Untitled - Gazi Husrev

ANALI
Gazi Husrev-begove biblioteke
Knjiga XXXII

Izdavač:
Gazi Husrev-begova biblioteka

Glavni i odgovorni urednik:
Mustafa Jahić

Redaktor i korektor:
Hamza Lavić

Lektor:
Aida Krzić

Tehnički urednik:
Faruk Špilja

Priprema:
GHB

Štampa:
“Nedib” - Sarajevo
Časopis Anali Gazi Husrev-begove biblioteke dostupan je na
Central and Eastern European Online Library (www.ceeol.com) i
EBSCOhost Online Research Databases (www.ebscohost.com) .
ANALI
Gazi Husrev-begove biblioteke
Knjiga XXXII
Članovi redakcije:
Ismet BUŠATLIĆ, Aladin HUSIĆ,
Mustafa Jahić, Osman LAVIĆ,
Enes PELIDIJA, Haso POPARA,
Asim ZUBČEVIĆ,
Sarajevo, 2011.
Početkom ove godine na Ahiret je preselio hadži hafiz Halid efendija
Hadžimulić, dugogodišnji bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke. U
znak sjećanja i zahvalnosti za doprinos u razvoju i afirmaciji Biblioteke,
ovaj broj Anala posvećujemo njegovom plemenitom liku, uz molbu Allahu
Uzvišenom da se smiluje njegovoj duši i nagradi ga Džennetom.
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
821.163.4*3:929 Šugli Osman
Haso Popara
NEKOLIKO NOVIH PODATAKA O VISOČANINU
OSMAN-EF. ŠUGLIJI, SINU AHMEDOVU
- Prilog izučavanju književnosti Bošnjaka
na orijentalnim jezicima -
Sažetak
U ovome radu predstavljeno je nekoliko novih podataka o biografiji i književnom radu na orijentalnim jezicima Visočanina Osman-ef. Šuglije, sina Ahmedova,
šejha kadirijskog tarikata, muderrisa, hatiba, vaiza, pjesnika, pisca, kroničara, kaligrafa, prepisivača i prevodioca, koji je rođen u Visokom prije 1645., a živio i radio
u Sarajevu sve do svoje smrti 15. muharrema 1127./21. januara 1715. godine. Rad
je urađen na osnovu dvaju rukopisa koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci
u Sarajevu (R-1357 i R-586), jednog autografa koji se čuva u Historijskom arhivu
Sarajevo (R-456), kopije Drnišlijina Zbornika bosanskih memorijala koji se čuva u
Orijentalnom institutu u Sarajevu i bilješkama u četvrtom i petom svesku Kadićeve
hronike (Tārīḫ-i Enverī). Na osnovu gore navedenih izvora sa sigurnošću se može
tvrditi da je Visočanin Osman-ef. Šugli bio jedan od plodnijih bosanskih pisaca na
orijentalnim jezicima u drugoj polovini 17. i na početku 18. stoljeća.
Ključne riječi: Osman, Šugli, Ahmed, Visočanin, šejh, muderris, hatib, pjesnik, kaligraf, prepisivač, kroničar, prevodilac, Pendnāma,
Gulistān, Nādiriyyāt, Šurūt, mu‘īd, autograf.
1. Uvod
Osman-ef. Šugli,1 šejh kadirijskog tarikata, muderris, hatib, vaiz, pjesnik,
kroničar, kaligraf, prepisivač i prevodilac, rođen je u Visokom a živio i djelovao u Sarajevu u drugoj polovini 17. i početkom 18. stoljeća. Prema tome,
bio je savremenik plejade naših znamenitih alima: šejha Ibrahima Bistrigije,
1
Sam se potpisivao kao ‘Uṯmān ibn Aḥmad al-Wisoqī, ‘Uṯmān Šuġlī, ‘Uṯmān aš-šayḫ
al-Qādirī ili samo Šuġlī, a u dosadašnjim radovima navođen je kao Šejh Osman efendija
Šugli, Šejh Osman Šuglevi ili samo Šugli, Šuglija ili Šuglevija. Po svoj prilici nadimak
Šugli(ja) u značenju: jako zauzet, preokupiran, vrijedan, marljiv, radin, revan, prilježan,
radiša, izveden je iz infinitiva arapskog glagola ‫( َش َغ َل ـ ي َْش َغ ُل ـ ُش ْغ ٌل‬v. Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1977, str. 744).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
7
Haso Popara
šejha Hasana Kaimije, šejha Sejjida Abdulfettaha, šejha Ahmeda Kerimzadea, Sabita Užičanina, hadži Huseina Muzaferije, Abdulkerima Miri-zadea,
Mehmeda Kurevija, Abdullaha Drnišlije, Mehmeda Šehrije, Rešida Bošnjaka,
Zekerijaa Sukkerija i niza drugih ličnosti koje su predstavljale intelektualnu elitu ondašnjeg Sarajeva. Iako je bio veoma ugledna i aktivna ličnost te
jedan od plodnijih pisaca u Sarajevu onoga vremena, njemu u našoj stručnoj
literaturi, sve do danas, nije posvećen nijedan zaseban rad. Kada bi se na jednom mjestu sabralo sve što je o njemu napisano i objavljeno, moglo bi stati
na manje od dvije stranice teksta.2 Ukratko, dosadašnji radovi o Osman-ef.
Šugliji pružaju sljedeće informacije: da je bio učenik i murid šejha Ibrahima Bistrigije, da je autor jednog kronograma i nekoliko stihova na turskom
jeziku,3 da je bio šejh Gaziler tekije, da je dozvolu (idžazet) za obavljane
šejhovske dužnosti dobio od Šerifa efendije, šejha Tophane u Istanbulu, da je
početkom 18. stoljeća bio hatib i predavač (ders-i ʻāmm)4 u Ali-pašinoj džamiji u Sarajevu, da je za svaku od tih službi dobijao po 10 akči dnevne plaće,
da je imao svoju medžmu‘u u kojoj je bilježio značajnije događaje, da se
njome služio Abdullah Drnišlija, koji je u svome Zborniku prepisao nekoliko
njegovih imzi, uključujući i jedan arzuhal koji je ovaj, ispred uglednih Sarajlija poslao na Visoku Portu s molbom da se u Sarajevu podigne nova tvrđava,
da njegova medžmu‘a do danas nije pronađena, da je po jednom zapisu Abdullaha Drnišlije, umro 15. muharrema 1127/21. januara 1715. godine, da je iza
sebe ostavio sinove Numana i Abdullaha i kćerku Merjem, koja je 1182/1768.
godine za Ali-pašinu džamiju ostavila jedan novčani vakuf u iznosu od 130
groša, te da su njegovi potomci5 u dvije kuće u Ali-pašinoj mahali živjeli još u
2
3
4
5
8
Vidi: Ahmed Mehmedović, Leksikon naše uleme, rukopis.
Vidi: Sejfudin Fehmija ef. Kemura, ”Javne muslimanske građevine u Sarajevu“ (dalje:
Kemura, JMG...o, c.,), Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo,
oktobar-decembar 1908, str. 482; Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i
Hercegovine I (dalje: Mujezinović, IE...o. c.,), Sarajevo, 1974, str. 22; Dr Lamija Hadžiosmanović - Salih Trako, Tragom poezije bosanskohercegovačkih muslimana na turskom
jeziku (dalje: Hadžiosmanović - Trako, TP...o. c.,), Sarajevo, 1985, str.107 i 109.
Pod izrazom ders-i ‘āmm ovdje se ne podrazumijeva propovijed ili vaz u današnjem
smislu, nego redovna javna tribina u džamiji, na kojoj je muderris odraslima držao predavanja iz najrazličitijih oblasti: tefsira, hadisa, fikha, akaida, itd., najčešće po nekom
poznatom djelu iz te oblasti. Također, treba napomenuti da su ovakvim dersovima često
prisustvovali i ugledniji građani koji nisu samo slušali muderrisova predavanja već i
aktivno učestvovali u diskusiji o najrazličitijim pitanjima svakodnevnog života.
U svome Nekrologiju umrlih muslimana Sarajeva 1318/1900. - 1323/1905. godine
(autograf rukopisa br. R-7149 nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci) imam džamije
u mahali Mokro-zade (Ćebedžijama) Mustafa Abaz (umro 1906), zabilježio je smrt
sljedećih Šuglija, najvjerovatnije, dalekih Osman-ef. potomaka:
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
drugoj polovini 19. stoljeća.6 U dosadašnjim stručnim radovima informacije o
Osman-ef. Šugliji su toliko šture da se, recimo, nigdje ne navodi ime njegova
oca, odakle je porijeklom niti kada je približno rođen.
Danas, kada su gotovo svi orijentalni rukopisi Gazi Husrev-begove biblioteke, Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i Historijskog arhiva Sarajevo kataloški obrađeni, našoj kulturnoj javnosti možemo
ponuditi nekoliko sasvim novih biografskih podataka o Osman-ef. Šugliji,
njegovom književnom radu i, po prvi put, prezentirati jedan rukopis s dva
njegova autografa i dva rukopisa u prepisu s mnoštvom njegovih stihova i
vlastoručnih bilješki i komentara.
2. Osman-ef. Šugli kao pjesnik
Prije nego što pređemo na predstavljanje novih podataka o Osman-ef.
Šugliji, treba napomenuti da je na njega, kao pjesnika, prvi skrenuo pažnju
Sejfudin Kemura, prije nešto više od stotinu godina. On je u svome radu o
Carevoj džamiji u Sarajevu7, u prijevodu na bosanskom jeziku, donio kronogram koji je, povodom smrti sarajevskog muftije i šejha halvetijskog tarikata
Ibrahim-ef. Bistrigije 1075/1665. godine, spjevao njegov murid i učenik
Sarajlija šejh Osman-efendija Šuglija. Isti kronogram, u originalu na turskom
i u prijevodu na bosanskom jeziku, kasnije je donio i Mehmed Mujezinović.8
1321 ‫ـ شوغليه سيفو زوجه سي وفاة اولدي محرّ م الحرامڭ سكزنجي دو شنبه كون في سنه‬
- Žena Šuglije Sejfa umrla je u ponedjeljak, 8. muharrema 1321/6. aprila 1903. godine (v.
fol. 31b).
1321 ‫ـ شوغليك منال صالحڭ زوجه سي وفاة اولدي ذي الحجّ ه نڭ يگرمي ايكنجي چهارشنبه كون سنه‬
- Žena Šuglić mula Saliha umrla je u srijedu, 22. zu-l-hidždžeta 1321/12. marta 1904.
godine (v. fol. 42b).
1322 ‫ـ شغليه سيفينڭ كريمه سي وفاة اولدي جماذى األولينڭ يگرمي التنجي دوشنبه كون في سنه‬
- Kćerka Šuglije Sejfa umrla je u ponedjeljak, 26. džumade-l-evvela 1322/9. avgusta
1904. godine (v. fol. 48a).
6 Vidi: Šejh Sejfudin Kemura, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobi (dalje:
Kemura, SDŽ...o. c.,), Sarajevo , 1913, str. 273-275; Alija Bejtić, ”Pjesnik Sabit Alauddin
Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mulla” (dalje: Bejtić, PSAU...o. c.,), Anali GHB,
Knjiga II-III, Sarajevo, 1976, str. 15-16 i ”Sarajlija Abdullah Drnišlija i njegov Zbornik
bosanskih memorijala” (dalje: Bejtić, SAD...o. c.,) 1672-1719, Radovi Akademije nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine, Knjiga LV, Sarajevo, 1977, str. 239 i Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela III (dalje: Kreševljaković, ID...o. c.,), Sarajevo, 1991, str. 210.
7 Kemura, JMG...o, c., str. 482;
8 Mujezinović, IE...o. c., str. 22.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
9
Haso Popara
Budući da su to prvi i, dosada, najstariji poznati stihovi Osman-ef. Šuglije, donosimo ih u originalu na turskom9 i u Mujezinovićevu prijevodu na
bosanskom jeziku:
‫نور نوران اوالن شيخ عزيزم بستريغي‬
‫اولياء الله ايله ايتــــــدي ضيافت اكالدم‬
‫ضيافت عزمنه ايتـــدي بكا جمله جهان‬
‫شغلوي والله بنده معلّم ايچـــــون اغلدم‬
1075 ‫سنه‬
Svjetionik, moj cijenjeni šejh, Bistrigija,
Saznadoh da je prispio na gozbu bogougodnika.
Kada se odlučio za ovu gozbu, zaplakao je cijeli svijet,
I ja, ropče Šuglevija, bogami plačem za svojim učiteljem.
Godina 1075.10
Iz gore navedenog kronograma nedvosmisleno se vidi da je Osman-ef.
Šugli bio murid i učenik šejha Ibrahima Bistrigije.11 Činjenica da je već tada
9
Mujezinović je, kako navodi, tekst kronograma na turskom jeziku preuzeo od Kemure,
a Kemura ne navodi odakle ga je on preuzeo. Mi smo ga pronašli još i kod Kadića (v.
Tārāḫ-i Enverī, IV, str. 167) i poređenjem utvrdili neznatne razlike. Kod Kadića je ‫انور‬
‫ نوران‬, a kod Mujezinovića ‫ نور نوران‬, kod Kadića je ‫ شيخم‬, a kod Mujezinovića ‫شيخ‬, kod
Kadića je ‫بكاء‬, a kod Mujezinovića ‫بكا‬.
10 U vezi s tačnim datumom, mjesecom i godinom Bistrigijine smrti, Mujezinović piše:
Sačuvani kronogrami o Bistrigiji, čije tekstove smo naprijed donijeli, kako vidimo, razlikuju se u pogledu datuma njegove smrti. Ploča na turbetu datirana je h. 1069 (1658/59),
dok nam ona četiri natpisa u pjesmi daju h. 1075 (1664/65) godinu. Bašagić je, pak,
odnekud zabilježio, a za njim su se poveli i drugi, da je Bistrigija umro 1070 (1659/60)
godine. Međutim, analizirajući spomenute natpise, dolazimo do zaključka da je Bistrigija
umro 1075, i to u mjesecu redžepu navedene godine, odnosno između 18. I i 16. II 1665.
godine n. ere. (v. Mujezinović, IE...o. c., str. 23). Tačan datum Bistrigijine smrti, u ponedjeljak prije podne, 9. redžeba (1075), što odgovara 26. januaru 1665. godine, zabilježio
je Kadić (v. Tarih-i Enveri, IV, str. 167). Zato ćemo u cjelosti citirati njegovu bilješku u
originalu na turskom jeziku koja glasi:
‫شهر مزبورده غازي عيسى بك زاده محمد بك بستريق سمتنده كندي ناميله موسوم محله ده بنا ايلديكي جامع شريفي‬
‫حرمنك قبله طرفنده بستريقي شيخ ومفتي ابراهيم افندينك انشا ايلديكي تكيه ده ايكن ماه رجبك طقوزنجي پازار‬
‫ايرتسي كوني اوڭله دن اول ارتحال دار بقا ايدوپ حنكار جامع شريفنك مناره سي طرفنده كي مزارستانده تربهء‬
.‫مخصوصه ده مدفوندر‬
11 Na osnovu ovoga možemo pretpostaviti da je Osman-ef. Šugli u početku bio sljedbenik
halvetijskog derviškog reda. Međutim, kasnije se nedvosmisleno izjašnjavao kao šejh
ّ ‫عثمان‬
kadirijskog reda. To se najbolje vidi iz njegova potpisa Osman, kadirijski šejh (‫الشيخ‬
‫ )القادري‬ispod jednog stiha na arapskom jeziku:
ّ ‫وما ال ّدنيا‬
‫إال بلعة للعبــاد وزاد لهـــم إلـى المعــــاد‬
Ovaj svijet je samo gutljaj za robove
I njihova opskrba do Sudnjeg dana.
(v. Drnišlijin zbornik bosanskih memorijala, fol. 50a).
10
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
(1075/1665) bio vješt, ne samo u pisanju stihova na turskom jeziku nego i u
izražavanju godina pomoću brojčane vrijednosti slova arapskog albafeta12,
govori da je u vrijeme pisanja kronograma Osman-ef. Šugli morao imati
najmanje 20 godina. Otuda se sa sigurnošću može zaključiti da je rođen prije
1645. godine i da je mogao zapamtiti boravak Evlije Čelebije u Sarajevu
1660. godine. Svojom rukom je najmanje dva puta napisao da je sin Ahmedov
i da je po porijeklu Visočanin. O tome će kasnije biti više riječi. Budući da
je pisao na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i da je dozvolu (idžazet)
za obavljanje šejhovske dužnosti dobio od Šerif-efendije, šejha Tophane u
Istanbulu13, sa sigurnošću se može tvrditi da je pored školovanja u Bosni,
najvjerovatnije u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, bar neko vrijeme
proveo na školovanju u Istanbulu.
Pored gore spomenutog kronograma, kod nas je, dosada, objavljeno još
nekoliko Šuglijevih stihova koji pokazuju da je stvaralac i drugog pjesničkog
žanra i da je bio misaon pjesnik. U prvom stihu Šugli opisuje opustošeno
Sarajevo poslije provale Eugena Savojskog (1697), u drugom i trećem stanje
u Bosni i Osmanskom carstvu uopće, a u naredna tri se žali kako je teško
naći pravog i iskrenog prijatelja. Stihove donosimo u originalu na turskom i
u prijevodu na bosanskom jeziku:
ّ ‫بوسنه سرايء‬
‫حقه دوتوپ يوز دعـاده در‬
‫جامعلـــــري مساجـــدي ايتام ســـــاده در‬
14
Sarajevo je u molitvi okrenulo Bogu lice,
Njegove džamije i mesdžidi su prave sirotice!15
12 Godina kronograma sadržana je u riječima ‫( اغلدم‬Ağladım), čiji zbir brojčane vrijednosti
slova iznosi 1075 (a = 1 + ğ = 1000 + l = 30 + d = 4 + m = 40. Ukupno 1075/1664-65).
13 Bejtić, PSAU...o. c., str. 15-16.
14 Original na turskom jeziku preuzet je s kopije Drnišlijina Zbornika bosanskih memorijala
fol. 50. Zbornik se čuva u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Zahvaljujemo se dr. Aladinu
Husiću na ustupljenoj kopiji 5 folija na kojima se nalazi nekoliko Šuglijevih imzi i dva
arzuhala.
15 Prijevod Alije Bejtića (v. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga IV, Sarajevo 1976,
str. 181). Prema jednom dokumentu sarajevskog suda, sačinjenom 1112/1700. godine na
zahtjev bosanskog valije Köse Halil-paše, u katastrofi Sarajeva 1697. godine izgorjele
su gotovo sve džamije, a njihovi vakufi uništeni (v. Zejnil Fajić, ”Stanje sakralnih i
prosvjetnih objekata u Sarajevu razorenih za vrijeme provale Eugena Savojskog”, Anali
Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga VII-VIII, Sarajevo, 1982, str. 89 - 108 i Salih Sidki
Hadžihuseinović, Muvekkit, Povijest Bosne 1, s turskog preveli Abdulah Polimac..., ElKalem, Sarajevo, 1999, str. 434 - 439). Sačuvane su i tri savremene pjesme na turskom
jeziku o ovoj katastrofi... Po njima, iz grada je odvedeno deset hiljada zarobljenika među
kojima je bilo i mnogo djevojaka (v. Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na
orijentalnim jezicima / dalje: Šabanović, Književnost...o .c.,/, Sarajevo 1973, str. 384).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
11
Haso Popara
‫نه اَرْ حذرين بيلور اَرْ وار‬
‫نا كيتمك بر يــره يــر وار‬
‫نه بر مردي ُهنـــَرْ َورْ وار‬
‫نه بونـــده دورمغــه طاقت‬
Niti ima neko savršeno učen
A ni iko ko bi njegovu vrijednost znao
Nema snage da bi se ovdje ostalo
A ni mjesta kuda bi se otišlo.16
‫قني نان ونمك حقيــــن بيلڭ يار يالن سويلر آني هر كيم ديســـه وار‬
‫اكــر نان ونمـــك حقين بيليــدي محبّت تا ابــــــــــد باقـــــي قليـــدي‬
17
‫كسيسنك ايكي كون جان ودلدن اوچنجي كون اولوراول سكا دشمن‬
Zar odan prijatelj postoji
Što so i hljeb cijeni
Laže ko kaže da ga je imao...
Kad bi neko cijeniti so i hljeb znao
Prijatelj bi trajno ostajao
Dan-dva je poneko prijatelj od srca
Treći dan postaje ti dušman.18
16 Slična razočarenja doživjeli su i Šuglijevi savremenici šejh Hasan Kaimija, koji je pod
pritiskom javnog mnijenja morao napustiti grad i odseliti se u Zvornik, gdje je ostao sve
do smrti 1091/1680. godine i Rešid Mehmed-Bošnjak, kome su u katastrofi Sarajeva 24.
oktobra 1697. godine, spaljeni kuća i sav pokretni i nepokretni imetak i koji u jednom
pismu svoje stanje opisuje u sljedećim stihovima:
Munja neumoljive sudbine sinu iznenada
Pa mi spali sav imetak, spali
Mi kuću i sve što imam.
Spaljena je i kuća tužnog Rešida Bošnjaka
Pa se sklonio na ognjištu tuge
I jadan i kukavan ostao bez hrane...
Hasura mu je postala ležaj,
A sklonište tlo mizerije.
(v. Šabanović, Književnost...o .c., str. 354-55 i 425-26).
17 Original na turskom jeziku pruzet od Kadića (v. Tārīḫ-i Enverī, V, str. 213). Osim kod
Kadića, stihove smo pronašli i na prvom zaštitnom listu na str. a u rukopisu br. R-456
koji se čuva u Historijskom arhivu Sarajevo, a o kome će kasnije biti više govora.
Upoređivanjem Kadićeva prijepisa i onoga u rukopisu br. R-456 ustanovili smo izvjesne
razlike u pisanju pojedinih riječi. Tako kod Kadića stoji riječ ‫حقين‬, a u rukopisu R-456
ّ kod Kadića riječ ‫بيليدي‬, a u rukopisu R-456‫ اواليدي‬i kod Kadića riječ ‫كيسيسنك‬, a u
‫حقڭ‬,
rukopisu R-456 ‫كي سوسك‬. Verzija koja se nalazi u rukopisu Historijskog arhiva Sarajevo
je primarnija, jer je pisana rukom autora.
18 Prijevod: Hadžiosmanović - Trako, TP...o. c., str.107 i 109.
12
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
Evo još jednog, dosada, nepoznatog Šuglijevog kronograma od 11
stihova,19 spjevanog u pohvalu hadži Muse Sarajlije20 i njegovih sinova, povodom puštanju brade starijeg mu sina Mehmed-age:
‫ستايش نامـــــهء حاجي موسى وارسال‬
‫كردن لحيه فرزند بزركوارش محمد اغا‬
‫سرايـي حاجـي موسى شهـــره دهـــر ضيا ورونـــق اعيــان اين خاك‬
‫او عقــــــــل اوّل واول نيـــكحصلت او مـرد محسن واول قدر واالك‬
‫واليت اغنيـانــــــڭ ســـــــروريـــدر سحاوت مــــرد بـي بيم وبي باك‬
‫بو حقـــّڭ لطفــــي آڭا بس دكلمـــــي محاديـــم كــرامي صاحب ادراك‬
‫مؤ ّدب صالـــــــح وساكــــن قموسـي خــدا امرينه دايم چست وچـــاالك‬
‫اوقومق يازمق اوزره صبح ايله شام الهـــي جملــه سينــي ايلـــه باالك‬
ّ
‫خـــط سيهناك‬
‫او فـــرزند كبيـــــري محمـــــــد اغا رخنده چكدي بـــر‬
19 Tekst kronograma, ispisan rukom autora, nalazi se na zadnjem zaštitnom listu na strani
a u rukopisu koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu pod br. R-1357.
Rukopis je obrađen u četvrtom svesku Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih
rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke (v. Fehim Nametak, IV, br. 3129, str. 385).
20 Riječ je o uglednom i bogatom sarajevskom trgovcu i dobrotvoru hadži Musau, sinu
hadži Šahmanovu iz Šejh Ferruhove mahale, kasnije poznate i pod imenom Abdesthana, umro 1089/1678. godine. On je još za života ostavio dva novčana vakufa, jedan od
100.000 i drugi od 55.000 srebrnih akči i novac predao mutevelliji hadži Huseinu, sinu
hadži Muzafferovu (muderris Gazi Husrev-begove medrese prije 1681. godine). Registracija vakufa na sarajevskom sudu obavljena je poslije njegove smrti 30. zu-l-kadeta
1094/20. novembra 1682. godine, uz saglasnost hadži Musaovih sinova hadži Ebu Bekra,
Sulejmana i Mehmeda, sestara mu Have i Zakire i žene mu Umihane, koje je na sudu
punomoćno zastupao (vekīl sābitu-l-vikāle) Mustafa Čelebi, sin Mahmudov. Kako se iz
teksta vakufnama vidi, sud je u potpunosti prihvatio vakifove odredbe: da mutevelija oba
vakufa, uz dnevnu plaću od šest akči, bude spomenuti hadži Husein, sin hadži Muzafferov, a poslije njega onaj ko bude mujezin džamije u Šejh Ferruhovoj mahali, da se
uvakufljeni novac, uz murabehu od 11% godišnje, s čvrstim zalogom i jakim jamcem,
daje u zajam, da mutevelija preostali godišnji prihod od prvog vakufa u iznosu od 7.840
akči čuva i od tih sredstava dovede vodu i podigne česmu ispred vakifove kuće. Vakif
je odredio da se iz prihoda drugog vakufa imamu džamije Šejh Ferruhove mahale daje
dnevna plaća u iznosu od dvije akče, s tim da svaki dan poslije akšam-namaza prouči suru
al-Mulk (‫َار َك الَّ ِذي ِب َي ِد ِه ْالم ُْل ُك‬
َ ‫ ) َتي‬i sevabe pokloni pred dušu cijelog Muhammedovog ummeta,
njegovu dušu i duše njegovih roditelja, da se mujezinima džamije daje dnevna plaća u
iznosu od po četiri akče, s tim da svaki od njih u svojoj sedmici (najvjerovatnije dvojica
mujezina koji su mujezinsku službu obavljali po sistemu: sedmicu jedan, a sedmicu
drugi), svaki dan poslije podne i ikindije-namaza prouči po tri puta suru al-Iḫlāṣ (ُ‫ُق ْل ُه َو هللا‬
ِّ َ ‫ )اَلل ُه َّم‬i da sevabe poklone pred njegovu
...‫ )أَ َح ٌد‬i po tri salavata (...ٍ‫آل م َُح َّمد‬
ِ ‫صل عَ لَى م َُح َّم ٍد وَعَ لَى‬
dušu i duše njegovih roditelja, da se mujezinima svaki dan daju još po dvije akče, s tim
da svaki dan pored njegova kabura prouče suru Yā-sīn i sevabe poklone pred dušu poslanika Muhammeda, a. s., duše njegove porodicu, ashaba, cijelog Muhammedova ummeta,
vakifovu dušu i duše njegovih roditelja. Vakif je, također, odredio da se preostali godišnji
prihod od drugog vakufa u iznosu od 1.080 akči čuva za potrebne popravke i prostirku
džamije te da se od toga iznosa svake godine za 70 akči nabave po dvije mukavve (velike
voštane svijeće) za osvjetljenje džamije... Zanimljivo je da je vakif za nazire oba vakufa
odredio džematlije mahalske džamije. (Kopija vakufnama kod autora teksta).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
13
Haso Popara
‫ايدوپ ارسال لحيه اول ملك خـــوى او شاهين ديده واول چشم شهالك‬
‫صالح وحاليله معــروف ومشهــــور معيــــن ودستكيـــــــر اوله افالك‬
‫جمالــي كل كبــي كلســـون آجلسون هميشه شـــاد اوله اولمايه غمنـاك‬
‫ديــــده تاريخـــــــي شغلـــــي نا چار رخي زيبايه قونــــدي لحيــهء پاك‬
1081
Sarajlija hadži Musa, slava ovog vremena
Svjetlo i sjaj očiju, dolazeći znak praskozorja
Taj prvi racio, ta osoba svojstava krasnih,
Taj čovjek dobročinitelj, visoke vrijednosti,
Predvodnik je u vilajetu bogatih
Čovjek darežljivosti, bez straha i bojazni
Božije dobročinstvo njemu dovoljno je, zar nije?
Njegovi sinovi plemeniti, vlasnici spoznaje
Svaki od njih - dobro odgojen i smiren
Za zapovijed Božiju spreman i pohitan
Zbog čitanja i pisanja ujutro i po noći
Bože, sve ih uzvišenim učini!
Njegov stariji sin Mehmed-aga
Na licu svome ”izvuče liniju” punu crnila.
Puštajući bradu, on, naravi meleka
Oka sokolova, taj pogleda skupljenoga
Poznat i čuven je po ispravnosti duhovnoga stanja
Neka mu nebesa budu pomagač i potpora!
Neka se njegova Ljepota kao ruža osmjehuje, otvara!
Neka je stalno radostan, nek nije u brigama!
Kronogram izreče Šuglija ubogi:
”Na krasno se lice ʻčistaʼ brada spustila.”
(1081/1670-71. godine)21
21 Prijevod dr. Adnana Kadrića.
14
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
3. Osman-ef. Šugli kao kaligraf i prepisivač
Izgleda da je Osman-ef. Šugli bio blizak prijatelj s hadži Musaom i njegovim sinovima, posebno Mehmed-agom, čijem je puštanju brade posvetio gore
navedeni kronogram. S obzirom na to da ih u jednom stihu kronograma hvali
kako vole čitati i po danu i po noći, možemo pretpostaviti da je Mehmed-aga
našega Osman-ef. Šugliju, kao vještog kaligrafa i prepisivača, zamolio da mu
izradi jedan luksuzni primjerak Sa‘dījeva Gulistāna i da je to ovaj i učinio, ne
ulazeći u to da li mu ga je naplatio ili poklonio. U prilog tome ide činjenica što
je Mehmed-aga, na naslovnom listu na strani a veoma luksuznog i do danas
dobro očuvanog primjerka Sa‘dījeva Gulistāna u rukopisu koji se čuva u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci pod br. R-1357, crvenim slovima zapisao:
ّ ‫ دام في‬،‫صاحب هذه النّسخة اللّطيفة الفارسيّة محمّد بن الحاجّ موسى‬
‫ بحرمة نور‬،‫والصفا‬
‫الذوق‬
ّ
!‫ آمين يا معين! برحمتك يا أرحم الرّ احمين‬،‫پاك محمّد المصطفا‬
Vlasnik ovoga prekrasnog perzijskog primjerka je Mehmed, sin hadži
Musaov, dabogda, hurmetom čistog nura Muhammedova, još dugo u zevku i
radosti poživio! Amin, tako Ti Tvoje milosti Najmilostiviji!
Ne navodeći ime prepisivača, broj rukopisa ni mjesto gdje se on nalazi,
naslovnu stranu ovoga rukopisa, kao primjer uspjele kaligrafije, prije tridesetak godina u svome radu o Muslimanskom školstvu u Bosni i Hercegovini do
1918. godine, prvi je našoj javnosti predstavio Hajrudin Ćurić.22
Primjerak Sa‘dījeva Gulistāna23 u rukopisu Gazi Husrev-begove biblioteke br. R-1357 ima ukupno 91 list (182 stranice). Pisan je na finom tankom papiru, žućkaste boje, bez vodenog znaka, dimenzija: 20 cm x 12,5
cm (dimenzija teksta: 15 cm x 7,5 cm), djelimično vokaliziranim nastaʻlīq
22 Vidi: Dr. Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine,
Veselin Masleša, Sarajevo 1983, str. 123.
23 Muṣliḥuddīn Saʻdī Šīrāzī, rođen oko 606/1209, umro 691/1292. godine, smatra se najsjajnijom zvijezdom na nebu perzijske književnosti poslije Firdusija. Djelo Gulistān,
s formalne strane skladnu i vrlo uspjelu mješavinu rimovne i ritmičke proze s kraćim
pričama ilustrovanim prigodnim stihovima, raspoređeno na uvod i osam poglavlja, Saʻdī
je napisao 1258. godine, dakle iste one godine kada je mongolski han Hulagu, unuk
Džingis-hana razorio Bagdad i ukinuo abasidsko carstvo. Saʻdī u ovom djelu opisuje i
pokazuje svijet onakvim kakav je on u stvari bio i kako ga je on vidio i upoznao, a upoznao ga je dobro, ali ne daje šemu svijeta kakav bi on trebao da bude. A svijet je kao i
čovjek, pun protivrječnosti; pored dobra egzistira i zlo, pored radosti i ljepota egzistiraju
tuge i zlobe... To je svijet njegova doba, svijet karavana, kamila, svijet pravnog asketizma
i licemjerja, to je svijet ljubavi, mladosti, vina, ruža i ljepotica, ali i svijet bodlji, bola,
nemoći, starosti i patnji (v. Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti od nastanka do
kraja 15. vijeka, Naučnoistraživački institut ”Ibn Sina” Sarajevo, 1997, str. 371-372).
Činjenica da se samo u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu čuva preko 50 rukopisa Gulistāna (v. Nametak IV, 3118-3150 i Popara XVI, 9329-9345), među njima i ovaj što
ga je prepisao i komentarisao Osman-ef. Šugli, sama za sebe govori koliko je ovo djelo
u našim krajevima bilo popularno i rado čitano.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
15
Haso Popara
pismom, crnim mastilom, slabijeg kvaliteta, nepostojanom na dodir s vlagom,
u 17 redaka, veoma vještom rukom. Naslov djela, naslovi poglavlja, značajnije riječi (‫ مصراع‬،‫ نثر‬،‫ حكايت‬،‫ رباعي‬،‫ باب‬،‫ مثنوي‬،‫ نظم‬،‫ شعر‬،‫ قطعه‬،‫ قوله تعالى‬،‫)بيت‬,
paradigme metrova na marginama i interpunkcijski znakovi pisani crvenim
mastilom. Na početku djela lijepo urađen unvan u obliku pravougaonika
dimenzija: 7,5 cm x 4 cm, na podlozi ukrašenoj zlatnozelenom bojom. Tekst
uokviren zlatnom trakom, ojačanom s vanjske strane dvjema, a s unutrašnje
jednom tankom linijom crne boje. Tekst u prozi pisan jednostubično, a stihovi
u dva stuba, po strofama, dvojeni zlatnom linijom. Na kraju rukopisa nalaze
se tri zaštitna lista. Na zadnjem zaštitnom listu na strani a nalazi se gore citirani kronogram, pisan rukom autora. Godina u kronogramu 1081/1670-71.
označava godinu kada je izrečen, a ne godinu kada ga je autor prepisao u
ovome rukopisu. Povez kožni, originalan, po rubovima izlizan. Na vanjskoj
strani korica u središnjem dijelu utisnuti izduženi ornamenti s floralnim motivima, presvučenim zlatnom bojom. Po rubovima vanjske strane korica vješto
urađena bordura u obliku lozice s isprepletenim grančicama. Unutrašnja strana korica, prvi i zadnji zaštitni list obloženi ukrasnim ebru papirom.
Djelo se završava kolofonom s bilješkom prepisivača na arapskom jeziku
u kojoj se kaže:
‫ اللّه ّم اغفر‬،‫وألف وأنا الحقير عثمان شغلي‬
‫وح َشيْتُ ُه وقابلتُ ُه في تاريخ ستّة وثمانين‬
ٍ
َ ‫صحَّ حْ تُ ُه‬
‫آمين!م م م‬
Djelo (Gulistān) sam korigovao, popratio komentarima i kolacionirao
hiljadu osamdeset i šeste (28. marta 1675. - 16. marta 1676.) godine, a ja sam
ubogi Osman Šugli, - neka mu je od Boga prosto! Amin!!!
Iako u kataloškoj obradi rukopisa piše Nema podataka o prijepisu, prepisivač je bez ikakve sumnje Osman-ef. Šugli. Na to upućuju sljedeće činjenice:
- tekst djela i tekst bilješke prepisivača u kolofonu pisani su istim
perom, istim mastilom, istim, djelimično, vokaliziranim nastaʻlīq
pismom i jednom te istom rukom prepisivača. To je očito i na prvi
pogled,24
- unvan na početku djela u ovome rukopisu, i dva druga unvana u
rukopisu br. R-456, jedan na fol. 1b i drugi na fol. 60b, po izgledu,
dimenzijama, načinu izrade, korištenim bojama i ukrasima, potpuno
su isti i jedan drugome liče kao jaje jajetu. Sva tri unvana radila je
jedna te ista ruka, a nesporno je da je unvane u rukopisu br. R-456
radio Osman-ef. Šugli, jer su djela autograf.25
- Osman-ef. Šugli je na četiri mjesta u rukopisu svojom rukom zabilježio kada je koje poglavlje počeo prepisivati. Tako je zapisao da je
24 Vidi faksimil završetka djela i bilješke na fol. 91b u prilogu br. 1
25 Uporedi unvane koje donosimo u prilogu br. 2
16
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
drugo poglavlje o naravima derviša (‫ )باب دوم دراخالق درويشان‬počeo
prepisivati u srijedu, 1. redžeba 1084/12. oktobra 1673. godine,26
peto poglavlje o ljubavi i mladosti (‫)باب پنجم درعشــــق وجـــــــواني‬, 15.
ševvala 1085/12. januara 1674. godine,27 a šesto poglavlje o slabosti
i starosti )‫)باب ششـــم در ضعف وپيري‬, 01. rebiu-l-evvela 1086/26. maja
1675. godine.28
- prepisivačeve riječi ‫ صحّ حتُ ُه‬korigovao sam ga, popravio sam ga,
ispravio sam ga itd., nikako ne treba shvatiti u tom smislu da je on
ispravljao autora ili da je uzeo nečiji tuđi prepis i u njemu ispravljao
greške, nego da je u rukopisu iz koga je djelo prepisivao bilo grešaka,
pa se potrudio da nađe više rukopisnih primjeraka i da svoj prepis s
njima uporedi i sravna. Zato je i rekao ‫ وقابلتُه‬i kolacionirao, sravnao i
uporedio, tj. s više drugih primjeraka. Isto tako, detaljnim pregledom
osnovnog teksta Gulistāna nismo mogli pronaći nijednu riječ koja je
naknadno ispravljana, ni između redaka ni na marginama.
Na marginama listova, a ponegdje i između redaka ima dosta bilješki i
komentara iz pera prepisivača Osman-ef. Šuglije. Treba, međutim, napomenuti da je Osman-ef., pored svojih, ponegdje na marginama navodio i Sudijeve komentare29, ali da je to svaki put naglasio s nadvučenom riječju ‫سودي‬,
za razliku od svojih komentara koje je ponegdje naglasio riječima ‫لمحرّ ره‬,
imenom ‫ عثمان‬ili nadimkom ‫شغلي‬.30 U visini stihova Gulistāna Osman-ef. je na
marginama, najčešće crvenim slovima, ispisao paradigme njihovih metrova.
Komentari su većinom na turskom jeziku. Ovim svojim komentarima, ma
koliko kratki bili, Osman-ef. Šugli svrstao se u red rijetkih Bošnjaka koji su
prije, gotovo tri i po stoljeća, komentarisali perzijske klasike.
Sudeći po datumima na marginama, Osman-ef. Šugli je na prepisivanju i
komentarisanju ovog primjerka Sa‘dījeva Gulistāna radio preko dvije godine.
To ne treba čuditi ima li se u vidu da su sravnavanje prepisa s više primjeraka
rukopisa, želja da djelo bude što tačnije i ljepše prepisano, pisanje komentara
na marginama i precizno izvlačenje zlatnih traka i linija u kolonama na svakom listu, sigurno iziskivali mnogo truda, strpljenja i vremena.
Pored ranije navedene vlasničke bilješke Mehmed-age, sina hadži Musaova, na prvom zaštitnom listu na strani b nalazi se bilješka i pečat još jednog
26 Vidi bilješku Osman-ef. Šuglije na margini na fol. 25b (‫تاريخ بدء واقع شد در ين باب دوم از رجب‬
1084 ‫در سنه‬...‫)در غرّ هء عشر سدم كان چهار شنبه‬.
27 Ibid..., fol. 55b (1085 ‫)شهر شوّالك نصفنده بداء اولندي مبارك باد در سنة‬.
28 Ibid..., fol. 66a (‫ اللّه ّم سهّل‬.‫ در غرّ ء شهر ربيع األوّل ابتداء واقع شد‬1086 ‫)در تاريخ‬.
29 Sūdī, Aḥmad, po porijeklu Bošnjak iz sela Sudića kod Čajniča, glasoviti komentator
perzijskih klasičnih djela, između ostalog i Sa‘dījeva Gulistāna, umro 1005/1596-97.
godine (v. Šabanović, Književnost...o .c., str. 89-95).
30 Vidi fol. 18a i 25b (‫)لمحرّ ره شغلي‬, fol. 15a, 23b, 24a i 38b (‫ )لمحرّ ره‬i fol. 54a (‫)گفت با عثمان‬.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
17
Haso Popara
vlasnika, izvjesnog Sejfullaha, sina Salihova, čija nam boigrafija nije poznata.
U njegovoj vlasničkoj bilješci na arapskom jeziku piše ‫صاحب ومالك سيف الله بن‬
‫( صالح‬Vlasnik i posjednik Sejfullah, sin Salihov). Rukopis su, najvjerovatnije
po oporuci, za Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevu uvakufili nasljednici bivšeg sarajevskog muftije i predsjednika Ulema-i medžlisa Salim-ef.
Muftića.31
Pored Sa‘dījeva Gulistāna u rukopisu br. R-1357, Osman-ef. Šugli prepisao je još jedno klasično perzijsko djelo vjersko-moralnog sadržaja, s naglašenom sufijskom intonacijom; Pendnāmu Farīduddīna ʻAāṭṭāra32, s uporednim
prijevodom na turskom jeziku, od nepoznatog prevodioca. Rukopis se čuva
u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod br. R-586, a kataloški je obrađen u
trećem svesku Kataloga arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke.33 Za razliku od prepisa Sa‘dījevog Gulistāna u rukopisu
R-1357, na čijoj je izradi Osman-ef. Šugli proveo preko dvije godine, Pendnama Farīduddīna ʻAāṭṭāra u rukopisu R-586 je, očito, prepisana s mnogo
manje truda, tkzv. nastaʻlīq-tadwīnī pismom, što znači da se prepisivač trudio
da djelo prepiše što prije, ne vodeći računa o tome da mu slova budu što ljepše
kaligrafski ispisana. U prilog tome idu i činjenice da su mjesta predviđena
za naslove poglavlja ostala nepopunjena i da je prepisivač na kraju djela u
bilješci na perzijskom jeziku zamolio čitaoca da mu oprosti zbog eventualnih
propusta.34 Zato se ovdje nećemo duže zadržavati na opisu rukopisa, napominjući samo da rukopis ima ukupno 30 listova formata 29 cm x 19 cm, da
je tekst Pendnāme na perzijskom jeziku pisan ravno u dva stuba, a prevod na
turskom jeziku ukoso, također, u dva stuba i da je originalni povez zagubljen.
Naknadno (prije tridesetak godina) urađeni kartonski povez presvučen je
impregniranim platnom crne boje.
31 Vidi pečat s natpisom Vakuf merhum Salim ef. Muftića (1357-1938) na prvom zaštitnom
listu na str. b i na fol. 1a, 58b i 91b.
32 Pendnāma (Knjiga savjeta) Farīduddīna Muḥammada ʻAṭṭāra, jednog od najvećih
iranskih pjesnika sufijske orjentacije iz 12. stoljeća, više je poznata nego i sam njen autor.
U djelu se glavnom govori o etici i moralu, s naglašenom sufijskom intonacijom. (Vidi
opširnije: Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti od nastanka do kraja 15. vijeka,
Naučnoistraživački institut ”Ibn Sina” Sarajevo, 1997, str. 310). I ovo je djelo kod nas
bilo veoma popularno i rado čitano. Najbolji dokaz za to je činjenica da se u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu čuva preko 60 rukopisa Pendnāme.
33 Vidi: Zejnil Fajić, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Gazi Husrev-begova
biblioteka u Sarajevu, Svezak treći, El-Kalem, Sarajevo, 1991, br. 2508, str. 382.
34 Bilješka prepisivača glasi:
‫گر بهم برزده بيني خط من عيب مكن كه مـــرا محنت ايّام بهــم برزده است‬
Ako rukopis moj vidiš zbrkan, ne kori
Jer je mene tegoba dana pomela!
18
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
Međutim, ono što je ovdje od neprocjenjive vrijednosti za rasvjetljavanje
biografije prepisivača, jeste njegova bilješka o prepisu na arapskom jeziku
koja glasi:
‫سوّده الحقير كثير التقصير عثمان بن أحمد الوسوقي السّ اكن في المدرسة الخسرويّه حفظه الله‬
1083 ‫تعالى وجميع المؤمنين عن الغ ّم والبليّة في سنة‬
Prepisao ubogi siromah koji mnogo griješi Osman, sin Ahmedov Visočanin, nastanjen u Husreviji medresi, - Uzvišeni Allah njega i sve vjernike
sačuvao od briga i belaja – 1083/29. aprila 1672. - 18. aprila 1673. godine.
Iz ove bilješke se nedvosmisleno vidi da je Osman-ef. Šugli, sin Ahmedov, po porijeklu iz Visokog i da je 1672-73. godine stanovao u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu. Da nije gore spomenutog kronograma koji je
prije osam godina (1075/1665), kao zreo pjesnik, spjevao povodom smrti
svoga učitelja Ibrahim-ef. Bistrigije, mogli bismo pomisliti da je bio učenik
medrese. Međutim, ta mogućnost otpada. Nije bio ni muderris, jer je muderris
Gazi Husrev-begove medrese, uz dnevnu platu od 50 dirhema35 postavljan
carskim beratom i gotovo redovno bio i sarajevski muftija.36 Isključujemo
mogućnost da je tako ugledna i visoko pozicionirana ličnost mogla stanovati
s učenicima medrese. Nije mogao biti ni šejh hanikaha, jer je poznato da je u
to doba šej hanikaha i istovremeno imam Begove džamije bio Sarajlija šej Ali
koji je po jednom zapisu Enverija Kadića umro 1090/1679. godine. Sigurno
je da nije bio ni bevvab (vratar, podvornik). Kakvu je onda službu Osman-ef.
Šugli mogao obavljati i stanovati u Gazi Husrev-begovoj medresi? Ostaje
jedino mogunost da je bio muʻīd (korepetitor), tim prije što je takvo radno
mjesto bilo i predviđeno drugom Gazi Husrev-begovom vakufnamom od 26.
redžeba 943/8. januara 1537. godine u kojoj se izričito kaže:
ّ ‫وعيّن للمدرّ س‬...‫ومعيد يراعي وظيفة اإلعادة على ما هو المقرّ ر في القانون والعادة‬
‫كل يوم‬
ّ ‫ولكل واحد من‬
ّ ‫الطلبة‬
ّ
‫كل يوم درهمين‬
‫خمسين درهمًا من األوقاف المزبورة وللمعيد أربعة دراهم‬
ً ‫وللبوّاب‬
...‫أيضا درهمين‬
Nadalje se određuje muʻīd (korepetitor) koji će vršiti službu korepeticije
po ustaljenom običaju... Muderrisu određuje svaki dan 50 dirhema iz spome35 Nezamislivo je da je Osman-ef. Šugli na početku svoje karijere (kada je imao oko
30 godina) mogao biti muderris Gazi Husrev-begove medrese uz dnevnu platu od 50
dirhema, a tridesetak godina kasnije, primati samo 20 akči; 10 kao profesor (‫شغلي عثمان‬
ّ
‫ )أفندي در جامع علي پاشا يومي اون آقچه در‬i još 10 kao hatib u Ali-pašinoj džamiji (‫الشيخ عثمان‬
‫)شغلي در جامع علي پاشا في يوم الجمعه اون آقچه در‬, kako je to zabilježio Kadić (v. Tārīḫ-i Enverī,
IV, str. 87 i 88).
36 Godine 1060/1650. muderris Gazi Husrev-begove medrese je bio ‘Abdullaṭīf-ef., poslije
njega Mehmed-ef., sin Mustafin, a prije 1092/1681. na tu dužnost carskim beratom
postavljen je Sarajlija hadži Husein, sin hadži Muzafferov, unuk spahije Omera Alije
i praunuk spahije Kurta Alije (v. Hamdija Kreševljaković, ”Muderrisi Husrev-begove
medrese” Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo 1932, str. 149 i
Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 2010, str. 126-128).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
19
Haso Popara
nutih vakufa, muʻīdu četiri dirhema, svakom od učenika dva dirhema, a isto
toliko i bevvabu dva dirhema.37
4. Osman-ef. Šugli kao pisac i prevodilac
Pored gore spomenutih rukopisa br. R-1357 i R-586, koji se nalaze u
Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u Historijskom arhivu Sarajevo čuva se još
jedan rukopis Osman-ef. Šuglije. To je rukopis br. R-456 od 164 lista (328
stranica), dimenzija 20 cm x 12,5 cm, pisan nasḫ pismom, vještom rukom,
na glat papiru, srednje debljine, tamnobijele boje, bez vodenog znaka. Listovi
su razasuti i po lagama odvojeni od originalnog kožnog poveza s preklopom,
prepuknutog dužinom hrbata. Na vanjskoj strani korica i preklopa utisnuti
ornamenti s floralnim motivima s tragovima zlatne boje koja se vremenom
izlizala. Osnovu rukopisa predstavljaju dva djela Osman-ef. Šuglije, pisana
njegovom rukom, dakle autografa.
Prvo djelo pod naslovom Tarğuma-i Šurūṭ-i ṣalāt (Prijevod Uvjeta za
namaz), nalazi se na fol. 1b-51b. Na naslovnom listu, na početku djela nalazi
se lijepo urađen unvan potpuno isti kao i na početku Gulistāna u rukopisu br.
R-1357, samo što je unutar unvana, umjesto ‫ گلستان‬kaligrafskim slovima crvene boje upisan naslov ‫صلوة‬
َ ‫وط‬
ِ ُ‫ َترْ جُ َمه ِء ُشر‬na turskom jeziku. Na naslovnom listu
tekst uokviren debelom zlatnom linijom, ojačanom s vanjske strane dvjema,
a s unutrašnje jednom tankom linijom crne boje. Na ostalim listovima tekst
uokviren crvenom linijom.
Na turskom jeziku postoji više vjeronaučnih udžbenika pod gornjim
naslovom.38 To su, uglavnom, izbori iz raznih fikhskih djela o namazu na
37 Sistem nastave je bio takav da je preko dana muderris učenicima u dershani držao
predavanja, a nakon predavanja učenici su odlazili u svoje sobe, gdje im je muʻīd
pomagao u spremanju lekcija. Upravo onako kao što danas asistent na fakultetu drži
vježbe studentima iz predavanja koja je održao profesor. U poređenju s muderrisovom
platom, plata muʻīda je bila skromna, ali ne treba zaboraviti da je uz to imao još besplatan
smještaj, grijanje i hranu. Osman-ef. Šugli je vjerovatno na početku svoje karijere
prepisujući knjige za sebe zarađivao i određeni honorar. Jedino tako i možemo objasniti
veliku razliku u kvalitetu njegovih prepisa. Ako je naručilac-mecena bio bogat i dobro
plaćao, isplatilo mu se jedan rukopis lijepim kaligrafskim pismom raditi i po dvije godine,
a ako je naručilac bio neko od učenika uz skromnu cijenu, onda mu se nije isplatilo raditi
tako dugo. Pretpostaviti je da je Osman-ef. Šugli prepisao više rukopisa, možda i na
desetine. Do danas su, koliko se zna, sačuvana samo ova dva.
38 Dvadesetak godina prije Osman-ef. Šuglije, jedan drugi Bošnjak Ḥasan ibn Nasūḥ
ad-Dumnawī (iz Duvna) al-Bosnawī, napisao je sličan vjeronaučni udžbenik (Ilmihal) na
turskom jeziku pod naslovom Mağma‘ al-Ğawāhir. U kataloškoj obradi ad-Dumnawījeva
ilmihala Kasim Dobrača s pravom napominje: Držimo da je kasnije više početnica pisano
po ovom uzoru, jer nalazimo više sličnih primjeraka... (v. Kasim Dobrača, Katalog
arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Svezak drugi, Gazi Husrev-begova biblioteka u
20
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
arapskom jeziku prevedeni na turski jezik. Iako sličan, ovaj udžbenik nije ni
jedan od dosada nama poznatih djela pod ovim naslovom. Ni na početku ni na
kraju djela ne spominje se ime autora koji ga je iz raznih djela na arapskom
jeziku sakupio i preveo na turski jezik. Ipak, sa sigurnošću se može tvrditi
da je autor ovoga djela Osman-ef. Šugli. To se može zaključiti iz sljedećih
činjenica:
- na prvom zaštitnom listu istom rukom ispisani su gore navedeni
Osman-ef. stihovi:
...‫قني نان ونمك حقگ بيلن يار يالن سويلر آني هر كيم ديـه وار‬
Zar odan prijatelj postoji
Što so i hljeb cijeni
Laže ko kaže da ga je imao...
kao i više drugih, dosada, neobjavljenih stihova i izreka, od kojih
donosimo samo dva poučna stiha na arapskom jeziku o tome kada se
nije lijepo pozdravljati:
ّ ‫سالم المـــرء فـــي الحمّام جهــل وعنـــد األذان‬
‫والذكــــــــــر ذنب‬
‫وفي األسواق وفي وقت اشتغالك وعنــــد ال ّدرس والقاضــــي كذلك‬
Glupost je pozdravljati se u hamamu,
Za vrijeme ezana i zikra, zar grijeh nije,
Na pijaci i kad si zauzet,
Za vrijeme dersa i kod kadije...,
-
-
-
unvan na početku ovoga djela potpuno je isti kao u rukopisu br.
R-1357, gdje se na kraju djela nalazi bilješka s imenom Osman-ef.
Šuglije,
ovo djelo pisala je ista ruka, istim mastilom, istim perom, istom
vrstom pisma i na istoj vrsti papira kao i drugo djelo u ovom rukopisu,
gdje je autor naveo svoje puno ime Osman, sin Ahmedov Visočanin,
stil pisanja u prvom i drugom djelu u ovom rukopisu je potpuno
isti: arapski tekst, prijevod na turski u prozi i prepjev na turskom u
stihovima,39
Sarajevu, Sarajevo, 1979, br. 1557, str. 657). Ilmihal Osman-ef. Šuglije je sigurno jedan
od njih.
39 Tako npr., poglavlje o 14 stvari koje kvare namaz (‫الصلوة‬
ّ ‫)فصل في بيان ما يفسد‬, nakon
nabrajanja na arapskom jeziku, prijevoda u prozi na turskom jeziku, na kraju prepjevava
u sljedećim stihovima na turskom jeziku:
‫فاســـــد ايدن نسنــــه اون درتدر نمــــازيڭي ايشت‬
‫حفظ ايدوپ دل صفحه سينه جمله سين تحرير ايت‬
ANALI GHB 2011; 40 (32)
21
Haso Popara
na početku više poglavlja i u djelu ‫صلوة‬
َ ‫وط‬
ِ ُ‫ َترْ جُ َمه ِء ُشر‬i u djelu ‫تُحْ َفه ِء‬
‫ َنا ِد ِريَات ُش ْغلِي‬autor koristi potpuno istu formulaciju pisanu crvenim
slovima ...‫ بومحلدن موعود ومعهود اوالن‬40
Na marginama pojedinih listova ima dosta komentara, bilješki i citata iz
raznih fikhskih djela i zbirki fetvi na arapskom i turskom jeziku vezanih za
tekst, najčešće u formi pitanje - odgovor (‫)مسئلة ـ الجواب‬. Na kraju svih citata
navedeni su nazivi djela i poglavlja iz kojih su citati uzeti, a kod fetvi i imena
muftija koji su ih izdali.41 Sudeći po rukopisu, tekst na marginama je pisan
naknadno, najvjerovatnije, rukom nekog od kasnijih vlasnika.42
-
‫نسنـه ييمــك نسنه ايچمــــك اغلمــق ر ّد ســــــــالم‬
‫فتـــح ايتمـــــك اڭا كـــــم اولمايه كندويــه ايمـــــام‬
‫بـــي عذر ايتمــــك تنخخخ سويلمــك فعـل كثيـــــر‬
‫هـــم دخـــي عقلي كيــدوپ كندندن اولمايه خبــــير‬
‫ذكر ايتمك كولمك اخسورانه ويرمك لك جــــــواب‬
‫صاقلين ترتيب ايتمـــك هـــــــــم قضاسين احتساب‬
40 Usporedi formulacije ‫ بو محلدن موعود ومعهود اوالن آبدست دعالري بيان اولنور ابتداء‬u djelu ‫َترْ جُ َمه ِء‬
‫صلَوة‬
َ ‫وط‬
ِ ُ‫( ُشر‬v. fol. 24a) i ‫بو محلدن موعود ومعهود اوالن عوامل ديباجه سنڭ قره اعرابنه وبعض ضمايمنه‬
‫ شروع‬u djelu ‫( تُحْ َفه ِء َنا ِد ِريَّات ُش ْغلِي‬v. fol. 114b).
41 Bilješka na margini fol. 42a ‫ كتبه الفقير حسين عفى عنه‬nikako ne znači da je djelo prepisao
siromah Husein nego da je neki muftija po imenu Husein izdao fetvu ispod koje
se bilješka nalazi. Naime, bilješku treba posmatrati u kontekstu pitanja koje mu je
postavljeno i odgovora koji je dao, a nikako odvojeno.
42 Na fol. 1a nalaze se bilješke trojice bivših vlasnika: Munla Alije Hanberlovića (‫كتاب منال‬
‫)علي حنبرلويك‬, Munla Saliha Muminagića (‫ )كتاب منال صالح مؤمن اغيك‬i Munla Hasana Tuzlića
(‫)كتاب منال حسن طوزلك‬. Iznad bilješki nalazi se šest otisaka pečata ranijih vlasnika, od kojih
su čitljiva samo dva. Na jednom od njih, najvjerovatnije, Hasana Tuzlića čitljiv je tekst
na perzijskom jeziku:
‫اى بار خدا بحـــق هستي شش چيز مرا مدد فرستي‬
‫علم وعمل وفراح دستي ايمان وأمان وتن درستــي‬
‫عبده حسن‬
O Stvoritelju, Koji si istinski Bog,
Podari mi šest stvari:
Znanje, radinost, veselje,
Iman, sigurnost i zdravlje!
Bogu ponizni Hasan
22
Na drugom pečatu čitljiv je tekst na turskom jeziku ‫( ابو بكره نصيب ايله خدا يا صدق صديقي‬Neka
Ebu Bekru najbolji prijatelj bude Bog!). Enveri Kadić u jednoj kratkoj bilješci (v. Tārīḫ-i
ّ
Enverī, IV, str. 205 na margini), kaže da je ovaj Ebu Bekr bio naib u Kreševu (‫مؤخرً ا ينه‬
‫)بر تصديقنده ابو بكره نصيب ايله خدا يا صدق صديقي نائب كرشوه‬. Putem jedne murasele (čiju kopiju
posjeduje autor teksta), sarajevski sud spomenutog Ebu Bekr-efendiju obavještava da je
4. redžeba 1093/10. jula 1682. godine iz Carigrada stigao dekret o njegovom postavljenju
za naiba sarajevskog kadije. Tekst murasele glasi:
‫فخر المدرّ سين الكرام السيّد ابو بكر افندي دام مكرما ومبجال بعد التحيّه والتّكريم انها اولنوركه اشبو سنه ثلث‬
‫وتسعين والف رجب المرجّ بڭ دردنجي كونندن محروسهء بوسنه قضاسي طرف سلطنت عليّه دن بو فقيره توجيه‬
‫وصدقه واحسان بيورلمغين طرفمزدن سزي نائب نصب وتعيين ايدوپ مراسله تحرير وارسال اولنمشدر كركدركه‬
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
Drugo djelo pod naslovom Tuḥfa-i Nadiriyyāt-Šuġlī (Šuglijev dragulj
rijetkosti) nalazi se na fol. 60b-158b. Na naslovnom listu na početku djela
nalazi se potpuno isti unvan kao i na početku Gulistāna u rukopisu br. R-1357
i na fol. 1b u ovom rukopisu na početku prvog djela, samo što je ovdje umjesto ‫صلوة‬
َ ‫وط‬
ِ ُ‫ َترْ جُ َمه ِء ُشر‬upisan naslov ‫ تُحْ َفه ِء َنا ِد ِريَات ُش ْغلِي‬crvenim slovima, kaligrafskim pismom. Oba djela pisana su na isti način; arapski tekst, prijevod
na turskom jeziku u prozi i na kraju svakog poglavlja prepjev u stihovima na
turskom jeziku.43 Ovdje se nećemo zadržavati na opisu drugog djela u ovom
rukopisu jer je on potpuno isti kao i kod prvog djela, pisan je na istoj vrsti
papira, istim pismom, istim perom, istom vrstom mastila i istom rukom. Iz
samog naslova djela se vidi da ga je napisao Šugli, a iz uvoda da je njegovo
puno ime Osman, sin Ahmedov Visočanin.44 Poslije hamdele, taslije i navođenja svoga imena, autor kaže da je uvidio kako mladim učenicima45 nedostaje
jednan udžbenik o paradigmatskim oblicima i agensima u arapskom jeziku
pa se odlučio na turskom jeziku, u vidu pitanja i odgovora, napisati komentar
na djelo al-Amṯila al-muḫtalifa i uvodni dio (Dībāğa) djela al-‘Awāmil fī
an-naḥw.46 On dalje u stihovima kaže da je odlučio napisati ovaj komentar u
43
44
45
46
ّ ‫الشرع‬
ّ ‫طرفمزدن محروسه ِء بوسنه ده نائب‬
‫الشريف اولوپ اجراي احكام شرعيّه ده بذل مقدور وسعى محصور‬
.‫ايده سز والسّ الم‬
Ovim je pisac koji je, kao što smo vidjeli, najvjerovatnije, učenicima Gazi Husrevbegove medrese držao korepeticiju i s njima vježbao gradivo što ga je predavao muderris,
istovremeno želio postići više ciljeva; da uporedo s materijom određenog predmeta, usput
što više nauče arapski i turski jezik i uvede ih u tajne poezije i metrike. On je dobro znao
da se pojedina gramatička pravila moraju naučiti napamet i da će ih učenici najlakše
zapamtiti u stihovima. Treba napomenuti da su mnoga klasična djela na arapskom jeziku
iz oblasti gramatike i tedžvida, pa čak i čitavi rječnici, radi lakšeg pamćenja, napisani u
stihovima. U tome su ih slijedili i naši pisci prije Osman-ef. Šuglije. Tako je npr., naš
poznati pjesnik i kadija Sarajlija Muhammed ibn Ahmed Nerkesi (umro 9. ševvala 1044.
/ 28. marta 1635. godine u mjestu Gebze između Carigrada i Izmita), po uzoru na Ferišteoğlua 1033/1623. godine, napisao arapsko-turski rječnik u stihovima za početnike pod
naslovom Subḥa-i ṣibyān (Dječija brojanica).
Među naše pisce koji su svoja djela pisali na arapskom, zatim ih prevodili na turski
u prozi, a potom prepjevavali u stihovima na turskom jeziku, spada i slavni Ali Dede
Bošnjak, koji je stotinjak godina prije Šuglija, kao prvi poznati šejh Gazi Husrev-begova
hanikaha, dvije zbirke od po četrdeset hadisa u svome djelu Faḍā’il al-ğihād posvećenom
bosanskim gazijama, prvo napisao crvenim slovima na arapskom jeziku, zatim u prozi
preveo na turski jezik, a potom prepjevao u stihovima na turskom jeziku (v. Haso Popara,
”Ali Dede Bošnjak bio je porijeklom Fočak i prvi poznati šejh Gazi Husrev-begova
hanikaha u Sarajevu”, Preporod, br. 8/858, od 15. aprila 2009, godine, str. 26).
ُ ‫ض ِع‬
َ
َ ‫)اَمَّا َب ْع ُد عَ ْب ِد‬.
‘Uṯmān ibn Aḥmad al-Wisoqī ( ...‫الوسُ و ِقي‬
ِ ‫يف َو َح ِقير پر َت ْق‬
ِ ‫صير عثمان بن احْ َمد‬
Iz ovoga se može zaključiti da je Osman-ef. Šugli već tada podučavao učenike arapskom
i turskom jeziku, najvjerovatnije, u Gazi Husrevbegovoj medresi, gdje je kao korepetitor
1083/29. aprila 1672. - 18. aprila 1673. godine prepisao Pendnāmu Farīduddīna ‘Aṭṭāra
na perzijskom jeziku u rukopis br. R-586, o kome smo ranije govorili.
Djelo je poznato i pod nazivima al-‘Awāmil al-mi’a (‫ )العوامل المائة‬i al-‘Awāmil al-‘atīqa
ANALI GHB 2011; 40 (32)
23
Haso Popara
doba osvajanja Krete 1080/1669. godine i da ga je nazvao Draguljem rijetkosti.47 Evo tih stihova:
‫اريخ اِي ِدي بيڭ سكسان ِيلِ ْندَه‬
‫اسينــڭ َف ْت ِحي َد ِم ْندَه‬
‫ِك‬
ِ ‫ــــــــريد َق ْل َع‬
ِ ‫ِكه َت‬
ِ
ْ
َ
َ ‫پر‬
‫اطرُ و َمه ُدوش ِدي َجـ ْم ِعي كاوال يارانمــــڭ گــــويا ش ْم ِعي‬
ِ ‫يشان َخ‬
ِِ
ُ ُ‫ُـــــرا ُد ْم گاه َنثـــــــرُ وگاه َن ْظ ِمي سُ لــ‬
ْ َ‫وكڭ َراه َح ْق ُدرْ د َِاي ْم ع‬
‫ــز ِمي‬
َ ‫م‬
َ ‫ــون‬
ْ ُ‫ِد ْنلس‬
‫اڭا تُحْ َفـــــه ِء َنا ِد ِريّات‬
‫َت َما ْم اُولُورْ اِ ْشبـــــــو َس َنه َن ِد ِريَّات‬
َ
ْ
ْ
ْ
ُ
‫َارند َْن اِي َما ِنيلــه ِكتسُ ــــون‬
‫جان َح‬
ِ ‫ُدعَ ــادَه يَا ْد اِيـــد َْن‬
ِ ‫ــــــزين ْم ج َهاند‬
ِ
U vrijeme osvajanja Kritske utvrde
Čiji datum bijaše hiljadu i osamdesete godine
Na moje rasijano sjećanje sve skupa dođe
Da mojim prijateljima bude nešto poput svjetiljke
Da bude u prozi i u stihu, moja želja je
Put Istine stalno je odlučivanje za duhovno putovanje.
Završene bijahu rijetke stvari ove godine
Tuhfe-i Nādiriyyāt (Dragulj rijetkosti) nek se (djelo) zove!
Moja duša tužna što u dovama spominje
Gospodara svoga, nek s imenom ode!
(‫)العوامل العتيقة‬, a napisao ga je Abū Bakr ‘Abdulqāhir ibn ‘Abdurraḥmān al-Ğurğānī, umro
471/1078. godine (v. Mustafa Jahić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih
rukopisa, Svezak šesti, Gazi Husrev-begova biblioteka, London - Sarajevo, 1420/1999,
br. 3695, str. 19).
47 Jedan nekompletan primjerak ovoga djela prepisao je neki softa ‘Alī iz kasabe Prozor
u kadiluku Radomir 1214/1799. godine na fol. 99-119 u rukopisu br. R-1401. U tome
prijepisu u naslovu djela nema nadimka Šugli niti uz ime pisca Osmana, sina Ahmedova,
odrednice Visočanin. Uprkos tome, Kasim Dobrača je u kataloškoj obradi rukopisa
rekao: Napisao ‘Oṯmān b. Aḥmad. Način pisanja upućuje donekle da je pisac iz naših
krajeva. (v. Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Svezak prvi,
Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1963, br. 149/7, str. 120-21). Da je
Dobrača bio potpuno u pravu, najbolje potvrđuje primjerak djela u rukopisu br. R-456
Historijskog arhiva Sarajevo, gdje u naslovu stoji nadimak pisca Šugli, a u uvodu uz
ime Osman, sin Ahmedov, i odrednica Visočanin. To najbolje govori koliko je Kasim
Dobrača bio veliki alim, da je po stilu pisanja mogao odrediti da je pisac iz naših krajeva.
Pažljivom analizom ova dva primjerka Šuglijeva djela u rukopisima R-1401 i R-456
lahko se može utvrditi da su postojale njegove dvije verzije; jedna nedovršena u rukopisu
Gazi Husrev-begove biblioteke br. R-1401 i druga redigovana i proširena u rukopisu
Historijskog arhiva Sarajevo br. R-456, u kome je njegovu konačnu verziju lijepim
kaligrafskim slovima svojom rukom ispisao sam autor, dodajući mu u naslovu i svoj
nadimak Šugli, a u uvodu uz svoje ime Osman i ime oca Ahmed i odrednicu al-Wisoqī
(Visočanin).
24
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
Treba napomenuti da Šugli u svome komentaru, gdje god mu se pruži
prilika, u objašnjavanju gramatičkih pravila upotrebljava riječi i pojmove iz
bosanskog jezika, kako bi ih učinio što bližim učeniku. Tako npr., u objašَ
njavanju odnosnog imena (‫صوب‬
ُ ‫إلسْ ُم ْال َم ْن‬
ِ ‫مُسْ َت‬
ِ ‫ )ا‬upotrebljava sljedeće riječi: ٌّ‫ارى‬
Mostarac, ٌّ‫يچ ِوي‬
َ ‫ او ُِژ‬Užičanin, ٌّ‫ َبلِ ْغ َرا ِدي‬Beograđanin, ٌّ‫ پَچُ ِوي‬Pečevljak (iz Pečuja u
Mađarskoj), ‫ َم ِّك ٌّي‬Mekelija (iz Meke), ‫ َم َد ِن ٌّي‬Medinjanin (iz Medine)... ٌّ‫َغ َرا ْد َچ ِوي‬
ُ ُ
Gradačaničanin (iz Gradačca), ‫ َب َنالُو ِق ٌّي‬Banjalučanin, ‫وب ٌّي‬
ِ ‫ اسْ ك‬Skopljak, ‫َس َرا ِئ ٌّي‬
َ
َ ِ‫ ا‬Zeničanin, ٌّ‫ إِ ْهلوْ َن ِوي‬Livnjak, ٌّ‫پچ ِوي‬
Sarajlija, ‫ ِوسُ و ِق ٌّي‬Visočanin, ٌّ‫يز ِن َچ ِوي‬
َ ‫ َژ‬Žepčak,
َ ‫ َق‬Kladnjak, ٌّ‫ دَرْ َو ْن ِدي‬Dervenćanin, ٌّ‫ َط ْشلَوي‬Pljevljak, ٌّ‫ َچا ْي َنوي‬Čajničanin,
ٌّ‫ال ْد َن ِوي‬
ِ
ِ
ٌّ‫ ِو َش ْغ َرا ِدي‬Višegrađanin, ٌّ‫ َسرْ َح ِدي‬Serhatlija (Krajišnik) itd.
Zanimljivo je napomenuti da pisac u objašnjenjima na turskom jeziku
ponegdje koristi i cijele rečenice na bosanskom jeziku, npr.
ْ ‫اغه ِد‬
َ ‫ضا س َن‬
َ ‫ـ بوسنه ديلنجه إِ ْش ِكي َح َرا َنه‬
‫يدكلَ ِري ِك ِبي‬
Kao što se na bosanskom jeziku kaže: Išći hrane za snage! (v. fol. 68b),
ْ ‫اال اُوچ ِن ْت ِد‬
َ ‫ُوت اِي ُدو ِكي ِشتُوْ ُغو ْد َو‬
ْ ‫ـ بوسانجه اُسْ پ‬
‫يدكلَ ِري ِك ِبي‬
ِ
Kao što se na bosanskom kaže: Usput idući, što god valja učinit. (v. fol.
79b),
ْ ‫ـب‬
‫ُوره بُولَه اَتُو مُوْ پُولَه‬
َ ‫ُوش َن ْاقچَ ه َم ْشهُورْ در ِت ُقوْ م‬
Na bošnjačkom je poznata izreka: Tko more bolje, eto mu polje! (v. fol.
94a).48
Zato ovo Šuglijevo djelo zaslužuje posebnu pažnju i detaljniju analizu,
a za to treba mnogo više vremena i prostora nego što je predviđeno u ovom
radu, u kome smo željeli samo ukratko predstaviti naša saznanja o Osman-ef.
Šugliji i njegovim djelima.49
Djelo se završava kolofonom (v. fol. 158b) s bilješkom na arapskom jeziku u kojoj se kaže:
ّ
ّ ‫ فاختصرت على هذا‬،‫العالم‬
‫ألن اإلختصار مطلوب عند‬
‫تمّت تمام في سبعة أيّام بعون اللّه الملك‬
!‫ اللّه ّم اختم عمرنا على اإليمان واإلسالم! آمين‬،‫الخواص والعوام‬
‫جميع‬
ّ
Završeno uz pomoć Allaha, Sveznajućeg Vladara, za sedam dana. Nastojao sam da (djelo) bude što kraće, jer je takvo traženo i kod uglednih ljudi i
običnog svijeta. Bože, daj da umremo kao vjernici i muslimani! Amin!50
48 Iz gore citiranih primjera može se primjetiti da je naš pisac porijeklom iz Visokog i
nastanjen u Sarajevu 1080/1669. godine u tri rečenice upotrijebio tri različita naziva za
bosanski jezik. U prvoj rečenici je rekao bosanski jezik (‫)بوسنه ديلنجه‬, u drugoj bosanski
ْ ‫)ب‬.
(‫)بوسانجه‬, a u trećoj bošnjački (‫اقچه‬
َ ‫ُوش َن‬
49 Ovdje se nameće i pitanje u čiju književnost ovo djelo spada: arapsku, tursku ili
bosansku. Jer, osnovno djelo koje autor komentariše je na arapskom jeziku, komentar na
turskom jeziku u prozi i stihovima s ponekom izrekom na bosanskom, a pisac i oni kome
je namijenjeno su Bošnjaci.
50 Kao što se vidi u bilješci na kraju djela nema imena autora ni prepisivača. Međutim, oni
ُ
su virtuelno sadržani u nastavku za prvo lice jednine ‫ ُت‬u riječi ‫إختصرت‬
koja upućuje na
autora, a koji je za sebe u uvodu rekao da je Osman, sin Ahmedov iz Visokog (‫ عَ ْي ِد‬،‫اَمَّا َب ْع ُد‬
ANALI GHB 2011; 40 (32)
25
Haso Popara
5. Osman-ef. Šugli kao kroničar
Šejh Osman-ef. Šugli imao je i svoju medžmū‘u, u kojoj je je najmanje
47 godina vodio bilješke o najznačajnijim događajima u Sarajevu, u jednom
od najmračnijih perioda njegove historije. Prema dosadašnjim saznanjima,
najstarija Šuglijina bilješka datirana je 4. aprila 1665.51, a najmlađa u prvoj
dekadi mjeseca muharrema 1124/9-19. februara 1712. godine.52 Nažalost, ona
do danas nije pronađena. Šuglijevom medžmū‘om, kao izvorom, koristio se
Abdullah-ef. Drnišlija u izradi svoga Zbornika bosanskih memorijala.53 Najznačajniji dokumenat koji Drnišlija u svome zborniku prenosi iz Šuglijeve
medžmū‘e je, bez sumnje, arzuhal koji je ovaj ispred sarajevske uleme, časnih
ljudi i siromaha sastavio i uputio na Visoku Portu u Carigrad.54 Povod za
upućivanje arzuhala bio je ferman koji je sultan uputio bosanskom valiji Sari
Ahmed-paši s naredbom da provede opću mobilizaciju ljudstva za novi rat s
Rusijom. Na nepune četiri stranice teksta Šugli nabraja brojne nedaće koje
su u posljednje vrijeme zadesile stanovnike Sarajeva i šire Bosne, navodeći
kako je ova napaćena zemlja sa svih strana okružena zakletim din-dušma-
51
52
53
54
26
َ
ُ ‫)ض ِع‬.
َ Kao dokaz, da je ovo autograf može poslužiti
‫الوسُ و ِقي‬
ِ ‫يف َو َح ِقير پُرْ َت ْق‬
ِ ‫صير عث َمان‬
ِ ‫بن أحْ َمد‬
i njegova potpisana bilješka na margini na fol. 68b. Ono što je u gore citiranoj bilješci
može izgledati čudno jeste to što pisac kaže da je djelo završio za sedam dana (‫تمّت تمام‬
‫)في سبعة أيّام‬. Nama se čini da je malo vjerovatno da je pisac za svega sedam dana mogao
napisati ovo djelo koje zauzima 98 lista (196 stranica) teksta. Prije će biti da je pisac
već imao primjerak prve verzije ili bar koncept djela na neuvezanim listovima i da je
ovo konačna verzija koju je ponovo prepisao lijepim kaligrafskim nasḫ pismom. Tome u
prilog ide i činjenica da se nešto kraća verzija ovoga djela nalazi i u rukopisu br. R-1401,
o kome smo već ranije govorili.
”4. travnja 1665. počeo je padati snijeg i padao neprestano tri dana i napadao za čovječji
boj. U istoj godini pala je kiša 28. lipnja, kakva se uopće nije zapamtila. Oba puta
poplavila je Miljacka Sarajevo” (v. Kreševljaković, ID...o. c., str. 210).
To se vidi iz završetka arzuhala koji je ispred građana Sarajeva Osman-ef. Šugli sastavio
i poslao u Carigrad, a koji je u svome Zborniku bosanskih memorijala u cjelosti prepisao
Abdullah-ef. Drnišli (v. Prilog 4, fol. 52-54).
‫ باقي امر وفرمان ولطف وعنايت ومرحمت واحسان در عدالت عنوانڭدر تحريرً ا في اوائل محرّ ر الحرام لسنه‬...
‫ حرره الفقير الشيخ‬،‫اربع وعشرين ومائه والف من هجره من له كمال المجد ونهاية اإلحترام وافضل رسل الكرام‬
.‫عثمان شعلي‬
(...Uostalom, zapovijed, blagonaklonost, brižljivost, milost i dobročinstvo pripadaju utočištu pravde. Napisao Bogu ponizni Šejh Osman Šugli u prvoj dekadi svetoga mjeseca
muharrema 1124/9. - 19. februara 1712./ godine po hidžri onoga kome pripadaju vrhunac slave, beskrajno poštovanje i čast najodabranijeg među plemenitim poslanicima).
Vidi bilješku na fol. 50 u Zborniku bosanskih memorijala u kojoj Abdullh-ef. Drnišlija
kaže: 1121 ‫ شهر ربيع األوّل سنه‬7 ‫( الشيخ شغلي افنديمزڭ مجموعه سندن محرّ ر در في‬Prepisano 7. rebiul-evvela 1121/18. maja 1709. godine iz medžmū‘e našega gospodina Šejha Šuglije).
Arzuhal počinje riječima:
‫ ترابنه بوسنه سرايده واقع‬،‫س ّدهء سنيّه سعادت ستان وعتبهء علّيّهء عدالت عنوان دامت في حماية الملك المنّان‬
...‫ بطريق المحضر تمهيد مقال وعرضحال پر مالللّري بودركه‬...‫علما وصلحا وضعفانڭ‬
ANALI GHB 2011; 40 (32)
‫‪Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu‬‬
‫‪nima; Rusima, Austrijancima, Francima i Mlečanima koji čas poštuju, a čas‬‬
‫‪krše ugovore o miru i po serhatima (krajištima) huškaju podanike na bune.55‬‬
‫‪U arzuhalu se zatim nabrajaju brojne pljačke koje su poslije Bečkog rata nad‬‬
‫‪muslimanskim življem diljem Krškog i Kliškog sandžaka provodili hajduci,‬‬
‫‪prepadi na brodove bosanskih trgovaca, otimačine novca i robe, ubistva,‬‬
‫‪silovanja i porobljavanja muslimanskih žena i djece.56 U arzuhalu se nadalje‬‬
‫‪opisuju propusti u odbrani Bosne, prodor austrijkih nevjernika u Sarajevo,‬‬
‫‪spaljivanje džamija i drugih javnih objekata, pljačka javne i privatne imovine,‬‬
‫‪odvođenje u ropstvo velikog broja muslimana i njihovo pokrštavanje.57 Pod‬‬‫‪nosioci arzuhala, zatim, napominju da je njihov vilajet daleko od Porte u Cari‬‬‫‪gradu, a da im je neprijatelj na granicama blizu, da on samo čeka pogodnu‬‬
‫‪priliku pa da ponovo napadne i da se boje, ukoliko se to ne daj Bože ponovo‬‬
‫‪desi, da im kao ni ranije pomoć neće na vrijeme stići, jer dva neprijatelja su na‬‬
‫‪granicama dobro utvrđena, organizovana i međusobno povezana, za razliku‬‬
‫‪od muslimanskih krajišta koja su jedna od drugih udaljena.58 U daljem tekstu‬‬
‫‪55 Vidi original na turskom jeziku na str. 52‬‬
‫بو ديار قليل اإلعتبار فقراسي ايكي شديد ويزيد دشمن اراسنده نمچه كفره سي وافرنك بد رنك وباشقه ارنأود‬
‫عصاباتي بتون بو مملكتي احاطه ايدوپ وعقد صلح اوللدن ّ‬
‫كفار خاكسار فذلّهم هللا تعالى الى يوم القرار كندي‬
‫سرحدلرينه متانت ويردرويي ايما حيله وجنك تداركلرنده اولدقلرنده ما عدا مق ّدما ونديك كفره سي دولت علّيّه ايله‬
‫صلح اوزره ايكن ايكي دفعه نقض عهد وينه بر طريق ايله تجديد صلح ايدوپ دفعهء ثانيه ده دولت علّيّه درگاهنه‬
‫تكرار ودعوى صداقت ايله عقد صلح ايلديكنده‪...‬‬
‫‪56 Ibid, str. 52- 53‬‬
‫واسكله لره امينلر اوتوردوپ سفر عودتنه وارنجه اهل اسالم بازارگانلرينه انواع محبّت وحيله ايله صاتو بازارلرين‬
‫تعويق ايله اكلندروپ عسكر اسالمڭ بچه سفرندن عودتلرنده تمام مرتبه امواللّرندن خبير اولدقلرنده اول اثناده دولت‬
‫عليّه ملكنده اوالن غبله اسكله سنه اموال وارزاقلر ايله سالمين چقرتمق اوزره فرطوله سفينه لرينه تحميل ايدوپ‬
‫ديارلرنده واقع سكوريه ساحلنده سفينه لرين قره يه ينا شدروپ وصولنمق بهانه سيله اهل اسالم بازارگانلري طشره‬
‫چقدقده‪...‬افرنك اشقياسي حيدوت ناميله وسط نهارده سفينهء باصوپ بيڭ كيسه مقداري ايچنده بولنان نقود اقچه‬
‫وانواع اقمشه وچوقه وسائر امتعه لرين يغما ايتّدروپ تجّ ار فقراسنڭ كيمي قتل وكمي اسير ايدوپ‪...‬اشبو صلحه‬
‫كلنجه بتون قرقه سنجاغي ودخي نيچه قالع وپلنقه لري‪...‬س ّد سدسد اسالميّه دن اوالن كنين وويرح ليقه ومزبور‬
‫زادداريه وويره غوريچه وغبله ونوه قلعه لرين صلح اوزرنده قره جه طاغ عصاتي اعانتلريله آلوپ ضبط وفرصت‬
‫بولدقچه كليس سنجاغنڭ اكثر قضالري غارت وحسارت وامّت محمّدڭ نسوان وصبيانني سبى واسير بند وزندان‬
‫ايلدكلري معلوم عالميان اولوپ‪...‬‬
‫‪57 Ibid, str. 53‬‬
‫وحاال ذكري سبق ايدن قلعه لرينه اوچ دورت آيدن برو جبه خانه وعسكر وضع ايلدكلري ّ‬
‫محقق خبر النوپ دشمن‬
‫ديندن بو انتهاده امّت محمّد فقراسنڭ چكدكلري اذيّت واهانت نهايتسز اولوپ على الخصوص نمچه كفره سي دخي‬
‫مق ّدمًا بر مقدار فرصت بولملريله عمومًا طابور منحوسي واليتنه مستولى واوزريمزه كلدكلرنده اطرافمزده اوالن‬
‫جمله سرحد كندي دردلرينه دوشوپ امدادمزه كلمكه امكانلري اولمامغيله امّت محمّد فقراسنڭ اموال وارزاق‬
‫وماملكلري يا مال قهر اعدا وجمله جوامع ومساجد وسائر ابنيه عامّه آتش قهر ايله احراق بالنّار واهل اسالم بي‬
‫حساب اسير وكرفتار وحاال كردن بسته ّ‬
‫كفار نبچه سي قالوپ على الخصوص قاصره سي اوالن صبيان ونسواندن‬
‫دخي حسابه كلمز دين محمّديدن اخراج وكندي كفر باطل وآيين باطللّرينه سوق وتحريف ايلدكلري خور عامّه يه‬
‫معلوم اولمغيله‪...‬‬
‫‪58 Ibid, str. 53‬‬
‫بو مملكت پادشاهي ده اوالن اهالي فقراسي هنوز دخي كركي كبي تمكين بولميوپ وواليتمز دولت عليّه دن زياده‬
‫بعيد وكچن استاللرده ذكر اولنان ايكي دشمن دينڭ ضبط ايلدكلري واليتلرينه وارنجه ديارمزدن وارمق مرار اولنسه‬
‫اوچر قوناقلق يردن زياده ما بينمزده مسافه اولميوپ معاذ هللا تعالى دشمن دين يناشوپ على الغفله شبيخون ايله اهل‬
‫‪27‬‬
‫)‪ANALI GHB 2011; 40 (32‬‬
Haso Popara
arzuhala navodi se kako ruski car preko svoga izaslanika Mihaila Miloradoglua (Miloradovića)59, u dosluhu s monasima starih manastira, podstiče na
bunu svoje istovjernike, crnogorske nevjernike iz Nikšića, Grahova, Trusina,
Rudina, Pive i drugih nahija, kako crnogorski hajduci izvode prepade na
muslimanska mjesta po Hercegovini, pale džamije, pljačkaju imovinu, vrše
pokolje i poroblavaju muslimanski živalj.60 Na kraju arzuhala, sultan se preklinje nevinom krvlju hiljada djece i žena i moli da udovolji molbi podnosilaca arzuhala da se u Sarajevu podigne nova tvrđava i obezbijedi dovoljno
opreme i vojske za čuvanje granica Bosanskog ejaleta.61
‫تحصن ايديجك قلعه مز اولمامغيله صغير وكبير وخشيت زده حيران وناالن وسركردان قالوپ كاألوّل‬
‫وعيالمز ايله‬
ّ
‫خصوصا بو ايكي دشمن دينڭ واليتلري بري برينه متّصل وسرحدلري بتون‬
،‫يا مال قهر اعدا اولمق خوف اولنوپ‬
ً
...‫وعسكرلري دائما مرتّب ومهيّأ وايالت مزبوره ده اوالن سرحد اسالميّه بري بريندن بعيد‬
59 Tada pukovnik, a kasnije ruski general Mihailo Miloradović pojavljuje se u Crnoj
Gori zajedno s kapetanom Ivanom Lukačevićem iz Podgorice, s poveljom cara Petra I
upućenoj Crnogorcima 3. marta 1711. godine. Odlazeći iz Crne Gore, Miloradović na
opštem zboru Crnogoraca na Cetinju, 16. aprila 1712. godine, ostavlja Crnogorcima
povelju u kojoj, između ostalog, stoji: ”Dopušta im se (Crnogorcima) svaka sloboda, da
su svoje vlasti, da nemaju nad sobom gospodara, nego samo cara...” Na kraju povelje
Miloradović se potpisao ”Blagočastivog cara Petra Velikog pukovnik i nosilac ordenja
Mihail Miloradović.” O njegovoj misiji u Crnoj gori svjedoči i jedna crnogorska pjesma:
Kad Rusi s Turcima zaratiše Petar I imperator Ruski Otpraviše Mihaila Miloradovića... Da ponese Crnoj Gori knjige, Petroviću Danilu Vladici... Vi s Rusima jednoga ste roda, Jedne vjere jednoga jezika, Da srodniji biti ne možemo, Kad ko Rusi jeste i junačni,
Pa skočite kao vitezovi,
Podignite okolne hrišćane,
Sve junake na stare nalike
Pa na Tursku zemlju navalite,
Razorte im što god uspijete,
Osvojite što više možete,
U Stambolu da se sastanemo...
Vidi opširnije u: Igor Kosić, Diplomatska misija generala Mihaila Iljiča Miloradovića u
Crnoj Gori, http://www.montenegrina.net/ (25. oktobar 2011.)
60 Vidi original na turskom jeziku na str. 53 - 54
‫حاال دولت عليّه ملكنده اوالن قره جه طاغ اشقياسي نقشيك وغراهوه ودروسنه ورودينه وپيوه وريكان وبڭان وزوبچه‬
‫وسائر نواحي كفره سنڭ راهبلري وبعض آدملري مسقو كفره سيله قديمي مناسترك سببيله اختالط اوزره بولمغين‬
‫كچن سنه نڭ اوّل بهارنده مسقو چاري طرفندن مخفي خزينه ايله ايچلرنده بان اولمق اوزره ميلوراد اوغلي ديمكله‬
‫هرسك جانبنده اوالن نواحي وقرائي اليوم غارت وسبي واسير واحراق جوامع‬...‫عريف محايلو نامنه برحريف كلوپ‬
ّ ‫ جمعيتلري يومًا فيومًا ازدياد بولوپ ديار اسالميه يه چته لرين يورتديكي‬...‫وابنيه‬
...‫محقق اولمغيله‬
61 Ibid, str. 54
‫حاال ايالت بوسنه بتون روم ايلينڭ س ّد سديدي وآهن كليدي وشهر سراى دخي كرسي واليت ايكن ايكي دشمن‬
ً
‫تحصن ايده جك‬
‫عياذا باهلل تكرار دشمن دين فرصت كوزه دوپ برطريقله دست رس بولورسه‬
‫اراسنده آچق يرده‬
ّ
‫بو ديارده نيچه بيڭ‬...‫قلعه اولمدوغندن جمله سي پريشان اولوپ وبر دخي عودت واسكانه خدامكان ودرمان قالميوپ‬
ً
‫حسبة هلل تعالى‬
‫صبيان ونسوانڭ دست خون آلودلري روز محشرده دامنگير وكالى دولت اولمق امر مقرّ ر اولمغين‬
‫ولروح رسوله المعلّى إرحمو من في األرض يرحمكم من في السّ ماء مدلوليله عمل ومجروح دل اوالن فقرا وضعفايه‬
‫تحصن اولنه جق بر قلعه بناسنه عل ّو همّت وعنايت وواليمز اولنان پاشا مشار اليه حضرتلريني‬
‫مرحمت بيوروپ‬
ّ
‫ايالت خلقي ايله بو ديارڭ ثغوري محافظه سنه تعيين ودخي مؤنتلريله ممكن مرتبه عسكر وجبه خانه تعيين واحسان‬
28
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
Na kraju, treba reći da ovim biografija i književno djelo Osman-ef. Šuglije ni približno nisu iscrpljeni. Jer, preko dvije decenije (1676.-1698.) o njemu
i njegovim pisanim djelima nema nikakvih podataka. Može se pretpostaviti
da je i u tome periodu pisao pjesme, prepisivao knjige, bilježio događaje i,
možda, napisao više djela. Nažalost, ništa od toga do danas nije pronađeno,
a možda ni sačuvano.
Summary
SOME NEW DATA ABOUT
OSMAN-EF. ŠUGLI, SON OF AHMED, FROM VISOKO
- A Contribution to the Study of Literature Written by Bosniaks
in Oriental Languages The article presents some new biographical information about Osmaneffendi Šugli, son of Ahmed, from Visoko and his literary works in Oriental languages. Šugli was a qadiri shaykh, a madrasa teacher (mudarris), a
Friday prayer speaker (khatib), a preacher, a poet, a writer, a chronicler, a
calligrapher, a manuscript copyist and a translator. He was born in Visoko
some time before 1645, but lived and worked in Sarajevo until his death
on 15 Muharram 1127/21 January 1715. The present article is based on two
manuscripts kept in Gazi Husrev Bey Library (R-1357 and R-586), an autograph kept in the Historical Archive of Sarajevo (R-456), a copy of Drnišlija's
Zbornika bosanskih memorijala kept in the Oriental Institute in Sarajevo and
the notes found in the fourth and fifth volumes of Kadić's chronicle (Tārīḫ-i
Enverī).
‫اولمزسه افتان وحيران جمله مز پراكنده وپريشان اولوپ بر وجهله قرار ايده جك مجالمز يوقدر امان ثم األمان وقت‬
‫وزمانيله عنايت ومرحمت واحسان بيورلمق بابنده عامّه امّت محمّد فقراسنڭ رجا والتماس ونياز وتمناسيله اولكهواقع‬
‫الحالده اشبو محضر صداقت اثرمز له پايهء سرير مرحمت مصيره عرض واعالم اولندي باقي امر وفرمان ولطف‬
.‫وعنايت ومرحمت واحسان درعدالت عنواڭدر‬
ANALI GHB 2011; 40 (32)
29
Haso Popara
Prilog 1
30
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
Prilog 2
ANALI GHB 2011; 40 (32)
31
Haso Popara
Prilog 3
32
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Nekoliko novih podataka o Visočaninu Osman-ef. Šugliji, sinu Ahmedovu
Prilog 4
ANALI GHB 2011; 40 (32)
33
Haso Popara
34
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
061.27:[348:28-74(487.6)“15“
Aladin Husić
NOVČANI VAKUFI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI
16. STOLJEĆA
Sažetak
Na osnovu pisanih izvora, pokušava se sagledati uloga i značaj novčanih vakufa
u različitim sferama života u Bosni krajem 16. stoljeća. Polazište za ovaj rad predstavljaju publicirani i nepublicirani izvori osmanske provenijencije. Riječ je samo o
dokumentiranim vakufskim iznosima u drugoj polovini 16. stoljeća. Vakufi koji se
spominju sredinom, ali ne i do kraja 16. stoljeća nisu ulazili u razmatranja. U radu
se pokušava ustanoviti količina uvakufljenog novca, teritorijalna distribucija, društveni status vakifa kao i uvjeti, način, svrha upotrebe vakufske gotovine i dobiti od
vakufske gotovine.
Ključne riječi: Bosanski sandžak, 16. stoljeće, vakuf, novčani vakuf,
korištenje uvakufljenog novca
Uvodne napomene
Zadužbinama različitog tipa i namjene te ulozi vakufa u nastanku i razvitku gradskih naselja u našoj historiografiji posvećeno je dosta pažnje. No,
u odnosu na nepokretnosti, novčani vakufi znatno su rjeđe bili predmetom
razmatranja.1 Kao integralni dio pojedinih vakufa tek su usputno tretirani s
nekretninama i to samo oni najznačajniji iznosi. Tako su mnogobrojna novčana zavještanja ostajala potpuno u sjeni nepokretnosti pojedinih vakufa. Međutim, ni svi vakifi nisu bili u mogućnosti založiti nekretnine tako da je njihov
doprinos općem dobru ostao nepoznat. Mnogi su, u skladu sa svojim mogućnostima i osjećajem za dobročinstvo, ostavljali određene novčane iznose
pridružujući ih nekim drugim vakufima i odredivši im svrhu korištenja. Tako
je nastao veliki broj novčanih vakufa kojima znanost nije posvetila pažnju
koju zaslužuju. Ipak, i o tom pitanju postoji nekoliko značajnih razmatranja iz
1
Adem Handžić, Studije o Bosni, historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda, IRCICA,
Istanbul 1994. (U ovim Studijama sadržani su najznačajniji radovi autora koji se odnose
na vakufe, posebno o ulozi u nastanku i razvitku gradova.) Behija Zlatar, Zlatno doba
Sarajeva, Sarajevo 1996, 220-240; Hatidža Čar-Drnda, ,,Vakufski objekti u Bosanskom
sandžaku – sedma decenija 16. stoljeća“, Prilozi za orijentalnu filologiju, 52-53/2002-03,
Sarajevo 2004, 267-299.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
35
Aladin Husić
različitih perspektiva.2 Avdo Sućeska novčane vakufe promatrao je iz aspekta kreditiranja, pravne regulative, posebno prakse kroz pojedine slučajeve
jamčenja, uključujući i gotovinu maloljetne siročadi, sredinom 16. stoljeća.
U svome osvrtu Behija Zlatar dala je pregled manjih vakufa, u dva popisna
perioda, za 1540. i 1604. godinu, s detaljnijim popisom tih vakufa, uključivši
i prihode od nekih nekretnina. U oba navedena slučaja, riječ je o vakufima
isključivo u Sarajevu. Iz prvog rada, popisa pozajmljivane vakufske gotovine
A. Sućeske, doznajemo za 53 novčana vakufa, gotovinski iznos (455.512
akči) kao i za proviziju koja se ubirala po osnovu pozajmica novca (50.825).3
Budući da je riječ samo o vakufima čije pozajmice su sudski dokumentirane,
pretpostaviti je da to nije konačan broj i iznos. Drugi rad predstavlja prikaz 37
vakufa 1540. godine i 91 vakuf 1604. godine, kao što smo već rekli, zajedno
sa nekim manjim prihodima nekretnina. Prema tim rezultatima, u Sarajevu je
kroz srednje i manje vakufe registrirano 454.240 akči vakufske gotovine sa
53.996 akči od provizije. Svoj rad posvećen vakufima Kerima Filan ograničila je na vakufe čiji su osnivači žene a to su vakufi dokumentirani početkom
17. stoljeća, bez obzira na vrijeme nastanka. Međutim, iz spomenutih radova
mi nemamo uvid ni u približnu ukupnu sumu vakufskog novca kako u samom
Sarajevu u čijim okvirima se pretežno kreću razmatranja tako ni na širem
prostoru Bosanskog sandžaka. Cilj ovoga rada je pokušati ustanoviti iznos
vakufske gotovine, koja se u drugoj polovini 16. stoljeća javlja kontinuirano i
ostaje do kraja 16. stoljeća, te onih vakufa koji se javljaju pred sami kraj 16.
stoljeća. Nakon toga želimo razmotriti namjenu i način korištenja vakufskog
novca što omogućava sagledavanje pitanja stvarnih efekata, uloge i značaja
novčanih vakufa u životu i pojedinim funkcijama gradova.
Osnovu za razmatranje i analizu čine različiti popisi vakufa u drugoj
polovini 16. i početkom 17. stoljeća te vakufname.4 Brojne poteškoće pratile
2
3
4
36
Avdo Sućeska, ,,Vakufski krediti u Sarajevu, (u svijetlu sidžila sarajevskog kadije iz godina 1564-1566)“ Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, II/1954, Sarajevo 1954, 343379; Behija Zlatar, ,,Osvrt na srednje i manje vakufe u Sarajevu u XVI stoljeću“, Anali
Gazi Husrev-begove biblioteke, IX-X, Sarajevo, 1983, 103-112; Kerima Filan, ,,Žene kao
vakiflije u ranom dobu Osmanske Bosne“, Pregled, časopis za društvena pitanja Broj
3-4, Godina 2005, Sarajevo 2005, 61-80. Želimo ovdje ukazati na još jedan, nepublicirani
magistarski rad rađen u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu
posvećen vakufima čiji osnovaći su žene i to u Sarajevu. Selma Avdić, Zaboravljene
dobročiniteljke - sarajevske vakife, Centar za interdisciplinarne postdiplomeske studije,
Sarajevo 2010.
A. Sućeska, ,,Vakufski krediti...“, 350-353.
To su sljedeći izvori: Istanbul BOA, TD 379; MAD 625; TD 462; Vakufname iz Bosne i
Hercegovine (XV i XVI vijek), Sarajevo 1985 i Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604.
godine, (I/1, I/2, II, III) Sarajevo 2000; H. Čar-Drnda, ,,Vakufski objekti u Bosanskom
sandžaku - sedma decenija 16. stoljeća“, POF, 52-53/2002-03, Sarajevo 2004, 267-299.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
su ovaj pokušaj. Mnogi vakufi nisu dokumentirani u kontinuitetu. Veoma
mali broj vakufa dokumentiranih 1564-66, spominje se i početkom 17. stoljeća, tek nešto oko petnaestak. Među njima ne nalazimo npr. dokumentirane
i neke respektabilne vakufe, kao vakuf Umi-hatun od 56.000 ili vakuf Bali
Davud Hadži Muhameda od 20.000 akči. S druge strane tragove nekim novčanim vakufima nalazimo samo u vakufnama, ne dokumentiraju ih čak ni
izvori početkom 17., iako su nastali pred sami kraj 16. stoljeća. Bez obzira na
sve poteškoće, pokušali smo ustanoviti barem približnu sumu vakufske gotovine u Bosanskom sandžaku, koja je bila u opticaju krajem 16. stoljeća. Iako
rezultati nekih analiza provedenih u radu nisu konačni, dovoljni su da ukažu
na značaj i ulogu koju je ova ustanova imala u društvu u Bosni u različitim
aspektima kao što su, privredni, infrastrukturni, obrazovni i duhovni.
Dokumentirana količina raspoloživog vakufskog novca
Već smo istakli da usljed različitih okolnosti, ovo ne predstavlja cjelokupan iznos vakufske gotovine, nego tek onaj dio koji smo našli dokumentiran
u pojedinim izvorima. Otuda se navedena suma ni u kom slučaju ne može
smatrati konačnom. No ipak, u dvadeset gradova u kojima smo našli dokumentirane vakufske gotovine, na raspolaganju je stajalo 7.448.131 akči. Ukupan broj novčanih vakufa, bilo da su ustanovljeni zajedno s nekretninama kao
dio vakufa, bilo da su kasnije od strane drugih dobročinitelja ustanovljeni pri
nekom vakufu i dopunjavali neke funkcije, iznosio je oko 330. Kao što ponekad ista lica podižu razne objekte kao zasebne vakufe, džamije, mesdžide i
slično, u više navrata, u različite svrhe daruju i svoj novac. Te pojave smatrali
smo zasebnim vakufima, bez obzira što potječu od istog vakifa. Cijenimo to
opravdanim jer je i sam vakif to označio kao zasebne cjeline a ne kao jedinstvenu sumu. Radilo se očigledno o različitom vremenu uvakufljenja. To bi
djelomično umanjilo ukupan broj vakufa, i to neznatno, ali ne utječe na ukupnu sumu novca. Najveći broj vakufa nalazio se u Sarajevu, njih 231, dok se
ostatak od 100 novčanih vakufa odnosio na druge gradove. Distribucija novca
po gradovima izgledala je na sljedeći način:
Sarajevo
Novi Pazar
Novo Jajce (Varcar-Vakuf)
Zenica
Glasinac
ANALI GHB 2011; 40 (32)
436.865
950.200
674.100
226.600
200.000
37
Aladin Husić
Mitrovica5
190.000
Travnik
170.780
Čelebi-Pazar (Rogatica)
142.700
Visoko
141.800
Tešanj
76.000
Jajce
70.000
Gornja Ukrina (Derventa)
62.300
Velika 35.000
Knežina
32.400
Busovača
30.000
Fojnica
27.000
Kotorsko
26.600
Prača
12.000
Lišnja
10.000
Olovo 2.000
Ukupno: 7.448.131 akči6
Ovaj iznos mogao je donositi od 744.813 do 1.117.219 akči godišnjeg prihoda, uz uvjet uspješnog plasiranja novca u kreditiranje privrede. Šta naprijed
izneseno znači u nekim konkretnijim pokazateljima moguće je sagledati u
komparaciji s nekim drugim državnim potrebama. Negdje u isto vrijeme,
dakle na prijelazu u 17. stoljeće, za cjelokupni kontingent spahijske vojske
Bosanskog sandžaka trebalo je 3.746.748 akči. Dakle, gotovinskog vakufskog
novca u opticaju bilo je gotovo dva puta više nego što je iznosila vrijednost
koju su dobijale spahije Bosne tokom jedne godine. Naprijed istaknuta suma
od sedam i po miliona kasnije je bila u znatnom porastu. Za taj porast imamo
nekoliko vrlo značajnih nagovještaja. Već do sredine 17. stoljeća u Tešnju
suma vakufske gotovine uvećana je za osam puta i iznosila je 600.000 akči.7
Slično je i u Jajcu, gradu koji je imao dokumentiranih svega 70.000 akči
vakufske gotovine krajem 16. stoljeća. Već do kraja narednog stoljeća to je
također bilo znatno više, 551.000 akči. To je samo onaj iznos koji je dokumentiran u sudskim protokolima, što se opet ne može smatrati konačnim
5
6
7
38
Mitrovica se nalazila u Bosanskom sandžaku i prema tome ulazila je u ovu analizu kao i
Novi Pazar.
TD 379, MAD 625, TD 462; Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Sarajevo
1985; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, (I/1, I/2, II, III) Sarajevo 2000.
Osman A. Sokolović, O kreditima u Bosni (za turske uprave), Sarajevo 1944, 39.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
iznosom.8 U tom porastu vjerojatno udio i doprinos ima i slabljenje akče što
je usljed slabije vrijednosti povećavalo manje vrijedne novčane sume.
Neočekivane pojave
Količina novca u pojedinim mjestima uvjetovana je brojnim faktorima.
To ovisi prije svega od volje i broja vakifa u pojedinim mjestima, odnosno
koncentracije elite u njima. Primjećuje se da je ona približno proporcionalna
urbanoj razvijenosti gradova. U razvijenijim gradovima veća je koncentracija elite, što je povoljnija pretpostavka za izdvajanje novca u te svrhe. Ipak,
povremeno se javljaju neočekivane pojave i visoka pozicija nekih mjesta
poput Novog Jajca (Varcar-Vakuf) i Glasinca. Novo Jajce krajem 16. stoljeća,
kasaba je tek u nastajanju.9 U ovom slučaju riječ je o jednom vakifu, dok je
u Glasincu riječ o mužu i ženi. U slučaju Novog Jajca10 riječ je o vakifu koji
potječe iz tog mjesta. Visoko pozicioniran službenik na sultanskom dvoru,
uz brojne nekretnine, ostavio je i značajnu sumu novca. Ovdje se svakako
uočava još jedna neočekivana pojava. Banja Luka, grad po svojoj razvijenosti
i brojnosti zadužbina, nalazio se odmah iza Sarajeva, a nema dokumentiran
niti jedan novčani vakuf ostavljen s nekretninama. Osim toga, ona je upravo
u to vrijeme (1580) postala i sjedištem novoosnovanog ejaleta. Očito da su
potrebe tamošnjih zadužbina bile dostatne iz vlastitih prihoda, odnosno da
su nekretnine ostvarivale sasvim dovoljno, da nije bilo potrebe za novim
vakufima ili, možda, ti vakufi jednostavno nisu dokumentirani u izvorima.
U svakom slučaju, Banja Luka predstavlja neobičnu pojavu. Najpoznatija i
najzaslužnija ličnost za razvitak i afirmaciju Banje Luke, Ferhad-paša, pored
toliko značajnih zadužbina, nije poput drugih ostavio posebno definirani
iznos u gotovini. Ali je predviđeno da se on akumulira i da se akumulirana
suma, kao i u drugim slučajevima, daje pod interes, odnosno u vidu kredita. Iz
planiranih ulaganja vidi se da su viškovi prihoda i iznos od dobiti jako visoki,
premda nisu definirani. O tim ulaganjima reći ćemo nešto kasnije.11 I pored
svega toga, pomalo iznenađuje odstupanje od prakse drugih da se uvakufi
O. A. Sokolović, O kreditima u Bosni, 40; Ćiro Truhelka, ,,Pabirci iz jednog jajačkog
sidžila“, Glasnik Zemaljskog muzeja XXX/1918, Sarajevo 1919, 159.
9 A. Handžić, ,,O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, uloga države i
vakufa“, Studije o Bosni, 116-1117, 133-137; Isti; ,,Vakuf kao nosilac određenih državnih
i društvenih funkcija u Osmanskom carstvu“, Studije o Bosni, 147-149; ,,O značaju
putova za razvitak gradskih naselja u Bosni u XVI i XVII stoljeću“, Studije o Bosni, 211;
Vakufname, 251.
10 Ovo mjesto se prvobitno zvalo Vrh Kloka. S proglašenjem statusa kasabe nazvano je
Novo Jajce, zatim Varcar-Vakuf i od 1925. godine taj grad je preimenovan u MrkonjićGrad.
11 Vakufname, 230.
8
ANALI GHB 2011; 40 (32)
39
Aladin Husić
izvjesna suma gotovine kao što iznenađuje i to da, koliko je poznato, niko u
cijelom gradu Banjoj Luci nije uvakufio gotovinu. Ili tako što nije dokumentirano u raspoloživim izvorima.
Popisu gradova u kojima nemamo dokumentirane vakufske gotovine
mogu se pridodati još: Kobaš, Dubočac, Gradiška, Trn, Kladanj, Kreševo,
Kamengrad, Kostajnica, Bihać, Nova Varoš, Dobrun, Višegrad, Maglaj,
Žepče i Doboj.12
Struktura vakufa prema iznosima
Iz brojnosti vakufa proistječe i zanimljiva struktura po njihovoj visini.
Trinaest novčanih vakufa kretalo se u vrijednostima od 100.000 do 1.000.000
akči, dvadeset i sedam između 50.000 do 100.000 akči, sto šest vakufa od
10.000 do 50.000 akči. Ostatak od 185 vakufa iznosio je do 10.000 akči.
Promatrano u nešto strožijoj nominalnoj vrijednosnoj klasifikaciji, svojom
brojnošću dominiraju vakufi od tri do četiri hiljade (98 vakufa) a na drugom
mjestu dolaze vakufi od deset do dvadeset hiljada (55 vakufa). Te dvije kategorije iznose blizu polovinu (46%) od ukupnog broja novčanih zavještanja.
Ovo istovremeno odražava barem približnu strukturu društvenog položaja
vakifa. Ipak, želimo istaći neke, najreprezentativnije novčane vakufske sume.
Popis novčanih zavještanja sa većim iznosima
Vakuf Gazi Husrev-bega Hadži Mustafa-age Sinan-age
Ali-paše
Nezira janjičara Timurhana Hasana Kemala vojvode
Kemal-begov
Ajardi-bega
Šahdidar, supruga Husrev-bega
Hasana dizdara
944.794 Sarajevo
674.100 Novo Jajce (Varcar-Vakuf)
250.000 Novi Pazar
190.000 Sarajevo
170.000 Sarajevo
160.000 Sarajevo
140.000 Sarajevo
137.000 Sarajevo
116.000 Mitrovica
115.000 Sarajevo
100.000 Travnik
12 Usporedi: TD 379, TD, 462, MAD 625; Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI
vijek), Sarajevo 1985, i Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, (I/1, I/2, II,
III) Sarajevo 2000.
40
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
Ibrahim-age
Aiše-hatun, žene Ibrahim-age
Hadži Turhan
Hadži Džafer Hadži Memije
Husein-Čelebije
Mevlana Bali efendije
Hajdara, katib divana
Hadži Mustafa
Hubijar-bega
Sulejman-bega
Husein sin Hasana
Kurd-Čelebije
Ferhad-bega
Armagandži Sinan
Ahmed Mukaddem
Ahmed, sin Abdullaha
Hadži Sinan
Hadži Tahir
Hasan-beg
Mustafa vekilhardž
Alaudin
Memi Čelebi, sin hodže Kemala
Hadži Turhan Mehmed kapidži-baša, vojvoda
Dželepvedri-aga
100.000 Glasinac
100.000 Glasinac
86.000 Sarajevo
84.000 Sarajevo
82.300 Sarajevo
80.000 Čelebi-Pazar (Rogatica)
80.000 Sarajevo
79.400 Sarajevo
63.400 Sarajevo
63.000 Sarajevo
60.000 Zenica
60.000 Mitrovica
60.000 Novi Pazar
56.000 Tešanj
55.075 Sarajevo
55.000 Novi Pazar
55.000 Novi Pazar
54.000 Sarajevo
54.000 Zenica
52.000 Novi Pazar
51.000 Sarajevo
51.000 Visoko
50.000 Sarajevo
50.000 Sarajevo
50.000 Novi Pazar
50.000 Novi Pazar
Naprijed smo istakli da su najbrojniji vakufi do 10.000 akči, njih 185, što
brojčano predstavlja više od jedne polovine. Unutar toga, najbrojniji vakufi su
između 3.000 i 4.000 akči, čak 98, dakle, polovina od toga, ili gotovo jedna
trećina ukupnog broja svih novčanih vakufa. U našoj historijskoj praksi i terminologiji za njih se najčešće koristi izraz ,,sitni“ ili ,,manji“ vakufi. Naravno,
to je opravdano ukoliko ih posmatramo u odnosu na znatno više iznose koje
su pojedinci izdvajali u te svrhe, od 100.000 do jednog miliona. Oni se mogu
tako nazivati čak i u odnosu na one od 50.000 do 100.000 akči. Ali se nameće
ANALI GHB 2011; 40 (32)
41
Aladin Husić
pitanje koliko jedan ,,sitni vakuf“ vrijedi realno? I takav vakuf, predstavljao je
odricanje od cjelokupne jednogodišnje zarade koja se mogla ostvariti za bilo
koju službu koja je donosila dnevno 10 do 11 akči, što promatrano iz toga
ugla i nije mali iznos ili neko beznačajno odricanje. Deset akči bilo je više od
prosječne plaće jednog službenika. Bolje plaćeni vojni zapovjednik posade
imao je dnevno 10 akči. Mora se priznati, dakle, da jednogodišnja zarada nije
predstavljala mali iznos. Radi realnijeg sagledavanja stvarne vrijednosti jednog takvog vakufa napravit ćemo još neka poređenja. U drugoj polovici 16.
stoljeća, na sarajevskom tržištu cijena ovaca kretala se između 20 i 29, krupne
stoke 130, a osrednje kuće 4.000 akči.13 Izvori navode različite cijene konja.
Bolji konj koštao je 1.200 do 1.700 akči, dok se prema nekima cijena jednog
tovarnog konja kretala 420 do 480 akči. Tek u tim komparacijama moguće
je steći približniju predstavu o vrijednosti i značaju tih vakufa. S obzirom na
raznoliko socijalno porijeklo i društveni status vakifa, lakše je razumjeti pojavu tako brojnih novčanih vakufljenja i tako šaroliku vrijednosnu strukturu
vakufa. Budući da preovlađuju zanatlije ili neki drugi službenici nižeg ranga,
veliki je broj vakufljenja koja su se kretala u navedenim ,,nižim“ iznosima.
Društveni status vakifa
Vakufi se najčešće povezuju s krupnim dostojanstvenicima i visokim
položajima u Bosni. U sjeni njihovih velelijepnih zdanja ili visokih novčanih
iznosa, ostajali su brojni dobrotvori, koji su u skladu sa svojim mogućnostima
iskazivali svoje dobročinstvo. Iako je na njih povremeno skretana pažnja,14
čini se da zaslužuju znatno više pozornosti. Iz analize i pregleda vakufskih
iznosa, među vakifima nalazimo šaroliku društvenu strukturu i socijalno
porijeklo vakifa. Iz epiteta ili nekih drugih odrednica uz imena pojedinaca
moguće je ustanoviti njihov društveni status, zanimanje ili socijalno porijeklo. Među dokumentiranim vakufima nalazimo vakife sljedećih položaja,
službi ili zanimanja:
Visoki funkcioneri: paše, sandžakbezi, carski kizlaraga (glavni nadglednik sultanskog harema) kapidžibaše (starješine dvorske straže).
Administracija: katibi, pisari bosanskog divana (2), pisari divanske blagajne, jazidžije (pisar-sekretar), vekilhardži (ekonomi u hanu).
Vojska: spahije, vojvode, janjičari, baše, subaše, age, silahdari, dizdari,
zaimi, serode,
Ulema: hadžije, hodže (imami), halife-pomoćni imami ili muallimi, muftije, sufije, šejhovi, vaizi, pir-hodže.
13 A. Sućeska, ,,Vakufski krediti...“, 353.
14 A. Sućeska, ,,Vakufski krediti...“, 343-379.; B. Zlatar, ,,Osvrt na srednje i manje
vakufe...“ 103-111.
42
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
Zanatlije: sarači (sedlari-remenari), bakirdžije, jašmakčije (izrađivači
velova za lica), sagrakčije (strugari kože), čizmeđije, halvadžije, zildžije,
kujundžije (zlatari), mutapčije (izrađivači kostrijeti), kovači, tabaci (kožari),
nalbanti, ćurčije (krznari), čilingiri (bravari), maseri u kupatilu, solaci (strijelci garde).
Među zadužbinarima vakufske gotovine nalazimo i potomke, srodnike ili
članove porodice naprijed spomenutih: sinove havadža, ranijih vakifa, supruge sandžakbega ili drugih velikodostojnika (Šahdidar, supruga Gazi Husrevbega, Aiša-hatun, supruga Ibrahim-age), sestre ili supruge osnivača mesdžida
ili drugih vakufa, (Hatidža supruga i Mihri-hatun sestra Husein-bega Ilijasova
iz Rogatice, supruga Husama iz Sarajeva), oslobođene robove uglednika i
sinove dizdara. No to nije sve.
Vrlo zanimljivim čini se slučaj Novog Pazara. U tom mjestu čak sedam
lica su sinovi Abdullaha i jedna kći Abdullaha. To ne mora značiti da su
potomci istog oca ali može značiti i da jesu. Jedan od njih je rudar po zanimanju. U njegovom slučaju dalo bi se naslutiti da nije riječ o običnom rudaru,
nego inženjeru ili zakupniku rudnika. On je uvakufio 21 dućan i 15.000 akči
gotovine. Teško bi se od rudarske plaće tri akče dnevno, znači godišnje nešto
više od 1.000, moglo tako što postići. Značilo bi to cjelokupnu zaradu od 14
godina rudarskog rada izdvojiti samo za glavnicu koju je ostavio. Očito da
je izvor bogatstva nešto drugo a ne običan rudarski rad. Ako bi uvažili opći
obrazac, da ime Abdullah služi za prikrivanje nemuslimanskog porijekla,
onda bi ovaj slučaj bio još zanimljiviji. Značilo bi to da se radi o muslimanima prve generacije.
Pored onog osnovnog motiva, činjenja dobra, iz pojedinih slučajeva evidentna je još jedna pojava, posebne sklonosti i solidarnosti za pomaganje i
jačanje vakufa svojih krvnih srodnika ili bračnih drugova. Čak pet potomaka
hodže Kemala pojavljuju se kao vakifi. Ovo su samo ona lica kod kojih je, na
temelju neke naznake, moguće odrediti status. Međutim, ima i onih kojima
to nije moguće, a po uvakufljenom iznosu najvjerojatnije pripadaju licima
slabijeg imovnog stanja.
U ovom kontekstu ipak nemoguće je ne dotaknuti se jednog drugog važnog pitanja koje se već naprijed nazire, učešća žena u dobročinstvu. Iako je
ovom pitanju kako smo naprijed istakli, već posvećena značajnija pažnja,15
ipak ćemo se osvrnuti na još neke druge aspekte u vezi s novčanim vakufima
koje su utemeljile žene. Ukupna suma koju su žene zaviještale iznosila je oko
466.540 akči ili nešto preko 6% ukupno dokumentiranog novčanog iznosa.
Prvo, pretežan dio tih vakufa odnosi se na Sarajevo (39) dok znatno manji
15 K. Filan, ,,Žene kao vakiflije...“, 61-80.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
43
Aladin Husić
broj na ostale gradove (12). Od ovih dvanaest, sedam je nastalo u Novom
Pazaru, u Rogatici dva, dok su po jedan u Glasincu, Jajcu i Zenici. Žene su
u Sarajevu poklonile 288.840, dok su u ostalim mjestima 177.700 akči. Ipak,
jedna pojava je posebno zanimljiva. Gotovo polovina novčanog iznosa ovih
vakufa otpada na samo dvije žene: Šahdidar, suprugu Gazi Husrev-bega
(115.000) i Aišu-hatun, suprugu Ibrahim-bega u Glasincu (100.000). Dok je
za Šahdidar poznat izvor njene platežne moći, o Aiši-hatun ne znamo ništa,
osim da je supruga Ibrahim-age, o kojem također ne znamo ništa. Sve što
znamo jeste da je bio lokalni funkcioner, ali ne znamo precizno koju dužnost
je obavljao.16 Moglo bi se pretpostaviti da je ili porijeklom ili službom vezan
za Glasinac, jer to su česti motivi koji opredjeljuju gdje će se što uvakufiti.
Još jedan razlog opredjeljuje pretpostavku o porijeklu iz Glasinca. Teško da
je mogao biti funkcioner visokog ranga u tako malom mjestu.
Većina ostalih vakufa žena kretala se između dvije i četiri hiljade akči.
No, bilo je među njima i onih koji svojim iznosom skreću pažnju i vrijedno
ih je istaći. To su vakufi: Habibe-hatun (40.000) u Jajcu, Hursende-hatun,
supruge Husama (18.000), Fatime-hatun (17.000), Dudije-hatun (16.400) i
Zulejhe-hatun (14.400) u Sarajevu. Osim što su ostavile značajna novčana
sredstva, spomenuta Habiba u Jajcu podigla je džamiju, a Dudija mesdžid u
Sarajevu. Za Dudijin vakuf moguće je istaći još jednu neobičnost. To je jedini
vakuf u kome su za pridružene vakufe žene ,,većinski suosnivači“, tri ženska
i dva muška novčana vakufa. To su vakufi Dudije, Hasene i Zejnebe-hatun,
zajedno s Oručom i hadži Junusom. O mogućoj krvnoj ili nekoj drugoj povezanosti nema bilo kakvih indicija.
Uvjeti pozajmljivanja vakufskog novca
Nakon što smo razmotrili pitanje količine i distribucije novčanih vakufa
u pojedinim mjestima, neophodno je razmotriti i mogućnosti, odnosno uvjete
upotrebe toga novca.
Zavještanu glavnicu vakif je stavljao na raspolaganje zainteresiranim
pojedincima, pod određenim uvjetima koje je sam određivao - od toga ko
može biti korisnik do procenta koji će se uzimati na ime provizije korištenja
novca. Budući da su drugi izvori veoma oskudni u pogledu definiranja kategorija potencijalnih korisnika novca, vakufname su jedini oslonac koji daje
pojašnjenja o tome. Ovo pitanje regulirano je na način da je to određivao svaki
vakif pojedinačno, kao i o tome u koje svrhe će se trošiti dobit od tog novca.
16 A. Handžić, ,,O značaju putova za razvitak gradskih naselja u Bosni u XVI i XVII
stoljeću“, Studije o Bosni, 211. Isti; ,,Vakuf kao nosilac određenih držanih i društvenih
funkcija u Osmanskom carstvu“, Studije o Bosni, 149.
44
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
Kako je sačuvan relativno mali broj vakufnama u odnosu na broj vakufa iz 16.
stoljeća, iz odredbi pojedinih vakufnama moguće je dati neke obrasce, kojim
se definiraju uvjeti davanja vakufskog novca. Budući da se ubraja u najranije
vakufname u kojoj se regulira ovo pitanje, počet ćemo od rješenja ustanovljenog Gazi Husrev-begovom vakufnamom. U njoj su jasno definirana pravila,
odnosno taksativno nabrojani potencijalni korisnici kao i oni koji to ne mogu
biti. U toj klauzuli kaže se: Ostatak od spomenutog iznosa, a to je 300 000
dirhema, neka se izdaje pod interes (ribh), uz jak zalog i sigurnog jamca, i to
tako da se na 10 dirhema svake godine (dobije) jedan dirhem. U ovome treba
postupiti po skladnim šerijatskim propisima i na zadovoljavajući način kako
se ne bi uvuklo zelenaštvo i kako (taj imetak) ne bi propao i bio oštećen. Neka
se radi s trgovcima, zanatlijama, poljoprivrednicima i s ljudima drugih zanimanja koji su poznati kao bogati, imućni i moćni ljudi, povjerljivi, a naročito
da su ispravni i pošteni. Oni treba da su poznati među svijetom po lijepim
postupcima, a ne po lažljivosti, zavlačenju i zatezanju (u plaćanju). Neka
se ne ulazi u poslovni odnos s emirima, valijama i muderrisima, kadijama,
džindijama ili drugom vojskom, zatim ni s posjednicima timara, razvratnim
i nevaljalim ljudima koji su zaduženi, sultanskim robovima, niti s onima koji
imaju namjeru da prevare ili su pohlepni, ma iz kojeg staleža bili.17 Istovjetni
uvjeti su i kod Šahdidar, supruge Husrev-begove.18
Vakif je, dakle, prije svega želio osigurati nekoliko osnovnih principa:
sigurnost pozajmljenog novca - pomoću zaloga ili jemstvom, visinu dobiti,
zaštitu od zloupotreba - klasičnog kamatarenja te osigurati sumu od propadanja.
