docSlovo Gorcina 2014.indd
download 
Report Transcription
Slovo Gorcina 2014.indd
36/2014 Slovo Gorčina Sadržaj Umjesto uvodnika .............................................................................................................. 5 SJEĆANJA Šefik Rizvanović: Biberna ruža (50 godina jedne generacije)........................................................ 11 O KNJIŽEVNOSTI I JEZIKU Irma Marić: Imotski kadija Irfana Horozovića.......................................................................... 17 Elmedina Maglajlija-Hodžić: Smrt je majstor iz Srbije - politički roman Marka Vešovića................... 23 Jasmin Hodžić: Metaforički koncept: “LJUDSKA BIĆA SU ŽIVOTINJE” u poeziji Muhameda Elezovića: kognitivno-semantička analiza................................................................ 26 Indira Šabić: Onomastička svjedočanstva bosansko-humskih aloglotskih imena.......................................29 Safet Kadić: Za europski morfoložki pravopis bosanskog jezika.................................................... 40 Haris Ćatović: Na znanje i imanje bosanskohercegovačkoj dijaspori – Pravopisni priručnik bosankog, hrvatskog, srpskog jezika sa osnovama gramatike.......................................... 48 Mirela Karadža: Nastavnik kao presudni faktor uspješne nastave engleskog jezika u srednjoj školi...... 51 KULTURNA BAŠTINA Alija Pirić: Šta je nama Aliđun / Ilindan / Perunovdne?.............................................................. 59 Salko Šarić: Scenska muzika u predstavama mostarskog Narodnog pozorišta.................................. 62 IZ HISTORIJE Nedžad Dedović: Nevesinjski Bošnjaci u Hercegovačkom ustanku 1882......................................... 69 OKRUGLI STO: O RATU PJEVATI NAKON RATA - STOLAC 2013. Elvedin Nezirović: O ratu pjevati nakon rata............................................................................. 75 Adnan Žetica: O ratu pjevati nakon rata............................................................................................................79 GOST PJESNIK Izbor iz poezije Miljenka Jergovića (Priredio A. K.)................................................................... 83 GOST SLIKAR Almin Kaplan: Borozanovo kolo ........................................................................................... 95 GORČINOV PJESNIK Izbor iz poezije Bojana Krivokapića........................................................................................ 101 Alija Pirić: Poezija hladna kao led........................................................................................... 110 SLOVO NA SLOVO Alija Pirić: Ova i ona stvarnost (O romanu Tajna bosanskog štapa Enesa Ratkušića)......................... 115 Enes Pelidija: Dubravski leksikon Alije Pirića........................................................................... 118 Almira Džanić: Bosanični pravni tekstovi u srednjovjekovnoj Bosni Amire Turbić-Hadžagić............. 120 Slovo Gorčina, 36, 2014 3 Slovo Gorčina RIJEČ NA RIJEČ Miraš Martinović: Glasovi spaljenih heretika............................................................................ 125 Enes Ratkušić: Kad ti u Stocu pukne španer.............................................................................. 127 Jasminka Pitić: Trag............................................................................................................. 133 Jasmin Hodžić: Odraz.......................................................................................................... 134 Orhan Tikveša: Sjaj............................................................................................................. 135 4 Slovo Gorčina, 36, 2014 Umjesto uvodnika Mahmud Derviš Karta identiteta Upiši! Ja sam Arapin Broj moje karte je pedeset hiljada Djece imam osmero I deveto će nakon ljeta doći Srdiš li se? Upiši! Ja sam Arapin Radim s mučenicima u kamenolomu Djece imam osmero Za njih izvlačim komad hljeba Odjeću i sveske Iz kamena A ne prosim na tvojim vratima Ne ponižavam se Pred tvojim popločanim pragovima Srdiš li se? Upiši! Ja sam Arapin Ja sam ime bez prezimena Trpeljiv u zemlji gdje sve Živi u ključanju bijesa Korijeni su moji Očvrsli prije postanka vremena I prije otvaranja razdoblja I prije čempresa i maslina I prije nego što je izrastala trava Otac mi je iz porodice ratara A ne iz roda plemeničkoga I djed mi seljak bijaše Nit od roda ni od koljena! Slovo Gorčina, 36, 2014 5 Slovo Gorčina Učio me oholosti sunca prije nego čitanju knjiga Moja kuća je koliba stražareva Od trske i šiblja Da li te moje stanje zadovoljava? Ja sam ime bez prezimena Upiši! Ja sam Arapin Boja kose – ugljenocrna Boja očiju – smeđa Posebni znaci: Na glavi mi ukal preko kufije I pesnica čvrsta kao stijena Onog ko je dotakne izubija Moja adresa: Ja sam iz sela goloruka zaboravljena S ulicama bez imena Njegovi muškarci svi su u polju i kamenolomu Srdiš li se? Upiši! Ja sam Arapin Vinograde djedova mojih si oteo I zemlju koju sam obrađivao Ja i sve moje potomstvo Nisi ostavio nama niti nekom od mojih unuka Ništa od ovoga stijenja A hoće li uzeti i njega Vaša Vlada kao što se priča Dakle Upiši u vrhu prve strane: Ja ne mrzim ljude Ne nasrćem ni na koga Ali – kad ogladnim Jedem meso svoga tlačitelja Čuvaj se! Čuvaj se moje gladi I bijesa mojega! 6 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Drugih se sjeti I kad doručak spravljaš, drugih sjeti se (Ne zaboravi nahraniti goluba) I kad svoje bitke biješ, drugih sjeti se (Ne zaboravi one što žedni su spokoja) I kad plaćaš račun za vodu, drugih sjeti se (Onih što poje se sa bijelih oblaka) I kad vraćaš se domu svome, drugih sjeti se (Koliko duša nema gdje da spava) I kad dušu svoju gizdaš u metafore, drugih sjeti se (Onih što nemaju prava da govore) I kad misliš o onim što daleko su, sebe sjeti se (Kaži: Da bogdo sam u ovoj tmici iskra jedna) Izazov U okove me bacite, Uzmite mi hartije sve I duhana što ostalo je Usta moja zemljom prekrijte… Al upamtite da pjesma krv je srca mojega… So kruha svagdašnjega… Voda bistra očinja… Ona se piše kandžama, Kamenjem, I kopljima. Ja ću je kazivati U zatvoru U kupatilu… U stajama… Pod udarcem bičeva, Pod ranama okova, Pod gorčinom lanaca: Milioni ptica Na krošnjama srca mojega Skladaju melodiju otpora. Slovo Gorčina, 36, 2014 7 SJEĆANJA Šefik Rizvanović Biberna ruža (50 godina jedne generacije) O ve godine se navršilo 50 godine otkako je 1964. godine maturirala jedna malobrojna generacija stolačke Gimnazije, učenika rođenih 1945. godine. One godine kad je ova generacija upisala gimnaziju (1960), sa malim zakašnjenjem od nekoliko sedmica po početku školske godine, u Stocu je otvorena Ekonomska škola. Novo sito na visoku visi! Odjednom se najveći broj učenika, upisan u prvi razred Gimnazije, prepisao u prvi razred stolačke Ekonomske škole. U prvom razredu Gimnazije je ostalo 16 učenika, a prvi razred Ekonomske škole je upisalo skoro 40 učenika. Početkom drugog razreda generaciji u Gimnaziji se iz Ekonomske škole pridružio Šefik Rizvanović, koji je prvo polugodište Eekonomske škole završio u Trebinju. Kasnije je u razred došlo još troje učenika; jedan nas je dočekao iz prethodnog razreda, tako da je na kraju maturu položio 21 učenik ukupno. Generacija je maturirala sa profesorom Milanom Bodirogom kao direktorom i profesoricom francuskog jezika mlađahnom Fatimom Čohodarević, razrednicom. Među ostalim profesorima koju su nas izveli na pravi put su bili: Mitar Jovičević, Nisa Behmen, Vasilije i Slavojka Drobnjak, Omer Tanović, Mira Drenić, Vera Milošević, Jovan Rundo, Vojin Mišelić, Boro Medan, Marković Miodrag, Šehić Ahmet i još neki. Pedeset godina kasnije ova malobrojna generacija se biološki osula, ali su ipak trojica tadašnjih maturanata jedan dan u julu ove godine, uz uštipke od raževa brašna, mladi kozji sir i coktu kao piće naše mladosti, sjeli pored Bregave evocirajući uspomene na davno prohujalo vrijeme. Začuđujuće je to kako se ljudi sjećaju detalja iz tog perioda, a ne sjećaju se šta su juče ručali. 1. Josip Barišić se ovoj generaciji pridružio u trećem razredu. 2. Sekul Bodiroga je bio malo stariji, a život je poslije mature nastavio u Novom Sadu. Slovo Gorčina, 36, 2014 3. Mara Đogo je kao profesorica istorije radila na vojnoj akademiji u Rajlovcu. 4. Mira Hadžiomerović je nastavila život u Mostaru. 5. Alija Hodžić, zvani Barun, je nastavio studij sociologije u Beogradu, a kao student je bio urednik lista „Student“. Kasnije je nastavio život u Zagrebu. 6. Mišo Marić, zvani Jarac, imao je fotoaparat i sve naše foto-uspomene njegov su rad. Studirao je elektrotehniku u Beogradu i dugo radio kao uposlenik u Studentskom centru u Beogradu. Kasnije prešao u Zagreb. 7. Ratko Mitrinović, zvani Lisac, otišao je da studira u Beograd povučen karijerom koju je napravio njegov rođak Dimitrije Mitrinović, čuveni profesor matematike na Beogradskom univerzitetu, autor mnogih nezaobilaznih knjiga i zbirki zadataka iz više matematike. Ratko je dugo radio na ekonomskim poslovima u Institutu za majku i dijete u Zemunu, a živi u Surčinu i čezne za svojim Humcem. 8. Danilo Mrkajić, zvani Kaja, rodom sa Bradine, bio je u đačkom domu u Stocu, završio pedagošku akademiju i bio nastavnik. 9. Borivoje Muratović, zvani Cola, završio tehnologiju i bio direktor Hepokove Sokare u Mostaru. 10. Mira Oglić došla u Stolac iz Mostara i bila nam prvi prozor u svijet po gradskim manirima koje je donijela sa sobom. Trenutno živi u Americi. 11. Omer Ovčina, zvani Adže, život je proveo u Stocu, zakleo se profesoru Tanoviću da će naučiti „Gorski vijenac“ napamet, a da mu on dâ dvojku iz matematike. 12. Pavić Josip, Joško, došao u trećem razredu. 13. Drago Raguž je kao profesor francuskog jezika ostao u Zagrebu, gdje je ostvario uspješnu karijeru. 11 Slovo Gorčina 14. Fahrudin Rizvanbegović, zvani Luna, završio hrvatskosrpski jezik u Zagrebu, bio direktor gimnazije u Stocu, doktorirao, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. 15. Šefik Rizvanović, završio elektrotehnički fakultet, smjer automatika, u Sarajevu, karijeru gradio u Tuzli i Sarajevu. 16. Đorđe Ružić, zvani Đoka i Žorž, većinu života proveo u Stocu, uz rat preselio u Srbiju. 17. Milena Ružić, zvana Gara, studirala u Sarajevu, živi u Gacku. 18. Muhamed Šator, Hamica, završio Filozofski fakultet u Sarajevu, doktorirao, autor više stručnih knjiga, izvanredni poznavalac Makove poezije, bio profesor na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. 19. Ante Terkeš, zvani Šamika, završio Pedagošku akademiju. 20. Salem Turković, zvani Caki, studirao građevinu u Sarajevu, život proveo u Stocu, trenutno u Švedskoj. 21. Husnija Vegar, zvani Pipun, više ganjao loptu nego knjigu, živio uglavnom u Stocu, trenutno živi na krajnjem sjeveru Norveške, pod šarafom. I gore igrao lopte u šezdesetoj godini života i bio najstariji fudbaler ikada u toj ligi gdje je nastupao njegov tim. A, mi svi se uvijek sjećamo dogodovština iz tog perioda koje mogu poslužiti kao potka za zanimljiv roman, priču. Sjećamo sa kad je jednom Salem u školu donio ružu, dobro je nabiberio i stavio u otvor na klupi ispred Husnije koji je sjedio u prvoj klupi. Prvi čas je bio čas matematike profesora Omera Tanovića koji je volio cvijeće. Čim je profesor ušao u razred, upisao čas i ugledao divnu ružu – posegao je za njom. Uzalud ga je Husnija panično upozoravao da je ta ruža namijenjena razrednici, da to nije on donio itd. „Nije, nije, veli profesor Tanović, znam ja da si ti to meni donio, samo te stid reći.“ A, onda je teatralno zadigao glavu i punim plućima udahnuo miris ruže. Svi smo zanijemili. Profesor je pozelenio. Prišao je prozoru ne skidajući oka sa jutarnjeg sunca koje je kroz visoke prozore austrougarske građevine Muški dio generacije (slikano u trećem razredu) prilikom odlaska na čas predvojničke obuke u prirodu 12 Slovo Gorčina, 3, 2014 Slovo Gorčina prodiralo iz pravca Basilija i obasjavalo razred. Još jednom je udahnuo punim plućima i kihnuo tako da smo mislili da ode prozor. U razredu je nastao muk, muha se mogla čuti. Kihanje je ponovio nekoliko puta. A, onda je prišao Husniji i držeći ga za potiljak svojom desnom rukom, dobro mu natrljao nos ružom koju je držao u lijevoj ruci. Srećom, Husnija je na vrijeme suzdržao dah, tako da je ovo nekako preživio. Profesor, ipak, nije bio osvetoljubljiv, a i Husnija je bio dobar u matematici. P. s. Ovaj kratki prikaz nema velike pretenzije. Cilj je da se ova generacija ne zaboravi, da ova imena barem ostanu negdje zapisana. Kao i o drugim generacijama i o ovoj generaciji, svakom pojedincu i svakom profesoru bi se mogao napisati roman. Svaki čovjek i svaki život to zaslužuju. Slovo Gorčina, 36, 2014 13 O KNJIŽEVNOSTI I JEZIKU Irma Marić Imotski kadija Irfana Horozovića „Najveća kazna kojom sam kažnjen. Ona koju sam sam izabrao.“1 H orozovićev roman Imotski kadija svojom umjetničkom fikcijom proširuje duhovni prostor autorovog romanesknog opusa i zbog toga što obrazuje jednu svježu dimenziju koja naslućuje ponešto drukčije kreatorske mogućnosti. Autor tim romanom produbljuje i univerzalizira onaj motiv koji dominira u Kalfi, prije svega motiv dramatičnosti samopotrage, motiv protagonističke samozatajnosti a time, nužno, čitavu lepezu psiholoških motiva u patologiji jedne gotovo mitološke ličnosti. Status glavnog aktera romana obezbjeđuje poziciju unutardijegetičkog naratora, onoga u kojeg imamo puno povjerenje i kojem se bezuslovno može vjerovati, bez obzira što je riječ o izrazitoj subjektivnosti i njegovoj poetsko-lirskoj sklonosti. Na taj način, Horozović već na početku romana nagovještava i ostvaruje perspektivu egzistencijalne potrebe za samoproniknućem u vlastitog sebe. Naratorski status jeste angažman ispovijesti, a to opet znači autorov napor da stvaralačku ideju samopronalaženja, kao toliko puta u svom proznom djelu, ostvari pisanim jezikom, a koji i jeste najadekvatniji način pouzdane ispovijesti. Zato je i kod Kadije RIJEČ prapočelo svega i odbrana od nesigurnosti i zaborava: Nijedna od riječi u kojoj se čovjek vidi, kojoj zavidi ili kojoj daruje svoje povjerenje nije toliko čudna i zamamna kao što je riječ prepoznavanje. Dostići nju jednako je kao i dostići vrhunac sebe, spoznaju svega u sebi i svega oko sebe.2 Uz svijeću koja dogorijeva… Pozicija imotskog Kadije je poetizirana slika čovjeka koji slovima ispisuje svoju sudbinu i životnu nevjericu „uz svijeću koja dogorijeva“. A to je pozicija koja je autoru omogućila koliko intimnu samoispovijednu atmosferu – toliko i podlogu za strasnu, analitičku, prosudbenu suštinu onoga što je prošlo i što jeste u duši zagubljenog čovjeka. Pravolinijskom naracijom, pripovjedač čitaoca vodi stazom koja 1 Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo, 2005. str. 18. 2 Isto, str. 5. Slovo Gorčina, 36, 2014 postupno biva sve izvjesnija, jasnija i konkretnija, ali koja, isto tako, otvara brojne perspektive unutarnjih i vanjskih raskršća sudbinskog karaktera. Unutar te pravolinijske priče autor se vrlo često okreće reminiscenciji, retrospekciji i vokaciji, pa je roman Imotski kadija jedan svojevrstan konglomerat životnih usuda čovjeka koji se u svojoj sadašnjosti ne može otrgnuti ni od prošlosti ni od budućnosti. Narator i glavni protagonista, Kadija, posebnu satisfakciju i olakšanje osjeća u pisanju, u knjigama. Želi se prepoznati u Čolaku-učitelju, iako shvata da je put dug i zapreten (a možda i nemoguć), razdaljina od učenika do učitelja, od kalfe do majstora. Kadija piše „samoobjašnjavajuća“ pisma kojima olakšava tegobu, te tako razgovara sa „krilatom“ dušom: A ja, eto, zapisujem sve to i moja rana na lijevoj strani prsa, pod jelekom, biva sve veća i veća. Pišem tebi, a kome bi drugom, pišem da se zavaram, jer ovo je knjiga zbog mene, samoobjašnjavajuća, knjiga upućena onom koji je piše, knjiga – unutrašnji razgovor. Traje taj razgovor godine i godine i već je nemoguće držati ga više u sebi. Vrijeme je da se ta unutrašnja rana isisa i da je kalem poput pijavice posrče i pretoči u tintu, makar crnu kao što je i krv u rani crna.3 Naratorskom voljom afirmira se neposrednost prvog lica jednine kojim se ostvaruje prisniji kontakt, a što omogućuje poniranje u nutarnje sfere intimnog, s ostvarenim lirskim intermecima u također opravdanoj svrsi poetizacije pripovijednog teksta. Roman Imotski kadija ujedno je i poetizirani iskaz glavnog protagoniste – kadije – podvojenog i opsesivnog intelektualca. Njegova dječačka opsjednutost ženom prerasta i učahurava se kao „bolno razmaknuti prostor“ u kojem se rađa polje za ogoljavanje fatalne opsesije neostvarenom ljubavlju, misterijom nepočetaka i nedovršenosti onoga što nikad nije bilo. Kadijina priča je kompleks nedjelovanja, samosažaljenja, samookrivljavanja, samouništvanja i (ne)mogućeg samoprepoznavanja: 3 Isto, str. 10. 17 Slovo Gorčina Slovo po slovo i na hartiji se pojavi riječ. Gledam je, ne mogu je se nagledati. Kočoperi se ona tako, samodopadna i ohola, kao da osim nje ne postoji ništa drugo. A tako je lahko izbrisati je, izgrebati sa hartije. I tako teško. Sjećam se, jednom sam bio u oskudici s hartijom. A pritisla me žudnja da nešto pribilježim. Hodao sam sav taj dan kao opsjednut. Uvečer, najednom otvorih svoju seharu i počeh iz nje vaditi neke spise i zapise, razvrstavajući ih mahinalno po važnosti i po nužnosti. Koliko je tu bilo nekorisnih i pustih stvari. Sama taština ispunjavala je utrobu te sehare, tako da se jadna (pričini mi se u jedan tren) sva nadula od tolike nabijenosti sujetom. Prenuh se najednom, kao da se probudih. Ispred mene bijahu dvije hrpe hartije: lijeva, s dokumentima koji imaju neku važnost i svakako ih valja sačuvati i desna, besmislena nekako, koja je u sehari zauzimala mjesto samo zbog moje navike da u nju uguram sve što mi dođe pod ruku, a iz bojazni da se ni najmanja vrijednost negdje ne zagubi. To su uglavnom oni spisi, znaš i sam prijatelju, vidio sam ih i kod tebe u sobi, što se danima skrivaju i igraju žmurke na stolu, pod stolom i oko njega i kad na koncu više ne znaš šta bi s njima gurneš ih u seharu. Tako i ja.4 Kadijin put kreće od slova o prepoznavanju. Osamljen i suočen s nepodnošljivom patnjom, u okviru svoje dragocjene samoće – osjeća rezignaciju. Suština njegovog egzistencijalnog uskličnika je u sinhroniziranom negiranju i priznavanju istine, a to je savršen krug, besmislen i beskrajan. Na tom putu njega vodi miris lavande, Klis, ali i njen lik, te u konačnici njen udes i njen krvavi nevjestinski veo. Put do Imotskog, Vrkodola i Zagvozda se mora proći. U tom metamorfoznom traženju i besmislenom koračanju kadija sluti nju, ženu-zvijezdu, što primjećuje i Lada Buturović: Kadija se, na svojim putovanjima – sjećanjima, prisjeća važnih trenutaka svoga života, djetinjstva, kad je sve bilo moguće, stvari otvorene, a on je mogao, da se samo bolje poznavao, ne izgubiti trenutak koji ga je odredio, prihvatiti djevojčicu iz igre koja je bila i dio toga njegovog malog svijeta, a koja je kao dio njega bila prisutna i van granica toga svijeta kao osoba koju je vidio u gradovima u kojima je bio, na svojim putovanjima, žena kroz koju je prepoznavao sve druge žene, njen stid kao karakterizacija njene 4 Isto, str. 16. 18 ličnosti mu je služio kao mjerilo prepoznavanja drugih žena i njenih suprotnosti. Takvu sposobnost prepoznavanja mu je ulio Čolak, njegov učitelj u Stambolu – derviš čije se metode nisu uvijek sviđale nadređenim.5 U studiji Topos granice i granični fenomeni u književnosti BiH (Lekcije o granici), u podnaslovu Skandal prepoznavanja, Nirman Moranjak-Bamburać primjećuje da nas „taj prijelaz iz neznanja u znanje, paradoksalno, prisiljava da skrenemo pogled s tek osvojenog zaokruženog entiteta na ono strano, neiskazivo, nemoguće i nesigurno.“ Dalje, ona navodi: Nije stoga nikakvo čudo što zrcalno ponavljanje početka i kraja romana, otvarajući i zatvarajući “Knjigu puta” i, naoko, nominalno potvrđujući identitete učitelja i učenika (Gaibije - Imotskog kadije i Nazima - Hasanaginičinog sina), povlači za sobom dodatnu intervenciju “priređivača rukopisa” (autora): s one strane ocrtane tekstualne granice, pogovor-pseudokomentar “pronađenog rukopisa”, s domišljatošću u Ecovom maniru, dodatnim lukavstvom kritičke transpozicije vlastita pripovijednog predloška, osim nužnog osiguravanja intertekstualnog čitanja romana, skicira i nove moguće zaplete prepoznavanja, vezujući tako još jedan čvor u metaforičkoj mreži teksta.6 Pitajući se o identitetu imotskog kadije, Moranjak-Bamburać pretpostavlja tzv. „hermetičku semiozu“ u nastojanju čitaočeve potrage za zatajenim smislovima, primjenjujući ih na Kadijin rukopis kojim se postupno detektira naše prepoznavanje sižetskog karaktera određenih koncentričnih krugova u etapama samopronalaženja: U stvaralačkoj potenciji Horozović izabire oštećenog i potisnutog pojedinca, intelektualca koji se ne miri ni sa čim, pa ni sa samim sobom, a tragična krivica je neizbježna jer se sebe niko, pa ni nesretni kadija, ne može odreći. Iz te nepomirljivosti izrasta nevolja koju pripovijeda hermeneutička zagonetka romana - tko je imotski kadija? - ne rješava se, međutim, u nekoj klasičnoj sceni prepoznavanja, već se prenosi dalje prema budućnosti (ezoterijsko iskustvo prepoznavanja u sižejnom smislu djeluje kao kamen koji stvara sve nove i nove krugove po vodi), u duhu hermetičke semioze i njezina tumačenja svijeta kao Knjige i Knjige kao svijeta, nagovarajući 5 Lada Buturović, Prepoznavanje kao konstanta u traganjima Irfana Horozovića, „Odjek“, Sarajevo, 2008, str. 115. 6 http://www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina čitatelj(icu)a na jedno “oniričko” čitanje u potrazi za indicijama skrivenog smisla.7 Priča imotskog kadije je ispovijest. On priziva sjećanja koja ga bole, koja mu zabadaju nož na mjesto gdje je već nekad ranjen. On je uspavani karakter s pobunom koja mu se javlja u neprimjerena doba, pred samu starost. Buđenje je neminovnost, baš kao i san. Njegov duhovni prostor je njegova vlastita tamnica čistilišta prije kraja. Put ga povraća potisnutim emocijama. Kako se pročistiti, kako prići sebi? Svoj put očajničkog prepoznavanja kadija započinje slutnjom koja mu obećava spas. Čežnja za putovanjem je prvo slovo prepoznavanja „izgubljenog čovjeka“. Strah od prepoznavanja je neimovan, ali jeziv jer onaj koji sudi jedino sebi ne može da presudi. Gadi mu se vlastita sjenka i vlastito postojanje. Konačnim putovanjem treba razmrsiti klupko života do suočenja s Njom. Pričine mu ne daju mira. Tjeraju na razmišljanja, što ga dovodi do izbezumljenosti. Naslućivanjem želi spoznati san, povratiti sjećanje, izaći iz labirinta priviđanja. Dijana Hadžizukić primjećuje: Knjiga o putu samospoznaje i potrage za smislom konačno ishodište nalazi u pismu. Put Mediteranom od Venecije do Aleksandrije, put koji je osvjetljavala Zuhra / zvijezda (kao ženski princip koji svojom ljepotom simbolizira božansku ljepotu, pa je čežnja za ženom čežnja za Bogom), put po islamskom i hrišćanskom svijetu, put kroz krajišku epiku, renesansu i sufijsku literaturu završava u knjizi.8 Roman je, shodno kazanom, lirski iskaz glavnog protagoniste – kadije – nesigurnog u svoj vlastiti identitet, podvojenog i opsesivnog intelektualca na putu s kojeg nema povratka. Kadijina „mehka duša“ i mladalačka zanesenost ženom razgolićuje prostor materijalnog i nematerijalnog, tijela i duše već iznemoglog čovjeka. Roman naslućuje univerzum nezačete ljubavi sa ženom-zvijezdom, čime je izvajan stvaralački prostor zbirke životnjih tlapnji u kojim suđenu i sudbinsku izvornost iskazuju sve sami nesporazumi kao produkti nedjelovanja, samosažaljevanja, samookrivljavanja, samouništvanja do samoprepoznavanja: Pišem tebi, a kome bi drugom, pišem da se zavaram, jer ovo je knjiga zbog mene, 7 http://www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm 8 Dijana Hadžizukić, Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, „Slavistički komitet“, Sarajevo, 2011, str. 93/94. Slovo Gorčina, 36, 2014 samoobjašnjavajuća, knjiga upućena onom koji je piše, knjiga – unutrašnji razgovor. 9 Osvrćući se na ovaj roman, Muhidin Džanko ukazuje, također, na egzistencijalna pitanja, fokusirajući svoju misao na pitanja života i smrti i njihovom odnosu, iako napominje da to nije osnovna stvaralačka intencija Irfana Horozovića: U Horozovićevoj pripovjedačkoj optici život je zapravo jedino moguć i ostvariv u priči, u literaturi, u slovu kao jedinoj priznatoj egzistencijalnoj manifestaciji. Tako dolazimo do osnovnog paradoksa Horozovićevih pripovjednih proza (...) stvarnih kao sam život. One zapravo funkcioniraju kao savremeni mitovi u kojima se postavljaju i razrješavaju ključna pitanja ljudske egzistencije, prije svih, pitanja o odnosu života i smrti, priče i stvarnosti. No, Horozovićeva pripovjedačka namjera nije ni da postavlja pitanja niti da ih razrješava. On, jednostavno, uvodi čitatoca u labirint priče i budi u njemu strast za tumačenjem i odgonetanjem.10 Horozovićev roman o imotskom kadiji jeste stvaralačka preregistracija samo ovlaš naslućene fabulativne dimenzije gotovo apsolutno anonimnog kadije iz narodne balade. A onaj sadržajni sloj tradicionalnog i općepoznatog što tendenciozno karakterizira postupak fikcionalnog kao vrstu „historijske podloge“ apsolutno je pravo licentia poetice 11. Znamenita balada Hasanaginica je, isto tako, stvaralačka fikcija, pa se bilo koja umjetnička preregistracija pogotovo onoga što nije stvarnosna i povijesna činjenica tim prije interpolira i preorijentira u bezbroj drugih mogućnosti, sadržajnih i estetskih miljea. Taj književnoumjetnički postupak nije nikakav Horozovićev stvaralački specifikum, nego bi se prije 9 Imotski kadija, str. 10. 10 Muhidin Džanko, Mit, mašta i stvarnost u pričama Irfana Horozovića (U: Enes Duraković, Bošnjačka književnost u književnoj kritici), str. 801/802. 11 (Tako u poglavlju Književni tekst u mreži intertekstualnosti, Zdenko Lešić ističe: „To uočljivo uključivanje teksta u sistem tekstova, ili ulančavanje tekstova, suočava nas upravo s idejom intertekstualnosti, tj. sa svojstvom teksta da živi među drugim tekstovima, da se oslanja ili poziva na njih, da s njima stupa u odnos slaganja ili osporavanja, da ih u sebe upija ili da ih u sebi preobražava, da ih citira ili aludira na njih.“; Zdenko Lešić, Nova čitanja, Poststrukturalistička čitanka, „Buybook“, Sarajevo, 2003, str. 33) 19 Slovo Gorčina dalo kazati kako ta idejna zamisao proizilazi iz vrlo stamene tradicije novije bošnjačke proze i drame, kao npr. kod Karahasana, ili Ibrišimovića. Taj manir korespondira i s posebnim vidom intertekstualnosti, odnosno nadgradnje onoga što živi u tradiciji i pamćenju, kao što je lik imotskog kadije apsolutno periferan i značenjski preregistriran iz tradicionalne anonimnosti u fokalizatorsku i protagonističku instancu jedne vrste svojevrsne metastvaralačke koncepcije. Kao prosac Hasanaginice („Zuhra je Kadijina zvijezda vodilja na putu potrage za istinom, na putu spoznaje, u ropstvu, ratovima i lutanjima, zbog nje je Kadijin iskaz sjetan i melanholičan, zbog nje se opredijelio za svijet suprotan Hasanaginom, svijet kalema i knjige.“12), nije situiran kao kauzalni uzročnik porodičnog zla, nego kao izvanji faktor koji u baladesknom narativu ima ulogu instrumenta vlastite opservacije neizbježnog kraha i slike porodične tragedije. To je Horozoviću inicijacija za stvaralačku prednost i favorizam u realizaciji ideje da se jednom relativno ukočenom i okoštalom predlošku dadne dubina akterizacije i protagonizacije. Baladeskni lik se personificira u subjektizaciju jedne nove i otvorene sudbinske fatalnosti koja izranja iz tuđe nevolje i prerasta u vlastitu. Tu leži dubina Horozovićeve nakane da umjetnički oblikuje dimenziju novog a starog lika. Tako se u romanu pred našim očima razrasta fatumska priča začeta na temeljima potencijalnog aktera, krivca i krvnika, odnosno priča o čovjeku s ruba jedne druge priče. Nameće se misao kako je Kadija utkan u autorovu idejnu nit kreacije jedne kompleksne sudbinske životodajnosti, a to je opet jedna potvrda već iskazane floskule kako autor za života piše jednu te istu knjigu, te preko Kadije usložnjavamo spoznaju o Horozovićevoj imaginativnoj arhitekturi poetički izvajane životne silnice čovjeka intelektualno okrenutog dubinskom osjećanju svijeta i života kroz knjigu i preko knjige. Takvi akteri u različitim akterizacijama djeluju nekako unisono okrećući se, posebno u nevolji, poetskom shvatanju i izričaju svijeta i života kojem se valja suprotstaviti snagom neke harmonije, sklada i ritma koji korespondiraju s lirskom tankoćutnom instrumentalizacijom. Ta instrumentalizacija u Horozovićevom proznom 12 Dijana Hadžizukić, Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, str. 178/179. 20 djelu elementarno je osmišljena trima elementima: riječju, pričom i knjigom. Svi ti akteri gotovo žive od prapočela riječi intelektualno obremenjeni pričom koja uvijek natkriljuje manje-više nepodnosljivu stvarnost. A to je priča u priči, spoznajnosanjana priča koja se opire životodajnoj surovosti, priča kao pribježište i sklonište od neshvatljivog i nemogućeg, od nevolje i čemera, od sablasnog i demonskog – sklonište u sablasno i demonsko. Pisana riječ kod gotovo svih autorovih protagonista predstavlja riječ-alibi, mogućnost izlaza, ali i vid unutrašnje samospoznaje: Najednom, slutim, kako riječi koje mi naviru pupe u nepoznato. Najednom, ne prepoznajem više riječi koje mi naviru. Kao da neko drugi iščezne da se prikaže kroz mene. Nisi li i sam to ponekad osjetio? I te riječi i dalje huje kroz mene, kao neko davnašnje uvjerenje, koje sam zaboravio. Kao riječi stranog, nepoznatog jezika. Ali, nije to ni slično onoj jezičkoj bujici kojoj smo se predavali na bazaru, opčinjeni riječima što su vrcale iz nevidljivih usta i dopirale do nas i koje smo prepoznavali kao voće ili različite stvarčice kakve se već mogu vidjeti na bazaru. To su bile riječi čudne i strane, ali razumljive, riječi koje su zajedno s rukama i nogama bajale slutnju jednog novog, dosad nezabilježenog jezika. *** Noćas ne mogu više pisati. Pokušat ću sutra navečer da ti objasnim šta mi se u njihovom šumu i zagonetnom značenju čini opasno.13 Roman Imotski kadija na posredan način možemo iščitavati i kao vrstu epistolarnog romana jer spomenute riječi tvore pisma na osnovu kojih narator korespondira s fokalizatorskom ambijentalnošću, ujedno i dualitetom unutarnjeg i vanjskog, stvarnosnog i snovnog, konkretnog i apstraktnog: Eto, to je sva moja prepiska. Zato mi se ovaj tekst, koji se povećava iz noći u noć sve više čini kao skup svih mojih nenapisanih pisama. I pisama onoj kojoj nisam napisao ni jedno, a nikad nisam prestao na nju misliti. A noć iza te noći kad ti pisah, noć iz dana kad se život preobrazi u zraku (džemre ga svojim kopljem zametnu i nevidljiva sjemena oživi), tu noć osjetih kako se i četvrto džemre zabode, džemre 13 Imotski kadija, str. 54. Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina tajanstveno o kojem nisam čuo da se govori, barem ne glasno, džemre u duši, džemre u mojoj duši...14 Tako kadija, u dosluhu sa samim sobom, u pisanju, ispovijedi sa samim sobom (u sebi samom) nerijetko proživljava haotični koloplet stvoren na vjetrometini ličnog nesnalaženja. Tako se i priča dovodi na razinu svojevrsne sumnje često kao fatalno pitanje o izlišnosti i autentičnosti, kao dilema koliko je svrhovita i snažna u tom pogledu. Ponajprije – koliko je istinita. Kadijina sumnja u priču i pričanje nerijetko ga dovodi u apsurdan položaj čovjeka koji ponekad ne razaznaje razliku između zbilje i tlapnje, stvarnog i apstraktnog: Ponekad mi se učini da pišem samo o pričinama, a i da je pričin ovo što pišem. Sjedim u noći, tamnoplavoj kao vjeđe starice Habibe što salijeva stravu i baca grah, sjedim s kalemom u ruci i ispisujem ovo dugo pismo, knjigu što se pretvara u moj jelek. Pergament – knjiga čuva moje kosti od noćne svježine, mehlemi bol od sandžije. *** Ni primijetio nisam, a već sam bio star.15 U romanu Imotski kadija motiv knjige biva u potpunosti otjelovljen poput svojevrsnog žalosnog svjedoka svoje žalosne sudbine. U bošnjačkoj savremenoj prozi motiv knjige izrasta, moglo bi se reći, u jedan vrlo prepoznatljiv rekvizit tzv. „pripovjedačke Bosne“, posebno u prozi druge polovine 20. vijeka, od Selimovića, Kulenovića i Ibrišimovića – do Karahasana i Horozovića: A bio sam naumio, priznajem, da tu knjigu, svoju knjigu, knjigu o sebi, knjigu sebe, nekome podarim, odnosno ostavim u amanet. Ne znam je li u tome bilo više dobre volje ili taštine? Ipak, to će odlučiti onaj kojemu je knjiga namijenjena. Može je otvoriti i listati, može baciti. Ili pak spaliti. Želio sam samo, vjerovao sam da to želim, poništiti jedan od cvjetova mržnje, koji niču na čovjekovu putu, gdje god se makne. Želio sam oproštaj za sebe, kao što sam ja davno oprostio svima. Zar je to taština? Ukoliko jeste, onda priznajem da sam tašt. Taština je mojom rukom ispisala i posvetu na početku knjige: Onome koji će razumjeti.16 Pored elementarne svrhovitosti u prilog kojoj navodim ovaj pasus, ne mogu se oteti dojmu koliko 14 Isto, str. 48. 15 Isto, str. 57/58. 16 Isto, str. 250/251. Slovo Gorčina, 36, 2014 su ove rečenice inspirativno-simbolične i koju značenjsku specifičnu težinu imaju u cjelokupnom idejno-stvaralačkom postupku Irfana Horozovića kad je o pisanoj riječi. Ne mogu se, također, oteti utisku da se ta pisana riječ u tijelu knjige može simbolički shvatiti i kao vid otjelovljene podsvijesti, unutrašnjeg „ja“. Nijedna od riječi u kojoj se čovjek vidi, kojoj zavidi ili joj daruje svoje povjerenje nije toliko čudna i zamamna kao što je riječ prepoznavanje. Dostići nju jednako je kao i dostići vrhunac sebe, spoznaju svega u sebi i svega oko sebe.17 Stvaralačka problematika romana Imotski kadija afirmira težinu kadijine spoznaje i fatalnu grozu samoprepoznavanja kao moranja što je impresivno nalik na izvanju tematiku Kalfe. Jer su praznina i nedovršenost autoportreta idejne poveznice oba romana u kojim se konkretiziraju podvojenost (raščlamba), upitanost (dvojba), relativnost (dilema). Neposrednost ich-forme čitaocu obezbjeđuje imaginativnu bliskost i prisnost s protagonistom, pa se može reći, s još jednom asocijacijom na Selimovićevog Derviša, kako nas Horozovićev Kadija privlači i afirmira kao svoje saučesnike. Životna pozicija Horozovićevog Kadije jednom gradativnom putanjom dovodi do klimaksa samospoznaje o nužnosti odlaska sa ovoga svijeta i priželjkivanje dogorijevanja „životne zvijezde“. Irfan Horozović u Imotskom kadiji otjelovljuje legendu, ali bez mitološke natruhe, koja je i onako nedostatna i tek naslućujuća. Zato je njegov Kadija protagonista koji je izrastao na podlozi ideje koja samo simbolički traži i nalazi uporište u znamenitoj ličnosti iz pjesme, pa je Horozović u realizaciji ideje udahnuo život jednom „ukočenom i okoštalom predlošku“. Izvori Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo, 2005. Literatura Lada Buturović, Prepoznavanje kao konstanta u traganjima Irfana Horozovića, „Odjek“, Sarajevo, 2008. Dijana Hadžizukić, Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, „Slavistički komitet“, Sarajevo, 2011. 17 Isto, str. 5. 21 Slovo Gorčina Muhidin Džanko, Mit, mašta i stvarnost u pričama Irfana Horozovića (U: Enes Duraković, Bošnjačka književnost u književnoj kritici), „Alef “, Sarajevo, 1998. Bošnjačka književnost u književnoj kritici; Novija književnost – proza; priredio: Enes Duraković, IV knjiga, „Alef “, Sarajevo, 1998. Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, „Zoro“, Sarajevo, 2005. Senahid Nezirović, U labirintima vremena, „Putevi“, 1989. Asmir Kujović, Knjiga puta i knjiga o putu, „Ogledalo“, Sarajevo, 2000. 22 Davor Beganović, Strukture prepoznavanja u prozi Irfana Horozovića, „Novi izraz“ Sarajevo, 2004. http://www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm Slovo Gorčina, 36, 2014 Elmedina Maglajlija-Hodžić „Smrt je majstor iz Srbije“ – Politički roman Marka Vešovića O vaj rad ima za cilj da kroz teoriju političkog romana, a zatim kroz uzuse dokumentarne književnosti i historijskog narativa, pokaže obilježja antiratne Vešovićeve proze satkane u zbirci kritičkih i literarnih eseja, koja se po svojoj cjelovitosti shvaća i kao roman. Postavljaju se i određene polemike o umjetničkom dometu samog djela, o paraboli s drugim antiratnim sličnim djelima, o metafori, o kritici ideologije, te o značaju ovakvog jednog djela u modernoj epohi u književnosti. Dokumentovana / dokumentarna proza: Poetika svjedočenja Kad je riječ o knjizi Smrt je majstor iz Srbije kao književnom ostvarenju, po onome što je i kako je u knjizi kazano, a uzimajući u obzir osnovna obilježja književnog teksta, fiktivno, a ne faktivno, treba reći da u ovoj knjizi dominira ovo drugo, kazano međutim kroz pero njenog autora, kroz njegovo biće: Fakcija postaje umjetnost! Treba li govoriti o razlikama između književne i stvarne istine, o nadasve dominirajućem mišljenju kako je ova prva naprosto viša: Historija nas uči popisu činjenica, a književnost o tome kako su se te činjenice reflektovale u našoj duši, našem biću – kako smo ih doživjeli, ili proživjeli. S tim u vezi, i sam Marko Vešović imao je potrebu reći nekoliko rečenica: Ova knjiga sadrži tekstove koji su od aprila 1992. do juna 1994. godine objavljivani u sarajevskim novinama. Čitajući ih, nakon osam godina, stoput sam zaželio da u njima ovo ili ono doradim, preradim, razradim, poboljšam, produbim, zaokružim. Da podignem njihovu književnu vrijednost. Ali sam znao da se to ne smije: dokumentarnu supstancu u njima naknadna pamet bi pokvarila. Doduše, ponajbolje od onog što sam ikad napisao živi upravo od naknadne pameti: od uvijek ponovnog kretanja iznova, od neumornih popravki i dopisivanja koja mi, nekad, izgledaju kao vrsta bolesti. Ali tako možeš, smiješ čak i moraš postupati sa “ćisto” književnim tekstovima. Ova knjiga Slovo Gorčina, 36, 2014 je drukčija. Stoga sam se ograničio na sitnije jezike i stilske dorade, a poneki od zapisa u njoj opskrbio bilješkama, tiskanim kurzivom, koje su mi se jednom činile neophodne, drugi put neizbježne, a sigurno je da su obogatile cjelinu. Ili joj, barem, nisu mogle nauditi (Marko Vešović, 2003). Ono što se iz književnoteorijskog ugla na ovu temu može reći, prvo je svrstavanje ove knjige u tzv. dokumentarnu književnost. I sam autor naglašava „dokumentarnu supstancu“. A kako je knjiga ustvari nastala kao zbirka eseja i članaka, ako već govorimo o eseju i odnosu prema književnosti, treba reći da je, što se književnosti tiče, u novije vrijeme esej u usponu. Dakle: „Uspon eseja u našem vremenu govori tako o sklonosti suvremene književnosti i prema takvom književnom oblikovanju koje se neprestano odnosi na istinu u smislu izvjesnosti iskaza koji su naprosto lažni ili istiniti, a nisu izvan te opreke naprosto fiktivni“ (Solar 1997: 300). Znači, radi se o odnosu historije i književnosti, gdje se javila potreba da se i kroz književno djelo posvjedoči o stvarnim događajima, gradeći tako poetiku svjedočenja. Jer, „Ta se sklonost zapaža i u porastu zanimanja za književnost koja želi naprosto svjedočiti o nekom stvarnom zbivanju“ (Solar 1997: 300). Ali, u čemu su onda razlike? Ipak, „Dokumentarnu književnost povezuje s esejistikom odsutnost svjesnog i namjernog oblikovanja fikcije, ali je razlikuje od esejistike traženje oslonca u zamisli neposrednog opisa stvarnosti, takvog opisa koji se ne pokušava obrazložiti i dokazivati, neko koji naprosto svjedoči o nekom viđenju stvarnosti“ (Solar 1997: 300). Zato Vešović ovim djelom ipak ostaje umjetnik. Smrt je majstor iz Srbije: Metafora u alegoriji Metafora „Smrt je majstor iz Srbije“, osim što je metafora, ona je i metatekst. To je alegorija na pjesmu Fuga smrti, pjesmu koju je Paul Celan napisao nakon svirepih nacističkih mučenja i ubistava 1945. 23 Slovo Gorčina godine, pjesmu u kojoj ima stih: „Smrt je majstor iz Njemačke“. Dakle, Vešovićev naslov „Smrt je majstor iz Srbije“ u isti red postavlja nacističe zločine i genocid sa onim što je režim Srbije i Crne Gore uradio u BiH tokom rata 92-95. Da li je time sve već kazano?! U svojoj pjesmi “Fuga smrti”, Celan opisuje gotovo neljudski surove okolnosti u kojima su se nalazili Jevreji koji nisu uspeli da pobjegnu iz Njemačke i teritorija okupiranih od strane njemačkih trupa. Ova pjesma manje ili više počiva na jednoj autobiografskoj podlozi, jer se zna da je pjesnik i sâm prisustvovao nekim od grozomornih prizora sa kakvim se susrećemo u njegovoj pjesmi. Iako Marko Vešović nije velika povijesna ličnost (Solar 1997: 302) ali svakako da jeste ličnost istaknutog javnog djelovanja (Solar 1997: 302) pa se svakako mogu tražiti specifičnosti u njegovoj perspektivi. Naime, on priča iz perspektive čovjeka, iz perspektive pjesnika, iz perspektive i nekoga ko nije iz Bosne, ali i konačno iz perspektive nekoga ko preživljava ratne strahote u opkoljenom Sarajevu. Vešović raskrinkava iznevjerene identitete kojih se odriče, tražeći uzroke zla i čudeći se njegovoj veličini u ovom modernom vremenu. Slično kao što je to započeo Alija Isaković u svojoj Antologiji zla, tako i Vešović govori o svojim „prijateljima“ i po struci, i po identitetu – i tako ustvari na jedan indirektan način govori samo o sebi! Govori da on nije taj koji je kao veliko zlo došao preko Drine. Jer, pravi pjesnici su oličenje životne radosti (iako često pjevaju o smrti?!) a majstor koji dolazi s druge strane Drine naziva se smrt, tj. majstorska smrt! Tako će Srbija postati etiketa preko koje se rijači smrti identifikuju! Svjedočeći istinu i sudbinu građana Bosne i Hercegovine, Vešović kao da je kreatorski iscenirao samog sebe – nekoga ko će iz ničije perspektive kazati izvještaj o svim strahotama zla! Nekoga s kim će konzument datog štiva (ili dokumentarca) moći da se poistovjeti – a da ne osjeti ni trun osjećaja da se iz jednog ili drugog razloga preko niskih poriva priklonio pristrasnom tumačenju istine! Po svemu tome zato Vešovićevo kazivanje jeste najviše i specifično! Konačno, nisu li ga oni „s druge strane“ proglasili izdajnikom? 