Monika Hauser Ne prestajati počinjati Liječnica u

1
Monika Hauser
Ne prestajati počinjati
Liječnica u angažmanu za žene traumatizirane u ratu
Chantal Louis
Prevod na bosanski/hrvatski/srpski: mr Rada Stakić
Sva prava upotrebe prevoda knjige u bilo kojem obliku i na bilo koje načine pridržava U.G. „Medica“
Zenica, te prevod knjige nije dozvoljeno umnožavati.
2
Sadržaj
1. „Esmina tajna“ je otkrivena –
Zlatni medvjed protiv ćutanja [6]
2. Na početku bijaše bijes –
mlada doktorica kreće za Bosnu [9]
3. Planine i knjige –
mirno djetinjstvo u St. Gallenu [18]
4. „Crvena vještica“ –
buntovna ginekologinja u Južnom Tirolu [24]
5. „Tog dana je nestalo struje“ –
otvara se Centar za terapiju žena Medica Zenica [31]
6. „Žena godine 1993.“ –
Monika Hauser dobija priznanje za svoj angažman [40]
7. „Kosovarke su već znale šta ih čeka“ –
novi rat, novi terapijski centar [47]
8. „Moram zakrpati duše žena“ –
terapija traume u ratnim područjima [52 ]
9. „Svijet treba saznati o ovome“ –
medica mondiale i Tribunali za ratne zločine [63]
3
10. Rusi, mudžahedini, talibani –
vječiti rat protiv afganistanskih žena [71]
11. Put u slobodu –
vozačkom obukom za žene protiv fundamentalizma [77]
12. Od Aceha do Fishtowna –
U kakvoj su vezi cunami i seksualno nasilje [82]
13. „Vrijeme je da se progovori“ –
60 godina od završetka rata u Njemačkoj [87]
14. „Noću dolaze divlje zvijeri u moj krevet“ –
rat u njemačkim staračkim domovima [97]
15. Rat se nastavlja –
Iza četiri vlastita zida [101]
16. Mirovnjaci –
UN-ovi plavi šljemovi u bordelima [104]
17. Med made in Kosova –
Po prvi puta vlastiti prihod [111]
18. „Ne prestati počinjati“ –
4
15 godina medice mondiale [117]
Prilog
Charta medice mondiale [163]
Koncept traume i rada na ljudskim pravima medice mondiale [164]
Spisak literature [ ]
Napomene o slikama [ ]
5
Ja sam osoba sa privilegijom posjedovanja evropskog pasoša, imala sam mogućnost dobrog
obrazovanja, jaka sam. Moram koristiti te privilegije da bih pomogla drugim ženama, onima
koje žive u nepovoljnijim uslovima. A sa medicom mondiale možemo pomoći mnogim
ženama. Nama je stalo do toga da ženama ne pružamo samo medicinsku i psihološku
potporu, već da one budu u stanju da svoju sudbinu, svoj život uzmu u vlastite ruke. /
MONIKA HAUSER
6
1.
Otkrivena je „Esmina tajna“ 1 –
„Zlatni medvjed“ protiv ćutanja
Dvadesti je februar 2006. Kamere iz čitavog svijeta su svoje objektive usmjerile na mladu
ženu sa naočarima rožnatog okvira i crvenkastosmeđom nemirnom kosom. Njena frizura je
pomalo otkačena, neuobičajena za ovakav svečani povod. I ona sama je poput te svoje
nekonvencionalne frizure, stupivši upravo na pozornicu Berlinale i nemalo iznenadivši sve
one koji su za ovakvu prigodu očekivali uobičajene, patetične fraze zahvale á la „Moj
producent je uvijek vjerovao u mene“. Naravno da se Jasmila Žbanić zahvaljuje na tome da
je „mali film iz jedne male zemlje sa malim budžetom“ upravo dobio jednu od najznačajnijih
nagrada iz svijeta filma. Ali dok u ruci drži svog „Zlatnog medvjeda“, mlada režiserka koja ne
dolazi iz zemlje glamura, već iz Bosne, govori o temi koja još nikada nije bila predmet
slavljeničkog obraćanja: silovanju. Silovanju kao ratnoj strategiji.
„Silovanjem se žena potpuno uništava. Problem je u tome što naše društvo ne
pomaže ovim ženama. One su potpuno prepuštene same sebi“, govori u mikrofon zvijezda
večeri pred mnoštvom fotografa i televizijskih kuća. „Želim iskoristiti ovu priliku da bi nas sve
podsjetila na to da je rat okončan prije jedanaest godina, a da su ratni zločinci Radovan
Karadžić i Ratko Mladić, odgovorni za silovanja 20.000 žena u Bosni, još uvijek na slobodi, u
Evropi.“ O svemu ovome Monika Hauser saznaje tek dan kasnije. Zapanjena je.
U petak popodne, dan prije, zvoni telefon u njenom uredu u kelnskoj Agnesviertel2.
Sa spremljenom putnom torbom ona je, ustvari, već spremna za vikend, ali to sada može i da
sačeka. Na drugom kraju linije je Dr. Ute Watermann iz organizacje „Ljekari svijeta u borbi
za sprečavanje atomskog rata“.3 Obje liječnice se i lično poznaju, više puta je Monika Hauser
držala predavanja na stručnim skupovima ove organizacije. Kao i svake godine, i ljekari,
protivnici atomskog rata su preuzeli pokroviteljstvo nad dodjelom filmske nagrade za mir
koja se dodjeljuje u okviru Berlinale – Filmskog festivala u Berlinu. „Zamisli samo“, izvještava
oduševljeno IPPNW-predstavnica za štampu, „nagrada za mir dodijeljena je filmu koji za
temu ima situaciju silovanih žena u današnjoj Bosni!“ Ute Watermann sljedećeg dana treba
da moderira prilikom dodjele nagrade. Od osnivačice medice mondiale traži neke dodatne
informacije o ovoj temi. Monika Hauser joj govori: o nijemoj izolaciji u kojoj još uvijek žive
ove žene; o sveprisutnosti traume koja u svako doba može izbiti na površinu, podstaknuta
nekim slučajnim povodom; o fizičkim bolestima koje nastaju iz teško povrijeđene duše. Nije
mali broj silovanih žena koje su nesposobne za rad i koje životare na egzistencijalnom
minimumu. Ali za razliku od vojnika kod kojih su ratne povrede većinom spolja vidljive za
1
Film „Grbavica“ režiserke Jasmile Žbanić je u zemljama njemačkog govornog područja prikazivan je pod
nazivom „Esmas Geheimnis“ (Esmina tajna) (nap. prev.)
2
Agnesviertel – gradska četvsrt u Kölnu (nap. prev.)
3
„Internationale Ärzte zur Verhütung des Atomkrieges“ (IPPNW)
7
svakoga, žene, stradalnice rata, ne dobivaju penziju. Njihove povrede ostaju u vlastitoj intimi,
prekrivene stidom.
Sljedećeg dana će Ute Waterman iznijeti ove činjenice u svojoj moderaciji prilikom
svečanosti na Berlinskoj akademiji umjetnosti. A glumac Ulrich Matthes će u svom Laudatio4
hvaliti „ono čudesno u ovom filmu“ – naime to da mu je uspjelo da „bez napora postigne da
o jednoj velikoj političkoj temi, o ranama i ožiljcima koje je ovaj rat u bivšoj Jugoslaviji
ostavio u tijelima i dušama mnogih ljudi svih generacija, progovori kroz jednu malu ljudsku
priču. Želim se od srca zahvaliti svim učesnicima, režiserki, predivnim glumicama, čitavoj
ekipi. Evropski film je bogatiji za jedno malo, nepretenciozno remek-djelo“.
U međuvremenu je na elektrinsku poštu Monike Hauser došao E-mail iz Bosne,
tačnije rečeno – iz Zenice, onog grada u kom je ona 1993. godine osnovala prvi Centar za
terapiju silovanih žena i gdje je položen kamen temeljac za medicu mondiale. Piše joj
psihologinja i terapeutkinja Marijana Senjak i iskazuje svoju neizmjernu radost zbog filmske
nagrade za mir. Ne samo zbog toga što osnivačica Medice zna da jedna takva nagrada ljude
ponovo podsjeti na temu koja se lako zaboravlja, već i zbog toga što su Marijana Senjak i
njene kolegice itekako doprinijele tome da se realizuje snimanje filma „Grbavica“ i da je
„ispao“ upravo onakav kakav jeste.
Riječ „Grbavica“ znači „žena sa grbom“ i ujedno jeto i naziv za jedan dio grada
Sarajeva. Za vrijeme rata se srpski vojnici tamo držali logor u kome su se dešavala mučenja i
silovanja. Jasmila Žbanić, 17-godišnjakinja u vrijeme izbijanja rata, mogla je sa prozora svoje
škole posmatrati autobuse iz kojih su izlazile shrvane žene i djevojke, pri povratku iz nekih od
tih logora. „Kao tinejdžerka bila sam zainteresovana za seks ili bolje rečeno za priče o seksu
kao o najvećem ispunjenju ljubavi. Ali 1992. godine se iznenada sve promijenilo i ja sam
najedanput shvatila da se nalazim usred rata u kom se seks koristi kao ratna strategija.
Stanovala sam tada na 100 metara od linije fronta i strašno sam se bojala te vrste rata. Od
tada mi je tema silovanja i posljedica koje iz toga nastaju postala nekom vrstom opsesije.“
U maju 2003. je Medica Zenica povodom 10. godišnjice svog postojanja inicirala
održavanje Okruglog stola na kome se govorilo o psihološkim i ginekološkim posljedicama
ratnih silovanja, o socijalnom položaju žena i o potrebi da im se prizna status civilne žrtve
rata. Jasmila Žbanić je od Centra za terapiju žena zatražila dozvolu da učestvuje, da bi za svoj
film imala što iscrpnije informacije. Bio je to početak jedne izrazito plodne saradnje. Medica
Zenica je preuzela zadatak stručnog savjetovanja za film.
Marijana Senjak i njene kolegice su mladoj režiserki i scenaristici pričale o svojim
klijenticama u terapijskom centru, o tome kako je njihov život nakon toliko godina od rata još
uvijek obilježen strašnim ratnim događajima. Objašnjavaju joj teoriju traume i triggermehanizme5: podražaji koji u djeliću sekunde ponovo u svijesti i osjećajima ožive sav
proživljeni užas. One joj omogućavaju kontakt sa ženama koje su „to“ doživjele. Životna priča
jedne od njih je poslužila kao pedložak za lik filmske junakinje, a glavnoj protagonistici
Mirjani Karanović za kreiranje njenog lika.
Ubrzo je postalo jasno: Jasmila Žbanić ne želi prikazati nikakve scene silovanja, jer
neće da se izloži opasnosti pornografskih elemenata u svom filmu. Umjesto ponavljanja
nekadašnjeg užasa, režiserka je željela prikazati današnje strahote. Žbanić, i sama majka
jedne djevojčice, čini to na primjeru Esme. Njena 12-godišnja kći Sara ne zna da nije dijete
ljubavi, već da je začeta u činu mržnje: silovanjem njene majke. Već u jednoj od prvih scena
prikazano je da traumatski doživljaj može uvijek iznova da se pojavi, u svako vrijeme i
4
5
Laudatio – lat. pohvala (nap.prev.)
Trigger mehanizam – traumatski podsjetnik ili traumatski okidač (nap. prev.I
8
neočekivano: kada se Esma i Sara opušteno igraju, kćerka u igri dohvati majčine ruke, na šta
se majčino raspoloženje naglo promijeni i ona, užasnuta, prekida igru. Drugi put, dok se
Esma vozi tramvajem, blizina i zadah tijela nepoznatog saputnika, njegove maljave grudi,
izazivaju kod nje flashback: Esma jedva da može sačekati sljedeću stanicu da bi napustila
tramvaj. „Esmina tajna“, kako je film naslovljen za njemačku publiku, dolazi u opasnost da
bude otkrivena kada Sara najavi odlazak na ekskurziju. Škola će snositi za nju troškove –
djevojčica vjeruje u ono što joj je majka ispričala: ona je šehidsko dijete. Naime, učenici koji
donesu potvrdu da su im očevi šehidi oslobođeni su plaćanja. Nikakav problem, misli Esmina
kćerka, dok to majci pored finansijskog problema stvara i dodatno opterećenje - kako da
objasni djetetu. Ona posuđuje novac, pronalazi dodatni posao u jednom kafiću. Pa ipak se na
kraju razotkriva tako brižljivo skrivana tajna. Jasmila Žbanić ostavlja otvorenim odgovor na
pitanje kako će kćerka i majka izaći na kraj sa ovim razotkrivanjem.
U nedjelju, nakon dodjele filmske Nagrade za mir, opet se oglašava telefon Monike
Hauser, ovaj puta u njenom stanu, u jednoj od kuća u predgrađu Kelna. Ponovo je naziva Ute
Watermann, koju je Monika Hauser u petak telefonski zamolila da joj se još jedanput javi i
izvijesti je o manifestaciji. Umjesto da svoj izvještaj počne umjerenim tonom, IPPNWpredstavnica, na drugom kraju linije, egzaltirano uzvikuje: „Pa ovo nije moguće! Ovo je
nevjerovatno!“ Monika Hauser prethodnog dana nije slušala ni radio ni televiziju i nema
pojma ni o čemu. Trebalo joj je nekoliko minuta da shvati: Jasmila Žbanić nije za film „Esmina
tajna“ dobila samo filmsku Nagradu za mir, već i Zlatnog medvjeda. Ma je li moguće?!
Tema za čiju se detabuizaciju Monika Hauser bori već 15 godina, iznenada i
neočekivano postala je medijska tema dana.
Dugo je trebalo da se to postigne. Tim putem je Monika Hauser kročila u zimu 1992.
godine. Krenula je tada ova ginekologinja da bi u bosanskom ratnom području osnovala
terapijski centar za silovane žene. Više od 40.000 žena je ovdje, od osnivanja do danas,
dobilo ginekološku i psihološku pomoć, stanovalo u jednoj od Medicinih kuća ili pak imalo
opštemedicinski tretman. Žena koja je Jasmili Žbanić bila inspiracija za lik Esme bila je jedna
od prvih klijentica Monike Hauser. Krug se zatvorio.
9
2.
Na početku bijaše bijes – mlada doktorica kreće za Bosnu
Godina je 1992., mjesec novembar. Već godinu dana bjesni rat na Balkanu. U srcu Evrope.
Njemački mediji neprestano pišu o tome, izvještavaju o stanju na ratištima i o talasima
izbjeglica. Mjesecima su, međutim, prećutkivalo jedno – nejasno je da li zato što se to ratnim
reporterima činilo nečim nevažnim ili zato što su i same žrtve bježale od kamera i mikrofona
svjetske javnosti: u ovom ratu se siluju žene i djevojke. Dešava se to sistematično i masovno;
prilikom osvajanja sela, u logorima, u posebnim bordelima sa ženama - „ratnim plijenom“.
Tek u jesen 1992. godine počinje se pažnja medija polako usmjeravati i na ono što je
ranije stalno tretirano kao neka vrsta kolateralne štete, svakog, pa i ovog rata. Prva je u tome
bila „EMMA"6 u svom septembarskom izdanju: „Jednog proljetnog jutra upućen je poziv
preko srpskog radija: ›Svim radnicama Tvornice tekstila Prijedor: odmah se vratite u
tvornicu! Proizvodnja se ponovo pokreće.‹ Radnice iz sve tri smjene kreću u svoju firmu u
bosanskom gradu Prijedoru koji se nalazi na sredini puta između Zagreba i Splita. Iza njih se
zatvaraju kapije. Od tog vremena, ove žene nisu više izašle iz tvornice. Zadržane su tamo
protiv svoje volje. Srpski vojnici prave od tvornice tekstila ogroman bordel, ponižavaju,
iskorištavaju i siluju žene. Danonoćno.“7
Režiserka Helke Sander potvrđuje na osnovu svojih istraživanja iz izbjegličkih
kampova u Austriji postojanje ovih logora u kojima se vrše silovanja. Bosanske žene koje su
tamo našle sklonište od rata u svojoj zemlji pričaju Sanderovoj o onome što su doživjele. Nije
joj prvi puta da sluša takve priče. Njen epohalni dokumentarni film „Oslobodioci i
oslobođene“8 u kom je po prvi puta prikazana razmjera masovnih silovanja njemačkih žena,
krajem rata, od strane pripadnika Crvene Armije, premijerno je prikazan u februaru 1992. na
Berlinskom festivalu, a počeo je da se prikazuje u kino-dvoranama oktobra iste godine.
Sanderova počinje svoju filmsko-historijsku obradu jednog ratnog zločina koji to u očima
svijeta u tom trenutku još uvijek nije, sa aktualnošću koja tišti: sa činjenicom da je osvajanje
ženskog tijela i u ovom ratu za „bivšu Jugoslaviju“ ponovo neupitno pravo oslobodilaca.
Posjećuje izbjegličke kampove da bi i filmski dokumentovala priče ovih žena.
„Dobro veče – ali ovo neće biti nikakvo dobro veče.“ Tako 15. novembra Maria von
Welser pozdravlja slušaoce nedjeljnog izdanja svog ZDF-ženskog magazina „Mona Lisa“. Sa
6
„EMMA“, njemački feministički časopis koji uređuje Alice Schwarzer. (nap.prev.)
Ursula Ott: „Rat protiv žena“, objavljeno u časopisu EMMA 9/1992
8
Na njemačkom jeziku „BeFreier und Befreite“ (nap. prev.)
7
10
pomiješanim osjećajima šoka i nevjerice o izvještajima iz Bosne, urednica redakcije je u
Zagreb poslala jednu saradnicu sa TV-ekipom. Ona joj se javlja iz nekog kampa u blizini grada:
među izbjeglicama su stotine žena koje su silovali srpski vojnici. Maria von Welser odmah
prekida prethodno planiranu temu i umjesto toga po prvi puta na njemačkim TV-ekranima
bosanske žene pričaju o doživljenim strahotama. Tri miliona gledalaca i gledateljki slušaju i
gledaju sa zaprepaštenjem.
Monika Hauser nije jedna od njih. Već mjesecima prati izvještaje o ratnim
dešavanjima, ali propušta da vidi upravo ovu emisiju koja je izazvala lavinu reakcija i
masovnu spremnost za donatorskom podrškom. Ali dvije sedmice kasnije, kada je jednog
neprijatnog zimskog dana potražila oduška u sauni, čita članak u časopisu „Stern“: „Silovanje
kao oružje“. Ovaj izvještaj za koji je autorica Alexandra Stiglmayer intervjuisala žene u Bosni i
Hrvatskoj, dvostruko je užasnuo 33-godišnju specijalizanticu ginekologije: imala je osjećaj
gađenja zbog senzacionalizma u članku koji u krupnom planu prikazuje uplakane žene i
opisuje silovanja tako detaljno, da nije daleko pomisao na voajerizam. Doktorica Hauser,
obavljajući svoju praksu i radeći na jednoj klinici u Rurskoj oblasti, je imala priliku da, više
nego što je to i željela, sazna o tjelesnim i duševnim posljedicama seksualnog nasilja. Ona
zna da sa samim činom nasilja nije kraj patnjama žene: posljedice traume, tjelesne i duševne
povrede često ženu prate dugi niz godina – ponekad i čitav život. „Trunem iznutra“, povjeriće
joj se kasnije bosanske i mnoge druge žene.
Da li će neka žena ponovo pronaći put do svoga tijela, svoje duše – zavisi od pomoći
koju dobije. Ona mora biti u stanju da govori o proživljenom užasu i da nađe nekoga ko ima
razumijevanja i terapijsku edukaciju. Ne smije dospjeti do ljekara koji će nesenzibilnim
postupkom prilikom ginekoloških pregleda kod žene ponovo stvoriti osjećaj žrtve. Ne smije
biti prisiljena da do kraja iznese trudnoću sa djetetom koje je produkt silovanja. Monika
Hauser je sigurna da žene u izbjegličkim kampovima nemaju ovu pomoć. „Nešto se u meni
pokrenulo – i ja sam se pokrenula. U roku od jedne sedmice sve sam mobilizirala.“
Trenutak za mobilizaciju nije mogao biti pogodniji. Tri mjeseca prije toga je ova
liječnica dala otkaz na mjesto specijalizantice ginekologije, nakon četiri godine iscrpljujućeg
rada na klinici u Rurskoj oblasti i upravo je namjeravala da traži posao u inostranstvu. U tom
trenutku joj je postalo jasno gdje će je put odvesti: u ono područje o kome Monika Hauser u
to vrijeme ne zna ništa više osim „gdje se otprilike nalazi i da je tamo već neko vrijeme rat“
Komplikovane odnose u tom ratu, jedva sagledive za nekoga ko nije ekspert, ulogu različitih
ratnih strana, tragove koje je u prošlosti ostavila Njemačka na području Balkana, iz vremena
nacionalsocijalizma – sve to nju ne interesuje u tom trenutku.9 Moniku Hauser interesuju u
ovom momentu žene. Želi doći do njih i nekoj od međunarodnih humanitarnih organizacija,
prisutnih na Balkanu od početka ratnih dejstava, staviti na raspolaganje svoje medicinsko
9
Hitlerova Njemačka je svojevremeno bila u savezništvu sa hrvatskim fašističkim ustašama koji su počinili
masovne zločine nad srpskom civilnom populacijom.
11
iskustvo i iskustvo koje ima u trauma-senzibilnoj potpori i pomoći. Na svoje veliko
iznenađenje ustanoviće da njena usluga nije poželjna.
„Raspitajte se još jednom za dva ili tri mjeseca. Onda ćemo možda tu raditi nešto za
šta bi ste nam mogli biti potrebni“, obaviještava je, na primjer, Njemačko društvo za tehničku
saradnju (GTZ), u to vrijeme očito još bez angažmana, pored Njemačke službe za razvoj jedno
od dva velika njemačka preduzeća u okviru Ministarstva za razvoj. Cap Anamur, organizacija
na čijem je čelu Rupert Neudeck, odbija je nakon što Monika Hauser da negativan odgovor
na pitanje da li vlada jezikom područja u koje namjerava ići. „Ali bila sam sigurna da ću tamo
naći žene koje govore engleski ili njemački.“ Ta pretpostavka će se pokazati tačnom. U
UNHCR-u, Međunarodnom komitetu za izbjeglice pri Ujedinjenim nacijama, njenu namjeru
smjesta proglašavaju izlišnom: „Obeščašćene muslimanske žene“, rekli su joj tamo, „ionako
se više ne mogu resocijalizirati.“ Nije potrebna ni Njemačkom crvenom krstu i nakon brojnih,
uzaludnih telefoniranja, zapanjena, ali još uvijek nepokolebljivo odlučna Monika Hauser
zaključuje: „Onda moraš sama otići dole i vidjeti da li negdje možeš sarađivati.“
Ali kako to izvesti? Nakon što je krenula na put potaknuta člankom iz sedmičnika
„Stern“, na sljedeći korak se odlučila poslije čitanja članka iz magazina „taz“10. Tekst koji je
objavljen 7. decembra pod naslovom „Svi žele pomoći – ali kako?“ potpisuje izvjesna
Gabriela Mischkowski. Historičarka koja je nakon rata u Golfskom zalivu osnovala žensku
međunarodnu mrežu „Šeherzada“, opominje protiv nacionalističkih tonova koji su se uvukli u
debatu. Izrazi poput „velikosrpski agresor“ i „srpski boljševici“ su u međuvremenu postali
normalni i pobuđuju sumnju da se ofanzivno izvještavanje o silovanjima ne odnosi toliko na
same žene, već znatno više na stvaranje određene klime. Gabi Mischkowski ukazuje na to da
seksualno nasilje nije ni nacionalno niti etničko pitanje, već pitanje moći i da se dešava „na
svim stranama“ gdje umaršira vojska. Aktivistkinja za prava žena Mischkowski stoga zahtijeva
da se donacije koje su u međuvremenu prikupljene u Njemačkoj rasporede na pomoć
ženama bez obzira na nacionalnost i etničku pripadnost. „U suprotnom, mi ćemo kroz ovu
dobronamjernu pomoć doprinijeti tome da silovane žene budu zloupotrebljene kao
instrument nacionalističke ratne propagande.“
Monika Hauser saznaje iz napomene o autorici članka da ona živi u Kelnu. Odmah je
naziva telefonom: Zna li Gabi Mischkowski gdje je potrebna ginekologinja? Ne, ne zna. Ali za
sedam dana Gabi putuje za Zagreb da bi i sama izvidjela situaciju i uzbuđenoj doktorici
obećava da će se raspitati. Pa ipak, Monika se ne smiruje ni nakon što je spustila slušalicu.
Jedan sat poslije ponovo se oglašava telefon kod Gabi Mischkowski. „Ne želim čekati toliko
dugo“, kaže Monika Hauser na drugom kraju linije. „Želim sama otići dole.“ Iskusna
aktivistkinja oprezno dodaje da Monika ne poznaje nikoga u Zagrebu. „Znam“, odgovara joj
ova. „Ali moram nešto učiniti.“ Osvrćući se danas na svoj neukrotivi aktivizam, Monika
Hauser je uvjerena: „Mora da me je smatrala ludom.“
10
„taz“ –Tageszeitung – njemački politički magazin (nap. prev.)
12
Gabi Mischkowski barem uviđa da ovdje nema mjesta razumnom ubjeđivanju, jer je
potpuno besmisleno. Njen let je već rezervisan, stoga Moniku, željnu akcije, upućuje na
novinara Martina Fischera koji je kao inicijator kampanje „Preživjeti zimu“ motivisao
njemačke porodice da prime kod sebe bosanske izbjeglice. Petnaestog decembra kreće za
Zagreb, i dešava se ono što se moralo desiti: s njim putuje i Monika Hauser.
Tokom te noćne vožnje kolima u glavni grad Hrvatske njen saputnik joj objašnjava
kompleksnu situauciju oko ratnih dešavanja: “Kad smo ujutro stigli u Zagreb, bilo mi je jasno:
moram otići u Bosnu.“ Dakle, u samo ratno područje. Jer tamo, gdje je stanovništvo pod
stalnom paljbom i snajperima, ne usuđuje se uputiti ni jedna humanitarna organizacija.
U zagrebačkim izbjegličkim kampovima koje posjećuje, Monika Hauser prepoznaje
žene kojima se „to“ tamo desilo – prepoznaje ih po njihovoj apatiji i praznim izrazima lica.
Ovdje, u tom dijelu Hrvatske u kome nema ratnih dejstava, traumatizirane žrtve dobijaju
barem pomoć: u projektima kao što je zagrebački Ženski lobi žene imaju priliku da se neko
brine o njima, iako nema onoga što se Moniki Hauser čini potrebnim – kombinacije
medicinske i psihološke pomoći. U Bosni, pak, žene se ne mogu nadati nikakvoj pomoći. Kada
predstavnicima humanitarnih organizacija u Zagrebu obznani svoju namjeru, posmatraju je
kao nekoga ko nije baš sasvim uračunljiv. „Ženski projekt u Bosni?“, pita je zapanjeno jedan
saradnik Njemačke humanitarne pomoći, nakon što ga doktorica informiše o svojim
planovima. „Vama kao da nisu baš sve na broju?“
Ali Monika Hauser se ne da obeshrabriti; stanje u kom se nalazi je nešto između
opsjednutosti i blaženstva. Iz njene zapanjujuće naivnosti i „apsolutnog ubjeđenja da ima
smisla to što bih tamo mogla započeti“ rađa se nepokolebljiva volja. „Moja naivnost me
sačuvala od toga da se u meni ne razviju sumnje. Da sam tada znala ono što znam danas – ne
bih tamo nikada sama otišla.“
To, kamo tačno doktorica želi stići, postaje joj jasno nakon što pri svojim
istraživanjima upozna Jusufa Kulovića. Kulović je saradnik Dokumentacionog centra za
istraživanje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, koji se nalazi u bosanskom gradu
Zenici; 125.000 stanovnika ovog grada kao da žive u središtu orkana: okružuju ih hrvatske i
srpske linije fronta. Ostalo je negdje zabilježeno da su srpski vođa Slobodan Milošević i
hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na jednoj salveti nacrtali kartu Bosne, međusobno je
podijelili, a srednjebosansko područje, koja oblikom podsjeća na šoljicu kafe, predvidjeli kao
posljednje i jedino utočište za bosansko11 stanovništvo. Niko, naravno, tačno ne zna da li će
Zenica zaista ostati pošteđena. Još se, međutim, ovo mjesto koje se nalazi zapadno od
Sarajeva, čini sigurnim i stoga tamo pristižu rijeke izbjeglica. Jusufu Kulović su brojevi dobro
poznati: 35.000 ljudi je u ovom gradu potražilo utočište, a u okolnim mjestima ih je još
triputa toliko. Sedamdeset procenata od toga su žene. Monika Hauser donosi odluku: tamo
će osnovati Centar za terapiju žena.
11
Pod terminom „bosansko“ autorica očigledno misli na „bošnjačko“ (nap. prev.)
13
Za taj ambiciozan plan, međutim, još uvijek nema resursa – osim nje same. Ali kada
se sada sve to posmatra, sjećajući se svih tih početaka i prelomnih trenutaka, čini se kao da
su se stvari uklapale na neki čudesan način. To se odnosi i na nastanak medice mondiale.
„Sve se uklopilo jedno s drugim. Bilo je logično, jasno, bez pukotina – i neupitno.“
Još iz Zagreba Monika Hauser naziva jednu bivšu radnu kolegicu u Rurskoj oblasti i
saopštava joj svoje namjere. Psihologinja proširi vijest preko svojih lokalnih kanala i tako o
tome sazna i Karin Schüler, referentica za žene pri organizaciji Arbeiterwohlfahrt12. Karin
Schüler posjeduje nešto bez čega Monika ne može započeti svoj planirani terapijski projekt:
novac. U okviru saveza organizacije Arbeiterwohlfahrt (AWO) Maria von Welser je ustanovila
jedan poseban fond, nakon što su gledaoci, potreseni emisijom magazina „Mona Lisa“ od 15.
novembra, već donirali milion maraka namijenjenih za pomoć silovanim ženama. Nekoliko
dana nakon telefonskog razgovora sa Gaby Hess, zagrebačkom Ženskom lobiju pristiže faks
koji je Karin Schüler uputila Moniki; hitno treba stupiti s njom u kontakt, 27. decembra će se
odlučivati o raspodjeli novca. U noći pred sami Božić Monika Hasuer se vozom vraća za Köln.
Njene prijateljice su nedostupne. Tako se desilo da je Badnje veče provela kod KlausPetera Klaunera, tonskog tehničara na WDR televiziji sa kim je povezuje dugogodišnja
platonska veza. Jednu sedmicu provodi kod njega, vrijeme u kom će nastati klica nečega što
će postati više od prijateljstva. Sa najvećim razumijevanjem Klaus-Peter prihvata da su u
odnosu sa ovom ženom tradicionalne uloge obrnute. Ona, u kojoj se smjenjuju stanja
iscrpljenosti i poleta, u čijoj glavi se isprepliću slike rata sa planovima za akcijom pomoći, kod
njega, brižnog i pažljivog muškarca, nalazi praktičnu pomoć u vođenju domaćinstva, ali i
nekoga ko ima sluha za njene ideje. Kada sve više nastavlja da mašta o svojim planovima,
Klaus-Peter iznosi pred nju svoju pisaću mašinu i kaže joj: „Stavi to sve na papir!“ – „U svemu
me je bezuslovno podržavao, sve od pranja veša do emocionalnog oslonca, jednostavno je
bio tu.“ On to ostaje i kada Monika Hauser ponovo krene na put 29. decembra. Ovaj puta u
Bosnu, u Zenicu, u samo ratno područja.
Dva dana prije toga je Karin Schüler dala, načelno, zeleno svjetlo po pitanju finansija;
upraviteljici donacijskog fonda potrebno je, međutim, dostaviti još jedan detaljan pregled
projekta i tačan plan svega što je potrebno, prije nego što bude mogla isplatiti novac. U
jednoj kelnskoj gostionici Monika Hauser sastavlja prvi koncept za „izgradnju
interdisciplinarnog terapijskog centra za pomoć ženama traumatiziranim u ratu“, zajedno sa
Gabi Mischkowski koja se u međuvremenu vratila iz Zagreba. Objema aktivistkinjama je bez
mnogo diskusije jasno kako to treba izgledati: uzeti jednu kuću u zakup, urediti ginekološki
operacioni prostor, prostor za savjetovanje. Opremiti prostorije u kojima mogu stanovati
žene. Sve se to mora organizovati na licu mjesta – što u ovom opkoljenom gradu nije bilo baš
jednostavno. Monika želi u Zenici upoznati bosanske stručnjakinje: ginekologinje,
psihologinje, medicinske sestre koje želi pridobiti za rad u projektu.
12
njem. Arbeiterwohlfahrt – (skraćeno: AWO) je decentralistički organizovan savez za socijalnu skrb; brine i o
migrantima, starim osobama, ljudima koji žive u lošim materijalnim prilikama i sl. (nap. prev.)
14
Iznova se pruža zgodna prilika za putovanje: sa dva evangelistička pastora iz Kassela
koji u Zenicu žele dovesti teretnjak sa humanitarnom pomoći i jednim bosanskim vozačem
koji poznje teren, Monika Hauser započinje svoju odiseju tri dana pred Novu godinu 1993.
Nakon vrludanja po zamršenim putevima, prolazeći pored srpskih linija i hrvatskih kontrolnih
punktova, stižu u Zenicu tačno na samu Novu godinu.
Bosanske stručnjakinje su nemalo iznenađene pojavom ove doktorice iz Njemačke.
Prva koju Monika susreće odmah, novogodišnjeg jutra, u stanu Jusufa Kulovića, je Zilha
Hadžihajdić, robustna i istovremo srdačna profesorica njemačkog jezika koja pomaže u
prevođenju razgovora između Kulovića i Monike. Fascinirana je ovom mladom ženom iz
Njemačke; jedva se može povjerovati da je ova energična osoba, 20 godina mlađa od nje,
koja očigledno želi usred rata osnovati jedan vizionarski projekt, zaista ginekologinja: doktori
koje ova prevoditeljica poznaje izgledaju drugačije, a ni ne ponašaju se poput ove
pristupačne, živahne žene, koja prilikom upoznavanja bez imalo okolišanja jednostavno kaže:
„Zdravo, ja sam Monika.“ Zilha Hadžihajdić je sljedeće tri sedmice neophodna. Sa Monikom
je kod gradonačelnika, na lokalnoj televiziji, u Islamskoj zajednici. Zilha će postati ono što
njene kasnije kolegice danas s ljubavlju nazivaju „duša Medice Zenica“.
I psihologinju Marijanu Senjak začuđuje pojava ove mlade liječnice: „Dobro, doktorica
je, ali ona uopšte tako ne izgleda!“ Umjesto uobičajenog odijevanja – strogog kostima i
ispeglane bluze – ova medicinarka oblači šarene helanke vedrih boja i ima neobičnu kratku
frizuru; bosanska psihologinja koja i od sebe i od drugih očekuje i njeguje ženstveni, damski
izgled, doživljava ovu pojavnost sa pomiješanim osjećajima iritacije i znatiželje. „Jednostavno
nije izgledala kao neko ko je dovoljno ozbiljan za jedan takav zadatak.“ Još i danas se
Marijana Senjak smije kad se prisjeti sa kakvom nonšalantnošću je Monika Hauser išla u
posjetu svim gradskim funkcionerima, sa svojim „feministic hairstyle“ i u svojim drečavo
šarenim helankama, da bi lobirala za svoj Terapijski centar i dobila potrebne papire. Uprkos
svim spoljnim razlikama Marijana Senjak zna i osjeća: „Monika has a fire.“ Ova vatra koju
Monika Hauser nosi u sebi je, međutim, u prvom razgovoru prilikom upoznavanja
psihologinje i doktorice prije ometajući faktor. „Kada me je Monika pitala zašto bih željela
sarađivati u planiranom Centru, odgovorila sam: ›Za mene bi bio profesionalni izazov da
počnem rad na psihoterapijskom zbrinjavanju žrtava ratnog silovanja.‹ Ovaj odgovor ju je
jako razočarao i uzvratila mi je: ›Očekivala sam da želiš pomoći ženama.‹ Ona jednostavno
nije željela taj teorijski pristup jer je bila totalna praktičarka.“ Ali Marijana Senjak, koja je
prije rata radila kao industrijska psihologinja u Željezari Zenica, ne ostavlja mjesta Monikinoj
skepsi: „Naglasila sam: ›Monika, ja sam se sa 19 godina, kad sam izabrala studij psihologije,
odlučila da pomažem ljudima. A sada moramo pronaći tretman koji pomaže silovanim
ženama.‹“
I Edita Ostojić zna da se mora nešto uraditi, da se mora pomoći tim sablasnim
likovima u izbjegličkim kampovima. Kada, međutim, ova doktorica iz Njemačke govori o
svom projektu i psihologinju iz zeničke Poliklinike zamoli da sarađuje u njenom timu, ova
15
sumnjičavo vrti glavom. Jednostavno ne vjeruje da će ovu mladu, temperamentnu ženu koja
im obećava kompletno opremljen Terapijski centar ikada više vidjeti, nakon što napusti ratno
područje i ponovo se vrati u svoju mirnu Njemačku. „Za mene je ona bila jedna od mnogih
koji dođu da vide i svi kao strahovito nešto žale, naprave svoje zabilješke i ponovo odu.“
Sumnjičava psihologinja će se priključiti timu tek nakon što Monika Hauser šest sedmica
kasnije održi svoje obećanje.
Do tada se mora mnogo toga uraditi. Tim je u međuvremenu porastao na 20 članica –
tu su još radna kolegica Marijane Senjak, psihologinja Mirha Pojskić, doktorica Zemira Hasić,
nekoliko medicinskih sestara i jedna kuharica. Svima njima je prvi zadatak da pronađu
odgovarajuću zgradu. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja unajmljuju zgradu nekadašnjeg
dječjeg vrtića. Radost umanjuje samo previsoka kirija – iznajmljivač, Opština Zenica, zahtijeva
za to mjesečnu naknadu od 2000 njemačkih maraka. Uprkos tome Monika pristaje, takođe
angažuje i građevince koji renoviraju zgradu i na bosanskom crnom tržištu tragaju za svim
mogućim materijalom i opremom kao što su keramičke pločice ili umivaonici – u prvo
vrijeme rade bez plaćanja. Ali niko još ne zna da u tom trenutku rukovoditeljica projekta
nema još ni pfeniga u džepu. „To je zaista bila nevjerovatna drskost s moje strane.“ Vlada
opsadno stanje - oko Monike i u njoj samoj.
U Zenici je razvila projekt u tolikoj mjeri da može poslati tražene informacije Karin
Schüler u Njemačkoj. U međuvremenu je postalo jedva moguće da se izađe iz potpuno
opkoljenog grada. Pa ipak, Moniki Hauser to uspijeva. Za Köln kreće 27. januara, jednim od
posljednjih autobusa prevoznika koji se još usuđuje da ide kroz ratno područje. Prethodno je
domaćoj „logistici“ sačinjenoj od Gabi Mischkowski, koja je projektu stavila na raspolaganje
svoj ured u podrumu vlastite kuće, Klaus-Petera Klaunera i još nekoliko pomagačica, faksom
poslala prve spiskove za kupovinu stvari koje je planirala za svoj veliki transport. U Zenici
gotovo da nema više ničega, sve je potrebno: od hemijskih olovaka do toaletnog papira.
U Kölnu počinje za Moniku Hauser dotada „najluđi mjesec“. Sa 250.000 maraka koje
Karin Schüler prema dostavljenom planu sada zaista stavlja na raspolaganje, može se i mora
nabaviti sve neophodno: ginekološki sto, operacioni sto, pribor za anesteziju; kompjuter,
pisaći stolovi, uredska oprema; zubne četkice, šampon, tamponi. Ukupno 20 tona materijala
prikuplja se za Centar tokom mjeseca februara; sve se to odlaže u jednom skladištu u
Gelsenkirchenu (Gelzenkirhen), gradu koji sa Zenicom njeguje partnerske odnose. Monika
Hauser je neprestano u pokretu, mediji informišu i nju kao pionirku ovog poduhvata žele u
svojim emisijama. Prvi televizijski intervju u svom životu daje WDR-emisiji „Žena-TV“ koja se
u ono vrijeme još zvala „Ženska pitanja“. Monika Hauser koristi svaku priliku da svoj projekt
predstavi javnosti. Nakon jednog humanitarnog nastupa kabaretskog dvojca Missfits,
Gerburg Jahnke i Stefanie Überall pozivaju doktoricu da istupi na pozornicu. Prisutnoj
pretežno ženskoj publici ona govori o onome što je vidjela u Zagrebu i Zenici i o svojim
planovima. Primjećuje kako žene, koje su se prethodno neobuzdano smijale, sada po svojim
tašnama tragaju za maramicama. Monika je još neobično da izaziva tako snažne reakcije.
16
„Bila sam potpuno iznenađena reakcijom koju je izazvao moj mali govor.“ Monika Hauser u
svom radnom zanosu nije nimalo svjesna toga da će od nepoznate doktorice za nekoliko
sedmica postati tražena medijska ličnost. „Iz jednog je organski proizilazilo drugo i to je na
neki način bilo potpuno razumljivo.“ Vremena za zastoj svakako nema.
Za to vrijeme i potencijalni tim Terapijskog centra u Zenici radi na tome da vijest o
projektu dopre do žena kojima je i namijenjen. Marijana Senjak i njene kolegice posjećuju
izbjeglice, smještene u školama, sportskim dvoranama, kino-salama, pa čak i u
prodavnicama sa velikim staklenim izlozima umjesto zidova. Grad puca po svim šavovima.
Članice tima pričaju izbezumljenim ženama i djevojkama o postojanju sigurnog mjesta koje
će za njih uskoro biti otvoreno. Izbjegavaju pritom riječ „silovanje“ da ne bi preplašile
traumatizirane žene, radije koriste termine „nasilje“ ili „ratno nasilje. Žene znaju o čemu je
riječ.
Ubrzano se renovira zgrada dječijeg vrtića. Zilha Hadžihajdić redovito informiše
nervoznu Moniku Hauser: „Ništa ne brini. Kuća samo što nije završena.“
I onda, 4. marta iz Gelsenkirchena kreće teretnjak u kome se nalazi sve što je
potrebno za terapijski centar. Prevoz preuzimaju najprije pripadnici crkvenog reda
Johanniter13 koji teret prevoze do bosanske14 trgovinske luke Ploče. Ovo je odredište
malobrojnih humanitarnih organizacija koje se još usuđuju da dovezu robu u ratno područje.
Monika Hauser leti avionom za Split, a dalje putuje autobusom za Ploče, gdje preuzima
teretnjak. Odavde teret treba da preuzme prevozničko preduzeće „Zenicatrans“. Monika
čeka četiri dana, ali niko ne dolazi. Konačno kreće u potragu za drugim vozačem. Nalazi
jednog Hrvata bosanskog porijekla koji pokazuje simpatije za njen poduhvat, a što ga ipak ne
sprečava da traži 2000 maraka za vožnju dugu 250 kilometara. Monika mu isplaćuje traženi
iznos, žene u Zenici čekaju, a ova vožnja je zaista riskantna za vozačev život. Razrovana cesta
koja je ujedno i linija fronta je pod stalnom vatrom. Sa svojih 20 tona tereta kamion s mukom
savladava kratere. „Pri svakom prelaženju preko ogromnih oštećenja na cesti pomislila sam:
hoće li se sačuvati moj uređaj za anesteziju? Srećom, bio je već korišten i taliko star da nije
imao onu novu hiperosjetljivu tehniku.“ Transport je trebao preći ukupno 20 check-pointa.
„Zašto to radiš za muslimanske kurve?“ pitali su vojnici na stražama vozača kada je morao da
im objašnjava kuda i zašto se zaputio sa svojim teretom. On se nije upuštao ni u kakve
političke diskusije, već je pribrano odgovarao: „Radim to za pare.“ I onima u uniformama je
ovaj odgovor bio prihvatljiv.
Kamion je 12. marta 1993. pristigao u Pionirsku ulicu. Pred zgradom vrtića stoje
članice tima i pozdravljaju mahanjem. Edita Ostojić ne može doći sebi. Ta mlada doktorica sa
13
Njem. „Johanniter“ – ivanovci, jedan od crkvenih redova „kojima su briga bolesnici, putnici i hodočasnici.
Najstariji potječu iz 9.st. ... Hospitalc isv. Ivana osnovani su o.1220. u Jeruzalemu uz istoimenu crkvu.“(prema:
Hrvatski obiteljski leksikon, knjiga 4, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb 2005.) (nap. prev.)
14
Ploče su, naravno, luka u R Hrvatskoj; vjerovatno autorica misli na upućenost bosanskohercegovačkog kopna
na ovu luku. (nap. prev.)
17
otkačenom frizurom i u drečavim helankama zaista se vratila sa kamionom punim svege
potrebnog. Nedugo potom će ovdje, u ovom zaštićenom prostoru, žene početi da pričaju o
onome šta su doživjele, a što nikada prije nisu nikome rekle.
18
3.
Planine i knjige – mirno djetinjstvo u St. Gallenu
Prva žena koja je izabrala Moniku Hauser da bi joj pričala o onome što niko drugi ne smiju
čuti, bila je njena baka. Bračni par Hauser (Hauzer), porijeklom iz Južnog Tirola, živi sa svoje
dvije kćeri, Monikom i Gabrielom (Gabriela) u švajcarskom mjestu St. Gallen. Uvijek kad bi
roditelji posjećivali zavičajno selo Langen, baka Elsa (Elza) i njena unuka bi išle u šetnju.
Biraju uvijek isti put, dva kilometra uzbrdno do malog zaseoka. Svaki put bi krajnje odredište
njihovih šetnji bila jedna seoska gostionica. Baka pije kafu, djevojčica limunadu „spuma“.
„Spuma“ je za Moniku nešto jako veliko, jer Hauserovi štede svaki novčić za kuću koju
planiraju izgraditi u selu, nikakav luksuz nije dozvoljen. „Ne mogu se sjetiti da sam kao dijete
ikada dobila kolu.“ Za vrijejme šetnji i ispijanja „spume“ baka priča; na primjer o tome kako
je njena majka umrla 1918. od posljedica porođajne groznice, a ona je, kao najstarija kći
morala voditi domaćinstvo koje se sastojalo od oca i šestero braće i sestara. Posao se nije
smanjio ni kada se otac ponovo oženio. Sa novom ženom, 18-godišnjakinjom, dobio je još
sedmero djece. Elsa se sjeća kako je u rijeci morala prati rublje za domaćinstvo od 16 osoba;
naročito joj je u sjećanju ostao prizor smrznutog rukava koji ju je pričvrstio za tlo na obali.
Kada se pojavio muškarac koji će kasnije postati Monikin djed i kada joj se pružila prilika da
udajom umakne iz tegobnog života, Elsa se hvata za ovu slamku spasa i mimo svoje volje
ostaje i drugom stanju. Naklonost ili čak ljubav je u ono vrijeme i u tim okolnostima čisti
luksuz. Decenijama kasnije Elsa svoju unuku izričito upozorava da ne dozvoli ono što je ona
dopustila da se njoj dogodi zbog teških životnih prilika. Starica ne kaže sve na jasan način, već
jezikom koje dijete samo intuitivno razumije: „Čuvaj se. Ne daj na sebe!“ Poruka unuci je
jasna, ona je prihvata. „Već rano sam shvatila da ima neka veza između žena i nasilja.“ A
pošto je njen voljeni djed taj koji je to uradio baki, Monika shvata još nešto što će se kasnije
uvijek iznova potvrditi. Ne samo u Bosni gdje bivši susjedi siluju i ubijaju: počinilac nije
nikakav monstrum, počinilac može biti i ljubazni susjed.
Monika je prva i dugo vremena jedina kojoj se baka povjerava za vrijeme zajedničkih
izleta. Možda je ona od sve unučadi izabrala upravo ovu djevojčicu, jer osjeća da ima neku
posebnu unutrašnju snagu. Ili je njen izbor pao na Moniku jer je ona jedino unuče koje nakon
kratkog vremena napušta skučeno seosko okruženje. U svakom slučaju je to bio prvi, ali neće
biti posljednji put, da Monika Hauser sluša priču koja je povezana sa izričitom molbom za
zadržavanjem tajnosti. A baka nije posljednja žena u njenoj porodici koja joj priča o
iskustvima nasilja.
19
Kada se porodica Hauser vrati iz slikovitog planinskog sela u St. Gallen, za kćer
Moniku svijet se istovremeno i sužava i proširuje. Sužava se, jer joj u gradu nedostaju
južnotirolska brda koja i danas voli, i vesele seoske igranke na kojima će kao tinejdžerka
doživjeti prve poljupce. „Langen je uvijek značio širinu, slobodno igranje napolju, društvo
mnogobrojnih rođaka i rodica.“ St. Gallen, pak, ima afmosferu grada, otvoreniju nego u
klaustrofobično uskim i turobnim seoskim kućama u kojima ima i stričeva i ujaka čiji pogledi
odaju nepristojnu nasrtljivost. U elegantnom gradu u istočnoj Švajcarskoj ne samo da postoji
kino, već i biblioteka u kojoj Monika provodi mnoge časove, posuđuje nebrojene knjige i
„čita kao mahnita“. Sredinom 50-tih godina se Klaus Hauser kao gastarbajter zaputio u
Švajcarsku, potom mu se pridružila i supruga Franziska (Franciska) nakon au-pair-boravka u
Rimu. „Bilo im je stalo do toga da izađu iz skučene i siromašne sredine Vinschgaua (Vinšgau),
da zarade novac za bolji život i svojim kćerkama omoguće dobro obrazovanje.“
Ali napravljen je samo mali pomak iz uske sredine, a stvarni iskorak je tek polovičan.
Otac Klaus je kasnije pričao svojim kćerkama da je želio otići još dalje. „Htio je ustvari da ode
u Južnu Afriku ili Kanadu i već je od ambasade pribavio odgovarajuća dokumenta. A onda je
ipak osustao. Kasnije mi je priznao da ga ljuti tadašnji nedostatak hrabrosti i to što nije
jednostavno rekao: „Idemo!“ Ni u profesionalnom smislu nije moglo biti govora o
samoostvarenju. San Klausa Hausera o studiju arhitekture raspršio se nakon rane očeve
smrti. „Bio je prinuđen da postane krojač, jer jednostavno od nečega se moralo živjeti.“
Nesuđeni arhitekt radi kao rukovodilac radionice za izradu skijaških odijela. Vikendom je
često iscrpljen i umoran, uz to pati i od poremećaja centra za ravnotežu, što mu prouzrokuje
vrtoglavicu i mučninu, te mu je potreban mir. Zato u stanu Hauserovih vikendom uglavnom
vlada tišina. Rijetko je porodica na izletima. „Vikende pamtim po tome što smo morali da
pazimo da ne ometamo bolesnog oca. Morao je da sačuva energiju za svoj posao.“
Ako bi se htio pronaći takozvani porodični amanet - dakle poruka koja se nesvjesno
prenosi potomcima - onda je to onaj koji je Monikin otac ostavio svojim kćerima: „Studiraj i
napravi nešto od svog života!“ Takođe je na svoju stariju kćer prenio i čežnju za drugim
zemljama, a koju sam nije ispunio. „Čeznuo je za dalekim putovanjima, kao i ja u mojim
mladim danima, a djelimično je to kod mene prisutno i danas.“
Majka Franziska je aktivna i otvorena žena. St. Gallen joj pruža više od zavičajnog sela.
Sklapa nova prijateljstva i pohađa kurseve jezika. Po obrazovanju uredska službenica, pola
dana radi na administrativnim poslovima pri Švajcarskom zavodu za penziono osiguranje.
Istovremeno, život sa dvoje djece i hronično iscrpljenim mužem ne pruža joj puno toga.
„Sasvim mi je jasno da je ona u mlađim godinama zamišljala da će imati ljepši i interesantniji
život. Sigurno da je bilo faza kada je htjela izaći iz nametnutih okvira, ali sama je sebe
ograničila.“ Možda je upravo stoga imala „konvencionalne predodžbe“ o tome kakve trebaju
biti njene kćeri. Prevashodni cilj nije, doduše, njihova udaja; obje djevojke trebaju izučiti
neko solidno, bolje plaćeno zanimanje. Kada joj Monika u jednoj epizodi svog pubertetskog
bunta prebaci zbog ovog stava, majka joj odbrusi: „Pričaš gluposti!“
20
Oboje roditelja plaća visoku cijenu za ograničenja koja su sebi nametnuli. Otac 70-tih
godina obolijeva od raka na želucu. „Rak na želucu je tipična bolest među muškom
populacijom migranata“, poznato je danas doktorici Hauser. „Na licima mnogih turskih ili
italijanskih gastarbajtera mogu se zapaziti te tipične „želudačne bore“. U jedno je sigurna:
„Očev rak na želucu danak je vremenu u Švajcarskoj.“
Kada Monika napuni 15 godina, njena majka počinje da pati od teških depresija.
Ljekari to označavaju dijagnozom „klimakterična depresija“, ali Franziski Hauser je tek 40
godina, premlada je za klimakterične tegobe prouzrokovane hormonalnim poremećajima.
Danas, sa vremenske distance, Monika Hauser dijagnosticira simptome kao posttraumatske
smetnje usljed opterećenosti. Mnogo toga je ostalo nerazrađeno: ratna dešavanja; strah od
smrti kada su saveznički avioni gađali po područjima gdje su Franziska i njen mali brat čuvali
guske. Do danas se sjeća onog dana kada su pale neprijateljske bombe, dok su braća i sestre
još bili na odlasku u kupovinu; kasnije su pronašli majku kako u kući na sofi jecajući oplakuje
svoju djecu za koju je strahovala da su poginuli. „Takve sam priče slušala od kad znam za
sebe. Njihovi nerazrađeni doživljaji iz rata su poput sablasti lebdjele po našem stanu.“ Kći
Monika pažljivo sluša majčine priče i čini još jedan korak dalje. Odlazi u biblioteku i odatle
uzima sve što može pronaći na temu rata. Čak i „tomove horor-knjiga sa fotografijama iz
Prvog svjetskog rata na kojima su unakažena lica“. Direktna konfrotacija sa užasom je bolja
nego prećutno skrivanje. Monikina strategija: „Suočiti se sa užasom tako što ću ga pogledati
pravo u oči. Sve drugo će me samo još više uplašiti.“
A ispod površine još je toga skriveno. I Monikina majka je iskusila ono što će se
kasnije nazvati „seksualizirano nasilje“. Prije nego što se pridružila svom mladom mužu u
Švajcarskoj, mlada žena je radila kao kućna pomoćnica u porodicama. Već pri prvom poslu u
jednoj porodici poduzetnika šef se ponaša „napadno“. Kada to mlada žena ispriča šefici, ova
reaguje sa nevjericom: “Pričaš gluposti!“ „To je bilo ono isto ›Pričaš gluposti‹ koje sam
kasnije morala da slušam od svoje majke.“ Kćerki nije poznato da li je u drugim majčinim
„službama“ bilo sličnih incidenata. Jedna rodica je u svom poslu više puta doživjela da su
očevi porodica prekoračivali granice pristojnog ponašanja prema toj lijepoj mladoj ženi.
Kada je počela depresivna faza njene majke, Monika, tada u svom adolescentnom
dobu, osjeća da ovdje nešto izmiče kontroli. Bolesni i radom iscrpljeni otac je samo
djelimično sposoban za ulogu onoga ko će porodici dati oslonac, mala sestra Gabi se osjeća
izgubljena u ovoj situaciji. Stoga starija kći mora da preuzme odgovornost za porodicu.
„Sasvim rano se kod mene razvio osjećaj da se moram pobrinuti da život i dalje normalno
funkcioniše. Jedan osjećaj krajnje odgovornosti za to da sve opstane. Mislim da je i to jedna
rana porodična poruka koja mi je upućena.“ Poruka koja je značila da je Monika Hauser u
svom daljem životu poneki put davala prednost potrebama drugih osoba u odnosu na
vlastite. Ali ta poruka joj je dala snagu da u vihoru rata u Bosni izgradi Centar za terapiju
žena i da pomogne ženama da prežive.
21
Monika je jako dobra učenica. Prije nego iz osnovne škole pređe u gimnaziju, dvije
godine mora pohađati katoličku školu za djevojke. To je bilo „uobičajeno za kćeri iz katoličkih
građanskih kuća“. Nastava se za djevojke završavala u 12 časova, za dječake u susjednoj
zgradi u 12:15, da se učenici i učenice ne bi susreli nakon školskog zvona; samo jedanput
mjesečno vide se na zajedničkoj misi. Za Moniku ova misa nije toliko značajna zbog
kontakata sa „zabranjenim“ polom, već zbog toga što su se ovdje mogle iščitavati takozvane
zamolbe. Na pamet joj padaju razne stvari koje bi mogle biti bolje nego što jesu, za šta bi se
mogla obratiti višim silama. „Bila sam jedna od najmarljivijih u pisanju zamolbi i svake
godine sam dobijala prvu nagradu u toj ›disciplini‹.“ Zanimljivo je da su se njene molbe skoro
uvijek odnosile na sitiacije žena i djevojaka u svijetu. Sačuvan je i jedan od prvih
„feminističkih pamfleta“: „Napisala sam to kad sam imala 11 godina, na času vjeronauke.“
Nosi naslov „Ne obavljaju svi istu dužnost“ i predstavlja ranu optužbu 11-godišnjakinje zbog
malog broja žena na vodećim pozicijama: „One imaju lijepi zadatak da budu majke, supruge.
