poveznici - Kulturpunkt

UZDUŽ I POPRIJEKO
BRAK, ZAKON I INTIMNO GRAĐANSTVO U POVIJESNOJ I SUVREMENOJ PERSPEKTIVI
1
NAKLADNIK
Centar za ženske studije
Dolac 8, Zagreb
©Sva prava pridržana
Zabranjeno umnožavanje i distribuiranje bez dozvole nakladnika i autorica/autora.
ZA NAKLADNIKA:
Rada Borić
KOORDINATORICA IZDAVAŠTVA:
Martina Petrinjak Žekić
UREDNICE:
Anita Dremel, Lada Čale Feldman, Lidija Dujić, Rada Borić, Sandra Prlenda, Maša Grdešić,
Renata Jambrešić Kirin
IZVRŠNA UREDNICA:
Ana Pavlić
RECENZENTICE:
Marina Protrka Štimec i Suzana Coha
GRAFIČKO OBLIKOVANJE:
Ana Pavlić
DIZAJN NASLOVNICE:
Bilić&Müller
Studeni, 2015.
ISBN 978-953-6955-53-4 (PDF)
2
UZDUŽ I POPRIJEKO
BRAK, ZAKON I INTIMNO GRAĐANSTVO
U POVIJESNOJ I SUVREMENOJ PERSPEKTIVI
***
Radovi sa znanstvenog skupa “Marija Jurić Zagorka – život, djelo, naslijeđe / Intimno građanstvo,
obitelj, brak, spolnost i zakon u povijesnoj i suvremenoj perspektivi” održanog 20.-22. studenog
2014. u sklopu osmih Dana Marije Jurić Zagorke
Uredile: Anita Dremel, Lada Čale Feldman, Lidija Dujić, Rada Borić, Sandra Prlenda, Maša
Grdešić, Renata Jambrešić Kirin
Centar za ženske studije
Zagreb, 2015.
3
SADRŽAJ:
Predgovor
5
BRAK I GRAĐANSTVO: TEORIJSKI DOPRINOSI
Sanja Milutinović Bojanić,
Bojanić Afektivnost i brak – komplementarnosti i kontradikcije
9
Adriana Zaharijević,
Zaharijević Biti svojina, biti privatnost: brak i građanstvo
15
Ivana Anić,
Anić Ženski suprug, hermafrodit i tribada: rod, brak i lezbijstvo u ranom modernom dobu u
Europi
24
ROD, BRAK I DOM U ZAGORKINOM PISMU I PROSTORU
Kristina Jug,
Jug Lik žene, obiteljski odnosi i brak u jednočinkama Marije Jurić Zagorke
33
Lidija Dujić, Slavica Trgovac Martan i Slobodan
Slobodan Popratnjak,
Popratnjak Hrvatica – za ženu i dom
45
Biljana Oklopčić i Lucija Saulić,
Saulić Jadranka i kult pravog ženstva
59
Biljana Oklopčić i Snježana Babić,
Babić Jadranka i brak – „san koji živi zauvijek“
70
Vildana Pečenković i Nermina Delić,
Delić Tako blizu, a tako daleko: Povijesni, kontekstualni i
komparativni pristup djelu Marije Jurić Zagorke i Nafije Sarajlić
80
Sandra Prlenda,
Prlenda Queer Dolac: Zagorkin stan na ružičastoj mapi grada
88
RODNE, RADNE I BRAČNE ULOGE U POVIJESNIM MIJENAMA
Ana Rajković,
Rajković Kreiranje rodnog identiteta u bračnom okviru na primjeru Narodne obrane (1902.1914.)
100
Irena Selišnik i Ana Cergol Paradiž,
Paradiž Women's Sexual Morality and the First World War in
Slovenia
112
Barbara Riman,
Riman Slovenske dekle na radu u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća
125
Petra Majdak,
Majdak Svjesnom migracijom do nesvjesne emancipacije
135
Lea Horvat,
Horvat Neka proturječja u slici obitelji u 1960-ima: jugoslavenski časopisi Bazar i Svijet 155
Marija Ott Franolić,
Franolić Brak i normalnost: suvremena percepcija bračnog statusa žene
165
Irina Cheresheva i Vedran Jerbić,
Jerbić „So you see, the story is not quite as you were told“ –
deconstructing „love“ and „family“ through the Hollywood movie Maleficent: a feminist
psychoanalytic reading
179
Marijana Janjić,
Janjić Preživjeti u društvu: Indija i rod
193
4
Predgovor
Pred nama je sedmi zbornik s osmih po redu Dana Marije Jurić Zagorke, po prvi put objavljen u
elektroničkom izdanju. Skup održan od 20. do 22. studenog 2014. godine okupio je čak 33
izlagača koji su održali 27 izlaganja, uključujući i poseban okrugli stol posvećen suvremenoj
feminističkoj kritici građanstva, ženskog reproduktivnog rada pod okriljem akumulacije kapitala i
institucije braka i obitelji. U pisanom obliku dobili smo sedamnaest tekstova koje smo u ovom
zborniku okupili u tri cjeline.
Tema skupa Intimno građanstvo: obitelj, brak, spolnost i zakon u povijesnoj i suvremenoj
perspektivi
perspektivi bila je potaknuta suvremenim kontroverzama i raspravama o transformacijama i
zakonskom uređenju obitelji i braka, međutim, kao i za ranijih Zagorkinih dana, pomniji pogled na
život i kontekst djelovanja Marije Jurić Zagorke od zadnje četvrtine 19. do sredine 20. stoljeća
pokazuje kako je riječ o strukturalnim okvirima koji određuju ženske živote u dugom povijesnom
trajanju. Mijene u poimanju žene, njezina identiteta, mjesta u društvu i uloge u svakodnevici
obilježile su moderno doba.
Nedavno provedeni nacionalni referendum o ustavnom definiranju institucije braka bila je
prilika za temeljito i svestrano propitivanje institucije braka, kao teorijskog koncepta i realizacije u
različitim društvima, njegova dometa i odnosa spram roda i rodne biti ljudskog udruživanja,
ljudske spolnosti i njenih društvenih manifestacija. Temu smo šire odredili kao propitivanje
intimnog građanstva u njegovim povijesnim i suvremenim transformacijama. Pojam intimnog
građanstva1 odnosi se na državne politike koje reguliraju intimna partnerstva, ili šire, na političke
okvire tvrdnji o tijelu, tradicionalnim i netradicionalnim odnosima i seksualnosti. Riječ je, dakle, o
međupovezanosti spolnosti, reprodukcije, raznolikih obitelji i zajednica života, brizi za djecu,
partnere i roditelje, kao i s tim povezanim identitetima i reprezentacijama, javne politikama,
zakonskim okvirima, kulturnim ratovima i političkim javnim raspravama. Rasprave oko rodnih
identiteta i definicije braka refleksija su normativnog diskursa o ljudskim životima, bio on dio
pisanog ili nepisanog normativnog poretka koji upravlja javnim i privatnim prostorom. Zakon je
ovdje koncipiran je u širokom smislu te obuhvaća tradicijske, običajne, religijske, zakonskopravne i ostale normativne poretke, koji su obilježeni manifestnim i latentnim patrijarhalnim
ideološkim sastavnicama. Normativna priroda debata o rodu i socijalnoj pravednosti često
sadržava metafizičke pretpostavke koje uvjetuju javnu i privatnu percepciju pojedinaca.
Razotkrivanje pretpostavke o binarnom spolnom/rodnom modelu u različitim normativnim
kontekstima važan je zadatak u razmatranju novih mogućnosti. “Zakon” je naime počivao na
pretpostavci da su pojmovi ‘muško’ i ‘žensko’ fiksni i neambivalentni unatoč literaturi koja
demonstrira da ta pretpostavka nije valjana. Bez obzira na opće pravo glasa i liberalne institucije
koje načelno svima priznaju jednaka prava, patrijarhat je duboko ukorijenjen u suvremeno
društvo.
Sama Zagorka nosi pečat nesređene, nesretne obitelji (ulazak u brak njezine majke u
poodmakloj trudnoći, nezrelost, ljubomora, nasilje u obitelji, nasilje prema djeci, psihički
problemi, rastava, borba za alimentaciju, trajno stanje sukoba), a njezino su školovanje roditelji
prekinuli prisilnom udajom za starijeg neznanca. Zagorka je iz prisilnog braka pobjegla u rad, a u
drugi je brak ušla slobodno i svojevoljno. Na stranicama svojih časopisa Zagorka je kontinuirano
poticala propitivanje braka i obitelji (razlika u godinama bračnih partnera, izbor o rađanju i broju
djece, rad izvan kuće), a njezine jednočinke, komadi i romani, od autobiografski prožetog
1
Plummer, Ken. 2003. Intimate Citizenship. Private Decisions and Public Dialogues. University of Washington Press.
5
Kamena na cesti do brojnih romana s kompliciranim obiteljskim (užim i širim) odnosima i
strukturama, neobičnim parovima i partnerstvima, predstavljaju neiscrpan izvor za različite
književne i teorijske analize. I čitav je književni i društveni rad nekoliko generacija žena i
književnica tijekom 20. stoljeća bio obilježen propitivanjem obiteljskih odnosa, braka, spolnosti,
pa i zakona.
Ove su odrednice iz poziva na skup potaknule autorice na priloge u kojima problem braka
i obitelji te ženina društvenog položaja rasvjetljavaju temeljem vlastitih književnopovijesnih,
povijesnih, socioloških i teorijskih istraživanja. U prvom dijelu zbornika okupljeni su radovi koji
pomažu oblikovati širi okvir unutar kojega su smještene pojedinačne studije. Sanja Milutinović
Bojanić ocrtava povijesnu evoluciju odnosa braka i afektivnosti, nalazeći ishodišta mijenama u
srednjovjekovnom reformama pod okriljem crkve, koje reflektira i pjesništvo feudalnog društva.
Adriana Zaharijević posvećuje se točki ukrštanja braka i građanstva u 19. stoljeću, posebice
anglosaksonskom konceptu „pokrivenosti“ žene brakom, braneći tezu da je brak uvjetovao
ograničavanje punog korištenja prava žena na ravnopravno sudjelovanje u građanstvu u
razdoblju dinamičnog diferenciranja područja privatnog i javnog. Istodobno, kako pokazuje Ivana
Anić, povijest netradicionalnih odnosa među ženama pokazuje da je okoštavanje građanskih
rodnih uloga i kategorija išlo usporedo s fiksiranjem razumijevanja tijela i seksualnih identiteta.
Središnja cjelina zbornika donosi tekstove koji se bave rodom, brakom i domesticitetom u
Zagorkinim tekstovima i životnim praksama. Kristina Jug analizirala je Zagorkine rane
jednočinke koje se u velikoj mjeri kritički bave upravo bračnim odnosima u višem građanskom
sloju. Razotkrivajući apsurde bračne neravnopravnosti i rivalstva supružnika, Zagorka je kroz
humor i igru oštro kritizirala građanski brak kao prostor ropstva i neslobode za modernu ženu
koja je radom i obrazovanjem iskoračila u javni društveni život. Na stranicama svog časopisa
Hrvatica (1940-1941), u drugom dijelu svoje karijere, otvorila je interaktivni diskurzivni prostor u
kojem su čitateljice mogle u novostvorenoj zamišljenoj zajednici razmijeniti svoje dileme o braku,
obitelji, radu i politici, o čemu pišu Lidija Dujić, Slavica Trgovac Martan i Slobodan Popratnjak. I
sljedeća dva teksta plod su međugeneracijske suradnje u sveučilišnom kontekstu: Biljana
Oklopčić sa studenticama Lucijom Saulić i Snježanom Babić posvetila se kasnom Zagorkinom
romanu Jadranka (1953.), s naglaskom na konceptu kulta pravog ženstva, odnosno klasnim,
rodnim i političkim aspektima braka koji se daju iščitati iz postupaka i razmišljanja glavne
junakinje. Književnopovijesni prostor Zagorkinog utjecaja proširuju Vildana Pečenković i
Nermina Delić, suprotstavljajući Zagorki djelo, aktivnost i društvenu, političku i kulturnu
ukorijenjenost Nafije Sarajlić (1893-1970), prve bošnjačke prozne spisateljice čija je šutnja
nakon nekoliko godina pisanja i objavljivanja na ključan način određena obiteljskim okvirom.
Domom na Dolcu i netipičnom kohabitacijom Zagorke i njezinih gej sustanara bavi se Sandra
Prlenda, postavljajući tu povijesnu epizodu u kontekst muzejske pedagogije i kulturnog
pamćenja LGBT zajednice.
U trećem dijelu zbornika u kronološkom slijedu možemo pratiti povijesna kretanja i
medijske reprezentacije ženskih i bračnih uloga tijekom dvadesetog stoljeća pa do današnjih
dana. Ana Rajković detektira promjene u rodnim ulogama prikazanim u osječkom časopisu
Narodna obrana (1902-1914) i ističe presudnu važnost Prvog svjetskog rata koji je odvođenjem
muškaraca na ratnu frontu nepovratno promijenio mogućnosti prihvatljivog ženskog djelovanja.
Uznemirenost muškaraca i zabrinutost za održanje seksualnog poretka u istom razdoblju
pokazuju i Irena Selišnik i Ana Cergol Paradiž, koje su dokaze potražile u autobiografskim
iskazima i pismima te osvrtima klera u Sloveniji. Nezaustavljiv pokret seljačkih masa prema
gradovima doveo je i slovenske djevojke u Hrvatsku. Poslom su ušle u hrvatske domove, a u
6
svojim su udruženjima nastojale ostvariti osjećaj sigurnosti, kako to pokazuje Barbara Riman.
Nakon Drugog svjetskog rata, društveno-ekonomske i političke promjene intenzivirale su se s
uspostavom socijalističkog poretka koji je emancipaciju žena smatrao zaglavnim kamenom nove
političke arhitekture. Petra Majdak na temelju usmenih svjedočenja istražuje kako su migrirajući
sa sela u grad žene nastojale aktivno oblikovati svoje živote, brakove i obitelji. Proturječja u
medijskoj slici obitelji u uvjetima neravnomjerne distribucije kućanskog rada u socijalističkom
društvu analizira Lea Horvat, detektirajući pomak sa socijalnog prema individualističkom,
intimističkom konceptu ljubavi i obiteljskog života. Pa ipak, suvremeni medijski prikazi, kako
pokazuje Marija Ott Franolić, bespogovorno su u funkciji održavanja normalnosti u kojoj samo
udaja ženi osigurava poželjan društveni status, usprkos epohalnim promjenama u društvenoekonomskim i političkim okolnostima u kojima žene žive danas. Na tom tragu su i rezultati
psihoanalitičkog čitanja novije holivudske produkcije (filma Maleficent) Irine Cheresheve i
Vedrana Jerbića, koji pokazuju da su rodne uloge tek djelomično redefinirane i da ostaju unutar
dominirajućeg organizacijskog principa. Za kraj, Marijana Janjić upućuje našu pažnju na
suvremenu Indiju i različite rekonfiguracije rodnih odnosa i seksualnih identiteta, te s tim
povezanih politika i prava.
Povijesni pregled koji nam omogućuju tekstovi okupljeni u ovom zborniku ukazuje na to
da je brak činio okosnicu ženina društvenog položaja čiji željezni zagrljaj one nastoje oslabiti
akomodacijom, promišljanjem, otporom odnosno aktivnim djelovanjem. Netipični izbori i prakse
izvan heteronormativnog okvira izrazi su žudnje za slobodom združene s potrebom za
sigurnošću i partnerstvom. Taj kontrast žilave forme i ustrajnosti u pokušajima pronalaska
poprečnih putova hegemonijskoj normalnosti usprkos, ponukao nas je da zbornik naslovimo po
uzoru na naslov Zagorkinog novinskog teksta Kako će to biti divno! Uzduž i poprijeko, koji se
sjajno uklopio u likovno oblikovanje programskih materijala osmih Dana Marije Jurić Zagorke iz
radionice Studija Bilić&Müller. Zahvaljujemo svim sudionicama/ima, suradnicima/ama i
urednicama na nesebičnoj posvećenosti kojom su omogućile/i da rezultati znanstvenog skupa
još jednom ugledaju svjetlo dana.
Sandra Prlenda
7
BRAK I GRAĐANSTVO: TEORIJSKI DOPRINOSI
8
Sanja Milutinović Bojanić
Centar za napredne studije, Sveučilište u Rijeci
[email protected]
Afektivnost i brak – komplementarnosti i kontradikcije
Sažetak
Daleko od ambicije povjesničarke ili antropologinje, s kratkim naznakama o svrsi bračne zajednice u
filozofskom žargonu, namjera mi je postaviti neka pitanja koja jukstapozicioniraju spolnu razliku i ljubavni
odnos monoseksualnoga srednjeg vijeka – kada je žena najčešće bila funkcionalna figurantkinja – i
multiseksualnoga suvremenog doba. U kojoj mjeri suvremene "arene intimnosti" i "demokratiziranja
osobnog" ispunjavaju, odnosno, ne ispunjavaju svrhu braka ako nove normativnosti doista doprinose
emancipaciji žena, a da se pritom ne uspijevaju osloboditi tereta esencijalizma kada je i o ljubavi riječ?
Ako prihvatimo tezu da tek s modernim dobom brak prestaje biti ekonomska i politička stvar različitih
obitelji, te da postaje ugovorna veza dviju osoba, dopuštajući time svoje utemeljenje na afektivnosti, je li
moguće anticipirati njegovu evoluciju u smjeru koji će brak udaljiti od teološke perspektive sub speciae
aeternitatis? Bi li se sljedeći korak reforme institucije braka mogao sastojati u sklapanju vremenski
ograničenih ugovora koji bi, u širem kontekstu, mogli pratiti vremenski neuvjetovanu afektivnost osoba
koje stupaju u ugovorne odnose?
Budući da sam naklonjena kratkim teorijskim potezima koji u sebe ne usisavaju univerzalne
vrijednosti i vječna značenja, namjera mi je bez velikih ambicija samo predočiti da instituciju
braka tijekom povijesti, kao ni danas, ne obilježava isključivo teološka matrica sub speciae
aeternitatis. Brak naprosto nije vječna i od Boga dana institucija, već kao proizvod određenih
socijalnih akata predstavlja konvenciju oko koje je moguće dogovarati se i pregovarati u skladu s
drugim konvencijama koje uređuju život ljudske zajednice. S tim na umu, bilo bi moguće, čini mi
se, relativizirati trajanje braka imajući u vidu inherentnu promjenjivost naših životnih afektivnih
stanja i zamisliti buduće reforme struktura u kojima bi brak mogao biti ograničenog trajanja, ali i
u skladu s određenom mu svrhom reprodukcije. Jeremy Bentham o tome je pisao1, ali su takve
rasprave i ideje prisutne i u drugim antropološko-sociološkim predlošcima suvremenog svijeta
(Bentham, 1838-1843; Sokol, 2009: 10).
Institucija braka podložna je reformama gotovo na istovjetan način na koji su tijekom IX.,
X. i XI. stoljeća, autoriteti zapadnog kršćanstva uvodili zakone i utjecali na promjenu ćudoređa
kako bi iz političkih pobuda – koje je pratilo jačanje papinstva, a u svrhu organiziranja hijerarhije
vladanja – nametnuli zakon celibata. Rimokatolički kler disciplinirao se gotovo tri stoljeća i u
povijesti ta pojava ostaje zabilježena pod imenom gregorijanske reforme. Samu reformu bilo je
teško provesti jer, kako navode upravo crkveni izvori, na kraju srednjeg vijeka 50% svećenstva i
dalje živi u bračnim zajednicama. Drugi lateranski koncil (1132.) dekretom zabranjuje oženjenim
muškarcima katoličko služenje, dok je nekoliko godina kasnije (1139.) onima koji su i dalje bili
oženjeni, 6., 7. i 11. kanonom brak poništavan. Lateranski kanoni zabranjivali su svećenicima
suživot sa ženama s "izuzetkom majke, tetke, sestre ili sluškinje koja je bila u kanonskoj dobi"
(kanonska dob je najmanje pedeset godina, dok je prosječni životni vijek tada bio 35 godina [sic
!?]). Motivi dekreta dakako nisu bili samo duhovni i teološki (zasnovani na supremaciji muškarca
još od neoplatonika i stoika), već i ideološke i ekonomske prirode. Razvoj feudalizma i
razlaganje Rimskog imperija neposredno utječu i na Crkvu kojoj ozbiljno prijeti prenošenje
1
Njegovi su rukopisi danas dostupni u okvirima Bentham projecta, University Collegea u Londonu.
9
bogatstva svećenika na njihove sinove jer dolazi do usitnjavanja crkvenog bogatstva i njegovog
prisvajanja u okvire pojedinih obitelji. Svaka eklezijastička funkcija obavljala se za određenu
plaću i ako bi u akumulaciji dobara sudjelovali otac i sin, prijetila je opasnost direktnog
nasljeđivanja – kao i onoga što danas, recimo, nazivamo privatizacijom – uzrokujući time
smanjenje utjecaja centralizirane moći crkve. Posljedica je tog procesa i protjerivanje velikog
broja žena koje postaju prostitutke ili u najboljem slučaju, sluškinje u domovima svojih očeva, pa
čak i sinova. Tragove o tome možemo naći u životopisu Roberta d'Arbissela (1047. – oko 1117.),
koji zbog opiranja reformi i otvorenog suživota sa ženama, i pored svojih zasluga u brizi za
siromašne i leprozne nikad nije proglašen svetim iako mu i Jules Michelet, kao zaštitniku
odbačenih žena u svojoj Povijesti Francuske, posvećuje nekoliko stranica teksta. Vatikan u XI.
stoljeću broji izuzetno veliku žensku poslugu dok deviza si non caste, tamen caute/ako se ne
možeš suzdržati, barem budi oprezan (iz 77. scholiae spisa Gesta Hammaburgensis ecclesiae
pontificum Adamusa Bremensisa) postaje licemjerno pravilo. Visoki kler zatvara oči pred
pojavom oženjenih svećenika dokle god su oni diskretni i time se ne hvalisaju. Vremenom, brak
svećenika postaje sve rjeđi, dok konkubinat postaje sve češća pojava. Od XI. do XIV. stoljeća,
katolička crkva postupno ali temeljno centralizira i uređuje sve svećeničke redove i jasno
distancira živote onih koji bi se trebali biološki reproducirati u odnosu na one izbarane da joj
služe. Crkveni oci Jeronim, Grgur, Augustin, sve do Hincmara, nadbiskupa iz Reimsa, posvećuju
veliki broj traktata opisujući idealnu formu braka, penalizirajući i zabranjujući sve ono što je kvari:
rodoskrvnuće, preljub, incest pa i endogamiju, nalažući egzogamiju i temeljno argumentiranu
zabranu razvoda. Vlastela je međutim bila izuzetno maštovita u opravdavanju čestog mijenjanja
zakonitih žena i ozakonjivanja suložnica. U istim stoljećima, od IX. i X. do XI. – oslonit ću se
ovdje na Georgesa Dubyja i njegovu knjigu Vitez, žena i svećenik:
Nužno vidljiva, javna, svečana, propraćena obiljem gesta i propisa, ženidba se
unutar sustava vrednota nalazi u točki u kojoj se materijalno spaja s duhovnim. Njom
se zakonski propisuje prijenos bogatstva s jednog naraštaja na drugi. (...) Ženidba
podržava "infrastrukture" i od njih se ne može izdvojiti, zbog čega uloga bračne
ustanove varira s obzirom na mjesto koje nasljedstvo zauzima u proizvodnim
odnosima, a koje nije jednako na svim razinama imovinske ljestvice, pa na kraju
uopće ne postoji kod roba ili bez-zemljaša (Duby piše, proletera) koji se, ne
posjedujući očevinu, prirodno obljubljuju ali i ne žene. Međutim, budući da ženidba
uređuje spolnu aktivnost, ili bolje reći, proizvodnu stranu spolne aktivnosti, ona ovisi i
o tajanstvenom mračnom području, o životnim snagama i nagonima, to jest o onome
što je sveto. (moj italic; 1987: 21)
Dubyjeva detaljna analiza, prije svega crkvenih arhiva i patrologie latinae, ne raskrinkava
samo kodove preplitanja svjetovnih i duhovnih elemenata manifestacija moći, već jasno iscrtava
i jednadžbe bogaćenja, kao i kontrole kretanja materijalnih bogatstva. Svrhovitost svećenika i
viteza postaje neupitna u stvaranju jedne buduće feudalne zajednice koja je zamišljena kao
idealna struktura u kojoj najprije vojnici (tzv. vitezovi) osvajaju nove posjede dok prelati i
svećenici – nakon blaćenja i omalovažavanja braka u prvim stoljećima jačanja kršćanstva –
postupno shvaćaju da će bolje koristiti pashu ukoliko veličaju instituciju braka kao socijalni okvir
krijeposnog i poslušnog življenja. Iz sasvim praktičnih i utilitarnih razloga brak je dobar jer se
njime kontrolira promet bogatstva, ali i uvećavanje broja ljudi koji se koriste u njegovom
stjecanju, no također i kao sredstvo koje obuzdava čulnost, odnosno ženu. Po uzoru na rimski
10
obred vezivanja, matrimonium, u vjerske rituale se tijekom X. stoljeća, pored krštenja, euharistije
i pokore, uvode blagoslovi zaruka i ženidbe, javno oglašavajući ono što je do tog trenutka u
kršćanskom svijetu bila stvar intimnosti zajedničkog doma, zajedničkog kreveta (u povijesti
kulture stanovanja srednji vijek je poznat po tome da su svi spavali skupa u krevetima i u ne tako
velikim prostorijama...). Dakle, regulira se i opravdava javnost grijeha i stigmatizira njegova
nositeljica: žena. Ponovno oživljavaju strukture patrijarhalne poganske obitelji, ali ovaj put
artikulirane na kršćanski način. Progresivna sakralizacija ženidbe otpočinje sve češćim
sudjelovanjem prelata u kraljevskim vjenčanjima, upadljiv je njihov sve svjetovniji interes u
miješanje uređenja ovozemaljskog svijeta i oni utječu na pojavu novih oblika ćudoređa. Duby
primjećuje da biskupi gotovo tijekom cijelog X. stoljeća neprestano ponavljaju obvezu vezivanja
za jednu ženu kao i izbjegavanje ženidbe s rođakinjom, zaključujući da to inzistiranje proizlazi iz
činjenice da su velmože očigledno bili neposlušni i da se nisu pretjerano osvrtali na crkvene
autoritete. U to doba, u kojem vlada neskriveno nasilje i psihologija jačeg, praćeno bjesomučnim
ratovima klanova, pljačkama i osvajanjima tuđih teritorija (o čemu svjedoči i knjiga Stevena
Pikera The Better Angels of Our Nature: The Decline of Violence in History and Its Causes,
2011.), pored cupiditasa i avaritiae, pozitivirana je još jedna ključna osobina viteza, probitas, ili
junakova vrsnoća, za koju se vjerovalo da se prenosi preko krvi. Prenošenje, piše Duby, "jeste
funkcija ženidbe: dolično, 'pošteno' i časno osigurati s jednog naraštaja na drugo, prijenos tog
junaštva, te muške vrednote" (1987: 28). Integracijom žene u okvire jednog klana ili obitelji, ime
joj se mijenja i nova je obitelj prisvaja. Nakon dugog procesa pregovaranja, provjeravanja
ženinog podrijetla, krvi i njene sposobnosti da bude korisna (da može rađati), ona postaje
desponsata ("betrothe, engaged, fiançée"). Ona nije buduća uxor, odnosno, nupta (Lyndon
Reynolds, 2001: 143), tijelom prisutna supruga koju poznaje na primjer Iustinianov codex, već
očišćena od svoje spolnosti, unaprijed određena svojim grijehom, u jeziku ženidbenog žargona
postaje "zaručnica, vjerenica", žena koja ima funkciju, a da u stvari niti ne postoji kao pravni
subjekt. Ili, kako je to u svom tekstu "Stomak. Tijelo majke, pravo oca", utvrdio Yan Thomas
(1986.), samo njena utroba potencijalno može biti nositeljica pravnog statusa jer kao oplođena
može poslužiti zajednici. Nakon početnog uzleta prvobitnog kršćanstva kada su žene bile
svećenice i apostolke, s ulaskom u razdoblje srednjeg vijeka, žena međutim gubi pravo na svoju
spolnost i manihejski postaje prosta i ispunjena grijehom materijalnost, tjelesnost koju treba
obuzdavati. Oživljavaju najoprečniji i agresivni oblici razlikovanja vir, muškog, odnosno, vodećeg
principa i mulier, ženske prirode povezane s mullitia, mlitavošću, savitljivošću i izmicanjem.
Pravo da udaje ili ženi, pripadalo je samo muškarcu i to onome koji je demonstrirao svoju moć
kroz bogatstvo i vojnu nadmoć. Kćeri su rađane isključivo da bi i same kontrolirano rađale.
U kratkim bi crtama sve ovo ukazivalo kako reforme institucije braka dovode do procesa
monoseksualizacije srednjeg vijeka tijekom kojeg sve one žene koje se ne uklapaju u bezlično
more reproduktivnih bioloških strojeva, postaju vještice, iracundae, nesnosno opake, malis
moribus, bestidnice i bludnice, ali i mističarke i jurodive. Figura žene idealizira se u matrici
mentaliteta pasivnosti i neupitanosti. Štoviše, monetiziranjem ženidbe, žena postaje predmet
ozakonjene razmjene, riječima Goergesa Dumezila – otac je daje ili muž kupuje u svečanostima
koje veličaju mir među klanovima, ili tome nasuprot, žena bježi ili biva oteta kada dođe do
perioda sukobljavanja. Riječ je o socijalno sračunatoj djelatnosti (Prema: Duby, 1987: 45).
Takvu monoseksualnost srednjeg vijeka u kojoj žena svoju spolnost potvrđuje jedino kao
reproduktivni stroj, s druge strane dopunjuje modeliranje afektivnosti koju konstruira paradigma
11
fin amor2, rafinirana ljubav, poznata kao amour courtois koja ženu čini dominom (gospodaricom,
damom). Ovaj se oblik ljubavi posve ilegalno javlja na dvorovima vlastele koja se opire
katoličkom discipliniranju. I mada povijesni izvori upućuju na to da rani srednji vijek nije
poznavao antički erotizam, zahvaljujući crkvenim kritikama saznajemo da se sve što budi
tjelesnost i ljubav takve vrste naziva luxoria, raskoš i obilje, odnosno razblud. Fin amor je crkva u
prvim stoljećima njenog javljanja nazivala razvratničkom i sasvim suprotnom osjećajima koje je
potrebno njegovati u braku. Dobro su poznati neki klišeji dvorske ljubavi, zavođenja pogledom,
nedostupnosti, frustrirajućeg neispunjena... koje je moguće prepoznati gotovo u svakoj afektivnoj
investiciji, čak i u našem multiseksualnom dobu. Štoviše, današnje romantiziranje prava na
primat emocionalnog vezivanja, ljubavnih rituala, upleteno je upravo u igre koje u sebi sadrže
kodove dvorske ljubavi u njenoj polifonoj strukturi psihološkog zavođenja ali i eksperimentiranja
s tijelom. Kako je to napisao medijavelist Arnaud de la Croix (2103: 112) – i ne samo on – upravo
u srednjem vijeku nastaje taj ljubavni odnos koji je recipročan, ali i erotski (o čemu se jako malo
govori). Na primjer, antika je znala samo za unilateralan odnos (starijeg s mlađim, vlasnika s
robom ili robinjom, itd.), dok se s dvorskom ljubavlju javlja egalitarni ljubavni odnos u kojem se
uspostavlja ponavljanje tjelesnih gesta i simboličkih poruka koje postaju uzajamne i izmjenjive.
Ljubavna fantazma može biti proizvod naše imaginacije, ali ona ne ostaje samo imaginarna.
Uvijek je postojala potreba da se seksualne fantazije pretoče u život i u tom kratkom periodu
ranoga srednjeg vijeka, kao uostalom i danas, upravo se kroz umjetnički izraz pokušavao
pronaći adekvatan način kojim se do toga dolazi. Spolna se žudnja jednako hrani imaginacijom i
libidinalnim ekonomijama svake osobe, kao što se i spolna aktivnost tijela često rukovodi
imaginacijom.
U rječniku dvorske ljubavi, u provansalskom žargonu, čak postoji i pojam (koji suvremeni
francuski koristi u druge svrhe) l'assague, l'essai (pokušaj, proba...) kojim se opisuje ritual
tijekom kojeg ljubavnici spavaju zajedno, "vode ljubav" (nevjerojatno je da se umjesto ove
metonimije može koristiti znanstveni jezik i stručni naziv coitus, ili u drugom jezičnom registru, u
argou, jebanje) i isprobavaju sve ljubavne igre osim dogovorom zabranjenih radnji, penetracije i
ejakulacije, o čemu svjedoči Andre Le Chapelin, očito crkveni kapelan jer je to prijevod njegovog
prezimena, u spisu De Amore (1969.). Taj ilegalni ljubavni eksperiment nije rijedak i prati ga opet
nešto što se formalizira kao jeu parti (engl. jeopardy) ili disputatio, vješta igra nadmetanja i
zagonetanja dominae – dame ali i gospodarice – i njenog vasal, serviteur, sluge.
Sasvim kratko sažimajući, rekla bih da upravo u mjeri u kojoj se kroz reforme institucije
braka, ženska spolnost reducirala na puki reproducirajući stroj, takozvana dvorska ljubav i njene
prakse (jasno, samo za one žene kojima je socijalni status osiguravao pristup poučavanju i
posebnom odgoju) dopuštale su artikuliranje seksualne slobode i na izvjestan način određivanje
užitka (dakle, muškog i ženskog užitka) kao svrhovitosti po sebi. Pritom naravno ne mislim na
sentimentalizirane i romantične idealizacije fin amor koje nastoje veličati puritanci i konzervativci
i o kojima saznajemo iz brižljivo pakiranih sadržaja serviranih u priručnoj literaturi koju nalazimo
u čekaonicama kod zubara ili liječnika, u "ženskom" tisku ili čak i u lektiri u osnovnim i srednjim
školama u kojoj nas uvjeravaju što je dvorska ljubav. Amour courtois nije bila samo književni
žanr (kako tvrde umjereni tradicionalisti) trubadura i truvera (koji su također jednog i drugog, ili
čak i trećeg, promjenjivog spola). U stvari, malo više čitajući te trubadurske, truverske
pronalaske ili, u germanskim zemljama, Minnesënger, lako bismo mogli steći dojam da među
njima pronalazimo porn-pulpfiction ili japanske porno mange. Ilustrirat ću to jednim primjerom
kojim bih jasno ukazala na sasvim artikulirani oblik emancipacije ženskog kada se jasno
2
Na francuskom jeziku tek je s novim vijekom ljubav promijenila gramatički rod i iz ženskog prešla u muški, dok je u množini i dalje
ostala ženskog roda.
12
diferencira višeznačnost ženske spolnosti. Još je Lacan u seminaru o Etici psihoanalize (tijekom
1959. – 1960.) za svoje potrebe (u koje neću ulaziti jer bih time započela novu temu) prepričavao
pjesmu u kojoj se jedan provansalski trubadur Arnaut Danièl iz Riberaca (2012.) žali na slatke
muke smrada koji ga očekuje "dolje". Pored vjernog poštivanja formalnog koda kazuistike i
dinamike nizanja devet strofa homogenog rimovanja, otvorenog rječnika i direktnih asocijacija
trubadurske forme, ta bi se pjesma lako svrstala u suvremenu skatološku poeziju, ali bi, s druge
strane, mogla poslužiti kao primjer ne samo bogatoga erotskog imaginarija jednog pjesnika,
koliko i izdvajanja ženske spolnosti u registre koji će se u nekim drugim i budućim vremenima
(nakon tog XI. stoljeća) moći razvijati u smjeru multiseksualnosti, drugim riječima, jasno će
prihvatiti spolna zadovoljstva koja neće počivati isključivo na muškim libidinalnim nastojanjima.
Jedna dama, koju pjesnik zove Domna Ena, naređuje svom vitezu određene radnje... i on
se žali da će osjediti i ostariti dok uspije izvršiti naredbe koje nalažu veliki napor i taj napor će
pokazati snagu vitezove ljubavi, njegovu vjernost i angažman... [je serai d'abord vieux et blanchi
avant de consentir à des requêtes pareilles], dama zahtijeva – doslovice tekst glasi – da bi njen
izabranik trebalo zapušiti njenu trubu [emboucher sa trompette]3 i da bi to mogao uraditi, trebao
bi mu dobar kljun kojim bi mogao iz kanala zobati zrnca... [il lui serait besoin d'un bec avec
lequel il tirerait du tuyau les grains], a truba je crvenkasta, ružna i dlakava... i močvara je tamo
duboka... [la trompette est rugueuse, laide et poilue... et le marécage est profond au dedans...].
Dvojila sam u kojoj mjeri bi trebalo inzistirati na ovakvom shvaćanju afektivnosti i
tjelesnom užitku koji otvara mogućnost postojanja drugačije seksualnosti, a ne tematizira
naprosto "ljubav". Najprije, jedino što znam da bih mogla utvrditi jest to da je složena emocija
"ljubavi" za mene utemeljena u afektima koji imaju svoju skoro sasvim jasnu gramatiku
tjelesnosti i tjelesnih podražaja. Potom – što također upotpunjuje multiseksualni pejzaž – uopće
ne bih tvrdila da je taj vitez, a onda by proxy i Arnaut Danièl, koliko god imao muško ime ili čak i
bradu, bio muškog spola. Lako bih ga naime mogla zamisliti kao privlačnu drag queen. Zatim,
ako mi je cilj i bio utvrditi da bi reformirani brak mogao biti jednako prihvatljiv kao institucija
zajedničkog življenja iz pragmatičnih i prije svega normativnih razloga uređenije zajedice, zašto
bih navodila klasičan primjer njegovog oponiranja u dvorskoj ljubavi? (Heloise je, sjetite se,
odbijala bračnu ponudu jer je time htjela zaštititi svoju ljubav prema Abelardu…)
Jesmo li u suvremenoj "areni intimnosti" – uslijed potrebe za sveopćom demokratizacijom
i postupnim reformiranjem institucija koje bi trebale štititi upravo toliko krhke i promjenjive bračne
ugovore utemeljene i na afektivnim uzajamnostima – jesmo li dakle spremni odbaciti kao
radikalnu, ideju Emme Goldman da brak i ljubav nemaju ama baš ništa zajedničko. Sasvim
shvaćam njene rečenice da "ustanova braka pravi parazita, apsolutno ovisnicu od žene", kao i
da "ljubav ne traži zaštitu, jer sama po sebi predstavlja zaštitu", no ostavila bih i te rečenice
upitnima i jednako romantiziranima kao i one pokušaje prikazivanja dvorske ljubavi kao šećerne
vodice. Možemo li doista postići konsenzus o tome da je brak štetan za ženu?
Konačno, kada sam u svom sažetku spominjala zaraženost esencijalizmom i u ovo naše
doba novih normativnosti (ako pristanemo na pretpostavku da smo zagovornici reforme
institucije braka koja bi onda mogla uključivati u sebe sve oblike multiseksualnog zajedništva
neovisno o tome je li riječ o heteroseksualnoj ili homoseksualnoj zajednici), bio je to samo
pokušaj provociranja sagledavanja komplementarnosti i kontradiktornosti činjenice da bračni
ugovor uvijek i prije svega u sebi nosi elemente socijalne i klasne predodređenosti čak i onda
kada nastaje iz takozvanog afektivnog žara i kada mu prethodi pravo na izbor.
3
Nije to baš truba, to je rupa, anus, ali metafora trubadura označava trubu/rupu koju on doživljava kao mjesto otkud nastaje njemu
drag zvuk/izazov.
13
LITERATURA
Bentham, Jeremy. 1838-1843. The Works of Jeremy Bentham, Ur. John Bowring Edinburgh:
William Tait, 11 vols. Vol. 1. http://oll.libertyfund.org/titles/2009; pristupljeno 19. 1. 2015.
Danièl, Arnaut. 2012. "Fin' amor" et folie du verbe, uvod i prijevod sa staro-okcitanskog Pierre
Bec. Gardonne: Éd. Fédérop.
Duby, Georges. 1987. Vitez, žena i svećenik u feudalnoj Francuskoj. Split: Logos.
La Croix, Arnaud de. 2013. L'érotisme au Moyen Age: le corps, le désir, l'amour. Paris:
Tallandier.
Le Chapelin, Andre. 1969. De Artes amandi. Da Maître Elie ad Andrea Cappellano. Introduzione
e testi a cura di Anna Maria Finoli, Milano: Cisalpino (Cattedra di Filologia romanza
dell'Università degli studi di Milano).
Lyndon Reynolds, Philip. 2001. Marriage in the Western Church: The Christianization of
Marriage During the Patristic and Early Medieval Periods (Supplements to Vigiliae
Christianae, V. 24). Leiden: Brill Academic Press.
Pinker, Steven, 2011. The Better Angels of Our Nature: Why Violence Has Declined. London:
Viking Pinguin.
Sokol, Mery. 2009. “Jeremy Bentham on Love and Marriage: A Utilitarian Proposal for ShortTerm Marriage”. The Journal of legal History, 30, str. 1-21.
Yan, Thomas. 1986. “Le ventre. Corps maternel, droit paternal”. Le Genre Humain 14,
printemps-été 198, str. 211-236.
SUMMARY
Without claiming historical or anthropological authority, yet using philosophical language, this text offers a
sketch of the purpose of marriage through juxtaposing sexual difference and relationships of the
monosexual Middle Ages – when woman was most often a functional figure – with our own contemporary
multisexual age. To what extent has the purpose of marriage been (un)fulfilled in contemporary "arenas of
intimacy" and "democratization of the particular"? And to what extent do the new normatives truly
contribute to the emancipation of women with regards to love, if they are unsuccessful in liberating from
essentialism? The modern conceit is that matrimony has ceased to be an economic and political family
affair. Rather, it has become a contractual relationship between two persons, which allows for it to be
based in affect. If we accept this notion of marriage, could we anticipate this institution's evolution as
moving ever further away from the theological perspective that places it sub spacie aeternitatis? Could the
next step in the restructuring of marriage consist of entering time-limited contracts that would more broadly
allow persons to pursue unconditionally time-limited affectivity?
14
Adriana Zaharijević
Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Univerzitet u Beogradu
[email protected]
Biti svojina, biti privatnost: brak i građanstvo
Sažetak
Sažetak
U tekstu se razlaže suodnos institucija braka i građanstva. Osnovno polazište je da je brak uslovljavao
ograničenja punog korišćenja prava na ravnopravno učešće u građanstvu. Da bi se ova teza potkrepila, u
tekstu se ukratko razmatraju načini na koji je brak bio istorijski oblikovan kao pravni institut u srednjem
veku, u doba takozvane apstraktne jednakosti i u 19. veku, kada je ustanovljena institucija građanstva.
Ovaj pravni institut smešta se u kontekst razvoja odnosa privatnog i javnog, te promene koncepcije
apsolutnih prava osoba. Tekst se usredsređuje na stanje koverture ili pokroviteljstva, kako se u delovima
sveta gde je na snazi bilo anglosaksonsko zakonodavstvo, definisala bračna situacija žena. Razmatranje
specifičnosti dvojnog razvoja privatnih osoba različitog pola treba da pokaže da je osobena pozicija udatih
žena ne samo usporila njihovo dosezanje statusa građanina, nego je i na bitan način ostala utkana u
samo tkivo institucije građanstva.
1. Građanstvo i brak: tačke ukrštanja
Pojam građanstva se najčešće određuje kao regionalno i istorijski varijabilan skup građanskih,
političkih i socijalnih prava koja jemče pripadnost ili članstvo u deljenoj zajednici (Marshall,
1950).1 Građanstvo je solidna simbolička i materijalna veza između pojedinca i države, s jedne
strane, i između različitih pojedinaca koji na figurativan način pripadaju određenoj političkoj
zajednici, s druge. Iako bi se sapripadni pojam građanina mogao posmatrati – i tako je najčešće i
činjeno bar do osamdesetih godina 20.veka – kao rodno neutralan, odnosno kao da obuhvata i
građane i građanke, brojne studije pokazale su da je rod na različite načine uslovljavao oblike
pripadnosti i uslove punog korišćenja prava na članstvo u zajednici (Lister, 1997; Yuval-Davis,
1991; Walby, 1997; Jones, 1997; Dietz, 1992). Cilj mi je da u ovom tekstu razmotrim na koji je
način institucija braka tome doprinela.
Šta je brak i kakva je njegova veza s građanstvom? Budući da je Ustav danas po pravilu
dokument kojim se određuju značenje i opseg građanstva, bilo bi umesno pozvati se na ustavnu
odredbu kojom se definiše ova institucija. Prema Ustavu Republike Srbije (čl. 62), brak je
ustanova, izjednačena s vanbračnom zajednicom, čiji se odnosi uređuju zakonom. Ona se
zasniva pristankom muškarca i žene pred državnim organom, na šta ima pravo svako – gde se
pod „svakim“ misli na muškarca i ženu. Ne samo pristanak na zaključenje, već i trajanje i raskid
braka, počivaju na ravnopravnosti bračnih partnera. Ovakva definicija braka kao pravnog
instituta, što je dimenzija koja će me u ovom tekstu uglavnom zanimati, postala je moguća usled
rodnih proširenja figurativne institucije građanstva. Sekularni karakter braka, važnost slobodnog
pristanka, mogućnost razvrgavanja odnosa, jednaki status s vanbračnom zajednicom (i jednaki
status dece rođene u obe zajednice), kao i naglašena ravnopravnost muškaraca i žena u doduše
strogim heteronormativnim okvirima, predstavljaju za sada poslednji sediment u borbi za
ravnopravno građanstvo građana i građanki.
U ovom tekstu želim da se usredsredim na dimenzije ove ustanove koje su potpomogle
održanju neravnopravnosti, odnosno na ono što nas podstiče da navedene reči pre shvatamo
1
Tekst je rezultat rada na projektu „Politike društvenog pamćenja i nacionalnog identiteta: regionalni i evropski kontekst“ (br.
179049), koji finansira Ministarstvo prosvete, nauke i tehnoloskog razvoja Republike Srbije.
15
kao nalog nego kao samorazumljivu istinu. Pokazaću da su te dimenzije istovremeno
konstitutivne za uspostavljanje i održanje institucije građanstva. Teza koju zastupam jeste da je
građanstvo, kao fenomen i proces, ustanovljeno u 19. veku i da je bilo u direktnoj vezi ne samo s
posedovanjem svojine, nego i s pravom na posedovanje privatnosti (Zaharijević, 2014). To je
važno i u ovom kontekstu, zbog toga što ostavlja traga na savremene koncepcije kako
građanstva, tako i braka. Razmatrajući njihovu vezu, Jyl Josephson tvrdi da je „brak javna
institucija koja stvara pravo na privatne polne odnose, iako je određena javnim politikama“
(Josephson, 2005: 270, kurziv A. Z.). Na koji se način razvijao međuodnos privatnog i javnog u
ukrštanjima braka i građanstva? Kako se privatnost osoba nelinearno ospoljavala u istorijski
varijabilnim politikama? Kako je, najzad, uticala na formiranje samih tih politika koje su uskoj
vezi s razvojem građanstva?
2. Privatni ljudi: brak pre građanstva
Veoma široko polje studija građanstva (citizenship studies), i dalje, uprkos višestrukim kritikama,
nedvosmisleno potvrđuje svoj dug tekstu Thomasa Marshalla iz 1950. godine. Ne samo zbog
takve njegove centralne pozicije, već i zbog toga što se usredsređuje na Ujedinjeno Kraljevstvo
koje i u ovom tekstu ima posebno istaknutu poziciju, svoju analizu ukrštanja braka i građanstva
započela bih kratkim osvrtom na Marshallov tekst. Njegova osnovna intencija bila je razmatranje
sukoba kapitalizma kao sistema koji generiše nejednakost, i građanstva kao principa jednakosti.
Da bi opravdao upravo ovakvo određenje građanstva, Marshall ga istorizuje i uvodi njegova tri
potporna elementa. Građanski (ili civilni) element je najstariji i podrazumeva prava kojima se
potvrđuje sloboda pojedinca (od kojih su za nas ovde najvažnija sloboda ličnosti, pravo na
posedovanje imovine, pravo na zaključivanje validnih ugovora). Taj element se razvija na
prelazu iz 18. u 19. vek. Politički element podrazumeva pravo na učešće u sprovođenju političke
moći u svojstvu predstavnikā tela koje poseduje politički autoritet, ili u svojstvu onog ko može da
odlučuje o predstavnicima takvih tela. Njegovu pojavu Marshall smešta u period posle donošenja
Velikog reformskog zakona 1832. godine, prvog u nizu engleskih zakona kojim se proširuje
pravo glasa. Najzad, pojava poslednjeg – klasnog ili socijalnog elementa građanstva – pripada
poznom 19. veku. Taj element se zbilja razvija tek u 20. veku i obuhvata različita prava, od
minimuma učešća u ekonomskom blagostanju do punog udela u društvenom nasleđu i životu u
skladu s preovlađujućim standardima određenog društva (Marshall, 2009: 148–149). Ta tri
elementa tek zajedno čine srž građanstva, koje sve pojedince preobražava u građane obdarene
jednakim statusom članova nacionalne zajednice.
Gde su u ovoj jednačini građanke? Moglo bi se bez ustezanja reći – u braku. Rodno
neodređeni građanin kojeg prikazuje Marshallov tekst, istorijski nije mogao biti žena. Početkom
19. veka žene nisu posedovale većinu građanskih prava, nisu postale u potpunosti osposobljene
za politički element do 1928. godine, niti se socijalni element određivao u odnosu na specifične
aspekte potencijalnog građanstva žena. Naprotiv, u vreme kada građanstvo počinje da biva
proces koji uključuje sve veći broj običnih ljudi (common people),2 odnosno kada obični ljudi
postaju jednaki jer je građanstvo princip jednakosti, žene se i dalje određuju isključivo u skladu s
vlastitim bračnim statusom. Tako se u srednjem veku o muškarcima „kolektivno moglo misliti kao
o vitezovima, trgovcima, krstašima [kmetovima, bezemljašima]; dok su žene bile device, supruge
i udovice“ (Leyser, 2004: 93). U vreme kada se ustanovljava građanstvo za građane, formalni
2
Ključno je naglasiti da će subjekt ovog ispitivanja biti obični ljudi (common people), oni koji uvođenjem građanstva postaju politički
relevantni subjekti.
16
okvir kojim se određuje status žena nije se bitno izmenio. Kada 1854. godine, godine u kojoj je,
prema Marshallu, još samo socijalni aspekt građanstva bio nedovoljno razvijen, Barbara Leigh
Smith Bodichon dijagnostifikuje tipove žena kojima se engleski zakoni obraćaju, one su i dalje
samo neudate žene, udate žene ili udovice (Bodichon, 1854).
Da bi se razumelo zbog čega u 19. veku postoje građani, ali je o građankama moguće
govoriti samo u veoma prenesenom smislu, neophodno je uvesti razliku između privatnog i
javnog. Građanin je običan čovek i privatna osoba koja s drugima tvori javnost (Habermas,
2012). Takva formacija je na bitan način nova. U srednjem veku su, naime, svi obični ljudi bili
samo privatni. Privatnost običnih ljudi, i muškaraca i žena, ogledala se u dvostrukoj lišenosti od
javnosti. Biti privatan značilo je biti lišen prava na vlastito zastupanje i ne biti reprezentativan. U
feudalnom društvu javnost je ograničena na obeležje statusa, na ospoljenost gospodstva: „ono
što je mrtvo, što je manje vredno ili bezvredno, što je nisko, ne može se reprezentovati... Reči
kao veličina, visost, veličanstvo, slava, dostojanstvo i čast treba da izraze ovu posebnost bića
sposobnog za reprezentaciju“ (isto: 59).
Brak nepredstavljivih ljudi bila je privatna stvar u meri u kojoj privatno označava nešto
indiferentno, nevredno reprezentativne javnosti. Na drugačiji način, ono je bilo javno, deljeno, u
meri u kojoj je moglo zavisiti od pristanka vlastelina (Harrison, 1989: 53) (čijim se dopuštenjem
potvrđivao pristanak budućih bračnih partnera), porodica (koje su svoj pristanak potvrđivale
razmenom dobara, mirazom i otkupninom) i crkve, koja je u 13. veku privatne sporazume
preobrazila u javna venčanja (Leyser, 2004: 110). Brak kao svojevrsni metod za uspostavljanje
mira i sloge, kanalisanje razmenskih odnosa i uspostavljanje porodično-radne jedinice koja je
tvorila jezgro novog načina privređivanja (Bok, 2005: 35–37), zahtevao je strogo definisanje
hijerarhijskog odnosa u kojem su muškarcu pripadale poluge moći. Njegova patria potestas pre
svega je podrazumevala kontrolu nad sveukupnim poreklom, krvlju i imetkom. No, u slučaju
Engleske, brak je muškarcu jemčio više od kontrole: muškarac je posedovao (Erickson, 2005: 3)
svojinu – telo žene, njegove plodove i imovinu koju je telo proizvodilo – budući da je formalni
identitet žene bio zaštićen/nevidljiv, pokriven muževljevim.3
U svojoj nereprezentativnosti, obični ljudi su bili privatni. Njihovo udruživanje u bračnu
zajednicu bilo je javno u meri u kojoj je kanonskim zakonima postalo obznanjivo i u meri u kojoj
je ta obznana služila kao potvrda različitih oblika razmena. Muškarac je funkcionisao kao
korporativna persona ficta, sazdana od onoga nad čime je bio posednik. Persona ficta je
veštačko telo koje objedinjuje ono što sobom „pokriva“, nad čime je brakom postalo pokrovitelj,
nad čime je vlastan zato što je vlasnik. Do trenutka do kog običnom čoveku ne počinje da se
priznaje pravo na jednakost po prirodi, odnosno „jednako pravo koje svaki čovek ima na svoju
prirodnu slobodu“, (Lok, 2002: 263), feudalne veze dopuštaju da on bude podređen volji ili vlasti
nekog drugog čoveka. Dokle god je on privatan, nereprezentativan čovek, vlasnik nije u isti mah i
zastupnik korporativne ličnosti.
I dok su se u pravnom poretku srednjeg veka svi društveni odnosi usklađivali s načelima
hijerarhije i pripisanog statusa, moderna shvatanja su počivala na apstraktnoj jednakosti svih
pojedinaca kao pravnih subjekata. Apstraktna jednakost se može odrediti kao lokovsko pravo na
prirodnu slobodu, koja je pak nerazumljiva bez dopune prema kojoj „svaki čovek ima svojinu nad
svojom vlastitom osobom [na šta] izuzev njega niko drugi nema pravo“ (Lok, 2002: 251). Svako
je, drugim rečima, prirodni i jedinstveni vlasnik sopstvene ličnosti, i građansko društvo postoji
3
Amy Louise Erickson tvrdi da je ovakav totalni posed osobena karakteristika engleskog običajnog prava, koje se u tako striktnoj
formi ne pojavljuje u kontinentalnoj Evropi. Preuzimanje muževljevog prezimena bilo je praksa koja reflektuje engleski bračni
svojinski sistem, pošto je, pre 1800. godine kada se proširila i u drugim evropskim zemljama, bar 400 godina bila ograničena na
Englesku i njene kolonije (isto: 4).
17
upravo zato da bi očuvalo tu svojinu: nad životom, slobodom i imovinom (isto: 277–278). Ono
mu, štaviše, omogućava da bude zastupnik svoje (privatne) svojine u sferi koja je građanska,
odnosno javna, bio on reprezentativan ili običan (common). Ova vrsta zaštite poništava staro
značenje pojma publicare – učiniti javnim ili zapleniti u korist gospodara (Habermas, 2012: 58),
redefinišući na taj način i pojam gospodarenja, i pojam reprezentativnosti i pojam javnosti. Ona
je takođe, bar u apstraktnoj formi, presudan korak ka ustanovljenju institucije građanstva koja će
„obične ljude“ preobraziti u privatne pojedince koji su tvorci javnosti.
Da li se to, međutim, na jednak način odnosi i na žene, takoreći „obične žene“? Naprotiv,
čini se da je status udate žene, dakle, većine žena, u trenutku uvođenja apstraktne jednakosti
postao još eluzivniji. Otkupnina, svadbeni poklon koji muževljeva porodica daruje nevesti,
sasvim nestaje iz bračnih transakcija pre 17. veka. Pravo da u bilo kojoj formi samostalno
raspolažu mirazom takođe je izgubljeno (Bok, 2005: 37), a dužnost pokoravanja, iako se i ranije
podrazumevala, nije postojala u formi zaveta sve do 1549. godine (Leyser, 2004: 109). Najzad,
činjenica da se „emancipacija iz kmetskog položaja nije desila muškoj ili ženskoj jedinki, već
samo paru, i to takvom koji je radio i za tržište“ (Bok, 2005: 37), ne doprinosi uvažavanju
udvojenog karaktera rada. Locke, na primer, tvrdi da „možemo reći da su rad njegovog tela i
delo njegovih ruku s pravom njegovi“ (Lok, 2002: 251), čime se izravno tvrdi da se rad uvažava
kao rad pojedinca, a ne kao rad šire (porodične) jedinice. U apstraktnom smislu, dakle,
muškarac prestaje da bude objekt fiktivne vlasti, ali je na nesmanjen način njen subjekt.
Koncipiran kao pretpolitički, brak postaje društveno-prirodna institucija koja omogućava
nesamerljivu dvojnost: muškarci su privatne osobe koje zastupaju sebe i sopstvenu svojinu izvan
prostora privatnosti na temelju slobode, a žene pristankom na brak pristaju na nejednak savez u
kojem ostaju privatne i potčinjene (Pejtmen, 2001: III poglavlje).
3. Privatni ugovor, privatne žene
Dosadašnja razmatranja odnosila su se na brak pre građanstva: na brak nastao kao segment
feudalnih odnosa, i na brak u doba apstraktne jednakosti. Početnu tvrdnju prema kojoj je
građanstvo, kao fenomen i proces, ustanovljeno u 19. veku potvrđuje Marshallovo razmatranje
njegovih nužnih elemenata. Apstraktna jednakost u to doba zadobija drugačiju formu. Građanin
je svako ko je jednak u pravu da mu se prizna sposobnost procene vlastitog samoodržanja,
odnosno sopstvenih interesa. Građanin je svako ko može zastupati vlastito pravo na princip
jednakosti. Građanin je privatan čovek koji na temelju ukrštanja interesa stupa u zajednički
prostor javnosti. Građanin je onaj ko može da predstavlja i zastupa vlastita prava na život,
slobodu i imovinu. Ali, da li je svako građanin? U doba ustanovljenja građanstva kao institucije,
žene nisu mišljene kao predstavljive: „do kraja 19. veka, samo je brak (isključi li se poseban
slučaj očinske moći nad decom) zadržao neke od osobenih atributa feudalnih veza (bondage)“
(Vogel, 1994: 79), jer je muškarac, kao muž, i dalje posedovao svojinska prava nad ličnošću
osobe koju je zakon proglašavao njegovom ženom.
Jedan od najčuvenijih engleskih jurista, William Blackstone, objavljuje 1765. godine
Commentaries on the Laws of England, iscrpnu i dugu raspravu o zakonima Engleske koja je u
mnogo čemu pionirski poduhvat. Ovaj tekst nije samo teorijski doprinos jednog uticajnog
istoričara prava; on, naprotiv, funkcioniše kao osnov za pravnu praksu tokom najvećeg dela 18. i
19. veka. U odeljku koji problematizuje prava osoba, Blackstone navodi tri osnovna i apsolutna
prava, koja nisu u neskladu s engleskom pravnom tradicijom: to su pravo na ličnu bezbednost
(na formalno i neprekinuto uživanje života, tela, zdravlja i ugleda); pravo na ličnu slobodu (moć
18
kretanja, promene posla, promene mesta u skladu s ličnim sklonostima bez ograničenja, osim u
zakonom opravdanim slučajevima) i pravo na privatnu svojinu (njenu slobodnu upotrebu,
uživanje i raspolaganje, bez kontrole i umanjenja ovog prava, osim ukoliko nije propisano
zakonima zemlje) (Blackstone, 1865: 125–136). Ova prava su „strogo prirodna; zakoni Engleske
nikada ih nisu ograničavali bez dovoljnog razloga; i oni se u ovom kraljevstvu nikada ne mogu
ograničiti u skladu s diskrecijom sudija“ (isto: 130).
Premda je reč o pravima koja pripadaju svakom Englezu (Englishman), ona se u
drugačijoj formi pojavljuju ukoliko je Englez rođen u telu žene. U istom tekstu, Blackstone ovu
polnu modifikaciju definiše pojmom koverture (coverture). Pokroviteljstvo – pokrov, prekrivka
(cover) – predstavlja pravnu formu odnosa koji Engleza ženskog pola preobraća u udatu ženu,
privatnu, za pravo indiferentnu, nevidljivu osobu.
Pred zakonom muž i žena brakom postaju jedna osoba, to jest, sâmo biće ili
egzistencija žene se tokom braka suspenduje, ili se inkorporira i spaja s muževljevom
osobom: pod čijim krilom, zaštitom i pokrićem (cover) ona izvodi svaku stvar; zato se
ona u našem zakonu naziva feme covert; za nju se kaže da je covert-baron, odnosno
da je pod zaštitom i uticajem svog muža, njenog barona ili gospodara (lord); a stanje u
kojem je tokom braka naziva se njenom koverturom (isto: 430).
U doba koje najavljuje industrijsku revoluciju, jezik prava prestaje da prepoznaje feudalne veze i
kodifikuje ideje apstraktne jednakosti. U tom jeziku jezik starostavnih knjiga opstaje samo u
slučaju paradigmatičnog privatnog odnosa, u opisu braka.
U Blackstonovo vreme brak je bio isključivo građanski ugovor, za koji su, kao i za druge
oblike ugovora, neophodni volja i sposobnost da se ugovara, kao i sam aktuelni čin zaključenja
kojim se volja i sposobnost obe strane potvrđuju (isto: 421). Za razliku od drugih ugovora, ovaj
ugovor ima specifičnu moć: iako je volja žene neophodna da bi se on zaključio, činom
zaključenja ta se volja nadalje suspenduje. Bračni ugovor se, naime, tretira kao pravna prepreka
za sklapanje bilo kakvih naknadnih sporazuma s udatom ženom, jer ona njime ugovara vlastito
obustavljanje kao osobe. Žena prestaje da postoji kao osoba, jer integriše sopstvenu
egzistenciju u korporativno telo koje predstavlja njen muž, ili, rečima običajnog prava, njen
baron.
Ono što Blackstone opisuje sredinom 18. veka, a što će se kao simbolički pokrov u 19.
veku tretirati kao „građanska smrt“, kao apriorna nemogućnost ostvarenja potencijala
građanstva, nije, dakle, nova institucija. Ona je uvedena zajedno s kanonizacijom privatnih
odnosa privatnih ljudi u srednjem veku. Ovde se, međutim, mora zapaziti nešto drugo. Reč je o
temeljnoj neusklađenosti nalogā apstraktne jednakosti – ispoljenih u artikulaciji apsolutnih prava
osoba – i integraciji osobā, koja poništava smisao apsolutnosti prava (ili zahteva uvođenje razlika
u prirodi potencijalnih posednika datih prava). Supsumiranost žene pod muževljevu ličnost u
potpunosti odgovara stanju stvari koje prepoznaje duboku društvenu podelu na „najmanji broj“,
one retke koji su na temelju krvi i statusa imali mogućnost da predstavljaju sebe i sve one za čije
su živote virtuelno odgovarali, i na sve druge koji su bili deprivirani prava na zastupanje i
predstavljivost.
I premda se proizvodnja građanstva u načelu može razumeti kao pokušaj ukidanja
opreke između najmanjeg i najvećeg broja, čini se da se žene pod taj broj ne podvode. Njena
kovertura ne prestaje da važi do duboko u 19. vek, i ona ostaje jedan od retkih gotovo
opštepodržanih oblika virtuelnog predstavljanja. U doba kada muškarci (u Engleskoj postepeno,
u nekim drugim evropskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama istovremeno) postaju
19
građani, žene ostaju deprivirane principa jednakosti. Načelo njihove lišenosti sadržano je u
bračnom ugovoru.
Taj ugovor implicira da su interesi žena predstavljeni na sumaran i fiktivan način,
posredovani muževljevim zastupanjem, i inkorporirani u interese bračne zajednice čiji je muž
jedini reprezent. To u konkretnom smislu znači da muž ženi ne može nešto da dopusti, jer bi to
podrazumevalo da su njihove egzistencije odvojene. Pokušaj sklapanja sporazuma sa svojom
ženom bio bi jednak sklapanju sporazuma sa samim sobom. Muž testamentom može prepisati
nešto svojoj ženi, pošto to neće imati pravnog efekta sve dok njegova smrt ne ukine njenu
koverturu. Ako je ugrožena bezbednost njenog života ili nečeg što ima pri sebi (pre nego nečeg
što „poseduje“), ona može izaći pred lice pravde samo ukoliko je njen muž njen branilac, i tada
se spor pokreće u ime povrede koja je njemu naneta, kao vlasniku i zastupniku inkorporiranog
života i imovine. Muž ženu, prema definiciji, usvaja (adopt), i stoga ima obavezu u odnosu na
sve što je usvojio, pa tako mora plaćati i njene dugove ako ih je bilo pre braka (dum sola). Pored
usvajanja, njeno pokroviteljstvo podrazumeva opskrbljivanje stvarima neophodnim za život, i
zaštitu sopstvene svojine i imena (isto: 430–433).
Dakle, bračni ugovor je jedini koji, odluče li se na udaju, žene mogu sklopiti. Za razliku od
ostalih tipova ugovora, taj ugovor – umesto da, prema opšteprihvaćenom stavu, osigurava i
uvećava individualnu slobodu – donosi pokroviteljstvo u zamenu za pokornost. U doba nastanka
institucije građanstva, koje istovremeno podrazumeva razlaganje sumarnih i fiktivnih veštačkih
osoba i snažan otpor prema pokornosti, kovertura ne prestaje da postoji. Ona u 19. veku dobija
samo drugačiji izgled, kojim se pragmatično tumačena razmena zaštite za pokornost pretvara u
romantizovano družbeništvo, razmenu moralnosti za opskrbljivanje. U času kada se pojedincu
priznaje suverenost, koja je potvrđena nizom građanskih sloboda i pravom na samostalno
predstavljanje, političkim pravom građanstva, ženama – bez obzira na klasu kojoj su pripadale –
to priznanje biva uskraćeno. Za razliku od pojedinaca čiji su interesi prepoznati kao privatni, jer
svoje interese znaju i u skladu s njima deluju, ženama se odriče priznanje da su u stanju da se
samostalno staraju o sebi.
Žene se, udajom, lišavaju apsolutnih prava osobe. Pravo žene na ličnu bezbednost
ograničeno je muževljevim pravom da nad njom primenjuje moderate correction, fizičku kaznu.
Njeno pravo na ličnu slobodu ograničeno je odlukom muža o njenom kretanju: suprug je imao
zakonito pravo da svoju ženu drži u pritvoru sve do 1891. godine (Pejtmen, 2001: 132).
Konačno, pravo na privatnu svojinu, to sveto englesko pravo, bilo je u potpunosti obustavljeno i
integrisano u inače prezrenu fiktivnu osobu, čiji je virtuelni zastupnik bio muž. U viktorijanskom
diskursu, taj brakom sprovedeni gubitak prava ženā i ostanak u ulozi trajno maloletnih osoba,
prvi put se predstavljao kao romantična stvar srca. Takođe, tada se prvi put izravno govori o dva
„carstva“, privatnom i javnom, u kojem svako caruje u skladu s nalozima vlastite prirode. Bez
sumnje, sama je priroda tako uredila da privatno bude domen u kojem će žena najbolje ospoljiti
svoje prirodne kapacitete, dok će domen javnosti, domen građanstva, biti shodan prirodi
muškarca. Prostor u kojem stara razmena zaštite za pokornost postaje štićeni prostor trajne
razmene komplementarnih priroda, pretvara se u sveto mesto i hram ognjišta (Ruskin, 1865). Da
bi to postalo moguće, bilo je neophodno da svaka ugovorna strana pristane ne samo na trampu
pokornost za pokroviteljstvo, nego i na to da žena ostaje u privatnosti muževljevog doma koja je
delotvorno štiti od javnog i prodora u javnost.
Upravo je, dakle, u 19. veku nastao i danas prisutni mit o tome da su žene vladarke u
privatnoj sferi bezmalo jednako kao što muškarci vladaju u javnosti, što na izvestan način
opravdava i njihovu isključenost iz prostora građanstva. Njihova je isključenost iz javnog našla
20
paralelno opravdanje u specifičnom tumačenju ženske prirode (Zaharijević, 2014), i u
romantizovanoj verziji drevne institucije, nastale u vremenu kada su svi obični ljudi bili naprosto
privatni. Građanstvo 19. veka omogućilo je „običnim“ muškarcima da postanu priznati kao
suvereni i jedini vlasnici sopstvenih privatnih interesa, čija ih sposobnost da ih na najbolji način
zastupaju predisponira na učešće u javnom prostoru i njegovu izgradnju. S druge strane, udate
žene, lišene prava na apsolutnost prava, ne tretiraju se kao suvereni vlasnici svojih privatnih
interesa. Samim tim, one se u doba nastanka institucije građanstva ne mogu tretirati ni kao
vlasnice privatnosti. Budući da su pred zakonom nevidljive kao osobe, budući da gube sva prava
koja su posedovale pre braka, da je njihova egzistencija u potpunosti apsorbovana muževljevom
koji ima pravo na ličnost, telo i svojinu svoje žene (Bodichon, 1854), one se isključivo mogu
tretirati kao deo privatnosti vlasnika privatnosti.
Opstanak koverture koji konzervira minula vremena čak i kroz upotrebu imenā kojima se
oslovljavaju supružnici (baron i feme covert), omogućava asimetričan razvoj pozicija muškarca i
žene. Međutim, upisivanje viktorijanskih normi u staru pravnu strukturu istovremeno postaje
sredstvo i za asimetričan razvoj srednje i niže klase, pošto u procesu razvoja institucije
građanstva pravo na privatnost pripada samo klasi pojedinaca, klasi apsolutnih posednika
apsolutnih prava, odnosno višoj i srednjoj klasi. Utoliko, iako gotovo do samog kraja XIX veka
svaki muškarac ostaje virtuelni predstavnik svoje žene, to nije istovremeno i dovoljan uslov za
njegovo posedovanje prava na zvanje pojedinca, odnosno za mogućnost samostalnog
predstavljanja. Da bi mogao da bude pojedinac, muškarac mora biti i posednik privatnosti, a
žena koja je pravno oblikovana kao deo njegove privatnosti, odista mora biti privatnom ženom.
Drugim rečima, žena iz radničke klase ne sme raditi da bi muškarac iz te klase mogao postati
građaninom.
Klasni ili socijalni aspekt građanstva ovde postaje posebno važan da bi se razumela
gradacija kapaciteta za građanstvo. Muškarci više i srednje klase bili su suvereni posednici
vlastite privatnosti, hijerarhijski postavljeni i iznad svojih žena i iznad predstavnika nižih slojeva.
Upravo su oni stekli pravo glasa 1832. godine, o čemu govori i Marshall. Žene više i srednje
klase su imale priličnu moć nad neposredno podređenim ženama i muškarcima u sopstvenom
domaćinstvu, kao i simboličku moć izvan njega koju su crpele od vlastitog predstavnika u javnoj
sferi. Muškarci radničke klase imali su moć nad sopstvenim ženama koju im je pružalo običajno
pravo, čak i onda kada su žene bile jedine koje su u porodici zarađivale, pošto je sav novac koji
bi mogle da zarade po zakonu pripadao mužu. Konačno, iako su prema zakonu sve žene na
temelju svoje polnosti bile u istom položaju, način na koji su bile usvajane i štićene menjao je
kontekst njihove koverture. Zbog toga u doba pojave institucije građanstva, presudan aspekt
koverture za samo građanstvo jeste aspekt opskrbljivanja. Upravo on potvrđuje da pojedinac
može da bude bolji nego što jeste, da je u stanju da se stara o sebi i svemu što je njegova
privatnost, opskrbljujući je svime što je neophodno. Aspekt opskrbljivanja ključan je da bi se
razumelo kako se oblikovao pojedinac, a samim tim i građanin. On funkcioniše kao regulativni
ideal koji svakom potencijalnom građaninu nalaže sledeće: kada budeš bio u stanju da jedini
opskrbljuješ sopstvenu porodicu, imaćeš pravo na privatnost, pravo zabrane da bilo ko
prekoračuje tvoj prag i tada ćeš biti građanin. Da bi, dakle, pojedinac bio građanin, on mora imati
ženu koja ne radi, jer je opskrbljena, i njena kovertura mora biti normirana kao romantično
pokroviteljstvo.
21
4. Nemoguće građanke
Dominantna savremena laička shvatanja braka po pravilu se odvajaju od sfere razmene,
političkog ili građanstva. Brak se romantizuje kao žuđeni domen intimnosti u hektičnom svetu
javnog, kao domen koji ustanovljuje i potvrđuje da privatnost i dalje postoji. No, pored stečene
ravnopravnosti koja se danas često misli kao aistorijski faktum, upravo je ovaj romantičnointimizujući aspekt braka nešto što delegitimizuje njegove političke dimenzije i smešta ga izvan
pravno omeđenih okvira građanstva. Pogleda li se, međutim, bolje, pripadnost deljenoj zajednici
i danas najčešće proishodi iz rođenosti u određenoj zajednici (ius soli, ius sanguinis) ili iz njenog
preuzimanja brakom (ius matrimonii). Brak predstavlja idealnu zajednicu za proizvodnju budućih
građana, koja se ujedno može misliti kao politička i predpolitička/„prirodna“. Prostor predavanja
predačke zemlje, prenošenja krvi i naturalizovanja, takoreći premeštanja jedne prirode u neku
drugu, sastavni je deo ustanove koja etablira pravo na intimnu privatnost.
Pozivajući se pre svega na značenja privatnog i javnog, u ovom tekstu sam želela da
otvorim sledeća pitanja. Opšte je mesto da su žene, budući da su u najvećem broju država sveta
kasnije stekle pravo građanstva kao pravo glasa, kasnije postale građanke. Feministička
politička teorija u načelu, kao i feministička čitanja građanstva, pokazala su, povrh toga, da je
dihotomija privatno/javno u tome igrala zapaženu ulogu. Iz perspektive 20. veka ta se dihotomija
uglavnom artikuliše tako da se privatno određuje kao domen kojim upravlja žena ili koji joj
pripada, dok je javnost sfera kojom dominiraju muškarci. Ta se podela već sama po sebi uzima
kao izvor nepravde ili neslobode za čitav pol. Specifičnom analizom ustanove braka pokušala
sam da odem jedan korak dalje. Tvrdim stoga ne samo da je duboki jaz između privatnog i
javnog utkan u istoriju institucije građanstva, već i da je specifičan status udate žene bio uslov
mogućnosti samog građanstva.
U doba nastajanja ustanove građanstva, žene rezolutno nisu mogle da budu građani, na
šta je strukturno uticala forma pokroviteljstva koja je bila sadržana u pravnom institutu koverture.
Štaviše, muškarci su normativno građeni kao građani pod pretpostavkom da su im žene bile
izvan domena javnosti (što je, pored ostalog, značilo i da ne rade). Time se pokazuje da je
građanstvo sazdano na strukturnim nejednakostima koje su od početka u sebe uključivale
muđuzavisnost pola i klase, međuzavisnost koja održava nejednakost u sferi apstraktne
jednakosti i koja i danas temeljno strukturira mogućnosti građanstva. Najzad, iz rečenog sledi da
je sporno tvrditi da su žene – premda su bile isključene iz javne sfere – ipak imale svoju sferu, da
su bile gospodarice privatnog. U vreme kada građanstvo postaje princip jednakosti među svim
ljudima, žene su bile temeljno nejednake jer im nije pripadala privatnost, nego su bile deo nečije
privatnosti.
22
LITERATURA
Blackstone, William. 1765. Commentaries on the Laws of England (Book the First). Oxford:
Clarendon Press.
Bodichon, Leigh Smith Barbara. 1854. A Brief Summary in Plain Language of the Most Important
Laws Concerning Women. London: Holyoake and Co.
Bok, Gizela. 2005. Žena u istoriji Evrope. Beograd: Clio.
Dietz, Mary. 1992. „Context is All: Feminism and Theories of Citizenship“. U: Dimensions of
Radical Democracy, Pluralism and Community. Ur. Chantal Mouffe. London: Verso, str.
63–85.
Erickson, Amy Louise. 2005. „Coverture and Capitalism“. History Workshop Journal 59, str. 116.
Habermas, Jirgen. 2012. Javno mnjenje. Novi Sad: Mediterran.
Harrison, J. F. C. 1989. The Common People. A History from the Norman Conquest to the
Present. Glasgow: Fontana.
Jones, B. Kathleen. 1997. „Introduction to Special Issue: Citizenship in Feminism“. Hypatia
12(4), str. 1–5.
Josephson, Jyl. 2005. „Citizenship, Same-Sex Marriage, and Feminist Critiques of Marriage“.
Perspectives on Politics 3(2), str. 269–284.
Layser, Henrietta. 2004. Medieval Women: A Social History of Women in England 450-1500.
London: Phoenix.
Lister, Ruth. 1997. „Citizenship: Towards a Feminist Synthesis“. Feminist Review, 57, str. 28–48.
Marshall, T. H. 2009 [1950]. „Citizenship and Social Class“. U: Inequality and Society. Ur. Jeff
Manza i Michael Sauder. New York: W. W. Norton and Co, str. 148–154.
Pejtmen, Kerol. 2001. Polni ugovor. Beograd: Feministička 94.
Ruskin, John. 1865. „Sesame And Lilies“, Great Literature Online,
http://ruskin.classicauthors.net/SesameAndLilies (poslednji pristup 2.2.15)
Ustav Republike Srbije. „Službeni glasnik RS“, br. 98/2006.
Vogel, Ursula. 1994. „Marriage and the Boundaries of Citizenship“. U: The Condition of
Citizenship. Ur. Bart van Steenbergen. London: Sage, str. 76–89.
Walby, Sylwia. 1997. Gender Transformation. New York i London: Routledge.
Yuval-Davis, Nira. 1991. „The Citizenship Debate: Women, Ethnic Processes and the State“.
Feminist Review 39, str. 58–68.
Zaharijević, Adriana. 2014. Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje građanina. Loznica:
Karpos.
SUMMARY
This paper explores the nexus between marriage and citizenship. Its basic assumption is that, historically,
marriage imposed limits on the right to equal participation in citizenship for women. In order to support this
hypothesis, modes of historical formation of marriage are examined, first in the Middle Ages, then in the
era of so-called abstract equality, and finally in the 19th century, when citizenship had been established as
a political institution. Marriage as a legal institution is situated within the historical development of the
public and the private, and the transformation of absolute rights of persons. The paper focuses on the
state of coverture; the situation of married women in Anglo-Saxon legislature. This examination of the
specificities of the dual development of private persons finds that the specific position of married women
not only delayed their acquisition of the status of citizen, but also remained deeply interwoven in the
texture of citizenship itself.
23
Ivana Anić
Filozofski fakultet u Zagrebu
[email protected]
Ženski suprug, hermafrodit i tribada: rod, brak i lezbijstvo u ranom modernom dobu u Europi
Sažetak
U ovom sam se radu bavila slučajevima istospolnih veza, suživota, pa čak i brakova u razdoblju od 16. pa do
ranog 19. stoljeća. Polazišna točka o prirodi braka kao jedne od temeljnih društvenih institucija mi je bila
tvrdnja Carole Pateman kako su u 17. stoljeću teoretičari društvenog ugovora, kojim su postavljeni temelji
suvremenog demokratskog i građanskog društva, prešutjeli bitnu činjenicu da se zapravo radi o društvenospolnom ugovoru. U njemu žene sudjeluju samo kao ˝predmet ugovora˝, te možemo govoriti o načinu na
koji ˝muškarci svoje prirodno pravo nad ženama pretvaraju u sigurnost građanskog patrijarhalnog prava˝
(Pateman, 2000: 21). Imajući u vidu tu postavku, pokušala sam ispitati oblike netradicionalnih odnosa kao
što su oni između žena, te između žena i osoba ženskog spola koje su se predstavljale kao muškarci (bilo
zbog toga što su izražavale vlastiti rodni identitet ili, pak, zbog očekivanih društvenih povlastica), te na koji
su način takvi odnosi podrivali normativni patrijarhalni poredak, ali i trpjeli sankcije. Posebnu sam pažnju
posvetila povijesnoj uvjetovanosti diskursa o istospolnim odnosima, odnosno, tvrdnji Thomasa Laqueura da
su anatomija, biologija i fiziologija u predprosvjetiteljskom razdoblju bile podložne ˝kulturalnim politikama
reprezentacije i iluziji, a ne dokazima o organima, vodovima i krvnim žilama˝ (1999: 66), te su razlike između
muškaraca i žena zapravo bile manje drastične nego danas i manje su počivale na tjelesnim
karakteristikama, a više u rodnim ulogama. Tijelo je bilo smatrano promjenjivim i prilagodljivim, stoga u
kontekstu istospolnih odnosa nisu bile rijetke priče o hermafroditima, te nevjerojatnim preobrazbama tijela
uslijed, između ostaloga, neprirodnih seksualnih praksi (sodomije) zbog kojih su poneki pojedinci mogli i
mijenjati spol. Dakle, okviri su rasprave o istospolnim odnosima, kao i korištena terminologija, argumentacija
i zakonska regulativa, u tom smislu bili kompleksniji nego danas.
1. Uvod ili
ili spol kako ga znamo danas
Baveći se temporalnošću u postmoderni, Jameson se u svom tekstu Postmodernizam ili kulturna
logika kasnog kapitalizma (1988: 209) nakratko poslužio Lacanovim opisom shizofrenije, i to
ilustrativnom snagom te teze, a ne kliničkom dijagnostikom. Naime, tumačeći navedenu
mentalnu bolest, Lacan se pozvao na suvremenu lingvistiku prema kojoj se značenje u tekstu ne
generira odnosom između označitelja i označenog, već označitelja i označitelja u označiteljskom
lancu, a shizofrenija nastupa kada se veze između označiteljâ prekinu i oni postanu slobodno
plutajući elementi. Tu dolazi do gubitka značenja/identiteta, raspada sintakse, prekida odnosa
dijelova prema drugim dijelovima, dijelova prema cjelini, te, ponajviše, kraha uzročnoposljedičnih veza i sustava u kojem su prošlost i budućnost sjedinjene u sadašnjosti - ukratko,
raspada temporalnosti i, posljedično, gubitka (osobnog) identiteta.
Tvrdim, na tragu te ideje, da je temporalna dimenzija nužna u shvaćanju nekog pojma, i
da bez njegove povijesnosti gubimo sposobnost razumijevanja sebe i svijeta. Shodno tome,
željela bih uputiti na historijsku relativnost ideja o prirodi spola i roda, promjenjive konvencije
reprezentacije i načine na koji regulacijski režimi operiraju u javnoj i privatnoj sferi.
U navedenom je smislu knjiga Making Sex: Body and Gender From the Greeks to Freud,
izdana 1990. godine, iznimno korisna za historiografsku praksu. Jedna od osnovnih teza autora
Thomasa Laquera je ta da se otprilike krajem 18. stoljeća dogodila definitivna, iako postupna
reinterpretacija žene i ženskosti i odnosa između dvaju spolova, a koju živimo i danas. Naime,
počelo se naglašavati ne samo da su muški i ženski spol različiti, već da se razlikuju u svakom
mogućem smislu, od staničnog do duhovnog, a ''stabilno, ahistorično spolno tijelo se smatra
24
temeljem preskriptivnih tvrdnji o društvenom poretku'' (Laqueur, 1999: 6). Tada se, primjerice,
počinju pojavljivati knjige kao što je Système physique et moral de la femme Pierrea Roussela,
izdana 1775. godine, a vrhunac je dosegnut u 19. stoljeću kada se biolog Patrick Geddes
doslovce pozvao na staničnu fiziologiju kako bi objasnio zašto su žene pasivnije, konzervativnije
i stabilnije. Laqueur smatra da postoji više razloga promjeni percepcije spola koja je nastupila
krajem 18. stoljeća, kao što su prosvjetiteljska politička teorija, Lockeove ideje o braku kao
ugovoru, novi javni prostori u 18. stoljeću, Francuska revolucija, postrevolucionarni feminizam1,
postrevolucionarni konzervativizam i tako dalje (Laqueur, 1999: 11). Carole Pateman, koja se u
svom radu opsežno bavila temom uspostave modernog građanskog društva u 17. i 18. stoljeću,
u Spolnom ugovoru objašnjava da
u prvobitnom ugovoru, pomoću kojeg su muškarci svoju prvobitnu slobodu pretvorili u
sigurnost građanske slobode, žene ne sudjeluju kao stranka. Žene su predmet ugovora.
Spolni ugovor jest sredstvo pomoću kojeg muškarci svoje prirodno pravo nad ženama
pretvaraju u sigurnost građanskog patrijarhalnog prava. (Pateman, 2000: 21).
Mnogi drugi autori, primjerice Judith Butler ili Anne Fausto-Sterling, također tvrde da je za
uspostavu heteropatrijarhata nužno temeljno razlikovanje među spolovima, to jest, inzistiranje na
razlikama, a ne sličnostima. Unatoč pojavi feminističke misli još krajem 18. stoljeća, pojačanoj
feminističkoj borbi od sredine2 devetnaestog pa kroz cijelo 20. stoljeće, utemeljenju ženskih,
rodnih i trans studija, te iscrpnim debatama o društvenoj konstrukciji roda (autorice kao što su
Judith Butler i Anne Fausto-Sterling pišu i o konstrukciji spola3) spolni dimorfizam i, naglašavam,
posljedično psihološko i rodno razlikovanje muškaraca i žena utemeljeno u tjelesnoj građi,
spolnim organima, spolnim žlijezdama, hormonalnoj strukturi itd. danas ima snažnu znanstvenu i
teorijsku potporu u evolucijskoj biologiji i psihologiji. U tom je smislu ključno imati na umu
Laquerovo opažanje da se sličnosti i razlike nalaze svugdje, no odgovore na pitanja zašto smo
jedne zanemarili, a druge naglasili ćemo vjerojatnije pronaći upravo izvan uskog kruga znanosti,
znanstvenih istraživanja i objektivne realnosti (Laqueur, 1999: 10).
2. Spol
Spol u predprosvjetiteljskom razdoblju
No, što se događalo prije kraja 18. stoljeća? Laqueur tvrdi da je u predprosvjetiteljskim
tekstovima rod taj koji je bitniji od fizičkog spola, te da je biti ženom ili muškarcem značilo imati
mjesto u društvu i igrati kulturnu ulogu, a ne uistinu biti jedan od dvaju spolova. Drugim riječima,
spol je prije 17.st., kako Laqueur tvrdi, bio ''sociološka, a ne ontološka kategorija'' (Laqueur,
1999: 8). Razlog tome je bilo nasljeđe grčkog liječnika Hipokrata (5.-4.st.pr.Kr.) i rimskog
liječnika Galena (2.st.n.Kr.) koje je znatno utjecalo na medicinu, ali i kulturu srednjeg i ranog
novog vijeka. U tom poretku stvari nisu postojala dva potpuno zasebna i različita spola, već
hijerahija unutar modela jednog spola (one-sex model) (Laqueur, 1999: 8). Muški spol je bio
mjerilo, a ženski je smatran nesavršenom varijantom muškog.
1
Mary Wollstonecraft (1759.-1797.) je djelovala upravo u drugoj polovici 18.stoljeća: A Vindication of the Rights of Woman je
objavljena 1792. godine.
2
Primjerice, u srpnju 1848. je sazvana prva svjetska konvencija o ženskim pravima u Seneca Fallsu, država New York, SAD, na
kojoj se formalno tražilo žensko pravo glasa u dokumentu naslovljenom Declaration of Sentiment, poznatom i kao Declaration of
Sentiments and Resolutions. Sastavila ga je Elisabeth Cady Stanton i potpisalo ju je stotinu ljudi.
3
Naravno, teorija Judith Butler nipošto nije banalna: ˝On the one hand, the category of sex is assumed; there are sexed positions
that persist within a symbolic domain which preexist their appropriation by individuals and cannot be reduced to the various moments
in which the symbolic subjects and subjectivates individual bodies according to sex. On the other hand, the category of sex is
presumed already to have marked that individual body which is, as it were, delivered up to the symbolic law to receive its mark.
Hence, ''sex'' is that which marks he body prior to its mark, staging in advance which symbolic position will mark it, and it is this latter
''mark'' which appears to postdate the body, retroactively attributing a sexual position to a body. This mark and postion constitute that
symbolic condition through which the body becomes signifiable at all.˝ (Butler, 1993: 97-98)
25
Ključnu ulogu u razumijevanju spola su imale fiziologija i anatomija. Ideje o tjelesnim
fluidima i temperamentima4 su također vršile znatan utjecaj na teoriju: smatralo se da ženama
uglavnom dominiraju vlažni i hladni fluidi, u odnosu na suhe i tople muške, koji su u konačnici
muškarce činili superiornima, iako, duž tjelesnog spektra, ˝women were cool, men hot,
masculine women or feminine men warm˝ (Anne Fausto-Sterling, 2000: 33). Ono što je
proizlazilo iz takve slike svijeta su bile i nevjerojatne ideje koje su proistjecale iz ˝ekonomije
fluida˝, kako je Laqueur naziva (1999: 103). Krv, sperma, majčino mlijeko, znoj i ostale tjelesne
tekućine su svojom prisutnošću ili odsutnošću uzrokovale toplije ili hladnije tijelo, preobražavale
se iz jedne u drugu (primjerice, menstrualna krv u majčino mlijeko), a muškarci koji su pripadali
drugim kulturama ili su bili hladne i vlažne puti (Laqueur, 1999: 106) su u nekim slučajevima
mogli proizvoditi mlijeko. Čak se i krvarenje u muškaraca - spontano ili planski (flebotomijom,
odnosno puštanjem krvi iz vene) - ponekad izjednačavalo sa ženskim mjesečnicama (Laqueur,
1999: 107), odnosno, otpuštanjem viška zbog uspostave ravnoteže tijela.
Fiziologija je na znakovit način utjecala i na anatomiju. To znači da, iako su na
svakodnevnoj razini suvremenici bili svjesni anatomskih razlika, ženski spol kao zasebna
kategorija de facto nije postojao. Smatralo se da su unutarnji ženski spolni organi – vagina i
jajnici – bili inverzna varijanta muških: kod muškaraca su se nalazili izvan tijela, a kod žena
unutar. Razlog tome je bio nedostatak topline (vital heat) u žena. Vagina je u anatomskim
prikazima izgledala kao šuplji penis, a jajnici kao testisi.5 Također, Galen je za jajnike koristio isti
termin kao i za testise (orcheis), a jedan drugi liječnik, Herofil, koristio je termin koji se isto
primarno odnosio na testise, didymoi (''blizanci''), s time da je posve pogrešno smatrao kako
Falopijeve cijevi u žene urastaju u vrat mjehura, kao što je to slučaj kod muškaraca. Galen je to
pogrešno tumačenje ispravio, no to nije imalo utjecaja na opći status tjelesnog modela (Laqueur,
1999: 4-5). Naposljetku, u europskim se jezicima, kao i u latinskom i grčkom, tehnički izraz za
vaginu pojavio tek oko 1700. godine (Laqueur, 1999: 5), a model ženskog kostura 1759. godine
(Laqueur, 1999: 10).
Najzačudnija od svega je činjenica da je sve ono što je danas dosupno ljudskom oku bilo
dostupno i tada. Anatomi su proučavali i secirali ista ženska tijela kakva su i danas, i zacijelo su
mogli uočiti razlike u izgledu, fiziologiji i biologiji organa, no ipak su podlegli kulturnom pogledu,
odnosno konvencijama gledanja. O tome je, prije Thomasa Laqueura i Judith Butler, a poslije
Foucaulta, pisala i Sandy Stone, transrodna aktivistica, medijska teoretičarka i umjetnica, te
1987. godine u tekstu ''Imperij uzvraća udarac: Posttransseksualni manifest'' (kojim je postavila
temelje transrodnih studija) tvrdi:
Bodies are screens on which we see projected the momentary settlements that emerge from
ongoing struggles over beliefs and practices within the academic and medical communities.
These struggles play themselves out in arenas far removed from the body. Each is an
attempt to gain a high ground which is profoundly moral in character, to make an authoritative
and final explanation for the way things are and consequently for the way they must continue
to be (Stone, 2006: 229).
3. Hermafrodit, tribada i ženski suprug
U kakvim su odnosu bili patrijarhalno društvo ranog novog vijeka, prostor slobode koje je pružala
situacija u kojoj su tijela bila sklona mutacijama i preobrazbama i ženski istospolni odnosi?
4
Četiri osnovna temperamenata - melankolik, kolerik, sangvinik i flegmatik – i njihove varijacije, koje kod Galena dosežu brojku od
devet mogućih kombinacija.
5
Vidi sliku 1.
26
U poglavlju knjige Povijest gej i lezbijskog života i kulture naslovljenome ''Lezbijke i njima
slične u ranonovovjekovnoj Europi, 1500.-1800.'' Laura Gowing piše kako je u navedenom
historijskom kontekstu teško govoriti o lezbijskom identitetu jer on tada nije postojao, iako se za
Sapfu znalo odavno. Postojali su, naime, samo konkretni seksualni činovi, odnosno seksualno
ponašanje. To, naravno, ne znači da nisu postojale žene koje bismo danas nazivali femme ili
butch lezbijkama ili transmuškarcima, samo taj termin nije moguće retroaktivno primijeniti na
historijski kontekst o kojem je riječ. Gowing se poziva na Judith Bennett koja to ponašanje
naziva lesbian-like, odnosno, lezbolikim6 (Gowing, 2011: 125).
Nadalje, iako ženski homoseksualni odnosi nisu bili kažnjavani i sankcionirani tako često
kao muški, zakon o sodomiji obuhvaćao je i njih: pokrivao je, naime, žensko-ženske i muškomuške odnose, te odnose ljudi sa životinjama. Budući da se radilo o onome što se smatralo
neprirodnim seksualnim praksama, isti je zakon obuhvaćao i, primjerice, oralni i analni seks.
Treće, s obzirom na to da se ˝koncept lezbijstva nije temeljio na jasno definiranom
spolnom činu˝ (Gowing: ibid), te su se jedino heteroseksualni odnosi smatrali prihvatljivima,
česte su bile priče o hermafroditima, što je u potpunosti u skladu sa onime o čemu je ranije bilo
riječi: naime, tijelo je u odnosu na rod bilo podatno, promjenjivo, a hermafroditi, kako tvrdi
Gowing, na pola puta između muškaraca i žena. Hermafroditizam je često bio sankcioniran zbog
rodne (transvestizam) i/ili seksualne (u slučaju osoba koje su socijalizirane kao žene, a koje su
imale spolne odnose s drugim ženama) transgresije, no isto tako i olakotna okolnost za netipične
seksualne prakse i preference, a u korist su mu išli upravo tadašnji uvidi iz biologije i fiziologije.
U knjizi Sexing the Body. Gender Politics and the Construction of Sexuality Anne FaustoSterling navodi kako su u slučaju hermafrodita najproblematičnije bile upravo društvene uloge, te
kako se hermafroditsko tijelo nalazilo na spolnom kontinuumu koji ne poznaje jasno omeđene
granice, a medicina se natjecala sa pravom, religijom, pa i politikom u tumačenju prava, obaveza
i dužnosti hermafrodita (Fausto-Sterling, 2000: 34). Različite države su različito sankcionirale
određene slučajeve: u Francuskoj je 1601. Marie/Marin le Marcis u 21.-oj godini odlučila/io nositi
mušku odjeću i oženiti se djevojkom s kojom je živjela/io, pa su joj/mu u početku dosudili smrtnu
kaznu zbog sodomije i transvestizma, no kasnije je oslobođena/en optužbi te joj/mu je naloženo
da nosi odjeću roda u kojem je socializirana/an do 25. godine života (Fausto-Sterling, 2000: 35).
