Božja i ljudska riječ u liturgiji - Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Transcription

1
liturgijsko–pastoralni list
ISSN 1331-2170
UDK 282
živo vrelo
Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn
od 22. siječnja do 18. veljače 2006.
2006
Naša tema:
Božja i ljudska riječ u liturgiji
u ovom broju:
živo vrelo
1
urednikova riječ
2
naša tema
Evanđelist Ivan u nadahnutosti
preoblikovanja Riječi u Pismo.
Gori li nam srce...?
Od Svetoga pisma do Lekcionara, P. Bašić
Slaviti riječ Riječju, I. Šaško
(Ostatak ambona iz katedrale u Chartresu, 13. st.)
Čovjekov govor iz Božje Riječi,
A. Crnčević
Zbiljnost Božje riječi
Liturgija ostvaruje savršenu aktualizaciju svetopisamske riječi jer njezin navještaj smješta u
zajednicu vjernika okupljenih oko Krista. Sam
Krist, koji snagom Duha okuplja i oživljava zajednicu, daje snagu i spasenjsku djelotvornost
riječi koja se naviješta. Stoga samo slušanje, razumijevanje i doživljavanje riječi u liturgiji pretpostavlja vjeru u Krista, živog i prisutnog.
Zbog otajstvene i spasenjske djelotvornosti
Riječi u liturgiji, slavljenje Riječi ne iscrpljuje se
samo čitanjem niza odabranih svetopisamskih
odlomaka. Otajstvena dinamika Riječi traži da
naviještena riječ bude praćena molitvom, pjesmom, poklicima, šutnjom te drugim znakovnim izričajima. Svi oni imaju zadaću probuditi
vjeru zajednice u Krista uprisutnjenog kroz
riječ i potaknuti na odgovor života u kojim se
ostvaruje pravi dijalog Božje i ljudske riječi.
16
otajstvo i zbilja
Biblijska razmišljanja: I. Raguž, M. Šteko,
I. Šaško, Ž. Tanjić, A. Crnčević
Treća nedjelja kroz godinu
Četvrta nedjelja kroz godinu
Prikazanje Gospodinovo
Peta nedjelja kroz godinu
Šesta nedjelja kroz godinu
36
Riječ i Pismo
38
u duhu i istini
40
trenutak
Dođite, kličimo Gospodinu, L. Marijanović
Glazbeni prilog
Spajanje liturgije časova i slavlja euharistije
živo vrelo
UREDNIKOVA riječ
1
2006
Gori li nam srce...?
1
riječ
UREDNIKOVA
rkva još od samih početaka, a na osobit način u svetoj liturgiji, časti
božanska Pisma nalazeći u njima kruh života (Dei Verbum, 21). Već
na dan svoga uskrsnuća Uskrsli krijepi prestrašene učenike riječju koja vraća život. Bijaše to životodajna riječ, do mjere da priznaše: »Nije
li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao
( 24,31). U tom iskustvu susreta s Riječju zaslužiše i prijePisma?« (Lk
kor: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!«
(24,25). Srce zatvoreno i »sporo« pred Riječju koja se objavljuje onesposobljuje um za razumijevanje Pisma. Tek živi susret s Riječju, s Kristom zaodjevenim u riječ, otvara vrata razumijevanju Svetoga pisma. »Vjerujem da bih razumio« (Credo ut intelligam), priznao je sveti Augustin.
Iskustvo susreta s Bogom u njegovoj riječi nadahnulo je Crkvu da u svakom
slavljenju otajstava vjere naviješta Božju riječ – ne tek radi pouke o otajstvima,
nego ponajprije iz žive svijesti da se kroz naviještenu riječ uvijek iznova u zajednici vjernika ostvaruje otajstvo spasenja. Krist je, podsjeća nas Drugi vatikanski
sabor, u Crkvi prisutan po svojoj riječi jer »On sam govori kad se u Crkvi čita
Sveto pismo« (SC 7). Kao nekoć onu dvojicu učenika, tako Crkvu danas Gospodin oživljava i krijepi kroz slušanje njegove riječi.
Naviještanje i slušanje iziskuju obredne izričaje, obredu dinamiku, koja će
biti znakom otajstvene dinamike Riječi. Liturgija tako posreduje da osluh naviještenoga preraste u posluh života.
Osvrćući se na naša liturgijska slavlja primijetit ćemo da smo potrebni temeljitoga produbljenja vjere u Riječ kako bismo s više svjetla mogli razumijevati
Pisma koja u liturgiji čitamo. Možda smo toliko puta Riječ zatvorili u »pismo«, u
»tekst«, ne dopustivši joj da nam sama progovori i prepuštajući se umijeću ljudskoga tumačenja Božje riječi. Zanimljivo je uočiti da se Crkva kod tumačenja
naviještene Božje riječi u liturgiji od samih početaka najradije služila samom
Božjom riječju, odabranom iz drugih svetopisamskih knjiga. Na istome tragu
valja i danas otkrivati riječ što je Gospodin upućuje Crkvi kroz liturgijski navještaj različitih biblijskih odlomaka.
Kroz ponuđene članke i razmišljanja želimo u našim čitateljima potaknuti
onaj »evanđeoski duh« kojim su prvi učenici u Gospodnjoj riječi i svetim spisima prepoznavali Gospodina i osjećali snagu božanskoga života. Smijemo se kao
vjernici pitati: »Gori« li nam srce dok nam se u liturgijskome slavlju naviješta
Božja riječ? Ili smo možda osjetljiviji i pozorniji na ljudsku riječ i na ljudsku
mudrost – pa ćemo i sama slavlja »pamtiti« po ljudskoj riječi što smo je ondje
čuli? Crkva u liturgiji Božju riječ ne naviješta s nakanom da bi se ona pamtila,
nego s vjerom da je Riječ kadra preobraziti zajednicu i dati joj Kristovo lice. Zato neka i ove naše blijede ljudske riječi budu poticaj za vjerom prožeto slušanje
Božje riječi.
Urednik
NAŠA
tema
Od Svetoga pisma do Lekcionara
Petar Bašić
P
od Svetim pismom ovdje podrazumijevamo
jedinstvenu knjigu u kojoj su sadržani svi
tekstovi Staroga i Novoga zavjeta, a pod lekcionarom knjigu u kojoj su odlomci Svetoga pisma posloženi za liturgijsku uporabu, u prvom redu za slavlje euharistije. Put od Svetoga pisma do
lekcionara razmotrit ćemo u dvije dionice: do Drugoga vatikanskog sabora i poslije Sabora.
BOŽJA I LJUDSKA RIJEČ
u liturgiji
2
Lekcionar do Drugoga vatikanskoga
sabora
U kršćanskoj starini nije bilo lekcionara u današnjem smislu. U liturgijskim se slavljima čitalo izravno iz Svetoga pisma. Možemo žaliti što tako
nije i ostalo, no ovdje su, kao i u mnogim drugim
slučajevima, prevladali tzv. praktični razlozi.
O prvim koracima prema lekcionaru znamo
malo, više toga moramo pretpostaviti. Čini se da
se u starini Sveto pismo u liturgiji čitalo susljedno, u nastavcima, da su se čitale pojedine knjige
po redu te da je sam predsjedatelj određivao dužinu odlomaka za naviještanje.
U Rimu se na kraju 5. i u 6. st. dospjelo do
određenoga reda čitanja, u skladu s liturgijskom
godinom koja je tada bila u punom razvoju. Biblijski odlomci za pojedine dane najprije su naznačivani na biblijskom kodeksu, a uskoro se počinju
sastavljati posebni popisi biblijskih tekstova za
pojedina slavlja, s naznakom početnih i završnih
riječi (biblijski tekst još nije bio podijeljen na glave i retke; to je tek iz 13. st.).
Čitanje odlomaka iz Staroga zavjeta postupno
se smanjuje, u mnogim krajevima dotle da se
izvan »jakih« vremena liturgijske godine (došašće, korizma, vazmeno vrijeme) Stari zavjet gotovo prestao čitati.
Sljedeći korak bit će prikupljanje tekstova biblijskih odlomaka u zasebne knjige. Odlomci
evanđelja skupljaju se u knjigu zvanu evanđelistar, a ostali tekstovi u knjigu koja se najčešće zvala epistolar.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše
Bog. (Iluminacija uz Proslov Ivanova evanđelja; Evanđelistar
iz Helmarshausena, 1120.-1140.)
S pojavom tzv. plenarnog misala (10.-11. st.)
nestat će i tih knjiga, epistolara i evanđelistara: biblijski će tekstovi, iz ‘praktičnih’ razloga, biti uključeni u misal, zajedno sa svim drugim tekstovima
za slavlje euharistije. Takvo stanje potrajat će sve
do Drugoga vatikanskoga sabora.
Lekcionar poslije Drugoga
vatikanskoga sabora
Saborska konstitucija o liturgiji donosi opće
načelo da u liturgiji treba providjeti obilnije, raznolikije i prikladnije čitanje Svetoga pisma, bilo Staroga bilo Novoga zavjeta, a poslijesaborska obnova izdvaja biblijska čitanja iz misala te ponovno
dobivamo lekcionar kao zasebnu knjigu.
Lekcionar nakon Drugoga vatikanskog sabora
uređen je po dvostrukom sustavu: nedjelje, svetkovine i Gospodnji blagdani dobili su tri čitanja, a
ostali dani po dva. Ta su dva sustava međusobno
neovisna.
živo vrelo
Tako su i u redu svagdanjih čitanja, kao i u nedjeljnom i blagdanskom, primijenjena načela usklađenog i polususljednog čitanja, osobito kad su
posrijedi vremena koja imaju posebna obilježja.
Kad god Crkva, Duhom Svetim
okupljena na liturgijsko slavlje,
naviješta i proglašava Božju riječ,
prepoznaje se i priznaje Božjim narodom.
(Opća načela o slavlju Božje riječi, 7.)
c) Čitanja za druga slavlja tijekom godine
Za svetačka je slavlja predložen dvostruki niz čitanja. Prvi je u Vlastitim slavljima: za svetkovine,
blagdane ili spomene, osobito ako su za svako od
njih predviđeni vlastiti tekstovi. Katkada se kao
prikladniji naznačuje koji drugi tekst između onih koji se nalaze u Općim slavljima. Drugi pak niz,
i to opširniji, nalazi u Općim slavljima svetaca. U
tom se dijelu predlažu najprije tekstovi prikladni
za različite redove svetaca (za mučenike, pastire,
djevice itd.), a zatim mnogi drugi tekstovi koji govore općenito o svetosti pa se mogu uzeti po volji
kad god se za izbor upućuje na Opća slavlja.
Jednak je raspored čitanja i za obredne mise,
za mise za različite prigode, za zavjetne i pokojničke mise. Predloženo je mnogo tekstova, kao i u
Općim slavljima svetaca.
Osim tih načela po kojima je sastavljen raspored čitanja u pojedinim dijelovima, postoje i druga općenitija načela: neke su knjige Svetoga pisma zbog svog nutarnjeg značaja i zbog liturgijske
predaje dodijeljene određenim liturgijskim vremenima. Tako je npr. sačuvana zapadna ambrozijanska i hispanska te istočna predaja da se Djela apostolska čitaju u vazmeno vrijeme. Time se
izvrsno očituje da cio život Crkve proistječe iz vazmenog otajstva. Isto je tako sačuvana zapadna
i istočna predaja da se Ivanovo evanđelje čita u
posljednjim korizmenim tjednima i u vazmeno
vrijeme.
Čitanje iz Knjige Izaijine, osobito iz njezina
prvog dijela, po predaji dodjeljuje se došašću. Neki se dijelovi te knjige ipak čitaju u božićno vrijeme. Tom je istom vremenu dodijeljena i Prva Ivanova poslanica.
3
u liturgiji
b) Svagdanja čitanja
U rasporedu svagdanjih čitanja prvo je čitanje iz
Starog zavjeta ili iz apostola (to jest iz poslanicā
ili iz Otkrivenja, a u vazmeno vrijeme iz Djela apostolskih), a drugo iz evanđelja.
Godišnji krug čitanja za korizmu raspoređen je
po posebnim načelima u skladu s obilježjem toga
vremena. U svagdane došašća, božićnog i vazmenog vremena čitanja su također raspoređena u godišnjem krugu tako da su svake godine ista.
U svagdane u tjednima »kroz godinu« evanđeoska su čitanja raspoređena u jednome krugu
koji se ponavlja svake godine, a prvo je čitanje raspoređeno u dva kruga što se naizmjence čitaju:
prvi krug u neparnim, drugi u parnima godinama.
2006
a) Nedjeljna i blagdanska čitanja
Red nedjeljnih i blagdanskih čitanja ima ove značajke: od tri čitanja prvo je iz Staroga zavjeta, drugo iz spisa apostola (to jest ili iz poslanicā ili iz
Knjige Otkrivenja, već prema različitim vremenima godine), treće iz evanđelja. Time se osvjetljuje
jedinstvo obaju zavjeta i povijesti spasenja kojoj
je središte Krist, koji se slavi u svom vazmenom
otajstvu. Raspored je tih čitanja proveden po načelu »usklađenja po temama« ili »polususljednog
čitanja«. Jedno se ili drugo načelo primjenjuje
već prema različitim vremenima godine i prema
posebnim oznakama liturgijskog vremena.
Najbolje su usklađena čitanja Starog i Novog
zavjeta onda kad već samo Pismo naznačuje kako nauk i činjenice koje se izlažu u Novom zavjetu
imaju više-manje izričit odnos s naukom i činjenicama Starog zavjeta. U ovom redu čitanja tekstovi Starog zavjeta odabrani su ponajpače zbog svoga odnosa s novozavjetnim tekstovima koji se u
toj misi čitaju, osobito s evanđeljem.
Drugi oblik tematskog slaganja tekstova pojedinih misnih čitanja proveden je u došašću, korizmi i vazmenom vremenu, to jest u onim vremenima koja imaju posebnu važnost ili obilježje.
Kako, naprotiv, nedjelje »kroz godinu« nemaju posebnog obilježja, njihovo se apostolsko i
evanđeosko čitanje raspoređuje po načelu polususljednog čitanja, a čitanje iz Starog zavjeta usklađeno je s evanđeljem.
1
NAŠA
u liturgiji
4
tema
Novo iskustvo riječi Božje
Nije dosta da lekcionar bude dobar, potrebno je
obnoviti i iskustvo i svijest o važnosti riječi Božje i
o autentičnoj uporabi Svetoga pisma u svakom liturgijskom slavlju. O tome je na Saboru izrečeno
mnogo i izvrsnih misli. Rečeno je ponajprije to da
treba da bude jasno kako su u liturgiji »obred i riječ najtješnje povezani« (SC 35). Zato Sabor traži
da se u svetim slavljima obnovi »obilnije, raznovrsnije i prikladnije čitanje Svetoga pisma« (SC 35).
Govoreći o euharistiji, Konstitucija u br. 51. traži:
»Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol
riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice, tako da se kroz određeni broj godina narodu pročita istaknutiji dio Svetoga pisma.«
Prethodne napomene Reda misnih čitanja
(1981.) potanje razlažu odnos između riječi Božje
i liturgijskog čina, govoreći na poseban način o
riječi Božjoj u misnom slavlju. Tu se između ostaloga kaže: Liturgijsko se slavlje »najtješnje prislanja uz Božju riječ i od nje dobiva snagu, postaje
novim događajem« (3); »uvijek je u svojoj riječi
nazočan Krist«; »riječ Božja, što se trajno nudi u
liturgiji, stalno je živa i djelotvorna« (4).
Važna je novost isticanje jedinstva između
Staroga i Novoga zavjeta te stavljanje u središte
Krista i njegova otajstva, odnosno slavljenje toga
otajstva: »Crkva navješćuje jedno te isto Kristovo
otajstvo kad u liturgijskom slavlju proglašuje bilo
Stari bilo Novi zavjet. U Starom se naime zavjetu
skriva Novi, a u Novome se otkriva Stari«. I dalje:
»I u liturgijskom slavlju i u Božjoj riječi slavi se
spomen Kristova otajstva i ono se u svakom od
njih na svoj način ovjekovječuje« (5).
Slušanje riječi iziskuje vjernički odgovor života: »Crkva u liturgijskom činu vjerno odgovara
onaj isti ‘Amen’ što ga je Krist, posrednik između
Boga i ljudi, izgovorio samo jedanput za sva vremena prolijevši svoju krv da božanski potvrdi novi
savez u Duhu Svetom. Kada dakle Bog priopćuje
svoju riječ, uvijek očekuje odgovor koji je slušanje
i klanjanje ‘u Duhu i istini’ (Iv 4, 23). Duh Sveti
čini taj odgovor djelotvornim kako bi se ono što se
u liturgijskom činu sluša provelo u život po onoj
‘Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji’ (Jak
1,22)« (Prethodne napomene, 6).
Slaviti Riječ
Premda govorimo o čitanjima, kad je u pitanju riječ Božja u liturgijskom slavlju, nije posrijedi puko
čitanje, nego slavljenje riječi. Okupljena zajednica zajednički sluša onoga koji govori. Ne smeta
Kad god Bog priopćava svoju riječ,
uvijek očekuje odgovor koji se sastoji
u osluhu i posluhu te u klanjanju
»u Duhu i istini«.
(Opća načela o slavlju Božje riječi, 6.)
nam što iznova slušamo ono što nam je poznato,
ono što smo i više puta čuli. Štoviše, što nam je
tekst poznatiji, postaje nam bliži, draži. Jer biblijski nam tekst ne daje samo neke obavijesti, nego
nas uvodi u ozračje dijaloga, svojim pjesničkim i
simboličnim govorom uvodi nas u otajstvo spasenja. Stoga se Crkva u liturgiji ne zadovoljava samim čitanjem biblijskog teksta. Ona ga svečano
naviješta i mistagoški tumači te sve to unosi u
obredni okvir.
Posve je naravno što su u liturgiju postupno
uvođeni neki elementi kojima se izražava dostojanstvo svetoga teksta. To se posebno vidi po brizi
koja se posvećuje služitelju naviještanja (čitaču),
mjestu odakle se naviješta, knjizi i popratnim obrednim elementima.
U starini je sva čitanja, uključujući evanđelje,
čitao jedan čitač. Čini se da je za prvu Crkvu to bila ne samo praktična nego i znakovita raspodjela
službi: po službi jednoga (čitača) Bog se uprisutnjuje u svojoj riječi, a po službi drugoga (predsjedatelja) Crkva uzdiže Bogu svoju riječ, molitvu.
Danas se ponovno uviđa potreba različitih službi i u liturgiji, pa tako i službe čitača. Sadašnje
liturgijske knjige naglašavaju važnost priprave čitača. Priprava mora biti ne samo tehnička nego
još više duhovna. »Duhovna priprava pretpostavlja barem dvostruku izobrazbu: biblijsku i liturgijsku. Biblijska izobrazba mora osposobiti čitače
da mogu čitanja staviti u njihov okvir i da mogu
u svjetlu vjere razabrati središte objavljenoga navještaja. Liturgijskom izobrazbom čitači moraju
steći određenu lakoću da shvate značenje i ustroj-
živo vrelo
Knjiga biblijskih čitanja svojim uresom
svjedoči o zbiljnosti naviještene Riječi.
(Epistolar Ivana iz Gaibane, 1259;
Biblioteca capitolare, Padova)
2006
produbljivati osjećaj prisutnosti Boga koji govori svome narodu. Stoga se valja pobrinuti da one,
kao znakovi i simboli nadnaravnih vrednota u bogoslužju, budu doista dostojne, urešene i lijepe«
(RMČ 35). Na kraju, u skladu s time, donosi važnu
preporuku: »Neka se knjige čitanja određene za
slavlja, zbog poštovanja riječi Božje, ne zamjenjuju drugim pomagalima, npr. listovima namijenjenim vjernicima za pripremanje čitanja ili za
osobno razmatranje« (RMČ 37).
U naše dane dolaze do izražaja neki novi oblici iskazivanja časti riječi Božjoj koja se naviješta u
slavlju. Tako npr. nastoji se da izgovor bude pravilan i jasan, da razglas bude dobar i da se dobro
čuje na svakome mjestu u crkvi. Povećava se dakle osjetljivost za funkcionalnu stranu, i to je svakako dobro. No isto tako treba njegovati i obredne elemente jer ne bi bilo dobro da oni iščeznu
upravo ondje gdje se čovjek najlakše obredno izražava.
5
u liturgiji
Obredni izričaji slavljenja Riječi
Stvaranje obrednog okvira počelo je vrlo rano.
Njime se htjelo stvoriti ozračje slavlja, osjećaj
