Holland-America Line.
161 Preko Atlantika do Pacifika, @ivot Hrvata u Sjevernoj
Americi, Dioni~ka tiskara u Zagrebu, 1907.
Autor je hrvatski pisac (1867.–1949.), politi~ar i diplomat Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu. Na
opisanom putu u Ameriku, dakako, koristi udobnost
i pogodnosti prve klase, no suosje}a s onima u tre}oj
klasi.
162 A. Tresi}-Pavi~i}, isto, str. 16
142
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 143
Long Passage – First Time on Board
Even the trip from one’s native village to a port was difficult.
Traveling on land to a distant port involved changing trains and hiding from the
police in freight and stock carriages, so that the final leg in a third class, albeit rough,
159
seemed like a real bliss!
The emigrants, mostly peasants, had never traveled before. Save for those who had
done military service, the majority had never ventured outside of their native region.
Hence, for them, the prospect of any travel was filled with apprehension. For that reason, travel agents gave them basic travel instructions and a map of the trip, with the
route and the railway hubs where they had to change trains.
Once at a port, emigrants often found they had been cheated by travel agents – accommodation was rough and crowded, and came with an extra charge. Although they
purchased their boat fares in advance, many emigrants were left on shore due to overbooking. Waiting, uncertainty, frustrations…Many were then taken to different ports,
to board different ships, often for different destinations!
The passenger’s impressions,which they would not forget for the rest of their lives,
were similar - unpleasant boarding, expectation of a departure, European coastline
receding in the distance, wide open sea and, finally, docking in New York.
Although shipping companies and travel agents enticingly advertised fast passage,
good food and comfortable berths, with only a few beds in each, many passengers
experienced very rough conditions. Thus, until WW I some passengers did not survive the passage and were buried at sea.
There are many records of returnees and their troubles. Many of the returnees were
people who could not get used to the American way of life. The passage back was
especially difficult for young girls, but also for the elderly. Some died on board, while
others were coming home after having gone insane in America. Some of the latter, in
160
a fit of madness, jumped overboard in the middle of the ocean!
Morska bolest osobito mu~i `ene koje se na
brodu koji se valja i propinje u oluji nastoje
~im toplije umotati i ~im udobnije smjestiti na
palubi... “Njihovo je stanje u`asno!... Pod
palubom ne mogu stati od smrada izba~enih
jela, a na palubi ih biju morski valovi, vjetar,
zima, ki{a. Pod je blatan i mokar, a one le`e,
previjaju se u blatu.” (Ante Tresi}-Pavi~i},
Preko Atlantika do Pacifika, Zagreb 1907.)
(Moderne Kunst, Berlin 1891., Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
Seasickness affected above all women and
they tried to find the cosiest and warmest possible position on the deck when the ship was
rolling on storm waves… “Their condition is
horrible!... They cannot stand being under the
deck, where everything stinks of thrown up
meals, and on the deck they are beaten by
waves, wind, rain and the cold air. The floor is
filthy and wet, and they are lying and
writhing in dirt.” (Ante Tresi}-Pavi~i}, Preko
Atlantika do Pacifika, Zagreb 1907)
(Moderne Kunst, Berlin 1891, Sa{a Dmitrovi},
Rijeka)
In one of his books, the Croat author, politician and diplomat Ante Tresi} Pavi~i}, provided some vignettes on the passengers, the departure and the passage of La Touraine
161
from Le Havre on 31 December 1906.
Passengers are watching the sea, observing the sea gulls and rejoicing in the frolics of
the dolphins, while the most cautious are trying to somehow stave off sea-sickness.
Ladies in fur coats are taking their chairs on the deck, trying to assume the most comfortable position. Yet, as soon as the ship starts swaying troubles start: “Their faces are
turning pale, gloomy and desperate…”
Bell tingle calls to the table passengers in the first, the second and the third class. Some
in the third class are traveling with their wives and children. They are in an awful
state! …after the first shock, small children recuperate quickly and eat heartily; yet one
cannot bear the look of the women! Driven to the deck by the stench of the vomit in
the steerage, they are lashed on the deck by the sea foam, wind, and cold rain. The
floor is mucky and wet and they lay there, writhing in the muck…”
It is winter time, but most poor emigrants are scarcely clad. “Their clothes have been
drenched with sea foam so that they are constrained to beds as they do not have
another change. In their department air is so stale that one can hardly breathe there…”
By the way, the food on board is good even in the third class. Meals are better and
162
more abundant than on other ships.
Yet, on many ships food was very bad. Due to poor service and old ships, the pools
allowed some shippers to sell their fares under the set tarrifs. One such company was
Holland-America Line. A young man who boarded the Rydam, an old steamship of
Holland-America Line, in Rotterdam, wrote: “Food was horrible. Fish for breakfast, fish
for lunch, fish for dinner. I had never eaten fish before…I could smell fish all over the
163
ship.”
Some records describe even worse conditions, i.e. worms crawling on rotten food that
would have been considered uneatable had the trip not lasted 10-15 days!
In 1908 Vicko Jurjevic from Split boarded the Pretoria in Hamburg, along with anoth-
159 Lojen, ibid, p. 15
160 Death Incidents on the Atlantic (Slu~ajevi smrti na
{irokome Atlantiku), Novi List (6 December 1907).
161 Over the Atlantic to the Pacific, The Life of Croats in
North America (Preko Atlantika do Pacifika, @ivot Hrvata
u Sjevernoj Americi), Dioni~ka tiskara u Zagrebu, 1907.
162 A. Tresi} Pavi~i}, ibid, p. 16
143
163 Stjepan Lojen, Uspomene jednog iseljenika, Znanje,
Zagreb, 1963, p. 16.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 144
Mlad momak koji se ukrcava u Rotterdamu na Rydam, stari parobrod Holland-America
Linea, ka`e:
“Hrana je bila o~ajna. Riba za doru~ak, riba za ru~ak, riba za ve~eru. Nikada prije
163
nisam jeo ribe... cijeli mi je brod zaudarao po ribi.”
Neki govore o jo{ stra{nijim okolnostima, o crvima koji plaze po pokvarenoj hrani
koju bi bilo nemogu}e jesti – kada putovanje ne bi trajalo desetak ili petnaestak dana!
Vicko Jurjevi} iz Splita ukrcava se 1908. u Hamburgu na brod Pretoria, zajedno s jo{
2000 mu{karaca i 1200 `ena. “Zbili nas kao brave. Agenat ljuto nas je prevario... Ujutro
smo imali kavu gorku kao pelin. U podne su nam davali zupu, sve crvi po njoj i komadi}i konjskog mesa, a za {al{u kumpira neo~i{}enih. Kruha i vina ni{ta. Nama se je
gadilo, pa smo bacili onu smrdljivu hranu u more. Za ve~eru su nam davali ribe {to se
164
zove renga.
Neki su opisi smje{taja i prehrane iseljenika jo{ drasti~niji:
“Potpalublje se sastoji od niskih, lo{e prozra~enih skupnih spavaonica, iz kojih na
palubu vode samo jedna mimokretna vrata, koja se za olujna vremena nemilosrdno
zatvaraju, tako da putnici ispod njih le`e kao u jami. Hrana je servirana na velikim
drvenim stolovima i klupama: margarin, kruh i sme|a voda za doru~ak, slana riba i
krumpir za ru~ak. K tomu nagurani ljudi, koji su doslovno bili naviknuti jesti skupa
sa svinjama. Preko svega toga {irio se slatki miris sredstva za dezinfekciju, s kojim su
prostorije bile ~i{}ene, budu}i da se djeca, stare `ene i mu{karci nisu ustru~avali
165
povra}ati kad im je bilo zlo.”
Kada se nevi~ni i prestra{eni putnici kona~no priviknu na more, popravlja se i raspolo`enje, osobito ako se na brodu jede pristojna hrana : “...ve}ina }e ih nakon dva tri
dana puta preboliti morsku bolest, pa }e slasno jesti i podati se veselju. Ima tu veseljaka koji zapodjevaju svakake {ale i lakrdije, te zabavljaju dru`inu. Neki zvoni u harmoniku, neki pjeva, neki ple{e. Pa~e i neke `enskinje }e se do malo odva`iti te stati
166
plesati.”
Brojni iseljenici `ale se na uvjete koji su ih, unato~ najavama agenata i nagovara~a,
zatekle na brodu.
“@ivot na brodu bio je upravo bijedan. Kad smo isplovili na otvoreni ocean, na{a se
krntija po~ela toliko ljuljati te sam se bojao da }e se raspasti. Od toga silnog ljuljanja
uhvatila me morska bolest, koja me neprestano pratila. Sve {to bih pojeo odmah bi iz
167
mene izletjelo...”
A primicanjem sredini oceana more se sve vi{e pjeni i sve je stra{nije, uzburkanije.
“Nema vi{e galebova, ni dupina, ni{ta osim beskrajne pu~ine! Boje su na njemu uvijek iste, uvijek dosadni obraz olovnih rastrganih obla~ina... Uviek je isto! Riedak je
slu~aj, da se vidi u daljini koja lagja. Da ih je i na tisu}e izgubi}e se u ogromnom pros168
toru...”
Kada se kona~no po~inje nazirati Amerika, obale Newfoundlanda, svi `ivnu. A trenutak ulaska u njujor{ku luku i pogled na nebodere Manhattana uvijek izaziva pravo
odu{evljenje.
163 Stjepan Lojen, Uspomene jednog iseljenika, Znanje,
Zagreb, 1963., str. 16.
164 Ljubomir Anti}, Hrvati i Amerika, II. dopunjeno
izdanje, Hrvatska sveu~ili{na naklada, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002., str. 105.
165 Ann Tizia Leitich, Drei in Amerika, Roman, Be~,
1946., str. 8.
Austrijska spisateljica (ro|ena i umrla u Be~u,
1891.–1896.), povjesni~arka umjetnosti i kulture.
166 Tresi}-Pavi~i}, isto, str. 16
167 Stjepan Lojen, isto, str. 16.
168 Tresi}-Pavi~i}, isto. str. 17
144
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 145
er 2,000 men and 1,200 women. “We were packed there like sheep. The agent had
cheated us badly…In the morning we were given coffee that was bitter as gall. At
noon we got a soup, crawling with worms and with a few bits of horse meat in it. Side
dish was unpeeled potatoes. No bread or wine. Disgusted, we threw the food over164
board. At dinner time we were served fish called herring.
Some descriptions of accommodation and victuals were even more dramatic:
“The cargo hold consists of poorly ventilated dormitories with low ceilings. The hold
is connected to the deck only through an inward opening door, which is mercilessly
sealed during storms so that the passengers underneath lie as if in a pitch. Food is
served on large wooden tables and benches: margarine, bread and murky water for
breakfast, pickled fish and potatoes for lunch. Add to that a crowd of tightly packed
people, used to eating with the pigs. Over all that there is a sweet whiff of a disinfectant, used to clean the floors, where children and the elderly vomit freely in bouts of
165
sea-sickness.”
Once the frightened passengers got used to the new experience of sea travel, mood
improved, especially if the food was good: “…after two to three days most passengers
recuperated from sea sickness, started eating heartily and let their hair loose. Amongst
the passengers there was always some jolly fellow who would crack jokes and entertain fellow passengers. Some would play the accordion, others would sing or dance.
166
Even some women soon overcame shyness and joined the dance.”
Many passengers complained about poor conditions on board, which proved false
promises that had been made by the agents and mediators. “Conditions on board
were really bad. Once we got to the open sea, our hulk started rocking so much that I
feared it would capsize. From all that rocking I became sea-sick and could not recu167
perate throughout the passage. Whatever I ate I threw up right away…”
Once a ship got to the middle of the ocean, the sea became rougher, more turbulent
and frothier. “One could no longer see the sea-gulls or the dolphins, nothing but the
endless open sea! The color never changed, always the same leaden reflection of parted clouds…Always the same! Only rarely did one see some ship far away. If there
168
were thousand of them they would have been lost in that huge space…”
The spirits arose on sight of the American shores, the coast of Newfoundland. This
turned into euphoria when the passengers saw the New York harbor and the silhouettes of the skyscrapers on Manhattan.
Big, Big Ship that Will Take Us to America
Quickly!
Some passengers never made it to America; they ended up in the ocean depths.
The first major shipwreck happened in 1854, when the Town of Glasgow disappeared
mysteriously with 540 passengers on board, never to be heard of again. This was just
the first in a long line of shipwrecks.
Although Cunard could boast that in 70 years of service on many of its lines it had not
169
lost a single passenger on board, passages were not risk free.
Accidents occurred even before that of the Titanic, whose owners had described it as
unsinkable prior to its maiden voyage.
Sharp at noon on 10 April 1912, White Star’s steamship the Titanic, whose twins were
the Brittanic and the Olympic, put out from the port of Southampton on the English
Channel. While it was still in the port it barely avoided a collision with the New York
steamship. At the same time, the boiler-room caught fire and the departure was
170
delayed by an hour.
Yet, the put out was completed safely and later that evening the ship boarded passengers in the French port of Cherbourg, slightly behind the schedule. Next morning
164 Ljubomir Anti}, The Croats and America (Hrvati i
Amerika), 2nd amended edition, Hrvatska sveu~ili{na
naklada, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002, p.
105.
165 Ann Tizia Leitrich, Drei in Amerika, a novel,
Vienna, 1946, p. 8.
166 Tresi}-Pavi~i}, ibid, p. 16.
167 Stjepan Lojen, ibid, p. 16.
168 Tresi}-Pavi~i}, ibid, p. 17.
169 Cunard, Hungarian-American line, Rieka –
(Fiume) – New York. Instructions and Explanations
for North American Emigrants, published by Adria,
Royal Hungarian Steamship Joint-Stock Company,
Budapest (around 1910).
145
170 Slobodan Novkovi}, The Titanic, the Croats in the
Disaster of the Century, (Titanic, Hrvati u katastrofi stoljeca), Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005, p. 351.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 146
Veli, veli brod
s ken }emo brzo prit va Meriku!
Za razliku od sretno pristiglih, neki nesretnici nikad nisu stigli u Ameriku; zavr{ili su
u dubinama oceana.
Prva velika parobrodarska nesre}a koja je 1854. tajanstveno progutala Town of Glasgow
i njegovih 540 putnika, o kojima se nikad ni{ta nije saznalo, bila je tek najava brojnih
nesre}a.
Iako se Cunard i nakon sedamdeset godina odr`avanja brojnih parobrodarskih linija
hvalio da nijedan putnik nikad nije izgubio `ivot na njegovim brodovima, sigurnost
169
plovidbe ipak nije bila zajam~ena.
Brodova je ipak stradalo podosta i prije Titanica – kojega su vlasnici uo~i prve plovidbe
nazivali – nepotopivim!
Golemi White Starov parobrod Titanic, blizanac Britannica i Olyimpica, to~no u podne
10. travnja 1912. kre}e na put iz Southamptona u Engleskom kanalu i ve} u polaznoj
luci gotovo do`ivljava brodolom. Jedva je izbjegao sudar s parobrodom New York. U
170
kotlovnici je istovremeno izbio po`ar, zbog ~ega je brod u polasku kasnio jedan sat.
Cunardova Caronia na vezu u rije~koj luci,
jedan je od “transatlantika” koji izazivaju
po{tovanje, osobito u lukama u koje tek
po~inju uplovljavati.
“Parobrod je velik, krasan, providjen sa svim
mogu}im udobnostima”, izvje{}uje rije~ki
Novi list krajem 1903. i u vi{e se osvrta o pristizanju i isplovljenju plove}ih gorostasa divi
njihovoj vrhunskog opremljenosti i najnovijim napravama poput be`i~nog brzojava.
(Rije~ka luka, povijest, izgradnja, promet, Rijeka
2001., Muzej grada Rijeke)
Ipak, isplovljenje zavr{ava sretno i brod s malim zaka{njenjem predve~er ukrcava i
putnike u francuskoj luci Cherbourg, a ujutro i putnike u ju`noirskoj luci Quinstownu.
S blizu dvije tisu}e ukrcanih, od kojih su otprilike polovica bili putnici, a polovica
posada, kona~no se otputio na {iroko more. Poznata je sudbina brojnih iseljenika, kao
i spasila~ke zasluge konkurentske Cunardove Carpathije koja u to doba iz Rijeke i Trsta
odr`ava liniju s New Yorkom.
Cunard’s Caronia, docked in Rijeka’s harbour,
is one of the transatlantic steamships that
enjoy a great deal of respect, especially in
ports in which they only started arriving.
“The steamship is large, beautiful, equipped
with all possible comforts”, reported Rijeka’s
daily Novi list at the end of 1903, which frequently praised the superb equipment and
modern technology, like the wireless telegraph, of the floating giants.
(The Rijeka Harbour, History, Construction,
Traffic, Rijeka 2001, Muzej grada Rijeke)
Me|u brojnim nesretnicima koji nisu imali sre}e, bio je i mladi Mirko Dika,
sedamnaestogodi{njak iz Podgori kod Crikvenice. Na brodu su jo{ trojica iz njegova
kraja, iz Kri~ine, tako|er u blizini Crikvenice.
I Dika je jedan od dvadeset i sedam Hrvata koji su, kao i on, karte za ovo putovanje
kupili kod Oberstega & Cie. u Baselu ili kod Josipa Buechela u Buchsu. Mirko je kartu
platio 510 {vicarskih franaka i namjeravao oti}i u Vancouver.
Njegovoj je majci Jeleni posljednji trag o sinu bilo njegovo pismo iz Southamptona:
“Gremo na jedan veli, veli brod s ken }emo brzo prit va Meriku!”
171
Nije stigao nikad, a ni tijelo mu nije prona|eno.
Mnogo je sretnije pro{ao iseljenik iz Vrginmosta, dana{njeg Gvozda na Kordunu,
izme|u Karlovca i Siska. On opisuje nesre}u omanjeg parobroda Volturno kojim je
172
plovio iz Rotterdama u Ameriku.
Njegove nevolje zapo~inju jo{ prije ukrcaja na brod na koji on i oni s kojima dijeli sudbinu ~ekaju vi{e dana. Za ne`eljeno ~ekanje napla}uju im i tro{kove smje{taja i hrane
– iako im je jasno re~eno da su ura~unati u cijenu karte. U grupi “Austrijanaca” koji
putuju u Ameriku, ima oko 170 ljudi, od toga 130 iz Hrvatske.
Ukrcavaju se 3. listopada 1913. i ubrzo saznaju da brod ne putuje najavljenih {est nego
najmanje {esnaest ili osamnaest, a pri lo{em vremenu i dvadeset dana! K tome, unato~
173
najavi – uop}e i ne putuje u SAD i New York – nego u Kanadu!
169 Cunard, Ugarsko-amerikanska pruga, Hungarian
– American Line, Rieka – (Fiume) – New York. Uputa
i razja{njenje sjeverno-amerikanskim izseljenicima,
izdanje Adria kr. ug. parobrodarsko dion. dru`tvo,
Budimpe{ta (oko 1910.).
170 Slobodan Novkovi}, Titanic, Hrvati u katastrofi
stolje}a, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2005., str. 351.
171 Novkovi}, isto, str. 72.
www.encyclopedia-titanica.org/titanic-biography/mirkodika.htm
172 Stjepko Brozovi}, Sabrane pripovijesti, Iz ameri~kog
hrvatskog `ivota, New York (bez godine izdanja).
Ovaj novinar i pisac (Jastrebarsko, 1874. – New York,
1924.), urednik hrvatskoga Narodnog lista u New
Yorku, u SAD sti`e 1899.
173 Brozovi}, isto, str. 15.
146
Putnici su ve} na polasku ogor~eni i neraspolo`eni: “...onda je brod zatulio tri puta
tu`no, da nam se je svima u prsima srdce stislo od njekakove tjeskobne slutnje.
Muzika je svirala na brodu i na{ se je brod okretao lagano i iz luke gladko, kao po ledu
smucao, a mi svi tu`ni za domovinom...”
U nekakvoj “ogromnoj {upi” sjedaju za stolove sklepane od dasaka. Kada se nakon
rane ve~ere uspnu na palubu, more je sve nemirnije i oni povrate ono {to su upravo
pojeli: su{ene haringe i kruh smije{an s crnom kavom.
“Kasno smo prvu no} polijegali, prem nas je ve} za rana potjeralo dolje u medjupalublje, u na{e spavaonice. Tu smo se na{li u velikom, {taglju sli~nom prostoru, a po
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 147
more passengers were boarded in Queenstown, a port in the south of Ireland. With
almost 2,000 persons on board, half passengers and half crew, the ship finally reached
the open sea. The plight of many emigrants and the rescue efforts by the Carpathia,
owned by the rival Cunard Line, sailing on the Trieste-Rijeka-New York service, have
become famous.
One of the ill starred passengers was Mirko Dika, 17 years of age, from Podgori, near
Crikvenica. He boarded the ship with three men from Kri~ina, another village near
Crikvenica. Dika was one of 27 Croats who purchased their fares from Obersteg & cie.
in Basel, or from Josip Buechel in Buchs. He paid 510 Swiss Francs for the fare and his
final destination would have been Vancouver.
The last word from him that his mother Jelena got was his letter from Southampton:
“We shall board a huge, huge ship that will take us to Merica in no time!”
171
He never made it there and his body was never recovered.
Much better fared an emigrant from Vrginmost, presently Gvozd, region of Kordun, a
town between Karlovac and Sisak. He was shipwrecked on the Volturno, on passage
172
from Rotterdam to America. His troubles started before boarding. He and other passengers had to wait for several days for departure. During this unwanted delay they
had to pay for food and board, although that was supposed to be included in the fare.
This group of Austrian citizens comprised 170 persons, including 130 from Croatia.
They boarded on 3 October 1913 and soon found out that rather than the scheduled
six days the passage would take 16 to 18 days, and if the weather was bad possibly as
long as 20 days! Furthermore, rather than for New York, USA, as announced, the ship
173
was bound for Canada!
Already at the put out the passengers were bitter and disappointed:”… then the siren
wailed three times plaintively, sending chills down our spines. A band played on the
ship, which was gliding slowly from the port, as if on ice, while we were all longing
for our homeland…”
In a “huge shed” they sat down at makeshift tables made of boards. When they
climbed to a deck, after an early dinner, the sea became rough and they threw up what
they had just eaten: dry herrings and bread soaked in black coffee.
“The first night we went to bed late, even though we had been driven to our dormitories in the steerage quite early. The steerage looked like a barn, with four bunk beds
on top of each other, from floor to the ceiling and from one end of the room to the
174
other. There were up to 200 beds there.”
When they finally sailed away from the European coast and got to the open sea a
storm hit the ship. Soon it calmed down but another one came and the ship caught
fire!
Some passengers were saved – they were picked by ships operating that route. The
survivors thanked God and their rescuers and watched from a safe distance for hours
as the ship was burning down in a cloud of smoke on high seas.
Humble castaways were welcomed at the rescuing boat as guests of honor– at a 1st
class salon, where a band played and a mass was served for the rescue of the survivors
and for the souls of the casualties. The passengers collected a nice donation for the
castaways and gave it to them.
On the sight of New York the castaways were even more jubilant than emigrants usually were. To them the skyscrapers looked like “a miracle, like en enchanted city, a
175
view like no other.”
171 Novkovi}, ibid, p. 72.
w w w. e n c y c l o p e d i a - t i t a n i c a . o r g / t i t a n i c biography/mirko-dika.htm
172 Stjepko Brozovi}, Collected Stories From the Life of
American Croats (Sabrane pripovijesti iz ameri~kog
hrvatskog `ivota), New York (no year of publication).
This journalist and author (Jastrebarsko, 1874 – New
York, 1924), edited Croat Narodni list in New York.
He arrived to the USA in 1899.
Considering that the news about the shipwreck had already spread around, at the port
they were welcomed by hundreds of photo-journalists, representatives of charities,
thousands of onlookers and, of course, by relatives and friends.
173 Brozovi}, ibid, p. 15.
174 Brozovi}, ibid, p. 17.
147
175 Brozovi}, ibid, p. 47.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 148
~etiri kreveta jedan nad drugim, od poda do stropa zapunili su cijeli prostor. Bilo je tu
174
do 200 kreveta.”
Kada su se kona~no udaljili od europske obale i zaputili preko oceana, ubrzo ih je
zatekla oluja koja se uskoro smirila, ali je nastupila nova oluja i, na nesre}u, brodom
po~ne harati vatra!
Dio se sretnika ipak uspijeva spasiti – pokupili su ih brodovi koji su plovili istom
rutom. Pre`ivjeli mogu zahvaljivati Bogu i spasiteljima i, sa sigurne udaljenosti, jo{
satima gledati brod koji u oblaku dima dogorijeva na pu~ini.
Skromni su prido{lice na spasila~kom brodu prihva}eni kao najdra`i gosti – do~ekuje
ih glazba u dvorani prvoga razreda gdje se odr`ava i misa u znak zahvalnosti za spas
Smrtnost je na dugim putovanjima brodom
jo{ i u 19. stolje}u bila ~esta. Brodovi bi rijetko
prelazili ocean bez ponekog umrlog ili poginulog. No puno su ve}a stradanja prouzro~ili
brodolomi. Od tajanstvenog nestanka parobroda Town of Glasgow koji je stradao 1854., do
Titanica 1912. oceanske su oluje i nesre}e
progutale tisu}e ljudi. Zato zvu~i gotovo nevjerojatnom Cunardova tvrdnja da u sedamdeset godina poslovanja kompanije na njezinim
brodovima nije stradao nijedan putnik.
(L’illustrazione Italiana, 2. 1. 1876., Muzej grada
Rijeke)
In the 19th century, the death rate on long
journeys was still high. Ships rarely crossed
the ocean without casualties. However, shipwrecks caused a far greater number of deaths.
From the misterious disappearance of the
steamship Town of Glasgow in 1854 until
Titanic in 1912, ocean currents and accidents
claimed the lives of thousands of people. That
is why Cunard’s claim that not even one passenger was killed on board one of its ships in
seventy years of the company’s existence
sounds rather incredible.
(L’illustrazione Italiana, 2 January 1876, Muzej
grada Rijeke)
174 Brozovi}, isto, str. 17.
148
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 149
The Last Obstacle – Ellis Island
From the moment of departure, an emigrant had many opportunities to regret his
decision or, at least, to start doubting its rationale. Already prior to boarding, his personal and emigration documents were checked and he was examined by physicians.
In a port of departure, if not already at some railway hub, such as Basel, he was examined and checked by doctors, local authorities and by officials of a US consulate.
‘In Basel we were given train tickets to Rotterdam and a boat fare for New York. There
176
we were examined by a physician, so that we could board the ship without delay.
Yet, he had to be examined again before immigration.
149
176 Lojen, ibid, pp. 15-16.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 150
pre`ivjelih i pokoj onih koji se nisu uspjeli spasili. Putnici za brodolomce skupljaju i
lijepu svoticu koja im je uskoro podijeljena.
Nadomak New Yorka zadovoljstvo je brodolomaca jo{ ve}e od uobi~ajenoga, a
nebodere gledaju “kao kakovo ~udo, kao kakav za~arani grad. Pogled kakvog nema
175
nigdje na svietu.”
Budu}i da se ve} pro~ulo o brodolomu, u luci ih do~ekuje stotine novinara s fotoaparatima, predstavnici dobrotvornih dru{tava, tisu}e znati`eljnika i – dakako – rodbina i prijatelji.
Posljednja prepreka – oto~i} Ellis
Procedura i niz pregleda na Ellis Islandu, na
koji istovremeno dovoze tisu}e useljenika,
posljednja su prepreka i stoga u mnogih izazivaju poseban strah – nadomak Amerike i ostvarenja sna sve dosada{nje muke postaju uzaludne ako ih vrate u Europu.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
Od trenutka kada krene na put, svaki iseljenik ima mno{tvo prigoda da po`ali zbog
svoje odluke ili bar da se pokoleba i posumnja u ispravnost svojih nakana. Jo{ u
Europi, prije ukrcaja na brod, iseljeni~ke su mu osobne i putne isprave provjerene i
obavljen je lije~ni~ki pregled. U polaznoj su ga luci ili mo`da ve} u nekom
`eljezni~kom ~vori{tu poput Basela, pregledali i lije~nici i doma}e vlasti i slu`benici
ameri~kog konzulata.
The procedure involving a number of examinations on Ellis Island, which simultaneously
receives thousands of immigrants, represents
the last hurdle and, therefore, a special fear for
many – only one step away from entering the
US and realizing one’s dreams, there is the
possibility of being returned to Europe and all
troubles having been in vain.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
“U Baselu smo dobili `eljezni~ku kartu do Rotterdama i brodsku kartu do New Yorka.
Ondje nas je i lije~nik pregledao, tako te smo bili spremni da se odmah ukrcamo na
176
brod.
No sada slijedi kona~an, odlu~ni pregled prije useljenja.
Unato~ brojnim lukama i mogu}nostima ulaska u SAD, posljednja je stanica za ve}inu
Ellis Island koji izaziva posebnu strepnju. Dovezeni pretrpanim brodi}em iz njujor{ke
luke i zatvoreni na oto~i}u okru`enom morem, nadomak Kipu slobode i stvarnoj slobodi, useljenici moraju pro}i opse`ne preglede, strahuju}i od preuranjena neuspjeha i
ne`eljena povratka u domovinu.
Unato~ desetlje}ima i dvama svjetskim ratovima, minulim od dolaska u Ameriku do
povratka u domovinu, Stjepan Lojen iz Kraljeveca u Hrvatskom zagorju, slikovito
opisuje svoj dolazak u New York i strepnju koju pro`ivljava na Ellis Islandu:
“Parobrod je kona~no pristao u luku. Na pristani{tu su ljudi vrvjeli kao u mravinjaku.
Obi~ni putnici iskrcavali se odmah na obalu, gdje su ih susretali i veselo pozdravljali
ro|aci i znanci. S nama, iseljenicima, bilo je druk~ije. Nas su prekrcavali u malen
brodi}, koji nas je odvezao na oto~i} Ellis Island, gdje smo imali pro}i pregled
pograni~nih i carinskih organa.
U{li smo u jednu veliku salu... jo{ kod ku}e pri~ali su mi da su... mnogi na{i ljudi
vra}eni natrag. Pozajmili su novac za putne tro{kove, dovezli se do ameri~kog kopna,
pogledali Bo`icu slobode, odsjedili dan-dva... i onda se morali vratiti ku}i!
Dok sam stajao u drugom redu {to je vodio do pograni~nih organa, po glavi mi se
neprestano vrzla misao: ho}e li mene pustiti? Kolika bi nesre}a bila kad bih se sada
morao vratiti u svoj Kraljevec! Otac je pozajmio novac za moj put, i ja sam mu sve~ano
obe}ao da }u mu ga za {est mjeseci vratiti. Pa odakle bi ga otac ina~e mogao vratiti?
Osim toga, kad bih se sada, poslije pet-{est tjedana, morao vratiti u selo, kolika bi to
bila bruka za me!
Susjedi bi mi se rugali i predbacivali: “Gle na{eg Amerikanca! Potro{io dvjesta forinti
da vidi kopno Amerike!”
Vratio bih se upravo onamo gdje sam i bio – u onu istu bijedu iz koje sam se poku{ao
izvu}i. Samo {to bih sada imao jo{ jedan teret vi{e – dug od dvjesta forinti!
175 Brozovi}, isto, str. 47.
176 Lojen, isto, str.15.–16.
150
Kona~no do|e red na mene i na mog suputnika Lazu. Bio sam prvi. Pokazao sam
inspektoru papir {to mi ga je dao agent. On me odmjerio od glave do pete i preko pre-
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 151
In spite of many ports of entry and immigration stations in the USA, most immigrants
came through Ellis Island, which inspired them with special apprehension. Upon
arrival from the New York harbor on an overcrowded boat the immigrants were isolated on this small island close to the Statue of Liberty and to freedom, in expectation
of a series of examinations that for some meant premature repatriation.
In spite of decades and two world wars between his immigration to America and his
repatriation, in his late recollections Stjepan Lojen from Kraljevec in the Hrvatsko
zagorje region painted a vivid picture of his arrival to New York and his experience of
Ellis Island.
Useljenici iz srednje i isto~ne Europe ~ekaju
na slo`enu provjeru osobnih isprava te preglede tjelesnog i mentalnog zdravlja, kao i
provjeru politi~ke i socijalne podobnosti – ne
primaju se anarhisti i poligamni.
Plovidbom iznurene obitelji i majke s djecom
satima su podvrgavani pregledima i testovima. Jedan od uvjeta za useljenje jest i jamstvo
da useljenik ne}e pasti na teret javnih slu`bi,
za {to mora imati odre|enu svotu novaca
(neko je vrijeme to iznosilo 20 ili 25 dolara) te
navesti ime i to~nu adresu jamca-prijatelja,
susjeda ili ro|aka koji `ivi u SAD-u.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
“The steamship finally docked in the port. The pier was teeming with people. While
other passengers disembarked straight onto the pier, to meet their exhilarated relatives and acquaintances, we, the emigrants, were boarded on a small boat that took us
to Ellis Island, to be examined by immigration authorities and by customs officers.
Immigrants from Central and Eastern Europe
standing in line for the complex verification of
their documents, physical and psychological
examinations, and checking of their political
and social eligibility – anarchists and polygamists are not admitted.
Families and mothers with children, exhausted from the long voyage, had to undergo for
hours examinations and tests. One of the preconditions for immigration was the guarantee
that immigrants will not become a burden for
public services, so they had to show a certain
amount of money (for some time it was 20 or
25 dollars) and give the name and correct
address of a guarantor – a friend, neighbour
or relative who already lived in the US.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
We entered into a big hall… before my departure some people had told me that some
of our compatriots had been sent home from here. After having made the passage on
borrowed money and seen the Goddess of Freedom, only a day or two after their
arrival they were sent back home!
While I was standing in a long line, waiting to be examined by immigration officers, I
kept wondering: Will they let me through? It they send me back to my Kraljevec now
that will be a disaster! My father had to borrow money for my travel expenses, and I
promised solemnly that I would pay it back to him in six months. After all, how else
could he return the loan?
Furthermore, if now, after 5-6 weeks, I return to my village, that will be a big disgrace
for me!
Neighbors would make fun of me and tease me: “Look at our American! He spent 200
Forint so that he could see the American shores!”
Upon return I would be stuck again in the same poverty that I tried to escape, this time
burdened with a debt of 200 Forint!
Finally, the turn came for me and my fellow passenger Lazo. I was first. I showed an
inspector a paper that I had received from a travel agent. He sized me up and asked
me through a translator:
Where are you going?
To Youngstwon to join my father in law.
How much money do you have on you?
Twenty dollars.
I was lucky! So was my friend Lazo.
I was relieved. We did not pay much attention to the customs officers as our luggage
consisted of a few dirty shirts. When I looked around I saw my friend Lazo, who had
151
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 152
Pregled o~iju me|u va`nijim je pojedinostima
zbog trahoma, prili~no ra{irene o~ne bolesti
zbog koje se nije dobivala dozvola ulaska u
SAD.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
The optometry was among the more important examinations due to the wide-spread trachoma eye disease. Those having it were not
permitted to enter the US.
(LaGuardia & Wagner Archives, New York)
vodioca upitao:
- Kamo ide{?
- U Youngstown svome svaku – rekoh uzbu|eno.
- Koliko ima{ novaca?
- Dvadeset dolara.
Sretno sam pro{ao! Pro{ao je dobro i moj prijatelj Lazo.
Sad mi je laknulo. Na carinske se organe nismo ni obazirali, jer se cijela na{a prtljaga
sastojala od par prljavih ko{ulja. Pogledao sam okolo i vidio mog prijatelja Lazu, koji
je ve} bio pro{ao pregled, kako veselo razgovara sa svojim ro|acima, koji su ga
do~ekali. Kad je podigao kov~eg da krene, osvrnu se i, spaziv{i me, mahnu mi rukom
u pozdrav...
Kad smo pro{li kroz cijeli pregled, predani smo jednom vodi~u, koji nas je odveo na
`eljezni~ku stanicu. Prije negoli smo krenuli na stanicu dobili smo svaki papirnu kutiju suhe hrane: sendvi~a, salame, sira i ne{to vo}a. Za tu smo hranu platili svaki po
jedan dolar.
Uve~er oko 9 sati vodi~ nam je dao vozne karte i ukrcao nas na putni~ki vlak, kojim
177
smo krenuli u Youngstown – na put dug 600 milja.”
Kamo doseljavaju na{i emigranti?
Poljaci, na primjer, najbrojniji austrijski iseljenici, odlaze najvi{e u Chicago, New York,
Pittsburgh, Buffalo (dr`ava New York, isto~na obala jezera Erie), Milwaukee, Detroit i
178
Cleveland.
Naj~e{}i su odlasci srednjoeuropskih iseljenika u industrijske i rudarske krajeve i
gradove poput Pittsburgha (Pensilvanija), Cleveland (Ohio), Chicaga (Illinois), i New
Yorka.
Gotovo tri ~etvrtina Hrvata odlazi u ove dr`ave i gradove, dok u Kaliforniju, prim179
jerice, po~etkom 20. stolje}a odlazi samo 1% hrvatskih iseljenika.
177 Lojen, isto, str. 17.
178 Roger Daniels, Coming to America, A History of
Immigration and Ethnicity in American life, Second
Edition, Perrenia – Harper Collins Publishers, New
York, 2002., str. 220.
Prema tablici sedam vode}ih poljskih sredi{ta u
Americi. Podaci za 1905. i 1920.
179 M. Makale, Zadnji popis pu~anstva u Dalmaciji, Be~,
1912., objavljeno i u: Ivan ^izmi}, Hrvati u `ivotu
Sjedinjenih Ameri~kih Dr`ava, Globus, Zagreb, 1983.,
str. 135.
152
I drugi iseljenici iz Austro-Ugarske uglavnom odlaze na ista odredi{ta.
Iseljenike dopadaju poslovi koje vi{e ne `ele raditi ni mnogi od najsiroma{nijih
Amerikanaca, pa ni potomci afri~kih robova. Prido{lice ne poznaju jezik, mahom su
sa sela, neobrazovani i uglavnom bez ikakva zanata. Krajnje im nesnala`enje i neznanje omogu}uje jedino najte`e poslove – isprva ~e{}e te`a~ki rad na velikim gradili{tima,
u kamenolomima, rudnicima i {umama, nego na tvorni~koj traci velikih industrijskih
pogona.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 153
Useljeni~ka obitelj – majka s djevoj~icama –
tek pristigli iz Ma|arske, jo{ su uvijek u
slikovitoj “panonskoj” odje}i.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
An immigrant family – mother with her girls
– that only just arrived from Hungary. They
are still dressed in their ornate “Pannonian”
costumes.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
cleared the customs before me, chatting happily with his relatives. When he picked up
his suitcase, ready to leave, he looked back. When he spotted me he waved a goodbye…
After the examinations, we were trusted with a guide, who took us to a train station.
Prior to the trip to the station each immigrant was given a paper bag with lunch: sandwiches, salami, cheese and some fruit. That cost us a dollar each. At about 21 hrs the
guide gave us train fairs and oversaw our boarding on a passenger train, which took
177
us to Youngstown, a trip of 600 miles.”
Politi~ka karta SAD-a objavljena 1918. u
priru~niku namijenjenom onima koji prolaze
proces “naturalizacije” za prijam u punopravne gra|ane SAD-a.
(Muzej grada Rijeke)
The political map of the USA, published in
1918 in the handbook for those undergoing
the process of “naturalization” for becoming
full citizens of the US.
(Muzej grada Rijeke)
Where Did Our Emigrants Settle?
The Poles, for example, the largest emigrant contingent from Austrian soil, went mostly to Chicago, New York, Pittsburgh, Buffalo (state of New York, on the east coast of
178
Lake Erie), Milwaukee, Detroit and Cleveland.
Central European immigrants went mostly to industrial and mining regions and
towns, such as Pennsylvania (Pittsburgh), Illinois (Chicago), Ohio (Cleveland) and
New York.
In the early 20th century, almost three quarters of the Croat immigrants went there
179
too, and only 1% to California, for example.
These destinations were also most popular with other immigrants from AustriaHungary.
The immigrants were destined for work that even the poorest Americans, including
descendants of African slaves, did not want to do. Most immigrants were peasants,
did not speak English, and lacked education and skills. Thus, in order to survive most
had to look for work as hired hands on construction sites, quarries, mines and forests,
and only few at the assembly lines of large manufacturing plants.
In California, the Dalmatians, people form Hrvatsko primorje, and other “Austrians”
worked as fishermen, sailors on merchant ships and in vineyards. Yet others ended up
in the mines in Californian hinterlands, or as lumberjacks in sequoia forests, where
180
they logged huge trees they could not have imagined prior to arriving to America.
177 Lojen, ibid, p. 17.
Unable to stop emigration, authorities and sympathetic intellectuals back home tried
to analyze and monitor emigration in order to be able to instruct and protect would
be emigrants from the worse inconveniences that might befall them in America.
Considering that most emigrants were peasants, whose prospective jobs would be as
hired hands in manufacturing, mines and forests, studies were made in order to
instruct them how to acquire land.
La Bilanca from Rijeka, pointed out that the federal authorities in the United States
178 Roger Daniels, Coming to America, A History of
Immiration and Ethnicity in American Life, Second
Edition, Perrenia – Harper Collins Publishers, New
York, 2002, p. 220.
179 M. Makale, The Last Population Census in Dalmatia
(Zadnji popis pucanstva u Dalmaciji), Vienna, 1912, also
cited in: Ivan Cizmic, Croats in the USA Life (Hrvati u
zivotu Sjedinjenih americkih drzava), Globus, Zagreb,
1983, p. 135.
153
180 Such was the case of several hundred immigrants
from the village of Rukavac, who worked in the
forests close to the Humboldt Bay in California.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 154
Dalmatinci, Primorci i drugi “Austrijanci” koji sti`u u Kaliforniju, najvi{e love ribu ili
plove na trgova~kim brodovima i obra|uju vinograde, drugi zavr{avaju u rudnicima
podalje od obale ili u obli`njim {umama sijeku goleme sekvoje, debla kakva prije
180
Amerike nisu mogli ni zamisliti.
Kada ve} ne mogu zaustaviti iseljavanje, predstavnici vlasti i pokroviteljski
raspolo`eni intelektualni krugovi u domovini poku{avaju istra`ivati i pratiti
iseljeni~ki pokret i na neki na~in savjetovati i {tititi iseljenike od najve}ih neugodnosti u koje mogu zapasti u Americi.
Jedna od studija izra|enih o iseljeni{tvu opisuje krajeve koji se predla`u povjerenicima za emigraciju kao pogodni za iseljenike koji odlaze u Sjevernu Ameriku.
Budu}i da ve}ina iseljenika potje~e sa sela, a u Americi uglavnom postaju najamni
industrijski radnici, rudari ili drvosje~e, izra|uju se studije u kojima ih se upu}uje
kako u Americi mogu do}i do vlastite zemlje.
Josip Kru`i}-Jelka{ iz Zlobina u zale|u Rijeke,
za strojem u tvornici osigura~a u Chicagu.
Fotografija je snimljena 1920-ih, prije velike
krize koja je progutala tvornicu.
(Ru`ica Marohni}, Zlobin)
Josip Kru`i}-Jelka{ from Zlobin near Rijeka,
working in the fuse factory in Chicago. This
photograph was taken in the 1920s, before the
big crisis that destroyed the factory.
(Ru`ica Marohni}, Zlobin)
180 Primjer vi{e stotina iseljenika iz sela Rukavac kraj
Rijeke, koji rade u {umama nadomak Humboltova
zaljeva u Kaliforniji.
U Sjedinjenim Dr`avama ima, upozoravaju rije~ke novine La Bilancia, vi{e od 300 milijuna jutara javnoga zemlji{ta koje pripada Saveznoj vladi, a bit }e dodijeljeno besplatno ili po neznatnoj cijeni ameri~kim gra|anima ili strancima koji izjave da su se voljni
“naturalizirati”.
154
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 155
owned more than 300 million acres of land, which they intended to give free of charge
or cheaply to US citizens and foreign nationals willing to naturalize. Public land in
southern states, such as Alabama, Mississippi, Louisiana, Arkansas and Oklahoma, is
very fertile, especially to grow cotton, sugar cane and corn, and to breed pigs.
Yet, due to high humidity, the climate is not healthy.
In the north there is public land in the states of Michigan, Minnesota, Dakota,
Nebraska, Kansas and Missouri, suitable to grow wheat and sugar-beet, and for cattle
farms. The climate is healthy and temperate.
In the south of the Atlantic coast, in Florida, the land is god to grow oranges, but the
region is marshy, hot and infested with mosquitoes.
Most public land is located in the West, the states of Arizona, Oregon, Washington,
Idaho, Montana, Utah, Colorado, Nevada and Wyoming, but those regions are arid.
Federal authorities have embarked on large irrigation projects that will turn several
millions of acres into very fertile land.
Once the irrigation projects are completed, the authorities will sell that land at favorable prices.
Yet, our emigrants should be especially alerted about large areas of fertile land in the
hinterlands of the Atlantic states, Virginia, and North and South Carolina. That region
is well connected by train with the big towns in the north – Baltimore, Philadelphia,
Radnici iz Hrvatskog primorja rade na prijevozu `eljezne ruda~e iz rudnika Oliver
Mining Company, Iron River u Michiganu. U
ovom je gradi}u bila ove}a kolonija
Primoraca.
(Radovan Tadej, Zlobin)
Workers from Hrvatsko Primorje work in the
transport of iron ore from the Oliver Mining
Company mine in Iron River, Michigan. There
was a large colony of people from that region
in this small town.
