Vernor Vinge Na kraju duge Rainbows End 2006.

1
2
Vernor Vinge
Na kraju
duge
Rainbows End 2006.
( Nagrađen 2007. nagradama HUGO i LOKUS)
3
Mrežnim kognitivnim alatima koji mijenjaju naše živote - Wikipediji, Goagleu, eBayu i
ostalima njima sličnim, već postojećim i budućim.
Zahvale
Zahvaljujem na savjetima i pomoći:
Jeffu Allenu, Davidu Baxteru, Ethanu Bieru, Johnu Carrollu, Randyju Carveru, Stevenu
Cherryju, Connie Fleenor, Robertu Flemingu, Peteru Flynnu, Mikeu Gannisu, Harryju Goldsteinu,
Thomasu Goodeyju, Barbari Gordon, Judith Greengard, Dipaku Gupti, Patriciji Hartman, Patricku
Hillmeyeru, Cherie Kushner, Si-fangu Luu, Sari Baase Mayers, Keithu Mayersu, Terryju McGarrvju.
Seanu Peisertu, Williamu Ruppu, Peteru H. Salusu, Mary Q. Smith. Charlesu Vestalu, Joan D. Vinge,
Gabrieii Wienhausen, te Williamu F. Wuu.
Vrlo sam zahvalan Jamesu Frenkelu na odlično obavljenom uredničkom poslu. Jim i Tor Books
imali su mnogo strpljenja sa mnom u dugotrajnom procesu stvaranja romana Na kraju duge.
Sadržaj :
Prolog ……………..
01 …………………
02 …………………
03 …………………
04 …………………
05 …………………
06 …………………
07 …………………
08 …………………
09 …………………
10 …………………
11 …………………
12 …………………
13 …………………
14 …………………
15 …………………
16 …………………
17 …………………
18 …………………
19 …………………
20 …………………
21 …………………
22 …………………
23 …………………
24 …………………
25 …………………
26 …………………
27 …………………
28 …………………
29 …………………
30 …………………
31 …………………
32 …………………
33 …………………
34 …………………
35 …………………
Epilog
Luda sreća i oštar um
G. Zec u posjeti Barceloni
Povratak
Rajsko minsko polje
Izvrsna afilijansa
HSO dr. Xiong
Toliko tehnologije, a tako malo talenta
Incident Ezro Pound
Ne sadrži popravljive dijelove
Lišće mrkve
Odlična tema za magisterij
Uvod u projekt Libroreome
Čuvari prošlosti, sluge budućnosti
Rađa se Mirina banda
Tajanstveni stranac
Kad metafore postanu stvarne
Incident u donjoj kupaonici
Alfred volontira
Društvo mijasteničnih speleologa
Neuspjeh jest opcija
Zapovjednik straže
Sukob krugova vjerovanja
Napad biciklom
U katedrali
Knjižnica bira
Više ne možete pitati Alice
Kako preživjeti sljedećih trideset minuta.pdf
Napad opozivom
Životinjski model?
Dr. Xiang preuzima nadzor
Kad mreža stane
Bob razmatra nuklearno razaranje
Minimalni nužni odgovor
Slobodo na vrlo dugačkoj uzici
Britanski muzej i Britanska knjižnica
Apostrof koji nedostaje
4
PROLOG:
Luda sreća i oštar um
Prvi dio lude sreće prerušio se u javnu blamažu za europski Centar za obranu od bolesti.
23. lipnja školarci iz Alžira prijavili su da se nekakva epidemija dišnih organa širi
Mediteranom. Prijava se zasnivala na temeljitoj analizi podataka o antitijelima u alžirskom i
napuljskom sustavu javnog prijevoza.
COB trenutačno nije imao komentara, no za manje od tri sata javno-zdravstveni hobisti
izvijestili su o sličnim rezultatima i u drugim gradovima, priloživši mape širenja zaraze.
Epidemija je trajala već najmanje tjedan dana i vjerojatno je potekla iz srednje Afrike, izvan
dometa prismotre hobista.
Dok je COB osmislio nastup za svoju službu za odnose s javnošću, pojave bolesti
otkrivene su u Indiji i Sjevernoj Americi. Što je bilo još gore, neki novinar iz Seattlea izolirao
je i identificirao uzročnika zaraze, te se ispostavilo da je to Pseudomimivirus. Bio je to
otprilike najneugodniji obrat koji su ljudi iz odnosa s javnošću mogli zamisliti: još krajem
desetih godina COB je opravdao svoj golemi proračun briljantnom obranom od kulta Novog
svanuća. Pošast svanuća bila je drugi najgori Euro-teror desetljeća. Samo uprava COB-a
spriječila je da se katastrofa ne proširi na cijeli svijet.
Pošast svanuća bazirala se na Pseudomimivirusu.
Još uvijek je bilo dobrih ljudi u COB-u. Bili su to isti oni specijalisti koji su spasili svijet
2017. Brzo su riješili sporno pitanje 23. lipnja. Služba za odnose s javnošću sad je mogla
ispresti više ili manje točan izvještaj: da, ovaj Pseudomimi promaknuo je standardnim
protokolima oglašavanja. Propust je bio jednostavna softverska greška na mrežnoj stranici za
"Tekuća zbivanja" Centra. I da, taj Pseudomimi mogao bi biti derivat Pošasti svanuća.
Denaturirani sojevi izvornog, smrtonosno optimiranog virusa i dalje su imali jeku širom
svijeta, kao stalni dodatak pozadinskoj buci biosfere. Ove godine otkrivena su već tri. od čega
jedan samo pet dana ranije, 18. lipnja. Nadalje (a ovdje su ljudi iz Odnosa s javnošću ponovo
stekli svoj uobičajeni elan), svi takvi događaji bili su subklinički, budući da uglavnom nisu
imali nikakve zamjetljive simptome. Pseudomimivirusi imali su golemi genom (dobro, golem
za jedan virus, malen za gotovo sve drugo). Kult Novog svanuća bio je pretvorio taj genom u
smrtonosni švicarski nožić, opremivši ga alatom za pariranje gotovo svakoj obrani. Ali bez
takve optimizacije Pseudomimiji su bili nezgrapne vreće DNK smeća. "I stoga, u vidu
zaključka, COB se ispričava što je propustio objaviti taj rutinski događaj".
Prošao je jedan tjedan. Dva tjedna. Nije bilo daljnjih otkrivanja tog organizma. Ispitivanja
antitijela pokazala su da ta epidemija uopće nije dospjela mnogo dalje od ruba Mediterana.
COB-ove tvrdnje o pojavi bolesti bile su apsolutno točne. Ovakva vrsta "subkliničke
epidemije dišnih organa" bila je gotovo kontradiktorna. Ako nijedna žrtva na tisuću ne počne
čak niti šmrcati, onda taj virus ovisi gotovo o milostinji kako bi se probio u životu.
Objašnjenja COB-a bila su prihvaćena. Javno-zdravstveni hobisti bili su proširili paniku
zbog svakidašnjeg događaja.
Zapravo, priča COB-a sadržavala je samo jedno izvrtanje istine, a ono je uspješno
promaknulo oku javnosti. Propust objavljivanja virusa nije se dogodio zbog zbrke na javnim
mrežnim stranicama. Umjesto toga, dogodio se zbog greške u nedavno revidiranom sustavu
internog upozoravanja u Centru. Zato su odgovorni specijalisti bili jednako neupućeni u
zbivanja kao i široka javnost; hobisti su bili ti koji su upozorili i jedne i druge.
U unutarnjim krugovima EU Obavještajne službe bilo je ljudi koji nisu praštali takve
zabune. Bili su to ljudi koji su se svakodnevno suprotstavljali teroru. Bili su to ljudi čiji su
najveći uspjesi bili stvari za koje nikada niste čuli - a čiji bi neuspjesi mogli biti veći od
Pošasti svanuća.
Razumljivo, ti su ljudi bili i paranoični i opsesivni. Obavještajni upravni odbor dodijelio
je jednom od svojih najbistrijih agenata, mladom Nijemcu imenom Günberk Braun, zadatak
da nadzire mirnu reorganizaciju COB-a. U onim dijelovima Obavještajne zajednice gdje je
Braun bio poznat, bio je i donekle slavan - kao najopsesivniji među opsesivnima. Kako bilo,
on i njegovi timovi ubrzo su prepravili internu strukturu izvještavanja u COB-u, a zatim su se
prihvatili revizije cijelog Centra koja je trebala trajati šest mjeseci i sastojati se od nasumičnih
5
"protupožarnih vježbi", koje bi ispitale opasnosti i pretpostavke bizarnije od svega što su
epidemiolozi ikada izmaštali.
U COB-u se činilo da će tih šest mjeseci biti muka za nesposobne i otkrivenje za
briljantne. Ali Braunov režim protupožarnih vježbi potrajao je manje od dva mjeseca, a
okončala ga je jedna reklama na nogometnoj utakmici.
Prvi susret nogometnog natjecanja Grčka-Pakistan održao se u Lahoreu 20. rujna.
Natjecanje Grčka-Pakistan imalo je iza sebe određenu tradiciju - ili su možda samo navijači
bili staromodni. U svakom slučaju, oglašavanje je bilo prilično priprosto, dvadesetostoljetno.
Bilo je reklama u kojima su svaki predmet reklamiranja vidjeli svi. Reklamni prostor se
prodavao na unutrašnjim ogradama stadiona, ali čak ni to nije bilo prilagođeno gledatelju.
Na utakmici se dogodila jedna zanimljivost (dvije zanimljivosti, ubrojite li činjenicu da je
Grčka pobijedila). Tijekom poluvremena prikazana je reklama od trideset sekundi za nugat s
medom. Unutar sat vremena nekoliko nezavisnih analitičara marketinga izvijestilo je o
udarnom valu prodaje nugata, koji je započeo tri minute nakon te reklame. Ta jedna jedina
reklama svom se sponzoru stostruko isplatila. Takvo što se događalo samo u snovima - barem
snovima onih s bolesnom fiksacijom na marketinške vještine. Cijelo su poslijepodne milijuni
takvih raspravljali o tom zanimljivom događaju. Analizirali su svaku pojedinost dotične
reklame. Ona je bila nenadahnuto ostvarenje, prilično u skladu s trećerazrednim poduzećem
koje ju je produciralo. Važno je bilo to što nije sadržavala nikakve subliminalne svinjarije
(premda je pronalaženje istih bilo glavna nada onih koji su je proučavali). Vremenski odmak i
naglost vala bili su prilično nenalik na normalnu reakciju na reklamu. Za nekoliko sati svi
razumni sudionici složili su se da je Čudo nugata s medom samo ona vrsta iluzije koja se
događa zbog suvremenih mogućnosti kopanja po podacima; ako promatrate trilijune stvari,
često ćete uočavati koincidencije koje se dogode jednom u milijun puta. Na kraju krajeva
cijela je priča poništila samu sebe, postavši samo još jedan mali žubor u mirijadi razgovora u
životu javnosti.
Određeni promatrači nisu izgubili interes. Günberk Braun, kao i većina ljudi iz unutrašnjih
krugova uprave EU Obavještajne službe, imao je golemo (budimo iskreni: strahovito)
poštovanje prema snazi otvorene analize obavještajnih podataka. Jedan od njegovih timova
uočio je Čudo nugata s medom. Proučili su diskusiju. Istina, taj je događaj gotovo sigurno bio
iluzija. Pa ipak, moglo se tu postaviti još dodatnih pitanja; neka od njih bila su pitanja na koja
su vlade znale biti posebno talentirane odgovarati.
I tako dolazimo do drugog dijela lude sreće. Iz čistog hira, Braun je naredio protupožarnu
vježbu: analitički resursi COB-a bit će usmjereni prema javnozdravstvenom značenju Čuda
nugata s medom. Bez obzira na stvarni predmet te misterije, za Centar će to biti vježba u
provođenju tajnih hitnih istraga u stvarnom vremenu. Utoliko cijela stvar nije bila mnogo luđa
od njegovih prethodnih vježbi. Dosad su bistriji među COB-ovim specijalistima bili prilično
dobro uhodani u takvim priredbama. Na brzinu su generirali tisuću pretpostavki i zamislili
pola milijuna testova. Oni će biti sjeme za stabla pretraživanja u ovom istraživanju.
U sljedeća dva dana COB-ovi su analitičari napredovali po svojim stablima, proširujući ih
i krešući - cijelo vrijeme primjenjujući statističko ograničenje; ta vrsta posla znala je
generirati više iluzija nego što su marketinški hobisti ikada mogli sanjati. Samo bi lista tema
popunila starinski telefonski imenik. Ovo su dobri dijelovi, dramatično posloženi:
Nije bilo nikakve veze između navale kupovanja i reklame za nugat s medom. Ovaj se
zaključak nije temeljio na teoretskoj analizi: COB je pokazao reklamu malim grupama
ispitanika. Sve reklamne poruke iz poluvremena bile su testirane na sličan način. Jedan od
reklamnih ekrana na stadionu - oglas za servis traženja partnera, koji se emitirao vrlo kratko u nekih je ljudi uzrokovao zanimanje za nugat. (Oglas za taj servis traženja partnera bio je
prilični dizajnersko-umjetnički eksces, s pozadinom od međusobno ispresijecanih linija u
zbunjujućem moare uzorku.) Nastavljajući dalje duž stabla testiranja, oglas za servis traženja
partnera bio je pušten određenom broju specijalne publike. Primjerice, nije imao pojačani
učinak na osobe s antitijelima na Pseudomimivirus od 23. lipnja.
6
Oglas za servis traženja partnera uzrokovao je žudnju za nugatom kad bi se prikazao
ljudima zaraženim ranijim Pseudomimijem, od 18. lipnja, onim o kojem je COB uredno
izvijestio.
Kao dijete. Günberk Braun je često sanjario kako bi on, u prijašnja vremena, možda
mogao spriječiti bombardiranje Dresdena, ili zaustaviti naciste i njihove logore smrti, ili
odvratiti Staljina od izgladnjivanja Ukrajine. Slobodnim danima, kad nije mogao pokretati
nacije, mali bi Günberk zamišljao što je mogao učiniti 7. prosinca 1941. na radarskoj stanici
na Havajima, ili kao agent američkog FBI-a u ljeto 2001.
Možda svi mali dječaci prolaze kroz takvu fazu kad, uglavnom neupućeni u povijesni
kontekst, jednostavno žele biti junaci-spasitelji.
Ali kad je Braun razmotrio taj zadnji izvještaj, shvatio je da se našao usred nečega
velikog, baš poput njegovih fantazija iz djetinjstva. Pseudomimi od 18. lipnja i reklama na
nogometnoj utakmici - zajedno su činili izuzetno dobro prikriven test koncepta novog oružja.
U svom razvijenom obliku takvo bi oružje od Pošasti svanuća učinilo tek zloćudnu igračku. U
najmanju ruku, biološko bi ratovanje postalo jednako precizno i iznenadno kao meci i bombe:
kriomice zarazite populaciju bolešću koja se širi sporo i nasumično, posve nezapaženi, i onda
bam, oslijepite, osakatite ili ubijete - pojedinačno e-mailom, ili pak na milijarde emitiranjem,
prebrzo za bilo kakvu moguću "obranu od bolesti".
Da je Braun bio netko iz COB-a, ovo bi otkriće smjesta zasulo alarmima sve organizacije
za obranu od bolesti u Indoeuropskom savezu, kao i CKB u Americi te CKPB u Kini.
Ali Günberk Braun nije bio epidemiolog. On je bio špija, a bio je paranoičan čak i kao
takav. Braunova protupožarna vježba bila je pod njegovim osobnim nadzorom; tu mu nije bilo
teško prikriti vijest. U međuvremenu, upotrijebio je svoje resurse u upravi EU Obavještajne
službe i u Indoeuropskom savezu. Za nekoliko se sati udubio u veći broj projekata.
Doveo je najbolju stručnjakinju za kultove u Indoeuropskoj obavještajnoj zajednici i
pustio je na dokazni materijal. Kontaktirao je vojne baze Saveza u srednjoj Africi i u svim
propalim državama na rubu suvremenog svijeta. Tu je bilo pouzdanih indikacija o podrijetlu
Pseudomimija od 18. lipnja. Premda njegovo istraživanje nije bilo bioznanstvene prirode,
Braunovi su analitičari bili vrlo slični najboljima iz COB-a, no bili su pametniji, brojniji, i
imali su mnogo veće resurse. Čak i tako, imali su sreće: u sljedeća tri dana zbrojili su dva i
dva (i dva i dva i dva...). Na kraju je stekao prilično dobru predodžbu o tome tko se nalazi iza
testa oružja.
I prvi put u svom životu Günberk Braun bio je uistinu prestravljen.
01.
G. Zec u posjeti Barceloni
U obavještajnim službama Indoeuropskog saveza bilo je nekoliko birokratskih
superzvijezda, ljudi poput Günberka Brauna iz uprave EUOS-a. Njihovi su identiteti, barem
su se tako nadali, široj javnosti bili nepoznati - ili vrlo proturječni. Te su superzvijezde imale
svoje vlastite junake. Konkretno, kad bi se ljudi poput Günberka Brauna suočili s
najbeznadnijim problemima, postojalo je mjesto gdje su mogli ići po pomoć. Postojao je
izvjesni odjel u indijskoj Vanjskoj obavještajnoj službi. On se nije vidio na organizacijskim
dijagramima VOS-a i njegova je svrha bila veselo nedefinirana. U osnovi, bila je sve ono što
bi šef tog odjela smatrao potrebnim. Taj je šef bio indijski državljanin poznat (onom malenom
broju ljudi koji su ga poznavali) kao Alfred Vaz.
Braun se sa svojim užasnim otkrićem obratio Vazu. Isprva je stariji muškarac bio jednako
zapanjen kao i Braun. Ali Vaz je bio maher. "S odgovarajućim ljudskim resursima možeš
riješiti gotovo svaki problem", rekao je. "Daj mi nekoliko dana. Da vidimo što ću uspjeti
iskopati."
O
U centru Barcelone, tri dana kasnije:
7
Zec je skočio na slobodni pleteni naslonjač i s njega na sredinu stola, između šalica za čaj
i začina. Nakrivio je svoj cilindar prvo prema Alfredu Vazu, a zatim prema Günberku Braunu
i Keiko Mitsuri. "Kako dobar prijedlog imam za vas! " rekao je. Sve u svemu, bio je bezvezan
primjer svoje vrste.
Alfred je ispružio ruku i prošao njome kroz (u sliku, tek toliko da naglasi vlastitu
zbiljnost. "Mi smo oni koji imaju prijedlog. "
"Hmf." Zec je tresnuo dupetom na stol i izvukao sićušni servis za čaj odnekud iza soli i
papra. Natočio si je kap ili dvije - dovoljno da napuni svoju šalicu - i srknuo. "Pretvorio sam
se u uši." Trznuo je oba duga uha da naglasi poantu.
S druge strane stola Günberk Braun netremice je gledao stvorenje. Braun je bio jednako
efemeran kao zec, ali je isijavao strogu ozbiljnost koja je bila prilično usklađena s njegovom
pravom osobnošću. Alfredu se učinilo da je u izrazu lica mlađeg muškarca opazio određeno
iznenađeno razočaranje. I doista, za koji trenutak Günberk mu je poslao tihu poruku.
Braun —> Mitsuri,Vaz: <sm> Ovo je najbolje što si uspio naći, Alfred?</sm>
Alfređ nije odgovorio izravno. Umjesto toga, okrenuo se prema stvoru koji je sjedio na
stolu. "Dobro došli u Barcelonu, gospodine Zec", rekao je. Mahnuo je rukom prema
tornjevima Sagrade Familije koji su se uzdizali nebu pod oblake s druge strane ulice.
Katedralu je bilo najbolje gledati bez virtualne dorade; na kraju krajeva, stvarnost Gaudijeve
arhitekture kićenošću je nađmašivala maštu suvremenih revizionista. "Imate li kakvu
predodžbu o tome zašto smo odabrali ovu lokaciju za naš sastanak? "
Zec je gucnuo čaj. Njegov je pogled vrludao na vrlo ne-zečji način, upijajući bučne
gomile koje su prolazile pored stolova, te promatrajući kostime i tjelesne prikaze turista i
lokalaca. "Ah, je li to zato što je Barcelona mjesto ljepote i bizarnosti, jedan od rijetkih
velikih gradova dvadesetog stoljeća čija je draž preživjela u suvremenom svijetu? Je li
moguće da negdje sa strane vi s vašim obiteljima upravo krećete u dodirno-opipne obilaske
parka Güell i sve si to pišete u putne troškove?" Zagledao se u Brauna i Keiko Mitsuri.
Mitsuri je bila otvoreno maskirana. Pomalo je sličila aktu Marcela Duchampa, izgrađenom od
pomičnog kompleksa kristalnih površina. Zec je slegnuo ramenima. "A opet, tko zna, možda
ste vas dvoje tisućama kilometara daleko. "
Keiko se nasmijala. "O, pa nemojte biti tako neodlučni", rekla je s potpuno sintetičkim
naglaskom i sintaksom. "Ja sam baš sretna što se upravo nalazim u parku Güell i pipam
stvarnost svojim vrlo stvarnim rukama. "
Mitsuri —> Braun,Vaz: <sm> Zapravo sam u svom uredu i divim se mjesečini nad
Tokijskim zaijevom.</sm>
Zec je nastavio, nesvjestan nijeme igre tihih poruka. "Svejedno. U svakom slučaju, pravi
razlozi za sastajanje ovdje: Barcelona ima vrlo izravne veze sa svim mjestima otkud vi stižete,
kao i suvremeno osiguranje za prikrivanje onoga što govorimo. I što je najbolje, ima zakone
koji zabranjuju javno i policijsko njuškanje... osim, naravno, ako ste vi uprava EUOS-a. "
Mitsuri —> Braun,Vaz: <sm> Pa, jednu trećinu je točno pogodio.</sm>
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> I g. Zec zove prilično izdaleka.</sm>
EU procjena u stvarnom vremenu našla se u zraku, iznad glave malenog stvorenja:
sedamdeset pet posto vjerojatnosti da se um iza Zec je slike nalazi u Sjevernoj Americi.