dijaloškog susreta Boga i njegova naroda. U sadašnjem su misalu zadržani mnogi obredi u službi
riječi:
▪ Najava podrijetla teksta jednaka je u svim
čitanjima. Za evanđelje se ne kaže više ‘Slijedi’ ili
‘Početak’ (osim ako se radi doista o njegovu početku), već ‘Čitanje…’.
▪ Početak čitanja sadrži u prvom redu uobičajene uvodne riječi: ‘U ono vrijeme’, ‘U one dane’, ‘Braćo’... Te se riječi izostavljaju kad je već
u samom tekstu dovoljno označeno vrijeme ili
osobe ili kad zbog naravi teksta nisu prikladne«
(RMČ 124).
▪ Na kraju je čitanja završni poklik (»Riječ
Gospodnja – Bogu hvala; Slava tebi, Kriste«).
Navještaj evanđelja kao vrhunac liturgije riječi opravdano je okružen dodatnim znakovima poštovanja: navjestitelj je đakon ili prezbiter, poklik
je i prije i poslije navještaja (»Slava tebi, Gospodine« i »Slava tebi, Kriste«); za vrijeme navještaja
svi stoje. Tu su i drugi znakovi: ophod, pozdrav,
znakovi križa, kađenje i poljubac knjige.
stvo službe riječi i povezanost između nje i euharistijske službe. Tehnička priprava mora osposobljavati čitače za sve veće umijeće čitanja pred
narodom, bilo prirodnim glasom bilo s pomoću
razglasa.« (Red misnih čitanja, Uvodne napomene, 55). Čitač vršenjem svoje zadaće nije samo u
službi zajednice nego i u službi Riječi.
Misal posvećuje potrebnu pozornost i mjestu
odakle se naviješta riječ Božja. Treba nastojati
da to mjesto (ambon) bude samo za tu svrhu. Za
druge služitelje, kao što su tumač, voditelj pjevanja, solist i slično, valja pripraviti običan stalak,
različit od ambona. Ambon nije mjesto ni za tumača, ni za voditelja pjevanja, ali ni za predsjedatelja. Predsjedatelj obavlja svoju predsjedateljsku službu s posebnog sjedala pripravljena za tu
svrhu, a ne s ambona ili, još manje, s oltara.
U Redu misnih čitanja govori se vrlo iscrpno
o knjigama za naviještanje riječi Božje (35-37).
Između ostaloga, kaže se da »knjige iz kojih se
uzimaju čitanja riječi Božje... moraju vjernicima
1
NAŠA
tema
Za pripravu đakon traži i dobiva blagoslov
od predsjedatelja, a ako evanđelje naviješta prezbiter, on tiho govori molitvu »Svemogući Bože,
očisti mi srce«. Red misnih čitanja preporučuje
ophod (usp. br. 17). To je još jedna mogućnost da
se pokaže dostojanstvo evanđeoskog teksta. Pretpostavlja se da je evanđelistar već na početku u
ophodu donesen na oltar.
Što se liturgijsko slavlje tješnje prislanja
uz Božju riječ, to na jasniji način i samo
postaje novim događajem Riječi.
Pozdrav prije evanđelja nije pozdrav u pravom smislu riječi već uspostavljanje kontakta sa
zajednicom i znak da slijedi nešto osobito važno.
Znak križa, najprije na knjizi, a zatim svih sudionika na sebi – na čelu, na usnama i na prsima –
znak su prihvaćanja riječi i njezina blagoslova.
Poljubac knjizi jedan je od jasnijih znakova poštovanja knjige u kojoj je sadržana Kristova riječ.
Nije slučajno da se istim znakom pozdravlja »stol
Kristove riječi« kao i »stol Kristova tijela«.
u liturgiji
6
***
Sadašnji je lekcionar zacijelo najbolji od svih
koje je Crkva ikada imala. To se moglo i očekivati
kad se ima na umu da je izrađen uz suradnju velikoga broja ponajboljih stručnjaka iz cijeloga svijeta: egzegeta, liturgičara, katehetičara, pastoralista.
Velika je zasluga i ondašnjega pape Pavla VI., koji je imao povjerenja u struku, što je ovdje osobito došlo do izražaja. Kada mu je nakon višegodišnjega rada dovršeni lekcionar podastrijet na
odobrenje, papa je na koncu kazao: »Nije nam
moguće, u ovom vrlo kratkom vremenu koje nam
je naznačeno, dobiti točan i potpun uvid u novi
i opsežni Ordo Lectionum Missae. Ali osigurani
povjerenjem u stručne i duhovne osobe koje su ga
dugim istraživanjem pripravile i povjerenjem što
ga dugujemo Svetom zboru za bogoštovlje koji ga
je s toliko vještine i brižljivosti ispitao i sastavio,
rado ga odobravamo.«
Imati dobar lekcionar ipak je samo preduvjet
za glavni cilj: otkriti njegova istinska bogatstva i
oživjeti u Crkvi osjećaj i iskustvo riječi Božje naviještane u liturgijskome slavlju.
Slaviti riječju Riječ
Elementi za liturgijsku
hermeneutiku biblijskih čitanja
Ivan Šaško
B
ožja je riječ »živa i djelotvorna; oštrija je
od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle
da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te
prosuđuje nakane i misli srca« (Heb 4,12). Pojam
djelotvoran, osobito u pavlovskim spisima, označuje Božju svemoćnost koja obuhvaća sve u svome djelovanju i onda kada se očituje s pomoću
Duha (pneuma) (usp. 1Kor 12,2-11). Božja riječ,
dakle, ne donosi samo informacije, već i djeluje,
oblikuje. S pomoću te se premise može razumjeti veza između Riječi i slavljenja, kako u Starome,
tako i u Novome zavjetu.
Teološka premisa: djelotvorna riječ
Ključan tekst Knjige Izlaska 12,1-13,16 pripovijeda spasenjski događaj, Gospodnji prolazak (pashu, vazam). Taj će se događaj zatim slaviti trajnim
obredom. Pozorno iščitavanje iznosi na površinu
da je događaj oblikovan božanskim događajem
(prolaskom Gospodnjim) i obrednim programom, koji je Bog odredio narodu po Mojsiju. Gospodnji prolazak je smrtonosni događaj za one koji ne izvršuju obredni program, a životodajan za
one koji ispunjavaju taj program. Spasenjsku dimenziju božanskoga djelovanja mogu dosegnuti
samo oni koji ostvaruju obredni program.
Onda kad će Božji narod, slušajući Gospodinovu zapovijed, započeti kasnija slavljenja, obrednomu će programu pridružiti pripovijedanje božanskoga djelovanja. Drugim bi se riječima
moglo reći da je na početku bio događaj (Božje
djelovanje i obredni program), a zatim kasnija
slavljenja (pripovijedanje i obredni program),
gdje je pripovijedanje zauzelo mjesto božanskoga
djelovanja. Time je ono baštinilo višeznačnu karakteristiku (pripovijedanje koje donosi smrt ili
pak život). U pozadini se nalazi živa riječ – hebrejski dabar – božansko djelovanje, događaj koji je
živo vrelo
1
2006
Pročitavši odlomak iz Knjige proroka Izaije
Isus reče: »Danas se ispunilo ovo Pismo,
što vam još odzvanja u ušima«.
Liturgijski navještaj Riječi
uvijek posreduje njezino ispunjenje
i uzbiljenje u zajednici koja slavi.
(Metodistička crkva, Lakeland, Florida)
Ovo kratko razmišljanje o odnosu između
događaja i slavlja iznosi u prvi plan apsolutnu
kristološku vrijednost svakoga slavlja. Odatle se
javlja hermeneutički kriterij koji liturgija primjenjuje radi naviještanja i razumijevanja Riječi tijekom slavljenja. To je neosporno uvjerenje kako u
svijetu biblijskih istraživanja, tako i u liturgijskim
pristupima.
u liturgiji
Liturgijska hermeneutika
biblijskoga teksta
Bez nastojanja i pretenzije da se stvori potpuna slika, može se reći da se liturgijska hermeneutika biblijskoga teksta temelji na slijedećim danostima:
1. Liturgija prihvaća sve ono što je u povijesti
Crkve bilo sredstvom razumijevanja Svetoga pisma, ne isključujući niti jedan metodološki pristup,
kako iz starine tako ni iz suvremenih gibanja, ali
liturgija ne usvaja isključivo ni jednu metodu.
Ona se koristi svim fragmentima koji dopuštaju
kristološko čitanje biblijskih tekstova.
2. Vjerna zakonitosti cjelovitoga (Vazmeno
otajstvo), liturgija u fragmentima (svaka pojedina biblijska zbilja) daje specifične naglaske i ponovno kontekstualizira biblijske perikope. Glede
prvoga, postoje zahvati koji mijenjaju tzv. incipit i explicit (početak i završetak), ali i integritet
7
u slavljima postao dabar-pripovijedanje. No, ono
što pripušta sadašnjemu spasenju u pripovijedanju još je jedanput obredni program.
Odnos između Božje riječi i kulta u Novome
zavjetu ponavlja iste sastavnice koje se nalaze u
povezanosti Božje riječi i pripovijedanja, te kulta
u Starome zavjetu. U događaju židovske pashe
događaj i obredni program žive istodobno. U
kršćanskome događaju (Vazmenome otajstvu)
božansko djelovanje (smrt-uskrsnuće) događa se
nakon iskustva obrednoga programa (Posljednja
večera). Taj obredni program proročki je preduhitrio sāmo božansko djelovanje. U dijakroniji posebne vrste primjećujemo hermeneutičku sposobnost obrednoga programa. Bliska veza između
obrednoga programa i božanskog djelovanja prelazi u kasnija slavlja. To znači da se u kršćanskim
slavljima pripovijedanje koje se nalazi na mjestu
božanskoga djelovanja tumači iz obrednoga programa. Sažeto rečeno: Sveto pismo najveći stupanj shvatljivosti, ali isto tako i ostvarenja, ima
u liturgiji. Hermeneutički odnos: Riječ – Sveto
pismo (protumačeno obrednim programom) ne
smije zapostaviti još jedan hermeneutički odnos
koji kršćanska slavlja baštine od starozavjetnih:
slavlje nastavlja biti spomen i hermeneutika izvornoga događaja.
Dok se čini da je u prapočetnim slavljima pripovijedanje muke-smrti-uskrsnuća tvorilo pripovijedanje koje zamjenjuje božansko djelovanje
kasnije su svi pojedini tekstovi (različita identiteta, podrijetla i funkcionalnosti) primili značenja
Vazmenoga otajstva. Svaki evanđeoski tekst na
stanovit način izražava poveznicu s Isusovim Vazmenim otajstvom i svaki evanđeoski odlomak postaje fragmentom gdje je uvijek prisutno cjelovito
Kristovo otajstvo. Baš zbog toga čitanje Evanđelja
postaje vrhuncem liturgije riječi.
NAŠA
u liturgiji
8
tema
teksta. To znači da biblijsko-liturgijski tekstovi u
knjigama čitanja (lekcionarima) nisu sasvim podudarni s biblijskim tekstovima Svetoga pisma.
Glede ponovne kontekstualizacije lako je primijetiti da liturgija biblijsko-liturgijski tekst smješta u književno-teološki kontekst (oblikovan drugim biblijskim perikopama i molitvenim teksto
vima) i u pragmatički kontekst (obredni program), koji nije jednak kontekstu što ga je perikopa imala u svome biblijskome ‘staništu’. Svi
znamo koliko je važan kontekst za razumijevanje
teksta, jer promjena konteksta mijenja tematske
odnose unutar same perikope.
3. Liturgija iz temeljnoga teološkog razloga
slavljenja (slavlje Kristova otajstva) organizira
čitanje biblijsko-liturgijskih tekstova u skladu s
jasnim stupnjevanjem i povezanostima. Hijerarhizacija čitanja u liturgiji slijedi četiri načela:
posvemašnju povlaštenost mjesta evanđelja, kristološko čitanje prvoga čitanja, odnos između prvoga čitanja i evanđelja te odnos između drugoga
čitanja i evanđelja.
▪ Čitanje evanđelja, rekosmo, vrhunac je liturgije riječi. Slušanje evanđelja pripremljeno je
drugim čitanjima, naviještenima njihovim tradicionalnim redom (najprije starozavjetna a zatim
novozavjetna). Svaki evanđeoski odlomak valja
shvatiti kao poseban kut gledanja na Isusovo vazmeno otajstvo, slavljeno u specifičnome liturgijskom trenutku. Budući da su druga dva biblijsko-liturgijska teksta bitno usmjerena prema
evanđelju, jasno je da je njihovo čitanje uvjetovano vezom s evanđeljem ili kristološkim čitanjem.
U tome smislu mogla bi postojati opasnost radikalne apsolutizacije evanđelja, gdje bi izgledalo
da Stari zavjet nema nikakve vrijednosti u odnosu prema Novomu. Isus pak na putu s učenicima
u Emaus pokazuje da je Stari zavjet odlučujuć za
razumijevanje Kristova otajstva.
▪ Kristološko čitanje primjenjuje se djelomično za perikope Staroga zavjeta. Ta je perspektiva
prisutna i u konstituciji Dei Verbum (br. 15). Odnos između prvoga čitanja i evanđelja redovito je
tematskoga tipa. Najbolji oblik tematske sukladnosti čitanja Staroga i Novoga zavjeta već je prisutan u samome Svetom pismu. Spomenuti od-
Snagom obrednoga znaka
navještaj Riječi uprisutnjuje Otajstvo – Krista:
Evanđelistar nad Isusovim grobom u Jeruzalemu.
nos ima više oblika: tematsko-proročki (shema
obećanje-ispunjenje), tipološki (anticipacija-punina) i pedagoški (kulturalna shema mentaliteta,
mudrosti i dr.). No, osim te tematske veze postoji
još elementarnija. Nju izravno sugeriraju naslovi
koji se nalaze uz pojedina čitanja u lekcionaru.
▪ Poznato je da drugo čitanje vremena kroz
godinu nije uvijek u izravnoj povezanosti s evanđeljem (oko desetak nedjelja). Tu je primijenjen
kriterij pod imenom lectio semicontinua, kriterij
koji je, čini se, na početcima Crkve vrijedio tijekom cijele liturgijske godine. U tzv. jakim vremenima (Božićni i Vazmeni ciklus) u drugome se
čitanju može naći najbolje vrelo za prevođenje slavljenoga otajstva u svjedočanstvo života.
▪ Euhološki kontekst je književno-slavljenički
kontekst unutar kojega je smješten lekcionar. Čitav molitveni obrazac nudi usmjerenje za razumijevanje liturgijskih čitanja. Stoga svima koji
razmišljaju o čitanjima toplo preporučujem osobito analizu zbornih molitava. Najčešće se u njima nalazi ispravan ključ.
živo vrelo
▪ Konačno, važan je i kontekst liturgijskoga
vremena. Nedjelje jakih vremena zapravo su pojedini elementi koji tvore cjelinu jednoga ciklusa.
Zbog toga svako evanđelje iz toga konteksta valja
čitati u svjetlu odlomaka nedjelja cijeloga ciklusa. Cjelina biblijsko-liturgijskih tekstova pridonosi razumijevanju pojedinih nedjeljā. Ponekad mi
izgleda da ni sami bibličari ne uzimaju dostatno u
obzir liturgijski kontekst, nego se u tumačenjima
liturgijskih čitanja drže isključivo biblijskih metoda, zanemarujući liturgijsku hermeneutiku. Slično bi se moglo prigovoriti i liturgičarima koji bi zanemarivali biblijsku baštinu i pristupe, držeći se
isključivo euhologije.
2006
spasenja za sve vjernike svih vremena i svih mjesta; ‘mjera’ i ‘mjesto spasenja’ koji obvezuju Crkvu, daju joj zadaću i određuju je.
Zajednički elementi kontinuiteta
Postoje neki zajednički elementi koji pokazuju
kontinuitet, posvjedočen u Svetome pismu kao
unutartekstualni continuum:
a) Sveto pismo prisutno je na početku praizvornoga spasenjskog događaja, življenoga već kao
slavlje jedne skupine osoba.
b) Postoji duboki odnos između utemeljujućega spasenjskog događaja koji živi skupina osoba, postala (kršćanskom) prazajednicom i kasniSamo snagom Duha, koji je nadahnitelj Pisma
i temelj svake liturgijske zajednice,
naviještena Riječ postaje živom
i životodajnom za zajednicu koja slavi.
9
u liturgiji
jih slavlja koja slave iste osobe. Taj odnos ima
dvije dimenzije: prva dimenzija povezuje praslavlje ili prvotno slavlje (utemeljujući spasenjski
događaj) sa zajednicom koja slavi kao lik (figura) događaja, koja u vremenu slavi ne samo kao
svjedok već i kao čuvar spomena te kao prvi tumač događaja. Druga dimenzija ujedinjuje praslavlje (utemeljujući spasenjski događaj) po
slavljeničkoj zajednici s kasnijim slavljima, povezanim s konačnim i eshatološkim ispunjenjem
spasenja, započetoga samim utemeljujućim spasenjskim događajem.
c) Vidljiva je također duboka veza između zajednice povijesnoga utemeljujućeg spasenjskog
događaja i kasnijih zajednica koje se razlikuju od
prve po vremenskome i prostornom čimbeniku.
Te kasnije zajednice, proizišle iz prve zajednice,
s jedne strane u vjernosti prihvaćaju spomen događaja, njegovo prvo tumačenje slavljeničke zakonitosti, a s druge čuvajući nadilaze i obogaćuju
prvo tumačenje i u ljudskom slavljenju, tj. i po
nutarnjim dinamikama – koje se nalaze u ljudskome slavlju (antropologija) – pojačavaju i proširuju slavljeničke zakone, poštujući njihov početni duh.
Nadilaženje starih stavova
Binom Biblija i liturgija izriče svu svoju puninu
obuhvaćajući ga kao jedan continuum. Takav stav
koji još uvijek nije do kraja istražen nadilazi stav
sažet u izraze: ‘liturgija u Bibliji’ i ‘Biblija u liturgiji’, jer dopušta otkrivanje i tematsko sučeljavanje
i jer nudi mogućnost njihova artikuliranja na nov
način i na način koji je prikladniji slavlju. Biblija i
liturgija ne smiju se ispitivati kao dvije samostalne zbilje (po nekim gledištima slične, a po drugim
suprotstavljene kako se često događa), već kao jedincata zbilja, gdje je liturgija u redu spasenja nadopuna, dakle komplementarna Bibliji i obrnuto.
Sveto pismo čuva spomen utemeljujućega
spasenjskog događaja. Taj je događaj u bīti riječ.
Autor pisma Poslanice Hebrejima otvara svoj spis
sažetkom koji pojednostavljuje postavljenje ove
teme: »Više puta i na više načina (polumerōs kai
polutropōs) Bog nekoć govoraše ocima po prorocima (lalēsas); konačno, u ove dane (ep’eshatou
tōn hemerōn), progovori (elalēsen) nama u Sinu.« (Heb 1,1-2a) Bog dakle govori ono što je osoba Sina, što ona čini i govori (osoba kao riječdogađaj). Budući da postoji paralelizam između
Božje riječi »u ove dane« i riječi Božje »nekoć«
»na više načina«, postaje jasno da je i u starozavjetnome svijetu Božja riječ (prije negoli govor)
bila događaj. Biblija je dakle nadahnuto jamstvo
činjenice da se Bog želio priopćiti na način i u povijesti, a to je u svojoj osobitosti i jedinstvenosti
jučer, danas i ubuduće istodobno ‘mjera’ i ‘mjesto’
1
NAŠA
u liturgiji
10
tema
d) Prva zajednica slavi slavlja, spominje se i tumači utemeljujući spasenjski događaj. To je razdoblje usmene predaje spomena-tumačenja koja
će naknadno postati pisanom. U napisanome tekstu naći će se: spomen spasenjskoga utemeljujućeg događaj, njegovo prvotno tumačenje, njegove temeljne slavljeničke zakonitosti, bitno
objašnjenje raznih veza (veza identiteta između
skupine protagonista i prve slavljeničke zajednice; veza između susljednosti-pripadnosti između
prve slavljeničke zajednice i kasnijih slavljeničkih
zajednica; povezanost identiteta između utemeljujućeg spasenjskog događaja i prvoga slavlja;
povezanost konačne napetosti između utemeljujućeg spasenjskog događaja i kasnijih slavlja;
reinterpretacije i kasnije slavljeničke prilagodbe
i promjene).
