Obrana i Zaštita film

Film Bobe Jelčića
U glavnim ulogama Bogdan Diklić i Nada Đurevska
Medijski pokrovitelji
KRATKI SINOPSIS
Kada umre njegov stari prijatelj Đulaga, Slavko se osjeća dužnim otići na pogreb. Ali u njegovom
rodnom gradu Mostaru ova jednostavna društvena obaveza može mu prouzročiti mnoge probleme:
sa susjedima ili čak mjesnim političkim moćnicima. No ako ne ode, njegova žena će ga smatrati
kukavicom, ožalošćena obitelj mu nikada neće oprostiti – a Slavko neće moći oprostiti sam sebi.
Ovo je uvjerljiva priča o svakodnevnom životu u podijeljenom društvu, svijet u kojem paranoja, komedija
i drama koegzistiraju.
Također, ovo je i pronicljiv psihološki portret čovjeka koji je prisiljen prijeći nevidljivu granicu koja
razdvaja dvije zajednice u jednom gradu. Prije svega, ovo je priča o čovjeku koji je izgubio sve što ga
određuje, kada se njegova zemlja raspala.
DUGI SINOPSIS
Nakon dva desetljeća mira, još uvijek postoji oštra granica između Hrvata i Bošanjaka koji zajedno
žive u Mostaru, u Bosni i Hercegovini. Slavko, po nacionalnosti Hrvat, više ne viđa svog prijatelja
Bošnjaka, ali ne svojom krivnjom. Razdvojeni su, ne fizičkom barijerom, već obostranom sumnjom i
nepovjerenjem.
Kada njegov stari prijatelj musliman Đulaga umre, Slavko je svjestan kako bi trebao otići na sprovod.
Ali, ako njegovi susjedi vide kako prijateljuje sa ‘drugom stranom’, možda će to morati skupo platiti. S
druge strane, njegova žena čvrsto vjeruje kako on mora učiniti pravu stvar – i on to u svom srcu zna.
Ako ne ode odati počast, podbacit će kao prijatelj, suprug i ljudsko biće.
U njegovom gradu nije lako prijeći granicu između dvije zajednice, i iznaći snagu za prelazak linije je
teže nego si Slavko može priznati.
Obrana i zaštita je film o jednom dugom danu u Slavkovom životu. Kako se dan razvija, svakodnevna
rutina dobiva veći značaj i Slavko je prisiljen prijeći težak put između ljudskosti i paranoje, starog
prijateljstva i novih opredjeljenja.
Slavkov put na drugu stranu grada i posljedice tog čina je priča o čovjeku u sukobu sa samim sobom.
Ponekad pretjerano dramatična, ponekad smiješna, ali u svakom trenutku emocionalno iskrena i
neodoljiva, prikazuje nam čovjeka koji se osjeća strancem u vlastitom gradu u kojem je proveo čitav
život. To je portret čovjeka koji je izgubio prijatelje, svoju povijest i svu sigurnost u to tko je on uistinu –
kada se njegova zemlja raspala. Ovo je isto tako priča o običnom čovjeku koji je rastrgan između želje
da učini pravu stvar i sve veće zbunjenosti jer ne zna gdje pripada i kome je uistinu odan.
KRATKA IZJAVA REDATELJA O FILMU
Raspetost nije loša riječ za početak. I to raspetost između onoga što je bilo i onoga što je sad, između
intime i politike, između dužnosti i osjećaja, između nacionalizma i prijateljstva, između lojalnosti ideologiji
ili vlastitim osjećajima. Obaveza glavnog junaka (hrvat, katolik) da ode na pogreb prijatelju (bošnjak,
musliman) sve te dileme donosi na površinu. I zakomplicira jedan naoko rutiniran život, pa se stvari počnu
pokazivati dubljima nego se činilo.
Te raspetosti stvaraju nemir i napetost te postaju toliko prisutna činjenica u stvarnom funkcioniranju grada
mostara da prizivaju što autentičnije tumačenje. Hoću reći, ta situacija u mostaru je uistinu frustrirajuća.
Tako da su kadrovi dugi, gotovo dokumentarni, puni svakodnevnih rituala i općih mjesta. Gotovo
nedramski. A tada, kao suprotnost tome – nagle, žestoke, do boli duboke, nekad nadrealne emotivne
ispade, kao i one nekad zatomljene, suspregnute, kao vrisak bez glasa. Sve se to događa u jednom danu
koji nikako da završi, nikako da padne noć. A i kad završi vjerojatno će svi biti zadovoljni, kao da su nešto
obavili, a nisu, tek su preživjeli do idućeg jutra. Vrijeme sporije protječe kad čekaš, pogotovo kad ne znaš
što čekaš.
I još samo podsjetnik: rat je tamo završio već odavno, još prije 18 godina. Ovo je priča o miru.