Alfred se nagnuo prema zecu i osmjehnuo. Kao zaista fizički prisutan agent, Vaz je imao
neka ograničenja - ali i određene prednosti. "Ne, mi nismo tajna policija. I da, htjeli smo
sigurnu komunikaciju koja bi bila malo osobnija od tekstualnih poruka." Potapšao se po
prsima. "Konkretno, vidite da sam ja fizički ovdje. To pridonosi povjerenju." I trebalo bi te
navesti na svakakve pogrešne pretpostavke. Vaz je mahnuo konobaru, te naručio čašu Rioje.
Nato se opet okrenuo prema stvorenju na stolnjaku: "Zadnjih nekoliko mjeseci hvalili ste se
mnogim stvarima, gospodine Zec. Ima ovih dana još nekih koji se hvale na sličan način, ali vi
imate certifikate koje je teško dobiti samo tako. Razni ljudi sa značajnim reputacijama
potvrđuju vaše sposobnosti. "
Zec se šepirio. Bio je to zec s mnogim neuvjerljivim afektacijama. Fizički realizam nije
bio visoko rangiran među njegovim prioritetima. "Naravno da sam vrlo preporučljiv. Za svaki
problem, politički, znanstveni, umjetnički ili ljubavni - zadovoljite moje uvjete i ja ću obaviti
posao. "
8
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Može, Alfred.</sm>
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Da, minimalna verzija, naravno. Ništa više, sve dok ne
vidimo neke rezultate do kojih nismo mogli i sami doći.</sm>
Alfred je kimnuo. naizgled samomu sebi. "Naš problem nema nikakve veze s politikom ili
ratom, gospodine Zec. Naši su interesi samo znanstveni."
Zečeve su se uši trznule. "Pa? Objavite što trebate na specijaliziranim forumima. To bi
vam moglo donijeti odgovore dobre skoro kao moji, gotovo jednako brzo. I sigurno tisuću
puta jeftinije."
Stiglo je vino. Vaz je izražajno pomirisao buke. Bacio je pogled na drugu stranu ulice.
Ponude za mjesta u fizičkim obilascima Sagrade Familije bile su zatvorene za danas, ali u
blizini ulaza u katedralu još uvijek je stajao red ljudi koji su se nadali da se netko s
rezervacijom neće pojaviti. Bio je to još jedan dokaz da su najvažnije stvari one koje možete
dotaknuti. Vratio je pogled na sivog zeca. "Naše su potrebe dublje od čačkanja po mozgovima
nekoliko tisuća analitičara. Naša pitanja zahtijevaju ozbiljno, ovaj, eksperimentiranje. Nešto
od toga je već učinjeno. Mnogo toga preostaje. Sve u svemu, naš projekt je velik poput,
recimo, vladinog prioritetnog programa istraživanja."
Zec se nacerio, otkrivši sjekutiće boje slonovače. "Heh. Vladin prioritetni program? To su
budalaštine iz dvadesetog stoljeća. Tržišna potražnja uvijek je učinkovitija. Samo morate
navući tržište na suradnju. "
"Možda. Ali ono što mi želimo učiniti je..." Gadno je bilo to što je čak i lažna priča bila
ekstremna. "Ono što mi želimo su, hm, upravna ovlaštenja nad jednim velikim fizičkim
laboratorijem. "
Zec se smrznuo i na trenutak je izgledao poput pravog biljojeda, iznenada uhvaćenog u
snop jarke svjetlosti. "O? Kakvom vrstom fizičkog laboratorija? "
"Globalno integriranih bioloških znanosti. "
"Opa, opa, opa. " Zec se naslonio dogovarajući se sam sa sobom - i samo sa sobom, nadali
su se. EU Obavještajna služba postavila je vjerojatnost od šezdeset pet posto da Zec ne dijeli
veliku sliku s nekim drugim, te devedeset i pet posto da ne predstavlja oruđe Kine ili SAD-a.
Alfredova organizacija u Indiji imala je još više povjerenja u te pretpostavke.
Zec je odložio šalicu s čajem. "Sad ste me zainteresirali. Znači, ovo nije zadatak
nabavljanja informacija. Vi u stvari želite da srušim neku veliku instalaciju."
"Samo nakratko", reče Gunberk.
"Svejedno. Obratili ste se pravom tipu. " Nos mu je zadrhtao. "Siguran sam da ste upućeni
u mogućnosti. Europom su raštrkane vrhunske ustanove, ali nijedna od njih nije potpuno
integrirana - pa zasad kaskaju za lokacijama u Kini i SAD-u. "
Vaz nije kimnuo, ali Zec je bio u pravu. Na svijetu je posvuda bilo briljantnih istraživača,
ali postojala je tek nekolicina podatkovno-intenzivnih laboratorija. U dvadesetom stoljeću,
tehnička superiornost velikih laboratorija mogla je trajati i do trideset godina. Danas su se
stvari brže mijenjale, ali Europa se pomalo vukla. Bhopalski kompleks u Indiji bio je bolje
integriran, no zaostajao je u mikroautomatizaciji. Moglo bi proći još nekoliko godina prije
nego što Kina i SAD izgube svoju trenutačnu prednost.
Zec se smijuckao sebi u bradu. "Hm, hm. Znači da to trebaju biti ili laboratoriji u Wuhanu,
ili oni u južnoj Kaliforniji. Ja bih svoja čuda mogao izvesti u oba, naravno." Bila je to laž, ili
su Alfredovi ljudi posve pogrešno procijenili ovog dragog krznenog prijatelja.
Keiko reče: "Mi bismo preferirali biotehnološki kompleks u San Diegu u Kaliforniji. "
Alfred je već bio pripremio prikladno objašnjenje: "Već nekoliko mjeseci proučavamo
laboratorije u San Diegu. Znamo da tamo imaju resurse koji su nam potrebni." Zapravo,
upravo su na San Diego bile usredotočene stravične sumnje Günberka Brauna.
"A što to točno planirate? "
Günberk se kiselo nasmiješio. "Napredovat ćemo po etapama, gospodine Zec. Za prvi dio
vam predlažemo rok od trideset dana. Od vas bismo željeli pregled osiguranja laboratorija u
San Diegu. Što je još važnije, trebamo uvjerljive dokaze da ste u stanju osigurati tim lokalnih
ljudi koji će izvršavati fizičke radnje u tim laboratorijima i u njihovoj blizini. "
9
"Dobro onda. Evo začas ću skočiti." Zec je zakolutao očima. "Očito je da tražite potrošnog
igrača, nekoga tko će sakriti vašu operaciju od Amerikanaca. Dobro. Ja mogu biti posrednik.
Ali pazite. Ja sam jako skup i na kraju ću biti prisutan na naplati. "
Keiko se nasmijala. "Nema potrebe za melodramom, gospodine Zec. Poznate su nam vaše
slavne vještine. "
"Upravo tako! Ali zasad još ne vjerujete u njih. Idem ja sad, pronjuškat ću po San Diegu i
javiti vam se za nekoliko tjedana. Do tada ću imati nešto što vam mogu pokazati i - što je
važnije za mene - upotrijebit ću svoju golemu maštu da odredim prvu ratu u ovom obročnom
plaćanju koje je predložio gospodin Izgledam-Kao-Pravi-Nijemac." Lagano se naklonio u
Günberkovom smjeru.
Mitsuri i Braun zračili su smetenom tišinom, pa je na Alfreda palo da nastavi
konverzaciju. "Porazgovarat ćemo ponovo. Molim vas da imate na umu da zasad želimo samo
pregled. Želimo znati koga možete angažirati i kako biste ih mogli upotrijebiti. "
Zec si je dotaknuo nos. "Bit ću oličenje diskrecije. Ja uvijek znam mnogo više nego što
odajem. Ali vas troje biste stvarno trebali popraviti svoje nastupe. Gospodin Izgledam-KaoPravi-Nijemac obični je zastarjeli stereotip. A vi, señora, djelo inipresionističke umjetnosti ne
otkriva ništa i otkriva sve. Koga bi mogli osobito zanimati laboratoriji u San Diegu? Ta koga,
uistinu? A što se tiče vas..." Zec pogleda Vaza. "Skrivate krasni kolumbijski naglasak."
Stvorenje se nasmijalo i skočilo sa stola. "Pričat ćemo uskoro." Alfred se naslonio i
promatrao kako sivi lik izmiče nogama prolaznika. Stvorenje je zacijelo imalo festivalsku
dozvolu, budući da su ga drugi ljudi očigledno vidjeli. Nije bilo nikakvog puf prilikom
nestajanja. Zec je ostao vidljiv još dvadeset metara duž Carrer de Sardenyje, a zatim je
šmugnuo u neku sporednu uličicu te je najzad prilično prirodno nestao s vidika.
Tri agenta neko su vrijeme sjedili u naizgled ugodnoj tišini. Günberk nagnut nad svoje
virtualno vino. Vaz pijuckajući svoju pravu Rioju i diveći se lutkama na hoduljama koje su se
pripremale za poslijepodnevnu paradu. Njih troje se dobro uklapalo u uobičajenu turističku
vrevu četvrti oko Familije - osim što bi većina turista koji plaćaju za sjedenje u kafiću na C.
de Sardenyji bila više od jedne trećine fizički prisutna.
"Stvarno je otišao", reče Günberk pomalo nepotrebno; svi su mogli vidjeti EU analizu
signala. Prošlo je još nekoliko sekundi. Japanska i indijska obavještajna agencija također su
podnijele izvještaje; Zec je i dalje bio neidentiticiran.
Pa, to je već nešto, reče Keiko. "Izvukao se čist. Možda može funkcionirati kao
posrednik."
Günberk klonulo slegne ramenima. "Možda. Kakva odvratna budala. Njegova vrsta
diletantizma klišej je star jedno stoljeće, koji ,se ponovo rađa sa svakom novom tehnologijom.
Kladim se da ima četrnaest godina i da se očajnički nestrpljivo želi nečime razmetati."
Pogledao je Vaza. "Zar je to najbolje što si uspio smisliti, Alfrede? "
"Njegova reputacija nije prevara, Günberk. Vodio je projekte gotovo jednako složene kao
ono što mu mi namjeravamo zadati. "
"To su bili istraživački projekti. Možda je on dobar - kako se ono kaže? – 'poveznik
genija'. Mi želimo nešto operativnije. "
"Pa, ispravno je uočio sve natuknice koje smo mu dali." To su bili Alfredov naglasak i
mrežni dokazi koje je podmetnuo o Keikinom podrijetlu.
"Ach ja", reče Günberk i licem mu iznenada prijeđe osmijeh. "Pomalo je ponižavajuće da
me optužuju za pretjerano glumatanje kad sam baš pravi ja! Da, i tako znači, gospodin Zec
misli da smo mi južnoamerički narko-bosovi. "
Pomične kristalne izmaglice koje su tvorile Keikinu sliku izgledale su nasmiješeno. "Na
neki način, to je uvjerljivije nego ono što stvarno jesmo." Nasljednici bivših narko-ratova u
zadnjem su desetljeću pali u zaborav; pristup "ecstasyju i intenzifikatorima" bio je toliko širok
da je konkurencija učinila ono što suzbijanje nikad nije uspjelo. Ali narko-bosovi još su
uvijek bili bogatiji nego što je većina malih zemalja mogla i sanjati. Oni među njima koji su
vrebali iz propalih država mogli bi biti dovoljno ludi da učine to što je njih troje danas dalo
naslutiti.
10
Günberk reče; "Sa Zecom se može izaći na kraj, to priznajem. Ali da je kompetentan za
naše potrebe? Mnogo manje vjerojatno. "
"Predomišljaš se o našem projektiću, Günberk?" Bio je to Keikin pravi glas. Njezin je ton
bio vedar, no Alfred je znao da i ona ima svoje vrlo ozbiljne bojazni.
"Naravno", odgovori Giinberk. Na trenutak se uzvrpoljio. "Gledajte. Teror putem
tehničkog iznenađenja najveća je prijetnja opstanku ljudske rase. Velesile - mi. Kina, SAD međusobno su u miru zadnjih nekoliko godina, uglavnom zato što priznajemo tu opasnost i
držimo ostatak svijeta postrojenim. A sad otkrivamo da Amerikanci... "
Keiko: "Ne znamo jesu li to Amerikanci, Günberk. Laboratoriji u San Diegu pružaju
podršku istraživačima iz cijelog svijeta."
"Istina. I prije tjedan dana i ja sam bio sumnjičav isto kao ti. Ali sada... razmisli. Onaj test
oružja bio je remek-djelo prikrivanja. Imali smo nevjerojatnu sreću što smo ga uočili. Taj test
bio je rezultat strpljivog i profesionalnog rada, na razini jedne velesile. Velesile imaju svoju
inerciju i birokratski oprez. Terensko testiranje nužno se mora obavljati u vanjskom svijetu,
ali one razvoj svojih oružja ne provode u laboratorijima koje ne posjeduju."
Keiko se oglasila zvukom nalik na udaljene zvončiće. "Ali zašto bi neka velesila razvijala
efikasnost neke pošasti? Gdje je u tome profit? "
Günberk je kimnuo glavom. "Da, takvo uništenje imalo bi smisla za neki kult, ali ne i za
supersilu. Na početku, moj zaključak je bio noćna mora bez logike. Ali moji su analitičari to
proučavali uzduž i poprijeko. Zaključili su da 'simptom nugata s medom' nije samo dubler
neke smrtonosne bolesti. On je u biti osnovno obilježje testa. Ovaj neprijatelj cilja na nešto
veće od trenutačnih napada biološkim oružjem. Ovaj neprijatelj blizu je raspolaganja
učinkovitom MMV tehnologijom. "
Keiko je bila posve tiha; čak su se i njezini kristali ukočili. MMV. Bio je to djelić
znanstveno-fantastičnog žargona s prijelaza stoljeća: moraš-mi-vjerovati. Drugim riječima,
kontrola uma. Slabi, društveni oblici MMV-a pokretali su cijelu ljudsku povijest. Postizanje
neodoljivog uvjeravanja bio je tema akademskih radova već više od stotinu godina. Već
trideset godina bio je to uvjerljiv tehnološki cilj. A već deset godina određene verzije tog cilja
bile su izvedive u dobro kontroliranim laboratorijskim uvjetima.
Kristali su se pomaknuli; Alfred je sa sigurnošću osjetio da Keiko gleda njega. "Može li to
biti istina, Alfrede? "
"Da, bojim se da može. Moji su ljudi proučili izvještaj. Günberkova je sreća bila izuzetna,
jer se zapravo radilo o simultanom testu dvije radikalne inovacije. Kompulzija nugata s
medom bila je preciznija nego što je trebala biti za test udaljenog širenja neke bolesti.
Počinitelji su dobro znali što kodiraju - razmisli o reklami za nugat koja je služila kao
paravan. Moji analitičari misle da bi neprijatelj mogao imati sposobnost visoke semantičke
kontrole već unutar godine dana. "
Keiko je uzdahnula. "K vragu. Ja se cijeli život borim protiv kultova. Mislila sam da su
velike nacije iznad najčudovišnijih zločina... ali ovo, ovo bi pokazalo da sam bila u krivu. "
Günberk je kimnuo. "Ako smo u pravu u vezi s tim laboratorijima i ako se ne uspijemo...
obračunati... s njima kako spada, to bi mogao biti kraj povijesti. To bi mogao biti kraj svih
borbi dobra protiv zla koje su ikad postojale." Stresao se, iznebuha se vraćajući praktičnosti.
"A ipak smo svedeni na to da radimo preko tog prokletog Zec jeg lika."
Alfred je blago rekao: "Proučio sam Zečev dosje, Günberk. Mislim da može učiniti ono
što nam je potrebno. Na ovaj ili na onaj način. Dostavit će nam unutrašnje informacije, ili će
stvoriti dovoljno kaosa - koji se neće moći pripisati nama - da će bilo kakvo zlo jasno izaći na
vidjelo. Ako je ono najgore istina, imat ćemo dokaze koje mi, Kina, pa čak i nedužne strane iz
SAD-a, možemo upotrijebiti da to satremo." Suzbijački napadi na teritorij neke velesile bili su
rijetkost, ali bilo je i presedana.
Sve troje su neko vrijeme šutjeli, pa su zvukovi poslijepodnevnog festivala doprli do
Vaza. Toliko je godina prošlo od njegova zadnjeg posjeta Barceloni... Najzad je Günberk
nezadovoljno kimnuo. "Preporučit ću svojim nadređenima da nastavimo. "
S druge strane stola, Keikina je prizmatična slika svjetlucala i tiho zveckala. Mitsurino
obrazovanje bilo je iz sociologije. Njeni timovi analitičara bili su jaki u psihologiji i
11
društvenim običajima - mnogo manje diversificirani od timova koji su radili za Alfreda ili
Günberka. Ali možda bi ona mogla smisliti neku alternativu koju su njih dvojica previdjeli.
Najzad je progovorila: "Ima mnogo pristojnih ljudi u američkoj obavještajnoj zajednici. Ne
sviđa mi se što ovo radimo iza njihovih leđa. Pa ipak, ovo je izuzetna situacija. Imam
dopuštenje da nastavim s Planom Zec..." - zastala je - "uz jedan uvjet. Günberk se boji da
griješimo u tome što uzimamo nekog nekompetentnog. Alfred je više proučavao Zeca i smatra
da on ima baš pravu razinu talenta. Ali što ako ste obojica u krivu? "
Günberk se trgnuo od iznenađenja. "Vrag jedan!" rekao je. Alfred je naslutio da je između
njih dvoje prošlo nekoliko vrlo brzih tihih poruka.
Prizme kao da su kimnule glavom. "Da. Što ako je Zec daleko kompetentniji nego što mi
mislimo? U tom malo vjerojatnom slučaju Zec bi mogao preoteti operaciju, ili čak sklopiti
savez s našim hipotetskim neprijateljem. Ako nastavljamo, moramo razviti planove za
odustajanje i uništenje, usklađene sa Zečevim napretkom. Postane li on veća opasnost,
moramo biti spremni na razgovor s Amerikancima. Dogovoreno? "
"Ja."
"Naravno. "
O
Keiko i Günberk ostali su još nekoliko minuta, ali stvarni stol u kafiću na C. de Sardenyji
usred festivala nije bio prikladno mjesto za virtualne turiste. Konobar je neprestano kružio
oko njih, zanimajući se treba li Alfredu još štogod. Plaćali su stol za troje, no tu su bile gomile
stvarnih ljudi koji su čekali sljedeće slobodno mjesto za sjesti.
Tako su se njegovi japanski i europski kolege oprostili. Günberk se morao pozabaviti
mnogim otvorenim pitanjima. Istrage pri COB-u morale su se uglađeno obustaviti.
Dezinformacije su se morale pažljivo posijati uokolo zato da se stvari prikriju kako od
neprijatelja, tako i od zaštitarskih hobista. U međuvremenu, Keiko bi u Tokiju mogla provesti
ostatak noći budna, promišljajući zamke za Zeca.
Vaz je ostao još malo da završi piće. Bilo je čudesno kako se brzo njegov prostor za
stolom smanjio kad se oko njega smjestila obitelj sjevernoafričkih turista. Alfred je bio
naviknut na virtualne predmete što se mijenjaju za tren oka, no sposobni ugostitelji znali su
izvesti gotovo istu stvar s fizičkom stvarnošću kad bi novac bio u pitanju.
Od svih gradova Europe, Alfred je najviše volio Barcelonu. Zec je bio u pravu u pogledu
tog grada. No je li bilo vremena za pravi turizam? Bilo je. Neka to bude njegov godišnji
odmor. Alfred je ustao i nadvio se nad stol, ostavivši novac za račun i napojnicu. Na ulici je
gužva postajala prilično ekstremna, ljudi na hoduljama su divlje plesali uokolo između turista.
Nije mogao izravno vidjeti ulaz u Sagradu Familiju, no turističke informacije pokazivale su
da je sljedeći termin za obilazak još devedeset minuta daleko.
Gdje da potroši vrijeme? Ah! Na vrhu Montjuïca. Skrenuo je u sporednu ulicu. Kad je
izašao s druge strane, gužva se smanjila... i turistički auto za njega baš je pristizao. Alfred se
udobno smjestio u kabinu za jednog putnika i pustio mozak na pašu. Tvrđava Montjuïc nije
bila najdojmljivija u Europi, no nije ju vidio već dosta dugo. Poput svojih sestara, svjedočila
je o proišlim vremenima kad su revolucijama u tehnologiji uništenja bila potrebna desetljeća
da se razviju i kad se masovna ubojstva nisu mogla počiniti pritiskom gumba.
Auto je pronašao put iz osmerokutnih gradskih blokova barcelonske kotline i pohitao
uzbrdo, uhvativši kuku žičare koja ih je žustro povukla uvis na Montjuïc. Nije bilo zamornih
serpentina za ovaj primjerak automatizacije. Iza njega grad se prostirao miljama. A zatim se
ispred, kad su stigli na vrh brda, našao Mediteran, sav plav i magličast i miran.
Alfred je izašao, a sićušni auto odzujao je rotorom, usmjerivši se prema instalaciji žičare
koja će njegovog sljedećeg klijenta povesti na prelet preko luke.
Nalazio se točno na mjestu koje je bio naručio na turističkom izborniku, upravo ondje
gdje su dvadesetostoljetni topovi izvirivali iz kruništa. Iako ti topovi nisu nikad bili
upotrijebljeni, bili su itekako pravi i stvarni. Za novčanu pristojbu mogao bi dotaknuti topove
i penjati se po tvrđavi iznutra. Nakon zalaska sunca odigrat će se uprizorena bitka.
