Hrvatski, engleski

Foto: Ivo Pervan5 3 8
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
tradicijske
sorte i pasmine
dalmacije
Sažetak / summary
Postup, Donja Banda, poluotok Pelješac
Postup, Donja Banda, Pelješac Peninsula
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
539
“Sorta ili pasmina koja
je sada zanemarena i
čini nam se nevažna
može već sutra
postati itekako
dragocjena i potpuno
nezamjenjiva.”
540
Dalmacija je tradicijski naziv za povijesnu regiju primorske Hrvatske, smještenu na sjevernom dijelu Sredozemlja i jugu Europe, a koja zauzima dio istočne obale Jadranskog mora. Sastoji se od kontinentalnog priobalnog
i otočnog dijela, ukupne duljine oko 400 km i najveće
širine od oko 200 km. Prvi se put spominje u 1. stoljeću, za vrijeme Rimskog Carstva, kad je bila dio Ilirika,
rimske pokrajine nastanjene ilirskim plemenima. Suvremena Dalmacija dio je Republike Hrvatske i obuhvaća
četiri županije: Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitskodalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku; njena površina
od 35 780 km2 obuhvaća oko 22,4% kopnene površine
Hrvatske te gotovo 75% obalnog mora Hrvatske. Dalmacija ima najveći udjel od čak 5 835 km obalne linije Hrvatske, većinu od 1 246 otoka i hridi te Adriatik
– jadransku kršku platformu i Dinarik, duboko okršenu
geotektonsku dinarsku strukturu. Uzdiže se na najviše
hrvatske planine, Dinaru (1 831 m), Kamešnicu (1 810
m) i Biokovo (1 762 m), spušta u kanjone i miješa s morem u estuarijima krških rijeka Zrmanje, Krke i Cetine
te otvara u široku deltu rijeke Neretve. Rijeka Ombla
kod Dubrovnika najkraća je rijeka na svijetu, a Crveno
jezero kod Imotskog, duboko preko 500 m, najdublje jezero Europe. Ipak, zbog krške podloge vodotoci teku većinom podzemno, dok na površinu često izbija goli krš.
Stoga u Jadranu izviru brojni podmorski izvori, a najveći
je Vruja kod Brela.
Dalmatinska klima ima raspon od vruće mediteranske do snježne visokoplaninske klime. Prema Köppenovoj klimatskoj podjeli, na području Dalmacije srećemo čak pet osnovnih tipova klime: semiaridna (Csa),
mediteranska (Csax), submediteranska (Cfsa), planinska (Cfsb) i snježna, visokoplaninska (Dfsb). Osam je
glavnih vjetrova: sa sjevera tramuntana i bura, s istoka
levant; s juga jugo i oštro, s jugozapada lebić, sa zapada
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
pulenat te sa sjeverozapada maestral. Bura je endemičan gravitacijski vjetar koji dobiva na snazi i brzini spuštajući se niz strminu (pa ne čudi podatak da je
najjača bura ona ispod Velebita i Biokova).
U Dalmaciji je prisutno pet osnovnih krajobraznih jedinica: sjevernodalmatinska zaravan, zadarsko-šibensko
otočje, Dalmatinska zagora te obalno područje srednje i
južne Dalmacije, iz kojeg je izdvojen zaseban krajobraz
donje Neretve. Od ekoloških sustava ističu se šume, krš
i podzemlje, močvare i vode, more, krški travnjaci, obala
i otoci s više stotina često rijetkih te ugroženih staništa.
Kao centri endemizma Dalmacije, ali i Hrvatske, ističu
se planinski masivi Velebita i Biokova na kojima na relativno maloj površini srećemo brzu izmjenu raznovrsnih
staništa s velikim brojem endemskih vrsta biljaka, gljiva
i beskralješnjaka. U Dalmaciji se nalazi čak devet parkova prirode te devetnaest posebnih rezervata. Četiri su
nacionalna parka: NP Paklenica, NP Kornati, NP Krka
i NP Mljet te pet parkova prirode: jugoistočni dio PP
Velebita, PP Telaščica, PP Vransko jezero, PP Biokovo i
PP Lastovsko otočje. U pripremi je proglašenje dva regionalna parka: delte Neretve i planine Dinare.
Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije je iznimna
zahvaljujući položaju na razmeđi srednje, južne te zapadne i istočne Europe, ali i uslijed burnih povijesnih
i socijalno-ekonomskih čimbenika. Posebno je značajan položaj u istočnom Mediteranu te utjecaj masiva
Dinarida. Dalmacija je tako krajobrazno i biološki jedno od najraznolikijih područja Europe. Bogatstvo sorti
kulturnog bilja i pasmina domaćih životinja sastavni je
dio naše povijesne tradicije, prirodne i kulturne baštine.
Tradicijske pasmine i sorte ujedno su i jedno od najvažnijih oruđa za očuvanje postojećih krajobraza, staništa i prateće biološke raznolikosti Dalmacije. Ukupnu
Dalmatia is the traditional name for a historic region
of maritime Croatia located in the northern part of
the Mediterranean and the south of Europe, occupying the eastern coast of the Adriatic Sea. It consists
of a mainland coastal and an island part, with a total
length of 400 km and a maximum width of 200 km.
It was first mentioned in the 1st century, during the
time of the Roman Empire, when it was a part of Illyricum, the Roman province inhabited by the Illyrian tribes. Contemporary Dalmatia is part of the Republic of Croatia and covers the area of four counties:
Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska
and Dubrovačko-neretvanska; its area of 35 780 m2
occupies 22.4% of the mainland area of Croatia, and
almost 75% of the Croatian coastal waters. Dalmatia accounts for the major share of the 5 835 km long
coastline of Croatia, for most of the 1 246 islands and
islets as well as for the Adriatic karstic platform and
the deeply karstified geotectonic Dinaric structure. It
rises to the highest Croatian peaks, Dinara (1 831 m),
Kamešnica (1 810 m) and Biokovo (1 762 m), plunges
into canyons and mingles with the sea in the estuaries
of the karstic rivers Zrmanja, Krka and Cetina, while
in the Neretva River it opens into a broad delta. The
Ombla River by Dubrovnik is the world’s shortest river, and Red Lake by Imotski is, at over 500 m in depth,
the deepest of all Europe’s lakes. Because of the limestone bedrock, however, the streams flow most of their
courses underground, while on the surface naked rock
often emerges. Hence many seabed springs rise in the
Adriatic Sea, the biggest of them being Vruja off Brela.