(Radovan Tadej, Zlobin)
Grupa hrvatskih useljenika, gra|evinskih
radnika s otoka Krka, na jednom od najvi{ih
ranih nebodera u Chicagu, u kojem je ve}
1880-ih zapo~ela izgradnja vrlo visokih zgrada. Tek su se poslije po~eli graditi prvi
neboderi na Manhattanu.
(Ivica Nemec, Frlani-Kastav)
A group of Croatian immigrants, construction
workers from the island of Krk, on one of the
highest early skyscrapers in Chicago, where
very high buildings started to emerge already
in the 1880s. Only later, first skyscrapers started to be built on Manhattan.
(Ivica Nemec, Frlani-Kastav)
155
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 156
Sto~na tr`nica u Chicagu – motiv koji se
pojavljuje ~ak i na razglednici koju hrvatski
useljenik {alje svojima u domovinu. Iako u
manjem mjerilu, ovaj je prizor s ovcama i
kravama blizak ro|acima u rodnom kraju, za
razliku od uobi~ajenih razglednica s neboderima i tvornicama.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
18133-3)
Livestock market in Chicago – a motif that
was even used on a postcard sent home to his
family by a Croatian immigrant. Even though
to a lesser extent, this view of sheep and cows
is still very familiar for the relatives at home,
as opposed to the common postcards with
skyscrapers and factories.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
18133-3)
Javnoga zemlji{ta ima u dr`avama juga, u Alabami, Mississippiju, Luisiani,
Arkanzasu i Oklahomi, koje su posebno pogodne za uzgoj pamuka, {e}erne trske i
kukuruza te za uzgoj svinja, a i vrlo su plodne.
Ali zbog velike vla`nosti klima tamo nije zdrava.
Javno zemlji{te na sjeveru nalazi se u dr`avama Michigan, Minnesota, Dakota,
Nebraska, Kanzas i Missouri, a posebno je pogodno za uzgoj p{enice, {e}erne repe te
za uzgoj goveda. Klima je zdrava i umjerena.
Na jugu Atlantika javno zemlji{te na Floridi pogodno je za uzgoj narana~a, no taj je
kraj mo~varan, a klima `arka i ima mnogo komaraca.
Zapadnim se krajevima najvi{e {ire javna zemlji{ta, u dr`avama Arizona, Oregon,
Washington, Idaho, Montana, Utah, Kolorado, Nevada i Vyoming, no u tim krajevima
najve}ma vlada su{a.
Vlada poduzima velike radove za navodnjavanje zahvaljuju}i kojima }e se mo}i
obra|ivati nekoliko milijuna tisu}a jutara zemlji{ta.
Vlada }e zemlji{te koje }e nakon isu{ivanja biti iznimno plodno, prodavati po povoljnim cijenama.
Sredi{te Chicaga i dojmljiv pogled na mo}nu
klasicisti~ku zgradu Illinois Trust & Saving
Bank. Chicago je upravo na prijelazu stolje}a u
najve}em rastu pa ovdje nalaze posla i brojni
useljenici. Cvjetaju i banke koje ~uvaju useljeni~ke u{tede i dozna~uju ih u domovinu.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
18133-4)
Downtown Chicago and an impressive view
of the large classicistic building of the Illinois
Trust & Saving Bank. At the turn of the centry,
Chicago found itself amidst the highest
growth, so that even the numerous immigrants found a job there. It was also the heyday for banks, which were looking after the
immigrants’ savings and transferring them to
their homecountries.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
18133-4)
No na{im emigrantima treba posebno svrnuti pa`nju na velike povr{ine plodne zemlje u unutra{njosti dr`ava uz Atlantski ocean – Virginiju te Sjevernu i Ju`nu Karolinu.
To je podru~je mnogim `eljezni~kim linijama povezano s velikim gradovima sjevera –
Baltimoreom, Philadelphijom, New Yorkom i Bostonom.
U svakom slu~aju iseljeni~ki bi povjerenici trebali preporu~iti ovaj kraj, zaklju~uje
181
upu}eni istra`iva~ i pisac studije.
Desno
Tvorni~ki radnici iz Dalmacije i Kraljevine
Hrvatske te Slovaci i Rusini snimljeni u
Dicksonovoj ljevaonici u Pittsburghu,
velikom sredi{tu metalne industrije.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
Useljeni~ka Amerika - raj ili pakao?
On the right
Factory workers from Dalmatia and the
Kingdom of Croatia, as well as Slovaks and
Russians, captured in Dickson’s iron works in
Pittsburgh, an important center of metal
industry.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
181 Dove possono andare i nostri emigranti, La Bilancia
(1. 8. 1910.), str. 1.–2 .
182 Alojz Ignac Kastigar (Dobrni~, Dolenjska, 1863. –
?), sve}enik, u pismu Matiji Hitiju iz Dom`ala, 4.
o`ujka, prema neobjavljenom tekstu Marijana
Drnov{eka.
156
“U Americi mi sve dobro polazi od ruke, zadovoljan sam u svakom pogledu. Ovdje
nije kao u Kranjskoj, tu svi dijelimo iste poglede i jedno srce, halje ne ~ine nikakvu razliku u domovini zlatne slobode. Stale` se sa stale`om ne prepire, a i ljudi razli~itih
182
vjera `ive zajedno u razumijevanju.”
Tri mjeseca poslije ovaj slovenski sve}enik pi{e da }e zaboraviti na svu gor~inu koju je
do`ivio u domovini i da u Americi lako di{e jer je to zemlja zlatne slobode.
Odu{evljen je posjetom slapovima Niagare, a namjerava posjetiti i svjetsku izlo`bu u
Chicagu (1893.). Postaje i biskupov pomo}nik te ima dobru pla}u i razloga za zadovoljstvo o kojem opet pi{e prijatelju u domovinu:
“Iz svega toga mo`e{ vidjeti da ne trebam `aliti za Europom, i mogu zaboraviti cvije}e
koje mi je zadnju godinu tamo cvjetalo.”
Iako mu je s krizom koja nastupa 1893./94. splasnulo odu{evljenje pa sestru koja mu
se ho}e pridru`iti jednostavno i neuvijeno odbija, to ipak ne umanjuje odu{evljenje
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 157
Trgova~ka ~etvrt u sredi{tu Milwaukeeja na
razglednici koju zadovoljno {alje svojima
hrvatski sve}enik s porukom: “Ovde me lepo
prijel g. nadbiskup – Bog mu daj zdravlje!
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO 4798)
Trade district in the center of Milwaukee on a
postcard sent to his family by a content
Croatian priest with the message - “I was welcomed here very pleasantly by the archbishop
– God bless him!”
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO 4798)
New York and Boston.
In any case, emigration commissioners should recommend that region, concluded the
181
well informed researcher and author of the study.
Lijevo
Rusini iz \ur|eva (Ba~ka, Vojvodina) i Hrvati
u tvornici cijevi u Barbitonu, dr`ava Ohio,
oko 1911. godine.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
The Immigrants’ America - Heaven or Hell?
On the left
Rusyns from \ur|evo (Ba~ka, Vojvodina) and
Croats in a pipe factory, in Barbiton, Ohio,
around 1911.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
“I am doing fine in America, and I am happy in every aspect. This is not like Carniola.
Here, we have common views and aspirations; in this haven of golden freedom one
does not judge a man by his clothes. People from all walks of life get along well; mem182
bers of different religious persuasions live together in harmony.”
Three months later this Slovenian priest wrote that he would soon forget the bitterness
with which he had left his homeland and that in America people breathed freely as
that was the country of golden freedom.
He had been exuberated by a visit to the Niagara Falls and was planning to visit the
World’s Columbian Exposition in Chicago (1893). His happiness grew even more
when he was appointed the bishop’s assistant, on a good salary. He wrote to a friend
in the old country:
“From all that you can see that I have no reason to be nostalgic about Europe, and can
forget the rose garden where I lived there during the last year.”
Although his euphoria abated with the 1893-1894 recession, so that he openly and blatantly refused to welcome his sister who wanted to join him, he still saw America as a
183
beacon of freedom, a view shared by many young people.
Humble people, on the on the hand, also nurtured great expectations, albeit of less
ideological nature. Thus, a Slovakian peasant, prior to his arrival to America, gave
assurances to his father:
“...Dad, you will not have to work for other people at all. As soon as we get to
184
America, we will start sending you money. You will buy land and work on it…”
The other side of the medal was poverty, illness, maiming, frequent alcoholism and
madness.
Newspaper headlines, with the typical sensationalist flavor, focused on deliriums and
delicts: “Suicide on the Pannonia”, or “Lunatics Return from America”, the latter refer185
ring to a return of “6 lunatics – two men and four women” from New York.
People’s deputy and a former emigrant Ivan Frano Lupis stressed that half of all
deaths were in work related incidents, 20 % from tuberculosis, caused by poverty and
unhealthy living conditions, and only 20 % from natural causes. On top of that many
persons were debilitated for life by work related incidents. All in all, the casualties
amongst American Croats were estimated at about 500 per year.
The alcoholism and the crime rate rose sharply after WW I:
“Most of our people work in deep mine pits, filled with noxious gases; thus their
health deteriorates quickly; they live in small, smelly and crammed accommodations…Uneducated and spiritually neglected, they take to alcoholism, debauchery
and adultery…”
181 Were Can our Emigrants Go (Dove possono
andare i nostri emigranti), La Bilancia, (1 August
1910), pp. 1-2.
182 Alojz Ignac Kastigar (Dobrni~, Dolenjska, 1863 ?), a priest, in a letter to Matija Hiti from Dom`ale, 4
March, from an unpublished text by Marijan
Drnovsek.
183 Marijan Drnov{ek, Slovenian Emigration (Slovenska
emigracija), an unpublished work, 2007.
184 Martin Besedi~, Slovakian Emigration, Economic
Aspects, an unpublished work, 2007.
157
185 Novi list: Two Crazy Emigrants (Dvije lude izseljenice), 8 December 1907, Suicide On the Pannonia
(Samoubojstvo na “Panoniji”), 14 July 1907. Lunatics
Return from America (Povatak u Americi poludjelih),
17 April 1909), the Arrival of the Pannonia (Dolazak
“Panonije”), 9 September 1909.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 158
Amerikom kao simbolom slobode, koje su s ovim sve}enikom dijelili mnogi mladi
183
ljudi.
I obi~ni su ljudi imali svoja, mnogo manje ideolo{ki obilje`ena o~ekivanja. Jedan
slova~ki seljak koji jo{ nije ni stigao u Ameriku, uvjerava oca:
“...Tata, vi uop}e ne}ete raditi, ~im mi do|emo u Ameriku slat }emo vam novce, Vi
184
}ete kupiti zemlju i na njoj raditi...”
S druge su strane brojne pri~e o propalima, bolesnima, poludjelima, osaka}enima, kao
i o poja~anoj pojavi alkoholizma, kriminala i – ludila.
Novinski naslovi, dakako uvijek s natruhama senzacionalizma, najradije se bave delirijima i deliktima: “Dvije lude iseljenice!”, “Samoubojstvo na ’Pannoniji’, ili “Povratak
u Americi poludjelih... uz obja{njenje da se iz New Yorka vratilo “6 ludjaka – dva
185
~ovjeka i ~etiri `ene”.
Drvosje~e iz Hrvatskog primorja u {umi
divovskih sekvoja u Kaliforniji, nedaleko od
Humboldtova zaljeva. Ovakve se fotografije
sa zadivljuju}im prizorima iz egzoti~nih {uma
rado {alju u domovinu.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
Lumberjacks from the Croatian Littoral in the
woods of the giant sequoia in California, near
Humboldt Bay. Photographs like this, with
impressive views of exotic forests, are often
sent home by immigrants.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
Tek pristigli useljenici iz srednje i isto~ne
Europe na `eljezni~koj stanici u Gladstoneu,
dr`ava Michigan, gradi}u osnovanom tek u
drugoj polovici 19. stolje}a u jednoj od
sjeveroisto~nih dr`ava u koje austrougarski
iseljenici naj~e{}e dolaze.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Immigrants from Central and Eastern Europe
who only just arrived in the new country, captured at the railway station in Gladstone,
Michigan, a small town founded only in the
second half of the 19th century in one of the
north-eastern states preferred by AustroHungarian emigrants.
(Donauschwäbisches Zentralmuseum Ulm)
183 Marijan Drnov{ek, Slovenska emigracija, neobjavljeni rad, 2007.
184 Martin Besedi~, Slova~ka emigracija, gospodarski
aspekti, neobjavljeni rad, 2007.
185 Novi list: Dvije lude izseljenice (8. 12. 1907.);
Samoubojstvo na “Pannoniji” (14. 7. 1907.)
Povratak u Americi poludjelih ( 17. 4. 1909.); Dolazak
“Pannonije” (9. 9. 1909.).
186 Anti~evi} (ur.), isto, Lupis, str. 22.
187 Josip [ilovi}, Uzroci zlo~ina, Matica Hrvatska,
Zagreb, 1913., str. 15.–21.
188 Kako je na{ima u Americi, Narodna obrana, Osijek
(9. 12. 1905.).
189 Za one koji nepromi{ljeno odlaze u Ameriku, Narodna
obrana, Osijek (30. 3. 1906.), br. 74., str. 3.
158
Narodni zastupnik i biv{i iseljenik Ivan Frano Lupis isti~e da je polovica umrlih preminula u nesre}ama na radu, petina od su{ice izazvane siroma{tvom i nezdravim
`ivotom, a tek petina prirodnom smr}u. Tu su jo{ i brojni invalidi koji su naj~e{}e
stradali na radu. Sve u svemu, procjenjuje da godi{nje u Americi pogine oko 500
Hrvata.
U izrazitu su porastu prije Prvoga svjetskog rata bile pojave pijan~evanja i zlo~ina:
“Ve}ina na{ih ljudi radi u dubokim i pogubnim plinima zagu{enim rudokopima; pri
~emu brzo fizi~ki propadaju; `ivu u tijesnim, smradnim i prenatrpanim stanovima...
U neznanju i du{evnoj zapu{tenosti, podaju se pijanstvu, bludu, obiteljskom
vjerolomstvu...”
Doga|a se i sve vi{e umorstava, a prazni~ka pijan~evanja i izgredi stvaraju lo{u sliku
u ameri~koj javnosti.
“Godine 1903. imao se vje{ati prvi Hrvat u Americi, i cijeli na{ narod tada zauze se, da
se ta ’sramota’ ne dogodi, danas je toliko vje{anja na{ih ljudi, da ih se tek samo
186
bilje`i.”
U to vrijeme dr. Ante Biankini u Chicagu istra`uje “Zlo~in i pijanstvo Hrvata i Srba u
Sjedinjenim Dr`avama” (1911.) i navodi pojedine primjere. Dvojica su pri kartama u
pijanstvu ubila tre}ega i obojica su osu|ena na po dvadeset godina te{ke tamnice.
Tako su pro{la i druga dvojica ubojica iz pijanstva. Neki su drugi u pijanstvu ubili
svoje `ene jer su im prigovarale. Pijanstva se i zlo~ini poprili~no ni`u.
187
Uglavnom su svi ubojice i zlo~inci mnogo pili, a malo radili.
Ovo su, dakako, krajnosti. Najve}i je dio iseljenika ipak u Americi marljivo radio i
{tedio, s vremenom nalazio i bolji posao i zara|ivao ve}u pla}u te se polako uspinjao
na dru{tvenoj ljestvici.
Ipak prili~no se pristojnih ljudi nije uspijevalo sna}i pa su o te{ko}ama `ivota u
Americi upozoravali i svoje sunarodnjake u domovini.
“Ima ih ovdje koji hodaju po smeti{tu, pa tra`e, je li tko tamo hljeba bacio, da ne skapa
188
od gladi... ima ih tisu}e koji bi natrag u domovinu, a nemaju s ~ime.”
Ante Sumi} iz Pittsburgha pi{e ujaku 23. velja~e 1906.:
“Dragi ujko! Javljam ti, da sam zdravo stigao u Ameriku... Kamo sre}e da sam tebe
poslu{ao i da sam kod ku}e ostao! Tu treba radit svaki dan, i u svetac i u petak. Uhvam
se u Boga, da }u dobiti pla}u kroz ~etiri – pet mjeseci, pa eto me natrag, jer predvidjam, da bih prije godine dana ostavio kosti... Zaklinji `ivim Bogom, da ne idu ovamo
189
tko se zaputi ovamo.”
Gjuro Koroljevi} iz Dalja koji je tek oti{ao u Ameriku, “poru~uje bra}i da tamo ne idu
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 159
Koliko treba vremena da dvojica iskusnih radnika sjekirama i ru~nim pilama sru{e stablo
sekvoje? Josip Gr`eti} iz Rukavca, kao i njegovi brojni susjedi, vi{e godina radi u
{umama sekvoja u Kaliforniji. Jo{ po~etkom
1900-ih tek pokoji Hrvat odlazi u Kaliforniju;
mnogo se ~e{}e naseljavaju u krajevima
bli`im isto~noj obali.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
How long does it take for two experienced
workers with axes and handsaws to fell a
sequoia tree? Josip Gr`eti} from Rukavac, as
well as his numerous neighbours, worked for
several years in California’s sequoia woods.
At the beginning of the 1900s only a few
Croats went to California; they rather preferred to settle in regions closer to the East
Coast.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
Homicides rose too and wild drinking on public holidays and different incidents started ruining the Croats’ reputation in America.
“In 1903, when the first Croat was sentenced to gallows in America, the entire community pleaded against that “disgrace”. Now, so many of our people are hanged, that
186
we only report the hangings.”
At that time in Chicago Dr. Ante Biankini wrote a study titled “Crimes and Alcoholism
Amongst the Croats and the Serbs in the United States” (1911), where he referred to
several incidents. Thus, two drunken men killed another while they were playing
cards. Both were sentenced to 20 years in tight security prison. Another two drunken
murderers received similar sentences. While drunk, some men killed their wives over
complaints. Reports of drunken incidents and crimes became more and more fre187
quent. Most of the murders and criminals drank hard a worked a little.
Of course, these were, after all, only incidents. Most immigrants in America worked
hard and saved, gradually found easier and better paying jobs and thus climbed up
the social ladder.
Yet, there were many who could not cope with the difficulties of life in America. They
warned about them their compatriots at home.
“There are people here who search for discarded bread at the dumpsites, in order to
avoid death of starvation…Thousands would like to return home but can not afford
188
it.”
Ante Sumi} wrote to his maternal uncle from Pittsburgh on 23 February 1906:
“Dear uncle! This is to let you know that I arrived to America safe and sound…Poor
me, if only I had listened to your when you told me not to go! Here one has to work
day in day out, holidays and weekend included! God willing, I shall get my salary in
four to five months. Then I will come back home, because, I do not think that I could
survive for more than a year…Whoever wants to come here, plead with him on the
189
Almighty God to stay at home!”
Gjuro Koroljevi} from Dalj, shortly after his arrival to America, “sent a word to his
brothers not to come here as fences here are not strewn with sausages and roast chick190
ens are not falling from the sky…”
Yet, those who deemed themselves successful and their lives interesting wrote autobiographies and memories of their times as immigrants. In their memoirs, inventors,
such as Nikola Tesla and Mihajlo Pupin, advocates of human and labor rights, such as
the Slovenian author Louis Adami~, labor representatives, such as the Croat comunist
Stjepan Lojen and bankers, such as the Slovak entrepreneur Peter Rovnianek, who
later on went bankrupt, depicted America either in very bright or in very dark colors,
depending on their outlooks.
While the first stressed their personal examples as a proof of the myth of Promised
Land, the second pointed out to merciless exploitation of the immigrants and the third
underlined their own plights as evidence of the deceitful charm of the American
186 Anti~evi} (ed.), ibid, Lupis, p. 22.
187 Josip [ilovi}, Causes of Crimes (Uzroci zlo~ina),
Matica Hrvatska, Zagreb, 1913, pp. 15-21.
188 How are our people Faring in America (Kako je na{ima
u Americi), Osijek (9 October 1905).
189 For Those Who Come to America Injudiciously
(Za one koji nepromi{ljeno dolaze u Ameriku),
Narodna obrana, Osijek (30 March 1906), no. 74, p. 3.
159
190 Croats in America (Hrvati u Americi), Narodna
obrana, Osijek (27 May 1906), no. 129, p. 4.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 160
190
i ne misle da su plotovi ovdje opleteni kobasicami i da pe~eni pili}i padaju...”
Oni pak koji smatraju da su uspjeli i da im je `ivot bio zanimljiv, pi{u autobiografije i
uspomene na iseljeni~ki `ivot. Izumitelji poput Nikole Tesle i Mihajla Pupina, borci za
ljudska i socijalna prava poput slovenskog pisca Louisa Adami~a, radni~ki
funkcionari poput hrvatskog komunista Stjepana Lojena ili bankari poput propaloga
slova~kog poduzetnika Petera Rovnianeka, u svojim memoarima prikazuju Ameriku,
u skladu sa svojim namjerama, ili kao naro~ito svijetlu ili krajnje mra~nu.
Svaki sa svojom tezom – jedni da vlastitim primjerom podr`e mit o obe}anoj zemlji,
drugi da upozore na prekomjerno socijalno ugnjetavanje useljenika, a tre}i da svojom
sudbinom posvjedo~e o varljivoj omami ameri~kog sna i lako}i kojom se tamo sr}e u
nepovratan pad.
Amerika je prije Prvoga svjetskog rata jo{ uvijek zemlja liberalnoga kapitalizma i
otvorenoga tr`i{ta, koja spretnima i poduzetnima nudi mnoge mogu}nosti, ali nikome
ne daje nikakva jamstva! U poduzetni~kom su svijetu jo{ uvijek uobi~ajeni veliki rizici
i ~esti poslovni slomovi.
Pittsburgh, sredi{te gusto naseljenog podru~ja
u Pensilvaniji, ve} oko 1900. pru`a izgled
velikoga grada, s predjelima uz rijeku Ohio i
tvorni~kim dimnjacima obavijenim dimom.
Hrvati su se najvi{e naselili u okrugu
Allegheny koji se poslije stopio s gradom.
(Muzej za umjetost i obrt, Zagreb, MUO 47976)
Pittsburgh, the centre of a densely populated
area in Pennsylvania. Already around 1900
the town seemed big, with houses along the
Ohio river and factory chimneys entwined by
smoke. Croats mostly settled in the Allegheny
County, which later merged with the city.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47976)
No sudbine iznimnih ljudi ogledne su i primjerne, ali nisu tipi~ne. Zato su izravna i
skromna iseljeni~ka pisma obiteljima {krt, ali ipak najpouzdaniji izvor za razumijevanje `ivota naj{irega sloja emigranata.
To potvr|uje i nekoliko pisama iseljenika iz kastavskih sela, iz rije~ke okolice koja,
iako odabrana i donekle redigirana, ipak vrlo `ivo svjedo~e o okolnostima u kojima je
191
`ivjela i radila ve}ina emigranata.
Zvane Mar~elja Ivinkin iz Mar~elji, jedan od onih koji je morao preko oceana da bi
“posujilnici” (banci) isplatio dug u koji je zapala njegova obitelj kupiv{i “Filetov
grunat”, pi{e 1905. svojoj Mariji prve, vrlo ugodne dojmove. I on se zaposlio u
kamenolomu, no umjesto o tome radije govori o dobrodo{lici kakvu su mu priredili
prvi put u `ivotu:
“Kad smo pri{li h [abeti}u bilo j toliko vina i biri, da ki tuliko popije na Vr{ke Mar~eji
bi poplavili. Pari}ali su nan na stol koko{e pe~ene i ~a ti ja znan ~a, a{ ja nisan takoveh
stvari nikad ni videl.”
Zvane Matija{ev (New Mexico, 13. o`ujka 1906.) pi{e majci i obitelji o nesre}i, o
“velikoj dezgracije” koja se dogodila u rudniku jer se boji da bi to mogli doznati od
koga drugoga i da bi mogli strahovati za njegovu sudbinu. Kada je oko deset sati
jedan “moro” donio vijest da se u oknu razbuktala vatra, u rudniku su uz njega jo{ bili
brojni Kastavci... Iako su na{i ljudi svi bili “{kapulani”, u jami je ostalo tridesetak nesretnika!
Mala Androkova opisuje 1905. susjedi i prijateljici Cili kako se mu` i ona mu~e da bi
uz troje djece zaradili koji “fijurin” i da bi se jednoga dana mogli vratiti i negdje u
blizini Rijeke, mo`da na Kantridi, sagradili ku}u i otvorili trgovinu i gostionicu.
Iako s jedne strane navodi te{ko}e ameri~koga `ivota, s druge poti~e na dolazak i prijateljicu, kojoj je tamo ve} i sestra:
“Boje da si uvde svoja gospodarica, lego doma tuja devica... Kako se doma mu~i{ uvde
se ne}e{ mu~it. Za te`a dela zame{ ~rnu pak ti slu`i za mali soldi.”
Mate Jurkotov iz Mar~elji pi{e 1906. svojoj `eni Cili da se preselio iz Pensilvanije u
Michigan jer mu je dosadilo raditi u – “rupi” (rudniku):
“Rezi~no je, sako malo nekega ubije. Nikad ne vidi{ sunca... {kuro je kad gre{ na delo,
va {kuren dela{, po {kuren gre{ doma.” Misli{, ka`e Mate, da na svijetu i nema sunca!
Usput se jo{ ispri~ava da joj zbog seobe koja ga je skupo stajala zasad ne mo`e poslati
– ni{ta!
Najzadovoljniji je od svih sumje{tana Zvane Kati} koji 1913. prijatelju Adolfu (Dolfo
O{tarov), opisuje `ivot u Americi:
“Bil san ve} po sakakoveh deleh... sad san Kalifornije. Neko vreme san bil na jenoj
farme kade rastu naran~i i lemuncini... Uvdeka j jako lepo. Ni zima ma ni ni preteplo.
Ja sada navigan z jenen brodon, zove se san Paul. S ten brodon gremo va Sejatlu,
190 Hrvati u Americi, Narodna obrana, Osijek (27. 5.
1906.), br. 129, str. 4.
191 Ivan Jardas, Isto.
160
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 161
Point Bridge, jedan od brojnih mostova u
Pittsburghu, gradu na rijeci Ohio u koju se u
sredi{tu grada ulijevaju pritoke Allegheny i
Monongahela. U prvom su planu brodice za
prevo`enje ugljena.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47967)
Point Bridge, one of the many Pittsburgh
bridges. The town is situated on the Ohio
river, which has Allegheny and Monongahela
as tributaries downtown. Small ships for
transporting coal are the main motif here.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47967)
dream and the thin line between success and total failure. Prior to WW I, the USA was
still a country of liberal capitalism and free market, where the clever and the enterprising could prosper but nobody could count on a safety net. Doing business then was
very risky and bankruptcies were frequent.
Although exemplary and interesting, the plights of exceptional people were not typical. That is why frank and simple letters by the immigrants to their families, although
sketchy, represent a more reliable source for anyone interested in the life of the emigrants’ community as a whole.
Thus, a batch of letters by some emigrants from Kastav, a region near Rijeka, although
quite small and somewhat edited, testify very vividly about the conditions of life and
191
work of most emigrants.
In 1905, Zvane Mer~elja Ivinkin from Mar~elji, one of many who had to emigrate in
order to pay bank loans they at he had taken to by land (“File’s plot”) summarized his
first, very favorable, impressions in a letter to his Marija. He had also found work in
a quarry, but rather than on work he focused on a welcome of a life time that he
enjoyed at a party:
“When we got to [abeti}’s house, there was so much beer and wine there that you
could flood with it Vr{ke Mar~eji. They brought roast chicken on the table and other
delicacies that I had never seen before.”
In 1905 Mala Androkova, mother of three, wrote to her neighbor and friend Cila that
she and her husband were toiling in order to save enough money to build a house
somewhere near Rijeka, possibly in Kantrida, and open there a shop and a restaurant.
Although she did not fail to mention difficulties of life in America, she nevertheless
encouraged her friend, whose sister was already in America, to emigrate too.
“Better here your own master, then someone’s servant at home…You will not be toiling here as you are toiling at home. For hard chores you can always hire a black
woman for a few pennies”.
In 1906 Mate Jurkov from Mar~elji wrote to his wife Cila that he had moved from
Pennsylvania to Michigan because he was sick and tired of working in a “pit” (a
mine):
“It is dangerous. Every now and then someone gets killed. You never see the light of
the day…You get to work in darkness, you work in darkness, you go home in darkness.” After a while you forget that you have ever seen the sun. As an aside, he apologizes for not sending any money, due to the high cost of removal.
The most satisfied off all the emigrants from the village was Zvane Kati}. In a letter to
his friend Adolf (Adolfo Ostarov), sent in 1913, he described life in America:
“I have been working at all sorts of jobs… now I am in California. For a while I worked
at a farm where they grew oranges and lemons…It is very nice here. Neither too cold
nor too warm. Presently I am sailing on a ship called St. Paul. We sail to Seattle,
Tacoma and all the way up to Alaska”.
Zvane did not consider retuning home at all:
“…what would I be doing at home now? I am married to a Mexican woman. We have
Lijevo
Pro~elje drvenog saloona Nicka Verzuha iz
Gorskog kotara, nadomak planinskih predjela
Montane, dr`ave koja grani~i s Kanadom i
bli`e je pacifi~koj nego atlantskoj obali.
Slikovita zgrada podsje}a na prizore iz vesterna. Ovo i jest kraj sto~ara, ran~era i kauboja,
redovitih gostiju ovakvih uto~i{ta.
(Fotoarhiva Hreljanovi}, Rijeka)
On the left
The front of the wooden “saloon” of Nick
Verzuh from Gorski Kotar, situated near the
mountainous region of Montana, a state that
borders with Canada and is nearer to the
Pacific than to the Atlantic coast. The picturesque building is reminiscent of Western
movies. In fact, this is a region where livestock
farmers, ranchers and cowboys are frequent
guests.
(Photo archive Hreljanovi}, Rijeka)
161
191 Ivan Jardas, ibid.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 162
Takomu i vaje do Ala{ki.”
Zvane uop}e i ne pomi{lja na povratak u rodni kraj:
“...~a bin sada doma? O`enjen san za jenu Meksikanku. Imamo dvoju decu... Oni }e
bit pravi Merikani. Tako ti je to.”
“Zvane je kuntenat svojega `ivjenja”, naro~ito kada se sjeti koliko se kod ku}e mu~io.
Sad ima lijepu ku}u kraj mora blizu San Francisca, na predjelu koji uspore|uje s
Kantridom (predgra|e Rijeke) te vrt pun narana~a. Zove i prijatelja Dolfa kojemu nudi
pla}enu putnu kartu i obe}ava mu na}i dobar posao.
Manhattan je ve} krajem 19. stolje}a pretijesan
za sve koji sti`u u New York i oku{avaju
poslovnu sre}u u gradu koji }e uskoro postati
najve}i na svijetu. Sredi{te velikih burzovnih
transakcija i nov~arstva ve} po~etkom 20. stolje}a preuzima vodstvo od Londona i drugih
velikih europskih poslovnih sredi{ta.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Kriza 1907. – ne u Ameriku!
Novinski su napisi, unato~ pozivanju na neposredno iseljeni~ko iskustvo, uvijek tendenciozni, s nesakrivenom namjerom da upozore na opasnosti i rizike iseljavanja te da
budu}e emigrante poku{aju nagovoriti da ostanu na svojim imanjima u domovini.
Slovenski bankar Frank Sakser kojega je osobno te{ko pogodila gospodarska kriza
1907., u alarmantnom ~lanku Ne u Ameriku! upozorava puk u domovini da trenuta~no
i ne pomi{lja na iseljavanje:
“Financijska kriza se kod nas u Sjedinjenim Dr`avama sna`no osje}a. Gotov novac se
nigdje ne mo`e dobiti...
Usljed pomanjkanja gotovine, velike su tvrtke prisiljene zatvoriti svoje tvornice, kao
Westinghouse kod Pittsburgha, Pa.; u Montani je navodno bez posla preko
10 000 ljudi, jednako lo{e je na zapadu, a sve to zbog nedostatka gotovog novca.
Tvorni~ari ne mogu pla}ati radnicima u gotovini, a ~ekovi im ne poma`u jer ih gotovo nitko ne mijenja. @eljeznice su ba{ iz tog razloga otpustile tisu}e radnika i svi parobrodi koji plove za Europu su prenatrpani; ljudi bje`e ku}i.
Kako mi je na{ dobri narod uvijek pri srcu, apeliram na slovensku inteligenciju, neka
192
savjetuje protiv iseljavanja u Sjedinjene Dr`ave dok se situacija ne popravi.”
Upozorenja {to ih donose novine u domovini, osobito u vrijeme gospodarske krize
1907.–1908., zorno i upe~atljivo iznose vapaje nesretnika kojima je tek u Americi posve
smrklo, koji proklinju dan svojega odlaska i opisuju oblike najporaznije bijede za
kakvu vjeruju da ih ne bi sna{la u domovini. Ni{ta ne mo`e tako izravno do~arati
raspolo`enje nesretnika od izvornih napisa.
Nakon ve} minule krize i ponovnoga uspona ameri~koga gospodarstva, jedan slavonski iseljenik opisuje da je stanje u Americi jadno – stotine se promrzlih, nezaposlenih
radnika vu~e ulicama i nigdje ne nalazi posao; mnogi su na{i iseljenici postali alkoholi~ari pa svima savjetuje da kod ku}e zara|uju svoj te{ko stjecan novac i da se hrane
kruhom svoje zemlje, da poku{aju sve drugo samo da ne odu u tu|inu jer }e se mo`da
193
za nekoliko godina vratiti kao sakati, bijedni ili bolesni ljudi.
Manhattan became too small for all those
coming to New York and searching for profits
already at the end of the 19th century. Soon it
would become the biggest city in the world.
Already at the beginning of the 20th century it
took over the leadership from London and
other big European business centers, with its
high turnover of stock exchange and money
transactions.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
U kamenolomu kraj Colorado Springsa, na
srednjem zapadu, me|u radnicima iz okolice
Rijeke dva su brata iz kastavske obitelji Lu~i}.
Po~etkom 1900-ih jo{ su uvijek rijetki snimci
iz tvornica, rudnika ili gradili{ta – gdje useljenici rade na najte`im poslovima.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
In a quarry near Colorado Springs, in the
Middle West, there were workers from and
around Rijeka, and among them two brothers
from the Lu~i} family from Kastav. At the
beginning of the 1900s, photos of factories,
mines and construction sites – where immigrants performed the hardest work – were
still rare.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
192 Frank Sakser, Ne v Ameriko!, Slovenski narod, 20.
11. 1907., str. 269.
193 Die Slavonische Presse, Osijek (5. 03. 1911.)
162
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:38 Pagina 163
two children…They will be real Americans. That is how it goes.”
Zvane was happy with his life, especially when he compared it to the hard life he had
had at home. Now he had a nice house near the coast, close to San Francisco, in an area
that reminded him of Kantrida (suburb of Rijeka), with a garden full of orange trees.
He invited his friend Dolfo to join him and promised that he would pay for his fare
and find him a job.
The Recession of 1907 – Not to America!
New York, kao i Chicago, vrlo rano po~inje
rasti uvis – gospodarski napredak pokazuje
ubrzana gradnja velikih nebodera.
New York je i sjedi{te brojnih malih “etni~kih”
agenata i bankara, poput Franka Saksera i
Franka Zottija, kojima su najdostupniji klijenti njihovi sunarodnjaci, Slovenci i Hrvati.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO 13)
The newspapers, although they often referred to the emigrants’ personal experiences,
were tendentious without exception when they warned potential emigrants about the
dangers and risks of emigration and implored them to stay at home.
After having been very badly hit by the recession of 1907, the Slovenian banker Frank
Sakser, wrote an alarmist article “Not to America!”, warning his compatriots at home to
forget about emigration for the time being:
“The United States has been badly hit by recession. It is impossible to get a cash loan…
Due to the lack of cash, large companies are closing down plants, such as
Westinghouse near Pittsburgh, Pa.; 10,000 persons are allegedly out of work in
Montana. It is equally bad in the West, all due to the lack of cash money. Factory owners cannot pay employees in cash and checks are no good as almost nobody wants to
cash them. Due to that the railways have fired thousands of workers and the
steamships going to Europe are packed with people who are fleeing back home.
Just like Chicago, New York also started
growing upward very early – the fast construction of large skyscrapers is a proof of economic growth.
New York was also the seat for many small
“ethnic” agents and bankers, like Frank
Sakser and Frank Zotti, whose most accessible
clients are their nationals, Slovenes and
Croats.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO 13)
Considering that I still hold our good people close to my heart, I appeal to the
Slovenian intellectuals to plead against emigration to the United States pending the
192
improvement of this situation.”
The articles warned against emigration, especially during the recession of 1907-1908.
They carried lurid and touching appeals by unfortunate people whose fortunes went
sour after emigration and who described the scenes of utter deprivation that they
would not have expected even in the old country. The feelings of those poor people
can be best glimpsed from their personal records.
Even after the recession, when the American economy was in the black again, an emigrant from the region of Slavonia described the situation there as pitiful – hundreds of
frost bitten unemployed workers roaming the streets in search for work; many Croat
immigrants turning to alcohol. Hence, he advised his compatriots to stay at home, to
live off their own soil, and to try any venues other then emigration, from where one
193
can return in only a few years as a cripple, a pauper or a sick person.
192 Frank Sakser, Not to America! (Ne v Ameriko!),
Slovenski narod, 20 November 1907, p. 269.
163
193 Die Slavonische Presse, Osijek (5 March 1911).
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 164
Sudbine
164
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 165
Destinies
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 166
Lajos Kossuth i odbjegli sinovi revolucije
Prije masovnoga ekonomskog iseljavanja, iz Austro-Ugarske u Ameriku bje`e grupice
194
revolucionara, sudionici ma|arske i be~ke, “martovske” revolucije 1848. godine.
Slom revolucije natjerao je u izgnanstvo mnoge mladena~ki uzavrele borce protiv
dru{tvene i nacionalne potla~enosti.
Neki ne bje`e daleko: talijanski domoljub, [iben~anin Niccolo Tomasseo, sudionik
propaloga protuaustrijskog prevrata u Veneciji, kao i mnogi drugi, ne odlazi daleko
preko granica Austro-Ugarske.
Neki ipak, trajno ili privremeno, bje`e u Ameriku uglavnom ne mire}i se sa stanjem u
domovini. Iako su nakon dvadesetak godina izgnanici amnestirani (1866.), mnogi se
vi{e ne vra}aju ku}i. No nekima se nakon povratka sudbina kona~no nasmije{ila –
tako Gyula Andrássy od izgnanika preko no}i postaje ugarski premijer.
Lajoss Kossuth, dugovje~ni ma|arski revolucionar i dr`avnik polovicu je `ivota pro`ivio u
izgnanstvu, no samo je kratko boravio u
SAD-u, u kojem je zbog svojih demokratskih
nazora primljen s najvi{im po~astima. Za razliku od Kossutha, ve}inu revolucionara koji
bje`e nakon propasti revolucije 1848., dopada
najni`e mjesto na dru{tvenoj ljestvici. No u
Americi se tada mnogo lak{e uspinjati nego u
Europi.
(Ungarn, Budimpe{ta 1909., Zbirka zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
Me|u ameri~kim izbjeglicama je i János Xántus, tako|er jedan od revolucionara. Bje`i
u SAD i `ivi tamo dvanaest godina. Po~inje kao nadni~ar, a poslije radi kao crta~ i kao
farmer.
Putuje i po srednjoj Americi, bavi se etnologijom i predaje na Sveu~ili{tu u New
Orleansu. O svojim putovanjima po Srednjoj Americi i Ju`noj Kaliforniji te po zapadnom Meksiku pi{e reporta`e koje {alje novinama u Ma|arskoj.
Lajoss Kossuth, a long-standing Hungarian
revolutionary and statesman, spent half of his
life in exile, but he stayed in the US only for a
short time, even though he was most welcome
there due to his democratic ideas. As opposed
to Kossuth, most revolutionaries, who fled
their countries after the failed revolution in
1848, found themselves at the bottom of the
social ladder. However, it was much easier to
climb that ladder in America than in Europe.
(Ungarn, Budapest 1909, Collection zu
Kostwein - de Canziani, Rijeka)
Iako Slovak, i Franti{ek Samuel Figuli sudjelovao je u ma|arskoj revoluciji i bje`ao u
Ameriku. Revolucija mu je strast pa, osim u ma|arskom prevratu, sudjeluje i u
ameri~kome gra|anskom ratu. Dr`avljanstvo kona~no dobiva 1868. i nastavlja `ivjeti
u New Orleansu.
Preko oceana bje`i i “otac Ma|ara”, vo|a ma|arske revolucije Lajos Kossuth
(1802.–1894.), slova~ko-njema~koga luteranskog podrijetla, ali jakoga ma|arskog
uvjerenja. Bori se protiv Austrije i zala`e za ma|arsko kraljevstvo kao konfederaciju
svih ugarskih naroda, zasnovanu na demokratskim na~elima i parlamentarizmu. No
Kossuth je ujedno i zagovornik nacionalisti~kih stavova o ma|arskoj nadmo}i
naspram Hrvata i drugih naroda.
Nakon propasti revolucije, dvije je godine interniran u Anatoliji u Turskoj, iz koje ga
izvla~i neo~ekivan poziv ameri~kog Kongresa koji po njega {alje svoj brod, fregatu
Mississippi. A u Americi je do~ekan topovskim salvama!
Prvi je slu`beno pozvan strani dr`avnik nakon markiza de Lafayettea. Kossuth dr`i
govore o demokraciji na te~nom, iako arhai~nom engleskom koji je nau~io u Turskoj
~itanjem Shakespearea i engleskog prijevoda Biblije. Nastupa i u Kongresu. Svagdje
ga do~ekuju sa zanosom o kojem svjedo~i i izjava poznatoga govornika, pjesnika, filozofa i esejista Ralpha Walda Emersona: “@eljni smo vidjeti ~ovjeka ~iju izvanrednu
govorni~ku vje{tinu slijedi sjaj i postojanost njegovih djela.”
U New Yorku Kossuth dr`i vatrene govore upravo u Castle Gardenu (1851.), vi{e
desetlje}a prvoj emigrantskoj stanici na ulazu u Ameriku.
Ipak, iako ~ak polovicu svoga dugog `ivota ostaje izgnanik, u Americi se ne zadr`ava
dugo.
Vra}a se u Europu i preostalu polovicu `ivota provodi u izgnanstvu.
Hans Kudlich – ~e`nja za domovinom
(Lobenstein, [lezija, 1823. – Hoboken, New Jersey, 1917.)
Hans Kudlich me|u najpoznatijim je austrougarskim revolucionarima – preko195
morskim bjeguncima. Kmetski sin ro|en u Lobensteinu ([lezija), u jedanaestoj godini odlazi na {kolovanje u gimnaziju u Troppau. S posebnim dopu{tenjem svoga feudalnoga gospodara studira pravo na sveu~ili{tu u Be~u.
194 Ferenc Szilli, neobjavljeni tekst, Budimpe{ta 2007.
195 Stefan Malfer, neobjavljeni tekst, Be~ 2007.
166
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 167
Lajos Kossuth and
Runaway Sons of Revolution
Before mass emigration for economic reasons, groups of revolutionaries involved in
the Hungarian and Viennese “March Revolution” of 1848 fled Austria-Hungary.194 The
failure of the Revolution forced many hot-headed young fighters against social and
national injustice into exile.
Some did not run far: the Italian patriot from [ibenik, Niccolo Tomasseo, who had
been involved in an unsuccessful attempt against the Austrians in Venice, did not
much further beyond the Austrian border. On the other hand, some fled to America,
temporarily or permanently, revolted with the situation in their homeland. Although
the exiles received an amnesty in 1866, many of them never returned home. Those
who did, however, sometimes proved to be very fortunate – Gyula Andrássy, for
example, became the Hungarian Prime Minister.
Janos Xantus, one of the exiled revolutionaries, emigrated to the United States and
lived there for twelve years. He started as a day labourer, and later became a farmer
and a draughtsman. He travelled around Central America, took an interest in ethnology and taught at a college in New Orleans. He wrote reports about his journeys
through Central America, Southern California and Western Mexico, and sent them to
Hungarian newspapers.
Franti{ek Samuel Figuli took part in the Hungarian revolution, although he was a
Slovak, and ran away to America. As a passionate revolutionary, he fought in the
American Civil War. He became an American citizen in 1868 and lived in New
Orleans.
The leader of the Hungarian revolution, “the Father of the Nation,” Lajos Kossuth
(1802-1894) fled across the ocean as well. Although his ancestors had been SlovakGerman Lutherans, he had been a Hungarian patriot who fought against Austria and
promoted the idea of a Hungarian Kingdom as a confederation of all Hungarian peoples, based on democratic principles and parliamentarianism. But Kossuth also advocated nationalist views about Hungarian superiority over Croats and other nations.
After the collapse of the Revolution, he had been imprisoned for two years in Antalya
in Turkey. An invitation of the American Congress led to his sudden release, and
Congress sent the frigate Mississippi to fetch him. The Americans welcomed him with
gun salutes.
He became the first officially invited foreign politician to visit the United States after
Marquis de Lafayette. Kossuth delivered his speeches in fluent, although archaic
English he learned in Turkey reading Shakespeare and the Bible. He also spoke in the
Congress. He was welcomed everywhere with enthusiasm, as the famous poet,
philosopher and essayist Ralph Waldo Emerson witnessed: “We wish to see the man
whose extraordinary oratorial skill is backed by the shining strength of his deeds.”
Kossuth spoke in New York in 1851, at the Castle Garden, which had been immigrant’s point of entry for several decades. Although he remained an exile for half of
his long life, he did not stay in America for long. He returned to Europe and stayed
there in exile until his death.
Hans Kudlich, kmetski sin i pravnik, vrlo
mlad postaje ~lan be~koga revolucionarnog
parlamenta 1848. i proslavlja se proglasom o
ukidanju kmetstva koje ni poslije sloma revolucije vi{e nije obnovljeno.