BoboJelčić
ŽIVOTOPIS I FILMOGRAFIJA REDATELJA
Bobo Jelčić rođen je 1964. godine u Mostaru. Diplomirao je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti
Sveučilišta u Zagrebu. Režirao je u svim većim kazalištima u Hrvatskoj, kao i u Njemačkoj, Švicarskoj i
Austriji te u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Profesor je glume na Akademiji dramske umjetnosti
u Zagrebu. Od 1995. godine surađuje sa Natašom Rajković na njihovoj novoj metodi rada s glumcima,
koja pozicionira glumca u ulogu autora. Realizirali su nekolicinu predstava koristeći ovu metodu,
uključujući Promatranja (1997), Usporavanja (1998), Nesigurna Priča (1999), Heimspiel (2002 Hannover),
X Wohnungen (2002 Duisburg, 2004 Berlin), S druge strane (2006), Fast Sicher (2007 Zürich) i Izlog
(2010). Za svoje predstave dobili su mnoga priznanja u svijetu, između ostaloga nagrade na Dubrovačkim
ljetnim igrama, Wiener Festwochen-u, MESS-u Međunarodni kazališni festival u Sarajevu. Godine 2005.
tandem Rajković-Jelčić završava svoj prvi eksperimentalni film Ono sve što znaš o meni, koji je imao svoju
premijeru na Motovun film festivalu.
Jelčić je početkom 2013. režirao predstavu Galeb u ZKM-u, baziranu na istoimenom Čehovljevu
književnom predlošku.
Obrana i zaštita prvi je dugometražni igrani film Bobe Jelčića.
FILMOGRAFIJA
2014 / PROMATRAČ / dugometražni igrani film / scenarist i redatelj / 90 min / u razvoju
2013 / OBRANA I ZAŠTITA / dugometražni igrani film / scenarist i redatelj / 87 min / svjetska premijera
Berlinale 2013
2005 / ONO SVE ŠTO ZNAŠ O MENI / eksperimentalni film / ko-scenarist i ko-redatelj / Nataša Rajković i
Bobo Jelčić / 72 min / svjetska premijera Motovun Film Festival 2005
BOBO JELČIĆ Q&A
1. Je li Obrana i zaštita jedna od onih priča koje dugo čuče u autoru i jedva čekaju izaći van? Obrana
i zaštita je nastala kao moja potreba za definiranjem trenutačne situacije u Mostaru, i to ne one vanjske, političke,
nego unutarnje i psihološke - kao neka vrsta sublimacije emocija. Ideja je bila pronaći jednu riječ, jedan treptaj,
jedan dan jednog čovjeka; naći formulu i proniknuti u obrazac ponašanja čovjeka koji dolje živi, bez ideoloških
premisa, ili bez vladajućih ideoloških premisa. To sve naravno ima veze i s mentalitetom…
2. Koliko je emocionalno iscrpljujući bio povratak u Mostar, vlastiti grad u kojem filmski treba
istjerati duhove? Emotivno je opterećujuće vraćati se u nešto svoje, dakle u prostor iz kojeg si davno otišao, sa
značenjem povratka u prošlost. I bez rata je opterećujuće, a kamoli onda kad se on dogodio i odredio budućnost,
a o sadašnjosti da i ne govorim. Istjerivanje duhova, ma kako to figurativno zvučalo, jest potrebno, nužno. Neko,
pak, suočavanje s vlastitim, s vlastitostima u raznim oblicima, e to je problem privatnog prevladavanja samog sebe
ili onog što si nekada bio.
3. Glavne ste glumce dugo birali. Na čemu ste posebno inzistirali prilikom odabira, a onda poslije i
na samom snimanju? Inzistirao sam na onome na čemu uvijek inzistiram - na osobnosti, jakoj osobnosti, koja je
sama po sebi jaka, i izvan filma. Važna mi je i prilagodljivost, fleksibilnost glumca, i naravno, da to i ne spominjem,
važna mi je mogućnost odgovarajuće personifikacije svih onih zadatosti koje karakteriziraju zamišljeni lik. To je
u slučaju Nade i Bogdana u velikom postotku zadovoljeno. To sam znao još i prije početka snimanja. Njihove
reakcije već u pripremama su bile jako odgovarajuće.
4. Nada Đurevska i Bogdan Diklić su prave balkanske glumačke institucije - jeste li uopće mogli
zamisliti glumce manjeg kalibra u filmu poput ovog? U Obrani i zaštiti je bitan svaki pogled, zar ne?
Pa kalibar je tu dosta problematična riječ, oni imaju dosta utakmica u nogama i samim tim dosta iskustva, no
postoje glumci koji možda nisu toliko eksponirani, a jednako su dobri. Ja moram priznati da nisam ni išao niti
inzistirao na tom kalibru, nije mi taj moment bio važan, išao sam za tim da prije svega zadovoljim svoju unutarnju
viziju tih ljudi. Tek nakon toga sam mogao razmišljati jesu li oni, i kolike su, face na ovim prostorima. A oni oboje s
razlogom postoje dosta dugo i u teatru i na filmu; i to vrlo uspješno!