Ali one su i domaćice, njegovateljice i tako dalje...! Čudno je, međutim, da ne mogu i ne
smiju doći na više pozicije!! Smatram da to stvarno nije ispravno!“ Potom ogorčena
djevojčica nabraja žene koje su već postigle „više pozicije“. Na primjer: „Käthe Strobel,
njemačka ministrica za zdravlje“ ili „Golda Meir, predsjednica“. Monika ne želi biti baš
predsjednica, ali se čini da želi krenuti putem neobičnim za djevojčice: Pod naslovom „Šta
želim da budem u budućnosti“ Monika je naslikala tri table. Na njima piše: matematika,
fizika, hemija; tek kasnije je odlučeno da to bude medicina. Kada je postala starija, Monikina
profesionalna želja je bila da postane pravnica, odvjetnica: „Htjela sam biti odvjetnica za
žene.“
NI djevojčica u pubertetu nije pošteđena seksualnih nasrtaja. Prvo je to mlađi majčin
brat koji jednog vikenda dolazi u St. Gallen. „Bila je nedjelja i na sebi sam imala svjetlucavu
roza bluzu od poliestera i plavu usku suknju. Imam fotografije na kojima sam u toj odjeći i
koje uvijek povezujem sa tim kako je posegnuo za mnom. Pomislila sam: evo ga. Mojoj baki
se to desilo, mojoj majci se desilo, takođe i nekim mojim tetkama.“ Ali u trećoj generaciji
postoji jedna razlika: „Bila sam svjesna svoje sposobnosti da se odbranim.“ Monika odbija
ujaka i zaustavlja ga; jedan drugi rođak još jedanput će pokušati. Tada je Monika Hauser već
na početku svojih 20-tih. „Ne grebi toliko!“ glasi komentar kada ga mlada žena snažno
odgurne. Ta stalna prisutnost nasilja, pružanje otpora – i na to gleda kao na porodični
amanet koji su joj „prenijele njene pretkinje kroz svoje priče o nasilju“.
Djevojka postaje buntovna. Buni se protiv uloge žene. Protiv ograničenosti. Svojoj
majci prebacuje da svojim kćerima ne pruža dovoljno podrške, svom ocu pak to vječno
dirinčenje i „prilagodljivost“. On je pokazuje i onog dana kada porodica posjećuje baku i
djeda. Za vrijeme nedjeljnog ručka jedna tetka upita tinejdžerku: „Monika, šta želiš postati?
U školi si tako dobra.“ – „Položiću maturu, a zatim idem na studije!“ – „Ah, pa onda ćeš biti
prva u našoj porodici koja će studirati.“ Jedan od ujaka dobacuje: „Ma hajde, sa 16 ćeš tako i
tako biti trudna i onda ništa od svega toga.“ A ja sam na to uzvratila: „Onda ću abortirati!“
Tada mi je otac opalio šamar. Nije se to često dešavalo, ali tog dana je to bila prava
22
šamarčina. Istrčala sam iz prostorije vičući: ›Itekako ću to uraditi!‹. Od svoje 12. Ili 13. godine
zaista sam se žestoko protivila onome s čim se nisam slagala.“
U njenim pobunama protiv normi pomaže joj to što je kao Južnotirolka sa italijanskim
pasošem u Švajcarskoj i sama uvijek bila pomalo izvan normi. Ali ne previše: jednog dana na
vratima porodičnog stana je osvanuo napis: „Tschingge raus!“15 ›Tschingge‹ je švajcarski
pogrdan naziv za Italijane. Ali Monika i nije baš ›prava‹ Italijanka, njen maternji jezik je
njemački, a time je već dovoljno privilegovana da ne iskusi stvarne opasnosti diskriminacije.
Ta pozicija nekoga ko je po strani, nedovoljno jaka da je oslabi, nju jača. „Iz tog osjećaja da si
drugi, da si stranac donekle potiče i moje samopouzdanje.“
Prisjećajući se toga danas, smatra da se iz tog svega, iz „te mješavine zaštićenosti i
ranjivosti“ u njoj začela klica butovništva: „Normalno je da onaj ko odraste u zdravoj sredini,
u svijetu bez problema, nema razloga za pružanje otpora. A onaj ko je suviše slomljen nema
snage za pobunu.“ Monika Hauser je odrasla u skučenom svijetu, ali takođe i u svijetu koji joj
je davao osjećaj sigurnosti koji pruža jedna tradicionalna porodica. Lomovi i pukotine u
porodičnom okruženju rezultiraju kod inteligentne djevojke, uz njeno samopouzdanje,
rađanjem volje da neke stvari u životu uradi drugačije nego njeni roditelji.
Sa 17 godina Monika Hauser po prvi puta udovoljava svojoj želji za dalekim
predjelima. U jdnom kibucu provodi pet sedmica. Tamo doživljava nešto što će je konačno
opredijeliti za njeno buduće zanimanje: prilikom berbe krušaka, jedan čovjek pada s drveta
napoljoprivrednu mašinu. Mlada žene bespomoćno gleda kako povrijeđeni čovjek iskrvari do
smrti. „Strašno je bilo da nisam mogla pomoći. Rekla sam samoj sebi: to nikada više ne želim
da doživim! Ne mogu podnijeti stanje bespomoćnosti. Uvijek sam na neki način bila aktivna.
A ima li šta bliže od toga nego se odlučiti za studij medicine?“ I očeva bolest koja je tako jako
obilježila porodični život igra izvjesnu ulogu u donošenju te odluke. Monika povezuje želju za
pomaganjem sa čežnjom za dalekim krajevima: želi raditi na projektima pružanja pomoći
zemljama u razvoju.
Tih sedmica je doživjela još nešto što će imati značaja za njen kasniji život: trećeg
dana boravka u Izraelu Monika susreće na ulici dvije stare žene. Stupa s njima u razgovor,
obje gospođe žele da ih mlada djevojka posjeti kod kuće. „A onda su mi cijelu noć pričale o
Auschwitzu.“ Monikin djed, njen voljeni dedo, bio je sljedbenik ideje o velikoj Njemačkoj.
Imao je hitlerovske brčiće, i kada su se Južnotirolci u takozvanom „Optionszeit“ – periodu
izbora državljanstva – 30-tih godina morali odlučiti između življenja u hitlerovskoj Njemačkoj
ili Italiji, porodica se preselila u Bavarsku. O svemu tome se kasnije ćutalo u porodici. Obje te
stare Jevrejke koje su pričale o preživljenom užasu Monika često posjećuje. „Svejedno kamo
sam se uputila – stalno su u meni prisutne priče tih žena. Ne tragam svjesno za time, ali
pomno ih slušam. I tako se uvijek iznova nalazimo.“
15
„Tschingge raus!“ (njem.)- „Tschingge napolje!“ (nap.prev.)
23
Sa 19 godina Monika Hauser završava svoj maturski ispit, a 1978. započinje studij
medicine u Innsbrucku. Želi marljivo studirati i brzo okončati studij; nešto je tjera da napusti
Innsbruck, da kroči u život profesije.
Šansu da iskusi šta znači biti doktorica na terenu i šta se stvarno krije iza čarobne
riječi „Pomoć zemljama u razvoju“ (Entwicklungshilfe) pruža joj praksa u Šri Lanki. Gleda
kako se žene porađaju u katastrofalnim uslovima, kako se muškarci sreliziraju bez anestezije,
pošto je upravo nestalo sredstava za anesteziju. Pozivaju je u mjesni Lions-klub gdje su svi
jako ljubazni prema mladoj studentici medicine. Ona pak biva šokirana kada sazna da ni
jedan od prisutnih ljekara nikada nogom nije ni kročio u slamove u čijoj blizini stanuje
Monika i kamo je već češće zalazila da bi si stvorila sliku o životnim okolnostima i
najneophodnijim potrebama stanovnika, kao i da bi s njima razgovarala. „U klubu niko nije
imao ni pojma o onome šta im govorim.“
Njena praksa traje pet sedmica, ukupno tri mjeseca Monika provodi u Indiji i usput na
usamljenim pacifičkim otocima, zajedno sa prijateljicom Silvijom i njenim momkom. Silvija je
takođe studentica medicine i poput Monike željna putovanja. Njih dvije rado putuju uvijek
nakon ispita. Pošto Monika prije Silvije obavi ispit, zbog redoslijeda koji se odvija po
abecednom redu početnog slova prezimena, često nakon položenog ispita sjedi na hodniku
fakulteta sa već spakovanim koferima i čeka dok koleginicu.
Još jedno spektakularno putovanje vodi Moniku Hauser transsibirskom željeznicom
prema Kini i Tibetu. S njom je ovaj puta njen momak Freddy, kamerman u WDR-u koga je
upoznala u septembru 1984. na međunarodnoj promociji radija u Berlinu. Snimao je
reportažu za televiziju, a ona je kao hostesa zarađivala novac za nova putovanja. Nakon tri
minute poznanstva iskrsla je među njima tema: Indija. To sa Freddyjem postala je ozbiljna
veza. Tri mjeseca su zajedno na putovanju. Kada se Monika vrati u martu 1985., još uvijek
„ne može doći sebi“ od utisaka koji su na nju ostavili egzotični krajolici i tibetanski manastiri.
Ali ovo udaljavanje od svijeta koji je sada ponovo okružuje ne traje kod nje dugo. Prvog aprila
1985. Monika se sa krova svijeta strmoglavljuje na tlo realnosti.16
16
Pod „krovom svijeta“ misli se na Tibet/Himalaje (nap. prev.)
24
4.
„Crvena vještica“ – buntovna ginekologinja u Južnom Tirolu
Septembar je mjesec, godina 1985. Tišinu noći u selu Langen narušavaju ljititi glasovi koji
dopiru iz jedne kuće. Žestoka se prepiru Monika Hauser i seoski sveštenik. Prije nekoliko sati
umrla je Monikina baka; sveštenik je došao da bi umirućoj, pobožnoj katolkinji, dao
posljednje pomazanje. Njena unuka je u međuvremenu postala doktorica koja svoju praksu
obavlja u regionalnoj bolnici gradića koji je od rodnog sela udaljen tačno deset kilometara.
Sad su se okupili uz utješnu čašicu rakije, kako je uobičajeno u ovakvim prilikama – i počinju
da sijevaju varnice. Sveštenik je ozlojeđen. Uzbuđenim glasom priča kako seoske žene pri
ispovijedi odbijaju da mu govore o svojim porodičnim problemima; to se nikada do sada nije
dešavalo. „Kad želimo da pričamo o svojim problemima, radije idemo doktorici Hauser u
bolnicu u Schlandersu“, kažu. On, sveštenik, dâ im napokon samo svoj oprost i ništa više ne
uradi. A to se ne može reći za doktoricu Hauser; ona pozove da joj dođu muškarci, muževi, i
očita im bukvicu. „Vi nahuškavate žene!“, grmi sveštenik. „A Vi ne činite ništa, iako znate
kakav je život ovih žena. Pa one Vam o svemu već tome godinama pričaju!“, uzvraća mu
Monika žučno. Verbalni konflikt postaje tako glasan, da konačno u kuhinju uđe jedna od
ožalošćenih tetki i oboje ljutito upozori na potrebnu pristojnost kakva dolikuje u ovakvim
situacijama. Ali Moniki u tom trenutku nije do smirenja.
Nakon što je u novembru 1984. u rekordnom vremenu okončala svoj studij u
Innsbrucku, mlada liječnica počinje sa polugodišnjim stažiranjem 1. aprila 1985. u
Regionalnoj bolnici u Schlandersu. To je u skladu sa obaveznom godinom prakse za
medicinsko osoblje u Njemačkoj, a ona to mora završiti, da bi u kasnije u Bolonji mogla da
polaže svoj diplomski ispit. Sa ovim ispitom koji je obavljen u nekoj od zemalja Evropske
zajednice, liječnice i liječnici smiju obavljati praksu u svim zemljama EU. Monika je sigurna da
ne želi dugoročno ostati ni u Južnom Tirolu, ni u Austriji, ni u Švajcarskoj. Stoga joj je ovaj
ispit neophodan. Dakle, Schlanders; vrijeme provedeno tamo postaće „iskustvo posebne
vrste“.
Monika Hauser nije de facto još nikada ni živjela u Južnom Tirolu, izuzmu li se
„posjete zavičaju“ u maksimalnom trajanju od 4 sedmice. Sada svoj zavičaj upoznaje brže
nego što bi to i željela: svijet ljekara šefova i svijet žena sa sela, kao i nepisane zakone koji
vladaju u tom svijetu. Načelnik koji je u poslijeratnom periodu osnovao bolnicu spada još u
onu vrstu ljekara “koji rukovode poput feudalaca“, priča Monika Hauser. On je poznata
ličnost u regionu, ljudi mu prilaze sa strahopoštovanjem. Za njih je normalno da se ovaj
25
›polubog u bijelom‹ svojim ljekarima i pacijentima obraća kao komandant vojnicima u
kasarni. Senzibilno baratanje riječima ga se ne tiče. Niko se ne protivi kada načelnik samo
ćutke posmatra kako glavni ljekar često obavlja operacije u prilično alkoholiziranom stanju.
Ni jedna pacijentica se ne žali kada jedan liekar, u dobi za penziju, koji iz razumljivih razloga
nikada nije napredovao dalje od pozicije ljekara asistenta, ali je zato prijatelj sa
rukovodiocem bolnice, vonjajući izjutra zatetura prema porodiljskom odjelu da bi
porodiljama nakon reza na perineumu (međici) izvadio konce, šaleći se: „Cap-cap, evo sad
čike sa makazama!“ I to što načelnik prilikom porođaja - koji je ustvari u nadležnosti
ginekologa – ne postupa pedantno, prihvata se sa sluganskim fatalizmom. „Ako se nije radilo
o nekoj poznatom, već bi porodilja bila tamo neka žena sa sela, onda bi malo trgnuo
makazama ili ukrivo namjestio kliješta. Rezultati se još i danas mogu vidjeti po okolini.“
Odavno se priča o „idiotićima“ za koje treba zahvaliti načelnikovim brahijalnim metodama.
„U svakoj porodici bi se o njemu mogla ispričati poneka strahota“, sjeća se Monika Hauser.
Jedna rodica koja sa 80-tih porađala u Schlandersu doživjela je da šef klinike čestita samo
onim majkama koje su rodile dječake. Nju koja je rodila djevojčicu jednostavno je ignorisao.
U takvu atmosferu dolazi mlada liječnica koja se šefu ne dopada već i zbog svog pola.
„Njegov je stav bio da žene ne bi trebale obavljati tako zahtjevan posao.“ To što ova žena
nosi farmerke i ima kratku kosu sa malom pletenicom pozadi, takođe se ne dopada šefu
klinike: „Kakvi sve danas ne studiraju medicinu!“, zna dobaciti aludirajući na Moniku Hauser.
Na klinici ima i drugih „prijateljski raspoloženih, koji pružaju podršku, srdačnih“
ljekara, prije svega liječnica, ali niko od njih se ne usuđuje na otvorenu konfrotaciju.
Maksimum otpora je u pokušaju šarmiranja šefa, ne bi li se od njega izmamio poneki
ustupak. Moniki Hauser je od prvog dana jasno da ovdje mora dobro gledati kako će se
ponašati. „Naoštri zube“, kaže sama sebi. „Pređi u napadačku poziciju.“
Nije prošlo puno vremena, a da nije ponovo čula ono poznato - ovaj puta od seljanki –
koje se većinom završava rečenicom: to samo Vama pričam.“ Ili: „Želim da se za ovo sazna
tek kad umrem.“ U tim pričama ima batina i silovanja, zlostavljanja i nehumano teškog rada.
Vinschgau je opor kraj, mnoge udate žene su ovdje prvenstveno radna snaga. Jednog dana
dolazi na ginekološki odjel žena sa jakim bolovima u donjem dijelu stomaka. Poražavajuća
dijagnoza: rak jajnika, potrebna je hitna operacija. Njen muž protestuje: preči su poljski
radovi. Uprkos upozorenjima ljekara, ženu odvodi iz bolnice i ponovo je šalje na njivu. Za
liječnicu Hauser ovaj slučaj je jedan od „ključnih doživljaja“: doktorica ubrzo shvata da uzrok
bolesti treba ponekada tražiti u onome što je skriveno i prećutano. U onome što se odvija iza
četiri zida. U onome o čemu potajno pričaju susjedi – ili čak i ne pričaju, jer njima je
normalno da gospodar kuće uzima ono što mu je potrebno. „Mnoge žene su mi – prvo
izokola, a potom sve direktnije govorile o nasilju koje su doživjele. Vremenom sam sve bolje
razumijevala: postoji direktna povezanost između njihovog zdravstvenog stanja, njihove
svakodnevnice i njihovih iskustava sa nasiljem.“
26
Kod nekih žena kojima je njihova svakodnevnica postala nepodnošljiva, pobuni se
tijelo, kod drugih pak psiha. Ove posljednje dospijevaju na interni odjel bolnice, jer od kako
su reformom psihijatrije u Italiji ukinute psihijatrijske klinike, ne postoje ni psihijatrijska
odjeljenja. Još i danas se Monika Hauser jasno sjeća jedne pacijentice. Mlada žena prvo nije
bila u stanju da išta ispriča. Barem ne na konvencionalan način: pacijentica, naime,
kokodače. „Bila je to mlada djevojka od nekih 15 ili 16 godina. Umislila je sebi da je kokoška.“
Na Internoj u Schlendersu su njen slučaj dijagnosticirali kao „skurilnost“, dakle nerazumna
lakrdija. Jedanput mjesečno navrati italijanski psihijatar koji jedva da govori njemački, ali
barem naslućuje šta bi moglo uzrokovati takvo čudnovato ponašanje. „Tebe tući tvoj muž?“,
pita na lošem njemačkom. Pacijentica umjesto odgovora zakokodače i njoj se propiše
psihofarmatsko sredstvo. Šta inače raditi sa takvom osobom? Pa ta nas očito zavitlava.
O traumi, rascjepu ličnosti, disocijativnom ponašanju ili razvoju multipleksne ličnosti
nema još ni govora sredinom 80-tih, barem ne u Južnom Tirolu. Ženski pokret je tek u
povoju, prisutne su tek prve naznake pominjanja incesta i kućnog nasilja; o posljedicama
istog jedva da je išta poznato. Pažnju pobuđuje jedan holivudski film u kome glavni lik usljed
posljedica pretrpljene traume umisli da je ptica. Bio je to film „Birdy“. Vijetnamski veteran i
ljubitelj ptica Birdy se nakon užasnog pada u helikopteru, na ratnom zadatku, povlači u svoj
ptičiji svijet, go i nijem čuči na drvenoj motki i hrani se zrnevljem. Njegov prijatelj Al (Nicolas
Cage u svojoj prvoj velikoj ulozi) koji je teško povrijeđen pri napadu i čije je lice potpuno
prekriveno zavojima, pokušava da ga oslobodi iz njegovog unutrašnjag pribježišta. Na jednoj
strani je tjelesni, na drugoj strani duševni bogalj; U filmu „Birdy“ radi se, međutim, o
muškarcima i o ratu. Godine 1980. Američka psihijatrijska asocijacija je potvrdila
„posttraumatski sindrom“ kao kategoriju u svom priručniku duševnih oboljenja, i to kao
posljedicu vijetnamskog rata i borbe vijetnamskih veterana. Tek dvanaest godina kasnije
američka ekspertica za traumu i profesorica sa Harvarda Judith Hermann ukazuje u svom
djelu „Trauma i oporavak“ na paralele između „žrtava silovanja i ratnih veterana, između
zlostavljanih žena i političkih zatočenika, između preživjelih iz ogromnih koncentracionih
logora koje su podigli despotski vladari i preživjelih iz malih, skrivenih koncentracionih
logora koje su podigli despotski vladari svojih porodica.“17
Tokom svoje psihijatrijske specijalizacije početkom 70-tih godina, Hermanova je
uočila veliki broj žena i djevojaka kod kojih su dijagnosticirani šizofrenija ili neki drugi psihički
poremećaji, a da se nikada nije postavilo pitanje o uzrocima koji su do toga doveli. Judith
Herman je postavila to pitanje i ustanovila: skoro sve pacijentice su bile žrtve zlostavljanja.
„Tek je ženski pokret 70-tih godina pomogao da se spozna“, piše ona, „da posttraumatskim
smetnjama nisu najviše ugoroženi muškarci u ratu, već žene u civilnom životu. „“New York
Times“ je „Trauma and Recovery“, kako glasi naslov knjige u originalu, označio „jednom od
najvažnijih knjiga iz oblasti pshijarije još od pojave Freuda“18 Godine 1993., kada je knjiga
objavljena u Njemačkoj, osnovana je Medica. Monika Hauser nosi sa sobom knjigu u Bosnu,
17
18
Judith Lewis-Herman:Trauma i oporavak, s. 11 (njem. naslov:Die Narben der Gewalt – Ožiljci nasilja)
Phyllis Chesler u New York Times Book Review od 23. avgusta 1992.
27
gdje je psihologinje Medice u Zenici prevode u rukopisu, stranicu po stranicu. Ona postaje
temeljna odrednica njihovog rada.
Godine 1985., u Schlandersu, mlada doktorica je, međutim, upućena još na svoju
intuiciju. Takođe i na ono što je naučila tokom svojih noćnih dežura na onkološkom
odjeljenju u St. Gallenu, gdje se jedan ljekar, „jedan Korifej“19, već tada bavio fenomenom
psihosomatike. Kasnije je saznala: „Incest može proizvesti šizoidne reakcije.“ Dakle takve,
koje se u mozgu ne mogu psihički lokalizovati kao šizofrenija, već samo odgovaraju istim
reakcijama kao kod šizofrenije, a da sama bolest ustvari ne postoji. „U mnogim zemljama
žene se žigošu pečatom šizofrenije, iako se ustvari radi o šizoidnim simptomima kao
posljedici traume.“
Monika Hauser razgovara sa mladom ženom koja napokon prestaje da kokodače i
priča: brat je taj ko je muči. I nije to prvi put da je dospjela na ovo odjeljenje. Ovdje je uvijek
iznova nakljukaju psihofarmacima, koliko god je to moguće, a potom pošalju kući. Čim se
„ono“ ponovo desi, „ona ponovo otkači i postane kokoška“. Sestra disocira – suočena sa
nepodnošljivom situacijom, mlada seljanka bježi u neku drugu egzistenciju. Samo što to niko
u Schlandersu na shvata. „Još i danas vidim pred sobom tu ljepuškastu, rumenu, mladu
djevojku kako kokodače. A sve što joj je odjeljenje moglo ponuditi bila su psihofarmaceutska
sredstva i jedan italijanski ljekar koji jedva da govori njemački.“
Ova žena je najekstremniji slučaj koji Monika Hauser susreće u ono vrijeme, ali
svakako ne i jedini. Mnoge žene koje žele da pobjegnu iz neke situacije, postaju „psihijatrijski
slučajevi“. Nerijetko se dešava da Monika Hauser zahtijeva da joj dođu njihovi muževi.
Ponekada to mole i same žene: „Ah, zar ne biste Vi mogli porazgovarati sa mojim mužem?“ U
nekim slučajevima doktorica sama zaključi da se tu mora direktno i jasno objasniti, da se
pacijentica ne bi vratila u istu dilemu koja je učinila bolesnom. Neki muževi postiđeno obore
glavu kada im doktorica pomene nepovoljne okolnosti iz njihovog porodičnog života. Ispod
doktoričinog bijelog mantila proviruju, doduše, sumnjive farmerke, pa ipak je ona doktor,
osoba koju se respektuje. Drugi pak postaju agresivni, izderu se na svoju ženu: „Sa njom
nećeš više razgovarati!“, te se pretpostavljenom požale na ovu bestidnu žensku osobu.
Nakon treće ili četvrte pritužbe Monika Hauser je pozvana na razgovor kod načelnika. Pošto
je svom pretpostavljenom objasnila zbog čega je obavljala te pozive i razgovore, ovaj
napokon priznaje: „Pa da, zbilja je težak ženski život ...“ Monika Hauser na to odgovara:
„Svima njima ovdje je tako!“ Od tog vremena je ostavljaju na miru, iako im ide neopisivo na
živce sa svojim „penetrantnim idealizmom“. „Vjerovatno su mislili: ova će sigurno za pola
godine otići odavde.“ Sem toga, kolege su sretne ako se i sami ne moraju baviti tim teškim
slučajevima. Kasnije, na jednoj drugoj klinici, jedan ljekar će to izraziti direktno i drastično:
„To smeće može počistiti Monika.“
19
Korifej – ovdje u značenju „prvak“, „lučonoša“ (prema grč. nazivu za predvodnika hora) – nap. prev.
28
Kako god, sada je više ne prati nadimak iz tih dana. Sve što u Schlendersu imalo
odskače od uobičajene kolotečine, brzo dobije etiketu „ekstremno lijevog“. Buntovna
doktorica je postala „crvena vještica“.
Ta „vještica“ i dalje zatalasa svoje radno okruženje, čak i kada joj je jasno da ne može
glavom kroz zid i stoga uvijek pokušava da se strogo drži medicinske argumentacije: uspjeh
tretmana se ne može garantovati ako se u obzir ne uzmu i faktori kao što su životne
okolnosti. Pacijentice traže baš nju, a i na porodiljskom odjeljenju se za skidanje konaca
radije traži termin kod gospođe doktorice Hauser. Glas o Moniki Hauser dopire do njenog
zavičajnog sela Langena. Nije samo sveštenik van sebe. „Tad se dešavalo da me potraži neki
od mojih ujaka i stričeva i ljutito mi kaže: ›Šta ti to dole izvodiš. Mislim da je tvoj posao da
ženama daješ pilule!‹“ Monika nalazi potvrdu za izbor svog zanimanja uprkos ili baš upravo
zbog svojih brojnih borbi, i sada joj je barem jasno: „Ovo zanimanje daleko nadilazi samo
medicinski aspekt. To je mnogo više prisutnost kao ljudskog bića, slušanje drugoga koje koje
može doprinijeti ozdravljenju. Za mene je ovo bilo jako lijepo iskustvo.“
Konačno se vrijeme u Schlandersu bliži kraju. U jesen 1985. Monika Hauser polaže u
Bolonji svoj EU-ispit. Šta sada? Mlada doktorica, željna dalekih putovanja, pomišlja na rad
negdje izvan Evrope, ali najprije čini ono što joj je bliže: preseljava se kod svog životnog
saputnika Freddyja u Köln. Tamo živi s njim, sve do raskida krajem 80-tih godina, u jednom
jako malom stanu u Belgijskog četvrti, čuvenoj po svojim starim zgradama i gostionicama. U
početku joj ne pada teško niz odbijenica koje dobija nakon što konkuriše na nekoj od klinika,
jer Köln vrvi od događanja u ženskim grupama, politici, kafanama. Međutim, godinu dana
takvog stanja polako, ali sigurno donosi porast frustracija.
Jednog jutra zvoni telefon u vrijeme koje je Moniki Hauser, nakon godinu dana
nezaposlenosti, neuobičajeno za vođenje telefonskih razgovore. Na drugoj strani žice je
Izvjesni profesor Meyer sa neke klinike u Rurskoj oblasti. „Interesantna mi je Vaša
biografija“, kaže. „Da li ste zainteresovani za radno mjesto?“ Monikin odgovor je naravno
potvrdan.
Sredinom 80-tih je u Njemačkoj feminizam nešto sasvim drugo nego što je u Južnom
Tirolu ili u St. Gallenu. U međuvremenu je pokret za žensko zdravlje uzdrmao prve bedeme:
dirnulo se u image svemoćnih ›polubogova u bijelom‹ sa njihovim vladarskim habitusom,
njihovim monoteističkim vjerovanjem u školsku medicinu i njihovom navikom da ženskim
pacijentima olako odstranjuju dojke i maternice. U Berlinu je prvi centar za žensko zdravlje
osnovan 1974., a narednih godina stvara se u drugim gradovima čitava mreža ovih ustanova.
Monika Hauser svoj prijem na konkursu u Rurskoj oblasti ima da zahvali upravo tome
što profesor Meyer na svoj odjel prima liječnice koje i same zastupaju ovaj novi pravac. Ulf
Meyer se zalaže za emancipaciju žena, tih posljednjih godina pred svoje penzionisanje
renomirani ginekolog namjerno upošljava žene na svome odjeljenju, a one opet povlače
druge. Na primjer „crvenu vješticu“ iz Južnog Tirola. Upravo one stvari zbog kojih drugi
29
poslodavci Monikinu prijavu na konkurs odmah sklanjaju na stranu –neobična frizura, praksa
u Šri Lanki, rad u Schlandersu, ukratko: sve ono što ukazuje na osobu koja odstupa od
uobičajenog - u Rurskoj oblasti znači plus. Buntovna liječnica dobija posao.
U svakom slučaju, brzo će ustanoviti da je renitencija20 i dalje potrebna. Doduše, rad i
atmosfera na odjeljenju profesora Meyera i njegovih medicinarki koje imaju taj novi
senzibilitet za zdravlje i život žena je nešto sasvim drugačije od onoga što je imala u
Schlandersu. Međutim, Moniki Hauser za njenu specijalizaciju nisu potrebne samo operacije
na porođajnom odjelu, već i na ginekologiji. Na čelu tog odjeljenja je jedan ljekar koji se ne
razlikuje mnogo od patrijarha iz Schlandersa. Profesora Stubera prvenstveno zanimaju
vlastiti istraživački projekti, pacijentice su tu u drugom planu. „Ujutro bih kao dežurni doktor
primila ženu kao novi slučaj. Potom ju je ginekološki pregledao glavni ljekar. Ako bi se radilo
o interesantnom slučaju, i Stuber bi ih naveče morao još pregledati.“ Tako bi žene, koje bi
„već od ujutro od osam sati bile u čitavoj proceduri morale čekati do navečer u osam dok
profesor ne baci svoj naučni pogled koji se manje tiče same bolesne žene, a više njegovih
naučnih referenci. Kada bi se prilikom vizite pojavio šef odjeljenja sa svojom pratnjom, a
Monikina je obaveza da objasni slučaj pacijetnice, ne smije se izustiti ni jedno lično zapažanje
o ženi. „To je značilo da ženu sa kojom si izgradila jedan ljudski odnos moraš prezentirati
čisto tehnički. Čim bi se naveo neki detalj o pacijentici, uslijedilo bi: ›To me ne interesuje.
Kako glase činjenice?‹“ Posljedica takvog stava je i to da ovom ljekaru nedostaje jezička
senzibilnost. „Fistula u donjem dijelu vagine, uznapredovali stadij“, govori u svoj diktafon u
prisustvu same pacijentice. „Pri svakoj trećoj riječi došlo bi mi da ga udarim.“ Ali odjeljenje
šuti. Takođe I pripravnica Hauser, neiskusna u vizitima i još pritom uzrujana. Teško joj pada
ta njena šutnja.
Jedanput se desi da jedna pacijentica uzvrati. Nakon što je sišla sa ginekološkog stola i
obukla se, još jedanput se okrenula prema načelniku: „Želim Vam još nešto reći: pregledali
set me kao da sam svinja!“ – „'ma super!“, pomislila je Monika Hauser, a pritom i ovo: „Žena
je sasvim u pravu. Ja moram početi da govorim.“ A to od tada i čini. Ne uvijek, ali sve češće.
„Nisam se to svakodnevno usuđivala, ali sam uvijek iznova pokušavala da se umiješam. Od
tog vremena bilo mi je s jedne strane teže, a s druge strane lakše.“ Ova pripravnica stalno
nailazi na ograničenja jedne tehnokratske i ženama nesklone medicine. Do velikog skandala
dolazi kada Monika Hauser odbije da asistira prilikom operacije jedne mlade žene sa
Rokitanksy-Küster sindromom. Ovaj sindrom se pojavljuje u izuzetno malom broju slučajeva:
zbog hromozomskog poremećaja pacijentice uopšte nemaju vaginu. Maloljetnoj Turkinji
uskoro predstoji udaja, stoga joj operativnim putem treba napraviti vaginu. Mlada žena drhti
od straha, ne želi ni udaju, ni vaginu. Jasno joj je da se kod ove operacije ne radi o njenom
zadovoljstvu, već o tome da zadovolji prohtjeve budućeg supruga. U praksi bolnice nije da
pruža psihološku potporu ovakvoj pacijentici. Monika Hauser joj objašnjava da ima pravo da
kaže ne. Konačno, ona pristaje, jer roditeljima koji žele udati svoju kćerku i načelniku Stuberu
20
Renitencija, lat. renitor – neposlušnost, tvrdoglavost (nap. prev.)
30
koji rado operiše ove rijetke slučajeve sa Rokitansky-Küster sindromom uspjelo je da mladu
ženu nagovore na operaciju.
Doktorica Hauser, doduše, prisustvuje operaciji, ali još uvijek odbija da asistira. Zna
da će tek nakon operacije početi istinska drama: treba zadržati i proširivati taj vještački
napravljen otvor. Ova procedura koja se obavlja „sa falusoidnim instrumentima od hladnog
metala“ je strašno bolna. Monika Hauser preuzima ove ›treninge‹, jer „naravno da nisam
htjela da to neko drugi čini“. Ispostavilo se da je bila u pravu. Dešava se da jednom prilikom
navrati načelnik i posmatrajući njene brižljive zahvate, ljutito preuzme medicinski uređaj „i
tako brutalno ga zabije djevojci u rodnicu, da mi je skoro pozlilo od toga“.
Monika Hauser nije samo užasnuta prezirom prema ženama koji šef ginekološkog
odjeljenja i inače tako često ispoljava. Ovdje se suočava s jednom dilemom „koja me pratila
svih narednih godina - sve do danas“. Šta da se radi ako odbacivanja patrijarhalnih navika
ima za posljedicu socijalno isključenje žene? „Posljednji puta ovo pitanje je za mene bilo
aktuelno kada sam sa jednom liječnicom u Afganistanu polemisala o rekonstrukciji
djevičnjaka. Kako to samo može raditi, pitala je Monika Hauser. Za djevojku je to od životnog
značaja, odgovorila je liječnica.
Poslije godinu dana Monika Hauser prelazi sa odjela ginekologije na porodiljsko
odjeljenje. Po pravilu, ona privlači „problematične slučajeve“, ponekada se desi da ih
jednostavno njoj „prebace“, jer je tako lakše. Većinom ih dobrovoljno preuzima, jer tada
pacijentice može tada bolje paziti. Zajedno sa psihologinjom Gaby Hess koja na petom spratu
Klinike obavlja savjetovanje pri prekidu trudnoće, doktorica Hauser pokušava da i psihološko
savjetovanje, pored medicinskog, postane dio uobičajene prakse. Uskoro se na odjeljenju
osniva mreža za HIV-pozitivne žene, grupa samopomoći za žene koje su rodile mrtvu
novorođančad, potom za žene koje su imale prekide trudnoće i silovanja; i žene Romkinje
dolaze iz čitave Njemačke da se porode u Rurskoj oblasti, jer pročulo se o senzibilnom
pristupu na odjeljenju Klinike.
Ovaj posao je, međutim, iscrpljujući; rad u smjenama, teški slučajevi, vječna borba.
Monika Hauser primjećuje da joj je potreban „odmor“. Nakon četiri godine daje otkaz na
radno mjesto u Rurskoj oblasti i konačno konkuriše u vanevropskim zemljama. Na spisku
mogućih destinacija, nakon tri mjeseca, nalaze se Lesoto, Kapverden i Kuba. „Ugovor sa
jednom kubanskom klinikom skoro da je bio potpisan.“ U međuvremenu je u Bosni izbio rat;
jednog popodneva u sauni Monika Hauser čita potresni članak u časopisu „Stern“. „A onda
se sve izmijenilo.“
31
5.
„Tog dana je nestalo struje“ – otvara se Centar za terapiju žena Medica Zenica
Trideseti je mart, godina 1993. Ko je toga dana u Zenici slušao lokalni radio, mogao je čuti
senzacionalnu vijest: „U nastojanju da se ženama i djevojkama, žrtvama ratnih silovanja u
Bosni i Hercegovini, pruži medicinska i psihološka pomoć, saopštavamo da se te žene primaju
u instituciju Medica Zenica. Na ovaj način želimo da žrtve znaju za mjesto na kome mogu
pronaći pomoć. Nalazi se u Pionirskoj ulici 10, broj telefona 26 594. Profesionalnu pomoć
pružaju bosanske stručnjakinje i dr Monika Hauser. Žene koje su doživjele ovo nasilje, mogu
bite smještene u ovaj Centar zajedno sa svojom djecom. Osim toga, apelujemo na sve koji
poznaju mjesta na kojima borave ostale žrtve, da te žene i djevojke informišu o postojanju
Medice i da nam pomognu da ih smjestimo u Medicu. Naša je zajednička obaveza da im
damo mogućnost da razrade svoja traumatska iskustva i tako im pružimo šansu za
medicinsku i psihološku rehabilitaciju. Stoga pozivamo sve ljude u Zenici i čitavoj BiH da nam
pomognu u našem nastojanju da žrtve iskoriste svoje pravo na pomoć bez ikakve
stigmatizacije. Svakome, naime, mora biti jasno, da su silovatelji oni koji moraju biti
stigmatizirani, optuženi i kažnjeni. Tim Medice Zenica.“21
Mala je vjerovatnoća da će ljudima u Zenici promaći ovaj apel: pošto struje stalno
nestaje, apel se narednih dana ponavlja u redovitim razmacima. Tekst obavještenja bio je u
početku predmet žestoke diskusije između Monike Hauser i njezinih bosanskih kolegica.
Domaći tim je bio protiv toga da se tako izričito navodi riječ „silovanje“. „Činilo nam se to
prejakim“, kaže Marijana Senjak. „Bosanski jezik nije tako direktan. On naginje tome da se
zamagljuje pravo značenje stvari.“ Doktorica iz Njemačke se pak zalaže da se stvari nazovu
pravim imenom, da ne bi došlo do tabuiziranja teme. Uspjela je u tome i pobrinula se da se
škakljiva riječ uvijek iznova ponavlja: u mnogim intervjuima koje daje, u razgovorima sa
gradonačelnikom i ljekarima mjesne bolnice, kod zeničkog muftije. „Od prvog dana smo
radile na destigmatizaciji te tiječi. Svugdje sam govorila o tome; televizija, radio i novine – u
svim tim medijima se puno izvještavalo o našem radu.“
Mustafa Cerić, vrhovni poglavar cjelokupne islamske zajednice za BiH izdao je čak i
fetvu kojom zabranjuje da društvo odbacuje silovane žene. Mnoge od njih su trudne. Pokušaj
da se u ratnoj situaciji donese jedna vrsta iznimnog zakona, po kome će prekidi trudnoće
nakon silovanja biti u načelu nekažnjivo djelo, nailazi na otpor muslimanske uleme. Zeničkog
muftiju pak ginekologinja Hauser uspijeva ubijediti da je hitno porebno donošenje vanredne
21
Obavijest na radiju od 30. marta 1993.
32
odredbe zbog očekivanja velikog broja prijevremenih porođaja i malformacija ploda, teškog
psihičkog opterećenje žena sve do sucidnosti, a treba računati i sa vjerovatno krajnje
problematičnom vezom majke i djeteta. Iako su po domaćem zakonu prekidi trudnoće
legalni samo do desete sedmice, dozvoljava se prekid do četvrtog mjeseca trudnoće.
Medicina medijska kampanja i uključenost lokalnih uglednika u izgradnju Centra
donose rezultate. Kada 3. aprila 1993., jedne subote, tim organizuje svečano otvaranje
oformljenog Terapijskog centra, svi se odazovu pozivu: od gradonačelnika do građevinske
firme, od načelnika ginekološkog odjeljenja mjesne bolnice do predstavnika Misnistarstva
zdravlja koji je nadležan za izdavanje dozvole za rad novoj instituciji. U to vrijeme ona još nije
izdata, jednostavno nema se vremena za birokratske formalnosti, a sem toga ne može se
doći do sjedišta vlade u opkoljenom Sarajevu. „Prilikom otvaranja nismo imale tekst
sporazuma sa Ministarstvom, ali mi smo jednostave počele sa radom“, smješka se Monika
Hauser. „A oni su nas pustili da radimo.“
Još postoji njen notes u kome su tačno navedeni termini ovih uzbudljivih dana. U
nedjelju, 4. aprila, navedeno je da u 14 časova predstoji suret sa domaćom televizijom; u 16
časova je predviđen prvi veliki sastanak tima: „Postojala je jedna izuzetna atmosfera poleta i
elana. Onaj osjećaj –uspjele smo i sada počinjemo. Istovremeno smo bile suočene sa
pitanjem: kako će se dalje rat odvijati? I kako će biti kada dođu prve žene?“
Sljedećeg dana pristižu prve žene. Pet ih je, i psihologinja Marijana Senjak sjeće se
svake od njih. Sjeća se ekonomske tehničarke koja je silovana u zatočeništvu u istočnoj
Bosni; 34-godišnjakinje čija koža je nakon dvanaest dana provedenih u koncentracionom
logoru u blizini Sarajeva bila prekrivena crvenim flekama; frizerke koju su odvukli u taj isti
logor. „Jedna žena je silovana u prisustvu svoje šestogodišnje kćerke kada je htjela posjetiti
muža zatočenog u logoru. A bila je tu i jedna mlada djevojka koju je zlostavljao njen očuh.“
Dvospratna zgrada u Pionirskoj ulici, sa svojim dvokrevetnim i četverokrevetnim sobama
postala je sada, nakon mjeseci straha i užasa, „prvo sigurno mjesto za žene“. „Radila sam u
popodnevnoj smjeni koja je znala trajati do ponoći. Tog dana je nestalo struje. Jedna kolegica
i ja sjedile smo sa klijenticama za stolom pri svjetlosti svijeće“, prisjeća se Marijana Senjak. A
onda je jedna od njih počela da priča o onome što je doživjela.
Uskoro su u Medicu prispjele nove žene. Neke su u rukama imale letak sa adresom
Terapijskog centra, neke su došle zbog ginekološkog pregleda, a doktorica koja je po
ponašanju primijetila da nešto nije u redu uputila bi ih terapeutkinji. Primjenjivao se
Interdisciplinarni pristup – medicinska i psihološka pomoć pod jednim krovom. Druge žene
se u izbjegličkim kampovima susreću sa članicama psihotima, koje su tamo stalno prisutne da
bi žene informisale o mogućnosti korištenja ambulante i stacionara. I Marta 1 je u pokretu,
da bi dospjela do žena u okolnim mjestima. To je mobilna ginekološka ambulanta koju su
ginekologinje oformile u prilagođenom transportnom vozilu, prethodno korištenom kao
vozilo za osjemenjavanje, i koje je – kako se saradnice šale u stilu crnog humora tipičnog za
ratne uslove – „otrgnuto od patrijarhata“.
33
Iako su svjetski mediji u međuvremenu preplavljeni izvještajima o silovanim
bosanskim ženama, većina žena ne uspijeva, ili barem ne odmah, da prevaziđe tabu i da
govori o onome što im se desilo. „Psihologinje i medicinske sestre obilaze od februara
izbjegličke kampove da bi uspostavile kontakte, da bi se znalo za nas, i pri tome su ustanovile
kako je teško razgovarati sa ženama o njihovim traumatskim iskustvima. Čak i kada na licima
žena vide slično ponašanje, kada osjećaju šta im se dešava i da se mora poći upravo od toga
da je to jedno kolektivno iskustvo, mnoge šute. Za veliki broj žena je zaista samo šutnja
jedina mogućnost da prežive“, piše Monika Hauser u svom „Rundbief Nr.1“ 6. aprila
njemačkom dijelu Medice u suterenskom uredu Gabi Mischkowski.22
Marijana Senjak i nene kolegice su stoga vrlo oprezne kada prilikom svojih posjeta
dotaknu ovu temu. „Govorile smo, na primjer, uopšteno o ratnoj traumi“, kaže psihologinja.
„Potom bi nam, izdvajujući nas iz grupe, pristupile pojedine žene, ali čak ni tada nisu nam
rekle direktno o čemu se radi, već su samo dale naznake: ›Moja snaha se prošli mjesec nije
dobro osjećala. Da li bi ste mogli s njom nasamo porazgovarati?‹ To bi onda za nas bio
znak.“ I u samom Centru, na tom sigurnom i zaštićenom mjestu, potrebno je izvjesno vrijeme
dok neke od najteže traumatiziranih žena ne bi postale spremne da objelodane ono što je
tako skriveno i potisnuto u njima i time omoguće da se preživljeni užas preradi i razradi.
Psihologinje brzo uočavaju da pričanje lakše pada onima koje nemaju veliku vremensku
distancu sa doživljenim. One žene koje već mjesecima žive sa užasom koje su doživjele, i koje
su bile prinuđene da prežive pod najgnusnijim uslovima, izgradile su jak oklop oko svoje
povrede. On ponekada nehotice napukne, i to onda kada se uspava svijest zaključani sadržaj
drži pod kontrolom.
Skoro sve klijentice pate od noćnih mora, zbog čega je stalno neko prisutan u
Terapijskom centru, a noću uvijek dežura jedna medicinska sestra. Ako dođe do teške
situacije, poziva se neka od psihologinja. I Moniki Hauser se desi da nekih noći zagrljajem
umiruje neku od klijentica. Često je to 18-godišnja prelijepa učenica, jedna od tri sestre u
porodici, koja je zajedno sa svojom mlađom sestrom odvedena u hotel „Vilina vlas“ u blizini
Višegrada. Taj hotel je srpska vojska pretvorila u mjesto silovanja. Dok je ona sama jedne
noći puštena na slobodu, njena mala sestra čije krike je mogla čuti, važi od tada za nestalu.
Ovu djevojku, potpuno uništene volje za životom, pronašla je jedna saradnica u nekom
izbjegličkom kampu i dovela u Medicu, gdje sada stanuje sa trećom od sestara. „Mnoge,
mnoge noći se budila sa vriskom, mučena napadima gušenja i davljenja. Zaista je bila
dospjela u potpuno disocijativno stanje.“ Monika Hauser i djevojčina sestra pokušavaju
mladu ženu vratatiti u realnost. „U neko doba bi potom sasvim iscrpljena ponovo zaspala.“
Kasnije će, kada se psihički stabilizovala, i sama raditi u Terapijskom centru. To su takvi
slučajevi koji Moniku pokreću da radi uprkos svom užasu. „Ponekada danas pomislim: ako
ništa drugo, a ono samo zbog toga da je ona preživjela, sve se to isplatilo.“ U maju stiže u
posjetu Terapijskom centru Medica Zenica Karin Schüler, referentica za žene pri organizaciji
22
Rundbrief Nr. 1 (Cirkularno pismo br. 1) od 6. aprila 1993.
34
AWO, ona koja je pokrenula proces finansiranja. U svom dnevniku sa putovanja zapisala je:
„Ovdje se ustalio svakodnevni raspored. Pacijentice objeduju u zajedničkoj trpezariji. Same
su odgovorne za prostorije u kojima borave. Žene i djeca žive u trokrevetnim ili
četverokrevetnim sobama, ukupno je 18 žena i osmero djece. Teško se može prepoznati
kojim majkama pripadaju koja djeca, sve žene se brinu oko djece. Žene sa nezamislivim
iskustvima nasilja. Žene u izbjeglištvu. Jedna žena je iznad kreveta okačila svoju fotografiju na
kojoj je u karate-kimonu. Ta vještina nije je mogla zaštiti od silovanja. Kako su se za tako
kratko vrijeme promijenile ove žene. Užasna iskustva su ostavila traga na njihovim licima,
njihovim tijelima. Mogu to porediti prema slikama.“ Ona opisuje i sve veću oskudicu u
opkoljenom gradu. „Hodajući gradom, u mogućnosti sam da doživim svakodnevnicu ovog
geta koja mi se čini sablasnom. Ljudi se mirno vuku ulicama. Prodavnice su skoro prazne, na
ono malo preostale robe su naznačene visoke cijene. Ljudi prodaju svoju imovinu, kvalitetan
porcelan, srebrni pribor za jelo, bojler za vodu. Mjesečna plata jedne medicinske sestre
iznosi 5.00 DM. Kilogram kafe košta 20.00 DM.“
Još uvijek nisu potpuno zatvorene linije fronta oko Zenice. To je situacija koju koristi
tim Medice da bi doveo žene i iz udaljenijih izbjegličkih kampova. Ili iz podruma u kojima se
skrivaju oni koji su izbjegli. Još i danas Monika je u stanju da bez mnogo razmišljanja nacrta
mapu sa linijama frontova. „To spada u događanja koja su se tako duboko urezala u
pamćenje – i kad sasvim ostarim, sjećaću se toga.“ Ako negdje dođu nove prognane žene
izbjegle sa svojih zavičajnih područja, ta vijest se većinom brzo pročuje u Pionirskoj ulici.
Neformalno prenošenje vijesti dobro funkcioniše. „Kolegice su bile dobro obaviještene. A sve
se više pročulo šta radi Medica, tako da smo znale: obavijestiće nas.“ Onda bi tim krenuo
svojim Nissan-džipom. Vožnje nisu bile bez opasnosti, jer preživjele je često trebalo
prokrijumičariti na kontrolnim punktovima. Kada je trebalo dovesti žene iz Viteza, gradića u
kome su Hrvati i Muslimani ranije uvijek živjeli u miru i bez sukoba, sve dok hrvatski
sugrađani na početku rata nisu iznenada okrenuli oružje prema svojim susjedima, angažovala
se prvenstveno saradnica Zlata Gafić. Za ovaj zadatak prevoditeljica posjeduje dvostruku
kvalifikaciju: kao prvo, ona je Hrvatica, a kao drugo, dobro podnosi alkohol. “Na checkpointima ona bi sjela sa momcima i popila bi sa njima po jednu šljivovicu – ili tri, ako bi bilo
potrebno.“ Za to vrijeme skrivene žene leže pod dekama u prtljažniku džipa. Ponekad se ovaj
postupak skretanja pažnje mora prmijeniti na svakom kontrolnom punktu – u dolasku i u
povratku. Zlata bi počela da tetura tek kad bi se vratili u Zenicu i izlazili iz vozila ispred
Centra.
Majčinsko-brižna strategija se primjenjuje onda kada je potrebno da dobroćudna
Zilha Hadžihajdić komunicira sa paramilitarcima. „Biće da si gladan, sine“, dovikuje
korpulentna žena kroz prozor vozila i prema momku u uniformi upućuje saosjećajan pogled.
„Želiš li jednu jabuku?“ Kada je jabuka uručena i kada se Zilhi koja oko sebe širi osjećaj
maksimalne bezazlenosti ponovo mahne rukom, njeno društvo u vozilu bi počelo da se šali:
„Još ćeš ti stići u Hag pred Tribunal za ratne zločine zbog saradnje sa Srbima.“
35
Tragično i komično, plač i smijeh, sve je to tih dana tako blizu jedno drugome, jer
drugačije nije ni moguće savladati ratnu svakodnevnicu. Nakon posla žene Medice još uvijek
dugo zajedno sjede i pokušavaju razraditi dnevne doživljaje. „Pritom smo se uvijek puno
smijale“, priča Edita Ostojić. „Sjećam se jedne večeri kada smo izašle u jedan restoran sa
njemačkom terapeutkinjom Giselom Endel koja je u to vrijeme bila kod nas u posjeti. Pri
povratku kući, Gizela, koja je viceve uprkos našem prevodu razumijevala uvijek samo napola,
rekla je: ›Ne mogu se sjetiti kad sam se zadnji puta ovako ismijala! A pritom nemam pojma
čemu sam se smijala.‹ U to vrijeme živjele smo jako intenzivno.“
U međuvremenu se linija fronta primakla na 30 km od Zenice. Iz pravca Viteza grad je
sve češće, ako ne i stalno, pod paljbom. Čim se oglasi sirena, stanarke Terapijskog centra
moraju sići u sklonište zgrade, jedan mračan prostor bez prozora. Monika Hauser, koja se već
kao dijete naslušala priča svoje majke o smrtnom strahu za vrijeme bombardovanja u
Drugom svjetskom ratu, sada se i sama nalazi usred jednog rata, u skloništu, i pokušava da
ohrabri žene. „Kod žena koje su doživjele napade na svoja sela ponovo bi oživio taj događaj.
A s njime i strah: sada će upasti ti muškarci.“ Doktorica, još u svojoj pporodici naučena na
rano preuzimanje odgovornosti, racionalno pristupa tome. „Znala sam: ako granata i padne,
onda može biti uništeno samo nešto na samoj zgradi. Stoga u skloništu nikada nisam osjećala
strah. Sišla bih dole sa ženama, zagrlila ih i tješila.“
Tek kasnije će se pokazati da ova kombinacija dana u kojima je bilo po život opasnih
vožnji, ginekoloških zahvata uključujući komplikovane prekide trudnoća, časova u skloništu i
noći sa uplakanim stanarkama ipak nije prošla bez ostavljanja traga na osnivačicu Medice. U
početku nastaje jedna vrsta navike na granično iskustvo. Kada je tim na putu, u vožnji, i
preko radija čuje vijest da se Zenica granatira, „tada bi smo se još jedan sat zadržale negdje
na kafi“, sjeća se Monika Hauser. Naročito su omiljene posjete restoranu Wild Horses –
posljednjem u kome još radi kuhinja i u kome još ima alkohola. „Pošto se prilikom
granatiranja svi ti ljudi iz UN-a nisu usuđivali da uđu unutra, restoran smo imale samo za
sebe.“ Kelner tada iznosi posljednje preostale boce vina. Pri povratku kući Monika uživa u
pogledu na „nebo osuto bezbrojnim zvijezdama“ u gradu u kome, zbog nedostatka struje,
vlada mrklim mrak.
Klaus-Peter se čudi „neobičnim zvucima iz pozadine“ koje ponekada čuje kada ga
Monika nazove sa satelitskog telefona na balkonu. „Oh, baš nam je sad granatiranje“, objasni
mu Monika.
„Onda, za ime Boga, idi u sklonište!“
„Ma ne, i svi drugi su ovdje, sada konačno mogu na miru s tobom razgovarati.“
Upravo tih mjeseci kada bi friško zaljubljeni par trebao da uživa u svom medenom
mjesecu, Monika Hauser se nalazi u ratnom području. Ljubavne poruke Klaus-Peteru,
upućene faksom u njegov WDR-studio, izgledaju poput ove: „Najdraži! Jutrošnji razgovor je
nažalost bio tako kratak, ali za sedam dana ... Nažalost, još više zadataka za tebe, ako
36
možeš?! Ljudima iz kompjuterskog servisa koji su sve gratis instalirali potreban je toner za HP
Laserjet IIP ili III, ali ne kao Catridge, već u prahu. Vidi ima li kod Brauna, ulica Richard
Wagner?“ Klaus-Peterovi odgovori faksom glase: „Jutta pita: veličina spremnika
instrumenata za sterilizator? Trebaš li zaista još više kireta? Koje veličine? Mislim na tebe,
svako dobro, Klaus-Peter!“ Komunikacija o dubljim osjećajima je u ovim okolnostima skoro
nemoguća. „Kada je Monika sa svog radio-prijemnika, sa jednog brdu uzviknula ›Volim te!‹,
onda je to izgubilo svoju snagu“, priča Klaus-Peter Klauner. „A ja sam isto tako morao
odgovoriti vikom. Mi smo svoje osjećaje prenijeli na rad; u tome je bila skrivena ljubav.“
Zbog stalnih prekida struje često nije mogla da se uspostavi veza; tih mjeseci Klaus-Peter
Klauner češće viđa Moniku u njemačkim medijima, nego lično.
Četiri puta je osnivačica Medice te godine napuštala ratom zahvaćenu Bosnu da bi se
našla sa svojim dragim. Jedanput je to bilo na tri dana u jednom nadrealno idiličnom
mejstašcu na Jadranu u blizini Splita, jedanput na dvije sedmice na Majorki – gdje se
njemačka gazdarica promptno solidariše sa jednim bosanskim izbjeglicom, sa kojim Monika
po čitavo veče razgovara o ratu.
Nema nikakve sumnje da će Klaus-Peter, koji bezrezervno podržava projekt, nakon tih
zajedno provedenih dana ponovo morati pustiti Moniku da se vrati u povremeno granatiranu
Zenicu. Prema prijetećim opasnostima odnosi se prividno ležerno. „Monika je bila tako
nezavisna i zračila je tako velikom snagom, da sam imao osjećaj: ne trebam se za nju brinuti.