24 Smrt je majstor iz Srbije kao politički roman Politički roman nije politički po svom stepenu ideološkog usmjerenja, propagande, ideje koju zagovara, i sl. Politički roman je politički u onom stepenu u kojem tematizira sudbinu jednog dijela uže ili šire društvene zajednice ili pojedinca, sudbinu koja je zavisna od volje onih koji se predstavljaju kao kreatori tuđe sudbine, propagirajući ponašanje kakvo se ne može opravdati u modernom civilizacijski osvještenom društvu: Politički roman je politički u onoj mjeri u kojem će život jednih zavisiti od represivnog djelovanja instrumentarija drugih, kojim se prvima ne ostavlja nikakva mogućnost izbora već samo okovanost u raljama sistema – sistema nečiste ideologije i politike. Politički roman je dakle borba za slobodu, za oslobođenje, za život! (v. Kovač, 2005) U tom smislu je i knjiga Smrt je majstor iz Srbije u stvari politički roman. Taj roman ima jedinstvo sadržaja koji poetikom svjedočenja često i kritički razmatra društvene procese u užem i širem okruženju – taj roman je borba! Odbrana! Bilo da je odbrana časti, odbrana ponosa, odbrana dostojanstva ili odbrana života. Ima jedinstven svijet, aktere i motive – taj roman je pobuna! I zato je to politički roman. Bilo da se uzme kao djelo koje je kritika jedne ideologije, ili roman o ljudskoj sudbini i demistifikaciji kulta ličnosti u smrtonosnoj strategiji vođa u političkom okruženju, bilo kao djelo koje iskazuje i ličnu dramu pojedinca, ali i kolektiva, ili kao dokaz o sudbini jednog naroda u određenom stepenu historije. Skoro sve to ima roman-zbirka literarnih eseja „Smrt je majstor iz Srbije“. Vešović se, slično kao i A. Isaković u Antologiji zla, razračunava s moćnicima jednog postkomunističkog sistema, s „ljudima“ iz SANU, s kolegama pjesnicima, s ratnim kasapima, s ubicama, s prljavim mozgovima – a često, mnogo više nego Isaković, satirično umjetnički priču dovodi do usijanja. Tako da je ovo Vešovićevo djelo negdje između Isakovićeve Antologije i ratnog romana Ahmeta Rahmanovića „Crna duša“ – a sva tri djela govore iz opkoljenog Sarajeva! Zajedničko im je i to što pokazuju kako život bez časti, život ispunjen lažima i licemjerstvom, kroz ravnodušnost i bolesne požude, može izroditi samo katastrofu. Opisuje se jedan izokrenut sistem vrijednosti iz kojeg proizlazi samo Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina stradanje nevinog čovjeka, stradanje nevinih žrtava u raljama pokvarenih političkih ideologija, stradanje cijelog jednog naroda. Sve to utiče na sudbinu čovjeka kao pojedinca koji dijeli sudbinu cijelog naroda, u kojemu nevine ljudske duše u direktnoj izloženosti programu nezdrave političke ideologije, sve više bivaju dovedene do životnog crnila i tako postaju crne duše sa crnom sudbinom. Tako svojim „novinarskim člancima“, Vešović (osim što) u ime nas svjedoči, on i produhovljava. Ironiziranom skepsom, kakvom je progovorio i Abdulah Sidran, govoreći „Opasne priče“ – svojevrsne TV kolumne. Takve su i Vešovićeve kolumne u Oslobođenju. Da ironija bude veća, baš u „oslobođenju“. Pravo politički! Zaključak Roman-zbirka literarnih eseja i članaka Smrt je majstor iz Srbije, spada u dokumentarnu prozu, u antiratnu književnost, u poetiku svjedočenja, u borbu i pobunu protiv zla, protiv totalitarizma. Kritikom Slovo Gorčina, 36, 2014 ideologije i poetikom svjedočenja lične drame pojedinca i zajednice, ova knjiga ima i karakter političkog antiratnog romana. Njena stvarna vrijednost jeste istina, faktivna, ali i književna istina – istina koja je veća i od same istine! Njen motiv je dizanje glasa protiv modernih nacističkih ideologija koje su zadesile naše „moderno“ društvo! Nije li to najbolji odgovor koji se uklapa u viziju književnosti – da definiše pojam čovjeka na svakom stepenu historije?! Izvor Marko Vešović (2003): Smrt je majstor iz Srbije, Naklada ZORO Literatura Milovoj Solar (1997): Suvremena svjetska književnost. Školska knjiga, Zagreb Nikola Kovač (2005): Politički roman: fikcije totalitarizma. Armis-Print, Sarajevo Lešić Zdenko ( 2005 ): Teorija književnosti, Bemust: Sarajevo 25 Jasmin Hodžić Metaforički koncept „LJUDSKA BIĆA SU ŽIVOTINJE“ u poeziji Muhameda Elezovića: Kognitivno-semantička analiza (Na primjeru zbirke „Vučija avlija“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.) N a odabranim stihovima iz zbirke Vučija avlija, a putem osnovnih kognitivnolingvističkih postavki o konceptualnoj metafori, u ovom radu1 se analiziraju primjeri u kojima se ciljna domena LJUDSKA BIĆA povezuje s izvornom domenom ŽIVOTINJE. Povezivanjem ove dvije domene, poetski tekst nam u neočekivano mnogo varijanti date metafore, kroz samo sebi svojstvenu perspektivu, direktno i suštinski opisuje i pojedine životne datosti koje su jasno i slikovito sadržane u samom jeziku. O konceptualnoj metafori Jednu pravu malu revoluciju u proučavanju jezika donijelo je otkriće o sveprisutnosti metafore u jeziku i govoru. Pokazano je kako metaforu koristimo dosta često, i najčešće nesvjesno. A, metaforu koristimo kad nešto nepoznato hoćemo da izrazimo preko (već) poznatog. Neki ustaljeni metaforički koncepti su: VRIJEME je NOVAC, LJUDI su ŽIVOTINJE, ARGUMENTACIJA je RAT, IDEJE su HRANA, LJUDI su BILJKE, ŽIVOT je PUTOVANJE, itd. (v. Lakoff & Johnson: 1980). Što se tiče metaforičkog koncepta LJUDI su ŽIVOTINJE, osim iskustvenog, svakodnevnim korištenjem takvog koncepta, o njemu znamo i utoliko što je direktno spomenut i u nekim Božijim objavama, kao npr. u Kur›anu: (1) Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a 1 Ovaj rad je predstavljen na 4. Međunarodnoj naučnoj konferenciji o učenju stranih jezika i primijenjenoj lingvistici (FLTAL), na Internacionalnom Burč Univerzitetu u Sarajevu, 9-10. maj 2014. godine, i elektronski pubiciran u pratećem zborniku radova; a ovo je njegovo prvo štampano izdanje. 26 njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni (Kur’an: Bedemi, 179), ili: (2) Reci: Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni koji su se šejtanu klanjali – njih čeka najgore mjesto, jer oni su najdalje s pravog puta odlutali (Kur’an: Trpeza, 60). U ovom radu riječ je ipak o metafori u poeziji. Međutim, kako to nije klasična, već konceptualna metafora, moguće smjernice za poimanje upotrebe ovog vida metafore u poeziji mogu napraviti otklon od umjetničkog teksta do načina mišljenja i poimanja stvarnosti uopšte (a ne samo ambijenta ograničenog na poetski svijet), što je podudarno s osnovnim postavkama i teorijama o konceptualnoj metafori. Naime, kako je zadatak književosti da definiše pojam čovjeka na svakom stepenu historije, čovjek o kojem je ovdje riječ, ni manje ni više nije ništa drugo nego: životinja. Metaforički koncept „LJUDSKA BIĆA SU ŽIVOTINJE“ u zbirci „Vučija avlija“ Moći će se zaključiti da poezija svojim skrivenim jezikom otkriva mnoge tajne smještene duboko u nama. Međutim, metaforički koncept „LJUDSKA BIĆA SU ŽIVOTINJE“ u zbirci „Vučija avlija“ pojavljuje se, iako se dalo i drukčije naslutiti, u svojih čak deset različitih vidova. A, bilo je očekivati da je ovaj koncept realizovan jednoznačno, jednosmjerno, da nam jasno pokaže / pokazuje u kojoj to i kakvoj avliji živimo, i ko su ti vuci (vukovi)? Dati metaforički koncept u zbirci „Vučija avlija“, razložen je u sljedećih deset vrsta: Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina (1) „Čovjek je pas“ (Slijepac za pravila); (2) „Mi smo ukroćene zvijeri“ (Divljaci, bez ljubavi); (3) „Braća koja se svađaju su (kao) rogati ovnovi/ jeleni/jarci/bikovi“; (4) „Ja (pjesnik) sam kao zvijer –urličem i pjevam“ (Otrovan više nego zmija); (5) „Moje pjesme (pjesnikove) su ptice kliktalice“, (Ptice slomljenih krila); (6) „Uljez u našem gnijezdu (je zvijer, i) od gnijezda pravi zvjerinjak“; (7) „Stranci našu djecu tretiraju kao pse“, (Mi smo „za njih“ psi); (8) „Mi smo (naš narod) žrtveno jare na meti agresora“ (Žrtva posvećenog topa); (9) „Marinci zarobljenike tretiraju kao pse/vukove“ (Pse na lancu); (10)„Logoraši su ptice žalopojke (kukavice)“ (Ptice u kavezu). U datim primjerima treba primijetiti dvostruku perspektivu. Na LJUDE se kao ZVIJERI gleda iz vlastite (prva polovina), ili iz tuđe (druga polovina primjera) perspektive. U prvom vidu meaforičkog koncepta „LJUDSKA BIĆA SU ŽIVOTINJE“, uopšteno, neodređeno, pojam čovjek, označen je kao pas, postaje (kao) pas. Nije rečeno ni vidljivo koji to zapravo čovjek – zna se samo da je iz čopora (grupe) neposlušnih (nedresirani pas) ili, navodi se i to da je taj kao takav, ustvari dresiran u specijalnim školama. Dakle, poznato je (manje-više) da pas ne razlikuje (slijep je) za boje.2 Pogledajmo primjer: (1) Čovjek i pas prolaze / Kroz crveno na semaforu / Policija mirno posmatra / Ali ne reaguje / Znaju oni / Kojem čoporu pripadaju / Neposlušna braća / Oni ne raspoznaju boje 2 Jedan važan detalj iz zoologije moći će poslužiti sveobuhvatnijem doživljaju naslovne pjesme u zbirci Vučija avlija. Pitanje: Znamo li imaju li psi mogućnost da raspoznaju, odnosno, da vide boje? Odgovor je sljdeći: Ne, psi (kao uostalom i većina životinja) nas zapravo gledaju u crno-bijeloj tehnici, a mi njih u koloru (Neki kažu da pas može da vidi žutu i plavu; dakle, našu zastavu – a mačka još i zelenu. Opet zastava!). Simpatično, sve se može dovesti u vezu i s citiranim kur’anskim ajetom, odnosno dijelom ajeta: ...oni oči imaju – a njima ne vide...oni su kao stoka... (Kur’an: Bedemi, 179). Slovo Gorčina, 36, 2014 u nebeskim sudnicama / Svoj mrak dijele / Sa zvijerima / Dresirani su/ U specijalnim školama... (Vučija avlija) Bratimljenje čovjeka i psa ovdje je izvršeno preko neposlušnosti. Konkretno, za psa ne važe (isti) saobraćajni znaci. Poistovjećivanjem s psom, čovjek postaje slijep za takva (i druga) pravila čovječnosti. Mržnja je nedostatak ljubavi. Gubitak smisla za mir, stvara agresivnog čovjeka, ukroćenu zvijer. I tako čovjek postaje (kao) životinja. To imamo u primjeru broj dva: (2) Postali smo ukroćene zvijeri / Koje gube smisao / Za pitome prostore / Mržnju (a ne ljubav!-istakao J.H.) gajimo u srcu... (Glas čudotvorca) U primjeru tri, pak, imamo prikazane dvojicu braće, koja, iako su braća – po čitav dan se sukobljavaju. A, koja je okolnost, uzrok? Egzistencija: Oskudica. A, jedino ljubav može otrov odstraniti: (3) U zemlji rasula živjela dva brata rogata. Živjeli su u oskudici. Po čitav dan su se boli, a uvečer bi stali kao dva vodenička kamena. Raspravljali bi o praznom stomaku i u toj raspravi javljala bi se među njima bratska ljubav i tako bi potisnuli otrov iz svojih glava... (Sudbina) Svađu među braćom prouzrokuje opasni otrov, pa od čovjeka napravi rogatu životinju. A, poznato je da se između ostalog, pjesništvo rađa iz tjeskobe. To je ona kritička funkcija književnosti, da izrazi dramu ljudske duše: (4) Meni su ptice izmislile ime... Vjerujem u ljubav stvari / Jer mi iz čela / Iz glasa / Gorda zvijer krvari / Zmijama sam otrov pozajmljivo... (Autobiografia) Također i, slično prethodnom: (5) Lepršaju pjesme / Tragaju za istinom / One su uvijek / Izvan jata / U tamnim vilajetima / Oslobađaju se / Svog zlatnog perja / Vraćaju se / Polomljenih krila / Žive od kliktaja / I to im je / Sve. ... (Duša pjesme) Ova poezija samo je kliktaj jedne napaćene duše preobražene u otrovnu zvijer. U šestom primjeru imamo prikazan koncept nevine ptice u gnijezdu i zvijeri koja vreba. Također, tu je i primjer metamorfoze: 27 Slovo Gorčina (6) Kad ti u gnijezdo / Uljezi uđu / Stvoriće novu pasminu / Zvijeri nad zvijerima / Iz gnijezda kad padneš / Čućeš vrisak u podne / Noćne more, prizivanje proroka / Vilice će viriti iz oka... (Vrisak u podne) Sve ovo do sad bili su primjeri „životinja“ čiju ulogu mi igramo, iz vlastite (pjesničke) perspektive posmatrajući. Pogledajmo i primjere „životinja“ iz jedne totalno druge perspektive: (7) Konzerva Ikar sadaka iz Španije / Pseća hrana / Za djecu sa Balkana... Možda će naša djeca / U budućnosti / Njihovi psi čuvari / Postati... (Konzerva Ikar) Ovo je dakle obrnuta perspektiva. Za „njih“, dakle, iz vanjske perspektive, mi smo (kao) psi. A, regrutovanjem u NATO, naša djeca postaju njihovi psi čuvari. Moglo bi se kazati i ovo. Mi smo, u prethodnom ratu u BiH (92-95), bili samo (kao) dio jedne ceremonije, mi smo žrtveno jare (jagnje). Pale žrtve za tuđu svetost: (8) Olovo mu iz usta curi / Oči je naše i uši začepio / Na glavu mu peškir mokar svećenik prinosi / Zubima cvokoće / Traži žrtvenog jarca / Da ga posveti / I na ražnju okrene. ...(Posvećeni top) Isto tako, zlo koje potčinjava čovjeka, čovjeka tretira kao vuka ili psa: (9) Narkomanka-marinac / Na lancu čovjeka vodi / Đerdan vučijih zuba / Steže oko vrata / Umotala zapaljeno srce / U naga ljudska tjelesa / Od njih kule babilonske gradi / Lahko je njoj biti nevjesta / Semiramidini vrtovi na krv mirišu... (Semiramidini vrtovi) I konačno, ljudi mogu da budu i kao zatvorene ptice u kavezu! Takva je slika zloglasnih logora iz naše bliske prošlosti: (10) U hangaru u Gabeli / Ptice pjevaju jadikovke... (Put u nezaborav) I, to je bio pregled deset „vrsta životinja“ u poeziji M. Elezovića, odnosno, u zbirci Vučija avlija. 28 Tačno je da poezija oneobičava stvarnost, ali, isto tako, poezija je i slika stvarnosti. Tako, neobično i neočekivano, poezija M. Elezovića nas je „uslikala“ u čak deset različitih životinjskih pozicija i uloga. A, sami njen naslov dosta toga implicira. Zaključak Kognitivno-lingvistička i semantička analiza datih primjera iz stihozbirke Vučija avlija, iako ništa ne govori o umjetnini kao takvoj, o estetskoj ili stilskoj vrijednosti poezije u njoj kao cjeline, slobodno će i smjelo moći da poluči zaključke da upotreba datog metaforičkog koncepta (a sigurno i drugih vrsta metafore) u ovoj poeziji daje visoku ocjenu o iskorištenim mogućnostima „dijagnoze“ u spoznajama ljudskog duha, a koje poezija svakako posjeduje. Bogatstvo fragmentarno prikazanih stihova Muhameda Elezovića jeste u tome što u dvije grupe, tj. u dvije perspektive i na ukupno deset načina, na deset dijelova, secira ljudski duh, i pronalazi životinju u svakom od njih. Izvori Muhamed Elezović (2011) : Vučija avlija, pjesme. Dobra knjiga, Sarajevo Prevod Kur’ana od Besima Korkuta, te prevod od Mustafe Mlive; dostupno za pretraživanje na: http://www.iltizam.org/kuran (Juli, 2014). Literatura Fatić, Almir (2009), Metod kontekstualnog tumačenja Kur’ana, Znakovi vremena, Vol. 12, br. 43/44, Sarajevo, 2009, str. 87-115. Katz, Albert N . . . [et al.] (1998), Figurative language and thought, Oxford University Press Klikovac, Duška (2004), Metafore u mišljenju i jeziku, Čigoja štampa, Beograd Lakoff, George & Johnson, Mark (1980), Metaphors We Live By. Chicago and London: University of Chicago Press. Stanojević, Mateusz-Milan (2009), Konceptualna metafora u kognitivnoj lingvistici: pregled pojmova, Suvremena lingvistika, Vol.35 No.68 Prosinac 2009. Slovo Gorčina, 36, 2014 Indira Šabić Onomastička svjedočanstva bosansko-humskih aloglotskih imena N a čitavom terenu Bosne i Huma, vid adstratnih utjecaja izvršen je preko kršćanstva, sa istoka i sa zapada, odnosno preko latinskog i bizantijskog svećenstva. U bizantijskoj kalendarskoj praksi duže vrijeme se prakticiraju imena istočnih svetaca (imena koja će svojevremeno postati reprezenti i markeri istočne crkve, dok ih zapadna crkva zamjenjuje drugim sanktoremima). Najbrojniju skupinu antroponima u korpusu čine novozavjetna biblijska osobna imena, a među njima posebno se ističu imena apostola: Petar, Andrija, Ivan, Toma, Matija, zatim ime (arh)anđela: Mihail / Mihovil, imena starozavjetnih biblijskih osoba, koja su uglavnom muška: Avram, Simeon, Damijan, te imena koja su nebiblijska svetačka Juraj, Bartol. Pred kraj srednjovjekovnoga perioda, s osmanlijskom nadređenošću, bosansko-humski onomastikon adoptira i adaptira orijentalna, naročito arapska imena. Onimijska građa Bosne i Huma nastajala je unutar bosanskoga jezika ili je bila preuzeta međujezičkim kontaktima, iz supstrata ili adstrata. Supstrat (lat. substratum, njem. Untergestreute) kao jezični verijetet koji unutar jezične zajednice utječe na strukturu dominantnoga jezičnog varijeteta, se pojavljuje kada se nekoj jezičnoj zajednici neki jezik nameće kao posljedica političkih ili gospodarskih okolnosti, pri čemu, tijekom vremena može doći do promjene jezika (njem. Sprachwechsel). Pojam adstrat (lat. adstratum, njem. Danebengestreutes) se često pojavljuje kao sinonim za pojam jezici u kontaktu, pri čemu se implicira da su jezici koji se nalaze u međusobnom kontaktu samostalne jedinice koje uporedo egzistiraju i međusobno utječu jedan na drugi. Pojmovi supstrat i adstrat impliciraju nestajanje pojedinog jezika, pri čemu on ostavlja tek tragove u dugome jeziku s kojim je bio u kontaktu (Papić 2010: 66). S aspekta jezične provenijencije, odnosno etimologije opći srednjobosanski osobnoimenski korpus je moguće račvati na dvije velike skupine koje čine imena stranog podrijetla ili aloglotska koja opet mogu biti supstratna Slovo Gorčina, 36, 2014 ili adrstatna i imena (staro)bosanskog podrijetla ili idioglotska (narodna). Prije nego će Slaveni napučiti prostor današnje Bosne i Hercegovine, duži eonimski kontinuum na topikalnom terenu ostvarivali su Iliri, Kelti, Romani i Besi. Slaveni, dolazeći tokom VII stoljeća, donose svoj onimijski sustav u rimsku provinciju Iirik u kojoj se govorio vulgarnolatinski jezik. Zatečeni aloglotni onimijski sustav je počeo trpiti izvijesni metamorfozis usljed adoptacije i adaptacije novoga sustava koji se nametao dominantnijim. Dakle, od početaka VII stoljeća, kada su bivšim ilirskim zemljama zagospodarili slavenski govornici, položaj ilirskih dijalekata koji su preživjeli romanizaciju se dodatno pogoršao, jer su oni u svome značenju pali sa druge pozicije, na koju su spali kao romanski govornici, na trećerazrednu poziciju. Potencijalno najraniji etno-jezički supstrat koji je pokrivao područje današnje Bosne i Hercegovine o kojem postoje pisani i materijalni tragovi je ilirski. Samim tim, logično je zaključiti da su ilirska imena među najstarijim imenima u Bosni i Hercegovini. Pri tome nam se, u bosanskohercegovačkoj povijesti najpopularnijim čini ime ”velikoga bana”, ”plemenitog i moćnog muža”, kako ga u svom izvještaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, Kulina kao potencijalno ime ilirskoga porijekla Cillan(-us) iako naporedo postoje teze o keltskom porijeklu Killan ili Gillan. Ime bana Kulina je jedinstveno u srednjovjekovnoj bosanskoj onomastici, a u pitanju je vladar čiji se spomen na tlu države Bosne i Hercegovine očuvao do danas, naročito u formi frazema: od Kulina bana i dobrijeh dana. Ban Kulin (1180-1204) je jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih bosanskih vladara. U Povelji bana Kulina iz 1189. godine, njegovo ime je bosančicom zapisano kao ban Kulin (P 1). Na natpisu iz Podbrežja kod Zenice ime je zapisano na istovjetan način: Kulinь (Zb.4:252) bosaničnim pismom. Na Kulinovoj ploči iz Muhašinovića kod Visokog ime je zapisano oblikom Koulinь (Zb.4:254) 29 Slovo Gorčina U latiničnoj grafiji ime je najčešće zapisivano kao banus Culinus (Smičiklas 1905: 10, 24, 25). Ime Kulin potvrđeno je u jednom zapisu dubrovačkog notara Andrije Beneše iz l301. godine prilikom prodaje roblja u srednjovjekovnom Dubrovniku. Zapis glasi: ”Die primo mensio februarii (l301.) Volcoslaus de Culino Dragosclauam de Bosena ancilam...etc Marcuso de Barulo pro uperperis octa, quos... etc. Iudex Marinus Dersie et Martholus de Mauressa, testes (X facta)” (Čremošnik 1932: 177). Drugi zapisi istog notara, u istoj zbirci izvora, pokazuju da je notar oznaku de koristio kao latinski prijedlog iz, ali i kao oznaku roda. K. Jireček, tokom svojih istraživanja imena srednjovjekovne Dalmacije, u Dubrovniku je pronašao nobilsku porodicu čije je prezime od 1286-1321. godine zapisivano kao Culo, Cul, Culio. U Kotoru je 1330. Evidentirano ime Marcus de Culu (Culli) (Jireček 1942:22). Petar Šimonović je ovaj antroponim svrstao među imena motivirana anatomijom ljudskoga tijela (2009: 153), od pridjeva küljav u značenju trbušat ili gravidan, prema: kulo – crijevo, kulj – sušast, kulja – drob. Ranije se za ženu u drugom stanju govorilo da je kuljava, trudna, noseća. Ime Kulin bi mogao značiti analogiju prema tom obliku a u značenju trbušasta djeteta, a ugojenost i pretilost bile su istoznačnice zdrave, uhranjene jedinke, što se naročito očitovalo trbuhom. Korijen kul- nalazi se u skoro svim slavinama osim slov., bug. i češ.: polj. kul, rus. kulь, lit. Küüs, prema lat. culleus, od ie. kel- »bergen, verhüllen«, dok Bruckner uporeduje sa lit. kulti »zbijati«. (Skok 1971: 230) Postoji i shvatanje da je ime Kulin svojevrsni domaći metamorfozis od imena Nikola, prema složenom imenu Kulomir koje je potvrđeno 1071 godine (DIPL 94, ZN VI 297, RKS, OB 30, SNI 55 u Grković 1977: 116). Pored imena Kulin tu su još supostojeća imena muška Nikulin, Kuliš i žensko Kujava za koje ime Tomo Maretić smatra da je hipokoristik od Kuzmana. Unutar domene imena stranoga porijekla razaznaju se sljedeći slojevi: —— slavenski ili općeslavenski (tip Božidar (Zb. 1:34), Hrabren (Zb. 2:49), Gruba (Zb. 1:1), Veselica (Zb. 2:61)); —— bosanskom jeziku adaptirane varijante kršćanskih imena (općekršćanskih, po crkvenome raskolu zapadnog i istočnog kršćanstva; tip Ana Zb. 2:83, Marko Zb. 1:2, 22, Luka Zb. 1:31); 30 —— adaptirane varijante orijentalnih (islamskih) imena (tip Hasan Zb. 4:217, Ahmat Zb. 4:217, Mahmut Zb. 4:225, Suliman Zb. 4:230, 281). Uzimanje imena po želji crkve nije se pretvaralo u strogu obavezu i nije predstavljalo uslov za primanje kršćanske vjere, pa je kršćanin mogao biti i onaj koji je zadržao ili sebi odabrao neko slavensko ime. O tome Pavle Rogić piše: “U prvim stoljećima srednjeg vijeka kršćanstvo je iz razumljivih razloga dopuštalo dosta veliku slobodu u izboru imena pri krštenju djece i odraslih. Ali kad se kršćanstvo raširilo i uhvatilo korijena u životu pojedinih naroda, osjeća se sve jači utjecaj crkve pri davanju imena. Kult svetaca i lica koje je crkva kanonizirala, a preko njihova kulta i njihova imena dolaze, naročito od XII. stoljeća, sve više u upotrebu. Taj je utjecaj postao isključiv, kada je crkveni koncil u Tridentu (1563) odredio, da se pri krštenju djeci daju samo svetačka imena.” (Rogić 1956: 47; Smailović 1977: 46) I pravoslavna je crkva potiskivala slavenska imena premda nije imala svoj Sabor u Tridentu. Najjače je to provodila među istočnim Slavenima gdje bijaše državnom vjerom. Iz prethodno navedenih razloga, prije koncila iz XVI. stoljeća, na terenu Bosne i Huma, prema zabilježenim podacima i dalje su premoć ostvarivala narodna imena, tako da domaćem onomastikonu nije prijetila opasnost od velikog stupnja imenske entropije koja je zahvatala većinu zemalja nakon Tridentskog koncila (sve je više djece dobijalo isto ime, čime je osnovna identifikaciona funkcija imena dovođena u pitanje), zbog uskog svetačkog imenskog repertoara. Domaći etnos je uporno čuvao narodna imena slavenskoga porijekla. Sljedeća neslavenska imena, koja su preuzimana najviše iz grčkog, latinskog i hebrejskog, i čija je pojavnost produkt preporuke i naređenja crkve, su prepoznata unutar definirane građe: Ana (lat. Anna, grč. Hanna < heb. Hanna ) a se leži Vukь, sinь kneza Obrada [sa] sestromь Jelomь, i pokamenova ga mati Ana. (Zb.2:83); banica Ana (Taloci, 1906:352). Anka: i česa bogь ne dopusti ako bi se zgodila smrtь Katarini da ne imamь dovesti u kuću u svoju na misto gospoe Katarine za života banice Anke ... i da neću ništore učiniti suproćь počteniю rečene mi matere gospoe banice Anke (P.63) Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Damijan (grč. Damianos) Se leži Bolьedьnь, umre. A se na nemь spostьvi [kami] Damĕnь (Zb.4:318) Među različitim pretpostavkama o etimologiji latinskog imena Damianus kao najprihvatljivije Tagliavini uzima, grčki korijen damas ili damos, odnosno damazo, damnenisa sa značenjem ukrotiti, potčiniti. (Marasović-Alujević 1985: 275) Prilikom prilagodbe u bosanskome jeziku, grčko ime Georgios je postajalo ne samo Đeorđije nego i Đorđe, pri čemu je primjetno gubljenje vokala e, odnosno sinkopa, izrezivanje ili ispadanje samoglasnika unutar riječi. U bosanskom srednjovjekovlju učestali su i oblici s grafemom đerv, u početnome položaju, gdje je grčko *ge dalo đ ili ć: Đeorđije: † m[e]s[e]ca sekьtebra u treti na des[e] te dьnь prĕstavi se ravь b[o]ži ĵeorgiĕ na večerie H[risto]va dne (Zb.3:133); [a se l]e[ž]i rabь b[oži] ĵeôrgiije a zo[vo]mь Dragslavь (Babić 2004: 95); [se leži ĵ]eorьgie a zovomь [...] Dobrihьničь [pl] emeniti knežaninь (Babić 2004: 94 ) Đorđe (Giorgio): i obećiva namь rečeni gdnь Ivanь Đorьži Poklisarь gdnu voevodi Sandalu i bratii našoi ... velike trude koe e imao i trьpio za tei stvari rečeni gdnь Ivanь Đorьži poklisarь ... za koe stvari rečeni plemeniti mužь Ivanь Đorьži Stećak Radića Vladisalića, Boljuni, Stolac poklisarь rečenoga gdna duža i općine Bnetačьke (P.78) Andrej (lat. Andreas) Đuren: a se leži ĵurenь Pukšićь (Zb.2:60) ĕ županь Radoslavь sinь kneza Anьdre├ɑ Latinsko ime Georgius adaptacija je grčkog Hlmьskago (P.9); † krьstь kneza Andrĕ├ɑ (P.6; ├a Gheórghios, koje je u većoj primjeni tek u bizanknezь veli hlьmьskы̵ Anьdrĕi (P.3) tijskom razdoblju, a potječe od gheorgós što znači Andrijaš: iznamiše što ѥ godire Stipana Dobrĕnović sь bratomь sa Andrĕ├ašemь i strĕcomь ratar, kao složenica od ghe – zemlja, i (v)ergon - rad. Spomenuti likovi nastali su prema grčkome imes юremь i nihь poslidnьi što bi drьžalь (P.59) nu Georgios, a u bosanski su antroponimijski sustav Andruško: vlastele i poklisarьe knezь Maroe ušli zbog štovanja kršćanskog mučenika svetog Rastićь i knezь županь Bunićь i knezь Andruško Jurja. Romansko je stanovništvo u Dalmaciji toga Bobalevićь (P.106) sveca, u skladu s legendom o njegovu protivljenju Različita su etimološka objašnjenja porijekla caru Dioklecijanu, zacijelo držalo svojim autohtogrčkog imena Andreas, među kojima je najviše prinim svecem da bi, nakon doseljenja Slavena, štovahvaćeno ono o skraćenom obliku složenog imena, nje svetog Jurja, u nekim bosanskohercegovačkim kome je prvi element andras (čovjek). (Marasovićkrajevima, zamijenilo kult slavenskoga poganskog Alujević 1985: 271) boga Peruna (ie.* per -udarati). Obično se tvrdi da je ime Juraj nastalo od grčkog Avram (grč. Abraam < heb. Abraham) imena Georgios posredstvom latinskog lika Geora se leži dobri g[ospo]d[i]nь gostь Mišljenь komu gius, u kojemu se romansko *ge, *gy odrazilo kao biše pri[redio] po uredbi Avramь svoje veliko goj (Šimunović 2006: 189). Osobno ime Juraj i njestoljubstvo... (Zb.4:249) gove izvedenice u literaturi se obično navode kao Slovo Gorčina, 36, 2014 31 Slovo Gorčina „zapadna varijanta imena“ te se obično vežu uz katoličanstvo, iako je među Slavenima, osim kod Hrvata, Slovenaca (Jurij), Poljaka (Jerzy), Slovaka (Juraj, Jura, Juro, Jurik, Jur pored Ďuro, Ďurko, Dzuro) i Čeha (Jiři), sličan lik (lik s j) zabilježen i kod pravoslavnih Rusa (Юpuǔ, Юpeǔ). Ivan Popović hrvatski i slovački lik Juraj te ruski lik Юpeǔ izvodi od *Jurьjь, dok češko Jiři, poljsko Jerzy, slovensko Jurij i ruski lik Юpuǔ izvodi od *Jurjь (Popović 1958: 96–97). U svojem je temeljnome liku ime Juraj potvrđeno 6. marta, 1392. godine u Povelji kraja Dabiše: našь počteni kapelanь popь Milacь i Juraj Voletićь (P. 39), a njegova prva posvjedočena inačica iz epigrafske građe potvrđena je iz XVI. stoljeća u liku ĐurenƄ: a se leži Đuren. Juraј: da e znati svakomu čoviku юrai Ivanović kako stekoh blago i s nega pogiboь. (Zb.1:13); † a se leži gospoĕ Goisavь kći юriĕ Baošiǰa... (Zb.3:178); † a se leži юrai ko[nь] Rado[ĕ] svoga gospodičića (Zb.4:212); našь počteni kapelanь popь Milacь i юrai Voletićь (P. 39); knezь юrai Čemerovićь (P.106); knezь юrai Dragićevićь z bratьiomь (P.96); knezь юrai Dragićevićь (P.72) Juriš: a pridohь si sь moimi bolarimi sь voivodomь Юrišemь tepči├a Radona i bratь ѥgovь Simeonь Peharьnikь (P.5) Jurko: a tomui svĕdoci knezь Юrko Vladimirikь i knezь Aleksa Pašrovikь i voevoda Vlьkašinь (P.84); s knezomь Юrkomь Vladimirićemь (P.82) Juroje: † a se leži župan юroe koino pog[i]be na počteno[j] službi za sv[oga] g[ospo]dina (Zb.1:39) Romansko *ge, *gy moglo se u bosanskome jeziku odraziti kao z, ž ili dž. Tako su od lat. Georgius nastala osobna imena Žore, Zore, u dijelu oporuke Sandalja Hranića Kosače iz 1413. Zorci Iuraseuich, vaiuoda del signor Balsa, et el fiuolo de Zorci Jurassin kao mještanin Paštrovića (P.63). Žore: I vlastele tako mi e povdilь protovistarь Žore da e vaša prĕĕzanь ka mni toi učinila kako da ste uzeli moe zaklade u svoe ruke od nališka na tomь zahvalamo (P.57); ĕ kral Stefanь Dabiša s moimi vlasteli prĕmismo razьlogь od našega sluge a vašega graždanina gdna protovisti├ar Žorete odь vsihь carinь komor kupalь što e u nasь drьžalь (P.44); i razumismo kako namь bihote poručili posaobine po našemь virьni sluzi gdnu protovistaru Žoreti o vašihь potrĕbahь i od našihь (P.49) 32 Iako je latinski utjecaj izraženiji kod katolika, to nipošto ne znači da se sveci kršćanskoga Istoka nisu štovali i kod današnjih katolika, prije i poslije Raskola. Uostalom i glagoljaška je tradicija pridonijela širenju kultova svetaca kršćanskoga Istoka te prodiranju grčkih imena u bosanski antroponimijski sustav. Na topikalnome prostoru se bilježi interferencija oblika Georgije, Đorđe i Juraj. Upravo na temelju odraza u toponimiji i hibridnih likova Ivan Popović dopušta mogućnost da je ime Juraj nastalo kontaminacijom između zapadnoga lika *Jurij i istočnoga *Đurađ (Popović 1958: 96). S gledišta pak vanjske povijesti jezika zanimljiva je činjenica da Tomo Maretić u Hrvatskome ili srpskom jezičnom savjetniku preporuča čak da se provincijalizam Juraj zamijeni s prikladnijim Đurađ (Maretić 1924: 40; Vidović 2007: 432-433). Gregorije: (grč. Gregorios) Gligorije: a se leži kaluđerь Gligorie. Večna pametь emu (Zb.3:144) Grgur: a se leži s[i]nь Vukca Vukovićь a na ime Grьgurь (Zb.1:10) Latinski obik Gregorius, uobičajen za vrijeme rimskog carstva, potječe od grčkog gregórios, sa značenjem budan. U pogledu bosanske adoptacije i adaptacije antroponima Grgur, prepoznatljiva je ista značajka kao kod oblika Đurađ, naime neke od antroponima, preuzetih iz tuđih jezika, odlikuje da u jednom slogu nominativa jednine imaju u umjesto izvornoga o Gregorios > Grgur, najprije ispred konsonanata n i r, pa to iz nominativa prelazi u sve padežne oblike. Ivan (hebr. Jehochánán) † a se leži Ivanь Maršiǰь, živihь litь PI (88) mnogo nь zemli ĕ ništa nes (Zb.1:6); Si e grob Pavloviǰa Ivana (Zb.1:8); † a se leži Ivanь Mrьv[i]ćь. U dobru prĕbihь a za života ov[i] kami postavihь i ostavih (Zb.3:150); voevoda Ivanь Šantićь z bratiomь (P. 97, 103, 109); plemeniti muž gdnь Ivanь Džorьži počteni poklisarь (P.78); knezь Ivanь Vukovićь (P.86,71, 73) Ivanac: kako mi smislivše službu bivšega Ivanca юrinića koю namь posluži u vrime prisvitloga gna Tvrtka na Usori ... kada nasь izbavi rečeni Ivanacь od velike teškoće kada nasь bihu ustrilili podь Pećmi (P.107) Ivahn: ot Trĕbotićь županь Ivahnь i z bratiomь (P.11, 14); Na tomu su vĕru dali i prisegli a toizi vĕrĕ Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina i priseži svĕdoci Dobri Bošnane naprĕ voevoda Purьća sь bratiomь Ivahnь Ivanovićь i sь bratiomь (P.18); U ime kazьnьca Boleslava i tepčie Ivahna i kneza Vladislava Dabišića z bratiomь (P.19) Ivaniš: voevoda Ivanišь Vlatkovićь (P.106); A vsemu ovomui rotьnici i svidoci naši dobri velьmože voevoda Ivanišь Pavlovićь z bratьiomь (P.96); A semu našeu zapisu svidoci vlastele kralevьstva mi voevoda Petarь Klešićь dvorьski našь Ivanišь Biohanićь i knezь bosanьski Tvrьtko Borovinićь (P.83); i ako bismo ihь kda imali da ih daamo vlastelomь dubrovačcĕmь i da veke nikda mi gdnь voevoda Radosavь i mi gspoĕ Todora ni ĕ knezь Ivanišь (P.90). Ivo: a to poslasmo gospoctvu vašemu sluge naše kneza Iva Petrovićai Tomu Elanića (P.129) Ivko: a tomui svidoci naši Dobri Bošnane od Bosne voevoda Petarь Pavlovićь z bratiomь ... od Humьskѥ zemle voevoda Ivko Semkovićь i z bratiomь (P.70); Po zapovidi gdna mi gdna hercega Vlatka i gdna kneza Stĕpana upisa Ivko diĕkь (P.122,126); I na vse više pisano azь gngnь kralь Tvrtko Tvrtkovićь i s vlasteli i s velьmožami kralevstva mi s voevodomь Vukmiromь ... s voevodomь Ivьkomь (P.74) U većini europskih antroponimijskih fondova u skupini najrasprostranjenijih (počesto i kao prve u toj skupini) prepoznaje se odraz hebrejskoga muškog osobnog imena Jehochánán, što bi u prijevodu značilo ‘Jahve je milostiv’. U hebrejskome srodnom semitskome arapskom jeziku prepoznaje se srodan lik Jahja prema kojemu su nastali tursko muško osobno ime Yahya, azerska Yəhya i Yühənna te perzijsko Yahyā. U tim su jezicima navedena imena obična muška osobna imena, nisu svetačka. S druge strane, aramejski je lik Youkanna od nesvetačkoga muškog osobnog imena postao svetačkim imenom nakon što su njegovi govornici primili kršćanstvo. Posredstvom stegnutoga lika hebrejskoga muškog osobnog imena Johanan nastao je grčki lik Ἰоχάννης. Od toga je grčkoga lika nastalo mlađe Ἰωάννης te latinsko muško osobno ime Johannes. Širenjem kršćanstva temeljni grčki i latinski odrazi hebrejskoga muškog osobnog imena Jehochánán prilagođuju se brojnim europskim jezicima, a poslije i jezicima na drugim kontinentima čiji su govornici primili kršćanstvo. Abdulah Škaljić (1966) ime Jahja povezuje s arapskim korijenom hayy u značenju živ, pa bi to ime imalo značenje živi, a Gafurov (1971: 152) Slovo Gorčina, 36, 2014 ukazuje da se arapsko Jahja fonetski podudara sa starohebrejskim Jehija, što je po značenju blisko s imenom Johanan. Prvo znači milostiv Jahve, a drugo Jehova je mislostiv. A Jahve i Jehova su različite glasovne modifikacije trosložnog starohebrejskog korijena, čije je značenje svevišnji bog. Najčešći su temeljni odrazi grčkoga svetačkog imena Ἰоχάννης na središnjemu južnoslavenskom području Ivan i Jovan. Ivan Popović (1958: 83) drži da je osobno ime Ivan na tome području starije od osobnoga imena Jovan te nudi dva moguća izvođenja navedenog imena od grčkoga lika Ἰωάννης. Prva je mogućnost da se -ω- između i i -a- konsonantiziralo u –u- u razdoblju kad je južnoslavensko i istočnoslavensko -v- još moglo biti dvousneno (-ω-) te su od lika Ioanъ (zabilježena u staroslavenskim, bugarskim i makedonskim tekstovima) mogao nastati lik *Iwanъ od kojeg se mogao razviti lik Ivan. Druga je pak mogućnost da je došlo do redukcije nenaglašenoga -o- u *-ъ, a potom do razvitka –uzbog zijeva te promjene ji > i bilježene za slavenske jezike (usp. jьgъla > igla). Osobno je ime Ivan najčešći odraz grčkoga Ἰоχάννης i u ruskome (Иван), ukrajinskom (Iван) i bugarskom (Ивáн) jeziku, zabilježen je u slovenskome (ondje je najčešći lik Janez) i bjeloruskome fondu osobnih imena (uz osobno ime Иван učestala su i osobna imena Яaн i Янк) te u starim makedonskim tekstovima (gdje su osim temeljnog imena Иван evidentirane i brojne inačice kao što su: Ив, Иваниja, Иванuќ, Иванuш, Иванuшa, Иванкo, Иванyк... (Ivanova 2006: 178), a ujedno je i najstariji odraz grčkoga Ἰωάννης u crnogorskome i srpskome fondu osobnih imena. (Vidović 2009: 349-350) Osobno je ime Ivan u bosanskome antroponimijskom fondu, po podacima iz topikalnog korpusa, prvi put potvrđeno 1322. u Povelji Stjepana Kotromanića, u obliku Ivahn: zь bratiomь ot Trĕbotićь županь Ivahnь (P.11), a pri epigrafici najranije svjedočanstvo seže u 1463. godinu na sećku iz Bukovice kod Konjica: Si je grob Pavlovića Ivana (Zb.1:8). Jakob (hebr. Iahagob) ... postaviše na nemь si biligь četiri sinove Miodrag i Ratko i Veseoko i ĕkobь. Porijeklo biblijskog imena Jakob/Jakov, Abdulah Škaljić nalazi u arapskom jeziku (Jakub), dok se većina ostalih leksikografskih izvora slaže da to ime potječe od starohebrejskoga jezika. Međutim, 33 Slovo Gorčina u objašnjenju značenja toga imena ima više neslaganja. Škaljić (1966) i Kemura (1975) ga nikako ne prevode, a Bratoljub Klaić (1962) tvrdi da Jakob potječe od hebrejskog iahagob, što znači on slijedi (boga). Bliski tome su i ruski onomastičari Petrovski i Gafurov. Petrovski (1966: 235) imenu daje značenje on slijedi nekoga, a Gafurov (1971: 239) onaj koji ide za nečijim tragom. Međutim, Oleg Mandić tvrdi da Jakov znači on hvata za petu, i da je tako nazvan zato što je u času rođenja držao svog starijeg brata blizanca Ezava za petu (Mandić 1969). Jelena (grč. Helena) azь rabь bži i stoga Grьgura a zovomь gdnь knezь Vladislavь i gospoĕ knegina Elĕna i niю snь gdnь banь Tvrьtko i negovь bratь knezь Vlьkь (P.18); vĕra gdna Tvьtka milostiю bžiomь bana bosnьskoga i negova srdčanoga brata kneza Vlьka i niю matere počtene gospoe Elĕne i nihь vlastelь ... i kneza Vlatka Obrinovića i gospoe Elĕne Ostoinice (P.19); i ├a gspg ├ɑ kir Elena i gospo├a kralica kyra doboe├ɑ vidĕvše obeštani├a i uvĕte gdna krala sь gradom Dubrovьnikom (P.25); erь mi gospog├a κyra Ellena po izьvolenю božью kralica Srьblemь Bosne o Prĕmorью i zapadniemь stranamь (P.48). Jelica: neka se zna. A se leži Vukь Bartpićević, ogradi Vučina oca i dubru materь Elicu (Zb. 3:157) Ime Jelena pominje se u legendama, narodnim predanjima, u povijesnim izvorima, književnim djelima, muzici, vjerskoj literature, pravoslavnim i katoličkim crkvenim kalendarima, ali praiskonski sve potječe od Jelene Trojanske. U vjerskoj (pravoslavnoj i katoličkoj) literature pominje se više Jelena, znamenitih starovjekovnih i srednjovjekovnih žena, koje su proglašene za svetiteljke. U pravoslavnom kalendaru su: car Konstantin i carica Jelena, Jelena Anžujska, žena srpskog kraja Uroša I, Jelena Balšić, kćerka kneza Lazara, žena Đurđa II Stracimirovića Balšića, Jelena Dečanska, sestra Stefana Dečanskog, carica Jelena, žena Dušana Silnog. U katoličkim crkvenim kalendarima pominje se Sveta Jelena Križarica, majka cara Konstantina Velikog. U povijsti Bosne i Huma moguće je prepoznati imena bosanskih kraljica: Jelena Gruba, udovica kralja Dabiše, Jelena Branković (Mara) supruga posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, te Jelena Šubić, hrvatska i bosanska kneginja, Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica, odnosno treća supruga kralja Stjepana Ostoje. 34 Ime Jelena evidentirano je i na geografskim i topografskim kartama i toponomastici. Jelena je naziv naselja u okolini Brsače u Hrvatskoj, a u Zadru je Perivoj Jelene Mandijevke, žene kralja Krešimira II. Lokalitet Jelin Dub nalazi se na putu Podgorica – Kolašin. Oronim Jelica u Srbiji, poznat je po tri istaknuta vrha: Belo Brdo, Zlatno Brdo i Crna Stena. Jelenina glava je naziv planinskog vrha u Skopskoj crnoj gori u Makedoniji. Katarina (grč. καθαρά) [† a se leži gos]poĕ Katalina [sь] svoim (Zb.1:25); A sью knigu p(i)sa Radĕnь di├akь u Ribičihь na Katalininь dnь na sveticu gospoe ban(e) (P.12); I česa bogь ne dopusti ako bi se zgodila smrtь Katarini da ne imamь dovesti u kuću u svoю iune žene na misto gospoe Katarine za života gospoe banice Anke (P.63). Grčko osobno ime Aikaterine nastalo je pogrešnom grafijom imena Ekaterine, vjerojatno kao ženski oblik imena Ekatrós, možda kao derivat od Ekatos (Apolonov atribut) ili pak od Ekáte, božice zagrobnog života. Od Aikaterine potječe pogrešna latinska grafija Catharina iz koje se raširio antroponim Catherina u svim zapadnoevropskim jezicima (u različitim varijantama). (Marasović-Alujević, 1985:282) Luka (grč. Lukas) [†a se grobь sin]a Luke Stiepanova rodih se u veliku radost a umr u veliku žalost (Zb.1:31); Matija i Lukša (Deb. Not. XLVIII, 154. 