5. Sjećate li se vlastitih misli u noći pred prvu klapu? Što ste samom sebi obećali pred početak
snimanja? Razmišljao sam prije svega o sličnosti glumaca sa zamišljenim likovima, a zatim i o njihovim snažnim
osobnostima i izvan filma ili kazališta. Razmišljao sam i o njihovom prolasku kroz pripremni proces na kome ja jako
inzsitiram - taj je proces nešto što je iznimno važno i što glumca prisili da prođe kroz određen filter kroz koji se on
formira i definira do razine spremnosti za snimanje. To smo još zvali i mapiranje likova.
6. Jeste li se čvrsto držali napisanoga scenarija ili ste ga prilagođavali energijama na filmskom setu?
Neke su scene unaprijed zamišljene tako da ne budu napisane nego izvedene doslovce iz energija na setu.
Primjerice, u jednoj sceni Slavko, glavni lik, pada u nesvijest, što prouzrokuje pravu zbrku u stanu. Ta scena uopće
nije napisana - namjerno, nego je proizvedena na setu. Dok je pak jednu drugu scenu, razgovor sa sinom - Diklić
naučio od riječi do riječi.
U toj nam je sceni ritam bio jako važan. Ja inače volim ludizam, slobodu, skice iz kojih se proizvodi, tome sam
sklon, kazalište kojeg ja radim se dobrim dijelom sastoji iz takvih stvari, puno više nego u puritanizmu i poštivanju
isključivo onoga što je napisano u tekstu.
7. Kulturna vas javnost prije svega poznaje kao kazališnog redatelja - koliko se rad na filmu razlikuje
od rada u kazalištu? Može li se to dvoje uopće uspoređivati? Uvijek kažem paradoks: suština je sadržaj. Ili
stvar je u sadržaju. Sadržaj ako jest, uvijek nađe način da preživi. Zapravo sam se sad htio raspričati o razlikama
ali neću, pa ću reći: ne, nema razlika ili su one zanemarive, ako točno znaš što hoćeš. Sve je drugo manje važno.
Ili je pak rješivo bez mistifikacije.
8. Može li Obrana i zaštita pomoći svom Mostaru? Ne znam kako konkretno… ne; sumnjam. Ali da bi mogao
otvoriti neke teme, to da, možda. Volio bih da se to dogodi.
9. A može li hrvatskom filmu? Rijetki su dugometražni hrvatski naslovi na najprestižnijim filmskim
festivalima - dolazi li tom negativnom trendu kraj? Politika ozbiljne kinematografije bi trebala biti takva
valjda - što više publike i s druge strane , ili s iste ako može, što više festivala.
OPIS I FILMOGRAFIJA PRODUCENTA / Spiritus movens
Produkcijska kuća Spiritus movens iz Zagreba nastala je 2006. godine, a aktivno se bavi filmskom
proizvodnjom od 2009. godine. Prvi film Spiritus movensa bio je dugometražni dokumentarac ‘20
dana na Tibetu’ u režiji Silvestra Kolbasa koji je bio premijerno prikazan na ZagrebDox festivalu
2012. godine, a zatim na Danima hrvatskog filma, Zagreb Tourfilm Festivalu, TV festivalu u Baru, a
prikazivao se i na programu zagrebačkog Dokukina. Drugu inačicu tog filma, u obliku serijala od dvije
epizode, otkupio je HRT. Upravo smo završili još jedan dugometražni dokumentarac – ‘Vidimo se
za godinu dana!’ koji tematizira iznimno raširenu bolest karcinoma u režiji Marka Stanića. A naš prvi
dugometražni igrani film ‘Obrana i zaštita’ u režiji Bobe Jelčića svjetsku je premijeru imao u veljači
2013. na prestižnom Berlinaleu u programu Forum.
Također, bili smo lokalna produkcijska podrška u snimanju nizozemskog dugometražnog igranog filma
‘Nick’ u režiji Fow Pyng Hua, koji je imao svoju svjetsku premijeru na filmskom festivalu u Rotterdamu
u siječnju 2012.
Sa kratkometražnim igranim filmom ‘Ljubljana – Zagreb’ u režiji Daria Varge, sudjelovali smo na Euro
Connection koprodukcijskom forumu Clermont-Ferrand Short Film Festivala 2012. Krajem 2011.
godine završili smo razvoj dugometražnog dokumentarnog projekta ‘Slave To The Rhythm’ u režiji
Marka Stanića. S tim projektom bili smo na prestižnom training programu Eurodoc 2011.
Trenutačno u fazi razvoja imamo dugometražni igrani film ‘Obrnuta perspektiva’ scenaristice i
redateljice Nine Violić s kojim sudjelujemo na razvojnom programu EAVE Producers Workshop,
dugometražni igrani prvijenac Marka Stanića i Denisa Lepura ‘Disanja’, dugometražni dokumentarni
film ‘Bijela kuća’ u režiji iskusnog sound designera Ranka Paukovića te nekoliko kratkih igranih filmova.
Aktivno smo uključeni u nekolicinu regionalnih i europskih koprodukcija u ulozi manjinskog hrvatskog
koproducenta.