e) Biblijski je tekst spomen i tumačenje činjenice, bogat božanskom snagom spasenja koja nadilazi čisti spomen i čisto tumačenje. Tekst je nositelj spasenja i on je za kršćansku liturgiju bitan
dio poslijebiblijskih slavlja.
f) Postoji, konačno, slavlje koje ne može biti
nezavisno u odnosu prema tekstu koji je stvoren,
budući da se liturgija rađa iz riječi i od nje je oblikovano slavlje, iako postoji i doprinos teološkoga
i kulturalnoga razumijevanja različitih epoha i
različitih mjesta u kojima je slavljenička zajednica živa. Pa ipak, istodobno liturgija Bibliju vodi od
situacije riječi-spomena do situacije riječi-ostva-
Subotom u 10:00 poslušajte emisiju
SUTRA JE DAN GOSPODNJI
u kojoj nas za nedjeljno bogoslužje
pripremaju svećenici, teolozi, laici...
riteljice spasenja, uzvišenoga izražaja identiteta
po samoj riječi. Valja se prisjetiti onoga što kaže
Deuteroizaija u Knjizi proroka Izaije (55,10-11).
Nije teško uočiti prisan odnos između: vjerovati, slaviti i prinositi; postoji veoma čvrst odnos između liturgije i nastanka biblijskoga teksta.
Mnogi su biblijski tekstovi rođeni u liturgiji. No,
mnogi drugi nastali su u drugim ozračjima kao
Božja riječ je zapisana i postala Pismo radi
slavljene vjere. U slavljenoj vjeri Biblija doseže
svoj najviši stupanj izražaja i razumijevanja.
što su kateheza, pravo, proroštvo, itd. U tim su
istim ozračjima nastavljena njihova prenošenja.
Ipak kada se došlo do redakcije teksta nije daleko od istine ustvrditi da je biblijski tekst na redakcijskoj razini mišljen za liturgiju. Da je zamišljen isključivo za nju nije održiva teza, ali da
je zamišljen i za nju trenutno je teza s dostatnom
očitošću prema poznatim danostima. Sveto pismo je za slavljenu vjeru; samo u slavljenoj vjeri Biblija doseže svoj najviši stupanj izražaja. Ta
se činjenica neposredno shvatila u starini: da bi
se neki spis prihvatio u biblijski kanon, osim apostolskoga očinstva trebao je imati također odliku
da je čitan u liturgijskome slavlju.
Izlazeći iz biblijskoga teksta i skrećući pozornost na slavlje može se primijetiti da continuum
između Biblije i liturgije poprima dva različita
gledišta. Prvi se odnosi na dubok ustroj slavlja, a
drugo se sastoji u preformulaciji Svetoga pisma u
slavlju.
Tvrdnja iz konstiucije Sacrosanctum Concilium (br. 24) da su »Svetim pismom nadahnute i
prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme« govori
mnogo više od onoga što bi se površnim čitanjem
moglo činiti. Tekstovi nisu sastavljeni samo od izraza, rečenica i perikopa. Postoji također njihova
konsekvencijalnost, tj. susljednost koja poštuje
određene logičnosti ili strukturalne sheme. Susljednosti tekstova podrazumijeva se »uzorak koji se vraća«, »arhetip«, »shema« ili »primjer koji
treba oponašati«, koji 'zbija' i uređuje bilo pojedine perikope euhologije bilo čitavo slavlje.
živo vrelo
1
2006
Čovjekov govor iz Božje riječi
Liturgijski suodnos navještaja
Riječi i ljudskoga govora
Ante Crnčević
L
čovječna) narav liturgije očituje se u dvosmjernosti govora, u dijalogu koji nije samo izmjena riječī,
nego prožimanje zbiljom koju se komunicira. Navještaj Riječi postaje spasenje zaodjeveno u riječ.
Riječ postaje zbiljskom, preobražavajućom.
Navještaj Božje riječi uvijek je Božji govor okupljenoj zajednici. Iskustvo nam kazuje da »držati
govor« uvijek pretpostavlja slušatelje. Hrvatski
pojam »govor« ne ukazuje na takvu dvosmjernost komuniciranja. Pomisao na »govor« zaustavlja nas na ljudskoj sposobnosti i činu govorenja
ne ukazujući pri tom na dijaloškost govora. Katkad »držati govor« otkriva samo govornikovo
umijeće oblikovanja riječi, zapostavljajući i samu
riječ i samoga slušatelja. Liturgija ne traži navjestitelja ili čitača tko će biti prvenstveno orator, jer
taj pojam naglašava prije svega sposobnost jezika i usana (od lat. os, usta), govoreći o onome ko-
11
u liturgiji
Liturgijski dijalog Riječi i riječi
Jedno od sržnih obilježja kršćanske liturgije jest
njezina dijaloškost. Liturgija komunicira Boga i
njegovo spasenje čovjeku, i ujedno komunicira
čovjeka i njegov odgovor Bogu. Teandrička (bogo-
Riječi ove što ti ih danas dajem,
neka ti se urežu u srce… (M. Chagall)
iturgija je po svojoj naravi susret. Bog susreće čovjeka u zajednici slaviteljā. Dimenzija susreta očituje se i u slavlju Božje riječi: kroz navještaj riječi i kroz čovjekov odgovor
na primljenu riječ. Naviještena Božja riječ, koja
se po navještaju aktualizira (postaje actus), budi u čovjeku slavitelju njegovu ljudsku riječ koja također teži da bude actus, čin slavljenja i
čin života. Ni Božju ni ljudsku riječ nije u liturgiji moguće svesti na dimenziju govora i dimenziju slušanja. Otajstvena dijaloškost uzdiže se iznad upućivanja i primanja poruka. Auditivnost
riječi koja je otajstvena ne može se ograničiti na
sposobnost slušanja niti se (od)govor iscrpljuje
kroz vještinu preoblikovanja misli u riječ. Liturgijski govor i liturgijsko slušanje uvijek uključuju
osobu, čovjeka u njegovoj cjelovitosti, ali i vjeru u
Božju prisutnost koja nadvisuje slušanje njegove
riječi. Slušanje (osluh) prerasta u posluh.
Razumijevajući ljudsku osobu u njezinoj cjelovitosti spoznajemo kako nije ispravno reći da
čovjek »ima« tijelo ili da »jest« tijelo. On samo živi
u tijelu kroz koje se uprisutnjuje i ostvaruje kao
osoba i po kojemu komunicira s drugima. Zato su
govor i slušanje samo posebni izričaji čovjekova
postojanja kroz koje se on stavlja u životni suodnos s drugima – i s Drugim. U ovom prikazu nastojimo osvijetliti posebnost dijaloga Božje riječi s
ljudskom riječju u liturgiji Crkve te potom ukazati na činjenicu da je liturgija posebno mjesto u kojem se oživotvoruje i razumijeva Božja riječ.
NAŠA
u liturgiji
12
tema
ji pokazuje svoje umijeće govora. Pri tom, jasno,
ne niječemo liturgijsku potrebu retorske vještine
koja će pomoći jasnijem i prijemljivijem komuniciranju riječi. Liturgijski govor naglašava Riječ koja želi biti komunicirana, prihvaćena, uzvraćena,
u nastojanju da svojim dijalogom ujedini one koje riječ dotiče. Onaj koji u liturgiji naviješta Riječ,
tek posuđuje svoj glas Riječi. Ona u liturgiji postaje živa stvarnost, sposobna oživjeti i preobraziti
zajednicu. Navjestitelj je služitelj Riječi, služitelj u
osnovnome smislu riječi. Za govornika će se reći
da se poslužio riječju, vještinom riječi kako bi pridobio ili zainteresirao slušateljstvo. Liturgijski navjestitelj, naprotiv, služi Riječi. Njegovo služenje
otvara mjesto oživotvorenju i učinkovitosti Riječi.
Riječ se služi njegovom službom da bi u liturgijskoj zajednici postala živom i živodajnom.
Takav služiteljski (misterijski i ministerijalni) odnos navjestitelja i Božje riječi u liturgiji
uvijek je poziv na promišljanje i preispitivanje
našega liturgijskoga služenja Riječi – u njezinu
naviještanju kao i njezinu tumačenje, razglabanju i razlamanju u liturgijskoj homiliji. Čini se da
i danas više cijenimo i radije slušamo one navjestitelje i »propovjednike« koji će se sa zavidnom
vještinom i darovitošću poslužiti Riječju koja će
biti potkrjepa poruci koju žele prenijeti, a koja se
dotiče aktualnosti trenutka, nego one navjestitelje
koje će se truditi služiti Riječi razumijevajući njezinu otajstvenu životnost i aktualnost. Potrebno
je hrabro se suočiti s istinom da neka slavlja Božje
riječi (euharistijska ili druga) pamtimo po navjestitelju a ne po Riječi koja je naviještana i slavljena.
Katkad mnoštvo okuplja propovjednik a ne želja
za Riječju. Ne niječući snagu ljudskoga elementa
u liturgiji, kao ni važnost navjestiteljeva umijeća i
znanja, smijemo se dobronamjerno pitati jesu li
najposjećeniji liturgijski skupovi uvijek i najviše
otvoreni Božjoj riječi.
Potrebno je zato ukazati na značenje latinske riječi discursus (govor) čije značenje tražimo
u glagolu discurrere (optrčavati, rastrkati se,
razbjeći se). Božji govor, ne niječući nipošto vlastitost grčkoga pojma logos, u liturgiji se očituje
kao diskurs u temeljnome značenju jer Riječ
Božja snagom navještaja »trči«, želeći se dota-
knuti svakoga, želeći zahvatiti svakoga zbiljom
koju komunicira. Starozavjetnik u molitvi priznaje snagu i dinamičnost Božje riječi: »Gospodin besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ
njegova« (Ps 147,15). Knjiga mudrosti najavljuje Mesijin konačni dolazak kao Riječ koja se iznenada pojavljuje – doslovno »skače« – s neDok se govornik služi riječju i vještinom riječī
kako bi zainteresirao slušatelje, liturgijski
navjestitelj služi Riječi. Njegovo služenje
otvara mjesto živoj i djelotvornoj Riječi.
ba: »Dok je mirna tišina svime vladala… jurnula
je tvoja svemoguća riječ s nebesa, kao žestok ratnik u sredinu zemlje« (Mudr 18,14-15). S istim
razumijevanjem apostol Pavao shvaća svoje djelo naviještanja evanđelja: djelo misionarenja stavlja u službu »trčanja Božje riječi« pa upravo tim
izričajem i moli zagovor zajednice u Solunu: »Molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se.« (2Sol 3,1).
Takva dinamika Božje riječi, oslikana figurom
»trčanja«, svoj poseban izričaj pronalazi u liturgiji Crkve. U liturgiji naviještena Riječ trči, pristupa svakom slušatelju i dotiče ga, s ciljem da bude proslavljena u svakom komu je naviještena. To
»trčanje Riječi« potiče i uspostavlja dijalog Riječi
i riječi. Liturgija nipošto ne smije Riječ ograničiti
na poruku, ma kako ona bila aktualna; liturgijsko
je slavlje otajstveni ambijent koji omogućuje da
Riječ zahvati zajednicu i u njoj probudi i produbi životni odgovor, kako bi život zajednice bio svjedočanstvo Riječi, njezino oživotvorenje u svijetu.
Kad Božja riječ, naviještena u liturgiji, ne teče
rijekom dijaloga (diskursa), kad »ne trči« i ne dotiče ljude, nego se utapa u jednostranosti poruke, s pravom se govori o odumiranju Riječi. Zato Gospodin preko glasa proroka opominje narod
da ne bude poput otaca koji se oglušiše na riječ
njegovu te »trčahu za tuđim bogovima da im služe« (Jr 11,10).
Grješnik je u Starome zavjetu nazvan čovjekom što »riječi Božje baca iza leđa« (Ps 50,17).
Smisao navještaja jest da se naviještena riječ ljudima »ureže u srce« (Pnz 6,6; 30,14) i da po nji-
živo vrelo
1
2006
Po svakom navještaju Riječi rijeka milosti Očeve
oblijeva zajednicu koja slavi.
(Kapela Apostolske nuncijature u Damasku;
mozaik: Centro Aletti, Rim 2004.)
13
u liturgiji
hovu životu bude odjelotvorena (Ps 119,42.74).
Naviještena riječ uspostavlja dijalog (dia-logos),
iziskujući logos čovjeka, odgovor koji može biti
zaodjeven u molitvu, u poklik, u radost razumijevanja, u otajstvenost šutnje, u odlučnost za djela
nadahnuta primljenom riječju… To prihvaćanje
naviještene riječi omogućuje riječi da i dalje »trči«
i živi po životu i svjedočanstvu vjernika.
Vrijedno je stoga istaknuti i današnju aktualnost ranokršćanskoga uvjerenja da Scriptura
cum legente crescit – Pismo raste i na nov se način
doživljava kroz navještaj u liturgijskome slavlju
(sv. Grgur Veliki). Liturgijsko slavlje, kao okvir
otajstvenoga događanja, postaje povlaštenim
mjestom razumijevanja Riječi. Nudeći istinsko zajedništvo Boga i okupljene zajednice, zajedništvo koje se dotiče čovjekove nutrine – preobražavajući je – liturgija nudi »razumijevanje
iznutra«. Augustinov izričaj Credo ut intelligam
(Vjerujem da bih razumio) u liturgiji zadobiva
svoje posebno osvjedočenje jer je liturgijska zajednica zajednica vjere, ne zajednica znanja ili
umijeća tumačenja svetoga teksta. Intimnost za-
jednice s naviještenom Riječju nudi istinsko razumijevanje Riječi. Latinski pojam intellegentia (razumijevanje, sposobnost razumijevanja) počiva
na izričaju intus legere, s osnovnim značenjem
»iznutra ‘prikupljati’«, »iznutra čitati«, a što čitatelja ili slušatelja uvodi u novi tješnji odnos s
naviještenom riječju, na način da se iznutra veže
(intus ligari) uz Riječ koja se naviješta (I. Gargano). Liturgija tako nudi posebno produbljenu inteligenciju Riječi, njezino razumijevanje na način
da biva razumljena i prihvaćena kroz otvorenost
njezinoj snazi prožimanja. Zato je liturgijska zajednica najsvečanija i najurešenija »knjiga Božje
riječi«, sa zadaćom da čuva i vjerno prenosi povjerenu Riječ.
I druga latinska riječ, sermo, na jasan način
pokazuje dijaloškost liturgijskoga govora: pojam
sermo, koji redovito prevodimo kao »govor«, otkriva svoje osnovno značenje kroz glagol serere: vezati u snop, stavljati zajedno, objedinjavati,
slagati. Govor ima zadaću vezivati misli i(li) riječi,
dajući im smisao, ali govor ujedno vezuje govornika i slušatelja ujedinjujući ih istim ‘smislom’.
Liturgijski govor tako daje život riječi koju zbori. Riječ postaje živom jer uspostavlja živi odnos
između Onoga koji zbori i onoga komu je riječ
upućena. Riječ ne živi u »eteru« nego u životu onih koji je primaju.
Liturgijski dijalog, kao mjesto otajstvene komunikacije između Boga i čovjeka, mjesto je u kojem se na najjasniji način razumijeva Božja riječ.
U liturgiji ona postaje actus, zadobiva obličje te
se kao takva ne samo razumijeva nego i susreće,
prihvaća, doživljava, osjeća – postaje zbiljskom.
No, liturgija nije samo mjesto susreta s Božjom
riječju. Liturgija je, gledajući povijeno, mjesto
nastanka zapisane Božje riječi. Riječ koja je liturgijskoj zajednici naviještana (proročka ili apostolska), naknadno je zapisana, oblikovana u »Pismo«, da bi ta »zapisana riječ« uvijek iznova bila
oživljavana kroz slavljenje u liturgijskoj zajednici. Potrebno je nešto više reći o tom početnom odnosu Riječi i liturgije.
NAŠA
u liturgiji
14
tema
Liturgijski ambijent Svetoga pisma
Govoreći o povijesnom suodnosu Svetoga pisma
i liturgije i ističući činjenicu da pojedini dijelovi
Svetoga pisma svoj povijesni nastanak imaju u liturgiji vjerničke zajednice (starozavjetne ili novozavjetne), nije nam nakana tvrditi da bi liturgija bila okvir nastanka čitavoga Svetoga pisma. U
oblikovanju i konačnom redigiranju svetopisamskih knjiga, koje čuvaju Božju riječ, prevažnu su
ulogu odigrale različite povijesne, društvene, kulturalne, pa i političke okolnosti starozavjetnoga
naroda, odnosno novozavjetne zajednice. Osim
toga, povijest liturgijskih oblika razvijala se neovisno od nastanka i konačnoga redigiranja svetpisamskih tekstova. Ipak nastanak (ili tzv. »Sitz im
Leben«) pojedinih dijelova Pisma nalazimo u liturgijskome slavlju Božjega naroda. Takav suodnos Pisma i liturgije lako je uočiti u dijelovima
nekih novozavjetnih knjiga: u poslanicama svetoga Pavla, Četvrtom evanđelju i Knjizi Otkrivenja.
Najstariji novozavjetni spis, Prva poslanica
Solunjanima, završava pozdravom i željom: »Braćo, molite i za nas! Pozdravite svu braću cjelovom
svetim. Zaklinjem vas u Gospodinu: neka se ova
poslanica pročita svoj braći.« (1Sol 5,26-27). Pavao, zacijelo, pišući svoje pismo ima pred očima
zajednicu Solunjana okupljenu na liturgijskome
zborovanju i pritiješnjenu specifičnim teškoćama.
Pavao podlaže svoj način pisanja zajednici koja
slavi te stoga liturgija postaje okvirom nastanka
same poslanice, pa je neosporno da takav liturgijski okvir daje i vlastiti liturgijski pečat samoj poslanici.
Na sličan se način liturgijski oslonac može
prepoznati u riječi upućenoj zajednici u Rimu:
»Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite,
nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo:
‘Abba! Oče!’« (Rim 8,15; usp. Gal 4,5-6). U pozivu na klicanje ‘Abba! Oče!’ egzegete prepoznaju
nadahnuće nad stvarnim liturgijskim poklikom
(krazein) ranokršćanske liturgijske zajednice.
Još jasnija bliskost Apostola s liturgijom otkriva
se u kristološkome himnu što ga čitamo u Poslanici Filipljanima: »Krist, trajni lik Božji…« (Fil
2,6-11). Opće je prihvaćeno mišljenje da je u tome
odlomku poslanice Pavao preuzeo ili preradio već
»Blago onomu koji čita i onima koji slušaju ove riječi...«
Knjiga Otkrivenja nastala je kao liturgijska knjiga –
– za navještaj u liturgijskoj zajednici .
(Rukopis Apokalipse, Westminster, oko 1270.)
postojeći kristološki himan koji je bio rabljen u nekoj liturgijskoj zajednici. Niz takvih ‘liturgijskih’
odlomaka moguće je naći i u drugim Pavlovim poslanicama.
Bliskost liturgije i Pisma otkriva se i u četvrtome evanđelju: u njemu susrećemo eminentne
liturgijske teme: krštenje, euharistiju, pomirenje,
prerastanje hramskoga kulta u žrtvu Isusa Krista, novi kult »u Duhu i istini«, himničke dijelove
(osobito u Proslovu).
Još je uočljiviji suodnos liturgije i Pisma u
Knjizi otkrivenja. Cijela se knjiga predstavlja kao
knjiga namijenjena za čitanje i razmatranje u liturgijskim okupljanjima kršćanske zajednice, odnosno u sedmerim Crkvama kojima pisac upućuje
opis svojih viđenja. Sam autor na početku Knjige
zbori: »Blago onomu koji čita i onima što slušaju
riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano« (Otk 1,3).
živo vrelo
Odnos između liturgijskoga slavlja i Svetoga
Pisma u novozavjetnim je spisima recipročan: liturgijska praksa i život Crkve utkan u slavlje liturgije nadahnjuju svetoga pisca da bi, potom, samo
Pismo osnaženo i pročišćeno nadahnućem Duha,
nadahnjivalo život i liturgijsko slavlje zajednice.
Život Crkve, utkan u slavlje liturgije,
bio je nadahnućem svetome piscu da bi,
potom, samo Pismo – osnaženo i pročišćeno
snagom Duha – nadahnjivalo život
i liturgijsko slavlje kršćanske zajednice.
2006
LITURGIJSKI
kalendar
SIJEČANJ
22. N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
23. P Svagdan: 2Sam 5,1-7.10; Ps 89; Mk 3,22-30