Ne znam kako bi bilo da smo tada bili u porodičnoj situaciji kakvu danas imamo, sa našim
djetetom. Ali tada to jednostavno nije bilo nikakvo pitanje.“ Teško je reći šta je u tom stavu
intuicija, a šta potiskivanje. „Djelimično sam zbog samozaštite već stvorio jednu emocionalnu
distancu. Ponekad je to bilo teško, kad se duže vremena ne bi vidjeli.“ Tada bi Klaus-Peter u
prvo vrijeme bio suzdržan, dok je Moniki potrebno „malo normalnosti za opuštanje“. „Jako bi
me čudilo da nisam dočekana baš potpuno raširenih ruku, jer Klaus-Peteru je uvijek trebalo
izvjesno vrijeme da prebrodi ovo rastojanje.“ Pri jednom od njihovih susreta koji je imao u
sebi nešto od atmosfere medenog mjeseca, Monika ostaje u drugom stanju – u avgustu
1993.
U međuvremenu se Medica proširila. Ne samo za vrtić u kome djeca klijentica, uz
pažnju vaspitačica, ponovo uče da se igraju. Vlada velika potreba za podrškom
traumatiziranim ženama, tako da Terapijski centar mora brzo da otpušta stanarke, čim se
donekle stabilizuju, da bi se napravilo mjesta za nove klijentice. Svima je jasno da to nije u
redu. Mora se stvoriti novo mjesto u kom će one žene, koje su već u stanju da provedu noć
bez profesionalnog nadzora i koje su se izvukle iz letargije, moći živjeti i po mogućnosti i
nešto učiti i raditi. „U našoj novoj kući želimo ženama i djevojkama pored ljudske empatije
pružiti i sve vrste pomoći: pravnu, socijalnu, a prije svega mogućnosti edukacije“, stoji
zapisano u „Opisu projekta Medica 2“. Već je pronađena i kuća: „Sastoji se od tri povezane
kuće, jednog poslovnog prostora koji je idealan za održavanje kurseva, a može se koristiti i
kao prodajni i izložbeni prostor, te velikog dvorišta sa vrtom. Postoji i velika trpezarija sa
37
kuhinjom koju namjeravamo koristiti kao centralnu kuhinju.“ Finansiranje projekta ne
predstavlja problem, jer rat u Bosni još je prisutan u javnosti i još vlada velika spremnost za
davanjem donacija. Medica 2 otvorena je 15. jula 1993. Na čelu novog projekta su Zilha
Hadžihajdić i Nuna Zvizdić, ekonomistica koja je iz Sarajeva izbjegla u Vitez, a potom
Medicinim džipom krišom prebačena u Zenicu.
Takođe tih dana na vrata Terapijskog centra u Pionirskoj ulici, koji se sada zove
Medica 1, na vrata je pokucala Selena Tufek. „Još i sada mi je pred očima, kako tu stoji: lijepa
žena iz koje nešto zrači, u elegantnom kostimu“, priča Monika Hauser. Upravo u tim danima
rata i oskudice, u tom raspadu sistema, Zeničankama je strašno stalo do toga da svojim
oblačenjem, odjećom, sačuvaju držanje i dostojanstvo. Iritira ih ležerni stil pojedinih
posjetiteljki iz Njemačke: „Izgledalo je kao da one, a ne mi, žive u ratu.“ Stoga je za Moniku
razumljivo da baš u to vrijeme svako jutro na usne nanese ruž, da stavi naušnice koje bojom
odgovaraju njenim majicama. Sada pred njom stoji ta dobro odjevena žena koja sa obje kćeri
već mjesecima živi u hodniku svoga stana, jer je njen grad Visoko – udaljen otprilike 35 km
od Zenice, na pola puta do Sarajeva – pod stalnom vatrom i srpske i hrvatske strane. Hodnik
nema prozora i tako Selena Tufek u relativnoj sigurnosti priprema obroke na plinskom
koheru i podučava svoju djecu, jer škole su zbog opasnosti po život zatvorene za učenike i
nastavnike. Visoko je mjesto na granici prema liniji fronta i stoga je puno izbjeglica. Oko
10.000 ljudi potražilo je utočište u gradu sa 40.000 stanovnika, među njima su, kao i uvijek,
najvećim dijelom žene. Selena zna o kakvim strahotima one govore, jer kao profesorica
njemačkog jezika više puta je prevodila za strane novinare. Želi nešto učiniti, ali šta? Na
lokalnoj televiziji je gledala intervju sa Monikom Hauser i odlučila: ono što već ima u Zenici
treba da bude i u Visokom. Oblači, dakle, svoj najbolji kostim, kreće za Zenicu i „doktorici iz
Njemačke“ saopštava svoj prijedlog. Monika Hauser je skeptična i mrmlja nešto o „jako puno
posla u Zenici“. Pa ipak, konačno stiče povjerenje u koncept Selene Tufek: „Mnoge od
izbjeglih žena dolaze iz ruralnih područja. Na brežuljcima Visokog ima predivnih kuća sa
velikim baštama koje možemo uzeti u zakup i u kojima potom mogu poslovati žene.“ Ovim
ženama izbjeglicama hitno bi bila potrebna pomoć, Medicine kuće u Zenici su pune, a 35
kilometara između gradova Zenice i Visokog mogu se prevazići samo uz opsanost po život. „Iz
nje je prštala nesputana energija“, priča Monika Hauser koja kod profesorice iz Visokog
prepoznaje onu istu nezaustavljivu tvrdoglavost koju i sama posjeduje. U avgustu 1993.
počinje sa radom Medica 3, u jednoj seoskoj kući, na brdu, na udaljenosti oko dva kilometra
od centra grada Visoko.
Seosku idilu povremeno naruši samo zvuk granata. Dvije krave koje je kupila Selena
Tufek daju mlijeko, kajmak i sir. „Bila je to jedna vrsta radne terapije za žene koje su bile
jako letargične i stalno čekale da se rat završi, da čuju vijesti o svojim najbližim, da im se
vrate muževi. Bilo je teško potaknuti ih na to da ponovo svoj život uzmu u vlastite ruke“,
objašnjava Selena Tufek.
38
U Medici 3 se mora prionuti na posao. U velikom vrtu žene, porijeklom sa ruralnih
područja, uzgajaju luk, salatu i krompir, ubiru voće i izgajaju kokoške i zečeve. Kada nakon
obavljenog posla izbiju strahovi i sjećanja i kad nastane potreba za pričom, na raspolaganju
im je, u prvo vrijeme, psihotim iz Zenice, a potom psihologinja iz Visokog. Za djecu Selena
angažuje učiteljicu koja jednu prostoriju u dvospratnoj kući preuređuje u učionicu. „Bilo je to
zaista predivno mjesto u kome su žene i djeca mogli pronaći svoj mir“, kaže Selena Tufek 15
godina kasnije i pokazuje fotografije snimljene prilikom druženja u vrtu, u toj oazi pokraj
linije fronta.
U kasno ljeto 1993. situacija u Zenici postaje sve gora. Linije fronta su zbijene,
konvojima sa životnim namirnicama još samo rijetko uspijeva prolazak kroz kontrolne
punktove. Ljudi u gradu gladuju, vlada nestašica svega potrebnog. „Najveći je problem
nedostatak goriva, sve drugo od toga zavisi! Vode ima izjutra na 2-3 sata. Većina ljudi boluje
stalno od neke infektivne bolesti, ali najdramatičnija situacija je u izbjegličkim kapovima!!“,
piše Monika Hauser 10. septembra u pismu upućenom Gabi Mischkowski. Tim Medice je
prinuđen da neophodne svari nabavlja od drugih humanitarnih organizacija. Od organizacije
Equilibre smo dobile vunu. AICF nam preko svog socijalnog programa daje namirnice za dječji
vrtić i jaja za Medicu 1 + 2. Od IRC smo dobile 12 peći na ugalj i rukavice za Medicu 2+3. Od
Médecins du Monde dobijamo šampon protiv vaški (jako važno u Medici 1, većina
novopridošlih ih ima!). Osjećaj življenja u getu je u međuvremenu postao tako snažan da su
stanarke izgubile svaku nadu – s mukom se provlače iz dana u dan. Tu je i strah od dolazeće
zime... Pa ipak je začuđujuće da većina žena Medice još ima snage za svoj posao i u tome
takođe vide svoje jedino pozitivno samopotvrđivanje.“
Sa pogoršanom situacijom narastaju i konflikti unutar samog tima. Od samog početka
Medica se definisila kao multietnička, a jedno od najvažnijih načela je glasilo da se suprostavi
nacionalističkim tonovima. U mikrokosmosu Medice trebala je da živi vizija koja je prije
izbijanja rata decenijama proživljavana u makrokosmosu Zenice: miroljubivi suživot
bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata. Tako i tim Medice sačinjavaju muslimanske, srpske i
hrvatske Bosanke kojima je zajednički cilj pružanje pomoći traumatiziranim ženama, a
etnička pripadnost je u drugom planu. Ali ponekada ima teškoća. Muslimankama je teško
povjerovati da je unutar bosanske armije stvoren i MOS, islamističko-fundamentalistički
ogranak koga regularne jednice jedva da još mogu držati pod kontrolom, ali koji se ipak
toleriše, jer su islamisti spremni da se u ime Allaha bore i poginu na najisturenijim linijama
fronta. Mnogi od njih će kasnije ponovo otići u Sveti rat u Čečeniju i Afganistan. Neke žene iz
tima Medice šokira spoznaja da se dešavaju silovanja koje počinitelji, pripadnici bosanske
armije, pravdaju kao „čin osvete“. Saradnice srpske nacionalnosti se tokom svog rada
suočavaju sa opaskama koje ih povređuju, a koje se tiču njihovog srpskog identiteta. U
razgovorima na temu rata, sa nekim ljekarima iz bolnice ili pak vlasnicima privatnih radnji,
čuju i rečenice poput ove: „Pa da, Srbima je to u genima!“ Nakon žestokih rasprava tim se
ipak ujedinjuje oko onoga što čini njihovu snagu i čak objavljuje zajednički apel upućen
39
stanovništvu Zenice, da uprkos sve težoj situaciji ne dozvole da pokleknu pred
nacionalizmom i fundamentalizmom.
U gradu je sve hladnije; i zbog nastupajuće zime, ali i u srcima ljudi. Monika Hauser
šalje 9. decembra faks Gabi Mischkowski: „Danas smo preživjele horor – danima iščekujemo
konvoj, konačno je stigao danas ... bez ičega za Medicu.“ Ali Monikin unutrašnji motor radi i
dalje nesmanjenom brzinom. „Samoj sebi sam postavila zadatak da optimalno funkcionišem.
Što mi manje ili više i uspijeva.“ Krajem decembra ona, sada već nekoliko mjeseci u drugom
stanju, nalazi se na putu između Medice 2 i Medice 1. Ponovo se čuje zavijanje sirena,
počinje granatiranje. Monika se sklanja u ulaz neke usputne zgrade. U donjem dijelu stomaka
osjeća podmuklu bol, kao što joj se inače u zadnje vrijeme češće dešava. Ovaj puta,
međutim, biće da je nešto ozbiljno.
40
6.
„Žena godine 1993.“ –Monika Hauser dobija priznanje za svoj angažman
Između dvije žene na TV-ekranu je ogroman kontrast: TV-moderatorica Sabine Christiansen u
satenskom sakou, fenirane, plavo obojene kose, intervjuiše upadljivo blijedu Moniku Hauser
na čijem licu je vidljiv umor od događanja iz proteklih sedmica i mjeseci. Ovaj puta nedostaje
joj i ruž na usnama, kod nje inače uvijek prisutan, sva živost kao da je nestala iz njenog tijela,
zgasnuo je onaj za nju tako karakterističan žar u očima i takav prizor traje i tokom čitavog
razgovora – za koji postoji izuzetno radostan povod: „Tagesthema“ je osnivačicu Medice
proglasila „Ženom godine 1993.“. Čak i moderatorica Christiansen, sjevernjački hladna i
suzdržana, koristi povodom ovog priznanja za nju neuobičajeno emotivan vokabular.
Slušaocima objašnjava da se ovdje odaje priznanje jednoj „nevjerovatno hrabroj i divljenja
vrijednoj ženi“.
Osjećanja žene kojoj je uručeno priznanje su u ovom trenutku na drugom kraju
svijeta: pod zaštitom UN-ovog transportera prebačena je iz Zenice u 25 km udaljeni Vitez.
Prati je Robert Adams, britanski novinar koji je kratko vrijeme prije toga za ARD takoreći
›otkrio‹ aktivnosti Monike Hauser. U Vitezu se nalazi improvizovani BBC- TV- studio iz kojeg
će tog 30. decembra 1993. slika vidljivo iscrpljene Monike Hauser stići u milione njemačkih
domova. Kratak uvod prikazuje stanarke Terapijskog centra, među njima i klijenticu čija će
životna priča nekoliko godina kasnije inspirisati Jasmilu Žbanić za lik Esme u filmu „Grbavica“.
Prikazana je i krhka oaza u opkoljenom Visokom: žene iz Medice 3 sa svojim kravama,
teladima i kokoškama. „Trebalo bi otvoriti više takvih ustanova“, govori jedan muški glas iz
pozadine.
U intervjuu koji potom slijedi Monika Hauser govori direktno i bespoštedno. Na
pitanje moderatorice da li je tačno da saradnice Medice izvode žene iz ratnog područja,
konstatuje: ništa im drugo i ne preostaje, jer oni čiji bi to zadatak ustvari trebao biti –
UNHCR, UNPROFOR ili Međunarodni crveni krst – su zakazali. „Još jedanput želim izričito
naglasiti da velike međunarodne humanitarne organizacije nisu pomogle“, optužuje s
ogorčenjem.
Ono što ne znaju ni gledaoci ni moderatorica Christiansen: Monika ne izgleda loše
samo zbog ratnih dešavanja i oskudice u životnim namirnicama. Prije dva dana izgubila je
dijete, istoga onog dana kada je u Njemačkoj objavljeno da joj „Tagesthema“ dodjeljuje
priznaje.
41
U kelnskom suterenskom uredu Gabi Mischkowski telefoni neprestano zvone.
Saradnice volonterke jedva da stižu odgovoriti na bujicu pitanja od strane medija. Ali svu tu
novinarsku potražnju moraju za prvo vrijeme odlučno odbiti. Monika Hauser se povukla
nakon spontanog pobačaja, prekinula sve kontakte, da bi ih obnovila ponovo nakon 48
časova, otputovavši na intervju u Vitez, jer naravno da je odluka žirija programa
„Tagesthema“ povod za „izvanrednu radost“. Zima koja je donijela glad, rat kome se ni na
koji način još ne nazire kraj i spontani pobačaj – sve je to kod svih saradnica, u doba kad se
godina bliži svome kraju, stvorilo „krajnje depresivno raspoloženje“. Priznanje koje je „za
mene došlo potpuno neočekivano, takoreći iz ničega“ i koje znači simbolično i finansijsko
priznanje rada Medice, ponovo pomalo podiže moral. Hrabri čin Monike Hauser neće se
pokazati učinkovit samo na simboličnoj razini. Dolazi do onaga sa čime niko nije računao:
narednih dana je na broj računa, na ekranu prikazanog u trajanju od 15 sekundi, uplaćeno
750.000 njemačkih maraka.
Moniki Hauser je jasno da je njeno mjesto, nakon godinu dana provedenih u Zenici,
ponovo u Kölnu. Jedna godina– bio je to od samog početka njen plan koji je sada, nakon što
je spontani pobačaj isuviše jasno pokazao razmjere njenog opterećenja, trebalo realizovati.
„Htjela sam ostati dok ne predam, mirne savjesti, projekt u Marijanine ruke. Rad sa ženama
su kolegice i bez mene mogle jako dobro obavljati. Sve jasnije sam vidjela da je moj zadatak
vani: htjela sam raditi na namicanju sredstava i biti ambasadorica projekta.“
Mnogi su u u međuvremenu htjeli da čuju ono što ima da kaže „žena godine“. Na
primjer, WDR-moderatorica Bettina Böttinger, u čijem talk-showu Monika Hauser gostuje 1.
februara. Njen sagovornik je poslanik stranke CDU Stefan Schwarz koji se žestoko zalaže za
ograničenu vojnu intervenciju od strane NATO, u cilju okončanja rata u Bosni. Monika
Hauser, koja je u Zenici često bila očajna zbog pasivnosti UN-ovih plavih šljemova, slaže se s
njim. Time se zamjera izvjesnom broju pacifista i feministkinja. „Kasnije su mi prebacili da
sam belicistkinja23“. Pa ipak, liječnica nije ni zagovornica rata, niti podržava vojne akcije kao
sredstvo za njegovo okončavanje. „Ali kada vidiš šta je urađeno ženama, onda želiš
jednostavno samo to da se to zaustavi.“ Danas poziva na kritičku diferencijaciju, jer u
njemačkoj politici se sve više i više prvenstvo daje ulozi vojnog faktora.
Nakon emisije sa Bettinom Böttinger Monika doživljava da joj na ulici prilaze
nepoznati ljudi. U međuvremenu ponovo počinje da liči na samu sebe i kao takvu je –
drugačije nego nakon svog nastupa u „Tagesthema“ – prepoznaju na ulici. Prilaze joj
prvenstveno žene, ali tu i tamo i poneki muškarac i iskazuju podršku onome što radi.
Ponekada, međutim, telefonom se oglase i nepoznati glasovi sa jakim stranim akcentom i
prosikću vulgarne prijetnje.
Monika Hauser koja Medicu zastupa kao njena direktorica od februara 1994., prije
nego što je privremeno ne zamijeni Gabi Mischkowski, neumorna je i u svojoj ulozi
23
Od lat.„bellum“ – rat; dakle ratnički nastrojena, zagovornica rata i rješavanja konflikta oružjem (nap. prev,)
42
ambasadorice. Stalno je negdje na putu između talkshowa i konferencija od Bona do Brisela.
I govori, govori, govori. O ženama u Zenici, u muškarcima u uniformi, o ptarijarhalnoj
povezanosti seksualnosti i nasilja. U svom stilu nastupa sa njoj svojstvenom
nepopustljivošću. Takođe i oni koji joj dodjeljuju naredne nagrade moraju ustanoviti da je
ona, dobitnica priznanja, sve drugo osim popustljiva. Ne želi dopustiti da dodijeljena nagrada
služi tome da prikriva činjenicu da se odgovornost čitavog društva prebacuje na jednu hrabru
grupicu žena koja će – shodno sloganu iz ranijih vremena: „S tim se može Monika nositi“ –
raditi ono što se drugi ne usuđuju. Kada Monika Hauser u ljeto 1994. dobija nagradu Gustav
Heinemann24, iz krugova bliskih SPD-u, ne propušta priliku da pred svim tim
socijaldemokratima, od Hans-Jochen-Vogela do Wolfganga Thiersea govori na temu „muškog
savezništva“. Tipična polja djelovanja: vojska i politika. Dobitnica nagrade postavlja pitanje
zašto UN-trupe nisu voljne i u stanju da „zbog zloupotrebe korištenja“ unište oružje koje je
srpska vojska trebala predati nakon sarajevskog ultimatuma. U februaru 1994. NATO je
zahtijevao okončanje srpske opsade Sarajeva i proglasio tampon-zonu od 20 kilometara,
unutar koje ne smije biti ni jedno teško naoružanje, na šta je srpska armija traženo oružje
stavila pod nadležnost UN-a. Monika ogorčeno odgovara: „To što vojne snage UN-a štite ovo
oružje, a ne ljude, mogu objasniti samo time, da postoji veliko muško poštovanje prema
skupim tenkovima.“ Navodi i da je kod zapadnoevropskih političara primijetila da su
„iritirajuće fascinirani srpsko-ekspanzionističkom mačističkom militantnošću“ – jer kako
drugačije objasniti neodlučan stav prema Karadžiću i kompaniji. Ona najoštrije kritikuje i
ponašanje njemačkih vlasti prema bosanskim izbjeglicama koje traže zaštitu od progona.
„Njihov prihvat nije poželjan, njihova intergracija jedva da je moguća, jer dozvola za
boravkom im se produžava uvijek samo na pola godine“, optužuje i dodaje: „One izbjeglice
koje nisu našle utočište kod rodbine ili njemačkih porodica, žive u deprimirajućim uslovima u
kontejnerima i kolektivnim smještajima. Odgovornost njemačkih političarki i političara ne
doseže ni dotle da se silovanim ženama i muškarcima koji su preživjeli torturu logora
obezbijedi odgovarajući terapijski tretman.“25
Nakon govora obraća joj se njen partner za stolom Hans-Jochen-Vogel, napola šaleći
se, napola ljutito: „Je li, gospođo Hauser, biće da i ja pripadam ovim muškim savezima!?“
Drugi krišom pričaju o „psihičkim oštećenjima“ koje je doktorica očigledno dobila boraveći
godinu dana u Zenici. To se vidi iz njene borbenosti. A ko bi ga znao, šta je sama sve
preživjela ...
I FDP-u bliski Evropski pokret, koji krajem 1994. u svom izboru za „Žene za Evropu“
odaje Moniki Hauser priznanje za njen „Prilog razumijevanju među narodima“, mora prvo da
se suoči s tim da se kod Monike radi „u prvom redu o razumijevanju, odnosno o
nerazumijavnju polova“. Naime: „Kako da različita društva i kulture koegzistiraju miroljubivo
jedni sa drugima, ako je u njihovoj unutrašnjoj strukturi temeljni odnos nasilja? Odnos
24
Nagrada je nazvana po nekadašnjem predsjedniku SR Njemačke Gustavu Heinemanu (nap. prev.)
„Ja krpim oštećene duše žena“, dokumentacija govora povodom dodjele nagrade Gustav Heinemann u
Frankfurter Rundschau od 3. juna 1994.
25
43
nasilja koji se uz to još i poriče, potiskuje, prećutkuje, iako ga sve žene osjećaju na direktan ili
indirektan način.“ Slušaocima govori o tome da prisvajanje teritorije i zaposjedanje ženskih
tijela nisu samo teoretski povezani u jednom društvu muške dominacije. „Svako vojničko
boravište koje sam vidjela u Bosni ili Hrvatskoj – a u posljednjih godinu i po dana vidjela sam
mnoge – bilo je ukrašeno slikama golih žena. To važi naravno i za UN-trupe. Kako spriječiti
nasilje između država i naroda ako se ignoriše nasilje unutar njih? U Njemačkoj svake dvije
do tri minute biva silovana neka žena – od stranaca, poznanika, muževa. Mogla bih takođe
reći: Ako se negdje nađemo zajedno nas tri žene, onda je uvijek jedna od nas ona koja je ili
sama doživjela nasilje ili poznaje neku ženu koja ga je pretrpjela. U ratu između naroda
nastavlja se sa tom uobičajenom ›mirovnom‹ praksom, nju je zbog pritiska osjećaja
drugarstva moguće forsirati i u svako doba koristiti za bilo koje ratne ciljeve.“ Ona ponovo
govori o svom osjećaju ljutnje. Koja se ni u kom slučaju ne odnosi samo na silovanja u tamo
nekoj dalekoj Bosni – bilo bi to suviše ugodno za njene slušaoce – već i na „ovdašnju
evropsku licemjernost koja bi se tako rado otarasila užasa u Bosni kao specifičnosti „divljeg
Balkana“, iako ili upravo stoga jer je to ogledalo vlastite, mada zamagljene tamne strane:
muškarci sa Zapada gledaju naveče na svom videu ono što četnici u stvarnosti čine. Znamo
da postoje video-snimci silovanja koji se na Zapadu prodaju ispod tezge kao porno-filmovi.26
I sama Monika se uvijek iznova suočava sa tamnom stranom patrijarhata u
mirnodopskim vremenima. Krajem 1994. počinje raditi na pola radnog vremena u bolnici
Köln-Holweide. Tamo želi okončati svoju specijalizaciju koju je zbog napuštanja klinike u
Rurskoj oblasti završila samo oko dvije trećine. Sada radi dvije sedmice za Medicu, a dvije
sedmice je na poslu u klinici. Na Klinici ustanovi da je većina njenih kolega i kolegica još
uvijek daleko od toga da uviđa povezanost tijela i duše i da uvažava psihosomatiku. Takođe i
to da je znanje – ili volja za znanjem – o mračnim porodičnim tajnama još uvijek jako
oskudno. Jedan ljekar-asistent izvještava pri jutarnjem dogovoru da je u toku noći na odjel
primljena petogodišnja djevojčica sa povredama u području vagine i vanjskih stidnih usana.
Otac tvrdi da je njegova kćer pala u vrtiću i udarila se o sto. Prisutni medicinari bez
protivljenja prihvataju apsurdno objašnjenje; specijalizantica ginekologije ne može to da
shvati i zahtijeva da se slučaj ispita. To što je godinu dana radila i živjela u Bosni sa žrtvama
seksualnog nasilja u svakom slučaju ne rezultira time da se njena procjena u Kölnu baš nešto
naročito uvažava. Naprotiv: upravo stoga prebacuje joj se da je fanatična feministkinja.
„Redovno su se čule izjave poput: ›Ah. Opet ta Monika. Ona u svakom ocu vidi silovatelja.‹“
Pritom se dešava da joj pojedine kolege u povjerenju kažu: „Znaš, i ja sam mislio da tu nešto
nije u redu. Ali kako da postupim sa jednim takvim djetetom?“ Drugi kolega pak objašnjava:
„Moj kolega mi je rekao da tu ne čačkam dalje.“ To je za aktivistkinju koja je sama sebi za
životni zadatak odredila to da svijetu govori o nasilničkim nasrtajima na žene i djevojke jedva
podnošljivo. „Izluđavala me je ta ravnodušnost.“
26
Iz manuskripta govora povodom dodjele nagrade „Žene za Evropu 1995“ Evropskog pokreta , 3. novembar
1994.
44
Ponovo je Monika nadležna za ›neugodne poslove‹. Treba vaginalno pregledati jednu
ženu koju je njen muž pokušao da zadavi pojasom ogrtača za kupanje i koja se od tada nalazi
u komi. Potrebno je utvrditi da li je i silovana. Iako takav pregled smije raditi samo ljekar
specijalista, Monika dobija taj zadatak. I ponavlja se priča sa klinike u Rurskoj oblasti:
„Uradila sam to da to ne bi učinio neko drugi.“
U one dvije sedmice kada kao direktorica Medice radi za organizaciju, često putuje za
Zenicu. Nije joj lako da živi između ova dva svijeta. Na jednoj strani tu je zahtjevan posao na
klinici sa noćnim smjenama i iscrpljujućim borbama, na drugoj strani su saradnice i klijentice
u ratnom području. „Bilo mi je jedva podnošljivo da se za ljude u Njemačkoj život i dalje
jednostavno odvijao nekim normalnim tokom, dok se u Bosni neprekidno ubijalo.“
I same dodjele nagrada i gala-večere sa uglednim zvanicama su ponekad naporne,
kada bi se uz chardonnay i kanapé sa lososom govorilo o „zaista užasnom položaju silovanih
žena“. Kod Monike se stvara jak osjećaj ljutnje, kada primijeti da prilikom večere nakon
dodjele nagrade Gustav Heinemann, Hans-Jochen-Vogel uporno ignoriše takođe prisutnu
Selenu Tufek, koja je ovdje u ulozi predstavnice Medice i sjedi za njegovim stolom. Pošto na
Monikino insistiranje konačno ipak uputi Bosanki jedno pitanje, u tom trenutku se servira
prvo jelo. Selenin odgovor prekida riječima: „Ah, bolje da nam se supa ne ohladi.“ Nije to
jedini doživljaj takve vrste: Jusuf Kulović, rukovodilac Dokumentacionog centra iz Zenice
priča Moniki da prilikom jedne međunarodne konferencije u Njujorku nije mogao prikazati
film o ratnim zločinima, snimljen u tajnosti: učesnicima je bio važniji upravo otvoreni bife, a
nije ih pritom zaustavila čak ni njegova očajnička napomena da su ovi snimci nastali u
situaciji životne opasnosti i u tajnosti iznešeni iz zemlje.
„U to vrijeme je kod mene stalno bio prisutan osjećaj bijesa“, prisjeća se Monika
Hauser. „I danas sam često ljuta. Ali u ono vrijeme sam to bila neprestano.“ Napokon tjelesni
i psihički stres iznova uzimaju svoj danak. I užasne priče žena, vožnje uz izlaganje životnoj
opasnosti, doživljaji granatiranja Zenice koje je Monika potisla prisiljavajući sebe da
funkcioniše, sve joj se to sada skupilo u duši. Njeno tijelo se buni i reaguje nizom simptoma ubrzanim otkucajima srca, napadima klaustrofobije, vrtoglavicom. Kada u decembru 1995.
ponovo stigne u Zenicu, prinuđena je da otkaže sastanke sa kolegicama. Na povratku prema
Splitu osjeća tako ubrzan rad srca, da ona kao liječnica prepoznaje da joj prijeti srčani infarkt.
„Samo da stignem do Kölna“, misli u sebi. Dospjevši tamo, njena liječnica joj smjesta
propisuje tri mjeseca bolovanja zbog potpune iscrpljenosti. „Pacijentica Hauser“ sada se
konačno odmara, po prvi puta nakon tri godine. Koristi sve što joj nudi alternativna
medicina: shiatsu, akupunkturu, homeopatska sredstva. Počinje sa terapijom razgovorom da
bi razradila sve potisnute doživljaje. I priuštila je sebi, zajedno sa Klaus-Peterom, odmor od
četiri sedmice na La Palmi. Monikin iscrpljeni organizam se polako oporavlja. Krajem tog
četveronedjeljnog boravka na Kanarima dešava se nešto dobro: ponovo je u drugom stanju.
Luca (Luka) Hauser je rođen 26. avgusta 1996. Nekoliko sedmica kasnije, 10. oktobra 1996.,
njegova majka dobija još jedno odličje i priznanje, ovaj puta od države: Monika Hauser treba
45
bito odlikovana Krstom za zasluge Savezne Republike Njemačke, ali ona odbija ovo
odlikovanje, jer je ljuta. Razlog njenog nezadovoljstva je odluka Konferencije ministara
unutrašnjih poslova da se bosanske izbjeglice pod hitno i bez obzira na situaciju u poratnom
području ponovo vrate u svoja sela i gradove koja su ili razorena ili pak još pod srpskom
opsadom, odnosno povezana sa sjećanjima na užase. Žene koje su još prije ne tako davnog
vremena neki muškarci izvodili iz podruma i autobusa, sada noću, zbog Abschiebunga27, iz
njihovih izbjegličkih kontejnera izvode njemački policajci. Zajedno sa ženskom pravnom
organizacijom TERRE DES FEMMES Medica započinje kampanju „I mene se to tiče“ koja ima
za cilj da žene izbjeglice dobiju pravo na ostanak. Na pres-konferenciji u Bonu, 14. aprila
1997., Monika Hauser izjavljuje: „Biće dobro za ovu zemlju ako ljudi koji dolaze iz ratnih i
kriznih područja, koji su preživjeli genocid i užase, u jednoj zemlji kao što je demokratska
poslijeratna Njemačka, dobiju mogućnost boravka i terapije.“ Isto to piše i predsjedniku
Njemačke Romanu Herzogu koji joj je trebao uručiti Krst za zasluge i koji joj poručuje da
„duboko žali“ zbog odbijanja. Praksa izgona se nesmanjeno nastavlja.
Nakon Lukinog rođenja, Monika Hauser na pola godine „zamrzava“ svoj radni status u
bolnici. Napokon, problem ostajanja sa djetetom majka i otac u naredne tri godine rješavaju
tako što naizmjenično rade na pola radnog vremena, a potom su se sporazumjeli da je „tata
na redu“ – Klaus-Peter uzima od WDR-a neplaćeno odsustvo od četiri godine. U prvih pola
godine beba Luca je svugdje prisutan: na međunarodnim konferencijama kao i na sjednicama
Medice u Kölnu, koje se već dugo ne održavaju više u suterenskom uredu Gabi Mischkowski,
već u vlastitim prostorijama u Waisenhausgasse u središtu grada. U međuvremenu je
organizacija u kojoj već rade prve stalno zaposlene saradnice dobila mrežu donatorki koja
obuhvata čitavu Njemačku. Žena koja vodi knjigovodstvo ponekada očajava zbog
kriptogenih28 priznanica računa iz Bosne ili da ih uopšte nema, jer skupocjeni papir je
potreban za važnije stvari. Jedna logističarka koordinira transport lijekova, životnih namirnica
i drugih dobara kojih u Zenici nema, ili samo po jako visokim cijenama.
Kontakt-osoba na drugoj strani Jadrana je od početka 1994. Kirsten Wienberg,
studentica socijalnog rada. Njeno sjedište je u Metkoviću, gradiću nedaleko od Mostara,
blizu hrvatske obale, koje je pogodno kao mjesto za pretovar konvoja koji odatle nastavljaju
dalje za Bosnu. Tamo UNHCR i humanitarne organizacije imaju svoja skladišta. Visoka žena
duge plavo-smeđe kose je sasvim upadljiva u maslinasto-zelenom mnoštvu vojnika i
humanitaraca kojima nije mrzak taj militay-look maskirnih hlača i pancir-prsluka. „Mnoštvo
muškaraca u uniformama. Mnoštvo oružja. I ja usred svega toga.“ Danas se smije kad pomisli
na vrijeme provedeno u gradu desperadosa, ali situacija je postala teška kada je hrvatska
vojska zatvorila liniju fronta. „Tad se moralo pregovarati sa tom ›simpatičnom‹ gospodom:
Smiju li ovi lijekovi? Smije li se ponijeti ultrazvučni aparat?“ Većinom se pregovori žene iz
Medice, koja inače pomalo govori i bosanski, završavaju tako da lijekovi i ultrazvučni aparat
27
Abschiebung – njem. „izgon“, mjera vlade SR Njemačke po kojoj nakon određenog vremena izbjeglice moraju
napustiti teritoriju Njemačke. (nap. prev.)
28
Njem. „kryptisch“: kriptogen – neustanovljenog porijekla (nap.prev.)
46
smiju u vozilo, ali se u povratku mora dovesti jedan teretnjak sa brašnom. Često i sama
Kirsten preuzima transport od Metkovića za Zenicu i pritom prokrijumčari različite stvari:
kompjuter, lijekove i koješta još što može stati u podnožje njenog džipa. Najbolja su joj
zaštita njeni jaki živci i slika Pape na vozilu, što je od velike pomoći u katoličkoj Hrvatskoj.
Čim stigne na bosansku granicu, sklanja tu sliku.
I za Kirsten Wienberg, čiji životni saputnik je porijeklom iz Bosne i koja je potresena
onim što je zadesilo zemlju, tada „nije bilo dileme. Moralo se nešto učiniti, a onda se to
jednostavno i uradilo. A u takvim situacijama čovjek vidi: moguće je!“ Nakon odlaska
Monike Hauser iz Zenice, Kirsten Wienberg – kao i suosnivačica Medice Gabi Mischkowski živi uvijek jedno izvjesno vrijeme u Zenici da bi pomogla tamošnjim kolegicama u daljem
razvoju projekta.
Za to vrijeme žene u Kölnu razmišljaju o daljim perspektivama Medice. U
međuvremenu su svoju organizaciju nazvale medica mondiale. Razlog ovome je čisto
pragmatične prirode: dizeldorfski sajam medicinske opreme Medica uložio je pritužbu
Moniki Hauser zbog korištenja istog imena. Drugi razlog za promjenu imena je i taj što su
žene iz udruženja zaključile da projekt u dugoročnom smislu treba postati internacionalan.
Jasno je, doduše, da će projekt u Zenici i dalje iziskivati finansijsku podršku, uprkos
Dejtonskom sporazumu potpisanom u novembru 1995.29 „Svima nam je bilo jasno da se
mora nastaviti sa radom, jer mnogo je još žena koje ćute i ne povjeravaju se i koje još nisu
pronašle pomoć. Mnoge su još uvijek zbog nemogućnosti povratka u izbjegličkim
kampovima. A vidjele smo koliko je novog nasilja: kućnog nasilja, ali i prostutucije i trgovine
ženama koju organizuju mafijaške grupe“, objašnjava Monika Hauser.
Prilikom diskusija u Waisenhausgasse, sve se jasnije nameće ideja da se dragocjena
iskustva, do kojih su saradnice došle svojim radom sa ženama traumatiziranim u ratu u Bosni,
mogu primijeniti i u drugim kriznim i ratnim područjima svijeta. Stoga je drugi dio imena
organizacije „mondiale“ – što znači: širom svijeta – upućivao na buduću prespektivu. Kako i
gdje će se medica mondiale tačno proširiti – to u ono vrijeme još nije bilo jasno. No u svakom
slučaju, već tada, tokom 1998. godine, sve je više znakova da će na Kosovu doći do eskalacije
sukoba između Kosovske oslobodilačke armije UÇK i snaga srpskog vođe Slobodana
Miloševića. Te bojazni se obistinjuju 24. marta: izbija rat na Kosovu. „Upravo smo radile na
tome da sastavimo neku vrstu „kriznog kofera“ za angažman u drugim ratnim područjima. A
onda“, kaže lakonski Monika Hauser, „izbila je kriza.“
29
U njem. originalu: im Sommer 1995 (u ljeto 1995.) – u prevodu ispravka prev. – nap.prev.
47
7.
„Kosovarke su već znale šta ih čeka“ – novi rat, novi terapijski centar
Dr. Minire Zuna želi znati da li njena pacijentica ima redovan ciklus, kada je dobila svoju prvu
menstruaciju, kako se štiti od neželjene trudnoće. Sasvim uobičajena pitanja koje postavlja
jedna ginekologinja. U daljem toku svoje anamneze doktorica se, međutim, interesuje za
sasvim druge stvari, koje – barem na prvi pogled – nemaju nikakve veze sa ciklusom ili
pilulama. „Gdje ste bili za vrijeme rata?“, pita mladu pacijenticu, otpriike u svojim srednjim
dvadesetim godinama; neko na Kosovu mora biti baš dobro mlad da se ne bi sjećao rata od
kojeg je 2008. prošlo tek devet godina.
„Ovdje, u Đakovici“, odgovara.
„Da li ste izgubili članove porodice?“
Ne, na sreću. Policija je, međutim, bila tu više puta, satjerala muškarce u dvorište i
kontrolisala dokumente.
„Imate li noćne more?“
„Da, povremeno.“
„Šta osjećate kad razmišljate o ratu?“
„Još uvijek me strah i počinjem da drhtim.“
„Da li Vas je rat promijenio?“
„Prije sam nekako bila jača“, izjavljuje pacijentica. „A postala sam i jako zaboravna.“
Konačno ginekologinja mladu ženu koja je došla na rutinski kontrolni pregled upućuje
na ginekološki sto. Kada je ponovo napustila ordinaciju, dr. Minire Zuna, zvana Mina, ozbiljno
prati ekran kompjutera. Ginekologinja koja u ambulanti Gjinekologjike Medice Kosova već
nekoliko godina obavlja praksu ima dobar osjećaj za to šta joj neka pacijentica želi zaista
saopštiti svojim indirektnim napomenama.
Oko 99 posto naših pacijentica kaže „ne“ kada ih pitam da li su za vrijeme rata
doživjele nasilje“, kaže Mina. Kao i mlada žena koja je prije nekoliko minuta napustila
ordinaciju. „Ali samim time da je u ratu bila u Đakovici postoji izvjesna vjerovatnoća da joj se
nešto desilo“, kaže liječnica.
48
Grad na jugu Kosova bio je takozvani Hot Spot, krizno žarište, po kom su srpske trupe
naročito harale. „I sama činjenica da su žene bile izolovane od muškaraca u svojim kućama
indikator je da mogle doživjeti silovanje od strane vojnika.“ A tu je i činjenica da je ova
majka dvoje djece navela da je imala jedan namjeran prekid trudnoće – odmah iza rata.
„Sem toga pozitivna je po svim simptomima koje imamo u našem upitniku za anamnezu.“
Noćne more, drhtanje, zaboravnost, i još nekoliko drugih.
Kada ova pacijentica sljedeći puta dođe u ordinaciju, Mina će – sasvim oprezno –
pokušati saznati da li ima još nečega o čemu bi možda željela razgovarati. Ne bi bila prva u
tome. „Uvijek iznova imam pacijentice su koje tek danas, godinama nakon završetka rata, u
stanju da ispričaju šta im se desilo.“ Od 200 pacijentica koje mjesečno posjete ginekologinju,
njih 25 do 30 posto ima klasične posttraumatske simptome. Ali Mina iz iskustva zna da je
često potrebno mnogo posjeta dok neka žena ne bude u stanju da progovori. Tabu je
ogroman, upravo ovdje na Kosovu. Ginekologinja se dobro sjeća mladih djevojaka koje su
zbog straha od vlastitih porodica prećutale preživljeno silovanje. Sve dok se nije pokazalo da
su bile trudne.
„Žene koje su doživjele nasilje skoro da nikada ne govore o sebi samima. Uvijek kažu
da se to desilo nekoj drugoj ženi: u komšiliku, u nekom drugom selu. Ali kada opisuju
događaje, pričaju kao da su same tu bile . I to je za nas indikator da sa nekom ženom
moramo raditi duže vremena.“
Kada neka od njenih pacijentica da do znanja da hoće i može da govori, doktorica je
isprati iz svoje ordinacije u donjem dijelu Medicine kuće do psihosocijalnog odjela koji je na
spratu kuće – do Sektori Psikosocial. Ovdje je preuzima jedna od dvanaest psihosocijalnih
savjetnica; ponekada i pravnica Ilirijana Hoti, jer pravna pitanja su stalno aktuelna: da li je
zaista pravno opravdano da žena koja je u ratu izgubila muža mora ustupiti svekru i svekrvi
zemlju koju su zajednički obrađivali? A ako to odbija, kako da dobije bitku za pravo na skrb za
svoju djecu, koja prema tradiciju pripadaju očevoj porodici? Ovdje se sukobljava arhaični
Kanun, tradicionalno pravo koje na selu ima veću važnost nego slovo zakona, sa odredbama
pravne države.
Ilirijana, koja je deset godina radila u Đakovici kao sutkinja prije nego što su
Miloševićevi aparthejdski zakoni 1990. skoro 80 posto kosovarskog stanovništva otjerali sa
njihovih radnih mjesta, odlazi sa svojim pravnim poukama tamo gdje su one i najpotrebnije:
u sela oko Đakovice. Dok je Tito ovoj pokrajini, koja je tokom viševijekovne osmanske
vladavine imala kulturološku posebnost, za vrijeme socijalističke Jugoslavije dao status
autonomije, istu je nakon raspada Jugoslavije Milošević ukinuo i započeo sa otpuštanjem
Kosovara iz javnih službi. U nekim regijama, pa tako i u Đakovici, nastala je, kao reakcija na
takvo stanje, neka vrsta društva u sjeni, u kom su kosovarski ljekari, prosvjetni radnici i druge
isključene profesije organizovale ilegalno zdravsteno zbrinjavanje ili nastavu.
49
Nekadašnja sutkinja Ilirijana Hoti drži grupama žena sa sela edukaciju o pravu
nasljeđa i izdržavanja. I psihosocijalni savjetodavni tim redovito posjećuje žene na selu, dok
ginekologinja Mina svoju mobilnu ginekološku ambulantu Marta 2 sa znakom Medica Kosova
ostavlja na seoskom parkiralištu. Unutar ambulante ona pregleda žene koje još nikada u
svom životu nisu kročile u ginekološku ordinaciju. U ovoj mobilnoj ordinaciji, jednom
mercedesovom transportnom vozilu, Mina postavlja pitanja iz svog psihosomatskog upitnika
za anamnezu koji je sastavila zajedno sa Monikom Hauser i još jednom ginekologinjom. Kada
osjeti da je nešto nedorečeno – pogotovo što žene često samo u pratnji člana porodice smiju
ući u kola, - naglasi da su neophodni dalji pregledi i zamoli ženu da dođe u ordinaciju Medice
u Đakovici.
Zapanjujuće je koliko malo znanja imaju pacijentice o svojoj često potisnutoj
duševnoj patnji i njenom ispoljavanju kao i o tome šta se dešava u njihovom tijelu. Stoga
Mina ponekada na svoja putovanja nosi panoe i plastične modele ženskog tijela da bi ga – u
zaštiti od muških pogleda – objasnila, na primjer u nekom ambaru. Tako se desi da neka 75godišnja majka jedanaestoro djece po prvi puta sazna kako tačno funkcionišere produktivni
sistem. „Stare žene su baš ponosne kada vide da i one imaju seksualne organe. Nedavno mi
je jedna rekla: Ha! Naši muškarci se čitav dan pipkaju dok hodaju. Ali i ja tu nešto imam:
uterus, jajnike i vaginu!“
Ovdje, u ovim selima je 1999. započeo egzodus. Pola miliona ljudi, prvenstveno žena i
djece, prebjeglo je preko albanske granice. „Već od Dejtona je bilo očigledno da se Milošević
neće smiriti sve dok i Kosovo ne stavi pod svoju kontrolu“, smatra Monika Hauser. „Kada je
počelo, Kosovarke su već znale šta im se sprema.“ Znajući za talase izbjeglica, u kelnskoj
Waisenhausgasse nije bilo diskusije o neophodnosti da se krene u akciju, polazna tačka je
bila jasna: „Moramo u Tiranu.“ Na uskršnju subotu 1999. Monika Hauser po drugi puta
iznova kreće od početka.
U to vrijeme je završila svoju specijalizaciju na klinici u Kölnu i dva do tri dana
sedmično radi u ordinacijama ginekologinja koje poznaje. Dani koje provodi u ordinaciji daju
jpj umirujuću ravnotežu sa stresnim radom u medici mondiale. Pa ipak, osnivačica medice
mondiale primjećuje da organizacija raste i da će biti sve teže savladati to osciliranje između
poziva liječnice i aktivistkinje. Ginekologinja se u sebi bori sa pomisli da napusti rad u svojoj
profesiji, jer ne želi izgubiti direktni kontakt sa svojim pacijenticama. Sa svojim kolegicama
vodi duge razgovore, pogotovo sa Annom Biermann koja je 1. januara preuzela rukovođenje
medicom mondiale. Tačno se sjeća trenutka kada se konačno odlučila da se potpuno posveti
samo svojoj organizaciji: „Kada sam u ordinaciji s naporom obavljala intervju sa dvije
pacijentice, znala sam da moram donijeti odluku.“ U martu 2000. uprava organizacije je
odlučila da će u medici mondiale odsada postojati dvije direktorice: Anna Biermann,
nadležna za finansije i personal, a Moniku Hauser, čiji zadatak je politički rad i sadržajno
usjmejravanje.
50
Za početak Monika u aprilu 1999. putuje u glavni grad Albanije, ovaj puta u pratnji
Kirsten Wienberg. Odatle idu do izbjegličkih kampova – i bivaju užasnute. To što je počelo
bombardovanje od strane NATO ne uznemirava saradnike UNHCR-a: oni uživaju u svojim
uskršnjim praznicima. Svega nedostaje: životnih namirnica, lijekova, osoblja. „Paralelno sa
bombardovanjem morala se organizovati i humanitarna pomoć. Ali oni uopšte nisu mogli da
izađu nakraj sa egzodusom: bilo je na stotine hiljada ljudi koji su Albaniji potražili zaštitu.“
Monika Hauser ponovo sluša užasne priče. Stalno joj žene izjeglice pričaju o tome kako su
vojnici ili pripadnici paravojnih grupa izvlačili mlade djevojke iz sela. Neke od njih su tri dana
kasnije ponovo vraćene njihovim porodicama, druge su zauvijek nestale. Ali jedva da ijedna
od svjedokinja govori o tome šta je i sama doživjela. Mediji bezobzirno upadaju u izbjegličke
šatore i usmjeravaju svoje kamere prema dezorijentisanim ženama, čak i onda kada je više
nego očigledno da im je potreban mir. Tanka je linija koja dijeli ozbiljno i važno izvještavanje
o sudbini žena od senzacionalističkog i retraumatizirajućeg medijskog iskorištavanja.
Obje aktivistkinje brzo odlučuju šta će biti zadatak medice monddiale: u najvećem
izbjegličkom kampu postaviti šator u kome će žene moći dobiti lijekove i hranu za svoju
djecu; ginekološka ambulanta koja će od maja stizati u kampove. Ginekologinja Monika
procjenjuje da ima oko 35.000 trudnica, druge su sa povredama. Potrebno im je
psihosocijalno savjetovalište koje će ženama u šatoru i ambulanti pružiti prvu psihološku
pomoć. Koncept je isti kao u Zenici: sa traumatiziranim ženema trebaju raditi domaće, dakle
albanske žene, jer one poznaju jezik i kulturu, a kasnije i same mogu preuzeti projekt.
Monika Hauser se ponovo daje u potragu – i nalazi šest potencijalnih savjetodavki.
Svim učesnicima je od samog početka jasno da se rad u kampovima održava pod
otežanim okolnostima. Ratna dejstva na Kosovu ne traju, doduše, više od tri godine kao u
Bosni, već ›samo‹ tri mjeseca, Ujedinjene Nacije ubrzo počinju sa svojom misijom na Kosovu
[UNMIK], odnosno šalju snage za Kosovo – Kosovo Force [KFOR] koje će se pobrinuti za
trajno osiguranje mira u postratnom području. u kosovskim selima, međutim, vlada „krajnje
arhaično plemensko društvo“ u kome važe pravila Kanuna. Tako se, na primjer, „od neke
udovice kao normalno očekuje da se uda za brata umrlog muža“, priča ogorčeno Monika
Hauser. „Ako to neće, mora im predati svoju djecu i otići. Ali i kuda da ode?“ U skladu sa tim
patrijarhalnim zakonima je i poimanje časti koje silovanu ženu posmatra kao nešto krajnje
prljavo i koje je isključuje iz zajednice. Tako, na primjer, kosovarski muž ima tradicijsko pravo
da se razvede od svoje supruge ako sazna da je silovana. „To znači: za ženu će nastati pakao
ako to ispriča“, kaže Monika Hauser, „Ona, je dakle, pored sve svoje duševne patnje usljed
toga što se sama nosi sa jednim takvim doživljajem, dodatno opterećena i time da se to ne
sazna i da je muž ne odbaci ili čak ubije.“ Medici Kosova je poznato nekoliko takvih slučajeva
ubistava.
„Žene pate od posljedica ratnih silovanja, a pate takođe i od posljedica primoranosti
na ćutanje“, kaže sa uzdahom Monika. „Već u Bosni smo se susrele sa tom prisilom ćutnje, ali
ona je daleko izraženija na Kosovu.“ Dok je otkrivanje tajne u albanskim izbjegličkim
51
kampovima, na udaljenosti od seoske zajednice i muža, još donekle i moguće, potpuni muk
zavlada u kosovarskim selima nakon povratka izbjeglih.
Tri mjeseca se u izbjegličkom kampu nalazi šator za žene. U avgustu 1999. započinje
misija KFOR-a: u pratnji UN-vojnika izbjeglice se mogu vratiti kućama. U toku nekoliko dana
klijentela saradnica Medice se raspršila po cijelom Kosovu. Jasno je, a to se naučilo i iz
bosanskog iskustva, da to ne znači kraj aktivnosti, već da ona tek sada počinju. Treba
osnovati novi terapijski centar. Nastaju čak dva. Na Kosovo se s njima upućuje jedna od šest
albanskih savjetnica koje je Monika angažovala, a ostalih pet nastavljuju u Tirani sa
započetim radom. One osnivaju Medica Tirana. U Kölnu se težište aktivnosti usmjerava na
bivše ratno područje, na Kosovo.
Ovaj puta novac ne predstavlja problem. Barem još ne. U međuvremenu je postalo
jako teško objasniti potencijalnim donatorima zašto je ženama u Bosni i dalje potrebna
pomoć – ali za novo krizno žarište ima novca na raspolaganju. Nakon Monikinog povrataka iz
Tirane, stiže poziv ministrice za razvoj Heidemarie Wieczorek-Zeul koja pita Moniku, zar
medica mondiale neće „tamo na Kosovu nešto učiniti“. medica mondiale to hoće. Pitanje je
samo: gdje. Da bi se to ustanovilo, na Kosovo kreće Margrit Spindeler koja je prethodnih
godina u bosanskom gradu Tuzli razvijala žensku organizaciju Vive žene. Ova počasna članica
ima na raspolaganju tri dana za donošenje odluke o tome da svoje dotada počasno članstvo
pretvori u stalni profesionalni angažman. Potvrdan odgovor daje nakon jednog dana i potom
leti za Kosovo. Tamo realizuje ono što na jeziku medice mondiale glasi „Assessment“. To
znači: istražuje koje bi mjesto bilo najpogodnije za planirani Centar. Mnogi sa kojima
razgovara slažu se u tome da postoje dva grada u kojima je bilo mnogo napada i iz toga
proizašlih posljedica za žene, a to su Peć i Đakovica.30 Oba grada se nalaze u blizini albanske
granice, u oba je bilo pustošenja srpske vojske, između oba prolazi „cesta smrti“. Konačno,
izbor pada na Đakovicu, jer opštinske vlasti ovog grada sa 90.000 stanovnika, sa starim
gradskim jezgrom sa tradicijskim kućama od drveta - sada potpuno u ruševinama,
blagonaklono gledaju na otvaranje Terapijskog centra za žene i obećavaju punu podršku.
Sa Margrit Spindeler, budućom voditeljicom novog Terapijskog centra, stižu u
Đakovicu još dvije žene: terapeutkinja Gisela Endel i ginekologinja Konny Schönfeld. Ova
trojka iz medice mondiale može poći od iskustava stečenih u Bosni. Stigao je psihotim iz
Medice Zenica koji je u međuvremenu razradio edukacijski ciklus i počinje sa edukacijom
kosovarskih kolegica o radu sa traumatiziranim ženama. „Naš ambiciozni plan je bio da
sistematski razradimo vrlo decidnu edukaciju za kolegice na Kosovu“, kaže Monika Hauser.
Cilj je da se stvori vlastiti pristup profesiji, efikasan u jednoj takvoj postratnoj regiji.
30
U njem. originalu nazivi ovih mjesta su navedeni prema varijanti albanskog jezika: Peja i Gjakova (nap. prev,)
52
8.
„Moram zakrpati31 duše žene“ – terapija traume u ratnim područjima
Mnoge od onih koje dođu misle da su lude. Duševno poremećene. Da su pukle. To su
simptomi koji su predznaci ludila – noćne more, napadi panike, slike koje se nekontrolisano
neprekidno vrte u njihovim glavama; zaboravnost koja ih plaši, tupa bezosjećajnost, prisilne
suicidne misli. Pritom misle da se to samo njima dešava; da je to sve individualna stvar koja
se odvija u njihovom bolesnom mozgu, da upravo s njima nešto nije u redu. Prvo što Edita
Ostojić, Marijana Senjak i druge kolegice iz Medice Zenica kažu ženama koje su došle u
Terapijski centar u Pionirskoj ulici, glasi: „Tvoji simptomi su jedna sasvim normalna reakcija.
Nenormalno je ono što ti se dogodilo.“
Pritom je ova spoznaja koja klijenticama daje prvi osjećaj olakšanja potpuno nova i za
same psihologinje. Prošlo je tek nekoliko sedmica od kada su po prvi puta čule i čitale o
jednom psihološkom polazištu koji pokušava da objasni koje to sve strategije duša pokušava
izgraditi da bi preživjela, nakon nekog događaja koji se čini nepodnošljivim. Monika Hauser
nije u Zenicu donijela samo ultrazvučni aparat, kompjuter i zubnu pastu, već i knjige. Jedna
od njih se zove „Uprkos svemu“. „Svaka seksualna zloupotreba nanosi žrtvi oštećenja, i
događaj se ne završava kada zloupotreba prestane“32, pišu Ellen Bass i Laura Davis. Ustvari je
tema njihove knjige incest u djetinjstvu i njegove doživotne posljedice, ali obje autorice
postavljaju čitateljkama pitanja na koja bi i mnoge žene koje su prekoračile prag Terapijskog
centra u Zenici odgovorile sa „da“: Da li si sklona depresijama, noćnim morama, iznenadnim
osjećajima straha? Osjećaš li se većinom da si u svom tijelu ili ti je pak poznat osjećaj kao da
bi htjela izaći iz svoga tijela? Je li te već bilo strah da ne poludiš?“33 One opisuju pokušaje da
se doživljeno učini podnošljivim, a koje i saradnice Medice Zenica zapažaju kod svojih
klijentica u Bosni: zaboravljanje, potiskivanje, ublažavanje. U ratu je nečovječnost postala
normalnost. „Drugima se desilo mnogo gore!“, umiruju često žene same sebe.
„Godine 1972. su Ann Burgess, medicinska sestra u psihijatriji, i Linda Holmstrom,
sociologinja, započele istraživanje o psihičkim posljedicama silovanja. U toku jedne godine
razgovarale su sa 92 žene i 37 djece. Pronašle su jedan određeni obrazac psihičkih
reagovanja koje su nazvale sindrom traume silovanja. Ustanovile su da žene silovanje dožive
kao događaj u kome im je ugrožen sam život, pošto su se obično za vrijeme napada plašile
31
Na njem. „Ich muss die Seelen der Frauen flicken“ – doslovan prevod, iako se moglo prevesti i kao: popraviti,
obnoviti i sl. – ali radi se upravo o „krpljenju“ nečega što je pokidano, djelimično uništeno (nap.prev.)
