Srebrenica nakon genocida - Institut za istoriju Sarajevo

Transcription

Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner
SREBRENICA NAKON GENOCIDA
Srebrenica prijelom FINAL.indd 1
03.06.15. 10:00
HISTORIJSKE MONOGRAFIJE
Knjiga 13
Naslov originala:
Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner, Srebrenica in the Aftermath of Genocide
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Glavni i odgovorni urednik:
Prof. dr. Husnija Kamberović
Prevela s engleskog:
Senada Kreso
Recenzenti:
Robert J. Donia
Husnija Kamberović
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
341.485:061.75](497.6 Srebrenica)”1995”
NETTELFIELD, Lara
Srebrenica nakon genocida / Lara J.
Nettelfield, Sarah E. Wagner ; [prevela s
engleskog Senada Kreso ; izrada registra Vera
Katz]. - Sarajevo : Institut za istoriju, 2015. XXII, 347 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Historijske
monografije ; knj. 13)
Bibliografija: str. 313-329 ; bibliografske i
druge bilješke uz tekst. - Registar.
ISBN 978-9958-649-23-3
1. Wagner, Sarah
COBISS.BH-ID 22192390
03.06.15. 10:00
Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner
SREBRENICA
NAKON GENOCIDA
INSTITUT ZA ISTORIJU
Sarajevo, 2015.
03.06.15. 10:00
2015 © Prvo izdanje ove knjige pod naslovom Srebrenica in the Aftermath of Genocide
objavljeno je 2014. u izdanju Cambridge University Press. Pravo prijevoda na bosanski
jezik ima Institut za istoriju u Sarajevu. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati
niti objavljivati bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava. Svako
neovlašteno umnožavanje podliježe kaznenoj odgovornosti.
Knjiga je dobila priznanje Udruženja za međunarodne studije (International Studies
Association) kao izvanredan rad na području proučavanja etniciteta, nacionalizma i migracija za 2015. godinu. Bila je u najužem izboru za Nagradu Rotschild, koju Udruženje
za proučavanje nacionalnosti (Association for Studies of Nationalities), osnovano 1990.
godine pri London School of Economics and Political Studies, dodjeljuje za izvanredna
naučna djela koja se bave nacionalizmom i etničkim studijama.
Autorice su se odrekle honorara za bosansko izdanje knjige.
Štampanje ove knjige pomogli su:
Ministarstvo kulture i sporta Federacije
Bosne i Hercegovine
Fondacija za izdavaštvo/nakladništvo
Sarajevo
Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine
Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke
The George Washington University
Washington, DC
USA
03.06.15. 10:00
Sabri i Minki Mustafić i svim srebreničkim povratnicima
v
03.06.15. 10:00
03.06.15. 10:00
Sadržaj
Lista mapa............................................................................................. IX
Lista fotografija....................................................................................... X
Lista tabela........................................................................................... XII
Zahvalnost........................................................................................... XIII
Skraćenice ......................................................................................... XVII
Predgovor: Intervenirati....................................................................... XXI
1. Uvod: Intervencija i njena značenja........................................... 1
Dio I. SJEĆANJE I KRETANJE............................................................... 33
2. Memoralizacija Srebrenice...................................................... 37
3. Politika i praksa povratka kući: Povratak izbjeglica.................. 71
4. Specijalni status za specijalni zločin...................................... 105
DiO II. ISPRAVLJANJE NEPRAVDE VAN GRANICA BOSNE................ 143
5. Srebrenica u inostranstvu:
Veze, aktivizam i kontroverze vezane za dijasporu................. 147
6. Kršenje imigracijskih propisa u Sjedinjenim Američkim
Državama: Jedna drugačija vrsta knjigovodstva.................... 183
vii
03.06.15. 10:00
Sadržaj
DiO III. PROIZVODNJA I SUBVERZIJA ZNANJA ................................ 213
7. Srebrenica na sudu................................................................ 217
8. Potiskivanje: Poricanje.......................................................... 253
9. Zaključak............................................................................... 289
Dodatak A:
Ekonomski pokazatelji za Općinu Srebrenica i Republiku Srpsku......... 307
Dodatak B:
Rezultati Općinskih izbora 2008. i 2012. godine.................................. 309
Bibliografija........................................................................................ 313
Indeks................................................................................................ 331
viii
03.06.15. 10:00
Lista mapa
Lista mapa
1.1 Mapa Bosne i Hercegovine................................................................. 10
1.2 Mapa Podrinja................................................................................... 12
1.3. Mapa srebreničkih stratišta i primarnih
i sekundarnih masovnih grobnica....................................................... 14
ix
03.06.15. 10:00
Lista fotografija
Lista fotografija
2.1 Memorijalni centar i mezarje Srebrenica – Potočari:
musala, juni 2009................................................................................... 38
nišani, 10. juli 2010................................................................................ 46
pripreme masovnog ukopa, 10. juli 2012.................................................. 49
tabuti čekaju na ukop, 10. juli 2012......................................................... 50
2.5 Marš mira: Drugi dan - prelazak preko mosta blizu sela Glodi,
9. juli 2010............................................................................................ 54
2.6 Marš mira: podjela toplog čaja učesnicima Marša, 8. juli 2010............. 55
2.7 Marš mira: Treći dan - dolazak u Potočare, 10. juli 2010...................... 56
2.8 Kravica: Konvoj autobusa sa preživjelim iz Srebrenice odlazi
iz skladišta u kojem su ljudi pobijeni, 13. juli 2010.................................... 63
2.9 Osnovna škola Grbavci: Srebrenički imam Damir ef. Peštalić
predvodi preživjele u molitvi ispred ulaza u školu, 13. juli 2010.................. 64
2.10 Vojno poljoprivredno dobro Branjevo: Preživjeli posjećuju stratište,
13. juli 2010.......................................................................................... 65
2.11 Pilica: Spomenik palim vojnicima Vojske Republike Srpske
stoji ispred uništenog kulturnog centra, 13. juli 2010................................ 68
3.1 Blizu sela Krušev Do: grafiti sa porukom kojom se zahtijeva
povratak, novembar 2003........................................................................ 86
3.2 Srebrenica: Kuće oštećene u ratu koje još nisu obnovljene,
novembar 2003...................................................................................... 89
3.3 Srebrenica: Obnovljena džamija, maj 2004.......................................... 96
4.1 “Srebrenica pravda za sve”, protestni plakat,
Sarajevo, 11. juni 2007......................................................................... 134
4.2 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007. Na transparentu piše,
“Međunarodna zajednica je saučesnik u genocidu”.................................. 135
4.3 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007...................................................... 136
x
03.06.15. 10:00
Lista fotografija
4.4 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007...................................................... 137
4.5 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007. Na transparentu piše
“Memorijalni centar u Potočarima je srce Bosne i Hercegovine”................ 138
5.1 Groblje našeg Spasitelja, St. Louis, Missouri: grobovi bosanske
dijaspore i kanta za smeće u blizini sa natpisom na bosanskom
i engleskom, avgust 2011...................................................................... 171
5.2 St. Louis: mesnica u ulici Gravois u kojoj se prodaje janjetina
sa ražnja, mart 2011............................................................................. 174
5.3 St. Louis: Kamion sa ”Vegetom” u središtu trgovačkog kvarta
bosanske dijaspore, mart 2011............................................................. 175
5.4 St. Louis: Islamski centar sa nedavno dograđenom munarom,
mart 2011............................................................................................ 177
III.1 Potočari: Billboard Tarika Samaraha, septembar 2003....................... 214
III.2. Nezuk: Učesnici Marša mira, 8. juli 2010........................................ 215
8.1 Izvinjenje Dragana Čavića, juni 2004................................................. 255
8.2 Milići: Na grafitu piše “Za Kravicu dobiste Srebrenicu.
Po vašim pravilima”, 10. Juli 2010......................................................... 273
8.3 Kravica: Spomenik srpskim žrtvama, 13. Juli 2010............................ 275
9.1 Srebrenica, poster kandidata Ćamila Durakovića u izbornoj
kampanji “Glasaću za Srebrenicu”, 7. oktobar 2012................................ 295
9.2 Srebrenica: posteri nezavisnog kandidata Radojice Ratkovića
i kandidatâ SDP-a u predizbornoj kampanji, 7. oktobar 2012.................... 296
9.3 Srebrenica: glasači čekaju ispred srebreničkog Kulturnog centra
na dan izbora, 7. oktobra 2012.............................................................. 299
xi
03.06.15. 10:00
Lista tabela
Lista tabela
3.1 Obrasci unutrašnjih migracija............................................................. 90
5.1 Emigranti iz Bosne i Hercegovine i njihovi potomci (druga
i treća generacija) u odabranim zemljama preseljenja............................... 155
6.1 Slučajevi imigracije u SAD-u vezani za Srebrenicu (u januaru 2013.).... 208
xii
03.06.15. 10:00
Zahvalnost
I
ma jedna bašta skrivena na padini brežuljka iznad jedne od glavnih srebreničkih ulica. U njoj raste svakojako predivno voće i povrće: mirisne trave,
paradajz i grah, nježni grašak, šljive tako crvene i krasne da pomislite kako ih
nikada i ne bi trebalo jesti. Ta bašta cvjeta usred ruševina rata, uzgajana nježnim
i vrijednim rukama dvije posebne osobe: Sabra i Minka. Ova je knjiga nastala iz
pažnje ovih dviju hrabrih žena koje su nam ukazale gostoprimstvo u svome domu,
hranile nas iz svoje bašte i pomogle nam da shvatimo zašto je Srebrenica toliko
važna tolikim ljudima, uključujući i njih same.
Dok su nas Sabra i Minka hranile, drugi su nas nadahnjivali. Ovaj projekt
najviše duguje preživjelima srebreničkog genocida, posebno članovima porodičnih udruženja. U Sarajevu, zahvalne smo udruženju “Majke enklava Srebrenica i
Žepa”, posebno Sabaheti Fejzić, Zumri Šehomerović, Sabri Kulenović, Kadi Hotić i Muniri Subašić. U Tuzli se zahvaljujemo udruženju “Žene Srebrenice”, posebno Hajri Ćatić i Nuri Begović, na njihovoj beskrajnoj velikodušnosti i pomoći.
Hajra, i žene iz njihovog udruženja posvetile su život nakon pada enklave borbi
u ime nestalih. Njihov primjer nas je neprestano nadahnjivao dok smo radile na
knjizi.
U Srebrenici i Bosni ima nekoliko ljudi koji su ovaj projekt značajno obogatili:
Šefija i Sadik Salimović, Dragana Jovanović, Amir Kulaglić, Ćamil Duraković,
Suljo Čakanović, Behkta Softić, Milka (Medić) Štrbac, Alma Mašić, Hasan Nuhanović, Advija Ibrahimović, Mira Mišić Jugović, Jasmin Agović, Tarik Samarah,
Faruk Šabanović i Alexandre Prieto.
Imali smo izuzetnu sreću da su nas podržavali brojni pažljivi, predani čitaoci
koji su nam dali neprocjenjiva zapažanja i kritičke komentare u raznim fazama
projekta. Kolege Adi Džumhur, Jelena Obradović-Wochnik, Hariz Halilović,
Kathryne Bomberger, Adi Rizvić, Michael Dolski, Sabrina Perić, Marko Dumančić, Azra Hromadžić, Safia Swimelar, Arthur Murphy i Darryl Li pročitali su
nacrte poglavlja i ponudili nam svoja razmišljanja i preporuke. Robert Donia se
uvijek veoma trudio da s nama podijeli svoju primarnu građu i ponudi nam svoje
xiii
03.06.15. 10:00
Zahvalnost
pronicljive komentare. Zahvaljujemo Peteru Lippmanu na njegovom proučavanju
Bosne i njegovoj predanosti Bosni. Ovu knjigu je boljom učinilo upravo obilje
građe koju su njih dvojica godinama prikupljali i nesebično dijelili sa drugima.
Richard Vernon, Tracy Isaacs, Mark Drumbi, Larry May, David Luban i ostali
učesnici konferencije o kolektivnom kažnjavanju, koju je organizirala Istraživačka
grupa Nacionalizam i etnički konflikt (Nationalism and Ethnic Conflict Research Group) sa Univerziteta Zapadnog Ontarija, dali su nam korisne komentare
o poglavlju 4. Za pomoć u poglavlju 6, zahvaljujemo Richardu Butleru, Nicole
Navas, sudijama L. Patricku Auldu i Christopheru Justiceu. Web magazin “Citizenship in Southeast Europe” projekta Univerziteta CITSEE u Edinburghu
objavio je dio poglavlja 3; tamo nas je Igor Štiks ohrabrio da podijelimo sa čitaocima dio svoga istraživanja, dok je još uvijek bilo u toku. Jedna ranija verzija teksta