(Csa), Mediterranean (Csax), sub-Mediterranean (Cfsa), mountainous (Cfsb) and snowy, high mountain
(Dfsb). There are eight main winds: from the north
comes the tramontane and bora; from the east, the levant; from the south the sirocco and the oštro; from the
south west the lebić; from the west the pulenat, and
from the north-west the maestral. Bora is the endemic
katabatic wind that gains in force and speed as it roars
down the mountain slopes (not surprisingly, then, it attains its greatest speeds below Velebit and Biokovo).
The Dalmatian climate has a range from hot Mediterranean to snowy high-mountain climate. According to the Köppen climatic classification, in the area of
Dalmatia we find five basic types of climate: semi-arid
The agrobiodiversity of Dalmatia is exceptional thanks
to its position at the borderlines between central and
southern and between western and eastern Europe, but
also because of turbulent historical and socioeconomic
In Dalmatia there are five basic landscape units: the
north Dalmatian plateau; the Zadar and Šibenik archipelago; Dalmatinska Zagora and the coastal area of central and southern Dalmatia with the distinct landscape
of the Lower Neretva. The most prominent ecosystems
are forests, the karst and its underground, wetlands and
water, sea, karstic grasslands, the coast and the islands
with several hundred habitats, often rare and endangered. The centre of endemism of Dalmatia and Croatia
as well is constituted by the mountain massifs of Velebit and Biokovo, on which, over a relatively small area,
we meet with a rapid exchange of diverse habitats, with
a large number of endemic species of plants, fungi and
invertebrates. In Dalmatia there are as many as nine nature parks and nineteen special reserves. There are four
national parks, those of Paklenica, Kornati, Krka and
Mljet, as well as five nature parks: the south-east part of
Velebit, Telašćica, Vransko jezero, Biokovo and the Lastovo islands. In preparation is the proclamation of two
regional parks: the Neretva Delta, and Mt Dinara.
“A variety or breed
previously neglected
and seemingly
unimportant can
tomorrow become very
valuable and completely
irreplaceable”
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
541
agrobioraznolikost u užem smislu čine: tradicijski kultivari, suvremeni kultivari te divlje uporabne svojte, a u
širem smislu: divlji srodnici kultivara, divlje (nedomesticirane) svojte agroekosustava te prateća bioraznolikost –
svojte koje pripadaju pratećim ekosustavima, prije svega
travnjacima, šumama i vodama te su vezane uz udomaćene svojte i agroekosustave (veći predatori, koprofagi,
nekrofagi, paraziti itd.).
Poljoprivreda je u Dalmaciji bila presudna za opstanak ljudi, a vinova loza, maslina, voće, povrće, žitarice
te ovce, koze i goveda njen su temelj. Tradicijski maslinici, vinogradi, livade, pašnjaci, oranice, vrtovi, vrtače te
izvorne sorte i pasmine iznimno su važne za nastanak
krajobraza i očuvanje cjelokupne biološke raznolikosti
Dalmacije. Međutim, u Dalmaciji je zbog krške podloge te svega 13% poljoprivrednih površina poljoprivrednik bio primoran koristiti i čistiti šumska i ostala zemljišta da bi stvorio obradiva poljoprivredna. Pri tome
su nastali fascinantni poljoprivredni krajobrazi u kojima dominiraju suhozidi, terase, vrtače i lokve.
U ovoj je knjizi, nastaloj u okviru COAST projekta
Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP-a), po
prvi put napravljena sinteza i prikaz sveukupne poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije kao važnog dijela
opće bioraznolikosti Mediterana i Europe. Dopunjeni
su postojeći popisi sorti vinove loze, masline i ostalih
voćaka, tradicijskih pasmina, ratarskih i povrtnih kultura te najvažnijeg aromatičnog, začinskog, ljekovitog,
medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja. Za brojne
je kultivare i vrste prvi put obavljena valorizacija sa stajališta gospodarskog potencijala i ugroženosti.
Maslina je karakteristična, najbrojnija i jedna od najstarijih kultura Dalmacije nađena u arheološkim
542
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
nalazištima i koja se spominje u statutima nekih primorskih gradova još u 13. stoljeću. U Dalmaciji se
maslinarstvom kao osnovnom ili dopunskom djelatnošću bavi 45%, a na hrvatskim otocima 93% obitelji.
Danas se u Dalmaciji uzgaja oko 3 500 000 stabala
masline s tendencijom porasta, dok je brojnost drugih voćnih vrsta u stagnaciji ili opadanju. Maslina je
na području Dalmacije zastupljena sa 42 izvorne i tradicijske sorte, od kojih je jedna sorta nestala, 13 ih je
kritično ugroženo i postoji još svega nekoliko stabala,
12 ima vrlo male populacije s manje od 1 000 stabala, 7 ima populacije između 1 000 i 10 000 stabala, te
samo 9 sorti ima zadovoljavajuću populaciju od preko 10 000 stabala. Gospodarski su najvažnije sorte:
oblica, lastovka, bjelica, dužica, paštrica, levantinka i
drobnica. Na području Hrvatske prisutne su samo tri
matične kolekcije za očuvanje tradicijskih kultivara
masline: u Poreču u Istri, te dvije u Dalmaciji, u Splitu i Dubrovniku, uz nekoliko manjih privatnih kolekcija i matičnjaka maslina u komercijalnim rasadnicima. Potrebno je izraditi bazu podataka sorti maslina,
provesti reprodukciju postojećeg genetskog fonda uz
uvrštenje ugroženih sorti na Nacionalnu sortnu listu
i u nacionalne kolekcije. Zbog malog udjela poljoprivrednih površina te nemogućnosti razvoja industrijske proizvodnje, budućnost maslinarstva Dalmacije
je u ekološkoj proizvodnji geografski prepoznatljivih
ulja vrhunske kvalitete.