Prije bijega u Ameriku postaje lije~nik i
ostatak `ivota dr`i vlastitu ordinaciju u
Hobokenu (New Jersey). Vi{e puta posje}uje
zavi~aj i pomi{lja na kona~an povratak, no
razo~aran pojavom nacionalizama u domovini zauvijek ostaje u Americi.
Hans Kudlich, a serf’s son and lawyer, joined
the Viennese revolutionary parliament at a
young age and became well-known when he
declared the abolition of serfdom, which was,
surprisingly, not reinstalled after the revolution failed.
Before fleeing to America, he became a doctor
and, for the rest of his life, he maintained a
private practice in Hoboken, New Jersey. He
visited his homeland several times and
thought of going back for good, but he was
disappointed with the emergence of nationalism there, and decided to stay in America.
Hans Kudlich – Homesickness
(Lobenstein, Schleswig, 1823 – Hoboken, New Jersey, 1917)
Hans Kudlich was one of the most famous Austro-Hungarian revolutionaries who
195
emigrated. A serf’s son from Lobenstein, he attended grammar school in Troppau
when he was eleven. With special permission of his feudal lord, he studied law at the
University of Vienna. There he often visited the library, where he acquired moderate
167
194 Ferenc Szilli, unpublished text, Budapest 2007
195 Stefan Malfer, unpublished text, Vienna 2007
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 168
Za vrijeme studija odlazi u Be~ku ~itaonicu i pribli`ava se umjerenim liberalnim
bur`oaskim nazorima, no ve} na po~etku “martovske revolucije” (1848.) shva}a da
mu nije mjesto me|u reformistima nego me|u revolucionarima.
Na priklanjanje prevratnicima koji ga biraju i za zastupnika u revolucionarnom parlamentu, osobito ga je potaknulo protestantsko podrijetlo i kmetski polo`aj njegove
obitelji.
Kudlich postaje poznat kao ~ovjek koji je 13. o`ujka 1848. u parlamentu (Reichtagu)
zatra`io i kona~no zauvijek izborio ukidanje kmetstva u Monarhiji.
Ni nakon sloma revolucije (7. o`ujka 1849.) kmetstvo se ne obnavlja, ali zato moraju
bje`ati revolucionari. Kudlich najprije odlazi u Franfurt na Majni i opet se pridru`uje
vo|ama revolucionarnih previranja. Nakon novog poraza bje`i u [vicarsku i na
Sveu~ili{tu u Bernu studira i zavr{ava medicinu (1853.). U Bernu se i `eni, no zbog pritisaka austrijskih vlasti opet bje`i, o ~emu mnogo psolije slikovito govori: “...kao progonjenu divlja~ lova~ki su nas psi despotizma tjerali sve dalje i dalje od granice voljene domovine” (pismo bratu 1869.).
Odlazi u Ameriku i pokre}e vlastitu ordinaciju, najprije u Greenpointu, a zatim u
Hobokenu (New Yersey) u kojoj radi do smrti 1917. godine.
Vrlo je aktivan u dru{tvu tamo{njih [vicaraca te u kulturnom i politi~kom `ivotu.
Poma`e i pri osnivanju njema~ke {kole i kluba, a djeluje i u Hoboken Academy.
Suprotstavlja se svakoj vrsti tla~enja, pa tako i crna~koj pod~injenosti u zemljama
ameri~koga juga.
Kada Ameriku po~inje smatrati svojom domovinom, pridru`uje se Republikanskoj
stranci i tijekom izbora na mnogim mitinzima zdu{no zagovara Abrahama Lincolna.
Nakon amnestije “~etrdesetosma{a” u Austriji (1866.) i Austrijsko-francuskog rata
(1870.–1871.), obuzima ga opet “austrijsko” domoljublje pa putuje u Austriju
(1871.–1872.) i pomi{lja na kona~an povratak. No u Austro-Ugarskoj se ve} razvijaju
jaki nacionalni pokreti me|u kojima njegovo nadnacionalno liberalno djelovanje
po~inje bivati suvi{no, kao i nastojanja oko njema~ko-~e{kih odnosa. Duboko
razo~aran vra}a se u Ameriku i prestaje pomi{ljati na kona~an povratak.
No i za kasnijih boravaka u Europi, u svojim se govorima i ~lancima bavi austrijskim
politi~kim temama, posebno problemima nacionalnosti i nacionalizma.
Mihajlo Pupin - od iseljenika do izumitelja
(Idvor, Banat, 1854. – New York, 1935.)
Mihajlo Idvorski Pupin (Michael I. Pupin), veliki fizi~ar, ro|en je u banatskome selu
196
Idvoru u Vojvodini kao jedno od desetero djece u obitelji siroma{nog seljaka.
Nakon najranijega {kolovanja u Idvoru i Pan~evu, 1872., odlazi u Prag koji ne ispunjava njegova o~ekivanja pa 1874. kre}e u SAD.
Tijekom duga znanstvenog rada, od 1889. do 1929., patentira 24 izuma, od kojih je
najpoznatiji Pupinov kalem koji slu`i “pupinizaciji” telegrafskih kablova, odnosno
smanjenju slabljenja elektri~nog signala du` kabela.
Mihajlo Pupin, fizi~ar rodom iz Vojvodine,
odlazi u Ameriku prepun o~ekivanja i planova koje uspijeva ostvariti i posti}i ugled i
uva`avanje.
Za autobiografiju Od iseljenika do izumitelja
(1923.) dobiva Pulitzerovu nagradu za
uvjerljiv opis vlastita `ivotnoga puta koji ga je
od seoskog pastira doveo do znanstvenika
kojemu pripada zasluga za dvadeset i ~etiri
patentirana izuma, me|u kojima je najpoznatiji Pupinov kalem i “pupinizacija”.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
U autobiografiji Od iseljenika do izumitelja (From Immigrant to Inventor, 1923. u srpskom prijevodu “Od pa{njaka do nau~enjaka”), za koju dobiva Pulitzerovu nagradu
(1924.), opisuje `ivotni put od seoskog pastira do znanstvenika. Posebno su zanimljivi
opisi emigrantskih pojedinosti:
Mihajlo Pupin, a physicist born in Vojvodina,
emigrated to America full of expectations and
plans, which he, indeed, fulfilled, while gaining a good reputation and respect.
He received the Pulitzer Prize for his autobiography From Immigrant to Inventor (1923), a
convincing narrative about his life which
brought him from a herdsman to a scientist
responsible for twenty four patented inventions, including his most famous, Pupin’s
coils and “pupinization”.
(Muzej Vojvodine, Novi Sad)
196 Ljubica Oti}, neobjavljeni tekst, Novi Sad 2008.
168
“Jednog sam dana na posljednjoj strani nekog ilustriranog lista na{ao oglas parobrodarskog dru{tva Hamburg – Amerika, koje je nudilo jeftin, neudoban prijevoz od
Hamburga do New Yorka za dvadeset i osam forinti... Prodao sam knjige, sat, odje}u,
ko`uh i crnu {ubaru da bih sakupio potrebnu svotu novca. Na put sam po{ao s jedinim odijelom na sebi, nekoliko ko{ulja i turskim crvenim fesom koji nitko nije htio
kupiti. I za{to da ~ovjek lupa glavu oko tople odje}e kada ide u New York? Zar nije
New York mnogo ju`nije od Pan~eva i zar se mo`e pomisliti da Amerika nije topla
zemlja kada se ~ovjek sjeti onih brojnih slika golih Indijanaca. To su bile misli koje su
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 169
liberal, bourgeois views. But at the beginning of the “March Revolution” he realized
that he did not belong among the reformists, but among the revolutionaries. He had
been drawn to them, especially because of his Protestant faith and peasant ancestry,
and they elected him as their representative in Parliament. Kudlich became famous
when, on 13 March 1848 in the Reichstag he demanded – and achieved – the abolition
of serfdom in the Monarchy.
After the failure of the revolution, on 7 March 1849, serfdom was not restored, but the
revolutionaries had to flee. Kudlich first went to Frankfurt am Main and joined the
revolutionaries again. After a new defeat, he fled to Switzerland, studied medicine at
the University of Bern and graduated in 1853. He got married in Bern, but because of
the pressure of the Austrian government, he fled again. He later described: “the
hounds of despotism hunted us like prey and drove us ever further away from the
borders of our beloved homeland”. (A letter to his brother in 1869.)
He went to America and opened his own practice, at first in Greenpoint, New York
and then in Hoboken, New Jersey, where he worked until his death in 1917. He was
active at the local Swiss club and participated in political and cultural life. He helped
establish a German school and club, and worked at the Hoboken Academy. He opposed
every attempt of oppression, including the abuse of the African-Americans in the
American South. When he accepted America as his country, he joined the Republicans
and fervently supported Abraham Lincoln at their election meetings.
After the amnesty of the 1848 revolutionaries in 1866 and the war between Austria and
France (1870 – 71), his patriotism for his old country flared again, so he travelled to
Austria in 1871 and 1872 and considered returning. But strong national movements
already developed in Austria-Hungary, and his above-national liberal campaign
became redundant, as did his attempts to improve German-Czech relations. Deeply
disappointed, he went to America and abandoned the thoughts of return. However,
when he travelled to Europe after that, he still dealt with Austrian politics, especially
problems with nationality and nationalism, in his speeches and articles.
Mihajlo Pupin – from Immigrant to Inventor
(Idvor, Banat, 1854 – New York, 1935)
Mihajlo Idvorski Pupin (Michael I. Pupin), the great physicist, was born in Idvor, a vil196
lage in Banat in Vojvodina, as one of the ten children of a poor peasant. He first went
to Serbian school in Idvor and then German schools in Perlez and Pan~evo. In 1872 he
went to Prague, which did not fulfil his expectations, and so he left for America in
1874. During his long scientific career (1889 – 1929) he patented 24 inventions, the
most famous of which is the “Pupin coil,” which extended the range of long-distance
telephone communication by placing loading coils (of wire) at predetermined intervals along the transmitting wire (known as pupinization).
In his autobiography From Immigrant to Inventor (1923), for which he received the
Pulitzer Prize in 1924, he described his progress from a village shepherd to scientist.
His descriptions of the details of the emigrant’s journey are particularly interesting:
One day I saw on the last page of an illustrated paper an advertisement of the
Hamburg-America Line, offering steerage transportation from Hamburg to New York
for twenty eight florins.… My books, my watch, my clothes, including the yellow
sheepskin coat and the black sheepskin cap, were sold to make up the sum necessary
for travelling expenses. I started out with just one suit of clothes on my back and a
few changes of linen and a red Turkish fez which nobody would buy. And why
should anybody going to New York bother about warm clothes? Was not New York
much farther south than Panchevo, and does not America suggest a hot climate when
one thinks of the pictures of naked Indians so often seen? These thoughts consoled
me when I parted with my sheepskin coat. At length I came to Hamburg, ready to
169
196 Ljubica Oti}, unpublished text, , Novi Sad 2008
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 170
me tje{ile te sam se tako umiren rastao od svoga ko`uha.
Kona~no sam stigao u Hamburg spreman da se ukrcam, ali bez novca kojim bih kupio
strunja~u i pokriva~ za le`aj na brodu. Nekoliko dana poslije, 12. o`ujka 1874., moj
brod Westfalia krenuo je na put.”
...
Napokon sti`e u Ameriku:
“Iseljeni~ki brod Westfalia pristao je u Hobokenu, a onda nas je manji brod prevezao
do Casle Gardena. Bili smo pa`ljivo pregledani i ispitani. Kada je do{ao red na mene,
~inovnici koji su nas ispitivali vrtjeli su sumnji~avo glavom. Priznao sam da imam
samo pet centi u d`epu, da nemam nikoga poznatog u Americi i da nikog u ovoj zemlji
ne poznajem izuzev{i Franklina, Lincolna i Harriet Beecher Stowe ~iju sam pri~u ^i~a
Tomina koliba ~itao u prijevodu.”
To {to se ameri~kim ~inovnicima u~inio manje po`eljnim od drugih useljenika, ne
obeshrabruje ga.
Stupiv{i na tlo Amerike, bez zanata i bez poznanika, s pet centi u d`epu, radi kao
ko~ija{ i ~uvar mazgi na farmi u Delaveru gdje je nau~io i prve engleske rije~i, a u
Marylandu obra|uje polja duhana. Potom se vra}a u New York i po~inje redovito
posje}ivati knji`nicu.
Lak{i, ~inovni~ki posao u tvornici biskvita omogu}uje mu i vi{e vremena za u~enje pa
poha|a ve~ernje te~ajeve i priprema se za prijamni ispit na Sveu~ili{tu, u ~emu mu
poma`e jedan njema~ki iseljenik, vrstan poznavalac gr~kog i latinskog, anti~ke povijesti i knji`evnosti.
Ujesen 1879. upisuje se na Sveu~ili{te Columbia. Izvrsno znanje osloba|a ga pla}anja
{kolarine. Po~inju mu se ostvarivati ambicije:
“...Uklju~i se u igru! Kakva izvanredna izreka!... Ni jedan stranac ne mo`e razumjeti
ovu zemlju ako ne zna pravo zna~enje ove izreke koju sam prvi put ~uo od mladi}a
na Columbiji. Nitko je ne mo`e prevesti tako da istovremeno zadr`i i konciznost i
zna~enje... Ali koliko je useljenika uspjelo shvatiti i razumjeti ovu poruku.”
Za vrijeme ~etverogodi{njeg {kolovanja Pupin je uspje{an i u u~enju i u sportskim natjecanjima. Unato~ sklonosti prema klasi~nim jezicima, odlu~uje se za studij fizike.
Diplomirao je 1883., dobio Tindalovu stipendiju i oti{ao na daljnje {kolovanje u
Cambridge i u Berlin.
Odlaze}i u Europu u njujor{koj je luci rekao samome sebi:
“Mihajlo Pupine, najve}e blago koje si donio sa sobom prije devet godina u njujor{ku
luku bilo je tvoje duboko po{tovanje i divljenje za najbolje tradicije tvoga naroda, a
drugo najve}e blago koje sada nosi{ sobom iz te luke jest tvoje znanje, duboko
po{tovanje i divljenje za velike tradicije tvoje druge domovine.”
Nikola Tesla, slavni fizi~ar, Ameriku vidi kao
svoju veliku priliku. Odluku o odlasku donosi
u Parizu gdje ga prijatelj nagovara da se obrati
Edisonu. Na brod se ukrcava u Liverpoolu u
posljednji ~as, bez novca i putne karte. Iz
Europe odlazi samo s nekoliko svojih pjesama, neuspjelim rje{enjima jednoga
nerje{ivog integrala i sa skicama vlastita
lete}eg stroja.
(Muzej Nikole Tesle, Beograd)
Nikola Tesla, famous physicist, saw America
as his great chance. He made the decision to
go there when he was in Paris, where a friend
tried to persuade him to contact Edison. He
boarded the ship in Liverpool, at the last
moment, without money or a ticket. He left
Europe with only a few of his poems, unsuccessful calculations of an insoluble integral
and sketches of an own flying machine in his
pocket.
(Muzej Nikole Tesle, Belgrade)
Nikola Tesla i zemlja zlatnih obe}anja
(Smiljan, Lika, 1856. – New York, 1943.)
197
Odlu~io sam oku{ati sre}u u zemlji zlatnih obe}anja.
198
Nikola Tesla ro|en je u Smiljanu u Lici u obitelji Milutina i \uke ro|ene Mandi}.
Otac je pravoslavni sve}enik, vrlo obrazovan i govori vi{e jezika. Majka je tako|er
nadarena, recitira i crta, veze i {iva, izra|uje i razna oru|a. Nikola je ~etvrti od ukupno petero djece.
Osnovnu {kolu polazi u Smiljanu, ni`u “realnu gimnaziju” u Gospi}u, a vi{u u
Karlovcu (u Rakovcu). Studira na Visokoj tehni~koj {koli u Grazu, poslije i u Pragu.
Potom nakratko radi u Budimpe{ti te odlazi u Francusku.
197 Nikola Tesla, My Inventions, 1919.
198 ]iril Pete{i}, Genij s na{eg kamenjara, `ivot i djelo
Nikole Tesle, [kolske novine, Zagreb, 1976.
Nikola Tesla, Moji pronalasci/My Inventions, [kolska
knjiga, Zagreb, 1981.
Margaret Cheney, Tesla, ~ovjek izvan vremena, Biovega,
Zagreb, 2003.
Nikola Tesla, I bi svjetlo, Naklada Zoro, ZagrebSarajevo, 2006.
Muzej Nikole Tesle, Beograd
170
Na nagovor prijatelja, Tesla odlu~i oti}i u New York i obratiti se ve} slavnome
Thomasu Alvi Edisonu. Kada se iz Pariza upu}uje na vlak, ustanovljava da nema ni
novca ni karata, no ipak uspijeva sti}i do Callaisa i odatle brodom Saturnia u
Englesku.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 171
embark, but with no money to buy a mattress and a blanket for my bunk in the steerage. Several days later, my ship, the Westphapia, sailed – on the twelfth day of March
1874.
When he finally arrived to America:
The immigrant ship Westphalia arrived at Hoboken and a tug took us to Castle Garden.
We were carefully examined and cross-examined, and when my turn came the examining officials shook their heads and seemed to find me wanting. I confessed that I
had only had five cents in my pocket and had no relatives here, and that I knew of
nobody in this country except Franklin, Lincoln and Harriet Beecher Stowe, whose
Uncle Tom’s Cabin I had read in a translation.
The fact that, to the officers, he seemed less acceptable than other immigrants did not
discourage him. Arriving in America without a trade or acquaintances, with five cents
in his pocket, he worked as a cabman and stable boy for mules on a Delaware farm,
where he learned a few words of English. He then went to Maryland, where he
worked in tobacco fields. After that, he returned to New York and started going to the
library regularly. The more comfortable job of a clerk in a biscuit factory allowed him
more time to study. He enrolled in evening school and started preparing for entry
exams at the university. He had help from one German immigrant, an expert in Greek,
Latin, ancient history and literature.
In the autumn of 1879 he enrolled in Columbia University. His excellent knowledge
freed him from paying tuition. He started to fulfil his ambitions:
Play the game, what a wonderful phrase!... No foreigner can understand this country
who does not know the full meaning of this phrase, which I first heard from a
Columbia College youngster. No foreign language can so translate the phrase as to
reproduce its brevity and at the same time convey its full meaning.… But how many
immigrants to this land can be made to understand this?
During his four-years of study at Columbia, Pupin proved successful in both studying and sports. Despite his inclination towards classical languages, he decided to
study physics. He graduated in 1883, won the Tindal scholarship and continued his
education in Cambridge and Berlin. Leaving for Europe, he said to himself in the New
York harbour:
Michael Pupin, the most valuable asset which you carried into New York harbour nine
years ago was your knowledge of, and profound respect and admiration for, the best
traditions of your race . . . and the most valuable assets which you are now taking with
you from New York is your knowledge of, and profound respect and admiration for,
the best traditions of your adopted country.
Nikola Tesla and
the Land of Golden Promises
(Smiljan, Lika, 1856 – New York, 1943)
197
I determined to try my fortunes in the Land of Golden Promise
Nikola Tesla was born in Smiljan, Lika, in the family of Milutin and \uka née
198
Mandi}. His father, an Orthodox priest, had been well-educated and a polyglot. His
mother also showed many talents, reciting poetry, sewing and embroidering, and producing various tools. The fourth of five children, Nikola finished primary school in
Smiljan, and grammar schools in Gospi} and Karlovac (Rakovac). He studied at the
Technical College in Graz, and then in Prague. He worked in Budapest for a short
time, before going to France.
A friend talked him into going to New York and meeting the already famous Thomas
Alva Edison. When he boarded the train in Paris, he realized that he had neither
money nor a ticket, but he managed to reach Calais and sail to England with the
Saturnia. He boarded the ship for America at the last moment. They let him board
197 Nikola Tesla, My Inventions, 1919
171
198 ]iril Pete{i}, Genij s na{eg kamenjara, `ivot i djelo
Nikole Tesle, [kolske novine, Zagreb, 1976.
Nikola Tesla, Moji pronalasci/My Inventions, [kolska
knjiga, Zagreb, 1981.
Margaret Cheney, Tesla, ~ovjek izvan vremena, Biovega,
Zagreb, 2003.
I bi svjetlo, Nikola Tesla, Naklada Zoro, ZagrebSarajevo, 2006.
Muzej Nikole Tesle, Beograd
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 172
Na brod za Ameriku ukrcava se u posljednji ~as. Pu{taju ga na brod tek kada se nitko
drugi ne pojavljuje s kartom pod imenom Nikola Tesla. Iz Liverpoola kre}e parobrodom City of Richmond (Inman Line) – s nekoliko svojih pjesama, snopom prora~una
o rje{avanju jednog nerje{ivog integrala i sa skicama vlastitoga lete}eg stroja.
Najve}i dio putovanja Tesla je presjedio na krmi, ne do~ekav{i `eljenu priliku da, kako
ka`e, nekoga spasi iz “vodene grobnice”.
Brod pristaje u New York 6. lipnja 1884. godine. Ukrcan kao obi~an iseljenik, mora
pro}i redovit postupak i sve preglede predvi|ene za “tre}u klasu”, koji se tada jo{
uvijek obavljaju u useljeni~kom prihvatili{tu Castle Gardenu (Battery Park) na jugu
Manhattana.
Za razliku od mnogih koji kre}u na daljnja odredi{ta, Tesla ostaje u New Yorku i
odmah se upu}uje Edisonu. Sukob sa spretnim izumiteljem i vlastita ambicija uskoro
ga odvode drugim partnerima (Westinghouse) i tjeraju na poku{aj samostalnog
poduzetni{tva (Tesla Electric Company).
Doprinosom {irokim podru~jima fizike, osobito na podru~ju izmjeni~ne struje, ne
oboga}uje se, ali stje~e priznanje.
Elektri~na centrala na slapovima Nijagare te istra`ivanja na podru~ju be`i~nog
telegrafa i radija donose mu glas jednog od najve}ih znanstvenika novoga doba.
Ne `eni se i nema obitelj – godinama `ivi osamljen i umire gotovo zaboravljen u njujor{kom Hotelu New Yorker.
Tesla o Americi. Volio bih kad bih rije~ima mogao opisati svoje prve dojmove
o ovoj zemlji. U arapskim pri~ama ~itao sam kako su duhovi prevozili ljude u zemlju
snova, a usput i kroz prekrasne pustolovine. Moj je slu~aj bio upravo suprotan.
Duhovi su me prenijeli iz svijeta snova u svijet stvarnosti.
Ono {to sam ostavio bilo je lijepo, produhovljeno i u svakom pogledu ~udesno; ono
{to sam ovdje vidio bilo je mehanizirano, grubo i neprivla~no. Glomazni policajac
vrtio je u ruci palicu koja mi je izgledala velika poput panja. Pribli`io sam mu se pristojno da ga upitam za adresu. “[est blokova ni`e, a onda lijevo”, rekao je ubojito me
gledaju}i.
“Je li ovo Amerika?” pitao sam se bolno iznena|en. “U civilizaciji zaostaje za
Evropom stotinu godina.”
A kad sam 1889. god. prvi put oti{ao iz Amerike – pet godina nakon svog dolaska –
bio sam uvjeren da je Amerika vi{e od stotinu godina ispred Evrope, i do danas se nije
199
dogodilo ni{ta zbog ~ega bih promijenio svoje mi{ljenje.
Tesle u Americi.
Jo{ su brojni Tesle dolazili u SAD krajem devetnaestoga i
200
prvih desetlje}a dvadesetoga stolje}a.
Me|u njima su i barem jo{ dvojica Nikole, od kojih prvi dolazi 1892., a drugi 1923.
godine.
Prvi Teslin imenjak sti`e u New York 7. travnja 1892. To je 25-godi{njak, radnik,
neo`enjen, iz Austrije, a dolazi iz Antwerpena Red Star Lineovim parobrodom
Nordland.
Uspjela fotografija jednog od Teslinih pokusa
s elektri~nom strujom. Nakon dolaska u New
York, 6. lipnja 1884., odmah se upu}uje
Edisonu, s kojim se uskoro i sukobljava.
Kada se, nakon pet godina, prvi put vra}a u
Europu, bio je uvjeren da je Amerika stotinu
godina ispred Europe i u tom ga uvjerenju
nikad ni{ta nije razuvjerilo.
(Muzej Nikole Tesle, Beograd)
A successful photograph of one of Tesla’s
experiments with electricity. After his arrival
in New York, on 6 June 1884, he immediately
went to find Edison, with whom he soon
came into conflict.
When he returned to Europe for the first time
after five years, he was convinced that
America was a hundred years ahead of
Europe and nothing ever made him think otherwise.
(Muzej Nikole Tesle, Belgrade)
Idu}ih su desetlje}a u Ameriku dolazili brojni Tesle iz raznih zemalja. Na popisu onih
koji dolaze u New York ima ih gotovo stotinjak iz raznih krajeva i zemalja – iz Italije
(Alfonso, Angelo, Antonio, Giovanni, Giuseppe Tesla), iz Francuske (Georges Tesla),
iz Galicije (Helena Tesla) iz Ma|arske (Istvan Tesla), iz Ukrajine (Du{an Tesla iz
Odese), ali ipak najvi{e – iz Like.
199 Nikola Tesla, Moji pronalasci /My Inventions
(1919.), [kolska knjiga, Zagreb, 1981., str. 51.
200 Ellis Island Immigration Museum
172
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 173
only when nobody else showed up with a ticket in the name of Nikola Tesla. He sailed
on the City of Richmond (Inman Line) leaving from Liverpool. He had a few of his
poems with him, a pile of calculations for solving an insolvable integral and sketches
of his own flying machine. He spent most of the journey in the stern, wishing in vain
for an opportunity to save someone from, as he said, “the watery grave.”
The ship arrived in New York on 6 June 1884. Since he boarded as a steerage passenger, he had to go through the regular examinations and interrogations held at the
immigrant station in Castle Garden (Battery Park) at the southern end of Manhattan.
Unlike many who immediately continued their journey, Tesla stayed in New York and
went directly to Edison. But he soon quarrelled with the great inventor and his own
ambition took him to other partners, like Westinghouse, and made him try to establish his own business – the Tesla Electric Company.
He widely contributed to physics, especially in the area of alternating current. He did
not become rich, but he received no recognition. The Niagara power plant and his
research in the area of telegraph and radio turned him into one of the greatest scientists of modern age. He did not get married and had no family. He died almost forgotten in the New Yorker Hotel in New York.
Tesla On America. I wish I could put in words my first impressions of this
country. In the Arabian Tales I read how genii transported people into a land of
dreams to live thru delightful adventures. My case was just the reverse. The genii had
carried me from a world of dreams into a world of realities.
What I had left was beautiful, artistic and fascinating in every way; what I saw here
was machined, rough and unattractive. A burly policeman was twirling his stick
which looked to me as big as a log. I approached him politely with the request to
direct me. “Six blocks down, then to the left,” he said with murder in his eyes. “Is this
America?” I asked myself in painful surprise. “It is a century behind Europe in civilization.”
When I went abroad in 1889 - five years having elapsed since my arrival here - I
became convinced that it was more than one hundred years AHEAD of Europe, and noth199
ing has happened to this day to change my opinion.
Teslas In America.
Many other Teslas arrived to America at the end of the
200
nineteenth and the beginning of the twentieth centuries. There were at least two
more Nikolas, first in 1892 and the second in 1923. The first one was a 25-year old
worker from Austria, single, arriving from Antwerp on Red Star Line’s Nordland on 7
April 1892.
In the following decades, many Teslas from various countries came to America. Of the
over one hundred listed as having arrived in New York, some came from Italy
(Alfonso, Angelo, Antonio, Giovanni, Giuseppe Tesla), France (Georges Tesla), Galicia
(Helena Tesla), Hungary (Istvan Tesla), Ukraine (Du{an Tesla from Odessa), but nevertheless, most of them came from Lika.
199 Nikola Tesla, My Inventions: The Autobiography of
Nikola Tesla (edited by Ben Johnson), New York,
Barnes & Noble, 1995, p. 71.
173
200 Ellis Island Emigration Museum
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 174
Fran Sakser - slovenski novinar,
dobrotvor i bankar
(Ljubljana, 1859. – Ljubljana, 1937.)
201
Bio je novinar, urednik, tiskar, izdava~, poduzetnik i bankar.
Otac mu je rodom bio [vicarac, a majka Slovenka. U Ameriku je otputovao 1892.
godine. Isprva je radio kao novinar, bio je suosniva~ slovenskog tjednika Glas naroda
(1893.) i izdavao je Slovensko-ameri~ki kalendar (1894.). U New Yorku je osnovao je i
slovensko tiskarsko dru{tvo.
Osnovao je i agenciju, zastupao vi{e brodarskih tvrtki i prodavao putne karte za
Ameriku.
Za brojne je Slovence prije Prvoga svjetskog rata, u doba masovnog iseljavanja, bio
va`na osoba. Kupovali su kod njega karte, preko njega su slali novac u domovinu,
pomagao im je i posredovao me|u njima u raznim prigodama, a u nizu izravnih kontakata, brojnim je iseljenicima i povratnicima na razne na~ine olak{avao te{ko}e.
I tijekom krize 1907. pozivao je slovenske intelektualce da obavijeste ljude o tome
kako ne bi odlazili u Ameriku dok se kriza ne smiri. Vi{e puta objavljenim apelom –
Ne u Ameriku! (1907.) poku{ao je ~im uvjerljivije iznijeti ozbiljno stanje gospodarstva
i masovnu nezaposlenost.
Iako u po~etku vrlo aktivan u dru{tvenom i politi~kom `ivotu ameri~kih Slovenaca,
sve je manje po volji utjecajnim crkvenim krugovima pa se postupno posve odmi~e od
politi~kog djelovanja.
Fran Sakser, slovenski domoljub {vicarskog
podrijetla, novinar, iseljeni~ki agent, bankar
koji `ivi i djeluje u New Yorku, do`ivljava
sudbinu brojnih ljudi – od vrtoglava uspona
do nesmiljena pada – no o njegovoj dobronamjernosti svjedo~i to {to ga posljednje
godine `ivota poma`u osmorica njegovih
dobrostoje}ih biv{ih namje{tenika.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Fran Sakser, a Slovenian patriot with Swiss
origins, a journalist, emigration agent and
banker, who lived and worked in New York,
had a similar fate like many others whose
American dream faded and turned into a
complete downfall, after having rapidly
become very rich. However, the fact that eight
of his well-off former employees helped him
during his last years, shows that he was a
good man.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Godine 1920. osnovao je i Sakser State Bank u New Yorku.
Svu je imovinu i sve vrijeme posvetio banci i postao poznat kao dobar bankar, no
uni{tila ga je velika gospodarska kriza 1929. u kojoj je izgubio sav novac, ukupno oko
400.000 dolara.
O Sakserovoj dobronamjernosti govori i podatak da se nakon ameri~kog kraha vra}a
u Ljubljanu gdje ga u domovini uzdr`avaju osmorica njegovih biv{ih slu`benika.
Austrijski pivar Fritz, otac Freda Astairea
(Linz, 1868. – Omaha, 1924.)
Skromni austrijski pivar zvu~noga imena – Frederich Emanuel Austerlitz, poznatiji
ipak kao Fritz – ro|en 1868. u Linzu, ukrcava se u Antwerpenu na Red Starov parobrod
Westernland i 26. listopada 1892. sti`e u New York. Obiteljska legenda ka`e da je
Austriju napustio s ga|enjem zbog posljedica neprimjerena pona{anja – propustio je
propisno vojni~ki pozdraviti ~asnika – svoga brata Ernsta!
Nakon iskrcavanja u New Yorku, Fritz kre}e u Nebrasku, Omaha. Tamo uskoro sre}e
mnogo mla|u gospo|icu Johannu (Ann) Geilus, k}er njema~kih luterana, Prusa i
Alza{anke – te se 1894. vjen~aju u prvoj evangelisti~koj crkvi u Omahi. Prvo im se
rodila k}i Adele (1896.), a potom sin Fred (1899.), budu}i slavni plesa~ i pjeva~.
201 Marjan Drnov{ek, neobljavljeni tekst, Ljubljana
2008.
174
Kada su mu se izjalovili veliki poslovni planovi s kojima se namjerava pridru`iti dvojici prijatelja iz Austrije, Fritz po~inje raditi u kompaniji za proizvodnji piva. Njegov
sin poslije rado ponavlja izmi{ljenu pri~u da je Fritz nasljednik duge obiteljske
pivarske tradicije.
Godine 1905. Fritz i Ann odlu~ili su da svojoj nadarenoj djeci poku{aju omogu}iti karijeru u vodvilju u New Yorku pa on ostaje zara|ivati u Omahi, a ona odlazi upisati
djecu u plesnu {kolu. Izabiru im i novo prezime – umjesto pravoga koje previ{e podsje}a na napoleonsku bitku, priklanjaju se prezimenu maj~inih ro|aka Alza{ana.
Devetogodi{nja Adele i sedmogodi{nji Fred zapo~inju ve} tada svoj put pod reflektorima. Zajedno s majkom, prije “holivudske ere” odlaze u Los Angeles i zajedno nastupaju u predstavama. Adele ostaje na pozornici samo do udaje, a Fred Astaire do
kraja – i u brodvejskim vodviljima i mjuziklima i u holivudskim glazbenim i plesnim
filmovima.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 175
Fran Sakser - Slovenian Journalist,
Benefactor and Banker
(Ljubljana 1859 – Ljubljana, 1937)
Sakser, a journalist, editor, printer, publisher, businessman and banker, had a Swiss
201
and a Slovenian mother. He emigrated to America in 1892. At first, he worked as a
journalist. He co-founded the Slovenian magazine Glas Naroda (1893) and he published a Slovene-American almanac (1894). He also established a Slovenian printing
society in New York.
Frank Sakser reklamira svoje usluge i
poku{ava omiljeti i Slovencima i Hrvatima.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Sakser acted as an agent for a few steamship companies, selling tickets for America.
He became an important figure for many Slovenians in the period of mass emigration,
before the First War. They bought tickets from him and sent money to their home
country through him; he helped them on various occasions, and in direct contacts he
solved their problems. During the 1907 crisis he called for Slovene intellectuals to tell
the people not to go to America until it ends. He published his appeal, “Do not go to
America!” (1907), several times, trying to explain the serious state of the economy and
mass unemployment.
Frank Sakser advertised his services, trying to
attract Croats and Slovenians.
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Although at first very active in the social and political life of the American Slovenes,
he soon fell out of favour with influential Church circles, so he gradually retreated
from political work.
In 1920 he founded the Sakser State Bank in New York. He dedicated all his time and
means to the Bank and became known as a good banker, but the Great Depression of
1929 destroyed him. He lost all his money, around 400,000 dollars. The fact that eight
of his former employees supported him when Sakser returned to Ljubljana after the
American crash tells us much about Sakser’s reputation.
The Austrian Brewer Fritz,
the Father of Fred Astaire
(Linz, 1868 – Omaha, 1924)
The modest Austrian brewer with a sonorous name – Friedrich Emanuel Austerlitz,
known as Fritz, was born in Linz in 1862. He boarded the Red Star’s Westernland in
Antwerp and came to New York on 26 October 1892. Family legend says that he left
Austria with disgust – he did not salute an officer properly. This officer was his brother Ernst.
After disembarking in New York, Fritz went to Omaha, Nebraska. There he soon met
the much younger Johanna (Ann) Geilus, a daughter of German Lutherans, from
Prussia and Alsace. They married in 1894 in the First Evangelical Church in Omaha.
They had a daughter, Adele, born in 1896, and a son, the future singer and dancer
Fred, born in 1899.
When his great business plans of joining with his two Austrian friends collapsed, Fritz
started to work in a brewery. His son later liked to tell the false story that Fritz was a
descendant of a long line of brewers.
In 1905 Fritz and Anna decided to help their talented children to make a career in
vaudeville in New York, so Fritz remained in Omaha to earn the money, while Ann
took the children to dance school. They chose a new surname too – instead of their
real one, which sounded too much like the Napoleonic battle, they took their mother’s
Alsatian surname.
Nine-year-old Adele and seven-year-old Fred started their rise on the stage. Together
with their mother, before the “Hollywood era,” they went to Los Angeles and
appeared together in shows. Adele remained on stage only until she married, but
Fred Astaire remained until the end – in Broadway musicals and in Hollywood
movies.
175
201 Marjan Drnov{ek, unpublished text, Ljubljana
2008
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 176
Josip Marohni} - prvi Hrvat kod Predsjednika
(Hreljin, 1866. – Pittsburgh, 1921.)
202
Josip Marohni} do danas u`iva glas jednog od najuglednijih Hrvata u SAD-u.
Josipov je otac Mate Marohni} iz Zlobina, a majka Marija Poli} iz Hreljina pokraj
Rijeke. Od tri sina obitelji Marohni}, dva odlaze u Ameriku – Josip i Matej (1875. –
Pittsburgh, 1949.).
Josip izu~ava zanat tiskara (slagara) i knjigove`e. ^etiri godine slu`i austrougarsku
ratnu mornaricu. Potom se `eni Andrijanom (1869. – Pittsburgh, 1945.), djevojkom iz
svoga sela, Hreljina, i s njom ima vi{e djece.
Josip Marohni} iz Hrvatskog primorja skromno je obrazovan tiskar (slagar), no u Americi
postaje novinar, knji`ar i – prvi hrvatski pjesnik (Jesenke, 1897. i Amerikanke, 1900.).
Prvi je Hrvat kojega u audijenciju prima
ameri~ki predsjednik i dugogodi{nji blagajnik
i predsjednik Hrvatske bratske zajednice u
Pittsburghu. (Ivan ^i`mi}, Povijest hrvtske
bratske zajednice, Zagreb 1994.)
U Ameriku odlazi ve} 1893., kada jo{ nije odlazilo mnogo Hrvata. Poslije dolaze njegova `ena i k}i. Ostala su mu djeca, dva sina i k}i, ro|ena u Americi.
Prvo se nastanjuje u Chicagu i radi u tiskari, no uskoro otvara vlastitu tiskaru i
objavljuje knjige i novine.
Ve} 1897. seli u Pittsburgh gdje i dalje uspje{no razvija poslove i djelatno se uklju~uje
u hrvatsku zajednicu.
Josip Marohni} from Hrvatsko primorje was a
modestly educated printer, but in America he
became a journalist, bookseller and – the first
poet among Croatian emigrants (Jesenke, 1897,
and Amerikanke, 1900). He was the first Croat
to be officially invited by an American
President, as well as the long-standing Treasurer
and the President of the Croatian Fraternal
Union in Pittsburgh of the time. (Ivan ^i`mi},
Povijest hrvtske bratske zajednice, Zagreb 1994.)
Iako bez velike naobrazbe, Josip je nadaren i sposoban, zato i brzo zapa`en u
dru{tvenom `ivotu Hrvata u Pittsburghu, a uskoro i jedan od najuglednijih Hrvata u
SAD-u. Novinski ga izvjestitelj naziva jednim “od najumnijih hrvatskih mladi}a u
Americi” i dodaje: “On je vrstan i na peru. Njegovi ~lanci i pripoviedke nasladom se
~itaju, a njegove pjesme odaju pravu pjesni~ku `icu” (Ivan Lupis Vuki}, dopisnik
Narodnog lista iz Zadra, 1897.).
Marohni} je me|u utemeljiteljima Hrvatske narodne zajednice (poslije Hrvatska bratska zajednica) i glavni blagajnik od 1897. do 1909. te njezin predsjednik od 1912. do
smrti 1921. godine.
Osniva~ je i Prve hrvatske knji`are u Alleghenyju (danas predgra|e Pittsburgha) u
Pensilvaniji, u kraju koji su idu}ih godina naseljavali brojni Hrvati. Izdavao je i brojne
priru~nike, gramatike, rje~nike, kalendare, romane, antologije, zbirke pjesama te vjerske knjige.
Prvi je pjesnik me|u ameri~kim Hrvatima i autor dviju zbirki – Jesenke (1897.) i
Amerikanke (1900.) te prvi Hrvat kojega slu`beno poziva u audijenciju ameri~ki predsjednik – W. H. Taft (1911.).
Peter V. Rovnianek - Zapisi `ivog pokopanog
Peter V. Rovnianek, sve}enik po obrazovanju,
ne zare|uje se nego postaje novinar u
slova~kom iseljeni~kome tisku, urednik i
suvlasnik Ameri~ko-slova~kih novina te osniva~ dobrotvornog Slova~koga nacionalnog
udru`enja. Poslije i on postaje uspje{an bankar,
ali krahira (1911.) i odlazi u Kaliforniju kopati
zlato – s namjerom da vrati dugove. Ne uspijeva, ve}, pokunjen, pi{e autobiografiju Zapisi
`ivog pokopanog! (Slovenské národné múzeum,
Bratislava).
(Dolny Hri~ov, Slova~ka, 1867. – Hornitos, Kalifornija, 1933.)
Rovnianek isprva studira teologiju u Budimpe{ti i Grazu, ali na nagovor sve}enika
[tefana Furdeka, jednog od pokreta~a dru{tvenog, kulturnog i religioznog `ivota
203
me|u iseljenim Slovacima, 1888. odlazi u Ameriku i dovr{ava studij u Clevelandu.
Ipak se ne zare|uje i ne posve}uje Crkvi nego postaje novinar, a potom urednik i
suvlasnik Ameri~ko-slova~kih novina koje su uskoro stekle bitan utjecaj u slova~koj
zajednici. Po~etkom stolje}a njegove su novine, koje su se zalagale za okupljanje svih
Slovaka bez obzira na vjeroispovijest, ve} imale nakladu od 14.000 primjeraka, a poslije su s 30.000 bile najva`nije slova~ke novine u Americi.
Furdekovo rivalsko i katoli~ki isklju~ivo Jedinstvo (Jednota) tiskalo je 15.000 primjeraka. Obje su novine svakako najutjecajnije me|u tada ~ak 230 slova~kih novina i
~asopisa u SAD-u.
Peter V. Rovnianek, an educated priest, did not
choose to become ordained priest, but instead,
a journalist in the Slovak emigrant publishing
house, editor and co-owner of the AmericanSlovak newspaper, and founder of the charitable Slovak National Association. Later, he
became a successful banker, but his business
crashed (1911) and he went to California to dig
for gold – with the intention to pay back his
debts. Successless, he decided spiritlessly, to
write his autobiography Zapisky za ziva
pochovaneho (Notes of One Buried Alive)!
(Slovenské národné múzeum, Bratislava).
Rovnianek ve} 1890. osniva Slova~ko nacionalno udru`enje (Narodny slovensky spolok),
dobrotvorno dru{tvo osnovano poput brojnih drugih iseljeni~kih dru{tava da bi okupljalo sunarodnjake i pru`alo pomo} onima u nevolji. I u okupljanju sunarodnjaka
sukobljava se s isklju~ivim, ali vrlo utjecajnim Furdekom, osniva~em Prvoga
slova~kog katoli~kog udru`enja (tako|er 1890.). Unato~ sukobu, Rovnianekovo je
202 Ivan ^izmi}, Povijest Hrvatske bratske zajednice,
Golden marketing, Zagreb, 1994., str. 1.
Radovan Tadej, In Search of The Lost People of Zlobin,
Rijeka, 2006., str. 52.–53.
203 Martin Besedi~, Slova~ka emigracija, rukopis
176
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 177
Josip Marohni} - First Croat Who
Met the President
(Hreljin, 1866 – Pittsburgh, 1921)
Josip Marohni} remains to this day one of the most revered Croats in the United
202
States. Josip’s father hd been Maro Marohni} from Zlobin and his mother Marija
Poli} from Hreljin near Rijeka. They had three sons, two of whom went to America –
Josip and Matej (1875 – Pittsburgh, 1949). Josip trained to be a printer and bookbinder.
He served four years in the Austro-Hungarian navy. Then he married Andrijana (1869
– Pittsburgh, 1945), a girl from his village, Hreljin, and had children with her.
Tipi~an primorski ugo|aj (Hreljin), kr{evit
kraj, mali posjedi i {krti urodi koji ~esto
stradaju od tu~e ili su{e. Jo{ u prvoj polovici
19. stolje}a stanovnici su obli`njih krajeva nerijetko patili od – gladi. Prije kraja stolje}a
odavde se po~inje masovno odlaziti u
Ameriku.
(Muzej grada Rijeke)
He went to America in 1893, when relatively few Croats emigrated. His wife and
daughter followed him later. His other children, two sons and a daughter, were born
in America. He first settled in Chicago and worked in a printshop, but soon he
opened his own business and printed books and newspapers. In 1897 he moved to
Pittsburgh, developed his business successfully and became an active member of the
Croatian community.
Typical coastal atmosphere, a carstic region
with small plots of land and sparse yields that
often fall victim to hail and droughts. In the
first half of the 19th century the region often
suffered from hunger. Before the end of the
century, its inhabitants started emigrating to
America in great numbers.
(Muzej grada Rijeke)
Although not well-educated, Josip had talent and capability, and so received the
notice of Croatian social circles in Pittsburgh. He later became one of the most prominent Croats in the United States. A journalist once called him one of the “smartest
Croatian young men in America,” and added, “he also writes well, his articles and stories are a pleasure to read and his poems show real talent.” (Ivan Lupis Vuki}, reporter
of Narodni list from Zadar, 1897)
One of the founders of the National Croatian Society (later the Croatian Fraternal
Union), Marohni} served as its main treasurer from 1897 to 1909 and as its president
from 1912 until his death in 1921. He also opened the first Croatian bookshop in
Allenghy (today a suburb of Pittsburgh), in a region where many Croats came to live.