12
Vaz je prošetao do kamene ograde i pogledao dolje. Kad bi blokirao sve turističke
fantazije, mogao bi vidjeti teretnu luku gotovo dvjesto metara ispod sebe i oko jedan
kilometar daleko. To mjesto bilo je golemo prostranstvo spremnika za teret koji su išli amotamo, kaos. Kad bi prizvao svoje vladine moći, mogao bi vidjeti protok tereta, pa čak i
sigurnosne certifikate koji su obznanjivali - na načine ozakonjene kombinacijom fizičke i
kriptografske zaštite - da nijedna od desetmetarskih kutija ne sadrži nuklearno oružje, neku
pošast ili radijacijsku bombu kućne izrade. Sustav je bio vrlo dobar, a isti takav sustav za teški
teret našli biste bilo gdje u civiliziranom svijetu. Bio je to rezultat desetljeća straha,
mijenjanja stavova o privatnosti i slobodi, tehnološkog napredovanja. Suvremeno osiguranje
uistinu je uglavnom funkcioniralo. Već više od pet godina nije nestao nijedan grad. Svake
godine civilizirani je svijet rastao, a utjecaj bezakonja i siromaštva se smanjivao. Mnogo je
ljudi mislilo da svijet postaje sigurniji.
Keiko i Günberk - a pogotovo Alfred - znali su da je takav optimizam posve pogrešan.
Alfred je pogledao preko luke u tornjeve iza nje. Njih nije bilo kad je posljednji put
posjetio Barcelonu. Civilizirani svijet postao je bogatiji nego u snovima iz njegove mladosti.
Tamo u 1980-im i 1990-im, vladari suvremenih država shvatili su da uspjeh ne proizlazi iz
toga da imate najveću vojsku, ili najpovoljnije tarife, ili najviše prirodnih resursa - pa čak ni
najnapredniju industriju. U suvremenom svijetu, uspjeh je proizlazio iz toga da imate što je
moguće više obrazovane populacije i da tim stotinama milijuna kreativnih ljudi dajete
vjerodostojnu slobodu.
Ali ta utopija bila je Utrka Crvene kraljice s istrebljenjem.
U dvadesetom stoljeću samo su dvije nacije imale moć uništiti svijet. Ljudska rasa
preživjela je uglavnom zahvaljujući sreći. Na prijelazu stoljeća naziralo se vrijeme kad bi
tuceti zemalja mogli uništiti civilizaciju. Ali do tada su velesile došle do određene količine
zdravog razuma. Nijedna nacionalna država ne bi mogla biti toliko glupa da raznese svijet - a
onih nekoliko barbarskih izuzetaka je Dobilo Svoje, kad je bilo potrebno, čak i metodama od
kojih bi tlo ostalo svijetliti u mraku. Do desetih godina tehnologija masovnog ubijanja bila je
već dostupna regionalnim i rasnim mrziteljskim grupama. Slijedom sretnih čuda - od kojih je
neka projektirao Alfred osobno - opravdane pritužbe nezadovoljnih ljudi uistinu su riješene.
Danas, tehnologija Velikog Terora bila je toliko jeftina da su je mogli nabaviti kultovi i
male bande kriminalaca. U tome je najveći stručnjak bila Keiko Mitsuri. Premda su njezin rad
skrivale izmišljene priče i podmetnute laži, Keiko je spasila milijune života.
Utrka Crvene kraljice se nastavljala. U svoj svojoj nevinosti, čudesna kreativnost ljudske
vrste i dalje je generirala neželjene posljedice. Postojao je tucet istraživačkih trendova koji bi
na koncu mogli staviti oružje za uništenje svijeta u ruke svakome tko je ustao na lijevu nogu.
Alfred se vratio do najbližeg topa, mahanjem ruke plativši pristojbu za dodirivanje.
Naslonio se na topli metal naciljan prema plavoj mediteranskoj izmaglici i zamislio
jednostavnija vremena.
Jadni Günberk. On je istinu vidio na posve suprotan način. Učinkoviti MMV ne bi bio
kraj svega. U dobrim rukama, tehnologija MMV-a bila je jedino što bi moglo riješiti
suvremeni paradoks i zauzdati kreativnost ljudske vrste ne uništivši pritom svijet. Zapravo,
bila je to jedina nada ljudske vrste za preživljavanje dvadeset prvog stoljeća. A u San Diegu
sam toliko blizu uspjeha. Bio je ubacio svoj projekt u biološke laboratorije tri godine ranije.
Veliki napredak se dogodio prije manje od godinu dana. Njegov test na nogometnoj utakmici
pokazao je da terapijski sustav funkcionira. Za otprilike još godinu dana, bio bi razvio visoke
semantičke kontrole. S tim bi mogao pouzdano kontrolirati ljude u svojoj neposrednoj blizini.
Što je još važnije, mogao bi proširiti zarazu po čitavim populacijama i projektirati nekoliko
univerzalno gledanih prijenosa. Tada bi on imao kontrolu. Prvi put u povijesti, svijet bi bio
pod nadzorom odrasle osobe.
Takav je bio plan. Sad ga je nevjerojatno zla sreća dovela u opasnost. Ali trebao bih to
gledati s vedrije strane; Günberk se obratio meni da sredim problem! Alfred je uložio dosta
truda dok nije iskopao "g. Zeca". Dečko je bio očigledno neiskusan, i u svakom pogledu
egotistična budala koju je Günberk u njemu vidio. Zečevi su uspjesi bili jedva jedvice
dovoljno dojmljivi da ga učine prihvatljivim. Oni su mogli izaći nakraj sa Zecom. Ja mogu
13
izaći na kraj sa Zecom. Iz unutrašnjosti laboratorija Alfred će Zecu davati točno određene
dezinformacije. Na kraju ni Zec niti Alfredovi kolege u Indoeuropskom savezu neće shvatiti
da su prevareni. A poslije toga, Alfred će moći neometano nastaviti s onim što bi mogla biti
posljednja, najbolja prilika za spašavanje svijeta.
Alfred se popeo na krunište i divio se opremi. Turistička komisija Barcelone potrošila je
poprilično novca na ponovno izgrađivanje tih artefakata. Kad bi se njihova lažna bitka te
večeri premrežila s fizičkom stvarnošću, dojam bi bio vrlo upečatljiv. Bacio je pogled na svoj
raspored iz Mumbaija - i odlučio ostati u Barceloni još nekoliko sati.
02.
Povratak
Robert Gu trebao je biti mrtav. Znao je on to, stvarno je znao. Umirao je već dugo. Nije
mu bilo baš sasvim jasno koliko dugo. U ovoj beskrajnoj sadašnjosti vidio je samo rasplinute
obrise. Ali nije bilo ni važno, jer je Lena prigušila svjetla toliko da se ništa nije ni moglo
vidjeti. A zvukovi: neko vrijeme nosio je neke stvari u ušima, ali bile su vraški komplicirane i
stalno su se gubile ili kvarile. Osjećao se blaženo kad ih se riješio. Oni zvukovi što su
preostali bili su nejasno mumljanje, katkada Lenine pritužbe na njega, dok bi ga gurala i
gnjavila. Pratila na zahod, za Boga miloga. A on je stvarno samo htio ići doma. Lena mu nije
dopuštala ni tu jednostavnu stvar. Ako je to zapravo uopće bila Lena. Tko god da je bio, nije
bio osobito ljubazan. Ja samo hoću ići doma...
Pa ipak, nikad nije baš sasvim umro. Svjetla su sada često bila snažnija, premda mutna
kao i uvijek. Uokolo je bilo ljudi i glasova, povišenih tonova kojih se sjećao iz doma. Govorili
su kao da očekuju da će biti shvaćeni.
Stvari su bile bolje ranije, kad je sve bilo nejasno mumljanje. Sad ga je sve boljelo. Bilo je
dugotrajnih vožnji u posjet doktoru, a nakon toga bol bi uvijek bila jača. Bio je tu neki tip koji
je tvrdio da mu je sin, i da je dom ono gdje se sada nalazi, ma gdje to bilo. Katkad bi ga
otkotrljali van da osjeti žarko sunce na licu i posluša ptice. Nije bilo teorije da je to dom.
Robert Gu se sjećao doma. Bilo je snijega na visokim planinama koje su se vidjele iz dvorišta
njegove obiteljske kuće. Bishop. Kalifornija, SAD. To je bilo to mjesto, a ovo nije bilo to.
No iako to nije bio dom, njegova je sestrica bila ovdje. Cara Gu je bila tu negdje i ranije,
kad su stvari bile mračne i nerazgovijetne, ali uvijek je bila tik izvan vidokruga. Ovo je bilo
drugačije. Isprva je bio svjestan samo njezinog visokog piskutavog glasa, nalik na zvončiće na
vjetar koje je njegova majka držala na kućnom trijemu. Najzad se jednog dana našao vani u
dvorištu, ćuteći da je sunčeva svjetlost snažnija i toplija nego što mu se već dugo činilo. Čak
su i mrlje bile oštre i pune boja. Čuo je Carin glasić kako ga ispituje "Roberte ovo" i "Roberte
ono" i...
"Roberte, bi li volio da te provedem kroz susjedstvo? "
"Što? " Robertov je jezik bio sav ljepljiv, a glas promukao. Iznenada mu je sinulo da zbog
svog tog mumljanja i mraka možda već neko vrijeme nije ništa rekao. A bilo je tu nešto još
čudnije. "Tko si ti?"
Uslijedio je trenutak tišine, kao daje pitanje glupo ili postavljeno već mnogo puta.
"Roberte, ja sam Miri. Ja sam tvoja unu... "
Trgnuo je rukom onoliko koliko se htjela pomaknuti. "Pridi bliže. Ne vidim te."
Mrlja se pomakla točno pred njega, posred sunčeve svjetlosti. Ovo nije bila samo naznaka
prisutnosti iza njegovog ramena ili u njegovom sjećanju. Mrlja je postala lice, tek nekoliko
centimetara udaljeno od njegovog; uspio je vidjeti ravnu crnu kosu i maleno okruglo lice koje
mu se smiješilo kao da je on najdivniji tip na cijelom svijetu. To je stvarno bila njegova
sestrica.
Robert je posegnuo i njena ruka bila je topla u njegovoj. "O, Cara. Tako mi je drago što te
vidim." Nije bio doma, no možda je bio blizu. Neko je vrijeme bio spokojan.
"I meni... i meni je drago što te vidim, Roberte. Bi li se htio provozati po susjedstvu? "
"Da... to bi bilo lijepo. "
14
Zatim su se stvari dogadale brzo. Cara je učinila nešto i njegov stolac kao da se zavrtio.
Opet je postalo mračno i turobno. Bili su u kući i ona je nešto prtljala kao i uvijek, ovaj put
tražeći njegov šešir. Ipak, i dalje ga je zadirkivala, kao recimo kad ga je pitala treba li u
kupaonicu. Robert je osjetio da neotesanac koji tvrdi da je njegov sin vreba negdje sa strane i
sve to promatra.
I onda su izašli - valjda kroz prednji ulaz? - na ulicu. Cara se držala pored njegovih
invalidskih kolica dok su šetali i kotrljali se praznom ulicom obrubljenom visokim tankim
stablima... palmama, da. tako je. To nije bio Bishop. Ali to jest bila Cara Gu - premda u
izdanju svojeg najboljeg ponašanja. Mala Cara bila je dobro dijete, ali mogla je biti dobra
samo određeno vrijeme, a onda bi smislila nekakav vražji bezobrazluk i natjerala ga da je
ganja po cijeloj kući, ili obratno. Robert se nasmiješio samome sebi i upitao se koliko će
anđeoska faza trajati ovaj put. Možda je mislila da je bolestan. Bezuspješno se pokušao
okrenuti u svom stolcu. Pa, možda i jest bio bolestan.
"Vidiš, mi živimo na Honor Courtu. Tamo preko je kuća Smithsonovih. Oni su dobili
premještaj ovamo iz Guama prošli mjesec. Bob misli da uzgajaju pet... uh, ne bih smjela
govoriti o tome. A dečko zapovjednice baze živi u onoj tamo kući na uglu. Kladim se da će se
njih dvoje vjenčati do kraja godine... A ovo su neki klinci iz škole s kojima trenutačno ne
želim razgovarati." Robertova invalidska kolica su naglo skrenula i sad su napredovali
poprečnom ulicom.
"Hej!" Robert se opet pokušao okrenuti u stolcu. Možda su ti klinci njegovi prijatelji! Cara
ga je na kraju ipak zavitlavala. Zgrbio se natrag u stolac. Osjećao se miris meda. Grmlje kao
da je visjelo nisko iznad njega. Kuće su bile sive i zelenkaste mrlje. "Kakav obilazak!"
progunđao je. "Vidim kao slijepac u mraku. "
Invalidska kolica naglo su usporila. "Stvarno? " Mala hulja samo što se nije zadovoljno
nasmijala. "Ne brini, Roberte! Postoji jedan lukavi trik koji ti može srediti oči. "
Grrr. "Sredio bi ih jedan par naočala, Cara." Možda mu ih je sakrila.
Bilo je nečeg neobičnog u svjetlosti i suhom vjetru koji je šibao ove ulice - ma gdje se one
nalazile. To ga je navelo da se upita što on to radi privezan za invalidski stolac. Obišli su još
nekoliko blokova. Cara mu je beskrajno dodijavala. "Je li ti prevruće, Roberte? Možda ti ne
treba ta deka." "Izgorjet će ti glava na suncu, Roberte. Daj da ti malo nakrivim tu kapu." U
jednom trenutku više nije bilo kuća. Činilo se da se nalaze na rubu dugačkog obronka. Cara je
tvrdila da gledaju u smjeru planina - ali sve što je Robert vidio bila je mutna linija žutosmeđe
i blijede oker boje. To nije bilo ni blizu nalik na planine koje su se gurale u nebo iznad
Bishopa, Kalifornija, SAD.
Zatim su se vratili unutra, u kuću iz koje su bili krenuli. Stvari su bile jednako mračne i
turobne kao i uvijek, sobne svjetiljke je progutao mrak. Carin vedar glas je nestao. Otišla je
učiti za školu, tako je rekla. Za Roberta nije bilo škole. Neotesanac ga je hranio. Još uvijek je
tvrdio da je Robertov sin. Ali bio je prevelik. Uslijedilo je još jedno sramotno zaustavljanje na
tuti, više nalik na policijski informativni razgovor nego na odlazak u zahod. A onda je Robert
ostao blaženo sam, u mraku. Ti ljudi nisu imali čak ni televizor. Preostali su mu samo tišina i
udaljena električna svjetla.
Trebalo bi mi se spavati. Maglovito se sjećao noći koje su se pretvarale u noći koje su se
pretvarale u godine, dremljivog sna koji bi pristizao odmah nakon večere. I zatim kasnije
buđenja, hodanja kroz čudne prostorije i nastojanja pronalaženja puta kući. Svađanja s
Lenom. Noćas je bilo... drugačije. Još je bio budan. Noćas je razmišljao o stvarima koje su se
netom dogodile. Možda je to bilo zato što je donekle stigao kući. Cara. Znači, nije pronašao
svoju obiteljsku kuću u ulici Crombie, ni spavaću sobu koja je gledala na stari bor i na kućicu
koju je sagradio u njegovim granama. Ali Cara je bila dio svega toga, a ona je bila tu. Sjedio
je dugo tako, dok su mu misli polako gmizale naprijed. S druge strane sobe, jedna jedina
svjetiljka bila je neka vrsta vrtloga u tami. Jedva vidljiv, neotesanac je sjedio uza zid. S nekim
je razgovarao, no Robert nije mogao vidjeti s kim.
Robert je ignorirao tipa i jako se trudio razmišljati. Za neko vrijeme sjetio se nečeg jako
jezivog. Cara Gu je umrla 2006. Godinama prije toga njih dvoje nisu izmijenili ni jednu
jedinu riječ.
15
A kad je umrla. Cara je imala pedeset i jednu godinu.
O
West Fallbrook bio je zgodno mjesto u ranim godinama stoljeća. I živahno, također. Kako
se nalazilo odmah pored kampa Pendleton, bilo je najveća civilna zajednica te vojne baze.
Nova generacija marinaca odrasla je ovdje... i nastavila s novom generacijom ratova. Robert
Gu mlađi vidio je zadnji dio te ludnice, budući da je stigao u vrijeme kad su kinesko-američki
časnici opet postali dobrodošli na pozicije od povjerenja. Bili su to dobri dani s primjesom
gorčine.
Grad je sada bio veći, no niarinci nisu činili ni blizu onako velik dio njega. Vojni život s
vremenom je postao mnogo složeniji. Između djelića ratova, potpukovnik Gu otkrivao je da je
West Falibrook lijepo mjesto za odgajanje kćeri.
"Ja još uvijek mislim da je pogrešno da ga Miri zove 'Robert'. "
Alice Gu podigla je pogled sa svog rada. "Već smo razgovarali o tome, dragi. Mi smo je
tako odgojili. Mi smo 'Bob' i 'Alice', a ne 'mama' i 'tata' ili koju god budalaštinu trenutno
odobravaju. A Robert je 'Robert', a ne 'djed'." Pukovnica Alice Gong Gu bila je niskog rasta,
okruglog lica i - kad nije bila pod ubitačnim stresom - majčinskog tipa. Diplomirala je kao
numero uno na Annapolisu u doba kad su niski rast, okruglo lice i sklonost majčinstvu bili
definitivni minusi za karijeru. Dosad bi postala generalski časnik da na višim mjestima nisu
otkrili produktivniji i opasniji posao za nju. To je objašnjavalo neke od njezinih šašavih ideja.
Ali ne i ovu; oduvijek je inzistirala da se Miri svojim roditeljima obraća kao da su joj samo
prijatelji.
"Hej, Alice, meni nikad nije smetalo što nas Miri zove imenima. Doći će vrijeme kad će
nam naša mala generalica, i pored toga što nas voli, biti ravna po činu, možda i naša
nadređena. Ali to samo zbunjuje mojeg starog… Bob je pokazao palcem prema mjestu gdje je
sjedio Robert stariji, napola pogrbljen i tupog pogleda. "Pusti si opet ono kako se tata ponašao
danas poslije podne. Vidiš kako se razvedrio. On misli daje Miri moja teta Cara, kad su njih
dvoje bili klinci! "
Alice nije odmah odgovorila. Ondje gdje se ona nalazila bila je sredina prijepodneva.
Sunce se ljeskalo u luci iza nje. Radila je na podršci američkoj delegaciji u Jakarti. Indonezija
se pridruživala Indoeuropskom savezu. Japan je već bio član tog kluba bizarnog imena.
Kružila je šala da će "Indoeuropljani" uskoro opkoliti cijeli svijet. Postojalo je doba kada Kina
i SAD to ne bi bile shvatile kao šalu. Ali svijet se promijenio. I Kini i SAD-u odlanulo je zbog
takvog razvoja događaja. On im je ostavljao više vremena da se bave stvarnim problemima.
Alicin pogled vrludao je ovamo i onamo dok je kimala glavom pri upoznavanju, smijući
se nekoj duhovitoj primjedbi. Hodajući prešla je kratku udaljenost s dva uobražena tipa, cijelo
vrijeme čavrljajući na jeziku Bahasa, na mandarinskom i na Goodenuf engleskom, od kojih je
samo engleski Bobu bio razumljiv. Zatim je opet ostala sama. Malo se nagnula prema njemu i
široko mu se nasmiješila. "Pa to zvuči kao dobra vijest!" rekla je. "Tvoj je otac bio izvan
dometa svakog racionalnog razgovora koliko ono godina? A sad je odjednom dovoljno
pribran da se može zabavljati. Trebao bi biti oduševljen. Od sada će mu biti sve bolje. Tvoj
otac će ti se vratiti! "
"... Da." Jučer se bio oprostio s posljednjom terenskom sestrom. Tata bi se sad trebao
početi oporavljati vrlo brzo. Jedini razlog zašto je još uvijek bio u invalidskim kolicima, bio je
taj što su doktori htjeli biti sigurni da je njegova koštana regeneracija dovršena prije nego što
ga puste na slobodu u susjedstvo.
Vidjela je izraz na njegovom licu i nakrivila glavu. "Frka te?"
Bacio je pogled na svog oca. Operacija Paragvaj bila je još svega nekoliko tjedana daleko.
Tajna operacija na kraju svijeta. Ta perspektiva postajala je gotovo privlačna. "Možda. "
"Onda pusti našu malu generalicu da radi to što radi i ne brini." Okrenula se i mahnula
nekome izvan njegovog vidnog polja. "Ups." Njena slika je zatitrala i nestala, te je ostala
samo tiha poruka:
Alice —> Bob: <sm> Moram ići. Već pokrivam tajnika Martineza, a lokalni običaji ne
odobravaju paralelan rad.</sm>
16
Bob je neko vrijeme sjedio u mirnoj dnevnoj sobi. Miri je bila gore, učila je. Vani se
kasno poslijepodne pretapalo u večer. Mirno vrijeme. U doba kad je bio mali, u to bi vrijeme
tata iznio knjige poezije, pa bi on, mama i mali Bobby zajedno čitali. U stvari. Bob je prema
takvim večerima osjećao sretnu nostalgiju. Osvrnuo se prema ocu. "Tata?" Nije bilo
odgovora. Bob se nagnuo naprijed i pokušao nesigurno vikati. "Tata? Je li ti dovoljno svjetla?
Mogu ga jako pojačati. "
Starac je rastreseno odmahnuo glavom. Možda je čak i razumio pitanje, no nije to više
ničime naznačio. Samo je nakrivljeno sjedio. Desnom rukom neprestano je i neumorno trljao
zapešće lijeve ruke. Pa ipak, bilo je to veliko poboljšanje. Robert Gu stariji bio je spao na
četrdeset kila, na jedvite jade živu biljku, kad ga je Medicinski fakultet UCSF-a* primio na
svoj novi tretman. Ispostavilo se da je UCSF-ov lijek protiv Alzheimerove bolesti upalio
ondje gdje godine konvencionalnog liječenja nisu uspjele.
Bob je obavio nekoliko poslića u bazi, provjerio planove za skorašnju operaciju
Paragvaj... i onda se naslonio i nekoliko minuta samo promatrao svojeg oca.
Nisam te oduvijek mrzio.
Kao dijete nikad nije mrzio svojeg starog. Možda to i nije čudno. Dijete nema mnogo toga
za uspoređivanje. Robert je bio strog i zahtjevan, to je malome Bobbyju bilo vrlo jasno.
Premda je Robert stariji često i glasno optuživao samoga sebe što je toliko blag roditelj,
katkad se činilo da je to u proturječnosti s onime što je Bob viđao u domovima svojih
prijatelja. Ali Bobu se to nikad nije činilo kao maltretiranje.