FILMOGRAFIJA
2014 / OBRNUTA PERSPEKTIVA / Nina Violić / dugometražni igrani film, cross-media projekt
/ 90 min / u razvoju
2014 / DISANJA / Marko Stanić i Denis Lepur / dugometražni igrani film / 90 min / u razvoju
2014 / SLAVE TO THE RHYTHM / Marko Stanić / dugometražni dokumentarni film / 70 min
/ u razvoju
2014 / BIJELA KUĆA / Ranko Pauković / dugometražni dokumentarni film / 70 min / u razvoju
2013 / OBRANA I ZAŠTITA / Bobo Jelčić / dugometražni igrani film / 87 min*
2013 / VIDIMO SE ZA GODINU DANA! / Marko Stanić / dugometražni dokumentarni film / 68 min
2013 / BAKA / Svebor Kranjc / kratki igrani film / 15 min / u razvoju
2013 / LJUBLJANA – ZAGREB / Dario Varga / kratki igrani film / 20 min / u razvoju
2012 / 20 DANA NA TIBETU / Silvestar Kolbas / dugometražni dokumentarni film / 82 min + 2x52 min
*Film Obrana i zaštita je koprodukcija Spiritus movensa, HRT-a i Produkcije Kadar iz Širokog Brijega.
ŽIVOTOPIS I FILMOGRAFIJA GLAVNOG GLUMCA
BOGDAN DIKLIĆ
Bogdan Diklić je jedan od vodećih glumaca bivše Jugoslavije čije izvedbe čine neizostavan dio jugoslavenske
te srpske, bosanoskohercegovačke i hrvatske kinematografije. Rođen je 1953. u Bjelovaru, a u Beogradu je
završio studij glume na Fakultetu dramskih umetnosti. Od 1975. do 1995. bio je stalni član Narodnog pozorišta
u Beogradu, da bi karijeru nastavio u nizu kazališnih kuća u Srbiji. Ostvario je uloge u više od 130 filmova i TV
serija, od čega je najpoznatija ona u filmu Maratonci trče počasni krug redatelja Slobodana Šijana. Zapamćene su i
njegove sjajne izvedbe u nizu uspješnih filmova: Nacionalna klasa, Balkan Express, Sabirni centar, U raljama života,
Mi nismo anđeli, Bure baruta, Ničija zemlja, Gori vatra, Grbavica, Karaula, Klopka, 72 dana, itd. Diklić je nagrađen
nizom priznanja za njegova glumačka ostvarenja – jedna od posljednjih je Zlatna arena za najbolju sporednu ulogu
u filmu 72 dana na Festivalu igranog filma u Puli 2010. Bogdan Diklić je umjetnik u pravom smislu riječi bez kojeg
bi bilo nemoguće zamisliti filmsku kinematografiju na Balkanu.
Q&A
O radu na filmu
Scenarij filma ‘Obrana i zaštita’ svakako spada u onu skupinu veoma rijetkih scenarija koji ispunjavaju sve
umjetničke kriterije. To je scenarij jako specifičnog rukopisa, koji naizgled govori ni o čemu, a u stvari govori o
svemu. Obrana i zaštita je film o jednom malom, teškom, ali krajnje pozitivnom čovjeku. On je u stvari pokretač
radnje kao paradigma naših malih života koji su puni bezrazložnih strahova i nepotrebnih ekvilibristika, a ti su
životi, nažalost, na ovim našim prostorima i vrlo ispolitizirani.
O liku Slavka
Ja osobno vjerujem da je svaki čovjek u svojoj suštini dobar te da je takav i Slavko. Taj lik je, i scenaristički i
redateljski, nepogrešivo vođen. Cijela ova priča je izuzetno suptilna, plemenita i krhka i ona je u svojoj suštini
lirska. Slavko ekvilibrira između svoje savjesti i čudno uspostavljenih, nepisanih normi okoline. Vjerujem da će
ovaj film dotaknuti svakog tko će ga gledati. Jelčićev scenarij je za mene jednostavno bio - neodoljiv. On nadilazi
socijalnu svakodnevicu u kojoj mi jednostavno ne primjećujemo da najčešće živimo pogrešno, i u odnosu prema
sebi i u odnosu prema drugima.
O snimanju i pripremama
Pripreme za film bile su vrlo intenzivne, imali smo nekoliko ciklusa probi. Cijeli taj proces bio je veoma
provokativan i inspirativan, kako za nas glumce tako i za samog autora. Napredovali smo polako, ali sigurno i
približavali se onome što smo željeli postići. A na probama smo, zbog autentičnosti miljea, veoma marljivo radili i
na mostarskom dijalektu koji je težak i zahtjevan.
O Bobi Jelčiću
Jedan nadasve fleksibilan, kreativan, dobronamjeran i iskren čovjek. Redatelj i scenarist specifične poetike. Jelčić
je – nesumnjivo – veoma relevantna pojava na europskoj kazališnoj i filmskoj sceni.