U Italiji je, pak, te iste godine oženjeni mladi vojnik Daniel Burghammer rodio zdravu djevojčicu
(čiji je otac bio španjolski vojnik), a iako je Crkva dopustila njegovoj ženi razvod braka jer se
kosila s društvenom ulogom supruga, Fausto-Sterling ne navodi sankcije protiv Burghammera,
iako je priznao da je ˝half male and half female˝ (Fausto-Sterling: ibid). Sve upućuje na to na to
da se radilo o interseksualnoj osobi koja je imala funkcionalne ženske unutrašnje spolne organe,
odnosno, bila je sposobna začeti, no socijalizirana je kao muškarac, pa o njezinom rodnom
identitetu možemo samo nagađati. Fausto-Sterling navodi da, iako su posljedice ponašanja
hermafrodita bile tretirane različito (kao teški prijestup, kuriozitet, čudo ili nešto treće), u pravnom
je smislu diljem Europe najčešće bilo potrebno odlučiti se za jedan spol, zbog precizno
definiranih zakonskih odredbi za žene i muškarce, kao što su pravo glasa, pravo nasljeđivanja i
mnoge druge. Iz tog je razloga bilo potrebno odlučiti se za jedan rod i držati se te odluke
(Fausto-Sterling, 2000: 36).
Slične hermafroditima su bile tribade utoliko što su im klitorisi prilikom trljanja mogli
narasti do veličine potrebne za penetraciju, a što je bila posljedica masturbacije ili lezbijskog
seksa. U tom je kontekstu, ali i kontekstu ženske seksualnosti u ranom novom vijeku, vrlo bitan
podatak kako je u 16. stoljeću ponovno ''otkriven'' klitoris, zbog kojeg je suvremenicima nekad
6
Prijevod Ane Bunčić i Snježane Đurđek.
27
bilo teško odrediti razliku između ''normalne'' žene s pretjerano razvijenim klitorisom, tribade i
hermafrodita. Kao i mnogi autori koji su se bavili tom temom, i Gowing navodi kako se u
predprosvjetiteljsko doba žene smatralo bićima kojima upravljaju nagoni i koje se ne mogu
suzdržati, kao i spolom koji također nakon orgazma ispušta sjeme nužno za začeće. [Laqueur u
tom smislu smatra dva različita tumačenja priče o gostioničarevoj kćeri emblematskima za
pitanje statusa spola, spolne želje i začeća uopće.7 (Laqueur, 1999: 1-3)].
Dokumentirani slučajevi žensko-ženskih odnosa su malobrojni i poznati zbog sačuvanih
sudskih dokumenata. Često se događalo da ''zavedena'' žena tvrdi da je bila sigurna da je
njezina partnerica muškarac jer se tako predstavljala. To je bio slučaj 1477. godine u njemačkom
Speyeru, kada je Katherina Hetzeldorfer izvedena pred sud jer je imala odnose sa ženama. U
takvim slučajevima nije sigurno radi li se osobama koje bismo danas nazvali butch lezbijkama,
transrodnim muškarcima ili jednostavno o ženama koje su bile homoseksualne ili biseksualne (u
suvremenom značenju riječi) i koje su izabrale trajno ili privremeno živjeti u muškom rodu zbog
društvenih razloga: slobode kretanja u javnom prostoru, mogućnosti zarađivanja, putovanja,
zaštite, seksualne slobode itd. Neke su Katherinine partnerice na sudu svjedočile kako je ona
bila u svakom smislu muško, pa Gowing iznosi dva moguća scenarija: vjeru da su one nju
stvarno doživljavale kao muškarca, ili pak opciju obrane od vlastitog suučesništva. Mogući
hermafroditizam nije istražen, a Katherina je osuđena na smrt utapanjem. Sljedeća priča, iz
1721. godine, uključuje dvije žene iz Halberstadta, a zapis sa njihog suđenja je najpoznatiji iz tog
vremena: Catherina Linck se u početku preoblačila u mušku odjeću da zaštiti svoju nevinost, a
nakon što je dezertirala iz vojske, upoznala je Catherinu Muhlhahn. S njom je ušla u bračnu
zajednicu, a u sudskom se procesu saznalo da je tijekom odnosa koristila umjetni penis, te je
njena žena izvršila i oralni seks. Ono što je sudsko tijelo smatralo najvećim prekršajem jest
činjenica da je Muhlhan, nakon što je saznala da je njen suprug zapravo supruga, i dalje ostala
uz njega/nju. Obje su osuđene na smrt odrubljivanjem glave - Linck i zbog krađe i hereze, a
Muhlhan zbog suučesništva (Gowing, 2011: 130-131).
Bez obzira na ovakav ishod, Gowing navodi kako su priče s ozbiljnim posljedicama ipak
rjeđe i da je seksualnost bila tek bila sporedni razlog za život u muškom rodu, a da su žene koje
su živjele kao muškarci i/ili ženski supruzi bili česti u književnosti i pučkom imaginariju. Također,
neke žene koje su se preodijevale u muškarce nisu imale namjeru ulaziti u brak (primjerice,
Baskijka Catalina Erauso, koja se borila kao vojnik u španjolskim kolonijama u 17.st., isključivo
je koketirala sa ženama), a neke su žensko-ženski brak doživljavale kao šalu, ili su barem tako
tvrdile kada su bile otkrivene (Amy Poulter je 1680. oženila Arabellu Hunt pod imenom James
Howard, te živjela s njom i njezinom majkom šest mjeseci, no rijetko se odijevala kao muškarac,
a Arabellinoj se obitelji predstavila kao muškarac koji nosi žensku odjeću zbog problema s
nasljedstvom!).
4. Prijateljstva i romantična prijateljstva
U priči o braku nužno je vratiti se na početak teksta i tvrdnju o historijskoj protežnosti, kao i
značenjskom opsegu pojmova koje analiziramo kako bismo ih bolje razumjeli. U slučaju odnosa
dvoje ljudi, heteroseksualni brak u tom smislu nije bio jedina posvećena zajednica: moguće je
7
U priči iz sredine 18. stoljeća, o razlikovanju stvarne i privide smrti, preminula gostioničareva kćer se, nakon što su njeni roditelji
primili na noćenje mladog svećenika i zamolili ga da bdije nad tijelom, neobjašnjivo vratila u život, a kasnije se ustanovilo da je
trudna. U predprosvjetiteljsko doba se smatralo da je za začeće nužan orgazam, što znači da je je pri spolnom odnosu morala davati
znakove života, te, naravno, sudjelovati u tom činu. Iz navedenog je slijedilo ne samo da se, umjesto smrti, radilo o komi, nego da su
djevojka i mladi svećenik najvjerojatnije bili u tajnom dogovoru, te da se ona samo pretvarala da je mrtva.
Devedeset godina kasnije, tumačenje priče se promijenilo: neupitno se radilo o stanju kome, a ne o stvarnoj smrti, a to što nije
reagirala prilikom seksualnog odnosa bez pristanka (silovanja) samo je potvrdilo liječničke teze kako za začeće uopće nije potreban
ženski orgazam.
28
bilo crkvenim obredom posvetiti i prijateljske veze, što je naročito vrijedilo za muška prijateljstva.
Povjesničar Alan Bray je u knjizi The Friend, izdanoj (posthumno) 2003. godine, iznio niz
potkrijepa za tu tvrdnju, potaknut otkrićem zajedničke grobnice liječnikâ Thomasa Bainesa i
Johna Fincha u Kristovom Koledžu u Cambridgeu u kojem su pokopani 1684. (godina kada je
grobnica dovršena, umrli su nekoliko godina ranije). Njihova se mramorna grobnica sastoji od
dva identična, višedjelna, vertikalna elementa: donji su povezani vrpcom kao aluzijom na brak
(tying the knot), a gornja dva objedinjuje urna koje se nalazi točno u sredini (Bray, 2003: 141).
Takva je vrsta društvene institucije, u kojoj su se sudionici nazivali ''zakletom braćom'' (sworn
brothers), postojala je još u srednjem vijeku, a ta se praksa održala sve do renesanse, pa i
(očito) kasnije. U literaturi također postoje brojni primjeri ''zaklete braće'' (drugi korišteni izraz je
wedded brethryn). Legenda o Amisu i Amilounu bila je jedna od najpoznatijih, te se pojavila
najkasnije u 11. stoljeću. U njoj viteška veza i prijateljstvo prolazi mnoge mnoge kušnje, a
''braća'' su također pokopana u zajedničkoj grobnici. Takvi su odnosi u literaturi srednjeg vijeka
počivali na jednakosti duha, odvažnosti, snage i vrline, te su bili vredniji u odnosu na
heteroseksualni brak u kojem je supruga uvijek bila umno, moralno i fizički inferiorna suprugu.
Što se tiče seksualnosti, ona je bila rezervirana jedino za heterosekualni brak, no zbog
nemogućnosti ostvarivanja ravnopravne pozicije u tom slučaju, nije odgovarala ''egalitarnoj idili
bratstva'' (Stretter, 2010: 507-509).
Kao primjer ženskih prijateljstava Gowing navodi slučaj grobnice Mary Kendall iz 1710. iz
kapelice Sv. Ivana u londonskoj Westminsterskoj opatiji, na kojoj stoji:
(...) These admirable qualitys, in which she was equall'd by few of her sex, surpass'd by
none, render'd her every way worthy of that close union and friendship in which she liv'd with
the Lady CATHERINE JONES; and in testimony of which she desir'd that even their ashes,
after death, might not be divided: and, therefore, order'd her selfe here to be interr'd where,
she knew, that excellent Lady design'd one day to rest, near the grave of her belov'd and
religious mother, ELIZABETH, Countess of RANELAGH.(...)8
Usto, Gowing spominje i dva unosa u matičnu knjigu vjenčanih u župi Taxal u Cheshireu:
brakove između Hannah Wright i Anne Gaskill 1707. godine, te Ane Norton i Alice Pickford 1708.
(Gowing, 2011: 136). Iz navedenih je primjera očito kako je emocionalne veze - brak i
prijateljstvo - između osoba istog spola u kojima je mogla, ali ne i morala postojati seksualna
komponenta, okolina mogla u potpunosti prihvatiti ili, pak, kao u ranijim slučajevima, osuditi.
Dok je u ranijim razdobljima češći bio slučaj ženskih supruga, gdje se uglavnom jedna od
partnerica iz odijevala i/ili živjela kao muškarac, te se razlog devijaciji tražio u tjelesnim
karakteristikama i kategorijama hermafrodita ili tribade, kasnije se pojavio koncept romantičnog
prijateljstva, koji je uključivao bliske emocionalne odnose među ženama, iako – takva je bila
javna percepcija – uglavnom platonske. Leila J. Rupp tvrdi kako se taj fenomen pojavio u urbanoj
srednjoj klasi krajem 18. stoljeća usporedo s promjenom spolne paradigme i reinterpretacije
ženskosti (Rupp, 2011: 227), iako Laura Gowing spominje intenzivna ženska, strastvena
prijateljstva još u drugoj polovici 17.st. pa nadalje, navodeći primjere iz visokog društva kao što
su korespondencija Mary Stuart (kasnije Mary II., engleska kraljica od 1689. do 1694.) s Frances
Apsley u kojoj su jedna drugu nazivale ''mužem'' i ''ženom'', potom gotovo ljubavničku
osvetoljubivost Sare Churchill uperenu prema kraljici Ane, čija je bila omiljena dvorjanka prije
8
''James and Mary Kendall''. Westminster Abbey. http://www.westminster-abbey.org/our-history/people/james-and-mary-kendall (15.
ožujka 2015.).
29
nego li ju je zamijenila drugom, zatim govorkanja o sklonosti istom spolu Marije Antoanete i sl.
(Gowing, 2011: 136-137).
No, krajem 18. stoljeća se svakako pojavljuje definiraniji koncept ženskog prijateljstva.
Percepcija ženske seksualnosti i, općenito, odnosa među spolovima, u to se vrijeme promijenila:
žene u javnom diskursu postaju čednije, frigidnije i pasivnije, a njihovi odnosi s drugim ženama,
ukoliko nisu prelazile granicu dobrog ukusa u razmjeni nježnosti i ostvarivanja prisnosti kao
emocionalni(ji) spol, prihvaćali su se bez (većeg) otpora. Uglavnom su egzistirali usporedo s
brakom, no ponekad bi žene odustajale od heteroseksualnog braka i ostvarile suživot (takve se
žensko-ženske zajednice nazivaju i ''bostonski brakovi''). Jedan od najpoznatijih primjera iz
prakse su bile Eleanor Butler i Sara Ponsonby, irske aristokratkinje koje su se 1778. godine
nastanile u Walesu. Postale su poznate pod imenom ''dame iz Llangollena''9 i provele su zajedno
polovinu stoljeća. Iako nisu bile u formalnoj bračnoj zajednici, njihovi su prijatelji nakon
Eleanorine smrti uspjeli omogućiti Sari primanje Eleanorine mirovine (Rupp, 2011: 229).
Slučaj Anne Lister (1791.-1840.) je posljednji primjer koji želim navesti. Simboličan je utoliko što
se radi o engleskoj aristokratkinji koja je kroz vlastite dnevnike, koje je pisala od 1817. do 1840.
godine, uspjela ostvariti značajnu razinu autorefleksivnog odnosa prema vlastitoj seksualnosti i
identitetu koji bismo danas nazivali lezbijskim. Iako je bila svjesna ograničenosti vlastite pozicije i
transgresivnosti svojih praksi, nije dovodila u pitanje legitimitet svojih žudnji i maskulinog
identiteta.10
5. Zaključak
Unatoč tome što povijest pokazuje kako realnost koju živimo, kao i realnost koju smo živjeli, nije
transparentna, te je do nje često moguće doći tek posredno ili retroaktivno, uvijek se iznova
moramo podjećati na to. Naime, iako su nam zapisi sa suđenja tribadama, dokumentirani slučaji
stvarnog ili lažnog hermafroditizma (danas interseksualnosti), natpisi na grobnicama, biografski
podaci iz života više srednje ili visoke klase i ostali izvori informacija danas često dostupni kao
izvorni dokumenti, iz suvremene im je perspektivne nužno pristupiti iz izmaknutog kuta, ne kako
bismo se udaljili, već kako bismo se približili. U tom kontekstu uvijek vrijedi imati na umu
Butleričinu ideju, koju dijeli s Foucaultom, kako se ˝ne radi samo o tome da postoje zakonitosti
koje upravljaju našom čitljivošću, već i metode spoznavanja, mehanizmi istine, koji nasilno
uspostavljaju samu čitljivost˝ (Butler, 2006: 183), a ti se zakoni mijenjaju ovisno o povijesnom
trenutku i režimima moći. U feminističkom kontekstu, to, povrh svega, znači i shvaćati kako su
uvijek ženski spol, ženska seksualnost i ženski rod ti koji se iznova uspostavljaju - žena je
''prazna kategorija'' (Laqueur, 1999: 22) u odnosu na muškarca.
9
Vidi fotografiju 2.
Vidi Chafee.
10
30
LITERATURA
Bray, Alan. 2003. The Friend. Chicago: The University of Chicago Press.
Butler, Judith. 1993. Bodies That Matter. New York; London: Routledge.
Butler, Judith. 2006. ''Doing Justice to Someone. Sex Reassignment and Allegories of
Transsexuality.'' U: Transgender Studies Reader. Ur. Susan Stryker i Stephen Whittle.
New York: Routledge.
Chafee, Ellen. ''Anne Lister (1791-1840)''. glbtq. an encyclopedia of gay, lesbian, bisexual,
transgender, and queer culture. http://www.glbtq.com/literature/lister_a.html. 15. ožujka
2015.
Fausto-Sterling, Anne. 2000. Sexing the Body. Gender Politics and the Construction of
Sexuality. New York: Basic Books.
Gowing, Laura. 2011. ''Lezbijke i njima slične u ranonovovjekovnoj Europi, 1500.-1800.'' U:
Povijest gej i lezbijskog život i kulture. Ur. Robert Aldrich. Zagreb/Beograd: Sandorf. Str.
125-143.
Laqueur, Thomas. 1999. Making Sex: Body and Gender From the Greeks to Freud. Cambridge,
Massachusetts, i London, Engleska: Harvard University Press.
Pateman, Carole. 2000. Spolni ugovor. Zagreb: Ženska infoteka.
Rupp, Leila J. 2011. ''Ljubav prema ženama u modernom svijetu''. U: Povijest gej i lezbijskog
život i kulture. Ur. Robert Aldrich. Zagreb/Beograd: Sandorf. Str. 223-247.
Stone, Sandy. 2006. ''The Empire Strikes Back: A Posttranssexual Manifesto.'' U: The
Transgender Studies Reader. Ur. Susan Stryker i Stephen Whittle. New York i London:
Routledge. Str. 221-235
Stretter, Robert. 2010. ''Engendering Obligation: Sworn Brotherhood and Love Rivalry in
Medieval English Romance''. U: Friendship in the Middle Ages and Early Modern Age:
Explorations of a Fundamental Ethical Discourse. Ur. Albrecht Classen; Marilyn
Sandidge. Berlin / New York: Walter de Gruyter GmbH & Co. Str. 501-524.
SUMMARY
The aim of this article is to draw attention to same-sex sexual practices, relationships, and even marriages
in early modern, pre-Enlightenment Europe, particularly in regard to the human sexual body and Thomas
Laqueur's ''one-sex model'' of the flesh (1990). Categories of the tribade, the hermaphrodite, and the
female husband, as well as the post-Enlightenment concept of romantic friendship, existed in an age when
lesbian and transgender identities hadn't yet been recognized and established, and the body was primarily
a product of a complex politics of interpretation and representation. Namely, the body possessed the
qualities now associated with gender, such as mutability and malleability, while gender itself was seen as
much more fixed, factual and natural. I offer a short critical reflection on the nature of the aforementioned
relationships and examine their subversive potential as well as their vulnerability in opposition to the
normative social institution that heterosexual marriage was and is. The said historical period, which
produced the idea of citizenship and the social contract while failing to grant women the status of a full
citizen (particularly in opposition to their spouses), also allowed for a striking treatment of the body and of
sexual identity that defies contemporary narrative stereotypes.
31
ROD, BRAK I DOM U ZAGORKINOM PISMU I PROSTORU
32
Kristina Jug
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
[email protected]
Lik žene, obiteljski odnosi i brak u jednočinkama Marije Jurić Zagorke
Sažetak
Ovaj će rad istražiti shvaćanje braka i obitelji u Zagorkinim jednočinkama koje tematiziraju odnose između
muškaraca i žena. Odgovorit će na pitanja o mjestu koje žene zauzimaju u zagrebačkom društvu na
početku 20. stoljeća i o njihovoj ulozi u bračnoj svakodnevnici. Rad će proučiti odnos Marije Jurić Zagorke
prema ženskom identitetu i rasvijetliti kojom tehnikom gradi ženske likove, te s kojom namjerom, jer je
svojim djelima željela utjecati na svoje čitateljice i gledateljice, te im približiti suvremene poglede na brak.
Brak je za Zagorku imao negativne konotacije što je poznato iz autobiografskih podataka, stoga je
zanimljivo vidjeti kako ga prikazuje u svojim jednočinkama. Rad će također pokazati potiču li sadržaji
Zagorkinih jednočinki na proces emancipacije i na osvještavanje ženskih recipijenata. Rukopisne
jednočinke poslužit će za analizu muško–ženskih odnosa, shvaćanje braka i spolnosti. Predlošci za analizu
bit će rukopisne jednočinke: Što žena umije, Filip Košenski, Nesretna Ilica, Ustrijelit će se i Intermezzo.
Zagorkinim jednočinkama dominiraju ženski dramski likovi koji se bore za svoja prava i teže premoći nad
muškarcima. Zagorka njihovu ženskost oblikuje suzdržanom. To su žene koje se bore za svoja prava, a do
ravnopravnosti dolaze sitnim lažima, te nikada ne zapadaju u erotsko ili pak u prevaru. U Zagorkinim
jednočinkama prikazan je viši društveni sloj i njegovo shvaćanje braka.
1. Zagorkine jednočinke kao poprište borbe za ženska prava
Marija Jurić Zagorka (1873.-1957.) već je kao četrnaestogodišnjakinja zakoračila u svijet
kazališta i to odmah s dvojakom ulogom: kao dramska autorica i kao glumica. Prvi Zagorkin
dramski rad Kalista i Doroteja izveden je u zagrebačkom samostanu sestara milosrdnica sv.
Vinko (Hribar Ožegović, 2008: 121.) Već se u adolescentskoj dobi istaknula svojim darom za
pisanje. Pisala je raznovrsne tekstove od kojih je najzanimljivija njezina namjera iz rane mladosti
da joj novine, koje je pisala u jednom primjerku, dospiju do drugarica i da budu pročitane.
Odmah je shvatila da je svrha pisanja doprijeti do čitatelja i nešto mu poručiti. Žarko je željela
postati glumicom te joj se prilika uskoro i pružila i to u Starom kazalištu u kojem se pojavila
potreba za ulogom postolarskoga šegrta. Upravo radi sitne građe i niskoga rasta, Zagorka je
dobila priliku. Sa žarom se bacila na pripremu, odlazeći u postolarsku radionicu i promatrajući
kretnje dječaka na ulici. Uskoro dobiva i poziv za ansambl u Zagrebu, no majka joj grubo prekida
ostvarenje životnoga sna ispisavši je iz škole i udavši je za dvadeset godina starijeg Mađara. Taj
prisilni brak bit će izvor mnogih nevolja i tuga u Zagorkinu životu. Nekoliko godina kasnije
Zagorka kreće u intenzivan dramski stvaralački rad pišući drame, većinom jednočinke, u kojima
će tematizirati upravo brak, položaj žene u braku i borbu za slobodu žene u tom ropstvu, kako ga
je ona poimala. Prva drama pod naslovom Što žena umije izvedena je 1901., ali s anonimnim
autorstvom. Na mjestu koje je predviđeno za autora drame na plakatu bile su naznačene samo
tri zvijezdice. No kod ponovljene se izvedbe Zagorka potpisala punim imenom i prezimenom i
pritom bila grubo napadnuta od dijela kritike, ali i pohvaljena za svoj rad, ponajprije
oduševljenom publikom. Jednočinka Što žena umije ujedno je i njezina prva drama izvedena u
Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Jednočinka Što žena umije može se uzeti kao
reprezentativno djelo za shvaćanje poetike jednočinki Marije Jurić Zagorke, te će u radu biti
detaljno analizirana. U središtu je svih jednočinki odnos žene i muškarca u braku. U nekim će
jednočinkama žena biti pokretačica dramske napetosti i borit će se za svoja prava u braku, te će
33
se naposljetku izboriti za njih, dok će u drugima žena biti prikazana kao zanovijetalo s
nepresušnim izvorom svakojakih prohtjeva i usto nikad zadovoljna. U trenucima kada će uspjeti
nadmudriti svoje muževe, ali i u trenucima kada će muževi nadvladati zanovijetanja žena, iz
Zagorkinih dramskih radnji izvirat će nepresušna komičnost dramskih sukoba. „Zagorkin komični
teatar temelji se na stalnoj antitezi muškarca i žene“ (Lasić, 1986: 99). Tema položaja žene u
braku Zagorku je zaokupljala i stoga što je i sama doživjela strašno iskustvo bračnoga života.
Preko svojih dramskih djela željela je utjecati na žensku publiku i naučiti ih da nije sve ono što im
se nameće prihvatljivo, te da se trebaju izboriti za sebe i svoj položaj u braku. O prisilnoj udaji
progovorila je i u tročinskoj drami U lovu koja je praizvedena 19. veljače 1903. s ponovljenom
izvedbom dvije godine kasnije u Hrvatskom narodnom kazalištu (Hribar Ožegović, 2008: 127).
Nažalost, ova drama nije sačuvana do danas, no iz teorijske se literature razabire da i u njoj
žene vode borbu za svoju samostalnost i slobodu:
Savezno tranziciji „u vremenu“ mijenjao se i naslov npr. „U lovu na mladoženje“/“U
lovu za mužem“ u samo jedan „U lovu“, da bi time lako razabrali koncept „udaje na
silu“ kao novi klimaks sentimentalna morala npr., kako u strukturi građanske
drame srednjega staleža u nas, tako i na razini kazališne sredine (Hribar
Ožegović, 2008: 127).
2. Poetika Zagorkinih jednočinki
Jednočinke Marije Jurić Zagorke čine zaokruženu cjelinu u njezinom književnom stvaralaštvu
zbog teme koju obrađuju, a to je odnos supružnika u braku. Ovaj će rad obuhvatiti analizu pet
rukopisnih jednočinki:1 Što žena umije2, prikazana 8. siječnja 1901., Nesretna Ilica3, prikazana
19. veljače 1903. kada je uprizorena i jednočinka Ustrijelit će se4, Filip Košenski5, prikazana 19.
ožujka 1904., te Intermezzo6, prikazana 16. siječnja 1908. Od dramskih djela koja bi svojom
poetikom pripadala u ovaj korpus valja spomenuti još i jednočinku Novi roman koja je izvedena
iste večeri kada i Što žena umije, te komediju U lovu koja je bila izvedena 1903. Dvije
spomenute drame nisu sačuvane u cijelosti7, ali je poznato da su se bavile istom tematikom. Već
samom pojavom 1901. Zagorka je ostala zapamćena u kritici kao nadarena i duhovita
spisateljica (Batušić, 1971: 46). Nakon izvedbe dvaju komada 1901., Što žena umije i Novi
roman, uvaženi je kritičar Jovan Hranilović u Vijencu broj 3 dao pozitivnu ocjenu Zagorkinom
radu:
Vrlo nam je milo, što je spisateljica pokazala tako očito liep dar za pisanje
dramskih komada, jer znademo da ona ne će ostati kod prvih pokušaja u toj vrsti
stvaranja, već da će, osokoljena uspjehom svojih dramskih prvienaca, uznastojati
da i na tom polju uznapreduje i opravda nade što se punim pravom u nju polažu
(prema Batušić, 1971: 46).
Sve jednočinke žanrovski se određuju kao društveno-konverzacijske drame, budući da
sukob uvijek proizlazi iz razgovora među likovima. Njihova dramska tehnika stvarana je prema
konvencijama lakrdijskih i konverzacijskih odsječaka pučkoga igrokaza (Batušić, 1973: 460).
Podnaslovljene su kao: komedija, šala, lakrdija ili dramolet. Sve su prožete smiješnim
1
Rukopisne jednočinke danas se čuvaju u Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe na Odsjeku za povijest
hrvatskoga kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu .
2
Rukopis jednočinke čuva se pod inventarnim brojem 1231.
3
Rukopis jednočinke čuva se pod inventarnim brojem 1303.
4
Rukopis jednočinke čuva se pod inventarnim brojem 1304.
5
Rukopis jednočinke čuva se pod inventarnim brojem 1333.
6
Rukopis jednočinke čuva se pod inventarnim brojem 1475.
7
Postoje sačuvani samo rukopisni fragmenti pojedinih uloga i oni se također nalaze u rukopisnom prijepisu u Zavodu za povijest
hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.
34
obilježjima, osim jednočinke Filip Košenski koja se izvorno trebala zvati U močvari. Budući da je
Zagorka dobro upoznata s cenzurom vlasti, ovu je dramu prije izvedbe izmijenila: temu lokalnih
političkih spletki kod izbora općinskog bilježnika u hrvatskom selu mijenja temom izbora
predsjednika radničkog društva u tvornici negdje u inozemstvu8. Ovaj dramski komad zadržava
ozbiljan ton tijekom čitave dramske radnje s pojedinim dijelovima koji su na rubu tragike.
Također, muško-ženski odnos u braku u sjeni je korumpiranih radnika koji izigravaju osobu koja
zadržava moralnost i želi se boriti za općedruštveni napredak. Sve ostale jednočinke u središte
dramske radnje stavljaju bračni odnos i pitanja koja on otvara. Na početku dramske radnje žene
su u inferiornom položaju spram svojih muževa. Naime, one su te koje se bore za neki princip ili
pak za neku potpuno banalnu sitnicu, poput odlaska na ples ili pak za novu haljinu. Muškarci su
na početku dramske radnje nadmoćni i vladari su situacija, ali valja istaknuti samo verbalno, jer
su svi muški likovi mahom pasivni u braku. No, mudrim postupcima žene će uglavnom uspijevati
steći njihovu naklonost i izaći kao pobjednice. Dramska radnja odvija se u zatvorenim salonskim
prostorima viših društvenih slojeva, budući da dame ponegdje imaju služavku ili pak poslugu.
Dramska shema preuzeta je iz francuskih dramskih prizora. No, valja napomenuti da Zagorkina
dramska lica dosta odstupaju od francuskih predložaka, ponajprije po otvorenosti. Naime, ženski
likovi su mnogo suzdržaniji i zatvoreniji od europskih uzora. Hrvatske žene ne dozvoljavaju si
erotske istupe van braka i njihova koketiranja najčešće su bezazlena i često puta tek samo
izmišljena ne bi li ljubomorom privukle pažnju svojih muževa. O eksplicitnoj iskorištenosti
erotskih atributa ne može se govoriti ni u jednoj jednočinki. Karakteri su oblikovani plošno i tipski:
muškarci su autoritativni, poslovno aktivni i ambiciozni, a žene su pokorne, pasivne i podčinjene
spram svojih muževa. Osnovni mehanizmi u građenju ženskih likova su poštovanje i stid. Cilj
ženskoga djelovanja najčešće je spašavanje braka, a ne emancipacija, iako Zagorka kroz neke
svoje junakinje želi potaknuti na promišljanje o feminističkim pitanjima. O emancipaciji žena
eksplicitno govori u jednočinki Što žena umije. To su suptilni i implicitni pokušaji, karakteristični
za Zagorkino pisanje, budući da svakim svojim djelom želi utjecati na žensku publiku. Ostvarenje
cilja za žene najčešće će se realizirati uz pomoć pomoćnice – bliske prijateljice ili rođakinje, te će
supruga izaći kao pobjednica. Izuzetak je jednočinka Ustrijelit će se kojom Zagorka ismijava
žene koje se ponašaju nedoraslo, stalno nešto izvolijevaju i same ne znaju što žele. Čak i ovom
dramom Zagorka daje odličan primjer ženama, ali ovoga puta kakve ne smiju biti i do čega će ih
dovesti takvo ponašanje.
3. Analiza jednočinki
3.1. Što žena umije
Zagorkin dramski prvijenac izveden je 8. siječnja 1901. u Zemaljskom kazalištu u Zagrebu, a
ujedno je i prvi Zagorkin tekst izveden u Hrvatskom narodnom kazalištu, te također prvi
publicirani dramski tekst i to u sarajevskom časopisu Nada. Tema je ovoga kratkoga komada
brak kao neprestano borilište supružnika. S obzirom na autoričino gorko iskustvo s institucijom
braka, nije neobično što se latila upravo ove teme. Život u okružju svakodnevnih svađa svojih
roditelja, koji se nisu poštovali i brak su doživljavali kao teret, te kasnije i vlastita tragedija
prisilnoga braka, ostavili su neizbrisivu gorčinu kod Zagorkina poimanja braka. Dramska radnja
ovoga komada prikazuje nefunkcionalan brak supružnika Mirka, gimnazijskog profesora, i
domaćice Ruže. Već početna didaskalija: „Mlada, naivna i plaha ženica, sjedi kod stola i veze“
8
Izvorni sadržaj jednočinke gotovo je identičan sa sadržajem drame Jalnuševčani, koja također prikazuje spletke i makinacije
provincijskih političara pri izboru načelnika. Obje drame kritiziraju pokvarenost, korupciju i beskrupuloznost malograđana u borbi za
politički položaj.
35
(Što žena umije, R1231: 19) određuje glavne karakteristike te žene. Deminutiv “ženica“ također
je znakovit. Ona je prisutna u svojoj malenosti i njezina beznačajnost dodatno je pojačana
uporabom deminutiva. Njezina prijateljica Anka pritječe joj u pomoć i pomaže joj da uspije
zadobiti bolji položaj u braku. Mirko je nadmoćan sugovornik s odrješitim replikama,
imperativnim rečenicama, uskličnom intonacijom i grubom retorikom. Ruža je potčinjena
sugovornica koja oklijeva u izricanju svojih misli, rečenice su joj često prekinute i nedovršene, te
iz njih izvire nesigurnost i nemoć komunikacije. Njezin je glas uvijek tiši, za razliku od
muškarčeva.
Mirko: Nisam li ti zabranio da gledaš njezine odjeće? Što će ti to?
Ruža: Ali prijateljica....
Mirko: Ne trpim da imaš prijateljica.
Ruža (Sva plaha, ne zna što da radi.)(Zagorka, R1231: 2)
Ta onda - bi li joj...
Mirko: Šuti, kad ispravljam zadaćnice.
Ruža (Očajno uzdahne, hoće otići.)
Mirko: (Bijesno.) Dobijesa, daj mi mira raditi. Što hodaš po sobi? Da se nisi makla.
(Zagorka, R1231: 3)
Iz navedenih replika zorno se može pratiti kako se ženski govor prekida, a glas utišava da bi na
kraju potpuno iščezao u očaju i nelagodi. Ruža odustaje od zastupanja svojih stavova jer ju
utišava nadmoćniji muški glas. „Žene ne brane i ne zastupaju same sebe: umjesto toga, one su
»predmet« retoričke raspre, baš kao i predmet te povod »isprike«“ (Govedić, 2010: 117). Mirko
posjeduje autoritet govornika dok Ruža uzmiče svojim govorom. Pitanje glasa nameće se
odgojem i učenjem rodnih uloga. Odgajane kao djevojčice koje uvijek moraju biti pristojne,
ustupiti mjesto govora muškarcu i biti tiše u izricanju svojih mišljenja, ostavlja posljedice na žene
i u odrasloj dobi. Pogotovo je to izraženo u žena koje su ili neobrazovane ili slabijega
obrazovanja, što im nužno smanjuje samopouzdanje i odvažnost za ravnopravnu komunikaciju.
S druge strane nalaze se muškarci koji govore autoritativno, prodornim glasom, čak i onda kada
nemaju što reći. Ova dihotomija između muškoga i ženskoga glasa može se pratiti i kroz povijest
retorike. Nataša Govedić pojašnjava (2010: 117) kako je retorika poimala uspješnoga govornika:
Čak i u Ciceronovoj tradiciji, čiji se utjecaj ne može dovoljno naglasiti, govornik je
prije svega osoba muškoga roda, »javni čovjek«, temeljito obrazovan i politički
jasno pozicioniran, sposoban izazvati jake osjećaje i izdržati pritisak žestoke
argumentacijske bitke.
U ovakvoj komunikaciji vidimo nasilnika i žrtvu čijim se govorom manipulira. Naime, upadicama i
prekidima tuđega govora nameće se pozicija moći i ušutkava sugovornicu.
Žrtva nije suprotnost autoritetu: žrtva je model autoriteta, posebno model
kulturnoga i literarnog autoriteta. Jer žrtva neće uvijek dobiti mogućnost da
progovori, upravo suprotno: najcjenjeniji govornik potraživat će pravo da govori u
ime žrtve (Johnson, 1999: 153).
Budući da je suprug nadjačava svojim govorom i ne dozvoljava joj da se izrazi, Ruža
izražava svoju žalost i nezadovoljstvo brakom pred prijateljicom Ankom. U slušateljici koja želi
čuti njezin glas i vapaj za pomoć, pronalazi i razumijevanje žene. Ruža se žali prijateljici da
nema ni godinu dana otkako su se vjenčali, a muž joj prigovara da bi ona dangubila kada izrazi
želju za šetnjom, plesom ili pak druženjem s prijateljima. Naravno, on smatra da je to
9
Budući da se radi o rukopisnim tekstovima, u zagradi je naveden inventarni broj pod kojim se rukopis čuva. Stranice rukopisnih
jednočinki samo su djelomično numerirane, te se u zagradi navodi redni broj stranice neovisno o autoričinoj numeraciji. Za neke
jednočinke se ne može točno odrediti godina nastanka. Jedini podatak vezan uz godinu je točna datacija vremena prikazivanja
jednočinki.
36
neprimjereno jednoj čestitoj ženi koja treba služiti mužu. Sljedeća Mirkova replika dočarava
njegovo konzervativno shvaćanje pozicije žena u braku, a također je i primjer uvrede za Ružinu
inteligenciju (Zagorka, R1231: 5):
Što bi ti mislila! Ti ne trebaš ništa misliti. Ja sam ovdje da mislim. Čestita žena
sjedi kod kuće, šije, veze, kuha i brine se, da joj muž ima sva puceta na košulji. To
je valjanoj ženi jedina zabava.
Iako se radi o mladom bračnom paru, iz navedenoga citata vidi se mučnost njihova odnosa. On
smatra da je pozicija dobre i uzorne žene u braku zapravo pozicija služavke osuđene na
služenje mužu. Ruža se pokušava približiti Mirku umiljavanjem, no on ju grubo odbija. S trećim
činom polako se plete mreža oko Mirka. Naime, Anka, Ružina prijateljica, odlučna je u
pridobivanju njegove naklonosti. U ostvarivanju cilja koristi se strategijama pozitivne i uljudne
komunikacije: ne proturiječi mu, slaže se s njim i podržava ga u njegovim iskazima bez obzira na
to što se ne slaže s njima. Naravno, ona je ironična i neiskrena prema Mirku, ali svjesna da će
on reagirati na podređenost sugovornice. Ironično mu govori kako je on uzorit muž koji nikud ne
vodi svoju ženu (Zagorka, 1231: 9):
Oh! Kako je Ruža sretna! Ti si doista uzor muža. (Ironički.) polaziš svuda sam, u
kavanu, gostionu, kazalište, a tvoja žena sjedi cio dan kod kuće i ne mora s tobom!
Moj me muž svuda sobom uzima – oh, kako je to dosadno! Doista Ružica nije
mogla naći boljega i uzornijega muža od tebe.
Mirko je iznenađen Ankinom reakcijom i pita se je li „metoda“ koju primjenjuje na ženi doista tako
dobra. On zapravo drži da je žena u njegovoj vlasti i da on mora upravljati njezinim životom:
„Valja odmah u početku ženu odgajati protiv te pogubne ženske emancipacije“ (Zagorka, 1231:
11). Ovaj trenutak drame predstavlja kulminacijsku točku nakon koje će Mirkova prevlast i
nadmoćni glas polako slabiti. Mirkovi strahovi vezani su upravo uz emancipaciju žena (Zagorka,
1231: 12):
(tiho, povjerljivo.) Ja strepim pred emancipacijom žene! Pomisli kako bi to strašno
bilo, da meni Ružica počne zapovijedati – da mi zapovijedi brisati prašinu, ili da
ode sama na Zrinjevac na glazbu. Ja sam čuo kako se to kod nas radi! Oženiš
mladu nježnu djevojčicu, a kad tamo – prometne se u emancipiranu strahotu. A sve
je to kod nas takovo: same idu po ulicama – stvaraju odbore – priredjuju zabave,
skupljaju novce za izborne fondove – to je upravo skandal! Ali ja sam se zakleo:
moja žena neće se emancipirati! Valja ju privezati za domaće ognište silom. Ja
sam gospodar u kući.
Nadalje, Mirko uspoređuje brak s državom: „Disciplina, to je glavno u svakoj državi. I obitelj je
također mala država, a muž njezina glava, dakle ja neću da u mojoj državi zavlada samovolja i
anarhija“ (Zagorka, 1231: 14). On smatra da je Ruža prevršila mjeru dobroga ponašanja jer se
usudila zamoliti ga da odu na ples. Mirko je muškarac koji želi manipulirati svojom ženom. Anka
shvaća da ga je pridobila i veseli se svojoj pobjedi. U trenutku kada spoznaje njegov strah od
emancipacije žena, shvaća da mu je pronašla slabu točku u koju treba udariti. Uzima časopis o
modi i bira Anki haljinu za subotnji ples. Prvi je dio plana izazvati ljubomoru pomoću gospodina
Vincencija, sustanara iz zgrade koji se bavi medicinom. Prvi je Ružin pokušaj neuspio i on se
prema njoj odnosi s nepoštovanjem, pejorativno je nazivajući guskom. Anka je svjesna Ružine
nespretnosti i pomaže joj u zavođenju tako što Vincenciju laže da Ruža čita njegove stručne
knjige i zanima se za njegova istraživanja. Nakon što Mirko zatekne Vincencija kako Ruži ljubi
ruku, Anka mu savjetuje da ženi mora zapovijediti da ode u šetnju, u gostionicu s njim ili u
kazalište jer će joj tako ispuniti vrijeme i ona neće tražiti zabavu sa strane. U trenutku kada Ruža
37
odbija poziciju podčinjene sugovornice i ne želi se pokoriti, ona nadvladava Mirka i pridobiva ga
za sebe. Ružin glas postaje čujniji, glasniji i čvršći te napokon dopire do Mirka, te time njihov
odnos poprima pravedniju formu poštovanja i uvažavanja sugovornika. Jednočinka završava
Ankinom pobjedonosnom rečenicom da žena umije više nego li muškarac: „Žena ti je opozicija
koja umije prije ili kasnije srušiti svaku i najapsolutističkiju vladu“ (Zagorka, R1231: 59).
Bračni odnos Ruže i Mirka proistječe iz društveno određenih mjesta supružnika na
početku 20. stoljeća. Njihove su pozicije definirane s obzirom na spol i iz njih je teško izaći.
Zagorka kao gorljiva borkinja za prava žena kroz ovu jednočinku želi dočarati na kojim bi se
postulatima trebao temeljiti brak. Doduše, ona će na pojedinim mjestima bračnu situaciju dovesti
do karikuturalnih prizora ili će ironizirati mušku nadmenost. Naposljetku, Zagorkine žene
uspijevaju srušiti načelo gospodarenja muškarca tako što ga uvjeravaju da će i dalje zadržati
moć i to zapovijedajući ženama ono što one budu htjele. Ovom lukavom dosjetkom nadmudrile
su nadmoćnog sugovornika i on se povukao iz pozicije diktatora i nasilnika. Zagorka je
gledateljicama željela prenijeti moderno viđenje o braku koje odbacuje ženu koja je svedena na
rađanje, domaćinstvo i zadovoljavanje muževljevih potreba. Poučava ih da je ravnopravnost i
međusobno uvažavanje mišljenja partnera nužno za kvalitetan brak. Smatrala je da ključ
rješenja između muške superiornosti i ženske inferiornosti ne leži u odbacivanju ženskoga
principa u žena već u prožimanju muškoga i ženskoga principa. Tu ideju izriče na usta Anke na
prekriženom listu rukopisa koji slijedi iza završetka same drame: „Blaga kao angjeo, lukava ko
vrag – to je kotač oko kojega se muškarci olako svijaju“ (Zagorka, 1231: 60).
3.2 Lik žene
Ruža je nepouzdana mlada žena koja je toliko nerazborita da se zadovoljava mrvicama
dostojanstva. U najgorim trenutcima kada ju muž ponižava koristeći se mizoginim komantarima,
ona ga brani, jer kaže da ju Mirko još nije tukao. To „još“ je veoma znakovito, zapravo ona
očekuje nasilje u budućnosti. Ona nije potpuno bez naobrazbe, naime ima smisla za umjetnost
jer u 11. prizoru svira klavir. Nježne je naravi i bez snage da bi sama nešto poduzela. U
jednočinki Što žena umije glavna je protagonistica i žena od akcije Anka. Ona je pronašla
uspješnu strategiju za odnos s muškarcima. Snalažljivo je nadmudrila Mirka i time poboljšala
prijateljičin položaj u braku. O braku same Anke iz teksta ne saznajemo ništa, ali po njezinim
ironičnom odmaku jasno je da je njezin brak funkcionalan i mnogo kvalitetniji.
Jednočinka Intermezzo podnaslovljena je komedija u jednom činu, a u središtu je
dramske radnje ženski lik Jelena koja je po karakternim osobinama veoma slična Ruži. Potpuno
je odustala od angažmana u braku i ne uviđa da je problem u njezinoj inerciji. I u ovoj se
jednočinki pojavljuje pomagačica koja će riješiti problem. Pomagačica u liku Milice, Jelenine
sestrične, prvo otkriva da joj muž ima ljubavnicu preko motiva pisma, a potom osmišljava kako
će ga vratiti. Milica je samostalna žena, naime radila je kao poštarica i već po rukopisu pisma
prepoznaje da je ženski, a također i po mirisu papira. Milica i Jelena mnogo se razlikuju po
svojim životnim preokupacijama. Milica prekorava Jelenu da je sama zaslužna za poziciju u kojoj
se našla jer se jedino bavi kuhanjem, šivanjem i sjedenjem kod kuće. Milici je razumljivo da će
muškarac uz takvu ženu potražiti zabavu negdje drugdje. Likovi pomagačica samosvjesne su
žene koje se znaju izboriti za sebe, za razliku od supruga u ovim jednočinkama koje su gotovo
bez glasa i snage za vlastitu borbu. Primjerice, Jelena je potpuno rezignirana što je vidljivo iz
njezine rečenice: „Kako smo mi žene lude; mislimo da je ženidbom osigurana i ljubav!“ (Zagorka,
R1475; 13). Pokretačice dramske radnje uvijek su žene pomoćnice, dok su supruge samo
marionete u njihovim rukama kojima će one upravljati. Ova jednočinka je zanimljiva i u izboru
38
sredstava kojim se dolazi do cilja. Pomagačica predlaže da trebaju iskoristiti dijete Jelene i Dinka
za vraćanje njihove bračne sreće. Pritom dječaku lažu kako bi ga rasplakale i kako bi to djelovalo
na Dinka, te na vrhuncu spletkarenja Jelena kaže mužu kako čita novelu o čovjeku koji se zasitio
bračne sreće, te kako ona zna da je njezin muž prepošten za takvo što te ga time naposljetku u
potpunosti pridobiva za sebe. Supruge u ove dvije jednočinke koriste slične motive za
pridobivanje muževa: sviraju glasovir i pjevaju, pokazuju pretjeran interes za njihove poslove, što
inače nije slučaj, te se umiljavaju. Današnjoj se čitateljici svi ovi postupci mogu činiti slabi,
pasivni i naivni – no oni to nisu ako se interpretiraju iz vizure komunikacije s čitateljstvom u
vremenu u kojem nastaju, na tragu onoga što Janice Radway (1991) predlaže kao etnografski
zaokret čitateljici u analizi čitanja romanse. U tome će se svjetlu sve male strategije koje žene
koriste, jer im druge nisu na raspolaganju, činiti kao rezervoari potencijala za društvenu
promjenu.
Po tipu ženskoga lika nasuprot spomenutim jednočinkama nalazi se jednočinka Ustrijelit
će se. Glavna junakinja u ovoj drami neprestano prijeti svome suprugu samoubojstvom kada joj
on ne želi ispuniti neki hir. Njezin lik gotovo je u potpunosti karikaturalan i melodramatski. Svaka
njezina rečenica obilježena je hiperbolama i melodramatičnošću. Njezin suprug, liječnik Mirko,
ismijava te njezine ispade i pomaže joj: kada kaže da će se baciti u Savu, on joj ponudi pomoć
tako da će joj pozvati fijaker koji će je čim prije odvesti do Save ili kad kaže da će se ustrijeliti, on
joj donosi revolver. Ovaj ženski lik doista odskače od ostalih dramskih likova budući da je Zora
sklona dramatiziranju i u potpunosti nepromišljena. Zagorka je portretiranjem njezina lika
pokazala da ženski rodni identitet ne tretira kao jedan i jedinstven, već pokazuje plejadu različitih
mogućih rodnih identiteta.
U jednočinki Nesretna Ilica glavni je ženski lik Marica, koja predstavlja najslobodniju ženu
u galeriji Zagorkinih likova supruga u jednočinkama (vjerojatno nije slučajno što se radi baš o
Zagorkinu nadimku). Radi se o aktivnoj ženi koja voli društveni život. Naime, tadašnje
zagrebačko društvo smatra da je za ženu neprimjereno šetati Ilicom, a pogotovo je skandalozno
ići bez pratnje. Takvo njezino ponašanje izloženo je neprekidom ženskom ogovaranju, te joj
Radivoj, muškarac koji joj udvara, i Veronika, kojoj se sviđa Radivoj, te je stoga ljubomorna na
Maricu, podmeću pisma. Na kraju suprug otkriva istinu i shvaća da je Marica poštena i časna
žena. U ovoj drami znakovit je lik Veronike koji utjelovljuje ljubomornu ženu. Naime, Marica
svojom odlučnošću privlači pažnju svih muškaraca dok uštogljena i konzervativna Veronika ne
može parirati modernoj suparnici. Nažalost, ova jednočinka nije bila kod publike primljena s
velikim oduševljenjem, iako prikazuje najmoderniju suprugu Zagorinih jendočinki.
Iako je tema jednočinke Filip Košenski socijalna, bračni odnos Milice i Filipa ima važnu
ulogu za rasplet dramskoga sukoba. Lik Milice obilježen je slabošću, očajem i bespomoćnošću u
koji su je bacile teške socijalne prilike u obitelji. Žena je to koja ne vjeruje u svojega supruga i
stalno ga propitkuje je li pokoran i marljiv radnik, te izražava nezadovoljstvo radi njegove plaće
koja je smanjena. Ona ga ucjenjuje neka potpiše za novog upravitelja ili će ga napustiti. Smatra
ga lošim mužem i ocem te nastavlja: “Neću da živim s mužem koji ne umije svojoj obitelji
privrediti ni tople sobe ni korice hljeba“ (Zagorka, R1333: 34). Njezine patetične prijetnje
samoubojstvom prekrižene su u rukopisnom tekstu, te time izbačene iz dramske radnje. Na kraju
ipak prisiljava svojeg supruga da potpiše, te time ubija njegovo dostojanstvo. Lik žene u ovoj
jednočinki naturalistički je obojen. Ona je spremna pregaziti sve principe da osigura materijalne
uvjete, a u tome koristi i svoju ženstvenost. Lik Milice izdaje svojega supruga i time označava
kraj njihovoga funkcionalnog odnosa.
39
Galerija Zagorkinih žena kreće od razmaženih zanovijetala koje u čitatelju bude sažaljenje
prema muževima, preko potčinjenih, plahih „ženica“, do žena koje moralno uništavaju muževe.
Svim ženskim likovima zajednička je želja sačuvati brak, pa čak i samo formalno. Jednočinke su
dobar pokazatelj kakvo je bilo zagrebačko društvo na početku 20. stoljeća i kakav je bio položaj
žena u braku. Dakako, nimalo poželjan ni povoljan za ženu. Naime, sve te žene nezaposlene
su, slabo obrazovane i nemoćne u javnome prostoru. Valja izdvojiti jedino lik Marice iz Nesretne
Ilice koji odskače od ostalih po svojoj aktivnosti. U svim ostalim dramama ključna je pomagačica
– utjelovljenje emancipirane žene koja je sposobna izboriti se.
3.3 Obiteljski odnosi i shvaćanje braka
Brak se u jednočinkama doživljava samo formalno. Nijedan dramski rad ne prikazuje
funkcionalan brak, već uvijek započinju bračnim problemom ili disfunkcionalnošću. Nevolje
nastupaju kada žene shvate da ih muževi ne poštuju ili kada posumnjaju u bračnu prevaru.
Muški likovi brak doživljavaju kao nešto što prirodno slijedi, a ženu kao domaćicu koja se brine
za njihove potrebe. Svi odreda ženu vide kao kućanicu, čak i oni kod kojih je vidljivo da pripadaju
visokom društvenom sloju. Muškarci ne poštuju svoje supruge i manje-više ih one ne zanimaju.
Iako su poslovno vrlo aktivni i ambiciozni: liječnici, činovnici i profesori, u braku su potpuno
pasivni i nezainteresirani. Iz jednočinki se može zaključiti da su bračni odnosi veoma loši, a
shvaćanje braka površno, često samo zadovoljenje forme. Može se zaključiti da je bračni status
poželjan u Zagorkinoj suvremenosti, ali, nažalost, brak najčešće ne funkcionira što zbog
nametnute muške dominacije u komunikaciji ili pak zbog zahlađenja odnosa bračnih partnera.
Položaj žena u braku težak je i nezadovoljavajući; one nemaju nikakvu autonomiju odlučivanja i
za najmanju sitnicu moraju dobiti dozvolu svojih muževa. Osuđene su na kućne poslove i uopće
na prostor privatnoga, a društveni život i javni prostori su im zabranjeni, što svjedoče gotovo sve
jednočinke. Po mišljenju dramskih lica muškaraca za ženu je neprimjereno da sama šeće
ulicom, da ide u kazalište ili u klub. Te žene gotovo i nemaju društveni život, osim poneke
prijateljice koja ih posjećuje u prostoru doma. Muževi ne žele izlaziti sa suprugama, jer za to
imaju ljubavnice ili su preumorni od rada za takve sadržaje. Općeniti odnos muškaraca prema
ženama u Zagorkinim jednočinkama često je obilježen mizoginijom. Muškarci smatraju žene
manje inteligentnima, rugaju im se i nazivaju ih pejorativno. Ponekad im ni ne dozvoljavaju da se
slobodno izražavaju, naprosto im ne daju priliku za govor.
Dok je brak u Zagorkinim jednočinkama društveno poželjan, razvod je potpuno društveno
neprihvatljiv. Razvod je neprihvatljiv i za samca Radivoja koji predstavlja kicoša i ženskara u
jednočinki Nesretna Ilica. Radivoj odgovara Mirka od rastave (Zagorka, R1303: 24):
Rastava! Samo nikako ne sudbene rastave! Rastavljene ljude čudnim okom gleda
cijeli svijet, uzmi si ljubovcu, barem neće biti sramote ni sablazni. Svijet će to držati
naravnom posljedicom četverogodišnjeg braka.
Iz navedenoga citata jasno izbija zagrebačka malograđanština s početka 20. stoljeća.
Čuva se forma, a odnosi su potpuno destruirani. Budući da je Zagorka bila svjesna pozicije u
kojoj su se nalazile mnoge hrvatske žene, svojim je dramskim komadima željela potaknuti
gledateljice na promišljanje položaja žena u braku. Svakako se iz njezinih djela može iščitati
pokušaj feminističkoga djelovanja, iako njezine dramske junakinje najčešće ne mogu više doli
koristiti svoju domišljatost da bi spasile brak i pomalo popravile svoju bijednu poziciju u njemu.
40
4. Naprednjače i brak
Oštar pamflet koji je uslijedio nakon premijere prve Zagorkine jednočinke s temom muškoženskih odnosa u braku dovoljno govori o nepripremljenosti zagrebačke sredine za feminističke
teme. Budući da je publika odlično reagirala na predstavu Što žena umije, može se zaključiti da
je dio Zagrepčana, koji odlaze u kazalište, pozdravio ideju ženske borbe za svoja prava u braku.
No, nisu svi bili istoga mišljenja, a pogotovo ugledni Zagrepčani toga doba. Otto Kraus je u
Agramer Zeitungu izgrdio publiku koja je pljeskala Zagorkinoj dramaturgiji, a nju je podvrgnuo
najgnusnijim komentarima (1901: 110):
…pljeskali su toj komediji samo đaci stojeći parter i”Ochsengalerija” (…) Ova
opskurna uličarska masa burno je tražila autoricu, ali se ona nije mogla pokazati
jer je upravo u staji dojila krave. Sama komedija odiše po staji i kulturna publika
odgovorit će na ovo svojim odsutstvom. Izjavljujem da naše društvo mora jednom
zauvijek s njom obračunati i neka svi upamte sve, što ova autorica piše, što je
napisala ili što bi imala drskosti napisati, jest i ostaje za sva vremena i za sve
generacije šund literatura za kravarice.
Poznati antifeminist Antun Gustav Matoš u polemici iz 1909. reagira na ideje o braku koje
su iznijele Mira Kočonda, Zofka Kveder i Marija Jurić Zagorka u časopisu Zvono10. Opće je
poznato mjesto da je Matoš o građanskom braku imao konzervativno i stereotipno mišljenje
smatrajući da muškarac mora uzdržavati ženu i obitelj, te da su cilj svakoga braka djeca, a cilj
svake žene materinstvo. Zamjera Marjanoviću što tekstove o modernom shvaćanju braka stavlja
u novine.
A pošto su ženske još taštije od muškaraca, M. Marjanović baca mrežu za
šiparicama
i
djevojkama
koje
jedva
čekaju
da se
naprave
„vihtig“
s
„emancipacijom“. I to je jedan od fasona za hvatanje muža (Matoš, 1909: 1).
Nastavlja dalje, iznoseći tvrdnju da zapad shvaća emancipaiju kao oslobođenje žena od braka
dok u isto vrijeme hrvatske feministkinje tvrde da žena treba biti sposobnija od muškarca:
„Bedak, mulac, bedast muž je evo ideal hrvatske naprednjače (jer muž koji nije sposobniji od
žene ostaje po višim i po naprednim zakonima uvijek pod papučom)“ (Matoš, 1909: 1). Nadalje,
u tekstu se izričito obrušava na Zagorku i njezin stav da žene trebaju težiti stvoriti harmoniju i
dvojstvo muškarca i žene u sebi, te smatra da će i u Hrvatskoj mnogi muškarci prepoznati i
cijeniti takve žene. Matošu smeta i prijedlog Zofke Kveder koja smatra da kuće treba
modernizirati te će se time stvoriti više vremena za žene i njihovo bavljenje pisanjem rasprava,
slikanjem i podučavanjem. Kveder drži da je: „ ... ponižavajuće za ženu da mora do podne
spremati, kuhati, popodne popravljati čarape...“ (Matoš, 1909: 2). Matoš vrlo oštro kritizira rad
triju feministkinja, često ne birajući riječi uljuđene komunikacije. Pri tome stvara dihotomiju
„žene“ i „čovjeka“ što definira njegove stavove o poimanju žena.
Ti jalovi članci jalovih mozgova su priklapanja ženske jalovosti. B r a k s e g đ i c i
M . K . – a k o j e r a z u m i j e m o , t u Sibilu – traženje muškića istih sterilnih,
nematerinskih sposobnosti i s njenima, gđi Zagorci kult dvojstva (žene i
čovjeka) u ženi, gđi Kveder- Jelovšek čežnja automatskog, luksuznog
kućanstva gdje žena samo filozofira i fantazira, a gđici Parmačević divna prilika za
naprednjačko pusto benetanje, priklapanje i fraziranje (Matoš, 1909: 3).
10
Feminističku polemiku o ravnopravnosti spolova započela je Mira Kočonda pišući o temi žene i naprednjaštva. Zagorka se
priključila polemici tekstom „Napredna žena i današnji muškarci“, a Zofka Kveder pišući o temi moderne žene i braka. U: „Zagorkaprotagonistica nenapisane povijesti hrvatskoga feminizma“ autorice Slavice Jakobović-Fribec, Književna republika 5/6 2006, 43-52.
41
Njihove radove naziva „člančići“, a njihove stavove „kokošje izjave“, a njih „novinarske
dame“ i „egoisti“. Za Matoša je brak dužnost svake žene i nikako ne može prihvatiti odnos
partnerstva i prijateljstva u braku smatrajući to nedostatnim za dobar brak. On zagovara poziciju
žene u braku kao žene domaćice i majke koja služi mužu, a k njemu je ne privlači inteligencija,
već simpatija. Ovakvi komentari, usput budi rečeno, najvećega hrvatskoga flanera 20. stoljeća i
osobe koja je bila u doticaju s europskom modernošću poprilično iznenađuju. Imajući na umu
njegove stavove i napadački ton komentara usmjeren prema autoricama koje su pisale o
modernom braku, ne čude reakcije i mnogo neobrazovanijih Zagorkinih suvremenika. Zagorka je
bila ispred svojega vremena i društvo u kojem je stvarala i živjela nije bilo spremno promišljati o
novim pogledima na brak, ili pak jednostavno nije željelo radi bojazni od promjena. Naposljetku,
Matoš je o ženama imao vrlo ambivalentne stavove, a jedna od najboljih poznavateljica
njegovoga života, napisala je:
U rodnoj ideologiji Matoš je bio patrijarhalni filogin (“ljubitelj žena”), u rodnoj politici
ambivalentni antifeminist, a u rodnoj imagologiji stvaratelj modernističkih slika
žene-anđela (femme fragile) i žene-zavodnice (femme fatale) (Oraić-Tolić, 2014:
16).
5. Zaključak
Zagorkine jednočinke pokazuju položaj žene u braku, ali i u društvu na početku 20. stoljeća. Taj
položaj nije bio nimalo lak ni zavidan, budući da nisu imale pravo na obrazovanje, donošenje
vlastitih odluka i financijsku neovisnost. Svi ovi uzroci žene su pretvorili u poslušne i pokorne
supruge. Tek pokoji primjer, poput Marice iz jednočinke Nesretna Ilica, ukazuje na aktivne mlade
žene koje su spremne i dovoljno hrabre izboriti se za svoj položaj u društvu. Brak i odnos bračnih
partnera bila je tema koju je Zagorka odabrala za svoje kratke komade. Gledateljstvo se
oduševilo ovom formom, a svakako i temom. Većina jednočinki polučila je ogroman uspjeh kod
publike. Iako su jednočinke protkane finim humorom, odaju sliku gorčine hrvatskih žena koje su
stiješnjene u prostor doma i gotovo izolirane od svijeta. No, likovi ženskih pomagačica u
jednočinkama dokazuju da postoje i snažne žene koje su odrješite, samopouzdane, neovisne,
ponekad čak i zaposlene. Zagorka dovodi snažnu ženu iz vanjskoga prostora, ona nikada ne
potječe iz bračnoga okruženja. Ovime je jasno da brak za Zagorku predstavlja svojevrsno
ropstvo i prostor stalnoga rivalstva između muškaraca i žena. Nema govora o suradnji, potpori ili
razumijevanju bračnih partnera. Brakovi se temelje na nepoštovanju, često puta i na poniženju
partnera, nadmetanju i nadmudrivanju, a ponekad i na odnosu moći koju ispoljavaju muževi.
Odnos moći mijenja se tijekom dramske radnje. Supruge traže pomoć svojih prijateljica i
rođakinja i one utjelovljuju lik-ideju koji će svojom domišljatošću nadmudriti muževe koji su
obično naivni i lakovjerni. Zapravo nisu dorasli suprotstaviti se dramskim pomagačicama. One ih
najčešće izvrgavaju ruglu i podsmjehuju se njihovim stavovima te ih uspiju nadmudriti. Upravo
od trenutka promjene odnosa muške dominacije i ženske potčinjenosti počinje komični dio
jednočinki. Autoritativni nosioci moći nad svojim suprugama postaju žrtve domišljate pomagačice
koja preuzima moć nad njima te tu moć predaje u ruke njihovih supruga. Odustajući od
podređenoga dijaloga, žene preuzimaju moć. Moralnih pobjednika u ovim zapletima nema.
Naime, muževi se mijenjaju radi bojazni da ne bi izgubili supruge i time razorili instituciju braka
koja je poželjna u društvu. Oni se zalažu za zadržavanje gole forme i u tome je tragikomičnost
Zagorkinih jednočinki. Jednoličnost svakodnevnoga bračnoga života i sitničavost partnera
42
glavna je karakteristika brakova. Marija Jurić Zagorka bila je autorica koja je svojim pisanjem
željela doprijeti ponajprije do čitateljica i gledateljica. Birajući temu braka i odnos partnera u
braku željela je djelovati na svijest žena i ukazati kojim sve načinima i metodama žene mogu
doći do boljega položaja u braku i kako mogu odbiti prihvatiti ponašanja koja su za njih definirali
muškarci. Je li Zagorkina suvremenost bila spremna za ovakvo osvješćivanje? Negativne kritike
njezinih komada ipak odražavaju strah tadašnjeg društva od ideja emancipiranosti i
ravnopravnosti žena.
LITERATURA
Batušć, Nikola. 1973. „Predgovor drami 'Jalnuševčani'“. U: Pet stoljeća hrvatske književnosti.
Pučki igrokazi XIX. stoljeća. Ur. Nikola Batušić. Zagreb: Zora, Matica hrvatska, str. 453576.
Batušić, Slavko. 1971. „Ostvarenja domaćih književnica u Hrvatskom narodnom kazalištu u
Zagrebu“. Žena 1, Zagreb, str. 40-58.
Detoni Dujmić, Dunja. 1998. Ljepša polovica književnosti. Zagreb: Matica hrvatska.
Govedić, Nataša. 2010. „Govor bez isprike“. U: Privilegiranje rubova. Intervencije i prilozi
feminističkoj epistemologiji. Ur. Ankica Čakardić. Zagreb: Centar za ženske studije, str.
111-122.
Hećimović, Branko. 1990. Repertoar hrvatskih kazališta 2. Zagreb: Globus.
Hećimović, Branko. 2002. Repertoar hrvatskih kazališta 3. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti
i umjetnosti, AGM.
Hribar Ožegović, Maja. 2008. „Zagorka i kazalište“. Hrvatsko zagorje 1-2,Krapina, str. 121-136.
Jakobović-Fribec, Slavica. 2006. „Zagorka - protagonistica nenapisane povijesti hrvatskog
feminizma“. Književna republika 5-6, Zagreb, str. 43-52.
Johnson, Barbara. 1999. The Feminist Difference. Cambridge MA: Harvard University Press.
Jurić, Marija. 1901. Što žena umije. Rukopis broj 1231 Zavoda za povijest hrvatske književnosti,
kazališta i glazbe na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Jurić, Marija. 1903. Nesretna Ilica. Rukopis broj 1303 Zavoda za povijest hrvatske književnosti,
kazališta i glazbe na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Jurić, Marija. 1903. Ustrijelit će se. Rukopis broj 1304 Zavoda za povijest hrvatske književnosti,
kazališta i glazbe na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Jurić, Marija. 1904. Filip Košenski. Rukopis broj 1333 Zavoda za povijest hrvatske književnosti,
kazališta i glazbe na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Jurić, Marija. 1908. Intermezzo. Rukopis broj 1475 Zavoda za povijest hrvatske književnosti,
kazališta i glazbe na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Jurić, Marija. 1973. „Jalnuševčani“. U: Pet stoljeća hrvatske književnosti. Pučki igrokazi XIX.
stoljeća. Ur. Nikola Batušić. Zagreb: Zora, Matica hrvatska, str. 453-576.
43
Lasić, Stanko. 1968. Književni počeci Marije Jurić Zagorke. Uvod u monografiju (1873-1910).
Zagreb: Znanje.
Matoš, Antun Gustav. 1973 {1909}. „Naprednjače i brak“, U: Sabrana djela, knj. 14 (Polemike II).
Zagreb: JAZU: Liber: Mladost, str. 7-11.
Oraić-Tolić, Dubravka. 2014. „Što je Matoš rekao o ženama“. Vijenac 523, Zagreb, str. 16.
Radway, J. 1991. Reading the Romance: Women, Patriarchy and Popular Literature. Chapel
Hill, London: The University of North Carolina Press.
Sabljak, Tomislav. 2002. Korenspodencija hrvatskih pisaca. Zagreb: Zavod za povijest hrvatske
književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Velebit, Josip. 1991. „Književnica Marija Jurić Zagorka sve više postaje legendom“. Marulić 24,
Zagreb, str. 517-52.
SUMMARY
This paper will analyze the concepts of marriage and family in Zagorka's plays that deal with male-female
relationships. It deals with the place women occupied in the Zagreb society at the beginning of the 20th
century and the role of women in marital lifestyle. The paper will examine Zagorka's representations of
gender identity and the strategies she uses in creating female characters for specific purposes. She
wanted to influence her readers and audience, and provide them with modern views of marriage. Marriage
has a negative connotation for Zagorka, a fact known from her autobiographical texts, which makes it even
more interesting to see how she portrays marriage in her plays. The paper will also show how Zagorka's
short pieces encouraged emancipation and awareness-raising of female recipients. These manuscript
plays written early in her career will be used for the analysis of male-female relationships, marriage and
sexuality. The analyzed plays are: Što žena umije, Filip Košenski, Nesretna Ilica, Ustrijelit će se and
Intermezzo. It is female dramatic characters who fight for their rights and strive for superiority over men
that prevail here.
44
Lidija Dujić, Slavica Trgovac Martan i Slobodan Popratnjak
Sveučilište Sjever Koprivnica
[email protected], [email protected], [email protected]
Hrvatica – za ženu i dom
Sažetak
Rad se temelji na analizi časopisa Hrvatica kojemu je Zagorka bila vlasnica, nakladnica, urednica i
autorica. Izrazito autorski koncept prve hrvatske novinarke koja računa na vjerne čitatelje što ih je stekla
romanima razmatramo na dvije razine: na prvoj – iščitavamo raster rodne problematike u rasponu od
analize uloge žene u obitelji, mogućnosti obrazovanja i zarađivanja u zvanju, sklonosti kolektivnom
društvenom radu, do poticanja solidarnosti i otvaranja prostora za političko djelovanje; na drugoj –
utvrđujemo referentna mjesta ovoga proaktivnog ženskog fronta u Zagorkinu romanu Mala revolucionarka
koji je izlazio kao podlistak u oba godišta Hrvatice. Zanima nas sinergijski efekt Zagorke-novinarke i
Zagorke-književnice kao i reakcija čitateljske publike na promovirane rodne otklone.
1. Društveni
Društveni položaj žena u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća
Sve do vremena banovanja Ivana Mažuranića (1873.–1880.) većini žena u Hrvatskoj
obrazovanje je bilo potpuno nedostupno. Monopol su na tom području imale katolička i
pravoslavna crkva, no u vjerskim školama obrazovali su se uglavnom muškarci dok je ženama
bila namijenjena prvenstveno ulogu majke i domaćice. Donošenjem prvoga hrvatskog školskog
zakona ban Mažuranić pokrenuo je pozitivne promjene u korist žena1 – za svu djecu obvezna
postaje četverogodišnja pučka škola, te se izjednačavaju prava učitelja i učiteljica, čak i u
pogledu plaća. U praksi se ta prava često nisu provodila pa su mnoge učiteljice i dalje za svoj
rad primale manje plaće od muških kolega. Ipak, zakonske promjene bile su svojevrstan poticaj
ženama da se nastoje izboriti za svoja ekonomska i socijalna prava. Postalo je jasno kako je
mogućnost obrazovanja preduvjet za prevladavanje rodne nejednakosti.2 Takve prilike nisu bile
karakteristične samo za Hrvatsku već i za većinu zapadnoeuropskih zemalja u kojima su jačali
sufražetski pokreti – u Finskoj su primjerice pravo glasa žene dobile već 1906. godine, a u
Hrvatskoj tek 1945. godine, premda su se za to zalagali Stjepan Radić, učiteljice Marija
Jambrišak i Marija Fabković te brojni drugi pojedinci iz javnog života još od početka 20. stoljeća.
Prve inicijative za obrazovanje žena u Hrvatskoj javile su se u drugoj polovici 19. stoljeća kada je
ženama omogućeno da se pronađu u određenim zanatskim zanimanjima. Tako je 1868. godine
osnovana prva viša djevojačka škola u Zagrebu, u sklopu koje djeluju šivaća i risaća škola.
Godine 1885. škola postaje Ženska obrtna (industrijska) škola u kojoj se djevojke uglavnom
obrazuju za kućanske poslove. S vremenom im se otvaraju vrata glazbenih škola, a osniva se i
primaljsko učilište u Zagrebu. Iako im je na taj način pružena mogućnost zaposlenja, još uvijek
su bile manje plaćene od muškaraca. Kasnije se u Zagrebu osniva i Privremeni ženski licej na
kojemu su honorarne nastavnice bile Marija Jambrišak, Kamila Lucerna, Štefa Iskra i Natalija
1
Ilustrativan je u tom kontekstu primjer Ivane Brlić-Mažuranić, unuke bana Ivana Mažuranića i suvremenice Marije Jurić Zagorke,
koja je samo dva razreda polazila u djevojačkoj školi u Zagrebu, a ostalo je obrazovanje stjecala privatnom obukom – uglavnom na
francuskom jeziku. U dva svoja teksta – Autobiografija (1916.) i Rečenica koja obuhvaća svijet (1927.) – Ivana Brlić-Mažuranić uz
djedov autoritet veže i svoj prvi književni grijeh (pokušaj da kroz njegovu ostavštinu prokrijumčari i svoju pjesmu – za objavljivanje!)
dok uz ime učiteljice Marije Jambrišak dolazi spoznaja o slobodi (misli, riječi, rečenice, svijeta) kao preduvjetu za nastanak njezina
književnog prvijenca. Usp. Dujić, 2011a.
2
Zanimljivo je ovu utopističku ideju obrazovanja kojom počinje projektiranje modernih društava razmotriti i kao distopiju obrazovnih
politika – u rasponu od Adornove teorije poluobrazovanosti do Liessmannove teorije neobrazovanosti. Usp. Liessmann, 2008: 43-44.
45
Wickerhauser – odakle kreću inicijative za školovanje na zagrebačkom sveučilištu: od 1895. kao
izvanredne slušateljice,3 a od 1901. godine kao redovne studentice. Do 1914. godine na
sveučilište se upisalo 158 djevojaka4 dok se na prvi ženski doktorat čekalo do 1928. godine.5 U
seoskim obiteljima vladala je tradicionalna podjela poslova na muške i ženske6 – dječaci su
stjecali određena znanja od očeva, a djevojčice od majki ili drugih žena u obitelji. Zbog
usitnjavanja seoskih posjeda početkom 20. stoljeća pokazala se potreba zanatskog obrazovanja.
No, privilegiju da se na taj način obrazuju na selu su imali uglavnom dječaci. Djevojke su svoj
status rješavale udajom. U rijetkim situacijama kada ih se nastojalo zaposliti, bila je riječ o
pomoćnim zanimanjima, a zaradu su ponovno bile primorane ulagati u vlastiti miraz.7 Brakove su
im dogovarali roditelji, nerijetko ih vežući uz dalje rođake. Kada bi ostale udovice, žene su
preuzimale i muške poslove dok je obrnuta situacija bila rijetkost. Jedno od prvih prava vezanih
uz žene na selu bilo je pravo nasljeđivanja što se počinje spominjati još sredinom 19. stoljeća –
uvođenjem građanskog zakonika, koji se u praksi, baš kao i pravo na jednake plaće u prosvjeti,
često nije provodio. Kako je miraz bio najveće financijsko opterećenje za obitelj djevojke, on se
smatrao i njezinim nasljedstvom. Riječ je uglavnom bila o pokretnoj imovini, a tek 30-ih godina
prošlog stoljeća djevojke povremeno u miraz dobivaju zemlju ili novac. Zanimljivo je da ni
udovice nisu postajale vlasnice imovine umrlog supruga – nakon smrti glave obitelji, vlasnicima bi
postajala djeca dok bi supruge tek dobile pravo na uživanje imovine.8 Osim što su se još koncem
19. stoljeća počele okupljati unutar udruga i organizacija kojima je cilj bio borba za ženska prava,
žene u Hrvatskoj u isto su vrijeme djelovale i u drugim organizacijama čiji ciljevi nisu bili usko
vezani uz sufražetske teme. Početkom 20. stoljeća upravo su žene nositeljice mnogih društvenih
aktivnosti. Učiteljice, redovnice, sestre pomoćnice, kao i ugledne građanke posebno se ističu u
radu humanitarnih udruga čiji broj u Hrvatskoj raste između dva svjetska rata. Ne treba posebno
napominjati kako su se spomenute aktivnosti obavljale uglavnom na volonterskoj bazi.9 Kada je
riječ o plaćenim poslovima, žene koje su radile iste poslove, na istim radnim mjestima kao i
muškarci, za to su bile slabije plaćene. Bilo je to vidljivo i u rijetkim nižim državnim službama u
koje im je bio dozvoljen ulaz. No, vrata većine radnih mjesta za njih su bila zatvorena. Nisu
primjerice smjele raditi na višim činovničkim mjestima u sudstvu, državnoj upravi, bankarstvu.
Većina zaposlene ženske populacije radila je na poslovima kućnih pomoćnica, nekvalificiranih
radnica, a tek malobrojne na nešto cjenjenijim mjestima učiteljica. Da ni tu nisu bile pošteđene
diskriminacije, najzornije svjedoči činjenica kako je učiteljicama država početkom prošlog
stoljeća pokušavala nametnuti celibat. Sve do 1938. godine učiteljice su se smjele udavati samo
za muškarce iz iste profesije, u protivnom bi ostajale bez posla.10
3
4
Prema: Jagić, 2008.
Prvi broj Hrvatice donosi statistiku za god. 1935./1936. kada je na sveučilište bilo upisano 1060 žena: Od ovih je polazilo pravni
fakultet 152, filozofski 561, medicinski 135, tehnički 36, poljoprivredni 52, veterinarski 4, zatim višu pedagošku školu 16, komercijalnu
50, umjetničku akademiju 9. Usp. Hrvatica (br. 1, god. I, str. 16.). Napomena L. Dujić: Zagorka je registrirala Hrvaticu u studenom
1938. godine (Vujnović, 2008: 237). Od drugog broja navode se i mjesec i godina (veljača 1939.) kojih nema na prvom broju. U
Vijestima uprave Hrvatice Zagorka najavljuje da će časopis izlaziti jednom mjesečno i to krajem mjeseca: Dakle, drugi broj "Hrvatice"
izlazi pod konac siječnja. (Hrvatica, br. 1, god. I, str. 40.).
5
Prema: Blasin i Marković, 2006.
6
Temu nepismenosti seoskih žena Hrvatica obrađuje u više navrata, primjerice – članak "Tragedija nepismenosti", koji potpisuje (Z.),
donosi iskustvo nepismenosti kao sramote dalmatinske seljakinje (Hrvatica, br. 3, god. I., ožujak 1939., str. 82.) dok u članku "Žene
sela tuže se na predrasude. Hrvatske seljakinje o uzrocima nepismenosti žena" (Hrvatica, br. 12, god. II., prosinac 1940., str. 6-7.)
autor/ica (r.) znakovito ukazuje na problem: muškarci su najčešće protivnici ženskog školovanja, a žene (osobito učiteljice)
zagovornice metode pismeni uče nepismene.
7
Analogiju između braka kao jedine sigurne ženske egzistencije za koju muškarac traži miraz te novinarskog rada u redakciji koji joj
osigurava egzistenciju i miraza u obliku romana koji od nje očekuje redakcija Zagorka uspostavlja u posljednjem objavljenom
nastavku autobiografije "Tko ste vi?" (Hrvatica, br. 12, god. II, prosinac 1940., str. 25.). Temom braka i miraza Hrvatica se bavi i u
tekstovima "Najstariji ženidbeni ugovor" (Hrvatica, br. 4, god. II, travanj 1940., str. 3.), "Zašto su muževi danas slobodniji" (Hrvatica,
br. 6, god. II, lipanj 1940., str. 1-2.).
8
Prema: Leček, 2004.
9
Premda Hrvatica kontinuirano i poticajno o njima izvješćuje u rubrici "Društveni rad naših žena", nije nepoznat ni Zagorkin sukob s
"Gospojinskim klubom" (krajem Prvoga svjetskog rata) koji je bio simbol elitizma i uglednih, dokonih dama, odnosno – one su bile
teme Zagorkinih satira, a Zagorka meta njihova ismijavanja, izmišljanja nadimaka, protestnih pisama (Ograjšek Gorenjak, 2014: 4950).
10
Prema: Ajduković i Branica, 2006.
46
Drugačije lice socijalne percepcije zaposlenih žena – kritično i satirično – otkrivaju
novinske karikature. Tako primjerice Koprive, najvažniji humoristički časopis u povijesti
hrvatskog novinarstva,11 nude raster tradicionalnih ženskih zanimanja. Povjesničarka Ida
Ograjšek Gorenjak navodi sljedeća: seljanke, sluškinje, prodavačice, glumice, glazbenice,
vještice (vračare), tajnice, daktilografkinje, medicinske sestre, manikirke, fotomodeli – uz
napomenu da karikature ne prikazuju učiteljice, rijetko i uglavnom negativno bilježe žene u
zanimanju bijelih ovratnika, dok su tajnice redovito obilježene insinuacijom seksualnog odnosa
sa šefom. Marija Jurić Zagorka prikazana je u travanjskom broju 1919. godine kao novinarska
piljarica uz popratni tekst: Prodajem članke o svim aktuelnim pitanjima na malo i veliko (Ograjšek
Gorenjak, 2014:194-205). Ne treba pritom smetnuti s uma da su stereotipi moćan alat karikature
te da se u satiri podudaraju visoki moralni kriteriji nepoželjnosti o kojoj autori postižu konsenzus
s publikom.12
2. Zagorkin novinarski rad prije Hrvatice
O Zagorkinu novinarskom radu koji je prethodio pojavi Hrvatice moguće je doznati od same
autorice i iz same Hrvatice. Naime u oba godišta časopisa13 u nastavcima izlazi autobiografija14
"Tko ste vi?" podnaslovljena "Film u riječima. Sličice iz doživljaja ženskog novinara od 1897.1938."15 Osim gramatičke nesročnosti – koju je lakše prihvatiti kao namjeru da se naglasi
nesklapnost atributa ženski uz imenicu novinar, nego kao nedosljedno jezično rješenje
kategorije roda – pozornost privlače žanrovski i medijski hibridi u kojima Zagorka iznosi svoj
novinarski život. I film i sličice osiguravaju mjesto fikciji u faktografskoj građi – uz jasnu autoričinu
intenciju da selektira i montira ono što je bilo slikovito, dinamično, konfliktno. Već u prva dva
nastavka Zagorka supsumira svoju karijeru u tri čina – pljuska kao posljedica prvoga čitateljskog
dodira s novinama, repriza pljuske kao kraj prvih Samostanskih novina te proskribirana i
šupirana kao gospodin pisac u suknji.16 Pljuska se simbolično pojavljuje i u predzadnjem
objavljenom broju – kao kritika njezinome prvom povijesnom romanu i to prije no što ga je uopće
počela pisati.17 Premda je ova autobiografija više novinarska od drugih Zagorkinih
autobiografskih tekstova, autorica u njoj markira tek neka konkretna imena, godine i naslove –
čime i ovaj tekst približava literarnom, odnosno odmiče od (očekivanijega) publicističkog
diskursa. U prepoznatljivom kontekstu antipoda Strossmayera i Héderváryja, brutalne
redakcijske mizoginije, predvidljive cenzure i manje predvidljivog redarstva, Zagorka improvizira
istim onim kazališnim alatima kojima se rado služila u svojim romanesknim serijalima – alibi,
maska, kostim, patos pa i kaskaderska rješenja:
Glednem malo desno, malo lijevo, malo dolje i onda gore gdje navrh stubišta stoji čitava
grupa studenata. U zgodnom času bacim se gore uz stube. Detektivi ispruže za mnom
ruke i uhvate me za lijevu ruku. Vuku me k sebi. Odozgora potrčali mi u pomoć djaci i
vuku me gore. Detektivi ne smiju gore. Zamalo iskinem svoju ljevicu, za mnom ne mogu.
(Poštivala se onda nepovredivost sveučilišnog tla.)
11
Ocjena Frane Dulibića, autora monografije Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine (2009.). Prema: Ograjšek Gorenjak,
2014: 192.
12
Usp. Frye, 1979: 252-254.
13
Izuzetak je br. 7, god. II. iz srpnja 1940. u kojemu nije objavljen nastavak "Tko ste vi?", kako se navodi iz tehničkih razloga.
14
Riječ je o jednoj od prvih autobiografija Marije Jurić Zagorke od ukupno šest (?) poznatih: "Poznata hrvatska spisateljica svojoj
publici o svom radu" (1932.), "Tko ste vi?" (1939. – 1940.), "Što je moja krivnja?" (1947.), "Iz Zagorkinih memoara" (1952.), "Kako je
bilo" (1953.), "Moje pravo i dužnost" (1956.). Njima treba pridružiti i romansiranu autobiografiju Kamen na cesti (Ženski list, 1932. –
1934.) koju, unatoč vrijednosnoj neujednačenosti, Stanko Lasić (1986: 48) smatra vrhom Zagorkina književnog opusa dok Dunja
Detoni Dujmić (1998: 165) u njoj vidi feljtoniziranu inačicu bildungs-romana.
15
Od četvrtog broja promijenjena je godina u podnaslovu iz 1938. u 1939. Usp. Hrvatica (br. 4, god. I, travanj 1939., str. 135.).
16
Usp. Hrvatica (br. 1, god. I, str. 23. i br. 2, god. I, veljača 1939., str. 61.).
17
Usp. Hrvatica (br. 11, god. II, studeni 1940., str. 21.).
47
(…) Donijeli su dugo uže, svezali me oko pojasa. Straga zgradi spuštam se dolje kao neki
provalnik i prebacim se u samostanski vrt. (…)
– Moram u redakciju, kad sam sama, list mora izaći.
Časne sestre shvatile moj položaj. Seminarska haljina, crna haljina pokrila moju
svjetovnu. Na glavu su mi svezali kapicu, a oko vrata bijeli ovratnik i gotovo je.18
Izrazito stilski obilježen leksik, te burne reakcije na napade i kritike, ali i na povoljne vijesti
o primjerice tiskanju romana, nalikuju scenskim rješenjima kojima je Zagorka ismijavala
malograđansku žensku konverzaciju u svojim jednočinkama.19 Tako se sirotoj, izmlaćenoj od
kritičara, miješa pamet, ona gubi dah i osjeća kao da ju je zgrabila nečija ruka za grkljan na vijest
o tome da će Hrvatske Novosti tiskati roman koji je napisala na prijedlog knjižara Sokola.20
Sasvim istom miljeu pripada i njezin pristanak da se roman tiska – dakako, anonimno:
Ne znam, kakovim osjećajem izriču sretne zaručnice svoj "hoću" – no mislim da sam
nekako sličnim osjećajem izrekla svoj pristanak, da se roman štampa.21
Zaručena danju za novine, a noću za romane Zagorka i ovom svojom autobiografijom
pokazuje potpunu propusnost građe – njezin je profesionalni životopis fabula jednako kao i priče
starog Tenšeka. Roman u novinama i novine s romanom dio su istoga dvostrukog narativnog
pletera. I onda kada razmatra ideju zvanja, emancipacije (plaćenim) radom ili podrške publike,
Zagorka ulančava epizode i dijalozima gradi karaktere sklonjena u pravilu u kut (kazališne ili
saborske lože za novinare). Iako je u podnaslovu autobiografije "Tko ste vi?" postavila konkretan
vremenski okvir (1897. – 1938.)22 sličicama iz života ženskog novinara, posljednji objavljeni broj
Hrvatice (br. 12, god. II, prosinac 1940.) dopire do ideje za roman o zagorskoj grofici Stanki
Meško u muškom odijelu. Zagorkina karijera u Obzoru zaista je potentna filmska priča o tome
kako je pomanjkanje spoljašnosti jedne nesretne žene, koju je Bog kaznio sudbinom, da piše23
oblikovalo njezin izbor i borbu za muško zvanje. Nakon Obzora pisala je i za druge domaće
listove (Jutarnji list, Novosti, Vijenac, sarajevsku Nadu), a potpunu novinarsku slobodu
doživljava tek 1925. godine kada pokreće Ženski list. Prijedlog njemačkog izdavača Ullsteina da
u Hrvatskoj uređuje inačicu jednoga njemačkog časopisa za žene Zagorka je doživjela kao novi
pokušaj germanizacije Hrvatica zbog čega odbija ponudu i odlučuje pokrenuti vlastiti list. Učinila
je to uz potporu bogatoga zagrebačkog židovskog para Schwartz. Prvi broj Ženskog lista izlazi u
travnju 1925. godine, a namijenjen je bio ženama svih društvenih slojeva – obrađivao aktualne
teme, donosio vijesti iz rada ženskih udruga, progovarao o važnim socijalnim pitanjima poput
ženskog prava glasa. Osim izvještajnih i komentatorskih priloga, sadržavao je i književne
tekstove, kao i praktične savjete za kućanstvo. Bio je moderno osmišljen, bogato ilustriran i
nudio ono što je ženama trebalo – dašak suvremenog doba, bijeg od učmale sredine i potvrdu da
njegove čitateljice nisu same, odnosno utjehu da uz sebe imaju čitavu vojsku istomišljenica.
Prodavao se diljem Kraljevine Jugoslavije, te je na svome vrhuncu glavnoj urednici donio slavu i
poštovanje, čime je bilo opravdano postojanja lista, ali je potvrđena i njegova kvaliteta. Konačno,
Zagorku je 1931. godine jugoslavenska kraljica Marija odlikovana medaljom časti povodom
tridesete obljetnice njezinog rada u novinarstvu. O Zagorkinu značaju za tadašnje novinarstvo
zorno svjedoči podatak da je proslava tog jubileja popraćena s velikom pozornošću i u Europi, o
18
19
20
21
22
23
Hrvatica (br. 4, god. II., travanj 1940., str. 14.).
Usp. Dujić, 2012.
Hrvatica (br. 11, god. II, studeni 1940., str. 21.).
Ibid., str. 22.
Usp. bilješka 15.
Hrvatica (br. 12, god. II, prosinac 1940., str. 25.).
48
čemu su pored domaćih tiskovina izvještavale i novine u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj
i Čehoslovačkoj.24 I konzervativni su krugovi tražili načina da iskoriste postojanje tako utjecajnog
medija za plasiranje svojih svjetonazora. U prilog im je išla činjenica da su se posljedice Velike
depresije (1929. – 1933.) osjećale posvuda, što je dugoročno oslabilo i Zagorku i pretplatnike
njezinog lista, a na kraju i njezinog nakladnika. Udarac koji je dodatno pridonio slabljenju
Ženskog lista bila je i odredba iz 1934. godine o zabrani distribucije inozemnog tiska svim
tvrtkama koje nisu bile u državnom vlasništvu. To je za posljedicu imalo gašenje tvrtke Ignjata
Schwartza, koja je bila nakladnik Ženskog lista. Privremeno rješenje pronađeno je u dozvoli
vlasti Savske banovine, u kojoj je bilo sjedište izdavača, da Ženski list i dalje može biti
objavljivan kao znanstveni časopis. U međuvremenu je Jozefina Josipa Schwartz, supruga
Ignjata Schwartza, preuzela posao i preko druge tvrtke nastavila izdavati list. Kako upravo u to
doba jačaju i nacionalističke tendencije u Hrvatskoj, te je u narodu sve izraženija misao da
Hrvatska ima podređen, a ne ravnopravan položaj u Kraljevini Jugoslaviji, o tome se raspravlja i
u Ženskom listu. Nakon ubojstva jugoslavenskog kralja Aleksandra u Francuskoj 1934. godine,
dolazi do preokreta pa i drastičnih promjena u radu lista. Od kada je objavljena naslovna stranica
s portretom ubijenoga jugoslavenskog kralja, u časopisu dominiraju ekonomske i političke teme.
Prvi put se Zagorka odvažila predložiti i radikalnu promjenu društvenog poretka – sugerirajući da
bi upravljanje, umjesto nesposobnim muškarcima, koji su uzrokovali svjetsku ekonomsku krizu,
trebalo povjeriti ženama.25 Simbolično bi se moglo reći da su na sudbinu Ženskog lista presudno
utjecale ipak žene. Naime, prilikom osnivanja Društva hrvatskih književnica (1936.) Zagorka je
upoznala Sidu Košutić, sestru visokog dužnosnika Hrvatske seljačke stranke Augusta Košutića,
koja je također bila književnica – naglašene katoličke orijentacije. Znatno energičnija i mlađa od
Zagorke, Sida Košutić s velikim se entuzijazmom primila posla i već na samom početku
napravila očit odmak od liberalnog pogleda kakav je Ženski list njegovao od osnutka. Umjesto da
nastavi tradiciju obraćanja cijeloj ženskoj populaciji u Kraljevini Jugoslaviji, okrenula se isključivo
hrvatskim ženama i isticanju hrvatskih kulturnih vrijednosti.26 Događaj koji se zbio u ožujku 1938.
godine označio je i posljednji udarac za Ženski list kakav je nekada bio. Umro je Ignjat Schwartz,
a njegova supruga Jozefina Josipa Schwartz potpuno je izgubila kontrolu nad nakladništvom
Ženskog lista. Sida Košutić i Draga Ivančević imale su dominantnu ulogu. U travnju je objavljen
posljednji broj časopisa pod imenom Ženski list. Zagorka je formalno ostala urednica narednih
šest mjeseci – posljednji broj koji je uredila izlazi u studenom 1938. godine. Nakon Zagorkina
odlaska urednicom postaje Sida Košutić, a Ženski list u potpunosti mijenja uredničku politiku.
Pod imenima Novi ženski list, te Hrvatski ženski list nastavlja izlaziti sve do 1944. godine.
Njegova geneza pokazuje lûk od ishodišnih liberalnih tonova do konzervativnoga desnog
skretanja u nacionalizam ili rasprave o snazi i zdravlju rase (Ograjšek Gorenjak 2014: 163).
Novopokrenuta Hrvatica konceptualno je bila nalik prvotnom izdanju Ženskog lista dok ga
je uređivala sama Zagorka. Cilj kojim se vodila bio je educirati čitateljice, dati im do znanja da u
društvu zaslužuju položaj ravnopravan muškarcima, te ih potaknuti da se za taj položaj zaista i
izbore. Čini to poticajnim primjerima uspješnih žena iz hrvatske i svjetske povijesti, te
informacijama o položaju žena u razvijenim zapadnim zemljama, ali nudi i sadržaje za
tradicionalne ženske uloge – savjete vezane uz kućanstvo, odgoj djece, modu i sl. Posljednji je
broj objavljen u prosincu 1940. godine kada, nakon okupacije Zagreba, ustaše zabranjuju
Hrvaticu, plijene zaradu od pretplate, a iz Zagorkina stana odnose čak i pokućstvo. Zagorkina
Hrvatica očito je premalo bila Hrvatica kakvu je pretpostavljao ustaški pokret, jednako kao što je
24
25
26
Prema: Vujnović, 2008: 146-147.
Ibid., str. 228-234.
Ibid., str. 236.
49
Zagorkina germanofobija bila neprihvatljivo velika u odnosu na njihove saveznike. No, točku na
njezino žensko novinarstvo stavio je bumerang Ženskog lista – za razliku od Hrvatice, Ženski list
ne samo da nije bio zabranjen, nego mu je preusmjeren i novac Zagorkinih pretplatnica. Tako je
ova muškaračka žena koju je biskup bio posjeo u redakciju kao u kuhinju,27 potjerana iz
novinarstva opet među kuharice – ako je suditi po riječima šefa njihova tiska, onako kako ih je
Zagorka zapisala u autobiografiji "Što je moja krivnja?":
Ne možete izdavati nikakav, pa ni domaćinski list, jer ste odavno ožigosani naš
neprijatelj. Novac vaših pretplatnica bit će položen u upravu Ženskog Lista, koji je u
rukama naše pouzdanice, vaše romane smo uništili, jer ste pisali protiv crkve, njezinih
službenika, protiv monarhije, protiv svih principa našeg pokreta. Vaša Grička vještica i
Kći Lotršćaka moraju biti kažnjene, jer su drski napadaj na sve naše ideale. Premda ste
od vajkada naš zakleti neprijatelj, s obzirom na vašu starost, ne ćemo vas zatvoriti, ali
vam je svaki rad zabranjen, doživotno. Ako nemate od čega živjeti, idite za kuharicu (...).