He published numerous handbooks, grammar books, dictionaries, calendars, novels,
anthologies, collections of poems and religious books. He became the first poet
among American Croats, and authored two collections: Jesenke (1897) and Amerikanke
(1900). Marohni} became the first Croat who received an invitation to a formal audience with a President of the United States – W. H. Taft, in 1911.
Peter V. Rovnianek - Notes from One
Buried Alive
(Dolny Hri~ov, Slovakia, 1867 – Hornitos, California, 1933)
Rovnianek studied theology in Budapest and Graz, but [tefan Furdek, a priest who
encouraged social, cultural and religious life among the Slovak immigrants, encour203
aged him to go to America. He left in 1888 and finished his studies in Cleveland.
However, he did not become a priest, but a journalist, and then editor and co-owner
of the American-Slovak Gazette which soon became very influential in the Slovak community. At the beginning of the century, his newspaper, which promoted the uniting
of all Slovaks, regardless of their faith, had a circulation of 14,000 copies, and afterwards reached 30,000 and became the most important Slovak newspaper in America.
The rival newspaper, Furdek’s Catholic Jedinstvo reached 15,000. Both became the
most influential among the 230 Slovak newspapers and magazines published at the
time.
In 1890, Rovnianek founded the National Slovak Society (Narodny slovensky spolok), a
benevolent society established, like many other immigrants’ societies, in order to unite
his countrymen and help those in trouble. In his mission of uniting his countrymen
he also clashed with the exclusionist, but very influential Furdek, who founded the
First Slovak Catholic Association (also in 1890). Despite the conflict, Rovnianek’s
Society had more than 200 branches and 6000 members in just a few years. But soon,
202 Ivan ^izmi}, Povijest Hrvatske bratske zajednice,
Golden marketing, Zagreb, 1994., str. 1.
Radovan Tadej, In Search of The Lost People of Zlobin,
Rijeka, 2006., str. 52.–53.
177
203 Martin Besedi~, unpublished text, Bratislava 2007
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 178
udru`enje za samo nekoliko godina imalo oko 200 ogranaka i vi{e od 6000 ~lanova.
No uskoro je ipak osnovana i “pomirbena” Matica slova~ka (1893.).
U to je vrijeme Rovnianek po~eo skupljati i novac za potporu zato~enim i proganjanim Slovacima u Ugarskoj.
Uz va`an novinarski i dobrotvorni rad, Rovnianek je poznat i kao nov~arski posrednik i iseljeni~ki agent ~ija sudbina usponom i padom nalikuje sudbini brojnih
ameri~kih iseljeni~kih bankara s po~etka 20. stolje}a.
Ve} po~etkom 1890-ih Rovnianek se po~inje baviti slanjem nov~anih doznaka i prodajom brodskih karata. Razvija poslove u Pittsburgu i New Yorku, a u Slova~koj najvi{e
posluje s Tatra bankom. Uspjeh u pridobivanju povjerenja svojih zemljaka i velik priljev sredstava poticali su ga, kao i mnoge druge bankare, na sve riskantnije poteze,
izazivale ~este blokade njegove tvrtke te produ`enje rokova isplate ~ekova.
Rovnianek, kojemu se nikako ne mo`e pripisati nacionalna zatvorenost i uskogrudnost, uspijeva ~ak pridobiti i povjerenje Austrijanaca, Poljaka i Rusa, koji rado posluju s njegovom tvrtkom.
No 1911. dolazi do kraha njegove tvrtke P. V. Rovianek & Co. i time do propasti
u{te|evina desetaka tisu}a slova~kih iseljenika. Velike gubitke pretrpjela je i Tatra
banka u Slova~koj kojoj Rovnianek nikad nije mogao isplatiti vi{emilijunski dug.
Osebujni novinar, domoljub, dobrotvor, agent i bankar potkraj `ivota pokazuje neuobi~ajen napor da vrati svoje dugove. Nakon poslovnog kraha odlazi u Kaliforniju u
neuspje{nu potragu za zlatom!
A svoj `ivot, uspjeh i pad opisuje u autobiografiji sumorna naslova Zapisky za `iva
pochovaneho – Zapisi `ivog pokopanog!
Jozef Murga{ - slova~ki sve}enik
i radiotelegrafist
(Tajov, Slova~ka, 1864. – Wilkes Barre, 1929.)
Jozef (Joseph) Murga{ studira teologiju u Bratislavi, Ostrihomu i Banskoj Bystrici, a za
204
sve}enika je zare|en 1888. godine. Od 1890. do 1893. studira u Munchenu, na tada
najuglednijoj akademiji likovnih umjetnosti u srednjoj Europi.
Nemiran, radoznao, nacionalno osvije{ten i zato proganjan, odlu~io je oti}i u
Ameriku.
Ukrcava se u Rotterdamu na parobrod Edam (Holland-America Line), a u New York
sti`e 2. travnja 1896. Ve} 1901. postaje “naturalizirani Amerikanac”.
Iako poslije nakratko odlazi u Europu, svoje mjesto vidi u Americi pa se vra}a u svoju
ameri~ku `upu (putuje iz Le Havrea, 1920.).
Jozef Murga{, slova~ki sve}enik, studira i
slikarstvo na uglednoj akademiji u
Münchenu. Samo pet godina nakon dolaska
postaje naturalizirani Amerikanac (1901.).
Zanimanja su mu neobi~no {iroka –
prosvje}uje Slovake, slika, bavi se
radiotelegrafijom, izvodi eksperimente i dobiva patente.
(Slovenské národné múzeum, Bratislava)
Uz Matu{a Jankolu, [tefana Furdeka, Jozefa Martin~eka, Jana Stassa i evangeli~kog
sve}enika Ludovika Novomeskyja, Murga{ pripada redu najistaknutijih slova~kih
sve}enika. I njihove su `upe, kao i Murga{ova, u Willkes Barru. Tu `upu vodi od
dolaska u Ameriku do smrti, od 1896. do 1929., stvoriv{i od nje va`no mjesto okupljanja, ohrabrenja, odgoja i obrazovanja.
Jozef Murga{ osobito se trudi oko gospodarskog obrazovanja Slovaka u svojoj `upi te,
osim crkve, gradi i {kolu, knji`nicu i igrali{ta, a ure|uje i nekoliko slova~kih novina.
Jozef Murga{, a Slovak priest who also studied painting at the prestigious Academy in
Munich. As soon as five years after his arrival,
he became a naturalized American (1901). The
range of his activity was unusually wide – he
performed religious services for Slovaks,
painted, worked with radio-telegraphs, performed experiments and received patents.
(Slovenské národné múzeum, Bratislava)
204 Martin Besedi~, neobjavljeni tekst, Bratislava
2007.
Neobi~na mu je i {irina interesa; uza zanimanje za religiozni `ivot Slovaka, za razvoj
nacionalne svijesti i stvaranje vlastite dr`ave, zanima ga i slikarstvo. No posebno se
posve}uje radiotelegrafiji, kojoj znatno pridonosi svojim eksperimentima i patentima.
178
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 179
the “pacifying” Matica slova~ka was established in 1893. In that period, Rovnianek
started to collect money to help imprisoned and persecuted Slovaks in Hungary.
Besides his important journalistic and charitable works, Rovnianek also served as a
banker and an agent, whose destiny, with its rise and fall, resembles many other stories of immigrant bankers at the beginning of the 20th century. In the early 1890s he
started transferring money orders and selling ship tickets. He developed his business
in Pittsburgh and New York, and in Slovakia he mostly worked with Tatra Bank. He
successfully gained the trust of his countrymen and the money rolled in, which
encouraged him, like many other bankers, to make more risky deals. Rovnianek, who
cannot be accused of nationalism and selfishness, managed to win the trust of
Austrians, Poles and Russians, who worked with his firm.
But in 1911 his company, P. V. Rovnianek & Co. crashed, and tens of thousands of
Slovak immigrants lost their savings. The crash also badly affected the Tatra Bank in
Slovakia since Rovnianek could never return a few millions he owed. This peculiar
journalist, nationalist, benefactor, agent and banker showed towards the end of his life
a great effort to repay his debts. After his business failed, he went to California,
searching for gold in vain. He described his life, his rise and fall in the autobiography
with a gloomy title: Zapisky za `iva pochovaneho – Notes from One Buried Alive.
Jozef Murga{ - Slovak Priest and
Telegraphist
(Tajov, Slovakia, 1864 – Willkes Barr, 1929)
Jozef (Joseph) Murga{ studied theology in Bratislava, Ostrihom and Banska Bystrica,
204
and he became a priest in 1888. From 1890 to 1893 he studied in Munich, at the most
distinguished academy of arts in Central Europe. Restless, curious and abused
because of his strong national beliefs, he decided to go to America. In Rotterdam, he
boarded the Edam (Holland-America Line) and arrived to New York on 2 April 1896.
In 1901 he already became a “naturalised American.”
Although he went to Europe again for a short journey, he felt that his place remained
in America and he returned to his parish (he sailed from Le Havre in 1920).
Jozef Murga{ zajedno sa suradnicima u svom
radiotelegrafskom laboratoriju u kojem je
iskazao svoje sposobnosti i postigao zapa`ene
uspjehe.
(Slovenské národné múzeum, Bratislava)
Along with Matu{ Jankola, [tefan Furdek, Jozef Martin~ek, Jan Stass and the evangelical priest Ludovit Novomesky, Murga{ was one of the most prominent Slovak priests
in America. Their parishes, just like Murga{’, were located Wilkes Barre. He served
in the same parish from his arrival to America until his death (1896 – 1929), turning it
into an important meeting place for encouragement, care and education. He especially focused on economic education of Slovaks in his parish, and he built, besides a
church, a school, a library and a few playgrounds, and he also edited Slovak newspapers.
Jozef Murga{ together with his co-workers in
his radio-telegraph laboratory, where he
showed his unusual capabilities and achieved
noteworthy successes.
(Slovenské národné múzeum, Bratislava)
He had a wide range of interests: religious life of Slovaks, development of national
beliefs, independence of their country, as well as painting. But he particularly liked
telegraphy, to which he contributed significantly with his experiments and patents.
179
204 Martin Besedi~, unpublished text, Bratislava 2007
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 180
Franjo Gr`eti} ne `eli doma
Josip-Pepo Gr`eti} “Ivulov” (Joseph Grezetich, 1896.–1957.) iz Rukavca sti`e u New
York 20. travnja 1913. preko Southamptona, zajedno s pove}om grupom mje{tana i
205
drugih Kastavaca.
Iako samo jedan od stotinu Hrvata i vrlo malo drugih iseljenika iz zemalja srednje
Europe, ide na obale Tihog oceana, onamo kamo idu gotovo svi rukava~ki iseljenici!
I Pepo ide u Kaliforniju, kamo ga zove susjed Andre Tancabel – u Chisholm, kraj
Crescent Cityja, grada razvijena uz polukru`ni zaljev na zapadnoj obali Amerike.
Zapo{ljava se i radi u jednom od rudnika po kojima je taj kraj bio poznat.
No uskoro se rudnici po~inju gasiti, a biv{i se rudari sve vi{e bave ribarstvom i preradom ribe.
Bez obzira na zalaz rudarstva, Pepo je marljivim radom stekao zgodnu ku}icu na
obli`njem jezeru, koju je s ponosom fotografirao, a sliku poslao obitelji u Rukavac.
Odlaskom u Ameriku spasio se od neima{tine pa je, zadovoljan svojom sudbinom,
zauvijek ostao na obalama Pacifika.
Franjo Gr`eti} iz rije~ke okolice, iz Rukavca,
za svojim bratom Pepom odlazi u Kaliforniju.
Franjo radi u {umama sekvoje, no poslije
prelazi na lak{e poslove – postaje brija~.
Posljednje mu se dijete, sin, rodilo nakon njegova odlaska i nikad ga nije vidio. Kada se,
pod starost, kona~no htio vratiti, ~ekaju}i vizu
umire u jugoslavenskom konzulatu.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
U Kaliforniju dolaze i njegova sestra, “mrs. Kukich” (zapravo Francika Ku~i}), i brat
Franjo.
Franjo odlazi u ju`nije predjele, u Arcatu, gdje nalazi mno{tvo svojih mje{tana.
Kada je sredinom 19. stolje}a u tim krajevima otkriveno zlato, brojni su europski useljenici pomutili mir doma}im Wyjotima, Indijancima koji su `ivjeli uza zaljev i obli`nja
jezera i rijeke, pokraj gustih starih {uma.
Arcata i Eureka dva su grada u koja jedan za drugim dolaze brojni Rukav~ani.
Oba su u Humboldtovu zaljevu kojemu je gornji dio (Arcata Bay) zatvoren poput jezera. Gradovi smje{teni jedan nasuprot drugome – na sjeveru Arcata, a na jugu
Eureka, sjedi{te pokrajine Humboldt County – ~vrsto su povezana “popre~nim”,
morskim putom preko zaljeva oko kojega je poslije izgra|ena cesta.
Franjo Gr`eti} from Rukavac near Rijeka,
went to California together with his brother
Pepo. Franjo worked in the sequoia woods,
but turned to easier work later – he became a
barber. His last child, a son, was born after he
left home and he never saw him. When he
finally decided to return, an old man already,
he died in the Yugoslav consulate while waiting for the visa.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
Rukav~ani ovamo ne dolaze u potragu za zlatom.
U doba njihova dolaska, na prijelomu stolje}a, “zlatna groznica” ve} je odavno zaboravljena, no zato je u punom jeku sje~a {uma divovskih sekvoja, koje nazivaju i “kalifornijsko crveno drvo” ili “primorsko crveno drvo”, a do`ive i vi{e od dvije tisu}e
godina!
Franjo je radi{an kao i Pepo. Poput drugih sunarodnjaka, i on radi u {umama sekvoja. Kada je stekao ne{to u{te|evine oti{ao je ku}i, no poslije se ponovno vra}a.
Zara|enim ameri~kim novcem kupuje i ku}u u Mihoti}ima u kojoj nakratko `ivi s
obitelji, `enom Anom (ro|ena Kinkela) i dvjema k}erima, Verom i Milojkom.
Kada posljednji put odlazi, Franjo i ne zna da mu je Ana opet zatrudnjela pa se 29.
svibnja ukrcava u Trstu na Cosulichevu Vulcaniju, ne do~ekav{i ro|enje nasljednika –
maloga Franje, ro|enog u velja~i 1930. godine.
Nakon vi{e godina te{ka rada u {umi kona~no odlu~i raditi ne{to lak{e. Postaje brija~
te po~inje bolje `ivjeti. Zove i obitelj da mu se pridru`i, ali Ana ne `eli oti}i iz svoga
Rukavca.
A Franjo se vi{e ne `eli – vratiti doma!
Godinama ga niti vi|aju niti do njih dopiru vijesti, a djeca rastu bez oca kojega i ne
poznaju!
Franjo se pred smrt ipak po`eli vratiti. Kao ameri~ki dr`avljanin treba vizu i zato 1961.
obilazi jugoslavenski konzulat. Ali sre}a mu vi{e nije sklona; umire usred konzulata,
ne do~ekav{i povratak u zavi~aj.
205 Podaci, fotografije i dokumenti: Nada Gr`eti}
180
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 181
Franjo Gr`eti} - Does Not Want to
Return Home
Josip-Pepo Gr`eti} “Ivulov” (Joseph Grezetich, 1896 – 1957) came from Rukavac to
New York on 20 April 1913 through Southampton with a large group of his villagers
and other people from Kastav. Although very few people from Croatia and the rest of
Eastern Europe went to the West Coast, almost all immigrants from Rukavac went
there.
Pepo went to California, too, where his neighbour Andre Tancabel invited him. He
went to Chisholm, near Crescent City, a town in a crescent-shaped bay on the West
Coast. Pepo found work in one of the many mines in that area. But soon the mines
started to close, and former miners turned to fishing. In spite of the decline of mining, Pepo managed to earn enough to buy a nice house on the nearby lake, which he
proudly photographed and sent the picture to his family in Rukavac. When he left for
America, he saved himself from poverty; he became so happy with his destiny that he
remained for good on the Pacific Coast.
Prizor iz {uma sekvoje u Kaliforniji gdje radi
Franjo Gr`eti}. U zasjekotinu zadivljuju}ega,
tek na~etog debla, smjestila se cijela grupa
drvosje~a koji izgledaju kao patuljci me|u
gorostasima.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
His sister, “Mrs. Kukich” (Francika Ku~i}), and his brother, Franjo (1888 – 1961), also
came to California. Franjo went south, to Arcata, where he found many of his villagers. When gold had been discovered there in 1850, many European immigrants
rushed there and destroyed peace of the Wyots, the Native Americans who lived
beside the bay and near the lakes and rivers in the forest.
A scene from the sequoia woods in California,
where Franjo Gr`eti} worked. A whole group
of lumberjacks took seat in the notch of the
magnificent tree that they had only just begun
to cut. They look like dwarfs among giants.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
Arcata and Eureka were two towns that attracted many people from Rukavac. They
are both situated in Humboldt Bay, the upper part of which, Arcata Bay, is closed like
a lake. The towns stand opposite to one another – Arcata in the North and Eureka –
the centre of Humboldt County – in the south. The sea connects them, with ships
crossing the bay. A road around the bay was built later.
People from Rukavac did not come there searching for gold. When they came at the
turn of the 20th century, the Gold Rush had been long forgotten. But the hewing down
of huge sequoias, giant redwoods two thousand years old, had begun in full swing.
A good worker, like Pepo, Franjo, along with other of his countrymen, worked in the
sequoia forests. When he saved some money, Franjo came back home, but he soon
returned to America. With the money he earned, he bought a house in Mihoti}i in
which he lived for a short time with his family: his wife Ana, née Kinkela, and two
daughters, Vera and Milojka. When he left for America, Franjo did not know that Ana
had become pregnant again, so he boarded the Vulcania (Cosulich) in Trieste on 29
May, not waiting for the birth of his son Franjo, born in February 1930.
After a few years of hard work in the forest, Franjo decided to do something easier.
He became a barber, and started to live better. He invited his family to come and join
him, but Ana did not want to leave Rukavac. And Franjo, on the other hand, did not
want to return home.
For years his family had not seen him nor received news, and the children grew up
without their father whom they never had the chance to meet. However, before his
death, Franjo expressed his wish to come back. As an American citizen, he needed a
visa and so he went to the Yugoslav consulate. But his luck deserted him: he died
205
there, at the consulate, without seeing his home again.
181
205 Information, photographs and documents: Nada
Gr`eti}
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 182
Kuharica Liza u New Yorku
(Elizabeta Liza [kofic, Ljubno, [tajerska 1871. – New York 1919.)
Kuharica Liza ~etvrto je po redu dijete siroma{ne {tajerske obitelji, a za njom jo{ sli206
jede dva brata i sestra. Otac joj umire kada joj je samo sedamnaest godina.
Jo{ prije o~eve smrti, oko 1896., starija sestra Tereza odlazi kod sestri~ne u New York.
Sti`e i Liza i sve tri djevojke rade kao slu{kinje i kuharice u “boljim obiteljima”.
Tri se bliske ro|akinje nisu najbolje slagale – Liza nije voljela sestri~nu, a sestri je o{tro
prigovarala zbog lakoumnosti i rastro{nosti. Stroga je i prema sebi i prema svima
ostalima. Previ{e radi, mu~no {tedi i {alje novac majci.
Nakon vi{e godina rada sestre se kona~no 1910. vra}aju ku}i. Za Terezu je povratak
kona~an. U Americi joj se, o~ito, nije dogodilo ni{ta zbog ~ega bi se vrijedilo vratiti.
No Liza, unato~ te`ini i jednoli~nosti `ivota slu{kinje i kuharice, ponovno odlazi u
New York: `eli jo{ malo zaraditi.
Iz pisama majci kojoj se obra}a s brigom i nje`no{}u, naslu}uje se da Liza ne u`iva ni
u kakvim `ivotnim radostima. Zaokuplja je samo svakodnevica, uobi~ajeni poslovi u
domu `idovske obitelji s kojom se dobro sla`e jer govori njema~ki.
Ali nema prijatelja, ~ak ni prijateljice. Ostale je slu{kinje i kuharice u ku}i ne vole jer je
i prema njima stroga i prigovara im rastro{nost.
Liza je nepovjerljiva, sumnji~ava, zatvorena i neodlu~na. Iako se ~ini ravnodu{nom,
katkad se, uz kriti~nost i suzdr`anost prema ljudima iz okoline i uz iskrenu brigu za
svoju majku, u njezinim pismima javljaju i gotovo za~u|uju}i izljevi raspolo`enja:
“Sretnija sam od tisu}a udanih i stotina uzdr`avanih `ena. Moj po{teno zara|eni kruh
je dobar. Nemam dovoljno rije~i za pohvalu.”
Zadovoljna je vlastitom sobom u koju se mo`e povu}i u osamu, mjese~nom pla}om od
45 dolara i u{te|evinom od 100 dolara koju uspijeva ste}i do po~etka 1916. godine.
Kuharica Liza iz [tajerske u Sloveniji, odlazi
zajedno sa sestrom u New York gdje ih
do~ekuje sestri~na. Stroga je i prema sebi i
prema drugima, zato i nije omiljena.
Nepovjerljiva je i zato zauvijek osamljena i
asketski suzdr`ana da ~im vi{e u{tedi. Na
kraju i umire – od pothranjenosti!
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Liza, a cook from the Slovenian Lower Styria,
emigrated to New York together with her sister, where they were met by their cousin. Liza
was hard on herself and others, and not much
liked. She was mistrustful and, therefore,
always alone and she was ascetic trying to
save as much as possible. In the end she died
– of undernourishment!
(In{titut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU,
Ljubljana)
Pomi{lja i na udaju – kupuje ~ak i vjen~anu haljinu, ali se ipak ne mo`e odlu~iti za
udovca kojemu zamjera preveliku sklonost pi}u.
@ivotni put odjednom joj se stubokom mijenja. Tijekom rata postaje nemirna, nedostaje joj dom i brine je maj~ina sudbina. Mu~e je bolesti, `ivci su joj sve slabiji, `ivotne
neda}e sve ve}e, gubi i mijenja slu`be. Kona~no zavr{ava u bolnici i uskoro umire.
Za sobom ostavlja srebrni sat, pone{to nakita i odje}e, lan~i} s kri`em i krunicu.
Ostavlja i dvije {tedne knji`ice, no lije~ni~ki nalaz pokazuje da je jadna Liza umrla od
– pothranjenosti.
Frank Zotti - kralj Hrvata
Frank Zotti, skroman do{ljak, brzo se snalazi
u New Yorku i postaje vlasnik hrvatskih novina, agencije i banke. Najbogatiji Hrvat u
Americi ima i politi~ke ambicije i postaje
predsjednik Hrvatske narodne zajednice
(poslije Hrvatska bratska zajednica). No na
kraju propada zajedno s u{te|evinama brojnih sunarodnjaka.
(Maria D. Zic, New York)
(Kotor, 1872. – Los Angeles, 1947.)
Franjo - Frank Zotti iz Boke kotorske dolazi u New York ve} kao sedamnaestogo207
di{njak – 1889. godine. Budu}i da je poha|ao Pomorsku akademiju u Trstu i tamo
u~io engleski, brzo se uklju~io u ameri~ki na~in `ivota i uskoro postao najimu}niji
poduzetnik u hrvatskoj zajednici.
Ve} 1890. pokre}e putni~ku agenciju koja ima ured na adresi Brodway 9, u blizini
Battery Parka, na jednom od najboljih polo`aja za vo|enje takva posla. U vrijeme
velikog useljeni~koga vala prodaja `eljezni~kih i brodskih karata bila je unosan posao,
uz koji je svojim tek pristiglim i jo{ zbunjenim sunarodnjacima spretno nudio i razne
druge usluga. Tako je i stekao njihovo povjerenje pa mu se agencija sve vi{e {iri i sve
uspje{nije posluje te je 1893. po~eo hrvatskoj useljeni~koj zajednici pru`ati i bankarske
i pravne usluge.
Imao je i poslovnice u Pittsburgu, Chicagu i drugim ve}im centrima hrvatske emigracije.
Zna~ajan je prihod stekao od prodaje karata useljenicima iz Hrvatske i susjednih
zemalja. Od 1900. do 1910. prodavao je otprilike 20.000 karata godi{nje. U vrijeme
najve}ega uspona zvali su ga – kralj Hrvata!
Njegova je banka postala veoma uspje{na i dobrim je dijelom, kao i sve druge banke
koje su se oslanjale na useljeni~ke zajednice svojih sunarodnjaka, bila va`na u
Frank Zotti, a humble newcomer quickly saw
his way in New York and became the owner
of Croatian newspapers, an agency and bank.
The richest Croat in the United States also had
political ambitions and became president of
the Croatian National Society (later Croatian
Fraternal Union). But in the end he went
bankrupt along with the savings of his many
fellow countrymen.
(Maria D. Zic, New York)
206 Marjan Drnov{ek, Kuharica Liza v New Yorku, u
Izseljenec: `ivljenske zgodbe Slovencev po svetu. Muzej
novej{e zgodovine Slovenije, Ljubljana 2001., str.
43.–46.
207 Ivan ^izmi}, Povijest Hrvatske bratske zajednice,
1894–1994., Golden marketing, Zagreb, 1994.
(poglavlje: Narodna hrvatska zajednica i Franjo Zotti
– razdoblje velike krize, str. 49.–93.
Maria D. Zic, Journal of Croatian Studies, sv. 36–37.
182
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 183
Liza the Cook in New York
(Elizabeta Liza [kofic, Ljubno, Lower Styria 1871 – New York 1919)
Liza had been the fourth child of a poor Lower Styrian family, followed by two brothers and a sister.206 Her father died when she was seventeen. Even before her father’s
death, around 1896, her elder sister Tereza left to join her cousin in New York. Liza
arrived soon after her and the three girls worked as maids and cooks in “upper class”
households. The cousins did not get along too well – Liza did not like her cousin, and
she scolded her sister for being rash and wasteful. She treated herself and everyone
else harshly. She worked too hard, saved every penny and sent money to her mother.
After a few years of work, the sisters went home in 1910. Tereza stayed there for good.
For her, nothing in America was worth going back to. But Liza, despite the hardships
and dullness of a maid’s life, went back to New York to earn a bit more. From the letters to her mother, full of care and gentleness, one can see that Liza did not enjoy her
life at all. She became preoccupied only with everyday things, the day-to-day work
in the home of a Jewish family she agreed with quite well because she spoke German.
But she had no friends, not even female ones. The other maids and cooks at the house
did not like her because she of her harshness and her complaints of their wastefulness.
Liza became wary, suspicious, reserved and indecisive. Although seemingly impassive, sometimes we find in her letters, along with her disapproval of and aloofness
towards the people who surrounded her and her true care for her mother, some almost
incredible spurts of emotions:
“I am more fortunate than thousands of married and hundreds of kept women. My
honestly earned bread is good. I cannot praise it enough.”
She rested content with her own room in which she could retreat, her 45 Dollars a
month salary and the 100 Dollars she had saved by the beginning of 1916. She even
considered marriage – she bought a wedding gown, but still she could not accept a
widower who provde to be too fond of drinking.
Her life changed dramatically at one point. During the war she became restless, she
missed home, and worried about her mother’s health. She became tortured by illnesses, her nerves became weaker, her troubles grew. She lost and changed jobs. Finally,
she ended up in a hospital, where she soon died. She left a silver watch, some jewellery and clothes, a necklace with a cross pendant and a rosary. She also left two savings books. However, the autopsy results showed that poor Liza died of malnutrition.
Frank Zotti - The King of the Croatians
(Kotor, 1872 – Los Angeles, 1947)
Franjo – Frank Zotti came from Boka kotorska to New York at the age of seventeen, in
1889.207 Since he attended the Naval Academy in Trieste and learned English there, he
soon accepted the American way of life and became the richest businessman in the
Croatian community.
In 1890 he established a ticket agency at 9 Broadway in Manhattan, near Battery Park,
one of the best locations for that kind of business. During the great emigration wave,
selling ship and railway tickets became a lucrative business. He offered many other
services to his confused and newly arrived countrymen. He gained their trust and his
agency grew and became more successful. In 1893 he also started offering banking
and legal services to the Croatian community. He had branches in Pittsburgh, Chicago
and other bigger centres of Croatian emigration. He made a lot of money selling tickets to Croats and people from neighbouring countries. From 1900 to 1910 he sold
approximately 20,000 tickets a year. At the time of his biggest success, others called
him the King of Croatians.
His bank became very successful and, like other banks based on national immigrant
183
206 Marjan Drnov{ek, Kuharica Liza v New Yorku, in
Izseljenec: `ivljenske zgodbe Slovencev po svetu. Muzej
novej{e zgodovine Slovenije, Ljubljana 2001., str.
43.–46.
207 Ivan ^izmi}, Povijest Hrvatske bratske zajednice,
1894–1994., Golden marketing, Zagreb, 1994.
(poglavlje: Narodna hrvatska zajednica i Franjo Zotti
– razdoblje velike krize, str. 49.–93.
Maria D. Zic, Journal of Croatian Studies, vol. 36–37.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 184
dozna~ivanju useljeni~kog novca u domovinu. O velikome Zottijevu uspjehu i povjerenju {to ga je pridobio kod useljenika govori i procjena da je njegova banka proslijedila vi{e od polovice cjelokupne svote dozna~ene obiteljima u Hrvatskoj.
Otvorio je i europsku filijalu u Baselu, [vicarska, glavnome kontinentalnom
`eljezni~kom ~vori{tu na putu prema francuskim, engleskim, belgijskim i nizozemskim lukama, te je iseljenicima nudio karte za put preko Le Havrea, Cherbourga,
Liverpoola, Southamptona i drugih atlantskih luka.
Da bi imao jo{ vi{e utjecaja te da mo`e jo{ bolje reklamirati svoje ve} razgranate
usluge, preuzeo je 1898. Narodni list (osnovan 1895.) koji je u njegovo doba postao prvi
hrvatski dnevnik u Americi i dosegnuo nakladu od 24.000 primjeraka. Njegov
konkurent don Niko Gr{kovi}, “raspop” s Krka i prista{a Jugoslavenskog odbora u
Londonu, istovremeno je, tako|er u New Yorku, izdavao Hrvatski svijet koji je dostizao jedva polovicu naklade Zottijevih novina – koje su gorljivo pristajale uz
Habsburgovce.
Na vrhuncu uspjeha po`elio je jo{ pro{iriti svoju mo} te je 1906. postao predsjednik
utjecajnoga Hrvatskog nacionalnog dru{tva (Croatian National Society, osnovano
1894.). Sljede}e je godine tome pridodao i velik financijski uspjeh – njegove su banke
(Frank Zotti and Company) i agencije na svojim ra~unima imale oko 800.000 dolara useljeni~kog novca, a njegove su nekretnine i obveznice vrijedile skoro milijun dolara.
No za dvije je godine zbog velike financijske krize izazvane gospodarskim neda}ama,
koja je 1907. zahvatila SAD, i on zapada u te{ko}e izazvane padom vrijednosti njegovih dionica i obveznica te naglim porastom zahtjeva za isplatom uloga i {tednje –
koji nisu mogli biti ispla}eni u kratkom roku.
Okru`ni je sud u New Yorku 15. srpnja 1908. proglasio ste~aj banaka Frana Zotti & Co.
u New Yorku, Pittsburghu i Chicagu. Banka je stavljena pod prisilnu likvidacijsku
upravu koja je ustanovila da ima 8245 vjerovnika i da je na popisu dugovanja i
429.447,44 dolara iseljeni~kog novca namijenjena slanju rodbini u Europu.
Njegov je bankrot progutao u{te|evine tisu}a hrvatskih sunarodnjaka.
Nakon propasti Zotti je smijenjen s du`nosti glavnog predsjednika Hrvatske narodne
zajednice i izba~en iz organizacije. Jo{ je godinama izdavao Narodni list, ali se nikad
nije financijski oporavio. No poslije su njegovi sunarodnjaci uvidjeli da je on, iako
neko} najmo}niji, ipak samo jedan od brojnih hrvatskih i drugih bankara koji su
nastradali u velikoj krizi.
Nakon vi{e od pedeset godina u New Yorku, posljednjih je {est godina `ivota pro`ivio
u Kaliforniji.
Ante Biankini, lije~nik s otoka Hvara, odlazi u
Chicago i prou~ava pojavu i posljedice kriminala i alkoholizma me|u hrvatskim radnicima. Postaje ugledan primarijus u bolnici
te profesor na sveu~ili{tu, a vrlo je aktivan i u
Jugoslavenskom odboru u Londonu. Izdaje i
vlastite novine za propagiranje ju`noslavenskih ambicija, s ~ime upoznaje i predsjednika
Wilsona.
“Franjo Zotti jedna je od najzanimljivijih, ali i najdubioznijih osoba na{eg iseljeni{tva
uop}e. Od siromaha, pometa~a newyor{kih ulica, postao je bankar, {ifkarta{,
brodovlasnik, najbogatiji hrvatski iseljenik uop}e, da bi na kraju umro kao siromah u
Americi”.
Ante Biankini - lije~nik, politi~ar i
“kriminalni sociolog”
Ante Biankini, a physician from the island of
Hvar, left for Chicago, where he examined the
emergence and consequences of crime and
alcoholism among Croatian workers. He
became an eminent medical superintendant
in the hospital, and a university professor,
and he was very active in the Yugoslav
Committee in London. He also published his
own newspaper to promote South Slavic
ambitions, which he even presented to
President Wilson.
208 Hrvatski biografski leksikon, 1, A – Bi,
Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983., str.
746.–747.
EIIM, Josip [ilovi}, Uzroci zlo~ina, Zagreb, 1913.
(Stari Grad na Hvaru, 1860. – Chicago, 1934.)
208
Hrvatski lije~nik i politi~ar iz ugledne obitelji iz Staroga Grada na otoku Hvaru. Od
~etiri brata, najstariji je Juraj, sve}enik, publicist i urednik Narodnog lista u Zadru,
Petar Luka je agronom, Dinko pomorski kapetan, a najmla|i Ante je lije~nik i politi~ar.
Nakon osnovne {kole u Starom Gradu, Ante zavr{ava talijansku gimnaziju u Zadru i
medicinu u Be~u (1886.) gdje najprije radi kao lije~nik, potom nekoliko godina u
Starom Gradu. @eni se 1893. pijanisticom Zlatom Albrecht, k}eri poznatoga
zagreba~kog tiskara.
Zajedno sa Zlatom iseljava 1898. i odlazi u Chicago gdje radi kao suradnik znamenita
kirurga J. B. Murphyja u Mercy Hospitalu (1898.–1916.). Primarijus je i kirurg u
184
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 185
communities, it became important for sending money back home. A confirmation of
Zotti’s success and the trust he gained is the estimate that his bank forwarded more
than half of the total sum sent to families in Croatia.
He opened his European office in Basel, Switzerland, which served as the main railway junction towards the French, English, Belgian and Dutch ports. He offered emigrants tickets for journeys through Le Havre, Cherbourg, Liverpool, Southampton
and other Atlantic ports.
In order to have even more influence and to advertise his services in 1898 he took over
the Narodni list (established in 1895) which became in his time the first Croatian daily
newspaper in America and reached a circulation of 24,000 copies. His rival, Don Niko
Gr{kovi}, an ex-priest from Krk and future supporter of the Yugoslav Committee in
London, published his Hrvatski svijet at the same time in New York, but it only reached
half of Zotti’s circulation, although Zotti’s newspapers supported the Habsburgs.
At the peak of his career he wanted to widen his power, so in 1906 he became the president of the influential National Croatian Society (established in 1894). The following
year, he achieved a tremendous financial success – his banks, Frank Zotti & Co. and
agencies had more than $800,000 of immigrants’ money in their accounts, and his
companies held assets and bonds were worth almost a million dollars.
But two years later, because of the financial crises caused by economic problems
which hit the United States in 1907, Zotti faced trouble. His shares and bonds lost
their value, while requests for the withdrawal of savings grew, though they could not
be paid in a short period of time.
The County Court in New York declared Frank Zotti & Co. in New York, Pittsburgh
and Chicago bankrupt on 15 July 1908. The liquidators announced that it had 8245
creditors and owed $429,447.44 of immigrants’ money that had been earmarked to be
sent to Europe. His bankruptcy swallowed the savings of thousands of Croatian emigrants.
After his fall, Zotti lost his seat as National Croatian Society and thrown out of it. He
published the Narodni list for many more years, but he never prospered again.
Afterwards his countrymen realized that, although he was the most powerful, he was
just one of the bankers destroyed by the great crisis. After more than fifty years in
New York, he spent the last six years of his life in California.
“Franjo Zotti had been one of the most interesting, but also most dubious Croatian
immigrants ever. From a poor man, the sweeper of the streets of New York, he became
a banker, agent, ship-owner and the richest Croatian immigrant, only to die as a poor
man in America.”
Ante Biankini – Physician, Politician and
“Criminal Sociologist”
(Stari Grad on Hvar, 1860 – Chicago, 1934)
Biankini was a Croatian physician and politician from an eminent family from Stari
Grad on the island of Hvar.208 He had been the youngest of four brothers. The eldest,
Juraj, became a priest, publisher and editor of Narodni list in Zadar, while Petar Luka
became an agronomist, and Dinko a ship captain.
After primary school in Stari Grad, he finished Italian grammar school in Zadar, and
studied medicine in Vienna. He graduated in 1886 and worked as a physician first in
Vienna and then in Stari Grad. In 1893 he married Zlata Albrecht, a pianist and a
daughter of a renowned printer from Zagreb.
He and Zlata emigrated to America in 1898. They went to Chicago, where he worked
as an associate of a famous surgeon, J. B. Murphy at the Mercy Hospital from 1898 to
208 Hrvatski biografski leksikon, 1, A – Bi, Jugoslavenski
leksikografski zavod, Zagreb, 1983., str. 746.–747.
EIIM, Josip [ilovi}, Uzroci zlo~ina, Zagreb, 1913.
185
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 186
Columbus Hospitalu (1904.–1906.) te docent kirurgije na Northwestern University
(1900.–1915.).
Kao hrvatski iseljeni~ki politi~ar zala`e se za oslobo|enje i ujedinjenje ju`noslavenskih naroda te postaje i predsjednik Jugoslavenskoga narodnog odbora u SAD-u
(1915.), predsjednik Jugoslavenskoga narodnog vije}a u Washingtonu (1916.). i ~lan
Jugoslavenskog odbora u Londonu (1916.). Sam financira i izdaje listove Hrvatska zastava (1914.–1916.) i Jugoslavenska zastava (1917.–1918.), oba u Chicagu. I predsjednika
W. Wilsona upoznaje s ju`noslavenskim ambicijama i dobiva njegovu podr{ku.
Bavi se i istra`ivanjem eutanazije kao “opravdanog usmr}ivanja”, problemima alkoholizma i kriminala uzrokovanog socijalnim okolnostima (objavljuje Kriminalnu sociologiju, Zagreb 1909.), uglavnom na primjerima iseljenih Hrvata, te upoznavanjem
Hrvatske s Amerikom (Amerikanski na~in uzgoja i {kolstva, Zadar 1910., Amerika za
Jugoslaviju, Split 1926.). Zanima se i za neke najop}enitije eti~ke i spoznajne teme
(Upoznavanje samoga sebe, Zagreb 1913.).
Ante Biankini vi{e puta dolazi u Europu i u Stari Grad (1910., 1914. i 1920.). I medicinska praksa i istra`iva~ki rad ~vrsto su mu ukotvljeni u Americi, a politi~ka djelatnost
vezana uz staru domovinu.
Frane Lu~i} Borinov i njegova obitelj
(Mar~elji, 1859. – Mar~elji, 1940.)
Frane je odrastao u velikoj obitelji u `upaniji Mar~elji, u blizini Rijeke, u ku}i
Borinovih, kraj Ronjgi, u tada posve uobi~ajenoj i tipi~noj kastavskoj selja~koj ku}i,
duga~koj prizemnici koju se nazivalo “pozemujka” – u jednom je dijelu stanovala
209
obitelj, u drugom – krava.
Stambeni je dio ku}e imao dvije sobe i veliku kuhinju s ognji{tem, ogra|enim i
zatvorenim posebnom drvenom pregradom da ga se za{titi od propuha i izdvoji od
ostatka kuhinje.
Osim u sobama, spavalo se i na tavanu u koji se iz kuhinje dolazilo ljestvama; naj~e{}e
su se tamo uvla~ila djeca.
U kuhinji se pak, nakon svakodnevnoga te{koga rada, nave~er `ivot odvijao oko
velikoga niskog stola s klupama, za koji su sjedali svi uku}ani i jeli iz velike zemljane
zdjele nasred stola. Naj~e{}i je obrok u ta vremena bila obi~na kukuruzna ka{a.
Kada se Frane o`enio Katom (Katarina, ro|ena Jugo iz obli`njih Baru{i}i-Lu~i}i,
1857.–1938.), morao je oti}i iz rodne ku}e u podstanare (govorilo se tada – “na fit”).
Potkraj stolje}a obitelj se pove}ala pa se morao brinuti o prehranjivanju tada ve}
desetero~lane obitelji.
Frane Lu~i} Borinov, iz Mar~elji kod Kastva,
prvi put putuje u Ameriku 1899. i to u
Colorado, u City of Pueblo, na rad u
kamenolomu. Vra}a se, no jo{ dvaput odlazi u
Ameriku kako bi mogao izgraditi ku}u i cisternu te urediti vrtove oko ku}e.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
Frane Lu~i} Borinov, from Mar~elji near
Kastav, travelled to America for the first time
in 1899. He went to Colorado, to the City of
Pueblo, to work in a quarry. He returned
home, but the expenses of building a house
and a water tank and decorating his garden
made him leave for America two more times.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
209 Podaci i slike: nasljednici obitelji Lu~i} – Zdenka
Novosel i Nevenka Pizzul, RijekaEllis Island Museum
of Immigration
186
Prvi je put otputovao preko Atlantika 1899. godine. Otputio se na jug u City of Pueblo,
Colorado, i radio u kamenolomu. Bio je obi~an te`ak, bez ikakva zanata, pa se i nije
mogao nadati ne~emu boljemu.
S malom se u{te|evinom vratio 1903. u rodni kraj. Uspio je dobiti op}insko zemlji{te
u Mari}evoj Dragi i uskoro je podignuo vlastitu ku}u.
Potro{iv{i novac, ponovno odlazi u Ameriku – da zaradi za dogradnju i pro{irenje
ku}e.
Ukrcava se 20. svibnja 1905. u Le Havreu na parobrod Montreal u vlasni{tvu kompanije French Line (Compagnie Générale Transatlantique) i sti`e u New York 3. lipnja.
Na popisu putnika naveden je kao Franz Lucic, u d`epu ima 22 dolara i ovaj put, na
poziv prijatelja Antona Mladeni}a, ide na sjever, u Gladstone, dr`ava Michigan.
Odlazi i tre}i put, i ukrcava se u Le Havreu na parobrod La Savoie, a u New York sti`e
7. svibnja 1910. Bio je to ujedno zadnji put. Od u{te|evine je izgradio {ternu i uredio
vrtove oko ku}e.
Njegove se unuke i danas prisje}aju obiteljskih pri~a i djedove ku}e te kako su se oko
ku}e na kr{evitoj uzvisini gradili kameni suhozidi (“prezidi”) i kako su djeca sudjelovala u ure|enju vrta, te u ko{arama nosili zemlju iz obli`njeg dolca.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 187
1916. He was the head doctor and surgeon in Columbus Hospital and assistant professor of surgery at Northwestern University (1900 – 1915).
As a Croatian immigrant politician he spoke in favour of the liberation and unification
of the Southern Slavs. He became the president of the Yugoslav National Committee
in the United States (1915), president of the Yugoslav National Board in Washington
(1916) and a member of Yugoslav board in London (1916). He financed and the published magazines Hrvatska zastava (1914 – 1916) and Jugoslavenska zastava (1917 – 1918),
both in Chicago. He informed President Woodrow Wilson about the ambitions of
Southern Slavs and got his support.
He researched euthanasia as a “justified means of putting someone to death,” alcoholism and criminal behaviour caused by social circumstances (he published Criminal
Sociology, Zagreb 1909), usually taking Croatian immigrants as examples. He also
worked on introducing Croatia to America (American way of upbringing and education,
Zadar 1910, America for Yugoslavia, Split 1926). He also expressed interest in some general ethical and cognitive subjects (Knowing yourself, Zagreb 1913). Biankini visited
Europe and Stari Grad a few times, in 1910, 1914, and 1920. His medical practice and
his research became firmly anchored in America, and his political activity remained
connected with his old country.
Frane Lu~i} Borinov and His Family
(Mar~elji, 1859 – Mar~elji, 1940)
Frane grew up in a big family in Mar~elji near Rijeka, in the Borinov house in Ronjgi.
The house represented a typical village house in the Kastav area, a long single-floor
building called “pozemujka.” The family lived at one end, and a cow at the other. 209
The living area had two rooms and a big kitchen with a fireplace surrounded with a
special wooden screen to protect it from drafts and separate it from the rest of the
kitchen. People slept in the rooms and in the attic which could be reached by the stairs
from the kitchen – usually the children climbed up there. Social life centred on the
kitchen. After a day of hard work, the family would gather around a low table with
benches. They all ate from a large earthenware bowl in the middle of the table, usually eating plain cornmeal.
Kata Lu~i}, Franetova `ena, s k}erima u
dvori{tu ispred nove ku}e izgra|ene
“ameri~kim” novcem. Od osmero djece, ~etiri
su joj sina iselila u Ameriku i nikad ih vi{e nije
vidjela. (Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul,
Rijeka)
Kata Lu~i}, wife of Frane, with her daughters
in the yard in front of her new house built
with “American money”. Out of her eight
children, four sons emigrated to America and
she never saw them again.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
When Frane married Kata (Katarina née Jugo from the nearby Baru{i}i-Lu~i}i, 1857 –
1938), he had to leave his family house and rent a place to live (it was called “na fit”).