Iako se ova vrsta odredbi u bitnijem ne razlikuje i u nekim drugim
vakufnama, ovdje ćemo, ipak, navesti i nešto drukčije definiranje tih pravila.
Ona su ponekad vrlo jasna, eksplicitna a nekad i prilično uopćena ili pak
uopće nisu definirana. Zapravo samo je navedeno da će se novac davati pod
interes, na šerijatom dozvoljen način.
Husein-beg, sin Ilijas-bega, iz Rogatice, uvjetovao je 1558. godine pozajmljivanje novca ...rendžberima19 spomenute kasabe, a drugim licima neka
se ne daje, osim ako budu imali sigurne jemece, koji su mještani ili stalno
nastanjeni u spomenutoj kasabi. Neka se novac ne daje spahijama uz jemsto
17 Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Sarajevo 1985., 64. Želimo skrenuti
pozornost na novi kritički prijevod ove vakufname akademika Esada Durakovića. Esad
Duraković, ,,Gazi Husrev-begova vakufnama za medresu u Sarajevu“ POF 56/2006, 159175. Sarajevo 2007. Prijevod ovog dijela vakufname uporedi na str. 170-171.
18 Vakufname, 76.
19 Zemljoradnik, poljoprivrednik. Ova riječ može značiti i nadničar, što u ovom kontekstu
ipak nije.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
45
Aladin Husić
iz njihovih redova. Međutim, neka im se daje uz njihovo jamčenje čija je vrijednost dvostruka ili ako budu imali čestite jamce između rendžbera spomenute kasabe i koji su u njoj nastanjeni ili ako budu imali čestite raje sa sela.20
On, dakle, nije u potpunosti isključio vojnički stalež, spahije, ali je garancije
pozajmica znatno pooštrio, bolje reći duplirao. Osim toga, isključio je spahije kao garante tih pozajmica zbog nesigurnosti koja proistječe iz njihovog
položaja. Nameće se logično pitanje zašto se uvijek naglašava mještane? Oni
su pod stalnom prismotrom mutevelije i kontrolora vakufa. Oni odmah mogu
reagirati, u slučaju potrebe i tražiti zaštitu nadležnog kadije. Time se barem
teoretski osiguravala pretpostavka i neka vrsta garancija ulaganja novca u to
mjesto te lakšeg osiguranja ili kompenzacije u slučajevima zloupotrebe.21
Vakifi nekad ne određuju kategorije koje mogu koristiti novac, uvjetuju samo jak zalog i sigurna jamca, odnosno jedno od to dvoje, već prema
prilikama...22 Iz ovoga se da razumjeti da je vakif uvakufljenu sumu ostavio
pristupačnom svakom zainteresiranom, uz uvjet da je kreditno sposoban vratiti dug, što se osiguravalo na jedan od spomenutih načina, sigurnim zalogom
ili jamstvom. On, dakle, nije isključivao ni spahije niti pripadnike bilo kojeg
društvenog statusa. Radi različite prakse ovdje ćemo navesti i neke slučajeve
koji ne pripadaju Bosanskom sandžaku a tiču se ovog pitanja.
Sinan-beg Boljanić je ipak suzio i potpuno jasno, kao i Gazi Husrev-beg,
isključio vojnički stalež. I on je prednost dao poslovnim ljudima. Dopustio
je pozajmice: trgovcima, zanatlijama i ostalim domaćim radnicima, stalno
nastanjenim, sigurnim i pouzdanim. Vakif je uveo i još neke mjere predostrožnosti za one čije poslovanje ne napreduje te im se ima uskratiti daljnje
korištenje novca, odnosno ustupati ga uspješnijim. Nakana vakifa je vrlo
jasna: Osigurati što bolje poslovanje vakufa, ali to je indirektno imalo pozitivan efekt i na privredu i davalo joj dodatni impuls. Korisnici gotovine su
ipak morali voditi računa te gledati da što bolje i efikasnije posluju jer su
pored ličnog motiva dodatno obavezani odredbom vakifa. U protivnom, gube
tu mogućnost i privilegiju. I on je isključio vojnički stalež kao potencijalne
korisnike vakufske gotovine. S kadijama, nosiocima vlasti, (sadat, agama i
begovima), vojnim zapovjednicima i spahijama neka ne bude poslovne saradnje, jer se kod nekih dešavaju teške situacije i neka s te strane ne dolazi do
razočarenja i neugodne situacije kada se novac zatraži.23 Međutim, on nije
isključio samo nosioce vlasti, nego sve druge, čije poslovanje nema iskrene
namjere ili uslijed bilo kojih drugih razloga može biti ugrožena glavnica ili
20
21
22
23
46
Vakufname, 131.
Vakufname, 131.
Vakufname, 189.
Vakufname, 202.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
vakifov nijjet da novac u potpunosti ispuni funkciju koju mu je on namijenio.
Neka se ne daje ni drugima koji su poznati kao varalice, ni onima koji svoj
imetak troše na grješne i zabranjene stvari i rasipaju ga.24 Institucija zaloga
ili jamstva uvijek je naglašena. Ferhad-beg je, iz sigurnosnih razloga, uvjetovao da jamci nisu nikome dužni.25
Najopširniji i najprecizniji u definiranju potencijalnih korisnika ili onog
kojima se to pravo uskraćuje je Derviš-paša Bajezidagić. Trgovci, pouzdani
imućni vlasnici lijepog vladanja mogu koristiti gotovinu. Zanimljivo je da on
uskraćuje to pravo i onima koji mnogo putuju, bili trgovci ili ne, čak i ako su
vrlo bogati. Na takvu klauzulu odlučio se iz predostrožnosti, pretpostavljajući
da će mnogo putovanja utjecati na manju posvećenost poslovnim aktivnostima, što svakako nije u interesu i u korist vakufa. Također, isključio je strance,
stanovnike drugih mjesta. To pravo uskratio je cjelokupnom vojničkom staležu poimenično navodeći: emire, valije, muderrise, kadije, vojna lica, osoblje
divana. U tu kategoriju uvrstio je vjerske starješine, gospodu, dakle, sve
neproduktivne i nepoduzetne osobe. Pridodao im je i lica koja uzalud troše
novac, spletkare i one koji su propali, reklo bi se, sve neozbiljne kandidate za
korištenje vakufske gotovine kao i prevarante.26
I najzad, u isto vrijeme, dakle na isteku 16. stoljeća, navest ćemo još jedan
primjer definiranja kojim kategorijama se novac može ili ne može staviti na
raspolaganje, kako je to odredio Mustafa-aga u Novom Jajcu (Varcar-Vakufu). Kao potencijalni korisnici ne mogu se pojaviti ljudi loše poslovnosti
(bankroti), loši ljudi, svojeglavi i siromašni. Svi oni sigurno ne bi napravili
potrebni višak. U obzir dolaze ugledni trgovci i bogati ljudi, dakle, uspješni
privrednici.27 Naprijed navedenim slučajevima svakako vrijedi dodati još
jednu odredbu koju srećemo u Mostaru. Vakufnama hadži Balije iz Mostara
1611. godine u kategoriju kojima se uskraćuje mogućnost pozajmica vakufskog novca navodi i ,,neudane žene“.28 Kako sklapanje braka kod žena često
mijenja mjesto življenja, dakle i odlazak izvan kontrole mjesnog kadije ili
vakufskih službenika, to je vakif barem teoretski želio otkloniti i tu vrstu
rizika.
Iako, kao što se vidi, vakifi nemaju uvijek iste kriterije, preovlađuje favoriziranje privrednih i isključivanje neproizvodnih aktivnosti. O tome postoje
različita pojašnjenja. Dok H. Kreševljaković isključivanje vojnika objašnjava
predostrožnošću protiv korupcije, A. Sućeska to postavlja znatno šire i oprav24
25
26
27
28
Vakufname, 202.
Vakufname, 229.
Vakufname, 241.
Vakufname, 253.
O. A. Sokolović, O kreditima u Bosni, 46.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
47
Aladin Husić
dava zbog nestalnosti pozicije, privremenošću i neizvjesnošću položaja. Smatra da se daje licima koja imaju prvenstveno stalna i produktivna zanimanja.
Između ostalih razloga on u tome vidi i motivaciju da time pomogne privredni
razvoj grada, prije svega zanatstva i trgovine.29 Svakako da sve nabrojano
nesporno ima utjecaja, ali se čini da tome treba dodati još neke okolnosti
koje mogu utjecati na takvo opredjeljenje vakifa i vrijedno ih je spomenuti.
Vojni stalež, posebno spahije, uslijed neopravdanog izostanka s pohoda gube
položaj, ostaju bez timara, znači i osnovnog izvora prihoda, time i platežno
nesposobni da vrate uzeti dug. Osim toga, oni su izloženi stalnim stradanjima
u čestim vojnim pohodima, što opet dovodi u pitanje pravovremeno vraćanje
duga. I svakako, kao sloj kojemu je vojna služba osnovno zanimanje, ne bi
mogli biti posvećeni poslovnim aktivnostima uslijed čestih pohoda i dužih
odsustvovanja iz sredine. Potpuno je jasno da pozajmljivanje vojnom staležu
ne bi stvaralo novu vrijednost kroz ulaganje u proizvodnju ili trgovinu, nego
bi otvorilo put klasičnom kamatarenju, protivno Šerijatu ali i interesu vakifa.
Osnovni interes vakifa je stvaranje nove vrijednosti oličene u dobiti, koju je
on namijenio u određenu svrhu.
Ulaganje u proizvodnju ili trgovinu, uz određenu dobit, kako se u
vakufnamama ili kod registriranja pojedinih vakufa često naglašava, na
šerijatom dozvoljen način, jedini je, s islamskog stanovišta, opravdani način
ostvarivanja dobiti na novčane iznose.30 Zato je mnogo jasnije otkud u poslovanju vakufskog novca dobit, koja se u literaturi naziva različito, kamata,
interes ili dobit.31 Ona zna biti i neočekivano visoka. Iz vakufnama je sasvim
jasno da i sami vakifi razlikuju te pojave: klasično kamatarenje (lihvarstvo),
isključivo u svrhu povećanja glavnice i ostvarivanje dobiti koja ima potpuno
drugačiju, humanu, društveno opravdanu ulogu.
I pored toga što većina vakifa, barem u 16. stoljeću, spahijama i pripadnicima vojničke klase uskraćuju tu privilegiju, vidjeli smo da pod određenim,
istina znatno nepovoljnijim okolnostima, dopuštaju to i tom staležu. Praksa
se kasnije očito izmijenila. Čini se da pripadnici vojničkog staleža postaju
pouzdaniji zakupnici vakufskog novca. Naime, sredinom 18. stoljeća kao
zakupnici vakufske gotovine džamije Ishak-bega, sina Ali-begova, u Tešnju,
navode se posadnici tešanjske tvrđave, i to njih nekoliko, od age i ćehaje do
drugih posadnika.32 Istu pojavu, također u Tešnju, približno u isto vrijeme,
29 A. Sućeska, ,,Vakufski krediti...“, 355.
30 Fikret Hadžić – Muharem Štulanović, Osnovi islamske ekonomije i finansija, Bihać 2007,
245-246.
31 Vidi fusnotu broj 38.
32 Aladin Husić, ,,Tešanjski vakufi, s posebnim osvrtom na novčane vakufe“, Anali GHb,
XXIX-XXX, Sarajevo 2009, 55-56.
48
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
imamo u drugom slučaju gdje su posadnici na posudbi imali gotovo polovinu
od 60.000 akči vakufske gotovine.33 Vjerovatno je tome doprinijela kriza koja
je zahvatila društvo pa su vojnici, kao dio društva s većim stupnjem egzistencijalne sigurnosti, postali poželjniji klijenti za korištenje novčanih vakufa ili
to vakifi kasnije nisu uvjetovali isključivanjem vojnika. Vakuf džamije Ishakbega, sina Ali-begova, znamo da je nastao u drugoj polovini 17. stoljeća. Da
li, već tada vakifi odustaju od toga uvjeta, koji je u 16. stoljeću prisutan u
svim vakufnamama, nije poznato. Po navedenim slučajevima, kao i činjenici
da se sredinom 17. stoljeća među korisnicima vakufskog novca u Tešnju nalazimo spahije zajedno sa poljoprivrednicima, reklo bi se da su vakifi odustajali
od te vrste mjera predostrožnosti.34
Iako vakufname nisu izričite i ne spominju to pitanje izrijekom, praksa
pokazuje da su se još tokom 16. stoljeća, vakufskim novcem koristili i nemuslimani, kako muškarci tako i žene. Dakle, prepreka te vrste nije bilo, osim
uvjeta da su platežno sposobni, da se bave nekom od privrednih djelatnosti,
te da, kao i drugi, pozajmljivanje osiguraju na uvjetovani način, zalogom ili
jamstvom. Nekoliko slučajeva zabilježeno je u Sarajevu sredinom 16. stoljeća
gdje se nemuslimanke pojavljuju kao zajmoprimci ili kao jemci. Margareta
Markova podigla je 1.000 akči kao i Despina iz mahale Varoš u Sarajevu
1.000 akči.35
Dobit na uvakufljeni novac
Najosjetljivije pitanje ovih vakufa izvan svake sumnje predstavlja pitanje
dobiti na uvakufljeni novac. Iz tih razloga uvakufljavanje novca povremeno
je osporavano i od najviših pravnih autoriteta u Osmanskom carstvu. Pravna bitka, za i protiv novčanih vakufa, vodila se između Čivizade Muhjidin
Mehmeda efendije i Ebu Suuda.36 To je u konačnom rezultiralo kratkotrajnom
zabranom (1545-47) novčanog uvakufljavanja. Smrću Čivizade Muhjidin
Mehmeda efendije (1547), završene su rasprave po tom pitanju prevagom
i prihvaćanjem Ebu Suudovog mišljenja.37 Legalitet uvakufljavanja novca
33
34
35
36
A. Husić, ,,Tešanjski vakufi, s posebnim osvrtom na novčane vakufe“, 58.
O. A. Sokolović, O kreditima u Bosni, 40.
O. A. Sokolović, O kreditima u Bosni, 46.
Oba su bili šejhul-islami, Čivizade 1539-1542 a Ebu Suud 1545-1574. godine. S položaja
šejhulislama, Čivizade bio je smjenjen i imenovan na mjesto kadiaskera Rumelije gdje
se i nalazio 1545-7. Opširnije: Mehmet Ipşirli, ,,Çivizade Muhyiddin Mehmed Efendi“
DIA,C. 8, Istanbul 1993, 348-349; Ahmet Akkündüz, ,,Eüssüüd efendi“ DIA, C. 10,
Istanbul 1994, 365-371.
37 Jon E. Mandaville, Usurios Piety: The Cash Waqf Controversery in the Ottoman Empire,
Interanational Jurnal of Middle East Studies, Vol. 10 No. 3, (1979), 289-308; Tahsin
ANALI GHB 2011; 40 (32)
49
Aladin Husić
više nije dovođen u pitanje. I pored toga, u turskoj literaturi pa i kod nas,
dobit (ribh) vrlo često se u potpunosti poistovjećuje s kamatom, što je nužno
razlikovati.38 Poistovjećivanje s kamatom, na neki način, predstavlja pravno
osporavanje uzimanja dobiti na uvakufljeni novac. Kako je riječ o jednom od
modela poslovanja u islamskom bankarstvu poznatom kao murabaha široko
primjenjivog i danas u bankarstvu, to se taj pojam dakle ni u kom slučaju ne
može poistovjećivati s kamatom. Taj vid poslovanja vrlo je rasprostranjen
u ekonomijama islamskih zemalja i danas obuhvata 70% prema nekima i
do 90% kreditnih aktivnosti islamskih banaka.39 Naprijed je ukazano da su,
zapravo, novčane zaklade bile glavni kreditori mnogih privrednih, posebno
trgovačkih i zanatskih aktivnosti i na taj način predstavljale su neku vrstu
bankarskih institucija čije funkcioniranje nije protivno Šerijatu. Te dileme
zapravo su i prouzročile naprijed spomenute žustre rasprave između Čivizadea i Ebu Suuda.40
U analizi vakufskih kredita A. Sućeska je ustanovio da se visina dobiti
kretala najčešće između 10 do 12 %, a ima slučajeva gdje je bila i viša do
15%. Međutim, i od tog pravila postojali su izuzeci tako da je imao po jedan
slučaj u kojemu je dobit definirana na 3% a u jednom i 50%.41 Vakif je taj
koji određuje namjenu i uvjete korištenja novca, pa i visinu dobiti. Ona se i u
našim slučajevima najčešće kretala između 10% i 15%. No, i u analizi dobiti
na vakufski novac u drugoj polovini 16. stoljeća, postoje definirani propisi
38
39
40
41
50
Özcan, The legitimization process of cash foundations: An analysis of the application
of islamic law of waqf in the ottoman society, Istanbul Universitesi Ilahiyat Fakultesi
Dergisi Sayi: 18, Istanbul 2008, 236-247; Himmet Taşkömür ,,The formation of an
Ottoman Legal Institution: Cas Waqfs and Ebussuud (Bir Osmanli hukuk muessesinin
olušumu: para vakiflari ve Ebussud) priopćenja na konferenciji: Ebu s-Suud and His
World of Thought, Istanbul: ISAM, Sabanci University and Harvard University, August
1st 2010.)
Tako je termin ribh i murabeha u Opširnom popisu Bosanskog sandžaka prevođena kao
,,kamata“ ili ,,prirast“. Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, I/2, 481-552.
I u suvremenom turskom jeziku za prirast od vakufskog novca ponekad se koristi pojam
faiz – kamata, interes. Uporedi: Ömer Lütfi Barkan – Ekrem Hakki Ayverdi, Istanbul
Vakiflar Tahrir Derteri 953 (1546) Tarihli, Istanbul 1970, XXXI-XXXVIII.
F. Hadžić-M. Štulanović, Osnovi islamske ekonomije i finansija, 245-246.
Da se ta problematika pratila, bila aktuelna i na našim prostorima potvrđuju prijepisi
Ebu Suudovih rasprava o ispravnosti i opravdanosti vakufa u gotovini u kolekcijama
rukopisa kod nas. (Vidi: Historijski arhiv Sarajevo, R-24/28, Darahim wa dananir
waqfinin sihhat wa luzumuna mutaalliq.) Po tome, kao i rasprostranjenoj praksi ove vrste
uvakufljenja dalo bi se zaključiti da je Ebu Suud imao istomišljenike i među ulemom u
Bosni. Pozornost na ovaj rukopis skrenuo mi je uvaženi hadži hfz. Haso Popara, vrijedni
bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, na čemu mu se ovom prilikom
zahvaljujem.
A. Sućeska, ,,Vakufski krediti...“, 361.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
i izvan tih okvira kao i neke druge specifičnosti. Opći je dojam da su ranije
osnovani vakufi, ipak, imali nešto niže stope dobiti, dok su oni osnovani
nešto kasnije postavljali i strožije uvjete, dakle veću dobit, na što je vjerojatno
utjecalo slabljenje vrijednosti akče. Kemal vojvoda je uvjetovao korištenje uz
dobit od 7,5%. Najnižu dobit na korišteni akumulirani vakufski novac odredio
je Ferhad-beg, svega 0,5%. Vidjeli smo da su neki vakifi, kao Husein-beg u
Rogatici, uvjetovali korištenje pojedinim kategorijama, posebno spahijama
pod znatno nepovoljnijim uvjetima, uz jamčenje čija je vrijednost dvostruka.
Međutim, kod uvjeta uočljive su i neke druge specifičnosti. Jedan od vakifa
u Sarajevu u toku jedne godine odredio je različite stope dobiti, deset mjeseci
11% a dva mjeseca 15%. U drugom slučaju uvjetovano je 13% ali također
na 10 mjeseci. Komparacije radi, ovdje ističemo i sličnu praksu sredinom 16.
stoljeća u Istanbulu gdje susrećemo različite stope dobiti. Ona je najčešća
10%, ali nije i jedina. Mogla je biti niža ali i viša, 11,5,% 12,5,% 15% ali i
do 20%.42 Šejhu-l-islam Ebussuud, lično je uvjetovao korištenje uvakufljenog
novca uz dobit od 20%.43
Korištenje vakufskog novca i dobiti od vakufskog novca
Vakufi su imali ulogu banaka ili kreditnih ustanova.44 Upotreba vakufskog novca, time i korist, je višestruka. Novac se obrtao i ostvarivao dobit,
koja je također imala definiranu svrhu. Zato je razmatranje o ovim pitanjima
prirodno započeti korištenjem glavnice i efektima tog korištenja a tek potom
o korištenju prihoda od glavnice. Osim što se na osnovu odredbi vakifa,
koji su izričiti da se novac iznajmljuje zanatlijama, trgovcima, poljoprivrednicima, može izreći uopćena konstatacija da novčani vakufi pospješuju
privredu (trgovinu, zanatstvo, poljoprivredu), na osnovu raspoloživih izvora
nije moguće sagledati učinke u stvarnosti. Raspoloživi izvori za to ne daju
mogućnost, jer ne registriraju u koje svrhe pojedinci uzimaju novac niti
mnoge druge zanimljive pojedinosti iz poslovanja tim novcem. Ali i sama
činjenica da je na raspolaganju stajala suma od gotovo sedam i po miliona
akči, dovoljno govori za sebe. Ono što, također, treba naglasiti je da, osim
izravnih privrednih efekata, značajnu korist imao je i sam vakuf. Posebno što
je taj novac osiguravao nesmetano funkcioniranje vakufa, znatno produžavao
42 Ömer Lütfi Barkan – Ekrem Hakki Ayverdi, Istanbul Vakiflar Tahrir Derteri 953 (1546)
Tarihli, Istanbul 1970, XXXI. Pitanje korištenja vakufskog novca na ovaj način bilo je
predmetom diskusija najviših duhovnih autoriteta Osmanskoga carstva. Opširinije: Jon
E. Mandaville, Usurios Piety: The Cash Waqf Controversery in the Ottoman Empire,
Interanational Jurnal of Middle East Studies, 10 (1979), 289-308.
43 Isto, XXXII.
44 A. Sućeska, ,,Vakufski krediti...“, 343-379.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
51
Aladin Husić
njegove funkcije ali i proširivanje aktivnosti. Gotovina je posebno važna za
vakufe čija sredstva od prihoda nekretnina nisu dostatna za njihovo uspješno
poslovanje, odnosno održavanje postojećih funkcija, a o njihovom proširivanju da i ne govorimo. A sasvim sigurno da su i potrebe zajednice rasle i da ih
nisu uvijek mogli pratiti raspoloživi kapaciteti i funkcije postojećih vakufa.
Također je evidentno da je cjelokupna dobit, ostvarivana po osnovu davanja
novca na korištenje, najčešće ulagana u administrativne i operativne poslove
vakufa: administracija, održavanje vakufa, pojedine službe, duhovne ili obrazovne aktivnosti, infrastrukturu (održavanje mostova, česmi ili puteva) ali i
komunalne poslove. Sav prihod od izdavanja novca (a on se mogao kretati
između 744.813 i 1.117.219) trošen je u korist vakufa. Ovo nije zanemariv
iznos. Već smo naprijed istakli da Banja Luka predstavlja osoben slučaj.
Ferhad-beg nije ostavio gotovinu, ali je predvidio njenu akumulaciju. Ona se
ostvarivala iz viška prihoda i plasiranja vakufskog novca u kreditne svrhe pa
ga zato spominjemo. Akumulirani iznos predviđen je za nova kapitalna ulaganja. Prema planiranim prihodima po ta dva osnova planirano je povećanje
vakufskih nekretnina, odnosno davanje novog impulsa urbanom, privrednom
i kulturno-prosvjetnom razvitku grada. Predviđeno je da se iz tih sredstava
pokrije han olovom, izgradi bezistan i kamene kule pod mostom, podigne
još jedan han, predavaonica za učenike blizu džamije. Zatim, da se iz dobiti
podigne medresa s 12 soba, da se u njoj održavaju predavanja iz hadisa, da se
podigne drugo odjeljenje banje, imaret, tekija i ostali za nju potrebni objekti.45
Sve ovo govori da su prihodi, kako od viška tako i dobiti novca plasiranog
kao kredit, iznimno visoki bez obzira na nizak procent dobiti od pozajmica
vakufskog novca. Jer navedeni objekti zahtijevaju znatna ulaganja.
Potpora duhovnim aktivnostima
Osim u administraciju i održavanje vakufa, dvije su oblasti u koje se
najčešće i najviše ulagalo iz dobiti vakufskog novca. To su različite duhovne
aktivnosti, prvenstveno imamske, hatibske, mujezinske i ostale službe koje se
tiču izravno vjerskih obreda. U tom smislu, brojni su slučajevi uvakufljavanja
u svrhu učenja Kur’ana, određenih sura ili džuzova, prigodnim povodima,
kao što su odabrane noći (Lejletu-l-kadr ili Lejletu-l-berat) ili poslije određenih namaskih vaktova. Vakif je najčešće odredio kojim povodom i u koju
svrhu traži učenje, dovu za dušu određene ličnosti, samog vakifa ili poslanika
Muhammeda. Ponekad vakif ima samo jedan uvjet - da imam mjesne džamije ili mesdžida prouči jedanput ili dva puta Kur’an bez preciziranja kojim
povodom i u koju svrhu. Hadži Hajdar, sin Abdullaha, uvjetovao je da imam
45 Vakufname, 228-230.
52
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
i muallim svakodnevno uče po dva džuza, dakle, da Kur’an prouče, dva puta
mjesečno, ili 24 puta godišnje. Za mujezina je također uvjetovao da prouči
Kur’an četiri puta tokom godine. Te službe on je uvjetovao za svoje potomke
i to prema vlastitom izboru.
Potpora obrazovanju
Iz prihoda ostvarenih od vakufske gotovine značajna sredstva ulagana
su i u prosvjetu. Samo iz tih sredstava, finansirano je oko 80 muallimskih
službi ili pomoćnika muallima što znači približno toliko mekteba.46 Ovome
treba dodati i tri profesorske (muderriske) službe iz Kemal-begova (muderris
20) i vakufa vojvode Kemala (muderris 10) u Sarajevu te vakufa Sinan-bega
(muderris 20) u Novom Pazaru. Ovo je samo jedan aspekt potpore obrazovanju. Neki vakifi su definirali i plaće učenicima, koje su u rangu plaća mnogih
muallima. Ferhad-beg kao i Kemal-beg su od tih prihoda predvidjeli po četiri
akče kao plaću učenika svojih mekteba. Sinan-beg je bio znatno skromniji u
darežljivosti prema učenicima i odredio im po jednu akču dnevno. Godišnje
su, dakle, one iznosile 1.460 odnosno 365 akči. Barem u prva dva slučaja to
je plaća koju su dobijali neki vojnici u tvrđavama i mnogi drugi službenici,
posebno imami ali i mnoge druge službe. Zanimljiv je također jedan drugi
vid pažnje prema djeci koja pohađaju mekteb. U Novom Jajcu (VarcarVakufu), predviđeno je opremanje djece, polaznika mekteba, svake godine
uoči Lejletu-l-kadra. Taj dar sastojao se od dolame, čakšira od bijele čohe,
po jedna kapa također od čohe i po jedan šareni pojas. Vakif je odredio da se
može darovati do osamdesetero djece. Na svako dijete, moglo se potrošiti do
135 ili do ukupnog iznosa 10.800 akči.47 Čoha je bila veoma skup i cijenjen
materijal, oko 50 akči po jednom aršinu. Ovdje ponovo moramo podsjetiti da
je samo nekoliko decenija ranije, u odnosu na nastanak vakufname, krupno
goveče na sarajevskom tržištu vrijedjelo oko 130 akči. Moglo bi se reći da je
svako dijete dobivalo u vrijednosti krupnog govečeta. Da je dobivalo čak i u
iznosu jedne ovce, to predstavlja značajan iznos i stimulaciju za djecu.
Ulaganje u infrastrukturu i komunalije
Uz brojne druge aktivnosti koje je odlučio finansirati, u gradu Visokom,
Muslihudin Čekrekčija uvakufio je posebnu sumu iz čije dobiti će se finansirati održavanje mosta (8.000) i posebnu sumu za održavanje javnih nužnika.48
46 Ismet Kasumović, Obrazovanje u Bosanskom ejaletu za osmanske vladavine, Mostar,
1999, str. 95-130
47 Vakufname, 254.
48 Vakufname, 44.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
53
Aladin Husić
I Ferhad-beg je, također, u Banjoj Luci za održavanje javnih nužnika odredio
2 akče dnevno (730).49 Hadži Hasan je podigao džamiju u Sarajevu i ostavio
značajnu sumu (160.000), iz čije dobiti je odredio 1.500 na popravak kaldrme
i česme 500 te popravku mesdžida Minnet-zade Mehmed-bega. Osim mesdžida, dućana i gotovine za potrebe mesdžida, hadži Turhan je u još tri navrata
vakufio gotovinu u iznosu od 23.630 akči, između ostalog i za kaldrmu. Divane Ahmed je uvakufio gotovinu od 3.000 akči iz čije dobiti je odredio održavanje česme u mahali Sarač-Ismailovog mesdžida. Hadži Behram, 5.000 akči
za snabdijevanje drvima Jakub-pašina mesdžida. Nezir janjičar iz Sarajeva je
uvakufio sredstva iz čije dobiti će se vršiti popravak i održavanje Huseinova
karavan-saraja u Zenici. Haždi Pirija prihod od glavnice (42.400) između
ostalog odredio je i u svrhu pribavljanja drva za hadži Ejnehanov mesdžid
u Sarajevu. Mehmed Čelebi, sin hodže Kemala, iz dobiti glavnice (22.000)
uvjetovao je za popravak i održavanje dvije česme, kod očevog mesdžida i
kod očeve kuće. Drugi sin darovao je znatno više, 50.000, također za česme,
ali one kod džamije što ju je podigao njihov otac.
Dio dobiti iz jednog od svojih vakufa hadži Jusuf namijenio je za popravke putova i mostova, hadži Jusuf Ahmet, sin Abdullahov, iz Novog Pazara
dobit od svoje glavnice (55.000) odredio je za mesdžid i most, dok je u istom
mjestu hadži Ferhat dobit od 300 akči namijenio za kaldrmu. U Novom Jajcu
(Varcar-Vakufu), vakif je odredio posebnu službu za popravak i održavanje
vodovoda, s četiri akče dnevne plaće znači 1.460 godišnje. Čak je naglašeno: Naročita pažnja neka se posveti sujoldžijskoj službi, i neka se ta dodijeli
čovjeku koji znade olovo topiti i kamen klesati i obrađivati.50
Obogaćivanje aktivnosti i potpora pojedinim vakufima
Neki podignuti vakufski objekti nisu imali odmah riješena pitanja nekih
službi, ali se vremenom za njih ukaže potreba ili jednostavno novi vakif želi
obogatiti duhovne sadržaje nekog postojećeg vakufa. Sinovi Sinan-bega,
vakifa mesdžida u Jajcu, davali su plaću imamu iz svog imetka - godišnje
1.800 akči, a kasnije iz vakufa čiji iznos nije upisan. Halil ćehaja, također u
Jajcu, davao je plaću imamu mesdžida, kojega je sam osnovao, iz svoga imetka. No, to je bilo samo privremeno rješenje jer se iz jedne napomene vidi da
je vakuf u osnivanju. Vjerojatno, u tom momentu vakifi nisu imali dovoljno
novca za veću gotovinsku sumu. To dodatno opravdava ,,udruživanje sredstava“ u okviru jednog vakufa, premda je to isključivo volja vakifa.
U Knežini je sultan Selim podigao džamiju. Kao i druge džamije podignute od strane sultana, pitanje njihovog finansiranja riješeno je iz državnih
49 Vakufname, 225.
50 Vakufname, 255-256.
54
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
sredstava, barem što se tiče osnovnih službi i funkcija, imama i mujezina,
osvjetljenja i prostirke. Dobrotvori su osjećali potrebu poboljšati i stimulirati
aktivnosti koje očigledno nisu prakticirane jer nisu prvobitno bile ni predviđene - utemeljivač za te aktivnosti nije namijenio sredstva. Turgut, Ibrahim,
hadži Pir-Mezid-aga i Memija, uvakufili su novih 32.400 akči za učenje Jasina, Tebareke, muallimhanu i drugog mujezina.
Iako je hadži Idrisov vakuf u Sarajevu imao znatna sredstva (47.300)
namijenjena za mesdžid i mekteb, ovom vakufu dobrotvori su pridodali još
12 novčanih suma u različite svrhe (ukupno 28.800), tako da je ukupan iznos
za aktivnosti mesdžida porastao na 76.100 akči. Jedan od vakifa, Jusuf, sin
Abdullahov, uvakufio je četiri puta novčana sredstva (ukupno 7.500) za različite aktivnosti, uglavnom za učenje Kur’ana i nešto za osvjetljenje, prostirku
te popravke puta i mosta. Dodatna vakufljenja omogućila su imamu osnovnu
plaću od 1.460 akči uvećati za novih 2.512 akči. S tim dodatcima ona je
iznosila 3.972 akče. To je za jednog službenika te branše vrlo značajan iznos.
Sa ovog stanovišta bez premca je i vakuf Timurhanove džamije, kojemu je još četrnaest dobrotvora pridružilo svoje iznose. Ranija glavnica od
10.000 tako je porasla za novih 58.400 akči i time gotovo ušestorostručena.
Za Timurhanovu džamiju i njene službenike to je značilo mnogo. Sva dobit
usmjeravana je na duhovne aktivnosti, učenje Kur’ana, i to imamu, mujezinu,
devrihanu i sallahanu. Šta je to značilo za imama? Njegova osnovna plaća
iznosila je skromnih 1.095 akči godišnje. Zaradom od aktivnosti predviđenih
novim vakufima ona se uvećava za dodatnih 2.400 i dostiže već zapaženih
3.495 akči. Ovaj kao i prethodni slučaj, a ima ih još mnogo takvih, potvrđuje
da je materijalni položaj mnogih službenika time znatno poboljšavan.
U kontekstu potpore pojedinim vakufima zanimljiv slučaj predstavlja
i to da su tri potomka hodže Kemala, kćeri Nefisa i Hanifa te sin Ibrahim,
obogatili vakuf mesdžida što ga je osnovao njihov otac za novih 9.500 akči.
Novac je uglavnom bi namijenjen u pobožne svrhe, učenje po jednog džuza
Kur’ana, za imama i šejha. No, oni nisu jedini, još su dva vakifa, Hanifa,
kći Ali Čelebije, i sarač Ejnehan, u slične svrhe poklonili po tri hiljade akči
namijenivši ih za plaću šejhu. Iako nije izravno pripojen vakufu svoga oca,
još jedan potomak hodže Kemala iskazao se u dobročinstvu. Već ranije spomenuti njegov sin Mehmed Čelebi darivao je 22.000 akči za dvije česme,
jednu u blizini očevog mesdžida a drugu u blizini kuće. U tome se prepoznaje
pokušaj da se upotpuni što je moguće više potreba jedne zadužbine. Još jedan
sin hodže Kemala, Memi Čelebi darovao je 50.000 akči za održavanje česmi
kod džamije svoga oca. Dakle, ukupno ulaganje potomaka hodže Kemala u
dobrotvorne svrhe iznosilo je 81.500 akči.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
55
Aladin Husić
Nakon što je sagradio mesdžid, Sagir hadži Husein nije ostavio gotovinu za njegovo funkcioniranje. To su međutim, značajno potpomogli drugi
dobrotvori. Hadži Mustafa je s 10.000, finasirao plaće, dok su sestra i supruga
osnivača mesdžida sa po 3.600, finansirale učenje Ja-Sina i hatme. Njihova
imena nisu navedena.
Husamova supruga značajno je pomogla zadužbinu svoga muža, darovavši za mesdžid novih 18.000 akči. Tako je skromna glavnica mesdžida
od 4.000 još s prilozima hadži Sinana 7.200 i hadži Mustafe 3.600 i te kako
pojačana sa novih 28.800 akči. Zanimljivo je međutim da su Husamove kćeri
svoje gotovine darovale drugom vakufu, Timurhanovoj džamiji. Vjerojatno je
mjesto stanovanja to opredijelilo.
Osiguravanje egzistencije vakifovih potomaka
Uz sve druge pozitivne efekte što se ostvaraju iz dobiti novčanih vakufa
od općedruštvenog značaja, tim putem vakifi povremeno ostvaruju i neku
vrstu lične koristi. Na taj način oni zbrinjavaju i osiguravaju svoje potomke
kroz dodjelu pojedinih službi koje će se finansirati iz dobiti uvakufljenog
novca. Možda bi se u slučajevima manjih vakufskih iznosa, uz dobročinstvo
kao primarni motiv, mogla tražiti i neka vrsta dodatne motivacije kroz brigu
za skrbništvo potomaka, ali kod visokih iznosa to sasvim sigurno nije, barem
u prvoj generaciji potomaka. Neko, ko je mogao izdvojiti tolika sredstva,
sigurno je mogao na drugi način osigurati barem generaciju ili dvije iza sebe.
Ovdje se može govoriti i o nekim drugim motivima. Priskrbljivanje sebi ili
potomcima pojedinih funkcija u vakufu, barem u slučajevima velikih vakufa i
vakufskih iznosa, rezultat je brige za što bolje upravljanje i poslovanje vakufom. Vakif polazi od pretpostavke da to neće obavljati nitko bolje od njega ili
njegovih srodnika. Posebno što se uvijek naglašava da se pojedine funkcije
imaju dodjeljivati najboljim od njegovih potomaka. Osim toga, na ovaj način
potomstvo je čvršće vezano za vjeru, duhovnost i ibadet. Naprijed istaknutom mogli bi dodati još neke motive. Vakif je uvakufljavanjem nekretnine ili
gotovine potomcima osiguravao sigurnu službu, bez mogućnosti da to jedna
generacija potomaka proda, potroši ili na bilo koji drugi način upropasti stečevinu. Takva mogućnost izbjegnuta je samim činom uvakufljenja, jer se vakuf
ne može prodati ili na drugi način otuđiti.
Iako ta pojava u analiziranim vakufima nije masovna, ima nekoliko slučajeva koji pokazuju još jedan aspekt uloge vakufskog novca. Muslihudin
Čekrekčija iz Sarajeva odredio je da dužnost imama i mujezina ostane njegovim sinovima a za sebe zadržao pravo mutevelije do kraja života a potom
56
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
ga prenosi na sinove.51 Tako se kroz plaće za službu ponovo vraćalo 5.840
akči godišnje. Iz vakufa Hadži Pirije osiguravala se plaća potomcima vakifa
za učenje Ja-Sina jedna akča dnevno, vakufa Mehmeda, sina Jusufova, plaća
mutevelije za vakifove potomke godišnje 280, Murata, sina Huseinova, jedna
akča dnevno za učenje džuza u džamiji, a ako ih nema, onda to radi imam
vakufa vekilhardža Mustafe, 22 akče plaća mutevelije namjenjene za potomke vakifove. Hadži Mehmed Sinanov sve službe mesdžida odredio je svojim
sinovima (imam, mujezin, muallim, učenje džuza, Ja-Sina, ašereta, sure
Tebareke). Kad izumru muški, uvjetovao je da se dužnosti prenesu na ženske
potomke. Vakif hadži Idriz odredio je za učenje džuza svaki dan dvije akče
za ,,najboljeg vakifovog potomka“. Hadži Hajdar, sin Abdullaha, sve službe
u mesdžidu sagrađenom u mahali sarač-Ismaila (imam, mujezin, muallim
i mutevelija), odredio je za najbolje svoje potomake. Pravo postavljenja i
razrješenja na pojedine od njih zadržao je do kraja života a poslije smrti te
ovlasti prenosi na ,,najboljeg potomka“. Vakifi, međutim, nisu uvijek ostavljali isključivo ta prava potomcima. Halil, sin Hamzin, odredio je prihod od
vakufa, po dvije akče, za djecu i članove rodbine hadži Nesuha Ishakova, koji
će učiti dva džuza Kur’ana dnevno. Ovaj slučaj predstavlja izraz pažnje i solidarnosti, vjerojatno zbog njihove pobožnosti, jer se ona uvijek traži i kad je
riječ o vakifovim potomcima. Navedeni slučajevi odnosili su se na Sarajevo.
Slična praksa je i u drugim mjestima, samo što je u njima broj vakufa manji a
time je i manji broj takvih slučajeva. Husein, sin Ilijasov, u Rogtici, zadržao
je službu mutevelije za sebe i četiri akče a poslije će istu naslijediti njegova
djeca. Na isti način postupio je i Ferhad-beg u Tešnju, zadržavši službu mutevelije za sebe, potom to pravo prenosi na potomke uz dvije akče nadoknade.
Iz sredstava vakufa hadži Ibrahim-age i njegove supruge Aiše, vakif je odredio da sve službe u džamiji Glasinac, hatiba, imama, vaiza, nasiha, džuzhana,
mujezina, halife u mektebu, muarrifa i devrihana, drugog mujezina, kajjima,
mutevellije i za ubiranje vakufskih prihoda pripadnu njegovoj djeci. Sve
službe u džamiji određene su za vakifovu djecu, zatim za djecu njegove djece,
sve dok potomci ne izumru. Nakon toga uvjetovane su za pobožne ljude. To
je donosilo 28 akči dnevnog prihoda ili nešto preko 10.000 akči godišnje.
Ne znamo o koliko sinova se radi, ali su vjerovatno obavljali i po nekoliko
navedenih službi istovremeno. Bilo kako bilo, to je visok procent povrata
sredstava porodici. Teoretski, uvakufljena suma Ibrahim-bega i supruge Aišehatun, kroz službe se u cijelosti mogla vratiti za dvadeset godina. Naravno,
pod uvjetom da ne bude poremećaja u funkcioniranju vakufa. Zanimljiva je
i odredba Mustafe, sina Mehmed-begova, iz Novog Jajca (Varcar-Vakufa).
Između ostalih, on je postavio sljedeći uvjet: Osim vakufskog nazira, svi
51 Vakufname, 43-44.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
57
Aladin Husić
službenici vakufa moraju biti domaći ljudi iz kasabe, i neka se ne dodjeljuje
služba stanovnicima druge kasabe.52 Vakif na taj način želi uposliti lokalno
stanovništvo i riješiti njihovo egzistencijalno pitanje. U toj nakani treba tražiti
i motive lokalpatriotizma. Naime, Mehmed-aga potječe upravo iz tog mjesta,
što se jasno naglašava u vakufnami. Kada je uvidio da je dobro da džamija
postoji, podigao je lijepu časnu džamiju u svom rodnom mjestu, u krasnoj
kasabi nazvanoj i poznatoj pod imenom Jajce Jenidžesi...53 Mehmed-beg je
bio visoko pozicionirana ličnost na carskom dvoru u Istanbulu, kizlaraga,
čuvar sultanskog harema, treći aga po rangu na carskom dvoru.54 Ferhad-beg
je u Banjoj Luci također sve službe zadržao za svoje potomstvo te oslobođene
robove i njihovo potomstvo.55 Za samo tri službe, imama, hatiba i mujezina,
sa svim dodacima, učenje Kur’ana i drugo, dnevno je osiguravano 66 akči ili
24.090 godišnje.
Iz izloženog se vidi višestruka korist od novčanih vakufa. Pored osnovnog
motiva da učini dobro djelo (hair) i time postigne Božije zadovoljstvo, što se
može smatrati nekom vrstom vakifove lične koristi za drugi svijet, on čini i
općekorisnu stvar, od značaja za pojedince ali i zajednicu. Zajednica time riješi neka vrlo važna pitanja iz domena vjere, obrazovanja, socijalnih, humanih
i infrastrukturnih problema. Kroz razne vidove angažiranosti, osiguravana je
egzistencija za veliki broj ljudi, kroz različite službe unutar vakufa, a one su
brojne. I vrlo važno, kroz neke vakufe osiguravana je izvjesnija egzistencija
nekretnina ili gotovine te potomaka, koji su također u službama vakufa imama i hatiba, mutevelija, nazira i sl.
52 Vakufname, 256.
53 Opširnije u: Vakufname, 251. A. Handžić, ,,O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni
u XVI stoljeću, uloga države i vakufa“, Studije o Bosni, 133-137.
54 A. Handžić, ,,O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, uloga države
i vakufa“, Studije o Bosni, 133-137; Isti; ,,Vakuf kao nosilac određenih državnih i
društvenih funkcija u Osmanskom carstvu“, Studije o Bosni, 147-149; ,,O značaju putova
za razvitak gradskih naselja u Bosni u XVI i XVII stoljeću“, Studije o Bosni, 211.
55 Vakufname, 231.
58
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Novčani vakufi u Bosni u drugoj polovini 16. stoljeća
Summary
MONEY WAQFS IN BOSNIA IN THE SECOND HALF
OF THE 16th CENTURY
Based on written sources, the article considers the role and significance of
money/cash waqf in different spheres of life in Bosnia at the end of the 16th
century. The article centres on published and unpublished works of Ottoman
origin focusing on only documented amounts of waqf money from the second
half of the 16th century. Waqfs from the mid-16th century are not included.
The article attempts to establish the amount of endowed money, its territorial
distribution, the social status of endowers as well as the conditions, ways, and
purposes of using waqf cash and its profit.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
59
Aladin Husić
60
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
061.27:[348:28-74(497.6 Gradačac)
Nusret Kujraković
VAKUF BEGOVSKE PORODICE GRADAŠČEVIĆ
Sažetak
Ovaj rad obrađuje vakuf begovske porodice Gradaščević iz Gradačca. Značajan
je prilog biografiji ove begovske porodice i kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine.
Vakuf begovske porodice Gradaščević nastao je u periodu od druge polovine 18. do
polovine 20. stoljeća.
Gradaščevići spadaju u red najvećih vakifskih porodica, a njihov vakuf
među najveće u Bosni i Hercegovini. Pored kapetana i begova, uvakufljavali su i
ženski članovi porodice. Vakufska dobra ovog vakufa nalazila su se na području
sjeveroistočne Bosne: u Gradačcu, Gračanici, Modriči i Brčkom. Vakuf su činile
medrese, džamije, mesdžidi, dućani, kuće i zemljišne parcele. Vakuf je dao izuzetan
doprinos u razvoju graditeljske djelatnosti i urbanizaciji navedenih gradova, te
potaknuo je privredni razvoj tog područja. Neka vakufska dobra su nacionalni
spomenici Bosne i Hercegovine. Njegova uloga i doprinos u ukupnom razvoju obrazovnog, kulturnog i vjerskoprosvjetnog života muslimana na navedenim područjima
je ogromna. Najveći dio vakufa je otuđen, oduzet i nacionaliziran. Danas postoji
manji dio ovog nekadašnjeg impozantnog i ogromnog vakufa.
Ključne riječi: porodica Gradaščević, vakuf, vakufnama, džamija, medresa,
zemljište, Gradačac.
Uvod
U ranom razdoblju osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, od polovine 16. do kraja 17. stoljeća, odnosno od Mohačke bitke 1526. do Karlovačkog
mira 1699. godine, Gradačac nije imao nikakav vojni, strateški i ekonomski
značaj za Osmansko carstvo. Ubrzani i sveobuhvatni ekonomski, politički,
demografski, kulturni i vjerskoprosvjetni razvoj Gradačca nastupio je poslije
Karlovačkog mira 1699. godine, kada postaje sjedište gradačačke kapetanije
i pogranični grad prema Austro-Ugarskoj monarhiji. U odnosu na prethodno
historijsko razdoblje, Gradačac dobiva geostrateški i vojni značaj. Postao je i
destinacija mnogih doseljenika iz krajeva koje je izgubilo Osmansko carstvo
u Bečkom ratu (1683-1699), odnosno s prostora Slavonije, Dalmacije, Like
i Ugarske. Njegov demografski kapacitet se umnogostručio u poređenju s
ranijom slabom naseljenošću.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
61
Nusret Kujraković
Zahvaljujući navedenim historijskim okolnostima, Gradačac će, protokom
vremena, sve više i više napredovati i razvijati se, te zauzeti lidersku poziciju
naspram susjednih mjesta koja su u ranijem periodu bila daleko razvijenija.1
Njegov značaj porastao je za vrijeme pokreta za autonomiju Bosne u okviru
Osmanskog carstva 1831/32. godine, kojeg je predvodio gradačački kapetan
Husein-beg Gradaščević.2
Begovska porodica Gradaščević na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće pozicionirala se kao jedna od najjačih begovskih porodica u Bosni i Hercegovini.
Tokom 19. stoljeća spadala je u sam vrh bosanske zemljoposjedničke elite, a
njeni članovi igrali su veoma važnu ulogu u političkom životu Bosne, prije
svih Husein-kapetan, vođa Pokreta za autonomiju Bosne 1831/32. godine.3
O njenom porijeklu pojavilo se više pretpostavki, a najvjerovatnija je da
su se Gradaščevići doselili u Bosnu iz Ugarske.4 Begovska porodica Gradaščević, koja je dobila nasljednu kapetansku dužnost, odigrala je veliku
ulogu i dala izuzetno važan doprinos u sveukupnom privrednom, političkom,
obrazovnom, kulturnom i vjerskom životu Gradačca, Gračanice i Modriče.
Svojim neimarskim aktivnostima ona je značajno doprinijela razvitku materijalne kulture i urbanizaciji navedenih gradova.5 Osnivanjem svog vakufa,
Gradaščevići su zasigurno unaprijedili vjerskoprosvjetni život muslimana na
1
2
3
4
5
62
Više o historiji Gradačca vidi: Muhamed Hadžijahić - Teufik Imamović, Gradačac i
okolina, Nacrt za monografiju, Gradačac, 1960; Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u
prošlosti, Gradačac, 2008 i Gradačac od 1945. do 1991., Gradačac, 2003; Esad Tihić,
Gradačac od 1941. do 1945., Gradačac, 2008; Mahmut Traljić, Iz vjerskog i vjerskoprosvjetnog života Muslimana u Gradačcu, Gradačac, 1974; Dr. Husnija Kamberović,
Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834), biografija - Uz dvjestotu godišnjicu rođenjaBZK „Preporod“ Gradačac, Gradačac, 2002.
Više o biografiji Husein-kapetana Gradaščevića vidi: Dr. Husnija Kamberović, nav.
dj., str. 7-96; Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. godine,
Sarajevo, 1996. Bibliografiju studija, rasprava i drama o Husein-kapetanu napisao je
naš poznati bibliograf Mustafa Ćeman, a objavljena je u djelu Sadika Šehića, Zmaj od
Bosne, drugo prošireno izdanje, Mariborski tisak, Maribor, 1994, str. 127-146. Također,
sažet prikaz onih koji su pisali o Husein-kapetanu vidi: Vijećanje bošnjačkih prvaka u
Tuzli 1831. godine, zbornik radova sa naučnog skupa „Značaj Pokreta Husein-kapetana
Gradaščevića u brobi za autonomiju Bosne i Hercegovine“ (Tuzla, 3. 2. 2006.), BZK
„Preporod“ Gradačac, Gradačac, 2007, str. 140-142.
Više o političkom djelovanje nekih članova te porodice vidi: Husnija Kamberović,
Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini 1878-1918, Hrvatski institut za povijest
Zagreb i Institut za istoriju Sarajevo, Zagreb, 2003, str. 342-343.
Po Martinu Nediću, Gradaščevići su u Bosnu došli iz Budima, dok mađarski historičar
Lajoš Thallochy zastupa tezu da su Gradaščevići srednjovjekovni bosanski feudalci. Za
Thallochyjevu tvrdnju ne postoje historiografski argumenti, a srednjovjekovni izvori
nigdje ne spominju Gradaščeviće. Detaljnije vidi: Husnija Kamberović, nav. dj., str. 7-8.
O razvoju Gračanice vidi: Edin Šaković, Uloga vakufa u razvoju gračaničke čaršije,
Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, Gračanica, 2004, broj 7, str. 69-81.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
tim područjima. Nedostatak radova o ovoj temi naučno i društveno opravdava
ovaj istraživački projekat. Osvjetljavanje ove dionice života begovske porodice Gradaščević iz Gradačca, značajan je prilog njezinoj biografiji te kulturnoj
i religijskoj historiji navedenih mjesta.
Ovaj istraživački rad ne bavi se svekolikim doprinosom Gradaščevića u
historiji Bosne i Hercegovine, naročito Gradačca, već se ograničava na njihov
vakuf 6 na području Gradačca, Gračanice, Modriče i, u manjoj mjeri, Brčkog.
Istraživanje pokriva period od nastanka vakufa u drugoj polovini 18. do polovine 20. stoljeća, kada je najveći dio ovih vakufa oduzet, otuđen ili nacionaliziran. Rad ne tretira detaljne životopise darovatelja/zakladatelja, posebno
kapetana o kojima već postoji zapažena biografska literatura.7 Izuzetak su
osobe o kojima u dosadašnjoj literaturi nema osnovnih biografskih podataka.
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Kao svojevrsni uvod u temu ovog rada, radi uvida u tadašnji historijski
kontekst, svrsihodno je osvrnuti se na začetke prvih uvakufljenja na ovom
području. Osnovano je pretpostaviti da počeci organiziranog vjerskog života
i prvih molitvenih objekata u Gradačcu sežu do 1548. godine stacioniranjem
u gradačačkoj tvrđavi prve stalne vojničke posade od deset mustahfiza8, koji
su sa stanovništvom podgradskog naselja formirali prvi gradačački džemat.
Shodno tadašnjim potrebama i broju muslimana9, ali i činjenici da je do 1548.
godine već bila izgrađena Carska džamija u Modriči koja je, kao i Gradačac,
pripadala jedinstvenoj upravno-teritorijalnoj oblasti/nahiji Nenavište, ali i u
susjednoj Gračanici10, opravdano je zaključiti da prvi vjerski objekat vjero6
Vakuf (ar.): muslimanska zadužbina koja služi islamskim vjerskim, kulturnoprosvjetnim
i humanim ciljevima; muslimanska vjerska imovina. Teufik Muftić, Arapsko-bosanski
rječnik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 1664. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1985, str. 637.
7 Detaljne podatke iz više publiciranih izvora o biografiji kapetana na jedno mjesto sakupio
je Esad Sarajlić. Vidi: Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, nav.dj., o Mehmedkapetanu II. str. 108-109; o Osman-kapetanu-str. 109-111; o Murat-kapetanu str. 111-117.
8 Mustahfiz (ar.) - pripadnik stalne posade u gradovima; pozadinska vojska koja je služila
kao posada grada i brinula se o opkopima i utvrđenjima oko grada. Teufik Muftić, nav.
dj., str. 311. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 477-478.
9 U nahiji Nenavište 1533. godine bilo je ukupno 49 kuća: u Gradačcu 11 muslimanskih
i 6 kršćanskih kuća, a u Modriči 2 muslimanske i 14 kršćanskih, a ostalo u selima (26,5
% muslimana), a 1548. godine bilo je ukupno 436 kuća, a od toga 56 (58) muslimanskih
(13%): 10 muslimanskih u varoši Gradačac, 26 u varoši Modriča i 20 (22) u selima. Adem
Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 138-140.
10 Više o gračaničkim džamijama vidi: Edin Šaković, nav. čl., str. 69-70; Omer Hamzić,
Gračaničke džamije-historija i predanje, Gračanički glasnik, časopis za kulturnu
historiju, broj 5, Gračanica, 1998, str. 8-29.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
63
Nusret Kujraković
vatno nije bila džamija, već mesdžid11, kao separatno izgrađen objekat ili kao
posebna prostorija, namjenski uređena za vjerske obrede unutar jedinstvenog
tvrđavskog kompleksa. U prilog ove pretpostavke govori i podatak da od
samog početka Osmanske vlasti u Bosni od dvanaest tvrđava koje su održavali Osmanlije u Zvorničkom sandžaku12, u osam su bile podignute džamije
za posade u tvrđavama i evidentirani su vjerski službenici, dok u četiri „zbog
malobrojne posade, posebne bogomolje nisu bile ni podignute (do 1548.
godine, op. a.), ali je u tadanjim uvjetima svakako i tu postojao vjerski život i
obavljana molitva.“13 Jedna od te četiri tvrđave, u kojima prvobitno nisu podignute džamije, bila je i gradačačka tvrđava.14 Navedeni mesdžid vjerovatno je
prvi vakufski objekat na području Gradačca.
Ipak, provjereni i dokumentirani podaci o prvim poznatim i spomenutim
vakufima na području Gradačca odnose se na početak 18. stoljeća. Radi se o
prvoj spomenutoj i poznatoj Sultan Fatih Mehmed-hanovoj džamiji u gradačačkoj tvrđavi i dodijeljenom gedik timaru u Zelinji Gornjoj za izdržavanje
njenih imama i hatiba. Ova džamija spominje se prvi put 1123. godine po
Hidžri, odnosno 1711. godine.15 U ovom slučaju država se pojavljuje kao
graditelj džamije i vakif.16
Od druge polovine 18. stoljeća pa nadalje, gradačački vakufi doživljavaju svoj procvat i dosežu impozantne razmjere i utjecaj na društveni i urbani
razvoj Gradačca. Na osnovu dosadašnje istražene i dostupne historijske
dokumentacije, begovska porodica Gradaščević je prva poznata, a ujedno i
11 Mesdžid (ar.): manja muslimanska bogomolja u kojoj nema minbera, a obično ni munare
i u kojoj se, usljed toga, ne kljanja džuma-namaz i bajram-namazi. To je slučaj u Bosni.
Međutim, u muslimanskom svijetu ovaj termin označava džamiju. Teufik Muftić, nav. dj.,
str. 629. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 460.
12 Sandžak: oblast ili okružje u bivšoj Osmanskoj carevini. Abdulah Škaljić, nav. dj., str.
548.
13 Adem Handžić, nav. dj., str. 144.
14 Ipak, ne treba posve isključiti ni pretpostavku da je to mogla biti i džamija. I ova
mogućnost može se temeljiti na samom nazivu prve poznate i spomenute gradačačke
džamije u tvrđavi, koja se zvala Sultan Fatih Mehmed-hanova džamija, a koja se u
historijskim izvorima spominje nešto kasnije.
15 Preračunavanje hidžretskih godina u godine nove ere u ovom radu urađeno je po knjizi
Zejnila Fajića, Tabelarni pregled hidžretskih godina peračunatih u godine nove ere,
Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo,
1982.
16 Detaljnije o ovoj džamiji vidi: Husnija Kamberović, Sudbina džamije u Gradačačkoj
tvrđavi i pokušaj njene obnove 1891-1909. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju,
49/1999, Sarajevo, 2000, str. 256. Graditelj džamije nije mogao biti Fatih Mehmed II., jer
je on umro 1481. godine. Nahija Nenavište tada nije bila osvojena od strane Osmanlija.
Bliže je istini da je džamiji iz počasti dato njegovo ime. Vidi: Joseph von Hammer,
Historija Turskog Osmanskog Carstva 1., Zagreb, 1979, str. 230.
64
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
najznačajnija vakifska porodica u Gradačcu. Svojim vakufima u susjednim
gradovima Gračanici i Modriči, gdje su već postojali značajni vakufi, Gradaščevići daju novi zamah u ukupnom razvoju ovih gradova. Prvi poznati
legator17 iz kruga ove porodice bio je Mehmed-kapetan II, slijede njegovi
sinovi Osman-kapetan, Murat-kapetan, Husein-kapetan i Hadži Bećir-beg te
Hadži Ali-beg, Ahmed-begefendija/ Begefendija i Emin-beg. Njihovi vakufi
osnovani su od druge polovine 18. do polovine 19. stoljeća.
Krajem 19. stoljeća svoj vakuf osnivaju hadži Vasfija-hanuma, hadži
Bisera-hanuma, hadži Hatidža-hanuma, Tahire-hanuma, Behdžet-beg i Hadži
Reuf-beg. U prvoj polovini 20. stoljeća, tačnija 1925. godine aktiviran je
vakuf u novcu Mahmut-bega, sina Osman-paše. Gradaščevići su vjerske
objekte, zgrade i zemljišta uvakufljavali na prostoru Gradačca, Gračanice,
Modriče i Brčkog. Oni su posjedovali na tim prostorima svoja ogromna imanja.
Osnivanjem svojih vakufa, značajno su doprinijeli socijalnom, vjerskom, kulturnom i urbanom razvoju navedenih gradova. Medrese, džamije,
mesdžidi, sahat-kula, sirotinjski dom, mlin, hair-česme, dućani i atraktivne
zemljišne lokacije u čaršijama, činile su jezgro oko kojeg se razvijao grad i
prigradske mahale. Uvakufljavali su i knjige. Treba pridodati i njihove ostale
graditeljske aktivnosti koje nisu imale karakter vakufa. Na temelju relevantne
arhivske građe (gruntovni ulošci, spiskovi i iskazi vakufa), u ovom radu biti
će obrađeni vakufi gore spomenutih vakifa. Vakuf Husein-kapetana je ranije
obrađen i ovdje će se tretirati, vrlo koncizno, samo u obimu koji je nužan za
integralan uvid u vakufe Gradaščevića u ovom radu.18 Vakufski hajrati gradačačkih kapetana i begova iz porodice Gradaščević mogu se podijeliti na dvije
kategorije: na vjerske objekte i ustanove te na koristonosne vakufske zgrade
i zemljišta (dućani, magaze, kuće, odaje, stupe, mlinovi/vodenice, zemljišne
parcele). Broj koristonosnih vakufskih objekata varirao je tokom historije.
Moguće je osnovano pretpostaviti da je njihov vakuf jedan od većih u Bosni
i Hercegovini.
S obzirom na način vođenja dokumentacije Gradaščevića vakufa, nije
moguće odvojeno govoriti o koristonosnim vakufskim objektima i prihodima
vakufa kapetana Osmana, Murata i Huseina. Uzimajući u obzir način upravljanja kapetanskim vakufima, prvo će biti zasebno obrađena vakufska zemljišta i mukate pojedinih kapetana, a na kraju zajedno vakufski objekti, zgrade i
17 Legator (lat.): onaj koji nešto nekom zapiše u ostavštinu, oporučitelj. Bratoljub Klaić,
Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1979, str. 793.
18 Detaljnije o vakufu Husein-kapetana Gradaščevića vidi: Nusret Kujraković, Vakuf
Husein-kapetana Gradaščevića, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga
XXIX-XXX, Sarajevo, 2009, str. 65-98.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
65
Nusret Kujraković
zaključni računi njihovih vakufa. Vakufi ostalih Gradaščevića biti će obrađeni
zasebno i pojedinačno.
Upravljanje vakufom Gradaščevića
Kratak opći prikaz načina upravljanja vakufima neophodan je radi boljeg
razumijevanja teme ovog rada.19 Upravu jednog vakufa čini mutevelija20,
nazir21 i šerijatski sudija. Ove osobe određuju se vakfijom/vakufnamom.22
Uprava može biti i nasljedna, kao što je slučaj sa Gazi Husrev-begovim
vakufom, Gradaščevića vakufom itd. Mutevelija je glavni upravitelj i administrator jednog vakufa i može biti i žensko lice. Vrhovni nadzor nad vakufima ranije su imali kadije23 sve do centraliziranja vakufa u nas dolaskom
Austro-Ugarske. Za vrijeme Osmanlija, uprava vakufa je bila isključivo u
rukama mutevelja „pa kada je u turskoj upravi popustila disciplina i zavladala
korupcija i haos u državnoj administraciji, mutevelije su u mnogo slučajeva
zloupotrebljavale povjerenu imovinu...“24
Pred kraj osmanske vladavine došlo je do početne centralizacije vakufa i
uspostave Ministarstva vakufa, čime je izmijenjen način uprave i u našim krajevima. Na ovaj način ograničena je samostalnost mutevelije i pojačan nadzor
nad vakufskim prihodima. Pred kraj osmanske uprave u Bosni donesen je Zakon o postavljanju vakufskih službenika. Tako je stvorena posebna vakufska
hijerarhija. Šerijatski sudovi su izgubili funkciju vrhovnog nadzora i rješavali
su samo vakufske sporove i sastavljali vakufname. Ti propisi su uvedeni i kod
nas i važili su sve do 1878. godine. Tačnije, poslije austrougarske okupacije
vakufi su bili prepušteni sami sebi te se može reći da izvjesno vrijeme, otpri19 Vidi detaljnije: Hamid Kukić, Vakufi, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u FNR
Jugoslaviji br. 4-6, Sarajevo, april-juni 1951, str. 185-196. Više o vakufu i vakufnamama
vidi: Mehmed Ali Ćerimović, O vakufu (šeriatsko-vakufsko pravo), Državna štamparija
Sarajevo, Sarajevo, 1935; Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga
IV, 1976, knjiga V-VI, 1978, knjiga IX-X, 1983; Abduselam Balagija, Uloga vakufa
u vjerskom i svjetovnom prosvjećivanju naših muslimana, Beograd, 1935; Mehmed
Begović, Vakuf u Jugoslaviji, Beograd, 1963; Alija Bejtić, O ulozi vakufa u u izgradnji i
razvitku naših gradova, Narodna uzdanica, kalendar, 1941 itd.
20 Mutevelija (ar.): upravitelj vakufa. Teufik Muftić, nav. dj., str. 1672. Abdulah Škaljić, nav.
dj., str. 480.
21 Nazir (ar.): nadzornik, kontrolor. Teufik Muftić, nav. dj., str. 1506. Abdulah Škaljić, nav.
dj., str. 489.
22 Vakufnama (arp.-pers.), vakfijja (arp.): zakladnica, isprava o uvakufljenju, zavještajno
pismo. Teufik Muftić, nav. dj., str. 1664. Abdulah Škaljić, nav .dj., str. 637.
23 Kadija: šerijatski sudija. Teufik Muftić, nav. dj., str. 1208. Abdulah Škaljić, nav. dj., str.
378.
24 Hamid Kukić, nav. čl., str. 186.
66
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
like tri godine, nije postojao nikakav nadzor nad vakufima. Mutevelije su se
ponašale kao pravi vlasnici vakufske imovine. Uređenjem zemljišnih knjiga u
Bosni i Hercegovini „vakufske nekretnine su u tom vremenu u mnogo slučajeva upisivane kao vlasništvo dotadanjih zakupaca, a najčešće kao vlasništvo
samih mutevelija.“25 Stanje je popravljeno novom organizacijom Islamske zajednice. Formiran je Ulema-medžlisa 1882. godine, a 1883. godine Zemaljska
vakufska komisija koja je upravljala vakufima u Bosni i Hercegovini.26 Uz
članove muslimane bila su i dva vladina činovnika. Zemaljska vlada je imenovala predsjednika Zemaljske vakufske komisije a članove i kontrolora imenovalo je Zemaljsko ministarstvo finansija u Beču. Zemaljska vakufska komisija
imala je obavezu da evidentira sve vakufe, nadzire upravljanje tim vakufima i
izradi plan o njihovoj organizaciji. Komisiji je dodijeljena računarska pisarna
sa šefom kojeg je postavljalo Ministarstvo finansija.
Odlukom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu 1884. godine u svim
sreskim mjestima formirani su kotarski vakufski medžlisi na čelu s kadijama.
Povjereno im je da nadziru poslovanje vakufa na području dotičnog sreza. Na
čelu kotarskog vakufskog medžlisa bio je kadija kao državni službenik. Sjednicama je obavezno prisustvovao i izaslanik vlade. Počevši od 1888. uvedeno
je da svi vakufski organi dostavljaju viškove prihoda Zemaljskoj vakufskoj
komisiji u Sarajevu. Prihodi svih vakufa sačinjavali su zajednički fond svih
vakufa u Bosni i Hercegovini. Iz tog zajedničkog fonda nastala je Centralna
vakufska zaklada. Naredbom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu 1894.
godine izvršene su izmjene u organizaciji vakufske uprave. Umjesto Zemaljske vakufske komisije utemeljeno je Zemaljsko vakufsko povjerenstvo kao
savjetodavni i nadzorni organ i Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo (direkcija)
kao izvršni vakufski organ umjesto dotadašnje Računarske pisarne. Car je postavljao predsjednika Povjerenstva a članove Ministarstvo finansija u Beču.
Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo imalo je zadatak da nadzire sve vakufske zavode i kotarska vakufska povjerenstva, da odobrava njihove godišnje
budžete, da odlučuje o upotrebi vakufskih sredstava itd. Vršilo je disciplinsku
vlast nad vakufskim službenicima, upravljalo Zemaljskom vakufskom zakladom. Istom naredbom iz 1894. Zemaljska vlada je ovlaštena da nadzire cjelokupnu vakufsku imovinu i određuje svog povjerenika kao stalnog nadzornog
organa. Vladin povjerenik je imao ovlaštenje da obustavi primjenu svih
odluka Zemaljskog vakufskog ravnateljstva. Zemaljska vakufska zaklada
osnovana je 1890. godine. Njena imovina sastojala se od budžetskih viškova
same zaklade i svih samostalnih vakufa.
25 Hamid Kukić, nav. čl., str. 187.
26 Vidi detaljnije: Ustavi Islamske zajednice, ur. Muhamed Salkić, El-Kalem, Sarajevo,
2001.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
67
Nusret Kujraković
Treba naglasiti da „nizom naredaba bosanske vlade, vakufska uprava
s cjelokupnom imovinom bila je direktno podvrgnuta državnim odnosno
okupatorovim organima, jer sve važnije položaje čisto vjerske prirode kao i
vakufske službenike postavljala je tuđinska vlast. Sva važnija rješenja odobravala je austrijska uprava a najviši vjerski funkcioneri bili su tada potpuno
pod njenim uplivom.“27
Ovakvo stanje dovodi do autonomističkog pokreta za vjerskoprosvjetnu autonomiju pod vođstvom mostarskog muftije Ali Fehmija ef. Džabića
od 1899. do 1909. godine. U konačnici, 1909. godine donesen je Statut za
autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni
i Hercegovini. Ta nova organizacija unaprijedila je poslovanje vakufa. Izbijanjem Prvog svjetskog rata kontrola nad vakufima je oslabila a inflacija je
gotovo uništila vakufsku imovinu pa je poslije rata nastupila teška upravna
i finansijska dezorganizacija. U periodu između dva svjetska rata dogodile
su se izmjene u organizacijskoj strukturi vakufa. Autonomni štatut ukinut je
1929. godine i donesen je Ustav Islamske vjerske zajednice, koji je ostao na
snazi od 1930. do 1935. godine. Poslije rata 1945. godine vakuf je zadesila
teška sudbina. Nova komunistička narodna vlast je, sve do svoje propasti
1990. godine, izvršila neviđenu pljačku vakufske imovine. U navedenom
vremenskom razdoblju, a radi efikasnijeg upravljanja vakufima, nadležni
vakufski organi donosili su mnogobrojna uputstva i pravilnike koji se imali
za cilj da otklone brojne poteškoće, unaprijede vakufsku upravu i povećaju
prihode.28 U cilju racionalnijeg upravljanja vakufima i smanjenja troškova,
Vakufsko-mearifsko vijeće u Sarajevu donijelo je 1. aprila 1931. godine odluku o ujedinjenju samostalnih gradskih vakufa. Shodno ovoj odluci, Vakufska
direkcija je dopisom broj 20.485/32 od 10. novembra 1932. pozvala sva
vakufska povjerenstva da pristupe ujedinjavanju svih gradskih vakufa. Ujedinjenje je bilo samo u upravnom i gospodarsko-računovodstvenom pogledu, a
u gruntovnici su i dalje ostali odvojeni kao i dotada. Počevši od 1933. godine,
27 Hamid Kukić, nav. čl., str. 189.
28 Navedimo nekoliko primjera: dopis Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, br. 5796
od 7.06.1920. (smanjenje troškova poslovanja), Vakufsko-mearifski saborski odbor, br.
6151/29 od 20.11.1929. (Pravilnik o rukovanju sa vakufskim prihodima), Vakufskomearifski saborski odbor, br. 2785/929 od 10.01.1929. (popis pokretne imovine svih
vakufa), Vakufska direkcija, br. 3981/33 14.03.1933. (popis svih vakufskih nekretnina),
Vakufska direkcija, br. 74800/39 od 3.8.1939. (apel o zasadi voćnjaka na vakufima),
Vakufska direkcija, br. 1438/52 od 26.03.1952. (dostava podataka o ekspropisanim,
nazionaliziranim i otuđenim vakufskim nekretninama), Vakufska direkcija, br. 2707/53
od 16.06.1953. (čuvanje i ekonomisanje vakufskom imovinom), Vakufska direkcija, br.
468/59 od 29.01.1959. (uputstvo o tumačenju pojedinih propisa Zakona o nacionalizaciji
najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koji je objavljen u Službenom listu FNR
Jugoslavije br. 52 od 31.12.1958. godine) itd.
68
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
bilo je predviđeno da se upravlja s jednog mjesta i pravi jedan proračun. Ova
promjena podrazumijevala je da se dotadašnji pojedinačni vode kao ujedinjeni vakufi.
Prema zapisniku Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 22. decembra
1932., prethodno je imenovana Uprava ujedinjenog vakufa. Za inkasanta
Ujedinjenog vakufa izabran je Ismet-aga Sendić a za muteveliju hafiz Ibrahim-ef. Sendić, imam Husejnije. Prema dopisu Vakufske direkcije u Sarajevu br. 5499/32 od 24. marta 1932, u Gradačcu ujedinjeni sljedeći gradski
vakufi: vakuf Osmanov, Muratov i Husein-kapetanov, vakuf H. Bećir-begov
i Reuf-begov, vakuf Ženskog mekteba, vakuf Vasfi-hanume i Biser-hanume
Alajbegović te vakuf Hatidže-hanume. Također, Osmanov, Muratov i Husein-kapetanov vakuf u Modriči ujedinjen je s gradačačkim. Ovo ujedinjenje
gradskih vakufa odražlo se do 1960-ih godina.29
Prije obrade pojedinih vakufa, a radi razumijevanja predmeta rada, nužno
je pojasniti pravnu narav vakufskih mukata, jer su mnoga vakufska dobra
izdavana drugim licima pod mukatu.30 Treba razlikovati pravnu narav ili status mukate u osmanskom i austrougarskom periodu bosanskohercegovačke
historije. Bilo je mnoga vakufa u Bosni i Hercegovini pod mukatom. Takva
zemljišta su postala tako što su još u osmanskom periodu izdata drugim lici29 Svi prethodno navedeni dokumenti nalaze se u Arhivi Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
Vakufska direkcija u Sarajevu je 09.12.1931. pod brojem 18.372/31 donijela je privremenu uputu za upravu vakufa koji su ujedinjeni u smislu zaključka Vakufsko-mearifskog
vijeća od 01.04.1931., koji je odobren na sjednici Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog
vijeća od 03.11.1931. godine. Uputa je imala osam članova.
Ibrahim-aga H. Alijagić iz Modriče predložio je na sjednici Vakufskog povjerenstva u
Gradačcu od 10.04.1933., da se vakuf Osman, Murat i Husein-kapetana i vakuf H. Bećirbegov u Modriči odvoje od istih u Gradačcu i da se stave pod upravu jednog mutevelije
u Modriči sa ostalim gradskim vakufima. Iako je Vakufsko povjerenstvo prihvatilo ovaj
prijedlog i proslijedilo ga Vakufskoj direkciji u Sarajevu sa molbom da se prijedlog
usvoji, do razdvajanja ovih vakufa nije došlo. Presudilo je mišljenje Uprave Ujedinjenog
vakufa u Gradačcu koja je istaknula da su ovi vakufi uvijek bili pod upravom mutevelije
iz Gradačca. Sa ovim stavom Uprave upoznata je Vakufska direkcija dopisom broj 214/33
od 30.05.1933. uz priloženi izvještaj o prihodima spomenutih vakufa.
Iz dopisa Vakufske direkcije od 14.07.1933., br.8431/33, vidljivo je da je ona odbila
zahtjev za razdvajanje tih vakufa, koje je predlagao Ibrahim-aga H. Alijagić iz Modriče
obrazlažući to na sljedeći način: „Upravni odbor vakufsko-mearifskog vijeća u svojoj
sjednici od 12/VII 1933. tačka 4, a obzirom na mišljenje našeg računovodstva, obrazloženo mišljenje g. pretsjednika toga povjerenstva i tendenciju da se uprava vakufa ujedinjuje, zaključilo je da se uprava spomenutih vakufa ne razdvaja nego da ostane kao i do
sada, što izvolite primiti na znanje i upravljanje.“
30 Mukata (ar.): paušalna godišnja zakupnina (obično minimalna) koja se daje za nekretninu
uzetu pod dugogodišnji zakup. I sama nekretnina koja je izdata pod mukatu naziva se
mukatom. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 472.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
69
Nusret Kujraković
ma na korištenje pod uvjetom plaćanja trajne godišnje mukate (zakupnine).
Takvo zemljište zvalo se mukatei-kadima. Plaćanje godišnje mukate od strane
posjednika mukatali vakufskog zemljišta značilo je automatsko obnavljanje
najamnog ugovora sa vakufom kao vlasnikom zemljišta. Pravna narav mukate u osmanskom razdoblju ogledala se u sljedećem: vakufsko zemljište izdato
pod mukatu je i dalje bilo vlasništvo vakufa a na tom zemljištu, uz dozvolu
vakufa, zakupac kome je izdato zemljište mogao je sagraditi kuću, dućan i
druge objekte, čiji je bio i vlasnik. Vlasnici izgrađenih objekata morali su
vakufu plaćati dogovorenu godišnju mukatu sve dok sagrađeni objekti postoje na vakufskom zemljištu. Kada ti objekti prestanu postojati, u tom slučaju
zemljište je ostajalo u posjedu i vlasništvu vakufa. Dakle, u osmanskom periodu zakupac vakufa pod mukatu (mukatali-vakuf) mogao je ostvariti trajno
posjedovno pravo samo dok postoji objekat koji je on izgradio na vakufu, a
nikako nije mogao steći vlasnička prava na mukatali-vakufu.31
U austrougarskom periodu, donošenjem Gruntovničkog zakona ovakva
pravna narav mukata promijenjena je na štetu vakufa. Prema članu 24. tog
zakona, prilikom sastavljanja gruntovnica u Bosni i Hercegovini, vlasnik
izgrađenog objekta na vakufu upisan je u gruntovnici (gruntovnoj vlastovnici
B.) kao vlasnik i objekta i pod njom nalazećeg mukatali vakufskog zemljišta. To znači da je stekao i vlasnička prava, koja ranije nije imao. Vakufu je
u gruntovnoj teretovnici C. upisano samo pravo naplate neznatne godišnje
mukate. Ovim je vakuf izgubio svoja ranija vlasnička prava.32
U dopisu Vakufsko-merifskog saborskog odbora broj 1 ex 1916. od 1.
januara 1916. godine, koji je upućen svim Kotarskim Vakufsko-mearifskim
povjerenstvima izraženo je žaljenje zbog ovakve situacije. Konstatirano je
sljedeće: „Vakufsko pravo svojstvo mukate moglo se sačuvati samo prilikom
sastavljanja gruntovnog zakona. Da su onda pozvani mjerodavni islamski
faktori ustali u obranu vakufskog prava, da su objasnili i dokazali što je
u pravom smislu riječi mukata - možda ne bi došlo do čl. 24. gruntovnog
zakona.“33 Pitanje vakufa pod mukatom predstavljalo je ozbiljan problem
u funkcioniranju i boljem iskorištavanju mnogobrojnih mukatali vakufa u
Bosni i Hercegovini, naročito poslije austrougarske okupacije. Postojali su
veliki problemi s naplatom mukate, jer veliki broj zakupaca nije htio plaćati.
31 Vidi: Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za Bosnu i Hercegovinu, dopis broj 4759 od 24.
10. 1903. godine, Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
32 Gruntovnički zakon za Bosnu i Hercegovinu sa pripadajućim naputcima I. i II. i sa
naredbom o gruntovničkim povjerenstvima, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886. Isto
u: Glasnik zakona i naredaba za BiH 1878-1916.
33 Vakufsko-mearifski saborski odbor, akt broj 1 ex 1916 od 01. 01. 1916. godine, Arhiva
Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
70
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Njihovi dugovi vakufu su se gomilali. Za mnoge dugove nastupila je zastara.
Ozbiljnijoj naplati dugova pristupilo se oko 1893. godine. Efekti ove akcije
vakufske uprave nisu bili zadovoljavajući. U razdoblju od 1878. do 1941.
godine, zastara dugova, veliki troškovi pokrenutih sudskih sporova protiv
dužnika, želja vlasnika da se riješe gruntovnog tereta (mukate) i neznatne
visine mukata primorali su vakufsku upravu da pokrene akciju prodaje mukata i brisanja iz teretovnica. Zaključeno je da ne postoje šerijatske zapreke za
ovu akciju. Tokom navedenog razdoblja, utvrđeni su kriteriji prodaje/otkupa
mukata u zavisnosti od veličine i vrijednosti objekata na mukatali vakufu.34
U okviru gore spomenutih pravnih normi, upravljalo se i vakufom begovske porodice Gradaščević iz Gradačca. Sve do ujedinjenja 1933. godine,
vakufi gradačačkih kapetana Osman-bega, Murat-bega i Husein-bega, zatim
Hadži Bećir-bega, a kasnije i Hadži Reuf-bega bili su pod upravom jednog
mutevelije. Ovo se odnosi na njihove vakufe u Gradačcu i Modriči, izuzimajući Gračanicu. Prema nasljednoj porodičnoj tradiciji Gradaščevića, koja
se temelji na vakufnami Osman-kapetana od 19. rebiu-l-evela 1215/1800.
godine, njihovim vakufima upravljao je najstariji muški član porodice, a ako
ga nije bilo, mogao je biti i ženski član. Pored mutevelije, vakuf je imao i
inkasanta, koji je od dužnika ubirao vakufske kirije. Mutevelije ovih vakufa
su često određivale svoje većile.35 Poznato je da je Osman-kapetan odredio
svog sina Murat-kapetana za muteveliju svog vakufa. Početkom 20. stoljeća
mutevelija ovih vakufa često su bila lica izvan porodice Gradaščević. Uprava
vakufa bila je dužna da vodi računa o vakufskoj imovini i da ubire prihode,
zatim da sastavlja godišnje proračune i izvještaje. Jedan dio ovih izvještaja
je sačuvan i predstavlja dragocjen izvor raznovrsnih podataka za kulturnu
historiju.
34 Opširnije vidi: Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za BiH, akt broj 3999 ex 1889. iz 1899.
godine i broj 4759 od 24. 10. 1903. godine; Vakufsko-mearifski saborski odbor, akt broj1
ex 1916 od 01. 01. 1916. godine; Vakufska direkcija u Sarajevu, akt br. 13926/34 od
27. 08. 1936. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi. Ovi
akti nalaze se u fondovima spomenutih ustanova i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u
Sarajevu. Osim mukate, jedan od načina izdavanja vakufa drugim licima bio je idžareizemin.
Vakufska zemljišta pod idžarei zeminom (kirijom, najamninom) izdavana su pod najam
na određeni broj godina. Ugovorom najamnik je bio dužan da plaća redovitu najamninu
te da, ako vakufu zatreba, odmah izmjestiti svoju zgradu sa tog zemljišta. Za razliku od
mukata, vakuf pod idžarei-zeminom u vlastovnici gruntovnog uloška bio je upisan kao
vlasništvo dotičnog vakufa, a u teretovnici bilo je uknjiženo pravo zakupa na privatnu
osobu.
35 Većil, vekil (ar.): zastupnik, punomoćnik. Teufik Muftić, nav.dj., str. 1667. Abdulah
Škaljić, nav.dj., str. 639.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
71
Nusret Kujraković
Mutevelije vakufa porodice Gradaščević
Murat-kapetan Gradaščević
Murat-kapetan je prvi poznati mutevelija vakufa Gradaščevića. Njega
je imenovao njegov otac Osman-kapetan prilikom osnivanja svog vakufa i
sastavljanja svoje vakufname. Njegova uprava je obuhvatala vakuf njegovog
djeda Mehmed-kapetana i oca Osman-kapetana od 1800. do njegove smrti
1821. godine. Nije poznato da li je imao svog zamjenika.36
Hadži Muhamed-beg Gradaščević zv. Hadžibeg
Hadži Muhamed-beg Gradaščević zv. Hadžibeg sin je Hadži Bećir-bega,
Osman-kapetanova sina. Po kazivanju Muhameda-Bege Gradaščevića37, po
kojem je on i dobio ime, njegov djed hadži Muhamed-beg, po dolasku AustroUgarske u Bosnu 1878. godine, iselio se sa porodicom u Carigrad. S njim je
bio i njegov najstariji sin hadži Ahmed-beg. Nakon osam godina provedenih
u Turskoj, Hadžibeg se vraća u Bosnu i Hercegovinu. Za vrijeme boravka u
Carigradu, rodio mu se sin Mustaj-beg 1886. godine. Dužnost hadža obavio
je četiri puta, te je, vjerovatno, zbog toga i dobio nadimak Hadžibeg. Imao je
četiri žene: Devlet-hanumu Ibrahimpašić iz Travnika, Zuhre-hanumu Tuzlić
iz Tuzle, Devlet-hanumu Đumišić iz Banje Luke i Futnut-hanumu Huro iz
Užica. Imao je sinove: Arif-bega, Mustaj-bega, Osman-bega, hadži Ahmedbega i Husein-bega i kćerke: Tahiru, Muniru i Rašidu.38 Živio je u Gradačcu.
Imao je velike posjede u jednom komadu od Gradačca sve do Bosanskog
Šamca. Kako se priča, do Bosanskog Šamca nije morao ići tuđom zemljom.
Sve je bilo njegovo.
Umro je 1899. godine i ukopan je u haremu Sviračke džamije u Gradačcu.
Vakufom Gradaščevića upravljao je do 1885. godine39
36 O njegovoj Murat-kapetanovoj korespodenciji iz 1818.-1819. godine vidi: Riza-ef.
Muderizović, Biografija Mulle Mestvice i korespodencija Murad-kapetana Gradaščevića
iz 181-1819. godine, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XLIV, br. 2,
1932, str. 60-83.
37 Biografske podatke o Hadžibegu dobio sam od njegovog unuka Muhameda-Bege
Gradaščevića iz Gradačca prilikom našeg razgovora 13. 9. 2011. godine u prostorijama
BZK Preporod u Gradačcu.
38 Porodično stablo Osman-kapetana Gradaščevića. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac.
39 Dopis Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 11. 6. 1903. i 19. 11. 1903. godine, Arhiva
Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
72
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Hadži Ahmed-beg Gradaščević
Hadži Ahmed-beg je najstariji sin je hadži Muhamed-bega zv. Hadžibeg.
Bio je oženjen kćerkom Fadilpašića iz Sarajeva. Imao je troje djece: sina
Bećir-bega te kćerke Seniju i Hasibu. Još uvijek postoji kuća u kojoj je živio.
Nije poznato koje godine je išao na hadž.40 Mutevelijsku dužnost preuzeo je
od svog oca 1885. i vršio je sve do svoje smrti 1903. godine. Umro je 23. 8.
1903. godine.41 Umjesto njega za muteveliju je privremeno imenovan hafiz
Mustafa ef. Imamović.
Hafiz Mustafa ef. Imamović
Hafiz Mustafa-ef. Imamović je rođen 1853., a umro je 1918. godine u
Gradačcu. Naukovanje je završio u Istanbulu. Dužnost imama Husejnije vršio
je od 1880-tih. do smrti 1918. godine. Ukopan je u haremu džamije u kojoj
je decenijama služio. Bio je društveno vrlo angažiran. Član je bio kotarskog
medžlisa 1887. i 1892. godine. Biran je u džematski medžlis Gradačac.
Nakon smrti hadži Ahmed-bega postavljen je za privremenog muteveliju
1903. godine. Na toj dužnosti ostaje do polovine 1906. godine. Često je bio
inkasant vakufa. Od njega dužnost je preuzeo Mustaj-beg Gradaščević.42
Mustaj-beg Gradaščević
Mustaj-beg Gradaščević je sin hadži Muhamed-bega i Devlet-hanume.
Rođen je u Carigradu 1886, a umro je u Gradačcu 1936. godine.43 Ukopan
40 Biografske podatke o Hadžibegu dobio sam od njegovog unuka Muhameda-Bege
Gradaščevića iz Gradačca prilikom našeg razgovora 13.09.2011. godine u prostorijama
BZK Preporod u Gradačcu, a na temelju porodičnog stabla Gradaščevića.
41 Kotarski ured kao Šerijatski sud u Gradačcu, dopis od 15.11.1903. godine, Arhiva
Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
42 Zapisnik od 14.1.1904. godine o predaji računa i spisa vakufa Osman, Murat i Huseinkapetana u Gradačcu i Modriči privremenom muteveliji hafizu Imamoviću. Arhiva
Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
43 Za razliku od svog oca koji se privremeno iselio u Tursku nakon austrougarske okupacije,
Mustaj-beg je imao vrlo dobre odnose sa austrijskim carom Franjom Josipom. Car ga je
pozivao na koncerte u Beču. Prilikom jedne posjete caru Mustaj-beg mu poklanja sablju
i sedlo Husein-kapetana Gradaščevića, a car njemu poklanja prsten sa suhim pečatom
Austrije kojim je mogao dizati novac u bilo kojoj banci. Držeći do svog ugleda i časti,
Mustaj-beg nije nikada koristio ovaj prsten radi podizanja novca. Biografske podatke o
Mustaj-begu dobio sam od njegovog sina Muhameda-Bege Gradaščevića iz Gradačca
prilikom našeg razgovora 13.09.2011. godine u prostorijama BZK Preporod u Gradačcu. Prema jednom napisu u novinama, Mustaj-beg je poklonio caru Husein-kapetanov
kolan, kajiš za sablju, ručno ispleten od same žice suhog zlata, kojeg je naslijedio od
svoih predaka (star oko 300 godina), tri srebrne i izvana pozlaćene kutije, u koje su se
ANALI GHB 2011; 40 (32)
73
Nusret Kujraković
je u haremu Sviračke džamije u Gradačcu. Završio je školu Galatasaraj u
Carigradu s bratom Arif-begom. Prvi put bio je oženjen s Fahire-hanumom
iz Dervente s kojom nije imao djece, a drugi put sa Hasije-hanumom Kapetanović-Eminagić, kćerkom Emin-bega iz Tešnja. S njom je imao četvero
djece: kćerke Maidu i Devletu i sinove Muhameda-Begu i Mustafu. Bio je
veleposjednik.
Vakufom upravlja od polovine 1906. do oktobra 1915. godine kada je
morao ići na odsluženje vojnog roka. Postavljen je dekretom Predsjedništva
Ulema-medžlisa broj 308 od 25. aprila 1906, a razriješen dužnosti dekretom
broj 14089 od 12. novembra 1916. godine. On je odredio hafiza Mustafu ef.
Imamovića za svog zastupnika i inkasanta.44
Hafiz Hakija Hadžihafizović
Hafiz Hakkija Hadžihafizović sin je hadži hafiza Emina ef. Mulaosmanovića. Hafiz Hakija bavio se trgovinom i nije obavljao imamsku dužnost. Ne
zna se kada je i zašto hafiz Hakija odbacio očevo i uzeo novo prezime Hadžihafizović.45 Na dužnost mutevelije postavljen je dekretom Vakufsko-mearifskog saborskog odbora broj 13543 od 8. septembra 1916. godine umjesto
hafiza Mustafa-ef. Imamovića. Mutevelijsku dužnost vršio je od 1916-1918.
godine.
Hafiz Ibrahim-ef. Sendić
Hafiz Ibrahim-ef. Sendić, sin Ahmetov, rođen je 1871. godine u Gradačcu. Umro je 1953. godine i ukopan je u haremu džamije Husejnije. Završio je
stavljali puščani fišeci, zatim jedna veća Hadži Bećir-begova srebrna kutija, ukrašena sa
džamijom sa dvije munare i nož Murat-kapetana. Vidi: Mustaj-beg Gradaščević Njegovu
Veličanstvu, Sarajevski list, broj 141, subota 11. juna 1910., str. 3.
44 Zapisnik od 3.6.1906. i 9.7.1906. o primopredaji vakufske dokumentacije od hafiza
Imamovića novopostavljenom muteveliji Mustaj-begu Gradaščeviću. Arhiva Medžlisa
Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
45 Njegov otac hadži hafiz Emin umro je 1862/63. godine. Ukopan je u haremu Sviračke
džamije. Živio je u gradačačkoj mahali Svirac. Bio je trgovac. Ženio se dva puta. Iz prvog
braka sa suprugom Fatimom imao je troje djece: Raifa, Ragiba i Evliju. Iz drugog braka
hafiz Emin je imao sinove hafiza Hakkiju i malodobnog Rizu koji je umro 3-4 godine
iza očeve smrt, te kćerke Zuhru, koja je bila udata za Muju Kovačevića iz Tarevaca kod
Modriče (umrla oko 1890.) i Rabiju koja je bila udata za Mustafu ef. Alića, šerijatskog
službenika u Donjoj Tuzli. Hafiz Emin je utemeljio evladijet vakuf. Pored njegove
djece, dio prihoda je određen i za Sviračku džamiju. Vakuf se sastojao od jedne baščešljivika u Zelinji Gornjoj i dva dućana u čaršiji. Hafiz Emin je imao brata hafiza Osmana
Mulaosmanovića, koji je imao sinove Saliha, hadži hafiza Ibrahima ef. i hadži Mustafu.
Zapisnik od 1905. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
74
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
osnovnu školu i Svirac medresu. Dužnost imama u džamiji Husejniji obavlja
od 1. januara 1928. do kraja 1952. godine. Predavao je islamsku vjeronauku
u narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu od 1921. godine do prelska na dužnost
u Husejniji. Za muteveliju vakufa begovske porodice Gradaščević postavljen
je dekretom Vakufsko-mearifskog saborskog odbora broj 13533/18 od 10.
augusta 1918. godine. Upravljao je u razdoblju od 1918-1925. i 1941-1952.
godine. Na imamskoj i mutevelijskoj dužnosti naslijedio ga je hafiz Džemal
ef. Hodžić zv. Gagić.46
Hafiz Nurija Džaferović
Hafiz Nurija Džaferović je radio i živio u Gradačcu. Po kazivanju Sadike
Sarajlić47, hafizovi preci su se doselili u Gradačac iz Gornje Tuzle. Imao je tri
sina Osmana, Husejna i Hasana, i tri kćerke Hatu, Ćatibu i Safiju. Njegovo
imanje s porodičnom kućom nalazilo se kod mezarja Kadić bašča. Nije radio
kao imam, hatib ili muallim. Nije poznato kada je završio hifz Kur‘ana. Umro
je 1932. godine i ukopan je u mezarju Kadić bašča u Gradačcu. Vakufom
Gradaščevića upravljao je od 1926-1932. godine. Na mutevelijskoj dužnosti
naslijedio ga je sin Osman.
Osman Džaferović
Osman Džaferović, sin hafiza Nurije, rođen je u Gradačcu. U njemu je
proveo svoj radni i životni vijek. Bio je privrednik. Oženio se s Pašom, kćerkom hafiza Mehmeda ef. Kovačevića, muderrisa Murat-kapetanove medrese
u Gradačcu. Imao je tri sina Mustafu, Nuriju i Mehmeda i dvije kćerke Sadiku i Esmu. Osman je bio prvi mutevelija ujedinjenih gradačačkih gradskih
vakufa. Na dužnosti je ostao od 1933-1936. godine.48
Jusuf Džaferović
Jusuf Džaferović je rođen u Gradačcu gdje je proveo svoj životni vijek.
Bavio se kovačkim zanatom. Upravljao je vakufom od 1937-1940. godine.
46 Dosije hafiza Ibrahim-ef. Sendića, Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
47 Podatke o hafizu Nuriji dobio sam od njegove unuke Sadike Sarajlić, rođ. Džaferović,
kćerke hafizovog sina Osmana za vrijeme razgovora dana 17.06.2008. godine u njezinoj
porodičnoj kući. Rođena je 1931. godine. Sadika je udata za Pašana Sarajlića i živi
u Gradačcu u blizini džamije Husejnije. Sa majčine strane, ona je i unuka muderrisa
Kovačevića, jer je njena mati Paša muderrisova kćerka.
48 Podatke o Osmanu Džaferoviću dobio sam od već spomenute njegove kćerke Sadike 17.
06. 2008. godine.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
75
Nusret Kujraković
Od njega je dužnost preuzeo hafiz Ibrahim ef. Sendić. Po aktu džematskom
medžlisa Gradačac od 1. maja 1939. godine bio je u građevinskom odboru za
popravak Husejnije.
Hafiz Džemal-ef. Hodžić zv. Gagić
Hafiz Džemal-ef. Hodžić zv. Gagić rođen je 1922. u Srebreniku, a umro je
1993. godine u Gradačcu. Ukopan je u mezarju Šehitluci u Gradačcu. Završio
je gradačačku Svirac medresu. Imamsku dužnost obavljao je u Bosanskom
Novom, zatim u gradačačkim džamijama Reuf-begovoj, Husejniji i Bukvari.
Jedno vrijeme je radio i u Odžaku. Umirovljen je kao imam džamije Bukvara
u Gradačcu. Ujedinjenim gradskim vakufima upravljao je od 1953-1963.
godine. Mutevelijsku službu predao je hafizu Mehić Mustafi ef. Mehiću.49
Pregled vakufa i vakifa begovske porodice Gradaščević
U ovom dijelu rada biti će prezentiran pregled svih vakufa i vakifa iz gradačačke begovske porodice Gradaščević. Prikaz kapetanskih vakufa slijedi
prije obrade ostalih vakufa.
Vakuf Mehmed-kapetana Gradaščevića
Vakuf Mehmed-kapetana Gradaščevića prvi je poznati vakuf ove gradačačke begovske porodice.50 On je sagradio jedan mesdžid u gradačačkoj
mahali Svirac. Podatak o postojanju ovog mesdžida nalazi se u vakufnamama
njegovih sinova kapetana Osman-bega i Murat-bega. Tačno vrijeme izgradnje
i lokacija mesdžida nisu poznati. Pretpostavlja se da je mesdžid sagrađen u
drugoj polovini 18. stoljeća, i to prije 1795. godine. Imam ovog mesdžida
obavljao je samo tri dnevna namaza a za tu službu dobivao je naknadu od
30 groša. U istom razdoblju u gradačačkoj tvrđavi postojala je Sultan Fatih
Mehmned-hanova džamija.
49 Dosije hafiza Džemala ef. Hodžića zv. Gagić, Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac.
50 Mehmed-kapetan je imao sinove Osman-bega, Derviš-bega i Mustaj/Mustafa-bega. Po
najnovijim saznanjima, ovaj kapetan je upravljao gradačačkom kapetanijom od 1765.
godine do 1781. godine kada se zadnji put spominje u izvorima mada je, po tvrdnji
Kreševljakovića i poslije te godine bio kapetan. Na kapetanskoj dužnosti naslijedio ga
je sin Osman-beg i to prije 1795. godine. Vidi: Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u
Bosni i Hercegovini, drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1980, str. 194-196 i Husnija
Kamberović,Husein-kapetan Gradaščević…, nav. dj., str. 8-9.
76
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Vakuf Osman-kapetana Gradaščevića
Osman-kapetan, sin Mehmed-kapetana, osnovao je svoj vakuf 1800.
godine.51 To se može zaključiti na temelju njegove vakufname, koja je sastavljena 19. rebiu-l-evvela 1215. godine po Hidžri, odnosno 10. august 1800.
godine.52 Vakufnamu (zakladnicu), prema propisu legalizirao je kadija kadiluka Gradačac s Gračanicom Mehmed Sadik. Ovom činu sudskog registriranja i
punovažnosti uvakufljenja u Šerijatskom sudu bili su prisutni sljedeći svjedoci: Mehmed-aga iz Gračanice, Ibrahim-aga iz Gračanice, Hadži Ahmed, sarač
iz Gračanice, Mustafa efendija, muderris iz Gračanice, Ibrahim efendija iz
Maglaja, Nuh efendija iz Gradačca, Derviš Ibrahim-beg iz Gradačca i ostali.
Upravljanje ovim vakufom zadržao je u krugu porodice, nasljedno, počevši
od najstarijeg muškog potomka pa tek onda ženskog potomka, u slučaju da
ne bude muških potomaka. Shodno tome, Osman-beg kapetan odredio je za
muteveliju svog najstarijeg sina Murat-kapetana, a za nadzornika vakufa pisa51 Osman-kapetan je sin Mehmed-kapetana. Upravljao je kapetanijom od prije 1795. do
smrti 1812. godine. U literaturi postoje oprečne informacije o broju njegovih sinova.
Kreševljaković navodi da je imao šest sinova: Murat-bega (ubijen 1821. u Travniku),
Osman-paša (umro 1813.), Husein-beg, Zmaj od Bosne (1802.-1834.) i hadži Bećir-beg
(umro 1846/47, ukopan u haremu Sviračke džamije). Muharem-beg (umro prije 1821.)
i Ibrahim-beg (umro prije 1812.). Zanimljivo je da Kreševljaković u spomenutom djelu
ne navodi samo Hamza-bega (umro 1797/98., ukopan u mezarju sa više naziva: Pašino
groblje, Buban, Sendića mezarje i Kapetanovića. Nalazi se na raskrsnici puta za Tuzlu).
Husnija Kamberović spomenutog Ibrahim-bega poistovjećuje sa Ibrahim-begom (umro
prije 1813.), koji je ukopan u haremu Sviračke džamije, dok Esad Sarajlić istog Ibrahim-bega, ukopanog u Svircu smatra bratom hadži Salih-bega i Hadži Ali-bega, sinova
Derviš-bega.
Usporedi: Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u BiH…, nav. dj., str. 194-196; Husnija
Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević…, str. 8-9 i Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom…, nav. dj., str. 155.
52 Vakufnama Osman-kapetana Gradaščevića (Gradačac 19. rebiu-l-evvel 1215./10. august.
1800. godine). Vakufnama Osman-bega, sina Mehmed-begova, gradačačkog kapetana
(prva polovica originala otkinuta i izgubljena, a druga polovica veličine 30x281/2 cm.
Vidi: Gazi Husrev-begova biblioteka, Vakufnama Osman-kapetana, red. br. 131, str. 237,
a jedan prijepis pod brojem 31(131). Sačuvani sidžil časna naredba, Mehmed Sadik, nek
mu je oprošteno; zadužen kao halifa u kadiluku Gradačac sa Gračanicom (ovjera kadijinog zastupnika tj. halife); Vrednosni papir radi ispisa hudždžeta o kupoprodaji od 10012000 groša; Vrijednost groša 1 (ispis na primjerku vakufname prepisane sa ovjerenog
prijepisa). Sadržaj ove vakufname u prijevodu Alije Bejtića objavljen je u Gračaničkom
glasniku br. 2, 1996, str. 29-30. Prijevod ove vakufname, koji nije javno publikovan,
sačinila je i Azra Gadžo Kasumović, a za potrebe Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
Međutim, ona je zamijenila naziv Gračanice sa Gradačcom, te je, budući da je Osmankapetan iz Gradačca, mislilia da je on sve vakufe ostavio u Gradačcu, a niti jedan u Gračanici, koju ona uopće ne spominje. U vakufnami se spominje i Gradačac i Gračanica,
baš kako je to naveo Alija Bejtić.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
77
Nusret Kujraković
ra/katiba mehkeme53 u Gračanici Mustafu, sina Salih-age. Također, funkcija
nadzornika vakufa bila je nasljednog karaktera.
Osman-kapetan je istaknuo da je vakuf na upravljanje predao „u ruke
spomenutog mutevelije mog sina Murata, s nadom da će se mutevelija, nazir,
plemenite sudije i ugledni, ispomagati oko spomenutih vakufa i oko njihove
popravke radi istine Uzvišenog Allaha koji kaže: Pomažite se u dobročinstvu
i pobožnosti.54 Izdat je šerijatski hudždžet55 i dat u njegove ruke.
U vakufnami, vakif Osman-kapetan naglašava: „Izvršio sam uvakufljenje
iskreno radi Allaha s namjerom da potrošim ono što je brzoprolazno i da steknem ono što je vječno na što upućuju riječi Ono što je kod vas nestaje, a ono
što je kod Allaha je vječno.56 Vakufnama sadrži nazive uvakufljenih hanova,
dućana, objekata i zemljišnih dobara. Navedeni su i uvjeti vakifa koji ustvari
određuju kako i za šta će se trošiti sredstva od iznajmljivanih vakufskih zgrada i zemljišta.
Po vakufnami, Osman-kapetan uvakufio je sljedeće objekte i zemljišne
parcele:
1. Han u kasabi Gračanici,
2. Dva dućana (ili više dućana - dukanejn i dukanin) pored velike džamije u istom gradu,
3. Jedan mlin u istom gradu,
4. Jednu stupu u istom gradu,
5. Tri dućana koje je napravio u kasabi Gradačcu kod Čaršijske džamije
sa sobama nad tim dućanima,
6. Zemljišta u kršćanskoj mahali u Gradačcu,
7. Zemljišta u kršćanskoj i ciganskoj mahali u Gračanici,
8. Medresu koju je napravio u Gračanici,
9. Bijelu džamiju u Modriči,
10. Mekteb (muallimhana) kod džamije u Modriči,
11. Sirotinjski dom (fakirhana) u Gradačcu.
Vakif je postavio uvjete da se navedeni dućani, han, sobe nad dućanom,
stupa i mlin izdaju svake godine pod zakup a zakupnina će se trošiti u ove
svrhe:
53 Mehkema, mehćema (ar.): sud, sudska zgrada. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 453.
54 Kur’an, 5:2.
55 Hudždžet (ar.): sudska presuda, pismena isprava koja ima dokaznu moć. Abdulah Škaljić,
nav. dj., str. 335.
56 Kur’an, 16:96.
78
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
1. Muderrisu u medresi koju je Osman-kapetan sagradio u Gračanici,
godišnje 100 groša,
2. Službeniku, koji će obavljati imamat i hatabet u džamiji koju je
Osman-kapetan sagradio u Modriči i mualimsku dužnost u mektebu uz džamiju, godišnje 100 groša,
3. Imamu, koji će klanjati tri propisana namaza u mesdžidu koji je
sagradio njegov otac Mehmed-kapetan u mahali Svirac u Gradačcu, godišnje
30 groša,
4. Godišnje po 40 groša onim koji će biti imami u spomenutom Sirotinjskom domu, kojeg je Osman-kapetan podigao u Gradačcu,
5. Za muteveliju se određuje najstariji sin legatorov Murat, a iza njega
sljedeći najstariji potomak muški, pa onda ženski,
6. Nadzornik vakufa bit će katib mehkeme u Gračanici Mustafa, sin
Salih-agin s godišnjom plaćom od 10 groša,
7. Iz viška vakufskih prihoda imaju se popravljati vakufski objekti u
sporazumu s mutevelijom i nadzornikom vakufa.
Konkretniji podaci o uvakufljenim zemljišnim parcelama, koji nisu dati
u vakufnami, mogu se utvrditi na osnovu vakufske dokumentacije u kojoj se
govori o vakufskim parcelama koje se vode kao vakufi i one koje su izdavane
pod godišnji zakup.
Tabela 1: Pregled vakufa Osman-kapetana Gradaščevića u Modriči
(1933. i 1938.)57
r.b.
1
2
Opis nekretnine
Gradilište pod dućanom - Šić mahala
Gradilište pod dućanom - Šić mahala
Ukupno:
Katastar- Broj z.k.
ska općina uloška
Broj
kat.č.
PovršiVrijednost
na u m2
Modriča
782
10/43
070
Modriča
782
19/44
160
230
57 Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od 21.
9. 1933. godine. Isti spisak je sastavljen i 1938. godine. Spisak je sačinio tadašnji pisar
Abdulkadir Bilajac. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
79
Nusret Kujraković
Tabela 2: Pregled mukata Osman-kapetanova vakufa u Modriči (1933.)58
Red.
broj
Katastar- Grunt.
ska općina uložak
1
Modriča
15
2
Modriča
18
3
Modriča
20
4
Modriča
22
5
Modriča
25
6
Modriča
26
7
Modriča
36
8
Modriča
39
9
Modriča
41
10
Modriča
42
Broj Površina
Opis nekretnine
kat.č.
u m2
9/107
9/219
9/267
9/63
660
080
260
900
9/61
260
9/188
9/189
9/239
9/59
9/60
9/185
9/186
9/253
9/56
9/55
9/33
9/32
9/178
9/34
9/47
9/232
9/45
9/48
6/209
9/43
1040
140
110
591
105
190
320
039
079
611
870
220
340
540
980
060
340
2270
031
720
9/42
210
9/44
3/5
200
2210
Kućište bašča
kućište s kućom
bašča kućište
bašča šljivik
dvorište s kućom
i kućištem
bašča šljivik
dvorište kod kuće
dvorište
kućište
bašča šljivik
bašča šljivik
dvorište
magaza
magaza
kućište s kućom
kuća br. 26
bašča
bašča
bašča šljivik
bašča šljivik
kućište s kućom
kuća br. 41
bašča šljivik
gradilište
kuća br. 42
dvorište s kućištem
dvorište
bašča šljivik
Godišnja
mukata
forinta novčić
0
80
0
56
1
46
1
4
0
72
1
4
0
72
0
48
1
12
1
20
58 Srez Gradačac, br.107/33 od 21. 9. 1933., Spisak vakufskih mukata koje pojedinci po
gruntovnom stanju imadu vakufu plaćati. Zanimljivo je spomenuti da je po ovom spisku
bilo ukupno 204 mukate, od toga je bilo 144 mukate Gradaščevića. Mukate Osmankapetana u Modriči evidentirane su pod rednim brojem od 119-135. Arhiva Medžlisa
Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
80
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
11
Modriča
43
12
Modriča
44
13
Modriča
46
14
15
Modriča
Modriča
48
49
16
Modriča
680
17
Modriča
709
Ukupno:
9/75
9/231
9/243
9/73
9/229
9/70
9/62
9/69
9/67
9/187
448/2
453
287/1
288
1039/1
287/2
287/3
3370
080
020
1300
180
1255
140
372
948
1135
6600
4070
6930
7570
11560
3020
1840
64.776
bašča šljivik
kućište s kućom
kuća
bašča šljivik
kućište s kućom
kuća br. 46
bašča
kuća br. 48
dvorište
bašča šljivik
bašča šljivik
bašča šljivik
oranica Oteža
oranica Oteža
oranica Otoka
oranica Oteža
oranica Oteža
2
40
0
40
0
40
0
0
12
32
0
64
97
40
Tabela 3: Pregled vakufa Osman-kapetanove medrese u Gračanici (1895.)59
R/b
Opis nekretnine
1
2
3
4
5
6
7
8
Kuća sa kućištem
bašča šljivik
gradilište sa dvoriš
kuća sa kućištem
gradilište sa pekarom
gradilište sa pekarom
mlinište sa mlinom
kuća sa kućištem
Ukupno:
Katastarsk
općina
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Broj grunt.
uloška
288
288
288
288
288
288
288
332
Broj
kat.č.
16/12
16/9
17/65
17/67
16/53
17/66
23/3
17/26
Površina
u m2
090
417
45
345
75
210
30
116
1.328
59 Iskaz svih vakufskih nekretnina, koji se nalaze u kotaru Gračanica od 23. januara 1895.
godine poslat na zahtjev Zemaljkog vakufskog ravnateljstva u Sarajevu br. 275/95 od
7. augusta 1895. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gračanica, fond Vakufi.
Kopija ovog iskaza nalazi se i u Arhivi Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, fond
Vakufi.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
81
Nusret Kujraković
Tabela 4: Pregled mukata Osman-kapetanova vakufa u Gračanici (1895.)60
Red.
broj
1
2
3
4
5
6
Katastarska
općina
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Ukupno:
Grunt.
uložak
550
550
550
550
550
164
Broj Površikat.č. na u m2
32/71
042
32/1
1.140
33/11 8.680
33/12
480
33/13
410
33/14
375
11.127
Opis
nekretnine
Kuća sa mejtefom
šljivik staro greblje
šljivik bašča
Godišnja
mukata
šljivik mali vakuf
kuća s dvorištem
Tabela 5: Pregled mukate vakufa Osman-kapetana i Hadži Bećir-bega u
Gradačcu61
Red.
broj
Katastarska Grunt.
općina
uložak
1
2
Gradačac
Ukupno:
1396
1453
Broj
kat.č.
Površina u m2
Opis
nekretnine
13/149
5/88
5/97
048
980
3730
4.758
Plac pod dućanom
bašča šljivik
oranica
Godišnja
mukata
kruna helera
100
10
100
10
Tabela 6: Zbirni pregled Osman-kapetanova vakufa u Gračanici,
Modriči i Gradačcu
GRAČANICA
MODRIČA
GRADAČAC
Vakufska zemljišta
Vakufska zemljišta
Vakufska zemljišta
Vakuf Medrese mukate
vakuf
mukate
vakuf
mukate
1.328
11.127
230
64.776
nepoznato
4.758
Ukupna površina u m2 vakufa i mukata u Gračanici, Modriči i Gradačcu: 82.219
Vakufski objekti u
Vakufski objekti u
Vakufski objekti u
Gračanici
Modriči
Gradačcu
- han, dva dućana, stupa i - Bijela džamija i
- tri dućana sa sobama i
medresa
mekteb
sirotinjski dom (fakirhana)
60 Iskaz svih vakufskih nekretnina nalazećih se u kotaru Gračanica od 23. januara 1895.
godine poslat na zahtjev Zemaljskog vakufskog ravnateljstva u Sarajevu br. 275/95 od 7.
augusta 1895. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gračanica, fond Vakufi. Kopija
ovog iskaza nalazi se i u Arhivi Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, fond Vakufi.
61 Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od
21.09.1933. godine. Ove zajedničke mukate pripadale su njihovim vakufima u Gračanici.
Evidentirane su pod brojem 158-159. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, fond
Vakufi.
82
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Interesantno je primijetiti da Osman-kapetan ne spominje u vakufnami
medresu u Gradačcu. To znači da on nije sagradio medresu u mahali Svirac
u Gradačcu. Ovo je vrlo raširen podatak gotovo u svim radovima koji su
se bavili ovom tematikom. Ta dosadašnja pretpostavka naprosto nije tačna.
Dodatni prilog u korist činjenice da Osman-kapetan nije napravio medresu u
Gradačcu jeste i podatak da ni Murat-kapetan, niti Hadži Bećir-beg, njegovi
sinovi, jedan u svojoj vakufnami, a drugi u vasijetnami ne spominju očevu
medresu u Gradačcu, ali navode njegovu medresu u Gračanici.62
Gradnja pekare Osman-kapetanova vakufa u Gračanici
Krajem 1898. godine pokrenuta je akcija za izgradnju pekare i jedne
zgrade na mjestu Mula Omerov han na vakufu Oman-kapetana u Gračanici.
Troškovi gradnje pekare iznosili bi 720, a vakufske zgrade 1.850 forinti.63 U
martu naredne 1899. godine64 troškovi izgradnje predviđenih vakufskih zgrada iznosili su 2.560 foriniti. Iz kasnije dokumentacije vidi se da je trebalo
izgraditi zgrade Šiljak Han, Mula Omerov han i jednu pekaru. U prepisci sa
Zemaljskim vakufskim ravnateljstvom za Bosnu i Hercegovinu, Kotarsko
vakufsko povjerenstvo u Gračanici navodi da se na mjestu gdje treba da se
gradi Šiljak Han uz vakuf Hadži Bećir-bega nalazi jedna parcela površine 362
m2 u vlasništvi Marka Nedića iz Gračanice, koja je procijenjena na 600 kruna.
Predlaže da se ona otkupi, jer bi se na taj način dobilo šire dvorište i površina
hana. Zatražili su dozvolu i pomoć za kupovinu iste od Centralne vakufske
zaklade u Sarajevu.
Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo je udovoljilo njihovom zahtjevu i odobrilo pomoć u iznosu od 7.140 kruna kao naknadu za novogradnju pekare i
kuće/hana za Osman-kapetanov vakuf te kuće za Hadži Bećir-begov vakuf.
Zatraženo je da se sprovede licitacija za odabir najpovoljnijeg izvođača radova, a prema dostavljenim nacrtima i troškovnicima.65 Pekara je izgrađena
naredne godine i davala je značajne prihode.
62 Detaljnije o gračaničkim medresama vidi: Hifzija Suljkić, Omer Hamzić, Gračaničke
medrese, njihovi graditelji, muderrisi i učenici, Gračanički glasnik, časopis za kulturnu
historiju, 1999, broj 7, str. 57-67. Medresa je bila nacionalizirana, ali je 1990. godine
vraćena u posjed Medžlisa Islamske zajednice Gračanica.
63 Kotarsko vakufsko povjerenstvo u Gračanici, dopis od 15. decembra 1898. sa potpisom
mutevelije hafiza Seida Omerbegovića. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gračanica.
Fond Gračanički vakufi.
64 Isto, dopis iz marta 1899. godine.
65 Isto, dopis Kotarskog Vakufskog povjerenstva u Gračanici broj 57 i 58 od 11. juna 1900.
godine. Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za BiH, dopis broj 2446 ex 900 od 20.05.1900.
godine.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
83
Nusret Kujraković
Vakuf Murat-kapetana Gradaščevića
Murat-kapetan osnovao je svoj vakuf 1810. godine. To se može zaključiti
na temelju njegove vakufname, koja je sastavljena 19. rebiu-l-evvela 1225.
godine po Hidžri, odnosno 10. aprila 1810. godine.66 Vakufnamu je legalizirao
kadija kadiluka Gradačac s Gračanicom Mehmed Sadik. Ovom činu sudskog
registriranja i punovažnosti uvakufljenja u Šerijatskom sudu bili su prisutni
sljedeći svjedoci: Hadži Hasan-efendija, Husein-efendija, Hadži Sadik-efendija, Ahmed Odobašić, Jahja-aga, hasečija, Omera-ga, topči-aga, Derviš
Omer-efendi Muftić, Osman-efendi Muderizović, Hadži Mustafa-aga i ostali.
Gradačački kapetan Murat-beg, uvakufio je sljedeće nekretnine i objekte:
1. Medresu, koju je sagradio u gradu Gradačcu,
2. Medresu, koju je sagradio u kasabi Gračanici,
3. Jedan han u Gradačcu sa šest dućana u prizemlju, šest soba na spratu i jednom kafanom, te sa sijenicom, slamarom, hambarom i dvije
magaze,
4. Deset dućana prema spomenutom hanu,
5. Osam dućana, jedna pekara i pet soba u Gradačcu,
6. 18 parcela zemljišta u Kršćanskoj mahali u Gradačcu,
7. Devet dućana pod medresom u Gradačcu,
8. 13 parcela zemljišta u kršćanskoj mahali u kasabi Gračanici,
9. Osam dućana u kasabi Modriču,
10. Dvije pekare u Modriču,
11. 15 parcela zemljišta u Modriču,
12. Osam dućana pod medresom u Gračanici.
Odredio je nakon toga sljedeće: „Ako žitelji na spomenutim uvakufljenim
zemljištima budu htjeli međusobno prodati koji objekat na tom zemljištu,
66 Vakufnama Murat-kapetana Gradaščevića Gradačac, od 19. rebiu-l-evvela 1225./24
aprila 1810. godine. Prijepis na pergamentu vel. 61x281/2 cm; ovjerio ga kadija kadiluka
Gradačac sa Gračanicom Mehmed Sadik potpisom i muhurom ovalnim na početku
isprave; u muhuru se ispod imena Mehmed Sadik razabire oznaka godine).
Vidi: Gazi Husrev-begova biblioteka, Vakufnama Murat-kapetana, I, red. br. 132, str. 236,
a jedan prijepis pod brojem 32 (132). Sadržaj ove vakufname u prijevodu Alije Bejtića
objavljen je u Gračaničkom glasniku br. 2, 1996, str. 29-30. Prijevod ove vakufname,
koji nije javno publikovan, sačinila je i Azra Gadžo Kasumović, a za potrebe Medžlisa
Islamske zajednice Gradačac.
84
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
trebaju prethodno uzeti od mutevelije ovog vakufa “hardži teskeru” uz uplatu
takse od jednu akču koju mutevelija ne smije prekoračiti.“
Od godišnjih prihoda uvakufljenih koristonosnih objekata podmirivat će
se sljedeće potrebe:
1. Muderrisu Murat-kapetanove medrese u Gradačcu, godišnje 700
groša,
2. Prvom kalfi muderrisa, 100 groša,
3. Drugom kalfi muderrisa, 75 groša,
4. Trećem kalfi muderrisa, 75 groša,
5. Podvorniku medrese, 50 groša,
6. Muderrisu medrese u Gračanici, godišnje 50 groša,
7. Za popravljanje sahata na Sahat-kuli u Gradačcu, godišnje 150 groša,
8. Dodatak plaći muderrisa u medresi umrlog oca u Gračanici, godišnje
150 groša,
9. Plaća naziru očeva vakufa godišnje 60 groša,
10. Dodatak plaći koju je otac odredio imamu u Konaku, godišnje 110
groša,
11. Dodatak plaći imama očeve džamije i muallimu očeva mekteba u
Modriči, godišnje 190 groša,
12. Dodatak ... (ispušteno u tekstu) očeve džamije u mahali Svirac,
13. Za nadzornika ovog vakufa određuje se nadzornik očeva vakufa
ćatib mehkeme u Gračanici Mustafa, sin Salih-agin, s godišnjom
plaćom od 70 groša.
Vakufnama Murat-kapetana ne sadrži preciznije podatke o uvakufljenim
zamljišnim parcelama, jer se u tom vremenu nisu vodile posebne gruntovne
knjige u kojima su evidentirana zemljišta. Ustroj gruntovnice i gruntovnih
zemljišnih knjiga nastupio je tek u doba austrougarske vladavine u Bosni
i Hercegovini. Zahvaljujući sačuvanoj arhivskoj vakufskoj dokumentaciji,
moguće je saznati više detalja o zemljišnim dobrima ovog vakufa.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
85
Nusret Kujraković
Tabela 7: Pregled vakufa Murat-kapetana Gradaščevića u
Gradačcu (1933. i 1938.)67
r/b
1
2
3
Opis nekretnine
Medresa sa kućištem i
dvorištem
gradilište u čaršiji
gradilište pod dućanom
Ukupno:
Kat.
općina
Grunt.
uložak
Broj Površina
vrijednost
kat.č.
u m2
Gradačac
597
16/1
350
25000
Gradačac
Gradačac
597
991
14/5
14/75
412
0.10
772
8000
3500
Tabela 8: Pregled vakufa Murat-kapetana Gradaščevića u Modriči (1933. i
1938.)68
r/b
Opis nekretnine
Katastarska Grunt.
općina
uložak
Broj Površina
kat.č.
u m2
1
Džamija sa džamištem u Šić-čaršiji
Modriča
774
8/27
060
2
gradilište Mejtef u novoj Šić-čaršiji
gradilište pod magazom u novoj
Šić- čaršiji
bašča sa grobljem u novoj Šić-čaršiji
bašča(šljivik) Krčevina u Lugu
groblje u novoj Šić- čaršiji
gradilište pod odajicom - Šić-čaršija
gradilište pod magazom - Šić-čaršija
bašča (šljivik) u novoj Šić čaršiji
gradilište pod magazom - Šić-čaršija
gradilište pod dućanom - Šić-čaršija
Ukupno:
Modriča
774
22/2
270
Modriča
774
8/25
060
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
774
774
774
777
778
779
780
781
8/28
941
5/49
10/212
8/89
8/86
8/88
8/24
3463
2900
1850
020
020
100
007
050
8.790
3
4
5
6
7
8
9
10
11
67 Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od
21.09.1933. godine. Isti spisak je sastavljen i 1938. godine. Arhiva Medžlisa Islamske
zajednice Gradačac, Fond Vakufi. Vlastovnica-posjedovnica (1884-1886) - jedna se vodi
kao vakuf Murat-kapetana u Gradačcu, a druga kao vakuf Murat-kapetanove džamije
u novoj čaršiji (Šić Bijele džamije). Podudara se sa gore navedenom spiskom iz 1933.
godine. Napomena: vlasnik nekretnine na k.č. br. 8/89 plaća godišnjnu mukatu od 6.40
K, a na k.č. br. 10/212 mukatu od 1 kr. 60 helera; gr. ul. br. 991 kč 14/75, drveni dućan,
godišnja mukata 16 forinti.
68 Isti izvor, Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33
od 21.09.1933. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
86
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Tabela 9: Pregled vakufa Murat i Husein-kapetana u Gradačcu
(1933. i 1938.)69
r/b
1
Opis nekretnine
Gradilište pod magazom
Kat.
općina
Gradačac
Grunt.
uložak
992
Broj Površina
vrijednost
kat.č.
u m2
14/77
75
5.000
Tabela 10: Pregled mukata vakufa Murat i Husein-kapetana u Modriči70
r/b
Katastarska
općina
1
Modriča
Grunt.
uložak
1133
Ukupno:
Kat.