(Jurić Zagorka, 1997: 494)
3. Analiza Hrvatice
Kao vlasnik, izdavač i odgovorni urednik28 Zagorka uokviruje prvi broj Hrvatice apelativnim
tekstovima – "Zašto mislim da je potreban list 'Hrvatica'", "Sestre Hrvatice – budite sve suradnice!"
i "pitajte – Odgovorit će vam se". U njima poziva svoje vjerne čitateljice i čitatelje da je podrže i
pretplatom i perom kako bi pravim novinarskim stilom oblikovala list koji će približiti sve hrvatske
žene. Pritom ima potrebu pojasniti svoj bivši status namještenog urednika u Ženskom listu kako
bi razuvjerila mnoge čitatelje da je sada vlasnica i Ženskog lista i Hrvatice. Uz domoljubne ciljeve
financijski je aspekt provodni motiv u njezinu tumačenju razloga za pokretanje novog lista:
Naglasujem ovo: Osnovala sam ženski časopis "Hrvaticu" izključivo iz moralnih i
patriotskih ciljeva a nikako iz bilo kakvih materijalističkih. Htjela sam naime da još za
života, kao najstarija i po broju prva hrvatska novinarka stvorim hrvatskoj ženi i
hrvatskom domu jedan list, koji će biti hrvatski ne samo po jeziku, nego po duhu i srcu.29
Čisti računi i još čišće domoljublje kapital su kojim Zagorka pokreće svoj autorski projekt,
a u njemu računa na vjerne i mnogobrojne čitatelje što ih je stekla romanima. Iz lojalnosti prema
Zagorki-književnici od njih se očekuje povjerenje u Zagorku-novinarku – odnosno, potpora
njezinome projektu-platformi za baš svaku hrvatsku ženu. Pretpostavka za to jest ženska
solidarnost, zajednički nastup majki, domaćica, odgojiteljica, svih hrvatskih ženskih društava,
udruženja intelektualnih i manualnih radnica… Misija Hrvatice upravo je u tome da ih sve
približi.30
Usporedimo li koncept Hrvatice općenito s konceptima ženskih časopisa,31 naići ćemo na
brojne sličnosti – od savjeta vezanih uz kućanstvo, njegu tijela, odgoj djece, modu, do zanimljivih
priča i osvrta na aktualne teme. Ono po čemu se Hrvatica u najvećoj mjeri razlikuje od takvih
ženskih časopisa jest njezina edukativna dimenzija. Pritom se prvenstveno misli na edukaciju
vezanu uz ženska prava koja su u vrijeme izlaženja Hrvatice bila i zanemarivana i osporavana.
27
28
29
30
31
Hrvatica (br. 6, god. II, lipanj 1940., str. 18-19.).
Hrvatica (br. 1, god. I, str. 40.).
Ibid.
Ibid., str. 5.
O konzistentnosti i proturječjima ženskih časopisa – usp. Grdešić (2013: 99): Ženska je povijest, čini se, kao i povijest ženskih
časopisa osuđena na stalne početke i stalno ponavljanje.
50
Kako bi podsjetila čitateljice na to da je važno i neophodno boriti se za ženska prava, Zagorka za
ove teme rezervira gotovo četvrtinu prvog dijela svakog broja Hrvatice. Naime, na prvih desetak
stranica nalaze se uglavnom tekstovi u kojima se Zagorka obraća ženama i progovara o temama
direktno vezanim uz njihov položaj u društvu. Na primjerima uspješnih žena iz povijesti, kao i
suvremenica, nastoji potaknuti čitateljice da i same budu uspješne i neovisne. Koliko im to polazi
za rukom može se, među ostalim, vidjeti u izvješćima o radu ženskih udruga diljem zemlje koja
se redovito objavljuju u Hrvatici – u stalnim rubrikama kao što su "Galerija javnih radnica" i
"Društveni rad naših žena". Jedan od tekstova koji ponajbolje ilustriraju Zagorkinu gorljivu želju
da se izbori za ravnopravan položaj žena objavljen je u 12. broju Hrvatice 1939. godine pod
naslovom "Velika svečana ženska skupština u Banovini Hrvatskoj".32 Riječ je o osvrtu u kojemu
Zagorka naglasak stavlja na činjenicu da je u Banovini Hrvatskoj 88 000 žena više nego
muškaraca – iz čega izvodi zaključak da bi žene trebale vladati zemljom umjesto muškaraca jer
su i brojčano nadmoćnije. Na poseban senzibilitet za ranjivije socijalne skupine i tabu-teme
upućuje nepotpisani tekst "Mala reportaža – Protiv noćne ženske posluge",33 svojevrsno izvješće
o borbi konobara okupljenih unutar Hrvatskoga radničkog saveza protiv noćnog rada konobarica.
U tekstu se ističe kako mnogi poslodavci konobarice u noćnim smjenama iskorištavaju za
zabavljanje gostiju, te se na taj način otvoreno progovara o problemu prostitucije. Jednako
agilno razmatraju se razlike u poimanju ženske i muške starosti34 čije su posljedice vidljive i u
raširenom pogrdnom nazivu baba35 za žene. Iako u brojnim tekstovima potiče žene da budu
samostalne i emancipirane, Hrvatica ne zanemaruje ni njihovu potrebu da budu lijepe i moderne
pa svaki broj obiluje savjetima za njegu tijela ili dotjerivanje koji su popraćeni mnoštvom reklama
domaćih kozmetičkih salona i modnih trgovina kao i najnovijim krojevima za različite odjevne
predmete. Ležerniju i praktičniju stranu ženskih časopisa Hrvatica održava u rubrikama "Dom i
obitelj", "Naše zdravlje", "Sveznajući savjetnik", "Veselo popodne" dok je književna glad za
Zagorkinim štivom utaživana romanima u nastavcima Mala revolucionarka i Pustolovine
novorođenog Petrice Kerempuha te spomenutom novinarskom autobiografijom "Tko ste vi?".
Ono što svakako valja izdvojiti kao najvažniji i najdosljedniji aspekt časopisa Hrvatica jest
domoljublje. Osim u direktnom obraćanju, Zagorka promovira svoj domoljubni koncept
plasiranjem tekstova u kojima veliča hrvatske pobjede u prošlosti ili primjerice donosi portrete
poznatih hrvatskih povijesnih ličnosti, ali uz njih i tekstove posvećene znamenitim hrvatskim
ženama ("Hrvatice u književnosti i umjetnosti", "Znamenita Hrvatica iz Jelačićeve dobe") kao i
serijal "Neznana junakinja hrvatskog naroda".
Hrvatica je imala izrazito interaktivan karakter. Zagorka je bila u stalnom kontaktu sa
svojim čitateljicama – redovito objavljuje njihova pisma i razmišljanja, potiče ih na suradnju, a
nastoji doznati i kako dišu povremenim anketama. Već u prvom broju postavlja čitateljicama tri
anketna pitanja – moli ih da otkriju koji je najveći događaj u njihovu životu, jesu li zadovoljne
svojim zvanjem i zaradom ili bi radije bile samo majke i kućanice, te ih pita što bi predložile
zakonodavnom tijelu kad bi imale aktivno i pasivno pravo glasa.36 Iz odgovora koje je Zagorka
objavila u idućim brojevima Hrvatice vidljivo je kako su žene ozbiljno promišljale važne
društvene teme poput nezaposlenosti, siromaštva, korupcije. Temeljni ton odgovorima čitateljica
– osobito na treće postavljeno pitanje37 – daje Mara Matočec, seljanka (ali i književnica) koja piše
32
Hrvatica (br. 12, god. I, prosinac 1939., str. 423.).
Hrvatica (br. 8, god. II, kolovoz 1940., str. 9.).
Hrvatica (br. 1, god I, str. 9-10.).
35
Hrvatica (br. 4, god. II, travanj 1940., str. 3.).
36
Hrvatica (br. 1, god. I, str. 17.).
37
Usp. četvrti broj Hrvatice (str. 126.), nakon objavljenih odgovora čitateljica, donosi napomenu o tome da će se odgovori na prva
33
34
dva pitanja iz ankete nastaviti objavljivati u rubrici "Romani koje piše život" – za razliku od prekobrojnih odgovora na treće pitanje koje
više ne mogu uvrstiti.
51
predložila bih više zadrti u sam život i poboljšati ga svima najbijednijima.38 No, pored široko
iskazanog raspoloženja za rad što bi služio sveopćem socijalnom boljitku, zamjetan je i trend
retradicionaliziranja ženske uloge – ponekad i s prilično radikalnim prijedlozima. Čitateljica
Ružica predlaže tako da se ne namještaju udane žene čiji muževi zarađuju, nego da se umjesto
njih namjeste muškarci koji će se onda više i ženiti, te će se žene moći povratiti onamo kamo i
pripadaju, djeci i obitelji. Čitateljica potpisana kao Podravka misli pak da bi ključni nacionalni
interes trebao biti zdrav pomladak, pa s tim u vezi predlaže zakonom obavezan liječnički pregled
prije stupanja u brak, odnosno – zabranu stupanja u brak onima koji nisu zdravi, i još kaznu od
pet i više godina zatvora za prekršitelje.39 Na rezultate ankete Zagorka (Z.) se osvrće u četvrtom
broju Hrvatice u tekstu "Sigurnost narodnog života" u kojemu iznosi podatke da je čak 98% žena
za najveći događaj u životu izabralo stvaranje ili razaranje obitelji, materinstvo i ljubav dok tek
2% žena spominje neki socijalni ili politički događaj. Odgovor na drugo pitanje još je ujednačeniji
– 100% žena odgovara da su sretnije kao majke i kućanice nego što bi bile kao žene koje
zarađuju u zvanju. Za odgovore na treće pitanje Zagorka ne nudi postotak nego divljenje
Hrvaticama, što ih je prethodno bila nazvala najoduševljenijim patriotkinjama i razvijenim
političarkama, iz čega potom izvodi zaključak o sigurnosti narodnog života čija je opstojnost
zajamčena u materinstvu.40 I peti broj donosi "Malu reportažu" povišenog podnaslova "Neka
znade narod ali i neprijatelji…" u kojoj svoje mišljenje iznosi prijateljica lista iz Splita, s upravo
vidljivim olakšanjem: Anketa koja je netom završena oduševljava naše muževe i ublažuje gotovo
briše njihove bojazni, da se javnim radom otudjujemo idealu doma i obitelji.41 Teško je reći koliko
je Zagorka zaista mogla biti zadovoljna rezultatima prve ankete. Oni vjerojatno nisu bili
neočekivani. U tom je kontekstu indikativna sljedeća anketa, otvorena odmah u drugom broju
Hrvatice iz veljače 1939. godine, a ponovljena i u četvrtom broju istoga godišta. Riječ je o "Anketi
za učiteljice i za majke" u kojoj se traži ponovno odgovor na tri pitanja – koji školski predmet
njihova djeca najradije uče, čime se zabavljaju i pokazuje li kakvu osobitu sklonost pojedino
dijete prema umjetnosti, stručnom znanju i sl.42 Činjenica da u trećem broju u rubrici "Kako da
odgojim svoje dijete?" Hrvatica izdvaja za primjer baku Adelu čija unučica voli zemljopis i glazbu,
a u sljedećih nekoliko brojeva obrazovnim se temama bavi rubrika "Dom i obitelj", navodi na
zaključak da ni ova anketa nije donijela željene rezultate. Kao reakciju na izborni zakon koji je
otvorio pitanje prava glasa za žene, uredništvo Hrvatice pokreće potom i veliku anketu u veljači
1940. godine za "Izbor ženskih narodnih zastupnika". Uz postavljena pitanja i ponuđena
obrazloženja, određen je i relativno kratak rok za provođenje ankete – do 10. ožujka –
namijenjene svim Hrvaticama sela i grada, svih slojeva i staleža da izvrše neke vrste pokusni
izbor.43 Za razliku od prethodnih anketa s tri postavljena pitanja, ova anketa sadrži četiri pitanja.
No, stvarna je razlika samo u tome što se četvrtim pitanjem želi saznati zašto neka žena ne želi
birati ženskoga narodnog zastupnika dok se prethodnim pitanjima očekivano mobilizira
potencijalno biračko tijelo sviješću o tome da mogu ne samo sudjelovati, nego možda i utjecati
na tako važan aspekt narodnog života. Pitanja su čitateljicama, dakle, koje bi Hrvatice izabrale
za narodne zastupnike, zašto upravo njima daju glas i povjerenje, te što bi tražile da one
predlože zakonodavstvu. U četvrtom broju istoga godišta Uprava Hrvatice osvrće se na anketu
sljedećim riječima:
38
Hrvatica (br. 2, god. I, veljača 1939., str. 48.). Usp. u rubrici "Galerija javnih radnica" Mara Matočec predstavljena je u sljedećem
broju Hrvatice.
Hrvatica (br. 2, god. I, veljača 1939., str. 49-50.).
40
Hrvatica (br. 4, god. I, travanj 1939., str. 119.).
41
Hrvatica (br. 5, god. I, svibanj 1939., str. 171.).
42
Hrvatica (br. 2, god. I, veljača 1939., str. 71.).
43
Hrvatica (br. 2, god. II, veljača 1940., str. 1.).
39
52
Svi listovi svijeta priredjuju ankete, to je sasvim novinarska stvar, podpuno neobvezatna,
jednostavni novinarski izbor, svatko se može osvrnuti na anketu, tko hoće i anonimno i s
podpisom, to je svejedno. Do sada je stiglo "Hrvatici" više od 1.500 dopisa, karta i
glasovnica, koje prima, otvara, čita i posebni izvanredakcionalni odbor, sastojeći se od
muških i ženskih članova, te će oni rezultate objaviti pod svojim imenima.44
Premda se na kraju osvrta najavljuje da će rezultati biti objavljeni u svibanjskom broju,
kao i putem štampe,45 rezultata ankete o izboru ženskih narodnih zastupnica nema ni u
svibanjskom, ni u lipanjskom niti u srpanjskom broju Hrvatice. Tek se u kolovozu pojavljuje
odgovor urednice o tome da su pretplatnice krivo shvatile anketu jer su i nju ne samo uvrstile
među kandidate, već joj i posvetile preveliku pažnju, zbog čega drži da bi bilo vrlo neukusno, kad
bih objelodanila rezultat sveukupnog izbora.46 Navodi i da je stiglo oko tri tisuće glasova:
Posebni ih je odbor izbrojio, a ja sam ih prisiljena čuvati – kao uspomenu.47 Unatoč dobrom
odazivu i nepristranom povjerenstvu na koje se urednica poziva, anketa je čini se propala –
čitateljice su doduše iskazale lojalnost Zagorki, ali očito nisu prepoznale važnost njezinoga
pokusa.
Širenju čitateljske baze, animiranjem različitih socijalnih slojeva, služili su vjerojatno i
natječaji za sve važne rubrike našega lista.48 Kao što se izmjenjuju oni namijenjeni hrvatskim
spisateljicama – bile one već od imena ili početnice49 – s onima koji su namijenjeni domaćicama,
tako se izmjenjuju i nagrade. Novac, kristalne vaze i vezeni jastuci, zlatna nalivpera, uokvirene
umjetničke slike i neizostavni Zagorkini romani za najbolju novelu i humoresku, recepte i
kućanske savjete ili dva najbolja jelovnika za dobar građanski objed i svečani objed. Koliku je
važnost Zagorka pridavala direktnoj komunikaciji s čitateljicama,50 zorno ilustrira i podatak kako
su nakon njezine smrti među radnim materijalima pronađena brojna njihova pisma. Da ih je sve
pažljivo pročitala, potvrđuju bilješke na marginama pisama, načinjene po svoj prilici s namjerom
da na njih odgovori.51 U želji da što bolje obavi svoju misiju, kako je voljela predstavljati rad na
Hrvatici, Zagorka nije izbjegavala populističke metode na koje se gledalo blagonaklonije nego
danas. Na temelju pažljivije analize rubrika, naslova, sadržaja i uopće novinarskog diskursa,
može se ustanoviti da postoji tek nekoliko tekstova koji negativno govore o ženama,52 a i u njima
su žene opet obavezno prikazane bolje od muškaraca, nerijetko kao žrtve neke lažne optužbe ili
nečega nad čim žena naprosto ne može imati kontrolu. Takav jednostran pristup temama u
kojima se žene idealizira i sakralizira, daje snažan propagandni i feministički ton velikom broju
tekstova objavljenih u Hrvatici. Manjak kritičnosti53 ogleda se u zanemarivanju druge strane
priče. Pragmatični Zagorkin populizam osobito dobro potvrđuju oglasi i reklame. Premda
asortimanom vode računa o ciljanoj skupini, oni zapravo nude proizvode iz omražene
Njemačke54 i Austrije što je u potpunom proturječju s proklamiranom zadaćom Hrvatice da iz
naših domova istisne sve što nije hrvatsko. Kao što je svojim romanima željela protjerati
njemačku beletristiku iz hrvatskih domova, tako je i svojom Hrvaticom Zagorka željela stvoriti
popularan i aktualan list snažnog – ne internacionalnog nego nacionalnog karaktera.
44
45
46
47
48
49
Hrvatica (br. 4, god. II, travanj 1940., nije numerirano).
Ibid.
Hrvatica (br. 8, god. II, kolovoz 1940., str. 8.).
Ibid.
Hrvatica (br. 1, god. I, str. 13.).
Ibid.
Zagorka je sama vodila i kartoteku svojih pretplatnica i pretplatnika – pronađena je 2009. godine na tavanu kuću na Dolcu 8 i čuva
se u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke.
51
Prema: Vujnović, 2008: 256.
52
Naprimjer: "Žena u kriminalu – Ne dovedite ih u napast!" (br. 1, god. I, str. 30.), "Žena u hrvatskoj kriminalistici" (br. 3, god. I, ožujak
1939., str. 98.), "Moral žene u starom Zagrebu" (br. 3, god. II, ožujak 1940., str. 17.).
53
Naprimjer: "Svaki dan su žene ljepše" (br. 10, god. 1, listopad 1939., str. 338.).
54
Usp. posljednji objavljeni broj Hrvatice u rubrici "Žene svijeta" donosi prilog "Njemačka žena" koji se bavi pozitivnim učincima
njemačke populacijske politike – potpisan (zg) – te oglas za učenje njemačkog jezika po metodi prof. dr. Nemeca u knjizi "Hrvatskonjemački udžbenik" (br. 12, god. II, prosinac 1940., str. 14. i 20.).
50
53
4. Mala revolucionarka
I kada opisuje svoju "Prvu karijeru" dječjega novinarskog rada u samostanu, Zagorka ne dvoji o
tome da na sitno izrezanim pa ušivenim papirićima ima mjesta za roman. Dakako, da sam imala
i roman i to pod naslovom: "Pripovijesti starog Tenšeka".55 Simbolično, oralni izvor njezine
frenetične pripovjedačke aktivnosti (Novak, 2003: 300) uokviruje prvi i posljednji objavljeni broj
Hrvatice. Računajući na čitateljsku publiku koju je već bila stekla i romanima i Ženskim listom,
Zagorka u podlistku Hrvatice održava trostruki kolosijek – objavljuje u nastavcima roman Mala
revolucionarka, novinarsku autobiografiju "Tko ste vi?" te šaljivi reporterski roman Pustolovine
novorodjenog Petrice Kerempuha. Premda se može činiti da je time upravo uravnotežen odnos
Zagorke-književnice i Zagorke-novinarke – dva romana i dva novinarska diskursa u tri teksta –
Mala revolucionarka, kao njegov najknjiževniji dio, potvrđuje da je u Hrvatici kao i u životu
novinarska profesija pobijedila književnu. Taj političko-ljubavni roman vodviljskog tipa iz
Khuenova doba (Detoni Dujmić, 1998: 165) više podržava autoričin novinarski projekt, nego što
ga literarno (pr)ovjerava. Uopće, sudbina Male revolucionarke različita je od sudbine većine
Zagorkinih romana. Neosporno je dizala nakladu Hrvatice u kojoj je objavljivana s podnaslovom
Roman iz zagrebačkog života iz god. 1898., ali je od nje ipak bila čitanija Begovićeva Giga
Barićeva (Donat, 1988: 159) koja je u isto vrijeme izlazila kao podlistak čitanih Novosti (Novak,
2003: 318). Društveni roman o hrvatskoj Penelopi i njezinih sedam prosaca (Novak, 2003: 318)
mogao je vjerojatno privući više čitatelja od Zagorkine Zlate koja bi izbjegla udaju, izabrala
zvanje i još razbijala Héderváryju prozore – tim više što su slične epizode mogli pratiti i u
autobiografiji "Tko ste vi?". Zašto je promijenjen podnaslov Maloj revolucionarki – u historijski
roman – kada je 1941. godine objavljena kao knjiga? Je li do tada produktivan mitologem o
Héderváryju postao nacionalno i politički potrošen? Odgovor na ta pitanja dijelom daje i podatak
da se roman Mala revolucionarka u prvom sljedećem izdanju pojavio tek 1988. godine, nakon
gotovo pola stoljeća (Donat, 1988: 159).
Drugi je problem ovoga romana njegova dramska impostacija. Dunja Detoni Dujmić
(1998: 165-166) Malu revolucionarku drži dijalogiziranom prozom uprizorenom u zagrebačkom
građanskom salonu u kojoj se kazališnim klopkama i operetno definiranim glavnim ženskim
likom zabavno poučavaju etičke, feminističke i političke istine. Branimir Donat (1988: 165)
smatra da je Zagorkino prethodno komediografsko iskustvo utjecalo na to da svoj društvenopolitički roman strukturira kao parafrazu hamletovske mišolovke u koju se trebaju uhvatiti mladi
beamterski karijeristi. Na direktnu vezu Male revolucionarke i Zagorkina dramskog opusa,56
uputio je i Stanko Lasić (1986: 104). Naime, među pet (uglavnom) jednočinki sačuvanih u
rukopisu, nalazi se i vesela igra u dva čina – U lovu – praizvedena 1903. godine u režiji Gavre
Savića. Premda je rukopis danas nepoznat, iz fragmentarno sačuvanih kazališnih uloga, jasno
se odčitava dvostruki kazališni ključ kojim Zagorka ismijava probleme bračne ekonomije.
Karnevalsko doba stimulira prijelaz, transformaciju, iskustvo praga dok je diletantska predstava
stupica s predumišljajem. Kazališna činovnička obitelj Klisurić ima tri kćeri – otac je u novinama
anonimno objavio čak i panegirik kako bi im pojačao bračne izglede – no, njihovom se pravom
suparnicom pokazuje kuzina Danica i njezin izabranik Vladimir Velebić koji preziru ideju braka
kao trgovačke tvrtke. Daničina ljepota i miraz u romanu dodatno razvijaju žensko suparništvo što
otkriva bliskost između političke utopije i bajke (Donat, 1988: 169). S druge strane, one koje o
55
56
Hrvatica (br. 1, god. I, str. 23.).
Objavljena je samo pučka drama/lakrdija Jalnuševčani (1917.) dok su ostale – uglavnom jednočinke – sačuvane u rukopisu. U
rukopisu je ostala i najveća Zagorkina drama/sentimentalna povijesna tragedija u pet činova Evica Gupčeva, praizvedena 1904. Usp.
Dujić, 2012.
54
ljubavi čitaju u romanima, a brakom nastoje osigurati opskrbu do kraja života,57 pred sablašću
stare gospođice (Jurić Zagorka, 2009: 467-468) unaprijed prihvaćaju paradigmu braka kao
neizbježne političke koalicije. Mogućnost da u toj političkoj bračnoj ideji žena bude opozicija
Zagorka isprobava na najmlađoj kćeri u romanesknoj obitelji Tome pl. Garića. Premda je
opterećena zastrašujućim atributima (najmlađa i peta), Zlata je u povoljnijoj poziciji od svojih
sestara naprosto zato jer još nije na redu da in manum (na ruke) promijeni gospodara – bez
prekida u lancu njezine ovisnosti izravno od oca bude predana mužu (Squire, 2012: 83).58 Dok je
otac zaokupljen nerješivim pitanjem Pet oprema, pet miraza, naći pet muževa ili imati pet starih
frajla koje neće imati kruha, koje će svakog dana jedna drugu gristi? (Jurić Zagorka, 2009: 572),
mala revolucionarka Zlata može početi rašivati građansko društvo po rodnim šavovima. U tome
je ohrabruju legitimni kazališni alati koje je obitelj doduše bila namijenila lovu na muževe. U
atmosferi salonske komedije s tipičnim elementima zabune, kuća obitelji Garić postaje istodobno
azil za demonstrante (Jurić Zagorka, 2009: 554) i detektive, a ulični kaos pojačava napetost radi
posjeta samoga bana Héderváryja. Provjerena matrica sižejnog labirinta koji forsira identifikaciju
čitatelj(ic)a s glavnom junakinjom, a u fabularnom raspletu pretendira uspostaviti moralni red
(Nemec, 2006: 213-217) i ovdje namjerava biti dosljedno provedena – plošne likove pokrenut će
naracijska magija (Novak, 2003: 301). Karneval, diletantska predstava, panika zbog neudanih
kćeri i sveopća društvena hipokrizija – scenski su već bili konzumirani; Héderváry, čitanje
(opozicijskih) novina, uzdasi za plaćenim šveljama i učiteljicama koje se mogu opskrbiti bez
udaje – paralelni su punktovi autobiografije "Tko ste vi?". Kumulativni efekti dramskog predteksta
i publicističkoga usporednog teksta u romanu-podlistku Mala revolucionarka ipak su izostali.
Zanimljivo je da takav Zagorkin potez povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak
ocjenjuje novim:
Marija Jurić Zagorka bitan je književni glasnik novih ekonomskih i društvenih prilika, prvi
autor koji je duboko svjestan da živi u vremenu kad umjetnost više nije nužno morala
težiti originalnosti i kad recikliranje i reproduciranje više nisu smatrani sramotom. (Novak,
2003: 301)
Kraj romana otkriva da su Zlata i autorica ne samo poznanice nego i istomišljenice koje
su u davna khuenovka vremena zajedno boj vojevale (Donat, 1988: 169). To što je Zagorka
organizirala prvu žensku demonstraciju u Zagrebu s podoknicom krvniku Héderváryju,59
obvezuje očito i Zlatu da se u romanu predstavi kao opozicionarka koja bi najradije išla u
demonstracije i razbijala Héderváryju prozore (Jurić Zagorka, 2009: 506), jednako kao što
njezina rečenica upućena Danici Héderváry je veliki neprijatelj školovanih žena (Jurić Zagorka,
2009: 606) ima zaleđe u autobiografiji "Tko ste vi?":
Nisam ni u snu slutila, da je moja novinarska karijera bila tako usko povezana s
Hedervaryevim nasiljem u Hrvatskoj. Dok je vitlao nasiljem, ja sam stekla kvalifikaciju
novinara, kad je pao, ili bolje, skotrljao se – povukao je sa sobom i tako neznatni sitni
prašak, kao što sam bila ja!...60
Zlatin put od političke do socijalne opozicije ide kroz preparandiju koja se percipira kao
bolest i(li) razonoda (Jurić Zagorka, 2009: 608-611) buntovne djevojke. Činjenica da roman tek
57
Proturječnost ovoga pristupa na tragu je Luhmannove teze o tome da romantična ljubav ne pogoduje brakovima jer je i stupanj
verbalizacije ljubavnog odnosa socijalno uvjetovan pa model ponašanja u ljubavi visi čvrsto u šarkama staleške diferencijacije
društva – pored toga što se može glumiti. Usp. Luhmann, 1996: 17, 59, 193-194.
58
Usp. Wilson Schaef (2006: 47): iz uloge očeve kćeri prelazimo u ulogu muževe žene, a potom u ulogu sinove majke.
59
Hrvatica (br. 4, god. II, travanj 1940., str. 13.).
60
Hrvatica (br. 6, god. II, lipanj 1940., str. 18.).
55
spominje kako se Zlata pokušavala namjestiti za učiteljicu, ali su je ne samo odbijali nego i tužili
roditeljima, dok ljubavnu priču s Mirkom Kraljićem produžava bajkovitim temporalnim skokovima
(prošle su tri godine, prošlo je sedam godina), pokazuje da je revolucionarni duh splasnuo.
Takva je i inverzija u Mirkovoj spremnosti za brak – osim što je doktorirao i unajmio stan, dobio je
još i malu baštinu. Mit o muškarcima-nomadima i ženama-gnjezdaricama (Wilson Schaef, 2006:
72) sretno je sačuvan.
5. Sinergijski efekt novinarkenovinarke-književnice
U svoju je Hrvaticu Marija Jurić Zagorka uložila ukupan kapital kojim je raspolagala – vlastiti
novac, iskustvo prve hrvatske novinarke61, te ozbiljan čitateljski miraz što ga je bila stekla
romanima. Da je unatoč financijskim poteškoćama – vidljivim iz stalnih podsjetnika za pretplatu –
namjeravala ustrajati u svome autorskom projektu, potvrđuje nekoliko činjenica. I roman Mala
revolucionarka i autobiografija "Tko ste vi?" završavaju istom napomenom: (Nastavit će se.).
Uredništvo raspisuje novi natječaj za najbolje i najjeftinije jestvenike,62 a objavljene su i "Poruke
našim pretplatnicama" u kojima se najavljuje poskupljenje pretplate od siječnja 1941. godine za
dva dinara zbog poskupljenja papira i tiskarskoga rada, ali i podsjeća da je takva odluka i nadalje
na tragu odricanja naplate svojem trudu63 – koju urednica provodi od osnutka lista. Koliko je
Zagorka u tome bila neracionalno dosljedna, svjedoči sama u epizodi kojom opisuje kako joj se
pokretanjem Ženskog lista povećao posao ali ne i dohodak.64 Češće se ipak događalo da na
takvu odluku nije mogla utjecati – najdrastičniji primjer nalazi se u posljednjem objavljenom
nastavku novinarske autobiografije "Tko ste vi?" gdje na jedva skupljenu hrabrost da traži
honorar za roman koji diže nakladu Malim Novinama od ravnatelja dobiva ovakav odgovor:
– Za svoj novinarski rad dobivate stopedeset kruna. Dakle, odsele ćete dobiti za
novinarski rad od devet sati stotinu kruna, a za roman pedeset! tako, – da nas ne ćete
moći ogovarati, da pišete roman – badava.65
Izvjesno je dakle da Zagorki novac nije bio cilj, ali jest sredstvo javnog djelovanja. Vlastite
novine i prepoznatljiv spisateljski profil mogli su konačno objediniti njezine sindikalne,
feminističke i političke aktivnosti. Trebalo je tek senzibilizirati čitateljsku publiku koju je stvarno
imala. Da to nije bilo nimalo jednostavno, najzornije ilustriraju ankete koje je Hrvatica pripremala
i provodila. Danas bismo mogli reći da nijedna zapravo nije uspjela, odnosno – sve su iznevjerile
kako očekivanja autorice tako i samu formu što propituje, ali i oblikuje javno mnijenje. Različitim
diskursima Zagorka je podržavala teme kojima se bavila Hrvatica. Brojna su takva referentna
mjesta. Primjerice, pitanje iz prve ankete o tome što ih više veseli – zvanje i zarada ili biti majka i
kućanica – provlači se kroz mnoštvo novinarskih tekstova s poticajnim primjerima o ženama u
zvanju, a istodobno predstavlja i glavnu fabularnu liniju Male revolucionarke, jednako kao što na
Zagorkinu vlastitom primjeru pokazuje borbu novinarke za muško zvanje. Metoda vlastite kože u
podlozi je reformatorskog djelovanja Marije Jurić Zagorke čiji bismo program mogli svesti na
nekoliko ključnih točaka: zvanje – solidarnost – kolektivni rad – političko djelovanje. Granice
između novinarstva i književnosti Zagorka pritom ne uspostavlja. Štoviše, kao ženski novinar
smatra svojom dužnošću podijeliti s čitateljicama čak i višak građe na koju je naišla u arhivima
tražeći sujete za romane.66 Jednako je uzaludno kod Zagorke tražiti granicu između njezinoga
61
62
63
Hrvatica (br. 1, god. I, str. 40.).
Hrvatica (br. 12, god. II, prosinac 1940., str. 26.).
Ibid. str. 21.
Prema: Jurić Zagorka, 1997: 486.
Hrvatica (br. 12, god. II, prosinac 1940., str. 25.).
66
"Neznana junakinja – hrvatskog naroda" (Hrvatica, br. 1, god. I, str. 7-8.).
64
65
56
privatnog i javnog interesa. Sufražetkinju i glasnogovornicu boraca protiv mađarizacije i
germanizacije (Novak, 2003: 300), njezina je suvremenica Ivana Brlić-Mažuranić doživjela kao
malu, spretnu i brzu pojavu koja svakomu ima da nešto saopći – ovoga da ukori – onoga da
upozori, čime unosi još više života i upotpunjuje bojnu sliku ovog i onako najživljeg dijela couloira mađarskog parlamenta u kojemu su hrvatski delegati opstruirali raspravu o željeznici (Brlić
Mažuranić, 1907: 8). Nevjerojatno ustrajna i produktivna Zagorka Hrvaticom nije uspjela samoj
sebi osigurati miran kraj novinarske karijere, čak ni moralnu pobjedu kakvom bi najčešće bile
kompenzirane neshvaćene junakinje i junaci u njezinim romanima. Obilježena pljuskama i
udarcima karijera prve hrvatske novinarke zaslužila je svakako zasebno poglavlje u povijesti
hrvatskog novinarstva. Hrvatica je pritom ogledni primjer ženskog poduzetništva u kulturi,
usmjerenog isključivo na javni interes, ali i fragilne novinarske autonomije, odnosno – njezine
ovisnosti o političkom pokroviteljstvu.
LITERATURA
Ajduković, Marina i Branica, Vanja. 2006. "Počeci socijalnog rada u Hrvatskoj između dva rata".
Ljetopis socijalnog rada, Vol. 13, No. 1, str. 29-45.
Blasin, Barbara i Marković, Igor. 2006. Ženski vodič kroz Zagreb. Zagreb: Meandar Media.
Brlić Mažuranić, Ivana. 1907. "HRVATSKA PEŠTA. (Lahki zapisci iz teške borbe). Obstrukcija
delegata hrvatskoga sabora u madjarskom parlamentu, prigodom rasprave o
željezničarskoj pragmatici". U: ZAPISCI, BILJEŠKE, PISMA G. 1907.-1935. Zagreb:
Hrvatski državni arhiv, rkp.
Detoni Dujmić, Dunja. 1998. Ljepša polovica književnosti. Zagreb: Matica hrvatska.
Donat, Branimir. 1988. Na tragu Šenoe, Tomića i Gjalskog. U: Jurić Zagorka, Marija. Mala
revolucionarka. Zagreb: Mladost, str. 159-169.
Dujić, Lidija. 2011a. "A gdje sam bila prije jučer ja? Kako su Marija Jurić Zagorka i Ivana BrlićMažuranić spojile spisateljstvo s dužnostima ženskim". U: Malleus maleficarum. Zagorka,
feminizam, antifeminizam. Ur. Maša Grdešić. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 93104.
Dujić, Lidija. 2011b. Ženskom stranom hrvatske književnosti. Zagreb: Mala zvona.
Dujić, Lidija. 2012. "Prvi čin dramskog pisma M. J. Zagorke". U: Širom svijeta – O Zagorki, rodu i
prostoru. Ur. Anita Dremel. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 293-311.
Đorđević, Bora. 1965. Zagorka, kroničar starog Zagreba. Zagreb: Stvarnost.
Frye, Northrop. 1979. Anatomija kritike. Zagreb: Naprijed.
Grdešić, Maša. 2013. COSMOPOLITIKA. Kulturalni studiji, feminizam i ženski časopisi. Zagreb:
Disput.
Hrvatica. Časopis za ženu i dom. Zagreb. God. I (1-12), 1939. God. II (1-12), 1940.
Jagić, Suzana. 2008. "Jer kad žene budu prave... Uloga i položaj žena u obrazovnoj politici
Banske Hrvatske na prijelazu u XX. stoljeće". Povijest u nastavi, Vol. VI, No. 11 (1), str.
77-100.
Jurić Zagorka, Marija 1903. U lovu. (Uloge). Zagreb: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta
Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Biblioteka dramskih
djela, inv. br. 1302.
57
Jurić Zagorka, Marija. 1997. "Što je moja krivnja?" U: Autobiografije hrvatskih pisaca. Pr. Vinko
Brešić. Zagreb: AGM, str. 450-499.
Jurić Zagorka, Marija. 2009. Mala revolucionarka. Zagreb: Školska knjiga – Naklada Marija Jurić
Zagorka.
Lasić, Stanko. 1986. Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873 – 1910). Uvod u monografiju.
Zagreb: Znanje.
Leček, Suzana. 2004. "I žene su sve radile. Seljačka žena između tradicije i modernizacije u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj između dva svjetska rata". U: Žene u Hrvatskoj: ženska i
kulturna povijest. Ur. Andrea Feldman. Zagreb: Institut "Vlado Gotovac" – Ženska
infoteka, str. 211-234.
Liessmann, Konrad Paul. 2008. Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja. Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk.
Luhmann, Niklas. 1996. Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti. Zagreb: Naklada MD.
Nemec, Krešimir. 2006. Putovi pored znakova. Portreti, poetike, identiteti. Zagreb: Naklada
Ljevak.
Novak, Slobodan Prosperov. 2003. Povijest hrvatske književnosti. Od Baščanske ploče do
danas. Zagreb: Golden marketing.
Ograjšek Gorenjak, Ida. 2014. Opasne iluzije. Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji. Zagreb:
Srednja Europa.
Squire, Susan. 2012. Ne uzimam. Sporna povijest braka. Zagreb: Algoritam.
Vujnović, Marina. 2008. Forging the Bubikopf nation: a feminist political-economic analysis of
Ženski list, interwor Croatia's women's magazine, for the construction of an alternative
vision of modernity. PhD diss., University of Iowa. http://ir.uiowa.edu/etd/32
Wilson Schaef, Anne. 2006. Biti žena. Patrijarhalni obrasci u ženskoj svakodnevici. Zagreb:
Planetopija.
SUMMARY
This paper is based on an analysis of the magazine Hrvatica, of which Marija Jurić Zagorka was owner,
publisher, editor and author. Zagorka was the first female Croatian journalist and as a novelist with a
devoted audience, she expected to attract her readers to the magazine. We analyze the magazine on two
levels. On the first level, we try to understand the full scale of the gender problematic, from an analysis of a
woman's role in the family, her opportunities to get a proper education and earn a living within her
profession, and her inclination to participate in socially engaged team-work to her encouraging of solidarity
and political activism. On the second level, we try to define referential points of the pro-active Women's
Front in Zagorka's novel Mala revolucionarka, (The Little Revolutionary) which was published as a literary
supplement to both volumes of Hrvatica. We are interested in the synergy between the work of Zagorka as
a journalist and Zagorka as a writer. We are also interested in readers' reactions to Zagorka's promotion of
new gender roles.
58
Biljana
Biljana Oklopčić i Lucija Saulić
Filozofski fakultet u Osijeku
[email protected], [email protected]
Jadranka i kult pravog ženstva
Sažetak
Smješten u doba Bachova apsolutizma, Zagorkin roman Jadranka (1953) propituje, kao i većina njezinih
romana, borbu Hrvata za očuvanje nacionalnog identiteta u multinacionalnoj i multikulturalnoj Habsburškoj
Monarhiji. Ovu je političku temu romana Zagorka iskoristila kako bi između redaka progovorila i o ženskoj
rodnoj/spolnoj, društvenoj, kulturnoj, klasnoj/ekonomskoj i političkoj ulozi u tom razdoblju. U narativnom
prostoru Jadranke uvid u žensku spolnost, ženin društveni i ekonomski status u društvu i obitelji, kao i
njezinu kulturnu i političku djelatnost dan je kako kroz stajališta, ideje, postupke, osjećaje i razmišljanja
glavne junakinje romana Jadranke Marušić tako i kroz prikaz istih u ostalih ženskih likova romana (Julije
Oršić, Nede Štrige i njezine djevojačke “garde”, Mirte Erdödy, Ivančice Perušić, i dr.). Polazeći od
pretpostavke kako je ideja kulta pravog ženstva/the Cult of True Womanhood (1820-1860) neizostavni dio
(kon)teksta ovog Zagorkina romana, prvi će se dio rada koncentrirati na njegovo povijesno, kulturno i
književno promišljanje. Drugi će dio rada istražiti kako su elementi kulta pravog ženstva (pobožnost,
krepost, podložnost/poslušnost, te neupitna odanost ulozi supruge, majke i kućanice) afirmirani i/ili
subverzirani u Jadranki.
1. Uvod
Romani Marije Jurić Zagorke povijesne su romanse u kojima je pokretačka snaga radnje ženski
lik (ili više njih) čija mentalna, duhovna, karakterna ili emocionalna posebnost omogućava
protagonistu ispunjenje domoljubne misije, te postaje zalogom romantičnog happy enda romana.
Usprkos predvidljivoj strukturi radnje, oni su i dokumenti o (re)prezentaciji žena u određenom
razdoblju hrvatske povijesti. Svaki Zagorkin roman na sebi svojstven način prezentira i, usudile
bismo se reći, subverzira modele prema kojima je društvo, ali i žene same, određivalo ženinu
rodnu/spolnu ulogu i mjerilo njezinu vrijednost. Te su uloge i vrijednosti obično bile utemeljene
na hijerarhijskim sustavima i binarnim vrijednostima koje su ženu definirale onime što ona nije
bila ili nije smjela: biti aktivna u društvenoj, ekonomskoj ili političkoj sferi djelovanja, misliti
svojom glavom, sama odrediti svoju sudbinu, obrazovati se, imati pravo glasa, raspolagati
svojom imovinom...
Junakinje Zagorkinih romana sve su ono što, prema društvenim pravilima, ne bi smjele
biti: one propituju nametnute im modele ponašanja pokazujući (i dokazujući) poroznost
društveno nametnutih (re)prezentacija žena. Sjetimo se, na primjer, Stanke iz Tajne Krvavog
mosta (1912) koja kao poručnik Stanko dovodi u pitanje stabilnost ženskih i muških spolnih i
rodnih uloga. Ili barunice Lehotske koja mnoštvom različitih identiteta koje preuzima – Julije
Makar, sestre Beate, odnosno Katarine Lehotske – subverzira tradicionalnu ulogu poslušne,
samozatajne i aseksualne žene više klase. Ili možda Krasanke čije građansko podrijetlo i
neuobičajena hrabrost omogućavaju izvršenje Hrabrenove misije. Tu je i Dorja Okićka koja u
Plamenim inkvizitorima (1928-1929) odlučuje uzeti vlastitu sudbinu u svoje ruke i udati se za
Tomu Crnog usprkos protivljenju njezina brata i zgražanju njezina društvenog kruga. Na popis
Zagorkinih „malih revolucionarki“ stavile bismo i Jadranku Marušić, protagonisticu istoimenog
Zagorkina romana Jadranka (1953).
U ovom ćemo radu naglasak staviti na analizu ženske rodne/spolne, klasne, ekonomske,
političke i kulturne uloge u romanu Jadranka. U narativnom prostoru Jadranke uvid u žensku
59
spolnost, ženin društveni i ekonomski status u društvu i obitelji, kao i njezinu kulturnu i političku
djelatnost dan je kako kroz stajališta, ideje, postupke, osjećaje i razmišljanja glavne junakinje
romana Jadranke Marušić tako i kroz prikaz istih u ostalih ženskih likova romana (Julije Oršić,
Nede Štriga i njezine djevojačke „garde“, Mirte Erdödy, Ivančice Perušić, i dr.). Teorijski okvir
kojim ćemo se koristiti u analizi ženske spolnosti, ženinog društvenog i ekonomskog statusa u
društvu i obitelji, kao i njezine (ne)mogućnosti da samostalno kulturno i politički djeluje koncept
je kulta pravog ženstva. Polazeći od pretpostavke kako je ideja kulta pravog ženstva/the Cult of
True Womanhood (1820-1860) neizostavni dio (kon)teksta ovog Zagorkina romana, prvi će se
dio rada koncentrirati na njegovo povijesno, kulturno i književno promišljanje. Drugi će dio rada
istražiti kako su elementi kulta pravog ženstva (pobožnost, krepost, podložnost/poslušnost, te
neupitna odanost ulozi supruge, majke i kućanice) afirmirani i/ili subverzirani u Jadranki.
Zaključit ćemo rad, uzimajući u obzir moguće primjedbe, kritičkim sažetkom teme i višestruko
ponovljenom tvrdnjom kako se, i ovaj put, Zagorkina proza nametnula kao mjesto upisa
mnogostrukih interpretativnih mogućnosti. Jedna od njih je i ideja da je ženska rodna/spolna
uloga, usprkos pokušajima da je se odredi jedino i isključivo privatnom sferom djelovanja,
podložna propitivanju i subverziji.
2. Kult pravog ženstva /The Cult of True Womanhood (1820 - 1860)
Kult pravog ženstva standard je koji je u razdoblju između 1820. i 1860., ali i u desetljećima koja
su slijedila, definirao položaj, status i ulogu žene u američkom društvu. Ta je uloga počivala na
binarnoj podjeli na žensku – privatnu i kućnu – i mušku – javnu i društvenu – sferu koja se, između
ostalog, poticala i održavala idejom već spomenutog kulta pravog ženstva. Prema Barbari
Welter, kult pravog ženstva počivao je na četiri osobine prema kojima je društvo procjenjivalo i
ocjenjivalo žene, ali i žene sebe same, te koje su ženi garantirale „sreću i moć“ u zemaljskom i
zagrobnom životu: pobožnosti, kreposti, podložnosti/poslušnosti, te neupitnoj odanosti ulozi
supruge, majke i kućanice (1966: 152).
Prva osobina „prave žene“ – pobožnost – urođena je svim ženama, jer je Božji dar s kojim
se rađaju. Taj im je dar dan kako bi zabludjele muške duše vratile Bogu, zaboravile na vlastite
intelektualne i emocionalne potrebe, te dostojanstveno prihvatile, i pokazale, svoju svekoliku
ovisnost o muškarcu. Ova je osobina bila najcjenjenija osobina „prave žene“, jer je ženu vezala
uz dom, zamijenila sve njezine intelektualne aspiracije „obvezom“ da živi prema Svetom pismu
koje zapovijeda (Prva Petrova poslanica, 3: 1-4):
Tako i vi, žene, pokoravajte se svojim muževima: ako su neki od njih možda
neposlušni Riječi, da i bez riječi budu pridobiveni življenjem vas žena, pošto
promotre vaše bogoljubno i čisto življenje. Vaš nakit neka ne bude izvanjski –
pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca,
neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno. Tako su
se doista i nekoć svete žene, zaufane u Boga, resile: pokoravale su se muževima.
i da isto, kao moralni i društveni uzor, prenese svojoj obitelji,1 što je ženama omogućavalo
„živjeti isključivo prema Božjim zakonima“ pa i onda „kad su ti zakoni bili u suprotnosti sa
svjetovnima“ (Underwood, 1985: 100) te, barem na kratko i indirektno, pobjeći iz društveno im
propisane rodne/spolne uloge.
1
Ovdje svakako treba naglasiti kako se projekcija Biblije u većem dijelu odnosi na starozavjetno poimanje odnosa muškarca i žene
koje je patrijarhalno. U Novom se zavjetu to bitno mijenja što, između ostaloga, potvrđuje i sljedeći citat: „Nema više: Židov – Grk!
Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Poslanica Galaćanima, 3: 28).
60
Druga osobina „prave žene“ – krepost (djevičanstvo prije braka, te seksualna vjernost u
braku) – bila je dokaz njezine ženstvenosti, pobožnosti, moralne snage i superiornosti nad
muškarcem. U skladu s tim, najvažniji događaj u ženinu životu bila je prva bračna noć u kojoj je
svoje „najveće blago“ poklanjala suprugu, te postajala „praznom posudom“, „tabulom rasom“
koju muškarac određuje svojim duhom i tijelom, te društveno, politički, ekonomski i kulturno
kontrolira. Udana je žena, ili feme covert u anglo-saksonskom običajnom pravu, pretvorena u
„stvar“ ili „ne-biće“, jer je njezin identitet u braku izbrisan. U svakodnevnom životu to je značilo
da se svaka žena u devetnaestostoljetnoj Engleskoj i Americi (kao i u ostalim zapadnim
zemljama) našla u situaciji kada su ime i identitet njezina supruga „zaklonili“ njezin vlastiti. Na
primjer:
Ako je „tužila“, vjerojatno je tužila u njegovo ime. Ako je bila tužena, sigurno je to
bilo u njegovo ime. Ako je trgovala ili kupovala na poček u lokalnim trgovinama,
podrazumijevalo se da to radi kao njegov predstavnik, a ne samostalno. Njezin
novac – zapravo, skoro sva njezina osobna imovina – bila je njegova. Bez obzira
gdje živjela, njezino „prebivalište“, tj. službeno mjesto boravka, bilo je gdje god je
on živio. U čitavom nizu situacija, supruga se morala suočiti sa svojom ovisnošću i
svojom potrebom da joj suprug „vjeruje“. (Hartog, 2002: 123)
Običajno je pravo pretvorilo bračni par u jednu osobu – supruga, davši mu zakonsku, političku i
ekonomsku vlast nad suprugom: njezinim tijelom, srcem, dušom i razumom. Žene koje nisu
uspjele očuvati svoju krepost i steći status feme covert bile su „osuđene“ na ludnicu, izgon ili
smrt, što pokazuje, kako Barbara Welter navodi, da je njihova „inteligencija bila vezana za himen
a ne za mozak“ (1966: 156).
Treća osobina „prave žene“ – podložnost/poslušnost – smatrala se ženinom
najženstvenijom osobinom. Za razliku od muškaraca koji su „prirodni“ činitelji, pokretači, vođe i/ili
ratnici, žene su oduvijek poimane kao pasivne, poslušne i podložne primateljice i/ili sljedbenice.
Takav je poredak bio „prirodan“, „normalan“ i „univerzalan“, jer je reguliran Božjom voljom. Ova
osobina je direktno povezana i proizilazi iz prve dvije osobine „prave žene“ – pobožnosti i
kreposti, koje su također prikazane kao činovi Božje volje i/ili milosti. Istinski poslušnoj/podložnoj
ženi najveća nagrada bila je ljubav njezina supruga i djece, a sve je poslove obavljala s jednim
ciljem: zadovoljiti sve njihove potrebe i želje ne tražeći za sebe ništa, jer je to bila njezina Bogom
dana sudbina. Mnoge su žene, pak, ovu osobinu iskoristile kao mali čin subverzije: „pronašle su
utjehu u vjeri“, jer je biti pobožnom prvenstveno značilo biti vjerna Bogu što je „potkopavalo
inzistiranje na podložnosti suprugu i ocu“ (Underwood, 1985: 100).
Posljednja na popisu osobina „prave žene“ – neupitna odanost ulozi majke, supruge i
kućanice – najcjenjenija je osobina „prave žene“. Njezin je dom trebao biti mjesto utjehe i veselja,
zabave i gostoljubivosti, ali i prostor preobraćenja zabludjelih članova obitelji, okupljalište
umornih i gladnih, utočište nesretnima, tužnima ili razočaranima te hram ljubavi, nade, dobrote i
mira. U skladu s tim, „prava“ je žena bila ne samo lijepa – ukras muškarčeva doma – nego i
korisna: osim dužnosti majke supruge i kućanice, bila je i njegovateljica, znanstvenica: „kemija
se mogla koristiti u kuhanju, geometrija u slaganju rublja, a frenologija u otkrivanju dječjih
talenata“ (Godey, cit. u Welter, 1966: 165), švelja, cvjećarica, domoljupka, čuvarica civilizacije,
učiteljica, i dr. Naravno, kao učiteljice, domoljupke i čuvarice civilizacije, njezino je formalno
obrazovanje trebalo ostati u granicama vođenja kućanstva i brige za obitelj.
61
Kao projekcija i kreacija patrijarhalnog društva, Biblije i (popularne) kulture, kult pravog
ženstva ideal je koji su mnogobrojne devetnaestostoljetne žene prihvatile zbog straha od
društvenih posljedica koje bi uslijedile ako bi odbile društveno i kulturno im propisanu
rodnu/spolnu ulogu. Iako je prihvatiti život prema pravilima kulta pravog ženstva značilo odreći
se vlastite individualnosti, subjektivnosti, identiteta i prava na sreću, odbaciti ekonomsku
sigurnost braka, ma kako nesretan on bio, predstavljalo je tabu i društvenu stigmu koju mnoge
žene tog vremena nisu bile spremne prihvatiti. One koje su tražile više od onog što im je društvo
bilo spremno dati bile su okarakterizirane kao „'polu-žene', 'mentalni hermafroditi'“ (Welter, 1966:
173).
No upravo su te „polu-žene“ i „mentalni hermafroditi“ započele proces „prodora u javnu
sferu djelovanja u različitim područjima, ne samo političkom i zakonodavnom, nego i kulturnom –
kao na primjer spisateljskom – i društveno zemljopisnom“ (Matthews, 1994: 93). Taj prodor nije
obuhvatio samo porast stope zapošljavanja žena u zanimanjima koja „oponašaju“ ženinu
„prirodnu“ ulogu majke i domaćice (kuharice, sobarice, dadilje, voditeljice kućanstva, itd.), čime
se i dalje ženin rad vezivao uz privatnu, kućnu, sferu, te indirektno uz kult pravog ženstva, nego i
u nastavničkim (učiteljice i guvernante) i proizvodnim (radnice u tvornicama odjeće i obuće)
zanimanjima. Promjene u strukturi zaposlenih i veći prodor žena u javnu sferu djelovanja
omogućili su ženama i veću mobilnost unutar i izvan granica države u kojoj su živjele kao i
drukčiju uporabu javnog prostora u kojem su živjele. Putovanja, javna okupljanja, rad u
dobrotvornim društvima te spisateljstvo postali su sredstvima subverzije i transgresije ženske
rodne/spolne uloge propisane kultom pravog ženstva – mali ali važni koraci za promjene i
pobune koje će uslijediti u kasnijim desetljećima.
Kao fikcionalna refleksija stvarnog života, književnost predlaže svoju viziju društvenih,
političkih, ekonomskih i/ili kulturnih zbivanja. Ponekad ta vizija potvrđuje dominantne društvene
i/ili kulturne trendove, ponekad ih propituje i subverzira. Prikaz kulta pravog ženstva u američkoj
književnosti devetnaestog i dvadesetog stoljeća je i afirmativan i subverzivan ovisno o razdoblju
u kojem je djelo nastalo, osobnim stavovima autora/autorice te, ponekad, čitateljstvu kojem je
djelo bilo namijenjeno. Afirmativni prikaz kulta pravog ženstva prisutan je u djelima Lydie Marie
Child The Mother's Book (1831) u kojoj autorica savjetuje neudanim djevojkama da budu čedne
i skromne, The Girl's Own Book (1833) kojom propisuje različite oblike ručnog rada kao
aktivnosti u slobodno vrijeme, te The Frugal Housewife (1838) u kojoj autorica promiče ideje
pobožnosti i vjere u obrazovanju žena. Caroline Howard Gilman u Recollections of a Southern
Matron (1836) poručuje ženama da budu poslušne i popustljive, jer su oprost i poslušnost
najvažnije ženske vrline. Ideje kulta pravog ženstva prisutne su i u djelima Harriet Beecher
Stowe The Minister's Wooing (1859) i „The Only Daughter“ (1839). Mary Scudder, protagonistica
romana The Minister's Wooing, utjelovljenje je „prave“ žene: ona je pobožna, kreposna,
nesebična, neizmjerno zadovoljna svojim životom kućanice te toliko posvećena boljitku ljudi oko
sebe da gotovo ne posjeduje osobni identitet. U pripovijetci „The Only Daughter“ utemeljenoj na
njezinu osobnom iskustvu mladenke bez praktičnih znanja kućanice, Stowe moralizira o potrebi
podučavanja mladih djevojaka kućanskim vještinama kako bi se očuvali mir i skladnost u braku.
Osvrt na kult pravog ženstva prisutan je i u knjizi Incidents in the Life of a Slave Girl (1861)
Harriet Ann Jacobs u kojoj se gospođa Flint, utjelovljenje svih vrlina „prave“ žene, poziva na
principe pravog ženstva kako bi ponižavala, mučila i progonila svoju ropkinju Lindu Brent tj.
autoricu knjige. Žensku „sklonost“ osjećajnosti, popustljivosti i podložnosti, dakle „vrlinama“ kulta
pravog ženstva, pokušava objasniti i Ralph Waldo Emerson pozivanjem na ženinu ranjivost,
slabost i čovječnost (1903-1904: 412).
62
Za razliku od prethodno navedenih autorica i autora, isto razdoblje karakterizira i veliki
broj književnih djela čiji autori propituju kako utemeljenost principa kulta pravog ženstva tako i
njegov (negativan) utjecaj na tvorbu ženskog identiteta. Zenobia, jedan od ženskih likova
romana The Blithdale Romance (1852) Nathaniela Hawthornea, propituje opće prihvaćenu
pretpostavku tog vremena kako je jedini važan događaj u ženinu životu prva bračna noć u kojoj
će postati muškarčeva sjena bez vlastita emocionalnog i pravnog identiteta: „Kako može biti
sretna kad otkrije da joj je sudbina namjenila samo jedan jedini događaj od kojeg mora napraviti
bit njezina cjelokupnog života? Muškarac može birati između nebrojenih događaja“. Jean Muir,
glavni ženski lik romana Behind A Mask, or A Woman's Power (1866) Louise May Alcott,
glumica je koja postaje guvernantom – utjelovljenjem svih vrlina „prave žene“ – da bi si
„priskrbila“ uglednog supruga te na taj način subverzira principe kulta pravog ženstva, jer
dokazuje kako privid lako postaje istinom. Ili kako to Zagorka kaže u Jadranki: „Vjerojatna laž
uvijek djeluje na ljude bar tako kao – bjelodana istina“ (1966: 393). Daisy Miller, protagonistica
istoimenog romana Henryja Jamesa (1879), žrtva je društvenih konvencija, jer njezina naivnost
(djelomično uvjetovana idejama kulta pravog ženstva) u konačnici uzrokuje njezin tragičan kraj.
Edna Pontellier, protagonistica romana The Awakening (1899) Kate Chopin, odbacuje ideje kulta
pravog ženstva u potrazi za vlastitim identitetom no pritisnuta društvenim konvencijama svog
vremena odustaje od svoje individualnosti te izvršava samoubojstvo. Subverzija ideala kulta
pravog ženstva prisutna je i romanima Wille Cather O Pioneers! (1913), My Antonia (1918) i A
Lost Lady (1923) u kojima protagonistice romana, iako nositeljice vrlina „prave žene“, koriste te
iste vrline kako bi pronašle svoju individualnost i ostvarile sebe kao žene u planinama i
ravnicama Divljeg Zapada.
3. Zagorka, žanr romanse i kult pravog ženstva
Prikaz kulta pravog ženstva u Jadranki većim je dijelom određen žanrom kojim se Zagorka
koristila kao spisateljica: popularnom povijesnom romansom. Popularna povijesna romansa
„tekst je popularne kulture“ (Hughes, 1993: 12), „priča koju možemo pronaći pored čokoladica
na blagajnama supermarketa“ (Elam, 1992: 5). Razloge ovakve devaluacije popularne povijesne
romanse možemo pronaći kako u kritičarskoj potrebi „odvajanja romana (kao stvarne povijesti)
od romanse (kao sentimentalne fantazije)“ (Strehle i Carden, 2003: xv) tako i u iščitavanju
popularne povijesne romanse kao isključivo „ženske književne vrste“ – žensko pismo za žene o
ženama. Popularnoj povijesnoj romansi također se zamjera, riječima Janice Radway
„posredovanje u održavanju ideološkog statusa quo, jer u konačnici miri žene s patrijarhalnim
društvom i reintegrira ih u njegove institucije“ (1991: 217), te poticanje „masovne proizvodnje i
kapitalističke organizacije pripovijedanja“ (1991: 212). Popularna je povijesna romansa, u
kritičarskom diskursu gore navedenih kritičarki, tek još jedno oruđe opresivne patrijarhalne
ideologije koje promiče svetost heteroseksualnog braka i obitelji, izjednačava brak s uspjehom i
slavi spolne, rodne i klasne razlike nagovarajući žene na prihvaćanje stereotipne uloge supruge i
majke. No usprkos kritici, popularna se povijesna romansa, posebno posljednjih dvadesetak
godina, našla ponovno u fokusu interesa nove generacije kritičarki i kritičara – spomenimo samo
Diane Elam, Helen Huges, Lisu Fletcher, Pamelu Regis, Susan Strehle, Mary Paniccia Carde,
Janet Dean, Susan L. Blake, Charlesa H. Hinnanta i dr., koji, ne propustivši propitati
stereotipnost popularnih povijesnih romansi, naglašavaju kako je njihov podtekst „'subverzivan',
jer nastoje dati glas svojim junakinjama“ (Fletcher, 2008: 5), u prvi plan stavljajući ženskost, jer
su reakcija na nesposobnost patrijarhalnog društva da zadovolji potrebe i želje svojih ženskih
63
članova. Njezin fokus na naraciji jedne, određene i individualne, ljubavne priče prelazi granice
patrijarhalnog, te progovara o ograničenjima, frustracijama i zabranama s kojima se žene
susreću pri ostvarivanju njihove neovisnosti. I dok društvo i kultura određenog razdoblja diktiraju
kakve oblike i ekspresivne načine emocionalni odnos između žene i muškarca mora slijediti,
popularna se povijesna romansa tome suprotstavlja „nadilazeći kulturne propise i rezultirajući
nepredvidivim diskurzivnim trenutcima“ (Strehle i Carden, 2003: xii).
Zagorka se, „kao i mnoge europske spisateljice u 19. i početkom 20. stoljeća koje su bile
onemogućene u dominantnom književnom (muškom) kanonu ... okrenula ... marginaliziranim
(tzv. trivijalnim) žanrovima“ (Jakobović Fribec, 2006: 50) koji su joj dopuštali izraziti feministička,
ili barem ženska, stajališta i/ili razmišljanja. Jedan od tih marginaliziranih, trivijalnih, žanrova bila
je i popularna povijesna romansa. Kad govorimo o povijesnoj romansi kao marginaliziranom ili
trivijalnom, „ženskom“, književnom žanru, obično polazimo od činjenice kako njime „dominiraju
žene – pišu ih žene, čitaju ih žene, te izabiru, kao središnji lik, mladu djevojku“ (Griffin Wolff,
1979: 98). Zagorkino književno stvaralaštvo ne odstupa puno od ovog modela: Zagorka je
spisateljica, njezine je povijesne romanse gotovo isključivo „konzumiralo“ žensko čitateljstvo –
„budući da se u to vrijeme još nisu mogle angažirati u politici, trgovini ili administraciji, žene su
svoje slobodno vrijeme koristile uglavnom za čitanje“ (Nemec, 2006: 205), a središnji je lik
njezinih povijesnih romansi uvijek mlada djevojka (a ponekad i više njih).
Usprkos stereotipnosti njezinih povijesnih romansi, Zagorka je istovremeno i spisateljica
čije je autorstvo, kako zbog njezinih feminističkih stavova tako i zbog njezina političkog i
domoljubnog djelovanja, transgresivno i subverzivno, kritičko i neponovljivo. Taj je odmak od
popularnog, pojednostavljenog i stereotipnog prisutan u: (1) Zagorkinoj uporabi historiografske
istraživačke metodologije: „proučavala bi historijsku građu“ (Đorđević, 1965: 9), posjećivala
mjesta povijesnih događaja, koristila „neslužbene, osobne dokumente ..., legende, tradicije,
običaje, ... popularnu poeziju, portrete“ (Dekker, 1987: 30); (2) autentičnosti prikaza povijesnog
miljea koji joj je omogućavao, kao feministici, novinarki, političarki i domoljupki, oslikati političku
situaciju trenutnog povijesnog trenutka iz perspektive prošlih vremena, iskritizirati ga, te,
eventualno, ponuditi moguća rješenja; (3) „političnosti“ njezinih povijesnih romansi koje doslovno
prerastaju u „izrazito političke romane u kojima su protagonisti prožeti ne samo erotskom nego i
političkom strašću, pa je izlaz obično nađen u sretnom svršetku i jednoga i drugog cilja i želje“
(Lasić, 1986: 61),2 te (4) domoljubnom karakteru njezinih povijesnih romansi čija je svrha,
između ostalog, bila i jačanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Upravo ta kombinacija
popularnog i subverzivnog omogućila je Zagorki da u Jadranki progovori o kultu pravog ženstva
iz perspektive kritičarke društvenih i kulturnih trendova, feministice i novinarke.
4. Kult pravog ženstva i Jadranka
Danas je promenada neobično posjećena. Šušte haljine gospođa i gospođica,
šarolike tkanine razapete su na obruče sve do zemlje, kose učešljane u viseće
pramenove i pokrivene šeširićima, s kojih se spuštaju čipke i vrpce. Šeću žene ili
djevojku stupa majka, rođakinja ili guvernanta. Razgovarati na javnom mjestu
mogu žene samo šapćući, dok djevojke treba da šute, a pogledi im ne smiju
skretati ni lijevo ni desno, osobito kad uz njih prolaze gospoda. (Zagorka, 1966:
21)
2
Zbog potrebe rada autorice su izvršile promjene u deklinaciji pojedinih riječi.
64
Zagorkino poigravanje idejom kulta pravog ženstva prisutno je od samog početka romana, jer
već u četvrtom poglavlju, „Na Južnoj promenadi“, ukazuje na različitost ženskih i muških
rodnih/spolnih uloga u hrvatskom društvu druge polovine devetnaestog stoljeća. Te su razlike
utemeljene na ideji rodno/spolno određene javne i privatne sfere djelovanja u kojoj žena
funkcionira kao ukras muškarčeva doma (naglasak na izgledu žena/djevojaka u citatu) čija je
glavna, i jedina, svrha muškarčev dobar glas/image u javnosti (ponašanje žena i djevojaka na
promenadi). Zagorka se kasnije u romanu ponovno osvrće na društveno određene rodne/spolne
uloge žene i muškarca kad, aludirajući na umjetno stvorenu binarnu opreku između ženske
pasivnosti i muške aktivnosti, opisuje razgovor između Tamara de Grebenovića i njegove tetke:
„Uistinu šteta da se nisi rodio kao djevojka – njoj bi bolje pristajalo ležati u postelji do podneva“
(Zagorka, 1966: 200), te razgovor između Tamara de Grebenovića i tetke sestara Bubanović: „vi
ste muško, vama se vjeruje i vama sve pristaje“ (Zagorka, 1966: 202).
Tijekom romana Zagorka pokazuje kako je ženska rodna/spolna uloga određena
pobožnošću, krepošću, podložnošću/poslušnošću, te odanošću ulozi supruge, majke i kućanice –
vrlinama kulta pravog ženstva koje su, iako tvorevina američke kulture i društva devetnaestog
stoljeća, također primjenjive na hrvatsko društvo i kulturu istog razdoblja. Prva je osobina „prave“
žene – pobožnost – u Jadranki uglavnom nespomenuta, te je više sredstvo subverzije nego
afirmacije pravog ženstva. Zagorka je vezuje uz dobrotvorni rad zagrebačkih plemkinja i
građanki (Julije Oršić, Jožice Ottenfels, Zine Erdödy, Vere Vraniczany-Dobrinović, Sigismunde
Premru, Rozalije de Grebenović i Agate Tušar) u dobrotvornom društvu „Pjestovalište“ kardinala
Haulika, čime prethodno spomenutim plemkinjama i građankama omogućava javno djelovanje i
nastup.
Drugu osobinu „prave“ žene – krepost – u narativnom prostoru Jadranke najbolje definira
Tamara de Grebenović kad kaže: „Ovdje se čestita djevojka smatra svetim otajstvom“ (Zagorka,
1966: 208). U skladu s ovom tvrdnjom, većina se ženskih likova romana, bilo da se radi o
djevojkama, udanim ženama ili udovicama, uspješno odupire tjelesnim i/ili emocionalnim
iskušenjima koja bi dovela u pitanje njihovu žensku čast (Julija Oršić, na primjer, odbija
udvaranja advokata Kučetića tijekom braka, ali i kad je postala udovicom; Jadranka odlučuje
raditi umjesto udati se; tetka Tamara de Grebenovića se, nakon smrti zaručnika, ne želi više
nikad udati, itd.). Jedina je iznimka Renata Schlaum-Linde koja ne može kontrolirati svoju strast
prema Vjeranu Kegleviću (Zagorka, 1966: 428):
Jedan njegov zagrljaj vrijedio bi život! Ti si luda strast, razvratna, kao i tvoj pokojni
otac. Suspregni strast. Ne smiješ se poniziti! ... Majko, taj mora ljubiti žarko,
ognjeno. Srami se! Ovako ne govori mlada djevojka.
no njezin „nedostatak“ kreposti treba pripisati negativnoj karakterizaciji Bachovih pomagača u
romanu.
No Zagorka ne bi bila ono što je kad ovoj osobini „prave“ žene ne bi podarila subverzivnu
notu, kad ne bi ponudila situaciju u kojoj je gubitak kreposti, ili ženske časti, opravdan i /ili
dopušten. Roman nam poručuje da je „pravoj ženi“ dopušteno žrtvovati svoju krepost/žensku
čast ako se radi o višim ciljevima, što su u romanu domoljublje, borba za očuvanje nacionalnog
identiteta, te očuvanje vlastita integriteta. Jadranka Marušić takva je „prava žena“ (Zagorka,
1966: 315; 361):
65
Pitali ste me: kako su ljudi tajnog redarstva doznali da Bardovića držim
Keglevićem. To je vaše pitanje, gospodine, bacilo crnu sjenu na moju djevojačku,
domovinsku, čovječansku čast... (....) ali sve bih bila počinila i sve podnijela da
dokažem kako nisam špijun carskih žandara. I žensku bi čast dala za tu cijenu?
Sve – sve, da pokažem čvrstoću svoje ljudske časti.
Budući da se radi o romansi, Zagorka višem cilju koji opravdava gubitak kreposti daje
romantičnu pozadinu: Jadranka spremna žrtvovati svoju žensku čast/krepost ne samo da bi
dokazala Vjeranu Kegleviću da je domoljupka, nego i zbog ljubavi koju osjeća prema njemu:
Njezin je odgovor bio neustrašiv zamah, ali nije mogao ni dotaći, a kamoli ublažiti crnu
sramotnu sumnju da je ona špijun terorističke carske vlasti – špijun protiv svoje domovine. I sva
ju je okolina zasula sumnjom špijuna, najstrašnijeg stvora među svim zločincima. Ne može više
izvući ovaj bodež, Jadranka ga nosi u srcu, ide na sastanke s nepoznatim Larsenom i lažnim
Olafom Kristijanom. Djevojka ponosna na svoju čast juri u rastvorenu zamku zločinačkog
Larsena, predaje se ne mareći što on želi učiniti s njome. Ne mari mu dati ni svoje netaknuto
djevojačko tijelo da naplati dokaz kojim može razotkriti istinu, dokazati da nije špijun, dokazati
njemu – Vjeranu. Kad je to njezino progonjeno srce zahvatila ljubav? Tako duboka, tako
bezuvjetna, da je srce htjelo da plati dokaz svoje časti – obeščašćenjem (Zagorka, 1966: 583).
Treća osobina „prave“ žene – podložnost/poslušnost – provlači se romanom kako kroz
inverziju koncepta feme sole tako i kroz koncept feme covert. U Jadranki je koncept feme covert
oživotvoren u likovima supruga doktora Pisačića i Perušića, majke Stjepana Beloševića, Vere
Erdödy, Rozalije de Grebenović, barunice Kollenbach, grofice Schlaum-Linde, Agate Tušar i
Vere Vraniczany-Dobrinović. Tijekom romana, sve su one prikazane kao supruge, majke i
kućanice čiji je identitet definiran identitetom njihovih supruga. Sukladna je njihovoj ulozi i
učestalost njihova pojavljivanja u romanu – povremena: u prizorima koji zahtjevaju njihovu
supružničku ili majčinsku potporu ili djelovanje. Za razliku od feme covert, feme sole (neudana
žena, udovica ili usidjelica) imala je sva prava koja je udana žena izgubila. Njezin se zakonski
status,
većim dijelom, nije razlikovao od zakonskog statusa mnogih muškaraca. Neudana
je žena mogla sklapati ugovore, posjedovati i raspolagati imovinom, napisati
oporuku, sudjelovati u većini poslova, svjedočiti, zahtjevati poslušnost i skrbništvo
nad djecom (Hartog, 2002: 118).
U Jadranki je veliki broj ženskih likova feme sole, no niti jedan od njih ne traži niti želi
prava koja im daje status feme sole, zbog čega dolazi do inverzije ovog koncepta u narativnom
prostoru romana, te time i do realizacije treće osobine „prave žene“ – podložnosti/poslušnosti.
Iako su formalno feme sole posvećene intelektualnom i domoljubnom radu, Ninka Oršić,
Zorislava Halper, Oliva Hellenbach, Orhida Malin, Georgina Fodroczy, Ljiljana Bubanović,
Hijacinta Novak, Mirta Erdödy, Zlatana i Zvjezdana Bubanović, Neda Štriga, te Ivančica Perušić
poslušne su kćeri/sestre/nećakinje kojima je jedini cilj prikladno i dobro se udati. Feme sole su i
usidjelice gospođa Tumpić, tetka sestara Bubanović, i tetka Tamara de Grebenovića, čije je
pojavljivanje u romanu, namjerno ili ne, recipročno njihovom „marginaliziranom“ statusu u
heteroseksualnom patrijarhalnom društvu koje žene vrednuje prema njihovoj reproduktivnoj ili
razmjenskoj sposobnosti. Formalno je feme sole i Julija Oršić, udovica s dvoje djece. U njezinu
slučaju status feme sole je samo privid, jer njezina imanja vode njezini zaposlenici, dugove
obitelji isplaćuje muškarac godinama zaljubljen u nju – odvjetnik Kučetić (Zagorka, 1966: 574):
66
Prije šesnaest godina bio je Kučetić pomoćnik odvjetnika Gavrančića, našeg
pravnog zastupnika, i umjesto njega je radio poslove mog muža. Zaljubio se u
mene i to mi je, doduše, na pristojan način, priznao, ali ja sam voljela tvog oca.
Otjerala sam grubo Kučetića i nije smio više dolaziti. Njegova je majka meni
spočitavala što joj se sin predao pustolovinama i nije joj htio dovesti u kuću snahe.
I on, da tebi omogući ženidbu, isplaćuje naše dugove.
a sve nade u oporavak obiteljskog imanja i imena polaže u unosnu ženidbu svog sina Ljubomira.
Četvrta osobina „prave žene“ – odanost ulozi supruge, majke i kućanice – u romanu ima
kako afirmativno tako i subverzivno značenje. Svojim ga ponašanjem – organizacijom zabava,
predavanja, balova i druženja, vođenjem kućanstva i brigom o djeci – realiziraju Julija Oršić i
njezine prijateljice. Osim njih, afirmativno značenje ovoj osobini „prave žene“ daju i gospođe
Perušić, Pisačić, Kiš i Hajdić. Njihova nesebična briga, pažnja, požrtvovnost i gostoljubivost ne
samo prema članovima njihovih obitelji nego i prema prijateljima, poznanicima pa čak i posve
nepoznatim osobama (odnos gospođa Kiš, Pisačić i Perušić prema Jadranki) čini ih kako
„pravim ženama“ prema „receptu“ kulta pravog ženstva tako i istinski dobrim osobama i
domoljupkama.
Subverzivnu notu ovoj osobini „prave žene“ u romanu daje Jadranka Marušić. Taj je
odmak rezultat Jadrankina karaktera koji doktor Pisačić opisuje na sljedeći način: „U tebi je
odviše darovitosti, odviše buntovnog duha, da bi mogla igrati visoku damu, primati goste,
priređivati zabave i pozivati na čokoladu. Ti si dijete duha, pokretnosti, rada. Ti možeš upravljati
životom a ne društvenim salonima“ (Zagorka, 1966: 517). Uspješnost Jadrankine subverzije
kulta pravog ženstva neupitna je i zbog njezina društvenog položaja. Iako težak i nepravedan, on
joj, kao građanki i pletačici nakita, omogućava kretati se nesmetano rodovima i klasama bez
previše postavljenih pitanja što, u konačnici, omogućava i uspješnu izvedbu Vjeranove misije.
Time Zagorka ipak i u „ovom romanu fantaziju o ženskoj moći izvodi unutar ograničenja što ih
postavljaju skučeni društveni okviri“ (Grdešić, 2006: 504).
5. Zaključak
Kao mjesto obnovljenoga kritičarskog propitivanja, romani Marije Jurić Zagorke dopuštaju
bezgranične mogućnosti interpretacije. Jednu od njih roman Jadranka pronašao je u promišljanju
kulta pravog ženstva (the Cult of True Womahood) u okvirima pokreta za očuvanje hrvatskog
nacionalnog identiteta za vrijeme Bachova apsolutizma. Da bi ga propitala, Zagorka stavlja u
narativnu sredinu junakinju – Jadranku Marušić – koja je inteligentna i neovisna, no ipak sputana
zahtjevima i pravilima društva u kojem se nalazi. Na taj je način Zagorka pružila čitateljicama, a
možda i pokojem čitatelju koji se nije sramio priznati kako čita njezin „šund“ roman u nastavcima,
priliku da se poistovjete s junakinjom koja se baš i ne uklapa u rodno-spolno-klasne stereotipe,
te da osjete, a možda i indirektno verbaliziraju, svoj bijes kako prema onima koji žele izbrisati
hrvatski nacionalni identitet u sklopu multinacionalne Habsburške Monarhije tako i prema
dominantnoj patrijarhalnoj ideologiji. Osim toga, Zagorka je, iskoristivši komercijalnost
feljtonskog romana čija je radnja epizodična i „prekida se u najnapetijem momentu [tako da]
čitaoci dugo ostaju u neizvjesnosti“ (Sertić 1973: 125), te „image pisca koji piše za čitaoca i čije
pero prodire čitaocu u dušu“ (Donat 1990: 89), upoznala čitateljice/čitatelje i s mogućim
67
„promjenama u standardima ili modelima rodnog ponašanja“ (Radway 1981: 153). U tom
isprepletanju stvarnog i fikcionalnog, popularnog i kanonskog, nacionalnog i tuđinskog,
afirmacije i subverzije kulta pravog ženstva, Zagorka se ponovno nametnula kao spisateljica
ispred svog vremena koja je, kao novinarka, domoljupka, feministica, književnica i političarka,
bila u središtu tadašnjih najznačajnijih političkih, društvenih, kulturnih i drugih zbivanja, te ih
koristila pri stvaranju svojih romana.
LITERATURA
Biblija. 2012. Kršćanska sadašnjost. URL: http://biblija.ks.hr/ [29. rujna 2014.]
Dekker, George. 1987. The American Historical Romance. Cambridge: Cambridge University
Press.
Donat, Branimir. 1990. Drukčije: Eseji i feljtoni. Zagreb: Znanje.
Đorđević, Bora. 1965. Zagorka – kroničar starog Zagreba. Zagreb: Stvarnost.
Elam, Diane. 1992. Romancing the Postmodern. London i New York: Routledge.
Emerson, Ralph W. 1903-1904. „Woman.“ The Complete Works of Ralph Waldo Emerson:
Miscellanies [Vol. 11]. Boston i New York: Houghton i Mifflin.
Fletcher, Lisa. 2008. Historical Romance Fiction: Heterosexuality and Performativity. Hempshire
and Burlington: Ashgate Publishing Company.
Grdešić, Maša. 2006. „Melodramatska imaginacija i prosvjetiteljske tendencije u Vitezu
slavonske ravni“. U: Vitez slavonske ravni. Školska knjiga, Zagreb, str. 495-509.
Griffin Wolff, Cynthia. 1979. „The Radcliffean Gothic Model: A Form for Feminine Sexuality“.
Modern Language Studies 9, Selinsgrove, str. 98-113.
Hartog, Hendrik. 2002. Man & Wife in America: A History. Cambridge i London: Harvard
University Press.
Hawthorne,
Nathaniel.
1852.
The
Blithdale
Romance.
URL:
http://www.gutenberg.org/files/2081/2081-h/2081-h.htm#chap08 [10. listopada 2014.]
Hughes, Helen. 1993. The Historical Romance. London and New York: Routledge.
Jakobović Fribec, Slavica. 2006. „Marija Jurić Zagorka: protagonistica nenapisane povijesti
hrvatskog feminizma“. Književna republika 5-6, Zagreb, str. 43-52.
Jurić, Marija Zagorka. 1966. Jadranka. Zagreb: Stvarnost.
Lasić, Stanko. 1986. Književni počeci Marije Jurić Zagorke. Zagreb: Znanje.
Matthews, Glenna. 1994. The Rise of Public Woman:Woman's Power and Woman's Place in the
United States 1630-1970. New York i Oxford: Oxford University Press.
Nemec, Krešimir. 2006. Putovi pored znakova: Portreti, poetike, identiteti. Zagreb: Naklada
Ljevak.
Radway, Janice. 1991. Reading the Romance: Women, Patriarchy, and Popular Literature.
Chapel Hill i London: The University of North Carolina Press.
Sertić, Mira. 1973. „Povijesni roman na rubu književnosti“. Umjetnost riječi 2, Zagreb, str. 103120.
Strehle, Susan i Paniccia Carden, Mary. 2003. „Reading Romance, Reading History“. U:
Doubled Plots: Romance and History. Ur. Susan Strehle i Mary Paniccia Carden.
Jackson: University Press of Mississippi, str. xi-xxxiii.
68
Underwood, June O. 1985. „Western Women and True Womanhood Culture and Symbol in
History and Literature.“ Great Plains Quarterly 4, Lincoln, str. 93-106.
Welter, Barbara. 1966. „The Cult of True Womanhood: 1820-1860.“ American Quarterly 18,
Baltimore, str. 151-174.
SUMMARY
Set in the time of Bach’s absolutism, Zagorka’s novel Jadranka (1953) depicts the Croatian attempts to
preserve their national identity in the multi-national and multi-cultural Habsburg Monarchy. This political
theme is used as the background for investigation of women’s sex/gender, social, cultural, economic, and
political roles in the late 1850s. In the narrative space of the novel, the insight into women’s sexuality,
economic and social status as well as cultural and political activities is given through perspectives, ideas,
actions, thoughts, and feelings of both the novel’s protagonist Jadranka Marušić and other women
characters (Julija Oršić, Neda Štriga and her girl “squad,” Mirta Erdödy, Ivančica Perušić, etc.). The first
part of the paper will focus on the historical, cultural and literary investigation of the Cult of True
Womanhood (1820-1860) as it will serve as a theoretical framework for the analysis. The main part of the
paper will discuss how the four main features of a “true woman” (piety, purity, submissiveness, and
domesticity) have been affirmed and/or subverted in Jadranka.
69
Biljana Oklopčić i Snježana Babić
Filozofski fakultet Osijek
[email protected], [email protected]
Jadranka i brak – „san koji živi zauvijek“
Sažetak
Smješten u doba Bachova apsolutizma, Zagorkin roman Jadranka (1953) propituje, kao i većina njezinih
romana, borbu Hrvata za očuvanje nacionalnog identiteta u multinacionalnoj i multikulturalnoj Habsburškoj
Monarhiji. Ta je politička ideja romana osnova koja Zagorki omogućuje analiziranje društvene institucije
čije postojanje često određuje političke, društvene, kulturne, ekonomske, rasne, klasne, rodne i druge
odnose – braka. U Jadranki motiv se braka propituje kako kroz stajališta, ideje, postupke, osjećaje i
razmišljanja protagonistice romana Jadranke Marušić tako i kroz opis romansi i bračnih zajednica ostalih
likova romana. Njihova stajališta, ideje, postupci, osjećaji i razmišljanja naglašavaju klasne/ekonomske
(važnost miraza, dogovoreni brak, klasne razlike, feme covert/feme sole), rodne/spolne (brak kao vid
muške dominacije), te političke/nacionalne (brak kao sredstvo promicanja nacionalnih interesa) aspekte
braka u narativnom prostoru romana.
1. Uvod
Prema članku 12. Obiteljskog zakona Republike Hrvatske brak je „zakonom uređena životna
zajednica žene i muškarca“. Ova se definicija braka ne razlikuje puno od definicija braka
prisutnih u pravnim aktima drugih država koje brak također definiraju kao „zakonom uređenu
životnu zajednicu muškarca i žene kao supruga i supruge“ (Hartog, 2002: 1), „zakonom uređen
privatni odnos između jednog muškarca i jedne žene“ (Hartog, 2002: 23) ili „čin životnog
ujedinjenja muškarca i žene kao supruga i supruge“ (Hartog, 2002: 95). Zajedničke svim ovim
definicijama riječi su zakon, zajednica, život, žena i muškarac čime se naglašava društvena,
ekonomska, spolna, rodna i politička dimenzija braka, tj. njegov utjecaj na političke, kulturne,
ekonomske, klasne, rodne i spolne odnose u društvu. Kao novinarka, feministica, književnica i
žena, Marija Jurić Zagorka nije mogla odoljeti ne propitati brak kao društvenu instituciju kroz
prizmu borbe Hrvata za očuvanje nacionalnog identiteta kako u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu
tako i u multinacionalnoj i multikulturalnoj Habsburškoj Monarhiji. Iako osuđeni „na doživotni
zatvor u tvrđavu braka“ (Jurić Zagorka, 1983: 338), njezini Dorja i Tomo Crni, Tajana i Vitez
Sokol, Krasanka i Hrabren, Nera i Siniša, Stanka i Jurica, Manduša i Divljan, Jadranka i Vjeran
dokaz su kako je za Zagorku, usprkos negativnom osobnom iskustvu, brak ipak san koji živi
zauvijek.
U ovom ćemo radu naglasak staviti na književno-jezičnu analizu institucije braka utkanu u
tekst Jadranke (1953). Polazeći od pretpostavke kako je institucija braka neizostavni dio
(kon)teksta ovog Zagorkina romana, prvi će se dio rada usredotočiti na njegovo povijesno,
kulturno i književno promišljanje. Drugi će dio rada istražiti kako je institucija braka prikazana u
Zagorkinoj Jadranki. U narativnom prostoru Jadranke ideja se braka propituje kako kroz
stajališta, ideje, postupke, osjećaje i razmišljanja protagonistice romana Jadranke Marušić tako i
kroz opis romansi i bračnih zajednica ostalih likova romana. Pri tome će se posebna pažnja
posvetiti klasnim/ekonomskim (važnost miraza, dogovoreni brak, klasne razlike, feme
covert/feme sole), rodnim/spolnim (brak kao vid muške dominacije) i političkim/nacionalnim (brak
kao sredstvo promicanja nacionalnih interesa) aspektima braka. Zaključit ćemo rad, uzimajući u
obzir moguće primjedbe, s kritičkim sažetkom teme i višestruko ponovljenom tvrdnjom kako se, i
70
ovaj put, Zagorkina proza nametnula kao mjesto upisa mnogostrukih interpretativnih mogućnosti
od kojih je i ideja da je brak, usprkos kritikama koje ga prate i u ovom Zagorkinu romanu, san koji
živi zauvijek. Ili, da parafraziramo Elizabeth Fox-Genovese (2008), san koji odbija umrijeti.
2. O braku kao društvenom, kulturnom i književnom fenomenu
Bračne, obiteljske ili slično uređene zajednice postoje od pojave ljudske civilizacije. Prema Knjizi
Postanka, Bog „muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se, i množite'“ (1:
27-28). U drugom dijelu Knjige Postanka opis (bračne) zajednice se proširuje: „Stoga će čovjek
ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (2: 24). Na samom
početku Biblije nedvosmisleno se utvrđuju status, uloga i položaj bračnih partnera, jer „od rebra
što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku“ (Knjiga Postanka, 2: 23),
te ona od tada „funkcionira“ kao „kosti od mojih kostiju, meso od mesa mojega!“ (Knjiga
Postanka, 2: 23). Budući da na njoj leži krivica za izgon iz rajskog vrta, njezina je kazna:
„Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će
gospodariti nad tobom“ (Knjiga Postanka, 3: 16). Žudnja, muke i inferiornost postaju
odrednicama ženina statusa u (bračnoj) zajednici kao i njezina društvenog, kulturnog i
književnog položaja unutar ljudske vrste u stoljećima i tisućljećima koja će uslijediti.
Stari zavjet nastavlja kako s patrijarhalnom vizijom braka tako i s promicanjem inferiornog i
marginaliziranog statusa žene u braku i društvu. Počevši s Abrahamom, patrijarsi u Starom
zavjetu imaju izvanbračnu djecu, više supruga istovremeno prema kojima se često ponašaju
malo bolje nego prema robovima ili posluzi, a funkcija je braka proizvodnja muških nasljednika i
očuvanje nasljednih prava unutar izraelskih plemena. Na primjer, iako voli Rahelu, Jakov se ženi
i Rahelom i njezinom sestrom Leom (Knjiga Postanka, 29: 19-31) s kojom ima četiri sina (Knjiga
Postanka, 29: 32-35). Kćeri Selofhadove – Mahla, Tirsa, Hogla, Milka i Noa – prema Jahvinoj
zapovjedi mogu „birati“ bračnog partnera, no samo iz “svoga očinskoga plemena“ (Knjiga
Brojeva, 36: 6-9). Stari zavjet ne negira postojanje ljubavi i strasti, no uvijek im pripisuje
destruktivnu moć koja uništava bračnu zajednicu. Uz nekoliko izuzetaka (Marija Magdalena kao
pokajana grešnica, brak Marije i Josipa, Elizabete i Zaharije), Novi zavjet ponavlja starozavjetne
misli o braku kao zajednici u kojoj je naglasak na ženinoj pokornosti, inferiornosti i poslušnosti:
Tako i vi, žene, pokoravajte se svojim muževima: ako su neki od njih možda
neposlušni Riječi, da i bez riječi budu pridobiveni življenjem vas žena, pošto
promotre vaše bogoljubno i čisto življenje. Vaš nakit neka ne bude izvanjski –
pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca,
neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno. (Prva
Petrova poslanica, 3: 1-4)
U svim ovim primjerima brak funkcionira kao društvena veza utemeljena na razmjeni žena
s ciljem jačanja obiteljskih ili klanovskih odnosa.
Tijekom vremena brak dobiva još jednu funkciju: političku, jer se često koristio kao
sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva i stvaranja političkih saveza osobito među pripadnicima
europskih kraljevskih obitelji i aristokracije. Ovaj aspekt braka možda najbolje oprimjeruju
Habsburgovci koji su svoje kćeri udavali po cijeloj Europi kako bi stvorili što jače političke saveze
s potencijalnim neprijateljima, ali i kraljice Viktorija i Marija Terezija koje su brak i svoje
mnogočlane obitelji iskoristile kao osnovu svojih dugogodišnjih uspješnih vladavina. Društvena i
politička dimenzija braka nužno pretpostavljaju i onu ekonomsku, jer se bračna zajednica uvijek
71
sklapala, a ponekad još uvijek sklapa, kako bi se ojačali ekonomski interesi obitelji (naknada za
mladenku i miraz kao financijske naknade za stupanje u brak).
S razvojem modernog društva, dogovoreni brakovi ustupaju mjesto konceptu braka kao
emocionalnog (i eventualno ekonomskog) saveza između muškarca i žene. Ovaj je koncept
braka osnova svih romana Jane Austen, od Razuma i osjećaja (1811) te Ponosa i predrasuda
(1813) do Pod tuđim utjecajem (1818). U svim je svojim romanima Jane Austen jako oprezna
prema braku iz ljubavi, no u konačnici sve se njezine junakinje udaju iz ljubavi: ljubavi koja je
shvaćena kao racionalan, kontroliran osjećaj. Strastvena ljubav i dalje ostaje tabu, a njezino
postojanje opasnost za bilo kakav oblik autoriteta. Potencijalni konflikt između braka i
(strastvene) ljubavi tema je koja dominira književnim stvaralaštvom Paula Hamiltona Haynea,
Frederica Manninga, Williama Morrisa, Alfreda Lorda Tennysona, Thomasa Manna, Kate
Chopin, Williama Faulknera, Tennesseeja Williamsa i dr. Za njih je ljubav „ekvivalent ljubavnog
napitka koji obuzima sva osjetila, jednaka ovisnosti ili opsesiji“ (Fox-Genovese, 2008: 15).
U današnje vrijeme, vrijeme u kojem su sve osobe, žene i muškarci, barem u teoriji,
slobodni pojedinci, napori da se udanim ženama dozvoli kontrola nad njihovom imovinom,
razvod, starateljstvo nad djecom, pravo glasa i mogućnost visokog obrazovanja stvar su
prošlosti. Brak je, kako to pokazuje primjer Edne Pontellier iz Buđenja (1899) Kate Chopin, prije
svega „kompromis između jednakosti i razlike“ (Fox-Genovese, 2008: 42). Individualni izbor i
individualno pravo danas čine brak dogovorom ravnopravnih partnera u kojem brak prestaje biti
„najtvrdokorniji od svih mitova koji utamničuju žene“ (Heilbrun, 1989: 77).
3. Brak i Jadranka
Prikaz braka u Jadranki većim je dijelom određen žanrom kojim se Zagorka služi kao
spisateljica: popularnom povijesnom romansom. Popularna povijesna romansa „tekst je
popularne kulture“ (Hughes, 1993: 12), „priča koju možemo pronaći pored čokoladica na
blagajnama supermarketa“ (Elam, 1992: 5). Razloge ovakve devaluacije popularne povijesne
romanse možemo pronaći kako u iščitavanju popularne povijesne romanse kao isključivo
„ženske književne vrste“ – žensko pismo za žene o ženama, tako i u njezinu „posredovanju u
održavanju ideološkog statusa quo, jer u konačnici miri žene s patrijarhalnim društvom i
reintegrira ih u njegove institucije“ (Radway, 1991: 217). Popularna je povijesna romansa tek još
jedno oruđe opresivne patrijarhalne ideologije koje promiče svetost heteroseksualnog braka i
obitelji, izjednačava brak s uspjehom i slavi spolne, rodne i klasne razlike nagovarajući žene na
prihvaćanje stereotipne uloge supruge i majke. Do zaokreta u kritičarskom odnosu prema
popularnoj povijesnoj romansi dolazi posljednjih dvadesetak godina kada se njezin podtekst,
usprkos stereotipnosti, iščitava kao „subverzivan, jer nastoji dati glas svojim junakinjama“
(Fletcher, 2008: 5), jer u prvi plan stavlja ženskost, jer je reakcija na nesposobnost patrijarhalnog
društva da zadovolji potrebe i želje svojih ženskih članova. I dok društvo i kultura određenog
razdoblja diktiraju kakve oblike i ekspresivne načine emocionalni odnos između žene i muškarca
mora slijediti, popularna se povijesna romansa tome suprotstavlja „nadilazeći kulturne propise i
rezultirajući nepredvidivim diskurzivnim trenutcima“ (Strehle i Carden, 2003: xii).
Zagorka se, „kao i mnoge europske spisateljice u 19. i početkom 20. stoljeća koje su bile
onemogućene u dominantnom književnom (muškom) kanonu (...) okrenula (...) marginaliziranim
(tzv. trivijalnim) žanrovima“ (Jakobović Fribec, 2006: 50) koji su joj dopuštali izrazito feministička,
ili barem ženska, stajališta i/ili razmišljanja. Jedan od tih marginaliziranih, trivijalnih žanrova bila
72
je i popularna povijesna romansa. Kad govorimo o povijesnoj romansi kao marginaliziranom ili
trivijalnom, „ženskom“ književnom žanru, obično polazimo od činjenice kako njime „dominiraju
žene – pišu ih žene, čitaju ih žene, te izabiru, kao središnji lik, mladu djevojku“ (Griffin Wolff,
1979: 98). Zagorkino književno stvaralaštvo ne odstupa puno od ovog modela: Zagorka je
spisateljica, njezine je povijesne romanse gotovo isključivo „konzumiralo“ žensko čitateljstvo –
„budući da se u to vrijeme još nisu mogle angažirati u politici, trgovini ili administraciji, žene su
svoje slobodno vrijeme koristile uglavnom za čitanje“ (Nemec, 2006: 205), a središnji je lik
njezinih povijesnih romansi uvijek mlada djevojka (ponekad i više njih).
Usprkos stereotipnosti njezinih povijesnih romansi, Zagorka je istovremeno i spisateljica
čije je autorstvo, kako zbog njezinih feminističkih stavova tako i zbog njezina političkog i
domoljubnog djelovanja, transgresivno i subverzivno, kritičko i neponovljivo. Taj je odmak od
popularnog, pojednostavljenog i stereotipnog prisutan u: (1) Zagorkinoj uporabi historiografske
istraživačke metodologije: „proučavala bi historijsku građu“ (Đorđević, 1965: 9), posjećivala
mjesta povijesnih događaja, koristila „neslužbene, osobne dokumente (...), legende, tradicije,
običaje, (...) popularnu poeziju, portrete“ (Dekker, 1987: 30); (2) autentičnosti prikaza povijesnog
miljea koji joj je omogućavao oslikati političku situaciju povijesnog trenutka iz perspektive prošlih
vremena, iskritizirati ga te, eventualno, ponuditi moguća rješenja; (3) „političnosti“ njezinih
povijesnih romansi koje doslovno prerastaju u „izrazito političke romane u kojima su protagonisti
prožeti ne samo erotskom nego i političkom strašću, pa je izlaz obično nađen u sretnom svršetku
i jednoga i drugog cilja i želje“ (Lasić, 1986: 61)1, te (4) domoljubnom karakteru njezinih
povijesnih romansi čija je svrha, između ostalog, bila i jačanje hrvatskoga nacionalnog identiteta.