By the end of the century, the family had grown and he had ten mouths to feed.
He first sailed over the Atlantic in 1899. He went south to Pueblo, Colorado and
worked at a quarry. A peasant with no skills, he could not hope for something better.
He came back in 1903 with some savings. He managed to get some communal land
in Mari}eva Draga and soon he built his own house. After he spent his money, he
returned to America again – to earn enough to enlarge his house. He boarded the
Montreal (French Line – Compagnie Generale Transatlantique) on 20 May 1905 in Le
Havre and arrived in New York on 3 June. The passenger manifesto lists him as Franz
Lucic. He had 22 Ddollars and this time, and, at the invitation of his friend Anton
Mladeni}, he went north, to Gladstone, Michigan. He went to America for a third and
last time with the La Savoie from Le Havre, arriving in New York on 7 May 1910. He
used his savings to build a well and gardens around the house.
His granddaughters still remember family stories: grandfather’s house, stone walls
(“prezidi”) on limestone hill, children working in the garden and carrying earth in
baskets from a nearby sinkhole.
Unlike his sons, Frane returned to Mari}eva Draga for good after his third journey. He
lived peacefully with Kata, worked in his garden and sometimes, even when he was
old, he earned his wages working on the roads in Kastav.
187
209 Information and photographs: descendants of the
Lu~i} family – Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul,
Rijeka
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 188
Za razliku od sinova, otac Frane nakon tre}ega boravka u Americi zauvijek se vra}a
ku}i, u Mari}evu Dragu, `ivi mirno s Katom, radi u svome “gruntu”, a katkad, ~ak i u
visokoj dobi, zara|uje nadnicu rade}i na cestama Kastav{tine.
Sinovi obitelji Lu~i}. Izme|u 1885. do 1900. u domu Frane i Kate
Lu~i} u `upaniji Mar~elji (Halubje, nadomak Rijeci) ro|eno je osmero djece koju nije
bilo lako prehraniti – Dolfo (Rudolf), Frane (Franjo), Tone (Anton), Vicenco, Benjamin,
210
Marija, Pepa (Josipa) i Albina.
Najmla|i od njih, mali Benjamin, ro|en je kada je glava obitelji Frane, u potrazi za
zaradom, ve} oti{ao u Ameriku kamo su prije njega odlazili i drugi iseljenici iz te
`upanije.
Dolfo Lu~i}-Borinov odlazi 1905. u Hamburg,
ukrcava se na parobrod Sjeveronjema~kog
Lloyda i odlazi u Ameriku, u Pueblo i potom u
Colorado Springs, gdje mu je ve} bio otac. U
SAD-u postaje Rudolf Lusic i radi u
kamenolomu kao i otac. Dolfo se `eni djevojkom iz svoga kraja. Kao dokaz da se u
Americi snalazi podosta dobro ponosno {alje
u zavi~aj sliku svoje obitelji pred vlastitim
Fordom.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
Frani i Kati odlaze u Ameriku i ~etiri sina i – nikad se vi{e ne}e vratiti.
Najstariji sin Dolfo (Rudolf Lusic, 1885.–1951.), odlazi u Hamburg i 4. o`ujka 1905.
ukrcava se na parobrod Roland, u vlasni{tvu sjevernonjema~kog Lloyda. U New York
sti`e 25. o`ujka i potom odlazi u Colorado – na brodskoj listi putnika navedeno je da
ide kod strica Frane Sar{ona.
Dolfo Lu~i}-Borinov went to Hamburg in
1905, got on board of a North German Lloyd
steamship and emigrated to America, to
Pueblo, and then to Colorado Springs, where
his father was already living. In the US he
became Rudolf Lusic and worked, just as his
father, in a quarry. Dolfo married a girl from
his region. As a proof that he was doing very
well in America, he proudly sent home a picture of his family in front of his Ford.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
Tone (Anthon, ro|en 1890. - umro oko 1980.) ukrcava se u Le Havreu na brod Floride
i sti`e u New York 31. sije~nja 1910.
Sin Frane (Frank T. Lusic, 1893.–1962.) dolazi za svega nekoliko mjeseci. Zajedno s
ocem ukrcava se u Le Havreu (parobrod La Savoie) i sti`e u New York 7. svibnja 1910.
^ini se da je Vicenco, najmla|i od obiteljskih iseljenika, stigao poslije.
Tako se gotovo cijela mu{ka polovica obitelji na{la u Pueblu i potom u Colorado
Springsu u Coloradu, gdje su i sinovi radili u kamenolomu. Dolfo i Franjo ovdje su
`ivjeli do smrti, a Tone je poslije preselio u Cleveland u Ohiju.
Sinovi su, me|utim, postali Amerikanci. Nakon kamenoloma, radili su u ~eli~anama i
u tvornici bicikla. Jedan je od njih otvorio vlastiti restoran. O`enili su se djevojkama iz
domovine, dvojica Kastavkama, tre}i Slovenkom, i odgajali djecu.
Najmla|i i najnesretniji, Vicenco, nije se ni o`enio ni po`ivio. Upao je u lo{e dru{tvo i
poginuo u bijegu, iska~u}i iz jure}ega vlaka.
Otkad su kao jo{ nedozreli mladi}i oti{li u Ameriku, njihova majka Kata vi{e nikada
nije vidjela svoje sinove i nikada nije upoznala svoje ameri~ke unuke.
Imu}ni gostioni~ar Nick i sirota Ana Verzuh
Gostionica, saloon Nicka Verzuha iz Gorskog
kotara, podignuta u malom mjestu East
Heleni, Montana. Je su li se kod njega okupili
i ostali ~lanovi obitelji, mo`da sirota Ana s
~etvero djece? U svakom slu~aju, u Gorskom
kotaru danas vi{e nema obitelji Verzuh.
(Fotoarhiva Hreljanovi}, Rijeka)
Tko je Nick Verzuh i kada je stigao u Ameriku?
Njegovo ime znamo jedino zato {to je ispisano velikim slovima na fotografijama
pro~elja njegova saloona koji je, zajedno sa slikom unutra{njosti svoje udobno oprem211
ljene gostionice, poslao svojima u Gorski kotar. Slike su sa~uvali daleki nasljednici
do kojih o Nicku nisu doprle nikakve vijesti. Mo`emo tek naga|ati koji je me|u onima
koji stoje pred ulazom, kao i na drugoj slici me|u onima kraj {anka, ponosni gostioni~ar.
Stoji li na radnomu mjestu ili se radije pokazuje kao gospodin s uvjerljivim br~inama
i {e{irom? No sigurno je da je zadovoljan svojim ameri~kim uspjehom!
The “Saloon” of Nick Verzuh from Gorski
Kotar, built in the small town of East Helena
in Montana. Did also the other members of his
family, maybe poor Ana with four children,
come to live with him? In any case, there are
no Verzuhs left in Gorski Kotar today.
(Fotoarhiva Hreljanovi}, Rijeka)
Verzuh je rijetko prezime. Svega je sedam puta zabilje`eno na listama iseljenika koji su
u razdoblju od 1892. do 1924. stizali na Ellis Island.
No na tom popisu nema Nikole-Nicka. Zna~i da sti`e ranije ili se iskrcava u nekoj drugoj luci, mo`da u Philadelphiji, Baltimoreu ili Bostonu.
210 Podaci i slike: nasljednici obitelji Lu~i} – Zdenka
Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka
Ellis Island Museum of Immigration
211 Podaci i slike: Egon Hreljanovi}, Rijeka
188
Verzuhi u Ameriku dolaze iz Gorskog kotara – najprije majka s djecom, nekoliko
mjeseci potom Anton iz Severina putuje u Colorado, a nakon vi{e godina sti`e jo{
samo jedan momak.
Pa`nju ipak privla~i sirota Ana u dobi od 36 godina.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 189
The Sons of the Lu~i} Family. Between 1885 and 1900 Frane
and Kata Lu~i} in the Mar~elji (Halubje, near Rijeka) had eight children: Dolfo
(Rudolf), Frane (Franjo), Tone (Anton), Vicenco, Benjamin, Marija, Pepa (Josipa) and
Albina – they found it difficult to feed them all.210 The youngest one, little Benjamin
had been born when the head of the family, Frane, had already gone to America seeking his fortune, just like other emigrants from that village.
Four of Frane and Kata’s sons went to America never to return. The oldest one, Dolfo
(Rudolf Lusic, 1885 – 1951) went to Hamburg and on 4 March 1905 boarded the Roland
(Lloyd). He arrived in New York on 25 March and went to Colorado – in the passenger list it is recorded that he went to join his uncle Frane Sar{on. Tone (Anthon, 1890
– 1980) boarded the Florida in Le Havre and arrived in New York on 31 January 1910.
Obitelj Lu~i} – otac Frane, majka Kata i
osmero djece. Gotovo polovica obitelji odlazi
u Ameriku. Osim oca, svi ostaju u SAD-u,
jedino pod starost dolaze u posjet rodnom
kraju.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
The Lu~i} family – father Frane, mother Kata
and eight children. Almost half of the family
emigrated to America. Besides the father,
everybody stayed in the US and visited their
homeland only in old age.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
Frane (Frank T. Lusic, 1893 – 1962) came only a few months later. Together with his
father, he boarded the La Savoie in Le Havre and arrived in New York on 7 May 1910.
It seems that Vicenco, the youngest of the family’s emigrants, came later. Therefore
almost the whole male half of the family came to Pueblo and then Colorado Springs
in Colorado, where the sons worked at the quarry too. Dolfo and Franjo stayed there
for good, and Toni moved to Cleveland, Ohio.
The sons became Americans. After the quarry, they worked in steel mills and a bicycle factory. One opened a restaurant. They married girls from their homeland; two
found girls from Kastav, one a girl from Slovenia, and raised their children. The
youngest and the least fortunate, Vicenco, neither married nor lived long. He fell into
bad company and got killed as a fugitive, jumping off a train.
They all left as young men and their mother, Kata, never saw them again nor met her
American grandchildren.
The Rich Innkeeper Nick and
the Poor Ana Verzuh
Who was Nick Verzuh and when did he come to America?
We know his name only because we see it in the photographs of his saloon, written in
big letters above the door. He sent those photographs, along with ones showing the
comfortable interior of his saloon, to his family in Gorski kotar.211 His descendants
saved the photographs but know nothing about Nick. We can only guess which of the
men standing on the porch or leaning on the bar in the saloon could be the proud
owner. Is he shown as a worker, or as a gentleman with big moustache and hat? We
can only be sure that he was satisfied with his American success.
Verzuh is a rare surname. Only eight Verzuhs can be found in the passenger lists in
Ellis Island between 1892 and 1924, none of whom are Nick. That means that that he
either arrived earlier, or that he had disembarked in some other port: Philadelphia,
Baltimore or Boston. Verzuhs came to America from Gorski kotar. The first arrivals
consisted of a mother with her children. A few moths later, Anton Verzuh from
Severin arrived, on his way to Colorado, and thereafter just one young man.
Our attention is drawn to poor Ana, who arrived at the age of 36. The passenger lists
misspell her place of origin as “Roudal”. Ana boarded the La Bretagne in Le Havre on
29 December 1900 and arrived in New York on 7 January 1901. The passenger list
reveals that she had been housewife and that she had 36 Dollars – an amount equal to
her age. Her neighbour, Marija Grguri} (23), accompanied her, but oddly no mention
is made of her husband or her children who travelled with her – Joso (15), Ana (13),
Tereza (5) and little Danica then only two and a half years old. Mother and children
210 Information and photographs: descendants of the
Lu~i} family – Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul,
Rijeka
189
211 Information and photographs: Egon Hreljanovi},
Rijeka,
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 190
Mjesto prebivanja iz kojega dolazi navedeno je pogre{no kao Roudal! Ana se 29. prosinca 1900. ukrcava u Le Havreu na parobrod La Bretagne i sti`e u New York 7. sije~nja
1901. godine.
Na listi putnika upisana je kao ku}anica, s 36 dolara u d`epu. Koliko godina `ivota –
toliko dolara!
S njom je u dru{tvu i susjeda Marija Grguri} (23), no upadljivo je da Ana ne spominje
mu`a, a ima brojnu djecu – Josu (15), Anu (13), Terezu (5) i Danicu koja ima samo
dvije i pol godine. Majka i djeca odlaze kod {urjaka i strica u jedno od naj~e{}ih odredi{ta hrvatskih iseljenika – u Pittsburg, Pensilvanija.
Od kakve nevolje Ana bje`i?
[to joj se dogodilo s mu`em, ocem brojne djece? Nastradao u nesre}i? Propio se,
zapostavlja i zlostavlja obitelj?
I tko je {urjak kojemu povjerava spas svoje djece? Je li to imu}an, ali mo`da osamljeni
Nick? Mo`emo jedino naga|ati.
Ako su ona i djeca doista do{li Nicku, zna~i da su se u me|uvremenu vjerojatno iz
naseljenih i visokoindustrijaliziranih krajeva sjeveroistoka SAD-a preselili na
ran~erski sjeverozapad, me|u krave i “kravare”.
Planinski predjeli Montane posljednje su indijansko uto~i{te. Nakon kona~no
zavr{enih ratnih sukoba i brojnih ~arki, krajem stolje}a iz tog podru~ja odlazi vojska,
a u biv{im utvrdama osnivaju se {kole za industrijsku obuku mladih Indijanaca
(1892.) koje vlasti `ele uklopiti u moderni `ivot.
Iako rodom iz Gorskog kotara, Nicka vjerojatno ne privla~e toliko gorski predjeli
koliko pogodnost da tu izgradi svoj saloon. Montana je tada zemlja velikih ran~eva i
brojnih kauboja, omiljenih gostiju takvih okupljali{ta, no i kraj do kojega dopire razvoj
industrije.
Trinaest godina poslije sirote Ane, u Ameriku dolazi sedamnaestogodi{nji Rudolf
Verzuh, tako|er iz ne~itko ispisanog mjesta u “Austriji” (Pinowae?).
U New York sti`e 21. velja~e 1913. brodom iz Le Havrea i odlazi u East Helenu,
Montana – stricu Nicku Verzucku! Tko bi to mogao biti ako ne onaj ponosni vlasnik
saloona!
Je su li se ~lanovi goranske obitelji Verzuh okupili i skrasili u East Heleni u Montani?
“Tarzanova” obitelj Weissmüller
(Szabadfalu/Freidorf, Rumunjska, 1904. – Acapulco, Meksiko, 1984.)
Glasoviti Tarzan – Janos ili Johann, najpoznatiji kao Johnny Weissmüller, ro|en je
212
1904. u banatskom gradi}u Szabadfalu u kojem je i kr{ten . U tom su jugozapadnom
predgra|u Temi{vara nekad `ivjeli Nijemci pa je nakon odlaska Ma|ara i prozvan
njema~kim imenom Freidorf, kako se i danas zove.
Johnny Weissmüller, vi{estruki olimpijski
pobjednik u plivanju, bio je najpopularniji
Tarzan na filmskom platnu. Njema~kog je
podrijetla, no ro|en je u Temi{varu (u ~etvrti
njema~kog imena Freidorf). Kada njegovi
odlu~uju iseliti, malom je Johannu svega
nekoliko mjeseci.
(Arcadia Publishing, Portsmouth)
Njegovi roditelji, Peter Weissmüller i Elisabeth Kersch, upoznali su se 1902.; on je satnik u austrougarskoj domobranskoj vojsci, a ona radi u tvornici duhana. Vjen~ali su se
1903. u katoli~koj crkvi i uskoro dobili sina. Obitelj je njema~ka pa se, iako je kr{ten
kao Janos, zapravo zove Peter Johann.
Nezadovoljni uvjetima `ivota, roditelji odlu~uju iseliti u Ameriku pa svi zajedno
odlaze u Rotterdam i 14. sije~nja 1905. ukrcavaju se na istoimeni parobrod (tre}i po
redu od ~etiri broda istoga imena u floti Holland America Linea) i sti`u u New York 26.
sije~nja.
Johnny Weissmuller, repeated Olypic champion in swimming, was the most popular
Tarzan on the big screen. He was of German
origin, but born in Timisoara (in a district
with the German name Freidorf). When his
family decided to emigrate, little Johann was
only a couple of months old.
(Arcadia Publishing, Portsmouth)
212 Jovana Iveti}, neobjavljeni tekst, Novi Sad 2008.;
Johnny Weissmüller Jr., William Reed, W. Crais Reed,
Tarzan my father, Toronto, 2002.; Johnny Weissmüler
Ausstellung zum 100 Geburstag, Donaushwabisches
Zentralmuseum Ulm, 2004.
190
Peter ho}e u Chicago, no najprije odlaze u Windber u Pensilvaniji gdje ve} `ivi njegov
{urjak Johann Ott. Bio je to tada industrijski gradi} s rudnikom ugljena, stotinjak kilometara udaljen od Pittsburgha.
U nadi da }e jednoga dana otvoriti pivnicu, Peter se prihva}a te{kih poslova, me|u
ostalim i prekovremenoga rada u rudniku. Iste se godine Peteru i Elisabethi ra|a i
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 191
went to her brother-in-law, to one of the most common destinations of Croatian immigrants – Pittsburgh, Pennsylvania.
What was Ana running from? What happened to her husband, the father of their children? Was he killed in an accident? Did he start drinking and neglecting and molesting his family? Who was the brother-in-law, in whose hands she put the welfare of
her children? Was it perhaps rich but lonely Nick? We can only guess.
Thirteen years after poor Ana, seventeen-year-old Rudolf Verzuh arrived in America,
also from an illegible place in “Austria” (“Pinowae”?). He arrived to New York on 21
February from Le Havre and went to East Helena, Montana – to his uncle Nick
Verzuh! Who else could it be but the proud owner of the saloon?
The mountains of Montana had become the last refuge of Native Americans. After the
wars and skirmishes ended, the army left that area at the end of the 19th century, the
forts became schools for the technical education of young Indians (1892), whom the
government wanted to fit into the modern world.
Although he came from the mountainous Gorski kotar, Nick probably did not find the
mountains as attractive as the opportunity to build his own saloon. Montana was a
country of big ranches and many cowboys, the favourite clients of such places, but it
also had growing industry.
Were the members of the Verzuh family united in Montana in the end and did they
remain there?
Tarzan’s Family – the Weissmullers
(Szabadfalu/Freidorf, Romania, 1904 – Acapulco, Mexico, 1984)
The famous Tarzan – Janos or Johan Weissmuller, known as Johnny Weissmuller, was
born in 1904 in the small town of Szabadfalu in Banat, where he was baptized.212
Szabadfalu is a suburb of Timisoara, with a large German population (it is known as
Freidorf in German).
His parents, Peter Weissmuller and Elisabeth Kersch met in 1902. Peter had been a
captain in the Austro-Hungarian army, while she worked in a tobacco factory. They
married in 1903 in the Catholic Church, and soon she gave birth to a son. Although
baptized as Janos, his real, German name was Peter Johann. Unsatisfied with their living conditions, his parents decided to emigrate to America. The whole family went to
Rotterdam and on 14 January 1905 they boarded the Rotterdam (the third of the four
ships with the same name in the Holland America Line fleet). They arrived in New
York on 26 January.
Brod Rotterdam kojim je iz luke Rotterdam
iselila obitelj Weissmüler, na ulazu u luku
New York.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
The Rotterdam on which the Weissmuller family emigrated from the Rotterdam harbour,
shown here when entering the New York harbour.
(Donaushwabisches Zentralmuseum Ulm)
Peter wanted to go to Chicago, but they first went to Windber in Pennsylvania, where
his brother-in-law, Johann Ott lived. It was a small industrial town with a coal mine,
a hundred kilometres from Pittsburgh. Dreaming of opening a pub, Peter worked
hard, doing overtime in the coal mine. That same year he and Elisabeth had another
son, Peter (1905). The Weissmullers soon moved to Chicago, where Peter, in cooperation with Keely’s Brewery, opened a pub, and Elisabeth started working as a cook at the
Turn-Verein society.
But the family’s fortune soon soured. Peter spent too much money and he fell into
debt, and the situation at home culminated in his departure in 1916. Elisabeth became
so distressed that she could not admit that her husband had left her. She claimed that
he had tuberculosis, and two years after she said that he had died, although he actually died a few years later, in 1925.
191
212 Jovana Iveti}, unpublished text, Novi Sad 2008.;
Johnny Weissmuller Jr., William Reed, W. Crais Reed,
Tarzan my father, Toronto, 2002.; Johnny Weissmüler
Ausstellung zum 100 Geburstag, Donaushwabisches
Zentralmuseum Ulm, 2004.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 192
drugi sin, nazvan Peter (1905.). Weissmülleri uskoro sele u Chicago gdje otac, u suradnji s kompanijom Keely’s Brewery, doista otvara pivnicu, a majka se zapo{ljava kao
kuharica u udru`enju Turn-Verein.
No obiteljska sre}a brzo biva pomu}ena – zbog Peterova rasipni~kog `ivota pivnica
zapada u dugove, a u ku}i vladaju razmirice koje }e 1916. prouzro~iti o~ev odlazak.
Elisabeth je toliko pogo|ena da ne priznaje da ju je suprug napustio, ve} tvrdi da je
bolestan od tuberkuloze, a nakon dvije godine izjavljuje da je umro, iako zapravo
umire tek nekoliko godina poslije (ro|en oko 1878., umro1925).
Napu{tena Elisabeth na}i }e se u oskudici pa djeca moraju raditi.
Uz redovito poha|anje {kole, Johann ve} u dvanaestoj godini radi u hotelu kao liftboy.
U to mu je doba lije~nik savjetovao da zbog lo{ega zdravlja po~ne – plivati. Vrlo brzo,
s jedva ~etrnaest godina, postaje najmla|i prvotimac u klubu YMBCA – iako je predvi|ena dob {esnaest godina. Njegov je pliva~ki uspon nezaustavljiv. Uskoro pobje|uje
i na ameri~kome nacionalnom prvenstvu u Hanalulu na Havajima (1923.). Budu}i da
jo{ nema ameri~ko dr`avljanstvo, zamjenjuje dokumente s bratom koji je ro|en u
SAD-u – {to mu omogu}uje sudjelovanje na olimpijadi u Parizu 1924., na kojoj osvaja
tri zlatne medalje, a jo{ dvije na olimpijadi u Amsterdamu (1928.).
Nakon {to je prestao plivati, zapo~inje glumiti i stje~e slavu u popularnim filmovima
o Tarzanu (od 1932.).
Uz filmska uzbu|enja u d`ungli, privatni mu je `ivot jednako dramati~an. @eni se pet
puta i ima troje djece – sina Johnnyja te k}eri Annu Vendy i Heidi Ellis.
Umro je 1984.u Acapulcu u Meksiku.
Naprasiti Klement Sisari} ne voli Ameriku
(Podgora, 1886. – Rijeka, 1953.)
Klement Sisari} - Kleme iz Podgore (pored Makarske, Dalmacija), sin je Jure Sisari}a,
imu}na trgovca koji se o`enio Mandinom, obrazovanom i lijepom djevojkom s Visa.213
Mandina je za pomo} u ku}i dovela mladu mje{tanku Matiju Vela i, kako nisu mogli
imati djece, nagovorila je Juru da im Matija rodi “dite”. Usprkos o~ekivanom protivljenju Crkve, progonu vlasti i moralnoj osudi mje{tana, Matija je Juri rodila – sedmero
nezakonite djece!
Nakon o~eve smrti i nemogu}nosti da naslijedi o~evu imovinu, Kleme odlu~i oti}i u
Ameriku. Zaputio se u Hamburg, ukrcao u parobrod Blucher i 28. listopada 1906. stigao u New York i zaposlio se kao lu~ki radnik.
I danas se u obitelji prepri~ava zgoda koja potvr|uje njegovu naprasitu narav. Jednoga
je dana, umoran od mukotrpna rada, sjeo da se odmori i zapali cigaretu. Opazio ga je
{ef i strogo prekorio. Kleme je ustao, odbacio cigaretu i – oti{ao! Odlu~io je napustiti
Ameriku i vratiti se.
Klement Sisari} (na slici desno) iz Podgore u
Dalmaciji odlazi u New York i zapo{ljava se
kao lu~ki radnik, no ubrzo se sukobljava sa
{efom i vra}a ku}i. Naslijediv{i dio o~evine
po~inje se baviti ribarenjem i trgovinom
vinom. I bez Amerike stje~e lijep imetak i
gradi ku}u.
(Jolanda Todorovi}, Rijeka)
“Ne}u `ivjeti u zemlji u kojoj, kada mi se prohtije, ne mogu ni ’{panjulet’ zapalit.”
Klement Sisari} (on the right) from Podgora,
Dalmatia, went to New York and got
employed as a dock worker, but soon a conflict with his boss left him unemployed. He
inherited part of his patrimony and took up
fishing and selling wine and, even without
America, he managed to make a small fortune and build a house.
(Jolanda Todorovi}, Rijeka)
213 Jolanda Todorovi}, neobjavljeni tekst, Rijeka 2008.
Iskrcao se u Trstu i vratio u rodnu Podgoru.
U me|uvremenu, njegova pomajka Mandina, koja je i nakon Jurine smrti zadr`ala u
ku}i svoju pomo}nicu Matiju, zatra`i da se Jurina djeca priznaju kao zakonita.
Carskim su ukazom djeca doista priznata zakonitim nasljednicima Jure Sisari}a.
I Kleme je naslijedio dio pove}ega o~eva imetka i o`enio se Darinkom Andrija{evi} iz
Gradca – s kojom je imao {est k}eri.
I on je, poput oca, spretan i okretan – ima brod i ribari, uzgaja masline i bavi se
vinarstvom. Sagradio je i veliku ku}u, no kako poslovi lijepo napreduju, odlu~io je
pokrenuti trgovinu vinom u podosta udaljenoj Slavoniji – i preselio se u Osijek.
Pod starost Klement zajedno s Darinkom seli iz Osijeka k}eri u Rijeku, bli`e rodnome
kraju. Najvi{e zato da opet mo`e gledati more i brodove.
192
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 193
Abandoned by her husband, Elisabeth found herself in a difficult financial situation,
and so her children had to work. Twelve-year-old Johann was still going to school
when he started working in a hotel as a liftboy. Because of his poor health, a doctor
advised him to start swimming. Very soon, when he was barely fourteen, he entered
the YMBCA team, although the usual age was 16. His rise proved to be unstoppable.
He soon won the American National Championship in Honolulu, Hawaii in 1923. As
he still did not have American citizenship, he switched his documents with his
American-born brother, which enabled him to compete in the 1924 Olympics in Paris.
He won three gold medals there, and two more in Amsterdam in 1928.
When he ended his swimming career, he started acting and became famous for his
Tarzan movies, the first of which appeared in 1932. His private life was just as adventurous as his movie life in the jungle. He married five times and had three children –
Johnny, Anna Wendy and Heidi Ellis. He died in Acapulco, Mexico, in 1984.
The Quick-Tempered Klement Sisari}
Dislikes America
(Podgora, 1886 – Rijeka, 1953)
Klement Sisari} – Kleme from Podgora (near Makarska, Dalmatia) was a son of Jure
Sisari}, a wealthy merchant. Jure married Mandina, a pretty and educated girl from
Vis213, who employed a young village girl Matija Vela as a housemaid. As Jure and
Mandina could not have children, she persuaded Jure that Matija should bear them a
child. Despite the predictable opposition of the Church, government’s harassment and
disapproval of the villagers, Matija bore seven illegitimate children to Jure.
Prizor iz malog sela Podgore u Dalmaciji, oko
1910. Razglednica s obalnom {etnicom i
agavama ve} potvr|uje po~etke turizma, a
uskoro i – boljega `ivota.
(Jolanda Todorovi}, Rijeka)
After his father’s death, since he could not inherit his possessions, Kleme decided to
go to America. He went to Hamburg and boarded the steamship Blutcher. He arrived
to America on 28 October 1906 and found work as a dock worker.
A view of a little village of Podgora in
Dalmatia, around 1910. The postcard with the
seaside promenade and agava trees already
confirmed the beginnings of tourism, and
soon – of a better life.
(Jolanda Todorovi}, Rijeka)
The anecdote that shows his quick temper is still remembered in the family: one day,
tired of hard work, Kleme sat down to rest and smoke a cigarette. A foreman saw him
and rebuked him. Kleme stood up, threw the cigarette and – walked away! He decided to leave America and go back home. “I won’t live in a country where I can’t smoke
a ‘{panjulet’ when I feel like it.”
He sailed to Trieste and returned to his native Podgora. In the meantime, his stepmother Mandina, who kept her housemaid Matija in the house after Jure’s death,
demanded that Jure’s children should be recognized as legitimate, and she obtained
an imperial decree stating that the children were the legitimate heirs of Jure Sisari}.
Kleme inherited a part of his father’s large estate and married Darinka Andrija{evi}
from Gradac, who bore him six daughters. He was just as capable as his father – he
owned a fishing boat, grew olives and produced wine. He built a large house, but as
his business grew, he decided to sell wine in the far-away Slavonija and moved to
Osijek.
In his old age Klement moved together with Darinka from Osijek to Rijeka, where one
of their daughters lived and where he was nearer to his home. He wanted to look at
the sea and ships again.
193
213 Jolanda Todorovi}, unpublished text, Rijeka 2008.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 194
Erich von Stroheim - la`ni aristokrat
i upe~atljiv glumac
(Erich Oswald Stroheim, Be~ 1885. – Maurepas, Francuska 1957.)
Erich Stroheim bio je sin Benna i Johanne Bondy. Otac, be~ki {e{ird`ija, kao i njegova
majka, bili su aktivni ~lanovi `idovske zajednice.
Mladi se, ali ve} zreli, Erich zaputio u Bemerhaven i u studenome 1909. ukrcao na
parobrod Prinz Friedrich Wilhelm u vlasni{tvu Norddeutscher Lloyda, koji je pristao u
New Yorku 25. studenoga 1909.
Na brodu je uz brojne njema~ke iseljenike, od kojih su neki iz Ma|arske i Austrije, bilo
i nekoliko Be~ana. Me|u njima i dva para – Anton i Hedwige White te Adolf i Kathe
Tandler.
Erich Oswald Stroheim, be~ki @idov, u New
York sti`e 1909. godine. U Americi se predstavlja kao aristokrat i dodaje imenu plemi}ki
von, vi{e plod bujne ma{te i sklonosti
izmi{ljanju nego prevarantske naravi. Holivudski Austrijanci tvrdili su da je njema~ki
govorio poput pripadnika austrijske ni`e
klase. No bio je dobar glumac – zapam}en po
Izgubljenim iluzijama (1938.) i Bulevaru sumraka
(1950.).
(Arcadia Publishing, Portsmouth)
Iako `idovskoga podrijetla i pripadnik srednjega gra|anskog sloja, dolaskom u
Ameriku Erich je po`elio uljep{ati svoju pro{lost i pridati sebi plemenitije podrijetlo te
se osobnom odlukom proizveo u grofa i nazvao dugim imenom koje prili~i jednom
aristokratu – Erich Oswald Hans Carl Maria von Stroheim und Nordenwall!
No nezgodni holivudski znanci – obojica Austrijanci, slavni redatelj Billy Wilder i
Stroheimov agent Paul Kochner, odlu~no su tvrdili da Erich govori poput austrijske
ni`e klase.
Erich Oswald Stroheim, a Jew from Vienna,
came to New York in 1909. In America he presented himself as an aristocrat and added a
noble von in front of his surname, which
was more a product of imaginative fiction
than of a lying nature. Hollywood Austrians
claimed that he spoke German as if he were a
member of the Austrian lower class. But, nevertheless, he was a fine actor, remembered by
La Grande Illusion (1938) and Sunset Boulevard
(1950).
(Arcadia Publishing, Portsmouth)
U Hollywoodu radi od 1914. i nastupa u manjim ulogama i kao savjetnik za njema~ku
kulturu i modu. Glumi u vi{e zapa`enih filmova, me|u kojima su najpoznatiji
Izgubljene iluzije Jeana Renoira (La Grande Illusion, 1938.) Bulevar sumraka (Sunset Blvd.,
1950.) Billyja Wildera. Iako nije bio “pravi” plemi}, barem je ostao zapam}en po filmskoj ulozi njema~kog aristokrata!
Von Stroheim je i re`irao vi{e zapa`enih filmova, me|u kojima je najuspje{niji Vesela
udovica (The Merry Widow, 1925.)
Njegova se izmi{ljanja, ka`u neki, vi{e imaju pripisati njegovoj bujnoj ma{ti nego `elji
da prevari. Budu}i da je postao slavan, ljude je zanimao i njegov `ivotni put, a on je i
dalje izmi{ljao vjerojatne i nevjerojatne pojedinosti.
Iako je u kasnijim godinama opet `ivio u Europi, radije je govorio engleski i tvrdio da
je zaboravio – materinski jezik.
Anton i Ana Justini} (Antony i Anna
Yustinick), oboje iz istoga mjesta na otoku
Krku, upoznali su se i vjen~ali u New Yorku
1920. godine. Vrlo su dru{tveni, aktivni u
kr~kim dobrotvornim dru{tvima. Nakon
Drugoga svjetskog rata kona~no posje}uju
rodni kraj, a povratkom u New York {alju
obilnu pomo} u lijekovima, hrani i odje}i.
(Elisabeth Yustinick, New York)
Marljivi dobrotvori Anton i Ana Justini}
(Anton, 1893.–1981, Ana, 1899.–1981.)
Antony and Anna Yustinick were both from
the same place on the island of Krk, but they
met and got married in New York in 1920.
They were very social and active in the Krk
charity organisations. After the Second World
War, they visited their home town, and after
returning to New York they sent generous
help packages of medicines, food and clothing.
(Elisabeth Yustinick, New York)
214 Podaci i slike: Elisabeth Yustinick, New Jersey i
Vanja Pavlovec, Rijeka
Ellis Island Museum of Immigration
214
194
Anton Justini} ro|en je 1893. u selu Rasopasno (kod Dobrinja) na otoku Krku.
Njegovi roditelji, Jele ro|ena Kirin~i} i Ive Justini}, imali su, uz najstarijega Antona, jo{
sedmero djece – Josipa, [imu, Ivu, Vinka, Mariju, Anu i Bojicu.
Anton je ve} u vrlo ranoj dobi neko vrijeme boravio u samostanu i, uz ostalo, u~io i –
{ah. Iako su sa~uvane i pjesmice {to ih je u {koli marljivo zapisivao, velika mu nauka
ipak nije bila su|ena.
Iako se predstavlja i u putni~ku je listu upisan kao devetnaestogodi{njak, u Ameriku
zapravo odlazi s jedva {esnaest godina!
Po~etkom travnja 1910. ukrcava se u Rijeci na brod Ultonia i sti`e u New York 22.
velja~e. Dolazi bratu Ivi koji `ivi u Chicagu.
Poslije se ipak vra}a u New York i `ivi u obitelji tete Marije i Louisa Simonettija u
Bronxu (New York). Ubrzo po~inje raditi kao metalski radnik i u proizvodnji kotlova,
isprva u okolici New Yorka, a potom u Hartfordu, Connecticutu i Bostonu.
U New Yorku upoznaje Anu Puri} (ro|. 1899.) iz Rasopasnog kraj Dobrinja (po majci
tako|er iz bodulske obitelji Gr`eti}). Njezin otac Ive (Ivan) Puri} oti{ao je u New York
ve} 1903. preko Southamptona. U New Yorku su ve} bili njegov prijatelj, Istranin Mate
Gr`eti}, i njegov {urjak Nikola Ili} (Iliji}), tako|er oto~anin iz Omi{lja, odakle je od
1900. u Ameriku iselilo vi{e Nikola Ili}a (Iliji}a).
Zajedno s majkom Marijom i petogodi{njim bratom Viktorom Ana dolazi u Trst, ukr-
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 195
Erich von Stroheim – Fake Aristocrat and
a Remarkable Actor
(Erich Oswald Stroheim, Vienna 1885- Maurepas, France 1957)
Erich Stroheim was the son of Ben and Johanna Bondy. His father and mother had
been hatters in Vienna and both had been prominent members of the Jewish community. The young but mature Eric went to Bremen and in November 1909 he boarded
the Prinz Friedrich Wilhelm (Norddeutscher Lloyd) and arrived in New York on 25
November 1909. Besides numerous German emigrants, some of whom came from
Austria and Hungary, a few people from Vienna were on board. Among them were
the two couples – Anton and Hedwige White and Adolf and Kathe Tandler.
Although he a middle-class Jew, Erich tried to embellish his origins when he came to
America and presented himself as a noble. He decided to call himself a count and
lengthened his name to make it aristocratic: Erich Oswald Hans Carl Maria von
Stroheim und Nordenwall. Unfortunately for him, his Hollywood acquaintances, the
famous director Billy Wilder and his agent Paul Kochner, both of whom came from
Austrian, claimed that Erich spoke the language of the Austrian lower class.
He started his career in Hollywood in 1914, appearing in smaller roles and working as
a consultant for German culture and fashion. He acted in a few acclaimed movies, the
most famous of which are Jean Renoir’s La Grande Illusion (1938) and Billy Wilder’s
Sunset Boulevard (1950). Although not a “real” aristocrat, he is remembered for his
roles of German aristocrats. Von Stroheim also directed some celebrated movies,
including The Merry Widow (1925).
Some say that he made up the story of his life not because he had been a liar, but
because he had a lively imagination. When he became famous, people wanted to
know more about his life, and he continued inventing both plausible and absurd
details. Although in his late years he moved back to Europe, he preferred to speak
English and he claimed that he had forgotten his mother tongue.
Diligent Benefactors Anton and Ana Justini}
(Anton 1893 – 1981, Ana 1899 – 1981)
Anton Justini} was born in 1893 in the village of Rasopasno near Dobrinj on the island
of Krk.214 His parents, Jele née Kirin~i} and Ive Justini} had, besides the eldest son
Anton, seven more children: Josip, [ime, Ive, Vinko, Marija, Ana and Bojica. Anton
spent some time in a monastery at an early age and learnt, among the rest, to play
chess. Some of the poems he wrote in school are saved, but scholarship was not his
destiny.
Although he claimed in the passenger list that he was nineteen, he went to America
when he was barely sixteen. In April 1910 he boarded the Ultonia in Rijeka and
arrived in New York on 22 February. He went to his brother Ivo, who lived in
Chicago. Afterwards, he returned to New York and lived with his aunt and uncle,
Mary and Louis Simonetti, in the Bronx. He soon started working as a metalworker
in the boiler industry, first near New York, and then in Hartford, Connecticut and in
Boston.
In New York he met Ana Puri} (1899) from Rasopasno near Dobrinj (her mother was
from the Gr`eti} family, from Krk). Her father Ive (Ivan) Puri} had left for New York
in 1903 through Southampton. His friend Mate Gr`eti} from Istria was already there,
as well as his brother-in-law Nikola Iliji} from Omi{alj (several men called Nikola Iliji}
emigrated from Omi{alj to America in 1900).
With her mother Marija and her five-year-old brother Viktor, Ana went to Trieste,
where they boarded the steamship Erny (Austro-Americana Line from Trieste) and on
195
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 196
cava se na parobrod Erny tr{}anske Austro-Americane i 22. studenoga 1906. sti`e ocu u
New York.
Kada su se Anton i Ana upoznali, ona je, iako je tek pre{la dvadesetu, ve} bila udovica s malim djetetom, sinom Josipom (Joseph). Vjen~ali su se 1920. godine.
Antonu, koji je u me|uvremenu postao Anthony Yustinick i Ani (Anna) ubrzo se rodila jedina k}i Elisabeth (Betty, 1921.).
Anton i Ana vrlo su dru{tveni; on je i ~lan uprave i blagajnik Dobrotvornog dru{tva
Sv. Nikole od Krka i blagajnik zavi~ajnog Kluba Dobrinj. U vrijeme velike krize, od
1929. do 1931., zajedno s prijateljima osnivaju Demokratski dru{tveni klub
(Democratic Social Club) namijenjen okupljanju, odr`avanju kulturnih priredaba i
pomaganju najugro`enijima.
Nakon Prvoga svjetskog rata Anton poziva u Ameriku i svoju mla|u bra}u pa najprije dolazi [ime, 1920-ih, a krajem 1930-ih i Vinko.
Nakon Drugoga svjetskog rata Ana i Anton {alju rodbini i siroma{nim susjedima u
Rasopasnom i okolici obilnu pomo} u odje}i, hrani i lijekovima.
Nakon pola stolje}a izbivanja, 1955. kona~no sti`u na rodni otok i provode tri mjeseca u Rasopasnom. Dolaze jo{ jednom, 1964., a njihova k}i Elisabeth jo{ pamti topao
do~ek u selu.
Anton odlazi u mirovinu 1963. u sedamdesetoj godini `ivota. Oboje umiru iste, 1981.
godine.
Louis Adamic (Alojz Adami~), mladi buntovnik jugoslavenskih nazora, nije samo
izba~en iz ljubljanske gimnazije, nego mu je i
oduzeto pravo {kolovanja na austrijskim
dr`avnim {kolama. Zato odlu~uje iseliti i ve}
kao petnaestogodi{njak dolazi u New York (u
prosincu 1912.). Njegov uzbudljiv `ivot, karijera pisca, borba za iseljeni~ka i radni~ka
prava te stalna veza s domovinom
(Jugoslavijom vi{e nego Slovenijom) i
podr`avanje Titove oslobodila~ke borbe,
u~inili su ga veoma poznatim.
(Mestni muzej, Ljubljana)
Louis Adamic - `ivot i smrt poznatog
iseljenika
(Prapo~e/Blato kod Grosuplja, 1898. – Milford, New Jersey, 1951.)
Louis Adamic (Alojz Adami}), a young rebel
with pro-Yugoslav convictions, was not only
expelled from Ljubljana’s high school, but
also deprived of his right to be educated in
Austrian state schools. Therefore, he decided
to emigrate and he arrived in New York
in December 1912, as a fifteen year old boy.
His exciting life and career as a writer, his
fight for emigration and working rights and
his constant liaison with the mother country
(Yugoslavia more than Slovenia) and support
of Tito’s liberation struggle made him a
famous man.
(Mestni muzej, Ljubljana)
Alojz Adami~ – Louis Adamic ro|en je u dvorcu Prapo~e u selu Blato pokraj Grosuplja
215
kao najstariji sin u selja~koj obitelji. Nakon osnovne {kole upisao se 1909. na gimnaziju u Ljubljani. Ve} u tre}em razredu pridru`uje se pokretu za ujedinjenje jugoslavenskih naroda i u sudjeluje u uli~nim demonstracijama. Nakratko pritvoren te izba~en iz
{kole, ostaje i bez prava za nastavak {kolovanja na dr`avnim {kolama.
Odlu~uje iseliti: ukrcava se u parobrod Niagara u Le Havreu i sti`e u New Yorku u
dobi od petnaest godina – iako je na listi putnika navedeno da je dvije godine stariji,
216
da ima {esnaest godina i osam mjeseci!
Iz New Yorka odlazi na krajnji zapad – u Kaliforniju, u naselje hrvatskih ribara u San
Pedru. Ne preostaje mu drugo nego da se prihvati radni~kih poslova, no ubrzo po~inje
pisati za slovenski dnevni list Glas naroda koji izlazi u New Yorku. Ve} 1916. prijavljuje se u ameri~ku vojsku i slu`i u Panami, Louisiani i na Havajima. Godine 1918. postaje naturalizirani gra|anin SAD-a.
215 U nekim je izvorima kao godina Adami~eva
ro|enja navedena 1899.
Janja @itnik, Louis Adami~ u: Slovenska izseljenska
knji`evnost, 2, Severna Amerika. Ljubljana 1999., str.
387.–389.
216 Putni~ka lista broda Niagara od 28. prosinca 1912.
navodi me|u putnicima iz Le Havrea u New York
Louisa Adamica iz Blata.
Biografi se povode za Adami~evom autobiografijom
(Laughing in the Jungle) i navode da je oti{ao nakon
demonstracija u Ljubljani u studenome 1913.
Adami~ ka`e: “Late in the afternoon of the last day of
1913. I was examined for entry into the United States,
with about the hundred other immigrants who had
come on the Niagara” (Laughing in the Jungle, Arno
press and the New York Times, 1969., str. 43.).
196
Kada 1920. izlazi iz vojske, opet radi razli~ite poslove i putuje po SAD-u. Ponovno se
prijavljuje u vojsku i uglavnom boravi u San Pedru u Kaliforniji.
Godine 1923. zauvijek se la}a pera te pi{e za ameri~ke novine i prevodi slovenske
pisce.
Potkraj desetlje}a, 1929., seli u New York, zaru~uje se sa Stellom Sanders, sve vi{e pi{e
i u idu}ih petnaestak godina objavljuje otprilike po jednu knjigu godi{nje.
Od 1931. pi{e, gotovo isklju~ivo na engleskom, brojne knjige sa socijalnim,
useljeni~kim i domovinskim temama. Pi{e o uspomenama iz mladosti, prije iseljenja i
prvim godinama u SAD-u te o `ivotu slovenskih iseljenika u Pensilvaniji i Ohiju.
Neke su mu od knjiga: Povijest klasnog ugnjetavanja u Americi (Dynamite: The Story of
Class Violence in America, New York 1931.), Smijeh u d`ungli: Autobiografija ameri~kog
useljenika (Laughing in the Jungle: The Autobiography of an Immigrant in America,
New York & London, 1932.) Knjiga je nagra|ena Guggenheimovom nagradom
(stipendijom).