32
Ellen Bass/Laura Davis: Uprkos svemu. Putevi samoozdravljenja za seksulno zloupotrebljene žene, s.19
33
Bass/Davis, isto, s. 29
53
povreda i smrti. Nakon silovanja žrtve se obično žale na nesanicu, mučninu, plašljivost i
noćne more, ali i na stanja poput gubitka osjeta i zakočenosti.“34 Takođe i ono što Judith
Herman opisuje u svojoj knjizi „Trauma i oporavak“ 35 prepoznaju Marijana Senjak i njene
koleginice, sve te simptome su zabilježile u svojim kartonima klijentica: „poremećaj spavanja,
noćne more, dezorganizovano ponašanje, smetnje koncentracije, neuroza straha“ navedeno
je za klijenticu A., koja je od maja do novembra 1992. bila u tri različita koncentraciona
logora. „Logoreja – neobuzdani poriv za govorenjem, neprekidan plač, prisilne slike,
poremećaji disanja“ kod klijentice B. čiji su muški članovi porodice ubijeni prilikom pretresa
kuće. „Blokirana osjećanja“ ili „odsustvo osjećanja“ su takođe čest fenomen, isto kao i
„amenoreja“ i „hipermenoreja“, dakle izostanak menstruacije, odnosno neprekidno
menstruiranje.
Tokom svog studiranja Marijana Senjak i Edita Ostojić nisu ništa čule o traumatskim
doživljajima i njihovim posljedicama. „Mi nismo poznavale te simptome kao reakciju na
doživljaj nasilja“, kaže, prisjećajući se tog vremena, industrijska psihologinja Senjak. „Ništa
nisam znala o traumi i nasilju“, potvrđuje dječija psihologinja Ostojić iskustvo svoje kolegice.
„Na fakultetu se ništa o tome ne uči. Počele smo od nule.“ Ali nije samo na fakultetima
zemalja nekadašnje socijalističke hemisfere, u kojima u omiljene sadržaje nije spadala tema
polnog nasilja ni ideja individue, postojala tamna mrlja po pitanju seksualnog nasilja i
istraživanja traume. I na Zapadu se tek bilo došlo do prvih saznanja o toj temi. Nije slučajno
da su knjige koje je Monika Hauser donijela sa sobom u Bosnu bili tek objavljeni njemački
prevodi sa američkog engleskog ili čak i originalna izdanja. U SAD, gdje je ženski pokret
počeo nekoliko godina ranije u odnosu na evropski, nastala su prva temeljna djela i
istraživački radovi koji su sada pronašli svoj put do Pionirske ulice. Doktorica iz Njemačke
takođe sa interesovanjem čita ove knjige i konačno ovdje nalazi teorijsku podlogu za ono što
je već prije nekoliko godina primijetila kod svojih pacijentkinja u Schlandersu ili u Rurskoj
oblasti. Kolegice u Medici Zenica upoznaje sa svojim spoznajama. One su u početku
nesigurne: da li uopšte imaju dovoljno odgovarajuće profesionalnosti za rad sa svojim
klijenticama? Očigledna loša situacija stanarki i posjetiteljki ne pruža im drugu mogućnost,
osim one da pokušaju. „Bila sam već svjesna da nisam stručno educirana za rad na ovom
području. Svakog jutra sam se bojala da će se tog dana desiti nešto pri čemu ću biti
bespomoćna“, priznaje Edita Ostojić. „Ali razlog koji je govorio u prilog tome da se, uprkos
svega, ipak pokuša, bio je sljedeći: ako neću ja, a ko bi to drugi trebao uraditi?“ I kolegica
Marijana prikuplja hrabrost: „Rekla sam samoj sebi: ako sam prije radila sa alkoholičarima
koji su pijani dolazili u grupu i narušavali dinamiku cijele grupe, onda bih trebala biti u stanju
da radim i sa ovim ženama.“
Pored ovoga, bosanske žene Medicinog tima znaju i ovo: „Grad Zenica nije
zaposjednut, ali moglo je biti i drugačije. Samo je geografska slučajnost određivala ko će od
34
Herman, s. 49
Na njem. : „Narben der Gewalt“ – u prevodu: „Ožiljci nasilja“. Kod nas je pak knjiga poznata prema prevodu
naslova sa engleskog originala „Trauma and Recovery“ (nap. prev.)
35
54
nas biti klijentica, a ko će pružati pomoć.“ Znanje koje obavezuje. Psihotim je sasvim odlučan
da stekne neophodna znanja. Edita, sa solidnim poznavanjem njemačkog jezika, prevodi
najprije najvažnija poglavlja iz knjige „Uprkos svemu36 (Hrabrost za ozdravljenje)“ koja ne
opisuje samo simptomatiku žrtava zlostavljanja, već i stadije izlječenja. Jedna profesorica
istovremeno na bosanski jezik prevodi djelo Susan Brownmiller „Protiv naše volje“ i time se
ne otvara samo historijsko-političku dimenziju seksualnog nasilja, već i onoga koje se dešava
u ratovima. A konačno se i Edita Ostojić početkom 1994. prihvata prevoda knjige „Trauma i
oporavak“ američke ekspertice za traumu Judith Herman, u kome ona uviđa povezanost
između posttraumatskih smetnji koje su se mogle primijetiti još kod vojnika nakon učešća u
borbama Prvog svjetskog rata i onih koje su vidljive kod žena kao posljedica seksualne
traumatizacije. „Tek poslije 1980., nakon što je prihvaćen pojam posttraumatskog sindroma
zahvaljujući naporima veterana vijetnamskog rada, postalo je jasno da psihički sindromi od
kojih pate žrtve silovanja, kućnog nasilja i incesta u biti odgovaraju sindromima žrtava
rata.“37
Kada neki čovjek dospije u stanje životne ugroženosti, navodi Judith Herman, onda
reaguje nizom postupaka koje za cilj imaju bijeg iz opasne situacije ili odbranu od iste: raste
nivo adrenalina i krvni pritisak, privremeno nestaju ometajući osjećaji kao što su bol, glad ili
umor, tijelo se stavlja u stanje pripravnosti. Ako ove zdrave reakcije postanu, međutim,
besmislene, jer nije moguć ni bijeg ni odbrana, a situacija prevazilazi mogućnosti žrtve,
psihički sistem samoodbrane kolabira i haotično se slama. „Psihička trauma je patnja
bespomoćnih. Trauma nastaje u trenutku kada žrtva postane bespomoćna usljed neke
prejake sile.“38
Poimanje stvarnosti se izmijeni, čulni organi mogu prestati da funkcionišu, moguće je
da žrtva događanje doživi tako kao da se dešava nekom drugom. Odnos između pamćenja,
znanja i osjećaja je duboko narušen. Tako, na primjer, usljed sloma može da se izgubi onaj
dio pamćenja koji je nadležan za kognitivno arhiviranje događaja: hippocampus. On
memoriše doživljaje u njihovom prostornom i vremenskom kontekstu i povezan je sa
centrom za govor, tako da se o njima može povezano govoriti. Jedan drugi sistem pamćenja
reaguje pak pretjerano kod traumatskih doživljaja: amygdala-sistem koji memoriše
fragmentarno i nesređeno. Stoga kasnije često nastaju teškoće kada situacije i osjećaje,
ovdje pohranjene, treba vremenski i prostorno definisati; pojavljuju se kao bljeskovi sjećanja
koji stvaraju osjećaj aktuelnog ponavljanja i lako postaju „okidači“ – što znači ponovo ih
prizove neki podražaj ili neki verbalni impuls. Povezanost amygdala-sistema i centra za govor
je blokirana, zbog čega se memorisani osjećaji često ne mogu verbalizirati.
Razaranje psihičkog sistema samozaštite ima dalekosežne posljedice. Judith Herman
ih dijeli na tri glavne kategorije: stanje pretjerane pobuđenosti u kome je tijelo u stalnom
36
Njem.: „Trotz allem“ – kod nas pod naslovom „Hrabrost za ozdravljenje“ (nap. prev.)
Herman, s. 50
38
Isto, s. 53
37
55
stanju pripravnosti. Traumatizirana osoba je je ekstremno plašljiva, lako razdražljiva,
agresivna i loše spava. Druga kategorija je intruzija, pri kojoj žrtva traume uvijek iznova u sebi
preživljava doživljeno, kao na nekoj beskrajnoj traci. Posljedice su noćne more koje se stalno
neizmijenjeno vraćaju, ili takozvani – flešbekovi – bljeskovi sjećanja koji su izvan kontrole.
Neke traumatizirane osobe reprodukuju ta sjećanja kao priče sa uvijek istim riječima, kod
drugih je doživljaj sjećanje koje se ne da iskazati riječima, već u vidu intenzivnih slika i
osjećaja. Može se desiti da žrtve traume prisilno ponavljaju traumatski doživljaj – većinom u
izmijenjenom obliku. Kod djece se to dešava većinom u igri, kod odraslih žrtava silovanja
može se desiti da kasnije budu sklone promiskuitetnom ponašanju. U osnovi toga je želja
žrtve da trauamatsku situaciju u kojoj se osjećala nepodnošljivo bespomoćno proživi još
jedanput, sve dok se ne nađe neko drugo rješenje, neki drugi obrazac ponašanja. To je,
međutim, izuzetno teško bez kompetentne pomoći. I konačno konstrikcija, jedna vrsta
psihičke obamrlosti u koju zapada žrtva traume - za vrijeme traumatskog događaja, ali i
nakon toga. Uvijek iznova žrtve silovanja opisuju kako su im osjeti za vrijeme samog
događanja bili isključeni i da su to što im se događa posmatrale na neki način iz perspektive
treće osobe. Posljedica takve reakcije koja u prvo vrijeme žrtvi omogućava da podnese
situaciju je konstantan rascjep osjećanja, sve do kompletnog potiskivanja doživljenog.
Traumatizirani ljudi, zaključuje Herman, „su zarobljeni između dva ekstrema: između
gubitka pamćenja i ponovnog doživljavanja traume; između poplave intenzivnih,
nesavladivih osjećanja i pustoši apsolutnog odsustva osjećanja; između razdražljivog i
impulsivnog djelovanja i totalne blokade bilo kakvog djelovanja“. Posljedica koja je
zajednička svim traumatskim iskustvima je, međutim, gubitak bazične zaštićenosti.
„Traumatski doživljaji uništavaju žrtvinu predodžbu o zaštićenosti, svijest o svojoj vlastitoj
vrijednosti i ubjeđenje da se u osnovi postojanja nalazi jedan racionalan poredak .“39 Stoga,
nastavlja dalje psihologinja, razoreni osjećaj žrtve o samoj sebi može se ponovo izgraditi
samo onako kako je prvobitno i nastao: u odnosu sa drugim ljudima. Za ozdravljenje do kojeg
može doći samo kroz integraciju traume je stav društva od odlučujućeg značaja: Iskazuje li
ono respekt ili čak poštovanje prema traumatiziranima, kao što to po pravilu čini kod ratnih
veterana sa ordenjem, spomenicima i govorima? „Ne postoji javni spomenik žrtvama
silovanja“, konstatuje trezveno Judith Herman. 40 Da li društvo zazire od toga da ono što se
dogodilo primi na znanje? Ili to pak smatra sramotom i žrtve, većinom žene, osuđuje na stid i
ćutanje o doživljenom? Monika Hauser će nekoliko godina kasnije govoriti o kolektivnoj
amneziji koju zapaža kako u njemačkom, tako i u bosanskom poslijeratnom društvu.
„Bila je to zaista ključna knjiga“, kaže Edita Ostojić o djelu koje i danas važi kao
senzacionalno. Ne dolaze u ratno područje samo knjige, već i terapeutkinje: švicarska
psihoterapeutkinja Ursula Wirtz koja je još 1989. u svojoj knjizi „Ubistvo duše“ opisala
„mrtvačku ukočenost duše“ u kojoj žive žrtve silovanja i zlostavljanja; frajburška bodyterapeutkinja Gisela Endel koja će kasnije učestvovati u izgradnji Terapijskog centra na
39
40
Isto, s. 77
Isto, s. 106
56
Kosovu, i kao jedna od prvih - Michaela Schumacher. One su već u Njemačkoj sakupile
iskustva sa djevojkama i ženama koje su bile žrtve seksualiziranog nasilja. „Seksualizirano
nasilje“ je sada novi pojam za onaj raniji - „seksualno nasilje“, jer ovim novim izrazom se
iskazuje da se ovdje ne radi o nekoj varijanti seksualnosti koja se nasilno ispoljava – već o
nasilju u seksualnom obliku. Takođe i riječ „žrtva“ postaje sporna, jer ženu reducira na njenu
bespomoćnost i nemogućnost da se odbrani. U SAD su feminističke terapeutkinje i
aktivistkinje uvele umjesto toga termin “war rape survivors“ 41 koja u središte postavlja
snagu i volju za preživljavanjem zlostavljane osobe. Ovaj izraz je prihvaćen i u njemačkom
govornom području, gdje je preveden kao „Überlebende sexualisierter Kriegsgewalt“
(preživjele seksualiziranog ratnog nasilja), što je politički korektan prevod.
Supervizorica iz Kölna Michaela Shumacher dobija jednog dana godine 1993.
telefonski poziv od Karin Schüler, koja je u međuvremenu u medici mondiale na većoj poziciji
od samo upraviteljice donatorskim sredstvima. I Michaela pripada mreži onih koji u
Njemačkoj podržavaju ovu mladu žensku organizaciju. „Potreban nam je neko ko će biti na
raspolaganju kolegicama u Zenici“, kaže Karin Schüler. „Bi li krenula dole?“ A potom slijedi
rečenica koja je očigledno upućuje svima kojima se medica obrati zbog angažmana: „Ali
moram imati povratnu informaciju za 24 sata.“ Ta 24 sata potrebna su Michaeli, supervizorki
za institucije koje rade sa žrtvama incesta, „da bih razmišljala o tome zašto sam morala tako
malo o tome razmišljati“. Ona pristaje i tog ljeta putuje na tri sedmice u Zenicu, u ratno
područje. Bosanske kolegice još ne poznaju koncept supervizije, zbog čega Michaela u
početku nailazi na izvjesnu skepsu kod domaćih stručnjakinja. Čini se potpuno razumljivom
želja Monike Hauser da svojim kolegicama omogući da uz pomoć jedne nazavisne ekspertice
pokušaju riješiti svoje dileme, brige i probleme: tim redovno radi sve do iscrpljenosti, tako da
se već primjećuju prvi znaci pregorijevanja. Sem toga, svaka saradnica se bori i sa svojim
vlastitim traumama, rat i na njima ostavlja tragove. Neke su i same izgubile članove porodice
i prijatelje ili su u brizi za njima. A onda i sve te ponekad nepojmljivo strašne stvari o kojima
im pričaju klijentice. „Ono što pritom čuješ može uništiti tvoje vjeru u ljude“, zaključuje
Marijana Senjak. Ponekada su stanarke ponašaju agresivno prema timu ili svojoj djeci i
postoji potreba da se razgovara o mogućim strategijama.
Michaela Schumacher se trudi da je njene kolegice dožive kao suosjećajnu
sagovornicu za sve te probleme. Odmah primjećuje postojanje velike potrebe za njenim
znanjem o radu na traumi: od otvaranja Centra prošlo je samo nekoliko mjeseci i
psihologinje još ne prepoznaju da su izvjesna ponašanja njihovih klijentica ustvari tipične
posljedice traume. „Došle su mi, na primjer, i rekle: ›Ova žena laže. Juče je svoj doživljaj
ispričala na jedan način, danas pak priča drugačije.‹“ Supervizorica objašnjava da pamćenje
može kolabirati usljed užasnog doživljaja. „Ili su rekle: ›Ova klijentica priča uvijek o svojoj
prijateljici, a kada je zamolim: ne pričaj mi o svojoj prijateljici, pričaj mi o sebi!, onda opet
počne: ali moja prijateljica ...‹“ Michaela Schumacher objašnjava da je ono što se ne može
41
Engl.: „preživjele ratnog silovanja“ (nap. prev.)
57
podnijeti ponekada izmješteno izvan vlastitog tijela i doživljava se kao da nije u vezi sa
vlastitom ličnošću; da doživljeno izaziva strašan osjećaj stida; ili da traumatizirane žene koje
su izgubile bazično povjerenje prvo ispituju da li je terapeutkinja zaista osoba koja im uliva
povjerenje – i da ta ›ispitna faza‹ može biti dug proces.
Gisela Endel, body-terapeutkinja, pokušava se približi traumi klijentica preko njihovog
tijela. „Psihički sadržaji su memorisani u tijelu, a traumatski sadržaji su naročito zaštićeni“,
objašnjava ona. „Ova zaštita može i treba biti napuštena tek onda kada je uspostavljen
unutrašnji oslonac. Inače bi prijetio pad u ambis.“ Indikator koji može pokazati da li je
klijentica dovoljno stabilna da se iznutra približi traumi je njen tjelesni osjet: most prema
zakopanim osjećanjima. „Objasnila sam im da osoba u traumatskoj situaciji „napusti“ svoje
tijelo da bi mogla izdržati takvu situaciju. Da je nakon toga tjelesni osjet često poremećen i
da se više ništa ne osjeća. I da se vježbama ponovo može oživjeti taj izgubljeni osjet.“
Terapeutkinja Endel stavlja svoje ruke na leđa i stomake klijentica i oprezno vježba sa
ženama sa ciljem da postanu svjesne pokreta svog tijela. „Često bi tada izbile suze ili bi
počelo drhtanje.“ Posebne vježbe koristi da bi klijentice ponovo uspostavile svoje tjelesne
granice koje su tako često bile nasilno prekoračene.
Uskoro se ispostavlja da potrebu za edukacijom nemaju samo psihotim i
ginekologinje, već i tim logistike. Na kraju krajeva, domaćica kuće ili kuharica su češće u
svakodnevnom kontaktu sa stanarkama. „Ponekad bi nam Nusreta, kuharica, dala znak
rukom: ›Mislim da ova žena želi sada nešto da kaže.‹“
Edukacija lokalnih žena nije jedini zadatak za žene iz projekta u Njemačkoj. „Pomoći
ženama je jedna stvar, ali kakve logističke potrebe će iz toga nastati ... Iznenada smo bile
suočene sa zadacima sa kojima nismo računale.“ Tako supervizorica nakon svog povratka iz
Zenice u Köln uviđa da neophodnost nabavke vozila: u međuvremenu je Zenica gotovo u
potpunoj blokadi; jedva da još stižu konvoji, a ako i dođu, onda nije rijedak slučaj da je
materijal namijenjen za Medicu Zenica negdje usput izgubljen. Kolegice u Kölnu odlučuju da
organizuju vlastiti konvoj. „Naravno da ni jedna od nas nije imala pojma o teretnim
vozilima.“ Michaelu Schumacher prati glas da se najbolje razumije u tehniku, te se upućuje
ka Mercedesu. Ispostavlja se da su vozila preskupa. Sa ogorčenjem odbija prijedlog prodavca
za nabavkom polovnog vozila koje je već prešlo oko 100.000 kilometara. „Smatrala sam to
bezobrazlukom. Napokon sam mu rekla za šta mi je potrebno vozilo!“ Šta radi pametna žena
kada ne poznaje dovoljno struku kojim se inače lično ni ne bavi? Traži savjet od stručnjaka, u
ovom slučaju muškaraca. Michaela Schumacher čini ono što joj se čini najjednostavnijim:
nekoliko sati provodi u motelima kraj auto-puta, čašćava vozače pivom i kobasicama, a
zauzvrat od njih – ponekada tu ima čudnih likova - prikuplja informacije o tome na šta valja
paziti pri kupovini vozila. Tako saznaje da 100.000 kilometara i nije puno za jedan teretnjak.
Napokon je nabavljen jedan polovan skandinavski model.
Dok supervizorica Schumacher u Kölnu postaje kompetentna za poznavanje teretnih
vozila, u Zenici se bave time da „zakrpe tijela i duše žena koja je oštetilo nasilje muškaraca“,
58
kako to već formuliše Monika Hauser u svom govoru zahvale povodom dodjele nagrade
Gustav-Heinemann. Psihotim u Zenici se sve više specijalizuje za rad na traumi. Nakon prve
faze u kojoj klijentica prvo stigne u Terapijski centar i prihvati ga kao pouzdano mjesto sa
čvrstim strukturama i empatičnim i solidarnim osobljem, počinje faza stabilizacije. Dok je
princip terapije traume ranijih godina bio da se traumatizirana osoba - što prije i bez obzira
na stanje njene unutrašnje i vanjske stabilnosti – konfrotira sa doživljenim, u međuvremenu
su se afirmisale nove metode koje su stigle i do Zenice. „To je kao kod pacijenta koga treba
operisati“, objašnjava Marijana Senjak. „Sve vitalne funkcije moraju biti intaktne. Na
psihičkoj razini je isto tako: prije nego što sa nekom klijenticom razgovaraš o strašnim
pojedinostima, ona mora postići stabilnost.“ Psihologinje Medice Zenica primjenjuju sada
različite metode da bi povrijeđenu ženu podsjetile na njenu unutrašnju snagu: vježbe
relaksacije, razgovore o njenim pozitivnim osobinama, imaginarna putovanja u bolja
vremena kada je još imala muža ili sređeno seosko domaćinstvo.
Kada je klijentica iznutra spremna, rad na traumi može da počne. Pritom se Marijana
Senjak i njene kolegice drže pravila: sama žene odlučuje koliko će se daleko ići i koliko je
spremna da ispriča. Često su potrebni simboli i drugi, neverbalni načini ispoljavanja. „Radile
smo, na primjer, sa jednim posterom na kome su žene trebale naslikati svoju ›rijeku života‹“,
objašnjava psihologinja Senjak. Ponekad nije bilo jasno šta tačno znači crni oblak koji je jedna
klijentica nacrtala na određenom mjestu. Važno je da dođe do procesa žalovanja, jer bez
toga nema integracije. Ona je cilj zajedničkog procesa: doživljeno se više ne otcjepljuje i ne
potiskuje, već biva integrisano u cjelokupna životna iskustva. „Traumatizirana osoba živi živi
u strašnoj prošlosti, a zbog traumatskog iskustva projicira i strašnu budućnost. Ali nikada ne
živi u sadašnjosti. A kada to doživite, onda imate osjećaj da vrijeme uludo prolazi, a Vi samo
vegetirate poput biljke“, piše u jednom pismu bivša klijentica Medice Zenica. „Trebalo bi mi
puno prostora u ovom pismu ako bih htjela opisati kako je teklo moje ozdravljenje i da se
danas, nadam se, više ne osjećam poput biljke.“
Na izvjestan način ponovo se vraća znanje i iskustvo koje su literatura i kolegice
donijele u Bosnu. Jer hrabrost onih koje su uz podršku žena poput Marijane Senjak ili Edite
Ostojić govorile o doživljenom, ostavlja tragove i u zapadnom svijetu. Ovdje se konačno
uklapa ono što ide jedno s drugim: s jedne strane znanje o razmjer zloupotrebe i silovanja
koje je ženski pokret – u prvo vrijeme nailazeći na podsmijehe je sve to histerično – obznanio
javnosti. Prve terapeutkinje su često pod pokroviteljstvom feminističkih centara za žensko
zdravlje pokušavale da razviju metode tretmana za ovu vrstu traumatizacije; njihovi nalazi i
iskustva su čak i početkom 90-tih godina bili još uvijek daleko od toga da budu dio
medicinskog mainsterama42. S druge strane, na nekim drugim mjestima se polako počelo
baviti sa tešim posljedicama traume. Nakon uspješne borbe američkih vijetnamskih veterana
za psihološki tretman, ali i nakon dramatičnih željezničkih nesreća, velikih požara ili drugih
katastrofa, postajalo je sve očiglednije: i preživjelima i pomagačima je potrebna
42
Engl. „mainstream“- glavna struja/tendencija (nap. prev.)
59
profesionalna pomoć da bi mogli razraditi proživljeno. Za ovu spoznaju je bilo potrebno
toliko vremena jer su pogođeni često pripadali (profesionalnoj) grupi koja je samo teško i
nerado priznavala vlastitu (navodnu) slabost: vojnici, policajci, vatrogasci. Polako, ali sigurno
– a tome je sigurno doprinio i ulazak žena u ove profesije – ova spoznaja se sve više prihvata.
Vatrogasac koji je morao vaditi ugljenisane žrtve požara, policajac koji sebe optužuje zbog
pogibije kolege - smiju tražiti psihološku pomoć, a da se pritom ne skrivaju. Ostvareni su
značajni pomaci u istraživanju traume.
Ali sve do 90-tih godina egzistiraju ove obje spoznaje odvojeno jedna od druge. Na
jednoj strani je diskurs o seksualnom nasilju koje je još uvijek, prilično maginalizirano,
smješteno u ›feministički kutak‹. Postoje traumatolozi koji rezultate svojih istraživanja
doduše primjenjuju na žrtvama prirodnih katastrofa ili velikih saobraćajnih nesreća, ali bez
uočavanja ikakve veze sa tipično ženskim traumama. Sada, međutim, kada bosanske žene
glasno progovore i kada njihov glas dopre do javnosti, postalo je jasno: seksualizirano nasilje
ima za posljedicu tešku traumatizaciju. Kako u Bosni, tako i u čitavom svijetu.
„Tema je postala društveno prihvatljiva. Društvo je konačno shvatilo traumatske
posljedice zlostavljanja, silovanja u mračnom parku ili u braku“, objašnjava Michaela
Schumacher. Seksualne traume sada postaju tema u nauci i literaturi. Sredinom 90-tih
godina masovno se piše o tome. „Potaknuta dešavanjima u Bosni, terapija traume je zadobila
enormnu pažnju.“ medica mondiale i sama pokušava dati svoj doprinos organizovanjem
stručnih konferencija i izdavanjem publikacija. Za to vrijeme žene u Zenici počinju da izvoze
svoja znanja i iskustva stečena u Terapijskon centru u Pionirskoj ulici. Jasno im je da u
jednom postratnom društvu postoji ogromna potreba za educiranim osobljem u skoro svim
profesionalnim grupama: nastavnicima, ljekarima, socijalnim radnicima, medicinskim
sestrama, policajcima, sudijama, psihijatrima – svi oni bi trebali imati znanja o „traumasenzibilnom“ ponašanju. Tako tim Medice Zenica počinje održavati edukacije u svim
dijelovima BiH. Uskoro se pojavljuje novi izazov za članice tima: počeo je rat na Kosovu.
Marijana Senjak, Edita Ostojić i njihove kolegice su hitno potrebne da bi kolegicama u
Đakovici prenijele svoje spoznaje i iskustva o radu sa traumom do kojih su došle u posljednjih
šest godina.
Femiye Luhza nikada neće zaboraviti svoju prvu posjetu jednoj klijentici. Zajedno sa
kolegicom Nderime Sahatqija stoji pred kućnim vratima žene čija im je priča već poznata.
Đakovica nije veliki grad, ljudi se između sebe poznaju i već se pročulo za mnoge porodice i
njihove ratne sudbine. Ova žena je bila prisiljena da gleda kako je policija gotovo nasmrt
pretukla njenog muža u dvorištu. Odveli su ga, od tada je proglašen nestalim. Da li se i šta
njoj samoj dogodilo – o tome, kao što je uobičajeno, vlada muk. Femiye i njena kolegica stoje
pred kućnim pragom i ne usuđuju se pozvoniti. Obje misle da je bolje da odu, ali ipak se
vraćaju, rukom još jedanput krenu prema zvonu, spuste ruku. I tako nekoliko puta; obje
osjećaju strah: strah da neće biti puštene unutra, ali prije svega zbog toga da će se
bespomoćno suočiti sa bolom koji ih očekuje iza ovih vrata.
60
Femiye Luhza je 23 godine radila kao nastavnica engleskog jezika. Neposredno nakon
završetka rata čula je za Medicu Kosova i saznla da organizacija traži saradnice. Javlja se i
postaje članica tima od dvanaest savjetnica. Kada Medica Kosova počne sa radom u Đakovici,
rat je već završen. U Zenici su saradnice ulazile u izbjegličke kampove i informisale o
Terapijskom centru, a klijentice primale u Pionirskoj ulici. Ovdje je, međutim, praksa da
tim ide na kućne adrese u Đakovici i susjednim selima. Rad se započinje u dnevnim sobama i
za kuhinjskim stolovima klijentica. I još je nešto drugačije: ovdje nema domaćih stručnjakinja,
nema psihologinja ni psihijatrica na koje može računati medica mondiale pri organizovanju
Medice Kosova. U glavnom gradu Kosova, Prištini, ne postoji fakultet za psihologiju, a mnogi
od onih koji su studirali na nekom drugom univerzitetu, napustili su Kosovo zbog
aparthejdskih zakona. Margrit Spindeler i Gisela Endel, njemačke koordinatorice, tragaju za
ženama iz drugih profesija. Tu su po jedna sociologinja, liječnica, pravnica; većina su
nastavnice poput Femiye.
Ovaj puta medica mondiale ima namjeru i mogućnost da edukaciju organizuje
sistematičnije nego što je to bilo moguće u Zenici. „Tamo smo napravile grešku samim time
što bi neka terapeutkinja - edukatorica radila po jednom načelu, a naredna koja bi došla, po
nekom drugom“, rezimira Monika Hauser. „Time su kolegice dobile jedan „puzzle“ čiji se
djelići nisu uvijek uklapali i onda su same morale da odabrati ono što će, zajedno sa svojim
vlastitim iskustvima, moći primjenjivati u praksi.“ Poučene tim iskustvom, smatraju da u
slučaju Medice Kosova ovaj „patchwork –tepih“ treba imati jasnu strukturu.
Sem toga, vremenom se pokazalo očigledno: neće ovo biti posljednji puta da se u
nekom ratnom ili postratnom području usljed nedostatka profesionalnih psihologinja žene iz
drugih profesija moraju educirati za senzibilno pružanju „prve pomoći“ kod traume i za
psihosocijalni savjetodavni rad. medica mondiale stoga odlučuje da razvije ambiciozan
curriculum koji će biti neka vrsta standarda i osniva grupu ekspertica koji će ga izraditi. U nju
pored Monike Hauser spadaju i body-terapeutkinja, geštalt-terapeutkinja, terapeutkinja za
traumu i jedna ginekologinja. Tu je i Karin Griese koja je u međuvremenu zaposlena u medici
mondiale kao stručnjakinja za traumu i čiji se prvi veliki zadatak sastoji u tome da sastavi
odgovarajući priručnik. I naravno, Edita Ostojić koja je – kao i njene druge kolegice u Zenici –
u međuvremenu, u periodu 1996 – 1998., završila dvogodišnju specijalizaciju za traumu, kod
profesora Willi Butollo, na Univerzitetu u Sarajevu. Butollo, stručnjak za posttramatske
smetnje, po prvi puta drži ovu dodatnu edukaciju u glavnom gradu BiH i izražava spremnost
da u Đakovici certificira edukaciju i obavi ispit. Na kraju četverogodišnje edukacije, od
dvanaest žena iz Medica Kosova deset njih je uspjelo da postanu „psihosocijalne savjetnice“.
Još uvijek Femiye i njena kolegica bojažjivo stoje pred vratima svoje prve potencijalne
klijentice. Napokon skupe hrabrosti i pozvone. „Objasnile smo joj da smo iz Medica Kosova i
da joj nudimo psihosocijalnu podršku. Upitale smo da li uopšte želi našu posjetu. Počela je da
plače i rekla kako je zahvalna. Rekla nam je: ›Počesto bi dolazili ljudi iz organizacija koji su mi
nudili materijalnu pomoć. Ali niko me nije pitao kako se osjećam.‹“
61
Često će saradnice Medice Kosova čuti ovu rečenicu. Postojalo je oko 70
humanitarnih organizacija u Đakovici, ali one se skoro isključivo bave rekonstrukcijom i
infrastrukturom. Jedva da je postojala ponuda terapijske pomoći za traumatizirane“, priča
Gisela Endel. Doduše, i Medica Kosova nabavlja one hladne zime 1999/2000. ugalj, čak i
krave, ali težište je na nematerijalnim potrebama klijentica. Posebno se sjeća jedne žene;
gledala je kako je njen sin, još živ, izgorio u jednoj crkvi. Kada joj Gisela Endel i njene kolegice
ponude da joj prilikom sljedeće posjete nešto donesu, odgovara im: „Ne treba mi ništa.
Potrebna mi je samo neka žena koja će me saslušati.“
Za kratko vrijeme ove polaznice edukacije iz psihosocijalnog savjetovanja imaju na
stotine klijentica u Đakovici i okolnim selima. „Naveče, kada smo zapisivale dokumentaciju o
slučajevima, još jedanput smo morale kroz sve to proći. Prvog mjeseca smo Nderime i ja
svaki dan govorile: od sutra prestajemo.“ Ali ostaviti žene same sa njihovim bolom i brigom –
to ne ide. Na jednosedmičnim blok-seminarima koje članice tima imaju svaka dva mjeseca,
žene postepeno uče kako da pomognu drugima, a da pritom sačuvaju same sebe.
Za Kosovarke nije novo samo znanje o posljedicama traume, već i o potrebi pažljivog
postupanja prema samima sebi. Saradnice Medice Kosova, iako su imale svoj prefesionalni
život, tipične su porodične žene za koje je potpuno normalno da su im na prvom mjestu
njihovi muževi i djeca sa svojim potrebama. „Bilo nam je nešto potpuno novo da govorimo o
svojim pozitivnim stranama. Nije to uobičajeno u našoj kulturi. Kasnije, kad smo to bile u
stanju, prakticirale smo to sa našim klijenticama.“ Dopadaju im se vježbe relaksacije koje
oduševljeno prihvataju, uprkos početnoj skepsi: „Sjećam se kako je Gisela Endel na našem
prvom treningu uradila masažu stopala. Pritom se oglasio telefon, a Gisela se nije htjela
javiti, jer je upravo radila „važnu vježbu“. Pomislila sam: šta je, pobogu, tako važno na našim
stopalima?“ Važno je, a to uskoro saznaju Femiye i njene kolegice, da terapeutkinja koja ne
samo da ignoriše telefon, već i navuče zavjese i zaključa vrata sa unutrašnje strane, želi da
stvori jedan zaštićen prostor. Prostor u kome su one glavni likovi, da bi kroz tjelesno i
psihičko samoiskustvo spoznale vlastite snage i ograničenja, da bi bile u mogućnosti da
obavljaju posao koji ponekada prevazilazi i njihove granice.
Najveći izazov predstavlja detabuiziranje i verbaliziranje seksualiziranog nasilja. Ono
što je već bio problem u Bosni, na Kosovu je skoro nesavladiva prepreka. „Svako je poznavao
žene kojima se ›to‹ desilo, ali nikada nekoga iz vlastite porodice“, kaže body-terapeutkinja
Inge Joachim koja je u junu 2000. uskočila u tim i kasnije zamijenila Giselu Endel. “Tabu je na
Kosovu bio nesavladiv. I u samom timu vlada u prvo vrijeme jak osjećaj stida. Treningom kroz
vježbe po ulogama pokušava se oprezno pristupiti ovoj temi. „Sjećam se scenarija po kome
je jedna žena trebala svoju silovanu sestru savjetovati da potraži pomoć“, priča Inge
Joachim. „Ova igra im je je bila nevjerovatno bliska, a bilo je tako mnogi stida u toj igri.“ Ali
tokom treninga žene su to zaista prevazišle. Tim Medice Kosova u Đakovici dolazi sada do
istih iskustava kao i kolegice u Zenici. „U onom trenutku kada se kod saradnica smanjio strah
da se bave ovom temom, i klijentice su počele govoriti“, sjeća se Inge Joachim.
62
Nakon što su prevazišle svoj unutrašnji tabu, žene Medice Kosova se usuđuju dotaći
vanjske granice. Osnivaju „Taboo-Breaking-Group“ koja kroz rad sa javnošću treba da
uzdrma zidove ćutanja. Preokret nastaje u jednoj radio-emisiji. Moderator čita pismo
bespomoćne silovane djevojke; stalno razmišlja da to ispriča svom momku, ali ovaj uvijek
kaže: „Kada bi moja djevojka bila silovana, ostavio bih je!“ Prvi slušaoci koji se javljaju u
program emisije savjetuju djevojci da nipošto ne prestane sa ćutanjem. Onda se javlja jedna
savjetnica iz Medice Kosova i ohrabruje djevojku i sve ostale kojima se to desilo da govore.
Sada je blokada probijena. Jedna za drugom, žene koje se javljaju u program u traže da žene
konačno progovore. Sve češće je neka od saradnica iz Medice Kosova gost u emisiji, govori o
svojim iskustvima i odgovara na pitanja skušateljki i slušalaca. „Možemo reći da smo postigle
to da se govori o seksualiziranom nasilju“, raduje se Femiye Luhza.
Godine 2004. deset od dvanaest polaznica edukacije za psihosocijalno savjetovanje
polažu u Prištini ispit kod profesora Willija Butolla. Ekspert traume smatra da je postignut
„izvanredan“ rezultat.
U tom trenutku je curriculum medice mondiale ponovo aktuelan na jednom drugom
kraju svijeta: u Afganistanu.
63
9.
„Svijet treba saznati o ovome“ – medica mondiale i Tribunali za ratne zločine
Emina nije željela u Hag. Nije mogla ni zamisliti da o onome što je doživjela i propatila
govori još jedanput u nekoj sudskoj dvorani, pred nepoznatim ljudima, i to još u prisustvu
počinilaca. O tome kako je jednog jutra u svom selu čula glasove vojnika i kako je potom njen
sin sišao niz stepenice da bi vidio šta se dešava i kako su se nakon toga čuli pucnji, a njen sin
pao na zemlju. I kako su ubili njenog muža i njena tri zeta. Ono što se desilo tog aprilskog
jutra 1993. ostaće u ratnoj historiji zabilježeno kao masakr u Ahmićima: kao trenutak kada je
hrvatska armija, HVO, stupila u rat i otvorila front na drugoj strani. Od 356 stanovnika ovog
srednjebosanskog sela koji su do tog dana živjeli u miru sa svojim hrvatskih susjedima, tog
dana je ubijeno njih 116.
Emina i njena kći Senada su preživjele. Pobjegle su u Zenicu i dospjele u Terapijski
centar u Pionirskoj ulici. „Poludjela bih da nije bilo Medice“, uvjerena je Emina. Kada je
nakon nekoliko mjeseci svoje mjesto trebala ustupiti novoj klijentici, bacila se komadom
pokućstva na saradnice. Danas živi sama u svom malom stanu, čiji je ugodni interijer, sav u
nebesko-plavoj boji, sa jastucima i čipkastim miljeima u jakom kontrastu sa prljavo-sivom
fasadom oronule zgrade i sa stubištima punim smeća.
Njoj je oko 60 godina. Teško je procijeniti kako bi izgledala kad bi imala novca da
ugradi zube koji joj nedostaju i da redovito farba izrastak sijede kose. I da sve to nije
doživjela. U vrijeme napada na selo njenoj kćeri je bilo 15 godina. „Jako je inteligentna i
željela je studirati medicinu“, smješka se ponosna majka. Senada u početku nije pokazivala
nikakve simptome, ali pola godine nakon masakra kod djevojke se primijetio sindrom
multiple ličnosti – najekstremniji oblik otcjepljivanja jednog traumatičnog doživljaja“.
Iznenada je samu sebe počela da naziva Nancy, a govorila je samo engleski“, sjeća se
Marijana Senjak.
Kada saradnice Medice Zenica informišu Eminu da Tribunal za ratne zločine u Hagu
traži svjedokinje za masakr u Ahmićima, ona uplašeno odbija. „Ali onda su počeli ti snovi“,
priča. Uvijek jedni te isti. Emina sanja livadu na kojoj umjesto cvijeća rastu djeca i ta djeca
imaju krvave glave i „gledaju me sa puno prijekora. Shvatila sam da mi žele nešto reći. I
konačno sam rekla: dobro, idem!“
U februaru 1993. su Ujedinjenine Nacije donijele odluku da Međunarodni sud
procesuira povrede prava naroda u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Monika Hasuer i njene kolegice
odmah shvataju da je važno da u tome sudjeluju. Ali koliko god se značajnim činila šansa da
ovaj sud osudi masovna silovanja i time ih tretira kao ratni zločin, toliko je i velika opasnost
64
da upravo seksualno nasilje bude tretirano kao nešto sporedno, a možda da se da se čak i ne
pojavi u dokumentima optužnice. Kao onda na Nirnberškom procesu čiji tužioci nisu u spisak
kažnjivih djela uvrstili zločine protiv ženskog civilnog stanovništva napadnutih nacija. Pritom
nije nedostajalo ni pravne osnove, a ni dokaznog materijala.
Kada je počeo Nirnberški proces u novembru 1945., u temelju prava sudovanja se
nalazio sporazum prava naroda: Haška konvencija o zakonima i običajima ratovanja iz 1899.
koja je 1907. dopunjena zabranom silovanja. Pritom kod kod ove zabrane nije toliko riječ o
povredi žene, koliko o časti muškarca. Od strana koje učestvuju u ratu se traži da „poštuju
čast i prava porodice.“ Drugi međunarodni sporazum o vođenju rata, Ženevska konvencija –
u kojoj su takođe obuhvaćeni i građanski ratovi – uključuje silovanja tek nakon Drugog
svjetskog rata. Konvencija, doduše, naziva zločin njegovim imenom, ali ni ona ne može bez
pojma časti kao vrijednosti koju treba zaštiti.
Iako su na Nirnberškom procesu kažnjene povrede Haške konvencije i zločini protiv
humanosti, u tačke optužbe nisu ušla silovanja ni prisilna prostitucija, koji su se, na primjer,
dešavali u bordelima koncentracionih logora; ovi zločini se još uvijek posmatraju kao
kolateralne ratne štete.
Ova ignorancija se ne smije ponoviti na Tribunalu za ratne zločine u Hagu. Ali tačno
pola stoljeća nakon Nirnberga, 20 godina nakon nastanka ženskog pokreta u Evropi i
nekoliko mjeseci nakon što su novinari kroz medije naveliko informisali o masovnim
silovanjima u Bosni, društvo se promijenilo. Ono o čemu su hrabro progovorile bosanske
žene – i to još tokom samih ratnih dešavanja – pročulo se u čitavom svijetu i izazvalo lavinu
reakcija. Korejske „žene za utjehu“ koje su na desetine hiljada za vrijeme Drugog svjetskog
rata odvedene i bile prisiljene da kao prostitutke služe japanskim vojnicima, takođe su
progovorile, kao i starice u Njemačkoj o onome šta su doživjele od vojnika pobjedničkih sila.
Pritisak je ogroman, Hag je konačno primoran da seksualizirano ratno nasilje tretira kao ono
što ono i jeste: ratni zločin.
Nakon što je Međunarodni sud počeo sa radom u maju 1993., prošlo je godinu dana
dok iz Haga u Medicu Zenica nije stigao prvi upit o svjedokinjama. Tim saradnica je stavljen
pred težak zadatak: s jedne strane neupitna je podrška Tribunalu za ratne zločine, jer ukazala
se historijska šansa da se nekažnjivosti ratnih silovanja konačno stane ukraj; s druge strane
saradnicama je poznata opasnost od toga da potencijalne svjedokinje mogu biti povrijeđene
i retraumatizirane samim susretom sa počiniocima, od strane beskrupuloznih branilaca ili
nesenzibilnih zastupnika optužbe. „Bile smo svjesne toga da prema ženama snosimo veliku
odgovornost, jer one su imale povjerenja u nas, a mi svojim uticanjem na njih nismo htjele
zloupotrijebiti to povjerenje“, naglašava Gabi Mischkowski koja je tokom 1994. nekoliko
mjeseci boravila u Zenici. „Čak i ako je nama samima cilj bio da se zločini silovanja krivično
gone, nikoga nismo smjele prisiliti na davanje izjave. U moralnom smislu je postojao pritisak
bosanske vlade da žene pred Tribunalom daju izjavu „za svoju zemlju“, ali razlog takvom
nečemu ne smiju biti ni zahvalnost, ni nacionalistička kalkulacija. Tim Medice odlučuje:
65
klijentice se neće ni nagovarati, ali ni odvraćati. Umjesto toga, opširno će ih informisati o
onome šta ih kao svjedokinje očekuje pred Haškim trubunalom, koje pozitivne, ali i negativne
posljedice davanje izjave može imati po njihov život. Na toj osnovi one same trebaju donijeti
odluku i pritom znati da imaju podršku i u jednom, i u drugom slučaju. Gabi Mischkowski
putuje u Hag da bi stekla uvid u samo odvijanja procesa i postupanje sa svjedokinjama. Bio je
to početak dugogodišnjeg posmatranja i praćenja Tribunala koje traje još i danas.
Kada se Gabi Mischkowski vratila u Zenicu, njena procjena je dvojna. S jedne strane,
Sudu je poznata nadasve velika mogućnost povrede svjedokinja i stoga osniva specijalni odjel
za istraživanje seksualnih kaznenih djela. Prvi tužilac Tribunala, Richard Goldstone,
nedvosmisleno izjavljuje: „Želimo unijeti silovanje u Međunarodno krivično pravo.“ Patricia
Selers biva imenovana za specijalnu opunomoćenicu čiji je zadatak da izradi strategije
istraživanja i optužnice specijalno za slučajeve silovanja. Sem toga, postoji i odjel za zaštitu
svjedoka i postoji mogućnost da svjedokinja dâ izjavu bez prisustva javnosti i uz korištenje
pseudonima. Pravilnik o vođenju procesa takođe zabranjuje da se prethodni seksualni život
svjedokinje koristi protiv nje. Pravilnik čak zabranjuje da se pledira da je svjedokinja pristala
na silovanje. Vrijedno je napomenuti da je Sudsko vijeće uputilo svoje pripremne komisije
ženskim organizacijama da bi se s njima razgovaralo o preporukama za Pravilnik o procesu i
zaštiti svjedokinja – na tom sastanku u Ženevi učestvovala je i medica mondiale.
S druge strane, Gabi Mischkowski, posmatračica procesa, konstatuje da sve te dobre
namjere ne mogu izmijeniti činjenicu da izjava za svjedokinju znači enormno opterećenje.
„Sudski setting je u načelu takav da izaziva respekt i izvjesnu dozu straha. Svjedokinja može
lako steći osjećaj da je ona u svemu tome – sa onim što ima da kaže i onim što je tišti u duši –
nevažna. Njen je zadatak samo da što korektnije precizno odgovori na postvljeno pitanje i da
ne skreće s teme.“ Naravno da odbrana primjenjuje sve one strategije koji su dovoljno
poznate iz domaćih procesa protiv silovanja: „Pokušavali su da svjedokinju potpuno zbune u
temi seksualnosti. Žene koje su prilikom odvođenja slučajno u svojoj torbici imale anti-bebi
pilule, pitali su: ›Pa otkud da ste sa sobom u logor ponijeli baš pilule?‹ Naravno da nijedan
normalan čovjek ne bi došao na pomisao da neka žena nosi sa sobom pilule u logor, jer tamo
namjeravi ili želi spavati sa vojnicima. Ali odmah se javlja ta asocijacija – već i samim
pitanjem. Svjedokinja se osjeća napadnuta, reaguje emocionalno, možda proturječi samoj
sebi, što onda odbrana iznova navede kao dokaz njene nepouzdanosti.“ Odbrana
svjedokinjama prejudicira ljubavne odnose sa optuženima. Ovi, opet, tvrde da su ih
svjedokinje „zavele“. Kod jedne svjedokinje kojd koje je usljed užasnih okolnosti došlo do
prestanka menstruacije, postavljena je tada pogrešna dijagnoza „trudnoće“. Odbrana se
unedogled bavi ovom ljekarskom potvrdom i prebacuje joj da je lagala kada je rekla da nije
trudna. „Jasno da je za ženu strašno bilo ovo pripisivanje trudnoće i mogućeg pobačaja kao i
sumnjičenje da laže. Skoro da je doživjela nervni slom prilikom ovog ispitivanja. Dobro,
recimo da odbrana radi svoj posao. Ali najgore je to da u većini slučajeva Sud ne interveniše,
čak ni kada odbrana pređe sve granice.“ Tribunal za ratne zločine čine suci i sutkinje, kao i
ostalo osoblje, iz raznih zemalja, zbog čega su prisutni različiti običaji prilikom vođenja
66
procesa. Tako se metoda unakrsnog ispitivanja iz anglosaksonske pravne tradicije pokazuje
kao „ekstremno neprijateljska prema svjedokinjama“. Sudije skoro da i ne postavljaju
pitanja, a ako se to i desi, neki od njih se i ne obraćaju direktno svjedokinji, već sa tužiocem o
njoj govore u trećem. „Ponekad bih ostala bez daha od takvog nepoštovanja prema ženi“,
ogorčena je Gabi Miscjkowski.
Posmatračica rada suda u Hagu i njene kolegice iz medice mondiale iz svega toga
izvlače zaključak da žene koje se odluče na davanje izjave moraju biti krajnje dobro
pripremljene.
Uz to se javlja još jedan problem: zaštita svjedokinja ne funkcioniše. Kao prvo, zaštita
svjedokinja se odnosi samo na boravak u Hagu, odnosno na transport do Haga i natrag. Kao
drugo, prema Pravilniku odbrana, a time i optuženi, imaju pravo da znaju imena svih
svjedokinja šest sedmica prije početka procesa. Time je već od samog početka potpuno
isključena potpuna anonimnost žena. Ali i pri mjerama zaštite za svjedokinje na samom
mjestu vođenja rasprave, dešavaju se često, barem prvih godina, apsurdne negativnosti.
Potencijalni svjedoci i svjedokinje imaju smještaj u zajedničkom hotelu, tako da se svi
sudionicu sureću za doručkom u restoranu hotela – ponekada svjedoci optužbe i svjedoci
odbrane. Ili pak da svjedokinja pri povratnom letu iz Haga dobije mjesto u avionu pored
rodbine optuženog.
Nakon što se Monika Hauser za vrijeme jednog dvosedmičnog boravka u Bosni
upoznala sa situacijom i u Zenici i Njemačkoj razgovarala sa potencijalnim svjedokinjama,
istupa medijski pred javnost u maju 1995. i pritom osuđuje neprihvatljivu situaciju. „Odjel
za žrtve i svjedoke“ u Hagu „nema do ovoga trenutka nikakav izgrađen koncept“, zamjera
ona. Ostaje nejasno ko sačekuje svjedokinje na aerodromu, kakva im se zaštita pruža ne
samo tokom njihovog boravka u Hagu, već i kasnije u njihovoj domovini i kako izgleda
naknadna psihološka podrška.
Medijski pritisak daje rezultate: medica mondiale sklapa sporazum sa Nancy
Patterson, voditeljicom specijalnog odjela za seksualizirano nasilje. On ne samo da predviđa
postupak sa više poštovanja i bolju zaštitu svjedokinja, već i pravo da se u svako doba može
odstupiti od davanja izjave. Istražiteljice koje na terenu tragaju za svjedokinjama obavezuju
se da sa Medicinim klijenticama kontaktiraju samo nakon razgovora sa timom medice.
Ispitivanja klijentice koja su obavljena najprije u Bosni, smiju se vršiti samo u prisustvu
terapeutkinje. Šefica Patterson stavlja svoj potpis na ove odredbe.
Pa ipak se dešava da sama medica mondiale uskoro dospije u unakrsnu vatru
odbrane. Nije nevažna uloga koju u procesima igraju upitnici o anamnezi i dokumentacija o
slučaju koje su radile terapeutkinje. Stoga advokati optuženih pokušavaju da sabotiraju rad
psihologinja u Terapijskom centru, tako što pojedine metode diskreditiraju kao uticanje na
klijentice. „Rekli su, na primjer, da je imaginacija, dakle rad sa unutrašnjim slikama, praktično
neka vrsta hipnoze“, priča Marijana Senjak. „Kao, mi ženema sugerišemo lažna sjećanja.“
67
Kada im ovaj pokušaj ne uspije, odbrana nastupa sa agresivnijim mjerama: navode da
psihologinje Medice Zenica uopšte nisu kompetentne za obavljanje terapeutskog rada. One,
navodno, nemaju odgovarajuće fakultetsko obrazovanje, njihove dijagnoze tobožnjih
traumatizacija su stoga bezvrijedne. I ovaj pokušaj propada. U sljedećem slučaju advokati
pokušavaju da dijagnozu „trauma“ upotrijebe protiv svjedokinje: napokon, poznato je, da
traumatizirane osobe imaju sklonost ka „false memory sindromu“43, da se dakle ne može
pouzdati u njihova sjećanja. Ovoga puta nastaje problem: duboko nesigurna žena koja je u
Medici Zenica bila ambulantno tretirana, pokušava uvjeriti da uopšte i nije traumatizirana – a
time sebe i optužbu dovodi u škripac. Uprkos svim tim pokušajima podmetanja
svjedokinjama i tome da nisu u istoj mjeri svi zastupnici optužbe spremni da u dokumente
optužbe uvrste i seksualizirano nasilje, Tribunal za bivšu Jugoslaviju donosi značajne,
pionirske presude od kojih počinje nova historija kada se radi o ratnim silovanjima. Historijski
je naročito značajna presuda koja je donešena 22. februara 2001. U takozvanom Fočanskom
procesu – nazvanom tako po jugoistočnom bosanskom gradu u kome se desio veliki broj
procesuiranih zločina – Sud organizovano silovanje kvalifikuje kao „seksualno porobljavanje“
i osuđuje ih kao „zločin protiv čovječnosti“. Za razliku od drugih, prethodnih postupaka, u
ovom procesu se radi isključivo o seksualiziranom nasilju protiv žena. Takvo nešto još se nije
desilo pred međunarodnim sudom koji se bavi ratnim nasiljem.
U aprilu 1992. su srpske vojne jedinice zajedno sa paramilitarnim grupama okupirale
Foču, grad sa 14.000 stanovnika, i odmah počele sa hapšenjima muslimanskog i hrvatskog
stanovništva. Muškarci i žene su odvojeni jedni od drugih. Dok su muškarci ubijani na licu
mjesta ili pak odvođeni u fočanski zatvor, žene i djevojke su odvođene u škole, hotele i druge
zgrade. Tamo je za mnoge otpočelo seksualno zlostavljanje koje je ponekada trajalo
mjesecima.
medica mondiale opširno dokumentuje ovaj proces. Prvi razlog je taj jer je od
svjetskog značaj ovaj postupak u kome, na kraju, trojica optuženih, Dragoljub Kunarac,
Radomir Kovač i Zoran Vuković bivaju osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 28, 20 i 12
godina. Drugi je razlog „naša želja, ali i obaveza, da ostavimo sačuvan istup žena koje su kao
svjedokinje imale hrabrosti i snage da se pojave pred Sudom, da tamo govore o preživljenom
i da izdrže suočavanje sa počiniocima“. Mnoge od ukupno 31 svjedokinje koje su svjedočile u
postupku, od toga 15 njih svojevoljno u prisustvu javnosti, na pitanje, zašto se izlažu ovoj
novoj torturi, odgovorilo je: „Hoćemo da svijet čuje o ovome!“ I tako svijet saznaje o užasima
koji su se dešavali u Foči, periodu između aprila 1992. I februara 1993. godine. O iskazima
„svjedokinje 75“ kojoj je naređeno „da govori istinu, inače će cijela grupa biti silovana“ i koja
je „samo desetim dijelom bila pri svijesti“. Ili o riječima „svjedokinje 51“ koju je njena 15godišnja kćer nakon silovanja pitala: „Zašto me nisi bacila u rijeku?“ Ona sluša groteskne
izgovore optuženih koji tvrde da ih je djevojka „zavela“ i branioce koji u bespoštednim
unakrsnim ispitivanjima žrtvama uvijek iznova podmeću da su očigledno dale svoj pristanak
43
Engl.: sindrom pogrešnog sjećanja (map.prev.)
68
na seksualni odnos – iako to prema statutu Suda ustvari nije dozvoljeno. Slušaju i jasne riječi
kojima se sutkinja Florence Mumba uz Zambije obraća optuženima pri čitanju presude:
„Svojim autoritetom lako ste mogli zaustaviti patnje žena“, kaže direktno glavnom
optuženom Dragoljubu Kunarcu. „U toliko većoj mjeri je gnusnije Vaše aktivno učešće u
ovom košmarnom scenariju seksualnog eksploatisanja. Ne samo da ste zlostavljali žene i
djevojke, već ste organizovali i njihovo odvođenje na druga mjesta, gdje su ih, kako Vam je
dobro poznato, silovali i zlostavljali drugi vojnici. Ovaj postupak zahtjeva strogu kaznu,
primjereno težini Vašeg zločina.“44 Kunarac dobiva 28 godina zatvora, što je druga najviša
kazna koju je uopšte izrekao Haški tribunal.
Godinu dana nakon historijske presude za zločine u Foči, 139 država ratifikuje statut
takozvanog Stalnog suda međunarodne pravde. Nasuprot ad-hoc tribunalima u Hagu i Arushi
– gdje je nakon genocida u Ruandi takođe uspostavljen Tribunal za ratne zločine – ovaj sud
treba funkcionisati kao stalna institucija koja će kažnjavati povrede međunarodnog prava. I
ponovo treba zahvaliti ženskim organizacijama da pomaci učinjeni Hagu i Arushi ne budu
samo sačuvani, već i prošireni. Od osnivačke odluke iz 1998. godine, preko 200 nevladinih
organizacija iz čitavog svijeta je učestvovalo na narednim raspravama o konkretnom
ustrojstvu Suda. Ove rasprave su se do 2001. održavale svaka tri mjeseca u Njujorku. Ponovo
je, kao predstavnica medice mondiale, prisutna historičarka Mischkowski. Ona je članica
Women's Caucus for Gender Justice, grupe koju čine međunarodne pravnice i aktivistkinje
čiji je cilj da u novom sudu bude zastupljena i polno-specifična perspektiva.