137, XLIX, 27). Grčko ime Lukas, iz kojeg je onda nastalo i latinsko Lucas i Luca, vjerojatno je hipokoristik osobnog imena Lukanós (što odgovara latinskom obliku Lucanus). Izvorno ovaj oblik je bio kognomen etničkog značenja (iz Lukanije), nastao kontrakcijom (stezanjem) riječi Lucanus, odnosno ’čovjek iz Lukanije’, antičke talijanske pokrajine (današnja Basilicata) koja je bila nastanjena sabelskim plemenom Lukancima (lat. Lucani), ili lukanijski, po nazivu grada Lucania (od lucus - lug, gaj, šuma), ili je pak hipokoristik od Lukios, preuzet od latinskog Lucius. (polj. Łukasz, rus. mak. Лукa, starocrkvenosl. Лѹка) (Marasović-Alujević, 1985:285) Marko (lat. Marcus) Da se zna kako bi u Marka Petrovićь osamь sinova od plemena Poimilićь, i usikoše kamenь na oca Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Marka i na materь Divnu (Zb.1:2); Si hramь po[no] vi pop Vukosav a s nemь hrist[├a]ni boži Marko kami sapisa sto domь (Zb.3:134); A tomui svidoci dvorski dvora našega knezь Marko Dragišićь (P.107). Maroš: a pisa Vlatko Marošь di├akь nadvorni gdna voevode Radosava (P.75) Martin (lat. Martinus) A se leži Martin Vuĕ, voevod[e] sinь Crnogoracь. (Zb.3:161); A se krstь Martina Stepanovića (Zb.4:325) Maretin † a se leži Mihalь Veselinovi[ćь] a postavista [a na] nemь [ka]men [br]at[i]a Maretin i Batićь (Zb.4:294) Latinsko ime Martinus javlja se već u pogansko doba, najviše na natpisima iz Galije, a potječe (isto kao i Martius i Martialis) od imena Marsa, rimskog boga rata, pa je, prema tome, začenje imena Martinus posvećen Marsu. Marija (lat. Maria, grč. Mariam < hebr. Maryam) Marica:Gospođa Marica Ubieđinь (Zb.1:23)Latinsko ime Maria, veoma često na kršćanskom zapadu, bilo je u upotrebi i u pretkršćanskom rimskom razdoblju, kao ženski odgovarajući oblik imena Marius. Kršćani su ga, međutim, preuzeli od novozavjetnog grčkog oblika Mariam, koji je, pogrešno shvaćen kao akuzativni oblik, ostao u konačnoj latinskoj formi tobožnjeg nominativa Maria. Grčko ime se oslanja na stari hebrejski antroponim Maryam (dok ime Miryam u hebrejsikim tekstovima predstavlja tek kasniju varijantu). Etimološki korijeni tog imena vode i dalje sve do Egipta iz doba faraona i svode se (bez vokala) na mrjimn (ljubljena od Ammona) ili pak samo na mrj(t) (ljubljena). (Marasović-Alujević 1985: 286) Dakle, ime je Marija grčko-latinizirani oblik koji odgovara biblijskom obliku Mirjam. Abdulah Škaljić drži da ime Marija potječe iz starojevrejskog jezika i da mu je osnovno značenje uporna, gorka (Škaljić 1966). Gafurov (1971: 204) ne sumnja u njegovo starohebrejsko porijeklo, ali sumnja da znači gorka, pa je pored objašnjenja stavio znak upitnika. Bratoljub Klaić nije preferirao nijedno od spomenutih mišljenja, već je iznio novo: Marija, hebr. po nekima opora, trpka (Mara), po drugima isto što i Mirjam (v.), a po trećima riječ potječe iz staroegipatskoga jezika i znači ona koju bog voli (Klaić 1962: 917). Slovo Gorčina, 36, 2014 Marta (aram. Marta) A se leži monahi[na] Marta ZP (1572) (Zb.2:57) Grčko ime Martha potječe od aramejskog imena Marta sa značenjem »gospođa« (prema mar - gospodin, gospodar). Antroponim se javlja u Siriji i Palestini prije pojave kršćanstva isto kao i u latinskim natpisima u južnoj Italiji (Marta) i Rimu (Martha) već u 3. st. prije n. e. (Marasović-Alujević 1985: 288) Matej (grč. Matthaios < heb. Mattiyyah, skraćeno od Mattithyah, Mattithyahu) : azь Matei Ninoslavь po milosti bže vĕliki bonь bosenski (P.5); azь rabь bži Matĕi a odmĕlomь Ninoslavь banь bosnьski (P.12). Matheo: i zato uzgovoriše s kralѥvьstvomь mi sizi vlastele Marinь Menьčetićь Mihailь Bobalѥvik Dobre Kalićѥvik Matheo Žurьgovik (P.25) Matiaš: izibrani knezь юrai Mikuličić ... začь u krala Matiĕša u veliki počteni biše, začь ot cara turskoga ug[a]rskoj zimli mirь našalь biše (Zb.4:276) Latinsko ime Mattheus vulgarizirani je oblik grčkog Maththáios, ili u starijim kodeksima Mattháios, (lat. Matthæus, njem. Matthias, rus. Матвей). Potječe od hebrejskog osobnog imena teoforičnog karaktera Matithyas sa značenjem »Božji dar«, kasnije ·skraćenog u Mathathas. (Marasović-Alujević 1985: 289) Matej je bosanski oblik novozavjetnog imena a u bosansku pisanu tradiciju dolazi preko latinskog jezika, odnosno oblika Matthæus. Mihailo (grč. Michael): vь dni kneza veliega Mihoila vьmrĕ županь Grьdь trĕbinьski (Zb.3:129); † va [i]me b[og]a dobroga se zida M[i]halь svom g[ospo]d[i]nu knezu Vuku (Zb.4:256); † a se leži Mihalь Veselinovi[ćь] (Zb.4:294). Latinski oblik Michael i grčki Michael vezuju se na hebrejski oblik Mikha’el sa značenjem »tko (je) kao Bog?« (Marasović-Alujević 1985: 290) Nikola (grč. Nikolaos): [† a se leži gos]poĕ Katalĕna [sь] svoim[ь gospodinomь županomь Nikolomь] (Zb.1:25); Gradi Boško, Nikola i Nikola Andrijaš na slavu boga i s[ve]te Gospe (Zb.2:100), A se leži Nikola Vukdragovićь (Zb.3:120); Usĕče na me kami Milutinь Kablovićь u Goduši, a pisa Nikola Dragolevićь (Zb.4:306). 35 Slovo Gorčina Latinsko ime Nicolaus reprodukcija je grčke složenice Nikó1aos kojoj je korijen od glagola nikao (pobijediti), a drugi element laós (narod). Značenje imena je, prema tome, »pobjednik među narodom«. (Marasović-Alujević 1985: 291) Pavao (lat. Paullus): A tomu svidoci i ručni(ci) vlastele naše odь Bosne knezь Pavalь Radinovićь sь bratiomь (P.59, 26); A tomu imь svĕdoci i ručnĕci kralestva mi vlastele voevoda Hrьvoe tepčiĕ Batalo voevoda Vukašinь i voevoda Pav l ь Klešićь (P.53);i semu ručnici dvorьski Mirьkoo Radoѥvik i voѥvoda Vlatko Vlьkovićь i knezь Pavьlь ├ablanikь (P.27); a ovomui pisanю svedokь đupanь Krĕkša ... Pavao Hrьvatinikь (P.16) Pavko: a tomu imь svidoci naši dobri lюdьe od Humьske zemle knezь Vukь Rupčićь z bratьomь knezь Pavko Komlinovićь z bratьomь (P.85) Pavkun: zaklesmo se naiprьvo knezь Ostoю Boravinikь knezь Radosavь Vukmirikь ... knezь Pavkunь Zemlikь (P.93) Latinsko ime Paulus (ili Paullus) bio je isprva rimski kognomen koji potječe od pauc-s-los sa začenjem »mali« ili »malo«. Grčki oblik je Paulos. Petar (lat. Petrus, grč. Petros): gdnь knezь Pavalь roditel mi i potomь gdnь mi i bratь starii voevoda Petarь (s) slavnimь gradomь Dubrovnikomь i s togo počtenimi vlasteli i onimi š nimi (P.75); a vsemu tomui višepisanomu rotnici i svidoci naše dobre velmože voevoda Petarь Pavlovićь z bratiom (P.70); a vsemu tomui višepisanomu rotnici i svidoci naše dobre velmože voevoda Petarь Pavlovićь z bratiom ... voevoda Pavao Čubretićь z bratiomь (P.109) Petar je prvi po izoboru (zvanju) apostol i prvi poglavar kršćanske crkve. Pogubljen je u Rimu zajedno s Pavlom za vrijeme Neronovih progona. Prvobitno se zvao Šimun (hebrejski Shime’on), a prema Evanđelju, sam Krist je odredio da promijeni ime u Kepha, tj. »stijena« na starom aramejskom jeziku. U grčkom prijevodu Kepha je postao Petros, što je bio sinonim za petra sa značenjem »hrid, stijena, kamen«, od čega je nastao latinski oblilk Petrus. (Marasović-Alujević 1985: 293) Simeon (grč. Symeon < hebr. Šimon - slušanje, (po)sluh): 36 A pridohь si sь moimi bolarimi sь voivodomь юrišemь tepči├a Radona i bratь ѥgovь Simeonь Peharьnikь (P.5) Simo: koe polače bile su prvo nihь vlastelina Simeta Gradića (P.71); S[imo] M[ilićević] (Zb.2:50); A se leži Vukobratь Đorđevićь. Simo. (Zb.3:135); Ovo mlinice [k]upi Vuić Đuro Bilić i pokri Gavro Učukali ot Sime Obara 1543 (ili 1743) (Zb.4:258). Stjepan, Stefan (grč. Stephanos): Stefan Tvtko ml stiю božiom kral Srblѥm i Bosnĕ i primoriю (P.26, 28); ├a gospodin kralь Stefanь Dabiša (P.41, 47); A se leži knezь Vladislavь ... bana Stĕpana neti (nećak) (Zb.1:24); Sije leži dobri Radoje, sinь voevode Stipana (Zb.1:45); A se leži Stĕpanь, a a činio ka[mi] Miogostь kovačь (Zb.1:46); A se leži Stapĕnь Ozrĕnović (Zb.4:213); Desĕnъ Ratъnъčevitъ pisa u dьni bana Stĕpana (Zb.4:254). Govor Bosne i Huma, odnosno cjelovit južni govor, bilježi glas jat ĕ u nekoliko riječi stranoga porijekla, npr. Mljet, Srijem, prva iz lat. Melita, kada je -i- ispalo, prešlo je -el- u među konsonantski položaj u lĕ, pa nastaje mljeti od melti; druga je riječ postala od lat. Sirmium ili od grč. Sirmion, pa je -iu prvom slogu prešlo u -e-, pa je od Serm postalo Srijem. Isti je slučaj s antroponimom Stjepan, kojeg pored Stefan bilježimo i oblikom Sipan, od grčkoga Stéphanos. Latinsko ime Stephanus susreće se već u pretkršćanskom razdoblju, a repoducira grčki oblik Stiphanos sa značenjem »kruna«, što je zapravo prijevod od starog aramejskog imena Kelilan istoga značenja. Tadija (lat. Thaddaeus, grč. Thaddaios < heb. Taddav od aram. teadhayya) Žarko Tadiĕa i юrai Humьski vaši u svemь (P.129) Tobija (heb. Tobhiyyah) A se leži Vukosavь Kučmanića Tobije (sinь) Zb.1:38 Tomaš (grč. Thomas) Mi Štefanь Tomašь milostю božiomь kralь Srblemь Bosni Usori Soli Primorю Donimь kraemь i k tomu damo viditi vsakomu komu se podoba i pride ovi našь otvorenь listь (P.107); A upisa vazlюbleni logofetь kralevьstva mi Tomašь Bućanininь (P.62); i da znate ere poslasmo k vamь slugu našega ukućnoga Tomaša Stanoevića (P.50) Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Vid (lat. Vitus): Pisa Vidь za svoju dušu i dade popu za službu (Kuna 1974: 34) Latinsko ime Vitus nalazi se samo u kršćanskom razdoblju i vjerojatno je vezano uz imenicu vita (život, podrazumijeva se vječni život duše), iz kojeg potječu i drugi slični antroponimi (Vitalis, Vitalinus, Vivatius). Kod germanskih naroda također je raširen antroponim Wido, Wito i Wjtto, a kod slavena Vid. Latinski oblik Vitalis bio je kognomen na početku razdoblja Rimskog carstva, a potječe od pridjeva vitalis sa značenjem »onaj koji daje život« ili »onaj koji ima mogućnost življenja«, pa je u kršćanskoj filozofiji dobilo i mitski smisao. (Marasović-Alujević 1985: 298) Bosansko-humska orijentalna imena Padom Bosne i Huma pod osmanlijsku vlast nestalo je samostalne srednjovjekovne bosanske države i s njom zajedno svih prava i pravno-političkih atributa koji su joj pripadali.. S tim u vezi pojavila se nova organizacija uprave i nova struktura političkoga poretka. Zatim su nastali novi društveni i ekonomski odnosi i unutar tih odnosa nova prava i obaveže (čiflučenje, timari, zijameti, porezi, dažbine). Posebna novost s dalekosežnim posljedicama bila je nova vjera – islam, koja je poslužila kao prvobitna osnova za nastanak posebnog etničkog subjektiviteta (Smailović 1977: 48; Purivatra 1970: 5). Islamizirani svijet već je imao ustaljenu tradiciju da novi muslimani uzimaju imena iz jezika donosioca islama (Arapa i Turaka), takav je bio slučaj i na terenu Bosne i Huma. U turskome rukopisu iz 1585. godine, kojeg je preveo i objavio Mehmed Handžić, svjedoči o načinu prisvajanja novih imena, odnosno o tome da su stanovnici Bosne i Huma jednostavno imena prevodili na turski jezik. Kome je bilo ime Željko, naziva se Murat, ako je ime Živko, naziva se Jahja, kome je bilo ime Vuk, uzima ime Kurt, a kome je bilo ime Gvozden, uzme ime Timur. Čim se prozovu muslimanskim imenima, džizja (desetina koju je plaćalo nemuslimansko stanovništvo) biva ukinuta (Handžić 1938: 39). Iz najranijih osmanlijskih popisa (1476 - 1543) s imenima stanovnika koji su zakupljali prihode raznih bosanskih rudnika, voskarnica ili slanih izvora, prepoznatljivo je doskorašnje kršćansko porijeklo zakupnika. Prema studiji Adema Handžića njihova su imena sljedeća: Husein sin Radičin, Jahja sin Slovo Gorčina, 36, 2014 Stjepanov, Nesuh sin Rankov, Džafer sin Radosava i slično (Handžić 1975: 128, 129). Potvrde u kojima je moguće prepoznati pripadnost novoj vjeri u imenu, a staroj u prezimenu, očite su i na epigrafima i administrativnim tekstovima: Hasan i Ahmatь dova Radilovića sina. (Zb.4: 217) A sie bil[e]gь Mahmuta Brankovića (Zb.4: 226) Alibeg Pavlović (Dizdar, 1969: 290-292) Vjerovatno je u prvim decenijama islamizacije pristupanje islamu imalo deklarativan karakter i da se sastojalo samo u uzimanju muslimanskog imena. Omladina je obično formalno primala islam i živjela u zajednici s roditeljima kršćanima, žene novih muslimana dobijale su nova imena (Handžić 1975: 142; Smailović 1977: 51). Međutim, prije nego se počne s analizom imena Bosne i Huma iz osmanlijskoga perioda, potrebno je istaknuti distinkciju koju je definirao Ismet Smailović koji je uradio najopširniju onomastičku studiju muslimanskih imena u Bosni i Hercegovini, a to je razlikovanje pojmova muslimansko osobno ime i osobno ime u muslimana. Muslimansko osobno ime je prema rasporedu glasova i glasovnoj strukturi orijentalnoga porijekla, i koje po tome, a veoma često i po svome značenju, potvrđuje da je posljedica islamizacije. Međutim, osobno ime u muslimana je šira pojmovna kategorija, koja pored imena orijentalnoga porijekla sadrži i imena druge vrste, različitog etimološkoga porijekla i značenja, čak i bez ikakva značenja. (Smailović 1975: 98) Pošto je u Bosni i Humu islamizaciju i orijentalnu kulturu donijelo Osmanlijsko carstvo, moglo bi se pomisliti da su oni islamiziranome stanovništvu Bosne i Huma dali ili preporučili lična imena iz turskoga jezika, što je načelno pogrešno. Ni oni tada nisu imali znamenit korpus pravih turskih imena, već najviše arapskih i nešto perzijskih. Zato je i u bosanskohercegovačkih muslimana najveći dio imenskoga korpusa arapskoga porijekla, nešto manje iz perzijskog, a najmanje iz turskoga jezika (Smailović 1975: 99). S adoptacijom orijentalnih imena u bosanskome jeziku tekao je i proces njihove adaptacije, te se njihov suglasničko-samoglasnički sklop prilagođavao domaćoj fonologiji. S tim u vezi neka imena su iz orijentalnih jezika prenesena u bosanski jezik bez ikakvih izmjena u izgovoru, primjerice ime bos. Hasan od tur. Hasan, kod nekih se promjena sastoji u tome što je na kraju turskog imena dodan bosanski 37 Slovo Gorčina nastavak –ja, primjerice bos. Alija od ar. Ali, međutim u nekima je moralo dolaziti do zamjenjivanja glasova, primjrice zamjena turskoga d bosanskim t (što nije uvijek bivalo dosljedno primjenjivano): Mahmud > Mahmut (A sie bil[e]gь Mahmuta Brankovića Zb.4: 225) Mehmed (gdna mi cara amirь sultanь Mehmedьbega P.104)> Mehmet (velikoga gospdara gdna turskoga Mehmet-bega P.106) Ahmad > Ahmat (Hasan i Ahmatь dova Radilovića sina Zb.4: 217, u ovome primjeru je također provedena i samoglasnička zamjena a > e) Ako se uz ime tipa Alija doda titula beg, aga, paša ili slično, onda se ne kaže ili piše Alija–beg, Alija-aga ili Alija-paša, nego prema turskome načinu, sa crticom: Ali-beg, Ali-aga i Ali-paša ili kao potpune srasliče Alibeg, Aliaga, Alipaša. Velik broj muslimanskih imena ovoga tipa po svome etimološkom porijeklu ne pripadaju samo jednom orijentalnom jeziku. To su uglavnom složena imena čiji jedan dio potječe iz jednog, a drugi iz drugog jezika. Tako je primjerice u imenima Muratbeg (P.82), Esabeg (P.118), Hamzabeg (P.126), Alibeg (Dizdar 1969: 290-292), i sličnim, prvi dio iz arapskog, a drugi dio (-beg) iz turskoga jezika. To su, dakle, imena arapsko-turskoga porijekla, čije se značenje utvrđuje prema značenju njihovih sastavnica. Među muslimanskim imenima orijentalnoga porijekla ima izvijestan broj onih čije je etimološko porijeklo u starohebrejskom jeziku. Ona su u arabiziranome obliku ušla u arapsku muslimansku antroponimiju uglavnom preko kuranskih priča i tekstova, odakle su ih preuzimali ostali islamizirani narodi. Takav je slučaj s imenom Suliman (A si bilegь Sulimana Oškopice Zb.4: 230; Ovdije leži Mitran na svojoj baštini za cara Sulimana Zb.4: 281). Kao i u mnogim drugim jezicima, i u orijentalnim imena su uglavnom nastajala označavanjem lijepih ljudskih moralnih ili fizičkih osobina: ar. Hasan – ljepotan, ar. Ahmad – mnogo hvaljen i slično. Zaključak Kontakti sa neslavenskim narodima omogućavaju prodor leksičko-semantički nemotiviranih imena u postojeći bosansko-humski onomastikon. Takve posuđenice vezuju se za uži, najviši sloj feudalaca i ne utječu na opću antroponimsku sliku. Primanje kršćanstva, međutim, donosi veću pojavu 38 kalendarskih odnosno kršćanskih imena koja su leksičko-semantički također nemotivisane riječi. Narušava se odnos između punih i skraćenih imena, a hipokoristici od ovih imena nastaju dodavanjem slavenskih sufikasa tipa: Jovica. Iako ih je crkva nekoliko stoljeća nametala, nije se promijenio tradicionalni odnos širokih narodnih slojeva prema imenu kao motiviranom, intimnom dijelu bića. Izvijestan broj kalendarskih imena biva prihvaćen kao: Ivan, Georgije, a od njih su pomoću poznatih nastavaka i preinaka građeni novi oblici poput: Ivaniš (P.106), Ivanac (P.107), Ivahn (P.11), Ivko (P.70), Đorđe (P.78), Đuren (Zb.2:60), Juraj(Zb.1:13), Juriš (P.5), Jurko (P.82), Juroje (Zb.1:39), Žore (P.39). Dakle, u ukupnosti osobnih imena stranog podrijetla jasno se luči skupina tradicijskih, uglavnom svetačkih osobnih imena koja su usklađena sa zakonima bosanskog jezičnog sustava, koji stoji naprema slavenskom antroponimijskom korpusu koji je u početku bio sastavljen od semantički prozirnih narodnih imena, i koji se kao takav zadržao do kristijanizacije, kad s njim s procesom pokrštavanja u naslijeđeni fond osobnih imena ulaze i svetačka. Tako interferiraju idioglotska (narodna) i aloglotska (uglavnom svetačka) imena. Proces adoptiranja novina u imenskoj formuli tekao je ovako: kad su tijekom IX. i XI. stoljeća južnoslavenska plemena počela masovno odbacivati rodovsku mnogobožačku religiju, te adoptirati i prakticirati jednobožačko kršćanstvo, isto je dalo odraz i na imenski praktikum, odnosno na obrazbu osobnih imena. Crkvena dogma, starozavjetne i novozavjetne priče i parabole postaju kod novih kršćana sve popularnije, a svećenici, mučenici i bogougodne ličnosti iz takvih priča ističu se ističu se u crkvenim propovijedima i knjigama pokrštenim Slavenima kao uzorne ličnosti. Tako dolazi do postepenog prodiranja u južnoslavensku antroponimiju raznih biblijskih i kalendarskih imena čija je etimologija neslavenskoga porijekla. Taj proces crkva je svjesno pomagala raznim vidovima svoje djelatnosti, a najviše aktom krštenja novorođenog djeteta kad mu se zvanično davalo ime. Pred kraj srednjovjekovnoga perioda u bosansko-humski onomastikon, pod utjecajem nadređene culture i običaja koji dolaze s okupacijom Osmanlijskoga carstva, ulaze i orijentalna, naročito arapska imena koja se usvajaju prilagodbom bosanskome jeziku. Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Ključne riječi: onomastika, antroponimi, idioglotska i aloglotska imena, supstrat, adstrat, Sabor u Tridentu Summary On the whole field of Bosnia and Hum, the anthroponyms are very influenced by eastern and western churches and their saints’ names. Most anthroponyms in the corpus consists of the New Testament Biblical personal names, among which stand out in particular the names of the Apostles: Petar, Andrija, Ivan, Toma Matija, then the name (arch) angels Mihail / Mihovil. Old Testament biblical names of persons, who are mostly male: Avram, Simeon, Damijan, and names that are unbiblical saints, for example, George, Bartol. Towards the end of the medieval period, the Ottoman domination, Bosnia and Hum corpus of anthroponyms accepts and adapts Oriental, particularly Arab names. Izvori Kuna, Herta 1974. Hrestomatija starije bosanske književnosti, knj. I, Svjetlost, Sarajevo Nakaš, Lejla 2011. Konkordancijski rječnik ćirilskih povelja srednjovjekovne Bosne, Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije, Sarajevo Vego, Marko 1962-1970. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. I-IV, Izdanja Zemaljskog muzeja, Sarajevo Literatura Brozović Rončević, Dunja; Kapetanović, Amir 2009. Onimi u Srednjovjekovnom pjesništvu na starohrvatskome jeziku, Folia onomastica Croatica, 18, Zagreb Čremošnik, Gregor 1932. Istorijski spomenici Dubrovačkog arhiva – Kancelarski i notarski spisi 1278-1301, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Beograd Dizdar, Mehmedalija Mak 1969. Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo Gafurov, Alim 1971. Lev i Kiparis (o vostočnyh imenah), Akademija nauk SSSR, Institut vostokovedenija, Nauka, Moskva Slovo Gorčina, 36, 2014 Grković, Milica 1977. Rečnik ličnih imena kod Srba, Beograd Ivanova, Olga 2006. Makedonski antropnomastikon (XV – XVI. vek). Skopje Jireček, K. 1942. Die Romanen in den städten dalmatiens währed des mittelalters, II, Wien Klaić, Bratoljub 1962. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica, Zora, Zagreb Mandić, Oleg 1969. Leksikon judaizma i kršćanstva, Matica hrvatska, Zagreb Maretić, Tomo 1924. Hrvatski ili srpski jezični savjetnik. Zagreb: JAZU Marasović-Alujević, Marina 1985. Hagionimi srednjovjekovnog Splita, Starohrvatska prosvjeta 15. Papić, Valentina, Renata Husinec 2010. Njemačke posuđenice u suvremenome križevačkome govoru, Cris, god. XII, br. 1. Popović, Ivan 1958. Hrišćanska grčka onomastika u Hrvata. Zbornik radova SANU, 59, Beograd Rogić, Pavle 1956. Ime kao predmet antroponimijskih ispitivanja, Pitanja književnosti i jezika, knj. 3. Sveska I i II, Sarajevo, str. 47.; Smičiklas, Tabija l905. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, JAZU, Zagreb, knjiga III Skok, Petar 1971–1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: JAZU Smailović, Ismet 1977. Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini, Institut za književnost i jezik u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Monografije I, Sarajevo Šimunović, Petar 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Golden marketing, Zagreb Šimunović, Petar 2006. Hrvatska prezimena, treće izmj. i dop. izd., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb Škaljić, Abdulah 1966. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo Thallóczy, Ljudevit 1906. Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje körmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII, Sarajevo Vidović, Domagoj 2009. Prilog proučavanju odraza svetačkog imena Ivan u hrvatskoj antroponimiji, Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35. 39 Safet Kadić Za europski morfoložki pravopis bosanskog jezika U zpostavljanje morfoložkog principa u pravopisu bosanskog jezika javlja se kao prirodni slijed poteza Bošnjaka nakon postgenocidnog uzpravljanja i ponovnog stupanja na svjetsku kulturno-povijestnu pozornicu.1) Bosansko društvo se nalazi na epohalnoj prekretnici, a bosanski lingvisti pred neponovljivim izazovima imperativnog naloga budućnosti i zato ovo vrijeme traži i epohalna rješenja, u što svakako spada i korjenita reforma standardnojezičke norme bosanskog jezika, pisma i pravopisa, jer su se Bošnjaci i bosanski jezik oslobodili nametnutih stega i stupili u neposredan doticaj sa europskim i svjetskim jezicima. Taj proces otvoren je Sarajevskim simpozijumom o jezičkoj toleranciji sedamdesete godine prošlog stoljeća, koji je potvrđen od najviših organa vlasti u SRBiH, a nastavljen Mostarskim savjetovanjem tri godine kasnije i potonjim pregalaštvom mnogih pojedinaca kao što su Mak Dizdar, Alija Isaković i drugi, sve do ustavnog pozicioniranja bosanskog jezika devedesetih godina i pojave prvog pravopisa bosanskoga jezika krajem agesije na SRBiH. Čini se da je pristupanje Evropskoj uniji (EU) najbolja prilika i, možda, posljednja šansa da bosanski jezik napokon dobije «europski» pravopis. Valja karadžićevski tzv. fonetski pravopis srpskohrvatskog jezika konvertirati u europski morfološki 1 U ovom tekstu autorov jezik i stil ciljano odstupa od ranije srbsko-hrvatske i recentne b/h/s standardnojezičke norme, jer je djelimično primijenjen europski morfoložki pravopis bosanskog jezika, za koji se autor svesrdno zalaže kod uzstrojavanja pravopisne norme. U tekstu se nalazi izvjestan broj namjerno, ali neselektivno, unesenih ikavskih oblika riječi, kao podsjećanje na prvobitni, iskonski ikavski organski idiom Bošnjaka i potvrđujući stav da su se riječi sa ‘jatom’ mogle dubletno normirati u ikavsko-ijekavskom obliku. Također se prednost daje narodnim šćakavskim oblicima nad nametnutim književnim crkvenoslovenskim štakavskim oblicima. Na taj način se praktično implementiraju teorijske postavke o standardnojezičkoj normi, koje se u tekstu razmatraju. Taj postupak u postojećoj standardnojezičkoj konstelaciji autor zasniva na stavu o nedovršenosti procesa standardiziranja i pravu na samostalan individualni stilski izraz, koji ne dovodi do “šuma u komunikaciji”. 40 pravopis bosanskog jezika prema elementarnom pravilu: sve morfeme u procesu afiksacije, deklinacijske, kon’jugacijske i komparacije fleksije te derivacije ostaju nepromijenjene u pisanju bez obzira na glasovno ujednačavanje u govornom procesu. Vukovo pravilo: Piši kao što govoriš treba priobratiti u bosansko: Piši izvorno, govori normalno! Time će se standardnojezička norma bosanskog jezika, prvenstveno pravopisna, približiti principima na kojima su normirani i europski jezici, kao i slavenski (izuzev srbskog i hrvatskog), i usaglasiti sa dostignućima savremene lingvistike. U javnom diskursu primjećuju se spontani, intuitivni, koraci u tom pravcu. “Dani Grebka” bilo je svojevremeno izpisano na povelikom transparentu, iztaknutom na goraždanskom Domu kulture. Ovaj nadpis, baš tako napisan, označavao je, zapravo, naziv memorijalne goraždanske manifestacije, koja se održava svake postratne godine u ovom bosanskom gradu na Drini u znak sjećanja na nadljudsku borbu Goraždana za obstanak u toku srbske obsade grada tokom agresije 1992-1995. godine. Planina Grebak, koja se prostire na zapadnoj strani toga grada prema Sarajevu, postala je pojam spasiteljice i od tada nosi oreol legende, jer je samo neprohodnim stazama i bogazama, urvinama i visovima ove planine bilo moguće uzpostaviti improvizirani tajni noćni koridor, kojim su se iznureni stanovnici ovoga herojskog grada mogli obskrbiti najosnovnijim potrebšćinama za preživljavanje, poput brašna i soli. Te staze kriju tajnu nestalih Goraždana u neravnopravnoj borbi za obstanak sa nedokučivim ćudima ove planine i njenim nepredividljivim (za neke i nesavladivim) sniježnim holujama i mećavama. Leksički korijen ovoga oronima -greb- čini zajedničku morfoložku osnovu za tvorbu drugih riječi obšćeg značenja: grebati, greb/grob, grebje/groblje, pogreb i sl. Kao što se odmah na prvi pogled može uočiti, ime ove planine u genitivu, Grebka,2) bilo je napisano po morfoložkom, a ne prema važećem fonetskom pravopisu, 2 FTV dnevnik u 22,30 sati, dana 08.08.2010. godine Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina bez grafemske aplikacije jednačenja po zvučnosti zvučnog b iz korijenske morfeme Greb- i bezzvučnog k iz sufiksalne morfeme, koji su došli u doticaj nakon gubljenja ‘nepostojanog a’. Međutim, sve naše novine navodile su ime ove legendarne planine u genitivnom obliku Grepka, tj. sa registrovanjem u pisanju glasovnog ujednačavanja po zvučnosti (bk > pk). U prvom slučaju privagnulo je intuitivno narodno osjećanje svoga jezika, pogotovo što se ovdi radi o vlastitom imenu kada je kod izvornih govornika svijest o korijenskoj morfemi mnogo jače prisutna, a u drugom slučaju se radi o vještački nametnutom pravilu fonetskog pravopisa. Vas absurd takvog pravopisanija uočljiv je odmah na prvi pogled: ako odbijemo nominativni i genitivni nastavak dobijemo sasvim različit grafemski sastav morfološke osnove jednog te istog naziva: Greb- i Grep- i tada se postavlja pitanje identiteta, jer se radi o jedinstvenom oronimu. Sa druge strane, sasvim je jasno da uočljiva zvučna varijacija glasa b u Grebka u odnosu na izgovor Grepka, kao alofonska varijanta te foneme, ne utiče na funkcionalni identitet ove jezičke jedinice u jezičkoj strukturi. Uočena formalna varijacija nije jezički distinktivna, jer ne dovodi do promjene značenja i zato je ne treba grafemski distingvirati. U ovom slučaju realizacija foneme b u vidu alofona, čiju je zvučnost eliminisao sukcesivni glas k, nije dovela do novog značenja ove riječi. Unošenje nove grafeme za označavanje alofona neke foneme bezrazložno i nepotrebno se narušava pravilna fonoložka korespondencija među oblicima u paradigmi. Uostalom, ova varijacija u formi glasa b je redundantna u odnosu na, primjerice, distinktivnost genitivnog a. Prema tome, u ovom primjeru možemo govoriti o zvučnom i bezzvučnom alofonu foneme b. Tako je i sa drugim vlastitim imenima poput toponima, hidronima, patronima, antroponima... Kada se u javnosti otvorilo pitanje navodnog sukoba interesa kod zamjenika državnog ministra odbrane, Igora Crnadka, nekadašnjeg pripadnika one vojske koja je držala u okruženju grad Goražde, njegovo prezime Crnadak “Dnevni avaz” je u udarnom naslovu naveo u genitivnom obliku Crnatka, u skladu sa srbsko-hrvatskom pravopisnom normom, zasnovanom na nakaradnom Vukovom pravilu: Piši kao što govoriš!? Ovakvo pravopisno skrnavljenje vlastitih imena nema nikakvog smisla ni opravdanja Slovo Gorčina, 36, 2014 niti se takvo kvazifonetsko pravilo može pravdati izgovorom tih riječi. 3) Kao što je poznato, govor i pismo su dvi zasebno konstituirane forme jednog jezičkog sistema. Foneme su abstrakcije i konkretni fonetski oblik koji dobijaju zavisi od mnogobrojnih činilaca, naročito od njihovog položaja u odnosu na druge glasove u vezanom govoru. Kada u vezanom govoru, na primjer, izgovorimo riječ izpoljavaju njena zvučna slika javlja se u glasovnom sklopu ispoljavaju, jer u govoru zvučni glas z izpred bezzvučnog p, zamjenjuje njegov bezzvučni parnjak s. Njena ortografija je nešto drugo i zavisi od etimologije i tvorbe. Ona je u procesu afiksacije tvorena od četiri morfeme kao tvorbena formanta: iz-poljava-ju. Stari imenski genitivni prijedlog iz postao je vezana morfema u funkciji glagolskog prefiksa i dodaje osnovi informaciju svoga izvornog značenja izdvajanja i poticanja od i on, zato, u pisanju ostaje nepromijenjen, jer, zapravo, samostalna morfema is, kao prefiks, ne postoji u bosanskom vokabularu i bosanskoj ortografiji; polj je morfoložka osnova korijenske morfeme polje, a ava je sufiksalna morfema glagolske osnove sa značenjem iterativnog aspekta, a ju je sufiksalna glagolska morfema sa značenjem trećeg lica množine prezenta. Pored navedenog, uvođenje morfološkog principa u pravopisnu normu znači pojednostavljivanje kompjuterskog programiranja i zadovoljavanje još dva bitna zahtjeva modernog doba, prohodniju internet komunikaciju i kompjutersko prevođenje. Na unutarlingvističkom planu ta norma bi doprinijela zaustavljanju dalje destrukcije izvornih oblika riječi, morfema u paradigmi, osobito korijenskih, u procesu derivacije i afiksacije, a i semantičkih jezgara riječi te erozije izvorne strukture bosanskog jezika, a time i osigurati povijesni kontinuitet njegova razvoja. Dosadašnjom vulgarizacijom fonetskog principa unakažene su mnoge riječi, bezrazložno destruirani morfološki korijeni riječi i unesena prava konfuzija u pravopis koji je za mnoge, pogotovo za strance (pa i naše školarce) postao nepotrebno komplikovan i nesavladiv, bez jasnih načela i sa bezbroj izuzetaka u svakom pravilu. Tako je, na primjer, destrukcijom korijenske morfeme ust- (kao morfoložke osnove 3 Jasno je kojim i čijim pravilima su se rukovodili oni koji su bosanski narodni naziv mjesta Podkraj kod Kiseljaka priobratili u Potkraj na saobraćajnoj tabli. 41 Slovo Gorčina od lekseme usta) u us-, tvorbeno je destruirana opozitivnost antonima pismen:ustmen (pis-men : ust-men) u pismen:usmen. Zašto je “reformator srbskog jezika i pravopisa”, Vuk Karadžić, uveo tzv. fonetski princip u pravopisu? Iz jednostavnog razloga, jer potiče iz stočarskog miljea i načina života i najnižeg društvenog staleža - raje, koji nije poznavao pismenost, nego se ta “kultura” zasnivala na govoru i usmenoj predaji, a trebalo je to sve prevesti u kulturu pisma i pismenosti u komunikaciji i stvaralaštvu pa je trebalo popisati riječi u riječnik i ustanoviti pravila pisanja, tj. pravopis za potrebe srbskog nacionalnog pokreta i nastupajuće buržoazije. Osim pismenosti na starocrkvenoslavenskom, ograničenu na malobrojne popove u manastirima, a kasnije na slavenoserbskom i srbskoslavenskom, imali su i Srbi književnost sa morfoložkim (evropskim) pravopisom, čiji je književnik Dositej Obradović bio predstavnik evropskih Srba iz današnje Vojvodine, ali je to odbačeno pred navalom agresivnog Vukovog hajdučkog i dinarskovlaškog narodnog mentaliteta, jer su, kako smatra srbska historičarka, Dušanka Bojanić “Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe”.4) Fonetski princip u pravopisu koji se pripisuje Vuku Karadžiću teorijski je uzpostavio, zapravo, njegov epigon Đorđe Popović u svojoj knjizi “Rat za srpski jezik i pravopis”, objavljenoj 1847. godine u Pešti, koju je podpisao pseudonimom Đuro Daničić prema liku iz narodne poezije: “Pa će onda biti najbolji pravopis oni kojijem će se moći sa svijem onako pisati kako se govori, glas po glas, a etimolođićki pravopis, po kojem će se riječi samo korijena radi drukčije pisati nego što se govori, biće nikakav pravopis, - i sama misao luda.” 5 ) Manje je poznato da je to, ustvari, plagijat, jer je Daničić doslovno prepisao to načelo od Bunjevca i pripadnika franjevačkog reda Bosne srebrene Lovre Bračuljevića koje je on uspostavio u svojoj knjizi “Uzao... “, objavljenoj stotinjak godina ranije (1736), također u Pešti, a ugrađen je i u temelje tzv. Bečkog književnog dogovora: “Ali je lipše i pofahljenije pisati onako kako se govori, jer štogod je odviše, nije fahljeno, veće kuđeno. Suprflua sunt visanda. Zato 4 Mulić dr. Jusuf: Velika Srbija, muslimani i Bosna, autorsko izdanje, Sarajevo, 2006. godine (moto) 5 Daničić, Đuro: Rat za srpski jezik i pravopis, Pešta 1847. godine 42 ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorimo i izgovaramo naške riči, jer kako se mogu izgovarati, onako se mogu i u knjigah čitati.” Inače, fonetski pravopis prihvatili su Vlada Kneževine Srbije 1868, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 1883, a u Hrvatskoj je uveden nakon pojave Hrvatskog pravopisa Ivana Broza 1892. godine. Karadžićeva jezička pobjeda nad oponentima (D. Obradović, J. Hadžić, Stratimirović i dr.) u “ratu za srpski jezik i pravopis” značila je ujedno i pobjedu ruralnog vlaškog elementa u srpskom nacionalnom biću koji će ih pod Miloševićem u Srbiji i Karadžićem juniorom u Bosni, dovesti do agresije, fašizma i genocida. Da je tada pobijedila građanska evropska struja na čelu sa Dositejem Obradovićem, gotovo je sigurno da do toga ne bi došlo. Tu srpsku paradigmu kristalno jasno izrazila je srpska historičarka dr. Dušanka Bojanić naprijed citiranim stavom. Dakle, dosadašnja zajednička Karadžićeva pravopisna norma nastala je na ustmenoj, a ne pismenoj tradiciji, u nepismenom ruralnom okruženju, jer je bila i usmjerena prema nepismenim konzumentima, kao što je čitava ta kultura nastala na kolektivnoj ustmenoj epskoj predaji i mitologiji, a ne na individualnom umjetničkom i znanstvenom stvaralaštvu. Tako su mnoge riječi izgubile svoju etimologiju. Kada danas čujemo riječ otkinuti, teško možemo indicirati njenu etimologiju i kad je razzglobimo na predpostavljene tvorbene morfeme: ot-, -ki-, -nu-, -ti. Najproblematičnija je korijenska morfema, jer ne postoji neko semantičko jezgro koji bi činio glasovni sklop -ki-, ali postoji -kid-, prema glagolu kidati. Karadžićevim filoložkim zahvatima najviše su nastradale riječi, u čijoj glasovnoj strukturi po etimologiji postoji glas h, koje ovo stanovništvo nije imalo u svom glasovnom sistemu. Tako je, na primjer, od glagolskog pridjeva naduhnut, nakon što mu je sa glasom h izbačen i cijeli tvorbeni formant za glagolsku osnovu nu pa je ostao deformisani glasovni sklop nadut, bez ikakve etimologije i ikakva značenja. Od krhak je ostalo krt, od kuhinja – kujna, od mehak – mek i tako dalje. Isti slučaj je i sa posvojenicama, poput, primjerice, orijentalizama lehemiti iz sanskrta ili mahana iz arabskog, kojima je amputiran po jedan čitav slog pa je ostalo je samo: lemiti i mana. Na toj osnovi dolazi i do nepravilne upotrebe glagola izvinuti, u značenju zatražiti oprost, kao kombinacije i preklapanja dva glagola različitog značenja: izviniti (iz-vin-i-ti) i izvihnuti Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina (iz-vih-nu-ti). Sve su to posljedice glorifikovanja govornog tzv. fonetskog principa, koji nije polazio od jezika kao sistema, nego od pojedinačne ili uobičajene govorne realizacije. Fonetski princip, koji podrazumiva da jedan znak odgovara jednom glasu u fonetskom sistemu, razvio se u svoju suprotnost, tzv. vulgarni fonetizam, gdje se u pisanju registrovalo gotovo svako ujednačavanje glasova u vezanom govoru. Provođenjem ovoga kvazifonetskog principa toliko se destruira jezička struktura (fonetska, morfološka, leksička) i komplikuje pravopis da to postaje opterećenje u školstvu, izdavaštvu, medijima, administraciji. Taj pravopis nametnut je kasnije, putem zajedničkog književnog jezika, i Bošnjacima, Hrvatima i Crnogorcima iako je, kako napominje Belić, bio “bosanski jezik narodna osnovica našeg književnog jezika”.6) Za razliku od “fonetskog” pravopisa, koji je, zapravo, fonoložki, morfoložki princip podrazumiva pismenost i pisanu tradiciju, koju su Bošnjaci već imali, od samog početka pismenosti u 9. stoljeću kroz cijeli srednji vijek na tri pisma (bosan(č)ica, latinica i arebica) i četiri jezika (bosanski, turski, arabski i perzijski). Oni su imali kontinuitet pisma i pisanja na narodnom jeziku i nikakav pravopis, pogotovo nekakva reforma im nije bila potrebna. Bošnjacima su jednako bili razumljivi i Kulin ban,7) i humski knez Miroslav,8), inače Kulinov zet, i Hewai Uskufi,9) i fra Matija Divković10) i svi ostali 6 Belić, Aleksandar: Bosanski jezik i stil, 1937. godine 7 “I da im’ ne bude od’ moih’ čestnikov’ sile” (Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, (I. STARIJA KNJIŽEVNOST, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974. godine, str. 40. 8 “Ja, knez Miroslav, kln se i podpisah... “ (Dizdar, Mak: Antologija starih bosanskih tekstova, izbor i uvodni tekst Mak Dizdar, Alef, Sarajevo 1997. godine), str. 35.) I njegov sin Andrija piše Dubrovčanima: “...i vsěj obćině...” (Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, (I. STARIJA KNJIŽEVNOST, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974. godine, str. 41.) 9 kadca (kaca); modka (motka); nizko (nisko); odkat (otkati); petdesed; podkov, podkovat; putce (puce, tur. düğme); šestdeset. (Uskufi, Hevai Muhamed: Bosansko-turski rječnik iz 1631. godine, Izdavač: Općina Tuzla, Suizdavač: Ministarstvo nauke i obrazovanja FBiH, Tuzla 2011. godine (Original: Muhammed Hewai Üsküfî Bosnevî: Makbūl-i ‘ārif (Sviđa se učenom ili Upućenom mio) Bosnali Lisāni Üzere Lügāt-i Manẓūme (Ričnik u stihu na bosanskom jeziku), završen 1041/1631. godine)) 10 “Poklisaru počtovani...”, (Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, (I. STARIJA KNJIŽEVNOST, Zavod za Slovo Gorčina, 36, 2014 pisci na bosanskom narodnom (ikavskom) jeziku sve do danas. Na tu činjenicu prvi je ukazao Alija Isaković,11) a potom kristalno eksplicirao norveški bosnista Svein Mønnesland: “Bosna i Hercegovina ima, u odnosu na ostali dio srednjojužnoslavenskog prostora, izvanredno jedinstvenu književnojezičku tradiciju. Od Povelje bana Kulina 1189. godine do danas postoji kontinuitet u književnom jeziku na osnovu govornog jezika. Od jezika srednjovjekovnih povelja i natpisa, preko književnog jezika bosanskih franjevaca, krajiških i hercegovačkih begova i jezika alhamijado književnosti do književnih tokova u devetnaestom vijeku vidimo jasnu liniju – književni jezik na osnovu govornog jezika, (novo) štokavskog (ijekavskog ili ikavskog) tipa. Prihvatanje modernog standardnog jezika na osnovi novoštokavskog narječja u devetnaestom stoljeću zato nije naišlo na otpor u Bosni, kao u drugim sredinama, jer nije bilo ni slavenosrpske opterećenosti, ni nenovoštokavskih tradicija.”12) Morfoložki pravopis primjenjivan je u ilirskom književnom jeziku na bazi bosanskog jezika, na kojem su stvarali hrvatski pisci više od pola stoljeća, među kojima i A. Šenoa. Tako se izražavao i srbski gramatik Đorđe Popović (alias Đura Daničić) u dopisu 10. srpnja 1867. godine, kada je kao sekretar JAZU obavijestio nadležno tijelo “da skuplja građu za obširan rječnik hrvatsko-srbskoga jezika”,13) mada se dvadeset godina ranije u Pešti bezkompromisno borio za fonetski pravopis, a “etimolođićki pravopis” za njega je bila “sama misao luda”.14) U “Popisu kńiga i rukopisa upotrijebljenih za Rječnik”15) navode se publikacije iz Bosne, među kojima i “Bosanske narodne pripovijedke”, koje je izdao Zbor redovničke omladine bosanske u Sisku izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974. godine, str. 151.) 11 Alija Isaković: “Leksika u muslimanskih pisaca i naši pravopisi”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, br. 5-6, Sarajevo 1984. godine 12 Iz predgovora urednika Sveina Mønneslanda u knjizi: “Jezik u Bosni i Hercegovini”, izdanje: Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije u Oslu, Sarajevo, 2005.) 13 Maretić, Tomo: Crtice o Rječniku naše Akademije, u: Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, tom XXIII, svezak 97, Zagreb, 1976. godine, Dodatak, materijali o Rječniku, str. 15-54. 14 Daničić (1847) 15 Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), tom I – XXIII, Zagreb, 1880 – 1976. godine 43 Slovo Gorčina 1870. godine. Posebno treba naglasiti da Bošnjaci do sada ni na koji način nisu učestvovali u normiranju zajedničkog književnog jezika i izradi dosadašnjih pravopisa (izuzme li se poratni pravopis Senahida Halilovića16) pa u tom pogledu nikom ništa ne duguju. Jedan od zaključaka “Simpozija o bosanskom jeziku”17) bio je izrada Pravopisa bosanskog jezika, ali se do danas ništa nije uradilo. Ohrabruje činjenica da je u intervjuu jednom magazinu18) univerzitetski profesor Dževad Jahić pozvao bosanske lingviste da se ujedine u izradi novog pravopisa. S razlogom, jer izrada pravopisa u postojećim bosanskim okolnostima predstavlja veliki sociolingvistički poduhvat, ravan istinskom podvigu, pogotovo što se radi o maloj sociokulturnoj sredini i narodu. Inače, morfoložki pravopis imaju, uglavnom, svi najveći evropski jezici, kao i slavenski, među kojima i ruski i poljski,19) te nama najbliži, slovenski (slovenački). Među prvima koji su otvorili pitanje odnosa između fonetskog i etimoložkog pravopisa bio je Ivan Klajn, koji je polovicom sedamdesetih godina, gotovo heretički, uztvrdio da “naša ortografija nije fonetska nego fonematska (fonološka), jer njena slova ne označavaju glasove (fone) nego foneme”, posebno iztičući potrebu sagledavanja pravopisne problematike iz savremenog ugla i sa stanovišća potreba jezika novog vremena.”Nije najsavršenije pismo ono koje najvernije odražava govor. Naprotiv, takvo pismo, to jest detaljna fonetska transkripcija, bilo bi – kao što je isticao i sam Saussure – krajnje nečitko i odgovaralo bi zahtevima naučnika, ali nikako i potrebama svakodnevnog sporazumevanja”, bio je decidan Klajn.20) Morfoložki princip obuhvaća i oblike pridjeva ženskog roda tipa: težak-težka (< *teg-) i od njeg izvedena imenica težkoća ili drzak-drzka-drzkost. Isto načelo važi i u komparaciji (drzkiji). Morfoložko načelo nalaže da se piše etimoložko l i u genitivu drevnog južnobosanskog grada Stólca, sa dugim ili kratkim akcentom na o, prema nominativnom Stolac, bez obzira što se ova likvida l još davno 16 Halilović, Senahid: Pravopis bosanskoga jezika, “Preporod”, Sarajevo 1996. godine 17 Bihać, 07. i 08. septembar 1998. godine 18 “Saff ” br. 224 od 25. juli 2008. godine (www.saff.ba) 19 U nadpisu na tabli kod autobusskog stajališća u poljskom gradiću Zory piše da je vožnja bezpłatna. (Aljazeera Balkans, 15.05.2014.) 