24. U Sv. Franjo Saleški, spomendan
2Sam 6,12b-15.17-19; Ps 24,7-10; Mk 3,31-35
25. S OBRAĆENJE SV. PAVLA AP., blagdan
Dj 22,3-16 ili Dj 9,1-22; Ps 117; Mk 16,15-18
26. Č SV. TIMOTEJ I TITO, blagdan
2Tim 1,1-8 ili Tit 1,1-5; Ps 96; Lk 10,1-9
27. P Svagdan; ili: Sv. Anđela Merici
2Sam 11,1-4a.5-10a.13-17; Ps 51; Mk 4,26-34
28. S Sv. Toma Akvinski, spomendan
2Sam 12,1-7a.10-17; Ps 51,12-17; Mk 4,35-41
29. N ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
30. P Svagdan: 2Sam 15,13-14.30; 16,5-13a;
Ps 3; Mk 5,1-20
31. U Sv. Ivan Bosco, spomendan:
2Sam 18,9-10.14b.24-25a.30-32–19,3;
Ps 86,1-6; Mk 5,21-43
15
u liturgiji
VELJAČA
1. S Svagdan: 2Sam 24,2.9-17; Ps 32; Mk 6,1-6
2. Č PRIKAZANJE GOSPODINOVO, blagdan
3. P Svagdan; ili: Sv. Blaž (Vlaho); sv. Oskar
Sir 47,2-11; Ps 18,31.47.50-51; Mk 6,14-29
4. S Svagdan: 1Kr 3,4-13; Ps 119,9-14; Mk 6,30-34
5. N PETA NEDJELJA KROZ GODINU
6. P Sv. Petar Krstitelj, Pavao Miki i drugovi,
spomendan: 1Kr 8,1-13; Ps 132; Mk 6,53-56
7. U Svagdan: 1Kr 8,22-23.27-30; Ps 84; Mk 7,1-13
8. S Svagdan; ili: Sv. Jeronim Em.; Sv. Jozefina B.
1Kr 10,1-10; Ps 37; Mk 7,14-23
9. Č Sv. Skolastika, djevica, spomendan
1Kr 11,4-13; Ps 106,3-4.35-37.40; Mk 7,24-30
10. P Bl. Alojzije Stepinac, spomendan
1Kr 11,29-32;12,19; Ps 81; Mk 7,31-37
11. S Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Lurdska
1Kor 12,26-32; 13,33-34; Ps 106; Mk 8,1-10
12. N ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU
13. P Svagdan: Jak 1,1-11; Ps 119; Mk 8,11-13
14. U Svagdan: Jak 1,12-18; Ps 94; Mk 8,14-21
15. S Svagdan: Jak 1,19-27; Ps 15, 2-5; Mk 8,22-26
16. Č Svagdan: Jak 2,1-9; Ps 34,2-7; Mk 8,27-33
17. P Svagdan; ili: Sedam sv. Osniv. Reda slugu BDM
Jak 2,14-24.26; Ps 112,1-6; Mk 8,34–9,1
18. S Svagdan: Jak 3,1-10; Ps 12, 2-8; Mk 9,2-13
Naznake o suodnosu liturgije i Pisma kroz nekoliko navedenih primjera nemaju za cilj zalaziti
u egzegetsku ili tekstualnu analizu biblijskih odlomaka. Odabrani su odlomci oko kojih su biblijski stručnjaci postigli općenitu suglasnost glede
njihove liturgijske obojenosti, liturgijskoga nadahnuća ili liturgijske namjene. Naznačili smo ih s
ciljem da bismo pokazali kako je liturgija i danas
povlašteno mjesto razumijevanja Božje riječi. U liturgiji se naime Krist uprisutnjuje po naviještanju
Riječi: u liturgiji, podsjeća nas Drugi vatikanski
sabor, »sam Krist govori (loquitur) kad se u Crkvi
čita (leguntur) Sveto pismo« (SC 7).
Posebnost liturgijskoga razumijevanja Božje
riječi posvjedočena je i kroz višestoljetno iskustvo
Crkve. Primjeri svetaca pokazuju da je Božja riječ
kroz liturgijski navještaj bila svjetlom koje je osvijetlilo put obraćenja i put svetosti: dovoljno je,
između tolikih velikih obraćenja u krilu Crkve,
prisjetiti se svetoga Augustina i svetoga Franje
Asiškoga i njihova otkrivanja »Božje volje« baš u
liturgijskom slavlju Božje riječi.
Pristup liturgijskim čitanjima na način da se
u njima prepoznaje i osluškuje Božji govor okupljenoj zajednici urodit će većom otvorenošću
naviještenoj Riječi, novim poštovanjem prema
Riječi koja se naviješta, obrednim izrazima koji će na dostojanstven način izricati prepoznavanje Krista u naviještenoj riječi, te odgovorom koji će (u homiliji, u pjesmi, u šutnji) svjedočiti o
otajstvenom dijalogu ljudske i Božje riječi. Liturgija riječi uvijek je komunikacijski i životni dijalog
Riječi i riječi.
1
OTAJSTVO
i zbilja
Treća nedjelja kroz godinu
22. siječnja 2006.
Prvo čitanje
Jon 3,1-5.10
Obratiše se Ninivljani od svojega zlog puta.
Ulazna pjesma
Ps 96,1.6
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu sva zemljo!
Slava je i veličanstvo pred njim,
sila i sjaj u svetištu njegovu.
Zborna molitva
Svemogući vječni Bože,
ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju:
da u ime tvoga ljubljenoga Sina
obilujemo dobrim djelima.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
TREĆA NEDJELJA
kroz godinu
16
Gospodine, pomiri na sa sobom
i primi ove darove:
posveti ih snagom svoga Duha
da nam budu na spasenje,
po Kristu, Gospodinu našemu.
Pričesna pjesma
Ps 34,6
Pristupite ka Gospodinu i razveselite se
da se ne postide lica vaša.
Popričesna molitva
Svemogući vječni Bože, ovom svetom gozbom
dao si nam udio u svome božanskom životu:
daj da u tom daru uživamo svu vječnost,
Prijedlozi za pjevanje
Ulazna:
82
ili: 704.3
Pripj. ps.:
96
Prinosna: 508
Pričesna: 247
Završetak: 183
Čitanje Knjige proroka Jone
Riječ Gospodnja dođe Joni drugi put:
»Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu,
grad veliki, i propovijedaj u njemu
što ću ti reći.«
Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu
Gospodin zapovjedi. Niniva bijaše
grad velik pred Bogom – tri dana
hoda. Jona prođe gradom dan hoda,
propovijedajući: »Još četrdeset dana
i Niniva će biti razorena.«
Ninivljani povjerovaše Bogu;
oglasiše post i obukoše se u kostrijet,
svi od najvećega do najmanjega.
Bog vidje što su činili: da se obratiše od
svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog
nesreće kojom im bijaše zaprijetio,
i ne učini.
Riječ je Gospodnja.
Pjevajte Gospodu
Saberi nas Gospodine
Pokaži mi, Gospodine
Gdje je ljubav, prijateljstvo
Uzmite, jedite
Ti Kriste, kralj si vjekova
Pripjevni psalam
Ps 25,4-9
Pripjev: Pokaži mi, Gospodine,
putove svoje!
Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me
jer ti si Bog, moj Spasitelj!
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Spomeni me se po svojoj ljubavi –
radi dobrote svoje, Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
živo vrelo
1
2006
Na njegovu riječ ostaviše mreže i pođoše za njim.
(Kapela Apostolske nuncijature u Parizu,
mozaik: Centro Aletti, Roma 2004.)
Drugo čitanje
Prolazi obličje ovoga svijeta.
1Kor 7,29-31
Čitanje Prve poslanice
svetoga Pavla apostola Korinćanima
Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko!
Odsada i koji imaju žene,
neka budu kao da ih nemaju;
i koji plaču, kao da ne plaču;
i koji se vesele, kao da se ne vesele;
i koji kupuju, kao da ne posjeduju;
i koji uživaju ovaj svijet,
kao da ga ne uživaju,
jer – prolazi obličje ovoga svijeta.
Pjesma prije Evanđelja
Mk 1,15
Približilo se kraljevstvo Božje;
obratite se i vjerujte evanđelju!
Evanđelje
Obratite se i vjerujte evanđelju.
Mk 1, 14-20
17
kroz godinu
TREĆA NEDJELJA
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus
u Galileju. Propovijedao je evanđelje
Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se
kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte
evanđelju!« I prolazeći uz Galilejsko
more, ugleda Šimuna i Andriju, brata
Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu
ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i
učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah
ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova
Zebedejeva i njegova brata Ivana:
u lađi su krpali mreže. Odmah pozva
i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi
s nadničarima i otiđu za njim.
Molitva vjernika
Pred nebeskoga Oca, koji nas je u Kristu na novi
život pozvao, iznesimo svoje usrdne prošnje:
1. Za tvoju Crkvu:
da vjerno hodi putem Krista Učitelja
i svojim životom svjedoči radosnu vijest
spasenja, molimo te.
2. Za sve koji se staviše u službu Crkvi
i Gospodinu: okrijepi ih snagom
vjerodostojnoga života da uvijek radosno
služe tebi i braći ljudima, molimo te.
3. Za mlade koji se nalaze pred izborom
životnoga poziva: rasvijetli ih Duhom
mudrosti da u svakom životnom zvanju
umiju pronaći put vjere, molimo te.
4. Za ovu zajednicu pozvanih:
daj nam iznova spoznati da si nas na novi
život pozvao, molimo te.
5. Obdari nas ustrajnošću na putu vjere,
a tvoja riječ nek uvijek bude
svjetlo koracima našim, molimo te.
Daruj, Gospodine, ovoj svojoj obitelji mudrost
slušanja i razumijevanja tvoje riječi
da uvijek spoznajemo tvoju volju i životom je
izvršimo, po Kristu Gospodinu našemu.
OTAJSTVO
i zbilja
Božji poziv i ideologija zvanja
D
TREĆA NEDJELJA
kroz godinu
18
anašnja nas biblijska čitanja pozivaju na
razmišljanje o logici kršćanskoga poziva.
Razmišljanje o toj temi posebno je aktualno danas kad je ideja poziva gotovo u potpunosti
izblijedjela ili jednostavno iščezla iz svijesti većine
naših suvremenika. Umjesto poziva sada se pojavila druga riječ: zvanje. Tako danas nitko više ne
govori o pozivu, jer je sve postalo zvanje, pa čak
se i svećenički poziv shvaća kao zvanje. No, sama
zamjena jedne riječi drugom po sebi ne bi imala
nikakvoga značenja da se iza toga ne krije snažna
promjena u poimanju čovjeka. Tako se nameće
pitanje: što to znači da se čovjek danas isključivo
poima zvanjem? Pojednostavljeno rečeno, zvanje
pretpostavlja vlastiti izbor određenoga područja
zemaljskoga djelovanja, koje se obično naziva
posao, a koji treba ponajprije zadovoljiti potrebu
za samoodržanjem i održanjem vlastite obitelji.
Uz samoodržanje i održanje obitelji, zvanje, shvaćeno kao posao, treba omogućiti čovjeku osobno
samoostvarenje, društvenu uspješnost, a ako je
moguće i moć. Tako je zvanje izričaj samoga čovjeka, njegove slobode, njegova slobodnog izbora po kojemu se on ostvaruje ovdje na zemlji. Zvanjem se moderni čovjek u punom smislu osjeća
zemljaninom koji raspolaže svojim životom ovdje i sada: on je poslovni čovjek (zvanje = posao) ili
to želi postati.
Sada nam vjerojatno postaje jasnije zašto je
kršćanski govor o pozivu teško prihvatljiv i pojmljiv. Čitavo obzorje modernoga čovjeka prekriveno je zvanjima, u kojima, čini se, nema mjesta za
bilo kakvu primisao na poziv. Ali, u toj pustinji
ipak još odjekuje i jedna drukčija riječ, Božja svetopisamska riječ o pozivu.
Jona između poziva i zvanja
U središtu prvoga čitanja iz Staroga zavjeta nalazi
se Jona i povijest njegova poziva. Knjiga o Joni
započinje riječima: »Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: ‘Ustani, reče mu, idi u Ninivu,
grad veliki, i propovijedaj…’« (Jona 1,1). Već te
Napustite okove svoga zvanja i otvorite se Pozivu.
jednostavne rečenice ocrtavaju značenje poziva
spram zvanja. Poziv nije ljudski izbor, već Božji
izbor, Božji zov koji dolazi čovjeku (»dođe Joni«),
tjera ga da iziđe (»idi«) iz svoga uobičajenoga
načina življenja. Da, Božji poziv preokreće i mijenja Jonino zvanje.
Dobro znamo kako je Jona nastojao pobjeći
od Božjega poziva, kako se pokušao sakriti od Boga. Mogli bismo reći da je Jona pokušao prečuti
Božji poziv, bježeći u sigurnost vlastitoga zvanja:
želi i dalje biti samo »poslovni čovjek«. No, Jonin
nas bijeg u zvanje ne smije čuditi, jer je poziv, Božji poziv, nešto što njemu ne pripada te je zahtijevan i velik. Zapravo Jonin bijeg nije jedini bijeg u
povijesti izraelskoga naroda. Dovoljno je sjetiti se
poziva drugih starozavjetnih velikih osoba, npr.
Mojsija, Izaije, Jeremije, Hošee. Svi su oni nastojali ostati u svome zvanju, raspolagati sobom i
svojim samoostvarenjem. No, Bog ulazi u njihove živote, u njihova zvanja i pokazuje da je čovjek
puno više od zvanja.
Preko Jone Bog pokazuje Ninivljanima da
su se njihova zvanja pretvorila u puku borbu za
preživljavanje i za samoodržanje. Da, bez logike
poziva logika zvanja prije ili kasnije postaje logika
egoizma, sebičnoga zadovoljenja vlastitih potreba. Jednom riječju, bijedan je i isprazan život u
jednoj jedinoj perspektivi zvanja. U logici poziva, naprotiv, upisan je izlazak iz sebe, obraćenje,
upućenost prema Bogu i drugomu, prema nebu,
jer Bog stalno zove.
živo vrelo
ZR
nje
Čovjek današnjice mogao bi se nazvati »čovjekom
bez poziva«, lutaocem. Doživljava se kao suvremeni
»nomad« koji neprestano traga i pokušava. Ne osjeća
se pozvanim u život, nego traga za životom. Ne osjeća se pozvanim od Boga nego traga za Bogom. A
Krist je došao pozvavši nas »Pođi za mnom!« – da ne
budemo lutaoci, nego nasljedovatelji.
N. N.
ba, stvarnosti koje sačinjavaju bit logike zvanja.
Napuštanje može značiti realno ostavljanje određenih stvari i osoba, posebno tamo gdje nas određene osobe i stvari odvraćaju od Boga. No, biblijska čitanja naglašavaju da je puno važnije
napustiti moderni »duh zvanja«, koji se promatra
apsolutnim i jedino mjerodavnim, o čemu je bilo
govora na početku ovoga razmišljanja. Kršćani i
dalje ostvaruju sebe u određenim zvanjima, ali ih
logika Božjega poziva oslobađa od ideologije zvanja, od logike samoodržanja i od logike potreba.
Sv. Pavao u poslanici Korinćanima tu nutarnju slobodu spram svega stvorenoga, pa tako i
spram logike zvanja, izriče kratkim izrazom »kao
da«: »Koji imaju žene, neka bude kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne
posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne
uživaju« (1Kor 7, 29-31). Za kraj bismo još dodali: i oni koji su »u zvanju«, u Božjemu pozivu, kao
da nisu u njemu…
Ivica Raguž
MOLITI
s Crkvom
Pozvani na život
Riječ tvoga poziva, Gospodine,
odjekuje obalama Genezareta.
Ne dolaziš ljudima u snu, u viđenju,
niti u trenucima bezbrižnoga odmora.
Zoveš ih u sredini dana njihovih,
u njihovoj predanosti poslu i brigama,
o podne.
Zoveš ih da ostave i oca i mreže,
i brige i dom, i krenu za tobom
predani Kraljevstvu tvom.
Oslobodi nas, Gospodine, sigurnosti
koju gradimo utaboreni u svoja zanimanja
uzdajuć se u moć ljudi i moć svijeta,
u svoj ugled i u ono što postigosmo.
Slobodni od svega,
i od ugleda i od uspjeha,
želimo živjeti s tobom
u radosti što ti nas pozva.
19
kroz godinu
Svaka vjernost treba proći kroz najzahtjevniju kušnju
– kušnju postojanosti.
Ivan Pavao II.
2006
TREĆA NEDJELJA
Apostoli napuštaju zvanje
O logici poziva govori također i odlomak iz Markova evanđelja. U središtu evanđeoskoga teksta sada
su Kristovi učenici Šimun, Andrija, Jakov i Ivan.
Evanđelist nas izvještava da ih je Isus pozvao dok
su ribarili na moru ili krpali svoje mreže. Drugim riječima, Isus zove apostole u trenutku njihove potpune zaokupljenosti zvanjem (ribarenje na
moru) da napuste to isto zvanje. Gotovo identične
Jahvine riječi, koje su bile upućene Joni, sad odjekuju i apostolima: »Hajdete sa mnom i učinit ću
vas ribarima ljudi!’ (Mk 1, 17)«. No, sad se događa
bitna promjena Božjega poziva. Božji poziv postaje intenzivniji. Bog više ne zove kao što je zvao Jonu i ostale starozavjetne velikane »Idi«, već sada
u Isusu Kristu zove »Hajdete za mnom«. Božji
poziv sada dobiva konkretno obličje, lice čovjeka
iz Nazareta, Isusa Krista. Zato nas ne treba čuditi
puno radikalnija reakcija Kristovih učenika: oni
u potpunosti ostavljaju svoja zvanja, napuštaju
mreže, lađe, oca Zebedeja.
Ponovno se ovdje očituje, doduše u radikalnijem obliku, logika Božjega poziva: izlazak i napuštanje ideologije zvanja. Važno je primijetiti da
prva dvojica apostola ostavljaju mreže, dok druga dvojica ostavljaju oca Zebedeja. Time nam
evanđelist Marko želi istaknuti dvije osnovne dimenzije svakoga kršćanskog poziva. Odgovorom
na Kristov zov napuštaju se stvari (»mreže«) i
osobe (»otac Zebedej«). To znači da nije moguće
biti Kristov učenik bez napuštanja stvari i oso-
1
OTAJSTVO
i zbilja
Četvrta nedjelja kroz godinu
29. siječnja 2006.
Prvo čitanje
Ulazna pjesma
Ps 106,47
Spasi nas, Gospodine, Bože naš,
i saberi nas iz naroda
da slavimo tvoje sveto ime,
da se tvojom slavom ponosimo.
Zborna molitva
Gospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje
svetu službu: daj da te štujemo svom dušom
te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo
sve ljude. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, donosimo na oltar darove
u znak svoga služenja i predanja: primi ih i
pretvori u otajstvo našeg otkupljenja,
ČETVRTA NEDJELJA
kroz godinu
20
Pričesna pjesma
Ps 31,17-18
Rasvijetli lice nad slugom svojim,
po svojoj me dobroti spasi!
Gospodine, ne bilo me stid što te zazvah!
Popričesna molitva
Gospodine, ova pričest
obnovila je u nama božanski život.
Molimo da po tom sredstvu spasenja
neprestano rastemo u vjeri,
Ulazna:
ili:
Pripj. ps.:
Prinosna:
Pričesna:
79.1
220
111
229
278
Spasi nas, Gospodine
Gdje god su dvojica
Ako danas
Od Božje snage
Blaženstva (ili gl. prilog
u ŽV 11/2005.)
Završetak: 599 Zdravo budi, Marijo
Pnz 18,15-20
Podignut ću proroka i stavit ću riječi svoje
u njegova usta.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije reče narodu: »Proroka kao što sam
ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!
Posve onako kako si i tražio od Gospodina,
Boga svoga, na Horebu, na dan zbora, kad
si govorio: ’Neću više slušati glas Gospodina, Boga svoga, niti želim više gledati taj
silni oganj da ne poginem!’ Nato mi reče
Gospodin: ’Pravo su rekli. Podignut ću im
proroka između njihove braće, kao što si
ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da
im kaže sve što mu zapovjedim. A ne bude
li tko poslušao mojih riječi što ih prorok
bude govorio u moje ime, taj će odgovarati
preda mnom. A prorok koji bi se usuđivao
govoriti što u moje ime što ja ne budem
zapovjedio da govori i koji bi govorio u
ime drugih bogova, takav prorok neka se
pogubi.’«
Pripjevni psalam
Ps 105, 1b.2-6.8-9
Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate:
»Ne budite srca tvrda!«
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, a mi narod paše
njegove, ovce što on ih čuva.
O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
živo vrelo
1
2006
O da danas glas Gospodnji poslušate:
»Ne budite srca tvrda!«
Drugo čitanje
1Kor 7,32-35
Djevica se brine za Gospodnje, da bude sveta.
Braćo! Rado bih da budete bezbrižni.