Jedno je, prije svega, naučila Gabi Mischkowski prateći procese u Hagu: „Svjedokinja
iznova dospijeva u situaciju u kojoj nema kontrolu nad dešavanjima. Stoga je jedan od mojih
glavnih zadataka u Njujorku bio taj da se pobrinem da svjedoci i svjedokinje dobiju pravo na
vlastito pravno zastupanje, dakle na potporu osobe koje je tu samo za njih i zastupa njihove
interese – ne interese optužbe, optuženog ili pak sudije.“ Ova zamisao nailazi na veliki otpor
kod predstavnika zemalja anglosaksonskog prava. Oni insistiraju na unakrsnom saslušanju
koje trebaju obaviti obadvije strane, koje ne dopušta aktivno učešće oštećenih kao trećih
lica, na primjer sporednom optužnicom. Prijedlog podržava većina nevladinih organizacija i
vlada evropskog kontinenta. Na kraju dugotrajnih rasprava nađen je kompromis: svjedoci i
svjedokinje mogu uticati na događanja u procesu preko pravnog zastupanja koje su sami
izabrali, ali moraju sami snositi troškove, a Sud će odlučiti pojedinačno za svaki slučaj u
kolikoj mjeri će učestvovati u snošenju istih.
Ostvareni su još neki uspjesi. Statut Međunarodnog suda navodi silovanje takođe kao
ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, kao i seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju ili prisilne
trudnoće. Pol neke osobe priznat je kao razlog progona, a isključena je svaka diskriminacija
po ovom pitanju. Tužilaštvo i sudski ured moraju zaposliti osoblje koje je educirano za polne
specifičnosti, koje posjeduje kvalifikacije u pogledu traume i seksualiziranog nasilja. Ono što
44
Gabriela Mischkowski: „Karakterni muškarci ne zlostavljaju žene“ – znakovita presuda na Fočanskom
procesu. Objavljeno u: medica mondiale Journal br. 1/april 2001., s. If.
69
je naročito važno je pravo žrtve na odštetu; sem toga, statut nalaže ujednačenu
zastupljenost sutkinja i sudaca, tužilaca i tužiteljica. Ali postoje i koraci unazad: ukinuta je
pozicija specijalne izvjestiteljice za polno specifične zločine koja je, po riječima Gabi
Mischkowski, u Hagu „dala ogroman doprinos“. Prvo obrazloženje za ovaj korak je
nedostatak novca za jedno takvo mjesto, a zatim, nakon što su članovi Women's Caucus for
Gender Justice reagovali sa ogorčenjem, da za ovu poziciju navodno ne postoji pogodna
kandidatkinja. Još uvijek ima nedostataka u efikasnoj zaštiti svjedokinja. Takođe i kod
definicije „zločin protiv čovječnosti“ postoji jedna poteškoća: najprije su ti zločini bili
definisani kao „široko rasprostranjen ili sistematski napad na civilno stanovništvo“ – takođe i
izvan ratova. Pod tu kategoriju bi, međutim, teoretski potpadali i državno tolerisani napadi
na integritet velikog dijela ženskog stanovništva: genitalno sakaćenje ili prisilne udaje bi,
shodno tome, Stalni sud međunarodne pravde mogao kažnjavati kao „zločin protiv
čovječnosti“. Ali neke od zemalja potpisnica nisu htjele da idu tako daleko. Naročito su se
neke arapske zemlje konačno izborile za kompromis: kažnjivo djelo je prisutno samo tada
ako je neka država ili organizovana udruga „aktivno“ sudjelovala u zločinu. Većina tih široko
rasprostranjenih mizoginih postupaka tretira se kao privatna stvar, a država ih čak i podstiče
svojom pasivnošću. Pa ipak je kazneno procesuiranje države koja to toleriše praktično
isključeno.
Uprkos tome, medica mondiale nije potpuno nezadovoljna sa onim što je do sada
postignuto – barem što se tiče teorije na kojoj sada počiva međunarodni kazneni sud. „Ako
bih brojčanom ocjenom ocjenjivala rad Suda, rekla bih: četvorka za pravnu podlogu – a za
praktičnu realizaciju dvojka, sa minusom.“ Jer u prvom procesu, o kome uskoro predstoji
rasprava, radi se o prisilnoj regrutaciji u Demokratskoj Republici Kongo, a da se uopšte ne
uzima u obzir posebna sudbina ženske djece – vojnika. Tamošnjem istraživačkom timu
nedostaje senzibilnosti, konstatuje Gabi Mischkowski. „Tamo se dešava da žene koje još
nikad nisu napustile svoje selo pješače četiri dana da bi dale izjavu, a onda im istražitelj kaže:
›Ah ne, danas ne može!‹“ Takođe se još ne podrazumijeva da bi taj istražitelj trebao biti
istražiteljica, a prevodilac prevoditeljica.
I stanje u bosanskim sudovima izaziva zabrinutost. Najkasnije do 2010. će Hag
procesuirati sve tekuće postupke vezane za rat u (bivšoj) Jugoslaviji. Neki postupci su već
sada predati sudovima u BiH koji od 2006. i sami vode procese protiv ratnih zločina. Naročito
teški slučajevi, često oni sa optužnicama za silovanje, procesuiraće se u centralnoj Komori za
ratne zločine uz prisustvo stranih sudaca. Gabi Mischkowski i ovdje, po nalogu medice
mondiale, obavlja ulogu posmatračice i kaže sa uzdahom: „Uvijek počinjemo ispočetka.“
Ispitivanja svjedokinja su nesenzibilna, često nema ni govora o efikasnoj zaštiti, „imena
svjedokinja nekako uvijek procure u javnost, a neke sudije misle da muškarac koji je za
vrijeme ratnih dešavanja silovao neku ženu imajući pritom oružje sa sobom, zaslužuje da mu
se priznaju olakšavajuće okolnosti ako je, na primjer, prije rata imao vezu sa žrtvom“.
70
Da bi se saznalo kako same svjedokinje procjenjuju svoja iskustva pred sudom, da li su
iz toga ponijele osjećaj zadovoljštine ili možda suprotno od toga, ekspertica za ratni Tribunal,
po nalogu medice mondiale, zajedno sa jednom psihologinjom radi studiju na tu temu, prvu
u svijetu takve vrste. Sem toga, u septembru 2008. priprema međunarodnu konferenciju za
medicu mondiale: „U potrazi za pravdom. Kako postratna društva tretiraju ratno nasilje
protiv žena i djevojaka?“ Pravnice, među njima i istražiteljice i sutkinje sudova za ratne
zločine, zajedno sa aktivistkinjama iz ratnih i kriznih zemalja će kritički pomno posmatrati
dosadašnju praksu utvrđivanja istine i gonjenja seksualiziranog ratnog nasilja, izradiće
prijedloge za promjenu i tragaće za alternativama koje pogođenim ženama omogućuju
jednim dijelom postizanje praktične pravednosti. Jer uprkos sve kritike – medica mondiale
cijeni značaj međunarodnih sudova i stoga želi da i dalje ima uticaja. „Ovi procesi su
putokazi koji će konačno dovesti do prestanka nekažnjivosti ovih zločina protiv žena. Oni
znatno doprinose tome da se nasilje koje je specifično usmjereno protiv žena iznova ne
potisne iz sjećanja javnosti, kao da se ništa nije ni desilo“, kaže Gabi Mischkowski. „A
zasigurno nema ništa jače od toga, nego stati naspram počinioca i reći mu: Nisi me slomio!“
U svom malom, blistavo čistom stanu u prljavoj bezličnoj zgradi, Emina nam priča
kako je sjedila u sudskoj dvorani u toj ogradi iz koje se čuo njen izmijenjeni glas, da je ne bi
prepoznali. Ni riječi o tome da je bilo problem da ponovo vidi počinioca. Samo ponos da je to
uradila, godine 1999. A prošlost još zadugo neće nestati. Nedavno je morala operisati nogu –
na dijelu noge gdje je prilikom napada dobila udarce pojavila se oteklina. Trebalo ju je
odstraniti, uz lokalnu anesteziju. Kada je ljekar napravio prvi rez i Emina ugledala svu tu krv,
izgubila se, kolabirala, srušila se. Operacija se morala prekinuti. Ljekar koji je znao šta je
nekada pacijentica preživjela nije ni pomislio da je bi prizor krvi ponovo mogao oživjeti slike
iz dana masakra.
Emina se sa uzdahom pridiže iz svoje fotelje i donosi nešto iz kuhinjske ladice. Jedan
susjed joj je to ubacio u poštansko sanduče, nakon što se požalila na smrad koji se osjeti iz
njegovog stana. Bila je to stranica iz nekog porno-časopisa. Na njoj je prikazana žena koja
kleči pri oralnom odnosu sa muškarcem. Ono što je susjed napisao pored slike ne žele
prevesti ni Emina ni Marijana Senjak.
Ondašnji počinilac je dobio samo osam godina, za nekoliko sedmica će ponovo biti na
slobodi. Prije nekoliko dana je Emina dobila prve prijeteće pozive, od njegove žene. „Kad
izađe, imaćeš s njim posla.“ Hag više nije nadležan.
71
10.
Rusi, mudžahedini, talibani – vječiti rat protiv afganistanskih žena
Jedanaesti septembar 2001., utorak, počinje za Moniku Hauser kao i za većinu drugih ljudi,
kao sasvim običan radni dan. Sve dok je tadašnja predstavnica za medije, Isabella Stock, koja
je stalno online i na Internetu redovno prati aktuelne vijesti, ne trgne vriskom iza njenog
pisaćeg stola. Monika i tim medice mondiale sa zaprepaštenjem prate nevjerovatne prizore
na TV-ekranu: avione koji se obrušavaju u njujorške „blizance“ i urušavanje ovih zgrada.
„Toga dana nije se više moglo misliti na posao“, kaže Monika Hauser. „Nije nam trebalo puno
vremena da shvatimo kakve dalekosežne posljedice bi to moglo imati po svjetska zbivanja.“ I
za budući rad medice mondiale u Afganistanu će ovaj historijski dan i njegove posljedice biti
od velikog značaja.
Do tada je Monika Hauser „samo u potpunosti mogla potisnuti“ pomisao na
katastrofalan položaj žena pod talibanskom vlašću. Naime, razmišljanja o tome šta bi medica
mondiale mogla raditi u Afganistanu uvijek su se završavala sa istim rezultatom: sve dok je na
vlasti ovaj teroristički režim, nema mogućnosti da se išta učini. „Potrebno nam je postojanje
barem minimalnih struktura da bi mogle raditi u nekoj zemlji.“ I tako se godinama mogla
samo „gurati pod tepih“ pomisao na užas koji doživljavaju žene otpuštene sa svojih poslova,
primoranost na nevidljivost nošenjem burke, kamenovanje na kabulskom sportskom
stadionu. „Talibanski režim je bio prototip onoga protiv čega smo se mi borile. Za mene je
bila nevjerovatno bolna pomisao da ne možemo učiniti apsolutno ništa, da su nam ruke
svezane.“
To se promijenilo u sedmicama koje su uslijedile nakon 11. septembra. U oktobru su
u Afganistan umarširale američke trupe i počele sa progonom talibana. Jedno od opravdanja
za akciju napada na Afganistan – pored uništavanja terorističkih ćelija al-Kaide Osame bin
Ladena, je i to da se nastoji osloboditi žene iz njihovog užasnog položaja; argument koji
Monika Hauser i danas smatra ciničnim. Ne samo stoga što su SAD i same doprinijele
stvaranju i naoružanju islamističkih fundamentaliste kao protivnika sovjetske okupacije, već
i zato jer je Amerika nakon dolaska talibana na vlast „sjedila s njima u Vašingtonu za jednim
stolom i pregovarala o isporuci nafte. Tada niko nije govorio o položaju žena; u čitavoj
historiji nikada se nije radilo o njima“. Tako Monika sa velikom skepsom posmatra kako
George W. Bush prokocka „šansu da nakon ove tragedije zastane na trenutak“ i u najboljem
kaubojskom maniru poziva na osvetnički pohod. „Istovremeno“, priznaje ona, „ulazak trupa
nam je stvorio mogućnost da odemo u Afganistan.“
72
Da je neko Moniki Hauser onoga oktobra 2001. rekao da će Afganistan u ne tako
dalekoj budućnosti postati najveći projekt koji će zahtijevati najviše snage, ona bi teško
povjerovala u to. U to vrijeme je, naime, medica još uvijek jedna srazmjerno mala
organizacija. „Imale smo pune ruke posla sa Medicom Kosova i Medicom Tirana, stoga smo
odlučile da se ne upuštamo tako brzo u vlastite veće projekte u Afganistanu.“
U narednom periodu medica mondiale kreće u potragu za kooperativnim
partnericama. Jedna od njih je Siba Shakib, autorica potresne knjige „U Afganistan Bog dolazi
samo da bi plakao“. „Organizovale smo sa njom skupove čitanja i tako zajednički pokušale da
u Njemačkoj animiramo javnost za temu ›žene u Afganistanu‹.“ Sa afganistanskom liječnicom
Simom Samar koja je iz pakistanskog egzila sa svojom organizacijom Shuhada pomagala žene
i djecu u izbjegličkim kampovima, ubrzo nastaje realan prijedlog za rad u samoj zemlji:
ženska kuća u kojoj će traumatizirane žene, udovice bez sredstava za život ili djevojke koje su
pobjegle iz svojih porodica moći pronaći utočište. Dogovoreno je da se Sima Samar, koja će
ubrzo nakon toga postati prva afganistanska ministrica za žene, sa svojom organizacijom
Shuhada pobrine za osoblje, medica mondiale pak za stručni koncept i sa orgnizovanje
prikupljanja novčanih donacija. U januaru 2002. otvara se pod vodstvom Shuhade „Purple
Nest“, u jednoj vili na zapadu Kabula, u kojoj su prethodno boravili talibani. Dvanaestog
februara 2002. u avanturističkoj blic-akciji za Kabul leti direktorica medice mondiale Anna
Biermann, i to avionom njemačkog Bundeswehra u kome se pored ministra Sharpinga nalaze
i novinari i pripadnici nevladinih organizacija. Putovanje preko Taškenta i Uzbekistana traje
48 časova; čitavih šest sati ostaje za susret sa Simom Samar, kada Anna Biermann u kešu
isporučuje finansijski prilog medice mondiale. Nažalost, uskoro će se pokazati
problematičnim to što osoblje koje radi u ženskoj kući nije ovaj puta izabrala ni educirala
medica mondiale. Kada Monika Hauser po prvi puta dođe na lice mjesta i posjeti „Purple
Nest“, nije nimalo oduševljena onim što tamo zatiče: „Saradnice koje su zasigurno i same bile
teško traumatizirane, koje su smrknutih lica i grubog tona bile slika i prilika sovjetskog kadra i
jedva pokazivale ikakvu empatiju prema ženama.“ Medica mondiale prekida saradnju.
Jedan novi projekt počinje sa radom: nakon ulaska američkih trupa pristižu na
Monikinu adresu brojna pisma afganistanskih liječnica koje žive u njemačkom egzilu.
Medicinarke koje su svoju zemlju napustile uglavnom neposredno nakon upada sovjetskih
trupa u decembru 1979. i od sredine 90-tih godina sa užasom pratile ponašanje talibana
prema ženama u njihovoj zemlji, takođe su, kao i medica mondiale, bile nemoćne naspram
terora. Sada pak među njima vlada raspoloženje puno entuzijazma: „Liječnice su po svaku
cijenu željele da nešto urade. I tada sam došla na ideju o projektu Doctorane Omid.“
Doctorane Omid znači na farsi-jeziku „doktorice nade“. Monika Hauser pretpostavlja
da u bolnicama Kabula vlada katastrofalna situacija sa snabdijevanjem, i to za pacijentice čiji
stepen traumatizacije nakon 25-godišnjeg rata u zemlji jedva da se može i zamisliti. Uz to želi
poslati liječnice u klinike, a one tamo neće donijeti samo lijekove, već i svoju sposobnost
slušanja drugoga, senzibilnost za traumu i educiranost. Afganistanke - egzilantkinje trebaju
73
pratiti domaće medicinarke prilikom njihovih vizita i tretmana, pri čemu će im prenijeti svoje
znanje iz oblasti psihosomatike i posljedica traume.
Prilikom svog prvog putovanja u zemlju avgusta 2002. i posjete klinikama, Monika
Hauser se i sama uvjerava da realnost daleko nadmašuje njene predodžbe o uslovima u
afganistanskim bolnicama: „To je bilo nešto najgore što sam ikada vidjela. Većinom su u
jednom krevetu ležale po dvije pacijentice, na posteljini koja još nikada nije bila oprana. To
su bili takozvani kreveti za koleru, to znači da su na sredini imali rupu za tjelesne izlučevine
koje bi onda jednostavno padale dole, a koze koje su lunjale naokolo bi to polizale.“ Monika
nailazi na potpuno apatične ljekare, medicinske sestre i akušerke. „Svejedno im je bilo za
pacijentice. Jedna žena je umrla na porodu – so what? Bekonačni rat i vrijeme pod vlašću
talibana su naravno i na njima ostavili tragove.“
Izvještaji koje je sačinilo 14 doktorica u okviru projekta Doctorane-Omid potvrđuju
katastrofalno stanje: u najboljem slučaju, pacijentice su tretirane sa ravnodušnošću, češće sa
grubim povišenim tonom, ponekada su ih čak i tukli – na primjer, kada bi žena na porođaju
preglasno vrištala.
„Danas sam dugo razgovarala sa Royom, jednom od naših Doctorane-Omid doktorica
koja je već 2 sedmice angažovana u jednoj kabulskoj bolnici“, bilježi Monika Hauser u svoj
dnevnik. „Užurbano mi govori o jednoj pacijentici čija sudbina je jako brine. Gospođa M. je u
3. mjesecu trudnoće, ima već 12 djece. Muž je bez posla, sjedi kod kuće, nemilosrdno je tuče,
silovao ju je da bi ponovo zatrudnila. Ni u kom slučaju ne želi još jedno dijete, već sada ne
može prehraniti svoju porodicu, mnoga su djeca bolesna, a ona nema novca za lijekove. Uz
sav svoj kućni posao, radi dodatno i kao čistačica.
Žena dolazi zbog testa na trudnoću, nema za to novca. Insistira da joj se obavi
sterilizacija, sva očajna govori o samoubistvu koje će počiniti ako rodi još jedno dijete.
Takođe zna da njen muž nikada neće dati potpis za operaciju. Roya joj se posvećuje,
razgovara s njom, razmišlja o rješenju njenog problema. Njenim kolegicama u bolnici je
čudno da se toliko brine za tu ženu i savjetuju Royi da se ne upušta u pomaganje ženi, jer to
bi moglo postati opasno za nju samu. Roya je šokirana ponašanjem ostalog osoblja, jedva da
joj je podnošljiva njihova ravnodušnost.
Liječnice koje su prije njihovog angažmana u trajanju od četiri do šest sedmica
educirali kelnski tim i Edita Ostojić, nailaze u prvo vrijeme na skoro nepremostivo
nepovjerenje kod svojih kolegica u domovini. Pa one su te koje su potražile egzil u drugoj
zemlji, došle su sada iz jedne bogate zemlje u koju će se i vratiti nakon nekoliko sedmica, nisu
donijele nikakvu vrijednu medicinsku opremu, već trabunjaju nešto o respektu i potrebi
slušanja pacijentica. I uvijek iznova pominju tu temu o kojoj ovdje niko ne govori, jer bi to bio
prekid tabua, ali prije svege jer je to za žene nešto tako svakodnevno, da se ne čini vrijednim
pomena. „Većina šefova bolnica je bila krajnje nepovjerljiva, jer radilo se o ženama i nasilju“,
govori liječnica Wahida Mohammadzai, danas voditeljica zdravstvenog područja medice
74
mondiale Afghanistan. „Pitali su me: ›Poznata mi je riječ trauma iz hirurgije, ali šta je pa sad
traumatizirana žena?‹ U međuvremenu su saznali o čemu govorimo, ali kada smo počele,
riječ ›nasilje‹ praktično nije ni postojala, jer ono što se ženama dešavalo nije se jednostavno
ni nazivalo ›nasilje‹. Sasvim je normalno da muškarac tuče i siluje ženu, on na to ima pravo.“
Pritom je potrebno mnogo riječi da bi se opisala nevjerovatna razmjera onoga šta su
Afganistanke tjelesno i duševno propatile: kućno nasilje, poligamija, incest, brakovi
djevojčica, prisilna udaja, prostitucija, ubistvo zbog časti. „Afganistanske žene su mi se
povjerile: ›Nema nasilja koje nas nije snašlo‹“, kaže Monika Hauser. Svako je prema njima bio
nasilan: „Žene su silovane tokom svake okupacije, bilo da su to bili Rusi, mudžahedini i
kasnije talibani. A za to vrijeme i do danas i vlastiti muževi.“
„U početku smo imale enormne teškoće“, sjeća se Hayeda Harun koja 2002. zajedno
sa islamologinjom i evaluatoricom Sabinom Fründt iz Kölna preuzima vođenje projekta, tako
što organizuje edukacije i putovanja liječnica, evaluira njihova iskustva i tokom posjete
projektu održava kontakt sa bolnicama u Kabulu. „U početku nije niko htio da sluša. Trajalo
je jednu, dvije godine dok liječnice nisu bile prihvaćene.“
Hayeda Harun je napustila Afganistan 1978., kao 17-godišnjakinja, da bi u tadašnjem
Sovjetskom Savezu studirala medicinu. Nakon dvije godine buduća doktorica i kritičarka
režima tokom boravka u Istočnom Berlinu bježi na Zapad gdje već živi dio njene porodice.
Odavde se politički angažuje protiv okupacije svoje zemlje od strane SSSR-a. Kada sovjetska
armija konačno napusti Afganistan 1992. godine, Hayeda je među onima koji moraju priznaju
da se njihova nada u bolja vremena pokazala kao pogrešna politička procjena. „Povlačenje
sovjetskih trupa sam u prvo vrijeme vidjela kao nešto pozitivno, bio je to konačno cilj za koji
sam se cijelo vrijeme borila. Ali nisam mogla ni zamisliti šta će doći nakon toga i šta će to
značiti za žene.“ Počinje rat za prevlast međusobno rivalskih islamističkih grupa u zemlji i
najprije se završava zauzimanjem Kabula od strane talibana 1996. godine; za ženski dio
stanovništva tek sada počinju prave nevolje. „To, međutim, nikoga nije interesovalo prije 11.
septembra.“ Tek nakon urušavanja World Trade Centra, doktoricu Harun, koja se sa
Demokratskim afganistanskim udruženjem žena godinama borila za to da se obrati pažnja na
sudbinu žena pod talibanskim režimom, postaje interesantna medijima.
Godine 2003. Hayeda Harun se po prvi puta vraća u svoju domovinu. Već na
aerodromu vidi razmjere razaranja. „Sve je bilo crno i sivo, pomislila sam: Zašto je zemlja
tako bezbojna?“ Odsustvo boja nije jedina promjena. Iako je ova egzilantkinja znala za polni
aparthejd koji su uveli talibani i jasno joj je da se nakon njihovog protjerivanja društvo neće
preko noći promijeniti, šokirana je onim što vidi. „Kada sam odlazila iz zemlje, afganistanske
žene su bile pune elana. Iz mog razreda su sve djevojke – uz izuzetak dvije koje su se zaručile
– otišle na studije u Kabul. A onda sam se vratila u zemlju u kojoj su, kad pogledaš neki prizor
na ulici, najdominatnije burke, a djevojke ne smiju napustiti kuću bez pratnje.“
75
Povratnicama i njihovim kolegicama je jasno da uslovi pod kojima žene žive ne mogu
ostati bez posljedica i da su mnoga kancerogena oboljenja, kožne bolesti i bolovi u donjem
dijelu stomaka zbog kojih pacijentice dolaze u bolnicu, reakcija tijela na bolest duše. „Danas
se u afganistanskim medijima može pročitati da je 90 posto stanovništva psihički bolesno.“
medica mondiale odlučuje da najprije sa Doctorane-Omid projektom počne sa
edukacijskim programom o radu sa tramatiziranim osobama. U martu 2003. Monika Hauser
putuje po drugi puta u Kabul. Ovaj puta da bi održala edukaciju na temu „Psihosomatski
pristup u ginekologiji i akušerstvu“. Tog martovskog jutra ginekologinja se zapliće preko
mnoštva burki koje su polaznice ostavile ispred prostorije za održavanje seminara. Ispod
velova koji su im skrivali čitavo tijelo pojavljuju se „nevjerovatne žene“ koje su „za vrijeme
vladavine talibana radile ilegalno kao liječnice, akušerke, nastavnice ili socijalne radnice“. Još
ni izbliza nisu tu sve od 40 prijavljenih žena; Monika Hauser koja već iz Bosne i Kosova
poznaje nepredvidljivu svakodnevnicu, ubrzo shvata da ovdje mora primijeniti druga mjerila.
Struje ima samo jedan sat, ranom zorom, voda tu i tamo slučajno naleti. Čista je sreća ako se
pronađe pogodno vozilo da bi se u tom gradu dospjelo od jednog do drugog mjesta. „Pravi je
izazov bio da u deset sati budeš u Kabulu na nekom određenom mjestu, istuširan i barem
donekle u stabilnom psihičkom stanju.“ U neko doba tog popodneva grupa je konačno
kompletna.
Doktorica počinje seminar pričom o sudbini seljanki u brdima dalekog Južnog Tirola; o
batinama i silovanjima od strane njihovih muževa, o ženi koja je umrla od raka jajnika jer su
poljski radovi bili važniji od operacije. Pričala im je o pacijenticama u njemačkim bolnicama
koje pate od hroničnih bolova u donjem dijelu stomaka, kojima je nebrojeno puta vršena
laparoskopija, jer doktori, doduše, pregledaju unutrašnjost njihovog tijela, ali ne i ono šta je
unutar njihove duše. Priča im i o bosanskom ženama kod kojih je nakon silovanja došlo do
razvoja karcinoma na njihovim polnim organima.
Žene, učesnice seminara, pričaju pak Moniki o svojoj „svakodnevnici“. Porodica
dovodi u bolnicu četverogodišnju djevojčicu koja je silovana. Porodica traži od osoblja
bolnice bolnica da djetetu daju otrov. Neka žena dolazi ljekaru, jer ima „gutu u stomaku“.
Ispostavlja se da joj sin redovno daje da pije čaj sa opijatima, da bi potom silovao svoju
omamljenu majku. Nakon što žena to sazna, moli da joj se dozvoli da ubije sina i samu sebe.
Jedna akušerka priča o udovici, majci dvoje djece, koja se zbog siromaštva prostituiše. Ostaje
u drugom stanju, drugima priča da ima probleme sa probavom, a novorođenče usmrćuje u
toaletu. Kada sin primijeti šta se desilo, svoju majku nasmrt izgazi nogama. Jedna
psihologinja priča o pacijentici koja joj već godinama dolazi zbog jakih bolova u čitavom
tijelu. Ta 24-godišnjakinja je udata od svoje jedanaeste godine i ima sedmero djece. U ratu
porodica gubi skoro čitav svoj imetak, ono malo preostalog namještaja prodaje muž koji je
postao ovisnik o heroinu. Od tada ženu prisiljava da ide drugim muškarcima, prostituisanjem
mora izdržavati porodicu. Ljekar kome se obrati zbog svojih tegoba kaže joj da za ljubav
svome mužu ne bi mogla prestati sa time.
76
Jedna od izvanrednih osobina Monike Hauser je svakako ta da i usred ovog sveopšteg
ludila vidi tračak nade. A čak i tog martovskog jutra u Afganistanu, za doktoricu iz Njemačke
je čaša napola puna. „Jako me je dirnula snaga žena koje su sve to vidjele i znale šta su sve
preživjele.“, kaže ona. „Osjetiti toplotu koja je strujala među nama – bio je to divan početak.
Tog jutra je za mene zaista počeo rad u toj zemlji.“
77
11.
Put u slobodu – vozačkom obukom za žene protiv fundamentalizma
Nije se moglo izabrati mjesto sa više simbolike. Neke podsjeća na mutne, ali time ne i manje
užasne slike pogubljenja „brakolomki“ na sportskom stadionu u Kabulu, u vrijeme vladavine
talibana. Početkom 2003. su na ovom historijskom mjestu za volan sjele žene kao što je
Fouzia. Za 34-godišnjakinju je jutarnja vožnja do njenog ureda u Mnistarstvu za ženska
pitanja bila stalna tortura: prepuni kabulski autobusi između magareće zaprege, taxi-vozila sa
zaglušnim sirenama, buka teretnjaka ... Ali, 25. januara postigla je da u svojim rukama drži
vozačku dozvolu; do nje je došla „vozačkom obukom za žene“ medice mondiale.
Stadion u molohu45 Kabulu je jedino mjesto koje je dovoljno veliko i istovremeno
prilično zaštićeno da bi instruktor vožnje Khan mogao mogao obučavati svoje učenice, a i da
one tamo mogu dodati gas. Khan je jedan od malobrojnih pametnih, senzibilnih i hrabrih
muškaraca koji se zalaže za emancipaciju žena. Takvih je uvijek bilo u historiji medice
mondiale – u Bosni, na Kosovu ili na drugim krajevima svijeta – a ima ih, eto, i u Afganistanu.
To su oni koji shvataju da je i u njihovom interesu ako podržavaju i ravnopravno tretiraju
žene. „Pa, daju li se obučiti te tvoje učenice?“, naziva Monika Hauser instruktora. „Ne pitaj
da li one mogu da nauče“, odgovara joj. „Radije pitaj da li je instruktor dobar!“
Svakog jutra Fouzia se vozi autom do Ministarstva, usput razvozi djecu do škole. Iako
se njen muž, koji ni sam nema vozačku dozvolu, ustručava da ga ona vozi, jer „moji prijatelji
će me smatrati impotentnim ako moja žena sjedi za volanom“, Fouzia je „najsretnija žena na
svijetu“.
Ideja o vozačkoj obuci za žene potiče od Rachel Wareham. Ova britanska aktivistkinja,
po zanimanju sinologinja, je od 90-tih godina živjela na Kosovu, tamo uradila studiju o nasilju
protiv žena i uvijek održavala intenzivan kontakt sa medicom mondiale. U aprilu 2002.
medica je ovu ženu, koja ima iza sebe iskustvo ratnih i kriznih područja, poslala u Afganistan
da bi tamo otvorila mali ured i ispitala sa kojim postojećim organizacijama se može povezati
medica. „Ni u kom slučaju nismo htjele ponuditi vlastite usluge“, komentariše Monika
Hauser, „već se samo priključiti već postojećim projektima.“ Godinu dana kasnije Rachel je
još uvijek u Kabulu, a odustalo se od racionalnog plana samoograničenja. „Postojala je
ogromna potreba za skoro svime“, kaže Monika Hauser. Pa iako su ona i njene kolegice u
centrali medice mondiale teoretski znale za beskrajnu oskudicu u kojoj su se nalazile žene,
45
Moloh – kod starih naroda bog sunca, vatre i rata kojem su se prinosle ljudske žrtve – ovdje u značenju
nečega što je zahtjevno, teško za življenje (nap. prev.)
78
sada, kada su i same sagledale katastrofu Kabula, postalo je više nego jasno da se praktično
mora uraditi više nego što je prvobitno predviđeno.
Prvo mjesto u kome postoji potreba za djelovanjem jedno je od najužasnijih mjesta
u gradu: ženski zatvor u Kabulu. Mada se od jednog zatvora ne može očekivati da bude
ugodno mjesto, Monika Hauser ne može ni zamisliti na šta će tamo naići: „Bilo mi je to
nepojmljivo. To mjesto užasa sa bolesnim zadahom truleži.“ Prije nego što je medica
organizovala nabavku dušeka i grijalica za zatočene žene i djevojke i uz finansijsku i tehničku
pomoć GTZ-a izgradila česmu u zatvorskom dvorištu, zatvorenice su spavale na hladnom,
golom podu i nisu imale čistu vodu za piće. Najmlađoj od njih je jedanaest, najstarijoj 70
godina. „Sa dvije savjetnice koje je educirala medica mondiale ušla sam u zatvor da bih i
sama stekla utisak o položaju zatvorenica“, upisuje Monika u svoj dnevnik povodom posjete
Kaznenom zavodu u Mazaru. „Uslovi su tamo, doduše, nešto bolji nego u kabulskom zatvoru,
ali potresena sam tragičnim pričama. U to vrijeme tamo živi 15 žena sa malom djecom, kašlje
se i slinavi, ali barem imaju dovoljno hrane, rečeno je. Upali obrazi i prorijeđena kosa djece
govore nešto drugo. Neke su ogorčene jer su se nadale da će ih tokom nedavnog Ramazana
pomilovati predsjednik Karzai. Sada ponovo čekaju, a šta?“
Nisu samo prilike u zatvoru nepojmljive, već i razlozi zbog kojih su žene – a i mnoge
maloljetne djevojke – zatvorene iza ovih mračnih zidova. Skoro sve su zatočene zbog
takozvanog bračnog zločina: 14-godišnjakinje koja su pobjegle od svog 40-godišnjeg muža za
koga su ih udali kada im je bilo dvanaest godina; silovane žene koje su sada zbog
›brakolomstva‹ u zatvoru; žene čija rodbina ih se jednostavno želi riješiti, jer ih moraju
hraniti i jer ih koštaju, okrive se za bilo šta i strpaju u zatvor. Sve se to odvija u bespravnom
prostoru: „Tako, na primjer, neka mlada djevojka ide ulicom, tri mladića je odvuku u neki
video-shop i tamo siluju“, opisuje Monika Hauser jedan slučaj. „Djevojka potom vrišteći
istrčava na ulicu, policija nailazi i hapsi djevojku jer je, napokon, sama bila na ulici. I počinioce
uhapse, ali uz pomoć mita uskoro ih puste na slobodu. Niko ne plaća za djevojku koja je
silovanjem okaljala porodičnu čast. Stalno sam slušala takve priče.“
U proljeće 2003. medica mondiale objavljuje izvještaj iz zatvora: „U zamci tradicije –
žene i djevojke u zatvoru u Kabulu Welayat“. Izvještaj osuđuje potpuno neprihvatljive razloge
hapšenja u jednoj zemlji koja je potpisnica UN-Konvencije o ljudskim pravima i dokumentuje
slučajeve onih koje su tog određenog dana, 5. februara 2003. bile u Welayatu.
„Slučaj E: Muž koji ju je stalno zlostavljao izbacio ju je iz kuće. Stoga je jednu noć
provela u kući svog ujaka. Muž je sada optužuje zbog brakolomstva. ›Sigurna sam da je moj
muž podmitio sud da bih ja bila osuđena.‹ Advokati Ministarstva za pitanja žena kažu da su
bespomoćni u ovom slučaju.“
„Slučaj F: F ima 17 godina. Voljela je jednog mladića; njen otac nije odobrio sklapanje
braka. Oboje mladih ljudi su zajedno pobjegli. Iza nje je proces pred sudom u Kabulu.
Osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, od čega je odležala 8 mjeseci.“
79
Slučaj N: N se udala za rođaka. Djelimično je to bilo ugovoreno vjenčanje, djelimično
ljubavni odnos. Nakon tri mjeseca dobrog zajedničkog života muž je počeo u kuću dovoditi
nepoznate muškarce. Prislio je svoju ženu da sa njima počini preljubu. Obratila se policiji da
bi to prijavila, ali umjesto da joj se pomogne, osuđena je na kaznu zatvora od 3 godine.“ Da
bi se razumjela jedna takva presuda, mora se poznavati fatalna mješavina društvenih
faktora: afganistansko plemensko duštvo sa svojim ekstremno patrijarhalnim strukturama
čija modernizacija je zaustavljena sa povlačenjem sovjetskih trupa i koje su talibani sa svojim
totalnim zatvaranjem žena u kuće konačno doveli do vrhunca; potpuna zapuštenost društva
nakon 25-godišnjeg ratnog stanja u zemlji; dominacija maskulino-militarističkih vrijednosti i
kroz američku operaciju „Endduring Freedom“ čije ›kolateralne štete‹ u vidu razorenih sela i
ubijenih civila ne idu u prilog tome da se afganistanski muškarci odvoje od njihove
tradicionalne uloge.
U proljeće 2003. medica mondiale osniva „Legal Aid Fund“. Deset pravnicaadvokatica, šest u Kabulu, četiri u Heratu i dvije u Kandaharu – posjećuju zatvorenice i
preuzimaju njihove slučajeve. Često moraju prvo ženama objasniti grijeh zbog kojeg su
optužene. Ne baš uvijek, ali ponekada pravnicama uspijeva da izdejstvuju oslobađanje neke
osuđenice, kao i to da se počinioci ne izvuku tek tako. Monika Hauser bilježi jedan takav
uspješan slučaj: „16-godišnjakinju siluju 3 policajca Ministrastva unutrašnjih poslova.
Zaručena u dobi od 11 godina, kao 14-godišnjakinja prodana za 6000 USD radi braka sa
starijim muškarcem. Nakon 1,5 godine on umire, djever hoće da se oženi njome. Došao je,
međutim, njen otac, vratio je u Kabul da bi je iznova unosno prodao. Ona to odbija, kasno
naveče bježi od kuće da bi se sklonila kod ujaka. Hvataju je ova tri policajca, dovode u mjesto
Logar udaljeno 1,5 sat i tamo satima siluju. Iznenada naziva njihov komandir, čuje njen vrisak
i dolazi jer mu se sve to učinilo sumnjivo. Odmah hapsi ovu trojicu, dolazi do procesa sa
isključenjem javnosti, Ministarstvo se boji skandala! Svaki od počinitelja je osuđen na 5
godina zatvora, jako dobar uspjeh za LAF!!!! Djevojka je neizostavno željela da to dospije u
medije, nema šanse. Djevojka dospijeva u prison i dva dana prije Ramazana odvjetnica
uspijeva da izdejstvuje njeno puštanje na slobodu i smještanje u dom za djecu. Citiram
jednog od optuženih: ›Ako je bila dobra djevojka, zašto je onda u ponoć bila na ulici!!!‹ to
dakle znači pravo na napad!“
Ne razvija se samo „Legal Aid Fund“ koji uskoro educira čuvarke zatvora i policijske
službenike. Barem sada su u kelnskoj centrali, koja se u međuvremenu preselila u
Hülchrather Straße, shvatile: uprkos suprotnim namjerama na početku, nastala je medica
mondiale Afghanistan. U sljedećoj etapi se razvija „Psychosocial Project“ [PSP] –
psihosocijalni projekt koji otvara savjetovališta za žene i ženske grupe u distriktima Kabula.
Novi odjel za lobiranje uporno opsjeda ministarstva i postiže zapanjujuće rezultate.
Lobistkinje pokušavaju da pomoću vlastitog godišnjeg istraživanja unesu svjetlo u mračne
brojke o povredama ljudskih prava žena i djevojaka. medica mondiale Afghanistan tako
predočava prvu sistematsku dokumentaciju o široko rasprostranjenoj praksi samospaljivanja:
svake godine na stotine očajnih djevojaka i žena pokušava da pobjegne iz neizdrživog života
80
tako što se poliju benzinom i zapale. U novembru 2006. medica mondiale Afghanistan
organizuje međunarodnu stručnu konferenciju sa učesnicima iz zemalja u kojima je takođe
široko rasprostranjen ovaj jezivi fenomen – od Bangladeša do Iraka. Stvaran pomak
organizacija postiže sa svojom kampanjom protiv brakova djece. Iako prema afganistanskom
zakonu djevojka mora imati najmanje 16 godina ba bi stupila u brak – a čak i šerijat navodi
minimalnu dob od 15 godina – svakodnevno se dešavaju udaje znatno mlađih djevojaka.
Svakome u zemlji jeto poznato – ali ništa se ne dešava. I toj akciji prethodi istraživački projekt
za koji saradnice obrađuju 25.000 bolesničkih kartona sa porođajnih odjela i 74.000
dokumenata iz kabulskih škola. Poražavajući rezultat: u svakoj bolnici su se porađale majke
koje su bile u dobi od 12 ili 13 godina. U nekim školama je do 11 procenata učenica – i
učenika – već bilo udato, odnosno oženjeno. Strategija lobističkog odjeljenja glasi: čin
sklapanja braka se mora oficijelno registrovati, da bi vlasti mogle spriječiti vjenčanja osoba
mlađih od 16 godina, a koje još moraju pohađati školu. U oktobru 2005. medica mondiale
organizuje konferenciju sa sudijama iz Vrhovnog suda i odgovornima u nadležnim
ministarstvima.
„Danas nam je dostavljen jedan važan dokument“, bilježi Monika Hauser u svoj
dnevnik. „Na jednodnevnom zasjedanju su saradnice i saradnici važnih ministarstava i
Vrhovnog suda zajednički raspravljali o problemu brakova djece i na kraju donijeli manifest
kako bi se to konačno moglo izmijeniti. Skup je održan u organizaciji Vrhovnog suda uz
saradnju medice mondiale! Kada sam jednog stranog donatora informisala o tome, bio je
pun respekta, jer ime rukovodioca Vrhovnog suda uliva strah. Kada smo u uredu detaljnije
pogledale dokument i vidjele sadržaj i različite potpise gospode iz ministarstava, znale smo
da je to ravno mini-revoluciji.“ Uskoro nakon toga otvaraju se prvi nacionalni uredi za
registraciju sklapanja brakova.
Iz tog „malog ureda“ Rachel Wareham stvorena je nakon šest godina uticajna
organizacija sa 82 saradnice. Pa ipak, rad afganistanskih koleginica postaje vidljivo otežan. „U
međuvremenu se skoro svake sedmice dešavaju samoubilački atentati. U septembru 2007.
smo za vrijeme Ramazana imale tri bombaška napada u sedmici dana“, priča voditeljica
Health-Projekta Wahida Mohammadzai. „Kad izađeš iz kuće, moliš se u sebi da zdrav stigneš
do svog cilja. Uvijek je prisutna pomisao da naveče možda nećeš više biti živ.“ Monika Hauser
je jako zabrinuta za svoje kolegice. „Godine 2002., kada smo stigle u Afganistan, bile smo
pune optimizma i nismo računale sa time da bi se sigurnosna situacija mogla tako pogoršati.“
Napad na kabulski hotel Serena od 15. januara 2008. je značio sablasno blisku opasnost:
kada su atentatori upali u foaje hotela, tamo su se nalazile saradnice medice. Sakrile su se
pod sto, a jedan od muškaraca je na njih ustremio svoje oružje. U tom trenutku se na vratima
pojavila neka žena dolazeći iz wellness-centra. Atentator se okrenuo prema njoj – i ustrijelio
je.
Žene medice mondiale ne koriste više neke puteve. Pravnice medice ne odlaze više,
na primjer, u zatvor Pul-i-charki do kojeg se stiže samo ulicom na kojoj su u avgustu 2007.
81
prilokom atentata u kom je korišten eksploziv poginula tri njemačka policajca na povratku sa
treninga u gađanju. Bijes islamističkih atentatora nije usmjeren samo protiv stranih lica u
uniformi, već i protiv žena koje razaraju božanski poredak polova. „Nismo samo ugrožene
mi, saradnice medice, već, na primjer, i žene koje rade za vladu“, objašnjava Wahida
Mohammadzai. „Čak ni nastavnice nisu sigurne.“ Za 30 žena koje su položile vozački ispit
zahvaljujući obuci, provokativne vožnje u pravcu ravnopravnosti su postale opasne po život.
„Još prije dvije godine bio je normalan prizor vidjeti na ulici žene vozače“, kaže tužno Monika
Hauser. „To je prošlost. Golalai, jedna temperamentna saradnica i u međuvremenu poslanica
u Parlamentu, uvijek se kolima vozila gradom. Danas čak ni ona ne vozi.“
82
12.
Od Aceha do Fishtowna – u kakvoj su vezi cunami i seksualno nasilje
„In Fishtown there is no fish and no town“46, šale se stanovnici u stilu crnog humora na račun
svog grada, koji to ustvari i nije, već je to prije jedno veliko selo sa 5000 stanovnika i
prašnjavim, neasfaltiranim ulicama na jugoistoku Liberije, udaljeno od glavnog grada
Monrovije (Monrovia) oko dva dana neugodne vožnje. Pa ipak, ovdje, „in the middle of
nowhere“47, 25. novembra 2007., na Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama, desila se
jedna mala revolucija. Stotinjak žena Fishtowna i okolnih distrikta prolaze kroz mjesto
pjevajući i plešući. Ono što na prvi pogled izgleda kao uobičajena afrička svečanost, u stvari
je politička demonstracija: to je vidljivo svakome ko pomno posmatra i pročita šta to piše na
bijelim papirnatim šeširima na glavama demonstrantkinja, obučenih u haljine živih boja:
„Stop early marriages“ – stop maloljetničkim brakovima; „Women have rights to property“ –
žene imaju pravo na imovinu; „Rape is a crime“ – silovanje je zločin; „Women report violence
to the police and to medica mondiale“ – žene, prijavite nasilje policiji i medici mondiale.
Povod za ovu premijeru u feminističkoj nedođiji nije samo Međunarodni dan protiv nasilja,
već nešto što je u očima većine muškaraca, ali i mnogih žene nesvakidašnje: ovdje, u
Fishtownu, otvara se 25. novembra „Women's and Girl's Centre“.
Još prije godinu i po dana je na ovom mjestu postojalo samo nisko zeleno rastinje48
pored prašnjave crvene ceste; u međuvremenu je na tom mjestu iznikla zgrada u obliku slova
U, u koju preko 300 žena svih starosnih dobi dolaze zbog „skill training“49. U zgradi od ilovače
nalaze se krojačnica, pekara, frizerski salon, prostorija sa kompjuterima. Dok jedne, većinom
mlađe, uče programske jezike, dotle druge, većinom starije, po prvi put u svom životu uče
slova. Iza glavne kuće, skriven od pogleda jednim improvizovanim zidom, nalazi se „saferoom“50, u kom je već prije zvaničnog otvorenja jedna žena pronašla utočište od muža koji ju
je tukao. Nešto dalje, na rubu močvare, uskoro će se nalaziti povrtnjak i ribnjaci i još jedno
malo iznenađenje – fudbalsko igralište. Žene su to htjele, neke od njih su baš dobre igračice.
Sem toga, u Centar za žene spada i jedna okrugla građevina koju nazivaju „Palaver Hut“51.
46
Igra riječi na engl. Jeziku:„U Fištaunu (engl. „Fishtown“, fish- riba, town-grad) nema ni ribe ni grada.“ (nap.
prev.)
47
engl: „usred ničega“ (nap. prev.)
48
U orig „Buschland“ – nisko grmoliko rastinje karakteristično za afričke predjele (nap. prev.)
49
engl. „edukacija“ (nap. prev.)
50
engl. „sigurna soba“ (nap. prev.)
51
engl.„palaver“- dogovaranje (s domorocima, razgovor između bijelaca i domorodaca); ćaskanje; „hut“ –koliba
(nap. prev.)
83
Koliba je zaista namijenjena „čavrljanju“, pričanju (palavern), ali se ovaj termin, koji u
njemačkom jeziku ima više pežorativno značenje, u liberijsko-engleskom koristi u pozitivnom
kontekstu: takva koliba se nalazi u svakom selu, a služi tome da na tom mjestu muškarci od
ugleda donose važne odluke. U „Women's and Girl's Centre“ se narušavaju stare, a
uspostavljaju nove norme: ovdje razgovaraju žene. A pošto one zbog toga ponekada dođu i
iz drugih okruga, udaljenih kilometrima blatnjavog i izrovanog puta, uz ovaj prostor se nalazi
jedna „dormitory“, spavaonica sa osam kreveta.
Monika Hauser je prisutna kad se tog dana otvara Centar za žene. Ona i njena
kolegica Sybille Fezer doputovale su u Liberiju na svečano otvaranje, jer medica mondiale je
omogućila da se u Fishtownu otvori Centar. Neke od žena iz mase nose bijele majice sa
plavim logom medice. „Woman, don't sit down“ stoji iznad velikog slova M, a ispod: „Do
something!“ Slogan koji se u Fishtownu već izvjesno vrijeme može češće čuti. Osnivačici
medice mondiale – koju su žene nazvale „mama Monika“ – pripada čast da presiječe svečanu
vrpcu. Svi muški dostojanstvenici iz mjesta su prisutni; neki od njih su iskreno oduševljeni
novim Centrom o kome znaju da žene u njemu neće učiti samo friziranje i kuhanje, već i o
tome da pričaju o stvarima o kojima se ćuti. Liberijke drže jedan tužan svjetski rekord: nakon
četvrt stoljeća građanskog rata, one su „najsilovanije žene na svijetu“. Dvije od tri žene, od
malog djeteta do starice, bile su žrtvom pripadnika raznih odmetničkih bandi. Ali nakon
zvanične objave završetka rata, za Liberijke nije nastupio mir, nasilje protiv žena je i dalje
ostalo dio svakodnevnice. Samo u protekla četiri mjeseca su u ovom području prijavljena 22
silovanja. A to je samo vrh ledenog brijega, pošto je sve do sad prijava bila rijetkost kao i riba
(fish) u Fishtownu.
Jedan od onih koji iz tog razloga pozdravlja otvaranje Centra za žene je mjesni
sveštenik. Već godinu dana prije, prilikom proslave početka izgradnje, održao je vatren
govor. „Women, you have rights!“52, govorio je, a potom, nakon što je od prve do posljednje
stranice pročitao priručnik medice mondiale, Sybilli Frezer postavio brojna pitanja koja su se
odnosila na rad sa traumatiziranim ženama. Sada se obraća svojim slušateljkama: „Who
brought women's rights to Fishtown?“53 One mu odgovaraju: „medica mondiale!“ Drugi
muškarci su manje zainteresovani za ono što počinje u ovom kompleksu zgrada, na primjer
sudija Paul Brown koji uopšte ne cijeni to što se žene okupljaju, organizuju mirne
demonstracije kroz Fishtown, a možda im padne na pamet i da „šefuju“. „One tamo“,
optužuje, „imaju za cilj da naše žene naprave nepolušnim.“ Jedan drugi muškarac objašnjava
„mama Moniki“, koju smatra glavnim krivcem „ženskih nemira“, nakon njenog pozdravnog
govora: „Monika, you are a mosquito in my ear!“ Što u slobodnom prevodu otprilike glasi:
„Ideš mi na živce!“
Kada se Monika Hauser i Sybile Fezer vrate sa svog dvosedmičnog boravka u Liberiji,
primjetno su ponesene pozitivnom energijom zbog onoga što su vidjele, čule i osjetile, zbog
52
53
engl. „Žene, vi imate svoja prava!“ (nap. prev.)
engl.: „Ko je donio ženska prava u Fishtown?“ (nap. prev.)
84
poleta i elana koji je tamo primjetan. Dvadeset saradnica medice mondiale koje su došle u
kelnsku salu za konferenciju da bi čule njihove utiske sa putovanja, s oduševljenjem sluša
skraćenu verziju ženskog marša kroz Fishtown: Hauser i Fezer pjevajući i plešući ulaze u
prostoriju, odjevene u šarenu afričku odjeću, na glavi im bijeli papirnati šešir na kom piše:
„Stop raping Baby Girls“.54
Nakon što se utišao prvi smijeh i ispričale dogodovštine poput onih o djelovanju
prejakog afričkog sunca i o džipovima zaglibljenim u blatu, Monika i Sybille izvještavaju o
razvoju projekta. Na primjer o 20 „Palaver Huts“ koje voditeljica projekta Chipo Muponisi
planira za ostala sela u distriktu. Ili o edukacijama koje su organizovale za kolegice iz
organizacije Njemačka pomoć za gladne u svijetu, koje su im kooperacioni partneri.
Inženjere, koji razvoju regije doprinose konvencionalnim projektima kao što su izgradnja
bunara, voditeljica Centra za žene senzibilizira za problematiku roda, pola, za položaj žena.
Ona im, na primjer, objašnjava da je nošenje vode tradicionalno ženski posao i da stoga
putevi do bunara ne smiju biti predaleko niti da se nalaze na mračnim mjestima. One pričaju
i o edukacijama koje po policijskim stanicama, gdje bi dotada dežurni policajac prijavu
silovanja popratio samo rezignirajućim smješkom, bez protokolisanja, provodi impozantna
bivša policajka Angeline Swen. U međuvremenu je u Liberiji – zahvaljujući njenoj predsjednici
Ellen Johnson Sirleaf, koja je u svom inaguracionom govoru hrabro progovorila o tome da je i
sama umalo postala žrtvom silovanja – donešen jedan od najstrožih zakona o silovanju na
svijetu: za to je moguća i kazna doživotnog zatvora. Angeline se po nalogu medice mondiale
Liberia brine o tome da ova informacija stigne i do Fishtowna.
Peičale su i o „Truth and Reconciliation Commision (TRC)“ – Komisiji za istinu i
pomirenje. Ova Komisija ne predstavlja sud poput međunarodnih sudskih instutucija u Den
Haagu ili Arushi, već neku vrstu komisije za utvrđivanje istine, poput one u Južnoj Africi, s
ciljem da se razrade zločini počinjeni za vrijeme aparthejda. Iako su mnoge Liberijke bile
žrtve nasilja, među onima koji su dali iskaz pred Komisijom samo je sedam posto žena.
Pritom ne mijenja ništa ni činjenica da je UNIFEM zvanično izdao dokument – „gender policy
draft“ – o važnosti žena svjedokinja i da Komisija ima, odnosno treba imati savjetnicu za
pitanje gendera, čiji bi zadatak bio da žene i djevojke potakne na davanje izjave. Ova pozicija
je u svakom slučaju još upražnjena. Prilikom svoje posjete Monika Hauser i Sybille Fezer su
stoga predstavljene i šefu TRC (Komisije za istinu i pomirenje) u Monroviji. Na prvi pogled su
mogle uvidjeti da tu nešto nije u redu. „Simptomatično je bilo to što tamo u čitavom timu
nije bilo ni jedne jedine žene – izuzev hostese“, konstatuje Monika Hauser. I zbog toga je
čelniku Komisije uputila prijedlog za saradnju, čime je on bio „jako dirnut“: u svakom slučaju,
onih sedam procenata su mu pomalo neugodni. Chipo Maponisi radi u Fishtownu na tome
da se poveća broj žena svjedokinja, da bi se čuli i ženski glasovi. Ona nikoga ne prisiljava,
samo oprezno pokušava da „svojim“ ženama skrene pažnju na to da govore o doživljenom.
Da svijet o tome čuje.
54
engl. „Stop silovanju djevojčica“ (nap. prev.)
85
Fishtown nije jedino mjesto u kome je medica mondiale aktivna nakon Zenice,
Đakovice, Tirane i Afganistana. „U naredne dvije godine medica mondiale će se proširiti na
dva ostala kontinenta.“ Tako piše u dokumentu o razvoju strategije iz septembra 2004.
Godinu dana prije toga je medica mondiale osnovala svoj fond za projekte, iz kojeg se sa po
5000 eura finansiraju projekti u čitavom svijetu. „Ideja o internacionalizmu se jako rano
javila“, rezimira Monika Hauser. „Ovaj fond omogućava da se brzo i bez birokratskih
prepreka pomogne organizacijama koje rade u skladu sa našim principima.“
Među prvima koji su dobili podršku je Flower Aceh u Indoneziji. Ženska pravna
organizacija pruža medicinsku i psihosocijalnu pomoć u pokrajini Aceh koju je 1991.
predsjednik Suharto proglaso „posebnim vojnim okupacionim područjem“ i hermetički
izolovao. Bez ikakvog uvida javnosti, tamo se vode borbe između vojnih i paramilitarnih
snaga, kao i s time povezano nasilje protiv ženskog civilnog stanovništva. Tek nekoliko
mjeseci naon što je „Flower Aceh“ počeo da prima potporu iz medicinih fondova, dešava se
katastrofa: 26. decembra 2004. ovaj region zahvata cunami i 230.000 ljudi gubi živote, od
toga samo u Acehu 170.000. Sve saradnice Flower Aceha su preživjele, ali bujuca uništava
njihov centar. Uskoro one i drugi iz izbjegličkih kampova izvještavaju o užasima koji su samo
rijetko prisutni u medijima, inače punih vijestima o cunamiju: trgovina djecom cvjeta u
azijskim rajevima za pedofile, jer trgovci robljem odvode siročad i prodaju ih u lance
prostitucije. A još i ovo: žene i djevojke ne samo da moraju strahovati od mešetarenja
zlikovačkih trgovaca robljem, već i od napada navodnih prijateljski nastrojenih pomagača,
koji bi ih ustvari trebali štititi. Tako „Coalition for Assisting Tsunami Affected Women“, savez
ženskih organizacija za pomoć žrtvama cunamija u Šri Lanki, izvještava o tome da upravo
pomagači u izbjegličkim kampovima, pod okriljem noći, uznemiravaju i siluju usnule žene. I
tokom dana su žene stalno u situacijama koje se graniče sa povredama. Pomagači, većinom
su to isključivo muškarci, često javno dijele ženama uloške, donje rublje i grudnjake, pri čemu
to poprate neukusnim primjebama. Nedostaju najosnovnije stvari, na primjer odvojeni
toaleti i kupaonice, prilikom formiranja liječničkih ekipa jednostavno se zaboravi na
ginekologinje i akušerke.