ŽIVOTOPIS I FILMOGRAFIJA GLAVNE GLUMICE
NADA ĐUREVSKA
Prvakinja Drame Narodnog pozorišta Sarajevo. Rođena je 1958. u Skoplju, a u Sarajevu živi od 1959. Glumu
je diplomirala 1979. na sarajevskom Filozofskom fakultetu - Odsjek scenskih umjetnosti te potom postala
član ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo, unutar kojeg djeluje i danas. Kroz bogatu dugogodišnju karijeru
nagrađena je brojnim priznanjima, a njezine najznačajnije izvedbe uključuju uloge Maše (Čehovljeve Tri sestre) i
Filomene (Molierove Učene žene). Tijekom rata je glumila u svim sarajevskim kazalištima, a nakon rata je odigrala
brojne nezaboravne uloge u kazalištima diljem Bosne i Hercegovine. Značajan trag ostavila je i na filmu u nizu
ostvarenja jugoslavenske, bosanskohercegovačke i hrvatske kinematografije, od kojih izdvajamo filmove Igmanski
marš, Od zlata jabuka, Dobro uštimani mrtvaci, Kod amidže Idriza i Grbavica.
Q&A
O radu na filmu
Rad na filmu Obrana i zaštita bio je prilično specifičan i same metode više su nalikovale radu u kazalištu. Scenarij
za film je fantastičan, a redatelj Bobo Jelčić ništa nije prepuštao slučaju. Radili smo jako intenzivno i odradili jako
puno proba prije samog snimanja. Bobo je jako dugo razmišljao i pomno birao kompletnu glumačku postavu kao i
ostale članove tima te mislim da je tome u potpunosti uspio. Svi smo međusobno jako dobro komunicirali, a osim
toga, jako mi je drago da sam opet, nakon 35 godina, bila u prilici surađivati i glumiti uz velikog Bogdana Diklića.
Nerijetko je bilo dovoljno da komuniciramo pogledima, ponekad uistinu nismo morali koristiti riječi.
O Bobi Jelčiću i ekipi
Bobo Jelčić je divan redatelj, nije bilo nikakvih propusta na samom snimanju, bili smo toliko dobro organizirani i
ekspeditivni da smo sve odradili u zadanim rokovima pa čak i prije. Sve je to zasluga producentice Zdenke Gold.
Osim toga, jako je lijepo da smo se okupili sa iz zemalja cijele regije; ja sam, naime, Makedonka koja već 50
godina živi u Bosni. Sve to pokazuje i dokazuje da umjetnost doista ne poznaje granice.
O liku Milene
Milena je jedna hrabra žena, koja ne podliježe utjecajima, ne podnosi laž, koja je netaknuta. A jako je teško
u okolnostima u kojima ona živi ostati netaknut. Milena je za mene žena heroj. Inače ti likovi koji naizgled
nisu ekscesni iziskuju veću predanost, te uloge su teže. Oni su konstantni i nerijetko je teško boriti se s tom
utemeljenošću. Iako na prvi pogled izgleda da Milenu vodi Slavko, u stvari je situacija obrnuta. Kao i u stvarnom
životu - žene su puno otvorenije i one su ustvari najčešće zaslužne da vode svojeg muškarca. Ja inače pri
snimanju filmova i radu na predstavama često imam običaj da se petljam u scene, da sama sugeriram nešto, i
pokušavam to prilagoditi sebi. Ovdje za time nisam imala potrebe. Jednostavno sam se prepustila, imala sam
potpuno povjerenje u ekipu i autora.
BIOGRAFIJE SPOREDNIH GLUMACA
IVANA ROŠČIĆ
Rođena je 1979. u Splitu, a studij glume na Akademiji dramske umjetnosti završila je u Zagrebu 2006. godine.
Na filmu je debitirala 2004. u filmu Ta divna splitska noć Arsena A. Ostojića. Od 2007. godine je član ansambla
gradskog dramskog kazalište Gavella. Odigrala je niz uloga u kazališnim predstavama, od čega su najaktualnije
Fine mrtve djevojke i Mrzim istinu. Dosad je ostvarila niz glumačkih izvedbi u filmovima Volim te, Pušća Bistra,
Pravo čudo, Neka ostane među nama, The Show must go on, Zagrebačke priče 1 i 2, Djeca jeseni itd.
VINKO KRALJEVIĆ
Rođen je u 1952. U Širokom Brijegu. Završio studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 1980.
godine član je ansambla Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, gdje je odigrao brojne uloge u više od
pedeset kazališnih predstava. Glumio je u dvadesetak televizijskih serija te isto toliko filmova. 2003. osvojio je
Nagradu hrvatskoga glumišta za ulogu u radio-drami Valentin ili Truplo koje je naručilo buđenje.
BIOGRAFIJE FILMSKE EKIPE
DUBRAVKO PETROVIĆ - BAJA (direktor filma)
U posljednjih trideset godina radio kao direktor filma, manager za lokacije, vođa snimanja, asistent režije na više
od trideset dugometražnih domaćih i stranih filmova kao i na TV serijama. Izbor filmova koji su imali zapažene
uspjehe na svjetskim filmskim festivalima i box officeu: White Lithening, Spring Break in Bosnia, Behind Enemy
Lines, Gladiator.