Neoženjen se brine za Gospodnje,
kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se
brine za svjetovno, kako da ugodi ženi,
pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica
brine se za Gospodnje, da bude sveta
i tijelom i duhom; a udana se brine
za svjetovno, kako da ugodi mužu.
Ovo pak govorim vama na korist, ne da
vam postavim zamku, nego da primjerno
i nesmetano budete privrženi Gospodinu.
Mt 4,16
Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje
veliku, onima što mrkli kraj obitavahu
svjetlost jarka osvanu.
Evanđelje
Učio ih je kao onaj koji ima vlast.
Mk 1,21-28
21
kroz godinu
ČETVRTA NEDJELJA
U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u
sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni
njegovim naukom. Tà učio ih je kao onaj
koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao
čovjek opsjednut nečistim duhom.
On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse
Nazarećanine? Došao si da nas uništiš?
Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti:
»Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti
duh potrese njime pa povika iz svega
glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše
te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i
snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima
zapovijeda, i pokoravaju mu se.«
I pročulo se odmah o njemu posvuda,
po svoj okolici galilejskoj.
Molitva vjernika
S vjerom i pouzdanjem izrecimo pred Ocem
nebeskim svoje prošnje zajedno moleći:
Tebe molimo, usliši nas!
1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu
snagom Duha Svetoga
da uvijek osluškuje tvoju riječ
i životom je vrši, molimo te.
2. Za sve tvoje vjernike:
da umiju uvijek prepoznati
one koji su potrebni ljudske dobrote
i evanđeoske utjehe, molimo te.
3. Za sve koji obuzeti snagom zla:
oslobodi ih robovanja grijehu
i obraduj svjetlom vjere, molimo te.
4. Za nas ovdje okupljene: da nas ovo
zajedništvo vjere i molitve nadahne
za istinski život evanđelja, molimo te.
5. Pokojnu našu braću i sestre
obdari radošću vječnoga života, molimo te.
Primi Gospodine naše smjerne prošnje.
Daj nam životom se zauzimati za ovo što te
molimo i za sve što je tvoja volja,
OTAJSTVO
i zbilja
Privrženi Gospodinu
K
oliko li je samo riječi izgovoreno i stranica ispisano da bi se definirao čovjek? Nema znanosti koja ne bi progovarala i o čovjeku – najčešće kao svom objektu. Poteškoća
nastaje kad taj govor postane sasvim određen, a
onda i omeđen – čitaj konačan. A mi, ljudi, u svoj
svojoj slojevitosti i jedincatosti osjećamo da nam
je izvorište neizmjerno, da se ne da ograničiti.
Zapravo snažno i poticajno proživljavamo vlastitu okrenutost i potrebu blizine Onome koji se
očituje kao temelj naše stvorenosti – Bogu Stvoritelju!
ČETVRTA NEDJELJA
kroz godinu
22
Gospodin podiže proroka
Bog kroz čitavu spasenjsku povijest izabire one
koji će Njegovu poruku priopćiti, prenijeti. Tako
nositelj poruke, milosnim i jedincatim pozivom
odabran, ujedno prelama granicu dotadašnje iskustvene i spoznajne vlastitosti. Mojsije, jedan
od izabranih, u današnjem prvom čitanju navješćuje budući zahvat spasenjske stvarnosti u najuzvišenijem smislu proroštva, kojeg Crkva prepoznaje u Isusu Kristu, utjelovljenoj Božjoj Riječi!
U njemu bi i po njemu, uči nas sv. Pavao, trebalo sve pre-vrednovati: što je to u ljudima veliko, moćno, slobodno; što li je, s druge strane,
maleno, poniženo, okovano? Gdje se susreće vječno i vremensko? Pavao ne želi postaviti zamku, nego nas pripraviti na doličnu i nesmetanu
privrženost Gospodinu (usp. 1Kor 7, 35). Uistinu, sve ono što je u Starom zavjetu pripravljeno,
ponuđeno i proživljeno iskustvom vjere, u Isusu
Kristu je konačno očitovano. Gledano u odnosu
na stvaranje i spasenje, punina vremenā sažima
sve ono na nebu i na zemlji u Kristu, kao Glavi (usp. Ef 1, 4.9). Po njegovim riječima, djelu i
osobi, kao vrelu, živomu vrelu, darovana nam je
mogućnost spoznaje stvarne uzvišenosti ljudskoga života. Jer, Bog je s nama da nas iz tmina
grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi
(usp. Dei Verbum, 4). Pozvani smo na puninu života koja nadilazi obzorja našega zemnog postojanja, na sudjelovanje u samom Božjem životu.
U Kristu od zla osolobođen, čovjek otkriva i dostiže Nebo.
Nismo, dakle, puka ‘kombinatorika’ razlučivih elemenata, objašnjiva sastavnicama i izrastanjima,
nego osobe s Božjim dahom, sposobni za Boga.
Osim činjenice, mi smo bitno i tajna (H. Urs von
Balthasar) koja pomaže spoznati vlastito dostojanstvo, a nikako upitnik stiješnjen između dva ništavila, kako je čovjeka predstavljao Nietzsche.
Nastanio se u Kafarnaumu
I dok smo u božićnom vremenu u evanđeoskim
izvješćima otkrivali veliku radost zbog rođenja
Spasitelja, Krista Gospodina, u gradu Davidovu
(usp. Lk 2, 10-11), postajali smo sve svjesniji da
je započeo i kairos (Rim 13,11), a s njim i vrijeme
krize onima koji se nevjerom zatvoriše. A trebali
su ispuniti svoju (bitnu) zadaću u vlastitoj povijesti.
Današnje evanđeoski odlomak predstavlja
nam Isusa koji s onu stranu jezera ulazi u Kafarnaum, te svoju mesijansku poruku prenosi – ne
kao pismoznanci, nego kao onaj koji ima vlast.
Nazočni su naviknuti slušati kafarnaumske pismoznance, učitelje i poznavatelje zakona, ali ovaj
im novi Učitelj pokazuje stvarnu novost. Zapravo
su se našli pred zagonetkom njegove osobe koja
pogađa bit, a ne izlaže zamorne i često apstraktne pojmove rabinske literature. Upravo spomenuta vlast nadilazi ono dotad viđeno u Kafarnaumu: čovjek opsjednut nečistim duhom, govoreći
živo vrelo
u množini, zna tko je on, štoviše, prepoznaje i njegovo unutarnje svojstvo božanske svetosti: Svetac
Božji!
Silina agresivnosti opsjednutoga još zornije
uvjerava nazočne u Isusovu moćnu vlast i odvojenost od onog što nije sveto. I onda, bijaše dostatna
samo jedna Njegova riječ da se Kraljevstvo Božje
vrati na ruševine ljudske zalutalosti, u zlo! Kako
snažna i kako izražajna riječ! To će biti i prvi dar
Uskrsloga učenicima, na sam dan uskrsnuća, kad
je dahnuo u njih i predao im Duha za opraštanje
grijeha (usp. Iv 20,22-23).
ZR
Poniznost je majka velikih. Doista, samo se iz doline
mogu vidjeti velika djela. S vrhova se sve stvari čine
malenima.
G. K. Chesterton
Ništa nije istinitije od posmrtnoga govora. On uvijek
kaže što je pokojnik trebao biti.
N. N.
jednak u svemu osim u grijehu (Heb 2,17; 4,15),
zauzimajući se posebno za one slabe, naučio nas
je govoriti Ocu nebeskom Neka bude volja Tvoja!
Ako bude Božja volja, i ako se mi u našim životima
radosno budemo zalagali za tu volju, značit će da
smo na putu Kraljevstva čije ispunjenje zdušno
očekujemo. A ima li išta u našim životima i našem
svijetu za što bi htjeli da se ne dogodi po Božjoj
volji? Prepustimo li drugima da umjesto nas odgovore i odgovaraju, kad dođe onaj nezaobilazni
trenutak neposrednog prispijeća na razdjelnici
vremena i vječnosti, i drugih ne bude, naš odgovor bit će zacijelo bjelodan! Hoćemo li tada s
Pavlom moći tvrditi da nam je Krist značio život,
a smrt dobitak (Fil 1,21)?
Miljenko Šteko
MOLITI
s Crkvom
Očisti me od čistoće moje
Onima što bijahu bremeniti bolešću,
grijehom, i shrvani pod vlašću Zloga,
ti, Gospodine, pristupaš
kao Onaj koji ima vlast – nad svim.
Na tvoju riječ,
ustuknu svaka sila.
Riječ tvoja ozdraviteljska, životvorna
nek prožme i naše biće,
ozdravi nas i život nam povrati.
Oslobodi nas od zloduha
što se u nam skriva
pod licem nemira, nevoljkosti,
neodlučnosti i otpora
da cijelim žićem budemo
vjerna slika tvoja.
Pristupi svakom čovjeku tražeći što je dobro u njemu. Valja u čovjeku gledati dobro – prije svega. No,
još je bolje u čovjeku gledati dobro – poslije svega.
N. N.
Najstarije i najkraće riječi »Da« i »Ne« zahtijevaju najviše razmišljanja.
Pitagora
23
kroz godinu
nje
2006
ČETVRTA NEDJELJA
I nama nadahnute poruke
Prvo. Valja u sebi prepoznati nutarnje i vanjsko,
svoju tjelesnost, duhovnost, lepezu osjeta, a sve u
jedinstvenoj i neponovljivoj cjelovitosti osobe kao
odrazu i slici Stvoritelja. Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom i tako, razlamajući preuske horizonte našim godinama, danima, obasjao ugroženi smisao ljudskoga.
Upravo smo vjerom u Krista pozvani oblikovati i
hraniti svoju egzistenciju, postajući tako svjesniji
milosti, ali i odgovornosti pred životom.
Drugo. Mogućnost slobodnog stvorenja, čovjeka da zaluta i pristane uz zlo (mysterium iniquitatis) – dogođeno već u prvom čovjeku – te se
stavi nasuprot Stvoritelju, ocrtava temeljnu odrednicu zla. A tajnu zla može se promatrati jedino u tajni ljubavi i u njoj nijansiranu smionost
slobode. Nestanak moći zla, najavljen i započeo
u ovom svijetu izgradnjom Kraljevstva Božjega,
pokazao se u Isusu Kristu zorno predstavljen njegovom vlašću u današnjem evanđeoskom odlomku. Nadalje: On, Sin Očev, postajući i sam s nama
1
OTAJSTVO
i zbilja
Prikazanje Gospodinovo
2. veljače 2006.
Prvo čitanje
Ulazna pjesma
Ps 48,10-11
Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote
usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože,
tako i slava tvoja do na kraj zemlje doseže;
puna je pravde desnica tvoja.
Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, na današnji je dan
Sin tvoj u našem ljudskom tijelu prikazan
u hramu. Smjerno te molimo: daj da se i mi
čiste duše prikažemo tebi. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, ti si htio da se tvoj jedinorođeni
Sin tebi prinese kao nekaljani Jaganjac
za život svijeta. Primi, molimo te, ove darove
što ti ih Crkva u radosti prikazuje,
PRIKAZANJE
Gospodinovo
24
Popričesna molitva
Po ovoj pričesti, Gospodine, nastavi u nama
svoje milosno djelo. Ti si ispunio Šimunovi
nadu da neće umrijeti dok ne primi Krista u
naručaj: daj da i mi idemo u susret Gospodinu
i postignemo vječni život,
po Kristu Gospodinu našemu.
kod paljenja svijeća:
184 Ti divni Kralj si nebesnik
Ophodna: 138 Svjetlost na prosvjetljenje
naroda
Ulazna: 75.1 Spominjemo se (Ps 48)
Pripj. ps.: XII Tko je taj kralj slave
Prinosna: 233 Punina kad dođe vremena
Pričesna: 201 O svjetlo duša Isuse
Završetak: 228 Odbaci, dušo, sumnje sve
(u pjesmarici Slavimo Boga)
ili: 769.3 Svi u glas
Mal 3, 1-4
Doći će u Hram svoj Gospodin, koga vi tražite.
Čitanje Knjige proroka Malahije
Ovo govori Gospodin Bog:
Evo šaljem glasnika da put preda mnom
pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj
Gospodin koga vi tražite
i Anđeo Saveza koga žudite.
Evo ga, dolazi već –
govori Gospodin nad Vojskama.
Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska
i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je
kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.
I zasjest će kao onaj što topi srebro
i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve
i pročistit će ih kao zlato i srebro,
da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.
Tad će biti draga Gospodinu
žrtva Judina i jeruzalemska
kao u drevne dane i kao prvih godina.
Pripjevni psalam
Ps 24, 7-10
Pripjev: Tko je taj Kralj slave?
To je sâm Gospodin.
Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!
Tko je taj Kralj slave?
Gospodin silan i junačan,
Gospodin silan u boju!
Podignite, vrata, nadvratnike svoje
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!
Tko je taj Kralj slave?
Jahve nad Vojskama
– on je Kralj slave!
Svjetlo na prosvjetljenje naroda,
slava puka tvoga izraelskoga.
Lk 2, 32
živo vrelo
1
2006
Sad vidješe oči moje spasenje tvoje.
(A. B. Giotto, Cappella degli Scrovegni, Padova, 1303.-1305.)
Evanđelje
Vidješe oči moje spasenje tvoje.
Lk 2,16-21
25
Gospodinovo
Molitva vjernika
Slaveći spomen Isusova prikazanja u hramu,
uputimo Ocu nebeskom svoje molitve,
proseći da Krist i za nas bude »svjetlo na
prosvjetljenje«.
1. Za Crkvu u svijetu: obdari je, Gospodine,
svojim svjetlom da njezin pogled vjere
ne bude zatamnjen brigom za svijet
i za ljude u potrebi, molimo te.
2. Za sve tvoje vjernike: da se životom otvore
Kristu, svjetlu istinskom, te budu radosni
graditelji novoga svijeta, molimo te.
3. Za sve koji još ne spoznaše svjetlo vjere:
da tvoje evanđelje obasja i njihove živote,
molimo te,
4. Za kršćanske roditelje: da se ugledaju
primjer svetih roditelja, Marije i Josipa,
te omoguće svojoj djeci da rastu
u mudrosti i milosti, molimo te.
5. Za nas ovdje okupljene: obnovi u nama
snagu svjetla kojim si nas na krštenju
prosvijetlio, molimo te.
Svemogući Bože, ti si po svome ljubljenome
Sinu svijetu darovao svjetlo spasenja.
Daj da u tom svjetlu vazda hodimo i trajno se
radujemo konačnome susretu s tobom,
PRIKAZANJE
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani
njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem
da ga prikažu Gospodinu – kao što piše
u Zakonu Gospodnjem: Svako muško
prvorođenče neka se posveti Gospodinu! –
i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu
Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu
Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan,
iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti
bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da
neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika
Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u
Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da
obave što o njemu propisuje Zakon, primi
ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem
svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje
naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o
njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče
Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima
u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će
samoj mač probosti dušu – da se razotkriju
namisli mnogih srdaca!«
A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova,
iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla
u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s
mužem sedam godina, a sama kao udovica
do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i
noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe.
Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem,
vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret.
A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se
mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
OTAJSTVO
i zbilja
»Sad mi dopuštaš, Gospodine, živjeti u miru«
Z
bog poplave površnih i neuvjerljivih,
odnosno lažnih predstavljanja osjećaja, skloni
smo ne primijetiti vrijednost onih osjećaja bez kojih
život postaje bljutavim.
Dostiže nas navještaj koji je zanimljiv i zbog prisutnosti dubokih emocija. U
okviru velikoga hrama događa se susret ljudi različitih životnih doba: djetinjstvo je prisutno u djetetu
Isusu; zrela dob u Mariji i
Josipu, a poodmakla dob
u Šimunu i Ani. Prizor je
obavijen
nadosjetilnim
svjetlom koje otkriva skrivene nijanse i značenja utkana unutar pojavnosti.
PRIKAZANJE
Gospodinovo
26
vijest vjere trebala bi biti na
usnama svakoga roditelja;
prisutna u životima ljudi koji
okružuju i rade s djecom, da
bi ona – rastući – osjetila da
nikada neće biti odvojena od
Božje ljubavi. Uvijek se osjetiti ljubljenima – to je tajna
koja dopušta svakoga dana
živjeti u dubokome miru, čak
i onda kad se nad nas nadvije
sivilo.
A i tebi će samoj mač probosti dušu. Razmatrati lice
vlastita djeteta znači u njemu čitati odnos koji postoji
između roditelja i djece. Štoviše, znači čitati nešto od vlastite budućnosti. Istina je da
Ne dopusti da Sunce spasa
dijete može napustiti roditezađe nad životom tvojim.
lje, ali roditelji nikada ne mogu napustiti i prepustiti dijeČovjek otkan kao dar
te samomu sebi. Može doći
Živimo u kulturi koja – ponekad i nenamjerno –
trenutak, kada će roditelji imati dojam da dijete
promiče mit o čovjeku gospodaru samoga sebe, o
ide opasnim putem prema samoći i trpljenju. Tatvorcu vlastite sudbine. Tomu nasuprot, u biblijda, osim sućuti i zajedničkoga nošenja poteškoća,
skoj kulturi čovjek nikada ne može reći da pripavalja čuvati pouzdanje da to dijete ne će nikada
da samo sebi. Ako postojimo, to je zato što nam je
biti napušteno od Boga koji ga je pozvao na život.
život darovan. Zbog toga prepoznajemo važnost
Bog ostaje Otac koji štiti ljubavlju.
roditeljā, ali u konačnici život je uvijek Božji dar,
Moliti zajedno sa starcem Šimunom
jer on nas je »satkao u krilu majčinu«. StarozaU susretima na raznim razinama najgovorljiviji je
vjetni vjernik pjeva: »Dušu moju do dna si poznasusret u kojemu novorođenče susreće dvoje stavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u
raca. Znano je da je između djetinje i staračke dotajnosti, otkan u dubini zemlje.« (Ps 139,15)
Iz te se svijesti rađa zahvalnost i potreba za pribi lako naći sličnosti i suodnos. Dostatno je sjetiti
kazivanjem i uzdarjem Bogu od onoga što nam
se da u trenutku kad netko uđe u treću ili četvrtu
je tako velikodušno darovano. U davnim je vredob života, postaje ogoljelim, bez časnih naslova,
sveden na ono stvorenjsko siromaštvo koje obiljemenima iz toga rođen običaj da se Bogu prinesu
žuje svijet djetinjstva. To je okolnost koja se teško
prvine ubranih plodova i da se u Hramu prikaže
podnosi i živi s okusom gorčine. Ipak, za Šimuna
prvorođenac. S pomoću te geste na stanovit se nai Anu taj povratak u djetinjstvo dobiva drukčije
čin vršilo ispovijedanje vjere: »To nam je dijete
značenje. »Bože, ti otpuštaš slugu svoga u miru.«