20 Klajn, Ivan: Konvencionalno i suštinsko u pravopisu, RADOVI, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, knj. III (1976), str. 59-75. 44 izjednačila u govoru sa vokalom o i kontrahirala u dugo ō: Stòlac – Stòlca > Stooca>Stóca. Razumije se da se ovaj princip odnosi i na sve riječi obšćeg značenja, tzv. ‘zajedničke imenice’ tipa dubak-dubka, izvadak-izvadka, izlazak-izlazka, kolac-kolca i druge, gdje u govoru dolazi do glasovnog ujednačavanja. I u dosadašnjim tzv. fonetskim pravopisima uočena je pojava destrukcije morfema kada se dosljedno registruju u pisanju sva glasovna ujednačavanja u vezanom govoru pa su kao izuzetci od pravila navođeni oni primjeri koji bi u morfološkom pravopisu trebali biti pravilo, kao što je uputa da se u pisanju ne registrira jednačenje po zvučnosti d izpred s i š. U govornom procesu javljaju se npr. i oblici ljucki, svjecki, ižljubiti i sl., ali je preporučeno pisanje: ljudski, svjetski, izljubiti. U Halilovićevom fonetskom pravopisu imamo riječ fesdžija prema morfoložkom pravopisu (po fonetskom bi bilo fezdžija ili feždžija. U vezanom govoru riječi izvući, ispasti, iščašiti, iždžikljati u procesu afiksacije imaju morfemske alternante prefiksa iz- u nedistinktivnim varijantnim oblicima: iz-, is-, iš-, iž-, što su dakle alomorfi morfeme iz- i zato ih po morfološkom pravopisu ne registrujemo u pisanju, pa ove riječi glase: izvući, izpasti, izčašiti, izdžikljati, a neka ih svako izgovara kao i dosad i niko nikoga neće nagoniti da razčlanjuje riječ na sastavne dijelove i tako ih pojedinačno izgovara.Takav je slučaj i sa veoma razširenim prefiksom bez- koji, prema dosadašnjem pravopisu, u procesu afiksacije dobija oblike bez- i bes- u zavisnosti kojim glasom počinje korijenska morfema iako ima isto značenje i funkciju, kao u riječima poput bezličnost i beskućnik. Ovako razjednačavanje grafemskog oblika na temelju zvukovnog približavanja i ujednačavanja u govoru prefiksa i leksičkog korijena nema nikakvog znanstvenog utemeljenja u strukturalnoj lingvistici. Ovdi je s samo alofon foneme z i ne treba ga registrovati u pisanju, jer je nedinstinktivan. Nije čudo što se stranci, kad uče naš jezik, pitaju jesu li to dva prefiksa ili je jedan. Tako treba pisati u izvornim oblicima i ostale prefikse nastale od nekadašnjih prijedloga (bez-, uz-, pod-, nad-, ob-, od- i sl. kao u primjerima: bezkućnik, bezčašće, bezživotan, uzputno, podpunost, nadkoljenica, obširan, odkos, odkameniti.21) Po istom principu ponaša se i korijenska morfema 21 /Trebalo bi se odkameniti/- glasi jedan stih Maka Dizdara u “Kamenom spavaču” Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina izprid raznih sufiksa (bosanskih ili posvojenih), npr. mektebski,22) srbski, interesdžija, ćevapdžija,)23 stubca, podbradka. Ili u oblicima promjene, npr. vrutak – vrutci, dohodak – dohodci, zadatak-zadatka-zadatci kao i u tvorbi složenih riječi, osnovni tvorbeni elementi ostaju nepromijenjeni u pisanju iako se u govoru vrši jednačenje. Vukov nakaradni kvazifonetski princip: Piši kao što govoriš izazvao bi nesagledive posljedice ako bi se iz govora, a ne pisma priuzimale riječi iz arabskog jezika, posebno iz vjerskog života.24) U pisanju po morfološkom pravopisu svakako se registruju geminate i udvojene grafeme prilikom stapanja dvihu riječi, npr. prefiksa sa leksičkom morfemom (bezzakonje, poddojiti, oddati, naddograditi i sl.). Imajući u vidu polumilenijsko pripadanje Bošnjaka orijentalno-islamskom kulturno-povijestnom krugu, sve posvojene riječi iz orijentalnih jezika, u kojima postoje geminate, držeći se etimoložkog principa, treba zadržati u bosanskom jeziku: Allah, Muhammed i dr. Dakle, sve morfeme zadržavaju svoj prvobitni oblik i prilikom tvorbe složenica, zatim u derivaciji i izvođenju novih riječi, kao i u morfološkom procesu afiksacije, i korijenska morfema i afiks u pisanju ostaju u izvornom obliku bez obzira što se u govoru dešavaju jednačenja. Tako bi se, kao što je već rečeno, zaustavila dalja erozija i destrukcija strukture bosanskog jezika i bosanskih riječi, a 22 U Dnevnom avazu od 16.01. 2009. godine zabilježen je nepravilan oblik: mektepska nastava 23 Vuković-Ostojićevi srbsko-hrvatski književnojezički policajci nagonili su burekdžije po sarajevskoj Baščaršiji da svoje radnje nazivaju buregdžinica kako bi udovoljili Karadžićevu pravopisu i tako destruirali posvojenicu iz turskog: burek. Zapravo, obadvije morfeme: i korijenska burek i sufiksalna dži (tur. –ci) su pozajmljene iz turskog i tako ih izvorno treba i pisati, uz bosanski dodatak –ja, dakle burekdžija. Škaljić je zadržao korijensku morfemu izvorno, ali je prema njoj ujednačio sufiksalnu: -čija pa je normirao paralelno burekčija i buregdžija. 24 Tako bi vukovci Allahu ekber, zbog jednačenja po zvučnosti kb>gb zapisali kao Alahu egber, što bi značilo Allah je prašina, neuzubillah. Vjernik, također, često izgovara riječi pokajanja i traženja oprosta: estagfirullah (oprosti mi Allahu), ali ako bi neko zapisao i izgovorio estakfirullah, to bi značilo: učini me nevjernikom pa bi čovjek umjesto traženja oprosta, tražio nevjerstvo. Također, nije dozvoljeno vršiti metatezu glasovnog skupa vh u hv, jer bi se tevhid (tj. jednoća Stvoritelja kao osnovni postulat islama) priobrazio u tehvid, što bi značilo pojevrejiti se. Ili ako bi neko tražio lehvu, umjesto levhu, dobio bi strast, požudu, umjesto ukrasnog arabskog kaligrafskog zapisa na tabli, ploči. Slovo Gorčina, 36, 2014 sačuvao korijen i tako zadržala svijest o kontinuitetu i razvoju. Taj gramatički postulat da riječi u procesu derivacije i afiksacije čuvaju svoj osnovni oblik treba pretočiti u početno ortografsko-ortoepsko pravilo: u pisanju se u svakoj situaciji zadržavaju izvorni primarni grafemski oblici svih morfema, a razraditi ortoepska pravila kao i u drugim jezicima, shodno prirodnim zakonima približavanja, prilagođavanja, saglašavanja, ujednačavanja glasova jednog prema drugom po mjestu obrazovanja ili po zvučnosti u neposrednom doticaju radi racionalnijeg i lakšeg izgovora u vezanom govoru. Ključna stvar je u tome što se ova era smatra erom pisma, jer je ljudska kultura i civilizacija i počela u pravom smislu riječi pojavom pisma. Ovo je u nekom smislu civilizacija pisma i pismenosti. U tom smislu trebalo bi izvršiti i reformu pisama. Trebalo bi zadržati bosan(č)icu kao ćirilsko pismo uz neobhodnu stilizaciju i savremeno dizajniranje, poput nekih ideja profesorice Amre Zulfikarpašić. U pogledu latinice zbog opredїłeńa za EU buduchnost i inkorporirańa u europsku civilizaciju, zasnovanu na latinskoj tradiciji, pored uvoģeńa europskog morfolozhkog pravopisa, trebalo bi prihvatiti i europsku latinicu kako se ovdi eksplicira. Vech je u praksi u internetskoj komunikaciji kod Bosanaca veoma rashirena upotreba znaka ch za dosadashńe č i ć, kao i sh za š, a tako bi trebalo i za ž grafem zh. I afrikate dž i đ trebalo bi svesti na jedan znak, možda ģ i Ģ ili tursko Ҫ i ҫ. Za nj bi trebalo uvesti znak ń (kao što je u nauci ili nh, kao što je u portugalskom), a za lj znak ł (kao što je u połskom, samo što u połskom ima suprotan, tvrd, izgovor). Osim toga, u bosansku abecedu obavezno bi trebalo uvesti znak za sliveni glas i fonemu šć, koji je u bosan(č)ici imao poseban znak (mozhda sch <sh+ch> sch25) (schene, klїscha, prisch) ili neki monografem), zatim znak ї za nekadashnji grafem ‘jat’ (vrїme, pїsma), koji bi neki izgovarali kao i, a neki kao je ili ije u zavisnosti od duzhine sloga, kao shto je bilo i u proshlosti. Uvoģenje znaka ї, koji postoji josh i u ukrajinskom jeziku, pored pojednostavłeńa abecede, sprїchilo bi ekaviziranje bosanskih sredńevїkovnih ikavskih kodeksa, shto se zlonamїrno chini chak i na bosanskim univerzitetima, a izbїgla brojna pravopisna pravila o ijekavizmu. Dakle, savremena europska abeceda 25 Poznati violončelista Vedran Smajlović napisao je 30.12.2013. na svom fb. profilu: shchuchuren (šćućuren) 45 Slovo Gorčina bosanskog jezika imala bi 30 znakova i izgledala bi ovako: Aa, Bb, Cc, Chch, Dd, Ģ ģ (Ҫҫ), Ee, Ff, Gg, Hh, Ii, Ïї, Jj, Kk, Ll, Łł, Mm, Nn, Ńń (Nhnh), Oo, Pp, Rr, Ss, Shsh, Schsch, Tt, Uu, Vv, Zz, Zhzh. Ova abeceda za shkolarce ne bi predstavljala nikakav problem, a starijim bi stvaralo potezhkoche samo sedmicu dana. Iako se jezik uzima kao rodno mjesto duha i prva domovina čovjeka, danas moramo prvenstveno imati u vidu da se nalazimo na pragu informatičkog društva u savremenoj internet-eri globalnih komunikacija, gdje se težišće stavlja na komunikativnu funkciju jezika i njegovu veću prohodnost, uključujući i automatsko prevođenje. Poznato je da jezičku strukturu u sprezi čine i pismo i govor. Prirodnom stanju bosanskog jezika najbolje odgovara jedan kombinovani fonetsko-morfološki pravopis u kojem bi izbalansirano, paralelno fungirala ortografska i ortoepska pravila, kao npr. u engleskom. Od Karadžićevog vremena do danas lingvistika je gotovo zaokružila naučna saznanja o tajnama i samoj prirodi jezičkog fenomena, ustrojstvu njegove strukture, pojavama i procesima u njegovom razvoju, načinu funkcioniranja i sl. da neki Karadžić-Daničićevi stavovi izgledaju zastarili i nepotrebni. S druge strane, savremena genetika je 2008. godine odkrila postojanje posebnih gena jezika u genetskom lancu, odnosno genomu čovjeka. Tekovina je savremene nauke i saznanje da se riječi ne čitaju sukcesivnom identifikacijom pojedinih slova, nego po principu globalne percepcije riječi. Zapreke i otpori za uvođenje morfološkog pravopisa više su posljedica psihološke i statusne prirode, konzervatizma, konformizma i ksenofobije, nego pomanjkanja naučnih argumenata. Osim toga u cijeloj Evropi i šire postoje stoljetna iskustva i modeli morfološkog pravopisa na koji se može ugledati, kao i kod svih Slavena, osim karadžićevskih Srbo-Hrvata i “suncokretnih” Bošnjaka. Nakon tektonskih geopolitičkih promjena i drastične promjene sociolingvističke situacije na Balkanu, Bošnjaci/Bosanci u pogledu jezika ne duguju nikome ništa i mogu brez opterećenja i balasta prošlosti samostalno normirati svoj jezik onako kako najbolje odgovara organskom biću bosanskog jezika za potrebe bosanskohercegovačkog družtva i zemlje Bosne, za njen savremeni razvoj i priključenje zajednici naprednih i razvijenih evropskih naroda. Ali on mora na najprikladniji način korespondirati sa evropskim jezicima. Može 46 se sasvim osnovano predpostaviti da će za dvadesetak godina većina obrazovanog stanovništva u BiH znati engleski najmanje kao i bosanski i zato nam taj jezik može poslužiti kao uzor za normiranje. Ako se iz skromnosti kao uzor u pogledu morfološkog pravopisa ne žele uzeti veliki jezici kao što su engleski, francuski, ruski ili arapski, zašto se ne može uzeti kao uspješan primjer slovenski (slovenački) jezik, jezik koji pripada istoj zajednici južnoslavenskih jezika i koji je u mnogim elementima strukture (još uvijek) blizak bosanskom. Iako su brojem i prostorom koji zaposijedaju mali narod, približno kao Bošnjaci danas, vidimo kakvu su samostalnu kulturu na tom jeziku razvili Slovenci i koji napredak su postigli da se svrstavaju rame uz rame sa drugim velikim europskim narodima. Do početka 2008. godine predsjedavali su Europskom unijom. Neki će odmah postaviti pitanje: zašto raditi novi pravopis kad već postoji “Pravopis bosanskoga jezika”26), koji je pripremila osamnaestočlana pravopisna komisija respektabilnih imena i intelektualnog kapaciteta, a objavio “Preporod” 1996. godine. Autorstvo je podpisao također sveučilišni profesor, Jahićev kolega sa iste jezikoslovne katedre Filozofskog fakulteta u Sarajevu prof. dr. Senahid Halilović. Izrada novog pravopisa može kod nekih pobuditi nedoumicu da li se radi samo o naučnoj sujeti i ličnom prestižu dvojice lingvista (mada jedan od njih sam sebe titulira kao “filolog opće prakse”) i unosnoj zaradi ili se radi o dubokim neslaganjima bosanskih lingvista oko temeljnih principa na kojima će se zasnovati striktna pravopisna pravila. Dilemu ove vrste otklanja na samom početku činjenica da je izrada novog pravopisa bio je jedan od zaključaka bihaćkog “Simpozija o bosanskom jeziku”,27), ali se od tada ništa nije uradilo. S obzirom na okolnosti, svojevremena pojava “Halilovićevog pravopisa” ima povijestno značenje kao stručni i kulturni, pa i politički, događaj bez presedana. Njegovi kritičari zaboravljaju da je to bio prvi normativni kodeks bosanskog jezika savremenog doba dok još nije bila urađena gramatika i riječnik, čija je norma, inače, osnova i podloga za pravopisnu normu, pa djelimice iz toga proizilazi njegova eventualna nedorečenost i određene kontroverze, ali i iz činjenice da je 26 Halilović, Pravopis (1996) 27 “Simpozij o bosanskom jeziku” (zbornik radova), Institut za jezik u Sarajevu, posebna izdanja, knjiga 10, Sarajevo 1999. godine Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina pripreman tokom agresije, nakon Bošnjačkog sabora 1993. godine. S druge strane, ostaju prigovori da je tu ostvaren pristup sa pozicija serbokroatistike, a ne bos(a)nistike i da se čini da je njegova pozitivna misija prelaznog rješenja izcrpljena. Dakle, korjenita reforma standardnojezičke norme bosanskog jezika, pisma i pravopisa je imperativ budućnosti, jer živimo u eri pisma, eri posvemašnje pismene internet-komunikacije, a bosanski jezik ima, kako su to jasno izrazili bosanski književnik Alija Isaković i norveški slavista Svein Mønnesland, savršen kontinuitet od dolaska Slavena u Bosnu, historijski (samo)identifikovanih kao Bošnjani, u šestom stoljeću sve do tzv. Vukove reforme polovinom 19. stoljeća. Nekima uvođenje morfološkog pravopisa izgleda kao (nepotrebno komplikovanje i učenje svog jezika) nemoguća misija i daleka futuristička vizija, o kojoj ne treba ni razgovarati i uzalud trošiti vrijeme, ali zagovarače ne obezhrabruju takvi Slovo Gorčina, 36, 2014 konzervativni stavovi, držeći se devize da će se svaki cilj ostvariti ako se napravi prvi korak, jer i najdalji put počinje prvim korakom. Ovu ideju brojni Karadžićevi epigoni u Bosni i šire dočekat će sa prijetećim gnjevom, kao što su sedamdesetih godina prošlog stoljeća dočekali ideju istaknutog bosanskog angliste Midhata Riđanovića da se dvije afrikate ‘č/ć’ i ‘dž/đ’ svedu na po jedan znak, jer su u većini bosanskih narodnih govora (kod Bošnjaka) odavno izjednačene, ali ta ideja se nanovo aktualizira. Hoće li Bošnjaci prilikom izrade novog pravopisa bosanskog jezika izvući neke pouke iz prošlosti, osloboditi se balasta karadžićevskog naslijeđa i uvažiti dostignuća savremene nauke o jeziku te slijediti potrebu priključenja zajednici evropskih naroda, pitanje je koje dugo visi u zraku, pogotovo nakon srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i srpskog genocida nad Bošnjacima. 47 Haris Ćatović Na znanje i imanje bosanskohercegovačkoj dijaspori – Pravopisni priručnik bosankog, hrvatskog, srpskog jezika sa osnovama gramatike Jezik kao fundamentalni resurs kulturnog identiteta R iječ dijaspora potječe od grčke riječi, a znači raseljenost, rasutost, raspršenje. Ovaj fenomen označava onu etničku skupinu zajedničkog porijekla koja živi izvan svoga matičnog okruženja, izvan svoje historijske domovine. Identitet je jedan od ključnih pojmova o kojem se raspravlja kada se govori o dijaspori i o kojem se danas aktivno promišlja u različitim oblastima humanističkih nauka jer je isti u jednoj vrsti korelacije s društveno-političkim i kulturnim promjenama koje se događaju u svijetu (globalizacija, postkolonijalizam, postmodernizam). Osoba je nosilac čitavog niza identiteta – kulturnog, jezičkog, političkog, vjerskog, etničkog, teritorijalnog. Kulturni i jezički faktori nacionalnog identiteta nesumnjivo su njegovi glavni markeri. Jezički faktori omogućavaju pojedincu identificiranje s kolektivom koji pripada zajedničkom kulturnom entitetu. Dakle, jezik je jedno od najvećih i najsvojstvenijih dostignuća čovječanstva koji je, zahvaljujući čovjeku, postao najmanji sadržalac onoga što se može nazvati osnovnom karakteristikom cjelokupne civilizacije, pa samim tim i jednog naroda. Granice ljudskoga svijeta su granice jezika, što znači da je svijet onoliki koliko nam je znanje jezika. Jesu li granice našega bića omeđene jezičkim barijerama, postavljamo sebi pitanje kada je naš, maternji jezik drugi, odnosno kad se upotrebljava na prostoru na kojem nije njegovo matično stanište. Nije nepoznata činjenica, a nauka je na istu davno ukazala, da se čovjek najljepše izražava na maternjem jeziku. Služiti se drugim, dakle nematernjim jezikom znači biti u uskom i zagušljivom jezičkom okviru koji nam ne omogućava da svoje misli izrazimo potpuno i temeljito. Svoj intelektualni napon i svoj duhovni izričaj pojedinac može u potpunosti dostići samo u okvirima svoga maternjeg jezika. Jedan od gorućih problema savremenog obrazovanja u uslovima bilingvizma je onaj koji se odnosi na traženje i pronalaženje prave ravnoteže koja će 48 dati odgovor na oba zahtjeva istovremeno. Prvi zahtjev je uklapanje u kulturnu fizionomiju društva koje se služi svojim jezikom na staništu koje je historijsko stanište toga jezika, drugi zahtjev je potreba za i jačanjem svog identiteta, kako kulturnog tako i jezičkog. Na ovom mjestu valja reći nekoliko riječi o Projektu koji za cilj ima afirmiranje bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika upravo u takvim uslovima. Pravopisni priručnik bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika sa osnovama gramatike autora Aide Kršo i Hadžema Hajdarevića nastao je upravo iz potrebe da se našoj bosanskohercegovačkoj dijaspori ukaže na značaj i funkciju maternjeg jezika. Podršku ovom i projektu dala su i tri nadležna ministarstva Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. U okviru operativne nadležnosti, stručnosti i profesionalnosti iza ovog Projekta stoji Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Javna naučna ustanova Institut za jezik i Izdavačka kuća BH Most. Osnovna svrha i strateški cilj Projekta jeste afirmacija bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika u zemljama bosanskohercegovačkog iseljeništva, te uz direktni angažman bosanskohercegovačkih institucija, njegovo pozicioniranje u institucije sistema zemalja prijema, a prvenstveno u obrazovne institucije. U okviru Projekta izrađen je stručni nastavnometodički udžbenik koji na jednom mjestu objedinjuje sve dijelove jezičke strukture. Pisan je u skladu sa vladajućim normativima standardnih jezika i svojom metodologijom u potpunosti udovoljava nastavnim metodološko-didaktičkim potrebama. Udžbenik je podijeljen na tri dijela: Pravopis (ortografija sa fonetikom), •• Gramatika (morfologija i sintaksa) •• Mali pravopisni rječnik •• Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Udžbenik je napisan jednostavnim i pristupačnim jezikom koji je u ovom slučaju bio neophodan. Nastojeći rasteretiti tekst i ujedno učiniti lakšim učenje jezika autori su se koristili najosnovijom lingvističkom terminologijom. Udžbenik je jasno koncpiran i za cilj ima poboljšanje jezičkih vještina na svim nivoima jezičke strukture. Knjiga je opremljena mnoštvom ilustracija koje su u skladu sa temama koje se tretiraju i koje imaju cilj da olakšaju učenje jezika i učine ga zanimljivim. Na kraju udžbenika se daje Mali pravopisni rječnik od A do Ž čiji je alfabetar pisan latiničnim pismom abecednog rasporeda i ćiriličnim pismom azbučnog rasporeda. Kroz ovaj Mali pravopisni rječnik od A do Ž postoje male razlike u obradi između latinične i ćirilične verzije. Razlike su u obradi onih natuknica kod kojih su navedene razlike između bosanskog, hrvatskog i srpskog standardnog jezika. Udžbenik je namijenjen i prilagođen svim uzrastima, a ujedno je, sadržajno i tematski, koncipiran za različite korisničke potrebe. Posebna vrijednost udžbenika je njegova prilagođenost učenicima i nastavnicima koji, u okviru redovnih ili dopunskih nastavnih procesa i aktivnosti, izučavaju maternji jezik. Prvenstveno je namijenjen bh. građanima koji žive van granica Bosne i Hercegovine – učenicima u dopunskim školama, nastavnicima u dopunskim školama, onima koji žele samostalno stjecati i usavršavati znanje maternjeg jezika bez obzira na uzrast. Projekat je orijentiran i namijenjen onoj bosanksohercegovačkoj iseljeničkoj populaciji koja je nastanjena u sljedećim zemljama: Turska, Švedska, Danska, Norveška, Njemačka, Austrija, Slovenija, Švicarska, Belgija, Holandija, Luksemburg, Velika Britanija, Francuska, Italija, Albanija, SAD, Kanada, Australija. Projekt je usmjeren u dva pravca, tzv. širi kontekst Projekta i uži kontekst Projekta. Projektom u širem kontekstu nastoji se inicirati znatno aktivnija, u odnosu na dosadašnju praksu, interakcija, saradnja i koordinacija između nadležnih bosanskohercegovačkih institucija, institucija zemalja prijema i bosanskohercegovačkog iseljeništva (bosanskohercegovačkih saveza, organizacija, udruženja, vjerskih zajednica...). Cilj uspostavljanja proaktivnog odnosa između naznačenih strana, jeste detektiranje dosadašnjih problema vezanih za izučavanje maternjeg jezika sa kojima se, u direktnom i indirektnom smislu, Slovo Gorčina, 36, 2014 susreću bosanskohercegovački građani u zemljama iseljeništva, te definiranje odgovarajućih, sistemskih, modela i aktivnosti za njihovo prevazilaženje i otklanjanje. Saradnja sa institucijama zemalja prijema nameće se kao neophodan oslonac u pomenutom procesu. Projekt u užem kontekstu neposredno je usmjeren na sam proces izučavanja maternjeg jezika u okviru vladinog i nevladinog sektora. Ponuda udžbenika Pravopisni Priručnik, kao udžbenika u kojem je na stručan, savremeno-metodički i jednostavan pristup obrađena i sveobuhvatno prikazana jezička materija, ima za cilj približiti i olakšati izučavanje maternjg jezika u okviru nastavnih i vannastavnih aktivnosti, ali istovremeno bosanskohercegovačkim građanima omogućiti dostupnim udžbenik koji će im kao mjerodavna jezička baza u dugoročnom smislu poslužiti kao jezički oslonac. Ujedno, Projektom je planirano organiziranje okruglih stolova, tribina, savjetovanja, jezičkih radionica, ljetnih škola i drugih oblika obrazovnih aktivnosti, koje imaju za cilj ostvarivanje čvršće i dugoročnije veze između lingvista tj. akademskog jezičkog kadra iz Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkih građana u zemljama iseljeništva, sa fokusom na učenike, nastavni kadar i općenito mlade. Jezik je snaga obrazovanja koja se treba i mora njegovati pravilno i sistemski u školskoj praksi. Jezik oblikuje duh i um, njeguje osjećaje, dovodi u dodir sa naukom, umjetnošću, kulturnom baštinom, s čovjekom od jučer i danas, pomaže dati novi oblik našim idejama i vizijama. Bez sistemskog jezičkog obrazovanja čovječiji um je osuđen na atrofiju. Ako školski programi ne daju prednost učenju jezika, onda je sigurno naše obrazovanje felerično i vrlo slabo odgovara zahtjevima koje nam postavlja svakodnevnica. Razvoj jezičkih vještina i jezičke spremnosti prije svega zavisi od jezičkog iskustva koje pružaju škole te od kvaliteta nastave tih istih škola. Stoga je pravilno i sistematizirano jezičko obrazovanje koje škola nudi granacija očuvanja našeg jezičkog identiteta i baštine. Nemojmo previdjeti činjenicu da je zbog kolonijalizma oko 5.000 dijalekata nestalo u 20. stoljeću. Ovom riziku danas su posebno izloženi jezici malih kultura zbog globalnog društva koje prijeti asimilacijom i preslojavanjem. U maternjem jeziku su sadržane i isprepletene vrijednosti na kojima se temelji kultura. Te vrijednosti grade kulturnu tradiciju i usmjerene su 49 Slovo Gorčina na formuliranje našeg moralnog bića koje je potpuno samo ukoliko u svojoj duhovnoj osobnosti ima integriranu svijest o maternjem jeziku. Očuvanje jezičke tradicije može unaprijediti ljepotu i bogatstvo našeg kulturnog bića otkrivši mu tajne šarma i izražajnu moć našeg jezika ne samo pukim predstavljanjem konzervativnog pomaka u obrazovanju koje je u suštini čin njegovanja demokratskih principa i koje će našoj djeci koja žive izvan svog matičnog jezičkog prostora ponuditi edukativnu imovinu čija vrijednost je od nacionalnog značaja iako je nadišla nacionalne granice. 50 Slovo Gorčina, 36, 2014 Mirela Karadža Nastavnik kao presudni faktor uspješne nastave engleskog jezika u srednjoj školi Uvod Imajući u vidu naučno dokazanu činjenicu da su presudna tri faktora koji determiniraju nastavu i rezultate u nastavi: nastavnik, učenik i uslovi u kojima se nastava organizuje, u ovom radu se propituje od kolike je važnosti ličnost nastavnika za nastavu engleskog jezika. Predmet ovog rada jeste srednjoškolska nastava engleskog jezika, s obzirom na višegodišnje lično iskustvo ovog autora u takvom podučavanju engleskog jezika. Značajna karakteristika ovog rada jesu rezultati istraživanja dobijeni anketiranjem 147 srednjoškolaca iz HNK, kao i dugogodišnje opserviranje srednjoškolaca, što je radu dalo konkretnost usmjerenu na trenutne uslove rada u našim srednjim školama, tako da se ne bi desilo da rad ima samo obilježje teorijskih postavki, što bi bilo nedovoljno za obuhvatnije sagledavanje i rješavanje postavljenih ciljeva. (Primjerak ankete koju su popunjavali učenici vidjeti u mojoj doktorskoj disertaciji u rukopisu: Mirela Karadža (2013): Važnost gramatike i uloga nastavnika u današnjoj srednjoškolskoj nastavi engleskog jezika, Fakultet humanističkih nauka u Mostaru.) Anketiranje je sprovedeno u 37 srednjih škola u 2 kantona BiH (23 škole u HNK i 14 u Ze-do kantonu). Analiza rezultata anketiranja Anketa sadrži 17 pitanja koji se odnose na subjektivne stavove učenika prema preovladavajućim ličnim i stručnim karakteristikama nastavnika (profesora). U prvom pitanju ankete za učenike traženo je da se odgovori koje pozitivne osobine cijene kod svog profesora. U sklopu tog pitanja ponuđeno je 7 odgovora za koje su se učenici trebali opredijeliti Najviše učenika (31,29%) potvrđuje da oni najviše cijene strpljenje svojih profesora u radu s njima. To se može protumačiti dvojako: a) da su profesori u odnosu s učenicima vrlo strpljivi, pa tu karakteristiku učenici cijene i posebno ističu, i b) profesori ne pokazuju dovoljno strpljenja, pa učenici ističu potrebu za tim. Slovo Gorčina, 36, 2014 Nepreciznost ankete evidentna je u ovom i nekoliko narednih pitanja. U svakom slučaju odgovori učenika dobar su indikator našim predavačima engleskog jezika koje su za njih poželjne osobine na prvom mjestu od 7 ponuđenih karakteristika u ponašanju prema učenicima. Taj podatak naši bi predavači mogli koristiti kao putokaz i usmjerenje za njihovo ponašanje. Drugo mjesto po važnosti sa stanovišta učenika zauzima pravednost (23,81%). Ovdje su također moguća dvojaka tumačenja. Na 3. mjesto učenici po važnosti svrstavaju razumijevanje kao bitnu karakteristiku. Ono ovdje podrazumijeva da li profesori razumiju poziciju učenika, njihove poteškoće i problem i kako se odnose prema tom problemu. Za to se opredijelilo 21,77% ispitanika. Dvojaka tumačenja moguća su i ovdje. Na 4. mjestu po važnosti ispitanici ističu fer nastupanje, odnosno fer ponašanje prema učenicima. To, naravno, uključuje i poštovanje ličnosti učenika, uvažavanje njihove individualnosti. Za ovo se opredijelilo 10,21% ispitanika. Očekivalo seda će ova karakteristika profesora biti bolje vrednovana sa stanovišta učenika, ali se ta očekivanja nisu potvrdila. Objektivnost kao svojstvo rangirana je na 5. mjestu sa 6,12% odgovora. U ovom je vidljiva izvjesna nedosljednost u odgovorima ispitanika. Naime, teško je razgraničiti pojam pravednosti i pojam objektivnosti u odnosu profesora, naročito pri vrednovanju rada učenika (mada ta dva pojma nisu identična), ali postoji doza nedosljednosti jer su ispitanici pravednost rangirali na drugo mjesto, a objektivnost tek na peto. Tolerantnost kao poželjno ponašanje zauzima 6. mjesto sa 5,64% odgovora. Ovdje se također ispoljava izvjesna nedosljednost. Naime, tolerantnost djelimično uključuje u sebe strpljenje i razumijevanje, pa je teško objasniti velike procentualne razlike u vrednovanju ovih triju poželjnih oblika ponašanja profesora u nastavi. Najvjerovatnije je da se 51 Slovo Gorčina ispitanici nisu dovoljno fokusirali da bi nijansirali ponuđene pojmova. Ispitanici su povjerenje rangirali na 7. mjesto sa 2,72% potvrdnih odgovora. Zanimljivo je da na drugo pitanje učenici nisu odgovarali. Najvjerovatnije je da je ono učenicima bilo nejasno, da ga nisu dobro razumjeli, zbog terminologije, što se može smatrati nedostatkom ankete. U trećem pitanju od učenika je traženo da po važnosti poredaju kvalitete svojih profesora sa stanovišta načina rada, tj. s metodičkih zahtjeva. Učenički odgovori potvrđuju da se najviše cijeni sposobnost da se prenese znanje (105 učenika – 71,43%). Svakako da je ovo svojstvo sa stanovišta učenika najvažnije i to se i očekivalo. Za profesore engleskog jezika ovo je bitan indikator koji se treba uvažavati. Na 2. mjesto učenici su svrstali kreativnost i inovativnost u radu svojih profesora, sa 17% potvrdnih odgovora. Treće mjesto zauzima organiziranost časova s 11,56% potvrdnih odgovora. U 4. pitanju je 34% potvrdnih odgovora da su njihovi profesori pametni, zatim da su odgovorni (2. mjesto sa 22,45% potvrdnih odgovora), pošteni (3. mjesto sa 14,28%), iskreni (4. mjesto sa 8,16%) i dostojanstveni (5. mjesto sa 6,12%). Na 5. pitanje 90,48% njih odgovara potvrdno da su im profesori bliski, da pokazuju ljudskost i da ne glume lažni autoritet. Samo njih 9,52% ima odgovor “ne”. Ponovo treba istaći činjenicu da ispitanici u svojim odgovorima veoma cijene i pozitivno ocjenjuju lična svojstva svojih profesora, što je, s obzirom na ukupnu situaciju u FBiH, prijatno i ohrabrujuće. Ova konstatacija može se potkrijepiti i njihovim daljim odgovaranjem na pitanja (6-17): 87,76% učenika odgovorilo je da im profesor nije strog, 85,03% smatra da njihov profesor ima u njih puno povjerenje, 88,44% odgovara da im profesor strpljivo ponovo objasni i ne prigovara kad nešto ne razumiju, 94,56% kažu da im je profesor uvijek strpljiv i ne ponižava ih, na pitanje da li profesor poštuje njihove individualnosti i ne vrijeđa ih, 96,60% učenika odgovara sa “da”, 92,52% ih smatra da im je profesor dosljedan i pravičan u ocjenjivanju, 79,59% je zaokružilo odgovor “da”. Na pitanje “Ne osjećamo ocjenjivanje kao prijetnju i on nam ne prijeti ocjenama?” - 59,86% učenika odgovara “nikad”. Na pitanje da li se profesor ljuti kad ne 52 znaju objašnjeno gradivo i to poprati grdnjama, 36,74% kaže “ponekad”, a 3,4% “često”. Isto tako, 91,16% odgovara potvrdno da profesor s učenicima izgrađuje saradničku atmosferu i pomaže im u rješavanju problema, dok to 8,84% učenika negira. Na pitanje da li se od učenika traži puno zalaganje i redovno ispunjavanje obaveza 84,35% učenika odgovara “da” (15,65% kaže “ne”). Također, 80,27% učenika odgovara da se pred njih, učenike, postavljaju srednji zahtjevi, 13,61%-visoki i 6,12%-niski. Zanimljivo je da na posljednje pitanje - „Da li bi ti volio biti profesor engleskog jezika i zašto?“, učenici odgovaraju ovako: 55,10% se izjasnilo da ne bi, jer je to prevelika odgovornost i zahtjevan posao; 19,05% kaže da bi, zato što se uvijek radi sa mladim ljudima; i 25,85% također, ne bi, iz nekih drugih razloga (učenici ekonomske škole, njih 21,09%, ne bi željeli biti profesori engleskog jezika jer žele biti ekonomisti, dok se svi ostali ne bi opredijelili za taj posao jer „ne vole školu i to im je neinteresantno“.). Uloga nastavnika (profesora) u nastavi je presudna Uloga nastavnika (riječ nastavnik ne odnosi se na predavača u srednjoj školi, nego generalno na predavača u nastavnom procesu) u nastavi je presudna. Po Branku Ostojiću, komunikacija u nastavi je najznačajnija. Naravno, to mnogo više u osnovnoj školi, kad nastavnik predstavlja jedino lice koje učenici imitiraju i slijede, ali i u srednjoj školi nastavnik je također vrlo bitan faktor u nastavi. On je savjetnik, prati, podstiče i inicira komunikaciju u učionici, što je je krajnji cilj nastave engleskog jezika. On stvara atmosferu i kreira nove okolnosti u razredu. Predstavlja psihološku podršku učenicima, posebno pri prelasku iz pretkomunikativnog u komunikativni stadij vježbanja. On utječe na modeliranje njihovih karaktera i osobina mlade ličnosti. Nastavnik mora poznavati psihologiju učenika, posebno kad se radi o srednjoškolcima, adolescentima. Razdoblje u kojem se oni nalaze vrlo je osjetljivo. To je razdoblje koje je u psihologiji označeno kao prelaz iz djetinjstva u svijet odraslih, zrelih osoba, period buntovništva, suprotstavljanja, vrijeme kad mlada, neizgrađena i zbunjena osoba prelazi u svijet odraslih, razdoblje praćeno biološkim, psihološkim i socijalnim promjenama. Osjećanja (uzbuđenje, strah, bijes, ljubav) naglo im se smjenjuju. Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Adolescenti su, po biološkoj datosti, u dobi kad su u potražnji za svojim identitetom. Jako su osjetljivi na zapažanja i sugestije nastavnika. Žele se dokazati pred svojim kolegama i to im je bitnije nego dokazati se pred nastavnikom, za razliku od osnovaca. Ne vole kad se na njih viče, ali ipak vole autoritativne nastavnike. Adolescenti žele potvrdu svog samopoštovanja. Preuzeti novi ili drugi identitet ogroman je i spor proces i jako utječe na adolescente, pa Brown smatra “da uspijevaju samo oni koji premoste ovaj emocionalni jaz, emocionalnu inhibiciju” (Brown 1994: 63). Slažem se s tvrdnjom Penny Urr da su adolescenti najbolji učenici. Jako su kreativni, domišljati i entuzijastični. Angažirani su i predani nastavnim zadacima kad ih zainteresiraju. “Nema ništa zanimljivije od časa s ovim mladim ljudima koji teže cilju s velikim entuzijazmom» (Harmer, 31). Zaista je velika šteta ako takav nastavni proces kreira osoba koja neće umjeti usmjeriti i kreirati radnu atmosferu u kojoj će se moći dokazati entuzijastični učenici. Adolescenti se stide što ne vladaju dobro jezikom, a to se tada već očekuje od njih, pa su zbog toga često nervozni i isfrustrirani kad ne uspijevaju tačno reći ono što misle. Oni su pod stalnim nadzorom i ništa im se ne prašta. Kod djece njihovi prvi nesavršeni pokušaji su hvaljeni ili barem prihvaćeni. Pod velikim su pritiskom, pa im to često otežava govor, a poznato je da “voda koju nadgledaš nikad ne provrije”. Ove okolnosti nastavnici moraju imati u vidu u svom radu. Adolescenti usvajaju potpuno novi fizički, kognitivni i emocionalni identitet. Njihov ego ne očituje se samo u tome kako oni shvataju sebe nego i u tome kako shvataju svijet oko sebe, kako se odnose prema drugima socijalno, kako komuniciraju da bi iznijeli svoju emocionalnu ravnotežu. Skloni su nedisciplini jer ih je teško zainteresirati i motivirati. Da bi se umanjili disciplinski problemi, nastavnik je prinuđen pronalaziti različita organizacijska rješenja kako bi održao učenike spremne za aktivno učešće u radu: sprovoditi više oblika rada na svakom času stranog jezika, zainteresirati ih zanimljivim aktuelnim materijalom, pobuditi i zadržati njihovu pažnju unoseći u rad dosta entuzijazma, noviteta, pokazujući stalno ljubav prema njima i radu. Najlakše je raditi s tinejdžerom koji misli da je poseban, da zaista vrijedi i da Slovo Gorčina, 36, 2014 profesor primijeti njegov napredak u radu. Pohvala ovih mladih ljudi od velikog je značaja. Ako profesori ovo sve ne razumiju i svoje ponašanje ne usklađuju s tim spoznajama, neće uspjeti u ostvarivanju obrazovno-odgojnih ciljeva. Zato je veoma bitno da profesori podstiču postojeća samopoštovanja koja su kod većine učenika u procesu izgrađivanja ili su već izgrađena, jer se tako povećava motivacija za učenje, što je bitan preduslov za uspjeh u ostvarivanju cilja i zadataka nastave svih predmeta, pa tako i nastave engleskog jezika. Nastavnik se treba doticati onih tema zbog kojih će se učenik lijepo osjećati dok raspravlja o njima (poštivati emotivna stanja učenika) i onih okolnosti koje im se pojavljuju u svakodnevnom životu, što predstavlja humanističko podučavanje. Treba istaći da je neophodna dobra pripremljenost nastavnika za čas. Nastavnik treba napredovati u svojoj struci, pratiti stručne seminare (kad god je u mogućnosti), čitati najnovije metodičke knjige ili barem putem interneta pratiti nove metode ili tehnike rada u učionici. U savremenoj nastavi učenik dobija centralno mjesto (student-centered teaching), postaje gotovo ravnopravan nastavniku i njegov je bliski saradnik. To se sve može ostvariti u prijatnoj atmosferi u učionici. Za razvoj komunikativne kompetencije učenika zadužen je nastavnik. Pored nastavnika, bitna je i razredna zajednica, njena kompaktnost i homogenost, motivacija za učenje i sadržaj nastavne jedinke koje su, opet, ovisne o kvaliteti dobrog nastavnika. Nastavnik i nastavne metode „Jim Scrivener razlikuje 3 vrste profesora: onaj koji objašnjava (the explainer) – koji se oslanja na objašnjavanje i predavanje kao način prenošenja informacija učenicima, the involver – koji pokušava aktivno uključiti učenike u rad, tražeći odgovarajuće i zanimljive aktivnosti i the enabler – koji stvara uslove koji će omogućiti učenicima da samostalno uče. Ukratko, on smatra da sposoban nastavnik zaista sluša svoje učenike, pokazuje poštovanje prema njima, daje jasne, pozitivne povratne informacije, ima dobar smisao za humor, strpljiv je, poznaje svoj predmet, podstiče povjerenje, vjeruje im, uvažava probleme učenika, dobro je organiziran, dobro predaje, ne komplicira nepotrebno, entuzijastičan je i podstiče entuzijazam, autoritativan je bez distanciranja, iskren je i pristupačan. 53 Slovo Gorčina Zapravo, uloga nastavnika je različita, ovisno od metode koju koristi. Tako, u gramatičko-prevodnoj metodi njegova uloga je ipak dosta tradicionalna. Nastavnik je autoritet u učionici. U direktnoj metodi nastavnik i učenici su kao partneri u procesu podučavanja/učenja. U audiolingvalnoj metodi nastavnik je kao dirigent koji upravlja jezičkim ponašanjem svojih učenika i kontrolira ga. On je također odgovoran za to kako će prikazati sebe kao dobar model za imitaciju. U šutljivoj metodi nastavnik je tehničar ili inženjer. Oslanjajući se na ono što njegovi učenici već znaju, može dati neophodnu pomoć, fokusirati učeničke percepcije, prodrijeti u njihovu svijest i osigurati im pogodnost za učenje jezika. U sugestopedijskoj metodi nastavnik je autoritet u učionici. Da bi ova metoda bila uspješna, nastavnik mora vjerovati učeniku i poštivati ga. Učenje jezika u zajedništvu zahtijeva od nastavnika da inicira nastavu, pa on vješto razumije i podržava učenike u njihovoj borbi da ovladaju jezikom koji uče. U metodi totalne fizičke reakcije (Total physical response) nastavnik je rukovodilac cjelokupnog ponašanja učenika. Učenici preuzimaju verbalnu ulogu tek kad budu spremni. U komunikativnom pristupu ili kod komunikativnog podučavanja jezika nastavnik olakšava komunikaciju u učionici, ponaša se kao savjetnik. Stoga, zavisno o o ulozi nastavnika, a ne samo tehnikama ili aktivnostima koje se sprovode u učionici, možemo jednostavno prepoznati metodu koju nastavnik koristi i uvjerenja i stavove koji su u podlozi te metode.“ (Kitić 2007: 54, 55 – vlastiti prevod). “Želja da uči strani jezik bitno zavisi od njegovog samopouzdanja, od osjećanja da može utjecati na konačni rezultat učenja, te o osjećaju povezanosti s nastavnikom i razredom kao cjelinom. Ako su sve te tri „slike“ pozitivne, ističu psiholozi-metodičari Andrilović i Čudina, učenik će usmjeriti svoju pažnju na materiju i uložiti napor da je nauči. Ponašanje učenika tada će biti praćeno ugodnim emocijama: zanimanjem, znatiželjom i zadovoljstvom, a sve to je izrazito značajno za nastanak, održavanje i razvoj motivacije. Motivacija će dovesti do učenja čiji će rezultat biti znanje. Svijest o tome da je stekao kvalitetno i upotrebljivo znanje iz stranog jezika stvorit će u učeniku osjećaj ponosa i povećati mu osjećaj samopouzdanja, samoutjecajnosti i pripadnosti, na osnovu čega se stvara nova motivacija 54 za daljnje učenje stranog jezika» (prema: Andrilović i Čudina 1996: 151). Zaključak Za rezultate nastave i njenu uspješnost izrazito je važno kako učenici doživljavaju svoje profesore, kakva su iskustva učenika, da li su ta iskustva preovladavajuće pozitivna ili preovladavajuće negativna. Neupitna je direktna povezanost odnosa profesora prema svojim učenicima i motiviranost učenika za savladavanje brojnih poteškoća koje se u procesu nastave stranog jezika neminovno često pojavljuju. Ako u odnosu profesora i učenika prevladavaju negativna iskustva učenika, ako učenici ne cijene ljudske i profesionalne osobine svojih profesora, onda je motiviranost učenika izrazito smanjena. Ta okolnost izrazito negativno utječe na ukupne rezultate nastave. Nasuprot tome, ako učenici cijene svoje profesore, stvaraju se povoljni uslovi za nastanak, razvoj i održavanje motivacije. (Ovdje nema potrebe posebno obrazlagati presudni značaj motivacije za ukupne rezultate jer je taj utjecaj za ljudsko ponašanje neupitan, kao i za opredijeljenost i spremnost za ulaganje potrebnih napora za ostvarivanje bilo kojeg postavljenog cilja). To je bio glavni razlog što sam u dostizanju ciljevau razradi ove teme od učenika željela otkriti šta misle o ljudskim i stručnim karakteristikama nastavnika, njihovim odnosima prema učenicima, njihovoj bliskosti ili distanciranosti, stepenu strogosti (blagosti) u valoriziranju učeničkih znanja, spremnosti nastavnika da učenicima ponovo objasne neshvaćeno gradivo, poštovanju ličnosti učenika, uvažavanju individualnosti učenika, postojanju ili nepostojanju presije, postojanju ili nepostojanju straha od ocjena, izgrađivanju ili neizgrađivanju saradničke atmosfere u procesu rješavanja nastavnih problema, visini zahtjeva koje postavljaju pred svoje učenike, dosljednosti i pravičnosti prilikom ocjenjivanja učenika, insistiranju da se učenici zalažu za postizanje cilja nastave, tj. za usvajanje potrebnog znanja i za izgrađivanje vještina, itd. Posmatrajući učenike s kojima sam duži niz godina u nastavi, mogla sam primijetiti da učenici najviše vole i najviše ih motiviraju za rad demokratski-autoritativni nastavnici. Ovu vrstu nastavnika treba razlikovati od autoritarnog nastavnika, koji je “prestrog i često neobjektivan, te radi Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina samo iz vlastite koristi, a ne iz ljubavi prema poslu i učenicima” (v. Mandekić 2012).). Inače, poznato je da: „Autoritativan nastavnik zajedno s učenicima dogovara pravila rada i ponašanja. On ima kontrolu, ali s učenicima često razgovara i objašnjava im razloge nekih odluka. Sat je u obliku interakcije nastavnika i učenika koja potiče). Ovakvi nastavnici ulijevaju učenicima sigurnost te se oni osjećaju prihvaćenima. Ovakva vrsta nastavnika je najučinkovitija i najprihvaćenija u savremenoj nastavi, među tzv. “generacijom Y” ili, kako ih još nazivaju, “digitalnim urođenicima” (v. Mandekić 2012). Slovo Gorčina, 36, 2014 Literatura ANDRILOVIĆ, Vlado i ČUDINA, Mira, Psihologija učenja i nastave (Psihologija odgoja i obrazovanja), IV. dopunjeno izdanje, “Školska knjiga”, Zagreb, 1996. BROWN, H. Douglas, Principles of Language Learning and Teaching, San Francisco State University, 3rd edition, 1994. HARMER, Jeremy, The Practice of English Language Teaching, “Longman”, New Edition. KITIĆ, Slobodanka, An introduction to Methodology of ELT, Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, 2007. MANDEKIĆ, Maja, British Council, Upravljanje razredom, Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, 2012. 