čestica
190/3
190/4
Površina
u m2
4200
400
4.600
Godišnja
mukata
Opis nekretnine
oranica Bara
oranica kraj puta
440 kruna
Tabela 11: Pregled mukata vakufa Murat-kapetana u Modriči71
r/b
Katastarska Grunt. Kat. PovršiOpis nekretnine
općina
uložak čestica na u m2
1
Modriča
45
2
Modriča
70
3
Modriča
73
4
Modriča
133
9/49
9/157
9/234
9/161
9/162
9/79
9/38
9/40
9/77
9/78
9/181
9/184
4/130
6/204
500
2120
060
200
1300
980
180
1350
7835
1620
970
270
120
060
bašča šljivik
bašča šljivik
bašča
kuća br.73
bašča šljivik
kuća br.133
bašča
bašča šljivik
bašča šljivik
bašča šljivik
bašča
kuća sa dvorištem
gradilište
kućište za kućom
Godišnja
mukata
forinta novčić
0
24
0
64
0
48
150
groša
69 Isti izvor, Spisak vakufa sreza Gradačac iz 1933. i 1938. godine. U vlastovnici (18841886) ova čestica se vodi kao jedna polovina vakufa Murat-kapetana, a jedna polovina
Husein-kapetanove džamije.
70 Srez Gradačac, br.107/33 od 21. 9. 1933. godine, Spisak vakufskih mukata koje pojedinci
po gruntovnom stanju imadu vakufu plaćati. Evidentirane su pod rednim brojem 118.
Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
71 Srez Gradačac, br.107/33 od 21. 9. 1933. godine, Spisak vakufskih mukata koje pojedinci
po gruntovnom stanju imadu vakufu plaćati. Evidentirane su pod rednim brojem 136-144.
Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Fond Vakufi.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
87
Nusret Kujraković
5
Modriča
477
6
Modriča
590
7
8
9
Modriča
Modriča
Modriča
Ukupno:
600
639
667
9/167
9/155
9/223
5/86
9/164
9/41
500
1380
060
100
1200
780
21.585
bašča šljivik
bašča šljivik
kućište za kućom
bašča šljivik
bašča šljivik
bašča šljivik
0
76
0
48
4
0
0
80
36
32
Osim u Gračanici, Gradačcu i Modriči, Murat-kapetanov vakuf, imao je
mukate i u Brčkom, koje su navedene zajedno sa mukatama Husein-kapetana,
tako da se ne može utvrditi koliko je mukata pripadalo kojem vakufu. Popis
ovih mukata nastao je između 1889-1903. godine.72
Tabela 12: Pregled mukata vakufa Murat i Husein-kapetana
u Brčkom (1889-1903.)73
r/b
Kat.
Grunt. Kat.
Opis nekretnine
općina uložak čestice
1
Brčko
1263
2
Brčko
1144
19/38 bašča šljivik u varoši
4/3 gradilište u varoši
dvor sa zgradom u staroj
4/4
varoši
11/36 bašča šljivik do stare varoši
Površina
u m2
1.480
1.180
330
Godišnja
mukata
Kruna helera
0
69
2
88
1.800
72 Spisak mukata vakufa Murat-kapetana u Husein-kapetana u Brčkom. Arhiva Medžlisa.
Fond Vakufi. Popis ne sadrži godinu nastanka. Nakon smrti dotadašnjeg mutevelije Osman,
Murat i Husein-kapetanova i hadži Bećir-begova vakufa Ahmed-bega Gradaščevića 23.
8. 1903. godine, u Kotarskom Vakufskom povjerenstvu sačinjen je 14.01.1904. Zapisnik
o primopredaji mutevelijske dužnosti privremenom muteveliji hafizu Mustafa-ef.
Imamoviću. U omotu tog Zapisnika nalazi se i ovaj popis mukata kapetanovih vakufa
u Brčkom. Popis je sadržavao podatke o katastarskoj općini, gruntovnim ulošcima
i katastraskim česticama, oznakama nekretnina, površini i visini godišnje mukate u
krunama i helerima. Nije bilo imena dužnika. Iz ovog spiska vidljivo je da je bilo 52
mukate, koje su obuhvatale površinu od 32.451 m² zemljišta. I u Brčkom se radilo o
zaokruženim porodičnim imanjima sa jednim brojem izgrađenih poslovnih prostora u
samoj čaršiji, kao što je bio slučaj u Gradačcu i Modriči. Ovaj popis je gotovo identičan
spisku Murat i Husein-kapetanovih mukata u Brčkom iz 1917. i 1938. godine, gdje su
navedene samo 2 mukate manje (50). Došlo je do neznatnog broja promjena gruntovnih
uložaka (u spisku iz 1938. godine nije bilo gruntovnih uložaka broj 177, 1163, 662, 778,
727, 693 i 686, a u popisu nije bilo brojeva 679 i 666 iz spiska iz 1938. godine).
Za razliku od prvog, spisak iz 1938. sadrži samo imena dužnika, broj gruntovnog uloška,
visinu dotadašnjeg duga i iznos godišnje mukate u dinarima.
73 Prilikom sabiranja površine zajedničkog Murat i Husein-kapetana vakufa u Brčkom,
površina će se podijeliti na dva jednaka dijela i biti će uračunata u konačnom zbiru
vakufske površine Muratovog i Huseinovog vakufa.
88
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
3
Brčko
1176
4
Brčko
1152
5
Brčko
779
6
Brčko
778
7
Brčko
727
11/51
19/159
10/78
14/31
14/34
14/35
14/33
14/36
14/32
14/177
11/32
11/39
11/25
11/22
8
Brčko
726
11/21
11/23
9
Brčko
725
10 Brčko
724
11 Brčko
723
12 Brčko
714
13 Brčko
713
14 Brčko
712
15 Brčko
711
ANALI GHB 2011; 40 (32)
11/20
11/18
11/19
11/17
11/33
10/35
10/56
10/170
10/57
10/57
10/53
bašča šljivik do Save u
varoši
kuća kbr.1064 s avlijom u
varoši
kuća kbr.650 s avlijom u
varoši
kuća kbr.779 s avlijom u
varoši
bašča (vrt) Krušik u varoši
bašča (vrt) Krušik u varoši
bašča vrt kod kuće u varoši
bašča (vrt) Krušik u varoši
kuća kbr.778 s avlijom u
varoši
dvorište u varoši
bašča šljivik u varoši
bašča šljivik u varoši
kuća sa kućištem i dvorištem
gradilište u varoši
bašča šljivik kod kuće u
varoši
bašča voćnjak kod kuće u
varoši
kuća kbr.725 s avlijom u
varoši
kuća kbr.724 s avlijom u
varoši
dvorište u varoši
kuća kbr.723 s avlijom u
varoši
bašča šljivik kod kuće u
varoši
kuća sa dvorištem
kuća kbr.713 s avlijom u
varoši
kuća kbr.1299 s avlijom u
varoši
kuća kbr.712 s avlijom u
varoši
bašča vrt kod kuće u varoši
gradilište u varoši
1.750
200
320
200
580
320
400
220
434
86
1.100
2.300
570
0
64
1
60
1
60
2
88
2
40
0
80
1
60
0
32
0
80
0
80
1
60
2
24
1
60
130
380
150
250
110
150
210
700
810
380
220
260
520
280
89
Nusret Kujraković
16 Brčko
710
17
18
19
20
Brčko
Brčko
Brčko
Brčko
709
708
707
706
21 Brčko
705
22 Brčko
23 Brčko
704
703
24 Brčko
702
25 Brčko
701
26 Brčko
700
27 Brčko
699
28 Brčko
90
698
29 Brčko
691
30 Brčko
697
31 Brčko
696
32 Brčko
694
33 Brčko
695
10/51 kuća kbr.710 s avlijom u varoši
dvorište s gradilištem i štalama
10/50
u varoši
10/52 bašča vrt kod kuće u varoši
10/19 kuća kbr.709 s avlijom u varoši
10/109 kuća kbr.708 s avlijom u varoši
10/62 kuća kbr.707 s avlijom u varoši
10/110 kuća kbr.706 s avlijom u varoši
10/111 kuća kbr.705 s avlijom u varoši
10/47 bašča šljivik kod kuće u varoši
10/112 gradilište u varoši
10/46 kuća kbr.703 s avlijom u varoši
10/114 gradilište u varoši
10/63 gradilište u varoši
10/113 gradilište u varoši
10/60 kuća kbr.701 s avlijom u varoši
10/61 bašča šljivik s kućom u varoši
10/59 kuća kbr.700 s avlijom u varoši
10/115 dvorište kod kuće u varoši
kuća kbr. 699 s avlijom u
10/68
varoši
10/64 bašča šljivik bez kuće
dvorište s gradilištem i štalama
10/65
u varoši
10/66 dvorište s kućom u varoši
kuća kbr. 698 s avlijom u
10/67
varoši
kuća kbr. 119 s avlijom u
10/166
varoši
10/86 bašča vrt kod kuće u varoši
10/87 gospodarstvena zgrada
10/164 kuća kbr.1159
kuća kbr. 697 s avlijom u
10/107
varoši
kuća kbr. 696 s avlijom u
10/70
varoši
10/69 kuća i dvorište u varoši
kuća kbr. 694 s avlijom u
10/89
varoši
10/88 dvorište kod kuće u varoši
kuća kbr. 695 s avlijom u
10/72
varoši
10/71 dvorište kod kuće u varoši
115
260
1
60
0
0
0
0
80
80
80
80
2
40
0
1
80
60
1
60
1
60
1
60
1
60
1
60
1
60
120
290
112
1
60
260
1
60
1
60
3
20
0
80
230
300
310
220
100
270
300
250
420
340
320
200
275
448
390
220
25
260
150
80
225
25
200
210
230
280
82
166
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
34 Brčko
35 Brčko
36 Brčko
37 Brčko
38 Brčko
39 Brčko
40 Brčko
41 Brčko
42 Brčko
43 Brčko
44 Brčko
45 Brčko
46 Brčko
47 Brčko
48 Brčko
49
Gornji
Rahić
50 Brčko
51 Brčko
52 Brčko
10/73
10/74
10/75
692
10/76
10/116
690
10/77
10/117
689 10/79
10/118
10/80
688
10/48
687 10/43
686 10/45
10/120
676 10/101
10/121
10/102
675 10/96
10/100
10/98
674
10/89
10/123
673
10/97
672 10/85
10/90
10/92
671
10/91
10/169
10/94
670 10/93
10/95
10/103
669
8/18
1056/
177
105
7/99
1163 7/197
7/198
10/44
662
10/165
1159 11/37
693
ANALI GHB 2011; 40 (32)
kuća kbr. 693 a avlijom u varoši
bašča vrt kod kuće
kuća kbr. 692 s avlijom u varoši
dvorište kod kuće u varoši
dvorište kod kuće u varoši
dvorište kod kuće u varoši
kuća kbr. 689 s avlijom u varoši
kuća i dvorište u varoši
kuća i dvorište u varoši
bašča vrt kod kuće
kuća kbr. 687 sa avlijom u varoši
dvorište kod kuće
kuća kbr. 686 s avlijom u varoši
kuća kbr. 676 s avlijom u varoši
bašča šljivik kod kuće
dvorište kod kuće
kuća kbr. 675 s avlijom u varoši
bašča šljivik kod kuće
bašča šljivik kod kuće
kuća kbr. 674 s avlijom u varoši
bašča šljivik kod kuće
kuća kbr. 673 s avlijom u varoši
dvorište
kuća kbr. 672 s avlijom u varoši
kuća kbr. 671 s avlijom u varoši
dvorište
dvorište
kuća kbr. 1306 s avlijom u varoši
kuća kbr. 670 s avlijom u varoši
dvorište
bašča vrt kod kuće
kuća kbr. 1341 s avlijom u varoši
gradlište s magazom u čaršiji
223
115
180
170
90
140
250
200
70
110
65
220
140
130
210
120
315
300
360
150
140
140
90
290
230
120
73
117
180
100
250
400
40
kućište
40
gradilište s magazom u čaršiji
gradilište s magazom u čaršiji
gradilište s magazom u čaršiji
šljivik kod kuće
kuća broj 1151
bašča kod agencije
Ukupno:
46
47
47
194
46
800
32.451
1
60
1
60
1
60
1
12
1
12
1
0
04
56
1
60
3
20
1
20
1
20
2
40
3
20
1
12
1
60
0
80
3
20
3
20
91
Nusret Kujraković
Tabela 13: Pregled mukata Murat-kapetanove medrese u Gračanici (1895.)74
r/b
1
2
3
4
5
6
7
8
Katastarska
općina
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Gračanica
Ukupno:
Grunt. Broj
uložak kat.č.
306
16/55
306
3/4
306
22/3
306
22/5
306
22/41
306
306
22/4
306
22/1
Površina
u m2
130
7000
20
24
24
20
20
20
7.258
Opis nekretnine
Kuća s kućištem
šljivik staro greblje
gradilište s kovačnicom
gradilište s kovačnicom
gradilište s kovačnicom
gradilište s kovačnicom
gradilište s kovačnicom
gradilište s kovačnicom
Godišnja
mukata
Tabela 14: Zbrini pregled vakufa Murat-kapetana75
GRADAČAC
GRAČANICA
MODRIČA
BRČKO
Vakufska zemljišta Vakufska zemljišta Vakufska zemljišta Vakufska zemljišta
vakuf
mukate
vakuf
mukate vakuf mukate vakuf
mukate
847 nepoznato nepoznato 7.258
8.790
23.885 nepoznato 16.225
Ukupna površina u m² vakufa i mukata u Gračanici,
Modriči, Gradačcu i Brčkom: 57.005
74 Iskaz svih vakufskih nekretnina nalazećih se u kotaru Gračanica od 23. januara 1895.
godine poslat na zahtjev Zemaljkog vakufskog ravnateljstva u Sarajevu br. 275/95
od 7. augusta 1895. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gračanica, Fond
Vakufi. Kopija ovog iskaza nalazi se i u Arhivi Medžlisa Islamske zajednice Gradačac,
Fond Vakufi. U navedenom iskazu iz 1895. godine nema Hadži Bećir-begova vakufa
(moguće je da iskaz nije kompletan). Navodimo i podatke o vakufu Nove medrese/
Murat-kapetanove po jednom drugom spisku kako slijedi: gr.ul.br.: k.č. br. 16/55 kuća
sa dvorištem br. 313, 130 m², k.č. br. 3/15, oranica staro groblje, 3.630 m², k.č. br. 3/18,
pašnjak kraj vodice,1.579 m², ¾, šljivik staro groblje, 2.944 m², kč.br. 3/19, oranica staro
groblje, 4.056 m²; gr. ul. br. 1912: k.č. br. 22/41, gradilište sa kovačnicom, 024 m². Izvor:
Iskaz vakufskih nekretnina prema gruntovnom stanju u Gračanici, 21.10.1930. godine.
Na kraju iskaza pod red. br. 111. i 112. navodi se dvije vakufske parcele šljivik bašča
kod špitalja/bolnice i Oblić u Lukavici vakuf Nove medrese i parcela Osman-kapetanova
vakufa njiva u Stjepan Polju. Ovaj Iskaz ne sadrži druge podatke o predmetnim vakufima.
Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gračanica. Kopija ovog dokumenta nalazi se i u
Arhivi Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
75 U ovu površinu vakufa Murat-kapetana uračunata je samo polovina vakufa koji su zajednički evidentirani sa vakufom Husein-kapetana u Modriči i Brčkom: 2.300 u Modriči od
ukupno 4.600 m² i 16.225 m² u Brčkom od ukupno 32.451 m². Druga polovina biti će
dodana vakufu Husein-kapetana.
92
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Vakufski objekti u
Gradačcu
- medresa i 9 dućana
pod njom, - jedan
veliki han sa 6 dućana
u prizemlju, 6 soba na
spratu i kafanom, te
sa štalom, hambarom
i dvije magaze, - 10
dućana naspram hana,
- još 8 dućana, pekara i
5 soba
Vakufski objekti u Vakufski objekti u Vakufski objekti
Gračanici
Modriči
u Brčkom
- medresa i 8 duća- - osam dućana i
na pod medresom dvije pekare
-nepoznato
Murat-kapetan je uvakufio i značajan broj knjiga koje se nalaze u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i jedan dio u orijentalnoj zbirci Zavičajnog muzeja u Gradačcu.76
Vakuf Husein-kapetana Gradaščevića
Husein-kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne, bio je jedna od najznemenitijih historijskih ličnosti Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću. Upravljao je gradačačkom kapetanijom i bio na čelu Pokreta za autonomiju Bosne 1831/32.
godine. O njegovom liku i djelu pisali su mnogi historičari, osmanisti, književnici i umjetnici. I pored toga što su rasvijetljene mnoge dionice njegovog
života, malo je bilo poznato o njegovom islamskom životu, a još manje o
njegovim vakufima, koje je uvakufio za potrebe muslimanske zajednice.77 U
razdoblju od 1821. do 1831. godine Husein-kapetan Gradaščević utemeljio
je svoj vakuf. Njegovi vakufi nalazili su se u Gradačcu, Modriči i Brčkom.
Njegova ukupna površina bila je daleko veća do 1878, odnosno do donošenja
1884. godine Gruntovničkog zakona koji je omogućio zakupcima vakufa
da steknu vlasnička prava nad vakufima. Površina vakufa Husein-kapetana,
u osmanskom razdoblju iznosila je kako slijedi: mukate u Modriči 63.789
m², mukate u Gradačcu 61.200 m2, mukate u Brčkom 16.225 m2 - ukupno
141.214 m2 i 26.265 m2 ostalog vakufskog zemljišta (gruntovni ulošci 1218,
1219, 412, 988, 484, 989, 386, 478, 990, 302, 992, 776, 490, 775 i 725). Sve
76 Vidi više: Katalog arapskih,turskih i perzijskih rukopisa, svezak prvi, obradio Kasim
Dobrača, Sarajevo, 1963, str. 419. i Adem Hadžić, „Rukopisi Orijentalne zbirke
Zavičajnog muzeja u Gradačcu“, Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
77 Autor ovog rada napisao je prilog o oduzetim vakufima Husein-kapetana od 1945-1999.
godine u kojem nije podrobnije tretirao historijat vakufa od njegova utemeljenja, kao
što je slučaj u ovom radu. Prilog je objavljen u spomenutom zborniku radova Vijećanje
bošnjačkih prvaka u Tuzli 1831. godine, str. 150-167.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
93
Nusret Kujraković
ukupno površina je bila 167.479 m2.78 Mukate Murat-kapetana i Husein-kapetana u Brčkom i Modriči evidentirane su zajedno.
Prilikom sastavljanja gruntovnice u Gradačcu 1887. godine, sačinjena je
evidencija svih vakufa Husein-kapetana, koji se od tog trenutka u gruntovnim
zemljišnim knjigama vode kao vakuf džamije Husein-kapetana u Gradačcu.
Ukupna površina ovog vakufa bila je 25. 210 m², od čega je na mezarja
otpadalo 20. 730 m². Godine 1933. površina vakufa iznosila je 20. 481 m².
Isto stanje je i u spisku vakufa iz 1938. godine. Na temelju iznesenog historijata Husein-kapetanova vakufa može se konstatirati da se njegova površina
postupno smanjivala. Najveći gubitak vakufskih dobara bio je u periodu od
1884-1887. godine, a prouzrokovan je Gruntovničkim zakonom iz 1884.
godine. Sve vakufske mukate su prešle u vlasništvo zakupaca koji su imali
obavezu da plaćaju vrlo male godišnje zakupnine. U razdoblju od 1821. do
1831. godine, Husein-kapetan je sagradio više građevina u svojoj kapetaniji.
Najznamenitiji vakufski objekat je Husein-kapetanova džamija zv. Husejnija, potkupolna džamija podno gradske tvrđave. Sagrađena je 1826. godine.
Ahmed S. Aličić konstatira da je ona „i posljednja u tursko-osmanskom stilu u
Bosni.“ Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine proglašena je 2004.
godine.79
Osim džamije, Husein-kapetan je 1824. godine dao sagraditi Sahat-kulu
u gradskoj tvrđavi, koja je bila dio njegovih vakufskih dobara. To potvrđuje ploča uzidana u objekat. U natpisu/tarihu stoji: „Osnivač objekta je
78 U ranije objavljenom opširnom radu o ovoj temi došlo je do greške u obračunu vakufske
površine mukata. Navedeno je da je njihova površina iznosila 162.365 m², a treba da bude
141.214 m². Površina ostalog vakufa od 26.265 m² je tačna. Površina Mukata Huseinovog
vakufa u Modriči je 61.489 i 2.300 od zajedničkog vakufa-ukupno 63.789 m² (a ne
63.354), u Gradačcu 61.200 m² (a ne 66.560) i u Brčkom 16.225 m², odnosno polovina
od zajedničkog 32.541 m² vakufa. Ukupna svih ovih površina mukata je 141.214 m².
Glavna greška leži u tome što su površine zajedničkog vakuf kapetana Murata i Huseina
pripisane vakufu Husein-bega. U ovom obračunu taj vakuf je podijeljen na dva jednaka
dijela i tako obračunat za svaki predmetni vakuf.
79 Odluka Komisije za očuvanje naconalnih spomenika BiH broj 07.2-02-255/04-5 od 2.
novembra 2004. godine. Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i
prirodnih rijetkosti NR BiH iz Sarajeva broj 88/51 od 20. januara 1951. godine objekat je
bio stavljen pod zaštitu države, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NRBiH
iz Sarajeva br. 02-881-3 od 18. aprila 1962. godine džamija je bila stavljena pod zaštitu
države i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture. Ovo rješenje je postalo
pravosnažno 24. oktobra 1962. godine. Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980.
godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u I (prvu) kategoriju kao kulturnoistorijsko dobro. Opširnije o džamiji Husejniji vidi: Nusret ef.Kujraković, Džamija
Husein-kapetana i džemat Husejnija u Gradačcu, Povodom obilježavanja 180.godišnjice
izgradnje džamije (1826-2006), Medžlis Islamske zajednice Gradačac, Gradačac, 2006,
str. 7-25.
94
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Husein-kapetan, sin Osman-kapetanov, kapetan gradačačke tvrđave. Godina
1240/1824.“ Predstavlja najmlađi objekat ove vrste koji je podignut u osmanskom periodu u Bosni i Hercegovini.80 Nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine proglašena je 2004. godine, kao dio graditeljske cjeline Stari
grad u Gradačcu.81
Tabela 15: Zbirni pregled vakufa Husein-kapetana82
GRADAČAC
MODRIČA
BRČKO
Vakufska zemljišta
Vakufska zemljišta
Vakufska zemljišta
vakuf
mukate
vakuf
mukate
vakuf
mukate
26.135
61.200
130
63.789
nepoznato
16.225
Ukupna površina u m2 vakufa i mukata u Gradačcu, Modriči i Brčkom: 167.479
Vakufski objekti u GraVakufski objekti u
Vakufski objekti u Brčkom
dačcu
Modriči
- džamija Husejnija i Sa- ništa
- ništa
hat-kula
Objekti kapetanskih vakufa i njihovi zakupci
Vakufski hajrati gradačačkih kapetana mogu se podijeliti na dvije kategorije: na vjerske objekte i ustanove i na koristonosne vakufske zgrade i zemljišta (dućani, magaze, kuće, odaje, stupe, mlinovi/vodenice, zemljišne parcele).
S obzirom na način vođenja dokumentacije Gradaščevića vakufa, nije moguće
odvojeno govoriti o koristonosnim vakufskim objektima i prihodima vakufa
kapetana Osman, Murata i Huseina. Razne objekte i zgrade ovih sačinjavali
su dućani, magaze, kuće i odaje. Tokom historije njihov broj bio je varijabilan. Izuzetak čini Vakuf Hadži Bećir-bega i Hadži Reuf-bega koji su vođeni
odvojeno i zasebno.
Treba napomenuti da su se vakufska dobra Osman, Murat i Husein-kapetana, vjerovatno poslije austrougarske okupacije, u finansijskim izvještajima
Vakufskog povjerenstva u Gradačcu vodila kao jedinstven vakuf. Iz tih izvje80 Opširnije o Sahat-kuli vidi: Sabira Husedžinović/Zahida Hećimović-Kamberović/
Husnija Kamberović, Kula Husein-kapetana Gradaščevića, BZK Preporod Gradačac,
1999, str.15-16.
81 Odluka Komisije za očuvanje naconalnih spomenika BiH od 2. novembra 2004. godine.
Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH
iz Sarajeva broj 87/51 od 20. januara 1951. godine, kao vlasništvo i zadužbina/vakuf
Husein-kapetana Gradaščevića, objekat je stavljen pod zaštitu države.
82 U ovaj obračun uračunata je jedna polovina zajedničkog vakufa sa Murat-kapetanom u
Modriči i Brčkom: 2.300 od 4.600 m² u Modriči i 16.225 od 32.451 m² u Brčkom.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
95
Nusret Kujraković
štaja, a na osnovu raspoložive arhivske građe, teško je precizno utvrditi koji su
vakufski objekti pripadali pojedinom vakufu. To je moguće utvrditi samo za
vakuf hadži Bećir-bega i Hadži Reuf-bega. Iz tog razloga potrebno je načiniti
općeniti osvrt na vakufske objekte i prihode vakufa gradačačkih kapetana.
Taj generalni prikaz obuhvatit će razdoblje od kraja 19. stoljeća pa do
1945. godine. Neće biti prikazane sve, nego samo neke reprezentativne godine, koje su dovoljne za ilustraciju ovog pitanja. Iz dopisa Vakufskog povjerenstva br. 1525 od 27. marta 1889. godine saznajemo o slabom stanju vakufa
Osman-bega, Murat-bega i Husein-bega u Gradačcu i Modriči. Medresa Muradija i šest dućana pod njom počeli su se urušavati. Prihod od tih vakufa do
1879. bio je prosječno od 200 do 300 forinti. Po zapisniku od 31. decembra
1903. godine, vakuf gradačačkih kapetana u Gradačcu posjedovao je je sedam
dućana, šest magaza, a u Modriči 18 dućana, tri odaje, kahvanu, berbernicu i
pekaru. Vakuf je imao 1910. godine: 20 dućana, četiri magaze i jednu kovačnicu, zatim veći broj mukata u Gradačcu, a manji broj u Modriči i Brčkom.
Opis osiguranih zgrada od 13. maja 1909. godine83 čuva podatke o nazivu
vakufa, mjestu, veličini, starosti i ukupnoj vrijednosti vakufa gradačačkih
kapetana:
Tabela 16: Pregled osiguranih zgrada Osman, Murat
i Husein-kapetanova vakufa u Gradačcu 1909.
naziv zgrade
magaza
dućan
medresa i tri magaze
pod njom
dućana osam
magaza
magaza i kahvana
kuća
kuća
kuća Franjo
kuća Žiga
kuća Figurić
mjesto
Gradačacčaršija
Gradačacčaršija
Gradačacčaršija
Gradačacčaršija
Gradačacčaršija
Gradačacčaršija
Svirac
Čaršija
Čaršija
Grad
Grad
građeno
veličina
od
starost
vrijednost
(godina)
drvenica 9.40 x 5.60
10
1000
drvo
7 x 5.70 m
30
1000
cigla
13 x 19 m
16
25.000
drvo
22.20 x 5 m
25
2000
kamen
9x1m
24
5000
kamen
9.45 x 5 m
12
5000
cigla
cigla
cigla
cigla
cigla
9.45 x 5 m
12.50 x 8 m
8x7m
12.50 x 6.5 m
9x6 m
24
16
25
25
24
2000
2000
1000
1500
1000
83 Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac za 1909. godinu, fond Vakufi.
96
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Po proračunu za 1911. godine, koji je sačinio tadašnji mutevelija Mustajbeg Gradaščević, vakuf je posjedovao 23 dućana u Gradačcu i Modriči, četiri
magaze i jedan plac. Godine 1913. Osman, Murat i Husein-kapetanov vakuf
imao je 33 dućana u Gradačcu i Modriči, jednu kuću, jednu magazu, jednu
bašču i tri mukate.84
Prema polisama osiguranja vakufa od 20.10.1927. kod osiguravajućeg
dioničarskog društva „Nada“ u Sarajevu, vakuf Osmanov, Muratov i Husein-kapetanov u Gradačcu imao je sljedeće neketnine: zgradu Medrese Svirac (18x13.5 m), dućan (22x4 m), magazu (9x8.5 m) i kovačnicu (8x5 m).
Ukupna vrijednost bila je procijenjena na 145.000 dinara. U Modriči je isti
vakuf imao dućan (27x3 m), dućan (9x3 m) i magazu (12.5x8.5 m), ukupne
vrijednosti od 81.000 dinara. Prema Završnom računu Ujedinjenog vakufa za
1938/39. godine, prihod vakufa je iznosio 42.580, a rashod 42.254 dinara. Iz
tog izvora vidi se da je vakuf posjedovao kuće, odaje i lokale (ukupno 36).
Iz prijedloga budžeta Ujedinjenih vakufa u Gradačcu i Modriči za 1944.
godinu, koji je iznosio 236.680 dinara, saznaje se da su vakufska dobra gradačačkih kapetana činili 22 dućana, placevi oko Hadžiefendine vode i iznajmljeni prostori u zgradi bivše Murat-kapetanove medrese. Na osnovu proračuna i
zaključnih računa, koji su sadržavali podatke o vakufskim objektima i zakupcima, u vremenskom periodu od 1910-1932, moguće je utvrditi pored brojnog
stanja, i imena zakupaca za pojedine godine. Navest ćemo nekoliko primjera.
Godine 1911. Mento Kabiljo zakupio je tri dućana, po jedan dućan Smajl
Sendić, Uroš Stojanović i Đorđe Vasiljevića. Risto Stefanović zakupio je dva
dućana, a po jednu magazu Ivo, Milan, Mehmed i Mustafa-ef. Duraković;
Todo Lukić dva dućana, Salih Suljić, Osman Zulfkić, Mehmeda Alić i Redžo
Sadić po dućan; Muharem-beg Karabegović dva dućana, Ilija Ilić jedan
dućan, Omeraga H. Alić, Hašim Arapović, Asim ef Dubinović, Jakov Klajić i
Jozif Lazarin po dva dućana itd.
Stanje objekata i zakupaca u 1919. godini: Smajo Delić - jedna magaza,
Šećera M.- jedna odaja pod medresom, Maja Iškenazi, Sejno Mehmedović,
Đorđe Vasiljević i Hasan Imamović - po jedan dućan; Risto Stefanović dva
dućana, Rašid Ćosić, Ivi Miler, Muharem Gromić -po jednu magazu; Rifat
Arnaut - idžara, mukate u čaršiji zakupili braća Popović, Izet-beg Jahić,
Mujaga Jašarević, Ismet Sarajlić, Salih Imamović, Niko Nikolić, braća
Mustafić, Zaim Inkić i Ahmet Ademović - milać idžara; Niko Niklić mukate
u Modriči, Ljubo Janković mukate Fadilpašinog vakufa u Modriči. Zakupci u
Modriči bili su: Ibrahimaga H. Alijagić - jedna nova magaza, Asim ef. Dubinović, Meho Alić po jedan dućan, Hakija Zećić - dva dućana; Abdulkadir H.
84 Mahmut Traljić, nav. dj., str.13.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
97
Nusret Kujraković
Omerović, Gašpar Šrajb, Muharem-beg Karabegović, Simo Simić, Goldijana
Poljokov, Salih Terzić, Ahmet ef. Ganibegvić i Hasan Hrustanović po jedan
dućan.
Među zakupcima 1925. godine bili su: Karlo Miler, Hasan Arnautalić,
Idriz Osmanović, Ibrahim Đulbegović, Dedo Bilajac, Nurija Džaferović,
Binja Kabiljo, Husejn Mehmedović - po jednu magazu; Ibrahim Avdić, Stojan Vasiljević, Hasan Imamović, Fehim H. Muhamedović - po jedan dućan;
Zejnil Džaferović - jedna kovačnica, Bogdan Jovanović, Mustafa Haseljić,
Ago Zmajevac, Mujo Inkić - zakupili idžare zemljišta; Reško M.Halilović jedna odaja; Simo Simić, Gašpar Štrajer, Mehmedalija Hadžić, Muharembeg
Karabegović, Nezir Ganibegović - po jedan dućan; mukate zakupili Ahmet
Ademović, Ismet Sarajlić, Izetbeg Jahić, Mujaga Jašarević, Salih Imamović,
braća Popović, Mento Kabiljo, Ljubo Janković, Maksim Maksimović, Niko
Jovičin među kojima su bile mukate Fadil-pašina vakufa u Modriči, zatim
mukate u Gradačcu, Brčkom i Modriči. Zakupci musekafata (lokala i dućana) u 1931/32. godini bili su: Ivanković Marko, Dragićević Milan, Sarvaš
Andrija, Stefanović Risto, Popović Gajo, Beširević Ibrahim, Kabiljo Binja,
Džaferović Osman, društvo Hamijjet, Tuzlak Hrusto, H. Ađulović Mesud,
Arnautalić Hasan, M.Halilović Mehaga, Džaferović Jusuf, H. Muhamedović
Fehim, Širbegović Asim, Karabegović Muharem, Vizić Jozo i Kodanj, Alić
Smail, Nikolić Niko, Otanović Alija, Karabegović Mustafa, H. Ahmetović
Muharem, Dajić Abas, Suljić Ismet, Baltić Husein i Simić Simo. Zakupci
mustegalata (idžara zemlje) bili su: Džaferović Jusuf, Dizdar Šefik, Medićkić
Meho i Pozderac Husein.85
O kapetanskim vakufima u Gračanici postoji manje podataka, zbog poteškoća oko dostupnosti arhivske građe. Ipak, navodimo neke podatke koji će u
znatnoj mjeri prikazati brojno stanje vakufskih zgrada i njihovih zakupaca u
određenim godinama.
Stanje objekata i zakupaca Osman-kapetanova vakufa u Gračanici u 1913.
godini bilo je kako slijedi: Musatafa H. Sulejmanović - jedna pekara, Bajro
Huskić - jedan mlin, Omeraga Hifziefendić - islamska čitaonica, Mahmut-aga
Hifziefendić - jedna magaza, H. Mustafa Šabić - jedna magaza, Risto Stjepanović - jedna magaza, Huso Skopljak - jedna magaza, Omeraga Hifziefendić
- jedna magaza, H. Bećir Tihić - jedna magaza, Hakija Pašić - jedna magaza,
Mujo Begović - jedna magaza, Ibrahim Ibrić - jedna magaza, Smail Kuduzović -berbernica, magaza Mika Franjić - jedna magaza. Godine 1928. stanje
istog vakufa bilo je sljedeće: zakupci magaza bili su: Mursel Šerifović, Ibraghim Žunić, Mustafa Osmanbegović, Mehmedalija Begić, hafiz Idris Omera85 Navedeno na temelju sačuvanih zaključnih mutevelijskih računa za godine: 1910, 1911,
1913, 191., 1918-1932. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, fond Vakufi.
98
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
gić, Smajl Kuduzović, Faik Salihefendić, Raif Saliefendić i Muharem Mujačić, gornjeg kata dr. Montajn a tavana Bećir Tihić. Pekaru je zakupio Ćamil
H. Sulejmanović, Ibraga Pašić mlin Kapetanušu, Invalidsko udruženje jednu
odaju, Rahim Tahirović jednu kahvanu i idžaru zemlje u Stjepan-Polju. Prema
najamnim ugovorima iz 1937. Osman-kapetanov vakuf izdao je pekaru hafizu
Šabić Muhamedu, trgovcu iz Gračanice, vakufski lokal kahvanu Junuzović
Husejnu, lokal za brijačnicu Kuduzović Hasanu a 1933. godine jedan stan
Bravić Osmanu, krojaču iz Gračanice. Objekti su se nalazili u ulici Kralja
Petra. Zakupci zgrada Murat-kapetanova vakufa u Gračanici 1928. bili su: H.
Husejn Kasumagić - jedna magaza, Damon i dr. - jedna magaza, Sulejman H.
Sulejmanović - jedna magaza, Ibrahim Zunić - gornji sprat magaze, Mihajlo
H. Stević - bašča kod bolnice.
Tabela 17: Pregled izdatih vakufskih objekata Vakufa Osman-kapetana,
Murat-kapetana i Hadži Bećir-bega u Gračanici 1956. godine86
Lokal
ili stan
1 Zemljoradnička zadruga-mljekara lokal
2 Preduzeće Prehrana u Gračanici
pekara
3 Zildžić Naim
lokal
4 Šaković Asim
lokal
5 Salihefendić Meho
lokal
6 Huskić Hazim
stan
7 Begić Mehmedalija
lokal
8 Žunić Džemal
stan
9 Latifović Hamdija
stan
10 Jukić Zvono
stan
11 Atić Osman
stan
12 Prodavnica duhana
lokal
13 Zubna ambulanta
lokal
14 Zemljorad. zadruga Gračanica
mesara
r.b. Ime zakupca/stanara
Vakuf
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Osman-kapetanov
Godišnji
zakup
21.000
21.000
7.200
9.180
21.750
6.120
2.400
8.280
7.200
7.200
5.460
7.920
64.150
22.400
86 Vidi: Spisak zakupaca zgrada Ujedinjenog vakufa u Gračanici u 1956. godini sastavljen
10. 4. 1957. godine.
Redni brojevi su navedeni kao u originalnom spisku. Prihod vakufa Osmana-kapetana
211.260 dinara, Murat-kapetana 59.030 din i Hadži Bećir-bega 85.260 dinara - ukupno
355.550 dinara. Prema odluci NOO u Gračanici iz 1956. godine od krija od vakufskih
zgrada koje nisu u Stambenu zajednicu vakufu je pripadalo samo 25%, a od zgrada koje
su uključene u Stambenu zajednicu samo 8%. Zgrade Osman-kapetanova vakufa bile su
odlukom Općine uključene u Stambenu zajednicu od broja 8-14, odnosno četiri stana i tri
lokala. Vidi: Spisak zgrada Ujedinjenog vakufa u Gračanici koje su uključene u Stambenu
zajednicu od 17.4.1957. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gračanica; kopije
ovih spiskova nalaze se u Arhivi Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
99
Nusret Kujraković
15
16
17
18
Kino Ozren
Kamarić Zajim
Zemljoradnička zadruga
Kuduzović Haso
lokal
stan
lokal
lokal
Hadži Bećir-begov
Hadži Bećir-begov
Nova medresa
Nova medresa
79.200
6.060
41.630
17.400
Zaključni računi i namjena sredstava kapetanskih vakufa
Budući da su vođeni zbirni/zajednički mutevelijski računi, Osmanovog,
Muratovog i Husein-kapetanovog vakufa, to onemogućava razvrstavanje
prihoda po pojedinim vakufima. Shodno tome, biti će razmotreni prihodi i
rashodi za pojedine godine počevši od 1910. do 1931/32. godine kada je došlo
do ujedinjenja svih gradskih vakufa. Za ilustraciju navest ćemo dva tabelarna
pregleda.
Tabela 18: Prikaz prihoda i rashoda od 1910-1918. godine
godina
1910.
1911.
1914.
1918.
Prihod u krunama
3.873,39
3.449,56
4.618,39
4.852,55
Rashod u krunama
3.690,49
2.594,36
4.159,12
3.401,26
Suficit/višak
0.182,9
0.855,2
0.459,27
1.451,29
Tabela 19: Prikaz prihoda i rashoda od 1919-1931/32. godine
godina
1919.
1920.
1921.
1922.
1923.
1924.
1925.
1926.
1927.
1928.
1929.
1930.
1931/32.
100
Prihod u dinarima
16. 694,20
25. 189,14
31. 470,72
9. 713,26
18. 569.03
20. 646,80
27. 737,50
38. 256,69
47. 588,50
37. 458
46. 864
47. 245,49
41. 774,65
rashod
12. 290,25
17. 335,19
23. 256,01
9. 020,60
12. 023
19. 187,44
25. 649,70
31. 902,92
38. 256,69
36. 538
46. 864
47. 245,49
40. 248,10
Suficit/višak
4. 403,95
1. 933,13
8. 214,71
0. 692,66
6. 546,03
1. 459,36
2. 087,80
6. 353,77
9. 331,81
0. 92
0. 000
0. 000
1. 526,55
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Na temelju Zapisnika o predaji računa i spisa vakufa gradačačkih
kapetana u Gradačcu i Modriči od 14. 1. 1904. godine i drugih proračuna i
zaključnih računa ovog vakufa, mogu se sagledati svrhe utroška ostvarivanih
vakufskih prihoda od vakufskih objekata i zemljišta. Sredstva su raspoređivana na plate imama i mujezina Husejnije, imama Sviračke džamije, te imama
i mujezina Šić džamije i muderrisa u Modriči, za muderrisa i muavvina/
pomoćnika Svirac medrese, a zatim za troškove preddžumanske mukabele
(devri-hum), za održavanje Sahat-kule i usluge sahačije Ademovića-Ajdinovića, za troškove rasvjete džamija (lambe, mukave/svijeće, kandilji, bajrak),
za održavanje čistoće, za telaliju, za troškove popravki vakufskih zgrada,
za plaćanje poreza, za vazove u Husein-kapetanovoj džamiji i džamiji u
Modriči, mevludske programe i sl. Iz ovih izvora saznaje se da su dobra
vakufa činili dućani, magaze, kuće, bašče, placevi, kahvana, pekara. Iz
vakufskih prihoda pokrivani su i administrativni troškovi rada mutevelije i
blagajnika. Podmirivani su upravni troškovi Vakufskog povjerenstva (pisar,
ogrijev, podvornik). Davane su povremene pomoći imamima, muallimima i
vjeroučiteljima.87Zbog nedostatka dokumentacije malo je podataka o zaključnim računima vakufa Osman-kapetana i Murat-kapetana u Gračanici. Za
potrebe ovog rada navest ćemo samo neke proračune. Prema proračunu vakuf
Osman-kapetana u Gračanici za 1913. godinu ukupni prihodi bili su 2.692 a
rashodi 2.394 krune. Sredstva su raspoređivana za platu mutevelije vakufa,
za plate muderrisa i drugih službenika u Osman-kapetanovoj medresi u Gračanici, za muderrisa medrese u Gradačcu, zatim za popravke medrese, česmi,
mlina, pekare i drugih vakufskih koristonosnih zgrada. Ukupni prihodi ovog
vakufa, prema proračunu za 1928., iznosili su 36.597 a rashodi 32.503 dinara. Troškovi: mutevelija, rezervni fond, porez, ekvivalent, osiguranje zgrada,
čišćenje, popravak koristonosnih zgrada, a zatim plaća muderrisu u Gradačcu,
za medresu u Gračanici itd. Iz proračuna vakufa Murat-kapetana u Gračanici
(vakuf Nove medrese) za 1928. saznajemo da je prihod vakufa bio 9.867 a
rashod 8.938 dinara.88
Vakuf Hadži Bećir-bega Gradaščevića
Hadži Bećir-beg Gradaščević je sin Osman-kapetana. Imao je četiri sina:
hadži Mustaj-bega, Murat-bega, Osman-bega i hadži Muhamed-bega zv.
87 Navedeno na temelju sačuvanih zaključnih mutevelijskih računa za godine: 1910, 1911,
1913, 1914, 1918-1932. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Fond Vakufi.
88 Navedeno na temelju sačuvanih zaključnih mutevelijskih računa za spomenute godine.
Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Fond Vakufi.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
101
Nusret Kujraković
Hadži-beg.89 Umro je 1846/47. godine i ukopan je u haremu Sviračke džamije
u Gradačcu.90 Njegov vakuf je nastao početkom 19. stoljeća.91 Svoje vakufe
ostavio je u Gradačcu, Modriči i Gračanici.
Tabela 20: Pregled vakufa Hadži Bećir-bega u Gradačcu (1933. i 1938.)92
r/b
1
2
3
4
5
Opis nekretnine
Kuća sa kućištem
gradilište pod dućanom
gradilište pod magazom
tržište
gradilište pod dućanom
Ukupno:
Kat.
općina
Grunt.
uložak
480
10/25
Gradačac
480
Gradačac
Gradačac
Broj
kat.č.
Površina
vrijednost
u m2
055
15000
10/90
050
6000
480
16/138
100
200
Gradačac
480
16/139
667
250
Gradačac
987
16/3
030
80
902
Tabela 21: Pregled Hadži Bećir-begova vakufa u Modriči (1933. i 1938.)93
r/b
1
2
3
4
5
Opis nekretnine
Bašča u Šić-čaršiji
bašča s dvorištem u
Šić-čaršiji
bašča(voćnjak) kod
kuće
kućište, kuća s dvorištem
gradilište pod kovačnicom
Kat.
općina
Grunt.
uložak
177
10/38
Modriča
178
10/39
250
Modriča
178
10/36
260
Modriča
178
10/252
080
Modriča
178
10/289
004
Modriča
Broj
kat.č.
Površina
vrijednost
u m2
270
89 Porodično stablo Osman-kapetana Gradaščevića. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac.
90 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u BiH, Veselin Masleša, Sarajevo, 1977, str.
172
91 U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu sačuvana je njegova vasijetnama, II, red. br.
415, str. 95 iz 1263./1846. godine; original pod brojem 113 (415).
92 Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od
21.09.1933. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
93 Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od
21.09.1933. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
102
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
6
magaza
kućište s dvorištem u
7
Šić-čaršiji
dvorište kod kuće u
8
Šić-čaršiji
9 bašča u Šić-čaršiji
10 dvorište u Šić-čaršiji
kućište s kućom u Šić11
čaršiji
gradilište s magazom u
12
Šić-čaršiji
Ukupno:
Modriča
178
10/291
005
Modriča
179
10/34
100
Modriča
179
10/35
080
Modriča
Modriča
180
500
10/40
10/211
350
156
Modriča
500
10/287
072
Modriča
500
10/288
030
1.657
Prema evidenciji ovog vakufa koja je urađena između 1884. i 1886. godine, navedeni su vakufi samo u Modriči. U odnosu na 1933. godinu, u ovom
spisku ne navodi se gruntovni uložak broj 177, a u gruntovnom ulošku broj
178 nema k.č. br. 10/289 (4 m²), u grun. ul. br. 500 nema k.č. br. 10/287 (72
m²) i k.č. br. 10/288 (30 m²). Pored toga ovdje se navode nove nekretnine u
gruntovnom ulošku broj 504, koji nije naveden u spisku njegovog vakufa iz
1933. godine:
r/b
1
2
3
4
5
Opis nekretnine
Kuća br. 504 s kafanom u
Novoj varoši - Šić-čaršija
gradilište pod kafanom u Novoj varoši - Šić-čaršija
gradilište pod dućanom u
Varoši
gradilište pod dućanom u
Varoši
gradilište pod pekarom u
Varoši
Ukupno:
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Kat.
općina
Grunt.
uložak
Broj
kat.č.
Površina
u m2
Modriča
504
8/23
040
Modriča
504
6/173
030
Modriča
504
10/41
040
Modriča
504
10/42
050
Modriča
504
10/48
050
210
103
Nusret Kujraković
Tabela 22: Pregled mukata Hadži Bećir-begova vakufa u Gradačcu94
Red.
broj
Katastarska Grunt. Kat. PovršiOpis nekretnine
općina
uložak čestica na u m2
1
Gradačac
2
2
Gradačac
119
3
Gradačac
121
4
Gradačac
123
5
Gradačac
137
6
Gradačac
139
7
Gradačac
145
8
9
10
Gradačac
Gradačac
Gradačac
163
196
856
11
Gradačac
143
Ukupno
3/34
3/33
3/38
3/37
3/39
3/40
3/42
3/41
3/49
3/43
3/44
3/46
3/45
3/25
3/51
3/35
3/36
3/48
3/17
3/15
3/19
3/20
3/21
3/22
3/23
3/24
095
5410
110
130
630
375
120
1290
320
190
1300
300
425
1490
040
320
070
600
1025
260
400
160
1690
450
430
6150
23.780
Oranica
kuća
bašča
bašča
bašča
bašča
bašča
kuća
bašča
bašča
bašča
bašča
bašča
bašča
bašča
kuća s dvorištem
bašča stara
kuća
bašča
bašča
dvorište
bašča
gradilište
dvorište
bašča
Godišnja
mukata
forinta novčić
3
60
0
48
0
36
0
60
1
20
0
80
0
80
0
0
0
40
60
60
7
28
94 Srez Gradačac, br.107/33 od 21. 9. 1933. godine, Spisak vakufskih mukata koje pojedinci
po gruntovnom stanju imadu vakufu plaćati. Redni broj mukata od 1-11. Arhiva Medžlisa
Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
104
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Tabela 23: Pregled mukata Hadži Bećir-begova vakufa u Modriči95
Red.
broj
Katastarska Grunt.
općina
uložak
1
Modriča
2
Modriča
11
14
16
3
Modriča
4
Modriča
5
Modriča
6
Modriča
7
Modriča
8
Modriča
9
10
Modriča
Modriča
Ukupno:
19
21
55
81
104
684
715
Broj
kat.č
10/171
5/65
10/169
10/165
10/168
10/98
10/267
10/266
10/95
10/94
10/217
10/218
10/97
10/99
10/225
10/91
10/92
10/90
10/93
PovršiOpis nekretnine
na u m2
860
2030
160
2570
500
820
485
085
097
1613
820
020
440
420
620
290
365
280
640
13.115
Kuća u varoši
bašča
kuća
bašča vrt
kuća
bašča
dvorište
bašča
kuća
kuća
kuća
dvorište
kuća
bašča
kuća
dvorište
bašča šljivik
bašča
kućište s kućom
Godišnja
mukata
forinta novčić
0
80
1
60
1
60
1
76
0
88
0
96
0
80
0
80
0
0
80
88
Ukupna površina mukata Hadži Bećir-begova vakufa u Gradačcu i
Modriči je 36.895 m².
Kotarski sud u Gradačcu izdao je 26. juna 1928. godine gruntovni uložak
ovog vakufa br. 49, koji sadrži dvije katastarske čestice: k.č. br. 16/20, bašča
vrt, mulk, površine od 160 m² i k.č. br. 16/21, bašča šljivik kod kuće, površine
od 560 m². Ukupna površina ovog gruntovnog uloška iznosi 720 m². Ovaj
gruntovni uložak nije evidetiran u prethodnim spiskovima Hadži Bećir-begova vakufa. Prema polisi osiguranja vakufskih nekretnina kod „Nade“, d.d. u
Sarajevu 20. oktobra 1927. godine, H. Bećir-begov vakuf u Modriči osigurao
je sljedeće zgrade: jednu pekaru (8x5.5m), kahvanu (4x5), dva dućana (3x3m,
5x6m) i jednu veliku zgradu (15.5x5.5m), koje su se nalazile u Čaršijskoj
ulici. Vrijednost navedenih nekretnina bila je 81.000 dinara. Prema istoj polisi
95 Srez Gradačac, br.107/33 od 21. 9. 1933. godine, Spisak vakufskih mukata koje pojedinci
po gruntovnom stanju imadu vakufu plaćati. Redni broj mukata od 12-21. Arhiva
Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
105
Nusret Kujraković
osiguranja H. Bećir-begov vakuf u Gradačcu osigurao je sljedeće objekte u
samoj čaršiji: jednu magazu (9x5 m), dućan (7x5.5 m), drugu magazu (9x5.5
m). Vrijednost zgrada iznosila je 50.000 dinara. Prema taksenoj prijavi od 3.
januara 1936. godine, objekti ovog vakufa osigurani su na period od 19361940. godine. U Gradačcu je te godine osigurana jedna prizemna zgrada od
30 m² (smještena dva dućana, gr. ul. br. 987, k.č. br. 16/3) i kuća za lokale na
sprat, površine 720 m² (gr. ul. br. 49, k.č. br. 16/2 i 16/21). Objekti su se nalazili u centru grada u ulici Kralja Aleksandra. U Modriči su osigurane sljedeće
zgrade: kuća na sprat za lokale od 100 m² (zk. ul. br. 779, k.č. br. 8/86), kuća
na sprat za lokale od 220 m² (zk. ul. br.180, k.č. br. 10/40) i prizemna zgrada
površine od 210 m² u kojoj je smještena kafana, tri dućana i dva druga lokala
(zk. ul. br. 504, k.č. br. 8/23, 10/41, 10/42 i 10/84).
Radi ilustracije vakufskih objekata u Gradačcu i Modriči, navedimo nekoliko primjera za pojedine godine u razdoblju od 1910-1930. godine.96 Godine
1913. stanje objekata i zakupaca bilo je sljedeće: u Gradačcu dva dućana
drži Jovan Babić, jedan podrum drži Rašid Ćosić, magazu Đorđe Antunović,
dvije magaze Ivo Miler, jedan plac Šaćir Kevrić a u Modriči - dva dućana
drži Redžo Otanović, kahvanu i pekaru Alija Suljić, odaje i dva dućana Todor
Lukić, kiraethana, odaje drži Salih Suljić, odaje Smajl Grabonjić, kahvanu H.
Hustanovića.
A godine 1919. iznajmljeni su sljedeći objekti: Ibrahim Alimanović podrum, hafiz Omer ef. Nezić - dvije drvene magaze, Gavrilo Vukosinović dva dućana, gruntovničar Miler - idžara, kiraethana u Modriči, Mara Skočibušić - kahvana, Salih Terzić - pekara i dućan, hafiz Muhamed Spužić - dućan i
dvije odaje, Husein Suljić - odaja, Mustafa Karabegović - dućan,Todor Lukić
- dućan, Sadić Redžo - odaja, Smajl Grabonjić - odaja, Ramo Kamberović mukata u čaršiji, nasljednici Sadika Sendića, Bećir-beg H. Ibrahimbegović.
Stanje 1925. godine bilo je kako slijedi: dr. Dujić, advokat, Husejn
Duraković i Mustafa - po jedan dućan, Meho M. Halilović - magaza, Emin
Homerović - podrum, gruntovničar Jakšić - idžara, mukate - Bećirbeg H.
Ibrahimbegović, Ramo Kamberović, nasljednici Sadika Sendića, braća Šibonjić, te mukate u Gradačcu i Modriči, hafiz Muhamed ef. Spužić - dućan,
Mijo Domazet - kahvana, Alija Nukić - odaja, Salih Terzić - dućan pekare,
Husejn Baltić - dućan, Mehmed Mehmedbegović - kahvana, Sadija Sadić,
Husejn Suljić, Salih Suljić, Mustafa Karabegović - svi po jedan dućan, Mara
Skočibušić - kahvana.
96 Urađeno na osnovu zaključnih računa i proračuna za navedene godine 1910,1913-1923,
1925-1933. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
106
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
A 1930. godine dućanske kirije naplaćivane su od Jovana Lazića, Adama
Rittera, Mehmeda Avdića, braće H. Šakić, Sadija Sadića, Saliha Suljića,
Dede Dubinovića, Sabita Kevrića i hafiza Abdullaha Herdića; kafanske kirije
od Marije Domazet, Ahme Bećirbašića i Franje Mraijanovića; kancelarijska
kirija od advokata dr. Davorina M. Duića. Postoji manje podataka o Hadži
Bećir-begovom vakufu u Gračanici. Čak nije evidentiran u spisku vakufa iz
1895. godine. Iz proračuna vakufa Bećir-bega za 1913, vidi se da je vakuf
iznajmio jednu magazu i da je ubirao polovinu kirije mlina Kapetanuša, kojeg
je uvakufio Osman-kapetan i dvije trećine bivšeg hotela Central. Na temelju
proračuna Hadži Bećir-begova vakufa u Gračanici za 1928. godinu saznajemo
da su iznajmljena dva lokala u kojima su smještene kafana i islamska čitaonica. Moguće je da je Kapetanuša dograđena iz sredstava ovog vakufa. Kasnije,
1956. godine ovaj vakuf je iznajmio jedan lokal i jedan stan u Gračanici.
Gradnja dućana u Gradačcu 1939. godine
Radi unapređenja vakufske imovine, vakufsko povjerenstvo u Gradačcu
je odlučilo da u ulici Kralja Aleksandra br. 43 sagradi novu zgradu na vakufu
Hadži Bećir-bega umjesto starog dotrajalog dućana koji se izdaje za samo
1.200 dinara godišnje. Naime, u blizini Trga Bana Milosavljevića nalazio
se vakufski dućan - vasijet Bećir-bega Gradaščevića na k.č. br. 10/90 koji
se izdaje za 1200 godišnje, a trebao bi se izdavati za najmanje 3600 dinara.
Stoga, Povjerenstvo je zaključilo da se na tom mjestu može podignuti masivna zgrada za 25.000 dinara. Zatražena je pozajmica od Vakufske direkcije u
Sarajevu. Na sjednici od 22. juna 1939. godine Vakufsko-mearifski saborski
odbor je odobrio zajam u iznosu od 28.000 dinara. Općina Gradačac je izdala
građevinsku dozvolu za gradnju objekta prema priloženom nacrtu. Objekat je
bio na sprat veličine 7.90x5.70 m, s fundamentom od tesanog kamena širine
30 cm i trebao se ozidati ciglom. Izgradnja je završena krajem 1940. godine
a koštala je 28.000 dinara.97
Zaključni računi i trošenje sredstava
Prema proračunima za 1910-1932. godinu sredstva ovog vakufa u Gradačcu, Modriči i Gračanici trošena su za sljedeće svrhe: upravni troškovi
mutevelija i džabija, za telaliju, kasnije kancelarijski troškovi, troškovi oko
97 Vidi: Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, dopis od 08.06.1939. (zahtjev za zajam),
Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, dopis br. 786/39 od 30.01.1940. (obračun izgradnje
dućana); Odobrenje Vakufske direkcije br. 11062/39 od 28.6.1939., građevinaska dozvola
Općine gradačačke br. 4527/39 Od 21.jula 1939. godine. Arhiva Medžlisa Islamske
zajednice Gradačac.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
107
Nusret Kujraković
nekretnina (popravci), porezi (na zgrade, zemljište), ekvivalent, općinski
namet, osiguranje zgrada. Za džamijske svrhe: plaća imama Husejnije hfz.
Mustafe ef. Imamovića i imama Šić-džamije u Modriči Saliha ef. Dubinovića,
te mujezina u tim džamijama, rasvjeta i mukabela u džamijama. Za naučne
svrhe: plaća muderrisa Ahmeda Hilmija, njegova muavina i paušla za Sviracmedresu (kasnije za Ujedinjenu medresu), potpora vjeroučiteljima osnovnih
škola od 1925. godine, rezervni fond od 1927, te od 1928. godine hardžimuhaseba. U Gračanici su isplaćivani hatibi i imami i mujezini Ahmed-pašine džamije, davane su pomoći muallimima u Mektebi-ibtidaijama, doplatak
muderrisu medrese u Gračanici, te za učitelja svjetovnih predmeta u medresi
i popravak vakufskih objekata. Treba napomenuti da su mutevelije ovog
vakufa već bili ujedno i mutevelije kapetanskih vakufa. Zaključni računi
obuhvataju period od 1910-1916. i 1919-1930. godine u Gradačcu i Modriči.
Tabela 24: Pregled zaključnih računa Hadži Bećir-begova vakufa
u Gradačcu i Modriči (1910-1916.)
godina
1910.
1911.
1913.
1916.
prihod u krunama
3716,08
2883,22
3000,12
2006,97
rashod
2530,22
1618,35
2308,46
2006,52
Tabela 25: Pregled zaključnih računa Hadži Bećir-begova vakufa
u Gradačcu i Modriči (1919.-1933.)
godina
1919.
1921.
1922.
1923.
1926.
1927.
1928
1929.
1930.
1931/32.
1932/33.
108
prihod
15.458,84
10241,05
8189 ,47
10.887,4
22.293,86
21.457,88
24.374
27.858
27.429,47
30.255,49
23.717,84
rashod
3474,50
6769,84
6381,90
7262,50
22.699,95
26.766,65
24.374
27.858
27.573,10
25.955,48
31.615,40
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Hadži Bećir-beg je uvakufio i značajan broj knjiga koje se nalaze u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i jedan dio u orijentalnoj zbirci Zavičajnog muzeja u Gradačcu.98
Vakuf Ahmed-begefendije Gradaščevića (Begefendije Gluhe)
Ahmed-begefendija Gradaščević zv. Begefendi Gluho99 sagradio je oko
1835. godine jedan mesdžid na mjestu sadašnje Reuf-begove džamije u
Gradačcu.100 Negdje od Pokreta za autonomiju Bosne pod vođstvom Huseinkapetana Gradaščecvića 1831. godine, nastupilo je teško vrijeme i pristup
tvrđavskoj džamiji bio je ograničen vjerovatno na dnevne namaze, džumu i
bajrame. Ovaj problem je riješen izgradnjom spomenutog mesdžida. Zasigurno je on uvakufio i zemljište za spomenuti mesdžid. Tako je gradski džemat
imao na raspolaganju dva vjerska objekta: džamiju u tvrđavi i mesdžid izvan
tvrđave na udaljenosti od oko 500 metara. Pred kraj 19. stoljeća umjesto njega
je sagrađena (Reuf) Begova džamija koja se spominje i kao Nova/Džedid
džamija.
Vakuf Hadži Reuf-bega Gradaščevića
Hadži Reuf-beg je sin Ahmed-begefendije (Begefendi Gluhe).101 On je,
uz neznatnu pomoć džemata, sagradio džamiju umjesto mesdžida kojeg je
napravio njegov otac Ahmed-begefendija. U evidencijama se spominje kao
Džedid/Nova džamija, Reuf-begova džamija, a danas se koristi naziv Begova
98 Vidi: Adem Hadžić, „Rukopisi Orijentalne zbirke Zavičajnog muzeja u Gradačcu,“
Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
99 Ahmed-begefendija je sin Derviš-bega, brata Osman-kapetana. Dakle, bio je unuk
Mehmed-kapetana II. Imao je šest sinova i jednu kćerku. To su: Hatidža, Aga-beg, Reufbeg, Dželal-beg, Re(a)šid-beg, Avdi-bega i Nazif-beg. ES grad, 249. U haremu Husejnije
ukupan je i Ahmed-beg, sin Ahmed-begefendije (umro 1868.) Bio je muteselim Gradačca
od 1834-1836., kao i 1850. godine. Jedno vrijeme bio je muteselim i Maglaja.
Pretpostavlja se da je umro prije 1858. godine. Ahmed-beg je imao brata Alaj-bega.
Do 1940. godine ovaj ogranak Gradaščevića prezivao se Begefendići (prema kazivanju
Muhamed-Bege Gradaščevića iz Gradačca od 8.3.2005. godine.). Također vidi: Esad
Sarajlić, Gradačac sa okolinom…, nav. dj., str. 203-204; Mehmed Mujezinović, nav.dj.,
str. 179-180.
100 Zapisnik od od 1.5.1905. godine. Hadži Hasan-aga Sadiković je izjavio da je Begefendi
sagradio za potrebe gradskog džemata, kako on kaže, jednu džamiju prije 70 godina,
odnosno oko 1835. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
101 Hadži Reuf-beg je imao sinove Avdi-bega, Derviš-bega, Ahmed-beg i kćerke Raifu i
Sajdu. Život je proveo u Gradačcu. Umro je 1893. godine i ukopan je u haremu Reufbegove džamije. Esad Sarajlić, Gradača sa okolinom…, nav. dj., str.169.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
109
Nusret Kujraković
džamija. Svoj vakuf utemeljio je 1888. godine i namijenio ga za novosagrađenu džamiju.102
To saznajemo iz njegovog odgovora na dopis Zemaljskog vakufskog ravnateljstva za Bosnu i Hercegovinu br. 3521 ex 1892 od 12. decembra 1892.
godine. On je bio i prvi mutevelija svog vakufa. Sredstva njegovog vakufa su
trošena za plate imama i mujezina, učenje hatme i Jasina, mukabele i za klanjanje sabaha uz ramazan hatmom. Prihodi vakufa u 1888. bili su 303,36 forinti a rashodi 293 for., u 1889. godini prihodi su bili 313,54 a rashodi 327,21,
u 1890. godini 303,36 prihodi, rashodi 303,36 i u 1891. godini 288,36 prihodi,
a rashodi 294,33 forinte.103
Godine 1892. opunomoćio je hafiza Omer-ef. Nezića da upravlja njegovim vakufom.104 Hafiz Nezić je bio mutevelija do 1910. godine, a kasnije su
bili hafiz Ibrahim-ef. Sendić 1911-1925. i hafiz Nurija Džaferović od 19261932. godine. Ovaj vakuf u evidencijama vakufa vodi se kao vakuf Reuf-begove džamije u Gradačcu.
Tabela 26: Pregled - vakuf Hadži Reuf-bega/Reuf-begove džamije
(1933. i 1938.)105
r/b
1
2
3
4
5
6
Opis nekretnine
kuća, kućište i dvorište
dvorište kod džamije
put
džamija sa džamištem
groblje muhamedansko
groblje Musala
Kat.
općina
Gradačac
Gradačac
Gradačac
Gradačac
Gradačac
Gradačac
Grunt.
uložak
503
503
503
503
503
503
Broj
kat.č.
10/32
10/72
10/69
10/74
9/2
9/91
Površina
vrijednost
u m2
200
20000
345
100
080
100
340
5000
1.260
500
1.710
102 Osim gruntovnog uloška br. 503, ova džamija je imala još vakufa u gr. ul. br. 520, ovaj
vakuf se sastojao od kuće, kućišta i dvije bašče, ukupne poršine od 2.870 m². Ovo je po
svoj prilici vakuf h. Hatidže-hanume, kćerke Mehmed-bega o čemu će biti riječi kasnije.
Njena vasijetnama je iz 1885. godine, što bi značilo da je Džedid džamija/Reuf-begova
sagrađena te godine.
103 Sačuvani zaključni mutevelijski računi za 1911,1913,1914, 1916-1932. i taksena prijava
od 31.12.1925. god.
104 Vidi: navedeni dopis Zemaljakog vakufskog ravnateljstva i zapisnik Vakufskog
povjerenstva u Gradačcu od 27. 2. 1892. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac.
105 Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od 21.
09. 1933. godine i Spisak svih vakufskih nekretnina na području Vakufskog povjerenstva
Gradačac od 07. 03. 1938. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond
Vakufi.
110
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
7
8
9
10
groblje muhamedansko
bašča Pirićka
groblje Kadić bašča
pašnjak
Ukupno:
Gradačac
Gradačac
Gradačac
Gradačac
503
503
503
503
11/11
12/37
13/12
9/90
1.030
13.950
3.000
3.475
25.390
3000
1000
Vakuf je bio dosta veliki kada se uporedi s vakufima ostalih Gradaščevića,
ali bio je manje atraktivan zbog same lokacije. Iz navedenog pregleda vidi se
da se vakuf sastojao od jedne kuće, zemljišta oko džamije, pašnjaka, bašče
Pirićka i četiri groblja. Od ovog vakufa danas je ostala džamija s haremom
i Kadić bašča. Ostala stara groblja pretvorena su u građevinske placeve na
kojima su sagrađene privatne kuće. Bašča Pirićka je nacionalizirana i na njoj
je sagrađena osnovna škola.
Vakuf nije imao poslovne lokale, osim što je iznajmljivana kuća za stanovanje ili pak za ambulantu i policiju 1934. godine. Njihov prihod je dobivan
od prodaje trave i šljiva. Prema polisi osiguranja vakufskih nekretnina kod
„Nade“, d.d. u Sarajevu 5. aprila 1929. osigurana je dvospratna kuća ovog
vakufa dužine 12 i širine 8 m, sagrađena od riglovane cigle i pokrivena crijepom te jednospratna kuća za stanovanje od riglovane cigle (12.40x8.40 m).
Vakuf Mahmut-bega Gradaščevića
Mahmut-beg Gradaščević106 je u svojoj oporuci/vasijetu odredio jedan
iznos novca kao vakuf za potrebe Husein-kapetanove džamije u Gradačcu,
106 Mahmut-beg je sina Osman-paše koji su živili na svom imanju u Bijeloj kod Brčkog.
Osman-paša je brat Husein-kapetana, Zmaja od Bosne, Murat-kapetana i Hadži Bećirbega. U Bijeloj je izgrađena jedna kula. Mada se iz raspoloživih izvora ne može utvrditi
ko je podigao kulu u Bijeloj, osnovano se može pretpostaviti da ju je izgradio Osmanpaša Gradaščević krajem 18. ili početkom 19. stoljeća, jer u kuli boravi 1831. godine,
kada tu dolazi do sastanka Osman-paše sa bratom Husein-kapetanom, poznatim kao Zmaj
od Bosne. Sinovi Osman-paše Gradaščevića, Hasan-beg i Mahmud-beg, imali su samo
ženske nasljednike, tako da je udajom kćerke jedinice Mahmud-bega, Nuri-hanume, oko
1875. godine, za Mustaj-bega Fadilpašića, kula prešla u posjed ove znamenite sarajevske
begovske porodice, koja je dala prvog gradonačelnika Sarajeva po uspostavljanju
austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Kada je Haki-beg Džinić iz poznate begovske
porodice, koja je bila jedna od najbogatijih u sjeverozapadnoj Bosni, oženio Mevhibu
Fadilpašić, kćerku Nuri-hanume, kula prelazi u posjed begovske porodice Džinića, u
prvim godinama poslije I svjetskog rata. Mevhiba Džinić sa svojom porodicom živjela je
u kuli u Bijeloj do 10. juna 1948. godine kada je izvršena nacionalizacija. Proglašena je
nacionalnim spomenikom BiH 2004. godine. Odluka je objavljena u Službenom glasniku
BiH, broj44/04. Mahmut-kapetan je umro 1872. i ukopan je u haremu Husejnije. O
posjedima Fadilpašića vidi: Husnija Kamberović, Zemljišni begovski posjedi…, nav. dj.,
str. 327-331.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
111
Nusret Kujraković
dio za vasi-muhtara te dio za odjeću i obuću siromašne djece nekog islamskog zavoda. Novac se trebao položiti i oročiti u banci, a provizija/dobit bi se
trošila u navedene svrhe. Ovdje se najvjerovatnije radilo o svojevrsnoj vrsti
evladijet-vakufa u novcu. On je predviđeni iznos novca dao svojoj kćerci da
ga koristi do svoje smrti, a poslije da ga uvakufi za gore navedene potrebe.
Do ovog podatka i Mahmut-begove oporuke došlo se posredno putem vasijeta
njegove kćerke Nur-hanume Fadilpašić.107
Ona je na osnovu toga, odredila da se, nakon njezine smrti, uvakufi u
novcu 7.500 dinara (30.000 kuna). Navela je da se novac troši na sljedeći
način: 10% za vasi-muhtara, u svrhe po uvjetima vasijeta oca Mahmut-bega i
odijevanje siromašne djece. Vasijet Mahmut-bega nije nikada pronađen.
Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu utvrdilo da se od toga novca 33%
prihoda daje muderrisu medrese u Sviracu, 10% imamu džamije Husejnije,
33% za muteveliju iz porodice Sendića, 16% za mukabelu u Husejniji i 8% za
rasvjetu džamije. Za vasi-muhtara prvo je imenovan hadži Mujaga Merhemić,
a za vasi-nazira Ćamil-aga Sudžuka umjesto umrlog Zije ef. Rizaefendića iz
Sarajeva. Nur-hanuma je umrla 7. augusta 1925. godine, kada je i osnovan
ovaj vakuf u novcu. Iz istražene dokumentacije vidi se da ja ovaj vakuf služio
svojoj svrsi do izbijanja Drugog svjetskog rata i da se iz neznanih razloga
ugasio.108
Vakuf Hadži Ali-bega Gradaščevića
Hadži Ali-beg Gradaščević doselio se iz Gradačca u Modriču početkom
19. stoljeća.109 Po dolasku sagradio je džamiju i uvakufio za njene potrebe
107 Ona je kćerka Mahmut-bega, sina Osman-paše, a unuka Osman-paše Gradaščevića.
Udala se za Mustaj-bega Fadilpašića, sina poznatog Fadil-paše Šerifovića. Nur-hanuma
je umrla 07.08.1925. godine. Njezina kći Mevhiba-hanuma udala se za Haki-bega
Džinića iz Modriče, a rodom iz Banje Luke i ima kćerku Vahidu Biščević u Sarajevu –
oko 80 godina starosti.
108 Vidi: prepis sudske odluke o vasijetu Nur-hanume Fadilpašić Šerijatskog suda u Sarajevu
br. 1674/1932 od 29.7.1933., koja je izdata na zahtjev Vakufske direkcije br. 23033/32 od
24.12.1932. godine. Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, dopis br. 425/33 od 26.11. 1933.;
br. 460/38 od 19. 01. 1939. godine.
109 Hadži Ali-beg Gradaščević doselio se iz Gradačca u Modriču oko 1820. godine. Na tom
području imao je svoje posjede. Omer-paša Latas ga je zarobio u Bijeloj 1850. godine
i odveo ga sa sobom u zarobljeništvo. O negovoj smrti i mjestu ukopa nema podataka.
Imao je šest sinova: Muharem-bega, Bahti-bega, Nuri-bega, Ali-bega, Abaz-bega i
Mahmut-bega. Od njih trojice nastao je modrički ogranak Gradaščevića Hadžialibegovići,
Abazbegovići i Mahmutbegovići. Njihovi potomcu su boravili u Modriči do 1931. godine
kada su se raselili po Bosni. Vidi: Miljenko S. Filipović, Modriča, Nemanja, Skoplje,
1932, str. 14, str. 49.; zatim dopunjeno izdanje iste knjige, Sarajevo, 1959, str. 56; grupa
autora, Modriča sa okolinom u prošlosti, Modriča, 1986, str. 96.
112
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
određeni dio svoje imovine. To je najmlađa modrička džamija. Ta džamija
je sagrađena na istom mjestu na kojem se i danas nalazi obnovljena džamija
u mahali Islam-varoš. Zvala se po svom osnivaču i vakifu Hadži Ali-begova
džamija.110
U novijoj dokumentaciji, posebice iza 1945. godine, evidentirana je kao
Islam-varoška džamija ili Varoška džamija. Ovaj naziv džamije je preuzet,
vjerovatno, zbog naziva džemata Islam-varoš u kome su i danas nalazi.
Tabela 27: Pregled vakufa Hadži Ali-bega/Hadži
Ali-begove džamije u Modriči111
r/b
1
2
3
4
5
Opis nekretnine
Džamija, harem, kućište,
mejtef s grobljem
bašča šljivik Jaz
kuća
groblje
groblje
Ukupno:
Kat.
općina
Grunt.
uložak
Broj
kat.č.
Površina
vrijednost
u m2
Modriča
507
2/63
1780
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
507
507
507
507
2/73
2/140
2/67
2/68
690
030
3650
900
7.050
Najpoznatiji Hadži Ali-begov sin bio je Ali-beg Gradaščević Hadžialibegović, istaknuti
političar i zemljoposjednik. Da bi sačuvao uspomenu na oca, vjerovatno je promijenio
prezime u Hadžialibegović. Od njega vodi porijeklo modrički ogranak Gradaščevića
Hadžialibegovići. Bio je oženjen Zuhrom, kćerkom Hasan-bega (umro 30.8.1895.), sina
Osman-paše. Hasan-beg je imao samo tri kćerke: Zuhru, Muzejru i Ifetu. Muzejra se
udala za h. Ahmed-bega, sina h. Muhamed-begova, a Ifeta za h. Ahmed-bega Džinića.
Ali-beg H. Alibegović je bio zemljoposjednik i društveno i politički vrlo angažirana
osoba. Bio je veliki opozicionar, bio je član općinskog vijeća Modriče od 1889-1918.
godine i izabran je među 18 članova predstavnika Muslimana koji su 1907. godine
vodili pregovore sa Zemaljskom vladom o vjersko-prosvjetnoj i vakifsko-mearifskoj
autonomiji Muslimana u BiH. Umro je prije 1933. godine, jer mu se supruga Zuhrahanuma u jednom spisku vakufskih mukata iz 1933. vodi kao udovica. O tome vidi
detaljnije: Husnija Kamberović, Zemljišni begovski posjedi…, str. 345-348; Nusret Šehić,
Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u BiH, Sarajevo, 1980,
str. 216.
110 Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od
21.09.1933. godine i Srez Gradačac, br.107/33 od 21.9.1933., Spisak vakufskih mukata
koje pojedinci po gruntovnom stanju imadu vakufu plaćati. Evidentirane su pod rednim
brojem 118. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
111 Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od
21.09.1933. godine.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
113
Nusret Kujraković
Tabela 28: Pregled mukata vakufa Hadži Ali-bega/Hadži Ali-begove džamije
u Modriči112
r/b
1
Katastarska
općina
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Modriča
Ukupno:
Grunt. Broj
uložak kat.č.
133
9/79
133
9/38
133
9/40
133
9/77
133
9/78
133
9/81
133
9/184
133
4/130
Površina
u m2
980
180
1.350
7.835
1.620
970
270
120
13.325
Opis nekretnine Godišnja mukata
Kuća br.133
bašča
bašča šljivik
bašča šljivik
bašča šljivik
bašča
kuća s kućištem
gradilište
150
groša
Ukupna površina Hadži Ali-begova vakufa bila je 20.375 m². Ova džamija je imala i druge vakufe koje su uvakufljavali drugi dobrotvori.
Osporeno uvakufljenje Izet-bega Gradaščevića
Izet-beg Gradaščević113 je na prvi dan Ramazanskog bajrami-šerifa 11.
oktobra 1942. godine napisao testament u selu Oštre Luke, kotar Brčko, koji
je legaliziran u Kotarskom sudu u Zagrebu. Ovim vasijetom Izet-beg je sve
svoje nekretnine u brčanskom i gradačačkom srezu uvakufio za potrebe Reufbegove džamije u Gradačcu.
Osim toga, u vasijetnami je tražio da se ukopa u haremu Reuf-begove
džamije u Gradačcu kod mezara svoje majke, te da se od rasprodate stoke
i hrane isplati Sarafini Ćutić svota od 100.000 kuna gotovine za službu kod
njega. A, kako je kazao, „što se tiče mojih stvari osobnih i nasljednih kao
ostavina ima se predati kao poklon od mene i to mom rođaku Hajri-begu
Gradaščeviću114, osim ćilima, koje treba dati u džamiju rahmetli Reuf-bega.“
Naglasio je da se od imanja trebaju isplatiti dugovi braći Tvici, firmi Hofer i
Šranc, agrarnoj banci itd.
112 Spisak vakufskih mukata koje pojedinci po gruntovnom stanju imadu vakufu plaćati,
Srez Gradačac, br.107/33 od 21.9.1933. Redni broj mukate 145. Zakupac mukate bila je
Zuhra-hanuma, udova Ali-begova.
113 Izet-beg, sin je Sulejman-bega Gradaščevića iz Gradačca. Rođen je u Gradačcu, a živio je
na svom imanju u selu Oštre Luke, općina Brčko. Bavio se poljoprivredom. Nije se ženio.
Završio je pravne nauke u Parizu. Zvali su ga Parizlija. Umro je u bolnici u Zagrebu
19.10.1942. godine.
114 Hajri-beg Gradaščević je sin Ahmed-bega, sina hadži Reuf-bega. Rođen je 1888., a umro
1943. godine. Imao je sinove Riza-bega, Nusret-bega, Bakir-bega i Nasir-nega, te kćerke
Mujesiru, Muberu i Muneveru.
114
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Postavio je uvjet da se od prihoda tog vakufa podmire troškovi dženaze i
podizanja nišana te učenja Jasina svaki dan za njega, njegove roditelje i svu
rodbinu, zatim da se od ramazana do ramazana prouči hatma njegovim roditeljima i Fatiha na kaburu. Za vasimuhtara/izvršioca testamenta imenovao je
Hadži Mehmeda Tvicu, trgovca iz Orašja.
Oko ovog uvakufljenja nastao je spor. Hajri-beg i ostali nasljednici iza
umrlog Izet-bega osporavali su su valjanost ove vasijetname. Temeljem tog
osporavanja, Kotarski Šerijatski sud u Gradačcu je, prilikom ostavinske
rasprave krajem novembra 1942, poništio ovu vasijatnamu i dodijelio imanje
Izet-bega Hajri-begu i ostalim nasljednicima.
Vakufsko ravnateljstvo se žalilo na ovu odluku suda i predmet je upućen Sreskom Šerijatskom sudu u Brčkom. Pred tim sudom vakuf je zastupao hafiz Abdulgani-ef. Ibrahimbegović, muderris iz Brčkog. Ovaj sud je
potvrdio odluku suda u Gradačcu svojom odlukom od 31. 3. 1943. broj Os
12/43R.298/43/, te uputio je Vakufsku direkciju i vasi-muhtara H. Mehmedagu Tvicu da podnesu tužbu protiv nasljednika koji su osporavali ovo
uvakufljenje. Vakufsko ravnateljstvo se žalilo Vrhovnom šerijatskom sudu u
Sarajevu, koji je svojom odlukom od 18. juna 1943. ukinuo odluku Sreskog
Šerijatskog suda u Brčkom i uputio nasljednika na redoviti put pravde da
opovrgnu valjanost predmetne oporuke.
Kasnije, 1946. godine Vakufska direkcija je Sreskom sudu u Brčkom, koji
je preuzeo predmetne bivšeg tamošnjeg šerijatskog suda, uputila zahtjev za
obnovu postupka u ovom predmetu. Do obnove postupka nije došlo. Iz izvještaja Vakufskog povjerenstva u Gradačcu broj 64/50 od 4. juna 1950. godine,
saznajemo da je Hajri-beg ušao u posjed spornih uvakufljenih nekretnina i
da je njima gazdovao sve do Uredbe o agrarnoj reformi kojom je to imanje
oduzela država.115
Vakuf Hadži Salih-bega Gradaščevića
Hadži Salih-beg Gradaščević osnovao je svoj vakuf polovinom 19. stoljeća.116 Radi se o jednom zemljištu u centru gradačačke čaršije, koji je uvaku115 Uvakufljenje Izet-bega Gradaščevića. Fond Vakufi. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac. Dokumenti: Vakufsko povjerenstvo br. 64/50 od 4.6.1950.; Vakufsko
ravnateljstvo u Sarajevu, br.14113/42 od 23. 11. 1942.; br.3313/43 od 13. 03. 1943.; broj
4436/46 od 26.8.1946.; broj 1404/49 od 16.05.1949.; prigovor kadije Abdulaha Moranjka
Sreskom sudu u Gradačcu od 19.08.1946. na rješenje o otkazu stanovanja u kući Izetbega.
116 Derviš-beg, sin Mehmed-kapetana, a brat Osman-kapetana i Mustafe/Mustaj-bega imao
trojicu sinova hadži Salih-bega, hadži Ali-bega i hadži Ibrahim-bega. Dakle, hadži
Salih-beg, sin Derviš-bega, bio je unuk Mehmed-kapetana. Imao je dva sina EminANALI GHB 2011; 40 (32)
115
Nusret Kujraković
fljen za Sviračku džamiju. Vakuf se sastojao od k.č. br. 10/90, površine od 15
m², grunt. ul. br. 993 i k.č. br. 10/21, površine 30 m², grunt. ul. br. 994.117 Na
tom zemljištu izvjesni Tatarović je sagradio dva dućana uz godišnju mukatu
od 200 groša/32 krune. On je prodao svoje dućane muftiji Ahmed-ef. Svircu
i Jovanu Staniću. Njih dvojica su držali spomenute dućane do 1878. godine
kada su ih, zbog dotrajalosti morali srušiti i sagraditi nove. Kasnije je u posjed
ovih dućana došao nasljednik Stanića Tasije, jer mu je svoj dio prodao hafiz
Ahmed-ef. Hilmi oko 1889. godine.
Dućani su izgorili 24. januara 1903. godine. Do njihove obnove, vjerovatno nije došlo, jer je Tasije odbio prihvatiti zakupninu od 80 umjesto dotadašnje 32 krune. Time je izgubio pravo uživanja ovog posjeda ovog vakufskog
zemljišta, jer više nije bilo dućana na osnovu kojih ga je i stekao. Ovaj vakuf
spominje se i u decembru 1922. godine. Tada su sklopljeni ugovori o zakupu
između Ahme Novalića, mutevelije Sviračke džamije i Alije H. Muhamedovića, sina um. H. Osmana iz Gradačca i Rešida Mulahalilovića uz godišnju kriju
od 900 kruna. Oni su bili dužni sagraditi drvene dućane na izdatom zemljištu.118
Bukvara / Alajbegovića džamija u Gradačcu - vakuf Gradaščevića
U ovom dijelu rada ilustrirat ćemo vakuf Gradaščevića koji su promijenili
prezime u Alajbegović. Radi se o Emin-begu, hadži Vasfiji-hanumi, hadži
Biseri-hanumi, Behdžet-begu.119 Po Alaj-begu Gradaščeviću, ovaj ogranak
Gradaščevića promijenio je prezime u Alajbegović.120
117
118
119
120
116
bega i Ali-bega. Bio je najugledniji zemljoposjednik gradačačke nahije, a u Gradačcu
je proveo svoj životni vijek. Jedno vrijeme bio je i činovnik gradačačkog muteselimata
(1842.). Učestvovao je kao vođa odbrane Gradačca u borbama protiv Omer-paše Latasa
27.11.1850. godine. Ubijen je 1858. godine i ukopan je u haremu Sviračke džamije. Vidi:
Mehmed Mujezinović, nav. dj., str. 172;
Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1854-1860, Landshut, 1998, str. 406; Galib Šljivo,
Bosna i Hercegovina 1827-1849, Banjaluka, 1988, str.337; Galib Šljivo, Bosna i
Hercegovina 1849-1853, Banja Luka, 1990, str. 113; Esad Sarajlić, Gradačac i okolina…,
str. 201, 242, 247-249. Sarajlić je pogrešno naveo hadži Alim-beg umjesto hadži Ali-beg.
Gruntovni ulošci od 11.1. i 20.1.1911. godine. Vakuf je nacionaliziran 1960. godine.
Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, dopis od 09. 02. 1903. godine; zapisnik od 6. 11.
1904. godine; ugovori o zakupu vakufa od 25. i 30. 12. 1922. godine. Arhiva Medžlisa
Islamske zajednice Gradačac.
Pregledajući dva porodična stabla kod Muhameda-Bege Gradaščevića 23. 9. 2011.
godine, zajedno smo ustanovili da je prepisivač pogrešno naveo ime Behdžet-bega kao
Bećir-beg u nanovo prepisanom porodičnom stablu, a na temelju starog. Ova greška će
se ispraviti.
Alaj-beg Gradaščević je sin Derviš-bega, sina Mehmed-kapetana, a brata Osman-kapetan
i Mustafa/Mustaj-bega. Alaj-beg je unuk Mehmed-kapetana. Brat Alaj-bega je Ahmedbegefenija (Begefendija Gluho). Alaj-beg je imao sinove Mehmed-bega (možda je
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Džamiju Bukvaru, koja se danas zove po istoimenom gradskom džematu
Bukva u Gradačcu, sagradili su Gradaščevići, a po svojoj prilici Emin-beg
Gradaščević-Alajbegović. Sigurno je sagrađena prije 1845/46. godine.121 Ova
džamija se u starijim dokumentim i arhivskim izvorima nazivala Alajbegovića džamija.122 Dakle, tvrdnja da su je sagradili mahaljani/narod nije tačna.123
ispravno Mahmut-beg), Emin-bega, Osman-bega i kćerke Vasfiju i Biseru. U porodičnom
stablu Gradaščevića nisu navedeni njihovi potomci, osim da je Emin-beg imao samo
sina Behdžet-bega, niti se navode potomci Behdžet-bega. Behdžet-beg je bio oženjen sa
Vasvi-hanumom, kćerkom Mahmud-bega Osmanbegovića iz Dervente. Ona je rođena
oko 1845., a prije 1878. godine udala se za Behdžet-bega Gradaščevića. Nakon njegove
smrti preudala se za Mustaj-bega Uzeirbegovića iz Maglaja (1896) Umrla je 1921. godine
u Maglaju. Po njenoj oporuci muž Mustaj-beg i bratić Osman-beg na sajmu u Zagrebu
kupili su dva zvona za sahat-kulu u Gradačcu i Maglaju. Husnija Kamberović, Zemljišni
begovski posjedi..., str. 192, 195, 471.
Po jednom zapisniku od 26.05.1924. godine, sastavljenom u Vakufskom povjerenstvu u
Gradačcu Osman-beg Osmanbegović iz Dervente, izjavio je da je pripravan iz vasijeta
svoje merhume tetke Vasvi-hanume Osmanbegović, udove Ibraka Alajbegović, sada
udate Uzejirbegović iz Maglaja metnuti zvono na sahat-kulu u Gadačcu. Moguće je da je
Ibrak nadimak Behždet-begov. Behdžet-beg bio je, kako piše na njegovom nišanu, jedan
od odličnika i hanedana/gostoljubivih ljudi. O njemu se vrlo malo zna.
121 Jedan od čvrstih dokaza da su ovu džamiju sagradili Gradaščevići jeste i mezarje uz
džamiju u kojem su pokopani najstariji potomci Alajbegovića, jednog od ogranaka
Gradaščevića. Naime tu je ukopan Emin-beg (umro 1263/1846/47), hadže Hatidžahanuma, kćerka hadži Mahmuda (umrla 1302/1884/85.), Rukija, žena hadži Mahmuda
(umrla 1262/1845/46.) i Behždet-beg, sin Emin-bega (umro 1306/1888/89.). Ima još
nekoliko starih nišana koji nemaju nikakvih oznaka, i moguće je da su to mezari ostalih
njihovih potomaka. U mjesecu avgustu 2008. godine autor ovog rada je obavio vlastito
istraživanje svih starih mezarja u Gradačcu. Na osnovu tog istraživanja rad Mehmeda
Mujezinovića u ovoj oblasti je dopunjen i ispravljen u nekim elementima. Naime, on
uopće nije spomenuo mezar Rukije, žene h. Mahmudove, koji je najstariji, zatim da je
h. Hatidža, kćerka h. Mahmudova, te je, najvjerovatnije štamparskom greškom, naveo
da je jedan mezar Emina, sina Behdžet-bega umjesto Behdžeta, sina Emin-begova. Vidi:
Mehmed Mujezinović, nav. dj., str. 182-183.
Napomenimo da je ovdje spomenuti h. Mahmud je vjerovatno brat Emin-begov, koji je,
možda, pogrešno naveden u porodičnom stablu kao Mehmed-beg ili je potpuno izostavljen.
On je imao, također, posjede u gračaničkom kadiluku (Skipovac, Kožuhe i Gornji
Osiječani), a njegova kćerka h. Hatidža u Gornjim Osiječanima. Vidi: Nedim Zahirović,
Katastarski defteri u Arhivu Tuzlanskog kantona s kraja osmanske uprave u Bosni, Anali
Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga XXV-XXVI, Sarajevo, 2007, str. 257.
122 Vidi: Pritužba građana Gradačca Zemaljskom vakufskom ravnateljstvu u Sarajevu od
25.06.1907. godine protiv šerijatskog sudije Ali Riza-ef. Prohića; Zapisnik Vakufskog
povjerenstav u Gradačcu od 02.07.1907. godine. U ovim dokumentima ova džamija se
naziva Alajbegovića. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
123 Ovu tvrdnju je, u nedostatku izvora, kao pretpostavku prvi iznio Mahmut Traljić, a od
njega su je preuzimali svi kasniji autori koji su se bavili ovom temom. Vidi: Mahmut
Traljić, nav. dj., str. 7; Mehmed Mujezinović, nav.dj., str. 182; Esad Sarajlić, Gradačac
sa okolinom…, nav.dj., str. 168. itd.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
117
Nusret Kujraković
Ovaj ogranak Gradaščevića je za ovu džamiju osigurao i vakuf od čijih su
prihoda pokrivani troškovi vjerskog života na području ovog džemata.
Oni su na ovom području imali svoje posjede pa se mogu smatrati osnivačima ovog džemata/naselja i njegovim prvim stanovnicima. Prvim vakifom
ove džamije bio je Emin-beg, njegove sestre Vasfija i Bisera te sin Behdžetbeg. S obzirom na okolnosti, gotovo je sigurna pretpostavka, da je Emin-beg,
kao najstariji član ove porodice na ovom području, uvakufio zemljište za
izgradnju džamije. Nema podataka o njegovim drugim uvakufljenjima. Najviše podataka ima o vakufima hadži Vasfije i hadži Bisere. One su svu svoju
imovinu uvakufile za ovu džamiju. Vakuf je obuhvatao četiri kuće i zemljišta.
Svaka od njih uvakufila je po dvije kuće i nekoliko zemljišnih parcela. Najveći dio današnjeg vakufa Bukvarske džamije je upravo vakuf ove dvije žene,
prve poznate dobrotvorke iz porodice Gradaščevića-Alajbegovića.124
Prvobitno, vakuf se vodio kao vakuf h. Vasfije i h. Bisere Alajbegović,
a od 1923. godine preimenovan je u vakuf Bukvarske džamije. Mutevelije
ovog vakufa bili su, pored drugih, hafiz Ibrahim-ef. Sendić, hafiz Nurija
Džaferović i Muharem-aga Idrizović. Sačuvani su zaključni računi od 19101922. godine. Prihod se sastojao od kirija za izdate kuće, prodaje trave i šljiva.
Prema uvjetima zakladateljica, bio je namijenjen za plaćanje imama, mujezina i mutevelije, za rasvjetu i popravak džamije, za učenje hatme, Jasina,
Fatihe, za hatmu i mukabelu uz ramazan, za i’tikaf i klanje kurbana za vakife.125
O vakufu Behdžet-bega možemo kazati ono što sadrži njegova vakufnama iz 1887. godine. Naime, on je za potrebe Čaršijske džamije u Odžaku
kod Modriče uvakufio jednu musafirhanu sa zemljištem u blizini spomenute
džamije. Prihode od ovog vakufa, vakif je namijenio za rasvjetu i popravak
džamije, za učenje hatme, i posebno hatme uz ramazan, za učenje mukabele
i za upravitelja i nadzornika vakufa.126
124 H. Bisera-hanuma (vasijetnama), red. br. 133, str. 236, iz 1305/1888.; H. Vasfija-hanuma,
red. br. 134, str. 234, iz 1305/1888. Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu; Spisak
vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od 21. 09. 1933.
godine. Iskaz vakufa Sreza Gradačac od 11. 03. 1931.;
Iskaz svih osiguranih i neosiguranih vakufskih objekata sreza gradačačkog u Gradačcu
od 11. 2. 1931. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, Fond Vakufi.
125 Ovo je još jedan dokaz u prilog istine da su Gradaščevići izgradili ovu džamiju, a ne
mahaljani. Sami graditelji, ali i njihovi potomci su ostavljali vakufe upravo za objekte
koje su oni osobno sagradili ili njihovi preci, kao što je ovdje slučaj, ali i bezbroj drugih,
što se može zaključiti pažljivom analizom ovog rada. H. Vasfija-hanuma bila je udata za
Ali-bega i umrla je 1888. godine. Nije poznato za koga je bila udata H. Bisera-hanuma.
I ona je umrla približno kad i sestra H. Vasfija-hanuma. Vjerovatno je ukopana u haremu
džamije Bukvare. Nisu imale djece. Ove podatke preuzeti su iz gore spomenute pritužbe
građana protiv kadije Prohića od 25.06.1907. godine.
126 Vidi: Alajbegović Behdžet-beg, sin Emin-begov, hudžet, red. br. 93, str. 281, iz
1305/1887.; Alajbegović Behdžet-beg, sin Emin-begov, I, red. br. 226, str. 121, iz
118
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Vakuf hadži Hatidže-hanume, kćerke Mehmed-bega
Vakifa hadži Hatidža-hanuma, kćerka Mehmed-bega, osnovala svoj
vakuf 1885. godine i namijenila njegove prihode za novosagrađenu džamiju
u gradskoj mahali u Gradačcu zv. Džedid džamiju ili Reuf-begovu džamiju.127
Prema arhivskoj građi ovog vakufa, vakuf se sastojao od jednog zaokruženog
porodičnog imanja, odnosno jedne dvospratne kuće s pripadajućim zemljištem i zgradama.128 Kuća je iznajmljivana kadijama za stanovanje. U njoj su
stanovali kadija Agan Mešanović od prije 1910-1919. godine i kadija Zaim
Muminagić od 1921-1925. godine. Mutevelije su bili hafiz Ibrahim-ef. Sendić
i hafiz Nurija Džaferović. Sačuvani su zaključni računi za 1911. i 1913-1925.
godinu. Polovinom 1926. godine vakuf je prodan M. Halilović Mehmedu,
sinu Rešida iz Gradačca za 30.000 dinara.129
Vakuf Tahire-hanume Gradaščević rođ. Tuzlić
Tahira-hanuma Gradaščević bile je udata za Bećir-bega Gradaščevića
iz Gradačca.130 Udajom je ušla u krug porodice Gradaščević. Njen vakuf
je utemeljen 1907. godine. Ostavila je impozantan vakuf koji se nalazio na
tuzlanskom području. U sastav ovog evladijet-vakufa ulazili su kuće, dućani,
njive i kućni placevi. Posebno treba istaknuti činjenicu, pored uobičajenih
dobrotvornih i vjerskih potreba, da je ova dobrotvorka predvidjela stipendiranje siromašnih učenika i studenata koji su izučavali islamske i svjetovne
nauke. Ona je bila i prva upraviteljica vakufa, poslije nje odredila je da upra-
127
128
129
130
1305/1888. (Derventa). Treba napomenuti da se radi o dvije potpuno istovjetne
vakufname. Vakufnama je sastavljena u prisutnosti Rustembegović Osmana, sina Rustembega iz Odžaka i svjedoka Osmana Begzade Mehmed-bega iz Dervente, Mustafa-bega,
sina Rustem-bega iz Odžaka i Jupić Derviša iz Odžaka. Gazi Husrev-begova biblioteka
u Sarajevu.
Vasijetnama Hatidže-hanume, kćerke Mehmed-begove, red. br. 237, str. 105, iz
1303./1885. godine. Druga vakufnama koja se vodi pod njenim imenom, red. br.102,
str. 268 iz 1871. godine nije njena, jer se radi o jednoj drugoj Hatidži. Vjerovatno je, po
analogiji, njoj pripisana. Vidi: Gazi Husref-begova biblioteka u Sarajevu. Pored ostalog,
ona navodi imanja u selu Kakmuž, općina Gračanica, te kuću u Gradačcu. Odredila je
koliko novca treba dati za obavljanje njene dženaze. Odredila je i 9.000 za bedela za hadž.
Vezano za porijeklo ove vakife postoje stanovite poteškoće oko ispravnog utvrđivanja.
Dvospratna kuća sa šest soba (10x9m), jedna magaza, jedan mutvak (6x3.50m) i štala
(5x3m).
Vakuf je prodan na osnovu zaključka Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 10. 05.
1926. godine i Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u Sarajevu broj AD 1348/26 od
20. 05. 1926. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
Tahire-hanuma potječe iz ugledne tuzlanske begovske porodice Tuzlić. Udala se za Bećirbega Gradaščevića iz Gradačca. Nije imala potomstva. Umrla je 02.10.1921. godine i
ukopana je u haremu Jalske džamije u Tuzli.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
119
Nusret Kujraković
vitelj bude sarajevski gradonačelnik Mustafa efendija Esad Kulović a poslije
njegove smrti njegov najstariji sin pa onda uvijek sljedeći najstariji sin, a ako
ne bude bilo sinova, uprava bi se predala na upravljanje Vakufskoj direkciji
u Sarajevu.131
Zaključak
1. Vakuf begovske porodice Gradaščević iz Gradačca nastao je u periodu od druge polovine 18. do prve polovine 20. stoljeća na području Gradačca, Gračanice, Modriče i Brčkog. Begovska porodica Gradaščević je jedna
od značajnijih bosanskih vakifskih porodica a njihov vakuf može se uvrstiti
među najznačajnije i najveće vakufe u Bosni i Hercegovini. Pored kapetana i
begova, uvakufljavali su i ženski članovi porodice.
2. U razdoblju do kraja osmanske vladavine u Bosni osnovan je najvećio dio ovog vakufa, a znatno manji dio od austrougarske uprave u Bosni i
Hercegovini do polovine 20. stoljeća. Vakuf se sastojao od medresa, džamija,
mesdžida, dućana, kuća i zemljišta. U periodu od 1884. do 1974. godine
otuđen je, oduzet ili nacionaliziran najveći dio ovog vakufa. Danas su ostale
samo džamije, dvije medrese, sahat-kula i manji dio gradskih zemljišnih
parcela.
Ovaj vakuf dao je neprocjenjiv doprinos u razvoju obrazovnog, kulturnog
i vjerskoprosvjetnog života muslimana u Gradačcu, Gračanici, Modriči i okolini. U tom dugom vremenskom razdoblju od gotovo dva stoljeća, odgojene
su i obrazovane u islamskom i bosanskom duhu na hiljade Bošnjaka u mekebima i džamijama te stotine učenika u medresama. Pripadnici tih naraštaja bili
su nosioci privrednog, političkog, kulturnog, vjerskog i obrazovnog života, ne
samo u navedenim gradovima nego širom Bosne i Hercegovine.
3. Predmetni vakuf odigrao je značajnu ulogu u razvoju graditeljske
djelatnosti i urbanizacije navedenih gradova. Potaknuo je privredni razvoj
i poboljšao životni standard stanovnika na tim prostorima. Neka vakufska
dobra su nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine.
4. Ovaj rad rasvjetljava dionicu života porodice Gradaščević, koja se
odnosi na uvakufljenje dobara o kojoj se znalo vrlo malo. Predstavlja prilog
biografiji ove begovske porodice i kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine.
131 Budući da je o ovoj temi objavljen rad, detalje pogledati u: Šaban Hodžić, Vakufnama
tuzlanske dobrotvorke (vakife) Tahire-hanume Tuzlić, Zavičajni muzej u Tuzli, poseban
otisak, Tuzla, 1961, str. 153-160. O porijeklu Tuzlića vidi: isti članak, str.153-154;
također, o posjedima i porijeklu Tuzlića vidi: Husnija Kamberović, Zemljišni begovski
posjedi…, nav. dj., str. 349-350, 458-467.
120
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Summary
WAQFS OF THE GRADAŠČEVIĆ FAMILY OF BEGS
The article discusses the waqf that belonged to the Gradaščević family of
begs from Gradačac. It represents a significant contribution to the history of
this family and the cultural history of Bosnia. The waqf emerged between the
second half of the 18th and mid 20th century.
The Gradaščević family belongs to one of the greatest philanthropic
families and their waqf ranks among the largest waqfs in Bosnia. Besides
kapudans and begs, the female members of the family left endowments as
well. Their waqfs were to be found in north east Bosnia in Gradačac, Gračanica, Modriča and Brčko. These consisted of medreses, mosques, shops,
houses and land. Their waqf greatly contributed to building activities and the
urbanisation of the above-mentioned towns sparking the economic growth of
the area. Today some of their waqf are Bosnian national monuments. The role
of and the contribution their endowments made to the overall development of
educational, cultural and religious life of Muslims of this area is huge. Most
of the waqfs have been appropriated, taken away or nationalized, so that only
a small part of this once imposing waqf remains today.
Izvori i literatura
Aličić S. Ahmed, Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. godine,
Sarajevo, 1996.
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga IV, 1976.
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga IX-X, 1983.
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga XXIX-XXX, Sarajevo, 2009.
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga XXV-XXVI, Sarajevo, 2007.
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga V-VI, 1978.
Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gračanica.
Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
Balagija Abduselam, Uloga vakufa u vjerskom i svjetovnom prosvjećivanju
naših muslimana, Beograd, 1935.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
121
Nusret Kujraković
Begović Mehmed, Vakuf u Jugoslaviji, Beograd, 1963.
Ćerimović Mehmed Ali, O vakufu (šeriatsko-vakufsko pravo), Državna štamparija Sarajevo, Sarajevo, 1935.
Fajić Zejnil, Tabelarni pregled hidžretskih godina peračunatih u godine nove
ere, Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i
Sloveniji, Sarajevo, 1982.
Filipović S. Miljenko, Modriča nekad i sad, Sarajevo, 1959.
Filipović S. Miljenko, Modriča, Skoplje, 1932.
Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u FNR Jugoslaviji, br. 4-6, Sarajevo, april-juni 1951.
Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XLIV, br. 2, 1932.
Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, broj 7, 1999.
Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, broj 5, Gračanica, 1998.
Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, broj 7, Gračanica, 2004
Gruntovnički zakon za Bosnu i Hercegovinu sa pripadajućim naputcima I. i
II. i sa naredbom o gruntovničkim povjerenstvima, Zemaljska štamparija,
Sarajevo, 1886.
Grupa autora, Modriča sa okolinom u prošlosti, Modriča, 1986.
Hadžijahić Muhamed-Teufik Imamović, Gradačac i okolina, Nacrt za monografiju, Gradačac, 1960.
Hammer von Joseph, Historija Turskog Osmanskog Carstva 1., Zagreb, 1979.
Handžić Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.
Hodžić Šaban, Vakufnama tuzlanske dobrotvorke (vaklife) Tahire-hanume
Tuzlić, Zavičajni muzej u Tuzli, poseban otisak, Tuzla, 1961.
Husedžinović Sabira/Zahida Hećimović-Kamberović/Husnija Kamberović,
Kula Husein-kapetana Gradaščevića, BZK Preporod Gradačac, 1999.
Kamberović Husnija, Husein-kapetan Gradaščević(1802-1834), biografija Uz dvjestotu godišnjicu rođenja-BZK „Preporod“ Gradačac, Gradačac,
2002.
Kamberović Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini 18781918, Hrvatski institut za povijest Zagreb i Institut za istoriju Sarajevo,
Zagreb, 2003.
Kamberović Husnija, Sudbina džamije u Gradačačkoj tvrđavi i pokušaj njene obnove 1891-1909. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 49/1999,
Sarajevo, 2000.
122
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Vakuf begovske porodice Gradaščević
Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, svezak prvi, obradio Kasim
Dobrača, Sarajevo, 1963.
Klaić Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1979.
Kreševljaković Hamdija, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
Kujraković Nusret, Džamija Husein-kapetana i džemat Husejnija u Gradačcu, Povodom obilježavanja 180-godišnjice izgradnje džamije (18262006.), Medžlis Islamske zajednice Gradačac, Gradačac, 2006.
Kur’an s prijevodom, bez godine izdanja.
Muftić Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo,
2004.
Mujezinović Mehmed, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, Veselin
Masleša, Sarajevo, 1977.
Narodna uzdanica, kalendar, 1941.
Sarajevski list, broj 141, subota 11. juna 1910.
Sarajlić Esad, Gradačac od 1945. do 1991., Gradačac, 2003.
Sarajlić Esad, Gradačac sa okolinom u prošlosti, Gradačac, 2008.
Šehić Nusret, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave
u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1980.
Šehić Sadik, Zmaj od Bosne, drugo prošireno izdanje, Mariborski tisak, Maribor, 1994.
Škaljić Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, peto
izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
Šljivo Galib, Bosna i Hercegovina 1827-1849, Banja Luka, 1988.
Šljivo Galib, Bosna i Hercegovina 1854-1860, Landshut, 1998.
Šljivo Galib, Bosna i Hercegovina 1849-1853, Banja Luka, 1990.
Tihić Esad, Gradačac od 1941. do 1945., Gradačac, 2008.
Traljić Mahmut, Iz vjerskog i vjersko-prosvjetnog života Muslimana u Gradačcu, Gradačac, 1974.
Ustavi Islamske zajednice, ur. Muhamed Salkić, El-Kalem, Sarajevo, 2001.
Vijećanje bošnjačkih prvaka u Tuzli 1831. godine, zbornik radova sa naučnog
skupa „Značaj Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića u brobi za autonomiju Bosne i Hercegovine“, Tuzla, 3. 2. 2006, BZK „Preporod“ Gradačac,
Gradačac, 2007.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
123
Nusret Kujraković
Licitacija vakufa
u Gradačcu 1906.
godine
Osiguranje murat,
Husein i Osman
Kapetanova vakufa
u Modriči
1927. godine
Spisak vakufskih
mukata iz 1933.
godine
124
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Prilog pitanju osnivanja samostalnog banjalučkog kadiluka u 16. stoljeću
930.85(497.6 Banja Luka)“15“
Elma Korić
PRILOG PITANJU OSNIVANJA SAMOSTALNOG
BANJALUČKOG KADILUKA U 16. STOLJEĆU
Sažetak
Rad predstavlja pokušaj utvrđivanja vremena nastanka samostalnog Banjalučkog
kadiluka u 16. stoljeću. Iako je u historiografiji spominjano ovo pitanje, nije se došlo
do adekvatnog odgovora. U radu su predočeni argumenti koji govore u prilog tome
da je od druge polovine 16. stoljeća, na teritoriji koja je do tada pripadala Kobaškom
kadiluku, bio povećan broj muslimanskog stanovništva. Stoga je na navedenom
području bilo potrebno osnovati još jedan kadiluk, što je i učinjeno. Potvrda za istovremeno postojanje dva kadiluka na ovom području nalazi se u osmanskim izvorima
od druge polovine 16. stoljeća u kojima se pored kobaškog u isto vrijeme pojavljuje
i banjalučki kadija.
Ključne riječi: Banja Luka, kadiluk, 16. stoljeće, Ferhad-paša Sokolović.
Neposredno nakon osmanskog osvajanja Bosanskog kraljevstva i osnivanja Bosanskog sandžaka 1463. godine, upravna podjela teritorije novoosnovanog Bosanskog sandžaka, vršila se po vilajetima: Jeleč, Sarajevo, Kraljeva
zemlja, Zemlja Pavlovića, Zemlja Kovačevića i Hercegovina. Na osnovu
podataka u katastarskim popisnim defterima na početku 16. stoljeća vidimo,
da se uvodi podjela na kadiluke. Prema defteru iz 1516. godine, početkom
16. stoljeća u Bosanskom sandžaku bilo je šest kadiluka: Novi Pazar, Saraj,
Brod, Neretva, Višegrad, Brvenik.1 Kadiluci su bili područja na koja se protezala teritorijalna nadležnost jednog kadije i predstavljali su jedinicu sudskog
okruga, a istovremeno i redovnu upravnu jedinicu u svim oblastima u kojima
je je bilo muslimana. Svaki kadiluk obuhvatao je veći ili manji broj nahija.2
Nahije su predstavljale najniže teritorijalno upravne jedinice, premda u ovom
periodu nisu imale stalnog zasebnog upravnika nego je u njima vršena uprava
1
2
Hatice Oruç, Društveno-ekonomske prilike u Bosanskom sandžaku od 1463. godine do
početka 17. stoljeća. (neobjavljena) doktorska disertacija. Sarajevo, 2003. (dalje: H.
Oruç, Društveno-ekonomske prilike u Bosanskom sandžaku).
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela. Svjetlost, Sarajevo,
1982., str.111. (dalje: H. Šabanović, Bosanski pašaluk).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
125
Elma Korić
u sklopu timarskog sistema preko ličnih organa pokrajinskih namjesnika koji
su se zvali nahijske vojvode.3
Za razliku od vojno-upravnih jedinica, kao što su sandžak, nahija i sl.,
kadiluk je bio sudsko-upravna oblast koja se više oslanjala na geografske i
demografske faktore a ponekad i na historijske okolnosti. Njegove granice
nekada su se mogle podudarati sa granicama čitavog sandžaka, ali i samo
jedne nahije. Za uspostavu kadiluka presudno je bilo postojanje znatnijeg
gradskog naselja i muslimanske zajednice kako bi kadija uredovao prije svega
u pitanjima šerijatskog prava. Kadiluci su približno rangirani prema važnosti
grada u kojem se nalazilo sjedište određene oblasti. Kadiluci su nerijetko
osnivani, ukidani spajani i dijeljeni prema potrebama kadrovske politike.
Kadijom (ar. qâdi, tur. kadi) se u Osmanskom carstvu naziva sudac šerijatskog suda, notar koji uvodi u sudske knjige (sidžile) sve predmete koji stižu
na sud, nadzornik poslovanja zaklada (vakufa) kao i izvora državnih prihoda
(mukata), onaj koji bdije nad provođenjem sultanskih naredbi, prikupljanjem
poreza, poslovanjem na trgu, javnim redom i moralom.4
Djelokrug jednog kadije bio je u principu veoma širok tako da on nije
bio samo pravno lice zaduženo za tumačenje šerijatskog prava, već je istovremeno djelovao i u upravi, nadzirući rad službenika centralne i lokalne
administracije. Kao pravosudno lice, kadija je bio zadužen i za kontrolu rada
esnafskih organizacija, kontrolu vakufskih prihoda i rashoda, kao i za tržišnu
inspekciju. U manjim mjestima, prema potrebi, uredovali su kadijini zastupnici, naibi.5
Sandžakbezi Bosanskog sandžaka, još od ljeta 1554. godine, najčešće su
boravili u Banjoj Luci. Najvjerovatnije je te godine bosanski sandžakbeg Sufi
Mehmed-paša prenio središte sandžaka iz Sarajeva u Banju Luku. Međutim,
kao prvi jasan dokaz da je Banja Luka zvanična razidencija bosanskih sandžakbegova, u literaturi se uzima pismo sandžakbega Kara Osman Šah-bega
Skenderpašića6 caru Maksimilijanu u rezidenciji (makam) Banja Luka od 3.
juna 1563. godine. U Banjoj Luci su stolovali bosanski sandžakbezi sve do
osnivanja Bosanskog ejaleta 1580. godine, od kada tu stoluje beglerbeg.7
3
4
5
6
7
126
Ahmed S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, OIS, Posebna
izdanja XI, Sarajevo, 1983, str.127.
Nenad Moačanin, Turska Hrvatska: Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva do 1791.,
Zagreb, 1999., str. 46. (dalje: N. Moačanin, Turska Hrvatska).
Hatidža Čar-Drnda, Sidžil Tešanjskog kadiluka (1740-1751), Sarajevo, 2005., Uvod, str.
vii.
Osman Šah-beg Skenderpašić, sin Mustajbega, bio je bosanski sandžakbeg barem od 2.
aprila 1562. godine do 7. juna 1563. godine. Umro je u Tirhali (Tesalija) 975.h.g.(1567/8)
gdje je i sahranjen u posebnom turbetu koje je izgradio Mimar Sinan.
H. Šabanović, Bosanski Pašaluk, str.72.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Prilog pitanju osnivanja samostalnog banjalučkog kadiluka u 16. stoljeću
Osnovni razlog zbog kojeg je Bosanski sandžakbeg, Sufi Mehmed-paša,
za novo sjedište sandžaka izabrao Banju Luku, bio je prvenstveno zbog geostrateškog položaja grada. Mada dosada nemamo mnogo arheoloških nalaza iz
ovih mjesta, ipak i ono što znamo potvrđuje da su Banja Luka i Gornji Šeher
bili naseljeni i u antičko doba i da su ležali na važnoj rimskoj cesti.8 Veliki
broj lokaliteta uz Savu na Lijevče polju i u blizini Banje Luke govore da je
ovaj kraj bio nastanjen još u predrimsko doba.9 Također, u prvoj polovini 16.
stoljeća, granice Bosanskog sandžaka bile su znatno pomjerene prema sjeveru
i sjevero-zapadu, tako da je uloga Bosanskog sandžaka u ofanzivnim akcijama prema susjednim habsburškim i mletačkim teritorijama postala veoma
naglašena. Sandžakbezi Bosanskog sandžaka bili su primus inter pares među
ostalim susjednim sandžacima jer su kao sandžakbezi matičnog dijela kasnijeg Bosanskog ejaleta imali rukovodeću ulogu u svim osmanlijskim osvajačkim akcijama prema susjednim habsburškim i mletačkim teritorijama u
ostacima Hrvatske, Slavoniji i Dalmaciji.10 U skladu sa osvajačkim planovima
Osmanlija, posebno nakon osvajanja izvršenih u Slavoniji, dotadašnji glavni
grad sandžaka, Sarajevo, postao je i suviše udaljen od sjevernih i sjeverozapadnih granica ove pokrajine. Osvajanjem Klisa 1537. godine i osnivanjem
Kliškog sandžaka, te formiranjem Budimskog ejaleta 1541. godine, Bosanski
sandžak prestaje biti uznemiravano granično područje, čime se stječu povoljniji uvjeti za sve brži razvoj ovih prostora. Samim tim, razvojem gradskih
naselja u ovom dijelu sandžaka, povećan je i priliv stanovništva u njih.
U Osmanskoj državi, gradovi su svoju privrednu funkciju kombinirali s
drugim svojim funkcijama kao što su politička, vojna, administrativna, vjerska. Osmanski vladari su favorizirali gradsku privredu tako što su u glavne
centre premještali stanovništvo koje se bavilo određenim zanimanjima, kao
i time što su opremali gradove neophodnom infrastrukturom, putem sistema
vjerskih zadužbina, u čemu su ih imitirali namjesnici i drugi velikodostojnici.11
S obzirom na mnoštvo raznovrsnih podataka koji svjedoče o razvoju Banje
Luke u ovom periodu, vidimo da je Sufi Mehmed-paša jedan je od prvih
Esad Pašalić, "Rimska cesta od Podorašničkog polja do Banjaluke", Naše starine III,
Sarajevo, 1956., str. 243.
9 Gordana Sedić,"Banjaluka i okolica na nekim kartama od XVI do XVIII vijeka".
Istorijski zbornik 3, Banjaluka, 1982., str. 170; Z. i L. Žeravica, “Arheološka nalazišta
u okolini Bosanske Gradiške”, Zbornik krajiških muzeja, br.6, Banja Luka, 1975.; Karl
Patscch,"Epigrafski nahođaji iz god.1895", GZM, VII, Sarajevo, 1895, str. 574-577.
10 Hazim Šabanović, „Vojno uređenje Bosne od 1463. god. do kraja XVI stoljeća“, GDI
BiH XI/1960, Sarajevo, 1961., 173-224., str. 189. (dalje: H. Šabanović, Vojno uređenje
Bosne).
11 Žil Vejnstejn, "Carstvo na vrhuncu moći" , u: Istorija Osmanskog carstva, priredio: Rober
Mantran, Clio, Beograd, 2002., str. 259.
8
ANALI GHB 2011; 40 (32)
127
Elma Korić
osmanskih zvaničnika koji je, izgradnjom niza građevinskih objekata, počeo s
intenzivnim graditeljskim aktivnostima u Banjoj Luci.12 Na osnovu intenziteta
razvoja Banje Luke i nakon ovog perioda, sigurno je da su i ostali bosanski
sandžakbezi, koji su ovdje stolovali nakon Sufi Mehmed-paše, ulagali značajna sredstva u razvoj ove kasabe. Međutim, Banja Luka je izrazit procvat
doživjela tek u vrijeme Bosanskog beglerbega Ferhad-paše Sokolovića, o
čemu svjedoče i podaci u Ferhad-pašinoj vakufnami iz 1587.godine.13
Kako je u većim gradovima bila smještena i centralna administracija, i
ovaj, administrativni momenat, pozitivno je djelovao na urbani, privredni i
kulturni razvitak onih gradova koji su postali sjedišta sandžakbegova i beglerbegova.14 Pripadnici vlasti u pokrajinama dijelile su se na dvije grupe, na
predstavnike izvršne vlasti i predstavnike pravosuđa. Pripadnici prve grupe
u jednom sandžaku bili su, sandžakbeg, subaša, ćehaja, vojvoda, dizdar itd.
Među najvažnije dužnosti sandžakbega spadalo je i održavanje ravnoteže i
skladnog rada svih predstavnika izvršne vlasti u sandžaku, subaše, alajbega,
dizdara, spahija.15 Osim navedenih službenika izvršne vlasti, u Banjoj Luci u
navedenom periodu djelovali su i predstavnici pravosuđa, odnosno kadija i
ostali službenici. Svaki kadiluk obuhvatao veći ili manji broj nahija, s obzirom na to da li je brojčana snaga muslimanskog stanovništva u izvjesnom
području bila veća ili manja. S porastom broja muslimana u jednoj oblasti
uporedo je rastao i broj kadiluka.16
Nakon osmanske pobjede na Mohačkom polju 1526. godine, Osmanlije
su nastavili sa osvajanjem područja koja su ostala pod ugarskom kontrolom.
Na osnovu jednog osmanskog popisa koji je završen nakon ovih osvajačkih
pohoda, vidi se da su novoosvojeni predjeli priključeni Bosanskom sandžaku.
U Bosanskom sandžaku u ovom periodu nalaze se sljedeći kadiluci: Novi
Pazar, Sarajevo, Brod, Neretva, Višegrad, Brvenik, Skradin-vilajet Hrvat.17
Teritoriju bivše ugarske Jajačke banovine i ostale osvojene predjele u dolini
12 vidi: „Vakufnama Sofi Mehmed-paše iz 1555. godine“, prevela Bisera Nurudinović, u:
Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Monumenta turcica, IV,1, Orijentalni
institut, Sarajevo, 1985., 95-110. (dalje: Vakufnama Sofi Mehmed-paše).
13 vidi: „Vakufnama Ferhad-paše Sokolovića“, prevela Fazileta Cviko, u: Vakufname iz
Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Monumenta turcica, IV,1, Orijentalni institut,
Sarajevo, 1985., 217-232.
14 Adem Handžić, "O značaju putova za razvitak gradskih naselja u Bosni U XVI i XVII
stoljeću", Studije o Bosni: historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda, Istanbul,
1994., str. 208.
15 Mehmet Ipşirli, "Osmansko državno uređenje" u: Historija Osmanske države i civilizacije,
IRCICA, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004., str. 270 i 283.
16 H. Šabanović, Bosanski Pašaluk, str. 111.
17 H. Oruç, Društveno-ekonomske prilike u Bosanskom sandžaku, str. 48 i 49.
128
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Prilog pitanju osnivanja samostalnog banjalučkog kadiluka u 16. stoljeću
Bosne i Save Osmanlije su u početku pripajali Brodskom kadiluku. Do osnivanja Kobaškog kadiluka, Brodski kadiluk je, pored nahija koje su osnovane
prije 1516. godine, obuhvatao i nahije: Vrbanja, Kotor, Vrhovine, Zmijanje,
Vinčac, Jajce, Trebovo, Banja Luka, Vrbaški, Dobor, Livač i Kobaš.18 U
osmanskom popisu tvrđavskih posada iz 1530. godine, među tvrđavama koje
se nalaze u kadiluku Brod navodi se i tvrđava Banja Luka.19 Na osnovu popisa
Bosanskog sandžaka iz 1540. godine, vidimo da je varoš tvrđave Banja Luka
administrativno pripadala nahiji Vrhovine u kadiluku Brod.20
Svaki sandžak bio je podijeljen na sudske teritorijalne jedinice (kadiluke) i upravne jedinice (nahije). Na našim prostorima ove upravne jedinice
nastajale su uglavnom pretvaranjem srednjevjekovnih župa u nahije.21 Na
osnovu podataka u defterima iz 1540. godine vidimo da je banjalučki kraj
neposredno nakon osvajanja bio priključen nahiji Vrhovine u kadiluku Brod.22
Nakon što je oko 1535. godine pod vlast Osmanlija dospio kastel Kobaš23,
za novoosvojene predjele osnovan je poseban kadiluk u Kobašu, kome su
priključeni svi krajevi u Bosni koji su bili osvojeni od 1527. do 1535. godine,
osim Dobora, pa je utoliko bila smanjena dotadašnja teritorija Brodskog kadiluka. Kobaškom kadiluku pripojeni su kasnije i oni predjeli Slavonije koji
su ulazili u sastav Bosanskog sandžaka sve dok za te predjele nije osnovan
poseban kadiluk Novosel. Kobaški kadiluk širio se i na suprotnoj obali Save.
Naime, one predjele Slavonije, od kojih je 1557. godine obrazovan sandžak
Začasna ili Pakrac, Osmanlije su pretvarali u nahije koje su u početku pripajane Bosanskom sandžaku i Kobaškom kadiluku.24
Najraniji spomen kadiluka Kobaš u osmanskim izvorima je u popisu iz
1540. godine kada on obuhvata nahije: Kobaš, Lefče, Podvršje i Zmijanje. U
osmanskom popisu 1550. godine, vidimo da se nahija Banja Luka već tada
navodi uz ostale nahije u Kobaškom kadiluku.25 Dakle, između 1540. i 1550.
godine, bila je osnovana nova nahija na ovom prostoru, Banja Luka, koja
je bila uključena u Kobaški kadiluk. Prvi defter koji u potpunosti daje opis
18 H. Šabanović, Bosanski Pašaluk, str. 150.
19 Istanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi (dalje: BOA), Maliyeden Müdevver Vesikaları,
(dalje: MMV), no. 540, fo.109.
20 Istanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi, Tapu Tahrir Defterleri, (dalje: TD), no. 211, fo.
313; BOA TD 201, fo.20 .