poglavlja 2 pojavila se u ediciji segmentu “Tabulating Loss, Entombing Memory:
The Srebrenica Potočari Memorial Centre” Elizabeth Anderson, Avril Maddrell,
Kate McLoughlin i Alana Vincent izdanja Memory, Mourning, Landscape (Amsterdam: Rodopi, 2010).
U St. Louisu se želimo zahvaliti Rusminu Topaloviću, Mirsadu Salihoviću,
Muratu Muratoviću, Ajlini Karamehić-Muratović, Šukriji Džidžoviću, Edinu
Osmanoviću a posebno Ronu Kluthou i Patricku McCarthiju. Izražavamo zahvalnost i Hamdiji Čustoviću, Reufu Bajroviću, Ajli Delkić i Eldinu Kajeviću koji
su nam velikodušno pomogli da shvatimo dinamiku unutar šire bosanske dijaspore. Ličnu zahvalnost izražavamo Nihadu Hasanoviću i Smaji, Almi, Benjaminu i
Edinu Durakoviću što su svoja prva iskustva preseljenja u novu zemlju podijelili
s nama.
Zahvalni smo na pomoći Aidi Čerkez, Rosemary Armao, Asti Zinbo, Mariji
Fuglevaag Warsinska-Varsi, Refiku Hodžiću, Dennisu Gratzu i Kimberly Coles.
Zahvaljujemo lordu Paddyju Ashdownu, ambasadoru Cliffordu Bondu, ambasadoru Dijegu Arriji i ambasadoru Muhamedu Šaćirbegoviću na njihovim zapažanjima i vremenu koje su nam posvetili. Derek Congram, Hugh Tuller i Matt
Vennemeyer podijelili su s nama svoje dragocjeno znanje i podatke o srebreničkim
masovnim grobnicama i ekshumacijama. Zahvaljujemo se Edwardu Beaveru na
pomoći u izradi mape Podrinja, a Nermi Jelačić i Victoriji Enaut na pomoći oko
mape stratišta i grobnica.
Podrška za ovo istraživanje proteže se na više od deset godina, počevši od istraživanja koje je svaka od nas obavila za doktorsku disertaciju zahvaljujući stipendiji
Fulbright-Hays, kao i sredstvima iz projekta “Human Rights in the Post-communist World: Strategies and Outcomes”, u kojem su nam Jack Snyder, Alex Cooley
xiv
03.06.15. 10:00
Zahvalnost
i pokojni Peter Juviler bili sjajni mentori i nepresušno vrelo podrške. Pokojni Fred
Halliday sa barcelonskog Institut d’Estudis Internacionals (Barcelona Institut za
međunarodne studije) ohrabrivao nas je da se otisnemo na teren i nikad ne prestanemo postavljati pitanja. Ovaj institut nam je pružio savršen intelektualni dom
u kojem smo nastavile ovaj projekat.
Zahvalne smo na institucionalnoj podršci i finansijskim sredstvima sljedećim insitucijama: American Councils for International Education (ACTR/
ACCELS); International Research and Exchanges Board (IREX) Short Term
Travel Grant; Univerzitety Sjeverne Karoline u Greensborou; Univerzitetu George Washington; i Royal Holloway - Londonskom univerzitetu.
U izdavačkoj kući Cambridge University Press, viši urednik John Berger od
samog početka nas je izvrsno usmjeravao. Recenzenti Carol Greenhouse, sa Univerziteta Princeton, i Richard A. Wilson, sa Univerziteta Connecticuta, ponudili
su nam mudre komentare i time nam pomogli da definiramo generalnu putanju
rada i da kao koautorice uskladimo svoje glasove.
Zahvalnost dugujemo Husniji Kamberoviću i Institutu za istoriju Univerziteta
u Sarajevu na institucionalnoj podršci i na posvećenosti zadaći da se naučni radovi
na engleskom jeziku učine dostupnim u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Ovaj projekat je bio moguć zahvaljujući velikodušnoj donaciji Roberta Donie
i Williama Hunta. Zahvalne smo im što su nam osigurali neophodna sredstva za
prevođenje knjige kao i zbog neumorne podrške borbi za utvrđivanje odgovornosti za učinjena nedjela i demokratskom razvoju u Bosni i Hercegovini.
Zahvalnost dugujemo Senadi Kreso za njen pažljivi i minuciozni rad na prijevodu i njenu posvećenost ovom projektu. Počašćeni smo što je ovu knjigu odlučila
dodati svom zavidnom prevodilačkom opusu.
Sjajna urednica Teresa Lawson poboljšala je i dotjerala englesku verziju knjige.
Zahvaljujemo se i Sabihi Jukić, Tessi Borden, Radmili Turanjanin i Oliviji Hardy
za pomoć u istraživanju; Stephanie Smith za precizan rad na bibliografiji; Saneli
Fazlić za pomoć sa prijevodima; i Dereku Longu na pomoći oko Indeksa i na
njegovom beskrajnom strpljenju i podršci.
Uz ljude koji su čitali nacrte i dijelili s nama svoje vrijeme i stručno znanje,
zahvalni smo i onima koji su nas neprestano podržavali, pružali nam dom kad
smo ga trebali i koji se nikad nisu umorili od slušanja naše priče o projektu: Jonathan i Bettyann Nettelfield su sve to učinili mogućim. Također se zahvaljujemo: Fordeen Despard, Gemmi Colantes Celador, Edini Softić, Lejli Pašić Ebner,
Hawley Johnson, Sophiji Kalantzakos, Michele DeMarco, Napieru Collyns, Edu
Vulliamyju, Ray Signorello Jr, Stjepanu i Matiji Štiks, Mariji Fontanals Novell;
xv
03.06.15. 10:00
Zahvalnost
Shannon Wagner i Wallaceu Watson, Jonathanu Wagner, Laurel Freas, a posebno
Jou Paluzziju, dragom prijatelju i dragocjenom kolegi. Nema riječi kojima bismo
ti se dovoljno zahvalile.
Nadamo se da će ova priča pomoći da se čuje glas onih koji nisu došli; njihovo
odsustvo nas je potaknulo na ovo istraživanje i upravo to njihovo odsustvo zahtijeva da se učinjena nepravda ispravi.
xvi
03.06.15. 10:00
Skraćenice
Skraćenice
AP
ARBiH
BAM
BiH
BIRN
CIA
CIPS
CNAB
COE
DHS
ECHR
ERN
EU
HRC
HRVWCU
HRW
ICE
ICJ
ICMP
ICNAB
IDC
INS
IOM
Associated Press
Armija Republike Bosne i Hercegovine
Konvertibilna marka BiH
Bosna i Hercegovina
Balkan Investigative Reporting Network (Balkanska mreža istraživačkog novinarstva)
Central Intelligence Agency (U.S.) (Centralna obavještajna
agencija S.A.D.)
Citizens Identity Protection System (Sistem zaštite identiteta građana)
Congress of North American Bosniaks (Kongres Bošnjaka
Sjeverne Amerika)
Vijeće Evrope
Department of Homeland Security (U.S.) (Ministarstvo domovinske sigurnosti S.A.D.)
Evropska konvencija o ljudskim pravima
Evidence Reference Number (Referentni broj dokaza)
Evropska unija
Dom za ljudska prava (Human Rights Chamber)
Human Rights Violators and War Crimes Unit (ICE) (Jedinica za
prekršioce ljudskih prava i ratne zločine)
Human Rights Watch
Immigration and Customs Enforcement (U.S.) Služba za provedbu
propisa imigracijskih i carinskih propisa (SAD)
International Court of Justice (Međunarodni sud pravde)
International Commission on Missing Persons (Međunarodna
komisija za nestale osobe)
Islamic community of North American Bosniaks (Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike)
Istraživački i dokumentacioni centar
Immigration and Naturalization Service (U.S.) (Služba za
imigraciju i naturalizaciju (SAD)
International Organization for Migration (Međunarodna
organizacija za migracije)
xvii
03.06.15. 10:00
Skraćenice
IWPR
JCE
JNA
LPR
MEJA
MKSJ
MUP
NATO
NIOD
NVO
OHR
OSCE
OSI
PIK
PHR
PIP
PRG
RS
SSP
SDA
SDP
SDS
SENSE
SFOR
SFRJ
SNSD SRJ
SRRP
UN
UNDP
UNHCR
UNPROFOR
UT MKSJ
Institute for War and Peace Reporting (Institut za izvještavanje o
ratu i miru)
Joint Criminal Enterprise (Udruženi zločinački poduhvat)
Jugoslovenska narodna armija
Lawful Permanent Resident (osoba sa zakonito stečenim stalnim
boravkom)
Military Extraterritorial Jurisdiction Act (Akt o vojnoj
ekstrateritorijalnoj jurisdikciji)
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju
Ministarstvo unutarnjih poslova
North Atlantic Treaty Organization (Organizacija
sjevernoatlantskog ugovora)
Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie (Holandski institut za dokumentiranje rata)
Nevladina organizacija
Ured visokog predstavnika
Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi
Office of Special Investigations (U.S.) (Ured za specijalne
istrage (SAD)
Privremena izborna komisija
Physicians for Human Rights (Ljekari za ljudska prava)
Podrinje identifikacijski projekat
Pasivna registracija glasača
Republika Srpska
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
Stranka demokratske akcije
Socijaldemokratska partija
Srpska demokratska stranka
South East News Service Europe
Stabilizacijske snage (NATO)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
Savez nezavisnih socijaldemokrata
Savezna Republika Jugoslavija
Regional Recovery Program (Regionalni program obnove
Srebrenice)
Ujedinjene nacije
Razvojni program Ujedinjenih nacija
Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice
United Nations Protection Force (Zaštitne snage UN-a)
Ured Tužioca MKSJ
xviii
03.06.15. 10:00
Skraćenice
VSUN
USAID
VRS
YIHR
Vijeće sigurnosti UN-a
Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj
Vojska Republike Srpske
Inicijativa mladih za ljudska prava (Youth Initiative for Human
Rights)
xix
03.06.15. 10:00
03.06.15. 10:00
Intervenirati
[L. Intervenire, doći između; inter, između, i venire, doći]
1. ući, ležati ili se nalaziti između; kao u brda “leže između dvije doline”;
2. ući ili zadesiti se između dvije tačke u vremenu ili dva događaja;
3. ući ili biti između nečeg što je nepotrebno ili nevažno;
4. naći se između kao utjecajna sila; ući kako bi se promijenila, riješila, ili spriječila neka radnja, spor, itd;
5. u pravnom kontekstu, ući kao treća strana u sporu, radi zaštite
vlastitih interesa.
xxi
03.06.15. 10:00
03.06.15. 10:00
1. Uvod
Intervencija i njena značenja
K
olona ljudi protegla se kilometrima kako su učesnici Marša mira
u kasno popodne 10. jula 2010. godine pristizali u Potočare. Stigavši
uoči petnaeste godišnjice srebreničkog genocida, oko sedam hiljada ljudi
okupilo se u Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Potočari, podignutom
2000. godine na mjestu gdje je nekad bila baza holandskog bataljona.1 Putovali
su obrnutim smjerom od onog haotičnog i užasavajućeg egzodusa petnaest hiljada Bošnjaka (bosanskih muslimana), muškaraca i dječaka, koji su 1995. godine
bježali kako se nasilje primicalo “sigurnoj zoni” Ujedinjenih nacija u Srebrenici.2
Šestu godinu zaredom, učesnici Marša mira proveli su tri dana pješačeći tragom te
kolone, sjećajući se onih koji su umrli usput i onih što su zarobljeni i ubijeni kad
je Srebrenica pala u ruke vojnih snaga bosanskih Srba i Srbije.
Po običaju, mnogi učesnici su po dolasku jedni drugima izjavljivali saučešće:
neki umotani u plavo-žutu bosansku državnu zastavu, drugi u stariju verziju, zastavu Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima koja je bila kratkog vijeka,
iskazujući time svoju odanost državi koju je međunarodna zajednica priznala početkom rata 1992. godine. Grupe učesnika Marša nosile su majice napravljene
za tu priliku i zastave svoga kraja. Predstavljali su kladanjske rudare, preživjele
iz Vlasenice, Udruženje “Život” iz Bihaća i druge zajednice. U toj eklektičnoj
1
2
Mada je Memorijalni centar osnovan 2000. godine, do zvaničnog otvaranja je došlo 20.
septembra 2003.
Na Drugom kongresu Bošnjaka, održanom u septembru 1993. godine u Sarajevu, lideri
bosanskih muslimana glasali su za promjenu naziva svoje zajednice u “Bošnjake”. Robert
J. Donia, Sarajevo: A Biography, Ann Arbor: University of Michigan Press, 2006, xxi.
(prijevod na bosanski jezik: Robert J. Donia, Sarajevo: biografija grada. Sarajevo: Institut
za istoriju, 2006).
1
03.06.15. 10:00
Srebrenica nakon genocida
mješavini učesnika Marša bile su i desetine stranaca. Jarko crvene i bijele turske
zastave isticale su se u masi. Drugi međunarodni učesnici – Italijani, Holanđani,
Kanađani, Amerikanci i Japanci – bili su manje eksplicitni u samoidentifikaciji,
mada su se tu i tamo vidjele i boje njihovih država - na kapama ili ruksacima. Zelene zastave, neke s arapskim natpisima, iskazivale su političku naklonost prema
drugim pripadnicima muslimanske vjere. Neznatna, mada veoma glasna manjina
pokušala je unijeti vjerski žar u komemoraciju, ali za mnoge – uključujući organizatore - nije bila dobrodošla. U Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Potočari umorne učesnike Marša dočekali su muk i mir. Težina njihovog poduhvata
osjećala se u zraku. Nije bilo radosnih zagrljaja ni pobjedničkih uzvika, nije bilo
slavlja. Ovo je bio tužan događaj, prvi dio kolektivnog čina koji će se odvijati tokom sljedeća dvadeset i četiri sata u komemorativnom centru u znak sjećanja na
žrtve srebreničkog genocida: na više od 8.000 hiljada muškaraca i dječaka, na “one
koji nisu došli”. Učesnici Marša su bili prethodnica; svojim su kretanjem pokazali
put; svojim kretanjem, koje se ponavlja svake godine od 2005, učinili su svetom
tu stazu kojom je prošla ona kolona 1995. godine, podsjećajući na stradanje ljudi
koji su se u njoj našli.
Za nas, autorice ove knjige, Marš mira do Potočara je intervencija u poslijeratnom društvu. Intervencija može težiti da presiječe i promijeni, popravi i obnovi,
ali i ponovno uspostavi društvene odnose nakon nasilja. Ono što je važno za ovu
studiju, intervencije mogu pokrenuti i osnažiti ljude. Na najfundamentalnijem
materijalnom nivou, ovo pješačenje mijenja prostore. Ono dovodi ljude koji inače
ne bi krenuli tim putem, ili to u svakom slučaju ne bi učinili pješice, na teritoriju
koju su oni što su počinili zločine u julu 1995. godine svjesno ignorirali i ostavili neobilježenim. Učesnici Marša skreću pažnju – mada tek privremeno – na
mjesta koja imaju posebnu vezu sa tim zločinima i njihovim žrtvama. Čineći to,