55 KULTURNA BAŠTINA Alija Pirić Šta je nama Aliđun / Ilindan / Perunovdne? A ko je išta u našoj sumornoj kolektivnoj zbilji ostalo zajedničkom tradicijom onda je to ova narodna / pučka svetkovina što se vijekovima unatrag kontinuirano slavi na pučini ljeta širom Bosne i Hercegovine. Ta se tradicija naprosto ne može zatrijeti, mada se već dugo opiremo sjećanju i predajemo kolektivnoj amneziji i bezrazložnoj šutnji o toj „nesretnoj“ kulturnoj i obrednoj sastavnici. Tradicija ove srednjoljetne svetkovine seže daleko unatrag, o nekom tačnom vremenskom datiranju ne može biti govora, ali prema nekim izvorima ona vuče genezu još iz paganskog / mnogobožačkog perioda naše civilizacije. Dakle, pored Jurjeva / Đurđevdana i ova se svetkovina može smještati u vrijeme prije hrišćanstva i islama, dakle prije monoteističkih religijskih sistema, koji imaju u svojoj tradiciji svetkovinu Ilindan. Kultura sjećanja počiva najviše „na oblicima odnošenja prema prošlosti“, jer se samo u sjećanju rekonstruira prošlost, misle teoretičari, te je u tom smislu je značenje teze da „prošlost nastaje tako što se odnosimo spram nje“. Dakle, ne samo da se odnosimo prema prošlosti, nego je i rekonstruiramo, aktivnim principom čuvanja sjećanja koje mora sadržati neka svjedočanstva o sebi, koja iskazuju neku diferencu naspram današnjeg vremena ili je, kako mi to nerijetko činimo, prepustimo šutnji i tihom zaboravu. Moguće je da tradicija / prošlost, pa time i ova naša svetkovina o kojoj govorimo, trpi prekide i diskontinuitet trajnja pa time vodi nestanku prošlosti, ali se u novopočecima i renesansama javlja unatražni zahvat u prošlost u cilju pokušaja novog početka. U genezi svetkovine ljeta spomenuli smo vertikalu Perun-Ilija, pa bi bilo umjesno o tome progovoriti nekoliko riječi. Naime, u paganskoj, slavenskoj tradiciji i svjetonazoru obitava, poznato je, mnoštvo bogova čija su imena, sa izuzetkom Peruna, uglavnom deskriptivnog karaktera: Dažbog, Stribog, Svetovid, Triglav i konačno ostaje nejasno da li su Perun i Svetovid bili jedan lik ili ne. (Vidi: Slovenska mitologija). Na Peruna se, čini se, gledalo kao na „prvog“ među bogovima, kao nadmoćnog Slovo Gorčina, 36, 2014 boga, predstavnika svih bogova, boga uopće. Perun i moguće je Svetovid bili su oni mitološki likovi koji su zahvaljujući prvenstvu nad ostalima značili nov i vrlo važan pravac u razvitku cjelokupnog religijskog sistema a što je tendiralo ka monoteizmu, mada je to vrhovništvo još uvijek daleko od jednoboštva. Hrišćanstvo je prema Perunu pokazivalo neprijateljstvo zbog opasnosti da dojučerašnji pagani ne izjednače Peruna sa hrišćanskim Bogom. Lik proroka Ilije Gromovnika rezultat je teškog i mučnog historijskog kompromisa sa novom stvarnošću i novim religijskim sistemom, budući da se može rekonstruisati veza Peruna sa gromom i munjom,(up. Perun „grom“, kletva „da te Perun ubije“, pominjanje Perunovog oružja „Perunova strijela“ i „Perunov kamen“) gdje Perun pobjeđuje upravo munjom i gromom. Otuda lik sveca Ilije Gromovnika kao nastavljača Peruna i njegove funkcije. Perun je takođe vezan za vatru i vodu, za kamen i hrast, za vrh i nebo te na kraju za konja i kola. Za Peruna i njegovu aktivnost vezuje se u južnoslavenskoj tradiciji, proljetno-ljetni obred izazivanja / prizivanja kiše a centralni lik u tom obredu zove se Dodola. Naziv dodola potiče od tradicionalnog početka i refrena pjesama koje se pjevaju „Oj, dodo, oj, dodole“. Prema Slovenskoj mitologiji, obred je uključivao obilazak kuća, pjevanje rečenih pjesama, polijevanje i prskanje vodom učesnika obreda i konačno dobijanje poklona od domaćina svake kuće koju bi posjetili. Centralni lik obredne povorke, obavijen u zelenilo, grm i cvijeće, obično je djevojčica, sirotica a ponekad i dječak. Obredi su se izvodili, razumljivo, u vrijeme sušnih perioda uglavnom u periodu od Đurđevdana do Petrovdana. Sukladno funkciji i aktivnostima paganskog, slavenskog boga Peruna, monoteističko je hrišćanstvo slične prinadležnosti prenijelo na svoga sveca Iliju Gromovnika, koji je kao starozavjetni prorok, u narodnoj tradiciji postao gospodar groma, nebeske vatre, kiše i svekoliki zaštitnik ljetine i plodnosti. Praznik i svetkovina svetog Ilije tradicionalno se obavljala i obavlja i danas dvadesetog dana mjeseca 59 Slovo Gorčina jula kod katolika, prema gregorijanskom i drugog augusta u hrišćanskoj tradiciji pravoslavnih, prema julijanskom kalendaru. Prema slavenskim narodnim legendama Ilija je živ podignut na nebo jer nije mogao da hoda, ali mu je Bog podario ogromnu snagu i sad sveti Ilija putuje nebom, izliječen i snažan, vozeći se u vatrenim (kamenim) kolima u koja su upregnuti vatreni, bijeli i krilati konji, od čega nastaje grmljavina i gromovi. Sveti Ilija se, kao davalac i zaštitnik ljetine i stočnog priploda, javlja u obrednom folkloru; u uskršnjim i novogodišnjim pjesmama, gatkama, koledarskim i žetalačkim pjesmama, kao i u kalendarskim obredima usmjerenim na uvećanje plodnosti i zaštiti stoke pa su se u tom kontekstu svetom Iliji prinosile žrtve, kurbani (zaklana životinja) i palile vatre u petak, uoči Ilindana. Na Ilindan se u nekim slavenskim tradicijama priređivala „bratčina“, zajednička trpeza svih stanovnika sela. Prema tome, osobenosti narodng kulta sveca Ilije svjedoče, odnosno idu u prilog tezi, kako je upravo Ilija „hrišćanski zamjenik slavenskog paganskog boga-gromovnika“, rečenog Peruna. U narodnom kultu svetaca funkcije i prinadležnosti svetog Ilije mogu se u potpunosti poistovjetiti sa funkcijama boga Peruna, jer su bezmalo sve zadržane u novom sistemu samo je iščezlo Perunovo ime. Osim toga, hrišćanstvo je moralo poštovati tradiciju narodnih obreda samo se kompromisom prilagođavalo kako prošlosti isto tako i prezentnosti. Posebno se, u tom smislu, spominje Perunovo i Ilijino upravljanje gromom i kišom. Kako se kiša posvuda, u svim tradicijama i kulturama, smatra simbolom nebeskog uticaja na zemlju, zanimljivo je primjetiti kako se u predajama američkih Indijanaca, kiša smatra „sjemenom boga oluje“. Dakle, u hijerogamiji nebo-zemlja, „kiša je oplođujuća sperma“. (Vidi: Rječnik simbola). Isto tako kod Asteka je Tlaloc, bog kiše i groma i munje, ognjene kiše. Kod Inka u Peruu, kišu na zemlju šalje bog groma Illapa, a nju crpi iz Mliječne staze, velike nebeske rijeke. „Rosite, nebesa odozgo pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje...“, stoji u Isaiji. Islamski ezoteričari i filozofi kažu kako „Bog šalje svoga anđela / meleka sa svakom kapi kiše“. Ta kiša sadrži u sebi simbolizam plodnosti i oživljavanja te svekoliku božiju milost i mudrost obnove. Nema nikakve sumnje, a s tim se slažu i etnolozi, kako je svetkovina Aliđuna (narodni izraz za Ilindan kod muslimana, slijedi analogiju riječi 60 Ilindan, orijentalizam) kod balkanskih muslimana običaj i izraz staroslavenske, tačnije paganske tradicije. Narodni teferiči na Aliđun održavani su često „na kakvim visovima“ i redovito na mjestima gdje ima izvor, najprije radi praktične vrijednosti vode ali i radi mitološke koprene koja pokriva takva kultna mjesta. „Turci u Bosni - piše 1872. godine G. Vuković - na dan našeg Svetog Ilije imaju neku slavu, neko veselje. Oni izlaze na najviša i najveća brda i tamo noće, lože vatre, jedu i piju, puškaraju, Bogu se mole“. U djelu Sinkretički elementi u islamu, autor Muhammed Hadžijahić, govoreći o proslavi Aliđuna, kod bosanskohercegovačkih muslimana, kaže: ”U muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle su do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše.” Istovremeno, moglo bi se reći kako su muslimani, i sami praveći kompromis sa narodnom tradicijom, vezuju ovaj dan upravo s kišom i plodnošću, pa su slijedom logike dodolskih pjesama upućenih Perunu, te hrišćanske molitve svetom Iliji, uputili kišnu dovu svemogućem Allahu. Aliđun je mogao biti i izraz zahvale Bogu radi plodne godine, jer je tada završena žetva. Čini se kako su svi vjerovali, i nadam se ispravno, da će zajedničkim snagama i zajedničkom molitvom / dovom u jednom blagdanu umilostiviti Svemoćnog i dobiti toliko željenu plodnost i kišu usred ljeta. Nesreća, istina je, najbolje zbližava ljude, a suša je redovito imala takve prerogative, te je učinila da svi pavoslavni, katolici i muslimani participiraju u zajedničkoj tradiciji, obrednim sastajanjima i molitvom, te svetkovinom Aliđuna / Ilindana, do današnjeg dana. Stvar se može čitati i na drugi način; Aliđun / Ilindan je izraz zajedničke participacije u složno i obredno izraženoj želji i nasušnoj potrebi za kišom te emanacije ljudske ljubavi i dobrote spram svemoćnog Apsoluta. Ako je sinkretizam vidljivo prisustvo Drugog i Drugačijeg u vlastitoj kulturi i svjetonazoru, onda je ovdje bjelodano prisustvo sinkretičkih elemenata kod sve tri svjetonazora, ali isto tako je vidljivo da, do danas, nikome od njih nije „pala kruna s glave“ radi njihove koegzistencije u svekolikoj tradiciji Aliđuna / Ilindana, iako vjerski autoriteti nesumnjivo znaju kako je antitetička dinstikcija naspram Drugoga najbolji recept za jedinstvo vlastitog stada. U stolačkom kraju, koliko je poznato, postojala su dva mjesta okupljanja o Aliđunu; u Zabrđu za gornje krajeve, te na Barama (Dubrave) za donje Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina prostore istočne Hercegovine. Naravno, da je tu bilo miješanja, ali se redovno 2. augusta svetkovalo i skupljalo na rečena mjesta. Rekonstruirati danas suštinu i sadržaj takvih okupljanja bilo bi nezahvalan posao, jer nemamo pouzdana svjedočanstva osim kolektivnog i ličnog sjećanja na takva okupljanja. Ne može se ni sa sigurnošću reći od kada je počelo takvo nešto u slučaju bosanskohercegovačkih muslimana, ali je svetkovina kao takva, vidjeli smo to već, starija od dvije hiljade godina. U takvom kontekstu naše se kulturno pamćenje usmjerava na fiksne tačke u prošlosti a prošlost se ovdje zgrušava u simboličke figure za koje prijanja sjećanje. Svetkovina služi, pored niza drugih funkcija, i „uprisutnjavanju fundirajuće prošlosti“ (Jan Assmann, Kulturno pamćenje) jer spajanjem sa prošlošću utemeljuje se identitet grupe koja se sjeća. Sociogrupa, u neopismenjenim kulturama, stiče pravo participacije u kulturnom sjećanju samo okupljanjem i osobnim prisustvom, a svetkovine i obredi su pravi povodi za takvo nešto, a oni opet redovitošću svoga ponavljanja jamče za posredovanje i prenošenje znanja koje osigurava identitet grupe. Svetkovinom kao osnovnom organizacijskom formom kulturnog pamćenja vrijeme neopismenjenih zajednica dijeli na svakodnevno i svetkovno. U narodnom kalendaru vrijeme se računa do i poslije svetkovine, događaji se datiraju sa prije i po obavljenoj svetkovini. Svetkovno vrijeme je vrijeme događaja, zgusnute događajnosti i samim time vrijeme sjećanja. Aliđunska je svetkovina morala imati organizacijsku formu svake svetkovine i obrednog okupljanja članova zajednice / grupe a ona se sastoji u oficijelnom religijskom obredu, kao primarnom elementu organizacije svetkovine a njega predvodi sveštenik, vjerski uglednik, hodža. Taj ritual ima najveću kohezinu i integrirajuću snagu jer u njemu učestvuju svi a uz to postoji predvodnički autoritet sveštenika. Oni, takvi obredi, su mogli sadržavati i kišnu dovu. To su trenuci koji su veći i od samog života, oni prekoračuju horizont svakodnevnog i obrazuje predmet nesvakodnevne, dakle ceremonijalne komunikacije. Kako to nije svakodnevni identitet, ovakvom kolektivnom identitetu, koji se stiče upravo ovim obredom, svojstveno je nešto svečano, izvansvakodnevno. Slovo Gorčina, 36, 2014 Drugi nivo organizacijske forme svetkovine, pa time i Aliđuna, jeste svenarodno reprezentiranje folklora i subkulture, preko pjevanja i sviranja pjesama, igranja pučkih kola te prezentiranja narodne kulture odijevanja i na koncu ostvarenje opće komunikacije među članovima zajednice. U ovoj organizacijskoj formi na učestvuju svi članovi grupe, ali je ona također integrirajući faktor jer se izvođenje pjesama i svirke povjerava samo predstavnicima koji su predestinirani za takvo nešto, dok ih ostali podržavaju slušanjem i općim odobravanjem. Njima su takve stvari poznate. I konačno, treći nivo organizacijske strukture svetkovine imao je takmičarski, nadmetateljski princip, sportski rekli bismo danas, i on je po broju aktivnih učesnika bio najmalobrojniji, ali je, što je paradoksalno, privlačio najviše pažnje okupljenih. Ljudi su se uvijek divili onim koji mogu učiniti ono što ne može većina, jer su ti rijetki pojedinci obdareni spretnošću, hrabrošću i drčnošću a to su osobine koje su u epskom okruženju uvijek bile na cijeni. Trke pješaka, trke konja, bacanje kamena s ramena, hrvanje, penjanje uz nalojen stub, skakanje udalj, na mijeh, bile su vjerovatno takmičarske discipline koje su se mijenjale ovisno o prostoru i vremenu. Znakovito je da prostor igra glavnu ulogu u kulturi sjećanja, pa se zato nudi pojam mjesta sjećanja, mnemotopi, kako ih naziva Jan Assmann. Svako sjećanje traži uprostorenje, traži mjesto sjećanja, koje se onda diže u rang znaka, biva semiotizirano, kaže Assmann. Tako se hodočašćem prema određenim mjestima, radi svetkovine, pripadnici grupe „osvjedočuju o vlastitom grupnom identitetu“, drugim riječima, dok god postoji svijest kod kritične grupe ljudi o mjestu sjećanja (Zabrđe, Bare) oni su mi-identitet, oni su zajednica koja ima tu poveznicu u vlastitom sjećanju. Kada prestane postojanje svijesti, kada zaboravimo narativ i sjećanje o tim krajolicima sjećanja ostajemo bez identiteta a time prestaje postojanje zajednice. Eto i to je, dakle, dio naše tradicije. To ne smijemo zaboraviti. Stoga, narode, doviđenja u Zabrđu ili Barama o Aliđunu i ove godine. 61 Salko Šarić Scenska muzika u predstavama mostarskog narodnog pozorišta U svojoj repertoarskoj politici mostarsko Narodno pozorište nastojalo je da svom gradu i području Hercegovine, na kome Pozorište djeluje, sistematski prikaže sve značajnije pisce i djela iz svjetske klasične dramaturgije (Schiller, Shakespeare, Čehov, Gorki, Ostrovski, Lope de Vega, Goldoni, Sofoklo, Strindberg i dr.). Međutim trudili su se, da Pozorište bude u stalnom kontaktu sa djelima savremenih autora (Miller, Sartre, Anouilh, Dürenmatt i dr.). Ali, nije se zaboravljala ona divna raspjevana atmosfera starog Mostara u pozorišnim djelima mostarskih autora Ćorovića, Šantića, Đikića. Muzika je, većinom, paralelni pratilac pozorišnih predstava i na različite načine je prisutna u njima. Tako su, nekad veoma popularni, narodni komadi s pjevanjem uvelike sadržavali i bogate folklorne kolorite. Mostarsko Narodno pozorište je bez velikih poteškoća rješavalo pitanje izvođenja muzike u takvim komadima. U Mostaru je bilo dosta nadarenih muzičara i pjevača izvorne narodne muzike. Za narodne komade s pjevanjem u svom repertoaru Pozorište je imalo na raspolaganju iznimno kvalitetan narodni i tamburaški orkestar RKUD „Abrašević“, u to vrijeme pod vodstvom MustafeBabe Voljevice, kao i pjevače izvornih narodnih pjesama ovog Društva. Tako muzičare iz „Abraševića“ susrećemo kao izvođače muzike, često i pjevače, zajedno sa glumcima, u predstavama koje su zahtijevale njihovo učešće (Koštana, Adembeg, Zona Zamfirova, Zulumćar, Zla žena, Zlatija, Mister dolar, Legenda o jednoj ljubavi). U Zulumćaru su (1953) kao pjevači nastupili znameniti mostarski pjevači sevdalinki Šefkija Šehović i Nazif Bukovac, članovi „Abraševića“. Mustafa-Babo Voljevica je, svojom inventivnošću, znao majstorski iznijeti svu svježinu, živahnost, duhovnost i ljupkost mostarske sevdalinke i prilagodit je scenskoj izvedbi, a po potrebi, i tradicionalnu muziku sa drugih jugoslavenskih prostora 62 (Zona Zamfirova, Zla žena, Koštana, Pečalbari itd.), koja su brzo osvojile publiku tzv. narodnih komada. Pored toga znao se savršeno ravnati prema izvođačkim mogućnostima ansambla – pjevačkog i instrumentalnog – i sposobnosti percepcije od strane mostarske publike ulazeći znalački u duh bosanskohercegovačke izvorne muzike i mostarskog gradskog folklora. Za koreografiju narodnih plesova u tim komadima tu su bili koreografi folklornog ansambla mostarskog „Abraševića“- Dorotea Zimolo, Eduard Venier i Kemal Dedović. U predstavama na repertoaru, koje su zahtijevale drugu vrstu muzike, korišten je u početku Orkestar Doma JNA, potom mostarski Simfonijski orkestar, Mješoviti hor „Abrašević“, Baletni odsjek Muzičke škole, Oktet „Abrašević“ te mostarske pop i rock grupe. Osnivanjem Simfonijskog orkestra (1954), čije je osnivanje iniciralo mostarsko Narodno pozorište (počinje svoju djelatnost kao Salonski orkestar ovog Pozorišta), jedan od prvih angažmana navedenog Orkestra bilo je izvođenje zahtjevne muzike Davorina Jenka za Đidu, pozorišni komad iz narodnog života J. Veselinovića i D. Brzaka pod dirigentskom palicom Alfreda Tučeka (premijera 8. 3. 1954). Tuček je za ovu predstavu komponovao uvertiru i obradio muziku Davorina Jenka. Predstave za koje su članovi mostarskog Orkestra Doma JNA, pod dirigentskom palicom Ivana Rebule, izvodili živu scensku muziku su: Montserat E. Roblèsa (1952); Ženidba i udadba J. S. Popovića (1952); Zlatarevo zlato A. Šenoe (1952); Svi moji sinovi A. Millera (1952); Othelo W. Shakespearea (1953). Posljednji nastup na kojem je izvođena živa scenska muzika, ovaj put Vojni kamerni orkestar Mostar, nastupio je u Pozorištu izvodeći muziku Josipa Škorjaneca za predstavu Krmeći kas A. Popovića pod dirigentskom palicom autora muzike (1970). Orkestar Doma JNA snimio je 1967. godine scensku muziku Tripe Tomasa za predstavu Tripče Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina de Utolče M. Držića, pod dirigentskom palicom Antuna Kumera. Mostarski Simfonijski orkestar, pored navedene predstave Đido, izveo je živu scensku muziku u ovim predstavama: Mala čajana J. Petricka (1955); Požar strasti J. Kosora (1956); Biberče Lj. Đokića (1956); Vječiti mladoženja J. Ignjatović-S. Petrović (1957); Tartif Molièra (1957); Djelidba S. Kulenovića (1957); Put oko svijeta B. Nušića (1958); Mletački trgovac W. Shakespearea (1958); Ožiljak J. Lešića (1958); Zona Zamfirova S. Sremca (1958); Protekcija B. Nušića (1958); Mandragola N. Machiavellia (1959); Pesma Davičo-Đurković (1959); Na zelenoj rijeci čun A. Diklića (1959); Don Juan Molièra (1959); Ždralovo perje Z. Kinosita (1959); Đerdan J. Gotovca (1961); Bastien i Bastiena, komična opera u jednom činu, W. A. Mozarta i Vila lutaka, balet u jednom činu, J. Bayera; Poetsko-muzički recital (1964) sve pod dirigentskom palicom Alfreda Tučeka. Zatim slijede: Banović Strahinja B. Mihajlovića-Mihiza (1963) dirigent Frano Milićević; Stjenica V. V. Majakovskog (1963) dirigenti Antun Kumer i Alfons-Alfi Kabiljo; Stvaranje sveta D. Dobričanina (1964) dirigenti Antun Kumer i Milivoje Ilić; Poetsko-muzički recital povodom 100-godišnjice rođenja A. Šantića (1968), dirigent Abid Kusturica (izveli kompozicije na Šantičeve stihove od Stanislava Biničkog, Jakova Gotovca, Josipa Hatzea, Stevana Hristića, Petra Krstića, Ilije Lakešića, Alfreda Tučeka i Šantićeve kompozicije); recital Na stazama slobode (1969) dirigent Josip Škorjanec; Para bunci, bunci, bum… A. Vicana (1971) dirigent Abid Kusturica; Posljedni put mostarski Simfonijski orkestar izvodio je živu scensku muziku u predstavi Lulu F. Wedekinda-A. Berga (1990) pod dirigentskom palicom Ilmara Lapinša. Od kraja pedesetih godina. muzika se sve češće snimana na magnetofonsku vrpcu i kao takva korištena je kao zvučna zavjesa u predstavama. I za ovu namjenu mostarski Simfonijski orkestar snimio je znatan broj komponovane scenske muzike mostarskih i gostujućih autora za predstave Narodnog pozorišta: Lov na vještice A Millera (1957), kompozitor muzike i dirigent Bogumil Klobučar; Ana Kristi E. O’Neilla (1963), snimili muziku Enrika Josifa, dirigent Frano Milićević; Stojan Mutikaša S. Ćorovića (1964), snimili muziku Alfreda Tučeka, dirigent Alfred Tuček; Bogojavljenska noć W Shakespearea (1965), snimili muziku Milivoja Krstića, Slovo Gorčina, 36, 2014 dirigent Josip Kovač; Legenda o jednoj ljubavi A. Nametka (1966), snimili muziku Abida Kusturice, dirigent Abid Kusturica; Braća Karamazovi Dostojevskog (1966), snimili muziku Veljka Marića, dirigent Abid Kusturica; Grozdanin kikot H. Hume (1970), snimili muziku Josipa Škorjaneca, dirigent Josip Škorjanec; David Koperfild C. Dickensa – M. Moreja (1970), snimili muziku dr. Ilije Marinkovića, dirigent Josip Škorjanec; Dolazi nam Djeda Mraz A. Vicana (1970), snimili muziku Abida Kusturice, dirigent Abid Kusturica; Pakao i raj u gradu M. S. Ćorovića (1972), snimili muziku Vojina Komadine, dirigent Abid Kusturica; Dundo Maroje M. Držića (1979), snimili muziku Krešimira Baranovića, dirigent Abid Kusturica. Zahvaljujući kvalifikovanoj infrastrukturi profesionalnih muzičkih kadrova u mostarskom Simfonijskom orkestru, Muzičkoj školi i Vojnom orkestru razvila se plodna saradnja muzičara sa gradskim pozorištima. Mnogi mostarski muzičari iskazali su se i kao talentirani kompozitori scenske muzike. Tako je Bogumil Klobučar komponovao scensku muziku za slijedeće predstave Narodnog pozorišta: Zlatarevo zlato A. Šenoe (1952); Svi moji sinovi A. Millera (1952); Zla žena J. S. Popovića (1953); Tri naranče S. V. Mihalkova, komponovao pjesme (1957); Mletački trgovac W. Shakespearea, komponovao madrigal za drugi čin (1958); Mandragola N. Machiavellia (1959); Pesma Davičo-Đurković (1959); Na zelenoj rijeci čun A. Diklića (1959); Pukotina raja M. Tutorov (1959); Don Juan Molièra (1959); Ždralovo perje Z. Kinosita, komponirao pjesme (1959); Balada o Tilu Ojlenšpigelu … G. Weisenborna (1959); Ženidba N. V. Gogolja (1960) i Magareći kvartet A. Vicana (1961). Pored komponovanja scenske muzike za predstave Narodnog pozorišta za mnoge predstave je, kao muzički suradnik, uradio izbor muzike. Također je B. Klobučar komponovao scensku muziku za šesnaest predstava mostarskog Pozorišta lutaka u periodu 1955-1967. godina. Dirigent Alfred Tuček komponovao je inspirativnu scensku muziku za nekoliko predstava mostarskog Pozorišta: uvertira za predstavu Đido J. Veselinovića i D. Brzaka (1954); scenska muzika za predstavu Djelidba S. Kulenovića (1957) i scensku muziku za predstavu Stojan Mutikaša S. Ćorovića (1964). I muzičar Eduard Tudor bavio se komponovanjem scenske muzike za predstave mostarske 63 Slovo Gorčina teatarske kuće: Maskerata/Adam i Eva M. Krleže (1963) i komponuje pjesme za predstavu Afroditin otok A. Parnisa (1967). Za mostarsko Pozorište lutaka E. Tudor je komponovao scensku muziku za dvije predstave. Dirigent Vojnog orkestra u Mostaru Josip Škorjanec komponovao je scensku muziku za slijedeće predstave Narodnog pozorišta: recital Na stazama slobode (1969); Grozdanin kikot H. Hume (1970) i za predstavu Krmeći kas A. Popovića (1970). Za mostarsko Pozorište lutaka komponovao je J. Škorjanec scensku muziku za četiri predstave u periodu 1969-1971. godina. Dirigent mostarskog Simfonijskog orkestra Abid Kusturica također se uspješno bavio komponovanjem scenske muzike za predstave Narodnog pozorišta: Dolazi nam Djeda Mraz A. Vicana (1970); Para bunci, bunci, bum…novogodišnji mjuzikl A. Vicana (1971); Ekvinocij I Vojnovića (1972); Grešni herceg M. Jančića (1974); Barijonovo vjenčanje Feydeaua (1977). Pored komponovanja scenske muzike za ovu pozorišnu kuću uradio je također, kao muzički saradnik, izbor muzike za znatan broj predstava. Za mostarsko Pozorište lutaka uradio je A. Kusturica scensku muziku za jednu predstavu (1968) i izabrao muziku za njih nekoliko. Komponujući scensku muziku u komadima za djecu Kusturica je u koncipiranju muzičke komponente djela pokazao izuzetnu sposobnost da se prilagodi tekstu namijenjenom dječjem uzrastu. Inspirisan fabulom bajke kao kompozitor je ostvario dobre odnose između teksta i muzike, i dolazio je do pojedinih dramaturških rješenja koja nisu bila karakteristična za tadašnje komade za djecu. Mostarac Dženan-Đani Salković, uz pjevanje, bavio se uspješno i komponovanjem. Okušao se i u scenskoj muzici. Za potrebe Narodnog pozorišta komponovao je muziku za ove predstave: Ti si to S. Stojanovića (1974); Svadbeni marš Z. Božovića (1983); Gospoda i drugovi Fadila Hadžića (1984); Mostarska trilogija S. Ćorovića, zajedno sa Seadom Trnovcem (1984); Putujuće pozorište Šopalović S. Pešića (1986); Omer i Merima M. Belovića i S. Pešića (1988). Salković je autor mjuzikla Slavujev poj, urađenog po motivima Dekamerona G. Boccaccioa. Za ovaj mjuzikl uradio je scensku adaptaciju teksta, komponovao muziku i songove i igrao ulogu Frančeska. 64 Ovaj mjuzikl na scenu Narodnog pozorišta postavio je Ahmet Obradović (1984). Za mostarsko Pozorište lutaka uradio je Salković scensku muziku za četiri predstave u periodu 19751980. godina te komponovao niz uspjelih songova u predstavama ovog dječjeg Pozorišta. U mjuziklu Western F. Erola - R. Goželskog - P. Hertela, u režiji Ljubiše Georgievskog (1972), bio je angažiran popularni mostarski bend „Impro grupa“ koji je vodio Duško Štrekelj. Također je mostarski muzičar Josip Sliško komponovao scensku muziku za slijedeće predstave Narodnog pozorišta: Priča o drugu Titu S. Rapajića (1977) i Odbrana Sokratova i smrt Platona (1981). Komponovao je J. Sliško scensku muziku i za jednu predstavu mostarskog Pozorišta lutaka (1985). Mostarac Mišo Petrović autor je scenske muzike za dvije predstave mostarskog Narodnog pozorišta: Kolo polnosti A. Schnitzlera (1989) i Dom Bernarde Albe F. G. Lorce (1991). Muzičar Jasenko Krpo komponovao je scensku muziku za predstavu Zločin na Kozjem otoku U. Betia (1991). Mostarski profesionalni muzičari, iz Simfonijskog orkestra i Muzičke škole sudjelovali su u više projekata kao živa klavirska pratnja u predstavama Narodnog pozorišta: Margareta Semiz, Elvira Kvartuč, Jozefina Musa, Blaženka Hausmaninger, Zlata Eterović-Đikić, Zdravka Lovričević, Duško Štrekelj, Abid Kusturica i drugi muzičari. U prvim predstavama mostarskog Pozorišta lutaka u periodu 1953-1954. marionetske predstave na klaviru, pratila je pijanistica Katarina Abianac a na gitari Milada Huša Karailić. Od mostarskih profesionalnih muzičara komponovanjem scenske muzike bavio se i Duško Štrekelj koji je veoma uspješno, za predstave mostarskog Pozorišta lutaka, komponovao muziku za četiri predstave u periodu 1966-1972. godina. I Frano Milićević je komponovao scensku muziku za pet predstava mostarskog Pozorišta lutaka u perodu 1963-1965. godina. Sead Trnovac je, u saradnji sa Ahmetom Ćupinom, komponovao hvaljenuu scensku muziku za mostarske lutkare, za jugoslavensku praizvedbu komada Plava ptica S. Pešića (1982). Veoma plodonosna saradnja Narodnog pozorišta bila je sa mostarskom Muzičkom školom, sa njenim Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Baletnim odsjekom od osnivanja 1956. do gašenja Odsjeka 1968. godine. Učenici ovog odsjeka nastupili su u slijedećim predstavama Narodnog pozorišta: Pepeljuga D. Danića (1958); Put oko svijeta B. Nušića (1958); Ždralovo perje Z. Kinosita (1959); Magareći kvartet A. Vicana (1961); Mali ptičari M Širole (1962); komična opera u jednom činu Bastien i Bastiena W. A. Mozarta (1963); balet-pantomima u jednom činu Vila lutaka J. Bayera (1963); Olovni novčić Lj. Đokića (1963) za ovu predstavu scensku muziku komponovala je Vjekoslava Šunjić; Stjenica V. Majakovskog (1963), Bogojavljenska noć W. Shakespearea (1965); Jelovnik B. Draškovića (1967); Zlatni kondir M. Ratkovića (1967). Iako je Baletni odsjek Muzičke škole ugašen 1968. godine njegove polaznice sudjelovale su i u predstavama Dolazi nam Djeda Mraz Ante Vicana (1970) i Para bunci, bunci, bum… Ante Vicana (1971). Učenici solo pjevanja Muzičke škole nastupili su u predstavama Slovo ljubavi S. Raičkovića (1960); muzički komad u pet slika Đerdan J. Gotovca 1961. godine (solisti Blaženka Cigić: Petrica i Gordana Marić: Ciganka); Poetsko-muzički recital Šantić-Nametak (1964). U predstavama Narodnog pozorišta sudjelovao je, nekoliko puta, i mješoviti hor RKUD „Abrašević“ pod vodstvom Bogumila Klobućara i drugih dirigenata ovog hora, te hor Muzičke škole. Hor muzičke škole uvježbavala je za nastupe Vjekoslava Šunjić a soliste, Milka Padovan. Slovo Gorčina, 36, 2014 Također su nastavnici Baletnog odsjeka Muzičke škole, Sofija Cvjetičanin i Eduard Venier, radili koreografije za sve nastupe Baletnog odsjeka kao i niz koreografskih rješenja i scenskih pokreta sa glumcima Narodnog pozorišta u više projekata ove teatarske kuće. Poznati bosanskohercegovački muzičar Goran Bregović komponovao je scensku muziku za predstavu Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (1981). Od bosanskohercegovačkih kompozitora scensku muziku za predstave Narodnog pozorišta komponovao je i Enco Lesić za ove predstave: Prizori iz života i sna jednog karaktera I. Andrića (1983); Neprijatno interesovanje M. Žalice (1985); Don Žuan Molière (1985) i Gospođa ministarka B. Nušića (1986). Komponovao je scensku muziku i za jednu predstavu mostarskog Pozorišta lutaka (1984). Pored navedenih mostarskih i bosanskohercegovačkih muzičkih stvaralaca originalnu scensku muziku za predstave Narodnog pozorišta uradili su brojni autori sa prostora bivše Jugoslavije. Među njima se ističu: Alfons-Alfi Kabiljo, Mladen Pozajić, Srđan Barić, Jurislav Korenić, Veljko Marić, Borislav-Boro Tamindžić, Tripo Tomas, Vojislv-Voki Kostić, Vojin Komadina, Silvije Bombardelli, Boris Relja, Joško Koludrović, Dario Bulić, Jovan Adamov, Koki Dimuševski i brojni drugi muzički stvaraoci. Veliki je gubitak da su, brižno čuvani, originalni notni zapisi scenske muzike za predstave mostarskog Narodnog pozorišta i Pozorišta lutaka stradali u ratu 1992-1995. godine, kao i magnetofonske vrpce sa snimljenom scenskom muzikom. 65 IZ HISTORIJE Nedžad Dedović Nevesinjski Bošnjaci u Hercegovačkom ustanku 1882. Uvod Hercegovački ustanak, poznat još i kao Druga nevesinjska puška i Uloški ustanak počinje 10. januara 1882. napadom ustaničkih četa na žandarmerijsku stanicu u mjestu Ulog, srez Nevesinje. Povod za dizanje ustanka bilo je donošenje tzv. Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu u novembru 1881. kojim se proglašava vojna obaveza (regrutacija) za sve umno i tjelesno sposobne muškarce koji navrše 20 godina starosti. Zakonu se suprotstavljaju hercegovački Bošnjaci i Srbi te dva mjeseca poslije objavljivanja zakona zajednički počinju oružanu pobunu protiv Austo-Ugarske na teritoriji istočne Hercegovine, dijelova sreza Konjic, te u gornjem Podrinju. Na početku treba istaknuti da ovaj tekst nema pretenzije ulaziti u političko-ideološke aspekte Ustanka - cilj teksta je osvijetliti ulogu nekolicine istaknutih Bošnjaka Nevesinja, ustaničkih vođa, koji su imali vrlo važnu, ako ne i presudnu ulogu u samom podizanju Ustanka i njegovom širenju. Također, pomenut ćemo i ostale učesnike ustanka, one za koje imamo podatke. Nažalost, naša historiografija nije do sada adekvatno opisala i valorizirala učešće nevesinjskih Bošnjaka u ovom vrlo značajnom historijskom događaju. Ovaj tekst će pokušati, barem djelomično, skinuti sjenu sa ličnosti koje su sinonim za Ustanak i nadamo se potaknuti historičare da daju jedan cjelovit, opsežan i snažno naučno utemeljen prikaz učešća nevesinjskih Bošnjaka u Ustanku 1882. Salko / Salih-aga Forta Salko Forta je centralna ličnost Hercegovačkog ustanka, jedan od glavnih organizatora i komandanta vojnih operacija protiv austro-ugarskih snaga. Forta je rođen u selu Sopilja, Nevesinje. Bio je vrlo ugledan i poštovan među narodom, a isticao se svojom mudrošću, nemirnim duhom, oratorskim sposobnostima i vojnim umijećem. Fortino junaštvo i ugled pomenuto je i u narodnim pjesmama: Slovo Gorčina, 36, 2014 (...) Drugu vijest da mi učinimo, buljubaši Salih-agi Forti, U Sopilju selu malenome (...) *** (...) Boj se bije, a krvca se lije na Neretvi i Glavatičevu a pred vojskom Salih-aga Forta (....) Kao takav, Forta je obavljao vrlo značajne i odgovorne funkcije za vrijeme turske uprave. U toku tzv. Nevesinjske puške iz 1875, na dužnosti je kordunskog buljubaše i krkserdara te aktivno učestvuje u borbi protiv ustanika. Forta sudjeluje i u pružanju otpora prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Tako se, prema austro-ugarskim izvorima, zajedno sa još 500 ljudi bori protiv austro-ugarskih snaga kod Stoca, u avgustu 1878. Pojavljuje se i u borbama na Buni i Domanovićima gdje njegovi borci zarobljavaju tri Schudlerova vojnika, jednog ubijaju a dvojicu puštaju. No, poslije okupacije Forti je suđeno ali ubrzo biva pomilovan. Fortin izuzetno veliki autoritet može se iščitati i iz izvještaja Mehmed-bega Kapetanovića, koji je bio u misiji smirivanja stanja i sprječavanja otpora. Kapetanović predlaže da se kao čin pridobijanja nevesinjskih Bošnjaka za serdare imenuju Salko Forta i Ahmet Dedović, poznatiji kao Japalak. Forta odbija ovaj prijedlog i odmeće se u šumu sa grupom svojih istomišljenika gdje rade na pripremanju pobune. Prva Fortina vojna akcija nastupa 11. januara 1882. kada učestvuje u napadu na žandarmerijsku stanicu u Hateljima, Dabar. Žandarmerijski kapetan Lukić pominje Fortu 15. januara 1882. kao jednog od komandanata 1000 ustanika smještenih oko Kazanaca i Lipnika u gatačkom srezu. Već 16. januara Forta zapovijeda napadom na komunikacijski centar na Koritima. Smatrajući da je za pobunu izuzetno važna masovnost i prostor djelovanja, Forta 69 Slovo Gorčina odlazi u konjički srez gdje vrlo uspješno djeluje kao agitator podižući narod na ustanak. Vrlo brzo postiže uspjehe jer ustanici, pod njegovom komandom, zauzimaju Glavatičevo. Nakon Glavatičeva, Forta učestvuje u borbama za Foču (februar 1882). Forta i u ovim borbama ispoljava veliku hrabrost i umijeće ratovanja te u izvještaju Ibragi Tanoviću pominje velike neprijateljske gubitke. U vrijeme austro-ugarske ofanzive na Ulog, Salih-aga iskazuje nevjerovatnu požrtvovanost i odanost. Naime, sa svojom jedinicom i Ibrahim-begom Čengićem Kutalijom maršira od Zagorja do Crvenog klanca gdje se bori protiv jedinica generalštabnog potpukovnika grofa Lipe (prema izvještajima, austro-ugarski gubici bili su 24 mrtva i i ranjena vojnika, dok su ustanici imali 25 mrtvih i 60 ranjenih). Zanimljiv je podatak da je Fortinoj četi pristupio i vojvoda Petar Radović sa svojim borcima. Ovime nastaje multietnička jednica kojom komanduju Forta i Radović (Radović zbog bolesti jedinicu napušta u ljeto 1882). Fortina popularnost među stanovništvom bila je važna i za uspjehe ustaničkih jednica, posebno s aspekta materijalnog pomaganja ustanika. Tako Forta na Cetinju u novembru 1882. govori da je „narod dobrovoljno izdržavao njegove četu“. Ustanici su posebno dobru saradnju imali sa stanovnicima sela Bijenja, Fojnica, Lakat, Čitluk, Pridvorci, Kifino Selo i Grabovica. Kao mudar ratnik Forta je pažljivo analizirao neprijateljsku vojsku, njene sposobnosti, karakter, način ratovanja. Forta u opisu austro-ugarske vojske navodi da ona nije ni slična turskoj ni crnogorskoj vojsci, ne može da maršira ni u kožnim čizmama ni u opancima, glad ne može izdržati duže od 24 sata, žeđ i manje, u rovovima se brani dobro i žilavo, na otvorenom se odmah daje u bijeg, bez zaustavljanja i štićenja, na kratkom odstojanju ne gađa tačno, ni iz pušaka ni iz topova, slabo podnosi loše vrijeme, padavine i zimu. Ipak, Forta ističe da su austrougarski oficiri bolji od turskih, ali da je uvijek spreman da sa hiljadu naoružanih Hercegovaca udari na četiri hiljade Austrijanaca. Salih-aga Forta je imao i vrlo naglašene diplomatske sposobnosti. To se posebno ogleda u snažnoj saradnji sa crnogorskim vlastima. Tako ga posjećuje izaslanstvo Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, a dopušta mu se i preseljenje porodice, sinova Muhameda i Alije, u Crnu Goru radi zaštite. Kako se već u ljeto 1882. nazirao potpuni krah bune, tako 70 i počinju snažne austro-ugarske aktivnosti koje idu u pravcu predaju Salih-age Forte. Već u septembru Forta najavaljuje predaju a baron Nikolić mu obećava pomilovanje. No, Forta manevrira i odlaže predaju sve do novembra, tražeći što bolju poziciju za sebe i svoje suborce. Okružni predstojnik u Mostaru šalje svoga povjerenika Aliju Mulaosmanovića koji s Fortom treba dogovoriti detalje predaje. Na iznenađenje, Forta se ne pojavljuje na zakazanom mjestu i odlučuje otići u Crnu Goru, a prethodno je ulazak dogovorio njegov izaslanik Salko Pobrić. Forta je izuzetno srdačno primljen u Crnoj Gori, odata mu je počast zbog junaštva i mudrosti. Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih poslova, naređujući upravniku Podgorice vojvodi Bećir-begu Osmanagiću da ugosti Fortu, govori slijedeće: „Vi znate, vojvoda, da je Salihaga čovjek i junak prema kojemu treba imati obzira... Kada dođe, neka kuću nađe gotovu i smještenu“. Knjaz Nikola odobrava da se Forti, njegovim sinovima, te Pobriću i bajraktaru Salihu Loliću izdaje jedan dukat dnevno za izdržavanje. Na kraju, Salih-aga Forta se s porodicoma trajno preselio u Novopazarski sandžak te se niko od njegovih potomaka nikada nije vratio u rodno selo Sopilja. Ostali istaknuti ustanici Treba kazati da je s Fortom u Crnu Goru prešlo 105 ustanika, a samu njegovu četu su sačinjavali, sudeći prema prezimenima, mahom Nevesinjci: Husko Merzić (jedan od ustaničkih vođa), Osman Merzić, Hasan Merzić, Omer Šendro, Ibro Šendro, Alija Marić, Salko Mućić, Alija Broćić (ustanički vođa), Ahmet Abaza, Meho Abaza, Suljo Abaza, Omer Omerika, Ševko Omerika, Ibro Ćuković (ustanički vođa), Salko Tucović, Huso Tucović, Meho Kajan, Omer Husić, Muho Mušinović, Muho Kasumović (ustanički vođa), Halil Klepić, Alija Bajgorić, Ahmet Šabanac, Hasan Mašić, Ibro Leo, Maho Begović, Omer Zolj, Ahmet Zolj, Ibro Zolj, Mušan Zolj, Huso Zolj, Mujo Čagalj, Ibro Halvadžija, Avdo Dinaš, Avdo Pajević, Alija Šabović, Alija Čamo, Ramo Čamo, Omer Bralj, Ibro Totić, Omer Kafadar, Omer Zukanović (ustanički vođa), Alija Mavrak, Alija Tucak (ustanički vođa), Alija Muhić (ustanički vođa). Omer Šačić Šačić je rođen u Ulogu (danas teritorijalno u Općini Kalinovik, za vrijeme Ustanka srez Nevesinje). Šačić je bio bogati veleposjednik, vlasnik mlina i trgovac Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina stokom. Bio je, poput Forte, veoma ugledan među narodom a pominje se i u narodnoj pjesmi: (...) Omer-agu, Šačića sokola, praunuka Šake harambaše (...) Šačić je, može se kazati, zajedno s Perom Tunguzom i otpočeo Ustanak budući da je njihov napad na žandarmerijsku stanicu Ulog označio i početak pobune. Napad je počeo u noći s 10. na 11. januar 1882. Nakon nekoliko sati borbe stanica je osvojena a zarobljeni panduri, žandarmi i njihov komandir pušteni na slobodu. Četiri domaća žandarma i svi panduri prišli su ustanicima. Nakon zauzimanja Uloga, Šačić sa ustaničkim četama Pere Tunguza, Stojana Kovačevića i Salke Forte učestvuje u zauzimanju Kalinovika. Također, jedan je od aktera zarobljavanja austro-ugarske karavane kod Kifinog Sela. Učestvovao je i pomenutoj bici na Crvenom klancu sa četom od 250 Bošnjaka. Početkom juna 1882. njegova četa broji 125 ljudi. Šačić se predaje u ljeto 1882. a zauzvrat je pomilovan. Od ostalih ustanika sa područja Uloga i donjeg Borča ističu se i buljubaše Omer Balbozan, Ibro Pandurević, Hasan Šljivo, Omer Džano, Halil Barac, Alija Kurtović, Meša Šatara, Salih Redžo i Mujo Kurtović. Nadređeni svim buljubašama bio je Halil Šačić, bratić Omerov. Ahmet Dedović Japalak Ahmet Dedović, u narodu poznat kao Japalak, rođen je u selu Gornja Bijenja, Nevesinje. Prema predaji, Dedović se odlikovao natprirodnom fizičkom snagom, stasom i držanjem. Imao je ogromni ugled u narodu u kojem je već za života postao legenda. Pronosile su se vijesti da „ima zvijezdu cara od Stambola“. Njegov ugled se potvrđuje i u već pomenutom Kapetanovićevom izvještaju gdje Dedovića predlaže za serdara. Slovo Gorčina, 36, 2014 I on je, poput Forte i Šačića, pomenut u narodnoj pjesmi, u nabrajanju najuglednijih ljudi istočne Hercegovine i mjesta iz kojih dolaze: (...) s Bijenje Ahmet Dedoviću Prenosilo se da Japalaku „puška ne može ništa“, a u osamdesetim godinama života, skoro potpuno slijep i na koljenima je pobijeđivao omladinu u igri kamena s ramena. Za vrijeme Ustanka Dedović zapovijeda četom i dobija titulu i nadimak buljubaše. Dedović je najvjerovatnije organizovao i straže u Bijenji za vrijeme Ustanka pošto je sa svojom jedinicom djelovao na drugim terenima (straže su, prema izvještajima, organizovane i u Kifinom Selu, Kuli i Zovom Dolu). Dedović se sa svojom četom pominje u izvještaju poslanom crnogorskom ministru unutrašnjih poslova. Naime, zbog pritiska austro-ugarskih snaga ustanici sve češće prelaze crnogorsku granicu. Jedan takav prelazak izvršila je i četa na čelu s Japalakom Dedovićem – iz planine Babe kod Korita ušli su u crnogorsku teritoriju. Nakon sloma Ustanka, Dedović je po svoj prilici amnestiran budući da je umro prirodnom smrću, u svom rodnom selu, početkom 20. stoljeća. Literatura Kapidžić, Hamdija (1958) Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, Veselin Masleša. Buha, Milivoje-Mijo (2004) Uloški ustanak 1882. i stanje u Hercegovini pod austrougarskom okupacijom (Druga „Nevesinjska puška“), Istočno Sarajevo, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Stijepović, Nikola (1963) Hercegovačkobokeljski ustanak 1882, Beograd, Vojno delo. 71 OKRUGLI STO: O RATU PJEVATI NAKON RATA - STOLAC 2013. Elvedin Nezirević O ratu pjevati nakon rata Književnost i rat Od najranijih vremena čovjek je vodio ratove, male ili velike, manje ili više strašne, opravdane ili neopravdane, i iskustva iz tih ratova prenosio – ovako ili onako – na dolazeće generacije. Tako ljudsko ratno stradanje, kao tema, ima dugu tradiciju u svim svjetskim književnostima. Ta tradicija seže do duboko u povijest, sve do pojave helenskih epova „Ilijada“ i „Odiseja“ (13. vijek p.n.e.), koji se smatraju začecima evropskog kulturnog kruga i koji, između ostalih, obrađuju temu rata i ljudskog stradanja, a u nekim kulturama čak i prije. Ratovanje je u određenim fazama razvoja ljudskog društva smatrano uzvišenim i časnim činom. Gledano kroz povijest, milioni ljudi su umrli iz ovog uvjerenja. Takve društvene norme ostavile su traga i u književnosti. Međutim, s napretkom civilizacije, jačanjem ljudske svijesti i individualnih sloboda, sve artikuliranije se čuje glas običnog, malog čovjeka – onog koji u zlim vremenima služi tek kao jeftino, pogonsko gorivo povijesti. S vremenom, to će dovesti do afirmacije jedinstvenih antiratnih stavova unutar cjelokupnog svjetskog kulturnog naslijeđa, a svoja najveća postignuća doseći će upravo u književnosti i umjetnosti općenito. Sam pojam „anti-ratni pokret“ (eng. anti-war movement) u širu praksu uveden je tokom 20. vijeka. Pod tim terminom se obično podrazumijeva pokret širih društvenih razmjera koji za cilj ima propagiranje oponentskog stava odluci Vlade određene zemlje da započne ili nastavi neki oružani sukob, bezuvjetno negirajući eventualni casus belli 1. Poema Roberta Southeya2 „After Blenheim“, 1 HYPERLINK “http://en.wikipedia.org/wiki/Anti-war_ movement”http://en.wikipedia.org/wiki/Anti-war_movement 2 Robert Southey (1774 – 1843) je engleski pjesnik iz perioda Romantizma. Skupa s Willamom Wordsworthom, Samuelom Taylorom Coleridgeom i drugima, pripadao je tzv. Jezerskim pjesnicima (eng. Lake Poets), odnosno grupi pjesnika koji su živjeli u Jezerskoj oblasti (Lake districht) u Engelskoj, kako su ih svojevremeno etiketirali u škotskom časopisu Edinburgh Review. Najpoznatija su mu djela: drama „Robespjerov pad“ (The Fall of Robbespierre), 1794. godine, te poeme Joan of Arc, i „Poslije Blindhajma“ (After Slovo Gorčina, 36, 2014 ili „Poslije Blindhajma“, objavljena 1796. godine u Engleskoj, rani je primjer moderne antiratne književnosti. Napisana je s određene vremenske distance, dakle nekoliko generacija poslije same Bitke na Blindhajmu3, a u vrijeme kada je Engleska ušla u novi rat s Francuskom. Ne mislim se u ovom eseju upuštati u bilo kakvo pobrojavnje autora i knjiga inspirisanih ratnim iskustvima, ne samo zato što to nije cilj ovoga rada, već naprosto zbog toga što je to posao za antologičare, a ja to nisam, niti kanim biti. Za potrebe ovog teksta, bit će sasvim dovoljno da navedem neke meni bliske primjere. Prvi svjetski rat izbacio je generaciju pjesnika i pisaca čiji su književni radovi, a u nekim slučajevima i kompletni književni opusi, bili inspirisani vlastitim ratnim iskustvima. Radovi pjesnika kao što su Rupert Brooke4, Wilfred Owen5 i Siegfried Sassoon6, sva trojica britanski vojnici u literaturi Blenheim), 1796., itd. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/ Robert_Southey, 20. 8. 2013.] 3 Bitka na Blindhajmu smatra se najvažnijom bitkom tzv. Rata za špansko naslijeđe. Odigrala se 13. Avgusta 1704. godine. Strane Velike Alijanse izvojevale su u njoj važnu pobjedu. Poznato je da se Engelska Velikoj Alijansi priključila 1689. godine. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/ Battle_of_Blenheim, 20. 8. 2013.] 4 Rupert Brooke (1887 – 1915) je bio engleski pjesnik, poznat po svojim ratnim sonetima, objavljenim u zbirci pod nazivom „1914“. Među najpoznatijim mu je sonet „Vojnik“ (The Soldier). Služio je u mornarici, a umro je na Istočnom mediteranu, od trovanja krvi, dok se njegova jedinica kretala prema Galipolju. [izvor: Rogers, Pat (1987: 416),The Oxford Illustrated History of English Literature, Oxford University Press, New York, USA] 5 Wilfred Owen (1893 – 1918) je bio engleski pjesnik i vojnik. Njegova šokantna, realistička ratna poezija o životu u rovovima bila je nadahnuta radovima njegovog mentora i prijatelja Siegfrieda Sassoona. Među njegovim najpoznatijim radovima – od kojih je većina objavljena posthumno – su: Dulce et Decorum Est, „Neosjetljivost“ (Insensibility), „Himna ukletoj mladosti“ (Anthem for Doomed Youth), „Uzaludnost“ (Futility) i „Čudan sastanak“ (Strange Meeting), itd.[izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Wilfred_Owen, 20. 8. 2013.] 6 Siegfried Sassoon (1886 – 1967) engleski je pjesnik, pisac i vojnik. Odlikovan je za hrabrost na Zapadnom frontu u Prvom svjestkom ratu. S vremenom je postao jedan od vodećih pjesnika u toku i nakon istog. U svojoj poeziji je 75 Slovo Gorčina poznati kao Rovoski pjesnici (Trench Poets) ili Ratni pjesnici (War poets), otkrivaju sav kontrast između realnosti života u rovovima i načina na koji je u ono vrijeme britanska javnost svakodnevno prikazivala taj rat. Na isti period povijesti odnosi se i roman njemačkog pisca Ericha Marie Remarquea7 „Na zapadu ništa novo“, jedno od najpoznatijih i najcitiranijih djela o ratu i svemu onome što rat, u svojoj suštini, i jeste – jedna velika klaonica. Ništavnost i bezidejnost generacije koja je, samo u fizičkom smislu, preživjela Prvi svjetski rat, najbolje su u svojim djelima opisala dva američka nobelovca: Ernest Hemingway8 i William Faulkner9, a u kontekstu opisivao brutalnost života u rovovima, ali i satirizirao džingoističke stavove engleske vanjske politike tog doba. Napisao je i objavio više od dvadeset zbirki poezije, te više proznih radova. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Siegfried_Sassoon, 20. 8. 2013.] 7 Erich Maria Remarque (1898 – 1970) njemački je pisac, najpoznatiji po svom romanu „Na zapadu ništa novo“ (njem. Im Westen nichts Neues) 1927. godine, baziranom na vlastitom iskustvu sa Zapadnog fronta u Prvom svjetskom ratu. Remarque je regrutovan u dobi od 18 godina, a 1917. godine premješten je na front. Zanimljivo je da su mu nacisti spalili sve radove, još 10. maja 1933. godine. Objavio je ukupno četrnaest romana. [izvor: http://en.wikipedia.org/ wiki/Erich_Maria_Remarque, 20. 8. 2013.] 8 Ernest Miller Hemigway (1899 – 1961) američki je pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1954. godine. Tokom Prvog svjetskog rata, u dobi od 18 godina, prijavio se kao dobrovoljac u sanitetski odred na sjeveru Italije, gdje biva teško ranjen. Kao novinar, izvještavao je iz Španskog građanskog rata u drugoj polovici 1930-tih, a u nekoliko navrata je iskusio i užase Drugog svjetskog rata na svojoj koži. Najpoznatija antiratna djela su mu: „Zbogom oružje“ (A Farewell to Arms), 1929. godine; „Sunce se ponovo rađa“ (The Sun Also Rises), 1926. godine; „Kome zvono zvoni“ (For Whom the Bell Rings), 1940., itd. [izvor: Radeljković, Zvonimir (2005: 376), American Topics, Buybook, Sarajevo, BiH] 9 William Faulkner (1897 – 1962) američki je pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1949. godine. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, nije mogao da se regrutuje u američku vojsku jer je bio premalen, pa se pridružio Kanadskim zračnim snagama. U romanima se uglavnom bavio temama s američkog juga, poput ropstva i rasizma, a radnja svih njegovih romana odvija se u imaginarnom gradu smještenom na jug SAD, kojeg je nazvao Yoknapatawpha. U svom prvom romanu „Vojnikova plaća“ (Soldier’s Pay), objavljenom 1926. godine, obrađivao je tematiku, tzv. „izgubljene generacije“, američkih vojnika koji su nakon pakla Prvog svjetskog rata, prolazili kroz razočaranje i depresiju postratnog života na američkom jugu. Najpoznatije djelo mu je „Krik i bijes“ (The Sound and the Furry), objavljeno 1929. godine.[izvor: Radeljković, Zvonimir (2005: 374), American Topics, Buybook, Sarajevo, BiH] 76 zbivanja u Prvom svjetskom ratu, ne bi valjalo preskočiti ni čitavu plejadu ruskih pjesnika i pisaca iz ovog perioda među kojima se posebno ističu Nikolay Gumilev10 i Alexander Blok11. Drugi svjetski rat u knjiženost uvodi pisce poput Normana Mailera12 koji stvarnim, sirovim opisom scena ljudskog stradanja na japanskom frontu u svom romanu „Goli i mrtvi“, postiže fantastične efekte na zapadnu čitalačku svijest uglavnom ispranu medijskim klišeizmom o ratu, herojstvu i pobjedi. U ovom kratkom uvodu, pomenut ću još jedan roman „Slaughter-house Five“, kod nas preveden kao „Klanica pet“, autora Kurta Vonneguta13, koji iz perspektive science-fiction djela opisuje savezničko bombardiranje Dresdena u Drugom svjetskom ratu, kojemu je pisac, kao američki vojnik, lično i svjedočio. U Južnoslavenskoj literaturi, koja se još dugo nakon okončanja rata nije mogla osloboditi stega komunističkog režima i njegove ideologije, te je samim tim pokadšto bivala i neobjektivnom, najveći izbačaji antiratne književnosti nalaze se u prozi Miroslava Krleže, Meše Selimovića, Danila Kiša, odnosno u poeziji Izeta Kike Sarajlića, Ivana Gorana Kovačića, Desanke Maksimović, Branka Miljkovića i drugih. Osamdesetih godina prošloga vijeka nastaju i prve Antologije jugoslavenske antiratne 10 Nikolay Stepanovich Gumilev (1886 – 1921) ruski je pjesnik, pisac, književni kritičar i oficir ruske vojske. Gumilev je bio i prvi suprug, u književnom svijetu mnogo poznatije, Ane Akhmatove. Po izbijanju Prvog svjetskog rata, pridružio se elitnoj ruskoj konjici. Borio se na istočnopruskom i makedonskom frontu. Ratna iskustva prenio je u zbirci poezije „Tobolac“ (Koлчan), 1916. godine. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Nikolay_Gumilyov, 21. 8. 2013.] 11 Alexander Alexandrovich Blok (1880 – 1921) ruski je liričar. Smatra se najvećim predstavnikom ruskog simbolizma. Objavio je više zbirki poezije među kojima su mu najpoznatije kompilacije ili sabrani stihovi (Coбraниe ctихotвopenий), objavljene u nekoliko navrata i različitih izdanja početkom 1920-tih. [izvor: http://en.wikipedia.org/ wiki/Alexander_Blok, 21. 8. 2013.] 12 Norman Kingsley Mailer (1923 – 2007) američki je pisac, novinar, esejist, dramski pisac, režiser, producent, glumac i političar. Najvažnija djela su mu: „Goli i mrtvi“ (The Naked and the Dead), 1948. godine; „Američki san“ (An American Dream), 1965.; „Armije noći“ (The Armies of the Night), 1968., itd. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Norman_Mailer, 20. 8. 2013.] 13 Kurt Vonnegut (1922 – 2007) je američki pisac, poznat po svojoj satiričnosti, crnom humoru i science fiction temama. U toku života, dosta se bavio i humanitarnim radom. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Kurt_Vonnegut, 20. 8. 2013.] Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina književnosti, pisane nakon drugog svjetskog rata, a između kojih valja izdvojiti onu Đoke Stojičića, pod nazivom „Ljudi bez oružja: Antologije jugoslavenske antiratne poezije 1945–1985“. Kada već spominjemo antologije antiratne poezije, ne mogu a da ne spomenem i onu, meni posebno dragu, koju je, za englesko govorno područje, 1984. godine priredio antologičar Stephen M. Gill. Druga polovica 20. vijeka donijela je i nove ratove. Po antiratnoj propagandi koju su ti ratovi izazvali u zaraćenim zemljama, posebno se ističu oni koje su vodile SAD u Koreji i Vijetnamu. William Wantling14 je američki pjesnik koji je u svojoj poeziji opisao užase kroz koje su prošli američki marinci na korejskom poluotoku, dok je Michael Casey15 svoja iskustva vojnog policajca u Vijetnamu opisao u odličnoj poetskoj zbirci, njegovom prvijencu „Odvratnosti“ (Obscenities). Slična situacija je zapravo i u svim svjetskim književnostima: poslije svakog rata, kao po nekom pravilu, nastajale su velike antiratne knjige pisane najčešće, ali ne i isključivo, od strane samih protagonista – onih koji su na ovaj ili onaj način iskusili ratne užase na vlastitoj koži. Ljudsko iskustvo uzaludnosti i besmisla ratovanja nagomilalo se do fanatičnih razmjera, ali primjeri iz naše bliže prošlosti govore nam da ljudski rod iz toga baš i nije mnogo naučio. Prizvaću, ovdje, u pomoć Miroslava Krležu koji je jedne prilike rekao: „Čitao sam jedanput negdje da jedna košnica u jednoj sezoni izvrši oko trideset miliona kilometara leta. Ljudi su izračunali uopće sve samo nisu – šta je to čovjek i kako bi trebalo da se taj čovjek ljudski vlada.“ 14 William Wantling (1933 – 1974) bio je američki pjesnik, romanopisac, esejist i bivši marinac. Za njega kažu da je mio najmlađi vodnik u američkoj vojsci (imao je 18 godina kada je činovan). Proveo je deset dana u komi, viseći nad provalijom smrti, nakon što je, u toku svog vojnog angažmana u ratu u Koreji, džip u kojem se vozio naletio na minu. Najpoznatija njegova pjesma u kojoj opisuje ratne strahote je „Sloboda u Pusanu“ (Pusan Liberty) – po korejskom gradu Pusan. 15 Michael Casey (1947) američki je pjesnik. Zahvaljujući svojoj prvoj zbirci poezije „Odvratnosti“ (Obscenities), objavljenoj 1972. godine, Stanley Kunitz ga je uvrstio u Yaleovu Antologiju mlade američke poezije tog doba. Casey u zbirci prenosi svoja iskusktva iz rata u Vijetnamu gdje je služio kao pripadnik američke Vojne policije. Slovo Gorčina, 36, 2014 U predvečerje, dok je toplo avgustovsko sunce zalazilo za rijeku... Prvo fizičko iskustvo rata imao sam u dobi od nepunih šesnaest godina. Bio je 3. april 1992. godine, 17 sati i 20 minuta. U blizini kasarne „Sjeverni logor“, nekoliko blokova dalje od mjesta na kojem sam tada živio, eksplodirala je cisterna s benzinom. Od detonacije, u stanu su nam popucala sva stakla, majka je skočila s mjesta na kojem je sjedila i prigrlila me na način na koji to nikada ranije nije uradila: da me fizički zaštiti. Tako je počelo. „Nikad nemoj misliti da rat, nebitno koliko bio potreban i opravdan, nije zločin“, rekao je jednom Nietzsche. Ko je za to, onda, mario? Kao i svaki rat, i onaj koji sam ja preživio, odnio je mnoge živote i promijenio mnoge sudbine, načine razmišljanja, društvene norme. Mnogi, koje sam znao, izgubili su sve osim golog života: kuću, porodicu, bogatstvo... Mnogi, opet, nisu uspjeli sačuvati ni to. Ja sam izgubio mladost. Nakon svega, jedino to još brojim. Skoro dvije godine poslije, u dobi od sedamnaest godina, našao sam se u rovu. Bilo je to u predvečerje, dok je toplo, avgustovsko sunce zalazilo za rijeku, u nekoj vukojebini što je podjednako mirisala na barut i paprat. Branili smo jednu njivu, i usred te njive, jedan stari orah, iskaišan šrapnelima i malo naget, kao toranj u Pizzi. Ime rijeke nisam upamtio, ali se zato još uvijek sjećam njene boje: bila je toliko crvena da nisam mogao jasno razlučiti je li to od krvi ili od zalaska sunca. Te noći, dok su zvijeri rata uzimale predah, kroz glavu mi je prošla ironična misao: ako preživim, jednom ću o ovome napisati knjigu. Trebalo je da prođe šest godina pa da počnem ispunjavati obećanje dato samome sebi. Nisam tada znao ništa o Robertu Southeyu, Rovovskim pjesnicima, Ernestu Hemingwayu, Miroslavu Krleži ili pak Meši Selimoviću. Istina, ponešto sam čitao od potonje trojice, ali uglavnom samo ono što sam morao tokom osam razreda osnovne škole i jednog srednješkolskog polugodišta. Tek mnogo godina poslije, shvatit ću da je te moje prve noći u rovu postojalo nešto što me je na jedan nanosekund povezalo sa svima njima: potreba da se progovori o onome što se ne smije i ne može prešutjeti. I zaista, držim da je, u suštini, svako stvarno, realistično pisanje o užasima rata, na neki način, plemenit čin: ono ne samo da raskrinkava demonsku stranu 77 Slovo Gorčina ljudske prirode, nego nas obavezuje da je u svakom trenutku i na svakom mjestu očovječujemo mišlju, razumom, logikom. Ima tu još nešto na šta vrijedi obratiti pažnju: svaka dobra antiratna književnost predstavlja, po mom skromnom sudu, ako već ne suprotnost, onda neku vrst nadopune ili priručnika ljudskoj povijesti: ona saopštava ono što nemilosrdni, povijesni fakti prešućuju – intimme ljudske drame, nesreće, stradanja, patnje, strahove, boli, traume... Na taj način ona pridonosi stvaranju društvenih kretanja zasnovanih na humanističkim idejama, suprotstavljajući se svakoj budućoj ratnoj tenziji u jednom društvu, bez obzira s koje strane i od koje ideologije takva tenzija da dolazi. Gledano iz perspektive samog autora, ili svjedoka ratnih zbivanja, književnost se počesto ukazuje kao mogući zbijeg od ratne traume. Moram biti iskren i reći da sam i sam bio u prilici osjetiti blagotvornu moć pisanja: secirati najbolnija mjesta u vlastitom sjećanju i onda njima bojiti papir pred sobom postupak je koji me je sredinom prošle decenije doslovno iščupao iz ralja depresije. Pisao sam danima ne vodeći računa o formi: važno je bilo osloboditi slike koje sam dugo nosio u glavi, sirove i nepretvorene u riječi. Poslije sam došao do zaključka da je 78 književna forma čiji sadržaj pretendira biti antiratni zapravo najmanje bitna. Ono što je bitno moglo bi se izraziti jednim poređenjem koje mi se neprestano javlja, tražeći prostor u ovom tekstu: slike ratnog stradanja moraju biti zatočene u svojoj formi kao duša u tijelu vojnika. Ponekad mi se čini da cijeli život pišem istu knjigu: onu koju sam poželio da napišem kao sedamnaestogodišnji mladić dok sam u rovu strahovao za svoj život. Ne vidim u tome ništa čudno, ni loše čak. Svaki pisac, svaki čovjek općenito, razmišlja unutar tačno određenih koordinata koje određuju njegovo životno iskustvo i njegov razum. O čemu god da piše, piscu je nemoguće da pobjegne od toga. Čak ni onda kada se pretvara da je neko drugi. Vratit ću se, na kraju, još jednom u onaj mračni rov na bjelimićkoj vrleti. Ponekad mi se čini da sam čitav život proživio samo radi tog jednog trenutka u kojem sam poželio svoje iskustvo ratnog užasa podijeliti s drugima. Bio sam glupi klinac koji je, bez obzira na blizinu smrti, vjerovao da će jednom, ipak, sustići vrijeme, da će pisati neke knjige, doktorirati i putovati svijetom, usput pišući, možda, članke za National Geographic ili The New York Times, a ne znajući, zapravo, da će za tih par godina koje je izgubio u ratu, bezuspješno juriti do kraja života. Slovo Gorčina, 36, 2014 Adnan Žetica O ratu pjevati nakon rata N edeljno jutro bilo je dovoljno mlado i svježe da se može uraditi nešto posla prije početka ljetne žege. Nas desetak se okupilo da čistimo lokalni harem. Većinu sam poznavao iz viđenja, u putu smo se pozdravljali, spojila nas je činjenica da naši mrtvi djele zajedničku ledinu koju treba urediti. Sjekući jednu veliku šikaru koja po slobodnom sudu nije dirana bar dva desetljeća pronašli smo limenu tablu sa natpisom MOSTAR. Bio je to tanki komad lima u obliku pravouganika, neravnomjerno otkinut na čijoj je površini crvenim slovima, vjerovatno farbom, napisano ime grada sa strelicom. Bila je to ratna tabla. Rat je period kad se perspektive mjenjaju, kako Vešović pjeva, „rat je kad stvari prekonoć svrhe promjene: podrumi postanu za ljude, knjigama se štite prozori od granata“, u ovom primjeru jedni putevi gube, a drugi dobijaju na značaju. Put pored harema nikada nije bio jedan od važnijih puteva prema gradu. Rat je donio da brojni pješaci, prolaznici, glavni magistralni put zamjene nizom manjih lokalnih puteva. Kad bi lokalni put završavao, putovanje bi se nastavilo kroz nečiju bašču, dvorište, sve u svrhu što bezbjednijeg dolaska na odredište. Ovakve table upozoravale su na snajpere, i pokazivale alternativne rute. Pjevati o ratu poslije rata treba činiti na ovakav način, govoriti o tablama, izmjenjenim perspektivama, pjevati o svemu onome što se dešavalo u pozadini. Volim čitati ratnu poeziju u kojoj nema mjesta velikim patriotskim temama i uzvišenom patosu, tj. interesantna mi je poezija koja se bavi čovjekom, a ne domovinom tako na pitanje novinara u „Poljskoj konjici“ odgovara jedan od ratnika na mostarskom ratištu da li bi život dao za Nedjeljivu i Suverenu? Isma ratnik odgovara: „Jebeš Suverenu bez Isme.“ Kad govorim o izmjenjenim perspektivama potkrjepiću to sa par primjera, tako u Sarajevskom blusu Semezdina Mehmedinovića Edvard Limonov, ruski pisac, dolazi na Pale da puca na Sarajevo, gradić pored Pala. Kada padaju granate knjiga izgubi svoju prvobitnu funkcije tada knjige postaju dobra mreža za gelere. Čak i sapun ima simboličan nagovještaj smrti. Slovo Gorčina, 36, 2014 Lirski subjekt govori kako je dobio sapun u znak zahvalnosti od žene koja radi u gasulhani i sapuna je u pokoljenom Sarajevu bilo za mrtve, njihova higijena uslovljena religijskim datostima imala je prednost nad živima. Uslovno rečeno poezija u kojoj dominiraju motivi ratne i poratne svakodnevnice je ona vrsta poezije koje privlači pažnju. Bosanskohercegovački pjesnik u čijoj poeziji dominiraju ratni motivi je i Faruk Šehić. U jednom svom intervju ili kolumni pjesnik nam daje najtačniji odgovor o kakvoj se poeziji radi. Vodio je razgovor sa starijim pjesnikom mislim odnekud iz Zapadne Evrope. Pjesnik je pročitao njegove stihove i priznao da su ostavili snažan dojam na njega da bi nakon razgovora o poeziji zapadnoevropski pjesnik zaključio sa nevjericom ovo se vama stvarno desilo. Za Šehića Filip Mursel Begović kaže da je pjesnik koji lebdi između nametnute stvarnosti i fantastizacije stvarnosti. Takva ratna bosanskohercegovačka poezija je nešto nalik magijskom realizmu, sve se moglo desiti i nevjerovatno je što se desilo, da pjesnik pali kuću ratnog zločinca benzinom a da mu sutra umire sestra zbog nestašice benzina u opkoljenom Sarajevu (A.Kujović) Kujović nam u pjesmi potpuno realistično, ali ipak poetski prikazuje stvarnost koju je živjela njegova generacija: „Tog dana nakon velikih žrtava / zauzeli smo kotu na Popišanom brdu / dok smo razvezali kolo i harmoniku / dok se okretalo jagnje prinijelo jelo i piće / četnici su povratili izgubljeni položaj / i nastavili dernek. Na naš račun.“ Pjesnik Sead Vrana (1975) se u svojoj poeziji bavi kako ratnom tako i poratnom stvarnosti. Tako Vrana u svojoj poeziji navodi imena, fakte poetski ih uobličava slično Vešoviću u poljskoj konjici. Ismet Hrastoder bivši tenkista u ratu sad za žutim valjkom gradi put i puca na utvarne vojnike koji izranjaju iz prošlosti, koja ih uvijek drži na nišanu. Ovaj Vranin motiv posjeća na Kiševu pripovjetku „Krmača koja proždire svoj okot“. Rat, domovina zaboravlja svoje zaslužne, za što možemo naći 79 Slovo Gorčina potvrdu u još jednoj Vraninoj pjesmi „Nabildani mladić obraća se djevojci za šankom caffe bara Curry“ igrajući se ključevima automobila, sami naslov pjesme sugeriše nam kakvu iskrivljenu stvarnost pjesnik uobličava. Mladić u formi monologa iznosi svoje životne stavove materijalne vrijednosti koje dominiraju i poslijeratnoj stvarnosti BiH ili kako se to popularno kaže u tranzicijsko vrijeme parafraziram, Nabildani mladić kaže da je u ratu bio Rambo, pa otišao u Njemačku a sad je privrednik (žargonski kriminilac) koji ima zlatan sat i prazan stan. Zanimljiva je pjesma Faruka Šehića koja liči na ratni izvještaj do posljednjeg stiha, kad imamo snažno poetsko uobličavanje pjesme: „Redžo Begić je poginuo / na Golom brdu / zrno mu je prošlo / uzduž kroz prsa / na usta mu je izlazila krv / umjesto toplog zraka / lice mu je postajalo / bijelo i žuto / sve je trajalo par sekundi / modrina neba / nakupljala mu se u usnama.“ Forma u kojoj se obraćaju pjesnici koji govore o ratnoj i poratnoj stvarnosti je u većini pjesama narativna. Vešović pjesme u „Poljskoj konjici“ naziva tekstovima koji su pravljeni od rečenica iz živih 80 usta, novina, knjiga i piščeve glave. Kod svih gore navedih pjesnika: Vrana, Šehić, Vešović, Kujović, pojavljuju se faktografski elementi, imena suboraca, ljudi o kojima pjevaju ali to ovakvoj poeziji daje dodatnu uvjerljivost jer se u pjesmama dešavaju nevjerovatne stvari ljudima a upotrebom faktografskih elemenata dešavaju se s ljudima s imenom i prezimenom koji su igrom sudbine postali poželjni likovi za književnu obradu. Najuspjelije su one pjesme koje svojom narativnom formom razvijaju jedan suptilan lirski osjećaj ili koketiraju s elementima magijskog realizma. I za kraj citiraću Envera Kazaza koji kaže da je ratno pismo zasigurno najzanimljiviji fenomen na koncu dvadesetog vijeka u bosanskohercegovačkoj književnosti, oprjedjeljeno je za optiku žrtve. Ratna odnosno antiratna književnost u BiH je dokaz smjene paradigmi modernističke i postmodernističke. Zašto ratna književnost? Vladim Pištalo kaže u jednom svom intervju da nije mogao i da je bilo besmisleno pisati o cveću dok vani kolju ljude, da je, dakle, bilo besmisleno graditi poetiku beogradske manufakture snova dok se upravo odvija povijesni užas. Slovo Gorčina, 36, 2014 GOST PJESNIK Slovo Gorčina Izbor iz poezije Miljenka Jergovića Priredio: Almin Kaplan SVAĐA U kući nemamo oca, svađamo se dugo i bučno ja i moja majka Kada konačno hoću da skočim kroz prozor svađa naglo prestaje i nastupa tišina koja traje narednih sedam dana Mirimo se tako što me ona zove da isproba dužinu rukava na džemperu koji mi plete ŠKOLA LETENJA Žena na sjedalu broj pet ljubila je krunicu U trenutku kad smo se odvajali od zemlje Nije osjetila tu ljepotu, u Frankfurtu je čekaju sinovi Povjerila je stjuardesi u vjeri da je ona U modroj odori, bakelitnog osmijeha Baš ta kojoj se razlozi za život povjeravaju Žena na sjedalu broj pet lagala je masno Kao kad se svetom Petru laže u vjeri Kako je i on samo neka vrsta prometnika Letjeli smo nad Alpama kada je avion počeo poskakivati Džombasti neki oblaci rekao je susjed s broja sedam Žena sa sjedala broj pet čvrsto je stegnula svoj rozarij Njezini modri prsti postali su bijeli kao Alpe Kada je rastvorila dlan, kada je zbog prolaska džombastih oblaka Još jednom pošla cjelivati križ, Krist na njemu bio je krvav Stjuardesa je donijela jod i flaster za dlan žene sa sjedala broj pet Prije nego smo dodirnuli zemlju Već sve je bilo u najboljem redu, u skladu s vjerom Da Boga ima za svakog po potrebi I svakome prema zaslugama Slovo Gorčina, 36, 2014 83 Slovo Gorčina NȖR Već treći dan pada kiša, crni snijeg topi se sporo, sloj po sloj Kad pogledam kroz prozor, smeđa mješanka uvija se pod strehom kioska Jezikom bi da obliže ranu što joj se pruža duž kralježnice, ne izlazim van I čini mi se da se ni ona ne miče sa svog mjesta, katkad se učini kako je sasvim Blizu i kako joj jedan trzaj treba jezikom da obliže ranu, a onda opet Sve dalje i teže, koprca se u mjestu, sijevaju jedan po jedan, kao neoni Kralješci usred krvlju slijepljene dlake, već treći dan pada kiša Ja čekam povoljan čas, iza prozora što gleda u crni dan, čekam svjetlo I svaki put vdim samo nju, to je kučka ̶ sliku pretvaram u riječi Onda se sjetim da je kučka odavno neka druga i da ženski pas svoga imena Nema, mogla je biti kuja da je imala sedam mladih i plemenitost majke U očima, ali nije, niz njezina leđa zijevnula je rana, kao od sablje Ili od munje, ona je nikad liznuti neće, čovjek bi shvatio da uzaludan je Svaki trud, kad pogledam kroz prozor ona se uvija Pod strehom kioska, crni snijeg topi se sloj po sloj, već treći dan Po njemu pada kiša, ja čekam svjetlo, njegov trag iznad ovog neba Da konačno izađem van, ne svijetli ništa osim kralježaka njenih Daleko od ljekovitih trava juga kučka se uzalud proteže za ranom Riječi se tope kao crni snijeg pod njima 84 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina REQUIEM ZA HAUZMAJSTORA ŠULCA Prste su sjekli hauzmajstoru Šulcu, od najmanjeg Pa sve do palca, prvo na lijevoj, a onda na desnoj Nozi, Božić je dočekao samo s jednim Pa je na Staru godinu otišao i taj, nogu su rezali Hauzmajstoru Šulcu na Uskrs dok su djeca u snijegu Tražila smrznute zečeve od pliša, doći će proljeće Rekla si, i ono zakasni na koji dan, jer kasne i ljudi I neke su vijesti gore od svake koja nakon njih dođe Sve dobro bit će, već sutra ili za sedam dana Rekla si, dok hauzmajstoru Šulcu su rezali nogu Umro je najtoplijeg dana ljeta, išli smo s groblja I zemlja je mirisala na pustinjski pijesak, na mrtvi polenov prah Vidjela sam ga s drvenom nogom, žuri uz našu ulicu Popraviti sve što se pokvarilo dok je bio u bolnici I znala sam da je istina to, od utjehe koju sebi kažeš Veće istine nema, rekla si Slovo Gorčina, 36, 2014 85 Slovo Gorčina SEVDAH ZA HAUZMAJSTORA ŠULCA Što je život: tri koraka od avlije do sokaka Kratak kaljav put, pjeva mi Salih Nurkić Sirota duša bjelavska, kad mu popravim nešto Vazda mu prazni džepovi, a Šulc ne radi nikome zabadava Znao je dobro Salih, nudio orahe ukradene u nečijoj bašči Nudio cvijeće da ponesem Magdi i džepni sat kao zalog Dok se ne snađe i dok ne kapne neka para Novac nije ni suza, ni kiša, pa da iz oka i s neba kapa Rekao sam mu, Šulc nikome ne radi zabadava I proplaka Salih Nurkić, sirota duša bjelavska A znaš šta ti je kad odrasli plaču, ili pukni il im se pokloni Ali Šulc ne poklanja nikome: Šta će ti suze kad nisu od zlata Rekao sam mu tad i još da su priča o novcu i priča o duši Dvije različite priče i nikad se u istoj riječi ne nađu Ne pamtim kako je dalje išlo, jer davno sam Salihu Popravljao prvi put, i kako je došlo do toga da zapjeva Ne pamtim, ali kad sam čuo glas Što je život: tri koraka od avlije do sokaka Kratak kaljav put, suzu sam pustio u se Da ide muškim putem Salihu Nurkiću, sirotoj duši bjelavskoj Od tog vremena popravim svaki kvar A kvari mu se sve jer ničeg nema I više je dijelova mojih nego što je njegovih stvari Četiri noge na jednoj stolici i sve četiri su moje I onda na tu stolicu sjednem On na sećiji sklapa oči kao da gleda mrvu kruha na horizontu I meni pjeva Što je život: tri koraka od avlije do sokaka Kratak kaljav put Pa više ne znam, ili neću reći, Tko od nas dvojice u poslu tom prolazi bolje 86 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina IZGUBLJENI PRSTEN Moj bratić Rudi u Fojnici ispire zlato Obuče čizme, zagazi rijeku, pastrmke ga u korak znaju Jer svakog ljeta, čim juli je i august Moj bratić Rudi u Fojnici provodi godišnji odmor Rijeka i mjesto isto se zovu, a nekima to je čudo I razlog dobar da zbunjeni budu Od zbunjenosti on ovaj svijet liječi tako što ispire zlato Umjesto da lovi ribu, da bere jagode i među bukvama traži gljive On skuplja zlato u rijeci koja je zlatna bila A danas više nije, jer su tragači izgubili vjeru Moj bratić Rudi ima vjere da ju po crkvama prodavati može Kad dovoljno zlata skupi, prsten će mu iskovati Najbolji zlatari čaršijski Da ga noću niz ulicu našu baci I ko ga nađe – njegov da bude MONGOLSKA PJESMA Svakoga jutra, malo prije sedam, mahalom se raširi glas Unjkav kao mongolska pjesma, viče: Poooopravljamao kišobrane! Izviruju lica gradskih službenika, stara gospođa Wagner se na pijacu sprema Komšije postaju dimnjačari i tesari, mehaničari, šusteri i krojači Od običnih ljudi, malo prije sedam, kad mahalom se uvijek Raširi glas i nestane brzo, da smo imali pokvarene kišobrane Ne bi ih stigli naći, daleko je već, s drugoga kraja grada viče I rekao bih da mu posao slabo ide, majstoru koji od mušterija bježi Možda od kišobrana nije, nego je njegovo samo da viče A naše je da ga se sjetimo kada nsa pljusak stigne Slovo Gorčina, 36, 2014 87 Slovo Gorčina OŠTRI RUB KUHINJSKOG STOLA Njene šake, sklopljene kao krov kolibe u snijegu, počivaju na rubu stola Njegova kašika tone u duboku mutnu čorbu i smješka mu se brk tom zrnu graška Koje usamljeno plovi i otok je u južnom Pacifiku, mjesto savršenog mira Na kraju radnog dana, ona čeka njegove riječi, šta bilo je danas u Svijetu Koji ratovi, kakve nesreće i koga je u zlo doba mašio ovaj dan, on misli Što će joj prvo reći, natovariti joj brigu ako je brižan, razlog za sreću Ako mu je dobro išlo, i tako žive svako popodne, sami, Đuro i Dragica Dobri ljudi iz Ulice Nikole Kašikovića, sve dok on ne završi s ručkom A njoj ostane crvena crta na dlanovima, oštri rub kuhinjskog stola POSLJEDNJI LET CRVENOG BARUNA Mesar mi kaže da je u njemu sto pedeset kila žive vage A doktor iz ambulante na Mejtašu da mu jetra nije Od naprstka veća, u Majevici pije od jutra do povečerja Pojede Eva sardinu i jedno kuhano jaje, šibenska loza Od smrti mu je bliža, Crveni barun ga zovu Po nosu, Trenku i pilotskoj kapi, o njegovom podvigu Neće se pisati knjige, ni koliko je u viteškoj borbi Ubio onih koji su ga ubiti mogli, na predzadnjoj strani Oslobođenja pisat će: Posljednji pozdrav Crveni barun je pao, Majevica se još uvijek drži 88 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina NE REŽE SE, ŽENO, KRUH NA RUŽAMA Kuhinjski stol prekirven mušemom, stotine plavih i crvenih ruža Naslikanih na njoj i Ibro Zec, sjedi, laktova na rubu stola S glavom među dlanovima, gleda u ruže i plače Stužilo mi se, majstore, danas ko nikad u ovih pet godina Otkako je otišla, govorio sam joj: Seno, vrag te u šumu okrenuo Uzmi dasku kad režeš kruh, a ne tako, nožem pa po stolu Nikad me nije poslušala, nesretnica moja Ove crte po stolu, jutros ih gledam, njene su Drži me to i ne pušta, kao da je prije pet minuta izašla I doći će da me čuje: ne reže se, ženo, kruh na ružama Nego na dasci, Seno moja BOLEST RIZE ABADŽIJE Tamo leži Rizo abadžija, žena mu prozore ne otvara Nikad, jer njemu dašak vjetra lomi kosti, jer njemu leptir Proleti li, sve zglobove u staklenu prašinu mrvi, I tako već treća godina, u perju, u svili, u tišini Muke svoje u dušu već zna, Rizo abadžija A doktor kad dođe govori isto: brzo će on, nema u njemu Kuveta, žena Jadranka ne čuje to, jadna je gluha Od rođenja, nego dan po dan, dever po dever, oko postelje igra Na vrhovima prstiju, u bolest ne vjeruje, od leptira lakša, Žena koja razgoni buru Za nju trpi Rizo abadžija, Pa život ne da ni bogu ni vragu, da njoj ne uzme jedino što ima Tvoj uzdah mu lomi kosti, ne diši dok ovo slušaš U ljubavi počiva živ i ne znam što mu je lakše: Voljen biti Ili mrtav Slovo Gorčina, 36, 2014 89 Slovo Gorčina DEPRESIJA HAUZMAJSTORA ŠULCA Padala je žuta pustinjska kiša, s juga su stigle eskadrile Galebova i spustile se na rijeku, pametan čovjek iz kuće Ne izlazi, nedjelju je ured tjedna proglasio vrag A ja uzimam svoju torbu i idem, sam usred Saraja Tu ostali su samo oni koji nemaju kamo i muka ih veže Za ovaj dan i grad, pa uzimam francuski ključ, čekić Klješta što vonjaju na čelik davnih bombardera Velik je kvar nastupio, čini se da nikad Takav bio nije, i da neće ovo proći Sve dok nada ne mine u srcima sinoptičara Pala je žuta pustinjska kiša, nad Miljackom umiru galebovi Vonja čelik davnih bombardera, posljednji ja Prolazim, nedjelju je proglasio vrag ZAŠTO SIROTINJA LOMI PETE NA CIPELAMA Trideset cipela potpećenih razbacano pred njihovim vratima Pred vratima hiljadu sarajevskih kuća: zlu ne trebalo, sirotinjo moja Ako se jednoga jutra probude kao stonoge, da svaka od trideset hiljada nogu Svoju cipelu nađe, trideset cipela, a znaš ih svaku: za prvu službu Za ženidbu i par kupljen onako, od rahmetli daidže i tetke i jednog Safeta Druga iz vojske, nikad se ne vrati po njih, trideset cipela, a svaka slomljene pete Da ih navuku na noge kad prelaze avliju, da znaju i zna svatko Da nisu pošli i nemaju kamo ići 90 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina LJUBAVNA PRIČA HAUZMAJSTORA ŠULCA Ako ti, zmijo moja, izgubiš iglu, ja ću ti je, dušo moja, svojim tabanom naći Ili će mi se pod nokat zabosti kad budem papuču pod krevetom tražio Ako ti, zloćo moja, zaboraviš u zahod baciti pokvarenu sarmu, ja ću je, srećo moja Pojesti kada se noću kasno s posla vratim, a ti ćeš me onda, znam, bolesnog čuvati Ne misleći da mi je i ova bolest od tebe i da me je tvoja igla ubola TEORIJA KVARA Čitao sam da se za Dan mladosti na stadionu popalilo pedeset hiljada sijalica Da jedna je pregorila, propao bi slet, veličanstven je to rizik Pedeset hiljada malih svjetala od kojih od kojih zavisi jedno veliko To je kao pedeset hiljada vojničkih srca, kad stane jedno, staje čitav svijet Ja u to vjerujem, a ne u poeziju, ja vjerujem u svjetlo Pedeset hiljada puta ugasivije od bilo kojeg svjetla, od šibice i žara cigarete Od sunca, pjesnici bi da poprave kvar u svijetu, ali ga ne znaju naći Njihov je svijet nepopravljiv jer u njemu nije moguć kvar Jer ne postoji pedeset hiljada sijalica i užas električara Koji zna da kvar jedene gasi sve Slovo Gorčina, 36, 2014 91 Slovo Gorčina NI Ni luk u kamenu isklesan, ni strela odapeta koja već sedam vekova leti, i nije se rodilo još to dete Sveta, mesija, Mahdi, da ga u grudi strela pogodi, zvučno, kao da je pogodila bukvu, zamrznutu usred šume nad Fojnicom. Ni ti koja skamenjena usred Velikog parka stojiš, među polegnutim razbacanim nišanima, znamenjem jednog nestalog čovečanstva, ni ti koja ne razumeš šta ovo činim, jesam li lud ili se samo pravim važan Ni prosjak onaj slepi, koji za očima svojim većma žali, i svake sedmice po jedan prst na rukama seče prvo na levoj, potom na desnoj ruci. Ni brižan otac ni čovek koji čeka, ni žena u samoposluzi, koja u ceker polaže hleb, kojem se vide rebra (još dok je dete bio hleb, u testo mu ih utisnu pekar bog), ni žena koja u belu krpu zamata hleb, kao u pokrov mrtvački, ni ljudi svi koji se u svečan dan spuštaju prema gradu, ni duše na strašnome sudu, ako u njega veruje još ko, ni duše ubijenih pred građanskim sudom, ni ubice, ni sudije ni milicioneri, ni svi stećci ispred Zemaljskog muzeja ni Miljacka koja grad kao kičma deli, na levu i na desnu stranu ni sve reke koje Bosnom teku i ulevaju se u neke veće tuđe reke ni Sarajevo pred kojim stojim, još uvek kao dečak stojim ni Sarajevo koje će me poterati od sebe kad jednom odrastem, kao što kuja od sebe odbija prerasla mladunca, ljuto na njega reži i grize, i on zatim odlazi osvrće se za njom dugo, sve dok ne zaboravi ni ti koja skamenjena usred Velikog parka stojiš ni ti koja ne razumeš zašto ovo činim 92 Slovo Gorčina, 36, 2014 GOST SLIKAR Almin Kaplan Borozanovo Kolo N a samom početku teksta o djelu slikara i kipara Igora Borozana imam neodoljivu potrebu citirati Egona Šilea. A on je rekao sljedeće: “Vjerujem da svaki umjetnik mora biti i pjesnik.” Moje razmišljanje o ovoj Šileovoj definiciji umjetnika, a inspirisano likom i djelom Igora Borozana, nastavlja se otprilike ovako: pjesnik nije isključivo osoba koja piše poeziju, niti je nužno da poezija mora biti pisana, pa ni to da se poeziju piše slovima. Poezija ostaje poezija bez obzira je li napisana, naslikana, odsvirana ili pak prešućena. Poezija ne traži ni to da je se poezijom zove. Igor Borozan u ciklusu Kolo tretira temu stećka. Mnogima bi se moglo učiniti nemogućim iz pomenute teme izvući nešto novo, nešto što bi bilo vrijedno pažnje, jer ta je tema obrađivana i interpretirana na različite načine. Nažalost, na spomen riječi stećak mnogi se zgražavaju kao nad nečim “upropaštenim”, navikli da se o tim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima govori samo onda kad se govori u korist jednih, a protiv drugih – dakle, navikli smo da se o stećcima govori samo onda kad ih se zloupotrebljava. Međutim, gradeći ciklus Kolo, Borozan zanemaruje takva previranja, i stećcima pristupa na jedan, slikovito rečeno, “asketski” način. Temu nadgrobnih spomenika obradio je isključivo po uzusima slikarskog zanata i, što je još važnije, po uzusima vlastitog srca. Ovdje je možda zgodno spomenuti Borozanov ciklus Razgovori s bjelinom i onim boljim poznavateljima njegovog djela na taj način približiti značenje riječi asketizam u njegovom slučaju. Borozan nije preslikavao stećke. Nije ih ni razotkrivao slikajući simbole koji su na tim stećcima prisutni. Zagledan u bjelinu platna, u vječnost, dao im je jedan novi kontekst, ili možda da kažem: vratio je stećcima kontekst koji im po prirodi stvari pripada. Vratio ih je njihovom jedinom vlasniku običnom smrtniku. Ove slike govore o granici između dvaju svijetova. Jedan od njih poznajemo, odnosno, pripadamo mu, dok o drugom svijetu, onom koji gledamo na ovim slikama, mi ništa ne znamo. Ne znamo čak ni gdje je taj drugi svijet: je li on u prošlosti ili u našoj Slovo Gorčina, 36, 2014 skorijoj budućnosti. Linija razgraničenja pojavljuje se kao tanana sjenka koju baca vlat trave dok je njiše povjetarac, kao nestalna linija koju našem oku otima svjetlost, kao varljiv pokret, pa, na kraju, i kao skoro nepostojeći stećak. U granici između svjetova, u slikama Igora Borozana, ima nešto od čega čovjeka podilazi jeza. Moguće je da vas spopadne osjećaj sličan onome koji se javlja kad činimo grijeh. Ta granica koja izmiče, postavljena detaljem ili već kompozicijom, nešto je krajnje intimno. Gledati s njene druge strane je ravno pogledu u unutrašnjost nečije kuće - u nečiju intimu. Međutim, u ovom slučaju, kuća s druge strane granice (s druge strane linije) je ni manje ni više nego kuća u kojoj stanuje Bog. Slikar smješta stećke u prostor koji je nepregledan, svjestan da isti ne možemo pojmiti, odnosno dokučiti “format” univerzuma. Prostor u kojem “igraju” Borozanovi motivi obično je hladnog kolorita koji sugerira protjecanje vremena koje se neumoljivo krčka u kotlini hercegovačkog kamenjara. I kad sunca nema, kad, dakle, zađe, ono je prisutno u odsustvu jarkih boja - u odsustvu biljnog života. Tada, kad je sunce iz hercegovačkog krajolika istjeralo i posljednju kap, život održava svoju tananu nit u busenu trave. U tački zelene. Prostor o kojemu je ovdje riječ ne priprada današnjem čovjeku. Onaj ko taj prostor bude gledao (i pri tom ga bude vidio), vidjet će oneskrnavljeni i zaboravljeni prauzor prostora, koji je danas, zahvaljujući ovim slikama, u našem vlasništvu. Jednom riječju, Borozan slika “početak”, odnosno esenciju života. Početak je oslikan, predstavljen, osnovnim oblicima. Dovedeni u određene odnose, predstavljaju onu nevidljivu materiju od koje je na koncu sve satkano. Jedan od često prisutnih oblika jeste krug. Slikar mu daje različita značenja - nekada pozicioniranjem, a nekada njegovom bojom. Osim te promjenjivosti značenja kruga, znalačko i odmjereno pozicioniranje kružnice sliku dovodi do napetosti i usijanja, do prijetnje da će se sama u sebe urušiti i za sobom povući onoga ko sa njom komunicira. 