Nakon jednogodi{njega boravka u Europi, pi{e svoju najuspje{niju knjigu Povratak u
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 197
22 November 1906 they joined their father in New York. When Anton and Ana met,
Ana already had been widowed, though barely over twenty, and had a small child,
Joseph. They married in 1920. Anton soon changed his name to Anthony Yustinick
and Ana became Anna. Their first and only daughter Elisabeth (Betty) was born in
1921.
Anton and Anna were very sociable: he was a member of the board and treasurer of
the Benevolent Society of St. Nicholas of Krk and treasurer of the Dobrinj Club.
During the Great Depression, from 1929 to 1931, he and his friends founded the
Democratic Social Club to socialize, have cultural events and help those who needed
it most.
After World War I, Anton invited his younger brothers to America. [ime arrived in the
1920s, and Vinko followed in the late 1930s. After the Second World War, Ana and
Anton sent considerable help in food, medications and clothes to their relatives and
poor neighbours in Rasopasno. After half a century in America, they visited their
native island in 1955 and spent three months in Rasopasno. They returned one more
time, in 1964, and their daughter Elisabeth still remembers the warm welcome in the
village. Anton retired in 1963, at the age of seventy. Anton and Ana both died in 1981.
Louis Adamic - Life and Death of the
Famous Immigrant
(Prapo~e/Blato near Grosuplje, 1898 – Milford, New Jersey, 1951)
Alojz Adami~ – Louis Adamic was born in Prapo~e castle in the village of Blato near
Grosuplje as the eldest son of a peasant family.215 After primary school, in 1909 he
went to a grammar school in Ljubljana. In his third year, he already joined the movement for the unity all Southern Slavs and participated in a street riot. He spent a short
time in custody and was thrown out of school, also losing the right to attend any state
school. He therefore decided to emigrate: he boarded the Niagara in Le Havre and
arrived in New York at the age of fifteen – although in the passengers’ list records that
he was almost two years older – sixteen years and eight months.216
He left New York to go west, to California, to a Croatian fishermen-populated town of
San Pedro. He had no other choice but to start working as a labourer, but he soon
started writing for the Slovenian daily newspaper, Glas naroda, which was published
in New York. In 1916 he joined the army, and served in Panama, Louisiana and
Hawaii. In 1918 he became an American citizen.
When he left the army in 1920, he did various jobs and travelled around the country.
He returned to the army and spent most of his time in San Pedro, California. In 1923
he took up a writing career and started writing for American newspapers and translating Slovenian writers. In 1929 he moved to New York and got engaged to Stella
Sanders. He wrote prolifically, and in the next fifteen years he published approximately one book a year.
From 1931 he wrote almost exclusively in English and his books focused on social,
immigrant and homeland themes. He wrote about his childhood and youth memories,
before the departure to America, and about his first years there, describing the life of
Slovenian immigrants in Pennsylvania and Ohio. His books include Dynamite: The
Story of Class Violence in America (New York 1931), and Laughing in the Jungle: The
Autobiography of an Immigrant in America (New York & London, 1932), which won the
Guggenheim scholarship. After spending a year in Europe, he wrote his most successful book: The Native’s Return: an American Immigrant Visits Yugoslavia and Discovers His
Old Country (New York & London 1934). That same year, he travelled and gave lectures all over America. In his book My America: 1928–1938 (New York & London,
1938), he combined an intimate tone with his social thoughts and dreams of a united
American nation.
215Some sources claim that Adami~ was born in 1899;
Janja @itnik, Louis Adami~ u: Slovenska izseljenska
knji`evnost, 2, Severna Amerika. Ljubljana 1999, pp.
387–389
216 The passengers’ list from the Niagara from 28
December 1912 has a Louis Adamic from Blato among
the passengers from Le Havre to New York.
Biographers cite his autobiography, Laughing in the
Jungle, saying that he left after the riot in Ljubljana in
November 1913. Adami~ wrote: “Late in the afternoon of the last day of 1913. I was examined for entry
into the United States, with about the hundred other
immigrants who had come on the Niagara”
197
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 198
rodni kraj: Ameri~ki useljenik posje}uje Jugoslaviju i otkriva svoju staru domovinu (The
Native s Return: An American Immigrant Visits Yugoslavia and Discovers His Old
Country, New York & London 1934.). Iste godine putuje i dr`i predavanja po SAD-u.
U knjizi Moja Amerika: 1928.–1938. (My America, New York & London, 1938.)
zdru`uje intimni ton, socijalna promi{ljanja i snove o jedinstvenoj ameri~koj naciji.
Po~etkom 1937. kupuje farmu Mountain View kod Milforda u dr`avi New Jersey, a
Rockefellerova zaklada dodjeljuje mu stipendiju kako bi se mogao intenzivno posvetiti prikupljanju podataka o ameri~kim useljenicima iz svih krajeva svijeta.
Njegova naprasna i neo~ekivana smrt nikad nije razja{njena: 4. rujna 1951. nalaze ga
ustrijeljena na farmi u Milfordu (New Jersey), a u ku}i mu je podmetnut po`ar. Jedni
tvrde da je po~inio samoubojstvo, drugi da je `rtva “balkanskoga” (jugoslavenskog)
politi~kog obra~una.
Julija i Ondreij Varchola - roditelji
Andyja Warhola
Ondrej Varchola, Rusin ro|en u Medzilaborce u dana{njoj Slova~koj, prvi put dolazi
u SAD 1907. No ubrzo se vra}a ku}i, susre}e Rusinku Juliju Zavacky iz Mikova te se
1909. vjen~aju i nastave `ivjeti u Mikovi koja je 17 kilometara udaljena od njegova
rodnoga grada. Kada Ondreiju 1912. sti`e poziv za vojsku, ocijeni da }e mu ipak biti
bolje u Americi pa kriomice bje`i.
Nakon zavr{etka rata i nakon smrti roditelja Julija se odlu~i pridru`iti mu`u te 1921.
odlazi za njim u Ameriku. Ondreij radi na gradili{tu i u rudniku ugljena u malom
gradu Forest City kod Scrantona iz kojega obitelj seli u Pittsburgh.
Varchole (koji se poslije pi{u – Warhola) imaju tri sina, Paula, Johna i Andrewa –
Andyja Warholu (1928.–1987.), slavnoga pop-artisti~kog slikara koji je darovitost
naslijedio od majke. Budu}i da u doba velike krize po~etkom 1930-ih obitelj `ivi na
rubu siroma{tva i ~esto seli po zagu{ljivim industrijskim predgra|ima Pittsburgha,
dok otac ~esto izbiva jer radi na gradili{tima, djeca se vezuju uz majku. Najvi{e najmla|i Andy kojemu je u doba o~eve smrti tek trinaest godina (1942.).
Julia Zavacky-Warhola, ro|ena u Mikovi 1892., neobrazovana je, ali vi{estruko
nadarena, voli pjevati rusinske narodne pjesme i plesati rusinske plesove, voli
izra|ivati umjetno cvije}e od “krep-papira”, izra|ivati vezove, oslikavati uskrsnja jaja
(Pisanky) te crtati ma~ke i an|ele. Svoje sklonosti prenosi na djecu.
Andy Warhol je najdarovitiji me|u bra}om, kako u slikarstvu tako i u medijskoj promociji. Pose`e za najobi~nijim, svakodnevnim predlo{cima poput fotografije Marilyn
Monroe i konzerve Cambellove juhe, i stvara slavna i op}epoznata umjetni~ka djela.
No uspje{an je slikar i njegov ne}ak.
Iako je ve} o~eva `elja bila da se Andy upi{e na koled`, majka ga godinama zdu{no
podr`ava i prati te mu se 1952. pridru`uje i podr`ava ga u umjetni~kom usponu u
New Yorku. Tek se pred smrt (l972.) Julia vra}a u Pittsburgh i na rusinskome grkokatoli~kom groblju opet susre}e i zauvijek zdru`uje s Ondreiem.
Mladi Jura Stare{in~i}, iz Podbre`ja kod Ozlja,
u sredi{njoj Hrvatskoj, ostavlja svoju `enicu i
u rujnu 1912. odlazi u Sullivan, Kalifornija. I
Prvi svjetski rat i kraj rata pro`ivljava u
Americi i u me|uvremenu saznaje da mu
`ena ima tu|e dijete!
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
Jura Stare{in~i} ima tu|e dijete
A young Jura Stare{in~i}, from Podbre`je near
Ozalj, central Croatia, left his young wife
behind and took off for Sullivan, California, in
September 1912. He experienced the First
World War and the end of it in America, and
learned in the meantime that his wife had a
baby with another man.
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
(Podbre`je kraj Ozlja, oko 1892. – ?)
Dvadesetogodi{nji Jura Stare{in~i} iz Podbre`ja kraj Ozlja, bio je jedno od osmero
djece Stjepana Jura~a i Bare ro|. Mihali}. Mlad, ali ve} o`enjen, ostavlja `enu Jelu ro|.
217
Zoreti} i odlazi u Ameriku. Zajedno je s njim vr{njak i susjed, Mato Mihali}, tako|er
iz Podbre`ja. De~ki iz rodnoga kraja najprije putuju do Southamptona i potom plove
preko oceana ve} zastarjelim brodom Philadelphia (kompanija American Line) koji je
od 1889. do 1892. slovio kao najbr`i brod na svijetu.
217 Podaci i slike: Branka Stergar, Ozalj, Zavi~ajni
muzej Ozalj
198
U New York Jura i Mato sti`u 22. rujna 1912. i odlaze na svoja odredi{ta – Mato kod
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 199
In 1937 he bought the Mountain View farm near Milford, New Jersey, and the
Rockefeller Trust awarded him a scholarship so that he could dedicate himself to collecting information on American immigrants from all over the world.
His sudden death has never been explained. On 4 September 1951 he was found shot
dead on his farm in Milford, and his house was burned down.
Some claim that he committed suicide, while others say that he had been a victim of a
’Balkanic’ (Yugoslav) political clash.
Julija and Ondreij Varchola
Andy Warhol’s Parents
Ondreij Varchola, a Rusyn born in Medzilaborce in today’s Slovakia, first came to the
United States in 1907. But he soon returned home, met the Rusyn Julija Zavacky from
Mikov and married her in 1909.
They continued to live in Mikova, located 17 kilometres from his birthplace.
When drafted in 1912, Ondreij decided that he would be better off in America and ran
away. After the end of World War Iand the death of her parents, Julija decided to join
him and she left for America in 1921.
Ondreij worked at a construction site and in a coal mine in Forest City near Scranton,
from which they later moved to Pittsburgh.
The Varcholas (they later renamed themselves the Warholas) had three sons: Paul,
John and Andrew – Andy Warhol (1928 – 1987). Andy was a famous pop-art painter,
and he inherited his talent from his mother. At time of the Great Depression, at the
beginning of the 1930s, the family lived on the brink of poverty and they often moved
from one sultry industrial suburb of Pittsburgh to another. Since the father worked at
building sites away from home, the boys became very close with their mother, most of
all little Andy, who was only 13 when his father died in 1942.
Julia Zavacky-Warhola, born in Mikova in 1892, was uneducated, but multi-talented.
She liked to sing Rusyn folk songs, dance folk dances. She made crepe flowers,
embroidered, painted Easter eggs (Pisanky) and drew cats and angels. She nurtured
her interests in her children.
Andy Warhol became the most talented of the three brothers, both for painting and
media promotion. He took ordinary, everyday items, like a Marilyn Monroe photograph or a Campbell Soup can, and turned them into famous, widely known works of
art. His nephew also became a successful artist.
Although his father’s wish had been that Andy attend college, his mother supported
him heartily and she joined him in New York in 1952, backing him up in his artistic
rise. Only before her death in 1972 did she return to Pittsburgh. She is buried with
Ondreij in the Rusyn Orthodox cemetery.
Jure Stare{in~i} Has Another’s Child
(Podbre`je near Ozalj, around 1892 - ?)
Jure of the Stare{in~i} clan from Podbre`je near Ozalj was one of the eight children of
Stjepan Jura~ and Bara née Mihali}. He was twenty when he left for America, leaving
his wife Jela née Zoreti}.217 His cousin from Podbre`je, Mato Mihali}, who was also
twenty, went with him. The young men first travelled to Southampton and then across
the ocean on the Philadelphia (American Line), which used to be the fastest in the world
from 1889 to 1892, but at that time was already old.
217Information and photographs: Branka Stergar,
Ozalj, Zavi~ajni muzej Ozalj
199
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 200
prijatelja, a Jura kod brata Janka u Sullivan u Kaliforniji.
Jura je u Americi do~ekao i Prvi svjetski rat i kraj rata, primaju}i od ku}e oprezno
sro~ene i probrane vijesti – jer ga nastoje po{tedjeti nekih nezgodnih doga|aja.
O~evo pismo i Jurin odgovor, u sije~nju i velja~i 1920., svjedo~e o ozbiljnoj razmirici
oko “grunta” i novca koje sin ocu ne {alje ba{ izda{no pa zato mora tra`iti pozajmice.
Sin prigovara – a otac odgovara:.
“Evo ti odgovor od mene, dragi sinko, dam ti znati da sam dobil tvoj list i se sam
dobro razumil kaj si mi pisal, al me nije ba{ razveselil...” i zato, ka`e Stjepan svome
“sinku”:
“Pak neka budu tebi tvoji tolari, meni moj grunt!”
Dvije }e tisu}e dinara, ka`e povrije|eni otac, vratiti sinu makar i po cijenu da proda
svoga junca koji bi mu, po njegovu ra~unu, trebao donijeti taman koliko je potrebno.
Ni{ta manje povrije|eni sin obe}ani novac objeru~ke prihva}a – kada ga ve} otac
vra}a!
Omotnica pisma koje Stjepan Stare{in~i}
“{ilja” iz sela Podbre`je kbr 15, po{ta Ozalj”
sinu Juri u gradi} Sullivan, Kalifornija. Juru
pismo uop}e nije razveselilo.
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
No vi{e od grunta, Juru mu~i druga nevolja. Razjaren je zato {to je, unato~
roditeljskom prikrivanju, saznao da mu `ena ima “`ensko dete” – koje nikako ne mo`e
biti njegova k}i.
Bijesnom je Juri dosta i oca i `ene i grunta i junca! Pi{e ocu i kako bi ve} odavna doma
do{ao da nije bilo `enine prijevare. A ovako vi{e uop}e ne}e do}i, nego mu {alje svoju
sliku pa neka ga gleda do mile volje:
“Evo vam prika`em sliku ot sebe pa gledajte...”
The envelope of the letter that Stjepan
Stare{in~i} sent from the village of Podbre`je,
number 15, PO Ozalj, to his son Jure, who
lived in the small town of Sullivan, California.
Jure wasn’t too happy with the content of the
letter
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
No odmah, kao da ni{ta nije bilo, brzo dome}e – “do}i }u ja ku}i, ne bojte se..!”
Anton Kinkela ^onjina i njegovi sinovi
Rukavac, gornji i donji, i Ku}eli, obli`nja siroma{na sela nekoliko kilometara iznad
Opatije, novoga turisti~kog sredi{ta Austrijskoga primorja, ne napreduju osobito kada
se 1880-ih po~inju graditi brojni hoteli i sanatoriji. Poneki se te`ak zapo{ljava na
gradili{tu, a pokoja je Rukav~anka sobarica.
Iz nevelikog je podru~ja, koje na prijelomu stolje}a ima oko 1500 stanovnika, u nekoliko desetlje}a iselilo u Ameriku u potrazi za kruhom vi{e od tri stotine mje{tana.
Poimeni~ni popis s adresama svakog iseljenika, {to su ga sastavili ameri~ki potomci,
zapo~inje iznena|uju}e rano – ve} 1864.! Do kraja desetlje}a iselilo je vi{e od trideset
Rukav~ana, a do 1883. gotovo 140 mje{tana. Nedostaju podaci do kraja stolje}a, no
daljnji popisi obuhva}aju jo{ vi{e desetaka iseljenika, od kojih gotovo trideset onih
koji su oti{li u Kaliforniju – u Eureku. Sa sigurno{}u se mo`e ustvrditi da je iz Rukavca
i obli`njih zaselaka u SAD do 1914. iselilo najmanje tristotinjak iseljenika, dakle petina ili mo`da ~ak ~etvrtina sela!
Iz nekoliko rukava~kih zaselaka, u zale|u
Opatije, koji 1900. imaju pribli`no 1500
stanovnika, od 1860-ih do Prvoga svjetskog
rata odlazi vi{e od trista ljudi, mahom u
Kaliforniju, u Humboltov zaljev – u gradove
Arcatu i Eureku, gdje u obli`njim {umama
sijeku sekvoje. Me|u njima i otac i sinovi
Kinkela, poznati u selu kao ^onjinovi.
(Rado{ Kinkela, Rukavac)
From the year 1860 until the First World War,
more than three hundred people emigrated
from several hamlets of Rukavac, in the hinterland of Opatija, which had about 1500
inhabitants in 1900, mainly to California, to
the Humboldt Bay – to the towns of Arcata
and Eureka, where they cut sequoia trees in
the nearby woods. Among them were father
and son Kinkela, known as the ^onjinovi in
their village
(Rado{ Kinkela, Rukavac)
218 Podaci i slike: Rado{ Kinkela, Rukavac; Frane
[epi}-Bertin, Rukavac.
Ellis Island Museum of Immigration
200
Odlaze deseci mladi}a i mu`eva iz obitelji Kinkela, Ku}el, Stani}, [epi}, ^rni},
Dubrovi}, Pu`... Iseljeni~ki agenti, koji im obe}avaju bolji `ivot, naj~e{}e ih odvode u
grupama. Katkad se i po dvadesetak mladi}a iz Rukavca i okolice ukrcava u vlak za
Ljubljanu i potom za Buchs, Basel do Le Havrea u Francuskoj ili do Southamptona na
jugu Engleske, odakle putuju u New York i naj~e{}e kre}u na put do Pittsburga i
Clevelanda ili u Kaliforniju. Poneki se od njih upu}uje i u Trst i odatle kre}e u New
York.
Anton - Tone Kinkela ^onjina (oko 1860. – 1945.) jednoga je dana bez ikakve najave i
velikih rije~i naprosto rekao svojim sinovima:
“Po} je va Meriki!” Na njihov upit: “A kade je to?” odgovorio je samo: “Lih dugo,
dugo!”
Neima{tina i siroma{tvo jedini su razlozi odlaska Antona ^onjina i njegovih sinova,
Franeta (Franjo, 1895.–1989.) i Antona, mla|ega (1890.–1978.). Najmla|i je sin Milan
218
jo{ dijete i zato ostaje kod ku}e.
Izme|u gotovo dvjesta Kinkela, mahom iz opatijskog zale|a, koji po~etkom dvadese-
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 201
Jura and Mato arrived in New York on 22 September 1912 and continued their journey – Mato went to join his friend and Jura his eldest brother Janko in Sullivan,
California. Jure spent the whole of World War I in America, receiving carefully filtered
news from home, which tried to spare him from some disturbing events. Letters of
Jure and his father in January and February 1920 show a serious argument about land
and money, which the son sent sparingly, so the father had to borrow. Son complained,
and the father answered:
“Here’s an answer from me, dear boy, I want you to know that I got your letter and
that I understood well what you were writing about, but it did not make me happy...”
And so Stjepan said to his “boy”: “You keep your dollars, and I’ll keep my land!”
The father was hurt and he said he would return 2,000 dinars to his son, even if he had
to sell his steer, which would, according to his calculations, cost that much. His son,
equally hurt, accepted the money – since his father wanted to return it.
But more than land, Jure was troubled with something else. He was angry because he
found out, despite his parents’ silence, that his wife had a “female child”, little Barica,
born in 1919 – who could not be his daughter. The angry Jura became fed up with his
wife, land and steer. He wrote to his father that he would have come home long
before if it had not for his wife’s infidelity. But because of that, he would never come
back, sending instead his photograph for him to look as much as he wanted: “Here I
show you my picture so you can look at it as much as you please…” But then, as if
nothing happened, he added – “I’ll come home, don’t worry!”
Jura Stare{in~i} iz Sullivana, Kalifornija,
odgovara ocu Juri u Podbre`je, Hrvatska,
povi{enim tonom, donekle zbog “grunta”, no
prije svega zbog `enine nevjere i k}er~ice –
koju mu je otac pre{utio.
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
Jura Stare{in~i} wrote back home to his father
Jure in Podbre`je, Croatia, from Sullivan,
California, using a somewhat disconcerted
tone, partly because of their land but mainly
for his wife’s infidelity and a baby girl, which
his father ’forgot to mention’’.
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
Anton Kinkela ^onjina and His Sons
Rukavac (Upper and Lower) and Ku}eli are poor villages a few kilometres above
Opatija, the new tourist centre of the Austrian Riviera. They did not prosper much
during the construction of numerous hotels and sanatoriums. A few peasants worked
at the construction sites, and a few women became chambermaids.
From that small area, which at the beginning of the 20th century had about 1,500
inhabitants, more than three hundred people emigrated to America in just a few
decades, searching for a better life. A list of names and addresses of every emigrant
from the villages begins surprisingly early – in 1864. By the end of the century more
than thirty people from Rukavac emigrated, and by the year 1883 there were almost
140 of them. No further records exist until the end of the century, but later lists mention a few dozen people, almost thirty of them in Eureka, California. It can be said
with certainty that at least three hundred people emigrated from Rukavac to America
by 1914, which means one-fifth or perhaps even one-quarter of Rukavac’s inhabitants.
Sestre iz obitelji Kinkela – ^onjinovi iz
Rukavca udaju se i ostaju `ivjeti u Eureki,
Kalifornija. Obitelj biv{ih drvosje~a po~inje
bolje `ivjeti – o~it je znak omiljeni Ford T, koji
si ve} 1920-ih mo`e priu{titi sve vi{e osrednje
imu}nih Amerikanaca.
(Rado{ Kinkela, Rukavac)
Many young men from the Kinkela, Ku}el, Stani}, [epi}, ^rni}, Dubrovi} and Pu`
families left. The agents, who promised them a better life, usually took them away in
groups. Sometimes twenty men at a time from Rukavac and surrounding villages
boarded the train to Ljubljana, and then continued to Buchs, Basel and Le Havre in
France or Southampton in England, from where they went to New York and further
to Pittsburgh, Cleveland or California. Some of them went to Trieste and from there
directly to New York.
Anton Kinkela ^onjina (around 1860 – 1945) one day simply said, without any warning or emotion, to his sons: “It’s time to go to America!” When they asked: “And
where is that?” he only said: “Far, far away!” Poverty and poor living conditions had
been the only reasons for the departure of Anton ^onjina and his sons, Franjo (1895 –
1989) and Anton Jr. (1890 – 1978). The youngest son, Milan, still a child, remained at
home.218
Around thirty Antons can be counted among the almost two hundred Kinkelas, all of
them from the Opatija region, who went to America at the beginning of the 20th century, so it is difficult to find Anton ^onjina and determine when exactly he came to
New York.
Sisters from the Kinkela - ^onjin family from
Rukavac got married and remained living in
Eureka, California. The family of former lumberjacks started living better – an obvious sign
was their favourite Ford T, affordable to more
and more middle class Americans around the
year 1920.
(Rado{ Kinkela, Rukavac)
201
218Information and photographs: Rado{ Kinkela,
Rukavac; Frane [epi}-Bertin, Rukavac.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 202
tog stolje}a odlaze u Ameriku, tridesetak je Antona pa je te{ko prona}i Antona ^onjina i ustanoviti kada je to~no stigao u New York.
Tone ipak nije odmah poveo oba sina. Osamnaestogodi{nji Frane ostao je kod ku}e,
vjerojatno zbog o~eva opreza, a i da pomogne majci i najmla|em bratu.
Frane putuje 1913. preko Le Havrea i odlazi u Kaliforniju, u Eureku, nadomak
Sakramenta, gdje mu je ve} bio otac i vjerojatno stariji brat.
Putuje zajedno s jo{ jednim, malo mla|im, Franetom, susjedom, imenjakom i prezimenjakom, Kinkelom Kova~i}evim, kojemu je brat tako|er u Eureki, u Kaliforniji. U
Eureki se tih godina skupilo gotovo tridesetak Rukav~ana. Tone i njegovi sinovi obi~ni
su te`aci i, unato~ blizini mora, koje i kod ku}e u Rukavcu vide s prozora, bolje se
snalaze u {umi. Zato se i zapo{ljavaju kao drvosje~e.
Stekav{i prili~nu u{te|evinu, otac i sin Franjo odlu~e se vratiti. Drugi sin, Anton, ostaje u Americi i nastavlja `ivjeti u Los Angelesu. Njega nije zanimalo ni stjecanje ni
obitelj, samo lagodan `ivot i dru`eljubive `ene.
Iako je velika kriza mo`da ubrzala Antonov povratak 1931., o~ito ga nije osobito
pogodila jer se nakon dolaska pona{a neuobi~ajeno “rastro{no”. Mje{tane ~asti u
seoskoj “o{tariji”, a djeci dijeli bombone kojih se dugo sje}aju!
Anton ubrzo kupuje dvije pogodne ku}e u Rukavcu. Jedna je pokraj druge i obje su
pod hipotekom. Kupuje i ku}u u Opatiji, na “Novoj cesti” – svaku po jednome od svojih sinova.
Antonovoj je `eni, koja ga je godinama strpljivo ~ekala, nakon mu`eva povratka
“{ilica” (kroja~ica) {ivala haljine i vezla za nju punu godinu dana.
Nakon dvadesetak godina izbivanja, biv{i drvosje~a Anton ^onjina otvara gostionicu
u Rukavcu i zajedno s obitelji nastavlja u`ivati plodove te{ka rada u ameri~kim
{umama.
202
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 203
Anton did not bring both of his sons immediately. Eighteen-year-old Franjo stayed at
home, probably because of his father’s caution, and to help his mother and youngest
brother. He left in 1913 through Le Havre and went to Eureka, near Sacramento,
California, where his father and his older brother lived. He travelled with another,
slightly younger Franjo Kinkela (Kova~i}ev), his neighbour who also had an older
brother in Eureka. At that time, almost thirty people from Rukavac lived in Eureka.
Tone and his sons were ordinary peasants, and although they could see the sea from
their home in Rukavac, they felt much more comfortable in the forest. As a result, they
looked for and found work as lumberjacks.
When they saved a considerable sum of money, the father and his son Franjo decided
to return. The other son, Anton, stayed in America and lived in Los Angeles; he
showed no interest in either saving money nor in his family, enjoying the easy life and
women. Although the Great Depression might have motivated Anton to return in
1931, it did not affect him much, because he behaved extravagantly “generous” when
he returned. He bought drinks for the villagers in the local pub and gave sweets to
the children who remembered the gifts for a long time.
Tone soon bought two decent houses in Rukavac, one next to the other, both mortgaged. He bought a house in Opatija, too, on Nova cesta – one for each of his sons.
Anton’s wife, who waited for him patiently for years, had a seamstress sewing dresses and embroidering for her for a full year after her husband’s return. After twenty
years absence, the former lumberjack Anton ^onjina opened a tavern in Rukavac and
continued to enjoy with his family the fruits of his hard work in American forests.
203
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 204
Kraj velikog vala
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 205
The End of The Great Wave
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 206
Od nativizma do ograni~avanja
useljavanja
Iako su, osim ono malo preostalih Indijanaca, gotovo svi stanovnici Sjeverne Amerike
do{ljaci, u odnosu na najnovije prido{lice oni stariji osje}aju se starosjediocima.
Uskoro nakon osamostaljenja, Georg Washington, prvi predsjednik Sjedinjenih
Ameri~kih Dr`ava, proglasio je 1783. “politiku otvorenih vrata” koja svima jam~i
pravo useljavanja, no do kraja 19. stolje}a domoroda~ko i crna~ko stanovni{tvo ne
219
sudjeluje u politi~kom `ivotu.
Ve} je 1790. ameri~ki Kongres usvojio prvi zakon o naturalizaciji prema kojem se
dr`avljanstvo stje~e nakon samo dvije godine boravka u SAD-u. Ni{ta bitno ne mijenja to {to je norma uskoro pove}ana – 1795. uvjet je za stjecanje dr`avljanstva pet god220
ina boravka.
Protuuseljeni~ko raspolo`enje u SAD-u
desetlje}ima tinja, a povremeno i bukne, osobito pred Prvi svjetski rat kada se useljavanje
po~inje ograni~avati i ote`avati. I ova
karikatura odra`ava neprijateljstvo prema
useljenicima.
Batom koji predstavlja ameri~ko “javno
mi{ljenje”, Ujak Sam zabija tablu: “Ovo nije
smetli{te”. S druge strane oceana stoji seljanka s ko{em i predstavlja “neke europske
birokrate” koji u Ameriku {alju “nepo`eljne”.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
S po~ecima masovne emigracije u prvoj polovici 19. stolje}a, kada pristi`e sve vi{e
katolika, Nijemaca i Iraca, zapo~inju i prvi nasilni~ki ispadi Anglosaksonaca,
uglavnom protestanata, protiv prido{lica katolika. Takvo je bilo i nasilje 1844. u
221
Philadelphiji, upereno protiv Iraca.
Taj je pokret, koji zastupa interese ro|enih Amerikanaca, starosjedilaca nasuprot
prido{licama, nazvan “nativizmom”, a prista{e takvih nazora organizirali su se u
222
Ameri~ku nativisti~ku stranku.
The anti-immigration mood in the USA was
present, even though not openly noticeable,
but sometimes it burst out, especially before
World War One, when the US started limiting
and complicating immigration. This caricature reflects the hostility towards immigrants.
With a small hammer that represented the
American public opinion, Uncle Sam is bolting down a board saying “This is not a
garbage dump”. On the other side of the
ocean a peasant woman stands with a garbage
bin and represents “some European bureaucrats” who are sending the “unwanted” to
America.
(Ellis Island Immigration Museum, NewYork)
Nativizam je ve} polovicom 19. stolje}a imao o~itoga uspjeha. Posljedica je
zastra{ivanja i nasilja bitno smanjen broj useljenih u SAD 1855., kada je broj useljenika prepolovljen u odnosu na prethodnu, 1854. godinu. Nativisti~ki kandidat na predsjedni~kim izborima 1856. osvojio je ~ak ~etvrtinu glasova. Nativisti su zagovarali
223
odupiranje invaziji stranaca, “poplavi koja unosi moralnu i politi~ku izopa~enost”.
Uskoro se razvija i bitka izme|u dviju suprotstavljenih strana samih starosjedilaca –
jedni su za ograni~avanje useljavanja, drugi i dalje za slobodno useljavanje. Zapadne
i ju`ne dr`ave, kao i New York, trebaju novu radnu snagu i ne protive se useljavanju,
a Kalifornija te sjeverne i isto~ne dr`ave odlu~no tra`e ograni~enja.
Ograni~avaju}i su, donekle, i zakoni koji poput onoga iz 1882., uz ostalo, zabranjuje
useljavanje “idiota i svih onih za koje postoji rizik da mogu postati dru{tveno prob224
lemati~ni”.
Mo}ni ameri~ki sindikati (Vitezovi rada – Knights of Labor) 1885. posti`u zabranu
dolaska nekvalificiranih radnika koji u to doba najvi{e sti`u iz srednje, isto~ne i ju`ne
Europe. Takvi radnici spu{taju cijenu rada i uglavnom su nespremni za prilago|ivanje i stapanje u ameri~ko dru{tvo.
U zakonima se pojavljuju i odre|ena proturje~ja – s jedne se strane zabranjuje sklapanje radnih ugovora prije dolaska u Ameriku kako bi se izbjegla ropska podre|enost
radnika, a s druge se strane tra`i jamstvo da novi useljenici ne}e postati izvor socijalnih problema.
Unato~ ograni~enjima, i dalje postoje brojne mogu}nosti za useljavanje. Smiju se, prije
svega, doseljavati kvalificirani radnici te rodbina i prijatelji onih koji su ve} uselili. Uz
to, previ{e o{tre mjere protiv useljenika ne odgovaraju mnogima koji zara|uju na prijevozu useljenika, pa i zato ne mogu dokraja za`ivjeti. ^ak su i useljeni~ke stanice,
poput one najva`nije u New Yorku, koje su glavne prepreke na ulazu u Ameriku, ~esto
popu{tale brodarskim kompanijama koje su podr`avale useljavanje svojih putnika
ponajvi{e zato da ih, u skladu sa zakonskom obvezom, ne moraju o svom tro{ku
vra}ati u Europu.
219 Na osnovi neobjavljenog teksta Williama
Klingera, Gradisca d’ Isonzo 2008.
220 Nije bitno ni to {to je u vrijeme rata s Francuskom
(1798.) doneseno niz ograni~avaju}ih mjera koje su
vrlo brzo ukinute (1800.).
221 Raymond L. Cohn, Nativism and the End of the
Mass Migration of the 1840s and 1850s, The Journal of
Economic History, Vol. 60, No. 2, (srpanj 2000.), str.
361. – 383.
222 Native American Party.
223 Klinger, Isto.
224 Passinger Act, usvojen 17. kolovoza 1882., uveo je
nove standarde o uvjetima putovanja brodom te
odvajanje mu{karaca od `ena (zbog ~estih slu~ajeva
silovanja).
Kada je ameri~ka gospodarska komora raspisala natje~aj na temu “lo{e posljedice
neograni~ene imigracije”, pobijedio je rad koji je prvi put predlagao provjeravanje pis-
206
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 207
From nativism to Immigration
Quotas
While almost all inhabitants of North America (other than the remaining Native
Americans) are immigrants, old immigrants considered recent ones as newcomers. In
1783, shortly after American Independence, George Washington, the first President of
the United States, proclaimed “an open door policy,” allowing for unlimited immigration. Until the late 19th century, Native Americans and African Americans did not par219
ticipate in political life.
As early as 1790, the US Congress passed its first law on naturalization, granting citizenship rights based on only two years of residence in the United States. In 1795,
220
Congress extended the term to five years.
Karikatura objavljena u City Journalu u
Kansasu kritizira “ameri~ku politiku
otvorenih ruku”:
“Pridr`i malo i ove, Sam, dok skoknem u kupnju”,
ka`e europska Majka domovina,
izru~uju}i zbunjenom Amerikancu svoju
ne`eljenu, prekobrojnu djecu.
(Ellis Island Immigration Museum, New York)
The early 19th century saw the first acts of violence by Anglo-Saxons, mostly
Protestants, against new arrivals, German and Irish Catholics, who had started coming in growing numbers. In 1844 the Irish in Philadelphia came under
221
attack. Nativists, i.e., US-born Americans, formed the Native American Party in
222
order to protect their interests against the newcomers.
A caricature published in the City Journal in
Kansas criticizes “the American open arms
policy”: “Hold these here for me too Sam,
while I go shopping”, says the European
motherland, handing over its unwanted children to the puzzled American.
(Ellis Island Immigration Museum, NewYork)
During the first half of the 19th century, the Party attracted a large following. As a
result of intimidation and violence, between 1854 and 1855 the number of immigrants
entering the United States dropped by half. In 1856, the Nativist candidate at the
Presidential elections won one-quarter of the vote. The Nativists called for resistance
to the invasion of foreigners, “a deluge that brings with it moral and political corrup223
tion.”
Soon, the Nativists became divided too – one group call for limited immigration,
while another insisted on free immigration. The southern and the western states and
New York needed more labor and opposed immigration restrictions, while California
and the northern and the eastern states adamantly called for restraints.
Some laws, such as that passed in 1882, were somewhat restrictive. That law banned
the immigration of “idiots and all the people that might become a problem to socie224
ty.”
In 1885, powerful American trade unions (the Knights of Labor) won a ban on immigration of unqualified labor, especially from Central, Eastern and Southern Europe.
Such labor dampened wages and such immigrants were regarded as mostly being
unprepared for adaptation and integration into American society.
The laws proved somewhat inconsistent – on the one hand, they banned the signing
of employment contracts prior to arrival in the United States, in order to protect the
rights of labor, and on the other they called for guarantees that immigrants would not
seek support from social services.
219 Based on an unpublished text by William Klinger,
Gradisca d’ Isonzo 2008.
In spite of restrictions, immigration did not stop. Restrictions did not apply to qualified labor and to the relatives and friends of prior immigrants. Furthermore, the most
restrictive measures against immigration were not implemented, as they ran against
the interests of the immigration industry. Even immigration stations, such as the main
one in New York, which had been intended as obstacles to unlimited immigration,
often caved in under the pressure from shippers who did not wish to be forced to ship
rejected immigrants back to Europe at their own cost.
220 An minor event related to immigration laws
included the passage of a series of restrictive measures in 1798, during an undeclared war with France,
which soon expired or were rescinded (1800-1802).
221 Raymond L. Cohn, Nativism and the End of the
Mass Immigration of the 1840s and the 1850’s, The
Journal of Economic History, Vol. 69, No. 2 (July 2000),
pp. 361 – 383.
222 Native American Party.
223 Klinger, ibid.
When the US Chamber of Commerce announced a prize competition for the best essay
on “Bad Consequences of Unrestricted Immigration,” the winning essay called for literacy test, which would have favored immigration from developed, mostly Anglo-
207
224 The Passenger Act, passed on 17 August 1882, set
new standards for conditions on board ships, including the separation of men from women (due to frequent rapes).
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 208
menosti useljenika, {to je umanjivalo useljavanje iz srednje, isto~ne i ju`ne Europe, a
pogodovalo po`eljnijim useljenicima iz razvijenijih, naro~ito iz anglosaksonskih
zemalja.
Ugledni ameri~ki statisti~ar tvrdio je da imigracija vi{e nije potrebna i dokazivao da je
kod imigranata ve}a stopa nepismenosti i – kriminaliteta – {to stavlja na velike ku{nje
i ameri~ko dru{tvo i demokratske institucije. Ustvrdio je i da je sni`avanje cijene putne
karte omogu}ilo i najsiroma{nijima da do|u u Ameriku, ~ime se mijenja kategorija
225
useljenika.
Bilo je i onih, poput Saveza za ograni~avanje useljavanja (Immigration Restriction
League), koji su se usmjerili na dokazivanje fizi~ke i mentalne inferiornosti ju`nih i
isto~nih Europljana. I oni su se, ve} sredinom 1890-ih, zalagali za uvo|enje provjere
pismenosti.
Nakon osnivanja ove o{tre protuemigrantske lige, brodarski lobi osniva svoj
Proimigrantski savez (Pro Immigration League) koji je trebao zastupati brodarske
interese i braniti ih od nativista – dakle otklanjati zapreke i omogu}avati {to slobodnije useljavanje.
U velja~i 1891. ameri~ki Kongres donosi zakon kojim se ne poku{ava u prvom redu
smanjiti priljev, nego prije svega pobolj{ati izbor imigranata. Sjevernjaci – Englezi,
Saloon Nicka Verzuha iz Gorskog kotara u
Hrvatskoj, koji vodi gostionicu u East Heleni,
Montana, na sjeveru SAD-a. U ovim su
planinskim krajevima tek krajem 19. stolje}a
zavr{ile ~arke s ro|enim Amerikancima
(Native Americans). No Indijanci su ve} tada
“pravim”
Amerikancima,
podrijetlom
Anglosaksoncima i Ircima, predstavljali
mnogo manju opasnost od najnovijih
prido{lica iz srednje, isto~ne i ju`ne Europe.
(Fotoarhiva Hreljanovi}, Rijeka)
Nick Verzuh from Gorski kotar, Croatia, is
running his Saloon in East Helena, Montana,
in the north of the USA. It was not until the
end of the 19th century that the tensions with
Native Americans ended in these mountains.
But for the new self-pronounced “real
Americans”, originally Anglo-Saxon and
Irish, the Indians represented a much smaller
risk than the latest newcomers from central,
eastern and southern Europe.
(Fotoarhiva Hreljanovi}, Rijeka)
225 Richmond Mayo Smith, Control of Immigration, I.
Political Science Quarterly, Vol. 3. br. 1. (svibanj
1888.), str. 48.–49.
208
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 209
Saxon European regions over those from Central, Eastern and Southern Europe. The
author, a reputable American statistician, argued against the need for further immigration and claimed that immigrants had a higher illiteracy and crime rates and thus
posed a serious threat to American society and democratic institutions. He also
claimed that the slashing of passenger fares had led to the arrival of the poorest to
225
America, thus changing the profile of the immigrant contingents.
Some voices, such as that of the Immigration Restriction League, focused on proving
the physical and mental inferiority of Southern and Eastern Europeans. Around 1885,
the League called for the introduction of the literacy test.
As a reaction to the founding of that vehemently anti-immigration association, the
shippers’ lobby sponsored the Pro-Immigration League, in order to protect the shippers’ interests by removing obstacles to unrestricted immigration.
In February 1891, the US Congress passed a law which sought to improve the quality
of immigrants rather than to limit their numbers. The law favored Northern
Europeans – the English, the Germans, the Scandinavians, over Southern and Eastern
226
Europeans – the Italians, the Russians and others.
225 Richmond Mayo Smith, Control of Immigration,
I. Political Science Quarterly, Vol. 3. No. 1 (May 1888),
pp. 48 – 49.
226 Based on an unpublished text by William Klinge,
Gradisca d’ Isonzo 2008.
209
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 210
Nijemci, Skandinavci po`eljniji su od ju`njaka i onih s istoka – Talijana, Rusa i
226
drugih.
Potreba za nadzorom nad useljavanjem ponovno je nagla{ena u vrijeme nov~ane krize
1907., kada je donesen novi zakon i utemeljena Komisija za “prou~avanje” problema
imigracije, kojoj je na ~elo postavljen senator William P. Dillingham. Komisija
zapo~inje s radom ljeti 1907., a sam Dillingham, zajedno sa suradnicima, kre}e na put
u Europu s namjerom da istra`i uzroke iseljavanja – gospodarske uvjete i stanje
227
dru{tvenih slojeva iz kojih se naj~e{}e unova~uju iseljenici.
Komisija kre}e iz Bostona i upu}uje se na jug Italije, u najve}e iseljeni~ko `ari{te –
najprije u Napulj pa u Messinu i Palermo, a obilazi i unutra{njost Sicilije. Potom nastavlja temeljito prou~avati razne europske luke, glavne gradove i najva`nije iseljeni~ke
krajeve. Povjerenici najvi{e vremena provode u ameri~kim konzulatima.
^lanovi Komisije raspore|eni su tako da obi|u sva va`na mjesta. Sam Dillingham i
njegov osobni suradnik Wheeler posvetili su se Austriji, Ma|arskoj i Rusiji, pa su
upravo oni posjetili Rijeku i Trst.
Rezultat komisije golema je gra|a (izvje{}a) sabrana u 41 knjigu, prepunu upotrebljivih podataka o useljavanju u SAD u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata.
Idili~na prekooceanska zdravica pod geslom
“Ruke preko mora”, objavljena na slikovitoj
razglednici iskazuje sasvim druk~ije raspolo`enje od “nativisti~kog” neprijateljstva i
osje}aja ugro`enosti od stranih radnika.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47974)
This idyllic transatlantic toast under the slogan “hands across the sea”, published in the
picturesque postcard, presents quite a different mood from the feeling of hostility and of
being threatened by foreign workers.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47974)
Prema slu`benim ameri~kim statistikama o useljenicima, koje se vode od 1. srpnja
1819. do dovr{etka izvje{}a Dillinghamove komisije, 30. lipnja 1910., ukupno su u
SAD uselila 27.918.992 useljenika. Od toga 25.421.929 (92,3%) iz Europe.
“Stara imigracija”, useljenici iz zapadne i sjeverne Europe, ~ini vi{e od 95% svih use228
ljenika koji sti`u do 1880. godine.
“Nova imigracija”, useljenici iz srednje, ju`ne i isto~ne Europe, ~ine 77% useljenika
229
pristiglih u SAD izme|u 1901. do 1910. godine.
Osnovni je zaklju~ak Komisije da je iseljavanje vi{e podlo`no gospodarskim nego
politi~kim zakonitostima jer iseljenik uglavnom samo poku{ava bolje `ivjeti, a to zna~i
prije svega bolje prodati svoj rad. Komisija je zapazila i da su u Europi ve}e {anse da
netko dobije stalno zaposlenje, ali i da je kvalificiran rad pla}en manje nego u SAD-u.
Jedno je od zapa`anja Komisije da iseljenici s juga Europe odlazak u Ameriku do`ivljavaju vi{e kao privremeni boravak nego kao trajno useljavanje. U odnosu na
anglosaksonske useljenike, ~ija je kultura bliska ameri~koj, pa se zato lako
prilago|uju, oni koji dolaze iz sredi{nje i drugih krajeva Europe ne poznaju jezik i
slabo se prilago|uju pa ~e{}e razmi{ljaju o povratku.
No ni ti iseljenici nisu u svojim krajevima najgori ljudi jer se u odnosu na ostale
230
iskazuju hrabro{}u, poduzetno{}u i izdr`ljivo{}u.
Neki su zaklju~ci Komisije izrazito neskloni neanglosaksoncima i izrazito rasno obilje`eni, poput onih o inferiornosti ju`nih i isto~nih Europljana u odnosu na
Anglosaksonce. Dillinghamova komisija ponavlja i nu`nost utvr|ivanja pismenosti,
{to je kona~no postalo obveznim tek 1917. godine. No u to je doba pismenost ve} bila
pro{irena i u isto~noj Europi pa to vi{e nije najbolji kriterij. Okosnica nove selekcije
nakon rata postalo je utvr|ivanje kvota po nacionalnosti – ili diskriminacija nekih
etni~kih grupa u odnosu na povla{tene grupe.
226 Na osnovi neobjavljenog teksta Williama
Klingera.
227 United States Immigration Commission (19071910). Emigration conditions in Europe, Serial Set Vol.
5870. Washington, D. C., USA: Government Printing
Office, 1911., str. 5.
228 To su Engleska, Irska, [kotska, Wales, Belgija,
Danska, Francuska, Njema~ka, Nizozemska, Norve{ka, [vedska i [vicarska.