Proizvodnja vinove loze, grožđa i vina i danas u Dalmaciji ima strateško mjesto kakvo je imala i u prošlosti.
Vrlo povoljni okolišni uvjeti, raznolikost tlā i specifični
vinogradarski položaji čine Dalmaciju idealnim staništem za uzgoj vinove loze, pri čemu su uzgojne površine krajem 19. stoljeća dosezale i do 90 000 ha. Uzgoj vinove loze s tradicijom preko 2 000 godina, već
spomenuti specifični okolišni uvjeti, izoliranost pojedinih područja te pomorske veze s ostatkom Mediterana
utjecale su na razvoj bogatog sortimenta. Neke su sorte
introducirane iz okolnih zemalja, ali većina ih je nastala u Dalmaciji spontanim križanjem. Karakterističan je
razvoj velikog broja lokalnih sortimenata, specifičnih
samo za uža, izolirana, često otočna područja, pa su tako i danas neke sorte samo lokalno zastupljene. Krajem 19. stoljeća u Dalmaciji se uzgajalo oko 200 sorti, dok je trenutačno poznato njih 83; ostale danas više
ne nalazimo i smatramo ih trajno izgubljenima. Gospodarski najvažnije sorte su: plavac mali, pošip, plavina, maraština, debit, kujundžuša, grk, vugava, bogdanuša i žilavka. Posljednjih desetak godina značajni se
napori ulažu na očuvanju autohtonog sortimenta, pri
čemu je vodeća institucija Agronomski fakultet u Zagrebu, gdje je osnovana Nacionalna kolekcija sorata vinove loze. Budućnost dalmatinskog vinogradarstva leži
u očuvanju tradicijskih sorti uz stvaranje malih serija
vrhunskih i prepoznatljivih ekoloških vina s geografskim porijeklom.
Uzgoj voćnih kultura u Dalmaciji datira od najstarijih
vremena, a u ediktu cara Dioklecijana iz 301. godine
spominje se uzgoj maslina više stoljeća prije Krista. Car
Dioklecijan je ujedno i prvi koji je uspostavio kolekciju
voćnih vrsta u Dalmaciji. U Statutu grada Nina iz 12.
stoljeća spominje se šesnaest službeno zaštićenih kultura, među kojima i smokva. Od voćnih kultura najznačajnije su: smokva, bajam, maraska i trešnja, dok se nešpola,
šipak i rogač uzgajaju sporadično, uglavnom u okućnicama. U Dalmaciji se uzgaja dvadesetak voćnih kultura
s preko 100 tradicijskih sorti. Dominantna je smokva s
28 sorti, šipak s 20 sorti, maraska s 15, bajam s 12, trešnja s 11, rogač s 9 i druge. Prema svojim gospodarskim i
drugim vrijednostima, ističu se sorte smokve (petrovača
factors. Particularly important is the position in the
eastern Mediterranean and the influence of the Dinaride massif. Dalmatia is thus in terms of landscape and
biology one of the most diverse regions of Europe. The
richness of varieties of crop plants and the breeds of
domestic animals is an integral part of our historical
tradition, of the natural and cultural heritage. The animal and plant landraces are one of the most important
tools in the task of preserving the existing landscapes
and habitats and the accompanying biodiversity of
Dalmatia. In the strict sense, the overall agrobiodiversity consists of: traditional cultivars, contemporary cultivars and wild taxa for use; in the more general sense:
of wild relatives of cultivars, wild (non-domesticated)
taxa of the agro-ecosystem and the accompanying biodiversity – taxa that belong to the accompanying ecosystem, primarily to the grasslands, forests and waters,
and that are interconnected with domesticated taxa
and agro-ecosystems (the larger predators, coprophages, necrophages, parasites and so on).
Crucial to human survival in Dalmatia has been agriculture, at the foundations of which are the grapevine,
the olive, fruit, vegetables, cereals and sheep and goats,
as well as cattle. The traditional olive groves, vineyards,
meadows, pastures, ploughland, gardens, fertile karstic
depressions as well as the landrace varieties and breeds
have also been exceptionally important in the origins
of the landscape and the preservation of the overall biological diversity of Dalmatia. And yet, because of the
karst bedrock, the scant 13% of the whole area available for use in agriculture, the farmer was forced to use
and clear forest and other areas to create cultivable agricultural land. This resulted in the creation of a fascinating agricultural landscape, dominated by dry stone
walls, terraces, cultivated depressions and pools.
This book, which has come into being as part of the
COAST project of the United Nations Development
Programme (UNDP), has attempted for the first time
a synthesis and survey of the whole of the agricultural biodiversity of Dalmatia, seeing it as an important
part of the general biodiversity of the Mediterranean
and of Europe. The existing variety lists of grapes, olives and other fruiting trees, traditional breeds, arable
and horticultural crops and the most important aromatic, herbal, therapeutic, nectar-bearing, decorative
and wild edible plants have been supplemented. For
the first time, an evaluation has been made of many
cultivars and species from the point of view of economic potential and threat level.
The olive tree is the characteristic, the most numerous and one of the oldest crops in Dalmatia, discovered even in archaeological sites and mentioned
in the statutes of some of the coastal towns back in
the 13th century. Olive growing occupies 45% of the
families of Dalmatia as a main or part-time job, the
figure rising to 93% on the islands. Today about three
and a half million olive trees are in cultivation, and
rising; however, the numbers of other fruiting trees
are stagnant or falling. In the area of Dalmatia, there
are 42 landrace varieties of olive, although one has
vanished, 13 are critically endangered and exist in just
a few trees; 12 have very small populations with fewer than a thousand trees, there are 7 populations of
between 1 000 and 10 000 trees, while only 9 varieties have satisfactory populations of over 10 000 trees.