sam marš, njegovi organizatori, učesnici i oni koji ga podržavaju, stječu autoritet
nad prošlošću oživljavajući pejzaž; svojim kretanjem oni oblikuju narativ o žrtvi i
stradanju koji direktno osporava dominantni diskurs zvaničnika među bosanskim
Srbima i glavnine javnog mnijenja u RS-u.
Ova knjiga govori o tome kako zajednice i pojedinci odgovaraju na nasilni
konflikt i na specifične efekte genocida. Ona je pokušaj razumijevanja intervencija
poput Marša mira, koje imaju za cilj promjenu društvenih odnosa nakon nasilja.
Mi smatramo da intervencija postoji ne kao pojedinačni, simbolični čin, već kao
polje međusobno povezanih aktivnosti koje nastavljaju utjecati na poslijeratne
zajednice dugo nakon što je nasilje okončano. Marš mira crpi velik dio svoga
značenja i snage iz odredišta - Memorijalnog centra i prostora koji on obuhvata;
jednako tako i drugi oblici intervencija najbolje se mogu shvatiti kroz njihovu
2
03.06.15. 10:00
Uvod
međusobnu vezu. Marš mira je trodnevno putovanje sjećanja koje organizira odabrana grupa aktivista i preživjelih koja želi podsjetiti na određeni dio prošlosti, ali
- što je još važnije - to je događaj koji je nerazdvojivo vezan za politike povratka
izbjeglica, ulogu dijaspore, osnivanje Memorijalnog centra, pravosudne postupke i
neprestane pokušaje poricanja genocida. Ovi naizgled disparatni mehanizmi međusobno su povezani; njihovi uspjesi i neuspjesi direktno su međuovisni.
U poglavljima koja slijede, mi tvrdimo da intervencije nikad nisu naprosto
vođene izvana, kao sa vrha nametnute politike odvojene od iskustava svakodnevnog života. Naprotiv, one proizlaze iz kompleksne i ponekad nejasne veze između
politike, prakse i društvenih kretanja; one nastaju, bivaju ispregovarane i, iznad
svega, doživljavaju se u okolnostima “običnog” života kao i u okolnostima izuzetnog aktivizma. Intervencije, nadalje, imaju svoje aktere, one koji ih pokreću i
u njima učestvuju: prepoznatljive pružatelje političke podrške, finansijske sponzore, inspirativne ličnosti, žestoke oponente i, u samom njihovom središtu, ljude
koji u njima učestvuju i koji se suočavaju s posljedicama tog svog čina promjene,
protesta, reforme i komemoracije. Ova knjiga prvenstveno govori o tim ljudima.
Posebnu pažnju posvetile smo zajednici preživjelih iz Srebrenice. Razmatranje
kompleksnog i međusobno ovisnog polja intervencija, a ne samo pojedinačnih
politika ili praksi, baca svjetlo na izuzetan, mada često zanemaren utjecaj onih
koji su preživjeli. Prečesto pripadnici lokalne elite, mediji, međunarodna zajednica, katkad i akademska zajednica – preživjele doživljavaju kao epizodne igrače ili
kao neobrazovan i izmanipuliran svijet. A oni su, zapravo, ljudi – među kojima je
mnogo žena - čiji je život najviše pogodilo nasilje i koji se još uvijek moraju nositi
sa njegovim naslijeđem - i to iz dana u dan.3 Kroz prizmu roda ili generacije, ruralnih ili urbanih senzibiliteta, etnoreligijske ili etnopolitičke orijentacije, ili kroz
bilo koju kombinaciju tih elemenata, različita očekivanja socijalnog oporavka na
različitim nivoima obilježavaju intervenciju. Iz svih navedenih razloga, iskustva
preživjelih nalažu daljnju analizu.4 Istraživanjem kompleksnosti intervencija, nji3
4
Općenito, u poslijeratnoj Bosni a u konkretnom slučaju u Srebrenici, žene igraju istaknutu ulogu u povratku izbjeglica i inicijativama na polju pravde zbog toga što predstavljaju
“većinu izbjeglica, raseljenih osoba, i preživjelih ratnih zločina”. Elissa Helms, “The Gender of Coffee: Women and Reconciliation Initiatives in Post-war Bosnia and Herzegovina”. Focaal 57, 2010, 17; vidjeti također Charli Carpenter, “Women and Children First”:
Gender, Norms, and Humanitarian Evacuation in the Balkans 1991-5”, International
Organization 57, 2003, 661-94.
Vidjeti analizu obnove društva u diskursu o razvoju i humanitarnoj pomoći u Mark
Duffield, “Social Reconstruction and the Radicalization of Development: Aid as a Relation of Global Liberal Governance”, Development and Change 33(5) (2002),1049-71; i
Duffield “Social Reconstruction. The Reuniting of Aid and Politics”, Development 48(3)
3
03.06.15. 10:00
hovih poticaja i efekata, i mreže ljudi angažiranih na njihovom provođenju, mi se
fokusiramo na manje razmatrane aspekte postkonfliktnih društava - na posljedice
načina na koji su pojedinci i zajednice, organizirajući se kako bi poduzimali intervencije, osnažili sami sebe i time izazvali suptilan, pozitivan efekat na društveni
oporavak. Zanemareni od analitičara i kreatora politika koji se bave procjenom
istaknutijih “velikih gesta” ispravljanja nepravde, ovi prigušeniji ishodi nam kazuju
jednu važnu priču. Prije svega, ukazuju nam na potrebu za poštovanjem pojedinačnog djelovanja, historijskog konteksta i kulturne specifičnosti u svakom pokušaju poslijeratne obnove društva nakon istrebljujućih efekata genocida.5
Konceptualizacija intervencije
Društvena nauka i političke vođe dugo se bave pitanjem načina na koje se društva nose sa promjenom. U kontekstu vanjske politike i proučavanja nacionalnih
država, razmatraju se načini na koje društva odgovaraju na promjenu koju donose
nasilni prijelomi, kao što su agresivni ratovi, građanski ratovi i oružani sukob u
njegovim brojnim oblicima. Razmatrajući uzroke i okolnosti nasilja, naučnici i
kreatori politika prepoznaju da savremena društva nikad ne postoje niti djeluju u
izolaciji: jednako kao što su članovi jedne socijalne grupe uklopljeni u društvene
odnose svoje zajednice, tako su i društva uhvaćena u mrežu geopolitičkih odnosa.
Pitanje kako društva odgovaraju na sukob, dakle, počinje čak i prije no što se nasilje okonča i bavi se ne samo državom u kojoj se to nasilje dešava, već i akterima
međunarodne zajednice, kao što su druge države, međunarodne institucije i nevladine organizacije. Ovi drugi – vanjski akteri umiješani u nasilje i njegove posljedice – nameću slična pitanja: šta tačno predstavlja taj retorički kohezivni entitet koji
se naziva “međunarodna zajednica”? Kroz cijelu ovu knjigu, mi spominjemo zbir
5
(2005), 16-24. O obnovi društva u postkonfliktnim društvima, uključujući bivšu Jugoslaviju, vidjeti Eric Stover and Harwey M. Weinstein, eds, My Neighbor, My Enemy:Justice
and Community in the Aftermath of Mass Atrocity, Cambridge, UK: Cambridge University
Press, 2004; Laurel Fletcher and Harvey M. Weinstein, “Violence and Social Repair:
Rethinking the Contribution of Justice to Reconcilation”, Human Rights Quarterly 24(3)
(2002), 573-639; Marita Eastmond, “Reconcilation, Reconstruction, and Everyday Life
in War-torn Societies”, Focaal 57 (2010), 3-16; i Anders Stefansson, “Coffee after Cleansing? Co-existence, Co-operation, and Communication in Post-conflict Bosnia and
Herzegovina”, Focaal 57(2010), 62-76.
Vidjeti Alexander I. Hinton, ed, Annihilating Difference: The Anthropology of Genocide,
Berkeley: University of California Press, 2002. Slijedom Hintonovog fokusa na ono što
on naziva “pripremanjem i aktiviranjem genocida”, ova studija razmatra posljedice – ono
što dolazi nakon – takvog nasilja.
4
03.06.15. 10:00
Uvod
međunarodnih institucija, organizacija i njihovih uposlenika uključenih u ratnu i
poratnu Bosnu kao “međunarodnu zajednicu”, svjesni neadekvatnosti tog pojma
u pogledu toga koliko uistinu obuhvata sve kompleksnosti onoga što antropolog
Stef Jansen opisuje kao “konglomerat aktera koji interveniraju”.6 Ipak, taj je pojam
čvrsto usađen u leksiku poslijeratne Srebrenice i u razne oblike međunarodno
podržanog intervencionizma. Pojam je to kojeg koriste aktivisti, lokalni političari
i mediji, pri čemu taj spoj različitih aktera i interesa u jednoj neizdiferenciranoj
grupi otkriva široko rasprostranjenu percepciju da vanjske, često nametnute snage,
diktiraju uslove poslijeratne obnove Bosne.7
Djelovanje ili nedjelovanje međunarodnih aktera tokom rata uspostavilo je ton
i obrazac poslijeratne intervencije. Ono što se dešavalo tokom rata oblikuje ono
što će se nakon njega dešavati. U slučaju Srebrenice, odsustvo intervencije tokom
rata i moralna paraliza onih članova međunarodne zajednice čiji je zadatak bio da
zaštite njene civile čine kontekst poslijeratne intervencije. Mnogi pokušaji ispravljanja nepravde i nadoknađivanja stoga odražavaju osjećaj obaveze međunarodne
zajednice prema ljudima i mjestu koje je bilo potpuno izdano od “vanjskog svije-
6
7
Primjenjujući alternativni naziv za ono što se često naziva međunarodna zajednica “strane agencije koje interveniraju” - Jansen širi ovaj “konglomerat aktera intervencije”
kao objekat svoje analize “na aktere intervencije pod dominantnim kišobranom SAD-a/
Zapadne Evrope/Japana” te uključuje “Ured visokog predstavnika (OHR), Organizaciju
za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR), razne oružane snage, kao i druge ključne takozvane nevladine organizacije uključene u obnovu”. Stef Jansen, “The non-governmental organisations involved
in reconstruction”. Stef Jansen, “The Privatisation of Home and Hope: Return, Reforms
and the Foreign Intervention in Bosnia-Herzegovina”, Dialectical Anthropology 30(2006),
177-99, 196. Na sličan način, Kimberley Coles zastupa neizdiferencirano razumijevanje
“međunarodne zajednice” u poslijeratnoj Bosni i traži da se umjesto tog termina koristi
heterogenija definicija koja vodi računa o materijalnim praksama i hijerarhijski uspostavljenoj mreži agencija, organizacija i pojedinaca. Vidjeti Kimberley Coles, Democratic
Designs: International Intervention and Electoral Pracitices in Post-war Bosnia-Hezegovina,
Ann Arbor: University of Michigan Press, 2007, 13, 39-40; Kimberley Coles, “Ambivalent Builders: Europeanization, the Production of Difference, and Internationals in
Bosnia-Herzegovina”, u: Xavier Bougarel, Elissa Helms, i Ger Duijzings, eds, The New
Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Hampshire,
UK: Ashgate, 2007, 255– 72.
U diskursu o ljudskim pravima u 21. stoljeću Robert Meister zapaža da je, mada se zloupotrebe obično opisuju kao suštinski lokalne, provedba redovno globalna, tj. da na “svjetsku zajednicu” pada zadatak da spašava susjeda od susjeda. Robert Meister, After Evil: A
Politics of Human Rights, New York: Columbia University Press, 2011, 5-6.
5
03.06.15. 10:00
ta”, konkretno, od mirovne misije Ujedinjenih nacija; njihove intervencije nastaju
iz posljedica tog nedjelovanja, kako u Bosni tako i van njenih granica.
Sam pojam “intervencija” zahtijeva daljnje objašnjenje: šta mi pod njim podrazumijevamo i kako se on koristi kao analitička alatka u proučavanju drugih
postkonfliktnih društava? Na makro planu – od međunarodnih odnosa do razvojnih studija – u analizama međunarodne intervencije procjenjuju se poticaji i mehanizmi za ispravljanje nepravde, odgovornost i obnovu društva koji se koriste u
uspješnim ili neuspješnim pokušajima ponovne izgradnje države ili njene obnove
i oporavka.8 Slijedeći tu logiku, mnogi naučnici koji su se bavili postkonfliktnim
društvima usmjerili su se na efikasnost seta instrumenata što ih međunarodna
zajednica koristi da bi postigla zacrtane ciljeve ispravljanja nepravde i reforme
društva. U društvenim naukama, različita područja uobličila su svoje respektivne
analize pojma intervencije na svom relativno uskom disciplinarnom kolosijeku i
postoje mnogi radovi koji, svaki zasebno, propituju te mehanizme.9 Mada su se
8
9
Vidi, naprimjer, Duffield, “Social Reconstruction and the Radicalization of Development”, a o reparacijama, John Torpey, Politics and the Past: On Repairing Historical
Injustices, Lanham: Rowman & Littlefield, 2003. O širenju opsega humanitarizma sa
pomoći radi olakšavanja situacije na strukturalnu reformu nakon konflikta i djelovanja na
planu izgradnje mira, vidjeti Thomas Weiss and Michael Barnett, eds, Humanitarianism
in Question, Ithaca NY: Cornell University Press, 2008; o vojnoj intervenciji i humanitarizmu, vidjeti Didier Fassin and Mariella Pandolfi, eds, Contemporary States of Emergency:
The Politics of Military and Humanitarian Interventions, New York: Zone Books, 2010.
U ovu grupu uključujemo i naše vlastite knjige. Na polju tranzicijske pravde, radi pregleda, vidjeti, naprimjer: Oskar Thoms, James Ron, i Roland Paris, “The Effects of Transitional Justice Mechanisms”, Working paper, Centre for International Policy Studies,
University of Ottawa, april 2008; Victor Peskin, International Justice in Rwanda and the
Balkans: Virtual Trials and the Struggle for State Cooperation. Cambridge, UK: Cambridge
University Press, 2008; Jelena Subotić, Hijacked Justice: Dealing with the Past in the Balkans, Ithaca NY: Cornell University Press, 2009; Lara J. Nettelfield, Courting Democracy
in Bosnia and Herzegovina: The Hague Tribunal’s Impact in a Postwar State, New York:
Cambridge University Press, 2010; James Meernik, “Justice or Peace: How the International Criminal Tribunal Affects Societal Peace in Bosnia”. Journal of Peace Research
42(3) (2005): 271–290; John Hagan and Sanja Kutnjak, “The Politics of Punishment