21 H. Šabanović, Bosanski Pašaluk, str.110.
22 BOA TD 211, fo. 313, BOA TD 201, fo.20.
23 Mali kastel Kobaš na desnoj obali Save pod planinom Motajicom bio je u vlasti
Berislavića od koga ga je oduzeo Gazi Husrev-beg 1530.godine, ali je on definitivno pod
osmanskom vlašću tek od 1535. godine. (H. Šabanović, Bosanski Pašaluk, str. 177).
24 H. Šabanović, Bosanski Pašaluk, str. 175 i 180.
25 H. Oruç, Društveno-ekonomske prilike u Bosanskom sandžaku, str.55.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
129
Elma Korić
nahije Banja Luka jeste onaj iz 1565. godine. U ovom defteru vidimo da se
„kasaba Banja Luka nalazi u nahiji Banja Luka u sandžaku Bosna“.26
Kadiluk Kobaš ponovo se spominje 1550. godine, te 1555. godine u
vakufnami Sufi Muhammed-paše kao i kasaba Banja Luka u sastavu ovog
kadiluka. Kobaški kadija te godine bio je hadži Sinan, sin Sulejmanov.27 Iz
jednog dokumenta u ahkam defteru, vidimo da je Banja Luka bila u sastavu
Kobaškog kadiluka i 1566. godine.28 Također, kobaški kadija spominje se i u
jednoj naredbi bosanskom begu Ferhad-begu u martu 1574. godine.29
U Banjoj Luci su u ovom periodu djelovali i neki službenici koji su direktno ili posredno bili odgovorni kadiji. Među navedene spadao je i muhzir,
službeno lice koje je bilo zaduženo da poziva optužena lica na sud i sprovodi
osuđenike izvršnim organima. Hasan-aga, sin Abdullahov, bio je šef muhzira
u Banjoj Luci oko 1555. godine. Kako se u kadijinoj službi redovno nalazio
i prevodilac, vjerovatno je i Nesuh terdžuman, prevodilac koji se spominje u
vakufnami Sufi Muhammed-paše bio u službi (kobaškog) kadije.30 U kasnijem
periodu, rješavanje slučaja spora oko prava na prodaju soli s Dubrovnikom,
Porta je povjerila Ferhad-paši Sokoloviću, koji je u novembru 1581. godine
uputio u Dubrovnik zamjenika banjalučkog kadije i svoga čauša da sprovedu
istragu.31 U nekoliko dokumenata skraja 16. stoljeća, vidimo da je banjalučki
kadija, Denijal, tada bio mufettiš. To je bila oznaka za visoke šerijatske službenike koji su se nalazili u glavnom gradu ejaleta i vršili nadzor nad radom
šerijatskih sudaca i njihovih zamjenika u ostalim kadilucima ejaleta. 32
Na osnovu rezultata istraživanja, Hazim Šabanović je tvrdio da se „poslije 1587. godine ne spominje se više Kobaški, a od 1592. godine javlja se
Banjalučki kadiluk, što, prema njegovom mišljenju, znači je taj kadiluk u drugoj polovini 16. stoljeću promijenio svoje sjedište, da je premješten u Banju
Luku, a nazivan i dalje Kobaškim.“ 33 Međutim, Adem Handžić smatra da je
Kobaš i u kasnijem periodu ostao sjedište istoimenog kadiluka. Preispitujući
navedeno Šabanovićevo mišljenje, Handžić je zaključio da je „Banja Luka
od sredine 16. stoljeća kao sjedište Bosanskog sandžakbega, a od 1580. godine sjedište Bosanskog beglerbega, postala i sjedište posebnog Banjalučkog
26 BOA TD 435, fo. 395.
27 Vakufnama Sofi Mehmed-paše, str. 96.
28 Ahkam defteri, prijevod: Abdullah Polimac, Orijentalni institut u Sarajevu, Zbirka
ANUBiH, 75-a (1565-1645.), str. 13.
29 BOA, Mühimme Defterleri (dalje: MHM) 24, nar.br. 779., (zilhidže 981.)
30 Vakufnama Sofi Mehmed-paše, str. 97.
31 Toma Popović, Turska i Dubrovnik u XVI veku, Beograd, 1973., str.333.
32 Državni arhiv u Dubrovniku, Acta Turcarum, C II, no. 6: dok. br.23, dok. br. 4190.
33 H. Šabanović, Bosanski Pašaluk, str. 179 i 180.
130
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Prilog pitanju osnivanja samostalnog banjalučkog kadiluka u 16. stoljeću
kadiluka, a da se uporedo kroz cijelo to stoljeće u službenim popisima stalno
navodi Kobaški kadiluk.“34
Navedeno mišljenje Adema Handžića potvrđuju i izvorni osmanski
dokumenti. Naime, najraniji poznati spomen banjalučkog kadije u muhimme
defterima jeste u jednoj naredbi od 22. 9. 1577. godine, koja je bila upućena
bosanskom sandžakbegu i banjalučkom kadiji.35 Nakon toga, i neke druge
naredbe iz kasnijeg perioda, ovisno o vrsti problema ili pitanja koje je trebalo riješiti, upućivane su ujedno i bosanskom begu i banjalučkom kadiji.36
Također, iz druge naredbe vidimo da, uporedo sa Banjalučkim, oko 1577-78.
godine egzistira i Kobaški kadiluk. 37 I sultanski ferman o davanju povlastica
stanovništvu Banje Luke, tzv. banjalučka mu‘afnama, koji je poslat Ferhadpaši i Banjalučkom kadiji 1588. godine, još jedna je potvrda da je prije 1588.
godine, sigurno postojao zaseban banjalučki kadiluk.38 Stoga su neodrživi
navodi da je „od četrdesetih godina (16. st.) nadalje, djelovala redovita uprava Bosanskoga sandžaka kojem se, vjerovatno koncem pedesetih godina,
sjedište pomiče bliže pograničnoj zoni, u Banju Luku. No, još dugo će za to
golemo područje ostati jedan jedini kadiluk, Kobaš ili Banja Luka, što svjedoči o sporom tijeku urbane islamizacije. Oko 1570. godine, javlja se kadiluk
Kamengrad te se stanje nije mijenjalo sve do pada Bihaća, bez obzira na
nastavak osmanskih osvajanja u Pounju.“39
Prema tome, istovremeno postojanje dva kadiluka, Kobaškog i
Banjalučkog, na ovom „golemom području“ prije dolaska Bihaća pod osmansku upravu, svjedoči da „urbana islamizacija“ nije bila „sporog tijeka.“ Kako
smo već rekli, broj kadiluka na jednom prostoru ovisio je o broju muslimana na tom području. I prema podacima iz osmanskih katastarskih popisnih
deftera, evidentno je da je broj muslimana na ovom prostoru u navedenom
periodu veoma porastao. Prema podacima u opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1565. godine, u kasabi Banja Luka bilo je ukupno 223 muslimanska
domaćinstva i 31 nemuslimansko domaćinstvo.40 Već u sljedećem popisu,
onom iz 1604. godine, taj broj iznosi 809 muslimanskih domaćinstava, 227
mudžereda (također muslimana) kao i 17 nemuslimanskih domaćinstava u
34 Adem Handžić, "Postanak i razvitak Dervente u XVI stoljeću", Studije o Bosni:
historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda. Istanbul, 1994, str. 214.
35 BOA MHM 31, nar. br. 188.
36 BOA MHM 31, nar. br. 254 i 622.
37 BOA MHM 33, nar.br. 303.
38 Elma Korić,“Banjalučka muafnama iz 1588. godine“, POF 54/2004, Sarajevo, 2005., str.
181-188.
39 N. Moačanin, Turska Hrvatska, str. 58.
40 BOA TD 435, fo. 395.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
131
Elma Korić
varoši.41 Prema istom popisu, nahija Banjaluka brojala je 1349 domaćinstava,
od čega muslimanskih 1113, a nemuslimanskih 236, što znači da je muslimana bilo 82,65% i nemuslimana 17,35%. Kako je tada u Banjoj Luci bilo
15 džamija i njihovih mahala, gledajući na razvoj ostalih gradskih naselja
u ovom sandžaku u navedenom periodu, „nameće se zaključak da se Banja
Luka najbrže razvijala.“42
Na osnovu podataka koje pružaju raspoloživi izvorni dokumenti, utvrdili
smo da je Banja Luka bila u sastavu Kobaškog kadiluka barem od 1540. do
1566. godine. Kao što smo vidjeli na osnovu katastarskih popisnih deftera,
broj muslimana na ovom novoosvojenom području od sredine 16. stoljeća
veoma brzo se povećavao tako da je sigurno postojala potreba za formiranjem još jednog novog kadiluka na ovoj teritoriji. Banja Luka je postala
sjedište Bosanskog sandžaka već sredinom 16. stoljeća, a zatim prijestonica
Bosanskog ejaleta od 1580. godine. U Banjoj Luci nalazio se i beglerbegov
dvor i divan, dakle cjelokupna centralna administracija. S obzirom na to,
može se pretpostaviti da je najverovatnije još dolaskom Ferhad-bega na
funkciju bosanskog sandžakbega u Banju Luku 1573. godine, osnovan i poseban Banjalučki kadiluk, čime je ovaj grad postao i sjedište novog kadiluka,
odnosno sudske uprave. Međutim, konkretan dokaz o postojanju samostalnog
Banjalučkog kadiluka nalazi se u jednom dokumentu od maja 1577. godine.
Summary
CONTRIBUTION TO THE QUESTION OF THE FOUNDATION OF AN
INDEPENDENT BANJA LUKA KADILIK IN THE 16th CENTURY
The article attempts to determine the time of emergence of an independent
Banja Luka kadilik in the 16th century, i.e. the division of the preceding Kobaš
kadilik. So far in historiography the question has been not been addressed
adequately. The article presents arguments supporting the view that, starting
from the second half of the 16th century, the number of Muslims was increasing on the territory which had previously belonged to Kobaš kadilik so that
it became necessary to establish a new kadilik. Given that during the same
period Banja Luka also became the seat of official residence of the Bosnian
sancak beg and subsequently, beglerbeg, it is quite possible that the town also
became the seat of judicial administration of the new Banja Luka kadilik. The
41 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III, prijevod: Amina Kupusović,
Bošnjački institut Zürich, Odjel Sarajevo: Orijentalni institut, Sarajevo, 2000., str.412.
42 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, Bošnjački institut Zürich,
Odjel Sarajevo: Orijentalni institut, Sarajevo, 2000., uvod: Ahmed S. Aličić, str. xxxvii.
132
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Prilog pitanju osnivanja samostalnog banjalučkog kadiluka u 16. stoljeću
opinion exists that it was only the seat and the name of the kadilik that were
changed for what was basically the territory of the Kobaš kadilik. However,
Ottoman sources from the second half of the 16th century refer simultaneously
to Banja Luka and Kobaš kadi which testifies to the existence of two kadiliks
in the area. A tangible confirmation for the existence of the independent kadilik is found in a document from the May of 1577 which specifically mentions
the kadi of Banja Luka. The establishment of the new kadilik can also be
linked to the expansion of the Bosnian sancak's territory following Ferhadbeg Sokolović's military conquests in the Una River area during 1576-77.
Therefore, it is an unfounded a claim to say that ''due to a weak process of
Islamization“ and the low number of Muslims, this wide area belonged only
to one kadilik in the 16th century up until the conquest of Bihać.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
133
Elma Korić
134
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Uloga kodifikacije u transformaciji pravnih sistema jugoistočne evrope...
340.15(4.013)“17/19“
Fikret Karčić
ULOGA KODIFIKACIJE U TRANSFORMACIJI
PRAVNIH SISTEMA JUGOISTOČNE EVROPE U
POSTOSMANSKOM PERIODU
Sažetak
Kodifikacija se u literaturi označava kao „proces u kome najviši politički autoritet u jednoj političkoj jedinici unosi u pravni sistem te jedinice jedinstven, novoosmišljen i pravnoobavezujući zakonik“. U okviru ovog društveno-historijskog fenomena
posebno se izdvajaju moderne kodifikacije nastale u Evropi tokom 19. stoljeća (Francuska, Austrija, Njemačka).
U svim ovim zemljama Jugoistočne Evrope, nakon prestanka osmanske vlasti,
došlo i do kodifikacije prava. Zemlje Jugoistočne Evrope su u manjoj ili većoj mjeri
preuzele evropske pravne kodekse 19. stoljeća ugledajući se na evropske zemlje s
kojima su imale bliske političke ili kulturne odnose. Kodifikacija je korištena kao
instrument ne samo transformacije pravnih sistema nego i prelaska iz jedne u drugu
kulturu. Na taj način su nekadašnji osmanski vilajeti postepeno postajali evropske
države.
Ključne riječi: Kodifikacija, Transformacija pravnih sistema, Jugoistočna
Evropa.
Uvod
Kodifikacija se u literaturi označava kao „proces u kome najviši politički
autoritet u jednoj političkoj jedinici unosi u pravni sistem te jedinice jedinstven, novoosmišljen i pravnoobavezujući zakonik“.1 U okviru ovog društveno-historijskog fenomena posebno se izdvajaju moderne kodifikacije nastale
u Evropi tokom 19. stoljeća. Idejna osnova modernog kodifikacijskog pokreta
u Evropi bila je intelektualna revolucija 18. stoljeća koja je donijela ideje
prosvjetiteljstva, racionalizma, svjetovnog prirodnog prava, građanskog liberalizma i nacionalizma.2 Na ovim idejnim osnovama nastale su Napoleonove
1
2
John W, Head, „Codes, Cultures, Chaos and Champions: Common Features of Legal
Codification Experience in China, Europe and North America“, Duke Journal of
Comparative and International Law, 13:1, 6.
Maria Luisa Murillo, „The Evolution of Codification in the Civil Law Legal Systems:
Towards Decodification and Recodification“, Journal of Transnational Law and
ANALI GHB 2011; 40 (32)
135
Fikret Karčić
kodifikacije (Građanski zakonik iz 1804, Zakonik o građanskom postupku
iz 1806, Trgovački zakonik iz 1807, Krivični zakonik iz 1810 i Zakonik o
krivičnom postupku iz 1810), Austrijski opći građanski zakonik iz 1811, Njemački građanski zakonik iz 1896. koji se počeo primjenjivati od 1900, Švajcarski građanski zakonik iz 1907. koji se počeo primjenjivati od 1912. i drugi
evropski zakonici. Pod utjecajem ovog vala kodifikacije i Osmanska država je
kodificirala svoje imovinsko pravo u formi Medželle-i ahkami adlijje (1877)
oslanjajući se na šerijatsko pravo i na taj način u historiju prava muslimanskih
zemalja unijela koncept kodifikacije (taknin).
Evropske kodifikacije 19. stoljeća imale su jednu karakteristiku koja ih
je razlikovala od predmodernih kodifikacije. Prema riječima prof. Frantza
Wieackera „kodifikacija nije bila usredsređena na prikupljanje, kompliranje,
unapređenje ili reformiranje postojećeg naučnog ili prednaučnog prava - kao
što je to bio slučaj s njemačkim reformama ili rimskim i španskim kompilacijama - nego je bila fokusirana na planiranje boiljeg društva putem novog
sitematskog i kreativnog prava“.3 Prema tome, moderne kodifikacije korištene su kao instrumenat društvene transformacije. Ova funkcija modernih
kodifikacija predstavlja glavni interes ovog rada. Naime, kako su moderne
kodifikacije korištene kao sredstvo transformacije pravnih sistema i društava
Jugoistočne Evrope nakon prestanka osmanske vlasti u ovom regionu i prelaska ovog regiona iz osmansko-islamske u evropsku kulturu. Prije toga, dat
ćemo neke napomene o regionu Jugoistočne Evrope i prestanku osmanske
vlasti u njemu tokom 19. stoljeća.
Jugoistočna Evropa i Balkan
Termin „Jugoistočna Evropa“ je savremena geopolitička i kulturna oznaka za zemlje koje se u geografskom smislu prostiru na Balkanskom poluotoku. Jedno od uobičajenih definiranja Balkanskog poluotoka je da je to dio
evropskog kontinenta koji graniči s Crnim, Mramornim, Egejskim, Sredozemnim, Jonskim i Jadranskim morem. Sjeverna granice Balkanskog poluotoka
predstavljaju rijeke Dunav, Sava i Kupa.4
U geopolitičkom i kulturnom smislu Balkan je od 19. stoljeća označavao teritorije koje su ostale pod osmanskom vlašću nakon Karlovačkog
mira 1699. Okolnost dugotrajne osmanske vladavine Balkanom dovela je,
3
4
136
Policy,vol.11:1 (Fall 2011),3; Vidi također Helmut Coing, „An Intelectual History of
European Codification in the Eighteenth and Nineteenth Centuries“, u S. J. Stoljar,
Problems of Codification (Canberra: Australian National University, 1977), 16-33.
Citirano prema Maria Luisa Murillo, op.cit, 4.
The American Heritage Dictionary of English Language, 4th edition, 2000.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Uloga kodifikacije u transformaciji pravnih sistema jugoistočne evrope...
između ostalog, i do pretežno negativnog značenja koje je ova riječ zadobila. Detaljnu analizu ovog fenomena i njegovu dekonstrukciju dala je Maria
Todorova u knjizi Imaginig the Balkans (New York-Oxford: Oxford University Press,1997). Ova autorica je pokazala da je jedan region, geografski
neodvojiv od Evrope, u kulturnom pogledu konstruiran kao „drugi“. „Balkan“
je tako za Evropljane postao sinonim za kulturnu zaostalost, političku rascjepkanost („termin „balkanizirati“), „život van historije“ i dugotrajne iracionalne
sukobe.
Zbog toga se, nakon prestanka osmanske vlasti u ovom regionu, postavilo pitanje njegovog privođenja u evropsku kulturnu sferu odnosno njegovo
„evropeiziranje“.
Prestanak osmanske vlasti i evropeizacija
Ono što se naziva „prestanak osmanske vlasti“ u Jugoistočnoj Evropi bila
je serija krvavih sukoba, masovnog stradanja i korjenitih promjena društvene
strukture na području ovog regiona. U vihoru takvih događaja nastajala su
samostalne kršćanske balkanske države. Najvažniji događaji u ovom smislu
u prvoj polovini 19. stoljeća bili su grčki ustanak(1821-1831) koji je rezultirao nastankom nezavisne grčke države te srpski ustanci (1804-1813 i 1815)
koji su rezultirali nastankom autonomne srpske kneževine. Ove države su se
kasnije znatno teritorijalno proširile. U drugoj polovini 19. stoljeća najznačajniji događaj bio je rusko-osmanski rat 1877-1878. On je rezultirao velikim
osmanskim gubitkom teritorija južno od Dunava, teritorijalnim širenjem
Rumunije i Bugarske, međunarodnim priznanjem Srbije i Crne Gore i austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine. Balkanski ratovi 1912. i 1913.
doveli su do gubitka preostalih osmanskih teritorija na Balkanu. Nakon Prvog
svjetskog rata uspostavljene su sadašnje granice Turske u ovom regionu.
U ovim događajima prekrojene su granice onoga što su Osmanljije nazivali „Osmanska Evropa“ (Avrupa-i Osmani). Nove balkanske države slijedile su ideal etnički i vjerski homogenih država. Iznimno su bile dozvoljene
manjine u mjeri u kojoj ne bi narušavale vladajući identitet države. Demografske promjene su bile korjenite. Muslimansko stanovništvo Jugoistočne
Evrope, koje je početkom 19. stoljeća na prostoru od Jadrana do Crnog mora
činilo većinu, stotinu godina kasnije svedeno je na zanemarivu manjinu.5
Novoosnovane balkanske države tretirale su ovo stanovništvo kao dio tuđin5
Justin McCarthy, „The Population of Ottoman Europe Before and After the Fall of
the Empire“, u III Congress on the Social and Economic History of Turkey, Princton
University 24-26 August 1983, Proceedings edited by Heath W. Lowry and Ralph S.
Hattox (Istanbul- Washington- Paris: ISIS, 1990), 275-298.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
137
Fikret Karčić
ske i okupatorske vlasti i potpuno ga identificirale s osmanskom državom.
Demografska katastrofa koja je pogodila muslimane Jugoistočne Evrope bila
je rezultat „etničkog čišćenja“ koje je izvršeno masakrima, protjerivanjem ili
iseljavanjem.6
Pored demografskih promjena na prostoru Jugoistočne Evrope došlo je
i do bitnih promjena i organizaciji društva i države. Među ovim promjenama vjerovatno najvažnije je bilo preuzimanje političkih i pravnih institucija
iz Evrope. Ovaj projekat nazvan je „evropeizacijom“. Evropski modeli su
direktno prihvaćeni bez ikakvih referenci na osmanski projekat modernizacije
- Tanzimat koji je primjenjivan u ovom regionu u drugoj polovini 19. stoljeća
a koji je, također, bio inspirisan evropskim vrijednostima i institucijama. U
svim državama Jugoistočne Evrope vjerovalo se da je modernizacija jednako
evropeizacija i da se samo na taj način može uključiti u evropski geopolitički i
kulturni prostor. U okviru tih nastojanja nove elite će uvidjeti da je neophodna
transformacija postojećih pravnih sistema i da se jedna pravna tehnika - kodifikacija može efikasno upotrijebiti u cilju postizanja društvene promjene.
Kodifikacija i transformacija pravnih sistema
Na značaj kodifikacije u transformaciji pravnih sistema Jugoistočne Evrope u postosmanskom periodu skrenuo je pažnju Constantin Iordachi u svom
radu „The making of citizenship in the post-Ottoman Balkans: state building,
foreign models and legal-political transfers“ (Ottomans into Europeans: State
and Institution Building in South-Eastern Europe, ur. Wim Van Meurs i Alina
Mungiu-Pippidi, London: Hurst, 2010, 179-220). Glavne ideje ovog autora
držat ćemo se u ovom dijelu rada.
Pravni sistem zemalja Jugoistočne Evrope u osmanskom periodu karakterizirao je pravni pluralizam. To je konkretno značilo da je važilo šerijatsko
pravo, kao osnova pravnog sistema Osmanske države, kanun, svjetovno zakonodavstvo osmanskih vladara, te autonomno pravo nemuslimanskih vjerskih
zajednica (millet). Ovo posljednje se sastojalo od kanonskog prava, elemenata
bizantskog prava i običaja.
Nakon prestanka osmanske vlasti u ovom regionu, započela je transformacija pravnih sistema. Kao efikasan instrumenat za postizanje toga cilja
korištena je kodifikacija, tim prije što je tokom 17. i 18. stoljeća ova pravna
tehnika korištena u zemljama kao što su Moldavija i Vlaška za jačanje centralne vlasti kneževa koji su pod vrhovnom osmanskom vlašću upravljali ovim
6
138
Više o tome vidi Justin McCarthy, Death and Exile: The Ethnic Cleansing of Ottoman
Muslims 1821-1922, (Princeton, NJ.:Darwin, 1995).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Uloga kodifikacije u transformaciji pravnih sistema jugoistočne evrope...
zemljama. Kodifikacija u Jugoistočnoj Evropi u 19. stoljeću znači ugledanje
na strane modele i stavljanje ove pravne tehnike u funkciju modernizacije.
U Rumuniji je, nakon ujedinjenja Moldavije i Vlaške, 1864. usvojen
Građanski zakonik izrađen po uzoru na Francuski građanski zakonik. Iste
godine usvojeni su Krivični zakonik i Zakonik o krivičnom postupku koji su
se ugledali na odgovarajuće Napoleonove zakonike. Za samo neliko godina
evropeiziran je cijeli pravni sistem po uzoru na francuske modele, osim ustava koji je modeliran po belgijskom uzoru.
Bugarska je krajem 19. stoljeća započela transformaciju svog pravnog
sistema. Nije bilo sveobuhvatne kodifikacije građanskog prava, ali je do
Prvog svjetskog rata donijeto više zakona iz oblasti građanskog prava koji su
slijedili Italijanski građanski zakonik iz 1865. koji je, opet, bio pod francuskim utjecajem. Ovaj zakonik bio je prvi jedinstveni kodeks u Italiji - podijeljen u tri knjige (O licima, O dobrima, vlasništvu i njegovim izmjenama i O
načinu stjecanja i prenošenja vlasništva i drugih prava na stvarima) a sadržavao je 2147 član. Nastao po uzoru na Napoleonov zakonik, ovaj kodeks imao
svoje osbenosti koje su se izražavale u sadržaju pojedinih normi i instituta a
ne u logičko-sistematskoj strukturi.7
U Srbiji je 1844. donijet Građanski zakonik koji predstavlja skraćenu
verziju Austrijskog građanskog zakonika u koji su uključeni neki instituti srpskog običajnog prava.8 Primjena ovog zakonika je nakon balkanskih ratova i
teritorijalnog širenja Srbije protegnuta i na nove krajeve (Sandžak, Kosovo,
Makedonija) i na taj način pokazala kako kodifikacija može služiti i kao sredstvo imperijalne politike.
U Grčkoj je od prvih rezultata antiosmanske borbe 1821. razvijena ideja
o kodifikaciji prava. U prvo vrijeme ta ideja se izražavala u namjeri da se
izvrši kodifikacija bizantskog prava. Kasnije (1827) izraženo je opredjeljenje
prema slijeđenju francuskih uzora. U toj borbi između bizantsko-rimskih i
francuskih izvora pobijedila je orijentacija prema rimskom pravu u formi pandektne škole i njenog blistavog rezultata - Njemačkog građanskog zakonika
iz 1896/1900, koji je recipiran u Grčkoj 1940/1946.9
Kneževina Crna Gora je također odlučila poći putem kodifikacije građanskog prava nakon međunarodnog priznanja nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. Taj zadatak je povjeren pravnom historičaru Valtazaru Bogišiću
7
8
9
Amela Zec Filipović, Gradjanski zakonik Italije iz 1942: pravno-historijska studija,
neobjavljeni magistarski rad. Pravni fakultet u Sarajevu, 2011, 66.
Vidi, Srdjan Šarkić i Dragoljub Popović, Veliki pravni sistemi i kodifikacije (Beograd:
Izdavačka kuća „Draganić“, 1996), 139-153.
Konrad Zweigert i Hein Kotz, Introduction to Comparative Law, vol I (Oxford:Clarendon
Press, 1987), 160- 162.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
139
Fikret Karčić
(1834-1908). Rezultat tog rada bio je Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru.
Prilikom proglašenja ovog zakonika, crnogorski knjaz Nikola je jasno istako
njegov značaj za evropeizaciju Crne Gore rekavši da je donošenje zakonika
došlo nakon međunarodnog priznanja ove zemlje „kao potpuno nezavisne
evropske države“. Kao simbol ovog novog identiteta, a u skladu s tendencijom pravnog razvoja u evropskim zemljama tokom 19. stoljeća, Crna Gora je
izvršila kodifikaciju svoga imovinskog prava.10
Albanija je prekinula veze s Osmanskom državom odlukom skupštine
narodnih predstavnika četiri bivša osmanska vilajeta 28. novembra 1912.
Ova odluka je priznata od strane evropskih velikih sila 29. jula 1913. Nakon
toga, kao nezavisna zemlja, Albanija je pošla putem transformacije pravnog
sistema. Osmanski zakoni su postepeno stavljeni van snage. Primjena osmanske kodifikacije Medželle okončana je donošenjem Građanskog zakonika iz
1928-1929 koji je bio pod jakim utjecajem francuskog (iz 1804) i italijanskog
uzora (iz 1865).
U Bosni i Hercegovini, u drugoj polovini 19. stoljeća tekao je osmanski
projekat modernizacije poznat kao Tanzimat. U okviru tog projekta izrađen
je Osmanski građanski zakonik poznat kao Medželle-i ahkami adlije koji je
proglašen sultanskim ukazom 1877. Medžella je predstavljala kodifikaciji
šerijatskog imovinskog prava prema tumačenju hanefijske pravne škole.
Medžella je predstavljala novinu i historiji šerijatskog prava s obzirom na to
da je usvojila evropsku formu zakonika. U sadržajnom smislu nije odstupala
od klasičnih tumačenja nastalih u okviru hanefijske pravne škole. Osmanski
zakoni, uključujući i kodifikaciju šerijatskog imovinskog prava - Medžellu,
nastavili su važiti u Bosni i Hercegovini i nakon austrougarske okupacije
1878. i ankesije 1908. Međutim, austrougarski cilj evropeizacije Bosne i
Hercegovine doveo je do potiskivanja Medželle u redovnom sudovima i do
faktičke recepcije Austrijskog građanskog zakonika.11
Kako se vidi iz ovog kratkog pregleda, u svim zemljama Balkana u postosmanskom periodu došlo je do transformacije pravnih sistema. U svim ovim
zemljama također je došlo i do kodifikacije prava. U ovom radu naglasak je
dat na kodifikacije građanskog prava. Te kodifikacije izvršene su tako što su
slijeđeni strani uzori. Zemlje Jugoistočne Evrope su u manjoj ili većoj mjeri
preuzele evropske pravne kodekse 19. stoljeća. Kodifikacija je korištena kao
instrument ne samo transformacije pravnih sistema nego i prelaska iz jedne
10 Vidi, Tomica Nikčević, „Opšti imovinski zakonik u istoriji kodifikacije prava u Crnoj
Gori“, u Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru, na Cetinju u Državnoj
štampariji 1888, fototipsko izdanje sa originala (Cetinje: Obod, 1980.)
11 Mihajlo Zobkow, „Primjenjivanje austrijskog općeg gradjanskog zakonika u Bosni i
Hercegovini“, Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu, br.8/1921, 313-334.
140
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Uloga kodifikacije u transformaciji pravnih sistema jugoistočne evrope...
u drugu kulturu. Tako su nekadašnji osmanski vilajeti postepeno postajali
evropske zemlje.
Može se uočiti da su evropske kodifikacije relativno brzo prenijete u
Jugoistočnu Evropu - nekoliko decenija nakon njihovog proglašenja u matičnim zemljama. Neke kodifikacije su imale reformni karakter. Napoleonove
kodifikacije su, naprimjer, imale izrazit antifeudalni i sekularizatorski efekat - posvjetovljujući pravni sistem i pravnu profesiju.12 Pravo u pojedinim
zemljama Jugoistočne Evrope je ujednačeno a pravni pluralizam, naslijeđen
iz osmanskog perioda, je dokinut, izuzev u slučaju vjerskih manjina i njihovog porodičnog ili eventualno nasljednog prava. Kodifikacija je, također,
utjecala na pravnu nauku ovih zemalja u koju je donijela novi način pravničkog razmišljanja, novi kategorijalni aparat i terminologiju. Modernizacijski
efekti pravnih zapadnih transplanata na jugoistoku Evrope u kasnijem periodu
su imali ograničeni učinak zbog okolnosti što je u svim ovim zemljama, osim
Grčke, nakon Drugog svjetskog rata došlo do uspostavljanja socijalističkih
sistema, prelaska u zonu „socijalističke pravne kulture“ i znatnog diskontinuiteta s ranijim pravnim razvojem. Tokom 1990-tih situacija se promijenila
kada je u ovim zemljama pao socijalistički sistem i kada su one ušle u kategoriju „tranzicijskih zemalja“ i na put evropskih integracija.
Summary
THE ROLE OF CODIFICATION IN TRANSFORMING
LEGAL SYSTEMS OF SOUTH EAST EUROPE
IN THE POST-OTTOMAN PERIOD
In scholarly literature codification is designated as a „process by which
the highest political authority in a political entity introduces a unified, newlythought out and legally binding code into that entity’s legal system.“ With
regard to this socio-historical phenomenon, the modern cases of codification
that took place in Europe during the 19th century (France, Austria, Germany)
are especially prominent.
With the demise of Ottoman rule codification of law took place in all the
countries of South East Europe. Taking European states with whom they had
12 Tomasz Giaro, „Legal Traditions of Eastern Europe: Its Rise and Demise“, http://www.
comparativelawreview.com/ojs/index.php/CoLR/article/viewfile/16/20, pristupljeno
26/07/2011.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
141
Fikret Karčić
close political or cultural relations as their role model, South East European
countries all adopted European legal codes to one degree or another. Codification was used as an instrument for transforming not only legal systems, but
also for moving from one culture to another. In this way the former Ottoman
vilayets gradually became European states.
142
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
28-74(497.15)“17/18“
Ayşe Zişan Furat
1
SOME CHARACTERISTICS OF ULEMA MEDŽLIS
FATWAS and Their Role in Determining
General Policy of the Highest Islamic
Authority in Bosnia and Herzegovina
(1883-1909)
Summary
Fatwas as “written or oral opinions/answers issued by a religious scholar to a
question concerning Islamic law” are one of the most important sources for understanding socio-cultural life and its changing dynamics since they contain information
about two interrelated aspects of religious life: the problems facing Muslims and
the decisions issued by the religious authorities corresponding to them. Whereas
determining and evaluating the questions asked by Muslims enables us to familiarize
ourselves with the real life situations in which Muslims were living, the answers provide details about the general policy of the fatwa giver, especially if it is the highest
religious authority in a country as is the case in this paper. Moreover, the practice of
issuing fatwas should be considered as one of the efficient instructive tools for preserving and creating a distinctive Islamic identity, by providing authoritative advice
for those who are unfamiliar with the provisions of Islamic law or uncertain about
the compatibility of their behaviour with Islamic rules. Therefore, fatwas should be
taken into consideration not only as answers given to a particular religious question,
but also as a living text which provides us with information about the role and the
functions of religious authority as a moral leader in society.
The main purpose of this paper is to give a general overview on the fatwas found
in the primary resources of Ulema-Medžlis, namely Ulema-Medžlis Records and
Protocols. The paper covers only the period from 1883 till the proclamation of Statute
for the Autonomous Administration of Islamic Religious, Waqf and Educational
Affairs in 1909. Since the statute granted Bosnian Muslims their religious autonomy,
it also considered Mešihat as the authority for issuing the ultimate fatwa in cases
when there was any uncertainty or lack of clarity about an issue. As is presented in
the paper, working on fatwa texts in Ulema-Medžlis archives has much significance
for two main reasons: firstly, for ascertaining the general situation of Muslims at
that time; and secondly, for tracing the impacts of socio-cultural changes on Bosnian
Muslims. From a more methodological perspective, it also allows researchers to
1 Assistant Professor of Religious Education at Istanbul University, Faculty of Theology.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
143
Ayşe Zişan Furat
compare the techniques or procedures of fatwa issuing in the Ottoman and AustroHungarian periods.
The paper does not to evaluate fatwas from the point of view of Islamic law, but
focuses primarily on the characteristics of fatwas and their use in shaping the Muslim
community under Austro-Hungarian occupation. Therefore, after giving the general
framework of the work, the inventory and the documents related to the fatwas are
outlined. Secondly, structural features of fatwas in the Records and the Protocols as
well as the fatwa issuing procedure are introduced. Finally the content of fatwas and
their relevance along with the general policy of Ulema-Medžlis is evaluated.
Keywords: Ulema-medžlis, fatwa.
Fatwas, even in its simplistic definition , as “written or oral opinions/
answers issued by a religious scholar to a question concerning Islamic law”
might be regarded as one of the most important sources of interpreting and
understanding the socio-cultural characteristics and the changing dynamics
of a society as they contain information about two interrelated aspects of religious life: problems faced by Muslims and decisions given by the religious
authorities corresponding to them.2 Even though fatwas are not considered as
binding, their relation with the sacred and the position of fatwa giver among
people ascertain their significance for the person who asks the question and
obviously cares about the relevance of the issue with Islamic law.
Whereas evaluating the questions enables us to familiarize ourselves
with the real life situations in which Muslims are living through, the answers
provide details about the general policy of the fatwa giver, especially when
it is the highest religious authority in a country as is the case in this paper.
Therefore, fatwas should be viewed not only as an answer given to a particular religious question, but also as a point of reference which provides us more
details about the role and the functions of a religious authority in the society.
Although it is hard to verify whether and/or how the legal ruling was regarded
and implemented by the one(s) asking for it, my contention here is that the
practice of issuing fatwa should be also considered as one of the efficient
instructive tools in preserving and creating a distinctive Islamic identity. Such
a socio-religious constructive function is mostly achieved through delivering
2 Even though the fatwas are based on the main Islamic sources, they are bound with the
certain socio-cultural factors surrounding the society. By keeping this fact in mind, fatwas
provide a wide range of details on changing structures of societies. For further information
see, Muhammad Khalid Masud, Brinkley Messick, David S. Powers, “Muftis, Fatwas and
Islamic Legal Interpretation”, in Islamic Legal Interpretation, Muftis and Their Fatwas,
ed. by Muhammad Khalid Masud, Brinkley Messick, David S. Powers, Harvard University
Press, 1996, pp. 4-5.
144
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
of authoritative advice for the ones who are unfamiliar with the provisions
of Islamic law or uncertain about the compatibility of their behaviors with
Islamic rules.
Regarding the fatwas discussed in this paper, the above assumption
acquires certain relevance as they belong to a period in which Bosnian
Muslims had to grapple with the reality of being under non-Muslim rule
and administration. Bosnia had been first occupied and later on annexed to
Austro-Hungarian Empire according to the clauses of the Berlin Treaty signed
in the end of Berlin Congress held after the Russo-Turkish War of 1877-1878.3
During the ensuing 40 years of Austro-Hungarian Administration in Bosnia
many reforms concerning the various aspects of socio-cultural life were introduced. Most of them aimed at changing the existing Ottoman infra-structure
in the country. In this regard the appointment of Reisu-l-Ulema in 1882 and
the establishment of Ulema Medžlis in the same year as the executive body
of Rijaset presided by Reisu-l-Ulema were two of special importance. They
were interpreted as a secession from the Mesihat, the main religious authority
of Muslims, by most of the scholars and most importantly by many Muslims
of that time.4
According to the regulation issued in 1883, Ulema Medžlis was decreed
as the highest authority empowered to govern, supervise and direct all the
religious affairs related to Bosnian Muslims. In other words, as it happened to
all fields related to Muslim religious affairs, issuing fatwa was also considered
among the responsibilities of the newly established Ulema Medžlis.5 As in the
traditional fatwa issuing practice religious knowledge and piety were the only
requirements the Mufti should meet, the appointment of Ulema Medžlis by
a non-Muslim authority constituted by itself a special case. This act evokes
some interpretations that can be briefly summarized here. It can be viewed as
3 For further information about the Congress of Berlin and its aftermath see Willi Medlicott,
Congress of Berlin and After, Routledge, 1963.
4 Fikret Karčić, The Bosniaks and The Challenges of Modernity, Late Ottoman and
Hapsburg Times, Sarajevo, el-Kalem, 1999, pp. 123-139.
5 Even though it hasn’t been stated explicitly in the regulation that Ulema Medžlis should
issue fatwas, obviously it was regarded inside the Article nr.1 “…. empowered to govern,
supervise and direct all religious affairs related to Bosnian Muslims”. Moreover, with the
3rd article “guidance to religious and ethical issues” was regarded as a responsibility for
Reisu-l-Ulema. Istorijski razvoj institutije Rijaseta, ed. by Omer Nakičević, Sarajevo,
1996, pp. 126-134. For further details on the establishment of Ulema Medžlis see
“Memorandum o organizaciji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini”, ibid, 102-125.
Also a general overview on Ulema Medžlis’ field of activities can be found in the chapter
of “Die Neuordnung der mohammedanischen Kultusverhältnisse” in Ferdinand Schmid,
Bosnien und die Hercegovina, Unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Leipzig, 1914,
pp. 674-695.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
145
Ayşe Zişan Furat
an attempt to establish a control mechanism by the Administration over the
decisions of the highest Islamic authority in Bosnia - Ulema Medžlis6. Still,
although it might be expected that due to its legal status the Ulema Medžlis
should have been vested with the highest priority before the people, it most
probably was not the only religious authority accepted from the people of
being in the capacity of issuing fatwas. However, verifying the above assumptions requires further research as the time period 1883-1909 remains largely
uncharted with only few works done on the topic.
Aside from the institutional foundations and authority issues, the fatwa
texts in Ulema Medžlisi Fonds are one of the most valuable resources which
can contribute to understand more about the general situation of Muslims at
that time. Moreover, they allow us to follow the socio-cultural changes and
their effects on Bosnian Muslims. From a more methodological perspective,
the fatwas in the Fonds also provide the researchers with the rare opportunity
to compare the techniques/procedures of fatwa issuing in the Ottoman and
Austro-Hungarian periods.7
This paper covers only the period from 1883 till the proclamation of
Statute for the Autonomous Administration of Islamic Religious, Waqf and
Educational Affairs in 1909. While the statute granted the Bosnian Muslims
their religious autonomy, it also regarded the Mesihat as the ultimate authority for issuing fatwa in the case there were any suspicions or obscurity about
the issue.8 Although this new state of relations between the Rijaset and the
Mesihat did not necessarily mean that Bosnia was put literally under the jurisdiction of the Mesihat in Istanbul, it might be assumed that it was probably
interpreted by the Bosnian Muslims as a new dimension of their long awaited
re-bound with Istanbul.
However, the scope of this paper does not allow us to explore further this
question or to make any comparisons with the traditional fatwa giving; we
will rather focus on the content and the style of the fatwas thriving on the
above assumption that they are among the most useful tools for sketching the
socio-cultural transformation of a specific community. Thus, this paper will
6 For some different examples of religious legitimization and the relation between the
administration and fatwa givers throughout the history see Masud, Messick, Powers, ibid.,
pp. 8-15.
7 Although Ulema Medžlis Fonds have not been yet researched largely, there are some
available academic works on fatwas issued in later periods. For example, Muhamed
Hodžić, “Nekoliko fetvi iz arhivskog fonda Gazi Husrev-begove Biblioteke u Sarajevu”,
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, Knjiga XXV-XXVI, Sarajevo, 2007,
pp.161-192.
8 Article 142, Štatut za autonomnu upravu, islamski vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova
u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Zemaljska Štamparija, 1909, p.71.
146
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
be mostly focused on the characteristics of fatwas and their role in the development of the Muslim community in Bosnia under the Austro-Hungarian
Occupation. Therefore, after giving the general framework of the work, the
inventory and the documents related to the fatwas will be outlined. Secondly,
structural features of fatwas in the Records and the Protocols as well as the
fatwa issuing procedure will be introduced. Finally, the content of fatwas and
their relevance with the general policy of Ulema Medžlis will be evaluated.9
AN OVERVIEW OF ULEMA MEDŽLIS FATWAS (1883-1909)
Two of the remaining resources of the Ulema Medžlis belonging to
the Austro-Hungarian Period, namely Ulema Medžlis Records and Ulema
Medžlis Daftars are currently preserved in Gazi Husrev Begova Library in
Sarajevo. Combination and, to some extent, comparison of these two resources provide substantial information for following many events of Bosnian
Muslims’ life at that time.10 Since Ulema Medžlis Records provide information about the questions addressed to the Medžlis and the Protocols cover the
decisions, in order to be able to understand completely the cases referred to
in the fatwas both resources should be merged.11 Such a general methodology
was used in this paper.
Even though documents related to these religious questions cover a small
portion (2%) of the Ulema Medžlis Records in comparison to other topics12
9 Research conducted on Ulema Medžlis Documents has been carried out in two different
periods of time, September 2010 and February-July 2011. I would like to express my
cordial thanks to the Director and officials of Gazi Husrev Begova Library for giving me
the opportunity to work on these documents.
10 Whilst Ulema Medžlis Daftars (hereinafter will be mentioned as GHB UM PD) cover the
whole period between 1883 and 1918 with some deficiencies, Ulema Medžlis Records start
with the year of 1885 and continue till the end of 1918, again with some deficiencies. In
brief, Daftars are consisted of three different types of record books: incoming documents,
outgoing documents and session minutes. On the other hand, Ulema Medžlis Records
(hereinafter will be mentioned as GHB UM) include only the documents which were
addressed to Ulema Medžlis. Thus, they only offer information about the subject and
technical content of the incoming documents.
11 For today, unfortunately it is unlikely to merge all the documents for many different
reasons. In many cases the questions (a) were responded quickly without being brought to
the Medžlis meetings, (b) got lost over time or, (c) were replaced with a note saying that the
document was returned back to the owner of question (an individual or a legal personality)
or relocated. As far as the daftars are concerned, luckily, apart from some years missing,
they provide more tractable information.
12 In the first classification attempt made on the Ulema Medžlis Records (1883-1909),
7756 documents, in total, were identified. Among these documents are appointments of
religious functionaries such as kadis, imams, hatibs, mudarrises and muallims etc., the
ANALI GHB 2011; 40 (32)
147
Ayşe Zişan Furat
Chart 1: Distribution of Fatwas per Years
they still constitute one of the very interesting document groups in the Fonds
as they are directly related to the concerns which Bosnian Muslims faced with
in their everyday life at that time and provide insights about Ulema Medžlis’
religious policy corresponding to them.
In the documents of the period under discussion here, 88 records related
to the fatwas were found. These documents include 82 separate cases of
which 38 cases were discussed during Ulema Medžlis meetings13 and docuexam papers conducted for appointment of future religious functionaries, regulations
related to the religious institutions sent by the Austro-Hungarian Authorities, documents
related to the reform acts and their implementation in religious schools and in religious
education offered by public schools, reports on educational institutions, documents related
to the organization and regulation of waqf properties, fatwas and religious questions and
documents related to private matters (e.g. family, inheritance, conversion etc). It is very
difficult to estimate the amount of different types of documents in the Ulema Medžlis
Records for our today’s knowledge owing to the fact that one document may include only
one document (e.g. report or petition) or different kinds of documents (e.g. an appointment
paper includes usually an official request, a regulation, candidate’s diploma and sometimes
the exam paper).
13 There is only one case which could not be located in the Medžlis Minutes (GHB UM
1903/172), since that part of the Daftar is missing despite the decision of the Ulema
148
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
ments of 57 cases were identified inside Ulema Medžlis Records.14 While
asking for a fatwa is explicitly mentioned in 16 of them; the rest includes
only the question.
As seen on the chart 1, it is difficult to say whether there is a relation
between the number of the documents and the year they were issued in.
Rather it looks like the documents show a random dispersion among the years
with the exception of three years in which no religious questions had been
filed. A more detailed analysis of the documents showed that they originated
from three different sources: the individuals, governmental agencies and private associations. Whereas 61 of 89 documents were sent by governmental
agencies such as the Provincial Administration, the Provincial Appeal Court,
Waqf Commission, different regencies (Niyabets), two of them were sent
by some associations like Visoko Reading Hall (Visoko Kiraathane). Even
though some generalizations can be made, e.g. Waqf Commission was mostly
interested in asking questions about the Waqfs as a natural consequence of
its jurisdiction, it is hard to draw a link between the senders and the topics because of the wide variety of the cases. Nevertheless, the existence of
individual questions underscores the fact that Ulema Medžlis not only was
designed as an advisory body for the governmental offices but it was also
accepted by the people as the constituent religious authority.
FORMAL CHARACTERISTICS OF FATWAS
As it was mentioned above, in order to comprehend the whole process
of fatwa giving, all resources of Ulema Medžlis should be cross-referenced
and evaluated together. Although this process might present us with a general
picture of the fatwa issuance, methodologically speaking it is a very challenging issue due to two main reasons.15 Firstly, because of the binary nature
of the Ulema Medžlis Fonds, it is unlikely to find one group of documents in
a specific order, be in contextual or formal order, rather in a scattered document bulk. Secondly, neither the Records nor the Protocols were recorded or
Medžlis is mentioned in the registration notes of the document. Nevertheless, the records
of other cases are available in the Ulema Medžlis Session Minutes.
14 Since some documents in the Ulema Medžlis Records were interrelated, these were
considered as parts of the same case in this paper. By re-arranging the documents in this
way, 84 separate case/questions have been identified. Also, two entries, the document nr.9
and nr.10, were not included in this classification since they are related to the administrative
issues.
15 Therefore, these materials should not be confused with the fatwa compilations. For further
information on fatwa compilations see Seda Örsten, “Osmanlı Hukuk Tarihi Kaynağı
Olarak Fetva Mecmuaları”, Türk Hukuk Tarihi Araştırmaları, no. 4, 2007 (Spring), pp.
29-40.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
149
Ayşe Zişan Furat
preserved for the purpose of providing samples for practical or pedagogical
reasons. Thus, as evaluation of the documents from the diplomatic point of
view is far beyond the limits and scope of this paper, here only some distinctive features will be pointed out in order to give a general introduction to the
documents.
Ulema Medžlis Records
Ulema Medžlis Records are the main resource for determining the religious question addressed to the Medžlis. The documents in the Records are
written on A4 size paper generally in the form of a petition, regardless of its
sender. In most of the cases a bigger paper was folded into the A4 format and
used as two pages. While the first page of the paper contains the question,
the back side of the second page is left for the registration notes.16 The documents were mainly written in Ottoman or Bosnian whereas in some cases
both of these languages were used.17 Even though in some cases German was
also used, it was restricted to very few documents, especially the ones which
contain the regulations from Vienna.
Another interesting point is the use of Arabica in some documents.18 Due
to the regulation of 1883 which stipulated that only the documents sent to the
provincial administration from Ulema Medžlis should be in local language
(Bosnian), it is very hard to evaluate the Ulema Medžlis’ policy in regard
to its inner correspondence. However, it can be observed that the use of language was gradually changing from Ottoman to Bosnian.19
16 After 1898, it is also seen in some cases that this part is used for mentioning the addressee.
Sometimes even the document started from this part. GHB UM 1899/213; GHB UM
1905/375 etc.
17 Of the total number of the documents 53% is in Bosnian (f=31), 37% is in Ottoman (f=22)
and only 10% uses both language, Ottoman and Bosnian (f=6). For example, as in the case
nr. 24, on asking permission to get married with another person, has been sent to Ulema
Medžlis from Appeal Court in Bosnian language (document nr. 1891/19), while Ottoman
was used in the paper which was written by the complainant (document nr. 1891/20). The
appendix of second document which came from Bihac Regency (Bihke Niyâbet) was also
written in Ottoman.
18 For example, the document in GHB UM 1909/69, sent from Visoko Kiraathane, was
written in Bosnian. Most probably language preference was related to the correspondence
policy of the Kiraathane owner.
19 Roughly speaking, the Ottoman language is still used till 1898 as the main language of
documents or at least the language of the cover letter with some exceptions. Nevertheless,
after this period Bosnian language has become overwhelming and Ottoman has started
to appear as the language of appendices, especially when there was need for a decree
or statement from the court or a legal authority. This change should be related to the
development of language policy by the administration. For further details on the language
150
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
The body of the documents usually starts with “Bismih”, a short form
of “Bismillahirrahmanirrahim”, then, the addressee’s name is mentioned.
Many different addressing modes can be found here. In Ottoman documents
“Bosna ve Hersek Heyet-i Ulema Riyaset-i Aliyyesine, Bosna ve Hersek
Ulemâ Riyâseti Cânib-i Aliyyesine, Umum Bosna ve Hersek Ulemâ-i İslâmiye
Riyaseti, Bosna ve Hersek Meclis-i Ulemâ Riyâseti Cânib-i Semûhilerine”
are among the most commonly used modes. However, Bosnian documents
show more variety in this sense. In many cases the addressee was formulated
in long forms as “Presvjetlom Medžliss-ulema u Carevoj džamiji u Sarajevu,
Visokoslavnom predsjedništvu Medžliss-ulema u Sarajevu, Presvjetlom
presjedništvu Heyeti Uleme za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu” or only
Reisu-l-Ulema was mentioned as “Presvjetlom Velenčenom gospodinu H.
Mehmed Tevfik ef. Azabagić, Reis-el-ulemi za Bosnu i Hercegovinu itd itd u
Sarajevu”. In telegrams especially a short form of “Reis el Ulema, Sarajevo”
was used.
Since the documents were not designed in the form of classical Ottoman
fatwas20, rather in the form of an official letter submitted to a superior office
for requesting an answer to a question or a controversial issue, they include all
the possible details embodied with the real characters and incidents explaining the reason why asking the compatibility of issue with Shari‘a was important. If the place was not sufficient for completing the body of the text, the
back side of the paper was also used.
While Ottoman documents usually end with “olbâbda emr u irâde efendim hazretlerinindir” (the right to give command and edict in this respect
belongs to my lord, the Excellency) or a different formulation of the same
expression “olbâbda emr u fermân hazret-i men lehu’l-emrindir” (the right
to give command and decree in this respect belongs to the one who possesses
the right to give commands), in Bosnian documents such kind of an epilogue
was not used. In both types of documents the date of the letter was added in
of policy applied at that time see Dževad Juzbašić, “Jezička politika austrougarske uprave i
nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini”, in Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod
austrougarskom upravom, Sarajevo 2002, pp. 383-421.
20 For further information on the forms of classical Ottoman fatwas see Atar, ibid. and Seda
Örsten, Osmanlı Hukukunda Fetva, unpublished MA thesis, Ankara University, Ankara
2005, pp. 11-20. There found only two exceptions in Ulema Medžlis Records between
1883 and 1909, i.e. GHB UM 1885/18 and GHB UM 1894/23 of which formulation were
made very similar to the classical Ottoman fatwas. Whereas the first one was already
prepared in the classical form, the question was rewritten in the classical fatwa form and
added to the back side of the paper in the second.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
151
Ayşe Zişan Furat
the end along with the signature of the owner of the letter. It is very hard to
say whether there were any standards followed in the appendices as they were
prepared at different places.
The back side of the document was usually assigned for registration
notes written in Ottoman language regardless of the language of the document. Here, firstly the arrival date and the number of document along with a
registration note “kayıd şod” (recorded) were mentioned. Then, it was noted
whether the case was brought into the Medžlis meetings or immediately
responded to. Also, the procedure for the decision making, and in some cases,
the decision was also mentioned here.21
However, there is one document among the Ulema Medžlis Records
which requires more attention and enables us to make possible inferences
about the fatwa texts at that time. This is one of the two fatwas found in the
records between 1883 and 1909.22 Asking about the appointment of one of
the sons of the late Mutawalli of Šarić Hadži Osman Aga Waqf in Stolać
(İstolçe), this document, sent from the Provincial Waqf Commision (Meclis-i
İdâre-i Evkâf-ı Bosna ve Hersek), encloses 4 appendices including the copy
of Waqfiyya and a related Fatwa.23
The fatwa found in this document contains similar patterns which were
used in classical Ottoman fatwas.24 It starts with “Huwa” and states that this
is a copy of the fatwa. The body of the text is formulated as follows:
Zeyd-i vâkıf vakfiye-i ma’mulunbihâsında vakfının tevliyeti Amr’a ve
ba’de vefâtihi evlâd-ı zükûrları eslah ve erşed olanlar olalar deyu yazdıkdan
sonra Amr vakf-ı mezbûrun tevliyetine mutasarrıf iken Amr’ın salâh ve
rüşdde velevki mütasâvi müteaddid evlâd-ı zükûru kalmış olsa lakin içlerinden Bekr rüşd ve salâh ile berâber âlim dahî olmakla merkûm Bekir tevliyet-i
mezbûrede müteveffânın sâir evlâdı üzerine mürecceh olur mu?25
21 For example, GHB UM 1892/28; GHB UM 1894/230.
22 The second fatwa text was found in GHB UM 1908/341. The fatwa was added to a
petition asked for a solution to a conflict arose from the appointment of a second imam to
a džemaat. Both fatwas have the similar features. However, GHB UM 1902/32 has been
chosen as a sample as it provides more details.
23 GHB UM 1902/32.
24 For content of styles of fatwa giving in Ottoman tradition see Uriel Heyd, “Some Aspects
of the Ottoman Fetva”, Bulletin of the School of Oriental and African Studies, University
of London, vol. 32, no.1, 1969, pp. 35-56.
25 The translation of the text is, briefly, as following: Zayd, who is the Endower (Wâqif),
mentioned in his endowment charter (waqfiyya) that the requirements of the waqf shall
be fulfilled by Amr and after his death by his male inheritors if they are among the most
righteous and virtuous ones. While ‘Amr is the trustee (Mutawalli) of the Waqf, if his
sons are equal in rightfulness and virtuousness, however, among them Bakr is the best in
152
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
In the body of the text the question was put in a very explicit way using
typical fictitious names, e.g. Zayd, ‘Amr and Bakr. In the end of the text the
reply was given starting with “beyân buyurula” (shall be explained), “Allah-u
Teâla a’lam” (God knows the best), then comes the reply “Olur” (yes).
The signature was added as “Katabahu al-faqir ilâ rabbihi’l-qadîr, el-Hadj
Mehmed Tawfiq al-muftî, medînet-i Saray ufiye anhu” (it is written by the
one who is in need of his God, al-Haj Mehmed Tawfiq, the mufti of Sarajevo,
may he be forgiven) mentioning that the fatwa was issued by Sarajevo Mufti,
el-Haj Mehmed Tawfiq.26 The fatwa ended with an Arabic text which gives a
very short summary of the question. The respond was issued based on a verse
from the Qur’an27, as Sheik Ismail gave the fatwa, from Tanqih al-Hamidiyya.28 As it is seen from the fatwa, its general form is very similar to the classical Ottoman fatwas; however it is difficult to make any further conclusions
based on this only sample.
Since this paper covers only a short period of time - 26 years, it is very
hard to determine whether any changes occurred throughout these years in
terms of patterns and style used in fatwa questions. Moreover, based on our
today’s knowledge no rule or ordinance was issued for regulating the formulation of the documents, rather it was the sender who applied its correspondence patterns to the documents. Let alone the cases of which the sender were
individual, even the composition of the documents varies at the institutional
level since the sending office was determinant of the type and writing style
of the document. In some cases, as it might be expected, especially when the
documents came from administrative offices more official standards were
have been used. But still, without a detailed evaluation of all Ulema Medžlis
Records, it is very early to come to any conclusion.
knowledge in addition to his rightfulness and virtuousness, can he be preferred upon the
other sons in administrating aforementioned waqf?
26 Even though there is no indication on the date of fatwa in the text, considering the box
in which it was founded, most probably Tawfiq ef. was Reisu-l-Ulema at that time (18931909).
27 See Qur’an 39 (Zumar) / 9.
28 It can be assumed that this work was written on el-Hamidiyya by Hanafi Muftî Hamid b.
Ali b. Ibrahim b. Abdurrahim el-Imâdi el-Dimashqî (d. 1171) as a revision of the book. For
Hamidiyya see Suppl Kashf ez-Zunnun, vol.1, p. 390.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
153
Ayşe Zişan Furat
Ulema Medžlis Protocols29
While the Records give details about the questions asked to Ulema
Medžlis, the Protocols, on the other hand, provide complementary information. Actually, it should be pointed out that the protocols, in its broadest
sense, meet the minimal expectations from a fatwa text by including even the
summaries of question addressed to Ulema Medžlis and the decision given
in response to them. Therefore, they can be effectively used in evaluating the
nature and contents of questions and decisions, if it is not for their composition style. The general rules of keeping the protocols were clearly defined in
the regulation in 1883. As the regulation stated the meetings were supposed
to be held every week, an official who keeps the records was also present in
the meetings. The date of the meeting, the names of the present members at
the meeting, their personal opinions, their suggestions, the result of voting
and the decision of the Medžlis had to be recorded in the entry.30 Although
the Daftars vary in size, all entries including religious questions are similar in
their structural features and written all in Ottoman language.
A primary evaluation of the Protocol entries showed that a basic protocol entry consisted of four different parts separated from each other by the
title except the last one. The entry begins with the date of the meeting and
the list of the Ulema Medžlisi members present in the meeting (under the
title of Hazırîn). The second part is allocated to the summary of the topic
handled in the meeting (titled mostly as Hulâsa-i Tahrîrât, Hulâsa-i Meâl,
Hulâsa-i Meâl-i Tezkire etc.) and the third is to the decision given by Medžlis
written under the title of “Meclis Karârı or Karârı”. In most of the entries,
the respond is given in details mentioning the reasons behind the decision.
Moreover, even it is very rarely, reference to the sources which the decision
was based on can be also found in the decisions.31 If there was more than one
case handled in the meeting, all cases were recorded in order.
When the meeting came to the end, a note formulated in “Ve karâr verilmekle meclise hitâm verildi” (By giving this decision the session has been
closed) along with the date was dropped to confirm it. The fourth part of the
29 Ulema Medžlis Protocols are consisted of three different record books. As it is already
mentioned above, these are record books of incoming documents, outgoing documents and
session minutes. Here will be focused on session minutes since the other two gives only a
summary of the content of the document.
30 For the details of regulation see Article nr. 12, “Statut o djelokrugu i poslovnom redu
Medžlisu-l-ulemaa kao i vodenju administrativih i manipulacionih poslova”, Istorijski
razvoj institucije Rijaseta, p. 129.
31 For example, such a case is recorded in GHB UM PD 1891/52 related to the question in
GHB UM 1891/19 and GHB UM 1891/20.
154
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
entry is composed of the signatures of Medžlis members present in the meeting. According to the regulation at least two members of Ulema Medžlisi had
to be present in the meeting in order to constitute a majority. In every entry,
whether it is related to a religious question or not, the same format was kept.
FATWA ISSUANCE PROCEDURE
Based on the information gathered from the available documents in the
archive resources it is possible to draw a map of how the questions were
responded and the decisions given. In other words, how fatwa issuing system
was functioning during the Austro-Hungarian Period. As it was mentioned
above, from the notes on the back side of the document’s last page registration
and handling process can be traced. Based on this information and the records
in Incoming Document Daftars it can be concluded that the questions were
handled in two different ways.32
In some cases, when the question was about a personal issue, a wellknown case, a similar issue to a previously settled one or in the case that the
respond was requested urgently, as it was mostly the case with the telegrams
etc., it was answered without being proceeded in Medžlis meetings. As we see
in Appendix 1, there were many cases of which records were neither found in
the Medžlis Protocols nor the correspondence notes specifically note that they
were brought to the Medžlis Meetings. Thus, without completing the research
on all Ulema Medžlis Records, it is not possible to find answers to questions
such as “who were responding to them, which rules were followed in answering, or whether there was a regulation or a manual for this process”. However,
most probably, the responds were given by Reisu-l-Ulema or Medžlis members. As to the best of our knowledge there was no office in Rijaset assigned
to answer the questions. The signature under the only fatwa found in the
Fonds, which was Reisu-l-Ulema’s signature, supports this assumption.
On the other hand, when the case was related to a public issue or the
decision might have had effects on a large scale etc. the question was handled at Medžlis meetings. After discussing the issue during the meeting, the
answer had to be recorded in the Protocol books. If there was a case of any
disagreement among the participants in the decision making process, opposing views had to be also presented in the records. Even if this situation was
clearly stated in the regulation33, such kind of a case was not encountered in
the entries, at least during the period under discussion here.
32 These assumptions are based on the evaluation of Medžlis records and protocols since there
is no resource on regulation or ordinance on fatwa issuance of Ulema Medžlis found yet.
33 Article nr. 13, “Statut o djelokrugu i poslovnom redu Medžlisu-l-ulemaa kao i vodenju
administrativnih i manipulacionih poslova”, p. 130.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
155
Ayşe Zişan Furat
Although fatwa issuance procedure seems very simple in theory, there
are some documents found in the Fonds which convince us it was not that
simple every time. Question in GHB UM 1900/19, on whether the post of
Mutawalli can be inherited by a woman if Mutawalli hasn’t got a male inheritor, is one of these examples. After receiving the question from Provincial
Waqf Commission, Medžlis has decided to ask to Sarajevo Waqf Commission
for further information about the female inheritors of the Mutawalli. Upon
the reception of the answer, the decision was given.34 This additional correspondence shows that Medžlis, in the case of not being able to decide because
of some reasons, was empowered with conducting further investigation.
Moreover, Medžlis could prefer not to give any decision and instead send the
case to the related authority by stating it is not in the field of its competence.35
As far as the fee given for the issuance of fatwa is concerned, it is explicitly mentioned in some documents that the price for fatwa was 2 forint, even
though some other documents say that “1 forint which was sent for fatwa was
returned back”.36 As there is no indication of the price of fatwa found in the
documents from the governmental agencies, it cannot be verified whether
they were also paying the fee.
CONTENTS OF THE FATWAS
In the above sections mostly the formal characteristics of fatwas have
been elaborated upon. For evaluating the contents of fatwas, they need to be
classified per their topics first. Table 1 provides detailed data showing the
relation between the topics and the years they were filed.37
34 There are also some similar cases in the Ulema Medžlis Fonds. Even though it is not
included here since it does not contain a question rather asks for a certificate (ruhsatnâme),
GHB UM 1890/166 and GHB 1890/182 are of those interesting instances. The issue asked
about is very similar to GHB UM 1891/19 and 20, about a woman divorced from her
husband who went away without leaving any alimony and asked for marrying with another
man. Medžlis has given her the permission for marriage, but after asking the extent of real
situation to Kladanj Regency (Kaladin Niyabet) where the complainant was living.
35 See GHB UM 1898/73, on attaching a part from a Muslim graveyard into public garden,
Medžlis has concluded that since the case was related to the nature of place, it can be
considered as a waqf property even though it was claimed to be complainants’ private
property. Thus, the case should be handled by Nizamiyya Courts.
36 See GHB UM 1883/37; GHB UM 1884/85; GHB UM 1893/21 etc. Since the documents
are not in direct proportion with year, it is unlikely to say that the price had been increased
or decreased over time.
37 Two out of 82 cases have been included into the table because of the absence of related
documents.
156
ANALI GHB 2011; 40 (32)
1884
1885
1886
TOTAL
Unknown
Publishing
Social Life
Legal procedures
Faith
Innovations
Land
Funeral
Entertainment
Marriage
Religious Officials
1
3
Trade
4
Rituals
1
Non-Muslims
Religious Sites
1
1883
Inheritance
Administration of Waqfs
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
5
1
1
6
1
1
1
4
1
1
1888
2
2
1889
1
1
1890
2
1887
1
1891
3
1892
2
1
1
1893
1894
4
1
4
1
1
5
1
6
1
2
2
8
1895
1896
1
1
2
1897
2
1898
1
1899
2
1900
1
1901
1
1
1
1
3
1
5
1
3
2
3
1
1
2
1902
1903
1
1
1904
1
1905
1
1906
1907
1
3
1
1
1
3
1
1
1
5
1
1908
1
1
1
2
5
1
1909
TOTAL
3
1
19
15
9
8
6
4
4
2
3
3
1
2
2
2
1
1
1
1
2
2
82
Table 1: Relation between the Topics and Years
ANALI GHB 2011; 40 (32)
157
Ayşe Zişan Furat
As it is seen in the table, the fatwas addressed to Ulema Medžlis were
mostly related to the field of Muamalat. The issues related to the administration of waqfs constitute the most frequently asked question. Among the
Ulema Medžlis Documents, 19 cases were identified as related to this topic
which includes the conditions of appointments of waqf servants, adaptation
of waqf conditions to the contemporary situations (e.g. currency change),
selling waqf properties etc. Considering the importance of the administration
of waqfs at that time, redundancy of these questions is quite understandable.
For a very long time, the problems faced in waqf administration occupied
the core of Bosnian Muslims struggle for religious autonomy and maintained
its importance even after the proclamation of Statute38. The fact that most of
those questions were sent from governmental agencies means that Medžlis
decisions were regarded as one of main determinants in shaping the general
administrative policy towards waqfs. The decisions made by Ulema Medžlis
regarding this topic should be evaluated together with the second most frequently asked topic, i.e. the situation of religious sites, since most of the
documents under this category are closely related to the ones about the waqf
administration.
Ulema Medžlis decisions related to religious sites can be divided in two
groups: destruction of religious buildings and transformation of ruined and
abandoned religious sites, mostly graveyards. Questions of the first group
are mostly formulated as “whether it is permitted by Shari‘a to destruct the
mosques which are not in use anymore”. Decisions made by Ulema Medžlis
upon these questions were, without exception, in favor of the protection of the
mosque or of its waqf. In one of these cases, Ulema Medžlis’ sensitivity on
this topic was explicitly expressed by the conclusion that “before transferring
the waqf into soon-to-be built mosque, waqf property and money should be
recorded”.39 However, the second group presents us with a more interesting
example of the general policy of Ulema Medžlis. These questions are mostly
related to the transformation of a graveyard and using the place for public purposes. One of the determinants in Ulema Medžlis’ decision making process
was the nature of the place, i.e. whether the place could be regarded as waqf or
38 As is seen on the table, in the year of 1894 there is a remarkable increase in the questions
on waqfs. The relation between the ordinance issued in the same year, which brings an
organizational change in addition to new regulations on waqf properties, and these questions
needs further research. For further details see Aydin Babuna, Die nationale Entwicklung
der bosnischen Muslime. Mit besonderer Berücksichtigung der österreichisch-ungarischen
Periode, Peter Lang, Frankfurt am Main, 1996, pp. 98-103.
39 GHB UM PD 1906/165.
158
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
not.40 When the question was about the transformation of a graveyard which
was not a waqf a permission was given for using it as a public place, e.g. for
opening or widening a street or urban planning. However, in this case it was
noted that if there was a need for removal of the corpses, the required respect
should be paid and if there were no corpses in the specified area the value of
the places should be compensated. There was only one question found about
a graveyard which was actually considered as a waqf, even though there was
no waqfiyya to confirm its situation. In this case, Ulema Medžlis preferred
not to answer by stating that “since the area is considered as a waqf, the case
should be handled in the Nizamiya Courts”.41 It is also interesting that while
the questions about the waqfs were mostly asked by individuals, the ones on
religious sites were sent by Waqf Commision. These answers acquire certain
significance when one tries to discern the general attitude of Ulema Medžlis
in preserving waqf properties as well as taking care of some delicate issues
among the Muslims, e.g. showing respect to the dead.
Similar patterns in protecting the rights of Muslim community can be
seen in other Medžlis decisions. One of the interesting cases in this regard is
about women who left behind by their husbands for various reasons including immigration and casualties in war. Upon the question of “whether it is
permitted by Shari‘a that the woman left behind in desperate situation can
get married with another man” Ulema Medžlis decided that the woman could
marry another man whereas ruling that this decision should be taken as a
precedent for similar cases.42 It is interesting that the decision was given based
on Imam Shafii’s and Imam Malik’s opinions, even though Bosnians are
known as being followers of Hanafi School. Considering the social problems
being encountered in war times especially by women, the decision of Ulema
Medžlis was significant especially in the sense of protecting women rights as
well as maintaining the balance in the society.
The questions regarding the relations with non-Muslims constitute
another interesting topic. Some of these documents are directly related to the
relations between Muslims and Non-Muslims such as marriage, business,
40 There is also another similar case in Ulema Medžlis Documents. Asking about the use of
a specific place which is known as a private graveyard, the question focuses on “whether a
graveyard can be considered as waqf, even if no document would prove it, but the corpses
are buried there”. The answer of the Ulema Medžlis is, in brief, that “even though the place
can not be considered as waqf because there is no proof for that, it can not be used for any
other purposes, i.e. constructing a building on the area, since there are corpses buried”. See
GHB UM 1891/111 and GHB UM PD 1891/108. The answer is noteworthy because of the
emphasis given to the corpses found inside the area.
41 GHB UM 1898/73 and GHB UM PD 1898/67.
42 GHB UM PD 1891/52.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
159
Ayşe Zişan Furat
inheritance etc., but the rest refers to the building of a church. Although it is
very hard to make a generalization due to the variety of questions, one case is
worth mentioning. In Ulema Medžlis answer to a question referring to a marriage with a non-Muslim woman, it is clearly mentioned that the permission
is given “under the condition that to be born child from this marriage will be
dependent on the father and will stick to Islamic faith”.43 This case is a good
example of the attitude of Ulema Medžlis towards preserving the Islamic
identity in the society. Moreover, the question asked about building church
has never been answered by Ulema Medžlisi, it was only mentioned that the
case had to be closed because of the delay in the correspondence.44
Among other topics one deserves also a special consideration, even
though the related documents are few in numbers. These are related to the
innovations that had been recently introduced then in Bosnia. They are not
only noteworthy because of their content but also because of the fact that
Ulema Medžlis’ decision was required for applying them45. One of these questions was on the lightening of Gazi Husrev Begova Mosque with electricity;
the other one deals with transforming the time showed on the clock tower
according to the western system. Even though the decision upon the latter
could not be found, Medžlis has responded positively for the former.
Considering the extent and variety of the questions, it is obvious that
further research is needed to clarify the position of Ulema Medžlis towards
the newly arisen questions among the Muslims as a consequence of administration change, long lasting warfare etc. However, this preliminary study
shows that Ulema Medžlisi was not only designed to approve the decisions of
the administration, but it was enjoying also an important role in the decision
making process. In addition to that, the decisions given by Medžlis support
our preliminary assumption that Ulema Medžlis was more than a state office,
rather a religious authority whose decisions were taken into consideration by
the people and different governmental offices. Hopefully future research will
bring new resources into the light to enable us comprehend further the real
nature and functions of Ulema Medžlis.
CONCLUSION
Fatwas have their unique power of steering and shaping people’s religious perceptions and behaviors at the individual level as well as of expand43 GHB UM 1898/99.
44 GHB UM 1890/49 and GHB UM PD 1890/107.
45 Both questions were asked from Waqf Commission. See GHB UM 1885/51 and GHB UM
1897/63.
160
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Some characteristics of Ulema Medžlis fatwas and their role in determining...
ing and/or limiting the practices of many official authorities by advising or
enforcing them. This potential of the fatwas turns them into one of the most
effective instructional tools. Fatwas issued by Ulema Medžlis during the
Austro-Hungarian occupation of Bosnia, have their own special place not
only because they were issued by the highest Islamic authority in the country
but rather due to the fact that they were used as much to enlighten people
on Islamic norms and practices as to maintain and preserve their Muslim
identity while living under the non-Muslim administration. The use of fatwas
for shaping individual or public practices has been evaluated through some
special cases in this paper, especially when the case was related to keeping
the balance in society, protecting the women’s rights, the destruction of a religious site, transformation of waqf property or relations with the non-Muslims.
Even though the current research has only laid the foundations for crossreferencing of the main Ulema Medžlis resources with the real life events,
the results allow for sketching the general issues which were on the Bosnian
Muslims’ agenda at that time. They are like small mirror reflects of the most
crucial issues Bosnian Muslims were facing during the researched period.
Considering the inherent capacity and the general policy of Ulema Medžlis as
an Islamic authority of the Bosnian Muslims, future works on these materials
could allow us to explore more about its responsibilities and power in shaping
Bosnian Muslim’s life and identity.
Sažetak
NEKA OBILJEŽJA FETVI ULEMA MEDŽLISA i njihova uloga
u određivanju opće politike tog najvišeg vjerskog
autoriteta u Bosni i hercegovini (1883. -1909.)
Fetve kao “pisana ili usmena mišljenja/odgovori koje je izdao vjerski
učenjak na pitanje u vezi s islamskim pravom” čine jedan od najvažnijih
izvora za razumijevanje društveno-kulturnog života i njegove promjenljive
dinamike. One sadrže podatke o dva međusobno povezana sadržaja vjerskog života: probleme s kojima su se muslimani suočavali, te odgovarajuće
odluke koje su vjerske vlasti izdale. Dok nam određivanje i vrednovanje
pitanja postavljenih od strane muslimana omogućava nam da se upoznamo
sa životnim situacijama u kojima su muslimani živjeli, odgovori na njih
daju nam pojedinosti o općoj politici davaoca fetve, naročito ako se radi o
najvišem vjerskom autoritetu u zemlji, kao što je ovdje slučaj. Štaviše, praksu
izdavanja fetvi treba smatrati instruktivnim oruđem za stvaranje i očuvanje
ANALI GHB 2011; 40 (32)
161
Ayşe Zişan Furat
posebnog islamskog identiteta time što se nudi autoritativan savjet za one
koji nisu upoznati s odredbama islamskog prava ili su nesigurni u pitanju
podudarnosti svoga ponašanja s islamskim pravilima. Stoga, fetve treba uzeti
u razmatranje ne samo kao odgovore na određena vjerska pitanja, već i kao
živi tekst koji nam pruža informacije o ulozi i funkcijama vjerskog autoriteta
kao moralnog predvodnika društva.
Glavna svrha ovog rada je da dadne opći pregled fetvi koje su pronađene
među primarnim izvorima Ulema Medžlisa, tj u Bilješkama i Protokolu
Ulema medžlisa. Rad pokriva period od 1883. do proglašenja Štatuta za
autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova iz 1909.
Pošto je Štatut bosanskim muslimanima jamčio vjersku autonomiju, Mešihat
je smatran za organ zadužen za izdavanje konačne fetve u slučajevima kada
je postojala nesigurnost ili nejasnoća oko nekog pitanja. Kao što se u radu
navodi, proučavanje fetvi iz arhiva Ulema medžlisa je značajno iz dva razloga: prvo, za određivanje općeg položaja muslimana tog vremena; i drugo,
za praćenje odraza društveno-kulturnih promjena na bosanske muslimane.
S metodološkog stanovišta, ti tekstovi dopuštaju istraživačima da uporede
tehnike i procedure izdavanja fetvi u osmanskom i austro-ugarskom periodu.
Rad ne vrednuje fetve s gledišta islamskog prava, već se uglavnom
fokusira na obilježja fetvi i njihovu upotrebu u oblikovanju muslimanske
zajednice pod austro-ugarskom okupacijom. Nakon davanja općeg okvira
rada, u općim crtama predstavljen je inventar i dokumenti koji se odnose na
fetve. U drugom dijelu, predstavljena su strukturalna obilježja fetvi iz Bilješki
i Protokola kao i procedura izdavanja fetvi. Konačno, procjenjen je sadržaj
fetvi i njihova relevantnost zajedno sa općom politikom Ulema Medžlisa.
162
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
711.2(497.6 Bosanski Petrovac) “14/19“
Mirza Hasan Ćeman
URBANE INTERVENCIJE OSMANSKE VLASTI NA
PODRUČJU ZAPADNE BOSNE I PITANJE OSNIVANJA
NASELJA BOSANSKI PETROVAC
Sažetak
Autor u članku raspravlja o vremenu i načinu osnivanja naselja Bosanski Petrovac u zapadnoj Bosni u okviru zbivanja tokom 17. i 18. st., te teritorijalnih i naseobinskih gubitaka Osmanskog carstva u ratovima s Mletačkom republikom i Austrijskim
carstvom. U navedenom kontekstu autor promatra Bosanski Petrovac kao novo naselje koje je, prema preovlađujućim mišljenjima, nastalo kao rezultat urgentnih urbanih
intervencija osmanske vlasti iza mira u Srijemskim Karlovcima 1699. god. Autor
analizira prostorni položaj Bosanskog Petrovca i prometne pravce koji su se protezali
Petrovačkim poljem i donosi određene zaključke. Prema nalazima autora, Bosanski
Petrovac razvijao se od (us)putne stanice, koja je mogla biti ustrojena i prije 1699.
god., preko fortifikacijskog objekta tipa palanka, manjeg civilnog naselja razvijenog
uz palanku do kasnijeg urbanog naselja tipa kasaba. Na njegovo osnivanje i razvoj
u znatnoj mjeri utjecali su poseban geografski položaj i tok zbivanja od početka 17.
do 19. st.
Ključne riječi: Bosanski Petrovac, Novosel, putne komunikacije, promet,
(us)putne stanice, menzil(hane), hanovi, palanka, kasaba,
muhadžiri.
UVOD
Istraživanje procesa urbanizacije Bosanskog ejaleta tokom osmanske
vlasti od 15. do 19. st. predstavlja veoma zanimljiv odsječak osmanskodobne povijesti naših krajeva. Ti procesi odvijali su se i u vremenima koja su
bila obilježena složenim političkim i ratnim zbivanjima, gubicima teritorija
Osmanskog carstva i uporednim pojavama ekonomske i društvene krize te
prognaničko-izbjegličkih (muhadžirskih) kriza. Procesi urbanizacije trebaju i
moraju biti promatrani i tumačeni u kontekstu navedenih zbivanja.1
1
Rad koji se nalazi pred čitateljima predstavlja izvadak iz djela kojeg sam posvetio izučavanju nekih aspekata urbanizacije zapadne Bosne. Zbog ograničenog prostora za štampu
istog rada u obliku članka u nekom od stručnih časopisa autor je odlučio da taj obimni
ANALI GHB 2011; 40 (32)
163
Mirza Hasan Ćeman
Glavnu odliku procesa urbanizacije Bosanskog ejaleta od početka 17. do
sredine 19. st. predstavlja usko povezivanje aktivnosti kojima bi se umanjile
i sanirale štete nastale tokom Kandijskog, Morejskog i Velikog bečkog rata i
ratnih zbivanja u 18. st., aktivnosti kojima bi se ojačali postojeći i podigli novi
fortifikacijski objekti, te razriješili problemi prognaničko-izbjegličkih kriza
koje su pratile tok ratnih zbivanja od 17. do početka druge polovine 19. st.
Prognaničko-izbjegličke (muhadžirske) krize, u pravilu, rješavane su na dva
načina: naseljavanjem dijela prognanika i izbjeglica (muhadžira) u već postojeća urbana naselja (kasabe) i (ili) osnivanjem (podizanjem) novih naselja za
njihove potrebe. Potrebno je naglasiti da je u oba slučaja razrješenje problema traženo u prostornoj dubini osmanske provincije (ejaleta), ali će opći tok
zbivanja donijeti i čin ojačavanja postojećih i podizanja novih fortifikacijskih
objekata i osnivanja novih naselja u pograničnom pojasu, prvenstveno, prema
Austrijskom carstvu.2
Jedna od odlika takvih zbivanja i procesa bila je relativna hitrost kojom
su središnja i pokrajinska osmanska vlast nastojale na području Bosanskog
ejaleta sanirati nastale probleme. I manja novoosnovana naselja su po odluci
osmanske vlasti najčešće „podvedena“ pod sigurnosno okrilje već postojećeg
urbanog naselja (primjer Havala uz Kulen-Vakuf) ili ojačanog ili novopodignutog fortifikacijskog objekta (naselja uz utvrđenje Orašac). Sličnost pokazuju i naselja koja su se dijelom organski razvila u neposrednoj blizini i pod
okriljem novopodignutih fortifikacijskih objekata (primjeri: Kulen-Vakuf pod
Ostrovicom, civilno naselje Bosanski Petrovac3 razvijeno uz istoimenu palanku, a možda i selo /podgrađe/ Bilaj/Bjelaj pod istoimenim fortifikacijskim
objektom). Poseban slučaj predstavljaju u potpunosti planski novoosnovana
naselja koja su po samom činu osnivanja ili nešto kasnije stjecala status kasa-
2
3
164
rad objavi u obliku knjige posvećene navedenoj problematici zpadne Bosne, te je stoga
cijeli tekst preuređen za potrebe monografskog izdanja. Kako je u toj knjizi težište obrade
stavljeno na pitanja urbanizacije područja Ljutočke doline, tj. Kulen-Vakufa i njegove
bliže okoline, to je dodatni i ujedno uporedni materijal koji se tiče Bosanskog Petrovca
bilo nužno isključiti iz knjige koja je pripremljena za objavljivanje pod naslovom KulenVakuf. Materijal koji se tiče Bosanskog Petrovca objavljuje se ovdje pod ovim naslovom.
Za pomoć u prikupljanju potrebne dokumentacije zahvaljujem se Arhivu (Federacije)
Bosne i Hercegovine, Sarajevo, JU Geodetski zavod Federacije Bosne i Hercegovine,
Sarajevo i Geodetskoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Pitanja osnivanja i razvoja nekih drugih naselja u sjevernoj i zapadnoj Bosni poput Prijedora, Kozarca, Duvna, te Trebinja u Hercegovini zahtijevaju poseban metodologijski
pristup u njihovoj obradi.
Naselje Bosanski Petrovac javlja se pod različitim imenima: Novosel, palanka Petrovac,
Petrovac i Bosanski Petrovac, koja su primjerena različitim vremenskim razdobljima u
razvoju ovog naselja. Radi jasnoće izlaganja koristim naziv Bosanski Petrovac, a tamo
gdje je to izričito potrebno koristim i ostale nazive. Uporedo s tim koristim i toponim
Petrovo vrelo kada želim da naglasim važnost ovog izvora vode.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
be (prema nekim mišljenjima Kulen-Vakuf). Kod naselja koja su bila planski
ili organski „podvedena“ pod sigurnosno okrilje već postojećeg ili novopodignutog fortifikacijskog objekta ista su nešto više vremena čekala na stjecanje
pravnog stausa kasabe (primjer Bosanski Petrovac).4
URGENTNO I PLANSKO PODIZANJE FORTIFIKACIJSKIH
OBJEKATA I OSNIVANJE URBANIH NASELJA OD POČETKA
17. DO KRAJA 18. ST.
Ratovi
Dinamična zbivanja na smjeni 16. i 17. st. koja su nastavljena tokom ništa
manje dinamičnih Kandijskog (1645-1669), Morejskog (1684-1699) i Velikog bečkog rata (1683-1699) kao posljedicu imala su da je Osmansko carstvo izgubilo značajne teritorijalne posjede u Mađarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj
i Dalmaciji. Navedeni gubici donijeli su i pomjeranje granične linije između
mletačke Dalmacije i Bosanskog ejaleta te između Austrijskog carstva i Bosanskog ejaleta. Granica prema Veneciji pomjerena je u unutrašnjost kopna
prema planinskom masivu Dinare, a granica prema Austrijskom carstvu izbila
je na riječne tokove i planinski masiv sjeverne i zapadne Bosne. Ratovi su
u pravilu donosili velika naprezanja žitelja, iscrpljenost, glad, velike žrtve i
pojavu bolesti s obje strane granice.
Ekonomska i društvena kriza i kriza institucije vakufa
Nakon završetka ratova okončanih mirovnim sporazumom u Srijemskim
Karlovcima 1699. god., nastupilo je razdoblje izrazite ekonomske i društvene
krize. Kriza je posredno zahvatila i instituciju vakufa. Zbog velikih teritori4
Autor članka značajnu pažnju posvetio je povijesnom, sadržajnom, funkcionalnom i
strukturalnom razvoju osmanskodobnog grada na području Bosne i Hercegovine (Bosanskog ejaleta) od 15. do 19. st. u doktorskoj tezi u okviru koje je u određenoj mjeri obradio
i pitanja osnivanja naselja Kulen Vakuf (Džisr-i Kebir) i Bosanskog Petrovca. Poglavlja i
odlomci teze koji se tiču Kulen Vakufa i Bosanskog Petrovca u znatnoj mjeri dopunjena
su i prerađena kroz novija istraživanja. Vidjeti kod Mirza Hasan Ćeman, Povijest, tipologija, sadržaji, funkcije, struktura i topografija grada u Bosanskom ejaletu od 15. st. do
19. st. Disertacija. Institutum Studiorum Humanitatis – (Graduate School of Humanities),
Ljubljana, Vol. 1-4, Ljubljana, 2005. (u daljnjem tekstu citira se kao Povijest, tipologija,
sadržaji...), za Kulen Vakuf vidj. M. H. Ćeman, Povijest, tipologija, sadržaji, ..., Vol. I,
296, 349-351, 412, Vol. II, 559, 562, 573-574, 578, 583, 615, 720, 722, 729, 736, 741742, 745-746, 823, 896, 944, 952, za Bosanski Petrovac vidj. M. H. Ćeman, Nav. dj., Vol.
I, 292, 352, Vol. II, 573, 720, 723, 736, 741. Up. i Mirza Hasan Ćeman, Kulen Vakuf,
passim, pripremljeno za štampu.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
165
Mirza Hasan Ćeman
jalnih gubitaka Osmanskog carstva mnogi vakufi ostali su bez svojih prihoda
što se negativno odrazilo na poslovanje dotičnih vakufa. Smanjen je i obim
ustroja novih vakufa, a postojeći su imali poteškoće oko održavanja objekata
i ustanova koji su im pripadali. Opća kriza zajedno s krizom vakufa negativno
je utjecala i na procese urbanizacije. Izostali su aktivizmi oko podizanja novih
urbanih naselja, neka već postojeća urbana naselja nisu uspijevala zaokružiti
svoju urbanu fizionomiju, a neka od njih su zapala u složeni, ali dosta brzi i
pogubni proces deurbanizacije koji ih je izbrisao iz karte urbanih naselja Bosanskog ejaleta ili ih je sveo na razinu sela.
Muhadžiri
Našavši se pred mogućim novim austrijskim i mletačkim napadima na područje Bosanskog ejaleta nakon 1699. god., središnja i pokrajinska osmanska
vlast najveću pažnju posvetile su obnovi i podizanju novih utvrđenja i upravnoj i vojnoj reorganizaciji Bosanskog ejaleta.5 Međutim, uporedo s tim morale su riješiti i određene probleme koji su se iznenada pojavili tokom navedenih
ratova. Bilo je to novo prognaničko-izbjegličko (muhadžirsko) pitanje koje
se može nazvati i krizom. I upravo na području zapadne Bosne, konkretno u
slučaju naselja Kulen-Vakuf6 i pripadajućih mu fortifikacijskih objekata, te
Bosanskog Petrovca i Bilaja isprepleli su se upravna i vojna reorganizacija
Bosanskog ejaleta, obnova i podizanje novih utvrđenja, ekonomska i društvena kriza, te nastojanja razrješenja prognaničko-izbjegličkog (muhadžirskog)
pitanja.7
5
6
7
166
Više detalja vidjeti kod Enes Pelidija, “O prilikama u Bosanskom ejaletu u prvih godina
18. stoljeća.” Prilozi Instituta za istoriju godina 15 broj 16(1979), 197-204. Sarajevo;
Enes Pelidija, “Prilike u Bosanskom ejaletu uoči tursko-mletačkog rata 1714-1718.” Prilozi za orijentalnu filologiju. Orijentalni institut. Sarajevo, 37(1987), 159-172, Sarajevo,
1988; Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira (1699-1718).
Sarajevo, 1989, passim; Enes Pelidija, „Bosanski ejalet od 1593. god. do Svištovskog
mira 1791. god.” U: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. Izd. Bosanski kulturni centar. Sarajevo, 1998, 133-172.
Potrebno je naglasiti važnost pitanja vremena osnivanja Kulen Vakufa. Prema starijim
mišljenjima to je učinjeno tek iza 1699. g., tj. za vrijeme sultana Ahmed III (1703-1730.).
Prema jednom starijem i dva novija mišljenja Kulen-Vakuf osnovan je u vrijeme sultana Ahmed I (1603-1617.) kroz složene procese urbanizacije. Vidjeti detaljnije u Mirza
Hasan Ćeman, Kulen-Vakuf, passim, pripremljeno za štampu.
Vidjeti detaljnije u Mirza Hasan Ćeman, Kulen-Vakuf, passim, pripremljeno za štampu.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
Reorganizacija Bosanskog ejaleta i osnivanje novih fortifikacijskih
objekata
Ovdje spomenute nesigurnost na granici i neizvjesna budućnost u pogledu
mogućih novih austrijskih i mletačkih napada na područje Bosanskog ejaleta
nakon 1699. god. imale su za posljedicu da su središnja i pokrajinska osmanska vlast najveću pažnju posvećivale obnovi i podizanju novih utvrđenja te
upravnoj i vojnoj reorganizaciji Bosanskog ejaleta. Cilj je bio postići fleksibilnu odbranu granica Carstva na području Bosanskog ejaleta. To je podrazumijevalo obnovu postojećih fotifikacijskih objekata koji su stradali tokom
navedenih ratova ili su bili oslabljeli zbog svoje starosti, te podizanje nekih
novih na za to važnim mjestima. Reorganizacija i vojno ojačavanje ejaleta
podrazumijevali su, pored angažiranja uobičajenih postojećih vojnih efektiva,
uključivanje i lokalnog stanovništva u najvećoj mogućoj mjeri. Stanovništvo
već postojećih urbanih naselja u najvećoj mjeri bilo je angažirano na popravci
starijih i podizanju novih utvrđenja, ali je u slučaju ratnih sukoba bilo uključivano i u aktivnu odbranu prvenstveno područja koje su nastanjivali, a time
i cijelog ejaleta.
Osnivanje novih poluurbanih i urbanih naselja
Sva navedena zbivanja u određenoj mjeri utjecala su na pojavu nekih
novih naselja na zapadu današnje Bosne i Hercegovine. Prema mišljenjima
nekih autora upravo u ovom razdoblju postavljeni su temelji nekih novih
naselja - Kulen-Vakufa ( Džisr - i - Kebir = Veliki Most) i Havale8 i današnjeg
8
Za Kulen-Vakuf vidjeti Adem Handžić, “O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni
u XVI stoljeću (uloga države i vakufa)”. Prilozi za orijentalnu filologiju. Orijentalni
institut, 25(1975), 133-171. Sarajevo, 1977. Referat podnesen na znanstvenom skupu
2. Internationale Arbeitstagung für vorosmanische und osmanische Studien održanom
u Hamburgu od 05. do 10. septembra 1976. g. Članak je naknadno dopunjen za objavljivanje u Prilozima za orijentalnu filologiju). Godine 1976. članak je objavljen na
njemačkom jeziku, vidj. Adem Handžić, „Aspekte der Entwicklung osmanischer Städte
Bosniens im XVI Jahrhundert.“ Südostforschungen 38(1978), 41-49. Izd. R. Oldenburg,
München. Objavljeno i u djelu Studije o Bosni. Istanbul, 1994, 111-142, citirana str.
113, 139, posebno bilješka 4; Adem Handžić, „Vakuf kao nosilac određenih državnih
i društvenih funkcija u Osmanskom carstvu.“ Anali Gazi Husrev-begove biblioteke
9-10(1983), 113-120. Sarajevo. Objavljeno i u djelu Studije o Bosni. Istanbul, 1994, 143150, citirano prema istominenom članku objavljenom u Studije o Bosni. Istanbul, 1994,
145; Hamdija Kreševljaković, “Kulen-Vakuf.” Narodna uzdanica, kalendar za 1936. g.,
4(1936), Sarajevo, 1935, 116-137, citirano prema Hamdija Kreševljaković, Izabrana
djela, vol. II, Sarajevo, 1991, 653 i d., posebno 660; Hamdija Kreševljaković, “Prilozi
povijesti bosanskih gradova pod Turskom”. Prilozi za orijentalnu filologiju. Orijentalni
institut, Sarajevo 2(1951), 173-174; Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi,”
Naše starine 1(1953), 25(29) i d., Sarajevo; Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u
ANALI GHB 2011; 40 (32)
167
Mirza Hasan Ćeman
Bosanskog Petrovca.9 U kategoriju proširenih gradova kao fortifikacijskih
objekata, a time, po svemu sudeći, i značajnijih naseobinskih aglomeracija
ispod njega neki autori uvrštavaju i Orašac u blizini Kulen-Vakufa.10 U ovom
razdoblju podignuti su i palanka Čovka,11 utvrđena kula Kulenovića Klišević
na uzvisini između sela Ćukovi i rijeke Une, te, potom, i fortifikacijski objekt
u selu Prkosi.12
U razrješavanju složene problematike koja je ovdje već spomenuta značajnu ulogu igrala su i nastojanja središnje osmanske vlasti za razrješenjem
prognaničko-izbjegličkog pitanja. Isto je rješavano najčešće uvođenjem prognanika i izbjeglica (muhadžira) u postojeća naselja urbanog tipa /gradove
= G(urb)/ što je sa socijalnih i ekonomskih aspekata predstavljalo veoma
složen čin.13 Može se pretpostaviti da je u nekim slučajevima rješenje prognaničko-izbjegličkog pitanja provedeno i „uvođenjem“ muhadžira u naselja
ruralnog karaktera što je, možda, u nekim slučajevima moglo potaknuti nešto
dinamičniji rast tih naselja i njihovo približavanje tipu naselja poluurbanog
9
10
11
12
13
168
Bosni i Hercegovini. Djela, knj. 5. Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine. Sarajevo,
1954, 193-195, vidj. i izdanje iz 1980², 182; Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika
Bosne i Hercegovine, vol. III, Sarajevo, 1982, 91-93 (dalje se citira kao IEBIH); Đuro
Basler, Enciklopedija likovnih umjetnosti, Vol. III. Izd. JLZ, Zagreb, 1964, 261, s.v.
Kulen-Vakuf; Midhat Kozličić, Regiones flumina Unnae et Sanae in veteribus tabulis
geographicis – Unsko – sansko područje na starim geografskim kartama. (Izbor karata,
planova i veduta u kontekstu historije Unsko – sanskog područja od kraja 15. do početka
18. stoljeća). Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Sarajevo – Arhiv Unsko – sanskog
kantona, Bihać. Sarajevo – Bihać, 2003, 180, vidj. i bilj 498 i 499; Mirza Hasan Ćeman,
Povijest, tipologija, sadržaji..., u IV. dijelu u poglavlju X. Društveni čimbenici značajni
za utemeljenje i razvoj grada, podpoglavlje Džamije nastale nakon 1699. g. do kraja 18.
st., koje su podizane u novosonovanim mjestima kao džamije za muhadžire nakon teritorijalnih i naseobinskih gubitaka Osmanskog carstva u Mađarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i
Dalmaciji, s.v. Ahmedije, Vol. 1, str. 323 i d., posebno 349 i d.
Određenje Bosanskog Petrovca kao naseobinske tačke od interesa stavljam nešto ranije.
Vidj. Mirza Hasan Ćeman, Povijest, tipologija, sadržaji, ..., Vol. I, 292, 352, Vol. II, 573,
720, 723, 736, 741, te ovdje u daljnjem tekstu članka. Radovi drugih istraživača bit će
citirani u slijedu izlaganja problema unutar članka.
H. Kreševljaković, Kapetanije...., 1980², 182; Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski
gradovi, 26(30); Hamdija Kreševljaković, Kulen-Vakuf, citirano prema Hamdija
Kreševljaković, Izabrana djela, vol. II, 655 i d., posebno 657-658, 659.
Up. i Marko Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države. Sarajevo, 1957, 29, s.v.
Čovka.
H. Kreševljaković, Kapetanije...., 182; Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski gradovi,
26(30); Hamdija Kreševljaković, Kulen-Vakuf, citirano prema Hamdija Kreševljaković,
Izabrana djela, vol. II, 659.
Do danas ne postoje iscrpna istraživanja socijalnih i ekonomskih aspekata prognaničkoizbjegličkih (muhadžirskih) pitanja, bolje rečeno krizâ, koje su izbijale tokom 17, 18. i 19.
st. na području Bosanskog ejaleta. Ovom pitanju do sada se prilazilo najvećim dijelom
samo povijesno, tj. faktografski i u općim naznakama.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
karaktera (primjer Orašac kraj Kulen-Vakufa). Međutim, potrebno je naglasiti
da je prognaničko-izbjeglička kriza, kada se već pojavila, bila iskorištena na
relativno elastičan način od strane središnje i pokrajinske osmanske vlasti.
To je posebno vidljivo na ovom zapadnom – bosanskom odsječku dugačke
bosansko-hercegovačke granice. Tu je u cilju pojačavanja fortifikacijskih
uporišta (Ostrovica), osnivanja nekih novih (Bosanski Petrovac, Orašac) kao
i za ojačavanja nekih urbanih naselja (Kulen-Vakuf)14 iskorišten onaj prognaničko-izbjeglički demografski faktor koji je bio prisiljen napustiti izgubljena
područja u Dalmaciji i Lici. Najupečatljiviji je primjer Bosanskog Petrovca
gdje je oko novopodignute palanke naseljen određen broj muslimana iz Like.15
Prema terenskim istraživanjima sličnu sudbinu doživio je i Kulen-Vakuf
zajedno sa svojim satelitskim naseljima seoskog tipa u koja je smješten određen broj fortifikacijskih objekata /uglavnom kula - grad kao G(fort) u Orašcu,
te Havala kao odžak i fortifikacijski objekt/.
Naselja Kulen-Vakuf, Havala, Orašac i Bosanski Petrovac
Opća zbivanja, razvoj urbanih i poluurbanih naselja i relativno brojnih
fortifikacijskih objekata nakon 1699, 1718, 1739. i 1791. god. vidljivi su
na primjeru daljnjeg razvoja Kulen- Vakufa, osnivanja Bosanskog Petrovca
kao palanke, podizanja niza fortifikacijskih objekata na području Ljutočke
doline, te strategijskog osiguranja komunikacije Bihać / Kulen-Vakuf – Bilaj
– Bosanski Petrovac – Ključ – Varcar-Vakuf (Mrkonjić-Grad) – Jajce. Kada
su se pojavili manifestacijski oblici opće krize koju je pratila i prognaničnoizbjeglička kriza, to se nastojalo razriješiti na način saniranja općih prilika i
postizanja visokog stepena sigurnosti u graničnom pojasu, posebno kroz čin
ojačavanja značajnih fortifikacijskih tačaka u ovom dijelu Bosanskog ejaleta.
14 Autor ovog članka smatra da je Kulen-Vakuf utemeljen mnogo prije 1699. god.
15 Vidj. Hamdija Kreševljaković, Kapetanije..., 187-189; Hamdija Kreševljaković, Stari
bosanski gradovi, 36(40); Hamdija Kreševljaković, “Bosanski Petrovac.” U: Enciklopedija Jugoslavije, 1 (A-B). Izd. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1955, 706707, s.v. Bosanski Petrovac; Vejsil, Ćurčić, „Starine iz okoline Bos. Petrovca.“ Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 14(1902), sv. 2, 229-255, posebno za Petrovac
str. 238. Hamdija Kreševljaković ne navodi broj naseljenika uz palanku u Petrovcu. Izraz
„nešto“ upotrijebljen u navedenom kontekstu ima značenje manjeg broja. Koliko? To je
teško reči. Nema sumnje da su središnja i pokrajinska osmanska vlast imale plan da ojačaju novoustrojenu palanku, pa nije isključeno da su muslimani iz Like (drugim riječima
muhadžiri) ovdje naseljeni planski. U ovom slučaju moglo se raditi o naseljavanju do
50-ak obitelji što bi moglo iznositi najviše oko 150 do 250 ljudi. Realnija procjena mogla
bi biti oko 100 osoba. Nije isključena mogućnost da su isti naseljenici bili uključeni u
sami čin fizičkog podizanja palanke, te da su ovdje, na lokaciji Bosanskog Petrovca, i
ostali uz novopodignutu palanku.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
169
Mirza Hasan Ćeman
Potrebno je naglasiti da prognaničko-izbjeglička kriza nije rješavana
izvan konteksta rješavanja općih pitanja u ovom dijelu ejaleta. U razrješenju
općih pitanja, pa svakako i prognaničko-izbjegličke krize i razvoja fortifikacijskih objekata i ruralnih i urbanih naselja u zapadnoj Bosni, bili su angažirani, prije svega, središnja, pokrajinska i lokalna osmanska vlast na razini
ejaleta, sandžaka i nahija, vjerski autoriteti te stanovništvo od ranije postojećih urbanih i ruralnih naselja i posade fortifikacijskih objekata. Navedeni
činitelji dali su značajan doprinos u planskom osnivanju naselja za potrebe
izbjeglih i prognanih osoba ili za njihovo privremeno smještanje unutar već
postojećih naselja urbanog tipa.16 Među planski osnovanim naseljima posebno su zanimljivi Kulen-Vakuf i Bosanski Petrovac. U slučaju Kulen-Vakufa
bilo bi potrebno provesti šira istraživanja, među kojima i arheološka iskopavanja na određenim mikrolokacijama, da bi se vidjelo da li postoje kakvi
pokazatelji da se osnivanje ovog naselja stavi na početak 17. st. Međutim,
potrebno je naglasiti da je ovo naselje doživjelo viši razvojni stepen, te fortifikacijsko i značajno demografsko (populacijsko) ojačavanje tek nakon 1699.
god. Nasuprot tome, Bosanski Petrovac, po općem sudu istraživača, osnovan
je kao fortifikacijski objekt tipa palanka, da bi uz njega bilo, kao što je već
rečeno, naseljeno i nešto prognanih i izbjeglih muslimana iz Like. Međutim,
hodologijska istraživanja na terenu, kao i drugačija (nova) interpretacija istih
zajedno s dosada objavljenim podacima pokazuju, prema mome mišljenju,
nešto drugačiju sliku osnivanja i razvoja Bosanskog Petrovca. Pri tome sami
čin urgentnog i interventnog osnivanja palanke Bosanski Petrovac ovdje ne
dovodim u pitanje.
PITANJE OSNIVANJA NASELJA BOSANSKI PETROVAC
Naselje Bosanski Petrovac nalazi se na raskrsnici puteva Bihać – Jajce
/ Knin, Bosanska Krupa – Knin / Jajce i Ostrovica / Kulen-Vakuf – Bihać /
Jajce / Knin, a smješteno je u prostranom Petrovačkom polju. Pod osmansku
vlast ovo područje došlo je između 1520. i 1530. god. Na prostoru jednog
dijela kadiluka Novosel osmanska vlast osnovala je Petrovačku kapetaniju sa
sjedištem u novoosnovanoj palanci Petrovac /Lat. 44° 33’ 12.54’’ N, Long.
16° 22’ 4.66’’ E/.17
16 O tome vidjeti detaljnije kod Mirza Hasan Ćeman, Povijest, tipologija, sadržaji..., u IV.
dijelu u poglavlju XI. Procesi i tok utemeljenja i izgradnje naselja urbanog tipa, Vol. I,
str. 396 i d. Ovdje je potrebno naglasiti i pitanje angažiranja institucije vakufa u saniranju
niza problema koji su se pojavili na području zapadne Bosne u vremenskom razdoblju od
1645. do 1791. g. Zbog ograničenog prostora u ovom članku to pitanje se ovdje isključuje
iz obrade. O istom pitanju vidjeti nešto više u Mirza Hasan Ćeman, Kulen Vakuf, passim,
pripremljeno za štampu.
17 Vidj. Hamdija Kreševljaković, Kapetanije...., 180, 187; Hamdija Kreševljaković, Stari
170
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
Pregled historijskih podataka
Prema mišljenju Hamdije Kreševljakovića: „U 16. i 17. stoljeću nema većeg naselja na mjestu Bosanskog Petrovca. Spominje se samo Petrovo vrelo.
Početkom 18. st. nastanjeno je ovdje nešto ličkih muslimana, sagrađen grad i
džamija. Sredinom 18. st. organizirana je i Petrovačka kapetanija. Od 1851.
Bosanski Petrovac je ispostava kadiluka Novosel. Godine 1869. preneseno je
sjedište kadiluka u Bosanski Petrovac .... Od 1869. zvala se ova varoš službeno Novosel, od 1878. Petrovac, a od 1895. zove se Bosanski Petrovac.“18
Hamdija Kreševljaković također navodi: „Petrovac spada među mlađa gradska naselja na našoj Krajini kao i Prijedor, Kulen-Vakuf, Orašac itd. Grad u
Petrovcu sagrađen je za vlade sultana Ahmeda III (1703–1730). U gradu je
bila jedna tabija i jedna kula na više katova, a spadala je među najviše na
Krajini.“19
Iz navedenog teksta Hamdije Kreševljakovića nije jasno da li je u mjestu
sagrađen grad kao fortifikacijski objekt /G(fort)/ ili je isto utemeljeno kao naselje urbanog tipa s fortifikacijskim objektima. Očito je autor mislio na grad
kao fortifikacijski objekt - G(fort)/.20 Potrebno je naglasiti da je uz isti objekt
/ grad, t.j. G(fort)/ početkom 18. st. „nastanjeno [je] ovdje nešto ličkih muslimana.“
Pregled razvoja prema dosadašnjim mišljenjima
Potrebno je naglasiti da sami čin (nešto kasnijeg) osnivanja Petrovačke
kapetanije, kao i Bosanskog Petrovca u vrijeme sultana Ahmeda III potvrđuje
komunikacijsku važnost cijelog ovog područja pa time i Petrovačkog polja.21
Također, na istom mjestu navodi se „da je Petrovačka kapetanija osnovana
18
19
20
21
bosanski gradovi, 36(40); Hamdija Kreševljaković, “Bosanski Petrovac,” 706-707, s.v.
Bosanski Petrovac.
Hamdija Kreševljaković, “Bosanski Petrovac,” 706-707, s.v. Bosanski Petrovac; Hamdija
Kreševljaković, Kapetanije..., 187-189. Hamdija Kreševljaković koristi tri stručna
termina da bi odredio karakter Bosanskog Petrovca: varoš, grad kao fortifikacijski
objekt i grad kao urbano naselje. Zbog istog oblika riječi grad s različitim značenjem
često u tekstu pojedinih autora nije jasno da li se misli na grad kao fortifikacijski objekt
ili grad kao urbano naselje. Nažalost, dosadašnji autori, u pravilu, nisu naglašavali
potrebu razlikovanja termina u početnom dijelu njihovog korištenja kao npr. grad kao
fortifikacijski objekt /G(fort)/ i grad kao urbano naselje /G(urb)/.
Vidj. Hamdija Kreševljaković, Kapetanije ..., 187.
U radu uvijek je potrebno imati na umu dvojno značenje slavenske riječi grad: grad kao
fortifikacijski objekt - G(fort) i grad kao naselje urbanog tipa – G(urb) i jasno naznačiti
na što se misli kada se koristi termin grad.
Hamdija Kreševljaković, Kapetanije..., 187-189.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
171
Mirza Hasan Ćeman
poslije 1730., a prije 1753. god.“22 Time bi se, uvjetno rečeno, samo utemeljenje Petrovca moglo smjestiti i u godine neposredno nakon sultana Ahmeda
III, tj. iza 1730. god. Međutim, ne može se isključiti niti mogućnost da je
podizanje palanke Petrovac započeto već za vrijeme sultana Ahmeda III, a da
je sam čin osnivanja Petrovačke kapetanije pravno završen nešto kasnije, tj.
iza 1730. god. Smatram da podizanje palanke Bosanski Petrovac nije moralo
čekati da se formira Petrovačka kapetanija. Važnost ove komunikacijske tačke
bila je velika. Također, moguće je da je Petrovac kao fortifikacijski objekt
(palanka) bio i osnovan sa željom i nastojanjem da se na ovoj lokaciji, u pozadini pograničnog pojasa u zoni Ostrovice i Kulen-Vakufa, podizanjem fortifikacijskog objekta riješi, dijelom, i prognaničko-izbjegličko pitanje. Očito je
postojala intencija da se pri podizanju ovog fortifikacijskog objekta iskoriste
prognanici i izbjeglice koji su se na prostoru Zapadne Bosne pojavili u okviru
složenih političkih, vojnih i socijalnih zbivanja. „Nastanjivanje .... nešto ličkih
muslimana“ oko palanke Petrovac kao da to potvrđuje.
Odlike naselja: palanka, civilno naselje, kasnije kasaba
Već je ovdje navedeno da iz teksta Hamdije Kreševljakovića nije jasno
da li je na lokaciji (mjestu) današnjeg Bosanskog Petrovca bio sagrađen grad
kao fortifikacijski objekt ili je isto mjesto utemeljeno kao naselje urbanog tipa
s fortifikacijskim objektima. Može se, ipak, zaključiti da je H. Kreševljaković
mislio na manji grad kao fortifikacijski objekt - G(fort)/. To isključuje naselje
urbanog tipa iako će se, uskoro, uz palanku pojaviti i civilno naselje. Prema Hamdiji Kreševljakoviću i Mehmedu Mujezinoviću u mjestu su postojale
jedna tabija i jedna kula. Do 1992. god. u Bosanskom Petrovcu postojale su
tri džamije.23 Hamdija Kreševljaković kao potvrdu da je Bosanski Petrovac
mlado naselje navodi narodnu pjesmu koja, osim toga, naglašava i komunikacijsku važnost Bilajskog i Petrovačkog polja na putu od Bihaća do Ključa.24
Lociranje grada i podizanje džamije (ili mesdžida) u njemu ili uz njega
početkom 18. st. predstavljalo je, očito, pragmatizam osmanske vlasti koja
je imala potrebu da u prostranom Petrovačkom polju, kojim su se protezale
prometne komunikacije još od vremena prahistorije i antike preko srednjeg
vijeka,25 utemelji relativno značajnu vojnu tačku u obliku grada kao fortifi22 Hamdija Kreševljaković, Nav. dj., l. c.
23 Mehmed Mujezinović, IEBIH, vol. III, 59; Hamdija Kreševljaković, “Bosanski Petrovac.”
706-707.
24 Hamdija Kreševljaković, Nav. dj., 187. Isti autor navodi da su kapetani Petrovačke
kapetanije porijeklom bili Kulenovići iz roda Šinikčića.
25 Vidjeti o tome detaljnije u narednim odlomcima posvećenim analizi komunikacija i
progodnosti.
172
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
kacijskog objekta, odnosno određenih objekata kao što su jedna tabija i jedna
kula koje su bile osigurane palisadama i šancima. Tome u prilog išlo je, očito, i postojanje vrelâ iz kojih su se stanovnici ove fortifikacijske tačke mogli snabdijevati vodom. Jedno od tih vrela potvrđeno je toponimom Petrovo
vrelo.26 Kasnije podizanje džamije u naselju predstavljalo bi i u ovom slučaju
ispunjavanje jednog od uvjeta da bi naselje kasnije moglo steći pravni status
kasabe. Iako Mehmed Mujezinović navodi da su nišani uz Srednju džamiju
u Bosanskom Petrovcu novijeg datuma, što je ovaj autor, očito, utvrdio na
temelju situacije na terenu i oblika nišana, to ne isključuje mogućnost postojanja i određenog broja starijih nišana (iz 18. st.) koji su tokom vremena
mogli propasti, biti pomjereni ili, u slučaju da su anepigrafski, upotrijebljeni
kao spolia.27
Stanje naselja danas
Danas Bosanski Petrovac nema ništa od izvorne fizionomije naselja razvijenog uz fortifikacijski objekt (palanku). Rušenjem fortifikacijskih struktura (grada) u okviru naselja iza 1905. god., što je učinila okupacijska austro-mađarska vlast, ova kasaba izgubila je svoj prepoznatljivi fortifikacijski,
strukturalni i topografijski dio. U onovremenoj urbanoj strukturi i topografiji
Bosanskog Petrovca, od koje nas dijeli 106. godina (u odnosu na 1905. god.),
svakako su ostali prostorno, sadržajno, funkcionalno i topografijski određeni
civilni dio naselja, a možda i, direktno ili posredno, vidljivi ostaci prostorne
lokacije (us)putne stanice. Kratko nakon rušenja fortifikacijskih objekata njihov prostorni položaj bio je jasno vidljiv i određen prema drugim dijelovima
naselja. Međutim, kasnija izgradnja na ovoj naseobinskoj lokaciji imala je posljedicu da su izgubljene mogućnosti ostvarivanja uvida u naseobinsku strukturu i topografiju kako palanke Bosanski Petrovac, tako i cjelokupnog starog
naselja (i kasnije kasabe) Novosel, odnosno Bosanski Petrovac.
26 Hamdija Kreševljaković, Bosanski Petrovac, 706; Hamdija Kreševljaković, Kapetanije
..., 193. Iako se najveći broj vrelâ nalazi smješten na obroncima okolnih planinskih
masiva ista su bila relativno rijetka u središnjim dijelovima Petrovačkog polja. Danas mi
je nepoznata mikrolokacija Petrova vrela koje je odredilo kako smještaj novopodignute
palanke, tako i kasniji naziv naselja. Ukoliko ista palanka nije bila podignuta oko
samog Petrova vrela (tj. ukoliko je spomenuto vrelo bilo smješteno negdje dalje) može
se postaviti pitanje opravdanosti utemeljenja palanke na dotičnoj prostornoj bezvodnoj
lokaciji.
27 Prema M. Mujezinoviću „nedaleko od Srednje džamije nalazi se prostrano groblje , u
kojem ima veći broj nišana, ali su [isti] novijeg datuma.“ Vidj. Mehmed Mujezinović,
IEBIH, vol. III, 59.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
173
Mirza Hasan Ćeman
NOVO MIŠLJENJE O OSNIVANJU BOSANSKOG PETROVCA –
OPĆI NAZORI
Komunikacijski pravci i rezultati hodologijske analize
Da bi se sagledao opći složeni kontekst osnivanja i daljnjeg razvoja Bosanskog Petrovca, potrebno je istražiti (proučiti) komunikacijski (prometni)
aspekt Petrovačkog polja i njegove neposredne prostorne okoline i susjednih naseobinskih aglomeracija. Navedeni aspekt može se sagledati na temelju
analize škrtih povijesnih izvora, dosada objavljene literature, te autopsijom na
samom terenu. Bez hodologijskog sagledavanja situacije na terenu ne mogu
se provesti potpuna analiza i donijeti valjani zaključci.28
28 U vremenskom razdoblju od 1987. do 1988. g. u saradnji s pok. dr. sc. Veljkom Paškvalinom, naučnim savjetnikom Zemaljskog muzeja Bosne i Hrcegovine u Sarajevu
proveo sam rekognosciranje i autopsiju terena na području zapadne i istočne Bosne. Dio
fotografskog materijala kojeg sam snimio tokom autopsije terena i rekogonosciranja
navedenih područja uključen je u izložbu Bosna i Hercegovina u antičko doba koja je
(kao obnovljena) svečano otvorena povodom 100-godišnjice osnivanja i rada Zemaljskog
muzeja Bosne i Hercegovine 1988. g. Vidj. Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog
muzeja Bosne i Hercegovine 1888 – 1988., poglavlje Naučna djelatnost Zemaljskog
muzeja 1888-1988: Arheologija, str. 73 i d. Također, obavio sam i analizu zračnih satelitskih snimaka šireg područja Bosanskog Petrovca i Kulen Vakufa prema podacima snimljenim od 2005. g., koji su mi bili dostupni u vremenskom razdoblju od 2005. do 2011.
g. zahvaljujući tvrkama / ustanovama Europa Technologies Limited (Cobham, UK), Tele
Atlas, (‘s-Hertogenbosch, Nl), Centre National d’Études Spatiales /CNES/ - Spot Image
(Paris, Fr), DigitalGlobe (Longmont, Colorado, USA), GeoEye Inc. (Herndon, Virginia,
US) i Google Inc. (Mountain View, Santa Clara County, California, US) čijom poslovnom
aktivnošću i susretljivošću su ti podaci dostupni javnosti, te tvrtki Flash Earth /Neave.
com/ (UK). Nažalost, iz opravdanih razloga nisam mogao koristiti austro – mađarske
katastarske snimke (mape) ovog područja nastale tokom geodetskog snimanja terena od
1882. g. pa nadalje. Razlog tome je što Geodetska uprava Federacije Bosne i Hrcegovine
i JU Geodetski zavod Federacije Bosne i Hrcegovine u Sarajevu ne raspolažu dijelom
katastarskih snimaka (mapa) koje pokrivaju šire područje Bosanskog Petrovca. Iste su
dostupne u Državnom arhivu Austrije u Beču. Analizirao sam samo dokumentaciju koja
mi je bila dostupna u Geodetskoj upravi Federacije Bosne i Hrcegovine u Sarajevu, ali
ista ne pokriva, kao što je navedeno, područje o kojem je ovdje riječ. Austro-mađarska
katastarska dokumentacija je veoma važna. Navedena dokumentacija posebno je važna
za sagledavanje stanja u kojem se nalazio Bosanski Petrovac (ali i druga urbana naselja)
kada je došao pod austrougarsku vlast 1878. god., a u kontekstu činjenice da je austromađarska vlast 1905. razrušila ovaj grad kao fortifikacijski objekt. Očito se ovdje radilo
o rušenju fortifikacijskih struktura /tj. grada - G(fort)/ unutar naselja koje je već imalo
punu civilnu fizionomiju. O katastarskim premjerima i ustroju gruntovnice u Bosni i
Hercegovini koje je izvršila austro-mađarska vlast vidjeti Ratimir Gašparović, «Bosna
i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX vijeka.» Djela
Akademije nauka i umjetnosti BiH knj. 37. Sarajevo, 1970., passim (u poglavlju o izradi
katastarskih karata od strane autro - mađarske vlasti). O plodnoj katastarskoj i kartograf-
174
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
Iz analize općih geografskih odlika terena, protezanja komunikacijskih
pravaca, sačuvanih ostataka starih cesta i povijesnih zbivanja u 17. st. moglo
bi se zaključiti da je malo vjerovatno da središnja i pokrajinska osmanska
vlast nisu uvidjele važnost Petrovačkog polja i prije početka 18. st. Stoga bi
se moglo pretpostaviti da ovo značajno stjecište i sjecište puteva (Petrovačko polje) nije moralo čekati potpisivanje mirovnog sporazuma u Srijemskim
Karlovcima 1699. god. da bi u njemu početkom 18. st. bili podignuti manje uporište (palanka) i manje civilno naselje uz nju. Važnost ovog uporišta
određivali su vrijeme nastanka, društveni kontekst i prostorni okvir njegove
pojave. Kao i u slučaju Kulen-Vakufa smatram da je nešto šire područje oko
lokacije današnjeg Bosanskog Petrovca bilo značajno i prije 1699. god., pa je,
shodno tome, na ovoj široj lokaciji, tj. u neposrednoj blizini tačke na kojoj će
biti podignuta palanka Petrovac, moglo biti utemeljeno ako ne jedno manje
naselje, tada svakako (us)putna stanica znatno prije 1699. god. Ukoliko do njihovog utemeljenja (naselja ili možda samo /us/putne stanice) nije moglo doći
na početku, odnosno, u prvoj polovini 17. st., tada su oni, svakako, mogli nastati iza 1645. god. Važnost ove prostorne i komunikacijske tačke posebno je
došla do izražaja tokom Kandijskog, Morejskog i Velikog bečkog rata u 17. st.
Iako samo područje nije bilo poprište značajnijih vojnih sukoba, nema sumnje
da je odigralo značajnu posrednu ulogu u popuni osmanskih vojnih jedinica
koje su operirale u području Dalmacije i Like, u logističkoj opskrbi istih te u
nekim drugim zbivanjima. Ono što bi trebalo još dodati jeste mogućnost da su
se rubnim dijelovima ovog područja mogli kretati i uskoci i hajduci u svojim
napadima na naodređena naselja i objekte u dubini Bosanskog ejaleta.29 Stoga
skoj djelatnosti austro - mađarskih vlasti u Bosni i Hercegovini svjedoči i činjenica da su
tokom desetljeća okupacije obavljena i posebna katastarsko – topografsko-kartografska
premjeravanja i izrada karata bosanskohercegovačkih gradova. O tome vidjeti u navedenom djelu Ratimir Gašparovića. U analizi terena korištene su i topografske karte (TK)
JNA: prema preglednim listovima odgovarajuće TK u razmjerima 1:100000, 1:50000 i
1:25000. Prema preglednom listu to su odgovarajuće topografske karte 1:100000, svi
segmentni listovi razmjera 1:50 000 koji pripadaju koordinatnom sistemu odgovarajućih TK-a za razmjer 1:100000 i svi segmentni listovi razmjera 1:25 000 koji pripadaju
koordinatnom sistemu odgovarajućih TK-a za razmjer 1:50000. Brojevi navedenih
topografskih karata prema preglednom listu su: Bosanska Krupa: 421-3(1-4), 421-4(1-4),
Prijedor: 422-3(3-4), 422-4(3-4), Drvar: 471-1(1-4), 471-2(1-4), 471-3(2), 471-4(1-2),
Glamoč: 472-1(1-2), 472-2(1-2), Jajce: 473-1(1-4). U navedenom pregledu TK-a prvi
brojevi bez zagrada označavaju brojeve topografskih karata u razmjerima 1:100000 i
1:50000, a brojevi unutar zagrada označavaju karte razmjera 1:25000. U navođenju sam
radi ekonomičnosti štampe izostavio sekcijske nazive pojedinih karata razmjera 1:25000.
29 Vidj. Hamdija Kreševljaković, “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878)”. Zbornik
za narodni život i običaje Južnih Slavena, Zagreb knj. 30(1935), 1, 55-178. Zagreb 1935.
Štampano i kao posebni otisak 1935. g., citirano prema djelu Hamdija Kreševljaković,
Izabrana djela, vol. II, 377, pod br. 17. za napad uskoka na Varcar-Vakuf krajem 17. st.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
175
Mirza Hasan Ćeman
bi se sami čin pravnog osnivanja palanke Petrovac iza 1699. god., tj. u vrijeme
sultana Ahmeda III, mogao smatrati samo pravnom potvrdom važnosti lokacije na Petrovačkom polju, koja je već od ranije imala određenu važnost, pa je
na istoj mogla biti podignuta (us)putna stanica i stvarno ustrojena palanka – u
funkciji osiguravanja komunikacije duž Petrovačkog polja kao i same (us)putne stanice. Pri tome se ne može isključiti niti mogućnost da je „nastanjivanje
.... nešto ličkih muslimana“ na ovoj lokaciji započelo mnogo prije službenog
osnivanja palanke – i to u okviru i kao posljedica zbivanja nakon 1683. god.