Upravo ta kombinacija popularnog i subverzivnog omogućila je Zagorki da u Jadranki progovori
o
aspektima
braka
koji
u
popularnim
povijesnim
romansama
ostaju
nespomenuti:
klasnom/ekonomskom (važnost miraza, dogovoreni brak, klasne razlike, feme covert/feme sole),
rodnom/spolnom (brak kao vid muške dominacije) te političkom/nacionalnom (brak kao sredstvo
promicanja nacionalnih interesa).
4. Klasni/ekonomski aspekti braka u Jadra
Jadranki
nki
Promicanje obiteljskih ekonomskih interesa bila je jedna od najčešćih funkcija braka kao
društvene institucije. Prema Elizabeth Fox-Genovese, „u društvima ili društvenim klasama u
kojima status, bogatstvo, obrazovanje ili vojno junaštvo muškaraca imaju veću vrijednost od
ekonomske vrijednosti ženina rada i plodnosti“ (2008: 9), miraz je predstavljao uobičajenu
kompenzaciju za taj njezin „nedostatak“. U Jadranki se ta ekonomska dimenzija braka provlači
kroz cijeli roman – čemu su primjer sljedeći citati:
(1) Julija Oršić Jadranki: „Ne mogu te udati, jer djevojku bez miraza nitko ne prosi“
(Jurić Zagorka, 2006: 452) i „Jadranko, nemaš miraza i ne možeš očekivati prosca“
(Jurić Zagorka, 2006: 227);
(2) Neda Štriga Tamaru de Grebenoviću: „Ako nemaš ni opreme ni miraza, ne
možeš dobiti muža. I svaki kalfa traži i te kako miraz“ (Jurić Zagorka, 2006: 347) te
(3) Jadranka Nedi Štrigi: „Gospođice Jadranko, hoćete li sa mnom započeti borbu
protiv miraza? – Vama to nije potrebno, vi imate miraz, a kad nemaš miraza, kao da
nemaš nosa“ (Jurić Zagorka, 2006: 380).
1
Za potrebe rada autorice su izvršile promjene u deklinaciji pojedinih riječi.
73
Zagorkin sljedeći korak u propitivanju braka kao ekonomske institucije njezin je osvrt na
koncept dogovorenog braka. „Ne stavljajući ljubav na prvo mjesto” dogovoreni brak predstavljao
je tek „lošu kopiju prave stvari (...) prisilu koju su članovi proširene obitelji vršili na par,
instrumentalizaciju bračnog izbora, te financijski dogovor“ (Cott, 2002: 151). Jadranka prati ovu
ideju, jer Zagorka jasno pokazuje kako roditelji, iako se radnja romana događa polovinom 19.
stoljeća, i dalje imaju moć reći svojoj djeci koga (ne) odabrati, opravdati svoju odluku
financijskom (ne)stabilnošću određene osobe, te ekonomskom situacijom u kojoj se obitelj
nalazi. Ovo pravo koristi Julija Oršić kad govori sinu Ljubomiru: „Htjela sam ti reći da sam se
sporazumila s groficom Erdödy. Ostavit ćemo vremena tebi i Mirti da ispitate svoje osjećaje.
Sačekat ćemo do jeseni kako si ti želio“ (Jurić Zagorka, 2006: 137), jer treba „naći sredstva da
vrati“ dug, a njih može jedino pribaviti „u mirazu [Ljubomirove] žene“ (Jurić Zagorka, 2006: 545).
Usprkos osjećajima prema Jadranki, Ljubomir Oršić ispunjava majčine želje, stupa u dogovoreni
brak s Mirtom Erdödy te u pismu Vjeranu Kegleviću svoju odluku opravdava ovim riječima:
„Moram precrtati ovu svoju ljubav i učiniti ono što bi svaki dobar sin i posljednji potomak svoga
imena morao učiniti. Ne vjerujem, ali odreći se moram i prihvatiti lijepu, ljupku i, dakako, bogatu
ženu“ (Jurić Zagorka, 2006: 572).
Ljubomirov izbor naglašava i klasnu dimenziju braka jer podrazumijeva brak s djevojkom
koja „mu je ravna po rodu“ (Jurić Zagorka, 2006: 95). Bračna zajednica u kojoj jedan od partnera
izlazi izvan okvira zakonom propisanih ili tradicionalno prihvaćenih pravila, prema Jadranki, tj.
Zagorki, stavlja tog partnera u položaj „crnca koji ulazi među bijelce i traži ravnopravnost“ (Jurić
Zagorka, 2006: 552). No baš taj položaj usamljenog borca za ravnopravnost bilo koje vrste, znak
je otpora i želje za promjenom (što je i glavna ideja romana) koja se u propitivanju koncepta
braka u romanu očituje kako u Jadrankinu odbijanju klasno i ekonomski neravnopravnog braka s
Ljubomirom tako i u Jadrankinim protofeminističkim shvaćanjima: „Iz Jadranke progovara novo
pokoljenje koje ne želi da se ljudi više dijele prema povlasticama, kad djevojka neće nositi
sramotnu 'partu' stare gospođice zato što nema miraza, nego će njezin miraz biti znanje i
sposobnost“ (Jurić Zagorka, 2006: 473).
Jadrankina izjava indirektno uspostavlja razliku između feme sole (neudane žene) i feme
covert (udane žene). Ovu je razliku u engleskom, a kasnije i američkom, zakonodavstvu
definirao Sir William Blackstone u svojim Komentarima o zakonima Engleske (1765-1769):
U braku su suprug i supruga zakonski jedna osoba: što znači da ženino jastvo ili
pravno postojanje prestaju tijekom braka, ili barem postaju dio pravnog postojanja
muškarca: pod čijim krilom, zaštitom, i zaklonom obavlja sve.
Ovim je zakonom pravni, ekonomski i osobni identitet udane žene bio izbrisan, što je u
svakodnevnom životu značilo da se svaka žena u devetnaestostoljetnoj Engleskoj i Americi (kao
i u ostalim zapadnim zemljama) našla u situaciji kada su ime i identitet njezina supruga
„zaklonili“, tj. “izbrisali” njezin vlastiti. Na primjer:
Ako je „tužila“, vjerojatno je tužila u njegovo ime. Ako je bila tužena, sigurno je to
bilo u njegovo ime. Ako je trgovala ili kupovala na poček u lokalnim trgovinama,
podrazumijevalo se da to radi kao njegov predstavnik, a ne samostalno. Njezin
novac – zapravo skoro sva njezina osobna imovina – bila je njegova. (Hartog, 2002:
123)
Običajno je pravo pretvorilo bračni par u jednu osobu – supruga – davši mu zakonsku,
političku i ekonomsku vlast nad suprugom. U Jadranki je koncept feme covert oživotvoren u
74
likovima supruga doktora Pisačića i Perušića, majke Stjepana Beloševića, Vere Erdödy, Rozalije
de Grebenović, barunice Kollenbach, grofice Schlaum-Linde, Agate Tušar i Vere VraniczanyDobrinović. Tijekom romana, sve su one prikazane kao supruge, majke i kućanice čiji je identitet
definiran identitetom njihovih supruga. Sukladna njihovoj ulozi je i učestalost njihova
pojavljivanja u romanu – povremena: u prizorima koji zahtijevaju njihovu supružničku ili
majčinsku potporu ili djelovanje.
Za razliku od feme covert, feme sole (neudana žena, udovica ili usidjelica) imala je sva
prava koja je udana žena izgubila. Njezin se zakonski status,
većim dijelom, nije razlikovao od zakonskog statusa mnogih muškaraca. Neudana
je žena mogla sklapati ugovore, posjedovati i raspolagati imovinom, napisati
oporuku, sudjelovati u većini poslova, svjedočiti, zahtijevati poslušnost i skrbništvo
nad djecom. (Hartog, 2002: 118)
U Jadranki je većina glavnih ženskih likova feme sole. Feme sole su usidjelice tetka
sestara Bubanović – gospođa Tumpić i tetka Tamara de Grebenovića čije je pojavljivanje u
romanu, namjerno ili ne, recipročno njihovom „marginaliziranom“ statusu u heteroseksualnom
patrijarhalnom društvu koje žene vrednuje prema njihovoj reproduktivnoj ili razmjenskoj
sposobnosti. Gospođa Tumpić stanarka je tetke Tamara de Grebenovića što, barem djelomično,
potvrđuje njihovu sposobnost samostalnog raspolaganja novcem i vođenja poslova. Sljedeći
ženski lik Jadranke koji posjeduje neke osobine feme sole gospođa je Hajdić. Iako ostaje
bezimena u narativnom prostoru romana, zakonski status gospođe Hajdić sličan je onom
muškarca. Ona posjeduje radionicu i trgovinu nakita od pletene kose, usavršava se u tom
zanatu, te koristi svoja znanja i sposobnosti kako bi vodila posao i skrbila o djeci: „postigla sam
svoju svrhu prije nego što sam se nadala, usavršila svoj zanat, i sada znam plesti svaki ukras od
kose: narukvice, naušnice, čak i slike. Ako mi vaša milost uputi mušterije, tada ću moći svoju
djecu pošteno othraniti“ (Jurić Zagorka, 1966: 25). Formalno je feme sole i Julija Oršić, udovica s
dvoje djece. U njezinu je slučaju status feme sole samo privid jer njezina imanja vode njezini
zaposlenici, dugove obitelji isplaćuje muškarac godinama zaljubljen u nju – odvjetnik Kučetić, a
Jadranka odbija bogatu udaju, odlučuje izučiti zanat koji će joj omogućiti financijsku
neovisnost, nakon izobrazbe skrbi sama o sebi, ne dopušta da se njezin glas ne čuje te sama
odlučuje o svojoj sudbini: „Ovaj gospodski život nikako ne pristaje zanatu koji me čeka. Stoga
sam odlučila kumi izreći svoju zahvalnost i stupiti kod Hajdićke kao naučnica. Kao takva imala
bih stan i jelo, a kad budem kalfa i plaću...“ (Jurić Zagorka, 1966: 322). Svoju odluku Jadranka
donosi ne samo zbog spoznaje o nemogućnosti premošćivanja klasnih razlika između nje i
Ljubomira Oršića, nego i zbog slobode i neovisnosti koje joj omogućava njezin status kao feme
sole:
Društveni poredak mi je pokazao da pripadam onima koji ne žive od baštine, nego
od svog znanja i umijeća, a to je rad, bio kakav mu drago. (...) Među onim
radnicama ja sam osjetila dva života, dva svijeta i neprestano ih uspoređivala i sve
više osjećala da meni nema mjesta u vašem visokom društvu. Osjetila sam da mi je
stupiti u građanski stalež onih koji rade i zaslužuju svoj hljeb sami i žive skromno,
ne poznaju društvene razlike i ne mjere ih mjerilom imućstva, grbova i titula. (Jurić
Zagorka, 1966: 521-522)
75
5. Rodni/spolni aspekti braka u Jadranki
Brak je i društvena institucija u kojoj su rodne/spolne uloge uglavnom strogo određene. Taj se
aspekt braka može, prema Pierreu Bourdieuu, objasniti:
spolnom podjelom koja je prisutna u 'poretku stvari': on je vidljiv i u objektiviziranom
stanju – u stvarima (na primjer u kući u kojoj je svaki dio 'određen spolom'), u
cjelokupnom društvenom svijetu, te – u utjelovljenom stanju – u habitusu subjekata,
gdje funkcionira kao sistemi shema osjećaja, misli i djela (2001: 8).
Svrha spolne/rodne podjele utemeljene na „poretku stvari“ muška je dominacija koja se
ogleda ne samo u društveno određenoj „raspodjeli poslova za svaki spol koja određuje i mjesto,
vrijeme i instrumente izvođenja tih istih poslova“ (Bourdieu, 2001: 9), nego i u biološkoj definiciji
ženskog tijela i psihe kojima se tradicionalno pripisuju osobine poput pasivnosti, osjećajnosti,
podložnosti i zatvorenosti. Čimbenici koji su utjecali na ovakvo definiranje rodne/spolne
dimenzije braka bili su, i još ponekad ponegdje jesu, društvo, obitelj, crkva i obrazovni sustav.
Najranija reprodukcija spolne podjele rada2 započinjala je u obitelji, a bila je potpomognuta
crkvenim učenjem koje se još i danas temelji na patrijarhalnim vrijednostima i inferiornosti žene.
Obrazovni je sustav, u većoj ili manjoj mjeri, također promicao rodno diskriminirajuće obrazovne
programe jer ih je sadržajno, trajanjem i ishodima prilagođavao posebno muškarcima a posebno
ženama. Sve je ovo legitimizirala država učinivši javne patrijarhalne vrijednosti privatnima i
obrnuto.
Rodna/spolna dimenzija braka u Jadranki se propituje ne samo kroz kritički prikaz
institucija koje su utjecale na reprodukciju spolnih/rodnih uloga u braku: obitelj, crkvu, obrazovni
sustav i državu, nego i kroz spolno određenu podjelu rada vidljivu kroz aktivnosti kojima se bave
ženski i muški likovi romana kao i kroz mjesto, vrijeme i sredstva rada kojima se te aktivnosti
realiziraju. Za razliku od Vjerana Keglevića, Nikice Halpera, doktora Perušića i Pisačića, Larsena
i njegovih pomoćnika koji se bave domoljubnim pothvatima ili državnim poslovima zbog čega
njihovo djelovanje ima političke, ekonomske ili kulturne konotacije – konotacije javnog djelovanja,
ženski likovi romana gotovo uvijek sve svoje aktivnosti vezuju uz zatvoreni, osobni prostor kuće,
palače, radionice, trgovine i sl. Julija Oršić i njezine prijateljice organiziraju zabave i primanja na
kojima
funkcioniraju
doslovno
i
simbolički
kao
ukras
društva
ili
kao
potpora
političkim/ekonomskim interesima svojih supruga, braće ili očeva. Uloga žene kao ukrasa
započinje reprodukcijom rodnih uloga u obitelji od najranije dobi primjer čemu su Ninka Oršić,
Orhida Malin, Renata Schlaum-Linde i Mirta Erdödy čiji je, jer su tako naučene, najvažniji životni
cilj pronaći uglednog supruga. Djelomičan odmak od ove rodne/spolne uloge vidljiv je u likovima
Zorislave Halper, Nede Štrige i sestara Bubanović. I dok Zorislavi, španu s puškom na imanju
njezina brata, „nema ravne. Ni kad sjedi kod glasovira, niti kada stoji na polju kod težaka“ (Jurić
Zagorka, 1966: 59), Neda Štriga i sestre Bubanović intelektualke su čije je građansko podrijetlo
„krivo“ za njihov nešto drukčiji sustav vrijednosti i razmišljanja, te samim tim i njihovo, pomalo
plašljivo i u okvirima borbe za očuvanje nacionalnog identiteta, propitivanje ženske rodne/spolne
uloge.
Ženski lik čije je propitivanje ženine uloge kako u braku i obitelji tako i u društvu
najizraženije, lik je protagonistice romana Jadranke Marušić. Bez majke koja bi joj trebala usaditi
tradicionalno poimanje ženske spolne/rodne uloge u braku i obitelji, Jadranka je prepuštena
2
Djevojčice su poticane baviti se aktivnostima koje oponašaju njihovu buduću ulogu žene i majke: igrati se lutkama, pomagati u
kućanskim aktivnostima, baviti se ručnim radom poput pletenja, šivanja, heklanja i sl. Za razliku od djevojčica, dječaci su većinu
svojih aktivnosti vezali uz otvorene prostore: sportske aktivnosti, lov, ribolov, jahanje i sl.
76
odgoju svoje kume Julije Oršić i njezine posluge koji, kako radnja romana to pokazuje, nisu
propustili redovito je podsjetiti na njezino podrijetlo i status u društvu te, sukladno tome,
nepostojanju potrebe da „nauči“ ponašati se kao dobra i poslušna supruga i majka. S gotovo
nepostojećim utjecajem obitelji, crkve (koja u ovom Zagorkinu romanu nema većeg utjecaja osim
onoga pozitivnog kardinala Haulika) i društva (koje u Jadranki isključivo funkcionira kao klasno i
nacionalno određeno) kao čimbenicima osiguranja provedbe ženske rodne/spolne uloge u braku
i društvu, jedina društvena institucija koja Jadranku prisiljava da djelomično prihvati spolno
određenu podjelu rada te žensku rodnu/spolnu ulogu u društvu i braku jest obrazovni sustav.
Jadranka odbija obrazovati se za jedan od rijetkih no tipično ženskih poslova tog vremena –
guvernantu, jer je „život guvernante žalostan: svi joj zapovijedaju, nitko ju ne voli, ako je lijepa i
mlada sumnjiči je gospođa zbog muža i sina“ (Jurić Zagorka, 1966: 313). Umjesto posla
guvernante Jadranka odlučuje izučiti zanat pletačice nakita od kose „i time steći svoj opstanak“
(Jurić Zagorka, 1966: 315). Zanimljiv je Zagorkin izbor Jadrankina zanata: Jadranka izrađuje
nakit od kose. Kosa se tradicionalno smatra ženskim (spolnim) ukrasom i obilježjem čime
Zagorka Jadranku indirektno ipak definira okvirima spolne podjele rada – aktivnostima, mjestom,
vremenom i sredstvima rada koji nose rodni/spolni predznak.
6. Politički/nacionalni aspekti braka u Jadranki
Jedna od funkcija braka, povijesno gledajući, bila je i politička, jer se brak često koristio za
učvršćivanje političkih saveza među pripadnicima kraljevskih obitelji i aristokracije. Jedna od tih
obitelji bili su i Habsburgovci čija je multikulturalna i multinacionalna monarhija, točnije njezina
hrvatska regija, mjesto radnje Zagorkine Jadranke. U Jadranki, čija je glavna ideja borba za
očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta kroz borbu protiv Bachova apsolutizma, Zagorka
subverzira ideju braka kao političkog i ekonomskog saveza između vladajućih, tj. aristokratskih
obitelji, jer takav brak predstavlja kao čin izdaje hrvatskih nacionalnih interesa i pokušaj gušenja
hrvatskoga nacionalnog identiteta.
Ovaj se motiv pojavljuje nekoliko puta tijekom romana. Zagorka ga uvodi u poglavlju
„Znamenita subota“ u kojem se Neda Štriga i njezina „garda“ domoljubnih djevojaka dogovaraju
da ne smiju „dozvoliti da sina jednog domoroca uzme kći neprijatelja – Pruskinja Schlaum-Linde“
(Jurić Zagorka, 1966: 148). Zbog toga će poći “na otmicu Hrvata tuđinki!“ (Jurić Zagorka, 1966:
149). Zagorka ponovno koristi varijaciju ovog motiva u poglavlju „U đavolskoj zamci“ kad
Jadranka odbija miraz, te mogućnost braka, koji bi stekla ako postane Larsenov špijun, tj. ako
izda Hrvatsku:
Gle, gle, kako se isprsuje ova bijedna sirotinja! Umjesto da bude zahvalna što joj
pružamo mogućnost da zasluži – miraz! Riječ pogodi Jadranku poput metka. (...)
Prokleta riječ, zatornica njezina života. (...) Miraz – jezovita riječ, razaratelj svih
djevojačkih sanja koje čeznu za obiteljskim domom. A sada se dovaljala ovamo,
kao strahovita neman, i daje pravo ovom čovjeku da poprska takvom uvredom
njezino ljudsko dostojanstvo. (...) Odbacujem ga! Gazim ga nogama! (Jurić
Zagorka, 1966: 246)
Posljednji se put ovaj motiv pojavljuje u drugom dijelu romana kad Vjeran Keglević, uz
pomoć svojih prijatelja i Jadranke, uspijeva izbjeći „bračnu zamku“ Schlaum-Lindeovih u
Švicarskoj, te time i Bachovu ucjenu. Ovim činom Vjeran odbacuje brak kao ekonomski i politički
savez te uspijeva očuvati svoj nacionalni i kulturni identitet.
77
7. Zaključak
Kao mjesto obnovljenoga kritičarskog propitivanja, romani Marije Jurić Zagorke dopuštaju
beskrajne mogućnosti interpretacije. Jednu je od njih roman Jadranka pronašao u promišljanju
ekonomskih/klasnih, rodnih/spolnih, te političkih/nacionalnih aspekata braka, u okvirima pokreta
za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta za vrijeme Bachova apsolutizma. O ovim
aspektima braka Zagorka u Jadranki progovara 68 puta. U 15 od 68 primjera brak se ne smatra
ekonomskom zajednicom. Ti se primjeri mogu svrstati u tri skupine: 1. Vjeranovo idealiziranje
braka; 2. Ljubomirova kratka zanesenost Jadrankom koja vrlo brzo ustupa mjesto braku iz
interesa, te 3. izjave baruna Larsena, tuđinca i neprijatelja, koji Jadranku želi isključivo iz
tjelesnih pobuda. U većini je primjera brak ipak samo financijski dogovor utemeljen na mirazu.
Da bi to pokazala, Zagorka stavlja u narativnu sredinu junakinju – Jadranku Marušić – koja
je inteligentna i neovisna, no ipak sputana zahtjevima i pravilima društva u kojem se nalazi. Na
taj je način Zagorka pružila čitateljicama, a možda i pokojem čitatelju koji se nije sramio priznati
kako čita njezine romanse, priliku da se poistovjete s junakinjom koja se baš i ne uklapa u rodnospolno-klasne stereotipe, te da osjete, a možda i indirektno verbaliziraju, svoj bijes prema
dominantnoj patrijarhalnoj ideologiji. Osim toga, Zagorka je, iskoristivši „image pisca koji piše za
čitaoca i čije pero prodire čitaocu u dušu“ (Donat, 1990: 89), upoznala čitateljice/čitatelje i s
mogućim „promjenama u standardima ili modelima rodnog ponašanja“ (Radway, 1981: 153). U
tom isprepletanju stvarnog i fikcionalnog, popularnog i kanonskog, nacionalnog i tuđinskog,
braka kao „zamke“, ekonomske nužnosti, političkog saveza i braka kao spoja tijela, srca, duše i
razuma, Zagorka se ponovno nametnula kao spisateljica ispred svog vremena koja je, kao
novinarka, domoljupka, feministica, književnica i političarka, bila u središtu tadašnjih
najznačajnijih društvenih i kulturnih zbivanja te ih koristila pri stvaranju svojih romana.
LITERATURA
Biblija. 2012. Kršćanska sadašnjost. http://biblija.ks.hr/. posjet 11. rujna 2014.
Blackstone, William. 1765-1769. Commentaries on the Laws of England. Lonang Institute:
http://www.lonang.com/exlibris/blackstone/bla-115.htm. posjet 13. rujna 2014.
Bourdieu, Pierre. 2001. Masculine Domination. Stanford: Stanford University Press.
Cott, Nancy F. 2002. Public Vows: A History of Marriage and the Nation. Cambridge i London:
Harvard University Press.
Dekker, George. 1987. The American Historical Romance. Cambridge: Cambridge University
Press.
Donat, Branimir. 1990. Drukčije: Eseji i feljtoni. Zagreb: Znanje.
Đorđević, Bora. 1965. Zagorka – kroničar starog Zagreba. Zagreb: Stvarnost.
Elam, Diane. 1992. Romancing the Postmodern. London i New York: Routledge.
Fletcher, Lisa. 2008. Historical Romance Fiction: Heterosexuality and Performativity. Hempshire
and Burlington: Ashgate Publishing Company.
Fox-Genovese, Elizabeth. 2008. Marriage: The Dream That Refuses to Die. Wilmington: ISI
Books.
Griffin Wolff, Cynthia. 1979. “The Radcliffean Gothic Model: A Form for Feminine Sexuality”.
Modern Language Studies 9, Selinsgrove, str. 98-113.
78
Hartog, Hendrik. 2002. Man & Wife in America: a history. Cambridge i London: Harvard
University Press.
Heilbrun, Carolyn. 1989. Writing a Woman's Life. New York: Ballantine Books.
Hughes, Helen. 1993. The Historical Romance. London i New York: Routledge.
Jakobović Fribec, Slavica. 2006. “Marija Jurić Zagorka: protagonistica nenapisane povijesti
hrvatskog feminizma”. Književna republika 5-6, Zagreb, str. 43-52.
Jurić Zagorka, Marija. 1966. Jadranka. Zagreb: Stvarnost.
Jurić Zagorka, Marija. 2006. Jadranka. Zagreb: Školska knjiga.
Jurić Zagorka, Marija. 1983. Vitez slavonske ravni. Zagreb: Stvarnost.
Lasić, Stanko. 1986. Književni počeci Marije Jurić Zagorke. Zagreb: Znanje.
Nemec, Krešimir. 2006. Putovi pored znakova: Portreti, poetike, identiteti. Zagreb: Naklada
Ljevak.
Obiteljski zakon. 2003-2014. Narodne novine. http://www.zakon.hr/z/88/Obiteljski-zakon. posjet
4. rujna 2014.
Radway, Janice. 1991. Reading the Romance: Women, Patriarchy, and Popular Literature.
Chapel Hill i London: The University of North Carolina Press.
Strehle, Susan i Paniccia Carden, Mary. 2003. „Reading Romance, Reading History“. U:
Doubled Plots: Romance and History. Ur. Susan Strehle i Mary Paniccia Carden.
Jackson: University Press of Mississippi, str. xi-xxxiii.
SUMMARY
Set in the time of Bach’s absolutism, Zagorka’s novel Jadranka (1953) depicts the Croatian attempts to
preserve their national identity under the multi-national and multi-cultural Habsburg Monarchy. This
political theme is used as the background for the analysis of marriage as a social institution determining
political, social, cultural, economic, race, class, gender, and other relations. In Jadranka, the motif of
marriage is questioned through the perspectives, ideas, actions, thoughts, and feelings of the novel’s
protagonist, Jadranka Marušić, as well as through the depiction of love relationships and marriages of
other characters in the novel. Their perspectives, ideas, actions, thoughts, and feelings put emphasis on
class and economic (the importance of dowry, marriages of convenience, class differences, feme
covert/feme sole), gender and sex (marriage as an instrument of masculine domination), and political and
national (marriage as an instrument for supporting national interests) aspects of marriage in the narrative
space of the novel.
79
Vildana
Vildana Pečenković i Nermina Delić
Univerzitet u Bihaću, Pedagoški fakultet
[email protected], [email protected]
Tako blizu, a tako daleko: Povijesni, kontekstualni i komparativni pristup djelu Marije Jurić
Zagorke i Nafije Sarajlić
Sažetak
Početak 20. stoljeća označila je disfunkcija dotadašnjeg čvrstog patrijarhalnog poretka i mehanizama koji
su bili u službi njegovog osnaživanja i kontinuiranog gradiranja. Tadašnja hrvatska ali i
bosanskohercegovačka književna periodika, po prvi put, na svojim stranicama bilježe tekstove autorica
poput Marije Jurić Zagorke i Nafije Sarajlić. Zagorka, koja je svoje radikalne ideje iznosila još kao
dvanaestogodišnja djevojčica, na hrvatsku javnu scenu stupila je kao novinarka, da bi svoje potpuno
književno-umjetničko ostvarenje doživjela pišući romane, dok je Nafija Sarajlić svoju „pripovjedačku
avanturu“ okončala vrlo rano. Svoje crtice objavljivala je od 1912. do 1918. godine, kada usljed porodične
tragedije, zauvijek napušta pisanje. I dok se prva buntovno borila za potvrdu vlastitog identiteta – žene,
novinarke, književnice, kulturne i političke djelatnice, druga je to činila sa željom za kulturnim i društvenim
progresom vlastitog naroda. U radu se tretiraju pitanja povijesnih i kontekstualnih okolnosti koje su
utjecale na percepciju djela autorica od kojih se prva upisuje velikim slovima u povijest hrvatske
književnosti, a druga je u bosanskohercegovačkoj, i danas nepravedno zanemarena.
1. Uvod
Žena je stvorena (...) da postane čovjek, ili bar njemu ravna, ali joj tradicije sapeše
njezin naravni razvoj. Mjesto čovjeka stvorili su lutku i dali je čovjeku da se s njom
zabavlja, da ne misli o sebi, da se ne usavrši (Bjelevac, 1991: 301).
Nije slučajno što ovaj rad započinjemo citatom iz romana Minka bosanskohercegovačkog
autora Abdurezaka Hivzi Bjelevca, suvremenika Zagorke i Sarajlićeve, rijetkih žena na ovim
prostorima koje su u vrijeme u kojem su živjele i stvarale izbjegle postati lutke i uspjele u onome
što su željele – da se čuje njihov glas. Iako se Bjelevac, u vrijeme u kojem je stvarao i u koje
situiramo povijesni trenutak u kojem se javljaju Zagorka i Sarajlićeva, smatrao rijetkim piscem
koji tematizira pitanje žene i njene uloge u porodici i društvu, pričati o ženi, a što se potvrđuje u
slučaju Bjelevčevih romana, uvijek se svodi na jačanje ženskog unutar diskursa koji podržava
potlačenost, cenzuru i marginalizaciju (Irigaray, 2004).
U takvoj višestoljetnoj tradiciji obilježenoj rascjepom između subjekta i objekta, mjesto i
uloga žene ne zalazi van sfere intimnog, a problem konstrukcije njenog identiteta je uvijek u
tome što povijesno okruženje vrši svoju (re)konstrukciju u okviru zadanom vanjskim činiocima
(Moya i Hames-Garcia, 2000: 3-5).
Otežavajući položaj žene, tradicionalno opterećen patrijarhalnim diskursom na
južnoslavenskom prostoru, u bosanskohercegovačkom je kontekstu dodatno usložnjen i
orijentalnim naslijeđem. Žena je u javnom prostoru mogla boraviti samo uz prisustvo muškarca,
uz obavezno nošenje feredže i zara1. Ova pravila o pokrivanju i boravku u javnom prostoru nisu
važila samo za muslimanke, nego za pripadnice svih konfesija u BiH. Žene koje su živjele u
ruralnim područjima ili žene se sela, zbog učešća u poljoprivrednoj proizvodnji bile su slobodnije
1
Feredža je orijentalni, ženski ogrtač krojen od crne ili modre čohe, kojim se pokrivalo tijelo te zaklanjalo lice sa strane. Odijevale su
je muslimanke prilikom izlaska iz kuće. Feredža i zar nosili su se uglavnom u gradskim sredinama, dok žene u ruralnim sredinama,
zbog drugačijeg načina života nisu pokrivale lice. Feredža i zar u Bosni i Hercegovini su se nosili do 50-tih godina 20. stoljeća. Danas
pokrivene muslimanske u BiH nose hidžab (pokrivanje glave i tijela ali da se vidi lice) i vrlo rijetko nikab (pokrivanje cijelog tijela
uključujući i lice).
80
i nije u potpunosti bio prihvaćen običaj pokrivanja lica, a religija je za žene bila prostor
isključivanja ali i utjehe (Spahić et al., 2014: 16). U gradovima, Bošnjakinje iz imućnijih porodica
bile su više vezane za kuću, dok su one slabijeg imovinskog stanja radile u domaćoj radinosti,
uslužnim djelatnostima kao i doradi zanatskih proizvoda (Spahić et al., 2014: 18). Evropeizacija
donosi više slobode ženama. No, iako sve manje žena nosi tradicionalnu odjeću „i dalje važe
nepisana pravila ako je žena sama da se ne treba duže zadržavati na čaršiji, bila pokrivena ili
ne“ (Ibid). Očito, da u takvoj društveno-političkoj situaciji, ženama nije bilo mjesto nigdje osim u
vlastitom domu. S tim u vezi, Zagorka je trpjela diskriminaciju potpisujući svoje tekstove
pseudonimima koji su implicirali muškog autora, a što joj je omogućavalo da od novinarskog
rada i pisanja tekstova preživi bez drugih izvora primanja. U redakciji je njezino radno mjesto bilo
izopćeno, a ona sama bila izložena podsmijehu i porugama ne samo muških kolega, nego i
svojih suvremenjakinja.
No uprkos takvoj, ženi nesklonoj društvenoj atmosferi, do nas su danas doprli glasovi
ovih autorica, važniji utoliko, što najavljuju nove tokove u hrvatskoj odnosno bošnjačkoj
književnosti.
2. Žensko pero u hrvatskoj/bošnjačkoj književnosti
Dvadeset godina starija, Zagorka je u vrijeme kada se rodila Nafija Sarajlić proživljavala neke od
najtežih godina svoga mladalaštva. Propali brak i uzdrmano zdravlje nisu je spriječili da uspije u
svojoj namjeri. Zapošljava se u redakciji zagrebačkog Obzora i piše svoja prva djela. U periodu
kada
prestaje
sa
novinarskim
radom
i
počinje
pisati
svoje
povijesne
romane
u
bosanskohercegovačkoj štampi kratkim crticama – temama kako ih je nazvala, javlja se Nafija
Sarajlić.
I Nafija je, jednako kao i Zagorka bila među prvim ženama čiji su tekstovi objavljivani u
ondašnjoj periodici. Njen obimom skroman opus, čine, u to vrijeme, po formi i po izrazu, netipični
prozni zapisi. Prvi rad objavila je 1912. godine u listu Zeman, a kasnije je do 1918. godine Teme
objavljivao Biser. U dvadeset i petoj godini, kada se činilo da će se autorica posvetiti književnom
stvaralaštvu, Nafija proživljava tragediju majke kojoj umire dijete. Nakon toga se zauvijek
oprostila od pisanja. Mostarski izdavač Muhamed Bekir Kalajdžić namjeravao je 1918. godine
objaviti njezine crtice ali ratne prilike spriječile su ga u tom naumu. Nafija Sarajlić umrla je 1970.
godine, ne dočekavši objavljivanje svoje zbirke. Tek 1986. godine, sarajevski je Zadrugar objavio
njezine Teme koje je prvim, ozbiljnijim kritičkim tekstom popratio Aleksandar Ljiljak.
I dok je Zagorka istraživala historijsku građu za svoje romane, ponirući u prošlost
Hrvatske, dotle je Nafija svoje crtice temeljila na jednom sasvim novom pogledu u budućnost,
uviđajući da samo obrazovanje i podizanje svijesti o vlastitom identitetu može izvesti društvo iz
letargije i inertnosti u kojem su se našli. Snažne prisvjetiteljske tendencije, čitaju se u tekstovima
i jedne i druge autorice, ali dok su Nafijine crtice prikaz društvene, političke i privatne stvarnosti
jednog perioda, Zagorkini romani “trebali su da probude historijskim događajima borbenost u
ženskoj duši” (Kako je bilo, 1953 prema Grdešić, 2014).
Opće prosvjetiteljske tendencije čitaju se u Nafijinim prozama, ponegdje suptilno i
pritajeno, a ponegdje lucidno kao opomena i ukor, no na tim mjestima se Teme, kako je
primijetio još Muris Idrizović (1977: 618) „doimaju kao živo opserviranje ukomponovano u
literarno ruho“. Kasnije će i Amir Brka u ediciji Bošnjačka književnost u književnoj kritici ustvrditi
da su takve teme „u literarnom smislu neznatne, jer imaju sasvim direktan, jednoznačan,
81
moralizatorski karakter“ (1998: 208). No takvih tema nema mnogo, više je onih u kojima se
autorica otkrila kao glas koji najavljuje moderne tokove u bošnjačkoj književnosti.
U svojim Temama, ona se dotakla svih aktuelnih problema: raseljavanja Bošnjaka,
sujevjerja, siromaštva, zaostalosti. I upravo ta tematska raznovrsnost je ono što ove teme čini
zanimljivim. Kako naglašava Lešić (1991: 315), one su „najčešće politematske: u njima se
obično govori više nego o jednoj stvari ili se o jednoj stvari govori na više nego na jednom nivou“.
Baveći se bosanskohercegovačkom pripovijetkom u procesu evropeizacije, Anisa Avdagić
(2014: 86) naglašava, da se cijela zbirka Sarajlićeve ostvaruje u „postupku katalogiziranja malih,
uobičajenih detalja bosanskohercegovačke onovremenosti, ali se u tekst svakako upliću i
značajnija pitanja koja iscrtavaju identifikacijske mape“, te da je vrijednost ovih kratkih priča („a
zbog čega su višestruko zanimljiva pojava“) u tome što „nisu plošne, ujednačene u svojoj
zastupničkoj ulozi“ (2014: 79).
Pisala je o rodoljublju, značaju književnosti i obrazovanja mladih generacija. Ovo
posljednje, čini se imalo je velikog značaja na Sarajlićevu, jer upravo ovoj temi, vraća se u
nekoliko navrata. Nafijin otac Avdaga Hadžikarić među prvima je prihvatio aktuelnu društvenu
situaciju te je svih pet kćerki školovao za učiteljski poziv2. Nafijina udaja za, u to vrijeme već
afirmiranog pisca Šemsudina Sarajlića, nije prekinula njenu strast za naobrazbom, već naprotiv –
potaknula je ovu mladu ženu da i sama počne pisati. Njena prva tema Rastanak, donosi gorčinu
koju je autorica iskusila kada je u namjeri da kao mlada učiteljica svojim učenicima pruži što više
znanja, više nego ga ima u školskim udžbenicima i više nego je na to obavezuje nastavni
program, a zbog čega je bila javno ukorena:
Dan osvanuo tmuran, maglovit. Neka sjeta padala na lice, a srce ćutilo nešto
neizvjesno. Meni se ne dalo zadugo da odem u školu. (...) Uzrok je bio: što sam na
svoju ruku, izvan sahata nastave, bila počela obučavati razvijenije djevojčice u etici i
čitanju. Pa sam dobila ukor na ispitu, pred djecom, od komisije, da to više ne smijem
činiti, jer da to djeci ne treba (Rastanak, str. 325).
Uprkos činjenici da je bila natprosječna učenica u nižoj školi, Zagorkini roditelji imali su
drugačije stavove povodom školovanja kćerke. Odbili su prijedlog da mladu Mariju o svom trošku
u Švicarskoj školuje barun Rauch kod kojeg je Zagorkin otac radio kao upravitelj te su je
maloljetnu udali za 14 godina starijeg Mađara Andriju Matraya. I Zagorka je tako, poput Nafije
Sarajlić u 17-toj godini postala supruga, no razlika je što je Nafija svojevoljno, ljubeći odabranika
ušla u brak, a Zagorka je udana za stranca, čovjeka kojeg nije ni poznavala. Nakon tri mučne
godine Zagorka bježi natrag u domovinu i započinje samostalan život. I dok je ona postajala
misionarka, borkinja za pravo na slobodan izbor, dotle je Nafija žalila što u njezinoj zemlji:
„Nemamo svojih 'misionera' koji bi pravo razbuđivali narod“ (Zadruga, str. 306). U bošnjačkoj je
književnosti tog perioda započeo istovremen proces koji se odvijao u dva suprotna smjera, a koji
je očit i u crticama Sarajlićeve. Jedan je asimilacija sa evropskom kulturom i naprednim
Zapadom, a drugi je odvajanje od orijentalnih izvora. Ona uviđa da bošnjački narod ima samo
jedan izlaz, a to je preuzimanje odgovornosti i pokretanje nacije, u suprotnom, navodi autorica u
crtici Jedan čas:
2
„Habsburške vlasti su smatrale obrazovanje djevojčica ključnim korakom u transformisanju bosanskog stanovništva iz orijentalnih u
evropske subjekte: prema imperijalnim pedagozima, samo žena koja je učena u predmetima kao što su pedagogija, higijena, religija i
ručni rad, može kasnije postati odgovorna majka, dobra supruga i umješna domaćica, čime bi se habsburška civilizatorska misija
integrisala u samu srž bosanske privatne sfere. Iz tog razloga je Zemaljska vlada osnivala ženske osnovne škole i više djevojačke
škole, a 1911. godine i školu za učiteljice u Sarajevu – žensku preparandiju. Napori Zemaljske vlade da muslimanske djevojčice
uključe u javno obrazovanje naišli su na najjači otpor muslimanske zajednice, naročito islamskih vjerskih službenika“ ( Spahić et al.
2014: 25).
82
Možda će i nas ćuškati nogama, ako već jednom ne pokrenemo mašinerije svoga
života koje dugo hrđaju zapuštene, razbataljene i koje će sve više hrđati, ako se s
malo truda i volje ne priprave na kretanje (1997: 268).
U ovoj se crtici „u prijekornom stavu, posredno izražava i prezir Drugog prema vlastitoj,
unutrašnjoj rascijepljenosti između perspektivnog i selektivnog i tome suprotnih vrijednosti,
uobličenih prvenstveno u figuri besposličarenja“ (Avdagić 2014: 64). No, Nafijina opomena i ukor
neznatni su spram strastvenih osjećaja koje je prema svom narodu i domovini gajila Zagorka.
Ona je, jednako poput Mirjane Grgić3 izgarala ljubeći dom:
Zove me dom da primi moju bol, iscijeli moje rane. Osjećam. Čeka me dom, ljubljeni,
najdraži, najmiliji da mu dadem svoj život. Za njega ću se do neba uzvinuti i do pakla
se spustiti. (...) Predragi dome moj, hoćeš primiti slabašni, neznatni život moj? Daj mi
snage kao što mi daješ ljubav, daj mi sreću kao što mi pružaš jad. Nikakva nesreća
ne može ubiti moj život dok imam nadu da bi mogao biti od koristi tebi, dome moj!
(Kamen na cesti, str. 304)
3. Biti žena, biti u sjeni, biti necjelovita
U nekoliko tema, Nafija ukazuje na položaj žene u društvu. O zaostalosti žena Sarajlićeva
posebno piše u crtici Kokošija pamet, u kojoj do punog izražaja dolaze pitanja ženske
neobrazovanosti, njeno uokvirivanje u kućne obaveze i potreba za progovaranjem o vlastitom
iskustvu. U prozi Nekoliko stranica, njena briga je, u skladu sa tendencijama vremena,
usmjerena na kolektivni duh i potrebu žene za naobrazbom, ali ne zbog nje same, nego
generacija koje dolaze:
Žensko, dok je u snazi, dok je živo, trudi se da samo svojom spoljašnjošću pridobiva
– na dušu zaboravlja i ona, a i oni koji bi se trebali starati. (...) A kad su primitivni
razgovori – primitivno je i odgajanje potomaka; kad je prazna duša – neukusan je i
ponos i majmunisanje u modi; bez poznavanja etičnih principa – granica se
prekoračuje. (...) Pa je i to ženskinje – bez pojma o vanjskom životu sa pučine i
razlučeno u svom društvu – jadno i nezadovoljno sa samim sobom, kamoli da bi bilo
uzorno i za druge. Zaostaje iza školovanog i iza običnog našeg čovjeka (Nekoliko
stranica, str. 322-323).
Sa druge strane Zagorka je svojim životom, djelima, svojim stvaralaštvom negirala da
žena pripada mužu i njegovoj domovini, da je pokornost njena dužnost a njena sreća jedino uz
muškarca, a opirati se tome značilo je naglavce okrenuti poredak (Kamen na cesti, str. 315).
Stoga je ona i danas aktuelna u povijesnom, političkom ali i feminističkom pogledu, a to joj je
3
Za potrebe pvog rada interpretiran je roman Kamen na cesti, koji u Zagorkinom opusu zauzima posebno mjesto. Život Mirjane Grgić
ispričan je u trećem licu iz kojeg autorica nerijeko prelazi u prvo lice, a što je neuobičajen pripovjedački postupak zbog kojeg je
roman često bio tema različitih teorijskih rasprava. Kroz lik Mirjane Grgić, progovara sama Zagorka o djetinjstvu, odrastanju,
neželjenoj udaji, bjekstvu, borbi za slobodu, za ravnopravnost, za pravo na izbor. Većina književnih teoretičara i historičara smatra
da je riječ o „autobiografskom romanu“ (Hergešić 1979: XXX; Nemec 1998: 161) ili „romansiranoj autobiografiji“ (Lasić 1986: 12;
Nemec 1998: 89) dok će isti u 21. stoljeću biti determiniran kao feministička književnost (Grdešić 2005).
83
uspjelo, kako navodi Maja Grdešić (2005: 215), tako što je osobnu priču uspjela uzdignuti „na
općenitiju razinu“ i time je „uvelike nadjačala Zagorkin vlastiti slučaj“.
Kod Nafije Sarajlić, jednako kao i kod ostalih bosanskohercegovačkih autora
austrougarskog perioda kolektivni identiteti u svijesti pojedinaca daleko su snažniji nego
individualni, te ona nije poput svoje hrvatske kolegice tragala putevima samospoznaje. Prostor
njezinih crtica je prostor razračunavanja sa primitivizmom i patrijarhalnim mentalitetom. Neke
pripovijetke, naglašava Avdagićeva (2014: 106) „na antinostalgijskim osnovama pokušavaju u
potpunosti deosmanizirati bosanskohercegovačku kulturu – vidjevši u tome šansu za njeno
oslobađanje od stigme života na granici kao stigme perifernosti, stigme drugosti na novoj
simboličkoj mapi“. Sarajlićeva se u tom kontekstu u svojim Temama bavi problematikom
formiranja nacionalne zajednice, učvršćivanja i izgrađivanja svijesti o kolektivnom identitetu,
pitanjima slobode i zatočeništva, razboritosti i ludosti odnosno svim onim preokupacijama koje
uokviruje aktuelni historijski trenutak.
Time se u isto vrijeme bavi i Zagorka, ali kroz prizmu individualne borbe - borbe žene za
vlastitu socijalnu i materijalnu egzistenciju. Ona se otjelotvoruje u likovima svojih protagonistica
koje
se nastoje samorealizirati unatoč konvecijama sociokulturne prirode čime sve više
najavljuje novi tip moderne žene spremne na preuzimanje odgovornost za posljedice vlastitih
frustracija i postupaka. Povijesne romane, po kojima je i danas najviše pamtimo, počela je pisati
na Strossmayerov nagovor, kako bi parirala tada popularnim njemačkim romanima. Stavljajući
ženu u centar romantičnih ali i povijesnih dešavanja, što je bila novina u tadašnjoj književnoj
produkciji, uspjela je pridobiti brojnu čitalačku publiku.
Jednako tako, svoje Teme, Sarajlićeva objavljuje uz zdušnu podršku tadašnjeg urednika
Bisera Muse Ćazima Ćatića koji „nastoji da afirmira žensko pero pa objavljuje stihove jedne pod
imenom i tri pjesnikinje pod pseudonimom. Sve ove pjesme svojim književnim dometom samo
su ustupak muške uljudnosti, kao što je to donekle i poezija još četiri Bošnjakinje prije I svjetskog
rata, objavljena na stranicama Gajreta“ (Memija, 1997: 249).
U predgovoru Temama objavljenim u ediciji Bošnjačka književnost u 100 knjiga,
historičarka književnosti Emina Memija (1997: 249) piše da je Nafijin početak bio sasvim
drugačiji: „Ona se tu nalazi i traje kao stvarna vrijednost, nadilazeći svojim talentom mnoge
Biserove saradnike“.
No, da bi osvjedočila vlastiti književni talent, Nafiji je trebala potvrda muškarca, njezinog
supruga. U prvoj prozi u zbirci naslovljenoj Teme, čita se strepnja mlade žene koja na suprugov
sto ostavlja svoje rukopise:
A onda sam svaki dan pazila, čim bi on otišao od kuće, je li čitao. I opazila sam, kako
se svaki dan množe pročitani papirići. Lahko sam ih poznavala, jer su se na njima
mjestimice vidjeli ispravci na moje slabe izražaje. I konačno ocjene: 'dobro je' ili
'valja'. Ovo me veselilo. – Samo sam se ljutila kad bih gdje opazila po koji redak
precrtan, za koji ja držah da je trebao ostati napisan ili kad bih opazila konačnu
ocjenu 'dovoljno' ili 'makar' (Teme, str. 263).
Na istom mjestu, autorica dodaje: „Stoga ja nanizah nekoliko tema koje bi se u kakvoj
višoj, za me neraspoloživoj dokolici možda mogle i na šire obraditi“ (Teme, str. 263). Ovo
posljednje potvrđuje da u ograničenjima koje je nametnuo patrijarhat ženama ostaju tek rijetki
prostori slobode i mogućeg samoostvarenja te da Nafija Sarajlić nije mogla izvan okvira
patrijarhalne kulture u kojoj je njena potčinjena uloga bila razumljiva i prihvaćena.
84
Jednako kako se Nafija potčinila kulturi i prihvatila svoju jedinu ulogu – biti žena, supruga i
majka, tako je i književna kritika valorizirala njezino stvaralaštvo, držeći je u sjeni njenih muških
kolega. Od njene smrti do početka 21. stoljeća, nekoliko je bošnjačkih kritičara i književnih
historičara koji su progovorili o ovoj prvoj proznoj spisateljici i njenim Temama. Među prvima je
Alija Isaković u svoju Antologiju muslimanske književnosti Biserje, pored poezije Habibe
Stočević i Umihane Čuvidine uvrstio Nafijine crtice. Ovo su ujedno i jedine žene koje se
pojavljuju u različitim pregledima i antologijama bošnjačke književnosti do sedamdesetih godina
20. stoljeća4. U kasnijem tekstu u časopisu Život, Isaković je izrazio žaljenje što je Nafija tako
rano „definitivno ispustila pero“ i dodao da bi bilo bolje „da je to učinio njen muž“ (prema Brka,
1998: 212).
Do objavljivanja zbirke Teme samo je još Muris Idrizović u tekstu „Tri zaboravljene
književnice“ tematizirao rad Sarajlićeve. Nakon zbirke koju je priredio Aleksandar Ljiljak, kritičkim
tekstovima o crticama su pisali Muhsin Rizvić, Emina Memija, Melika Salihbegović, Enes
Duraković, Asim Brka i Anisa Avdagić.
Tek sedamdesetih godina 20. stoljeća otvara se novo poglavlje u bošnjačkoj književnosti
a Bisera Alikadić romanom Larva „uspostavlja budući kontinuitet ženske romaneskne
imaginacije“ (Verlašević, 2011: 33). Stoga se u posljednjem antologijskom izboru pored ove
autorice pojavljuju i imena Jasmine Musabegović, Jasne Šamić, Nermine Kursphić, Alme
Lazarevske, Nure Bazdulj-Hubijar.
Kolektivno iskustvo nemoguće je predočiti bez ženske kulture i jednakog iskustva koje
povezuje žene ne samo u okvirima jedne države i vremena, nego i preko granica vremena i
prostora. U tom kontekstu je i tvrdnja o postojanju “ženske kulture” omogućila Elaine Showalter
konstituiranje alternativne ženske historije u kojoj se potvrđuje da su i žene imale književnu
tradiciju, koja se razvijala paralelno sa dominantnom, muškom literaturom ali je zbog načina na
koji je struktuiran kanon sa jedinom priznatom „muškom literaturom“, do danas ostala nevidljiva i
marginalizirana (Showalter, 1977).
4. Zaključak
Čineći usporedbu između života i stvaralaštva ove dvije autorice, moguće je zaključiti da su,
iako stvarajući u patrijarhalnim sredinama, i Zagorka i Sarajlićeva upisale svoja imena u povijesti
ne samo književnosti, nego i kulturnog života Hrvatske, odnosno Bosne i Hercegovine s početka
20. stoljeća.
Obje autorice nastojale su svojim čitateljima prikazati sebe i svoja iskustva, unutar priče o
hrvatskoj, odnosno bošnjačkoj kulturnoj zbilji. I obje nisu imale uzora na koji bi se ugledale, a
zadugo niti nasljednice. Zagorka kao prva novinarka, a Nafija kao prva prozna bošnjačka
spisateljica. Razlika je jedino što je Zagorka uspjela odvojiti vlastiti identitet od identiteta
kolektiva.
Ako bismo na bosanskohercegovačkom prostoru primijenili razvojnu shemu Georgea
Henrya Lewesa o književnim potkulturama, a koju je na izučavanje ženske književne tradicije
primjenila Elaine Showalter (1977: 13), razvidno je da će Nafija Sarajlić zauzeti poziciju u prvoj
ženstvenoj fazi imitacije dominantnih modela tradicije kojoj pripada. Pola stoljeća kasnije,
4
U kontinuitetu ženskog bošnjačkog književnog stvaralaštva polaznica će biti Umihana Čuvidina (1794–1870), jedina ženska
predstavnica alhamijado književnosti na južnoslavenskim prostorima, zatim Habiba Stočević Rizvanbegović (1794–1870), prva
pjesnikinja koja je pisala na turskom jeziku i čiju poeziju ubrajamo u pjesništvo na orijentalnim jezicima te Nafija Sarajlić. Iako tekstovi
ovih autorica ne predstavljaju odmak od vrijednosnog imperativa književnog stvaralaštva konkretnog vremena, isti omogućavaju
sagledavanje historijskog kontinuiteta ženskog književnog stvaralaštva u BiH.
85
autorice poput Bisere Alikadić, Jasmine Musabegović ili Alme Lazarevske će balansirati između
feminističke faze pobune
protiv dominirajućih standarda i vrijednosti i faze samootkrića i
traganja za identitetom zadanim dominantnim kulturnim i književnim tokovima.
U stvaralačkom životu Marije Jurić Zagorke, moguće je prepoznati sve tri navedene faze
i upravo zahvaljujući naporima ove spisateljice, a kako je to istakla Helena Sablić-Tomić (2005):
Unazad dvadesetak godina u hrvatskoj književnoj i kulturnoj zbilji žena konačno ima
vlastitu sobu zavidne kvadrature. Prepoznata je, kritički i recepcijski ovjerena
činjenica kako žene imaju slobodu, naviku i hrabrost pisati o onome što osjećaju, one
imaju pravo na javnost svojih intimnih priča i svojih žudnji.
Zagorka je svojim stvaralaštvom, otvorila vrata svojim nasljednicama, Sarajlićeva ih je tek
otškrinula. Zagorkin glas se čuo glasno, ona je pisala, borila se i uspjela u onome što je naumila
– da bude književnica, da bude čitana, da bude spominjana, da uđe u javnu sferu. Nafija Sarajlić
ostala je tek na šapatu, nikad dovoljno snažna, niti spremna da se uhvati u koštac sa vremenom
u kojem je živjela. Zaustavljena u intimnom prostoru svoga doma, „tako sporedno, kao što bi bilo
da i nije na ovom svijetu“ (Kokošija pamet, str. 314).
LITERATURA
Bjelevac, Abdurezak Hifzi. 1991. Minka. Sarajevo: Svjetlost.
Brka, Amir. 1998. „Crtice Nafije Sarajlić“. U: Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Novija
književnost – proza.Ur. Enes Duraković. Sarajevo: Alef, str. 206-212.
Grdešić, Maja. 2014. „Zagorka 4ever“. MUF, http://muf.com.hr/2014/06/17/zagorka-4ever/
Grdešić, Maša. 2005. „Politička Zagorka: Kamen na cesti kao feministička književnost“. U:
Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova VII. Hrvatska književnost
tridesetih godina 20. Stoljeća. Ur. Cvijeta Pavlović i Vinka Glunčić- Bužančić. Split:
Književni krug, str. 214-235.
Hergešić, Ivo. 1979. „Predgovor“, U: Marija Jurić Zagorka. Tajna Krvavog mosta. Zagreb:
Stvarnost
Idrizović, Muris. 1977. „Tri zaboravljene književnice (Umihana Čuvidina, Šefika NesterinBjelevac, Nafija Sarajlić)“, Radio Sarajevo – Treći program.18, VI/1977.
Irigaraj, Liz. 2004. Moć diskursa i poređenost ženskog. (tekst preuzet iz knjige: Literary Theory:
An Anthology. Ed. Julie Rivkin and Michael Ryan. Blackwell Publishing. 2004. sa
engleskog preveo Vladimir Stojnić,
(http://www.agoncasopis.com/Broj_06/o%20poeziji/6_liz_irigaraj.html)
Jurić, Marija Zagorka. 1987. Kamen na cesti, Zagreb: August Cesarec.
Lasić, Stanko. 1986. Književni počeci Marije Jurić Zagorke. Zagreb: Znanje.
Lešić, Zdenko. 1991. Pripovjedačka Bosna II, pripovjedači do 1918. Sarajevo: Institut za
književnost.
Memija, Emina. 1997. „Medaljoni života Nafije Sarajlić“. U: Šemsudin Sarajlić, Iz bosanske
romantike. Nafija Sarajlić, Teme. Sarajevo: Preporod.
Moya, Paula M.L., Hames-Garcia, Michael R. 2000. Reclaiming Identity. Realist Theory and the
Predicament of Postmodernity, Berkeley, Los Angeles, London: University of California
Press.
86
Nemec, Krešimir. 1998. Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine, Zagreb: Znanje.
Sablić-Tomić, Helena. 2005. „Prostori ženske suvremene proze“, Književna republika, 3, Zagreb,
str. 135-150.
Sarajlić, Nafija. 1997. Teme. Sarajevo: BZK Preporod.
Showalter, Elaine. 1977. The Female Tradition – A Literature of Their Own: British Women
Novelists from Bronte to Lessing. Princeton, New Jersey: Princeton University Press.
Spahić, Aida; Ždralović, Amila; Aganović, Arijana; Đokanović, Bojana; Bavčić, Elmaja; Žuna,
Emina; Giomi, Fabio; Dračo, Ivana; Delić, Zlatan; Popov-Momčinović, Zlatiborka. 2014.
Zabilježene – Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku. Sarajevo: Sarajevski
otvoreni centar. Fondacija Cure.
Verlašević, Azra. 2011. U branjevini teksta. Bosanskohercegovački ženski roman. Gradačac:
Javna biblioteka „Alija Isaković“.
SUMMARY
The solid patriarchal order and the mechanisms that were in the service of its empowerment and
persistence began to be dismantled at the beginning of the twentieth century.In that time, for the first time,
Croatian and Bosnia-Herzegovinian periodicals published texts of female writers such as Marija Jurić
Zagorka and Nafija Sarajlić. Zagorka, whose radical ideas were published when she was only twelveyears old, firstly became known on the Croatian public scene as a journalist. She later reached her full
literary and artistic achievements by writing novels. Nafija Sarajlić's literary sketches were published from
1912 to 1918, when, due to a family tragedy, she left writing forever. The first author rebelliously fought to
confirm her identities as woman, journalist, writer, and cultural and political worker, and the other did the
same because of her desire for the cultural and social progress of her own people. This paper discusses
the historical and contextual circumstances that have influenced the perception of the works of these
authors, one whois an important name in the history of Croatian literature, and the other whohas been
unjustly neglected in Bosnia and Herzegovinian literature.
87
Sandra Prlenda
Centar za ženske studije, Zagreb
Central European University, Budimpešta
[email protected]
Queer Dolac: Zagorkin stan na ružičastoj mapi grada
Sažetak
Zagorka je posljednjih godina života dijelila stan na Dolcu s parom homoseksualaca koji su, pored ostalog,
s velikim uspjehom ponovno izdavali njezine romane te naslijedili Zagorkina autorska prava i nekretnine.
Oskudne informacije koje su dosad uglavnom bile strukturirane u pripovijest o još jednoj viktimizaciji
Zagorke, dopunjene su podacima dobivenim iz usmenih svjedočenja. Autoricu zanima što iz te kućne
priče možemo saznati o društveno konstituiranim neheteronormativnim intimnim praksama kao
konstitutivnim elementima društvenog života grada (kako J. Takács definira queering the city) te ima li
mjesta tim znanjima na marginama stalnog postava? Tekst se bavi problemima istraživanja i naracije o gej
društvenosti i intimnosti sredinom 20. stoljeća u obrazovnom i muzejskom okružju Memorijalnog stana
Marije Jurić Zagorke, nastojeći pružiti doprinos otvaranju dijaloga o povijesti gej života u Hrvatskoj i nekim
ključnim teorijskim problemima feminističke i LGBT povijesti i memorijalnih praksi.
1. Uvod
Činjenica da je Marija Jurić Zagorka (1873.-1957.) posljednjih godina života dijelila stan na
Dolcu s parom homoseksualaca nije nepoznata, kako stručnoj publici tako i nezanemarivom
broju običnih čitateljica i čitatelja koji posjećuju Zagorkin stan. Manje je poznat podatak da je par
surađivao i s trećom gej osobom, lektorom koji je za Zagorkina života i poslije njezine smrti
priređivao romane za tisak i bio nasljednikom trećine autorskih prava. Kako je Zagorka
najčitanija hrvatska spisateljica, pitanje autorskih prava važan je dio priče o tom izdavačkom
fenomenu te kod publike pobuđuje interes za informacijama o Zagorkinim obiteljskim
okolnostima, odnosima s establishmentom i povezanim pitanjima o zaradi od tržišne
eksploatacije njezinih romana.
Dok sam radila kao edukatorica u susretima s građanima posjetiteljima Memorijalnog
stana Marije Jurić Zagorke1, otvarao mi se niz pitanja o tome kako navedene informacije prenijeti
publici, vodeći se feminističkim načelom kako je privatno političko. Naime, dokidanje povijesne
nevidljivosti LGBT2 populacije pretpostavlja istraživanje i stvaranje novih znanja o intimnim
praksama neheteroseksualnih skupina i pojedinaca, njihovim privatnim i partnerskim odnosima,
kao i o njihovom navigiranju u nepovoljnim društveno-političkim okolnostima. Nadalje, potrebno
je problematizirati modalitete prikladnog uključivanja tog znanja u naraciju o povijesti grada. U
Zagorkinom slučaju, zanima me istražiti što iz ove kućne priče možemo saznati o društveno
konstituiranim
neheteronormativnim
intimnim
praksama
kao
konstitutivnim
elementima
društvenog života grada, što Judith Tákacs (2014) definira kao queering the city. Ima li mjesta
tim znanjima na marginama stalnog postava memorijalnog prostora? Kako pripovijedati tu priču i
istodobno izbjeći stigmatiziranje gej populacije kad uzmemo u obzir činjenicu da odnos
sustanara prema Zagorki po svemu sudeći nije bio lišen nasilja? Kako obraditi i prezentirati
1
U Centru za ženske studije, smještenom u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, radila sam kao voditeljica programa Zagorka
od 2009. do 2014. godine.
Kako se u ovom tekstu, između ostalog, bavim ulogom povijesti, historije i kulturnog pamćenja u izgradnji identiteta, koristim kraticu
LGBT i izraze gej i lezbijski/lezbijka kao kontekstualizirane identitetske odrednice. U slučaju povijesti/historije, u novije vrijeme sve se
više rabi izraz queer, kojeg navodim i u nekim referencama, međutim, po mom sudu, još uvijek češće kao krovni izraz za različite
neheteroseksualne subjekte i pozicije, nego u skladu s queer epistemologijom koja rastače identitetske politike. U naslovu ga stoga
koristim u njegovoj kvaliteti krovnog izraza, ali dopuštam i da se razumije kao poziv na uznemiravanje ustaljenih značenja i politika i
nastavak teorijske rasprave.
2
88
informacije o stanu na Dolcu kao mjestu gej okupljanja ranih 1950-ih, o čemu smo saznale iz
više iskaza svjedoka, te na taj način doprinijeti upisivanju stana na Dolcu na zasad hipotetsku
ružičastu mapu Zagreba?
U tekstu se bavim slučajem Zagorke i njezinih sustanara kako bih rasvijetlila neke
probleme historiografske naracije, kao i neka ključna pitanja feminističke pedagogije i povijesti
gej života u Hrvatskoj. U prvom dijelu predstavit ću osnovne informacije o Zagorkinom životu i
naslijeđu te problematizirati politiku historiografske naracije. U drugom dijelu predstavit ću i
analizirati uobičajenu pripovijest o suživotu i odnosu Zagorke i njezinih sustanara. Zatim ću
istražiti dodatne informacije koje pružaju usmena svjedočanstva koje su suradnice Centra za
ženske studije prikupile u sklopu programa Svjedoci Zagorkinog vremena. Razmotrit ću
historijske dokaze u svjetlu povijesti gej života, unutar nekoliko područja interesa. Nakon osvrta
na neke važne aspekte feminističke povijesti, LGBT povijesti i queer memorijalnih praksi, u
posljednjem dijelu teksta bavim se mogućnošću konstruiranja alternativne povijesne naracije o
Zagorki i njezinim sustanarima koja bi se mogla koristiti u obrazovnim aktivnostima i
muzeološkoj prezentaciji u Zagorkinom stanu kao emancipatorska intervencija u nacionalnu
politiku znanja. Budući da je tekst djelomično temeljen na osobnom profesionalnom iskustvu,
koristit ću prvo lice jednine tamo gdje to budem smatrala prikladnim.
2. Zagorkin prostor kao mjesto učenja
Smješten u centru Zagreba, iznad tržnice Dolac, Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke otvoren
je za posjetitelje 2009. godine. Grad Zagreb predao ga je na upravljanje nevladinoj udruzi Centru
za ženske studije te se stan otada razvija kao hibridno mjesto prikupljanja i njegovanja
Zagorkinog književnog i kulturnog naslijeđa, neformalnog obrazovanja (Centar u istom prostoru
održava svoj obrazovni program ženskih studija), ali i informalnog obrazovanja kao
nestrukturirane aktivnosti učenja kroz koju prolazi veliki broj posjetitelja stana koji ga doživljavaju
u njegovoj muzejskoj funkciji. S obzirom na veliku Zagorkinu popularnost kod različitih
generacija, prostor djeluje i kao mjesto sjećanja i ispunjavanja kulturnih potreba najšire
populacije, uključujući i one koji ne posjećuju često mjesta visoke kulture poput muzeja ili
kazališta. Tijekom godine stan posjeti između dvije i tri tisuće osoba (ovisno o metodi brojanja),
od kojih oko tisuću stan posjeti tijekom Noći muzeja, a otprilike tisuću ljudi tijekom godine, s
namjerom da nauče nešto o Zagorkinu životu. Riječ je o individualnim posjetima te o grupnim
posjetima. Među grupama su najbrojniji učenici i učenice osnovnih i srednjih škola i studenti/ce,
zatim različite grupe umirovljenika, te značajan broj pacijenata dnevnih programa psihijatrijskih
bolnica (od liječenih alkoholičara i ovisnika do osoba s psihičkim poremećajima).3 Posjetitelji u
stanu mogu od edukatorica u izravnoj komunikaciji dobiti informacije o Zagorkinu životu kroz
predavanje, stručno vođenje i razgovor. S obzirom na ograničen broj izvornih artefakata,
nedostatak osoblja muzeološke struke (stan nema status muzeja) i tek recentno otvaranje
stalnog postava memorijalne sobe, aktivistkinje i edukatorice Centra za ženske studije nastoje
nadoknaditi nedostatke živom riječi.
Iskustvo osobnog kontakta s publikom i izlaganja, pripovijedanja Zagorkine životne priče
kao povjesničarku me višestruko intrigira. Sva ključna obilježja historiografske prakse koje u
pisanoj formi rezultiraju historičarskim tekstom, prisutne su i u usmenoj, izravnoj formi muzejske
pedagogije, barem onako kako ja kao školovana povjesničarka to izvodim: prikupljanje
3
Pacijenti dnevnih bolnica za psihijatrijske poremećaje posjećuju stan u sklopu kulturnog programa koji je dio terapije. Dan nakon
posjeta o njemu raspravljaju na radionici u bolnici. Ističem tu praksu kako bih podcrtala potencijal za kognitivno i afektivno učenje
koje se odvija u stanu oko Zagorkine priče. Medicinsko osoblje prepoznaje osnažujući učinak pripovijesti o Zagorkinu životu.
89
povijesnih podataka i informacija, utvrđivanje činjenica, njihovo povezivanje, analiziranje i
interpretiranje, oblikovanje u narativnoj formi, komuniciranje publici. Pristupam, dakle, izvedbi
predavanja i vođenja kao specifičnom obliku historiografske naracije. Kao takvi, podložni su
naratološkoj i metahistorijskoj analizi (White, 1978). Ono što me u Zagorkinu slučaju specifično
zanima jest politika izbora motiva, objašnjenja, tipova zapleta i drugih narativnih tehnika koje su
nam na raspolaganju ako želimo ispričati njezinu priču i pritom ispuniti određene obrazovne
ciljeve. Politički učinci pripovijesti i ideološki podtekst prisutni su u svakoj historijskoj naraciji, no
najčešće ostaju skriveni i nepriznati. S obzirom da djelujemo kao feminističke aktivistkinje i dok
se u prostoru memorijalnog stana bavimo Zagorkom i njezinim naslijeđem, moje kolegice iz
Centra za ženske studije i ja komunikaciju s građanstvom vidimo kao važan oblik otvaranja i
održavanja kritičkog dijaloga o rodnim odnosima u prošlosti i sadašnjosti. Stoga je naša svijest o
svim aspektima obrazovnog rada integralni dio etike građanskog angažmana.
Navest ću neke primjere o načinima pripovijedanja Zagorkine životne priče kako bih
ilustrirala neke od značajki historiografske naracije (Fulda, 2014: 27).
Predavanje o Zagorkinom životu najčešće traje oko 35-45 minuta, a razgovor se
produžuje za dodatnih 15-20 minuta. Riječ je o relativno kratkoj formi usmenog pripovijedanja,
gdje narativna ekonomija nalaže izbore kojima se omogućuje postizanje najvećeg obrazovnog i
političkog učinka. Isto tako, ekonomija nalaže i upotrebu različitih retoričkih mehanizama kojima
nastojimo izazvati i održati pažnju. To je poseban izazov kod učenika osnovnoškolskog uzrasta
(oba spola – na različite načine), muške publike, psihički ranjivih osoba i sl. Ponekad se publici
mogu iznevjeriti očekivanja i potaknuti ih na razmišljanje o nekim aspektima priče koju slušaju,
kao što je to slučaj u sljedećem primjeru malog narativnog obrata:
Iako je Marija željela studirati, roditelji su odlučili ne poslati je na studij u Švicarsku – u
Hrvatskoj se žene još nisu mogle upisati na sveučilište – već su je prisilno udali za
četrnaest godina starijeg Mađara. Živjeli su u Szombathelyju u Mađarskoj. Međutim,
Marija je u braku nastavila pisati: pisala je, potajno, političke komentare o teškom
položaju Hrvatske u zajedničkoj državi s Mađarima i slala ih oporbenim novinama u
Budimpešti. Bila je tinejdžerka zainteresirana za politiku – možete vidjeti kakva je to
izuzetna osoba bila.4
Naglašavajući njezinu mladost i rod te netipično zanimanje za politiku, sugerira se budući
aktivizam i Zagorkin značaj pionirke koja je uvijek pomicala granice ponašanja očekivanog za
osobu njezina roda i klase.
Drugi primjer je Zagorkin drugi brak. O njemu nije pisala u autobiografskim tekstovima,
tako da je uglavnom nepoznat, čak i Zagorkinim ljubiteljicama i ljubiteljima. Dok je Zagorkin prvi
brak, kojeg su dogovorili roditelji kad je imala sedamnaest godina, bio demonstracija
patrijarhalne moći nad djevojkama, drugi se put udala za kolegu, novinara i dramatičara Slavka
Vodvařku, s kojim je zajedno pisala komedije i dijelila novinarski život. Obično o tome govorim
na kraju izlaganja, kako bih podcrtala da, usprkos svim nedaćama, Zagorkin život nije samo
priča o preprekama, otporima i nesreći, iako postoji tendencija da ga se tako interpretira.
Možemo pretpostaviti da je, barem jedno vrijeme, bila sretna u privatnom životu. Takvim
završetkom priče možemo izbjeći stereotip da je za svoju neovisnost žena na neki način
„kažnjena“ nesretnim ljubavnim životom.
4
Ulomak mog predavanja školskim grupama, s dodatnim isticanjem.
90
Kao što možemo vidjeti, životnu je priču moguće strukturirati i oblikovati u različite
scenarije te s blagim pomacima u jednom ili drugom smjeru Zagorkina priča može biti herojska
(„usprkos svemu, nije se predavala“), ili tragična, prikazujući je kao žrtvu („svi su i sve je bilo
protiv nje“).5 Iako se profiliranjem u jedan od ova dva obrasca može postići instantni emotivni
učinak, smatram da nam je dužnost publici ponuditi otvorene pripovijesti sa svim
kontradikcijama, ambivalentnostima, nedovršenim zapletima i pitanjima, potaknuti slušatelje na
razmišljanje, povezivanje s vlastitim iskustvima i samostalno zaključivanje. Dijalog koji slijedi
nakon predavanja uvijek smatram izrazito važnom fazom u kojoj i ja od publike učim i promatram
– kako verbaliziraju svoje reakcije i pitanja, što ih zanima, što su dosada čuli (vrlo često žele
potvrdu i dodatne informacije o nekim dijelovima priče kojoj su ranije bili izloženi), kako
promišljaju rodne odnose u prošlosti i danas. Nerijetko osobe zapravo žele da ih saslušate, a
rodni odnosi i/ili nasilje mogu biti važna tema razgovora, posebno kod starijih sugrađanki.
Moja su iskustva prijemčivosti publike za feminističke poruke i pouke zapravo vrlo
pozitivna. Objašnjavam to snagom same Zagorkine životne priče koja ima sve elemente
scenarija „od trnja do zvijezda“, ako pod zvijezdama mislimo na njezinu slavu i besmrtnost u
hrvatskoj popularnoj kulturi. Oblici diskriminacije kojima je bila izložena nešto je s čime se široka,
obična publika, može poistovjetiti. Ako Zagorki pristupimo intersekcionalno, njezina je lociranost
na stjecištu osi nejednakosti pokazuje da je bila marginalizirana i izložena diskriminaciji gotovo
po svim instancama društvene stratifikacije: kao žena u odnosu na muškarce, kao pripadnica
radničke klase (svojim izborom života od vlastitog rada, umjesto sklanjanja u građanski brak,
solidarnošću s tipografskim radnicama6 i običnim pukom), kao fizički neugledna u odnosu na
poželjne standarde ženske ljepote, kao osoba s netipičnim seksualnim izborima (napuštanje
jednog muža, zajednički život prije braka i zatim kraći brak s muškarcem jedanaest godina
mlađim od nje), kao politička opozicionarka (nacionalno hrvatski orijentirana u habsburškoj i
jugoslavenskoj monarhiji), kao popularna i populistička spisateljica u vrijeme uzleta
maskulinističkog književnog modernizma i na kraju života, kao starija osoba koju su (primjerice
prilikom želje za pridruživanjem partizanima) posebno diskriminirali zbog starosti i spola.
Zagorkina je priča demokratična – njezini su čitateljice i čitatelji obični ljudi, iz svih, a
naročito iz nižih društvenih slojeva koji se s različitim oblicima diskriminacije i sami susreću i
mogu se poistovjetiti sa Zagorkom kao autsajdericom. Njezina je otpornost čini privlačnom
osobnošću i pozitivnim uzorom. Kontekstualizirajući Zagorkin život u širu povijest rodne
nepravde i patrijarhalnosti, posjetiteljicama i posjetiteljima možemo pružiti kritičke alate koji im
mogu pomoći da prepoznaju učinke rodne nejednakosti kako u povijesti, tako i u sadašnjosti, i
pobuditi želju da im se aktivno suprotstave.
Zbog svega navedenog, dio priče o posljednjim godinama Zagorkinog života u stanu na
Dolcu i o njezinoj ostavštini smatram važnim primjerom na kojem možemo nastaviti raspravu ne
samo o pedagoškom i andragoškom potencijalu Memorijalnog stana na Dolcu, već i o modusima
i praksama gej života i društvenosti pedesetih godina 20. stoljeća.
5
Važno je primijetiti da još uvijek ne postoji dokumentirana historiografska studija o Zagorkinom životu. Glavni izvori za njezinu
biografiju su autobiografski tekstovi Što je moja krivnja? (1947.) i Kako je bilo (1953.). Naslovi i datumi nastanka tih tekstova ukazuju
na to da je pred kraj života imala snažnu potrebu objasniti svoje životne izbore budućim generacijama. Roman Kamen na cesti
(1937.) smatra se autobiografskim opisom njezina nesretnog djetinjstva i prvog braka. To znači da su pojedine epizode njezinog
života poznate već kao pripovijesti koje je sama Zagorka oblikovala, dajući im vlastita značenja. Ona mogu biti obrana od brojnih
kleveta i kritičara, kritika patrijarhata, svjedočanstvo o pretrpljenom nasilju i nepravdi, objašnjenje njezinih motiva i drugo. Zagorkino
je pisanje živo, dramatično, često emocionalno nabijeno i emfatično.
6
Vidjevši teške uvjete u kojima su radile tipografske radnice izdavača Obzora, 1897. Zagorka pokušava osnovati Kolo radnih žena,
koje bi, da je redarstvo prihvatilo njihova pravila, bilo prva ženska sindikalna organizacija u Hrvatskoj (Zagorka, 1953: 17).
91
3. Zagorka i sustanari: politika prezentacije seksualnosti
Kao što sam pokazala, potencijal memorijalnog prostora na Dolcu 8 za oblikovanje znanja o
složenim konstrukcijama roda, dobi, klase, nejednakosti i opresije u različitim povijesnim
razdobljima na primjeru Marije Jurić Zagorke, izrazito je velik. Posljednje godine njezinog života,
kada je stan dijelila s Ninom Smolčićem i Leom Carem, posebno su izazovna povijest koja se
opire jednostavnim interpretacijama. Kako sam navela u uvodu, pitanje Zagorkinog nasljedstva
intrigantno je jer njezina želja da nakon smrti ostavštinu preuzme Hrvatsko novinarsko društvo
nije poštovana. Zagorkini su romani gotovo neprestano u tisku, stvarajući profit nositeljima
autorskih prava baš kao nekad vlasnicima novina za koje je pisala. Priča o ostavštini,
nasljedstvu i novcu od početka je prožeta negativnim tonovima. S druge strane, i naizgled
nevezano uz ta pitanja, istraživanje pojedinosti iz života Zagorkinih sustanara pruža zanimljive
mogućnosti učenja o načinima i praksama gej života i društvenosti u Zagrebu 1950-ih godina.
Postoji li način da se ove dvije priče pomire, ili je to jedna te ista priča, složenija, ali koja, na
kraju svega, otkriva više? Kako je predstaviti publici? Na sljedećim ću stranicama analizirati kako
se mogu oblikovati pripovijesti o posljednjim godinama Zagorkinog života s različitim političkim
učincima,
ovisno
o
izboru
uključivanja
i
isključivanja
različitih
podataka
i
njihovoj
kontekstualizaciji. Započet ću s najraširenijim narativom, predstavljenim u novinskim tekstovima.
Tijekom posljednjih godina svog života, Zagorka je dijelila stan s Nikolom (Ninom)
Smolčićem i Leom Carem. Nećak Lea Cara, Željko Car, današnji je nositelj autorskih prava na
Zagorkina djela (do 2027. godine) te osoba koja je stan, namještaj i nekolicinu osobnih predmeta
prodala gradu Zagrebu 2008. godine. Stan i autorska prava naslijedio je od svog strica. Pitanjem
Zagorkinog nasljedstva i tog posebnog sustanarskog, pa potom i skrbničkog aranžmana bavilo
se nekoliko novinara: Aleksa Vojinović neposredno nakon Zagorkine smrti (Vojinović, 1958),
Josip Grbelja 1980-ih i nedavno Diana Kučinić u feljtonu objavljenom u časopisu Zagreb moj
grad (Kučinić, 2009). Osnovne informacije, dakle, nisu nepoznate javnosti. U tim je tekstovima
istaknuto nekoliko momenata: sustanari su prema Zagorki bili grubi, pa i nasilni (o čemu je
svjedočila sama Zagorka, pišući pisma i šaljući poruke svojim poznanicama i kolegama u
Hrvatskom novinarskom društvu); pred kraj života su je izolirali i kontrolirali pristup posjetitelja;
prisvojili su zaradu od romana koji su ponovno izlazili u nastavcima od sredine 1950-ih i požnjeli
ogroman uspjeh; implicira se da su na prijevaru, ili barem vrlo sumnjivim putem, postali
nasljednici Zagorkine imovine, koju je ona željela ostaviti Hrvatskom novinarskom društvu čijom
je osnivačicom bila 1910. godine. Moguće je da su bili povezani s tajnim službama (zlosretnom
Udbom) te da su k Zagorki možda i useljeni s namjerom da je represivni aparat nove države
kontrolira, s obzirom da je bila vrlo popularna književnica s izrazitim hrvatskim političkim
identitetom (Kučinić, 2009).
U osnovnim crtama ovako strukturirana pripovijest o Zagorkinim zadnjim danima jest
pripovijest o nasilju, gotovo priča iz crne kronike7, s dodatnim negativnim konotacijama
komunističke i jugoslavenske represije. Takva se pripovijest lako uklapa u viktimizacijsku inačicu
Zagorkine životne priče, kao još jedna od nedaća koja ju je snašla u njezinom burnom životu.
Autorica postavlja retorička pitanja o tome jesu li Nikola Smolčić i Leo Car bili Zagorkini
dobročinitelji ili mučitelji (Kučinić, 2009, br. 22: 28). Nemali broj posjetitelja, ljubiteljica Zagorke,
poznaje tu priču i željni su je reproducirati ili razgovarati o tome.
7
Taj učinak Diana Kučinić dodatno pojačava uključujući u feljton pozivanje na članak iz crne kronike objavljen 1961. godine pod
naslovom „Zagorka spašena!“. Policija je uhitila serijsku ubojicu Jelenu Kodrnu, koja je već ubila i opljačkala dvije starice.
Zaustavljena je u haustoru Zagorkine zgrade na Dolcu 8 sa sjekirom umotanom u papir, navodno trenutak prije nego što se trebala
naći kod Zagorke (Kučinić, 2009, br. 24: 32).
92
Nekima nije nepoznato da su Smolčić i Car bili homoseksualci. Diana Kučinić spominje
da je Leo Car bio „poznati zagrebački homoseksualac“ (ibid., br. 24: 32). Seksualnost Zagorkinih
sustanara postaje elementom koji se na različite načine može uvrstiti u interpretaciju slučaja
Zagorkinog kraja. Pripovjedačica kontrolira interpretaciju odnosno pripovijest upotrebom
različitih tropa i motiva, strukturiranjem zapleta i elemenata priče, naglašavanjem pojedinosti ili
njihovim prešućivanjem (White, 1978: 84). U svakom trenutku elokucije, pripovjedačica je
svjesna moći izbora koju ima prilikom stvaranja pripovijesti. Priznajem da moja priča na tom
mjestu nerijetko zapinje. Ne teče glatko, kao da traži svoj prikladni oblik kojim bih kao
feministička povjesničarka bila zadovoljna. Način pripovijedanja priče u svjetlu eventualnih
predrasuda publike prema homoseksualnosti postaje izazov, jer implicira više od jedne etičke
pozicije, kako to razumije narativna etika (Phelan, 2013: 7).
Seksualnost Smolčića i Cara moguće je prešutjeti – u radu s djecom to najčešće i jest
slučaj. Možemo to argumentirati time da je riječ o privatnosti. U tradicionalnoj bi se historiografiji
vjerojatno tako i postupilo. Može se postaviti i pitanje relevantnosti – naposljetku, Zagorku je
mogao iskorištavati i heteroseksualni bračni par. Starije osobe i danas su nerijetko ranjive i
izložene riziku manipuliranja u odnosima skrbništva i dohranjivanja. Bismo li u tom slučaju
posebno naglašavali da je riječ o heteroseksualcima? Naravno, seksualnost tog spekulativnog
para bila bi vidljiva samim spominjanjem društveno sankcionirane veze braka. Ono što bih
željela izbjeći jest mogući učinak dodatne stigmatizacije homoseksualaca nedovoljno razrađenim
supozicioniranjem informacija o nasilnom, po nekima čak i kriminalnom, karakteru njihove veze
sa Zagorkom i o njihovoj seksualnosti. Ukoliko kod recipijenta već postoji određena razina
homofobije, mogla bih sudjelovati u njezinu perpetuiranju ili čak osnaživanju. Izostavljanjem
informacije o homoseksualnosti taj je rizik lako izbjeći. Međutim, držim da iz feminističke pozicije
to nije zadovoljavajuće rješenje.
Kao što je to slučaj sa ženama, povijesna nevidljivost LGBT osoba i skupina smatra se
oblikom diskriminacije i nasilja kojem su te skupine bile i jesu izložene tijekom povijesti. I ženska
i LGBT povijest polaze od prvog zahtjeva za aktivnim dokidanjem povijesne nevidljivosti,
prešućivanja i brisanja ženskih, odnosno homoseksualnih povijesnih iskustava. Nije slučajno da
knjige o ženskoj i gej/lezbijskoj povijesti dijele naslove koji upućuju na povijesnu nevidljivost,
poput pionirskog naslova Hidden from History. 300 years of women's oppression and the fight
against it Sheile Rowbotham iz 1975. godine i Hidden from history: Reclaiming the gay and
lesbian past, pod uredništvom M. Dubermana, M. Vicinus i G. Chaunceya iz 1989. Novo
ispisivanje povijesti koja uključuje iskustva žena i LGBT osoba te istražuje društvenu
konstrukciju roda i seksualnosti, ključni je politički projekt i feminističkog i LGBT pokreta
(Duberman et al., 1989: 12-13).
Pored ovog političkog i teorijskog zahtjeva na apstraktnoj razini, postoje i jasni indikatori
važnosti ove konkretne priče u lokalnom kontekstu. Ukoliko bih koristila personifikaciju, rekla bih
da je to priča koja želi biti ispričana. Svjedoci žele podijeliti svoja iskustva i znanja. Primjerice,
tijekom manifestacije Noć muzeja, visoki stariji gospodin pogleda me u oči i pita: „Jeste li znali
da su se u ovom stanu odigravale homoseksualne orgije?“ Od 2010. u Centru za ženske studije
provodimo program „Svjedoci Zagorkinog vremena“ koji smo osmislile kako bismo zabilježile
sjećanja ljudi koji su imali izravnog kontakta sa Zagorkom, ili koji nam mogu ispričati svoja
čitateljska iskustva i tako omogućiti bolji uvid u procese stvaranja i recepcije popularne kulture.
Prvi svjedok kojeg su kolegice Jasminka Pešut i Vesna Barilar intervjuirale bio je umirovljenik
koji se nekoliko puta vraćao u stan, s gotovo dirljivom željom da se uvijek iznova u razgovoru
vrati na razdoblje u kojem je kao dvadesetogodišnji mladić posjećivao Zagorku i bio izložen
93
homoerotskom zavođenju.8 Među svjedocima je i srodnica koja nam je pomogla s novim
kockicama upotpuniti mozaik ekonomsko-intimnih aranžmana oko Zagorkinog stana i
nasljedstva9, što je povijesno priču učinilo samo još zanimljivijom.
Iz dokumenata je moguće saznati dodatne informacije o samom nasljeđivanju Zagorkine
imovine. Nino Smolčić postao je Zagorkinim zakonskim skrbnikom.10 Bio je već bolestan od raka
i umire dva mjeseca nakon Zagorke, no neposredno prije toga, u prosincu 1957. (dakle, nakon
Zagorkine smrti), Smolčić i Leo Car upisuju se u zemljišne knjige kao vlasnici stana na adresi
Dolac 8.11 Smolčić oporučno ostavlja stan na Dolcu i kuću u Novom Vinodolskom Leu Caru, a
autorska prava nasljeđuju Leo Car i Miroslav Kratković u omjeru dvije i jedne trećine.
Za Miroslava Kratkovića novinarka Diana Kučinić tvrdi da je „posve nevjerojatno da je
Zagorka poznavala Kratkovića“ (Kučinić, 2009, br. 25: 43), u skladu s viktimizacijski intoniranom
pripoviješću o tome kako su Zagorku naslijedili potpuni stranci. No stvarnost je ipak ponešto
drugačija i složenija. Miroslav Kratković bio je lektor12, također homoseksualac. Na Trešnjevci,
gdje je stanovao, bio je poznat pod nadimkom Kraljica.13 Po sjećanjima srodnice, Kratković je
priređivao, pretipkavao i lektorirao Zagorkine romane14 koji su ponovno počeli izlaziti u nakladi
Slobodne Dalmacije, te kasnije u nakladi Edicije Pučko štivo koju je potpisivao Leo Car, na
adresi Dolac 8. Nino Smolčić potpisan je „za izdavača“ Zagorkine memoarske knjižice Kako je
bilo… izdane u Beogradu 1953. godine. Očito je da se radilo o poslovnoj suradnji u uspješnom
izdavačkom poduhvatu, koji je donosio značajnu zaradu. Više od trideset godina kasnije,
Miroslav Kratković oporučno je ostavio svoj udio u autorskim pravima svom životnom partneru.
Smatram da je činjenica da te osobe dijele seksualnu orijentaciju i da se u povijesno
potkrijepljenim nepovoljnim društvenim okolnostima za homoseksualce okreću međusobnoj
potpori i solidarnosti, bilo da je riječ o intimnim partnerstvima, ili tek prijateljstvima, vrijedna
povjesničarske pažnje. Vodeći se feminističkim načelom kako je privatno političko, kako su
privatni i intimni odnosi oblikovani društvenim strukturama i odnosima moći, zaključujem da nam
ti aranžmani mogu pružiti uvid u još uvijek nedovoljno poznate strategije gej/lezbijskog života
sredinom stoljeća, ili riječima Tuule Juvonen, u odnose među ljudima „who are bound together
by their shared queerness“ (Juvonen, 2014: 177). Kohabitacija, ekonomska solidarnost,
međusobno nasljeđivanje – neki su od nosivih elemenata heteroseksualnog braka. Iz ove priče
izranja jedna nijansiranija slika prijateljstva, intimnosti i ekonomskih aranžmana izgrađenih pod
društvenim uvjetima koji su sprječavali gejeve i lezbijke da uživaju većinu prerogativa intimnog
građanstva. Također predstavlja i primjer za razmatranje posebnog oblika seksualnog
građanstva shvaćenog kao „seksualiziranih konstrukcija prikladnih (i neprikladnih) modusa
zajedničkog života i brige jednih za druge“ (Bell i Binnie, 2000: 10).
Priča s Udbom, iako još uvijek nedovoljno istražena, dopušta nam i dodatne
interpretacije. Po izjavama svjedoka15, ključan akter kojeg dosad nismo spominjali bio je također
homoseksualac, Pavle Majcen, po svjedoku pripadnik tajnih službi, s jakim vezama u političkom,
vojnom i represivnom aparatu nove jugoslavenske države. Iako nije živio u stanu na Dolcu, često
je u njemu boravio i možda je stajao iza cijelog „projekta“ useljavanja sustanara kod Zagorke.
8
Intervju br. 01 s M.R., 2011., arhiviran u Centru za ženske studije. Koristit ću inicijale kako bih zaštitila privatnost kazivača.
Bilješka o razgovoru s M.P.C., 2013., arhivirana u Centru za ženske studije. Svjedokinja je odbila snimanje ili navođenje imena.
10
Zagorkinu osmrtnicu potpisao je Nikola – Nino Smolčić, navodeći da je umrla njegova „draga pomajka“.
11
Izvadak iz gruntovnice, Državni arhiv Zagreb. Kopija arhivirana u Centru za ženske studije. Zagorka nije navedena među
vlasnicima stana, tako da je moguće da je bila samo stanarka, a da su Smolčić i Car kupili stan nakon njezine smrti – možda novcem
zarađenim od izdavanja njezinih romana.
12
Usp. ulomak iz razgovora novinara Bore Đorđevića s M. Kratkovićem u Diklić et al., 1996: 298-299.
13
Nekoliko svjedoka je naglasilo kako su Nino, Leo i Kraljica bili feminiziranog ponašanja, a sam nadimak Kraljica, kojeg je Kratković
sebi nadjenuo, može ukazivati na to kako homoseksualnost nije bila u potpunosti skrivena i nevidljiva, odnosno da su ljudi 1950-ih
godina u Zagrebu bili svjesni seksualne različitosti.
14
V. bilješku 8. Svjedokinja opisuje kako je Kratković lektorirao Zagorkine romane za vrijeme ljetovanja u kući u Novom
Vinodolskom. Cijela bi obitelj na kraju bila potpuno zaokupljena čitanjem romana iz tiskarskih špalti.
15
Intervju br. 01, M.R.
9
94
Ovdje neću ulaziti u detalje ovog svjedočenja, koje inače sadrži zanimljive trope i motive
homoerotske privlačnosti, zavođenja mladića od strane starijih muškaraca, njegovih bjegova i
vraćanja, postavljanja mamaca i omamljivanja, s ostarjelom i onemoćalom Zagorkom,
sveščićima romana i hrvatskim zastavama kao retoričkim uporištima koji opravdavaju povratke
na Dolac, i nekad i sad (Dolac revisited!). Dovoljno je izdvojiti da iz svjedočenja možemo
ponešto saznati, prvo, o gej društvenosti, mjestima okupljanja, erotskih susreta i gej supkulturi
1950-ih godina u Zagrebu, te, drugo, o povezanosti s represivnim aparatom kao jednoj od
strategija preživljavanja.
Ucjenjivost homoseksualnošću koristi se u tajnim službama i špijunskom poslu još od
pukovnika Redla u Beču na prijelomu stoljeća do senatora McCarthyja i tzv. lavender scare,
progona homoseksualaca u javnim službama u SAD-u upravo tih 1950-ih godina.
Homoseksualnost je u Jugoslaviji bila zakonski gonjiva i ostat će kriminalizirana do 1977.
(Bosanac i Dobrović, 2007: 11, 228). Miroslav Kratković bio je osuđen zbog homoseksualnosti
1949. godine.16 Povezanost s politički utjecajnim osobama, a tako se Pavle Majcen predstavljao
našem svjedoku, mogla je pružiti zaštitu od progona i omogućiti veću slobodu i u društvenom i
intimnom životu, što je mogao biti slučaj i kod Zagorkinih sustanara i kruga kojeg su stvorili.
Naravno, potrebno je provesti dodatna arhivska istraživanja te je na ovom mjestu ovakvu
interpretaciju moguće tek naznačiti.
Priča o Zagorki, Ninu, Leu, Kraljici i Majcenu nije lijepa, niti herojska priča. S druge
strane, ne bismo je trebali ni romantizirati. Naime, naš svjedok nije siguran jesu li Nino Smolčić i
Leo Car uopće bili par odnosno primarni životni partneri. Ono što nam ona omogućava, sa svim
svojim nasilnim, eksploatatorskim ili predatorskim elementima, jest povijesni uvid u ranjiv položaj
svih upletenih.
Zagorka je bila ranjiva jer je bila sama, stara žena, koja je možda željela da se o njoj
netko pod starost brine i zaštiti je.17 Gej muškarci bili su ranjivi po svojoj proskribiranoj, zakonski
kriminaliziranoj seksualnosti. Društvena represija dovela ih je na društvenu marginu i gurnula
prema sivoj zoni moralnosti. Njihova ih je društveno konstruirana ranjivost dovela jedne k
drugima i utoliko je i stan na Dolcu poprište društvene drame. Kao takva, ova priča predstavlja
korisnu povijest iz koje možemo dobiti nova znanja koja mogu biti emancipatorska, ukoliko se
pripovijest oblikuje uz dovoljno informacija i omogući potpunije razumijevanje društvenih odnosa
moći.
4. Ružičasta mapa grada
Nakon ove analize raspoloživih podataka, indicija i mogućih interpretacijskih putova, otvaraju se
pitanja o načinima pripovijedanja ove priče publici – kako to učiniti, kako oblikovati alternativnu
pripovijest ekonomičnim načinima prezentacije, kako je prenijeti mladima, koje muzeološke i
pedagoške alate pri tom koristiti? Ima li mjesta tim znanjima na marginama stalnog postava?