Čak ni kad je mama ostavila tatu, čak ni tada se Bob nije okrenuo protiv starca. Lena Gu
pretrpjela je godine suptilnog zlostavljanja i više nije mogla, ali mali Bobby toga nije bio
nimalo svjestan. Tek je kasnije, razgovarajući s tetom Carom, shvatio koliko je lošije Robert
postupao s ostalima nego što je ikada postupao s njim.
Za potpukovnika Roberta Gua mlađeg ovo je trebalo biti vrijeme radovanja. Njegov otac,
jedan od najvoljenijih američkih pjesnika, vraćao se s podužeg kampiranja u dolini sjena
smrti. Bob je dugo gledao Robertove mirne, opuštene crte lica. Ne, da je to film, bio bi
vestern i naslov bi mu bio Povratak velikoga gada.
03.
Rajsko minsko polje
"Oči me... peckaju!"
"Ovo ne bi smjelo biti bolno. Bole li vas stvarno? "
"... Ne." Ali svjetlost je bila toliko jaka daje Robert vidio vatrene boje čak i u sjenama.
"Još uvijek je mutno, ali tako dobro nisam vidio već..." nije znao koliko dugo; i samo je
vrijeme bilo tama, "... godinama. "
Neka je žena progovorila točno iza njegovog ramena. "Već nekih tjedan dana ste na
retinalnim lijekovima, Roberte. Danas smatramo da smo dobili dovoljnu prisutnost radne
populacije stanica, pa smo ih odlučili uključiti. "
Glas neke druge žene: "A vaš mutan vid možemo izliječiti još lakše. Reed? "
"Da, doktorice." Ovaj je glas dopirao iz mrlje u obliku muškarca točno pred njim. Oblik se
nagnuo prema njemu. "Dajte da vam stavim ovo preko očiju, Roberte. Malo ćete utrnuti."
Velike nježne ruke nataknule su naočale na Robertovo lice. Ovo mu je barem bilo poznato,
stavljali su mu nove leće. Ali onda mu je lice utrnulo i nije mogao zatvoriti oči.
"Samo se opustite i gledajte ravno naprijed." Opuštanje je bilo jedno, ali nije bilo
nikakvog izbora oko gledanja ravno naprijed. A onda... Bože, bilo je to kao gledanje
pojavljivanja slike na stvarno sporom računalu, kad se mrlje izoštravaju u sve sitnije i sitnije
detalje. Robert bi se trgnuo unatrag, ali se utrnuće proširilo na njegov vrat i ramena.
"Mapa stanica u desnoj mrežnici izgleda dobro. Idemo sad na lijevu. " Prošlo je još
nekoliko sekundi i dogodilo se i drugo čudo.
Čovjek koji je sjedio pred njim skinuo je "naočale" s Robertove glave. Na njegovom
sredovječnom licu bio je osmijeh. Nosio je bijelu pamučnu košulju. Džep mu je bio izvezen
*University of California, San Francisco.
17
plavim koncem: "Liječnički asistent Reed Weber." Vidim svaku nit na tome! Pogledao je
preko čovjekovog ramena. Zidovi klinike bili su lagano izvan fokusa. Možda će na otvorenom
morati nositi naočale. Nasmijao se na tu pomisao. A onda je prepoznao slike na zidovima.
Ovo nije bila klinika. Ti zidni ukrasi bili su kaligrafija koju je Lena kupila za njihovu kuću u
Palo Altu. Gdje sam ja?
Bio je tu kamin; bila su i pomična staklena vrata koja su se otvarala na travnjak. Nijedne
knjige na vidiku; ovo nije bilo mjesto gdje je on ikad živio. Utrnuće njegovih ramena gotovo
je nestalo. Robert se osvrnuo po prostoriji. Ona dva ženska glasa - oni nisu bili pričvršćeni ni
za što vidljivo. Ali Reed Weber nije bio jedina osoba na vidiku. Neki krupni tip stajao mu je
slijeva, s rukama na kukovima i sa širokim osmijehom na licu. Robertov pogled susreo se s
njegovim i osmijeh se pokolebao. Muškarac mu je kimnuo i rekao; "Tata. "
"... Bobe. " Nije toliko bila stvar u tome da mu se pamćenje odjednom vratilo, koliko u
tome da je uočio činjenicu koja je bila tu cijelo vrijeme. Bobby je odrastao.
"Razgovarat ćemo kasnije, tata. Zasad te ostavljam da dovršiš stvari s doktoricom Aquino
i njezinim ljudima." Kimnuo je zraku pored Robertovog desnog ramena - i izašao iz
prostorije.
Zrak je rekao: "Zapravo, Roberte, ovo je otprilike sve što smo danas namjeravali učiniti.
Imat ćete puno posla u sljedećih nekoliko tjedana, ali bit će vam manje kaotično ako idemo
korak po korak. Mi ćemo paziti da ne bude nikakvih problema. "
Robert se pravio da vidi nešto u zraku. "Može. Vidimo se."
Začuo je prijateljski smijeh. "Upravo tako! Reed vam može pomoći oko toga. "
Reed Weber je kimnuo i tada je Roberta obuzeo osjećaj da su on i Weber doista sami u
prostoriji. Liječnički asistent pakirao je naočale i raznorazne druge komade razbacane
opreme. Većinom su to bile jednostavne plastične kutije; prozaična potrošna roba, da nije bilo
čuda koja su stvarale. Weber je uočio njegov pogled i nasmiješio se. "Samo radni pribor,
posve običan. Lijekovi i strojevi koji plutaju po vama ono su što je stvarno zanimljivo."
Spakirao je i posljednji ciglasti predmet i podigao pogled. "Vi ste zbilja srećković, znate li
to?"
Sad sam na svjetlosti dana, gdje je prije bila vječna tama. Pitam se gdje je Lena? Zatim je
razmislio o njegovom pitanju. "Kako to mislite? "
"Izabrali ste si sve dobre bolesti!" Nasmijao se. "Suvremena medicina na neki je način
poput rajskog minskog polja. Možemo izliječiti mnoge stvari; Alzheimera, premda ste se u
tome umalo ukrcali na krivi brod. I vi i ja imali smo Alzheimera; ja sam imao normalnu vrstu,
izliječen sam na samom početku. Mnoge su druge stvari jednako smrtonosne ili iscrpljujuće
kao i ranije. Još uvijek ne možemo mnogo pomoći kod moždanog udara. Neke vrsta raka ne
mogu se izliječiti. Ima oblika osteoporoze koji su jednako grozni kao što su uvijek bili. Ali
sve vaše ozbiljne bolesti su stvari za koje imamo brze i efikasne lijekove. Vaše kosti sada su
dobre kao kosti pedesetogodišnjaka. Danas smo vam sredili oči. Za nekih tjedan dana počet
ćemo s osnaživanjem perifernog živčanog sustava." Reed se nasmijao. "Znate, vi čak imate
biokemiju kože i masnog tkiva koja reagira na Venn-Kurasawine tretmane. Ni jedna osoba od
tisuću nije te sreće da nagazi na tu rajsku minu; vi ćete čak i izgledati mnogo mlađe."
"Još malo pa ćete mi dati videoigrice da se igram. "
"Ah!" Weber je posegnuo u svoju torbu za opremu i izvukao list papira. "To ne smijemo
zaboraviti. "
Robert je uzeo papir i posve ga raširio. Zapravo je bio prilično velik, nešto veći od
formata A4. Izgledao je poput papira sa zaglavljem. Na vrhu se nalazio neki logotip i riječi u
otmjenom fontu: "Klinika Crick's, odjel gerijatrije." Ostatak se sastojao od neke vrste
sadržaja, a glavne kategorije bile su: "Microsoft Family", "Great Wall Linux" i "Epiphany
Lite. "
"Na kraju ćete htjeti koristiti 'Epiphany Lite', ali zasad samo dotaknite tip računala s kojim
ste najviše upoznati. "
Stavke navedene pod "Microsoft Family" bile su stari brendovi Microsoftovih sustava sve
tamo do 1980-ih godina. Robert je nesigurno zurio.
"Roberte? Vi... vi znate za računala, zar ne? "
18
"Da." Sjećanje je bilo tu, sad kad je razmislio o tome. Nasmiješio se. "Ali ja sam uvijek
bio zadnji koji bi se ukrcao. Nabavio sam svoj prvi PC 2000. godine." A i to je bilo samo zato
što ga je ostatak Odsjeka za engleski jezik maltretirao da ne čita e-mailove.
"Fiju. Dobro, s ovime ovdje možete imitirati bilo koji od tih starih stilova. Samo ga
raširite na naslone za ruke vaših kolica. Vaš sin je opremio ovu sobu tako da ima audio, ali na
većini ćete mjesta morati prstima dodirivati stranicu budete li htjeli čuti nešto iz nje." Robert
se nagnuo naprijed da pogleda papir izbliza. Nije svijetlio; nije imao čak ni staklasti izgled
računalnog zaslona. Bio je to samo običan, kvalitetni papir. Reed je prstom pokazao stavke
sadržaja. "Sad pritisnite opciju izbornika koja odgovara vašem omiljenom sustavu." Robert je
slegnuo ramenima. Tijekom godina, odsjek je nadograđivao mnoge sustave, ali... Prstom je
pritisnuo redak teksta koji je glasio "WinME". Nije bilo stanke, nikakvog kašnjenja zbog
dizanja sustava kakvih se sjećao. Ali odjednom je zrakom odzvanjao poznati i dosadni
glazbeni jingle. Činilo se da dopire iz svih smjerova, a ne iz tog komada papira. Sad je list bio
pun boja i ikona. Roberta je preplavila nostalgija, prisjetio se koliko je frustriranih sati
potrošio pred bliještećim računalnim zaslonima.
Reed se nasmiješio. "Dobar izbor. WinME već dugo ima jednostavnu rentu. Da ste
odabrali Epiphany, sad bismo se probijali kroz njihovu džunglu licenci... Dobro, sad bi
ostatak trebao biti skoro isti kao ono što poznajete. Klinika Crick's čak je filtrirala neke
suvremene servise tako da izgledaju kao stranice u pretraživačima. To nije baš onoliko dobro
kao ono što koristimo vaš sin i ja, ali barem vas više neće mučiti problemi s 'nevidljivim
glasovima'; vidjet ćete Rachel i dr.Aquino tu na tom listu, ako budete htjeli. Budite kul,
Roberte."
Robert je slušao Weberovu mješavinu vjerojatno zastarjelog slenga i tehničkoga govora,
njegovu dobrodušnost i strukture fraza koje bi mogle nagovijestiti sarkazam. Nekoć davno,
sve bi to Robertu bilo dovoljno da kalibrira tog tipa. Danas, kad je tek izronio iz mraka
senilnosti, nije mogao biti tako siguran. Stoga gaje malo potaknuo. “Ja sam opet sasvim
mlad?”
Reed se naslonio i veselo nasmijao. "Volio bih da vam mogu to reći, Roberte. Vi imate
sedamdeset pet godina, a načina na koje se tijelo može pokvariti mnogo je više nego što su
doktori medicine ikada zamislili. Ali ja na vašem slučaju radim već šest mjeseci. Vratili ste se
iz mrtvih, čovječe. Alzheimerovu ste već skoro svladali. Sada ima smisla isprobati na vama
druge tretmane. Doživjet ćete nekoliko iznenađenja, uglavnom dobrih. Samo lagano, kako
vjetar puše. Recimo, primijetio sam da ste upravo prepoznali svojeg sina. "
"D... da. "
"Bio sam ovdje prije tjedan dana. Tada ga niste prepoznavali."
Bilo je neobično čačkati po toj magli, ali... "Da. Znao sam da ne mogu imati sina. Nisam
bio dovoljno star. Samo sam htio ići doma, mislim u kuću svojih roditelja u Bishopu. Pa čak i
sad sam se iznenadio kad sam vidio da je Bob tako star." Posljedice su se obrušavale na njega.
"Znači, moji roditelji su mrtvi... "
Reed kimne glavom. "Bojim se da jesu, Roberte. Pred vama je cijeli život kojeg ćete se
početi prisjećati. "
"U nevezanim komadićima? Ili prvo najstarija sjećanja? Ili ću možda zaglaviti na
nečemu... "
"Liječnici vam na to mogu dati najbolje odgovore." Reed se kolebao. "Gledajte, Roberte.
Vi ste nekad bili profesor, točno? "
Bio sam pjesnik! Ali sumnjao je da bi Reed umio procijeniti koji je rang vredniji. "Da.
Profesor... dobro, profesor emeritus... engleskog jezika. Na Stanfordu. "
"Dobro. Bili ste pametan čovjek. Morate mnogo toga naučiti, ali kladim se da će vam se ta
pamet vratiti. Ne bojte se ako se nečega ne možete sjetiti. I ne zamarajte se previše, također.
Gotovo svakog dana liječnici će vam obnoviti neku dodatnu sposobnost. Teorija kaže da će
vas to manje zbuniti. Je li u pravu ili nije, neće biti bitno ako ostanete kul. Sjetite se da ovdje
imate cijelu obitelj koja vas voli."
Lena. Robert je na trenutak pognuo glavu. Nije dobio povratak u djetinjstvo, nego neku
vrstu druge prilike. Kad bi se mogao vratiti cijelim putem natrag iz Alzheimerove, kad bi,
19
kad... onda bi mogao dobiti još dvadeset godina, vrijeme da nadoknadi što je izgubio. Znači,
dva cilja; njegova poezija i... "Lena. "
Reed se nagnuo bliže. "Što ste rekli, gospodine? "
Robert je podignuo pogled.
"Moja žena. Mislim, moja bivša žena." Pokušao se prisjetiti nešto više. "Kladim se da se
nikad neću prisjetiti što se dogadalo nakon što sam pogubio klikere. "
"Kao što rekoh, ne brinite zbog toga. "
"Sjećam se da sam bio oženjen Lenom i da sam odgajao Bobbyja. Razišli smo se prije
mnogo godina. A opet... isto se tako sjećam da je bila sa mnom kad me Alzheimer stvarno
počeo gasiti. A sad je opet nema. Gdje je ona, Reed? "
Reed se namrštio, a zatim se nagnuo naprijed i povukao zatvarač na svojoj torbi za
opremu. "Žao mi je, Roberte. Preminula je prije dvije godine." Ustao je i nježno potapšao
Roberta po ramenu. "Znate, mislim da smo danas stvarno dosta napredovali. Sad moram
bježati. "
O
U svojem prijašnjem životu Robert Gu pridavao je još manje pažnje tehnologiji nego
tekućim zbivanjima. Ljudska priroda se ne mijenja, a kao pjesniku, njegov je posao bio da
izvuče srž te nepromjenjive biti i da je prikaže. A sad... pa, vratio sam se iz mrtvih! To je
stvarno bilo nešto novo pod kapom nebeskom, tehnološki doprinos malo prevelik da bi ga se
ignoriralo. Bila je to njegova nova prilika za život, prilika da nastavi svoju karijeru. A bilo je
očito gdje bi trebao nastaviti sa svojom umjetnošću: s Tajnama doba. Bio je proveo pet
godina nad cantusima iz tog niza, nad poemama poput "Tajne djeteta", "Tajne mladih
ljubavnika", "Tajne staraca". Ali njegove "Tajne umirućih" bile su besramna laž, budući da ih
je napisao prije nego što je počeo umirati - bez obzira na to što se činilo da ljudi misle da taj
cantus ima najveću dubinu u čitavom nizu. Ali sada... da, nešto novo: "Tajne onoga koji .se
vratio." Zamisli su pristizale, a stih će zacijelo uslijediti.
Svakoga dana u njemu je dolazilo do novih promjena, a stare su prepreke iznenada
nestajale. Nije mu bilo teško prihvatiti savjet Reeda Webera da bude strpljiv sa svojim
ograničenjima. Toliko toga se mijenjalo, i sve je išlo nabolje. Jednoga dana opet je prohodao,
premda je to bilo više grčevito, nestabilno teturanje. Pao je tri puta tog prvog dana, no svaki
put je jednostavno skočio natrag na noge. "Osim ukoliko ne padnete na glavu, profesore, bit
će sve u redu", rekao je Reed. No njegovo se hodanje polako popravljalo. A sad kad je vidio doista vidio - mogao je činiti stvari rukama. Nema više tapkanja u mraku. Nikad ranije nije
shvatio koliko je vid važan za koordinaciju. Nebrojeno je mnogo načina na koje stvari mogu
ležati okolo, zamrsiti se i skrivati se u tri dimenzije; bez vida, osuđeni ste na kompromis i
neuspjeh. Ali ja ne. Više ne.
A dva dana kasnije...
... Igrao je ping-pong sa svojom unukom. Sjećao se tog stola. Bio je to onaj što ga je kupio
malom Bobbyju prije trideset godina. Sjećao se čak i kad ga je Bob preuzeo nakon što je
Robert najzad odustao od svoje kuće u Palo Altu.
Danas je Miri razvlačila udarce, šaljući lopticu visoko i polako preko stola. Robert je išao
naprijed-natrag. Nije bio problem vidjeti lopticu, ali morao je jako paziti da ne zamahne
previsoko. Igra se odvijala vrlo, vrlo pažljivo - sve dok nije bilo petnaest prema jedanaest za
Miri. A tada je osvojio pet bodova; svaki udarac bio je vrsta grčevitog trzaja kojim je nekako
uspio zakucati plastičnu lopticu na udaljeni rub stola.
"Roberte! Muljao si mi!" Jadna zdepasta Miri trčala je od jednog ugla stola do drugog,
nastojeći održati korak s njim. Robertovi jaki udarci nisu imali spin, ali ona nije bila iskusni
igrač. Sedamnaest prema petnaest, osamnaest, devetnaest. Tada su njegovi snažni zamasi
izgubili pravilnost i opet je postao teturavi spastičar. Ali sad njegova unuka više nije imala
milosti. Nagomilala je šest bodova u nizu i pobijedila.
A zatim je optrčala stol da ga zagrli. "Divan si! Ali nikad me više nećeš smuljati!" Nije
bilo nikakve koristi od toga da joj prepriča ono što mu je Aquino rekla, da će rekonstrukcija
20
njegovog živčanog sustava nasumično uzrokovati izvanredne rezultate. Na kraju bi mogao
završiti s refleksima atleta; vjerojatnije će stati na nečemu nalik na prosječnu koordinaciju.
O
Bilo je smiješno kako je pazio na dane u tjednu. Oni su mu prestali biti bitni čak i prije
nego što je izgubio klikere. Ali sad je vikendima njegova unuka cijeli dan bila u blizini.
"Kakva je bila prateta Cara? " upitala ga je jedne subote ujutro.
"Bila ti je vrlo slična. Miri. "
Osmijeh djevojčice bio je iznenadan, širok i ponosan. Robert je bio pogodio da je to ono
što je željela čuti. Ali to je istina, osim šio Cara nikad nije bila debela. Miri je bila poput
Care, točno u onim posljednjim godinama predadolescencije, kad su njezino obožavanje
starijeg brata kao heroja zamijenili drugi interesi. Mirina osobnost bila je preuveličana Carina.
Miri je bila veoma bistra - vjerojatno pametnija od svoje pratete, i Miri je već stekla
ekstremnu neovisnost i moralnu nepokolebljivost ove druge. Sjećam se te uporne arogancije,
pomislio je Robert. To ga je užasno iritiralo; udaljili su se jedno od drugog upravo zato što joj
je htio to izbiti iz glave.
Katkad bi Miri imala svoje male prijatelje u gostima. Dječaci i djevojčice u ovom vijeku i
eri družili su se ne obraćajući previše pažnje na međusobne razlike. Nekoliko kratkih godina
mišići su im bili gotovo jednaki. Miri je voljela igrati ping-pong u parovima.
Morao se nasmiješiti tomu kako je šefovala svojim prijateljima. Bila ih je organizirala u
turnir i, premda je bila skrupulozno poštena, igrala je da pobijedi. Kad bi njezina strana
zaostala, vilica bi joj se ukočila u ljutitoj odlučnosti, a pogled postao čeličan. Nakon igre brzo
bi priznavala vlastite greške i jednako bi brzo kritizirala svoje suigrače.
Čak i nakon što bi njezini prijatelji fizički otišli, često bi još uvijek bili tu nevidljive
prisutnosti, poput Robertovih liječnika. Miri bi hodala vrtom razgovarajući i svađajući se ni sa
kim - poput parodije na mobitelsku neuljudnost koje se Robert sjećao iz svojih kasnijih
godina na Stanfordu.
Zatim, bile su tu Mirine dugačke tišine. One se nisu poklapale ni sa čime u njegovom
sjećanju na Caru. Miri bi se lagano ljuljala na ljuljački koja je visjela s jedinog dovoljno
velikog stabla u vrtu. Činila bi to satima, progovorivši tek povremeno poneku riječ - i to u
zrak. Oči kao da su joj bile fokusirane na nešto miljama udaljeno. A kad ju je pitao što radi,
trgnula bi se, nasmijala i rekla da "uči". Robertu Guu to je izgledalo mnogo više nalik na
kakvu opasnu hipnozu.
Radnim danima Miri je bila u školi; limuzina bi se zaustavila da je pokupi svako jutro,
uvijek baš u onom trenutku kad bi djevojčica bila spremna krenuti. Boba nije bilo ovih dana,
vraćao se "negdje za jedan tjedan". Alice je dio svakog dana provodila kod kuće, no bila je
izrazito kratkog fitilja. Katkad bi je viđao za ručkom; češće bi njegova snaha bila u kampu
Pendleton do sredine poslijepodneva. Bila bi osobito razdražljiva kad bi se vratila kući iz
baze.
Ne računajući terapijske sesije s Reedom Weberom, Robert je uglavnom bio prepušten
samomu sebi. Lutao je kućom, pronašao neke svoje stare knjige u kartonskim kutijama u
podrumu. Bile su to gotovo jedine knjige u kući. Ova obitelj bila je praktički nepismena.