and the Siege of Sarajevo: Toward a Conflict Theory of Perceived International (In)
Justice”, Law and Society Review 40(2) (2006): 369-410; Priscilla B. Hayner, Unspeakable
Truths: Confronting State Terror and Atrocity, New York: Routledge, 2001; James L. Gibson, Overcoming Apartheid: Can Truth Reconcile a Divided Nation? New York: Russell
Sage Foundation, 2004; Richard A. Wilson, The Politics of Truth and Reconciliation in
South Africa: Legitimizing the Post-Apartheid State. Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2001. O primjeni DNK tehnologije, vidjeti Sarah E. Wagner, To Know Where
He Lies: DNA Technology and the Search for Srebrenica’s Missing, Berkeley: University of
6
03.06.15. 10:00
Uvod
pojavili važni izuzeci kao rezultat kritike humanitarizma i razvoja, manje pažnje
se posvećivalo ideološkim i normativnim pretpostavkama koje stoje iza tih mehanizama, kao što su zapadni liberalni ideali političke organizacije i djelovanja, gledišta o prirodi nasilja, i očekivanja u pogledu kapaciteta međunarodne zajednice i
njenih saučesnika da stvore funkcionalne, stabilne države koje mogu biti spremne
pridružiti se “porodici nacija”.10
Ova studija predstavlja sveobuhvatan pogled na intervenciju, time što uočava
formalne i neformalne akcije, te mnoštvo različitih ljudi – predstavnike elite i
prosječne građane, pripadnike dijaspore i međunarodne kreatore politika uključene u aktivnosti oko poslijeratne Srebrenice i poslijeratne Bosne. Ona slijedi
ove obrasce intervencije tokom vremena, od vremena netom nakon događaja do
dugoročnih nastojanja koja se čine na ispravljanju nepravde. Intervencija – onako
kako mi koristimo taj pojam - podrazumijeva različite akcije kao što je neuspjela
inicijativa iz 2007. godine da se Srebrenici dodijeli specijalni status u Bosni, do
godišnjih skupova na kojima se prikupljaju sredstava u St. Louisu u državi Missouri, te kontinuiranih nastojanja međunarodne zajednice na planu dokumentiranja, kongresnih i parlamentarnih rezolucija, kao i mikrofinansijska pomoć koju
poslijeratnoj općini pruža Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sva su
ova nastojanja dio borbe sa posljedicama genocida, vođene u različitom obimu i
California Press, 2008. O izborima, vidjeti Coles, Democratic Designs.
10 Uz rad Marka Duffielda o globalnoj liberalnoj vladavini, “Social Reconstruction and the
Radicalization of Development”, vidjeti kritiku humanitarizma: Fassin and Pandolfi,
Contemporary States of Emergency; Peter Redfield and Eric Bornstein, eds, Forces of Compassion: Humanitarianism between Ethics and Politics, Santa Fe, NM: School for Advanced
Research Press, 2011; Didier Fassin, Humanitarian Reason: A Moral History of the Present,
Berkeley: University of California Press, 2012; o ideološkim receptima koji stoje iza vojne
intervencije u Bosni i na Kosovu, vidjeti Mariella Pandolfi, “From Paradox to Paradigm: The Permanent State of Emergency in the Balkans” u: Fassin and Pandolfi, eds,
Contemporary States of Emergency, 153–172. Neke knjige o tranzicijskoj pravdi također
razmatraju tenzije između ideologije oporavka i poživljenog iskustva: Alexander L. Hinton, ed, Transitional Justice: Global Mechanisms and Local Realities after Genocide and Mass
Violence, New Brunswick, NJ: Rutgers University Press, 2011; Rosalind Shaw and Lars
Waldorf, eds, Localizing Transitional Justice, Palo Alto: Stanford University Press, 2010;
Naomi Roht-Arriaza and Javier Mariezeurrena, Transitional Justice in the Twenty-First
Century: Beyond Truth versus Justice, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2006;
Xavier Bougarel, Elissa Helms and Ger Duijzings, eds, The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Hampshire, UK: Ashgate, 2007. Za
analizu zapadnog liberalnog temelja intervencije u poslijeratnoj Bosni, vidjeti Eastmond,
“Reconciliation, Reconstruction, and Everyday Life in War-torn Societies”, 3-4; Jansen,
“The Privatisation of Home and Hope”; Coles, Democratic Designs, 36-40.
7
03.06.15. 10:00
sa različitim sredstvima. U razmatranju tih različitih političkih i socijalnih oblika
angažmana, mi smo se manje usredsredili na dovršene intervencije a više na proces interveniranja – odnosno, na procese obnove života i zajednica, proizvodnje
znanja i suprotstavljanja lažima, procese ponovne uspostave društvenih odnosa.
Riječ “intervenirati” iz latinskog korijena inter+venire, znači umiješati se. Fizički, ta riječ podrazumijeva kretanje – ulazak u prostor – i kroz taj ulazak, razdvajanje: nešto što dolazi kako bi zauzelo prostor između dva entiteta i time ih
razdvojilo. Naprimjer, kad je 10. jula kolona Marša mira ušla u Memorijalni centar
i mezarje Srebrenica-Potočari, ona je koračala između mase ljudi okupljenih u
znak dobrodošlice, a potom prošla kroz kapiju Memorijalnog centra. Sam Centar,
koji je pretežno bošnjački spomenik, leži u dolini između brda Republike Srpske. Metaforički, Marš razdvaja prostore u kojima pretežno žive bosanski Srbi u
Istočnoj Bosni, makar tek nakratko svake godine, dok Centar predstavlja trajni
spomenik žrtvama programa progona i istrebljenja koji je provodila Vojska Republike Srpske – spomenik postavljen usred (onog što je sada) teritorije kojom sada
upravljaju bosanski Srbi.
Glagol intervenirati može imati i vremensko značenje; to međuvrijeme otvara
nove mogućnosti kako prošlost sve dalje uzmiče pred sadašnjošću. Godine između
odvajaju zločine od njihovog pravosudnog priznavanja; posljednji pogled člana
porodice upućen dragoj osobi odvajaju od momenta kad ta osoba klekne kraj
njegovog obilježenog groba. Nakon genocida vrijeme različito protiče. Kao što
to vidimo u poslijeratnoj Srebrenici, vremenski interval počinje pružati priliku za
nove primjere i nove oblike angažmana različitih aktera.
Na jednom apstraktnijem nivou, intervenirati znači i utjecati: izazivati promjene kroz ideje ili materijalna sredstva. Ovo je značenje možda najbliže standardnoj
upotrebi tog termina u postkonfliktnim studijama. Ali, mi bismo ovdje dodali
jednu nijansu: intervencije u poslijeratnoj Bosni uključuju i zvanične pokušaje da
se proizvede znanje i da se kroz te pokušaje osigura ingerencija, ovlaštenje nad
prošlošću. Time što to znanje drže pod kontrolom, ljudi daju legitimnost odlukama koje se donose u sadašnjosti. U tim mehanizmima ispravljanja nepravde
implicitno je sadržana i pretpostavka da će podaci koji se mogu bolje verificirati
dovesti do šireg konsenzusa, a taj će konsenzus, zauzvrat, biti osnov za stabilnu,
reformiranu državu.11 Primjeri iz poslijeratne Srebrenice, međutim, kompliciraju
ovaj pojam; oni ilustriraju kako više informacija o prošlosti nekad potiče suprotstavljene kontranarative - barem kratkoročno.
11 Odlična kritika ovog gledišta može se naći u: Mass Atrocity, Collective Memory, and the
Law, New Brunswick, NJ: Transaction Publishers, 2000.
8
03.06.15. 10:00
Uvod
Interveniranje može značiti i sprječavanje ili blokiranje: recimo, svađe ili akcije.
Na kraju knjige mi objašnjavamo kako strategije zamagljivanja i poricanja zločina
koje provode nacionalisti među bosanskim Srbima i srpskim političkim liderima
djeluju protiv deklariranih ciljeva liberalnih intervencionista. Oni podrivaju ciljeve koje sponzorira međunarodna zajednica koristeći neke od istih mjesta ispravljanja nepravde nakon konflikta, prvenstveno medije i sudove. Intervencija, stoga,
može značiti korake koji se poduzimaju kako bi se postigla pozitivna promjena, ali
se istovremeno može odnositi na opstrukcionistički diskurs čiji je cilj blokiranje
društvene reforme. Uzeti zajedno, što mi tvrdimo kroz cijelu ovu studiju, multivalentni pojmovi intervencije bacaju svjetlo na sociopolitičke procese koji stoje na
raspolaganju, ljude koji su u njih uključeni, i nenamjeravane posljedice do kojih ti
procesi dovode.
Kulminacija strategije kontrole koju su provodili bosanski Srbi
Za mnoge, pad “sigurne zone” Srebrenica 11. jula 1995. godine zaziva prizore neobuzdane agresije i abdicirane odgovornosti: izgladnjeli ljudi, izmučeni vrućinom
i iscrpljenošću, čekaju na vlastito pogubljenje na vrelom ljetnom suncu; holandski
vojnici koji s nelagodom pogledavaju u kamere dok gledaju kako snage Vojske
Republike Srpske (VRS) obilaze masu prestravljenih raseljenih ljudi. Povremeno bljeskajući na televizijskim ekranima, te scene su zauzele istaknuto mjesto u
kulturalnom sjećanju poslijeratne Bosne. Postale su simbol rata u tolikoj mjeri da
zasjenjuju druge događaje i zlodjela te su se izdvojile iz rata kao cjeline. Naučnici
i političari koji se bave srebreničkim genocidom skloni su pažnju usmjeriti na veličinu i intenzitet tamošnjeg nasilja; čineći to, oni dekontekstualiziraju srebrenički
genocid u odnosu na ostatak rata i na odluke o političkoj i vojnoj intervenciji koje
je od početka, u rano proljeće 1992. godine, donosila međunarodna zajednica. Ali
srebrenički genocid nije ni izolirani događaj niti je anomalija. Pad te enklave i
zločini koji su tamo počinjeni predstavljaju, na lokalnom nivou, tragičan logični
nastavak nacionalističkih ratnih pohoda bosanskih Srba i Srbije vođenih s ciljem
ovladavanja teritorijom i resursima Istočne Bosne i progona tamošnjeg nesrpskog
življa koji je izvršen u tom procesu (Vidjeti mapu 1.1).
9
03.06.15. 10:00
INTRODUCTION
9
Map 1.1. Map of Bosnia and Herzegovina. Source: United Nations.
Mapa 1.1. Mapa Bosne i Hercegovne. Izvor: Ujedinjene nacije
campaigns to overtake territory and resources in Eastern Bosnia and,
in the process, to expel their non-Serb populations. (See Map 1.1.) The
Nasilje koje je opustošilo gradove Višegrad, Zvornik, Bratunac, Bijeljinu i Goviolence
thatdiljem
swept
through
the cities
of 1992.
Višegrad,
Zvornik,
ražde, te sela
Podrinja
u martu
i aprilu
godine
obilježiloBratunac,
je početak
Bijeljina, and Goražde and the villages throughout the Podrinje region in
10
03.06.15. 10:00
Uvod
razaranja koje će general VRS-a Ratko Mladić i njegove snage dovesti do zastrašujućeg vrhunca u UN-ovoj “sigurnoj zoni” Srebrenica u julu 1995.12
Kao vojna akcija i kulminacija strategije organiziranog progona i uništenja
koju je provodila Vojska Republike Srpske, osvajanje Srebrenice bilo je uspješno:
Srebrenica je pala brzo i uz malo otpora. VRS-ovi snimatelji snimili su tenkove
kako gađaju s okolnih brda dok trupe osvajaju UN-ove predstraže prije no što će
zauzeti grad; na snimcima se vidi general Mladić koji hvali svoje vojnike i besramno daje Srebrenicu srpskom narodu na “dar”.
Akcije u Srebrenici imale su svoje korijene u “Direktivi 7” koju je vodstvo
Republike Srpske izdalo u martu 1995. Predsjednik Radovan Karadžić izradio
je operativnu direktivu sa ciljem uništenja enklava Srebrenica i Žepa, džepova
teritorija u Podrinju koji su bili pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. (Vidjeti mapu 1.2). U direktivi VRS-u stoji: “Što prije izvršiti potpuno
fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje
između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti
daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.13 Provođenjem političke i
vojne strategije iz prethodne tri i pol godine, genocid u Srebrenici samo je svojim
obimom i intenzitetom zasjenio sve druge zločine počinjene u ovom ratu.
Da bi se proširila srpska kontrola nad Istočnom Bosnom, Direktivom 7 dato je
ovlaštenje za prisilno uklanjanje raseljenih Bošnjaka, njih oko 50.000, koji su našli
utočište u Srebrenici i okolnim selima i zaseocima, nakon izbijanja rata u proljeće 1992. godine. Direktiva je pozivala na intervenciju silom u UN-ovoj sigurnoj
zoni. Razaranje i progon lokalnog življa ubrzano je kad je VRS zauzela vanjske
granice enklave. Petnaest hiljada muškaraca i dječaka dali su se u bijeg preko planina, tražeći zaštitu u šumama u pokušaju da se probiju na duže od sto kilometara
udaljenu teritoriju pod kontrolom Vlade Bosne i Hercegovine. Oko 25.000 ljudi
potražilo je utočište od nadolazećeg nasilja u bazi UN-a u Potočarima, ali tamo su
snage VRS-a odvojile oko hiljadu staraca i dječaka od njihovih porodica i, pošto
su ih neko vrijeme držali u susjednoj zgradi, ukrcali ih u autobuse i na kamione.
Vozilima su prebačeni u druge zatvore, te brzo potom na stratišta na poljoprivred12 Podrinje je područje koje leži zapadno od rijeke Drine u Istočnoj Bosni.
13 Dokumentacija Haškog tribunala pokazuje da je “8. marta 1995, predsjednik RS-a Radovan Karadžić objavio operativnu Direktivu 7 Vrhovne komande VRS-a. Direktivu 7
napisao je Radivoje Miletić. Vidjeti, presudu Zdravku Tolimiru, Radivoju Miletiću, Milanu Gveri, predmet br. IT-04-80-I, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju
(ICTY) http://www.ixty.org/x/cases/tolimir/and/en/tol-ii050210e.htm (pristupljeno 1.
jula 2012). U poglavlju 7 veoma detaljno razmatramo ovu direktivu.
11
03.06.15. 10:00
1.2 Mapa Podrinja
12
03.06.15. 10:00
Uvod
nim dobrima i u fabrikama diljem Istočne Bosne. Hiljade žena i djece silom je
ukrcano u autobuse i odvezeno u Tišću blizu Kladnja, na teritoriju pod kontrolom