The economically most important varieties are called
Oblica, Lastovka, Bjelica, Dužica, Paštrica, Levantinka and Drobnica. In Croatia there are only three olive
cultivar collections for the preservation of the heirloom olives: in Poreč in Istria, and two in Dalmatia,
in Split and Dubrovnik, with a few private collections
and breeding stock of olives in commercial nurseries.
A database of olive varieties needs making, the reproduction of the existing genetic stocks carrying out,
and the threatened varieties need to be placed on the
National Variety List and into the national collections. Because of the small proportion of agricultural
land, and the impossibility of developing industrialscale production, the future of olive growing in Dalmatia has to be in the ecological production of geographically identifiable oils of superior quality.
The production of vines, grapes and wine in Dalmatia has the same kind of strategic position that it had
in the past. Very favourable environmental conditions, diversity of soils and the individual positions of
the vineyards make Dalmatia an ideal habitat for the
cultivation of the grapevine, the area devoted to the
grape having reached as much as 90 000 ha at the end
of the 19th century. The cultivation of vines in a 2 000
year old tradition, the specific environmental conditions already referred to, the isolation of some of the
areas and the maritime connections with the rest of
the Mediterranean had an effect on the development
of a rich assortment. Some varieties were introduced
from surrounding lands, but most of them were created in Dalmatia as spontaneous hybrids. What is
characteristic is the development of a large number of
local assortments, peculiar to the restricted and isolated, often island, area, and so today some varieties
are found only locally. At the end of the 19th century about 200 varieties were grown in Dalmatia, while
today 83 of them are known. Currently we cannot
find the others, and must consider them to have been
lost forever. The economically most important varieties are Plavac Mali, Pošip, Plavina, Maraština, Debit,
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
543
bijela, zamorčica), bajama (čarski kasni, knez črnomir),
maraske (brač-2, brač-6 i recta), šipka (konjski zub i slatki barski) te mandarine (zorica rana). Prisutne su samo
tri matične kolekcije za očuvanje tradicijskih kultivara
voćaka: u Poreču, Splitu i Dubrovniku, uz nekoliko manjih privatnih kolekcija i matičnjaka.
Proizvodnja povrća na području Dalmacije od velikog je gospodarskog značenja. U Dalmaciji se nalazi polovica ukupnih hrvatskih površina komercijalne
proizvodnje povrća namijenjenog potrošnji u svježem
stanju i trećina svih zaštićenih objekata namijenjenih uzgoju povrća. Na području Dalmacije, u uzgoju
na otvorenome, najzastupljenije vrste povrća su: kupusnjače, lubenice i dinje, rajčica te luk, dok se u zaštićenim objektima najviše uzgajaju rajčica, krastavac,
paprika i salata. U komercijalnoj proizvodnji povrća
namijenjenoj tržištu gotovo isključivo se koriste strani hibridi i sorte povrća među kojima često puta prevladava vrlo mali broj kultivara, čime je bioraznolikost
znatno smanjena. Tradicijske sorte i lokalne populacije povrća gotovo isključivo su zastupljene samo u vrtovima i manjim okućnicama i namijenjene su potrošnji u vlastitom domaćinstvu. Na području Dalmacije
tradicionalno se uzgaja 21 povrtnica uz 40 kultivara,
a sve tradicijske sorte povrća su visoko ugrožene, neke
vjerojatno i trajno nestale. Posebno se svojim gospodarskim, genetičkim te kulturno-povijesnim vrijednostima ističu: paška dinja, hvarska artičoka, župski kavulin, trogirska srednje rana cvjetača, sinjski i žegarski kupus, domaća raštika, endivija dalmatinska kopica, salata dalmatinska ledenka, domaća blitva, domaća
ljutika, polački i ljubitovački češnjak, dolačka kapulica
i konavljanski luk, domaći bob, grah rogač, krupnozrna domaća sjekirica i rajčica šibenski šljivar.
544
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Ratarska proizvodnja je sve do polovice 20. stoljeća,
usprkos relativno lošim uvjetima, imala veliko značenje za Dalmaciju te je uz vinogradarstvo, maslinarstvo i stočarstvo upravo ratarstvo bilo osnova poljoprivrede. Dalmacija obiluje populacijama ratarskog
bilja nastalih prirodnom selekcijom i hibridizacijom
u specifičnim ekološkim prilikama, a koje predstavljaju genetički izvor za buduće selekcije. Žitarice su
se u Dalmaciji uzgajale od pamtivijeka i bile osnova
prehrane stanovništva. Tamo gdje nije bilo uvjeta za
proizvodnju pšenice i kukuruza ili proizvodnja ovih
žitarica nije bila dovoljna, mijenjalo se ulje, vino ili
sol za brašno. Industrijske kulture u Dalmaciji imaju
veću ulogu tek od 18. stoljeća kad se počinje u većoj
mjeri uzgajati duhan koji se pojavio u uzgoju već u
17. stoljeću. Krumpir se u Dalmaciji gotovo nikad nije koristio za industrijske potrebe, već za ljudsku prehranu. Predivo bilje na području Dalmacije nikad nije bilo uzgajano na većim površinama, a krmno bilje
se nije nikada uzgajalo, nego se koristilo oko 600 000
hektara prirodnih pašnjaka i livada. Osnovnu gospodarsku vrijednost livadama i pašnjacima daju mahunarke (Fabaceae) i trave (Poaceae). Utvrđeno je više
od 90 kultura ratarskog i krmnog bilja uz veći broj
kultivara. Međutim, znanstvena istraživanja dalmatinskih ratarskih kultura su zanemarena, ratarske kulture su gotovo potpuno iščezle iz proizvodnje, a svi
ratarski kultivari su ugroženi. Prema svojim gospodarskim i drugim vrijednostima ističu se: dalmatinska
tvrda brkulja, domaći ječam, domaća raž, kukuruz domaći tvrdunac, domaći sirak zrnaš, dalmatinski buhač,
krumpir počiteljka i škuljevac, duhan ravnjak i ružić,
agava, domaći broć, kršin, kostrika, dalmatinska bijela
vučika, domaći sitnozrni slanutak, domaća leća, brnistra, rumena djetelina i mediteranska lucerka.