Naravno, Miri se hvalila da mnoge knjige možeš vidjeti kad god poželiš, no to je bila
poluistina. Pretraživački papir koji mu je dao Reed mogao se upotrijebiti za pronalaženje
knjiga na mreži, no čitanje knjiga na tom komadu papira bilo je zamorno oskvrnuće.
Bio je to zanimljiv papir, doduše. Uistinu je podržavao telekonferencije; doktorica Aquino
i udaljeni terapeuti više nisu bili samo nevidljivi glasovi. A mrežni pretraživač bio je vrlo
nalik na one kojih se sjećao, premda se mnoge stranice nisu mogle dobro prikazati. Google je
još radio. Potražio je Lenu Llewelyn Gu. Jasno, bilo je mnogo informacija o njoj. Lena je bila
doktorica medicine i prilično poznata na ograničen, dosadan način. I da, umrla je prije dvije
godine. Pojedinosti su bile oblak proturječnosti, neke su se poklapale s onime što mu je Bob
rekao, a neke nisu. Bilo je to zbog tih prokletih Prijatelja privatnosti. Teško je bilo zamisliti te
hulje koje su davale sve od sebe da pokvare ono što biste mogli naći na mreži. Sebe su
nazivali "vandalskim dobrotvorima".
21
I to ga je najzad dovelo do vijesti dana. Svijet je bio u kaosu kao i uvijek. Ovaj mjesec
radilo se o policijskoj akciji u Paragvaju. Pojedinosti nisu imale smisla. Što su bili
"proizvođači čipova na crno" i zašto SAD žele pomagati lokalnim drotovima da ih zatvore?
Šira slika je bila poznatija. Okupatorska sila tražila je Oružje Masovnog Uništenja. Danas su
našli nuklearno oružje skriveno ispod nekog sirotišta. Slike su prikazivale slumove i
siromahe, odrpanu djecu koja se igraju nedokučivih igara, što su na neki način poricale
okolnu bijedu. Povremeno bi se tu našao i poneki vojnik, koji bi izgledao gotovo usamljeno.
Kladim se da je Bob baš ovdje, pomislio je. Nije mu bio prvi put - pa ni tisućiti - da se
upita kako je njegov sin mogao izabrati tako ružnu, besperspektivnu karijeru.
O
O
O
Večerima bi Alice, Robert i Miri imali nešto nalik na obiteljski obrok. Alice se činila
sretnom što jc kuhanje njezina dužnost, premda je večeras izgledala kao da nije spavala dva
dana.
Robert se motao po kuhinji promatrajući majku i kćer kako vade tanjure iz hladnjaka.
"Televizijske večere, tako smo mi to nekada zvali", rekao je. Istini za volju, ovo je imalo
izgled i teksturu delikatesne hrane. Njemu je sve to imalo okus na kukuruznu kašu, ali Reed je
rekao da je to zato što je devedeset pet posto njegovih okusnih pupoljaka mrtvo.
Miri je oklijevala onako kako je često oklijevala kad bi Robert nabacio neku ideju za koju
prije nije čula. Ali kao i uvijek, njezin je odgovor bio pun samopouzdanja. "O, ovo je mnogo
bolje od televizijskih brzih obroka. Mi možemo miješati i kombinirati dijelove." Prstom je
pokazala neoznačene spremnike koji su šištali u... pa, izgledalo je kao mikrovalna. "Vidiš, ja
imam sladoledni desert, a Alice ima... rezance od borovnica. Njam, Alice! "
Alice joj je uputila kratak osmijeh. "Podijelit ćemo. Dobro, odnesi mo to u blagovaonicu."
Trebalo ih je sve troje da bi ponijeli sve, ali nisu se morali vraćati po drugu rundu.
Odložili su hranu na dugački jedaći stol. Stolnjakje bio od damasta, zamršenog uzorka koji je
izgledao drugačije svake večeri. Stol mu je sam po sebi bio poznat, još jedna stara baštinjena
stvar. Lenina prisutnost još se uvijek posvuda osjećala.
Robert je sjeo pored Miri. "Znaš", rekao je, više zato da ispita njezine reakcije nego zbog
bilo kojeg drugog razloga. "Meni sve ovo izgleda dosta primitivno. Gdje su roboti sluge - ili
male automatske ruke koje bi stavljale televizijske večere u mikrovalnu i vadile ih van? "
Njegova unuka razdraženo je slegnula ramenima. "Imamo robote ondje gdje to ima
smisla. "
Robert se sjećao Alice Gong kad se udala za Boba. U to doba Alice je bila nedokučivi
diplomat - tako uljudna da većina ljudi nikad ne bi uočila njezinu vještinu. Tih dana on je još
uvijek imao svoju britkost, kako sa stihovima, tako i s ljudima; takvu osobnost je shvatio kao
izazov. Usprkos tomu, njegova prijašnja priroda nikad nije uspjela naći rupicu u njezinom
oklopu. Nova Alice samo je oponašala staloženost one stare, s promjenjivim uspjehom.
Noćas nije bila jedna od njezinih boljih noći,
Robert se prisjetio vijesti o Paragvaju i pokucao ubosti nasumce: "Brineš za Boba? "
Uputila mu je neobičan osmijeh. "Ne. Bob je u redu. "
Miri je pogledala majku i zatim zacvrkutala: "U stvari, ako te zanimaju mehovi, onda bi
stvarno morao vidjeti moju zbirku lutaka."
Mehovi? Lutke? Teško je dominirati ljudima kad ne znate o čemu govore. Povukao se:
"Mislim, toliko je tih stvari koje već sto godina najavljuju ljubitelji budućnosti, a koje se
nikad nisu dogodile. Stvari kao leteći auti. "
Miri je podigla pogled sa svojeg jela koje se pušilo. U jednom kutu pladnja stvarno se
nalazila zdjelica sladoleda. "Imamo leteće taksije. Računa li se to? "
"To donekle može proći." Onda je iznenadio samog sebe; "Kad mogu vidjeti jednog? "
Stari Robert odbacio bi mehaničke naprave kao nedostojne ikakvog zanimanja zrele osobe.
"Bilo kad! Može poslije večere? " Posljednje pitanje bilo je upućeno Alice isto koliko i
Robertu.
Na Alicinom se licu pojavio prirodniji osmijeh. "Možda ovaj vikend. "
Neko su vrijeme jeli u tišini. Da barem mogu okusiti to jelo.
22
Zatim je Alice prešla na temu koju je zacijelo čuvala za dobru priliku: "Znaš, Roberte,
pogledala sam liječničke izvještaje o tebi. Skoro si se potpuno oporavio. Jesi li razmišljao o
nastavku svoje karijere? "
"O, naravno. Razmišljam o tome cijelo vrijeme. Imam novih ideja za pisanje..." Široko je
zamahnuo rukom i iznenadio se strahu koji se najednom uzdigao u njemu. "Hej, ne brini,
Alice. Imam svoje pisanje. Imam ponude za posao s fakulteta širom zemlje. Maknut ću vam
se s puta čim čvrsto stanem na tlo. "
Miri je rekla: “O, ne, Robert! Možeš ostati s nama. Nama se sviđa što si tu. "
"Ali ne misliš li da bi sada trebao aktivno tražiti kontakte? " upita Alice.
Robert joj je blago uzvratio pogled. "A zašto? "
"Pa. znaš da je zadnja sesija Reeda Webera s tobom sljedeći utorak. Kladim se da ima još
novih vještina kojima bi volio ovladati. Jesi li razmišljao o upisu na neki tečaj? Gimnazija
Fairmont ima više posebnih... "
Pukovnici Alice išlo je prilično dobro, ali osujetila ju je trinaestogodišnjakinja pored
Roberta. Miri je zapiskutala: "Koma. To je naše strukovno obrazovanje. Nekoliko staraca i
hrpa tinejdžerskih glupana. Dosadno, dosadno, dosadno. "
"Miri, postoje neke osnovne vještine... "
"Reed Weber napravio je dosta toga. A ja mogu naučiti Roberta nositi. " Potapšala ga je
po ruci. "Ne brini, Roberte. Kad jednom naučiš nositi, možeš naučiti sve. Zasad si u zamci;
kao da gledaš svijet kroz malu rupicu, vidiš samo ono što možeš vidjeti golim okom - i ono
što možeš izvući iz ovoga." Pokazala je čarobni list papira koji je bio zataknut u džep njegove
košulje. "Uz malo vježbe moći ćeš vidjeti i čuti jednako dobro kao svi ostali. "
Alice je odmahnula glavom. "Miri. Puno je ljudi koji ne koriste kontaktne leće i nosiva
računala. "
"Da, ali oni nisu moj djed." Uslijedilo je ono malo, prkosno izbacivanje donje čeljusti.
"Roberte, ti trebaš nositi. Izgledaš smiješno kad hodaš okolo s tom vidi-stranicom koju stišćeš
u ruci. "
Alice je izgledala kao da će prigovoriti glasnije. Zatim se smirila i naslonila, promatrajući
Miri neutralnim pogledom koji Robert nije mogao dokučiti.
Činilo se da Miri ne primjećuje taj pogled. Nagnula je glavu naprijed i pritisnula prstom u
blizinu svojeg desnog oka. "Već znaš za kontaktne leće, zar ne? Hoćeš vidjeti jednu? " Ruka
joj se udaljila od oka. Sićušni disk sjedio je na vrhu njezinog srednjaka. Bio je veličine i
oblika kontaktnih leća koje je on znao. Nije ni očekivao ništa više, ali... nagnuo se bliže i
pogledao. Za trenutak je shvatio da ta leća nije baš sasvim prozirna. U njoj su se komešale i
vrtložile mrljice obojanog svjetla. "Namjestila sam je na maksimalnu sigurnost, inače ne bi
vidio svjetla." Sitna leća postala je mutna, a zatim bijela kao led. "Uh. Potrošila se. Ali
razumiješ ideju. " Vratila ju je natrag u oko i nasmiješila mu se. Sad joj je desno oko bilo
zamućeno golemom mrenom.
"Trebala bi uzeti novu, zlato", reče Alice.
"O, ne", reče Miri. "Kad se zagrije, bit će dobra do kraja dana. "
I doista, "mrena" je nestajala, Mirina se tamnosmeđa šarenica vidjela kroz nju. "Onda,
što misliš, Roberte? "
Da je to stvarno odurna zamjena za ono što mogu učiniti jednostavnim čitanjem svoje
vidi-stranice. "I to je cijela mudrost? "
"Hm, ne. Mislim, možemo mi tebi odmah dati neku Bobovu košulju i kutiju leća. Trik je u
tome da naučiš kako se koriste. "
Pukovnica Alice je rekla: "Bez određene kontrole to je nalik na staromodnu televiziju, ali
mnogo je otvorenije za nametljivce. Ne bismo htjeli da ti netko preotme kontrolu, Roberte.
Što misliš o ovome: ja ću ti nabaviti neku odjeću za vježbanje i onu kutiju leća koju je Miri
spomenula. Ti u međuvremenu malo razmisli o upisu u Gimnaziju Fairmont, dobro? "
Miri se nagnula naprijed i nasmiješila se majci. "Kladim se da će nositi za tjedan dana.
Uopće mu neće trebati ti gubitnički tečajevi."
Robert se dobroćudno nasmiješio preko Mirine glave.
O
23
Zapravo, doista je imao ponuda za posao. Njegov povratak procurio je na mrežu i
dvanaest fakulteta mu se javilo. Ali samo njih pet mu je poslalo pozivnice. Tri su bile za
semestralne gaže rezidentnog umjetnika. A ostale nisu bile iz prvorazrednih fakulteta. To baš
nije bila dobrodošlica kakvu je Robert očekivao za jednog od "književnih divova stoljeća"
(citirajući kritičare).
Boje se da sam još uvijek biljka.
Tako je Robert ostavio ponude na ledu i radio na svom pisanju. Pokazat će on
sumnjičavcima da je britak kao što je uvijek bio - usput će ih nadmašiti i steći onu vrstu
priznanja koju zaslužuje.
Ali napredak na pjesničkoj fronti bio je spor. Napredak je bio spor na mnogim frontama.
Njegovo je lice sada zaista izgledalo mlado. Reed je rekao da je takav potpuni kozmetički
uspjeh rijetkost, da je Robert savršena meta za "Venn-Kurasawin" proces. Prekrasno. Ali
njegova koordinacija pokreta i dalje je bila grčevita, a zglobovi su ga cijelo vrijeme boljeli.
Najgore od svega bilo je to što je još uvijek morao ići u zahod nekoliko puta svake noći da se
popiša. Jamačno su ga Suđenice time podsjećale na to da je ipak star čovjek.
Jučer je bio Weberov zadnji posjet. Tip je imao servilni um, no kao takav, odlično
usklađen sa servilnom pomoći koju je pružao. Nedostajat će mi, pretpostavljam. Ne samo
zbog toga što se sad u svakom danu stvorio još jedan neispunjen sat.
A napredak je bio osobito spor na pjesničkoj fronti.
Robertu snovi nikad nisu bili važan izvor nadahnuća (iako je u nekoliko dobro poznatih
intervjua tvrdio suprotno). Ali budni pokušaji da se bude kreativan bili su posljednje utočište
prozaičnih umova. Robertu Guu prava kreativnost najčešće je dolazila nakon dobro
prospavane noći, upravo kad bi se razbuđivao. Taj trenutak bio je tako pouzdan izvor
nadahnuća da bi, kad bi imao problema s pisanjem, uvečer često krenuo tim prozaičnim
putem, natrpavši si um trenutačnim nerješivostima... i tada bi sljedećeg jutra, još drijemajući,
ponavljao ono što zna. U toj labilnoj svježini nove svijesti pojavljivali bi se odgovori. U
godinama kad je bio na Stanfordu predočio je taj fenomen filozofima, vjernicima i egzaktnim
znanstvenicima. Imali su stotine objašnjenja, od Freudovske psihologije do kvantne fizike.
Objašnjenje nije bilo važno; za njega je funkcioniralo da "prespava problem".
I sad je, izronivši iz godina demencije, još uvijek imao tu jutarnju prednost. Ali njegov
nadzor nad tim procesom bio je jednako nepouzdan kao i uvijek. Nekih jutara njegov bi um
bio preplavljen idejama za "Tajne onoga koji se vratio" i za reviziju "Tajni umirućih". Pa
ipak, nijedno od tih jutarnjih nadahnuća nije donijelo sa sobom poetske detalje. Imao je on
ideja. Razradio je koncepte sve do razine blokova stihova. Ali nije imao riječi i fraze koje bi
te ideje pretvorile u ljepotu. Možda je je bilo u redu. Za sada. Najzad, činiti da riječi pjevaju
bio je najviši, najčišči dar. Nije li imalo smisla da mu se taj dar vrati posljednji?
U međuvremenu, mnoga njegova jutra bila su potraćena na beskorisne spoznaje. Njegova
ga je podsvijest izdala, fascinirana time kako, stvari rade, tehnologijom i matematikom.
Danju, dok bi surfao svojom vidi-stranicom, pažnju bi mu neprekidno odvlačile teme za bilo
kakvo umjetničko pitanje. Cijelo jedno poslijepodne potrošio je na "dječji uvod" u konačnu
geometriju, za Boga miloga... a velika spoznaja s kojom se probudio sljedećeg jutra, bila je
dokaz iz jednog od težih zadataka.
Robertovi dani bili su jednolično dosadni, beskrajna potraga za pravim riječima u
neprekidnom nastojanju da ignorira primamljivi zov vidi-stranice. Večeri je trošio na
izbjegavanje Miri i njezinih pokušaja da mu prilijepi strana tijela na očne jabučice.
Najzad mu je jutarnja spoznaja pritekla u pomoć. Izranjajući prema budnosti, spokojno
razmišljajući o svojem neuspjehu, uočio je zelene borovice ispod svojeg prozora i vrt obojan
nježnim pastelnim nijansama. Vani je bio svijet. Ondje je bilo milijun različitih gledišta. Što
je znao činiti u prošlosti kad bi napredak naletio na barikade? Odmori se. Radi nešto drugo,
bilo što. Povratak u "gimnaziju" izvukao bi ga iz ovoga, skinuo bi mu Miri s vrata. Svakako bi
ga izložio drugačijim, pa makar užim gledištima.
Alice će biti tako zadovoljna.
24
04.
Izvrsna afilijansa
Juan Orozco volio je pješačili do škole s blizancima Radner. Fred i Jerry bili su Loš
Utjecaj, no bili su najbolji igrači koje je Juan osobno poznavao.
"Danas imamo posebnu šemu. Juan". reče Fred.
"O da", reče Jerry smiješeći se onako kako se smiješio kad se spremalo nešto srvamo
zabavno ili neugodno.
Njih trojica išli su uobičajenim putem kroz kanal za nadzor poplave. Betonski jarak bio je
suh i bijel kao kost, a vijugao je kroz kanjon iza zemljišnog područja Mesitas. Brežuljci iznad
njih bili su prekriveni čupavcima i manzanitom; pred njima se nalazila šumica kržljavih
hrastova. A što biste očekivali od sjevernog okruga San Diega u ranom listopadu?
Barem u stvarnom svijetu.
Kanjon nije bio mrtva zona. Uopće. Okružna kontrola poplava održavala je čitavo
područje dotjeranim, pa je javni sloj bio jednako dobar kao i na gradskim ulicama. Dok su
tako išli, Juan je pažljivo slegnuo ramenima i trznuo se. To je njegovom nosivom Epiphanyju
bio dovoljan mig. Tema njegovogog prilagođenog prikaza prebacila se na Hacekov svijet iz
Opasnog znanja: manzanita se pretvorila u ljuskave pipke. Kuće uz rub kanjona sada su bile
velike i od teškog drva, a s njih su lepršale trokutaste zastavice. Visoko pred njima nalazio se
dvorac, dom nadvojvode Hwa Feena - u stvarnosti, lokalnog klinca koji se najviše trudio
održati ovaj krug vjerovanja. Juan je ukrasio blizance kožnim oklopom Vitezova čuvara.
"Hej, Jer, pogledaj." Juan je blistao i pričekao je da blizanci uđu u konsenzus s njegovim
pogledom. Vježbao je cijeli tjedan da bi te vizuale postavio kako treba.
Fred je podigao pogled, prihvativši slike koje je Juan prizvao. "To je već zastarjelo,
Juanito." Pogledao je dvorac na brežuljku. "Osim toga, Howie Fein je budala."
"O." Juan je srušio viziju u neurednoj kaskadi. Stvarni svijet ponovo je osvojio svoj
teritorij, prvo na krajoliku, zatim na nebu. a onda na stvorenjima i kostimima. "Ali prošli
tjedan vam se sviđalo." U doba kad su, sjetio se Juan sada, Fred i Jerry manevrirali kako će
protjerati nadvojvodu.
Blizanci su pogledali jedan drugog. Juan je znao da se dopisuju tihim porukama. "Rekli
smo ti da će danas biti drugačije. Namjeravamo nešto posebno." Prošli su već pola puta kroz
šumarak kržljavih hrastova. Kad se izađe na njegovoj drugoj strani, vidi se oceanska
izmaglica: a za vedrog dana - ili uz pomoć Clear Visiona - vidi se i sam ocean. Na jugu je bilo
još nekoliko zemljišnih područja, te zelena krpica koja je bila Gimnazija Fairmont. Na sjeveru
se nalazilo najzanimljivije mjesto u susjedstvu Juana Orozca.
Zabavni park Piramidalno brdo nadvisivao je malu dolinu koja ga je okruživala. Stijena
ispod njega bila je više šiljata nego piramidalna, ali uprava parka držala je da je pridjev
"piramidalan" više seksi. Nekoć davno bio je to voćnjak avokada; tamnozelena stabla
prekrivala su obronke brda. I sad biste to mogli vidjeti kad biste uzeli prikaz parka s logotipa.
Gledano golim okom, još uvijek je bilo dosta drveća. Ali bilo je i travnjaka, i pravih kuća, i
jedan toranj za lansiranje. Između ostalog. Piramidalno brdo tvrdilo je da posjeduje spravu za
najduži slobodni pad u Kaliforniji.
Blizanci su mu se cerili. Jerry je mahnuo prema brdu. "Što kažeš da igramo Povratak
krede, ali sa stvarnim osećajem?"
Uprava Piramidalnog brda točno je znala koliko će naplatiti različite razine dodirnoopipnog iskustva. Najniža razina bila je prilično jeftina; "stvarni osjećaj" bio je na vrhu. "Ma.
to je preskupo."
"Naravno da jest. Ako platiš."
"I, ovaj, nemate li vi neki projekt koji morate dovršiti prije nastave?" Blizanci su prvi sat
imali radionicu praktične nastave.
"To je još u Vancouveru", reče Jerry.
"Ali ne brini ti za nas. " Fred je pogledao gore, nekako bogobojazno i samodopadno u isto
vrijeme, "UP/Express će ga isporučiti, i to točno na vrijeme. "
"Pa dobro. Samo da ne uletimo u frku." Ulijetanje u frku bilo je glavni nedostatak
provođenja vremena s Radnerovima. Nekoliko tjedana ranije blizanci su mu pokazali kako da
25
izbjegne opoziv zbog sigurnosti proizvoda na svom novom wikiBay biciklu. Nakon toga,
ostalo mu je sjajno oružje za borilačke vještine - i bicikl koji je bilo gotovo nemoguće
rasklopiti. Mami nije bilo drago.
"Hej, Juan, ne brini." Njih su trojica napustili rub kanala za poplavu i uputili se uskom
stazom duž istočnog ruba Piramidalnog brda. Nalazili su se daleko od bilo kojeg ulaza, ali je
ujak blizanaca radio za Okružnu kontrolu poplava, pa su oni imali pristup OKP-ovini
pogledima za podršku pomoćnim službama - i upravo su ga podijelili s Juanom. Zemlja ispod
njihovih nogu postala je blago prozirna. Pet metara niže Juan je ugledao grafički prikaz koji je
predstavljao dvadeset pet centimetarski tunel za odljev viška vode. Ovdje i ondje bile su
poveznice na lokalne logove održavanja. Jerry i Fred koristili su takvo sveznanje i ranije, pa
ih nisu uhvatili. Danas su ga kombinirali s mapom lokalnih mrežnih čvorova. Pogled
prilagođenog prikaza bio je blijedoljubičast na pozadini suncem obasjanog dana, a pokazivao
je komunikacijske slijepe točke i aktivne brze veze.