229 To su useljenici iz Austro-Ugarske, Bugarske,
Gr~ke, Italije, Crne Gore, Poljske, Portugala, Rumunjske, Rusije, Srbije, [panjolske i Turske.
230 United States Immigration Commission (19071910), isto, str. 21.
210
Nakon izbijanja rata gotovo je prekinuto useljavanje, a istovremeno se velik broj useljenika po~inje vra}ati u Europu, dijelom zbog brige za obitelj i domovinu, a dijelom i
zbog pritiska ameri~kih vlasti.
A nakon rata useljavanje bitno opada. Ipak se od 1921. do 1927. donosi niz zakona o
ograni~avanju useljavanja.
Uspostavljen je sustav odre|ivanja “kvota”, dopu{tenog broja useljenika, koje su za
svaki pojedini narod bile druk~ije – ovisno o tome koliko je koji narod bio po`eljan.
Osnova za izra~unavanje broja useljenika bio je odre|eni postotak od broja useljenika
iz pojedinog naroda, u odnosu na ukupan broj useljenika 1910. godine. Kao polazi{te
za izra~un odre|ena je 1890. godina jer je tada dolazio ve}i broj po`eljnih, anglosaksonskih i drugih, useljenika iz sjeverozapadne Europe.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 211
The need for control over immigration emerged with a new emergency during the
financial crisis of 1907, as evidenced by passage of another immigration law and by
the founding of a commission for immigration issues, headed by William P.
Dillingham. The commission became operational in the summer of 1907, when
Dillingham and his associates traveled to Europe to study the causes of emigration,
i.e., the economic reasons and the conditions of the social strata from which most
227
immigrants came.
Velika se ve}ina stranaca i njihove djece brzo
po~inje osje}ati Amerikancima i prihva}a
“naturalizaciju”. Samo se ~etvrtina ili ne{to
vi{e useljenika koji u SAD dolaze po~etkom
1900- ih, zauvijek vra}a ku}ama.
Prilagodbu potvr|uje i ova iseljeni~ka razglednica poslana iz Novoga u Stari svijet –
nova majka domovina vijori ameri~ku zastavu i upire pogled ka zgradi Kongresa.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47975)
The Commission set out from Boston for southern Italy, the most dynamic source of
emigration – first to Naples and then to Messina and Palermo. It also visited the
Sicilian hinterlands. They subsequently conducted a detailed study of different
European ports, the capitals and emigration regions. On their trips, the members of
commission spent most of their time at US consulates.
The staff divided in several groups, in order to be able to visit all important locations.
Dillingham and his personal assistant, Wheeler focused on Austria, Hungary and
Russia. As a result, they visited Rijeka and Trieste. The Commission produced reports
published in 41 volumes, packed with useful information on immigration into the
United States on the eve of World War I.
A great majority of foreigners and their children quickly began to feel as Americans, and
accepted “naturalization”. Only a quarter or
more of immigrants who came to the US in
early 1900s, decided to return home forever.
Their adjustment is confirmed by this immigration postcard sent from the New World to
the Old one - a new motherland is waving the
American flag and looking towards Capitol
hill.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47975)
According to official US immigration statistics, covering the period from 1 July 1819
until the final report of the Dillingham commission (30 June 1910), immigrants to the
United States totaled 27,918,992 during that period, including 25,421,929 (92.3%) from
Europe.
Old immigrants, i.e., those from Western and Northern Europe, comprised more than
228
95% of all immigrants prior to 1880. New immigrants, i.e., those from Central,
Southern and Eastern Europe, amounted to 77% of all immigrants into the United
229
States between 1901 and 1910.
The Commission concluded that emigration had been prompted primarily by economic rather than by political reasons, i.e., that the main motive for emigration had
been a search for a better life and for higher wages. The Commission noted that
Europe offered more steady jobs, while the US employers paid higher wages to qualified labor.
The Commission found, among other things, that emigrants from Southern Europe
went to the US with the intention to stay there temporarily rather than to settle.
Unlike Anglo-Saxon emigrants, who came from a cultural background similar to that
of the US, and thus adapted easily, emigrants from Central and other regions of
Europe did not speak English, found integration more difficult and became more likely to return home. Yet, compared to their peers at home, even those emigrants had
230
been braver, more enterprising and more resilient.
Some of the Commission’s conclusions showed a clear racist-bent and a bias in favor
of Anglo–Saxons and against Southern and Eastern Europeans, who the Committee
described as being inferior. Dillingham’s commission reiterated the demand for a literacy test, which only became mandatory in 1917. But, by then the literacy rate in
Eastern Europe had become relatively high, creating the need for new barriers. Hence,
after World War I, the main criterion for selection became ethnic background, which
led to discrimination against some ethnic groups in favor of others.
227 United States Immigration Commission (1907 –
1910). Emigration conditions in Europe, Serial Set Vol.
5870. Washington, D.C., USA: Government Printing
Office, 1911, p. 5.
The outbreak of World War I brought immigration to a halt. At the same time, quite
a few immigrants returned to Europe, either because they feared for their families and
compatriots, or under the pressure from American authorities.
After the War, immigration dropped sharply compared to the pre-War levels. From
1921 until 1927, the US passed a number of additional laws restricting immigration.
The laws established a system of ethnic quotas which reflected the desirability of only
228 This included England, Ireland, Scotland, Wales,
Belgium, Denmark, France, Germany, Holland,
Norway, Sweden and Switzerland.
211
229 This comprised immigrants
from: Austria-Hungary, Bulgaria, Greece, Italy,
Montenegro, Poland, Romania, Russia, Serbia, Spain
and Turkey.
230 United States Immigration Commission (1907 –
1910), ibid, p. 21.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 212
Najni`a je kvota za najnepo`eljnije narode iznosila 3% , a najvi{a 20% u odnosu na predratni broj useljenika.
Tako je emigracija iz srednje i isto~ne Europe u SAD gotovo onemogu}ena. Iz tih su
zemalja mogli useljavati uglavnom samo imu}ni i obrazovani te ro|aci ameri~kih
dr`avljana, na koje se nisu odnosili propisi o kvotama.
Mjere su urodile plodom jer se u odnosu na gotovo milijun useljenika godi{nje, koliko
ih je stizalo predratnih godina, u me|uratnom razdoblju taj broj smanjuje na tre}inu.
Time je kona~no potpuno zaustavljen veliki val srednjoeuropske emigracije.
“Draga mama! Na putu u Colorado Springs,
pozdravljam Te! @ivila! Milan.” Razglednicu
s prizorom trgova~ke vreve na South Water
Streetu u Chicagu, gdje ve} `ivi podosta
Hrvata i drugih Slavena ovaj je, mo`da tek
pristigli useljenik, poslao u Hrvatsku 18. rujna
1901.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47977)
^e`nja za domom i povratak u domovinu
Pogodnost brze i jeftine povratne vo`nje parobrodom pospje{ila je putovanje preko
oceana u oba smjera. Zato je odlazak od ku}e i rastanak s obitelji za nove nara{taje bio
manje bolan nego za njihove prethodnike. Naprotiv, starije su se generacije emigranata morale pomiriti s kona~no{}u svoga iseljavanja.
“Dear mom! Greetings from my trip to
Colorado Springs! Love! Milan.” This postcard with the view of a busy crowd on South
Water Street in Chicago, which became a new
home for many Croatians and other Slavic
nations, was sent to Croatia by this, probably
newly
arrived,
immigrant on 18 September 1901.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, MUO
47977)
Mnogi su noviji iseljenici iz razdoblja razvijenoga prometa doista ra~unali s
povratkom.
Mnogi iseljenici drugoga vala namjeravaju se vratiti u domovinu ~im u{tede toliko da
mogu izgraditi ku}u, kupiti zemlji{te ili – otplatiti obiteljski dug.
Kao {to zbrku katkad stvaraju razli~iti i proturje~ni podaci o iseljenicima iz europskih
zemalja, tako su jo{ manje pouzdani podaci o povratnicima. Vjeruje se da se ~etvrtina
svih iseljenika koji su tijekom stotinjak godina dolazili u Ameriku, ipak vratila u
Europu. Naro~ito je to bilo omogu}eno u kasnije doba migracije.
Za razne su narode razli~ite i procjene broja povratnika. Skandinavaca se vra}a tek
231
petina, a Engleza i Vel{ana gotovo 40%.
Pred sam Prvi svjetski rat vra}ala se gotovo polovica Talijana, a Hrvata, Srba, Poljaka
i Ma|ara, prema nekim vijestima, otprilike tre}ina. U svakom slu~aju, ju`nih se i srednjoeuropskih iseljenika obi~no vra}alo vi{e od onih sjevernih i zapadnih – dijelom i
zato {to su odlazili kasnije, u vrijeme kada je premo{}ivanje velikih udaljenosti bilo
mnogo lak{e i jeftinije.
Oni koji se u domovini osje}aju ugro`eno, poput @idova, Rusina, podunavskih
Nijemaca i drugih manjina, uglavnom se ne vra}aju, no Ma|ari, Hrvati i Slovaci, na
primjer, osje}aju sna`nu vezu s domovinom i obitelji koju ostavljaju kod ku}e pa se
`ele vratiti ~im u{tede za bolji `ivot. Ali unato~ po~etnim ~vrstim namjerama, ni njih
232
se ne vra}a previ{e.
Mnogi od onih ~vrsto uvjerenih da }e se jednom vratiti, nikada vi{e nisu vidjeli rodni
kraj – neki zato {to s vremenom shva}aju da im u domovini vi{e nije mjesto i da su
po~eli pripadati novome svijetu u kojem je `ivot bitno druk~iji i gdje imaju bolje
uvjete, drugi zbog razli~itih razloga, pa i zbog nemogu}nosti povratka radi lo{eg
imovnog stanja.
Ima i slu~ajeva neobi~ne pokretljivosti novih iseljenika, poput pojave “sezonskih” radnika koji povremeno odlaze u Europu, ali se uvijek iznova vra}aju ameri~koj zaradi.
Me|u najneobi~nijima je primjer slova~koga “drotara” koji u Americi plete `i~ane
233
ko{are i razne druge predmete ba{ kao da je u Slova~koj, a ku}i se vra}a ~ak 26 puta!
231 Dudley Baines, Emigration From Europe 1815–1930,
Macmillan Education Ltd, London, 1991., str. 39.
232 Podaci se u raznim izvorima prili~no razlikuju.
Za Hrvate se tako kre}u od ~ak 44% povratnika
(Frances Kraljic, Croatian Migration to and from the
United States, 1900–1914, Ragusan Press, Palo Alto
1978.), do mnogo manjega omjera od samo 20% (Ivan
^izmi}, O iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju od
1880–1914, Historijski zbornik, Zagreb, god. 27.–28.,
1974.–1975., str. 44.).
233 Martin Besedi~, neobjavljeni tekst, Bratislava
2007.
212
Oni pak koji i ne pomi{ljaju na povratak, okupljaju se u krugu vlastitih “etni~kih
zajednica”, u potpornim i kulturnim dru{tvima i klubovima. Iseljenici obi~no jedan za
drugim odlaze u isti kraj i tako nastaju svojevrsni etni~ki otoci naseljeni ljudima iz iste
zemlje, iz istoga kraja i iste narodnosti. To im omogu}uje i redovita okupljanja. U
po~etku vi{e iz nu`de nego iz bilo kojih drugih potreba osnivaju brojna potporna, kulturna dru{tva i klubove.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 213
allowing immigrants into the country from certain individual ethnic groups.
The quotas were based on the percentage of each ethnic group in the immigration contingent of 1890, plotted against the number of immigrants in 1910. The year 1890 had
been chosen because the number of “desirable” immigrants, from Anglo-Saxon
regions and northwest Europe, had been deemed acceptable. The quota ranged from
3% for the least desirable ethnic groups to 20%.
Over all, the quota system practically ended immigration from Central and Eastern
Europe. Only the rich, the well educated or the relatives of former immigrants, to
whom the quotas did not apply continued to be welcomed from these regions.
The measures bore fruit, considering that compared to the annual contingent of almost
a million immigrants before the War, the numbers between World War I and World
War II did not exceed 300,000. That finally brought to an end the large immigration
wave from central Europe.
Homesickness and Return
Thanks to fast and cheap steamship travel, transoceanic traffic became quite intensive.
As a result, for new generations of emigrants leaving home and parting with one’s
family became a much less traumatic experience than for their predecessors, who
could not harbor any hope of return.
Many new immigrants left with the intention to come back again. During the second
wave of emigration, they went to the US to save enough money to build a house, to
purchase a plot of land or to pay back a family debt in the old country.
The data on the number of returnees is even more confusing than the data on the number of emigrants from different European countries. According to one estimate, a quarter of all emigrants who had gone to America over the 100-odd year period when emigration had been at its highest eventually returned to Europe. This became especially
common during more recent periods of emigration.
Estimates of the number of returnees from different ethnic groups and regions vary,
231
from 20% for the Scandinavians to 40% for the English and the Welsh.
On the eve of World War I, almost half of all Italians, Croats, Serbs and Poles returned
home as did approximately a third of all Hungarians. Immigrants from Southern and
Central Europe proved more likely to return than those from the north and the west
of the Continent, partly because they arrived later, when long distance travel had
become easier and faster.
Those least likely to return consisted of people who remained under threat in their
homelands, such as Jews, Ruthenians, Danubian Germans and other minorities. On
the other hand, Hungarians, Croats and Slovaks, all who had very strong ties with
their homelands and families, went with the intention to return as soon as they saved
enough money for a better life. However, in spite of their firm intentions, the actual
232
number of returnees did not remain particularly high.
Many of those who had left with the intention to return home never saw their native
land again, some because they became integrated into the different and more comfortable life style of the New World and some for other reasons, including insufficient
means.
Some new immigrants showed themselves to be exceptionally mobile, including those
who went to America and back as required by the seasonal nature of their work. One
of the most striking examples involved a Slovak tinker, who traveled 26 times between
233
Slovakia and the US, where he made wire baskets and similar items!
Immigrants who intended to stay set up, at first out of necessity, different charities,
arts centers and clubs within their ethnic communities. Thanks to the concentration of
231 Dudley Baines, Emigration from Europe 1815 - 1930,
Macmillan Education Ltd, London, 1991, p. 39.
232 The numbers differ significantly from one source
to another. For the Croats they vary from as much as
44% (Frances Kraljic, Croatian Migration to and from
the United States, 1900 – 1914, Ragusan Press, Palo
Alto, 1978) to as little as 20% (Ivan ^izmi}, On
Emigration from Croatia in the Period 1880 – 1914, (O
iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju od 1880-1914),
Historijski zbornik, Zagreb, years 27-28, 1974-1975, p.
44).
213
233 Martin Besedi~, an unpublished text, Bratislava
2007
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 214
^e`nja za domovinom ne jam~i uvijek povratak, no dijelom se mo`e uta`iti i daleko
od rodnoga kraja dru`enjem sa sunarodnjacima i prisje}anjem starih obi~aja, pjeva234
njem starinskih pjesama, ali i novih, ameri~kih pjesama o ~e`nji za zavi~ajem.
“Amerikanaca” povratnika bilo je ipak podosta. Vra}aju se najvi{e o~evi obitelji, koji
su oti{li u ve} zreloj dobi i kod ku}e ostavili `enu i djecu. No ostaju zauvijek njihovi
sinovi koji su oti{li vrlo mladi i koji su se brzo prilagodili ameri~kom na~inu `ivota.
Povratnici, koji su ve} iz Amerike redovito slali nov~ane doznake, vra}aju se jer su
ispunili svoj plan – ili su ih otjerale gospodarske krize: prva ve} 1893., a naro~ito one
kasnije, 1907. i 1929. godine. Osim novcem, povratnici i dolaskom ku}i pridonose boljem `ivotu svojih obitelji, razvoju svojega kraja i gospodarstvu svojih zemalja.
Ku}a mnogobrojne obitelji Franeta Lu~i}a
Borinovega, sagra|ena novcem zara|enim u
kamenolomu u Colorado Springsu. Ma kako
se ~inila skromnom, ni{ta boljom i ve}om od
ostalih u selu, Frane je ne bi mogao sagraditi
bez tri pohoda preko oceana i znoja prolivena
u ameri~kim kamenolomima.
(Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka)
Oni koji se vra}aju iz SAD-a u vrijeme velike krize 1907.–1908., gotovo su brojniji od
onih koji istodobno iseljavaju u Ameriku. No mnogi se vra}aju ku}i tek mnogo kasnije, nakon zavr{ena rata i nakon nove te{ke krize.
Prema podacima prikupljenim na glavnim grani~nim prijelazima Oderberg,
Auschwitz, Bodenbach i Tetchen i u lukama Trst i Rijeka, a odnose se na dvogodi{nje
razdoblje, od sredine 1908. do sredine 1910., u to se doba vra}a velik broj
235
“Amerikanaca”.
Gospodarska kriza, nezaposlenost i pritisci na njih, uzrokovali su povratak brojnih
iseljenika. Povratnika je u samo dvije godine bilo ukupno blizu stotinu tisu}a
(popisano ih je to~no 96.703).
Od toga je broja petina Ma|ara i gotovo isto toliko Poljaka, ne{to malo manje Slovaka
i pribli`no toliko Hrvata i Slovenaca (koji su prikazani zajedno, ukupno ih je 15.436).
Austrougarskih Nijemaca ima otprilike desetina od ukupnog broja povratnika. Svih
236
ostalih zajedno – Rusina, @idova, Srba, Rumunja i drugih – ima manje od 15%.
The house of the numerous family of Frane
Lu~i} Borinov, built with the money earned in
a quarry in Colorado Springs. No matter how
humble, and no better or bigger than others in
the village, it may seem, Frane could not have
built it without three transatlantic “expeditions” and a lot of blood, sweat and tears lost
in the American quarry.
(Zdenka Novosel and Nevenka Pizzul,
Rijeka)
Mali broj povratnika Rusina i @idova o~ito potvr|uje da ve}ina ne vidi svoju sre}u u
staroj domovini, nego se okre}u `ivotu u Novom svijetu.
I broj povratnika koji se vra}a preko luke Trst tijekom deset godina najintenzivnijega
iseljavanja bitan je jer obuhva}a dulje razdoblje i pouzdaniji je – preko te je luke oti{lo
237
otprilike 225.000 iseljenika, a vratilo ih se 63.000.
Donekle je ~udno da ih se u Rijeku vra}a mnogo manje iako ih odlazi znatno vi{e nego
iz Trsta. Prema podacima za posljednje predratne godine, od 1909. do 1913. vra}a se
238
prosje~no blizu 4500 iseljenika godi{nje.
Kad bi navedeni prosjek vrijedio za cijelo rije~ko razdoblje, to bi zna~ilo ukupno tek
sedminu od preko 317.000 iseljenika, koliko ih je u desetak godina rije~ke linije oti{lo
u Ameriku.
Pouzdani podaci o povratnicima ipak nisu mogu}i ni zato {to su mnogi od iseljenika
u novije doba bili “sezonski radnici” pa su se svakih nekoliko godina vra}ali ku}i i
ponovno odlazili. No zato su va`nije i pouzdanije statistike o nov~anim doprinosima
kojima emigranti potpoma`u i svoje obitelji u domovini i nacionalno gospodarstvo.
Ilustrativan je i primjer slova~kih iseljenika, iznesen 1912. u ~asopisu Slova~ki nov~ar
koji tvrdi da od 72 milijuna dolara godi{nje, {to ih Slovaci ve} desetak godina
239
prosje~no zara|uju, vi{e od polovica svake godine sti`e u domovinu!
233 I prvi hrvatski pjesnik u Americi, Josip Marohni},
izdao je zbirku pjesama pod naslovom Amerikanke.
235 Podaci prema neobjavljenom tekstu Michaele
Schuller, Graz 2008.
236 Michaela Schuller, isto.
237 Francesco Fait, neobjavljeni tekst, Trst 2008..
238 John P. Kralji}, Rijeka kao iseljeni~ka luka, Rije~ka
luka: povijest, izgradnja, promet, Muzej grada Rijeke
2001., str. 239.
239 Martin Besedi~, neobjavljeni tekst, Bratislava,
2007.
240 Ferenc Szilli, neobjavljeni tekst, Budimpe{ta 2007.
241 Bains, isto, str. 31.; Adam Wallaszek, neobjavljeni
tekst, Vara{ava 2007.
214
Svota koja je pristizala u zemlje Ugarske krune vi{estruko se umno`ila u samo nekoliko godina; od 1900. do 1907. narasla je vi{e od pet puta!
Od ukupnog su iznosa bitno manji udio od ostalih imale upravo ma|arske `upanije,
a mnogo vi{e novca uprihodovali su `itelji Ko{i~ke, Zagreba~ke i Temi{varske `upani240
je, dakle Slovaci, Hrvati, Rumunji i Banatski Nijemci (“Podunavski [vabe”).
I Poljaci, koji ~ine gotovo polovicu svih iseljenika iz austrijskoga dijela Carstva i ukupno ih je emigriralo vi{e od dva milijuna iz Austrije (859.000), Pruske i Rusije, nov~anim
241
su doznakama bitno pridonijeli razvoju svoga kraja.
Dozna~eni novac presudan je za spas tisu}a obitelji, otplatu dugova i skidanje hipoteka sa seoskih gospodarstava. Taj novac zna~i i obnovu imanja, izgradnju novih ku}a i
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 215
immigrants in certain areas, they formed ethnic clusters, where they could maintain
old ties and socialize with their compatriots.
Thus, those who could not cure their nostalgia by returning home, tried to alleviate it
by socializing with their countrymen. Then they reminisced on old customs and sang
traditional songs, as well as new, American songs in which they expressed their crav234
ings for the old country.
The number of returnees from the United States was not insignificant. Most of them
were bread winners, who had left as mature men, leaving behind wives and children.
But, those whose children grew up in the United States and adapted to the American
way of life often had to return alone.
Jedna od seoskih ku}a u rije~koj okolici, u
Kastav{tini, odakle iseljavaju mnogi, a vra}aju
se tek poneki.
(Boris Su{anj, Vi{kovo)
One of the many rural houses in the vicinity
of Rijeka, in the Kastav Region, from which
many emigrated, and only a few returned.
(Boris Su{anj, Vi{kovo)
Some people returned after they managed to send enough money home, while others
had to leave during some of the recessions and depressions – the first one in 1893, but
especially in 1907 and 1929. Other than through money, the returnees improved the
quality of life of their families and the economic development of their regions and
countries by their presence.
During the recession of 1907-1908, the number of returnees from the United States
almost equaled the number of emigrants. Many others returned much later, after
World War I and another big recession.
Data colleted at the border crossings at Oderberg, Aushwitz, Bodenbach and Tetchen
and the ports of Rijeka and Trieste from mid-1908 until mid-1910 point to a large num235
ber of returns. The returns had been prompted by the recession, unemployment and
pressure. In 1907-1908 alone, the number of returnees reached almost 100,000 (96,703).
One in five of these returnees were Hungarians, with almost as many Poles, and
slightly fewer Croats and Slovenians (who numbers 15,436 persons in the aggregate).
Out of the total, Germans from Austria-Hungary consisted of about 10%. All the others, i.e., Ruthenians, Jews, Serbs, Romanians and others accounted for less than 15%
236
of the returnees. The smaller numbers for the Ruthenians and the Jews prove clearly that they embraced life in the New World as they did not see any future for themselves in the old country.
The number of returnees through the port of Trieste over the 10 year period of the
most intensive emigration is more representative as it covered a longer period of time.
During that period, the number of emigrant departures totaled 225,000 and the
237
returns totaled 63,000.
Somewhat odd is a small number of returnees through Rijeka, considering that it had
a much higher number of departures than Trieste. The data for the years leading to
238
World War I (1909-1913) indicate an annual average of 4,500. When plotted over the
10 year period of emigration from the port of Rijeka to America, the number amounts
to only one-seventh of the number of departures (317,000).
The data on returns remains unreliable in this later stage of immigration due to the
large number of seasonal emigrants, who spent only a few years at the time in the
United States. A more important and reliable indicator are the emigrants’ remittances
that supported not only their families at home but their old countries’ economies.
A typical example is that of the immigrants from Slovakia, who had been sending
more than a half of the 72 million Crowns that they made every year from 1902 to
239
1912, reported the Slova~ki nov~ar magazine in 1912. From 1900 to 1907 the total
amount of remittances sent to Austria-Hungary rose by more than 500%. Out of that
total, a minor part went to the Hungarian counties, and the bulk to Ko{ice, Zagreb and
Timisoara counties, i.e., they had been sent by the Slovaks, the Croats, the Romanians
240
and the Germans in the Banat region (the Danube-basin Germans).
The Poles, of whom two million emigrated from Austria (859,000), Prussia and Russia,
greatly boosted the economic growth in their homeland by their
241
remittances. Remittances represented a life line for thousands of families, who thus
paid off their debts and mortgages on their farms. The money allowed for properties
to be upgraded, new houses to be constructed and the improvement of the standard
234 The first Croat poet in America, Josip Marohni},
published a book of poetry entitled Amerikanke.
235 Data from an unpublished text by Michaela
Schuller, Graz 2008.
236 Michaella Schuller, ibid.
237 Francesco Fait, an unpublished text, Trieste, 2008.
238 John P. Kralji}, Rijeka as a Port of Emigration:
History, Development, Traffic (Rijeka kao iseljeni~ka luka:
povijest, izgradnja, promet), Muzej grada Rijeke, 2001.
p. 239.
239 Martin Besedi~, an unpublished text, Bratislava
2007.
240 Ferenc Szilli,
2007.
215
an unpublished text, Budapest,
241 Bains, ibid, p. 31; Adam Wallaszek, an unpublished text, Warsaw 2007.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 216
bolji `ivot za one kod ku}e – kao i za povratnike koji nisu ni htjeli nastaviti `ivot u
Americi.
Ve}i je broj povratnika stigao po~etkom rata i prvih poratnih godina. Kod ku}e su ih
~ekale obitelji, a u{te|eni je novac mnogima ve} bio dovoljan za izgradnju ku}e, kupnju imanja i bolji `ivot – koji im je dostupan i u domovini.
Ako se u desetlje}ima najve}e migracije, od prijelaza stolje}a do Prvoga svjetskog rata,
vratilo i manje od ~etvrtine iseljenika, to jo{ uvijek zna~i silu koja je bitno utjecala na
promjene u starome kraju.
Na kraju,
korist ili {teta od emigracije?
Uz one koji vide korist, ima i podosta onih koji su se osobnim uvidom uvjerili da emigracija donosi {tetu. Tako i Krunoslav Janda (1880.–1944.), zagreba~ki odvjetnik i publicist zainteresiran za gospodarsku politiku, boravi 1912. u Sjevernoj Americi i
242
Argentini da bi se pobli`e upoznao s problemima iseljeni{tva. Sljede}e godine
243
objavljuje i knjigu o `ivotu hrvatskih iseljenika u Argentini.
“Mojemu srda{cu!” Slikovite, {arolike i
katkad ki~aste razglednice koje sti`u iz
Amerike, zaklanjaju muku te`aka u
kamenolomima, drvosje~a, gra|evinskih i
tvorni~kih radnika koji su ih slali majci, `eni
ili – “svome zlatu”!
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
Njegova se razmatranja, izre~ena u drugoj prigodi, zavr{avaju o{trom kritikom:
“Zadnjih 10–15 godina preotela je selidba iz hrvatskih zemalja u Sjev. Ameriku takav
mah, da ona postaje pravom pogibelju za na{ narodni opstanak... Ako se uva`i, da
velik postotak na{ih ljudi u Americi pogine na raznim industrijalnim poslovima, na
`eljeznicama, ugljenicima, rudokopima itd. i tuberkolozi zadobivenoj kod tih radnja,
a jo{ ve}i dio da se ne vra}a u domovinu, onda mora svakome biti jasno kakva nas
budu}nost ~eka, ako pustimo emigraciji, da ide putem kojim je do sada udarila.
Uzev{i u obzir gubitak radnih sila, zapu{tanje gospodarstva kod ku}e, gubitak narodnog novca za dolazak u Ameriku (gore spomenuti iseljenici od godine 1907 ponijeli
su sobom iz Hrvatske 3 milijuna kruna gotova novca) onda, uz sve dosada{nje
zaslu`be i {iljanja novca u domovinu, nije emigracija Hrvatskoj ni{ta koristila, ve} ju
znatno o{tetila i bacila u pogledu morala, razvoja obrta i industrije barem za 50 godina nazad.
Posve je, dakle, krivo mi{ljenje ljudih, koji se dadu zablje{titi sa ono par milijuna
kruna, {to dolazi godi{nje u Hrvatsku iz Amerike, da je emigracija koristna za
244
narod.”
“To my sweetheart!” Picturesque and sometimes kitchy postcards that arrived from the
United States, often hid the suffering of miners in quarries, lumberjacks, construction and
factory workers, who sent them to their mothers, wives or their “darlings”!
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
No samo nekoliko stranica dalje, autor u istom tekstu priznaje “da na{ svijet u Americi
vrlo mnogo zaslu`uje i da mnogo novca ku}i {alje”, to~nije oko 80 milijuna kruna, ali
je uvjeren da se to “nekako rastepe, da se ne vidi prava korist”, iako su pla}eni mnogi
245
dugovi, kupljeno mnogo zemlje i sagra|ene ku}e.
Ali to je, smatra Janda, jo{ uvijek malo u odnosu na zaradu ameri~kih iseljenika.
Potkraj velikog emigracijskoga vala, dalmatinski novinar i narodni zastupnik Ivan
246
Frano Lupis Vuki}, pisac brojnih ~lanaka i publikacija o iseljavanju, koji je od 1891.
247
do 1898. i sam bio ameri~ki iseljenik, govori o “koristima i {tetama iseljavanja”.
Unato~ te{ko}ama izazvanim napu{tanjem rodnoga kraja, bolestima i nesre}ama na
radu te brojnim primjerima invaliditeta uzrokovanim te{kim `ivotom iseljenika, autor
ipak vidi podosta koristi, osobito za razvoj Dalmacije u kojoj je i sam svjedok napretka.
242 Hrvatski biografski leksikon, sv. 6., I – Kal,
Leksikografski zavod “Miroslav Krle`a”, Zagreb,
2005., str. 310.
243 Argentina, Zagreb, 1913.
244 Ivo Anti}evi} (ur.), Na{e iseljeni~ko pitanje, sv.
I., Izdanja Zadru`nog Saveza, Spljet, 1913.
Predavanje dr. Krunoslava Jande, str. 32.–33 .
245 Isto, str. 42.
246 Ivan ^izmi}, Marin Sopta, Vlado [aki}, Iseljena
Hrvatska, Golden marketing – Tehni~ka knjiga,
Zagreb, 2005., str. 119., 122. i 318.
247 Anti}evi}, isto, str. 20.
Predavanje nar. zastupnika I. F. Lupisa, str. 20.
216
“Po ju`noj Dalmaciji i po otocima, iseljeni{tvo je donijelo vidljivih i znatnih materijalnih pobolj{anja. U okolici Kor~ule, gdje sve mogu izbliza da vidim i sudim, otrag
dvadeset godina ~itava sela bijahu u bankrotnom stanju, a danas su sva u ogromnoj
mjeri pomo}u iseljeni~kih zaslu`aba upravo preporogjena. U svakom selu sagragjeno
je mnogo ku}a... otkupljena su imanja i pro{irena, a pri{tednja na {tedionicama i
bankama je upravo znatna...”
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 217
of living both for the family members who had stayed behind and for returnees from
the United States.
The number of returnees increased at the beginning of World War I and in its aftermath. Once reunited with their families, they used their savings to build a house, buy
a farm and enhance living conditions for themselves and for their families.
Even though during the peak period emigration, from 1900 until World War I, the
number of returnees did not exceed one-fourth of all emigrants, they nevertheless
greatly contributed to the transformation of their native regions.
To summarize
was Emigration Good or Dad
Ko{arica s cvije}em i pozdravima onima u
domovini iz Sjedinjenih Ameri~kih Dr`ava.
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
Some people saw emigration as useful, but there were also those who learned about
its bad sides from personal experience. In 1912, Krunoslav Janda (1880 – 1944), a
lawyer and publicist from Zagreb specializing in business affairs, traveled to North
242
America and Argentina to study emigration issues closely. The following year he
243
published a book on the life of Croatian immigrants in Argentina.
A basket of flowers and greetings to those at
home from the United States.
(Zavi~ajni muzej Ozalj)
On another occasion, he summarized his observations, with sharp criticism: “Over the
past ten to fifteen years, Croats have been emigrating to North America in such numbers that it threatens the survival of our nation. . . . Considering that a large percentage of our people die accidentally while working in different industries, including the
railways, in coal and other mines, etc., that many others die on the job from tuberculosis, while many more never return home, it is obvious what kind of future we can
expect if we let emigration proceed along its present course. Due to the labor drain,
damage to our economy and the money that has been spent for emigration into
America (in 1907 the emigrants from Croatia took with them 3 million Crowns in
cash), Croatia’s public morality, crafts and manufacturing have been put back by 50
years, in spite of all the money the emigrants have saved and sent home. Thus, those
who believe, dazzled by the several million Crowns that arrive from America to
Croatia annually, that emigration has been beneficial for our people, are quite
244
wrong.”
Later in the same text, the author acknowledges that “our people in America are earning quite a lot and sending a lot of money home, i.e., 80 million Crowns”. Yet, he
remained convinced that “the funds are somehow dispersed and are not used opti245
mally,” although they paid off debts, purchased quite a lot of land and built houses.
But, compared to the earnings of American immigrants, all that was quite insignificant, Janda believed.
Towards the end of this large emigration wave, the Dalmatian journalist and Member
246
of Parliament, Ivan Frano Lupis Vuki}, the author of a large number of newspaper
articles and books on emigration and himself an immigrant in America from 1891 to
247
1898, spoke publicly about the pros and cons of emigration.
242 Hrvatski biografski leksikon, vol. 6, I – kal,
Lesikografski zavod Miroslav Krle`a, Zagreb, 2005, p.
310.
In spite of the difficulties caused by departure from one’s native soil, illnesses, work
related incidents and poor living conditions, often with debilitating consequences,
emigrants significantly helped the development of Dalmatia, as he personally witnessed.
“It is obvious that to southern Dalmatia and the islands, emigration has brought significant prosperity. In the Kor~ula region, where I could witness it first hand, some 20
years ago whole villages were in the state of bankruptcy. Since then, they have been
greatly revived thanks to the emigrants’ remittances. Many houses have been built in
243 Argentina, Zagreb, 1913.
244 Ivo Anti~evi} (ed.), Our Emigration Problem (Na{e
iseljeni~ko pitanje, vol. I, Izdanja zadru`nog Saveza,
Spljet, 1913. A lecture by Krunoslav Janda, L.L.D., pp.
32-33.
245 Ibid, p. 42.
246 Ivan ^izmi}, Marin Sopta, Vlado [aki}, Croatian
Diaspora, (Iseljena Hrvatska), Golden marketing –
Tehni~ka knjiga, Zagreb, 2005, pp. 119, 122 and 318.
217
247 Anti~evi}, ibid, p. 20. Lecture by I. F. Lupis, MP, p.
20.
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 218
[teta bi, usprkos prihodima, mogla biti velika da je odljev stanovni{tva bio ve}i od
priljeva, no stanovni{tvo se nije smanjilo kao ni obra|eno zemlji{te koje se, naprotiv,
malo i pove}alo.
“Na poluotoku Pelje{cu”, nastavlja narodni zastupnik Lupis, “ve}i dio stanovni{tva...
bez Amerike, ne bi apsolutno mogao `ivjeti. I u moralnom pogledu nije narod zastranio, a u stanovitom pravcu, ako pogdjegod i ima pojava, koje se ne bi mogle odobriti, te su izbile prije pod uplivom domovine nego li Amerike.”
Ve}ina koja je odlu~ila zauvijek `ivjeti u
Americi, dokazivala je sebi i obitelji u
domovini ispravnost svoje odluke. ^e`nju za
rodnim krajem nadokna|ivalo je ste~eno
blagostanje i podsje}anje na bijedu u rodnom
kraju.
(Rado{ Kinkela, Rukavac)
Nerije{ene probleme u domovini, dakako, ne treba pripisivati pogubnom utjecaju
Amerike.
Mo`da se ne treba prisje}ati ni najdramati~nijih, ali dalekih primjera, poput emigracijom prepolovljene Irske koja do danas nije ni pribli`no dosegnula broj stanovni{tva
prve polovice 19. stolje}a, ili prorije|enoga talijanskog juga. No primjeri tu|ih
stradanja nisu osobito djelotvorni u ubla`avanju vlastite nevolje, a iseljavanje nipo{to
nije bilo posljedica magi~ne privla~nosti Amerike, ve} nemogu}nosti `ivota u vlastitoj
ku}i.
Most of those who decided to stay in America
for good, kept proving to themselves and
their families back home that that was the
right decision. They cured their homesickness
by the acquired wealth and memories of the
poverty at home.
(Rado{ Kinkela, Rukavac)
Opustjeli su ili potpuno promijenili demografsku sliku mnogi krajevi srednje Europe
u koje se biv{i iseljenici nikad nisu vratili. Ne samo @idovi, Rusini, “podunavski
Nijemci” iz Ugarske – s podru~ja dana{nje Ma|arske, Srbije (Vojvodine) i Rumunjske
(Transilvanije), nisu se vratile ni stotine tisu}a Poljaka, Slovaka, Hrvata i drugih, koji
su nakon Prvoga svjetskog rata bili potaknuti na povratak u svoje novoosnovane
nacionalne dr`ave.
Procesi etni~koga vrenja i dvaju svjetskih ratova, uzro~nika jo{ ve}ih migracija,
stvaranje novih me|unacionalnih zajednica i, potom, najnovijih nacionalnih dr`ava, u
20. se stolje}u zbivaju nevjerojatnom dinamikom – i stoga potiskuju va`nost i
posljedice masovnog odlaska u Ameriku.
Novi progoni Nijemaca, Talijana i Ma|ara iz Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog
rata, Hrvata iz Bosne nakon raspada Jugoslavije, kao i velike `rtve bosanskih muslimana, donekle bacaju u zaborav potrese izazvane vi{emilijunskom prekomorskom
migracijom.
Dana{nji stanovnici nekad mnogo manje nacionalno homogenih krajeva i zemalja
srednje Europe bar su donekle svjesni bitnih demografskih promjena koje su se
dogodile prvih desetlje}a 20. stolje}a, i jo{ uvijek zamje}uju tragove svojih nekada{njih
inorodnih i inovjernih susjeda.
Ljudi zaokupljeni svakodnevicom te vlastitim nacionalnim okupljanjem i stvaranjem
nacionalnih dr`ava, za svega nekoliko desetlje}a potisnuli su uspomenu na iseljene
pradjedove i potpuno izgubili vezu s dalekim ameri~kim ro|acima.
No bez obzira na sve ratne potrese i nezacijeljene o`iljke, srednja Europa, shva}ena u
smislu dana{njega politi~kog prostora nekada{nje Habsbur{ke Monarhije, nije onakva
kakva bi bila bez Amerike i iseljavanja.
218
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 219
all the villages . . . many farms have been bought out and expanded, and savings at
the savings associations and the banks are ample. . . .” Yet, in spite of the income, the
detriments would have outstripped the benefits had emigration led to depopulation.
But, the population has been stagnating and the arable land has been slightly expanded. “In the Pelje{ac peninsula,” Lupis continued, “most of the population . . . would
not have survived without America. The morality of the people has not faltered, and
even those phenomena that call for criticism have been home grown rather than
imported form America.”
Of course, unresolved problems at home should not be attributed to the pernicious
influence of America. Neither should one draw parallels with the most drastic examples from far away places, such as the halving of the population of Ireland, whose
population still remains lower than it was in early 19th century, or with the partial
depopulation of southern Italy. Other nation’s troubles could not help alleviate one’s
own, and emigration had been triggered by unbearable conditions at home, rather
then by the magic allure of America.
Ku}a na “leku” (jezeru) ste~ena zaradom
“naturaliziranog” Amerikanca, jednog od
onih koji su sre}u potra`ili u Kaliforniji, u
Arcati i Eureki, u Humboldtovu zaljevu, i tek
povremeno odr`avali vezu s obitelji u
domovini.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
A house on the lake, built with the money of a
“naturalized” American, one of those who
searched for luck in California, in Arcata and
Eureka, in the Humboldt Bay, and only occasionally kept in touch with the family back
home.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
Due to emigration, many regions of Central Europe suffered from depopulation or
had been demographically changed beyond recognition. Not only the Jews, the
Ruthenians, the Danubian Germans, but also hundreds of thousands of Poles, Slovaks,
Croats and others never returned to the territory of present day Hungary, Serbia
(Vojvodina) and Romania (Transylvania), in spite of initiatives for repatriation into the
newly founded national states after World War I.
The course of the 20th Century, which saw interethnic tensions, two World Wars, the
creation of new multiethnic communities and national states, occurred at such a staggering pace that they overshadowed the importance of mass emigration to America
and its consequences.
The transoceanic migration of millions of people pales by comparison to the expulsion
of ethnic Germans, Italians and Hungarians from Yugoslavia after World War II, and
the expulsion of ethnic Croats from Bosnia and killings of numerous Bosnian Muslims
after the disintegration of Yugoslavia.
Jo{ jedan prizor iz Kalifornije. Za ostvarenje
“ameri~kog sna” nije bilo potrebno mnogo
vi{e od onoga {to su iseljenici ostavili za
sobom u Europi. Do druge polovice 20. stolje}a Stari je svijet s divljenjem gledao u Novi
svijet. Kada je dvadesetih godina stanovnicima Podunavlja i Sredozemlja postalo gotovo
nemogu}e prije}i Atlantik, ~e`nja za
obe}anom zemljom mnogima je ostala
neuta`ena. A onda se, kona~no, i s ovu stranu
oceana po~elo `ivjeti dobro.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
Yet, the present-day population of now ethnically homogenous regions and countries
of Central Europe remains aware of the demographic changes that took place in the
first decades of the 20th century, because traces of different ethnic and religious communities remain visible. But while they had been preoccupied with the projects of ethnic reunification and creation of nation states, they buried their memories of emigrant
ancestors and lost touch with their descendants in America, over only a few decades.
Another sight from California. It didn’t take
much more than what the immigrants left
back in Europe to make the “American
dream” come true. Until the second half of the
20th century the Old World gazed at the New
World with admiration. But around 1920 it
became almost impossible for the people living in the Danube river basin and the
Mediterranean to cross the Atlantic, and the
yearning for the promised land remained only
a dream for many. And then, finally, good life
began on this side of the ocean too.
(Nada Gr`eti}, Matulji)
In spite of war traumas and the open wounds, Central Europe, that is the regions of
the former Austro-Hungarian Monarchy, would have been a different place without
emigration to America.