darovano od Boga.« Ono je, prije ploda ljudske
ljubavi, plod Božje ljubavi. Tako sročena ispoTu nema ni tuge ni malodušnosti, nego samo
živo vrelo
1
2006
prostora vedrine. Šimun ide ususret novomu rođenju. Pred nama je prorok i vidjelac kojega je dijete rodilo na novi život.
Velika je radost prisutna u rečenici koja započinje poslovičnim nunc dimittis: »Sad otpuštaš,
gospodaru, slugu svoga u miru…« Svejedno u
kojoj se životnoj dobi nalazili, željeli bismo puni
čežnje moći moliti tu molitvu. Liturgija časova u
povečerje svakoga dana smješta baš tu molitvu
kao noćnu molitvu za cijeli svijet i čovječanstvo,
jer niti jedan dan spasenje nije sasvim skriveno,
pa ni onda kad neki od danā izgledaju sumornima
i teškima, nepodnošljivima. Ne trebamo se ropski držati vezanima uz jedan dan, nego se od njega možemo oprostiti u pouzdanju da će i idućega
dana biti prepoznatljivi trenutci spasenja. Dobra
bi duhovna vježba bila svakoga dana u molitvi se
zapitati: Gdje sam danas susreo spasenje; gdje
sam osjetio utjehu, radost i blizinu – možda tek u
dašku i obrisu? Što probada dušu, a što nas prosvjetljuje? I za to zahvaliti Bogu.
No, Šimunova se rečenica i Nunc dimittis može i malo izmijeniti u Nunc permittis: »Sad mi
dopuštaš, Gospodine, živjeti u miru, jer su moje
oči vidjele spasenje.«
Isusova poslušnost u tome je kontekstu također pouka za nas: svrha otkupljenja nije bila sakralizacija obitelji, zakona, Hrama, nego nadvladavanje svih ljudskih institucija, unutar vidika
sveopćega spasenja. Isus je živio ‘sukob’, od kojega je Marija nosila »probodenu dušu«. S jedne
strane, ona je bila majka i Isus ju je poštivao prema propisima Svetoga pisma, a s druge strane,
Sin joj nije pripadao i ubrzo ga je Marija vidjela
kako odlazi svojim (Očevim) putem. Isus je bio
poslušan, a istodobno i neposlušan; prihvaćao je
zakon, a ujedno ga i nadopunio; išao je u Hram
i navijestio njegov kraj. I mi živimo slične ili iste proturječnosti u teško prepoznatljivome kršćanskom moralu društva, obitelji; trpimo nesavršenosti, dok kao Crkva ostajemo likom jedinstva
ljudskoga roda u zajedništvu s Bogom… Osvijetljeni Radosnom viješću, živeći evanđeoske savjete kao izazove uobičajenome molimo: »Sad mi
dopuštaš, Gospodine, živjeti u miru.«
Otajstvo u srcu privida
Nakon svjetlosnoga očitovanja u hramu, započeli
su ‘tamniji dani’ života u Nazaretu, odnosno nazaretskoga otajstva koje nas oduševljava i uznemiruje do mjere nepodnošljivoga: Bog uronjen u
redovitost. Vrijeme nakon Božića početak je raspoznavanja krute zbilje tolikih neuspjeha i nesporazuma. Baš tu živi otajstvo, veličina prekrivena prividom redovitoga. Krist u neosvijetljenome
kutku svijeta, u neprivlačnome poslu i okolnostima objavljuje stvarnost prepunu svjetla: naše življenje i trud, uspjeh ili neuspjeh, postaju dragocjenim materijalom za građenje; redovito postaje
izvanredno, poniznost uzvišenost, siromaštvo bogatstvo, a u čovjeku nema ničega banalnog. No,
ta se preobrazba ne događa bez nas: naš šutljiv i
pošten rad, naša vjerna i samozatajna hrabrost,
naša otvorena i nasmiješena dobrota, skromna
su, ali sigurna sredstva za uživanje u mjeri radosti
koju Bog obećaje prijateljima.
Sad otpusti slugu svojega, Gospodaru
Ivan Šaško
MOLITI
s Crkvom
Gospodinovo
Razbistri nam, Gospodine, pogled vjere
da te prepoznamo u braći našoj,
u riječi tvojoj,
u Crkvi što jednodušno moli,
u otajstvima po kojima nam se daješ.
Ne daj nam smrti vidjeti
prije nego te Spasiteljem priznamo
i kao Spasitelja proslavimo
životom svojim. Amen.
PRIKAZANJE
Ljudima što obitavahu u tami,
smrti nadomak,
svjetlost jarka zasinu.
Vjekovima Iščekivani, Nevidljivi,
sad očima spoznat bi.
Starac Šimun i proročica Ana
na zalazu života vidješe Gospodina.
27
OTAJSTVO
i zbilja
Peta nedjelja kroz godinu
4. veljače 2006.
Prvo čitanje
Ulazna pjesma
Ps 95, 6-7
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice
pred Gospodinom koji nas stvori,
jer on je Gospodin, Bog naš.
Zborna molitva
Gospodine, tvoja nam je milost jedina nada,
a tvoja zaštita jedina sigurnost.
Molimo te: snaži svoju obitelj neprestanim
dobročinstvima. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, ti nam jelo i piće daješ
za održanje vremenitoga života.
Molimo te da nam postanu
otajstvom vječnoga spasenja,
PETA NEDJELJA
kroz godinu
28
Pričesna pjesma
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu,
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer gladnu dušu on nasiti,
dušu izgladnjelu on napuni dobrima.
Popričesna molitva
Bože, htio si da jedemo od jednoga kruha
i pijemo iz jedne čaše.
Daj da životom budemo jedno u Kristu
i u radosti plodni za spasenje svijeta,
po Kristu Gospodinu našemu.
Ulazna:
ili:
Pripj. ps.:
Prinosna:
Pričesna:
Završetak:
78.2
207
127
325
186
175
Čitanje Knjige o Jobu
Job progovori:
»Nije li borba život čovjekov na zemlji
i dani mu kao dani nadničara?
Kao što trudan rob za hladom žudi
i kao nadničar koji plaću čeka,
mjeseci me jada tako zapadoše
i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’
A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’
I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Dani moji brže od čunka prođoše,
promakoše hitro bez ikakve nade.
Spomeni se: život moj samo je lahor
i oči mi neće više vidjeti sreće!«
Pripjevni psalam
Ps 107,8-9
Dođite, prignimo koljena
Prigni se, svako koljeno
Hvalite Gospodina
Evo, Bože
Sva ljubavi mi, Isuse
O Srce Sina Božjega
Job 7,1-4.6-7
Ps 147,1-6
Pripjev: Hvalite Gospodina:
on liječi one koji su srca skršena!
Hvalite Gospodina jer je dobar,
pjevajte Bogu našem jer je sladak;
svake hvale on je dostojan!
Gospodin gradi Jeruzalem,
sabire raspršene Izraelce.
On liječi one koji su srca skršena
i povija rane njihove.
On određuje broj zvijezda,
svaku njezinim imenom naziva.
Velik je naš Gospodin i svesilan,
nema mjere mudrosti njegovoj.
Gospodin pridiže ponizne,
zlotvore do zemlje snizuje.
Drugo čitanje
1Kor 9,16-19.22-23
Jao meni ako evanđelja ne navješćujem.
Braćo! Što navješćujem evanđelje, nije mi na
hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao meni ako
živo vrelo
1
2006
Dolažahu k njemu svi bolesni i zloduhom opsjednuti.
I ozdravljaše ih.
evanđelja ne navješćujem.
Jer ako to činim iz vlastite pobude,
ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude
– služba je to koja mi je povjerena.
Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući
pružam evanđelje besplatno
ne služeći se svojim pravom u evanđelju.
Jer premda slobodan od sviju, sām sebe
svima učinih slugom da ih što više steknem.
Bijah nejakima nejak da nejake steknem.
Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim.
A sve činim poradi evanđelja
da bih i ja bio suzajedničar u njemu.
Iv 8,12
Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin,
tko ide za mnom, imat će svjetlost života.
Evanđelje
Mk 1,29-39
Ozdravi mnoge koje su mučile razne bolesti.
29
kroz godinu
PETA NEDJELJA
U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge,
uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu
i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi,
prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica.
I posluživaše im.
Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj
sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a
bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe
mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe
i povuče se na samotno mjesto i ondje se
moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.«
Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja
mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato
sam došao.« I prođe svom Galilejom:
propovijedao je u njihovim sinagogama
i zloduhe izgonio.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom
obratimo Ocu nebeskome da nas snagom
Kristova otkupljenja oslobodi svakoga zla
i robovanja grijehu.
1. Za tvoju Crkvu: da vjernim življenjem
tvoje riječi pobjeđuje svako zlo i donosi
tvoj mir svim ljudima, molimo te.
2. Za roditelje, znanstvenike, liječnike
i sve kojima je povjerena briga za život
čovjeka: da radosno prihvaćaju dar života
i poštuju dostojanstvo ljudske osobe,
molimo te.
3. Za sve koji se brinu za stare, bolesne i
nemoćne: nadahni ih Kristovom ljubavlju
prema bolesnima i njegovom radošću
služenja, molimo te.
4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika:
po ovoj nas euharistiji očisti od svakoga
zla i osnaži za dobra djela, molimo te.
5. Svima što umriješe zemaljskome životu
daruj vječni mir, molimo te.
Dobri Bože, tvoj je Sin među ljudima živio
kao liječnik duše i tijela. Daj nam vjerno
nasljedovati evanđelje koje nam je on
navijestio te osjetimo snagu njegova
spasenja, po Kristu, Gospodinu našemu.
i zbilja
Slobodni od robovanja
I
sus je izgonio zloduhe. Oslobađao ljude od njihove zarobljavajuće moći. Tako nam svjedoči
današnji odlomak Markovoga evanđelja. Ozdravio je i mnoge bolesne, pa tako i Petrovu punicu. Značenje toga Isusova ozdraviteljskoga čina
nije izgubilo snagu ni danas kad iznova osjećamo
da je čovjek podložan različitim robovanjima ili
‘opsjednućima’, ma kako to teško priznavao.
PETA NEDJELJA
kroz godinu
30
Opsjednutost nutrine
Prije nešto više od pedeset godina ovaj bi odlomak Evanđelja među mnogim teolozima, a i među mnogim vjernicima u razvijenom dijelu svijeta, bio čitan s nedoumicom i tumačen u duhu
razmišljanja Rudolfa Bultmanna kako je u vremenu u kojem koristimo električnu energiju, putujemo automobilima i avionima nemoguće vjerovati
u postojanje duhova i demona. Stoga je, smatrao
je on, potrebno pročistiti Sveto pismo od svih magijskih i mitoloških elemenata kako bi bilo vjerodostojno za ljude današnjice.
Ipak, premda smo još više napredovali u znanstvenom i tehničkom pogledu, sve ono što vidimo
oko sebe i što osjećamo da se kao borba događa u
našoj nutrini pokazuje da su mnoge interpretacije
Svetoga Pisma »uvjetovane vremenom« u kojem
su nastale, premda je Pismo kao Riječ spasenja u
vremenu i prostoru, zapravo ono koje uvijek iznova nadilazi sve interpretacije. Tako se danas sve više pokazuje kako se Bultmannova misao čini neprimjerenom upravo u susretu sa stvarnošću u
kojoj se na sve strane govori o raznim »duhovima«, a sve novine i brojne televizijske emisije daju prostor »okultnome« kao onome što predstavlja alternativu znanstvenoj i tehničkoj civilizaciji
koja se, uza sav napredak koji donosi, mnogima
čini bešćutnom i bezdušnom, takvom da ne može
ponuditi odgovore na temeljna ljudska pitanja o
životu i smrti, ljubavi i mržnji.
Upravo to »okultno«, tajanstveno, koje se čini
nedostupnim bilo kakvom znanstvenom promatranju i kojim ni slobodni samosvjesni subjekt –
– koji ne dopušta da mu se itko »izvana« nameće
kao autoritet – ne može ovladati postaje, izvor zarade, čašćenja, idolopoklonstva i mogući odgovor
na mnoštvo poteškoća i problema. Osim toga, činjenica da ne uspijevamo iskorijeniti zlo, koje se
uvijek iznova vraća baš na ‘demonski’ način u životu pojedinaca i društva, dovodi u pitanje postavke raznih filozofskih ideja i psihološko-socijalnih
tumačenja čovjeka i njegove stvarnosti.
Evanđelja nam jasno govore da se Isusovo djelovanje, koje se pokazuje kao Božja vladavina u
svijetu, sučelilo s moćima koje su zaposjele ljude
i područja u kojima Isus djeluje. Isusovo je djelovanje, kako ističe Alex Stock, bilo od samoga početka polemičko, ono koje je izazivalo otpor upravo takvih moći i snaga. Isus jasno pokazuje
svojim sunarodnjacima da nije prvotno rimska
država ona koja je zaposjela njihovu zemlju i koja
im sprječava da budu narod koji živi po Božjoj volji. Snage i moći koje su zaposjele i okupirale ljude
nalazile su se i nalaze su u njihovoj nutrini. Nutrina se pokazuje kao ona koja je opsjednuta. »Biti
opsjednut znači ne biti gospodar u vlastitome domu, ne biti svjestan i ne govoriti vlastitim glasom,
nego biti isprazni organ jedne strane moći, koja
sjedi u nutrini i vrišti prema vani.«
Nelson Dominguez
OTAJSTVO
Oslobođenje od zloduha, oslobođenje je nutrine koja zarobljava, od maske koja čovjeku skriva njegovo vlastito lice.
živo vrelo
nje
Boriti se protiv zla najbolja je molitva Bogu, a nastojati oko dobra znači pjevati mu slavu. Samo se u slobodi osobe rađaju dobra djela i istinitost vjere.
N. N.
di me Gospodine od svih zala, prošlih, sadašnjih
i budućih). Tu istu molitvu, ponešto izmijenjenu,
možda s nedovoljno svijesti o njezinoj važnosti i
snazi, molimo u euharistijskome slavlju u embolizmu nakon Molitve Gospodnje: »Izbavi nas molimo Gospodine, od svih zala, daj milostivo mir u
naše dane…«.
Samo je Krist onaj koji nas može osloboditi,
samo je on pravi »egzorcist« koji nas može osloboditi za ono za što smo stvoreni: ljubiti Boga i bližnjega svoga, slobodne i nepodijeljene volje.
Željko Tanjić
MOLITI
s Crkvom
Hajdemo drugamo
da i ondje propovijedam
Vidjevši da bolesne liječiš
i da mnoge od zloduha oslobađaš,
mnoštvo se zgrnu k tebi.
»Svi te traže« – rekoše ti.
A ti, Gospodine, htjede dalje, drugamo,
da i drugdje propovijedaš,
da i drugima doneseš spasenja riječ.
Ostavljaš slavu ljudi,
ne želiš se prepustiti
zamamnosti iscjelitelja
ili časti čudotvorca.
Ideš propovijedati riječ.
Ozdravi, Gospodine, našu vjeru
od želje za čudom,
i daj nam otkriti te u riječi
koju nam zboriš.
Ozdravi nas od gluhoće za Riječ
i rasvijetli nam put
kojim ćemo, Riječju osnaženi,
svjedočiti snagu spasenja tvog.
Oslobođenjem od zloduhā Isus ne nudi »kultnu čistoću« nego egzistencijalnu katarzu. Oslobođen zla,
čovjek postaje sposoban otkriti istinkog sebe.
A. Grün
31
kroz godinu
ZR
2006
PETA NEDJELJA
Isus osloboditelj naše volje
Paul Ricouer, poznati filozof, u svome je istraživanju o simbolici zla povezao simboliku govora o
opsjednutosti »nečistim duhom« s paradoksom
»neslobodne volje«. Oslobođenje vlastite slobode
temeljna je odrednica pojma »spasenje« i o tome
se najbolje može govoriti na simbolički način, a
ne izravnim govorom. Za Ricourea je »opsjednutost duha« čisti simbol koji ne govori o nikakvoj
konkretnoj opsjednutosti nego prije svega govori o »opsjednutoj volji« koja pokazuje da zlo nije
ništa, da nije čisti nedostatak, odsutnost reda i dobrote, nego je zlo moć tame, nameće se ljudima
i treba biti »izgnano«. Osim toga opsjednutost
se pokazuje kao ‘vanjština’, kao ‘izvanjsko, protivno slobodi naše volje, a koje nas veže i koje se
konačno iz opsjednutosti pretvara u vlastitu navezanost koje se ne želimo osloboditi.
Današnje evanđelje jasno pokazuje da Isus
Božje gospodstvo naviješta kao gospodstvo koje
nam omogućuje da ponovno budemo svoji, da
budemo oslobođeni iz ropstva neslobodne volje
koja je na razne način u vlasti moćī i snagā koje
nas nadilaze, a koje ponekad teško prepoznajemo
kao zle i zarobljavajuće. Naviještajući dobro, Isus
je jasno dao do znanja da želi skršiti sile zla. Upravo u Markovu evanđelju na više mjesta postaje
jasnim kako je Isus želio da i njegovi učenici čine
to isto: da oslobađaju ljude od krive navezanosti
na sve ono što je ‘demonsko’, a to je ono što iskrivljuje čovjeka i njegovu stvarnost prikazujući se u
lažnome svjetlu (Mk 3,14; 6,7; 16,17).
Stoga ne treba upravo danas kada sve više postajemo svjedoci mnoštva silā i snagā koje nas sa
svih strana salijeću, a za koje se čini da ih nitko ne
može kontrolirati zaboraviti da je Crkva oduvijek
molila i vapila: Libera me, Domine, ab omnibus
malis, praeteris, praesentibus et futuris (Oslobo-
1
OTAJSTVO
i zbilja
Šesta nedjelja kroz godinu
12. veljače 2006.
Prvo čitanje
Ulazna pjesma
Ps 31,3-4
Budi mi, Gospodine,
hrid zaštite, tvrđava spasenja.
Jer ti si hrid moja, tvrđava moja,
radi imena svoga vodi me i ravnaj!
Zborna molitva
Bože, rekao si da boraviš
u pravednu i iskrenu srcu.
Daj da mi budemo takvi
te se trajno nastaniš u nama.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, nek nas ovaj prinos očisti i obnovi
na sliku Kristovu, da vršimo tvoju volju
i postignemo obećanu nagradu,
ŠESTA NEDJELJA
kroz godinu
32
Pričesna pjesma
Iv 3,16
Bog je tako ljubio svijet
da je dao svoga Sina Jedinorođenca
da nijedan koji u njega vjeruje
ne propadne, nego da ima život vječni.
Popričesna molitva
Gospodine, uživali smo kruh s neba.
Daj da ga uvijek budemo gladni
jer nam daje pravi život,
Ulazna:
238 Dan Gospodnji
Pripj. ps.: 98 Prosti, Gospode
Prinosna:
VI Izvore vode žive
Pričesna: 243 Sakramentu veličajnom
Završetak: 616 Ljiljane bijeli
Lev 13,1-2.45-46
Neka je gubavcu stan izvan tabora.
Čitanje Levitskog zakonika
Reče Gospodin Mojsiju i Aronu:
»Ako se kome na koži pojavi oteklina ili lišaj
ili bjelkasta pjega što bi bila nagovještaj
gube na koži njegova tijela, neka se takav
dovede svećeniku Aronu ili kojemu
od njegovih sinova svećenika.
Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana;
gornju usnu neka prekrije i viče: ’Nečist!
Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest,
neka nečistim ostane, a kako je nečist,
neka stanuje nasamo:
neka mu je stan izvan tabora.«
Pripjevni psalam
Ps 32,1-2.5-11
Pripjev: Utočište ti si moje,
radošću me spasenje okružuješ.
Blažen onaj kome je grijeh otpušten,
kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja
krivnju i u čijem duhu nema prijevare!
Grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup
svoj«, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.
Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni,