Pritom nije prvi puta da se ovaj problem neosjetljivosti na spolne razlike javlja kod
katastrofe cunamija. Opasnost kojoj su izložene žene i djevojke u izbjegličkim kampovima
poznata je već godinama iz drugih kriznih područja. Stoga su Ujedinjene nacije već u oktobru
2000. godine donijele Rezoluciju 1325, kojom se traži uključivanje žena u krizne štabove: na
odgovornim političkim pozicijama i kao pomagačice u izbjegličkim kampovima. Ali kao što je
to često slučaj, i u Indoneziji postoji eklatantna razlika između teorije i prakse. Zadatak je
medice mondiale da njemačkim medijima i ministarstvima obznani ovaj raskorak. Prilikom
susreta sa ministricom za razvoj Heidemarie Wieczorek-Zeul u Berlinu, Monika Hauser i
lobistica za prava žena Selmin ¢alişkan traže od nje da iskoristi svoj uticaj da bi humanitarne
organizacije provodile standade koje nalaže UNO. Dvadeset projekata je od tada iz kelnskih
fondova dobilo malu, ali ponekad za život neophodnu finansijsku pomoć – od ženske
organizacije Olakh u Indiji do Girl Child Network u Zimbabveu. Ponekad se dešava da iz male
86
potpore nastane nešto veliko. Kao u Kalehe, u kongoanskoj pokrajini Južni Kivu, gdje u niz
gradova postoji organizacija Promotion et apui aux initiatives féminines [PAIF]. PAIF i medica
mondiale bi mogle biti sestre, tolika je njihova sličnost. I kolegice u Kongu pružaju
medicinsku pomoć koja može spasiti živote žena koje su pretrpjele užasne vaginalne i analne
povrede. Psihologinje i socijalne radnice pomažu traumatiziranim da se ponovo vrate u život.
Budući da su silovane žene i djevojke često odbačene od svojih porodica, PAIF im preko
mikrokredita finasira novu finansijsku osnovu za život. „Možemo se povezati sa jednom
takvom NVO i ne moramo formirati naše vlastite strukture“, objašnjava Monika Hauser. U
slučaju PAIF vidjela je zadatak medice mondiale u tome da se ovom projektu pomogne da
dođe do daljih, većih finansijskih izvora. Nakon što je na Svjetski molitveni dan za žene 2007.
godine prikupljeno okruglo 15.000 eura, nastaće novi projekt sa 300.000 eura iz Ministarstva
za zemlje u razvoju: izgradnja Centra protiv nasilja nad ženama i djevojkama.
Samo kada je u jednoj zemlji nasilje protiv žena veliko, a postojeće strukture su male
ili čak ni ne postoje, kao što je u i oko mjesta Fishtown, „moramo same nešto od toga
stvoriti“. U međuvremenu osnivačica medice mondiale u svakom slučaju ne mora više lično
sama da provjera šta je sve potrebno na terenu; sada je praksa da medica mondiale provede
jedan „Assessment“55: u određenu zemlju se šalje profesionalna i iskusna eksperticu koja će
ispitati situaciju i potom dati preporuku. U februaru 2008. jedna kolegica je otputovala u
Keniju. Kada su u toj istočnoafričkoj zemlji nakon izbora od 27. decembra izbili nemiri, jer je
predsjednik opozicije Kibaki optužio vladu za izbornu prevaru, za najkraće vrijeme se u
izbjeglištvo uputilo oko 290.000 ljudi. medica mondiale u Kölnu saznaje od svoje
izvjestiteljice u Keniji ono, čega su se kolegice nakon svog dugogodišnjeg iskustva pribojavale
i što je medijima tek usputna vijest, ako je i toliko: bolnice bilježe rastući broj silovanih
pacijentica, kenijska policija javlja o 1200 žrtava grupnih silovanja, ženske organizacije se žale
na seksualne napade zaposlenika humanitarnih organizacija i osoblja zaduženog za sigurnost
u izbjegličkim logorima. Mlade djevojke, u pometnji prouzrokovanoj izbjegličkim talasima
odvojene od svojih porodica i bez zaštite, omiljena su meta tih napada u kampovima. „Uvijek
isto!“, uzdiše Monika Hauser kada čuje vijesti iz Kenije. Jasan slučaj za projektne fondove.
55
engl. „procjena“ (nap. prev.)
87
13.
„Vrijeme je da se progovori“ – 60 godina od završetka rata u Njemačkoj
Septembra mjeseca 2007. Monika Hauser sjedi u katakombama jedne pivnice u Köln-Kalku i
gleda u monitor filmske kamere. Na ekranu: sklonište od zračnih napada u kome se glumice i
glumci, našminkani tako da imaju sablasno blijeda lica, u dronjicima od odjeće, pripremaju se
za sljedeću scenu; podrum će naredni trenutak napasti ›ruski vojnici‹. U bestseleru
„Anonyma“ koji čini predložak za igrani film koji se upravo snima, autorica ovako opisuje tu
scenu: „U podrumu. Petrolejska lampa više ne gori, gorivo se potrošilo. Pri odsjaju jednog
plamička svijeće na kartonskom poklopcu prepoznajem mrtvački blijedo lice pekarke, njena
usta koja se trzaju... Pored nje stoje trojica ruskih vojnika. Jedan vuče za ruku ženu koja leži u
naslonjači, drugi je ponovo obara na sjedište kada ona pokušava da se uspravi. Ona izgleda
poput lutke, poput stvari.“ Pripovjedačica, koja iznosi događaj u prvom licu, izjuri na ulicu i
dovodi oficira. „Oficir se umiješa u razgovor, bez zapovjedničkog tona, obraća im se kao sebi
ravnima. Više puta čujem izraz „ukaz Staljina“ – Staljinov proglas. Čini se da se ovaj proglas
odnosi na to da se „takve stvari“ ne smije desiti. Ali se naravno ipak dešavaju, kako mi
slijeganjem ramena daje oficir do znanja. Jedan od one dvojice opomenutuh proturiječi.
Njegov lice je iskrivljeno od bijesa: „Ma šta? A šta su Nijemci radili našim ženama?“ Viče:
›Moju sestru su ...‹, i nastavlja u tom tonu, ne razumijem sve riječi, ali smisao mi je jasan.
Ponovo se oficir neko vrijeme obraća tom muškarcu, sasvim mirno. Pritom se polako
udaljava u pravcu podrumskih vrata, i njih dvojicu izgurava van. Pekarka pita promuklim
glasom: ›Jesu li otišli?‹ Potvrdno klimnem glavom, ali za svaki slučaj izlazim još jedanput u
mračni hodnik. Tu me se dočepaju. Njih dvojica su vrebali ovdje.“56
Početak prikazivanja filma „Anonimna – jedna žena u Berlinu“ oktobra 2008. znači
premijeru u dvostrukom smislu. Po prvi puta imaju njemački gledaoci priliku da na filmskom
platnu vide jedan dio svoje ratne i poratne historije: silovanje njemačkih žena, jako mnogo
njemačkih žena od strane ›oslobodilaca‹, prvenstveno ruskih vojnika, ali i američkih,
francuskih i britanskih pobjednika. Trebale su proći pune 63 godine i biti snimljeno bezbroj
ratnih i antiratnih filmova o muškarcima u rovovima i u bitkama – od „Mosta“ do „Čamca.“57
Anonimna je, kako se u međuvremenu saznalo, berlinska novinarka i fotografkinja
Martha Hiller koja u svojim dnevničkim zapisima od 20. aprila do 22. juna 1945. opisuje
događanja nakon ulaska Crvene armije u njemački glavni grad: mudro, lakonski, bez imalo
56
57
Anonimna: jedna žena u Berlinu. Dnevnički zapisi od 20. aprila do 22.juna 1945, str. 61
U orig. „Die Brücke“ („Most“) i „Das Boot“ („Čamac“) (nap. prev.)
88
samosažaljenja i time utoliko potresnije. Knjiga je po prvi puta objavljena u Njujorku 1954.
godine. Slijedili su prevodi na devet jezika dok se autorica, ohrabrena pozitivnim reakcijama,
nije saglasila da se 1959. knjiga objavi i u Njemačkoj. Očigledno su njeni opisi u zemlji koja je
doživljavala svoje privredno čudo doživljavani kao neugodna smetnja; tek 2003., kada je
izdavačka kuća Eichborn još jedanput objavila knjigu, dvije godine nakon smrti autorice,
dospjela je na bestseler-liste.
Monika Hauser i njene kolegice znaju da ova filmska adaptacija, koju u međuvremenu
ne radi nikakva niskobudžetna kuća, već renomirani Constantin sa glumicom Ninom Hoss u
glavnoj ulozi, predstavlja ogromnu šansu da ova tema u Njemačkoj još jedanput privuče
veliku pažnju javnosti. Pitanje je samo: kako će ovu priču prikazati scenarista i reditelj Max
Färberböck, kome je u „Aimée i Jaguar“58 uspjelo da ljubavnu priču između Jevrejke Felice
Schragenheim i ›arijevke‹ Lily Wust predstavi i na komercijalan i na senzibilan način? Jer
Anonimna nije samo žrtva višestrukog brutalnog silovanja, već ona koja odlučuje, nakon što
je za nekoliko dana napalo više vojnika, da stvar od sada preuzme sama u svoje ruke. „Kada
sam ustala, osjećala sam vrtoglavicu, nagon za povraćanjem. Poderana odjeća mi je klizila niz
noge. Teturala sam hodnikom do kupatila, prolazeći pored udovice koja je jecala. Povraćam.
U ogledalu odraz mog blijedog lica, u umivaoniku komadi povraćene hrane. Čučala sam na
ivici kade, nisam se usuđivala da isperem jer uvijek iznova imam nagon za povraćanjem, a
tako je malo vode. Onda sam glasno rekla: Prokletstvo! I donijela sam odluku. Sasvim jasno:
Biću s nekim ko će otjerati ostale. Oficir, komandant, general, šta god mognem dobiti. Čemu
inače moja pamet i nešto znanja jezika neprijatelja? Čim sam ponovo mogla da hodam, uzela
sam jednu kantu i sišla na ulicu. Hodala sam gore – dole, vrebala po dvorištima, razgledala
naokolo, ponovo se vratila na hodnik, posmatrala. U sebi sam uvježbavala rečenice kojima ću
se obratiti nekom oficiru; razmišljala sam o tome da ne izgledam suviše blijedo i bijedno,
željela sam se dopasti. Tjelesno sam se ponovo bolje osjećala jer sam nešto radila, planirala i
željela, nisam više bila samo nijemi plijen.“59. Zlostavljana žena traži sebi, kao i mnoge žene
tih dana, „zaštitnika“; i u patnji i dehumanizaciji postoje razlike. Stoga i Anonimna odlučuje:
Bolje kultivisan i razuman muškarac u krevetu, nego raspuštene bande silovatelja u skloništu.
Međutim: filmska adaptacija je hod po rubu ambisa. Film je medij koji ne ostavlja
puno prostora za diferenciranje, a publika – stvarno ili navodno – traži da vidi uobičajenu
ljubavnu priču. Monika Hauser je u svakom slučaju sumnjičava. Piše Maxu Färberböcku: „Kao
ginekologinji i osnivačici organizacije koja se bavi zaštitom ljudskih prava i koja već 15 godina
pruža pomoć ženama koje su doživjele ratna silovanja, poznato mi je koliko je i kod nas ova
tema ekstremno tabuizirana. Smatram da Vam je u filmu „Aimée i Jaguar“ jako dobro uspjelo
da filmskim sredstvima prikažete temu lezbijske ljubavi povezanu sa tematikom holokausta.
Jako me zanima kako će te kompleksnu temu silovanja berlinskih žena od strane sovjetskih
vojnika prenijeti na filmsko platno. Rado bih Vam pomogla nekim širim informacijama,
nadajući se da će Vam biti od koristi. Meni je prvenstveno stalo do toga da se ova
58
59
„Aimée i Jaguar“ – ekranizacija istoimene knjige njemačko-jevrejske književnice Erike Fischer (nap. prev.)
„Anonyma“ – str. 75
89
problematika, za koju se godinama zalažem da bude u fokusu pažnje šire javnosti, predstavi
na primjeren i ozbiljan način. Konačno je došlo vrijeme da ovaj oblik nasilja protiv žena i
djevojaka zauzme mjesto u središtu svijesti nejmačkog poslijeratnog društva.“60
Kada je Monika Hauser, saznavši iz novina o planiranoj ekranizaciji knjige „Anonyma“,
uputila ovo pismo, režiser je već počeo sa snimanjem u Poljskoj. Pismo prosljeđuje
producentu – („Das Boot“, „Schtonk“), Günteru Rohrbachu, jednom od velikana njemačke
filmske industrije. Rohrbach poziva Moniku na razgovor i na prisustvo snimanju; s njim ona
sjedi u insceniranom skloništu kelnskog predgrađa Köln-Kalk i posmatra šta će to stići pred
gledaoce u kino-dvoranama. Iako u katakombama vlada profesionalna radna atmosfera i
scene se najprije isprobavaju, Moniki se ono što vidi „uvlači pod kožu“. Pa ipak, ostaje
pitanje: da li će ono što jeste i ostaje odnos nasilja biti takvim i prikazano? Ili će odnos
između žene koja želi da se zaštiti i muškarca „koji tako dugo nije bio sa ženom“ skliznuti na
nivo ljubavnog odnosa, podilažeći tako muškim fantazijama i ukusu publike? Producent
Rohrbach negira ovo posljednje. „Radi se o borbi ovo dvoje ljudi.“ Članak u novinama u
svakom slučaju ne može, a da ne pomene riječ „ljubav“: „I dešava se ono za šta je najmanje
bila pripremljena. Sa oficirom Andrejem uspostavlja odnos koji bi mogao biti ljubav, da nije
barijere zbog koje do samog kraja ostaju neprijatelji.“ Sam producent Rohrbach piše da film
donosi jednu „dramatičnu ljubavnu priču“.
Izgleda da se potvrđuje Monika skeptičnost. „Sigurno da je ligitimno da se jedan takav
odnos prikaže glumačkim sredstvima. Ali fatalna je poruka dovesti to i u samu blizinu sa
ljubavnom pričom.“ U stvari, nema govora o ljubavi u „Anonimnoj“. „To je nova situacija. Ni
u kom slučaju se ne može tvrditi da me major siluje. Vjerujem da je dovoljna moja mala
verbalna odbojnost, pa da on ode i ne dođe više. Dobrovoljno sam mu se stavila na
raspolaganje. Činim li to zbog simpatije, iz potrebe za ljubavlju? Bog bi ga znao. U ovo
vrijeme odbojni su mi svi muškarci skupa sa njihovim muškim željama, ne mogu si uopšte
zamisliti da ću ikada više čeznuti za tim stvarima. Činim li to za slaninu, maslac, šećer, svijeće,
konzerve? Ima i toga. S druge strane, major mi je drag, što me manje želi kao muškarac
utoliko mi je više drag kao čovjek .“61
Prekasno je, naravno, da se još jedanput pokuša uticati na scenario. Monika Hauser
dugo razgovara sa Günterom Rohrbachom, pokušava „da mu objasni da u jednoj takvoj
situaciji nema govora o erotici“. U čisto tjelesnom smislu to nije moguće, objašnjava
doktorica: „Trauma toliko utiče na hipofizu, da je hormonalna ravnoteža krajnje narušena. To
je fiziološki povezano. Ta povezanost nije puno istraživana, jer to malo koga interesuje. Ali u
svakom slučaju sa izvjesnošću se može reći: u jednom takvom slučaju prisutna je alibidnost –
dakle odsustvo libida.“ Već sama činjenica da se radi o odnosu nastalom zbog straha od
smrti, sa nepremostivim razlikama u pozicijama moći, isključuje osjećaje poput ljubavi i
erotike: „Žena se psihički zaledi.“ Na isti način, u pogovoru, formuliše to pisac Kurt W. Marek
60
61
Pismo Monike Hauser upućeno Maxu Färberböcku 10. maja 2007.
Ananyma, str. 130
90
koji 1954. prosljeđuje rukopis „Anonimne“ američkom izdavaču: „Najjezivijom se čini
hladnoća kojom ona bilježi događaje; sve dok se užasom ne primijeti da ovdje nije riječ o
postupku umjetničke objektivnosti, već je ta hladnoća posljedica zaleđenosti osjeta zaleđenih od užasa.“
Fenomen „traženja zaštitnika“ kao strategije preživljavanja je univerzalan. Bosanske
žene ga opisiju – kao Medicina klijentica Lejla u svojoj istoimenoj autobiografskoj knjizi – kao
i djevojčice-vojnici iz Ugande. I poznata hrvatska književnica Slavenka Drakulić u svom
romanu „Kao da me nema“ – u kom glavnu junakinju romana u logoru redovito „traži“ jedan
srpski oficir i na taj način ona biva pošteđena silovanja od strane drugih vojnika – jasno
pokazuje da za jednu ženu upravo spoj korisnosti kao seksualnog objekta i obaveze na
zahvalnost usljed relativno ›ljubaznog‹ tertmana predstavlja jednu posebnu perfidnu
kombinaciju.
Moniku Hauser iritira to što producent ne poznaje te povezanosti, da dakle očigledno
„upravo po ovom ključnom pitanju nije zatražio stručno mišljenje.“ Günter Rohrbach
obećava osnivačici medice mondiale da će je, čim se zahukta medijska mašinerija, imenovati
osobom stručnom za pitanja ratnih silovanja u Njemačkoj. I pored sve internacionalizacije od
strane medice mondiale, njemačke žene i ono što im se dogodilo pri završetku rata su za
Moniku Hauser i njen tim „uvijek bili tema“. Već tokom svog rada kao ginekologinja u Rurskoj
oblasti susretala je neke starije pacijentice koje su joj direktno ili svojim ponašenjem pričale
o onome šta im se desilo prije više decenija, ali je još uvijek u njima prisutno. Sem toga,
hrabrost bosanskih žena da govore o silovanjima i spremnost svjetske javnosti da ih sluša,
pokrenula je i njihove sapatnice u Njemačkoj. „Od 1993. godine, skoro prilikom svake
promocije, pristupila bi mi neka starija njemačka žena i rekla: ›Znam tačno o čemu
govorite!‹ Jednom mi je prišla jedna penzionerka, utisnula mi u ruku 20 maraka i rekla:
›Molim Vas da nastavite sa svojim radom, da i bosanske žene ne bi kasnije morale da kažu
da o tome nikada nisu mogle govoriti!“
Izvještaji medice mondiale o seksualiziranom ratnom nasilju protiv djevojaka i žena u
Bosni, Liberiji i Afganistanu ponovo su na svjetlo dana iznijeli godinama potisnuta sjećanja
nekih njemačkih žena. U pismima poslanim na adresu medice često se nalaze dopisi poput
ovog: „Drage žene, čitam vaše pismo i prinuđena sam da glasno i jako plačem. Činjenica da
su silovane i i male djevojčice i da vi to objavljujete i iznosite, potakla je neka potisnuta
sjećanja. Istovremeno sam vam jako zahvalna na tome. Rođena sam u decembru 1941. I bilo
mi je tri godine kada je 1945. godine razoreno 80 procenata mog grada, takođe i moja
roditeljska kuća. Moje sestre, stare 9,5 i 1,5 godina, nisu preživjele ovaj pakao. Nakon
bombardovanja živjeli smo u djedovoj kući koja je ostala pošteđena. Četiri sedmice nakon
napada, 3. aprila 1945., jedan dio kuće su zauzeli pripadnici francuske armije. Nakon toga
jedan Francuz (Sjeveroafrikanac) mi je izvršio analnu penetraciju pištoljem. Ovo sjećanje se
tokom dugog niza godina nekako potisnulo u mojoj svijesti, ali na trenutke bi se pojavilo,
poput djelića mozaika koji se sklapaju u jedinstvenu sliku.“ Često traumi nasilja slijedi trauma
91
prislinog prećutkivanja. Jedna žena priča: kada je kao 16-godišnjakinja pobijedila na konkursu
u pisanju sastava na temu „Moj najstrašniji ratni doživljaj“ u kome je opisala silovanje koje je
doživjela kao 12-godišnjakinja, nastavnica je djevojčicu izvela na stranu i objasnila joj da od
sada nikada više ne govori o tom događaju.
Pišu i kćeri, rjeđe i sinovi. Šalju „Mamin dnevnik“ iz Posena, pisan aprila 1945.: „Sakrili
smo se u jedan hambar, do narednog dana, i onda se desilo ono čega sam se već dugo
bojala.“ Ili jedan „telefonski zapis o razgovoru sa mojom majkom o ondašnjim dramatičnim
dešavanjima“: „Sav taj užas je u meni još uvijek prisutan, jer ga još nisam razradila.“
Već duže vremena se Monika Hauser bavi mišlju da pokrene kampanju koja će imati
za cilj veću svijest javnosti o tim tako često prećutanim traumama njemačkih žena, nastalim
kao posljedica ratnih silovanja. Jer o njima se rijetko ili čak nikako i ne govori kada se nacija
prisjeća ratnih žrtava povodom prigodnih godišnjica. Rad na međunarodnim projektima
oduzima, međutim, mnogo energije, uvijek nedostaje vremena u medici mondiale. Ali, kada
je 2005. godine obilježavano 60 godina od završetka rata, Moniki Hauser i njenim kolegicama
je bilo jasno: „Ako ne sada – kad onda?“. Odlučile su: došlo je „vrijeme da se progovori“.
Kako kaže Monika Hauser: „Ovim ženema još nikada nijedan kancelar ili predsjednik
Republike nije posvetio govor, niti im je iko podigao spomenik, nije bilo nikakvih ozbiljnih
nastojanja da one ostvare pravo na odštetu. Krajnje je vrijeme da im u svom sjećanju damo
mjesto koje im pripada.“
Istoimena kampanja počela je u junu održavanjem konferencije eksperata u Bonnu.
„Šta je zajedničko nekadašnjoj lokaciji ›Stettiner Bahnhof‹ u Berlinu i nekadašnjem hotelu
›Sonja‹ u Vogošći kod Sarajeva?“ – tom rečenicom Monika Hauser otvara ovaj skup. I odmah
potom sama daje odgovor: „Oba ta mjesta su bila mjesta zlostavljanja žena i djevojaka u
ratovima. U berlinskoj željezničkoj stanici su na stotine žena i djece potražile skolonište,
ovdje su maja 1945. divljali sovjetski vojnici, pijani od alkohola i mržnje na sve što je
njemačko koje je uništilo njihov vlastiti život i živote njihovih najdražih. U Vogošći su divljali
srpski vojnici kojima je rečeno da su njihovi muslimanski susjedi, preko noći, postali njihovi
neprijatelji i da stoga nekažnjeno mogu silovati njihove žene i djevojke. Još je zajedničko
ovim mjestima to što niti stanica u Berlinu, niti hotel u Vogošći nisu postali mjesta opomene
protiv seksualiziranog nasilja protiv žena.“ Ovdje se ne radi o onome što razdvaja nacije,
narode i etnije, već o univerzalnom zajedništvu principa patrijarhalnog nasilja, koji je svugdje
povezan sa marginalizacijom i stidom žrtve. Tog dana u Bonnu, za istom govornicom,
govorile su bosanska psihologinja Marijana Senjak i njemačka režiserka Helke Sander.
Svojim filmom „Oslobodioci i oslobođene“ nije Sanderova, doduše, bila prva koja je
javno progovorila o postojanju masovnih silovanja njemačkih žena od strane „oslobodilaca“.
To je još 1975. uradila američka autorica Susan Brownmiller u svom kapitalnom
feminističkom djelu „Protiv naše volje“, koje je u Njemačkoj objavljeno tri godine kasnije, u
zamahu ženskog pokreta. Dok Susan Brownmiller citira svjedokinje kao dokaz svoje teze o
masovnim slovanjima, Helke Sander postupa drugačije: u svom pionirskom radu ona iznosi
92
brojeve. Jer oni nisu postojali skoro pola stoljeća od završetka rata: „Pošla sam od toga da će
istraživanje biti možda dugotrajnije i obimnije nego u slučaju drugih tema, ali tada nisam
slutila da ću u istraživanju morati početi skoro od nule.“ Zajedno sa naučnicom Barbarom
Johl, Helke Sander je istražila kompletno očuvane bolesničke dokumente berlinske bolnice
Charité, kao i ostale dokumente iz jedne dječije klinike. Na osnovu podataka koje su tamo
pronašle došle su do sljedećeg rezultata: u Berlinu je silovano najmanje 100.000 žena i
djevojaka; u čitavoj Njemačkoj, prvenstveno u istočnim oblastima, od decembra 1944. do
zime 1945. oko dva miliona žena bilo je zahvaćeno ovim nasiljem. „To znači“, nastavlja
Sanderova, „da je cirka deset procenata njemačkog ženskog stanovništva tokom jedne
godine bilo jedanput ili više puta silovano.“62
Tjelesne i duševne posljedice koje je na žene ostavilo ovo sistematsko ponižavanje su
„tako brojne da se mogu samo grubo navesti“, kaže režiserka. „Razgovarala sam sa mnogima
koje su u to doba imale 13, 14 godina i nisu imale pojma šta im se dešava. Često je to
dovodilo do toga da kasnije nikada nisu mogle spavati sa muškarcem i da se kod njih razvila
›odbojnost prema seksualnom činu općenito‹. Naravno da te djevojčice ni sa kim nisu mogle
o tome razgovarati. Mnoge su počinile samoubistvo ili su bile prinuđene na samoubistvo. U
to vrijeme već zrele žene su govorile, skoro sve, o teškoćama koje su nakon silovanja imale
sa svojim zaručnicima ili muževima ili čak očevima. Često bi saosjećajnost izostala upravo od
najbližih. Silovanje se posmatralo kao mana, čak i kada je bilo jasno da žene to nisu mogle
izbjeći.“63 Najveća sramota je bila kada je taj čin nasilja rezultirao sa 300.000 registrovanih
slučajeva trudnoće. U 90 procenata te trudnoće su, prema istraživanjima Sanders i Johr,
prekinute, za što su bolnice po pravilu bile spremne. Na selu ili u bijegu prekid je, međutim,
bio nezamisliv. U berlinskim bolničkim dosijeima ostaje prazan odgovor na pitanje o očinstvu
kod svakog desetog djeteta koje je rođeno krajem 1945. godine, kod djece rođene 1946. to
je čak u svakom sedmom slučaju. U Njemačkoj dakle živi – a da to znaju ili ne znaju –
desetine hiljada ljudi čije začeće je njihovim majkama bilo jedan od najstrašnijih događaja u
životu.
Ogromne su brojke i posljedice koje su proizašle iz svega toga, sve do današnjih dana,
za žene, ali i za čitavo poslijeratno stanovništvo. Tim više čudi činjenica da su zaboravljene u
javnim debatama ili su tretirane kao quantité négligeable: kao veličina koju treba
zanemariti. I u slučaju izložbe „Izbjeglištvo, progon, integracija“ koja je u decembru otvorena
u Bonskoj kući historije (Bonner Haus der Geschichte), medica mondiale je morala na njih
podsjetiti.
Već godinu i po dana prije početka izložbe Monika Hauser je kontaktirala priređivača i
pritom ponudila podršku sa ciljem da se tema adekvatno predstavi. U publikaciji „Vrijeme je
da se progovori“ koju je medica mondiale objavila povodom svoje kampanje, bilo je mnogo
izvještaja svjedokinja, sem toga javilo se i dvoje djece žrtava silovanja i ponudilo da se objave
62
63
Helke Sander/Barbara Johr: Oslobodioci i oslobođeni. Rat, silovanja, djeca, s. 11 odn. S. 5
Isto, s. 16
93
dnevnici njihovih majki: Rainer Kaps i Karin Schüler, referentica za pitanja žena pri AWO, koja
je svojevremeno organizovala prvo finansiranje medice mondiale. Obilaskom „Haus der
Geschichte“ Monika Hauser ustanovi: nedostaje prikaz značajnog dijela historije o bijegu i
progonu. „Pojavila se, doduše, tema ratnih silovanja, ali trebalo ju je tražiti lupom.“ „Ono što
je potpuno nedostajalo bila je razmjera silovanja i ogromne, doživotne posljedice koje to ima
za jednu ženu.“ Ponovo pristižu pisma na medicu. „Žene nam pišu o tome koliko im je snage
trebalo da smognu hrabrosti da odu na izložbu i da se nakon mnogo godina suoče sa temom
silovanja. Još je veći, međutim, bio njihov šok i njihova povrijeđenost kada su morale da
ustanove: praktično da ih i nema.“
medica mondiale nakon toga počinje sa kampanjom u kampanji. Ova izložba je poslije
postavki u Bonnu, Berlinu i Leipzigu trebala postati središtem stalne postavke u Njemačkom
historijskom muzeju u Berlinu. Monika Hauser i njene kolegice mobiliziraju prominentne
ličnosti kao što su političarke Rita Süssmuth i Sabine Leutheusser-Schnarrenberger i
psihoanalitičari Margarete Mitscherlich i Horst Eberhard Richter, koji protestiraju protiv
ponovnog ćutanja. I glumica Maria Furtwängler koja je u dvodijelnom ZDF-serijalu „Die
Flucht“ („Bijeg“) igrala glavnu ulogu, oštro kritikuje u svojim medijskim intervjuima
priređivače izložbe: „Uprkos svoj dokumentarističkoj revnosti, nisu tematizirani bijeda,
nasilje i silovanja kojima su bile pogođene upravo žene tokom bjekstva i progona.“ Protest je
urodio plodom, iako je prekasno za konceptualnu promjenu. Barem se, kada izložba dođe u
svoje drugo odredište, u Berlin, postavlja nova vitrina. U njoj su oba dnevnika i dvije knjige:
„Oslobodioci i oslobođene“, knjiga uz film Helke Sander i „Žena u jantaru“64 Agate Nesaule u
kojoj ona opisuje svoj bijeg iz Letonije i koja je u sebi - kao u jantaru - zatvorila svoja sjećanja.
Na trećem odredištu, u Leipzigu, muzej organizuje popratnu diskusiju sa Monikom Hauser na
podiju: „Vječiti tabu – seksualizirano nasilje kao ratno iskustvo žena nekad i danas.“ I pri
ovom događaju se dešava ono što se često dešava kada Monika Hauser najavljuje „vrijeme je
da se progovori“. Ustaje jedna starica i pred stotinu slušalaca priča o silovanju koje je
doživjela kao osmogodišnjakinja. Isplatu obeštećenja, kaže, su joj kasnije uskratili.
Obrazloženje: nije mogla pronaći dva potrebna svjedoka zločina.
Mjesec septembar u godini održavanja kampanja je u znaku „Akcija ratni plijen“.
Likovi akcije: žene i djevojke svih životnih dobi i svih boja kože koje nose plavu majicu sa
natpisom: „ratni plijen“65. Ozbiljno i dostojanstveno gledaju sa stubova, plakata i poštanskih
dopisnica i podsjećaju na to da se žensko civilno stanovništvo zbog svog pola stalno
posmatra kao dio ratnog plijena. I ponovo pokušaj medice mondiale da dopre do što više
pogođenih: od današnjih starica sa iskustvom nasilja iz Drugog svjetskog rata, do mladih
djevojaka u Kongu. Glumice kao što su Nina Hoger ili Mariele Millowitsch posuđuju svoje lice
za akciju, takođe i TV-moderatorica Bettina Bötinger koja je od prve emisije sa Monikom
Hauser u februaru 1994. postala najvatrenija prominetna pomagačica organizacije. Tačno 1.
septembra, na Dan borbe protiv rata, medicine lokalne grupe, sada i same u majicama sa
64
65
orig.: „Frau im Bernstein“ (nap. prev.)
orig.: „Kriegsbeute“ (nap. prev.)
94
natpisom „ratni plijen“, počinju sa akcijama na pješačkim zonama u šest gradova. Pred
izlozima je, u prirodnoj veličini, postavljena kartonska figura „ratnog plijena“ i njen je zadatak
da kod prolaznika izazove osjećaj pogođenosti i iritacije, ponekad i sasvim lične: „Znam tačno
o čemu govorite!“ kaže poneka starija žena Moniki Hauser koja je i sama učesnica akcije u
kelnskoj ulici Schildergasse. Njemački mediji izvještavajo afiramativno; jedino „taz“ kritikuje
to što „Akcija ratni plijen“ „viktimizira“ žene i djevojke, dakle reducira ih na njihovu ulogu
žrtve. „Činjenica je da su žene ratni plijen“, odgovara na to Monika Hauser. „Ovom izjavom
ne želimo viktimizirati, već provocirati. Bez jednog takvog posmatrača već dugo vremena ne
možemo doprijeti do ljudi.“
Polako ali sigurno počinje pokušaj da se ljudi u Njemačkoj bave posljedicama ratnih
traumatizacija. Kasno, za mnoge pogođene prekasno. Pritom nisu pogođeni samo oni koji su
sami kao odrasle osobe, mladi ili djeca postali žrtve seksualiziranog ili drugačije motivisanog
nasilja, već i njihova djeca. Odavno je iz istraživanja holokausta postalo poznato da se traume
mogu prenijeti na naredne generacije, i to pogotovo onda kada se ćutalo o preživljenim
užasima. „Djeca naslute mnogo toga, na njih pređu emocionalna stanja roditelja, na primjer
strahovi ili osjećaji krivnje. Stalno doživljavamo pokušaj djece da ponove traumu roditelja,
objašnjava hamburška psihoanalitičarka Mercedes Dohrn-van Rossum. Ona je voditeljica
istraživačke grupe Njemačkog psihoanalitičkog društva koje se po prvi puta bavi pitanjem u
kolikoj mjeri se patnje ratne djece prenose takozvanim transgeneracijskim prenošenjem. Do
danas ne postoji u Njemačkoj poseban terapijski postupak za traumatizirane žrtve i njihovu
djecu. Jedan od razloga za ovu višedecinijsku slijepu mrlju u istraživanju je nesumnjivo taj da
oni koji tematiziraju zločine saveznika bivaju generalno osumnjičeni za revanšizam. Zbog
činjenice zločina koje su u okupiraniim zemljama počinili vojnici njemačkog Wehrmachta
(Vermaht) i esesovci, dugo je vremena predstavljalo problem govoriti o patnji pripadnika
naroda počinitelja. Tako je Helke Sanders, čiji je film prvo osvojio međunarodne nagrade,
naišla na talas kritike sve do iskazivanja neprijateljstva - u feljtonima, na skupovima i prilikom
demonstracija ispred kina. Prebacivalo joj se za revizionizam, revanšizam, antisemitizam;
„Oslobodioci i oslobođene“ je podgrijao staru mržnju. „Mislim da se radi upravo o
suprotnom“, odgovara Sander. „Kada se pojavi mržnja, onda mislim da je to zbog toga što se
nikada nije smjelo govoriti o strahu od stranaca koji je jednom bio opravdan. Oslobodioci
nisu smjeli biti silovatelji. Pa ipak su bili.“
Pored ovoga, i starija generacija je prilično skeptična u pogledu koncepta terapije,
tjelesne tegobe rijetko se dovode u vezu sa nerazrađenom duševnom patnjom i moraju se
prevazići znatne unutrašnje blokade, prije nego što se prepusti u ruke terapeuta. Ovo je
utoliko teže za ratom traumatizirane žene, koje se još dodatno moraju boriti sa osjećajem
stida i stigmatizacije. Ali, prije svega, nadležne discipline od psihologije do psihijatrije se do
sada jednostavno nisu interesovale za stare žene. One su nestale u jednoj vrsti naučnog
bermudskog trougla: dok se istraživanje traume koncentriše na mlađe muškarce i žrtve
traume iz stranih ratnih područja, gerontopsihijatrija se pozivala na čisto biološka
objašnjenja i istraživanja. Ako je, na primjer, trebalo istražiti uzroke staračkih depresija,
95
svima je draža priča o nedostaku hormona, nego traganje za događajima koji su se dešavali u
tokom 1945. godine. Jedan od malobrojnih njemačkih naučnika koji su se bavili ovom temom
je psihoanalitičar Hartmut Radebold. Nije slučajno to što je on, rođen 1935., posebnim
putevima došao do ove teme. Kada je analitičar osamdesetih godina radio paralelno sa više
klijenata koji su imali preko 50 godina, pogoršalo se i njegovo vlastito stanje. „Za vrijeme
određenih ispovijesti obuzeo bi me osjećaj tuge, plakao bih. Ponovo su mi se javljali snovi
kao u mom djetinjstvu: usamljene šetnje po beskrajnim cestama posutim šljunkom.“
Radeboldu postaje jasno: ovdje se radi o njegovim vlastitim traumama iz doba djetinjstva u
ratu, onima koje nisu prošle kroz proces žalovanja, koje su sada isplivale na svjetlo dana
preko ispovijesti njegovih pacijenata. Kod većine ljudi nešto drugo posluži kao „okidač“:
prestanak profesionalne aktivnosti, kada nema rada koji misli skreće na drugu stranu i kada
se otvaraju sva blokirana sjećanja; smrt jednog od roditelja; TV-izvještaji o ratu u Iraku.
Simptomi koji se tada mogu pojaviti protežu se od noćnih mora do ponašanja izbjegavanja i
od depresija do stanja povećane pobuđenosti, često povezanih sa osjećajem istovremene
unutrašnje otupljenosti. Godine 2002. Radebold osniva istraživačku grupu „Djetinjstva 2.
Svjetskog rata“. I on izvještava o „snažnim uzdržanostima. Pitaju nas zašto to istražujemo,
sumnjiče nas za restauratorske namjere. Naravno da to ne želimo. Želimo da dopunimo
historijski aspekt o uticaju tih, za savremenu historiju, bolnih iskustava“.
Čak i kad Radebold počne da popunjava tu slijepu mrlju u istraživanju ratne djece, i
kod njega se prvo javlja sljepilo za pitanje spola. Kada juna 2004. u časopisu „Deutsches
Ärzteblatt“66 piše o „ratnoj djeci u starosti“ i apeluje na svoje kolege i kolegice da pri
uspostavljanju svojih dijagnoza uzimaju u obzir životne priče svojih pacijenata, riječ je o
doživljajima bombardovanja i odsutnosti očeva. Traume majki? Ćutanje. Monika Hauser piše
kao ogorčeni čitalac: „Ono što izaziva ljutnju pri čitanju Vašeg članka je to da gospodin
Radebold potpuno zanemaruje specifičnu situaciju žena. Postavlja se pitanje, koje su to
posljedice doživljaja tih bezbrojenih silovanja ostale kod žena koje su to preživjele (i kod
njihovih kćeri, na drugi način i kod sinova). U svakom slučaju, potpuno drugačije nego kod
njihovih muževa. Najmanje što sam očekivala od jednog članka na tu temu je bilo da se na to
ukaže.“ Pismo je kod čitalaca izazvalo nekoliko žestokih debata, a saglasnost pomiješanu sa
zaprepaštenjem kod analitičara Radebolda.
„Neprestano moramo ponavljati“, kaže Monika Hauser sa uzdahom. „Ponekad je to
tako iscrpljujuće.“ Pa ipak je to nužno, jer ovdje se ne radi o insistiranju na feminističkim
principima, već o ženama koje joj pričaju o doživljenom. „Draga Monika Hauser, juče sam na
WDR-ovom programu „Tischgespräch“ („Razgovor za stolom“) slušala kako govorite na temu
›60 godina od završetka rata u Njemačkoj‹. Oboje mojih roditelja su preživjeli traumu nasilja
u Drugom svjetskom ratu, moj otac kao mladi 17-godišnji vojnik u Rusiji, a moja majka nosi
traumu seksualiziranog nasilja. Relativno dobro mi je poznata očeva priča, jer nam je, kad
smo bili mali, detaljno pričao o onome što je doživio u Rusiji i kasnije u zarobljeništvu u
66
glasilo njemačkih ljekara (nap. prev.)
96
Francuskoj. Priču moje majke mogu retrospektivno samo da naslutim. Njenu i moju traumu
mogla sam tek malo pojmiti kroz svoje vlastite doživljaje, i to kad sam rodila svoju kćerku.
„Kada je autorica ovog pisma upućenog Moniki Hauser i sama postala majka, kćerka
traumatizirane reaguje sa jakim gubitkom težine i smetnjama u sposobnosti opažanja.
„Nisam, međutim, uopšte shvatala šta se dešava i pokušala sam prikriti ili ignorisati
simptome što je više moguće. Skoro dvije decenije sam se mučila sa lošim osjećajima, sve
dok se posljednjih godina nisam podvrgla terapiji u kojoj mi je konačno uspjelo da doprem
do ove sekundarne traume koju je prouzrokovala moja majka – ona je pokušala da me kao
dojenče pusti da umrem i da tako stvori još jednu potpuno vlastitu traumu. Niz godina bila
sam potpuno zakočena. Uz to mi je danas bolno jasno da i na moje oboje djece utiče
ponašanje i stanje svijesti njihove majke. Hoće li se više Drugi svjetski rat ikada završiti?“
97
14.
„Noću dolaze divlje zvijeri u moj krevet“ – rat u njemačkim staračkim
domovima
Pacijentica iznenada ima halucinacije, iz dana u dan. Osoblje koje se o njoj brine nije ranije
zapažalo nikave mentalne smetnje, pa ipak ona iznenada vidi divlje zvijeri na svom krevetu i
po zidovima – osjeća strah, paničan strah. Medicinske sestre to prijavljuju glavnoj doktorici
koja pacijentici propisuje uzimanje haldola, jakog psihofarkamološkog sredstva koje može
izazvati i smetnje funkcije mozga, grčeve i drhtanje. Ali ovo sredstvo ne pomaže, zvijeri su i
dalje prisutne. Pacijentica je dezorijentisana, želi da zna šta se sa njom dešava; napokon
jedna njegovateljica sjeda uz njen krevet, smireno razgovara s njom. Stara gospođa joj
konačno ispriča da su je po završetku rata silovali američki vojnici. Tada njegovateljici postaje
jasno: pacijentica pored, u susjednom krevetu, ima supruga Amerikanca, kada je u posjeti,
on i njegova žena razgovaraju međusobno na engleskom. Taj muškarac, jezik i činjenica da
stara pacijentica leži u spavaćici udaljena jedan metar od njih, oživljavaju ponovo dugo
potiskivanu traumu. Kad ženu premjeste u drugu sobu, nakon nekoliko dana nestaju i divlje
zvijeri.
Marina Böhmer govori o ovome pred oko 200 posjetiteljki i posjetilaca na stručnom
savjetovanju „Vrijeme je da se progovori“. Ona je ta njegovateljica iz doma za stare koja je
pacijenticu sa problemima poštedjela daljeg hemijskog „umirenja“ tako što joj dala priliku i
vrijeme da govori. Spoznala je ono što bi ustvari trebali da spoznaju svi koji se brinu o starim
ženama: za mnoge od njih Drugi svjetski rat zaista još uvijek nije završen. Baš naprotiv - u
domovima za stare, u bolnicama, na gerontopsihijatrijskim odjelima on ponovo počinje. Kada
starenjem dođe do popuštanja kognitivne kontrole koja je potisnuti doživljaj držala pod
nadzorom; kada se iznova javi osjećaj bespomoćnosti i prepuštenosti; kada muški
njegovatelji peru intimne dijelove tijela pacijentice, kada joj se uvodi kateter ili čepić i kada
noću, po mraku, hodnikom odzvanjaju koraci. Onda užas ponovo oživi. A traumatizirana žena
reaguje: kod neke se javi osjećaj panike, ona se brani, vrišti, mlatara rukama oko sebe, neka
druga pak postaje apatična, povlači se u sebe, bježi u neki svoj unutrašnji azil. Tipični
posttraumatski stresni simptomi. „Svako onaj ko radi na poslovima njege starih lica poznaje
ovakve priče“, zna Marina Böhmer nakon 20-godišnjeg profesionalnog iskustva. I njegovatelji
koje je intervjuisao Hartmut Radebold, psihoanalitičar i istraživač starosti za svoju knjigu
„Tamne strane naše prošlosti“, opisuju takve „tipične scene“. Dva mladića koja služe civilni
vojni rok ulaze po mraku u sobu jedne stare žene i počinju da joj svlače odjeću, da bi je
okupali. Ona glasno zapomaže za pomoć, brani se rukama i nogama, udara oko sebe, grize i
98
grebe. Niko ne razumije ponašanje ove inače mirne i povučene žene. Jednu drugu klijenticu
doma za stare, koja ima više od 80 godina, jedan mlađi muškarac dotakne s leđa, na hodniku.
Ona pokušava da se odmakne i vrišti: „Ne želim više djece!“ Opet jedna druga žena odbrusi
kada neki poremećeni klijent doma noću stvara buku na hodniku: „Odbij, ruska svinjo!“
Ukoliko ove žene imaju sreće, naiđu na senzibilno medicinsko osoblje koje razumije
njihov očajnički otpor ili unutrašnje povlačenje i koje onda shodno tome senzibilno i reaguje.
Većina pacijenticanema tu sreću, jer u najvećem broju slučajeva dešava se upravo suprotno.
U očima needuciranih njegovatelja i njegovateljica ta sablasna ponašanja nisu rezultat
traume nasilja sa dijagnozom PTSP, već u takvoj pacijentici vide staru ženu koja ih nervira,
koja ih bezrazložno zavitlava i koja im poremeti ionako ograničeno raspoloživo vrijeme.
Snažno je uhvate i protiv njene volje joj unesu čepić. Ukoliko to ne pomogne, pacijentica se
čvrsto priveže, tako da se ne može pomjerati.
Tri miliona žena u dobi preko 75 godina – dakle onih koje su krajem rata imale 12 i
više godina, žive u Njemačkoj, oko 400.000 njih je smješteno u neku ustanovu za njegu starih
lica. Mnoge su podvrgnute različitim medicinskim tretmanima u bolnicama usljed svoje
poodmakle dobi i bolesti koje je prate. Iako se ovdje, dakle, ne radi o nekoj marginalnoj
pojavi, krajnje je oskudna educiranost o specifičnim traumama stanarki domova i pacijentica
i o fenomenu PTSP. „Jedva da postoji ijedna kolegica u oblasti njege starih lica da uopšte
poznaje ovu dijagnozu“, navodi Martina Böhmer koja se zalaže da se ovo promijeni. Napisala
je knjigu „Iskustva seksualiziranog nasilja u životu starih žena“ – i to je jedina knjiga o toj temi
u njemačkom govornom području. Za knjigu se kao lektorica borila Karin Griese, koja je kao
stručnjakinja za traumu 2000. godine prešla iz izdavačke kuće Mabuse u medicu mondiale.
Puno je nepoznanica o ovome. Tako se često PTSP sindromi prepliću sa simptomima
demencije. „Postoje simptomi kao što je na primjer dezorijentacija, strah i stanja panike,
nagon za bijegom. Apatija, depresije, perceptivni poremećaji, nezainteresovanost za
događanja oko sebe, odbijanje hrane ili prisilne radnje, koje se mogu pripisati demenciji, ali
mogu biti posljedice iskustava nasilja“, objašnjava njegovateljica Böhmer. Suviše često se
prividno neobjašnjivo smeteno ponašanje pacijentice dovodi u vezu sa organskim
propadanjem mozga. U domenu istraživanja traume je u međuvremenu kao klasični simptom
postao poznat bjekstvo u jedan drugi, snošljivi unutrašnji svijet. Međutim: ono što je kod
mladih žena i djevojaka prepoznato i dijagnosticirano kao otcjepljivanja ili disocijacija, kod
starih žena se u većini slučajeva posmatra kao simptom demencije. Jedan od razloga tome,
iako ne i jedini, je taj što se stare žene u našem društvu „posmatraju kao aseksualne bakice“.
Tako je Martina Böhmer u jednoj velikoj klinici za tretman traume doživjela da je dijagnoza
PTSP ustanovljena samo kod pacijentica do dobi od 59 godina. „Starije žene su dolazile na
gerontopsihijatrijski odjel, a tu ova dijagnoza jednostavno nije postojala.“ Pritom je tamo bilo
nekoliko žena koje su manje ili više otvoreno napominjale ne samo doživljaje silovanja od
strane Rusa ili Amerikanaca, već i iskustva „prestrogih očeva ili muških članova porodice koji
su otišli u rat i koji im nisu nedostajali“. Pominjale su i muževe koji su se iz rata vraćali
99
ogrubjeli i traumatizirani i sa kojima im je bilo „jako teško“. Jedna od njenih pacijentica je
prilikom stavljanja čepića vrištala kao da je deru: „Oče, oče!“
Najjednostavnija i najčešća ›rješenja‹ u takvim slučajevima su medikamenti haldol,
truxal ili dipiperon. Velike su posljedice uzimanja ovih sredstava sa kojima se ›umiruju‹
pacijentice. Često su slične tipičnim simptomima Parkinsonove bolesti: hodanje brzim i
sitnim koracima, ukočen izraz lica, pojačano lučenje pljuvačke, slabost cirkulacije, teškoće pri
gutanju i perceptivne smetnje; neka od tih sredstava dovode čak do „pseudodemencije“.
„Ovdje postoji jedan ogroman dtuštveni problem“, potvrđuje Christine Sowinski iz
Njemačkog zavoda za liječenje starih osoba67[KDA]. U onoj mjeri, u kojoj stare žene
doživljavaju opadanje tjelesnih sposobnosti i osjećaju se ovisne, doživljaji ponovo, poput
eksplozije, izbijaju na površinu“, poznato je ovoj nekadašnjoj njegovateljici starih osoba i
psihologinji. Ona sama se dobro prisjeća slučajeva iz vremena svoje aktivne službe
njegovateljice. Sjeća se, na primjer, stanarke, koja je uvijek vrištala kad bi joj se preko glave
skidao džemper. Sowinski se oprezno raspitivala, ali nije mogla saznati uzrok tome. Napokon
se složila sa rodbinom pacijentice da joj ubuduće oblače samo bluze, džempere i jakne na
kopčanje. „Često osoblje koje se bavi njegom starih lica pogrešno tumači signale koji dolaze
od žena.“ Ili ih jednostavno ne zapažaju u užurbanoj svakodnevnici doma.
U svakom slučaju, KDA je od 2003. godine u svoj program edukacije uvrstila temu
seksualnog nasilja. Dijagnoza „posttraumatska reakcija“ se od tog vremena obrađuje u
obrazovnim ustanovama za njegu starih osoba, kao i „problemi sa uspostavljanjem bliskosti
usljed iskustava nasilja“. Razlog zašto je do ovoga došlo tek nakon pola stoljeća od završetka
rata nije samo birokratske prirode, pošto su nastavni planovi bili u nadležnosti saveznih
pokrajina, a tek u zadnje vrijeme su objedinjeni na saveznom novou. Prije svega, naglašava
Sowinski koja je u Zavodu nadležna za edukaciju, „klima je postala otvorenija i veća je
spremnost da se o tome govori.“ Tome je svoj doprinos dala i Helke Sander – „koja je obavila
pionirski posao“, ali i Martina Böhmer i Karin Griese koje edukacijama u člancima u stručnim
publikacijama o problematici njege starih osoba pokušavaju da utiču na porast svijesti o ovoj
važnoj i tabuiziranoj temi, a potom da ona zaživi u ustanovama za njegu starih lica. U ovom
transferu moglo bi od pomoći biti i to što je Njemačko ministarstvo za zdravstvo godine
2006. po prvi puta prihvatilo koncept „validacije“ u svojim okvirnim preporukama:
„zahtjevno ponašanje“ stanarki domova, kako to se to naziva birokratskom terminologijom,
treba da se posmatra i evaluira na odgovarajući način. „To znači i uvažavanje njihovog bola i
patnje“, naglašava Christine Sowinski, koja je tokom svog školovanja takođe učila da je „nije
dobro kada pacijentice plaču“ i da je zadatak osoblja da im skrene misli na drugu stranu i
„ponovo ih učine radosnim“.
Sve je to, međutim, još puka teorija. „Teorijsko znanje o ovoj temi se povećava, ali
kod prakse nastaju problemi“, izražava svoju bojazan Sowinski. Na osnovu istraživanja je
67
orig.: Kuratorium Deutsche Altershilfe (nap. prev.)
100
poznato da novo, mlado osoblje, koje direktno iz škola počinje sa radom u domovima za
stare, svoj pristup njezi formira radije prema opštoj atmosferi u ustanovi i prema iskustvu
starijih kolegica, nego prema onome što su učili u školama. Tako je, dakle, potrebno da se u
svakoj ustanovi uspostavi jedna takva poslovna filozofija koja će nalagati da se senzibilno
pristupi uvidu u biografiju stanarki, a da su opreznost i brižnost prema klijenticama ne samo
poželjni, već i obavezni. Ukoliko to izostane, može se desiti da nastradaju oni koji ukažu na
pogrešne postupke. Kao što se to desilo Martini Böhmer kada je otpuštena iz Doma za njegu
starih osoba, jer je protestovala kada je jednoj pacijentici nasilno izvršeno „digitalno
pražnjenje“ – što je eufemizam za izazivanje pražnjenja crijeva pomoću prsta.
Kada se nešto pokrene ne samo u teoretskom, već i u praktičnom smislu, onda se to
manje dešava u strukturama njege za stara lica nego u feminističkom krugovima:
savjetovališta za žene i SOS-linije otkrivaju da u njihovu klijentelu spadaju i 80-godišnjakinje i
da se zbog toga moraju umiješati u ovu debatu. Kao SOS-linija za žene u Münchenu koja je u
međuvremenu postala aktivan sudionik gradskih struktura za njegu starih lica. Ili
Savjetovalište za slučajeve seksualnog zlostavljanja u Bielefeldu koje želi otvoriti nešto novo:
savjetovalište za stare žene.
„Sramota je“ da do sada nije bilo takvih savjetovališta, ogorčena je Christine Sowinski.
Njena vizija o jednom optimalnom lancu zbrinjavanja glasi ovako: „Stare žene bi trebalo kroz
apotekarske publikacije informisati o tome da postoji taj fenomen ponovnog izbijanja starih
strahova na površinu. I njihov porodični ljekar to mora znati. A kad mu se obrati zbog svojih
noćnih mora ili depresija, neće joj olako propisati valijum, već će je uputiti na adresu
savjetovališta za starije žene koje su preživjele rat.“
Nada Martine Böhmer se ostvarila barem jednim malim dijelom. Nakon predavanja
koje je nedavno držala u Detmoldu prišla joj je ganuta rukovoditeljica jednog doma za stare.
Namjerava da svoju ustanovu preorijentiše u dom koji radi po konceptu njege koji je
senzibilan na traumu. Biće to prva usnova takve vrste u Njemačkoj.
101
15.
Rat se nastavlja – iza četiri vlastita zida
Obučene su u trenerke, ekstermno mršave i puše cigaretu za cigaretom, dok na suncu, na
maloj betonskoj terasi, sjede i ćaskaju uz kafu i cigarete. Ponekad iz njihovog pravca, ispod
suncobrana, dopire smijeh.
Ko se iz pravca bučnog zeničkog gradskog centra uputi ka uskoj, strmoj ulici, prolazeći
prethodno pored auto-radionice, stići će do jednog mirnog mjesta sa natpisom: Medica 2.
Dvadeset metara od ulice i dvospratne kuće sa balkonima prostire se vrt sa ružama, pored
njega povrtnjak koji graniči sa susjednom baštom. Pogleda li se prema dole, vidjeće se od
zeničke višespratnice potamnjelih fasada, dok je iznad Mediceugodan krajolik sa zelenim
prostranstvima proplanaka i polja. Ovdje, između grmova hortenzije i zida kuće, za stolom na
terasi, okupljaju se stanarke kuće. Druga grupa žena je upravo na pauzi, stoje pored zgrade u
obliku betonske kocke – u njoj se nalazi krojačnica i frizerski salon. Za četiri dana će završiti
svoju obuku i dobiti diplomu u ruke.
Smilja je svoj certifikat dobila već prije pola godine, ali ova 34-godišnjakinja još uvijek
živi u Medici 2. Zajedno sa svoje dvoje djece, u dobi od 10 i 13 godina, stanuje već godinu
dana u jednoj od četiri sobe sa drvenim ormarom i krevetima na sprat. Ustvari, smjela bi
ostati samo tri mjeseca, tako barem predviđaju propisi Medice Zenica, ali djeci treba
omogućiti da završe školsku godinu. Sem toga, a to bi trebao biti glavni razlog, ova žena,
mršava poput grančice, dobija napad panike kad pomisli na povratak u svoje selo u kome živi
njen muž. On ju je tukao, godinama, ali ona je to podnosila i nije se usuđivala da ga prijavi.
„Bojala sam ga se, a bojala sam se i da policija uopšte neće reagovati.“ Ipak, jednog dana je
zgrabila djecu, krišom napustila selo i u Medici Zenica potražila zaštitu. Tim je obavijestio
policiju u Smiljinom selu i zajedno s njom otišao do nadležnih institucija, da bi se pokrenuo
postupak za razvod braka. Tokom sedmičnih termina terapije Marijana Senjak osnažuje svoju
klijenticu da bi sve to mogla postići. Na grupnim terapijama Smilja uviđa „da su i druge žene
u istoj teškoj situaciji“.