219
emigracija 9 ok:Layout 1 29/11/08 14:39 Pagina 220
220
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 221
Kazalo/Index
221
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 222
Kazalo brodara, agencija,
kartela, banaka, dru{tava
Adler Line 40, 43
Adria/Ugarsko parobrodarsko dru{tvo/Royal Hungarian Sea
Navigation Company “Adria” Limited-Fiume/Kraljevsko-ugarsko
parobrodarsko dioni~ko dru{tvo 37, 56, 61, 94-6, 98-104, 108-15, 145-6
Allan Line 47
American Line 39-41, 47, 82-3, 198-9
Ameri~ka nativisti~ka stranka 206
Anchor Line 47
Anchor Society 120-1
Austrijske ju`ne `eljeznice/Österreichische Südbahn 50
Austrijski Lloyd/Lloyd Austriaco 24, 100, 122
Austrijsko dobrotvorno dru{tvo sv. Nikole od otoka Veglie 120
Austro-Americana, Austrijsko pomorsko dru{tvo, Unione Austriaca
di Navigazione/Austro-Americana & Fratelli Cosulich, Austrian
Shipping Association 38-9, 48, 51, 56, 62, 67, 102-3, 122-31, 195-6
Beaver Line 47
Benevolent Society of St. Nicholas of Krk 197
British and North American Royal Mail Steam Packet
Company/Cunard Steamship Company 36-41, 43, 46-7, 58, 60-2, 67,
76, 78-83, 85-6, 94, 96, 98-107, 110-5, 119, 122-7, 145-8
Cargnelli 84-5, 96-7
Canadian Pacific Railway 53, 123-8, 131, 138-9
Carr Line 47
Carr Union Line 40, 43
Common Slavic Benevolent Society 117
Compagnie Générale Transatlantique/Compagnie Générale
Maritime/French Line 34, 48, 51, 62, 67, 78-9, 81, 94-5, 186-7
Continental Conference 47-8, 51
Continental Pool/Continental conference 34-5, 48, 124-5
Croatian National Society 185
Cunard Steamship Company 36-41, 43, 46-7, 58, 60-2, 67, 76, 78-83,
85-6, 94, 96, 98-107, 110-5, 119, 122-7, 145-8
Demokratski dru{tveni klub/Democratic Social Club 196-7
Dobrotvorno dru{tvo Sv. Nikola od Krka 196
Dobrovoljno pomorsko dru{tvo sv. Jurja 120
Dock Company 82-3
Dominion Line 47
Dru{tvo sv. Nikole 120
Fabre Line 47-8, 51
First Croatian Banking Association 60
First National Bank 60, 63
First Slovak Catholic Association 177
Frank Zotti and Company 184-5
Fratelli Cosulich/Cosulich die Trieste/Cosulich-Societá Triestina di
Navigazione, Cosulich Brothers 122-7, 130-1
French Line/Compagnie Générale Transatlantique 47, 186-7
Great Western Steamship Company 36-7
Guion Line 47, 80-1
222
Hamburg America Line/HAPAG/Hamburg Amerikanische
Packetfahrt Aktien Gesellschaft 36, 40, 42-3, 46-7, 49, 51, 62, 67-71, 803, 85-6, 98, 168
Hambur{ka udruga za za{titu iseljenika 70
Holland America Line/Nederlandsch-Amerikanische Stoomvaart
Maatschappij/NASM 46-9, 51, 62, 67, 72-3, 78, 98, 101, 142-4, 178-9,
190-1
Hrvatska narodna zajednica/Hrvatska bratska zajednica 120, 176,
182, 184
Hrvatska zemaljska banka 60-1
Hrvatsko nacionalno dru{tvo 184
Hungarian-American Line 97, 101, 105, 113, 145-6
Hungarian Company for Maritime and River Navigation 96, 99
Illinois Trust & SavingBank 156
Imigration Restriction League 209
Inman Line 36-8, 41, 47, 80-1, 172-3
Italian Line 47-8, 51
J. Brugk 68-9
Jugoslavenski narodni odbor 186
Jugoslavenski odbor 186
Jugoslavensko narodno vije}e 186
Keely’s Brewery 191-2
Klub Dobrinj/ Dobrinj Club 196-7
Knights of Labor 207
Kontinentalna konferencija/ Continental Conference 47-8
Ligure Americana 85-6
Liverpool and Philadelphia Steam Ship Company 38, 41
Liverpool, Melbourne and Oriental Navigation Company, Limited 40
London & North Eastern Railway Company - LNER 80-1
Londonsko i jugozapadno `eljezni~ko dru{tvo/London & South
West Railway Company/LSWR 82-4
Lloyd Austriaco 25, 101, 123
Ma{ek i drug/L. Ma{ek i drug 50, 55, 57, 94-5, 112-3, 122-3
Matica slova~ka 178-9
Mediterranean Conference (Cartel) 47-8
Mediterranean Shipping Pool 34-5, 51, 125, 131
Misslerova agencija/Missler agency 46, 49, 56, 58-9, 61, 67-9
Narodny Slovensky spolok/National Slovak Society 176
National Croatian Society/Croatian Fraternal Union 121, 177, 182,
185
National Line 40, 43, 47
Native American Party 207
Navigazione Generale Italiana 48, 85-6, 126-7
Nederlandsch-Amerikanische Stoomvaart Maatschappij
New York North Atlantic Steam Traffic Conference 46, 49
Nodari, agencija/Nodari, agency 56, 59, 85-6, 122-3
Nordatlantischer Damschiff Linien Verband/North Atlantic Shippers
Association 125
Norddeutscher Lloyd/NDL 42-3, 46-7, 49, 51, 56, 58-59, 61-2, 67-71,
80-3, 85-7, 98, 101, 122, 125, 188-9, 194-5
Nord Atlantische Dampfer Linien Verband 46
North Atlantic Steam Traffic Conference (British Lines) 47
North German Lloyd 47
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 223
Obersteg & Cie 146-7
Osterreichische Südbahn 50
P. V. Rovnianek & Co. 178-9
Proimigrantski savez/Pro Immigration League 208-9
Prva hrvatska bankarska ku}a 60
Prva hrvatska {tedionica 60-1
Prva nacionalna banka 60
Prvo slova~ko katoli~ko udru`enje 176
Red Star Line 46-8, 51, 62, 67, 75-7, 172-5
Royal Mail Steam Packet Company 36-7
Sakser State Bank 174-5
Savez za ograni~avanje useljavanja 208
Sjedinjeno slovinsko dru{tvo od dobro~instva 116
Sjevernoatlanska parobrodarska konferencija 47
Sjevernoatlanstki parobrodarski linijski savez
Sjevernonjema~ki Lloyd 42, 56, 188
Slavonsko-ilirsko uzajamno potporno dru{tvo/Slavonic Illyric
Mutual and Benevolent Society 116-7
Slova~ko nacionalno udru`enje 176
Sredozemna konferencija (kartel) 47-8
St. George Benevolent Maritime Society 121
St. Nicholas Society 121
Tatra banka 178-9
Tesla Electric Company 172-3
The Island of Veglia St. Nicholas Austrian Benevolent Society 120-1
Thingvalla Line 47
Trasporti Generali Internazionali Colajanni 122-3
Turn-Verein society 191-2
Udru`enje brodara 142
Ugarsko-ameri~ka linija, 146
Ugarsko dru{tvo za pomorsku i rije~nu plovidbu 96, 98
Ungaro-Croata 94
Union Line 47
Uranium Steamship Company/Northwest Transport Line 74-5
Kazalo brodova
Alice 128
Aquitania 38, 41
Atlantic 40, 43
Aurania 38, 41, 98, 100-1, 122-3
Baltic 40, 43
Blucher 192-3
Britannia 36, 39
Britannic 40-1, 43, 145-6
Carmania 38, 41, 100-1
Caronia 38, 41, 96, 100-1, 111-2, 146
Carpathia 38, 41, 97, 100-1, 103-5, 113, 146-7
City of Boston 38, 41
City of Glasgow 38, 41
City of Philadelphia 38, 41
City of Richmond 172-3
Colombo 48
Deutschland 40, 43
Edam 178-9
Erny 195-6
Floride 188-9
Fraconia 100-1
Freda 124-4
Fürst Bismarck 36
George Washington 127
Germanic 40, 43
Gerty 124-5
Giulia 124-5
Giuseppe Bakarcich 76-7
Graf Waldersee 111-2
Great Britain 36-7
Great Eastern 36-7
Great Western 36-7
Vitezovi rada/Knights of Labor 206-7
Westinghouse 162-3, 172-3
White Cross Line 47
White Star Line/Oceanic Steam Navigation Company/White Star
Line of Boston Packets 36-41, 43, 46-7, 62, 67, 80-3, 85-6, 98-9, 145-6
Williams and Guion Steamships Company 40-1
Wilsonova brodarska linija/Wilson shipping 80-1
Yugoslav board 187
Yugoslav National Board 187
Yugoslav National Committe 187
Imperator 41-3
Ivernia 38, 41, 100-1
Kaiser Franz Joseph I. 124
Kaiser Wilhelm der Grosse 42, 49
Kaiser Wilhelm II 42, 49
La Bretagne 189-90
La Lorraine 34
La Provence 34
La Savoie 34, 186-9
La Touraine 34, 142-3
Laconia 100-1
Laura 128
Lusitania 38, 41
Majestic 40, 43
Martha Washington 124-5
223
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 224
Astaire, Fred 174-5
Austerlitz, Frederich Emanuel (Fritz) 174-5
Mauretania 38
Mississippi 166-7
Montreal 186-7
Neptunia 126-7
New England 66, 69
New York 145-6
Niagara 196-7
Nordland 172-3
Oceania 126-7
Oceanic 40, 43, 46
Olympic 83,84, 145-6
Pannonia 38, 41, 97, 100-1, 104-5, 110-3, 142, 157-8
Philadelphia 198-9
Potsdam 78-9
Pretoria 143-4
Prinz Friedrich Wilhelm 194-5
Republic 40, 43
Roland 188-9
Rotterdam 191
Royal Standard 40-1
Rydam 143-4
Bade, Klaus J. 56, 59
Baines, Dudley 16-9, 22, 212-5
Ballin, Albert 42-3, 47, 68, 70-1
Barbali}, Ivan 118-21
Barbo, Jo`ef Anton 138-9
Beecher Stowe, Harriet 170-1
Besedi~, Martin 60-1, 157, 176-9, 212-5
Bevilacqua, A. 126-7
Biankini, Ante 158-9, 184-6
Biankini, Dinko 184-5
Biankini, Juraj 184-5
Biankini, Petar Luka 184-5
Bihel, Ivan (Bichel) 54, 76
Bondy, Benn 194
Bondy, Johanna 194-5
Borinov, obitelj/family 186-7
Bozani}, Anton 116-7, 120-1
Broz, Josip Tito 196
Brozovi}, Stjepko 146-8, 150
Büchel, Josip 146-7
Cecotti 122-3
Cheney, Margaret 170-1
Chmelar, Hans 30
Clementi, Attilio J. 110-1
Coen, obitelj/Cohen, family108
Cohen, Irene 108-9
Cohn, Raymond L. 206-7
Cosulich, bra}a 67, 130-1, 180-1
Cunard, Samuel 36-9
San Paul 160-1
Saturnia 126-7, 170-1
Saxonia 100-1
Slavonia 38, 41, 97, 100-1, 104-5, 112-3
Teutonic 40, 43
Titanic 38, 40-3, 46, 82-4, 103, 145-6, 148
Town of Glasgow 145-6, 148
^izmi}, Ivan 116-7, 120-1, 152-3, 176-7, 182-3, 212-3, 216-7
^onjina, Anton Kinkela 202
^onjinovi, obitelj Kinkela /family Kinkela 116-7
^rni}, obitelj/family 200-1
Ultonia 38, 41, 97, 100-1, 110-3, 194-5
Unicorn 36, 39
Victoria 116-7
Volturno 74-5, 146-7
Vulcania 126-7, 180-1
Washington 66
Westernland 174-5
Westphalia 170-1
Kazalo imena
Adamic, Louis (Alojz Adami~) 159-60, 196-7
Adamic, Vincenzo 112-3
Adolfo (Dolfo) O{tarov 160-1
Albrecht, Zlata 184-5
Andrássy, Gyula 166-7
Andrija{evi}, Darinka 192-3
Androkova 160-1
Anti~evi}, Ivo 60, 63, 158-9, 216-7
Anti}, Ljubomir 116-7, 144-5
Armanini, Franjica 118-9
224
D’Emili, Stanislao 108-9
Daniels, Roger 152-3
De Clementi, A. 126-7
De Lafayette 166-7
Dienes, Gerhard 56, 59, 66, 68-9
Dika, Mirko 146-7
Dillingham, William P. 210-1
Dmitrovi}, Sa{a 10, 24-5, 27-8, 36, 43, 52, 123, 134-5, 137-43
Dreyer, David 114-5
Drnov{ek, Marjan 60-1, 138-9, 156-8, 174-5, 182-3
Drnjevi}, Ivan 112-3
Dubrovi}, Ervin 12-3
Dubrovi}, obitelj/family 200-1
Dubrovi}, Vinko 112-3
Dunato, Jelena 60-1, 78-9
Edison, Thomas Alva 170-3
Eick, Simone 66, 69
Emerson, Ralph Waldo 166-7
Eterovich, Adam 116-7
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 225
Fait, Francesco 74-7, 84-5, 138-9, 214-5
Figuli, Franti{ek Samuel 166-7
Fox, Stephen 36-9, 41
Francis Joseph I., emperor, 23
Franklin 170-1
Franzina, E, 126-7
Franjo I., car 24
Friedland, Klaus 34-5
Furdek, Stjepan 176-9
Geilus, Johanna Ann 174-5
Gonda, Bela 98-9
Greenhill R. 46, 49
Grego, Jura 116-7
Grego, Marko 116-7
Grguri}, Marija 189-90
Grgurina Elena 118-9
Groppe, Hans Hermann 42-3, 104-5
Gr{kovi}, Niko 120-1, 184-5
Gr`eti}, Franjo 180-1
Gr`eti}, Josip (Josip-Pepo, Joseph Grezetich Ivulov) 159, 180-1
Gr`eti}, Marija 118-9
Gr`eti}, Mate 194-5
Gr`eti}, Milojka 180-1
Gr`eti}, Nada 158-9, 180-1, 219
Gr`eti}, obitelj/family 116-7, 120-1, 194-5
Gr`eti}, Vera 180-1
Günter (Gunter) 34-5
Habsburg, dinastija/ dynasty 184-5
Hardy, Scott Malcolm 60-1, 80-5
Haws, Duncan 38-9, 41
Herles, Ivan 142
Hirc, Dragutin 119
Hiti, Matija 156-7
Holjevac, Ve}eslav 114-5
Houda, H. 54, 59
Hreljanovi}, Egon 188-9
Ili}, Nikola (Iliji}) 194-5
Inman, William 38, 41
Iveti}, Jovana 190-1
Ivulov, obitelj/family 116-7
Janda, Krunoslav 216-7
Jardas, Ivan 94-5, 118-9, 160-1
Joseph II., emperor, 23
Josip II., car 22
Jugo, Katarina (Lu~i}) 186-9
Jura~, Stjepan 198-9
Jurjevi}, Vicko 143-4
Justini}, Ana (Anna Yustinick) 194-7
Justini}, Ana 194-5
Justini}, Anton (Anthony Yustinick) 112-3, 194-7
Justini}, Bojica 194-5
Justini}, Ive 194-5
Justini}, Ivo 194-5
Justini}, Josip 194-5
Justini}, Marija 194-5
Justini}, [ime 194-6
Justini}, Vinko 194-7
Ju{i} 112-3
Kalc, A. 126, 129
Kastigar, Alojz Ignac 156-7
Ka{man, Josip 120-1
Kati}, Zvane 160-1
Kinkela Kova~i}ev, Frane 202-3
Kinkela, Ana 180-1
Kinkela, Anton ^onjina 200-3
Kinkela, Anton jr. 200-3
Kinkela, Franjo 200-3
Kinkela, Josip 112-3
Kinkela, Milan 200-1
Kinkela, obitelj/family 116-7, 120-1, 200-1
Kinkela, Rado{ 200-1, 218
Kirin~i}, Jele 194-5
Klinger, William 18-9, 46, 49, 64, 68-9, 74-5, 206-7, 209-10
Kochner, Paul 194-5
Koroljevi}, Gjuro 158-9
Kossuth, Lajos 166-7
Kraemer, Antun 114-5
Kraljic, Frances 212
Kraljic, John P. 10-1, 82-3, 100, 103-4, 107, 110-1, 114-5, 214-5
Kralji}, Petar 116-7
Kru`i} Jelka{, Josip 154
Ku~i}, Francika 180-1
Ku}el, Ivan 112
Ku}el, obitelj/family 200-1
Kudlich, Hans 140-1, 166-9
La Guardia, Achille Carlo 108-9
La Guardia, Fiorello Henry 82-3, 89-90, 102, 105, 108-11
Ladányi, István 140-1
Leitich, Ann Tizia 144-5
Levai 98-9
Lincoln, Abraham 168-71
Löffler, Alexander 28-9
Loibelsberger, Francesco 85-6
Lojen, Stjepan 136-9, 142-5, 149-53, 159-60
Lu~i} Borinov, Frane 120-1, 186-9
Lu~i}, Albina 188-9
Lu~i}, Benjamin 188-9
Lu~i}, Dolfo (Rudolf) 188-9
Lu~i}, Frane (Franjo) 188-9, 214
Lu~i}, Marija 188-9
Lu~i}, obitelj/family 162, 186-9
Lu~i}, Pepa (Josipa) 188-9
Lu~i}, Tone (Anton) 188-9
Lu~i}, Vicenco 188-9
Luke`i}, Irvin 108-11
Lukseti}, Frane 112-3
Lupis Vuki}, Ivan Frano 60, 63, 157-8, 176-7, 216-9
Makale, M. 152-3
Malfer, Stefan 22-5, 166-7
Mandi}, \uka 170-1
Mar~elja, Zvane Ivankin 160-3
Marohni}, Ru`ica 154
Marohni}, Josip 120-1, 176-7, 214-5
225
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 226
Marohni}, Mate 176-7
Marohni}, Matej 176-7
Mar{i}, Dinko 116-7
Martin~ek, Jozef 178-9
Mate Jurkotov 160-1
Mattiussi 122-3
Matu{, Jankol 178-9
Mayo Smith, Richmond 208-9
Mc Cormack, Edward 110-1
Meier, Hermann Heinrich 42, 47, 56, 59, 68-9
Meyer, von 34-5
Mihali}, Bara 198-9
Mihali}, Mato 198-201
Missler, Fridriech 55, 67-9
Mladeni}, Anton 186
Moehr 54, 59
Mohorovi~i}, Marija 118-9
Molinari, A. 126-7
Moltmann 34-5
Monroe, Marilyn 198-9
Morpurgo, Giuseppe 122-3
Morpurgo, Isacco 122-3
Murga{, Jozef (Joseph)178-9
Murphy, J. B. 184-5
Mu`ina, Zdravko V. 120-1
Nemec, Ivica 155
Novkovi}, Slobodan 145-7
Novomesky, Ludovik 178-9
Novosel, Zdenka 162, 186-9, 214
Nugent, W. 19, 22
Oti}, Ljubica 168-9
Ott, Johann 190-1
Paravi}, Mateo 116-7
Pavlovec, Vanja 194
Peric, Petar 111-2
Peric, Rade 111-2
Peri}, Aleksandar (Alessandro Peric) 112-3
Perlman, Robert 62, 67
Perovi}, Jure 112-3
Pete{i}, ]iril 170-1
Pfeifer, Henning 74-5
Pirelli 85
Pizzul, Nevenka 162, 186-9, 214
Poli}, Marija 176-7
Prausnitz, W. 128, 131
Prpic, George J. 114-5
Pucek 60-1
Pupin, Mihajlo Idvorski (Michael) 140-1, 159-60, 168-71
Puri}, Ana 194-5
Puri}, Ivan 194-5
Pu`, obitelj/family 200-1
Radi}, Stjepan 18-9, 22-3, 28-9
Reed, Crais W. 190-1
Reed, William 190-1
Renoir, Jean 194-5
Rovnianek, Peter V. 60-1, 159-60, 176-9
226
Russo, G. 74-7, 84-5, 126-9, 131
Sakser, Frank (Fran) 60-1, 162-3, 174-5
Sanders, Stella 196-7
Sar{on, Frane 188-9
Say, Jean Baptist 22-3
Schmal, Ferenc 138-9
Schmerling, Anton Ritter 138-9
Schmidth, Josef 24-5
Schöberl, Ingrid 66, 69
Schüller, Michaela 214-5
Shakespeare, William 166-7
Simonetti, Louis 194-5
Simonetti, Marija 184
Simonetti, Mary 195
Sisari}, Jure 192-3
Sisari}, Klement 192-3
Slocum, Charles Rice 110-1
Sopta, Marin 216-7
Stani}, obitelj/family 200-1
Stare{in~i}, Jura 198-201
Stare{in~i}, Stjepan 200-1
Stass, Jan 178-9
Stergar, Branka 198-9
Strauss, Adolph 76-7
Str~i}, Anton 112-3
Stroheim, Erich Oswald von 194-5
Sumi}, Ante 158-9
Su{anj, Boris 118, 215
Szilli, Ferenc 138-9, 166-7, 214-5
[abeti} 160-1
[aki}, Vlado 216-7
[epi}, Frane Bertin 116-9, 200-1
[epi}, Helena 118-9
[epi}, obitelj/family 200-1
[ilovi}, Josip 158-9, 184-5
[kofic, Elizabeta Liza 182-3
[kofic, Tereza 182-3
[uklje, Fran 138-9
[vrljuga, Petar 112-3
Tadej, Radovan 78-85, 118-9, 155, 176-7
Tadejevi}, Vinko 118-9
Taft, W. H. 176-7
Tancabel, Andre 180-1
Tandler, Adolf 194-5
Tandler, Kathe 194-5
Teodorovi}, Konstantin 94, 112-3
Tesla, Alfonso 172-3
Tesla, Angelo 172-3
Tesla, Antonio 172-3
Tesla, Du{an 172-3
Tesla, Giovanni 172-3
Tesla, Giuseppe 172-3
Tesla, Helena 172-3
Tesla, Istvan 172-3
Tesla, Nikola 82-3, 134-5, 159-60, 170-3
Tesla, Georges 172-3
Tisza, Kalman 58, 61, 100, 103
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 227
Todorovi}, Jolanda 192-3
Tomasseo, Niccolo 166-7
Tresi} Pavi~i~, Ante 142-5
Trinajsti}, Frane (Franco) 111-3
Kazalo geografskih
pojmova
Varchola/ Warhola 198/9
Vela, Matija 192-3
Velenti, P. 126-7
Verzuh, Ana 188-91
Verzuh, Anton 188-9
Verzuh, Nick 188-91, 208
Verzuh, obitelj/family 190
Verzuh, Rudolf 191
Vilim I., car 42
Acapulco 190-3
Adriatic 29
Africa 17
Alabama 155-6
Allegheny 60, 63, 160, 176
Alpe/Alps 28-9, 50-1
Al`ir/Algiers 122-3
Aljaska/Alaska 161-2
Amerika/America 10-1, 16-20, 22, 24-6, 28-9, 31, 34-6, 38-42, 46-7, 4951, 54-6, 58-61, 63, 66-7, 69-78, 80-8, 90-1, 96-101, 106-12, 114, 116-29,
134-47, 150-1, 153-4, 156-63, 166-203, 206, 208-10, 212-9
Amstel, rijeka/river 74-5
Amsterdam 49, 64, 74-5, 192-3
Anatolija/Antalya 166-7
Antwerpen/Antwerp 42-3, 47, 50-2, 57, 59, 62-4, 66-7, 69, 74-7, 82-3,
94, 104-5, 111-2, 114-5, 126-7, 138-9, 172-5
Apulia 108-9
Arcata 116-7, 180-1, 200, 219
Argentina 84-5, 94-5, 122-3, 216-7
Arizona 155-6
Arkansas 155-6
Atlantik/Atlantic 16-7, 19, 34, 36-41, 61, 63, 78, 95, 113, 122-3, 125,
140-3, 156, 186, 219
Auschwitz 50, 214
Australija/Australia 24-5, 40-3, 80-1, 84-5, 138-9
Austrija/Austria 22-3, 25-7, 30, 34, 52-4, 57, 59, 78-9, 86, 100-2, 117,
122, 126-7, 129, 166, 168-9, 172-4, 190, 194-5, 210-1, 214-5
Austrijsko primorje/Austrian Littoral, 106, 122, 123, 126, 127, 129,
138, 139
Austro-Ugarsko Carstvo/Austro-Hungarian Empire 22-3
Austro-Ugarska Monarhija/Austro-Hungarian Monarchy 13, 18-9,
22-30, 38-9, 41, 49-51, 56, 59, 63, 66, 69, 74-7, 79, 83-7, 99-100, 102-4,
106-7, 109, 114-5, 117-9, 122-3, 126-7, 152-3, 166-9, 210-1, 214-5, 219
Vio, Francesco 102, 105
Vlah 112-3
Vonovi}, Franka 120
Wallaszek, Adam 214-5
Walling, William English 108-9
Warhola, Andy (Andrew)198-9
Warhola, John 198-9
Warhola, Julija (Zavacky) 198-9
Warhola, Ondreij 198-9
Warhola, Paul 198-9
Washington, Georg 206-7
Weissmüller, Elisabeth (Kersch) 190-3
Weismüller, Peter jr. 192
Weissmüller, Anna Vendy 192-3
Weissmüller, Heidi Ellis 192-3
Weissmüller, Johann (Janos, Johnny) 190-2
Weissmüller, Johnny jr. 192-3
Weissmüller, obitelj/family 74-5, 190-2
Weissmüller, Peter 190-2
White, Anton 194-5
White, Hedwige 194-5
Wilder, Billy 194-5
Willcox, Ferenczi W.F. 19, 22
Willey, Raymond Norman 108-9
William I, emperor 42
Wilson, Woodrow 184, 186-7
Wöst, Ursula 42-3, 68-9, 104 -5
Xántus, János 166-7
Yustinick, Elisabeth (Betty) 194, 196-7
Zic, Maria D. 60-1, 182-3
Zoreti}, Jela 198-9
Zotti, Frank (Franjo) 54, 56, 60-1, 63, 76, 80-3, 163, 182-5
Zvane Matija{ev 160
@galji}, Josip 106
@itnik, Janja 196-7
Ba~ka 157
Bahia 94-5
Bakar 118-21
Baltimore 36-7, 42-3, 48-9, 86-7, 155-6, 188-9
Banat 22, 26, 29, 49, 72-3, 75, 114-5, 168-9, 191
Banska Bystrica 178-9
Barbiton 29, 157
Baross 100-1
Baru{i}i-Lu~i}i 186-7
Basel 50-4, 56, 59, 61, 76-7, 79-84, 89-90, 112-3, 146-7, 149-50, 184-5,
200-1
Bay of Humboldt 117, 153, 158, 181, 200, 219
Be~ 22, 24, 28, 36, 50, 52 , 70, 138, 144, 166, 184, 194
Belgija/Belgium 57, 77, 210-1
Belgrad 120-1
Beograd 110-1, 170-2
Berlin 10, 36, 71-2, 98, 101, 140-3, 170-1
Bern 168-9
Bjelovar 97
Blato 196-7
Bloomington 19, 22
227
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 228
Bodenbach 214-5
Bogojevo/Gombos 114
Bohlau 34
Boka kotorska 117, 182-3
Bosna 116, 120-1, 218-9
Bosna i Hercegovina/Bosnia-Herzegovina 25, 126-7
Boston 34, 39, 42-3, 51, 86-7, 156-7, 188-9, 194-5, 210-1
Boulogne sur Mer 78-9
Bratislava 60-1, 176-9, 212-5
Brazil 84-5, 94-5, 100-1, 118, 122-3
Bremen 36-7, 42, 55-6, 58-9, 62, 64, 66-8, 81-2, 96, 99, 111-2, 114-5, 1223, 125-7, 195
Bremerhaven 12, 36-7, 42, 46-7, 49, 52, 55-7, 59, 62-3, 66-77, 81-2, 86-7,
194
Bribir 120-1
Bristol 36-7, 80-1
Britansko Carstvo/Britisch Empire 36, 39
Brunnsbuttel 68, 71
Buchs 50, 52-4, 56-7, 59, 76-7, 79, 112-3, 146-7, 200-1
Budimpe{ta/Budapest 22-3, 26-7, 29, 50-1, 53, 64, 70-1, 96-7, 99, 106,
108-111, 114-5, 138-9, 145-6, 166-7, 170-1, 176-7, 214-5
Buffalo 152-3
Bugarska/Bulgaria 126-7, 210-1
Bukovina 126-7, 138
Burg Güssing 18, 24, 31, 74-7, 84-5
Calais 78-9, 170-1
California 116, 117, 121, 153, 158-9, 161, 167, 176-81, 185, 197-8, 201,
203, 207, 219
Cambridge 170
Canada, 24, 37, 53, 75, 81, 85, 123-4, 127, 129, 147, 161
Carniola 85, 87, 122, 123, 127, 139, 157
Carolina 156
Castle Garden 170-3
Central America (West Indies) 43, 49, 81, 87, 167
Cherbourg 46, 49-52, 59, 64, 76-81, 83-4, 111-2, 145-6, 184-5
Chicago 60-1, 63, 118-21, 152-9, 163, 176-7, 182-7, 190-2, 194-5, 212
Chile 117
China, 17, 43, 87
Chisholm 180-1
Cislajtanija/Cisleithania 66, 69
City of Pueblo 186-9
Cleveland 138, 142, 152-3, 176-7, 188-201
Colorado 155, 189
Colorado Springs 162, 188-9, 212, 214
Columbia 171
Connecticut 194-5
Cormons 50, 53, 84-5
, 87, 122-3
Cracow 71, 131
Cres 113, 121
Crescent City 180-1
Crikvenica 113, 118, 120-1, 146-7
Crna Gora 210
Croatia 13, 28-9, 35, 49, 73, 78-9, 84-5, 87, 97, 111, 116-7, 123, 131, 1367, 147, 181-2, 184-5, 187, 198, 201, 208, 212, 217
Croatian Littoral 13, 97, 107, 111, 115-7, 119-21, 158
Csaktorny/^akovec 115
Cuxhafen 68, 71
228
^akovec 114
^ile 116
^rnomelj 138-9
Dakota 155-6
Dalle 52, 59
Dalmacija/Dalmatia 24-5, 70-3, 84-5, 87, 96-7, 114-5, 117, 122-3, 126-7,
131, 152-3, 156, 192-3, 216-7
Dalj 158-9
Danska/Denmark 42, 210-1
Danube River basin 29, 219
Delaver/Delaware 170-1
Detroit 152-3
Dobrinj 112-3, 194-5
Dobrni~ 156-7
Dolenjska 156-7
Dolny Hri~ov 176-7
Dom`ale 1567
Dover 76-9
Drivenik 120-1
Duba{nica 116-7
Dubrovnik 114-5, 117
\ur|evo 157
East Helena 188, 190-1, 208
Elba, rijeka 66, 68, 70
Ellis Island 20, 86-91, 110-1, 118-9, 134-5, 149-51, 172, 186, 188-9, 194,
200, 206-7
Engleska/England/Kingdom 18-9, 22-3, 36, 57, 80-5, 103, 113, 170-1,
200-1, 210-1
English Channel 67, 79, 81, 83, 146
Erie, jezero 152
Eureka 116-7, 180-1, 200-3, 219
Europa/Europe 10-3, 16-9, 22, 24, 28-9, 34-6, 39-40, 42-3, 50-3, 55-6,
63, 66, 69-77, 79, 81-5, 87-9, 107, 123, 126-7, 129, 150-1, 156-8, 162-3,
166-73, 178-81, 184-7, 194-7, 206-13, 218
Falklandski otoci/Falkland Islands 116-7
Feldkirch 52, 54, 57, 59
Fiume 96, 98, 100
Florida 86-7, 155-6
Foggia 108-9
Forest City 198-9
Francuska/France 52, 57, 59, 82-3, 113-5, 169-73, 194-5, 200-1, 206-7,
210-1
Frankfurt na Majni/Frankfurt am Main 168-9
Galicija/Galicia 25, 28-9, 56, 59, 84-5, 87, 122-3, 126-8, 131, 138, 172-3
Galveston 86-7
Genova/Genoa 12-3, 38-9, 42-3, 46, 48-51, 53, 62-4, 66-7, 76-7, 81-2,
84-7, 96-101, 111-2, 122-3, 126-7, 129
German Empire 49
Germany 19, 23, 27, 53, 59, 61, 127, 211
Gibraltar 100-1, 122-3
Gladstone 158, 186-7
Gombos/Bogojevo 115
Gorski kotar 34-5, 116, 120-1, 136, 161, 188-91, 208
Gospi} 170-1
Grado 122-3
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 229
Gradac 192-3
Graz 12-3, 66, 69-70, 128, 131, 170-1, 176-7, 214-5
Gr~ka/Greece 126-7, 210-1
Great Britain 19, 37, 49, 51, 81
Greenpoint 168-9
Gri`ane 120-1
Grobnik 113
Gvozd region of Kordun 147
Gyekenyes 114-5
Habsbur{ka Monarhija/Habsburg Monarchy 22-5, 70-1, 78, 218
Halifax (Nova Scotia) 36-7, 39, 74-5
Halubje 188-9
Hamburg 12, 36-7, 40, 42-3, 47, 50, 52, 55, 57, 59, 62-4, 66-77, 81-2, 96,
99, 104-5, 111-2, 114-5, 122-3, 125-7, 141, 143-4, 168-70, 188-9, 192
Hampshire 16-7
Hartford 194-5
Havaji/Hawaii 192-3, 196-7
Hoboken 140-1, 166-71
Holandija/Holland 57, 113, 211
Hollywood 194-5
Holy Roman Empire 23
Honolulu 193
Hornitos 176-7
Hreljin 111-3, 118-21, 176-7
Hrvatska, 28, 34, 70, 78, 84, 96, 110, 114, 116, 122, 131, 136, 146,
182,186, 198, 208, 212, 216
Hrvatsko primorje 10-1, 51, 70-1, 76-9, 81, 85, 97, 107, 111, 115-6, 118,
120, 153, 155, 158, 176
Hrvatsko zagorje 28-9, 150-1
Hudson, rijeka/Hudson River 18
Hull 80-1, 83-5
Humboltov zaljev 116, 154, 158, 180, 200, 219
Hungary 25, 26, 27, 29, 30, 35, 37, 61, 77, 99, 101, 103, 105, 107, 109,
111, 115, 117, 122, 127, 129, 153, 173, 195, 211, 219
Hvar, otok 184
Idaho 155-6
Idvor 168-9
Ij, zaljev/ bay 74-5
Illinois 118-21, 152-3
Indianapolis 19, 22
Indija/India 16-7
Innsbruck 52, 57, 76-7, 79, 84
Irska/Ireland 19, 22, 80-2, 147, 210, 218
Istra/Istria 117, 126, 129
Italija/Italy 19, 22, 27, 42, 53, 78-9, 85, 108, 122, 125-7, 172, 210-1, 219
Jadran 82-4
Japan 16-7, 42-3
Jastrebarsko 146-7
Johnson 60, 63
Jugoslavija 196, 218
Ju{i}i 112-3
Ju`na Amerika 24, 42, 86, 94, 116, 124, 126, 128
Kalifornija 114, 116, 152, 154, 158-60, 166, 176, 178, 180-1, 184, 196,
198, 201-2, 206, 219
Kanada, 24, 36, 74, 80, 84, 122, 124, 126, 128, 146, 161
Kansas 155, 207
Karlovac 146-7, 170-1
Karolina 155
Kastav 95, 113, 115, 118-9, 155, 161-2, 181, 186-7, 189
Kastav{tina 112, 118, 188, 215
Kina, 16, 42 , 86
Kingdom of Croatia-Slavonia 106, 116-7, 156
Ko~evje 138-9
Köln 50, 74, 76
Kolumbija 171
Kopar 108
Kopenhagen 47
Kor~ula 216-7
Ko{ice 215
Kotor 182-3
Krakov 70, 128
Kraljevec 150-1
Kraljevina Hrvatska, 106, 116-7, 156
Kraljevina Jugoslavija 142
Kranjska 84, 87, 122, 126, 138, 156
Krasica 116-7
Krbava 97
Kri~ine 146-7
Kri`evci 97
Krk, otok/island 10-1, 112-3, 115-7, 120-1, 155, 184-5, 194-5
Krmpote 120-1
Ku}eli 112-3, 118-9, 200-1
Kvarnerski otoci/Kvarner Islands 118, 123, 129
La Manche 62, 78, 81, 82, 84, 145
Labe River 66, 68, 71
Labin 120-1
Lake Erie 153
Lancashire 80-1
Lavov/Lvov 70-1
Le Havre 34, 48, 50-2, 55, 57, 59, 62-4, 67, 76-87, 94-7, 111-5, 122-3,
126-7, 129, 140, 142-3, 178-9, 184-91, 196-7, 200-3
Ledenice 10-1
Leipzig 36
Liberty Island 88-9
Lihten{tajn/Liechtenstein 52, 57
Lika 96-7, 106, 116, 120-1, 170-3
Linz 174-5
Liverpool 18-9, 36-7, 40-1, 43, 50-2, 59-64, 66-9, 80-4, 104, 107, 110-2,
126-7, 170, 172-3, 184-5
Lobenstein 166-7
Lombardija/Lombardy 29
London 16-7, 36-8, 60-1, 80-4, 162, 184-7, 196-8, 212-3
Los Angeles 116-7, 174-5, 182-3, 202-3
Lo{inj 113, 121, 125
Louisiana 114-5, 155-6, 196-7
Ljubljana 34-9, 41, 50-1, 53-6, 60-1, 76-8, 81, 112-3, 127, 138-9, 162,
174-5, 182-3, 196-7, 200-1
Ljubno 182-3
Lower Styria 129, 182-3
Ma|arska 30, 102, 114, 153, 166, 172, 194, 210, 218
Makarska 192-3
Mali Lo{inj 120-1, 123
Manhattan 87-9, 144-5, 155, 162, 172-3, 183
Mar~elji 120-1, 160-1, 186-9
229
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 230
Mari}eva Draga 186-8
Maryland 170-1
Matulji 158-9, 180, 219
Maurepas 194-5
Mediterranea 16, 43, 51, 55, 81, 97, 99, 101, 125, 219
Medzilaborce 198-9
Meksiko/Mexico 42-3, 114, 117, 160, 166-7, 190-3
Messina 124-5, 210-1
Miami 86-7
Michigan 118-9, 155-6, 158, 160-1, 186-7
Mihoti}i 180-1
Mikovo 198-9
Milford 196-9
Milwaukee 152-3, 157
Minnesota 118-9, 155-6
Mississippi, rijeka/river 114-5, 117, 155-6
Missouri 155-6
Modru{ 117, 119, 121
Montana 155-6, 161-3, 188, 190-1, 208
Montenegro 117, 211
Montreal 42-3
München/Munich 56, 59, 178-9
Napulj/Naples 16, 38-9, 42-3, 46, 49, 62-4, 66-7, 81-2, 86-7, 98, 100-1,
122-7, 210-1
Nebraska 155-6, 174-5
Nevada 155-6
New Jersey 140-1, 166-9, 194, 196-9
New Orleans 42, 49, 66, 69, 86-7, 114-7, 166-7
New York 10-3, 18-20, 22, 34, 36-8, 40-3, 48-51, 55-6, 58-63, 67, 74-9,
81-9, 94, 97-105, 108-17, 119-25, 134-5, 140-7, 149-53, 156-8, 162-3, 16675, 178-92, 194-8, 201-2, 206-7
New York, dr`ava 152-3, 206
Newfoundland 144-5
Nieuwe Maas, rijeka/river 72-3
Nijagara, rijeka/Niagara River 156-7, 172-3
Nizozemska 210
North America 29, 77, 85, 99, 103, 105, 124-5, 143, 207, 217
North See 39, 67, 71, 81, 123, 125
Norve{ka/Norway 210
Nova Scotia 74-5
New Mexico 118
Novi Sad 12-3, 29, 56, 61, 66, 80, 88, 114-5, 123, 156-7, 168-9, 190-1
Novi Vinodolski 120-1
Novi Zeland/New Zealand 84-5
Novo Mesto 138-9
Njema~ka 18, 22, 52, 126, 210
Njema~ko Carstvo 42
Oderberg 214-5
Odesa/Odessa 172-3
Ognjena zemlja 116
Ohio 120-1, 152-3, 157, 196-7
Ohio, rijeka/river 160-1, 188-9
Oklahoma 155-6
Omaha 174-5
Omi{alj 10-1, 116-7, 120-1, 194-5
Opatija 84-5, 116-7, 200-3
Oregon 155-6
Orijent 25
Osijek 70-1, 158-60, 162-3, 192-3
Ostrihom 178-9
Oswiecim 50, 53, 215
Ozalj 67-9, 198-201, 216-7
Pacifik/Pacific Coast 142-3, 180-1
Palermo 100-1, 122-5, 127, 210-1
Panama 196-7
Pan~evo/Panchevo 114-5, 168-9
Pariz/Paris 28-9, 50, 76-9, 82-4, 170-1, 192-3
Patagonija 116-7
Patras 124-5
Pazin 120-1
Pelje{ac, poluotok/ peninsula 114-5, 218-9
Pensilvanija/ Pennsylvania 120-1, 152-3, 160-1, 176, 190-1, 196-7
Perlez 169
Pernambuco 94-5
Philadelphia 38-41, 48, 51, 76-7, 86-7, 108, 155-6, 188-9, 206-7
Pittsburgh 60-1, 63, 138, 152-3, 156, 158-63, 176-9, 182-5, 190-1, 198201
Pivka/[entpeter 50
Plomin 120-1
Podbre`je 198-201
Podgora 192-3
Podgori 146-7
Podunavlje 28, 218
Poljska/Poland 22, 24, 26-7, 80-1, 210-1
Port Arthur 118-9
Portsmouth 190, 194
Portugal 210
Po`ega 97
Prag/Prague 70-1, 168-71
Prapo~e/Blato kod Grosuplja 196-7
Pruska/Prussia 214-5
Quebec 118-9
Queenstown/Cobh 40, 43, 146-7
Rajna, rijeka/Rein River 72-3
Rakovac 170-1
Rasopasno 194-7
Rijeka 10-1, 13, 16, 22-9, 34-5, 37-9, 41-3, 46-7, 49-53, 54-64, 67-8, 70-2,
76-9, 81-5, 87, 89-90, 94-124, 126-8, 134-43, 145-8, 153-4, 160-3, 166,
176-7, 186-9, 192-5, 208, 210-1, 214-5
Rim/Rome 126-7
Rio de Janerio 94-5
Rje~ina, rijeka/river 94-5
Ronjgi 186-7
Rotterdam 47, 49, 51-2, 62-4, 66-7, 69, 72-7, 114-5, 126-7, 143-4, 146-7,
149-50, 178-9, 190-1
Rukavac 84-5, 112-3, 117-21, 153-4, 159, 180-1, 200-3, 218
Rumunjska/Romania/Rumania 22, 56, 61, 74-5, 114-5, 126-7, 190-1,
210-1, 218-9
Rusija/Russia 16-7, 25, 66, 71, 73-4, 80-1, 126-7, 129, 131, 210-1, 214-5
Ruski Krstur 29
SAD/USA 12-3, 18-9, 24, 27, 30, 34-5, 37, 42-3, 60-3, 66, 69, 71-2, 7481, 84-91, 100, 102-11, 114-8, 122-3, 125-9, 139, 146-7, 149-55, 158-9,
161-3, 166-8, 176-7, 182, 184-8, 190, 192, 196-200, 206-17
Sacramento 117, 203
230
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 231
San Francisco 86-7, 116-7, 162-3
San Jose 116-7
San Pedro 196-7
Santa Cruz 116-7
Santos 94-5
Sarajevo 170-1
Schleswig 167
Scotland 211
Scranton 198-9
Seattle 160-1
Seine, rijeka/river 78-9
Selce 120-1
Semering 50-1
Sempeter 51
Severin 188-9
Shaan 52, 57
Sibir/Siberia 16-7
Sicilija/Sicily 29, 210
Sisak 146-7
Sjeverna Amerika 76, 96, 100, 114, 124, 142, 154, 196, 206, 216-7
Sjeverno more 38, 66, 82, 122
Skandinavija/Scandinavia 46, 51, 80-1
Slavonija/Slavonia 96-7, 110-1, 163, 192-3
Slavonski Brod/Brod na Savi 42, 46, 49, 58, 61, 68-9
Slova~ka/Slovakia 22, 176-9, 198-9, 215
Slovenija/Slovenia 50-1, 53, 78-9, 84-5, 87, 122-3, 126-7, 131, 182-3,
189, 196
Smiljan 170-1
South America 24, 29,43, 49, 87, 95, 117, 124, 127, 129
Southampton 40, 46, 49-52, 59, 62-3, 67, 76-8, 80-5, 104, 107, 111-2,
126-7, 145-7, 180-1, 184-5, 194-5, 198-201
Spain 23, 211
Split 60, 63, 108-9, 143-4, 186-7, 216
Sweden 211
Srbija/Serbia 22, 56, 61, 114-5, 117, 210-1, 218-9
Srednja Amerika (Zapadna Indija) 42, 80, 86, 166
Sredozemlje 16, 42, 100, 122, 219
Srijem 97, 117
St. John 46
St. Ludwig 52, 59
Stari Grad na Hvaru 184-7
Stuttgart 36
Sullivan 198, 200-1
Su{ak 94-5, 106, 108-9, 112-3, 116
Sutter Creek 117
Sveti Vid 116-7
Sveto Rimsko Carstvo 22
Sweden 211
Switzerland/Swiss Federation 27, 53, 57, 59, 169, 185, 211
Szabadfalu/Freidorf 74-5, 190-1
[ibenik 167
[kotska 210
[lezija 166
[panjolska 22, 210
[tajerska126, 182
[vedska 210
[vicarska 50, 52, 168, 184, 210
Tajov 178-9
Teksas/ Texas 86-7
Temi{var/Timisoar 74-5, 114-5, 190-1, 214
Tetchen 214-5
Tierra del Fuego 117
Tihi ocean 80
Tirol/Tyrol 38, 126, 129
Toln 138-9
Toronto 190-1
Toskana/Tuscany 28-9
Transilvanija/Transylvania 23, 26, 70-1, 114-5, 218-9
Translajtanija/Transleithanie 103
Trinajsti}i 112-3
Troppau 166-7
Trst/Trieste 12-3, 34-5, 38-9, 41, 46, 49-51, 53, 55-7, 59-64, 67, 69-71,
74-7, 84-7, 100-9, 113-5, 122-31, 138-9, 146-7, 180-3, 192-5, 200-1, 210-1,
214-5
Turska/Turkey 126-7, 166-7, 210-1
Udine 56, 59, 76-7, 84-7, 122-3, 138-9
Ugarska 25, 26, 27, 29, 34, 37, 56, 58, 76, 98, 100, 106, 108, 114, 122,
126, 128, 142,
Ukrajina/Ukraine 172-3
Ulm 158, 190-1
Utah 155-6
Vancouver 146-7
Vara`din 97
Var{ava 214
Veddel 70-3
Velika Britanija 22, 37, 46, 80, 82
Venecija/Venice 100-1, 122-3, 166-7
Vinodol 118-9, 121
Virginia 155-6
Vienna 23, 51-2, 57, 71, 137, 139, 145, 153, 167, 185, 194-5
Vis, otok/island 24-25, 138, 192-3
Vi{kovo 215
Vojvodina 22, 29, 49, 70-1, 114-5, 117, 157, 168-9, 218-9
Volosko 112-3
Vrbnik 120
Vrginmost/Gvozd na Kordunu 146
Wadowice 26-7
Wales 210-1
Warsaw 215
Washington 108-9, 142, 155-6, 186-7, 210-1
Weser River, rijeka 71
West Coast 81
Wien 28-9,
Wilkes Barre 178-9
Windber 190-1
Wyoming 155, 156
Youngstown 151-3
Yugoslavia 196, 219
Zadar 176, 184-7
Zagreb 18-9, 22-3, 28-9, 40, 42, 46, 48-50, 55, 57-8, 60-1, 68-70, 88, 94-5,
97, 114, 116-9, 121, 123, 136-7, 142-6, 152-3, 156-61, 163, 170-2, 176-7,
182-7, 210-7
Zlobin 78-85, 118-9, 154-5, 176-7
231
kazalo2.qxp:Layout 1 1/1/70 3:41 AM Page 232
232