EROL ZUBČEVIĆ (direktor fotografije)
Rođen 1976. u Sarajevu. Diplomirao je na Visokom studiju za filmsku kameru na Hohschule fur Film und Fersehen
u Münchenu. Kao direktor fotografije radio na nizu igranih i dokumentarnih filmova, uključujući nagrađivana
ostvarenja redateljice Aide Begić, Djeca, i Snijeg.
IVANA FUMIĆ (montažerka)
Rođena u Vukovaru 1976. Završila Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, odsjek Filmske i TV montaže. Kao
montažerka dugometražnih igranih filmova debitira 1997. filmom Mondo Bobo, za koji osvaja Zlatnu Arenu za
najbolju montažu na Festivalu igranog filma u Puli. Dosad je radila na jedanaest dugometražnih filmova.
RANKO PAUKOVIĆ (dizajner zvuka)
Rođen 1960. u Zagrebu. Nakon završetka studija na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu radi kao asistent
montaže na međunarodnim koprodukcijama u Hrvatskoj. 1991. seli u Nizozemsku gdje kao dizajner zvuka
surađuje s renomiranim nizozemskim redateljima te pokreće tonski studio. Radio je na nizu filmova koji su postigli
zapaženi uspjeh i bili prikazani na prestižnim svjetskim festivalima.
MARIO IVEZIĆ (scenograf)
Rođen je u Dubrovniku 1954., a diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Krajem osamdesetih počinje
raditi samostalno kao scenograf i dizajner produkcije. Radio je na više od osamdeset projekata: igranih filmova,
televizijskih serija, kazališnih scenografija. Za filmove Dva igrača s klupe (2005) i Nije kraj (2008) nagrađen je
Zlatnim Arenama na Festivalu igranog filma u Puli.
ANA BULAJIĆ ČRČEK (slikarica maske)
U posljednja dva desetljeća radila je kao slikarica maske na više od 40 dugometražnih domaćih i stranih filmova,
kao i na TV filmovima i promotivnim spotovima. Osvojila je dvije Zlatne arene na Festivalu igranog filma u Puli
- za najbolju filmsku masku za filmove Gluvi barut 1989. i Sedma kronika 1994. Izbor iz filmografije: Mirotvorac
redateljice Mimi Leder, Gladijator i Pad crnog jastreba redatelja Ridleya Scotta.
RADIVOJE ANDRIĆ (pomoćnik redatelja)
Rođen je 1967. u Sarajevu. Diplomirao Filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Više
od dvadeset godina radi kao asistent režije – surađivao je sa brojnim renomiranim redateljima s područja bivše
Jugoslavije, uključujući Živojina Pavlovića, Srđana Karanovića, Rajka Grlića i Srđana Dragojevića. Režirao je
nekoliko kratkih igranih filmova i dokumentaraca, a 1998. i svoj prvi dugometražni film Tri palme za dve bitange
i ribicu koji je polučio veliki uspjeh u kinima. Drugi dugometražni igrani film Munje 2001. bio je najgledaniji
film u Srbiji, dok je njegov posljednji film Kad porastem biću Kengur nagrađen na festivalima u Motovunu i
Thessalonikiju.
ORIANA KUNČIĆ (casting direktorica)
Rođena je 1971. godine u Šibeniku. Završila je Ca’Foscari u Veneciji (smjer: Storia dello Spetaccollo) i Akademiju
scenskih umjetnosti Sarajevo (smjer gluma). Radila je kao asistentica redatelja te kao casting direktorica na nizu
dugometražnih i kratkometražnih filmova. Izbor filmova nagrađivanih na svjetskim festivalima: Na putu i Grbavica
Jasmile Žbanić, Snijeg Aide Begić, Gospođica Andree Štake.
SANJA DŽEBA (kostimograf)
Rođena je u Banja Luci, a diplomirala na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu. Pohađala je International
School Jacque Lecoq, odjel za scenografe LEM (laboratorija pokreta i prostora). Do 1992. godine radila kao
scenograf i kostimograf u kazalištu, na televiziji i na filmu na području bivše Jugoslavije. Potom seli u Pariz gdje
živi i radi do 2005. – u tom periodu kreirala je više od 40 kostimografija za kazalište, a zatim se vraća u Sarajevo.
Kao kostimograf i scenograf radila je na 15 filmova dugog i srednjeg metra.
OSVRTI NA FILM GLAVNIH ČLANOVA FILMSKE EKIPE
Ana Bulajić Črček (slikarica maske) Mostar nameće ritam i boju, nameće način hoda, ton glasa. Rijeka šušti,
nebo kiši. Na neki čudan način ne možeš trčati i ne osjećaš potrebu biti u gužvi, a to je sve suprotno filmskoj
ekipi i onome kako se radi. Vjerujem da je spoj znanja i iskustva svih autora dočarao priču iz Mostara. Zdenka je
producent s kojim potpisujem raditi do kraja života, Diklić moze popiti najvise kisele vode, Nada je najduhovitija
tajanstvena dama ikad, a Bobo čovjek koji govori rijetko, ali savršeno točno.