Odgovore na ta pitanja valja pronaći u suradnji s autorima stalnog postava i edukatoricama koje
nastavljaju raditi s grupama i individualnim posjetiteljima i ispitati ih u praksi. Priča o Zagorkinim
nasljednicima nije središnja priča njezinog života niti je ključna za njezino povijesno značenje,
međutim, ona se može elaborirati onim posjetiteljima koji za nju izraze zanimanje, kao dodatni
16
Zahvaljujem povjesničaru Franku Doti na ovom podatku iznesenom na Danima Marije Jurić Zagorke 22. studenog 2014. Dota
istražuje progone homoseksualaca u socijalističkoj Jugoslaviji u Arhivu Jugoslavije u Beogradu te tvrdi da je naišao na sudsku
presudu protiv Kratkovića koji je kažnjen zatvorom 1949. godine.
17
Po Dijani Kučinić, Zagorka je 1954. dala oglas u novinama tražeći osobu koja bi se o njoj brinula (Kučinić, 2009, br. 24: 32) te su
se Smolčić i Car navodno javili na oglas. Međutim, s obzirom da je Nino Smolčić potpisan kao odgovorni urednik Zagorkinih
memoara Kako je bilo objavljenih 1953., taj podatak nije potpuno pouzdan.
95
sadržaj „za one koji žele znati više“.18 Budući da je riječ o složenoj priči, edukatorica se mora
pobrinuti da je kontekstualizira u specifičnu povijesnu situaciju opresije prema LGBT osobama
sredinom 20. stoljeća, što zahtijeva određena povijesna objašnjenja i izbjegavanje skraćivanja i
prečica. Reprodukcija Zagorkine osmrtnice s potpisom Nikole Smolčića uključena je u stalni
postav, tako da može poslužiti kao vizualni podsjetnik za stimuliranje razgovora. Detaljniji
pismeni opis može se uključiti u multimedijalni dio izložbe na kojem se trenutno radi.
Sljedeće je pitanje možemo li Dolac 8 upisati na hipotetsku ružičastu mapu Zagreba?
Odnosno, žele li to sami hrvatski gejevi kao subjekti vlastite povijesti? Namjera mi je bila otvoriti
tu raspravu pružajući povijesne podatke i postavljajući neka metodološka pitanja u ovom tekstu.
Osvrćem se i na literaturu o novim komemorativnim praksama koje razvija LGBT zajednica –
traženju gej i lezbijskih predaka i pretkinja i kreiranje novih rituala i mjesta sjećanja, uključujući i
prakse vođenih šetnji (Renkin 2007a, 2007b). U Zagrebu već imamo slična iskustva u
feminističkoj praksi – Ženski vodič kroz Zagreb (projekt i knjigu osmislili su Barbara Blasin i Igor
Marković 2006.) te knjigu i vođenu šetnju Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb (Jakobović
Fribec, 2008). Ne mora se nužno raditi o sjećanjima na herojske ili pionirske figure, kao što nam
može pokazati primjer iz Budimpešte. Riječ je o obilježavanju spomenika Károlyju Kertbenyju,
koji je skovao izraze hetoreseksualno i homoseksualno i smatra se jednim od utemeljitelja
pokreta za prava LGBT osoba. Njegov je grob postao mjestom ritualnog okupljanja i odavanja
počasti, no nije se stalo samo na tome. U blizini njegova groba otkriven je zajednički grob
dvojice muškaraca, učitelja i policajca, sahranjenih 1940. i 1945. te i taj grob, kao znamen
zajedničkog života i partnerstva, LGBT aktivisti obilježavaju tijekom godišnjeg LGBT festivala
odnosno Pridea (Takács, 2014: 203). To je jedan od primjera projekta oblikovanja nove gej
memorije i simboličkog upisivanja gej povijesti u urbanu i nacionalnu povijest.
Hrvatska gej zajednica započela je proces afirmiranja gej/queer kulturnog građanstva
nastojeći dokumentirati i povezati se s iskustvima i životima prethodnika, poput projekta i knjige
Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj (2007.). Je li moguće da i priču s Dolca
prepoznaju kao dio genealogije vlastite zajednice? Iako nije jednostavno, niti izravno moguće
uključiti je u neku verziju monumentalne ili herojske povijesti19, pokazala sam da Zagorkin
prostor posjeduje potencijal za proizvodnju kritički artikuliranog znanja o manjinama i
subverzivnim seksualnim praksama i društvenim okolnostima koje su ih oblikovale. Treba
naglasiti da Memorijalni stan na Dolcu 8 već jeste mjesto neformalnog i informalnog učenja o
rodu i seksualnosti. Ženskostudijski obrazovni program koji se u prostoru održava trenutno je
jedini sveobuhvatni obrazovni program takve vrste u Hrvatskoj, a pohađaju ga i mladi gej
muškarci. Štoviše, postoje i drugi queer momenti u Zagorkinom arhivu – primjerice, roman Tajna
Krvavog mosta sadrži motive transvestizma i queer erotske želje (podsjećam da se erotski
susret i poljubac Meška i Stanka događa prije potpunog razotkrivanja Stankovog ženskog
identiteta), na kojima bi se mogle graditi i druge edukativne naracije. Zagorka u svojim romanima
kontinuirano propituje rodne norme. Kao što vidimo, u njezinom se prostoru mogu dešifrirati i
razmijeniti značenja, povijesna znanja i slojevi sjećanja na više razina. Smatram da je naša
povjesničarska i pedagoška dužnost učiniti ih čitljivim i dostupnim svima.
18
„Za one koji žele znati više“ uobičajena je rubrika školskih udžbenika, smještena na kraju lekcije. Sadrži dodatne informacije,
odlomke iz povijesnih izvora i/ili dodatna pitanja. Obično je tiskana sitnijim slovima.
19
Usp. Champagne, 1995, koji predstavlja monumentalni, antikvarni i kritički pristup gej povijesti, oslanjajući se na Nietzscheove
prijedloge, posebno str. 135-143.
96
LITERATURA
Bell, David; Binnie, Jon. 2000. The Sexual Citizen. Queer Politics and Beyond. Cambridge:
Polity Press.
Bosanac, Gordan; Dobrović, Zvonimir (ur.). 2007. Usmena povijest homoseksualnosti u
Hrvatskoj: dokumentiranje svjedočanstava o privatnom i javnom djelovanju seksualnih i
rodnih manjina – preteča LGBTQ pokreta u Hrvatskoj. Zagreb: Domino.
Champagne, John. 1995. “Conclusion: On the Uses and Disadvantages of a History of the Other
– An Untimely Meditation”. U: The Ethics of Marginality. A New Approach to Gay Studies.
Minneapolis: University of Minnesota Press, 129-167.
Diklić, Zvonimir; Težak, Dubravka; Zalar, Ivo. 1996. Primjeri iz dječje književnosti. Zagreb: Divič.
Duberman, Martin; Vicinus, Martha; Chauncey, George Jr. (ur.). 1989. Hidden from History:
Reclaiming the Gay and Lesbian Past. London: Penguin Books.
Fulda, Daniel. 2014. "Historiographic Narration". U: Peter Hühn et al. (ur.), the living handbook of
narratology.
Hamburg:
Hamburg
University.
URL
=http://www.lhn.uni-
hamburg.de/article/historiographic-narration [posjećeno 14.12.2014.]
Jakobović Fribec, Slavica. 2008. Vodič Zagorkim tragom kroz Zagreb. Zagreb: Centar za ženske
studije.
Juvonen, Tuula. 2014. “Queer Archival Activism”. U: A feminist critique to knowledge production,
ur. Silvana Carotenuto, Renata Jambrešić Kirin i Sandra Prlenda. Napoli: Universita
degli studi di Napoli “L’Orientale” University Press, 175-185.
Kučinić, Diana. 2009. “Posljednje godine Marije Jurić Zagorke (1-4)”. Zagreb moj grad vol. III, br.
22, 23, 24 i 25.
Phelan, James. 2013. “Narrative Ethics”. U: Peter Hühn et al. (ur.), the living handbook of
narratology.
Hamburg:
Hamburg
University.
URL
=http://www.lhn.uni-
hamburg.de/article/narrative-ethics [posjećeno 14.12.2014.]
Renkin, Hadley Z. 2007a. “Predecessors and Pilgrims: Lesbian History-making and Belonging in
Post-socialist Hungary”. U: Beyond the Pink Curtain. Everyday Life of LGBT People in
Eastern Europe, ur. Roman Kuhar i Judith Takács. Ljubljana: Mirovni inštitut, 269-286.
Renkin, Hadley Z. 2007b. “Skeletons in the national closet: sexuality, history, and the
ambiguities of belonging in post-socialist Hungary”. U: Nation in Formation: Inclusion and
Exclusion in Central and Eastern Europe, ur. C. Baker et al. London: SSEES, University
College London.
Takács, Judith. 2014. “Queering Budapest”. U: Queer Cities, Queer Cultures: Europe since
1945, ur. Jennifer V. Evans i Matt Cook. London: Bloomsbury, 191-210.
Vojinović, Aleksa. 1958. “Postoji li još jedna Zagorkina oporuka?”. Večernji vjesnik, 6. veljače.
White, Hayden. 1978. Tropics of Discourse. Essays in Cultural Criticism. Baltimore and London:
The Johns Hopkins University Press.
Zagorka (Jurić, Marija). 1953. Kako je bilo. Beograd: Zabavni roman.
97
SUMMARY
Writer and feminist Marija Jurić Zagorka (1873-1957) spent last years of her life sharing her apartment at
Zagreb’s Dolac market with a couple of homosexual men. In the 1950s, they republished with great
success Zagorka’s popular novels and inherited Zagorka’s belongings and the publishing rights of her
work. Scarce historical evidence about them has hitherto been structured into a narrative about Zagorka’s
victimization. Recently collected oral testimonies enabled the opening up of some questions of their
museological and pedagogical presentation. The author is interested to discuss what we can learn from
that domestic story about socially constructed non-heteronormative intimate practices as constitutive
elements of urban social life, which Judith Takács (2014) defines as “queering the city”. Is there a place for
that knowledge at the margins of the permanent display in the memorial space? The text deals with
th
problems or researching and narrating history of gay sociability and intimacy in the mid-20 century in
educational and museological setting of Zagorka’s memorial space in Zagreb, as a contribution to the
dialogue about the history of gay life in Croatia, as well as with some key theoretical problems of feminist
and LGBT history and memory.
98
RODNE, RADNE I BRAČNE ULOGE U POVIJESNIM MIJENAMA
99
Ana Rajković
Ekonomsko-birotehnička škola, Slavonski Brod
[email protected]
Kreiranje rodnog identiteta u bračnom okviru na primjeru Narodne obrane
(1902.(1902.-1914.)
Sažetak
Cilj je rada na temelju članaka objavljenih u osječkoj Narodnoj obrani, od početka njezinog izlaženja
(1902.) do početka Prvog svjetskog rata (1914.), analizirati kreiranje rodnog identiteta u bračnom okviru. U
kontekstu navedenog u radu se istražuje povezanost između novinarskog diskursa vezanog uz
redefiniranje uloge žene u društvu/braku s promjenom diskursa vezanog uza samu instituciju braka.
Naime, dok je osječko građanstvo ženu u prijeratnim godinama definiralo u okvirima kućnog praga te se
većina članaka odnosila na vjenčanje dotične gospojice s preuzvišenim gospodinom, početak rata naveo
je novine na promjenu priče. Stoga žene u predratnom razdoblju preuzimaju nove uloge i postaju
bolničarke, kondukterke ili krojačice. Sukladno tomu u radu se zaključuje kako su žene bile nositeljice
braka jer je zapravo njihova nova društvena uloga, početkom 1914. godine, utjecala na redefiniciju braka,
koji je od kamena temeljca intimnog dijela obitelji te njegove interpretacije kao ekonomske kategorije
(themarriagemarket) postao važnim dijelom „ratne mašinerije“. Pri tome je važno naglasiti kako promjena
nije bila uvjetovana promjenom ideološkog svjetonazora, nego je to naprosto bila reakcija prije svega na
mobilizaciju i manjak radne snage, kao i potreba da se vojnicima na fronti podigne moral. Na taj način brak
izlazi iz strogo intimnih okvira i postaje zapravo svojevrsno oruđe kojima se održava početno uvjerenje u
euforiju rata. Osim navedenog u radu se analiziraju i članci koji se odnose na kreiranje rodnog identiteta
izvan braka, u okviru mirovnih sudija, sufražetkinja i atentatorica.
1. Uvod
Tijekom druge polovice 19. stoljeća grad Osijek zahvaćen je brojnim modernizacijskim
procesima, od upravnih i političkih do kulturnih i vjerskih.1 U navedenom razdoblju, u kontekstu
modernizacijskih kretanja te uspona građanskog društva nastao je „sloj sposobnih poslovnih
ljudi – poduzetnika – koji su se bavili raznolikim poslovanjem, a kapital ulagali u različite grane
djelatnosti“ (Živković-Kreže i Červenjak, 2014: 129-140.) Međutim, iako je gospodarske odnose
pratio određeni napredak, društvo je i nadalje podržavalo „tradicionalnu podjelu na muškarce i
žene i zadržavalo kontinuitet s tradicionalnim patrijarhalnim vrijednostima jer je dominirala
pozicija muškaraca“ (Živković-Kreže i Červenjak, 2014: 129-140).
U navedenom formativnom okviru nastanka osječkog građanskog društva, 1902. godine,
nakon pune dvadeset i četiri godine, počinju izlaziti novine na hrvatskom jeziku. Stoga Narodna
obrana nije predstavljala samo izraz nove društvene stratifikacije koja je nastala pojavom
građanstva, nego je ujedno označila i nacionalni element osječkog građanstva u usponu. Naime,
Slavonija se zbog mađarskih pretenzija često optuživala za „slavonski separatizam“, posebno u
okviru velikog broja Nijemaca i Mađara koji su živjeli na slavonskom području. O nacionalnom
stanju u Osijeku svjedoči i činjenica kako od 1878. godine2 u Osijeku nisu tiskane niti jedne
novine na hrvatskom jeziku. Stoga, pokušavajući se približiti hrvatskom elementu, dokidajući pri
tome svaki mogući oblik separatizma, osječko građanstvo počinje izdavati svoje dnevne novine3.
1
Vidi: Zlata ŽIVKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Osijek, 1996.
Godine 1878. u Osijeku izlaze prve novine pod nazivom Branislav na hrvatskom jeziku.
3
Potrebno je istaknuti kako su novine upravo žene identificirale kao nositeljice nacionalnog elementa. Potonje se posebno očituje u
kontekstu obrazovanja i obavljanja kućanskih poslova, ručnog rada, direktno podvrgnutog domoljubnim dužnostima, dok je isticanje
identiteta majke gotovo sraslo s definiranjem žene u biološkim terminima. Stoga pisanje Narodne obrane u potpunosti možemo
analizirati prema tezama Dinka Župana, koji je istaknuo kako je za nositelje nacionalne ideologije stvaranje nacionalnog identiteta
2
100
Prvi je odgovorni urednik Narodne obrane bio Ivan Lorković, a novine su do 1923. godine
tiskane u Prvoj hrvatskoj dioničkoj tiskari. U skladu s politikom nacionalne emancipacije novine
od rujna 1914. godine mijenjaju ime u Hrvatska obrana, a na mjesto urednika dolazi Ljuboje
Dlustuš, kojega 1921. godine zamjenjuje Zlatko Kuntari te Ilija Jakovljević dok se od 1922.
godine do kraja izlaženja na mjestu urednika nalazi Ivan Kampu (Vinaj, 2003: 7.-35).
Josip Horvat u knjizi Povijest novinstva Hrvatske navodi kako su osnivači lista bili
konzervativci „...ali kako u Hrvatskoj nema konzervativnih novinara, moraju ga povjeriti
naprednjacima.“ Značaj Narodne obrane, prema Horvatu, očituje se u činjenici kako je „List (…)
udario prve stvarne temelje nacionalnom pokretu u Slavoniji, gdje je trebalo iznova sve
nacionalno osvajati, jer je još uvijek postojao slavonski separatizam, utjecaji nijemštine i
madžaroni.“
U kontekstu zadržavanja patrijarhalnih obrazaca, unatoč određenim modernizacijskim
procesima, Narodna obrana preuzima takav razvojni put i u kreiranju rodno uvjetovane priče.
Naime, dok se s jedne strane zalaže za veću nacionalnu emancipaciju i podupire razvoj
gospodarstva, s druge strane nastavlja kreirati pokroviteljski diskurs, u okviru kojega se
naglašavaju poželjne ženske osobine (plaha, dobroćudna) u trima rodno uvjetovanim okvirima:
djevojka, gospojica i gospođa.
U okviru je navedenog posebno zanimljiv diskurs koji novine razvijaju u odnosu prema
važnosti braka i ulozi žena u društvu. Naime, novine su se u početku prema ženama odnosile
kao prema gospojicama, zaručnicama, vrijednim suprugama, dobrim majkama i uzoritim
gradjankama. Stoga je svaki oblik ženinog djelovanja postavljen isključivo u bračni i obiteljski
okvir. Međutim ova priča doživljava metamorfozu u predratnom razdoblju Prvog svjetskog rata.
Razdoblje 1902.-1914. godine predstavlja promjenu u svim aspektima svakodnevnog
života. To se ponajprije odnosi na promjenu tradicionalnih patrijarhalnih društvenih struktura,
čemu je uvelike pridonio sufražetski pokret. U takvom razdoblju transformacija stereotipa
pridonosi sve većoj društvenoj angažiranosti žena. Stoga, kako se rat približavao, a posebno
nakon njegovog izbijanja, žene ulaze u masovne medije i na nova radna mjesta4, gotovo kao
novootkriveni članovi društva. Takvu transformaciju prate i članci u Narodnoj obrani u okviru
diskursa o braku, ženama i obitelji.
Iako novine zadržavaju nacionalni pravac, u predratnom kontekstu njihova se bračno
uvjetovana priča uvelike mijenja. Naime, dok su se novine u prvom desetljeću 20. stoljeća prema
braku odnosile uglavnom tako što su donosile vijesti o udaji milovane gospojice za inžiniera ili
činovnika ili pak o braku kako paktu kojim muže sebi kupuje svadju i razdor, u predratnom okviru
brak postoje svojevrsni mobilizatorski i moralni instrument. Naime, novine brak predstavljaju kao
iznimno potentni element, koji uvelike utječe na moralnost vojnika i njegovu predanost borbi jer,
boreći se na fronti, vojnik zapravo služi na čast svojoj supruzi.
U kontekstu navedenog cilj je rada predstaviti redefiniciju priče o braku u kontekstu pisanja
Narodne obrane, od isključivo poželjne građanske zajednice do iznimno bitne jedinice za
moralnost vojnika, odnosno od svojevrsne redefinicije odnosa prema braku kao dijela intimnog
građanstva do postavljanja braka na „društvenu pozornicu“. Pri tome je važno istaknuti kako se
brak zbog miraza interpretirao kao svojevrsna ekonomska kategorija (themarriagemarket),
sklapanjem kojega se ostvaruje određena financijska dobit.
kod djevojaka u školama bio jedan od prioriteta, jer su u njima vidjeli buduće domoljubne majke koje su svoju djecu trebale odgajati u
skladu s nacionalnim vrijednosnim sudovima. (Župan, 2013: 38).
4
Pojava je ženskog radništva jedna od najznačajnijih socio-ekonomskih implikacija Prvog svjetskog rata. U Njemačkoj je tako udio
žena u radništvu porastao s 22% , koliko je iznosio 1913. godine, na gotovo 35% koliko je iznosio 1918. godine.(Povijest, 16, Prvi
svjetski rat i poslijeratna Europa (1914.-1936). 2008. Zagreb: Jutarnji list, 124.)
101
Osim navedenog u radu će se analizirati i članci koji se odnose na kreiranje rodnog
identiteta izvan braka, u okviru mirovnih sudija, sufražetkinja i atentatorica.
Narodna obrana, u skladu sa svojim nacionalnim i konzervativnim načelima, njegovala je
kult dobre dobre žene, koja je poslušna, odana supruga i dobra majka. Stoga su se čak i u
nekrolozima isticale ove osobine, kao oznake da je pokojnica bila dostojna žena svoga muža.5
2. Heterogenost ženskog identiteta
Kako bi se izbjegle klišeizirane interpretacije položaja žena na prijelazu 19. u 20. stoljeće,
potrebno je istaknuti heterogenost ženskog identiteta, ovisno o socijalnom položaju. Naime,
klasno uvjetovane razlike očitovale su se i u položaju, ali i definiciji ženskog identiteta unutar, ali i
izvan bračnog okvira. Naime, dok su pripadnice građanskog sloja bile lišene ekonomske
aktivnosti, pripadnice nižih slojeva u određenom smislu predstavljale su emancipatorski
potencijal, jer su se zbog socijalnog statusa bile prisiljene zapošljavati i redefinirati ulogu majke i
supruge. Tako Mirjana Gross navodi: „Nezaposlene, izdržavane žene su prije svega one iz
imućnijih građanskih i plemićkih obitelji, dok žene iz drugih slojeva sudjeluju ili nose glavni teret
pri izdržavanju obitelji“ (Gross i Szabo, 1992: 39).
Prema statističkim podacima u Osijeku je 1880. godine u obrtu bilo zaposleno 3.599
osoba, od toga 799 žena, koje su radile kao pomoćne radnice ili su pak zaposlenje pronalazile u
privatnim obrtima (Živković-Kreže i Červenjak, 2014: 129-140). I dok su građanske žene
većinom svoje dužnosti obavljale u braku, izvršavajući razne društvene obaveze u salonima te
raznim dobrotvornim društvima, pripadnice nižih slojeva polako su, zajedno s muškarcima,
izlazile na društvenu pozornicu. Ovaj se iskorak uglavnom odvijao u kontekstu razvijanja
radničkog pokreta. Tako se na jednoj radničkoj skupštini, održanoj 1. svibnja 1895. godine,
prema izvještaju osječkog gradskog redarstva, skupilo „144 osobe, skoro polovice ženskije“.6 U
prilog činjenici kako su pripadnice ugroženijeg socijalnog sloja aktivnije sudjelovale u javnoj sferi,
u izvještaju gradskog poglavarstva u Osijeku, sredinom 1905. godine, o stanju radničkog
pokreta, između ostalih, navodi se i Tereza Welzer, kao pripadnica socijaldemokratske
organizacije, koja sudjeluje u okupljanju i sastajanju radnika. Ovakva aktivnost je u okviru
građansko-patrijarhalnog društva bila nezamisliva. Međutim potrebno je istaknuti kako se
„seljanke, nadničarke i radnice svojim radom izvan kućanstva nisu oslobodile kućanskih
poslova, a cjelodnevni kućanski poslovi obilježavali su svakodnevni karakter života i žena iz niže
srednje građanske klase“ (Župan, 2013: 33). Tako su se žene nižih društvenih slojeva osim
radom izvan kuće bavili, pogotovo zimi, kućnim zanatom, šivanjem odjeće (Gross i Szabo, 1992:
39). Na taj su način zapravo žene redefinirale pojam tadašnjeg braka koji je u tradicionalnom
smislu uključivao pasivnu ženu.
Premda pripadnice građanskih obitelji, kako se prethodno istaknulo, nisu bile ekonomski
aktivne, one su djelovale u okviru polu-javnih sfera salona i društvenih izlazaka te drugih
reprezentativnih obveza, na taj način izlazeći iz intimnih okvira (Iveljić, 2007: 296).
Razlike u klasnom pogledu očitovale su se i u obrazovanju. Naime, više djevojačke škole
bile su škole samo za djevojke iz srednje građanske klase (Župan, 2009: 232.-256).
Obrazovanje je zapravo činilo iznimno bitan element pri građanskoj udaji. Na taj je način i
obrazovanje djevojaka postalo klasno pitanje. Naime, Narodna obrana prenijela je pismo jednog
5
„Sprovod pokojne JosefineSpringerrodj. Holterer“, Narodna obrana, 19. II. 1912., br. 40, 11.
Državni arhiv Osijek, Gradsko poglavarstvo, redovni spisi (dalje HR-DAOS-6), 4/1895., 5753a; HR-DAOS-6, Gradsko poglavarstvo,
redovni spisi, 21/1895., 57353a
6
102
čitatelja, povodom najave otvaranja ženskog liceja. U pismu čitatelj navodi kako školovane
ženske zanimaju samo više društvene slojeve jer bogati žele da im kćeri budu posebna klika.7
Potrebno je napomenuti kako Narodna obrana nije donosila gotovo nikakve vijesti ili
priloge o ženama koje su izlazile iz intimnih okvira braka i obitelji. Razlog se ovakvom ignoriranju
vjerojatno nalazi u konzervativnom načelu osječkog građanstva, kojega su novine bile glasilo te
koje je, kako je prethodno navedeno, ženu postavljalo u ulogu supruge i majke, kao i u okvire
salonskog prostora. Na taj su način urednici gotovo u potpunosti ignorirali društveni rad žena,
koji je itekako bio prisutan, definirajući rodni identitet žene isključivo kroz brak.
Unatoč tomu iz navedenog proizlazi kako žene ipak nisu bile „pasivne i ukočene lutke koje
samo igraju unaprijed zadane uloge“ (Iveljić, 2007: 296), nego su svojim djelovanjem ipak
pridonijele stvaranju emancipacijskog pokreta na području tadašnje Trojednice. S druge pak
strane upravo Narodna obrana pruža ilustrativni primjer kako tisak itekako svojom izgradnjom
priče može utjecati na povijesnu percepciju žena kao isključivo pasivnih članova društva.
3. Definicija priče o dobrim ženicama i kućanicama
„'Dobra' žena za tadašnje je građanstvo patrijarhalno društvo bila samo ona žena koja je u
potpunosti ispunjavala sve dužnosti koje je imala kao majka, supruga i kućanica“ (Župan, 2013:
40). Stoga unatoč činjenicama vezanim uz rodnu strukturu stanovnika u gradu Osijeku,8 prema
kojima su 1890. godine žene činile gotovo 54% populacije (Živković-Kreže i Červenjak, 2014:
129-140.), one su i dalje svoju punu afirmaciju doživljavale u braku. Naime, iako se obrazovanju
žena u 19. stoljeća pristupilo u okviru regulirane državne politike, jedan od glavnih ciljeva
obrazovanja bilo je stvaranje dobrih kućanica (Župan, 2009: 232.-256). Stoga, iako su se
sredinom 19. stoljeća počele otvarati djevojačke škole, prema Izvještaju više djevojačke škole u
Đakovu, „Ženska će škola zadovoljiti svojoj svrsi samo onda, ako bude žensku mladež pripravila
za budući život žene. Taj budući život svakomu je čovjeku jasan: žena će imati da radi u kući.
Njen život biti će skroman i tihi život domaći“ (Župan, 2009: 232.-256).
U kontekstu je navedenog brak predstavljao „središnje mjesto u tadašnjem građanskom
društvu“ (Župan, 2013: 30). Naime, jedino u bračnim okvirima ispunjavala se uloga žena u
društvu, pa je sukladno tomu njezin doprinos sveden na mikrorazinu obitelji. U takvoj obitelji
prevladavala je patrijarhalna dominacija muškog autoriteta. Potonje se očituje i u činjenici da su
se djevojke obrazovale da postanu bolje supruge, koje će svojim obrazovanjem dodatno
udovoljiti suprugu i time pridonijeti bračnom skladu.
Brak je u građanskom društvu postao svojevrsna ekonomska kategorija. Tako Vilma
Vukelić piše: „Sve je to bila stvar proračuna, čak i špekulacije: miraz, visina primanja, obiteljske
veze – to je bilo presudno“ (Vukelić, 2003: 363). Navedeno se očituje i u oglasima za ženidbu koji
su se objavljivali u Narodnoj obrani. Naime, u oglasu objavljenom početkom svibnja 1914.
godine navodi se kako „mlad solidan obrtnik u Osijeku želi radi slabog poznanstva“ upoznati s
„gospojicom iz gradjanske obitelji, dobrom kućanicom (…) koja ozbiljno misli na udaju, te
posjeduje pristojan miraz koji se osigurava.“9 Iz navedenog razvidno je kako brak i žene nisu bili
podloženi nekoj romantičnoj viziji unutar građanskog društva, nego su, dapače, činili sastavni dio
tržišta (themarriagemarket) sloja koji se formirao.
7
„Treba li Osijeku ženski licej“; Narodna obrana, 24. IV. 1914., br. 93., 13.
8
Važno je napomenuti kako su četiri naselja činila današnji Osijek: Tvrđa, Novi grad, Donji grad i Gornji grad. U ovom će se radu
koristiti za sva naselja zajednički naziv Osijek.
9
„Ženidbena ponuda“, Narodna obrana, 2.V. 1914., br. 99., 13.
103
O statusu žene, kao i o njezinoj ulozi u društvu, svjedoči i nekrolog napisan povodom smrti
stanovite Josefine Springer, rođene Holterer. Navodi se kako se „skupilo (…) mnoštvo općinstvo
iz svih dijelova našeg grada, koje je došlo da odade zadnju počast vrijednoj supruzi, dobroj majci
i uzoritoj gradjanki“10. Upravo redoslijed (supruga-majka-gradjanka) na određeni način definira
ženin status u društvu. Naime, primarna je njezina uloga supruge i majke, definirana je isključivo
u bračnom okviru, unutar kojega se iscrpljuju sve moguće ženine uloge.
U maniri dominantnog muškog diskursa, a u kontekstu kreiranja priče o dobroj ženici,
Narodna obrana donosi vijest o „obraćenoj sufražetknji“, koja je ipak pristala živjeti u skladu s
muževim zahtjevima. Naime, stanovita miss Stratford Dugdale, mlada i vatrena sufragentica
„pogodila se sa svojim vjerenikom, da se ne mora zavjeriti, da će svome budućem mužu biti
poslušna, ali kada su stali pred svećenikom, potonji je upozorio mladu 'da bi se moglo
posumnjati o zakonitost braka, ako se ispostavi zavjera poslušnosti'“. Novine nadalje navode
kako se to ratobornoj sufražetknji nije svidjelo pa je svome „vjereniku i odsada vojnu lijepo dala
zavjeru vjernosti i poslušnosti“.11 I na ovom primjeru vidljivo je kako su žene gubile svoju
osobnost stupanjem u brak, koji ih je reducirao isključivo na poslušne i dobre žene, po ondašnjoj
definiciji ujedno i uzorne građanke.
Kako je prethodno navedeno, osječka je Narodna obrana, kao prvo građansko glasilo koje
je izlazilo na hrvatskom jeziku, zastupalo tadašnji dominantni patrijarhalni bračni ustroj.
Sukladno tomu žene su se kreirale u okviru rodbinske veze s osječkim velikim muževima. Stoga
su dominirale vijesti o kćerima, sestrama i majkama. Takva je vrsta vijesti uglavnom bila vezana
uz zaruke ili vjenčanje. Početkom je siječnja 1912. objavljeno kako „gdjica Zorka Bikar, sestra
našeg sugradjanina g. Konstantina Bikera, zaručila se sa gospodinom Branislavom
Obradovićem, ravnateljem Srpske štedionice u Bjeljini u Bosni.“12 Žena se, u ovom slučaju Zorka
Bikar, potpuno podvrgava ulozi sestre i buduće supruge odnosno strogo je definirana obiteljskim
i bračnim vezama.
S približavanjem Prvog svjetskog rata ta definicija doživljava rekonstrukciju. Naime, iako
se brak i dalje ističe kao poželjna društvena zajednica, u kojoj žena, mogli bismo uvjetno reći,
dobiva legitimaciju svoga postojanja, brak polako izlazi iz intimnog područja te postaje dijelom
šireg građanskog koncepta, važnog za pobjedonosni duh, koji se širio Europom pred osvit Prvog
svjetskog rata.
4. (Re)konstrukcija ženskog identiteta
Gospodarske te društveno-političke promjene, ponajprije razvoj radničkog pokreta13, koji je u
sebi sadržavao i žensko pitanje14, utjecao je „da je žena istupila iz svog domaćeg skrovišta u
vanjsku životnu borbu, da sebi izvojšti ista prava kao i muškarac“.15 Tako su žene na prijelazu
19. u 20. stoljeća počele izlaziti na društveno-političku pozornicu tražeći ostvarenje svojih prava,
koja su u okviru patrijarhata bila dokinuta.
Prelaskom kućnog praga žena počinje tražiti ista prava koja ima i njezin muž. Stoga
sufražetski pokret postaje sve masovniji, ali i radikalniji u traženju, između ostalog, i prava glasa.
Narodna obrana donosi niz članaka o uhićenjima „odvažnih sufražetkinja“, između ostalog
i Miss Pankhurst, koja je uhićena 10. ožujka 1914. godine dok je držala govor u Glasgowu.
10
„Sprovod pokojne JosefineSpringerrodj. Holterer“, Narodna obrana, 19. II. 1912., br. 40., 11.
„Sufragetica pred oltarom“, Narodna obrana, 19. I. 1912., br. 15., 11.
12
„Zaruke“, Narodna obrana, 10. I. 1912., br. 7., 11.
13
Vidi: August BABEL, Womanandsocialism, New York, 1910.
14
Vidi: Mirjana GROSS, Neke karakteristike socijaldemokracije u Hrvatskoj i Slavoniji, (U povodu IV. toma Istor. Arhiva KPJ:
Socijalistički pokret u Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji i Istri 1892.-1919, Beograd 1950.), Historijski zbornik, 4/1952., br. 3-4., 311.-323.
15
„Socijalni položaj hrvatske žene u smislu hrvatskih narodnih potreba“, Narodna obrana, 17. II. 1912., br. 39., 11.
11
104
Naime, „policija je prodrla u dvoranu jurišala na tribinu, koju su branile mnoge ženske i
govornice, udarajući dugim šjapovima (op.a. tiskarska pogreška) po stražarima i bacajući saksije
s cvijećem i druge stvari na njih. Policajni su činovnici udarali na žene ćulama, te je došlo do
burnih prizora; bilo je pucanja iz revolvera!“16
Iako su, kako je navedeno, žene početkom stoljeća napravile određene emancipacijske
korake, Narodna obrana, u skladu sa svojom konzervativno-građanskom orijentacijom,
pristupala je ženama kao unesrećenim ljepoticama, čednim gospojicama, majkama te uzoritim
građankama. Osim navedenog, u društvenom okviru koji su novine proklamirale, žene su se
tretirale kao uzorite braniteljice braka. U tom se kontekstu žene interpretiraju kao „čiste, skladne
i moralne“. Naime, prema shvaćanju Narodne obrane, samo osobine čistih i moralnih žena
omogućuju dolazak do „sreće i napretka našeg hrvatskog naroda“.
S druge pak strane, sve do početka Prvog svjetskog rata, vijesti koje su uključivale žene
uvijek su bile obilježene ironijom i pokroviteljskim tonom.
Čak i kada su donosile vijest o nekom hrabrom podvigu žena, novine su to činile s dozom
ironije. Tako u članku „Opasna gostioničarka“ opisuje se „okršaj“ između gostioničarke u
bosanskom Orašju i muhamedovaca Zaira i Muje Vajsovića, koji su zadirkivali birtašicu nakon
čega ih je ona šakom udarila po obrazima. „Ta akcija izazvala je opći smijeh“.17 Sličnu intonaciju
prati i članak u kojemu se donosi vijest kako je devetnaestogodišnja Terezija Majer išla sa
„svojom tetkom iz Vinkovaca kući“ kada ih je „na kraju sela dočekao jankovački dječak Villhelm
Gutwein od 15 godina, te joj stao dobacivati razne uvredljive riječi“,18 nakon čega je djevojaka
izvadila revolver. Uslijed toga dječak se vratio nakon nekog vremena s puškom u rukama.
Uslijedila je pucnjava, a Narodna obrana zaključuje „Tko zna, kako bi se ova komedija svršila,
da se nije narod na glas pucnjave stao skupljati i ratoborce rastjerao“. 19
Navedeni diskurs uvelike odudara od članaka koje su novine objavljivale kako se rat
približavao odnosno bivao sve izglednijim. Stoga kako je prethodno navedeno, u ovom razdoblju
dolazi do redefinirane rodne politike novina. Naime, žena, od uzorite supruge i majke postaje
uzorita bolničarka, krojačica i sl. U skladu s tim novine napuštaju pokroviteljski odnos prema
gospojicama, pozivajući se sada na njihovu snagu i društveni značaj u ratnim okolnostima, izvan
intime braka.
Izbijanjem rata brak prestaje biti intimno utočište gospojice. Zagovara se politika stupanja
žena u radne odnose kao njihove nove patriotske dužnosti. U broju od 30. srpnja 1914. godine
novine prenose vijest iz Hrvatske Korespondencije, koja javlja kako se među „ovdašnjim
gospodjama pojavio (…) patriotistički pokret, koji ide za tim, da bi se gospodjama povodom
sadašnjih ratnih zapletanja monarhija pružila priliku, da budu poučavane njegovanju
bolesnika“.20
U prilog tezi o novinskoj redefiniciji priče o ženama početkom Prvog svjetskog rata govori i
poziv objavljen u novinama, upućen gospođama i gospojicama, za sudjelovanje u „okrepljavanju
vojnika na kolodvorima“ s dodatkom „tko patriotski misli i osjeća, neka dodje i neka se stavi na
raspolaganje“.21 Time su žene i brak postavljeni u patriotski okvir.
Osim patriotskog konteksta, redefiniciji priče o ženama pristupilo se i zbog njihovog sve
učestalijeg borbenog djelovanja. Tako Narodna obrana donosi vijest o „modi ženskih atentata“.
Naime, pišući o brakorazvodnoj parnici između stanovite gospođe de Susanne i njezinog muža,
navodi se kako je gospođa „uzrujana pitanjima“, „potegnula samokres i nekoliko puta ga ispalila“
16
„Miss Pankhurst opet uhićena“, Narodna obrana, 10. III.1914., br. 56., 13.
„Opasna gostioničarka“, Narodna obrana, 16. II. 1912., br. 38., 11.
18
„Odvažna djevojka“, Narodna obrana, 4. III. 1914., br. 51., 13.
19
„Odvažna djevojka“, Narodna obrana, 4. III. 1914., br. 51., 13.
20
„Poučavanje u bolničarstvu“, Narodna obrana, 31. VII. 1914., br. 173., 13.
21
„Podvorba vojnika na kolodvorima“, Narodna obrana, 10. VIII. 1914., br. 182., 13.
17
105
u predsjednika suda, ali je promašila cilj.22 Novine kao razlog ovakvom ponašanju pišu:
„Atentatorica je žena visokog kolonijalnog činovnika, te je zbog svog dugog boravka u Africi silno
nervozna“.23
Ženska borbenost očitovala se u uspjehu Amerikanki da pobjede alkohol, koju svakako
treba promatrati u širem kontekstu preuzimanja sve aktivnije društvene uloge. Naime, „Rezultat
općinskih izbora u gradovima države Illionois pokazuje da je 73 posto žena glasovalo. Tu
svakako valja istaknuti i djelovanje čeških žena. Naime, žene su sredinom 1914. godine postigle
ravnopravnost u češkom saboru. Zaključuje se kako time „Nastaje obospolna konkurencija u
radu i djelovanju za oplemenjivanje duševnih i tjelesnih sila češkog naroda, pri čemu ne će
pobijediti ni muž ni žena, - već cjelina.“24 U potonjem je također vidljivo kako se rodna pitanja
postavljaju u nacionalne okvire.
Bitno je također istaknuti kako i ostali građanski listovi, poput Obzora, također donose niz
članaka o borbenoj aktivnosti žena. Tako je navedeni list pisao o tome kako su se početkom
kolovoza 1914. godine odvijale posebno žestoke borbe u belgijskom gradu Liègeu, „jer su se
vojnici i stanovnici grada udružili i branili grad. Tom prigodnom branile su grad i žene. Bile su to
radnice iz pojedinih tvornica. One su na njemačke vojnike bacale kablove vruće vode i time im
zadavale užasne rane.“25 U ovom slučaju zanemarena je stara deviza konzervativnog
građanstva prema kojemu žena nije stvorena da bojuje, nego da se pokori26.
Zanimljiva je i vijest o ulozi žena kao „mirovnih sudija“ koje su posredovale u Srbiji između
radnika i poslodavaca. Naime, Narodna obrana u članku od 6. svibnja 1914. navodi novosti iz
Srbije, te piše kako su socijalisti žene postavili kao suce u navedenim sporovima, navodeći pri
tome kako se „Konservativnomu seljaštvu (…) osobito ne svidja; jer ono ne može da razumije
kako ženske muškarcima mogu da sude.“27
Vidljivo je dakle kako se priča o ženama polako mijenjala s obzirom na sve veću
mogućnost izbijanja Velikog rata. Sukladno tomu mijenjala se i priča o braku, koji nije više
zauzimao novinske stranice u vijestima o vjenčavanju i zarukama kao temeljima građanskog
društva, nego je sve više poprimao nacionalne i ratno uvjetovane konture, ponajprije u smislu
interpretacije braka kao moralne podrške vojnicima na ratištu.
Važno je napomenuti kako potonja promjena nije uvjetovana promjenom ideološkog
svjetonazora, nego je naprosto reakcija prije svega na mobilizaciju i manjak radne snage, ali i
izraz potrebe da se vojnicima na fronti podigne moral. Na taj način brak izlazi iz strogo intimnih
okvira i postaje zapravo svojevrsno oruđe kojim se održava početno uvjerenje u euforiju rata.
Stoga novine obiluju člancima o tome kako žene kod kuće čekaju muževe te o tome kako
vjenčana prstenja spašavaju živote vojnika.
Premda je pred Prvi svjetski rat došlo do veće društvene uloge žena, rat je prema Županu,
„bio (…) vrhunac spolne podijeljenosti društva, ali s druge strane i prekretnica u određivanju
poželjnih spolnih uloga, osobito u industrijski razvijenim zemljama gdje su žene po prvi puta
zbog nedostatka muške snage zauzele do tada isključivo 'muška' radna mjesta“ (Župan, 2013:
124). Isto tako možemo interpretirati i članak objavljen u Obzoru, 9. kolovoza 1914. u kojemu se
navodi kako muževe koji su kao kondukteri radili u Budimpešti sada zamjenjuju njihove supruge.
O oduševljenosti žena novim radnim mjestima govori i činjenica kako je ovaj poziv „vanredno
djelovao tako, da već danas imade na električnom tramvaju 300 ženskih konduktera, koje svoju
22
„Atentat na predsjednika suda“, Narodna obrana, 28. III. 1914., br. 71., 13.
Atentat na predsjednika suda“, Narodna obrana, 28. III. 1914., br. 71., 13.
„Ravnopravnost žena u češkom saboru“, Narodna obrana, 15. V. 1914., br. 110., 13.
25
„Žene kao braniteljice grada“, Obzor, 13. VIII.1914., br. 222., LVII
26
Navedena je „ženina zadaća“ istaknuta u knjizi Tjeloslovje, koja je bila obavezni udžbenik polaznika/caPreparadije (Učiteljske
škole) u Zagrebu.
27
„Žene kao mirovne sudije u Srbiji“, Narodna obrana, 6. V. 1914., br. 99., 13.
23
24
106
dužnost uzorno vrše." Članak završava u pomalo ciničnom tonu u odnosu na žene, naime:
„Zanimljivo je, da su skoro sve zadovoljne sa ovim radom, ali svaka uzdiše za svojom djecom,
koja su kod kuće i svaka se boji kroz cijeli dan, da se djetetu štogod ne dogodi. Više misle na
svoju djecu, nego li na muževe, koji su u ratu“.28
O ovoj „nesvakidašnjoj pojavi“ u tadašnjem društvu govori i činjenica koja se navodi u
članku, kako su mađarski novinari svaki dan intervjuirali ove nove konduktere.
5. Interpretacija braka kao moralne podrške – Micika udaj se za mene
Početkom 1914. godine žena i brak duboko redefiniraju svoju dotadašnju građansku dužnost.
Naime, Narodna obrana u svojim člancima donosi priče o ženama/zaručnicama i njihovim
hrabrenim odabranicima.
Obzor i Narodna obrana donosili su vijesti o nizu vjenčanja vojnika koji se bili netom
mobilizirani ili su se pak vjenčali na samome bojištu. Na taj se način brak interpretirao kao bitan
element ratne situacije, koji pruža toliko potreban moral vojnicima na bojištu.
Sukladno navedenom, Obzor donosi vijest iz Graza, gdje se prije polaska na bojišta
vjenčalo 30 parova. Novine su donijele i članak o bečkoj zaručnici, Mariji Geroš, koja se nije
mogla „vjenčati sa svojim voljenim“, jer je zaručnik naglo bio pozvan na bojište. Na odlasku joj je
zaručnik „onako od šale“ rekao: „Micika, dodji za mnom u Galiciju, pa ćemo se tamo vjenčati,
svjedoke ćemo već naći, a mjesto glazbe svirat će nam topovi!“ Stoga je zaručnica tražila sve
moguće putove kako bi došla do „svoga dragoga“ što joj je u konačnici i uspjelo. Naime, nakon
što je pronašla zaručnikovu satniju, „odvezoše (…) zaručnika i zaručnicu sa svjedocima u obližnje
mjesto Cieszanova, gdje ih je vjenčao neki poljski svećenik.“29
Obzor u broju od 31. listopada 1914. godine, pod naslovom „Vjenčanje ranjenog vojnika“,
donosi vijest o vjenčanju pripadnika 79. pješačke pukovnije Bibera i njegove zaručnice. Navodi
se kako je vojnik ranjen, a jedinu utjehu u teškom stanju pružao mu je zaručnički prsten.30 Drugi
primjer je vojnik 2. bavarske pješačke pukovnije koji je poput svih vojnika, vjenčani prsten stavio
u džep, a kojega je pogodio metak. Na taj je način prsten smrskan, ali je vojnik zadobio tek
neznatne ogrebotine.31
Sukladno navedenom, brak u razdoblju Prvog svjetskog rata postaje sastavnim dijelom
šireg društvenog konteksta, te time napušta intimni građanski okvir i postaje iznimno bitnim
dijelom, mogli bismo reći, održanja sveopćeg ushita koji je pratio izbijanje rata, kao i svojevrsnim
instrumentom koji pomaže u održavanju motivacije vojnika/muževa/zaručnika na bojištu.
6. Konstruiranje rodnog identiteta izvan braka
Narodna obrana je, iako u manjem obujmu, donosila i vijesti o ženama koje se nisu ticale braka
u periodu koje je prethodilo izbijanju rata. Tako su novine donijele vijest o prvoj maturantici u
Bosni. Naime, sredinom veljače 1912. godine stanovita Berta Bergmann, „kći (…) željezničkog
činovnika“, u Mostaru, u tamošnjoj gimnaziji položila je ispit zrelosti.32
S jedne strane dominirale su vijesti o glumicama, dok su s druge strane novine donosile
vijesti vezane uz žene iz egzotičnih krajeva. Tako u broju od 11. IV. 1912. Narodna obrana
donosi vijest o glumici, gospojici Biljani, koja je u predstavi Margo glumila naslovnu ulogu. U
28
„Zarada za žene vojnih obveznika“, Obzor, 9. VIII. 1914., br. 218., 57.
„Za zaručnikom na bojište…“, Obzor, 1. XI. 1914., br. 302.,
„Vjenčanje ranjenog vojnika“, Obzor, 31.X.1914., br. 300.,
31
„Vjenčani prsten mu spasio život“, Obzor, 24. XII.1914., br. 355.,
32
„Prvi ženski maturant u Bosni“, Narodna obrana,br. 33., 10. II. 1912., 11.; potrebno je naglasiti, premda se u prethodno navedenom
članku ne očituje takav običaj, ali uredništvo je novina u nekim slučajevima poštovalo načelo rodne ravnopravnosti u objavljenim
tekstovima. Tako u oglasu kojim Hrvatska Zemaljska Banka u Osijekutraži „vrsne korespondente i korespondentice, koji su vješti
hrvatskom i njemačkom jeziku“, navode se oba roda. (Oglasi, Narodna obrana, br. 11. III. 1912., 11.)
29
30
107
članku joj se zamjera pretjerana patetičnost unatoč neospornom daru koji dotična ima. Također
se navodi kako je „Za naše (…) umjetnice uopće šteta, da ne mogu bar na pola godine poći u
svijet na študije“.33
Većina je rodno uvjetovanih vijesti koje su se ticale žena izvan braka bila senzacijske
naravi. Tako Narodna obrana donosi vijest o haremskim krasoticama. Naime, 22. svibnja 1914.
godine u tršćansku luku uplovila je dama „koja je pobunila svojom neobičnom ljepotom opću
pozornost suputnika“34. Radilo se o Lemmi Abed, kćeri turskog generala Izzet paše, koja je bila
vjenčana s turskim moćnikom Mazharo – pašom, te koja je uslijed muževog zlostavljanja
pobjegla iz harema i zatražila zaštitu austrijskog konzula. U članku se također navodi kako se
Mazharovi pouzdanici nalaze posvuda te kako haremska krasotica nigdje nije sigurna.
Narodna obrana kao građansko glasilo nije bilo osamljeno u takvoj uređivačkoj politici. O
senzacijskoj naravi Obzora svjedoči primjerice vijest objavljena tijekom kolovoza, o „orijentalki
na motornim kotačima“. Naime, vijest se tiče velikog uzbuđenja u Kairu koje je pobudila kći
tamošnjeg paše, „koja je došla ovih dana u jednu automobilsku trgovinu, te zatražila motocikl za
vlastitu porabu“35. U članku se također navodi kako se ispred trgovine „sakupilo silno mnoštvo
svijeta, tako, da su napokon trgovinu morali zatvorit (…) pošto je dobila obećanje, da će joj tvrtka
dopremiti kupljeni motocikl na odredjeno mjesto“36.
Važno je istaknuti kako je predratni period u Osmanskom carstvu imao emancipacijski
predznak. Naime, žene su tada po prvi put mogle djelovati kao glumice i nastupati u kazalištu.37
U rubrici domaćih vijesti novine uglavnom žene svrstavaju u bračni okvir, dok izbijanjem
rata one zadobivaju prethodno navedene uloge (bolničarke, švelje, moralne potpore). Međutim,
ako taj diskurs usporedimo s diskursom koji prevladava u rubrici vijesti iz svijeta, možemo
uvidjeti kako većina takvih vijesti (iz svijeta) obuhvaća širi prostor konstrukcije rodnog identiteta
izvan braka, nego što je onaj domaćih žena.
7. Zaključak
Analizirajući članke u osječkoj Narodnoj obrani, od početka njezinog izlaženja (1902.) do
početka Prvog svjetskog rata (1914.), vezane uz kreiranje rodnog identiteta unutar braka,
možemo zaključiti kako vlada određena diskrepancija u odnosu na početni diskurs u usporedbi s
diskursom u predratnom razdoblju.
Naime, Naroda obrana je u skladu sa svojim građansko-konzervativnim načelima
konstruirala priču unutar koje se ženina rodna uloga definira brakom. Tako se većina objavljenih
članaka, u kojima su se donosile vijest vezane uz žene, svrstavala u kategoriju objave vjenčanja
ili zaruka. Djelovanje se žena izvan braka, primjerice unutar radničkog pokreta, potpuno
ignoriralo.
Kako se približavao rat tako se i novinarska priča mijenjala. Žene se više nisu definirale
isključivo kao majke ili supruge, nego im se pristupalo u okviru društveno aktivnih uloga, poput
bolničarki, švelja i sl. Unatoč tomu brak je i dalje činio središnji dio građanskog društva, premda
mu se promijenila društvena uloga. Naime, dok je u razdoblju prije izbijanja Prvog svjetskog rata
brak bio isključivo sveden u obiteljske i ekonomske kategorije (miraz), 1914. godine, novine
braku pristupaju kao moralnoj potpori vojnicima na bojištu. Sukladno tomu, novine donose vijest
33
„Hrvatsko narodno kazalište“, Narodna obrana, br. 84., 11. IV. 1912., 11.
„Pobjegla haremska krasotica“, Narodna obrana, br. 115., 22. V. 1914., 13.
35
„Orijentalke na motornom kotaču“, Obzor, br. 218., 9. VIII. 1914., 57.
36
Isto.
37
„Manifestacija žena u Carigradu“, Obzor, br. 301., 31. X. 1914., 57.
34
108
o vjenčanjima na bojištu i sl. Time brak izlazi iz intimnih okvira i postaje svojevrsni dio ratne
mašinerije.
Stoga, iako je došlo do redefinicije ženine uloge u braku, pa ona više ne predstavlja
isključivo suprugu ili majku, brak i dalje zadržava svoju ulogu u homogenizaciji društva, te se o
njemu i dalje piše kao o poželjnoj građanskoj zajednici.
Važno je naglasiti kako su žene, unatoč ignoriranju Narodna obrane, itekako bile aktivne
izvan bračnih okvira, premda je ta aktivnost velikim dijelom bila uvjetovana njihovim lošim
socijalnim statusom. O društveno-političkoj aktivnosti žena, u ovom razdoblju, svjedoče i
izvještaji Gradskog poglavarstva u Osijeku. Naime, u brojnim se izvještajima navode upravo
žene kao sudionice rasprava ili štrajkova. U ovom je kontekstu potrebno istaknuti raznolikost
ženskog identiteta, koji je uvelike bio vezan uz klasnu pripadnost. Tako su žene viših slojeva
uglavnom djelovale u okviru salona ili dobrotvornih društva, dok su pak pripadnice nižih slojeva
bile prisiljene djelovati i mimo bračnih okvira, te snositi dio tereta izdržavanja obitelji.
Narodna obrana donosila je međutim i niz članaka o stranjskim ženama, koje su se
promatrale isključivo izvan bračnih okvira. Tako su novine pisale o haremskim ljepoticama ili pak
nedjelima sufražetkinja.
Rodni identitet i brak početkom 20. stoljeća predstavljaju iznimno zanimljivo istraživačko
područje: brak se nije redefinirao promjenom uloge muškaraca u društvu, koji je od odvjetnika ili
učitelja postao vojnik, nego promjenom uloge žene u društvu. Tako je usporedno s redefinicijom
ženine uloge u društvu došlo i do redefinicije braka. Žena je od kućanice i supruge postala
bolničarka i švelja, a brak je od kamena temeljca intimnog dijela obitelji postao sastavnim
dijelom ratne mašinerije.
LITERATURA
Babel, August. 1910. Woman and socialisam. New York: Socijalist Literature Co.
Červenjak Jelena; Zlata Živković-Kerže, „Modernizacijska kretanja i položaj žena u gradu
Osijeku na prijelazu 19. u 20. stoljeće“. Scrinia Slavonica 14, Slavonski Brod, str. 129.140.
Gross, Mirjana. 1952. „Neke karakteristike socijaldemokracije u Hrvatskoj i Slavoniji, (U povodu
IV. toma Istor. Arhiva KPJ: Socijalistički pokret u Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji i Istri
1892.-1919, Beograd 1950“. Historijski zbornik 4, Zagreb, str. 311.-323.
Gross, Mirjana; Agneza Szabo. 1992. Prema hrvatskom građanskom društvu. Društveni razvoj u
civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Zagreb:
Globus.
Horvat, Josip. 2003. Povijest novinstva Hrvatske 1771.-1939. Zagreb: Golden Marketing –
Tehnička knjiga.
Iveljić, Iskra. 2007. Očevi i sinovi. Privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća, Zagreb:
Leykam international d.o.o.
Povijest, 16, Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914.-1936.), 2008., Zagreb: Jutarnji list.
Vinaj, Marina. 2003. „Građa za bibliografiju osječkih novina 1848.-1945“. Knjižničarstvo: Glasnik
Društva knjižničara Slavonije i Baranje 7, Osijek, str. 7.-35.
Vukelić, Vilma. 2003. Tragovi prošlosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske.
Živković-Kerže, Zlata. 1996. Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-
1918.) Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.
109
Župan, Dinko. 2013. Mentalni korzet. Spolna politika obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj
(1868.-1918).Osijek-Slavonski Brod: Učiteljski fakultet u Osijeku i Hrvatski institut za
povijest - Podružnica Slavonski Brod.
Župan, Dinko. 2009. „Dobre kućanice. Obrazovanje djevojaka u Slavoniji tijekom druge polovice
19. stoljeća“. Scrinia Slavonica 9, Slavonski Brod, str. 232.-256.
Izvori:
„Atentat na predsjednika suda“. Narodna obrana, 28. III. 1914., br. 71., 13.
Državni arhiv Osijek, Gradsko poglavarstvo, redovni spisi (dalje HR-DAOS-6), 4/1895., 5753a
HR-DAOS-6, Gradsko poglavarstvo, redovni spisi, 21/1895., 57353a
„Hrvatsko narodno kazalište“. Narodna obrana, br. 84., 11. IV. 1912., 11.
„Manifestacija žena u Carigradu“. Obzor, br. 301., 31. X. 1914., 57.
„Miss Pankhurst opet uhićena“. Narodna obrana, 10. III.1914., br. 56., 13.
„Odvažna djevojka“. Narodna obrana, 4. III. 1914., br. 51., 13.
„Oglasi“. Narodna obrana, br. 11. III. 1912., 11.
„Opasna gostioničarka“. Narodna obrana, 16. II. 1912., br. 38., 11.
„Orijentalke na motornom kotaču“. Obzor, br. 218., 9. VIII. 1914., 57.
„Pobjegla haremska krasotica“. Narodna obrana, br. 115., 22. V. 1914., 13.
„Poučavanje u bolničarstvu“. Narodna obrana, 31. VII. 1914., br. 173., 13.
„Podvorba vojnika na kolodvorima“. Narodna obrana, 10. VIII. 1914., br. 182., 13.
„Prvi ženski maturant u Bosni“. Narodna obrana, br. 33., 10. II. 1912., 11.;
„Ravnopravnost žena u češkom saboru“. Narodna obrana, 15. V. 1914., br. 110., 13.
„Socijalni položaj hrvatske žene u smislu hrvatskih narodnih potreba“. Narodna obrana,17. II.
1912., br. 39., 11.
„Sprovod pokojne JosefineSpringerrodj. Holterer“. Narodna obrana, 19. II. 1912., br. 40, 11.
„Sufragetica pred oltarom“. Narodna obrana, 19. I. 1912., br. 15., 11.
„Treba li Osijeku ženski licej“. Narodna obrana, 24. IV. 1914., br. 93., 13.
„Vjenčanje ranjenog vojnika“. Obzor, 31.X.1914., br. 300.,
„Vjenčani prsten mu spasio život“. Obzor, 24. XII.1914., br. 355.,
„Zaruke“. Narodna obrana, 10. I. 1912., br. 7., 11.
„Zarada za žene vojnih obveznika“. Obzor, 9. VIII. 1914., br. 218., 57.
„Za zaručnikom na bojište…“. Obzor, 1. XI. 1914., br. 302.,
„Ženidbena ponuda“. Narodna obrana, 2.V. 1914., br. 99., 13.
„Žene kao braniteljice grada“. Obzor, 13. VIII.1914., br. 222., LVII
„Žene kao mirovne sudije u Srbiji“. Narodna obrana, 6. V. 1914., br. 99., 13.
SUMMARY
The aim of this paper is to analyse the creation of gender identity within the institution of marriage based
on articles published in the paper Narodna obrana (People's Defence) in Osijek from its early days (1902)
till the beginning of the First World War (1914), Within this context, the paper explores the connection
between the journalistic discourse related to the redefinition of the role of women in society/marriage.While
in the pre-war period, Osijek citizenry defined the woman according to her role of a housewife and a
homemaker, and most of the articles published were about the wedding of a certain young lady and an
honourable gentleman, the beginning of the war gave a spur to the papers to switch to another kind of
narrative. This was manifested in the framework of a redefinition of the female public identity, that is, her
appearance in the public domain outside of the stereotypical limits of family and marital status. Therefore,
women in the pre-war period took over new roles and became nurses, conductors or tailoresses. In the
newspaper this sudden change is reflected in a change in the interpretation of marriage. Marriage itself
was previously considered to be the foundation stone of the intimate part of the family, while pre-war it
became interpreted as an economic category (the marriage market) and as such it became an important
110
part of the ‘war machinery’. This change was not caused by a change in an ideological perspective, but
was primarily and simply a reaction to the effects of mobilisation, most importantly an insufficient
workforce, as well as a need to raise the morale of the soldiers in the battlefield. In that way marriage
transcended its strict intimate framework and became a tool used to maintain the initial belief in the war
euphoria. Apart from the above mentioned, the paper presents an analysis of articles related to the
creation of gender identity beyond the institution of marriage within peace studies, suffragettes and also
within the contest of female assassins.
111
Irena Selišnik i Ana Cergol Paradiž
Faculty of Arts, University of Ljubljana
[email protected], [email protected]
Women’s Sexual Morality and the First World War in Slovenia
Summary
This paper addresses the significance of the turning point in the perception of women’s sexual morality
during the Great War (WW1). Quite often the war public dealt with sexual morality, particularly of single
women, war widows and married women whose men were fighting at the front. Women’s sexual morality
was under the supervision of both church and civil authorities, but they differed in their approach to the
issue (ex. Diary of Bishop Jeglič, memoranda of priests who were describing the morals in Slovenian
villages). Along with the public discourse, we will analyse autobiographical sources (journals and
memoires) to highlight intimate views of “ordinary people” regarding this issue. On the one hand, we will
look into the women’s responses to potential changes of sexual norms during the war. On the other, we
will analyse opinions and responses of men (soldiers and priests in particular) concerning changed sexual
behaviour of women during the war. Namely, the memories of Slovenian soldiers often mention the moral
decay, manly honour, growing prostitution, and longing for pre-war world, where the “innocence and purity”
of women were natural. In addition to this, we will devote particular attention to relationships between
morality, soldiers and nurses.
1. Introduction
Introduction
Changes in the understanding of sexuality had already been underway in Europe since the turn
of the century, but the impact of the First World War on sexual mores was even more dramatic.
The war brought trauma and sexual violence, but also numerous opportunities for new sexual
experiences. It was assumed that in the period of war even the girls from the middle classes
became more sexually active and promiscuous (Woollacott, 1994). All this was the outcome of
“anonymity and mass mobility facilitated by war and the disruption of traditional constraints”
(Herzog, 2011: 47) and gender roles. The war “separated the genders, but at the same time (…)
blurred the boundaries between them,” (Herzog, 2011: 47) since among other things it offered
women unprecedented freedom and responsibilities (Thébaud, 1994: 39). The consequence of
this newly found freedom, which implied the war-induced breach of old barriers and the inclusion
of women into new professions, was the financial independence of women. All these changes
seemed suspicious to soldiers returning home on leave, who could not recognize their women
any more. Pre-war social theorists who had generally viewed women as the weaker sex, seeing
just two alternatives for women: prostitution or motherhood, were becoming confused. The
(traditional) authorities, whose order had been resting on female purity, felt threatened
(Thébaud, 1994). Therefore they started to develop a “panoply of counter-strategies” (Herzog,
2011: 47) to restore pre-war sexual mores. Female immorality was still denounced as a crime
almost equal to treason against the state, especially if male lovers belonged to the enemy’s army
or were prisoners of war (Darrow, 2000 ), yet prostitution was officially sanctioned as the
soldiers’ necessary compensation. In England, social moralists decrying the effects of “khaki
fever”, the appeal of men in uniform, even organized a special unit of policewomen, who
monitored young girls’ sexual behaviour (Woollacott, 1994). In Germany the intensification of
vice-squad surveillance extended not only to prostitutes but also to the women whose
“commercial sexual offence” could not be proven (Daniel, 1997).
112
Yet the answer to what happened with regard to morality during the War remains
dubious. Some authors stressed that fornication increased sharply in Slovenia and as a
consequence the number of divorces and cases of venereal diseases also increased (Cvirn
2004; Wingfield 2013a; Sluga, 2011). However some have argued that prostitution did not
spread much outside big cities such as Trieste and Gorizia (Wingfield, 2013a: 582; Wingfield,
2013b: 775).
In line with these arguments, we will shed new light on the question of the
perception of women's sexual morality in Slovenia, especially on the basis of analysis of diaries
written by soldiers and pro-memoria that individual priests wrote when bishops from Ljubljana
and Maribor visited their respective parishes. Using these sources, we will try to answer the
following questions: how was morality generally seen in Slovenian-language areas or in the
wider Habsburg area during the war by average men - soldiers and civilians? Did Slovenian
authorities, such as the Catholic Church, perceive dramatic changes in the moral conduct of
Slovenian women as well? If so, how did they react? Who were the main targets of their
presumed efforts (discipline/ punishment): soldiers, married women or young girls, peasants,
workers or the middle classes, women workers or nurses? And finally, how did women respond
to the criticism of their morality?
2. Position of Women in Slovenian Lands before and during the Great War
Let us first explain the context in which the changes occurred. Before 1914, Slovenians lived in
the multi-ethnic empire of Austria-Hungary, which was shaken in the 19th century by numerous
nationalist movements. Slovenians lived in Carniola, Styria, Carinthia and Istria, and the (now
Italian) towns of Trieste, Gorizia and Gradisca. In the Slovenian national imagination, Carniola
represented the national home of the Slovenians, as more than 90 percent of its population was
Slovenian. Carniola was distinctive due to its conservative Catholic character and the supremacy
of the Catholic Church.
Regarding the position of women in the monarchy, women in big cities like Vienna and
Trieste were becoming more radical in their demands, raising some essential questions about
gender-based division, whereas in Carniola nothing similar was happening. A moderate
women’s movement there namely demanded women’s suffrage yet other questions such as
admitting women to certain occupations or the problem of dual morality were not tackled. This is
why the changing relationship between women and men during the War was becoming more
evident as the events of 1914 kept disturbing everyday life in Carniola and changing the wellestablished patterns of living.
3. Men’s View on Women’s Morality
In the diaries and memoirs by Slovenian authors, we can find numerous observations about the
shocking experience of the blurring gender order in the times of war. “Non-normality” recognized
in different areas of everyday life was also perceived in terms of sexuality. Returning soldiers on
the leave were surprised how much the women had changed (of course they didn’t contemplate
on how much they had too). The perception of women was very much characterized by the
discourse of gross oppositions and dichotomies, what Paul Fussell has called the “versus habit”.
These dichotomies and polarizations started at battlefield (between themselves and enemy) and
as the war dragged on they multiplied. By analogy, further binary oppositions were made
113
between the battlefield and the homefront “occupied by women” (Roberts, 1994: 21). Women
were portrayed as “good” or “bad”, as either heroines (mourning mothers and widows) or lazy
and fallen women. Words one soldiers wrote are illustrative here: “However, there is something
in abundance; so many depraved and failed girls. The public morality in Ljubljana has dropped
greatly (Rueh, 1999: 127)”. Another author explained: “I came across six girls, who sang such
songs that God have mercy. They have shown complete failness of young girls. The blood
rushed to my cheeks when they passed by me, I was sorry I didn’t slap them” (Mlakar, 1995:
122). Soldiers even sent letters to newspapers comparing girls to horses without bridle as some
of them were according to them so lost, kept no promises and on top of everything they were
unfaithful. For instance:
Don’t be offended regarding my letter you honest and faithful women, you diligent
and good girls, do everything you can that the plague will be suppressed and that
the name of your sex will not be in disgrace but that women and girls will be joy of
the homeland, joy to us, mirror of the youthful chastity, and that we all will be
submissive children of God.1
As the soldiers wrote, the scariest idea for them was that “in his home the lover of his wife has
found place. This is devil’s work! Unfaithful wives be scared of the End!”2
However, not only men at the war front (far away from the beloved ones who were in
suspense) worried about the changes that were going on, but also men at home were full of
doubts and prejudice. Diaries written by established middle-class professionals, judges and high
officers in city administration testify to such views. Guardians of sexual divisions were especially
watchful. For example, Fran Govekar, in spite of being women's rights activist and a spouse of
one of the most important Slovenian feminist – Minka Govekar, didn’t save his breath. As the one
responsible in city administration for separation allowances given to wives and widows of the
soldiers (Brodnik, 1990), he was frustrated: “You could only imagine how many customers today
have poor relief administration. And those customers, only women, mostly sloppy, evil, lazy and
mentally challenged! Awful! And day after day long processions!” (Govekar, 1982: 59). Judge
Fran Milčinski also criticized women’s morality. According to him, the worst women were the
officers’ wives who spent too much money. He regularly wrote about prostitutes in his diary and
also complained about women marrying just to receive separate allowances, and about the glitz
he sees in cafes as women are dandy-dressed and misbehave. Moreover, he observed that
increasingly strange-looking and independent women were moving to Ljubljana, among them
women detectives, women in uniform and, finally, nurses (2000: 140-141, 175).
According to Darrow (2002), nursing offers the best example of the pervasive “problem”
with the connection between women and war. The war offered women unprecedented freedom
and responsibility - and these modern values were embodied in a nurse. This “heroic” woman
made the unease of bourgeois masculinity especially evident. Nurses offered the best parallel
with soldiers, and they were portrayed as female heroines in the patriotic propaganda. On the
one hand, this vocation personifies care, devotion, submission, mercy and motherliness
(Thebaud, 1994: 41); the new ethos of nursing took over the “traditional” nun’s vocation of caring
for the sick. On the other hand however it relished the darkest and most hidden of men’s drives,
since modern women only partially embraced perfect submission to authority and spirituality, as
their femininity remained strong. When women became independent, their deeds made them
1
This is a quote by anonymous author from Slovenski gospodar, 1916, 19: 2. All the references in this text are given in brackets
except the ones from the magazines with unknown authorship, which will be given like this one in footnotes. Translations are by the
authors.
2
Slovenec, 1916, 236: 2.
114
morally suspicious after they left the battlefield as men’s (social) control over them was
diminishing. Even though in Carniola (as elsewhere in the monarchy) only women who could
prove their “moral correctness” with a certificate issued by the government institution were
recruited as nurses, the unease remained. How that unease was represented can be seen in
diaries, where only a glance at them was enough for judgement: “In the morning I saw two
women in military uniforms” (Milčinski, 2000: 111). They were peculiar and therefore strongly
associated with indecency and non- normality:
Two women (war nurses) are living at the grandfather’s, Military doctor left them a
room. They are sly ones. They have trousers under the skirt (Miličinski, 2000: 111112).
In the evening Hermina visited us, war nurse, 28 years old and she looks 40.
Strong, disengaged. Unfeminine speech in the conversations with doctors has
obviously influenced her. Jokes were such that I had to leave the room (Miličinski,
2000: 139).
In other memoirs the image of nurses is thematised quite discrepantly, for some soldiers
they really were the personification of the Samaritan love or simply angels, while to others they
represented “morally” suspicious women. For example:
I could still tolerate this, but there was something else that bothered me so much I
wanted to go and slam the door behind me. Namely, two “nurses” came from the
Red Cross. Nurses – they are called other names as well. And they were having
fun for an entire hour while we stood there as saints. Their behaviour showed their
true character. Soldiers are definitely not helped by this kind of “nurses” (Mlakar
1995: 99).
Nurses were also portrayed as morally suspicious women in the works of other Slovenian
writers, for example Alojz Kraigher (1929). Another example of their quite problematic status is a
memory of nurse Hermina who confided to Milčinski (1995: 248):
In Pula we were accepted as whores. The whores were exiled because of
approbation problems and the soldiers said that they would return dressed in
uniforms. We were given orders by an officer: In the morning you will receive
black coffee, at noon beans with polenta or polenta with beans, in the evening
black coffee; and if you will be very sweet to me only then will you sometimes
receive a steak.
Volunteering and civil nurses were the ones who, according to some testimonies, were
prone to “fall”. In Vienna, according to some rumours, there was a shelter (Heim), which took
care of pregnant nurses. It had the capacity for 500 of them as it was estimated (by public
opinion) that 80% of them were prone to immoral behaviour (Milčinski, 1995: 140). Yet nurses
were just a part of the female corps, which cared for the wounded, and among them there were
also nuns who belonged to the order of Daughters of Charity of Saint Vincent de Paul. And even
they, as many believed, were not excluded from the temptations of seduction (Jeglič, 1916:
1034).
4. Catholic discourse
Not only soldiers and state officials, but also Church authorities, catholic moralists and individual
priests discussed the impact of the First World War on women’s sexual morality. However, their
reactions were much more uneven, complex and ambivalent than it would be expected. We
115
found strong dissimilarities among them. The Catholic media, for example, usually organized
serious campaigns against immorality of women even before the First World War. The bishops
were particularly concerned as womanhood was gradually becoming immoral. Women followed
new fashion, danced “Tanglo dance” and used contraception (Jeglič, 1914: 891).
These “sins”, as claimed by some Catholic moralists, provoked the anger of God and thus
the war arrived as a punishment, especially for women’s immorality. At the beginning of the war,
Catholic moralists even hoped that all women – affected by tragic consequences of this
punishment – would recognize their sins and return to traditional values and mores.3
Nevertheless, they were soon disappointed as they realized that in some way the war actually
encouraged the changes in sexual morality that had already been happening before (cf. Bobič,
2014).4
Accordingly, the Church continued with their campaigns against immoral fashion which, in
their opinion, provoked God directly. Catholic magazines were full of regrets saying that
Slovenian women abandoned their ethnic costume and started to wear “extremely seductive”
French clothes, which were particularly inappropriate in times of war. Therefore, the magazines
tirelessly appealed:
Away with tight skirts, away with transparent fabrics, away with transparent and low
cut jumpers.5
Slovenian women, let us come to our senses! Let us not be the last but the first to
turn our backs on the ugly pagan creations of the French dissolute and seductive
fashion.6
It is important to note that Slovenian moralists persistently linked improper fashion to French
immorality as well as the urban lifestyle.7 Such beliefs were consistent with the prevailing
Catholic views on huge discrepancies between cities and villages. As Catholic moralists
assumed, the only proper Slovenians were the Catholics and those who lived in the countryside.
The urban people were corrupted by German culture and liberalism (Jezernik, 2013) and were
prone to immoral behaviour, which, according to some, would result in an increased number of
illegitimate children, especially during the war. For instance, they observed that in Gorizia, a
town near the warfront, the number of illegitimate births increased from 12% in 1914 to 21% in
1915, which, in their opinion, was a direct sign of immorality.8 In the meantime, however, data
from Ljubljana in particular and Carniola in general, did not clearly support such changes. Here,
the number of illegitimate births did not grow extremely during the war (ZAL, 194-1918).
Interestingly, Anton Bonaventura Jeglič, the bishop of the Ljubljana Diocese, also did not
recognize immorality of women on a larger scale in this area. As he noted in his diary, women
“heroically fought” against seduction of immoral soldiers in Ljubljana (Jeglič, 1917: 1112).
Apparently, the Church did not automatically adopt the men's view on women's morality and
accommodate its understanding to the war's circumstances. It may also be presumed that on the
“home front”, for example in Carniola, the Catholic moralists had less difficulties (or thought to
have less difficulties) in preserving “the moral order” than on the war front (Isonzo front). Here,
even the rural priests noticed “women's debauchery” (Novak, 2014) and in addition, women
worked on the battle lines and had direct contact with soldiers not only as nurses, but also as
auxiliary corps.
3
Bogoljub, 1914, 10: 321.
Bogoljub, 1915, 4: 123; Bogoljub, 1915, 7: 205-207.
5
Bogoljub, 1915, 11: 344-346.
6
Bogoljub, 1915, 7: 220.
7
Bogoljub, 1915, 11: 344-346; Bogoljub, 1914, 10: 321.
8
Bogoljub, 1915, 11: 362.
4
116
In 1918 several authors wrote on this, since in 1917 the Austrian army introduced the socalled Women’s Auxiliary Labour Force in the Field (weibliche Hilfskräfte im Felde). Until the end
of the war more than 60,000 women joined these units where they worked, for example, as
cooks, typists, telegraphists and dressmakers on the war front. As stated by Maureen Healy, due
to their “military” uniforms, relatively high wages and male colleagues, various rumours were
spreading in the Empire (Healy, 2006). Slovenian Catholic media depicted these military
employees (almost) as prostitutes (Finžgar, 1919) and warned Slovenian women not to join
them.9 Nonetheless, the state was progressively prone to the militarization of women, as it was
evident from several official initiatives that motivated women to join these auxiliary corps.10 Thus,
the Church and the state apparently remained on opposite sides regarding this problem.
The above-mentioned issue resembles the situation when (still during the war) the
Church remained on traditional grounds regarding state suggestions for implementing equality
between illegitimate and legitimate children, or regarding the state policy concerning the decline
in birth-rate.11 Moreover, unlike the military, which propagated the use of different medical
preparations against syphilis and spread knowledge about sexual intercourse, the Church
continued to promote ignorance, believing that it was the simplest tool to keep people (soldiers)
moral and honest. If soldiers had gained such knowledge, the natural order would have been
disturbed. On the contrary, military authorities rejected the convictions and principles of the
Church concerning the lack of sexual education as well as, for example, its drastic views against
dance, which had been the subject of its furious and negative campaign also before the war. The
bishop was quite shocked when the ministry of war responded to his complaints, saying that
dance was merely innocent fun for officers and soldiers who battled on the frontlines and
therefore would not be banned (Jeglič, 1917: 1110). Thus, the state and the Church did not
share common views, although for example, in the middle of the nineteen century when
Concordat of 1855 was in place, the idea of the state Church was still possible (Cole, 2003: 288).
5. The parish priest
While “women’s immorality” was often noticed in bigger towns or in the proximity of the front line
and by the Catholic media, the vast majority of rural pastors strongly argued, just like Jeglič, that
women (especially married) were not made excessively depraved by the war. This is evident in
more than 200 pro-memoria from Carniola and Styria that we analysed. The parish priest of St.
Vitus in Ptuj, for example, reported that (NŠAM, 1919, Sv. Vid pri Ptuju):
Almost all women stayed true to their absent husbands, and the same goes for
young girls, especially those in the Societies of Mary, who with minor exceptions
remained pure in their lives, despite the dangers and seductions of perverted
soldiers and the closeness to the town of Ptuj and military camp Stemthal.
The pro-memoria from Kranj also enthusiastically praised (NŠAL, 1918, 10):
Our girls also behave very well. When military hospitals were here, there was a lot
of danger and seduction! Sometimes, there were soldiers everywhere (...), and
yet, with the exception of two or three town girls, whose reputation had not been
that spotless even before, there were no rumours about any of them. The great
9
Bogoljub, 1918, 10: 266-267; Slovenec, 1918, 102: 5.
10
Anonymous author. 1917. “Nameščanje ženskih pomožnih moči na armadi in bojišču”. Edinost 299, p. 2; Slovenski narod, 1917,
191: 6.
Slovenec, 1916, 212: 1; Slovenec, 1916, 62: 1.
11
117
importance of girls’ societies Marijina družba (Society of Mary) has never been as
evident as in these difficult times!
Societies of Mary (probably more widely known in other Catholic countries as the Societies
of Our Lady) - especially the ones for girls - were at that time widespread throughout the
Slovenian territory (Zalar, 2001). With their help, the Church, in spite of turbulent wartime,
managed to maintain to some extent the panoptic insight into the intimacy of the population,
especially women, as these societies demanded strict purity until marriage or death of spouse. In
this respect, societies of Mary played the role of moral police. The main newsletter of these
societies, Bogoljub, for example, consistently urged parents, especially mothers, to control both
their daughters and female servants, so that they would not succumb to sinful temptation. Even
within the societies, the members would exercise internal supervision of their fellow members.12
If any of the fellow members would enter into a relationship with a soldier, others would demand
her exclusion from the society (NŠAL, 1918, 22).
At the same time, moral control in the Slovenian countryside was also maintained by other
strategies. Priests made sure that dances and celebrations do not take place in some places
(NŠAL, 1916, 56; NŠAL, 1916, 53). They threatened girls who flirted with soldiers and even tried
to send them away from the villages in case they had engaged in relationships with them
(Novak, 2014; NŠAL, 1917, 17). Apparently, they also monitored the correspondence between
women and soldiers as well as preached about sexual morality (NŠAL, 1917, 3; NŠAL, 1917,
17). In one of the pro-memoria for example, we read (NŠAL, 1917: 19):
When the priest found out for sure that the parish was getting soldiers, he warned
about the approaching dangers at the pulpit and at Mary’s gathering. Everyone
listened to the voice of the pastor.
In order to maintain control, Slovenian Catholic moralists even organized in 1918 a special
committee called “The Moral Guard” within the temperance society “Sveta vojska” (“the Holy
Army”). Its aim was to combat impurity by all means, for instance, through surveillance and
censorship of “immoral” books, films and plays: lobbying for the introduction of more severe
legislation against prostitution and contraception, supporting Catholic societies for girls, founding
institutes for “perverse” women etc. The committee, in which the members were not only priests,
but also various laymen and laywomen, planned to work in both urban and rural areas, including
the help of Societies of Mary.13
Despite all strict measures described above, designed to prevent immorality, some
women, as we can presume from the pro-memoria, evaded surveillance authorities and violated
Catholic moral principles. Priests noticed that some young women continued their
correspondence with soldiers or had a relationship with them. How this came to their attention is
unexplained, but one of the giveaways could be illegitimate births (NŠAL, 1916: 41; NŠAL, 1917:
3; NŠAM, 1919, Sv. Tomaj; NŠAM, 1919, Sv. Pankracij).
How did priests depict the women who had relationships with soldiers? Some priests saw
them as misguided, (almost) innocent victims of vicious soldiers and they warned against the
danger of rape. The parish priest of Sv Križ, for example, reported that, many young and
inexperienced girls became victims of seductive or even violent soldiers (NŠAM, 1916, Sv. Križ).
As argued in other foreign literature, sexual violence was at the peak during the war. Bishop
Jeglič stated that in the region of Upper Carniola no women or girl was safe. No woman was
12
Bogoljub, 1915, 10: 301-303; M., Bogoljub, 1915, 7: 219; Bogoljub, 1916, 8: 226; Bogoljub, 1916, 8: 230; Bogoljub, 1915: 270-272;
NŠAL, 1917, 9; NŠAM, 1919, Sv. Duh pri Središču.
Bogoljub, 1918, 5: 134-136.
13
118
allowed to walk alone in the streets or even in the stable, and it was the Hungarians who
attacked them particularly violently (Jeglič, 1915: 984).
Conversely, some other priests described “seduced women” as sinners rather than
innocent victims and attributed to them a greater degree of sexual desire (Novak, 2014; NŠAL,
1917: 14). However, they usually depicted them as an exception among local women.14
According to priests, these women had led a “dissolute” lifestyle already before the war or were
made depraved by living “abroad”, working or living in towns (NŠAM, 1919, Sv. Miklavž pri
Ormožu), alcohol, the desire to find a husband as soon as possible due to the lack of men
(NŠAL, 1917: 7; NŠAL, 1918: 5), and military support, which granted them separation
allowances (NŠAM, 1918, Sv. Martina na Ponikvi).
Separation allowances were suspicious to many people of Carniola, priests included, and
became a topic of much discomfort. Critics believed that some women were spending the money
obtained that way on drinking, entertaining with other men and various other immoral acts. For
example, it was written that women in only one municipality drank 56 litres of rum during one
week.15 Janez Kalan, the leader of the already mentioned Catholic temperance movement
»Sveta vojska« [The Holy Army], published an appeal against alcoholic drinks containing the
chapter “Women also like to tipple”. In it he angrily supported the thesis that while men were in
the army, some women on allowances were drinking (Lampe, 2007: 86). And of course, as they
presumed, there is a thin border between drinking and loosing women's honor.16
6. Women response
Various anonymous letters suggested that Slovenian women were not ready to agree with the
assumptions about their immorality. For example, already in 1914 an anonymous female author
published an article in the Catholic journal Domoljub, criticizing the argument about women
spending all their separation allowance money on drinking as above-mentioned appeal “Women
also like to tipple” presumed. She angrily noted:
We find it objective that “the Holy Army” addresses the revolting drinking in the
present-day world military, which in some people does not subside even in this
frightful present. However, we don’t find it fair that the second section “Women
also like to tipple” talks about us women like we were the most indulgent ones
among all the drunks. (…) “Rumour often has it how wives today freely go on binge
drinking”. Please, where can this be heard? Give us names and places, since
these women who really drink today don’t deserve any mercy. True, the brief note
on women-drunks says “Sure, not all of them, but some”. We think that owing to
those few “some”, it’s not reasonable to write in such a manner, in which a wicked,
perverse or mischievous person gets a chance to make all women look bad.
However, where such cases and exceptions are true, bring it on. I’m sure there
are not five in one hundred. (…) A lot could be written about welfares. Let’s just
say: thank God at least for that! I can say with a clear conscious that the majority
of our women spend their welfares wisely.17
14
“It should be emphasized that women in the parish, despite having many chances and opportunities, do not predominantly have
relations with soldiers and hold on well – excluding some exceptions. Those women who were previously notorious are now even
more unleashed. Some young ladies from the so called upper circles are exposing themselves to soldiers” (NŠAL, 1916: 46).
15
Bogoljub, 1917, 3: 65-67.
16
“We can find a lot of them in our Land. We know them from our own experience. And God have mercy there are different
disreputable women which deal with not only illegal pouring of spirits but also selling their own honor” (Občinska uprava, 1914, 1: 1).
17
Domoljub, 1914, 46: 745-746.
119
Likewise, women publicly confronted their critics on other occasions. In 1916, for example, an
anonymous woman from Mirna wrote: “[the newspapers] complain too much about wives and
girls spending their separation allowances on buying beautiful dresses”.18 A similar event
happened when the newspaper Slovenski Gospodar published an article, in which an officer
expressed many complaints about women's moral conduct on the home front. Soon after, an
anonymous “Slovenian wife” debunked such accusations in the same newspaper, arguing that
not women, but solders were the ones who were more unfaithful:
A great number of men whose hard-working and devout wives faithfully wait at
home, have completely given up a thing called loyalty. Those who get a chance to
slightly observe the background stories of the soldiers’ lives in towns and squares,
could easily say a thing or two. Checking with the doctors alone, it may be noted
from the statements and lectures that in the hinterlands there are up to 80% of
soldiers infected with terrible diseases as a consequence of sins, which amongst
Christians, should not even be named. Several doctors and educated men
express their fear about such diseases spreading to the countryside. Entire
families and municipalities will become sick.19
While many anonymous women firmly rejected complaints about women’s immorality, prominent
Slovenian feminists were, apparently, far less prone to publicly discuss such topics at the time.
Only a few of currently researched sources reveal their perspectives. One of the most explicable
ones, regarding the views on morality, is the magazine Ženski svijet, which was published in
Zagreb from 1917 and edited by Zofka Kveder, but would occasionally publish articles by
Slovenian women as well. In the magazine, Minka Govekar, the wife of the previously mentioned
Fran Govekar, wrote about Slovenian women during the war. Her assessments of their moral
stance were, similar to the estimates of soldiers, quite pessimistic (Govekar, 1917: 25):
Not only has the war killed countless of civilian lives, but it has poisoned countless
of married couples and destroyed morality of numerous Slovenian women. The
victims of war immorality are appalling in individual Slovenian villages, squares
and towns in the narrow war territories, all the way to the hinterlands.
Why did Minka Govekar, along with some other Slovenian feminists, conformed to the
patriarchal interpretation of women’s immorality during the war? One of the explanations may be
related to the fact that, as members of the severe bourgeois habitus, prominent Slovenian liberal
feminists monitored women’s behaviour with special attention. Therefore, they considered
themselves as “symbolic moral guards” and as those who would restore the moral order which
was put out of balance during the war.20
7. Conclusion
It is not possible to provide a simple answer to the question of whether the First World War was
seen as a fracture in the perception of women’s sexual morality in the Slovenian national
consciousness or not, since there are differences between the perspectives on women’s morality
at that time. On the one hand, some returning soldiers observed dramatic and appalling changes
in women's sexual behaviour. Some feminists and Catholic moralists also wrote about similar
problems. On the other hand, surprisingly, many priests and even the chief authority – the bishop,
did not express many complaints about women's moral conduct in the countryside. As they
18
19
20
Domoljub, 1916, 33: 445.
Slovenski Gospodar, 1916, 20: 2.
Slovenec, 1918, 30: 5.
120
observed, the majority of wives remained faithful to their absent husbands and girls preserved
their virginity despite the many temptations that constantly surrounded them in times of war. On
the contrary, many soldiers who arrived in the Slovenian countryside were depicted as sexually
aggressive. Men were the ones who personified a potential threat, as they were the ones who
could not repress their sexual urges and could therefore be carrying venereal diseases. Some
village priests complained about the increase in illegitimate births or immorality, but generally
only regarding those girls who were employed or who had previously lived in towns.
Why did priests' views on women's morality differ from those of men? The answer may lie
in the findings of anthropological research of the Catholic Church. At the fin de siècle (the end of
the century) a crisis of male religiosity happened. Men retreated from the church which remained
in essence a male society, but the feminisation of religion continued. Religion was coming to be
seen as a woman’s sphere. The number of female congregations was rising, female believers
occupied most of the pews in church, and The Marian cult was getting stronger (Verginella,
2006). At the same time, hegemonic masculinity was in conflict with the masculinity that was
represented by the priest. Priests lacked legitimate bourgeois masculinity as they had a
reasonable measure of femininity, although cultivating masculinity was permitted to them
(Blaschke, 2011). Also, priests remained the mediators between the State/men and religious
power/women (Accati, 2001). They could not let their female believers down, and at the same
time their effeminate masculinity was less rigid than that of bourgeois men.
Another explanation of ambivalent perceptions of women's morality could be attributed to
different circumstances in towns on one hand and in the countryside on the other. Despite
greater male (soldiers, prisoners of war) and female (refugees) mobility, social control in the
countryside was maintained. This was partly made possible by Societies of Mary, which many
young Slovenian women were part of and which successfully functioned as a kind of “moral
police”.
However, the picture was quite different in proximity to the war front (Isonzo front). The
disorder behind the lines was reflected in general presumptions about the immorality which was
happening there, and a part of that was prejudice against the women’s military service. Even
when war propaganda portrayed nurses as angels, the public was suspicious. Also, it was the
soldiers’ war experience that prevailed in the post-war discourse, and women were portrayed in
a black and white way, with the war experience of nurses mostly forgotten and omitted from
collective memory. Their public image represents the strongest dichotomy, as they were seen
either as 'Good Samaritan' angels or as immoral women. This was probably due to their violation
of everyday norms and gender boundaries – they entered the areas that would have been
forbidden by pre-war society. Similarly, in hospitals, they became familiar with male bodies, as
well as their torments and hidden feelings. They learned about comradeship, courage and the
post-traumatic syndrome of the maelstrom of war.
LITERATURE
Accati, Luisa. 2001. Pošast in lepotica: oče in mati v katoliški vzgoji čustev. Ljubljana: Studia
humanitatis.
Blaschke, Olaf. 2011. “The unrecognised piety of men. Strategies and success of the remasculinisation campaign around 1900”. In: Christian Masculinity. Men and Religion in
Northern Europe in the 19th and 20th Centuries. Ed. Yvonne Maria Werner. Leuven:
Leuven University Press, pp. 21-46.
121
Bobič, Pavlina. 2014. Vojna in vera: katoliška cerkev na Slovenskem, 1914-1918. Celje: Celjska
Mohorjeva družba.
Brodnik, Vilma. 1990. “Dobrodelnost v Ljubljani med prvo svetovno vojno”. Kronika: časopis za
slovensko krajevno zgodovino 1-2, Ljubljana, pp. 56-64.
Cole, Laurence. 2003. “The counter-reformation's last stand: Austria”. In: Culture Wars Secular-
Catholic Conflict in Nineteenth-Century Europe. Ed. Christopher Clark and Wolfram
Kaiser. Cambridge University Press, pp. 285-312
Cvirn, Janez. 2004. “'Župnik je rekel, da bi bilo treba ženske zapečatiti.' Vpliv prve svetovne
vojne na ločitve zakonov”. Zgodovina za vse 2, Celje, pp. 72–82.
Daniel, Ute. 1997. The war from within: German working-class women in the First World War.
Oxford, New York: Berg.
Darrow, H. Margaret. 2000. French women and the First World War. Oxford, New York: Berg.
Darrow, Margaret. 1996. “French Volunteer Nursing and the Myth of War Experience in World
War I”. The American Historical Review 1, Bloomington, pp. 80–106.
Finžgar, Fran Saleški. 1919. “Naše kmetiško ženstvo in nova doba”. Slovenka 1, pp. 3-5.
Fussell, Paul. 2013. Velika vojna in moderni spomin. Ljubljana: Studia humanitatis.
Govekar, Fran. 1982. Pisma Frana Govekarja. Ljubljana: Slovenska akademija znanosti in
umetnosti.
Govekar, Minka. 1917. “Slovenke v vojnem času” .Ženski svijet 1, Zagreb, 24-27.
Healy, Maureen. 2006. Vienna and the fall of the Habsburg Empire: total war and everyday life in
World War I. Cambridge: Cambridge University Press.
Herzog, Dagmar. 2011.
Sexuality in Europe: A Twentieth-Century History. Cambridge:
Cambridge University Press.
Jeglič, Anton. Dnevniki (Diaries) 1899-1924. Manuscript. Ljubljana: Archdiocesan Archive
Ljubljana.
Jezernik, Božidar. 2013. Nacionalizacija preteklosti. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske
fakultete.
Kraigher, Alojz. 1929. Na fronti sestre Žive. Ljubljana: Tiskovna zadruga.
Lampe, Evgen. 2007. Dnevniški zapiski dr. Evgena Lampeta: (1898-1917). Ljubljana: Arhivsko
društvo Slovenije.
Milčinski, Fran. 2000. Dnevnik 1914-1920. Ljubljana: Slovenska Matica.
Mlakar, Albin. 1995. Dnevnik 1914-1918. Kobarid: Turistična agencija.
Novak, Alojzij. 2014. Črniška kronika: frontno zaledje v Vipavski dolini med prvo svetovno vojno.
Gorica: Goriška Mohorjeva družba.
Roberts, Mary Louis. 1994. Civilization without Sexes.Reconstructing gender in postwar France
1917-1927. London and Chicago: The University of Chicago Press.
Rueh, Franc. 1999. Moj dnevnik 1915 -1918. Ljubljana: Slovenska matica.
Sluga, Miha. 2011. “Vtakni ga, ja, ma ne prav v vsak lajben: nekaj drobcev o spolnem življenju
avstro-ogrskih vojakov med prvo svetovno vojno”. Zgodovina za vse 2, Celje, pp. 5-19.
Thébaud, Françoise. 1994. “The Great War and the Triumph of Sexual Division”. In: A History of
Women in the West, Volume V. Ed. Françoise Thébaud. Cambridge: Harvard University
Press, pp. 21-75.
Verginella, Marta. 2006. Ženska obrobja. Ljubljana: Delta.
Wingfield, Nancy, 2013b. “Venereal Disease, War, and Continuity in The Regulation of
Prostitution: Late Imperial Adriatic Austria and Italy’s New Provinces”. Acta Histria 4,
Koper, pp. 773-779.
122
Wingfield, Nancy. 2013a. “The Enemy Within: Regulating Prostitution and Controlling Venereal
Disease in Cisleithanian Austria during the Great War”, Central European History 2, pp.
568–598.
Woollacott, Angela. 1994. “'Khaki Fever'and Its Control: Gender, Class, Age and Sexual Morality
on the British Homefront in the First World War”. Journal of Contemporary History 2,
Wisconsin, pp. 325-347.
Zalar, Drago. 2001. Marijine družbe na Slovenskem. Ljubljana: Družina.
Archival sources
ZAL, Annual statistics between 1914 and 1918, box 1793, folder 489, Zgodovinski arhiv
Ljubljana [The Historical Archives Ljubljana].
NŠAL, Visitations (1914-1916), box 14, folder ŠAL/VIZ, Nadškofijski arhiv Ljubljana
[Archdiocesan Archives of Ljubljana], map 1914 (1-38).
NŠAL, Visitations (1914-1916), box 14, folder ŠAL/VIZ, Nadškofijski arhiv Ljubljana
[Archdiocesan Archives of Ljubljana], map 1915 (1-40).
NŠAL, Visitations (1914-1916), box 14, folder ŠAL/VIZ, Nadškofijski arhiv Ljubljana
[Archdiocesan Archives of Ljubljana], map 1916 (1-55).
NŠAL, Visitations (1917-1919), box 15, folder ŠAL/VIZ, Nadškofijski arhiv Ljubljana
[Archdiocesan Archives of Ljubljana], map 1917 (1-50).
NŠAM, Visitations, box 15, folder Škofijski arhiv-vizitacije (61), Nadškofijski arhiv Maribor
[Archdiocesan Archives of Maribor], 1916-1919.
Bogoljub
Anonymous author. 1914. “Vojska in moda”. Bogoljub 10, Ljubljana, pp. 321.