Dalmacija je područje izrazitog bogatstva aromatičnog,
začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg
jestivog bilja, pravi pčelinji rajski vrt. Samo manji dio
ovog bilja je kroz povijest kultiviran ili bio predmet
istraživanja i selekcije. Sve se zasnivalo na sakupljanju
samoniklih divljih populacija i njihovom izvozu kao sirovine u razvijene zemlje. Rijetki su primjeri gdje se išlo i do sekundarnih proizvoda (eterična ulja, medovi), a
tercijarni kao što su izvorni ljekoviti, kozmetički ili prehrambeni proizvodi gotovo da ne postoje. Iako su brojni
autori i stručnjaci upozoravali na ovaj iznimni potencijal, nije utvrđeno stanje populacija, procjena vrijednosti
i ugroženosti te utvrđeni oblici tradicionalnog korištenja, a rijetki su i strateški dokumenti vezani uz ovu problematiku. Kao posljedica, danas ne postoji proizvodnja sjemena i sadnica domaćih kultivara aromatičnog,
začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg
jestivog bilja, uz poneku rijetku iznimku, već se kultivari uvoze iz inozemstva. Utvrđeno je više od stotinu
iznimno važnih vrsta na području Dalmacije, a po gospodarskom potencijalu ističu se: ljekovita kadulja, lavandin budrovka, uspravni ružmarin, domaći primorski
vrisak, murtela, obična agava, matar, mirta, planika, divlja i obična riga, komorač, sunovrat žuti, ilirska perunika, lovor, indijska smokva, kapar, smilje te smrič obični.
Domaće životinje su od velike važnosti za poljoprivredu Dalmacije, čak i sam naziv Dalmacija dolazi od stare ilirske riječi delma (ovca). Prema popisu iz 1781. godine u Dalmaciji je bilo oko 1,2 milijuna grla stoke, od
čega preko milijun ovaca i koza. U odnosu na broj stanovnika (250 000), Dalmacija je imala relativno najveći
udjel stoke u Europi, čak pet grla po glavi stanovnika.
Prema popisu iz 2007. godine preostalo je svega oko
250 000 grla stoke, oko pet puta manje nego prije 200
godina. Za Dalmaciju su najvažnije domaće životinje:
Kujundžuša, Grk, Vugava, Bogdanuša and Žilavka. In
the last dozen years, considerable efforts have been
invested into the preservation of the landrace varieties, the leading place being occupied by the Agriculture Faculty in Zagreb, which has founded a National Collection of Grapevine Varieties. The future of
Dalmatian viticulture lies in the preservation of traditional varieties, creating small-scale production of superlative and distinctive ecologically produced wines
with geographical origins.
The cultivation of fruit crops in Dalmatia dates from
the earliest times. An edict of Emperor Diocletian refers to the cultivation of the olive as having existed
several centuries before the modern era. Diocletian
was also the first to set up a collection of fruit species in Dalmatia. In a statute of the city of Nin of
the 12th century, sixteen officially protected crops are
mentioned, including the fig. Most important of the
fruit crops are: the fig, almond, black cherry and cherry, while the medlar and pomegranate and carob were
cultivated sporadically, mainly within the curtilages.
In Dalmatia, some score of fruit crops are currently cultivated, with over 100 heirloom varieties. The
dominant fruit is the fig, with 28 varieties, then come
the pomegranate (20), marasca cherry (15), almond
(12), cherry (11), carob (9) and others. Prominent for
their economic and other values are the fig varieties
Petrovača Bijela and Zamorčica; the almond varieties
Čar Late, Knez Črnomir; the Brač-2 and Brač-6 and
Recta marasca cherries; the Konjski Zub and Slatki
Barski pomegranates; and the Zorica Rana mandarin.
There are just three breeding stock collections for the
preservation of the traditional cultivars of fruit crops–
in Poreč, Split and Dubrovnik, with a few small private collections and breeding stock.
Vegetable production in Dalmatia is of great economic importance. The area contains half of all the land in
Croatia devoted to market gardening, and a third of all
protected structures meant for the cultivation of vegetables. Outside in Dalmatia the most common varieties of vegetables are cabbages, watermelons and melons, tomatoes and onions, and in the protected structures they mostly cultivate tomatoes, cucumbers, bell
pepper and lettuce. In market gardening, almost exclusively introduced hybrids and varieties are used, a very
small number of cultivars actually prevailing, the biodiversity thus being sensibly reduced. Landrace vegetables and local populations are to be found only in gardens and small curtilages, and are meant for household
consumption. In the area of Dalmatia, people traditionally cultivated 21 vegetable plants with 40 cultivars,
but all the traditional varieties are highly endangered;
some have probably vanished for good. Especially valuable for their economic genetic and cultural history
qualities are the Pag melon, the Hvar artichoke, the
Župa broccoli, the Trogir medium early cauliflower
and the cabbages of Sinj and Žegarsko polje, the domestic borecole, the Dalmatinska Kopica endive, Dalmatinska Ledenka lettuce, domestic chard, domestic
scallion, Polački and Ljubitovački garlic, Dolačka onion and Konavle onion, domestic broad bean, Rogač
bean, large grained domestic chickpea, domestic pea
vine and Šibenik plum tomato.