Radivoje Andrić (pomoćnik redatelja) Iako sam režirao tri igrana filma - volim raditi kao pomoćnik. No,
poslednjih godina sve manje, jer sam omatorio, a za taj posao je potrebna velika fizička snaga. Tako da radim
samo kad me zovu prijatelji ili kad posao doživljavam kao izazov, kad ima velikih masovnih scena, kad ima juriša
konjice, kad ima zahtevnih pirotehničko-kaskaderskih scena... U ovom filmu nema ništa od toga. Ali je scenario
bio toliko dobar da uopšte nisam imao dilemu. Od svih filmova na kojima sam radio, na ovom sam sigurno imao
najprisniju i najtešnju saradnju sa rediteljem i DoP. Mislim da smo svi uživali.
Dubravko Petrović Baja (direktor filma) Meni je najvažniji pozadinski dio posla kao i činjenica da smo uspjeli
na stranom terenu sa takvim budgetom riješiti snimanje, a da se umjetnički credo nije izgubio u panici zbog
nedostatka sredstava. Nije bilo trzavica zbog toga i to donekle pripisujem sebi kao i izboru suradnika koji su s
nama radili taj posao. Eto, to bi bila moja mala reminiscencija na naš mali posao u Mostaru.
Ranko Pauković (dizajner zvuka) “Tko je kompozitor?” - jedno je od prvih pitanja koje postavljam dok još
dogovaram rad na filmu. “Nema ga, Bobo ne želi glazbu u filmu” - odgovara mi Zdenka, producentica filma. “Au!”
- bila mi je prva reakcija. Naime, dosta često se dešava da redatelji, naročito neiskusni, hrabro odluče da im ne
treba glazba u filmu, a onda tijekom tonske obrade shvate da imaju problem. Tada se na brzinu traži kompozitor
koji na brzinu mora nešto skladati i na brzinu to snimiti i to onda naravno nije ono što je moglo biti da se svemu
na vrijeme ozbiljno pristupilo. Odlučio sam skupiti sve argumente i redatelju pokušati objasniti da glazba u filmu
ima svoju funkciju i da ozbiljno preispita svoju odluku. Prvi susret imali smo prilikom jedne projekcije privremene
verzije još u vrijeme montaže slike. Nakon što sam odgledao film nisam spomenuo niti jedan argument koji sam
pripremio. Jednostavno, film funkcionira savršeno bez glazbe i to sam susreo prvi put u tridesetak godina koliko
se bavim filmom.
Mario Ivezić (scenograf) Pročitavši Bobin scenarij shvatio sam da je to priča u čijoj realizaciji želim sudjelovati,
jer je smještena u meni poznati ambijent, meni dragih emocija, mirisa, karaktera i boja. Utoliko mi je bilo
zanimljivije vizualizirati priču o ljudima i prostorima kojima sam i sam pripadao u jednom periodu svog života.
Najteži period u pripremama bio je traženje stana za glavne likove u filmu, koje je trajalo mjesec dana bezuspješno, da bi na kraju snimali u stanu kojeg smo prvog vidjeli. Predivna suradnja sa kolegama, od producentice,
redatelja, pomoćnika redatelja, direktora fotografije i svih drugih dragih kolega u ekipi, omogućila je da ovaj težak
scenografski zadatak na kraju izgleda jednostavno.
Erol Zubčević (direktor fotografije) Ono što me najviše privuklo ovom projektu je ličnost redatelja Bobe
Jelčića. Njegova kreativnost, opuštenost i hrabrost da umjetnički beskompromisno uradi jednu veoma
kompleksnu i važnu priču. Inspirisao me je i gurnuo u ispitivanje granica mog posla i filma uopšte.
Sanja Džeba (kostimografkinja) Zadnji put prije ovog filma u Mostaru sam 1990. godine radila na predstavi
‘NE’. Bila je internacionalna ekipa koja se našla u Parizu još 1986. godine u školi Jacque Lecoq, reditelj Darko
Rundek, muzičari iz Cul de sac, glavna glumica Sonja Savić, glumci iz Latinske Amerike, SAD-a, Francuske. Pričali
smo o tom kompliciranom vremenu, za mnoge od nas u tada zajedničkoj državi. Prošle su godine i razarajući
rat. Onda, 2012. godine, na moju veliku radost, ponovno Mostar i zanimljiv projekt, filmski, ‘Obrana i zaštita’. Svi
saradnici iz različitih krajeva bivše Jugoslavije koji su činili novu ‘internacionalnu’ ekipu. Zanimljiv kreativni proces
koji govori o današnjem problemu u tom gradu, predivna saradnja sa Bogdanom Diklićem i duhovito inspirativan
odnos sa rediteljem Bobom Jelčićem napravili su važnu sponu u mom iskustvu prije i poslije rata u Mostaru, koji
će za mene tako uvijek ostati nad-nacionalan.
Ivana Fumić (montažerka) Suradnja sa redateljem Bobom Jelčićem je bila uistinu sjajna. Lako je raditi sa čovjekom koji ima ideju i zna kako ju realizirati. Uživala sam u cijelom procesu montaže.