Uskoro nakon završetka rata Medica 2 je postala sklonište ili kuća za žene. Ovdje ne
žive više žene koje su Monika Hauser i tim Medice doveli iz izbjegličkih kampova i koja su
preživjela zlostavljanja i silovanja od strane neprijateljskih vojnika; tamo su sada lokalne žene
koje se boje svojih muževa i od kojih bježe. U međuvremenu je taj fenomen postao poznat:
u poslijeratnim društvima je evidentan porast kućnog nasilja. Eksplozivna mješavina nastaje
kada se muškarci, brutalizirani i traumatizirani, vrate iz rata svojim kućama u kojima su žene
102
u njihovom odsustvu preuzele ulogu glave porodice i kada je gotovo nemoguće da oni
ponovo preuzmu uobičajenu ulogu hranitelja porodice, jer nema posla. Stopa nezaposlenosti
u Bosni je oko 40 procenata. U to je uračunat i rad na crno, povremeni poslovi, inače je
zvanična cifra oko 63 procenta. Željezaru u Zenici, na primjer, koja je prije rata brojala 25.000
zaposlenih i time praktično hranila grad, preuzeli su indijski investitori koji su angažovali
samo 4000 zaposlenih. Ustvari, postojala je nada da će strani investitori sukcesivno povećati
broj zaposlenih, ali desilo se upravo suprotno: najavili su otpuštanje još 2000 zaposlenih.
Povratnici iz rata koji su i sami doživjeli – ili pak počinili – užasne stvari, dolaze u društvo u
kome su izgubili svoje ranije mjesto. I to nakon što im je upravo rat prividno pokazao gdje je
mjesto muškarcima, a gdje ženama. U međuvremenu postoje studije o tome u kolikoj mjeri
ratnički konflikti (ponovo) osnažuju tradicionale stereotipe o polovima: na jednoj strani jaki,
za odbranu sposoban muškarac na frontu, - a na drugoj bespomoćna žena u kući, ona kojoj je
potebna zaštita.
Moniki Hauser se još jasno sjeća tih vojnika i muškaraca koji se vraćaju kućama, onih
koji se vraćaju svojim porodicama iz koncentracionih logora. Timu Medice je brzo postalo
jasno da je i njima hitno potrebna psihosocijalna pomoć. „Ali vlada nije bila zainteresovana
da pomogne muškarcima“, žali se ona. „Naša psihijatrica Kadrija Šabić je htjela otvoriti
ambulantu za vojnike koji traže pomoć. Nadležni ljudi grada Zenice su rekli: ›To nije potrebno
našim vojnicima!‹ Mi, međutim, uviđamo: muškarci su i sami traumatizirani i u svoje
porodice unose novo nasilje. Ali nije bilo uopšte svijesti o tome da će se smanjiti nasilje
protiv žena ukoliko se pruži pomoć muškarcima. „Sve do danas ta ideja nije prihvaćena.
Stoga Monika Hauser već godinama podsjeća na potrebu da „sa drugim organizacijama
sarađujemo u tretmanu traumatiziranih muškaraca. Vidim u Bosni još uvijek mnogo
muškaraca koji pate od noćnih mora i koji nemaju nikakve radne perspektive, a izlaz traže u
novom nasilju i drogama“.
To što je u porodicama situacija lošija nego prije rata, što je u porastu broj muškaraca
koji svoju zapanjenost užasom i frustraciju zbog poražavajuće besperspektivnosti u poratnoj
zemlji utapaju u alkoholu i prazne se nasiljem protiv svojih žena i djece, „nismo mogle
dokazati brojevima, jer ni prije ni poslije rata nije bilo istraživanja o tome“, govori Monika
Hauser. „Ali naše saradnice nisu, naravno, živjele u bezvazdušnom prostoru. Svaka ima neku
komšinicu, rodicu, radnu kolegicu koja trpi nasilje od svog muža.“ Godine 1998. je Medica
Zenica prekinula sa špekulacijama o razmjerama domaćeg nasilja. U prvoj reprezentativnoj
studiji te vrste u zemlji, za koju su stručno educirane anketarke intervjuisale 542 žene iz
Zenice, predgrađa i okolnih sela, organizacija je utvrdila: četvrtinu žena maltretiraju njihovi
muževi i partneri. Osamdeset procenata od toga „već duži vremenski period“. Iste te godine
Medica Zenica uvodi SOS-telefonsku liniju, koja je dosada zabilježila preko 1500 poziva žena
koje traže pomoć.
Dvije godine kasnije UN-ženska organizacija UNIFEM potvrđuje na Kosovu brojeve iz
Bosne. I ovdje svaka četvrta intervjuisana žena govori o tome da trpi batine svog muža ili
103
drugih članova porodice, svaku petu je silovao muškarac koga je prethodno poznavala. Skoro
polovina žena priznaje da je „prvi puta“ doživjela takvo nasilje od svojih muževa.
Madeleine Rees, ispred UN-organizacije za ljudska prava u Sarajevu, smatra da je
domaće nasilje „dominantan problem“ žena u Bosni, a da borba protiv toga „treba biti glavni
prioritet međunarodnih i nacionalnih aktera“. Godine 1998. u Bosni i Hercegovini sa njenih
4,5 miliona stanovnika i oko dva miliona stanovnica postoje samo dvije „ženske kuće“
(skloništa): jedno u Tuzli i jedno u Medici Zenica; tokom te godine otvara se još jedno u
Sarajevu, 2000. I 2001. još dva – u Mostaru i Bijeljini, koja su se zbog aktuelne potrebe
specijalizirala za novu ciljnu grupu: žrtve trgovine ženama.
104
16.
Mirovnjaci – UN-ovi plavi šljemovi u bordelima
Bilo je dana kada bi se Monika Hauser već jako rano uputila u grad, silazeći niz brežuljak na
kom se nalazila kuća Medice 3 u Visokom. Pri ovom pješačenju u cik zore mogla ih je
primijetiti: mlade žene koje su se vraćale svojim kućama, nakon obavljenog posla u zgradama
u kojima su bili stacionirani UNPROFOR-ovi kanadski vojnici. U vrijeme kada su jedva probijali
konvoji do grada koji je bio pod stalnom vatrom, neke stanovnice Visokog su realativno
imućnim vojnicima ponudile ono šta su imale za razmjenu: svoje tijelo. „Što je bila veća glad
tokom te 1993. godine“, navodi Monika Hauser, „utoliko više djevojaka je tamo bilo.“
I Kirsten Wienberg je zaprepaštena kada baci pogled na oglasnu ploču u UNPROFORovom glavnom štabu u kom redovito prisustvuje na koordinacijskim sastancima. Između
obavijesti o sigurnim i manje sigurnim pravcima za vozače konvoja, okačena je još jedna
obavijest, koja je, izgleda, jako interesantna osoblju UN-a: „The best tits are in Mostar!“68
Ova vijest je dio „Weekly Girl Report“69 koga vozači aktueliziraju iz sedmice u sedmicu
analogno „Weekly Security Report“70 i kače na zid, direktno pored postera polugolih ili sasvih
golih slika žena u Playboy-pozama. Kada su vozači konvoja prolazili u svojim kamionima kroz
ratno područje, „naročito tamo gdje bi cesta vodila uzbrdo i vozači bili prinuđeni da voze
polako, stalno je bilo mjesta na kojima su stajale i nudile se žene. Mlade, stare, svejedno“,
priča Kirsten Wienberg. „Vozači su jedni drugima slali poruke sa informacijima gdje je
najbolje i najjeftinije. I nije se radilo samo o usmenom prenošenju. Oni bi to okačili, tako da
svako može vidjeti.“ Saradnica medice protestuje kod pretpostavljenog koji promrmlja nešto
u stilu „Pustite dečke da se zabave“, a ipak potom naređuje da se skine sedmični report o
djevojkama.
Nekoliko mjeseci kasnije slijedi „ključni doživljaj“ Kirsten Wienberg u Tuzli, gdje je
prisutna na jednom sastanku UNHCR-a. Nakon završetka debate u kojoj je bilo riječi o
položaju žena – žrtava ratnog silovanja u Zenici, Kirsten je poželjela otići negdje na piće i tako
dospijeva u bar hotela Tuzla. Scenarij koji se pred njom ukazao: „Tu su oko šipki plesale žene
koje očigledno nis bile Bosanke. A ko su bile mušterije? Upravo ljudi sa kojima sam tokom
dana bila na UNHCR-ovom sastanku! Muške kolege iz humanitarnih organizacija. “To su prvi
doživljaji takve vrste na koje medica mondiale nailazi u ozračju „crvenih fenjera“ sa
pripadnicima Plavih šljemova i civilnim pomagačima. Ali neće biti i posljednji.
68
engl.: „Najbolje cure su u Mostaru!“ (nap. prev.)
engl. :“Sedmični izvještaj o djevojkama“ (nap. prev.)
70
engl.: „Sedmični izvještaj o sigurnosti“ (nap. prev.)
69
105
U to vrijeme se problem po prvi puta pojavio u javnosti u svojoj u punoj razmjeri:
Kada su Ujedinjene nacije 1993. godine poslale Plave šljemove u Kambodžu, broj prostitutki
se za kratko vrijeme povećao sa 6.000 na 25.000. Vojni i civilni saradnici UN-a su u zemlju
donijeli dva do tada nepoznata problema: trgovinu ženama i AIDS. Prvi protesti su glasni, ali
još vlada razumijevanje: pa momci su daleko od domovine, bez žena, pa moraju si tu i tamo
dati oduška. „Boys will be boys“, glasi lapidarni komentar Jasuši Akašija (Yasuschi Akashi),
odgovornog za misiju UN-a.
Kratko vrijeme nakon toga još jedan skandal: razotkriveno da su UN-ovi Plavi šljemovi
u Mozambiku stupali u kontakte sa maloljetnim djevojkama. A sada Bosna. O onome što je
Monika Hauser primijetila kod kanadskih UN-vojnika, izvještava britanski „Guardian“ - u
kasarnama francuskih i ukrajinskih Plavih šljemova, a jedno interno istraživanje od strane
UNO potvrđuje zapažanja do kojih su na terenu došli mediji i humanitarne organizacije poput
Medice Zenica. Upravo humanitarni pomagači koji su došli da ovoj zemlji donesu mir – i za
čiji angažman se masovna silovanja često koriste kao snažan argument – sada najviše traže
usluge djevojaka i žena koje se prostituišu za mizerne naknade i bukvalno za životne
namirnice. Pošto potražnja određuje ponudu, ovi mirovnjaci doprinose procvatu jedne od
malobrojnih privrednih grana koja uvijek donosi dobit, karakteristične za ratna i poratna
društva. Trgovci ženama u Bosni nisu gubili vrijeme. „Oni su već u ratu izgradili mafijaške
strukture“, kaže Kirsten Wienberg. „Trafficking came with the peacekeepers“71, poznato je
Marijani Senjak.
Ova spoznaja polako, ali sigurno prodire u strukture odlučivanja Ujedinjenih nacija.
„Silovanje je ratni zločin koji ne prestaje sa potpisivanjem mirovnog ugovora“, objašnjava
Madeleine Rees. Zastupnica Visokog komesara UN-a za ljudska prava u Sarajevu je jedna od
prvih u Ujedinjenim nacijama koji se zalažu za krivično gonjenje ponašanja koje je
opštepoznato kao „kavalirski delikt“ i za koji se ustalio začuđujuće ublažavajući pojam „rest
and recreation“. Uskoro se oglasio i generalni sekretar UN-a. Prisiljen je na to, jer novi
skandal puni novinske stupce: na vidjelo je izašlo da u Kongu „šokantno veliki broj“ tamo
stacioniranih Plavih šljemova ne samo da je posjećivao lokalne bordele, već je i maloljetnim
djevojkama u selima i gradovima u blizini kasarni plaćao za seksualne usluge; sa 5 dolara, dva
jajeta ili litrom mlijeka. Među njihovim ›seksualnim partnericama‹ bilo je mnogo ratne
siročadi i djevojaka koje su silovali pripadnici paramilitarnih snaga prilikom upada u njihova
sela. „Odlazak vojnicima UN-a je okay“, kaže lakonski jedna od njih. „Oni nam ne stavljaju
oružje pored glave, kao što su to ranije činili vojnici.“ Uslijedila je istraga nakon koje je iz
Konga opozvano 179 pripadnika misije.
Oktobra 2003. Kofi Annan proglašava smjernicu „zero tolerance“ koja će ubuduće
važiti kao osnova za intervencije UN-snaga u drugim zemljama: nula tolerancije za
„seksualno izrabljivanje“. Generalni sekretar izjavljuje da je „ogorčen i šokiran“ dešavanjima.
Prvi opunomoćeni za istragu o seksualnom uzrabljivanja i zloupotrebi, jordanski princ Zeid al71
engl.: „Trafiking je došao sa mirovnjacima.“ (nap. prev.)
106
Hussein, dodaje: „Kada jedan pripadnik mirovnih snaga iskoristi oskudicu i ranjivost
unesrećenog stanovništva koje je već ionako žrtva užasnog rata, onda je to kao kad bi plivačspasilac utopio onoga koga bi trebao spasiti od utapanja.“
U Nujorku je data jasna izjava. Takođe i u Berlinu, iako u suporotnom smislu. Kratko
nakon početka svog angažmana na Kosovu, medica mondiale je predstavljena ministru
odbrane Rudolfu Scharpingu. U snagama UNPROFOR-a u Bosni, gdje je od završetka rata
otvoreno oko 500 bordela, a Medica Zenica već odavno primila žrtve trgovine ženama, i gdje
u prvo vrijeme nisu bili angažovani njemački vojnici, u sastavu KFOR-a pod mandatom NATO
koji broji 45.000 vojnika, od samog početka učestvuju i njemački vojnici. Nedugo potom oni
dospijevaju u udarne vijesti u medija.
U decembru 2000. godine u ARD-ovoj TV-emisiji „Weltspiegel“ („Ogledalo svijeta“)
izvještava se o bordelu u makedonskom gradu Tetovu u kome su nasilno dovedene i poput
robinja tretirane maloljetne djevojke; tamo se ›realaksiraju‹ KFOR-ovi vojnici. Jedna 16godišnja Bugarka navodi da je među njenim klijentima bilo na stotine njemačkih vojnika.
Jedan od tih vojnika potvrđuje da je posjećivao ovo mjesto i da mu je poznato da i drugi
vojnici redovito dolaze u bordele u kojima su radile maloljetnice. Po njegovom mišljenju, i
pretpostavljenima je to poznato. Uprkos ovoj izjavi svjedoka, Ministarstvo odbrane osporava
kritike: „Ne može se potvrditi postojanje bordela sa maloljetnicama i porobljenim ženama na
području Tetova kao ni to da su njemački vojnici posjećivali takve bordele.“ Scharping i
njegovi sljedbenici ponavljaju ovo narednih godina poput pokvarne gramofonske ploče.
Medica mondiale će takođe ustrajno stalno ukazivati na nepobitne dokaze i na hitnu potrebu
za ofanzivnom politikom „zero tolerance“. „Poštovani gospodine ministre Scharping, medica
mondiale sa velikom zabrinutošću prima vijesti o sudjelovanju njemačkih vojnika KFOR-a u
(prisilnoj)prostituciji koja uzima maha u zemljama bivše Jugoslavije“, piše Monika Hauser dan
nakon potresne TV-reportaže. „Prema onome što nam je poznato iz regiona, imamo razloga
da vjerujemo u tačnost podataka iznesenih u emisiji Weltspiegel. Jako nam je stalo do toga
da saznamo da li je riječ o tome da Vi samo ne možete potvrditi pomenute posjete
bordelima od strane njemačkih vojnika, ili ih možete demantovati. Kao organizacija koja
pruža podršku traumatiziranim ženama u ratnim i kriznim područjima, došle smo do gorke
spoznaje da muškarci koji trebaju zaštititi žene od ranijih počinilaca nasilja, čine nove napade
a time prouzrokuju i retraumatizaciju. Smatramo da bi trebalo da se podrazumijeva da vojska
jedne demokratske države, u čijim će redovima uskoro biti i žene, svoje vojne snage za
službu u inostranstvu pripremi tako da vojnici iskazuju poštovanje naspram- kako muškog,
tako i ženskog dijela - stanovništva.“
Izgleda da ministra odbrane Scharpinga ipak manje brinu maloljetne porobljene žene
nego dobar glas njegovih trupa. „Bilo bi neodgovorno naspram hiljada supruga, majki,
zaručnica i djevojaka vojnika angažovanih u trupama u inostranstvu, koje zbog dugotrajnog
odsustva svojih muževa/sinova/zaručnika/momaka ionako dosta pate, još ih i dodatno
uznemiravati, stvaranjem pogrešne slike u javnosti o ponašanju njemačkih vojnika
107
angažovanih u stranim zemljama zbog mogućih neprimjerenih pojedinačnih ponašanja“,
glasi ministrov odgovor na upit Monike Hauser o protumjerama. „On nam je dakle de facto
saopštio da ovaj problem ne posmatramo tako široko.“ Na Scharpingov odgovor da njegovi
vojnici ne mogu ići u bordele već i zbog toga što se van stacionarnog područja smiju kretati
samo u grupama po troje, od kojih bi jedan morao biti podoficir, Moniki preostaje samo
rezigniran smiješak. „Poznato mi je da su puni autobusi vojnika odvoženi u bordele.“ Čula je
to od jednog vojnog sveštenika; i tamo gdje je na Kosovu bio prisutan vojni sveštenik,
postojala je crna tabla sa obavijestima o narednim „izletima“ u okolna mjesta za razonodu.
Ako bi pored nekog ›izleta‹ stajala zvjezdica, onda bi to značilo da u tim bordelima ima
naročito mladih žena.“ Osnivačica medice mondiale je to čula za vrijeme seminara koji je
inicirao jedan vojni dekan: sve češće su mu podređeni vojni sveštenici u službi na Kosovu
pričali o čudnom poimanju humanitarne pomoći koju prakticiraju njemački vojnici. „Tu sam
ipak i ja odgovoran, gospođo Hauser“, žali se on doktorici. „Ali stalno je nailazio na
neprobojne zidove, čim bi tu temu pomenuo pred višom instancom.“
Medica mondiale i dalje pokušava da probije zidove ćutanja. Monika Hauser i
referentica za političko lobiranje Selmin ¢alişkan tragaju za saveznicima; mobilišu poslanike u
Bundestagu72 koji stalno od Ministarstva odbrane traže zauzimanje stava, a od Bundestaga
zahtijevaju odgovore na pitanja. Podržavaju ihi Njemački savez sindikata i Evropski ženski
lobi, a svima kojih se pitanje donekle tiče, šalju pisma - od UN-visoke komesarke za ljudska
prava do Amnesty International, koji konačno u jednoj istragi osuđuju razmjere trgovine
ženama i umiješanost mirovnjaka: „Prisustvo međunarodnih trupa i organizacija na Kosovu je
u regionu dovelo do procvata neljudske trgovine ženama i do ilegalne seks-industrije. Iz
redova međunarodnih snaga dolazi oko 20 procenata korisnika usluga, koji imaju udjela u 80
posto prometa.“
Glavni čovjek u Bundeswehru je i dalje mišljenja da Česi, Portugalci i ostali učestvuju
u tim neželjenim incidentima, ali ne i njemački vojnici. I Peter Struck koji je 2002. naslijedio
smijenjenog Rudolfa Scharpinga na poziciji ministra odbrane, objašnjava „vrlo poštovanoj
gospođi Dr Hauser“, da se „odlučno mora odbaciti Vaša primjedba o učešću vojnka u
nečasnim radnjama sa lokalnim ženama u stranim zemljama. Ministarstvu odbrane nisu do
sada poznati slučajevi takve vrste među vojnicima.“
Ograđivanje se pojačava i onda kada 2004. Državno tužilaštvo konačno provede
istragu protiv dvojice vojnika Bundeswehra; ponovo se radi o trgovini ženama na Kosovu.
Provođenje istrage nije započeto stoga što je sam Bundeswehr htio da disciplinuje svoje
pripadnike koji zalaze u bordele. Ovoga puta novinarka Inge Bell otkriva u TV-reportaži za
emisiju „Panorama“ i u časopisu „EMMA“ da njemački vojnici KFOR-a iznova zalaze u jednu
kuću u kojoj se žene porobljavaju kao prostitutke. Novinarka i aktivistica Bell srela je dvije od
njih i dovela ih u Njemačku. Jedna Rumunka i jedna Moldavka koje su se u svojim zemljama
javile na oglase za posao konobarice, iznenada su se našle na nekoj vrsti moderne pijace
72
Njemački parlament (nap. prev.)
108
robljem, na kojoj svodnici sa cijelog Balkana mjerkaju žene iz čitave Evrope, prinuđene da su
pokažu u svom donjem rublju. Jedan makedonski trgovac ženama je njih obadvije odvezao u
dotični bordel. Zgrada je bila ograđena visokom ogradom, u dvorištu je motrio pas čuvar,
prozori „radnih soba“ su imali rešetke. Ovamo su dolazile ›mušterije‹ koje su bile zatvorene
u tom prostoru zajedno sa ženama. Obje žene su stalno molile vojnike da im pomognu.
„Jasno sam rekla: Help! Help me! To bi svako morao razumjeti.“
U Njemačkoj je organizacija Solwodi [Solidarity with women in distress73], koju je
osnovala časna sestra Lea Ackermann i koja se brine o žrtvama trgovine ženama, podnijela
prijavu protiv dvojice vojnika zbog „podstrekavanja na trgovini ljudima“. Obojica muškaraca
su ženama koje su bile prisiljene na prostituciju kazali svoja imena. Jedan je tvrdio da u
bordelu „nije zapazio nikakve posebne sigurnosne mjere, niti rešetke na prozorima“. U
drugom slučaju državno tužilaštvo konstatuje doduše da je vojniku „bilo očigledno poznato“,
da prostitutke „ne borave dobrovoljno u bordelu“. Pa ipak, tužilaštvo obustavlja proces:
njegov postupak je doduše „u etičkom i moralnom smislu za osudu“, međutim: „Posjeta
muškog klijenata prostitutki koja se ne bavi dobrovoljno prostitucijom, pravno se ne smatra
za kažnjivo podstrekavanje na trgovinu ljudima.“
Na pismo u kome medica mondiale još jedanput ukazuje da je posjeta njemačkih
vojnika bordelima sa prisilno mobilisanim prostitutkama barem sada nesumnjivo dokazana, i
pita o poduzetim mjerama, Ministarstvo odbrane upućuje sljedeći odgovor: „Započete
istrage protiv dva bivša vojnika KFOR-a su u međuvremenu obustavljene. Stoga se samo
može sa više sigurnosti reći nema dokaza za sumnje u pogledu nepriličnog ponašanja
njemačkih vojnika.“
Kad se nešto ne želi, onda nema ni načina da se to uradi. Monika Hauser stalno
doživljava da uprkos brojnih skandala još uvijek važi argument „Boys will be boys“. Godine
1996. ona je gost kod hamburške Vrhovne akademije Bundeswehra i referiše o problemu
pred tačno 100 međunarodnih NATO-pripadnika oficirskog kadra. „Ali zašto da se ne
koristimo ženama u inostranstvu?“, pita jedan kanadski oficir. „Pa i ovdje u Hamburgu idem
na Reeperbahn74.“ To su trenuci kad mi malo nedostaje da izgubim pribranost, kaže Monika
Hauser. „Sa takvim nonšalantnim primjedbama – kao što je i ona Akašijeva „Boys will be
boys“- govore o 14-godišnjakinjama čiji je život uništen. Ovo potcjenjivanje žena je plodno
tlo za nasilje protiv žena – i u ratu, i u miru. Tog dana u Hamburgu izlagačica Hauser
objašnjava militarcima da će prekinuti predavanje dok se ne promijeni ton među prisutnima.
U ljeto 2007. godine susrela se sa rukovodiocem jedne organizacije za saradnju sa
zemljama u razvoju. Upozorila ga je da njegovi saradnici očigledno redovito posjećuju jednu
određenu javnu kuću u afričkoj Monroviji. Logo njihovih džipova, parkiranih ispred te kuće,
više nego očito to dokazuje. Njegov odgovor na to: „Da, tačno je. Uvijek kažem dečkima da
bi kola trebali malo skloniti u stranu.“ Njemu nije ni problem to što lokalni šef misije, čija
73
74
Engl.: Solidarnost sa ženama u nevolji (nap. prev.)
Četvrt u Hamburgu poznata po velikom broju javnih kuća (nap. prev.)
109
žena azijskog porijekla ne živi s njim u toj zemlji, živi u zajedničkom domaćinstvu sa 18godišnjom Liberijkom. Pa djevojka je punoljetna. Nije njegovo da svojim „ljudima zaviruje
pod jorgan“.
„Nema svijesti o odnosu pozicije moći koji su prisutni u takvim odnosima“, objašnjava
Monika Hauser ovaj osnovni problem. Nema toga ni kod NATO koji je juna 2004. podržao
UN-om i njegovu smjernicu za „nula tolerancije“. Ovaj dvojac je doduše na sastanku u
Istanbulu izdao smjernicu za „Borbu protiv trgovine ljudima“ i odlučio da vojnici moraju
dobiti adekvatnu edukacuju za angažman u inostranstvu. Kako god, vojne vlasti to
posmatraju prvenstveno kao problem sigurnosti: trgovina ljudima je „plodno tlo za korupciju
i organizovani kriminal“ i mogla bi dovesti i do „destabilizacije slabih vlada“. Shodno tome
predmet smjernice nije ›dobrovoljna‹ prostitucija lokalnih žena koje se u postratnim
područjima pogođenim teškom ekonomskom situacijom stavljaju vojnicima na raspolaganje..
Medica Zenica je 1998. godine primila prvu ženu, jednu Ukrajinku, žrtvu bosanske
mafije koja trguje ženama. Došlo je još nekoliko žena u pratnji policije koja je u
međuvremenu shvatila da su ove ›ilegalke‹ prvenstveno žrtve kojima je potreban siguran
smještaj i empatija. Tim Medice shvaća da je zbrinjavanje ovih žena u usporedbi sa ženama
žrtvama kućnog nasilja mnogo veći izazov. Ne samo zbog toga što su ove druge morale
prevazići svoje vlastite predrasude suočene sa prisustvom „jedne takve“, već i zbog toga što
one koje su pola godine ili duže prolazile kroz pakao bordela „često pokazuju naročito teške
poremećaje ličnosti, sve do psihotičnih stanja“, objašnjava Marijana Senjak. Pa ipak, ove
strankinje bivaju po hitnom postupku protjerane iz zemlje. „Njihov boravak kod nas je isuviše
kratak da bi se počelo sa trepijom. A ovim ženama je hitno potrebna terapijska pomoć.“ Bez
tri godine duševne rekonvalescencije, objašnjava psihologinja, ne treba ni počinjati. Policija
često koristi Medicu Zenica, koja ima ugovor sa bosanskim Ministarstvom unutrašnjih
poslova, da vodi brigu o žrtvama trgovine ženama, samo kao kratkoročno rješenje za
smještaj ovih žena. Godine 2003. je Medica Zenica opremila jedan stan u ulici Mokušnice,
nekada Pionirskoj, specijalno za žene kojima je uspjelo da se iščupaju iz ruku svodnika.
Mnogi od 500 bosanskih bordela nalaze se u blizini kasarni vojnika mirovnih snaga,
neki su u kućama koje su u ratu napola razrušene i onima u kojima su u ratu boravile vojne
snage. Poput hotela Tisovac u blizini Zenice, nekada sjedištu glavnog štaba jedne hrvatske
jedinice koja se pročula po masakrima i silovanjima. Nakon Dejtonskog sporazuma je jedan
prijatelj ranijeg komandanta u kući otvorio bordel. Tužni rekord racije: u jednoj od kuća
policija je tokom samo jednog pretresa pronašla 34 žrtve trgovine ženama.
Od kako su 2000. podine donešeni strožiji zakoni i kontrole granica, svodnici se sve
više prebacuju na domaće žene. „Često pronalaze mentalno zaostale djevojke ili djecu sa
ulice, oni su lako dostupan plijen“, govori sa ogorčenjem Marijana Senjak. Dvije takve
djevojke su bile smještene u Medici Zenica. „Druge kllijentice su se jako brižno odnosile
prema njima i poveli bi ih sa sobom i svojom djecom u šetnju gradom.“
110
I u Đakovici se bave ovom temom, iako žene koje su se oslobodile bordela ne bivaju
smještene u Medicu Kosova, već u jedno lokalno sklonište za žene. Često dolaze u
ginekološku ordinaciju dr. Munire Zuna. Kada je Monika Hauser bila u posjeti Medici Kosova
u jesen 2007., izvela ju je Mina u stranu da bi joj predstavila jednu mladu, sasvim neobičnu
pacijenticu. Njoj je uspjelo da pobjegne iz jednog bordela i još je imalo toliko hrabrosti da se
obrati policiji. Zahvaljujući njoj, i druge žene iz kuće su bile oslobođene; u procesu koji je
uslijedio sud je donio visoku kaznu zatvora većem broju osoba umiješanih u trgovinu ljudima.
Na dan Monikine posjete ova mlada žena je, u međuvremenu ponovo zdrava, proslavljala
svoje zaruke i došla na posljednji kontrolni pregled. Na pitanje, koje nacionalne zastavice je
vidjela na rukavima uniformi svojih ›mušterija‹, ova bivša prisilna prostitutka je odgovorila:
„Sve.“
Četiri „Žene za Evropu“ – Monika Hauser, Inge Bell, Lea Ackermann i Kathrin Schauer
iz organizaije KARO koja se se angažuje na njemačko-češkoj granici za žrtve trgovine ženama,
krajem 2007. su se zajedničkim pismom obratile Angeli Merkel. „Jer ovo se više ne može
tolerisati.“
Odgovor ni do danas nije stigao.
111
17.
Med „made in Kosova“ – po prvi puta vlastiti prihod
Ujutro u sedam sati Xhyle Hyseni je sjela na sjedište svog traktora, pokretom ključa upalila
motor, čula zvuk motora i osjetila kako ispod nje vibrira mašina. Potom se uputila ka poljima.
Tri hektara livadske trave je preradila u sijeno, danas će tome dodati još jedan hektar. Ova
kosovarska seljanka ne obrađuje svoju vlastitu zemlju, već dvije livade svojih komšinica, koje
joj pak nisu samo komšinice, već i članice osmočlanog ženskog kolektiva. Kao što traktor nije
samo poljoprivredni uređaj, već i simbol.
Jarkocrveno blješti traktor na dvorištu, okružen ženama obučenim pretežno u crne
suknje, bluze i džempere. Ponekad je ispod toga poneki smeđi ili tamnosivi komad odjeće;
odjeća u svijetlim ili čak šarenim bojama bi im donijela sumnjičave poglede, a možda i više
nevolja, jer Xhyle i druge žene su udovice i stoga im priliči samo crna odjeća. Njihovo selo
Mulliq se nalazi na „cesti smrti“. Ovuda, između Prizrena i Peći, prošle su srpske trupe. O
onome šta su učinile svjedoče danas seoska groblja sa fotografijama ubijenih muškaraca i
masovne grobnice, koje se, ukrašene plastičnim cvijećem drečavih boja, prostiru duž čitave
ceste. Na ovu liniju fronta pale su takođe i NATO bombe – i učinile preostalo. Ono što se ne
vidi je bol u dušama žena.
Duž ove ceste nalaze se sela u kojima živi još samo žensko stanovništvo. U selu Mulliq
su od okruglo 600 stanovnika 61 udovica i 100 djece siročadi. A to je ovdje, gdje vladaju
krajnje patrijarhalni zakoni Kanuna, katastrofa za ove žene. Jer one nisu izgubile samo – u
najboljem slučaju – voljenu osobu i ne samo hranioca porodice, već onoga ko im je u očima
uopšte i davao neku vrijednost. Stoga se priča o ženama kojima porodice njihovih ubijenih
muževa nisu više dozvoljavale da uđu u kuću. O ženama čiji su svekar ili djeverovi nakon
smrti sina ili brata polagali pravo na njegovo imanje. O ženama koje sebe i djecu trebaju
prehraniti udovičkom penzijom od 60 eura.
U ovom kraju, udaljenom 30 kilometara od Đakovice, podjela rada na muškarce i žene
u seoskoj zajednici je oštra i duboka poput brazda u uzoranim njivama. Ogromne su razlike
Između Đakovice i sela Mulliq. Dok je sasvim normalno da u gradskim kafićima mlade žene i
muškarci zajedno sjede i ispijaju svoje cole, žena na selu mora pitati za dozvolu izlazka iz
kuće. Tako je i granica između ›muškog‹ i ›ženskog‹ posla skoro nepremostiva. Stoga se ne
tolerišu žene koje obrađuju polja, popravljaju ograde ili krpe crijevo za navodnjavanje, jer
one time ozbiljno narušavaju ustaljeni poredak o ulogama polova. Time za udovice koje su
primorane da gazduju svojim imanjima nastaje egzistencijalna dilema. „Ništa gore od toga
112
nego biti udovica u selu Mulliq“, kaže Xhyle. Nije teško zamisliti šta u ovom selu znači žena za
volanom traktora.
Crveni traktor su Xhyle i njene komšinice dobile od Medice Kosova. U susjednom selu
Shishmon jedna ženska grupa proizvodi, po prvi puta, med iz košnica koje je obezbijedila
Medica Kosova, a nekoliko kilometara dalje grupa udovica iz Korenice odnedavno posjeduje
pet krava simentalki, poznatih po natprosječnoj količini mlijeka. U ukupno osam sela koja su
sva duž „ceste smrti“, medica je u oktobru 2005. godine počela sa projektom koje nosi
neoficijelni naziv ABC: Agriculture, Bees, Cows75. Tog junskog dana 2006. Monika Hauser je
po prvi puta nakon isporuke traktora, pčela i krava izašla na teren da bi se uvjerila u razvoj
projekta. Sa njom su i Maria Kuenzer, koja samu sebe predstavlja kao seljanku iz
Južnotirolske organizacije žena sa sela, i još tri njene kolegice. Sve one prate Moniku u
obilasku selâ. Južnotirolka Monika Hauser je potakla interesovanje poljoprivrednica iz svoje
zavičajne regije za kolegice sa Kosova i nada se kako finansijskoj, tako i stručnoj pomoći od
strane ovog saveza koji broji 14.000 članica. Uz čaj i kolače, sjedeći na jastucima u dnevnoj
sobi Xhyle Hysseni slušaju o počecima rada projekta ABC i kako je došlo do toga da se u
njenom dvorištu sada nalazi traktor.
Nakon izbijanja rata u proljeće 1999., Xhyle je sa oba svoja sina izbjegla u Albaniju.
Njen muž se priključio kosovarskoj76 oslobodilačkoj armiji UÇK i napustio svoju porodicu da
bi „dao svoj život za slobodu domovine“, nakon što je prethodno od svoje žene čuo zakletvu
da se u slučaju njegove smrti neće nikada preudati. Slika sa vjenčanja visi na zidu gole
betonske prostorije, na preostale tri slike je njen muž sa svojim sinovima i starijim brkatim
rođacima. Xhylin muž je poginuo neposredno nakon izbijanja rata, i to prilikom
bombardovanja od strane NATO. On je, dakle, jedan od onih koji su postali „kolateralna
šteta“ za koju je tadašnji predsjednik Bill Clinton rekao da žali zbog nje, ali da je nažalost bila
neizbježna.
Dva mjeseca je Xhyle ostala u Albaniji. Kada se sa svojom djecom vratila u selo Mulliq,
prestala je da govori. „Samo sam spavala i plakala“, priča svojim slušateljkama. Ti simptomi
su Moniki još iz Bosne jako dobro poznati. „Često sam sretala žene koje su nakon užasnih
događaja po pravilu bile nepokretne; samo bi ležale u krevetu, ništa nisu govorile i odbijale
su svaku hranu.“
Ali kod seljanke Xhyle se probudila snažna volja za životom. „Jednog dana rekla sam
samoj sebi: ovako više ne ide! Uzela sam svoju tašnu i autobusom se odvezla u Đakovicu.“
Tamo je na jednoj zgradi ugledala natpis Medice Kosova. Pozvonila je; bio je to početak 2000.
godine i seljanka iz sela Mulliq je postala prva klijentica u terapijskom centru.
75
engl.: poljoprivreda, pčele, krave (nap.prev.)
Termin „kosovarski“ prema njem. „kosowarisch“, da bi se razlikovalo od odrednice „kosovski“, upućuje na
samo albansku (kosovsku) komponentu (nap.prev.)
76
113
„Xhyle je plakala, plakala i plakala“, sjeća se terapeutkinja Femiye Luhza. Ništa drugo
nije bila u stanju. Terapeutkinjama je poznata teška situacija udovica u selima. Ono šta ne
znaju je šta su njihove klijentice doživljavale za vrijeme bijega. One to ipak naslućuju:
Poznato je da su srpski vojnici odvodili žene iz izbjegličkih kolona i ponekad ih silovali pred
očima njihovih najbližih. Femiye i njena kolegica Nderime strpljivo čekaju dok Xhyle ne
pogovori. „U početku uopšte nisam govarila. Moje suze su bile moje riječi“, priča Xhyle. „U
Medici Kosova sam počela da govorim.“
Dvije godine nakon otvaranja Medice Kosova počelo se sa formiranjem ženskih grupa
u selima. Do tog momenta savjetnice su išle po selima, kucale na vrata mještanki i u
pojedinačnim razgovorina, postepeno, zadobijale njihovo povjerenje. „Žene u tim selima su
bile tako strahovito izolovane“, kaže Femiye Luhza. „Često je njihova jedina mogućnost
komunikacije bila samo unutar vlastitog klana.“ A tu, pod kontrolom stričeva, ujaka, svekrova
i djeverova kojima je do odbrane ›porodične časti‹ stalo više nego do dobrobiti ženskih
članova porodice, tajne se dobro čuvaju. Femiye i njene kolegice žele da okupe žene,
naročito udovice. I u selu Mulliq se osniva jedna takva grupa.
Godine 2004. ističe finansiranje projekta koje je u početku tako brzo i glatko odobrilo
njemačko Ministarstvo za razvoj [BMZ]. Nakon što su tri četvrtine potrebnog novca za dvije
trogodišnje etape pristizale iz Ministarstva na čijem je čelu bila ministrica Wieczorek-Zeul,
nadležni najavljuju prestanak finansiranja, jer se Medica Kosova ne nalazi više unutar
aktuelnih budžetskih smjernica. medica mondiale, pregovarajući u Kölnu sa Ministarstvom u
Berlinu, upozorava da psihološka obnova traumatiziranih žena nije isto što i obnova
razorenih kuća koja se završi u jednom određenom vremenu. „Nakon izvjesnog vremena
uvijek dođe kraj takozvanoj humanitarnoj pomoći“, kaže sa žaljenjem Monika Hauser. Regija
je po našem viđenju, međutim, još uvijek bila takva da joj je ova pomoć bila potrebna.“
Sada su se poklopile dvije stvari. Prva: udovice iz sela se postepeno stabilizuju i tokom
razgovora na sedmičnim grupnim sesijama govore o tome da planiraju svoje živote uzeti u
vlastite ruke – i po cijenu protivljenja muževljeve porodice i uprkos ogovaranju u selu. I kao
drugo: Ministarstvo za razvoj daje naznake da ima šanse da se finansiraju projekti čiji je cilj
suzbijanje siromaštva u regionu. Savjetnice iz Medica Kosova odabiru potom, u 33 sela koje
pokrivaju svojim radom, ona u kojima su žene naročito dobro povezane, a time imaju i dobre
šanse za realizaciju uspješnog poljoprivrednog projekta. Konačno je utvrđeno: u osam sela
počeće sa radom ABC projekt, djelimično finansiran od Ministarstva za razvoj, uključeno je
ukupno 90 udovica. Slijede edukacije sa eksperticama koje je organizovala medica mondiale:
Kako se postupa pravilno sa pčelama? Kakav je marketing potreban za prodaju mlijeka, kako
se provjerava sadržaj bakterija u prikupljenom mlijeku? Kome ustvari pripada zemlja na koju
pravo polaže muževljeva porodica? A nije nevažno ni ovo: kako se upravlja traktorom?
Ovo posljednje izaziva nemir. Onima koje žele da voze traktor potrebna je vozačka
dozvola. Na pitanje ko želi da polaže vozački ispit, javlja se najprije 25 žena. To, međutim,
nailazi na žestok otpor njihovih porodica, čuju se čak i prijenje smrću. „Htjela sam ići na
114
obuku zajedno sa jednom komšinicom iz naše ženske grupe“, priča jedna seljanka u grupi.
„Ali moj djever je rekao: ako sa nepoznatim muškarcem sjednete u kola, pucaću u vas.“ Svim
prisutnima je jasno da se takve prijetnje moraju ozbiljno shvatiti. „Prije nekoliko dana je
jednu udovicu oslovio prijatelj njenog pokojnog muža“, priča jedna druga žena iz sela. „Njen
djever je potom sjekirom nasrnuo na njih. Eno je sada u bolnici.“
Kada se ispostavi da za obuku, kako se i pretpostavljalo, postoje samo muški
instruktori vožnje, broj onih koje su se dobrovoljno javile svodi se samo na jednu: Xhyle.
Braća njenog pokojnog muža su takođe van sebe kada saznaju o nečuvenim planovima svoje
snahe. Savjetnica Femiye uvježbava s njom, u simuliranom razgovoru, kako da ubijedi ove
muškarce. Na kraju Xhyle izlazi kao pobjednik. „Kada su mi zabranili da idem na obuku za
upravljanje traktorom, rekla sam im: ›Pa dobro, onda vi obrađujte moje njive!‹ Oni će na to:
›Ne, to nećemo raditi.‹ Na to sam uzvratila: ›Pa dobro, onda ja idem svojim putem!‹ S
vozačkom dozvolom u džepu ponosna upravljačica traktora, oglašavajući se sirenom, ulazi u
selo. Djeveri su se zakapijali iza svojih vrata i prozora. „Ali znam sigurno“, smijulji se Xhyle,
„da su virili kroz otvore.“
„A šta drugi ljudi u selu kažu na to da ženska grupa sada ima svoj traktor i da
obrađuje njive?“, interesuje Moniku. „Pričaju da ja nisam dobra žena, jer po cijeli dan hodam
po polju i navodno huškam druge žene. Neki se prave da me ne vide i više me ne
pozdravljaju. Ali ljudi me šest godina nisu pitali imam li šta jesti i imaju li moja djeca šta
obući. Dakle, živim svoj život onako kako ja hoću. Sad sam i otac i majka.“ Kada gošće
konačno ustanu za odlazak, domaćica im ponudi da operu ruke; ali iz česme jedva da curi
voda: Xhylin djever je njoj i njenim sumnjivim posjetiteljkama zavrnuo vodu.
Nekoliko sati kasnije i nekoliko kilometara dalje ženski kolektiv iz sela Shishmon,
gošće iz Južnog Tirola i Monika Hauser razgovaraju o plasiranju meda na tržište. „Morate ga
barem još jedanput procijediti ako ga namjeravate prodati u inostranstvo, inače neće biti
prva klasa“, objašnjava Maria Kuenzer. Prisutne žene odobravajući klimaju glavom. Monika
Hauser glasno razmišlja o tome kako realizovati prodaju u Njemačkoj: „Možda bi se moglo
obratiti lancima biološki uzgajane hrane, kao što su Demeter ili Bioland ili prodavnicama FairTrade.“ To nije jednostavno, jer nerazjašnjeni status Kosova s jedne strane kao dijela Srbije, a
s druge strane kao UN-protektorata, sa statusom u nekoj vrsti „čekanja“, onemogućava izvoz
domaćih proizvoda. Napokon se čuje važno pitanje: šta treba da piše na etiketama tegli s
medom? „Made in Kosova“, to je jasno. Ali etiketa osim toga mora „naglasiti posebnost ovog
meda“, smatra farmerka Kuenzer. A ovaj med nije poseban samo zbog toga jer se dobija od
cvjetova sa zelenih brežuljaka između Shishmona i albanske granice, već prvenstveno jer ga
proizvode ove žene. Na staklenci mora da piše nešto o dostojanstvu i da se žene koje ga
proizvode time bore za svoju egzistenciju, zaključuje skup. „To mora biti atraktivna etiketa“,
kaže Monika Hauser koju je iskustvo proteklih godina naučilo da ženski projekti moraju izaći
na tržište i da to bolje funkcioniše sa ženskom snagom i profesionalnim dizajnom nego sa
sentimentalnošću.
115
I u ovoj prostoriji, u sobi za sastanke i razgovore u kući voditeljice grupe Šprese
(Shpresa), sve prisutne žene su udovice. Na zidu su okačene tri fotografije muškaraca iz tri
generacije, u crvenim okvirima, ukrašene plastičnim cvijećem. Fotografije starca s bradom,
mladog čovjeka kovrdžave kose i otprilike 15-godišnjaka. Starica bezubog smješka i lica
punog bora sjedi na jastucima ispod fotografija, diže pogled prema slikama i trza ramenima:
muž, sin i unuk nisu više među živima.
A u susjednom selu udovice iz Korenice, obučene u crno, ponosno pokazuju svoje
krave i glasno razmišljaju o stanici za otkup mlijeka koja bi omogućila da se mlijeko ne troši
samo za kućne potrebe, već da se preostala količina, dobrog kvaliteta, isporuči u obližnju
mljekaru.
Köln, Hülchrather Straße, godinu i po dana kasnije. Sa Kosova se upravo vratila dr
Sybille Manneschmidt. Ona je „evaluatorica“, kako se to već naziva terminologijom
Ministarstva za saradnju sa zemljama u razvoju, koje je nekada, politički nekorektno, nosilo
oznaku „za pomoć zemljama u razvoju“. To znači da ona po nalogu donatora, u ovom slučaju
Ministarstva, posjećuje donirani projekt i provjerava da li funkcioniše onako kako je planirao
tražitelj donacije, u ovom slučaju medica mondiale. Sybille Manneschmidt posjeduje za ovaj
posao jednu interesantnu kombinaciju kvalifikacija: ona je psihoterapeutkinja sa
specijalizacijom za traumu, a sem toga ova robustna žena porijeklom iz sjeverne Njemačke
posjeduje i farmu goveda u Kanadi, kamo se preselila. Tako je Sybille Manneschmidt u selima
Mulliq, Shishmon, Korenici i u ostalih pet sela projekta ABC mogla sasvim kompetentno
razgovarati o kvalitetu zemljišta, rasplodnim bikovima i optimalnom vremenu kastracije za
životinje koje za najkraće vrijeme trebaju dobiti što više na težini. Kada psihologinja i
poljoprivrednica pred timom medice mondiale izvještava o tome da je Kosovarkama obećala
da će im iz Kanade poslati kliješta za kastraciju, da bi ubuduće same mogle obavljati ovu
skupu proceduru, slušateljke za konferencijskim stolom su sve do jedne prasnule u glasan
smijeh. Bio je to osjećaj za crni humor koji očigledno nastaje kada se neko godinama bavi i
bori sa posljedicama prenaglašavanja muške potencije.
Još interesantnije od problematike kastracije je svakako ono što Sybille
Manneschmidt priča o samim udovicama. Seljanke u nekim selima su višestruko povećale
svoje prinose, kao pčelarke u Shishmonu, koje su svoje prihode od meda povećale sa 100
eura u 2006. godini na 7235 eura. To je značajna suma novca na Kosovu, gdje prosječni
mjesečni dohodak iznosi oko 200 eura. Od tog novca, saopštava evaluatorica, ne profitira
samo tamošnjih 90 udovica, već i njihovih 287 djece. I u ovom projektu se pokazuje fenomen
koji je širom svijeta doveo do toga da se novac za humanitarne projekte sve više daje
ženama: one novac investiraju u svoje porodice – a time dugoročno mijenjaju strukture. I
udovice iz projekta ABC uložile su svoj novac u bolju ishranu, odjeću za djecu, školske
udžbenike i troškove prevoza do udaljenih škola. Na pitanje šta su sa svojim novim prihodom
– prvim vlastitim u njihovom životu – priuštile samima sebi, tek poneka bi odgovorila: „Kupila
sam sebi novi džemper“, ili „Otišla sam frizeru“.
116
Za slušateljke, među kojima je i Monika Hauser, je svakako najinteresantnije to što se
potvrdila neophodnost dugoročnog i disciplinarnog pristupa, jer su teško traumatizirane
žene često tek nakon niza godina od završetka rata u stanju da jedan takav projekt učine
održivim. Tim više, jer za njih odsustvo rata u strogo patrijarhalnom društvu još zadugo ne
znači mir. „Neposredno nakon rata došle su humanitarne organizacije sa svojim ponudama,
ali ja sam jedva imala snage da ustanem“, povjerila se jedna udovica Sybilli Manneschmidt.
Bez psihosocijalnog savjetodavnog rada ne bi funkcionisalo - bila je preporuka ženskih grupa
evaluatorici na njeno pitanje kako bi sve moglo da se odvija što optimalnije. „To su apsolutno
potvrdile“, izvještava Sybille Manneschmidt timu medice mondiale. „Razlike su bile samo u
procjeni vremena koje je potrebno za postizanje psihičke stabilnosti. Neke smatraju da je
dovoljna jedna godina, druge pak kažu: ›Bilo se mi potrebne dvije godine‹.“ – „Bio je to dug
put“, potvrđuje takođe i Xhyle Hyseni. „Prvo su pomogli mojoj duši, da bih postala normalan
čovjek. A onda sam dobila traktor. Ranije ne bi bilo moguće.“
U oktobru 2007. godine Monika Hauser je ponovo na Kosovu. Televizijska kuća SWR77
želi snimiti televizijsku reportažu o projektu koji vode žene na selu, a naravno da se očekuje
prisustvo osnivačice medice mondiale. Već na prištinskom aerodromu doslovno, rukama,
može dohvatiti jedan uspjeh ABC-projekta: na policama duty-free-shopa nalaze se tegle
kestenovog, bagremovog i livadskog meda. Na jarko žutoj etiketi je obavezna pčela, a
potencijalnom kupcu je na albanskom i engleskom jeziku objašnjeno zašto je ovaj med tako
poseban:
„This honey is a product of the groups of women widows from the villages of Gjakova
and Degani Municipality who were affected from the war of Kosova. This honey production
project is supported by the Federal Ministry for Cooperation and Economic Development
[BMZ] and the international organisation ›medica mondiale‹ from Germany.“78
U Korenici voditeljica grupe Hatidže (Hatixhe) Binaku unosi mjerač u ogromno čelično
bure i kontroliše količinu bakterija prije nego što se mlijeko udovičkog kolektiva transportuje
u mljekaru susjednog sela. Nedavno je predstavila svoj projekat jednoj zainteresovanoj
međunarodnoj delegaciji – uz pomoć prezentacije u powerpointu. Čini se da sa porastom
prihoda raste i hrabrost ovih žena – udovica. Šuška se da je jedna udovica u tajnoj vezi sa
nekim muškarcem. Ona se izlaže opasnosti, ali ponovo živi.
U selu Mulliq je ženski kolektiv sam prevezao na pijacu 50 tona pitomog kestenja koje
su ranije davali jednom trgovcu, a sada, bez posrednika, postižu trostruku cijenu. Najljepša je
ona priča koju Monika Hauser čuje u stanu Xhyle Hyseni: kuća njenog djevera je postala
krajnje trošna. Po kratkom postupku udovica je dala da mu se izgradi mala kuća. Nalazi se u
njenom dvorištu – pored crvenog traktora.
77
SWR – Südwestrundfunk (nap.prev.)
Engl: „Ovaj med je proizvod grupe udovica pogođenih ratom na Kosovu, iz okruga Đakovice i Dečana.
Proizvodnju meda pomaže njemačko Ministarstvo za privrednu saradnju i razvoj (BMZ) i njemačka
međunarodna organizacija ›medica mondiale‹“
78
117
18.
„Ne prestajati počinjati“ – 15 godina medice mondiale
Sedmi je april 2008. Foaje zgrade opštine Schlanders popunjen je do posljednjeg mjesta.
Zidovi velike prostorije jedva da se razaznaju ispod 1000 poštanskih karata veličine 14 sa 20
centimetara: u Schlandersu gostuje izložba pod nazivom „1000 žena za Nobelovu nagradu za
mir“, a svaka karta pokazuje jednu ženu koja – kao i ostalih 999 kandidatkinja, svaka na svoj
način – ima zasluge u borbi za mir. Jedna od tih žena je i Monika Hauser.
Tačno četvrt stoljeća od vremena kada je mlada doktorica, obavljajući praksu u
bolnici u Schlandersu, došla u sukob sa svojim šefom, shvatila povezanost između
›porodičnih problema‹ i bolesti svojih pacijentica i kroz slučaj kokodačuće pacijentice došla
do prvih iskustava o posljedicama traume, Monika sa bine foajea govori o svojoj organizaciji
medica mondiale, dok su prema njoj usmjerene kamere i mikrofoni novinara. Na kraju
njenog govora prostorijom kruži kutija za priloge, u obliku liberijske Palaver Hut79 koju su
napravili srednjoškolci iz Schlandersa. Potom Monika Hauser poziva još šest žena da izađu na
binu: tri saradnice Medice Kosova i tri kosovarske seljanke koje su u ovo vrijeme u posjeti
Južnom Tirolu; na poziv južnotirolske organizacije koja okuplja seoske žene sljedeći će dan
učestvovati na međunarodnoj konferenciji žena sa sela zajedno sa poljoprivrednicama iz
Južnog Tirola, Austrije, Švajcarske, Njemačke i Kosova. I Monika Hauser će tamo govoriti,
naslov njenog govora glasi: „Moć ženske solidarnosti“.
Kada se na bini u Schlandersu pojave Kosovarke, a hor zapjeva „Kaži mi, gdje je
cvijeće“80, vide se suze u očima, ali i osjećaj radosti. „U trenutku kada su se tamo pojavile te
žene, one koje se još donedavno ne bi nikada usudile na jedno takvo putovanje“, kaže
Monika Hauser sa oduševljenjem, „kao da se za mene zaokružila jedna cjelina. Bio je to tako
divan dokaz da žene mogu napustiti svoju ulogu žrtve!“
Došli su i roditelji Monike Hauser iz nekoliko kilometara udaljenog Langena. Majka
Franziska je krajnje agilna lobistkinja kćerkine organizacije; ona dijeli informacioni materijal i
gdje god može prikuplja donacije. I inače je situacija u Langenu postala drugačija. Nije samo
mladi gradonačelnik zagovornik podrške medici mondiale; i u mjesnoj crkvi je u
međuvremenu došlo do smjene generacija. Tamo, gdje su nekada prećutkivane mračne
porodične tajne, za samu propovjedaonicu je stala doktorica, nekada poznata kao
buntovnica, i danas na poziv sveštenika držala propovijed: o silovanjima u ratu, medici
79
Engl. – koliba za pregovaranje, održavanje sastanaka (nap. prev.)
U orig.: „Sag mir, wo die Blumen sind“ – jedna od najpoznatijih antiratnih pjesama, 1962. po prvi puta pjevala
ju je Marlene Dietrich( (na engl.: Where All the Flowers Gone); nastala po uzoru na jednu tradicionalnu
njemačku pjesmu (nap.prev.)
80
118
mondiale i ženama, koje – u izvjesnom smislu – uskrsavaju. Petnaest godina nakon što je u
bosanskom gradu Zenici postavljen kamen temeljac za medicu mondiale, Monika Hauser se
vratila svojim korijenima – i korijenima svoje organizacije.
Prvi dio ovog putovanja ju je kratko prije toga doveo u Zenicu. Na dan 15-godišnjeg
jubileja, 3. aprila, osnivačica medice mondiale se nalazi u studiju Radio-Zenice i govori o
počecima zajedno sa Sabihom Husić koja je u međuvremenu od Marijane Senjak preuzela
vođenje organizacije. U ovoj polučasovnoj emisiji ne govori se samo o teretnjaku koji se tada
zaustavio u Pionirskoj ulici i dovezao opremu za Terapijski centar, već prvenstveno o
aktuelnoj situaciji: o velikim razmjerama kućnog nasilje; o prebacivanju procesa za ratne
zločine u Bosnu, o problemima zaštite svjedokinja. I o borbi za priznavanje statusa civilne
žrtve rata za silovane žene, za šta se Medica Zenica u međuvremenu izborila zajedno sa
drugim bosanskim ženskim organizacijama.