Anonymous author. 1915. “Prečastiti gospod!” Bogoljub 4, Ljubljana, pp. 123.
Anonymous author. 1915. “Kam naj vas še udarim?” Bogoljub 7, Ljubljana, pp. 205-207.
Anonymous author. 1915. “Ženska moda- tudi vzrok vojske”. Bogoljub 7, Ljubljana, pp. 220.
Anonymous author. 1915. “Ženske - na vojsko za našo čast in poštenje!” Bogoljub 9, Ljubljana,
pp. 270-272.
Anonymous author. 1915. “Izpraševanje vesti v času vojske”. Bogoljub 10, Ljubljana, pp. 301303.
Anonymous author. 1915. “Še: vojska in moda”. Bogoljub 11, Ljubljana, pp. 344-346.
Anonymous author. 1915. “Žalostni pojavi”. Bogoljub 11, Ljubljana, pp. 362.
Anonymous author. 1915. “Zapeljane deklice, 1915”. Bogoljub 7, Ljubljana, pp. 219.
Anonymous author. 1916. “Ali je še kaj greh?” Bogoljub 8, Ljubljana pp. 230;
Anonymous author. 1916. “Zakaj naša molitev ni uslišana”. Bogoljub 8, Ljubljana, pp. 226.
Anonymous author. 1917. “Denar — nevarna stvar”. Bogoljub 3, Ljubljana, pp. 65-67.
Anonymous author. 1918. “Sveta vojska zoper nenravnost”. Bogoljub 5, Ljubljana, pp. 134-136.
Anonymous author. 1918. “Ženske- ne med vojaštvo!” Bogoljub 10, Ljubljana, pp. 266-267.
Domoljub
Anonymous Author. 1914. “V obrambo naših žen”. Domoljub 46, Ljubljana, pp. 745-746.
Anonymous Author. 1916. “Je treba prav umeti”. Domoljub 33, Ljubljana, p. 445.
Slovenec
123
Anonymous author.1916. “Za ljudski blagor”. Slovenec 62, Ljubljana, p. 1.
Anonymous author. 1916. “Na krivi poti”. Slovenec 212, Ljubljana, p. 1.
Anonymous author. 1916. “Slovenskim ženam-možje iz strelskih jarkov”. Slovenec 236,
Ljubljana, p. 2.
Anonymous author. 1918. “Na nove temelje”. Slovenec 30, Ljubljana, p. 5.
Anonymous author. 1918. “Ženske v armadi”. Slovenec 102, Ljubljana, p. 5.
Other Newspapers
Anonymous author. 1914. “V boj proti žganju-alkoholu!” Občinska uprava 1, Ljubljana, p. 1.
Anonymous author. 1916. “Ne vsem, temveč le nekaterim!” Slovenski gospodar 19, Ljubljana, p.
2.
Anonymous Author. 1916. “Tudi ne vsem, ampak nekaterim možem!” Slovenski gospodar 20,
Ljubljana, p. 2.
Anonymous author. 1917. “Razpis ženskih služb”. Slovenski narod 191, Ljubljana, p. 6.
Anonymous author. 1917. “Nameščanje ženskih pomožnih moči na armadi in bojišču”. Edinost
299, Trieste, p. 2.
SAŽETAK
Ovaj prilog bavi se važnošću točke prijelomne za percepciju ženskog seksualnog morala tijekom Velikog
rata (1. svjetskog rata). Vrlo često ratna javnost bavila se seksualnim moralom, posebice onim neudanih
žena, ratnih udovica i udatih žena, čiji su se muževi borili na frontu. I crkvena i svjetovna vlast svojatale su
nadzor nad navedenim moralom, no njihov pristup problematici bio je različit (iz Dnevnika Biskupa Jegliča,
dopisi svećenika koji su opisivali moral slovenskih sela). Uz javni diskurs uključit ćemo i autobiografske
izvore (dnevnike i sjećanja) kako bismo naglasili intimno shvaćanje te problematike od strane »običnih
ljudi«. S jedne strane, bavit ćemo se reakcijom žena na moguće promjene seksualnih normi tijekom rata,
njihovim mišljenjem o (seksualnom) ponašanju drugih žena i vojnika. S druge strane, analizirat ćemo
mišljenja i reakcije muškaraca (posebice vojnika i svećenika) na promijenjeno seksualno ponašanje žena
tijekom rata. Naime, sjećanja slovenskih vojnika često spominju moralnu propast, mušku čast, porast
prostitucije, čežnju za predratnim svijetom. Nadalje, posebnu pozornost posvetit ćemo odnosima između
vojnika i medicinskih sestara, koje su se često susretale s golim muškim tijelima.
124
Barbara Riman
Inšitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana
[email protected]
Slovenske dekle na radu u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća
Sažetak
U slovenskoj je povijesti evidentirano odlaženje žena na rad u druge europske (Francuska), ali i različite
prekomorske (Egipat, SAD) države. Međutim, do sada nisu promatrani odlasci djevojaka i žena iz njihovog
užeg zavičaja u krajeve nekadašnje zajedničke države (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina
Jugoslavija). Odlasci na rad zabilježeni u razdoblju prije Prvog svjetskog rata u današnja hrvatska
industrijska središta (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek) u početku su bili slabijeg intenziteta. Seljenja uglavnom
egzistencijalne prirode događaju se i u vremenu između dva svjetska rata. Djevojke i žene dolazile su na
prostor današnje Hrvatske ili kao uzdržavani članovi obitelji - majke, žene, kćeri ili kao siromašne radnice:
nekvalificirana radna snaga. U hrvatskoj povijesti nailazimo rijetko na doseljavanje intelektualki, ali vrlo su
brojni bili dolasci nekvalificiranih radnica. Rad će predstaviti dosadašnja saznanja o životu i djelovanju
djevojka i žena koje su iz slovenskih krajeva tražile posao u današnjim hrvatskim krajevima. Prikazat će se
primjeri njihove samoorganizacije te djelovanje slovenskih djevojačkih društava u Zagrebu između dva
svjetska rata. Ujedno će biti predstavljen i model istraživanja problematike slovenskih dekl u Hrvatskoj, te
ukazati na okolnosti civilizacijskih razmjena koje se u uvjetima ulaska u nečiji dom i življenja u njemu
nužno dešavaju.
1. Identifikacija teme
Kada se želi saznati o Slovencima i slovenstvu u Hrvatskoj, uočava se da je radova relativno
malo. To je novija tema za koju su znanstvenici pokazali interes sredinom devedesetih godina
20. stoljeća. I dok se o slovenstvu i Slovencima u Austriji, Mađarskoj ili Italiji govorilo i pisalo i
ranije, tekstovi o Slovencima u Hrvatskoj nisu bili dio tog znanstvenog korpusa. Razloge tome
treba tražiti u činjenici što Slovenci u Hrvatskoj postaju nacionalna manjina tek nakon 1991.
godine, tj. uspostavom samostalne Republike Hrvatske. Promjena njihovog dotadašnjeg statusa
je utjecala i na interes znanstvenika različitih područja da podrobnije prouče doseljavanje, život i
rad i onih pojedinaca iz slovenskih krajeva koji su živjeli na prostoru današnje Hrvatske. I kada
se poseže za različitim temama, vezanima uz slovenstvo u Hrvatskoj, uglavnom se piše o
istaknutim osobama – glumcima, svećenicima, znanstvenicima i sl., a na neki se način
zaboravljaju oni pojedinci, poglavito žene ili djevojke koji svojim djelovanjem nisu bili dio javnog
života te se o njihovim životima vrlo teško mogu saznati pojedinosti, a gurnuti na marginu
znanstvenog interesa potom sve više nestaju u tami povijesti. Bez obzira što, žene i djevojke o
kojima je ovdje riječ, nisu bile javne osobe ili svojim radom nisu zadužile kulturne, znanstvene,
gospodarske i ine institucije, svejedno su u kulturi svojega naroda, a onda i kulturi sredine u koju
su došle, odigrale i imali značajnu ulogu.
U ovom će radu biti govora upravo o ženama, koje su, uglavnom na prostoru današnje
Hrvatske tražile posao. To su slovenske dekle. O njihovu položaju i djelovanju se mogu pronaći
osnovni podaci (Kržišnik Bukić, 1995: 133-188; Kuzmič, 1995: 103-110; Drnovšek, 2012; Škiljan,
2010: 139-162). Usput su se spominjale uspješne pojedinke, najčešće intelektualke, kao što je
bila Zofka Kveder, Vika Podgorska, Branka Rasberger Verdonik ili Zora Ausec.
Na ovom mjestu, neće biti moguće odgovoriti na sva pitanja koja se otvaraju prilikom
promišljanja o ženama, majkama, radnicama koje su se doselile na prostor današnje Hrvatske.
Svejedno, čini se kao dobar početak za poticanje sustavnijeg i kontinuiranijeg istraživanja
položaja žena doseljenih iz slovenskih krajeva, ali i svih ostalih žena koje su u povijesti na
prostoru današnje Hrvatske tražile bolje životne i radne uvjete.
125
Prvo i najvažnije pitanje je zašto su se mnoge od njih odlučile otići iz svog kraja odnosno
zavičaja. Što se događalo s njima nakon što su došle na prostor današnje Hrvatske? Jesu li
imale ikakvu zaštitu? Što je bilo s onima koje zbog starosti više nisu mogle služiti?
O životu žena u povijesti pa tako i o razlozima njihova iseljavanja ali i života u novoj sredini
zna se malo. U povijesti se uglavnom pisalo o ratovima, diplomaciji, znanstvenim dosezima gdje
su uglavnom bili zastupljeni muškarci (Feldman 2004: 7), a historiografi, i slovenski i hrvatski
nisu bili previše zainteresirani za povijest žena. Određeni su pomaci u svjetskoj historiografiji
učinjeni osamdesetih godina 20. stoljeća (Gabaccia, 1994; Momsen, 1999; Sinke, 2002), a u
hrvatskoj i slovenskoj historiografiji u zadnjem desetljeću (Feldman, 2004; Lukšić-Hacin i
Mlekuž, 2009; Milharčič-Hladnik i Mlekuž i Rener i Vodopivec, 2009), no, osjeća se taj vremenski
zaostatak (Drnovšek, 2004: 383).
Kao što su žene u povijesti bile skrivene od očiju javnosti, tako su sakrivene i u iseljeničkim
valovima (Drnovšek, 2004: 384). One žene koje su se iseljavale sa svojom obitelji, roditeljima ili
mužem, uglavnom su ostajale doma i u tuđini, te su se brinule za kuću i djecu (Drnovšek,
2004:385). Mnoge od njih su radile na crno, uglavnom kao kućne pomoćnice ili nadničarke, ali u
povijesti to nigdje nije zabilježeno.
Odnos prema iseljenicama (osoba ženskog spola koja je zbog različitih razloga, a
najčešće radi posla, otišla u tuđinu privremeno ili trajno) (Drnovšek, 2004: 384) i njihovu ulogu u
javnom životu moramo promatrati u kontekstu odnosa prema ženama u iseljeničkom i
doseljeničkom društvu općenito, te pri tome uvažavati lokalne/regionalne posebnosti i vrijeme
koje promatramo. (Drnovšek, 2004: 385).
Kada se promatra problematika iseljavanja žena iz slovenskih krajeva, uglavnom se govori
o „slamnikaricama“ iz Domžala (Roškar, 2014) i „aleksandrinkama“ (Zorn i Miklavčič-Brezigar,
2015; Nanut i Skrt, 2014; Koprivec, 2013). Spominju se radnice u različitim europskih državama
kao i one koje su odlazile u Ameriku (Milharčič-Hladnik, 2005: 93-107; Mlekuž, 2005: 115-131;
Milharčič-Hladnik, 2003; Gantar Godina, 2002: 186-189; Drnovšek, 1997: 20-30), a rjeđe i
usputno se spominju one koje su odlazile na sezonske poslove sa svojim muškim kolegama u
Vojvodinu i Slavoniju (Drnovšek i Kalc 2014: 91-117; Kuzmič 1995). Tako se stječe dojam da se
prostor tih nekadašnjih državnih tvorevina, odnosno prostor koji su obuhvaćale države
Jugoslavije, zaobilazio. Ovdje je ipak potrebno spomenuti da pomaka u tom smjeru ima, što nam
pokazuje rad Mateje Ratej o slovenskim kućnim pomoćnicama koje su djelovale tridesetih
godina u Beogradu (Ratej, 2014).
Prvi su odlasci žena na rad u današnja hrvatska industrijska središta (Zagreb, Rijeka, Split,
Osijek) bili slabog intenziteta, a zabilježeni su u razdoblju prije Prvog svjetskog rata. U tom su
vremenu još uvijek bile vrlo popularne destinacije za iseljavanje preko Atlantika i to prije svega u
Sjedinjene Američke Države. Nakon Prvog svjetskog rata te su se migracije usmjerile više k
europskom kontinentu. Seljenja, uglavnom egzistencijalne prirode, na prostor današnje
Hrvatske, a onda i seljenja žena, u vremenu između dva svjetska rata, omasovila su se i postala
brojnija.
2. Tko su bile slovenske dekle na radu u Hrvatskoj?
Prvi problem, kada se želi odgovoriti na ovdje spomenuta pitanja jest, kako pristupiti istraživanju
teme odnosno gdje pronaći podatke o djevojkama i žena na radu u današnjih Hrvatskim
krajevima. Te se žene ne spominju u memoarima važnih osoba i rijetko u arhivskim
dokumentima. Teško je dobiti informaciju o Francikama, Mickama i Pepicama, a kao jedan od
126
najvažniji izvora podataka pokazali su se novinski članci, te je upravo u njima moguće vidjeti
problematiku ženskog iseljevanja odnosno doseljavanja (Drnovešk, 2004, 385). Upravo se u
dnevnim novinama prvo i identificirala činjenica da postoji problem iseljavanja mladih žena, koje
su iz egzistencijalnih razloga odlazile u svijet. Tako se u tim novinskim člancima naglašava da su
te djevojke bile bez socijalne zaštite i nisu bile osigurane za slučaj bolesti ili za starost, čime
postaju žrtve sredine u kojoj su radile. Smatralo se da veća iskušenja prolaze one u južnijim
krajevima zajedničke državne tvorevine, (prije svega se mislilo na Srbiju i Makedoniju) zbog
različite vjeroispovijesti i težih životnih uvjeta.
Često se mogu pročitati članci o djevojkama koje odlaze u svijet i s kakvim se sve
opasnostima susreću. In dekle se odpravi od doma. Nekatera je tako srečna, da res pride v
dobro družino, kjer opravlja le delo poslov, mnoge od njih pa čakajo težje stvari. Brez zaščite
socialne zakonodaje niso preskrbljene ne za slučaj bolezni, ne starostne onemoglosti. Tudi njih
počitek in prostost zavisita le od dobre volje gospodarja. (Ljudska pravica, 1934: 2)
Osim tih upozorenja, kada se prelistavaju stare novine, često se vide „sitne“ vijesti u
kojima je moguće pročitati: o tome kako se neka djevojka ubila radi nesretne ljubavi; o
„prijateljicama noći“ koje su bile vraćene u svoj zavičaj; o različitim prijevarama u kojima su
sudjelovale i djevojke/žene, i sl. U tim se novinskim tekstovima spominju djevojke iz svih krajeva
nekadašnjih državnih tvorevina Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije, pa tako i one
iz današnjih slovenskih krajeva. Teško je dobiti neku cjelovitiju sliku zašto se nešto desilo,
odnosno što ih je ponukalo da krenu tim putem i postanu osobe marginalnih skupina. Je li to bila
nesretna ljubav, nemogućnost pronalaženja novog posla ili bolest, danas je teško dokučiti. Ono
za što nije potrebno mnogo domišljanja jest činjenica da nekima od njih život u novoj sredini nije
donio ništa dobro.
Podatke iz novina ipak treba uzimati s dosta rezerve. Ovisno o uredniku mogu se pronaći
potpuno različite informacije. U jednim novinama je moguće pročitati kako se smatralo da su te
„slovenske dekle“ nepismene, neznalice, dok druge novine i drugi autori takve tvrdnje u
potpunosti negiraju.
Ali da ta slovenska dekleta nisu bila na glasu kao vrijedne, pedatne i marljive osobe bi li
toliko njih moglo pronaći posao na prostoru današnje Hrvatske? Činjenica jest da su prilikom
doseljavanja na prostor cijele današnje Hrvatske prevladavale žene. U prilog toj tvrdnji govori i
podatak da je krajem 1910. godine na prostoru Hrvatske i Slavonije bilo zabilježeno 7320
muškaraca i 8366 žena (Szabo, 1995: 90). Smatra se da je u Zagrebu u razdoblju između dva
svjetska rata djelovalo oko 15000 žena (Škiljan, 2010:149). Međutim ta se brojka čini
preuveličanom jer je prema popisu stanovništva iz 1931. godine u Zagrebu bilo zabilježeno
17627 Slovenaca (Kržišnik-Bukić, 2006a: 22). Prema nekim navodima riječ je o približno 9000
(Slovenec, 1935: 3). Vjerojatno je broj žena bio manji, ali kako ne postoje evidencije niti su sve
bile prijavljene odgovarajućim državnim institucijama gdje su ih poslodavci trebali prijaviti, vrlo je
teško doći do realnog broja.
S druge strane, u novinama je moguće pronaći oglase u kojima se traže žene baš iz
slovenskih krajeva da bi naručiteljima pružale uslugu čišćenja i čuvanja djece, vođenja
kućanstva i sl. (Primorske novine, 1937; 4). Iz svega se da razabrati da su djevojke iz slovenskih
krajeva bile poželjne u kućanstvu. Neki autori smatraju da su s vremenom, a prije svega u
Zagrebu, te djevojke postale statusni simbol – odnosno bilo je obavezno da bolje stojeće obitelji
imaju za pomoć u kuću upravo djevojke iz slovenskih krajeva. (Škiljan, 2010: 150).
Jedan od većih članaka o problematici žena je izašao u lokalnim zagrebačkim novinama
Odmev koje je izdavalo slovensko društvo. Tamo je predsjednik slovenskog društva „Naš dom“,
127
o problemu iseljavanja slovenskih djevojaka napisao sljedeće: „Neka ugledna funkcionarka
ženskog saveza Jugoslavije je rekla da u Beogradu misle da Slovenke zato idu po svijetu što su
lijene da obrađuju svoju rodnu grudu i da je zato njihov pad u nemoralno ponašanje lako
razumljiv.... Ja mislim da ih goni po svijetu nadasve krut seljački socijalni red koji je u Sloveniji
moderan i kažnjava sve one koji nisu prvorođenci/prvorođenke. Prvo i jedino dijete dobije kuću i
zemlju, a ostala dobiju otpremninu i – marš u svijet. Kamo? Kamo ako ne tražiti službu i u njoj
sreću ili nesreću? … U Zagreb dolaze djevojke iz čitave Slovenije. Najviše ih je iz Posavja,
Štajerske, pa Kranjske. .... Oko 15 000 djevojaka služi u Zagrebu.... To su većinom sluškinje,
kuharice, konobarice, sobarice i odgajateljice. ... Djevojke nisu organizirane, agencije nema, pa
ostaju na cesti. Svaka koja noću dođe u ruke policije smatra se za prostitutku, pa je na policiji
pregledavaju.. ... Kod jezuita postoji Marijina družba slovenskih djevojaka. Tu se mjesečno dva
puta sastaju sve one koje su u službi. Ostale djevojke koje su bez službe našle su se na ulici na
milost i nemilost fakina i pohotnika. Nas je najviše boljela činjenica da su djevojke u takvim
slučajevima došle u ruke trgovaca bijelim robljem koji su ih prodali u bordele, u ruke pohotnika
koji su ih zarazili veneričnim bolestima, u ruke fakina koji su naivnost i poštenje naših djevojaka
nagradili nezakonitim djetetom. ... Ne samo u moralnom, već i u materijalnom pogledu su naše
djevojke strašno izrabljivane. Danas nalazimo gazde koje ne plaćaju svojeg sužnja, ne daju mu
hrane, mora raditi 16 do 20 sati na dan.... Okružnom uredu ga ne prijavi, ako oboli mora iz kuće
u bolnicu ili kamo hoće... Dokle je mlada i lijepe vanjštine lako dobije službu, ako ostari, nema na
svijetu za nju mjesta. Zato se često događa da su se neke same ubile u Savi ili pod lokomotivom
ili su popile octenu kiselinu. Treći uzrok zašto smo se zauzeli za naše djevojke jest da bi im digli
djevojački ponos, da bi otklonili lakovjernost, naivnost i povećali horizont njihova intelekta.“
(Preuzeto: Škiljan, 2010:149)
Upravo ovaj dio članak otkriva svu bijedu i težinu života s kojom su se susretale žene koje
su bila na radu u Hrvatskoj, ali i u drugim državama nekadašnje SFRJ.
Osim u Zagrebu, djelovanje žena i djevojaka je zabilježeno i u drugim većim mjestima
današnje Hrvatske. Tako se spominje veliki broj žena i djevojaka „Štajerk“ koje su odlazile u
Varaždin, a što je pogodovalo blizini grada Varaždina slovenskim krajevima. Tamo su se
djevojke okupljale u franjevačkom samostanu i vodio ih je pater Benvenut Habjan, tamošnji
gvardijan (Kalan, 1922: 271-272) koji je bio rodom iz Slovenije. Nije pronađena nikakva potvrda
da su žene i djevojke koje su odlazile raditi u Varaždin imale neke svoje formalne organizacije
kakve možemo pronaći u Zagrebu.
Okupljanje žena i djevojaka na radu u drugim krajevima današnje Hrvatske je zabilježeno i
u Splitu. Spominje se da su djevojke iz slovenskih krajeva, koje su radile raspršene po cijeloj
tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, imale svoja „zavetišča“ i u Splitu (Drnovšek, 2012: 52). U
onodobnom splitskom tisku se spominje Udruženje za zaštitu djevojaka, osnovano 1934. godine
i koje je ...internacionalno društvo koje postoji u svim evropskim državama i gradovima...
(Jadranski dnevnik, 1935: 4), a nije imala isključivo slovensko obilježje kao što je, na primjer, sa
slovenskim djevojačkim društvima u Zagrebu.
Za druga industrijska i gradska središta današnje Hrvatske (Pula, Rijeka, Osijek) nije bilo
moguće pronaći podatak o eventualnim organiziranim utočištima gdje bi žene, koje su se našle
u problemima, mogle naći pomoć.
Drugi važan izvor su svjedočanstva i sjećanja kako samih akterki, kada se radi o novijim
vremenima, odnosno, djece i unuka, kada se radi o vremenu između dva svjetska rata. No,
nažalost, ni tada se često ne mogu dobiti objektivne informacije jer se sjećanje mijenja. Isključuje
se onaj negativni doživljaj, dopuštaju se lijepa sjećanja, a neke informacije su i namjerno
128
izmijenjene jer se žene srame onoga što se dogodilo i o tome ne žele pričati. S druge strane
postoji i problem vremenskog odmaka. Naime, kada se istražuju starija razdoblja, npr. kraj 19. i
početak 20. stoljeća, kao što je to ovdje slučaj, onda je vrlo teško pronaći osobu koja je bila akter
tog procesa, odnosno da je osobno sudjelovala. Tako je podatke o radu i životu tih žena moguće
dobiti od drugih. Tako je sasvim slučajno unuka Marije Prusnik udane Jezeršek, a prilikom
predavanja o Slovencima u Hrvatskoj, shvatila zašto je njezina baka otišla i bila neko vrijeme u
Zagrebu. Mislila je da je to izuzetak, ali se pokazalo da je to zapravo bilo normalno. Evo priče o
toj djevojci:
Marija Prusnik udana Jezeršek rođena je 9. travnja 1902. godine u Ljubljani. Bila je
najstarije dijete seljačke obitelji. Imala je još dvije sestre i brata. Živjeli su u Snebru, Polje. Njezin
je otac neko vrijeme živio i radio u Americi te je kao najstarije dijete puno pomagala majci pri
svakodnevnim kućanskim poslovima i poslovima vezanima uz stoku i polje. Kao mlada djevojka
boravila je i radila u Zagrebu oko 6 mjeseci i to kod jedne židovske obitelji koja je imala pletaći
obrt. Tamo je radila kao pomoćnica u kući, ali i kao pletilja gdje je naučila strojno plesti čarape.
Nakon povratka u Ljubljanu neko je vrijeme i kod Hribara radila kao pletilja čarapa. Udala se 13.
veljače 1928. godine za Josipa Jezerška i od tada više nije radila izvan svojeg domaćinstva.
Josip je bio običan radnik. Rodila je četvero djece. Živjeli su vrlo teško, ali je ipak doživjela 92
godine i nikada nije bila bolesna. Umrla je 2. ožujka 1994. godine u Ljubljani (Hrašćanec, 2014).
O tim su ženama svoje bilješke radili i svećenici. Tako se često u matičnim knjigama mogu
vidjeti zabilješke o pojedinkama. Kod nekih žena je bilo zabilježeno samo da su u Rijeci/Zagrebu
ili nekom drugom gradu, a kod nekih je bilo napisano i zanimanje. Teško se oteti dojmu, što bi
detaljno istraživanje svakako moralo potvrditi ili opovrgnuti, da su sve žene, a što je ovisilo i o
svećeniku, čim su se neudane iselile iz svojega doma, bile vlačuge odnosno prostitutke.
One koje su ipak odlučile otići u potragu za boljim, a često su mislile i lakšim životom, čak
su i od svojih najbližih, znale bile okvalificirane kao djevojke niskog morala, koje su se u stranom
svijetu otuđile od prihvatljivih normi ponašanja. Neke su se žene/djevojke nakon nekoliko godina
i vratile u svoje rodno mjesto, te su se udale. Često se potom sa sjetom sjećaju vremena
provedenih na radu, gdje su isticale da su se iz naprednije sredine obično vraćale u lošije
imovinsko stanje i sredinu sa skučenim svjetonazorima.
Nedostatak zanimanja za dijasporu u slovenskoj je javnosti prekinut krajem dvadesetih
godina 20. stoljeća (Drnovšek, 2012: 47). Primarnu je ulogu u tom procesu na sebe preuzela
katolička Crkva koja se trudila da u sklopu različitih vjerskih zajednica i institucija okuplja te
žene, te im na nekakav način pomogli. Od tada pa nadalje, briga za one koje su otišle na prostor
tadašnje kraljevine Jugoslavije je bila sve veća. Upravo su to djevojačko i žensko pitanje smatrali
najvažnijim pitanjem iseljeništva. (Drnovšek, 2012: 51).
Slovenska društva za zaštitu djevojaka su bila organizirana u većim mjestima u svim
stranim državama. Tako su djevojke svoja zavetišča imale u Austriji, Nizozemskoj, Švicarskoj, te
i u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji (Ljubljana, Maribor, Beograd, Sarajevo, Skoplje) (Drnovšek,
2012: 52). Ovdje se spominju društva u Zagrebu, a koja su u svojim ciljevima imala zabilježeno
pomaganje ženama, te ih je ovdje svakako potrebno spomenuti.
3. Djevojačka društva u Zagrebu između dva svjetska rata
Marijina družba, Dekliško zavetišče „Naš dom Zagreb“ i Dekliško društvo „Ognjišče“ u
Zagrebu su društva koja su djelovala u Zagrebu između dva svjetska rata i koja su u svoje okrilje
129
prihvaćala Slovenke koje su u Zagreb došle raditi, a našle su se u nekakvoj stisci. To su
uglavnom bila potporna društva i u njima su si žene i djevojke međusobno pružale podršku.
Marijina družba je prvo društvo osnovano u Zagrebu za pomoć zagrebačkim Slovenkama i
predstavljalo je važan organizacijski centar. Društvo je moguće je shvatiti kao jedno od mnogih
društava koja su nosila ime Marijina družba, a koja su se početkom 20. stoljeća raširila po cijeloj
Sloveniji, ali i šire.
Marijina družba u Zagrebu je osnovana na inicijativu Janeza Kalana i zagrebačkih
Slovenki. Sa svojim radom su započele još prije 1923. godine, a formalno je udruženje bilo
osnovano 13. 1. 1925. godine. (Kolar, 1995: 12.) Okupljale su se u prostorima kod isusovaca u
Palmotićevoj ulici, a svaku su nedjelju imale poseban sastanak u dvorani kod časnih sestara
milosrdnica. U početku ih je vodio svećenik Bešter, koji je duže vrijeme boravio u Zagrebu
(Kalan, 1922: 271). Kasnije su u radu društva sudjelovali i drugi svećenici: Janez Hladnik, p.
Gabrijel Cevc, te Anton Prešeren, Janez Kozelj, Rudolf Pate i drugi (Kolar, 1995: 127-128).
Osnovni je cilj društva, osim vjerske i moralne potpore djevojkama i ženama koje su radile u
Zagrebu, bilo i zajedničko provođenje slobodnog vremena.
S godinama, kako je Marijina družba napredovala, tako se povećavao i broj djevojaka i
žena koje su se uključile u rad društva. Smatra se da je desetak godina kasnije društvo brojalo
oko 300 članica. Od tog je broja barem polovica djevojaka i žena bila uključena u različite
aktivnosti koje je organiziralo vodstvo društva. (Kolar, 1995: 120) U društvu su se organizirale
priredbe, predavanja i različite kulturno-društvene večeri. Djelovala je i dramska sekcija, pjevački
zbor i euharistijski odsjek. Društvo se nalazilo i sa zagrebačkim Slovencima koji su se sakupljali
na slovenskoj misi u crkvi sv. Roka, a kasnije i s članovima Slomškovog društva. (Riman, 2014a:
118-119).
Aktivnosti u društvu su uglavnom bile vezane uz crkvu, jer je Marijina družba djelovala
unutar vjerske zajednice, a i događanja su bila nedjeljom u jutarnjim ili prijepodnevnim satima
kada su žene, vjerojatno, bile oslobođene kućanskih poslova. Specifična je struktura članstva
utjecala i na vrijeme okupljanja kao i na aktivnosti koje su se provodile. (Kolar, 1995: 120.)
Nakon početnog zaleta u daljnjim se godinama broj članova djelomično smanjio, kao što to
obično biva. Tako je zabilježeno da je 1937. godine u društvu bilo 200 članica. Društvo je
prestalo djelovati pred početak Drugog svjetskog rata.
Drugo društvo Dekliško zavetišče „Naš dom Zagreb“ u Zagrebu je bilo usko povezano s
djelovanjem Marijine družbe. Osnovna ideja je proistekla iz potrebe da se djevojke i žene, u
nevolji imaju gdje skloniti barem u prvim danima dok se ne snađu. Inicijator osnivanja jednog
takvog skloništa, čini se da su bile članice Marijine družbe i pojedinci koji su se sakupljali na
slovenskoj misi u Crkvi sv. Roka, te članovi Slomškovog društva. Za Dekliško zavetišče „Naš
dom Zagreb“ su bila sakupljana novčana sredstva da bi se mogao izgraditi dom za djevojke, te
se pomoć tražila i u slovenskim krajevima, a za pomoć su se obratili i drugim članicama Marijinih
družbi. Potporu takvom društvu je dao i Ljubljanski biskupski ordinarijat (Kolar, 1995:128).
Društvo je formalno osnovano 29. svibnja 1932. godine. (Jerman i Todorovski, 1999: 25).
Kao cilj društva može se istaknuti želja za obrazovanje, vjerski život, te pomoć slovenskim
deklama koje su služile u Zagrebu. Članovi društva su uspjeli organizirati i psihološku,
zdravstvenu i pravnu pomoć. Tako je u rad društva bio uključen svećenik za duhovno tolažbo,
liječnik koji je davao savjete i po potrebi ih pregledao, te pravnik (Slovenec, 1932: 4). Prostori u
kojima je društvo djelovalo se sastojalo od skloništa s prenoćištem, ureda za posredovanje u
traženju i zasnivanju službe. Posredovanjem udruge 1933. godine uspjelo se zaposliti oko 50
djevojaka (Škiljan, 2010: 148), a u 1934. godini preko 250 djevojaka. (Slovenec, 1934: 3).
130
Na probleme u radu društvo je naišlo u jesen 1935. godine te se ono, preimenovalo u
Dekliško društvo „Ognjišče“. Formalno je novo društvo počelo postojati 15. kolovoza 1936.
godine (Jerman i Todorovski, 1999: 25), a pravno je započelo s djelovanjem 4. listopada 1936.
godine. I ovo su društvo vodile članice Marijine družbe, a uzdržavali su se s dobrovoljnim
prilozima i povremenim potporama (Kolar, 1995:129.). Društvo je, poput Društva „Naš Dom
Zagreb“, čiju je djelatnost nastavilo, imalo isključivo potpornu dimenziju, te nije zamijećeno
kulturno djelovanje članica tih dvaju društva. Na koji je način društvo prestalo s djelovanjem i
kada, iz postojećih izvora i literature nije vidljivo.
4. Perspektiva teme kao predmeta istraživanja
Može se zaključiti da je upravo Zagreb, kao veliki kulturni i industrijski centar koji je nudio
najviše mogućnosti zapošljavanja ženske radne snage, imao vrlo važnu ulogu u životu
slovenskih dekl iako je njihova prisutnost i djelovanje zabilježeno i u drugim krajevima Hrvatske,
a prije svega u većim gradovima (Osijek, Split, Rijeka i dr.)
Da bi se odgovorilo na pitanja i valoriziralo ideje koje su predstavljene ovim radom,
svakako bi bilo potrebno napraviti istraživanje koje bi obuhvatilo cijeli prostor današnje Hrvatske
i koje bi uključilo žene različitih socijalnih statusa. Takav rad bi dao cjelovite odgovore, a bilo bi
moguće i postaviti teorijske okvire i analizirati procese koje bi bili evidentirani na prostoru cijele
današnje Hrvatske.
Ipak i iz ovog rada je moguće donijeti određene zaključke. Na prostore današnje Hrvatske
uglavnom dolaze djevojke i žene iz egzistencijalnih razloga, radi stjecanja miraza ili jednostavno
da zarade dovoljno novaca da prežive, ali i članovi njihovih obitelji koje su ostavili u zavičaju.
Rijetko je koja djevojka ili žena na posao u druge krajeve odlazila iz znatiželje i avanturizma.
Djevojke i žene koje su se odlučile na taj korak nisu uvijek imale dogovoren posao, često odlaze
u nepoznato, a zaposlenje traže kada dođu u izabrano mjesto. Ukoliko su imale poznate osobe u
mjestu gdje su došle oslanjaju se na njihovu pomoć, te su im često upravo one i uspjele pronaći
zaposlenje. Uglavnom, ako je netko blizak već prije njih otišao u neko određeno mjesto, može se
zaključiti da će djevojke i žene koje se tek upuštaju u to, prije otići u mjesto gdje imaju poznate
osobe nego same istraživati i probijati se u nekom drugom gradu.
Veliki je problem bila socijalna zaštita tih djevojaka i žena. Nje, zapravo, nije bilo, ovisile su
o milosti i nemilosti poslodavca. Rijetko je koja djevojka ili žena uspjela sakupiti ušteđevinu da bi
mogla preživjeti razdoblje kada bi ostala bez posla, dok ne pronađe novi, jer su zaradu često
slale doma. Na kraju svojeg radnog vijeka, ukoliko se nisu udale i ostale doma, nisu imale
nikakvu mirovinu. Problem je bio i ako su tijekom zaposlenja oboljele jer se često događalo da
su u tom slučaju ostale bez posla. I upravo tu veliku ulogu na sebe preuzimaju djevojačka
potporna društva koja su djelovala u većim hrvatskim gradovima. Osim njih, u Zagrebu su bila
zabilježena i slovenska djevojačka društva i to: Marijina družba, Dekliško zavetišče „Naš dom
Zagreb i Dekliško društvo „Ognjišče“. Društva su imala važnu potpornu zadaću, te su u njima
djevojke i žene mogle dobiti moralnu potporu i, nažalost manje - materijalnu pomoć. Društva su
bilo uglavnom ženska, a u njihov rad su se uključivali muškarci onoliko koliko je to bilo potrebno:
bili su to svećenik, liječnik, pravnik. Vjerojatno bi i te uloge preuzele žene da ih je bilo tih
zanimanja. Ostale organizacije, rad u sekcijama i sl. je bio u potpunosti prepušten djevojkama i
ženama. U ovdje spomenutim društvima je bio forsiran vjerski način života i zbog toga što su
upravo svećenici prvi prepoznali problem tih nezaštićenih radnica, a koji je nadilazio njihove
pastoralne mogućnosti. Kako su željeli pokušati riješiti probleme, barem djelomično, osnivali su
131
zavetišča. Ta su udruženja, barem kada se promatra djelovanje onih u Zagrebu, bila vrlo važna
u djevojačkim i ženskim životima jer su, vjerojatno, stvarali osjećaj barem prividne sigurnosti.
Uvjeti rada djevojaka i žena su bili povezani s geografskim prostorom, naime, u južnijim
krajevima je radnicama bilo teže. Čini se da su se žene koje su odlazile u mjesta koja su
udaljenija od današnje slovensko-hrvatske granice suočavale sa više problema. Prvi problem je
bio jezik. Dok je u pograničnom prostoru (prije svega u Zagrebu) bio najzastupljeniji kajkavski
dijalekt, u Slavoniji i Dalmaciji je bio štokavski, odnosno čakavski dijalekt. U prvih nekoliko
mjeseci djelovanja dolazilo je do jezičnih nesporazuma. Drugi problem je bio u tome što su
dolazile u drugačiji geografski prostor i drugačiju klimu (u Slavoniji ravnica, u Dalmaciji i Primorju
more). Često se napominjalo i da su vladali lošiji životni uvjeti, općenito. Veliki problem je
vjerojatno bila i činjenica da je u tim udaljenijim krajevima radio i manji broj djevojaka i žena iz
slovenskih krajeva, te nije bilo moguće stvarati čvrste zajednice i društava kao što je to bilo u
Zagrebu, što je pojačavalo osjećaj usamljenosti i nesigurnosti.
U daljnjim fazama istraživanja bi svakako trebalo veću pozornost posvetiti industrijskim
pogonima u kojima su radile žene. Detaljnije bi trebalo pregledati lokalne listove, te slovenske i
hrvatske ženske časopise. Svakako bi u istraživanje bilo potrebno uključiti i djelovanje mjesnih
ženskih društava u koja su bile uključene i djevojke i žene iz slovenskih krajeva, kao što je to
slučaj s Udruženjem za zaštitu djevojaka koje je djelovalo u Splitu. Tada bi se s većom
sigurnošću moglo odgovoriti na brojna pitanja o životu i radu slovenskih dekl na prostoru
današnje Hrvatske i oslikati njihova pločica u civilizacijskom mozaiku Hrvatske, možda ne samo
u onim vremenima.
LITERATURA
Drnovšek, Marjan. 1992. „Izseljensko in drugo časopisje med Slovenci v zahodni Evropi do leta
1940“, Dve domovini, 2-3, Ljubljana, str. 265.-316.
Drnovšek, Marjan. 2004. „Izseljenke v očeh javnosti“. U: Ženske skozi zgodovino: zbornik
referatov 32. zborovanja slovenskih zgodovinarjev. Ur. Aleksander Žižek. Ljubljana: Zveza
zgodovinskih društev Slovenije, str. 383-393.
Drnovšek, Marjan. 2012. Slovenski izseljenci in Zahodna Evropa v obdobju prve Jugoslavije.
Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU.
Drnovšek, Marjan; Kalc, Aleksej. „Poklicne migracije Slovencev v jugoslovanskem prostoru med
svetovnima vojnama“. U: Priseljevanje in društveno delovanje Slovencev v drugih delih
jugoslovanskega prostora : zgodovinski oris in sedanjost. Ur. Janja Žitnik Serafin.
Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, str. 91-117.
Gabaccia, Donna R. 1994. From the other side : women, gender, and immigrant life in the U.S.,
1820-1990. Bloomington; Indianapolis: Indiana University Press.
Gantar Godina, Irena. „Slovenske izobraženke v Pragi“. Dve domovini. Ljubljana, 16, str. 186189.
Grivec, Franc; Odar, Alojzij, Zakrajšek, Kazimir. 1934. Če greš na tuje. Ljubljana: Škofijski
izseljenski sklad ljubljanske škofije.
Feldman, Andrea 2004. Žene u Hrvatskoj. Zagreb: Institut „Vlado Gotovac“.
Fisher, Jasna (ur.). 2006. Slovenska novejša zgodovina: od programa Zedinjena Slovenija do
mednarodnega priznanja Republike Slovenije : 1848-1992. Ljubljana: Mladinska knjiga:
Inštitut za novejšo zgodovino.
132
Jerman, Silvin i Todorovski, Ilinka. 1999. Slovenski dom v Zagrebu 1929-1999. Zagreb:
Kulturno-prosvetno društvo Slovenski dom.
Kalan, Janez. 1922. „Slovenci med Hrvati in katoličani v Belgradu.“ Bogoljub, Ljubljana, 12., str.
271-274.
Kolar, Bogdan. 1995. „Delo slovenskih duhovnikov med Slovenci v Zagrebu med obema
vojnama.“ U: Slovenci v Hrvaški. Ur. Vera Kržišnik-Bukić. Ljubljana: Inštitut za narodnostna
vprašanja, str. 115-131.
Koprivec, Daša. 2013. Dediščina aleksandrink in spomini njihovih potomcevi. Ljubljana: Založba
ZRC, ZRC SAZU.
Kržišnik-Bukić, Vera. 1995. „O narodnostnem in kulturnem samoorganiziranju Slovencev na
Hrvaškem v 20. stoletju.“ U: Slovenci v Hrvaški. Ur. Vera Kržišnik-Bukić. Ljubljana: Inštitut
za narodnostna vprašanja, str. 133-188.
Kržišnik-Bukić, Vera. 2006a. „O Slovencih in slovenstvu na Hrvaškem od nekdaj do danes“. U:
Slovenci na Hrvaškem-dediščina in sedanjost. Ur. Katalin Munda Hirnök i Mojca Ravnik.
Ljubljana : Slovensko etnološko društvo, str. 15-87.
Kuzmič, Mihael. 1995. „Izseljevanje iz Prekmurja med prvo in drugo svetovno vojno v luči
sodelavca „Mladega Prekmurca“. Dve domovini, 6, Ljubljana, str. 29- 42.
Lukšić –Hacin, Marina; Mlekuž, Jernej. 2009. Go girls! : when Slovenian women left home.
Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU.
Milharčič-Hladnik, Mirjam; Mlekuž, Jernej; Ranar, Tanja; Vodopivec, Peter. 2009. Krila migracij :
po meri življenjskih zgodb. Ljubljana: Migracije / Založba ZRC, ZRC SAZU.
Milharčič-Hladnik, Mirjam. 2005. „Slovenian immigrants' perceptions of America“. Slovene
studies, ½, Bloomington, str. 93-107.
Milharčič-Hladnik, Mirjam. 2003. „Slovenian women's stories from America“. Dve domovini, 17,
Ljubljana, str. 47-60.
Mlekuž, Jernej. 2005. „Dikle : tiha zgodba“. Trinkov koledar za Beneške Slovence. Čedad, str.
115-131.
Momsen, Janet Henshall. 1999. Gender, migration and domestic service. London ; New York
Routledge.
Nanut, Mirela; Skrt Darja. 2014. Alesandrinke. Nova Gorica: Goriški muzej Kromberk.
Ratej, Mateja. 2014. „Slovenske hišne pomočnice v Beogradu pod okriljem Katoliške cerkve in
(razpuščene) Slovenske ljudske stranke v tridesetih letih 20. stoletja“. Zgodovinski časopis,
¾(150), Ljubljana, str. 372-387.
Riman, Barbara. 2014a. „Slovenska društva u Hrvatskoj između dva svjetska rata (1918.1941.).“ Časopis za suvremenu povijest, 46, Zagreb, str. 101-130.
Roškar, Saša. 2014. „Slamnikarice abroad and at home : ladies and entrepreneurs“. U: Going
places : Slovenian women's stories on migration. ur. Mirjam Milharčič Hladnik i Jernej
Mlekuž. Akron : University of Akron Press. str. 171-212.
Sinke, Suzanne M. 2002. Dutch immigrant women in the United States : 1880-1920. Urbana;
Chicago : University of Illinois Press.
Stanonik, Tončka; Brenk, Lan (ur.). 2008. Osebnosti: veliki slovenski biografski leksikon.
Ljubljana : Mladinska knjiga.
Szabo, Agneza. 1995. „Socijalna struktura Slovenaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji između
1880. i 1910. godine“. U: Slovenci v Hrvaški. Ur. Vera Kržišnik-Bukić. Ljubljana: Inštitut za
narodnostna vprašanja, str. 85-105.
133
Škiljan, Filip. 2010. „Pisanje slovenskog časopisa Odmev 1932. i 1933“. Studia lexicographica,
4, Zagreb, str. 139-162.
Zorn, Stazica; Miklavčič-Brezigar, Inga. 2015. Aleksandrinke iz Renč. Nova Gorica: Goriški
muzej; Renče; Vogrsko: Občina.
Tiskani izvori
„Dekliško zavetišče v Zagrebu.“ 1932. Slovenski gospodar, Ljubljana, 6. 7., str. 8.
„Mali oglasnik.“ 1937. Primorske novine, Sušak, 27. 10., str. 4.
„Naša dekleta.“ 1934. Ljudska pravica, Ljubljana, 14. 12., str. 2.
„Ognjišče, dekliško zavetišče slovenskih deklet v Zagrebu.“ 1936. Ljubljana, Slovenec 16. 9.,
str. 8.
„Ostale vesti.“ 1934. Slovenec, Ljubljana, 23. 2., str. 6.
„Sem in tja po Zagrebu.“ 1933. Slovenec, Ljubljana, 23. 12., str. 23.
„Sem in tja po Zagrebu: Prireditve in slovenske skrbi.“ 1934. Slovenec, Ljubljana, 24. 1., str. 3.
„Sem in tja po Zagrebu: Ali je slovenski jezik res siromašen?“ 1934. Slovenec, Ljubljana, 8. 3.,
str. 3
„Sem in tja po Zagrebu.“ 1934. Slovenec, Ljubljana, 8. 9., str. 16.
„Slovenske služkinje niso nepismene“. 1935. Slovenec, 19. 3., str. 3.
„Udruženje za zaštitu djevojaka.“ 1935. Jadranski dnevnik, Split, 30. 4., str. 4.
„Veliko socialno delo Slovencev v Zagrebu.“ 1932. Slovenec, Ljubljana, 2. 2., str. 4.
Usmeni izvor
Andreja Hrašćanec, iz razgovora, 19. 12. 2014.
SUMMARY
The exodus of women to work in other European countries (France), as well as in various overseas states
(Egypt, USA) has been recorded in Slovenian history. However, so far departures of girls and women from
their immediate homeland to parts of the former joint state (Austro-Hungarian Empire, Kingdom of
Yugoslavia) have not been studied. Departures for work reasons, which occurred in the period before the
First World War, to Croatia’s contemporary industrial centers (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek), were initially
of lower intensity. Migrations were mainly existential in nature and occurred in the period between the two
world wars. Girls and women arrived to the area of today's Croatia either as dependent family members mothers, wives, and daughters, or as poor workers - unskilled labor. In Croatian history, immigrations of
intellectuals were rarely studied, and arrivals of unskilled workers had more o fan impact. This paper will
present current knowledge about the life and activities of girls and women from Slovenian regions who
sought work in today's Croatian territory. Examples will be given of their self-organization and of the
operation of Slovenian female societies in Zagreb between the two world wars. Research of the issue of
slovenske dekle in Croatia will be presented, and circumstances of cultural exchanges, which unavoidably
occur
when
people
from
different
cultures
live
together,
will
be
elucidated.
134
Petra Majdak
Hrvatski studiji, Zagreb
[email protected]
Svjesnom migracijom do nesvjesne emancipacije
Sažetak
Deagrarizacija, urbanizacija i industrijalizacija najvažniji su procesi kroz koje se stvarala radnička klasa
Jugoslavije. Navedene procese poticala je, usmjeravala i kontrolirala politička elita na vlasti, budući da je
radnička klasa bila jedina koja joj je pružala legitimitet vladanja. Negativna službena politika prema selu u
uvjetima kada je veliki dio stanovništva živio na selu potakla je aspiracije mnogih da se što prije preobraze
u osobe s urbanim obilježjima. U kratkom vremenskom periodu (čak neprirodno kratkom za ovu vrstu
društvenih procesa) ogroman broj ljudi je promijenio mjesto i stil življenja. U masovnim migracijama sa
sela sudjelovali su u jednakoj mjeri žene i muškarci. Oslanjajući se na metodu usmene povijesti i žensku
perspektivu migracija, odlučili smo dati glas ženama koje su i same sudjelovale u navedenim procesima.
Vodeći se za riječima Erica Hobsbawma da iščezavanje seljaštva kao klase predstavlja jednu od
najdalekosežnijih društvenih promjena od druge polovice 20 stoljeća, cilj je bio istražiti utjecaj
jugoslavenskih migracija na mijene u poimanju žene, njezina identiteta, mjesta u društvu, te uloge u
svakodnevici. Postavljajući pitanja poput kako žene racionaliziraju, objašnjavaju i stvaraju svijest o vlastitoj
prošlosti saznajemo društveni okvir unutar kojega su djelovale, kako su se nosile s kulturnim stereotipima,
te također stječemo bolje razumijevanje o kompleksnim odnosima između individualne i kulturne svijesti.
Također sagledavanje migracije kao rodnog fenomena, gdje se kategorija roda predstavlja kao jedan od
ključnih faktora koji pokreće migracije, oblikuje njihov tok, posljedice i specifično migracijsko iskustvo,
omogućava da se žene prepoznaju i priznaju kao aktivni akteri migracija.
Rad ovakve tematike nije moguće napraviti bez dubinskog ulaza u ljudsku intimu, stoga se ovim
putem javno zahvaljujem Ildi, Slavici, Terezi i Dragici koje su nesebično podijelile sa svima nama
svoje životne priče i time upotpunile povijesnu sliku razdoblja u kojem su živjele.
1. Uvod
Kada ljudi pričaju o svojim životima ponekad lažu, zaborave neke stvari, pretjeruju, postaju
zbunjeni, shvate stvari krivo. Ipak, oni otkrivaju istine. Stoga misao vodilja može biti da su sva
autobiografska sjećanja istinita: do istraživača je da otkrije u kojem smislu, gdje i u koju svrhu
(Sangster, 1994:5).
Koristeći se svjedočanstvima žena, koje su sudjelovale u masovnoj unutarnjoj migraciji
nekvalificirane i polukvalificirane radne snage iz ruralnih u urbana područja nakon 1945. godine,
rad će na mikrorazini pokušati prikazati mijene u poimanju žene, njezina identiteta, mjesta u
društvu, te uloge u svakodnevici. U istraživanju su sudjelovale četiri žene, dvije koje su migrirale
kao ekonomski samostalne radnice, te dvije koje su migrirale kao pratnja svojim supružnicima.
Cilj istraživanja je spoznati faktore koji su uzrokovali migraciju žena iz sela u grad, te proučiti
utjecaj tih migracija na ženske uloge, te rodne odnose općenito. Stoga je i glavno istraživačko
pitanje stječu li žene određeni stupanj emancipacije, svjesne ili nesvjesne, migracijom iz ruralnih
u urbana područja Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Iako raspolažemo statističkim
podacima o broju ljudi koji migriraju sa sela u grad nakon 1945., povijest jugoslavenskih
migracija, posebno iz ženske perspektive, gotovo je u potpunosti neistraženo područje. U
znanosti je također dominiralo neargumentirano uvjerenje da su se u poslijeratnoj Jugoslaviji
žene pretežito deagrarizirale sklapanjem brakova, to jest da se većina seoskih djevojaka željelo
udati za nepoljoprivrednike (Puljiz, 2003: 377).
135
Budući da se rad bavi istraživanjem povijesti doseljenika „od dna nagore“, služili smo se
metodologijom „nove“ socijalne povijesti. Okosnica rada je metoda usmene povijesti, koja nastoji
„dati“ povijest nazad ženama, a istraživanje je provedeno prema standardima Oral History
Association1. Nadalje, promatrali smo i istraživali fenomen migracija kao rodno određeni proces,
kombinirajući makro-analitički pristup kojemu je cilj istražiti jugoslavenske unutarnje migracije u
makro-strukturnim kontekstima te mikro-analitički pristup koji nastoji u centar istraživanja staviti
individualni aspekt fenomena migracija. U makro-analitičkom pristupu naglasak je stavljen na
„push-and-pull“ faktore jugoslavenskih migracija, dok u mikro-analitičkom pristupu na sociodemografske karakteristike emigrantkinja. Kombiniranjem mikro i makro istraživačkih pristupa,
nastojale su se inkorporirati kako strukturalne, tako i akterske pretpostavke procesa migracija.
Koristili smo se i obiteljskim fotografijama intervjuiranih žena, budući da su slike važan „alat
oralne povijesti“ tj. mnemonički uređaj za stimulaciju memorije (Freund i Thomson, 2011: 1).
Vodeći se za poznatom frazom da „slika govori tisuću riječi“, potrebno je inzistirati na
povezanosti između naratora i osobe koja intervjuira te između slike, naracije i memorije.
U prvom djelu rada osvrnuli smo se na rodnu perspektivu u proučavanju migracija,
nastojeći dati kratak pregled nastanka i razvoja ovog relativno novog istraživačkog područja.
Nadalje, cilj je bio ukazati na potrebu za prihvaćanjem metode usmene povijesti, kao metode
demokratskog potencijala, koja „vraća“ povijest nazad ženama. Prije analize intervjua osvrnuli
smo se na poslijeratne unutarnje jugoslavenske migracije, kako bi ukazali na njihovu masovnost
i veliku ulogu u transformaciji poslijeratnog društva. U središnjem djelu rada prikazali smo
rezultate intervjua, odnosno usredotočili smo se na pet tematika za koje smatramo da su
najrelevantnije za proučavanje utjecaja migracija na ženske uloge. To su redom: preseljenje u
grad i zaposlenje, segregacija ili integracija seoskih žena, bračne veze, struktura i organizacija
obitelji, te planiranje obitelji: spolnost i reprodukcija.
2. Žensko lice migracija
Iako je 19. i 20. stoljeće obilježeno masovnim kretanjima stanovništva, dugo vremena je u
znanosti dominiralo uvjerenje da je riječ o pretežito muškom fenomenu, odnosno o procesu u
kojemu su muškarci primarni akteri, dok žene slijede njihov primjer. Konstatacija da je tijekom
druge polovice dvadesetog stoljeća došlo do feminizacije migracija počiva upravo na uvjerenju
da se žene u ranijim periodima nisu pojavljivale kao aktivni sudionici spomenutog procesa. No,
nije se polazilo samo od pretpostavke da su migracije muški fenomen, već se pretpostavljalo da
ponašanje žena u migracijskim procesima predstavlja imitaciju ponašanja muškaraca, te da u
tom smislu nema nikakve rodne razlike u migracijskim motivima, aktivnostima i posljedicama
(Pešić, 2013: 317). S druge strane, u brojnim istraživanjima fokus je bio na radno motiviranim
migracijama, prilikom čega je rad najčešće definiran kao produktivan rad za plaću. U vezi s time,
potrebno je spomenuti da je ženski reproduktivni kućni rad dugo vremena bio nepriznat i
zanemarivan. Neprepoznavanje ženskog rada odnosilo se i na rad kućne posluge, koja je u
devetnaestom stoljeću činila jednu od najčešćih kategorija zanimanja među migrantskom
populacijom.
Razvoj rodne perspektive u okviru pojedinih društvenih znanosti, te oslanjanje na
postkolonijalne i poststrukturalističke studije osamdesetih godina 20. stoljeća doveo je do
obnove interesa za žensku perspektivu migracija. U istraživanjima se polazilo od pretpostavke
da spol podrazumijeva biološke razlike koje su nepromjenjive, dok je rod (gender) društveno
1
OHA (Oral History Association je najveća i najstarija organizacija za usmenu povijest na svijetu. Osnovana je 1966. godine u SADu, te ima međunarodni karakter.) http://www.oralhistory.org/about/principles-and-practices/.
136
uvjetovana kategorija koja obuhvaća značenje koje određeno društvo ili kultura pridaju spolnim
razlikama. Poimanje što je muško (masculine) ili žensko (feminine) stječe se učenjem i odgojem
na temelju općeprihvaćenog sustava vrijednosti određenog društva (Hart et.el., 1993: 483).
Pod utjecajem teorijskih postavki gender studies, povjesničari su se počeli zanimati za
istraživanje različitih iskustava kroz koja prolaze žene i muškarci, vezano uz proces doseljavanja
i života u novoj sredini. Istraživanja su dokazala da muškarci i žene pokazuju različita
migracijska ponašanja, susreću se s različitim mogućnostima, te se moraju nositi s različitim
rizicima i izazovima. Iz navedenih razloga, sve je više prisutan stav da migracije nisu spolno
neutralni fenomen. Od trenutka kada se odluče na migracije, ženska iskustva se uvelike razlikuju
od muških (Martin, 2003: 7).
Razvoj rodnih studija migracije je, kako konstatira Helma Lutz, od tada, prošao kroz
slijedeće faze (Lutz, 2008: 6 ):
1. Prva faza je obilježena nastojanjima da se ženu učini vidljivim akterom migracijskih
procesa, te da se utvrde tipični obrasci i specifičnosti ženskih migracija.
2. U drugoj fazi naglasak je stavljen na isticanje onih aspekata migracija u kojima su žene
imale pionirsku ulogu.
3. Treća faza je započela sredinom osamdesetih godina, a istraživački fokus se stavlja na
specifične razlike u odnosima moći između samih žena. Naglasak nije na traženju
zajedničkih točaka specifičnog ženskog migracijskog iskustva, već na analizi razlika u
društvenom pozicioniranju žena.
4. Četvrta faza je započela sredinom devedesetih godina, a karakterizira ju promjena u
dominantnoj paradigmi, od ženskih studija ka rodnoj analizi. Ovim pristupom dolazi do
prekida s esencijalističkim shvaćanjem kategorije žene, koja je bila prisutna u okviru
ženskih studija, ali i sa preokupacijom na samo ženski aspekt migracija. Ovaj pristup je
otvorio vrata za nove teorijske postavke, jer je omogućio da se uspostavi razlika između
rodnih praksi, identiteta i biološkog spola, bez potrebe da se ova tri aspekta svrstavaju u
istu kategoriju.
Uspostavljanjem teorijskog-istraživačkog pristupa koji je postao senzibilan na razlike između
ženskih i muških migracijskih iskustava, odnosno u čijem su se fokusu našle žene kao akteri
migracijskih procesa, došlo je do prevladavanja ranije korištenih dihotomnih spolnih kategorija,
pomoću kojih se jedan suštinski društveno i kulturno posredovan odnos opravdavao postojanjem
navodno neupitnih prirodnih svojstava muškog i ženskog spola (Papić, 1997: 6).
3. Usmena povijest i konstrukcija ženske memorije
Usmena povijest, koju neki autori smatraju prvom povijesnom disciplinom, sve do 19. stoljeća
služila je povjesničarima kao jedan od glavnih načina prikupljanja spoznaja o prošlim
događajima. Širenjem pismenosti, a samim time i pisanih dokumenata tijekom 19. stoljeća,
historiografija se okreće pisanim izvorima. „Rankeovska“ historiografija, temeljena na metodi
kritike povijesnih izvora dominirala je do druge polovice 20. stoljeća. Do ponovne pojave usmene
povijesti dolazi u drugoj polovici 20. stoljeća najprije u američkoj i britanskoj, a zatim i u ostalim
velikim historiografijama, nakon što je u historiografiji došlo do spoznaje o nedostatnosti
tradicionalne, klasične ‘‘pripovjedne povijesti” (Obadić, 2011: 285). Priča se vratila zajedno s
povećanom zaokupljenošću običnim ljudima i načinima na koji oni objašnjavaju svoje iskustvo,
svoj život i svoj svijet (Burke, 2006: 131).
137
Budući da je usmenoj povijesti svrha „dati glas“ marginaliziranim i zaboravljenim
pojedincima ili skupinama ljudi, slušati njihove priče i dati im mogućnost da govore iz svojih
perspektiva, veza između nje i ženske povijesti logična je i iznimno bliska (Thompson, 2000: 6).
Manjak informacija koji se o prošloj stvarnosti žena uočava u standardnim prikazima
pozitivističke, posebno političke povijesti, jedan je od presudnih razloga koji su istraživači ženske
povijesti navodili kao bitan za drugačiji pristup kako izvornom materijalu, tako i postojećim
kronologijama
(http://www.cpi.hr/download/links/hr/7060.pdf).
Prikupljanjem
ženskih
svjedočanstava dokazuje se da su i one dio ljudske povijesti, iako su dugo vremena bile
sustavno isključivane iz većine povjesničarskih prikaza (Jenkins, 2008: 19).
Premda se u posljednje vrijeme pojavljuje sve veći broj popularnih i znanstvenih
povijesnih radova koji koriste oralnu povijest kao znanstvenu metodu istraživanja i dalje postoji
veliki broj stručnjaka koji sumnjaju u validnost oralne povijesti kao referentnog povijesnog
materijala. No, ovaj rad neće obrazlagati je li oralna povijest pristrana ili objektivna, već će
pokušati istražiti konstrukciju ženske povijesne memorije. To će se napraviti na način da se
postave pitanja zašto i kako žene racionaliziraju, objašnjavaju i stvaraju svijest o vlastitoj
prošlosti. Na taj način saznajemo društveni okvir unutar kojega su djelovale, kako su se nosile s
kulturnim stereotipima te također stječemo bolje razumijevanje o kompleksnim odnosima između
individualne i kulturne svijesti.
Ukoliko želimo da ženska memorija postane predmet istraživanja, intervjui moraju biti
pažljivo kontekstualizirani, te se naglasak mora staviti na individualne i socijalne karakteristike
ispitanika (dob, bračno stanje, reproduktivni status, uloga u obitelji, obrazovni status, veličina
obitelji, struktura obitelji…). Nadalje, potrebno je analizirati podtekst i tišinu intervjua jednako kao i
izgovorenu riječ. Potrebno je izbjegavati tendencioznost i stav da će oralna povijest samo
upotpuniti postojeću povijest. Također istraživanje usmene povijesti mora inkorporirati spol kao
definitivnu kategoriju analize jer žene drugačije pamte povijest od muškaraca. Prilikom
kontekstualizacije usmene povijesti moramo uzeti u obzir kontekst vremena koje istražujemo
kako bi u potpunosti mogli razumjeti njihove konstrukcije povijesne memorije (Sangster, 1994:
7).
Stoga raspravu o usmenoj povijesti možemo završiti sljedećim razmišljanjem: „Usmene
povijesti su pouzdane ili nepouzdane kao bilo koji drugi izvori istraživanja. Međutim, ključno je da
se povijest i pamćenje prestanu smatrati suprotnostima i da se shvati da su oni itekako upućeni
jedni na druge“ (Javorina, 2012: 447.).
4. Industrijalizacija i ruralni egzodus
egzodus u Jugoslaviji
Nakon završetka Drugog svjetskog rata seljaci su, zajedno s obrtnicima, kojih je tada bilo oko
pola milijuna, činili više od 70% stanovništva Jugoslavije, oko 10.5 milijuna ljudi (Bilandžić, 1985:
8). Međutim, nova državna vlast krenula je nakon 1945. u brzu industrijalizaciju, koja je
rezultirala naglim priljevom stanovništva u gradove i ruralnim egzodusom. Ruralni egzodus bio je
uvjetovan zbog dvaju glavnih razloga. Jedan je taj što je urbano orijentirana industrijalizacija u
gradovima omogućavala zapošljavanje, a drugi su iznimno loše prilike na selu. Iako je privatna
poljoprivreda ostala uobičajen tip poljoprivrednog gospodarenja, državna strukturna politika ju je
s vremenom učinila nerentabilnom. Relativno visoka zemljarina, prilično slaba socijalna
sigurnost poljoprivrednika u usporedbi s radnicima, nepovoljna politika cijena učinile su privatnu
poljoprivredu neatraktivnom. Posljedica toga je bila da su prije svega mladi ljudi tražili zaposlenje
izvan poljoprivredno-gospodarskog područja. To je ujedno i bilo u duhu socijalističke
138
jugoslavenske ideologije moderniziranja u procesu stvaranja “socijalističkog radnog društva”. Na
taj način Partija je, nakon neuspjele kolektivizacije poljoprivrede, konačno uspjela prorijediti
redove seljaštva i oslabiti selo. „Biti seljak nosilo je teret posvemašnje negativne konotacije“
(Crnković-Pozaić, 1994: 73). Snažan pritisak odozgo koji je zahtijevao široko korištenje rastuće
nove radne snage, oslanjao se prije svega na nekvalificirane i polukvalificirane radnike, koji u
pravilu nisu imali ni tradiciju radničke klase niti gradsku i građansku tradiciju (Bilandžić, 1985:
91). Tako je 1953. od 1.6 milijuna manualnih radnika 36% bilo “nekvalificirano“, naime uglavnom
ravno iz nižih škola i/ili sa sela, a udio od najmanje jedne četvrtine radnika s manje od četiri
razreda osnovne škole ostao je nepromijenjen sve do 1971. (Horvat, 1976: 181), kada je
nepismenost iznosila 8,9% (http://www.novossti.com/2012/10/o-odnosima-klasa-u-jugoslaviji1945-75-1/).
Problematikom nekvalificiranih radnika bavio se i Šuvar koji je istaknuo: Značajna masa
nekvalificiranih i polukvalificiranih radnika, sa slabim ili nikakvim obrazovanjem, iz seljačkih,
nerazvijenih sredina, izložena teškom repetitivnom radu, potisnuta iz samoupravljana još
egzistira na marginama društva, u svojevrsnim getima sezonskog i gastarbajterskog rada, uz
zarobljenost još i paralelnom ekonomijom na sitnom posjedu, s crtama ne samo stare seljačke…
nego i lumpenproleterske svijesti (Šuvar, 1988: 47).
Koliko je bila snažna jugoslavenska industrijalizacija, govori podatak da je 1948. godine u
gradskim naseljima živjelo svega 23,5% ukupnog stanovništva Hrvatske, a do godine 1971. taj
broj se povećao na 41,05%. Za samo nekoliko desetljeća višestruko je smanjeno poljoprivredno,
a povećano gradsko stanovništvo. Iako su sve razvijene zemlje svijeta prošle kroz periode
masovnog odlaska, naročito mladeži, iz sela i poljoprivrede u gradove, takvi procesi su u
kapitalističkim
društvima
trajali
stoljećima
(http://www.danas.rs/dodaci/uploaddocumentsdodaci2013biltenpdf/radnicka_klasa_jugoslavije_i
_samoupravljanje.1117.html?news_id=287148). Najveću stopu porasta Zagreb bilježi u
desetljeću između 1961. i 1971. godine, kada se stanovništvo povećalo za 31,4% (Žuljić, 1974).
Stoga razmišljanje Erica Hobsbawma da iščezavanje seljaštva kao klase predstavlja jednu od
najdalekosežnijih društvenih promjena od druge polovice 20 stoljeća možemo preslikati i na
poslijeratno jugoslavensko društvo.
5. Rezultati intervjua
5.1.
5.1. Preseljenje u grad i zaposlenje
Sve su prijateljice i sestrične iz sela prije mene otišle u Zagreb. Radile su po tvornicama. Bilo je
samo pitanje vremena kada ću i ja otići… (Slavica)
Intervjuirane žene sudjelovale su u prvom valu deagrarizacije, koji nosi naziv direktni
transfer (Puljiz, 1975: 375). U tom prvom valu, ljudi sa sela pronalazili su radno mjesto u gradu,
gdje se stalno zapošljavaju. Dakle, jednostavno su mijenjali zanimanje, bez prethodne pripreme.
Kvalifikacije su se stjecale eventualno poslije u radnom odnosu. To je vrijeme pretežno
nekvalificirane radne snage, slabo adaptirane na industrijski rad i način života. Iako je bilo i
doseljavanja u obiteljskim grupacijama, riječ je prije svega o doseljavanju individualnog tipa.
Budući da svaka promjena mjesta boravka znači dva događaja: jedan je odlazak
(iseljenje), a drugi dolazak (useljenje), za potpunije sagledavanje fenomena migracije važno je
sagledavati uvjete migranata u mjestu doseljenja i u mjestu iseljenja. Stoga je u provedenim
intervjuima naglasak stavljen na razloge i način preseljena (je li to bila njihova osobna odluka ili
139
su prisiljene?, tko je organizirao preseljenje?, kakvi su bili uvjeti pod kojima su se žene selile?,
tko ih zapošljava?, gdje se zapošljavaju? tko im osigurava stambeno pitanje u gradu?)
Na temelju provedenih intervjua potvrđeno je da poslijeratne jugoslavenske migracije
spadaju u skupinu politički induciranih migracija. U prvom redu one su bile ekonomske prirode,
te iako su bile dobrovoljne, dobrovoljnost je bila uvjetna. Dakle, migranti su imali stanovite
mogućnosti odlučivanja migrirati ili ne, ali ih društveno-političke okolnosti, u prvom redu
ugrožena egzistencija, sile na emigraciju (Bara i Lajić, 2009: 341). Budući da je seosko
stanovništvo migriralo u grad s ciljem poboljšanja životnih uvjeta, riječ je o inovacijskim
migracijama, koje se uvelike razlikuju od kategorije konzervativnih migracija, tj. migracija u
kojima akteri žele zadržati ono što imaju. S obzirom da se u razdoblju od 1948. do 1971. broj
stanovnika u gradovima udvostručio, riječ je o masovnim migracijama. One su postale stil,
utvrđeni obrazac i primjer kolektivnog ponašanja.
Možemo slobodno konstatirati da su neudane žene migrirale na principu lančane
migracije, tj. doseljenici zadovoljni svojim životom i mogućnostima koje im grad pruža, služili su
kao izvor informacija rodbini i prijateljima u zavičaju te ih „dovlače“ u grad. Mlade žene su u
novoj sredini stjecale izvjesnu samosvijest koju prenose i na pripadnice istog spola u svojoj
seoskoj okolini i time su bitno utjecale na transformaciju odnosa među spolovima na selu.
Susjeda koja je bila na dopustu je nagovorila moju majku da pođem s njom za Zagreb. Majka je
bila sretna zbog toga i ja sam bez poziva otišla za Zagreb sa šesnaest godina. (Ilda)
Istraživanje je pokazalo da se isprepliću uzroci migracija, gdje su s jedne strane uzroci
ležali u obiteljskoj strategiji razvoja, a s druge strane je uzrok i cilj migracija bio bježanje u bolje
sutra. Žene su emigrirale pod iznimno teškim okolnostima, bez sredstava za život, što Slavica u
svom intervjuu živopisno opisuje riječima: Preselila sam se u Zagreb jer sam bila sirotinja. Imali
smo hrane, ali love nije bilo, nitko nije radil. Da sam ostala na selu bila bi sirotinja, ne bi kaj
imala.
Zapošljavaju se također putem poznanika, na temelju preporuke. S 18 godina zaposlila
sam se kod Mačkov, kod brata od Vladka Mačeka. Posao mi je našel bratić. Tam sam kuhala,
prala i radila sve kaj je bilo potrebno. (Slavica)
Kada sam došla trebala sam čekati otvorenje internata da se školujem, no stric mi je bio
oficir i preko veze me je zaposlio u Kamenskom. Htio me je čim prije zaposliti jer nisam bila
njegovo dijete. (Ilda)
140
Slika 1: Ilda u tvornici Kamensko, Zagreb 1949.
Slika 2: Slavica u kući Mačeka u Prilazu Gjure
Deželića (Prilaz JNA), Zagreb 1952.
Samostalno donose odluku o preseljenju, te je upravo autonomija svjesnog odlučivanja o
iseljenju za mnoge žene predstavljala mogućnost prevladavanja one prepreke koju stručnjaci
označavaju dihotomijom tradicija – modernitet (potonji se odnosi na uvođenje gradskih obrazaca
života, razvoj tercijarnog sektora, mobilnost, urbanizaciju i sl.) (Richter Malabotta, 2002: 369).
Žene su migrirale već u dobi od šesnaest godina, odnosno u velikoj mjeri riječ je bila o
adolescentskim migracijama. Živjele su kod rođaka i poznanika u gradu, a nakon što su se
ekonomski osamostalile odlazile su u podstanarstvo.
Isprva sam živjela sa stricem, no kasnije mi je kolegica s posla predložila jednu ženu koja
živi u Selskoj, pomagala sam joj zalijevati povrće i čistiti. (Ilda)
Budući da su žene koje su migrirale imale najviše osam razreda škole, zapošljavaju se
kao radnice u tekstilnoj industriji, kućna posluga i u uslužnim djelatnostima, tj. poslovi koje su
obavljale rodno su segmentirani.
Slika
3:
Ilda
u
restoranu
Sljeme,
Sljeme, Zagreb 1964.
141
Također, budući da se jugoslavenska industrijalizacija zasnivala na radno-ekstenzivnom načinu
proizvodnje, to jest, na zapošljavanju nekvalificirane i polukvalificirane radne snage, radnice su
imale niske osobne dohotke (Roca, 1988: 134). Ipak, primanja u nepoljoprivrednim zanimanjima
bila su mnogo veća od dohotka u poljoprivredi (Crnković-Pozaić, 1993: 73). Upravo zahvaljujući
zaposlenju u gradu žene postaju ekonomski samostalne, što je ujedno bio ključan preduvjet za
promjenu njihovih uloga i ostvarivanje veće autonomije nad vlastitim životom. To je i ključan
razlog zašto su žene koje su migrirale ostvarile prednost nad ženama koje ostaju na selu.
Prema iskazima intervjuiranih žena samostalno su upravljale svojom zaradom i nisu
morale financijski pomagati obitelj koja je ostala na selu. Od novaca koji sam zaradila nisam
slala majci, jer nisam ni imala puno. Svojom prvom plaćom sam platila stanarinu, menzu i kupila
sam si tkaninu koju sam šivala za sebe. Ja sam bila dosta samostalna i nitko nije imao kontrolu
nadamnom. (Ilda)
Obiteljska migracija, tj. slučaj kada žena migrira uz muža posljedica je muževog
zaposlenja u gradu, te se pritom nisu uzimale u obzir potrebe ženskih članova kućanstva.
Muškarci su bili protiv ženinog zaposlenja u gradu, a pristaju na to eventualno zbog ekonomski
teške situacije. Njegovi su svi iz Like doselili tu u Zagreb i onda ga je vukla nostalgija, mater i
braća. Nisam odmah našla posao u Zagrebu, nekih tri, četiri godine, a suprug ga je odmah imao.
Mi smo se odlučili preseliti kad je on dobio posao u Zagrebu. Jedno vrijeme je živio sam u
Zagrebu, a onda je došao po nas. Bio je građevinski poslovođa. Bilo mi je nikako, došli smo u
staru kuću, jedna plaća je bila, bila sam doma cijelo vrijeme. Kasnije sam se zaposlila kao
čistačica, u kuhinji, sve se je radilo. (Tereza)
Ja nisam radila jer nije bilo potrebe za tim, muž je dobro zarađivao. Ali su se žene itekao
emancipirale. Počele su raditi i nisu više ovisile o mužu. Mogle smo se i rastati, a prije smo prvo
morale na Vatikan pisati i moliti Majku Božju da ti to odobri. I tako je malo pomalo žena došla na
svoje mjesto. I meni bi bilo bolje da sam radila, ali dobro(…) (Dragica)
Na temelju navedenih izjava, vidljivo je da postoji zamjetna razlika između žena koje su
migrirale samostalno i koje migriraju uz muža. Žene koje su migrirale kao neudane djevojke
ostvaruju veći stupanj slobode prije braka. Bile su ekonomski samostalne, te su samostalno
donosile odluke. No migracija je pozitivno utjecala i na žene koje migriraju uz muža. Život u
jednostavnim nuklearnim obiteljima pružao je ženama veću mogućnost samostalnog odlučivanja
vezano uz kućnu ekonomiju, odgoj djece, te organizaciju slobodnog vremena.
5.2. Segregacija ili integracija seoskih žena?
Migracija je uvijek povezana s promjenom socijalnog sistema pojedinaca. Shmuel Eisenstadt
uveo je u znanstvenu terminologiju metaforu čupanje korijenja kako bi objasnio promjene s
kojima se suočava svaki pojedinac koji sudjeluje u migraciji (Eisenstadt 1954: 2). Prvi aspekt
čupanja korijenja je alijenacija koja nastupa s prekidom veza s dotadašnjom životnom okolinom,
a drugi nedostajanje društvene integracije u novom sistemu odnosa. Iako je segregacija
migranata više zastupljena u međunarodnim migracijama, nezanemariva je i u unutarnjim
migracijama, prije svega migracijama selo-grad. Proces socijalizacije ovisi o tome kako su
došljake prihvaćali starosjedioci i jesu li su oni doselili iz istog ili obližnjega kraja iz kojega su
potjecali i stariji stanovnici dotičnoga naselja. Nadalje, urbanizacija je usko povezana sa
socijalnom diferencijacijom, tj. deagrarizacija povećava socijalne razlike, ili barem stvara uvjete
za njihovo povećanje. Stoga je cilj bio istražiti na koji je način status dodijeljen imigrantkinjama
utjecao na njihova prava i mogućnosti, te u kojoj mjeri dolazi do transformacije identiteta seoskih
142
žena, te preuzimanja gradskih obrazaca života. Putem intervjua nastojao se promatrati novi
urbani život i kultura kroz svakodnevicu žena, a postavljena su im pitanja vezana uz društveni
život u novoj sredini (s kime su sklapale nova prijateljstva, kako su provodile slobodno vrijeme),
te je naglasak stavljen i na emocionalni aspekt preseljenja tj. osjećaje vezane uz napuštanje
rodnog mjesta i novi početak života u gradu. Pitanje emocija veže se uz jedan od ciljeva rada, a
to je sagledavanje emigracija kao napuštanje smislenih i poznatih socijalnih odnosa.
Na temelju provedenih intervjua zaključujemo da je ruralno-urbana unutarnja migracija
žena bila popraćena s četiri temeljna aspekta socijalne diferencijacije koje razlikuju selo od
grada: imovinskom, kulturnom, statusnom i prostornom segregacijom. U gradskim sredinama
imovinske razlike su bile veće nego na selu.
Kad sam došla u Zagreb nikaj nisam imala, čak ni vlastiti kaput, imala sam posuđeni.
Došla sam u Zagreb u studenom u ljetnoj haljinici i s tim kaputom. Naravno da sam zgledala
smešno. (Slavica)
Nadalje, u selu je više bila izražena homogenost kulturnih potreba i interesa, a domet
seoskih „elita“ znatno je bio manji nego u gradu. Intervjuirane žene su istaknule da nisu doživjele
neodobravanje od strane stanovnika grada, ali sklapaju poznanstva s doseljenicima iz ruralnih
područja, tj. slabo su se integrirale s gradskim stanovništvom.
Nitko se u Zagrebu nije rugal s nama kaj smo došli sa sela, ali se nisu baš ni
sprijateljavali s nama. Družila sam se s ljudima sa sela. (Slavica)
Prijateljice su bile s posla. Jedna je bila iz Zagorja druga je bila Slavonka, od svugdje su
bile. (Ilda)
Nakon preseljenja u grad, održavale su i dalje veze sa svojim rodnim zavičajem, prije
svega na način da su slobodno vrijeme provodile s daljom obitelji koja se također doselila u
grad. Svaku subotu sam išla u Vlašku 5, gdje su živjele moje sestrične. Tak smo se družile, sve
dok se nisu poudavale. (Slavica). Uspostavljanje kontakata sa svojim nekadašnjim društvenim i
obiteljskim krugom na selu mladim ženama predstavljao je relaksaciju od straha pred novim
ambijentom u gradu. Potreba za održavnjem bliskih veza sa zavičajem očituje se i u činjenici da
se doseljenici u gradovima naseljavaju u blizini „svojih“ ljudi i rekonstruiraju društveno stanje u
kome svatko svakoga zna. Do ruralizacije grada, osim iz navedenih razloga, dolazi i budući da
ubrzani tempo razvoja industrije nakon Drugog svjetskog rata nije bio praćen odgovarajućom
stopom urbanizacije.
Iako su sve žene na postavljeno pitanje „jeste li se bojali preseljenja u grad?“ odgovorile
negacijom, tijekom intervjua saznajemo da je emigracija dovela do egzistencijalne nestabilnosti i
desocijalizacije. Intervjuirane žene prolazile su kroz teško razdoblje privikavanja na gradsku
sredinu. Vrijednosne pretpostavke, norme ponašanja i ustaljena ponašanja u trenutku
preseljenja izgubila su svoju društvenu i socio-kulturnu važnost te je zamjetno da su, posebice u
prvim fazama nakon imigracije, žene bile dezorijentirane.
Kada sam došla u Zagreb bilo me je strah jer moji roditelji su umrli u Zagrebu i mislila
sam da se nikada ne bum vratila doma, da ću i ja završiti kao i oni, ali se to promijenilo. U tjedan
dana postala sam glavna u kuhinji, išla sam na plac s milostivom i svidjelo mi se tam živjeti.
(Slavica)
Jednom sam išla raditi navečer popodnevnu smjenu i zalutala sam. Umjesto da sam ušla
u drugu ja sam otišla u prvu ulicu. Vidjela sam tamo isto neku tvornicu i bio je neki zaposlenik
koji me je pitao da li sam se izgubila i di živim. Pokazao mi je put, a pošto sam još bila djevojka
počela sam plakati jer sam se izgubila. Bilo je jako teško dok se nisam priviknula. (Ilda)
143
Stoga zaključujemo da je razvitak grada, pod utjecajem urbanizacije i industrijalizacije bio
praćen poteškoćama i problemima, a najviše su bili istaknuti siromaštvo i jaz između doseljenika
koji su živjeli u lošijim uvjetima u radničkim naseljima i gradskog stanovništva koje je i prije
razvoja industrije živjelo u gradu.
S druge strane iako su migracije prvenstveno bile motivirane ekonomskim ciljevima,
ishod je prožeo kulturne, političke i ideološke sfere seoskog života. Uslijed konstantnih
imigracijskih procesa i nužne adaptacije, stanovništvo u gradovima je postalo kontaktibilno.
Budući da je bila riječ o migracijama mlađe populacije, promjene mentaliteta, što je i potvrđeno
spoznajama etnologa i antropologa, zbile su se u relativno kratkom vremenu. Promjenom
interakcijskog okvira žene su mijenjale i socijalni i osobni identitet. Preuzimaju gradske obrasce
života, mijenjaju stil odijevanja, jezično se prilagođavaju novoj sredini. To je posebno uočljivo
kod žena koje su migrirale neovisno o supruzima.
U Zagrebu sam se odmah učlanila u folklor, tako da sam i putovala s njima. Imala sam
prijateljice s kojima sam odlazila na ples. (Ilda)
Slika 4: Štafeta mladosti, Zagreb 1951.
Na plesnjake sam hodala s kolegicom Doricom. Išli smo na plesnjak u Trnje (plesnjak Vinko
Jeđet), u Radnički dom – tam je bila najboljša glazba. Bil je i jedan plesnjak kod HNK, jedan u Ilici
i plesnjak „Kod Tucmana“. Gazdarica je bila malo stroga kaj se tiče izlaženja van. Imala sam
dopušteni izlaz dva puta tjedno, četvrtkom i nedjeljom, do devet sati. Meni se to baš i nije sviđalo
jer su plesnjaci trajali do jedanaest, pa je brat moral pisati da sam bila kod njega. (Slavica)
Slika 5: KUD tvornice Kamensko, Šestine 1953.
144
Promjena identiteta i preuzimanje gradskih obrazaca života kod žena koje su migrirale
kao pratnje svojim supruzima, odvijala se sporije. Započet naporan put prema modernizaciji
zaustavljali su partneri koji su u ženi i majci vlastite djece tražili potvrdu kontinuiteta
patrijarhalnoga kodeksa ponašanja i njegovo prenošenje u novu sredinu. Sklapanje novih
poznanstava je bilo ograničeno, a žene su se uglavnom socijalizirale s muževim poznanicima ili
sa širom obitelji koja je također bila u gradu. Istraživanje je pokazalo da su žene koje migriraju
zbog obiteljskog sjedinjenja imale nakon preseljenja u grad još uvijek snažnu identifikaciju sa
statusom poljoprivrednika i s njihovim rodnim mjestima.
Zagreb
mi
nikada
nije
postao dom. Kad bi došla na
Velebit i opazila more moje srce je
kucalo. Kad sam išla za Obrovac
išla sam doma, a kad sam se
vraćala išla sam u Zagreb. Došla
sam u Zagreb i svak se zaključava,
nisam se na to mogla priviknuti.
Kod nas je bio običaj da si
čestitamo
Novu Godinu,
a
u
Zagrebu koliko dugo živim nitko od
susjeda mi nije čestitao. Družila
sam
se
onda
sa
Slika 6: Dragica u Obrovcu, 1949.
svojim
sestričnama koje su isto došle u
Zagreb pa i nisam imala potrebu da se sprijateljim s nekim drugim. Sve sam običaje donijela iz
svog rodnog mjesta i ništa zagrebačkog nisam prihvatila. (Dragica)
5.3. Bračne veze
Selo je za svoje stanovnike predstavljalo temeljni društveni prostor, prostor unutar kojega se
uspostavljao najveći broj kontakata pojedinaca i obitelji, te unutar kojega su ljudi provodili veći
dio života. Mreže sklapanja braka bile su jedan od najizrazitijih indikatora prostora društvenosti i
međusobnog poznavanja ljudskih skupina, odnosno uspostave njihovih granica. One su ujedno,
unutar prostora koji ocrtavaju, bile pokazatelj važnosti osjećaja pripadnosti i identifikacije s užim
zavičajem. Važan su čimbenik održavanja seoske zajednice kao temeljne jedinice života i kulture
jer na temelju bračnih veza nastaju obitelji koje u sljedećem naraštaju reproduciraju model
življenja prijašnjih naraštaja. Ograničavanje kontakta, tj. sklapanje braka unutar sela za cilj je
imalo ograničavanje kulturnih utjecaja i utjecao je na to da se kultura mijenja polako i iznutra.
Veliku ulogu u izboru bračnih partnera imali su roditelji. Iako je i u seoskim sredinama tijekom 20.
stoljeća nestao običaj sklapanja braka po želji roditelja, i dalje je veliku ulogu imao njihov stav.
Izbor bračnog druga ovisio je i o društveno-imovinskom statusu, posebno među imućnijim
stanovništvom. Drugi temeljni princip bio je strogo pridržavanje patrilokalnoga sustava sklapanja
brakova. Tako su sinovi nakon ženidbe principijelno ostajali u kući, a kćeri su udajom odlazile.
Brakovi su se sklapali uglavnom rano, žene često prije dvadesete godine života, nerijetko već sa
šesnaest ili sedamnaest godina, muškarci najčešće prije dvadeset i pete godine života (Grandits,
2012: 20). Znanstveno je dokazano da su u Europi prije Drugoga svjetskog rata, odvojeno
prijelaznom zonom između Trsta i St. Petersburga, postojala dva različita uzora sklapanja braka.
145
U Hrvatskoj i Slavoniji prevladavao je „East European Marriage Pattern“, a karakterizirala ga je
niža dob muškaraca i žena pri sklapanju braka i neznatni postotak muškaraca i žena koji do
svoje 50. godine nisu sklopili brak (Grandits, 2012: 24).2
Stoga je jedno od istraživačkih pitanja bilo dolazi li poslijeratnom urbanizacijom do
odmaka od endogamije i starih tradicija. Naglasak u provedenim intervjuima je bio na načinu
sklapanja brakova, tj. jesu li bili ugovoreni ili postoji sloboda izbora, udvaranju, mirazu, dobi
stupanja u brak te poželjnim osobinama partnera. Usporedba između žena koje su se udale u
selu i migriraju u grad, te žena koje su se udale u gradu temeljna je okosnica ovog poglavlja.
S mužem sam se upoznala na Jelačić placu, tad je bil Trg republike, ali ja sam ga znala
od prije. Moj Franjo je radil u rudniku kraj Zlatara. Ja sam ko mala sa svojom mačehom
prodavala vino tam ljudima kaj su išli raditi u rudnik. (…) Izabrala sam ga jer nije pil ni pušil, a i
nije se svađal oko zemlje koju su mi roditelji ostavili. Moja braća su ga odmah prihvatila i nisu
nam se u nikaj mešali. Prije je to bilo ipak drukčije. Moji roditelji su imali problema kod ženidbe
(…) Jedino kaj je milostiva Maček bila protiv udaje. Bilo im je krivo jer sam im bila draga,
obećavali su mi da ako bum ostala će me školovati dalje i da bum mogla putovati s njima. Ali
ostala sam trudna tak da sam se i morala udati. Nije to više bila sramota ko na selu. Imala sam
23 godine a on 27. Kaj se tiče miraza nisam nikaj donijela, taj običaj je nestao, barem među
nama kaj nismo imali. Ali sam ja platila vjenčanje. (Slavica)
Slika 7 i 8: Vjenčanje Slavice i Franje na Trešnjevci, Zagreb 1956.
2
Istraživanje je proveo Hajnal John, Hannes Grandits, Obitelj i socijalne promjene u hrvatskim selima (18.-20. stoljeće), Sveučilište u
zagrebu Filozofski fakultet
146
Slika 9: Vjenčanje Ilde i Nikole,
Nikole, Zagreb 1955.
Imala sam dvadeset i dvije godine kad sam upoznala budućeg muža. Taj dan je bio Josipovo i
njegov prijatelj koji je poznavao moju prijateljicu je slavio imendan. Išle smo s posla doma i srele
smo ga. Pozvao nas je na pivu, a pošto sam tada bila starija odlučila sam i ja otići. Primijetila
sam toga dana da voli popiti, ali bio je i zgodan (…) Hodali smo godinu dana prije nego što smo
se vjenčali. Ostala sam trudna prije braka. Nisam imala nikakav miraz, jer ništa nisam ni imala.
(Ilda)
Moj muž je iz Like došao u Veliko Brdo kraj Makarske na rad pa smo se tako i upoznali.
Sami smo se odabrali, bila je to sudbina, kako se kaže. Ali je svakako bilo bitno da roditelji
odobre brak. Prije braka smo ko dečko i cura bili kod mojih i njegovih i obje strane su nas
prihvatile. U prošnju je došao i njegov otac (…) Moji roditelji su bili iz istog mjesta i prije su
brakove sklapali mladi iz istog ili obližnjeg sela. U naše vrijeme se to počelo mijenjati. (Tereza)
Slika 10: Tereza i Grga, Makarska 1959.
Znala sam ga od kada smo bili djeca. Već smo se sa mojih šesnaest godina htjeli uzeti,
ali su roditelji rekli da pričekamo do moje osamnaeste godine. Roditelji su nam se znali i bili su
za naš brak. Prije zaruka, muž je morao doći isprositi moju ruku i dobiti dopuštenje od moga oca.
Pravila su se morala poštivati. Bili smo siromašni, pa nisam puno toga za miraz mogla donijeti,
par plahti, ručnika, škrinju (…) Nisam bila u drugom stanju prije braka, otac bi me se odrekao. To
se držalo za veliku sramotu. Bilo je cura koje su ostale trudne, ali bi njihova djeca bila
147
nezakonita. Tako bi ih i župnik vodio u crkvi (…) Živjeli smo u kući njegovih roditelja dok nismo
otišli u Zagreb. (Dragica)
Slika 11: Dragica sa suprugom i prijateljima, Zagreb 1965.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je migracija stanovništva i urbanizacija dovela
do ključnih promjena u percepciji bračnih zajednica. Iako su “romantične ljubavi” postojale
oduvijek, te su već za vrijeme burnih društvenih promjena i pritoka modernizacijskih ideja u 18. i
19. stoljeću postale značajnim čimbenikom u izboru bračnog partnera, za veliki broj ljudi,
posebno u zatvorenim seoskim sredinama, bile su nedostižne. Na temelju provedenih intervjua
možemo zaključiti da su žene koje su migrirale u grad samostalno odlučivale o izboru partnera.
Migracija stanovništva direktno je utjecala i na odmak od endogamije, koja je karakteristična za
ruralna područja. Egzogamne tendencije dovele su postepeno do liberalizacije društvenih
odnosa i smanjenja patrijarhalne strogosti. Kod žena koje su migrirale sa sela u grad zamjetno je
da kasnije stupaju u brak od svojih majki i žena koje su migrirale nakon udaje. Razlog tomu je
što je virilokalno stanovanje, prema kojemu su muškarci i nakon ženidbe ostajali u roditeljskom
kućanstvu, omogućavalo rano sklapanje braka za oba partnera, dok ga je neolokalno (osnivanje
zasebnih kućanstava) odgađalo zbog materijalne prirode, tako da nastaju razlike u dobi
sklapanja braka. U gradovima je, za razliku od seoskih sredina, postalo normalno da žena prije
braka ostane u drugom stanju. Dolazi i do promjena vezanih uz miraz, jednog od glavnih
obilježja patrijarhalne tradicije i kulture. Nakon Drugog svjetskog rata on je u većini krajeva
prestao biti obvezan, posebno među siromašnijim stanovništvom. U gradovima nestaju
tradicionalni svadbeni običaji, koji su se na selu i dalje zadržali.
5.4. Promjene u strukturi obitelji
Industrijalizacija i urbanizacija transformacije su društva koje su se neizbježno odrazile na
funkcioniranje obitelji. Život u gradovima iz osnove je promijenio stvorene navike, pa i obrasce
obiteljskih odnosa. Došlo je do raspada tradicionalne proširene obitelji i sociološke
transformacije obitelji iz institucionalne funkcije na one personalne funkcije. Nestaje intenzivno
iskustvo zajedničkog života porodice, raspada se zajednica imovine, nestaje iskustvo
zajedničkog života. Odmak od zajedništva rezultat je više čimbenika, no prije svega činjenice da
više ne postoji gospodarski aspekt zajedničkog života. Stoga za razliku od ruralnih sredina, u
gradskim potomci više ne osiguravaju pomoć u privređivanju. U gradskim sredinama prevladava
148
jednostavan oblik zajednice, kojeg čine roditelji i djeca. Takav oblik vlastite zajednice opisuje i
Slavica: Franjo i ja smo živjeli sami s decom i tako je najbolje, da se ne mešaju stari i mladi.
Takve inokosne nuklearne obitelji koje karakterizira postojanje jasnih i često vrlo krutih granica
između privatnog i društvenog života, radnog mjesta i doma, djece i odraslih, postaju jedno od
temeljnih obilježja modernizma. Talcott Parsons, jedan od najvećih sociologa modernog doba,
kao najznačajnije promjene koje su zahvatile moderne obitelji, navodi: privrženost i osjećajnu
povezanost članova obitelji koji sve više karakteriziraju obiteljske odnose; sve veću važnost
osobnih sloboda i sreće u braku; pridavanje sve većeg značaja spolnom užitku kao i razdvajanje
tog užitka od grijeha i osjećaja krivnje te sve jače izražena želja za privatnošću obiteljskog života
(Kregar, 1994: 217).
O važnosti slobode priča i Tereza, koja govori: Uvijek sam živjela samostalno s mužem.
To je i najbolje. Mladi mladi, stari stari. To je najbolje, ako se ima uslove. Ako nemaš, trpiš i šutiš.
Ako imaš za platiti stan i otići u podstanare, to je bolje.
Promjene u organizaciji obitelji izravno su utjecale i na status žene u obitelji. Kod seoske
populacije porodica je bila osnovni referentni okvir za egzistenciju žene (Sklevicky, 1996: 47),
dok se u gradskim sredinama to mijenja.
Osnivanje neolokalnih obitelji i odmak od verilokalne rezidencijalnosti doveli su do bitnih
promjena u hijerarhiji obitelji. U seoskim domaćinstvima bilo je zastupljeno više generacija, a na
snazi je bio tradicionalni senioritet. Mlada snaha se držala i doslovno i preneseno strancem u
muževoj obitelji. Njezin je položaj bio ambivalentan, a odnosi muža i žene bili su u takvoj obitelji
utopljeni u šire rodbinske odnose te sekundarni s obzirom na odnos sina ili brata prema glavi
obitelji.