bosanskih vlasti.
Između 11. i 19. jula, VRS - pojačana srbijanskim jedinicama - zarobila je i
ubila preko šest hiljada muškaraca i dječaka koji su pokušali prebjeći preko planina.14 Još 1.200 onih koji su izdvojeni u bazi UN-a u Potočarima također su pobili.
VRS i pripadnici policije RS-a su tijela svojih žrtava bacali u masovne grobnice.
U sedmicama i mjesecima koji će uslijediti, ubice će se vraćati da prikriju dokaze
svojih zločina: iskopavat će posmrtne ostatke, razvoziti ih i ponovno ukopavati u
brojnim sekundarnim masovnim grobnicama razasutim diljem Istočne Bosne.15
(Vidjeti mapu 1.3).
Kad je enklava “očišćena” od bošnjačkih stanovnika, vodstvo RS-a je bilo slobodno da taj dio teritorije naseli u skladu sa svojim političkim ciljevima. Na kraju
rata, Momčilo Krajišnik, član vodstva Srpske demokratske stranke (SDS), pozvao
je srpske stanovnike sarajevskih predgrađa da se presele u Istočnu Bosnu, koju
je proglasio “otvorenom” za njih.16 Tako, ne samo da se zločinima počinjenim u
14 Vidjeti presude Haškog tribunala u predmetima protiv Radislava Krstića i Vujadina Popovića, et al, www.icty.org.
15 Knjige koje detaljno razmatraju događaje u Srebrenici su: David Rohde, The Betrayal and
Fall of Srebrenica: Europe’s Worst Massacre Since World War II, New York: Farrar, Straus
and Giroux, 1997; Jan Willem Honig and Norbert Both, Srebrenica: Record of War Crime,
New York: Penguin Books, 1997; Sylvie Matton, Srebrenica: Un génocide annoncé (Srebrenica: A genocide foretold), Paris: Flammarion, 2005; Eric Stover and Gilles Peress, The
Graves: Srebrenica and Vukovar, Zurich: Scalo Publishers, 1998; David Rieff, Slaughterhouse: Bosnia and the Failure of the West, New York: Touchstone, 1996; Vidjeti također
Chuck Sudetic, Blood and Vengeance: One Family’s Story of the War in Bosnia, New York:
W. W. Norton, 1998; i poglavlje o Srebrenici u knjizi Samanthe Power, A Problem From
Hell: America and the Age of Genocide, New York: Harper Perennial, 2003. Za dodatne
radove koji se bave poslijeratnom Bosnom, vidjeti Ed Vulliamy, The War Is Dead, Long
Live the War: Bosnia: The Reckoning, London: Bodley Head, 2012; Gerard Toal and Carl
T. Dahlman, Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and its Reversal, New York: Oxford University Press, 2011; Sumantra Bose, Bosnia after Dayton: Nationalist Partition and International Intervention, Oxford: Oxford University Press, 2002. O poslijeratnoj Srebrenici
specifično, vidjeti Hariz Halilovich, Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memory
and Trans-local Identities in Bosnian War-torn Communities, New York: Berghahn Books,
2013; Selma Leydesdorff, Surviving the Bosnian Genocide: The Women of Srebrenica Speak,
Bloomington, IN: Indiana University Press, 2011.
16 Aida Čerkez, šefica biroa Associated Pressa, intervju autorice, Sarajevo, 20. juli 2012. Čerkez je prisustvovala Krajišnikovoj najavi. Vidjeti Aida Čerkez, “Serbs Bent on Leaving
Sarajevo, NATO-led Troops to Aid Relocation”. Daily News, 25. februar 1996. Vidjeti
13
03.06.15. 10:00
Mapa 1.3. Mapa srebreničkih stratišta i primarnih i sekundarnih masovnih grobnica.
Izvor: Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju.
14
03.06.15. 10:00
Uvod
Podrinju i susjednim područjima postiglo da protjerani Bošnjaci tu više ne budu
dobrodošli, već će dovođenje novog stanovništva predstavljati još jednu namjernu
prepreku njihovom povratku. Ovo nije bio puki transfer stanovništva: vodstvo
RS-a aktivno je ohrabrivalo srpske stanovnike, novopridošle i starosjedioce, da
govore kako imaju povijesno pravo na netom “očišćeni” prostor jer tu će graditi
svoje crkve, preimenovati ulice, a škole ukrašavati pravoslavnom ikonografijom.
Neposredno nakon rata, ćirilično pismo je u velikoj mjeri zamijenilo latinicu u
javnom i u privatnom sektoru.17
Da sumiramo, strategija arhitekata genocida podrazumijevala je nekoliko upečatljivih, mada međusobno povezanih, akata kojim se htjelo izbrisati bošnjački
identitet, a na njegovo mjesto uvesti osjećaj srpske nacionalne kohezije i dominacije.
Ovo drugo je ovisilo o prvome: prvo, VRS je stanovništvo protjerala prisilnim
progonom i masovnim pogubljenjima; potom ih pokopala, da bi onda izmjestila
tijela žrtava; konačno, Srbi su poticani da se useljavaju u posjede iz kojih su Bošnjaci istjerani i tu nametnu vlastite kulturne simbole.
Od 1995. godine, nastojanja na ispravljanju nepravde proistekla su iz ovog
naslijeđa progona, uništenja i brisanja kulture. Intervencije poput gradnje spomenika, povratka izbjeglica, suđenja, političkih protesta i reformskih inicijativa
pokušale su i poništiti i priznati ono što je zauzeto nasiljem. Pritom su se te intervencije suočavale sa sveobuhvatnom političkom i vojnom strategijom RS-a i
Srbije, razrađenom tokom rata kako u ovoj enklavi tako i izvan njene teritorije.
također Stephen Kinzer, “Some Serbs Choose to Stay Near Sarajevo”, New York Times,
26. Februar 1996, www.nytimes.com/specials/bosnia/context/0226yugo-bosnia.html
(pristupljeno 20. jula 2012). Kinzer piše, “Mračne emisije na radio-televiziji bosanskih
Srba ubijedile su većinu vogošćanskih Srba da je bolje dugo pješačiti preko planina pod
snijegom do izbjegličkih kampova, nego živjeti pod nesrpskom vlašću”.
17 Jedan od najpoznatijih primjera ovog demografskog i kulturalnog preobražaja pejzaža
desio se na imanju Fate Orlović u Konjević Polju, selu na razmeđu između Zvornika, Milića i Bratunca. Nakon pada enklave, mještani bosanski Srbi, uništili su kuću Fate Orlović
i umjesto nje sagradili pravoslavnu crkvu. Smještena na vrlo prometnom raskršću, ta crkva
je jedan od eksplicitnih označivača srpskog nacionalnog identiteta i afiniteta: iza nje je
skladište koje je godinama nosilo ime zloglasnog srpskog vođe paravojnih snaga Arkana i
njegove političke partije. Na drugoj strani ulice, na privatnoj prodavnici ispisane su riječi
“Nož, žica, Srebrenica”. Preko puta imanja Fate Orlović stoji benzinska pumpa i kafana za
koju se pričalo da je sagrađena na masovnoj grobnici. Ovo je bila “dobrodošlica” na koju
su nailazili ljudi poput Fate Orlović kad bi se vratili u svoj bivši dom. Vidjeti, Halilovich,
Places of Pain, 165-168.
15
03.06.15. 10:00
Neuspjeh intervencije
Tragedija Srebrenice nije bila izazvana samo agresijom bosanskih Srba i Srbije
u završnim fazama rata, već i činjenicom da međunarodna zajednica, a osobito
Ujedinjene nacije nisu uspjeli učinkovito intervenirati. Uz genocid u Ruandi, Srebrenica je postala skraćenica za zanemarivanje dužnosti od strane međunarodne
zajednice, a osobito za neuspjeh mirovnih misija Ujedinjenih nacija tokom 1990ih.18 Važno je zamijetiti da je neuspjeh UN-a da djeluje u Srebrenici bio i dio jednog obrasca: abdikacije i odustajanje od vlastite odgovornosti da se stanovništvo
enklave zaštiti bili su posljedica oklijevajućeg, nevoljkog angažmana međunarodne zajednice tokom cijeloga rata.
Sama uspostava takozvane “sigurne zone” signalizirala je podijeljenu i katkad
neodlučnu volju međunarodne zajednice. “Sigurna zona”, rješenje koje je predložilo Vijeće sigurnosti UN-a u aprilu 1993. godine, odražavalo je činjenicu da
je međunarodna zajednica bila sklonija zadržati raseljene osobe unutar zemlje
porijekla te time izbjeći potrebu za skupom humanitarnom pomoći i političkom
intervencijom.19 Efekti odluke da se izbjeglicama iz Bosne ne omogući da izbjegnu iz zemlje ubrzo će se osjetiti. Humanitarne zalihe su tek sporadično stizale
do zaraćenog stanovništva u enklavi, što je dovelo do situacije koju je diplomata
Diego Arria opisao kao “otvoreni zatvor”.20 Implicitno obećanje Rezolucije Vijeća
sigurnosti UN-a 819, kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom”, prekršeno je ne samo kad je enklava pala, već je kršeno i svakog dana od njene uspostave
pošto su stanovnici Srebrenice živjeli u strahu i bez potrebnih sredstava za život.21
18 Vidjeti Michael Barnett, Eyewitness to a Genocide: The United Nations and Rwanda, Ithaca,
NY: Cornell University Press, 2002; Michael Barnett, “The UN Security Council, Indifference, and Genocide in Rwanda”, Cultural Anthropology 12(4) (1997), 551-578.
19 O strategijama zadržavanja koje karakteriziraju politiku djelovanja u vezi sa izbjeglicama
poslije Hladnog rata, vidjeti T. Alexander Aleinikoff, “State-centered Refugee Law: From
Resettlement to Containment”, u: E. Valentine Daniel and John Knudsen, eds, Mistrusting Refugees, Berkeley: University of California Press, 1995, 257.
20 Izvještaj Misije Vijeća sigurnosti formirane na temelju Rezolucije 819 (1993), br. S/25700,
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, 30. april 1993.
21 Ujedinjene nacije su 16. aprila 1993. godine Srebrenicu proglasile “sigurnom zonom” naređujući da “sve strane i svi drugi kojih se to tiče tretiraju Srebrenicu i njenu okolinu kao
sigurnu zonu koja treba biti oslobođena oružanih napada ili bilo kakvih drugih neprijateljskih akata”. Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 819 (1993) (S/RES/819,
16. april 1993). www.un.org/Docs/scres/1993/scres93.htm (pristupljeno 20. juna 2012).
O svakodnevnim uslovima života u enklavi, vidjeti Mirsad Mustafić, Sjećanje na Srebrenicu, Tuzla: NUB “Derviš Sušić”, 2003.
16
03.06.15. 10:00
Uvod
U odsustvu političke volje da se provede UN-ov mandat, mirovna misija je
od samog početka u biti bila bezuba. Mandat je prelazio sa jedne zemlje na drugu: holandske snage, poznate kao Dutch-bat, početkom 1995. godine naslijedile
su kanadske, koje su bile prve raspoređene. Ti lako naoružani vojnici sa plavim
šljemovima smatrani su gotovo irelevantnim, pošto je general Mladić, koji je to
jasno uvidio a potom i uputio otvoreni izazov inertnom UN-u, te počeo zauzimati
predstraže Dutch-bata. Što je još gore, pripadnici Dutch-bata omogućili su zločine
u enklavi jer su pomagali snagama VRS-a da razdvoje muškarce i dječake od žena,
sitnije djece i starijih i time pomogli njihov progon. Generalni sekretar UN-a Kofi
Annan, koji je rukovodio mirovnom operacijom UN-a tokom rata, izjavit će 1999.
godine: “Srebrenica će zauvijek progoniti Ujedinjene nacije (…) naša greška je
bila što nismo prepoznali razmjere zla sa kojim smo se suočili”.22 Ono što se implicitno krilo u njegovim opaskama jest ideja da bi, na neki način, prepoznavanje
proizvelo više akcije ili učinkovitu intervenciju.23
Kasniji pokušaji međunarodne zajednice da se bavi efektima genocida, predstavljaju prešutno, a nekad i izravno, priznanje da Ujedinjene nacije nisu uspjele
djelovati u ‘sigurnoj zoni’. Priznanje konsekvenci tog neuspjeha potaknulo je brojna poslijeratna nastojanja da se osiguraju sredstva za podršku nekim mehanizmima ispravljanja nepravde koji se ovdje razmatraju. Spisak donatora u poslijeratnoj
Srebrenici vrvi imenima zemalja koje nisu ispunile svoju dužnost u julu 1995:
među njima su Francuska, Holandija i Sjedinjene Američke Države. Mnoge države i međunarodne institucije povezane sa padom enklave tražile su ‘utočište’ u
22 Hasan Nuhanović, Under the UN Flag: The International Community and the Srebrenica
Genocide, Sarajevo: DES d.o.o, Sarajevo, 2007, 32.
23 Iznenađuje da je prilikom sedamnaeste godišnjice genocida, Yasushi Akashi, koji je bio
specijalni predstavnik Ujedinjenih nacija u vrijeme pada enklave, bosanskoj štampi izjavio
kako smatra da je Vijeće sigurnosti UN-a najodgovorije za događaje u Srebrenici. “Greška je kolektivna, jednako kao i odgovornost. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija trebalo
je biti poštenije, nije se ponašalo u skladu sa realnošću na terenu (...) Najveći dio odgovornosti za srebreničke masakre je na Vijeću sigurnosti”, izjavio je Akashi. “Akashi: UN
je kriv za genocid u Srebrenici”, Al Jazeera Balkans, 18. juli 2012, www.balkans.aljazeera.
net/makale/akashi-un-je-kriv-za-genocid-u-srebrenici (pristupljeno 20. jula 2012). Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki-moon posjetio je Bosnu u julu 2012. i također
priznao odgovornost UN-a. Vidjeti: Ban Ki-moon, “Krivi smo za Srebrenicu”, Oslobođenje, 25. juli 2012. Ovo priznanje je bilo potaknuto tekućim događajima u Siriji; vidjeti
Daria Sito-Sucic, “Recalling Srebrenica, UN’s Ban Urges Action on Syria”, Reuters, 25.
juli 2012. O pitanjima sprječavanja genocida i odgovornosti vlasti za vlastite akcije, vidjeti
studiju specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija o mučenju, Juan Méndez, Taking a
Stand, New York: Palgrave Macmillan, 2011.
17
03.06.15. 10:00
mjerama koje se indirektno odnose na njihovu vlastitu krivicu, kao što je uspostava istražne komisije i objavljivanje ekspertskih izvještaja. UN je formalno priznao
svoju ulogu objavljivanjem vlastitog izvještaja “Pad Srebrenice”.24 I neke države,
poput Holandije i Francuske, također su preispitivale vlastite uloge u događajima
u julu 1995. godine.25
Mnogi zvaničnici će kasnije priznati da je veliki dio pomoći predviđene za
razvoj i povratak u poslijeratnu općinu bio na izvjesnom nivou potaknut krivicom tih država. Preživjeli su, međutim, drugačije doživljavali poslijeratnu ulogu