Važnost komunikacijskih pravaca – odlike i mogućnosti odvijanja
prometa
Petrovačko polje predstavlja stjecište i sjecište veoma značajnih prometnih pravaca od prahistorije, preko antike i srednjeg vijeka, osmanskog i austromađarskog razdoblja do danas. Na njemu se ukrštaju prometni pravci i ceste
različitog stepena važnosti, istraženosti i današnje očuvanosti. Ti su: prometni
pravac s jadranske obale preko Knina, Bosanskog Grahova, Drvara i prevoja
Oštrelj u Petrovačko polje, prometni pravac Bihać – Bilaj – Petrovačko polje – Ključ – Varcar-Vakuf (Mrkonjić-Grad) – Jajce i dalje u srednju Bosnu s
ogrankom prema Banjoj Luci, prometni pravac Petrovačko polje – Bilaj – Kulen-Vakuf – Ostrovica – Lapac s ogrankom prema Lici i Kninu i dalje prema
jadranskoj obali, prometni pravac Petrovačko polje – Krnjeuša – Bosanska
Krupa i prometni pravac Petrovačko polje – Lanište – Sanica – Sanski most.
Uporedo s tim Petrovačko polje stjecište je i niza mjesnih priključnih puteva.
Moglo bi se istaknuti da je negdje do 1645., odnosno 1683. god. komunikacijski pravac preko Petrovačkog polja bio naglašen u pravcu juga, tj. prema
Kninu i osmanskim posjedima u Dalmaciji, te dijelom prema Lici i Bihaću.
Međutim, nakon zbivanja iza 1645. a posebno nakon 1699. Petrovačko polje
postaje iznimno važno u odvijanju komunikacije u pravcu istok – zapad, tj. od
područja Lapca, Ostrovice, Kulen - Vakufa i Bihaća prema srednjoj Bosni. Iz
svega navedenog može se zaključiti da Petrovačko polje u trenucima hitnosti
znatno skraćuje putovanje prema srednjoj Bosni.
Ovdje je potrebno naglasiti da postoji i međuovisnost i složena povezanost (posebno fortifikacijska) između Petrovačkog i Bilajskog (Bjelajskog),
Medenog i Bravskog polja. Jedna od odlika ovih polja jeste oskudnost u snabdijevanju vodom u njihovom središnjem dijelu. Petrovačko polje, kao i druga
navedena polja, obilovalo je nešto većim brojem izvora u njegovim rubnim
dijelovima, te nešto manjim brojem izvora u dubini polja. Stoga se može reći
da je i prisustvo vode na ovom području bitno utjecalo na odvijanje prometa
i ustroj mreže puteva.
176
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
U osmansko doba korišten je naslijeđeni sistem prahistorijskih i antičkih
komunikacija koji je bio u funkciji i tokom srednjeg vijeka.30 Jednim manjim
dijelom taj sistem je dopunjen mrežom puteva na lokalnoj razini u osmansko
doba kako bi se povezala neka nova naselja različitog tipa koja su nastala
tokom osmanske vlasti. U pravilu preuzeti sistem antičkih komunikacija, po
logici stvari, poklopio se s komunikacijskim zahtjevima odvijanja prometa u
osmansko doba. U oba razdoblja, od antike do kraja osmanskog razdoblja, taj
sistem komunikacija imao je strategijski karakter.31 On je posebno došao do
30 Vidjeti Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba. Sarajevo, 1988, poglavlje
XVI Petrovačko polje u rimsko doba (Deuri?), str. 257-261. I. Bojanovski smatra da je
Petrovačko polje bilo sjedištem jedne od antičkih peregrinskih civitates (moguće Deura
?) kojoj se središte (čini se) nalazilo oko Kolunića i Revenika – južno od Bosanskog
Petrovca. Up. i Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji
(Dolabellae systema viarum in Provincia Romana Dalmatia). Djela ANUBiH knj.
XLVII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 2, Sarajevo, 1974, za cestu „Ad Imum
montem Dicionum Ulcirum“ vidjeti str. 203 i d., za trasu navedene ceste vidj. 207 i d., za
Klaudijevu cestu preko Graba u unutrašnjost zemlje (Via Claudia) vidjeti str. 212 i d., za
lokalne priključne puteve (Viae vicinales) vidj. str. 221 i d., za Petrovačko polje vidj. str.
230. Drugim riječima, sve to svjedoči o naseobinskim i prometnim kontinuitetima od prahistorije preko antike i srednjeg vijeka do (i tokom) osmanskog razdoblja. Za naseobinske
kontinuitete i diskontinuitete, saobraćaj, arheološke lokalitete i ostatke arhitektonskih
objekata na nešto širem području Bosanskog Petrovca u vrijeme prahistorije, razdoblju
rimske vlasti i srednjeg vijeka vidjeti: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Vol. 1:
s.v. Saobraćaj: A) Prahistorijsko doba, str. 151, B) Doba rimske vladavine, str. 151-160,
C) Rani srednji vijek, str. 160, D) Kasni srednji vijek, str. 160-161, te Arheološke mape u
okviru navedenog Arheološkog leksikona, Regija 10, vol. 2, str. 142-151, Regija XI, vol
2, str. 159-166. Ovom prilikom isključuje se detaljno navođenje lokaliteta. Zainteresirani
se upućuju da samostalno obave uvid u materiju relevantnu za ovaj članak.
31 Prostorne odlike šireg područja zapadne Bosne značajno su utjecale i na kasniju izgradnju željeznice na ovom području. Tako je privatna industrijska željeznica uskoga traka
(0,76 m) austrijske tvrtke STEINBEIS slijedila (u najvećoj mogućoj meri) trasu antičkih
komunikacija. Jedino tamo gdje su usponi i padovi trase bili veoma strmi ova željeznica
(Steinbeisbahn) odstupala je od stare rimske trase. Ta željeznica izgrađena je za eksploataciju i izvoz drvne građe iz bosanskih šuma i željezne rude iz područja oko Sanskog
Mosta. Ista je povezivala Drvar i Prijedor, a nastavljala se na druge pruge kao što je Drvar
– Lička Kaldrma i dalje prema Kninu. Krak željeznice od Knina do Drvara protezao se
nešto drugačijim pravcem negoli onaj antički rimski. Da bi željeznica izbjegla prelazak
iz Strmice u područje Bosanskog Grahova preko strmog prijevoja Grab iskorišten je za
željeznicu pogodniji prijevoj iznad Ličke Kaldrme. Od Drvara željeznica se penjala uz
staru rimsku trasu puta i preko Oštrelja prelazila u područje istočno od Petrovačkog polja.
Da bi se izbjegao strmo spuštanje s Oštrelja i penjanje prema Laništu željeznica je usmjerena preko obronaka planinâ Klekovača i Srnetica u područje mjesta Srnetica odakle je
ponovo izlazila na trasu rimskog puta i preko Gornjeg i Donjeg Bravskog i prijevoja
Lanište vodila u šire područje Sanskog Mosta i, potom, do Prijedora. U Srnetici se ovaj
željeznički pravac vezao za drugi željeznički krak koji je iz spomenute stanice vodio do
Jajca. Ovaj tekstualni dodatak kojeg sam dao vremenski izlazi izvan okvira osmanskog
razdoblja, ali je isti potrebno navesti kako bi se razumjela komunikacijska (prometna)
ANALI GHB 2011; 40 (32)
177
Mirza Hasan Ćeman
izražaja nakon 1699. god. Glavne odlike tog sistema, koji će biti dopunjen i
nekim drugim pravcima, te prestrukturiran po pitanju hijerarhije u osmansko
doba, jesu: nastojanje da se promet odvija što je moguće kraćim putnim pravcem, nastojanje da se promet odvija na što je moguće nižoj nadmorskoj visini
kako bi se izbjegli učinci jesenjih i zimskih klimatskih prilika na prekidanje
prometa, nastojanje da se postigne najveća moguća prohodnost pravca tokom
zimskih klimatskih uvjeta, nastojanje da najviše kote na prometnoj trasi imaju
što nižu nadmorsku visinu (iz razloga koji su ovdje navedeni), te nastojanje
da se dionice u većem nagibu smanje po njihovoj dužini ili prekinu odmorištem na kritičnim tačkama. Ono što je bilo zajedničko u korištenju navedenih
komunikacija tokom antike i osmanskog razdoblja jeste da se na istom komunikacijskom pravcu osigura trasa koja će se protezati kroz manje bezvodna
područja, tj. ista trasa puta vodila se u skladu s pojavom izvora u prostoru,
zatim, da se trasa vodi, ukoliko je to moguće, pravcem koji je naseljen, tj.
uz koji postoje naseobinske aglomeracije, te da se na određenim jasno uvjetovanim dionicama mogu ustrojiti (us)putne stanice – antičke mutatio(nes) i
osmanskodobne (us)putne stanice, menzil(hane) i hanovi. Ustroj (us)putnih
stanica bio je posebno važan za osiguranje značajnih prevoja. Stoga se (us)
putne stanice u pravilu javljaju i uz važne putne prevoje (npr. Oštrelj, Lanište
i dr.).
Zahtjevi, koje je postavilo antičko putno graditeljstvo, kao što su da
putni pravac mora imati što je moguće manji bočni nagib putne trase i što
je moguće manji radijus krivina (okuka) nisu bili istaknuti u prvi plan u
osmanskom razdoblju jer se promet tada, u najvećoj mjeri, odvijao tovarnim
grlima, prvenstveno konjima, za razliku antičkog razdoblja tokom kojeg se
i na ovoj trasi promet odvijao i kolima. Potrebno je naglasiti da se današnje
ceste velikim dijelom poklapaju sa starim cestama. U najvećem broju slučajeva prometni pravci cesta se poklapaju 99 % a njihove trase znatno manje.
Nužnost cijepanja prometa na vremenske odsječke i kraće dijelove
puta
Ovdje je već naglašena potreba i nastojanje da se na određenim jasno uvjetovanim dionicama mogu ustrojiti (us)putne stanice – antičke mutatio(nes) i
situacija na terenu. Naime, željeznica Drvar – Prijedor (Steinbeisbahn) izgrađena je, zbog
težine terena kojim se proteže, uz veoma velike napore i uz visoku cijenu. To upravo
svjedoči o težini ostvarivanja prometa oko područja Petrovačkog polja, posebno tokom
antike, srednjeg vijeka i osmanskog razdoblja. O Steinbeisbahn-u vidj. Keith Chester, The
Narrow Gauge Railway of Bosnia and Hercegovina. Stenwalls. Malmö, 2006, posebno
Chapter Nine: Industrial Railways in Bosnia – Hercegovina in the Austro – Hungarian
Era, str. 142 i d., posebno vidj. kartu protezanja Steinbeisbahn-a na str. 161; Ajdin Fevzija, Historija željeznica Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2005, 51-43, 150-164.
178
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
osmanskodobne (us)putne stanice, menzil(hane)32 i hanovi. Suštinske razlike između antičkog i osmanskog razdoblja uopće nema. Razlika je samo u
mogućim komunikacijskim prioritetima (tj. u prometnoj hijerarhiji) koji su
u određenom razdoblju mogli dati prednost nekom od putnih pravaca. Stoga,
potreba za cijepanjem putovanja duž određenih prometnih pravaca na odsječke i podizanje (us)putnih stanica, menzil(hana) i hanova na za to pogodnim
lokacijama predstavlja sasvim logičan slijed zbivanja naslijeđen još iz prošlosti. O tome se mora voditi računa pri donošenju određenih zaključaka.
(Us)putne stanice i menzil(hane) kao objekti službene vlasti i han kao
privatni poslovni objekt ili objekt u vlasništvu vakufa
Potreba za cijepanjem putovanja duž određenih prometnih pravaca na
odsječke i podizanje (us)putnih stanica, menzil(hana) i hanova na za to pogodnim lokacijama u potpunosti se uklapa(la) u način odvijanja prometa duž
komunikacija o kojima je ovdje riječ. Iako je putovanje konjem bilo nešto brže
negoli putovanje u rimsko doba koje se obavljalo dvokolnim ili četverokolnim
zaprežnim kolima potreba za odmaranjem i cijepanjem putovanja bila je skoro
identična u oba razdoblja. Cijepanje putovanja pojavljuje se relativno pravilno
na dionicama puta dužine između 5 i 10 km, a nekada i nešto malo više ( do
15 km), što je ovisilo o kvaliteti puta, usponu, situaciji na tereni i dr. uvjetima.
Moglo se očekivati da će središnja i pokrajinska osmanska vlast obavezno
ustrojiti i održavati (us)putnu stanicu ili menzil(hanu) ili će, u krajnjem slučaju /uz (us)putnu stanicu ili bez nje/, institucija vakufa (tj. neki vakif) ili neki
poslovno snalažljivi pojedinac podići han tamo gdje je komunikacijski pravac
prelazio preko nekih od prijevoja ili riječnih gazova. Međutim, na sadašnjem
stepenu istraživanja nije mi poznato da je osmanska vlast uređivala posebne
(us)putne stanice kako bi se osiguralo sigurnije i dinamičnije odvijanje saobraćaja duž prometnih pravaca na području Bosanskog ejaleta. Potvrđeno je
ustrojavanje, postojanje i djelovanje menzil(hana) na nekim dionicama pojedinih puteva. Moglo bi se zaključiti da je osmanska vlast, na našem području,
izostavila ustrojavanje i podizanje posebnih (us)putnih stanica, već je njihovu
zadaću prepustila privatnoj poslovnoj inicijativi, odnosno zamijenila ustanovom hana. Potrebno je naglasiti da je pojava hanova kao objekata u vlasništvu
vakufâ izostala na području koje obrađujem u ovom članku. Hanovi su, koliko
32 Menzil, izv. iz ar. manzil, s osnovnim značenjem stan, dom i konak (konačište), a čestim
značenjem poštanske stanice (menzilhana) na kojoj su se mijenjali poštanski konji. Oblik
menzila hana dao je kroz govorno sažimanje (kontrakciju) učestali oblik menzilhana
koji se sreće na našem području. U posebnim slučajevima termin menzil označavao je i
razdaljinu od jednog dana hoda (dnevni ciklus svjetla, odnosno vidljivosti) na kojoj su se
obično podizali menzili, odnosno menzilhane.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
179
Mirza Hasan Ćeman
mi je poznato, na ovom području zapadne Bosne funkcionirali kao poslovni
objekti gostinjskog tipa.33 Moglo bi se zaključiti da su hanovi preuzeli ulogu
i zadaću kako (us)putnih stanica, tako, jednim manjim dijelom, i menzila, odnosno menzilhana. Stoga u ovom članku koristim termine (us)putna stanica i
han pri čemu izjednačavam samo njihovu prostornu pojavu i funkciju, ali ne
i porijeklo i vlasništvo.
Opća potreba za podizanjem novih fortifikacijskih objekata
Reorganizacija prilika u Bosanskom ejaletu nakon 1699. podrazumijevala
je, pored ostalog, i obnavljanje postojećih i podizanje novih fotifikacijskih
objekata. Novi fortikacijski objekti podizani su na za to potrebnim lokacijama
koje su odražavale taktičke i strategijske nazore branitelja zapadne Bosne u
davno vrijeme. Postojeći kao i novi fortifikacijski objekti imali su više zadaća.
Prije svega imali su zadaću ovladavanja i nadzora nad određenim geografskim
prostorom u cilju postizanja taktičke i strategijske dubine prostora koji drži
pod svojom vlašću, zatim postizanje kontrole nad odvijanjem saobraćaja duž
komunikacija koje se protežu navedenim područjem u cilju mogućnosti dovlačenja i preusmjeravanja vojnih jedinica i osiguravanja logistike i prometa
duž tih komunikacija, kao bitnog činitelja vojne sigurnosti i ekonomije, te zadaću rješavanja određenih socijalnih pitanja u graničnom pojasu ejaleta. Ova
posljednja zadaća bila je slojevita. Ista je podrazumijevala rješavanja pitanjâ
popune posada u postojećim i novopodignutim fortifikacijskim objektima, pitanjâ osiguranja određenog broja stanovnika u koje se može imati povjerenje
- stanovništva koje se u pravilu naseljavalo uz fortifikacijske objekte radi (po)
jačavanja odbrane istih u slučaju potrebâ, te u nekim slučajevima rješavanje
pitanja prognaničko-izbjegličke (muhadžirske) krize na način naseljavanja
muhadžira unutar postojećih ili novopodignuti fotifikacijskih objekata. Slučaj
Bosanskog Petrovca govori da se muhadžiri bili naseljeni uz palanku Petrovac. Iz svega navedenog može se zaključiti da se istraživanju fortifikacija i
naseljenih mjesta na području zapadne Bosne može pristupiti kroz promatranje njihovog prostornog, komunikacijskog i socijalnog aspekta. Naravno,
ni u jednom trenutku ne može se i ne smije zanemariti i vojni (odbrambeni)
aspekt fortifikacija, te demografski aspekt naselja. Fortifikacijski objekti, bez
obzira kada su bili podignuti, mogu se sagledavati i s druga dva, ništa manje
značajna, aspekta koja nisu predmet obrade u ovome članku. Ista predstavljaju
posebna područja istraživanja ovih objekata. To su vojni i odbrambeni aspekt
33 Vidj. Hamdija Kreševljaković, ”Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini”. Djela
Naučnog društva NR Bosne i Hercegovine, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, knj.
8(1957). Sarajevo, 1957, citirano prema djelu Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela,
vol. III, 241-369.
180
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
izgradnje i funkcioniranja tih objekata u operativnoj upotrebi, te graditeljski,
odnosno arhitektonski aspekt podizanja istih.
Strategijski pravac Lapac - Ostrovica – Kulen Vakuf – Bilaj – Bosanski Petrovac
Područje zapadne Bosne oduvijek je imalo veliku komunikacijsku i vojnu
važnost tokom njene historije. Nakon zbivanja tokom Kandijskog i posebno Morejskog i Velikog bečkog rata (tj. iza 1699.), ovo područje postalo je
iznimno važno za očuvanje osmanske vlasti na području Bosanskog ejaleta.
Povijesno uobličenje Triplex Confinium-a34 kao veoma bliske tačke susreta interesa Venecije, Osmanskog i Austrijskog carstva imalo je za posljedicu da su
fortifikacijski objekti i naselja uz njih, kao što su Lapac, Ostrovica, Kulen Vakuf, Orašac, Bilaj, lokacija budućeg Bosanskog Petrovca (kao i udaljeni Bihać
i Bosanska Krupa), iznenada dobili na važnosti. Navedena mjesta uporedo s
tim dobila su i obavezu odbrane granice. Kako o području Ostrovica - KulenVakuf - Ljutočka dolina govorim iscrpno na dugom mjestu,35 ovdje bih želio
naglasiti da su stari grad Bilaj36 i naselje (ili više manjih naselja) uz navedeni
34 Nova mletačko-austrijsko-osmanska tromeđa (prostorna tačka susreta triju linija razgraničenja) određena je mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Tačka dodira triju
država nalazila se na koti Medveđak (sada Medveđa Glavica), na vrhu Debelog Brda,
sjeveroistočno od Knina. Vidjeti Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema
Austriji i Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira. Sarajevo, 1973, 116 i,
posebno, bilješka 1. O pitanjima vezanim za Triplex Confinium vidjeti nešto više kod
Drago Roksandić, (ed.). Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers 1 (Budapest, March 21-22, 1997). CEU Institute on Southeastern Europe.
Budapest, 1998; Drago Roksandić, Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske
povijesti, 1500.-1800. (Triplex Confinium or on Borders and Regions of Croatian History,
1500-1800.). Barbat. Zagreb, 2003; Mirela Slukan, Kartografski izvori za povijest Triplex
Confiniuma - Cartographic Sources for the History of the Triplex Confinium - Kartographische Quellen zur Geschichte des Triplex Confinium. Hrvatski državni arhiv - Zavod za
hrvatsku povijest Odsjeka za povijest, Filozofski fakultet u Zagrebu. Zagreb, 1999.
35 Vidjeti Mirza Hasan Ćeman, Kulen Vakuf, passim, pripremljeno za štampu.
36 Grad /G(fort) i istoimeno selo Bilaj, poznat i pod imenom Bjelaj. Od osnivanja Petrovačke kapetanije pripadao je istoj. Utvrđenjem je zapovijedao dizdar u rangu age. Vidj.
Marko Vego, Nav. dj., 11, s.v. Bilaj; H. Kreševljaković, Kapetanije...., 187,189; Hamdija
Kreševljaković, “Prilozi povijesti bosanskih gradova....“, 173-174; H. Kreševljaković,
Stari bosanski gradovi, 468; Vejsil Ćurčić, „Starine iz okoline Bos. Petrovca,“ 233-234;
Rade Lopašić, Bihać i Bihaćka Krajina, Zagreb, 1890, dodatak XI, 305. Važnost Bilaja /
Bjelaja potvrđuje i njegovo učestalo spominjanje na ranim geografskim kartama. Detaljnu
analizu starih karata koje pokrivaju područja sjeverozapadne i zapadne Bosne, te toponomastičku analizu s katalogom dao je Midhat Kozličić. U navedenim kartama veoma često
se spominje utvrđenje Bilaj što svjedoči o njegovoj velikoj važnosti. Vidj. Midhat Kozličić, Regiones flumina ..., passim. Pojava toponima Bilaj u navedenom djelu data je kako
slijedi: K-049, J. Bussemacher, Sklavonija, Hrvatska, Bosna i šire područje Dalmacije,
ANALI GHB 2011; 40 (32)
181
Mirza Hasan Ćeman
Köln, početak 17. st.. Crno – bijela verzija karata K-050 i K-51, str. 147, isječak lijevog
središnjeg dijela, s.v. Welay; K-050, J. Bussemacher, Sklavonija, Hrvatska, Bosna i šire
područje Dalmacije, Köln, početak 17. st.. Kolorirana inačica K-049, str. 148, s.v. Welay;
Detalj sa K-50, istovjetno s K-051, str. 149, sl. 71, s.v. Welay; K-051, J. Bussemacher,
Sklavonija, Hrvatska, Bosna i šire područje Dalmacije, Köln, početak 17. st.. Kolorirana
inačica K-049, str. 150, s.v. Welay, i segment sa K-051, str. 151, sl. 71, s.v. Welay; K-055.
N. Sanson d’Abbeville Stariji, Karta oblasti od Austrije do zapadne Bosne, Pariz, 1657,
str. 161, s.v. Welay; K-060. M. Stier, Karta Kraljevine Ugarske i njezino razgraničenje sa
susjednim zemljama, Nürnberg, 1664, str. 173, s.v. Velaij, str. 174, sl. 76., detalj sa K-060,
s.v. Velaij; K-061. I. Lučić, Današnji Ilirik, Amsterdam, 1668. Kolorirana inačica K-61,
str. 186, s.v. Bilay, veći isječak središnjeg lista. Karta predstavlja crno – bijelu inačicu od
K-062, str. 185, s.v. Bilay, str. 187, sl. 89, segment sa K-062, s.v. Bilay; K-063, G. Sanson
D’Abbeville, Italija i okolne regije. Pariz, 1672, isječak iz središnjeg dijela izvornika,
str. 190, s.v. Welay; K-064. G. Sanson D’Abbeville, Kraljevina Ugarska, Transilvanija,
Slavonija, Bosna, Hrvatska i Dalmacija. Rim, 1688., Donji središnji dio originala, str.
191, s.v. Velai; K-065. G. Sanson D’Abbeville, Kraljevina Ugarska. London, 1694,
donji središnji dio originala u boji, str. 192, s.v. Velay; K-068. G. Cantelli da Vignola,
Kraljevstvo Bosna i njezine provincije. Rim, 1689., lijevi godnji dio izvornika, karta je
crno – bijela verzija K-069, str. 205, s.v. Bilay; K-069. G. Cantelli da Vignola, Kraljevstvo Bosna i njezine provincije. Rim, 1689., karta je kolorirana verzija K-068, str. 206,
s.v. Bilay, str. 207, sl. 94, segment sa K-069, s.v. Bilay; K-070. G. Cantelli da Vignola,
Hrvatska i zadarsko područje. Rim, 1690., karta je crno – bijela inačica K-071, isječak
središnjeg dijela originala, str. 208, s.v. Velay; K-071. G. Cantelli da Vignola, Hrvatska
i zadarsko područje. Rim, 1690., karta je kolorirana inačica K-070, str. 209, isječak sa
K-071, str. 210, sl. 95,s.v. Velay; K-078. V. M. Coronelli, Karta Podunavlja. Venecija,
1696., lijevi gornji dio originala, str. 227, te na isječju K-078, str. 228, sl. 111, s.v. Balgey
(?); K-79- F. De Witt, Karta Ugarske i susjednih zemalja. Amsterdam, 1688., veći isječak
središnjeg dijela originala, str. 230, s.v. Welay; K-105. M. Seutter, Nova i tačna karta
kraljevstava i regija Dalmacije, Hrvatsek, Slavonije, Bosne, Srbije, Istre, Dubrovačke
Republike i susjednih pograničnih područja. Augsburg, 1709, original u boji, str. 358,
segment s K-105, str. 359, sl. 192, s.v. Velay; K-107. M. Seutter, Karta područja Kranjske
i Istre do Bosne. Augsburg, 1744., original je djelomično koloriran, str. 361, s.v. Belai;
K-108. M. Seutter, Nova i tačna karta Mađarske i susjednih oblasti. Augsburg, 1744.,
original je koloriran, str. 362, s.v. Velay; K-109. M. Seutter, Karta razgraničenja Austrijske Carevine i Osmanskog Carstva prema mirovnom ugovoru u Požarevcu 21. jula 1718.
Augsburg, 1744., original je koloriran, str. 364, s.v. Belai, karta jasno donosi i spomen
Bjelajskog polja (Belaisko Polie), ali ne donosi spomen Petrovca. Petrovac na posljednjoj
navedenoj karti još nije označen - moguće da je već bio u toku podizanja. Autor karte
o tome nije morao imati podatke ili je iste mogao imati, ali nije bio siguran u prostorni
položaj Petrovca, pa je isti iz tog razloga mogao biti izostavljen; K-115. G. de L’Isle – V.
M. Coronelli - G. G. de Rossi – J. B. Nolin, Karta južnoslavenskih područja. Amsterdam,
1720., original je u boji, karta jasno donosi i spomen Bjelajskog polja (Belaisko Polie),
ali ne donosi spomen Petrovca, str. 396, veći isječak str. 397, sl. 228, uži isječak str. 398,
sl. 229; K-117. J. B. Homann i njegovi nasljednici, Karta Kraljevine Bosne, te dijelova
Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Ugarske i Srbije. Amsterdam, 1739., original je u boji,
str. 405, s.v. Ve?ay i sa spomenom Bjelajskog polja (Belaisko Polie); Karta Maximiliana
Schimeka, 1788., segment, str. 427, sl. 251, s.v. Vaillay, Belaisko Feld, Petrovaz i Vacup
(s nekim nejasnoćama oko dupliranja toponima Lapaz, Ostroviz, Vacup, i Belai, te pojedi-
182
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
fortifikacijski objekt (grad), novopodignuta palanka Bosanski Petrovac37 s neposrednim civilnim naseljem uz nju, te druga naselja raspršena na području
Petrovačkog, Bilajskog, Medenog i Bravskog polja, dobila posebnu ulogu u
odbrani komunikacije koja je iz područja Bihaća i Ostrovice, te područja današnjeg Bosanskog Grahova i Drvara38 vodila u srednju Bosnu.
BOSANSKI PETROVAC – KONTEKST I SLIJED OSNIVANJA
NOVOG FORTIFIKACIJSKOG OBJEKTA I RAZVOJ CIVILNOG
NASELJA
Na temelju sagledavanja strategijskih, taktičkih, komunikacijskih, fortifikacijskih i drugih vojnih potreba i odlika Petrovačkog polja može se sagledati
mogući kontekst osnivanja novog fotifikacijskog objekta – palanke u ovom
polju te ojačavanja nekih drugih objekata u njegovoj nešto široj okolini. Palanka Bosanski Petrovac nastala je u složenim prilikama iza 1699., a čin njenog osnivanja, razvoja i kasnijeg prerastanja u kasabu nije bio ništa manje složen, a niti je upitan. Taj čin promatram u nešto drugačijem kontekstu nego što
načnim navođenjem toponima Hermania Monaster /= manastir Rmanj/ koji su smješteni
dosta nisko ispod sredine karte).
37 Na jednoj od navedenih karata spominje se i utvrđenje Petrovac što svjedoči o njegovoj
relativno kasnoj pojavi na kartama. Vidj. Midhat Kozličić, Nav. dj., str. 435, sl. 257 –
pojava toponima Petrovac u navedenom djelu data je kako slijedi: Karta Maximiliana
Schimeka, 1788., segment, str. 427, sl. 251, s.v. Vaillay, Belaisko Feld, Petrovaz i Vacup;
Karta H. Kieperta iz 1870. g., isječak gornjeg lijevog dijela, str. 435, sl. 257, jasno donosi
toponime Oraschatz, Perkosh, Navala /Havala/, Bjelaj, Petrowatz, Bravsko Polje, Jasenowaz i dr. Karta u općim crtama donosi i najvažnije komunikacijske pravce o kojima je
ovdje (u članku) riječ.
38 Putni pravac preko prijevoja Grab (na putu iz Knina u Bosansko Grahovo), područja
Bosanskog Grahova i Drvara i prijevoja Oštrelj vodi iz pravca Knina u zaleđe Ostrovice, Kulen Vakufa i Bihaća, pa je njegovo zatvaranje, odnosno kontroliranje iz Bilaja i
palanke Bosanski Petrovac imalo veoma veliku (strategijsku) važnost. Ukoliko navedeni
putni pravac ne bi bio uspješno zatvoren na prijevoju Grab, odnosno duž komunikacije do
Oštrelja isti se mogao uspješno zatvoriti i na samom Oštrelju. Upravo komunikacijski, ali
i vojni razlozi, smještali su staru rimsku naseobinu (mutatio) u područje sela Bara smještenog ispod prijevoja Oštrelj, na južnom rubu Petrovačkog polja. U ovo selo ja smještam
i ranu pojavu (us)putne stanice, a moguće i osmanskodobne menzilhane, u Petrovačkom
polju. Stanovnici selâ Bara i susjednog Kolunića imali su zadaću potpomaganja odvijanja
prometa preko prijevoja Oštrelj, a sami smještaj (us)putne stanice (bilo u selu Bara bilo u
Koluniću) kao da je predodredio pojavu nove palanke – budućeg Bosanskog Petrovca na
susjednoj prostornoj lokaciji. Njena uloga (tj. palanke) bila je fizičko osiguranje prometa
duž komunikacija i vojno osiguranje /kontrola/ nadzora nad Petrovačkim poljem, susjednim poljima (Bilajsko, Medeno i Bravsko) i strategijskim prijevojima Oštrelj, Lanište,
Risovac – Krnjeuša (u pravcu Bosanske Krupe), te prijevoja Vrtoče – Prkosi (smještenih
na nešto nižoj nadmorskoj visini) koji nadzire komunikaciju u pravcu Bihaća, Kulen
Vakufa i Ostrovice.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
183
Mirza Hasan Ćeman
je to do sada činjeno i nastojim rekonstruirati aktivizam koji je bio usmjeren
na osnivanje, sadržajno - funkcionalno strukturiranje i prostorno - topografsko
postvarenje nove palanke, te govorim o njenom kasnijem pravnom statusu.
Potreba za fortifikacijskim objektom na području oko Petrova vrela
Iz analize općih prilika i odlika komunikacija koje su ovdje već izložene
nameće se logičan zaključak da su osmanska pokrajinska i lokalna vlast bile
svjesne potrebe da se na ovom komunikacijskom području između Ključa,
Bosanske Krupe, Bihaća, Kulen-Vakufa (i Ostrovice), te područja Bosanskog
Grahova podigne jedan fortifikacijski objekt koji bi kontrolirao ovo prometno
stjecište i sjecište puteva. Njegovo prostorno smještanje u prometno središte
Petrovačkog polja bilo je sasvim logično i očekivano.
Područje Bosanskog Petrovca - stjecište i sjecište prometnih pravaca
Na prostorno pozicioniranje tačke tog budućeg fortifikacijskog objekta u
znatnoj mjeri su utjecali komunikacijski pravci, gustina i učestalost odvijanja
prometa, potreba za jačim povezivanjem srednje i zapadne Bosne i mogućnost dopreme vojnih jedinica i pružanja logističke podrške iz srednje Bosne
u područje zapadne Bosne. Sve su to razlozi za ustroj fortifikacijskog objekta
– nove palanke (budućeg Bosanskog Petrovca).
Međutim, može se i treba se postaviti pitanje da li je u kontekstu postojanja složenog sistema komunikacija i (us)putnih stanica, menzilhana i hanova
podizanje palanke na mjestu današnjeg Petrovca predstavljalo čin ex novo ili
se u tom činu mogu naslutiti i sagledati neki topički, naseobinski, komunikacijski i funkcijski kontinuiteti koji u novim prilikama dobijaju i svoju mjesnu taktičku i širu strategijsku odrednicu – novo fortifikacijsko postvarenje u
obliku palanke? Drugim riječima, može se i treba postaviti pitanje da li je na
području Petrovačkog polja postojala neka od (us)putnih stanica, menzilhana
ili, čak, han, koji su mogli odrediti, tj. utjecati da se baš na mjestu današnjeg
Bosanskog Petrovca utemelji novi fortifikacijski objekt – palanka (Bosanski)
Petrovac? Odnosno, da li je samim činom osnivanja palanke pod njeno okrilje
podvedena neka već postojeća (us)putna stanica? Ili, štaviše, da li je kojim
slučajem na prostoru današnjeg Bosanskog Petrovca u 17. ili početkom 18. st.
već postojala (us)putna stanica koja je odredila buduću važnost ove prostorne
tačke na putnom pravcu između srednje i zapadne Bosne i Dalamacije i Like?
Da li je u činu osnivanja palanke Petrovac bilo iskorišteno postojanje neke ranije (us)putne stanice na istoj lokaciji? Na temelju analize terena i prometnih
prilika pretpostavljam da je na širem području današnjeg Bosanskog Petrovca
već tokom 17. st. moglo doći do osnivanja jedne manje (us)putne stanice koja
184
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
nije morala imati pravni status i odlike jedne menzil(hane). Blizina Petrova
vrela, približno središnji položaj unutar istoimenog polja, kao i protezanje
okolnih komunikacija nudili su povoljnu lokaciju i mogućnost snabdijevanja
vodom na mjestu današnjeg Bosanskog Petrovca. Zato se samî čin osnivanja
palanke na ovoj lokaciji mora promatrati u kontekstu složenih raznorodnih
prilika ovog prostora u davnim vremenima.
Potreba za prekidom putovanja na određenim dijelovima puta
Potrebe za prekidom putovanja na jasno određenim dionicama duž Petrovačkog polja radi složenosti kretanja ovim prometnim pravcom nisu neupitne.
Preostaje da se tačke prekida putovanja odrede u prostoru i vremenu, te da
se promatraju u prostornom i kronologijskom odnosu prema tački na kojoj
je utemeljena palanka Petrovac. Potrebe za prekidom putovanja morale su
za posljedicu imati osnivanje (us)putne stanice ili hana na za to pogodnoj lokaciji. S druge strane i sama velika udaljenost između Bihaća i Ključa39 (115
km) upravo je zahtijevala razbijanje puta na više dionica što je podrazumijevalo postojanje najmanje šest (us)putnih stanica od kojih bi najmanje jedna
bila smještena na području današnjeg Petrovačkog polja, tačnije na približnoj
lokaciji današnjeg Bosanskog Petrovca.40 Pojava (us)putne stanice na mjestu današnjeg Bosanskog Petrovca ne bi isključivala pojavu drugih (us)putnih
stanica na za to odgovarajućim lokacijama duž navedenih komunikacijskih
pravaca.
Potreba za postojanjem (us)putnih stanica, menzil(hana) i (ili) hanova
Iz svega navedenog očito je da je postojala potreba ustrojavanja (us)putnih
stanica, menzilhana ili hanova na komunikacijskim pravcima koji su doticali
Petrovačko polje. Pojava nekih toponima koji u svom nazivu sadrže riječ han
svjedoči o odvijanju prometa preko ovog prometnog pravca i prevoja (Lanište) od Ključa u pravcu Bosanskog Petrovca, Sanice, Kulen-Vakufa, Bihaća
i područja današnjeg Drvara i Bosanskog Grahova, te o cijepanju cjelokupne
trase puta na niz manjih dionica (odsječaka) koji se mogu lahko savladati.
(Vidj. sl. 1 i tab. 1) Jedan takav toponim je Pudin han (u današnjem selu Vela-
39 Marko Vego, nav. dj., 56, s.v. Ključ na Sani.
40 Iz analize rasporeda hanova na putnom pravcu od Ključa do Bihaća može se vidjeti
da je njihova učestalost relativno velika (najmanje 8 hanova na navedenom pravcu).
Vidjeti detaljnije analizu u ovom tekstu, te u djelu Hamdija Kreševljaković, Hanovi i
karavansaraji ...., citirano prema djelu Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, vol. III,
241-369.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
185
Mirza Hasan Ćeman
gići41 na udaljenosti od 5-6 km sjeverozapadno od Ključa). Drugi toponim je
Han Glišo u selu Kop(l)jenica, koji je bio smješten u relativnoj blizini tačke
na kojoj je bio podignut Pudin han.42 Smještaj hanova, odnosno (us)putnih
stanica i (ili) hanova na ovim lokacijama je razumljiv u kontekstu postojanja
dva stara putna pravca koji su se iz navedenih selâ, odnosno od navedenih
hanova, protezali prema sjeveru i preko obronaka planine Grmeč izbijali u područje mjesta Sanica (oko 9 km od sela Velagići preko područja današnjih selâ
Kop(l)jenica i Prisjeka), te u područje rijeke Sane ( oko 13 km od sela Velagići
preko područja današnjih selâ Gornji i Donji Ramići, Sejarići, Fazlići / Sadikovići i Peći) do mjesta današnjih selâ Gornji i Donji Kamičak. Potrebno je
naglasiti činjenicu da su Han Glišo i Pudin han bili prostorno smješteni u relativnoj blizini izvora Grabovac u Anićima (zaselak Kop/l/jenice).43 Na ovom
41 Na području sela Velagići sačuvani su ostaci koji svjedoče o postojanju na ovoj lokaciji
rimskog naselja i kasnoantičke bazilike, te srednjovjekovnog groblja. Vidjeti Arheološki
leksikon, vol. 2, reg X, 10.191, s. v. Velagići 1, Ključ, te Arheološku mapu, vol. 2, reg.
X, s. n. 191 (mapa Doba rimske vladavine); Ključ, Arheološki leksikon, vol. 2, reg. X,
10.192, s. v. Velagići 2, Ključ, te Arheološku mapu, vol. 2, reg. X, s. n. 192 (mapa Srednji
vijek). U blizini Pudina hana, tj. Velagića, nalaze se toponimi Kajino vrelo i Jezera važnost kojih je bila značajna za utemeljenje hana na ovoj lokaciji.
42 Na prostoru sela Kop(l)jenica pronađeni su ostaci rimskog naselja. Ovaj lokalitet poznat
je i pod imenom Han Glišo. Vidjeti Arheološki leksikon, vol. 2, reg X, 10.116, s. v. Kop(l)
jenica (Han Glišo) 2, Ključ, te Arheološku mapu, vol. 2, reg. X, s. n. 116. Nije jasno da li
se ovdje radi o istom hanu (tj. o Pudinom hanu) koji je mogao mijenjati vlasnike, pa se
time mijenjao i njegov naziv. Toponim Pudin han jasno je vezan za selo Velagići i nalazi
se sjeverno od zaselaka Tičevići i Hadžići. Bio je smješten tačno u blizini sjecišta današnjih komunikacija Ključ – Bosanski Petrovac i Ključ – Gornji i Donji Kamičak – Sanski
Most. Nasuprot tome Kop(l)jenica predstavlja skup zaselaka među kojima se danas najviše ističe zaselak Anići koji se razvio uz vrelo Grabovac na putu prema Sanici. Stari put
preko Laništa izbijao je kroz Kop(l)jenicu u područje Anića. Anići su udaljeni oko 1,2 do
1,5 km od zaseoka Donji Vojići koji predstavlja najzapadniji zaselak Velagića. U područje današnjeg sela Anići moglo bi se, uz određenu suzdržanost i opreznost, locirati Han
Glišo. Udaljenost između Pudina hana i Anića iznosi oko 3,3 do 3,5 km. Kako s prijevoja
Lanište vodi stari put preko sela Kop(l)jenica i Velagića za Ključ to se može pretpostaviti
da su na udaljenosti od oko 3,5 km u prošlosti postojala dva hana koja su djelovala u
blizini raskrsnica puteva Ključ – Bosanski Petrovac i Ključ – Gornji i Donji Kamičak –
Sanski Most, odnosno Ključ – Sanica. Prema tome, toponimi Han Glišo i Pudin han bili
bi različiti toponimi smješteni u neposrednoj blizini od oko 2 km. Koncentracija hanova
na ovoj važnoj prometnoj raskrsnici upravo svjedoči o potrebi cijepanja putnih pravaca
na manje dijelove kako bi se isti lahko savladali. To je bilo važno posebno tokom kasnih
jesenjih, zimskih i ranih proljetnih dana. Prostorne odnose između hanova može se uočiti
detaljnom analizom podataka koje donosi Hamdija Kreševljaković, te autopsijom na terenu. Vidj. Hamdija Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji...., passim, te priloženu kartu
(mapu) rasporeda hanova.
43 Hamdija Kreševljaković u svom radu o hanovima i karavansarajima u podnaslovu teksta
navodi i hanove na putnom pravcu Han Čađavica – Ključ – Bosanski Petrovac – Bihać
dužina kojeg je bila 115 km. Na tom putnom pravcu H. Kreševljaković, nakon Ključa,
186
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
putnom pravcu iz Ključa prema Petrovcu veoma važnu tačku predstavljao je
prijevoj Lanište44 savlađivanje kojeg je putnike vodilo u područje selâ Donje
(sa zaseokom Klenovac) i Gornje Bravsko da bi se, potom, preko sela Kapljuh
navodi, između ostalih, i Dervin han kojega, prema priloženoj karti, smješta na područje
između Ključa i prijevoja Lanište, tačnije na područje dva ovdje već spomenuta toponima: Pudin han u Velagićima i Han Glišo u selu Kop(l)jenica. Međutim, H. Kreševljaković ne obrađuje Dervin han u pregledu hanova, pa nije jasno na koju tačnu lokaciju
ubicira ovaj objekt. Da li se isti han nalazio na području na kojem je bio smješten Pudin
han ili Han Glišo u Kop(l)jenici? Kako H. Kreševljaković samo navodi ovaj han u popisu hanova na navedenom putnom pravcu, a istog u tekstu članka ne obrađuje, teško se
može nešto više reći o Dervinom hanu. Može se samo pretpostaviti da je taj han mogao
biti smješten na jednoj od navedenih loakcija u selima Velagići ili Kop(l)jenica, te da je
isti mogao postojati pored Pudinog hana ili Hana Glišo. Postoji i druga mogućnost, a ta
je da je Dervin han, u stvari, predstavljao jedan od dva spomenuta hana (Pudin han ili
Han Glišo), ali pod imenom drugog vlasnika. Ova druga mogućnost podrazumijevala bi
promjenu vlasništva nad jednim od navedenih hanova (tj. diskontinuitet u vlasništvu nad
hanom), te različita vremenska razdoblja u kojima su korištena dva naziva za isti han.
Međutim, o tim mogućnostima H. Kreševljaković ništa ne govori. U daljnjim istraživanja
ta pitanja vlasništva, kao i tačnu ubikaciju navedenog hana trebalo bi preciznije odrediti.
Vidjeti Hamdija Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji ..., citirano prema djelu Hamdija
Kreševljaković, Izabrana djela, vol. III, str. 306-309, 358-359, te priloženu kartu rasporeda hanova u Bosni i Hercegovini. U kontekstu razmatranja ovdje navedenih pitanja
potrebno je naglasiti dvije činjenice: da H. Kreševljaković selo Donje Bravsko naziva
Ključko Bravsko, te da ništa detaljnije ne govori o hanu Kokoroš, niti napominje da se isti
nalazio u selu Gornje Bravsko. Selo Donje Bravsko nekada se naziva i Klenovac, očito
prema drugom nazivu za vrelo poznato pod imenom Šaran, a koje se nalazilo u ovom
zaseoku. Donje Bravsko smješteno je u neposrednoj blizini prijevoja Lanište na putu za
Ključ. Želim naglasiti da sam analizu i komentare o hanovima na području od Vrtoča
do Bihaća izložio u knjizi o Kulen-Vakufu. Vidjeti Mirza Hasan Ćeman, Kulen-Vakuf,
passim, pripremljeno za štampu.
44 Prijevoj Lanište ne predstavlja uobičajeni tip prijevoja kod kojeg prometni pravac spaja
dvije tačke na nižoj nadmorskoj visini preko tačke (prijevoja) smještene na visokoj nadmorskoj visini. U ovom slučaju putni pravac proteže se od sela Donje Bravsko koje se
nalazi na nadmorskoj visini ▲747 m preko prijevoja Lanište na kojem se put postepeno
spušta do zaseoka Anići (Han Glišo ?) u Kop(l)jenici na visini ▲370 m i dalje do Pudina
hana na visini ▲353 m. Satelitsko mjerenje putnih trasâ (stare rimske ceste, željezničke pruge Steinbeisbah, te nove ceste) pokazalo je konstantni pad od Donjeg Bravskog
prema Pudinu hanu. Srednja izmjerena visina (u prijevoju) od ▲717 m zabilježena je
na raskrsnici novih puteva zvanoj Lanište (smještenoj ispod uzvisine ▲743 m prema
podacima na topografskoj karti, a ▲750 m prema satelitskom mjerenju). Nasuprot tome,
stara rimska cesta protezala se nešto drugačijom trasom preko Babine doline i na njoj su
zabilježene povoljne kote u padu sa ▲747 preko ▲729 i ▲704 na ▲700 m. Na kraju
Babine doline sa blage zaravni novijeg naziva Pilana na visini od 700 m (nalazi se ispod
kote ▲752 m) put se spuštao u Kop(l)jenicu. Stari rimski put korišten je i u osmansko
doba za kretanje ovim putnim pravcem i savaladavanje prijevoja Lanište. Isti se protezao
u relativnoj blizini (na udaljenostima ispod 800 m) izvora Radojkova lokva, Šimrakovac
i Pliješkovac smještenim na samom prijevoju, te zvorâ Točak i Petrova voda na padinama
prema Kop(l)jenici.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
187
Mirza Hasan Ćeman
(zaseoci Stankovići – Latinovići) u zapadnom dijelu Bravskog polja izbijalo
u Bosanski Petrovac. Kako je udaljenost između Bosanskog Petrovca i Ključa
oko 40 km, savlađivanje tog pravca zahtijevalo je njegovo cijepanje najmanje
na dva dijela, posebno u zimskom razdoblju i složenim prometnim uvjetima.
Stoga se u području selâ Gornje (s raspršenim zaseocima u pozadini koji uobličuju selo Jasenovac) i Donje Bravsko45 (s istočnim dijelom poznatim pod
imenom Klenovac) moralo putovanje prekinuti. Upravo na ovom području
potrebno je tražiti kako antičku i srednjovjekovnu, tako i osmanskodobnu (us)
putnu stanicu ili samo han. Tako je u Gornjem Bravskom potvrđeno postojanje jednog hana poznatog pod imenom Kokoroš han (na lokalitetu Uzelac),46
45 Sela Gornje i Donje Bravsko nalaze se na području Bravskog polja. Pod selom Gornje
Bravsko podrazumijevam naselje na padinama Grmeča, koje se razvilo u podnožju uzvisine Jasenkin grad (▲1250 m) i kote ▲1097, a na mjestu na kojem će kasnija austro mađarska pruga Steinbeisbahn izbijati iz Srnetice u ovo selo. Njegova lokacija određena
je geografskim koordinatama naznačenim u ovom članku u tabeli 1. Stanovnici sela
Gornje Bravsko smatraju da se njihovo selo proteže na zapad sve do Pećanaca i Janjila
smještenih ispod kota Gradić (▲1116) i Vučiji vrh (▲1182), inače obronaka Crnog vrha
(▲1603) na Grmeču. Cijelo ovo područje od Pećinaca do Gornjeg Bravskog sela naziva
se i Jasenovac. Različito poimanje opsega sela Gornje Bravsko, kao i korištenje različitih
toponima stvara zbrku na terenu i u praćenju literature koja obrađuje ova područja. Pri
mjerenju pojavljuje se problem kako izabrati tačku mjerenja kod sela koja su uzdužno
raspršena.
46 Vidj. Hamdija Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji ...., citirano prema djelu Hamdija
Kreševljaković, Izabrana djela, vol. III, str. 358-359. Oko prostornog smještaja Kokoroš
hana u Gornjem Bravskom postoji dosta nejasnoća. U ovom trenutku nije jasno da li je
isti han bio u samom središtu sela Gornje Bravsko ili se nalazio nešto izvan sela prema
Donjem Bravskom ili, nasuprot tome, prema Kapljuhu. Iz nekih podataka moglo bi se
zaključiti da se spomenuti han nalazio prema Donjem Bravskom, a iz drugih zapadno od
zaseoka Klenovac koji predstavlja najistočniji dio Donjeg Bravskog. Iz Klenovca se u
pravcu istoka izlazi iz Donjeg Bravskog i ulazi u prijevoj Lanište. Kako se, prema nekim
podacima, Kokoroš han nalazio na lokalitetu Uzelac koji je dosta zapadno od središta
Gornjeg Bravskog stoga nastaje zbrka u topografskom određenju Kokoroš hana. U cilju
pomirenja podataka isti sam smjestio u središte Gornjeg Bravskog sela, što smatram logičnim činom. Razlog tome je pojava toponima Uzelac dosta zapadno od Gornjeg Bravskog i
činjenica da u ovom trenutku ne raspolažem podacima o postojanju drugog toponima pod
imenom Uzelac ili podatkom o promjeni vlasništva nad određenim zemljištem što bi na
taj način dovelo onomastikon Uzelac dosta zapadnije od Gornjeg Bravskog i pretvorilo ga
u novi toponim. Želio bih naglasiti jednu mogućnost koja je kao posljedicu imala navedenu nejasnoću. Naime, pitanje je šta su dosadašnji istraživači smatrali pod selom Gornje
Bravsko. Da li samo usku lokaciju današnjeg sela ili nešto šire područje koje bi se protezalo daleko prema Kapljuhu (tj. do sela Pećanci i Janjila)? U ovom posljednjem slučaju
lokalitet Uzelac bio bi sastavni dio sela Gornje Bravsko. Up. Ivo Bojanovski, Dolabelin
sistem ..., 215-217; Philipp Ballif, „Rimska cesta iz Prologa preko Donjeg Unca i Petrovca
u Dolinu Sane.“ Glasnik Zemaljskog muzeja BiH 3(1891), knj. 4, 395-404; Philipp Ballif,
Römische Strassen in Bosnien und der Herzegovina. I Teil., Wien, 1893, 12-16; Esad
Pašalić, Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1960, 10-12.
188
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
a nešto dalje na zapad nalazio se Han Kapljuh u istoimenom selu.47 Potvrđeno
je i postojanje određenih hanova u samom Bosanskom Petrovcu48 te Gladnog
hana u Vrtočama (u blizini Bjelaja i Prkosa) na putu prema Bihaću.49 Iako je
većina navedenih hanova bila u funkciji tokom 19. st. ili na samom početku
20. st. njihova pojava svjedoči o potrebi cijepanja komunikacijskih pravaca
na manje dionice i podizanja hanova. Posljedično tome može se pretpostaviti i ustrojavanje (us)putnih stanica, menzilhana i hanova na za to pogodnim
i određenim lokacijama (udaljenostima). Međutim, izgleda da je osnivanje
službenih menzilhana izostalo na ovom području. Ako su život i kretanje navedenim komunikacijskim pravcima u 19. i početkom 20. st. zahtijevali podizanje hanova na navedenim lokacijama tada se može zaključiti da je potreba
za istima bila u 16., 17. i 18. st., ako ne veća, tada svakako jednaka onoj krajem 19. i početkom 20. st. Čini se da su opći prostorni razmještaj (raspored)
hanova, ipak, odredile komunikacije koje su vodile u Bosanski Petrovac ili
istjecale iz njega. Unutar Bosanskog Petrovca nekoliko zabilježenih hanova
imalo je značajnu ulogu u osiguranju smještajnih kapaciteta Bosanskog Petrovca i osiguranju nesmetanog odvijanja prometa.
Iz priložene tabele može se vidjeti da je zračna udaljenost između lokacijâ
na kojima su se nalazili hanovi oko 6 km. U praksi, tj. tokom putovanja, ta
udaljenost se povečavala na 8 do 10 km zbog činjenice da se putevi nisu protezali pravolinijski i da su među njima postojale i određene visinske razlike što
je povećavalo međuudaljenost. Navedene udaljenosti posebno su bile važne
tokom zimskih uvjeta u odvijanju prometa, koji su otežavali prohodnost. Ako
se uzme u obzir mogućnost da se u tako složenim uvjetima prevali udaljenost
najviše od 18 do 24 km (u toku zimskog dnevnog prirodnog svjetla u trajanju
od 9 do 10 sati) tada se može zaključiti da je podizanje hanova na pojedinim
dionicama puteva na udaljenosti od oko 8 do 10 km predstavljalo sigurnosni
čin raspoređivanja hanova, a time svakako i (us)putnih stanica na prihvatljive
udaljenosti koje su jamčile sigurnost odvijanja putovanja. U ljetnim danima
ritam odvijanja prometa bio je nešto dinamičniji pa je, s obzirom na trajanje
dnevnog prirodnog svjetla (14-15 sati), mogućnost prevaljivanja dužeg puta
bila očekivana i logična. (Vidj. sl. 1 i tabele 2 i 3)
Kako je putnik, pješak, tokom jednog sata u teškim uvjetima mogao prijeći najviše 5 km, tada je za prevaljivanje udaljenosti između dva hana trebalo
47 Hamdija Kreševljaković, Nav. dj. vol. III, str. 358 Iz svega navedenog vidi se da su se uz
prijevoj Lanište na Ključkoj strani nalazili Han Glišo i Pudin han (uključujući i Dervin
han ma gdje se on mogao ubicirati), a na strani od Bosanskog Petrovca nalazili su se
Kokoroš han i Han Kapljuh, te hanovi u samom Bosanskom Petrovcu.
48 Hamdija Kreševljaković, Nav. dj., III, str. 359.
49 Hamdija Kreševljaković, Nav. dj., l. c.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
189
Mirza Hasan Ćeman
najmanje 2 (u nekim slučajevima čak 3) sata, ovisno o prilikama na putu.
Nešto povoljnija situacija bila je u slučaju jahaćih konja koji su mogli prijeći i
9 do 10 km tokom jednog sata. U slučaju teretnih konja situacija je bila znatno složenija s obzirom da su bili znatno opterećeni, te da su se na pojedinim
dionicama puta kretali u usponu ili u padu, a što je usložnjavalo i usporavalo
njihovo kretanje. Potrebno je naglasiti da je najveća gustina hanova uporavo
na najtežim dionicama puteva, tj. oko planinskih prijevoja. Razlog tome je
nastojanje da se u slučaju prekida putovanja zbog loših vremenskih prilika
većem broju putnika (s ili bez tovarnih grla stoke) na raspolaganju za smještaj
nađe veći broj hanova.
Pretpostavljeni položaji (us)putnih stanica: selâ Bara ili Kolunić i (ili)
Petrovo vrelo na prostornoj tački današnjeg Bosanskog Petrovca
U kontekstu postojanja navedenih hanova, koji mogu poslužiti i kao (us)
putne stanice, a uz njih se su se mogle pojaviti i menzilhane,50 potrebno ja razmotriti i pojavu mogućih (us)putnih stanica na području Petrovačkog polja,
u pravcu protezanja nekih drugih komunikacija, posebno onih na području
selâ Kolunić i Bara na južnom dijelu navedenog polja. Komunikacijska i
fizička sigurnost su dva od više razloga za moguće smještanje (us)putne
stanice na mjestu sela Kolunić i, posebno, sela Bara. Potrebno je naglasiti da
su obronci planine Osječenice, koja se proteže jugozapadno od Bosanskog
Petrovca, onemogućavali izravniju komunikaciju prema Kulen-Vakufu već
se ista odvijala pravcem Bara – Kolunić – Bilaj – Vrtoče / Prkosi – Kulen
Vakuf. Odnosno, ako se kretalo prema Bilaju iz pravca Ključa preko Kapljuha
komunikacija se odvijala pravcem Kapljuh – lokacija današnjeg Bosanskog
Petrovca – Medeno polje – Bilaj – Vrtoče / Prkosi – Kulen-Vakuf.51 Međutim, ovdje je potrebno analizirati i komunikaciju Bilaj – Kolunić – Bara –
Oštrelj – Drvar koja je, svakako, prahistorijska s rimskim intervencijama u
50 Potrebno je naglasiti mogućnost pojave poklapanja i prostornog (topičkog) smještaja
rimskih mutationes i osmanskodobnih (us)putnih stanica, menzilhana i hanova na komunikacijskim pravcima koji se ovdje obrađuju. O tome se do sada nije raspravljalo - koliko
mi je poznato nitko se do sada nije posebno bavio ovim pitanjem.
51 Ovaj komunikacijski pravac jednim dijelom bio je udvojen pri čemu je svojom južnom
trasom doticao selo Kolunić. Vidj. Marko Vego, Nav. dj., s.v. Kolunić. Postojanje srednjovjekovne crkve u Koluniću, ostaci koje su do danas sačuvani, svjedoči o naseljenosti
ovog područja i tokom srednjeg vijeka. Može se pretpostaviti kontinuitet naseljavanja
područja sela Kolunić i u rano osmansko doba. Vidj. Petar Mirković, „Manastir Panađur
(u petrovačkom kotaru).“ Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i hercegovine u Sarajevu
1(1889), sv. 1, 12-15; Ivanka Nikolajević, „Zvonici crkava u Koluniću i Jajcu.“ Starinar
n.s. 20(1969), 249-254; Š. Bešlagić, Stećci. Kataloško-topografski pregled. Sarajevo,
1971, 102.
190
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
cilju njenog poboljšanja da bi ista potom bila korištena i u srednjem vijeku.
Njen odsječak od Drvara do selâ Bara i Kolunić, tj. do tačke gdje je izbijala u
Petrovačko polje, predstavljao je dio magistralnih rimskih puteva od Salone
(Solin) i Jadera (Zadar) do rudarskog područja u dolini rijeke Sane (tj. dio je
ceste Via Claudia).52 Svi njeni lokalni odsječci korišteni su i tokom srednjeg
vijeka i osmanskog razdoblja. Može se zaključiti da je njen lokalni i sporedni
odsječak Kulen-Vakuf – Bilaj – Kolunić – Bara bio, jednim dijelom, napušten kao magistralni pravac (izgubio je na primarnoj važnosti) od početka 18.
st., tj. nakon sudbonosnih zbivanja do 1699. god. Putni pravac pomjeren je,
prema mome mišljenju, iz Bilaja na novu prometnu tačku – novoustrojenu
palanku (Bosanski) Petrovac, odnosno Novosel, odakle je preko Kapljuha
dalje nastavljao prema Ključu. Mogući razlozi za to su: nesigurnost odsječka
komunikacije na dijelu Bilaj – Kolunić – Bara, koja se mogla pojaviti (ukazati) tokom ratnih zbivanja između 1683. i 1699, te težnja da se putni pravac
iz Bihaća i Kulen-Vakufa za Ključ, Varcar-Vakuf i Jajce skrati koliko je to
moguće. Stoga je putni pravac bio protegnut od područja Bilaja ravno prema
prema prostornoj tački na kojoj leži današnji Bosanski Petrovac i dalje prema
Kapljuhu i prevoju Lanište koji vodi ka Ključu. Moguće je da je jedna (us)
putna stanica bila podignuta na području selâ Bara ili Kolunić (inače nešto
raspršenog uzduž komunikacije koja se protezala uz sjeverne padine planine Osječenice).53 Može se pretpostaviti da područje navedenih sela, nakon
zbivanja u vremenu od 1683. do 1699. nije više smatrano u dovoljnoj mjeri
sigurnim, pa se u trenucima reformi i reorganizacije ejaleta pretpostavljena
(us)putna stanica mogla pomjeriti iz navedenih selâ prema tački današnjeg
Bosanskog Petrovca - uz palanku čije je podizanje bilo planirano.
Također, potrebno je naglasitit da se komunikacija preko Petrovačkog
polja, ali i u drugim slučajevima, odvijala najčešće rubnim dijelovima (ivicama) polja, tj. putevi su se protezali uz obronke planinskih masiva iz kojih su
izbijali brojni izvori vode. Na taj način putnici su se mogli snabdjeti vodom
i po potrebi potražiti zaklon.54 Također, može se pretpostaviti da je put od
52 Up. Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta..., 212.
53 Po svemu sudeći to je stara prahistorijska, antička i srednjovjekovna tradicija. Vidjeti
I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 257 i d.; I. Bojanovski, Dolabelin
sistem ..., 212 – 215, 230, s. n. 3, te Arheološki leksikon, ll. cc. Vidj. i Marko Vego, Nav.
dj., 57, s.v. Kolunić.
54 Kao što je već rečeno potrebno je naglasiti da je komunikacijski pravac Bilaj - Bosanski
Petrovac jednim dijelom bio udvojen pri čemu je svojom južnom trasom doticao selo
Kolunić. Vidj. Marko Vego, Nav. dj., 57, s.v. Kolunić. Komunikacija otvorenim prostorom nije bila omiljena. Osim toga, izbjegavanje putovanja preko polja najkraćim putem,
tj. pravolinijskim pravcem, produžavalo je putne pravce za 20 do 40 % udaljenosti.
Međutim, potrebno je naglasiti da su putovanja preko otvorenog prostora poljâ s određenog aspekta pružala mogućnost izbjegavanja zasjeda i iznenadnih napada (što je često
ANALI GHB 2011; 40 (32)
191
Mirza Hasan Ćeman
Kolunića išao prema prevoju Lanište pored lokacije današnjeg Bosanskog
Petrovca. S druge strane, putni pravac iz sela Bara, koji je išao direktno na
selo Kapljuh i preko Gornjeg i Donjeg Bravskog i prijevoja Lanište do Ključa i Varcar-Vakufa, pomjeren je jednim dijelom, kao što je već rečeno, od
početka 18. st. (ako ne čak i nešto ranije) na novoustrojernu palanku Petrovac
u temeljima koje bi se moglo tražiti postojanje neke ranije (us)putne stanice
na ovoj prometnoj tački. Drugi dio navedene komunikacije u slučaju žurnog
putovanja od Bosanskog Grahova i današnjeg Drvara preko Oštrelja u pravcu prijevoja Lanište nije morao doticati Petrovac već je iz sela Bara mogao
starim putem proslijediti u pravcu selâ Kapljuha i Gornjeg Bravskog i dalje
kako je ovdje navedeno.
Drugi razlozi za ustroj palanke u Petrovačko polju su, svakako, i prometne
metričke naravi. Udaljenost između Bihaća i Ključa55 koja iznosi oko 115 km
upravo je zahtijevala razbijanje putne trase na više odsječaka (dionica) što je
podrazumijevalo podizanje određenog broja (us)putnih stanica i (ili) hanova
od kojih je najmanje jedna mogla biti smještena upravo na području današnjeg
Bosanskog Petrovca ili u njegovoj neposrednoj okolini (na području selâ Bara
ili Kolunić). Zbog važnosti komunikacije koja se protezala po sredini Petrovačkog i Bilajskog polja u određenom povijesnom trenutku odlučeno je da se
usred Petrovačkog polja podigne grad /G(fort)/ kao fortifikacijski objekt, tj.
palanka. U grad /G(fort)/ ili pored njega ili pod njegovo okrilje podvedena je
i hipotetička (us)putna stanica koja je do tada mogla postojati na istoj lokaciji
ili je ista mogla biti pomjerena iz selâ Bara ili Kolunić na lokaciju Bosanskog
Petrovca. Uz novi grad (palanku) naseljeno je, kako je već rečeno, nešto prognanih i izbjeglih muslimana iz Like.
Hipotetička (us)putna stanica koja je mogla biti smještena upravo u neposrednoj okolini današnjeg Bosanskog Petrovca na lokalitetu Bara ili Kolunić
promatrana u kontinuitetu komunikacija i rasporeda rimskih mutaiones, u
kontekstu prilika u 17. i početkom 18. st., te sa aspekta sigurnosti mogla bi biti
smještena prije u selu Bara negoli u selu Kolunić. Ovom prilikom potrebno je
naglasiti da se selo Bara nalazi izvan komunikacijskog pravca Varcar-Vakuf –
Ključ – Lanište – Gornje i Donje Bravsko – Kapljuh – Bilaj – Vrtoče – Bihać (s
odvojcima iz Vrtoča za Prkose, Kulen-Vakuf, Ostrovicu, Lapac i Orašac). Taj
pravac od početka 18. st. dobio je na važnosti. Stoga je, prema mom mišljenju,
bilo potrebno „podvuči“ postojeću hipotetičku (us)putnu stanicu smještenu u
selu Bara ili Kolunić pod okrilje novoustrojene palanke na mjestu Bosanskog
Petrovca. Može se pretpostaviti i to da je nova palanka mogla biti osnovana
kada se put proteže uz obronke planinskih masiva), ali su istovremeno sobom nosila i
nemogućnost pronalaska prikladnog zaklona.
55 Marko Vego, Nav. dj., 56, s. v. Ključ na Sani.
192
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
na mjestu već postojeće druge (us)putne stanice razvijene na mjestu današnjeg
Bosanskog Petrovca uz Petrovo vrelo uporedo s postojanjem pretpostavaljene
(us)putne stanice u selu Bara ili Kolunić.56 „Podvlačenje“ postojeće hipotetičke (us)putne stanice s područja selâ Bara ili Kolunić pod okrilje palanke
Petrovo vrelo (budući Bosanski Petrovac) značilo je njeno fizičko preseljenje
na novu lokaciju i gašenje ili njen daljnji opstanak uz znatno smanjenje njenih
sadržaja i funkcija na staroj lokaciji (Bara ili Kolunić). Zbog blizine prevoja
Oštrelj57 važnost sela Bara, kao moguće tačke smještaja hipotetičke (us)putne
stanice ili hana, nikada nije prestala postojati sve do modernizacije ovog puta
60-ih i 70-ih godina 20. st.
Podizanje fortifikacijskog objekta – palanke: zadaci, sadržaji, funkcije i značaj
Osnivanje novog fortifikacijskg objekta – palanke Petrovo vrelo, odnosno
Bosanski Petrovac u središtu Petrovačkog polja može se promatrati u kontekstu njenog položaja, ali i njenih sadržaja, funkcija i zadaća. Ista je imala
funkciju osiguranja komunikacijskih pravaca što u vojnoj terminologiji znači
osiguranje mogućnosti dopremanja vojnih jedinica i neometanog odvijanja
vojne logistike Osmanskog carstva iz srednje u zapadnu Bosnu te mogućnost
kontroliranog povlačenja u pravcu srednje Bosne. Kao takva palanka je imala
veliki značaj.
Odnos novog fortifikacijskog objekta (palanke) prema komunikacijama i pretpostavljenoj (us)putnoj stanici
Palanka Petrovo vrelo (Bosanski Petrovac) imala je i funkciju osiguranja
prometa ovim važnim dijelom strategijskog komunikacijskog pravca srednja Bosna – zapadna Bosna, te mogućnosti prelaska s jedne komunikacije na
drugu komunikaciju u pravcu Bosanske Krupe, Bihaća, Glamoča, Bosanskog
Grahova, Knina, Kulen-Vakufa i Ostrovice. Ona je također, kao objekat vojnog karaktera i značaja, pod svoje okrilje mogla staviti i pretpostavljene (us)
56 Nalazi rimskih ostataka na lokaciji današnjeg Bosanskog Petrovca upućuju na takvu
mogućnost, ali sigurnih potvrda za to nema. Neke rimske nalaze na ovom lokalitetu zabilježio je Vejsil Ćurčić. On za Bosanski Petrovac kaže: U samoj varoši nalazi se ruševina
čvrste tvrđave iz turskog doba. Prilikom gradnje vodovoda našlo se niže tvrđave vrlo
često rimskih opeka i crvenkastog komađa od cemente. Naslućuje se, da je u okolici
petrovačkoj ležala rimska postaja ‘Persetis’. Tu se je našao jedan rimski novac. Vidj.
Vejsil Ćurčić, Nav. dj., 238.
57 Prijevoj Oštrelj je na nadmorskoj visini 1031/1035 m i isti je težak za savladavanje,
posebno u zimskim uvjetima, iznad njega uzdižu se uzvisine Klekovače planine: Oštrelj
s ▲1388 i Lom s ▲1532 m visine.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
193
Mirza Hasan Ćeman
putne stanice o čijem mogućem postojanju svjedoči postojanje hanova između Laništa i Vrtoča.
Pitanje topičkog kontinuiteta (us)putne stanice
Iz svega navedenog mogle bi se zaključiti, naravno hipotetički, dvije mogućnosti. Prva je da je palanka Petrovo vrelo osnovana na tački (današnjeg
Bosanskog Petrovca) na kojoj su mogli već od ranije postojati (us)putna stanica ili han, pa bi u tom slučaju Bosanski Petrovac imao topički kontinuitet
od (us)putne stanice preko palanke do u kasniji status kasabe. S druge strane
palanka Petrovo vrelo mogla je biti osnovana na tački (današnjeg Bosanskog
Petrovca) na kojoj nije morala od ranije postojati (us)putna stanica već je na
ovu novu važnu tačku mogla biti preseljena već od ranije postojeća (us)putna
stanica s položaja sela Bara ili, eventualno, Kolunića. Na taj način preseljena (us)putna stanica podvedena je pod funkciju i jurisdikciju novoustrojene
palanke Petrovo vrelo (Bosanski Petrovac). U tom slučaju ova palanka ne bi
imala topički kontinuitet od (us)putne stanice podignute na lokaciji današnjeg Bosanskog Petrovca već samo funkcionalni kontinuitet (us)putne stanice
preseljene na ovu lokaciju - na lokaciju palanke Petrovo vrelo, ali i (us)putne
stanice na novoj lokaciji – na lokaciji palanke Petrovo vrelo. Nova palanka
ostvarila je svoj naseobinski kontinuitet do kasnijeg statusa (pravnog položaja) kasabe Novosel (Bosanski Petrovac) s činom razvijanja civilnog naselje
pod njenim okriljem.
Time se otvaraju mogućnosti pojave (i izučavanja) bipolarnog topičkog
ustroja (us)putne stanice i palanke na prostornoj tački unutar Petrovačkog polja na način da obje imaju topički kontinuitet (us)putna stanica → palanka) ili
topički diskontinuitet (≠) kroz mogućnost podvođenja postranice (lateralno)
smještene (us)putne stanice pod okrilje palanke. Ovo posljednje značilo bi
prekid topičkog kontinuiteta (us)putne stanice i njeno pomjeranje uz novu
palanku. Time se pojavljuje dvojni odnos palanke i (us)putne stanice bez obzira na način nastanka i izvorno mjesto (topos) (us)putne stanice. Uvođenje
određenog broja prognanika i izbjeglica (muhadžira) pod okrilje palanke i
(us)putne stanice imalo je za posljedicu usložnjavanje društvenih odnosa na
ovoj prostornoj tački, pojavu (izrastanje) civilnog naselja uz palanku i (us)
putnu stanicu te postepeno ekonomsko jačanje ovog novoustrojenog naselja.
Na kraju, moglo bi se govoriti o trojnom ustroju Bosanskog Petrovca koji
je izrastao iz palanke, (us)putne stanice i civilnog naselja u kasniju kasabu.
(Vidj. sl. 2)
Ma kakav bio slijed zbivanja na području Petrovačkog polja može se zaključiti da je na prostoru ovog polja morala postojati bar jedna (us)putna sta194
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
nica ili han, koja je igrala značajnu ulogu u sigurnosti putovanja ovim krajem.
Da li je ta (us)putna stanica bila podvedena pod okrilje novoustrojene palanke
ili ne u ovom trenutku ostaje za daljnja istraživanja i diskusiju. Međutim, ako
bi se isključilo bilo kakvo sudjelovanje neke hipotetičke (us)putne stanice u
osnivanju palanke Petrovo vrelo (Bosanski Petrovac), mora se naglasiti da je
uskoro po njenom osnivanju ista palanka postala stjecište putnika i prometa,
tj. dobila je i funkciju (us)putne stanice.
Po uobičajenom slijedu događaja uz ojačano uporište koje u sebi objedinjuje utvrđenje i (us)putnu stanicu obično se počinje razvijati i civilno naselje.
U takvim slučajevima palanka u svom razvoju i naseobinskoj strukturi, te
prostornoj topografiji obično sadrži i manju prostornu i sadržajnu cjelinu koju
naseljava i čini civilno stanovništvo koje se naselilo u neposrednoj blizini samog utvrđenja. Civilno naselje s vremenom počinje predstavljati značajan sadržajni, funkcionalni i mikro - topografijski dodatak ojačanom uporištu. Stoga
se može reći da su i neka druga manja naselja na području Bosanskog ejaleta
tokom nešto mlađe faze svog razvoja po svome karakteru mogla predstavljati
kombinaciju palanke58 i (us)putne stanice. Slično se, po svemu sudeći, odvija58 Palanka, tur. Osnovno značenje termina je manje vojno utvrđenje osigurano opkopom,
odnosno jarkom - šancem (šanac, izv. iz njem. Schanze, die, riječ ima značenje zida
izvedenog od zemljanog nasipa, s opkopom nastalim uobličenjem zemljanog nasipa, te
s drvenim konstrukcijama tipa palisade). Potpuni sistem utvrđenja kod palanke podrazumijeva i podizanje palisada kao sastavnih sadržajâ jednog utvrđenja pogodnih za
odbranu istog. Palanke su podizane u okviru sistema graničnih utvrđenja Osmanskog
carstva. Karakteristične su za područje središnjeg i sjeverozapadnog Balkana, ali se
termin pojavljuje i izvan ovog područja (npr. u Ukrajini). Palanka kao vojno utvrđenje
po svojoj osnovnoj zamisli odgovara prostornom podizanju i plasiranju u ravničarsko
predjelu. Međutim, podizane su i u područjima koja se ne odlikuju ravnicama, tj. na određenoj manjoj uzvisini. Izgradnja palanakâ podrazumijevala je osiguravanje „brisanog“
prostora oko pristupa šancevima (šarampovima) i palisadama. Potrebno je naglasiti da su
neke od palanaka svojim značajem privukle i određen broj civilnog stanovništva koje se
naselilo u neposrednoj blizini samog utvrđenja, bolje rečeno u njegovom predgradskom
(predpalanačkom), a u nekim slučajevima i u njegovom „suburbijalnom“ položaju (lat.
suburbium = podgrađe). Pri tome je potrebno naglasiti da u takvim slučajevima termini
predgradski (predpalanački) i „suburbijalni“ ne označavaju visinsku razliku između
palanke i uz nju razvijenog civilnog naselja već više prostornu dvojnost same palanke
kao fortifikacijskog objekta i civilnog naselja u njenoj neposrednoj blizini. Stoga se na
temelju navedenih odlika može govoriti o udvojenom naseobinskom karakteru palanake:
vojnom (fortifikacijskom) i civilnom (polu-urbano naselje). U određenim slučajevima i
civilno naselje nastalo uz palanku moglo je podići određene manje fortifikacijske gradnje
(šanceve i palisade) kako bi se zaštitilo od mogućeg napada neprijatelja. Tokom vremena palanka je mogla prerasti u naselje polu-urbanog tipa. Kao takva obično se u nekim
izvorima naziva i mađarskim terminom varoš. U nekim primjerima koristi se termin varošica kako bi se istaknuo polurbani karakter palanke. Tokom svog kasnijeg razvoja neke
od palanaka mogle su steći i pravni status kasabe. Vidj. Bratoljub Klaić, Veliki rječnik
stranih riječi. Zora, Zagreb, 1972, 965, s.v. palanka. Uporedi i Hamdija Kreševljaković,
ANALI GHB 2011; 40 (32)
195
Mirza Hasan Ćeman
lo i u Petrovačkom polju. Civilno naselje se prostorno smjestilo uz postojeće
vojne instalacije palanke Petrovo vrelo (vojna posada /manji garnizon/, kula i
tabija), koje je osmanska vlast, svakako, morala instalirati na ovoj značajnoj
lokaciji. Na temelju rečenog moglo bi se zaključiti da su naseobinsku strukturu i prostornu topografiju Bosanskog Petrovca činili palanka, (us)putna stanica i civilno naselje.59 Međutim, trenutno ne postoje podaci iz kojih bi se moglo
pouzdano zaključiti da li je civilno naselje nastalo i razvijalo se uporedo s
podizanjem palanke ili je ono nešto mlađe od same palanke.
Bosanski Petrovac - sadržaji, funkcije, struktura i topografija naselja
Nakon 1699. god. u znatno izmijenjenim prilikama važnost pretpostavljene (us)putne stanice (bez obzira na to gdje se ona nalazila) i novopodignute
palanke znatno je porasla, pa je isto naselje uskoro moglo steći pravni status
kasabe. Međutim, kako su iza 1699. nastupile politička, ekonomska i društvena kriza koje su donijele i krizu institucije vakufa, i spriječile da ova palanka
i (us)putna stanica uz nju uskoro iza 1699. izrastu (prerastu) u nešto izrazitije
naselje s pravnim statusom kasabe. Izostajanje ranog prerastanja Bosanskog
Petrovca u kasabu nije moralo onemogućiti da ovo naselje, možda, doživi
nešto značajniji rast (razvoj) do početka 19. ili, bolje rečeno, do sredine 19. st.
Naime, izbijanje krize koja se manifestirala svakoliko, nedostatak financijskih
sredstava koja bi bila izdvojena za podupiranje razvoja ovog naselja i izostanak značajnijeg aktivizma institucije vakufa na ovoj lokaciji kao i, u izvesnoj
mjeri, periferni položaj u kojem se naselje našlo iza 1699. onemogućili su
njegov značajniji razvoj kao civilnog naselja s urbanim odlikama. Međutim,
Kapetanije ...., 21. Riječ palisade prisutna je i u engleskom (palisade) i njemačkom (Palisade, die) jeziku. Riječ ima značenje drvene ili željezne ograde ili zida različite visine
upotrijebljenih u funkciji odbrambeih struktura. Za palanke, ali i druge tipove naselja
vidj. Mirza Hasan Ćeman, Povijest, tipologija, sadržaji..., Vol. II, poglavlje XIV Terminologija, tipologija i klasifikacija gradova – procesi rasta i dijakronija gradova, str. 678,
podpoglavlje 1.3.2. Osmanska naseobinska terminologija i odgovarajuća tipologija, str.
693, podcjelina 1.3.2.B, Terminologija i tipologija utvrđenja i naselja nastalih unutar ili
uz utvrđenja, str. 696.
59 Kao primjer može se navesti Derventa. Vidj. Adem Handžić, „Postanak i razvitak
Dervente u XVI stoljeću.“ Prilozi Instituta za istoriju 10/2(1974),111-133. Sarajevo.
Objavljeno i u djelu Studije o Bosni. Istanbul, 1994, 213-233; Hamdija Kreševljaković,
ELU, Tom II, JLZ, Zagreb, 1962, 37, s.v. Derventa; Hamdija Kreševljaković – Hamdija
Kapidžić, “Podaci o tvrđavama u Derventi i Travniku iz početka XIX stoljeća.” Naše
starine 4(1957), 211-212; Mirza Hasan Ćeman, Povijest, tipologija, sadržaji,...., Vol.
I, 307, 406, Vol. II, 556, 597, 693, 695, 720, 721, 734-735, 741, 749-750, 887, Vol. III,
1086, te Vol. IV, ilustracija / shema A 17. Shema je rađena na temelju analize razvoja
kasabe Derventa.
196
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
kasniji tok zbivanja ipak je, pred kraj osmanske vlasti, ovom naselju donio
priznanje statusa kasabe.
Prema nalazima sa terena, podacima iz literature i na temelju metode rada
per analogiam može se dati približna rekonstrukcija razvoja Bosanskog Petrovca kao fortifikacijskog objekta i civilnog naselja. Bosanski Petrovac razvio
se na zaravni Petrovačkog polja na stjecištu i sjecištu komunikacijskih pravaca
i puteva iz srednje Bosne u zapadnu i jugozapadnu Bosnu te Dalmaciju i Liku.
Komunikologijski aspekt Petrovačkog polja kao da je odredio karakter Bosanskog Petrovca kao fortifikacijskog objekta. Umjesto da je, npr., fortifikacijski
ojačala neku od prahistorijskih gradina kojima obiluje Petrovačko polje i na
taj način omogučila izdizanje tvrđave kao prostorne dominante i ustrojavanje
podgrađa (suburbium) koje bi na sebe preuzelo neke prometne i civilne sadržaje i funkcije, pokrajinska osmanska vlast odlučila se na drugačije rješenje.
Čini se da bi fortifikacijsko ojačavanje neke od prahistorijskih gradina, koje
su inače smještene na rubnim dijelovima Petrovačkog polja, ostavilo takav
fortifikacijski objekt izvan novog komunikacijskog pravca koji se protezao
sredinom Petrovačkog polja. Stoga se pokrajinska osmanska vlast odlučila za
podizanje fortifikacijskog objekta na zaravni, tj. na brisanom prostoru. Tako je
odabrana lokacija zahtijevala i primjenu tehnikâ fortifikacijskog učvrščivanja
na ravnom (brisanom) terenu. U pravilu je to bila kombinacija palanke ojačane palisadima i šančevima.
Prema iznesenim mišljenjima na ovoj lokaciji moglo se očekivati postojanje (us)putne stanice ili podvođenje neke obližnje (us)putne stanice pod okrilje i funkcionalno djelovanje te topografijsko strukturiranje novoustrojene
palanke. Kako bilo da bilo na ovoj prometnoj lokaciji od početka 18. st. razvila se složena (polivalentna) naseobina posebnih sadržaja, funkcija, strukture i
topografije. Ta naseobina je po svom osnovnom karakteru bila fortifikacijski
objekt tipa palanka, ali je ista izmijenila svoj osnovni karakter činom podvođenja (us)putne stanice pod svoje okrilje i naseljavanjem određenog broja
civilnih stanovnika. Stoga se može reći da je palanka imala osnovnu funkciju
usporavanja kretanja potencijalnog napadača iz različitih pravaca, a u cilju
prikupljanja novih snaga u pozadini i njihovog pregrupiranja i prebacivanja u
zonu Petrovačkog polja sa zadatkom presijecanja i onemogućavanja daljnjeg
odvijanja napada u pravcu srednje Bosne. Palanka Bosanski Petrovac imala
je i jasno određene fortifikacijske sadržaje i objekte tipične za palanke koji
su imali funkciju osiguravanja otpornosti ove tačke od eventualnog napada
do trenutka stizanja pojačanjâ koja bi razbila njenu opsadu. Iz opisa koji je
dao Hamdija Kreševljaković može se vidjeti da je palanka Bosanski Petrovac
imala jednu tabiju i jednu kulu (najvišu na Krajini) te određen broj šarampova (šančeva) i palisada. Takvi sadržaji daju joj i određeni oblik, odnosno
ANALI GHB 2011; 40 (32)
197
Mirza Hasan Ćeman
topografijsku strukturu. Kako je na ravnom terenu odbranu odabrane tačke
moguće najbolje organizirati kružnim ili pravokutnim ustrojem fortifikacijskog objekta, može se zaključiti da je palanka Bosanski Petrovac imala,
najvjerovatnije, pravokutnu tlocrtnu osnovicu. Palanka je po dubini, očito,
bila strukturirana sa središnjim dvorištem u srcu kojeg se izdizala visoka kula.
Dvorište je imalo i komunikacijsku funkciju jer je omogućavalo pristup zidinama (palisadama) koje su zatvarale ovu fortifikacijsku tačku i šančevima
koji su se nalazili ispred palisada i priječili pristup spomenutim zidinama.
Takva prostorna struktura objekta podrazumijevala je i uređivanje najmanje
jednog ulaza (tj. vrata) u palanku. U cijeloj strukturi palanke isticala se i
jedna tabija. Ista je najvjerovatnije bila okrenuta prema Bilaju i Vrtočama, tj.
u pravcu sjeverozapada. Iz tog pravca se i očekivala moguća prijetnja, pa su
tabija i topovi palanke, najvjerovatnije, bili postavljeni u navedenom pravcu.60
Nakon austrijskog forsiranja rijeke Une kod sela Klisa i podsjedanja Ostrovice, Kulen-Vakufa i Havale, te napredovanja dijela austrijske vojske na ovom
sektoru u pravcu Bilaja, došlo je do odlučne bitke kod ovog starog grada
(Bilaja). Bosanski branitelji na čelu s vojskovođom Ali-begom Osmanpašićem dana 19. jula 1737. porazili su pod Bilajem austrijsku vojsku u njenom
pohodu na Bosnu na ovom odsječku šireg ratišta. U tom značajnom sukobu
poginuo je i sam Ali-beg. Iz ratnih zbivanja oko Bilaja bosanski branitelji
ovog starog grada i naselja pod njim, kao i posada palanke Petrovac (ukoliko
je ista već tada postojala)61 izvukli su poučno iskustvo. Pravac prema Vrtočama i Prkosima bio je jasno određen kao pravac iz kojeg se može očekivati
mogući novi napad neprijatelja. Stoga se može pretpostaviti da je i ta jedina
tabija kojom je raspolagala palanka Petrovac svakako bila okrenuta u pravcu
Vrtoča i Prkosa. Ako bi se cijela stvar promatrala nešto više kritički moglo
bi se, hipotetički, pretpostaviti da je, možda, upravo nakon bitke pod Bilajem
došlo, ako ne do osnivanja, tada svakako do punog fortifikacijskog uređenja
palanke Petrovac.62 Ova pretpostavka nije u suprotnosti s pretpostavljenim
60 O stanju u ovoj palanci 1833. g. vidjeti Hamdija Kreševljaković, “Prilozi povijesti
bosanskih gradova....“, 173.
61 Hipotetički gledano bitke pod Ostrovicom (oko Kulen-Vakufa i Havale) i pod Bilajem
1737. g. mogle su upravo inicirati podizanje jedne palanke na području današnjeg Bosanskog Petrovca. Ova hipoteza ima mjesta jer ne postoji tačan datum podizanja palanke
Petrovo vrelo (Bosanski Petrovac).
62 Bitke za Ostrovicu, Kulen Vakuf i Bilaj predstavljale su dio širih austrijskih operacija
protiv Osmanskog carstva glavnina kojih je bila uspjerena na zaposijedanje Banja Luke.
Za boj pod Banja Lukom vidjeti Hamdija Kreševljaković, Kapetanije...., 187; Hamdija
Kreševljaković, „Bitka pod Banjom Lukom 4. VIII 17137.“ Kalendar Narodna uzdanica
br. IV(1936), 91-113, Sarajevo (vidj. i Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, vol.
IV, 5-21); Adem Handžić,. „Bosanski namjesnik Hekim oglu Ali paša.“ Prilozi za
orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlašću 5(1954-1955),
198
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
postojanjem (us)putne stanice na mjestu današnjeg Bosanskog Petrovca.
Pretpostavljeno integriranje (us)putne stanice, razvijene na istoj prostornoj tački kao i palanka ili razvijenoj na nekoj drugoj susjednoj tački i podvedenoj pod okrilje palanke, moglo je imati za posljedicu strukturiranje (us)
putne stanice unutar same palanke ili izvan palanke u njenom neposrednom
okrilju, tj. u neposrednoj blizini zidina palanke. Podatak kojeg donosi Hamdija Krševljaković da je uz palanku „nastanjeno [je ovdje] nešto ličkih muslimana“ potvrđuje čin usložnjavanja strukture palanke. To se često događalo u
historiji i razvoju pojedinih palanaka. Doseljavanje civilnog stanovništva uz
palanku podrazumijevalo je njegovo prostorno smještanje i življenje (obitavanje) izvan same palanke na za to najpogodnijoj tački. Glavni uvjet bio je
da civilno stanovništvo činom svog nastanjivanja uz palanku ne bi ometalo
osnovnu funkciju palanke. U slučaju palanke Bosanski Petrovac to se i desilo.
Civilno naselje, razvijeno iz jezgre ličkih muslimanskih muhadžira, tokom
vremena raslo je doseljavanjem drugih civila, podizanjem hanova te zanatskih
i trgovačkih radnji da bi na kraju preraslo u kasabu. Opća topografija palanke
Bosanski Petrovac može se odrediti prema metodologiji per analogiam. Grafički prikazana ona bi izgledala kako slijedi. Iz sheme njene strukture mogu se
zaključiti i faze njenog razvoja. (Vidj. sl. 2)
Podizanje džamija u urgentno osnovanim naseljima urbanog tipa –
rane džamije u Bosanskom Petrovcu
U osmanskodobnim naseljima urbanog tipa podignutim od 15. st. do 1878.
god. u pravilu bila je podizana i (najmanje) jedna mjesna džamija. Ista je predstavljala obavezujući naseobinski sadržaj i arhitektonski objekt, a nastajala je
ili aktivizmom središnje osmanske vlasti ili djelovanjem institucije vakufa,
odnosno značajnog mjesnog vakifa kao što je već rečeno.63 Džamija u naseljima urbanog tipa pojavljuje se u skladu s općim principima razvoja islamskog
povijesnog grada. Ti principi poštivani su u potpunosti i u slučaju Bosanskog
Petrovca, ali na poseban način i u nešto izmijenjenom slijedu događanja. Bilo
135-181, posebno 155, Sarajevo, 1955; Enes Pelidija, Banjalučki boj iz 1737. g. – uzroci
i posljedice. Sarajevo, 2003.
63 Ne smiju se isključiti mogućnosti da je u nekim poluurbanim naseljima džamija mogla
nastati (biti podignuta) i djelovanjem mjesnog džemata. O tome vidjeti Mirza Hasan
Ćeman, Povijest, tipologija, sadržaji..., u IV. dijelu u poglavlju X. Društveni čimbenici
značajni za utemeljenje i razvoj grada, podpoglavlje Džamije nastale nakon 1699. g.
do kraja 18. st., koje su podizane u novosonovanim mjestima kao džamije za muhadžire
nakon teritorijalnih i naseobinskih gubitaka Osmanskog carstva u Mađarskoj, Slavoniji,
Hrvatskoj i Dalmaciji, s.v. Ahmedije, Vol. 1, str. 323 i d., posebno 349 i d., te Vol. IV,
sheme A 11 Nastajanje i razvoj džamije i mahale i A12 Nastajanje i razvoj džamije i
mahale na temelju djelovanja vakufa / vakifa.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
199
Mirza Hasan Ćeman
bi uobičajeno da je novo naselje svoje postojanje i daljnji razvoj započinjalo
osnivanjem i podizanjem mjesne džamije. Međutim, potrebno je naglasiti, da
se u nekim slučajevima zbog hitnosti ustrojavanja i podizanja novog naselja
moglo odstupiti od uobičajene procedure. Podizanje džamije moglo se odvijati uporedo s podizanjem naselja ili se njeno podizanje odvijalo nešto sporije
negoli što se podizalo samo naselje. Nastanak Bosanskog Petrovca imalo je
više posebnosti koje se tiču pitanja podizanja (mjesne) džamije.
U raspravama o pitanja osnivanja i razvoja Bosanskog Petrovca potrebno
je razumijevati situaciju na terentu, tj. na području Petrovačkog polja, pa čak
i nešto šire, te na samom mjestu (tački) budućeg Bosanskog Petrovca. Na
temelju analize situacije na terenu i poznatih podataka, može se pretpostaviti,
kao što je već rečeno, da je na mjestu današnjeg Bosanskog Petrovca mogla
biti prvo utemeljena (us)putna stanica, koja je na ovu lokaciju mogla biti pomjerena iz selâ Bara ili Kolunić, ili pak izvorno utemeljena na mjestu današnjeg Bosanskog Petrovca. Takva (us)putna stanica nije morala, a niti izričito
trebala imati džamiju.64
Smatra se da je prva džamija u Bosanskom Petrovcu bila podignuta upravo nakon 1699. god.65 Može se reći da je ista, svakako, bila podignuta s činom
izgradnje grada /G(fort)/, tj. osnivanja palanke i naseljavanja prognanika i
izbjeglica „početkom 18. st.“, kako to navodi Hamdija Kreševljaković. Međutim, nisu poznati okviri, način i tačno vrijeme nastanka te prve džamije. Kada
je u pitanju proučavanje mjesnih džamijâ Bosanskog Petrovca, ali i u slučaju
drugih naselja, potrebno je voditi računa o hronologijskom slijedu njihova
nastajanja, o njihovom karakteru i mogućoj atribuciji nekom od društvenih
činitelja koji su ih dali podići.
U početku to je mogao biti mesdžid ili manja džamija podignut (-a) za
potrebe vojne posade palanke i kao takvi predstavljali su vojnički mesdžid ili
vojničku džamiju. Situacija se mijenja s postepenim prerastanjem palanke i
pretpostavljene (us)putne stanice u civilno naselje. U slučaju da je ovdje pretpostavljena (us)putna (karavanska) stanica već od prije postojala na mjestu
današnjeg Bosanskog Petrovca ista je mogla imati i mesdžid smješten u jednoj
od prostorija same stanice. Nasuprot tome, u slučaju da je pod okrilje palanke
preseljena (us)putna stanica iz područja selâ Bara i Kolunić, može se postaviti
pitanje na koji način su putnici zadovoljavali svoje potrebe za vjerskim objek64 Postoje skromne indicije o mogućnosti postojanja nekih arhitektonskih objekata na mjestu današnjeg Bosanskog Petrovca u antičko doba. Međutim, nije sigurno da se tu radi
o rimskoj (us)putnoj stanici jer je ista, po svemu sudeći, bila smještena u okviru rimske
naseobine potvrđene u selu Bara. Vidj. Vejsil Ćurčić, Nav. dj., 238; Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem..., 214-215.
65 Vidj. Mehmed Mujezinović, Nav. dj., l. c.
200
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
tom. Da li su u okviru (us)putne stanice imali za tu namjenu uređenu posebnu
prostoriju kao mesdžid ili im je na raspolaganju bio mesdžid ili manja džamija
podignuti za potrebe vojne posade unutar palanke?
S razvojem civilnog naselja uz palanku i pretpostvaljenu (us)putnu stanicu pojavila se nužnost zadovoljavanja potrebâ civilnog stanovništva za vjerskim objektom. Na koji način je to pitanje riješeno ostaje do danas nejasno.
Može se samo pretpostaviti da su stanovnici civilnog naselja mogli koristiti
pretpostavljeni mesdžid u okviru (us)putne stanice ili mesdžid ili manju džamiju podignut (-u) za potrebe vojne posade unutar palanke. Stoga u slučaju
Petrovačke džamije do danas nije jasan njen razvojni put. Nije moguće reči
da li se ovdje radi o objektu (mesdžidu ili manjoj vojnoj džamiji unutar same
palanke) koji je bio podgnut istovremeno sa samom palankom? Druga mogućnost je da je nešto kasnije, inicijativom osmanske vlasti u već profiliranom
složenom naselju Bosanski Petrovac (složenom od palanke, (us)putne stanice
i civilnog naselja), bila opodignuta nova džamija koja bi, kao takva, predstavljala mjesnu džamiju.
Činjenica da je mjesna džamija u Bosanskom Petrovcu u svom neposrednom prostornom okruženju imala groblje (mezaristan) isključuje mogućnost
da bi ta džamija mogla predstavljati vojničku džamiju koja je bila podignuta
unutar same palanke.66 Unutar palanke u skučenom prostoru nije se moglo
pojaviti groblje. Stoga džamija u Bosanskom Petrovcu predstavlja vjerski
objekt koji je nastao izvan palanke u okvirima civilnog dijela naselja. Prema
mišljenju Hamdije Kreševljakovića: „U 16. i 17. stoljeću nema većeg naselja
na mjestu Bosanskog Petrovca. Spominje se samo Petrovo vrelo. Početkom
18. st. nastanjeno je ovdje nešto ličkih muslimana, sagrađen grad i džamija.
.....“67 U vezi s istom džamijom nameću se logična pitanja: Kada je tačno i od
strane koga bila podignuta ova džamija?68
Pojavom objekta (nove) džamije i njegovim pozicioniranjem unutar civilnog dijela naselja funkcija vojnog mesdžida ili manje vojne džamije unutar
palanke mogla se tokom vremena izgubiti (ugasiti). Stoga bi u daljnjim istraživanjima bilo poželjno raščlaniti ovo pitanje. Istovremeno, potrebno je naglasiti da se činom osnivanja civilnog naselja osjećala i potreba za podizanjem
džamije namijenjene njegovim stanovnicima, što je i učinjeno u nama danas
nepoznatom vremenu (godini). Dotada, tj. do čina podizanja mjesne džamije,
66 Takvo groblje nalazi se uz Srednju džamiju. Vidj. Mehmed Mujezinović, IEBIH, vol. II,
59.
67 Hamdija Kreševljaković, “Bosanski Petrovac,” 706-707, s.v. Bosanski Petrovac; Hamdija
Kreševljaković, Kapetanije..., 187-189.
68 Podizanje džamije u Bosanskom Petrovcu „...Početkom 18. st. ....“ potrebno je promatrati
kritički i u kontekstu razmišljanja iznesenih u ovom članku.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
201
Mirza Hasan Ćeman
u ranom naselju /u početku njegovog razvoja, očito, na razini posebnog tipa
„sela“ podignutog uz (us)putnu stanicu/ mogao se koristiti neki od stambenih
objekata kao mesdžid. Tek nešto kasnije mogla je unutar naselja biti podignuta
i prava džamija. U tom slučaju u naselju su mogle postojati dvije džamije od
kojih je ona koja je bila podignuta prva predstavljala vojničku džamiju (ili
mesdžid). Ova posljednja bila bi, uvjetno rečeno, „civlina“ džamija.69
Danas ostaju otvorenim pitanja vremena podizanja mjesne džamije u Bosanskom Petrovcu i njene moguće atribucije instituciji službene osmanske
vlasti ili nekom od do danas nepoznatih vakifa. Međutim, izostanak značajnog vakifa u slučaju bosansko-petrovačke džamije ne bi nas trebao iznenaditi.
Kako je očito da je samo naselje nastalo kao posljedica vojnih intervencija
osmanske vlasti, to svjedoči o kasnijem naseobinskom razvoju Bosanskog
Petrovca. Izostajanjem djelovanja značajnijeg vakifa na društvenoj i graditeljskoj sceni novog naselja može se zaključiti da je nova mjesna džamija mogla nastati jedino na dva načina: kroz akciju podizanja od strane pokrajinskih
osmanskih vlasti, tj. sredstvima iz državnog budžeta ili kroz zajedničku akciju
mjesnog džemata. Nije isključena niti mogućnost podizanja navedene džamije
zajedničkom akcijom pokrajinske osmanske vlasti i mjesnog džemata.
Već spomenuta pojava krizâ, nedostatak financijskih sredstava koja bi bila
izdvojena za podupiranje razvoja ovog naselja i izostanak značajnijeg aktivizma nekog od vakifâ (institucije vakufa), te u izvesnoj mjeri periferni položaj
Bosanskog Petrovca u 18. st. kao da su onemogućili njegov značajniji razvoj
i brzo izrastanje u urbano naselje tipa kasaba. Stoga se danas na temelju raspoloživih podataka može pretpostaviti da je mjesna džamija u Bosanskom
Petrovcu bila podignuta sredstvima države uz određeno sudjelovanje mjesnog
džemata, ali i vojne posade palanke za potrebe civilnog naselja, putnika, pa
i same palanke. Pojava mjesne džamije s grobljem u haremu svjedoči da ona
nije prostorno bila podignuta unutar same palanke kao vojnog objekta. Stoga
je njeno podizanje u okvirima novopodignutog civilnog naselja predstavljalo
čin rješavanja potrebâ civilnih stanovnika i putnika.
U nešto širem razmatranju razvoja Bosanskog Petrovca može se pretpostaviti mogućnost da su mesdžid ili džamija, koji su bili podgnuti unutar
okvira palanke za potrebe njene vojne posade kasnije, s činom naseljevanja
civilnog stanovništva i prerastanja palanke u kompleksno naselje, mogli biti
obnovljeni i prošireni u obliku standardnog tipa džamije koju se nalazi u ovom
naselju sredinom 19. st. Taj čin obnove i proširenja mogao je biti zajedničko
djelo mjesnog džemata i vojne posade palanke. Međutim, pojava groblja (mezaristan) u neposrednom prostornom okruženju džamije govori da se tu radi o
69 Vidj. Mehmed Mujezinović, Nav. dj., l. c.
202
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
objektu podignutom izvan fortifikacijskih struktura i prostornih okvira palanke i na taj način opovrgava pretpostavljenu mogućnost. Zajedničko djelovanje
mjesnog džemata i vojne posade palanke na podizanju (nove) džamije može
se pretpostaviti, ali bi u tom slučaju objekt nove džamije bio podignut (smješten) izvan okvira same palanke, tj. u okviru civilnog naselja.
Sve što je ovdje navedeno o prvoj „civilnoj“ džamiji u Bosanskom Petrovcu moglo bi, uvjetno rečeno, odrediti i karakter vjerskog objekta podignutog za potrebe vojne posade palanke. Očito se tu radilo o vojnom mesdžidu
smještenom u nekoj o prostorija palanke. Da se je radilo o posebnom vjerskom objektu – džamiji (u punom značenju ove riječi) isti bi kao arhitektonski
objekt bio jasno određen u prostoru (mikrotopografiji) palanke i isti bi, po svemu sudeći, kao takav i preživio čak i rušenje fortifikacijskih struktura palanke
1905. god. U tom slučaju u trenutku uspostave austro- mađarske vlasti bilo
bi zabilježeno postojanje najmanje dviju džamija70 u Bosanskom Petrovcu od
kojih bi jedna u svome nazivu, svakako, nosila neku naznaku njene vojničke
tradicije.
Kako je novopodignuta džamija bila namijenjena stanovnicima civilnog
naselja, osoblju palanke i korisnicima hanova, to se nije osjećala potreba da se
naglašava da je džamija podignuta državnim sredstvima. Žiteljima Bosanskog
Petrovca to je bilo poznato. S obzirom na vrijeme ustroja palanke, kao i na
razvoj civilnog naselja uz nju i izrastanje hanova unutar njega prva („civilna“)
džamija u Bosanskom Petrovcu ne bi mogla biti atribuirana sultanu Ahmedu
III (1703-1730). Naime, za podizanje palanke i razvoj civilnog naselja u okviru kojeg je ista džamija bila i podignuta, kao i za podizanje hanova, trebalo
je određeno vrijeme. Time se izlazi iz vremenskog okvira vladavine sultana
Ahmedu III, tj. godina 1730. predstavlja bi terminus post quem, odnosno terminus ante quem non za osnivanje „civilne“ džamije u Bosanskom Petrovcu.
Dakle, spomenuta džamija nastala je iza 1730. god. Preostale dvije džamije
u Bosanskom Petrovcu nastale su, najverovatnije, tokom (prije krajem) 19. i
početkom 20. st. Sve što je ovdje navedeno razlog je da prva „civilna“ džamija
u Bosanskom Petrovcu do danas nije određena kao objekt kojeg je dao podići
neki od osmanskih sultana ili poznatih vakifâ. Drugim riječima prva „civilna“
džamija u Bosanskom Petrovcu još uvijek se ne može atribuirati nekom od
osmanskih sultana ili vakifâ.
U svakom slučaju Bosanski Petrovac, kao i obližnji Kulen-Vakuf, imao je
u svojoj naseobinskoj strukturi mjesnu džamiju kao temeljni društveni sadržaj
i arhitektonski objekt. Bez ovog objekta Bosanski Petrovac u mlađim razdobljima svog razvoja ne bi mogao steći pravni status kasabe. Međutim, činje70 Mehmed Mujezinović navodi postojanje tri džamije u Bosanskom Petrovcu, ali ne navodi
vrijeme njihovog nastanka. Vidj. Mehmed Mujezinović, Nav. dj., l. c.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
203
Mirza Hasan Ćeman
nica da je Bosanski Petrovac relativno rano imao podignutu mjesnu džamiju
nije ovom naselju donijela i pravni status kasabe. Ovaj visoki naseobinski
stepen Bosanski Petrovac je stekao znatno kasnije u izmijenjenim političkim,
ekonomskim i društvenim prilikama. Bosanski Petrovac tokom svoje historije
uvijek se nalazio u posebnom položaju.
Zaključak
Opća zbivanja na području zapadne Bosne od početka 17. do sredine
19. st. utjecala su na utemeljenje i daljnji razvoj Bosanskog Petrovca kao
naselja nastalog i razvijanog u složenim političkim, vojnim, ekonomskim i
društvenim prilikama.71 Bosanski Petrovac može se promatrati kao naselje
fortifikacijskog karaktera osnovano kao palanka a koje se tokom vremena
razvijalo do pravnog statusa urbanog naselja tipa kasaba - najverovatnije u
prvoj polovini 19. st. Međutim, geografski položaj Bosanskog Petrovca u
okvirima Petrovačkog polja i njegove okoline govori i o njegovom prostornom značaju u prošlosti kao važnom za odvijanje saobraćaja između središnje
i zapadne Bosne, te između zapadne i sjeverne Bosne i Dalmacije i Like, prvo
u u okvirima Bosanskog ejaleta a potom između Bosanskog ejaleta i novoosvojenih područja Mletačke republike i Austrijskog carstva. Stoga se može
zaključiti da je osnivanje palanke na položaju današnjeg Bosanskog Petrovca
iza 1699. učinjeno na temelju postojanja (us)putne stanice, osnivanje koje je
bilo nužno i koje bi se moglo vremenski odrediti znatno prije 1699. Učinjeno
je to zbog potrebe nesmetanog odvijanja prometa ovim putnim pravcem, kako
zbog sigurnosnih, tako i vremenskih (klimatskih) razloga. Pri tome je potrebno naglasiti da se položaj (us)putne stanice mogao nalaziti na istoj prostornoj
tački kao i buduća palanka Bosanski Petrovac ili na određenoj prostornoj
udaljenosti od nje. Ista stanica mogla je biti pomjerena s položaja selâ Bara
ili Kolunić (gdje je izvorno mogla postojati od početka 17. st., posebno iza
1645.) na lokaciju Bosanskog Petrovca. Prometna važnost šireg položaja
Bosanskog Petrovca može se pratiti od prahistorije, te preko antičkog i srednjovjekovnog razdoblja do osmanskog doba.
71 Pitanja složenih procesa urgentnih urbanih intervencija osmanske vlasti na području
Bosanskog ejaleta nakon zbivanja u Srbiji iza 1860.god. obradio sam u posebnom radu.
Vidj. Mirza Hasan Ćeman, „Urgentne urbane intervencije osmanske vlasti na području
Bosne i Hercegovine nakon 1860. godine.“ U: Centres and peripheries in ottoman
architecture – Rediscovering a Balkan Heritage - Centri i periferije u osmanskoj
arhitekturi: ponovno otkrivanje balkanskog naslijeđa. Edited by Maximilian Hartmuth.
Published by Cultural Heritage without Borders, Stockholm – Regional Office Sarajevo.
Sarajevo, 2011, 136-151.
204
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
Razvoj Bosanskog Petrovca može se promatrati od podizanja (osnivanja)
(us)putne stanice na mogućim lokacijama Petrovačkog polja (lokacija samog
Petrovca, te selâ Bara ili Kolunić) preko podizanja fortifikacijskog objekta
tipa palanka, doseljavanja (naseljavanja) civilnog stanovništva uz palanku do
relativno kasnog uobličenja urbanog naselja tipa kasaba. Čin ranog utemeljenja (us)putne stanice na položaju današnjeg Bosanskog Petrovca početkom
17. st., najverovatnije iza 1645. god., sugeriraju tok političkih i vojnih zbivanja te važnost ovog položaja u okviru prostornih i klimatskih odlika šireg
područja.
Društveni činitelji koji su odredili i znatno utjecali na utemeljenje i razvoj
ovog naselja bili su: središnja i pokrajinska osmanska vlast koja je na ovoj
prostornoj tački nastojala podići i osigurati značajno fortifikacijsko utvrđenje
tipa palanka, trgovački sloj koji je na putu iz srednje i zapadne Bosne prema
Dalmaciji i Lici zahtijevao pouzdanu (us)putnu stanicu, te određen broj prognanika i izbjeglica (muhadžira) koji su se, ako ne prije tada svakako nakon
ratnih zbivanja završenih mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. god. u
određenom broju naselili uz palanku u izgradnji (od početka 18. st.). Ukoliko
se prihvati hipotetičko postojanje (us)putne stanice na području Petrovačkog
polja i prije 1699. god., a na što upućuju prometne prilike i hodologijska analiza terena, tada bi se moglo pretpostaviti da je čin naseljavanja prognanika i
izbjeglica oko pretpostavljene (us)putne stanice (ma gdje ona bila smještena
u okvirima Petrovačkog polja) mogao započeti već iza 1645. i posebno od
1683/84. god. Međutim, komunikacijska važnost Petrovačkog polja prema
Dalmaciji i Lici iz pravca srednje i zapadne Bosne nužno sugerira moguće
postojanje i (us)putne stanice na ovoj lokaciji čak u početku 17. st. Nije mi
želja da bez sigurnih podataka smještam podizanje (us)putne stanice na ovoj
lokaciji u početke 17. st. Kako je osmanska vlast konsolidirana tokom druge
polovine 16. st. na prostoru Dalmacije i kako je područje zapadne Bosne
došlo pod osmansku vlast od kraja 16. st., sasvim je logično i opravdano
očekivati povezivanje zapadne Bosne i Dalmacije te zapadne Bosne i novoosvojenih osmanskih posjeda u Hrvatskoj (mislim prvenstveno na područje
Like). Osiguranje vlasti na navedenim područjima zahtijeva i osiguranje
nesmetanog odvijanja prometa duž prometnih pravaca. Sigurnost prometa
zahtijeva i onovremena ekonomija, a o vojnim razlozima za isto ne treba niti
govoriti. To su razlozi zbog kojih pretpostavljam da je već početkom 17. st.
došlo do ustrojavanja (us)putne stanice na području Petrovačkog polja na jednoj od lokacija koje su ovdje već spomenute (sama lokacija buduće palanke
Petrovac ili selâ Bara i Kolunić). Isti razlozi, pored onih drugih koji su također važni, podupiru moje mišljenje da je i Kulen-Vakuf osnovan početkom
ANALI GHB 2011; 40 (32)
205
Mirza Hasan Ćeman
17. st. kao (us)putna stanica na veoma važnom prijelazu preko rijeke Une u
podnožju i pod okriljem tvrđave Ostrovica. 72
Ovdje je posebno potrebno raspraviti mogućnost i obim sudjelovanja
posebnih društvenih činitelja u utemeljenju i razvoju Bosanskog Petrovca. To
je institucija vakufâ i nositelja im pojedinih vakifâ. Na temelju dosadašnjih
saznanja može se zaključiti da škrti povijesni izvori i epigrafički elementi
pronađeni na užem području Bosanskog Petrovca kao naselja ne daju elemente za zaključivanje o angažiranju pojedinih vakifâ, odnosno institucija
vakufâ u osnivanju i razvoju ovog naselja. Međutim, može se, per analogiam,
zaključiti da je središnja osmanska vlast, zasigurno, rješenje niza pitanja
oko učvršćivanja i funkcioniranja granice Osmanskog carstva na području
zapadne Bosne stavila u zadatak i domen članova porodice Kulenovića (ali i
članova nekih drugih porodica, koji su obnašali dužnosti dizdara u brojnim
utvrđenjima).
Izostavljanje djelovanja institucije vakufâ u slučaju Bosanskog Petrovca
je već objašnjeno. Pri tome je potrebno još naglasiti da u bremenitim vremenima 18. st. niz pitanja (prvenstveno onih iz domena odbrane i popravka
postojećih i podizanja novih fortifikacijskih objekata) nije rješavan kroz instituciju vakufa, već izravnim angažiranjem pokrajinske vlasti prema uputama
one središnje i uz često prisilno angažiranje lokalnog stanovništva. Zahtjevi
za hitnim rješavanjem problema na granici i obnova starih i podizanje novih
fortifikacijskih objekata uz nju nisu dozvoljavali da se dugim administriranjem prestrukturira uvjetovani zemljišni posjed u onaj tipa mulk73 kako bi
isti mogao postati temelj vakufa i postvaren u različite objekte koji bi svojim
karakterom mogli biti u funkciji odbrane zapadne Bosne tokom ovih teških
desetljeća 18. st. Središnja osmanska vlast djelovala je preko pokrajinske
vlasti direktnim angažiranjem na podizanju niza objekata važnih za odbranu
72 Navođenje drugih razloga za osnivanje Kulen - Vakufa u ovom članku se isključuje. Vidj.
Mirza Hasan Ćeman, Kulen-Vakuf, passim, pripremljeno za štampu. Ovdje želim posebno
naglasiti potrebu ustrojavanja dva pristupa u izučavanju naseobinskih kontinuiteta na
području Kulen - Vakufa. Jedan pristup predstavlja izučavanje razvoja predosmanskih
naseobinskih aglomeracija na području Ljutočke Doline i mogućeg predosmanskog
naselja na području današnjeg Kulen – Vakufa i Havale. Drugi pristup predstavlja
izučavanje razvoja osmanskodobnih naseobinskih aglomeracija na području Ljutočke
Doline i samog osmanskodobnog naselja na području današnjeg Kulen - Vakufa i dobro
utvrđenog begovskog odžaka na Havali.
73 Mulk, odnosno milkijet (mulkijet), (tur. mülk, ar. mulk), puno (čisto) osobno i neuvjetovano
vlasništvo nad ne­kretninama - privatni posjed, imanje, svojina, nekretnine kojima
vlasnik može neograničeno raspolagati. Isto značenje imaju i izrazi mulkijet, odnosno
milkijet (tur. mülkiyyet / milkiyyet). Čin preoblikovanja uvjetovanog zemljišnog posjeda
u neuvjetovani bio je ozakonjavan i obznanjivan izdavanjem posebnog dokumenta
mulkname. Iz mulkovnih sredstava ustrojavao se vakuf.
206
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
ovog pograničnog područja. Institucija vakufa, ma koliko ona važna bila,
dinamikom svog ustroja i djelovanja nije mogla pratiti izrazitu dinamiku
zbivanja na području Ljutočke doline i Petrovačkog i susjednih polja tokom
18. st. Stoga se izostajanje djelovanja institucije vakufa u slučaju Bosanskog
Petrovca može smatrati sasvim razumljivim. Međutim, poznato je da su Kulenovići na području Kulen-Vakufa djelovali i kroz instituciju (personalnog ili
porodičnog) vakufa. Moglo bi se reči da pojava vakufa Kulenovića u 18. st.
na području Kulen-Vakufa predstavlja izuzetak koji potvrđuje pravilo (izostanak izrazitijeg djelovanja institucije vakufa na području Ljutočke doline
i Petrovačkog polja tokom 18. st.). Izuzimajuću pojavu vakufa Kulenovića
u Kulen-Vakufu treba promatrati u kontekstu važnosti pograničnog položaja
Kulen-Vakufa i cijele Ljutočke doline (nalazili su se prvi na udaru iz pravca
susjedne Austrijske carevine), kao i personalne važnosti Mahmud-paše Kulenovića (živio je oko 1722. god.).
Nije isključeno angažiranje članova porodice Kulenović tokom 18. i
početka 19. st. i na učvršćenju palanke Petrovo vrelo (Bosanski Petrovac) i uz
nju razvijenog civilnog naselja. Činjenica da su kapetani Petrovačke kapetanije vodili svoje porijeklo iz porodice Kulenovića upravo to potvrđuje. Moglo
bi se, doduše nešto slobodnije, zaključiti da je središnja osmanska vlast upravo ovo ključno područje granice u zapadnoj Bosni (područje oko Ostrovice i
Kulen-Vakufa, odnosno komunikacijskog područja Ljutočke doline) i pristupa toj granici iz središnje Bosne preko Ključa, Bilajskog i Petrovačkog polja
stavila pod zapovjedništvo kapetanâ iz šire porodice Kulenovića.74
Summary
URGENT URBAN INTERVENTIONS BY OTTOMAN AUTHORITIES
IN WESTERN BOSNIA AND THE QUESTION OF THE FOUNDATION
OF THE SETTLEMENT OF BOSANSKI PETROVAC
The text deals with the time and the ways in which the settlement of
Bosanski Petrovac was founded in West Bosnia. The material is placed within the wider framework of events in the 17th and 18th centuries and the
territorial and settlement losses experienced by the Ottoman Empire in its
wars against Venice and the Austrian Empire. Bosanski Petrovac is seen as
74 Tako su Kulenovići bili prisutni u odžaku Kulenovića u Starom selu kraj Varcar-Vakufa
(katastarska općina Bilajce pokraj Mrkonjić-grada) i u Jajcu kao dizdari jajačke tvrđave.
Vidj. Hamdija Kreševljaković, “Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini”. Naše starine
2(1954.),71-96. Sarajevo, citirano prema Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, vol. II,
488; Hamdija Kreševljaković, Kapetanije..., 1954¹, 158-160, 1980², 156-158.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
207
Mirza Hasan Ćeman
a new settlement which, according to prevailing views, emerged as a result
of urgent urban policy interventions by the Ottoman authorities in the wake
of the Treaty of Karlowitz in 1699. The author analyses the spatial location
of Bosanski Petrovac and communication routes which traversed Petrovačko
polje before drawing certain conclusions. According to the author’s findings,
Bosanski Petrovac grew from a road station, which may have been established before 1699, to a palanka-type fortification, to a small settlement around
the palanka, to the later urban settlement of the kasaba type. Its establishment
and development was considerably influenced by its geographical location
and the course of events from the early 17th till the 19th century.
LITERATURA
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Vol. 1-2, Arheološke karte 1-4. Izd.
Zemaljski muzej BiH. Sarajevo, 1988.
Ballif, Philipp. „Rimska cesta iz Prologa preko Donjeg Unca i Petrovca u
Dolinu Sane.“ Glasnik Zemaljskog muzeja BiH 3(1891), knj. 4, 395-404.
Ballif, Philipp. Römische Strassen in Bosnien und der Herzegovina. I Teil,
Wien, 1893, 12-16.
Basler, Đuro. Enciklopedija likovnih umjetnosti, Vol. III. Izd. JLZ, Zagreb,
1964, 261, s.v. Kulen Vakuf.
Bešlagić, Šefik. Stećci. Kataloško – topografski pregled. Sarajevo, 1971.
Bojanovski, Ivo. Bosna i Hercegovina u antičko doba. Sarajevo, 1988.
Bojanovski, Ivo. „Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji
(Dolabellae systema viarum in Provincia Romana Dalmatia).“ Djela
ANUBiH knj. XLVII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 2, Sarajevo, 1974.
Chester, Keith. The Narrow Gauge Railway of Bosnia and Hercegovina.
Stenwalls. Malmö, 2006.
Ćeman, Mirza Hasan. „Urgentne urbane intervencije osmanske vlasti na
području Bosne i Hercegovine nakon 1860. godine.“ U: Centres and
peripheries in ottoman architecture – Rediscovering a Balkan Heritage
- Centri i periferije u osmanskoj arhitekturi: ponovno otkrivanje balkanskog naslijeđa. Edited by Maximilian Hartmuth. Published by Cultural
Heritage without Borders, Stockholm – Regional Office Sarajevo. Sarajevo, 2011, 136-151.
Ćeman, Mirza Hasan. Povijest, tipologija, sadržaji, funkcije, struktura i
topografija grada u Bosanskom ejaletu od 15. st. do 19. st. Disertacija.
Institutum Studiorum Humanitatis – (Graduate School of Humanities),
Ljubljana, Vol. 1-4, Ljubljana, 2005.
208
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
Ćurčić, Vejsil. „Starine iz okoline Bos. Petrovca.“ Glasnik Zemaljskog muzeja
Bosne i Hercegovine 14(1902), sv. 2, 229-255.
Fevzija, Ajdin. Historija željeznica Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2005,
51-43, 150-164.
Gašparović, Ratimir. „Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih
početaka do kraja XIX vijeka.“ Djela Akademije nauka i umjetnosti BiH
knj. 37. Sarajevo, 1970.
Handžić, Adem. „Bosanski namjesnik Hekim oglu Ali paša.“ Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlašću
5(1954-1955), 135-181. Sarajevo, 1955.
Handžić, Adem. „Postanak i razvitak Dervente u XVI stoljeću.“ Prilozi Instituta za istoriju 10/2(1974),111-133.
Handžić, Adem. „O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću
(uloga države i vakufa)”. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlašću, Orijentalni institut, 25(1975), 133171. Sarajevo, 1977. Referat podnesen na znanstvenom skupu 2. Internationale Arbeitstagung für vorosmanische und osmanische Studien održanom u Hamburgu od 05. do 10. septembra 1976. g. Članak je naknadno
dopunjen za objavljivanje u Prilozima za orijentalnu filologiju). Godine
1976. članak je objavljen na njemačkom jeziku, vidj. Adem Handžić,
„Aspekte der Entwicklung osmanischer Städte Bosniens im XVI Jahrhundert.“ Südostforschungen 38(1978), 41-49. Izd. R. Oldenburg, München.
Objavljeno i u djelu Studije o Bosni. Istanbul, 1994, 111-142,
Handžić, Adem. „Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u Osmanskom carstvu.“ U: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke
9-10(1983), 113-120. Sarajevo. Objavljeno i u djelu Studije o Bosni.
Istanbul, 1994, 143-150.
Handžić, Adem. Studije o Bosni. Istanbul, 1994.
Kapidžić, Hamdija. Vidj. Kreševljaković, Hamdija –Kapidžić, Hamdija.
Kovačević, Ešref. Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj
republici po odredbama Karlovačkog mira. Sarajevo, 1973.
Kozličić, Midhat. Regiones flumina Unnae et Sanae in veteribus tabulis
geographicis – Unsko – sansko područje na starim geografskim kartama.
(Izbor karata, planova i veduta u kontekstu historije Unsko – sanskog
područja od kraja 15. do početka 18. stoljeća). Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Sarajevo – Arhiv Unsko – sanskog kantona, Bihać.
Sarajevo – Bihać, 2003.
Kreševljaković, Hamdija. “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878)”.
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Zagreb knj. 30(1935),
1, 55-178. Zagreb 1935. Štampano i kao posebni otisak 1935. g.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
209
Mirza Hasan Ćeman
Kreševljaković, Hamdija. “Kulen Vakuf.” Narodna uzdanica, kalendar za
1936. g. = 4(1936), Sarajevo, 1935, 116-137.
Kreševljaković, Hamdija. „Bitka pod Banja Lukom 4. VIII 17137.“ Kalendar
Narodna uzdanica br. IV(1936), 91-113, Sarajevo.
Kreševljaković, Hamdija. “Prilozi povijesti bosanskih gradova pod Turskom”. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda
pod turskom vlašću, Orijentalni institut, Sarajevo 2(1951), 115-184.
Kreševljaković, Hamdija. “Stari bosanski gradovi,” Naše starine 1(1953),
7-45, Sarajevo.
Kreševljaković, Hamdija. Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Djela, knj. 5.
Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1954, 1980².
Kreševljaković, Hamdija. “Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini”. Naše starine
2(1954.),71-96. Sarajevo.
Kreševljaković, Hamdija. “Bosanski Petrovac.” U: Enciklopedija Jugoslavije, 1 (A-B). Izd. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1955, 706707, s.v. Bosanski Petrovac.
Kreševljaković, Hamdija –Kapidžić, Hamdija. “Podaci o tvrđavama u Derventi i Travniku iz početka XIX stoljeća.” Naše starine 4(1957), 211-212.
Kreševljaković, Hamdija. ”Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini”.
Djela Naučnog društva NR Bosne i Hercegovine, Odjeljenje istorijsko filoloških nauka, knj. 8(1957). Sarajevo, 1957.
Kreševljaković, Hamdija. Enciklopedija likovnih umjetnosti, Vol. II, JLZ,
Zagreb, 1962, 37, s.v. Derventa.
Kreševljaković, Hamdija. Izabrana djela I-IV. Sarajevo, 1991.
Lopašić, Rade. Bihać i bihaćka Krajina. Mjestopisne i poviestne crtice.
Zagreb, 1890, 1943².
Mirković, Petar. „Manastir Panađur (u petrovačkom kotaru).“ Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i hercegovine u Sarajevu 1(1889), sv. 1, 12-15.
Mujezinović, Mehmed. Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, vol. I-III,
Sarajevo, 1974-1982, Vol.I-III, Sarajevo, 1998².
Nikolajević, Ivanka. „Zvonici crkava u Koluniću i Jajcu.“ Starinar n.s.
20(1969), 249-254.
Pašalić, Esad. Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo,
1960, 10-12.
Pelidija, Enes. “O prilikama u Bosanskom ejaletu u prvih godina 18. stoljeća.”