Podjela rada među ženama također je bila uređena prema starosti, prema bračnome
statusu i prema dužini bračnoga staža. O redundantima takvog sustava i potrebama za
promjenom istih svjedoči i Ilda: Nakon svadbe odselila sam se kod njegovih. Njegovi roditelji, a
posebno sestra me nisu prihvatili. Meni je bilo teško se priviknuti na njihovu hranu, a sestra mi
nikada nije dala da uđem u kuhinju i nešto skuham. Jednog dana došlo je do svađe između
njegove mame, sestre i mene. U tom trenutku ja sam uzela svoje dijete i otišla živjeti kod svoje
prijateljice. I nije muž otišao sa mnom, da nije bilo male tko zna kaj bi bilo. Na sreću dobili smo
stan u Voltinom od Plive tako da smo počeli samostalno živjeti.
149
Slika 12: Slavica s djecom, Rudeš 1961.
Slika13: Istarske kuće (zagrebačka periferija),
1957.
Život u jednostavnim nuklearnim obiteljima pružio je ženama veću mogućnost samostalnog
odlučivanja vezano uz kućnu ekonomiju, odgoj djece, te organizaciju slobodnog vremena,
nevezano jesu li migrirale samostalno ili zbog obiteljskog sjedinjenja.
Muž mi se u ništa nije petljao. Dao mi je potpunu slobodu oko svega vezano uz
kućanstvo. Vodila sam financije i jako je bitno za ženu da nije odgovarala svekru ili svekrvi. Sve
je bio dogovor između mene i muža. (Dragica)
Na temelju svega navedenog potvrđuje se pravilo da je život i položaj žene nedjeljivo
vezan za razvoj društvene svijesti o slobodoma ličnosti oba spola i nestajanju generacijskih
razlika.
5.5. Planiranje obitelji: spolnost i reprodukcija
Kada se govori o promjenama koje su se dogodile u jugoslavenskom društvu s obzirom na
tradicionalnu bračnu i obiteljsku zajednicu treba naglasiti da je obitelj prvo počela bilježiti stalni
pad broja članova kao neizbježnu posljedicu urbanizacije. Definitivne migracije iz nerazvijenih
visokonatalitetnih u niskonatalitetna područja s promjenom socijalnog okruženja u migranata su
u konačnici značajno utjecale na smanjenje rađanja. Iako se Jugoslavija po tome nije bitno
razlikovala od ostalih zemalja koje su prošle kroz proces industrijalizacije i urbanizacije, cilj je bio
istražiti, na temelju osobnih iskustava, kakva su reproduktivna prava žene uživale te kakvi su
stavovi bili zastupljeni prema planiranju obitelji i primjeni određenih metoda planiranja obitelji.
Nakon uspostave Druge Jugoslavije i ukidanja AFŽ-a žene su izgubile brojna prava koja su
ostvarila aktivnim sudjelovanjem u NOB-u i pružanjem podrške Komunističkoj partiji, no
istovremeno je donesen niz liberalnih zakona od strane države. Iako je državni vrh ponovno
počeo promicati stavove da je žena u prvom redu majka koja mora odgajati djecu u
socijalističkom duhu, ženama je istovremeno ustavom zagarantirano pravo odlučivanja o svom
reproduktivnom i obiteljskom životu, po čemu se Jugoslavija bitno razlikovala od prijašnjih
državnih sistema. Upravo na temelju navedene dihotomije, postavlja se pitanje kako je to
funkcioniralo u stvarnom životu. Stoga se putem intervjua pokušao dati odgovori na pitanje
150
dolazi li u poslijeratnoj Jugoslaviji do odmaka od kulta „majke i odgajateljice djece“, čija je
temeljna zadaća očuvati kulturni i politički identitet putem reprodukcije i odgoja djece. Nadalje,
postavlja se pitanje jesu li liberalni zakoni utjecali na promjenu svijesti žena i poboljšanje njihova
položaja, te koliko su se zakonom zajamčena prava primjenjivala u stvarnosti. Budući da grupe
pitanja o spolnosti i reprodukciji spadaju u grupu „osjetljivih“ intimnih pitanja, koja zahtijevaju
posebne metodološke pristupe, moramo uzeti u obzir da nisu sve žene iskreno odgovorile na
postavljena pitanja.
Na temelju provedenih intervjua zaključujemo da je u gradskim sredinama, jednako kod
žena koje samostalno migriraju i kod onih koje migriraju zbog obiteljskog sjedinjenja,
prevladavalo planiranje obitelji. Samim time dolazi do odmaka od patrijarhalne obitelji čija je
posebna odlika bila velika plodnost žene i neplanirano, kontinuirano rađanje. Nisam htjela imati
više djeca, bitno mi je bilo da dobijem sina, da se nastavi familija. (Slavica)
Od korištenih metoda kontracepcije najviše je bio zastupljen prekinuti snošaj i pobačaj.
Pozitivni stavovi prema pobačaju bili su rezultat stava da će žena na taj način očuvati vlastito
zdravlje (posebno ako jer riječ o bliskoj udaljenosti između trudnoća), što je i u skladu s
Rezolucijom o planiranju trudnoće iz 1969. u kojemu stoji da je pravo roditelja da sami određuju
broj djece i razmak između porođaja. Kao drugi glavni razlog pobačaja žene su navele
ekonomski teške prilike, neriješena stambena pitanja, kratki rodiljni dopust od tri mjeseca,
nepostojanje vrtića te nejednaku raspodjelu rada u privatnom životu.
Bilo je abortusa, pogotovo cure koje nisu bile udane. U braku se abortiralo ako je imala
previše djece ili ako je prijetila neka bolest. Ja sam imala jedan abortus između Marine i Željka.
Bilo mi je prerano da rodim, jer je Marini bilo kojih šest mjeseci kada sam ostala trudna. Doktor je
i sam rekao da to nije dobro. A i porodiljni nije bio ko danas. Ja sam bila na porodiljnom
devedeset dana, do sto dana je bilo najviše, znači kojih tri mjeseca je trajao porodiljni. Djecu mi
je čuvala susjeda koja nije radila, jer nije bilo ni vrtića ni ničega. Bilo je ili prekinuti posao ili ići
raditi. (Tereza)
Kao i žene u drugim socijalističkim zemljama, i hrvatske žene nosile su teret trostruke
opterećenosti: rada za plaću, obiteljskog rada i „društveno-političkog rada“ (Topolčić, 2001: 770).
Nastaje obitelj dvostrukog hranitelja,
hranitelja u kojoj se javlja žestok sukob radne i obiteljske uloge za
oba bračna partnera, a osobito za ženu koja tradicionalno preuzima znatno veći udjel obveza u
kući. Ženin položaj u obitelji znatno se manje promijenio u odnosu na njezin položaj u društvu,
no upravo na primjeru spolnosti i reprodukcije možemo zaključiti da jedan segment ne isključuje
drugi.
Sve sam morala raditi. Kad sam došla s posla, kuhala sam, čistila, pa čak i hranila
životinje. A kuću kad smo gradili, trudna sam morala pomagati mužu. Veš sam prala nedeljom,
jer drukčije nisam ni mogla. Kad smo se venčali, suprug se protivio radu, jer smo već imali prvo
dijete. Ali su žene morale raditi, pa tako i ja, jer nije bilo para. (Slavica)
Iako su doneseni liberalni zakoni važan preduvjet za povećanje ženskih prava, ubrzane
ekonomske promjene od seljačkog društva prema industrijskom nisu bile popraćene
odgovarajućim stupnjem zaštite ženskih prava. Najveći problem predstavljao je visoki stupanj
needuciranosti žena o pobačajima, zbog čega se on nerijetko koristio kao sredstvo
kontracepcije. Iako je jugoslavenska vlast započela s procesom liberalizacije pobačaja kako bi
smanjila broj ilegalnih pobačaja i time ujedno utjecala na zaštitu zdravalja trudnica, neulaganjem
u edukaciju žena, te naplaćivanjem pobačaja u bolnicama, on se uglavnom obavljao na ilegalan
način.
151
Imala sam par pobačaja. Nije bilo ni stanova ni vrtića, a kad sam htjela roditi više nisam
mogla, imala sam spontani. Na kraju su mi morali sve izvaditi. Svi naši prijatelji su imali po jedno
dijete. (Ilda)
Koliko je samo umrlo žena koje su to same radile kod kuće. Nije bilo kondoma pa su se
žene pazile. (Dragica)
To Vam je tada bilo normalno, jedna moja kolegica u školi je imala susedu kaj je
dvadeset puta pobacila. Doma su to žene radile jer se bolnicama plaćalo. (Slavica)
6. Umjesto zaključka: pogled u osobno
Individualne i kolektivne memorije su neraskidivo isprepletene, jer boljim razumijevanjem
individualnih memorija povećava se naše razumijevanje kolektivne, odnosno socijalne memorije.
Položaj žena u socijalističkoj Jugoslaviji je široko zastupljena tema koja poziva na brojne
rasprave o dihotomiji između zakonom zajamčene rodne ravnopravnosti i življene svakodnevice.
Upravo su narativni identiteti žena koje su sudjelovale u ruralno-urbanoj migraciji nakon Drugog
svjetskog rata, tj. njihovi pogledi u osobno s ciljem istraživanja suodnosa kulture i pamćenja,
pokazali da je nemoguće ocrtati jednoznačnu sliku života žena u socijalističkoj Jugoslaviji.
Promatrajući sa sociološkog aspekta, egzodus ljudi sa sela i deagrarizacija su složeni društveni
procesi u čijoj osnovi leže pojam kretanja, promjena, razvoja grada i devastacija sela kao trajne
činjenice. Međutim, nema ni jedne nagle društvene promjene, koja sa sobom nije povukla i niz
drugih društvenih promjena. U vezi s time, ruralno-urbane migracije povećale su mogućnost za
razvoj ženskih prava te su utjecale na transformaciju društvenih i poslovnih identiteta velikog
broja seoskih žena. Iako su migracije prvenstveno bile motivirane ekonomskim ciljevima, ishod
je prožeo kulturne, političke i ideološke sfere seoskog života. Rad je potvrdio već poznate
činjenice da emancipacija nije ostvarena kada govorimo o redistribuciji kućanskog rada. Budući
da je u neprirodno kratkom vremenskom peroidu ogroman broj ljudi promijenio mjesto i stil
življenja, postoje i brojne negativne posljedice koje su jednako pogodile i one koji su ostali na
selu i one koji su svoj život vezali za urbano područje.
Provedeno istraživanje je eksplorativno, te je njegovom provedbom samo zagrebana
površina ove iznimno složene tematike koja pruža velike mogućnosti za daljnja istraživanja.
Poželjno bi bilo u istraživanje uključiti veći broj žena, kako bi rad dobio na dubini, kako u
kvantitativnom tako i u kvalitativnom smislu.
S obzirom da je rad utemeljen na interpretativnoj analizi osobnih svjedočanstava
ispitanica, za kraj bih htjela izložiti njihove osobne poglede na postignuti stupanj emancipacije.
Bila sam u prednosti nad svojim sestrama koje su ostale u Tribunju. One su radile s
materom na polju i nisu ništa imale, a ja sam ipak za sebe zaradila. Kad bi došla u Tribunj nisam
se smjela ni šminkati ni oblačiti kao u Zagrebu. Mi cure nismo se ni na plažu smjele ići kupati. U
Zagrebu sam se odmah učlanila u folklor, tako da sam i putovala s njima. Imala sam prijateljice
s kojima sam odlazila na ples. Nikada mi nije bilo žao što sam došla u Zagreb, čak ni što nisam
išla u školu. (Ilda)
Došlo je do preokreta u našem položaju. Braća i očevi nas više nisu kontrolirali. Išli smo
na plesnjake, zabavljale smo se. Nismo imale prava ko današnje žene, ali bolje od naših majki i
onih kaj su na selu ostale(…). Milostiva me vodila u Hrvatski Glazbeni zavod, kazališta, imala
sam godišnju pretplatu za HNK. S njima sam prvi puta bila i na moru, u Splitu pa na Hvaru. Čak
152
me je gospođa vodila na manikure i frizure. Radila sam stvari o kojima sam na selu mogla samo
sanjati. (Slavica)
Bilo je i onda teško, ali nam je barem dana mogućnost da radimo. Na selu je bilo
nemoguće nešto postići jer nije bilo posla. (Tereza)
Žene su se emancipirale i nisu više ovisile o mužu. Jugoslavija je donijela puno toga za
žene. Dobila si pravo da se rastaješ, dobila si pravo da ideš u školu, da radiš, nisi bila sluga ni
mužu ni nikome. Nisi više morala moliti da ti netko kupi čarape. To su prošla vremena bila.
(Dragica)
LITERATURA
Intervjui:
Intervjui:
M., Slavica, 28.07.2014.
O., Ilda, 23.08.2014.
L., Tereza, 04.09.2014.
B., Dragica, 14.11.2014.
Bara, Mario; Lajić, Ivan. 2009. „Prisilne, iznuđene i organizirane migracije u etnodemografskom
oblikovanju Hrvatske: primjer Slavonije“. Migracijske i etničke teme 25, Institut za
migracije i narodnosti, Zagreb, str. 337-362.
Bilandžić, Dušan. 1985. Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije - Glavni
procesi 1918-1985. Zagreb: Školska knjiga.
Burke, Peter. 2006. Što je kulturalna povijest. Zagreb: Antibarbarus.
Crnković-Pozaić, Sanja. 1994. „Preobrazba hrvatske poljoprivrede s aspekta zaposlenosti“.
Sociologija sela 32(1/2), Zagreb, str. 69-84.
Cvijović Javorina, Ivana. 2012. „Oralna historija: problemi, mogućnosti i primjena među
povjesničarima“. Radovi-Zavod za hrvatsku povijest 44, Zagreb, str. 439-450.
Čaldarović, Ognjen. 1987. Suvremeno društvo i urbanizacija. Zagreb: Školska knjiga.
Feldman, Andrea. „Oral history, ženska povijest, povijest kao sjećanje“. Centar za politološka
istraživanja,
str
41-54.
http://www.cpi.hr/download/links/hr/7060.pdf
(pristupljeno:
20.10.2014.)
Eisenstadt, Shmuel Noah. 1954. The Absorption of Immigrants: A Comparative Study
Basedmainly on the Jewish Community in Palestine and the State of Israel. Routledge &
Kegan Paul.
Freund, Alexander; Thomson, Alistair. 2011. Oral history and photography. New York: Palgrave
Macmillan.
Grandits, Hannes. 2012. Obitelj i socijalne promjene u hrvatskim selima (18.-20. stoljeće).
Zagreb: Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije.
Hobsbawm, Eric. 2009. Doba ekstrema. Zagreb: Zagrebačka naklada
Horvat, Branko. 1976. „Jugoslavenska agrarna teorija i politika u poslijeratnom razdoblju“.
Pregled 7-8, Beograd.
Jenkins, Keith. 2008. Promišljanje historije. Zagreb: Srednja Europa.
Kregar, Josip. 1994. „Promjene u strukturi obiteljskih zajednica“. Revija za socijalnu politiku 3,
Zagreb, str. 211-224.
Lutz, Helma. 2008. „Gender in the migratory process“. Conference on Theories of Migration and
Social Change, St. Ann’s College, str. 2-22.
153
Martin, Susan Forbes. 2003. „Women and Migration“. Consultative Meeting on Migration and
Mobility and How This Movement Affects Women United Nations Division for the
Advancement of Women, Sweden, 4-35.
Novaković,
Nada.
2014.
„Radnička
klasa
Jugoslavije
i
samoupravljanje“.
Danas.rs.
http://www.danas.rs/dodaci/uploaddocumentsdodaci2013biltenpdf/radnicka_klasa_jugosl
avije_i_samoupravljanje.1117.html?news_id=287148 (pristupljeno: 19.09.2014.)
Obadić, Ivan. 2011. „Varaždin je 1970-ih mogao postati sveučilišni grad. Razgovor s prof.
emeritus Franjom Ružom“. Historia Varasdiensis. Časopis za Varaždinsku povjesnicu 1,
Varaždin, str. 285-298.
Oliveira Roca, Maria. 1988. „Cirkulacija aktivnog stanovništva sela“. Sociologija i prostor 99-100,
Zagreb, str. 131-141.
Papić, Žarana. 1997. Polnost i kultura. Beograd: Biblioteka xx vek.
Pešić, Jelena. 2013. „Rodna perspektiva u proučavanju migracija“. Sociologija 2, Beograd, str.
317-332.
Puljiz, Vlado. 2003. „Oblici i posljedice deagrarizacije u našem selu“. Centar za sociologiju sela,
grada i prostora, Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str.
367-385.
Richter Malabotta, Melita. 2002. „Feminizacija migracijskih tokova i aspekti integracije na
području Trsta i Regije Furlanija-Julijska krajina“. Migracijske i etničke teme 18, Trst, str.
365-381.
Sangster, Joan. 1994. „Telling our Stories: feminist debates and the use of oral history“. Women
s History Review 3 (1), str. 5-28.
Sklevicky, Lydia. 1996. Konji, žene, ratovi. Zagreb: Ženska infoteka.
Suvin,
Darko.
2012.
„O
odnosima
klasa
u
Jugoslaviji1945.-75.1/“.
Novosti.com.
http://www.novossti.com/2012/10/o-odnosima-klasa-u-jugoslaviji-1945-75-1/
(pristupljeno: 10.07.2015.)
Šuvar, Stipe. 1988. Sociologija sela. Zagreb: Školska knjiga.
Thompson, Paul. 2000. The Voice of the Past: Oral History. New York: Oxford University Press.
Topolčić, Davor. 2001. „Muškarci to ne rade: rodno segregirana podjela rada u obitelji“.
Društvena istraživanja 10, Zagreb, str. 767-789.
Žuljić, Stanko. 1975. „Razvoj Zagreba i urbanizacija središnje Hrvatske“. Hrvatski geografski
glasnik 36/37, Zagreb, str. 43-56.
SUMMARY
Deagrarization, urbanization and industrialization are the most important processes through which the
working class of Yugoslavia was created. These processes were encouraged, guided and controlled by
the political elite, because the working class was the only one who could give legitimacy to the
government. Negative official policy towards the village, at a time when a large part of the population lived
in the countryside, encouraged the aspirations of many to adopt urban characteristics. In a short period
(even unnaturally short for this type of social process) a huge number of people changed their location and
style of living. Men and women participated equally in the mass migration from the countryside. Relying on
the method of oral history and the female perspective of migration, we decided to give voice to women
who were themselves involved in these processes. Guided by the words of Eric Hobsbawm that the
disappearance of the peasantry as a class is one of the most far-reaching social changes of the second
half of the 20th century, our aim was to investigate the influence of Yugoslav migration on changes in the
perception of women, her identity, her place in society and her role in everyday life. By asking questions
such as how women rationalize, explain and create awareness of their own history we learn the social
context within which they operated and how they coped with cultural stereotypes, and also gain a better
understanding of the complex relationships between individual and cultural awareness. Also,
consideration of migration as a gender phenomenon, where gender category is one of the key factors that
contributes to migrations and shapes their course and consequences, allows women to be recognized and
acknowledged as active participants in migrations.
154
Lea Horvat
Universität Hamburg – Fakultät für Geisteswissenschaften
[email protected]
Neka proturječja
proturječja u slici obitelji u 19601960-ima: jugoslavenski časopisi Bazar i Svijet
Sažetak
Koncept je obitelji u Jugoslaviji u 1960-ima doživio korjenite promjene. Uslijed ubrzane industrijalizacije i
urbanizacije velike se ruralne obitelji zamjenjuju nuklearnom obitelji kao dominantom u popularnoj kulturi.
Zagrebački Svijet i beogradski Bazar, najpopularniji jugoslavenski ženski časopisi u 1960-ima,
ekstenzivno se bave obiteljskim temama poput bračnih odnosa, uređenja doma i odgoja djece. U tom se
korpusu javljaju brojna proturječja, oscilacije između naklonosti ženskoj emancipaciji i perpetuiranja
rodnog esencijalizma. Kao materijal za analizu unutarnjih kolebanja tekstualnih poruka koristit će se tri
komponente spomenutih časopisa: reklame, vicevi i popratni efemerni crteži te problemski članci. U
karikaturalnom aspektu analizirat će se vicevi i crteži komički efekt kojih se zasniva na stereotipnim
obiteljskim sukobima (ženska očajnička želja za brakom, muška nesposobnost za obavljanje kućanskih
poslova, nestašna djeca, neprivlačnost supružnika nakon dugog bračnog života, netrpeljivost prema punici
i sl.). Dok članci nijansiranije problematiziraju rodnu asimetriju i teškoće u braku, reklama se decidirano
ograničava na idealiziranu nuklearnu obitelj (tzv. cornflake family), a vicevi pokazuju njezino naličje
sondirajući pukotine i konflikte u savršenoj obiteljskoj slici. U zaključnom dijelu razmotrit će se tematski
zaokret časopisa u drugoj polovici 1960-ih, premještanje težišta s pragmatičnih pitanja uređenja doma na
intimni odnos supružnika te psihološki pristup temama poput nevjere. U tom se repozicioniranju nazire
okretanje od socijalnog prema individualističkom, intimističkom konceptu ljubavi i obiteljskog života koji je i
danas aktualan u ženskim časopisima.
1. Uvod
Obitelj je u jugoslavenskom društvu tijekom 1960-ih u punom zamahu transformacije iz
dominantno ruralne višegeneracijske zajednice u urbanu nuklearnu porodicu ograničenu na
supružnike i njihovu djecu. Rose M. Somerville, američka istraživačica koja je u 1960-ima u
Jugoslaviji analizirala koncept obitelji, primjećuje kako jugoslavenske obitelji, uslijed nagle
industrijalizacije i urbanizacije, marširaju u gradove i tvornice (Somerville, 1965: 350). Obitelj kao
najmanja društvena zajednica zagovarana je i u sklopu državne stambene politike: pri dodjeli
stanova u novim netom niklim naseljima primarno za radničku klasu na rubu grada, prednost su
u teoriji imale obitelji s više djece (Musić, 2013: 141). Budući da je stambeni prostor redovito bio
skučen, a veličina stanova u najvećoj mjeri pogodnija za manje obitelji, stambena situacija
implicitno je osnaživala koncepciju nuklearne obitelji. Susan E. Reid iznosi tezu da su upravo
1960-e u SSSR-u prekretnica u dominantnom ukusu: zaokret od historicističkog vokabulara
prema modernizmu (Reid, 2004: 156-157) odraz je industrijalizacije stambene gradnje, ali i nove
slike obitelji koja odlučnije raskida s ukusom i tradicijama prethodnih generacija.
Socijalistički je službeni stav bio da je uvođenjem prava glasa 1945. godine Jugoslavija
jasno proklamirala rodnu ravnopravnost koja se treba nastaviti i u drugim segmentima života,
posebno u aspektu zapošljavanja žena izvan sfere doma, odnosno ženske aktivne potpore
nacionalnoj industriji. Socijalistička ideologija u aspektu privatnoga obiteljskog života
istovremeno uvelike ponavlja građanske ideale i vrijednosti, poput braka, majčinstva i
tradicionalnih rodnih uloga. Iako se potiče zapošljavanje žena izvan doma, od njih se još uvijek
očekuje i da se prihvate tzv. "druge smjene", odnosno održavanja kućanstva. Konflikti između
načelnog zahtijevanja rodne ravnopravnosti i implicitno ohrabrivanih dubokih asimetrija, između
socijalističkih "novih ljudi" i kapitalističko-građanske ostavštine momenti su koji se dadu iščitati i
iz onodobne popularne kulture.
U ovom se radu upućuje na nesklad između teorijskog otpora patrijarhatu i duboke
155
ukorijenjenosti u patrijarhalne obrasce u praksi. U 1960-ima feministice drugoga vala koje dolaze
iz kapitalističkog konteksta neumoljivo upozoravaju na spregu kapitalizma i patrijarhata
(Martens, 2009: 36), ali prešutno afirmativan odnos prema patrijarhatu dio je i socijalističke
tradicije. Vjerovanje Simone de Beauvoir da će isključivo socijalizam stati na kraj patrijarhatu, te
da je preče odrediti se socijalisticom nego feministicom (Moi, 2007: 129) u praksi nije zaživjelo.
Ovo će se istraživanje ograničiti na dva najpopularnija ženska časopisa u Jugoslaviji
1960-ih – zagrebački Svijet i beogradski Bazar – i različite diskurse unutar njihovih korica koji
šalju konfliktne poruke o suvremenim obiteljima. Časopis Svijet već u međuraću prati glas
mondene, relativno kozmopolitski orijentirane revije (Kolveshi, 2006: 30), čemu pridonose prije
svega prilozi iz stranih časopisa i sadržajni fokus na modi. Svijet i u socijalističkoj Jugoslaviji ima
znatan popularnokulturni prestiž (Duda, 2012: 299): u grafičkoj opremi koketira s "elitnom"
kulturom surađujući s afirmiranim umjetnicima (npr. grafičkim dizajnerom Aleksandrom Srnecom
u 1950-ima), a raskošna vizualna oprema funkcionira kao osjetilna senzacija koja privlači
čitateljstvo. Bazar se javlja 1964. godine kao izdanje beogradske Politike i brzo se afirmira kao
jedan od vodećih jugoslavenskih ženskih časopisa. Onodobni ženski tisak donosi raznolike
sadržaje: modne priloge, vijesti iz svijeta zvijezda, problemske članke iz psihološkoga kuta,
savjete za vođenje domaćinstva i uređenje stambenoga prostora. Posebno potonja kategorija
tijekom 1960-ih, razdoblja gospodarskog i građevinskog uzleta, te ustoličenja novog tipa
socijalističkoga stanovanja u novosagrađenim višekatnicama, ubrzano dobiva na važnosti.
Sadržaji koji se tiču obitelji javljaju se u različitim tipovima priloga, a u ovom će tekstu
fokus biti na trima diskursima najintenzivnije prožetima tom temom: reklamama, vicevima, te
problemskim člancima. Svaka od navedenih cjelina dijelom je određena zakonitostima "žanra",
tekstualne vrste kojoj pripada, a tek njihovo sučeljavanje daje kompleksniju reprezentaciju
jugoslavenske obitelji u 1960-ima. Primijenjena metoda, analiza kontradikcija, inspirirana je
kapitalnim djelom Janice Winship Inside Women's Magazines (1987.) i još uvijek dokazuje svoju
analitičku korisnost (Grdešić, 2013: 77).
2. Reklame
Promotivni materijali u ženskim su časopisima 1960-ih prisutni u osjetno manjoj količini no što je
to slučaj s današnjim ženskim tiskom i u pravilu predstavljaju proizvode nacionalne industrije, te
su čvrsto u sprezi s jugoslavenskim nacionalnim interesima. Reklamni je diskurs najmanje
inherentno konfliktan, te inzistira na skladu i idili koji osnažuju pozitivnu sliku o promoviranom
proizvodu. Igranje na kartu obitelji česta je strategija kad je riječ o prehrambenim proizvodima i
opremi za kućanstvo. Obiteljska je slika u većini slučajeva reducirana na nuklearnu obitelj,
najstereotipnije par s dvoje djece različita spola – tzv. "cornflake family", pojam koji je u
angloameričkom svijetu 1960-ih postao odrednicom idilične obitelji koja se smiješi s pakiranja
žitnih pahuljica (Moran, 2008: 12). Reklama za Gorenje (Svijet, 1969a: 70) tako prikazuje
blagdansko, svečano raspoloženje obitelji okupljene oko nove pećnice i perilice rublja.
Umjerenost pogleda supruga i djeteta prema ushićenoj majci sugerira da je riječ o poklonu
upravo za nju, čime se reklama uklapa u tradiciju interpretiranja kućanskih poslova kao ženske
zadaće. Uvođenje nove tehnologije kao rješenje za preopterećenost žena kućanskim poslovima
popraćeno je retorikom "pomoći domaćici", na kojoj ona treba biti zahvalna. Reklama za Faks
Helizim objavljena u Bazaru 1969. godine (Bazar, 1969b: 66) ponavlja sličnu sliku obiteljske
sloge, s perilicom kao centrom zajedništva, ovaj put s dvoje umjesto jednog djeteta. Piramidalna
kompozicija likova odiše skladom i stabilnošću, a kao i u prethodnom primjeru, rodne su
156
asimetrije implicitno naznačene. Muškarčeva odjeća – bijela košulja i kravata – poručuje da je
njegova glavna djelatnost ona izvan doma, a žena je, s druge strane, nedvojbeno upisana u
prostor doma – opasana pregačom i u naručju drži hrpu svježe opranoga bijelog rublja. Iz prizora
se dade iščitati da je upravo ona zadužena za besprijekornu bjelinu suprugove i dječje odjeće.
Patrijarhalno viđenje rodno određene podjele poslova – ženine zaduženosti za održavanje doma
nasuprot muškarčevu stjecaju kapitala (Johnson, Lloyd, 2004: 37-39) – u ovim se prizorima
vizualizira i stilizira kao slika obiteljskoga sklada.
U marketinški aranžiranim prizorima obiteljske idile žena je često na margini ili granici
unutar/izvan prizora, skrbeći za funkcioniranje domaćinstva. Tako u reklami za EMO peći
objavljenoj u Svijetu 1968. godine uz slogan "Ljubav prolazi kroz želudac" (Svijet, 1968a: 51)
muškarac sjedi za stolom, a žena za štednjakom zgotovljuje obrok. Ovakvi primjeri podcrtavaju
odlučujuću, ali redovito prešućivanu ulogu žene u ekonomiji domaćinstva. Marjorie Ferguson
analizirajući britanske ženske časopise između 1949. i 1974. godine dolazi do zaključka da su
do kasnih 1960-ih rodno uvjetovani zadaci u domaćinstvu doživljavani kao komplementarne
opreke koje se nadopunjuju, a tek krajem dekade jača ideja o zajedničkim obiteljskim ulogama
(Ferguson, 1983: 72).
Reprezentacije ravnopravnosti partnera u obavljanju kućanskih poslova mnogo su rjeđe,
a pomnijom analizom ta se ravnopravnost otkriva kao relativna. Ilustracija uz Svijetovu rubriku
Recepti prikazuje nasmijani par prilikom obavljanja kućanskih poslova (Svijet, 1964d: 31). Dok
žena za štednjakom sprema obrok, muškarac pere suđe. Njihovi se pogledi susreću, čime se
ostvaruje dojam suučesništva, uživanja u vremenu provedenom zajedno. Ipak, ženina je odjeća
prilagođena ambijentu kuhinje (pregača), a muškarčeva kravata i košulja zasukanih rukava
signaliziraju da kuhinja nije njegovo uobičajeno radno okruženje.
Reklamni i srodni idealizirajući diskursi primarno postavljaju nuklearnu obitelj u fokus.
Rijetka je iznimka reklama za šivaće strojeve tvrtke Bagat (Svijet, 1969b: 45) koja, pod sloganom
"sve 3 generacije", prikazuje tri ženske generacije (baku s kćeri i unukom). Tri su figure u istoj
pozi, ruke savijene u laktu, istovremeno aludirajući na držanje za šivaćim strojem, ali i pokazujući
na ilustraciju reklamiranoga proizvoda na desnoj strani reklame. Odluka da se naglasak
premjesti na vertikalnu, generacijsku povezanost uvjetovana je konotacijom šivanja kao
tradicionalno ženske vještine. Šivanje je imalo posebno važnu ulogu u kontekstu ublažavanja
jaza između želja i tržišne ponude. Raznovrsne "uradi sam(a)" taktike, popularnost krojnih araka
redovito objavljivanih u ženskim časopisima, kao i široka rasprostranjenost šivaćih strojeva u
ondašnjim jugoslavenskim domovima pokazuju da je šivanje bilo konstitutivan dio tradicionalno
ženskih aktivnosti u kućanstvu. Sherry Schofield-Tomschin polazeći od američkog konteksta
primjećuje da je u početku prevladavala ekonomska motivacija, pragmatična želja za uštedom i
skromnom tržišnom ponudom, posebno u ruralnim sredinama ili u kriznim, odnosno ratnim
razdobljima, a u drugoj polovici XX. stoljeća jačaju težnje za kreativnošću i kvalitetnim
ispunjavanjem slobodnoga vremena (Schofield-Tomschin, 1999: 98). Zbog specifičnosti
jugoslavenskoga konteksta ekonomska motivacija prevladava i duboko u XX. stoljeće te je i u
1960-ima značajan (ali nerijetko nevidljiv) ženski doprinos ekonomiji kućanstva.
3. Karikature i vicevi
Tematiziranje obiteljske strukture i odnosa u ilustriranim vicevima protuteža je idealiziranom
fiktivnom univerzumu reklama. Da bi čitatelji(ca)ma njihovi sadržaji bili smiješni, u njima se
moraju moći prepoznati reference na stvarnost, odnosno omogućiti identifikaciju s komično
157
pretjeranim, izobličenim situacijama. Vicevi Borivoja Dovnikovića tijekom 1960-ih bili su
integralan, iako ponešto efemeran dio sadržaja Svijeta, a objavljivani su u obliku vertikalne trake
na margini oko tridesete stranice. Obiteljska komika temelji se na nekoliko vrsta konflikata koji se
ponavljaju u različitim konstelacijama, od kojih će se u nastavku pobliže analizirati suprugov
preljub, sukob oko kućanskih poslova, nestašna djeca, ženska potreba za bliskošću i vezom,
žensko prigovaranje i netrpeljivost prema punici.
Motiv prevare redovito se rješava prema receptu muškarac=preljubnik, žena=prevarena.
Jedan takav primjer vic je iz 1964. koji prikazuje supruga obasuta otiscima ruža koji se
opravdava vidno nezadovoljnoj partnerici riječima: "Prestani s pitanjima? Znaš da o događajima
iz kancelarije ne želim pričati kod kuće" (Svijet, 1964b: 31). Time se jasno postulira razdvojenost
sfere doma i radnog mjesta, tradicija koja je ustoličena rađanjem kapitalističkih odnosa u XIX.
stoljeću, izdvajanjem poslovne zone iz kućanstva. Ta je dihotomija otvorila prostor za dvostruki
građanski moral, posebno upadljiv u viktorijanskom razdoblju. Drugi primjer vica s istom temom
(Svijet, 1964a: 32) također se bazira na suprugovu verbalno ofenzivnom odnosu prema supruzi
koja negoduje. Muškarac je prikazan kako sjedi na kauču držeći ljubavnicu u naručju, dok u
scenu ulazi njegova partnerica s prijateljicom. Suprug se opravdava riječima: "Što je tu loše? Ti
imaš svoje prijateljice, a ja svoje!" U ovom se iskazu upotrebljava retorička strategija analogna
prethodnom primjeru: supruga je bez glasa, a muškarčeva je obrambena taktika napad. Za
ljubavnicu se koristi eufemizam "prijateljica", a i njoj je uskraćen glas, te je leđima okrenuta
svima prisutnima i na taj način pretvorena u objekt, izložena pogledu koji ne može uzvratiti.
Muškarčeve ruke oko nje dodatan su znak objektifikacije, posjedničkoga odnosa.
Konflikti oko rodnih uloga u obavljanju kućanskih poslova pokazuju da je u
domaćinstvima očito dolazilo do nezadovoljstva takvom podjelom i podrivaju bezuvjetno
prihvaćanje tih uloga koje se sugerira u reklamnoj dionici. U ovom će se kontekstu supostaviti
dva vica s dijametralno suprotno razmještenim akterima pri usisavanju. U prvoj sceni (Svijet,
1964a: 32) muškarac je taj koji usisava, dok se žena izležava na kauču uz tiskovinu za
razbibrigu u rukama i komentira: "Ne možeš zamisliti koliko mi je drago što si napokon na
godišnjem odmoru!". Muškarac je pejorativno karikiran kao feminizirani slabić, lišen glasa,
opasan čipkastom pregačom, s kapljicama znoja koje mu se slijevaju niz lice i pokunjenim
izrazom lica. U drugom su vicu (Svijet, 1964h: 32) uloge obrnute: žena je ta koja usisava, a
muškarac se odmara u naslonjaču. Njezina cinična primjedba – "Ne shvaćam i ne shvaćam kako
je moguće da žene žive duže od muškaraca" – otvoreno ukazuje na iscrpljenost žena i
nesrazmjer sudjelovanja partnera u obavljanju kućanskih poslova. Prva scena predstavlja
iznimku (godišnji odmor), zamjenu uloga u kojoj se muškarac ne snalazi najbolje, a druga scena
dio je svakodnevice, uobičajene organizacije rada u kućanstvu, te se naglašava žensko
nezadovoljstvo i preopterećenost takvim aranžmanom.
Nevičnost muškaraca obavljanju kućanskih poslova posebno je satirično tretirana u seriji
tekstova "Kako vaspitati muža" objavljivanih u Bazaru tijekom 1965. godine u kojima se
supružnički odnos prispodobljuje onom majke i djeteta, a muškarac krajnje infantilizira, te
prikazuje kao nesposoban za obavljanje i najjednostavnijih kućanskih poslova. Karikatura uz
članak (Bazar, 1965c: 27) doslovno cilja na infantilizaciju: muškarac je smješten u dječja kolica
koja gura njegova supruga ili se, poput djeteta, igra papirnatim brodićima u posudi za pranje
suđa (Bazar, 1966: 27). O aljkavosti njegova rada svjedoče krhotine tanjura u podnožju prizora.
Još jedan primjer iz ove serije karikaturalan je prikaz zbunjenog susreta muškarca s glavicom
kelja (Bazar, 1965c: 27). Ovakve scene nespretnosti muškaraca u kuhinji idu u prilog
tradicionalnoj argumentativnoj liniji protiv ravnopravnosti u obavljanju kućanskih poslova: kao što
158
se nerijetko tvrdilo, muška nevičnost, esencijalna nepodobnost za pitanja domaćinstva, stvara
još više posla domaćici koja mora ispraviti suprugove pogreške.
Suprotni impulsi – interes muškaraca za učenjem o kućanskim poslovima – često se
primaju s više ili manje izraženim podsmijehom, poput pisma jednoga takvog čitatelja Bazaru
(Bazar, 1965a: 3) popraćenog karikaturom zabrinuta muškarca koji u jednoj ruci drži Bazar, u
drugoj kuhačom miješa sadržaj lonca, a na tijelo su mu oslonjene peruška za čišćenje prašine i
metla kojom čisti pod. Odgovor redakcije na pismo čitatelja naizgled je afirmativan prema rodnoj
ravnopravnosti: "Vaša iskrenost je za pohvalu. Očigledno, vi ste od onih supruga koji priznaju
ženi sva prava i na sebe primaju deo domaćih obaveza. Prihvatićemo vašu molbu". Ipak, u ovom
se iskazu nazire čest obrazac isticanja muškaraca u kućanstvu kao primjera koji zaslužuje
pohvalu, posebno isticanje, dok se ženske djelatnosti na tom polju uzimaju zdravo za gotovo.
Druga je razina unutarnjega proturječja usporedba serije tekstova "Kako vaspitati muža",
ironičnoga pristupa koji ne nudi stvarne savjete, a u tkivo časopisa ulazi kronološki nakon
spomenutog pisma čitatelja. Na žensko mjesto u instituciji braka jasno upućuje i vic u Bazaru
(Bazar, 1965b: 45) s tekstom "Izgleda da su Pavlove namere vrlo ozbiljne. Dao mi je da mu
zakrpim košulju". Ozarena buduća supruga pod rukom nosi svežanj, vjerojatno košulju, i
demonstrira svoju podobnost za bračni život, kao i vlastitu vičnost šivanju, nasuprot muškoj
nesposobnosti u tom polju.
Među obiteljskim problemima ponekad se javlja dječji neposluh te nestašluci. Vic
objavljen u Svijetu (Svijet, 1964b: 31) prikazuje blagdansku scenu u nuklearnoj obitelji: žena
plete, a iscrpljeni muškarac glumi konja sinu opremljenu pištoljem i kaubojskim šeširom.
Muškarac se žali supruzi: "Sad valjda razumiješ zašto sam se protivio kupnji kaubojske opreme
za naše zlatno dijete". Situacija upućuje na uobičajenu "izvršnu moć", odlučivanje o kupnji
pojedinih proizvoda za domaćinstvo, istovremeno aludirajući na amerikanizaciju jugoslavenske
popularne kulture u 1960-ima koja se manifestira oduševljenjem žanrom vesterna (Vučetić,
2012: 125-144).
Posebno je važno područje rodne asimetrije stereotipna ženska afektivnost, potreba za
bliskošću i, prije svega, ozbiljnom vezom te brakom koja ne nalazi pandan na muškoj strani. Dva
vica koja tretiraju taj problem ženi daju govorničku poziciju. U prvom slučaju (Svijet, 1964d: 33)
žena prijeti muškarcu: "Ako kažeš još jednu riječ, ostat ću". Umjesto razlaza kao reakcije na
svađu, žena, kao najveću kaznu muškarcu, nudi još više bliskosti. Drugi se primjer (Svijet,
1964e: 32) referira na žensko inzistiranje na braku kojem odgovara muška nevoljkost. Buduća
supruga ushićeno trči roditeljima vičući: "Tata, mama! Rekao je 'da'!" Budući suprug je pritom u
blaženo alkoholiziranom stanju, okružen praznim bocama. Vic sugerira da žene u očajničkom
nastojanju da se udaju ne prezaju od "niskih" udaraca i zavaravanja partnera.
Žensko zanovijetanje, prigovori i stereotip "naporne" supruge agresivno se artikulira u
vicu u kojem muškarac baca noževe na svoju suprugu (Svijet, 1964f: 32) uz riječi: "Ti si
inzistirala na tome da i ja imam hobi", fizički agresivnom odgovoru na ženske zahtjeve.
I danas aktualna tema netrpeljivosti prema supružnikovim roditeljima opće je mjesto
humorističkih uradaka. U primjeru iz Svijeta muškarac iznad ulaza ispisuje riječ "izlaz" (Svijet,
1964e: 33), jasno dajući do znanja punici da nije poželjna. Preduvjet za razumijevanje prizora
jest promjena obiteljske strukture i ustoličenje nuklearne obitelji: supružnikovi roditelji imaju
smanjeni utjecaj na bračne odnose i u njihov stambeni prostor ulaze tek kao posjetitelji. Prošli
autoritet postaje izvorom razmirica i konflikata.
159
4. Problemski članci
Kao izvor za ovu kategoriju koristit će se duži autorski članci koje nerijetko potpisuju stručni ili
pseudostručni kadrovi, institucionalni autoriteti (liječnici, psiholozi, akademski građani s
doktorskom titulom i sl.), mahom muškarci. Dok je ton ženskih časopisa danas najviše nalik
onom prisne prijateljice, u jugoslavenskim 1960-ima dominiraju vjera u racionalnost i autoritete,
a časopisi imaju i istaknutiju didaktičnu, gotovo prosvjetiteljsku ulogu. Pitanje muškog preljuba i
rodne ravnopravnosti, teme koje su obilato reflektirane, analizirat će se u nastavku kao ključne
za razumijevanje jezgre obiteljske strukture – supružničkoga odnosa.
Za tada uvriježen stav jugoslavenskih ženskih časopisa prema muškarčevoj aferi
reprezentativan je članak "ZAŠTO je to učinio?", objavljen u Svijetu 1964. godine, koji otvoreno
lobira za opraštanje prevare i "spašavanje" braka. To se usmjerenje na sljedeći način
argumentira:
One najzaljubljenije, kao i one koje su u braku našle sve ono što su željele: ljubav,
shvaćanje i ekonomsko blagostanje, spremne su da zaborave godine sretnog
života ako slučajno doznaju o nevjeri svog muža. On se u trenutku u njihovim
očima pretvara u biće lišeno svakog osjećaja morala i savjesti. Ipak, iste te žene
bile bi kadre da mu oproste i da ga poput tvrdoglavog djeteta opet materinski prime
u svoje naručje, ako se mnogo teže ukalja u očima društva: krađom, pronevjerom i
sl. (Svijet, 1964c: 19-20)
U maniri kolumni Žuži Jelinek, krivnja za nevjeru prebacuje se s očitog krivca na suprugu
koja u toj ulozi nije zadovoljila ("nije pružila mužu ono što je on očekivao") te se dalje navodi
iscrpni popis mogućih ženinih "grijeha": umorna, govori samo o problemima, fizička zapuštena,
"ostarjela prije vremena", "loše odjevena i još lošije počešljana", ali i "žena koja ne zna starjeti" –
"ako je već 30 godina udata, izigrava djevojčicu". Iz ove je liste razvidno da je ovim kriterijima
gotovo nemoguće udovoljiti, te da služe više za dokazivanje ženine neupitne krivice nego kao
konstruktivan tekst, savjet prevarenim ženama. Tekst i svojim formalnim elementima nedvojbeno
staje na stranu muškarca: govorenje o "takvim" ženama u trećem licu taktika je jasne distance,
kao i pokušaj da ih se uhvati u unutarnjem proturječju (oprost većih zločina nasuprot neznatnijim
prijestupima). Asertivne, autoritativne konstrukcije ne ostavljaju mjesta za razumijevanje ili
podršku, a takav stil kredibilitet crpi iz povezivanja patrijarhalnog diskursa s racionalnošću,
logičkim razlaganjem, među ostalim, pozivanjem na ekonomsku sigurnost koju muškarac jamči.
Posezanje za usporedbom koja uspostavlja analogiju između muškarca i djeteta, za razliku od
iste retorike u ironičnom tretmanu muškog angažmana u kućanskim poslovima, pozitivno je
konotirano i naturalizirano kao esencijalistička rodna dihotomija u kojoj žena preuzima ulogu
hraniteljice, emocionalne potpore i utočišta. Upadljivo je i zagovaranje perspektive društvene
korisnosti nasuprot individualističkoj građanskoj intimnosti: prevara nije povezana s ljubavlju, već
funkcionira kao ponekad dobrodošao odušak u bračnom životu i mnogo je manje zlo od
oštećivanja kolektiva (države) krađom, pronevjerom i slično.
Tema rodne ravnopravnosti, prije svega asimetrija u obavljanju kućanskih poslova, u
1960-ima sve intenzivnije prodire u tkivo ženskih časopisa, ali ne u svom radikalnom obliku, već
kao otvaranje diskusije i detektiranje aktualnog stanja, bez pretenzija na korjenitu reformu. U
članku "Žena – slabiji spol?" iz Svijeta 1964. godine (Svijet, 1964g: 30-31) autor(ica?) dr. T.
Horvat ističe: "Muškarci su većinom pitanje ravnopravnosti shvatili tako da žena odsad ima pravo
i dužnost da radi i muški posao, a njezin ženski posao joj ostaje, jer je muškarcu 'ispod časti' da
160
se njime bavi". Odgovornost se tako prenosi s državnoga aparata koji je, barem u teoriji, stvorio
preduvjete za rodnu ravnopravnost, na građanstvo koje (još) nije usvojilo feminističke ideale. Ista
se teza – "ravnopravnost: na radnom mestu da, u porodici, izgleda, još – ne" iznosi u Bazaru u
članku "Pobuna u kući". Horvat naglašava i da biološka razlika među roditeljima porodom
nestaje i da nema razloga perpetuirati je u odgoju djece, a protivi se i različitom obrazovnom
stupnju djece, odgojnom strategijom vođenom mišlju "kći će se ionako udati". Ovakvi stavovi
često su objavljivani u onodobnim ženskim časopisima, te sadrže jasnu potku vjere u bolju
budućnost i percepciju tad aktualnog stanja kao prijelaznog stadija (analogno shvaćanju
socijalizma kao tranzitnog društva između kapitalizma i komunizma), a nositelji(ce) boljeg sutra
upravo su novi naraštaji.
Od posebne su važnosti članci koji iz marksističke perspektive upozoravaju na problem
neplaćenog rada domaćice. Reportaža Pere Zlatara "Vaša supruga ne radi, zar ne?" (Svijet,
1967: 4-5) sakuplja ženske definicije domaćice (npr. "najzaposlenija neplaćena radna snaga") iz
kojih se dade iščitati razvijena svijest o nevidljivosti, marginalizaciji obavljanja kućanskih
poslova. Time se otkriva u kojoj mjeri domaćica fingira kao potlačeni subjekt čiji besplatni rad
omogućava funkcioniranje obitelji, ali i društva u cjelini. Inicijative u Jugoslaviji 1960-ih koje su
zahtijevale razvijeniju javnu infrastrukturu koja bi rasteretila domaćicu (javne kuhinje, jeftini
samoposlužni restorani, dnevna skrb za djecu) uvelike su ostale u fazi eksperimenata i teorijskih
postulata.
Dok je ekonomska asimetrija među rodovima barem do neke mjere dobila priznanje,
rodne se asimetrije i dalje naglašavaju u sferi emocionalnih transakcija. Članak Bazara "Veština
živeti u dvoje" (Bazar, 1969a: 44) za obiteljski sklad preporuča ženama da budu ljupke, nježne i
dobro raspoložene ("kućni anđeli") te da dijete provode u diskreciji, a muškarcima se savjetuje
obilnije posvećivanje pažnje supruzi nauštrb čitanja novina tijekom zajedničkih obroka. Afektivna
disonanca analizirana u dionici viceva opet se javlja kao značajan faktor u rodnoj dinamici, a
zanimljivo je da se taj odnos obrće serijom Bazarovih članaka "Frigidna žena" (Bazar, 1965b: 3233) sa (pseudo)medicinskim savjetima i interpretacijom problema. U tom se korpusu žena
konstruira kao aseksualno biće kojem je protuteža muški izraženi seksualni nagon.
Patologizacija ove navodne asimetrije i žustro poticanje žena na autokorekciju, ispravljanje toga
"nedostatka" simptomatičan je primjer mobilizacije i aktivnog zagovaranja ravnopravnosti (ili
barem umanjivanja razlika među rodovima) kad patrijarhatu ta strategija odgovara.
5. Kraj 19601960-ih: prema intimnosti
U drugoj polovici 1960-ih tematsko težište jugoslavenskih ženskih časopisa premješta se s
pragmatičnih pitanja (namještanja stana, ekonomičnosti u potrošnji) na intimnost bračnoga
života, ljubav u narativu romanse. Ilustracije parova u strastvenom zagrljaju zapečaćenom
poljupcem postaju sve češći motiv, što se djelomično može objasniti kao tekovina seksualne
revolucije. Na početku 1960-ih u članku "ZAŠTO je to učinio?" kritizira se ženska "manija
pripovijedanja i povjeravanja o obiteljskim neprilikama": "Prava je zadovoljština čuti da je svi
sažalijevaju i slušati o tome kako su svi muškarci ništarije. I nije važno što će se ogovaranje
proširiti i što će se možda ona, muž i djeca izvrći smijehu i ruglu okoline". Integritet obiteljskoga
kolektiva suprotstavlja se potencijalno zajedljivoj i osuđujućoj okolini, a fokus je na praktičnom
rješenju problema, a ne na emocionalnoj podršci čitateljici. Krajem 1960-ih tolerancija prema
nekonvencionalnim obiteljskim konstelacijama – neudanim ženama i samohranim majkama – kao
i njihova vidljivost u časopisima u vidljivom su porastu, ali u ambivalentnom tonu, između
161
ohrabrenja i sažaljenja manifestiranog u ilustracijama snuždenih ženskih lica.
Tri analizirane sastavnice Bazara i Svijeta – reklame, vicevi s karikaturama, te problemski
članci – pokazuju heterogenost diskursa o obitelji, te unutarnja proturječja unutar korica časopisa
i mogu se metaforički prispodobiti trima Freudovim komponentama ličnosti. Reklame
predstavljaju moralni i estetski ideal kojem se treba težiti i koji zadivljuje (analogno superegu),
vicevi i karikature na vidjelo iznose potisnute konflikte te funkcioniraju kao id, a problemski članci
pomiruju te dvije krajnosti, nalik egu. Pritom valja u obzir uzeti i modus čitateljske konzumacije
tih sadržaja, narativa koji si međusobno proturječe. Ipak, feministička paradigma (uglavnom
angloameričke provenijencije) koja konstatira "lažnost" reprezentacija manje je korisna od
akcentiranja njihove brojnosti i razmatranja palete izbora koji mediji nude (Grdešić, 2013: 41-42).
Čitatelji(ce) u pravilu ne iščitavaju detaljno cijeli časopis, kako je Joke Hermes i empirijski
utvrdila (Grdešić, 2013: 78), te sami/e aktivno sudjeluju u kreiranju značenja, po vlastitu
nahođenju preuzimajući određene dionice i odbacujući druge. Modus čitanja časopisa i
popularne kulture općenito redovito je prožet kontradikcijama i funkcionira kao područje borbe
oko značenja i za značenje.
Zbir reprezentacija obitelji koji odašilje kontradiktorne poruke – onu sigurnosti, sklada,
sukoba, patrijarhalne opresije, pragmatičnosti i nabijenosti emocijama – kompleksnošću
odgovara pojmu obitelji kao društvenoga konstrukta u vječnoj mijeni. Ipak, iz analiziranih izvora
dadu se iščitati i neki specifikumi 1960-ih: urbanizacija obiteljskog života i ustoličenje nuklearne
obitelji kao norme, prijelaz s paradigme praktičnosti na romantičnu viziju braka, kao i prvi glasniji
feministički impulsi koji propituju rodne asimetrije. Izabrani izvori, čvrsto usidreni u polju
popularne kulture, i sami su, kako Richard Johnson kaže, "reprezentacije reprezentacija"
(Grdešić, 2013: 77), bolje funkcioniraju kao smjerokazi za iščitavanje fantazija, ideala, raširenih
narativa i onodobne strukture osjećaja nego kao materijal za empirijsku, etnografsku,
kvantitativnu analizu stvarnih društvenih prilika.
LITERATURA
Primarni izvori
Bazar 4. 1965a.
Bazar 8, 1965b.
Bazar 25, 1965c.
Bazar, 28, 1966.
Bazar 123, 1969a.
Bazar 125, 1969b.
Svijet 1, 1964a.
Svijet 2, 1964b.
Svijet 3, 1964c.
Svijet 5, 1964d.
Svijet 8, 1964e.
Svijet 9, 1964f.
Svijet 10, 1964g.
Svijet 11, 1964h.
Svijet 1, 1967.
Svijet 18, 1968a.
Svijet 21, 1968b.
162
Svijet 1, 1969a.
Svijet 6, 1969b.
Sekundarna literatura
Duda, Dean. 2012. "Socijalistička popularna kultura kao (ambivalentna) modernost". U:
Socijalizam i modernost. Umjetnost, kultura, politika 1950.-1974. Ur. Ljiljana Kolešnik.
Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti i Institut za povijest umjetnosti, str. 287-317.
Ferguson, Marjorie. 1983. "The Most Repeated, Most Read Messages of the Cult: 1949-1974".
Forever Feminine. Women's Magazines and the Cult of Feminity. London: Heinemann,
str. 39-77.
Grdešić, Maša. 2013. Cosmopolitika. Kulturalni studiji, feminizam i ženski časopisi. Zagreb:
Disput.
Johnson, Lesley i Lloyd, Justine. 2004. Sentenced to Everyday Life. Feminism and the
Housewife. Oxford i New York: Berg.
Kolveshi, Željka. 2006. Otto Antonini: Zagreb i "Svijet", "Svijet" i Zagreb dvadesetih. Zagreb:
Muzej Grada Zagreba.
Martens, Lydia. 2009. "Feminism and the Critique of Consumer Culture, 1950-1970". U:
Feminism, Domesticity and Popular Culture. Ur. Stacy Gills i Joanne Hollows, New York:
Routledge, str. 33-47.
Moi, Toril. 2007. Seksualna/tekstualna politika. Feministička književna teorija, Zagreb: AGM.
Moran, Joe. 2008. "Bacon and eggs to go". Queuing for Beginners: The Story of Daily Life from
Breakfast to Bedtime. London: Profile Books, str. 9-21.
Musić, Goran. 2013. "Grad u samoupravljanju: uspon i pad alternativne modernosti Novog
Beograda". Limes plus 3, str. 139-154.
Reid, Susan E. 2004. "Women in the Home". U: Women in the Khrushchev Era. Ur. Melanie Ilič,
Susan E. Reid i Lynne Attwood. New York: Palgrave Macmillan, str. 149-176.
Schofield-Tomschin, Sherry. 1999. "Home Sewing: Motivational Changes in the Twentieth
Century". U: The Culture of Sewing: Gender, Consumption and Home Dressmaking. Ur.
Barbara Burman. Oxford i New York: Berg, str. 97-110.
Somerville, Rose M. 1965. "The Family in Yugoslavia". Journal of Marriage and Family 3, str.
350-362.
Vučetić, Radina. 2012. Koka-kola socijalizam. Amerikanizacija jugoslovenske popularne kulture
šezdesetih godina XX veka. Beograd: Službeni glasnik.
ZUSAMMENFASSUNG
Das Konzept "Familie" veränderte sich in den 1960ern in Jugoslawien radikal. Gleichzeitig mit der rasch
fortschreitenden Industrialisierung und Urbanisierung wurde die große rurale Familie durch Kernfamilien in
der Populärkultur ersetzt. Die Zagreber Zeitschrift Svijet sowie das Belgrader Magazin Bazar, die
populärsten jugoslawischen Frauenzeitschriften der 1960er, beschäftigten sich extensiv mit Themen wie
Eheverhältnissen, die häusliche Inneneinrichtung und Kindererziehung. In diesem Korpus tauchen
zahlreiche Widersprüche auf, oszillierend zwischen Frauenemanzipation und der Perpetuierung
geschlechtlichen Essenzialismus.
Als Material für die Analyse der inneren Widersprüche und textuellen Botschaften werden drei
Komponenten von oben erwähnten Zeitschriften betrachtet: Werbung, Witze mit weiteren ephemeren
Zeichnungen sowielängere Artikel. Im Bereich der Witze werden Karikaturen und Zeichnungen analysiert,
deren Komik auf stereotypischen Familienkonflikten basiert (verzweifelte weibliche Sehnsucht nach der
Ehe, Unfähigkeit der Männer für Haushaltsarbeit, freche Kinder, das Nachlassen der körperlichen
Attraktivität der Ehepartner nach einem langen Eheleben, Feindlichkeit gegenüber der Schwiegermutter u.
a.). Während die längeren, komplexeren Artikel die Geschlechterassymmetrien und Probleme in einer Ehe
nuancierter problematisieren, beschränkt sich die Werbung auf die Kernfamilie (cornflake family).Witze
hingegen bilden die Kehrseite dieses idealisierten Familienbild und zeigen die inhärenten Klüfte und
Konflike auf.
163
Im Schlussteil wird der thematische Wandel innerhalb der Zeitschriften in der zweiten Hälfte der 1960er
betrachtet. Der Schwerpunkt wechselt von pragmatischen Fragen (wie Inneneinrichtung) hin zu den
intimen Verhältnissen zwischen den Partner_innen und es wird ein verstärkt psychologischer Zugang zu
Themen wie Ehebetrug gewählt. In dieser Neuverortung schimmert die Umstellung vom einem sozialen
hin zu einem individualistischen, intimistischen Konzept von Liebe und Familienleben durch, welches noch
heutzutage in Frauenzeitschriften zu finden ist.
164
Marija Ott Franolić
Zagreb
[email protected]
Brak kao norma: važno je samo udati se
Sažetak
Ovaj rad postavlja pitanje o odnosu između bračnog statusa i društvene valorizacije žena. U teorijskom
dijelu kreće od tvrdnje Simone de Beauvoir da bračni status žene čini uvaženim članicama društva, i
analizira kako se brak kao norma nameće ženama i danas. Potom se analiziraju medijski natpisi u
časopisu Gloria kako bi se iz njega iščitale predodžbe i stavovi o braku, s naglaskom na razlici u načinu na
koji se prikazuje i vrednuje bračni status muškaraca i žena. Naime, taj ženski časopis ističe da brak
ženama osigurava poželjan društveni status, a za muškarce ga opisuje nužnim zlom koje trebaju što dulje
izbjegavati. Kako bi se vidjelo u kojoj je mjeri važnost bračnog statusa povezana sa samim obredom
vjenčanja, metodom snježne grude provedeno je pilot-istraživanje o obredu vjenčanja u dvije generacije
iste obitelji. Utvrđeno je da je polovina ispitanika imala gotovo istovrsno vjenčanje u obje generacije te da
su ona većinom slijedila tradicijom i novim medijskim diktatom nametnut ideal elaboriranog i raskošnog
obreda. To ukazuje na zaključak da su na većinu ispitanika mlađe generacije više utjecali roditelji i
obiteljske vrijednosti nego društvene promjene.
Uvod
U ovome se radu razmatra brak kao statusno pitanje za žene. U teorijskom dijelu istražuje se
odnos ženskog bračnog i društvenog statusa, tj. analizira se pridaje li brak ženama status
uvaženih članica društva. Nakon teorijskog dijela, predstavljaju se dva istraživanja: u tjedniku
Gloria analizirani su prevladavajući stereotipi o bračnom statusu i obredu vjenčanja, a provedeno
je i pilot-istraživanje o obredu vjenčanja kako bi se uočile razlike u načinima vjenčavanja
pripadnika dviju generacija iste obitelji, te utvrdila veza između raskošnosti obreda vjenčanja i
vrednovanja braka kao važne društvene institucije. Zaključeno je da časopis Gloria različito
tretira bračni status muškaraca i žena, stereotipno svrstavajući neudate žene u negativnu
kategoriju, a neoženjene muškarce u kategoriju privlačnosti. Pilot-istraživanje pokazalo je da je
malo više od polovine ispitanika dviju generacija iste obitelji, unatoč društvenim promjenama,
priredilo gotovo istovrsno vjenčanje, što pokazuje da je tek neznatno veći utjecaj obiteljskih
vrijednosti od medijskih natpisa ili društvenih i političkih promjena. Gotovo dvije trećine ispitanika
vjenčalo se na isti način - crkveno ili civilno - u obje generacije jedne obitelji, što je zaista mnogo
jer su te generacije živjele u različitim sustavima, i državama koje su prema crkvenim
vjenčanjima bile suprotno nastrojene. Činjenica da unutar istih obitelji obje generacije imaju
jednako, crkveno ili civilno vjenčanje, pokazuje da na izbor crkvenog vjenčanja veći utjecaj imaju
obitelj, zajednica i vjerska uvjerenja od društveno-političkih promjena i medijskih natpisa koji u
određenom sustavu dominiraju.
1. Brak kao norma i zaštita
zaštita
Simone de Beauvoir, rodonačelnica ideje da ženina pozicija Druge nije prirodna već društveno
nametnuta, ustvrdila je već 1949. u Drugom spolu da je najveći problem braka činjenica da
udatim ženama osigurava status uvaženih osoba u društvu. Dva su razloga koja, prema
Beauvoir, opravdavaju nužnost ženine udaje: mora roditi djecu i brinuti se za muškarčeve
seksualne potrebe i njegovo kućanstvo. Ne samo da je većina žena udata, ili su bile udate, ili su
nesretne jer se nisu udale, tvrdi de Beauvoir, već im udaja osigurava i određeno mjesto u
društvu (1969: 69, 164-6). Iako osobno iskustvo ne može biti generalni pokazatelj, na pisanje
165
ovog rada motivirala me i činjenica da sam nakon udaje osjetila indirektno odobravanje velikog
dijela okoline i šire obitelji, odobravanje kojim kao da su mi davali do znanja da sam krenula
pravim putem. Radi se zapravo o nepisanom pravilu da ženama udaja još uvijek donosi status
„normalnih“ žena. Pod „normalnošću“ podrazumijevam termin kako ga u svojim predavanjima
definira Michel Foucault, u smislu norme koja određuje pripadnost, ali djeluje i korektivno (2003:
50). Normalnost je koncem 1950-ih promišljao sociolog Erving Goffman i zaključio da se od
svakog člana društva očekuje da zatomi svoje trenutne osjećaje i ponaša se u skladu s onim što
će ljudima oko njega biti barem privremeno prihvatljivo. Dopušteno je uzeti si slobodu u vezi onoga
što je pojedincu u tom trenutku važno, a drugima nije; zauzvrat, pojedinac se ne miješa u ono što
je važno drugima, a u tom trenutku njemu nije. To je uzajamni modus vivendi (Goffman, 1990: 910). Čovjekovo je ponašanje obilježeno željom za prezentacijom, tvrdi ovaj teoretičar, tj. ljudi se
ponašaju u skladu sa situacijom u kojoj procijene kako se treba ponašati, gotovo bi se moglo reći
da igraju uloge. Većina se ljudi ponaša u skladu s moralnim i društvenim očekivanjima i njihovo se
ponašanje, preuzimanje određenih uloga, s vremenom pretvara u njihovu pravu ličnost, oni postaju
svoja uloga. Osim toga, preuzevši određenu ulogu, čovjek u nju uključuje i društveno prihvatljive
norme, čime se one ponavljaju i prenose iz generacije u generaciju (ibid.: 9-19, 35).
I Michel Foucault (1994) primjećuje da je društvo sa svojim institucijama premreženo
„sucima za normalnost“. A kad je riječ o bračnom stanju žene, taj sudac može biti svatko –
neudate žene komentiraju, više ili manje dobronamjerno, susjedi i članovi uže i šire obitelji, i
kolege i poznanici, tko god želi, jer normalnost koju donosi udaja je samorazumljiva i vrlo se
rijetko propituje. Nepisana društvena pravila često osjećamo samo posredno. Gordana Bosanac
nazvala je te stavove koje mehanički prihvaćamo kao tradiciju, „područjem predrasude“ (2010:
39). Razvidno je to u priručnicima koji propisuju lijepo ponašanje. U Bontonu tiskanom 2003.
stoji: „U naše vrijeme, neka druga rješenja pokušavaju se nametnuti usporedo s bračnim“
(Celebrini, 2003: 44). Iz formulacije pokušavaju se nametnuti iščitava se da za drugim rješenjima
nema potrebe. Institucija braka svakako je jedna od normi koje se ponavljaju i prenose iz
generacije u generaciju. Ona je snažni patrijarhalni društveni mehanizam kojim se žena održava
u položaju vječno-druge. Institucija je to koja je od rimskih vremena i definicije strogog i
autoritativnog patera familiasa, sve do nedavno ženama priječila pravo privatnog vlasništva,
skrbništva nad djecom, čak i samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini.
Iako je institucija braka na zapadu povijesno promjenjiva kategorija, ona već od 19.
stoljeća donosi prestiž onima koji su u nju ušli, dok se istovremeno samce odbacuje kao
nepredvidive i potencijalno opasne elemente u društvu (usp. Coontz, 2005; Abbott, 2014). Bračni
status, koji je ranije bio ekonomska i društvena nužnost, u 19. se stoljeću pretvara u sve
poželjniji ženski status – poziciju u kojoj će biti posve „zaštićena“ od surovosti vanjskog svijeta.
Brak se sklapa između dvoje ljudi – povijesno gledano u heteropatrijarhalnom poretku bili su to
muškarac i žena. Već je njihova početna pozicija u tom združivanju bila nejednaka. Žena je u
brak stupala kao Druga, kao ona za koju je udaja ne samo poželjna već ponekad i jedini mogući
put, jer neudate žene bi, zbog nemogućnosti privređivanja i osuđenosti na privatnu sferu, pale na
teret obitelji i mogle biti obilježene kao manjkave, čak se i same takvima osjećati. Spisateljica
Jane Austen pisala je nećakinji da joj je bolje udati se kako ne bi ostala siromašnom i pala na
teret obitelji. Anarhistica Emma Goldman problem institucije braka, koju naziva degradirajućom i
uvredljivom, vidi u „zaštitnoj“ funkciji, koja ženu čini nesposobnom za samostalan život.
Paradoksalno, ženi je prvo oduzeta samostalnost i volja za aktivnošću, da bi joj potom institucija
braka priskočila u pomoć, a sve to kako bi poslušno stvarala nove vojnike i buduće službenike, i
kako ne bi stigla razmišljati o svojoj slobodi i seksualnom oslobođenju (Goldman, 1909: 126-7). I
166
Carole Pateman primjećuje da „neudane žene nemaju definirano i prihvaćeno mjesto u društvu;
postati čijom suprugom još je uvijek najvažniji način kojim većina žena može steći priznat
društveni identitet“ (Pateman, 2000: 134).
Dakle, ženu tek bračni status čini društveno prihvatljivom. Stoga nije čudno da su djevojčice
odgajane za udaju, jer su roditelji željeli da se uklope u društvo, da ne odskaču. Feministička
teoretičarka Carolyn Heilbrun ustvrdila je da većina majki svojim djevojčicama šalje poruku da
trebaju uspjeti, a da pritom ne izgube svoju ženskost (1993: 17). Osim obitelji koje su
djevojčicama stoljećima usađivale da je normalno da se udaju i imaju djecu, svoju je ulogu u
stvaranju pasivne i domaćinske ženske uloge odigrala i književnost (Aisenberg i Harrington, 1988;
Luhmann, 1996). Spisateljica Marguerite Duras u romanu Ljubavnik piše o junakinji koja se našla
u opasnosti da se nikada ne uda, upustivši se u vezu sa starijim muškarcem: „Iznenada strava u
majčinu životu. Kćer joj se nalazi u najvećoj opasnosti, u opasnosti da se nikada ne uda, da nikada
ne nađe mjesto u društvu…“ (1987: 49). Junakinja romana Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela
jaje, razmišljajući o prošlim brakovima, zaključuje da su joj „muževi … služili kao štit: kao udata
žena imala je opipljivo pokriće da je s njome sve u redu“ (2008: 54).
U ženskim autobiografskim tekstovima i književnim djelima autobiografskoga karaktera
čest je motiv opiranja određivanju braka kao norme. To pokazuje, prema Kašić (2009), da osobne
priče mogu najbolje upozoriti na način na koji se muška moć upisuje, uznemiriti hegemonijsku moć
i potkopati njezine učinke destabilizacijom povijesnog patrijarhalnog racionalizma i univerzalizma.
Dragojla Jarnević, spisateljica i učiteljica, koja je u vrijeme ilirskog preporoda željela biti
samostalna i živjeti od svoga rada, u dnevniku je zavapila:
o bože zašto sam ja žena!!!? Derzovito se moje serdce uzbune, kad pomisli, da bi
mužu podložna biti morala, da bi samo za njegovu volju u sviuh dielah u mnenjah
pitati morala; a ja i neznam što je pokornost! Ovdie izhadjam iz medje koja je
svakoj ženi kao dužnost stavljena; iz medje u kojoj niti majka niti supruga niti
domačica nisam – ali ja si pomoči ne mogu (Jarnević, 2000: 205).
Dragojla Jarnević svojim je načinom života iznevjerila očekivanja drugih. Kao neudata,
naišla je na osudu okoline, pričalo se da je gizdava, ohola, da joj nitko nije dovoljno dobar,
izmišljalo se i da je rodila izvanbračnu djecu. Majka joj je govorila da je bezosjećajna, bez
„ćutjenja“, jer je ostala sama, nazivala je „starom partom“, prijetila joj i izbacivanjem iz kuće ako
ostane neudana. I teoretičarka Elaine Showalter (2001) spominje da je bilo općeprihvaćno
ismijavati viktorijanske spisateljice kao jalove usidjelice. A ne tako davne 1974. francuski
sociolog i romansijer Pascal Lainé napisao je da „'stara cura' postaje rubnom egzistencijom na
isti način kao i svaka žena koja bilo kako protuslovi pravilima braka i majčinstva: npr. neudata
majka, prostitutka“ (prema Mayer, 1981: 130). O normama koje omeđuju ženske živote pisala je
Andrea Zlatar:
Što nam govore mediji, kakvu poruku odašilje država? Zaposlenoj ženi poručuje se
da može ostati zaposlena… ali da bi mogla malo poraditi na porastu pučanstva,
kućanici s četvoro djece čestita na brojnosti potomstva, ali se sugerira kako bi
trebala učiniti „nešto za sebe“, zaposliti se makar na četiri sata, čim djeca malo
poodrastu. Na svim stranama umnažaju se zahtjevi, stvara se slika uspješne žene…
uspješna žena mora biti uspješna na poslu … Sintagma ženski šarm druga je na
ljestvici kriterija mjerenja uspjeha. Zatim slijedi privatni život. U iznimnim
slučajevima, najčešće kad je riječ o umjetničkim zanimanjima… oprašta se samoća
ili izvanbračna ljubavna veza. Inače je sinonim uspješnoga privatnog života
167
dugotrajna bračna veza okrunjena s troje djece. Dvoje više nije dovoljno… (2002:
79-80).
Brak ženama donosi poželjno mjesto u društvu i zbog toga što su žene same pounutrile
takav stav, čak i one obrazovane koje se nisu posve uklapale u okolinu1. Sylvia Plath 1950., u
vrijeme porasta ranih brakova i baby booma u Americi, u dnevniku piše da brak nije njezina želja,
već nužna konvencija: „Pretpostavljam da ću se nakon nekog vremena naviknuti na ideju braka i
djece“ (2000: 21). Sredinom 1960-ih hrvatska pjesnikinja i znanstvenica Divna Zečević u dnevniku
bilježi osjećaj da bi ulaskom u brak trebala zadovoljiti okolinu i obitelj, istovremeno se užasavajući
upadanja u konformizam, nazivajući brak „pitanjem paklenog komfora“ (30. svibnja 1963., Arak
2:132) i pitajući se:
Može li se uopće opredijeliti za – rad ili za – život redovni (građanski!) za život
većine? Ponekad se taj život većine čini kao utočište – a kada ostanem jedan dan
u tom utočištu – postaje mi nepodnošljivo. 14. ožujka 1965. (Arak 4: 565)
Gotovo je identično iskustvo znanstvenice u Americi koja je 1970-ih tajila da se udala:
„Mnogima nisam rekla jako dugo jer mi je bilo neugodno što sam podlegla onome za što sam
mislila da je buržujska konvencija“ (prema Aisenberg i Harrington, 1988: 29). Ta „buržujska
konvencija“ koju će Barthes opisati kao „Doxu ... Javno mišljenje, Duh većine, malograđanski
Consensus, Glas Prirodnog, Nasilje Predrasude“ (1992: 54), druga je riječ za „normalnost“,
upadanje u konformizam.
No koliko su Simone de Beauvoir, Sylvia Plath i Divna Zečević relevantne, nisu li one o
tome pisale davno? Međutim, pokazuje se da njihovi stavovi i danas pogađaju u sam meritum
odnosa bračnog stanja i društvenog statusa žene. Popularna američka glumica Jennifer Aniston
izjavila je 2014. na konferenciji pod nazivom Feminist Makers2 u razgovoru s feminističkom
teoretičarkom i aktivisticom Glorijom Steinem da se ženina vrijednost još uvijek najviše određuje
prema tome je li se udala i ima li djecu. Izjava Jennifer Aniston ne može biti znanstveno
relevantna, ona nije govorila na osnovu statističkog istraživanja, no progovorila je iz svoga
iskustva. Njezino iskustvo nije univerzalno, ali ona je jedna od najčešće pretraživanih osoba na
Internetu, njeni se stavovi citiraju u najpopularnijim medijima te je njezin utjecaj neosporan. U
razdoblju između pisanja Simone de Beauvoir i izjave Jennifer Aniston za žene su se dogodile
mnoge promjene - u većini zemalja izborile su pravo glasa, manju ili veću ekonomsku
samostalnost, pravo na školovanje i napredovanje na poslu. Period je to u kojem je u mnogim
zemljama omogućen razvod braka, u kojem se sve češće sklapaju ponovni brakovi, a raste i broj
djece rođene izvan bračne zajednice. Homoseksualci u sve većem broju zemalja traže pravo na
život u braku kako bi bili jednakopravni članovi društva. Situacija u kojoj su se dogodile brojne
društvene i političke promjene, a status udatih i neudatih žena ostao jednak, upućuje na
zaključak da stereotipi uspješno preživljavaju realne promjene. Još je aktualna misao Virginije
Woolf iz 1938., da je „brak ženama jedina dostupna profesija od pamtivijeka … pitanje nije bismo li
se trebale udati, već jednostavno za koga…?“ (2004: 49-50).
Je li to stoga što je brak represivni oblik kontrole ženine seksualnosti i njezine pozicije u
društvu, kolektivno osiguravanje da će ostati „tamo gdje joj je i mjesto“? Ili se radi o društveno
neriješenoj, i zasada nerješivoj činjenici da samo žene rađaju djecu i da je brak uobičajen oblik
zajednice u kojoj se ona podižu i štite? Sigurno su u stvaranju stereotipa oba razloga odigrala
svoju ulogu. Već je Shulamith Firestone (1972) ustvrdila da je biološka datost osnova muško1
U Hrvatskoj je učiteljica i pedagoginja Marija Jambrišak pokazala da je pounutrila uobičajene stavove o ženskim dužnostima, iako se
zalagala, primjerice, za jednaku plaću za učitelje i učiteljice, napisavši: „Naravna je odredba žene, da bude supruga, domaćica i majka.“
(1896: 98)
2
Konferenciju organizira digitalna i video platforma Makers, zamišljena kao najveća arhiva ženskih priča. Vidi poveznicu:
http://www.makers.com/.
168
ženske nejednakosti, jer žene za vrijeme trudnoće i kasnije s malom djecom ovise o
muškarcima. Dijelom je poimanje bračnog statusa kao poželjnog za ženu rezultat činjenice da su
žene u društvu zadužene za reprodukciju pa je kontrola njihova ponašanja i statusa istovremeno
i kontrola nacionalne budućnosti. Osobito je to izraženo kod malih naroda kod kojih je
nacionalna ugroženost lajtmotiv, pogotovo uz realno smanjenje nataliteta. Iveković i Mostov
(2002) primjećuju da se u svim bivšim jugoslavenskim republikama dogodila regresija u
patrijarhat i tradicionalne vrijednosti, žene se počelo identificirati s državnim vlasništvom - one
rađanjem više djece trebaju osigurati novu radnu i vojnu snagu. Riječima Gordane Bosanac:
„Država ih ima kao stroj: nju za rađanje, njega za ubijanje“ (2010: 346). U patrijarhalnim
društvima muškarci kontroliraju reprodukciju, posebno pri stvaranju novih država i poredaka. Bilo
da se stvaraju nove države ili žele zadržati postojeće, kontrolira se reprodukcija (usp. YuvalDavis, 1997). Nakon toga je do kontrole bračnog statusa malen korak. Razlozi za uspostavu
ženskog bračnog statusa kao norme su naravno i financijski, jer žene u braku obavljaju razne
vrste neplaćenih poslova. Kako navodi Carole Pateman: „Kućanski poslovi nisu 'rad'. Rad se
odvija u muškome svijetu kapitalizma i na radnim mjestima“ (2000: 137). Društvo počiva na
nejednakosti koja je postala normom. Žene se sve više obrazuju, dospijevaju na sve bolje
pozicije, no još uvijek je za ženu bolje biti rastavljenom nego neudatom – ona koja se rastala
barem je probala ispuniti normu.
2. Analiza medijske slike vjenčanja ili kako je bivši ministar
ministar kulture pronašao atraktivnu
Vinkovčanku
Perpetuiranju stavova o braku kao normi za žene pridonose i načini na koje mediji prikazuju
udate i neudate žene. Za potrebe ovoga rada analizirala sam tekstualne i vizualne prikaze
vjenčanja u najčitanijem hrvatskom ženskom časopisu, tjedniku Gloriji. Diskurzivnom sam
analizom željela utvrditi kako se čitatelji(ca)ma prikazuje bračni status, s osobitim osvrtom na
razlike u prikazu poželjnosti braka za muškarce i žene. Joanne Hollows je ustvrdila da je
preokupacija feminističkih studija analizirati načine na koje „procesi i prakse reprezentacije rade
na proizvodnji ideja o tome što znači biti ženom“ (Hollows, 2000: 20, prema Grdešić, 2013: 12), a
ja sam njezinu tvrdnju željela specificirati i analizirati procese i prakse reprezentacije koji
proizvode ideju o tome što za muškarca, a što za ženu, znači biti u braku. Analizirala sam
dvanaest brojeva Glorije, od 4. rujna do 20. studenog 2014., i to naslovne stranice časopisa,
sadržaje članaka, te popratne fotografije.
Važnost isticanja institucije braka vidljiva je već od analize naslovnih stranica Glorije – od
dvanaest brojeva, čak četiri naslovnice u raznim kontekstima ističu brak i vjenčanja – obično se
radi o vjenčanju ili godišnjici braka poznatih osoba. U prvom analiziranom broju (Pintar, 2014a:
24-33) popraćeno je vjenčanje američkih glumaca Angeline Jolie i Brada Pitta. Unatoč
nedostižnosti načina života ove obitelji za prosječne čitateljice i čitatelje časopisa – vjenčali su se
u kapelici koju su ranije kupili za 60 milijuna dolara – naglašava se skromnost i uobičajenost
njihovog vjenčanog obreda. Članak kao da je napisan da bi se čitateljice što lakše identificirale s
tim događajem, kao da se hoće reći – oni su baš kao i mi! Spomenuto je, primjerice, da su imali
devet godina za planiranje vjenčanja, a mladoženja je ipak zaboravio kravatu, te da im je
prstenje ispalo na pod. Naglašena je i idiličnost obiteljskih odnosa. Jolie je izjavila „Željela sam
da djeca sudjeluju u pripremi svakog detalja našeg vjenčanja, među ostalim i haljine, jer to
pokazuje da živimo u zajedništvu“ (ibid., 27). Dok donekle može biti opravdano da se vjenčanje
169
najpopularnijeg holivudskog para našlo na naslovnoj stranici ženskog časopisa, brak se na
naslovnoj stranici Glorije isticao i kad za to nije bilo neposrednog povoda. Tako je primjerice
pjevač Giuliano najavljen naslovom „Godišnjica braka u štiklama“ (br. 1034), da bi se u članku
samo u jednoj rečenici spomenula godišnjica, a sadržaj teksta posvećen je njegovu nastupu u
jednom televizijskom zabavnom programu.
Bilo bi preuzetno tvrditi da kontinuirano čitanje tjednika Glorija oblikuje stavove čitateljica
toga časopisa. Međutim, neosporno je da urednička politika Glorije perpetuira razne stereotipe, a
ovdje se navode oni vezani za brak i vjenčanja. Prije svega, postoji tendencija prikazivanja žene
kao objekta, kao u prikazu vjenčanja političara Jasena Mesića: „Bivši ministar kulture i saborski
zastupnik HDZ-a Jasen Mesić … svoju suprugu, atraktivnu Vinkovčanku, pronašao je na radnom
mjestu…“ (Šćavina, 2014c: 10). Dakle, muškarac je predstavljen svojim zanimanjem i ugledom
koje mu ono donosi, a žena izgledom (iako su se upoznali na radnom mjestu). Na fotografiji
pored teksta njegova buduća supruga Barbara Medved pozira polugola i s raširenim nogama.
Dokaz je to da medijski sadržaji još uvijek interes usmjeruju na „ženska tijela – kao majki ili
seksualnih objekata, a prezentacija stvarnih ženskih iskustava, vrijednosti, profesionalnih
uspjeha, marginalizirana je i trivijalizirana“ (Kunac i Sarnavka, 2008: 18). Za temu ovoga rada
najzanimljiviji je „bračni“ stereotip koji podgrijava dvostruka mjerila za muškarce i žene,
podrazumijevajući da je svakoj ženi cilj udati se i imati vjenčanje iz snova, dok „pravi muškarac“
čini sve ne bi li izbjegao trajnije vezivanje i ostao single i cool. Tako se glumac Sean Bean ipak
„odvažio na još jedno vjenčanje“ (Pintar, 2014b: 34), za glumca Leonarda DiCapria poznato je
da „ne kani popustiti i skrasiti se“ (Gostimir, 2014: 87), a na jednoj je naslovnici istaknuto da je
talijanski glumac Franco Nero „opet sam i slobodan“ (br. 1035). U prikazu vjenčanja američkog
glumca Georgea Clooneya, detaljno popraćenom na bogato ilustriranom prilogu od čak 22
stranice3, za mladoženju se eksplicitno navodi „Zakleti neženja George Clooney napokon je
kapitulirao“ (Šetka i Petrinović, 2014: 21), jer je prije toga bračni status za takvu macho zvijezdu
bio nezamisliv. Zanimljiv je i jedan obrnuti primjer koji očito ismijava ovaj stereotip. U jeku
natpisa o vjenčanju Georgea Clooneyja i Amal Alamuddin, koji su svi isticali mladoženjinu slavu i
status, unatoč činjenici da je mladenka poznata po velikim odvjetničkim uspjesima, pojavio se –
doduše, ne u Hrvatskoj – članak u kojem je priča preokrenuta, s naslovom „Međunarodno
priznata odvjetnica Amal Alamuddin udaje se za nekog glumca“ (Rose, 2014).
Da je stereotip slobodnog muškarca nesputanog brakom zaista dugovječan dokazuje i
nedavno objavljena analiza satiričkog časopisa Knut koji je izlazio početkom 20. stoljeća, a
uređivao ga je Iso Velikanović (usp. Sablić-Tomić i Jemrić, 2014). Tekstovi su u tom časopisu
većinom pisani pod pseudonimom, a izlazio je u vrijeme jačanja ženskog pokreta, pa su česte
mete ismijavanja bile žene i njihove (klišeizirane) osobine, npr. lajavost, glupost, nevjernost itd.
Nerijetko se u listu stoga empatijski suosjeća s oženjenim muškarcem koji pati zbog ženinih
osobina: „'L'jepo se ženit' / sveti Pavo mnije / Zbog toga se ni sam / Oženio nije“ (prema Sablić
Tomić i Jemrić, 2014: 30).
Suprotno od toga, bračni status povezan sa ženama prikazuje se kao ne samo poželjan
već i normirajući – pozicija udate žene kao da joj daje dodanu vrijednost. Valja opet zazvati Knut
u kojem 1909. autor piše:
Brak je za čovjeka najznamenitije zvanje, a najidealnije su one prilike družtvene, u
kojima nije žena prisiljena prekoračiti periferiju svoje prave djelatnosti. Majka je
njezino najuzvišenije ime. Drugi su njezini interesi, drugi naši. To je zakon narav,
3
Za usporedbu, vjenčanju Angeline Jolie i Brada Pitta posvećeno je deset stranica.
170
koji se ne da srušiti, premetnuti, jer se inače poremećuje poredak svieta … (Hirc,
1912: 238, prema Sablić-Tomić i Jemrić, 2014: 21).
Spomenuti je članak pisan početkom stoljeća, no klišeji se teško mijenjaju, pa se i danas
u Gloriji forsira stav o braku koji je za žene poželjan i nužan, prirodan i „normalan“, i to osobito u
kolumnama Žuži Jelinek (2014: 96), primjerice u anegdoti o „profesorici tridesetih godina,
pomalo već zabrinutoj što je sama“ kojoj je odlazak na more „posljednji pokušaj da nekoga tamo
nađe“. Osim toga, u Glorijinim intervjuima ženskim je osobama uvriježeno postavljati pitanja
obitelji i djeci, dok se kakva pitanja muškarcima ne postavljaju. Glumicu i pjevačicu Ritu Oru
pitaju kako zamišlja svoje vjenčanje (jer, valjda, nije moguće da ga nije zamišljala), a glumicu
Veru Zimu u rubrici Razotkrivanja eksplicitno su pitali žali li što nije stvorila vlastitu obitelj, jer bi
tako možda lakše podnijela samoću ili osamljenost (Zamoda, 2014a: 114), premda ona niti u
jednom trenutku nije spomenula da je osamljena. U istoj rubrici kostimografkinji Iki Škomrlj
postavljeno je pitanje „Zašto se nikad niste udali?“ (Vučičević, 2014a: 106). Teško bi bilo
zamisliti da joj je moglo biti postavljeno pitanje „Zašto ste se udali?“ Nije ni to bilo dovoljno, te su
novinari otišli i korak dalje i pitali je žali li što nema djecu. Dok je pitanje o braku prema ženama
nekorektno jer je suviše intimno, često se zaboravlja da pitanje o djeci može biti i neugodno te
da neke žene djecu nemaju jer ih nisu mogle imati. Premda rubrika Razotkrivanja već naslovom
upućuje na svojevrsno ogoljavanje intervjuirane osobe, uglavnom žene odgovaraju na pitanja o
obitelji, dok muškarci većinom govore o profesiji, prošlosti, idealima, rijetko o suprugama. Od
dvanaest Razotkrivanja polovina intervjuiranih su žene, i samo jednoj, sopranistici Nevenki
Petković Sobjeslavski (Slunjski, 2014: 106), nisu postavljena pitanja o braku i obitelji. Sve ostale
ispitanice eksplicitno su pitane da komentiraju odnos sa suprugom – novinarku i voditeljicu Željku
Ogrestu (Zamoda, 2014b: 114) pitaju o suprugovim manama i vrlinama, o njihovom odnosu, oko
čega se svađaju i tko je bolji u odgoju djece, a stolnotenisačicu Sandru Paović (Vučičević,
2014b: 106) kako je suprug može raznježiti ili razvedriti. S druge pak strane, od šest muškaraca
intervjuiranih u Razotkrivanjima, samo je glumac Boris Svrtan upitan „Što su odlike dobrog
muža?“ Dakle u hrvatskom medijskom prostoru još je uvijek prihvatljivo žene – pa i one uspješne
u svojoj profesiji – ispitivati o njihovoj bračnoj ulozi i privatnome životu. Dapače, takva pitanja
postavljaju i novinarke, nesvjesne činjenice da i same doprinose stereotipizaciji rodnih uloga u
medijima, a posredno i u čitavome društvu.
Ne samo da je ulazak u brak za ženu važno statusno pitanje, već svakoj ženi i bajkovito
vjenčanje treba biti ideal. U člancima o obredu vjenčanja koriste se jezični klišeji koji kao da
pojačavaju važnost toga događaja: „vjenčanje iz snova“, „uplovili su u bračne vode“, „rekli
sudbonosno da“, „majke su brisale suze radosnice“ i slično. Nema niti jedne vjenčanice u
analiziranom korpusu Glorije koja nije bijela ili barem sve popularnije boje šampanjca4.
Uobičajeno se ističe i da je dan vjenčanja istovremeno dugo iščekivani „najsretniji dan u životu“,
ali i obaveza koja mora biti savršeno odrađena, čak uz hiperbolizaciju oba aspekta toga
događaja:
Vjenčanje je za mnoge najsretniji dan u životu … A za glumicu Lorenzu Izzo se
zamalo pretvorilo u noćnu moru … do zadnjeg trenutka nije znala hoće li joj stići
vjenčanica … dostavljena je doslovce u zadnji trenutak, tako da je ipak sve završilo
kao bajka, a ne horor. (Šćavina, 2014b: 9).
Vjenčanja u Gloriji prikazana su kao događaji u kojima svaki detalj treba biti na svome
mjestu, uz poruke o boljem statusu kojeg žena zadobiva postajanjem gospođom. To je u skladu
4
Bijela vjenčanica danas je zbog holivudskih filmova postala opće mjesto, kao da je bez nje vjenčanje nezamislivo. Treba znati da se
ne radi o dugoj tradiciji, jer prva je bijelu vjenčanicu popularizirala kraljica Viktorija 1840. Prije toga u Europi su se nosile ljubičaste,
tamnozelene ili haljine boje vina, ovisno o staležu kojem su žene pripadale.
171
s tvrdnjom de Beauvoir (1969) da je buržujski ideal udata žena bez ambicija i velikih strasti,
zadovoljna s činjenicom da joj svi dani budu isti, da joj život polako ide prema smrti, a da ona
pritom o njemu ne postavlja velika pitanja, no kako bi se ipak zadovoljila, žena kupuje stvari za
dom, doslovno se „kući“, i time zadovoljava i potrebu društva za što većom potrošnjom. Osobito
je to aktualno u potrošačkom društvu kad su medijski sadržaji za žene zagušeni reklamama za
kućanske potrepštine, modu i kozmetičke proizvode za pomlađivanje. Znakovito je da i Nora
Henrika Ibsena, jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti koje tematizira ispraznost
braka za ženu, u kojem treba biti samo lijepa i poslušna lutkica, nevina i ovisna poput djeteta,
počinje kad se glavna junakinja vraća iz trgovine, zadovoljno pjevušeći dok nosi pakete. Suprug
na to kaže „Slatka, mala rasipnica, ali mnogo troši. Teško je povjerovati kako su ta stvorenja
skupa“ (Ibsen, 2010: 8).
Analiza časopisa Gloria uklapa se u rezultate istraživanja The Global Media Monitoring
Projecta, koji dvaput za redom (2010, 2015) potvrđuje da skoro polovina medijskih sadržaja
pojačava rodne stereotipe. U Hrvatskoj je, uz još uvijek aktualnu repatrijarhalizaciju društva koja
je započela 1990-ih, ponovo nažalost potvrđena teza poznata iz ženske povijesti da jednom
stečena ženska prava nisu dana zauvijek, da uvijek postoji opasnost regresije. Ne treba
zaboraviti ni da je Hrvatska već godinama u stanju krize i gospodarske nesigurnosti zbog koje se
urušava javni sektor, što žene često tjera natrag privatnoj sferi – obitelji, braku, domu (usp.
Čakardić, 2012.). A mediji namijenjeni prvenstveno ženama u toj situaciji ne pomažu puno,
uporno odašiljući sliku u kojoj su patrijarhalni brak i obiteljski život najbolji mogući oblik suživota.
Time se isključuju žene i muškarci koji taj „ideal“ iz ovih ili onih razloga nisu htjeli ili mogli postići.
3. Vjenčanja roditelja i djece: obred prijelaza ili obiteljskog kontinuiteta
U analizi Glorije primijetila sam razliku u prikazu novijih, glamuroznih i skupih vjenčanja koja se
ponekad nazivaju i „ambicioznim zajedničkim projektom“ (Šćavina 2014a: 40), i vjenčanja koje u
intervjuima usput spominju pripadnici starije generacije, koje su se ženile i udavale 1960-ih i
1970-ih. Ta se starija vjenčanja spominju kao jednostavna, čak „brzinska“: Jagoda Popović
(Šetka, 2014b: 67) spominje da je njezino vjenčanje s Dimitrijem Popovićem bilo tajno i malo,
samo u prisutnosti kumova i da s njega nije uspjela nijedna fotografija; košarkaš Dragan Kapičić
sjeća se svoga vjenčanja 1975. „usred tjedna, između dva treninga“, i kaže: „Bilo je toliko
spontano da ja nisam imao ni kravatu, a nakon vjenčanja otišli smo u jednu kafanu i s nogu popili
sok“ (Šetka, 2014a: 37). Nekrolog glumca Borisa Buzančića spominje da se vjenčao 1956., kad
si on i mladenka nisu mogli priuštiti vjenčano prstenje (Petrinović, 2014: 39). Je li se ranije radilo
samo o nedostatku sredstava ili je i odnos prema obilježavanju „najsretnijeg dana u životu“ bio
drugačiji?
Zbog zamijećenih razlika provela sam pilot-istraživanje na 115 obitelji, uz pomoć
elektronski distribuirane ankete, o tipu vjenčanja kod pripadnika dvije generacije unutar iste
obitelji. Cilj je bio usporediti vjenčanja roditelja i djece i ustanoviti razlike. Željela sam istražiti
jesu li u mlađoj generaciji, koja je svadbe organizirala nakon 1991. godine, pod utjecajem
potrošačkog društva, veće uloge crkve, medijskog promicanja stereotipa i retradicionalizacije,
vjenčanja pomnije pripremana, raskošnija i formalnija od onih u roditeljskoj generaciji koja se
vjenčala u socijalizmu. Pilot-istraživanje5 provedeno je krajem 2014. i početkom 2015., većim
dijelom na području Zagreba. Anketa je utemeljena na metodi snježne grude, odaslana je e5
Anketna pitanja nalaze se na kraju rada, u Prilogu 1.
172
poštom na brojne adrese, ispitanici su je slali dalje. Može se pretpostaviti da su na nju
odgovarali većinom urbani i obrazovani pripadnici srednjeg sloja, jer su pitanja distribuirali
kolege i poznanici. Sve je to utjecalo na rezultat. Ipak, činjenica da sam prikupila 115 anketa
koje su obuhvatile 250 vjenčanja daje nam određene preliminarne rezultate koji su sociokulturno
relevantni, a svakako iziskuju daljnja, opsežnija istraživanja. Generacija roditelja vjenčala se od
1954. do 1993. - najviše je obreda bilo 1970-ih. Mlađa generacija vjenčavala se u razdoblju od
1991. do 2015. godine.