međunarodne zajednice. Međunarodne snage su bile saučesnici u zločinu, tvrdili
su oni, i treba da snose odgovornost za ljudske gubitke iz jula 1995. godine. Različita gledišta o toj ulozi, obavezi i krivici država koje su stajale po strani dok je
činjen masakr komplicirala su odnos preživjelih prema njima u godinama poslije
rata. Preživjeli su često osjećali nelagodu što uzimaju stranu pomoć od istih onih
država koje su tužili sudovima zbog krivične odgovornosti i od kojih su tražili
nadoknadu za kršenje zakona.26
24 Ujedinjene nacije, Izvještaj generalnog sekretara nakon Rezolucije Generalne skupštine
53/3, “The Fall of Srebrenica”, A/54/549, 15. novembar 1999.
25 U Holandiji je provedena i parlamentarna istraga i Netherlands Institute for War Documentation (Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie, NIOD) je sačinio izvještaj.
U Francuskoj je jedna parlamentarna misija razmatrala ulogu te zemlje. Vidjeti, Pieter
Lagrou, “Reflecting on the Dutch NIOD Report: Academic Logic and the Culture of
Consensus”; i Pierre Brana, “Reassessing the French Parliamentary Fact-Finding Mission on Srebrenica”. Oba rada se mogu naći u Isabelle Delpla, Xavier Bougarel and JeanLouis Fournel eds, Investigating Srebrenica: Institutions, Facts, Responsibilities, New York:
Berghahn Books, 2012.
26 I sami pokušaji traženja odgovornosti i osiguravanja reparacija od strane Ujedinjenih
nacija predstavljali bi jedan oblik intervencije. Ovim se pitanjem bave drugi naučnici, te
ovdje to pitanje nije detaljno razmotreno. Vidjeti Nuhanović, Under the UN Flag; Frédéric
Megrét and Florian Hoffmann, “The UN as a Human Rights Violator? Some Reflections
on the United Nations’ Changing Human Rights Responsibilities”, Human Rights Quarterly 25(2) (2003): 314-342; Adam LeBor, Complicity with Evil: The United Nations in the
Age of Modern Genocide, New Haven, CT: Yale University Press, 2007; Anthony Lang, Jr.
“The United Nations and the Fall of Srebrenica: Meaningful Responsibility and International Society”, u Toni Erskine, ed, Can Institutions Have Duties? Collective Moral Agency
and International Relations, New York: Palgrave Macmillan, 2004; Nettelfield, Courting
Democracy in Bosnia and Herzegovina, 99-141.
18
03.06.15. 10:00
Uvod
Zločin nad zločinima
Gotovo dvije decenije nakon kraja rata, Srebrenica je i dalje predmet žestoke debate u Bosni. Na najopćenitijem nivou postoje dva dominantna narativa: narativ
bosanskih Srba i narativ Bošnjaka. Ti narativi su suprotstavljeni u pogledu uzroka,
događaja i ishoda, što zauzvrat utječe na diskusije o potrebi za raznim vidovima
ispravljanja nepravde i o njihovoj ispravnosti. U tom kontekstu, međutim, kriju se
dva problema: prvo, narativ pretpostavlja da su ljudi koji žive u Bosni, a posebno
u dva zasebna entiteta (Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine) monolitne etnoreligijski omeđene javnosti; i drugo, pretpostavlja da su to kohezivne i
ujedinjujuće historije koje su nekritički prihvaćene u te dvije javnosti. U kontekstu
ove studije i mi se povremeno oslanjamo na donekle statična predstavljanja dvije
zajednice, dijelom stoga što sam diskurs teži polarizaciji upravo po tom osnovu.
Teško je izbjeći rigidnost javne retorike oko Srebrenice, pogotovo u zemlji čija
vlastita Ustavom uspostavljena vlast materijalizira i institucionalizira etnonacionalni identitet.27 Ipak, u razmatranju dinamičnih društvenih procesa intervencije,
mi nastojimo osporiti ta monolitna predstavljanja bošnjačke zajednice u zemlji i
inostranstvu, i uz njih vezane narative viktimizacije i gubitka što ih evocira srebrenički genocid. Naš je cilj istražiti različita proživljena iskustva ljudi koji su najneposrednije pogođeni različitim a međusobno povezanim oblicima intervencije.
Srebrenica je potaknula debatu ne samo zbog tih suprotstavljenih narativa o
onome što se desilo u julu 1995. godine ili u široj regiji od 1991. do 1995, već i
zbog pažnje koja se posvećuje, i sredstava koja su utrošena, kao odgovor na genocid. Događaji oko pada UN-ove “sigurne zone” zasjenili su - i u zemlji i u međunarodnoj javnosti - druge slučajeve gubitka i uništenja tokom rata. Treba samo 11.
jula svake godine posjetiti Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari da
se posvjedoči izuzetnom skupu ljudi iz cijele zemlje i svijeta. Nijedan drugi zločin
ili grupa žrtava u poslijeratnoj Bosni ne oživljava sjećanje na tom nivou i uz takav
javni ritual i razumljivo je što je to tako s obzirom na prirodu zločina i atmosferu
27 Za analizu strukture Bosne i Hercegovine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog
sporazuma, vidjeti Fionnuala Ni Aolain, “The Fractured Soul of the Dayton Peace Agreement: A Legal Analysis”, Michigan Journal of International Law 19(4) (1998): 957–1004;
Elizabeth M. Cousens and Charles K. Cater, Toward Peace in Bosnia: Implementing the
Dayton Accords, Boulder, CO: Lynne Rienner Publishers, 2001; David Campbell, National Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia, Minneapolis: University of
Minnesota Press, 1998; David Chandler, Bosnia: Faking Democracy after Dayton, London:
Pluto, 1999; Florian Bieber, Post-War Bosnia: Ethnicity, Inequality and Public Sector Governance, London: Palgrave, 2005. (prijevod na bosanski jezik: Florian Bieber, Bosna i
Hercegovina poslije rata : politički sistem u podjeljenom društvu, Sarajevo: Buybook, 2008).
19
03.06.15. 10:00
poricanja koja oko njega i dalje traje. Tako definirana i izdvojena kao akt genocida,
Srebrenica je izdvojena iz šire vojne strategije i progona nesrpskog stanovništva
tokom rata.
Može se tvrditi da ova knjiga doprinosi tom istom privilegiranju samim tim
što je usmjerena na taj jedan zločin. Ali, ograničavajući ovu studiju na Srebrenicu, mi želimo naglasiti nešto drugo. Nas zanimaju posljedice događaja u julu
1995. godine onako kako se one odražavaju kroz vrijeme i prostor. Umjesto raščlanjivanja ove studije na ono što se dešavalo nakon tih događaja na konkretne
kategorije žrtve, legalnosti, sjećanja itd, mi smatramo da izuzetni socijalni fenomen Srebrenice zaslužuje mnogo širi, sveobuhvatniji okvir analize u kojem će se
razmotriti kratkoročni i dugoročni efekti u Bosni, među njenom dijasporom i u
međunarodnoj zajednici. Štoviše, goleme konsekvence genocida koje se osjećaju u
bosanskom društvu i izvan njega zahtijevaju podrobnije razmatranje o tome kako
i zašto Srebrenica stoji zasebno od drugih zločina počinjenih tokom rata.
Međunarodno krivično pravo prepoznaje izuzetnu prirodu genocida a njegova
pravna definicija u velikoj mjeri utječe na to kako ljudi uspostavljaju okvir za poslijeratnu debatu o Srebrenici.28 Dva međunarodna suda, Međunarodni krivični
sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) presudili su da
događaji u julu 1995. godine predstavljaju genocid. Član 2. Konvencije o genocidu
iz 1948. godine definira genocid kao:
“bilo koje od slijedećih djela, počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično
uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa:
(a) ubistvo članova grupe (naroda);
(b)uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe (pripadnika
određenog naroda);
28 Jednako kao što postoji neslaganje u poslijeratnom bosanskom društvu o tome da li je
Srebrenica bila jedinstveni zločin, tako i naučnici vode debatu o njenoj jedinstvenosti
u kontekstu međunarodnog krivičnog prava. Noviji naučni radovi, naprimjer, razmatraju političke korijene definicije iz 1948, te kako ta definicija zanemaruje druge tipove
društvenih grupa, poput političkih. U različitim geopolitičkim okolnostima – recimo, da
Sovjetski Savez nije igrao tako ključnu ulogu u njenom formuliranju – Konvencija UN-a
možda bi mogla priznati i druge grupe. Vidjeti, Norman M. Naimark, Stalin’s Genocides,
Princeton, NJ: Princeton University Press, 2010. Slično, Frank Chalk i drugi naučnici
nude širu definiciju, sugerirajući da počinioci imaju mnogo značajniju ulogu u identifikaciji i izboru žrtava, nego što to dopušta jezik Konvencije: “Genocid je oblik jednostranog
masovnog ubijanja u kojem država ili neki drugi organ vlasti namjeravaju uništiti jednu
grupu, onako kako tu grupu i pripadnost njoj definira sam počinilac”. Frank Chalk, “Redefining Genocide”, u George J. Andreopolous, ed, Genocide: Conceptual and Historical
Dimensions, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1997, 47-63.
20
03.06.15. 10:00
Uvod
(c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji dovode do njenog
potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;
(d) uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru
grupe (naroda);
(e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.”29
Očito je, sudeći po jeziku korištenom u ovom članu, da Konvencija naglasak stavlja na namjeru: proračunatu namjeru sa predumišljajem koja stoji iza nastojanja
da se uništi grupa ljudi. Namjera je u velikoj mjeri očigledna u slučaju zločina u
Srebrenici, s obzirom na stepen predumišljaja i koordinacije potrebne da se ubije
preko osam hiljada ljudi u tako kratkom vremenu, a posebno u tom određenom
trenutku. Tri i pol godine nakon početka rata, resursa je bilo malo, a veliki broj vojnika bježi iz Vojske Republike Srpske. Ipak, ogromna količina materijalnih resursa potrošena je prilikom počinjenja ovih zločina: količina municije, žice za vezivanje ruku i poveza za oči; gorivo i vozila za transport; i oduzimanje javne i privatne
imovine kako bi poslužila za pritvaranje i pogubljenje. I doista, same lokacije tih
mjesta diljem Podrinja i izvan njega - od Zvornika do Trnova - jasno ukazuju
na to da su počinioci ove zločine počinili u velikoj mjeri otvoreno, pred javnošću
bosanskih Srba.30 Štoviše, ta djela su zahtijevala komandni lanac, ne samo među
pripadnicima VRS-a, već i u drugim tijelima RS-a, kao što su policijske snage.
Postoji obimna literatura na polju društvenih nauka i pravnih studija koja dokumentira politiku termina genocid, od početne definicije do njene nedosljedne
primjene. Imenovanje zločina i zahtjev za intervencijom koji iz toga slijedi zavise
od političke volje svjetskih političara i pravnih odluka međunarodnih sudova svjesnih težine precedenta. Za mnoge pravnike i političare, holokaust ostaje mjerilo
prema kojem se mjere druga masovna zlodjela. Rezultat je to da su međunarodni
sudovi bili neskloni primjenjivati taj pojam na zločine u Bosni, uključujući i Srebrenicu.
Pojam genocid krije u sebi i društvenu snagu. Njegovo značenje cirkulira i
mimo sudnica i postaje dio jezika preživjelih. Oni insistiraju na njegovom priznavanju, i zahtijevaju djelovanje, novac i pažnju, crpeći te zahtjeve iz moralnog autoriteta samog pojma. Pojam može pružiti i politički osnov za djelovanje: opravdanje za određene politike. U tim kontekstima, daleko od sudskih postupaka u
29 Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida usvojena na Generalnoj skupštini UN-a 9. decembra 1948. godine.
30 Derek Congram et al, “Spatial Analysis and Modeling of Missing Person Burial Locations in Multiple Armed Conflict Contexts”, izlaganje, godišnja sjednica Američke akademije forenzičkih nauka, Washington D.C, 18-23. februara 2013.
21
03.06.15. 10:00
Hagu, oni koji taj pojam koriste manje se bave specifičnim legalističkim kriterijima; sama riječ dobija fluidnije značenje. Ali ona i razočarava: baš kao što su preživjeli nezadovoljni ograničenjima prava, tako su izgubili i iluzije u pogledu reakcije
koju sam taj pojam izaziva kad uđe u opći diskurs poslijeratne Bosne. Obje sfere
korištenja predstavljaju izvor nelagode za očekivanja preživjelih jer ne odgovaraju
na pravi način na užas njihovog iskustva.
Mjerenje štete
Kao kolektivno oblikovani instrument, pravo po samoj svojoj prirodi ne može
adekvatno odgovoriti na opseg pojedinačnog proživljenog iskustva. Nigdje to nije
tako očito kao u slučaju genocida. Pokušaji suočavanja sa posljedicama takvog
nasilja, bez obzira u kolikoj su mjeri vođeni dobrom namjerom, dobro finansirani,
ili dobro provedeni, nikad ne uspijevaju odgovoriti ispravljanjem različitih vidova
počinjenih nepravdi i štetâ.31 Međunarodno krivično pravo prvenstveno se bavi
gubitkom života do kojeg dolazi usljed masovnih zločina, ali genocidno nasilje
ima mnoge manifestacije koje prevazilaze fizičku štetu. Šteta može biti i apstraktna i konkretna. Kako mjeriti štetu? Je li nešto što je štetno za jednu osobu podjednako štetno za drugu? Može li šteta biti pojedinačna i istovremeno kolektivna? Analiza konsekvenci nasilja povremeno zadobiva bezličan ton kako pokušavamo kategorizirati i mjeriti iskustvo doživljene štete. Ali, individualne srebreničke
priče pružaju uvid u cijeli spektar šteta i otkrivaju neprestani eho nasilja, čak i
godinama nakon što je rat zaustavljen. Ovo je, naprimjer, preživjeli Srebreničanin
Hasan Nuhanović, napisao o svome suočavanju sa nasiljem i njegovim naslijeđem
u članku u jednom bosanskom magazinu uoči petnaeste godišnjice genocida:
“Danas sam identificirao brata po njegovim patikama.
Jesenas mi javili za mater. Našli je, ono što je ostalo od nje, u jednom potoku, selo
Jarovlje, dva kilometra od Vlasenice. Ovi Srbi što tu žive bacali četrnaest godina
smeće na nju. Nije bila sama. Još šestero su ubili na istom mjestu. Spaljeni. Rekoh,
nadam se da su spaljeni nakon što su izdahnuli.
Jesenas, isto, odem na sud da vidim Predraga Bastaha Cara. Rekao mi jedan Srbin
u Vlasenici, dao mu ja poslije sto maraka, da ih je Car polio benzinom i zapalio.
Kad sam ga u sudnici vidio, a sude mu što je klao devedeset i druge, ne imadoh šta
ni vidjeti. Nekakav zakržljali odbacak. Valjda je cio život čekao svojih pet minuta
da bude neko. I dobio ih je devedeset i druge. Pa onda nije više bilo muslimana ži31 Andrew Linklatter, Harm in International Society, New York: Cambridge University Press, 2011.
22
03.06.15. 10:00
Uvod
vih za klanje do pada Srebrenice. Čekao je on više od dvije godine a onda mu opet
zapadoše šaka u mene mati i još neki. Naredbodavac njegov, evo ga radi u Sarajevu,
tako mi rekao jedan drugi Srbin, a njemu sam dao tristo maraka.
Pripremih se da je ukopam ove godine pored oca. Oca identificiraše prije četiri
godine, a jedanaest godina nakon smaknuća. Malo više od pola kostiju, kažu, našli.
Lubanja smrskana odzada. Ne znade mi reći doktor je l’ i to nakon smrti. Sekundarna grobnica - Čančari 5. Zvornička Kamenica. Trinaest je tu grobnica, a sve
tijela što su ih četnici, iz primarne grobnice kod Pilice, farma Branjevo, malo prije
Daytona, buldožerima zgrnuli, natovarili na kamione i odvezli četrdeset kilometara
dalje, tu ih istresli i ponovo zatrpali.
Bilo ih je tu oko hiljadu i pet stotina. Tako kažu oni iz Tribunala. Čitao sam izjavu
jednog od krvnika koji kaže: “Nisam više mogao pucati, kažiprst mi bio utrnuo koliko sam ih pobio. Ubijao sam ih satima”. Neko im, kaže, bio obećao po pet maraka
za svakog muslimana kojeg ubiju tog dana. Reče i da su natjerali vozače autobusa
da izađu i ubiju barem nekoliko muslimana kako ne bi poslije nikad o tome pričali.
Eto, jadni vozači. Jadan Erdemović što kaže da je morao ubijati ili bi on bio ubijen.
Svi su morali, eto, a samo je Mladić kriv jer on je to, kažu, sve naredio. I kad uhvate
Mladića, jednoga dana, on će reći, kao pravi srpski junak: “Ja preuzimam odgovornost za sve Srbe i za cijeli srpski narod. Samo sam ja kriv, sudite meni a njih sve
pustite”. I onda ćemo svi, i mi i Srbi i ostali, biti sretni i zadovoljni. Skinut ćemo
gaće i izljubit ćemo se. Neće nam više trebati stranci ni za šta.
Prošle godine napraviše im svima kamene nišane, lijepe, bijele. Svi isti, pod konac.
Do oca dva prazna mjesta. Čeka on već tri godine moju majku i svog sina, Muhameda, da ih polegnu kraj njega.
I rekoše mi za majku. Spremih se da je sahranim kod oca ovog 11. jula 2010. A
onda me neki dan zovnuše telefonom - kažu imamo podudaranje DNK ali nismo
sto posto sigurni. Rekoše da dođem u Tuzlu. I danas ja odem”.32
Hasanova priča pokazuje sa kolikom ogromnom štetom se suočio jedan preživjeli
srebreničkog genocida. Petnaest godina nakon genocida, njegova bol je još uvijek
opipljiva. Intenzitet stradanja njegove porodice razotkriva potpunu ravnodušnost
počinilaca – lišeni su empatije, kajanja i stida. Prst čovjeka koji puca i koji je počeo
trnuti od sati i sati ubijanja upečatljiviji je od stotine tijela što se pred njim gomilaju. Sami počinioci namjerno su širili krivicu, tjerajući one koji su nazočili ubistvima da u njima učestvuju; svačija ruka je bila uprljana, svako je bio umiješan. Tijelo
32 Hasan Nuhanović, “Made in Portugal”, Dani, br. 679, 18. juni 2010; kraća verzija se može
naći u Hasan Nuhanović, “15 Years after the Srebrenica Massacre, A Survivor Buries
His Family”, Washington Post, 11. juli 2010, www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/
article/2010/07/09/AR2010070902351.html (pristupljeno 2. jula 2012).
23
03.06.15. 10:00
Hasanove majke postalo je metafora za potpuno nepoštivanje ljudskog dostojanstva, koje sve dublje i dublje tone pod težinom poricanja. Pretvaranjem stradanja i
očaja u robu, ekonomija tog prikrivanog znanja razvija se nakon kraja rata, puneći
džepove ratnih zločinaca i profitera nadama preživjelih. Hasan govori o vremenu:
o godinama kad je bio prisiljen čekati da mu se vrate majka, otac i brat kako bi
ih mogao jedno do drugog ukopati. To čekanje, to protjecanje vremena – ono što
ono sobom nosi i što izaziva – ogoljuje tragični nesklad između nasilja i onog što
je ono izazvalo: udarci i meci zadati i ispaljeni u sekundama porađaju neprekinuto,
dugotrajno trpljenje dok preživjeli žive ostatak života u sjeni genocida.33
Sa svakim novim otvaranjem rana, Hasanova priča predstavlja ekstremnu bol.
Filozof Claudia Card bi možda ustvrdila da se to tiče iskustva doživljenog zla. U
svojoj knjizi iz 2010. godine, Card razmatra različite tipove zla i “manjih nedjela”
fokusirajući analizu na genocid kao jedinstveni primjer zla.34 Oslanjajući se na
ideju Orlanda Pattersona o “društvenoj smrti”, ona tvrdi da je “namjerno proizvođenje društvene smrti kod jednog naroda ili zajednice središnje zlo genocida”.35
Društveno zlo se tiče razaranja društvene strukture, institucija - a ne individualnih
aktera - i razaranje društvenih odnosa: radi se o zajednici, ne o pojedincima. “Postavljanje društvene smrti u središte genocida pomjera fokus sa brojanja mrtvih
tijela, pojedinačnih karijera koje su prekinute i onih koji za njima žale. Fokus je
na odnosima, vezama i temeljnim institucijama koje čine zajednicu i uspostavljaju kontekst koji daje značenje karijerama i ciljevima, životima i smrtima”.36 Ova
ideja je posebno provokativna ima li se na umu način na koji društva odgovaraju
na razaranje društvenih odnosa. Šteta koja je izazvana je trajna; tek nakon svega,
zajednice poput preživjelih iz Srebrenice, moraju se nositi s onim što Card naziva
33 Veena Das piše o “djelovanju vremena” na preživjele traumatičnih događaja: “Vrijeme je
ono što čovjeka može pogoditi; vrijeme je ono što ga može izliječiti”. Život se ne obnavlja
kroz velike geste, već kroz “spuštanje u svakodnevno” koje omogućava protok vremena.
Life and Words: Violence and the Descent into the Ordinary, Berkeley: University of California Press, 2007, 95, 7.
34 Claudia Card, Confronting Evils: Terrorism, Torture, Genocide, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2010, 4-9.
35 Ibid, 237.
36 Ibid, 238. Slično tvrdeći da je cilj genocida uništenje društva, Elisa Von Joeden-Forgey
zapaža da počinioci ciljaju na reprodukciju grupe te time ciljaju specifično na muškarce
i žene zbog njihove uloge u reproduktivnom procesu. Von Joeden-Forgey, “Gender and
Genocide” in Donald Bloxham and A. Dirk Moses, eds, The Oxford Handbook of Genocide
Studies, Oxford: Oxford University Press, 61-80.
24
03.06.15. 10:00
Uvod
“gubitkom vitalnosti društva”. Ona životnost definira kao društvene odnose i veze
koje su potrebne da bi društvo uopće postojalo.
Ali, kako se ti društveni odnosi mogu rekonstituirati nakon takvog nasilnog
prekida? Kako da Srebrenica postane mjesto u kojem se ljudsko dostojanstvo ponovno poštuje i štiti? Koju ulogu preživjeli, međunarodna zajednica ili dijaspora
igraju u tom procesu? I kako ti različiti akteri djeluju zajedno da bi se taj cilj
postigao?
Društvena smrt podrazumijeva gubitak ne samo odnosa, već i ključnih vrijednosti, uključujući ono što Card naziva humanitarnim vrijednostima. Svaki pokušaj da se ispravi nepravda mora uspostaviti prioritete u pogledu oporavka i reforme društvenih odnosa, veza, i temeljnih institucija kao sjedišta tih vrijednosti,
tvrdi ona. Provedba – specifični mehanizmi ispravljanja nepravde – pitanje je koje
ostaje bez odgovora u njenoj studiji. Srebrenica pruža barem djelomičan odgovor,
pomaže nam da vidimo šta je moguće u poslijeratnom kontekstu. Razmatranjem
intervencija i sociopolitičkih procesa koje su sastavni dio tih intervencija, mi prepoznajemo da je ključna komponenta vitalnosti društva obnovljeno djelovanje u
političkom životu, što je vrijednost kojom individualna i kolektivna akcija mogu
donijeti pozitivnu promjenu u zajednici.
Na terenu: Suočavanje sa Srebrenicom
Ovaj projekat je nastao na temelju naših ranijih istraživanja usmjerenih na međunarodna krivična suđenja i identifikaciju nestalih iz Srebrenice.37 Većina dosadašnjih studija, uključujući i našu analizu, usmjerena je na zasebne intervencije, poput
održavanja izbora, povratka izbjeglica, ili gradnje spomenika. Ipak, prateći pitanje
Srebrenice u posljednjih petnaest godina, mi smo počele cijeniti načine na koje
uspjeh (ili neuspjeh) jednog mehanizma zavisi od uspjeha (ili neuspjeha) drugih.
Na jednom nivou, ova studija se naslanja na naše podrobno poznavanje različitih formalnih institucija, od kojih su mnoge međunarodne, uspostavljene iz nužne
potrebe da se poprave posljedice rata u Bosni, u kojem je srebrenički genocid bio
središnji zločin. Među tim institucijama su Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu
i Ujedinjene nacije. Posmatrajući ove institucije, mi smo vidjeli kako je visoka
37Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina; Wagner, To Know Where
He Lies; and Sarah Wagner, “Identifying Srebrenica’s Missing: The ‘Shaky Balance’ of
Universalism and Particularism”, u: Alexander L. Hinton, ed, Transitional Justice: Global
Mechanisms and Local Realities after Genocide and Mass Violence, New Brunswick: Rutgers
University Press, 2011.
25
03.06.15. 10:00
politika međunarodnog rješavanja podigla očekivanja zajednice preživjelih. Kada
moderna tehnologija za testiranje DNK-a i prvoklasni međunarodni pravnici donose promjenu, oni istovremeno podižu nade u potpuno pronalaženje nestalih
osoba i uspješno krivično gonjenje ratnih zločinaca.
Mi smo se također zatekle na licu mjesta kada su pokretane inicijative čije su
oblikovanje pomogli lokalni akteri. Pregovoranje između međunarodnih ideala i
lokalne političke realnosti tu su očigledniji, kao što smo to iz prve ruke vidjeli tokom godišnje komemoracije u Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Potočari. Što zajedno, što zasebno, učestvovale smo u gotovo svakoj od tih ceremonija
od otvaranja 2003. godine. Naše perspektive su se jednako tako razvijale kroz promatranje izbliza dva politički najmobiliziranija udruženja porodica, Udruženjepokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i Udruženje građana “Žene Srebrenice”.
Prateći njihove članice, bile smo na njihovim redovnim sastancima i mjesečnim
protestima te drugim javnim demonstracijama, skupovima u Memorijalnom centru i brojnim lokalnim događajima i konferencijama. Jedno od najdirljivijih iskustava za nas obje bilo je putovanje 13. jula 2010. godine sa kolonom autobusa što
su prevozili članice Udruženja žena do mjestâ gdje su Srebreničani bili zatvoreni i
smaknuti. Ti događaji su duboko promijenili naše razumijevanje života preživjelih
članova porodica i nepovratno nam se urezali u pamćenje.
Prilike koje su nam pružene da promatramo i učestvujemo u svakodnevnom
životu Srebrenice i njene šire zajednice kontekstualizirale su naš uvid u formalne
i neformalne primjere aktivizma u poslijeratnim godinama. Ovo promatranje svakodnevnog života razvilo se tokom naših sedam godina boravka u regiji. Sa ovom
smo zajednicom imale priliku učestvovati u raznim proslavama – od Ramazana,
ramazanskog Bajrama i Kurban-bajrama do praznika koji su ostali iz vremena
socijalizma, kao što su Međunarodni dan žena, 8. mart i 1. maj. Mi znamo zgrade,
kafane, restorane i sokake u gradu; putovale smo u neka od najudaljenijih srebreničkih sela. Nadamo se da analiza koja slijedi vjerno oslikava raznolikost iskustava
kojima smo svjedočili.38
Uz to dugoročno i dubinsko promatranje učesnika, oslanjale smo se i na cijeli
korpus izvora prikupljenih tokom desetljeća: arhivsku građu, snimljene razgovore i neformalne razgovore u kojima su nam neposredni komentari sagovornika
značajno rasvjetljavali stvarnost. Ta građa ne samo da otkriva kako se ta zajednica
vremenom promijenila, već mapira i odnose među različitim institucijama i inicijativama posvećenim ublažavanju efekata političkog nasilja.
38 Ovdje nas je nadahnuo neumorni rad naučnika poput Henryja Greenspana sa osobama
koje su preživjele masovne zločine. Vidjeti Henry Greenspan, On Listening to Holocaust
Survivors: Recounting and Life History, Westport, CT: Praeger, 1998.
26
03.06.15. 10:00
Uvod
Oblici i mjesta intervencije
Analizu intervencije organizirale smo u tri široko postavljene teme: sjećanje i kretanje; ispravljanje nepravde van granica Bosne; te proizvodnja i subverzija znanja.
Prvi dio ove knjige, “Sjećanje i kretanje”, analizira pokušaje obnove Srebrenice kao
mjesta i kao zajednice. Tu ljudi ponovno osvajaju prostor, sa ciglama i malterom
obnavljaju kuće i grade spomenike. Oni stječu moralnu nadmoć nad štetom koja
je učinjena time što se sjećaju genocida i pokušavaju poništiti demografske promjene koje je donio rat. Ali ne radi se tu samo o ponovnom zauzimanju fizičkog