Njih su dvojica stali na rub čistine. Fred je pogledao Jerryja. "C-c. Kontrola poplava
trebala bi se stidjeti. Ovdje nema lokalizacijskog čvora u krugu od deset metara. "
"Da, Jer. Ovdje bi se svašta moglo dogoditi." Bez cjelovite složene lokalizacijske mreže
čvorovi nisu mogli precizno znati gdje se nalaze oni, kao ni gdje se nalaze njihovi susjedi.
Brza laserska komunikacija nije se mogla uspostaviti, a spor senzorski izlaz prelijevao se po
cijelom krajoliku. Vanjski svijet je o ovom području imao samo kašasto mutnu predodžbu.
Stupili su na čistinu. Nalazili su se duboko u mrežnoj slijepoj točki, ali odavde su golim
okom mogli vidjeti obronak brda, teren koji se sigurno nalazio u sklopu Piramidalnog brda.
Nastave li u tom pravcu, Brdo će im početi naplaćivati.
Ali blizanci nisu gledali Brdo. Jerry je došao do malenog stabla i zaškiljio uvis. "Ovo je
zapravo zanimljivo mjesto. Pokušali su zakrpati pokrivenost promašenim šutom." Prstom je
pokazao grane i pingao. Pomoćni pogled pokazao je tek slabašni odaziv, poruku o greški.
"Ovdje imamo skoro čisti mrežni guano. "
Juan je slegnuo ramenima. "Rupa će biti pokrpana do večeras." Negdje u sumrak, kad
aeroboti lepršaju kanjonima, tu i tamo mijenjajući čvorove,
"Dobro, a zašto ne bismo pomogli okrugu tako da to smjesta pokrpamo?" Jerry je podigao
zelenkasti predmet veličine palca. Pružio ga je Juanu.
Tri antenska krilca niknula su na vrhu predmeta. Bio je to tipični ad hoc čvor. Takvi su i
isključeni bili tvrdi orasi od ptičjih drekiča. "Pervali ste ovo?" Po cijelom je čvoru pisalo
BreakIns-R-Us*, ali pervertiranje mreža bilo je teže u stvarnom životu nego u igrama. "Gdje
ste našli pristupne šifre? "
"Ujak Don postaje nemaran." Jerry je prstom pokazao uređaj. "Sve dozvole su učitane.
Nažalost, uspavani je čvor još uvijek aktivan." Uperio je prst uvis, u grane mladog stabla. "Ti
si dovoljno nizak da se popneš na ovo, Juan. Samo se popni i sruši čvor."
"Hmm. "
"Hej, ne brini. Domovinska sigurnost neće ni primijetiti."
Istini za volju, Ministarstvo domovinske sigurnosti gotovo će sigurno primijetiti, pa makar
tek nakon što se zakrpa lokalizacijska mreža. Ali jednako sigurno neće mariti. Logika MDS-a
bila je duboko ugrađena u sav hardver. "Vidimo sve, znamo sve" bio je njihov moto, ali što
god su znali i vidjeli bilo je za njihove vlastite potrebe. Bili su zloglasni po tome što ne dijele
s organima reda. Juan je iskoračio iz slijepe točke i provjerio kako izgleda pogled šerifovog
ureda. Područje oko Piramidalnog brda imalo je svoj udio u hapšenjima, uglavnom zbog
intenzifikacijskih droga... ali ovdje se ništa nije događalo već nekoliko tjedana.
"Dobro." Juan se vratio do stabla i uzverao se neka tri metra, do mjesta gdje su se grane
širile. Stari je čvor visio s trule trake na čičak. Udarcem ga je otkačio, a blizanci su mu
namjestili nezgodu sa stijenom. Juan je spuznuo sa stabla. Neko su vrijeme promatrali
dijagnostiku. Ljubičasta se izmaglica izoštravala u svijetle točke tempom kojim su čvorovi
shvaćali gdje se nalaze oni, a gdje njihova pervana braća, te se u skladu s time koordinirali u
smjeru pune efikasnosti. Sad je lasersko usmjeravanje od točke do točke radilo; vidjeli su
etikete posjeda duž cijele granice Piramidalnog brda.
* BreakIns-R-Us: Provalnici smo mi.
26
"Ha", reče Fred. Blizanci su krenuli uzbrdo prema granici posjeda. "Idemo, Juan.
Označeni smo kao djelatnici okruga. Bit ćemo dobro ako se ne zadržimo predugo. "
O
Piramidalno je brdo imalo svu najnoviju dodirno-opipnu opremu. Nije se radilo o običnim
fantomima koje bi vam kontaktne leće naslikale na stražnjoj strani očnih jabučica. Na
Piramidalnom brdu bilo je igara u kojima ste mogli jahati Scoochi salsipueda ili krasti
raptorova jaja - kao i igara s toplim krznenim stvorenjima koja su zaigrano plesala uokolo,
moleći vas da ih podignete i mazite. Kad biste isključili sve igraće poglede, vidjeli biste ostale
igrače kako tumaraju šumom u vlastitim svjetovima. Brdo ih je nekako navodilo tako da se
međusobno ne sudare.
U Povratku krede zvuk lansera za slobodni pad bio je maskiran u grmljavinu. Stabla su
bila prikazana kao snažni ginkoi s mnogo mjesta kroz koja se nije vidjelo ništa. Juan je ovih
dana često igrao čisti vizualni Povratak krede, fizički prisutan u društvu blizanaca, ali također
i s drugim igračima širom svijeta. Iskustvo nije bilo duhovno okrepljujuće. Ovog su ga tjedna
već triput "ubili i pojeli". Bila je to nemilosrdna igra, igra kojoj ste morali dati neki doprinos
ili bi vas mogli ubiti i pojesti svaki put. Zato se Juan priključio Cehu fantazista - doduše, kao
mlađi potencijalni član. Možda će od toga postati snalažljiviji. Već je dizajnirao jednu vrstu
za Povratak krede. Njegovi gušteri bili su brza, malena stvorenja koja nisu navukla na sebe
najžešće kritičare. Blizanci nisu bili impresionirani, premda nisu imali vlastitih alternativa.
Dok je hodao kroz šumu ginka, budno je pazio na stvorenja s raljama koja vrebaju u nižim
granama. Takvi su ga dokrajčili u ponedjeljak. U utorak je to bila nekakva paleozojska
boleština.
Do sada su stvari izgledale prilično sigurno, no nije bilo nikakvog traga njegovog
doprinosa. Njegovi su se stvorovi brzo razmnožavali i bili su promjenjive veličine, pa gdje su
se onda skrila mala čudovišta? Uzdah. Katkada bi trebao provjeriti druge lokacije te igre.
Možda im dobro ide u Kazahstanu. Ovdje, danas... nada.
Juan je koračao Brdom pomalo obeshrabren, ali još uvijek nepojeden. Blizanci su uzeli
standardni oblik velociraptora iz igre. Fantastično su se provodili. Njihov plijen veličine
kokoši bili su igraći botovi Piramidalnog brda.
Jerry-raptor osvrnuo se preko ramena prema Juanu. "Gdje je tvoje stvorenje? "
Juan nije uzeo nijedan životinjski oblik. "Ja sam putnik kroz vrijeme", odgovorio je. To je
bio važeći tip, uveden u prvoj verziji igre.
Fred ga je zabljesnuo licem punim zubi. "Mislim, gdje su ti stvorenja koja si izmislio
prošli tjedan? "
"Ne znam. "
"Najvjerojatnije su ih pojeli kritičari", reče Jerry. Braća su se složno gušterski zahihotala.
"Odustani od osvajanja kreatorskih bodova, Juan. Vrati im milo za drago i iskoristi dobre
stvari." Ilustrirao je poantu nogometnim udarcem kojim je raspalio nešto što je gmizalo
njihovom stazom. Time je osvojio mnogo klasičnih bodova i nekoliko uzbudljivih trenutaka
kvalitetnog krvoprolića. Fred mu se pridružio i crvenilo je prštalo posvuda.
Bilo je nečeg poznatog u tom plijenu. Stvor je bio mlad i izgledao je pametno...
novorođenče Juanovog dizajna! A to je značilo da mu je mama u blizini. Juan reče: "Znate, ne
mislim... "
"Problem Je U Tome Što Nijedan Od Vas Ne Misli Ni Približno Dovoljno." Zvuk je bio
premijski vanjski, kao da ste zabili glavu u starinsku mini-liniju. Prekasno su uvidjeli da debla
stabala iza njih rastu iz pandži dugih jedan metar. Mama. Slina je padala s visina u kapima od
dobrih dvadeset centimetara.
Bilo je to Juanovo stvorenje skalirano na maksimum.
"Sra..." reče Fred. Bio je to njegov zadnji velociraptorski hropac. Glava i zubi iznad sline
sišli su sa svoda ginka i progutali Freda sve do vršaka njegovih stražnjih pandži. Čudovište je
neko vrijeme hrskalo i mljackalo. Čistina je bila ispunjena zvukom pucanja kosliju.
"Aah! " Čudovište je otvorilo usta i izbljuvalo horor. Bilo je tako dobro - Juan je na
trenutak pogledao stvarnost: Fred je stajao u zadimljenim ostacima svojeg raptora. Košulja
27
mu je ispala iz hlača i bio je natopljen sluzi - pravom, smrdljivom sluzi. Onakvom kakvu
plaćate novcem.
Samo je čudovište bilo jedan od najvećih strojeva Brda, ukrašen kao pripadnik Juanove
nove vrste.
Njih trojica pogledala su uvis u njegove ralje.
"Je li vam ovo bilo dovoljno dodirno-opipno?" upitalo je stvorenje uz dah nalik na vrući
vjetar s mirisom trulog mesa. Jer naravno da je bilo. Fred je ustuknuo i umalo se poskliznuo
na sluz.
"Pokojni Fred Radner upravo je izgubio vagon bodova", čudovište je zamahnulo prema
njima gubicom veličine kamiona, "a ja sam još uvijek gladan. Predlažem da se pod hitno
maknete s Brda. "
Ustuknuli su, pogleda još uvijek prikovanog na zube čudovišta. Blizanci su se okrenuli i
potrčali. Kao i uvijek, Juan je bio trenutak sporiji od njih. Uhvatilo ga je nešto nalik na veliku
ruku. "Ti, s tobom još imam posla." Riječi su bile neartikulirano brujanje kroz stisnute
očnjake. "Sjedni. Da popričamo."
iCaray! Ja sam najveći pehist. Onda se sjetio da je Juan Orozco bio taj koji se popeo na
drvo da perva ulaznu logiku Brda. Glupom Juanu Orozcu peh nije trebao; ionako je bio
savršena budala. A sad su blizanci otišli.
Ali kad su ga "ralje" spustile na tlo i kad se okrenuo, čudovište je još uvijek bilo tu - a ne
neki rent-a-drot s Piramidalnog brda. Možda je to stvarno bio neki igrač Povratka krede!
Odmaknuo se u stranu, nastojeći izbjeći njegov pogled iskosa. To je bila samo igra. Mogao bi
otići od ovog četverokatnog guštera. Naravno, takav potez bi satrao njegov kredit u Povratku
krede, a možda ga i uvalio u smrdljivu sluz. A ako Veliki gušter ozbiljno shvaća svoju igru,
možda bi mu stvarao probleme i u drugim igrama. Dobro. Sjeo je i naslonio se na najbliži
ginko. Dakle, i danas će zakasniti; to nimalo nije moglo pokvariti njegovu situaciju u školi.
Gušter je sjeo i odgurnuo zadimljeni leš Fredovog raptora na stranu. Spustio je glavu blizu
tla kako bi izravno gledao u Juana. Oči, glava i boja točno su odgovarale Juanovom izvornom
dizajnu, a ovaj je igrač imao kretnje koje su ga činile uistinu impresivnim. Prema njegovim
ožiljcima iz bitaka Juan je vidio da se borio u više Kredinih žarišta. Prisilio se na raspoloženi
osmijeh. "Znači, sviđa ti se moj dizajn?"
Bljesnuo je očnjacima od jednog metra. "Bilo je i gorih." Stvorenje je promijenilo
parametre igre, istaknuvši pojedinosti kritičnog sloja. Bio je to jaki igrač, možda čak i razbijač
igara! Na tlu između njih nalazio se mrtvi i secirani primjerak Juanove kreacije. Veliki gušter
ga je odgurnuo prednjom pandžom. "Ali tekstura kože je iz knjižnice primjeraka Ceha
fantazista. Shema boja je klišej. Karirani kilt bi bio sladak da ga nema u svim reklamama za
Epiphany Now. "
Juan je privukao koljena bradi. Ovo su bila ista sranja koja je morao trpjeti u školi. "Ja
posuđujem od najboljih. "
Gušterov hihot bio je vibrirajuča rika od koje je Juanova lubanja titrala. "To bi možda
upalilo kod tvojih učitelja. Oni moraju pojesti svako smeće koje im daš - barem dok ne
maturiraš pa te smiju izbaciti na cestu. Ovaj dizajn je tako-tako. Nekolicina ga je usvojila,
uglavnom zato što ima dobru mehaniku. Ali ako govorimo o pravoj kvaliteti, on se
jednostavno ne može mjeriti." Stvorenje je iskrivilo svoje prilagođene borbene ožiljke.
"Bavim se ja i drugim stvarima. "
"Da, i ako ih nikad ne dovršiš, nećeš ni s njima uspjeti. "
Ta je misao zauzimala mnogo Juanovog internog vremena za zabrinutost. Sve mu se više
činilo da će završiti kao njegov tata - osim što Juan možda nikad neće dobiti posao s kojeg bi
mogao biti najuren! "Dajte sve od sebe" bio je moto Gimnazije Fairmont. Ali davanje svega
od sebe bio je tek početak. Čak i kad dajete sve od sebe, ipak možete zaostati.
To nisu bile stvari koje bi priznao drugom igraču. Uzvratio je pogled uskim žutim očima i
odjednom mu je sinulo da - za razliku od učitelja - ovaj tip nije plaćen da bi bio ljubazan. A
trošio je previše vremena na ovo da bi bio neki snishodljivi folirant. On zapravo hoće nešto
od mene! Juan je izoštrio pogled. "A ti imaš neki prijedlog, O Veliki Moćni Gušteru? "
28
"To je... moguće. Osim Povratka krede, bavim se i drugim stvarima. Kako bi ti se svidio
status pridruženog člana u jednom malom projektu? "
Osim u lokalnim igrama, još nitko nikad nije tražio od Juana da se nečemu pridruži. Usta
su mu se iskrivila od lažnog prezira. "Pridruženog? Postotak postotka... od čega? Koliko si ti
nisko u vrijednosnom lancu? "
Gušter je slegnuo ramenima i začuo se zvuk ginka koji su zbog toga zaškripali. "Mislim
da sam jako, jako nisko. Tako to ide u većini afilijansi. Ali mogu pravim novcem platiti svaki
odgovor koji proslijedim gore." Stvor je izgovorio jedan broj; bilo je to dovoljno da se ide na
slobodni pad svaki dan godinu dana. Platni certifikat lebdio je u zraku između njih,
pokazujući izgovoreni iznos i cjenik bonusa.
Juan je svojedobno igrao neke financijske igre. "Dvostruko ili ništa od dogovora." Zatim
je uočio sekciju o supsidijarnim pravima. Ondje brojevi nisu bili vidljivi. To bi moglo značiti
da bi netko koga on unovači mogao dobivati mnogo više.
"Dogovoreno!" reče Gušter prije nego što je Juan dospio ispraviti svoje podizanje cijene.
A Juan je bio siguran da se smiješio!
"... Dobro, a što hoćeš? " I zašto misliš da li to budala poput mene može nabaviti?
"Ti si u Gimnaziji Fairmont, zar ne? "
"To već znaš. "
"Čudno mjesto, jel’da? " Kako Juan nije odgovorio, stvor je rekao: "Vjeruj meni, čudno
je. Većina škola, pa čak i škola s posebnim poveljama, ne trpa učenike iz Obrazovanja za
odrasle zajedno s djecom. "
"Da, strukovno obrazovanje. Starim prdonjama se to ne sviđa. Ne sviđa se ni nama."
"Ha, zadatak mog nadređenog afilijanta tebi je da pronjuškaš uokolo, uglavnom među tim
starkeljama. Da se s njima sprijateljiš."
Koma. Ali Juan je opet bacio oko na platni certifikat. Na testu je ispao važeći. Platni
pravorijek bio je složeniji nego što mu se dalo čitati, ali imao je garanciju Američke banke. "S
kime točno? "
"Ah, u tome i jest problem. Tko god bio na vrhu moje afilijanse plah je. Mi samo
sakupljamo informacije. U osnovi, neki od tih starijih građana su nekad bili velike face. "
"Ako su bili takve face, kako to da su sad na našim tečajevima?" Bilo je to baš onakvo
pitanje kakva postavljaju klinci u školi.
"Iz mnogih razloga, Juan. Neki su jednostavno usamljeni. Neki su do grla u dugovima i
moraju smisliti kako će zaraditi za život u trenutačnoj ekonomiji. Neki nisu dobri ni za što
posebno, ali imaju zdravo tijelo i puno starih uspomena. Takvi znaju biti jako ogorčeni."
"Hmf, a kako da se ja sprijateljim s takvim ljudima?”
"Ako želiš novac, smisli neki način. Kako bilo, evo ti kriteriji traženja." Veliki gušter mu
je prebacio dokument. Pročačkao je kroz gornji sloj.
"Ovo pokriva široko područje." Umirovljeni političari iz San Diega, bioznanstvenici,
roditelji osoba koje se trenutno nalaze u takvim kategorijama poslova...
"U poveznicama imaš kvalifikacijske karakteristike. Tvoj zadatak je da zainteresiraš
odgovarajuće ljude za moju afilijansu. "
"Ja... ja nisam baš dobar u nagovaranju ljudi." Pogotovo ovakvih ljudi.
"Onda ostani siromašan. Kukavico. "
Juan je neko vrijeme šutio. Njegov tata nikad ne bi primio takav posao. Na kraju je rekao:
"Dobro, pridružit ću ti se. "
"Ne bih želio da radiš ništa što ti se čini ne... "
"Rekoh, prihvaćam posao! "
"Dobro! Onda eto, to što sam ti dao trebalo bi te pokrenuti. Imaš kontaktne informacije u
dokumentu." Stvorenje je zateturalo na noge i sad je njegov glas dopirao iz velike visine.
"Bolje da se više ne susrećemo na Piramidalnom brdu. "
"Meni paše." Juan je ustao. Napadno je pljesnuo stvora po moćnom repu dok je odlazio
nizbrdicom.
O
29
Blizanci su bili daleko ispred njega, stajali su pored nogometnog igrališta na drugoj strani
kampusa. Dok je hodao prilaznim putem, Juan se spojio na gledalište na tribinama i pingao ih.
Fred mu je zauzvrat mahnuo, no njegova je košulja još uvijek bila previše slijepljena za
komunikaciju. Jerry je gledao uvis u UP/Exovu pošiljku koja je padala u njegove ispružene
ruke. Točno na vrijeme, naravno. Blizanci su otvarali poštansku kutiju ulazeći u šator
radionice.
Nažalost, Juanov prvi sat bio je na kraju udaljenog krila. Pretrčao je travnjak zadržavajući
pogled na neproširenoj stvarnosti: zgrade su danas bile uglavnom trokatnice. Njihovi sivi
zidovi bili su nalik na igraće karte složene u klimave nizove.
Izbor pogleda iznutra nije bio baš sasvim njegov. Školska uprava je zahtijevala da se
svakog jutra na svim unutrašnjim zidovima prikazuje Fairmontski vjesnik. Tri klinca iz
Gimnazije Hoover su dobila IBM-ove stipendije za karijeru. Pljesak, pljesak, premda je
Hooverica bila suparnica Fairmontice s nepravednom prednošću, budući da je to bila škola s
posebnom poveljom i da je bila pod upravom Odsjeka za matematiku Državnog sveučilišta u
San Diegu. Ta tri mlada genija dobit će plaćeno fakultetsko obrazovanje, uključujući i ono
postdiplomsko, čak i da nikad ne odrade ni jedan dan za IBM. Velika stvar, pomislio je Juan
nastojeći se utješiti. Jednoga dana ti klinci bi mogli biti vrlo bogati, ali određeni postotak
njihovog bogatstva stečenog profesijom uvijek će se vraćati IBM-u.
Pratio je male zelene navigacijske strelice s polovičnom pažnjom... i iznenada shvatio
da se popeo dva kata po stepenicama. Školska uprava je od jučer sve preuredila. Naravno,
ažurirali su i njegove navigacijske strelice. Baš dobro što nije obraćao pažnju. Uvukao se u
svoj razred i sjeo.
O
Gospođa Chumlig već je bila započela.
Pretraživanje i analiza bio je glavni predmet Chumligove. Nekad je podučavala njegovu
brzu verziju u Gimnaziji Hoover, ali dobro potkrijepljene glasine držale su da jednostavno
nije mogla održati korak. Stoga ju je Ministarstvo obrazovanja premjestilo na istoimeni tečaj
ovamo u Fairmont. U stvari, Juanu je na neki način bila draga. I ona je bila promašeni slučaj.
"Mnogo je različitih vještina", govorila je. "Ponekad je najbolje koordinirati se s mnogo
drugih ljudi koji zajedno mogu doći do odgovora." Učenici su kimali glavama. Biti
koordinator. U tome se krio najveći i najslavniji novac. Ali isto su tako znali kamo
Chumligova smjera s tim. Pogledom je obuhvatila razred, kimajući glavom da kaže da zna da
znaju. "Ali jao, svi vi kanite biti vrhunski agenti, zar ne? "
"Neki od nas će to i biti." Bio je to jedan od učenika iz Obrazovanja za odrasle. Winston
Blount bio je dovoljno star da bi mogao biti Juanov pradjed. Kad god je Blount imao loš dan
volio je u njega unijeti malo života dodijavajući gospođi Chumlig.