Until the middle of the 20th century, arable production, in spite of the very adverse conditions, was very
important for Dalmatia; along with olive cultivation,
viticulture and herding, arable farming was the basis
of agriculture. Dalmatia abounds in populations of arable crops created by natural selection and hybridisation in the specific ecological conditions that represent
a genetic source for future selections. Cereals have been
grown there since time out of kind, and were the staple
food of the population. Where there were not the conditions for wheat or maize or the production of such
cereals was inadequate, they would trade oil, wine and
salt for flour. Industrial cultures have had a major role
in Dalmatia only since the 18th century when tobacco
started to be grown in a fairly big way, appearing in cultivation as early as the 17th century. The potato has almost never been used for industrial purposes in Dalmatia, only for human food. Fibre crops were never grown
over any very large areas, and fodder crops were also almost unknown, for instead they were able to use about
600 000 hectares of natural pasture lands and meadows.
The basic economic value is imparted to the grasslands
by the legumes (Fabaceae) and grasses (Poaceae). More
than 90 crops of arable and fodder plants with a large
number of cultivars have been determined. But there
has been little scientific research into Dalmatian arable crops, which have almost vanished from production,
and all the cultivars are endangered. Particularly important for economic and other values are the Dalmatian
Brkulja winter wheat; domestic barley; domestic rye;
domestic maize Tvrdunac; domestic sorghum; Dalmatian pyrethrum; the potatoes Počiteljka and Škuljevac;
the tobacco cultivars Ravnjak and Ružić; agave; domestic madder; goldbeard grass; brome; Dalmatian white
lupin; domestic small grained chick pea; domestic lentil; gorse, red clover and Mediterranean alfalfa.
Dalmatia is an area with great riches of aromatic, spice,
therapeutic, nectariferous, decorative and wild edible plants, in fact, a paradise for honey bees. Only a
small number of these plants have been cultivated or
been investigated or selected during the course of history. Everything has been based on the collection of
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
545
ovce, koze, goveda, magarci s križancima, svinje, konji, pčele, kokoši, pure, dudov prelac, kunići, golubovi i psi. Utvrđeno je 30 tradicijskih pasmina, kojima je
pridodana jedna novostvorena, golub zadarski prevrtač.
Među tradicijskim pasminama dominiraju ovce s jedanaest pasmina, što je posljedica dugotrajnog i dominantnog ovčarstva na području Dalmacije, raznolikih
križanja te izoliranosti populacija, posebno na otocima.
Prema gospodarskoj i drugoj važnosti ističu se: goveda
dalmatinska buša i dalmatinsko sivo govedo; konj dalmatinski bušak; primorsko-dinarski magarac; hrvatska
šarena i bijela koza; ovce dubrovačka ruda, paška ovca i dalmatinska pramenka; svinja šiška; dalmatinska
kokoš, dalmatinski puran, golub dalmatinska zimovka;
dalmatinski pas i tornjak te mediteranska siva pčela.
Tek je dio ove agrobioraznolikosti sorti i pasmina Dalmacije službeno prepoznat, te se mnoge ne nalaze na
službenoj Sortnoj listi Republike Hrvatske, odnosno
na Popisu izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja. Nažalost, prema novom Zakonu o sjemenarstvu, opstanak svake sorte na Sortnoj listi ovisi o
službenom održivaču, koji se brine o održavanju njenog genetskog identiteta, ali što je u praksi i važnije,
plaća godišnju pristojbu za njen ostanak na listi. Budući da službena i nadzirana proizvodnja sjemena navedenih tradicijskih sorti ne postoji, velika je vjerojatnost
da se zbog nepostojanja održivača, primjenom Zakona,
svi navedeni tradicijski kultivari automatski izbrišu sa
Sortne liste. Posljedica je nemogućnost legalnog prometovanja njihovim sjemenom i reprodukcijskim materijalom. Stoga za tradicijske sorte i pasmine koje nisu
na Sortnoj listi treba osmisliti model registracije, a za
ostale pronaći model održavanja, ali i unapređenja izabranih i potencijalno gospodarski vrijednih kultivara.
Uspostavljanje upisnika održivača sjemena tradicijskih
546
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
sorti i matičnih grla tradicijskih pasmina upotpunit će
sustavnu brigu o očuvanju naše baštine.
Usprkos svim negativnim pojavama na globalnoj i lokalnoj razni koje posljedično dovode do genetske erozije, još uvijek iznimno velik broj autohtonih lokalnih
tradicijskih kultivara čini osnovu današnje agrobioraznolikosti Dalmacije. Istraživanjem tradicijskih poljoprivrednih kultivara Dalmacije utvrđeno je oko 140
divljih vrsta s visokim potencijalom u poljoprivredi te
gotovo 400 kultivara, odnosno sorti, pasmina i sojeva
domaćih životinja, često tek formalno poznatih i nedovoljno istraženih. Prema bioraznolikosti, posebno se
ističe velik broj izvornih lokalnih tradicijskih sorti vinove loze, masline i ostalih voćnih vrsta te brojnih aromatičnih, začinskih, ljekovitih, medonosnih, ukrasnih i
divljih jestivih biljaka. Ovaj broj bi bio daleko veći da
su provedena istraživanja svih grupa kultura, osobito
žitarica, mahunarki i povrtnica te nekih voćki.
Uslijed novijih, globalnih trendova svjetske poljoprivrede koji vladaju posljednjih pedesetak godina, populacije tradicijskih sorti i pasmina postaju sve ugroženije
i ubrzano nestaju. Tome najviše pridonosi industrijalizacija poljoprivrede, odnosno monokulturna proizvodnja te uvođenje namjenskih hibrida, nestanak zelenih
tržnica i pojava supermarketa, ali i svjetsko zakonodavstvo na području sjemenarstva – koje favorizira novostvorene kultivare i onemogućuje sjemenarenje i plasman tradicijskih sorti. Nažalost ovo nestajuće bogatstvo i neslućeni potencijal agrobioraznolikosti ne samo
da nije propisno istraženo, očuvano, zaštićeno, promovirano i iskorišteno u daljnjoj selekciji, već nije ni prepoznato kao gospodarski i turistički vrijedno te ključno
u stvaranju izvornih i prepoznatljivih, premijskih poljoprivrednih proizvoda Dalmacije.