95 Postelja, ulje na platnu 70x50 Kuća, ulje na platnu 70x50 Zovem se Crvena, ulje na platnu 70x50 Svjetla, ulje na platnu 70x50 Slovo Gorčina Stabilnu i istovremeno krhku kompoziciju, koja je jedan od osnovnih elemenata Borozanove likovne sintakse, narušilo bi odsustvo samo jedne, recimo, tačke. To je obično detalj na koji nam umjetnik ukazuje i koji je od vitalnog značaja za sliku. Takav potez nas čini nesigurnim: tjera nas da, dok uživamo, budemo svjesni krhkosti ljepote. Budemo nesigurni. Na slici Igralište vidimo loptu (dječija lopta?) smještenu na zelenu plohu, i imamo neodoljivu potrebu da tu loptu uhvatimo jer ona samo što nije ispala sa slike. Radi se o potrebi umjetnika da sa svojom publikom komunicira, da je provocira, pa da je možda na neki način i šokira. Motivi sa stećaka često su ogoljeni, otkinuti od sigurnosti sive plohe (od stećka) i postavljeni tako da se doimaju živim. Međutim, slikar nije imao namjeru oživljavati likove sa stećaka, već oživjeti njihove za svagda umrle živote - njihova životna kola ponovo aktivirati, ponovo ih uključiti. Ponekad su ti nijemi oblici uklesani u kamenje isprovocirani odbjeglim ukrasom (da ga tako nazovem), i tako suočeni sa neminovnošću stećka kojem je suđeno da šuti. Na ovim slikama je i dosta praznine. Postavljena je tako da djeluje kao nešto, pred čim je nemoguće izvojevati pobjedu. Ta praznina je živa. Oživljena. Vješto je stavljena u funkciju slika i usmjerena prema oblicima koji joj se pokušavaju oteti. Kao da je prazninu slikar nahuškao na svoje tanane linije i kao da će ih ona jednog dana uistinu izbrisati, obojiti u bijelo, u ništa. Borozanove praznine su neizdržive, baš kao što je neizdrživa (i nepojmljiva) vječnost. Praznini se često suprostavljaju optimistični uzorci neba, koje je također bitan motiv i često je dominantno. Kroz taj presjek bi se moglo govoriti o dva formata - o onom koji je nepojmljiv i beskonačan i ovom kojim smo limitirani. Na slikama su varirani tako što se daje prednost jednom u odnosu 98 na drugi. Dešava se da vidite komadiće neba koje kao da je neko udrobio obeznađenim dušama. Ima slika na kojima nije bilo mjesta optimizmu. Na slici Postelja vidimo čovjekoliku priliku sa stećka kako leži ispod crnog plašta. Taj plašt je ustvari mrak - i jedino što je imao za pokriti se. Postelja na kojoj leži je siva beskonačnost (opet praznina). Međutim, te dvije boje kojima je prekivena svaka nada, nisu na slici najbeznadnija stvar. Ono što poraz dovodi do vrhunca je ustvari prazna postelja. Naime prilika prekrivena crnim plaštom na sivoj postelji je sama. Njenu samoću Borozan je poduplao tako što ju je pozicionirao na način da je pored nje ostavio prazno mjesto. Prazno i tužno. S obzirom da je kovač srednjovjekovnih spomenika bio limitiran (nedostajao mu je alat) (ili već: nije bio umjetnik) motiv kola tretirao je kao ukras, a naučnici su ga često objašnjavali kao posmrtno kolo. Međutim, na ovim slikama kola poprimaju nova značenja. Na slici Kuća, likovi su kolom obuhvatili (opasali) kocku koja je (možemo pretpostaviti) bila stećak. Sigurno je da ona to više nije. Ta kocka je sad praznina, ta kocka je sad kuća, ta kocka je sad kocka leda. Kolo po Borozanu simbolizira predaju pred nemilosrdnom vječnošću - prihvatanje jedinog izvjesnog obrasca. Slika Jesenas koja prikazuje jelena, još kao skica me je osvojila. Jelen na srednjovjekovnim spomenicima (prema nekim naučnicima) simbolizira nemirnu ljudsku dušu i čest je motiv. Igor je jelena (možda svoju dušu) smjestio na blago izvijenu plohu. Taj blagi luk mogućeg stećka jelenu je utisnuo život (opustio ga) i on se na slici doima ne samo živim, već i ponosnim. Da se vratim na početak teksta, odnosno na onu Šileovu da svaki umjetnik mora biti i pjesnik. Usuđujem se reći kako je Igor Borozan jedan od naših najvećih pjesnika. Pjesnik kojem treba vjerovati i čije oči treba koristiti. Osim ako nam se ne bude u mraku. Slovo Gorčina, 36, 2014 GORČINOV PJESNIK Slovo Gorčina Izbor iz poezije Bojana Krivokapića žoharov let ja imam privilegiju da budem u domu onih koje biram bez domovine i bez ognjišta za stolom mrtve spisateljice gledam u solitere daleko od periferije i od grada ja imam privilegiju da ne budem gladan i da prozor može ostati otvoren iako sam na devetom spratu posmatram žohare kako tiho i hitro razvlače ostatke sinoćnje bale zamišljam tuđe smrti sopstvenoj se smejem mrtvi žohar suši se pored opranog tanjira Slovo Gorčina, 36, 2014 101 Slovo Gorčina isključio sam frižider led mi više ne treba ja imam privilegiju da mi se pod jastukom legu nepozvani a pod krevetom bubamare teški soliteri urušavaju se dok gori nebo tope se mravi ja imam privilegiju da tražim žohare i da im se čudim dok u žurbi osvajaju svet 102 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina da se ne stidim danas sam kupio cipele na trećem spratu tržnog centra dok su ljudi mirno prolazili vukući svoju decu i pune kese iz kojih su ispadali artikli sa sniženja markice, nalepnice i popusti a deca ih brižno skupljala da ne moraju mama i tata akcija od malena gledao sam u izloge provirivao ispod velike crvene kape i crvenog šala honorar je stigao juče donela ga je beate iz berlina sa nekoliko knjiga iz istog projekta hvala vam, zaista niste trebali uvek su nas učili da odbijamo poklone fala, imamo kod kuće uzeo sam knjigu i stavio je u ranac kad se ceremonijal pozdravne reči završio i kada su primerci publike otpljeskali svoje a kamere i fotoaparati zabeležili trenutke mi smo kroz hodnike etnografskog muzeja žurili na međusprat nisam znao da muzeji imaju svoje sobe male i malo veće kao hotelske potpisano, isplaćeno, zahvaljeno, pozdravljeno izašao sam gotovo trčeći Slovo Gorčina, 36, 2014 103 Slovo Gorčina klizio sam ulicama beograda histerično dok je vejao neki meki sneg kao perje iz jastuka cigani lete u nebo sneg veje, a ljubav je govorio je pesnik koji, kome, o kome neko će se setiti stopala hladna kao led osećaj već poznat i priznat govoriš kao moja baba u kafani mornar koja je nekad bila kultno mesto onih koji su razgovarali seli smo i naručili pelinkovac ah, kako je to boemski u nekom drugom gradu disati kao nekad u prošlosti imaginarnoj, naravno govorili smo o umetnosti o kulturi o kulturnoj politici ah, kako je to boemski dok nismo popili do kraja sutra ću ustati u sedam i biću tamo već pre devet kupiću neke fine ne jako skupe za zimu i za proleće ove su pukle sa svih strana i užasno su hladne hladne su ujutru kad ih obujem hladne su dok ih nosim preko dana hladne su uveče kad ih izujem stopala hladna kao led govoriš kao moja baba 104 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina ako jednom budem star moći ću i ja da kažem od svog honorara kupovao sam cipele i plaćao struju ostalo se dešavalo u hodu i biću blago setan nad tim vremenima kojih se sećam koja su se desila i koja nisu * sinoć kad smo se vratili iz beograda trčao sam na filmski front gledao sam filmove i trudio se da ih pratim dok su oko mene ljudi pili pričali pušili pili pričali pušili i sve to opet ne obazirući se mnogo šta se dešava na platnu novosadska urbana publika sazdana od austrougarskih fasada i nabijena na cevi marije terezije iz buke smo istrčali u mrak nas troje i kroz neke apatične pahulje otišli do naše kafane i tamo sedeli do jutra Slovo Gorčina, 36, 2014 105 Slovo Gorčina * a onda je osvanuo dan leden kao i svi prethodni i ja sam na svoja ledena stopala obuo stare cipele ledene i šuplje i krenuo u tržni centar za samo nekoliko minuta honorar se pretočio u nove crne kožne ah, kako to nije boemski ući u tržni centar pokazati prstom te izvaditi keš i izaći kao pobednik * stare cipele šuplje i hladne sad su na polici spremne za nove ceremonijale za muzeje mrtve i hladne a ja nastavljam ulicama grada histerično dok veje neki paperjasti sneg a ljubav je, kako kaže pesnik večna 106 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina gleda me u oči 7.00h buđenje u ulici bez hrastova i bez kestenova šuškam kesicom kafe kupljenom u konzumu na akciji na jednoj od totalnih rasprodaja politike identiteta, fragilnost subjekta, performativnost roda smenjuju se misli što liče na teme i na pitanja tome nas nisu učili naspavan i gladan biram sebe za novi dan crvene pertle i crven šal dugim koracima se spuštam u grad premećući kroz glavu sve sintagme i pitanja iako je tek 8.00h Slovo Gorčina, 36, 2014 107 Slovo Gorčina semafor u alipašinoj ulica bez ljudi i bez pasa trolejbus vuče budne bez pitanja negde gore, još gore poklon grada tog i tog iz švicarske die schweiz švica naše smeće – za vaše sreće! ljubi vas vaša evropa samo neka ste nam ugroženi i nestabilni programi za stabilizacije i pridruživanja odavno su napisani pored mene prolazi čovek sporo i bez reči gleda me u oči dobro jutro i prođi me se pomislili smo obojica osetilo se idući dalje zaustavljam se i čitam smrtovnice po jutru se dan poznaje i po mrtvima 108 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina mrtvi su mrtvi ne pričaj mi o sjećanju sad mrtvi su mrtvi što im ne pruži ruku dok su živi bili – dolazi mi pesma ili samo reči damir avdić put sarajevo-mostar 30. juli 2009. za sjećanje na marindvoru tamo gde staje tramvaj prilazi mi dete sporo i tiho gleda me u oči i kad sam već rukom posegao za novčanikom ono samo prođe Slovo Gorčina, 36, 2014 109 Alija Pirić Poezija hladna kao led Z birka pjesama Bojana Krivokapića Žoharov let, dobitnica prestižne književne nagrade Mak Dizdar za 2013. godinu, donosi jedan sasvim uvjerljiv jezički i originalan poetički izraz. Zbirka je spretno komponovana pa se u smislu tematskomotivske preokupacije i njezinog doživljaja doima koherentno i cjelovito. Prema razumijevanju slike svijeta savremenih pjesnika, taj isti naš svijet je ispunjen i naseljen ogromnom količinom zla „da bi mu se metamorfoziralo“, a u skladu sa tim naukom ponaša se i Krivokapić u ovoj zbirci, pa je prilično „očistio“ poeziju takvog stilističkog uljepšavanja doprinoseći tako demetaforizaciji poetskog govora. Osnovni utisak nakon čitanja ove zbirke jeste kako pjesnik ima šta reći o vječnim temama poezije, i ne samo to, nego i zna kako to saopštiti. Pa da vidimo kojim se postupcima Krivokapić legitimira kao pjesnik i zbog čega zaslužuje našu pažnju. Ipak, krenemo li od samoga naslova zbirke Žoharov let, gdje bi se mogao metaforički sakriti savremeni lirski subjekt, nepogrješivo asociramo na antitetičku sintagmu iz našeg iskustvenog svijeta Kondorov let, kao kontrapunkt Krivokapićevom naslovu, pa nam predhodna tvrdnja o stilistički „očišćenoj“ poeziji nije definitivna niti posve tačna. Tako je uglavnom sa kritičarskim tvrdnjama. Da se posjetimo žohar je ona mala smeđa, ružna, noćna i čovjeku nepoželjna životinja, koja se kao uljez naseljava upravo tamo gdje živi čovjek, a koji će opet sve učinti da se riješi ovog ružnog i odvratnog saputnika, što se hrani otpacima sa njegovog stola. Za razliku od prizemnog i nepoželjnog žohara, kondori su kraljevi neba, ptice vrsni letači, koje se gnijezde u visokim liticama južnoameričkih Anda, prostorima nedostupnim svakom živom biću pa samim tim i čovjeku. Naslov Kondorov let emanira onu romantično intoniranu muzičku sagu o čovjekovom davnašnjem, oniričkom doživljaju neba i žuđenog prostora koje naseljavaju samo ove ponosne i prekrasne ptice, orlovi kondori. Metaforički orao je slika romantičnog pjesnika, žreca, tribuna, u vrijeme romantizma kao književne epohe, kada se vjerovalo kako pjesnici svojom poezijom, koja dolazi iz nebeskih visina, mogu mijenjati svijet. Da 110 to je bilo u prastaro vrijeme, kada je slika svijeta bila cjelovita i harmonična. U međuvremenu, slika svijeta se posve razbijena, fragmentirana pa se uloga pjesnika redefinirala i svela na razumniju mjeru, a u poeziji Bojana Krivokapića demitizirana i detronizirana do nivoa nepoželjnog uljeza. Količina parodije i ironije, kao najčešćih poetičkih odrednica posmoderne, samo u ovoj Krivokapićevoj sintagmi koja samoironijski pozicionira pjesnika, dovoljna je legitimacija uspješnog pjesničkog komuniciranja sa svijetom i pozicijom subjekta. Razumije se kako se ovo pjesnikovo propitivanje uloge i smisla pjesnika i njegove poezije ne čita samo na tome planu i kako se sve ovo diže na univerzalni nivo čovjeka kao vječnog gubitnika, koji sve vidi i sve zna ali pritom ne može učiniti ništa osim ironičnog i ponekad grotesknog crtanja rasapa svih vrijednosti i poput žohara dosađivati i upozoravati na svoje stalno prisustvo. U poeziji Bojana Krivokapića svjedočimo snažnom postupku trivijalizacije svakodnevne zbilje, ili bolje preplitanju i ukrštanju trivijalnog i ozbiljnog kada se trivijalna slika ulice (mrtvi žohari, prosjaci, psi, debele žene) sudara sa gustom slojevitošću i semantikom ljudske egzistencije. U takvom kontekstu ulične slike dižu se u rang prvorazrednih pjesničkih motiva pa se tako stavljaju u subverzivan odnos i antitetičan spram velikih i sudbonosnih tema kakvim se bavila tradicionalna poezija. „Mrtvi žohar suši se pored opranog tanjira isključio sam frižider led mi više ne treba“(Žoharov let, 2) I dok mrtvi žohar nije ništa našao u opranom tanjiru, lirski subjekt je isključio frižider jer mu led više ne treba. Frižider se može čitati kao nepotreban rekvizit, ne samo radi izostanka zalihe hrane pa i čovjeku prijeti smrt od gladi, nego i kao poruku kako je cijeli svijet postao frižider i kako je trijumfovao led nad ljudskom i kosmičkom toplinom. Takvu pretpostavku zahlađenja svakog ljedskog odnosa, u ovom čovjeku nesklonom svijetu, zorno potvrđuju Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina motivi koji se opetovano ponavljaju (hladna stopala, hladne cipele, hladni spomenici, hladna zemlja, ohlađeni asfalt) i zapravo zaleđuju našu stvarnost. Ta naša hladna i zaleđena stvarnost možda čeka povoljniji trenutak u budućnosti, ali sada snažno kontrapunktira općenito shvaćenoj romantičnoj misli kako je svaka umjetnost zapravo izraz topline i ljubavi među ljudima. Opetovani motiv kupnje novih cipele trivijalizira ljudsku stvarnost i pjesnikovu stvarnost, ali se i prepliće sa egzistencijalnim do bolne samoirnije. „sutra ću ustati u sedam i biću tamo već pre devet kupiću neke fine ne jako skupe za zimu i proleće ove su pukle sa svih strana i užasno su hladne hladne su ujutru kad ih obujem hladne su dok ih nosim preko dana hladne su uveče kad ih izujem stopala hladna kao led“ (Danas sam kupio cipele, 5) Negdje sam pročitao bizarnu vijest kako je za selidbu izvjesne filmske dive negdje na Menhetmu, samo za njezinu kolekciju cipela, bio potreban cijeli veliki kanadski kamion-šleper da bi prevezao to njezino blago u novi stan. Ova se Krivokapićeva pjesma doima kao glas ušutkane skupine Trećeg svijeta koje rabi pjesničke obrasce što izvrću, ironiziraju ili parodiraju stvarnost dominantnih sociogrupa koje posjeduju većinu svjetskog bogatstva. U ovakvim slučajevima tematika pjesme postaje sredstvom usporedbe među kulturama „gdje analiza kontrastnih tema ili kontrastnih načina korištenja iste teme otkriva mnogo toga o krupnijim kulturalnim obrascima.“(Brown, 1993) Time se naglasak definitivno premješta sa strukture na način djelovanja odnosno na „komunikacijski kontekst“ u kojem se ostvaruje. Tako se trivijalizacija odnosno trivijalna književnost, u uslovima specifične potrošnje, nudi kao sredstvo kojim se oslobađaju anonimne mase čitalaca od psihičkih i socijalnih frustracija, djelujući subverzivno na moć Drugoga, onoga u suprostavljenoj, binarnoj poziciji, odnosno onih što su Slovo Gorčina, 36, 2014 „vukući svoju decu i pune kese/ iz kojih su ispadali artikli sa sniženja.“ Na taj se način pjesnik poigrava ozbiljnom poetikom stvarajući asocijativne veze i nova značenja u kojima se haotična trivijalna zbilja samjerava sa pjesničkom refleksijom o svojoj i ulozi čovjeka općenito. U teoriji postmoderne književnosti poznato je da je ona mnogo otvorenija za trivijalne književne obrasce od bilo koje stilske epohe. Ono što je također nezaobilazno i potrebno primjetiti u poeziji Bojana Krivokapića jeste aktivan stav prema političkoj i društvenoj stvarnosti, odnosno ličnoj određenosti spram aktuelnosti i ne baš rezolutnoj opredjeljenosti da se svijet mijenja. Ipak, vidljivo je ono što zovemo angažirani stav pjesnika odnosno ono kako Sartr vidi prirodu književnosti. „Pisac je angažiran kad nastoji steći najbistriju svijest da je uključen, kad nastoji da za sebe i druge prevesti angažman iz spontanosti u smišljenost“. Istina ovaj francuski teoretičar književnosti vjeruje kako se pisac može angažirati u prozi, ali da je pjesnički angažman kao i slikarski nemoguć. Međutim, umjetnik je općenito posrednik u punom smislu riječi, pa se i poetski diskurs, u postmodernoj često čita na takav način. „U gradu u kojem prave spiskove onih kojih uskoro neće biti njihovom zaslugom našom, a ne vašom u zemlji u kojoj prave spiskove onih koji neće da prave spiskove jer je to fašizam u tom gradu i u toj zemlji (skoro 70 godina od pobede nad fašizmom koji ponovo jurca kao galopirajući rak)-(U zemlji puzećeg fašizma, 36) Istina je, dakle, kako Krivokapić detektira nepogrešivo i smišljeno stanje našeg društvenog trenutka i kako ne samo on stiče najbistriju svijest o uključenosti u situaciju, nego uključuje i nas ili bolje reći bistri nam sliku ako nam je ona zamućena (a jest nažalost, često), nutkajući nas na nova propitivanja i samjeravanja naše nezavidne i jadne pozicije u svijetu. A šta je, do toga, zadaća poezije. 111 SLOVO NA SLOVO Alija Pirić Ova i ona stvarnost Enes Ratkušić: Tajna bosanskog štapa, Narodna biblioteka, Mostar 2014. N ovi roman Enesa Ratkušića, Tajna bosanskog štapa, nudi se čitaocu u nekoliko ravni čitanja, ostavlja mogućnost polifonog čitanja počev od psihloški-introspektivne, antropološki-preobražajne pa do magijsko-ritualne razine. Svaki taj pristup, svako takvo čitanje, ili svi zajedno ponudili bi rezultat dostojan Ratkušićevog propitivanja slike svijeta sa neobičnim intenzitetom promišljanja i mudrosti kao i etičkih implikacija što nudi ovaj roman. Ponajprije bi kritičar i revnostan teoretičar pohitali da njegov roman arhiviraju i upakuju u formu fantastičnog romana, i ne bi pogriješili, koji zbilja predočuje jednu drugačiju stvarnost, fantastičnu sliku, od one koje prema svojim predznanjima znamo kao „neupitnu“ fakciju, odnosno čiji smo taoci prema prirodi svoga znanja i saznanja. Isto tako, mogao bi se ovaj roman, kontekstualizirati u tokove fantastičnog romana u našoj književnosti, od Horozovića pa do Mahmutefendića, Ibrišimovića i Karahasana. Ratkušićevi junaci, naime, nude drugačija iskustva i drugačija znanja koja dolaze iz magijskih rituala istočnih razumijevanja slike svijeta, ali se pokazuju kao transcivilizacijski tokovi znanja primjereni i zapadnom poimanju stvari, a u Ratkušićevoj vizuri to se odnosi na evropski racionalni duh. Njegovi su junaci začuđeni i inhibirani kao nekada Kastenada u knjizi Učenje don Huana, i ne postižu odmah ono što učitelj od njih očekuje jer ih sputava zapadnjački način mišljenja, nepovjerenje u emociju kao i procjena stanja „neobične stvarnosti“ a koja dolazi od učitelja sa magijskim osjećanjem stvarnosti. Moglo bi se isto tako u kritičko-teorijskom čitanju Ratkušićeva romana posegnuti za temom simbolike bosanskog i općenito štapa, ma šta to u konačnici značilo, počev od značenja čarobnog oružja, oslonca, vlasti, ose svijeta, autoriteta i mudrosti, društvenog položaja vlasnika, pa do možda najprimjerenijeg značenja u našem slučaju; štapa koji se smatra simbolom skrbnika, učitelja nužnog u inicijaciji gdje, metaforično naslonjen na njega kao na učiteljeve savjete, učenik napreduje u procesu traženja znanja. Naravno ni takav način čitanja nas ne bi odveo na Slovo Gorčina, 36, 2014 stranputicu, naprotiv. Istovremeno, ovo bi se moglo čitati i kao roman lika (Mustafa) koji prevaljuje upravo obrnut put, u svome razumijevanju slike svijeta, od Selimovićevog Ahmeda Nurudina, dakle od racionalnog prema emocionalnom. Propitivanjem jednog i nuđenje drugačijeg viđenja stvari, izražavanjem sumnje u vjerodostojnost historije kao nauke (Može li historija biti nauka“, pita se jedan od junaka, „ako iz potpuno istih činjenica dva historičara izvlače surotne zaključke?, str. 72), odnosno rekonstrukcijom historijskog narativa, roman se poetički nudi kao zahvalna postmoderna struktura s tim da treba biti oprezan zbog dionica i kompozita koji izmiču takvoj klasifikaciji. Ukratko, Ratkušićev se roman bavi neobičnim putem glavnog lika Mustafe, koji odrasta u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini, i kome se iznenada otvaraju drugačiji putevi i drugačije viđenje stvarnosti. On naime biva uvučen u dramu potrage za tajnom bosanskog štapa, što su ga, prema drevnoj priči, donijeli četerdeset odabranika koji su išli da upoznaju Vjerovjesnika i Božijeg Poslanika, odnosno njegovo učenje, i u nemogućnosti da se sa njim susretnu bivaju primljeni od Ebu Bekra te, između ostaloga, bivaju darovani neobičnim štapom koji imaju čuvati „dok u vašu zemlju ne stignu sljedbenici istine“ jer je njegova moć čudesna a neka ga predaju onome „koji vas je na ovo putovanje spremio“. Svi se događaji u romanu koncentriraju oko toga čarobnog štapa kao mjesta fokalizacije a roman otvara niz pitanja modernog čovjeka što je razapet između tehnokratskog i tehnološkog terora i hipnotizirajućeg i fascinirajućeg efekta masmedija, materijalističkog i ovozemaljskog izobilja, na jednoj te neznanja, nesigurnosti i straha od svih tih procesa koji vode u neizvjesno i nepoznato, na drugoj strani. Roman propituje odnos međunarodne zajednice prema Bosni, naš odnos prema svojoj zemlji, odnos islamskog svijeta prema Bosni, odnos prema nauci, magiji, vremenu, ženi, učitelju, Bogu, učenju općenito i konačno čovjekov odnos prema sebi. Na koncu sve je preliveno čarobnim slojem 115 Slovo Gorčina fantastičnog, magijskog, čudesnog i općenito drugačijeg doživljaja slike svijeta. E, upravo taj drugačiji doživljaj slike svijeta svakako je centralna tema ovoga neobičnog romana. Osnovno pitanje o fantastičnim prizvucima u Ratkušićevom romanu, gnijezdi samo od sebe u kontekstu pitanja o porijeklu i funkciji magije u čovjekovom životu. Bronislav Malinovski, u knjizi Magija, nauka i religija, vjeruje kako se od najranijih vremena, koja predhode našem uvidu u začetke civilizacije, vjerski i ritualno-magijski obredi miješaju i pretapaju sa uobličenjem predstava, koje se potom iz generacije u generaciju prenose kao mitološke. Ono što dalje učimo od Malinovskog tiče se gledanja na magiju kao izvor vještine ili uticaja na događaje te uz recentna antropološka zapažanja, koja su jednoglasna u stavu kako „magiju srećemo tamo gdje je element opasnosti očigledan“, pa isti autor primjećuje da je „magija jednostavno postojala od samog početka kao jedna neophodna dopuna svih onih stvari i procesa koji vitalno interesuju čovjeka, a ipak izmiču njegovim normalnim racionalnim naporima“. Ovdje dolazimo do dodirne tačke sa Ratkušićevim romanom, a ona je okvirna tema priče a tiče se opasnosti i fenomena mogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine, odnosno magijske koprene kroz koju autor gleda i opasnost i mogućnost njenog opstanka, pri čemu autor otvara esejističku raspravu o bogatstvu različitosti kao znaku božije mudrosti i volje. Na nama nije da takvu mudrost dovodimo u pitanje jer se takvo ponašanje žestoko kažnjava, misli autor, upirući prstom na opustjele krajeve njegove zemlje u kojima je voljom prokletnika poremećen božanski plan, a koji su pri tome ostali i bez onih koji su takav plan smislili i proveli kako bi njima ostalo više prostora. „Uvjeravam vas, dragi moji“, poučava nas jedan od likova „da je svaki čovjek koji odrasta i razvija se u sredini koja ga lišava svih veza s drugim i drugačijim ništa drugo do duhovni i moralni invalid.“ U romanu ima više dionica koje figuriraju kao zasebni eseji o raznim pitanjima duha i kulture općenito. No, vratimo se pitanju magije u romanu, u uslovima krhkosti i ograničenosti svakog našeg znanja i mogućnosti intuitivne snage opažanja i pronicanja u pojave i osobine jednog sasvim izmijenjenog, drugačijeg svijeta, što nudi ovaj roman, naspram standardiziranim vrijednostima moderne civilizacije kakvu poznajemo. Ovdje nije u pitanju samo 116 drugačije viđenje stvarnosti nego zapravo jedan drugačiji način života uopšte, koji implicira jedan samokritički skepticizam i poziv na preobražaj u potpunije i vitalnije osjećanje života i stvarnosti ili barem na relativiziranje našeg uvjerenja o našoj „apsolutnoj prednosti“ u odnosu spram toga drugačijeg pogleda na stvarnost. U romanu percipiramo dvije suprostavljene stvarnosti, „ovu i onu“ pri čemu pod ovom stvarnošću mislimo na ukupnu sliku, koju svi imamo o svijetu što nas okružuje, dakle, sve ono što u recentnoj stvarnosti opažamo, osjećamo i spoznajemo posredno i u granicama čovjeku raspoloživog čulnog sistema. Onu stvarnost, kako spominjani Kastenada tumači iskustvo Don Huana, predstavlja odvojenu ili „stvarnost po naročitoj saglasnosti“. Ratkušićev glavni lik živi i djeluje upravo po naročitoj, odvojenoj stvarnosti. Znamo kako svijet nije samo ono što, po konvencijama naučenih shvatanja i sistema obrazovanja, često naivno mislimo, zaboravljajući pri tom kako naš pogled na svijet nije samo naš nego je rezultat različitih definicija i racionalnih predrasuda, koje nas priječe da vidimo drugačije nego što vidimo svijet. Sve ono što u recentnoj stvarnosti opažamo osjećamo i spoznajemo posredno u granicama čula, to u odvojenoj stvarnosti postaje neposredno u trenutku kada će nestvarno biti intenzivnije i dojmljivije od „stvarne“ stvarnosti. Ratkušićevi likovi u romanu u stanju su posmatrati ljude i pojave iz oba svijeta; onog koga poznajemo sviješću i čulima i onog koji se upoznaje mučnom i trajnom posvećenošću u kojoj se čulne predstave šire van naših pojmljivih granica. Hermetisti ukazuju na činjenicu kako je magija „sposobnost izazivanja promjena u skladu sa vlastitom voljom“ i na taj način uvode volju kao ključni element koji dovodi do djelovanja natprirodnih sila, ne dakle molitvom ili zahtjevom već zato što se vjeruje da je ta radnja pogodan urok da do toga dejstva dođe. Volja se ovdje razumijeva kao ključni odnos između nas i opažajućeg svijeta i za razliku od običnog čovjeka koji može da „hvata predmete na ovom svetu samo rukama, očima ili ušima, čarobnjak može da ih uhvati i nosem, jezikom ili voljom, naročito voljom“, jer u prvom slučaju kada gledamo svijet ili kad ga čujemo imamo utisak kako je on stvaran tu oko nas, međutim kada svijet opažamo voljom svjesni smo da on nije stvaran. Vidjeti svijet voljom ili čulima može samo čovjek od znanja, pa slijedom takve logike da se zaključiti Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina kako je čarobnjak zapravo onaj ko zna. Ratkušić ovdje otvara i problem učenja, učitelja i učenika. Mustafa je u početku sputan unutrašnjim racionalnim preprekama već formiranog pogleda na svijet jer novo znanje narušava njegovu usvojenu ideju kauzalnih odnosa i lančanog proisticanja uzročnog i posljedičnog, pa je učiteljeva dužnost (šejh) da najprije poremeti sigurnost svojstvenu svima nama a koja se sastoji u tome da se naši „razumni“ pogledi na svijet i konačni. Na putu znanja, Mustafa pristupa svemu sa oprezom i poštovanjem, razvija kontroliranu upotrebu volje, oslobađa se opsjednutosti sobom i uspostavlja sagovornički odnos sa smrću koja ga u stopu prati (Jozef) te prihvata učitelja kao inicijacijski princip učenja (šejh), unatoč uvriježenom sudu u islamu kako nema posrednika između čovjeka i Apsoluta. Učitelj (šejh) je uvjeren kako se svaka opasnost po učenika da preduprijediti, govori Slovo Gorčina, 36, 2014 ispred toka događaja i prenebregava faktore slučaja kao faktore relativne neumitnosti i time učeniku (Mustafi) podaruje osjećanje sigurnosti a s njom i vjeru u ono što treba naučiti. Na kraju valja otvoriti odnos prema smrti u ovom romanu. Ko ne nauči da vidi stvari ostaje mu da bude ratnik, a prema učiteljevom uvjerenju i to je mnogo jer to znači u svakom gestu i odluci biti svjestan svoje smrti, ali ne brinuti zbog toga jer suviše strahovati od smrti znači biti pretjerano usasređen na sebe, pa zato Mustafa ravnodušno odbacuje pomisao na smrt. Stalno prisustvo smrti (Jozef) u vrijeme kada znanje postane nešto zastrašujuće izgleda kao nezamjenljivi drug koji sjedi zajedno sa učenikom na istoj sećiji, pa svaki djelić znanja koji postane moć sadrži smrt kao svoju glavnu snagu. Smrt daje onaj posljednji finiš i sve što smrt dodirne postaje moć. Zbog toga vrijedi čitati Ratkušićev roman. 117 Enes Pelidija Dubravski leksikon Alije Pirića Alija Pirić, Dubravski leksikon, Udruženje Bregava, Stolac 2013. S ve do unazad dvije – tri decenije, malo je bilo djela koja su pisana na temu o prošlosti i porijeklu brojnih porodica i istaknutijih pojedinaca u brojnim mjestima i krajevima u Bosni i Hercegovini. Donedavno su o tome pisali drugi. Na to su utical mnogi subjektivni i objektivni razlozi. Nedostatak tradicije, prije svega kod Bošnjaka da ljudi govore o svojim precima, rodovima, njihovom porijeklu, mjestima u kojima su živjeli, te nedostatak Katedre za etnologiju, imao je za posljedicu da o nama, našim mjestima i krajevima gdje smo rođeni i živimo, pišu drugi, onako kako misle i kako nas doživljavaju. U tome su nezaobilazna mišljenja brojnih putopisaca s Istoka i Zapada. Mnogi stranci su u raznim vremenima prolazili kroz brojne gradove, sela i krajeve Bosne i Hercegovine, te pisali o svemu što ih je interesiralo i što im je bilo zanimljivo. Njihovo pisanje je u pravilu subjektivno. To je sasvim razumljivo, bilo da pišu pozitivno ili donose mnoge pogrešne i netačne podatke. Jednom rječju, to je privatno mišljenje svakog od tih pojedinaca. Sličnu situaciju imamo i kada čitamo radove znanstvenika, koji na osnovu izvorne građe i stručne analize donose mišljenje na teme o kojima pišu. Često su to suhoparne brojke koje su najčešće tačne, ali bez odgovora, zašto je to tako? I ovo je jedna od stranica mnogih mjesta, porodica ili kraja koji su predmet pisanja historičara, etnologa, sociologa, književnika i stvaralaca, drugih znanstvenih i umjetničkih djela. Najčešće u takvoj situaciji, i kada je pisano sa najboljim namjerom, kao i najlošijim zaključcima, u pravilu kod čitaoca izaziva osjećaj objektivnosti, ali i mišljenjem da je „sve to lijepo, ali nema duše“. I to je jedna strana medalje pisanja na ovu temu. Nerijetko susrećemo u knjigama, putopisima, te stručnim radovima i umjetničkim djelima informacije samo o jednom ili više podataka o pojedincu, mjestu i kraju, ali nemamo cjelinu. To drugim riječima izgleda kao da radimo mozaik, ali mu nedostaje više-manje kamičaka, kako bismo dobili potpuniju sliku. 118 Dok sam čitao knjigu Dubravski leksikon profesora Pirića upravo sam tražio ova mjesta kako bih ga mogao pitati zašto o tome nije pisao. Međutim, kao da je autor bio svjestan toga. Zato je već u Uvodu dao odgovore na ono što bi manje upućenog čitaoca interesiralo. Već u prvim rečenicama prof. dr. Alija Pirić piše: „Onaj ko nije vidio zalazak sunca u Dubravama, neka povjeruje da je na gubitku. A potrebno je tako malo; pogledati večernje nebo.“ Ovaj govor srca ukazuje, kako autor prije svega osjeća rodni kraj. A zatim na drugom mjestu nastavlja: „Zavičaj je stecište utisaka i sjećanja, jedna vrsta prirodnog arhiva, gdje su pohranjeni naši doživljaji, naša sjećanja i naš duh.To je jedini ljudski i duhovni prostor u kome čovjek ne treba misliti šta je šta i ko je ko, već jednostavno prepoznaje i nastavlja živjeti ono što je nekada ovdje započeto, pa zbog nečega prekinuto. Zapravo, taj prekid čovjek apstrahuje kao da nije ni postojao i nastavlja živjeti dalje.“ Vjerovatno i zbog ličnog, kao i iskustva mnogih ljudi kaže: „ Jedino u zavičaju čovjek živi u matici života, a svugdje drugdje na periferiji.“ Uz citiranje mišljenja više autora o zavičaju, te pisanje Arthura Evansa koji u negativnoj slici vidi Dubrave koje posjećuje 1875. godine, kao i idilično pisanje Heinricha Rennra iz 1896. godine, dr. Pirić kao da je na prvim stranicama knjige želio kazati čitaocu „sve ovo su moje Dubrave“. Tek tada prelazi na pisanje kratkog historijata rodnog kraja. U ovom dijelu knjige autor se ne zadržava samo na geografskim i historijskim podacima, nego težište pisanja usmjerava na ljude rodnog kraja. Zato u podnaslovu Zašto leksikon? piše o Dubravcima. I ne čekajući pitanje čitaoca, kaže: „A ko su ti ljudi, Dubravci? Šta ih veže, a šta razvezuje, šta im je zajedničko, a šta ih razdvaja?“ Za sebe kaže da je rođen u porodici koja bi se po zapadnim kvalifikacijama mogla nazvati „hendikepom heterogenosti“, a na istoku „jedinstvom različitosti“. Rođen je u prostoru muslimaske mahale sa pravoslavnim i katoličkim okruženjem. I to je jedna od osobina ljudi Dubrava da svoje čuvaju, a drugo poštuju. Jedna od životnih vodilja dr. Pirića Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina je rečenica njegovih roditelja: „...uči od drugih što je dobro, a ne gledaj ono što ne valja.“ Patrijarhalan način života sa autoritetom oca, jedna je od osobenosti ljudi ovog kraja. Po autorovom se mišljenju, duga tradicija života, rada i pogleda na svijet, u posljednjim godinama i decenijama, u vrijeme tzv. tranzicije mijenja „u kome nema žive nijedne ideje niti ikakvog izglednog modela koji garantira moralnu postojanost ili normalne odnose.“ Možda je profesor Pirić jedan od posljednjih Dubravaca koji živi, kao i dio njegove generacije, između dva vremena - prošlog i budućeg. Sadašnja generacija je negdje između toga. Da je tako, govori i Pirićevo pisanje o porodicama koje su živjele, a većina ih i sada živi na prostoru Dubrava. Zato u prvom, većem dijelu knjige od 31. do 348. strane, donosi podatke o 287 dubravskih porodica. Sve su one navedene abecednim redom. Ne slučajno. Na taj način autor ne dijeli, niti izdvaja ni jednu porodicuih ni po nacionalnoj, ni konfesionalnoj, ali ni po socijalnoj, obrazovnoj ni bilo kakvoj podjeli. Kao što je Mula Mustafe Bašeskije u Ljetopisu svaki čovjek pojedinačno ličnost za sebe, te kao takav predstavlja jednu cjelinu, i porodice, te njihovi članovi o kojima piše profesor Pirić, svaka su za sebe cjelina. Sve skupa, pojedinačno i zajedno važne su za prostor na kojem žive. Ćitajući o dubravskim porodicama, posebno će na čitaoca ostaviti veliki utisak akribičnost autora. On se pridržava poznatih činjenica i istine, i nastoji da od zaborava otrgne mnoge važne i značajne podatke koji do sada nisu zapisani ili se o njima malo ili nimalo zna. Sve kazano nastoji da argumentuje sa svim podacima do kojih je došao. Zato je interesantno čitati i donešene fusnote (1240). Osim u tekstualnom dijelu i u fusnotama čitaoca upoznaje sa svim Slovo Gorčina, 36, 2014 onim što je čuo i pročitao. Stil i jezik napisanog su mu razumljivi za svakog ko bude čitao knjigu, od polupismene do akademski obrazovane osobe. Donešeni podaci o 287 dubravskih porodica nisu pisini po istoj matrici. Svakoj porodici je posvećeno onoliko prostora koliko je autor imao datih informacija. Sve navedene porodice su od izuzetnog značaja za historičare, sociologe, posebno etnologe, ali su i iz donešenih podataka o pojedincima, pa i nekim porodicama inspiracija za neka buduća književna djela. Nestanak cijelih, kao i onih porodica koje su u raznim vremenima pojedinačno otišle na sve strane svijeta, govori i o ovom kraju, ali i njegovim ljudima. Namjerno ne navodim ni jednu od napisanih porodica iz razloga da na taj način preostalih 286 ne povrijedim ili ne dovedem u neko drugo stanje u odnosu na pomenutu ili pomenute porodice. Sve one su vrijedne i cjelovite svaka za sebe, te imaju svoje mjesto u ovom Dubravskom leksikonu. Za ljude koji manje poznaju ovaj kraj, ili nisu skloni da čitaju ovakvu vrstu radova, ne manje je interesantan drugi dio knjige (351-428). U njemu su priče sa naslovima: Duhan, Voće, Kiša, Vojska, Travnik, Beč, Konji, Šurmanci, Komšiluk, Blagaj, Spomenici, Bašča, Groblja i Zelengora. Kao i u prvom dijelu, i ovdje je svaka priča zasebna cjelina koja u potpunosti govori o dubravskom kraju, ljudima i događajima o kojem piše, a posebno o autoru. Knjigu nije slučajno pisao autor sa imenom Alija. U prijevodu znači da je ovo djelo pisala osoba visoka; prvorazredna; izvrsna; odlična i plemenita. Sve te osobine ima i njegovo djelo. Po mome mišljenju prof. dr. Alija Pirić je ovom knjigom za života rodnim Dubravama, ali i šire, napisao trajno i veliko djelo, ali i korisno i nezaobilzno štivo za sve buduće autore koji budu pisali na ovu temu. 119 Almira Džanić Bosanični pravni tekstovi u srednjovjekovnoj Bosni Amira Turbić-Hadžagić, Javna biblioteka “Alija Isaković“, Gradačac 2011. S vaki put kada dođe do objavljivanja neke vrijedne i kvalitetne naučne knjige, dolazi do ispunjavanja jedne važne uloge – omogućavanja lakšeg uvida u određenu tematiku, u određenu oblast. Takvu ulogu je i odigrala nova knjiga „Bosanični pravni tekstovi u srednjovjekovnoj Bosni“, ugledne autorice dr. sc. Amire Turbić-Hadžagić. Sama knjiga je usmjerena na postupak transliteracije određenoga korpusa bosaničnih tekstova srednjovjekovnoga perioda i nastala je kao rezultat izrade doktorske disertacije. Korpus se sastoji od 75 originalnih tekstova i to od: povelja (45), potvrda (11), darovnica (3), pisama (13), trgovačkog ugovora (1), priznanice (1) i zakletve (1). Pored gore nabrojanih funkcija i uloga djela, najveći doprinos kod objavljivanja ovoga djela leži u tome što je na jednom mjestu saklupljeno i temeljno tekstološki obrađeno, u prvome redu transliterirano, (tj. urađena je latinična transkripcija) 47 orginalnih tekstova, a koji su nastala u razdoblju od 12. do 15. stoljeća. Autorica u Predgovoru ističe nekoliko značajki samoga postupka transliteracije: —— postupak transliteracije je baziran na tablicama Stjepana Damjanovića, —— po potrebi autorica nudi i neka svoja rješenja. Zbog samo napomene na početku teksta i Predgovora da će knjiga poslužiti mnogima (i lingvistima i onima koji to nisu), u Predgovoru je dato kratko objašnjenje o čitanju pojedinih slova, drugim riječima u Predgovoru nalazimo kratku obuku o tome kako se koje slovo izgovora, obuku koja je napisana za one koji se izvorno ne bave lingvistikom. Nakon Predgovora slijedi poglavlje Korpus bosaničnih pravnih tekstova sa podnaslovom Transliteracija i pregled osnovnih osobitosti povelja, potvrda, darovnica, pisama, trgovačkih ugovora, priznanica i zakletvi. Nabrojat ćemo prvo sve povelje, a potom i ostale tekstove. U prvome redu to su: 120 Povelja Kulina bana od 1189. godine, Povelja kneza humskog Andrije Dubrovniku (1214-1217), Povelja bana Matije Ninoslava Dubrovniku (prije 1232. godine), Povelja bana Matije Ninoslava Dubrovniku od 22. 3. 1240. godine, Povelja kneza humskog Andrije Dubrovniku (1247-1249), Povelja humskog župana Radoslava Dubrovniku od 22. 5. 1254. godine, Povelja bosanskoga bana Tvrtka vojvodi Vukcu Hrvatiniću od 11. 8. 1366. godine, Povelja bana Tvrtka Kotromanića o potvrđivanju prijateljstva Dubrovniku od 1. 6. 1367. godine, Povelja bosankoga bana Tvrtka od 9. 2. 1375. godine, Povelja kralja Tvrtka Dubrovčanima od 10. 4. 1378. pisana u Žrnovnici, a 17. 6. 1378. završena u Trstivnici, Povelja kralja Tvrtka vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću od 12. 3. 1380. godine, Povelja kralja Tvrtka Dubrovniku o ukidanju slanice u Dračevici od 2. 12. 1382. godine, Povelja braće Bjeljaka i Radiča Sankovića Dubrovniku od 15. 4. 1391. godine, Povelja kralja Stjepana Dabiše Dubrovčanima od 17. 7. 1392. godine, Povelja kneza Pavla Radinovića Dubrovčanima od 25. 3. 1397. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 20. 11. 1398. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 15. 1. 1399. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 5. 2. 1399. godine, Povelja Radiča Sankovića i župana Bjeljaka Dubrovčanima od 20. 6. 1405. godine, Povelja kralja Tvrtka Tvrtkovića Dubrovčanima od 20. 6. 1405. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 20. 11. 1414. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 5. 3. 1419. godine, Povelja Sandalja Hranića i njegove braće od 24. 6. 1419. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 4. 12. 1419. godine, Povelja Sandalja Hranića i njegove braće Vukca i Vuka, te sinovca Stjepana Dubrovniku od 30. 5. 1420. godine, Povelja kralja Tvrtka Tvrtkovića Dubrovniku od 16. 8, 1420. godine, Povelja vojvode Radosava Pavlovića Dubrovniku od 24. 4. 1421. godine, Povelja kralja Tvrtka II Tvrtkovića Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina Karta geografskog rasporeda srednjovjekovnih bosanskih dokumenata Dubrovniku od 18. 8. 1421. godine, Povelja vojvode Radosava Pavlovića Dubrovčanima od 7. 4. 1423. godine, Povelja kneza Radosava Pavlovića Dubrovčanima od 31. 12. 1427. godine, Povelja kralja Tvrtka II Tvrtkovića Dubrovniku od 2. 3. 1433. godine, Povelja Stjepana Kosače Dubrovniku od 10. 10. 1435. godine, Povelja Stjepana Kosače sa sinovima Vladisavom i Vlatkom Dubrovniku od 7. 5. 1440. godine, Povelja Radosava Pavlovića o slobodi trgovanja za dubrovačke trgovce od 10. 4. 1441. godine, Povelja vojvode Ivaniša, sina Radosava Pavlovića, Dubrovniku od 29. 9. 1442. godine, Povelja Stjepana Kosače, Jelene i njihovoga sina Vladisava Dubrovniku od 29. 9. 1442. godine, Povelja kralja Tomaša Dubrovniku od 3. 9. 1444. godine, Povelja kralja Tomaša Dubrovniku od 18. 12. 1451. godine, Povelja hercega Stjepana Kosače Dubrovniku od 11. 4. 1454. godine, Povelja hercega Stjepana Kosače Dubrovniku od 13. 10. 1461. godine, Povelja kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 23. 11. 1461. godine, Povelja kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 25. 11. 1461. godine, Prva povelja kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 25. 11. 1461. godine, Druga povelja kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 25. 11. 1461. Slovo Gorčina, 3, 2014 godine, Treća povelja kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 25. 11. 1461. godine, Četvrta povelja kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 25. 11. 1461. godine. Nakon što smo naveli sve povelje, navest ćemo i svih jedanaest potvrda: Kralj Stjepan Ostoja potvrđuje Dubrovčanima povlastice prethodnih kraljeva 4. 12. 1409. godine, Potvrda kneza Radosava Pavlovića Dubrovniku od 31. 1. 1437. godine, Potvrda vojvode Radosava, njegove žene Todore i sina Ivaniša Dubrovniku od 19. 8. 1439. godine, Potvrda Vladisava, sina hercega Stjepana, da je primio zajam oko 1450. godine, Prva potvrda hercega Stjepana Kosače od 5. 7. 1450. godine, Druga potvrda hercega Stjepana Kosače od 5. 7. 1450. godine, Potvrda hercega Stjepana Kosače Dubrovniku poslije 3. 2. 1464. godine, Potvrda hercega Stjepana Kosače Dubrovniku 17. 9. 1465. godine, Potvrda Vladisava, sina hercega Stjepana, da je primio 1000 perpera 13. 10. 1465. godine, Potvrda hercega Stjepana Kosače Dubrovniku od 5. 12. 1465. godine, Potvrda hercega Stjepana Kosače poslije 3. 2. 1466. godine u Dubrovniku. 121 Slovo Gorčina Darovnice: Zakletva: Darovnica kralja Dabiše kćeri Stani i knezu Juriju Radivojeviću od 26. 4. 1395. godine, Darovnica kralja Tomaša Ostojića braći Dragišićima od 22. 8. 1446. godine, Darovnica kralja Stjepana Tomaša sinovima Ivana Jurčinića od 19. 2. 1459. godine. Zakletva Radosava Pavlovića na mirovni ugovor s Dubrovnikom 25. 3. 1433. godine. Iz pregleda građe koja je obuhvaćena vidimo koliko je iscrpno obrađen ovaj korpus. Moramo napomenuti još jednu pozitivnu osobinu ovoga djela – pored svake povelje, potvrde, darovnice, pisma, trgovačkoga ugovora, priznanice i zakletve autorica donosi kratak opis dokumenta i presliku. Kratki opis dokumenta obuhvata: vrijeme nastanka, ime pisara, područje na kojem je nastao dokument, gdje se danas čuva itd. Bez obzira na onog ko pristupi proučavanju ovoga djela i bez obzira sa kojeg aspekta pristupi istome, djelo će imate višestruke koristi. Historičar će lahko pronaći mnoge historijske podatke, jezikoslovac jezičke itd. Bez obzira što nam autorica donosi samo transliteraciju, bez transkripcije, pristup i razumijevanje građe neće biti stran ni onima koji se ne bave jezikom. Neizostavno je spomenuti i kartu koja se nalazi na kraju knjige, a prikazuje geografski raspored mjesta izdavanja srednjovjekovnih bosanskih dokumenata. Ova karta nam omogućuje uvid u geografski raspored svih dokumenta koja su transliterirana u ovome djelu i mogućnost da zaključimo gdje su bosanični pravni tekstove najčešće nastajali. Na kraju bismo mogli reći da ova knjiga predstavlja jedan čvrsti temelj za dalja istraživanja, kojih će, nadajmo se, u budućnosti biti sve više. Dokaz ovome je i podatak da je u pripremi i drugi dio monografije koji će upotpuniti naučna saznanja o ovoj oblasti. Pisma: Pismo kneza Črnomira Dubrovniku (1252-1254), Pismo kralja Tvrtka knezu, sudijama i vlasteli dubrovačkoj od 19. 5. 1389. godine, Pismo kralja Ostoje Dubrovniku od 15. 1. 1399. godine, Pismo bosanske kraljice Jelene Grube Dubrovniku od 5. 3. 1399. godine, Pismo vojvode Sandalja Dubrovniku od 19. 10. 1413. godine, Pismo kralja Ostoje Dubrovniku od 28. 10. 1416. godine, Drugo pismo kralja Ostoje Dubrovniku od 28. 10. 1416. godine, Pismo kralja Ostoje Dubrovniku od prosinca 1416. godine, Pismo kralja Ostoje Dubrovniku iz 1418. godine, Pismo Tvrtka II Tvrtkovića Dubrovniku od 26. 3. 1438. godine, Pismo Tvrtka II Tvrtkovića Dubrovniku od 22. 6. 1443. godine, Mirovno pismo hercega Stjepana Kosače od 19. 7. 1453. godine, Pismo hercega Stjepana Kosače od 19. 7. 1453. godine. U ovoj knjizi nalazimo transliteriran i jedan trgovački ugovor: Trgovački ugovor kralja Tomaša i Trogiranina kneza Nikole od 3. 2. 1449. godine. Također nalazimo i jednu priznanicu: Priznanica Radosava Pavlovića Dubrovniku iz siječnja 1439. godine. 122 Slovo Gorčina, 36, 2014 RIJEČ NA RIJEČ Miraš Martinović Glasovi spaljenih heretika Maku Dizdaru Ima noći kad se Bosnom čuju glasovi iz grobova…. I kad Se usprave ruke iz zemlje, poput klasova… K rivi smo što se nijesmo priklonili ni Rimu ni Konsatnipolju, što smo voljeli Bosnu, našu jedinu zemlju. Zato su krenuli na nas, i na nju, zažegli lomače na sve strane, po planinama i u ravnicama. Kako bi nas uništili. Još miris paljevine golica čula živih. Iako su stoljeća minula, vjetrovi ga još nijesu razvijali. Snažni vjetrovim vitaluju ovom zemljom i odnose sve sa njenog lica. Taj mirs ne mogu odnijeti. Duboko je u njoj. Tamo u Srebernici svi su prokleti bogumili, Vrh Bosne je isto. I u Modriči. Svuda je isto! – vikali su i išli na nas ognjem i mačem. Sa mržnjom i sjajem u očima koji je sve kosio, kao požar suho rastinje kad zahvati. Što smo mi krivi. Da prostiš, što im je u oku ta Bosna? Kuda da se djenemo sa nje? Gdje da pobjegnemo? – viče gost Mišljen. Bosna je naša zemlja! Suprostavlja im se Rodin. U oganj s tim prokletim heretikom! U oganaj završava on i drugi Bošnjani: Hrelja, Stejpan, Dabiša i dijak iz Goražda, koje mu ne uspje da izusti ime. Pokušavaju da umaknu paliteljima i mačosonosncima. Sa djecom u naručju, bježe put planina, tražeći pećine i sigurna skloništa. Ali ih oni svuda poronalaze. Viču - u ime prave vjere! A koja je to prava vjera, u ime koje možeš da uništiš one koji misle drugačije? Mi nijesmo htjeli njihove bogove! - viču iz zbjegova. Mi smo poštovali duh ove zemlje, on je naš bog. Grgur, hristjanin što isto govoraše, šta bi sa njim? I on u plamenu završi. Vrsana uhvati buktinja, koja se prenese na Pavla. Gorjela je Bosna. Ponosno je gorjela, uvjerena da neće izgorjeti. Vapaji iz grobrova odjekuju sa svih strana, iz svih krajeva… Riječi se miču na kamenu, izlazi iz njih duh kojeg su čuvale, suprostavlja se plamenu. Plamen ne može da se uhvati uz njega. Ne prijanja. Čude se palitelji. Slovo Gorčina, 36, 2014 Duh ne gori! - kaže, najarazboritiji, u tom bezumlju. Kamen gori, i zemlja gori, sve gori, osim duh. Njemu vatra ne može ništa. Valjda ste se uvjerili! – viče on, imena mu se ne zna. Oni se imenima ne dozivaju. Kako se ne bi znalo, kada sve ovo prođe, ko je to učinio. Da se to nikom ne pripiše. A kad nema imena, nema ni izvršioca, blijede njihova djela. Nemoguće ih je upmatiti. Ali, negdje je sve zapisao. U onom rukopisu gore, na nebu! – viče dijek iz Prozačca. Ostade izgovorena riječ, ali ne ime. Ruke s kamnova dižu se ka nebesima. Mole. I dijak diže ruku, umirući sa nadom, da će njegova riječ preživjeti. Ako svi pomremo, ako nas izbrišu sa lica ove zemlje, ostaće naše riječi, naši vapaji… Čuće se… Inkvizicija! Čuju se glasovi u planinama. Inkvizicija, vape iz zbjegova. Dozivaju se, javljaju jedni drugima. Rijetko ima onih koji su na našoj strani – kažu oni koji progone i pale. Iako ih ima, to su ljiljani u trnju. Sačuvajte takve! A progonite sve one koji kao vještice golim grudima hrane svoju mladunčad, javno propovijedajući zablude svoje opačine na veliku štetu stada Gospodnjeg. Ruke uzdignute ka nebu traže spas, mole! Ne treba kopati, proklete babune. U vatru sa njima. U vodu, u oganj. Odvratni heretici. Korov treba iskorijeniti. Ljuta kopriva i drača koja bode. Treba ih potrgati iz zemlje, da ne ruže njeno lice. Miješaju se glasovi jedne i druge strane. Jednako se čuju danas, kao i onda. Oni šire herezu ovom nesrećnom zemljom. Samo zato što smo svoji! Izdvaja se glas, u kome su se stekli svi glasovi. I taj glas sažežite da se više nikada ne čuje! - viče predvoditelj palitelja. Oči sijaju ognjem mržnjom. Glasovi se na daju sažeći! - uzvrćaju bakljonoše, surovi potpaljivači. Glasovi ne gore. Opet se čuju na sve strane. Ne daju se zaglušiti. Čuju se Bosnom i Humom. 125 Slovo Gorčina Bosna je leglo svakojake hereze. Počupajte korov, ne ostavite mu korijena u zemlji. Svaki stucite, vatrom zapalite. Čupamo i palimo, ali se obnavlja. Čuju se glasovi iz zemlje, iz dubina. Ona ih krije u svoja njedra, ne da vatri da ih uništi. Raskopajte grobove iz kojih se glasovi čuju! Naredba je koja slijeda. Dali su se na posao. Raskopali velike nekropole, svaki grob otvorili, svaki kamen pomjerili, ali se jednako čuju. Izgore hiža velikog gosta Radina. I za njom hiže braće Pribilović. Raskopali smo čitavu Bsonu. Nemamo šta više ovdje da radimo. Potucamo se i mučimo po ovim bespućima, gdje nema života za zvijeri, a kamo li za ljude. Uništili smo zmijsko leglo. Spalili smo je svu! - cerio se onaj što je prevodio palitelje. Ni korjenje nijemo ostavili u njoj. Izbrisali smo život sa njenog lica. Ali život je u njoj! – šaputao je neki daleki glas, koji je dolazio iz dubina zemlje, i sa neba, istovremeno. Oni što se ne zbježaše u planine, što izbjegoše iz zemlje, ponesoše miris plamena i paljevine na odjeći, i u duši, koji se osjeća i danas, iz grobova rasutih po tuđini Glasovi se jednako čuju! – viču oni koji su palili, shvatajući da su radili zaludan posao. Glasovi onih što izgorješe, poput najlješih izvora izvriu iz pepela, streme nebu. Mislili smo da smo je pretvorili u smrt, a ona još živi! – viče jedan što je izbjegavao da pali, osim kad je morao, kad nije mogao uteći oku inkvizicije i njenih predvodnika. 126 Vapili su glasovi, otvarali su se grobovi, koji ih nijesu mogli sputati. Ništa ih nije moglo zaustaviti, ni stišati. Htjeli su da ih neko čuje. Žuborili su poput bistre vode u dubini bosanske zemlje. Nakon mnogih stoljeća, iz njenih dubina, rođen je pjesnik. Išao je po njoj, obilazio grobove, na Radimlji i Boljunima, gdje god ih je bilo, a bilo ih je svugdje. Slušao, sakupljao ih i upokojavao. Razumio ih je, zato su mu se priklanjali, znajući da će on za njih naći siguran dom. Onu hižu koju niko neće moći sažeći ni zakopati. Taj pjesnik se zvao Mak Dizdar, a knjiga KAMENI SPAVAČ. Iz nje govori kamenje, plamteća sunca, ruke koje nije spalio plamen. Kola i svadbe… Vinogradi i sijela… Zvijezde koje koje uklesaše vješti klesari. Svi glasovi se stapaju u jedan jasan svudačujan: Bosna je hiža uvijek otvorena, za sve Bošnjane, sve dobre ljude… Spavač je probuđen, a sa njim duh ove zemlje. Svi spavači koji spavaju u njoj rasanili su se u ovoj knjizi. Gledaju širom otvorenih riječi, srećni što su ponovbo budni. Što vide Bosnu. Prolazile su vođe i vojske, morije koje su sve pored sobom brisale, hiže i ljude. Ali duh je ostao neuništiv, osjetio ga je veliki pjesnik, I prenio u knjigu koja je nespaljiva. U kojoj duh ove zemlje živi. Iz spaljene zemlje niklo je najljepše cvijeće. Ono je nenuištivo, kao nazustavljiv dah proljeća… Ljiljani se miješe u dolu. Najljepši je cvijet koji nikne iz pepela! - šaputao je neko. Bio je to glas Maka Dizdara, koji je budio mnoge davno umukle glasove. Iz rukopisne knjige: Probuđeni Heretici Slovo Gorčina, 36, 2014 Enes Ratkušić Kad ti u Stocu pukne španer D a mi ne puče španer, zbog čega sam morao do Saše Elezovića, eksperta za Škodine automobile, ko zna kad bi prohodao nekadašnjim parkom protkanim s velikom alejom u krugu, također, nekadašnje Bolnice za koštano-zglobna oboljenja u Stocu. Zaboravljeni kutak koji ima svoju historiju. Ljudi danas ne pamte ni šta je jučer bilo, zbog čega priču o formiranju Koštane bolnice zna tek mali broj ljudi. Zdanje je podignuto u vrijeme Austrijske vlasti, i to na bazi sugestija rašljara koji su, nakon obilaska terena, konstatirali da je upravo taj lokalitet najpogodniji za izgradnju bolnice takvog tipa, s obzirom da svojim prirodnim karakteristikama u cjelini osigurava najbrže zacjeljivanje lomova kostiju. Tek po detaljnim rašljarskim izvještajima država se odlučila za podizanje bolnice. Taj kultivirani prostor kojem do rata nije bilo ravnog u cijeloj Hercegovini, besprijekorno je održavan najviše zahvaljujući dr. Mehmedu Kapiću, koji je držao do reda ne samo u ordinaciji. Jest da je bio strog, pomalo i ters, ali šta da nije! Grad ne bi imao pluća, što je taj park uistinu decenijama bio. Sve do rata. Danas izgleda kao karikatura džungle. Kažem karikatura, jer džungle jesu neprohodne, ali barem nemaju smeća, kojeg ovdje ima na sve strane. Povelik broj ljudi, čini se, nije u stanju da pogodi čeljusti kontejnera, a krug nekadašnje bolnice im dođe kao neka vrsta velikog kontejnera, koš kojeg je teško promašiti. Prolazeći ispred ulaznih vrata zgrade nekadašnje bolnice, uočio sam da se se poskidalo (čitaj: opljačkalo op.a.) sve što se moglo poskidati. Ko? Zna se?! Šta se tu ima previše razmišljati. Privrednici, biznismeni modernog vremena. Sakupljačka privreda u savremenoj izvedbi, aktivnost lišena prevelikih mozganja, izrade elaborata, projektnih zadataka, izvedbenih projekata… Noć na glavu, poskidaj što se može poskidati i pravac na otpad. Pare u džep pa u kladionicu. Vrhunac esencije moderne egzistencije. Nisam uočio ploču koju je stolačko Udruženje logoraša prije nekoliko godina postavilo pored ulaza u zgradu. Nema je. Ispred ulaza samo vijenac sa natpisom „Da se ne zaboravi“. Ispred stepeništa, Slovo Gorčina, 36, 2014 baš gdje je stajao Zijo Rizvanbegović, koji prilikom postavljanja spomen obilježja, nije izdržao a da na svoj način ne izrazi nezadovoljstvo zbog minijaturne spomen ploče, još više zbog malog odziva činu obilježavanja jednog stratišta, s obzirom da je Koštana bolnica tokom 1993. godine bila mučilište za stolačke Bošnjake. Uprkos protivljenjima i naguravanjima, Zijo zvani Mačak je u svom stilu istakao da je glavni problem čaršije što najveći broj Stočana, koji su se skrasili u glavnom gradu, deset mjeseci tamo jedu, a onda ovdje u gradu na Bregavi, dva mjeseca seru. Tako je rekao. Bio bi grijeh da uljepšavam njegovu retoriku. S druge strane, istinoljubivost me obavezuje da se klonim krivotvorenja, pogotovo u domenu autentičnih navođenja. Koji korak do glavnog ulaza u zgradu Bolnice, probijajući se groz granje svakojakog drveća, došao sam do prozora. Užasavajuća slika u nekadašnjoj operacionoj sali za koju me vežu posebne uspomene. Sad ih bez ustručavanja mogu da iznesem. Malo ko je znao ko su bili prvi pacijenti nad kojima je izvršen operativni zahvat. Samo dva doktora i roditelji dvojice dječaka, i više niko nije smio znati. O tome se šutilo, jer operativni zahvat je prvi put izveden a da u Mostaru, u kojem se o svemu važnom pitalo, nisu ništa znali. Bolje rečeno nisu ih obavijestili o pionirskom „eksperimentu“, prvoj operaciji u vlastitoj režiji. Dogodilo se to potkraj ljeta 1967. godine nad dva dječaka, koji su zbog svojih nestašluka „propukli“, što je narodni izraz za bruh. Jedan sam bio ja, drugi moj školski drug Suad Gerin zvani Čkalja. Operativni zahvat izveo je dr. Dekleva iz Sarajeva. U onom strahu zapamtio sam samo da je pušio lulu i da nije imao kose. Kasnija razmišljanja su me navodila na pomisao da se dr. Kapić za njega, između ostalog, odlučio jer je na sličan način zadovoljavao pušačku strast. Obojica su dimove odbijali iz lula. Znam da je na operaciji asistirao dr. Marko Ružić, ljekar koji je izrastao u vrhunskog dijagnostičara i hirurga, kojem na daleko nije bilo premca, kod kojeg se i dandanile ide. Dva detalja su mi, također, ostala u pamćenju. Ona pipa, koju ti stavljaju na usta, i vezivanje 127 Slovo Gorčina noga i ruka, iako mi se to, iz ove perspektive čini suvišnim, pored narkoze koja čovjeka pretvara u najobičniji panj. Tad lokalnih anestezija nije bilo. Nisam siguran da ni pidžame na nama nisu uspavali, tako je to bilo. Pričalo se da su nas jedva avertili. I još nešto, kad smo kod operacije, koja je uspješno izvedena, moram da kažem. Prva tema o kojoj smo ja i Suad živo razgovarali ticala se jednog konja, u vlasništvu Poljoprivrednog dobra, koji je, inače, imao veliku kilu. Najozbiljnije smo razmatrali mogućnost da slijedeći pacijent operacione sale bude baš taj konj. Za nas dvojicu potpuno logična rasprava. Oduvijek sam bio sklon neobičnim imaginiranjima, a Suad bez jakog razloga nije dobio nadimak Čkalja. Dalja obrazloženja mi se čine suvišnim. I taman kad smo usaglasili stavove, naš naum da to predložimo doktoru prilikom posjete, osujetili su roditelji, koji su nas upozorili da bi bilo vrijeme da se dozovemo pameti. U krugu bolnice prvi put u životu sam vidio „zlatnu ribicu“, jer taj kultivirani prostor je u taj vakat imao vodoskok sa akvarijskim ribicama. Te 67-e godine. A sad ribe nema ni u Bregavi. Čim se grupišu u kakvom viru, eto savremenih ribara, koji su principe vađenja pojednostavili, uskladili sa tempom života… Štap i udica ovdje su stvar prošlosti. Zato se, čim se riba uoči, izvlače ratne zalihe, jer ko će, biva, da dreždi s štapom u ruci. Lakše je povući osigurač fijuknuti „ručnu bombu“ u vir, i eto ribe. „Just in time“, brzo, tačno i na vrijeme, u skladu sa principima tzv. „nove proizvodne filozofije“, koju je tamo negdje uoči devedesetih utemeljio Šigeo Šingo, koja se ovdje, istina u nešto prerađenoj formi, temeljito slijedi u svim oblastima života. Nešto me, kad god se nađem nadomak VP doma uvijek mami da produžim pored nekadašnje tvornice namještaja, zavirim u Asimovu bašču. Mislim naravno, na rahmetli Asima Medara, čovjeka posebnog tabijata i navika. Kad me jedne prilike njegov sin Menso zatekao da s Asimom u bašči pijem kahvu, gotovo mi je čestitao, govoreći kako sam kod Asima na visokoj deredži jer rijetkima, biva, za kratko vrijeme ukaže čast da ih na takvu vrstu rituala pozove za sto, u hladovinu ispod kajsije, drveta koje u pravilu rađa svake druge godine. Kod Asima je to bilo svake, i u izobilju, da se gotovo nije mogla obrati. Cjelokupan ambijent uključujući i besprijekorno sređeni garažni prostor, u kojem je obavljao 128 automehaničarski posao, bio je primjer uređenosti, na nivou oglednog dobra kakvog se ne bi postidio ni najači Institut za poljoprivredu ili kakav Agrotehnički fakultet. Da li Asimova strogost još uvijek leluja ili je sin razvio sličan odnos, ne bi posigurno znao, ali Mensina bašča u sadašnjem okruženju strši poput kakve plodne oaze okružene pustinjom. Okolina je toliko zarasla, čak i privatni posjedi, da čovjeka od te neprohodnosti počne obuzimati strah. Jedino u čemu nije uspio niti bi to nekome pošlo za rukom, jer to je već eshatologija, jeste ona kajsija ispod koje se Asim odmarao, u čijem hladu je pio kahvu. Osušila se čim je opreselio na drugi svijet, otišla za njim. Zalijevanje i njega nisu bili od koristi. Taj čovjek, ekspert za Fijatove automobile, 1. avgusta 91. godine na bolji svijet ispraćen je na poseban način. Istina, bliža rodbina bila je ljuta, ogorčena zbog odluke Asimovog mlađahnog sina da babo bude sahranjen na tabutu, jer se u taj vakat, vrijeme odumiranja tradicionalnih stavova, rezoniralo na način da je tabut za fukaru, a mrtvački sanduk uz kakve ukrase za elitniji sloj, iako se takva vrsta polarizacije nije baš javno isticala, s obzirom da smo svi mi zajedno bili radnička klasa. Tabut se s ruke na ruku nosio kroz cijeli grad, od Careve džamije do Đeteline, harema na ulazu u Stolac, podsjećajući starije na zaboravljene običaje, vremena kada su ljudi jedni drugima bili puno bliži. Da ne puče španer, ne bi se obreo ni u dijelu prostora koji je nekad zahvatao Vaspitno-popravni dom. Prolazeći prema garaži pogled mi se prvo zaustavio na prizemnoj zgradi nekadašnjeg Prijemnog odjeljenja VP doma, u kojem je radio Slobodan Sloba Kurilić, sociolog po profesiji, nekadašnji half stolačke Iskre. Protivničkog napadača znao je zaustaviti tehnički ali i zviznuti po nogama da ne vidi ni publika, bez obzira koliko ih se na tribinama okupilo, a kamo li sudije. Prvi put tu sam ušao kao student, nakon što sam na predmetu Metodologija izabrao temu, koja je tretirala maloljetničku delikvenciju. Tad sam pročitao knjigu, čijeg se naslova dobro sjećam, dok sam ime autora, nekog genijalca, bit će da je iz Srbije, koji je u samom naslovu bio više nego direktan. Knjiga se zvala „Sociologija maloljetničke bande“. Čovjek nije nalazio za potrebu da okoliša. Nakon razgovora sa Slobom, koji mi je štošta rekao izvan onih uobičajenih i standardiziranih razgovora, koji prečesto društvenu nauku vode u krivom Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina smjeru, jedna od mojih hipoteza bila je da institucija Vaspitno-popravnog doma predstavlja jednu vrstu dodatne obuke za uspješnije izvođenje kriminalnih poduhvata. VP dom je, zaključio sam iz razgovora, nije bio samo neka vrsta škole za resocijalizaciju, nego mjesto na kojem manje iskusni sitni kokošari nauče niz novih lopovskih vještina, kojima ih podučavaju stariji i iskusniji, te ovu ustanovu napuštaju spremni za izazovnije zahvate u domenu kriminala. Znam da sam puno muke imao da asistenta ubjedim u ispravnost takve hipoteze, jer se on teško mirio da bi društvo u svom hodu prema sveopćem blagostanju moglo tako nešto dopustiti. Najbolje od svih od objekata u nekadašnjem VP domu još uvijek se drži po svoj prilici najružnija građevina na svijetu – nekadašnja upravna zgrada ove ustanove, koja me oduvijek podsjećala na kakvu bazu meksičkih razbojnika, koje bi sa stotinu metaka u pištolju razgonio Django (koji ne zna za milost) ili Chamango, ili u prijevodu Giuliano Gemma ili Clint Eastwood iz mlađih dana, kojima su takve uloge najbolje odgovarale, a nama generaciji koja je uz te filmove rasla, pričinjavale posebno zadovoljstvo, inspiraciju za igru indijanaca i kauboja, kasnije gutanje kaubojskih romana. Zastrašujuću fasadu te arhitektonske skalamerije mogao je raditi samo tim „građevinara“, koji su bez izuzetka pali na ispitu za majstore. Moj otac, koji je penziju zaradio na mistriji, pričao mi je da je tih „majstora“ u Građevinskom preduzeću bilo popriličan broj. „Vazda je“, kaže mi, „na njima maltera bilo više nego na zidovima“. Tako su „stručno“ rukovali fanglama i mistrijama. Jedan je, prema istoj priči, malter na zidove bacao lopatom, ubjeđujući ostale da je to najbrži i najefikasniji način navlačenja fasada, iako bi i sam bio toliko izmalterisan da se baš nikakav insanski detalj u atmosferi tog posebnog građevinskog nadahnuća na njemu ne bi dao uočiti osim očiju poput fildžana koje je samo zahvaljujući instaliranom instiktu zaštite spašavao opasnih posljedica tih malterskih rapsodija. Izuzetak u zgradi je bio restoran, ali ne zbog interijera nego zbog hrane, koju je Sevda odlično spravljala. Pobliže sam tu upoznao Marinka Miloševića, i dugo vremena smatrao da niko u historiji ove ustanove, iako smo tu obojica radili svega nekoliko mjeseci, nije slađe jeo kao on. Kakav apetit! To se uistinu teško može opisati, jer nisu primicanja kašike ili viljuške ustima samo uveseljavali njegovu Slovo Gorčina, 36, 2014 ćehru, koja je, istina, manifestirala dušu čovjeka, kojeg sam zapamtio po dobru. Uočavao sam da se i sami zalogaji osmjehuju, vesele, poigravaju, presretni što će završiti u njegovim ustima, samo to nikom nisam pričao, s obzirom da većina takve finese ne primjećuje. Tako je to kod pokojnog Marinka izgledalo. Ali, današnje rekapitulacije me uvjeravaju da je sve to bio zapravo privid, uobrazilja. Istina, zalogaji su s pjesmom i uz opće guranje, ko će prije, ulazili u Marinkova usta, strmoglavljivali se prema želucu, toj retorti koja je mljela poput kakvog građevinskog miksera, ali to je sve bilo samo zbog toga što sam s njim, kao novajlija u ovoj ustanovi, zajedno išao na doručak, koji je sa stanovišta količine bio svojevrsna simbioza ručka i dobre užine. Kasnije ću saznati ali i uvjeriti se da je Marinko spram Salke Mulaća bio klasični amater, samo što ja nisam sjedio za Salkinim stolom. Njegovo uživanje u hrani bilo je posebna priča, jer Salko je imao unikatnu mjeru za određivanje kvaliteta mesa. I najbolje pripremljeni odrezak za njega je bio lišen kvaliteta, ukoliko masnoća prilikom konzumacije ne bi curila niz njegove laktove. Zato je Marinkov doručak bio poput kakve kvalifikacione utakmice, dok je Salkin nastup za stolom izgledao kao finalna utakmica Svjetskog prvenstva. Unutrašnjost zgrade su u dobroj mjeri uljepšavale i žestoke dosjetke svjetskog šaljivdžije Rade Tunguza, koji istina, za izbacivanje provala nije birao mjesto ni vrijeme, ali su one u restoranu, uz dobro jelo djelovale nekako ubojitije i lepršavije. Kako je njegova opsjednutost stambenim kreditom poprimila grandiozne razmjere, postajući nekom vrstom permanentne restoranske diskusije, upravnik Milenko Brkić ga je jedne prilike pokušao utješiti stavljajući mu do znanja da i on kuću podiže, štedeći od plaće. Uslijedio je ekspresan odgovor, koji je sve nasmijao do suza. „Napiši ti Milenko knjigu o tome kako se kuća može napraviti od plaće, prodaće se ko halva“. Preko puta upravne zgrade je mali objekat ispunjen smećem – nekadašnja prijavnica, gdje su sjedili bolje rečeno dreždali stražari, mjesto iz kojeg je zračila strogost, naprosto se osjećala u vazduhu, snažno izražena spram kašnjenja na posao i sličnih teških prijestupa radne discipline, na kojima se valjala trenirati strogoća. Nad drugim rabotama najbolje je bilo zažmiriti, što je bilo „pravilo službe“ koje je najslabije poznavao Mustafa Hanić, koji je jedva 129 Slovo Gorčina zadržao posao, jer je osujetio namjere dvojice zaposlenika, koji su pošli „maznuti“ ili „otuđiti“, kako se tad svaki vid lopovluka terminološki tretirao, pun kamion stakla. I prodati ga bezbeli. Mustafa je imao sreće da se u Disciplinskoj komisiji neko ipak drznuo lupiti šakom o sto. Da mu se to dogodilo ranije, kad nije bilo Disciplinskih komisija, kad je upravnikova riječ bila dovoljna za gubitak posla, a da je upravnik bio kakav gazap, ko zna kako bi završio. Taj tok je ranije imao sasvim drugačiju proceduru. Slikovito mi je to, jedne prilike, ispričao Fahrudin Rizvanbegović, koji jedno vrijeme radio kao direktor škole u VP domu. „Kad maloljetnici počnu da udaraju kašikama po tanjirima u vrijeme ručka, to je znak da stupaju u štrajk, da su nečim nezadovoljni. Jedne prilike“, priča Fahrudin, „kad sam tek počeo raditi uslijedio je poziv svim zaposlenim da dođu u restoran. I svi idu, bez obzira na karakter problema, od profesora i vaspitača do daktilografkinje. Kažu, štrajk. Kad su se svi skupili, dolazi upravnik i pita glavnog bosa o čemu se radi i zbog čega protestiraju, i on će upravniku prigovoriti da su koke koje im serviraju očito samo letile, nikad hodale, što je bilo slikovito objašnjenje da batake ne viđaju a kamo li jedu. Upravnik je odmah pozvao da istupe kuhar i lice zaduženo za nabavku, pitajući ih pred svima šta po tom pitanju imaju da kažu. Kako su oni samo slegli ramenima, upravnik im je samo rekao da sutra dođu po radne knjižice, čime je cijeli problem bio ekspresno okončan“. Mustafin slučaj bio je samo znak upozorenja svakome ko je htio zagrebati po raznim rabotama koje su se tu odvijale. Taj kamion stakla je Božija milost, šta se sve radilo. I onda, kad je što bi narodski rečeno sve trebalo izaći „đelo na viđelo“, kad su razne komisije trebale da malo detaljnije pretresu ko, šta i koliko otuđuje, „neko“ je, kažu upućeniji, podstakao pobunu „domaca“, koji su ljeta 87 godine „nasilno“ izašli iz VP doma i u divljačkom pohodu naprosto slomili cijeli grad. Građani su sumanuto bježali ispred rulje naoružane lancima i motkama. O kakvoj frci je bila riječ, najbolje svijedoči da su Vikićevi specijalci u akciji poput iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji helikopterima ekspresno stigli u Stolac. Samo stigli su kad je sve bilo završeno, na gotovo, kako bi se reklo. Javnosti je ostalo skoro nepoznato da je maloljetne prijestupnike u VP dom nesvakidašnjom hrabrošću i staloženosti vratila jedna u čaršiji skoro 130 neprimjetna faca, plemenita duša, kakva se rijetko susreće. Ali, kako čovjek nije bio partijski svrstan, nije bio red veličati njegovo djelo. Bio je to Ivo Stanić, profesor filozofije i vaspitač, koji je jedini smogao snage da stane pred pomahnitalu rulju, ispred koje se bježalo na sve strane. Hrabro je izašao ispred njih pokazujući im novi smjer kretanja, nazad prema VP domu. Čuo sam da je Ivo umro prije par godina. Čuo sam i da je u postratnom periodu radio kao cestar, održavajući put između rodne Šuice i Duvna. Dakle, opet, nepodoban! Da jeste, barem bi predavao filozofiju koju je dobro poznavao. Ponovo je taj famozni „partijski status“ bio preprekom. Opet je partijski odnosno stranački bio nesvrstan. O Ivu su se ogriješili i jedni i drugi. Svako iole upućeniji u eshatološka pitanja, prema kojima raščišćavanje puteva spada u dobra djela, zna da će neko zbog Ive da završi u dnu džehenemske vatre ili pakla, kako kome odgovara. Iz galerije likova iz VP doma u posebnom sjećanju nosim mog prvog nastavnika likovne kulture u petom razredu osnovne škole, Antu Ivankovića, koji mi je rekao da imam smisla za miješanje boja, što je talenat koji ja nikad nisam iskoristio. Ante kod, naravno, nije analizirao moj motivacioni faktor. Da budem jasniji, na polugodištu u sedmom razredu, zbog nezainteresiranosti za ta mrljanja boja i nepredatih radova, koji su dijelom bili i posljedica izbjegavanja nastave, pao sam baš iz likovnog. Bio je interesantan lik, gotovo neuobičajena pojava, kako u jednom takvom zatvorskom ambijentu, tako i vremenu uopće. Bavio se jogom automatski stičući status čudaka, jer se tako nešto nije baš uklapalo u koncept formiranja ličnosti na principima dijalektičkog i historijskog materijalizma. Onda se u takav „negatorski“ odnos spram joge kao vještine sa snažnom duhovnom pozadinom uklopila i priča Salke Mulaća po kojoj ga je iz jednog isprepletenog tjelesnog stanja morao pažljivo deblokirati, s obzirom da je Anti, navodno, ušteklo u leđima, te se sam nije mogao vratiti u prvobitni položaj. Takve priče su bile glavni razlog, zbog kojeg je Ante o vlastitim aktivnostima brižljivo odabirao sagovornike, jer uz jogu su išli i neki drugi „detalji“, koje je samo rijetkim obznanjivao. Šuškalo se da posjeduje i znanja iz transcendentalne meditacije posebno domena astralne projekcije, da može izaći iz sebe i ići kud mu je volja, i opet se vratiti u tijelo, Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina zbog čega se u sobi u pravilu zaključavao. Zbog postojanja dvije različite mjere o visini Keopsove piramide, koje su se pojavljivale u udžbenicima historije, Ante je za jednu rekao da je tačna, jer se on potrudio uzeti joj mjeru, prilikom jedne takve vantjelesne avanture. Prema vlastitoj priči neobične vještine stekao je temeljiti čitajući i primjenjujući psihološka istraživanja Živorada Mihajlovića Slavinskog. Njegovu knjigu „Ključevi psihičke magije“ znao je napamet, premda ima par stotina stranica. I još nešto, Ante je tvrdio da zna rješenje velike matematičke zagonetke tzv. trisekcije ugla, koju je ova nauka praktički stavila „ad acta“, konstatirajući da je „rješenje u tome da nema rješenja“. Običan svijet uglavnom ne zna da matematika nikada nije uspjela podijeliti ugao na tri djela, uz sve to još s obrazloženjem „rješenje je da nema rješenja“, što je maksima koja para uši jer, ruku na srce, baš i ne odgovara duhu nauke, scijentistički uvjerene u vlastitu svemoć. Dobro se sjećam da je osamdesetih tražio suočenje u emisiji, koju su bili raspoloženi napraviti na Radio Sarajevu, ali organizator emisije nije našao matematičara raspoložeg da razgovara o temi za koju je nauka već našla rješenje u nepostojanju rješenja. Tako smo demonstraciji kod Ante u stanu prisustvovali ja, Kasim Korjenić i Mirko Bošković. Ne sjećam se rješenja trisekcije ugla. Možda se Mirko bolje sjeća, jer je on imao nekih potpitanja. Znam samo da je Ante koristio šestar i da je bio uvjerljiv. Nekadašnja dvorana, u kojoj su se u nedostatku adekvatnog objekta u vanzatvorskom prostoru Stoca, održavali razni skupovi, pozorišne predstave i drugi sadržaji, koji su koristili maloljetni prijestupnici, danas je u užasnom stanju. Što nije opljačkano, polomljeno je ili spaljeno, a zidove su se potrudili da ukrase moderni umjetnici, educirani za područje grafita. Da se tu uočiti lokalni sadržaj, ali i usklađenost forme sa modernim evropskim stremljenjima u ovoj vrsti umjetničkog izraza. Dva događaja su mi iz te dvorane ostala u posebnom sjećanju, mada je prvi imao dvije sekvence, ili dva čina, kako kome odgovara. Negdje osamdesetih ovdje je upriličena završna večer manifestacije „Slovo Gorčina“. Nastupio je Kemal Monteno, koji je s namjerom da nešto pametno kaže, Stočane podsjetio kako je u njihovom gradu bio davno, kad je bio Slovo Gorčina, 36, 2014 mali, na što su se svi okupljeni, a sala je bila dupke puna, grohotom nasmijali, dajući mu do znanja da on baš i nije nešto posebno porastao. Onda je i on konstatirao isto i latio se mikrofona, onoga što mu je puno bolje išlo. Istu večer Miroslavu Palameti je pripala čast da najboljim mladim pjesnicima uruči nagrade za neobjavljenu zbirku, tradicionalnu nagradu kulturno-poetske manifestacije „Slovo Gorčina“. U lijevoj ruci Palameta je držao kovertu s novcem, dok je desnu pripremio za stisak ruke pobjedniku Zilhadu Ključaninu. Ali, slavodobitnik se, u snažnom poetskom nadahnuću, koje je preuzelo potpunu komandu nad njegovim ekstremitetima, posebno gornjim, prvo latio koverte, i tek po njenom premještanju u džep, dosjetio se da bi se i čestitka valjala primiti, hvatajući Palametinu ruku koja je vitlala u praznom prostoru, što je izazvalo salve smijeha u dvorani. Drugi događaj desio se prilikom mog prolaska pored dvorane, dok sam radio ta tri mjeseca u ovoj ustanovi, i svega i svačega se nagledao. Domci, kako smo ih zvali imali su pop grupu „Crni biseri“ i vrijedno vježbali, ali odmah sam osjetio da to nije glas njihovog vokalnog soliste, koji je glasom mogao samo plašiti vrane, koje bi se spuštale po okolnim vinogradima. Ovo je bila pjesma iz duše. Sevdalinka, a ona zahtjeva malo tanahniji sluh. Okreni se niz đul bašču Na vrelo kad kad pođeš Okreni se, nasmij mi se Slatka usta, crne oči Zumro moja Slatka usta, crne oči Zumro moja Bio je to moj kolega, profesor historije Adem Krgo, rahmetli. Pored znanja iz historije, umio je lijepo i da zapjeva, na najteatralniji način ispriča vic, uz obavezna ustajanja i gestigulacije, koje slušaoce pretvaraju u aktivne sudionike. Bio je raja, čovjek kojeg je valjalo upoznati. U vrijeme ljeta, kupajući se na Bregavi sa rođacima Enom i Emirom rahmetli i najmlađim Miralemom, sada već iskusnim stolačkim berberinom, prvi put sam upoznao Adema, i istog trenutka shvatio da se radi o posebnoj i plemenitoj osobi. On, Mito Ljubović iz Mostara, kojeg su u Stocu zvali „mišomorac“, jer je u u Mostaru uživao status „eksperta za deratizaciju“, i Mupa Pelja rahmetli, sve nas koji smo se kupali zatrpavali su 131 Slovo Gorčina specijalitetima sa roštilja, koji bi dimio po cijeli bogovetni dan. To su „detalji“ koji se ne zaboravljaju, koji se zanavijek pamte. Možda ga je zapamtila i Josipa Lisac, kojoj je Adem po dolasku u Stolac na početku njene karijere, sugerirao da se pripazi stolačke publike, govoreći joj da ekstravagancije malo suzbije, da je ne uzmu na harum. „A kaj harum Ademe“, zatražila je pojašnjenje. Uslijedila su Ademova objašnjenja, poduži dijalog na razini stručnog seminara iz područja semantike, u potrazi za adekvatnim tumačenjem riječi „harum“, koja u stolačkom žargonu ima značenje bezazlenog „dribling zezanja“ na nečiji račun, koji osoba izložena takvoj vrsti tretmana ne smije primijetiti ili ga u najgorem slučaju može uočiti puno 132 kasnije, kad presabere utiske. Što kasnije skuži, to znači da je implementacija haruma bila konceptualno osmišljenija i uspješnija. Na osnovu nastupa nije se baš moglo zaključiti da li je „harum“ shvatila ili nije, jer koncert je odisao žestinom, kakvu Josipa nikada nije mogla zaobići. Dugo vremena poslije stolačka raja pozdravljala ga je sa „Kaj harum Ademe“. Samo dragi Bog zna šta bi mi još sve moglo pasti na pamet da Saša nije prekinuo navale sjećanja, koja su me spopadala poput kakve bujice, obavještavajući me da je auto spremno za vožnju. Bez problema me vratio u „realne okvire“, da sam se zabrinuo nad vlastitom metafizikom. Božije čudo, čim čovjek sjede za volan, već mu je nešto drugo na pameti. Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina TRAG Zasijali smo plodove strasti u pustinji nam žedne nutrine davno i Pozdrave podijelili smo mjesto kapljica vode Zasijane plodove u snu viđene voćke zgazili smo utrli rukama od straha Neviđenog Istine koju ušima smo prepoznali Očima se gledali sastajali se dodirom Zvijezda skrivanjem od mjeseca nežuđenog sunca Slušajući otkucaje srca mjereći svoju bol Svoju bol Tajnu nesna što gori sakrivena Poklonili jedno smo drugom Od tajne uplašene srne razbježaše se U zemlju se od tajne zima još više uvlači Kostima zjenicama hodom djelićem mesa i krvi Trenutak povjerenja bi posijan Sjeme neviđenog Mirisnog ploda hurme Pustinjskog oka Gladnoga tijela što vehne bez dodira u postojanju među tijelima Prozirnost misli nesvakodnevni su glasovi jednog proljeća Nebitno u kojem godišnjem dobu se rascvjeta no Tajna u Boga Sakrivena sićušnosti našoj Al’ osjetismo tog trena bašče gdje sretni Znali smo se prije prije smo se poznavali I kao da je sama riječ pala iz davnog poznanstva Iz dalekog svijeta I kao da naše poznanstvo i nije bilo naše već To je davno u dušu ostavilo TRAG Slovo Gorčina, 36, 2014 Jasminka Pitić 133 Slovo Gorčina ODRAZ Pa joj dođe kao da luta i onda počne da broji Jedan Jedan Dva Tri Pet Osam Trinaest I nikako ne umije da stane Kao kad izvlači zečeve iz šešira Zatim mi pođe pričati priču o nekim pamučnim Bijelim mašnicama Koje nemaju kome oko vrata da se vežu I njoj ih naprosto bude žao Pa u sred priče pođe da plače A zatim da se smije i skakuće, i puhne u svaki maslačak redom I nikako da stane A ja je zovem Bajko, Bajko, Bajčice Zašto si obukla bijelu košulju Lijepo znaš da ti ne stoji bijela košulja I znaš da u njoj nikako ne umiješ da plešeš A ona opet krene da broji Dvadesetjedan Tridesetčetri Pedesetpet Jasmin Hodžić 134 Slovo Gorčina, 36, 2014 Slovo Gorčina SJAJ Prosijavamo sunce Tijelima Ono sitnije Ostavimo za sebe Ono krupnije Posijemo U zemlju Poslije Za vrijeme ručka Sunčanom rukom Sunčanu hranu Prema nebu Pa Prema zemlji Prinosimo Zahvaljujemo (Na pažnji) Orhan Tikveša Slovo Gorčina, 36, 2014 135 Slovo Gorčina Program Kulurna manifestacija Slovo Gorčina Stolac Petak 8.8.2014. 19:30 Gradski park Svečano otvaranje 20:30 Radimlja Recital poezije Miljenka Jergovića Režija: Tanja Miletić-Oručević Stihove govore: Robert Pehar i Igor Vidačković Dodjela književne nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku Subota 9.8.2014. 10:00 Šarića kuća Otvaranje izložbe slika akademskog slikara Igora Borozana Prigodna riječ: Almin Kaplan 11:00 Šarića kuća Promocija knjige doc.dr. Dijane Hadžizukić: Književna Hercegovina - ogledi o piscima i književnim pojavama O knjizi govore: doc.dr. Selma Raljević i mr.sc. Lejla Žujo-Marić 18:30 Šarića kuća Promocija romana Rod Miljenka Jergovića, moderator Almin Kaplan 20:30 Restoran San Piero Koncert: Arkul duo Nedjelja 10.8.2014. 10:00 Makova hiža Promocija zbirke poezije Žoharov let Bojana Krivokapića (prošlogodišnji dobitnik nagrade Mak Dizdar) O knjizi govore: Anita Pajević i Ivan Šunjić 11:00 Makova hiža Otvaranje izložbe Kam(en) i Zemlja 18:00 Šarića kuća Promocija knjige mr.sc. Jasmina Hodžića: Ogledi iz lingvistike i filologije O knjizi govore: prof.dr. Alija Pirić, doc.dr. Alen Kalajdžija i mr.sc. Edim Šator 21:00 Locco bar Večer sa B. Dežulovićem i P. Lucićem 136 Slovo Gorčina, 36, 2014 FEDERALNO MINISTARSTVO KULTURE I SPORTA
Similar documents
Slovo Gorčina 2012
lijepom bijelom tastaturom, pišem i brišem bez
posljedica, potom ću ga poslati elektronskom
poštom (e-mail), treptajem oka dođe do kraja
svijeta, te istodobno mogu razgovarati na mobilni
telefon, i...