Nakon analize odgovora iz 115 anketa, pokazalo se da na polovini ispitanog uzorka
nema bitnijih promjena u proslavi vjenčanja u zadnje dvije generacije. Više od polovine ispitanika
(53%) vjenčalo se na gotovo istovrstan način, što znači da su vjenčanja u obje generacije iste
obitelji organizirana ili skromno ili raskošno. Od preostalih ispitanika koji su u dvije generacije
imali različita vjenčanja (njih 47%) daleko je veći broj onih koji su u roditeljskoj generaciji imali
skromna vjenčanja, a u generaciji djece raskošnija i elaboriranija, od obitelji u kojima su roditelji
imali raskošniju svadbu od djece. U skupini roditelja i djece koji su organizirali isti tip vjenčanja u
obje generacije dominiraju raskošna slavlja (43 obitelji vjenčale su se raskošno u obje
generacije, a u samo 17 njih roditelji i djeca vjenčala su se skromno). Pokazateljima raskošnih
vjenčanja u anketi su uzeti količina potrošenog novca na vjenčanje (više od nekoliko mjesečnih
plaća), dulje vrijeme njegove pripreme (više od 6 mjeseci), veći broj posjetitelja (oko 100 i više),
te činjenica da su se mladenci pridržavali elaboriranog obrasca svadbenih običaja. Raskošnija
vjenčanja ujedno su i elaboriranija, organiziranija, manje je toga prepušteno slučaju – radi se o
više ili manje tradicionalnom „obredu prijelaza“ (Van Gennep, 1960) pojedinaca koji njime
prelaze iz jednog društvenog statusa u drugi. Veći broj posjetitelja na vjenčanju indikativan je jer
upućuje da su mladenci imali potrebu taj obred prirediti ispred obitelji, prijatelja i šire zajednice,
čime promjena njihove životne uloge dobiva na većoj važnosti.
Znači, samo je malo više onih parova koji su se u obje generacije upriličili raskošna
vjenčanja od obitelji u kojima su roditelji imali skromnije svadbe od djece. Razloge
izjednačenosti tih dviju skupina treba potražiti u tradicionalnosti društva s jedne, i novim
potrošačkim navikama koje su 1990-ih prodrle na ove prostore s druge strane. Čini se da su
pojedinci koji su vjenčanje organizirali po jednakim principima kao i njihovi roditelji to učinili iz
tradicionalnih ili obiteljskih razloga, dok su oni koji su imali raskošnije vjenčanje od roditelja
možda bili pod znatnijim utjecajem potrošačkih promjena u društvu, ili su samo bili boljeg
socioekonomskog statusa. Prema demografu Kalmijnu (2004), parovi koji priređuju razrađenije i
raskošnije vjenčanje, vjerojatno i instituciji braka pristupaju tradicionalnije i patrijarhalnije.
Njegova je pretpostavka da bi zbog velikih demografskih promjena koje su donijele veći postotak
izvanbračnih zajednica i raspada brakova, zbog rastuće individualizacije, bilo logično da će u
novije vrijeme biti manji naglasak na elaboriranim vjenčanjima. No raskošni vjenčani obredi,
prema Kalmijnu, ne priređuju se samo zbog tradicije, već služe i smanjivanju nesigurnosti
mladenaca pri obredu prijelaza, osobito u vrijeme kad brakovi sve češće i brže završavaju
razvodom. Mladenci često dvoje, osobito oni mlađi, jesu li odabrali pravog partnera i jesu li
dovoljno odgovorni za preuzimanje nove, „odrasle“ bračne uloge te nisu sigurni kako će se u njoj
snaći, pa elaboriran obred vjenčanja ima i dublji smisao. On mladence ohrabruje da su zaista
donijeli dobru odluku i čini prijelaz ozbiljnijim jer se odvija pred pripadnicima njihove zajednice i
obitelji. A ta podrška tim važnija što je ishod bračnih saveza neizvjesniji, što posljednjih godina
zaista jest slučaj. Kalmijn također navodi da je potrebno istražiti koliko se vjenčanja odvijalo u
crkvi, jer to ukazuje na povezanost promjene statusa mladenaca s društvenim institucijama, i
vjenčanju daje znatno veći značaj. Rezultati moje ankete pokazuju da se 61% ispitanika vjenčalo
173
jednako u obje generacije, bilo crkveno ili civilno. To je zaista mnogo s obzirom na to da su
generacije roditelja i djece živjeli u dvije različite države i dva posve različita politička sustava, od
kojih je jedan bio izrazito negativno nastrojen prema crkvenim vjenčanjima, dok ih je drugi na
svaki način poticao.
Rezultati pilot-istraživanja samo su djelomično potvrdili ono što se činilo nakon analize
Glorije ─ da su vjenčanja mlađe generacije pod utjecajem potrošačkog mentaliteta i
retradicionalizacije organizirana raskošnije i elaboriranije od vjenčanja prethodne generacije
unutar iste obitelji. No može se zaključiti da je obred crkvenog vjenčanja povezan s odgojem i
obiteljskim naslijeđem, vjerojatno i s lokalnom zajednicom u kojoj se vjenčanje priređuje, te da
su svi ti čimbenici za vjerojatnost priređivanja crkvenog vjenčanja važniji od sociopolitičkih
promjena i utjecaja medija. To također može ukazivati na patrijarhalnost društva u kojemu obitelj
mlađoj generaciji, svjesno ili nesvjesno, nameće poštivanje obiteljske tradicije i običaja. Buduća
bi istraživanja na većem uzorku trebala ispitati do koje mjere tip vjenčanja ovisi o
socioekonomskom statusu mladenaca i njihovih obitelji, a koliko o njihovom svjetonazoru i
osobnom odnosu prema bračnom statusu, te u kojoj mjeri to ovisi o običajima područja odakle
dolaze ili onoga u kojem se odlučuju vjenčati. Također bi trebalo ispitati koliko utjecaj na način
vjenčavanja imaju roditelji mladenaca i njihova okolina, a do koje mjere mogu sami odlučivati o
njemu. Bilo bi uputno u istraživanja uključiti i one koji se nisu ženili ili udavali, kako bi ih se
ispitalo o njihovim stavovima vezanima za normalnost i bračni status.
Zaključak
Od stvaranja građanske klase u 19. stoljeću brak za žene označava poželjan status, u kojem su
one zaštićene, zbrinute i pokrivene suprugovim statusom, ako ne i prezimenom, čak i u novije
doba kad su u pravnom smislu s muškarcima izjednačene. Taj nepravedni stereotip o ženskom
bračnom statusu koji pozitivno označava udatu, a negativno neudatu ženu, primijetile su i o
njemu pisale i govorile brojne teoretičarke, feministice i spisateljice. Stereotip preživljava unatoč
sve većem broju izvanbračnih zajednica, porastu broja neudatih i sve obrazovanijih žena, koje
postaju sve ravnopravnije s muškarcima, zadržavajući primjerice sve češće vlastito prezime i
dajući ga djeci. No u društvenoj percepciji žena svoju ulogu još uvijek ispunjava udajom i
rađanjem. K tome se od žene očekuje – a ona to najčešće i sama od sebe očekuje – da radi i da
se profesionalno razvija. Često se u svakodnevnim razgovorima, osobito u obiteljskim
okruženjima, mogu čuti primjedbe o neudatim ženama da su „jadne“ ostale same, i čemu su se
obrazovale, i čemu zarađuju, kad na kraju žive same, pri čemu se podrazumijeva da su i
nesretne. Nedavna izjava Jennifer Aniston samo je potvrdila prisutnost i važnost tog klišeja, kao i
analiza Glorije u kojoj se taj bračni stereotip perpetuira iz broja u broj, gotovo bi se moglo reći iz
članka u članak. Muškarci su još uvijek poželjniji ako se „ne daju“, ako ne „kapituliraju“ kao
George Clooney, ako se oko njih što dulje obavija aura nedodirljivosti. Uzima se to kao dokaz da
su svoji, da su ostali vjerni sebi, jer ih nijedna još nije uspjela pripitomiti. Ženama je, pak, vrijeme
u kojem mogu biti svoje ograničeno, one u tridesetoj već mogu biti gledane kao manjkave,
propale i usamljene osobe koje se nužno dosađuju jer niti su iskusile „najljepši dan u životu“ niti
se mogu radovati budućnosti s unucima. Posebno je zabrinjavajuće da te stereotipe u časopisu
ponavljaju - i same rodno nesvjesne - novinarke. Mnogo je pokazatelja da većina hrvatskih
medija vapi za ozbiljnijim obrazovanjem novinara i studenata novinarstva o moći rodnih
stereotipa i nužnosti promicanja rodne ravnopravnosti.
174
Pilot-istraživanje vjenčanja u dvije generacije iste obitelji poslužila je sagledavanju razlika
u njihovim vjenčanjima, kako bi se vidjelo organizira li mlađa generacija skuplja i elaboriranija
vjenčanja. Više od polovine ispitanika (53%) vjenčalo se na gotovo istovrstan način, što znači da
su vjenčanja u obje generacije iste obitelji organizirana ili skromno ili raskošno. Od preostalih
ispitanika koji su u dvije generacije imali različita vjenčanja (njih 47%) daleko je veći broj onih
koji su u roditeljskoj generaciji imali skromna vjenčanja, a u generaciji djece raskošnija i
elaboriranija, od obitelji u kojima su roditelji imali raskošniju svadbu od djece. U skupini roditelja i
djece koji su organizirali isti tip vjenčanja u obje generacije dominiraju raskošna slavlja (43
obitelji vjenčale su se raskošno u obje generacije, a u samo 17 njih roditelji i djeca vjenčala su se
skromno). Tu bi temu valjalo detaljnije istražiti na većem i reprezentativnom uzorku, kako bi se
dobili i konkretniji rezultati. Buduća bi se istraživanja mogla usmjeriti na pitanja poput postoji li
veza između načina organizacije vjenčanja i postotka rastava braka; jesu li mladenci koji su imali
raskošnije i elaboriranije vjenčanje, ako su doista bili nesigurniji u sebe i svoju buduću ulogu,
zbog toga i u većoj opasnosti od rastave; je li mlađa generacija organizirala svoja vjenčanja
prema svojim željama ili željama obitelji i šire zajednice; kakav je stav onih koji žive u
izvanbračnoj zajednici prema braku, osobito s obzirom na porast broja djece rođene u
izvanbračnoj zajednici; kako sve obrazovanije žena donose odluku o stupanju u brak. Složenijim
ispitivanjima braka moglo bi se utvrditi je li ta institucija zaista u krizi, kako se često tvrdi, ili je
ista kao što je uvijek bila, samo što su ranije i mogućnosti rastave bile manje, osobito za žene
koje nerijetko nisu imale drugog izbora. Valjalo bi ispitati i stavove žena kako bi se utvrdilo koliko
ih je pounutrilo stav da im udaja donosi poželjan status i mjesto u društvu, a koliko ih se tome
stereotipu opire i kako.
LITERATURA:
Abbott, Elizabeth. 2014. Istorija braka. Beograd: Geopoetika.
Aisenberg, Nadya i Harrington, Mona. 1988. Women of academe: Outsiders in the sacred grove.
Amherst: University of Massachussetts Press.
Aniston, Jennifer i Steinem, Gloria. 2014. The Makers Conference. Isječak dostupan na:
https://www.youtube.com/watch?v=0SKxyxFY_18 (Pristupljeno 20. 2. 2015.)
Barthes, Roland. 1992. Rolan Bart po Rolanu Bartu. Novi Sad: Svetovi ; Podgorica: Oktoih.
Celebrini, Dubravka. 2003. Bonton: vodič lijepog ponašanja. Zagreb: Publika.
Coontz, Stephanie. 2005. Marriage, a history: how love conquered marriage. New York: Penguin
Books.
de Beauvoir, Simone. 1969. Second sex. London: New English Library.
Bosanac, Gordana. 2010. Visoko čelo: ogled o humanističkim perspektivama feminizma.
Zagreb: Centar za ženske studije.
Čakardić, Ankica. 2012. „Spol i klasa“. U: Rod i levica. Ur. Lidija Vasiljević. Beograd: ŽINDOK,
45-53.
Duras, Marguerite. 1987. Ljubavnik. Zagreb: Globus.
Firestone, Shulamith. 1972. The Dialectic of sex. New York: Bantam Books.
Foucault, Michel. 1994. Nadzor i kazna. Zagreb: Informator.
Foucault, Michel. 2003. Abnormal: Lectures at the College de France, 1974-1975. London: New
York: Picador.
Goffman, Erving. 1990. The presentation of self in everyday life. London: Penguin Books.
175
Goldman, Emma. 1909. Anarchism and other essays. New York, London: Mother Earth
Publishing
Association.
Dostupno
na:
http://theanarchistlibrary.org/library/emma-
goldman-anarchism-and-other-essays (pristupljeno 1. veljače 2015.)
Gostimir, Vesna. 2014. „Leonardo DiCaprio: Neokrunjeni kralj Hoolywooda“. Gloria. 21(1034),
84-91.
Grdešić, Maša. 2013. Cosmopolitika. Zagreb: Disput.
Heilbrun, Carolyn. 1993. Reinventing womanhood. New York: New York ; London : W. W. Norton &
Company.
Hirc, Miroslav. 1912. „O akademskom studiju žena“. Prosvjeta: list za zabavu, znanost i
umjetnost 20, 236-240.
Hollows, Joanne. 2000. Feminism, Femininity and Popular Culture. Manchester: Manchester
University Press.
Ibsen, Henrik. 2010. Nora (Kuća lutaka). Zagreb: Zagrebačka stvarnost.
Iveković, Rada i Mostov, Julie. 2002. „Introduction: From Gender to Nation“. U: From Gender to
Nation. Ur. Rada Iveković i Julie Mostov. Ravenna: Longo Editore, str. 9-23.
Jambrišak, Marija. 1896. O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama: rukovođ za općenje u
obitelji , u društvu i u javnom životu. Zagreb: Tisak i naklada tiskare L. Hartmana (Kugli i
Deutsch). Dostupno na: http://kgzdzb.arhivpro.hr/?kdoc=11016915 (pristupljeno 1.
listopada 2015.)
Jarnević, Dragojla. 2000. Dnevnik. Karlovac: Matica hrvatska.
Jelinek, Žuži. 2014. „Ljubav je kriva za sve“. Gloria. 21(1026), 96.
Kalmijn, Matthijs. 2004. „Marriage: Rituals as Reinforcers of Role Transitions: An Analysis of
Weddings in the Netherlands“. Journal of Marriage and Family 66 (3), str. 582-594.
Kašić, Biljana. 2009. „Oglasiti se svojim glasom: o utopijskim činovima i činovima otpora“. U:
Glasom do feminističkih promjena. Ur. Renata Jambrešić Kirin i Sandra Prlenda. Zagreb:
Institut za etnologiju i folkloristiku; Centar za ženske studije, 23-33.
Kunac, Suzana i Sarnavka, Sanja. 2008. Nevinost bez zaštite: „ženska“ percepcija medijskih
sadržaja. Zagreb: B.a.b.e. – Grupa za ženska prava.
Lainé, Pascal. 1974. La femme et ses images. Paris: Stock.
Luhmann, Niklas. 1996. Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti. Zagreb: Naklada MD.
Mayer, Hans. 1981. Autsajderi. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Pateman, Carole. 2000. Spolni ugovor. Zagreb: Ženska infoteka.
Petrinović, Kruno. 2014. „Boris Buzančić: odlazak glumačke legende“. Gloria. 21(1032), 36-39.
Pintar, Nevio. 2014a. „Ekskluzivno: Angelina Jolie i Brad Pitt. Vjenčani album iz dvorca Miraval“.
Gloria. 21(1026), 24-33.
Pintar, Nevio. 2014b. „Sean Bean: Vječni bračni optimist“. Gloria 21(1035), 34.
Plath, Sylvia. 2000. The unabridged journals of Sylvia Plath. New York: Anchor Books.
Rose, Amanda. 2014. „Internationally acclaimed barrister Amal Alamuddin marries an actor“.
The
Business
Woman
Media.
Dostupno
http://www.thebusinesswomanmedia.com/amal-alamuddin-marries-actor/
na:
(Pristupljeno
19. 2. 2015.)
Sablić-Tomić, Helena i Jemrić, Marina. 2014. „Recepcija žene i Zagorkinog pisanja u jednostavni
oblicima mitrovičkog Knuta: lista za satiru i humor.“ U: Što žena umije: Zagorka, rad, rod,
kulturna proizvodnja i potrošnja i vizualne reprodukcije književnosti“. Ur. Anita Dremel.
Zagreb: Centar za ženske studije, 17-55.
Showalter, Elaine. 2001. „Viktorijanske spisateljice i volja za pisanjem“. Kolo IX(2), 348-370.
176
Slunjski, Željko. 2014. „Razotkrivanje: Nevenka Petković Sobjeslavski“. Gloria 21(1037), 106.
Šćavina, Kristinka. 2014a. „Marko Juraga i Lana Blaće: obiteljski posao u teatru“. Gloria
21(1036), 40-41.
Šćavina, Kristinka. 2014b. „Muke po vjenčanici“. Gloria 21(1036), 9.
Šćavina, Kristinka. 2014c. „Uplovili u brak“. Gloria 21(1029), 10.
Šetka, Diana i Petrinović, Kruno. 2014. „Ekskluzivno: George i Amal Clooney: Vjenčanje iz
snova“. Gloria 21(1030), 18-41.
Šetka, Diana. 2014a. „Glumci u prvoj petorki: Zlato sjajno i nakon 45 godina“. 21(1034), 34-41.
Šetka, Diana. 2014b. „Intervju: Jagoda Popović: Moje vrijeme kreativnosti“. Gloria 21(1026), 6467.
The Global Media Monitoring Project. Dostupno na: http://cdn.agilitycms.com/who-makes-thenews/Imported/reports_2010/highlights/highlights_en.pdf (pristupljeno 10. veljače 2015.)
Ugrešić, Dubravka. 2008. Baba Jaga je snijela jaje. Zagreb: Vuković & Runjić.
Van Gennep, Arnold. 1960. Rites of passage. Chicago: University of Chicago Press.
Vučičević, Tanja. 2014a. „Razotkrivanje: Ika Škomrlj“. Gloria 21(1029), 105.
Vučičević, Tanja. 2014b. „Razotkrivanje: Sandra Paović“. Gloria 21(1028), 106.
Yuval-Davis, Nira. 1997. Gender and Nation. London: Sage Publications.
Woolf, Virginia. 2004. Tri gvineje. Centar za ženske studije: Zagreb.
Zamoda, Jagoda. 2014a. „Razotkrivanje: Vera Zima“. Gloria 21(1036), 114.
Zamoda, Jagoda. 2014b. „Razotkrivanje: Željka Ogresta“. Gloria 21(1027), 114.
Zečević, Divna. 1961-2005. Dnevnik. Neobjavljeni rukopis.
Zlatar, Andrea. 2002. Svakodnevne razglednice. Zagreb: Naklada Ljevak.
SUMMARY
The aim of this article is to determine the relationship between the marital status and recognition of women
in the society. The first, theoretical part of the paper starts from Simone de Beauvoir’s claim that marital
status of women makes them accepted in the society, and questions whether the claim still holds true
today. In the second part of the paper, Croatian women's magazine Gloria is interpreted in the light of the
prevailing stereotypes and values it suggests to its readers, especially regarding the difference in the way
women's and men's marital status are being offered to the readers. In order to establish to what extent the
importance of marital status is connected to the wedding ceremony itself, the third part of the paper
analyzes the pilot survey carried out to inspect weddings of two generations of the same family. The aim
was to determine how much the wedding customs have changed from one generation to another. It was
concluded that half of the respondents had the same kind of wedding in both generations, and that those
weddings were mostly bigger and more elaborate. It can therefore be established that most of the
respondents of the young generation have been under a stronger influence of their family values than
great changes in the society.
Prilog 1. Anketa
Poštovani/e,
Za potrebe istraživanja o svadbama, tj. proslavama vjenčanja u socijalizmu i danas, molila bih
vas da ispunite ovu kratku anketu.
Neophodno je da dvije generacije iz iste obitelji ispune svatko svoju anketu, npr. majka i kći,
majka i sin, otac i sin, otac i kći. Anketu mogu ispuniti roditelji i sva njihova djeca koja su imala
svadbu.
Molim vas da na pitanja odgovarate iskreno, kako bi rezultati bili što točniji.
1. Koje godine ste se oženili/udali? ___________________
177
2. Koliko ste tada imali godina
a. manje od 25
b. od 26 do 30
c. od 30 do 40
d. više od 40
3. Koliko ranije ste počeli s pripremama za svadbu?
4. Jeste li se vjenčali u crkvi?
a. da
b. ne
5. Koliko je ljudi bilo na svadbi?
a. manje od 5
b. 5 do 10
c. 10 do 30
d. oko 50
e. oko 100
f. više od 150
6. Gdje se odvijala svadba?
a. u sali za vjenčanje
b. kod kuće
c. u kafiću/kavani/restoranu/hotelu
d. u prirodi
e. neko drugo mjesto: ____________________
7. Koliko ste otprilike novca potrošili na svadbu?
a. manje od pola mjesečne plaće
b. jednu mjesečnu plaću
c. nekoliko mjesečnih plaća
d. više
8. Je li mladenka bila odjevena u bijelu vjenčanicu?
a. da
b. ne
9. Ako nije – ukratko opišite što je imala na sebi?
____________________________________________________________________
10. Je li mladoženja bio odjeven u odijelo?
a. da
b. ne
11. Ako nije – što je imao na sebi?
____________________________________________________________________
12. Jeste li se pridržavali svadbenih običaja (vezali podvezicu, bacali buket, bili odvojeni noć
prije vjenčanja, prenosili mladu preko praga i sl.)?
a. da
b. ne
c. polovično
13. Koliko je dugo svadba trajala?
a. nekoliko sati
b. cijelu noć
c. nekoliko dana
14. S koliko ste godina imali prvo dijete?
178
Irina Cheresheva i Vedran Jerbić
Sveučilište Leicester, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu
[email protected], [email protected]
"So you see, the story is not quite as you were told" – deconstructing "love" and "family" through
the Hollywood movie Maleficent: a feminist psychoanalytic reading
Summary
The aim of this paper is to analyze the way in which the new-old version of the tale Sleeping Beauty,
Disney's Malficent, strives to re-shape the traditional gender roles generally promoted by both classic fairy
tales as well as older Disney productions. Through a theoretical framework provided by Lacanian
psychoanalysis and its feminist critique in the work of French philosopher Hélène Cixous, we offer a
reading of the movie focused on sexual difference. Our findings show that traditional gender roles are
somewhat redefined in the movie: a space is opened for privileged women (white, upper class, conforming
to Western standards of beauty) like Aurora to occupy positions of power until recently only reserved for
men. Challenging power as an organizing principle of society, however, remains outside the "new world",
constructed in the movie. Consequently, we cannot talk about a thorough paradigm shift in Disney
productions but rather of efforts to work around dominant norms without dethroning their organizing
principles.
1. Introduction
In this paper we deconstruct the fable of the 2014 Disney movie Maleficent. A new-old version of
the tale Sleeping Beauty, Maleficent strives to re-shape the traditional gender roles generally
promoted by both classic fairy tales as well as older Disney productions. It is important to notice
that, beside Maleficent, a few other recent Disney movies (Frozen and Brave, for instance)
challenge the patriarchal values emblematic of numerous Walt Disney Company productions. Of
course, such re-significations are always contested. This is well shown by Merida's recent
corporate "make-over" from the idealist protagonist of Brave into the thirteenth Disney princess
by making her looks conform to the culturally dominant Western standard of beauty. That said,
the re-work of a classic fairy tale of feminine passivity (Sleeping Beauty) into a story about a
strong female hero (Maleficent) reflects a feminist desire to provide an alternative narrative for
the "damsel in distress". The appearance of such a storyline in a Disney blockbuster is indicative
of a certain turn in the way gender and heteronormativity are taken upon (capitalist) mainstream
culture. While recognizing this positive transformation, we believe that it is crucial to remain
critical to pop-cultural artefacts such as Maleficent and focus on the subtle ways radical
(feminist) critique ends up appropriated by the status quo.
This paper is an attempt for a playful, yet reflective engagement with sexual difference
theory. In the analysis of the movie we deploy Lacanian psychoanalysis and its feminist critique
in the work of French philosopher Hélène Cixous. Where their respective theories are not
sufficient to address the plot of the movie we turn to the work of Deleuze and Žižek. Our dialogue
is marked by the tensions, cracks and contradictions between Lacan and Cixous themselves, but
also by the inherent impossibility of a complete rapport "intellectual" between differently sexed
thinking entities. We have hope, however, that the inconsistencies between our respective
interpretations and their clumsy fusion into one text will open theoretical possibilities for a
179
sensitive and sympathetic act of mutually pleasurable and politically relevant knowledge
production.
We start by introducing Lacan's conceptual apparatus concerning sexual difference, family
and desire/love. Then we continue by providing a summary of Cixous's relevant engagement
with these concepts, which we then apply to the analysis of Maleficent. We finish with an attempt
at an account of the limitations of our intellectual project.
2. Lacan: Castration, jouissance, phallus
As Evans (1996: 181) notes, sexual difference is not part of Lacan's vocabulary, instead he uses
"sexual position and the sexual relationship, and occasionally the differentiation of the sexes". A
central aspect of this relation is the concept of the phallus and the phallic function, as related to
the process of castration and the (primordial) loss of jouissance.1 The "privileged" position that
Lacan attributes to the phallus is the cornerstone of the allegation of phallocentrism laid against
him (or in the case of Derrida, the allegation of phallogocentrism),2 but again, we will get back to
this later.
For Lacan it all starts in the family: it is the stage where the Oedipal drama takes place
and where the subject is first introduced into the symbolic order by the prohibitive Law of the
Father. Castration is a consequence of the triangular structure of the family, as Lacan
understands it. In one of his earliest works on this subject, Family Complexes in the Formation of
the Individual (1938), he emphasizes the role of the Father as both "the agent of prohibition and
the example of its transgression" (cited by Dews, 1995: 217). "Castration proper" is marked by
the transition from the Imaginary to the Symbolic:3 "in renouncing his attempts to be the object of
the mother's desire, the subject gives up a certain jouissance which is never regained despite all
attempts to do so" (Evans, 1996: 23). This loss is a pre-condition for the subject's entrance into
the domain of the Law, the dimension of the Language/Symbolic, through a process carried out
by the (symbolic) Father – as an intervening mediator between mother and child – who imposes
the "first" prohibition on the individual and normatively structures the child's world-boundaries.
Through the process of castration, the child attains its first subject position (in the context of the
family) and is simultaneously constituted by desire as a substitute for the lost primordial
enjoyment (jouissance).4
Castration thus has a normative and normalizing effect on the individual. "Thrown into
language",5 the subject inevitably experiences and becomes shaped by the loss immanent to
speaking beings as such. "The symbolic order kills the living being or organism in us, rewriting it
or overwriting it with signifiers" (Fink, 1995: 101). As the signifier of this lack6 (introduced by the
subject's entrance into the dimension of the Symbolic), the phallus is "the privileged signifier of
that mark in which the role of the logos is joined with the advent of desire" (Lacan, 2005: 220). In
1
The concept of jouissance plays a crucial role in what we might call a Lacanian ontology of lack. In Seminar XX Lacan "defines"
jouissance as amounting "to no more than a negative instance". It is "what serves no purpose" (1999: 3).
2
For an insightful critique of Lacan's concept of the phallus from a deconstructive perspective see Derrida, 1975.
Lacan dissolves "reality" into three ontological registers: the Imaginary, the Symbolic and the Real. The Imaginary is what is
connected with the illusion of totality or harmony, while the Symbolic is primarily a linguistic dimension which mediates and
constitutes every intersubjective relation. The Real is, on the other hand, that which resist symbolization, a traumatic kernel around
which "our reality" is organized (see Evans, 1996, Žižek, 2002a and Lacan, 2013).
4
Lacan states that "desire merely leads us to aim at the gap where it can be demonstrated that the one is based only on the essence
of the signifier" (Lacan, 1999: 5).
5
For Lacan, the individual is always already "in language". Even before birth they are placed in the signifying chain "constructed" by
the parents (by choosing a name for the child, speaking about her/him to other family members, etc). "The passion of the signifier
now becomes a new dimension of the human condition in that it is not only man who speaks, but that in man and through man it
speaks, that his nature is woven by effects in which is to be found the structure of language, of which he becomes the material, and
that therefore there resounds in him, beyond what could be conceived of by a psychology of ideas, the relation of speech" (Lacan,
2005: 217).
6
Answering why the phallus is the "privileged" signifier, Lacan claims: "It can be said that this signifier is chosen because it is the
most tangible element in the real of sexual copulation, and also the most symbolic in the literal (typographical) sense of the term,
since it is equivalent there to the (logical) copula. It might also be said that, by virtue of its turgidity, it is the image of the vital flow as it
is transmitted in generation" (2005:220).
3
180
order to deal with this primordial loss, the subject's desire is directed towards partial objects,
what Lacan calls objet petit a, as something that "sets desire in motio" but which can never be
fully attained (Evans, 1996: 128). In respect to the notion of objet petit a as an object-cause of
desire, it can be said that there is no object-of-desire-as-such, object which would be desired
because of its "natural" or "objective" features – every object is always already "constructed" as a
cause of desire. "Desire, strictly speaking, has no object […] desire is a constant search for
something else […] it does not seek satisfaction, but rather its own continuation" (Fink, 1995: 90).7
Therefore, the family is marked with an insurmountable lack, and the formation of the
subject is organized around this lack which can never be overcome or confronted directly.
According to Muller and Richardson (1982: 29), Lacan's conception of the family functions more
as a "social milieu than as a biological fabric out of which the subject is cut", and it can be viewed
as an institution of the Law in which the subject is "forced" to choose between the alienation of
language or the "freedom" of psychosis.
There are two theses concerning Lacan's understanding of the problem of sexual
difference and both are to be found in the most important of his texts on this subject matter,
Seminar XX or Encore. The first thesis states that there is no such thing as the sexual
relationship or that there is no relation between sexes8 and the second one that woman does not
exist9 (the latter being the cornerstone of allegations of Lacan’s phallocentrism). Thus, as
Barnard claims, "this difference is not a difference between the sexes as such but the difference
between the One and the not-one. In other words, the phallic signifier does not signify essential
sexual difference but is an empty signifier that stands ultimately for the impossibility of signifying
sex" (Barnard, 2002: 10). Žižek also perceives sexual difference as something impossible, "the
name of a deadlock, a trauma, an open question – something that resists every attempt at its
symbolization. Every translation of sexual difference into a set of symbolic opposition(s) is
doomed to fail, and it is this very 'impossibility' that opens up the terrain of the hegemonic
struggle for what 'sexual difference' will mean" (Žižek, 2002: 61). It leads us to the assertion that
there are no clear-cut sexual positions which can be attained once and for all, and which
represent a harmonically constituted totality.
With the impossibility of a relationship between the sexes, Lacan asserts that the very
relationship between Man and Woman is always obstructed by a "third term", namely language
itself, or the symbolic. "It is not a question of the relation between man and language as a social
phenomenon [but] it is a question of rediscovering in the laws that govern that other scene [...]
the effects that are discovered at the level of the chain of materially unstable elements that
constitutes language" (Lacan 2005: 218). There is always something between the Two which
makes them irreducible to each one's own clear position of One. As Lacan suggests in Seminar
XI, there is nothing in one's psyche that can serve as foundation or essence for determining
sexual difference. The same goes for biological/anatomical features as "the human being always
has to learn from scratch from the Other what he has to do, as man or woman" (Lacan, 1998:
204). Lacan differentiates between two modes of the relation between "one's position vis-à-vis
the Other and the kind of jouissance one is able to obtain" (Barnard, 2002: 5). The result of this
7
Or as Žižek countlessly repeats, in its last instance desire is always a desire to reproduce itself as desire. Its aim is not fulfillment
but never-ending circulation around an object of its "affection" (see Žižek, 2008: 53).
8
Evans argues that "there is no relation between sexes" is a more suggestive translation than the more common "there is no such
thing as the sexual relationship" (1996). This is because the point Lacan makes is not about sexual intercourse or any other sexual
contact but about different modalities of the relationship among sexes.
9
"I said, 'of woman', whereas in fact woman does not exist, woman is not whole – woman's sexual organ is of no interest except via
the body's jouissance" (Lacan, 1999: 7).
181
relation is expressed in his formula of sexuation, and through the differentiation between the socalled masculine and feminine structures.
These structures have nothing to do with biological or anatomical determinates.
Masculine structure is constituted only through phallic jouissance, which for Fink can also be
called a symbolic jouissance (1995: 106). Phallic jouissance can only be obtained qua object, by
"objectivizing" the partner and approaching her/him through a discourse. The partner-object is a
way for a Man to deal with lack and the failure of phallic jouissance as such. Such failure is
inevitable for speaking beings, because no object ever fits; there is always something too much
or too little for a desire to obtain. "Phallic jouissance is the obstacle owing to which man does not
come, I would say, to enjoy woman's body, precisely because what he enjoys is the jouissance
of the organ" (Lacan, 1999: 7). According to Fink, Man (or someone with a masculine structure)
cannot escape the phallic function and is unable to position himself beyond the signifier. He is
always already subjugated to the Law (of language) and it is by and through the "object" that it is
possible for him to "construct" the ephemeral illusion of reaching, or retaining, jouissance (Fink,
1995: 106). Man constructs the object of his desire, woman,10 and she serves as a mere
biological substrate for his fantasies.
On the other hand, it's not all bad for Woman. Since she defies the signifier, she can step
out of the boundaries of phallic jouissance. This is what Lacan means when he says that Woman
is "not whole": "there is always something in her that escapes discourse" (Lacan, 1999: 33). The
part of Woman that is able (but not necessarily capable in every instance) of going beyond
phallic jouissance can reach Other jouissance, the non-phallic jouissance which according to
Lacan is not limited to genital areas but is rather sublimated. According to Barnard, feminine
jouissance is directed towards a "path of love", as something not determined by the Law of the
Father or its (inherent) transgression (Barnard, 2002: 11).
As Lacan points out, "for one pole, jouissance is marked by the hole that leaves it no
other path than that of phallic jouissance. For the other pole, can something be attained that
would tell us how that which up until now has only been a fault or gap in jouissance could be
realized?" (1998: 8). This "different" relationship towards the signifier or, more simply, to
language as a patriarchal institution, has repercussions on the relationship Woman has with the
Other as a subject. Both Man and Woman have a "problem" with the other but while Man's
problem is to recognize that Other, Woman's problem lies rather in her inability to truly subjectify
it, to "constitute it within herself" (Fink, 1995: 118).11
This is a good position from which to introduce Cixous's enlightened critique of Lacanian
theory, however, before diving into that, it is worth briefly addressing Lacan's (alleged)
phallo(go)centrism. Radical feminists and poststructuralists alike have argued that by making the
phallus a universal referential point in the constitution of sexual difference, Lacan rearticulates
the patriarchal aspects of Freudian thought and reproduces its biological/anatomical
reductionism masked with a post-Saussurean linguistic categorical instrumentary. Žižek believes
this charge has to be dismissed, as reading Lacan this way completely ignores the contribution
of the possibility of Other or feminine jouissance and the formulas of sexuation as discussed in
the Seminar XX.
The usual way of misreading Lacan's formulas of sexuation is to reduce the difference
between the "masculine" and the "feminine" side to the two formulas that define the
10
With saying this we are clearly in a heteronormative paradigm.
Of course, it has to be mentioned that when Lacan talks about Other jouissance as something which cannot be written, he does not
suggest that it exists but rather that it ex-sists. As Fink interprets, Lacan uses difference between existence and ex-sistence "to talk
about 'an existence which stands apart from', which insists as it were from the outside; something not included on the inside,
something which, rather than being intimate, is 'extimate'" (Fink 1995: 122).
11
182
masculine position, as if "masculine" were the universal phallic function and "feminine" the
exception, the excess, the surplus that eludes the grasp of the phallic function. Such a
reading completely misses Lacan's point, which is that this very position of the Woman as
Exception (say, in the guise of the Lady in courtly love) is a masculine fantasy par
excellence (Žižek, 2007: 155).
With all due respect to Žižek, we believe that while Lacan's contribution to the feminist project is
indispensable, his conceptualization of sexual difference isn't without problems. On that note we
would like to turn the lens of our observation to the way Cixous critically re-interprets Lacan's
conceptual apparatus.
3. Cixous: A different sexual difference
For Cixous, just as for Lacan, masculine and feminine are cultural categories which do not have
to correspond to either the perceived biological sex, provided such a thing exists, or to the
gender of subjects. Thus, Woman is a subject position and not some essentialized biological
woman. As a consequence, in our understanding,12 Cixous would not disagree with Lacan's
explanation of sexual difference but rather with the treatment of Woman's relationship to the
other as a "problematic". Woman's inability to incorporate the other, to make it part of herself, is
only a problem from the perspective of what she calls "the Empire of the Selfsame" or the "male
libidinal economy" (Cixous, 1986). In fact, the relationship Woman has with the other is her
greatest and most transgressive asset.
This relationship with the other, which is not based on seeking to make the other like the
self through subjugating it, is the defining characteristic of the feminine libidinal economy,
structured around "the gift" (as opposed to "the exchange" within masculine libidinal economy).
This economy of desire is not constituted around lack and the idea of original separation
between mother and child but around "the excess of the gift" (that in our reading to a major
extent corresponds to Lacan's "Other jouissance"). It is a standpoint that allows thinking of
subjectivity in relation to the economy of the gift, through the metaphor of "giving birth to the
other" which illustrates a relationship where preservation of the other's absolute otherness is
crucial to life itself (Cixous, 1986). Lacking a relationship to the penis/phallus of
Freudian/Lacanian psychoanalysis Woman's subjectivity is always dispersed as she is denied
the privilege of an imaginary of wholeness.
There is a bond between woman's libidinal economy – her jouissance, the feminine
Imaginary – and her way of self-constituting a subjectivity that splits apart without regret…
without the ceaseless summoning of the authority called Ego (Cixous, 1986: 90).
Therefore when woman gives she cannot expect profits to return to herself, as it is unclear which
self will benefit from those profits. For woman pleasure and status come from giving itself, from
the preservation of otherness, of other life.
Cixous provides a sustained critique of the enlightenment's masculine, "autonomous,
singular and rational subject" (Renshaw, 2009: 103) to which she responds with a proposition of
a feminine subject in continual metamorphosis: "Woman is traversed by the other; the other she
was, the other she gives birth to, the other she will be. Never finally able to reserve her identity
as singular, woman's subjectivity is dispersed through the other in a constant metamorphosis"
(Renshaw 2009: 116). Although undoubtedly concerned with critiques of subjectivity as
12
It is important to underscore that Cixous's poetic "écriture feminine" leaves her theory particularly open to interpretation and that is
precisely the purpose of this style of writing.
183
conceived by Freudian/Lacanian psychoanalysis and Hegelian dialectics, Cixous has a clear
investment in moving her own theory of subjectivity beyond simply exposing the flaws of
phallogocentric thought towards what could be born (in fantasy) at the encounter between self
and other.13
In order for true love (based on regard for difference and not assimilation, on "keeping the
other alive") to flourish, both partners must assume the feminine position of giving oneself: "[…]
she is desire-that-gives. Not shut up inside the paradox of the gift-that-takes or in the illusion of
onely uniting" (Cixous, 1986: 99). This is possible regardless of their sex/gender because
feminine and masculine, as her readings of the figures of Achilles and Antony show (Cixous,
1986), are cultural categories and not prerogatives of biological bodies – despite the common
accusations of essentialism Cixous's writing is subjected to. This is a radically different
conception to Lacan's love/desire, where the latter is bound to chase the unattainable while the
former is the fantasy which allows for the non-existing sexual relationship to continue.
Finally, Cixous's proposition is for women to "take the leap" (Cixous 1991: 40) and become
a "newly born woman", reject their subjugated social/symbolic positon and use their "different"
relationship with the signifier for their own purposes. "Woman must write herself," from the body
because, according to Freud and Lacan, woman is always somewhat more of a body than man,
she does not get to sublimate like man.
I write "mother". What is the connection between mother and woman, daughter? I write
"woman". What is the difference? This is what my body teaches me: first of all, be wary of
names; they are nothing but social tools, rigid concepts, little cages of meaning assigned,
as you know, to keep us from getting mixed up with each other, without which the Society
of Capitalist Siphoning would collapse. But, my friend, take the time to unname yourself for
a moment. Haven't you been the father of your sister? Haven't you, as a wife, been the
husband of your spouse, and perhaps the brother of your brother, or hasn't your brother
been your big sister? I emerged from names rather late, personally. I believed up to the
day that writing came to my lips – in Father, Husband, Family; and I paid dearly for it in the
flesh (Cixous, 1991: 49).
Language remains crucial for subject formation but it can be deployed sensually and politically in
women's liberation from the oppressive and abusive Selfsame. The language/writing then, which
Lacan presents as universal, is by far not exclusively "the Father's", it is, through the systematic
process of women's subjugation, only made to appear so.
I maintain unequivocally that there is such a thing as marked writing; that, until now, far
more extensively and repressively than is ever suspected or admitted, writing has been run
by a libidinal and cultural – hence political, typically masculine – economy; that this is a
locus where the repression of women has been perpetuated, over and over, more or less
consciously, and in a manner that's frightening since it's often hidden or adorned with the
mystifying charms of fiction; that this locus has grossly exaggerated all the signs of sexual
opposition (and not sexual difference) (Cixous, 1976: 879).
Feminine writing, while rare, exists and allows for a different experience of the old familial
dynamics. Woman writes "with white ink" (Cixous, 1986: 98). That is, woman, as a subject, is
never too far from the giving mother. This is important because it transcends Lacan's idea of
foreclosing the mother from the Symbolic order. As can be extrapolated from the work of Ettinger
(2006) and Baraitser (2008), this position, which Lacan borrows rather uncritically from Freud, is
the most gender-blind (we are tempted to say, misogynist) element of his sexual difference
13
Very far from the Freudian view of fantasy, where the subject is doomed to repeat endlessly the logic of its founding trauma, under
the whip of a super-ego which demands him/her to master its proneness to perversion (see Berlant, 2012).
184
theory. A writing which stems from a connection with the mother and her abundance is "far from
object 'a', from the fatality of its absence, from its evasions that only sustain desire by default"
(Cixous, 1986: 127). Feminine desire therefore is not based on lack and here lies Cixous's most
radical critique of Lacan: desire only appears to be the product of that "unsurmountable lack"
because it is only masculine desire that is ever talked about. For Cixous, the famous Freudian
question "What does a woman want?" (Freud, 2001) in fact only matters from the perspective of
the dominant, masculine economy and women ask themselves this question only because they
are interpellated to do so. The question really is “How do I pleasure?” And as such, it is closely
connected to (feminine, that is, overflowing and giving) jouissance.
More to the point of Maleficent, in Castration or Decapitation (1981), where Cixous
provides an analysis of various fairy tales, she singles out The Sleeping Beauty as particularly
telling of woman's place in society – always dreaming (as opposed to masculine acting) and
always in second position:
Woman, if you look for her, has a strong chance of always being found in one position: in
bed. In bed and asleep – "laid (out)". She is always to be found on or in a bed: Sleeping
Beauty is lifted from her bed by a man because, as we all know, women don't wake up by
themselves: man has to intervene, you understand. She is lifted up by the man who will lay
her in her next bed so that she may be confined to bed ever after, just as the fairy tales say
(1981: 43).
Fairy tales are important, because they are based on archetypes which structure our
unconscious. As her analysis of Sleeping Beauty also shows, for Cixous sexual difference is the
original opposition which structures all inequality in hierarchically organized dichotomies/binaries
(good vs. bad, active vs. passive, day vs. night, man vs. woman). Woman is always associated
with the negative term in the binary (Cixous, 1986). But the turn towards more progressive
femininities we can observe in recent Disney movies must be indicative of values promoted in
contemporary society. In the following, we read Maleficent as a dialectical struggle between the
masculine and the feminine libidinal economies. The re-articulation of the paradigmatic story of
the "damsel in distress" into a film about the battle of the sexes and heroic femininity is certainly
not a cultural artefact to be overlooked.
4. Analysis
The movie starts with a female voice-over narrator stating that this is the story of Sleeping
Beauty, but the implicit audience most likely remembers it "differently". The camera follows the
young girl Maleficent, a powerful winged fairy, as she flies over a beautiful land (the Moors)
which, we are informed, has no king or queen. No formal hierarchy exists in the Moors, yet
Maleficent is undoubtedly growing to be a protector of the idyllic country, as her intervention with
the human boy-thief Stefan (to become her lover and, subsequently, her adversary) testifies.
This "Sleeping Beauty" presents femininity as far away from bed as possible – Maleficent even
sleeps on a tree.
We are clearly in the domain of the feminine economy: the economy of the gift and respect
for difference, an economy which functions without (or beyond) hierarchies and (symbolic)
violence.
I look for a scene in which a type of exchange would be produced that would be different, a
kind of desire that wouldn't be in collusion with the old story of death. This desire would
invent Love, it alone would not use the word love to cover up its opposite: one would not
land back on a dialectical destiny, still unsatisfied by the debasement of one by the other.
185
On the contrary, there would be recognition of each other, and this grateful
acknowledgement would come about thanks to the intense and passionate work of
knowing. Finally, each would take the risk of other, of difference, without being threatened
by the existence of an otherness, rather, delighting to increase through the unknown that is
there to discover, to respect, to favour, to cherish. (Cixous and Clément, 1986: 78)
Maleficent and Stefan's close "friendship-romantic relationship" is unfolding in the shadow
of King Henry's expansionist ambitions to conquer the Moors and to neutralize Maleficent's
subversive (feminine) economy. When Maleficent accepts Stefan "in her heart", she is impressed
by his "gift". He throws away the little he has, an iron ring, in order not to burn her accidentally.
Iron is what weapons are made of and fairies are "hurt" even by the discursive possibility for
violence. Symbolically, "fairy" as slang for an effeminate/homosexual man could be read as a
classic fairy tale reference at meta-level to future events in the story, to its non-normative gender
and sexuality presentation. Losing, without holding onto loss, is also an important prerogative of
the feminine.14 Stefan willingly enters the feminine economy of the Moors and gives Maleficent
the so-called "true love's kiss". The sensual preservation of otherness the two enjoy in the
voluptuous landscape of the Moors isn't bound to last, though. As Stefan has informed
Maleficent in the very beginning of the movie, he is determined to live in the palace of the
adjacent human kingdom one day. And, as the narrator tells us, Stefan chooses to follow his
ambitions rather than his emotions. He gradually stops visiting Maleficent's forest. Abandoning
these visits is another metaphor for his giving up sexual jouissance based on consensual
encounters between entities who keep their difference alive in favour of jouissance based on
ownership and incorporation. We get to know Maleficent is puzzled by the ceased visits,
because "she does not understand the greed of humans" (Maleficent, 2014). The presentation of
a feminine libidinal economy here is practically schematic.
With the split of the original couple's idyllic union, the masculine subject embarks on his
conquest for power. Maleficent and her peaceful lands are foreclosed, so that he can enter into
the domain of the Father, represented by King Henry. And just as Cixous writes:
Organization by hierarchy makes all conceptual organization subject to man […]
Traditionally the question of sexual difference is treated by coupling it with the opposition
activity/passivity […] Theory of culture, theory of society, symbolic systems in general – art,
religion, family, language – it is all developed while bringing the same schemes to light. And
the movement whereby each opposition is set up to make sense is the movement through
which the couple is destroyed. A universal battlefield. Each time a war is let loose. Death is
always at work. (Cixous, 1986: 64)
In order for the masculine economy to make sense then, it has to seek to subjugate the
feminine. And indeed, King Henry develops a deadly ambition to rule over the Moors. The
Empire of the Selfsame cannot live with difference, it has to overpower it and make it part of
itself: "There they are! The mysterious Moors where no one dares to venture for fear of the
magical creatures that lurk within! Well, I say, crush them!" (King Henry).
Being a representation of the utopian feminine economy, Maleficent pushes the King's
army away and declares he is "no king to her". Thus, she rejects his signifying call putting in
14
To rearticulate once more: at the heart of the male libidinal economy lies a sense of original loss, due to the split between mother
and infant. This split is necessary for the subject's entry into the Symbolic domain of the Father. That is to say, language acquisition
requires it; it is not a fact of life. As feminist authors such as Sprengnether (1990) argue, the mother is foreclosed by the masculine
symbolic, to allow its insatiable desire to drive its progress. With every new object of desire then, the masculine subject is bound to
chase what can never be, an imaginary sense of completeness. Desire, based on (an imagined) loss is then a constitutive part of the
masculine libidinal economy, which for Cixous is the machinery sustaining the phallocentric order which operates according to a logic
of "authority", "privilege", "force", "opposition", "conflict", "sublation", "return", "violence", "repression" (Cixous and Clément, 1986:
64).
186
question his "symbolic mandate". "Bring me her head", the King responds, fully recognizing the
performative power of that utterance, in front of his faithful soldiers. As Cixous (1981) writes,
feminine disorder is always subjected to the threat of decapitation, that is, woman is violently
deprived of the ability to speak her mind. As much as masculinity operates under the fear of
castration, which Maleficent's refusal to recognize the King's power undoubtedly represents,
femininity then has its own "decapitation complex".
Also, with the demand for Maleficent's head, King Henry officially prohibits Stefan (his
symbolic son) to indulge his "feminine" desire for Maleficent (we could say the love story the two
shared was always set in the "feminine"). This time however Stefan embarks on a quest to the
Moors armed and driven to annihilate Maleficent's subversive force. Using deceit, he pretends to
be a loving ally and after spiking Maleficent's drink, he attempts her murder. Despite his
ambitions, however, the Law of the Father (King Henry's demand for Maleficent's head) is unable
to fully appropriate Stefan's desire. After a fierce internal struggle, instead of her head, Stefan
deprives her of her wings. Wings are important because, apart from the numerous references in
the movie itself to their extraordinary power, in psychoanalytic discourse the ability to fly is
always a reference to (sexual) jouissance. Since Maleficent, up to this point, operates within the
feminine economy, her jouissance is not simply sexual, it is the so-called Other jouissance, that
feminine desire/pleasure which truly reaches the other and escapes the phallic structures of
subjectivity. For Cixous, flying/theft (the two are related because of the roots – vol – of the two
verbs in French) is what woman does with language when she "writes herself"; it is a way to
secure an uncensored relationship with her sexuality.
Cutting Maleficent’s wings then, which in a variety of non-academic articles has been
addressed as a symbolic rape scene, represents curbing her jouissance, the excess that allows
thinking the self through the category of the gift, of keeping otherness alive. Deprived of the
ability to fly, Maleficent becomes part of the masculine economy through the normalizing and
normative function of castration. This act of castration forces Maleficent to accept the subjectposition that was allocated for her, and she inevitably experiences loss as the consequence of
being thrown into Language. Language of course is a patriarchal institution and its metaphorical
and metonymical chains are structured to exclude every attempt of feminine desire. Under the
signifying authority of the masculine economy woman must become "woman", accepting a
prescribed identification which from now on serves as the substance of her identity and directs
her jouissance economy. And it is this very act of Stefan – by which he proves himself as heir to
the Throne – which constitutes the basis of a masculine economy. Because only by de-subverting
a Woman's attempt to go beyond the phallic jouissance can Man construct his Kingdom.15 At the
moment when Maleficent couldn't be assimilated and mediated by and through the masculine
fantasy of "courtly love",16 an act of violence (cutting the wings) was imposed on her to
domesticate what would otherwise escape the phallic function.
From Stefan's and Henry's perspective there are not two kingdoms but one. One kingdom
that needs to be preserved, and defended from the Other who dares to challenge the Master's
discourse. According to Fink, "the master must show no weakness, and therefore carefully hides
15
Of course, we should always be aware that the King is a Thing. Building on Žižek (1991), the King is "manufactured" in a structural
fetishist inversion in which the subjects performatively re-create the King-as-a-thing by assuming that King is a King because of its
"natural" features, and not because of the relation of subordination that exists between the King and his servants. This is where the
king's "source of power" resides, or, the King does not exist outside of these performative symbolic rituals which have to be
constantly re-produced by the disciplinary procedures of the kingdom. This manufacturing of the King is undertaken in and through a
masculine and heteronormative framework in relation to which Maleficent represents an unassimilated excess: something like a girl
in opposition to a "woman", utopian love confronting love as a patriarchal institution and its goal of reproducing docile forms of life. In
that sense, in order for the patriarchal family to be, this excess has to be curbed.
16
For Lacan courtly love is "a highly refined way of making up for the absence of the sexual relationship [...] Courtly love is, for man –
in relation to whom the lady is entirely, and in the most servile sense of the word, a subject – the only way to elegantly pull off the
absence of the sexual relationship" (Lacan, 1998: 69).
187
the fact that he, like everyone else, is a being of language and has succumbed to symbolic
castration" (1995: 131). In Stefan's libidinal economy it's all about objects and in his castle he is
surrounded with various phallic supplements that sustain and reinforce his fantasy.
Manufacturing arms for war is accompanied with merciless exploitation of his servants; an
excess production covers up the fundamental impotence of the Kingdom as such. This
impotence is even more highlighted with the rising King's psychosis (he gets up at night all
sweaty, running around the castle waking up workers to continue with arms production) as a
result of his inability to conquer the Moors and to annihilate the radical Otherness of Maleficent's
feminine economy.
After presenting the trophy wings to the conveniently perishing King Henry, Stefan is handed
a trophy wife – the King's daughter. The two men sign a "sexual contract" (see Pateman, 1988);
the masculine economy needs to establish its rule in relation to femininity, or else it lacks
purpose. Cixous writes that man always has to keep woman close, in the "realm of the proper",
which relates to property (she is his property), proximity (physical proximity indicates sameness,
as opposed to threatening otherness) and of course appropriateness (when a woman becomes
"his woman" we enter the world of married sexuality, the family, where sexual pleasure is really
made the function of reproducing the Selfsame) (Cixous, 1986). At the same time however, a
woman should never be too close, because too close is dangerous, she has to be kept at arm's
length because having this overflowing abundance all over the place can really alter the
constitutive lack of the masculine economy and thus threaten its driving force: the insatiable
desire of objet a. The two women in Stefan's life represent the twofold function of femininity in
the realm of the masculine: to reproduce the Selfsame from within (the proper, good,
domesticated woman, i.e. the wife) and to demarcate it as a constitutive outside in the Derridian
sense (the sorceress, the hysteric [Clément, 1986]).
5. Maleficent as an evil sorceress/cruel mistress
In order to theorize Maleficent's transformation from the voluptuously ambiguous "something like
a girl" into the dark queen of the Moors, we would like to step out of the sexual difference
framework set by Lacan and Cixous for a while and enter the particular assemblage of Deleuze's
and Sacher-Masoch's take on (male) masochism. In "Coldness and Cruelty", Deleuze (1971)
goes to dismantle the sadomasochistic entity as described in the psychoanalytic accounts of
Freud (2001 [1924]) and Kraft-Ebbing (2012 [1894]). By analysing the work of Marquis de Sade
and Sacher-Masoch, Deleuze weaves a beautiful interpretation of the separate esthetical
universes of the two "perversions2. The focus of Deleuze's work falls on masochism, which, he
emphasizes, is very far from the mainstream understanding of "sadism towards the self". In
psychoanalytic terms, sadism is about ensuring the absolute power of the symbolic father, who,
in alliance with the daughter, seeks to annihilate the mother. In turn, masochism is based on the
disavowal of the father figure and the investment of symbolic power into a tripartite mother
image: the hetaeric, the oral, and the oedipal mother. It is, contrary to popular belief, about
power and control rather than a straightforward enjoyment of pain – the "mother" ("the beautiful
tyrant") may be the one doing the punishing, but she can only do so if she's been equipped with
a whip (as a phallic symbol) by the fantasizing son. The son creates his own symbolic, where
through the punishment inflicted on him by the mother, the father's power is eradicated,
externalized to the realm of the Real. What is beaten out of the son is his likeness to the father
and, through this process of expiation, the son gains a right to experience pleasure.
188
For our analysis of Maleficent, the triangular fantasy of the mother/cruel mistress is of
special importance. The heroines of Masoch, Deleuze writes, regardless of social status, all
possess an imperial and cruel disposition, complemented by strong muscular physique. Behind
this apparent similarity are hidden three different female prototypes: The Grecian
woman/hetaeric mother, the cold, but sentimental oral mother of the Steppe, and the Oedipal
mother of the present (that is, 19th century Europe). The Grecian woman believes in equality
between the genders and fleeting love, which should be given freely and lived to the fullest while
it lasts. She is, Deleuze describes, a hermaphrodite but it is the feminine principle that dominates
her being. In our understanding this is the feminine position in Cixous's writing, as well as
Maleficent in her "something like a girl" stage. On the other side of the structure lies the Oedipal
woman: subjugated by the sadistic father, she is the product of patriarchy Cixous urges women
to liberate themselves from. In Maleficent she is represented by Queen Leah, Stefan's wife.
Finally, at the core of the masochistic fantasy lies the woman torturer, who relates to the hetearic
and the sadistic mother with "a mixture of fear, revulsion and attraction, since she never quite
knows whether she will be able to maintain her prescribed role and fears that she might at any
moment fall back into primitive hetaerism or forward into the other extreme of sadism" (Deleuze,
1971: 50). The key to the cruel mistress lies in the fact that she is invested with power, but her
agency is purely a reflection of the masculine fantasy she continuously struggles to deliver, and
not a realization of her own desire. The pleasure she delivers is then the direct result of her own
distress.
We suggest that when Maleficent reinvents herself as the dark queen of the Moors, she is
made part of the masculine libidinal economy (of King Stefan). Note that the symbolic father,
King Henry, has been eliminated from the picture. Stefan has achieved to deprive Maleficent of
her sensual hermaphroditism and the affair between the two now has the aestheticism of the
masochistic fantasy. It cannot be emphasized sufficiently that just as much as the cruel mistress
is the invention of the masochistic agent, Maleficent, the evil sorceress, is the violent creation of
King Stefan’s masculine desire. According to Deleuze, Masochism is contractual: that is the
torturess has to agree to perform her role. Indeed, Maleficent assumes the functions of a dark
queen herself. Several other symbolic contacts occur around this time in the movie: the “sexual
contract” between Stefan and Henry (through which Henry’s daughter Leah is given to Stefan as
his wife simultaneously with Henry’s voluntary retreat from rule); and the contract between
Maleficent and Diaval, the raven, whose life she saves by turning him into a human in return for
his services. It has to be noted that none of these relationships follows the masochistic script by
the letter; the atmosphere and the aesthetics of the movie, however, are drastically modified and
clearly point to that particular realization of masculine desire.
By a reading based on Deleuze's analysis of masochism17 we would like to emphasize
that while Maleficent indeed declares herself Queen of the Moors and keeps resisting the
colonizing attempts of Stefan's kingdom, her self-reinvention is purely a reaction to a masculine
act of violence and not in any way a result of her own feminine jouissance. Our suggestion is that
through the relationship with young Aurora, Maleficent escapes the masculine symbolic once
again, regaining her Other-jouissance, symbolized by the reacquisition of her wings. Further,
what is born through the encounter between the two women is a desire which truly transgresses
negativity and keeps "the other alive and different" (Cixous, 1979: 198). Their relationship is one
which transcends the romantic engagement. "I’m going to live here in the Moors with you. Then
17
Deleuze's lifetime work provides a thorough critique of Lacan's psychoanalytic approach. "Coldness and Cruelty", however, while
criticizing a certain psychoanalytic understanding of masochism, does not adopt an approach incompatible with those of Lacan and
Cixous. As such, we see no reason not to deploy Deleuze's ideas in our analysis.
189
we can look after each other", says Aurora. Looking after each other escapes defining the
relationship between the two women through the language of the father; it defies the prison of
names that structure human interactions around "the old story of death" (Cixous and Clément,
1986: 78). Indeed, the affection Maleficent gradually develops for Aurora has the structure of the
gift as an ethical category: she is literally trying to help the child survive the neglect of the fairies
supposedly taking care of her. The true love Maleficent starts to feel for the girl is precisely the
result of her attempts to preserve Aurora's life.
The movie sets an opposition between the true love Maleficent has for Aurora and the
attraction the young prince Philip feels for her. While the fairies hope the prince is Aurora's true
love because of their similar age and "noble" origin, the film implies that true love transcends
heterosexism, ageism, and class status. It is worth mentioning that Philip is presented in a
positive light; for instance, he is very reluctant to kiss sleeping Aurora as she has given him no
indication she would like that, implying that physical intimacy must be consensual. In a way
Philip is forced to comply with a kind of dominant masculine ideal that he actually rejects.
Eventually, when Maleficent gives Aurora the kiss of true love that brings her back to life, Diaval
comments, "No truer love than this", thereby underscoring the futility of conventional romance
once more. Blood ties are denounced too, because King Stefan is not touched by his daughter's
arrival in any other but paranoid way. He is far more interested in fighting Maleficent than
actually if his daughter lives or dies; the fact Aurora is alive and awake does not stop him from
wanting to hunt Maleficent down. Interestingly, it is Aurora who "returns" Maleficent her wings.
Through "stealing what was left of her heart" (Maleficent, 2014), the young girl sets free
Maleficent's (Other) jouissance and allows her to fly again. Through her quest to repair the other,
Maleficent gets to repair herself. Once she is able to fly again, she declares the love/hate affair
with King Stefan over – she does violence to him no more, it is his own destructive drive that
eventually annihilates him.
Not surprisingly once the "battle of the sexes" is finished, Maleficent restores the Moors
to their former beauty and gives up her crown because, we argue, hierarchical power (which a
crown undoubtedly represents) and feminine jouissance are incompatible. The crown is instead
freely given to Aurora and the two kingdoms are finally united in peace. Maleficent makes her
last gift and is declared both a hero and a villain by the Narrator, who we get to know is no other
but Aurora herself, who decided to set the record of the Sleeping Beauty story straight.
However, the ending of the movie leaves us ambivalent. Has "the feminine" really altered
"the human"? Do we have the newly born woman, the woman who has cut the cords with the
Law of the Father, in the face of Aurora? Or, once again, feminine jouissance has been made
external to the symbolic, which has kept its hierarchical structure: Aurora is now queen, which in
no way defies power as an organizing principle of society. Maleficent's voluntary stepping back
may be read, through Lacan, as another instance of femininity being excluded from the symbolic
order. The hint of a future heterosexual relationship between Aurora and prince Philip is another
instance of normativity managing to appropriate the subversive potential of the feminine
economy. At the end of the day, the united kingdom has lost its radical potential and is instead
the materialization of the liberal feminist dream where women (read, of course, upper class,
white, young, good looking women) have the same opportunities as men.
190
6. Conclusion and Limitations
In conclusion, we would like to emphasize the dialectics between the subversive potential of
Maleficent to challenge heteronormative patriarchy and the re-appropriation of that same
possibility-for-critique by the movie itself. While there is plenty of room to declare Maleficent a
radical take on the old story of Sleeping Beauty, the movie's finale doesn't live up to the (social)
challenge. The "feminine adventure" of Maleficent and Aurora remains just that: an episode of
insurrection, which soon gets resolved in the dominant framework of the masculine, phallic
economy. Traditional gender roles are somewhat redefined indeed: a space is open for
privileged women like Aurora to occupy positions of power until recently only reserved for men.
Challenging power as an organizing principle of society, however, remains outside the "new
world", constructed in the movie. Consequently, we cannot talk about a thorough paradigm shift
in the Disney production but rather of efforts to work around dominant norms without dethroning
their organizing principles: too many compromises in the end.
A word is due on the technology of our analysis as well. As it usually happens in attempts
for joint intellectual work, our text is weaved out of our respective enthusiasms, our shared
"breakthroughs" and our unsurmountable contradictions. We have tried and failed to smoothen
the latter ones out. Often where one of us saw oneness, the other one saw difference, where one
saw radical change, the other one saw backlash and so on. We debated letting our separate
voices be heard but eventually, due to the length limitations of this paper, we abandoned the
idea and adopted the principle of consensus. As a result at times our dialogue is rough, the
argumentation does not flow with ease and the pieces of the mind puzzles do not match
perfectly. We believe that while this may compromise to some extent the esthetical pleasure a
text delivers, it is an honest attempt for a knowledge production from the position of difference.
LITERATURE
Baraitser, Lisa. 2008. Maternal Encounters. The Ethics of Interruption. London and New York:
Routledge.
Barnard, Suzanne. 2002. "Introduction". In: Barnard, Suzanne and Fink, Bruce, eds. Reading
Seminar XX: Lacan’s Major Work on Love, Knowledge, and Feminine Sexuality. Albany:
State Univeristy of New York Press.
Berlant, Lauren. 2012. Desire/Love. New York: Punctum Books.
Cixous, Hélène. 1981. "Castration or Decapitation?" Signs 7, pp. 41-55.
Cixous, Hélène. 1991. "Coming to Writing" and Other Essays. Cambridge, MA and London:
Harvard University Press.
Cixous, Hélène. 1986. "Sorties". In: Cixous, Hélène and Clément, Catherine. The Newly Born
Woman. Minneapolis: University of Minnesota Press, pp. 63-132.
Clément, Catherine. 1986. "The Guilty One". In: Cixous, Hélène and Clément, Catherine. The
Newly Born Woman. Minneapolis: University of Minnesota Press, pp. 3-59.
Deleuze, Gilles. 1971. "Coldness and Cruelty". In: Deleuze, Gilles and Sacher-Masoch, Leopold
von. Masochism. Boston: MIT Press, pp. 9-138.
Derrida, Jacques. 1975. "The Purveyor of Truth". Yale French Studies 52, pp. 31-113
Ettinger, Bracha L. 2006. The Matrixial Borderspace. Minneapolis: University of Minnesota
Press.
191
Evans, Dylan. 1996. An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis. London and New
York: Routledge.
Fink, Bruce. 1995. The Lacanian Subject. Between Language and Jouissance. New Jersey:
Princeton University Press.
Freud, Sigmund. 2001. The standard edition of the complete psychological works of Sigmund
Freud. Vol. 14. (1914-1916). On the history of the psychoanalytic movement, papers on
metapsychology and other works. London: Vintage.
Krafft-Ebing, Richard von. 2012. Psychopathia Sexualis. London: Forgotten Books.
Lacan, Jacques. 1998. The Seminar of Jacques Lacan. Book XI: The Four Fundamental
Concepts of Psychoanalysis. Ed. by Jacques Alain-Miller, trans. by Alan Sheridan. New
York and London: Norton and Company.
Lacan, Jacques. 1999. The Seminar of Jacques Lacan. Book XX: On Feminine Sexuality. The
Limits of Love and Knowledge. Encore. Ed. by Jacques Alain-Miller, trans. by Bruce Fink.
New York and London: Norton and Company.
Lacan, Jacques. 2005. Ecrits: A Selection. Trans. by Alan Sheridan. London and New York:
Routledge.
Lacan, Jacques. 2013. On the Names-of-the-Father. Cambridge: Polity Press.
Muller, John P. and Richardson, William J. 1982. Lacan and Language: A Reader’s Guide to
Ecrits. New York: International Universities Press.
Pateman, Carole. 1988. The Sexual Contract. Stanford, CA: Stanford University Press.
Renshaw, Sal. 2009. Hélène Cixous and the Feminine Divine. Manchester: Manchester
University Press.
Sprengnether, Madelon. 1990. The Spectral Mother: Freud, Feminism, and Psychoanalysis.
Ithaca, NY: Cornell University Press.
Žižek, Slavoj. 1991. Looking Awry: An Introduction to Jacques Lacan through Popular Culture.
Cambridge and London: The MIT Press.
Žižek, Slavoj. 2002. "The Real of Sexual Difference". In: Barnard, Suzanne and Fink, Bruce, eds.
Reading Seminar XX: Lacan’s Major Work on Love, Knowledge, and Feminine Sexuality.
Albany: State Univeristy of New York Press.
Žižek, Slavoj. 2002a. Sublimni objekt ideologije. Zagreb: Arkzin.
Žižek, Slavoj. 2008. The Plague of Fantasies. London and New York: Verso.
Žižek, Slavoj. 2007. The Indivisible Remainder. New York and London: Verso.
SAŽETAK
Cilj ovog rada analizirati je na koji način nova-stara verzija Trnoružice, prikazana u Disneyjevu filmu
Maleficent (2014), reartikulira tradicionalne rodne uloge prisutne u klasičnim bajkama, kao i starijim
Disneyjevim produkcijama. Kroz metodološki okvir lakanovske psihoanalize i feminističke kritike Lacana u
djelima Hélène Cixous nudimo čitanje koje je prije svega fokusirano na koncept spolne razlike. Dolazimo
do zaključka da u filmu usitinu postoji subverzini prostor iz kojeg je moguće iščitati redefiniciju
tradicionalnih rodnih uloga: prostor je to, međutim, otvoren samo privilegiranim protagonisticama
(bjelkinjama, pripadnicama više klase koje imitiraju zapadne stadnarde ljepote) poput Aurore koja uspijeva
okupirati strukturalnu poziciju moći koja je dotada bila rezervirana isključivo za muškarce. Moć i
nejednakost kao principi organizacije društvenog postojanja ipak ostaju netaknuti tom subverzivnom
gestom koja je izvedena manje kao paradigmatski pomak u Disneyjevu diskursu, a mnogo više putem
kompromisa s dominantom (hetero)normativnošću.
192
Marijana Janjić
[email protected]
Preživjeti u društvu: Indija i rod
Sažetak
Rad predstavlja zakonske regulative o rodu i rodnim identitetima u suvremenome indijskome društvu te
njihov suodnos s iskustvom društvene svakodnevice pojedinaca različitih rodnih identiteta, muškarca,
žene ili transrodne osobe koji indijski zakon od travnja 2014. godine službeno prepoznaje i priznaje.
Prema istome zakoniku homoseksualnost je kažnjiva zatvorom, a većina članova društva okrivljava žrtve
silovanja za zločin koji je nad njima izvršen. U isto vrijeme, unutar društva pojavljuju se i drugi te drugačiji
načini sagledavanja događaja, kao i reakcije i istupi pojedinaca ili udruga, što rađa kompleksnim
društvenim promjenama, od npr. reakcija obitelji na zaposlene žene do reakcija poslodavaca na žene kao
zaposlenice. Rad propituje povezanost ekonomsko-političkih faktora i društveno prihvaćenih rodnih
identiteta na primjeru slučajeva silovanja koja od 2012. izlaze u javnost u sve većem broju. Pitanja koja se
postavljaju kao zanimljiva i važna su sljedeća: 1. suodnos povlaštenoga ženskog identiteta, prvenstveno
majčinskoga, unutar obitelji te obezvrjeđenoga ženskog identiteta u slučajevima silovanja, 2. platežne
vrijednosti rada određene rodnim identitetom te 3. suodnos zakona, politike i društvene svakodnevice.
Rad time želi pokazati kako je moguće da u društvu supostoje pozitivni pomaci prema različitim rodnim
identitetima kao što je prepoznavanje transrodnog identiteta te negativan odnos prema istima kao što je
kriminalizacija homoseksualnosti ili omalovažavanje zločina prema članovima određene rodne zajednice.
1. Uvod
Svako društvo regulira ponašanje svojih članova, eksplicitno zakonima i regulativama te
implicitno promicanjem određenih obrazaca ponašanja, njihovim hvaljenjem ili kuđenjem unutar
manjih i većih jedinica u društvenoj zajednici. Indijsko društvo, naravno, nije iznimka. Štoviše,
mnogi bi ga okarakterizirali kao hijerarhizirano i konzervativno, pozivajući se na strogoću kojom
pojedini Indijci i Indijke, a možda i većina, paze na očuvanje društveno prihvatljivih obrazaca
ponašanja u svojoj sredini te na njihovo prenošenje na nove generacije. Drugim riječima, svako
društvo, pa tako i indijsko, sankcionira nepoželjne ili neprihvatljive obrasce ponašanja i
eksplicitno i implicitno, potirući razlike odnosno ujednačavajući ponašanje svojih članova u
‘normalu’.
2. Zakon, rod i seksualnost
Krenemo li u razmatranje tragom političkih ideja koje su obilježile moderno i suvremeno doba
indijske povijesti, odnosno od ideje nacije, možemo reći da Indijci, kolektivno kao nacija, za
razliku od mnogih drugih društava, vjeruju da žive na majčevini, a ne u otadžbini. Indija je velika
majka koja ih sve povezuje, čuva i štiti. Desetljeća pjevanja himne i drugih prikladnih pjesama
svako jutro prije početka nastave uvjerilo je u to sve koji su si mogli priuštiti osnovnoškolsko
obrazovanje. Ta popularizirana rodno obilježena slika nacije sugerira važnost i vrijednost
ženskoga roda i spola za indijsko društvo. No, krenemo li zbrajati iskustva iz svakodnevice,
moglo bi se čuti od mnogih Indijaca i Indijki da je rođenje dječaka daleko veći i važniji događaj od
rođenja djevojčice. Kakar (1989) u uvodnim stranicama svoje knjige navodi narodne poslovice iz
različitih indijskih jezika, iz kojih je vidljivo da tradicionalna ‘mudrost’ ženama predodređuje da
slušaju muškarce, a muškarcima da žene u tome podučavaju. Pitanje je što je točno - jesu li
žene u svakodnevnoj imaginaciji ravnopravne s muškarcima ili ne. Kao i drugi stavovi, navike i
193
prakse i ovi navedeni prenose se prividno prirodno, nasljeđuju se i šire implicitno od člana do
člana društvene zajednice kao naputci, preporuke i slično.
Za razliku od takve implicitne društvene regulacije koja ostavlja mnogo prostora spekulaciji,
zakoni eksplicitno označavaju društvena pravila na koja se mogu pozvati u bilo kojem trenutku
svi koji ih poznaju. Zakonskim regulativama ujedno pravila dopustivoga ponašanja postaju
jednoznačna za sve članove društva. Prema Ustavu Republike Indije iz 1950. ravnopravna su
dva spola, muški i ženski. Međutim, u travnju 2014. godine, Vrhovni je sud podržao odluku
transrodnih osoba da svoj spol u službenim dokumentima označe kao treći.1 Tako su transrodne
osobe, poznatije u indijskom civilizacijskom krugu kao hiđre,2 dobile zakonsku zaštitu kao rodna
manjina. U tu zaštitu uključeno je nekoliko mjera pozitivne diskriminacije namijenjenih socijalno i
ekonomski ugroženim skupinama u društvu, kao npr. osigurane kvote u državnim ustanovama i
službama za zapošljavanje ili obrazovanje. Sud je opravdao svoju odluku dugogodišnjom
izloženosti članova transrodne zajednice diskriminaciji prilikom zapošljavanja ili npr. liječenja.3
Tradicionalno su mnogi članovi transrodne zajednice pribjegavali prostituciji kao izvoru
ekonomske sigurnosti, na što je Vrhovni sud svojom odlukom također želio utjecati. Nekoliko
godina ranije, 2009., sud je također odbacio kao neustavan članak 377 kaznenoga zakona, a koji
potječe iz 1860-ih. Člankom 377 svaki je dobrovoljni seksualni čin protiv pravila prirode, s
muškarcem, ženom ili životinjom bio opisan kao zločin protiv prirode te kao takav kažnjiv. Odluka
suda iz 2009. da odbaci taj članak ponukala je mnoge članove homoseksualne zajednice u Indiji
da slobodnije počnu pokazivati svoju seksualnu orijentaciju. No, sudovi mijenjaju svoje zaključke
a time i zakone i pravila koja društvo slijedi. Tako je nekoliko godina kasnije, 2013. godine,
Vrhovni sud poništio odluku iz 2009. te čin seksa između dviju osoba istoga spola ponovno
pretvorio u kazneno djelo, kažnjivo zatvorskom kaznom od deset godina, ali i doživotnom
kaznom.
Postavlja se pitanje, dakako, zašto je indijski zakonodavni sustav prihvatio da postoje
transrodne osobe, a istovremeno ne odobrava seksualnost homoseksualnih i drugih rodnih
manjina. Zavirimo li u hinduistički panteon, pronaći ćemo tamo hermafroditno božanstvo imenom
Ardhanāranārī (sanskrt: pola muškarac, pola žena), koje simbolizira boga Šivu i njegovu družicu
Parvati. Uz Ardhanāranārī postoje u hinduističkoj mitologiji primjeri i drugih božanstava čije se
seksualno ponašanje ne može opisati kao heteroseksualno. No, hinduistička praksa međutim ne
govori ništa o seksualnosti božanstva kao što je Ardhanāranārī tj. ne pretpostavlja postojanje još
jednoga ili više takvih bića koja bi onda zanimao čin seksa. Seksualnost se Ardhanaranari
ispunjava sama u sebi – jedna je polovica u činu seksa s drugom polovicom božanstva. To
možda objašnjava zašto je trenutno indijskome zakonodavnome sustavu prihvatljiv identitet
transrodnih osoba kao što su hiđre, no ne i homoseksualnost. Hoće li se to i kada promijeniti
ovisi o mnogim društvenim čimbenicima, o političkoj kao i o ekonomskoj situaciji u društvu te o
dominantnim ideologijama, stereotipima i obrascima ponašanja.
2.1. Zakon i brak
Važno je na početku stoga spomenuti odnos zakona i braka u Indiji. Iako se Indija izjasnila kao
sekularna država, svaka vjerska zajednica ima pravo slijediti određene regule i propise kojima se
razlikuje od drugih zajednica. Iz toga proizlazi i da svaka zajednica ima pravo dati svoju definiciju
1
http://www.bbc.com/news/world-asia-india-27031180.
Prisutni su i drugi nazivi za transrodne osobe, osobito u južnoj Indiji gdje su poznati kao đogappe ili aravani.
Prema nekim primjerima transrodne osobe kao pacijenti izloženi su diskriminaciji u medicinskim ustanovama.
http://www.aljazeera.com/indepth/features/2014/06/healthcare-distant-india-transgenders-201461882414495902.html.
2
3
194
braka, a njezini članovi imaju pravo sklopiti pravovaljan brak prema propisima svoje zajednice.4
Na takvu se bračnu zajednicu muškarca i žene u mnogim slučajevima gleda kao na dužnost koja
bi trebala biti ekonomski isplativa, a istovremeno štititi i braniti obiteljsku čast svih pojedinaca koji
se preko nje povezuju. Stoga se predbračna heteroseksualna seksualna aktivnost često
percipira kao nepoželjna i neprihvatljiva. Pojedine medijske kuće provode svoja istraživanja
javnog mišljenja, prema kojima mladi muškarci od svojih budućih supruga očekuju seksualno
neiskustvo, dok ne smatraju nužnim isto ponuditi svojim partnericama.5 Idealizacija mitološkoreligijskog lika Site, seksualno vjerne i odane supruge koja tolerira muževu sumnjičavost i
pogrde, daje naslutiti da dio članova indijskoga društva očekuje isti obrazac ponašanja od
suvremenih Indijski u heteroseksualnome braku.6 Žene koje su seksualno aktivne prije braka
pojedini članovi društva u tom slučaju karakteriziraju kao lake žene, ili su ih skloni okarakterizirati
kao žene koje dolaze iz određenih slojeva indijskoga društva ili strankinje. Nasuprot Siti, kao
mitološki seksualni ideali muškarcima se nameću dva lika – Rama, Sitin muž, o čijoj seksualnoj
odanosti ne znamo mnogo, te Krišna, koji ljubuje s mladim govedaricama te zavodi i one udane
među njima. Negativna percepcija muške predbračne seksualnosti za sada nije uočena.
No, hinduistička definicija braka, za razliku od drugih prisutnih u Indiji, prema tumačenjima
nekih, ostavlja prostor za slobodnu interpretaciju. Naime, u zakonu koji regulira brak između
članova hinduističke zajednice, u originalnom engleskom tekstu7 stoji “bride and groom”, ali isto
tako i “any two Hindus” određene dobi.8 Ipak, pita li se odvjetnike, bračna zajednica dviju osoba
istoga spola/roda pred zakonom nije valjana,9 čak ni onda kada stručnjaci za religijsko
tumačenje braka kao zajednice kažu da je takav brak valjan te da, u ovom slučaju hinduistički
sveti tekstovi ne govore jasno o zabrani takvih zajednica.10 Iz toga proizlazi da država s jedne
strane jamči vjerskim zajednicama slobodu sklapanja brakova prema svojim uvjerenjima, a u
cilju zaštite prava svakog pojedinca na ravnopravnost vjerskih uvjerenja pred zakonom. S druge
strane, čini se da je ta ravnopravnost dokidiva, barem kad je u pitanju shvaćanje
rodnoga/spolnoga identiteta osoba koje stupaju u brak.
2.2. Rodno/spolno nasilje
nasilje
Rodno i spolno nasilje u indijskome je društvu velikim dijelom tabu tema, a dio članova društva
ga prihvaća kao normalnu pojavu. Nasilju su izložene osobe svih rodova/spolova,11 no najviše
upada u oči nasilje usmjereno prema ženama, o kojem žene nerado progovaraju bojeći se
društvene stigmatizacije. Mnogi srodnici ne potiču prijavu nasilja policiji, a neki od njih
pribjegavaju odmazdi i vlastitoj procjeni kazne ako im je identitet počinitelja poznat. Drugi je
razlog niske stope prijava rodnoga/seksualnoga nasilja to da su često upravo obiteljski srodnici i
počinitelji nasilja (Puri, 1999: 81-86). Pritom je osobito značajna zakonska regulacija prema kojoj
silovanje bračnoga partnera/partnerice nije moguće te se ne može priznati kao nasilan čin,
odnosno prema članku 375 kaznenog zakonika silovanje u braku je moguće samo ukoliko je
4
Moguće je, dakako, sklopiti i civilni brak.
Primjer
medijskoga
izvještaja
o
istraživanju
mišljenja
može
se
naći
na
http://www.hindustantimes.com/specials/coverage/youthsurvey2014/ys2014_sex_and_relationships/youth-and-relationships-arethey-broad-minded-or-bored/sp-article10-1250510.aspx.
6
Nadzor seksualnosti istovremeno nudi i prostor za njezino otkrivanje: u homoseksualnim ili heteroseksualnim odnosima koji su
istovremeno skriveni i tajni.
7
Zakoni se u Indiji najprije donose na engleskom jeziku, a potom se prevode na druge jezike.
8
U hindskome prijevodu istoga teksta osobe koje stupaju u brak označene su kao hinduist i hinduistkinja iz čega se nadaje zaključak
da je brak među hinduistima heteroseksualna zajednica.
9
http://issuu.com/orinamwebber/docs/same-sexmarriageandotherqueerrelationshipsinindia/1?e=3687329/3160600
10
http://www.tikkun.org/nextgen/same-sex-weddings-hindu-traditions-and-modern-india-2
11
Indijski glumac Amir Khan vodio je određeno vrijeme talk-show “Satjam evam đajate” (Istina uvijek pobjeđuje) u kojemu su njegovi
gosti progovarali o mnogim društvenim boljkama. Tema jedne od emitiranih epizoda je i rodno/spolno nasilje u kojemu su o nasilju
govorili i muškarci i žene.
5
195
žena mlađa od 15 godina.12 Rodno/spolno nasilje tako, prema indijskoj zakonskoj definiciji,
postoji samo između članova društva koji nisu bračno povezani. Takvo viđenje pokušavaju
osporiti brojne nevladine udruge i feministička udruženja, no zasad je malo toga izmijenjeno.
Kazne za silovanje postrožene su 2013. godine13 na zahtjev skupina koje su organizirale
demonstracije nakon brutalnoga čina silovanja mlade žene u autobusu u prosincu 2012. u New
Delhiju. Upravo je taj potresni događaj pokrenuo novi val razgovora o rodnom/spolnom nasilju u
javnosti te komunikaciju između građana i državnoga aparata o promjenama u zakonskim
definicijama. Država i javnost reagirali su tom prilikom dvojako. Tako je sud, između ostaloga, u
novom zakonu uveo smrtnu kaznu za počinitelje čije žrtve umru ili ukoliko žrtva zbog trauma i
nasilja ostane u vegetativnome stanju. Nakon tog pooštrenja, medijske su kuće počele
izvještavati o novim silovanjima u kojima su žrtve nakon počinjenoga nasilja bile ubijene. Takve
su vijesti s jedne strane unijele strah i neizvjesnost u javnost, a s druge je potaknule da zatraži
promjene u društvu. Niz je političkih i nevladinih predstavnika reagirao na raspravu svojim
definicijama silovanja, prozivanjima ili pak upućivanjem na čimbenike koji utječu ili ukazuju na
stavove društva prema rodnome/spolnome nasilju. Svaka je skupina tako pokušala djelovati u
svom smjeru te optimizirati situaciju u društvu među članovima različitih rodnih/spolnih skupina.
Osim izmjena zakonskih regulativa, pojavili su se i savjeti upućeni ženama o primjerenom načinu
ponašanja u javnosti koji će, ako ga budu slijedile, umanjiti njihovu ugroženost u javnome ili
privatnom prostoru.14 Uz savjete, pojedinci su također pokušali djelovati i na druge načine, kao
npr. uvođenjem sigurnih prijevoznih linija kojima bi se služile samo žene.
Značajno je da su prema novom zakonu iz 2013. u oblike rodnoga/spolnoga nasilja ubrojani
i drugi oblici ponašanja kojima su žene često izložene: polijevanje kiselinom, praćenje i
slijeđenje, seksualno zlostavljanje koje se predstavlja eufemizmom eve-teasing (“našaliti se s
Evom”) te voajerizam. U zakonu je sâmo polijevanje kiselinom, kao i prijetnja takvim činom,
opisano kao rodno neutralno te štiti članove svih rodnih/spolnih zajednica. Polijevanje kiselinom
je ujedno i jedini oblik nasilja koji je do tada dobivao veću pozornost medija, dok je seksualno
zlostavljanje (dobacivanje, šlatanje, itd.) bivalo dijelom predstavljeno u pop kulturi kao prihvatljiv
oblik ponašanja za vrijeme udvaranja partnerici. Na popisu dijela rodnog/spolnog nasilja našlo
se i trgovanje ljudima, kojem su u Indiji najviše do sada, uz djecu,15 čini se izložene žene. Žene
različitih dobi, od djevojčica do spolno zrelih djevojaka, takvom trgovačkom transakcijom postaju
prostitutke ili besplatna radna snaga u domaćinstvima diljem Indije ali i preko njezinih granica.
Pojedine nevladine udruge izvještavaju također i o ženama koje bivaju prodane budućim
muževima, osobito u područjima u kojima je spolna/rodna ravnoteža nestala zbog pobacivanja
ženskih zametaka. Nedostatak žena u određenoj regiji nadoknađuje se trgovinom, to jest
uvozom žena iz drugih područja Potkontinenta.
U zakonu, međutim, nije ništa rečeno o rodnome/spolnome nasilju počinjenom nad
muškarcima, homoseksualcima ili transrodnim osobama, čime je zakon opet pristran. Neki
aktivisti se zalažu da zakon ostane rodno/spolno označen opravdavajući to većom izloženosti
žena u Indiji rodnome/spolnome nasilju. No, trebalo bi detaljno istražiti izloženost svih
rodnih/spolnih skupina nasilju temeljenom ili usmjerenom na rodu/spolu te primjereno tome
zakone dopunjavati i mijenjati.
12
Podaci se o dobi supruge razlikuju. U nekim tekstovima se spominje dob od 15 godina, a u drugima od 12 ili 16 godina. Posljednja
izmjena prema datumima sugerira da je žena izložena silovanju u braku dok ne navrši 18 godina.
13
http://indiacode.nic.in/acts-in-pdf/132013.pdf
14
Rasprave i savjeti su tako uključivali pitanja o potrebi žena da se slobodno kreću javnim prostorom same nakon mraka, o tome
zašto bi žene uopće šetale tj. dangubile, bi li se možda trebale obraćati svakom muškarcu koji im priđe s ‘brate’ ili ‘oče’ kako bi u
njima pobudile prijateljske osjećaje, o potrebi žena da nose odgovarajuću, a ne pogrešnu odjeću itd.
15
Osim žena, trgovini ljudima su izložena osobito djeca koju siromašni roditelji prodaju tvornicama ili drugim proizvodnim pogonima
(manufakturama) za rad ili pak za prosjačenje.
196
2.3. Rod i ekonomija
Stereotipni opis žene u ekonomskom smislu predstavlja ženu kao člana društva koji je
ekonomski ovisan o muškarcu. Mali postotak zaposlenih žena u Indiji čini se da govori tome u
prilog. No, s druge strane, postojeće statistike ne prepoznaju velik dio zaposlenoga stanovništva,
neovisno o rodu. Zbog te nevidljivosti, teško je zaista utvrditi koliki udio radno sposobnoga i
radno aktivnoga stanovništva čine žene. Prema nekim istraživanjima žene iz ruralnih sredina
češće traže zaposlenje od gradskoga ženskog stanovništva. Seoske žene su češće iz
ekonomski slabijih slojeva društva te rade poslove u kojima se ne traži posebna razina
obrazovanja, najviše u poljoprivredi. Neke od njih napuštaju seosko okruženje te pronalaze
zaposlenje u gradu kao kuharice, čistačice, glačarice itd. Istraživanja pokazuju da žene u
poljoprivredi i drugim neorganiziranim sektorima rada za istu količinu rada bivaju plaćene manje
od muškaraca. Do koje je mjere takva situacija prisutna i u gradu ostaje nepoznato.
Iz pojedinih usmenih iskaza te nekih istraživanja da se iščitati da članovi nižih društvenih
slojeva zaposlenje žena doživljavaju kao nuždu koje su žene viših slojeva oslobođene. S druge
strane, pripadnici viših slojeva zaposlenost žena doživljavaju kao izraz ženine volje za radom pa
time i emancipiranosti i nužnosti. Obrazovane žene zapošljavaju se u školama, bankama,
bolnicama, u politici i administraciji, no njihov je broj manji nego broj zaposlenih muškaraca u tim
sektorima. U posljednjem desetljeću broj se zaposlenih žena, osobito mlađe dobi, povećao s
pojavom novih poslova u tehnologiji i drugim sektorima te stranih ulagača i kompanija. Otvaranje
indijskoga tržišta velikim stranim kompanijama otvorilo je i nova radna mjesta za žene kao
prodavačica, agentica u službama za korisnike, prezentatorica proizvoda i sl. Unatoč tome, javni
je prostor uvelike rodno obilježen – velika koncentracija muškaraca na ulicama gradova govori i
dalje u prilog tome da su žene potisnute. Tako su i usluge namijenjene ženama, npr. javni
toaleti, češće nepostojeće nego prisutne. Sigurnost žena u javnom je gradskom prostoru
stereotipno također proporcionalna njihovoj prisutnosti. Žene svih dobnih skupina često su
izložene spolnom/rodnom napastovanju u javnome prostoru, a za isto ih se često okrivljava kao
sudionice.
O prisutnosti transrodnih i homoseksulanih osoba u ekonomiji moguće je govoriti tek
djelomično. Homoseksualne osobe su u pravilu nevidljive u rodnim/spolnim statistikama u
korelaciji s ekonomijom. Transrodne osobe pak tradicionalna su svoja zanimanja kao prostitutke,
prosjaci i plesači temeljile upravo na svome rodnome identitetu. Odluka suda iz 2014. godine,
nada se transrodna zajednica, donijet će neke male pomake za mnoge njihove članove.
3. Zaključak
Indijsko je društvo naravno teško sagledati u potpunosti. Brojnosti stanovnika se pritom
pridružuje i brojnost ideoloških stavova i vrijednosti. Tome još treba dodati i javnu nevidljivost
mnogih skupina – plemenskih zajednica, siromašnih, nepismenih. Promjene i struje koje se mogu
uočiti odnose se dakle samo na djelić društva o kojem mediji izvještavaju i koji je vidljiv javnosti.
Unutar tog segmenta društva, može se zaključiti da postoje različita mišljenja o rodu/spolu i
položaju određenih rodnih/spolnih skupina u društvu. Mišljenja i teze nisu rodno/spolno
uvjetovana, kao ni drugdje u svijetu. Tako se muškarcima u promicanju konzervativnoga viđenja
roda i spola u javnome prostoru u određenom udjelu pridružuju i žene. Neke od njih nastupaju
ispred desno orijentiranih političkih stranaka, a iz ženama rodno primjerenoga prostora, koji se,
prema njima, može izjednačiti s prostorom doma i obitelji, istupaju da bi zaštitile upravo svoj rod i
spol od zapadnjačkih vrijednosti te pozvale na njegovanje indijskih vrijednosti. Iako je upitno koje
197
točno tradicionalne indijske vrijednosti zagovaraju, osobito zato što ni one katkad nisu
jedinstvene i međusobno nadopunjavajuće, medijski izvještaji daju naslutiti da se takvom
shvaćanju roda/spola pridružuje velika množina indijskoga stanovništva. S druge pak strane,
demonstracije s kraja 2012. te početka 2013. godine, daju naslutiti da osobito mlađe generacije
Indijaca i Indijki žele i traže promjene. Uz ekonomski boljitak skupina koje su trenutno na
zakonskoj i društvenoj margini, te ravnopravnost pred zakonom i na tržištu rada, bitan faktor
promjene su i stavovi koje mediji prenose iz državnih i političkih vrhova. Pozitivna slika promjena
te njihovo promoviranje u masovnim medijima mogu i te kako utjecati na društvene stereotipe te
neke obrasce ponašanja koji se temelje na rodu/spolu.
LITERATURA
Bose, Sunita. 2011. The effect of women’s status and community on the gender differential in
children’s nutrition in India. Journal of biosocial science, http://journals.cambridge.org/JBS,
Cambridge, str. 513-533.
Channa, Subhadra Mitra. 2013. Gender in South Asia. Social Imagination and Constructed
Realities. Delhi: Cambridge University Press.
Kakar, Sudhir. 1990. Intimate Relations: Exploring Indian Sexuality. London: Penguin Books.
Kalra, G.; Gupta, S., Bhugra, D. 2010. Sexual variation in India: a view from the West. Indian
Journal
of
Psychiatry,
January,
str.
264-268.
Pristup:
http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3146184/
Newbigin, Eleanor. 2013. The Hindu Family and the Emergence of Modern India. Law,
citizenship and community. Cambridge : Cambridge University Press.
Puri, Jyoti. 1999. Woman, Body, Desire in Postcolonial India: Narratives of Gender and
Sexuality. New York: Routledge.
Rajadhyaksha, Ujvala Arun; Velgach, Sofiya. 2009. Gender, Gender Role and Work-Family
Conflict in India. Pristup: http://www.workfamilyconflict.ca/cms/documents/38/GRI_paperAOM2009.pdf
Singh, Ashish. 2012. Reducing Gender Based Inequalities in Employment and Wages: is India
on Right Track? Pristup: https://www.worldwewant2015.org/
SUMMARY
This paper discusses regulations on gender and gender identities in contemporary Indian society and their
relation to the reality of everyday experiences in the society for members of various gender identities;
male, female or trans-gender. Indian law has officially recognized the existence of a third gender since
April 2014. According to this same legal code, however, homosexuality in practice is a punishable offense
and, as well, many members of Indian society blame rape victims for the crime committed against them. At
the same time, a very different perspective on gender is present in a fraction of Indian society, which has
led to the creation of a space that reflects the complex social changes put forward by individuals and nongovernmental organizations. Thus the families of employed women as well as their employers have a
different perspective on the woman as an employee- a working member of society. The paper explores
how political and economic factors influence the social acceptability of various gender identities. Rape as
a gender-based crime is put in focus, particularly since this has been in the public eye since 2012.
Important questions that arise from this topic are the following: 1. The privileged identity of a woman as a
mother as opposed to the dis-evaluated identity of a raped woman; 2. The economic value of work
completed by people with distinct and dissimilar gender identities; and 3. The interconnectedness of law,
politics and everyday life. The paper points out the following complexity: the simultaneous existence of
both positive and negative shifts in the understanding of gender. Thus, while Indian society is proud that its
law recognizes trans-gender identity as lawful, at the same time society also criminalizes homosexual
practice and minimizes crimes committed against members of a particular gender-based community.
198
199