U Dalmaciji poljoprivredna proizvodnja na kršu – s
tek nešto više od deset posto udjela poljoprivrednog
zemljišta, na kamenitim, skeletoidnim tlima u uvjetima bezvodice i suša, na udaru jakih vjetrova, ljetnih
sparina i zimskih hladnoća – nije moguća bez otpornih i dobro prilagođenih kultivara koje smo stvorili
tijekom proteklih tisućljeća.
Poljoprivreda Dalmacije nikako ne može biti tržišno
konkurentna kroz industrijsku poljoprivredu, već se
treba oslanjati na premijske proizvode i manja poljoprivredna gospodarstva ekološkog usmjerenja koja su u
stanju proizvesti i ponuditi jedinstvene izvorne poljoprivredne proizvode, visoke kvalitete i prepoznatljivosti.
Tradicijske sorte i pasmine valja očuvati ili revitalizirati prije svega in situ, u svom izvornom, očuvanom
okolišu jer samo tako mogu se sačuvati temelji agrobioraznolikosti. Nažalost to nije moguće za sve kultivare, posebno za one koji danas nemaju veću gospodarsku vrijednost. Stoga je potrebno po provedenom
istraživanju i izradi plana upravljanja za svaki pojedini
kultivar, za neke od njih provesti zaštitu u okviru ex
situ sustava – banke gena.
Aktivnosti koje su neophodne za opstanak agrobioraznolikosti Dalmacije obuhvaćaju provedbu brojnih
znanstvenih i stručnih istraživanja s ciljem inventure
agrobioraznolikosti i njenog gospodarskog vrednovanja, ali i pokretanje potrebnih programa i projekata
zaštite, očuvanja, gospodarske revitalizacije i promocije tradicijskih sorti kulturnog bilja te pasmina i sojeva domaćih životinja, kao i svih tradicijskih poljoprivrednih proizvoda na njihovoj osnovi.
self-sown wild populations and their export as raw materials to developed countries. Rare are the examples in
which they went as far as secondary products (ethereal oils or honey), while tertiary products, like original therapeutic, cosmetic or food products hardly exist. Although many authors and experts have drawn
attention to this enormous potential, the condition of
the populations has not been ascertained, nor has there
been an estimation of the value or the degree of threat,
or the forms in which these items have traditionally
been used. There are hardly any strategic documents
related to this problem area. In consequence, today
there is no seed and seedling production of domestic
cultivars of aromatic, spice, medicinal, nectar-bearing,
ornamental and wild edible plants; with just the rare
exception, rather, the cultivars are imported from elsewhere. It has been ascertained that there are more than
a hundred extremely important species in the area of
Dalmatia, and in terms of economic potential the following are some of the most prominent: common sage,
Budrovka lavender; upright rosemary; domestic maritime heather; Murtela basil; common agave; samphire;
myrtle; strawberry tree; wild and common rocket; fennel; yellow daffodil; Illyrian iris; bay; the cactus fig; capers, immortelle and common juniper.
Domestic animals are extremely important for Dalmatian agriculture, and the very name Dalmatia derives
from the old Illyrian name delma or sheep. According
to a census of 1781 there were 1.2 million head of livestock in Dalmatia, of which over a million were sheep
and goats. In terms of numbers of animals to population size (250,000), Dalmatia had the biggest proportion of livestock in Europe, as many as five head for
one person. But from an agricultural census of 2007,
only 250,000 head were left, five times fewer than 200
years before. The most important domestic animals for
Dalmatia are sheep, goats, cattle, donkeys and crosses, pigs, horses, bees, hens, turkeys, silk worms, rabbits, pigeons and dogs. Thirty landraces have been established, a new one having been added, the Zadarski Prevrtač pigeon. Among the traditional breeds,
sheep, with eleven breeds, are dominant, which is the
result of the long-lasting dominance of sheep farming in Dalmatia, the various crosses and the isolation
of the populations, particularly on the islands. In terms
of economic and other kinds of importance, particularly worth mentioning are the: Dalmatian Buša cattle,
the Dalmatia grey cattle; the Dalmatian Bušak horse;
the Primorsko-Dinarski donkey; the Croatian piebald
and white goat; the Dubrovnik Ruda sheep, the Pag
sheep and the Dalmatian Pramenka; the Šiška pig; the
Dalmatian hen and Dalmatian turkey; the Dalmatian
Zimovka pigeon; the Dalmatian dog and the Tornjak
[dog], the Mediterranean grey bee.
Only a small part of the agrobiodiversity of the varieties
and breeds of Dalmatia has been officially recognised,
and many of them are not placed on the official List
of Varieties of the Republic of Croatia, or the List of
Original and Protected Breeds and Strains of Domestic
Animals. Unfortunately, according to the new Seed Production Law, the survival of any variety on the Variety
List is conditional on an official maintainer to look after
the maintenance of the genetic identity, and, which is in
practice more important, to pay an annual fee to keep it
on the list. Since no official and controlled production
of seeds of the traditional varieties exists, there is a great
likelihood that for the want of a maintainer, by automatic enforcement of the Law, all these landrace cultivars
will automatically be deleted from the Variety List. The
consequence will be the impossibility of legally selling
seeds and reproduction materials of these plants. Thus
the traditional varieties and breeds not on the official
lists need to have a registration model devised for them,
and for the others a maintenance model needs finding.
Also necessary is the improvement of selected and potentially economically valuable cultivars. Establishment
of a register of heirloom seed maintainers and breeding
herds of the traditional breeds will complement systematic concern for the preservation of our heritage.