kličite svi koji ste srca čestita!
Drugo čitanje
1Kor 10,31-11,1
Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.
Braćo! Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili,
sve na slavu Božju činite.
Ne budite na sablazan
ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj,
kao što i ja svima u svemu ugađam
živo vrelo
1
2006
Dirnut samoćom bolesnoga
i pogođen krutošću 'bližnjih',
što bolesnoga osami prepustiše,
sažali se Gospodin nad njim i reče:
"Budi čist!".
Ozdravljenjem bolesnoga
Isus čisti naše poimanje čistoće.
Čisti su samo oni
koje On očisti.
ne tražeći svoju korist,
nego što koristi mnogima na spasenje.
Nasljedovatelji moji budite,
kao što sam i ja Kristov.
Pjesma prije evanđelja
Lk 7,16
Prorok velik usta među vama!
Pohodi Bog narod svoj!
Mk 1,40-45
I odmah nesta s njega gube i očisti se.
Bože, izvore života i vrelo milosrđa, usliši nam
molitve i prožmi nas ljubavlju kojom je tvoj
ljubljeni Sin ljubio svakoga čovjeka,
te tako pronosimo snagu darovanog spasenja,
33
kroz godinu
U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac,
klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me
očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga
se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah
nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese
na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi,
nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se
svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što
propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.«
Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati
i razglašavati događaj tako da Isus više nije
mogao javno ući u grad, nego se zadržavao
vani na samotnim mjestima.
I dolažahu k njemu odasvud.
1. Da Crkva, vjerna evanđelju, uvijek pronađe
put do svih koji su odbačeni i koji su gladni
duhovne i materijalne pomoći,
molimo Gospodina.
2. Da svi nositelji društvene vlasti
promiču i grade istinsku pravednost
i solidarnost sa svima koji su u potrebi,
molimo Gospodina.
3. Da svi koji nose teret grijeha i osamljenosti
kroz obraćenje postignu očišćenje
i snagu unutarnjega mira,
molimo Gospodina.
4. Da ova okupljena zajednica bude
zajednica žive vjere i bratske ljubavi,
molimo Gospodina.
5. Da svi koji su prešli prag tjelesne smrti
prispiju u vječno blaženstvo,
molimo Gospodina.
ŠESTA NEDJELJA
Evanđelje
Molitva vjernika
U molitvi združeni uputimo svoje prošnje Ocu
nebeskom da budemo vjerni nasljedovatelji
njegova Sina te iskusimo puninu njegova
otkupljenja. Kličimo zajedno:
Tebe molimo, usliši nas.
i zbilja
Janet Brooks-Gerloff
OTAJSTVO
Ozdravljeni za život
M
eđu brojnim ozdravljenjima o kojima
svjedoče evanđelja posebno značenje
valja tražiti u ozdravljanju onih koji su
bili pogođeni teško podnošljivom bolešću gube.
Imajući pred očima starozavjetni pristup toj bolesti i oboljelima od nje, moguće je u Isusovu ‘ozdraviteljskome’ zahvatu uočiti poruku koja se izdiže
iznad tjelesnoga ozdravljenja.
ŠESTA NEDJELJA
kroz godinu
34
Život izvan tabora
Kožna bolest gube, danas definirana kao Hansenova bolest, kod mnogih je starih naroda bila
smatrana »nečistoćom«, znakom Božje kazne za
grijeh. Nije naime »nečistoća kože« proglašavana
bolešću, nego je bolest proglašavana nečistoćom.
Zato svećenički propisi iz Levitskoga zakonika određuju: »Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane.« Oboljelomu od gube bilo je mjesto
izvan društvene zajednice. Gubavci se nisu smjeli približiti niti gradskim zidinama. Obitavali su u
spiljama izvan naselja, odijevali se na način da su
već izdaleka trebali biti raspoznati kao »nečisti«
– u znak da im se nitko ne bi približio – a kod
mnogih je bio uvriježen običaj da se gubavi niti
ne pokapaju na zajedničkim grobljima. Gubavac
je, govorilo se, bio »udaren« Božjom kaznom
te je bio smatran duhovno mrtvim, onim koga
je Bog napustio. Guba je nazivana »prvijencem
smrti« (Job 18,13). Levitski zakonik normira da
se zaraženi gubom moraju ponašati kao oni koju
su u smrtnoj žalosti: razderana odjeća, raščupana
kosa i prekriveno lice – o čemu govori prvo čitanje
– bili su izvanjski znakovi smrtne žalosti. Život
gubavca bio je zapravo oplakivanje vlastitoga umiranja. Mjesto takvome nije dakle u zajednici, koja
se želi dičiti Božjom prisutnošću, životom. Bio je
‘izopćavan’ kako bi zajednica mogla živjeti u prividu čistoće i neporočnosti.
U takvome okruženju ozdravljenje gubavca,
smatranog mrtvim, razumijevalo se kao uskrsnuće od mrtvih. Sāmo ozdravljenje nije bilo u
ljudskoj nego u Božjoj moći. Svećenici su, svjedoči Levitski zakonik, imali zadaću ozdravljenika
Isus ga se dotače
i reče: »Budi čist!«
»proglasiti čistim«, priznati ga očišćenim, ali nikada učiniti ga čistim. Kad aramejski kralj šalje
svoga gubom zaraženog vojskovođu Naamana
izraelskome kralju da ga on ozdravi, izraelski
kralj u bijesu ustaje: »Zar sam ja Bog da mogu
usmrćivati i oživljavati te ga ovaj šalje k meni da
ga izliječim od njegove gube?« (2Kr 5,7). Čovjek
je bio pred tom bolešću nemoćan kao što je bio nemoćan pred smrću.
Kao što je bolest gube bila znakom Božje kazne, tako je i samo ozdravljenje bilo prepoznavano
kao Božje smilovanje. Štoviše, rabinska je literatura ozdravljenje od gube unaprijed predoznačila
kao očiti znak Mesijina dolaska i nastupa Kraljevstva Božjega. Zato i sam Isus pred Ivanovim
učenicima svjedoči: »Pođite i javite Ivanu što ste
čuli i vidjeli: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste...« (Mt 11,5). Isusovo ozdravljenje
gubavca nije moguće razumjeti izvan toga mesijanskoga značenja.
Kraljevstvo čistih
Čovjek pogođen gubom u Markovu evanđelju
pristupa Isusu i time krši židovski zakon. Krši ga
jer se približava ljudima, ali ponajprije jer je kleknuo pred Isusa. Samo je Bog dostojan klanjanja.
živo vrelo
2006
mentalno teško oboljeli, do mjere da ih se smatra neživima, pa se zagovara njihovo »pravo« na
smrt. Želi ih se prepustiti »blagoj smrti«, eutanaziji, ne iz razloga što bi im se željelo pomoći, nego
iz razloga što ih je društvo već proglasilo »mrtvima« (kao i nekoć gubavce »nečistima«).
No, zar nismo svojim postupcima marginalizirali i već dijelom eutanazirali mnoge koji su po
našim prosudbama »nečisti« – zbog drukčijega
mišljenja, zbog njihove naravi, njihove prošlosti,
zanimanja, nedostataka ili možda zbog njihovih
uspjeha? Možda se nekima ne usuđujemo pružiti ruku jer ih proglasismo »nečistima«? Nismo
li možda i sami potrebni očišćenja od naših kategorija čistoće po kojima smo tolike proglasili »nečistima«? Zacijelo, potrebni smo očišćenja
kakvo je prosio oboljeli od gube, ali i očišćenja kojeg bijahu potrebni hramski svećenici, premda
imahu vlast proglašenja čistim i nečistim.
Ante Crnčević
MOLITI
s Crkvom
kroz godinu
Očisti me od čistoće moje
Ako hoćeš, Gospodine, možeš me očistiti!
Molim zajedno s onim gubavcem
koji u tebi spozna izbavljenje
od tegoba mučne bolesti
i od obespravljenosti
koju mu ljudi namijeniše.
Proglasiše ga nečistim, mrtvim,
i ne dadoše mu mjesta među sobom.
Prepustiše ga umiranju.
A ti, Gospodine, pristupaš.
Ozdravljaš ga riječju
koja nosi volju Oca nebeskoga
i dotičeš ga rukom svojom
jer želiš naše slabosti uzeti na se,
i krivnju našu oprati u tijelu svome.
Očisti me, Gospodine,
od čistoće kojom prikrivam nečistoću svoju
i u kojoj izdigoh sebe iznad drugih
zaboravljajući da svi smo jedno
pred tobom i s tobom.
35
ŠESTA NEDJELJA
Zaraženi je svojim činom ispovjedio vjeru: priznao
je Isusa Bogom, onim koji jedini može ozdravljati – i to u onome smislu u kojem ga je Zakon proglasio bolesnim, tj. »nečistim«. On, naime, od
Isusa ne ište ozdravljenje nego očišćenje: »Ako
hoćeš, možeš me očistiti!« Time oslikava svu
težinu svoje bolesti: teže je podnosio tegobu isključenja iz života zajednice i proglašenje da je
»nečist« nego svu tegobu tjelesne bolesti. Zato i
moli za očišćenje, za mogućnost da ponovno bude
pripušten u zajednicu koja znači život.
Sve zakonske odredbe o odnosu prema zaraženome gubavac iz evanđelja pobjeđuje jednom
bezuvjetnom molbom: »Ako hoćeš možeš me očistiti.« Priznaje da očišćenje ne može biti zasluga,
niti doseg ljudske moći. Ono je Božji dar. Zato se
obraća Onome koji taj dar može darovati.
Ispruženom rukom (što je znak djelovanja Božjega Duha) i dodirom gubavca Isus ruši podijeljenost koju je stvorio čovjek. Objavljuje Boga koji je bliz svima koje ljudi proglasiše grješnima,
»nečistima«, »mrtvima«. Ozdravljajući oživljava.
Pokazuje da je nastupilo Božje kraljevstvo.
Očitujući svoju mesijansku i ozdraviteljsku
moć nad oboljelim, Isus ne želi da ta čudesna Božja djela budu ljudima zamka za krivo razumijevanje Božjega kraljevstva. Njegovo kraljevstvo ne
počiva na ozdravljenju nego na oživljavanju. On
»bolesnoga« vraća u život, u zajednicu, društvenu
i bogoštovnu. Ljudi bi zamijetili tek izvanjsko ozdravljenje kože, no ne i vjeru kojom je gubavac
pristupio Isusu, kao ni Isusovu moć očišćenja očitovanu kroz riječ »Budi čist!«. Kraljevstvo Božje
nije kraljevstvo zdravih, nego pred Bogom čistih
i Božjom snagom u jedno ujedinjenih. Zato Isus
očišćenomu zabranjuje govoriti o onome što mu
se zbilo. Šalje ga k onima koju su ga proglasili
nečistim – hramskim svećenicima – »njima
za svjedočanstvo«, u znak da je nastupilo Božje
kraljevstvo. Čini to ne bi li spoznali da su i sami
potrebni očišćenja te da prepoznaju Onoga koji
jedini vraća u život gradeći Kraljevstvo života.
Kraljevstvo koje je nastupilo Isusovim dolaskom obvezuje na trud oko izgradnje zajednice života. I u modernome društvu postoji marginalizacija i obespravljenost onih koji su fizički ili
1
RIJEČ I Pismo
Psalam 95. – Dođite, kličimo Gospodinu
L
iturgija je Ps 95. odabrala za Pozivnik u Časoslovu naroda Božjeg. Njime molitelji započinju dnevnu molitvu izražavajući pripravnost da se na početku novoga dana stave u
Božju prisutnost te obnove predanost Bogu za ustrajnost u krsnom opredjeljenju i vjernosti.
PSALAM
95.
36
Vjernost Savezu
Izraelci su Psalam 95. pjevali u činu obnove vjernosti Bogu i kao takav je ulazio u obrednik Saveza.
Svrha takvih liturgija bila je obnoviti i posadašnjiti
savez, a ne samo sjećati ga se. Spomenuti se saveza tako kao da se on sklapa danas. Zato se spomen mora pretočiti u sadašnje zalaganje. Upravo
na to nas podsjeća pripjev u misi četvrte nedjelje
kroz godinu »B« (usp. rr. 7-8): »Ako danas glas
mu čujete, ne budite srca tvrda!«
Hodočasnici su stojeći pred ulazom u Hram
pjevali Bogu iz puna srca (rr. 1-7). Leviti, zaduženi
za hramski kult, pozivali bi zajednicu da aktivno
sudjeluje u slavlju: »Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo, pred lice mu stupimo, kličimo mu, prignimo koljena, padnimo nice, poklonimo se Gospodinu koji nas stvori«. A narod bi jednostavno
odgovarao: Razumije se, »jer Gospodin je Bog velik«, pa on je stvoritelj svega… Razumije se, »jer
on je Bog naš, a mi narod paše njegove«, pa on je
u savezu s nama… I čuje se dalje Božji glas, odnosno proroštvo koje potiče vjernike na vjernost
(rr. 8-11). Naime, Bog sada govori da podsjeti na
ozbiljnost svog saveza, podsjeća na njegovo povijesno ozračje i aktualnost saveza ‘danas’ da se
ne dogodi pobuna, poput one u pustinji!
Izraelci pustinjskog naraštaja tragali su za vodom. Mojsije je čudesno izveo vodu iz stijene i Izraelci su se ponovno osvjedočili da je Gospodin s
njima. Događaji u pustinji nakon izlaska iz Egipta pokazuju kako se narod kod Mamre žalio da
je voda gorka (usp. Izl 15,22-27; Br 20,1-13), kod
Refidima se žalio što vode uopće nema. A tu je i
čudo, da se podsjetimo, s 'manom' i prepelicama
kao odgovor na potragu za jelom. Mojsije po
Božjoj odredbi udara štapom po pećini i iz nje po-
če teći pitka voda. U dovoljnoj količini da se napiju ljudi i stoka. Postoje mjesta koja samim svojim imenom, u hebrejskom, označuju svu težinu
slučaja. Meriba znači otpor, prepirka, a Masa
znači kušnja, gdje su se Izraelci prepirali i kušali
Gospodina govoreći (usp. Izl 17,7): »Je li Gospodin među nama ili nije?«
Sućutnost Dobrog pastira
Isus je htio osobno proživjeti neko vrijeme u pustinji, u kojoj su Izraelci bili kušani. Njegov nas boravak u pustinji kroz četrdeset dana podsjeća na dugih četrdeset godina lutanja pustinjom. U pustinji
Pred Bogom prignimo koljena
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Jer Gospodin je Bog velik,
Kralj velik nad svim bogovima.
U njegovoj su ruci zemaljske dubine,
njegovi su vrhunci planina.
Njegovo je more, on ga je stvorio,
i kopno koje načiniše ruke njegove.
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
O, da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši
premda vidješe djela moja.
Četrdeset ljeta jadio me naraštaj onaj,
pa rekoh: ‘Narod su nestalna srca
i ne promiču moje putove.’
Stog se zakleh u svom gnjevu:
‘Nikad neće ući u moj pokoj!’«
živo vrelo
je Isus bio kušan trima kušnjama, i to istim kojima su bili kušani Izraelci. I to zato da na početku
svog nastupa izvojuje odlučnu pobjedu nad glavnim protivnikom Božjega kraljevstva, nad Sotonom. Sotona nastoji njegovu Kraljevstvu dati drugi smjer, razvodniti ga i usmjeriti prema zemlji.
Pitanja kruha, časti i vlasti, napasti su s kojima se
prije ili kasnije susretne svaki čovjek. »Četrdeset
mi ljeta dodijavao naraštaj onaj«. Baš tu riječ
»naraštaj« Isus je često upotrebljavao u istom
smislu: da osudi »ovaj opaki naraštaj«. Kad su farizeji neprestano tražili neko čudo ili znakove, kad
ni pored ozdravljivanja bolesnih, učenja i propovijedanja nisu još mogli vjerovati u Krista – jer im
je bilo otvrdnulo srce – »on uzdahnu iz sve duše i
reče: ‘Zašto ovaj naraštaj traži znak?’« (Mk 8,12).
Tragične su riječi koje se dalje čitaju: »I ostavivši
ih, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.« »Tko se
zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom
i grešničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin
čovječji…« (Mk 8,39) ili: »O rode nevjerni! Dokle
mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi?« (Mk
9,19). Imali su slabu vjeru i još dugo bi Isus morao biti s njima da mu povjeruju!?
»Mi smo narod paše njegove, ovce što on ih
čuva«. Poznato nam je kako Isus preuzima i temu
pastira, dobroga pastira (Iv 10). I veliku je sućut
osjećao za mnoštvo koje je dolazilo, jer su njihove
teškoće bile toliko velike, da nisu znali gdje tražiti
pomoć. Bili su »kao ovce bez pastira« (Mt 9,36).
Za Boga se u Psalmu kaže da je Hrid, Spasitelj. Tu
riječ hrid ili stijena Isus je više put upotrijebio, pogotovo kad za one, koji slušaju njegove riječi i ravnaju se po njima, kaže da su poput mudra čovjeka
»koji sagradi kuću na stijeni« (Mt 7,24).
2006
37
95.
jedno u isto vrijeme i na istome mjestu, da »pred
Božje lice stupimo s hvalama, kličemo mu u pjesmama«. Razumjet ćemo kako redovnici i redovnice od uranka do kasne večeri izriču pjesmu hvale,
slave i hvale Boga u liturgiji božanskog časoslova.
Istina, mi u molitvi i slavljenju Boga »prigibamo
koljena«, ali rijetko kad »padamo nice«, što inače
razumijemo i veoma cijenimo, i što nismo nipošto
zaboravili, ali to nije izraz našega kulturnog kruga.
No, i to padanje nice može biti poticaj na duboko
životno poklonstvo pred Bogom.
Psalmist u proročkom govoru poziva i nas
na poslušnost i vjernost Bogu te izriče prijetnje
da se ne ponove dani Meribe (‘prepirke’) i Mase
(‘kušnje’) u pustinji, kad su oslobođenī iz ropstva
kroz četrdeset godina bili narod nestalna srca.
Ne čudi nas da su ti članovi izabranoga naroda, koji su se ‘prepirali’ s Bogom i iskušavali ga,
u pustinji ostavili svoje kosti te nisu ušli u »Božji
pokoj«, u Obećanu zemlju, na Sion kao Božje
boravište. Treba poći za glasom i putem Božjega
poziva (r. 7): »O, da danas glas mu poslušate…«
Hoćemo li ga poslušati?! Ako su stari Izraelci bili u savezu s Bogom, a savez je ključna riječ u Svetome pismu, i mi smo. Izvanredni je bio pothvat
Božji da svoj odnos s čovjekom izražava i uređuje
savezništvom, da s malim čovjekom sklapa savez
ljubavi. Iz tog se odnosa ljubavi može tumačiti
grijeh, koji nije samo prekršaj nekoga moralnog
sustava ili reda ili zapovijedi, već je to prava nevjernost, odbijanje u tvrdokornosti srca, ranjena ljubav Božja: »Četrdeset ljeta dodijavao mi
naraštaj onaj«.
Zbog grijeha, koji nipošto ne želi, Bog trpi prije nego čovjek. Zato nije bez razloga što tim psalmom Crkva svakog jutra počinje svoju molitvu.
Opasno je oglušiti se Božjim pozivima i prijekorima. Crkva nas želi učiniti pažljivijima na Božju
riječ u liturgiji, u sklopu događaja, u dubini savjesti, želi da kršćanin, putnik u vječnu domovinu,
u svojoj svakodnevici bude poslušnik Božje riječi
(B. Duda), da ne proigra svoj kairos, da ima srce
poučljivo za danas, da iz malih nevjernosti ne ode
u potpunu nevjeru. Tragično bi bilo imati najbolji
kompas, a ipak zalutati.
Luka Marijanović
PSALAM
Božji poziv i čovjekov odgovor
Na kraju, nekoliko misli, nadahnutih Psalmom,
a koje dotiču nas danas. Pozivi: Dođite!, Kličimo
Gospodinu!, Uzvikujmo!, Kličimo mu!…, izrečeni
su u množini. Nakon dugog vremena individualizma, suvremeni svijet otkriva važnost zajednice
i solidarnosti. Moguće je, bez sumnje, biti sam sa
svojim Bogom i moliti mu se u neko drugo vrijeme izvan »zajedničkoga«, ali važno je moliti s
drugima. Zato nas Crkva saziva da budemo za-
1
U DUHU
i istini
Blaženi koji prebivaju
Ps 83 (84)