prostora; nastojanja da se rekonstituira Srebrenica uključuju i težnje da se ponovno iscrtaju političke granice.
Poglavlje 2, “Memorijalizacija Srebrenice”, razmatra Komemorativni centar i
mezarje u Potočarima, pokušaj koji potiče iz same zajednice da se odgovori na
genocid. U njemu, mi vidimo kako razni vidovi kretanja – od Marša mira do
kolektivnih dženaza – daju energiju krajoliku, jer zauzimanjem samog mjesta na
kojem je genocid počeo oni zahtijevaju od javnosti da prizna to nasilje iz prošlosti.
Ulazimo u trag načinima na koje su članovi zajednice preživjelih i rođaci nestalih
uspostavili i razvili taj spomenik događajima koji su se desili 11. jula 1995. godine,
i kako taj prostor funkcionira u smislu učvršćivanja javnog pamćenja i društvenog
identiteta.
Počevši od 2000. godine, pod sponzorstvom i uglavnom u realizaciji međunarodnih humanitarnih organizacija, povratkom raseljenih osoba u općinu Srebrenica Bošnjaci su se vratili u tu poslijeratnu zajednicu. Poglavlje 3 pod naslovom
“Politika i praksa povratka: Povratak izbjeglica” istražuje taj proces ponovnog zauzimanja i naseljavanja predratnih domova u bivšoj enklavi kao praksu intervencije.
Zašto su se Bošnjaci odlučili vratiti? Šta se dešavalo od njihovog povratka? Naši
odgovori su usmjereni na nastojanja međunarodne zajednice da se potakne povratak – i kao trajno rješenje za prisilnu migraciju i kao strategija izgradnje države.
Priče o povratku, međutim, nisu samo priče o pravu koje im je dala međunarodna
zajednica; to su prije svega priče o svakodnevnoj borbi da se uspostavi ekonomski
održiva zajednica i mjesto u kojem se povratnici osjećaju sigurno.
Poglavlje 4, “Specijalni status za specijalni zločin”, razmatra jednu izuzetnu
epizodu koja se desila nakon srebreničkog genocida: prijedlog da se općina Srebrenica potpuno izdvoji iz političke kontrole Republike Srpske i da joj se dodijeli
specijalni status. Odbacujući presudu Međunarodnog suda pravde (MSP), donesenu u februaru 2007. godine, kojom je utvrđeno da Srbija nije kriva za zločin genocida, lokalni bošnjački politički lideri su ponovo progovorili o krivici Republike
Srpske. Tvrdili su da imaju moralno pravo da žive u političkom entitetu koji nije
diktiran genocidom ili sa onima koji poriču da se on uopće desio. Mada nije bilo
27
03.06.15. 10:00
vjerovatno da bi promjena statusa riješila fundamentalne probleme, mobilizacija
oko ovog pitanja skrenula je ponovno pažnju i usmjerila sredstva u Srebrenicu.
U Dijelu II, “Ispravljanje nepravde van granica Bosne”, u našoj analizi se bavimo pitanjem kako je prošlo nasilje utjecalo na pripadnike dijaspore u bošnjačkoj
zajednici i u zajednici bosanskih Srba. Trajni efekti genocida oblikuju svakodnevni život dijaspore, potičući ih na različite vrste intervencija od kojih su mnoge
usmjerene na priznavanje – raznim sredstvima – gubitaka pretrpljenih u julu 1995.
godine. Veze dijaspore sa Srebrenicom protežu se preko okeana i kontinenata.
Umjesto da ostave prošlost za sobom, mnogi pripadnici proširene zajednice preživjelih Srebreničana i dalje održavaju aktivne veze sa svojom bivšom domovinom
i porodicom. Često je to kompliciran odnos, s obzirom na pritiske s kojima se
izbjeglice naseljene na novom mjestu suočavaju ponovno zasnivajući život u novoj
zemlji. Poglavlje 5, “Srebrenica u inostranstvu: Veze, aktivizam i kontroverze u
vezi sa dijasporom” razmatra domašaj genocida u zajednici bošnjačke dijaspore u
Zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, sa posebnim fokusom na
St. Louis, u američkoj državi Missouri, gdje živi najveća grupa preživjelih Srebreničana izvan Bosne. Među tim zajednicama, aktivizam dijaspore slijedi dobro
znane obrasce slanja novčanih doznaka i pokretanje političkih inicijativa. Idući
tragom veza i iskustava dijaspore, mi tvrdimo da i naseljavanje izbjeglica predstavlja intervenciju što stvara jednu novu skupinu ljudi koju na okupu drži dužnost da
pamte genocid.
Nasilje u Srebrenici imalo je odjeka i u drugim gradovima širom Sjedinjenih
Država. Poglavlje 6, “Kršenje imigracijskih zakona u Sjedinjenim Američkim Državama: Jedna drugačija vrsta knjigovodstva”, bavi se zajednicama u kojima su se
bivši pripadnici Vojske Republike Srpske naselili nakon rata. Fokusiranjem na
tri slučaja zabilježena u High Pointu u Sjevernoj Karolini, ovo poglavlje ilustrira
kako su sudski postupci Haškog tribunala omogućili jednu drugu vrstu odgovornosti, daleko od mjesta zločina u Podrinju, koja je provjeravana na američkim
imigiracijskim i krivičnim sudovima. Mnogi od tih ljudi proglašeni su krivim za
kršenje Zakona o imigraciji, oduzet im status ili državljanstvo SAD-a i vraćeni su
u Bosnu, gdje se potom nekima sudilo. Tako međunarodna pravda ima kaskadni
efekat – sve do lokalnih sudova.39
Znanje o prošlosti predstavlja konačnu dimenziju intervencije u poslijeratnoj
Srebrenici. Dio III naslovljen “Znanje o prošlosti i subverzija znanja”, razmatra
građu o tome šta se desilo u julu 1995. godine koju je generirao jedan međunarod39 Ellen Lutz and Kathryn Sikkink, “The Justice Cascade: The Evolution and Impact of
Foreign Human Rights Trials in Latin America”, Chicago Journal of International Law
2(1) (2001), 1-34.
28
03.06.15. 10:00
Uvod
ni sud. Ovaj je ogromni korpus dokaza oštro osporavan, suprotno očekivanjima
arhitekata pravosudne odgovornosti. Poglavlje 7, “Srebrenica na sudu”, analizira
društveno znanje koje je o genocidu proizvedeno u Međunarodnom krivičnom
tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Presude ovog Suda u ključnim suđenjima koja se
tiču događaja iz jula 1995. godine jasno ukazuju na obim planiranja i predumišljaja vezan za provođenje genocida. Prikupljanjem i predstavljanjem specifičnih vrsta
dokaza – činjenične i narativne forme iskazivanja istine – Tribunal je polako gomilao saznanja o događajima u julu 1995. godine, razlučujući činjenice od mitova
u svakom od predmeta u kojima je sudio. Baš kao i video snimci pada enklave, koji
su neprestano puštani u vijestima i dokumentarcima, i to znanje cirkulira mimo
sudskih dvorana i ulazi u diskurs poslijeratnog bosanskog društva.
Poglavlje 8 pod naslovom “Odbacivanje: Poricanje” bavi se nastojanjima elita u manjem od dva bosanska entiteta - Republici Srpskoj - i u susjednoj Republici Srbiji, da poreknu i minimiziraju zločine koji su se desili u Srebrenici.
Poricanje znači više od odbijanja da se priznaju događaji koji su počinjeni u julu
1995. godine; RS i zvaničnici Srbije slijede dosljedno obrazac direktnog poricanja,
diskreditacije, preimenovanja i opravdavanja. To je sračunati odgovor na gomile
dokaza koje generiraju sudovi i komisije o nestalim osobama. Arhitekti te politike
koristili su mnogo istih onih instrumenata koje su koristili i oni koji su nastojali
razotkriti istinu o genocidu: štampu i zakon. Poricanje tako onemogućava liberalne intervencije međunarodne zajednice i, po našem mišljenju, predstavlja prisilni
primjer intervencije koja dolazi sa “druge strane”.
Jedan od mnogih izazova s kojim se suočava proučavanje i pisanje o efektima
genocida je kako definirati pojam “nakon”. Šta predstavlja taj period i šta signalizira njegov kraj, transformaciju postkonfliktne u “normaliziranu” državu?40 Kako
dolazimo do te intelektualne demarkacije? Kako obilježavamo vrijeme nakon tako
nasilnog prijeloma? Da li to iscrtavamo kao ključne tačke na kalendaru godina
koje su protekle i godišnjica koje su obilježene? Ili je za našu analizu bolje da pažnju posvetimo društvenom vremenu, onako kako se događaji filtriraju kroz živi
pijesak kolektivnog pamćenja? Tomovi knjiga mogu se napisati o tim pitanjima,
ali se, u svrhu naše studije, dvije mjere ističu kao ključne za analizu Srebrenice
nakon genocida: prvo, izvana nametnuti vremenski slijed reforme i rehabilitacije
onemogućavan ili barem iskompliciran politikom podijeljene postsocijalističke
40 Meister se bavi ovom zagonetkom vremena u diskursu o ljudskim pravima, zapažajući da
je “zlo opisano kao vrijeme cikličnog nasilja koje je prošlo – ili koje se može smjestiti u
prošlost definiranjem sadašnjosti kao drugog vremena u kojem se zlo pamti, a ne ponavlja”. Meister, After Evil, 25.
29
03.06.15. 10:00
poslijeratne države;41 i, drugo, pritisak da se oprosti i zaboravi koji se vrši nad
preživjelim članovima porodica žrtava.
Očekivanja liberalnih intervencionista u pogledu izgradnje države postavljaju
te miljokaze oporavka na ubrzani kolosijek: brza ponovna uspostava vladavine
prava; međunarodno praćenje izbora nekoliko mjeseci nakon Mirovnog sporazuma; uz stabiliziranu valutu, integrirane policijske i vojne snage; te harmonizirani
nastavni planovi i programi koji trebaju ubrzo uslijediti.42 Postmoderni kapitalizam sa svojim zahtjevima “komprimiranog vremena i prostora” zahtijeva reformu
i reparacije ne samo na političkom i ekonomskom planu.43 Očekivanje da se požuri i “ide naprijed” proteže se na svakodnevni život preživjelih, sapetih između
nacionalističkih agenda koje traže da se pamti i međunarodnih apela da se oprosti
i zaboravi.44
Ali, u odgovoru na neposredne probleme postkonfliktnog društva, intervencije
(i njihovi sponzori, ili oni koji ih realiziraju) često traže mnogo – možda i previše
– od ljudi za koje stradanje i gubitak ostaju trajni dio svakodnevnog života. Među
41 Stef Jansen naglašava depolitiziranost postsocijalističkih neoliberalnih reformi i zagovara
iznijansiranije razumijevanje “iskustva nesigurnosti” u prvim godinama nakon rata pošto
ta “prisilna tranzicija” usložnjava ratnu štetu i iskustvo prisilnog raseljavanja. Jansen, “The
Privatisation of Home and Hope”, 186 – 195. Vidjeti također Catharine Baker, “Prosperity without Security: The Precarity of Interpreters in Postsocialist, Postconflict Bosnia
and Herzegovina”, Slavic Review 71(4), (2012), 849-872.
42 O izborima održanim pod međunarodnim monitoringom, vidjeti Coles, Democratic Designs. O obrazovnoj reformi, vidjeti Sarah Freedman, et al, “Public Education and Social Reconstruction in Bosnia and Herzegovina and Croatia”, u Eric Stover and Harvey
Weinstein, eds, My Neighbor, My Enemy: Justice and Community in the Aftermath of Mass
Atrocity, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2004, 226-247; Azra Hromadžić,
“Discourses of Integration and Practices of Reunification at the Mostar Gymnasium”,
Comparative Education Review 52(4), (2008), 541-563; Safia Swimelar, “Education in
Post-war Bosnia: The Nexus of Societal Security, Identity and Nationalism”, Ethnopolitics
(2012), 1-22.
43 David Harvey, The Condition of Postmodernity: An Enquiry into the Origins of Cultural
Change, Oxford: Blackwell Publishers, 1990.
44 Vidjeti Paul Ricoeur o zaboravu i oprostu u Memory, History, Forgetting, Chicago: University of Chicago Press, 2004, 478-486, 500-506; i kod Meistera o tenziji između oproštaja (sa implicitnim zaboravom) i osvete (odbijanjem da se zaboravi), After Evil, 8-10,
49. Slično, tvrdnja da odbojnost preživjelih može biti dopušten i čak potreban moralni
protest, u Thomas Brudholm, Resentment’s Virtue: Jean Amery and the Refusal to Forgive,
Philadelphia: Temple University Press, 2008. Brudholm svoje teze crpi iz Jeana Améryja,
posebno Jean Améry. At the Mind’s Limits: Contemplations by a Survivor on Auschwitz and
Its Realities, Bloomington, IN: Indiana University Press, 2009.
30
03.06.15. 10:00
Uvod
njima su i oni koji će umrijeti prije no što se njihov nestali voljeni član porodice
vrati, ili prije nego što ratni zločinci budu izvedeni pred sud. Njihov aktivizam
hrani osjećaj nužnosti koji se krije u tome “nakon”. Rekonstituiranje društvenih
odnosa i obnova ljudskih vrijednosti, međutim, kompleksni su i dugotrajni procesi; to je svakodnevni, ponekad dosadni i rad koji se stalno mora ponavljati. Štoviše,
gotovo dva desetljeća nakon genocida, mnoge intervencije koje su bile pokušane
još uvijek traju i nisu dovršene. Nema povezanosti između iskustava preživjelih i
članova bosanskog društva, i intelektualne vježbe procjenjivanja šta funkcionira a
šta ne funkcionira. Ova studija želi preživjelima dati priliku da ih se čuje, objasniti
njihovu razočaranost i njihov teret i istovremeno analizirati proces “popravljanja”
njihove porušene države.
31
03.06.15. 10:00

Srebrenica nakon genocida - Institut za istoriju Sarajevo

Transcription

Similar documents

dalje - Bosnia and Herzegovina UK Network

Mateja Čoh Kladnik, ur., Revolucionarno nasilje, sodni procesi in

Smernice za izdelavo izjave o varnosti z oceno tveganja za kmete

dalje - Bosnia and Herzegovina UK Network

Kada bol zahvati živac - HDLB, Hrvatsko društvo za liječenje boli

1. PDF dokument

Grajske rokodelnice

broj 3 studeni 2005 advent children hana yori dango

izvor - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

KULTURA, DRUGI, ŽENE ur. Jasenka Kodrnja, Svenka Savić

Godišnji izveštaj 2013 / Annual Report 2013

Pregled 3-4 2003

DELOVNI RAZREDI V SODOBNEM KAPITALIZMU

Genocid - War Crimes Justice Project