In spite of all the negative phenomena at the global and local level, which lead to genetic erosion, an
exceptionally large number of landrace cultivars still
make up the basis for today’s agrobiodiversity in Dalmatia. By research into traditional agricultural cultivars in Dalmatia, about 140 wild species were identified, with a high potential in agriculture, as well as
almost 400 cultivars, or varieties, breeds and strains of
domestic animals, often known only formally and insufficiently studied. Particularly emphasised in terms
of biodiversity are a large number of local traditional
varieties of grapevine, olives and other fruit species,
and the many aromatic, spice, medicinal, nectariferous, decorative and wild edible plants. But this number would be greater by far if research had been carried out into all groups of cultivars, particularly into
the cereals, legumes, vegetables and some fruit trees.
As a result of more recent global trends in world agriculture, which have prevailed for the last fifty years, the
landrace varieties and breeds have becoming increasingly under threat and are rapidly vanishing. This is mostly consequent upon the industrialisation of agriculture,
of monoculture production and the introduction of specially designed hybrids, the absence of produce markets
and the appearance of supermarkets, as well as world
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
547
Nadamo se da će objava ove knjige potaknuti mnoge takve i druge korisne aktivnosti koje će povratiti nezamjenjivu ulogu, mjesto i značaj tradicijskih sorti i pasmina
u održivoj poljoprivredi, gospodarstvu, turizmu te zaštiti
prirodnog i kulturno-povijesnog nasljeđa ne samo Dalmacije, već i cijele Hrvatske pa i susjednog okruženja.
Osobito je važno provesti katalogizaciju tradicijskih
poljoprivrednih proizvoda Dalmacije temeljenih na
izvornim sortama i pasminama. Takav katalog treba
obuhvatiti sve grupe proizvoda, točnije sljedeće prehrambene proizvode i pića: brašno, kruh, pogaču, beškot, jestivo ulje, vino, kvasinu, žestoka pića, meso i
mesne prerađevine, mlijeko, sireve, mliječne prerađevine, proizvode od jaja, meda, prerađevine voća i povrća i drugo; te neprehrambene biljne i životinjske proizvode: ukrasno bilje, eterična ulja, ekstrakte, začine,
prirodne pesticide, prirodne boje, duhan, odjeću, obuću i brojne druge proizvode tradicijske poljoprivrede.
Katalog tradicijskih poljoprivrednih proizvoda Dalmacije trebao bi time postati svojevrsni putokaz, priručnik i izvor novih ideja za poduzetnike i menadžere,
ali i provjeren model za izradu sličnih kataloga sa već
iskušanom metodologijom za ostala područja Hrvatske (Istra, Primorje i Kvarner, Lika, Središnja Hrvatska, Slavonija), te u konačnici primjer dobre prakse za
čitavu mediteransku regiju i Europu.
S dubrovačke tržnice (prema Avelot, 1896.)
548
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Sa splitske tržnice (prema Avelot, 1896.)
legislation in seed production, which is prejudiced in favour of newly created cultivars and discourages the seed
production and sale of traditional varieties. Unfortunately, this vanishing wealth and the unguessed-at potential of agrobiodiversity is not only not properly researched, preserved, protected, promoted and used in
further selection; it is not even recognised as valuable for
the economy, for the tourist industry, nor is it known
how crucial it is in the creation of authentic and distinctive, premium farm products of Dalmatia.
In Dalmatia, farm production on the karst – with just
a bit more than ten percent of farm land, on stony,
skeletal soils, in conditions of drought and aridity,
bearing the brunt of powerful winds, sweltering summers and winter cold – is not possible without resistant and well-adapted cultivars, created over the
last few thousand years.
Dalmatian agriculture is never going to be competitive on the market via industrial agriculture products.
It has to rely on premium products and smaller, ecologically-oriented farms, capable of producing and
selling unique original farm products, high in quality
and recognition factors.
Traditional varieties and breeds must be preserved,
and revitalised, primarily in situ, in their own original preserved environment, because only that way can
the foundations of agrobiodiversity be kept up. But
this is not possible for all cultivars, especially for those
that today have no very great economic value. And so
it is needful, after research has been conducted and
a management plan constructed for each individual
cultivar, to conduct the protection of some of them ex
situ, in a gene bank.
Activities that are essential for the survival of Dalmatian agrobiodiversity cover the implementation
of various scientific and specialised research projects, aiming at an inventory of agrobiodiversity and
its economic valorisation, as well as the launching of
necessary programmes and projects for the protection, preservation, economic revitalisation and promotion of traditional varieties of cultivated plants as
well as of breeds and strains of domestic animals. All
the traditional farm products based on these plants
and animals also need their own plans.
source of new ideas for entrepreneurs and managers,
as well as a tested model for the making of similar
catalogues, with a known methodology, for other regions of Croatia (Istria, Primorje and Kvarner, Lika,
Central Croatia, Slavonia) and ultimately an example
of good practice for the whole of the Mediterranean
and for Europe.
We hope that the publication of this book will set
off many suchlike and other useful activities which
will restore the essential role, place and importance of
traditional varieties and breeds in sustainable agriculture, the economy, the tourist industry and the protection of the natural and cultural/historical inheritance, not of Dalmatia alone, but of the whole of Croatia and, indeed, the international neighbourhood.
It is particularly important to carry out cataloguing
of traditional farm products of Dalmatia based on
landrace plants and animals. Such a catalogue has to
cover all product groups, or more precisely, the following food products and beverages: flour, bread, flatbread, rusks, edible oil, wine, vinegar, spirits, meat and
meat products, milk, cheese, dairy products, products
of eggs, honey, fruit and vegetable products and others; as well as non-food plant and animal products:
decorative plants, ethereal oils, extracts, herbs, natural
pesticides, natural pigments, tobacco, clothing, footwear and other products of traditional agriculture.
A catalogue of traditional agricultural products of
Dalmatia should become a signpost, a manual, a
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
549