Instruktorica Pretraživanja i analize uzvratila mu je smiješkom. "To je otprilike jednako
vjerojatno kao i da netko postane zvijezda velike baseballske lige. Čisti 'agent koordinator'
rijetka je vrsta, dekane Blount. "
"Neki od nas moraju biti uprava.”
"O." Chumligova je na trenutak djelovala nekako tužno, kao da razmišlja o tome kako da
prenese lošu vijest. "Uprava se poprilično promijenila, dekane Blount. "
Winston Blount se naslonio. "Dobro. Znači da moramo naučiti neke nove trikove. "
"Da." Gospođa Chumlig je pogledom obuhvatila razred. "To je važan uvid. Ovaj predmet
je o pretraživanju i analizi, srži ekonomije. Očigledno je da nam pretraživanje i analiza
trebaju, kao potrošačima. U gotovo svim suvremenim poslovima zarađujemo kruh
pretraživanjem i analizom. Ali u konačnici ipak moramo znati ponešto o ponečemu. "
"U smislu onih predmeta iz kojih dobivamo trojke, točno?" Bio je to glas iz pozadine,
vjerojatno netko tko je fizički markirao.
Chumligova je uzdahnula. "Da. Ne dopustite tim vještinama da umru. Bili ste im izloženi.
Koristite ih. Usavršavajte ih. To možete postići posebnom vrstom predanalize koju ja zovem
'učenje'."
Jedna je učenica digla ruku. Toliko je stara bila.
30
"Da, dr. Xiang? "
"Ja znam da ste vi u pravu. Ali..." Žena se nakratko osvrnula po prostoriji. Izgledala je kao
da je otprilike Chumligičinih godina, ni blizu onako staro kao Winslon Blount. No pogled u
njezinim očima bio je nekako preplašen. "Ali neki ljudi su bolji od drugih. Ja nisam onako
bistra kako sam nekad bila. Ili su možda drugi bistriji... Što se događa kad dajemo najviše od
sebe, ali to ipak nije dovoljno?"
Chumligova je oklijevala. Kako li će na ovo odgovoriti! pomislio je Juan. To je bilo pravo
pitanje, "To je problem koji se tiče svih, dr, Xiang, Providnost dijeli karte svakome od nas. U
vašem slučaju, vi ste dobili nove karte i novi početak u životu." Njezin pogled obuhvatio je
ostatak razreda. "Neki od vas misle da su kao životne karte dobili sve same parove i trisove."
U prednjem dijelu učionice sjedili su neki uistinu revni učenici, ne mnogo stariji od Juana.
Nosili su, ali nisu imali smisla za odijevanje i nikad nisu naučili kodiranje kompleta. Dok je
Chumligova govorila, njihovi su prsti naočigled tipkali, tražeći "parove" i "trisove".
"Ali ja imam jednu životnu teoriju", nastavi Chumligova, "i to baš iz svijeta igara: Uvijek
postoji neki kut. Vi, svatko od vas, imate neke posebne džokere. Igrajte s njima. Otkrijte što
vas čini drugačijima i boljim. Jer to je tu, samo trebate to naći, A kad to jednom pronađete,
moći ćete davati odgovore drugima i drugi će ih zauzvrat htjeti davati vama. Ukratko,
simetičke sretne slučajnosti ne događaju se samo tako. Bogami, vi ih trebate stvoriti."
Zastala je gledajući u svoje bilješke i glas joj je prestao biti govornički. "Toliko o širokoj
slici. Danas ćemo razgovarati o preoblikovanju rješenja sa specijaliziranih foruma. Kao i
uvijek, trebamo postavljati prava pitanja. "
O
Juan je volio sjediti uz vanjski zid, osobito kad bi se učionica nalazila na trećem katu.
Moglo se osjetiti lagano njihanje zida naprijed-natrag, kako je zgrada nastojala održati
ravnotežu. Takve su stvari jako uznemiravale Juanovu mamu. "Jedna sekunda pada sustava i
sve će se raspasti!" bila se žalila na sastanku udruge učitelja i roditelja. S druge strane, gradnja
kuća od karata bila je jeftina - a takva konstrukcija mogla se nositi s velikim potresom gotovo
jednako lako kao i s jutarnjim povjetarcem.
Odmaknuo se od zida i počeo slušati Chumligovu. Upravo zato su vas škole tjerale da se
na većini satova pojavite osobno; morali ste malo paziti već i samo zbog toga što ste bili
zatvoreni u pravoj prostoriji s pravim učiteljem. Chumligičini grafikoni za predavanje lebdjeli
su u zraku iznad njih. Imala je pozornost razreda; na rubovima njezinih prikaza odvijalo se tek
minimalno poigravanje grafitima.
Neko vrijeme je i Juan pazio. Uistinu jest. Specijalizirani forumi katkad su generirali
solidne rezultate, obično uz nula troškova. Nije to bila afilijacija, nego samo srodni umovi
koji mozgaju o problemima. Ali što ako vi niste srodni um? Recimo da ste na forumu o
genetici. Mislite li da je transkripcija vrsta translacije, mogli bi vam trebati mjeseci da bilo što
postignete.
I tako ju je Juan prestao pratiti, te je počeo lutati prostorijom od jednog gledišta do
drugog. Neka su pripadala učenicima koji su ih učinili javnima. Većinom su to bile obične
nasumične kamere. U stankama između skokova letimično je čitao dokument sa zadacima
koji je dobio od Velikoga guštera. Guštera zapravo nisu zanimali samo stari prdonje. Na
njegovu listu su se probili i neki obični učenici. Ta afilijansa mora da je velika kao
Kalifornijska lutrija.
Započeo je s nekim pozadinskim provjerama. Kao i mnogi klinci, imao je mnogo toga
snimljenog u svom nosivom računalu. Pretraživanje poput ovog mogao je pokrenuti vrlo blizu
svojeg prsluka. Nije se usmjeravao na vanjski svijet, osim kad bi mogao iskoristiti neku
mrežnu adresu koju bi Chumligova upravo spominjala. Ona je jako dobro znala pričepiti
učenike koji mentalno markiraju. Ali Juan je bio dobar u kodiranju kompleta, znao je
upravljati svojim nosivim računalom pomoću malih pokreta i očnog izbornika. Dok bi njezin
pogled prelazio preko njega, on bi žustro kimnuo glavom i ponovo si pustio zadnjih nekoliko
sekundi onoga što je govorila.
31
Što se tiče starih učenika... sposobni povratnici nikad se ne bi našli ovdje; bili bi bogati i
slavni, bili bi ljudi koji posjeduju većinu stvarnog svijeta. Ove u Obrazovanju za odrasle
pregazilo je vrijeme. Takvi su ljudi kapali u Fairmont tijekom cijelog semestra. Bolnice za
starce nisu ih htjele nagomilavati za početke školskih godina. Tvrdile su da su stariji građani
"društveno zreli" i sposobni nositi se sa zbrkom koju donosi upad u sredinu semestra.
Juan je išao od jednog lica do drugog, spajajući ih s javnim dosjeima: Winston Blount.
Tip je bio totalno raskvašen. Medicina za starkelje je kao igra na sreću. Neke stvari je mogla
izliječiti, neke ne.
A i ono što je znalo upaliti, variralo je od osobe do osobe. Winston Blount nije osvojio
glavni zgoditak.
Tip je upravo intenzivno škiljio nastojeći pratiti Chumligičin primjer sa specijaliziranim
forumima. Pohađao je nekoliko Juanovih predmeta. Juan nije mogao vidjeti njegov
zdravstveni karton, ali pretpostavio je da je s njegovim umom uglavnom sve u redu; bio je
jednako bistar kao i neki klinci u razredu. A nekoć davno bio je neki veliki igrač na
UCSD-u*. Nekoć davno.
Dobro, neka ide na listu "zanimljivi".
A zatim, bila je tu Xiu Xiang. Doktorica znanosti iz fizike, doktorica znanosti iz
elektrotehnike; dobitnica Predsjednikove medalje za sigurno računarstvo 2010. godine. Sve u
svemu, njezin indeks kvalitete svrstavao ju je gotovo na razinu jednog nobelovca. Dr. Xiang
je sjedila pogrbljeno i gledala u stol ispred sebe. Nastojala je održati korak na vidi-stranici!
Jadna ženica. Ali sigurno će imati zanimljive veze.
Chumligova je još uvijek govorila o tome kako preoblikovati rezultate u nova pitanja,
nesvjesna Juanovog markiranja.
Tko je sljedeći? Robert Gu. Juan je nakratko pomislio da je dobio krivo gledište.
Kradomice je pogledao udesno, gdje su visjeli starkelje iz Obrazovanja za odrasle. Robert Gu,
doktor književnosti. Pjesnik. Sjedio je sa starkeljama, ali izgledao je kao da ima nekih
sedamnaest godina! Juan je naizgled ponovo usmjerio svoju pažnju na gđu Chumlig i pobliže
proučio pridošlicu. Gu je bio vitak, gotovo kržljav, i visok. Koža mu je bila glatka i bez mrlja.
Ali izgledao je kao da se znoji. Juan je riskirao brz pogled u vanjske medicinske reference.
Aha! Simptomi Venn-Kurasawinog tretmana. Dr. Robert Gu bio je srećković, onaj jedan od
tisuću koji su u potpunosti reagirali na tu magiju za vađenje staraca iz naftalina. S druge
strane, Juanu se činilo da je tipu nakon toga ponestalo sreće. Bilo ga je totalno nemoguće
pingati. Na njegovom stolu nalazila se jedna zgužvana vidi-stranica, ali nije ju koristio.
Godinama ranije taj tip je bio slavniji od Xiu Xiang, ali sad je bio još veći gubitnik... Što je
uopće "dekonstrukcijski revizionizam"? O! Definitivno ne nešto s liste Velikoga guštera. Juan
je bacio to ime u koš za smeće. Ali čekaj, nije provjerio Guove obiteljske veze. Pokrenuo je
upit - i odjednom je širom njegovog vidnog polja visjela tiha poruka ispisana slovima nalik na
tihi plamen:
Chumlig —> Orozco: <sm> Imaš cijeli dan za igranje, Juan! Ako mi ovdje ne budeš
pazio, onda lijepo možeš letjeti s ovog predmeta. </sm>
Orozco —> Chumlig: <sm> Oprostite! Oprostite!</sm>
Privremeno je obustavio svoje upite i odložio vanjsku sesiju. Istovremeno si je ponovo
pustio posljednjih nekoliko minuta njezinog predavanja, očajnički nastojeći sažeti.
Chumligova bi najčešće samo postavljala nezgodna pitanja; ovo je bilo prvi put da ga je
smingala prijetnjom.
A što je bilo zapanjujuće, učinila je to u kratkoj stanci, kad su svi ostali mislili da samo
pregledava svoje bilješke. Juan ju je odmjerio s novim poštovanjem.
O
"Bila si malo previše stroga prema dečku, ne čini ti se?" Zec je danas isprobavao novi
izgled, ovaj put se nadahnuvši klasičnim ilustracijama Alise u zemlji čuda, i to zajedno s
graviranim linijama. Dojam je bio potpuno šašav na trodimenzionalnom tijelu.
* Universitv of California. San Diego.
32
Veliki gušter nije izgledao impresionirano. "Tebi nije mjesto ovdje dolje. Juan je moj
direktni afilijant, a ne tvoj."
"Malo si preosjetljiva, ha? Ja samo nasumično provjeravam dubine svoje afilijanse. "
"Pa, dalje odavde. Juanu treba ovaj predmet. "
"Naravno da dijelim tvoje dobrostive motive." Zec je uputio gušteru svoj najneiskreniji
pogled ispod oka. "Ali presjekla si ga baš kad je promatrao nekoga tko mi je osobito
zanimljiv. Pružio sam ti izvrsnu afilijansu. Ako želiš da te nastavim podržavati, moraš
surađivati."
"Slušaj ti! Ja želim da mali sam ostvari kontakt, ali ne želim da bude povrijeđen."
Gušterov se glas stišao i Zec se upitao gaji li Chumligova neke sumnje. Ali to i nije bilo
važno. Zec se zabavljao šireći se društvenom scenom južne Kalifornije. Prije ili kasnije otkrit
će o čemu se uistinu radi u tom poslu.
05. HSO dr. Xiang
Praktična radionica. Bio je to sat koji se Juanu Orozcu daleko najviše sviđao. Radionica je
bila poput prvoklasne igre: bilo je stvarnih predmeta koji su se mogli dodirivati i spajati.
Takve stvari ste na Piramidalnom brdu plaćali novcem. A g. Williams nije bio Louise
Chumlig. Pustio bi vas da slijedite vlastite sklonosti i kasnije se nikad nije dolazio buniti što
niste ništa postigli. Bilo je gotovo nemoguće ne dobiti peticu na satovima Rona Williamsa;
bio je divno staromodan.
Radionica je ujedno bila Juanova najbolja prilika da napreduje na projektu Veliki gušter,
barem sa starim prdonjama i s ljubiteljima privatnosti koji nisu željeli da ih se zove. Lutao je
velikim šatorom punim napravica poput totalnog idiota. Juan nikad ništa nije valjao u
diplomatskim igrama. A sad je zapričavao starkelje. Pokušavao je, barem.
Xiu Xiang bila je doista draga dama, ali samo je sjedila za stolom s opremom i čitala
svoju vidi-stranicu. Listu dijelova formatirala si je poput neke vrste papirnatog kataloga.
"Nekad sam znala te stvari", rekla je. "Vidiš ovo." Prstom je pokazala jednu sekciju na
muzejskim stranicama: Xiangino Hardverski sigurno okruženje. "Ja sam stvorila taj sustav. "
"Vi ste svjetska klasa, doktorice Xiang", smislio je Juan odgovor.
"Ali... ja ne razumijem čak ni načela ovih novih komponenti. Izgledaju mi više kao
žabokrečina nego kao optički poluvodiči koji drže do sebe." Počela je čitati opis jednog
proizvoda, pa je stala na trećem redu. "Što je redundantno sprezanje? "
"Ah." Provjerio je i ugledao poveznice na šume pozadinskih koncepata. "Ne trebate znati
što je 'redundantno .sprezanje', gospođo. Ne za ovaj predmet." Mahnuo je prema opisima
proizvoda na Xianginoj vidi-stranici. Slika je mirovala poput izrezbarenog kamena, ne
reagirajući na njegov pokret. "Idite nekoliko stranica naprijed i naći ćete stvari koje su nam na
raspolaganju ovdje u razredu. Pogledajte pod..." ideš, ovo je bio takav napor, sricanje
navigacije riječima, "pogledajte pod 'zabavni funkcionalni sklopovi' i nastavite dalje."
Pokazao joj je kako da pomoću vidi-stranice identificira lokalne dijelove. "Ne morate sve
razumjeti. "
"O." Za nekoliko trenutaka već se igrala s mogućnostima, povukla je s mreže pola tuceta
komponentnih napravica. "Ovo je kao da sam dijete. Radim, a ne razumijem." Ali onda je
počela slagati sastavne dijelove iz Buildita i krenulo joj je prilično dobro, nakon što joj je
Juan pokazao kako će naći specifikacije na sučelju. Smijala se nekim opisima. "Odabirači i
mjenjači. Roboti u krutom stanju. Kladim se da bih od ovoga mogla napraviti rezač. "
"Ne razumijem kako." Rezač? "Ne brinite, ne možete ništa pokvariti." To nije bilo baš
sasvim istinito, premda je u priličnoj mjeri ipak bilo. Sjeo je i gledao, ponudio nekoliko
prijedloga, premda zapravo nije bio siguran što ona to pokušava. Dovoljno uspostavljanja
odnosa; stavio je kvačicu na taj redak u svom popisu diplomatskih aktivnosti i prešao na
sljedeći korak. "Recite, dr. Xiang, čujete li se još s vašim prijateljima iz Intela? "
"To je bilo davno. Otišla sam u mirovinu 2010. A za vrijeme rata nisam mogla dobiti čak
ni konzultantske poslove. Osjećala sam kako moje sposobnosti hrđaju. "
33
"Alzheimerova bolest? " Znao je da je ona mnogo starija nego što izgleda, starija čak i od
winstona Blounta.
Xiangova je oklijevala i Juan se na trenutak uplašio da je uistinu razljutio gospođu. Ali
onda se tiho i tužno nasmijala. "Ne, nije bilo Alzheimerove, nije bilo demencije. Vi - ljudi
danas ne znaju kako je to bilo kad je čovjek bio star. "
"Ja znam! Svi moji bake i djedovi su još živi. A imam i pradjeda u Puebli. On puno igra
golf. Moja prabaka ima demenciju - znate, one vrste koja se još uvijek ne može srediti. "
Zapravo, prabaka je izgledala jednako mladoliko kao dr. Xiang. Svi su mislili kako joj se
zaista posrećilo. Ali to je u stvari samo značilo da je poživjela dovoljno dugo da naleti na
nešto što se nije moglo izliječiti.
Dr. Xiang je samo odmahnula glavom. "Čak ni u moje vrijeme nisu svi postajali senilni,
ne onako kako ti misliš. Moje sposobnosti su jednostavno zaostale. Moja djevojka je umrla.
Nakon nekog vremena više mi nije bilo toliko stalo. Nisam imala energije da mi bude važno. "
Pogledala je napravicu koju je stvarala. "Sad imam energije barem onoliko koliko sam imala
kad mi je bilo šezdeset. Možda čak imam istu urođenu inteligenciju. " Udarila je dlanom o
stol. "A sve što umijem je igrati se s nabrijanim Lego kockama! "
Izgledala je gotovo kao da će se rasplakati usred sata praktične nastave. Juan je pozorno
promotrio okolinu; činilo se da ih nitko ne gleda. Posegnuo je da dodirne Xianginu ruku. Nije
imao odgovor. Gđa Chumlig bi rekla da nije imao dobro pitanje.
O
Bilo je još nekoliko ljudi koje je trebao vidjeti: Winston Blount, primjerice. On nije bio
glavni zgoditak, ali trebao bi ponešto vrijediti Gušteru. Na satu radionice Blount je samo
sjedio u sjeni šatora, zureći u prazno. Tip je nosio, ali nije odgovarao na poruke. Juan je
pričekao da Williams ode na jednu od svojih pauza za kavu. Tada se postrance primaknuo i
sjeo pored Blounta. Ideš, tip je stvarno izgledao staro. Juan nije mogao točno reći po čemu je
surfao, ali sigurno ni po čemu u vezi s radionicom. Juan je bio primijetio da kad Blounta ne bi
zanimala nastava, on bi jednostavno markirao. Nakon nekoliko minuta tišine, Juan je shvatio
da nije zainteresiran ni za druženje.
Pa obrati mu se! To je samo drugačija vrsta cipelarenja čudovišta. Juan je morfao neku
smiješnu sliku na tipa i odjednom više nije bilo toliko teško pokrenuti razgovor hladnim
startom. "Onda, dekane Blount, što mislite o satu radionice? "
Drevne su se oči okrenule da ga pogledaju. "Ne zanima me ni najmanje, g. Orozco. "
Do-bro! Hmm. Mnogo toga o Winstonu Blountu bilo je pristupačno javnosti, čak i neka
stara korespondencija s newsgrupa. To je uvijek palilo kad ste htjeli dobiti, hm, pažnju
odrasle osobe.
Srećom, Blount je nastavio govoriti sam od sebe. "Ja nisam kao neki ovdje. Ja nikad
nisam bio senilan. Da ima pravde, ne bih trebao biti tu. "
"Da ima pravde?" Možda bi mogao osvojili nešto bodova jednostavnom imitacijom
starinskog psihijatrijskog programa.
"Da. Ja sam bio dekan Umjetnosti i književnosti do 2012. Bio sam na putu da postanem
rektor UCSD-a. Umjesto toga gurnulo me u akademsku mirovinu."
Juan je sve to znao. "Ali vi... vi nikad niste naučili nositi." Blountove su se oči suzile. "Ja
namjerno nikad nisam želio nositi. Mislio sam da je nošenje ponižavajuće modno ludilo."
Slegnuo je ramenima. "Prevario sam se. Skupo sam to platio. Ali stvari su se promijenile."
Oči su mu svjetlucale od hotimično prizvanih duginih boja. "Odslušao sam četiri semestra
ovog 'Obrazovanja za odrasle'. Sad je moj životopis vani u eteru. "
"Sigurno znate puno važnih ljudi. "
"Doista. Uspjeh je samo pitanje vremena. "
"Zna... znate, dekane, možda vam ja mogu pomoći. Ne, čekajte - ne mislim ja osobno.
Imam afilijansu koja bi vas možda mogla zanimati... "
"O? "
34
Činilo se da zna što je afilijansa. Juan je objasnio ideju Velikog guštera. "... tako da bi se
time moglo zaraditi nešto novca." Pokazao mu je platne certifikate i upitao se koliki je iznos
ondje vidio njegov regrut.
Blount je zaškiljio, bez sumnje nastojeći parsirati certifikate u oblik koji bi Američka
banka mogla verificirati. Za neko je vrijeme kimnuo, numerički ne prosvijetlivši Juana. "Ali
nije sve u novcu, osobito u mojoj situaciji. "
"Pa, ovaj, kladim se da onaj koji stoji iza ovih certifikata, tko god to bio, ima mnogo
mogućnosti. Možda biste mogli dobiti konverziju u pomoć u naturi. Mislim, u nešto što vama
treba."
"Istina." Razgovarali su nekoliko minuta, dok se svi nisu uskomešali. Neki radionički
projekti najzad su davali rezultate. Najmanje dva tima napravila su mobilne čvorove, rojeve
tih uređaja. Sićušna krila od papira lepršala su posvuda. Drugi je roj puzao po travi i penjao se
po nogama namještaja i stolaca. Držao se dalje od odjeće, no bio je užasno blizu
nametljivosti. Juan je nekolicinu zveknuo rukom, ali neprestano su pristizali novi.
Orozco —> Blount: <sm> Možete li me čitati ?</sm>
"Naravno da mogu", odvrati starac.
Znači da, usprkos tvrdnjama da je naučio, Blount nije vladao tihim porukama, pa čak ni
tipkanjem prstima kojim se služila većina odraslih.