Prilozi Instituta za istoriju godina 15 broj 16(1979), 197-204. Sarajevo.
Pelidija, Enes. “Prilike u Bosanskom ejaletu uoči tursko-mletačkog rata 17141718.“ Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda
pod turskom vlašću, Orijentalni institut. Sarajevo, 37(1987), 159-172.
Sarajevo, 1988.
210
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
Pelidija, Enes. Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira (16991718). Sarajevo, 1989.
Pelidija, Enes. „Bosanski ejalet od 1593. god. do Svištovskog mira 1791.
god.” U: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog
svjetskog rata. Izd. Bosanski kulturni centar. Sarajevo, 1998, 133-172.
Pelidija, Enes. Banjalučki boj iz 1737. g. – uzroci i posljedice. Sarajevo, 2003.
Roksandić, Drago. (ed.). Microhistory of the Triplex Confinium. International
Project Conference Papers 1 (Budapest, March 21-22, 1997). CEU Institute on Southeastern Europe. Budapest, 1998.
Roksandić, Drago. Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske
povijesti, 1500.-1800. (Triplex Confinium or on Borders and Regions of
Croatian History, 1500-1800.). Barbat. Zagreb, 2003.
Slukan, Mirela. Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma - Cartographic Sources for the History of the Triplex Confinium - Kartographische Quellen zur Geschichte des Triplex Confinium. Hrvatski državni
arhiv - Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest, Filozofski fakultet
u Zagrebu. Zagreb, 1999.
Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888
– 1988.
Vego, Marko. Naselja bosanske srednjevjekovne države. Sarajevo, 1957.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
211
Mirza Hasan Ćeman
Slika 1. Pregled značajnijih puteva, fortifikacijskih objekata, naseljenih mjesta i hanova na području prometnog pravca Ključ – Kulen Vakuf
Slika 2. Shematski prikaz zamišljenog razvoja Bosanskog Petrovca.
212
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
Tabela 1. Pregled geografskih koordinata i apsolutnih visina značajnih mjesta koja se spominju u članku.
Mjesto / topos tačka mjerenja
Bara
Bihać
Bilaj / Bjelaj
Bosanski Petrovac
Donje Bravsko =
Klenovac
Drvar
Gornje Bravsko =
Korokoš han
Jajce
Gornji i Donji
Kamičak
Han Glišo =
Anići (?)
Kapljuh
Ključ
Kolunić
Kulen Vakuf
Lanište
Mrkonjić Grad
Oštrelj
Prkosi
Pudin han =
Velagići
Sanica
Vrtoče
Lat. 44° 30' 59.60'' N
Lat. 44° 48' 53.65'' N
Lat. 44° 34' 51.86'' N
Lat. 44° 33' 12.54'' N
Long. 16° 23' 29.71'' E
Long. 15° 52' 19.3'' E
Long. 16° 11' 1.18'' E
Long. 16° 22' 4.66'' E
Visina nad
morem
666
226
733*/627
658
Lat. 44° 32' 49.97'' N
Long. 16° 36' 49.09'' E
743
Lat. 44° 22' 25.55'' N
Long. 16° 23' 8.07'' E
470
Lat. 44° 32' 56.33'' N
Long. 16° 34' 43.92'' E
795
Lat. 44° 20' 23.96'' N
Long. 17° 16' 2.49'' E
380
Lat. 44° 39' 22.85'' N
Long. 16° 46' 2.79'' E
394
Lat. 44° 33' 55.12'' N
Long. 16° 42' 27.53'' E
370
Lat. 44° 33' 55.04'' N
Lat. 44° 31' 59.23'' N
Lat. 44° 31' 18.99'' N
Lat. 44° 33' 42.10'' N
Lat. 44° 33' 15.03'' N
Lat. 44° 24' 58.43'' N
Lat. 44° 28' 33.40'' N
Lat. 44° 37' 0.5'' N
Long. 16° 26' 36.08'' E
Long. 16° 46' 48.19'' E
Long. 16° 20' 17.71'' E
Long. 16° 5' 20.73'' E
Long. 16° 39' 41.96'' E
Long. 17° 5' 6.17'' E
Long. 16° 24' 2.61'' E
Long. 16° 7' 1.42'' E
790
420*/258
665
302
747 -700**
580
1031
733
Lat. 44° 33' 21.20'' N
Long. 16° 44' 28.02'' E
390
Lat. 44° 37' 8.96'' N
Lat. 44° 38' 9.10'' N
Long. 16° 38' 56.69'' E 210
Long. 16° 10' 39.79'' E 663
** Visina na početku i kraju prijevoja
Lat.
* Visina stare tvrđave
Long.
Tabela 2. Pregled zračnih i putnih prostornih udaljenosti na području Zapadne Bosne značajnih za razumijevanje položaja Bosanskog Petrovca.
Polazna tačka
mjerenja: mjesto
Bara
Bara
Bara
Završna tačka mjerenja:
mjesto
Kapljuh
Kolunić
Oštrelj
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Zračna udaljenost u km
7,05
3,98
4,48
Udaljenost
najkraćim
putem u km
7,50
4
5
213
Mirza Hasan Ćeman
Bihać
Bilaj (Bjelaj)
Bilaj (Bjelaj)
Bilaj (Bjelaj)
Bilaj (Bjelaj)
Bilaj (Bjelaj)
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Donje Bravsko =
Klenovac
Donje Bravsko
Donje Bravsko
Donje Bravsko
Donje Bravsko
Gornje Bravsko =
Korokoš han
Ključ
Ključ
Ključ
Ključ
Kolunić
Kop(l)jenica /Anići
Lanište
Lanište
Lanište
Pudin han
Pudin han
Pudin han
214
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Kolunić
Kulen Vakuf
Prkosi
Vrtoče
Bara
Bilaj (Bjelaj)
Donje Bravsko = Klenovac
Drvar
Gornje Bravsko =
Korokoš han
Jajce
Kapljuh
Ključ
Kolunić
Kulen Vakuf
Lanište
Mrkonjić Grad
Oštrelj
Prkosi
Vrtoče
Gornje Bravsko =
Korokoš han
Kapljuh
Ključ
Pudin han
Sanica
48,72
14,25
13,15
8,56
6,57
6,08
4,72
14,25
19,62
20,17
50
15
15
15,5
7
6.5
5,4
15
22
26
16,81
19,5
75,34
6,17
32,50
4,24
22,19
23,23
59,02
9,08
21,30
17,56
94
7,5
38
4,5
30,5
25,5
66
10,4
23
21
2,73
3
13,49
13,05
10,16
8,51
14
16
11,5
9,5
Kapljuh
10,99
11
Kop(l)jenica
Lanište
Mrkonjić Grad
Pudin han = Velagići
Oštrelj
Sanica
Donje Bravsko = Klenovac
Gornje Bravsko = Korokoš han
Kapljuh
Gornji i Donji Kamičak
Lanište
Sanica
7,01
9,72
27,69
3,84
6,11
6,97
3,81
6,43
17,16
12,27
6,48
10,08
7,5
13
28
5
6,5
8
4
6,65
18
14
7
10,5
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Urbane intervencije osmanske vlasti na području zapadne Bosne i pitanje...
Tabela 3. Pregled zračnih i putnih prostornih udaljenosti između pojedinih
naselja i hanova na prometnom pravcu od Varcar Vakufa (Mrkonjić
Grad) preko Bosanskog Petrovca do sela Vrtoče.
Polazna tačka
mjerenja: mjesto
Bilaj (Bjelaj)
Bosanski Petrovac
Bosanski Petrovac
Donje Bravsko
Han Glišo = Anići
Han Glišo = Anići
Han Kapljuh
Ključ
Ključ
Ključ
Kokoroš han Gornje Bravsko
Lanište
Lanište
Lanište
Lanište
Pudin han
Pudin han
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Zračna udaljenost u km
Udaljenost
najkraćim
putem u km
6,08
6,5
17,56
6,17
21
7,5
2,73
3
7,01
2
6,17
7,5
2
7,5
7,01
7,5
9,72
3,84
13
5
Han Kapljuh
10,99
11
Donje Bravsko
Klenovac – istočni dio Donjeg
Bravskog
Kokoroš han - Gornje Bravsko
Han Kapljuh
Han Glišo = Anići
Kokoroš han - Gornje Bravsko
3,81
4
3
3,2
6,43
17,16
2
12,82
6,65
Završna tačka mjerenja: mjesto
Gladni han – Vrtoče (br. 5 na
slici 1)
Gladni han - Vrtoče
Han Kapljuh (br. 4 na slici 1)
Kokoroš han - Gornje Bravsko
(br. 3 na slici 1)
Ključ
Pudin han (br. 1 na slici 1)
Bosanski Petrovac
Han Glišo = Anići (br. 2 na
slici 1)
Lanište
Pudin han (selo Velagići)
2
215
Mirza Hasan Ćeman
216
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Pismo Muhammeda Prozorca Ibrahimu Oborčaninu
28-284:929 Prozorac Muhamed
Fikret Pašanović
PISMO MUHAMMEDA PROZORCA
IBRAHIMU OBORČANINU
Sažetak
Držeći nekom prigodom javno predavanje, Muhammed, muftija Akhisara (Prusca), izrekao je riječi za koje su neki od prisutnih shvatili da njima određuje stranu u
prostoru na kojoj se nalazi Uzvišeni Bog. Ibrahim iz Oboraca, bivši muftija Akhisara,
čuvši za te riječi, okarakterizirao ih je kao kufr (nevjerovanje) i otpadništvo od vjere.
Stoga muftija Muhammed piše svojevrsno otvoreno pismo svome prethodniku na
toj funkciji, tvrdeći da je krivo shvaćen i u deset tačaka dokazujući koliki je grijeh
nepravedno ga optuživati. Na osnovu istraživanja utvrđeno je da su akteri ove prepiske Muhammed Prozorac i Ibrahim Munib Akhisari.
Ključne riječi: Muhammed Prozorac, Ibrahim Munib Akhisari, Akhisar (Prusac), muftija, (otvoreno) pismo
Prilikom prikupljanja građe i proučavanja izvora za pisanje o Muhammedu Prozorcu i njegovom djelu ‫( منهاج النظام في دين اإلسالم‬Minhāğ an-niẓām
fī dīn al-islām, Islamski način postizanja poretka),1 naišli smo i na pismo
„Muhammeda, sadašnjeg muftije Akhisara (Prusca), Ibrahimu iz Oboraca,
bivšem muftiji Akhisara.“ Pismo se nalazi na fol. 87b u rukopisu broj 18-1
(broj 3790 u staroj zbirci) koji se čuva u Orijentalnom institutu u Sarajevu.2
Nalazi se odmah nakon prijepisa navedenog Prozorčevog djela, tako da nam
je ta činjenica dodatno privukla pažnju i probudila interesovanje. Ime i funkcija autora pisma sugerirali su da bi moglo biti riječi o Muhammedu Prozorcu,
koji za sebe navodi da je u svojoj plodnoj karijeri kadije, muftije, muderrisa
1
2
Fikret Pašanović, Muhamed Prozorac i djelo Plan društvenog poretka u islamu, neobjavljeni magistarski rad, odbranjen 12. oktobra 2011. na Fakultetu islamskih nauka u
Sarajevu, pred komisijom u sastavu prof. dr. Mehmed Kico, predsjednik, prof. dr. Fehim
Nametak, član, i prof. dr. Ismet Bušatlić, mentor i član.
Obrađen pod brojem 67 u Katalogu arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa
Orijentalnog instituta u Sarajevu, obradila Lejla Gazić, Orijentalni institut, Sarajevo,
2009., str. 65-66.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
217
Fikret Pašanović
i muvekkita, između ostaloga, bio i muftija u Akhisaru.3 Nažalost, pismo ne
sadrži nikakve druge biografske podatke autora niti primaoca.
Muhammed Prozorac je rođen u kasabi Prozor, gdje mu je otac
Muhammed ili Mehmed bio kadija. Godinu svoga rođenja nigdje ne spominje. Na osnovu činjenice da je iz Top-atan medrese u Livnu koju je pohađao4
otišao nakon 8. rebi’ul-evvela 1173. (29. 10. 1759.), može se pretpostaviti da
je rođen vjerovatno u periodu između 1735-1740. Dalje školovanje, pripravništvo (mulazemet) i prvo službovanje sežu od izlaska iz medrese do 1183.
(1769.) godine i on je vjerovatno krajem tog perioda bio muftija u Akhisaru
(Pruscu). Naime, u prijepisima nastalim te godine u Istanbulu, u domu Nebih
ef., naziva sebe bivšim muftijom Akhisara. Muhammed Prozorac se nakon
toga sljedeći put javlja prijepisima djela iz logike iz Zekeriyya medrese u
Istanbulu, nastalim 1193/94. (1779/80.), a potom u naredne dvije godine
boravi u kvartu Eyyub, gdje vrši dužnost naiba, pa kadije, na prijepisima
djela iz astronomije se potpisujući kao (bivši) muderris u medresi Vakfi Kebir,
odnosno Donji Vakuf, bivši muftija Akhisara i (bivši) muvekkit kadiluka Jajce.5 Nakon ovog perioda slijedi dugi period „šutnje“ od čak 20 godina, nakon
kojeg se Muhammed Prozorac posljednji put oglašava podacima o sebi u
svome djelu Minhāğ an-niẓām fī dīn al-islām, čiji nastanak i predavanje sultanu Selimu III i šejhul-islamu Omeru Hulusiju datira 1215/1216. (1800/1802.)
godine. Prema nekim podacima, umro je 1812. godine, a prema drugim 1241.
hidžretske godine (1825/26). Kao što se vidi iz ovog kratkog podsjećanja na
njegovu biografiju, Prozorac je vršio mnoštvo funkcija, od kojih je najznačajnija svakako ona kadijska u istanbulskom kvartu Eyyub, jer je taj kadiluk bio
izuzetno visoko rangiran. Spomenuto djelo, kojim se na primjeren način želio
uključiti u reformske procese, napisao je kao sažetak djela više autora, među
kojima su Hasan Kafi Pruščak, Imam Gazali, Muhammed b. Pir Ali Birgevi
(Birgivi), Nedžmuddin Kubra i dr. Djelo tretira širok dijapazon tema, među
3
4
5
218
Detaljnije o Muhammedu Prozorcu vidjeti u našem magistarskom radu, iz kojeg su
preuzeti svi ovdje navedeni podaci o njemu. Značajniji radovi o njemu, doduše više o
njegovom djelu, također su Mehmed Handžić, Rad bosanskohercegovačkih muslimana
na književnom polju, Izabrana djela, knjiga I – Teme iz književne historije, priredio Esad
Duraković, Ogledalo, Sarajevo, 1999., str. 308-451.i Omer Mušić , „Minhāgu-n-niẓām fī
dīni-l-islām od Muhameda Prozorca,“ Prilozi za orijentalnu filologiju, knjiga V, Orijentalni institut, Sarajevo, 1954/55, str. 181-198.
Hivzija Hasandedić, „Jedan rukopis Muhammeda Prozorca,“ Anali Gazi Husrev-begove
biblioteke, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, knjiga X-XVI, 1990., str. 191-195.
Rukopisi iz ovog perioda predstavljeni u Ahmed Mehmedović, „Novi podaci o
Muhammedu-ef. Prozorcu i njegovom djelu“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Gazi
Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, knjiga XXIII-XXIV, 2005., str. 85-91.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Pismo Muhammeda Prozorca Ibrahimu Oborčaninu
kojima su centralne bogobojaznost i pravednost i načini njihovog postizanja,
a sačuvano je u dva prijepisa.6
S druge strane, primalac pisma je i u zaglavlju i u tekstu označen kao Ibrahim iz Oboraca, bivši muftija Akhisara. Istraživanjem smo ustanovili da je, u
periodu u kojem je živio i djelovao Muhammed Prozorac, svoj Pravni zbornik
sačinio Ibrahim Munib Akhisari.7 Rođen je u Oborcima kod Donjeg Vakufa,
vjerovatno u prvoj deceniji 18. stoljeća. Ovlašten je da može vršiti dužnost
muftije Livna 1175/1761. godine, a godinu dana kasnije izdaje prvu fetvu
kao muftija Akhisara. Na toj dužnosti je bio i koncem 1765. godine, kada u
već spominjanoj livanjskoj medresi završava svoj Zbornik. U Medžmu’i broj
510/487 koja se čuvala u Orijentalnom institutu u Sarajevu, u IV cjelini, na
L. 12b, nalazio se arz stanovnika kadiluka Akhisar na njegove loše postupke,
lažne optužbe nevinih ljudi, želju za bogaćenjem i podmitljivost, te vrijeđanje učenih i uglednih ljudi, zbog čega je smijenjen sa muftijske dužnosti i
postavljen za imama u Oborcima kod Donjeg Vakufa.8 Iz njegovog Zbornika
se može vidjeti da je vršio i dužnost ders-i amma, držanja javnih predavanja,
a kao imam u Oborcima posljednji put se spominje 1194/1780. Umro je u
Oborcima i njegov kabur se nalazi uz tamošnju džamiju.
Očito je da se na osnovu dostupnih, iako oskudnih podataka može uspostaviti vremenski slijed između Ibrahima Muniba Akhisarija (Oborčanina)
i Muhammeda Prozorca, tako da se sa velikim stepenom sigurnosti može
ustvrditi da je prvi primalac, a potonji pošiljalac ovog pisma.
INTEGRALNI TEKST PISMA
Od Muhammeda, sadašnjeg muftije Akhisara, Ibrahimu iz Oboraca
(‫)أبورچه‬, bivšem muftiji Akhisara
Hvala neka je Allahu, Gospodaru svjetova, salavat i selam našem ugledniku Muhammedu, njegovoj rodbini i svim ashabima.
A potom:
6
7
8
Pored spomenutog prijepisa iz Orijentalnog instituta u Sarajevu, drugi se nalazi u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, gdje je prenesen iz Elči Ibrahim-pašine medrese
u Travniku. Vidjeti Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak
četrnaesti, obradio Osman Lavić, Al-Furqan, London, Rijaset IZ u BiH - GHB, Sarajevo,
2005., str. 244-245.
Za više detalja o njemu i Zborniku vidjeti Salih Trako, „Ibrahim Munib Akhisari i njegov
Pravni zbornik,“ Prilozi za orijentalnu filolofiju, 28-29/1978-79., Orijentalni institut,
Sarajevo, 1980., str. 215-245. Podaci o njemu koji slijede preuzeti su iz ovog rada.
Navedeno prema Salih Trako i Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta –
lijepa književnost, Orijentalni institut, posebna izdanja XX, Sarajevo, 1997., str. 288.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
219
Fikret Pašanović
Ibrahime iz Oboraca,9 bivši muftijo u Akhisaru! Nakon dova koje dolikuju ljubavi prema tebi (‫)الدعوات الالئقة لمودتك‬: Pošto sam ranije savjetovao ljude
(‫)لما كنت ناصحا للناس‬, ti si potom izvijestio kao da si čuo od mene riječi kojima
određujem Allahu stranu (‫ )طرف‬u prostoru, pa si rekao onima koji su bili (prisutni kod tebe) da je on (tj. ja) Allahu utvrdio stranu na kojoj se nalazi (‫أثبت‬
‫ – )طرف الله‬a Allah je čist od toga da se nalazi na nekoj od 6 strana – pa je to
kufr. Nije mi poznato da sam to rekao, već sam rekao u prenesenom smislu
(‫)من طرف المعنوي‬. Naprotiv, ti si mene potvorio. Ako sam to i rekao, želio sam
izraziti stranu u prenesenom smislu, što ne uslovljava da se postane kafir. Kod
mene je to metafora (‫)مجاز‬, a ako je kod tebe pravo značenje, onda spadaš u
neznalice. Zar ne vidiš da autor „Muẖtaṣara,“10 objašnjavajući predikaciju
(‫)اإلسناد‬, veli da su riječi „Proljeće je učinilo da izraste raznovrsno bilje“
(‫ )أنبت الربيع البقل‬za vjernika metafora, jer on nije uvjeren u njihov izvanjski
smisao pošto dolaze od nekoga ko priznaje Božiju jednoću, a te riječi imaju
doslovno značenje kod neznalica. Riječi kojima se spominje Allahov smjer
ne povlače nužno kufr ukoliko onaj ko ih je izgovorio nije podrazumijevao
njihovo doslovno značenje. Da je tako, onda bi postao nevjernik svako ko
prouči ajete: On je Allah na nebesima i na Zemlji,11 Milostivi, na Prijestolju
se uzdigao,12 Allahova ruka je iznad ruku njihovih!13 i njima slične, pa na
dunjaluku ne bi ostao musliman. Ako kažeš da je to greška, odgovaram da u
tome nema greške po onima koji znaju njegovo tumačenje (‫)عند من يعلم تأويله‬,
za što su dokaz ovi ajeti, jer se za njihovo učenje dobija nagrada. Ako bismo
i prihvatili da su (ove riječi) greška, šta je onda sa tvojim riječima da su kufr,
jesu li one ispravne? Nikako, u njima je mnoštvo pogrešaka:14
Prvo: Ako nisam rekao, ti si me potvorio, a potvora je laž, a namjerna
laž je haram, za što su dokaz riječi Uzvišenog: I izbjegavajte što više govor
neistiniti!15
9
10
11
12
13
14
15
220
Autor ispred imena Ibrahim za dozivanje pogrešno koristi česticu „ayyuhā“ (‫)أيها اإلبراهيم‬
koja se koristi kod vokativa sa određenim članom, pa imenu Ibrahim dodaje određeni
član, iako po pravilu i lična imena koja u sebi imaju određeni član (poput El-Hasan) gube
taj član u vokativu, te se uz njih koristi čestica „yā“ (‫)يا‬.
Ustanovili smo da se radi o djelu ‫ مختصر المعاني‬čiji je autor Saʻduddīn Masʻūd b. ʻUmar
at-Taftāzānī. Za navedeni podatak vidjeti 1411 ،‫ قم‬،‫ دار الفكر‬،‫ مختصر المعاني‬،‫سعد الدين التفتزاني‬
، ‫ هـ‬str. 40.
Al-Anʻām, 3. Ajeti su dati u prijevodu Besima Korkuta, izuzev gdje je autor imao u vidu
drugačije značenje; u tom slučaju prijevod je naš.
Ṭāhā, 5. Kod Korkuta: „Milostivi, vlada svemirom svim.“
Al-Fatḥ, 10.
Autor za grešku koristi riječ ‫( خطأ‬pogrešno pisanu kao ‫)خطاء‬, a kao množinu za nju
umjesto ‫ أخطاء‬koristi ‫ خطايا‬koja je množina riječi ‫ خطيئة‬koja označava grijeh.
Al-Ḥağğ, 30.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Pismo Muhammeda Prozorca Ibrahimu Oborčaninu
Drugo: Ako sam to rekao, smjerao sam preneseno značenje, a ti si mi
imputirao doslovno značenje, te si o meni imao loše mišljenje i osumnjičio
si me, a to je haram, za što su dokaz riječi Uzvišenog: Neka sumnjičenja su,
zaista, grijeh.16
Treće: Ogovorio si me, jer si mi govorio iza leđa, a ogovaranje je grijeh,
čemu su dokaz riječi Uzvišenog: I ne ogovarajte jedni druge!17
Četvrto: Ispoljio si mržnju i zavist prema meni, što je haram po Gazaliju
(sic!), a za što su dokaz riječi Uzvišenog: Ili bi ljudima na onome što im je
Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli.18
Peto: Za koliko ljudi ćeš biti uzrok da me ogovaraju, pa će se ogriješiti, a
ti ćeš im biti saučesnik! Dokaz tome su riječi Uzvišenog: ...a ne sudjelujte u
grijehu i neprijateljstvu!19
Šesto: Govoreći to, uzrokovat ćeš da ljudi upadnu u poremećaj i rasulo
(‫)اختالل‬, što je smutnja, a dovoljne su ti glede njene pogubnosti i griješnosti
riječi Uzvišenog: A smutnja je gora od ubijanja!20
Sedmo: Pokazao si da ne spadaš u pripadnike sunneta i zajednice (‫أهل السنة‬
‫)و الجماعة‬, jer je jedan od uvjeta pripadnosti njima da se niko od sljedbenika
kible (‫ )أهل القبلة‬ne proglašava nevjernikom, kako to stoji u akaidskim djelima.
Osmo: To je želja za pokazivanjem (rijaluk, ‫)الرياء‬, jer si to rekao kako
bi pridobio ljudska srca i kako bi pokazao učenost i upućenost, a ne kako bi
istinu iznio na vidjelo. Rijaluk je haram, na što ukazuju riječi Uzvišenog: A
naređeno im je samo da se iskreno klanjaju Allahu.21
Deveto:22 Namjeravao si dokazati svoje preimućstvo a želio mene
posramiti,23 na što ukazuje tvoje očito stanje, a što je ishodište oholosti, a
glede njene pokuđenosti dovoljne su ti riječi Uzvišenog: Tako Allah pečati
srce svakog oholog i nasilnog,“24 „On odbi, uzoholi se i postade nevjernik.25
Deseto: Tvoje riječi on je postao nevjernik i otpadnik upućuju na to da si
ti zadovoljan mojim kufrom i otpadništvom, utječemo se Uzvišenom Allahu,
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
Al-Huğurāt, 12.
Isto.
An-Nisā’, 54. U pismu greška u teksta ajeta, umjesto ‫ على ما‬stoji ‫بما‬
Al-Mā’ida, 2.
Al-Baqara, 191. Kod Korkuta: „A zlostavljanje je teže od ubijanja!“
Al-Bayyina, 5. Kod Korkuta: „a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu
iskreno ... vjeru ispovjedaju.“
Greška u pisanju, umjesto ‫( التاسع‬deveto) stoji ‫( السابع‬sedmo)
Greška u pisanju, umjesto ‫ تخجيلي‬stoji ‫تخجيلني‬
Ġāfir (Mu’min), 35.
Al-Baqara, 34. Kod Korkuta: „...ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik.“
ANALI GHB 2011; 40 (32)
221
Fikret Pašanović
jer si time zadovoljan, pa si rekao drugima da je on postao nevjernik i odmetnuo se. Da time nisi zadovoljan, to ne bi rekao drugima, nego bi mene pitao:
„Šta si time htio (reći)?“ Zadovoljstvo tuđim otpadništvom i kufrom je kufr,
pa trebaš izvršiti oba obnavljanja ( ‫ تجديدان‬tj. obnoviti vjerovanje izgovorajući
kelime-i šehadet, odnosno oba njegova dijela).
U njemu (onome što si rekao) mimo ovih grešaka ima mnogo drugih. Ako
je u mojim riječima bilo greške, u tvojima je bilo više. A Allah najbolje zna
šta je ispravno. Završeno.
Pismo je napisano na arapskom jeziku, sa ponekom nevještom rečenicom
i konstrukcijom (što je zadržano i u prijevodu) i nekoliko pravopisnih grešaka, za koje se ne zna da li su autorove ili prepisivačeve. Obzirom da je pismo
nastalo kao odgovor na ozbiljne optužbe, logično je da ne bude upućeno samo
onome na koga je naslovljeno, već da bude u funkciji otvorenog pisma, kako
bi se javno izrečene optužbe na isti način i pobile. Stoga je moguće da je
pismo bilo ne samo u sklopu rukopisa iz kojeg je prepisano Prozorčevo djelo,
već i da je nezavisno cirkuliralo u određenim krugovima. Sklonost Ibrahima
Muniba da vrijeđa učene i ugledne ljude, spomenuta u navedenom arzu, samo
dodatno potvrđuje da je pismo upućeno njemu. Pismo nam također otkriva
da je muftija, u ovom slučaju Muhammed Prozorac, povremeno ili redovno
držao javna predavanja, odnosno vazove ili nasihate, tako da je na jednom
od njih izrekao tvrdnje koje su iskorištene za optužbe protiv njega. On se ne
trudi previše da dokaže šta je tačno rekao i šta je pri tom imao na umu, već je
zaokupljen time da dokaže pogrešnost načina na koji ga je Ibrahim iz Oboraca
olahko optužio za nevjerovanje i otpadništvo, umjesto da u direktnom sučeljavanju sa njim sazna pravu istinu i potom iznese eventualne zamjerke. Autor
pisma pri svemu tome navodi kur'anske dokaze, a citira npr. i Saʻduddīn
Masʻūd b. ʻUmar at-Taftāzānīja, čija djela Prozorac prepisuje još kao učenik
medrese u Livnu. Zanimljivo bi bilo svakako pronaći i istražiti i eventualne
druge slučajeve ovakvih pisama naše uleme i kulturu dijaloga i polemike u
njima, kao što bi interesantno bilo istražiti korištenje arapskog jezika u ovom
pismu i u djelima nastalim na našim prostorima u ovom relativno kasnom
periodu Osmanskog carstva.
222
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Pismo Muhammeda Prozorca Ibrahimu Oborčaninu
Summary
A LETTER OF MUHAMMAD PROZORAC TO IBRAHIM OBORČAK
While advising people on an occasion, Muhammad, Mufti of Akhisar
(Prusac), Bosnia, used words understood by someone in the audience as
determining Almighty God in spatial terms. Ibrahim from Oborci, the former
Mufti of Akhisar, having heard about this utterance, characterized the alleged
words as kufr (disbelief) and apostasy. Defending himself from false accusations, Mufti Muhammad wrote a sort of open letter to his predecessor in
office. Arguing that he was misunderstood, he proves in ten points how great
a sin it is to accuse him unjustly. Our research has found that the actors of
this correspondence are Muhammed Prozorac and Ibrahim Munib Akhisari.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
223
Fikret Pašanović
224
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
091(497.6 Gornji Vakuf)“14/19“
Ahmed Mehmedović
GORNJOVAKUFSKI PREPISIVAČI
ORIJENTALNIH RUKOPISA
Sažetak
U periodu osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, od 1463. do 1878. godine, u
našoj zemlji djelovalo je više stotina prepisivača orijentalnih rukopisa, od kojih se
neki mogu označiti kaligrafima. Većina prepisivača djelovala je u centrima poput
Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Travnika, ali su i manje sredine dale značajne poslenike na tom polju, pa tako i Gornji Vakuf (Uskopje, Uskoplje). S obzirom na brojnost
prepisiviča i kvaleteta njihovih rukopisa skoro da bi se moglo govoriti o "gornjevakufskoj prepisivačkoj školi".
U ovom radu zastupljeni su nama poznati prepisivači orijentalnih rukopisa iz
Gornjeg Vakufa, evidentirani i opisani njihovi rukopisi koji su nam bili dostupni,
naročito oni iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. U Gornjem Vakufu djelovalo je više od pedeset prepisivača orijentalnih rukopisa od kojih smo izdvojili
dvadeset i jednog, a ostale, manje značajne, samo spomenuli. Među njima je bilo prepisivača koji su imali veoma lijep rukopis, koji su ukrašavali neke svoje radove i koji
se mogu pridružiti kategoriji prepisivača koje možemo označiti kaligrafima. Takvi
su bili: Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić Uskopjevi, Sulejman ibn Muhammed,
Muhammed Rušdi ibn Derviš Husejn Hadžiabulić, Abdullah ibn Salih, Šit-efendija
Ruždić...
Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić bio je kaligraf sa diplomom, a bio je učenik
u kaligrafiji Ismaila Zihnija Konjičanina, a ovaj učenik Egipćanina koji je živio u
Sarajevu, Hasana al-Vefaija al-Misrija.
Najraniji nama poznati prepisivač iz Gornjeg Vakufa bio je Husejn, mu'allim,
koji je 1605. godine prepisao djelo Hasana Kafije Pruščaka Hadiqa as-sala. Neki
gornjevakufski prepisivači djelovali su i tokom 19. stoljeća.
Ključne riječi: Gornji Vakuf, rukopisi, prepisivači, Uskopje.
Tokom osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini i neposrednoj okolini
djelovalo je mnogo prepisivača rukopisa na orijentalnim jezicima, a nekoliko
desetina njih mogu se okarakterizirati i kao kaligrafi. Kao što je poznato, prvi
rukopisi na našem tlu nastali su oko polovine 15. stoljeća. Od tada pa doskora
trajala je živa prepisivačka aktivnost na našim prostorima. Naši kaligrafi i
ANALI GHB 2011; 40 (32)
225
Ahmed Mehmedović
iluminatori dali su značajan doprinos islamskoj kaligrafiji i iluminaciji1 bez
koje se, opet, ne može ni zamisliti ukupna svjetska umjetnost. Razumije se,
najviše rukopisa nastalo je u centrima poput Sarajeva, Mostara, Banje Luke,
Travnika, ali su se, nenadano, i neke manje sredine izdvojile kao centri kaligrafske i prepisivačke djelatnosti u nas. Spomenut ćemo samo neke od njih:
Trebinje, Ljubinje, Livno, Duvno, Tešanj, Zvornik, Prusac, Gračanica, Gradačac, Maglaj, Jajce, Gornji Vakuf.
Gornji Vakuf nemoguće je zaobići kad je u pitanju kaligrafija i prepisivanje orijentalnih rukopisa, skoro da bi se moglo govoriti i o gornjovakufskoj
kaligrafskoj školi. U toj bosanskoj kasabi djelovalo je više od trideset prepisivača rukopisa na sva tri orijentalna jezika, od kojih neke možemo svrstati i u
bosanskohercegovačke kaligrafe.2 O njima će u ovom radu biti riječi. Neki od
njih su svoje rukopise ukrašavali 'unvanima i arabeskama te su, na taj način,
dali doprinos našoj likovnoj umjetnosti. Većina rukopisa koji će ovdje biti
spomenuti čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci što dodatno uvećava
našu obavezu da o njima pišemo.
Za pretpostaviti je da je većina od njih pohađala medrese, neki Gazi
Husrev-begovu ili Gazi Husrev-begov hanikah, a neki lokalne medrese poput
Lončarice u Travniku, Miralemove u Donjem Vakufu i druge. Samo za jednog
od njih znamo da je kaligraf s diplomom i da je učio pred Ismailom Zihnijem
Konjičaninom, al-Vafāʼījevim učenikom. Riječ je o Sulāymānu b. Ibrāhīmu
Ḥağiabūlīju (Hadžiabuliću), plodnom gornjovakufskom kaligrafu i prepisivaču orijentalnih rukopisa.
1
2
226
Da spomenemo samo neke: Abdurrahman Hattat, kaligraf iz druge polovine 16. stoljeća,
djelovao u Istanbulu, Ferhad Bošnjak, minijaturista s kraja 16. stoljeća, Hasan Bošnjak,
minijaturist iz 16. stoljeća, Iskender-i Bosna, minijatursit s kraja 16. stoljeća, Kasim
Bošnjak, minijaturist iz sredine 16. stoljeća, Mehmed Bošnjak, minijaturist iz sredine 16.
stoljeća, Osman Nakaš, najbolji osmanski minijaturista iz 16. stoljeća, sa 110 minijatura
ulustrirao Hunernamu, djelo u kojem je prikazan život i djelovanje sultana Sulejmana
Veličanstvenog, Sinan, sin Muhammedov Bošnjak, prepisao Hunernamu 1584. godine,
Nesuh Matrakči, pisac i minijaturista iz 16. stoljeća, Salih Fahir, kaligraf i pjesnik iz 18.
stoljeća, djelovao kao pisar u dvorskoj kancelariji u Istanbulu, Šaban (Ejjubi Mu'ezzini),
istaknuti kaligraf ta‘līq pisma iz 17. stoljeća i drugi. Svi su oni djelovali u Istanbulu.
Vidi o njima: Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj
Carevini, Zagreb, 1931; Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Sarajevo, 1967. i dr.
O gornjovakufskim kaligrafima i prepisivačima orijantalnih rukopisa pisali su:
Đoko Mazalić u djelu Leksikon umjetnika BiH, (Sarajevo, 1967.); M. Hadžijahić-M.
Mujezinović, u radu Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u formiranju Gornjeg
Vakufa, (Gornji Vakuf 1971); Hajrudin A. Haračić u monografiji Gornji Vakuf, (Sarajevo,
2004) i drugi.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
Husejn, muallim
Najraniji nama poznati gornjovakufski prepisivač jeste Ḥusayn, mu‘allim.
On je 1612. godine prepisao komantar djela o namazu Ḥadīqa aṣ-ṣalā (allatī
hiya raʼīs al-ʽibādāt) Ḥasana Kāfīje Pruščaka, pisan na arapskom jeziku.
Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R-4579-2). U istom
kodeksu nalazio se i Prušačkov autograf djela Nūr al-yaqīn fī uṣūl ad-dīn iz
1605. godine.3
Omer, sin Jusufov, Karadža Uskopjevi
‘Umar b. Yūsuf Qarağa Iskopyalī (Gornjovakufljanin) živio je i djelovao
polovinom 18. stoljeća. Prepisivao je djela iz sintakse arapskog jezika. Poznata su nam dva njegova rukopisa iz 1756. godine.
- Prvi rukopis predstavlja poznato djelo iz sintakse arapskog jezika Izhār
al-asrār autora Muḥammada ibn Pīra ‘Alīja al-Birġiwīja, a drugo:
-Ṭabīb al-mubtadīn Muḥammada ibn Yūsufa Čalabīja Fojničanina (u.
1769) iz iste oblasti. Prvo djelo je na arapskom, a drugo na turskom jeziku.
Kodeks se nalazio u Orijentalnom institutu u Sarajevu, uništen tokom rata,
R-1750/1-2.4 Autograf ovog djela čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci,
R-3365-2.5 Autor ga je počeo pisati i završio u Medini 1748. godine. Kao što
se vidi, ‘Umar ibn Yūsuf djelo je prepisao osam godine kasnije, još za života
autora.
Mehmed Handžić je ovog prepisivača identificirao kao: Omer, sin Jusufov, zvani Karadžić iz Bugojna.6
Šit efendija Ruždić (Šit efendija)
Šīt efendīja Ruždić (Šit efendija) je naš kaligraf i iluminator iz druge
polovine 19. stoljeća. Rodom je iz Gornjeg Vakufa, gdje je u početku i djelovao kao kaligraf. Ukrašavao je svoje rukopise veoma lijepim dekoracijama u boji. Nakon njegove smrti, neki njegovi rukopisi poklonjeni su Gazi
Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Ovog kaligrafa Muhammed Hadžijahić
i Mehmed Mujezinović poistovjećuju s Muhammedom Rušdijem Hadžia3
4
5
6
Amir Ljubović, Jedan autograf Hasana Kafija Pruščaka, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79.,
str. 123-124; Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo,
1988., knj. II, str. 37.
Muhamed Ždralović, op. cit. knj. I, str. 178, knj. II, str. 175.
Mustafa Jahić, Katalog GHB, sv. VI, str. 36-37.
Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1933.,
str. 71-72
ANALI GHB 2011; 40 (32)
227
Ahmed Mehmedović
bulićem, također Gornjovakufljaninom.7 Đoko Mazalić o njemu piše na dva
mjesta, jedanput ga imenuje ovako, a drugi put ga označava prezimenom
Hadžijahić i kaže da je starenik porodice Šit-efendića Ruždića.8 Smatramo
da nije riječ o istom kaligrafu jer je Šit-efendija, prema pisanju Hadžijahića
i Mazalića, ukrašavao svoje rukopise, a Muhammed Rušdi nije. Rukopis
Muhammeda Rušdija je prepoznatljiv i ne može se zamijeniti s rukopisima
drugih prepisivača. Spomenuti istraživači nisu naveli pojedinačno nijedan
Šit-efendijin rukopis niti nam je neki njegov rukopis poznat iz kataloga, ali
ga, ipak, nismo mogli izostaviti u ovom radu.
Ibrahim, sin Sulejmanov, Uskopjevi
Ibrāhīm b. Sulaymān Uskopyawī, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz
Gornjeg Vakufa iz 18. stoljeća. Rođen je u Gornjem Vakufu krajem 17. ili
početkom 18. stoljeća. Mogao je imati dvadesetak godina kad je 1721. godine
boravio u hanikahu Mir Husrem, kako piše u rukopisu a mi vjerujemo da bi
ovo trebalo čitati Mir Husrev (Mīr Ḫusraw), kako je Gazi Husrev-beg ponekad oslovljavan. Uzmemo li da je ovo tačno, onda je Ibrāhīm ibn Sulaymān
pohađao Gazi Husrev-begov hanikah u Sarajevu, što bi ukazivalo i na njegove
sufijske sklonosti. Pretpostavljamo da i on potječe iz porodice Hadžiabulić,
a možda je bio čak i otac kaligrafu Sulaymānu b. Ibrāhīmu Hadžiabuliću.
Poznato je da su u mnogim porodicama nadijevana ista imena i tako se prenosila generacijama.
Prepisivao je djela na arapskom i turskom jeziku. Poznata su nam tri
njegova prijepisa, a sva tri se čuvaju u Orijentalnoj zbirci HAZU u Zagrebu,
R-1763 i R-1759/1-2. Evo tih rukopisa:
- Al-Muqaddima fī aṣ-ṣala, djelo o namazu, autora Abū Layṯa
as-Samarqandīja, na arapskom jeziku. Ibrāhīm ga je prepisao 1721. gdine u
spomenutom hanikahu, lijepim nasẖi pismom.
- Aḥādīṯ, zbirka hadisa, neutvrđenog sakupljača, na arapskom jeziku,
pisana, također, nasẖi pismom.
- Fatāwā, zbirka fetvi, neutvrđenog autora, na turskom jeziku, pisana
nasẖi pismom. Za ova dva rukopisa nije navedeno mjesto i vrijeme prijepisa.9
Da li je Ibrāhīm-efendīja eventualno autor Zbornika fetvi i priređivač Zbirke
hadisa teško je utvrditi. Možda se bavio kadijskim pozivom, što je iziskivalo
sakupljanje fetvi radi vlastite prakse.
7
8
9
228
M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije... , op. cit., str. 33.
Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Sarajevo, 1967., str. 53, 133.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 121.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
Sulejman, sin Ibrahimimov, Hadžiabulić, Uskopjevi
Sulaymān b. Ibrāhīm Hadžiabulić Uskopyawī, istaknuti je bosanski kaligraf i prepisivač rukopisa s kraja 18. i početkom 19. stoljeća. Najplodniji je
prepisivač rukopisa od njih tridesetak iz tog kraja.10 Prepisivao je Kur’ān,
djela iz šerijatskog prava, ahlaka, udžbenike, djela iz sintakse arapskog jezika, rječnike, en'ame. Njegovi se rukopisi danas nalaze u HAZU u Zagrebu, u
Orijentalnom institutu su uništeni tokom rata, Gazi Husrev-begovoj biblioteci
u Sarajevu, Arhivu srednje Bosne u Travniku i nekim privatnim bibliotekama
u Sarajevu. Prepisivao je u vremenu od 1781. godine kada je bio u Hanikahu
u Sarajevu, pa do 1812. godine, dakle, više od 30 godina. U kaligrafiji je bio
učenik poznatog kaligrafa Ismā‘īla Ḏihnīja Konjičanina.11
Najviše rukopisa prepisao je u Gornjem Vakufu, dok za neke rukopise
nije navedeno mjesto prijepisa. Njegovi su rukopisi rađeni kaligrafski, uglavnom nasẖi pismom, a neki su ukrašeni 'unvanima. Neka je djela prepisivao
više puta, a samo Kur’ān najmanje 24 puta. U HAZU u Zagrebu, osim više
rukopisa, nalazi se i nekoliko levhi ispisanih ṯuluṯ pismom od ovog kaligrafa.12
Evo, hronološkim redom, do danas poznatih rukopisa koje je prepisao:
- Al-Qaṣīda an-nūniyya, spjev o vjerovanju, na arapskom jeziku, autora
Ḥiḍr-bega ibn Ǧalāluddīna, prepisan 1781. godine.
- Komentar na arapskom jeziku spjeva o vjerovanju Ḫayr al-qalāʼid šarḥ
Ǧawāhir al-ʽaqāʼid, autora šejha ‘Uṯmāna al-‘Uryānīja, prepisan u isto vrijeme. Ova dva djela činila su kodeks R-4328/1-2, koji je uništen u posljednjem
ratu.13
- U kodeksu R-5486 Gazi Husrev-begove biblioteke prvo djelo predstavlja Sulaymānov prijepis popularnog perzijsko-turskog rječnika Tuḥfa-i Šāhidī,
autora Ibrāhīma Šāhidīja (u. 1550). Rukopis je sačinjen 1786., u obimu od 86
stranica manjeg formata, urađen veoma lijepim vokaliziranim nasẖ pismom,
crnom tintom, samo su neki znakovi i brojevi pisani crvenom tintom.14
10 M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije ... op. cit. str. 31-32; Muhamed Ždralović,
op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 215-217.
11 Ismā‘īl Ḏihnī Konjici (Mehmedefendić) Sarāyī, učenik kaligrafa Ḥasan-efendīje
al-Wafāʼīja al-Miṣrīja. Rođen je oko 1750. godine, porijeklom iz Konjica, ali se zna da
je kasnije živio u Sarajevu. Pohađao je, sa još nekoliko naših darovitih ljudi, kaligrafsku
školu Egipćanina Ḥasana al-Wafāʼīya al-Miṣrīya, koji je živio u Sarajevu gdje je i umro
1770. godine. Prepisao je više djela, a njegov veoma lijepi prijepis An‘āma čuva se u
Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-8075. (vidi: Muhamed Ždralović, ... op. cit.
knj. I, str. 292, knj. II, str. 243; Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. XI, str. 580; Osman Lavić,
Katalog GHB, sv. XIV, str. 118, 177-179.
12 Muhamed Ždralović, op. cit. II, str. 293
13 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 215.
14 Fehim Nametak, Katalog GHB, sv. 4, str. 419.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
229
Ahmed Mehmedović
- Njegov rukopis Kur’āna nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci
(R-26). Sastoji se od 614 stranica srednje veličine, pisan je veoma lijepim
nasẖi pismom, ali je prilično oštećen vlagom. Prve dvije stranice ukrašene su
ornamentima u boji, ali su od vlage skoro potpuno uništene. Ajeti su rastavljeni zlatnim tačkama, znakovi za čitanje i istaknute riječi pisane su crvenom tintom, a osnovni tekst crnom. Stranice su obrubljene debljom zlatnom linijom
i sa tri tanke crne linije. Povez je kožni, također oštećen. Na kraju rukopisa
ispisana je bilješka da je je ovaj Kur’ān prepisao 1787. godine Sulaymān ibn
Ibrāhīm Uskopyāwī (Gornjovakufljanin).15
- Godine 1790. Sulaymān je prepisao dvije kraće rasprave, autora Šejha
Alija, (Šayẖ‘ Alī), vjerovatno Vaiz Ali-efendije, mostarskog i blagajskog
muftije. Prva je na turskom jeziku Ṣadaqa risālasī (Rasprava o milostinji), a
druga na arapskom s prijevdom na turski jezik, Raprava o uputi vladarima,
emirima i kadijama u državnoj upravi, na turskom jeziku. Tu je i kraća Zbirka
stihova na turskom jeziku među kojima je i Pjesma o proljeću Zejnil-bega iz
Foče. Rukopis je sačinjen na pedesetak stranica srednjeg formata krasnim
nasẖi pismom. Rukopis ove Mağmū‘e čuvao se u Orijentalnom institutu u
Sarajevu, br. 487/1-3.16
- U Arhivu Srednje Bosne u Travniku (R-25) nalazi se njegov prijepis
djela Tarğama al-Wiqāya, prevodioca šejha Muḥammada ibn ‘Umara Qurdīefendīje, na turskom jeziku, prepisan 1791. godine.17
- Sljedeći njegov rukopis koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-1333) jeste prijepis popularnog fikhskog djela Multaqā al-abḥur od
Ibrāhīma al-Ḥalabīja (umro 1549). Prepisan je lijepim nasẖi pismom na 370
stranica srednje veličine, u razmaknutim redovima, mjestimično vokaliziranim. U vrhu prve stranice je jednostavniji 'unvan u pretežno zlatnoj boji. Prve
dvije stranice obrubljene su širom zlatnom i plavom linijom i tanjim crnim,
a ostale stranice jednom crvenom linijom. Na širokim marginama ima dosta
komentara pisanih lijepim, sitnim ta‘līqom rukom našeg prepisivača. Na
margini pretposljednje stranice stoji bilješka da je djelo prepisao u Gornjem
Vakufu (Waqf-i bālā) 1793. godine Sulaymān ibn Ibrāhīm.18
Godine 1795. prepisao je tri djela na turskom jeziku:
- Aḥlāq-i Aḥmadī ili Aḥlāq-i Kāšifī tarğamasī, vjersko-filozofski sastav
protkan stihovima, autora Aḥmada ‘Uṯmān-zādea.
- Talẖīṣ an-naṣāʼiḥ, izvod iz djela Naṣīḥa al-mulūk, istog autora.
15
16
17
18
230
Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 26.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 216.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 216.
Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. II, str. 489
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
- Zubda al-asmār, skraćeni prijevod djela Anwār-i Suhaylī, posvećenog
sultanu Ahmedu, istog autora. Ova tri djela sačinjavaju kodeks R-14/1-3
HAZU u Zagrebu.19
Iste godine prepisao je još tri djela na turskom jeziku:
- Manẓūma-i waṣiyyatnāma-i Birġiwī, versifikacija Birgivijeve Vasiyyetname, neutvrđenog autora,
- Qırq armağān, djelo o četreset uputa kojim se može dobiti milost i
oprost na Drugom svijetu, nepoznatog autora,
- Naṣīḥatnāma, didaktička satira upućena narodu Istanbula, autora
Uwaysa ibn Muḥammada (Waysī). I ovaj se rukopis nalazi u istoj biblioteci,
R-8/1-3.
Dvije godine kasnije Uskopjevi je prepisao djelo iz sintakse arapskog
jezika nepoznatog autora ‘Awāmil al-i‘rāb, na arapskom jeziku. Rukopis je
izgorio u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-4930-2.20
- Naredne godine prepisao je dva traktata o vladanju, neutvrđenih autora,
na turskom jeziku. Rukopis je bio u posjedu Alije Bejtića.21
- Attarovu Pandnāmu skupa sa rječnikom Šāhidīja Sulāymān ibn Ibrāhīm
prepisao je 1800. godine. Pandnāma je prepisana lijepim nasẖi pismom na 72
stranice srednje veličine, na perzijskom jeziku. Ovaj i neki drugi Sulejmanovi
rukopisi uništeni su u ratu u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-4431-122
- Iz iste je godine još jedan njegov prijepis perzijsko-turskog rječnika
Ibrahima Šahidija Tuḥfa-i Šāhidī, a nalazio se također u Orijentalnom institutu, R-4431-2.23
- U Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sarajevu čuva se rukopis Kur’āna Sulāymāna ibn Ibrāhīma, nastao 1804. godine.
U bilješci na kraju rukopisa stoji da mu je ovo 24. po redu prepisani Kur’ān.
I on je ispisan nasẖi pismom, sitnim i vokaliziranim, na 618 stranica manjeg
formata. Tekst je pisan crnom, a nazivi sura i neki znakovi crvenom tintom.
Tačke između ajeta su boje zlata. Tekst na prve dvije stranice ukrašen je
'unvanom, a ostale stranice uokvirene su širokom zlatnim i tankim crnim
linijama. Povez je kožni, bez prijeklopa, oštećen.24
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 216
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 217.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 217.
Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost,
Sarajevo 1997, str. 189.
23 Salih Trako, Katalog perzijskih rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu, Sarajevo,
1986., str. 83.
24 Osman Lavić, Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke, London-Sarajevo, 2011, str. 11.
19
20
21
22
ANALI GHB 2011; 40 (32)
231
Ahmed Mehmedović
- Jedan njegov rukopis An‘ama prepisan 1808. godine nalazi se u privatnoj zbirci Muhameda Husića iz Sarajeva.25
- U rukopisu An‘āma koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci
(R-4363) iz 1812. godine potpisao se kao učenik Ismā‘īla Ḏihnīja (Konjičanina), koji je opet bio učenik znamenitog al-Wafāʼīja al-Miṣrīja. Ovaj rukopis se
sastoji od 206 stranica manjeg formata, a pisan je lijepim nasẖi pismom. Na
početku je lijep 'unvan u boji, a kasnije slijedi više manjih 'unvana i ukrasa.
Stranice su obrubljene debljom zlatnom linijom i tri tanje crne linije. Po marginama ima komentara. Osim uobičajenih sura i dova, rukopis sadrži i: opis
Muhammeda, a.s., i četverice prvih halifa, dove za ozdravljenje, za skidanje
sihra, za postizanje visokog položaja, za lahak porođaj, imena Poslanikova,
imena boraca sa Bedra, 17 uvjeta za dovu, pogodno vrijeme za primanje dove,
čija se dova prima i slično. Prepisao Sulāymān ibn Ibrāhīm, zvani Hadžabula
iz Gornjeg Vakufa, učenik ‘Ismā‘īl-efendīje Ḏihnīja 1812. godine. Rukopis
je iznimno lijepo prepisan i ilustriran i predstavlja jedan od ljepših domaćih
rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke.26
Sulejman, sin Muhammedov
Sulāymān b. Muḥammad, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz Gornjeg
Vakufa s kraja 18. stoljeća. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u rukopisu
R-8621, nalaze se dva djela koja je prepisao ovaj prepisivač.
- Na prvih 276 stranica prepisano je djelo Haqīq al-haqāʼiq šarḥ Risāla-i
‘ilmiḥāl li al-Birġiwī, komentar Birgivijeva Ilmihala na turskom jeziku, autora Muṣṭafe b. Muḥammada al-Ğuzalẖiṣārīja an-Naqšibandīja al-Ḥanafīja (u.
1800), zatim slijedi nekoliko bilježaka iz fikha pa onda drugo djelo:
- Mağma‘ al-ğawāhir, kratak priručnik na turskom jeziku o islamskom
vjerovanju i osnovnim vjerskim dužnostima bosanskog autora Ḥasana b.
Naṣūḥa Duvnjaka (živio u 17. stoljeću). Oba rukopisa ispisana su veoma lijepim, sitnim ta‘līq pismom, crnom tintom. Na kraju rukopisa stoji bilješka u
kojoj se kaže da je rukopis prepisao Sulāymān ibn Ibrāhīm Gornjovakufljanin
(Vaqfi Bālālī) po rođenju, hanefijskog mezheba, maturidijskog pravca, početkom ševvala 1210/1795. godine.27
25 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 217
26 Kasim Dobrača, Katalog GHB., sv. I, str. 541
27 Osman Lavić, Katalog GHB, sv. X, str. 201-202.
232
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
Muhammed Rušdi, sin Derviša Husejna, Hadžiabulić
Muḥammad Rušdī b. Darwīš Ḥusayn Hadžiabulić, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz Gornjeg Vakufa skraja 19. stoljeća. Muhammed Hadžijahić
i Mehmed Mujezinović ovog kaligrafa poistovjećuju s drugim kaligrafom iz
Gornjeg Vakufa, Šit-efendijom Ruždićem. Muhammed Rušdi se potpisivao
na prepoznatljiv način, najčešće kao: Muḥammad Rušdī b. Darwīš Ḥusayn.
Osim toga, on nije ukrašavao svoje rukopise, a Šit-efendija jeste.28 Iz potpisa
ḥawāğa, kojeg je ostavio na posljednjem nama poznatom njegovom prijepisu,
saznajemo da je bio imam, vjerovatno u Gornjem Vakufu ili okolini. Prepisivanjem rukopisa bavio se najmanje 54 godine. Dostupni su nam podaci o
osam njegovih prijepisa. Samo se jedan nalazio u Orijentalnom institutu, a
ostali se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
- Prvi Rušdijev prijepis, koji nam je dostupan, jeste rukopis Kur’āna koji
se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-9944. Njegovo prepisivanje
Muḥammad Rušdī dovršio je 1845. godine. Prepisan je sitnijim nasẖi pismom
na 606 stranica srednje veličine, crnom tintom, samo su nazivi sura, neki znakovi i tačke pisani crvenom. Tekst na prve dvije stranice obrubljen je s više
crvenih linija i ukrašen jednostavnim unvanom, a tekst na ostalim stranicama
uokviren je crvenim linijama. Papir je bijel i tanak, a povez kožni s utisnutim
rozetama na sredini, s unutrašnje strane obložen ebro-papirom.29
- Sljedeći nama poznati prijepis Muḥammada Rušdīja nastao je 1866.
godine. To je 29 džuz Kur’āna koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-6100. Ispisan je lijepim nasẖi pismom na 30 stranica manjeg formata.
Znakovi tedžvida i tačke između ajeta pisani su crvenom tintom, a osnovni
tekst crnom. Potpisao se ovako: Rušd Darwīš Ḥusayn Ḥāğābūla.30
- Naredne godine prepisao je djelo o odgoju i obrazovanju učenika Ta‘līm
al-muta‘allim, autora Burhānuddīna az-Zarnūğīja (u. 1203), na arapskom
jeziku. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-871), prepisan
lijepim nasẖi pismom na 68 stranica manjeg formata, crnom tintom, a naslovi
i istaknute riječi smeđom i crvenom. Sada mu potpis glasi: Rušd Muḥammad
ibn Darwīš, bez prezimena Hadžibula, ali je, po rukopisu, sasvim očito da je
riječ o istom prepisivaču.31
- Godine 1880. Muḥammad Rušdī prepisao je djelo iz hanefijskog fikha
Al-Mutanabbihāt ‘ala al-umūri al-wāğibāt, koje neki autori pripisuju Abū
Ḥanīfi, a neki našem Pruščaku. Ispisan je na 42 stranice, srednjeg formata,
28
29
30
31
M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije ... op. cit. str. 33.
Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XV, str. 40.
Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. XI, str. 79.
Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. III, str. 83.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
233
Ahmed Mehmedović
krupnijim nasẖi pismom, u razmaknutim redovima. Naslovi i neke istaknute
riječi pisane su krupnijim ṯuluṯom. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci R-3173.32
- U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuvaju se 25, 26, 27. i 29. džuz
Kur’āna iz 1884. godine, s potpisom prepisivača: Rušd Darwīš Ḥusayn
Ḥāğābūla. Džuzovi su srednje veličine, a pisani su lijepim i razgovijetnim
nasẖi pismom, bez 'unvana i naročitih ukrasa. Ajeti su rastavljeni sa po jednom ili tri crvene tačke a i neki znakovi pisani su crvenom tintom. Papir je
bijel, grublji, a povez kožni, originalan, s utisnutim jednostavnim ornamentima na koricama i klapni.33
- U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se i njegov prijepis ‘Ilmihāla
na bosanskom jeziku, nepoznatog autora, ‘Ilmiḥāl Bosnawī, pisan arapskim
pismom, R-3294. Rukopis je na 38 stranica srednje veličine, ispisan krupnim,
lijepim i razgovijetnim nasẖi pismom, crnom tintom, rečenice su rastavljene
sa po jednom ili tri crvene tačke, a naslovi i neki znakovi pisani su također
crvenom tintom. Ovaj rukopis je dovršen 1888. godine.34
- Godine 1899. Muḥammad Rušdī je prepisao kratku biografiju Poslanika Muhammeda, a.s., od nepoznatog autora pod naslovom Qiṣṣa al-mawlid
aš-šarīf an-nabawī. Rukopis je prepisan vokaliziranim nasẖi pismom na 40
stranica srednje veličine. Tekst je pisan crnom a naslovi i neke istaknute riječi
crvenom tintom. Ovaj rukopis nalazio se u Orijentalnom institutu u Sarajevu,
R-2224, ali je u ratu ništen. 35
- Iste je godine prepisao djelo Šurūṭ al-islām, autora hadži Muḥammada
efendije Ramića, poznatog kao Topal-hodža. Rukopis je na 34 stranice, srednje veličine, prepisan lijepim, krupnim i vokaliziranim nasẖi pismom, crnom
tintom, samo su neke riječi u crvenoj boji. Povez je kartonski. I ovaj rukopis
se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-1155.36
Mustafa, sin Mustafin, al-Uskopjevi
Muṣṭafā b. Muṣṭafā al-Uskopyawī, još je jedan odličan kaligraf i prepisivač iz Gornjeg Vakufa skraja 18. i iz prve polovine 19. stoljeća. Po bilješci
na jednom rukopisu znamo da je 1796. godine pohađao Gazi Husrev-begovu
medresu u Sarajevu. Čime se bavio nakon završetka medrese nije nam poznaZejnil Fajić, Katalog GHB, sv. III, str. 274.
Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 44; Muhamed Ždralović, op. cit.,knj. II, str. 320.
Haso Popara, Katalog GHB, sv. IX, str. 533-534.
Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost ,
Sarajevo 1997, str. 52.
36 Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XIV, str. 188-189.
32
33
34
35
234
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
to. Možda je bio imam u Donjem Vakufu gdje je boravio 1814. godine. Sačuvana su njegova dva prijepisa, jedan na arapskom, a drugi na turskom jeziku.
- U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se rukopis djela Aš-Šifāʼ bi ta‘rīf
ḥuqūq al-Muṣṭafā, prepisan rukom ovog prepisivača i kaligrafa, R-1231.
Riječ je o hadiskom djelu, pisanom na arapskom jeziku, lijepim, nevokaliziranim nasẖi pismom. Rukopis ima 562 stranice srednje veličine. Na početku
se nalazi lijep 'unvan u boji. Na zlatnoj podlozi izrađeni su floralni motivi
u crvenoj, narandžastoj, zagasito plavoj, sivoj i bijeloj boji. Tekst na prve
dvije stranice uokviren je dvjema zlatnim, širokim linijama i jednom zagasito
plavom i tankim crnim linijama, ostale stranice uokvirene su tankim crvenim
linijama. Na kraju rukopisa stoji bilješka da ga je prepisao Muṣṭafā b. Muṣṭafā
al-Uskopyawī u Gazi Husrev-begovoj medresi 1796. godine. Cijeli rukopis
djeluje veoma lijepo i dopadljivo.37
- Drugi njegov rukopis, Ṭibb (ma ḥaḍar), na turskom jeziku, autora Abū
Bakra Nuṣrat-efendīje, bibliotekara biblioteke Nuriosmanijje u Istanbulu,
čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R-3749). Riječ je o farmakološkom djelu koje sadrži opis isprobanih lijekova. Ovo djelo Muṣṭafā je prepisao
u Donjem Vakufu 1814. godine.38
Ali, sin Muhammedov
‘Alī b. Muḥammad iz Gornjeg Vakufa spada u istaknutije kaligrafe.39 O
njemu nemamo puno podataka. Iz bilješke sa jednog njegovog rukopisa razumije se da je 1720. godine boravio u Sohtegan medresi, ali nije naveo mjesto
u kojem se ta medresa nalazi.
Iz iste bilješke se vidi da je kasnije obavljao dužnost mujezina u rodnom
gradu, Gornjem Vakufu. Sačuvani njegovi prijepisi su na arapskom jeziku. Za
sada znamo za dva njegova rukopisa, od kojih je jedan uništen u Orijentalnom
institutu u Sarajevu tokom posljednjeg rata.
- Prvi rukopis čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu,
R-8005.40 Riječ je o djelu Munya al-muṣallī wa ġunya al-mubtadī. Prepisan
je lijepim nasẖi pismom, krupnim harfovima sa velikim proredom. Tekst je
pisan crnom, a naslovi, linija oko teksta i linija koja obilježava značajnije
riječi crvenom tintom. Povez je polukožni, oštećen i nevješto restauriran.
Djelo se završava kolofonom u kome se kaže da je prepisano 1720. godine
37
38
39
40
Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 299.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 238.
Muhammed Hadžijahić-Mehmed Mujezinović, Uloga džamije... op. cit. str. 34.
Haso Popara, Katalog GHB, sv. IX, str. 188-189.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
235
Ahmed Mehmedović
u Sohtegan medresi, a prepisivač se bilježi kao mujezin u Gornjem Vakufu.
Na 86 listu nalazi se izvod iz nekog fikhskog djela naslovljen sa Bāb šaraʼiṭ
al-muʼaḏḏin, gdje se obrazlažu uvjeti koje treba ispunjavati svaki mujezin.
I po ovome se vidi koliko je ovaj kaligraf volio svoj mujezinski poziv. Da
li je ‘Alī ibn Muḥammad eventualno obavljao i imamsku dužnost nije nam
poznato.
- Drugi rukopis prepisan 1724. Godine, predstavlja djelo Qaṣīda al-Burda, slavni spjev u slavu Muhammeda, a.s., autora Šarafuddīna ‘Abdullāha
Muḥammada ibn Sayyida al-Buṣirīja (u. 1294). Rukopis je zauzimao prvo
djelo u kodeksu Orijentalnog instituta (1136-1).41 Sastojao se od četrdesetak
stranica srednje veličine, a prepisan je lijepim, vokaliziranim ta‘līq pismom.
Sabit, sin Muratov, Uskopjevi
Ṯābit b. Murāt Uskopyawī, gornjovakufski je prepisivač orijentalnih
rukopisa iz druge polovine 18. i spočetka 19 stoljeća. Iz njegove biografije
poznato nam je jedino da je boravio u Gazi Husrev-begove medresi 1748.
i 1808. godine. Poznavao je arapski i turski jezik, a najviše ga je zanimala
sintaksa arapskog jezika. Iz ove oblasti je prepisao dva djela, a zanimao se
i za šerijatsko pravo. Poznata su nam četiri njegova rukopisa koja su tokom
posljednjeg rata uništena u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-1809,
R-4795/1-2, R-1838.42
- Prvi rukopis, na turskom jeziku, Ṯābit je prepisao u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu 1748. godine. U pitanju je djelo iz dogmatike
(Komentar Birgivijeve Vasiyyetname) Šarḥ-i waṣiyyatnāma-i Birġiwī, autora
‘Alī Ṣadrī al-Qonyawīja, na turskom jeziku. Sljedeća dva djela su iz sintakse arapskog jezika, na arapskom jeziku, a Ṯābit ih je prepisao dvije godine
kasnije, 1750. godine:
- Izhār al-asrār, autora Muḥammada ibn Pīra al-Birġiwīja, na arapskom
jeziku i
- Al-‘Awāmil al-ğadīda fī an-naḥw, od istog autora, također na arapskom
jeziku.
- Četvrti Ṯābitov rukopis je djelo Tabyīn al-marām, autora šejha Muṣṭafe
Ṭarīqatğīja, komentar rasprave o trgovini i kamatama, na turskom jeziku, a
prepisao ga je 1808. godine također u Gazi Husrev-begovoj medresi.
41 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 114; Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa
Orijentalnog instituta ... op. cit., str. 31.
42 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 160, 256.
236
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
Jusuf, sin Murat-hodžin
Jūsuf b. Murāt-hodža Ḥāzim-zāde, prepisivač je orijentalnih rukopisa iz
Gornjeg Vakufa iz druge polovine 18. stoljeća. O njemu jedino znamo da je
bio sin Murat-hodže i da je 1763. godine boravio u tvrđavi Prozor, tridesetak
kilometara daleko od Gornjeg Vakufa. Kakvu je dužnost obavljao u Prozoru
nije poznato. Potječe iz ulemanske porodice jer mu je otac Murat-hodža bio
imam. U Orijentalnom institutu u Sarajevu postojao je jedan kodeks na arapskom jeziku od dva djela iz sintakse arapskog jezika koji je Jūsuf prepisao u
prozorskoj tvrđavi 1763. godine, R-1981/1-2.43 Riječ je o djelima:
- Šarḥ Tasrīf az-Zunğānī iz gramatike arapskog jezika, autora Mas‘ūda
ibn ‘Umara at-Taftāzānīja, i
- Šarḥ al-Maqṣūd iz gramatike arapskog jezika, autora izvjesnog Aḥmada
ibn Muḥammada, oba na arapskom jeziku.
Muhammed, sin Ahmedov
Muḥammad b. Aḥmad prepisivač je orijentalnih rukopisa iz Gornjeg
Vakufa iz druge polovine 18. stoljeća. Iz njegovih prijepisa bi se moglo
zaključiti da se zanimao za filozofiju pošto su sva tri njegova rukopisa iz te
oblasti. Vjerovatno je završio neku od naših medresa.
- Muḥammad je 1769. godine prepisao djelo Šarḥ risāla fī al-ḥikma,
komentar rasprave o filozofiji, autora Ḥusayna ibn Mu‘īnuddīna al-Maybūdīja,
na arapskom jeziku.
- Drugo djelo, također na arapskom jeziku, nosi naslov Šarḥ ḥikma
al-‘ayn, komentar filozofsko-teološkog djela), autora Muḥammada ibn
Mubārakšāha al-Buẖārīja. Ovo djelo Muḥammad je prepisao 1773. godine,
lijepim nasẖi pismom.
- Treći Muḥammadov rukopis nije datiran, a riječ je o djelu Risāla fī
al-ḥikma, autora Aṯīruddīna ibn ‘Umara al-Abharīja, na arapskom jeziku. I
ono je prepisano dopadljivim nasẖi pismom. Rukopisi se nalaze u privatnoj
zbirci, a fotokopije u HAZU u Zagrebu, R-1/1-3.44
Abdulah, sin Salihov
‘Abdullāh b. Ṣāliḥ, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz Gornjeg Vakufa
iz druge plovine 18. stoljeća. Na njegovim rukopisima zabilježeno je samo
njegovo ime, ime njegovog oca mjesto i vrijeme prijepisa. Ostali smo uskra43 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 191.
44 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 198.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
237
Ahmed Mehmedović
ćeni za bilo kakve druge podatke iz njegovog života. Znamo za pet njegovih
prijepisa, neke od njih ćemo samo spomenuti, a one iz Gazi Husrev-begove
biblioteke i opisati.
- Prvi njegov prijepis je iz 1773. godine. To je arapsko-turski rječnik,
Luġat-i ‘arabī-turkī, od neutvrđenog autora. Prepisan je u Gornjem Vakufu, a
čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-1229/2.45
- Iste godine prepisao je Pandnāmu (Pand-i ‘Aṭṭār), spjev moralno-didaktičkog sadržaja Perzijanca Farīduddīna ‘Aṭṭāra, na perzijskom jeziku. Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-5595.46
- U istom kodeksu je i drugi njegov prepisivački rad Tuḥfa-i Šāhidī, perzijsko-turski rječnik Ibrāhīma Šāhidīja, kojeg je ‘Abdullāh Gornjovakufljanin
prepisao 1778. godine. Rukopis u oba djela je lijep, pisan nasẖi pismom, u
prvom djelu vokiliziran, a sastoji se od 132 stranice srednje veličine. Tekst je
pisan crnom, a istaknute riječi crvenom tintom. Tekst drugog djela obrubljen
je tankom crvenom linijom.
- Godine 1777. ‘Abdullāh je prepisao dva djela čiji se rukopisi čuvaju u
Nacionalnoj biblioteci u Bratislavi, u kolekciji Safvet-bega Bašagića, R-406,
R-496.47 Prvi rukopis predstavlja djelo o nasljednom pravu Aḥmada Mostarca, Kitāb al-farāʼiḍ, na turskom jeziku, pisan nasẖi pismom. Drugo djelo je
komentar poznate vjersko-didaktičke kaside an-Nūniyya, Kitāb-i Nūniyya-i
šarḥī, autora Dāwūda ibn Muḥammada al-Qarsīja, na turskom jeziku. Ovaj je
rukopis Abdullah prepisao ta‘līq pismom.
- Dvije godine kasnije, 1779. godine u Gornjem Vakufu, ‘Abdullāh
ibn Ṣāliḥ prepisao je priručnik o islamskom vjerovanju, s posebnim osvrtom na namaz, Fawāʼid al-amālī wa farāʼid al-laʼālī (Kitāb al-Usṭuwānī
ili Usṭuwānī), autora jednog od učenika Muḥammad-efendīje ibn Ahmāda
Usṭuwānīja. Rukopis je prepisan na 198 stranica srednje veličine, pisan
lijepim vokaliziranim nasẖi pismom, oštrim perom, vještom rukom iskusnog prepisivača. Tekst je pisan crnom, a naslovi poglavlja i istaknute riječi
crvenom tintom. Tekst na prve dvije stranice uokviren je debljom i tanjom
zlatnom te s tri tanje crne linije, a na ostalim stranicama crvenom linijom. Na
početku se nalazi jednostavan 'unvan u zlatnoj boji, bez ukrasa, u kojem je
trebao biti ispisan naslov djela. Na koricama rukopisa utisnute su lijepe rozete
u obliku baklave. I on se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-5914.48
45
46
47
48
238
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 203.
Haso Popara-Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. VII, 431-432.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 203.
Haso Popara, Katalog GHB, sv. IX, str. 431.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
U Gornjem Vakufu je, negdje u isto vrijeme, djelovao i Ṣāliḥ b. ‘Abdullāh.
Vjerujemo da je riječ o ocu ‘Abdullāha ibn Ṣāliḥa. On je 1780. godine prepisao Waṣiyyatnāmu, djelo o vjerovanju i obredoslovlju, na turskom jeziku,
autora Muḥammada ibn Pīra ‘Alīja a-Birġiwīja. Ovaj rukopis se do rata čuvao
u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R- 2505).49
Osman, sin Osmanov
‘Uṯmān b. Uṯmān gornjovakufski je kaligraf i prepisivač orijentalnih
rukopisa iz druge polovine 18. stoljeća. Živio je u Gornjem Vakufu gdje su i
nastajali njegovi rukopisi.
- U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se jedan njegov rukopis iz 1785.
godine, a prepisan je u Gornjem Vakufu. Riječ je o komentaru na Birgivijevu
Waṣiyyatnāmu, fikhskom djelu na turskom jeziku Zubda al-ḏaqāʼiq ili Šarḥ
Waṣiyya Birġiwī, autora Muṣṭafe ibn Muḥammada al-Ḥanafīja Ġuzelḥiṣārīja
Ḫulūṣīja (u. 1800). Djelo je prepisano lijepim i krupnim nasẖi pismom na
303 stranice srednje veličine. Tekst je pisan crnom a linije koje označavaju
komentirani tekst i okvir oko teksta crvenom tintom. Uṯmānov rukopis čini
prvo djelo kodeksa Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, R-4407.50
- Uṯmān Uskopyawī prepisao je 1782. godine gramatičko djelo Šarḥ
al-amṯila al-muẖtalifa od nepoznatog autora, ta'liq pismom, na 50 stranica
srednje veličine.51
- Isti prepisivač je iste godine prepisao poznati perzijsko-turski rječnik
Tuḥfa-i Šāhidī, autora Ibrāhīma Šāhidīja. Ovaj se rukopis čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-2657/1.52
- U Gornjem Vakufu 1802. godine prepisao je Uṯmān Uskopyawī još jedno
gramatičko djelo na arapskom jeziku Al-Ifṣāḥ ili Mu‘rab al-Kāfiya (Komentar
Ibn Ḥāğibove sintakse arapskog jezika). S obzirom na sličnost rukopisa, vrijeme i ime prepisivača, smatramo da je riječ o prepisivaču Uṯmānu ibn Uṯmānu.
Rukopis se nalazi u Arhivu Srednje Bosne u Travniku, R-28.53
U Orijentalonom institutu u Sarajevu postojala su dva rukopisa koja je
prepisao Uṯmān Bosnawī Uskopyawī, br. 2657/1, i 2940. To su:
49
50
51
52
53
Muhamed Ždralović, op. cit. knj. II, str. 214
Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XIV, str. 113-114.
Mustafa Jahić, Katalog GHB, sv.VIII, str. 305.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 189.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 245.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
239
Ahmed Mehmedović
- Tuḥfa-i Šāhidī, perzijsko-turski rječnik (ovo mu je drugi rukopis istog
djela), autora Ibrahima Šahidija, prepisan 1782. godine54 i
- Aš-Šāfiya, gramatika arapskog jezika, autora Uṯmāna ibn ‘Omara Ibn
Ḥāğiba al-Mālikīja, prepisana 1777. godine.55
Sadik, sin Hamzin, Gavranović
Ṣādiq b. Ḥamza Gavranović, značajan je prepisivač rukopisa iz Gornjeg Vakufa skraja 19. stoljeća. Potječe iz ugledne gornjovakufske porodice
Gavranovića. Jedan od svojih rukopisa prepisao je u selu Bojske kod Gornjeg
Vakufa pa pretpostavljamo da je Ṣādiq tamo bio imam. Sačuvano je njegovih
šest rukopisa koji se čuvaju u HAZU u Zagrebu.
- Prvi od njih Ṣādiq je prepisao 1883. godine, nasẖi pismom, a riječ je o
Zbirci hadisa neutvrđenog skupljača na arapskom jeziku. Možda je on sam
sastavljač ove zbirke.
- Drugi rukopis je prepisan u Bojskama 1893. godine. U pitanju je fikhsko
djelo Muršid al-mutaʼahhilīn (Uputstvo za supružnike), prijevod istoimenog
Al-Iznīqījevog djela koje je preveo i adaptirao Ibrāhīm Arzurūmī, na turskom
jeziku. Rukopis je prepisan na oko 200 stranica, lijepim nasẖi pismom. Na
listu 99 zapisana je bilješka prepisivača u kojoj stoji da je on prepisao, osim
ovoga djela, još tri djela: ‘Ilmiḥāl, Luġat, Ayyuha al-walad ovaj posljednji od
Al-Gazzālīja.
- Iste je godine Ṣādiq prepisao i djelo Fayz al-baḥrayn, na turskom jeziku,
nasẖi pismom, a to je komentar djela iz dogmatike i obredoslovlja, autora
Muṣṭafe ibn Muḥammada al-Ḫulūṣīja. Ovaj rukopis je prepisan u mahali
Ćemaliji u Gornjem Vakufu, gdje je Ṣādiq-efendīja živio ili bio imam Ćamilije džamije.
- Na istom mjestu, ali bez godine prijepisa, nastao je još jedan Ṣādiqov
prijepis istog djela, Fayz al-baḥrayn.
- Djelo Tuḥfa aṣ-ṣibyān (Kratki katehizis), Ṣādiq je prepisao 1894. godine, na turskom jeziku.
- Nije stavio datum prijepisa ni na rukopis Al-Gazzālījevog djela iz etike
Ayyuha al-walad, na arapskom jeziku. Sve svoje rukopise ovaj gornjevakufski prepisivač ispisivao je nasẖi pismom, a svi njegovi sačuvani rukopisi
nalaze se u zbirci orijentalnih rukopisa HAZU u Zagrebu, R-1821, R-1760,
R-1751, R-1742, R-1755, R-1828.56
54 Salih Trako, Katalog perzijskih rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu, Sarajevo,
1986, str. 81-82.
55 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 189.
56 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 319-320.
240
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
Derviš Trnić
Darwīš Trnić gornjovakufski je prepisivač za koga ne znamo ni vrijeme u
kojem je živio. Zna se jedino da je pohađao Lončaricu medresu u Travniku.
On je, ne znamo kada, u Lončarici medresi u Travniku, prepisao dva djela iz
fikha na arapskom jeziku, a oba su se čuvala u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-1126/1-2. To se djela:
- Munya al-muṣallī wa ġunya al-mubtadī, priručnik o namazu, autora
Sa‘duddīna al-Kašġārīja i:
- Muršid al-mutaʼahhilīn, (Uputstvo za supružnike), autora Muḥammada
al-Iznīqīja. Ovo drugo djelo prepisano je nasẖi pismom.57
Muhammed, sin Abdullahov
Muḥammad b. ‘Abdullāh Uskopyawī (Gornjovakufljanin), još je jedan
prepisivač orijentalnih rukopisa iz Gornjeg Vakufa. Živio je i djelovao u 18.
stoljeću. Rođen je oko 1735. godine. Znamo da je pohađao Gazi Husrevbegovu medresu 1753. godine. Na prvom mjestu navodimo dva njegova rukopisa koja čine kodeks Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, R- 6538.58
- Prvi rukopis predstavlja popularno djelo Ḥasana Kāfīja Pruščaka (u.
1616) Rawḍāt al-Ǧannāt fī uṣūl al-i‘tiqādāt (Džennetske bašče o osnovama
islamskog vjerovanja).
- Drugo djelo je o pobožnosti i moralu, Ǧilāʼ al-qulūb, autora Muḥammada
ibn Pīra ‘Alī al-Birġiwīja (u. 1573). Muḥammad je oba djela prepisao u Gazi
Husrev-begovoj medresi 1753. godine. Rukopis se sastoji od 156 stranica
srednje veličine, prepisan nasẖi pismom. Poglavlja su u prvom djelu pisana
crvenom tintom, a tekst crnom. Na rubovima ima komentara u vezi sa sadržajem djela i bilježaka iz fikha, dova i drugog.
- U Orijentalnoj zbirci HAZU u Zagrebu čuva se pod brojem R-1279 još
jedan njegov rukopis, prepisan također 1753. godine, što znači da je i on,
vjerovatno, prepisan u Gazi Husrev-begovoj medresi iako on to u bilješci na
kraju rukopisa ne navodi. Riječ je o zbirci molitvi Al-Ḥizb al-a‘ẓam wa alwird al-afham, autora ‘Alīja ibn Sulṭāna Muḥammada al-Qarīja al-Harawīja.
Rukopis je ispisan vokaliziranim nasẖi pismom.59
57 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 333.
58 Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. XI, str. 482.
59 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 168.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
241
Ahmed Mehmedović
Ibrahim, sin Alijin, al-Uskopjevi
Ibrāhīm b. ‘Alī al-Uskopyawī, gornjovakufski prepisivač iz 18. stoljeća,
djelovao je oko 1740. godine. Poznato nam je pet njegovih prijepisa djela u
sastavu dva kodeksa Gazi Husrev-begove biblioteke, R-271660 i R-252361.
Godine 1740. Ibrāhīm je prepisao tri sljedeća djela:
- Ar-Risāla al-Andalusiyya fī ‘ilm al-‘arūḍ wa al-awzan aš-ši‘riyya, autora Muḥammada ibn Abū al-Ġayš al-Anṣārīja al-Andalusija (u. 1154);
- Az-zubda ar-rāʼiqa fī šarḥ al-Burda al-fāʼiqa, komenatar poznatoj
Būṣirījevoj kasidi, autora Muḥammada ibn Aḥmada Ḏakariyya al-Anṣārīja
Abū Yaḥyāa (u. 1520);
- Šarḥ-i Pandnāma-i ‘Aṭṭār – Sa‘ādat-nāma, komentar poznate poeme
Farīduddīna ‘Aṭṭāra, autora Mawlānā Muṣṭafe ibn Muḥammada Šami‘īja iz
Prizrena (u. 1591/92). Rukopis je prepisan na arapskom jeziku, ta‘līq pismom
na 254 stranice srednje veličine. Tekst je pisan crnom a naslovi i linije koje
označavaju komentirani tekst crvenom tintom. Rukopis je vakuf hadži-Ebu
Bekr-bega, sina Osman-kapetana Gradaščevića.
Druga dva rukopisa Ibrāhīma ibn ‘Alīja al-Uskopyāwīja sačinjavaju
kodeks R-2716 Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, prepisana iste
godine.
- Prvi rukopis predstavlja djelo Nūr al-yaqīn fī uṣūl ad-dīn fī šarḥ ‘Aqāʼid
aṭ-Ṭaḥāwī (Svjetlo istinske spoznaje o temeljima islamske vjere u komentaru
Tahawijevog ‘Aqāʼida), bosanskog autora Ḥasana Kāfīje Pruščaka. Djelo je
na arapskom jeziku, prepisano na 96 stranica srednje veličine, lijepim ta‘līq
pismom. Tekst je pisan crnom tintom a komentirani tekst nadvučen crvenom
linijom. Na početku se nalaze krupno ispisani stihovi na turskom jeziku u
pohvalu pisca, a drugi na arapskom u pohvalu djela. Drugo djelo predstavlja
još jedan Ibrāhīmov prijepis spomenutog komentara popularne Busirijeve
kaside istog naslova i od istog autora kao i u prvom kodeksu.
I ovaj rukopis je na arapskom jeziku, pisan istim samo krupnijim pismom,
na 66 stranica istog formata. Početni stihovi kaside ispisani su crvenom
tintom a kasnije samo podvučeni crvenom linijom. Prepisivač je na kraju
unio i bilješku autora u kojoj stoji da je djelo završeno 1508. godine. I ovaj
Ibrāhīmov prijepis je iz 1740. godine.
60 Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 488-489; Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II,
str. 142.
61 Haso Popara-Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. VII, str. 227-228.
242
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
Ibrahim, sin Ibrahimov, Uskopjevi
Ibrāhīm b. Ibrāhīm Uskopyawī gornjovakufski je prepisivač rukopisa iz
druge polovine 18. stoljeća. Znamo pouzdano da je pohađao Gazi Husrevbegovu medresu i Gazi Husrev-begov hanikah u Sarajevu jer je o tome ostavio zabilješke na svojim rukopisima.
U Hanikahu je boravio 1780. godine kada je prepisao djelo:
- Multaqā al-abḥur, priručnik iz šerijatskog prava, autora Ibrāhīma
al-Ḥalabīja. Rukopis je prepisan lijepim nasta‘līq pismom na 292 stranice
srednje veličine, na arapskom jeziku. Prve dvije stranice uokvirene su dvjema, a ostale jednom crvenom linijom. Po marginama ima komentara pisanih
sitno i lijepo rukom ovog prepisivača. Na početku je sadržaj i bilješka o uvakufljenju rukopisa od Mustafa-bega Dženetića. Na kraju je na sedam-osam
stranica ispisana Risala o diobi nasljedstva, na turskom jeziku, od nepoznatog
autora. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-1094.62
Druga dva Ibrāhīmova rukopisa nalazila su se u Orijentalnom institutu u
Sarajevu.
- Prvi rukopis predstavlja fikhsko djelo Farāʼiḍ al-wuḍūʼ od neutvrđenog
autora, na arapskom jeziku, a drugo
- Al-Muqaddima fī at-tasrīf, djelo iz gramatike arapskog jezika, autora
‘Izuddīna az-Zunğānīja, na arapskom jeziku. Oba su rukopisa prepisana lijepim ta‘līq pismom, prvi 1782. godine, a drugi u Gazi Husrev-begovoj medresi
nepoznate godine.63
Sulejman, imam i hatib
Sulaymān, imam i hatib džamije Mehmed-bega Stočanina u Gornjem
Vakufu, kaligraf je i prepisivač orijentalnih rukopisa s početka 19. stoljeća.
Ove podatke Sulaymān je ostavio o sebi na kraju rukopisa prepisanog 1812.
godine, a koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-8176.
- Riječ je o zborniku fetvi Al-fatāwā al-Aḥmadiyya al-Mostāriyya, autora
Aḥmada Mostarca (u. 1776). Rukopis je prepisan lijepim i sitnim naṣta‘līq
pismom na 468 stranica srednje veličine. Osnovni tekst pisan je crnom, a neki
naslovi i istaknute riječi crvenom tintom. Tekst je uokviren tankom crvenom
linijom. Prve dvije stranice uokvirene su dvjema zlatnim linijama i s pet crnih
linija, a na samom početku je jednostavan 'unvan u zlatnoj boji u kojem je
trebao biti upisan naslov djela. Na ovim stranicama rečenice su rastavljene
62 Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. II, str. 487-488.
63 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 213.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
243
Ahmed Mehmedović
zlatnim tačkama. Ispred djela je lijepo ispisan sadržaj pisan crnom i crvenom
tintom.64
Sulaymān je, očito, bio učen čovjek. Uostalom, bio je imam glavne džamije u Gornjem Vakufu. Možda je ovaj Sulaymān identičan s jednim od dvojice Sulejmana (Sulaymān Hağīabūlā ili Sulaymān ibn Muḥammad) o kojima
smo naprijed pisali, jer se njihovo djelovanje vremenski poklapa, što bi se
moglo utvrditi uspoređivanjem rukopisa.
Muhammed, sin Omerov, Uskopjevi
Muḥammad b. ‘Omar Uskopyawī, prepisivač je orijentalnih rukopisa iz
Gornjeg Vakufa koji je prepisao četiri djela, ali nije naveo vrijeme prijepisa.
Četiri njegova prijepisa sačinjavala su jedan kodeks Orijentalnog instituta
u Sarajevu (R-886/1-4) koji je izgorio 1992. godine. Evo tih djela:
- Daqāʼiq al-muwaḥḥidīn wa al-wāṣilīn, djelo iz tesavvufa od neutvrđenog autora, na turskom jeziku;
- Kitāb Tawaṣṣul, prijevod i komentar Būṣirījeve Burde, autora
Muḥammada al-Makkīja, na turskom jeziku;
- Arba‘ūn ḥadīṯ, zbirka četrdeset hadisa, neutvrđenog sakupljača, na arapskom jeziku;
- Al-Munīra, poučno dogmatičko djelo, autora Aḥmada ibn Sulaymāna
ibn Kamāl-paše, na arapskom jeziku.65
Izvjesni Muḥammad Uskopjawī je 1783. godine prepisao djelo iz gramatike Ta‘līq al-fawāḍil ‘alā i‘rāb al-‘awāmil, autora Ḥusayna ibn Aḥmada
Zaynīzādea, na arapskom jeziku.66
Ostaje nam da spomenemo još i one gornjovakufske prepisivače rukopisa
iza kojih je ostao po jedan ili dva rukopisa. To su: Muḥammad Ramaḍān,
mujezin; Ibrāhīm b. Ḥusayn (pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u
Sarajevu 1745); Ṣāliḥ b. ‘Abdullāh; Muṣṭafā b. ‘Alī; Yaḥyā b. Muḥammad;
Muḥammad b. Ibrāhīm, kurra; Ḥusayn b. ‘Alī Uskopyawī (boravio u Kuršumliji medresi u Sarajevu 1816.); Ibrāhīm b. kurra Muṣṭafā (prepisao je najmanje dva djela, nije imao pretjerano lijep rukopis); Ḥasan-hodža Uskopyawī
(prijepis djela Maḥmūda Ḫalīla Damāda Mostarca iz 1763.); Ḥasan Uskopyawī
(Pohađao Lončaricu medresu u Travniku 1844.); Muḥammad b. hadži Yūsuf
64 Rukopis Gazi Husrev-begove biblioteke, R-8176; Osman Lavić, Katalog GHB, sv. X, str.
318-319.
65 Muhamed Ždralović, op. cit. knj. II, str. 340-341.
66 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 219.
244
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
Uskopyawī (dva puta prepisao popularni perzijsko-turski rječnik Tuḥfa-i
Šāhidī, 1808. godine; Muḥammad Uskopyawī, Adam Sirri al-Uskūpī, ‘Umar
b. ḥāğği Muslī Uskopyawī; Murād b. Maḥmūd Uskopyawī (pohađao Gazi
Husrev-begov hanikah u Sarajevu 1723.); Aḥmad b. Maḥmūd iz Gornjeg
Vakufa, prepisao 1711. godine jedan rukopis Kur’āna. 67
S ovim imenima nisu iscrpljeni svi kaligrafi i prepisivači iz Gornjeg
Vakufa.
U gornjovakufske kaligrafe i prepisivače spada i naš poznati pjesnik i
kadija Muṣṭafā Muẖliṣī Bosnawī, predak sarajevskih Hadžijahića. Rukopis
njegovog putopisa na hadž u stihovima, prepisan 1748. godine čuva se u OZ
HAZU u Zagrebu, R-4968 a riječ je, vjerovatno, o autografu. Nema sumnje da
je Muṣṭafā Muẖliṣī prepisivao i druga djela za svoje potrebe.
Summary
TRANSCRIBERS OF ORIENTAL MANUSCRIPTS
FROM GORNJI VAKUF
During the Ottoman period (1463 – 1878) several hundred Oriental
manuscripts transcribers were active in Bosnia. Some of them can be described as calligraphers. Most of them worked in urban centres such as Sarajevo,
Banja Luka, Mostar and Travnik, but small towns also produced significant
contributors to the field including Gornji Vakuf (Uskopje, Uskoplje). Considering the number of transcribers and the quality of their manuscripts one
could even speak of the Gornji Vakuf school of manuscript copying.
This article presents transcribers from Gornji Vakuf, lists and describes
their manuscripts available to the author, especially those from the Gazi
Husrev Beg Library in Sarajevo.
Gornji Vakuf had more than 50 manuscript transcribers. Here twenty one
of them have been selected for their importance while others have only been
mentioned. Some of the transcribers had exquisite handwriting so that they
may be ranked among calligraphers. These were: Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić Uskopjevi, Sulejman ibn Muhammed, Muhammed Rušdi ibn Derviš
Husejn Hadžiabulić, Abdullah ibn Salih, Šit-efendija Ruždić, et al.
67 O ovim prepisivačima vidi: Salih Trako, Katalog perzijskih rukopisa Orijentalnog
instituta, Sarajevo, 1986., str. 84; Ždralović, knj. II, str: 37, 99, 110, 122, 153, 159; 175;
190, 214, 219, 232, 236, 252, 255, 294, 319, 451; Katalog GHB, sv. 5, str. 244; sv. 7, str.
228, 357, 451; sv. 11, str. 146, sv. 15, str. 20.
68 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 159.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
245
Ahmed Mehmedović
Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić was a certified calligrapher. In calligraphy he was a student of Ismail Zihni Konjičanin, who had been a student
of Hasan al-Vefai al-Misri, an Egyptian who died in Sarajevo.
The earliest known transcribers from Gornji Vakuf was Husejn, a
mu'allim, who copied Hasan Kafi Pruščak’s Hadiqa as-salat in 1605. Some
Gornji Vakuf transcribers were active during the 19th century, too.
GHB, R-4363, jedna stranica iz An'ama,
prepisao Sulejman, sin Ibrahimov, Hadžiabulić
246
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Gornjovakufski prepisivači orijentalnih rukopisa
GHB, R-5595, prijepis Abdullaha, sina Salihovog
GHB, R-8005, prijepis Alija, sina Muhammedovog
ANALI GHB 2011; 40 (32)
247
Ahmed Mehmedović
GHB, R-8176, rukopis
Zbornika fetvi Ahmeda
Mostarca, prijepis Sulejmana, imama i hatiba iz
Gornjeg Vakufa
GHB, R-8621,
prijepis Sulejmana,
sina Muhammedovog
248
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
821.411.21.09 Uššaki S. Abdullah
Berin Bajrić
TEME I MOTIVI TAHMISA ABDULLAHA
SALAHUDDINA UŠŠAKIJA BOŠNJAKA NA
AL-BUSIRIJEVU POEMU QAṢĪDA AL-BURDA
Sažetak
Predmet ovog rada jeste Tahmis Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka na
al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda. Prilikom analize koristili smo rukopis ovog
djela koji se nalazi u biblioteci Sulejmaniji u rukopisnoj zbirci „Fatih“ pod rednim
brojem 003714 i naslovom Tahmis-i Terceme-i Kaside-i Burde. Rukopis ima 52 stranice i sadrži 785 stihova na arapskom i turskom (osmanskom) jeziku. Naime, Uššaki,
paralelno s arapskim tekstom Tahmisa, na lijevoj starni rukopisa, navodi i prijevod
ove poeme na turski jezik. Budući da je Uššakijeva poema u žanru tahmis, odnosno
„metapjesma“ al-Busirijeve poznate poeme Qaṣīda al-Burda, u radu nastojimo, sa
stilističkog i književnoteorijskog aspekta, analizirati odnos al-Busirijevih stihova kao
prototeksta i Uššakijevih stihova kao metateksta. S poetičkog i estetičkog aspekta
promatramo međusobni odnos ova dva teksta. U tom smislu, naročitu pažnju posvećujemo razumijevanju poslanika Muhammeda, a.s, kod jednog i drugog pjesnika.
Naime, pjesnici pripadaju različitim i udaljenim epohama – al-Busiri 13. stoljeću i
arapskoj književnosti a Uššaki 18. stoljeću i turskoj književnosti. Tu su se očekivali
značajni istraživački rezultati, s obzirom na ogroman vremenski raspon između dva
autora i s obzirom na veliki put i iskustvo tradicije od 13. stoljeća u arapskoj književnosti (al-Busiri), do 18. stoljeća u turskoj književnosti (Uššaki).
Ključne riječi: Književnost Bošnjaka na arapskom, tahmis, Abdullah Salahuddin Uššaki, Al-Busiri, Qaṣīda al-Burda, teme, motivi
1. Struktura i sadržaj Tahmisa Abdulaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda
Uočljiva osobenost poeme Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka1
1
Abdullah Salahudin Uššaki Bošnjak je bio sufijski šejh iz XVIII stoljeća, autor i pjesnik
koji je pisao na tri jezika, arapskom, turskom i perzijskom, komentator dva velikana
islamskog misticizma – Ibn ‘Arabija i Mevlana Dželaluddina Rumija. Nakon završetka
visokog školovanja brzo je našao posao u državnoj službi. Kasnije postaje vrhovni sekretar ministra vanjskih poslova Hekimoğlu Ali-paše s kojim je putovao diljem Osmanskog
carstva, od Bosne do Egipta. Pripadao je uššakijskom sufijskom redu. Nakon smrti šejha
ANALI GHB 2011; 40 (32)
249
Berin Bajrić
(‘Abdullāh Ṣalāḥ al-Dīn ‘Uššāqī al-Busnawī2) jeste da ona nastaje kao metapjesma, i to u poetskoj formi tahmisa, pjesničke vrste u kojoj se strofe sastoje
od pet stihova, a nastaje tako što pjesnik uvodi u strofu dva stiha nekog pjesnika s kojim želi poetički komunicirati, a onda im dodaje tri svoja stiha. Za
ovu formu je nužno da svi sthovi budu ispjevani u istome metru i istoj rimi.
Duraković kaže kako je filotehnička poetika ovdje trijumfirala; igra formom
uistinu je brilijantna i dovedena je do krajnjih granica tehnicizma.3 U tahmisu metapjesma ima svoju zadatu formu u protopjesmi; u njoj je već zadana
tema i zadana joj je forma. Cilj ovakve pjesme je uglavnom da pokaže kako
uvažava i poznaje tradiciju i njenu poetiku na jednoj strani, a na drugoj strani
ima zadatak da se nadmeće s autoritetom tradicije koju, zapravo, usavršava.
Metapjesma ima i tu mogućnost da kreira u domenu jezika i stila – da pokaže
kako je u stanju isti motiv u istoj formi opjevati bogatijim jezikom i upotrebom drukčijih stilskih figura. Pjesnik u ovom slučaju najčešće ima zadate
norme koje mora realizirati na temelju svoje poetičke učenosti i virtuoznosti.
Duraković zaključuje da je u primjeru tahmisa normativnost optimalna te
da tradicija predstavlja u osnovi golemo područje nepomjerljivih granica.4
Nametak naglašava kako je stav autora u određivanju pjesme koja će se
tahmisom proširivati i interpretirati element koji ukazuje na neposredno odavanje ukusa pjesnika tahmisa, koji izborom gazela kojeg će razrađivati svojim
stihovima pokazuje afinitet prema određenom pjesniku.5
Abdullah Salahuddin Uššaki Bošnjak svoju poemu piše kao metapjesmu
na poznatu religijsku pjesmu pohvalnicu poslaniku Muhammedu, a.s., Qaṣīda
al-Burdu, koju je spjevao poznati pjesnik i sufija Muhammed al-Busiri
(Muḥammad al-Būṣīrī). Al-Busirijeva poema Qaṣīda al-Burda ima 162 bejta
2
3
4
5
250
Sejjida Džemaluddina al-Dirnevija, Uššaki dolazi na njegovo mjesto i podučava brojne
ljude. Naposlijetku postaje i šejh uššakijskog tarikata. Ovu misiju je obavljao sve do svoje
smrti 1782. godine kada je imao 80 godina. Više podataka o životu i djelu Abdullaha
Salahudina Uššakija Bošnjaka na bosanskom jeziku u: Mahmud Erol Kılıç, „Otomanski
sufija bosanskog porijekla Abdullah Salahuddin el-Uššaqi i njegov komentar Rumijevih
stihova“, u: Isa-begova tekija u Sarajevu, zbornik radova, Udruženje „Obnova Isa-begove tekije“, Sarajevo, 2006., str. 333-340. Osim ovog rada, za podrobnu uputu u život i
djelo Uššakija pogledati: Mehmet Akkuş, Abdullah Salahuddin-i Uşşaqi (Salahi)’nin
Hayati ve Eserleri, M.E.B. Yayınları, Istanbul, 1998.
Imena na arapskom jeziku koja namjeravamo više puta u radu navoditi transkribirat ćemo
(prema ZDMG transkrpciji) samo prvi put. U daljnjem izlaganju ćemo ih navoditi bez
transkripcije.
Esad Duraković, Orijentologija. Univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007, str.
311.
Ibid., str. 312.
Fehim Nametak, Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna
izdanja XXI, Sarajevo, 1997, str., 24.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
(324 stiha), dok Uššakijev Tahmis, zajedno sa al-Busirijevim stihovima, ima
785 stihova. Ova poema je spjevana u basit metru. Al-Busirijeva poema se
rimuje na konsonant mīm, po shemi a a/ b a/ c a/ d a/ i tako dalje, pa se poema
zove i Mimija (mīmiyya). Uššaki ima zadatak da svoja tri stiha, koja dodaje
na dva al-Busirijeva, rimuje na konsonant kojim se završava prvi polustih alBusirijeve poeme, i to čini sve do kraja svog Tahmisa. Na ovaj način razbija
se monorimnost i nestrofičnost al-Busirijeve poeme i uvodi se strofično strukturiranje, pri čemu svaka strofa ima svoju rimu – rima u jednoj strofi Tahmisa
koja ima pet stihova sada izgleda ovako /a a a a b/. Nadalje, stihovi se ne pišu
u (drevnoj) formi polustihova u horizontali, već u formi vertikalnog nizanja
stihova. Ovaj Uššakijev postupak predstavlja inovativno interveniranje i
ogromno obogaćenje tradicije u domenu forme. Evo kako to slikovito izgleda:
‫وال أرقت لذكر البان والعلم‬
‫لو ال الهوى لم ترق دمعا عن طلل‬
(Al-Busirijev bejt bez Uššakijevih stihova postavljen horizontalno)
‫والحب شاع الورى بالسكر من نهل‬
‫والحزن يثبت مما كان من أمل‬
‫في الخذقة خدا خدود من البلل‬
‫لوال الهوى لم ترق دمعا عن طلل‬
6
‫وال أرقت لذكر البان والعلم‬
(Navedeni bejt sa Uššakijevim stihovima, sada u obliku strofe koja stoji
vertikalno7)
Uššakijev Tahmis prati i njegov prijevod na turski jezik – paralelno i
horizontalno – što izuzetno usložnjava formu i obogaćuje poetiku intertekstualnosti Tahmisa. Radi se o veoma značajnoj metatekstualnoj operaciji koja se
javlja onda kada se unutar teksta (u našem slučaju paralelno s tekstom) konstituira vidljiv tekst-kod (prijevod), pa je onda sam tekst, ustvari, organiziran
kao „dvotekst“, tj. sastoji se od teksta i njegovog komentara.
Jedna od uočljivijih osobenosti Uššakijevog Tahmisa, već u prvom kontaktu s njegovim tekstom, jeste snažna povezanost s al-Busirijevim stihovima
koju Uššaki ističe na formalnom planu, planu stila, ali i na planu sadržaja.
Naime, Uššaki slijedi metar poeme i dijalogizira s njenom rimom, što je
6
7
Uššakijevi stihovi su navedeni crnom a al-Busirijevi crvenom bojom.
Prijevod stihova: Ljubav s prvim gutljajem svijet opija / A tuga stalno tvoju nadu produžava, / Lice ti se izbrazdalo od suza što oko ih proljeva. / Da nije ljubavi ne bi plakao nad
ruševinama, / Niti se sjećao mjesta poput Bana i Alema
ANALI GHB 2011; 40 (32)
251
Berin Bajrić
sasvim logično, jer to zahtijeva tradicija i norma žanra tahmisa. Treba podsjetiti i na to da je Uššakijev odnos prema al-Busirijevoj poemi odnos poštovanja
i uvažavanja.8 Za njega je ova poema poetski model uzor preuzet iz tradicije
koji je čast slijediti i imitirati.
Uššakijev Tahmis možemo razumijevati i kao poetski narativ u kojem
pjesnik, pjevajući u pohvalu posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda,
a.s., u poemu veoma precizno prenosi sekvence iz Poslanikovog, a.s., života
i to u vidu živopisnih poetskih slika, ali, u isto vrijeme, slika i stanje svoga
duha iznijansirano iskazujući svoja duhovna previranja. Naime, u Uššakijevom Tahmisu postoje dva lika koja vladaju „scenom“ poeme, i to Poslanik,
a.s., za koga su ljubav i pohvala iskazani na razne načine, i pjesnik-pokajnik
koji se obraća Poslaniku, a.s., i jada mu se na svoje teško duhovno stanje te
ga moli da kod Allaha zagovara za njega. Upravo zbog ovoga možemo reći
da u Tahmisu postoji osnovna tema, a to je Muhammed, a.s., te niz podtema.
U Uššakijevom Tahmisu tematsko-motivacijski sistem je poprilično kompleksan, i to iz više razloga. Tahmis je izuzetno duga poema koja je podijeljena
na nekoliko odjeljaka – podtematskih cjelina koje nisu formalno odvojene, a
koje učestvuju u konstituiranju Tahmisa kao cjelovitog umjetničkog teksta.
Ovi odjeljci predstavljaju zasebne tematsko-motivske cjeline koje su u potpunosti subordinirane glavnoj temi. To su sljedeće tematsko-motivske cjeline: O
ljubavi, O zlim strastima, Pohvala Poslaniku, a.s., Poslanikovo, a.s., rođenje,
Čuda Poslanikova, a.s., O Kur’anu, Isra’ i Mi‘radž, Džihad Poslanika, a.s.,
Traženje Poslanikovog, a.s., posredništva i Traženje spasa duši.9 Svaki od
ovih odjeljaka bi se mogao izdvojiti i zasebno egzistirati jer odjeljci, iako
su povezani formom, nisu međusobno ovisni tematski. Iako bi poema mogla
funkcionirati ako bi se izdvojio neki od ovih odjeljaka, ona ipak puni smisao
ostvaruje u cjelini djela. Osim teme i podtema, postoji niz veoma važnih
motiva koji se protežu kroz čitav Tahmis a koje možemo nazvati glavnim ili
provodnim motivima. Ovi motivi se otkrivaju tek kada se Tahmis posmatra u
cjelini i također su važni za konstituiranje centralne teme Tahmisa.
8
9
252
U kontekstu ovoga, potrebno je ukazati na sufijski edeb – način odgoja i ponašanja, te
na simboliku odnosa šejh (duhovni mentor) – murid (onaj koji otpočinje svoje duhovno
putovanje i slijedi šejha). Zbog toga Uššakijevo poštovanje koje iskazuje prema al-Busiriju i njegovoj poemi prelazi okvire poezije.
I sama poema se u novije vrijeme počela štampati podijeljena na „poglavlja“, odnosno
razdvojena naslovima koji predstavljaju ove podteme. Najbliži primjer nama jeste prijevod ove poeme od Hifzije Suljkića koji poemu razdvaja na deset „poglavlja“, dajući
svakom „poglavlju“ naslov prema dominantnoj temi u njemu. Vidjeti: Imam Busiri,
Kasidei-Burda, Sarajevo, 1973., preveo sa arapskog, uvod s napomenama i komentarima
napisao Hifzija Suljkić.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
2. Muhammed, Allahov Miljenik u Uššakijevom Tahmisu
Glavni lik al-Busirijeve poeme Qaṣīda al-Burda, a tako i Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka je poslanik Muhammed, a.s. Kroz čitavu poemu i jedan i drugi pjesnik obraćaju se Poslaniku, a.s., pjevajući njemu
u slavu, u isto vrijeme jadajući se na svoje teško duhovno stanje. Stoga je
zanimljivo analizirati kako jedan i drugi pjesnik doživljavaju Poslanika, a.s.,
u svojim stihovima te uporediti njihova shvatanja i propitati kakva se sve
značenja proizvode na mjestima gdje se susreću stihovi dvojice pjesnika.
Od početka poeme i jedan i drugi pjesnik pokazuju svoju neizmjernu
ljubav i poštovanje prema poslaniku Muhammedu a.s. Ipak, razumijevanje
Poslanikovog, a.s., fenomena nije potpuno isto. Razlike treba poimati s
obzirom na vremenski raspon između dva pjesnika, ali i veliki put i iskustvo
tradicije od 13. stoljeća u arapskoj književnosti do 18. stoljeća u turskoj književnosti. U ovom širokom vremenskom periodu desili su se mnogi utjecaji
na književnost. Naročito su ideje pojedinih sufijskih velikana, koji su bili i
pjesnici, ostavile traga u konstituiranju različitih žanrova u poeziji.
Evo zanimljive strofe u kojoj i jedan i drugi pjesnik najavljuju u kojem
smjeru će se kretati njihovi opisi Poslanika, a.s.:
On je Vjerovjesnik plemeniti, dva sveta hrama zastupnik,
Povjerljivi zagovarač, svih svjetova milosnik,
Čestiti i pouzdani, plemenite duše posjednik.
On je Muhammed, najčasniji među ljudima i među džinima,
I među objema narodnim grupama, među Arapima i nearapima.10
Iako i kod al-Busirija Poslanik, a.s., predstavlja izuzetnog čovjeka, što je
izraženo u prvom polustihu riječima najčasniji među ljudima i među džinima,
Uššaki Poslanikov fenomen proširuje, karakterizirajući Poslanika, a.s., kao
10 Tahmis Abdullaha Salahudina Uššakija Bošnjaka na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda, 34. strofa. Iako Uššakijev Tahmis, baš kao i arapska kasida općenito, nije numerisan
niti ima strofe, zbog karaktera poeme, ali i lakšeg referiranja na istu, morali smo je
podijeliti na strofe i staviti numeraciju. Također smo, da bismo napravili razliku između
stihova jednog i drugog pjesnika, al-Busirijeve stihove dodatno markirali (stavili u bold).
I u izvorniku Uššaki markira al-Busirijeve stihove tako što ih navodi u crvenoj boji. U
daljnjem izlaganju ćemo se koristiti skraćenicom TQB za Tahmis kao kompletnu poemu.
Ukoliko budemo navodili al-Busirijeve stihove izdvojene iz Tahmisa koristit ćemo skraćenicu QBB – Qaṣīda al-Burda od al-Busirija i u tom slučaju ih nećemo posebno markirati. Inače, u radu navodimo vlastiti prijevod i prepjev al-Busirijeve poeme Qaṣīda alBurda. Prilikom prevođenja obratili smo pažnju i na već postojeće prijevode ove poeme
na bosanski jezik, tačnije, prijevode Halila ibn Alija Hrleta Stočanina i Hifzije Suljkića.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
253
Berin Bajrić
milosnika svih svjetova. Al-Busiri najčešće ostaje vjeran čisto kur’anskoj
viziji Poslanika, a.s., ne ulazeći dublje u unutrašnje – ezoterijsko značenje
ajeta koji govore o Poslaniku, a.s., i rjeđe zalazeći u metafizičko i mističko
razumijevanje Poslanikove, a.s., ličnosti. I u al-Busirijevoj poemi se, istini za
volju, osjeti utjecaj sufijskih ideja, ali nije toliko izražen kao kod Uššakija.
Ovo je i sasvim razumljivo ako znamo da su se ideje poput ideje o Poslaniku,
a.s., kao savršenom čovjeku te ideje o Poslanikovoj, a.s., preegzistentnoj svjetlosti počele razvijati tek u al-Busirijevo doba a svoj puni domašaj ostvarile
su nešto kasnije, kada je Ibn ‘Arabijevo (Muḥyī al-Dīn ibn ‘Arabī) učenje
postalo popularno. Evo nekoliko al-Busirijevih bejtova koji snažno potvrđuju
navedene tvrdnje:
On je naš Poslanik, naređuje, zabranjuje i niko drugi ne postoji,
Ko je u riječima naredbe i zabrane od njega istinitiji.
On je Miljenik čijem zagovoru kod Allaha se nadamo,
Za sve strahote Sudnjeg dana da uspješno ih prevladamo.
On poziva Allahu, pa oni koji njega prihvatiše,
Prihvatiše uže koje puknut' neće nikad više.
Iznad svih poslanika svojim izgledom i ćudi on je uzoriti,
Nijedan nije kao on, toliki znalac plemeniti.
Svi oni od Allahovog Poslanika uzimaju,
Kao iz oceana il' kao da se kišom natapaju.
Oni pred njim stoje svaki prema svojoj granici,
Kao tačke znanja ili kao slova mudrosti.
On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio,
Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.11
Al-Busiri, kada govori o Poslaniku, a.s., govori o islamu. Za njega je
Poslanik, a.s., islam i to ukoliko se islam predstavlja kao očitovanje istine,
ljepote i moći – a to su tri elementa koji Poslanika nadahnjuju i koje, na različitim razinama, po prirodi svoga poslanja on nastoji ozbiljiti. Tako Poslanik,
11 QBB, 35-41. bejta.
254
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
a.s., u Qaṣīdi al-Burdi očituje smirenost, darežljivost i snagu (snaga i hrabrost
su naročito izraženi u dijelu poeme koja govori o džihadu). Schuon vrlo lijepo razmatra ove Poslanikove osobine i kaže: “snaga je potvrda – ukoliko je
dovoljno borbena – Božije Istine u duši i svijetu, i tu prebiva razlika koja se
u islamu povlači između dvije vrste borbe, veće (akbar) i manje (aṣghar),
ili unutarnje i vanjske; darežljivost nadomiješćuje nasilni aspekt snage; ona
je milosrđe i oprost. Dvije nadopunjujuće vrline snage i darežljivosti dosežu
svoj vrhunac – ili se u nekom smislu gase – u trećoj vrlini: smirenosti, koja je
odvajanje od svijeta i jastva, ugasnuće u Licu Božijem, znanje Božanskoga i
jedinstvo s Njim.“12
Vratimo se navedenim stihovima. Prvi bejt snažno naglašava vanjski
aspekat Poslanika, a.s., ali i egzoterični obzor općenito, jer govori o Poslaniku, a.s., kao prenositelju Božijih propisa (naredbi i zabrana) prema kojima
se treba rukovoditi jedno zdravo društvo. U nastavku se naglašava da je
Poslanik, a.s., na najvišem stepenu kod Boga, jer je Njegov miljenik, ali se
posvećuje pažnja i njegovoj ulozi zagovarača na Sudnjem danu. Poslanik,
a.s., je taj koji poziva Allahovom užetu koje ne može puknuti, on je iznad
svih poslanika, te naposlijetku, njegovu ćud je Bog odnjegovao i usavršio.
Mnoštvo ovih stihova je konkretno vezano za kur'anske ajete. Treba izdvojiti
trći bejt koji referira na 103. ajet sure Āli ‘Imrān: Svi se čvrsto držite Allahova
užeta, a ne pravite raskola..., te posljednji, koji je vezan za 4. ajet iz sure AlQalam: I ćudi svojom ti si uzoriti.13 Jasno je, dakle, kako al-Busiri, kada govori o duhovnim i moralnim kvalitetama Poslanika, a.s., pa čak i kada referira na
Kur’an, u manjoj mjeri svojim stihovima daje mistički ili metafizički tonus.
U ovom smislu bi se mogao razumijeti njegov stih u kojem govori kako od
Poslanika, a.s., drugi poslanici crpe znanje. Ovo aludira na Muhammedovu,
a.s., preegzistenciju, odnosno na Poslanika, a.s., kao preegzistentnog Ahmeda
koji je, prema jednom hadisi kudsiju, bio poslanik dok je Adem bio između
vode i ilovače. Al-Busiri u jednom od svojih bejtova eksplicitno naglašava
kako ne želi rizikovati odlazeći u metafizičke i mističke sfere da ne bi zašao
u područje pretjeranog uzdizanja Poslanika, a.s., i tako se poistovijetio sa
kršćanima koji su uzdigli svog poslanika na stepen Boga:
Ostavi kršćane i to kako poslanika uzdižu svoga,
Potom primjerenu pohvalu izreci u slavu Poslanika tvoga.14
12 Frithjof Schuon, Dimenzije islama, El-Kalem, Sarajevo, 1996, preveo s engleskog dr.
Rešid Hafizović, str. 130-131.
13 Prijevodi ajeta su od prof. dr. Esada Durakovića. Kur’an s prijevodom na bosanski jezik,
preveo s arapskog jezika Esad Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 2004.
14 QBB, 43. bejt.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
255
Berin Bajrić
Ovo, naravno, uopće ne znači da je al-Busirijevo razumijevanje Poslanika, a.s., površno i lišeno suptilnosti. Naprotiv, al-Busiri je vrlo precizan,
ali u isto vrijeme i vrlo suptilan u opisima Poslanika, a.s. Njemu su veoma
važne duhovne, moralne i neke druge ljudske osobine Poslanika, a.s., poput
hrabrosti, fizičke snage, mudrosti itd., o kojima on vrlo vješto i osjećajno
govori u svojim stihovima. Naposljetku, navedeni stih vrlo jasno kazuje
kakvu pohvalu al-Busiri izriče Poslaniku, a.s.: primjerenu pohvalu izreci u
slavu Poslanika tvoga. I doista, al-Busiri će uvijek ostati na razini umjerenog uzdizanja Poslanikove, a.s., ličnosti, uvijek snažno naglašavajući svoje
osjećaje, svaki put kada govori o Poslaniku a.s., ostajući tako u sigurnoj zoni,
bez imalo straha od pada u provaliju mnogoboštva. Evo nekoliko stihova koji
potvrđuju navedeno:
On nas nije iskušavao nečim što um naš ne razumije,
U njega nemamo sumnje jer on za nas brinuo je.
Ljudi ne mogu spoznati veličinu njegovu jer ne vidi se,
Ni izbliza ni izdaleka osim koliko uskim umom može spoznati se.
On se poput Sunca očima iz daljine javlja,
Čini se malo, a u oku jak blijesak ostavlja.15
Pogledajmo ponovo ranije navedene stihove, ali sada u kombinaciji sa
Uššakijevim stihovima:
Gospodin je, tu mu nema ravnoga,
Najhrabriji on je, u vojevanju nema sličnoga,
Njegova mudžiza je i govor pijeska sitnoga.
On je naš Poslanik, naređuje, zabranjuje i niko drugi ne postoji,
Ko je u riječima naredbe i zabrane od njega istinitiji.
Slavom svojom njegova zajednica sve ostale nadvisila je,
Pobjedu izvojeva od drugova njegovih dvije generacije,
Njegova vještina u jasnom i iscrpnom objašnjavanju je.
On je Miljenik čijem zagovoru kod Alaha se nadamo,
Za sve strahote Sudnjeg dana da uspješno ih prevladamo.
Zagovor njegov zaslužuju oni što se čvrsto za njeg' drže,
15 QBB, 47-49. bejta.
256
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
Dok je zabluda sasvim jasna kod onih što od njega bježe,
Zaista je upućen onaj koji po njemu do spoznaje stiže.
On poziva Allahu, pa oni koji njega prihvatiše,
Prihvatiše uže koje puknut' neće nikad više.
Sunce razboritosti što sa obzorja izbija on je,
Ne vidi ga samo onaj koji u gluposti ogrezo' je,
U zjenici ljudskog oka zraka svjetla njegova je.
Iznad svih poslanika svojim izgledom i ćudi on je uzoriti,
Nijedan nije kao on, toliki znalac plemeniti.
Od njihova znanja on ni bogde nije uzeo,
Biser iz mora vadi samo onaj koji u more je zaronio,
Iz njegovog znanja jasno je ko je u njeg' posumnjao.
Svi oni od Allahovog Poslanika uzimaju,
Kao iz oceana il' kao da se kišom natapaju.
Svim snagama oni su se trudili da mudrost očituju,
Uzeli su je od njegovog svjetla shodno svom zalaganju,
Tražili su od njega da im pomogne u prepirci i raspravljanju.
Oni pred njim stoje svaki prema svojoj granici,
Kao tačke znanja ili kao slova mudrosti.
Jer, on je Zbilja svih zbilja i veličanstava,
Od njegove pomoći i milodara čovjek uputu dobiva,
On je voditelj Upute a poslanici su družba njegova.
On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio,
Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.16
Uššaki slijedi al-Busirijevu matricu prikazivanja Poslanika, a.s., odnosno
Poslanika, a.s., predstavlja u duhu navedenih triju vrlina (istina, ljepota i moć
– smirenost, darežljivost i snaga). Razlika je u tome što Uššaki dodatno, i to
vrlo vješto, nijansira ovo predstavljanje dodajući mu i naglašavajući mistički
16 TQB, 35-41. strofe.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
257
Berin Bajrić
i metafizički obzor. Iz navedenih stihova je vidljivo da Uššaki postepeno
uvodi mistički i metafizički obzor Poslanika, a.s. Gdje god može, a to zaista
maestralno radi, Uššaki pokazuje svoje mističko i metafizičko razumijevanje
Poslanikovog, a.s., fenomena. Budući da se do Uššakijevog vremena, tačnije
do 18. stoljeća, pojavilo i razvilo mnogo filozofskih i sufijskih ideja, sasvim
je razumljivo da Uššaki odjeke tih ideja prenosi u svoju poemu, ali i da su te
ideje utjecale na formiranje njegovog razumijevanja Poslanika, a.s.
Stihovi sa izrazito mističkim i metafizičkim tonusom u Tahmisu naročito
su prisutni u odjeljku koji govori o Poslanikovom, a.s., noćnom putovanju i
uzdignuću u više nebeske sfere (Isrāa' i Mi‘rāğ). Možemo zaključiti da se u
Uššakijevom Tahmisu, kada je u pitanju Poslanikov, a.s., fenomen, razaznaje
utjecaj Ibn ‘Arabijevog filozofsko-teološkog učenja o Logosu. Ibn ‘Arabijevo mističko učenje o Logosu predstavlja sržnu dimenziju njegova ukupnog
opusa po kojem se najizravnije prepoznaje sva raskoš unutarnje fizionomije
njegove misli. Ovo učenje je zapravo strogo usredotočeno na, kako to i sam
Ibn ‘Arabi oslovljava, Muhammmedov Logos ili muhammadanski Logos, za
kojeg ovaj filozof i mistik smatra da predstavlja univerzalni Teatar unutar
kojega se očituju i ozbiljuju sve dimenzije božanskoga Duha. Na taj način
se muhammadanski Logos objavljuje kao Punina svih riječi (Ğawāmi‘ alKalim) i kao Univerzalna Primateljka (al-Qābil al-Kullī) u kojoj su smirena
sva temeljna metafizička, metapovijesno-povijesna i metakozmičko-kozmička načela Bitka.17 Muhammadanski Logos se pod svojim metafizičkim
obzirom kod Ibn ‘Arabija pojavljuje pod dva pojma - pod pojmom Zbilje
zbīljā (Ḥaqīqa al-ḥaqā’iq) i pod pojmom umskog Načela kozmosa (al-‘Aql
al-’Awwal).18 Zanimljivo je da Uššaki u navedenim stihovima, tačnije u
posljednjoj strofi niza koji navodimo, spominje upravo prvi pojam kojim Ibn
‘Arabi karakterizira muhammadanski Logos – Ḥaqīqa al-ḥaqā’iq, odnosno
Zbilju zbīljā. Uššaki vrlo vješto s al-Busirijeve predstave skreće u metafizičko
spominjući Poslanikovu, a.s., svjetlost, vizualiziranu kao sliku sunca, i tako
se blago udaljava od al-Busirijeve vizije. Ubrzo nakon toga, Uššaki u jednom
od svojih stihova spominje uranjanje u more i vađenje bisera: Biser iz mora
vadi samo onaj koji u more je zaronio. Ova pjesnička slika treba metaforički
predstaviti Poslanikovo, a.s., uranjanje u Božansku prisutnost odakle Poslanik, a.s., prenosi svoja znanja. Ovo će Uššaki još jače naglasiti na drugom
mjestu u svojoj poemi, u stihu:
U more Allahovog Bića duboko si zaronio,
Od Njegovih svojstava, u najljepša si se ugledao,
17 Vidi: Rešid Hafizović, Ibn ’Arabijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu, Bemust, Zenica, 1995, str. 105.
18 Ibid., str.106.
258
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
Ne doseže spoznaja do svih čuda koje si naslijedio.
Vel'ki li su i časni stepeni koji su ti dati,
Tako da je nemoguće dostići te blagodati.19
Naposljetku slijedi stih u kojem Uššaki navodi maločas spomenuti Ibn
‘Arabijev pojam Zbilja zbīljā:
Jer, on je Zbilja zbīljā i veličanstava,
Od njegove pomoći i milodara čovjek uputu dobiva,
On je voditelj Upute a poslanici su družba njegova.