 
           



 
       


Bla - že - ni ko - ji pre - bi -
u
Do - mu
   

I. Andrić
     

  


 


  

 

va - ju

 

1. Duša mi gi
Srce moje i

-
-
2. I vrabac se
a ja žrtvenike tvoje, Gospodi
38
-
prilog
-
-
ne
mo
-
-
bi
ne
-
3. Blaženi koji prebivaju u
Blaženi kojima je
Do
po
-

 

 

GLAZBENI
tvo - me, Go - spo - di - ne!









i
je
čezne
tijelo
log
nad
nalazi,
vojskama,
mu
moć
tvome
u tebi







1. za
kliču
dvo Bo
ri -
ma
gu
Gos - pod - njim.
ži - vo - mu.
2. i lastavica gnjezdašce gdje će položiti
Kralju
mla
moj
-
de
i
svo
Bo - že
3. slaveć
snaga im raste od
te
ča
bez
do
pre - stan - ka!
ča
sa.
 



-
sa

je:
moj!


živo vrelo
1
2006
Euharistijo sveta
Pohvale otajstvu Euharistije
T: I. Ćurić
G: I. Andrić
Svi ili solisti:
rall.

  Mirno







                    

p
1. E - u - ha - ri - sti - jo sve - ta, spo - men  či - nu Bo - žjeg Tije - la!
2. E
3. E
4. E
5. E
6. E
7. E
8. E
9. E
10. E
-
u - ha
u - ha
u - ha
u - ha
u - ha
u - ha
u - ha
u - ha
u - ha
-
ri - sti - jo
ri - sti - jo
ri - sti - jo
ri - sti - jo
ri - sti - jo
ti - sti - jo
ri - sti - jo
ri - sti - jo
ri - sti - jo
-
sve
sve
sve
sve
sve
sve
sve
sve
sve

          
ta,
ta,
ta,
ta,
ta,
ta,
ta,
ta,
ta,
sto
taj
za
pra
go
Cr
sla
sja
da
 


- lu
- no
nas
- va
- zba
- kvi
- vo
- ju
- ru
Bož na žr hra ti
vre Kri da spa -
 

jeg
šeg
tvo
no
si
lo
ža
na
sa
o
o
o
po
po
sje
pa
u
be


-
bja - vlje
tku - plje
pro - šte
sve - će
mi - re
di - nje
shal - no
skr - sno
smrt - no


-
nja!
nja!
nja!
nja!
nja!
nja!
ga!
ga!
ga!
Pripjev:
 Malo življe
 

mf
  
Kri
-
ste,
 
  
tvo
-
jim

kad






te
bla
-
gu -
je - mo,
  
-
 
 

sta - je - mo.

p

 


Kri -
ste,



 
spa

dije



-
si



-



 

nas!
lom
prilog
  

po




39
GLAZBENI

    


TREN
utak
Spajanje liturgije časova i slavlja euharistije
Poštovani, molimo vas da u vašem listu razjasnite liturgijske odredbe o mogućnostima
i kriterijima spajanja Liturgije časova (molitve Časoslova) sa slavljem euharistije.
G. J.
P
PISMA
čitatelja
40
osebna želja Crkve u promicanju liturgijske obnove jest njegovanje Liturgije časova kao zajedničke molitve kojom vjernici posvećuju vrijeme u kojem žive. Istovremeno
se ističe da euharistija predstavlja vrhunac zajedništva i vrhunac slavljenja u svakoj liturgijskoj
zajednici. U mnogim zajednicama, osobito redovničkim i svećeničkim, zajedničarska narav liturgije časova i slavlja euharistije pokušava se »njegovati« kroz njihovo spajanje u jedan liturgijski
čini (ili u isti okvir slavlja).
Opće norme o slavljenju Liturgije časova dopuštaju da se u javnom i zajedničkom slavljenju
»u posebnim slučajevima i ako okolnosti to traže« (br. 93) pojedini časovi mogu tješnje povezati
sa slavljem euharistije. Izostavljajući ovdje upute
o načinu povezivanja, želimo samo ukazati na potrebu razborite i utemeljene prosudbe o smislu i
uvjetima koji se traže za razložnost i opravdanost
spajanja tih liturgijskih slavlja.
Vrijedno je uočiti da su slavlje euharistije i
liturgija časova – premda proslavljaju isto Vazmeno otajstvo – po svom nastanku, sadržajnim
elementima i pastoralnom usmjerenju dva bitno
različita slavlja. Praksa njihova spajanja nije, dakle, nastala iz traganja za njihovim zajedničkim
elementima i unutarnjim dodirnicama, nego
najčešće iz razloga »praktičnosti«, s nakanom
lakšega zadovoljenja obveze molitve časoslova i
obveze slavljenja euharistije (pri čemu pod ‘obvezom’ ne mislimo na negativni pristup liturgijskim
slavljima). Potrebno je također prisjetiti se da je
liturgija časova obredno i sadržajno strukturirana
znatno ranije negoli je euharistija postala svagdanjim slavljem. Liturgija časova po svom je nutarnjem ustroju molitva kojom Crkva posvećuje
vrijeme – prateći molitvom ritam dana, jednako radnog kao i blagdanskog – dok je euharistija
bila svečani nedjeljni (dakle tjedni!) spomen Kristova vazmenog otajstva. Postavši svagdanjim
slavljem i pri tom izgubivši nešto od svoje vazmeno-nedjeljne, tj. slavljeničke vlastitosti, euharistija je neopravdano ‘izjednačena’ s drugim oblicima molitve Crkve. U takvim okolnostima, kad
se izgubi ili zasjeni osnovno značenje, zagovaranje »praktičnosti« lako postaje glasnije od zagovaranja smisla.
Liturgijske norme, uvažavajući različite okolnosti vjernika i vjerničkih zajednica, dopuštaju
spajanje liturgije časova i slavlja euharistije. Dopuštenje se, međutim, uvijek daje mimo redovitosti, kao rješenje za neredovitost situacije. Zato
ponegdje redovitost spajanja tih dvaju liturgijskih slavlja možda progovara o trajnoj neredovitosti tih zajednica.
Nije potrebno puno riječi da bi se pojasnilo kako spajanjem dvaju spomenutih liturgijskih čina dolazi do njihova izvanjskoga (obrednoga) zbližavanja i ujedinjenja, ali istovremeno
i do njihova unutarnjeg osiromašenja jer kroz
spajanje jedan drugu oduzimaju dio vlastitosti i
sadržaja. Molitva Jutarnje, koja po naravi molitvenog trenutka i samoga sadržaja proslavlja Kristovo uskrsnuće (dovoljno je samo prisjetiti da je
Crkva naziva laudes matutines, »jutarnje pohvale«), u stapanju sa slavljem euharistije postaje
dio ili zamjena njezinoga uvodnog i pokajničkog
čina. Istovremeno, psalmodija Jutarnje oduzima
euharistiji njezin vlastiti uvodni čin zajedništva i
kajanja. To je tek jedan od vidova nemogućnosti
potpunoga »unutarnjeg pomirenja« liturgije časova i slavlja euharistije.
Iz tih se razloga, u duhu iste odredbe, savjetuje da spajanje liturgije časova sa slavljem euharistije bude pridržano samo za »posebne okolnosti« te da se takav način slavljenja nipošto ne
pripušta nedjeljom i svetkovinama. Težnja za
praktičnošću ne bi smjela umanjiti duhovnu i pastoralnu korist zajednice koja slavi.
o
živo vrelo
god. XXIII. (2006.) br. 1
Liturgijsko-pastoralni list
za promicanje liturgijske obnove
Glavni i odgovorni urednik:
Ante Crnčević
Uredničko vijeće:
Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,
Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić
Predsjednik uredničkog vijeća:
msgr. Antun Škvorčević
Uredništvo:
Ante Crnčević, Ivan Andrić,
Vječna Tadić Stepinac
preporučujemo:
I. Šaško,
Per signa sensibilia.
Liturgijski
simbolički govor.
580 str.
185 kn
Narudžbe:
Glas Koncila
Kaptol 8, 10000 Zagreb
www.glas-koncila.hr
Grafička priprema:
Tomislav Košćak
Izdavač i nakladnik:
Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji
Trakošćanska 47
10000 ZAGREB
Telefon: 01 309 7117
Faks:
01 309 7118
e-mail: [email protected]
iz naših izdanja:
Tisak:
Offset Markulin, Lukavec
List izlazi 13 puta godišnje.
Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn
inozemstvo:
3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD;
5,70 CAD; 7,00 AUD
Godišnja pretplata: 169,00 Kn
inozemstvo:
39 EUR; 60 CHF; 62 USD;
74 CAD; 91 AUD
Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo
popust od 10%.
Uplate za Hrvatsku:
žiro-račun:
Privredna banka Zagreb, d.d.
2340009-1110174994
model plaćanja: 02
poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj
Uplate za inozemstvo:
devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.:
703000-012769
SWIFT:
PBZGHR2X
Bogoslužni prostor.
Crkva u svjetlu teologije,
arhitekture i umjetnosti
Zbornik radova,
216 str.
120 kn
Naša izdanje potražite:
Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Trakošćanska 47, 10000 Zagreb
tel.: 01 309 7117
faks: 01 309 7118
e-mail: [email protected]
Sve stvorenje pod nebom,
uzdišući pod bremenom prolaznosti,
žudno iškečuje
radost dolaska Gospodnjeg
kad će sve, preobraženo,
zasjati novim licem
i zaživjeti životom novim.

Božja i ljudska riječ u liturgiji - Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Transcription

Similar documents

NOVA POBJEDA cjenovnik 2015 novo

Kraljice neba, raduj se, aleluja – pjesma odvajkada

HRVATSKI RJEČNIK

Cjenovnik RADIO

Liturgija i kriza glazbe - Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Balkan Express 07 - Filozofski fakultet

kazalo - Društvo hrvatskih književnika Herceg

romanje na šmarno goro - Slovenski etnografski muzej

Slovo Gorcina 2014.indd

Skrinja zaveze.pdf

oružane snage