Oriana Kunčić (casting direktorica) Postoje oni rijetki trenuci u profesionalnom životu ‘filmadžija’, a to je da ti
se preklope svi segmenti u jednom projektu... Kreativno, umjetničko, profesionalno, ljudsko i emotivno zadovoljstvo... Hvala Bobi i Zdenki, rad s njima je bio upravo to...
LISTA GLUMACA I FILMSKE EKIPE
Slavko Bogdan Diklić
Portirica Selma Alispahić
Milena Nada Đurevska
Šef Slaven Knezović
Zehra Ivana Roščić
Miralem Velimir Njirić
Ujak Izudin Bajrović
Tahir Robert Pehar
Milan Vinko Kraljević
Hasan Saša Oručević
Krešo Rakan Rushaidat
Enes Mirsad Elezi
Đulaga Nermin Tulić
Tajnica Snježana Martinović
Đulagina žena Hadžija Hadžibajramović
Tajnica 2 Maja Lasić
Đulagin brat Šerif Aljić
Čovjek koji čeka Goran Lozo
Hodža Nermin Karačić
Azra Merima Ovčina
Susjeda Sadžida Šetić
Milanova žena Sanda Krgo Soldo
Gago Ivo Krešić
Švercer viskija Sergej Trifunović
Đulagin stric Miralem Kolečić
Redatelj i scenarist Bobo Jelčić
Ton majstor Zvonimir Poljak
Producentica Zdenka Gold, Spiritus movens
Mikroman Martin Mustafić
Koproducenti Josip Popovac, HRT
Scenograf Mario Ivezić
/ Tomislav Bubalo, Kadar / Tomislav Topić, Kadar
Nabavni rekviziter 1 Mario Galović
Urednik HTV-a Mislav Brumec
Nabavni rekviziter 2 Marijo Šimić
Izvršni producent HTV-a Petar Krešimir Peras
Scenski rekviziter 1 Anica Kralj
Direktor filma Dubravko Petrović Baja
Scenski rekviziter 2 Marko Vukmanić
Koordinatorica produkcije Nikolina Koceić
Kostimografkinja Sanja Džeba
Poslovni tajnici Gordana Živković, Zoran Živković
Asistentica kostimografkinje Lejla Graho
Tajnica produkcije Branka Rušnov
Krojači Hajdar Tinjak, Studio SS
Asistentica produkcije Marta Gold
Garderobijerka Esma Tinjak
Vođa snimanja Vanja Taušan
Slikarica maske Ana Bulajić Črček
Pomoćnik redatelja Radivoje Andrić
Šminkerica/frizerka Jolanda Buhin
Druga asistentica režije Maja Bosnić
Montažerka Ivana Fumić
Casting direktorica Oriana Kunčić
Asistentica montaže Lea Mileta
Vođa statista Ivica Ćavar – Sidi
Dizajner zvuka Ranko Pauković
Skript Ana Štulina
Kolorist Salem Kapić Kantardžić
Jezični trener 1 Ivo Krešić
Vizualni efekti Antonio Ilić, Salem Kapić Kantardžić
Jezični trener 2 Maja Husković
Fotografi Nikola Predović, Marko Stanić
Direktor fotografije Erol Zubčević, ASBH
PR Hrvoje Pukšec
Prvi asistent kamere/ šarfer Edib Ahmetašević
Vizualni identitet Vanja Cuculić
Drugi asistent kamere Mario Hobor
Caterer Aleksandra Savić, Club Aleksa
Operator kamere Amel Đikoli
Craft Ivo Šušak- Pajo
DIT Ivan Ivče
Koordinator transporta Alen Nužda
Šef rasvjete Damir Radinović
Vozači Stjepan Kolobarić, Matija Ljevar,
Osvjetljivač 1 Samir Kadrić
Saša Petričić, Alen Horvat, Želimir Strunjak
Osvjetljivač 2 Hrvoje Puhovski
Brzi Stanislav Puljić
Osvjetljivač/agregatist Rajko Vučen
Snimatelj castinga Antoni Ćorić
Šef scene Igor Stiković
Bagerist Ivica Bašić
TEHNIČKE INFORMACIJE / KONTAKTI
Vrijeme trajanja | 87 minuta
Format | DCP, HD CAM, DIGI BETA, DVD
Omjer stranica | 1:1.85
Zvuk | 5.1
Snimajući format | 4K
Boja
Originalni jezik | Hrvatski, titlano na engleski
Godina produkcije | 2013
Svjetska premijera | Berlinale/Forum 2013
Produkcija | Spiritus movens
Zdenka Gold
[email protected]
+385 98 353968
Međunarodna prodaja
Philippe Tasca
[email protected]
+33 6 73 04 50 72
Rendez-vous Pictures
2 rue de la Durance
75012 Paris France
Tel: +33 9 50 70 78 30
Fax: +33 1 40 19 07 73
www.rendezvouspictures.com
PR i marketing
Ivana Sansević
[email protected]
+385 91 5287605
FILM FINANCIRALI
Hrvatski audiovizualni centar
Fondacija za kinematografiju Sarajevo
The Global Film Initiative
www.facebook.com/filmobranaizastita
www.obranaizastitafilm.com
www.astrangerfilm.com