On je onaj čiju nutrinu i vanjštinu Stvoritelj je upotpunio,
Da bi ga potom Sebi za miljenika odabrao.20
Prema Ibn ‘Arabiju, muhammadanski Logos kao metafizičko načelo
apsolutne Zbilje i kao Zbilja zbilja naznačava prvi korak kojim Apsolut izlazi
iz Svoje apsolutnosti u procesu Svog silaženja u našu spoznaju.21 Uššaki će u
svojoj poemi ovu ideju razvijati, veoma često govoreći o Poslanikovoj, a.s.,
preegzistentnoj svjetlosti, maestralno nijansirajući ovaj motiv. Inače, i u Ibn
‘Arabijevom učenju o muhammadanskom Logosu, veoma značajan pojam
koji se često javlja je upravo pojam muhammadanskog Svjetla.22 Evo kako
Ibn ‘Arabi definira ovaj fenomen: „Bog je stvorio Muhammadovu Svjetlost
od Svoje Svjetlosti. Ta Svjetlost je boravila pred Bogom stotinu hiljada godina. Bog je prema njoj upućivao Svoj pogled sedamdeset hiljada puta u toku
dana i noći, pridodajući joj, pri svakom pogledu, novu svjetlost. Potom je od
nje stvorio stvorenja.“23
Ovdje ćemo navesti nekoliko strofa u kojima se dā uočiti kako Uššaki
nijansira ovaj motiv:
On je Sunce Zbilje Božije, jesi'l svjestan njegove suptilnosti,
Ako imaš imalo bistrine, njegovim češ putem se zaputiti,
Mnogo ljudi spava, zato pazi, k njegovoj bašči moraš se uputiti.
A kako da njegovu suštinu na ovom svijetu postigne,
Narod koji spava i u snu želi da je dostigne.
19
20
21
22
23
TQB, 111. strofa.
TQB, 41. strofa.
Rešid Hafizović, Ibn ’Arabijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu..., str. 108.
Ibid., str. 110.
Ibid., str. 111.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
259
Berin Bajrić
Ili:
On je Sunce Upute, velikane svjetlom napaja svojim,
Poslanici ljudima spas donesoše upravo sa svjetlom ovim,
Čim se Sunce ukaza, potra tmine svjetlom svojim.
S kojim god znakom poslanici dođoše,
Sve i jedan znak od njegova svjetla posudiše.
Svjetlo Istine, stalni putnik njen, neminovno on je,
Ko god za njom traga, od njega preuzima je,
Uzima od njega istinu što zvijeda blistava je.
Jer, on je Sunce blagosti a poslanici drugi zvijezde su,
Koje noću ljudima pokazuju koliko lijepe i svjetle su.
Obzorja ovakvu svjetlost ni od Sunca ni od Mjeseca nisu vidjela,
U jeziku od njegove svjetlosti nijedna tmina nije ostala,
Ako nam zađe ova Svjetlost, nestaće i večernjeg rumenila.
Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna,
Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.24
3. Mozaik motiva u Uššakijevom Tahmisu
Motiv ljubavi je vjerovatno najvažniji motiv u Uššakijevom Tahmisu i
proteže se kroz čitavu poemu, a naročito je izražen u njenom lirskom prologu, odnosno prvom odjeljku Tahmisa. Ovaj motiv je centralni motiv poeme.
Možemo reći da ovaj motiv svojim gravitacionim poljem obuhvata sve ostale
motive i da su svi ostali motivi na različite načine u službi ovog motiva.
Nadalje, ovaj motiv je važan i stoga što je kroz njega moguće razumijeti
karakter ljubavi koju ova dva pjesnika izražavaju prema Poslaniku, a.s., u
svojim poemama, ali i uvidjeti do koje mjere i u kom pravcu se razvija koncept hvaljene osobe u Tahmisu.
Naime, poema počinje prema staroarabljanskom modelu, lirskim prologom u kojem pjesnik žali za draganom koja je otišla i on roni suze sjećajući se
drugovanja s njom. Da kojim slučajem ne znamo karakter i tematiku poeme,
lirski prolog bi nas zbunio, jer se nimalo ne razlikuje od uvoda profanih ljubavnih poema. Evo kako počinje Tahmis:
24 TQB, 49-55. strofe.
260
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
Dok si od bola i patnje zbog ljubavi plakao,
I voljenoj, plemenitoj, pohvale u stihu skladao,
Biserni kamen tuge sam si za se odabrao.
Jesi li ti zbog voljene iz mjesta Selema,
S krvlju pomiješao suze koje potekle su tvojim očima.
Ili je vjetar zapuhao od davnih davnina,
U grudi ti se sigurno patnja nastanila,
I tvome srcu snažnom strašću se narugala.
Ili je vjetar puhnuo od mjesta gdje je Kazima,
Il' munja bljesnula tamo od Idama.25
Ovi stihovi podsjećaju na staru arabljansku kasidu. Spominje se voljena,
mjesta na kojima je živjela, motiv vjetra, koji je veoma prisutan u staroj
arabljanskoj kasidi, te bljesak munje. Zanimljivo je i to da pjesnik u lirskom
prologu uopće ne spominje Poslanika, a.s., niti nekim prepoznatljivim detaljem na njega aludira. Ljubavni uvod potpuno odgovara staroarabljanskim
ljubavnim lirskim uvodima. Jedino mjesta poput Kazime i Idama, koji su u
blizini Mekke, odnosno Medine, aludiraju konkretnije na Poslanika, a.s. Ovaj
pjesnikov postupak je vrlo dovitljiv. Naime, da je pjesnik odmah eksplicite
spomenuo kome posvećuje pjesmu, slike pjesnika koji žali za svojom draganom ne bi bile u istoj mjeri efektne kao sada. Također bi onemogućio recipijenta da u svom umu po svom nahođenju vizualizira teško stanje kroz koje
pjesnik prolazi i odmah na početku utrnuo bi u njemu osjećaj iščekivanja šta
će se dalje desiti.
Funkcija maločas spomenutih poetskih toponima može biti i dodatno
isticanje takozvane poetike nostalgije koja prožima lirski prolog. Tako se
spominjanjem poznatih mjesta, u našem slučaju onih koja aludiraju na Poslanika, a.s., u potpunosti privlači pažnja onih koji slušaju poemu. Na ovaj se
način potvrđuje Ibn Qutaybin (umro 889. godine) stav da pjesnik nesibom
želi ovladati srcem i osjećajima auditorija kako bi ga sigurno doveo do željene poente.26 Meissami također odlično primjećuje kako lirski prolog, osim
upečatljivog otvaranja kaside, veoma uspješno i mudro anticipira krajnju
pohvalu – madīḥ.27
25 TQB, 1. i 2. strofa.
26 Julie Scott Meissami, “Places in the Past: The Poetics/Politics of Nostalgia”, Edebiyat,
Vol. 8., godina 1998., str. 63-106.
27 Julie Scott Meissami, Julie Scott Meisami, Structure and Meaning in Medieval Arabic
and Persian Poetry – Oriental Pearls, Routledge Cruzon, London, 2003, str. 144.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
261
Berin Bajrić
Ovdje je staroarabljanski model lirskog prologa vrlo vješto transformiran
u mističko-religijske svrhe. I jedan i drugi pjesnik dovitljivo su se snašli i,
poštujući tradicionalne norme, uspjeli iskazati ljubav prema Poslaniku, a.s.,
ali i predstaviti svoj sejr-i suluk, odnosno mističko putovanje. Ovaj uvod je
inicijalna tačka od koje se počinje razvijati i transformirati i koncept hvaljene
osobe u Tahmisu. Pjesnici već na početku kazuju da se radi o istinskoj ljubavi
koja obuzima čitavo pjesnikovo biće. Ovdje se uočava razlika između profane
i mističko-religijske pjesme pohvalnice. Naime, pjesnik profanog panegirika,
kada hvali vladara, vrlo rijetko ili nikako ne osjeća ljubav prema njemu. On
je vođen željom da ga vladar obilato nagradi za pohvale kojima ga obasipa.
Stoga je odnos pjesnika i vladara čisto materijalistički odnosno, ekonomsko-promotivne prirode; vladar želi promociju a pjesnik svoju nagradu. U
Tahmisu, ali i u ostalim mističko-religijskim pohvalnicama, Poslanik, a.s.,
jeste hvaljeni, ali nikako u onom smislu u kojem se hvale vladari u profanim
panegiricima. Ovo znači da su motivi ljubavi i pohvale međusobno snažno
povezani i jedan drugog uvjetuju, jer hvali se onaj koji se voli. Ovi motivi se
naprosto pretapaju jedan u drugoga tako da kada govorimo o motivu ljubavi,
neminovno podrazumijevamo pohvalu i obrnuto. Ovome treba dodati i motiv
pokajanja pjesnika koji se također uklapa u motive ljubavi i pohvale i sa njima
zajedno čini „savršeni krug“.
Naime, pjesnikovo pokajanje i ukor duše potječe iz svijesti o učinjenom
grijehu koji je personificiran u izdaji Poslanika, a.s., od strane pjesnika. Otvarajući svoju poemu nostalgičnim i čežnjivim sjećanjem na dragu koja personificira Poslanika, a.s., pjesnik, ustvari, otvara vrata pokajanja koje predstavlja
jedan od prvih stadija na duhovnom putu ka pročišćenju i Božijoj ljubavi.
Slike pjesnika koji plače, gledajući u daljini mjesta gdje je draga nekad bila,
što u njemu budi neizrecivu i neizdrživu bol, vrlo efektno govore o vremenu
koje je nekada bilo i događajima koji su prohujali. U sivilu tuge pjesnik sa
sjetom dolazi do spoznaje da je u prošlosti trebao drugačije postupati i zbog
toga se sada silno kaje. Evo još nekoliko stihova koji predstavljaju pjesnikovo
stanje:
Srce je ognjište, oko ni trena ne spava,
Vatru suzom želiš gasit a ona se rasplamsava,
Kriješ ljubav snažno a ona ljudima se otkriva.
Kako ljubav nijekat možeš kad protiv tebe svjedoči,
Tvoje bolesno srce i tvoje uplakane oči.
262
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
Lice ti je požutjelo bolove kušajući,
Odjednom tajna se otkri ko' tuga se pokazujući,
Pa kako tajna ljubavi da postoji, u tebi se skrivajući.
Ljubav ti je dvije crte ispod očiju urezala i izblijedila ti je lice,
Tako da sličiš tulipanu il' si blijed poput žute ružice.
Ne mogu skriti bol što u grudima mi gori,
Bljesnula je među svijetom, pa me blijesak svog sagori,
Koliko tuge sakrih, a od ljubavi sav izgori'.
Da, prošla je voljena i san mi je otjerala,
A ljubav je uvijek bol i slast u sebi miješala.28
Ljubav o kojoj pjesnik pjeva u uvodu jeste ljubav prema Poslaniku, a.s.,
koja se u pjesniku stalno povećava i pojačava unutrašnja previranja, borbu
pjesnika sa samim sobom. Situacija doista podsjeća na zaljubljenog koji je
pogriješio prema voljenoj osobi pa se sada snažno kaje, i tek nakon gubitka
uviđa koliko je pogriješio i kakvu je vrijednost pored sebe imao.
U Uššakijevom Tahmisu Poslanik, a.s., je iskreno voljeni, koji se voli
čistom, nematerijalnom, nepatvorenom i ovosvjetskim žudnjama nenatrunjenom ljubavlju. Zbog svega ovoga možemo konstatirati da se koncept hvaljene
osobe postepeno transformira u koncept voljene osobe odnosno voljenog
Poslanika, a.s. U svojim stihovima pjesnici pokazuju kako se postepeno
razvija njihova ljubav prema Poslaniku, a.s. Inicijalni osjećaj koji pokreće
pjesnički duh da izriče pohvalu Poslaniku, a.s., kao što smo u prethodnim
stihovima vidjeli, je osjećaj kajanja kojeg neminovno prati i tuga. Pjesnici,
naime, osjećaju da su izdali Poslanika, a.s., svojim griješenjem i posvećivanjem materijalnim i ovosvjetskim blagodatima, pa se odlučuju krenuti putem
pokajanja i obratiti se Poslaniku, a.s. U njima se razvija neizmjerna tuga, jer
osjećaju da su izdali voljenu osobu a samim tim osjećaju i da su zbog toga
daleko od nje:
Nisam noći provodio čineć' dobro djelo,
Spavao sam svake noći ne mareć' odveć smjelo,
Za to što godine prolaze i što lažuć' kratim osijedjelo.
Učinih nasilje onom što je svojim svjetlom tmine otjerao,
Što se Gospodaru svome klanjao i kada povrijeđen je bio.29
28 TQB, 6-8. strofe.
29 TQB, 29. strofa.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
263
Berin Bajrić
Motiv tuge je stoga jedan od važnijih motiva koji dopunjuje motiv ljubavi
u Tahmisu. U Tahmisu je tuga predstavljena kao prirodno stanje pjesnika koje
se sve do kraja poeme ne mijenja. Pjesnik se kroz čitavu poemu žali Poslaniku, a.s., na svoje teško duhovno stanje.
U Tahmisu ljubav prema Poslaniku, a.s., je predstavljena kao sila koja
obuzima čitavo pjesnikovo biće. Vidjeli smo da je Poslanik, a.s., voljeni te da
se pjesnici ne stide priznati svoju ljubav. Poslanika, a.s., nazivaju voljenim,
odnosno voljenom, baš kao i sufijski pjesnici koji isti naziv koriste za Boga.
Ljubav prema Poslaniku, a.s., u islamu predstavlja jednu od najsnažnijih
pokretačkih snaga. Ona je preduvijet ili predvorje Božanske ljubavi, a utemeljena je u Kur'anu i u poslaničkoj predaji. Reci: „Mene slijedite ako Allaha
volite vi, pa će Allah vas voljeti i grijehe vam oprostiti, jer Allah prašta i On je
Samilosni.“30 Ili: Vjerovjesnik je vjernicima preči nego što su oni sami sebi...31
Ova ljubav se ponajprije ogleda u Poslaniku, a.s., kao znaku sveopće
milosti poslane svim svjetovima. Ko voli Boga taj voli i Poslanika, a.s., a ko
voli Poslanika, a.s., kao uzroka svekolikog Božijeg stvaranja, taj mora voljeti
cijeli svijet i sve ono što je Bog stvorio. Nadalje, kako to Schuon lijepo primjećuje, ljubav prema Poslaniku tvori temeljni element islamske duhovnosti.
Ona se pojavljuje iz činjenice da muslimani motre u Poslaniku prvolik i uzor
vrlina, koje tvore teomorfnu narav čovjekovu te ljepotu i ravnotežu svemira, i
koje su tako mnogovrsni ključevi ili putevi koji vode ka oslobađajućem Jedinstvu – to je razlog zašto muslimani vole svoga Poslanika i zašto se ugledaju
na njega čak i u vrlo sitnim pojedinostima svakodnevnog života.32
Ipak, ova ljubav nije ista kao ljubav koju vjernici i pjesnici osjećaju prema
Bogu. Ona ne smije biti pojmljena u smislu personalističke bhakti, koja bi
predstavljala obogotvorenje Poslanika. Iako pjesnika u potpunosti obuzima
i snažno se ispoljava, ova ljubav nije ljubav koja opija poput Božanske ljubavi. Pjesnici su potpuno svjesni svoje situacije i ne zapadaju u ekstatična
stanja opijenosti izazvana snažnim osjećajima zaljubljenosti u Poslanika, a.s.,
ili očaranosti njegovom ljepotom. Zbog toga se oni mogu nazvati svjesnim
misticima. Oni se razlikuju od opijenih mistika koji na putu svojih mističkih
iskustava, u pohodu ka Božanskoj ljubavi, dosežu stepene potpune izgubljenosti i ekstaze. U sufijskoj poeziji, naprimjer, motiv opijenosti je veoma
raširen a vino simbolizira božansku ljubav kojom se opija pjesnik zaljubljenik
u Boga. Upravo ova opijenost čini da pjesnik zaljubljenik u Boga stvari vidi
istinski, odnosno da razabere pravo lice stvarnosti. Tek u ovakvom stanju
30 Kur'an: 3:31. Prijevodi ajeta su od prof. dr. Esada Durakovića. Kur'an s prijevodom na
bosanski jezik, preveo s arapskog jezika Esad Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 2004.
31 Kur’an: 33:6.
32 Frithjof Schuon, Dimenzije islama..., str. 135.
264
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
koje osigurava opijenost Božanskim vinom ovaj pjesnik vidi Zbilju – hakikat. Nasuprot ovome, u našoj poemi, kao i u pohvalnicama Poslaniku, a.s.,
općenito, možemo govoriti o motivu svjesnosti koji predstavlja stalno bdijenje
pjesnika-pokajnika nad vlastitom dušom i vlastitim grijehom. Svjesnost je
praktično uvjet da bi pjesnikovo kajanje bilo ispravno i prihvaćeno, jer kajati
se može samo čovjek potpuno svjestan grijeha. U Uššakijevom Tahmisu niti
jednom nije spomenuto vino (!), dok se spoznaja, kajanje, svjesnost, trezvenost i budnost očituju skoro u svakom stihu:
Duša me je obmanjivala sve do same starosti,
Ništa dobro ne uradih, bijah ogrezo' u lijenosti,
Zato kajem se Allahu za sve sramne sklonosti.
Tražim oprosta od Allaha za riječi što djela ih ne prate,
Šta mi bi, kao da nerotkinji pripisah dijete.
Riječi poslušah al' pouku ne primih,
Ljudima govorih al' sam ništa ne uradih,
Zlo ne zabranjivah i zbog tog' brzo zažalih.
Naređivah ti dobro a svoje naredbe ne slušah ni ja sam,
Tražih da budeš ispravan a sam ispravan nisam.33
Pjesnik je toliko svjestan svoga teškog stanja da ga želi učiniti jasnim i
obznaniti ga svima. Naročito mu je bitno da Poslanik, a.s., kojem se u odsutnosti obraća, prihvati njegovo jadanje i posreduje kod Boga za njega.
Zajednička crta i jednim i drugim pjesnicima može biti potiranje vlastitoga ega. Međutim, dok se kod opijenih mistika ego nastoji što je moguće više
potrati na putu ljubavi i stjecanja znanja o Bogu, kod svjesnih mistika ego se
sve više i više unižava zbog svijesti o veličini grijeha koje je duša počinila.
Čini nam se da se u ovom slučaju radi o onome što jedan veliki islamski
mistik, ‘Ayn al-Quḍāt al-Hamadānī, naziva „trganjem iz svog sopstva snagom
tuge i strepnje“.34 Naime, ne radi se o potpunom tjelesnom i egzistencijalnom
razosobljenju kao kod nekih opijenih mistika, kakav je bio Halladž (Manṣūr
al-Ḥallāğ), već prije o činu najvišeg duhovnog ozbiljenja koje neodoljivom
snagom transfigurativne ljubavi teži da poništi niži oblik duše (nafs ’ammāra
33 TQB, 26. i 27. strofa.
34 Vidi: Rešid Hafizović, ‘Ayn Al-Qudat Hamadani i njegova mistička iskušenja, pogovor
u djelu: Einolqozat Hamadani, Priprave - Tamhīdāt, Kulturni centar Islamske Republike
Iran i Al-Hoda, Sarajevo, s.a., s perzijskog jezika preveo Namir Karahalilović, str. 268.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
265
Berin Bajrić
bi-s-sū’) koji predstavlja stvarnu prepreku kod dosezanja istinske duhovne
svijesti.35 Tako i naši pjesnici snažno potiru svoj ego i kore svoju dušu zbog
propusta koje su činili. U svemu tome ljubav prema Poslaniku, a.s., im pojačava kajanje i tugu. Radi se o stalnom i intenzivnom glačanju ogledala vlaste
duše u kojoj treba potom da se ogleda muhammadanska duša.
Sada dolazimo i do motiva Poslanikove, a.s., svjetlosti koji je čest u Uššakijevom Tahmisu a koji također naglašava i motiv ljubavi. U Uššakijevom
Tahmisu motiv Poslanikove, a.s., svjetlosti je u potpunom skladu sa sufijskim naukom o muhammadanskoj Svjetlosti koji je među prvima spomenuo
Halladž a razradio Ibn ‘Arabi. Evo nekoliko strofa u kojima se vrlo lijepo
razrađuje motiv svjetlosti:
On je sunce Upute, velikane svjetlom napaja svojim,
Poslanici ljudima spas donesoše upravo sa svjetlom ovim,
Čim se sunce ukaza, potra tmine svjetlom svojim.
S kojim god znakom poslanici dođoše,
Sve i jedan znak od njegova svjetla posudiše.
Svjetlo Istine, stalni putnik njen, neminovno on je,
Ko god za njom traga, od njega preuzima je,
Uzima od njega istinu što zvijeda blistava je.
Jer, on je sunce blagosti a poslanici drugi zvijezde su,
Koje noću ljudima pokazuju koliko lijepe i svjetle su.
Obzorja ovakvu svjetlost ni od sunca ni od mjeseca nisu vidjela,
U jeziku od njegove svjetlosti nijedna tmina nije ostala,
Ako nam zađe ova Svjetlost, nestaće i večernjeg rumenila.
Divan li je njegov lik što ga prati ćud prekrasna,
Sav je od dobrote satkan, čista radost lica jasna.36
U sufizmu je Poslanik, a.s., veoma često vizualiziran kao slika sunca, u
odnosu na čiju svjetlost su sva druga stvorenja puke sjenke. Iz prethodnih
stihova se da razumijeti da se radi o primordijalnoj svjetlosti Poslanika, a.s.
Na samom početku Poslanik je prikazan kao sunce koje napaja svojom svjetlošću sve oko sebe. Međutim, vrlo brzo Uššaki otkriva da je sunce samo puka
35 Ibid., str. 268.
36 TQB, 52-54. strofe.
266
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
metafora koja nije sposobna da iskaže suštinu Poslanikove svjetlosti i Poslanika, a.s., naziva Svjetlom Istine. Ovim Uššaki aludira na to da Poslanikova,
a.s., svjetlost potiče direktno od Božanske Svjetlosti. Sunce jeste najočitija
manifestacija svjetlosti koju percipira čovjekovo oko, ali i ono kao i drugi
kozmički znaci spada u one koji zalaze (’āfilīn), odnosno prolaze. U konačnici, Uššaki svoju ideju maestralno dovršava, predstavljajući Poslanika, a.s.,
kao Svjetiljku Božije Jedinosti, ili kako to u stihovima stoji:
Svjetiljka Njegove Jedinosti svjetlo Upute odašilje,
Svojim svjetlom sve fitilje širka on nadmašuje,
A vijest njegova prsa razboritih raskriljuje.
Vijest da Poslanik stiže srca dušmana je uplašila,
Poput rike lava, kao ovce ih je preplašila.37
Ovim činom se usavršava motiv Poslanikove, a.s., svjetlosti. Naime, Uššaki Poslanika, a.s., naziva Svjetiljkom Njegove Jedinosti (miṣbāḥ Waḥdatih)
čime dolazi do krajnjih granica razvijanja ovog motiva. Ovim se želi reći da je
Poslanik, a.s., najdalje zakoračio u područje Božanskog. Odabirom specifčne
leksike (npr. lekseme miṣbāh - svjetiljka ), Uššaki ovaj motiv veže i za poznati kur’anski ajet o svjetlosti (Allah je svjetlost nebesa i Zemlje...38). Osim
usavršavanja motiva svjetlosti, Uššaki ponovo maestralno veže svoj tekst za
Kur’an i tako ga dodatno značenjski obremenjuje i daje mu dodatnu važnost.
Motiv svjetlosti je vrlo važan za poemu koju analiziramo i na više načina
se savršeno uklapa u već spomenuti krug glavnih motiva (ljubavi, pohvale i
pokajanja). Osim svjetonazora pjesnika i njegovog sufijskog poimanja Poslanikovog, a.s., fenomena, zbog kojeg pjesnik i govori o Poslaniku, a.s., na ovaj
način, motiv Poslanikove svjetlosti je bitan pjesniku i kao zamjena za opise
Poslanikove, a.s., fizičke ljepote. Naime, pjesnici profane lirike, naprimjer,
kada pjevaju o voljenoj, skoro nikada ne mogu izbjeći opise njene zanosne i
očaravajuće fizičke ljepote. Pjesnici naprosto žele pjevati o tome, jer je uzrok
njihove zadivljenosti draganom i njen fizički izgled. U pjesmama pohvalnicama Poslaniku, a.s., rijetki su opisi njegove fizičke ljepote. Prema islamskom
svjetonazoru, nije prikladno da muškarac ukazuje na ljepotu drugog muškarca
pa tako ni na ljepotu Poslanika, a.s. Ipak, motiv svjetlosti je savršeno poslužio
pjesniku da iskaže silinu svoje ljubavi prema Poslaniku, a.s., ne koristeći se
opisima njegove fizičke ljepote. Tako pjesnik u isto vrijeme može ukazati na
ljepotu Poslanika, a.s., ali i na njegov visok duhovni i metafizički stepen. Iako
se radi o transcendentnoj i primordijalnoj svjetlosti Poslanika, a.s., koja se ne
37 TQB, 114. strofa.
38 Kur’an: 24:35.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
267
Berin Bajrić
vidi okom, pjesnici ovim postupkom uspijevaju aludirati i na Poslanikovu,
a.s., fizičku ljepotu jer svjetlost je uvijek podrazumijevala nešto lijepo, čisto
i nevino.
Krug glavnih motiva maestralno zatvara motiv zagovora – Poslanikovog,
a.s., šafā‘ata. Prema islamskom svjetonazoru, utemeljenom na Poslanikovim
predajama, na Sudnjem danu Muhammed, a.s., će imati pravo da pred Bogom
zagovara za svoje sljedbenike. Zbog ovoga vjernici nastoje da što je moguće
dosljednije slijede Poslanika, a.s., nadajući se da će tako u konačnici zaslužiti
njegov zagovor. I u našoj poemi oba pjesnika slave Poslanika, a.s., i iskazuju
mu neizmjernu ljubav, iskreno se nadajući da će Poslanik, a.s., na Sudnjem
danu za njih svjedočiti pred Bogom.
Slavom svojom njegova zajednica sve ostale nadvisila je,
Pobjedu izvojeva od drugova njegovih dvije generacije,
Njegova vještina u jasnom i iscrpnom objašnjavanju je.
On je Miljenik čijem zagovoru kod Alaha se nadamo,
Za sve strahote Sudnjega dana da uspješno ih prevladamo.
Zagovor njegov zaslužuju oni što se čvrsto za njeg' drže,
Dok je zabluda sasvim jasna kod onih što od njega bježe,
Zaista je upućen onaj koji po njemu do spoznaje stiže.
On poziva Allahu, pa oni koji njega prihvatiše,
Prihvatiše uže koje puknut' neće nikad više.39
Nastojanje pjesnika da zasluže Poslanikov, a.s., šafā‘at nije vidljivo samo
iz stihova u kojima se šafā‘at konkretno spominje. Možemo reći da je nada
u Poslanikov, a.s., oprost i zagovor na Sudnjem danu duboko utkana u svaki
stih poeme, jer kada god pjesnik iskaže ljubav Poslaniku, a.s., ili istakne neku
njegovu vrlinu i veličinu, on se svim srcem želi približiti Poslaniku, a.s., i kod
njega zaslužiti zagovor. Ipak, ovaj motiv je najbolje izražen u dva posljednja
poglavlja Tahmisa. Evo nekoliko primjera:
Dovoljna mi je utjeha, Salahi tada reče,
Ruka njegova da me zastupa i štiti od nesreće,
Moje pročišćenje dolazi od darežljivosti njegove koja obilato teče.
Ja imam njegovu zaštitu jer Muhammed je ime moje,
Od svih ljudi on najprije ispinjava obećaanje svoje.
39 TQB, 36. i 37. strofa.
268
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
Njegova potpora protiv svake nesreće najbolja mi pomoć je,
Kad me zlo spopadne njegovim vratima ja se upućujem,
Neizmjerna blagost njegova moju dušu razgaljuje.
Ako me na Danu Suda on za ruku ne uzme iz dobrote svoje,
Onda reci: Jadan li sam ja, jadne li ste noge moje.
Ruke su mu more darežljivosti, zglobovi to dobro znaju,
Svakog vodom on napaja, ljudi žedni ne ostaju,
Ostavlja li on nesretne u vatri da se pate i nestaju.
Daleko od toga da on molitelju svoj šefaat uskrati,
Ili da se molitelj od njega tužan i bez zastupništva vrati.
U svim nesrećama molio sam samo njegov glas da čujem,
Pa sam u tmini osjećaja svojih htio on svjetiljka da mi bude,
Dok sam stihove mu skladao, njegov miris ja sam udisao.
Otkako se obavezah da mu hvalu pjesmom skladam,
Uvidjeh da nema prečeg da me spasi, kome da se nadam.40
Na kraju treba zaključiti da je koncept hvaljene osobe u Uššakijevom
Tahmisu transformiran u koncept voljene osobe odnosno koncept maḥbūba a
to je Poslanik, a.s., s tim što ova ljubav nikada ne doseže stepene ‘ašqa, odnosno opijenosti ljubavlju ili ljubavi prema Bogu. Tako ovaj koncept, ustvari,
stoji u sredini između koncepta mamdūḥa, odnosno pohvaljenog vladara, i
koncepta ma‘šūqa, odnosno Voljenog Gospodara. Ovo je sasvim u skladu i
s temeljnom kur’anskom vizijom monoteizma u čijoj srži je diferenciranost
Boga od svega stvorenog, ali i s islamskim pogledom na Poslanika, a.s.
Koliko god pjesnici vjernici voljeli i uzdizali Poslanika, a.s., oni nikada nisu
njemu pripisali božanske osobine ili ga smatrali božanskom osobom. Kur’an
je za svagda decidno utvrdio i ustanovio da je samo jedan Bog, Allah, a da je
Muhammed, a.s. Njegov Poslanik i čovjek kao i ostali ljudi: Reci: „Ja sam
samo čovjek kao i vi; meni se objavljuje da je vaš Bog jedini, uistinu – zato se
pred Njim uspravite i od Njega oprost tražite, jer teško onima koji Mu druga
pripisuju.“41
40 TQB, 142-145. strofe.
41 Kur’an, 41:6.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
269
Berin Bajrić
Summary
THEMES AND MOTIFS IN ABDULLAH SALAHUDIN UŠŠAKI’S
TALKHIS ON AL-BUSIRI’S QAṢĪDA AL-BURDA
The author analyses Abdullah Salahuddin Uššaki Bošnjak’s Tahmis on alBusiri’s poem Qaṣīda al-Burda. His research is based on the manuscript entitled Tahmis-i Terceme-i Kaside-i Burde kept in the Faith manuscript collection of the Süleymaniye Library. The manuscript consists of 52 pages and 785
verses in Arabic and Ottoman. Parallel with the Arabic text of the Tahmis,
Uššaki also gave a translation in Ottoman on the left margins of the manuscript. Given that the poem belongs to the tahmis genre or a “meta-poem”
of al-Busiri’s celebrated Qaṣīda al-Burda, the article analyses the relation
between al-Busiri’s verses as a prototext and Uššaki’s verses as metatext. The
relation between the two texts is viewed from poetic and aesthetic aspects. In
this regard special attention is paid to the way the two poets understand the
Prophet Muhammad (pbuh). These two poets belong to two different eras –
al-Busiri to the 13th century and to Arabic literature, while Uššaki lived in
the18th century and belonged to Turkish literature. Major research results
were expected considering the huge time span between the two poets and
different traditions.
Izvor
Abdullah Salahudin Uššaki Bosnawi, Tahmis-i Terceme-i Kaside-i Burde,
Süleymaniye Ktb., Ms. 003714; fol. 12b-52a
Literatura
Akkuş, Mehmet, Abdullah Salahuddin-i Uşşaqi (Salahi)’nin Hayati ve
Eserleri, M.E.B. Yayınları, Istanbul, 1998.
Duraković, Esad, Orijentologija. Univerzum sakralnoga teksta, Tugra,
Sarajevo, 2007.
Hafizović, Rešid, ‘Ayn Al-Qudat Hamadani i njegova mistička iskušenja,
pogovor u djelu: Einolqozat Hamadani, Priprave - Tamhīdāt, Kulturni
centar Islamske Republike Iran i Al-Hoda, Sarajevo, s.a., s perzijskog
jezika preveo Namir Karahalilović
Hafizović, Rešid, Ibn ’Arabijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu,
Bemust, Zenica, 1995.
270
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Teme i motivi Tahmisa Abdullaha Salahuddina Uššakija Bošnjaka...
Imam Busiri, Kasidei-Burda, Sarajevo, 1973., preveo sa arapskog, uvod s
napomenama i komentarima napisao Hifzija Suljkić.
Kılıç, Mahmud Erol, „Otomanski sufija bosanskog porijekla Abdullah
Salahuddin el-Uššaqi i njegov komentar Rumijevih stihova“, u: Isabegova tekija u Sarajevu, zbornik radova, Udruženje „Obnova Isa-begove
tekije“, Sarajevo, 2006., str. 333-340.
Meissami, Julie Scott, “Places in the Past: The Poetics/Politics of Nostalgia”,
Edebiyat, Vol. 8., 1998.
Meissami, Julie Scott, Structure and Meaning in Medieval Arabic and Persian
Poetry – Oriental Pearls, Routledge Cruzon, London, 2003.
Nametak, Fehim, Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut u
Sarajevu, Posebna izdanja XXI, Sarajevo, 1997.
Schuon, Frithjof, Dimenzije islama, El-Kalem, Sarajevo, 1996., preveo s
engleskog dr. Rešid Hafizović
Stočanin, Halil ibn Ali Hrle, Kaside-i Burda, prijevod na bosanski, transliteracija: Osman Lavić, komentar: Enes Karić i Abdul Hakim Murad, Gazi
Husrev-begova biblioteka Sarajevo, Sarajevo, 2008.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
271
Berin Bajrić
272
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
8111.163.4*3'374.82=512.161
Alen Kalajdžija
OSOBENOSTI BOSANSKOGA JEZIČKOG IZRAZA
MAKBULI-ARIFA
Sažetak
U radu se daju osnovni elementi ograničene jezičke analize tursko-bosanskog /
bosansko-turskog rječnika Makbuli-arif. Težište analize utemeljeno je na važnijim
divergentnim procesima u riječima u domenu fonetsko-fonoloških, morfoloških i
znatno manjem broju sintaksičkih osobina te nekim drugim pitanjima koja su se
prilikom analize otvorila. Leksičko-semantička analiza nije posebno tretirana jer bi u
značajnijem proširila navedenu studiju.
Ključne riječi: alhamijado književnost, leksikografija, rječnik, rukopis,
Muhamed Havaija Uskufija Bosnevija, Makbuli-arif, PoturŠahidija
Uvodne napomene
Imajući u vidu jubilej od 380 godina od pojave prvog dvojezičnog turskobosanskog / bosansko-turskog stihovanog rječnika Makbuli-arifa iz 1631.
godine, ističe se činjenica da do danas nema tipičnih lingvističkih studija o
njegovu jeziku. Izuzetak od navedene konstatacije predstavlja bavljenje ovom
problematikom Alije Nametka (1968; 1978; 1982), Ismeta Smailovića (1969;
1990) i Kerime Filan (2005). Ono što posebno treba istaći jeste činjenica da
je Makbuli-arif poetski rječnik, koji je morao ispoštovati zakonomjernosti
orijentalne poetike, u koju je Hevaija uklapao i bosanske lekseme – na što
eksplicitno upozorava u predgovoru Rječnika na turskom književnom jeziku.1 Zbog toga nemali broj leksema navedenih na bosanskom jeziku direktno
zavisi od potreba strukture sloga, što se odražava i na konkretan jezički izraz.
1
„(...) Napisah rječnik; od njeg ima koristi kad se znadne. / (...) / Kako su Bošnjaci krupna
stasa, / Znaj da su im i riječi krupne, / Pa ih onda dovesti na metrum, / To je gvozden luk
koji nije moguće nategnuti. / Hvala Bogu, po pravilima retorike, / Izražavah se, nek bude
trag svijetao. / Načinio sam tečnim i pisao jasan srok: / Ko sluša, srce mu se razgaljuje.
/ Izrekao sam bosanski neke duhovite šale, / Te onaj ko ih vidi, rekne: Nu, baš su doista
lijepe! / I kako bi se koji moj odlomak majstorski vješto napisao, / Pisao sam u njem po
jedan dvostih. / Ukratko, moje je pisanje na Šahidijin način, / Ali, ne daj Bože, ja mu
nemam što prigovoriti. / Nek jedan polustih bude na bosanskom jeziku, / A drugi na
turskom, kad mogne izići srok. / Upućeni znade da za to treba muke. / Doista je puno
truda uloženo. (...)“ (Smailović 1990: 115–117).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
273
Alen Kalajdžija
Napomene o tretiranom korpusu
Prvi naučni osvrt na rječnik Makbuli-arif objavio je Otto Blau (1868) u
Leipzigu, dok je prvi kompletni opis izvršio Derviš Korkut (1942). Nakon
toga, prvi naučno relevantan pristup u proučavanju Rječnika dao je, nakon
ravno stotinu godina od Blauova osvrta, Alija Nametak (1968). Potom, u
studiji „O Uskufijevu rječniku Makbuli-arif (Potur Šahidija)“ Ismet Smailović (1990) na jednome mjestu daje najviše važnijih podataka, zasnivajući
ih na radovima Derviša Korkuta (1942) i Alije Nametka (1968).2 Tako se u
Smailovićevoj studiji izdvaja eklektičan pristup korpusu. Naime, Smailović
(1990: 162) se u popisu leksema, tj. registru riječi rukovodi Korkutovim
radom, a u predstavljanju cjelovita Rječnika služi se studijom Alije Nametka, smatrajući je naučno relevantnijom od Korkutove.3 U dogledno vrijeme
Alija Nametak (1978) objavio je još tri rukopisne verzije Makbuli-arifa,
navodeći primjere riječi u glosaru. Iz ovih triju verzija na jednome mjestu
može se pratiti svojevrstan poces interferencija i divergencija prisutnih u
različitim rukopisnim verzijama Rječnika, a dodatna zakompliciranost još se
bolje vidi kada se dodaju i druge, već ranije transliterirane verzije. Na kraju,
treba dodati i posljednju verziju Maqbul-i ‘arif, koja je objavljena prije deset
godina, u svrhu obilježavanja 400. godine od rođenja Muhameda Hevaije
Uskufije Bosnevije,4 370. godišnjice od nastanka Rječnika te 250. godine od
fototipskog izdanja arebičkog rukopisa koji je uvršten u ovom izdanju. U ovoj
knjižici objavljena je verzija rječnika koju je uradio Nametak (1968), dok je
fototipski izvornik na arebici dat u prijepisu rukopisa iz 1751, koji se čuva u
Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu pod brojem R-2865.
U ovoj jezičkoj analizi tretirani izvor predstavlja transliteraciju teksta koju
je objavio Alija Nametak (1968), a ista verzija uvrštena je i u studiji Ismeta
Smailovića (1990) te u izdanju posebnog otiska Maqbul-i ‘arifa (2001), koja
je poslužila kao referentni izvor. Transliterirane verzije rukopisa komparirane
2
3
4
274
Ovdje treba istaći i to da je Smailović (1969) priredio opširan prikaz djela Alije Nametka
(1968), u kojem je pokušao dokazati pretpostavku da je prisustvo ikavizma u Hevaijinu
djelu rezultat njegova ikavska porijekla.
U vezi s Korkutovim pristupom ističe se nekoliko problema, među kojima su najvažniji:
problemi transliteracije, koja nije dosljedno sprovedena; zatim bezrazložno bilježenja
poluglasa, za koji je Korkut smatrao da je izgovaran u Hevaijino vrijeme; nedosljedna
upotreba savremene turske grafije u kombinaciji s vlastitom (up. Smailović 1990: 178).
Na drugoj strani, ono što u prvi plan treba istaći kod Alije Nametka jeste da on daje
dosljednu naučnu transliteraciju Rječnika.
Zanimljivo je da se u našoj historiografiji gotovo uopće ne spominje nadimak Bosnevi(ja)
za Muhameda Hevaiju Uskufiju, izuzev Korkuta (1942), iako je direktno sebe nazvao tim
pseudonimom u predgovoru Rječnika: „Ja siromah, koji sam (se zovem) Üsküfī Bosnevi,
/ Sluga (rob) sam vladara nad vladarima...“ (Smailović 1990: 113).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
su u odnosu na izvor dat u obliku glosara. Usporedba primjera iz glosara tj.
registara riječi uzeti su iz verzije Ismeta Smailovića, koja se ustvari temelji
na Korkutovoj studiji – u tekstu navedeni pod šifrom IS, dok su primjeri iz
registara riječi iz triju naknadno objavljenih rukopisnih verzija Alije Nametka
(1978) navedeni pod šifrom AN. Tako su u analiziranim primjerima navedeni
slučajevi iz glosara u kojima ne dolazi do poklapanja izraza leksema. Također, budući da se analizira jezički izraz Rječnika, u korpus su ušli i primjeri
koji se odnose na tzv. umne sentence koje je Hevaija pisao na bosanskom na
kraju svakog rječničkog poglavlja. Primjeri navedeni iz verzije Maqbul-i ‘arif
(2001) obilježeni su brojem stranice koja se daje u zagradi, dok se broj stranice ne daje uz primjere IS ili AN jer su date u abecednom registru riječi te su
lahko uočljive. Ako nema posebne oznake, to je znak da su primjeri identični
u svim trima verzijama.
O nazivu Potur-Šahidija
Baveći se analizom bosanskoga jezika u Hevaijinu ukupnom stvaralačkom djelu, Alija Nametak (1968: 242) konstatira da je “jezik u Hevaijinim
pjesmama i rječniku veoma čist, a u pjesmama gotovo bez imalo turcizama“.
Uzimajući u obzir navedenu konstataciju, i Kerima Filan (2005) u svom istraživanju turskog leksičkog izraza Makbuli-arifa dolazi do sličnog zaključka.
Njezino istraživanje može se svesti na to da se Hevaija služi čistim, tj. narodnim turskim jezikom, iako je dobro poznavao i književni turski jezik – što
Kerima Filan (2005: 215) objašnjava Hevaijinom upotrebom leksike u književnojezičkom diskursu kojom se koristio u predgovoru Rječnika na turskom
jeziku, tičući se posuđenica iz arapskog i perzijskog.5 U tom smislu očito se
treba razumijevati Hevaijina konstatacija o razlozima pisanja te obrazloženju tretiranja jezika ovoga djela, pri čemu se i sam ograđuje od eventualnih
pogrešaka.
Hevaija kao obrazovan čovjek, s obzirom na vrijeme u kojem je rođen,
naveo je da se bosanski jezik može porediti s latinskim, iako je Smailović
(1990: 118) skeptičan spram Nametkova (1968: 240) stava da je Hevaija
poznavao sličnost genetske strukture bosanskog i latinskog. Moguće je da je
5
U vezi s ovom odrednicom turskog jezika, zanimljivo je da se sličan proces može
ustanoviti i u bosanskom jeziku, tj. njegovu književnojezičkom alhamijado stvaralaštvu,
posebno onome mlađem, koji obiluje pretjeranom upotrebom orijentalizama. Analogan
proces oponašanja turskoga književnog jezika prisutan je u bosanskom predstandradnom
književnom idiomu, posebice alhamijado stvaralaštvu religijskoga karaktera, koji
kao specifičan religijski diskurs posjeduje izuzetno opterećen sloj orijentalizama. To
potvrđuju didaktične alhamijado pjesme i katahetski tekstovi, ilmihali, kakve su među
prvima pisali Abdulvehab Ilhamija (up. Kemura 1975) i Omer Humo (2010).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
275
Alen Kalajdžija
Hevaija pod pojmovima „latindže“ i „latin dili“ (up. izraz na turskoj transliteraciji – Smailović 1990: 118) podrazumijevao različite termine, za što se
navodi sljedeći kontekst u predgovoru: „Veleučen čovjek je rekao: ‘Slobodno
je razgovarati / Onim jezikom na kojem je objavljena Božija knjiga’. / Kako
je Evanđelje (Indžil) došlo Isusu (Isa pejgamberu), / Došla je od Boga milost
robovima (ljudima). / Među jezicima je sišao latinski [latindže], / Latinski
[latin dili] je pak jezik isto što i bosanski, / Te nema nikakve greške što će se
znati / Pa treba se njime izražavati ko ga znade.“ (Smailović 1990: 117–118).
Drugim riječima, da li je Hevaija mislio na prijevode Evanđelja raširenog
među bosanskim katolicima ili se njegov stav odnosi na status latinskog u
Evropi kao svetog jezika na kojem se obavljani obredi. Ono što ide u korist
drugoj pretpostavci jeste citat u kojem se konstatira da je latinski „sišao“,
čime se aludira na njegovu svetost, a tu svetost imao je kao liturgijski jezik
te da je naveden pod izrazom „latindže“. Međutim, očito je da se sintagmom
„latin dili“ kod Hevaije označava jezik Latina / latina, tj. bosanskih katolika,
kod kojih je u periodu kada živi i djeluje Hevaija bio započeo snažan proces
prevođenja religijske katoličke literature u Bosni. U tom smislu Hevaija terminološki razlikuje navedene izraze, pa bi latinski [„latindže“] bio ono što
latinski stvarno jeste kao temelj zapadne kulture, a latinski kao „latin dili“
jezik Latina / latina, tj. bosanskih katolika. Očito se kod Hevaije ova dva
pojma razlikuju terminološki, a da problem izaziva neadekvatno prevođenje
na bosanski jezik.
U vezi s navedenom konstatacijom da se Hevaija u objašnjavanju bosanske i turske leksike služi izvornim leksičkim materijalom iz bosanskog i
turskog jezika, zanimljivo je pitanje značenja naziva rječnika Potur-Šahidija.
Jedno od ponuđenih značenja navedenog naziva, konkretnije pojma „potur“
dao je prvi Otto Blau (1868: 54), koji smatra da je riječ „potur“ slavenskog
porijekla i da označava islamizirano stanovništvo Bosne, pri čemu je poznatiji
naziv „poturica“. Nametak se ne slaže s ovim mišljenjem, već naziv „potur“
dovodi u vezu sa značenjem koje daje sam Hevaija u svom rječniku, a koji
veli da je „potur“ bosanska riječ koja odgovara turskoj „köjlü“, što se u
savremenom jeziku prevodi oblikom „seljak“ (up. Smailović 1990: 122). Iako
na prvi pogled ove lekseme ne predstavljaju bliskoznačne riječi, one se na
izvjestan način ipak mogu dovesti u vezu. Ako „poturica“ znači islamizirani
autohtoni čovjek, a „potur“ znači „seljak“ u Hevaijinu tumačenju pojma, onda
„potur“ označava čovjeka iz naroda koji je islamiziran, odnosno seljaka koji
je islamiziran, pri čemu se „seljak“ u ovome kontekstu treba razumijevati kao
predstavnik običnoga bosanskog, savremenom terminologijom kazano, bošnjačkog puka, a ne u značenju koje ova riječ ima danas. U takvom poimanju
to bi značilo da je Potur-Šahidija ustvari bosanski, odnosno bošnjački, tj.
276
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
bosanskomuslimanski rječnik pisan po uzoru na Šahidiju.6 Međutim, navedena leksema može biti upotrijebljena i u drugom značenju, po kojem Hevaija
piše narodni rječnik bosansko-turskog/tursko-bosanskog jezika, što se objašnjava činjenicom da se u njemu koristi veoma malo leksema iz književnog
turskog, ali i književnog bosanskog jezika, ako se o njemu u tome kontekstu
može govoriti, budući da je primarna bosanska jezička praksa bila narodna te
da nije bilo značajnijega književnojezičkog stvaralaštva na bosanskom jeziku,
mada je ona u tom periodu bila u začecima.7 Naravno da se iz ovoga konteksta
izuzimaju lekseme kojih nije bilo u aktuelnoj domaćoj (bosanskoj i turskoj)
jezičkoj tradiciji, kakve su posuđenice npr. u turskom jeziku davul, kadeh,
tez, tazy i dr. (up. Filan 2005: 212) ili u bosanskoj: sofi, makaš, komin, zagar
i sl. Prema tome, naslov Potur-Šahidija trebao bi se opisno rekonstruirati kao
„narodni jezik, narodne riječi na Šahidijin način“. Međutim, Alija Nametak
(1978: 149) iznosi mišljenje da „potur“ znači „seljak“, razumijevajući ovaj
pojam onako kako ga predstavlja sam Hevaija u rječniku, iz čega proizlazi da
je Potur-Šahidija seljački, tj. narodni rječnik na Šahidijin način, što Nametak
(1978: 149) obrazlaže i samom tematikom rječnika.
U svim ovim pretpostavkama, koje mogu imati određenog osnova, treba
biti bezuvjetno obazriv prije svega zbog činjenice da sam Hevaija nije nazvao
svoj rječnik imenom Potur-Šahidija, već Makbuli-arif, a da su ga kasniji
prepisivači nazvali imenom Potur-Šahidija. Što se tiče imena Makbuli-arif,
on se uključuje u orijentalni poetički krug, u kojem je davanje imena djelima
na arapskom jeziku bila ustaljena praksa, iako su djela pisana na nearapskim
jezicima.
Fonetsko-fonološke osobine Rječnika
Refleksi jata i pokušaji objašnjenja ikavizma u Hevaijinu djelu
Refleksi jata već su otprije bili u centru pažnje istraživača Makbuliarifa, ali djelimično i jezičkog izraza Muhameda Hevaije Uskufije uopće
(up. Nametak 1968; Nametak 1982; Smailović 1969; Smailović 1990). O
jezičkom izrazu Hevaijina stvaralaštva među prvima je pisao Alija Nametak
(1968: 242), koji konstatira: „Pisao je u ikavskom govoru. Rijetke su riječi
pisane ijekavski ili ekavski, a i te su sigurno iz pera prepisivača kojima se
takva pokoja riječ iz živog govora otela i ušla u Hevai-Uskufijin rječnik.”
6
7
Ugledanje na Ibrahima Šahidiju nije upitno zbog Hevaijina eksplicitnog navođenja te
činjenice u predgovoru rječnika: Ukratko, moje („naše“) je pisanje (stil) na Šahidijin
način (Smailović 1990: 116).
Up. rad o književnojezičkoj koine starije alhamijado literature na primjeru najstarije
sačuvane pjesme Hirvat-türkisi iz 1588/1589 (Kalajdžija 2009).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
277
Alen Kalajdžija
Nametak (1968: 242) detaljno obavještava o refleksima jata u različitim
verzijama rukopisa. Prema navedenim podacima, broj leksema s jatom u
različitim verzijama kreće se od broja 46 u rukopisu O2, 43 u rukopisu M
rkp., 49 prema Blau, u rukopisu O1 nalazi se 31 leksema s jatom, a u verziji
In pojavljuje se 46 primjera s jatom. Kasnije je Nametak (1978) objavio
još tri rukopisne verzije Makbuli-arifa do kojih je došao – tzv. zagrebačku,
Dukatarevu i halifinu – za koje nije izvršio procjenu zastupljenosti refleksa
jata, budući da ovi rukopisi nisu cjeloviti, ali se i u njima zapaža dominacija
riječi s ikavskim jatom. Nakon toga, Alija Nametak (1982) još jednom se
vraća Makbuli-arifu, objavljujući podatke o jednoj „švedskoj“ verziji, koja se
čuva u biblioteci u Upsali, za koju Nametak (1982: 220) ponovno daje popis
leksema s jatom, pa je u ovoj verziji zastupljeno 45, od kojih 38 s ikavskim
refleksom. Rezimirajući podatke o refleksima jata koje je Nametak vršio u
nekoliko navrata, ističe se zaključak da je ikavizam tipična crta Hevaijina
djela uopće.8
Na osnovu iznesenih podataka o zamjeni jata u ukupnom jezičkom stvaralaštvu Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevije, postavlja se pitanje da li je
ikavizam u Hevaijinu djelu uvjetovan dijalekatskom bazom autora, odnosno
pisca, ili je u pitanju neki drugi fenomen? Jedna od mogućnosti ustanovljavanja zamjene jata tiče se dijalekatske baze samog Hevaije, koji je bio iz okolice
Tuzle, iz mjesta Dobrnja. U savremenoj dijalektologiji općeprihvaćeno je da
govori Tuzle i njene okolice nikad nisu bili ikavski. Istražujući problem ikavskog supstrata u tuzlanskoj oblasti, Refik Bulić (2003: 50) zaključuje:
„Na osnovu podataka iz dijalektološke i onomastičke litarature u kojoj su
bilježeni toponimi, može se zaključiti da ikavski likovi toponima koji se danas
pojavljuju u tuzlanskoj oblasti nisu brojni i da među njima nema onih iz turskih popisa – oni su nestali kao naselja, ili su promijenili imena, ili se javljaju
s ijekavskim likovima. (...)
Vidjeli smo da ovdje analizirani spomenici ne mogu biti siguran dokaz za
ikavski supstrat u govorima tuzlanskoga kraja, a zaključak o ranijem ikavizmu ne mogu potvrditi ni malobrojni toponimi s jatom sačuvani u tuzlanskom
kraju.“
Refik Bulić (2003) također smatra da ikavizam zabilježen u djelima Muhameda Hevaije ne može biti pouzdan pokazatelj dijalekatskog stanja starijeg
8
278
To potvrđuju i podaci uzeti iz Hevaijinih pjesama u kojima se ne bilježi ijekavska ili
jekavska zamjena jata. Ikavska zamjena jata prisutna je u 66 slučajeva (u što se računaju
i primjeri leksema koji se ponavljaju) u tzv. fonološki neuvjetovanoj poziciji, te tri ekavske zamjene fonološki neuvjetovanoj i jedna ekavska zamjena u fonološki uvjetovanoj
poziciji, npr: uvik, nismo, digod, tilost, nigdi, lik (lijek), lipo, vrime, zavitni, vira, nevira,
zavitnik itd.; rečeno, besedim, nevideteli; grešno (up. Kalajdžija 2007: 21).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
perioda. O takvom tipu fenomena na izvjestan način govorila je i Herta Kuna
(1974: 431), tvrdeći da tekstovi koji inkliniraju literarnim pretenzijama ne
mogu biti pouzdani u određivanju dijahronijskoga dijalekatskog stanja u kojem su zabilježeni.
Ismet Smailović, baveći se najozbiljnije objašnjenjem porijekla ikavske
zamjene jata u Hevaijinu djelu, iznosi dvije pretpostavke: 1. da je Hevaija
porijeklom bio ikavac, i to iz Uskoplja, otkuda mu potječe nadimak Uskufi, te
da je njegovo djelo, u skladu s time, bilo pisano na ikavskom predlošku, koji
su poslije ijekavci prepisivači postupno i nesistematski ijekavizirali (up. Smailović 1969: 25); 2. da je Hevaija bio ijekavac, koji nije precizno zapisivao jat,
pa su prvi prepisivači Rječnika bili ikavci ili poluikavci, a kasniji prepisivači
bili su ijekavci koji su samo mehanički prepisivali riječi s ikavskim jatom,
vjerujući da je tako pisao Uskufija (Smailović 1990: 154–155).
Nekoliko je činjenica koje se trebaju tretirati u skladu sa Smailovićevim
pretpostavkama. Što se tiče prve mogućnosti, dokaz da je Hevaija porijeklom
iz Uskoplja reletivan je zbog toga što:
“Uskufi (...) je po Hammeru ‘Des osmanischen Reiches Staatsverfassung und Staatsverwaltung’ (...) neka vrsta prema vrhu zašiljene pozlaćene
kape, koju su nosili jeničarski oficiri i službenici u carskom dvoru, a prema
Šemsuddinu Sami “Kamusi türki” (...) uskuf je neka kapa sa zaokruženim vrhom, koju nose najviše stanovnici otoka u Sredozemnom moru. Pletena je od
crvene vune, pa je temelj fesu. Ako uzmemo riječ uskuf u značenju koje daje
Hammer, dalo bi se zaključiti da je Hevaji bio u carskom dvoru. On u uvodu Makbuli-arifa i ističe svog velikog zaštitnika, sultana Murata.” (Nametak
1968: 234).
Dakle, oblik Uskufi ne označava etnik Skopljak – odnoseći se na bosansko
Uskoplje, jer bi on glasio Iskoplevi (Korkut 1942: 380). Druga značajka vezana za navedenu mogućnost pretpostavlja Hevaijino mjesto rođenja – Dobrnja
kod Tuzle, za što sam pjesnik eksplicitno navodi u jednom stihu iz pjesme Poziv na vjeru: „Dobrnjatin Doljnu Solan“. Također, uzimajući u obzir činjenicu
da je Hevaija radio na dvoru u Istanbulu – što se vidi iz samoga predgovora
Makbuli-arifa na turskom jeziku – „Uskufi“ se kao nadimak, izveden od vrste
kape, uklapa u navedenu pretpostavku, mada ni ona nije apsolutno utemeljena.
U vezi s drugom postavkom Ismeta Smailovića, u kojoj se refleksi jata
tumače nepreciznim zapisivanjem i mogućnošću da su kasniji prepisivači po
inerciji ikavizirali ili ijekavizirali pjesme, ističu se prije svega naučno neprovjerljive pretpostavke. Zbog toga, u prvom planu treba istaći da u analizi Hevaijina djela treba poći od zabilježenog jezičkog stanja. Naime, koliko god
je moguće da je Hevaija bio ijekavac, čiji su izraz ikavizirali prepisivači, isto
toliko moguće je i obrnuto; ustvari, pošto je više ikavizama, trebalo bi biti da
ANALI GHB 2011; 40 (32)
279
Alen Kalajdžija
je Hevaija ikavac a da su prepisivači sporadično mijenjali izraz. Međutim, taj
podatak i sve navedene pretpostavke uopće nisu važne za lingvističku analizu spomenika. Zapravo, dominacija ikavske zamjene jata u Hevaijinu djelu
– bilo da je riječ o pjesmama ili o samom rječniku – treba se razumijevati
kao ikavski manir alhamijado književnosti, u kojoj je prisustvo ove osobine
tipična crta ovoga predstandardnog idioma.9 U prilog tome govore manje-više
svi stariji alhamijado dokumenti, posebno oni do sredine XIX st., ali i neki
kasniji.10 Ikavski manir zapravo je sastavni dio književnojezičke koine alhamijado literature, koja će se kasnije u nekim svojim segmentima uklapati u
novoštokavsku folklornu koine, tako da se ukupnost književnojezičkog izraza
alhamijado literature ogleda u trima segmentima: manir – književnojezička
koine – novoštokavska folklorna koine.11
Prema tome, Hevaija je poštovao bosansku ikavsku tradiciju – koja je
inače postojala još u starobosanskom jezičkom izrazu, bez obzira na to da li
je on po svome porijeklu ikavac ili ijekavac. Hevaijino njegovanje ikavskog
manira treba se tumačiti činjenicom da su i prepisivači znali za nj te su ga
upotrebljavali prepisujući tekstove. Drugim riječima, Hevaijin ikavizam ne
mora biti a priori produkt njegova dijalekatskog porijekla, već je produkt
pisane jezičke tradicije s kojom je ovaj autor morao biti dobro upoznat,
posebno ako se uzme u obzir da je Hevaija radio na sultanovu dvoru (vjerovatno u nekoj vrsti bosanske kancelarije), gdje je po nalogu pisao i svoj Rječnik (Nametak 1968: 234) – o čemu govori i njegov predgovor Makbuli-arifa.12
To istovremeno ukazuje na dosta rano prisusutvo vlastite svijesti o narodnoj
samobitnosti i njegovanja vlastite tradicije.
Lekseme u kojima se u Rječniku pojavljuje jat jesu sljedeće: beži (14) –
biži (IS), bilo (18), biži (16), briza (31), čovjek (7) – čovek, čovik (AN), hitet
(22, 29) – hitit (AN, IS) – hijetit (AN), isnig (13), isrida (12), izdila (44),
iždrijebe (35) – ždribe (AN, IS), ižlijeb (32) – žlib (AN, IS), [kisjelo (14)
– kiselo (AN, IS)], koļeno (8) – kolino (AN), kolijevka (35) – kolivka (AN,
IS) – kolivga (AN), korijen (15) – korin (AN, IS), ļekar (14) – likar (AN,
IS + ljekar), lijepo (34), lipa (12), lipo (21), lipo (8), lipoto (38) (nema kod
9 Up. magistarski rad o razvoju refleksa jata u alhamijado pjesništvu (Kalajdžija 2007).
10 Alhamijado starija jezička praksa, među sačuvanim spomenicima do XVIII st., potvrđuje
značajnu vitalnost ikavizma, koja je zabilježena u pjesmi Hirvat türkisi, Hevajinim
pjesmama, pjesmi Jusufa Livnjaka, četverojezičnoj Pjesmi o stanju u Bosni, pjesmi I ja
pođoh i povedoh konja na vodu, pa i pjesmama Hasana Kaimije te pjesmi Ajvaz-dedina
kasida – što su inače dosada jedine poznate pjesme iz tog perioda (up. Mušić 1963;
Nametak 1981).
11 Zbog teorijske obimnosti ovoga problema na ovome mjestu dati problem ne može se
tretirati. U vezi s tim up. rad (Kalajdžija 2011).
12 Up. stihove 15–30 (Smailović 1990: 113–114).
280
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
AN, IS), lišnjak (31) – lišnik (AN, IS), livo (44), medved (33) – međed (IS) –
medved (AN), mejesec (20) – misec (IS) – mjesec (AN), mleko (14) – mlijeko
(AN) – mliko (AN, IS), mlivo (35) (nema kod IS), nedjeļa (12) – nedilja (AN,
IS), ņedra (26) – nidra (IS) – nidra (AN), nevjesta (12) – nevesta (AN) –
nevista (IS), onesvistit (24) – ne osvistit (IS) – onesvist (AN), ponedļenik (12)
– ponediljak (IS, AN), riječ (10) – rič (IS, AN), sidet (7) – sidjet (AN) – sid
(IS) = samsid(et), sivejeća (14) – svića (IS, AN), sjedi (27) – sjed (IS), sejd
(AN), slip (21), tera (14) – tira (IS) – tira, tera (AN), tijesto (32) – tisto (AN,
IS), umrit (24) – umori se (IS, AN), videh (24) (nema kod AN, IS), vitar (20)
(nema kod AN), zdetna (34) – zđetna (IS) – zdjetna, ždetina (AN).
Primjeri pokazuju frekventniju upotrebu ikavizama, bez obzira na to da
li se radi o fonološki uvjetovanim ili fonološki neuvjetovanim pozicijama za
zamjenu jata. Ono što je međutim ostalo na margini zapažanja naših dosadašnjih istraživača (up. Nametak 1968; Nametak 1982; Smailović 1969; Smailović 1990) jeste činjenica da se nemali broj ekavizama ne razmatra posebno.
U verzijama se pojavljuju primjeri: beži, čovek, hitet, medved, nevesta, sidet,
tera, videh, zdetna, koji očito zahtijevaju posebnu elaboraciju, posebno u
odnosu na ijekavizme: čovjek, iždrijebe, ižlijeb, kisjelo, koljeno, kolijevka,
korijen, ļekar, lijepo, međed, mejesec, mlijeko, nedjelja, ņedra, nevjesta,
riječ, sidjet, sivejeća, sjedi, tijesto, zđetna, ždetina – kojih je očekivano
znatno više, ali i u odnosu na ikavizme, koji se zbog njihove frekventnosti
ovdje neće nabrajati. Među primjerima se pojavljuju lekseme koje pokazuju
različite divergencije s obzirom na reflekse jata, ali je najviše primjera s
ikavskom zamjenom, potom s ijekavsko-jekavskom i na koncu s ekavskim
refleksom. Postavlja se pitanje da li je navedena pojava vezana za alhamijado stvaralaštvo u tuzlanskoj oblasti ili je posrijedi ipak proces značajnijih
interferencija. Kada je riječ o interferencijama, one se ipak očekuju više na
planu odnosa ikavske i ijekavske zamjene, s obzirom na dijalekatsku osnovu
tadašnje Bosne i Hercegovine, dok je na izvjestan način prisutvo ekavizma
u najmanju ruku neočekivano. S druge strane, postoji jedna bitna značajka
koja povezuje ovu pojavu s jezičkim izrazom manzume Ibrahima Berbića iz
1886, koji je po porijeklu također iz tuzlanskoga kraja. Berbić je, za svoje
vrijeme, bio izrazito školovan i talentiran, a zna se i da je dosta putovao, pa
se na određeni način prisustvo različitih jezičkih crta u njegovu djelu, pored
toga što je znao književni manir, može tumačiti i utjecajem drugih idioma.
U njegovoj se pjesmi pojavljuje ponajviše ijekavizama, potom ikavizama, ali
napokon i ekavizama, kojih je nemali broj (Kadrić 1999), i koje su u djelu
na onom stepenu prisustva u kojem se ekavizmi mogu naći u Makbuli-arifu.
Međutim, refleksi jata u Rječniku jesu odraz književnojezičke naddijalektalne
i interdijalektalne alhamijado tradicije, što se potvrđuje izvjesnom jezičkom
nestabilnošću predstandardnih idioma uopće, a posebno onih s književnim
ANALI GHB 2011; 40 (32)
281
Alen Kalajdžija
pretenzijama, uvažavajući pri tome utjecaje koji su nastajali prilikom prepisivanja Rječnika i dodavanjem idiolekatskih osobina prepisivača.
Upotreba glasa h
Na osnovu primjera zabilježenih u korpusu, glas h upotrebljava se
dosljedno po etimologiji, usljed čega se ustanovljuje da ovoga glasa nema u
pozicijama u kojima mu mjesto nije po porijeklu. To potvrđuje i glagol hrvati,
tipičnog fonetskog izraza za bosanski jezik, koji je u Rječniku zabilježen bez
ovoga glasa: irvat (24), kako pokazuje prasl. oblik *rЪvati (Anić i dr. 2004:
knj. 4: 148). U ostalim slučajevima, glas h prisutan je u svim pozicijama tako
da se bilježe sljedeće kategorije.
Inicijalna pozicija. Glagoli: hitet (22, 29) – hitit (AN, IS) – hijetit (AN),
hoćešli (43) (nema kod AN, IS), hoću (43) (nema kod AN, IS); pridjevi: ihrom
(21) (nema kod AN); brojevi: hiļada (40). Medijalna pozicija. Glagoli: kihat
(24), kuhat (32), puhat (22); pridjevi/ prilozi: mahnito (43), mehko (18); pridjevi: malahan (37) – malakan (IS) – malenko (AN). U ovoj poziciji skupina
-hv-, prisutna u samo jednom slučaju, prelazi u f u glagolu ufati (26). Finalna
pozicija. Imenice: buha (10), muha (28), orah (31), siromah (44), uho (8);
pridjevi: gluh (21); glagoli: videh (24) (nema kod AN, IS). U navedenim primjerima tek u jednom primjeru u medijalnom položaju dolazi do zamjene h
s k – malakan u verziji (IS), dok se oblik malenko (AN) očito treba smatrati
prepisivačkim postupkom vezanim ili za nerazumijevanje čitanja ili je uvjetovan poetskim diskursom rječnika.
Čuvanje finalnog -l i prelazak l u o
Jedna od osobenosti izraza Makbuli-arifa jeste i pitanje odnosa divergencije oblika riječi s finalnim -l i njegovim prelaskom u o. U primjerima se
pojavljuju i jedni i drugi oblici, s napomenom da je nešto veći broj primjera s
očuvanim finalnim -l, što zavisi i od padežnog oblika imenske riječi, ali i od
njene fonetske strukture. Lekseme kod kojih je očuvano finalno -l, uzimajući
u obzir rukopisne verzije, jesu sljedeće: anđel (7), debel (23), rasol (44),
sokol (7), sol (10, 44), te kutao (44), vitao (44) i so u jednoj rukopisnoj verziji.
Oblici sa sačuvanim finalnim -l imaju fonetsku strukturu u kojima su vokali
koji prethode navedenom lateralu e i o, dok se primjeri s alternacijom sastoje
od vokala a ispred laterala te u jednom slučaju o. Navedeni primjeri potvrđuju
dubletnost pojave i činjenicu da se kao takva jezički nije unificirala, s napomenom da je sačuvana vitalnost arhaičnije strukture. U odnosu na savremeni
bosanski jezik, navedeni primjeri s neizvršenom alternacijom na izvjestan
način mogu se smatrati arhaizmima, ali isto tako, primjeri s izvršenom alter282
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
nacijom pokazuju tendencije koju su se počele javljati u starijem bosanskom
izrazu. Ono što se također ističe jeste da su primjeri s neizvršenim prelaskom
-l u o zapadnoštokavske provenijencije.
Zaključak u vezi s ovom alternacijom jeste da je nešto veći broj primjera
s arhaičnijom strukturom.
Jotovanje skupine -sk i usnenih suglasnika
Prisustvo određenih divergencija u Makbuli-arifu odnosi se na jotovanje
određenih kategorija, i to: a) skupine -sk i b) usnenih suglasnika.
U prvoj kategoriji pojavljuju se dva tipa odnosa. Jedan se tiče jotovanja
skupine -sk u obliku glagola iskati, za što su u korpusu zabilježeni primjeri
imperativa išti (43) – išći (IS) (nema kod AN). Drugi tip odnosi se na oblik
imenica izvedenih sufiksom -ište, koje su u Rječniku zabilježene kao ogņište
(21), ulište (9), budući da navedeni sufiks vodi porijeklo od oblika *-isko
(Skok 1973, knj. II: 735). Na osnovu navedenih primjera – iako nisu brojni –
zaključuje se da je nešto veća frekvencija štokavskih oblika u odnosu na šćakavske, čime se ističe i dominacija istočnoštokavske, odnosno južnoštokavske osobine u odnosu na zapadnoštokavsku, koja je bi trebala biti šćakavska.
U drugoj kategoriji jotovanja, koje je ustvari praslavenske provenijencije,
zabilježeno je također svega nekoliko primjera, ali i oni mogu poslužiti za
donošenje nekih zaključaka. To su sljedeće lekseme: divje (23) – divije (IS,
AN), grabļe (11), kopje (8). Imenice kopje i grabļe izvedene su sufiksom -je,
što je uvjetovalo jotovanje usnenih suglasnika p i b. Pridjev divje izveden
je od prasl. oblika divjЬ (Anić i dr. 2004, knj. 2: 367). Neizvršavanje ovoga
jotovanja zapadna je jezička osobina, dok je primjer s epentetskim -l- istočna,
odnosno južna štokavska crta. Navedeni primjeri potvrđuju nešto frekventniju
zapadnoštokavsku osobinu u ovoj kategoriji jotovanja.
Ostale zanimljivosti na fonetsko-fonološkoj ravni
Na fonetsko-fonološkoj razini pojavljuju se slučajevi koji oslikavaju neke
karakteristične crte Makbuli-arifa, zanimljive za jezička istraživanja. Među
takvima ističe se problem jednačenja suglasnika po zvučnosti u primjerima
koji se mogu tretirati i kao problem pravopisa, jer se tiče upotrebe fonetskog
ili etimologijskog principa. Tako se u korpusu različitih verzija rukopisa
pojavljuju primjeri podkov (19) – potkov (IS) (potkov, podkov AN), podkovat
(19) – pokovat (IS) – potkovat, podkovat (AN), ropče (19) – robče (AN) –
ropče (IS), koji potvrđuju kolebanja u pisanju, što se čak analoški prenijelo i
na primjer u kojem nema mjesta takvoj divergenciji s obzirom na etimologiju
ANALI GHB 2011; 40 (32)
283
Alen Kalajdžija
riječi: modka (37) – motka (AN). Navedeni primjeri potvrđuju jednu pravopisnu crtu karakterističnu za alhamijado idiom, ali i ostale predstandardne
idiome.
Među primjerima ističe se i upotreba leksema koje se mogu smatrati
usmenim epskim poetizmima, jer su nastale u specifičnom koloritu epskog
deseterca i usmene poetske tradicije. To su lekseme kose (12) i tamnica (42)
– tavnica (IS, AN). Leksema tamnica, karakteristična za epski diskurs zbog
svoga značenja, pokazuje disimilaciju u kojoj se medijalna skupina -mnmijenja u -vn-: tavnica.
Skupina -ro- u leksemi grob tj. gorob (25) spada u primjere koji potvrđuje
dijalekatsko preferiranje istočnoštokavske osobine.
Morfološke osobenosti Rječnika
Glagoli
Glagolski sistem dosta je prisutan u rječniku i po brojnosti dolazi iza imenica. Za ovaj sistem može se kazati da sadrži nemali broj bezličnih glagolskih
oblika, posebno infinitiv. Ono što se posebno ističe jeste da je najveći broj
primjera s okrnjenim infinitivom. Razlog te upotrebe očito se treba tražiti u
poetskoj strukturi rječnika a to potvrđuju primjeri s punim infinitivom kojih
je ipak mnogo manje po frekventnosti u odnosu na one s okrnjenim, npr.:
čepirkat (18), hitet (22, 29) – hitit (AN, IS) – hijetit (AN), jabukat (18), jaukat (18), kihat (24), kuhat (32), mučat (23), milovat (21), onesvistit (24) – ne
osvistit (IS) – onesvist (AN), pitat (24), počekat (18), podat (26), polubit (21),
popipat (18) (nema kod AN, IS), puhat (22), sidet (7) – sidjet, umrit (24).;
žaliti (25).
Među glagolskim oblicima primjećuje se upotreba i tvorba ličnih glagolskih oblika, koji su novijeg štokavskog tipa. Glagolski oblici koji se koriste u
Rječniku jesu sljedeći: prezent – hoćešli (43) (nema kod AN, IS), hoću (43)
(nema kod AN, IS), neću (43) (nema kod AN, IS), peče (14), teče (14), tera
(14) – tira (IS) – tira, tera (AN); aorist – videh (24) (nema kod AN, IS), umori
se (IS, AN); futur I – doćiće (28), kazatće (26) (nema kod AN, IS), naćiće (30)
(nema kod AN, IS); imperativ – beži (14) – biži (IS), biži (16), išti (43) – išći
(IS); sjedi (27) – sjed (IS), sejd (AN). Pošto je futur I složeni glagolski oblik,
on pokazuje određene tendencije. Najprije, ističe se da se enklitike pišu skupa
s toničnom riječju, što je osobena crta predstandardne bosanske grafije – kako
arebičke tako i bosanične (up. Truhelka 1889, knj. IV: 81); zatim glagoli na
-ći pišu se tako što je infinitiv neokrnjen; a u jednom zabilježenom primjeru
finalni nastavak iz okrnjenog infinitiva piše se ispred afrikata kazatće.
284
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
Zamjenice
Oblici lične zamjenica za živo pokazuju osobenost morfološke strukture
Makbuli-arifa. Primjećuje se da oblik ove zamjenice u verzijama sastoji od
strukture tko i ko, s određenim prefiksima ili sufiksima: itko (23), itkogodi
(30) (nema kod AN, IS), kogodi (16) (nema kod AN, IS). Između triju primjera, dva su oblika starije provenijencije – itko i itkogodi i jedan novije
– kogodi. Stariji oblici ukazuju na zapadnu štokavsku praksu, koja je inače
arhaičnija, dok prisustvo novijeg oblika ukazuje na interferentno procese koji
su bili prisutni u predstandardnim idiomima, ali upućuju i na mogućnost da
je prijepis rukopisa mlađeg postanja.
Brojevi
Oblici glavnih brojeva također pokazuju određene interferencije. Tako
se primjećuje odnos oblika četeri (38) – četiri (IS), divadest (39) – dvadesed
(IS), idve istotine (39) – dvi stotine (IS, AN), šestdeset (39) – šestdesed (IS)
– šezdeset (AN), tiridest (39) – trideset (AN) – tridesed (IS). Divergencije u
oblicima prisutne su u osnovnim i u izvedenim brojevima. Očekivano je nešto
više razlika u složenim brojevima, ali je zanimljivo da se one pojavljuju i u
osnovnim. Razlike u oblicima tiču se: ozvučavanja divadest (39) – dvadesed
(IS), šestdeset (39) – šestdesed (IS); refleksa jata: idve istotine (39) – dvi
stotine (IS, AN); ispadanje/neispadanja suglasnika: šestdeset (39) – šestdesed
(IS) – šezdeset (AN); ispadanja vokalskog elementa u drugom dijelu složenog
broja: tiridest (39) – trideset (AN) – tridesed (IS). Posljednja navedena kategorija može se smatrati dijalektizmima, kao i oblici s jatom, dok se pitanje
ozvučavanja treba posmatrati kao produkt književnojezičke prakse bosanske
alhamijado tradicije, budući da se u velikom broju različitih spomenika ozvučavaju pojedini bezvučni suglasnici, ali i obratno, bez obzira na to da li je u
inicijalnoj ili finalnoj poziciji.13
Od ostalih primjera s lekičkog stanovišta zanimljivo je da se za broj 1.000
upotrebljava imenica hiļada (40), da se broj 40 označava kao četirdeset (39)
(nema kod IS), a stotica 400 označava se kao složeni broj izveden od osnovnog broja četiri i imenice stotina: četiri istotine (40).
Prilozi
Od priloga, kojih nema mnogo navedenih u Rječniku, posebnu pažnju
privlače sljedeći primjeri: danaske (20), jučer (29) (nema kod AN), sutra
13 Npr. u ilmihalu Sehletu-l-vusul nalaze se slični primjeri: prez / brez; bedeset / pedeset
(Humo 2010).
ANALI GHB 2011; 40 (32)
285
Alen Kalajdžija
(29) (nema kod AN). Navedeni prilozi u principu su zapadnijeg porijekla,
posebno stoga što imaju sačuvane partikule -ke i -r, u primjerima vremenskih
priloga danaske i jučer, što pripada domenu bosanske predstandardne i organske prakse. Također, i prilog sutra zapadnog je porijekla, jer bi južna praksa
potvrdila oblik sjutra.
Ostale morfološke osobenosti
Među ostalim morfološkim karakteristikama ističu se sljedeći primjeri.
Uzvikom möre (8) tumači se turski ekvivalent brebre, iako se uzvik bre koristi
u XVII st. u alhamijado tradiciji.14 Zanimljivo je da su obje lekseme balkanski
grecizmi izvedeni od oblika *mre > bre (Skok 1974, knj. I: 205), odakle su
nastali oblici more i bre u značenju luda, budala. Također, zanimljiv je oblik
imenice rame kao ramo (8), što je očito dijalektizam ili pak lokalizam prisutan i u savremenim narodnim govorima jugoistočnobosanskog dijalekta.15
Leksema kosa dolazi u obliku množine kose (12) i, kako je već napomenuto,
tipična je za usmeni poetski diskurs lirskog i epskog tipa te se njegov utjecaj
može pratiti i u poetskoj leksikografiji. Prisustvo istočnoštokavske osobine
vidljivo je i u imenici uš (10), gdje je vokal u nastao od konstrukta vЬ.
Nekoliko sintaksičkih osobina
Zbog samoga leksikografskog karaktera, bosanske sintaksičke konstrukcije nisu bitnije tretirane u Makbuli-arifu. Međutim, postoji nekoliko slučajeva koji determiniraju određene sintaksičke modele. U tom smislu ističu se dva
sloja iz kojih se crpe sintaksički problemi – jedan je čisto leksikografski i on
po primjerima participira veoma malo, tačnije pojedinačno; drugi se odnosi
na poetsku strukturu Rječnika, u kojem se nalaze mudre izreke – refleksivne
sentence, napisane na bosanskom jeziku, a koje sintetiziraju obrađena poglavlja u Rječniku.
Iz prvog sloja izdvaja se jedan primjer u kojem se pojavljuje modalni glagol htjeti čija je dopuna data u infinitivu: hoćešli jest (43) (nema kod AN, IS).
Navedeni primjer potvrđuje stariju bosansku jezičku praksu u kojoj gotovo da
nije bilo dopuna u konstrukciji da + prezent.
14 Up. refren „Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga“ iz mostarske pjesme A ja pođoh
i povedoh konja na vodu (Nametak 1981: 56–57).
15 Navedeni podatak može značajno poslužiti u razumijevanju drugih jezičkih karakteristika
iz rukopisne verzije u kojoj se nalazi ovaj oblik, ali se pri tome ipak mora imati u vidu
književnojezički karakter Rječnika. Takvo istraživanju u znatnijoj mjeri proširilo bi ovu
studiju, tako da se ne može tretirati na ovome mjestu.
286
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
Iz drugog sloja izdvajaju se primjeri s rečenicama, od kojih su najzanimljivije sa složenom strukturom. Među primjerima pojavljuju se bezvezničke
i vezničke koordinirane rečenice (sastavne): Ti izla ne čin’, dobro čin’, sile
nečin’, izlo povrzi (13); I Bože, Ti pokloni, moju dušu proveseli (36); Neće
bit junak kogodi biži te se obzire isirce meće (16). Subordinirane rečenice
(pogodbena): Tebije boļe bojatse Boga, ako u tebe pameti ima (14); (namjerna): Uči, piši, virlo radi, da ne budeš izločesti (10); (subjekatska/atributska):
Neće bit junak kogodi biži... (16); Itkogodi dobro čini naćiće (30).
Zaključak
U analizi specifičnih crta rječnika Makbuli-arif, ističu se važnije jezičke
osobenosti na različitim jezičkim nivoima. Refleksi jata u rukopisima uglavnom su ikavski, nešto je manje ijekavizama, ali je prisutan i nemali broj
primjera s ekavskom zamjenom jata. Takvo stanje interferencija na razini
refleksa jata tumači se bosanskom jezičkom tradicijom ikavskog manira, kao
sastavnog elementa književnojezičke koine, koja inače pokazuje niz različitih
strukturnih osobina, koje se u Rječniku zasnivaju na prisustvu dviju dijalekatskih baza – zapadne i istočne, odnosno južne štokavštine. Među navedenim
elementima koji potvrđuju zapadnije crte unutar navedene književnojezičke
koine spadaju: ikavska zamjena jata; dosljedna upotreba glasa h; čuvanje
finalnog -l; nepostojanje epentetskog -l- u ostacima praslavenskog jotovanja
usnenih suglasnika; manji broj slučajeva šćakavizma u procesu jotovanje
skupine -sk; oblici lične zamjenice u formi tko; prisustvo partikularnih elemenata u prilozima; dopuna infinitiva uz modalni glagol. Na drugoj strani, u
verzijama Rječnika prisutni su i primjeri koji ukazuju na južnu provenijenciju
nekih jezičkih formi, kao što su: ijekavska zamjena jata; manji broj primjera
prelaska -l u -o, štokavizam u jotiranoj skupini -sk, upotreba oblika -ro- u leksemi grob; oblik lične zamjenice s ko, uzvik möre. Treba istaći da se najveći
broj primjera tipičnih jezičkih osobina realizira u interferentnim odnosima,
koji su upravo najznačajnija potvrda književnojezičke koine u saglasnosti s
određenim tendencijama, a takvi su i već neki spomenuti slučajevi: ikavskoijekavsko-ekavska zamjena jata; čuvanje finalnog -l i tenedencije alternacije
u o; dominacija primjera s neizvršenim jotovanjem usnenih suglasnika, s
povremenim prisustvom izvršenog jotovanja; rezultat štokavizma u procesu
jotovanja skupine -sk, ali i sporadična upotreba šćakavskog rezultata jotovanja; stariji oblik lične zamjenice za živo u odnosu na noviji; povremene divergencije u pisanju nekih brojeva. Postoje i slučajevi ujednačenih formi, kao što
su: etimologijska upotreba glasa h; ujednačeni oblici glagola; tvorba složenih
rečenica. U vezi s brojnim jezičkim presijecanjima ističe se zaključak da se
divergencije mogu sasvim jednostavno pojavljivati u nekom odsječku jezičANALI GHB 2011; 40 (32)
287
Alen Kalajdžija
kog razvoja, s ustanovljenim tendencijama, po kojima se u datom vremenskom segmentu prepoznaje karakter jezičkog izraza. Također, treba napomenuti da se određeni broj interferencija i divergencija u rukopisnim verzijama
treba tumačiti i hronologijom bilježenja date verzije, jer mlađi prijepisi očito
pokazuju nove jezičke, uglavnom južnije tendencije. Isto tako, neki elementi
jezičkog izraza Makbuli-arifa naprosto su izraz pisarske tradicije alhamijado
literature, kao što su: vezanje enklitika za tonične riječi; kolebanje u etimologijskom i fonetskom načinu pisanja riječi; ozvučavanje bezvučnih suglasnika
na kraju riječi, dok su drugi sastavni dio procesa koji je naslijeđen iz starije
faze bosanskog jezika.
Summary
SPECIFIC ASPECTS OF BOSNIAN LINGUISTIC EXPRESSION
OF MAKBULI-ARIF (1631)
The paper provides basic elements of the limited linguistic analysis of
Turkish-Bosnian / Bosnian-Turkish dictionary Makbuli-arif. The focus of
the analysis is founded on more important divergent processes in words, in
the domain of phonetical-phonological, morphological, and in much lesser
number of syntactic properties, as well as in some other issues derived from
the analysis. A lexical-semantic analysis has not been particularly attempted,
because it would have significantly expanded the aforementioned study.
BIBLIOGRAFIJA
Korpus
Korkut, Derviš (1942): „Makbul-i ‘Arif (Potur Šahidija) Űskűfi Bosnevije“,
Glasnik Hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, god. LIV, Sarajevo
Maqbūl-i ‘arif (Potur Šahidiya) (2001), Općina Tuzla, Behram-begova biblioteka, Narodna i univerzitetska biblioteka, Tuzla
Nametak, Alija (1968): Rukopisni tursko-hrvatskosrpski rječnici, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetosti, Zagreb
Nametak, Alija (1978): „Tri rukopisa Makbuli-arifa (Potur-Šahidije)“, Anali
Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga V-VI, Sarajevo
Smailović, Ismet (1990): „O Uskufijevu rječniku Maqbuli arif (Potur Šahidija)“, Muhamed Hevai Uskufi, Univerzal, Tuzla
288
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Osobenosti bosanskoga jezičkog izraza Makbuli-arifa
Literatura
Anić, Vladimir; Brozović Rončević, Dunja; Goldstein, Ivo; Jojić, Ljiljana;
Matasović, Ranko; Pranjković, Ivo (2004): Hrvatski enciklopedijski rječnik, EPH d.o.o. Zagreb i Novi Liber Zagreb
Blau, Otto (1868): “Bosnischtürkische Sprachdenkmäler”, Abhandungen fur
die Kunde des Morgenlandes, V Bd., No 2, Leipzig
Bulić, Refik (2003), „Pitanje ikavskog supstrata u ijekavskim govorima
tuzlanskoga kraja“, Književni jezik, Sarajevo, 2003.
Filan, Kerima (2005): „Turska leksika u rječniku ‘Makbuli arif’ Muhameda
Hevaija Uskufija“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XXIIIXXIV, Sarajevo
Halilović, Senahid (1991): „Narodno jezičko blago u ‘Potur-Šahidiji’ Muhameda Hevaije Uskufije, Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo
Humo, Omer Hazim (2010): Sehletul-vusul; Munir Drkić, Alen Kalajdžija:
Grafija i leksika Sehletul-vusula, Muzej Hercegovine, Mostar
Kadrić, Adnan (1999): “Jedna pedagoško-didaktička manzuma Ibrahima
Edhema Berbića”, Takvim, Sarajevo
Kalajdžija, Alen (2009): “Elementi književnojezičke koine u najstarijoj alhamijado pjesmi ‘Hirvat türkisi’ (1588/1589.)”, Anali Gazi Husrev-begove
biblioteke, knjiga XXIX-XXX, Sarajevo
Kalajdžija, Alen (2011): “Književnojezička koine u alhamijado stvaralaštvu
predstandardnog tipa“, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. 60, Sarajevo
Kalajdžija, Alen (2007): Razvoj refleksa glasa jat u alhamijado pjesništvu i
formiranje poetskoga ikavskog manira, Magistarski rad u rukopisu, Filozofski fakultet, Sarajevo
Kemura, Ibrahim (1975): “Ilmihal Abdul Vehab Ilhamije na ‘bosanskom’
jeziku”, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, XXXVIII /
1–2, Sarajevo
Kuna, Herta (1974): „Historija literarnog (književnog) jezika – standardni
jezik, njegova historija i predstandardni idiomi“, Izraz, knjiga XXXVI,
godina XVIII, broj 10, Sarajevo
Mušić, Omer (1963): “Anonimni pjesnik Sarajlija o stanju u Bosni 1057/1647.
godine”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo
Nametak, Abdurahman (1981): Hrestomatija alhamijado književnosti, Svjetlost, Sarajevo
Nametak, Alija (1982): „Još o ‘Makbuli-’arifu’ ili ‘Potur-Šahidiji’“, Anali
Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga VII-VIII, Sarajevo
ANALI GHB 2011; 40 (32)
289
Alen Kalajdžija
Skok, Petar (1971): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga I i II, JAZU, Zagreb
Smailović, Ismet (1969), “Nova leksikografska studija”: Alija Nametak,
“Rukopisni tursko-hrvatskosrpski rječnici”, Jezik, Zagreb
Truhelka, Ćiro (1889): „Bosančica. Prilog bosanskoj paleografiji“, Glasnik
Zemaljskog muzeja, knj. IV, br. I, Sarajevo
Korice rječnika
290
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Metonimijski potencijal pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja...
811.512.161'367.623
Mirsad Turanović
METONIMIJSKI POTENCIJAL PRIDJEVA KOJI
OZNAČAVAJU EMOCIJE I PSIHOFIZIČKA STANJA
U TURSKOM JEZIKU
Sažetak
U radu se analizira semantička struktura pridjeva iz turskog jezika koji izražavaju
emocije i psihofizička stanja u kombinaciji s imenicama koje označavaju dijelove
tijela. U prvom dijelu rada predstavljeni su neki rezultati tradicionalne semantike i
postavke komponencijalne analize, s posebnim osvrtom na pristup pridjevskim leksemama koje su predmet ovoga rada. Drugi dio tretira metonimiju kroz postavke kognitivne lingvistike koje naglašavaju enciklopedijski karakter značenja i utemeljenost
značenjskih struktura u kognitivnim iskustvima čovjeka. U kognitivnoj lingvistici
metonimijski koncepti nisu samo stilske figure već i važni spoznajni mehanizmi koji
odražavaju kognitivne procese. Metonimijski potencijal pridjeva koji su predmet
ovog rada potvrđuje teoriju metonimije kao referentne tačke jer se u ovim primjerima
profilira neki dominantni fiziološki simpton kao pokazatelj psihoškog stanja.
Ključne riječi: pridjevi, metonimija, profilisanje, referentna tačka
Ovaj rad je iniciran analizom metonimijskih transformacija pridjevskih
leksema koje označavaju emocije i psihofizička stanja autorice Gortan-Premk
u djelu Polisemija i organizacija leksičkog sistema u srpskom jeziku (1997).
Gortan-Premk u ovom djelu analizira polisemantičke strukture leksema u
srpskom jeziku i definira principe pomjeranja značenja koristići se metodom
komponencijalne analize.
Kad govori o transformacijama značenja zasnovanim na metonimiji, ova
autorica ne nudi definiciju metonimije po kojoj bi se ova pojava zasnivala na
prostornoj, vremenskoj ili uzročno-posljedičnoj bliskosti dva entiteta, kako je
to činila tradicionalna semantika, niti na neki drugi način objašnjava metonimijske transformacije, već ističe činjenicu da se radi o regularnoj polisemiji,
tj. o semantičkoj promjeni koja uvijek po istom obrascu zahvata sve lekseme jedne leksičko-semantičke grupe. Tako, naprimjer, leksičko-semantička
grupa naseljeno mjesto ima sekundarnu metonimijsku realizaciju stanovnici
datog naseljenog mjesta (npr. cijeli grad ga je dočekao s ushićenjem), leksičko-semantička grupa kakva posuda, naprava i sl. u kojoj se nešto drži, nosi
ANALI GHB 2011; 40 (32)
291
Mirsad Turanović
ima sekundarnu realizaciju količina koja staje u tu posudu (npr. popio je čašu
mlijeka, korpa jabuka, kašika brašna) i sl. Jedna takva leksičko-semantička
grupa u kojoj se, po ovoj autorici, javlja metonimijski odnos jesu pridjevi sa
osnovnim značenjem koji ima kakvu osobinu i sekundarnim koji odražava,
pokazuje takvu osobinu:
• veseo = koji osjeća radost i koji to jasno ispoljava, radostan, raspoložen → koji odaje, pokazuje nečije zadovoljstvo, nečiju sreću, razdraganost
(vesela djevojka → vesele oči, veseo razgovor),
• glup = koji je umno ograničen, nesposoban da dobro shvaća i rasuđuje
→ koji odaje umnu ograničenost (glup čovjek → glup pogled, glup postupak),
• ljubazan = predusretljiv, srdačan, prijatan u ophođenju → koji odaje, odražava usrdnost, predusretljivost (ljubazan čovjek → ljubazan pozdrav)
(Gortan-Premk 1997:74).
Ovo metodološko usmjerenje odražava strukturalističku koncepciju
jezika kao sistema među čijim elementima vladaju jasni odnosi. Vrijednost
svakog jezičkog elementa, samim time i značenje nekog jezičkog izraza, proizilazi iz relacija koje taj element uspostavlja s drugim elementima. Zbog toga
je u ovakvom pristupu akcenat stavljen na lingvističku strukturu semantičkih
relacija među leksemama. Relacije koje se mogu uspostaviti između jezičkih
izraza su neosporno važne za opis značenja i one se moraju uzimati u obzir
u semantičkim istraživanjima, ali, kao što primjećuje Taylor (2002:192), problem je ako se značenje poistovijeti s takvom mrežom odnosa. Takav opis ne
govori ništa o načinu na koji govornici nekog jezika poimaju svijet. Taylor
naglašava da je struktura semantičkih relacija među leksemama simptomatična za značenje ali da se ne smije poistovijetiti sa samim značenjem.
Tema ovog rada jesu upravo semantičke transformacije uočljive u kombinacijama pridjeva i imenica koje navodi Gortan-Premk. Rad će biti fokusiran
na pridjeve koji označavaju emocije i psihofizička stanja upotrijebljene u
kombinaciji sa imenicama koje označavaju dijelove tijela. Postavke kognitivne semantike predstavljaju dovoljno širok teorijsko-metodološki okvir za
ovu analizu. Stoga će u nastavku biti predstavljene neke od temeljnih postavki
kognitivne semantike.
Značenje u kognitivnoj semantici
Za razliku od teorijsko-metodološkog okvira razvijenog na principima
komponencijalne analize koji insistira na minimalnim definicijama značenja
i pri tome uzima u obzir samo relevantne elemente realizacije, kognitivna
semantika traga za potpunim definicijama značenja. Iako je još de Saussure
značenjski pol jezičkog znaka odredio kao predstavu o nekom segmentu spo292
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Metonimijski potencijal pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja...
ljašnje stvarnosti, ova ideja nije bilo dovoljno rasvijetljena u strukturalističkoj
semantici. Polazeći od ove ideje, kognitivna semantika značenje određuje
kao pojam ili koncept smješten u umu onoga ko govori određenim jezikom
(Taylor 2002:42-43).
Pošto značenje izjednačava s konceptualizacijom i smatra relevantnim
sve što pridonosi usvajanju i primjeni znanja o nekom konceptu, kognitivna
semantika potire dihotomiju između semantike i pragmatike i poseban značaj pridaje jeziku u stvarnoj upotrebi. Izbjegava se apstrakcija u leksičkom
sistemu, a naglašava se enciklopedijski karakter značenja koji sa sobom nosi
proces kategorizacije, tj. konceptualizacije. To znači da se ni jedan koncept ne
može pojmiti i adekvatno objasniti bez šire konfiguracije znanja i pojmovne
strukture vezane za koncept o kojem je riječ. Šira pojmovna struktura bez
koje nije moguće razumjeti neki pojam ili koncept u kognitivnoj semantici se
uglavnom naziva konceptualni domen ili samo domen. (Langacker 2002:3)
Da bi naglasio odnos pojma i šire pojmovne strukture spram koje se taj pojam
konstituira i razumije, Langacker (2002:5) koristi termine profil i baza. Svaki
jezički izraz profilira neki pojam spram neke baze, dakle šire pojmovne strukture. Odnos profila i baze može se jednostavno pokazati na primjeru riječi
hipotenuza. Hipotenuza je najduža stranica pravougaonog trougla. Riječ hipotenuza profilira ili naglašava jednu pravu liniju u okviru pravougaonog trougla koji predstavlja bazu za njeno razumijevanje. Izdvojena iz pravougaonog
trougla, hipotenuza bi bila samo jedna prava linija. Izrazi hipotenuza i prava
linija profiliraju, dakle, isti dio stvarnosti ali to ipak nisu sinonimi jer se hipotenuza profilira spram specifične baze. Značenje riječi hipotenuza ne može
biti poistovijećeno s onim što ona profilira, već njeno značenje proizilazi iz
odnosa koji postoji između profila i baze. Važnost ovog pojmovnog instrumentarija Rasulić (2004:23) ovako sumira: „Profilisanje je jedan od osnovnih
deskriptivnih konstrukata za postizanje adekvatnog semantičkog opisa. Ono
odgovara fokusiranju pažnje kao jednoj od osnovnih kognitivnih sposobnosti. Značenje nekog jezičkog izraza podrazumeva određeni pojmovni sadržaj,
mada se ne može poistovetiti sa tim pojmovnim sadržajem kao celinom.“
Metonimija u kognitivnoj lingvistici
Kognitivna teorija metafore i metonimije inicirana je djelom Metaphors
we live by autora Georgea Lakoffa i Marka Johnsona (2003). Autori u ovom
djelu razvijaju novu teoriju metafore i metonimije koja ove dvije figure ne posmatra samo kao stilske figure koje su povlastica kreativnih umjetnika već kao
veoma važan spoznajni mehanizam pomoću kojeg mi u velikoj mjeri poimamo
svijet i konceptualiziramo svoja iskustva. Kad govore o metonimiji, ovi autori
ističu nekoliko karakteristika metonimije (Lakoff, Johnson 2003:36-39):
ANALI GHB 2011; 40 (32)
293
Mirsad Turanović
• U slučaju metonimije koristimo jedan entitet da uputimo na neki drugi
koji je s njim na neki način povezan.
• Metonimija uključuje i ono što se tradicionalno označavalo kao sinegdoha.
• Za razliku od metafore koja predstavlja način poimanja neke stvari u terminima neke druge i čija ja primarna funkcija da nam omogući razumijevanje, metonimija ima primarno referencijalnu funkciju, što znači da
metonimija omogućava da jedan entitet stoji umjesto drugog.
• Funkcija metonimije je i da pridonosi razumijevanju.
• Metonimija kao i metafora nije samo stilska figura i stvar jezika već i dio
običnog, svakodnevnog načina razmišljanja i ponašanja.
• Metonimija kao i metafora nije slučajna ili arbitrarna, već sistematska pojava koja se može predstaviti metonimijskim konceptima. Neki od metonimijskih koncepata jesu1:
DIO UMJESTO CJELINE, PROIZVOĐAČ UMJESTO PROIZVODA,
PREDMET KOJI SE KORISTI UMJESTO KORISNIKA, MJESTO
UMJESTO INSTITUCIJE idr.
I pridjevi koji označavaju emocije i psihofizička stanja u kombinaciji s
imenicama koje označavaju dijelove tijela predstavljaju primjer konceptualne
metonimije koja je preslika kognitivnih procesa u ljudskom mozgu. To ćemo
nastojati pokazati u nastavku rada.
Metonimija kao referentna tačka
Odgovor na pitanje pod koju se konceptualnu metonimiju mogu podvesti
primjeri pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja u kombinaciji
s imenicama koje označavaju dijelove tijela, može se dobiti iz Langackerove
teorije o utemeljenosti jezičkih struktura u kognitivnim sposobnostima. Za
Langackera jezičke strukture su odraz iskustveno izvedenih kognitivnih obrazaca, a jedan od takvih obrazaca su i kognitivne referentne tačke na kojima
se zasniva metonimija. Langacker referentne tačke definira kao "sposobnost
prizivanja koncepcije jednog entiteta da bi se uspostavio mentalni kontakt s
drugim entitetom tj. odabire ga se za jedno određeno shvatanje." (Navedeno
prema: Krišković 2005:442)
1
294
U kongitivno-lingvističkoj literaturi praksa je da se metaforički i metonimijski koncepti
navode velikim slovima pa se i u ovom radu zadržava ta praksa.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Metonimijski potencijal pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja...
Entitet s kojim se uspostavlja mentalni kontakt zove se cilj. Da bi neki
entitet bio izabran kao referentna tačka, mora biti kognitivno istaknut. Šta to
znači, možemo vidjeti na sljedećem primjeru:
That car doesn’t know where he’s going. (Onaj auto ne zna kuda ide.)
U ovom primjeru auto je izabran kao referentna tačka jer je auto vizuelno
istaknutije od vozača koji je cilj ovog izraza. Da je cilj ove referentne tačke
vozač automobila vidi se iz klauze where he’s going (kuda ide) u kojoj se subjekat odnosi na vozača, a ne na automobil (Ibid. 423).
Langackerova definicija metonimije ističe njen značaj u analizi ljudskih
kognitivnih procesa i načina na koji ljudi konceptualiziraju svoja iskustva i
poimaju svijet. Ovaj aspekt metonimije potvrđen je i istraživanjima o načinima na koji ljudi konceptualiziraju emocije. Zbog svoje apstraktne naravi
i specifičnih načina konceptualizacije emocije su važna tema u kognitivnoj
semantici. Polazna osnova za istraživanje načina konceptualizacije emocija u
kognitivnoj semantici bili su rezultati koje je psihologija ostvarila u istraživanju emocija. Rezultati ovih istraživanja pokazivali su da ispitanici u psihologijskim testovima na pitanje o tome šta osjećaju kada su ljuti, tužni, radosni i
sl., odgovaraju opisujući fiziološka iskustva koja su povezana s ovim emocijama, kao što su povećana tjelesna temperatura, ubrzani puls, povišeni pritisak, ubrzani rad srca, znojenje i sl. Ovakva povezanost emocija sa fiziološkim
simptomima potvrđena je i obiljem jezičkog materijala što je prepoznato kao
specifičan vid metonimijskog preslikavanja. Ovi rezultati su naveli dvojicu
autora, Kövecsesa i Lakoffa da ustanove generalni metonimijski princip FIZIOLOŠKI EFEKTI EMOCIONALNOG STANJA UMJESTO EMOCIJA.
(Navedeno prema: Ungerer-Schmid 1996:131)
Fiziološki simptomi putem kojih se konceptualiziraju emocije imaju univerzalni karakter. (Kövecses-Palmer-Dirven 2003:151) Potvrdu univerzalnosti ovog načina konceptualizacije emocija možemo pronaći i u turskom jeziku.
Rječnik Türkçe Sözlük (2005) evidentira mnoge izraze koji potvrđuju ovaj vid
konceptualizacije emocija u turskom jeziku. Neki od tih izraza jesu:
Jezički izraz
Metonimijsko značenje
ağzı açık (neko s otvorenim ustima)
şaşkın (TS, str. 40.) (zbunjen, zabezeknut)
ağzı kulaklarında (neko s
ustima do iza ušiju)
çok sevinçli, mutlu (TS, str. 41)
(jako radostan, sretan)
beti benzi kireç kesilmek
veya uçmak (preblijediti u
licu, postati bijel kao kreč)
her hangi bir sebeple kanı çekilip yüzü solmak, korkmak (TS, str. 252) (nestajanje krvi u licu, prepasti
se)
ANALI GHB 2011; 40 (32)
295
Mirsad Turanović
296
boynu bükük (neko oborene glave)
üzgün (TS, str. 307) (tužan)
dili tutulmak (ukočiti se
nekome jezik)
sevinç, korku, şaşkınlık vb. sebeplerle birdenbire
söyleyemez olmak (TS, str.527.) (odjedanput ne
moći govoriti zbog radosti, straha, zbunjenosti i sl.)
dizini dövmek (udarati se
po koljenima)
pişmanlık duymak (TS, str. 544.) (kajati se)
dizlerinin bağı çözülmek
(presjeći nekoga u koljenima)
korkudan ayakta duramayacak duruma gelmek (TS,
str. 544.) (ne moći stajati na nogama od straha)
ecel teri dökmek (obliti
smrtni znoj)
çok korkmak, çok sıkılmak, bunalım geçirmek,
ölüm duygusuna kapılmak (TS, str. 598.) (jako se
prepasti, uzmučiti se, obuzeti nekoga osjećaj da
umire)
göbek atmak (drmusati
stomakom)
çok sevinmek (TS, str. 769.) (jako se radovati)
göğsü kabarmak (prsiti se)
iftihar etmek (TS, str.771.) (ponositi se)
göz kırpmadan (ne
trepnuvši okom)
1. acımadan, merhamet etmeden, 2. hiç duraksamadan, hiç çekinmeden (TS, str. 787.) (1. Nemilosrdno, bez sažaljenja, 2. bez oklijevanja, bez ustručavanja)
gözlerini fal taşı gibi açmak (razrogačiti oči)
şaşkınlıkla, hayretle bakmak (TS, str. 789.) (gledati
s čuđenjem, sa zeprepaštenjem)
hoplaya zıplaya
(poskakujući)
büyük bir sevinçle (TS, str. 898.) (s velikom
radošću)
kalbi çarpmak (lupati
nekome srce)
çok heyecanlanmak (TS, str. 1050.) (jako se uzbuditi)
kaş çatmak (namrštiti se)
kızmak, öfkelenmek (TS, str. 1100.) (naljutiti se,
rasrditi se)
kulaklarına kadar kızarmak (zacrveniti se do
ušiju)
çok utanmak (TS, str. 1249.) (jako se postidjeti)
parmak ısırmak (ugristi se
za prst)
büyük şaşkınlık duymak (TS, str. 1577.) (silno se
iznenaditi, zaprepastiti se)
titremek (drhtati)
birinden veya bir şeyden korkmak, korkuya kapılmak (TS, str. 1985.) (prepasti se nekoga ili nečega)
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Metonimijski potencijal pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja...
yürek çarpıntısı (lupanje
srca)
merak, kaygı, korku vb. duygular sebebiyle beliren
tedirginlik (TS, str. 2210.) (uznemirenost koja se
pojavi zbog znatiželje, brige, straha i sl. emocija)
yüzü asık (namršten)
somurtkan, küskün (TS, str. 2217.) (mrzovoljan,
ljut)
yüzünü bürüştürmek
(namrgoditi lice)
yüzüne öfke ve hoşnutsuzluk gösteren bir biçim
vermek (TS, str. 2214.) (dati licu izgled koji pokazuje srdžbu i nezadovoljstvo)
Kombinacije pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja u
kombinaciji s imenicama koje označavaju dijelove tijela predstavljaju izraze
koji na specifičan način profiliraju neki fiziološki simptom a metonimijskim
putem upućuju na emocionalno, odnosno psihofiziološko stanje neke osobe.
Zbog toga ih je moguće podvesti pod generalni metonimijski princip FIZIOLOŠKI EFEKTI EMOCIONALNOG STANJA UMJESTO EMOCIJA. O
kakvoj upotrebi pridjeva je riječ možemo vidjeti iz primjera iz korpusa na
turskom jeziku korištenog za potrebe ovoga rada:2
Kombinacije pridjev – imenica göz (oko):
− melul mahzun gözler R.P. 166 (tužne, potištene oči)
− meraklı gözler R.P. 177 (znatiželjne oči)
− yarı baygın gözler B.Ö. 54 (napola ošamućene oči)
− öfkeli gözler K. 373. (srdite, ljutite oči)
− şefkatli gözler C. 50. (saosjećajne oči)
Kombinacije pridjev – imenica bakış (pogled):
− endişeli bakışlar R.P. 62 (zabrinuti pogledi)
− kırılgan bakışlar B.A.K. 155 (uvrijeđeni pogledi Z.C. 141.)
− şaşkın bakışlar B.A.K. 168 (začuđeni pogledi Z.C. 152.)
2
Korpus predstavljaju romani Orhana Pamuka (Benim Adım Kırmızı i Kar), Mustafe
Kutlua (Beyhude Ömrüm, Rüzgârlı Pazar i Tufandan Önce), Safije Erol (Ciğerdelen) i
zbirka novinskih članaka autora Ahmeta Turana Alkalaya (Biz Böyle Gözeliz). U ovako
relativno malom korpusu pronađen je reprezentativan broj primjera što pokazuje da
nije riječ o zanemarljivom jezičkom fenomenu. Uz sve primjere ponuđen je i prijevod
na bosanski jezik koji pokazuje da ovakvi jezički izrazi nisu strani ni duhu bosanskog
jezika. Za primjere iz romana Benim Adım Kırmızı Orhana Pamuka uglavnom su preuzeta
rješenja iz prijevoda ovaga romana na hrvatski jezik kojeg su priredili Ekrem Čaušević i
Marta Andrić.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
297
Mirsad Turanović
Kombinacije pridjev – imenice yüz, beniz, çehre (lice):
− mahzun yüz C. 123. (tužno lice)
− yaslı beniz C. 130. (tužno lice)
− çilekeş esmer çehre B.Ö. 35 (napaćeno crnomanjasto lice)
Kombinacije pridjev – imenica dudaklar (usne):
− kederli dudaklar B.A.K. 440 (tužne usne Z.C. 414.)
Kombinacije pridjev – imenica bıyık (brkovi):
− asabi bıyık B.B.G. 79 (nervozni brkovi)
Kombinacije pridjev – imenica ses (glas):
− mahmur ses C. 51. (mahmuran glas)
− yorgun ses C. 55. (umoran glas)
Kombinacije pridjev – imenica ton (ton):
− meyus bir ton T.Ö. 198 (očajan ton)
− kararsız ve tedirgin bir ton T.Ö. 139 (neodlučan i uznemiren ton)
Kombinacije pridjev – imenica tavırlar (pokreti):
− çekingen tavırlar R.P. 19 (bojažljivi pokreti)
Kombinacije pridjev – imenica hareket (pokret):
− öfkeli bir hareket K. 203 (bijesan pokret)
Kombinacije pridjev – imenica adım (korak):
− telaşlı adımlar B.Ö. 123 (uznemireni koraci)
− dikkatli adımlar B.A.K. 109 (oprezni koraci Z.C.97.)
- çekingen adımlar B.A.K. 168 (bojažljivi koraci)
Jezički izrazi iz gornje tabele i ovi primjeri pridjeva pokazatelj su da emocije pored svoje apstraktne naravi imaju vrlo razvijene konceptualne strukture
i da je metonimija primarni mehanizam pomoću kojeg se emocije konceptualiziraju. Ovi izrazi potvrđuju i utemeljenost metonimije u kognitivnim isku298
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Metonimijski potencijal pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja...
stvima jer svaki od ovih izraza pokazuje da se određena emocija konceptualizira preko fizioloških simptoma te emocije. Langackerova teorija metonimije
kao referentne tačke doprinosi rasvjetljavanju nekih aspekata upotrebe ovih
metonimijskih izraza. Naime, gotovo sve emocije se manifestiraju na cijelo
tijelo, odnosno imaju više fizioloških simptoma. Najočitiji primjer jeste emocija straha koja se može manifestirati kroz pad tjelesne temperature, znojenje, ubrzani puls, povišeni pritisak, ukočenost i sl. Odabir jednog fiziološkog
simptoma kao referentne tačke kojom će se ostvariti mentalni kontakt s ciljnom emocijom uvjetovan je kognitivnom istaknutošću određenog simptoma.
Ovi rezultati istraživanja načina konceptualizacije emocija potvrđuju
ispravnost tretiranja pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja u
kombinaciji s imenicama koje označavaju dijelove tijela kao metonimijskih
izraza pomoću kojih se konceptualiziraju psihička stanja ljudi. Zbog svog apstraktnog karaktera, emocije su vrsta pojmova koja vapi za posrednim metonimijskim ili metaforičkim načinom referencije. Metonimijski način upućivanja na emocionalna i psihofizička stanja ljudi funkcionira na principu odabira
nekom fiziološkog simptoma kao referentne tačke putem koje će se ostvariti
mentalni kontakt s psihičkim stanjem čovjeka. Primjeri iz turskog jezika koji
su analizirani u ovome radu pokazuju da je ovaj potencijal metonimijskih preslikavanja iskorišten i kod kombinacija pridjeva koji označavaju emocije i
psihofizička stanja u kombinaciji s imenicama koje označavaju dijelove tijela.
Opisivanjem dijelova tijela pridjevima koji označavaju emocije i psihofizička
stanja zapravo se profilira određeni fiziološki simptom koji služi kao referentna tačka da se uspostavi mentalni kontakt s emocionalnim, odnosno psihofizičkim stanjem neke osobe.
Summary
THE METONYMIC POTENTIAL OF ADJECTIVES THAT SIGNIFY
EMOTIONS AND PSYCHO-PHYSICAL STATES IN THE TURKISH
LANGUAGE
In this work the adjectives indicating emotions and psychophysical states
are analysed with regard to their combination with nouns that represent body
parts. The first section of the work is a presentation of traditional semantics’ results and principles of the Componential analysis. It includes special
emphasis on adjective lexemes, which is the main subject of the work. The
semantics of adjective and metonymic transformations occurring in adjective lexemes should be observed through a complex interaction between
ANALI GHB 2011; 40 (32)
299
Mirsad Turanović
adjective and nominal structures. The second section consists of an analysis
of metonymic potentials consisting of various combinations of adjectives
signifying emotions and psycho-physical states and the nouns that represent
body parts. As the analysis shows, these metonymic expressions confirm the
status of the metonymic theory as a reference point.
Izvori sa skraćenicama kojima su označeni u tekstu:
Erol, Safiye (2007). Ciğerdelen. İstanbul: Kubbealtı Neşriyâtı. (C.)
Kutlu, Mustafa (2004). Beyhude Ömrüm. İstanbul: Dergâh Yayınları. (B.Ö.)
Kutlu, Mustafa (2005). Rüzgârlı Pazar. İstanbul: Dergâh Yayınları. (R.P.)
Kutlu, Mustafa (2003). Tufandan Önce. İstanbul: Dergâh Yayınları. (T.Ö.)
Pamuk, Orhan (2003). Benim Adım Kırmızı. İstanbul: İletişim Yayınları.
(B.A.K.)
Pamuk, Orhan (2002). Kar. İstanbul: İletişim Yayınları. (K.)
Turan, A. Ahmet (2006). Biz Böyle Gözeliz. İstanbul: Ötüken Neşriyat A.Ş.
(B.B.G.)
Pamuk, Orhan (2001). Zovem se crvena. Prevodioci: Ekrem, Čaušević, Marta,
Andrić, Zagreb: Vuković & Runjić. (Z.C.)
Literatura:
1. Gortan-Premk, Darinka (1997). Polisemija i organizacija leksičkog sistema u srpskome jeziku. Beograd: Stručna knjiga.
2. Kövecses, Zoltán, Palmer, Gary B., Dirven, René (2003). „Language and
emotion“. U: Metaphor and Metonymy in Comparison and Contrast. Dirven, R. – Ralf, P. eds. Berlin: Mouton de Gruyter, 133-161.
3. Krišković, Arijana (2005). „Metonimija u kognitivnoj lingvistici“, U: Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike. Urednica Jagoda Granić.
Split.
4. Lakoff, George , Mark, Johnson (2003). Metaphors we live by. Chicago –
London: The University of Chicago Press.
5. Langacker, R.W. (2002). Concept, Image, and Symbol: The Cognitive Basis of Grammar, 2nd ed., Berlin: Mouton de Gruyter.
6. Rasulić, Katarina (2004). Jezik i prostorno iskustvo: Konceptualizacija
vertikalne dimenzije u engleskom i srpskohrvatskom jeziku. Beograd: Čigoja štampa.
300
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Metonimijski potencijal pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja...
7. Taylor, John R. (2002). Cognitive Gramer. Oxford: Oxford University
Press.
8. Türkçe Sözlük (2005). Ankara: Türk Dil Kurumu.
9. Ungerer, Friedrich, Schmid, Hans-Jörg (1996). An Introduction to Cognitive Linguistics. Harlow: Perason Education Limited.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
301
Mirsad Turanović
302
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
HIVZIJA HASANDEDIĆ - ŽIVOT I DJELO, Zbornik radova sa naučnog skupa ,,Život i djelo Hivzije Hasandedića“, Islamski kulturni centar
Mostar, 2011, str. 189.
U organizaciji Muftijstva mostarskog, Arhiva Hercegovine (Arhiv HNK/
HNŽ) i Islamskog kulturnog centra iz Mostara, 01. 07. 2010. godine, održan
je naučni skup pod nazivom ,,Život i djelo Hivzije Hasandedića“. Skup je
okupio veliki broj učesnika koji su iz različitih perspektiva govorili o životu,
radu i znanstvenom doprinosu Hivzije Hasandedića. Bila je to prilika da se
napokon valorizira i barem na taj način vrednuje njegov doprinos znanosti,
posebno historigrafiji. Zbornik radova, volumena 189 strana, izišao je u
izdanju Islamskog kulturnog centra Mostar, inače suorganizatora samoga
skupa. Zbornik sadrži uvodnu riječ izdavača koju potpisuje mr. Salih
Čolaković (str. 5), besjedu muftije mostarskog, Seida ef. Smajkića sa otvaranja
skupa u ime organizatora (str.6-7) i 18 radova (8-189). Na samom početku
nećemo pojedinačno nabrajati radove niti njihove autore, ali ćemo kazati da
se skup nije bavio samo užim aspektima njegovog doprinosa, nego je kroz
multidisciplinaran pristup osvijetlio njegovo stvaralaštvo iz više perspektiva.
Čitaoca otuda ne treba da iznenade i neke književne ili književno-historijske
teme koje će susresti u Zborniku. To ustvari govori i sugerira znanstvenu
širinu kojom se Hivzija Hasandedić kretao, kao što upućuje i na širinu
podloge na temelju koje je moguće danas pristupiti valorizaranju njegovog
doprinosa u pojedinim oblastima. Stoga ćemo se ovdje poslužiti jednom u
nizu ocjena da je Hivzija Hasandedić ,,...sam po sebi i svome radu institucija,
koju treba dobro čuvati“. Sveukupni rezultat i doprinos znanosti potaknuo
je pokretanje inicijative za dodjelu univerzitetskog priznanja počasni doktor
nauka, dodjeljenog 09. 02. 2001. godine. Upravo o toj inicijativi njenom
dovođenju do kraja u svome izlaganju govorio je jedan od protagonista,
onovremeni rektor Univerziteta ,,Džemal Bijedić“, prof. dr. emeritus Mustafa
Selimović. (str. 8-11). Značajan doprinos u svome radu Hasandedić je
dao i na planu izučavanja i prezentacije memorijalne arhitekture, posebno
turbeta u Hercegovini. Tim aspektom njegovog doprinosa bavila se Lamija
Hadžiosmanović. Tragove postojanja mnogih od tih spomenika danas
nalazimo samo još u radovima Hivzije Hasandedića. Svaka pojava ili rezultat
uvjetovani su određenim pretpostavkama, povijesnim, lokalnim, ličnim ili
nekim drugim. Dakako, nekada se one podudaraju i u sinergiji daju rezultate
koje ne bi polučile u nedostatku bilo koje od tih pretpostavki. Ono što je
zapravo uvjetovalo ,,pojavu“ jedne takve ličnosti u znanosti rasvjetljava
nam u svome radu prof. dr. Omer Nakičević. Tekst Ahmeda S. Aličića,
ANALI GHB 2011; 40 (32)
303
Ocjene i prikazi
svojim naslovom najcjelovitije definira i sažima ono što Hasandedić uistinu
jeste sljedećim naslovom: Hivzija Hasandedić, samosvojna pojava na polju
prikupljanja, istraživanja i obrade djela iz kulturne baštine naše zemlje,
posebno spomenika islamske kulture na području Hercegovine. (str. 31-35).
Dakako, imajući u vidu sve pretpostavke, okolnosti i vrijeme nastanka
njegovih radova, teško je očekivati znanstveni perfekcionizam u kojemu
se nema što korigirati ili kritički preispitivati. On je nadilazio i vrijeme i
okolnosti u kojima je stvarao. Nesporan je značaj i doprinos lokalnoj povijesti
koja je kod nas posebno malo istražena, na što posebno pažnju skreće Ahmed
S. Aličić. Isto tako, ukazao je na povremenu potrebu opreznijeg pristupa u
onim dijelovima njegovog stvaralaštva gdje se oslanjao na aktuelnu literaturu
svoga vremema kojoj je trebalo prilaziti s više kritičkog odnosa. No, to nije
rezultat subjektivne slabosti, nego rezultat objektivnih okolnosti u kojima
je sa pozicije lokalnog karaktera, učinjen maksimum. O doprinosu Hivzija
Hasandedića on dalje kaže: U njegovim djelima koja su objavljena pod
naslovom islamski spomenici, a odnose se na bilo koji dio Hercegovine, ne
može se i nema se pravo ništa mijenjati. Za njih treba reći da su već davno
ocijenjeni kao izuzetni doprinosi bosanskoj kulturi i nauci i uvrštavani su u
najprestižniju biblioteku tzv. Kulturna baština. (str. 34). Jedna od vrlo čestih
tema njegovog stvaralaštva bili su vakufi. Tim segmentom njegova rada bavila
se dr. Behija Zlatar u izlaganju pod naslovom Vakufi u Hercegovini u djelima
Hivzije Hasandedića (str. 36-44). Presjek cjelokupnog naučnog opusa Hivzije
Hasandedića u svome izlaganju donosi prof. dr. Enes Pelidija iz čega stječemo
uvid u impozantnu listu časopisa i publikacija u kojima je bio saradnik.
Saradnju u Analima Gazi Husrevbegove biblioteke obradio je Osman Lavić.
U zaključku je istaknuto da je bio najredovniji saradnik Anala u kojima se kao
autor pojavljivao u osam od jedanaest svezaka objavljenih za vrijeme svoga
života. Rukopisna baština bila je također područje iz kojeg je ne samo crpio
brojne informacije nego prezentirao i promovirao naše rukopisno stvaralaštvo.
Krunu njegovih aktivnosti predstavlja izrada Kataloga rukopisnog blaga u
Mostaru i van njega. S tim aspektom rada upoznaje nas Lejla Gazić. Ovdje
ćemo još skrenuti pažnju na zajednički rad pod naslovom Hivzija Hasandedić
kao arhivist i historičar kojega koautorski potpisuju mr. Edin Čelebić i mr.
Šaban Zahirović (str. 99-116). Iz ovog dijela Zbornika razaznajemo da nije
bio samo marljiv na istraživačkom i spisateljskom planu, nego podjednako je
bio marljiv i produktivan i na prikupljanju i dokumentiranju arhivske građe.
Zahvaljujući marljivosti i potrazi za građom, arhiv je bogatio svoje fondove,
koji bi vjerojatno u odsustvu osjećaja o značaju te građe skončali negdje
drugdje i nestali. Tako su spašene značajne zbirke i fondovi arhivske građe, i
iz onih perioda koji nisu glavni fokus njegovog interesovanja.
304
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
Osim već spomenutih, tu su i prilozi i doprinos sljedećih autora: Adnana
Kadrića, hfz. Hase Popare, Ramize Smajić, Faruka Taslidže, Nusreta
Omerike, Alena Kalajdžije, Aladina Husića, Ibrahima Kajana. I iz tih
priloga u Zborniku je moguće sagledavati širinu spektra i djelovanja Hivzije
Hasandedića. Stoga se, kako je istaknuto, Hasandedić može promatrati
kao: teolog, etnolog, hroničar, istraživač, historičar, historičar književnosti,
prevodilac, interpretator izvora. Zato nije čudo što se tim povodom okupio
ovoliki broj onih koji su se bavili analizom rezultata i doprinosom u nauci.
Koliko god nam se činilo da poznajemo Hivziju Hasandedića, i da smo bili
upućeni u njegov znanstveni opus, to se pokazuje nedovoljnim. Promatranje iz
različitih perspektiva pokazuje koliko je nužno za cjelinu slike o sveukupnim
rezultatima i njihovom vrednovanju promatrati multiperspektivno njegov
ukupan znanstveni opus. Uvijek ostaje nešto što ,,uski pogled“ jedne struke
ne vidi ili ne uočava, a drugi to prepoznaje. Upravo zato neophodno je bilo
promatrati njegov rad sa različitih aspekata i iz ugla različitih struka, za
što postoji vrlo dobar osnov. Stoga ovaj Zbornik predstavalja važan korak
u sažimanju i sintetiziranju znanstvene pojave zvane Hivzija Hasandedić.
Nadati se da će ovo potaći dalju i još temeljitiju analizu njegovog
stvaralaštva, posebno proširujući pojedine segmente doprinosa povijesnoj ili
kulturnohistorijskoj znanosti, koji su ovdje tek dotaknuti.
Izlaženje Zbornika vrijedno je hvale koju izdavač zaslužuje, no treba
ukazati i na one momente koji bi Zborniku dali dimenziju više. Kompozicija
Zbornika mogla je i trebala imati nešto logičniji tematski redoslijed radova.