Nakon što je film „Grbavica“ („Esmina tajna“) u međuvremenu dobio Zlatnog
medvjeda, Zeničanke su odmah reagovale. Prvobitno je film trebao da se prikazuje
istovremeno u pet bosanskih gradova, za premijeru u Sarajevu rezervisan je prostor za 500
gledalaca. Međutim, nakon dodjele nagrade u Berlinu, Medica Zenica, zajedno sa drugim
ženskim grupama, počinje sa blic-kampanjom, jer svim sudionicima je postalo jasno da je ovo
jedinstvena šansa da nacionalni parlament usvoji zahtjev, postavljen još neposredno nakon
završetka rata, da se traumatiziranim ženama prizna status žrtve rata. Po kratkom postupku
se otkazuje prvobitno planirani prostor za prikazivanje filma u Sarajevu i umjesto toga
zamjenjuje se sportskom dvoranom sa 5000 mjesta. Aktivistkinje brzo stupaju u akciju:
organizuju štampanje listića sa pozivom i apelom, „sasvim jednostavnih i jeftinih, kao onih u
kartonskim kutijama za cipele ili u kutijama keksa“, smješka se Marijana Senjak. „Ionako smo
se navikle da improvizujemo – još uvijek to činimo.“ Prvog maja 2006. „Grbavica“ se
prikazuje u Sarajevu, potom još u 22 bosanska grada – takođe i u Beogradu, gdje ga je srpska
publika prihvatila sa velikim oduševljenjem.
Film Jasmile Žbanić vidjelo je okruglo 100.000 ljudi u roku od četiri mjeseca. Pored
kino-kasa stoje žene iz koalicije za priznanje statusa žrtve rata i prikupljaju 50.000 potpisa.
„Ovo je postalo jednom vrstom nacionalnog projekta i svako je htio dati neki svoj doprinos“,
kaže Marijana Senjak. I napokon, 1. jula, bosanskohercegovački parlament izglasava zakon
kojim se ženama, žrtvama ratnog silovanja, priznaje status žrtve rata. Naravno da je ogroman
i sam simbolični učinak ove u svijetu jedinstvene odredbe, ali zakon ima i sasvim praktične
posljedice: žene kojima je priznat status žrtve rata dobivaju rentu u iznosu do 250 eura, što i
nije tako malo u odnosu na prosječan lični dohodak u Bosni od 300 eura. Pretpostvka za
ostvarivanje prava na ovu naknadu je dokaz o onome što se desilo i o posljedicama po
zdravlje. Od tog vremena Medici Zenica se stalno obraćaju bivše ili sadašnje klijentice, da bi
došle do hitno porebnih, brižljivo dokumentovanih podataka iz arhiva Centra za terapiju
žena. Saradnice Medice kompletiraju dokumeta pacijentica, policijske izvještaje ili
medicinske nalaze za komisiju koja je nadležna za odobravanje pomenutog statusa, a takođe
119
navode i simptome koji su i danas prisutni kod klijentica. Ukoliko to klijentica želi, saradnice
zajedno s njom formulišu izvještaj. „Ni u kom slučaju ne želimo da do nadležnih organa
dospije izvještaj sa detaljima koje žena ne želi otkriti“, naglašava Marijana Senjak. „Jer, to je
jedan od naših principa: da žena više nikada ne izgubi kontrolu nad onim što joj se dešava.“
Od kada je oktobra 2006. zakon stupio na snagu, tri hiljade žena je dobilo status žrtve rata.
Kolegice iz Medice Kosova su odmah reagovale i same počele sa kampanjom za priznavanje
kosovarskih žena.
Naveče, 3. aprila 2008., žene iz Medice Zenica proslavljaju zajedno sa svojom
osnivačicom 15-godišnjicu postojanja u velikoj trpezariji Medice 2. Iako je do ovog trenutka
mnogo toga postignuto, vlada pomalo depresivno raspoloženje, jer novac je pri kraju. Od
januara se nisu mogle isplatiti plate saradnicama; u kući Medice 1 rade još samo vrtić i
dokumentacijski centar Infoteka, pod rukovodstvom Duške Andrić-Ružičić. Druge prostorije
je Medica Zenica vratila gradskim vlastima. Kuća Medice 3 na jednom brežuljku Visokog
zatvorena je ubrzo poslije rata, pošto su se stanarke i njihova djeca vratili u svoje prijašnje
kuće ili pak pokušali da u nekom drugom mjestu u zemlji započnu novi život. U centru
Visokog postoji još samo jedno skromno savjetovalište, za koji Selena Tufek s mukom
pronalazi finansije. I početkom 2007. vladala je slična depresivna situacija, ali intenzivan
fundraising i mnoge molbe za finansiranjem koje su uputile Marijana Senjak i njene kolegice
srećom su urodili plodom: Norveška ambasada je odobrila novčani iznos koji je 30-članom
timu obezbijedio finansijska sredstva za godinu dana. Sada, godinu dana kasnije, iznova se
ponavlja situacija iščekivanja odobrenja zahtjeva za finansiranjem projekta; prošla su
vremena kada je jedna televizijska reportaža donosila šestocifrene donatorske iznose, kao
što je to svojevremeno bilo sa emisijom „Tagesthema“.
Godine 1997. je Medica Zenica postala organizacijski samostalna u odnosu na tim u
Kölnu. Prema konceptu, predviđeno je da svaki projekt medice mondiale u dugoročnom
pogledu preuzmu lokalne žene. U prvo vrijeme je to dobro funkcionisalo – bez obzira na
emotivnu bol zbog odvajanja, na obje strane. Posljednjih godina, međutim, sve je teže
uvjeriti međunarodne donatore u neophodnost dugoročne potpore, iako su saradnice
Medice Zenica nakon 15 godina postale profesionalne ne samo u terapiji traume, već i u
nalaženju finansijskih sredstava. Ratna žarišta su se premjestila na neka druga mjesta u
svijetu: Irak, Darfur, Kongo; rat u Bosni je daleka prošlost. To je pogrešan zaključak, jer za
mnoge je on svaki dan prisutan. Na primjer, za Belmu.
Sjedeći, mlada žena duge plave kose pruža ruku svojim gostima. Ova 30-godišnjakinja
nema snage da se pridigne sa svog kauča, hodanje je kod nje moguće samo puževim
korakom ili oslonjena o ruku svog životnog saputnika. Belma na sebi ima neku vrstu trenerke;
na svojoj koži ne može podnijeti farmerke ili neke druge hlače od čvrstog materijala, tada
osjeća neizdržive bolove. Njena duša koja se iskazuje preko tijela nije mogla pronaći
pogodniji izraz: Belma ne može podnijeti dodir. Tada, kada je bjesnio rat, njena porodica je
htjela pobjeći u Njemačku. Kada je autobus u kome se nalazila sa svojom porodicom bio
120
zaustavljen na jednom kontrolnom punktu, vojnici su ovoj 15-godišnjakinji i drugim
djevojkama naredili da izađu. Autobus je otišao, A Belma pred nepoznatim gostima ne govori
o onome što se njoj i drugima dogodilo. Belma spada u one kod kojih doživljeno nije
rezultiralo odbojnošću prema muškaracima i seksualnosti. Umjesto toga, suočavala se sa
užasom tako što s njime uvijek iznova konfrotirala; možda da bi nekada ipak pronašla
unutrašnji izlaz iz bespomoćnosti, možda jer je seks nakon prisilnog umrtvljenja svih osjećaja
predstavljao jedinu mogućnost da uopšte na neki način osjeti samu sebe. Iz tih
mnogobrojnih kontakata sa muškarcima rođeno je, nakon rata, dvoje djece. Belmi nije pošlo
za rukom da se brine o njima. Rado bi to htjela, ali ljubav koju osjeća za djevojčicu i dječaka
jednostavno ne ispoljava. „Nešto je tu blokirano“, šapuće ona. Prije nekoliko godina djeca su
joj oduzeta jer ih je zapostavljala; sada su u jednom SOS-Kinderdorfu. Bolest se ispoljila u
trenutku kada Belma nije više morala da funkcioniše, da održava ono malo preostale fasade.
Sve do danas, nijedan ljekar ne može da ustanovi o čemu se tačno radi. Možda je nešto sa
živcima? Njen psihijatar propisuje joj lijekove, ali ne pita ni nju ni sebe u kakvoj su tu vezi
hiperopsjetljiva koža i kolabirajući aparat za kretanje sa onim što se desilo Belmi kad je bila
mlada djevojka. O tome razgovara samo sa terapeutkinjom Medice Zenica, koja jedanput
sedmično odlazi u kućnu posjetu, jer Belma ne može izaći iz svog stana bez pomoći drugih.
Na udaljenosti od 40 kilometara nalazi se Visoko. Visoko je mjesto u kome se
obavljaju DNK-nalazi na kostima pronađenim u masovnim grobnicama. Još uvijek brojni ljudi
u Bosni, pretežno žene, čekaju da se članovi njihovih porodica identifikuju, da bi ih mogli
sahraniti i konačno otpočeti proces žalovanja. U Čekrečijama, selu u blizini Visokog, danas
žive mnoge izbjeglice iz Srebrenice. Svake godine, 11. jula kreću iz Visokog prema Srebrenici,
mjestu masakra; u kovčezima koje nose sa sobom nalaze se ostaci njihovih najbližih koji su
prije toga pronađeni u nekoj od masovnih grobnica.
Kada je Selena Tufek, osnivačica Medice 3 u Visokom, posjetila nekadašnju klijenticu
Vesnu koja je nekada sa kćerkom živjela u idiličnoj kući na brežuljku, postalo je jasno kako
danas zvuči jedna uobičajena konverzacija u Visokom:
„Kako si?“
„Ah, ide nekako. Zamisli samo, prije nekoliko dana pronašli su tri rebra muža moje
komšinice. Sada ne zna da li da ga sahrani ili da čeka u slučaju da pronađu još više ostataka.“
„Da, zaista teška odluka.“
Vesnin muž do danas važi za nestalog. Odmah nakon što kurpulenta žena crne
ofarbane kose i ogromnih očiju iza debelih naočara nakratko napusti prostoriju da bi donijela
još kolača s medom, njena kćerka prošapće: „Ako bi pronašli njegove ostatke, ja to ne bih
mami kazala.“
Kao i toliko mnogo ljudi u poslijeratnoj Bosni, i Vesna se žali na teške zdravstvene
probleme: sa srcem, krvnim pritiskom, očima. I Selena Tufek ima ozbiljnih problema sa
121
zdravljem. Profesorica koja se nekada bavila džudom boluje od poliartrisa; njeni zglobovi su
bolno otečeni, ima dana kada jedva možeda se kreće. Bolest je počela 1995. „Mnoge žene su
se razboljele tek nakon završetka rata“, odgovara ona na neizgovoreno pitanje. „Prije toga
moralo se funkcionisati.“ U Bosni je običaj da se kaže: „Sada umiru oni koji su mislili da su
preživjeli rat.“
Već 1998., tri godine nakon rata, ginekologinja Medice Zenica Amira Frljak je prilikom
pregleda ustanovila „značajan porast malignih oboljenja, prije svega kod mladih žena u dobi
između 20 i 30 godina.81 Analiza koju bezrezervno potvrđuje Minire Zuna u svojoj
ginekološkoj ambulanti na Kosovu. Prvenstveno je zapanjujuće čest slučaj raka dojke.
„Vidjela sam na Kosovu rak dojke u stadijima“, dopunjava Monika Hauser koja je poneki put
pratila rad svoje kosovarske kolegice, „kojih u Njemačkoj praktično više nema, jer su davno
prije toga bili otkriveni.“ Pošto je otkrivanje raka u ranoj fazi na Kosovu zakazalo kao prvo
zbog nepoznavanja ovog koncepta, a kao drugo zbog nedostatka medicinske opreme,
medica mondiale je finansirala specijalnu sondu za obavljanje pregleda i odgovarajuću
edukaciju iz ultrazvuka za Minire Zuna. Ambulanta u Đakovici je jedno od malobrojnih mjesta
na Kosovu na kome žene mogu obaviti preventivne preglede karcinoma dojke.
Za Moniku Hauser je proslava 15-godišnjeg jubileja 3. aprila u Zenici istovremeno i
svečana i deprimitrajuća. Teško je gledati kako se saradnice sve više iscrpljuju u nastojanju
da dođu do finansijskih sredstava. Primjetno je kako se u pojedina područja uvukla
konkurencija: ko će dobiti dio sredstava? Treba li smanjiti broj sati na SOS-liniji? Zar Selena
Tufek svoje savjetovanje ne može obavljati u kući? „To što se Medica Zenica nakon 15 godina
mora toliko boriti za novac, pa to jednostavno van pameti!“, žali se Monika Hauser, ali
pokušava da i ovoga puta posmatra čašu kao napola punu. „Entuzijazam sa kojim smo
započele projekt trajao je nevjerovatno dugo. Ustvari je pravo čudo da su kolegice toliko
dugo izdržale pod ovim teškim uslovima!“
Naravno da Köln uvijek iznova daje potporu, na primjer sa njemačkom kampanjom za
„Grbavicu“ koja je budžetu za žrtve rata donijela donaciju od 28.000 eura. Ili pak sa
posrednim finansiranjima, pri čemu, kako je to već običaj u Ministarstvu za saradnju sa
zemljama u razvoju, nakon obećanja o potpori, doznaka ne bude proslijeđena pola godine ili
čak godinu dana nakon toga. Ni sama matična organizacija u Kölnu nema previše novca. Ova
činjenica stalno iznova zamara Moniku Hauser: to vječno vođenje računa da se ne potroši
previše; stalni nesklad energije koja se mora ulagati u zahtjevne akvizicije i birokratske
aplikacije, a koju bi radije investirali u stvarni rad; to stalno ravnanje prema propisima koje
UNO, EU ili neki drugi donatori upravo smisle i koji silom prilika prelaze na projekte koji se
jezikom branše označavaju kao „donor driven“ – realizovano prema željama donatora. Stoga
je, kaže Monika, tako važno da je polovina novca medice mondiale dolazila od privatnih
81
Amira Frljak: Novi ginekološki pristup u Medici Zenica. U: medica mondiale/Marlies W. Fröse/Ina VolpTeutscher (izdanje): Rat, pol i traumatizacija, s. 248.
122
donatorki i donatora82, što jamči izvjesnu nezavisnost od zahtjeva koje ispostavljaju „donors“
– (veliki) donatori.
Moniki Hauser je, međutim, poznato da borba za novac za organizacije poput njene
može da sobom donijeti i izvjesne prednosti: „Tačnije se provjerava koji projekti zaista mogu
biti uspješni. A zasigurno to može sačuvati od opuštanja, jer si prisiljen da uvijek iznova
smišljaš nove ideje.“ Siguran izvor finansija plus udio koji se stalno iznova mora osmišljavati i
zarađivati – to je ono što bi za nju bila donekle srećna situacija. „Velika mi je želja da me ne
muče stalno brige oko novca. Jednostavno mi je žao da se iz godine u godinu ponavljaju ta
stanja zavisnosti i da moram toliko mnogo putovati zbog samog fundraisinga (prikupljanja
sredstava).“
Pritom bi osnivačica medice mondiale voljela da se organizacija i dalje razvija. Barem
još malo, „da bi za Sizifov posao koji radimo na mnogim mjestima mogli rasporediti na još
nekoliko ramena“. Monika Hauser bi povećala tim na 30 saradnica u Kölnu, ne više, jer
postoji opasnost da se nakon izvjesne veličine tim birokratizira. A u to da „to Monika nikada
ne bi dopustila“, sigurne su njene stare saputnice. Pa čak iako se čini da ona ponekada ne
može odoliti upotrebi vokabulara koji vrvi anglizmima i skraćenicima, tipičnog za projekte za
podršku zemljama u razvoju, često u jednom dahu govoreći o „SGBV“ (sexual and gender
based violence)83 i „FGM“ (female gender mutilation)84, o „lessons learned“85 i „follow ups“86
– očito je da nikada ne pređe tanku liniju između „grassroot“87 inicijative i profesionalnog
organizacionog menadžmenta. „Još uvijek ima dovoljno mjesta za spontanost“, smatra Karin
Griese. „A tu Monika igra presudnu ulogu. Nikada ona ne bi dozvolila da je strpaju u uske
okvire.“
U toku proteklih godina osnivačica medice mondiale je morala naučiti da ponekada
povuče kočnicu. „Monika je žena od akcije. Ona pokreće stvari i čini ono o čemu drugi samo
razmišljaju“, kaže Anna Biermann i sljedećim riječima objašnjava podjelu rada između
rukovoditeljice za politički i menadžerski rad: „Ona je ta koja ide van i vraća se punog srca i
sa mnogo ideja. A moja je uloga da budem ona koja će nekada morati povući kočnicu i reći:
›Moment, ne možemo to finansirati‹“ Prvo finansirati – potom početi sa projektom, tako
glasi pravilo odkad su sa krajem rata na Kosovu i početkom novog stoljeća finansijska
sredstva postala sve oskudnija. „Ponekad, međutim, radimo još uvijek onako kao i ranije“,
priznaje Anna Biermann: „Prvo uraditi – a onda se pobrinuti za novac. Jer ne smije propasti
energija i kreativna snaga koje su iza toga.“
82
Na njemačkom jeziku „Spender, Spenderin“ – darovatelj/-ica, za razliku od zvaničnog engleskog izraza
„donor“ – donator (nap. prev.)
83
Engl: „nasilje bazirano na polu i rodu“ (nap-prev.)
84
Engl.:sakaćenje ženskog roda/pola (nap. prev.)
85
Engl.: stečeno iskustvo (nap. prev.)
86
Engl.: praćenje (nap. prev.)
87
Engl.“grassroot“ – inicijativa iz baze (nap.prev.)
123
Nije uvijek lako zadržati taj elan, jer upravo srž rada medice mondiale nije predviđen
u budžetima potencijalnih finansijera. Aktivnosti koje se, za razliku od cesta, vodovoda ili
obnovljenih kuća ne mogu opipati niti izbrojati, teško se mogu predočiti ljudima iz
ministarstava čija noga često nije ni kročila u dotičnu zemlju. „Rad na traumi i ljudskim
pravima često bude zanemaren“, kaže sa žaljenjem Anna Biermann.
Kako se uspijeva da se svih tih godina izbjegne traumatizacija svim tim užasnim
dešavanjima? Odgovor glasi: nikako. „Ova takozvana sekundarna traumatizacija se ne može
potpuno izbjeći“, kaže Monika Hauser. „Otrov nasilja u svakom slučaju prodire.“ Simptomi se
ne razlikuju puno od onih kod primarne traume. Tjelesne tegobe od migrene preko problema
sa želucem pa sve do srčanih tegoba; sve te priče su u glavi poput beskrajne trake; depresije i
neraspoloženje pa sve do izbjegavanja kontakta sa vanjskim svijetom. Da bi se ipak mogao
obavljati rad sa traumatiziranim ženama, neophodno je ovladati tehnikama koje
omogućavaju da se može podnijeti ono što se čulo i doživjelo. Stoga je profesionalni pristup
prevenciji „sekundarnih traumatizacija i pregorijevanja“ već godinama uobičajen u
treninzima medice mondiale za sve koji imaju posla sa traumatiziranim osobama.
U to spada da se „redovito iznova napune vlastite baterije i da se sasvim jasno iznova
osvijesti vlastita motivacija“, objašnjava Monika Hauser. „I sport tu puno pomaže.“ Stoga se
može desiti da u sekretarskom uredu Birgit Groth iz gomile kofera koje treba poslati za Kabul
proviruju strunjače od spužve i paketi tegova. „To je potrebno kolegicama da mogu tamo
vježbati.“ Još jedna profesionalna tehnika može se, na primjer, sastojati u tome da se u sebi
potraži neko skrovito mjesto na kome se može ponovo pronaći izgubljeno povjerenje u ono
što Judith Hermann naziva „poredak koji ima smisla“. Kada je Monika Hauser u inostranstvu,
na putovanjima vezanim za projekt, postalo joj je, na primjer, navika da se naveče
neizostavno povuče u osamu na jedno pola sata, da bi na taj način razradila dnevna zbivanja.
Tanka je ta linija: „Doživljeno se mora zadržati na distanci i pritom, uprkos tome, ostati
senzibilan“, kaže Monika Hauser. „Ako bih jednog dana osjetila da sam ravnodušna na priče
žena i kada bih bila još samo upraviteljica tog užasa – onda bi to bio trenutak da prestanem.“
Očigledno je, međutim, da iz konfrotacije sa užasom može iznići nova snaga. „U knjizi
›Ožiljci nasilja‹ postoji jedno poglavlje u kome autorica kaže: kod ljudi koji rade sa onima koji
su preživjeli tramu mijenja se njihov stav prema svijetu. U mom slučaju ovo je tačno“,
zaključuje Marijana Senjak. „Za mene je očuvanje mentalnog i duševnog zdravlja nešto tako
dragocjeno. Znam da se može izgubiti za nekoliko sekundi. Neke počinju da više cijene život.
To je i kod mene slučaj: volim svaki oblik života, volim život kao takav. Može se to nazvati
Božijom voljom ili univerzalnom energijom ili višim bićem – za mene je to nešto dragocjeno.
Naučila sam to od svojih klijentica.“ I njena kolegica Edita Ostojić koja se nakon nešto
razmišljanja odlučila na educiranje svojih afganistanskih kolegica u „zemlji burki", govori o
snazi koja dolazi od tamošnjih žena: „Ta motivacija i to majstorstvo preživljavanja su me na
neki način izliječili.“ Ponekad je među kolegicama prisutan crni humor: „I mi smo ratni
124
profiteri. Nismo stekle novac, ali jesmo jako puno znanja. In the way you get education for
free“.88
Kada Monika nakon svojih putovanja po inostransvu sjedne u avion ili nakon dana
provedenog u uredu u lokalni voz, u njenom su srcu priče iz Bosne, Afganistana ili Konga koje
nosi u svoju kuću, tamo gdje ih želi čuti Klaus-Peter Klauner, čak i kad se njegova žena još
nalazi u fazi distanciranja od svega toga teškog. „Često dođe kući i kaže: ›To je tako užasno,
ne mogu ti to čak ni ispričati!‹ A ja joj uzvratim: ›Ipak mi ispričaj!‹ Za Moniku je dobro da se
oslobodi toga i da reflektira, a za mene je to mogućnost da i dalje učestvujem u tom
projektu.“ Muškarac koji je prije 15 godina zidove WDR-a oblijepio pozivima za davanjem
priloga novoj ženskoj organizaciji, zbog čega mu je personalno odjeljenje prijetilo
opomenom, koji je u Zenicu slao kirete i ketridže i izdržao duge mjesece razdvojenosti, koji je
1993. sa šest žena osnovao Medicu e.V. Köln, svojoj je ženi dragocjen partner za razgovor o
problemima medice mondiale i podržava je svo vrijeme. Klaus-Peter Klauner radi domaće
zadaće sa 11-godišnjim Lukom i pravi s njim božićne kolačiće; njegova obaveza je i izvođenje
u šetnju kuje Jule, a kada imaju posjetu, poslužuje čaj i sendviče. Nedavno je ovaj tonski
snimatelj povećao svoje radno vrijeme sa 25 na 35 posto. Kada je na putu zbog svojih
televizijskih snimanja, Monika Hauser ima „Lukinu sedmicu“: tada već u rano popodne
odlazi kući da bi dočekala sina kad dođe iz škole.
U ovom životnom modelu krije se i nešto konfliktnog potencijala. To su situacije kada
je šefica medice mondiale i kod kuće stalno u mislima i emotivno zaokupljena konceptom
projekta, ili kada sa kućnog kompjutera pošalje hitan E-mail u Kabul i potom za dva sata
nestane u svojoj radnoj sobi; kada vikendom ostane malo vremena za porodične aktivnosti.
„Zna to onda ponekada izazvati nervozu“, kaže Klaus-Peter Klauner. Kada je prati na dodjelu
nagrade, a ona ga u svom tom događanju zaboravi predstaviti „jer su u prvom planu bili
konkretni sadržaji“, onda je i za njega ponekada previše te uloge ›muža koji podržava ženu‹,
kojom inače vlada tako suvereno. Pri čemu se ona, kaže on šeretski, „posljednjih godina jako
popravila“. “Zaista sam morala da naučim pronaći slobodno vrijeme za sebe i svoju porodicu
i da napunim svoje baterije“, potvrđuje osnivačica medice mondiale. Od vremena kada je
1995. doživjela slom, nekoliko puta sedmično ide na trčanje, petkom ide na časove
saksofona. U međuvremenu se već može desiti i to da otkaže neki termin jer do „sljedećeg
sata mora uvježbati još jedan dio“.
Nedavno je jedan prijatelj pitao Klaus-Petera Klaunera kako se osjeća s tim što je
Monika ostvarila svoje projekte, dok je on morao da se povuče. Šta se desilo sa njegovim
snovima? „Nije bilo nimalo lako da mu to objasnim: u normalnom slučaju i ja bih naravno
insistirao na podjeli posla u omjeru 50/50. Ali u ovom trenutku to jednostavno nije bilo
moguće, jer Monika ne bi mogla postaviti na noge ovaj historijski projekt.“
88
Engl.: „I to tako što smo se besplatno educirale.“ (nap. prev.)
125
Tu je i to tako razumljivo uporište kome Monika Hauser zahvaljuje svoje kvalitete
istrajnosti, ta njena energija da tako često i godinama objašnjava uvijek jedno te isto: zašto
su ratna silovanja samo nastavak odnosa nasilja između polova u miru? Zašto je pored
indivudualnog rada na traumi sa nekom klijenticom isto tako važan i rad na političkoj razini,
na ljudskim pravima – takozvani „advocacy“ (zagovaranje)? Zbog čega je problem ako
saradnici UN-a koji su u službi traže usluge prostitutki? „Jako je zamorno počinjati sve „od
Kulina bana“89, kaže sa uzdahom osnivačica medice mondiale. „Kada se desi da me
intervjuiše neki mladi novinar koji me pita: ›Kažite, gospođo Hauser, ta tema ratnih silovanja
– da li je to stvarno tako važno?‹ Ili kada kod nekog političara primijetim da nema pojma o
standardu ljudskih prava za žene, a mene uvijek iznova pitaju: ›Pa stvarno, da li je to baš
zaista takav problem?‹ Onda se dogodi da ponekada pomislim: bilo bi sad bolje da ostavim
olovku, da obučem jaknu i priuštim si ugodnu šetnju po šumi.“ Dosada bi u takvim
slučajevima samo duboko udahnula i primijenila neku od svojih tehnika distanciranja, da ne
bi ni eksplodirala ni implodirala. A potom bi tom koji postavlja tako naivna pitanja dala
opširan odgovor, nadajući se da će „nakon razgovora biti vjerovano jedan više koji je nešto
shvatio“.
Krajnje iscrpljena je Monika Hauser i time da je uvijek iznova stavljaju u „kutak za
žene“: Kao, s jedne strane su veliki problemi čovječanstva, a tamo specijalna ženska
problematika. „Na konferencijama često dobijem taj separe90 i protivim se tome. Naravno da
su to posebni problemi žena i ja ih takvima i želim nazvati, jer bi pitanja žena inače bila
sasvim u zapećku. Ali nasilje protiv žena je ustvari poseban problem muškaraca od kojih
potom nastanu ›reproductive health problems‹91 kod žena ili ›posljedice traume‹ kod žena.
Još uvijek su žene i djevojke često izuzetak od muškog pravila i ne podrazumijeva se samo po
sebi da se pritom mislilo i na njih. Na primjer, djevojčice-vojnici koje nisu samo borci, već i
žrtve silovanja koje vođama bandi moraju seksualno biti na raspolaganju – i kojima su stoga
u odnosu na dječake potrebni drugi programi reintegracije u zajednicu. Ili Liberijke kojih
jednostavno nema u Assessmentu92 koji su zajednički izradili Svjetska banka i UNO 2003., u
cilju stvaranja strategije razvoja za zemlju izmučenu građanskim ratom. Pritom treba o
svemu tome pričati na sve strane. „Nevjerovatno je koliko ulažemo energije u to da stalno
kucamo na jedna te ista vrata i da poput pokvarene ploče ponavljamo jedno te isto. Umara
me da se svake sekunde moramo boriti da bi tema ostala zastupljena u agendi.“ Doduše,
puno toga se uradilo posljednjih godina: „U međuvremenu imamo te standarde na papiru –
ali sada ih treba realizovati. A to se odvija suviše sporo, barem za mene.“ Stoga je jedna od
Monikinih želja za koje želi da se ostvari u budućnosti ta da njena organizacija bude češće u
savjetodavnoj funkciji, na primjer za ministarstva, Ujedinjene nacije ili međunarodne
nevladine organizacije. Prije nego što odu u neku novu zemlju i tamo ponovo ne postanu
ignoranti životnih okolnosti žena, rado bi ih podvrgla „em-emen“ procesu, što znači da bi ih
89
U orig.: „bei Adam und Eva anzufangen“ (doslovno: početi sa Adamom i Evom) (nap. prev.)
U orig. „Nische“ – niša, udubljenje (nap. prev.)
91
Engl.: problemi reproduktivnog zdravlja (nap. prev.)
92
Engl. „assessment“ – procjena (nap.prev.)
90
126
medicamondijalizirala, odnosno: otvorila im onaj pogled na žene koji bi ustvari trebao biti
nešto samo po sebi razumljivo, ali nažalost nije. Ona to ovako zamišlja: „Isto onako kao što
se pri angažmanu za političke zatvorenike automatski pomisli na Amnesty International, tako
bi i ljudi mislili na medicu mondiale kad god se radi o ženama traumatiziranim u ratu.“
Žene još uvijek govore Moniki Hauser svoje priče. Ponekad je to neka seljanka iz
Liberije, ponekad saradnica Ujedinjenih naroda u Prištini. Osnivačica medice mondiale često
osjeća ono što se samo krije iza fasade. Kod političarke u Berlinu koja je „u prvih 20 minuta
mog govora sjedila poput ledene gromade, a zatim se kod pojedinih dijelova morala boriti sa
suzama“. Kada se neka sagovornica počne radikalno braniti: „Pobogu, gospođo Hauser, o
tome ne želim ništa da čujem!“ Ili kada sa izvještačenom suosjećajnošću kaže: „Gospođo
Hauser, pa to je taaako super šta Vi činite!“ Uvijek iznova, kao i ranije, Moniku Hauser traže
potpuno nepoznate žene; izgleda da one intuitivno osjećaju da u njoj imaju nekoga ko ih
sluša. Nedavno je Monika, nakon napornog radnog dana, sjedila na željezničkoj stanici i
pregledala svoj sedmični plan u rokovniku. Jedna starija i očigledno alkoholizirana žena
spustila se do nje na klupu. Nakon što je neko vrijeme posmatrala kako Monika unosi
termine u tabelu, rekla je:
„Svašta Vi znate. Pa da, vi mladi ljudi naučili ste takvo što.“
„A Vi ste sigurno nešto drugo naučili.“
„Da, da, to kako da me siluju.“
Te večeri Monika Hauser, izuzetno, nije postavljala dalja pitanja. Bila je suviše umorna
da bi slušala. Ponekad se i to dešava.
U većini slučajeva, međutim, ova doktorica i aktivistica sluša te priče. Čak i kad jedva
da ima nešto što Monika Hauser nije čula u posljednjih 15 godina. „Pa ipak, svaka priča bilo
koje žene je ponovo dirljiva i nije „bussines as usual.“93 A sem toga postoje veličanstvene
priče koje ulijevaju nadu: na primjer ona o kosovarskoj seljanki Xhyli koja je svog despotskog
djevera konačno naučila zahvalnosti. Ili ona o učesnicama edukacije o traumi u Kabulu koje
se smijulje kada se govori o nepristojnim stvarima koje ne bi uopšte smjele da čuju uši
neudatih žena, a jedna iz grupe nakon dugog oklijevanja postavi pitanje: „Da li to, dakle,
znači da na svijetu ima žena za koje je seksualnost nešto lijepo?“ I kada ginekologinja na to
pitanje odgovori sa Da i zna da će akušerke, nastavnice i medicinske sestre ovu spoznaju
prenijeti dalje. Ili kada u liberijskoj džungli jedna mlada djevojka kaže Moniki Hauser: „I want
to join your vision.“94 Onda ona ne može prestati – ne prestati počinjati.
Plavi šljem kojeg je svojevremeno morala nositi u Bosni kad bi se sa UN-trupama
uputila u ratno područje, danas miruje na velikoj staklenoj vitrini u konferencijskoj sobi
ureda medice mondiale. Pored njega je papirni šešir sa natpisom „Stop Raping Baby Girls“
93
94
Engl.: svakodnevnica, stvar rutine (nap. prev.)
Engl.: „Želim da se pridružim Vašoj viziji.“ (nap. prev.)
127
kojeg su Monika Hauser i Sybille Fezer donijele sa ženskih demonstracija iz Fishtowna. U toj
vitrini ispisuje se takođe i priča o medici mondiale: poslužavnik koji je poklon indijske
partnerske organizacije Olakh; tri slona iz Ugande; zidni tanjir sa volovskom glavom iz Iraka.
Moderna staklena skulptura: nagrada Njemačkog fundraisinga koju je Monika dobila 2004.
godine, jedno od mnogih odlikovanja u posljednjih 15 godina.
Posebno važna stvarčica nalazi se na njenom pisaćem stolu. Na podnožje svog
kompjuterskog monitora Monika je nalijepila malu cedulju iz jedne kutije kineskog „keksa za
sreću“. Na njemu piše: „Nemoj se tako puno brinuti.“
128
Fotografije
01 / Bosna
Monika Hauser razgovara sa bosanskim komandantom u Varešu, u jesen 1993. o mogućnosti
pomoći traumatiziranim ženama
129
02/Bosna
Monika Hauser u razgovoru sa zeničkim muftijom u ljeto 1993. o tome kako pomoći strogo
religioznim ženama
130
03/Bosna
Monika Hauser pri dolasku u jesen 1993. Iz Splita u glavno sjedište UNPROFOR-a u Kiseljaku
u centralnoj Bosni
131
132
04/Bosna
Pored terapije, edukacija u Medici Zenica doprinosi jačanju samopouzdanja kod žena
133
134
05/Kosovo
U okviru poljoprivrednog projekta Medice Kosova udovice po prvi puta zarađuju svoj vlastiti
novac; jedna od učesnica projekta pri berbi tikava
135
136
06/Kosovo
Udovica sa sela, učesnica u poljoprivrednom projektu Medice Kosova na svom traktoru
137
138
07/Kosovo
Ginekološka ambulanta Medice Kosova u selu u blizini Đakovice
139
08/Afganistan
Tipična ćelija u ženskom zatvoru Welayat u Kabulu, 2003
140
09/Afganistan
Monika Hauser sa prevoditeljicom u posjeti ženskom zatvoru Welayat u Kabulu, 2003.
141
142
10/Afganistan
Monika Hauser u krugu doktorica i psihologinja za vrijeme seminara o psihosomatici kod
žena nakon iskustava nasilja, 2004.
143
144
11/Afganistan
Medica mondiale šalje lijekove u bolnice Kabula, kao dio projekta Doctorane Omid
145
146
12/Afganistan
Nekadašnja saradnica medice mondiale Afghanistan prilikom savjetovanja u kući jedne
klijentice u blizini Herata
147
148
13/Afganistan
Savjetovalište medice mondiale Afghanistan za pravnu pomoć i meditaciju u Kabulu
149
150
14/Afganistan
Prva vozačka obuka za žene nakon pada talibana u Afganistanu, 2003.: projekt medice
mondiale Afghanistan u Kabulu
151
152
15/Indonezija
Sumatra, nakon cunamija: učesnica treninga o traumi i sekundarnoj traumatizaciji pri
organizaciji Flower Aceh
153
154
16/Liberija
Tabla koja pokazuje put do medice mondiale Liberija i Njemačke pomoći gladnima u svijetu,
u četvrti Sinkor u Monroviji
155
156
17/Liberija
Saradnica projekta medice mondiale Liberija na treningu o traumi i sekundarnoj
traumatizaciji
157
158
18/Liberija
Monika Hauser sa aktivistkinjama u maršu protiv nasilja nad ženama u novembru 2007.
povodom otvaranja ženskog centra u Fishtownu
159
160
19/Njemačka
„Akcija ratni plijen“ povodom kampanje „Vrijeme je da se progovori“ u septembru 2005. u
Kölnu – jedna od podrživačica pored figure ratnog plijena
161
20/Njemačka
Monika Hauser u „Akciji ratni plijen“ povodom kampanje „Vrijeme je da se progovori“ u
septembru 2005. u Kölnu, u razgovoru sa novinarkom
162
Prilog
163
Charta medice mondiale
medica mondiale je organizacija žena za žene.
medica mondiale radi prema feminističkim pricipima.
medica mondiale se razvila iz kooperacije Medice Köln i Medice Zenica, projekta čiji je cilj bio
borba protiv ratnog nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini.
medica mondiale pomaže i podržava žene i djevojke – bez obzira na njihovu političku,
etničku i religijsku pripadnost - u ratnim i kriznim područjima, kojima je narušen njihov
fizički, psihički, socijalni i politički integritet. Povreda može nastati u društvenim, porodičnim
ili ratnim okolnostima. Cilj je da se ojačaju snage samoizlječenja kod žena, kao i da se
doprinese ostvarenju prava na samostalno kreiranje života.
medica mondiale pruža akutnu i dugoročnu pomoć za traumatizirane žene i djevojke u
ratnim i kriznim područjima putem:
-
projekata za medicinsko i psihosocijalno zbrinjavanje
-
projekata za unapređenje javnog zdravstai
-
projekata za edukaciju, usavršavanje i stvaranje mogućnosti privređivanja
-
projekata za poboljšanje prehrambene, stambene i pravne situacije
-
projekata za prosvjećivanje javnosti o situaciji žena i djevojaka, kao i o uzrocima i
pozadini nasilja protiv žena
-
projekata za stvaranje autonomnih ženskih prostora
medica mondiale teži za dugoročnim djelovanjem tih projekata unutar autonomnih ženskih
struktura i društveno-socijalnih infrastruktura.
medica mondiale se zalaže za jačanje svijesti i dokumentaciju o mnogostrukim oblicima
nasilja protiv žena i njegovom globalnom karakteru. medica mondiale sarađaje pritom sa
nacionalnim i internacionalnim organizacijama za ženska i ljudska prava, kao i sa ostalim
nevladinim i vladinim organizacijama.
medica mondiale je dio internacionalnog ženskog pokreta i zalaže se za priznavanje ženskih i
ljudskih prava u perspektivi nehijerarhijskog odnosa među polovima.
164
Koncept rada na traumi i ljudskim pravima medice mondiale
„medica mondiale je jako human projekt koji je stigao u pravo vrijeme i na pravo mjesto. To
je rad koji će imati svoje mjesto u našoj historiji. To je kao kad se slijepom povrati čulo vida,
gluhom sluha, a nijemom govora. Nadam se da će ovaj projekt dugo opstati u našoj zemlji.“
(jedna kosovarska saradnica medice mondiale)
Seksualizirano nasilje je napad na najintimniji dio ličnosti. Mnogi faktori kao što su
tabuizacija, isključivanje iz društva ili čak prijetnja od strane porodice, društvo i
senzacionalistički napisi u medijima dovode do toga da žene nikada ne mogu da govore o
doživljenom i da doživotno pate zbog duševnih i tjelesnih povreda. Uz to dolaze i razaranja
socijalnih i društvenih struktura, siromaštvo i nedovoljno medicinsko zbrinjavanje koji
dodatno zaoštravaju svakodnevno nasilje protiv žena. medica mondiale je dugogodišnjim
radom u ratnim i kriznim regionima i u saradnji sa stručnjakinjama na terenu razvila jedan
cjeloviti koncept koji pomaže ženama pri savladavanju njihovih traumatskih iskustava.
Pospješuje socijalnu integraciju kao i aktivno učešće žena u društvenim procesima promjene,
a sem toga ih štiti od ponovnog nasilja.
Dugoročna podrška
Razarajuće socijalne i psihičke posljedice seksualiziranog ratnog nasilja traju često godinama.
Ponekada se simptomi traume javljaju u sljedećoj generaciji. Mnoge žene kasno pronađu put
do pomoći. Stoga medica mondiale promiče izgradnju održivih lokalnih pomagačkih struktura
za žene pogođene nasiljem. Da bi se osiguralo njihovo dugoročno uspješno djelovanje – i
nakon povlačenja međunarodne pomoći – podržavaju se ili već postojeće organizacije ili
ženske grupe, ili medica mondiale stvara vlastite projekte koji se potom, čim to bude
moguće, predaju u ruke lokalnih saradnica. Osnovni princip je pritom da se žene širom
svijeta osnaže u tome da pronađu vlastite puteve – individualno ili u zajednici – za
prevazilaženje iskustava nasilja i za sprečavanje ponovnog nasilja.
Cjeloviti pristup
Silovanja i dugi oblici nasilja protiv žena imaju posljedice koje utiču na život u psihičkoj,
tjelesnoj, duhovnoj, socijalnoj razini. Sem toga, stid, stigmatizacija i opasnost da budu
odbačene od porodice doprinose tome da žene mogu koristiti samo prihvatljive i ni u kom
slučaju stigmatizirajuće ponude pomoći. Stoga medica mondiale nudi širu stručnu podršku:
medicinski tretman i savjetovanje, psihosocijalnu ili psihoterapeutsku podršku, edukaciju i
potporu u ekonomskom osamostaljenju kao i pravno savjetovanje. Pomoć se ukazuje kako u
savjetovalištima medice mondiale, tako i direktno u zajednicama, na primjer korištenjem
mobilne ginekološke ambulante.
165
Prilagođavanje lokalnim uslovima
Kontekst za rad na traumi i ljudskim pravima medice mondiale je, zavisno od kriznog regiona,
jako različit. Regionalno prilagođeni princip rada medice mondiale zavisi od toga kakva je
situacija na terenu. Stoga se prije početka projekta, zajedno sa centralnim organizacijama,
grupama i pojedincima, na licu mjesta diskutuju i sistematski analiziraju razmjer, posljedice i
specifično poimanje seksualiziranog kao i drugih oblika nasilja protiv žena i djevojaka, kao i
postojeća načela podrške u regionu.
Rad na ljudskim pravima
Za ratna i postratna područja su tipične pojave da i dalje vlada opšta nesigurnost i
permanentno novo nasilje protiv žena (kućno nasilje, socijalno isključivanje, seksualno
iskorištavanje od strane pomagača i vojnika u mirovnim misijama). Stoga medice mondiale
uviđa potrebu za političkim radom na ljudskim pravima - da bi se poboljšala stvarna
sigurnost za žene i djevojke kao primarni uslov za uspješan rad na traumi. Psihičke i socijalne
posljedice seksualiziranog nasilja treba posmatrati uvijek u kontekstu masivnih povreda
ljudskih prava, u kojima su nastale. Za podršku ratom traumatiziranim ženama medica
mondiale stoga obraća pažnju i na društvene i političke okvirne uslove, bavi se radom sa
javnošću na temu nasilja protiv žena i politički se angažuje za prava žena. Individualne
ponude i jačanje društvene svijesti i senzibilizacija se međusobno skladno prepliću kao tzv.
„dvostruka strategija“ i imaju za cilj da traumatiziranim ženama pruže optimalnu podršku i
mogućnost ostvarenja njihovih prava.
Pravednost
Ratna silovanja su teška povreda ljudskih prava. Uprkos užasnim razmjerama, zločini protiv
žena se stalno tretiraju kao sporedni ili se djelimično poriču, tako da većina počinilaca i dalje
ostaje nekažnjena. Bez oficijelnog priznavanja i kažnjavanja zločina koji su nad njima
počinjeni, za žene širom svijeta nema reparacije ili odštete – a da se ne govori o pravdi.
medica mondiale javno žigoše povrede ljudskih prava i zahtijeva kazneno-pravno gonjenje
seksualiziranog ratnog nasilja. Posljednjih godina je medica mondiale kritički pratila rad
međunarodnih sudova i istrajno se zalagala za zaštitu traumatiziranih svjedokinja i za
primjereno vođenje procesa.
Stvaranje egzistencijalne sigurnosti
Suočene sa egzistencijalnom bijedom i žalovanjem za članovima porodice, većini žena u
postratnim društvima je najprije potreban osjećaj socijalne sigurnosti. Tek tada može početi
razrada nasilja i strahota rata. Podrška u praktičnim aspektima života se stoga nalazi većinom
na početku psihosocijalnog savjetovanja i praćenja žena. U svakom projektu se nastoji
najprije stvoriti materijalna sigurnost klijentica – bilo kroz samu medicu mondiale ili kroz
upućivanje na druge humanitarne organizacije. Žene dobijaju životne namirnice, pokrivače i
odjeću, a saradnice medice mondiale pomažu ženama u traženju posla i stana ili u
166
rekonstrukciji njihovih kuća. Ako su žene ugrožene akutnim nasiljem, nalaze privremeni
smještaj u sigurnim kućama medice mondiale.
Pospiješiti razumijevanje i angažman
Sasvim bitna za uspjeh medice mondiale je senzibilizacija u porodicama i zajednicama, u
zdravstvenim ustanovama i školama, kod policije, pravosuđa i vjerskih službenika. Cilj je da
se stvori baza za solidarnu i kompetentnu podršku traumatiziranim ženama i djevojkama
pogođenim nasiljem, kao i za stvaranje funkcionalne mreže koja bi spriječila ponovno
izbijanje nasilja.
Načelo rada u zajednici
Jedan od ciljeva medice mondiale je i taj da se odgovornost za podršku ženama i djevojkama
pogođenim nasiljem kao i za sprečavanje istog prenese na zajednice. Stoga medica mondiale
usko sarađuje sa grupama za podršku ili drugim angažovanim članovima zajednice na terenu.
Oni se educiraju da postanu osobe od povjerenja, da pruže prvu podršku, upute žene na
medicu mondiale i da doprinesu reintegraciji žena pogođenih nasiljem u zajednicu.
Trening profesionalnog osoblja i izgradnja mreža podrške
Za razradu iskustava nasilja je od egzistencijalne važnosti da žrtve dobiju odgovarajuću
pomoć i podršku nakon traume. Nerijetko se dešava da u sklopu medicinskog zbrinjavanja ili
u kontaktu sa organima vlasti i institucijama dođe do nove truamatizacije. Stoga medica
mondiale smatra svojim hitnim zadatkom da kroz treninge i stvaranje mreže podrške proširi
kompetencije profesionalnog osoblja i grupa, koji se u svom radu susreću sa traumatiziranim
ženama i djevojkama. Takve profesije su na primjer akušerke, ljekari i liječnice, policajci i
policajke, pravnici i pravnice.
Savjetovanje i praćenje sa senzibilnošću na traumu
Psihička trauma uništava osjećaj sigurnosti, ona podriva bazičnu sigurnost, lične granice su
daleko prekoračene, razoreno je vlastito samopoštovanje i stvoren snažan osjećaj
bespomoćnosti. Osim terapeutkinja i psihosocijalnih savjetnica, sve saradnice organizacija
medice mondiale na terenu (liječnice, akušerke, pravnice) moraju biti u stanju da kod žena
prepoznaju znake koji ukazuju na traumatizaciju ili iskustvo nasilja, a da pritom žene ne
govore direktno o iskustvu nasilja – stid i strah od stigmatizacije mnogim ženama to znatno
otežavaju. Kada u određenom savjetodavnom kontekstu – medicinskog zbrinjavanja, pomoći
u traženju stana ili zaposlenja, pravnoj pomoći i savjetovanju – senzibilno i suosjećajno
pristupe klijentici, omogućavaju ženama da im se povjere i da time dobiju podršku pri razradi
traume, odnosno da budu upućene na odgovarajući tretman ili terapiju. Prvi uspjeh je kada
savjetnicama - pružanjem materijalne podrške, zdravstvenim zbrinjavanjem i senzibilnim
razgovorom - uspije da klijenticama usred svih nepovoljnih životnih oklonosti daju osjećaj
veće sigurnosti i prevazilaženja njihove socijalne izolacije.
167
Psihosocijalni rad na traumi kod medice mondiale
medica mondiale u svojim projektima na terenu (u određenom području, zemlji) radi
isključivo sa domaćim psihosocijalnim savjetnicama. U mnogim zemljama su načela
psihosocijalnog i trauma-specifičnog rada i dalje nepoznata, tako da na određenim
lokalitetima postoji malo educiranog stručnog osoblja. Istovremeno, ne postoje ni
funkcionalni tradicionalni „rituali ozdravljenja“ ili drugi načini razrade traume za žene. Stoga
medica mondiale pruža intenzivne edukacije za saradnice na terenu i poziva ih na razmjenu
iskustava sa kolegicama u drugim projektima medice mondiale. Iz toga medica mondiale
zajedno sa domaćim saradnicama razvija prikladna načela i postupke za psihosocijalno
praćenje i rad na traumi. Cilj psihosocijalnog savjetovanja odnosno psihoterapije je da se
pogođenim pruži podrška u prevazilaženju traumatskih iskustava i da im se pruži šansa da
uprkos iskustvu dehumanizirajućeg i razarujećeg nasilja žive samostalno i u sigurnosti, u
socijalnom okruženju koje će priznavati njihovu patnju, ali i njihovu volju da prežive i njihovu
snagu. Pritom se, između ostalog, radi na ponovnom uspostavljanju osjećaja vlastite
vrijednosti, redukciji simptoma traume i uklanjanju socijalne izolacije. Pogođene žene se ne
trebaju više osjećati definisane samo svojom prošlošću i iskustvom nasilja, već ponovo
orijentisane na sadašnjost i budućnost.
Psihosocijalni rad u savjetodavnim grupama
Jako uspješna metoda je psihosocijalni grupni rad, koji je uspješan upravo stoga što učesnice
u grupi razgovaraju o svojim problemima i tako si međusobno mogu daju podršku. Pritom je
jako bitan porast razumijevanja za vezu između povreda ljudskih prava i simptoma traume,
kao i povezanost tjelesnih i psihičkih problema, smanjenje simptoma traume, učenje novih
socijalnih kompetencija i izgradnja prijateljstava i neformalnih mreža. Zavisno od težišta
edukacije, savjetnice primjenjuju načela kognitivne tepapije ili terapije ponašanja, elemente
hipnoterapije (npr. Imaginacije), tjelesno-psihoterapeutska ili kreativno-terapeutska načela.
Individualno psihosocijalno savjetovanje i terapeutski rad
Rad u grupama prati uvijek i mogućnost individualnog savjetodavnog razgovora. Za mnoge
žene je samo u tom okviru moguće da govore o iskustvima koja ih opterećuju. Za žene
pogođene akutnim nasiljem potrebna je prvo krizna intervencija i psihološka prva pomoć.
Zavisno od kriznog konteksta, nivoa edukacije savjetnice i životne situacije klijentice,
moguće je takođe da se traumatska iskustva terapeutski razrade. Iskustvo u radu sa
traumatiziranim klijenticama je pokazalo da se proces u razradi traumatskih iskustava odvija
većinom u različitim fazama. Na to se u biti orijentišu i ciljevi terapije u okviru terapeutskog
praćenja. Pritom se mogu fleksibilno koristiti različita terapeutska načela – kao na primjer iz
geštalt ili tjelesne (body)psihoterapije, zavisno od faze terapije i prihvatanja klijentice.
Teoretski se većinom polazi od četiri različite faze u terapeutskom praćenju: 1. ponovno
uspostavljanje osjećaja sigurnosti, 2. postizanje stabilnosti, 3. suočavanje sa traumatskim
iskustvom i žalovanje za gubitkom, 4. integrisanje doživljenig u vlastiti život.
168
Obje prve faze su, prema iskustvu savjetnica medice mondiale, fundamentalne:
sigurnost i stabilnost su baza za to da nekoj klijentici uopšte bude moguće da se svjesno
suoči sa svojim traumatskim iskustvima. Važno je za uspostavljanje sigirnosti, između
ostalog, da klijentica razumije šta se s njom desilo i u čemu se nalaze uzroci njenih tjelesnih i
duševnih patnji. Za stabilnost je elementarno – pored vanjskih okvirnih uslova – da ona nauči
kako da postupa sa svojim traumatskim simptomima, da ih kontroliše i da, korak po korak,
ponovo postane svjesna svojih ličnih granica i da ih štiti.
Takav jedan put nije uvijek linearan. Razlozi tome su što na terapeutski proces utiču
životne okolnosti žene. Dešava se da se obje posljednje faze često ne mogu realizovati na
samom terenu, pošto je životno okruženje žena još uvijek nestabilno, nesigurno i u sjenci
nasilja.
Glavni ciljevi obje prve faze – koje većinom traju više mjeseci, nekada i godinama,
zavisno od životnog okruženja – povezani su sa ponovnim uspostavljanjem sigurnosti i
osnovne psihičke stabilnosti za klijenticu. Ovdje je potrebno reaktivirati i ojačati resurse,
njene unutrašnje snage, i to u jednoj klimi prihvatanja koja respektuje njene lične granice i
poštuje njeno dostojanstvo. Tek onda je ona ohrabrena za sljedeći značajan korak – da
svjesno prizove u sjećanje svoja traumatska iskustva, da u siguran prostor pusti prizore užasa
i bolne osjećaje. Zajednički i jako oprezno se na površinu svijesti iznose strašna sjećanja,
rekonstruišu se i prepuštaju žalovanju. Žali se i plače zbog dubokih emocionalnih gubitaka i
povreda i korak po korak se pristupa razradi. Pritom je eminentno važno da se pred klijenticu
ne postave preveliki zahtjevi i da ne bude iznova traumatizirana. Svaki korak previše ili
prebrzo može ponovo otvoriti duševnu ranu ili pak prouzrokovati novu. Za krajnji postupak
izlječenja može se uvesti terapeutski proces onda kada klijentici u posljednjoj fazi uspije da
traumatske doživljaje prihvati kao dio svog vlastitog života i da razvije novu životnu
perspektivu. Pritom je za uspostavljanje pravednosti za preživjele važan faktor zvanično
priznanje i kažnjavanje seksualiziranog nasilja kao teške povrede ljudskih prava.
Pomoć za pomagačice
U ratnim, kriznim i poratnim područjima su ljudi koji rade u pomagačkim profesijama izloženi
velikim zahtjevima. Oni sami jedva da imaju mogućnosti da razrade strašne doživljaje i da
ožale vlastite gubitke. Kontakt sa traumatiziranim ženama može dovesti do velikih osjećaja
nesigurnosti. Pomagačice se osjećaju preopterećene i nisu više u stanju da pruže
odgovarajuću pomoć – često prekoračuju svoje vlastite lične granice da bi izašle u susret
potrebama klijentica. Za saradnice partnerskih projekata na terenu, kao i za drugo stručno
osoblje, medica mondiale iz tog razloga organizuje kurseve na kojima se upoznaju sa
djelovanjem kontakta sa psihotraumom i nasiljem na vlastitu ličnost i strategije za
sprečavanje burn-out simptoma ili sekundarne traumatizacije.
169
Stvaranje kontrole nad vlastitim životom i novih perspektiva
Pored popratne stabilizacije i u naboljem slučaju razrade traume, neophodno je i stvaranje
ekonomskih perspektiva za život. Pritom se pokazao dobrim spoj psihosocijalnog
savjetovanja i edukacije ili usavršavanja. Stigma ratnog silovanja kao i smrt najbližih
otežavaju ženama u postratnim društvima povratak u život bez nasilja i potlačenosti. Mnoge
žene se poslije rata bore sa siromaštvom, neke se zbog krajnje egzistencijalne bijede čak i
prostituišu, postaju žrtve trgovinom ljudima ili pak žive u uslovima izrabljivanja i ovisnosti –
dakle sudbinom koja za ove žene znači užasan nastavak nasilja koje su doživjele u ratu.
medica mondiale smatra da je šansa za dostajanstven nastavak života ljudsko pravo
koje u smislu jednakosti prava polova pripada i ženama. Važan dio rada medce mondiale je
stoga stvaranje mogućnosti privređivanja za žene. medica mondiale organizuje kurseve
opismenjavanja i profesionalne edukacije i pomaže ženama u drugim mjerama koje
povećavaju njihove šanse za privređivanje. Žene trebaju biti u situaciji da samostalno
osiguraju svoju egzistenciju. Pritom medica mondiale pomaže ženama i u njihovom procesu
emancipacije, da se odbrane od nametnutih patrijarhalnih uloga o poziciji polova. Ovaj
proces potpomaže psihičko ozdravljenje, pošto je s time povezano postizanje kontrole nad
vlastitim životom. Održiv uspjeh je osiguran ako – kao u slučaju kosvarskih seljanki u projektu
Medca Kosova – žene svojim privređivanjem mogu ostavriti vlastiti dohodak za sebe i svoju
djecu, iz čega slijedi i mogućnost da same kreiraju svoj život.
Žene kao inicijatorke društvenih promjena
Osnažene žene djeluju kao pozitivan model doboko u svom društvu – kao primjer i
ohrabrenje za druge žene, kao izazov za muškarce. Ali savladavanje kako pojedinačnih, tako i
kolektivnih ratnih trauma pa sve do stvarnog zadovoljenja postratnog društva, mora
sadržavati i refleksiju o prisustvu nasilja u odnosima među polovima, jedna vanjska
demokratizacija bez unutrašnje nije stvarno održiva. medica mondiale posmatra žene kao
kompetentan faktor pri civilnoj razradi konflikta; svojim životnim iskustvom stiču
kompetencije koje su potrebne za razumijevanje i pomirenje. I zbig toga što sistematično
isključivanje žena ugrožava održivost mirovnog sporazuma, medica mondiale podržava žene
u njihovom traženju prava za političkim sudjelovanjem u procesima obnove i mirovnim
procesima.
Izvor podataka: medica mondiale