Po prirodi svoga sadržaja, negdje na početak trebalo je uvrstiti radove
biobibliografskog karaktera. Posebno se nelogičnim doima na dvanaestu
poziciju staviti stručnu i profesionalnu djelatnost, kojima je mjesto ispred
nekih drugih radova Zbornika, posebno nekih koji u osnovi imaju književni
ili književni a historijski uklon. Da ne govorimo o onima koji nemaju izravne
veze s onim što treba biti u prvom planu, ,,život i djelo“. To ni u kom slučaju
ne znači da spomenuti radovi imaju manju vrijednost. Naprotiv, radi se o vrlo
kvalitetnim radovima. Više pažnje moralo je biti poklonjeno i u uređenju
podnožnih napomena. Sve ono što pretendira zvati se naučnim neizostavno
treba slijediti naučne kriterije. U tom segmentu u pripremi Zbornika nešto je
zakazalo. Usudio bih se ukazati da ni sami dizajn ne zadovoljava ukus čitalaca
i poštovalaca Hivzije Hasandedića iz prostog razloga što on sam zaslužuje
mnogo više od ponuđenoga. Ova ocjena dizajna nije samo subjektivni utisak
potpisnika ovih redova, nego i glas onih koji su tek usputno imali vizuelni
susret sa Zbornikom. Nadati se ta će u nekoj drugoj prilici to biti mnogo
sretnije riješeno.
Aladin Husić
ANALI GHB 2011; 40 (32)
305
Ocjene i prikazi
PRILOZI ZA ORIJENTALNU FILOLOGIJU 60/2010, ORIJENTALNI
INSTITUT U SARAJEVU, Sarajevo 2011, str. 536.
Govoriti o šest godina postojanja i rada jedne naučne ustanove u nekim
drugim okolnostima i vremenima bilo bi sasvim uobičajeno. No, u vremenu
u kojem živimo to ima posebnu težinu i značaj. Šezdeset godina časopisa u
Bosni i Hercegovini, danas je rijetkost i gotovo izuzetak. Izlazak jubilarnog
broja Priloga za orijentalnu filologiju stoga doživljavamo kao istinski jubilej,
uspjeh koji ima posebnu znanstvenu i kulturološku težinu. To je trijumf nad
onim što su snage destrukcije činile da se unište sve pretpostavke iz kojih je
časopis nastajao. Ne zaslužuju bolju ocjenu ni snage koje nisu u stanju prepoznati prioritete u znanosti ili kulturi pa danas dolazi u pitanje finansiranje,
prema tome i opstanak jednog Zemaljskog muzeja ili Glasnika Zemaljskog
muzeja, ustanove i časopisa iz kojih su izrastale mnoge druge današnje znanstvene i kulturne ustanove i časopisi. Zemaljski muzej iznjedrio je Orijentalni institut, a možemo s pravom kazati da je i Glasnik Zemaljskog muzeja
iznjedrio POF. Na svu sreću, POF se još uvijek uspješno nosi sa svim onim
što danas stoji na putu mnogim časopisima ove vrste, izlazi redovno usprkos
nepovoljnom ambijentu za znanost. U ovom kontekstu želimo skrenuti pažnju
na dvije važne činjenice. POF je bio časopis koji se u bivšoj državi (SFRJ)
(su)finansirao sa saveznog nivoa, dakle, od Saveza SIZ-ova nauke Jugoslavije. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992), POF se ubrajao među
trideset referalnih časopisa u oblasti društvenih nauka koji su tada objavljivani u svijetu. Danas je on referiran u međunarodnim bazama podataka:
EBSCOHOST i CEEOL.
Ovaj jubilarni broj POF-a nastao je kao rezultat izlaganja sa naučnog
skupa upriličenog u povodu 60 godina postojanja i rada Orijentalnog instituta,
pod nazivom ,,Kulturno-historijski tokovi u Bosni 15.-19. stoljeća“, održanog
u Sarajevu 1. i 2. novembra 2010. godine. Prvi utisak koji se nameće pri
susretu s ovim brojem jeste njegova voluminoznost. Po svome volumenu
spada među najobimnije od šezdeset izdatih brojeva. S tim u vezi želimo
istaći da je svojim radovima ili prilozima u ovom broju sarađivalo 27 autora.
Ovdje ne ubrajamo saradnike koji su pisali prikaze izdanja u oblastima kojima se bavi i sam POF. Drugo, ovaj broj je okupio značajan broj saradnika
izvan Bosne i Hercegovine: iz Zagreba, Beograda, Ankare, Istanbula, Ohaja.
I svakako, ovaj broj istovremeno najava je dolaska nove generacije saradnika
koji će u perspektivi preuzimati odgovornost za dalju budućnost časopisa.
Kao prepoznatljiv i u svijetu znanosti cijenjen časopis, POF je u koncepcijskom smislu ostao vjeran svojoj tradiciji i orijentaciji, koju čini dobro
306
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
poznata i uobičajena struktura: filologija (65-209), historija i diplomatika
(221-409), kulturna historija (409-479) te ocjene i prikazi (479-536). Kako
je riječ o jubileju, na prvo mjesto ovoga broja dolaze prigodna izlaganja
sadržana u posebnom bloku: Orijentalni institut – povodom 60 godina (9-47).
Ovaj dio predstavlja svojevrsnu skicu proteklog vremena, od osnutka do
danas, kako u historijskom, organizaciono-strukturalnom, tako produktivnom
smislu. Jednostavno, to predstavlja i sažetak najznačajnih rezultata rada ove
ustanove. Ovdje ćemo spomenuti autore i radove sadržane u ovom bloku.
To su: Behija Zlatar, Šezdeset godina postojanja i rada Orijentalnog instituta (9-20); Lejla Gazić, Značaj izdanja Orijentalnog instituta u izučavanju
naše kulturne baštine (21-28); Sabaheta Gačanin, Značaj izučavanja baštine
na perzijskom jeziku u Orijentalnom institutu (29-34); Elma Korić, Značaj
edicije Monumenta Turcica Historiam Slavorum Meridionalium Illustrantia
za izučavanje historije Bosne i Hercegovine u osmanskom periodu (37-45).
Jedan od priloga u tom bloku posvećen je velikanu bosanske historiografije i
osmanistike, Hazimu Šabanoviću, koji je radio u Orijentalnom institutu i dao
neprocjenjiv doprinos, ne samo u radu Instituta nego i u historiji osmanskog
perioda Bosne i južnoslavenskih prostora općenito. (Enes Pelidija, Osvrt na
ličnost i djelo dr. Hazima Šabanovića, 47-64).
Kako nije moguće ukazati pojedinačno na sve radove niti autore, ograničit
ćemo se tek na neka uopćena zapažanja o pojedinim tematskim cjelinama
u časopisu. Oblast filologije u ovom jubilarnom broju sadrži devet radova,
koji na neki način predstavljaju paradigmu povijesnog bosanskog mozaika u
sferi književnosti. U ovom tematskom bloku razmatraju se književne, poetske, sufijske, filozofske vrijednosti djela na arapskom, turskom i perzijskom
jeziku, pisanih od strane bošnjačkih autora. Premda su dominatne teme ili
djela pisana na nekom od spomenutih jezika, ovdje je nužno skrenuti pažnju
i na utjecaj tih jezika i književnosti na jezički izraz u Bosni, što se također
razmatra u jednom od radova. U pojedinim dionicama otvaraju se neka vrlo
zanimljiva pitanja iz sfere književno-historijskih problema, poput razloga izostanka renesansne književnosti u Bosni 15-18. stoljeća. Koliko sama rasprava
o tome predstavlja zanimljivost, toliko i odgovor na postavljeno pitanje da
renesanse evropskog tipa nije bilo zbog toga što ,,niti jedna konfesionalna
zajednica u Bosni, zbog odbrane vlastitih duhovnih motrišta, naprosto nije
bila zainteresirana za renesansnu književnost evropskoga tipa“. (A. Kadrić,
Osvrt na razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem osmanske vladavine:
o izostanku renesansne književnosti evropskog tipa (od osvajanja 1463. do
18. stoljeća, 143). Ovo će vjerojatno biti predmetom daljih teorijskih sučeljavanja, preispitivanja i pokušaja drugačijih interpretacija.
I u oblasti historije ovaj broj POF-a donosi radove čiji tematski spektar
pokriva mnoga pitanja u vremenskom razdoblju od početka 16. do sredine
ANALI GHB 2011; 40 (32)
307
Ocjene i prikazi
19. stoljeća. Ta se tematska razmatranja kreću od pitanja duhovnosti, odnosno prihvatanja islama, preko političkih, ekonomskih ili pravnih pitanja,
do aktivnosti evropskih diplomata u Bosni na štetu Bosne, te djelovanja
franjevaca u odnosu na lokalnu i centralnu vlast ili pak bosanske uleme s
kraja 19. i početka 20. stoljeća u svjetlu osmanskih arhivskih izvora. Svaki
rad predstavlja značajan doprinos nekom od tih pitanja ali ukazuje i na nove
mogućnosti izučavanja i pristupa istim. Neki od njih zapravo predstavljaju tek
početak i putokaz kojim putem treba ići dalje u pokušajima da se povijesna
stvarnost percipira što je moguće realnije. Tim se radovima pokazuje koliko
znači slijediti prave tragove u nekim povijesnim pitanjima. U tom smislu
posebno značajnim iskorakom smatramo oslonac i na drugi ugao promatranja
što doprinosi cjelovitijem razumijevanju nekih povijesnih pitanja, pojava ili
procesa.
Iz područja kulturne historije ovaj broj sadrži radove pet autora. Reklo
bi se da oni iz sfere onoga što pripada visokoj politici međunarodnog ili
unutardržavnog karaktera sele u jednu drugu krajnost, domen društvene svakodnevice, života pojedinaca ili grupa, čiji status vrlo često određuju upravo
naprijed spomenute ,,visoke politike“ ili okolnosti. Ovi radovi pokazuju kako
se obični čovjek snalazi u vrtlogu svakojakih povijesnih previranja, političkih, ekonomskih ili bilo kojih drugih. Iz tih radova saznajemo kako je mnogo
više onoga što je ljude spajalo negoli razdvajalo, da su oni dio iste društvene
zajednice bez obzira na različitosti. Te se pojedinosti najlakše razaznaju na
primjerima svakodnevnog života, ali i promišljanja ljudi toga vremena po
kojima se ,,očekuje od ljudi da brinu o društvenoj zajednici kojoj pripadaju i
isto tako, od društvene zajednice da brine o svojim pripadnicima“. Na primjeru koji Kerima Filan nudi u radu psovećenom Mula Mustafi Bašeskiji, pokazuje se njegov odnos prema nemuslimanskom stanovništvu. Baš kao što nam
se nudi ovaj pogled ,,iznutra“, u ovom broju imamo i jedan pogled na Bosnu
,,izvana“, s druge strane granice, pogled Imbre Ignjatijevića Tkalca (18241912). Ovaj rad ukazuje na odnose stanovnika na osmansko-habsburškoj
granici u prvoj polovici 19. stoljeća u području Bihaća. Koliko god Tkalčevi
utisci o boravku u domu Mehmed-bega Biščevića bili prožeti subjektivnošću
i pretjeranošću, kako ističe autorica Tatjana Pajić-Vukić, oni o prekograničnim odnosima govore mnogo više od onoga što se razumijeva iz klišeiziranih
službenih izvora koji vrlo često nameću sliku o permanetnim problemima,
sukobima ili sporovima na granici i sl. Bez obzira na to što pomanjkanje
izvora ili pak reduciranost njihovog sadržaja samo na neke slučajeve vrlo
često predstavlja veliko ograničenje za cjelovitije sagledavanje nekih pitanja,
i ono čime se raspolaže je dovoljno da ukaže ne samo na čestu prisutnost
nego kvantitativnu i kvalitativnu vrijednost knjige u domovima pripadnika
različitih društvenih grupa u Sarajevu. Pojedine dokumentirane privatne zbir308
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
ke prelazile su dvije stotine djela, što je za drugu polovinu 18. stoljeća iznad
očekivanja, posebno ako se to promatra sa stanovišta novčane vrijednosti
pojedinih djela i rukopisa. Ovi radovi, dakle, pokazuju drugu dimenziju povijesti, koja najčešće ostaje u sjeni hronologije ratova, različitih sučeljavanja,
krupnih državnih ili međudržavnih interesa, diplomatskih aktivnosti i sl.
Ovo je samo kraća skica kojom smo željeli ukazati na izlazak ovog broja
časopisa i našoj naučnoj javnosti skrenuti pozornost na taj uspjeh i jubilej.
Kao i svi prethodni, i ovaj broj poklanja nam mnoge zanimljivosti u kojima će
uživati struka kojoj su radovi namijenjeni ali i brojni drugi čitatelji. Časopisu
i čuvarima tradicije časopisa poželimo još mnogo uspjeha i jubileja.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Aladin Husić
309
Ocjene i prikazi
JAJCE KAKVO JE BILO
Kraljevski grad pod sultanima : Jajce 1528.-1878. / Ismet Bušatlić. Jajce : Medžlis Islamske zajednice, 2011 (Jajce : Nizam). - 356 str. : faks.;
25 cm
Knjiga prof. dr. Ismeta Bušatlića, profesora na Fakultetu islamskih nauka
u Sarajevu, pod naslovom Kraljevski grad Jajce pod sultanima – Jajce 15281878, predstavlja značajan doprinos rasvjetljavanju prošlosti grada Jajca iz
doba osmanske vladavine.
Osmanska Bosna predmet je naučnog istraživanja već duže od jednog
stoljeća. Uprkos tome, postoje još mnoga neriješena pitanja, posebno kada
je riječ o regionalnim istraživanjima. Neke od tih regija ili oblasti, gradova
i naseljenih mjesta, više su ili manje istražene i obrađene. Jajce je, ne samo
značajno kraljevsko mjesto srednjovjekovne nego i osmanske Bosne. Stoga je
svako bavljenje historijom ovog značajnog bosanskog grada, doprinos razumijevanju bosanske prošlosti.
S nevjerovatnim entuzijazmom i trudom autor je pristupio ovoj temi.
Ljubav prema zavičaju (autor je rođen u dolini Vrbasa), zavičaju u najljepšem smislu riječi, može upaliti plamen tolike ljubavi za istraživanjem svoje
prošlosti, porijekla, svojih korijena, kulturnog i duhovnog nasljeđa. Emocionalno predavanje duhu i dahu prošlosti autora nijednog trenutka nije udaljilo
od naučne istine time što je svaku, pa i najmanju činjenicu koju je pronašao
u toku istraživanja i uobličavanja ove knjige, objektivno prezentirao sudu
naučne javnosti. Sistematska i potpuna obrada predložene teme predstavlja
svojevrsni originalni istraživački zahvat autora.
Knjiga ima 356 stranica, s predgovorom, kraticama, izvorima, literaturom
i rječnikom termina. Više fotografija, crteža, skica i tabela daju poseban kvalitet knjizi i gotovo da služe ilustraciji teksta i njegovom umjetničkom dojmu.
Pored gore navedenih podataka, u knjizi su obrađeni i tematski poredani,
odnosno sadržaj knjige čine: Tvrđava i posada, Grad i gradske mahale, Vakufi, Kadiluk Jajce, Muftiluk Jajce, Gradska privreda, Nahija Jajce, Seoska privreda, Školstvo i obrazovanje, Skriptorij, Lijepa i mudra riječ i Memorijalni
spomenici.
U sklopu svakog ovog naslova autor je donio iscrpne podatke o navedenom. Letimičnim pogledom u sadržaj knjige možemo zaključiti da je najviše
prostora dato naslovima Nahija Jajce (52 stranice), Vakuf (46 stranica), Školstvo i obrazovanje (30 stranica) i Lijepa i mudra riječ (30 stranica).
310
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
Pod naslovom Nahija Jajce autor u tančine donosi podatke o administrativnoj organizaciji nahije, demografskoj strukturi stanovništva (muslimani
– nemuslimani, oženjeni – neoženjeni itd.) prihodima od poreza, vrstama
poreza, naseljenim mjestima i dr. Iz navedenih podataka možemo shvatiti
strukturu stanovništva prema vjerskoj ali i socijalnoj pripadnosti tadašnje
nahije Jajce.
Vakuf kao značajan institut islamske kulture i civilizacije imao je veoma
značajno mjesto u izgradnji muslimanske države i društva. Autor je naveo
sve vakufe na području Jajca, među kojima se spominju i vakufi Mehmeda
II Fatiha, Sulejmana Zakonodavca, Gazi Husrev-bega, Karađoz-bega, Sinanbega Boljanića i mnogih drugih znanih i neznanih vakifa iz tog perioda
bosanske historije. U ovom dijelu knjige posebno su značajne vakufname
čuvenog Sinan-bega Boljanića koji je uvakufio imovinu ne samo širom tadašnjeg Bosanskog pašaluka nego i širom Osmanskog carstva i Mustafe, carskog
kizlarage, koji potiče iz ovih područja Bosne, vakifa čuvene Kizlar-agine džamije u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Gradu) iz 16. stoljeća, koju su četnici srušili
u posljednjoj agresiji na BiH 1992-1995. godine.
Zaista vrijedi spomenuti poneki citat iz Kizlar-agine vakufname: ... neka
se postavi za hatiba u časnoj džamiji čovjek pametan, učen, moralno čestit,
pobožan, poznat po blagoj naravi i ispravnom ponašanju, koji dobro poznaje
pravila učenja Kur’ana i koji se vlada po učenju Kur’ana ... (str. 84).
Neka se postavi za imama jedan moralno čestit i pobožan čovjek ... (str.
85). Ukratko, svake godine neka se na spomenuti način kupi odjeća od strane
vakufa za do osamdesetoro djece. (str. 87).
Kada piše o obrazovanju i školstvu na području Jajca u doba Osmanlija,
autor donosi podatke o džamijama, mesdžidima, mektebima, osnovnim školama, zavijama i tekijama, medresama i bibliotekama, stalno naglašavajući
značaj nauke i istraživanja u islamu. Stoga je sasvim razumljivo da je na
području Jajca u to doba bilo mnogo medresa u kojima se izučavalo sve „što
je iziskivalo mjesto i vrijeme“.
Kada piše o lijepoj i mudroj riječi na području kraljevskog grada Jajca,
profesor Bušatlić počinje s dijakom (pisarem) posljednjeg bosanskog kralja
Stjepana I Tomaševića, preko Konstantina Janičara, Mustafe Hurremija, fra
Stipana Margitića, fra Nikole Lašvanina, fra Marka Dobretića, hafiza Mustafe
Hafizadića, fra Antuna Kneževića, Hasana Husnija Spahe, hafiza Ahmeda
Sabita ef. Ribića, hafiza Mehmeda Tevfika Okića i mnogih drugih. Bilježeći sve gore navedene i mnoge druge poslenike pisane riječi, autor je samo
pokazao i dokazao kontinuitet pismenosti od srednjovjekovne, preko osmanske Bosne, sve do austrougarske okupacije 1878. godine. Na taj način autor
ANALI GHB 2011; 40 (32)
311
Ocjene i prikazi
potvrđuje i svojim istraživanjem u potpunosti demantira lažnu tezu o Bosni
kao „tamnom vilajetu“, čega smo bili žrtve najmanje posljednja dva stoljeća.
Knjiga je utemeljena na raznovrsnom i bogatom istraživačkom materijalu. Uz kritičku ocjenu relevantne literature, autor se koristio objavljenim
i neobjavljenim izvorima i službenim publikacijama. Arhivska istraživanja
predstavljaju vrlo značajnu odliku ove publikacije. Stoga ova publikacija
predstavlja veoma značajan doprinos izučavanju historije današnjeg grada
i općine Jajce. Na čitaocima je da li će htjeti nešto naučiti o svom i našem
Jajcu.
312
Enes Durmišević
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
SVE NA ZEMLJI SJENA JE LJEPOTE – Ontološka poetika jednog
sufijskog divana: Šejh Hatemov Divan/ Sabaheta Gačanin. Sarajevo:
Orijentalni institut u Sarajevu, 2011, 256 str., Posebna izdanja XXXIV.
Sufijska ili mistička poezija vezana je za sam razvoj i ekspanziju ezoterijske misli u muslimanskim zemljama. Ova poezija prati formativni period
sufizma (9. i 10. stoljeće) i najčešće reflektira dinamiku tog obuhvatnog
duhovnog koncepta. To nam pokazuje intenzivno prožimanje i interakciju
ezoterijskog učenja i književnosti. U sufijskoj poeziji je Bog u fokusu poezije.
On je vrhunaravna ljubav i zbilja. Naprimjer, gazel kao monorimna ljubavna
lirska pjesma kod sufija postaje lirski izraz duhovnog stanja pjesnikove nutrine na vječnome putu ljubavi ka Izvoru i Stvoritelju.
Kako je to svojedobno istakao akademik Nedim Filipović, sufizam sa
svojom vizijom svijeta i svojom antropologijom u velikoj mjeri je utjecao na
konfiguraciju stvarnosti u kojoj se rađala islamska umjetnost i književnost,
a naročito poezija. Upravo zbog toga veliki dio islamske poezije, pa tako i
poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima, ne može se ni shvatiti ni vrednovati bez dobrog poznavanja tesavvufa kao posebnog vida filozofije, odnosno
mističke teozofije islama. Knjiga koju predstavljamo – Sve na Zemlji sjena
je Ljepote/ Ontološka poetika jednog sufijskog divana: Šejh Hatemov Divan
– autorice Sabahete Gačanin, naučne saradnice na Orijentalnom institutu u
Sarajevu, u sebi objedinjuje upravo navedene faktore potrebne za cjelovito
razumijevanje ove vrste poezije.
Ova studija predstavlja jedan novi model istraživačkih intencija u divanskoj književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Dugogodišnje istraživanje Sabahete Gačanin u oblasti književne baštine Bošnjaka na orijentalnim
jezicima, koje je rađeno u sklopu makroprojekta na Institutu, rezultiralo je
jednim kompleksnim modelom poetičke analize. Ovaj model obrade teksta,
kako to autorica navodi, zasnovan je na različitim mehanizmima analize i
to lingvističkim, stilističkim, filološkim i hermeneutičkim. Predmet studije
je ispitivanje stilematskog i poetičkog aspekta Perzijskog divana Ahmeda
Hatema Bjelopoljaka uz hermeneutičko čitanje Divana u svjetlu fenomena
divanske poetike u njenom društvenom, filozofskom i umjetničkom kontekstu. Za analizu teksta korišten je rukopis ovog djela iz İstanbul Üniversitesi
Ktb. T. 2823, u kojem se nalazi 29 gazela, dvije kaside, četiri mufreda i četiri
tariha na perzijskom jeziku.
Knjiga je, osim Uvoda (7-14) i Leksikona tesavvufskih termina datog
na kraju (221-252), podijeljena na šest poglavlja i to: Struktura divana kao
književnoumjetničkog djela (15-23), Strukturna i poetička načela Hatemove
ANALI GHB 2011; 40 (32)
313
Ocjene i prikazi
poezije (23-81), Strukturni segmenti šejh Hatemovih kasida (81-92), Epilog
(93-97), Kritičko izdanje i prijevod Šejh Hatemovog Divana (97-172) i Hermeneutičko čitanje Divana (173-216).
Ipak, mi ćemo, u duhu Rumijeva nauka o spoznaji kroz polaritete, knjigu
podijeliti na dva dijela, odnosno dva makropolgavlja a to su poetičko i hermeneutičko čitanje Hatemovog Divana. Poetičko čitanje Divana predstavlja
autoričino razumijevanje Divana i to u svjetlu dugogodišnjih istraživanja iz
oblasti književnih teorija, kako onih starijih tako i modernih, te uz primijenjeno znanje iz lingvistike. S druge strane, hermeneutičko čitanje Divana
predstavlja unutarnje ozbiljenje ezoterijskih smislova datih u kompleksnoj
i nikada prozirnoj tesavvufskoj poeziji koje se postiže tek nakon dubokog
uvida u tesavvuski nauk, ali i nakon vlastitog prelaženja Puta koje, potom,
autorica nesebično dijeli s potencijalnim recipijentima njene knjige.
Nakon što je obrazložila o kakvoj vrsti istraživanja se radi, o čemu je
već bilo riječi, autorica daje kratku bilješku o pjesniku Hatemu te ukazuje
na kontekst u kojem je pjesnik živio. Radi se o pjesniku koji je bio erudita – mufessir, fakih, matematičar, muzikolog, filolog i sufija koji je svoju
pjesničku vizuru izoštrio iz ugla tesavvufa kao svog filozofskog određenja.
Ovaj pjesnik, porijeklom iz Bijelog Polja (tur. Akova), se svojom poetskom
osobenošću ističe u plejadi pjesnika prve polovine 18. stoljeća u Osmanskom
carstvu, perioda poznatog kao Lale devri – period lala.
Vrlo važan dio poetičkog čitanja Divana predstavlja ukazivanje na strukturu divana kao književnoumjetničkog djela te na mističkoreligijski aspekt
divanske poezije. U tom dijelu autorica prvenstveno naglašava kako pojam
strukture ne treba poistovjećivati s pojmom forme, nego struktura uključuje
i formu i sadržinu, predstavljajući tako njihovo jedinstvo. Nadalje, mističkoreligijski aspekat divanske poezije, prema autorici, predstavlja ključnu tačku
za interpretaciju divanske poezije, osobito gazela kao specifične književne
forme koja je u potpunosti sublimirala ovaj aspekt kroz svoju strukturu.
Razlog zašto je to tako autorica vidi u religiji islamu koja je bila definirajuće obilježje u svim aspektima života i kulture Osmanlija, kao i u tesavvufu
– ezoterijskoj dimenziji islama koji je neodvojivo bio utkan u svjetonazor
Osmanlija. Naglašava se također kako ova vrsta poezije daje neograničene
mogućnosti za kreiranje relacija između ovosvjetskih i onosvjetskih pojava,
između profanih i sakralnih ideja. Upravo zato je ambigvitet ovih pjesama
intencionalan, oscilacija između dva nivoa je svjesna a značenje gotovo svake
riječi može se mijenjati u svakom momentu. Diskurs tesavvufa poima spoljni i unutarnji aspekt života kao odraz postojanja dva svijeta: svijeta koji je
doseziv putem osjetila, poznat kao donji svijet (dunya – dunjaluk), odnosno
svijet stvaranja i propadanja, a nasuprot njemu svijet prototipova (mundus
314
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
imaginalis) ili svijet simbola doseziv jedino snagom neposredne, intuitivne
spoznaje i duhovnog uvida. Mistikova (a tako i pjesnikova) temeljna zadaća
je da prosegne kroz zastor pričina, da opaža s onu stranu fizičkog svijeta i
tako iskuša Istinu, bit postojanja, koja je, zauzvrat, mogući iskustveni aspekt
Božanske prisutnosti. Upravo zato metafora i alegorija predstavljaju osnovu
za istraživanje ontološke strukture i osvjetljavanje tema tesavvufskog diskursa. Budući da sufija svoje postojanje sagledava iz perspektive polariteta ovaj
svijet – onaj svijet, i simbolizam sufijske poezije, osobito gazela, zasniva se
na ovom polaritetu. Stoga će sufije pribjegavati prikazivanju onosvjetskih
istina gradeći posebne semantičke asocijativne i paradigmatske nizove u kojima se prepliću metafore, metonimije, sinegdohe i alegorije. Većina mistika je
podržavala metaforičke relacije ovosvjetskih pojmova za onosvjetske analoge
i koncepte.
Strukturna i poetička načela Hatemove poezije su glavni dio poetičkog
čitanja Divana. Poetičko istraživanje autorice uključuje lingvostilističku
i književnoteorijsku analizu strukture teksta Divana. Stilska figuracija u
Divanu je, kako to autorica naglašava, raznovrsna i složena: glasovne figure, metafora, antitetičke figure, figure ponavljanja, permutacije rečeničkih
dijelova i niz drugih stilskih figura na svim jezičkim nivoima su stilemi u
Divanu koji ističu svu semantičku raskoš i ekspresivnost Hatemove poezije.
Hatem vodi računa o estetičkom djelovanju riječi jer njegova poezija ritmomelodijski i estetski potiče osjetilne efekte. Zato u njegovoj poeziji glasovne
figure (asonanca, aliteracija i dr.) zajedno s drugim figurama stvaraju foničke
efekte sugestivnosti i ekspresivnosti. Figure ponavljanja u Hatemovoj poeziji,
bilo leksičke bilo sintaksičke, stvaraju snažnu sliku koja, u naoko difuznom
kontekstu kao što je gazel, daje sadržajnost tekstu i emocionalnu rezonancu
u semantičkom smislu.
Jedno od bitnih obilježja Hatemove poezije je i usporen ritam u stihu,
posebno u gazelima, u kojima su sintaksičko-semantički uvjetovane isprepletene ritmičke jedinice rezultat refleksivno-misaonog sadržaja poezije. Iako
njegovu poeziju karakterizira i poređenje – prisutno naročito u kasidama –
Šejh Hatemova stilska osobenost ipak je metafora kojom pjesnik stilizuje svoj
izraz, izvlačeći iz riječi uvijek drugo značenje u odnosu na njihovo značenje
na površini i ispunjavajući ih mističkim značenjem kako bi dosegao njihove
najdublje smislove. Ove metafore su perifrastične, što usložnjava njihovu
semantičku strukturu i unosi dinamičnost već u prvostepenoj metaforizaciji
značenja. Metaforičko-simbolička značenja zasnovana su na različitoj vrsti
iskustva i stoga su teško prevodiva s jezika na jezik, a posebno iz svijeta
transcendentnog i neiskustvenog u svijet pojavnog. Hatemov poetski izraz
odlikuje se i poetskim sentencioznim mislima koje djeluju veoma stilematičANALI GHB 2011; 40 (32)
315
Ocjene i prikazi
no jer predstavljaju jedinstven spoj umjetnosti i filozofije. One predstavljaju
objektivizaciju i argumentaciju pjesnikovih razmišljanja.
Autorica zaključuje kako Ahmed Hatem Bjelopoljak stilizira svoj izraz
na specifičan način; njegov poetski jezik predstavlja figurativnu polihroniju
koju redovito prate postupci dvostrukog modeliranja, površinskog i dubinskog s mističkom konotacijom, čime se pojačava ekspresivna vrijednost i
usložnjava semantička struktura. Stoga, njegova poezija nije prozirna – ona
je enigmatska i hermetična, što je posljedica naglašene misaonosti i sufijske
zasjenjenosti u semantičkom sloju, a s druge strane to je posljedica ambigviteta specifične sintakse.
Vrlo efektan prijelaz s poetičkog na hermeneutičko čitanje Hatemovog
Divana čini Kritičko izdanje i prijevod šejh Hatemovog Divana dati u samom
središtu studije. U tom dijelu, koji intencionalno stoji na mjestu između dva
mjesta (el-menziletu beyne-l-menzileteyn), autorica navodi kompletan Perzijski divan i njegov prijevod. Smještajući Divan nakon poetičkog a prije
hermeneutičkog čitanja, autorica recipijentu omogućava da, nakon usvojenog
znanja i informacija teorijske prirode, i sam pristupi čitanju originala, primjenjujući stečeno znanje. Navođenje kritičkog izdanja Divana vrijedno je,
ne samo zbog izvornika koji je sada dostupan širem čitateljstvu koje se bavi
ovom strukom već i zbog vrlo efektnog prijevoda na bosanski jezik. Time
autorica približava misao i stih ovog velikana i širem recepcijskom horizontu.
Hermeneutičko čitanje Divana predstavlja srce i dušu knjige i značajna je
inovacija u studijama ovog karaktera. U ovom dijelu autorica prezentira znanje koje je rezultat dugogodišnjeg istraživanja u oblasti islamskog misticizma, ali i unutarnjeg ozbiljenja ezoterijskih smislova Hatemove poezije. Tako
Sabaheta Gačanin u ovom dijelu daje tumačenje – hermeneutičko čitanje
Hatemovih kasida i gazela i to svakog bejta ponaosob! Metodom dekodiranja
i dekonstrukcije (ne one Deridine naravno) autorica osvjetljava i pojašnjava
sufijsku misao Hatema, olakšavajući njeno razumijevanje i približavajući je
čitaocima. Ovdje treba podsjetiti da je sufijska poezija izrazito hermetična i
neprozirna te da je nije lahko dekodirati i razumijeti. O tome je autorica govorila i u teorijskom dijelu. Šejh Hatemova poetika se zasniva na semantičkoj
kompleksnosti i punini te ju je nužno odgonetati u najdubljim poetskim slojevima u okviru zadatih formi. Kako to autorica naglašava, Hatemov Divan je
poetska alhemija; njegova poezija je prožeta sufijskom metafizikom i ontologijom u kojoj se misli isprepliču u koncentričnim krugovima, pa je svaka
interpretacija samo jedna od mogućih. Zato je semantički aspekt analize (a to
je, ustvari, hermeneutika) njegovih stihova daleko relevantniji od stilističkopoetoloških istraživanja, jer se u semantičkom opsegu najjasnije sagledava
njegova pjesnička individualnost i kreativnost. Recepcija Hatemove poezije
316
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
nikako se ne bi trebala ograničavati samo na njenu estetsku dimenziju, već
hermeneutičkim čitanjem (hermeneutica spiritualis) potrebno je poentirati
ontološku dimenziju teksta. Jezik i stil u šejh Hatemovoj poetici posreduju u
saznanju o transcendentnom da bi predstavili neiskustveno, i to vrlo specifičnim figurativnim jezikom u kojem središnje mjesto pripada metafori. Stoga se
Hatemova poetika s pravom može nazvati ontološkom poetikom. Naposljetku,
autorica će dajući, osim hermeneutičkog čitanja Divana, i leksikon tesavvufskih termina, metafora i simbola u šejh Hatemovom Divanu, na najbolji način
zaokružiti cjelovit i kompleksan pristup ovom složenom književnoumjetničkom tekstu.
Iako recepcija poetskog izraza jednog književnog teksta uveliko zavisi od
primaoca poruke i njegovoj sklonosti za komuniciranje s poezijom, smatramo
da će knjiga autorice Sabahete Gačanin uvelike biti od pomoći, kako budućim
istraživačima u oblasti književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima tako i
zaljubljenicima u lijepu riječ i putnicima na putu Spoznaje.
Berin Bajrić
ANALI GHB 2011; 40 (32)
317
Ocjene i prikazi
KATALOG ARAPSKIH, TURSKIH, PERZIJSKIH I BOSANSKIH
RUKOPISA, Obradio: Osman Lavić, Al-Furqan, Fondacija za islamsko
naslijeđe – Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine,
London : Sarajevo, 1432/2011., XLI+1086+25.
Uz Gazi Husrev-begovu biblioteku, Nacionalna i univerzitetska biblioteka
u Sarajevu danas predstavlja jednu od najznačajnijih riznica rukopisnog blaga
u Bosni i Hercegovini i regionu. Ovim ustanovama treba pridodati još Orijentalni institut, Historijski arhiv u Sarajevu te Arhiv Hercegovine, koji u svojim
fondovima također posjedujuju značajne kolekcije rukopisa. Fondovi očuvanoga daleko su od onoga što se moglo, trebalo i moralo sačuvati. Nešto od tog
blaga završilo je izvan Bosne i Hercegovine i na taj način osiguralo sebi dalje
trajanje. Pri tome, mislimo prije svega na veoma značajnu zbirku Safvet-bega
Bašagića, koja se danas čuva u Bratislavi. Ona sadrži ukupno 598 rukopisa
(393 na arapskom, 117 na turskom i 88 na perzijskom jeziku) i pod zaštitom
je UNESCA. Dio tih zbirki, kao što je zbirka porodice Muhibić, nastajala od
početka do sredine 19. stoljeća, sa 200 rukopisnih i 300 štampanih knjiga, svoj
put skončala je u Nacionalnoj biblioteci (danas Nacionalna i sveučilišna knjižica) u Zagrebu. U njoj se nalaze npr. djela jednog Sabita Užičanina, Hasana
Kafije Pruščaka, Nerkesija itd. Stoga nije čudo što je privlačila pozornost Olesnickog i Babingera. To su samo rijetke koje su ,,preživjele“ ljudski nemar ili
povremene povijesne ,,nedaće“ ovih ili širih prostora. A da je takvih biblioteka
i te kako bilo svjedoči samo jedan od primjera. Krajem 18. stoljeća iza umrlog
Ahmed ef. Moste, muallima na Kovačima, ostala je biblioteka od 140 svezaka knjiga. Ako jedan skromni muallim raspolaže tolikim brojem, s koliko su
tek rukopisa ili djela raspolagali mnogo učevniji i mnogo čuveniji alimi, čiji
su znanstveni dometi dosezali do mnogih krajolika islamskog kulturno-civilizacijskog kruga. A tek biblioteke pri medresama ili pak drugim obrazovnim
ustanovama, o kojima postoji poneki pisani trag, koji čeka na svoju obznanu.
Da ne govorimo o onima o kojima, što nemarom što povijesnim usudom, pisanih tragova nije uopće ostalo. Stoga se očuvano doima tek kao neznatni djelić
onoga što je cirkuliralo kroz različite kolekcije u Bosni. I sama Nacionalna
biblioteka, osjetila je svu kataklizmičnost povijesnog bosanskog usuda 25.
08. 1992. godine u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je, uz sve druge
brutalnosti, povijesno, kulturno i civilizacijsko blago bilo posebno omiljena
meta. Na svu sreću, Specijalna zbirka NUBiH, u kojoj se čuvaju rukopisi na
orijentalnim jezicima, spašena je od te kataklizme i time izbjegla sudbinu Orijentalnog instituta. O toj zbirci znalo se veoma malo. Tek kroz fragmentarno
predstavljanje rahmetli Mahmuda Traljića, odnosno predstavljanje pojedinih
318
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
njenih sadržaja, javnost je mogla doznati nešto više. Imajući na umu sve naprijed istaknute okolnosti, bilo daleke bilo bliske povijesti, pojava Kataloga
Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, u obradi Osmana
Lavića, bibliotekara Gazi Husrev-begove biblioteke, ima iznimno značajnu
vrijednost. Ona je potvrda znanstvenih, kulturnih i civilizacijskih strujanja
kojih je Bosna bila dio, ne samo kao pasivni prostor koji je konzumirao dostignuća islamskog kulturno-civilizacijskog kruga nego i kao prostor koji je u
znatnoj mjeri bio ishodište i izvoriše pozitivnih znanstvenih trendova unutar
toga kruga.
U 735 kodeksa, sadržano je 1340 djela, od kojih su 768 na arapskom, 439
na turskom, 37 na perzijskom, 39 bosanskom jeziku i 57 rječnika. Djela se
odnose na raznolike oblasti: islamsko pravo (207), književnost (155), etiku
(129), lingvistiku (199), logiku, historiju, astronomiju, medicinu, matematiku, geografiju i drugo. Mnogo zanimljivije od jezičkog ili tematskog sadržaja predstavlja vremenski okvir koji zatvaraju djela ove Zbirke. Nastanak
nekih djela seže do predislamskog perioda, početka 6. stoljeća, kao štoje djelo
Lāmi‘a al-‘arab autora ‘Amra b. Mālika al-Azdīja, aš-Šanfarīja, do sredine
20. stoljeća i djela rahmetli Mehmeda Handžića pisanih na arapskom jeziku.
Vremenski okvir prijepisa pojedinih djela znatno je uži, no i on se kreće u rasponu od početka 14. do sredine 20. stoljeća. Otuda ovaj Katalog, kao i drugi,
upućuje na mnoštvo djela i autora, od Zamahšerijevog komentara Kur’ana,
do Kjafijinih djela Azhār ar-rawḍāt fī šarḥ Rawḍāt al-ğannāt, koje prestavlja
komentar, također, njegovog djela Rawḍāt al-ğannāt i drugih autora. Dakako,
moguće je pronalaziti mnoge zanimljivosti kako iz sadržaja samih djela tako
i zabilješki autora, prepisivača, kada, kako ili kojim povodom je nastalo ili
prepisano neko od djela obrađenih u ovom Katalogu. Jedan od autora na kraju
svoga rječnika zapisao je: ,,Ja, siromah, Mustafa Tabaković, napisao sam i
sastavio ovo djelo na osnovu relevantne literature, i nazvao ga Miftāḥ al-ẖayr.
Djelo je po obimu malo, a po koristi veliko. Napisao sam ga za prvaka mojih
učenika Muhammeda Kopčića (Kopčevi-zade) koji svoje znanje i savršenstvo
od svojih učitelja krade.“ Tu su djela i drugih bosanskih više ili manje poznatih autora: Divan Hasana Kaimije (Dīwān-i Qā’imī), djelo al-Farā’id fī ḥall
al-masā’il wa al-qawā‘id malo poznatog autora Mustafe b. Sulejmana b. Jusufa Bali-zadea (Balića) Bošnjaka. Autor ovoga djela, rođeni Fočak, dosegao
je sami vrh duhovne piramide u Osmanskom carstvu, postavši šejhu-l-islam
1656-57. godine. Ma kako bila kratka i naočigled beznačajna, zabilješka na
kraju djela, osim što potvrđuje da je riječ o autografu, predstavlja i jedini trag
i putokaz stvarnog identiteta autora djela. Kako povijesna kretanja mogu predstavljati motiv nastanka pojedinih djela potvrđuje povod pisanja jedne poslanice još jednog, u svijetu islamske znanosti glasovitog, Ali-dede Bošnjaka s
kraja 16. stoljeća. U znak podrške sultanu Muratu III (1574-1595) za pohod na
ANALI GHB 2011; 40 (32)
319
Ocjene i prikazi
Gruziju, Ali-dede je napisao ovo djelo. Ovo predstavlja samo djelić zanimljivosti što ih pronalazimo na oko 1100 stranica ovog voluminoznog kataloga.
Način obrade rukopisa kod nas se na neki način standarizirao i prema
tome, ovaj Katalog ne odudara od prethodno objavljenih oko dvadesetak. Naučnoj i stručnoj javnosti, kod nas i u svijetu, on je već dobro poznat. Katalogiziranje predstavlja iznimno mukotrpan i težak posao. Osim znanstvenih
pretpostavki za vladanje jezicima djela na kojima su ona pisana, neophodne su
i brojne druge pretpostavke; vještine odgonetanja otografskih ili prepisivačkih zabilješki - od kojih svaka predstavlja svojevrsnu zagonetku - poznavanje
tehničkih karakteristika rukopisa, vrsta papira, tinte, žigova i svih drugih pratećih elemenata. Neki od njih znaju biti presudni za, autografsku, prepisivačku ili pak vremensku identifikaciju i sl. Na sve navedene pretpostavke, rad
na katalogizaciji, zahtijeva veliko strpljenje, požrtvovanje i odricanje. Stoga
se pojava svakog Kataloga mora cijeniti kao veliki uspjeh bez obzira na sve
moguće slabosti i povremene pogreške kako štamparske tako i one druge. Ma
koliki truda bilo uloženo one se pojave i tamo gdje ih najmanje očekujemo.
Stoga ćemo ukazati na neke, koje pokazuju da zapravo, ma koliko pažnje bilo
nečemu posvećeno, ipak nije dovoljno. Tako npr. na str. 92 (kt. br. 129) autor
rukopis pripisuje Elči Ibrahim-paši, mada je ista bilješka ispravno pročitana
ranije kod kodeksa br. 39 (str. 24), ili ne baš bezazlena štamparska pogreška u
naslovu djela kat. br. 812 (str. 577) gdje je umjesto dugog “ā“ (Mirʼāt) napisano hemze (Marʼa), što, opet, mijenja značenje teksta. Bez obzira na navedene
omaške kao i druge koje će se vremenom uočiti, može se kazati da su one beznačajne u odnosu na sve ono što donosi jedan ovakav poduhvat i okončanje
procesa nastanka jednog kataloga.
Katalog predstavlja svojevrstan prozor u nepoznati svijet prošlosti, upućuje na nepoznate autore, djela, otkriva i identificira pojedine autore, prepisivače, kaligrafe. Naprosto, predstavlja zov i izazov istraživačima različitih znanstvenih disciplina da nastave dalje u promoviranju i znanstvenoj valorizaciji
tih djela. Katalog je prvi smjerokaz koji treba slijediti u daljem znanstvenom
hodu. Obrađivaču Osmanu Laviću, zahvale i čestitke na ovom vrijednom rezultatu kao i Nacionalnoj biblioteci koja ih brižljivo čuva u svojim fondovima
usprkos svim nedaćama s kojima se susreće i danas, početkom trećeg milenija.
Aladin Husić
320
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
Božidar Jezernik (ur.), Imaginarni Turčin (prev. s engleskog Alen Bešić
i Igor Cvijanović), Biblioteka XX vek, Beograd, 2010, 315 str.
Imaginarni Turčin naslov je knjige koja sadrži rasprave podnesene na
naučnoj konferenciji Vizija Turčina na prostoru današnje Slovenije i vizija
„Franaka“ kod Osmanlija. Konferencija je održana 2007. godine kao jedna
u nizu manifestacija koje je pod zajedničkim nazivom Kulturna tolerancija
nekoliko godina organizirao Filozofski fakultet u Ljubljani.
Urednik knjige Imaginarni Turčin Božidar Jezernik, profesor kulturne
antropologije na Univerzitetu u Ljubljani, u Uvodu pod naslovom „Stereotipizacija Turčina“ objašnjava zašto Turčin. Na susretu slovenačkih i
turskih naučnika u Ljubljani preispitivala se vizija „Turčina“ kao značajnog
evropskog Drugog koja se razvijala „od samih početaka interakcije između
muslimana i hrišćana“ kada su „Turci za Evropljane predstavljali ‘drugo’ par
excellence“ (Mustafa Sojkut) do današnje vizije u procesu oko učlanjenja
Republike Turske u EU.
Jedan broj priloga u Imaginarnom Turčinu bavi se analizom vizije Drugog, odnosno „Turčina“ u evropskim zemljama. Rajko Muršič, autor prvog
priloga pod naslovom „O simboličkom drugojačenju“, pokazuje kako i u
ovome dobu, kada se razvijaju nove zamisli o Evropi, još uvijek postoje stari
strahovi i predstave o prijetećem Drugom, te kako je u cilju prevazilaženja
tog stanja od presudne važnosti promatrati i analizirati prakse i procese
a ne samo njihove posljedice. Miha Pintarič ponudio je zanimljivu raspravu o tome ko su Turci u djelu Gargantue i Pantagruela Fransoa Rablea.
Na primjeru predstave Turaka u navedenom djelu autor propituje u kojoj je
mjeri Drugi zapravo „naše ogledalo.“ Nedret Kuran Burčoglu, profesorica
na komparativnim studijama kulture, više godina se u području imagološke
problematike bavila istraživanjem slike Turčina u Evropi od 15. do 21. stoljeća. Na susretu u Ljubljani izložila je rad pod naslovom „Predstave ‘Turčina’
u nemačkim medijima od ranog modernog doba do prosvetiteljstva“. Žale
Parla u eseju pod naslovom „Od Bajronovog Đaura do Jezernikove Divlje
Evrope“ pokazuje kako se u književnosti koja je u proteklim stoljećima nastala
na evropskom tlu i koja se bavila „Turčinom“, vidi da je sve otvorenije postajala kolonijalistička. „Razlog tome je,“ ističe autorica, „slabljenje Osmanskog
carstva“ (str. 135). Zaključak te analize podudaran je s onim koji je u knjizi
Divlja Evropa: Balkan u očima putnika sa Zapada iznio Božidar Jezernik u
vezi s percepcijom Balkana kod zapadnih putnika – mijenjala se onako kako
se mijenjela percepcija turske moći. „Slika Turčina je možda jedna od najzagonetnijih u poljskoj kulturi“ rečenica je kojom autorica Aleksandra NjeviaANALI GHB 2011; 40 (32)
321
Ocjene i prikazi
ra uvodi u svoj esej pod naslovom „Dragi komšija, taj opaki ubica“ u kojem
iscrtava sliku „Turčina“ u poljskom jeziku i književnosti. Ajhan Kaja se u
svome prilogu pod naslovom „Doba obezbeđivanja: Osporavanje multikulturalističke i republikanske političke integracije“ bavi analizom nekih okolnosti
u savremenom dobu. Autor naime raspravlja o stavu zapadnih demokracija
da je imigracija jedna od glavnih prijetnji u njihovim zemljama. U zaključku
članka Ajhan Kaja između ostalog kaže kako bi diskurs sigurnosti u zapadnim
demokracijama „trebalo preformulisati tako da se imigranti i njihovi potomci
oslobode tutorskog pogleda prihvatnih društava.“
Vizijom „Turčina“ u slovenačkoj kulturi bave se tri priloga. Peter Simonič u članku „Valvazorov nasledni neprijatelj“ razmatra društveni i retorički
stav u odnosu na Osmanlije (kao i Habzburgovce) u obimnom djelu koje je u
17. stoljeću sačinio Valvazor (rođen u Ljubljani 1641), a koje je dva stoljeća
kasnije bilo važan izvor za stvaranje slovenačke nacionalne historije. Bojan
Baskar analizira različite elemente orijentalizma u putopisima „jednoga
pjesnika (Antuna Aškerca) s periferije Carstva“. Autor se obraća na teoriju
pograničnog orijentalizma, kako je antropolog Andre Gingrič nazvao onu
vrstu orijentalizma koja je osobena za zemlje što su stoljećima bile izložene
napadima iz muslimanskih država (Kordobski halifat i Osmansko carstvo).
Kako je taj oblik orijentalizma jednako rasprostranjen u elitnoj i narodnoj
kulturi, (za razliku od onoga koji je prvi proučavao E. Said i koji se odnosi na
elitnu kulturu), tako je, navodi autor eseja, „i popularna i visoka književnost
bila još jedan agens u okviru prikazivanja osmanskih upada kao najvećeg
zla u istoriji koje je zadesilo Slovence“ (str. 157). Opisima turskih upada u
slovenačkim historiografskim i književnim pripovijestima bavi se i Alenka
Bartulović. Autorica ističe kako pisci i historičari uvijek obuhvataju dijelove kolektivnog pamćenja u svojim pričama, te kako se objavljivanjem tih
priča kolektivno pamćenje legalizira i prihvata kao istina. Tu analizu vodi
do savremenoga doba pokazujući kako se glas kolektivnog pamćenja, koje
nije uspjelo pratiti vremenske prekretnice, „ne može prečuti u raspravama
o izgradnji džamije i Islamskog centra u Ljubljani.“ Nacionalno pamćenje,
tumači autorica, tu situaciju vidi kao još jedan susret s „Turcima“ (str. 187).
Predstavu „Turčina“ kao susjeda obrađuju dva članka. Jedan je sačinila
Ozlem Kumrular. Autorica je kroz konkretne primjere pokazala kako je
na Sredozemlju u 16. stoljeću stvarana predstave o „Turčinu“ u kontekstu
historijskih okolnosti i neposrednog ili posrednog utjecaja „Turčina“ na život
u Sredozemlju. U drugom prilogu („Percepcija Osmanskog carstva u Srbiji“)
autor Marko Šuica nudi sliku imaginarnog Turčina u današnjoj Srbiji na
primjerima proslave državnih praznika i udžbenika historije. Autor je naime
322
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
pokazao koliko se ta slika zasniva na stereotipima naslijeđenim iz starije i
novije historije.
Dva rada imaju za temu muziku. Bulent Aksoj u eseju pod naslovom
„Muzika Osmanlija viđena zapadnjačkim očima“ raspravlja o diskursu „naša
muzika“ i „njihova muzika“. Svanibor Petan je svoju raspravu o muzici i
interkulturalnosti na Balkanu naslovio „Alaturka-alafranga kontinuum na
Balkanu.“
Najzad, i jedan rad koji daje „pogled s druge strane“. Nazan Aksoj je u
članku „Drugi u ranim turskim romanima“ ponudila detaljno čitanje romana
Intihab (Buđenje) (1876.) turskog književnika Namika Kemala.
Kako sam navela na početku ovoga prikaza, serija manifestacija koju je
pokrenuo Filozofski fakultet u Ljubljani nazvana je Kultura tolerancije. No
uočavajući da za djelatnu koegzistenciju nije dovoljna tolerancija drugog i
drugačijeg nego otvorenost i uvažavanje drugog i drugačijeg, organizatori su
seriji promijenili ime u Kultura suživota. Važno je shvatiti i prihvatiti riječi
koje je urednik Jezernik naveo u Predgovoru ove monografije da ta „otvorenost i uvažavanje ne dolaze sami od sebe, nego ih treba njegovati“. Dobro
je na ovo dodati kako je isto toliko važno shvatiti i prihvatiti da se trebaju
njegovati istodobno iz oba pravca.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Kerima Filan
323
Ocjene i prikazi
Ismail Parlatır. Osmanlı Türkçesi Sözlüğü. Yargı Yayınevi. Ankara
2006. pp. 2164.
Rječnik osmanskog turskog jezika, autora Ismaila Parlatira, objavljen je
navedene 2006. godine u 3.000 primjeraka, a samo dvije godine kasnije u istoj
izdavačkoj kući Yargı izašlo je i njegovo drugo izdanje. To je veliki uspjeh za
jedan obiman rječnik, tim više što predstavlja leksički materijal starijega a ne
savremenog jezika.
Autor rječnika Ismail Parlatır profesor je turske književnosti na Fakultetu
za jezik, historiju i geografiju Univerziteta u Ankari. Objavio je više knjiga u kojima se predstavlja turska književnost 19. stoljeća (npr. Recaî-zade
Mahmut Ekrem, Hayatı-Eserleri-Sanatı, Ankara 1983; Ali Ekrem Bolayır,
Ankara 1987; Tanzimat Edebiyatında Kölelik, Ankara 1987; Tevfik Fikret, Dil
ve Edebiyat Yazıları, Ankara 1987 i dr.) te uredio nekoliko vrijednih izdanja.
Sudjelovao je u izradi Kataloga turskih rukopisa Akademije nauka Mađarske.
Profesor Parlatir je petnaestak godina bio angažiran u Leksikografskom odjelu Instituta za turski jezik (Türk Dil Kurumu) u Ankari, najprije kao saradnik,
potom kao šef tog odjela. Tako je sudjelovao u više leksikografskih projekata
Instituta za turski jezik među kojima posebno mjesto ima izrada velikog Rječnika savremenog turskog jezika.
Rječnik osmanskog turskog jezika je zasigurno plod Parlatirova iskustva
u radu na leksikografskim projektima i rukopisima iz osmanskog doba, ali je
već na prvi pogled vidljivo koliko je u njega ugrađeno i autorovo profesorsko
iskustvo. Pri tome mislim na temeljit i jasan opis riječi. To pokazuje da je
autoru cilj bio ne samo protumačiti značenja riječi nego i njihov oblik. Ti su
detaljni opisi veoma korisni mladim istraživačima i studentima koji stiču i
unapređuju svoje iskustvo u radu na osmanskim tekstovima jer pridonose lakšem kretanju kroz tekst i njegovom tačnom razumijevanju. Da se pokaže kako
je autorova namjera bila učiniti ovaj rječnik jasnim i preglednim priručnikom,
dovoljno je istaknuti to da se kao posebne natuknice nude pluralni oblici
imenica iz arapskog i perzijskog jezika. Istina je da se takve natuknice mogu
naći u još nekim rječnicima osmanskog jezika (na primjer Őrnekli Etimolojik Osmanlı Türkçesi Sözlüğü autora Mehmeta Kanara), no u Parlatirovom
je rječniku to princip sproveden sistematično uz precizan opis riječi koja je
tema natuknice. Kao primjer navest ću imenicu müellifîn. Uz nju stoji ovakav
opis: da je kao vrsta riječi imenica, i to u množini (ç.a.), potom se daje njen
oblik u arapskom pismu, slijedi oznaka da je riječ iz arapskog jezika (Ar.) i
da je pluralni oblik imenice müellif te na kraju stoji njeno značenje. Sve što je
potrebno znati o toj imenici za rad na osmanskom tekstu! Neki drugi korisni
324
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
podaci u opisu arapskih riječi u ovome Rječniku su npr. to što se uz imenicu
u jednini, koja je tema rječničkog članka, navodi odmah i njen pluralni oblik,
potom što se navodi podatak o gramatičkom rodu arapskih imenica i pridjeva.
Tako je ovaj Rječnik dobar izvor za osnovne gramatičke podatke o riječima.
Ta vrsta podataka svakako se može naći u sjajnom rječniku osmanskog jezika
Kamûs-ı Türkî Šemseddina Samija. Kad se ima na umu da je taj rječnik sačinjen u 19. stoljeću i da je, prema tome, u svoje doba bio rječnik savremenoga
jezika, Ismail Parlatır zaslužuje priznanje što je moderni rječnik staroga jezika
opremio dobrim gramatičkim opisom (arapskih i perzijskih) riječi od kojih
mnoge više ne pripadaju aktivnom leksičkom sloju. Time je pokazao da mu
je jasno kako rječnik ne može bez gramatike kao što gramatika ne može bez
rječnika. Jezgroviti gramatički opisi riječi obilježje su dobroga rječnika.
Rječnik osmanskog turskog jezika Ismaila Parlatira ima Predgovor (str.
5-10), Opis primijenjene metodologije (str. 11-17), Popis skraćenica (str.
19-20) te Bibliografiju raspoređenu u dva dijela: Rječnici i Korpus tekstova
(str. 21-24). U središnjem dijelu obrađeno je oko 63.000 natuknica. Premda
nije zamišljen kao enciklopedijski, ovaj Rječnik osim neutralne leksike iz
opće upotrebe sadrži dosta riječi iz različitih oblasti nauke i umjetnosti (botanika, zoologija, astronomija, geografija, filozofija, pravo, historija). Dodatno
je vrijedno to što su u Rječnik uvršteni uobičajeni frazemi i poslovice.
Natuknice su organizirane tako da se prvo navodi gramatička kategorija
riječi, potom način na koji se pisala u arapskom pismu, slijedi naznaka u uglastoj zagradi o jeziku iz kojega je riječ došla u turski i najzad njeno značenje
protumačeno u savremenom turskom jeziku. Dosta je riječi uz koje se navodi
posvjedočenje izabrano iz nekog već postojećeg rječnika ili iz tekstova koji
su autoru poslužili kao korpus. Kao što se vidi, a to sam naprijed već spomenula, opis u natuknicima sadrži sve podatke relevantne za dobro savladavanje
riječi na koju se odnosi. Važno je istaknuti da su podaci u uglastim zagradama korisni u tom smislu što se za riječi iz arapskog, perzijskog, francuskog
i drugih jezika navodi korijen iz kojega je izvedena (npr. âlim ... [>Ar. ilm]),
za izvedenicu se pokazuju elementi koji je čine (npr. askerî [Ar. asker + î]),
za složenicu se navode podaci o njenim dijelovima (npr. zafer-nâme [Ar. zafer
+ F. nâme]). Mogle bi se navesti još neke dobre strane Rječnika osmanskog
turskog jezika, naprimjer to da se za arapske participe vodilo računa i o njihovoj konverziji, odnosno o prelasku iz kategorije pridjeva u imenicu. Tako
se u opisu te vrste riječi najprije navodi njihov opis kao glagolskog pridjeva,
uz tumačenje tog značenja, potom se opisuju kao imenice, ukoliko pripadaju
i toj kategoriji riječi u osmanskom jeziku, te promjena semantičkog obilježja.
Pored navedenoga treba istaknuti dvije važne osobenosti koje Rječnik
Ismaila Parlatıra izdvajaju među ostalim rječnicima osmanskog jezika.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
325
Ocjene i prikazi
Ovaj Rječnik ima indeks u arapskom pismu svih riječi koje sadrži uz
navod u latiničnom pismu na koji se način čitaju. Indeks je svakako organiziran po arapskom alfabetu i to na otprilike 180 stranica (str. 1889-2164). To
je dragocjen dio ovoga Rječnika. Naime, latinični rječnici osmanskog jezika
savremenim su istraživačima pristupačniji za upotrebu od onih u arapskom
pismu. No oni su lakši za upotrebu ukoliko je korisnik siguran da je ispravno pročitao riječ koju traži u rječniku. Međutim, nesigurnost u ispravno
čitanje podrazumijeva da korisnik više puta otvori rječnik i provjeri različite
varijante čitanja koje bi mogle doći u obzir, sve dok ne pronađe odgovor na
svoje pitanje. Tako se arapski participski prefiks mu- u osmanskom jeziku
pojavljuje u dvije varijante (mu- i mü-). Druga je varijanta prefiksa uglavnom
zastupljena u riječima s palatalnim vokalima i konsonantima, ali ta se pojava
ne može jednostavno objasniti turskom vokalnom harmonijom budući da
mü- dolazi i u riječima s arapskim dugim vokalima koji u turskom zadržavaju
dužinu i imaju vrijednost velarnih (npr. müşâhede). Indeks u Rječniku Ismaila
Parlatıra omogućava korisniku da riječ, u čije čitanje nije siguran, potraži u
indeksu prema njenom obliku u arapskom pismu. Tu će pronaći i njen oblik
u latiničnom pismu prema kojemu će potom tražiti opis te riječi i njeno značenje u samome rječniku. Kako sam naprijed već spomenula, u rječničkom
dijelu je svakako uz riječ u latinici naveden u zagradi i njen oblik u arapskom
pismu. Time je provjera riječi zaokružena.
Kako autor navodi u Predgovoru, metod dodavanja indeksa u latinične
riječnike osmanskog jezika na njegovu je inicijativu primijenjen u Seriji
starih rječnika koje je od 1999. do 2002. godine u okviru projekta Rječnici
turskog jezika objavio Türk Dil Kurumu (str. 6). Treba samo imati na umu da
su u okviru tog projekta u latiničnom izdanju objavljeni stari rječnici osmanskog jezika bez unošenja ikakvih promjena i bez intervencija prilagođavanja
savremenom jeziku. Tako Rječnik osmanskog turskog jezika zadržava prednost savremenog latiničnog koji ima važan dodatak kao što je indeks riječi.
Druga osobenost Parlatırova Rječnika, koja ga svakako preporučuje, jest
to što pored osmanske leksike iz arapskog i perzijskog jezika sadrži i izvornu
tursku. Neki ranije objavljeni rječnici osmanskog jezika obrađuju riječi iz
arapskog i perzijskog, dok turske riječi u njima nisu zastupljene. Premda se
to može učiniti prihvatljivim rješenjem za rječnik osmanskog jezika, ono ipak
nije potpuno jer često turske riječi nisu lahko prepoznatljive u osmanskom
tekstu ni za nativne govornike. Teškoću predstavlja, na jednoj strani, to što
različite riječi imaju istu grafičku sliku (npr. kef-vav-re-kef za gevrek, kürek,
kürk), a na drugoj strani, to što su se neke riječi pisale na neujednačen način
(npr. sa slovnom oznakom za vokal ili bez nje). Jedna druga poteškoća ogleda
se u tome što se u pismu nisu bilježile fonetske promjene u turskim riječima
326
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
koje su se tokom vremena razvijale u govornom jeziku. Tako su mnoge turske
riječi s visokom frekvencijom upotrebe u svakodnevnoj komunikaciji (npr.
dokuz, doksan, tepe, titremek) teže prepoznatljive u arapskom pismu zbog
toga što su se i u novije doba (19. i početak 20. stoljeća) pisale isto kao u
ranijim stoljećima (tokuz, toksan, depe, ditremek) ne odražavajući glasovne
promjene u prvom slogu s kojima su dospjele u savremeni turski jezik. Te su
riječi u Parlatırovom Rječniku ponuđene u obliku koji imaju u savremenom
jeziku (dokuz, doksan, tepe, titremek) a u zagradi je naznačeno kako su se
pisale arapskim pismom. Treba pohvaliti autorov napor što je navodio više
od jednog načina pisanja turskih riječi (ukoliko je ta pojava bila česta) i na
taj način nastojao olakšati tu poteškoću s turskim vokabularom u osmanskom
jeziku. Tako korisnik Rječnika stiče uvid i u grafičku sliku dotične riječi drukčiju od one koju ima u svome tekstu. U tom dijelu opisa turskog vokabulara
Parlatırov je Rječnik sličan poznatom Türkçe-Ingilizce Redhouse Sözlüğü koji
također nudi više uobičajenih varijanti pisanja ukoliko ih je izvorna turska
riječ imala u osmanskom. Tako je indeks u Rječniku osmanskog turskog jezika olakšica i za izvorne turske riječi. I pored tako koncipiranog indeksa, autor
je u samom Rječniku kao posebne natuknice ponudio dosta riječi u oba oblika
(npr. za one koje sam naprijed spomenula depe i tepe, ditremek i titremek).
Na jednom od ta dva mjesta stoji uputnica bk. (bakınız) na oblik pod kojom
je riječ obrađena, a to je ona varijanta za koju je autor utvrdio da je češća. U
tome mu je uporište moglo biti vlastito iskustvo u radu na osmanskim izvorima, ali treba ukazati i na opširan popis leksikografskih izvora i tekstova iz
kojih je autor prikupljao posvjedočenja riječi.
Osvrnut ću se i na sami naslov ovoga Rječnika osmanskog turskog jezika.
Naslov dobro odgovara koncepciji Rječnika budući da je, uz arapske i perzijske riječi, koje se obično ističu kao „važno obilježje osmanskog jezika“,
uključena i izvorna turska leksika, kao i leksika preuzeta iz evropskih jezika.
Kako autor u Predgovoru kaže, on osmanski jezik smatra jednom etapom u
historiji turskog jezika. Zato je njegov cilj bio da, prema zadanim kriterijima,
prikaže svu leksiku turskog jezika osmanskog doba. Naziv „osmanski jezik“,
smatra autor, može voditi pogrešnom mišljenju da je osmanski jezik jedno a
turski jezik nešto drugo (str. 5).
Rječniku osmanskog turskog jezika Ismaila Parlatıra odličan je priručnik
za rad na osmanskim tekstovima. Neke očite prednosti u poređenju s drugim
rječnicima čine ga zasigurno nezaobilaznim. Ipak, rječnike je dobro koristiti
komplementarno, pogotovo za leksiku koja više ne pripada aktivnom sloju
vokabulara. Tako nas Kamûs-ı Türkî Šemseddina Samija obraduje ponekim
značenjem riječi koje nije ponuđeno u Rječniku osmanskog turskog jezika.
Stiče se dojam da Parlatır nije navodio značenja koja se posve rijetko susreANALI GHB 2011; 40 (32)
327
Ocjene i prikazi
ću, vjerovatno vodeći računa o obimu svoga rječnika a temeljeći taj kriterij
na iskustvu u radu na osmanskim izvorima. Redhouseov rječnik ima korisne
naznake o pripadnosti riječi npr. vojnom, naučnom ili kakvome drugom
vokabularu. Te su naznake posebno korisne za vokabular koji ne pripada
književnom jeziku, što ga i dalje čini potrebnim. Zaključujem, uz sve rečeno,
da rječnik koji je sačinio Ismail Parlatır u velikoj mjeri upotpunjuje tursku
leksikografiju.
328
Kerima Filan
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
Seyfi Kenan (ed.). Erken Klasik Dönemden XVIII. Yüzyıl Sonuna
Kadar Osmanlılar ve Avrupa: Seyahat, Karşılaşma ve Etkileşim / The
Ottomans and Europe: Travel, Encounter and Interaction. Istanbul:
Türkiye Diyanet Vakfı Islam Araştırmaları Merkezi (ÌSAM) 2010. str.
672.
Knjiga koju ovdje želim predstaviti peta je po redu u seriji Naučna istraživanja koju objavljuje Centar za islamske studije ustanovljen pri Vakufu islamske vjerske zajednice Turske. Ovo izdanje pod naslovom Osmanlije i Evropa
obiman je zbornik studija koje se, kako se vidi iz naslova na turskom jeziku,
uglavnom odnose na period od ranog klasičnog doba do kraja 18. stoljeća.
Naslov zbornika je na turskom i engleskom jeziku, i studije su na jednom od
ta dva jezika. Knjiga je koncipirana u skladu s ciljem da naučnici iz različitih
zemalja predstave rezultate svojih istraživanja koji pokazuju susret Istoka i
Zapada kroz različite oblike kontakata između Osmanskog carstva i Evrope.
Ovakav odveć važni oblik komunikacije u području humanističkih nauka,
i onda kada je podržan brigom nadležnih institucija, velikim je dijelom plod
dobre volje i napora pojedinaca. Dobar dio posla oko ovakvih izdanja pada
na urednika, od koncepcije zbornika do poziva na saradnju stručnjaka koji
bi mogli dati svoj doprinos naučnoj interferenciji. Svi skupa sudjelovanjem
u ovakvim projektima pokazuju da imaju odgovornost za pravilno usmjeravanje nauke i kulture uopće. Drukčije rečeno, pokazuju da imaju osjećaj
odgovornosti prema komuniciranju u savremenom svijetu.
U predstavljanju ovoga zbornika govorim o njegovom sadržaju priznajući
mu sve vrijednosti koje nudi. U dvadeset pet studija zastupljenih u njemu
stručna je javnost dobila niz novih saznanja. Kao što urednik Sejfi Kenan
najavljuje u Predgovoru, ovaj se zbornik bavi susretima Osmanlija i Evropljana u različitim oblastima života, stoga u njemu nema studija o ratovima. Kada
se promatraju iz ugla historije, odnosi između Osmanskog carstva i Evrope
pokazuju se samo kao ratovi. Međutim, ta dva dijela svijeta „nisu proveli
600 godina neprestano ratujući,“ podvlači urednik u svojoj studiji koja slijedi odmah nakon Predgovora (28). Stoga je svrha ovoga zbornika govoriti o
mnogim drugim oblicima njihovoga kontakta.
Tako je uvodno poglavlje naslovljeno „Pogled jednih na druge (ili Koncepcija).“ U njemu nalazimo tri studije od kojih prvu (Osmanlije i Evropa
na granicama društvenih i kulturnih različitosti, 13-64) potpisuje, kako sam
već spomenula, urednik ovoga izdanja Sejfi Kenan. Studija je koncipirana
u skladu s autorovim stavom da „upoznavanje osmanlijske historije znači
ANALI GHB 2011; 40 (32)
329
Ocjene i prikazi
istodobno i upoznavanje evropske historije, i obrnuto“ (17). Nakon uvodnih
razmatranja koja postavljaju politički okvir u naslovu naznačene teme, autor
govori o trgovini u Sredozemlju, kao jednoj od najznačajnih oblasti života u
kojoj su Osmanlije kontaktirali sa zapadnim svijetom. Za nas je zanimljivo da
autor, pozivajući se na dokumente koje je objavio Tajjib Gokbiligin, spominje
i jedno nesretno putovanje 25 osmanlijskih trgovaca, među kojima je bilo i
sarajevskih, 1568. godine u Veneciju. U ovoj je studiji Sejfi Kenan pažnju
posvetio i umjetnost i kultura.
Kemal Bejdilli je autor drugoga rada u ovome poglavlju Istanbul i Egejska ostrva u 15. st. viđeni očima jednoga italijanskog humaniste (65-90).
Riječ je o Bejdillijevoj sveobuhvatnoj analizi publikacije u kojoj su njemački
stručnjaci svjetskoj javnosti predstavili jedno od najznačajnijih rukopisnih
djela u Univerzitetskoj i regionalnoj biblioteci u Duzeldorfu.
Ozlem Kumrular je za ovaj zbornik priredila studiju pod naslovom
Islamska sablja - kršćanski štit: Vizija Turaka, muslimana i poslanika
Muhammeda u Evropi u 16. stoljeću (91-131). Ova autorica svojim člankom
sudjeluje i u monografiji Imaginarni Turčin (Beograd, 2010., Biblioteka XX
vek). Dok je u tom članku njena analiza ograničena na viziju „Turčina“, a
u geografskom smislu na Sredozemlje 16. stoljeća, u zborniku koji ovdje
predstavljam objavljen je njen opširniji rad koji uključuje i dijelove onoga iz
Imaginarnog Turčina.
Drugo poglavlje zbornika obuhvata četiri rada okupljena pod zajedničkim
naslovom „Predosmansko doba.“ U prvom radu (Utjecaj islamske kulture
na Evropu preko Sicilije, 135-157) Mehmet Azimli pokazuje taj utjecaj u
području politike, arhitekture i različitih grana umjetnosti i zanatstva, potom
nauke te poljodjelskih poslova. Autor ističe kako je u vrijeme arapske dominacije na Siciliji postojalo nekoliko medresa u kojima je predavalo oko 300
učenjaka toga doba iz različitih dijelova islamskog svijeta, te kako su te
visoke škole imale značajnu ulogu u prenošenju islamske kulture sa Sicilije
na evropski kontinent.
Utjecaj islamske filozofije na racionalizam u kršćanskom svijetu: Ibn
Rušd i Toma Akvinski (159-175) naslov je rada u kojem Sulejman Donmez
govori o odnosu Tome Akvinskog prema filozofiji Ibn Ružda. Autor iznosi
mišljenje da je Sveti Toma, kritizirajući pristalice Ibn Rušdove filozofije –
koji su zapravo pogrešno interpretirali Ibn Rušda – možda i nesvjesno podržavao učenja tog andaluzijsko-arapskog filozofa.
Saira Malik nudi rad Arapska nauka u latinskoj kulturi: slučaj Theodoricove „De iride“ (177-188). Analizom djela iz područja optike, koje je pod
naslovom De iride oko 1310. god. napisao Theodoric iz Freiberga, u radu se
pokazuje kako je taj učenja poznavao islamske nauke, konkretno Ibnu’l Hej330
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
semova djela Kitâb’u-l Menâzîr koje je u 12. st. prevedeno na latinski i kako
se to posve dobro vidi u njegovom tumačenju prirodne pojave kao što je duga.
Cilj rada je na tom primjeru pokazati kretanje ideja kroz različite kulture.
U svojoj podužoj studiji (Mjesto Istoka u zapadnjačkom poimanju islama
ili sudbina „Risale“ Abdulmesiha Ishaka el-Kindija, 189-252) Fuat Ajdin
pokazuje kako je Istočna crkva utjecala na stvaranje predstave o islamu u
latinskom svijetu i iz ugla tog pitanja pokazuje sudbinu El-Kindijeve Risale
(Apologije). U radu se najprije govori o predstavi koju su o muslimanima imali istočni i zapadni kršćani, potom se analiziraju sve sličnosti (npr:
muslimani su bezvjernici, Muhamed je lažni poslanik, islam je izvitopereno
kršćanstvo, Muhammed nema nikakve posebne sposobnosti i dr.) i na kraju
se diskutiraju izvori iz kojih su te sličnosti mogle proizaći.
Treće poglavlje u ovome zborniku okuplja radove koji govore o iskustvu
putovanja po Osmanskom carstvu. I naslov ovoga poglavlja je „Putovanja.“
Federica A. Broilo s Odsjeka za evroazijske studije Univerziteta Ca’ Foscari
u Veneciji sačinila je rad pod naslovom Kako su raskoš osmanskog Konstantinopolisa vidjeli neki venecijanski putnici (16. stoljeće)“ (255-269). Po
riječima autorice, ovaj je rad komplementaran knjizi profesora Metina Anda
Istanbul in the 16th Century: The City, the Palace, Daily Life. Autorica čita
zapise, koje su u različite svrhe sačinili 12 venecijanskih diplomata, pisaca i
plemića boraveći u Istanbulu tokom 16. st. i pokazuje kako su opisali grad,
njegove građevine, saraje (Stari saraj i Topkapi saraj), čaršiju, Aja Sofiju te
kako su vidjeli neke navike iz svakodnevnog života poput pijenja „napitka
koji izgleda kao vruća crna voda a pravi se od zrnevlja koje se zove Caveé“
(269). I drugi rad u ovome poglavlju govori o dojmovima jednog Venecijanca
o Osmanskom carstvu. Riječ je plemiću Ambrosiu Bembu (1652-1705) koji
je proputovao prostor današnje Anadolije, Iraka, Irana i zapadne Indije. Autor
rada (271-298) Anthony Welch navodi da je Bembo u svojim zapisima s tog
putovanja iznio neka veoma zanimljiva zapažanja i da ga se posebno dojmila
socijalna i kulturna raznolikost u osmanskom svijetu. Zanimljiv je rad Fredrika Thomassona koji razmatra različit odnos nekoliko zapadnjačkih učenjaka i putnika prema odnošenju umjetničkih predmeta iz Osmanskog carstva
(299-317). Autor na kraju rada svakako kaže da se njegovi zaključci odnose
samo na nekoliko ličnosti koje je on istražio i da ih ne treba poopćavati dok
se ne istraže i drugi izvori relevantni za ovu problematiku.
„Susreti“ Osmanlija i Zapadnjaka tema je u tri rada okupljena u četvrtom
poglavlju. U prvom od njih Mahmut Ajdin govori o situacijama iz prošlih
stoljeća u zapadnom kršćanskom svijetu koje ukazuju na „približavanje
Drugome“ (321-343). Ajdin polazi od ideje o „dijalogu među religijama“,
koja se u savremeno doba često spominje, diskutira o tome kako je nastala i
ANALI GHB 2011; 40 (32)
331
Ocjene i prikazi
šta je njen glavni cilj. O toj temi promišlja kroz stavove Nikole Kuzanskog
(1401-1464). Stoga najprije govori o poimanju islama u zapadnom svijetu
prije Kuzanskog, potom ukazuje na temeljne argumente koje je taj filozof i
kardinal iznio u svojim djelima O miru među religijama i Ispitivanje Kur’ana.
(Spomenut ću ovim povodom da je prvo od ova dva djela objavljeno kod nas
2005. godine u prijevodu s latinskog jezika koji je sačinio Mile Babić) U
posljednjem dijelu rada Mahmut Ajdın u svjetlu stavova Nikole Kuzanskog
pokazuje kakav su odnos zvanične kršćanske institucije imale o dijalogu
među religijama, pogotovo s muslimanskim svijetom.
Dijalog između muslimana i kršćana kojim se pozabavio Mustafa Daš
u svome radu (345-355) diskusija je koja se odvijala u 14. stoljeću između
Hadži Bajrama Velija, turskog sufije i pjesnika (1352-1429) i bizantskog
imperatora Manojla II, Paleologa (vladao od 1391-1425). Mustafa Daš na
stranicama ovoga zbornika ističe da se u kršćanskom svijetu toj diskusiji
pridaje velika pažnja, tolika da se ona spominje i u savremeno doba, dok u
islamskom svijetu nikada nije bila tema ozbiljnih razmatranja.
Viorel Panaite napisala je rad Zapadna diplomacija, kapitulacije i
osmanlijski zakon na Sredozemlju u 16-17. st. (357-383). Autorica obrađuje
dokumente koji se odnose na teme navedene u naslovu a čuvaju se u Manuscrit Turc 130 u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Riječ je o zbirci koja u 278
folija sadrži 250 raznovrsnih dokumenata iznimno važnih za proučavanje
Sredozemlja krajem 16. i početkom 17. st. To su sultanska pisma, izvještaji
velikog vezira, fetve, pisma defterdara, janičarskog age, potom prijevodi
pisama kralja Henrija IV, peticije diplomatskim predstavništvima i dr. Kako
je većina tih dokumenata nastala u kratkom vremenskom periodu od samo
nekoliko godina (1596-1602), oni izvanredno pomažu da se izvedu valjani
zaključci o trgovini u Sredozemlju u periodu koji prethodi navedenom, kao i
valjane hipoteze za doba koje je uslijedilo. Autorica naime ističe kako je taj
kodeks posebno vrijedan stoga što uz same dokumente stoje i fetve koje ih po
temi prate, kao i pismene privilegije zapadnjačkim trgovcima te niz administrativnih dokumenata. Tako svi ovi izvori skupa reflektiraju različite aspekte
trgovine u osmanlijskom Sredozemlju. Ti se dokumenti mogu podijeliti u
tri grupe (diplomatički, pravni i administrativni), a u ovome su radu kritički
obrađene kapitulacije.
Četiri su rada u petom poglavlju naslovljenom „Interakcije.“ Raspravu
pod naslovom Islam i Evropa: reevaluacija historijskih interakcija (387-397)
potpisuje Angelike Hartmann. Autorica naznačenoj temi prilazi postavljajući zanimljivo pitanje: Jesu li svijet islama i Evropa principijelno različiti ili
su zapravo veoma slični? Ona polazi od hipoteze da savremeni odnos između
muslimanskog svijeta i Evrope proizlazi iz nekih komplementarnih impulsa
332
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
koji su stoljećima dolazili kako iz Evrope tako i iz muslimanskog dijela svijeta. Autorica dalje nastoji ponuditi evropsku viziju Orijenta i islama u širokom
smislu riječi, i kroz historiju i u savremenom dobu. Potom se zadržava na
reakcijama muslimanskog svijeta na impulse iz Evrope ističući kako one nisu
bile vođene iz središta koje se ozbiljno bavilo vanjskom politikom. Nadalje
Angelika Hartmann razmatra razloge zbog kojih se naziv Saraceni (kao naziv
za Arape koji su osvojili Maltu, Siciliju, Korziku, Sardiniju i Kalabriju te
izvodili pohode sve do Alpa) vraća u upotrebu u savremeno doba u kojem
raste ksenofobija popraćena strahom od terorizma. To je situacija, smatra
Hartmann, nad kojom se treba zamisliti. Kao i nad naslovom ovoga rada.
Ishak Keskin u svome radu (Utjecaj istoka na zapadnjačku arhivistiku
preko Andaluzije i Sicilije, 399-420) pokazuje sličnosti u načinu arhiviranja
dokumenata u nekim dijelovima Evrope (npr. u Italiji i južnoj Njemačkoj) te
u kulturi upravljanja u Andaluziji i na Siciliji koja je pripadala srednjoistočnoj
islamskoj tradiciji. Analizirajući te sličnosti on dolazi do zaključka da se u
arhivistici na zapadu (u navedenim zemljama) vidi utjecaj islamske kulture,
kao što se taj utjecaj može primijetiti po nekim elementima u javnom upravljanju u ranoj modernoj Evropi.
Evropski stručnjaci u Osmanskoj državi u procesu modernizacije (17741807) (421-448) rad je Mehmeta Alaaddina Jalčinkaje. Ovdje se detaljno
pokazuje s kojih su evropskih prostora stručnjaci dolazili u Osmansku državu
radi sudjelovanja u projektima modernizacije i u kojim su strukama najviše
bili angažirani. Dovođenje velikog broja evropskih stručnjaka, posebno onih
koji su radili u vojnoj tehnici, pokazuje da su Osmanlije bili svjesni važnosti
modernizacije. Ipak, samo su neki od tih ljudi bili uistinu stručnjaci koji su
bili u stanju unaprijediti osmanske tehnike i nauke.
Svojim radom Dimitris Michalopoulos usmjerava pažnju na položaj
Pravoslavne crkve u Osmanskoj državi (Prosvjetiteljstvo, Osmanska država i
Pravoslavna crkva: paradoks balkanske historije, 449-468). Autor na primjeru Grčke patrijaršije u Istanbulu analizira poziciju Crkve u Bizantu, promjene
koje su nastupile s turskim osvajanjem Istanbula i svoje razmatranje dovodi
do utjecaja prosvjetiteljstva. Svrha njegove analize je zapravo iznijeti stanovita zapažanja o historiji Balkana, posebno južnoga dijela tog poluotoka.
Šesta cjelina u ovome zborniku obuhvata radove koji se odnose na područje nauke i tehnologije. U prvome pod naslovom Znanje, tehnologija i
ratovanje u Evropi i Osmanskoj državi u ranom modernom periodu (471-480)
Gábor Ágoston uspoređuje tehnike ratovanja i vojnu tehnologiju, te druge
tehnologije poznate u Osmanskom cartsvu s onima u zapadnom svijetu, i to u
vremenu od 1400. do 1800. godine.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
333
Ocjene i prikazi
Prilog Briana N. Beckera (481-494) predstavlja „Cifrario“ iz 1477.
godine koji su koristili Đenovljani u razmjeni tajnih podataka s Antoniom De
Montaldom tokom odbrane otoka Chios od Osmanlija. Polazeći od tog dokumenta, kao vrlo dobrog izvora o onovremenoj kriptografiji, autor razmatra
metod kriptozaštite koji su u kasnom 15. stoljeću razvili Đenovljani s ciljem
da zadrže primat u trgovini na Sredozemlju.
James Clyde Allen Redman potpisuje rad Razvoj tehnologije štampe kod
Osmanlija (495-512). Zapravo je cilj autora razmotriti razloge zbog kojih je
u osmanskom svijetu štampa kasno prihvaćena, potom njene razvojne etape
i to stanje usporediti s onim u zapadnom svijetu. I Malissa Taylor se bavi
odnosom prema štampi u Osmanskoj državi i u zapadnim zemljama. Ovoj se
autorica posebno zadržava na zabrani štampanja svetih knjiga na Zapadu i
Kur’ana u osmanskom svijetu, kao izravnom pokazetelju sličnog nepovjerenja prema toj novini i u kršćanskom i u muslimanskom dijelu svijeta. Svoj je
rad naslovila Zabrinutost za sveto: cenzura i sakralni tekst (513-540).
Sedmo poglavlje zbornika pod naslovom „Percepcija“ započinje radom u
kojem autorica Mirella Galletti predstavlja jednu umjetničku sliku iz palate Mirto u Palermu na kojoj je prikazan Boj kod Čaldirana iz 1514. godine
vođen između Osmanlija i Safevida (543-562).
Pablo Martín Asuero, direktor Instituta „Servantes“ u Istanbulu bavi se
Novom vizijom Turaka u nekim španjolskim tekstovima s kraja 18. st. (563575). Riječ je o tekstovima koji su nastali nakon što su Osmanska država i
Španjolsko kraljevstvo sklopili mir kojim je okončano višegodišnje ratovanje
na Sredozemlju. To je zasigurno utjecalo na promjenu slike o Osmanlijama
u tom dijelu katoličkog svijeta koji se, sudeći po tekstovima koji su poslužili
kao izvor za ovaj rad, počeo zanimati za nošnju, navike i ponašanje Turaka,
za građevine, (npr. za turska kupatila „koja su se mogla naći i u malim naseljima“), kao i za druga obilježja Istoka. Autor smatra da razloge toj promjeni
odnosa prema muslimanima svakako treba potražiti i u promjeni tačke gledišta koja je nastupila s prosvjetiteljstvom.
„Na vratima Istoka“: kako su osmansku Bosnu predstavili Evropljani
uoči austrougarske kolonijalne dominacije (577-609) naslov je rada Selme
Zečević iz Sarajeva, sada profesorice na Univerzitetu York u Kanadi. Autorica je u svoj naslov uključila dio naziva poznate knjige Na vratima Istoka:
engleski putnici o Bosni i Hercegovini od 16. do 20. vijeka autora Omera
Hadžiselimovića (Sarajevo 1989., Veselin Masleša, Kulturno naslijeđe).
Analizirajući zapise engleskih putnika, Selma Zečević pokazuje kako su
ti zapadnjaci, putujući kroz Bosnu pod austro-ugarskom upravom (19-20.
st.) drukčije percipirali Osmanlije nego njihovi prethodnici koji su putovali
osmanskom Bosnom nekoliko stoljeća ranije (15.-16. st.).
334
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
U središtu pozornosti Barbare Karl (Predmeti iz osmanlijskog svijeta u
kolekciji Medici u Toskani, 611-624) su vrijedna umjetnička djela iz osmanskog doba u jednoj od najbogatijih kolekcija u Italiji. Autorica najprije podsjeća da je Firenca bila jedno od sjedišta koja su održavala živu trgovinu s
Osmanlijama, potom predstavlja predmete koje je pokazala i kroz ilustracije
(625-651). U radu nije propustila predstaviti i knjige u kolekcijama firentinskih bogataša. Prema tom opisu radi se o knjigama raznovrsnog sadržaja: iz
područja historije, prava, filozofije, matematike, nekoliko divana poezije na
arapskom, turskom i perzijskom jeziku, jedan broj prijepisa Kur’ana i Tefsira
te oko 113 leksikografskih djela pod kojim se podrazumijevaju gramatike i
rječnici.
Na kraju je zajednički Indeks imena ličnosti i mjesta koji omogućava
brzo snalaženje u zborniku (653-672). Uz izvorne rasprave koje ovaj zbornik
donosi zanimljive su studije civilizacijskih odnosa. Zbog njihovog interdiscipinarnog karaktera ovaj zbornik pruža mogućnost upoređivanja društvenog
razvoja na evropskom i bliskoistočnom prostoru. On je nezaobilazno štivo
budućim istraživačima i dakako svima ostalima zainteresiranim za problematiku navedenu u njegovome naslovu.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Kerima Filan
335
Ocjene i prikazi
PRVI ZNAČAJAN RJEČNIK U JEDNOJ DUGOJ I BOGATOJ
TRADICIJI (Mubina Moker, Dženita Haverić, PERZIJSKO-BOSANSKI
RJEČNIK, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2010)
Arapska jezikoslovna znanost već od samih početaka razvijala se u dva
odvojena pravca a to su bili gramatika (naḥw) i leksikografija (luġa). Iako su
se mnogi leksikografi bavili gramatikom i obrnuto, gramatika je bila odvojena od leksikografije i bilo je sasvim normalno da neki autor bude izvrstan u
jednoj oblasti, a istovremeno slab u drugoj. Golem su utjecaj u razvoju obje
ove oblasti ostavili iranski autori. Sibevejh je bio i ostao najpoznatiji arapski gramatičar a njegova je knjiga jednostavnog naziva al-Kitāb bila temelj
arapske gramatike. Jedan drugi Iranac, Halil ibn Ahmed, bio je Sibevejhov
učitelj i autor koji je udario temelje arapskoj leksikografiji svojim izuzetno
značajnim djelom al-‘Ayn. Još jedna bitna stvar razdvaja ove dvije discipline.
Gramatika je dugo ostala tzv. arapska disciplina, budući da je gramatički opis
stoljećima bio provođen isključivo na arapskom jeziku, a drugi jezici bili su
samo predmet sporadičnih interesa, i to – koliko je poznato – tek od 14. stoljeća. Bavljenje gramatikom perzijskog jezika sasvim je izostalo u klasičnom
periodu, a prve cjelovite gramatike perzijskog jezika pojavljuju se tek u 19.
stoljeću, s tim da je dugo vremena nakon toga i za opis perzijskog jezika upotrebljavan model koji je korišten za opis arapskog u prošlosti. S druge strane,
leksikografija je išla potpuno drugim putem pa već od 9. stoljeća nastaju prvi
rječnici perzijskog jezika tako da se može reći kako leksikografija perzijskog
jezika ima veoma dugu i bogatu tradiciju. Već u klasičnom periodu napisano
je izuzetno mnogo rječnika perzijskog jezika a autori su imali različite motive
i pristupe u njihovom pisanju. Odmah na početku počeli su se pisati arapskoperzijski rječnici, budući da je arapski jezik zauzimao posebno mjesto među
svim muslimanima. Osim toga, pod vlašću Samanida u 10. i 11. stoljeću
mnoga djela prevode se s arapskog na perzijski jezik, za što su bili potrebni
i rječnici. Kao dobar primjer može se navesti arapsko-perzijski rječnik Tāğ
al-maṣādir, djelo prvog perzijskog klasičnog pjesnika Rudakija. Jednojezični
rječnici također su počeli nastajati veoma rano. Neki su od tih rječnika postali
poznatiji nego dvojezični. Dovoljno je spomenuti rječnik Loġat-e Fors autora
Esedija Tusija, poznatog pjesnika i naučnika porijeklom iz Horasana, koji je
živio u 11. stoljeću. On je svoj rječnik napisao kako bi pjesnici koji su živjeli
na zapadnom dijelu govornog područja perzijskog jezika mogli razumijevati
poeziju pjesnika koji su stvarali u Horasanu i Transoksaniji, gdje je klasična
perzijska književnost stasala i odakle dolaze najznačajniji autori iz prvoga
perioda. Ovaj je rječnik zanimljiv po tome što su riječi u njemu poredane
336
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
alfabetskim redom prema zadnjem slovu u riječi, a njegov značaj ogleda se
u činjenici da je sačuvao velik broj stihova, koji su navođeni kao primjeri
za značenje riječi, iz djela koja su u međuvremenu izgubljena pod naletom
turkijskih plemena iz Srednje Azije i prirodnim nepogodama. Tako su neki
stihovi iz Kelile i Dimne koju je u stihu napisao prvi perzijski klasik Rudaki
i mnogi stihovi drugih pjesnika horasanskog književnog stila sačuvani samo
zahvaljujući ovome rječniku. Dakako, postoje još mnogi rječnici o kojima
se mogu ispripovijedati lijepe i zanimljive pripovijesti. I danas je perzijska
leksikografija izuzetno razvijena disciplina; postoji hiljade perzijskih rječnika
različitog obima i različite strukture i namjene. Pišu se jednojezični rječnici
manjeg ili većeg obima, pišu se također dvojezični pa i višejezični rječnici;
pišu se opći i stručni rječnici itd.
Iako nije postojala izravna veza među Irancima i Bošnjacima, djela i
tekstovi na perzijskom jeziku zauzimaju važno mjesto u književnoj baštini
Bošnjaka, posebno onoj na orijentalnim jezicima. Stoga je postojanje kvalitetnog rječnika perzijskog jezika veoma značajno i za izučavanje naše baštine
na ovome jeziku. Činjenica je da se perzijski jezik izučava i na Univerzitetu
u Sarajevu već preko pedeset godina, ali isto tako činjenica je da donedavno
nije postojao dobar perzijsko-bosanski rječnik, koji bi bio adekvatno sredstvo
za izučavanje perzijskog jezika i kojim bi se mogli koristiti studenti, prevodioci i istraživači. Treba napomenuti da se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci
čuva rukopis perzijsko-bosanskog rječnika od stotinu listova kojeg je sastavio
Fejzullah Hadžibajrić (Sig. 10100, Kat. br. 9083, Vol. 16), koji svjedoči o želji
i pokušajima da se izradi perzijsko-bosanski rječnik. Svakako, taj podatak
odraz je i potrebe za postojanjem adekvatnog perzijsko-bosanskog rječnika.
Zbog svega unaprijed navedenog, Perzijsko-bosanski rječnik koji potpisuju Mubina Moker i Đenita Haverić zavređuje posebnu pažnju i ozbiljan
kritički osvrt. Posrijedi je rječnik koji se sastoji od preko 50 000 riječi, izraza i
frazema, i kao takav spada u dvojezične jednotomne rječnike srednjeg obima.
Treba također naglasiti da je ovo prvi zasebni dvojezični rječnik perzijskog
i nekog od jezika koji se govore na prostoru bivše Jugoslavije, izuzmu li se
neka džepna izdanja koja nisu toliko značajna.
Pri navođenju leksičkih jedinica u Rječniku kao osnov je poslužio perzijsko-engleski rječnik autora Abbasa Aryanpoura i Manuchehra Aryanpoura
(The concise persian-english dictionary, Tehran 2002), doista jedan od često
korištenih i cijenjenih dvojezičnih rječnika perzijskog jezika u vrijeme kad
je početa izrada Perzijsko-bosanskog rječnika. Međutim, zanimljiv je podatak da taj rječnik nije bio i osnovni izvor pri odabiru značenja, već je to bio
šestotomni jednojezični rječnik autora Mohammada Mo’īna (Farhang-e fārsīye Mo‘īn). Ono što je dobro s tim u vezi jeste činjenica da se u spomenutom
ANALI GHB 2011; 40 (32)
337
Ocjene i prikazi
jednojezičnom rječniku navode značenja iz klasičnog perzijskog jezika, a ne
samo iz savremenog, što je lijepo iskorišteno i u Perzijsko-bosanskom rječniku. S obzirom na to da se naši istraživači, prevoditelji i studenti veoma često
susreću s klasičnim tekstovima, takav je pristup pri odabiru značenja rezultat
pravilnog promišljanja o potrebama ovdašnje javnosti. Kao takav, ovaj pristup zavređuje pohvalu. Ipak, treba naglasiti da značenja nisu navođena samo
na osnovu šestotomnog rječnika perzijskog jezika. Naime, pošto je Mo‘īnov
rječnik prvi put objavljen prije više od pola stoljeća, pri odabiru značenja
za određene lekseme i izraze bilo je potrebno koristiti i neke druge rječnike
novijeg datuma. Zato je pri izradi ovoga rječnika korišten i jednotomni rječnik perzijskog jezika čiji su autori Ġolāmhosein Sadrī Afšār, Nasrīn Hakamī i
Nastaran Hakamī (Farhang-e fārsī-ye emrūz). Za primjere su u obzir uzimani
još neki dvojezični rječnici perzijskog jezika, a spisak tih rječnika može se
pronaći na str. XXIV-XXV. Sve u svemu, značenja su navođena pravilno i na
Rječnik se u tom smislu može osloniti u potpunosti.
Zasebna tema u izradi svih rječnika jeste transkripcija, odnosno navođenje izgovora riječi. Transkripcija je još bitnija kod izrade rječnika koji se ne
bilježe latiničnim pismom, budući da se transkripcija i kod takvih rječnika
najčešće navodi na latinici. Većina rječnika koristi fonetsku transkripciju,
ali rječnici perzijskog jezika uglavnom se oslanjaju na fonološku. Problem
kod fonološke transkripcije jeste taj što se njom ne navodi pravilan izgovor
riječi, već se bilježe samo one jedinice koje imaju jezičku funkciju. Ponekad
se fonološka transkripcija čini prihvatljivijom ako je posrijedi jezik koji se ne
bilježi latiničnim pismom, kakav je perzijski. Stoga i rječnici perzijskog jezika primjenjuju fonološku transkripciju, ali za neke lekseme navode još i izgovornu varijantu ako se ona razlikuje od fonološke. U ovome rječniku korišten
je prijedlog transkripcije za perzijski jezik Namira Karahalilovića („Prilog
rješenju problema naučne transkripcije za perzijski jezik“, POF 54/2004, str.
199-213). Posrijedi je jedna varijanta fonološke transkripcije, iako autorice
u uvodnom dijelu Rječnika (str. XVI) navode da je to fonetska transkripcija.
Pored toga, nije baš sasvim jasno zašto su se autorice opredijelile da za jedan
od diftonga u perzijskom jeziku (ou) zadržavaju transkripciju N. Karahalilovića, a za drugi preuzimaju onaj Afšāra (ey), Hakamī i Hakamī (str. XVI).
Same ne navode razlog, a trebale bi s obzirom na to da miješaju dva pristupa
transkripciji. Autorice su se služile još nekim rječnicima perzijskog jezika
kako bi navele određene fonetske promjene sinhronijskog i dijahronijskog
tipa. Ukratko, može se reći da je njihov pristup transkripciji onakav kakav
koriste jednojezični rječnici savremenog perzijskog jezika. Problem kod
takvog pristupa jeste taj što je veoma teško ocijeniti koje fonetske promjene
ubilježiti, a koje izostaviti. Osim toga, često se desi da određene promjene ne
budu zabilježene, iako bi trebale biti. Općenito, čini se da je bolje opredijeliti
338
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
ili za fonetsku ili za fonološku transkripciju i provesti postupak jedne ili druge
konzistentno. Ako govorimo o rječnicima, mislim da je fonetska transkripcija
– ona koja pokazuje originalan izgovor riječi – prihvatljivija od fonološke. U
jeziku kao što je perzijski česte su fonetske promjene u izgovoru u odnosu
na napisani oblik riječi, pa bi ih možda bilo uputno redovno bilježiti i kao
takve naznačiti u rječnicima. Međutim, treba naglasiti da bi se i fonetskoj
transkripciji mogle naći zamjerke i da bi se pojavile određene poteškoće pri
njenoj primjeni, tako da nijedan pristup ovome problemu nije u potpunosti
lišen poteškoća i nedosljednosti. Prenošenje jezičkog sadržaja iz jednog
pisma u drugo uvijek je praćeno poteškoćama adekvatnog bilježenja jezičkog
sadržaja, jer pismo nije jezik sam, ono je samo trag jezika. Zato je možda i
nepotrebno mnogo raspravljati o pitanju transkripcije. Ukupno posmatrajući,
u ovome rječniku i transkripcija je provedena sasvim korektno, a mogao bi se
naći izuzetno mali broj primjera koje bi trebalo dopuniti.
Ono što bi se doista moglo navesti kao zamjerka jeste to što je uvodni
dio, u kojem je dat kratak uvid u historiju perzijskog jezika, kratka gramatika,
transkripcija, način korištenja rječnika i izvori za njegovo pisanje – stoji s
desne strane, tako da se taj uvodni dio ustvari nalazi na kraju rječnika i da se
čita zdesna nalijevo, iako je napisan na bosanskom jeziku. Ta zamjerka ide na
adresu izdavača i tehničkog urednika.
Na kraju, Perzijsko-bosanski rječnik predstavlja izuzetno vrijedan doprinos bosanskohercegovačkoj iranistici i nezaobilazno sredstvo istraživačima,
prevodiocima i studentima perzijskog jezika. On je važan doprinos i bosanskohercegovačkoj leksikografiji, kojoj tek predstoji izrada velikog broja
dvojezičnih rječnika. Čini se da je u tom segmentu Rječnik prošao manje
zapaženo nego što to zaslužuje. Konačno, izrada jednog ovakvog rječnika
predstavlja barem malo obogaćenje perzijske leksikografije, leksikografije
koja ima tradiciju dužu od hiljadu godina. Na to posebno trebaju biti ponosni
svi koji su učestvovali u izradi Perzijsko-bosanskog rječnika.
Munir Drkić
ANALI GHB 2011; 40 (32)
339
Ocjene i prikazi
Robert McNamara, The Hashemites: The Dream of Arabia (Hašemiti:
San o Arabiji), The American University in Cairo Press, 2009.
Hašemitski faktor u kreiranju Bliskog istoka
Knjiga Hašemiti: San o Arabiji opisuje historiju kreiranja savremenog
Bliskog istoka kroz prizmu historije porodice Hašemija, preciznije Šerifa
od Mekke Huseina ibn Alija i njegovih sinova Fejsala i Abdullaha u prvom
dijelu dvadesetog stoljeća. Fokus knjige je na odnos porodice Hašemija i
saveznika, pretežno Veliko Britanije, u toku i nakon Prvog svjetskog rata.
Autor McNamara, inače predavač na Univerzitetu Ulster, pokazuje kako je
britanska politika zloupotrebe političkih ambicija Šerifa Huseina i njegovih
sinova doprinijela ne samo urušavanju Osmanlijske države već i smanjenju
utjecaja Francuske na Bliskom istoku a pritom kreirajući nove političke mape
na Bliskom istoku. Pobuna Arapa predvođena Hašemitima 1916. godine
protiv Osmanlijske države, ohrabrena i potpomognuta od strane Velike
Britanije, imala je značajnu ulogu u ravnoteži snaga u drugoj polovini Prvog
svjetskog rata kao i porazu i kolapsu Osmanlijske države.
Iako postoji percepcija o britanskoj manipulaciji arapskom pobunom
kao i neispunjenjem obećanja datih Šerfiu Huseinu o nezavisnosti arapskih
teritorija, McNamara djelimično prihvata istinitost ove percepcije ali i
ukazuje na druge faktore. Autor posebno ukazuje na svjesnu nepreciznost
u komunikaciji britanskih zvaničnika s Huseinom u pogledu konkretnih
beneficija koje može očekivati u slučaju pobune. Štaviše, pobuna 1916.
godine se pokazala brojčano i geografski ograničenom, za razliku od obećanja
datih Britancima od strane Šerifa Huseina. Ambicije Šerifa Huseina su,
prema autoru, nadilazile njegove realne mogućnosti tako da je Husein imao
ambiciju da postane kralj svih Arapa, dok se 1924. godine proglasio halifom.
Ovi razlozi navode McNamaru da zaključi kako je ova porodica Hašemija
iskoristila Prvi svjetski rat za promicanje svojih političkih ciljeva, da se
rezultat njihovog savezništva s Britanijom odslikao u obliku dvije kraljevine
(u Iraku i Jordanu) te da je ovo značajan dobitak uzimajući u obzir relativno
ograničeni utjecaj ove porodice Hašemija na početku Prvog svjetskog rata.
Knjiga McNamare definitivno pripada kategoriji literature neophodne za
razumijevanje perioda raspada Osmanlijske države i kreiranja novih država
na Bliskom istoku. Bez obzira da li se čitalac slaže sa svim zaključcima
autora, McNamarin pokušaj objašnjenja motivacija individualnih aktera kao
i pristup da kroz prizmu historije jedne porodice prikaže neke od ključnih
340
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Ocjene i prikazi
odluka vezanih za Bliski istok na početku 20. stoljeća zaslužuje razmatranje.
Nedostatak u ovoj knjizi je dominantan oslonac na literaturu na engleskom
jeziku kao i činjenicu da autor ne koristi arapske izvore.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Hamza Karčić
341
IN MEMORIAM
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić
(1915–2011)
U subotu 8. januara 2011. godine preselio je na ahiret hadži hafiz Halid
ef. Hadžimulić, jedan od najistaknutijih i najpoznatijih alima Sarajeva i
Bosne i Hercegovine. Rođen je 16. oktobra 1915. godine u Sarajevu kao
sin Ali-ef. i Aiše-hanume Hadžimulić rođene Kulenović. Potiče iz ugledne
sarajevske porodice sa dugom tradicijom islamskog vjerskog obrazovanja
koje je i sam cijeli život slijedio, postigavši, u isto vrijeme, i zavidno opće
i stručno obrazovanje. Završio je Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu. Studirao
je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te orijentalne jezike
(arapski, turski i perzijski) na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta
u Sarajevu. Bio je uposlenik Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu gdje
je punih 25 godina radio na obradi rukopisa napisanih na arapskom, turskom i
perzijskom jeziku. Do svoje duboke starosti obavljao je dužnost imama i hatiba
Careve džamije u Sarajevu. Nakon penzionisanja bavio se prevođenjem i
tumačenjem Mesnevije Dželaluddina Rumija nastavljajući tako dugogodišnju
tradiciju karakterističnu za ovaj grad. Ukopan je pored novosagrađene Bakrbabine džamije, na At-Mejdanu u Sarajevu 10. januara 2011. Iza sebe je
ostavio vrijedne rezultate svog dugog života i rada: mnogobrojne obrađene
rukopise, prijevode s perzijskog jezika, napisane hutbe i druge vazove.
Svoje školovanje hafiz Hadžimulić je, nakon osnovne škole, otpočeo
u Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu koju je završio 1937. godine s odličnim
uspjehom. Jednu godinu je studirao na Višoj islamsko-teološkoj školi (VIŠT)
u Sarajevu nakon čega odlazi u Zagreb i od 1938–1942. studira jezike
(francuski, njemački i latinski) na Filozofskom fakultetu. Došao je i Drugi
svjetski rat pa je, što se tiče školovanja, napravio pauzu od osam godina.
U tom periodu je radio u Gradskoj štedionici u Sarajevu, bio muallim u
sarajevskim mektebima Cicin Han i Vratnik te otpočeo rad u Vakufskoj
direkciji u Sarajevu (1947-1960). Godine 1951. upisao se na Filozofski
fakultet u Sarajevu (Odsjek orijentalistike) i završio studij 1955. godine.
U Gazi Husrevbegovu biblioteku hafiz Hadžimulić se zaposlio 1961.
godine sa znanjem šest svjetskih jezika koje je tokom rada u Biblioteci
još više usavršavao. Radio je na obradi orijentalnih rukopisa sa Kasim ef.
Dobračom. Kasima efendiju je mnogo cijenio i trudio se da mu uvijek bude
342
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić (1915–2011)
na usluzi u pogledu izrade kataloga rukopisa bez imalo pretenzija da se i sam
istakne u tom radu.
Osim obrade rukopisa hafiz Hadžimulić je obavljao i druge poslove u
Biblioteci uključujući i katalogizaciju štampanih knjiga na orijentalnim i
evropskim jezicima. Inače, nije bilo posla koji hafiz Hadžimulić, sa svojim
širokim obrazovanjem, nije mogao raditi.
Imala sam čast da radim s Hafizom u Biblioteci od 1975. do 1986. godine,
kada je otišao u penziju. Pamtim ga kao čovjeka koji je mnogo pomagao
drugima u radu. Radeći na katalogizaciji štampanih knjiga i sama sam često
tražila pomoć od hafiza Hadžimulića. Pomagao mi je pri određivanju teme u
knjigama napisanim na jezicima koje nisam poznavala (francuski, njemački)
i prilikom transkripcije starog njemačkog pisma gotice. Svakome je bio na
usluzi ko god bi ga nešto upitao tako da se može reći da je često više radio
za druge nego za sebe. Najviše su od Hafizovog znanja imali koristi oni koji
su se bavili obradom rukopisa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku bilo
tada ili u kasnijem vremenu. Poznato je da nije lahko pronaći tačan naslov
ili pisca u nekom rukopisu jer takvi podaci nisu istaknuti na naslovnoj strani,
kao što je slučaj sa štampanim knjigama, nego ih treba tražiti u samom tekstu
rukopisnog djela. Osim toga jedan kodeks rukopisa može sadržavati više djela
što dodatno otežava rad. Međutim, hafiz Hadžimulić je, sa sa svojim dobrim
poznavanjem orijentalnih jezika i radom s Kasimom efendijom Dobračom,
bio dobro upućen u taj posao.
Svoje znanje je rado prenosio drugima pa su se zahvaljujući Hafizu mlađe
kolege obučili u obradi rukopisa. Pored svoga posla na registriranju rukopisa
u inventarske knjige i izradi kataloških kartica, hafiz Hadžimulić se trudio
da u mnoge neobrađene rukopise ubaci papir na kojem bi lijepim rukopisom
ispisivao osnovne podatke o rukopisnom djelu. Takve papire je nenametljivo
stavljao među korice rukopisa i na taj način olakšavao rad onima koji su se,
kasnije, bavili tim poslom.
Na papiriće sa prepoznatljivim Hafiozovim lijepim rukopisom nailazimo
i danas među koricama ne samo orijentalnih rukopisa nego i u mnogim
štampanim djelima na evropskim jezicima. Hafiz se nije volio isticati ni
u pogledu svoga znanja niti rada. Ovom prilikom bih rado predstavila i
bibliografiju njegovih objavljenih radova s obzirom na Hafizovo veliko
znanje, obrazovanje i rad, ali zbog njegovih poznatih osobina kao što su
nenametljivost i skromnost, takva bibliografija i ne bi bila nešto bogata kako
bi se moglo očekivati, jer sve što je radio, radio je da bi drugi imali koristi a
ne da bi se on istakao na tom polju.
Važno je naglasiti da su u Glasniku Islamske vjerske zajednice od 19761982. objavljene 24 hutbe hafiza Hadžimulića. Prijevodi s perzijskog jezika
Mesnevije Dželaluddina Rumija i Divan Hafiza Širazija ostali su u rukopisu.
ANALI GHB 2011; 40 (32)
343
IN MEMORIAM
Isti je slučaj sa njegovim pisanim hutbama kojih je preko 1000 ostalo u
rukopisu. Ako tome dodamo i hiljade obrađenih rukopisa i drugih štampanih
knjiga u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, vidimo da je hafiz Hadžimulić
mnogo radio iako nije pridavao značaj tome da njegov rad bude objavljen i
publiciran.
Kao kolega hafiz Hadžimulić je uvijek bio susretljiv i svakoga je cijenio
i uvažavao.
Bio je blage naravi i nikada nisam čula da je povisio ton u razgovoru. U
kontaktu s kolegama bio je toliko obazriv i uviđavan da se sticao utisak kao da
se boji da kojim slučajem nekoga ne uvrijedi. Ponekad je djelovao kao veoma
tolerantan čovjek koji se zna i našaliti ali svakako s mjerom i dobronamjerno.
Svojim angažovanjem u Biblioteci hafiz Hadžimulić je dao veliki
doprinos u radu ove naučne ustanove i obradi njenog rukopisnog i knjižnog
fonda.
Pored stručnog i naučnog rada hafiz Hadžimulić je cijeli život bio vezan
za islamske aktivnosti i rad na vjerskom polju. Bio je učač mukabela, imam,
hatib, muallim, predavač Mesnevije itd.
Osnovno islamsko obrazovanje hafiz Hadžimulić je stekao u svojoj
porodici kod svoga oca, imama i muallima Ali-efendije, pred kojim je
završio mekteb i otpočeo učenje hifza. Za dvije godine je naučio skoro cijeli
Kur’an napamet pa je još kao dječak učio ramazanske mukabele u mahalskim
džamijama za žene zajedno sa svojim drugovima, vršnjacima. Zvanično je
postao hafiz tek 1963. godine kada mu je u Carevoj džamiji proučena hafiska
dova. Inače je hifz smatrao svojim najvećim uspjehom u životu i pred njim
je učilo i položilo hifz 16 novih hafiza. Iako je vršio imamsku dužnost u
nekoliko sarajevskih džamija, ostao poznat, prije svega, kao imam i hatib
Careve džamije. Na toj dužnosti je, nakon imenovanja 1967. godine, ostao
pune četiri decenije. Svoju prvu hutbu u Carevoj džamiji Hafiz je održao
1968. godine. Sve svoje hutbe prethodno je unaprijed pažljivo pripremao i
uredno pisao pa bi ih petkom čitao džematlijama. Jubilarnu hiljaditu hutbu
hafiz Hadžimulić je održao u petak 7. oktobra 1994. godine. Tim povodom
je u Preporodu br. 10/569, oktobra 1994. pod naslovom „Hiljadu hutbi hafiza
Halida ef. Hadžimulića“ objavljen intervju s Hafizom u kojem je dao dosta
podataka o svome životu i radu.
Kao veliki i iskreni vjernik hafiz Hadžimulić nije odobravao učenje
Kur’ana za novac i od svoga rada kao imama, hatiba i muallima ništa nije
naplaćivao. Besplatno je učio i ramazanske mukabele, ikrar-dove, klanjao
dženaze i dr. Za njegov skroman život bila mu je dovoljna plata iz Gazi
Husrev-begove biblioteke ili kasnije penzija.
Nakon penzionisanja držao je predavanja o Mesneviji Dželaluddina
Rumija. Prevodeći i tumačeći Mesneviju Hafiz se uvijek trudio da prezentirane
344
ANALI GHB 2011; 40 (32)
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić (1915–2011)
bejtove dovede u vezu s ajetima iz Kur’ana i hadisom. U njegovoj starinskoj
porodičnoj kući u ulici Curak na Mejtašu, gdje je od davnina živjela porodica
Hadžimulić iz koje su proizašli učeni ljudi, hafizi, imami i muallimi,
sakupljali su se mahom mlađi ljudi slušajući poučne stihove iz ovog poznatog
sufijskog djela. Jedan od slušalaca, Nedžad Latić, inspiriran stihovima
Mesnevije i načinom Hafizovog kazivanja, prevođenja i tumačenja, napisao
je, pod pseudonimom Nedžmudin Nesuh, knjigu Zlatni bejt u kojoj je iznio
detalje sa spomenutih sijela kao i neke bilješke iz Hafizovog života.
Danas kada više nema fafiza Hadžimulića u njegovoj kući se i dalje
održavaju sijela uz čitanje i tumačenje Mesnevije jer je Hafiz ostavio takvu
oporuku i amanet.
Hafiz Hadžimulić je ostao u narodu poznat po svojoj dobroti, skromnosti
i poštenju. Ljudi su ga voljeli i o njemu nisu nikada rekli neku ružnu riječ
tako da se može reći da i nije imao neprijatelja. Bio je oličenje čestitosti,
plemenitosti, dobrote i iskrenog vjernika. 2004. godine je, među nekoliko
predloženih kandidata, izabran za ličnost godine u Centralnom dnevniku na
TV Hayat. Tim povodom je imao i intervju na televiziji. Dobro se sjećam toga
intervjua i Hafizovih riječi. Sa svojih 90 godina izjavio je da malo spava jer
mu je žao vremena koje prolazi i da nema televiziju. „Šteta je vrijeme trošiti
i nešto vrijedno ne pročitati“ – izjavio je tom prilikom. Također je ispričao
kako je sa još jednim hafizom pješke obišao cijelo Sarajevo učeći Kur’an
pred rat 1992. godine. Izjavio je kako je ovaj grad spašen samo „hurmetom
Kur’ana Časnog.“
Za hafiza Hadžimulića su pričali da nisu vidjeli većeg čovjeka sa više
skromnosti. Poznavala sam ljude koji su govorili kako im je neugodno uopće
i sresti hafiza Hadžimulića jer im ukazuje toliku čast koju bi ustvari oni
trebali njemu ukazivati. Ulicom je išao oborena pogleda s licem na kojem se
odražavala smirenost i pobožnost.
Dženazu kakva je bila hafizu Hadžimuliću Sarajevo odavno ne pamti.
Hiljade ljudi je prisustvovalo njegovoj dženazi uključujući i najviše vjerske
dostojanstvenike Islamske zajednice na čelu sa reisu-l-ulemom Mustafom ef.
Cerićem. Tabut s njegovim posmrtnim ostacima pronijet je na uzdignutim
rukama iz harema Begove džamije preko Sarača, Carevog mosta, pored
„njegove“ Careve džamije do At-Mejdana i harema Bakr-babine džamije gdje
je i ukopan u starome groblju koje je zahvaljujući Hafizu otkopano i započeta
gradnja džamije. Narod zato ovu džamiju zove i Hadžimulićeva džamija.
Praznina koja je nastala njegovim odlaskom sa ovoga svijeta predstavlja
nenadoknadiv gubitak. Bio je posljednji u nizu poznatih alima starije
generacije čija su imena ostala krasiti kulturnu povijest muslimana Bosne i
Hercegovine. Hafiz Hadžimulić je ostavio dubok trag u narodu ove zemlje. O
njemu će se još dugo govoriti i pisati, proučavat će se njegov život i rad kao
ANALI GHB 2011; 40 (32)
345
IN MEMORIAM
što je slučaj i s ostalim velikanima koji su prije njega preselili na ahiret jer
sjećanja na velike ljude u narodu nikad ne umiru.
346
Azra Kantardžić
ANALI GHB 2011; 40 (32)
SADRŽAJ
Haso Popara:
NEKOLIKO NOVIH PODATAKA O VISOČANINU
OSMAN-EF. ŠUGLIJI, SINU AHMEDOVU
- Prilog izučavanju književnosti Bošnjaka
na orijentalnim jezicima -�������������������������������������������������������������������������� 5
SOME NEW DATA ABOUT OSMAN-EF. ŠUGLI,
SON OF AHMED, FROM VISOKO
- A Contribution to the Study of Literature
Written by Bosniaks in Oriental Languages -������������������������������������������ 27
Aladin Husić:
NOVČANI VAKUFI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI
16. STOLJEĆA���������������������������������������������������������������������������������������� 35
Money Waqfs in Bosnia in the Second Half of the 16th Century�������������� 59
Nusret Kujraković:
VAKUF BEGOVSKE PORODICE GRADAŠČEVIĆ��������������������������� 61
Waqfs of the Gradaščević Family of Begs��������������������������������������������� 121
Elma Korić:
PRILOG PITANJU OSNIVANJA SAMOSTALNOG
BANJALUČKOG KADILUKA U 16. STOLJEĆU������������������������������ 125
Contribution to the Question of the Foundation of an
Independent Banja Luka Kadilik in the 16th Century����������������������������� 132
Fikret Karčić:
ULOGA KODIFIKACIJE U TRANSFORMACIJI
PRAVNIH SISTEMA JUGOISTOČNE EVROPE
U POSTOSMANSKOM PERIODU����������������������������������������������������� 135
The Role of Codification in Transforming Legal Systems
of South East Europe in the Post-Ottoman Period�������������������������������� 141
Ayşe Zişan Furat:
SOME CHARACTERISTICS OF ULEMA MEDŽLIS FATWAS
and Their Role in Determining General Policy
of the Highest Islamic Authority in
Bosnia and Herzegovina (1883-1909)������������������������������������� 143
Neka obilježja fetvi Ulema Medžlisa i njihova uloga u
određivanju opće politike tog najvišeg vjerskog autoriteta u
Bosni i Hercegovini (1883. -1909.)�������������������������������������������������������� 161
Mirza Hasan Ćeman:
URBANE INTERVENCIJE OSMANSKE VLASTI NA
PODRUČJU ZAPADNE BOSNE I PITANJE OSNIVANJA
NASELJA BOSANSKI PETROVAC���������������������������������������������������� 163
Urgent Urban Interventions by Ottoman Authorities in Western
Bosnia and the Question of the Foundation of the Settlement
of Bosanski Petrovac������������������������������������������������������������������������������ 207
Fikret Pašanović:
PISMO MUHAMMEDA PROZORCA
IBRAHIMU OBORČANINU��������������������������������������������������������������� 217
A Letter of Muhammad Prozorac to Ibrahim Oborčak������������������������� 223
Ahmed Mehmedović:
GORNJOVAKUFSKI PREPISIVAČI
ORIJENTALNIH RUKOPISA�������������������������������������������������������������� 225
Transcribers of Oriental Manuscripts from Gornji Vakuf��������������������� 245
Berin Bajrić:
TEME I MOTIVI TAHMISA ABDULLAHA SALAHUDDINA
UŠŠAKIJA BOŠNJAKA NA AL-BUSIRIJEVU POEMU
QAṢĪDA AL-BURDA��������������������������������������������������������������������������� 249
Themes and Motifs in Abdullah Salahudin Uššaki’s Talkhis
on al-Busiri’s Qaṣīda al-Burda�������������������������������������������������������������� 270
Alen Kalajdžija:
OSOBENOSTI BOSANSKOGA JEZIČKOG IZRAZA
MAKBULI-ARIFA���������������������������������������������������������������������������������� 273
Specific Aspects of Bosnian Linguistic Expression
of Makbuli-arif (1631)��������������������������������������������������������������������������� 288
Mirsad Turanović:
METONIMIJSKI POTENCIJAL PRIDJEVA KOJI OZNAČAVAJU
EMOCIJE I PSIHOFIZIČKA STANJA U TURSKOM JEZIKU���������� 291
The Metonymic Potential of Adjectives that Signify Emotions
and Psycho-Physical States in the Turkish Language��������������������������� 299
Ocjene i prikazi
HIVZIJA HASANDEDIĆ - ŽIVOT I DJELO, Zbornik radova sa naučnog skupa ,,Život i djelo Hivzije Hasandedića“, Islamski kulturni centar
Mostar, 2011, str. 189. (Aladin Husić)������������������������������������������������������� 302
PRILOZI ZA ORIJENTALNU FILOLOGIJU 60/2010, ORIJENTALNI
INSTITUT U SARAJEVU, Sarajevo 2011, str. 536. (Aladin Husić)�������� 305
JAJCE KAKVO JE BILO - Kraljevski grad pod sultanima : Jajce 1528.1878. / Ismet Bušatlić. - Jajce : Medžlis Islamske zajednice, 2011 (Jajce :
Nizam). - 356 str. : faks.; 25 cm (Enes Durmišević)���������������������������������� 309
SVE NA ZEMLJI SJENA JE LJEPOTE – Ontološka poetika jednog
sufijskog divana: Šejh Hatemov Divan/ Sabaheta Gačanin. Sarajevo:
Orijentalni institut u Sarajevu, 2011, 256 str., Posebna izdanja XXXIV.
(Berin Bajrić)���������������������������������������������������������������������������������������������� 312
KATALOG ARAPSKIH, TURSKIH, PERZIJSKIH I BOSANSKIH
RUKOPISA, Obradio: Osman Lavić, Al-Furqan, Fondacija za islamsko
naslijeđe – Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine,
London : Sarajevo, 1432/2011., XLI+1086+25. (Aladin Husić)��������������� 317
Božidar Jezernik (ur.), Imaginarni Turčin (prev. s engleskog Alen Bešić
i Igor Cvijanović), Biblioteka XX vek, Beograd, 2010, 315 str. (Kerima
Filan)����������������������������������������������������������������������������������������������������������� 320
Ismail Parlatır. Osmanlı Türkçesi Sözlüğü. Yargı Yayınevi. Ankara 2006.
pp. 2164. (Kerima Filan)���������������������������������������������������������������������������� 323
Seyfi Kenan (ed.). Erken Klasik Dönemden XVIII. Yüzyıl Sonuna Kadar
Osmanlılar ve Avrupa: Seyahat, Karşılaşma ve Etkileşim/The Ottomans
and Europe: Travel, Encounter and Interaction. Istanbul: Türkiye Diyanet
Vakfı Islam Araştırmaları Merkezi (ÌSAM) 2010. str. 672. (Kerima Filan)328
PRVI ZNAČAJAN RJEČNIK U JEDNOJ DUGOJ I BOGATOJ
TRADICIJI (Mubina Moker, Dženita Haverić, PERZIJSKO-BOSANSKI
RJEČNIK, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2010)
(Munir Drkić)���������������������������������������������������������������������������������������������� 335
Robert McNamara, The Hashemites: The Dream of Arabia (Hašemiti:
San o Arabiji), The American University in Cairo Press, 2009. (Hamza
Karčić)��������������������������������������������������������������������������������������������������������� 339
IN MEMORIAM
Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić (1915–2011) (Azra Kantardžić)����������� 341