Sat je ionako bio skoro gotov. Juan je podigao pogled prema platnu šatora koje se
nadimalo. Bio je pomalo obeshrabren. Već je prošao gotovo sve na popisu, a Winston Blount
je bio najbolji kojeg je našao: tip koji nije umio čak ni smingati. "Dobro. Ne zaboravite moju
ponudu, dekane Blount. I zapamtite, broj ljudi koje smijem primiti je ograničen." Blount je
ovo prodavačko blebetanje nagradio tankim smiješkom. "U međuvremenu... imam i druge
mogućnosti." Juan je mahnuo glavom u smjeru pridošlog čudaka, Roberta Gua.
Winston Blount nije slijedio Juanov pogled, no primijetili biste da je krišom pogledao u
stranu. Na trenutak koža na njegovom licu kao da se zategnuta. Zatim se smiješak vratio.
"Neka se Bog smiluje vašoj duši, g. Orozco. "
O
Juan nije dobio svoju priliku za Roberta Gua sve do petka, odmah nakon drugog predmeta
gđe Chumlig. Kreativni uradci gotovo su uvijek bili najgori dio Juanovog školskog tjedna.
Chumligova je bila fleksibilna u pogledu medija, ali učenici su morali ustati i predstaviti svoj
rad. Bilo je već dovoljno gadno kad ste morali gledati nekog drugog klinca kako petlja, ali
posve nepodnošljivo kad ste osobno nastupali. O redoslijedu nastupa odlučivao je
Chumligičin hir. Obično bi uzrujavanje u vezi s time okupiralo većinu Juanove pažnje. Danas
je imao drugih briga koje su milosrdno prigušile uobičajenu paniku.
Juan se kukavno odšuljao u stražnji dio razreda i ljosnuo na stolac, krišom promatrajući
ostale. Winston Blount je bio ovdje, što je bilo iznenađujuće. Markirao je ovaj predmet
gotovo jednako često kao i radionicu. Ali prihvatio je moju ponudu. Gušterov je izvještaj
pokazivao da je starac učinio prvi korak prema potpisivanju.
Na drugom kraju prostorije Robert Gu surfao je po svojoj vidi-stranici. Tipu kao da je čak
i to bila borba. Ali ispalo je da je Gu član jedne određene obitelji Marinskog korpusa - a kad
je Juan ponovo pregledao sve upute za pridruživanje novih članova koje je dobio, to je bio
veliki plus. Kad bi barem uspio zainteresirati Roberta Gua da se pridruži, osvojio bi najveću
razinu bonusa.
Chumligičin mu je glas presjekao misao. "Nema dobrovoljaca za prvi nastup? Onda... "
pogledala je uvis i okrenula se prema Juanu.
iCaray!
06. Toliko tehnologije, a tako malo talenta
Chumligičin sat "Kreativnih uradaka" bio je na dobrom putu da postane najgori dio prvog
tjedna Roberta Gua u Gimnaziji Fair-mont. Robert se jako dobro sjećao vlastitih
35
srednjoškolskih godina. 1965. škola je bila laka, osim u matematici i znanstvenim
predmetima, za koje ionako nije mario. U osnovi nikad ni iz čega nije pisao domaće zadaće.
Međutim, pjesme koje je pisao, gotovo bez svjesnog napora, već tada su bile iz svijeta
različitog od onog na koji su njegovi siroti ućitelji obično nailazili. Smatrali su se
blagoslovljenima što su prebivali u njegovoj prisutnosti - i to s pravom.
Ali u ovom vrlom novom svijetu mogao je vidjeti samo djelić "uradaka" koje su učenici
navodno stvarali, i nije nimalo sumnjao u to da oni umiju cijeniti tek maleni dio njegovog
rada.
Robert je sjedio na kraju razreda i švrljao po svojoj vidi-stranici. Kao i uvijek, djeca su
bila na lijevoj strani prostorije, a učenici iz Obrazovanja za odrasle na desnoj. Gubitnici.
Saznao je nekoliko imena, čak je i razgovarao s onom Xiangovom. Rekla je da će morati
odustati od Chumligičinih satova s uradcima. Naprosto nije imala hrabrosti nastupati pred
drugima. Njezin jedini talent svodio se na zastarjeli inženjering, ali barem je imala dovoljno
soli u glavi da uvidi da je gubitnik. A ne kao Winston Blount, najveći od svih gubitnika.
Povremeno bi Robert uhvatio Winnieja kako gleda u njegovom pravcu, pa bi se morao krišom
nasmiješiti.
U prednjem dijelu razreda gđa Chumlig je nagovarala današnjeg prvog izvođača. "Znam
da si vježbao, Juan. Pokaži nam što znaš. "
"Juan" je ustao i došao na sredinu pozornice. To je bio onaj mali koji je zapričavao
učenike iz Obrazovanja za odrasle na satu radionice. Robert se sjećao njegovog ponašanja
revnog trgovačkog predstavnika. Odoka, dečko je bio na donjoj strani prosječnoga, od one
vrste kojoj bi srednje škole iz Robertovog vremena dopustile da maturira pro forma. Ali sada,
u dvadeset prvom stoljeću, nesposobnost nije bila izlika: Chumligova je izgledala kao da ima
ozbiljna očekivanja. Dječak je oklijevao, a zatim je počeo mahati rukama. Bez ikakvog
vidljivog učinka. "Ne znam, gospodo Chumlig, to još nije, ovaj, posve spremno. "
Gđa Chumlig je samo strpljivo kimnula glavom i pokretom ruke pokazala mu da nastavi.
"Dobro." Dječak je zaškiljio, a njegovo mahanje rukama postalo je još kaotičnije. To nije
bio ples i dječak nije govorio. Ali Chumligova se naslonila na svoj stol i kimala je glavom.
Većina razreda je promatrala čudnu mimiku sa sličnom pažnjom i Robert je uočio da kimaju
glavama kao da prate ritam neke glazbe.
Sranje. Opet nevidljive besmislice. Robert je spustio pogled na svoj čarobni papir i
poigrao se lokalnim postavkama pretraživača. Internet Explorer je bio vrlo nalik onakvome
kakvog se sjećao, no bilo je padajućih izbornika koji su mu omogućavali "Odabir pogleda".
Da, oni fantomski prilagođeni prikazi. Kvrcnuo je prstom po "Juan Orozco nastupa". Prvi
prilagođeni prikaz izgledao je poput grafita s bezobraznim komentarima Juanovog nastupa.
Bile su to stvari kakve biste mogli vidjeti na papirićima koje jedno dijete potajno predaje
drugome. Kvrcnuo je po drugom odabiru pogleda. Ah. Ovdje je dječak stajao na koncertnoj
pozornici. Prozori učionice iza njega otvarali su se na prostrani grad viđen s visokog tornja.
Robert je položio ruku uzduž margine stranice i začuo se zvuk. Bio je tanak i tih u usporedbi
sa zvukom iz audio opreme kod kuće, ali... da, bila je to glazba. Gotovo kao Wagner, ali tada
je odlutao u nešto što je mogla biti koračnica. U prozoru na Robertovoj vidi-stranici, oko slike
dječaka stvorile su se duge. Pahuljaste male... lasice?... uskakale su u postojanje svakim
pokretom njegovih ruku. Sad su se svi ostali klinci smijali. I Juan se smijao, no njegovo
mahanje rukama postalo je očajničko. Lasice su prekrile pod, nagurane rame uz rame, a
glazba je bila mahnita. Stvorovi su se međusobno stopili u snijeg i uzdigli se u minijaturnim
tornadima. Dječak je usporio ritam a zvuk se pretvorio u nešto nalik na glazbu za uspavanku.
Snijeg je svjetlucao sublimirajući se u nevidljivost dok je glazba jenjavala. A onda je
Robertov pretraživač prikazao isto ono nemagično dijete koje je u stvarnosti stajalo u
prednjem dijelu prostorije.
Juanovi vršnjaci ljubazno su zapljeskali. Jedno ili dvoje ih je zijevnulo.
"Vrlo dobro, Juan!" rekla je gđa Chumlig.
Bilo je dojmljivo isto koliko i bilo koji reklamni spot koji je Robert vidio u dvadesetom
stoljeću. Istovremeno je u suštini bilo nekoherentno, hrpa zbrda-zdola nabacanih specijalnih
efekata. Toliko tehnologije, a tako malo talenta.
36
Chumligova je razgovorom vodila razred kroz sastavne dijelove Orozcovog truda,
ljubazno ispitujući dječaka što će dalje sa svojim uratkom, predlažući mu da surađuje
(surađuje!) s drugim učenicima kako bi uratku dodao riječi.
Robert se kradomice osvrnuo po prostoriji. Prozori su bili otvoreni i gledali su na smeđe i
uvele jesenske obronke u Sjevernom okrugu. Vani je sjalo sunce, a lagani povjetarac donosio
je miris kozje krvi. Čuo je djecu kako se igraju na udaljenoj strani travnjaka. Iznutra, učionica
je bila od jeftine plastike, bez ikakvog estetskog senzibiliteta. Da, škola je bila laka, ali isto
tako je mogla biti zatupljujuće dosadna; morat će ponovo pročitati vlastite poeme o tome.
Prisilni zatvor. Beskrajni dani mirnog sjedenja i slušanja nezanimljivih priča, dok je vani
čekao cijeli svijet.
Većina učenika gledala je prema Chumligovoj. Je li to bila samo lukava muljaža? Ali kad
bi žena nasumično postavila iznenadno pitanje nekom djetetu, dobivala bi relevantne - premda
nesigurne - odgovore.
A tada, mnogo ranije nego što je mislio:
"…završavamo danas ranije, pa zato imamo vremena samo za još jednu prezentaciju",
rekla je gđa Chumlig. O čemu je govorila? K vragu. Chumligova je sad gledala izravno u
njega. "Molim vas, pokažite nam svoj uradak, profesore Gu. "
O
Juan se pokunjeno vratio do svojeg stolca, jedva slušajući Chumligičinu analizu. Ona je
uvijek bila nježna u tim javnim kritikama, ali loše vijesti bile su očite svuda oko njega. Samo
su blizanci Radner napisali lijepi upis. Netko tko je izgledao poput zeca cerio mu se iz
pozadine. Tko je to? Okrenuo se i skljokao u stolac.
"... pa zato imamo vremena samo za još jednu prezentaciju", završila je gđa Chumlig.
"Molim vas, pokažite nam svoj uradak, profesore Gu. "
Juan se osvrnuo prema mjestu gdje je sjedio Gu. Kakvu li je prezentaciju on mogao
napraviti?
Robert Gu kao da se pitao istu stvar: "Ja stvarno nemam ništa što bi ovaj razred... cijenio.
Ne bavim se audiovizualnim. "
Chumligova se vedro nasmiješila. Kad bi se tako nasmiješila Juanu, on bi znao da njegovi
izgovori neće uopće biti uvaženi. "Glupost, profesore Gu. Vi ste bili - vi jeste pjesnik."
"Tako je. "
"A ja sam zadala zadatak. "
Gu je izgledao mlado, no kad je nakrivio glavu i promotrio gđu Chumlig, u njegovom
pogledu bilo je goleme snage. Ideš, da bar ja mogu tako izgledali kad me Chumligova stavi
na tapetu. Mladi je starac malo šutio, a zatim mirno rekao: "Napisao sam jedno kratko djelce,
ali kao što rekoh, u njemu nema nimalo... " njegov pogled je prešao preko razreda, na trenutak
se zaustavivši na Juanu, "... slika i zvukova koji se, izgleda, očekuju. "
Gda Chumlig ga je kretnjama ruke pozvala naprijed. "Vaše riječi će danas savršeno
odgovarati. Molim vas. Siđite. "
Za trenutak Gu je ustao i sišao stepenicama. Kretao se brzo, s nekom vrstom grčevitog
posrtanja. Tračerske poruke letjele su naprijed-natrag. Zasad je pažnja razreda bila
usredotočena baš onako kako je to gda Chumlig uvijek željela.
Chumligova mu se maknula s puta i Robert Gu se okrenuo prema razredu. Naravno, on
nije mogao pozvati blesimetar. Ali nije gledao ni u svoju vidi-stranicu. Samo je pogledao
razred i rekao: "Pjesma. Tri stotine riječi. Govorit ću vam o zemlji Sjevernog okruga onakvoj
kakva doista jest, ovdje i tamo preko. " Ruka mu se trznula prema van, prema otvorenim
prozorima.
Zatim je samo... pričao. Bez ikakvih specijalnih efekata, bez ispisanih riječi koje prolaze
zrakom. I to zapravo nije mogla biti pjesma, jer mu glas uopće nije pjevušio. Robert Gu je
samo govorio o travnjaku oko škole, o sitnim kosilicama koje su neprekidno kružile po
njemu. O mirisu trave, i kako se jutrima vlažna tiješti. Kako padine brežuljaka vode noge
trkom do šikare, uz potočić što rubom zemljišta teče. O onome što ondje viđate svakodnevno
- barem kad ne koristite prilagođene prikaze da biste vidjeli nešto drugo.
37
A zatim Juan više nije bio uistinu svjestan riječi. Vidio je; bio je ondje. Njegov je um
lebdio iznad malene doline, jurnuo uz korito potočića, došao gotovo do podnožja
Piramidalnog brda... kadli je iznenada Robert Gu prestao govoriti i Juan je tresnuo natrag u
stvarnost svojeg mjesta na stražnjem kraju učionice za uratke kod gđe Chumlig. Sjedio je
nekoliko sekundi, ošamućen. Riječi. To su bile samo riječi. Ali učinile su više od vizuala.
Više od haptike. Osjetio je čak i miris suhog šaša uz korito potočića.
Neko vrijeme nitko ništa nije govorio. Oči gđe Chumlig izgledale su staklasto. Ili je bila
pod jakim dojmom, ili je surfala.
No tada je klasična Pompozna ptica poletjela s one strane prostorije gdje su sjedili stari
prdonje. Projurila je prostorijom i iskrcala golemi vlažni ptičji drek na Roberta Gua. Fred i Jer
su prasnuli u smijeh, a za trenutak je tako reagirao i ostatak razreda.
Naravno, Robert Gu nije mogao vidjeti specijalne efekte. Na trenutak se zbunio, a zatim je
prodorno pogledao Radnerove.
“Mir!” Gđa Chumlig je zvučala stvarno bijesno. Smijeh se ugasio i svi su ljubazno
zapljeskali. Chumligova ih je natjerala da ustraju u tome neko vrijeme, a zatim je spustila
ruke. Juan je vidio da ih je sve pomno promatrala. Inače je ignorirala grafite. Ovaj put tražila
je nekoga koga će razapeti. Njezin pogled završio je na odjeljku starih prdonja i izgledala je
pomalo iznenađeno,
"Vrlo dobro. Hvala, Roberte. To je bilo sve za što smo danas imali vremena. Razrede, vaš
sljedeći zadatak je da surađujete i dorađujete ono što ste već napravili. Na vama je da si u
ovom koraku nađete lokalne partnere. Pošaljite mi sastave vaših limova i planske strategije
prije nego što se nađemo sljedeći put." Sramotne će Pojedinosti biti u mailu prije nego što
budu stigli kući.
Tada je školsko zvono koje je u stvari pokretala Chumligova - zazvonilo. Dok se Juan
izvukao iz stolca, već se našao na kraju reda za ludu navalu na vrata. Nije bilo važno. Bio je
pomalo ošamućen neobičnim oblikom virtualne virtualne stvarnosti koju je stvorio Robert
Gu.
Osvrnuvši se za sobom, vidio je da je Gu najzad dokučio da je sat gotov. Bit će vani sa
svima ostalima za nekoliko sekundi. Moja prilika da ga pridobijem za Guštera. A možda i za
još nešto. Razmišljao je o starčevim čarobnim riječima. Možda, možda bi mogli surađivati.
Svi su se smijali Robertu Guu. Ali prije Pompozne ptice, prije tog smijeha, Juan Orozcoje
osjetio tišinu punu strahopoštovanja. A on je to učinio samo riječima…
O
Dok je hodao da stane pred razred, Robert je bio više razdražen nego nervozan.
Oduševljavao je učenike trideset godina. Mogao ih je oduševiti s to malo stihova koje je
sastavio za danas. Okrenuo se i pogledao razred. "Pjesma", rekao je. "Tri stotine riječi.
Govorit ću vam o zemlji Sjevernog okruga onakvoj kakva doista jest, ovdje i tamo preko."
Pjesma je bila pastoralni klišej, sastavio ju je prošle večeri na temelju svojih sjećanja na San
Diego i na ono što je vidio vozeći se u Fairmont. I na nekoliko trenutaka njegove riječi su ih
obuzele, baš kao nekoć.
Kad je završio, uslijedio je trenutak apsolutne tišine. Bilo je tako lako dojmiti se tu djecu.
Pogledao je ljude iz Obrazovanja za odrasle i ugledao iskrivljeni neprijateljski osmijeh na licu
Winstona Blounta. Zavidan kao i uvijek, ha, Winnie?
Onda su se dva klipana u prednjem dijelu razreda počeli smijati. To je pokrenulo raštrkano
hihotanje.
"Mir!" Chumligova je iskoračila i svi su zapljeskali, čak i Blount.
Chumligova je rekla još nekoliko riječi. Zatim je zazvonilo i svi su učenici jurnuli na
vrata. On je krenuo za njima.
"Ah, Roberte", reče gđa Chumlig. "Molim vas, ostanite još trenutak. Ovo zvono nije
zvonilo vama." Nasmiješila se, nedvojbeno zadovoljna svojini baratanjem književnim
aluzijama. "Vaša je pjesma bila tako lijepa. Željela bih vam se ispričati u ime razreda. Nisu
imali pravo pustiti tu..." Pokazala je u zrak iznad njegove glave.
"Što?"
38
"Nije važno. Ovo nije baš darovit razred, bojim se." Upitno ga je pogledala. "Teško je
vjerovali da imate sedamdeset pet godina: suvremena medicina čini čuda. Imala sam velik
broj starijih učenika. Razumijem vaše probleme. "
"Ah, zar? "
"Sve što učinite na ovim satovima bit će usluga ostalim prisutnima. Nadam se da ćete
ostati, da ćete im pomoći. Preradite svoju pjesmu pomoću vizuala nekog drugog učenika. Oni
mogu učiti od vas - a vi možete naučiti vještine koje će vam svijet učiniti ugodnijim." Robert
joj je uputio maleni smiješak. Uvijek će biti kretena poput Louise Chumlig. Srećom, našla je
nešto drugo na što će se usredotočiti. "O! Pa koliko je to sati! Moram početi Daljinsku
nastavu. Molim vas, ispričajte me."
Chumligova se okrenula i otišla u sredinu učionice. Ispružila je ruku prema najvišem redu
sjedala. "Dobro došli na sat. Sandi, prestani se igrati s jednorozima! "
Robert je zurio u praznu prostoriju i u ženu koja je razgovarala sama sa sobom. Toliko
puno tehnologije...
O
Vani, studenti su se razišli. Robert je ostao razmišljati o svom ponovnom susretu s
"akademijom". Moglo je biti i gore. Njegova pjesmica bila je više nego dovoljno dobra za te
ljude. Čak mu je i Winnie Blount pljeskao. Impresionirati nekoga čak i kad te mrzi - to je
uvijek bila neka vrsta pobjede.
"Gospodine Gu?" Glas je bio nesiguran. Robert se trgnuo. Bio je to mali Orozco, vrebao
je kod vrata učionice.
"Zdravo", reče on i uputi dječaku velikodušan osmijeh.
Možda previše velikodušan. Orozco je izašao iz sjene i počeo hodati uz njega. "Ja... vaša
pjesma mi je bila divna. "
"Previše si ljubazan. "
Dječak je mahnuo prema suncem obasjanom travnjaku. "Osjećao sam se kao da sam
stvarno tu vani, da trčim na suncu. A sve to bez haptike, leća i mojeg nosivog računala."
Pogled mu se podigao na Robertovo lice i zatim skrenuo u stranu. Bio je to pogled
strahopoštovanja koji bi možda i značio nešto, da je govornik hio netko dostojan. "Kladim se
da ste dobri baš kao vrhunski pisci reklama za igre. "
"Kladim se i ja. "
Dječak se neko vrijeme neartikulirano kolebao. "Vidim da vi ne nosite. Mogao bih vam
pomoći oko toga. Možda, možda bismo mogli postati tim. Znate, vi bi ste meni mogli pomoći
oko riječi." Još jedan brz pogled u Roberta, a onda je ostatak djetetova govora nahrupio poput
bujice: "Mogli bi smo pomoći jedan drugome, a osim toga ima još nešto u što vas mogu
uključiti. Moglo bi tu biti puno novca. Vaš prijatelj g. Blount se već ubacio. "
Prešli su tucet koraka u tišini.
"Onda, profesore Gu, što mislite? "
Robert se ljubazno nasmiješio Juanu, i baš kad se mali razvedrio, rekao je: "Pa, mladiću,
mislim da će u paklu osvanuti hladan dan prije nego što ja uđem u tim sa starom budalom kao
što je Winston Blount - ili s mladom budalom kao što si ti. "
Zum. Dječak je zateturao kao da ga je Robert udario u lice. Robert je nastavio hodati,
smiješeći se. Bila je to mala stvar, ali kao i ta pjesma, bio je to početak.
07.Incident Ezra Pound
Robertove jutarnje spoznaje imale su i svoju tamnu stranu. Katkad se ne bi probudio s
grandioznim rješenjem, već s užasnim shvaćanjem da je neki problem stvaran, trenutan i
naizgled nerješiv. Nije to bila opsesivnost vječno zabrinutih ljudi, već oblik obrambene
kreativnosti. Katkad bi ta prijetnja bila potpuno iznenađenje; češće je to bila neka već poznata
poteškoća koju bi sad prepoznao kao smrtno ozbiljnu. Napadaji panike inače su ga znali
39
dovesti do stvarnih rješenja, kao onomad kad je povukao svoju najraniju dugačku poemu od
jednog malog izdavača, sakrivši tako njezinu naivnu plitkost od pogleda javnosti.
Međutim, vrlo rijetko, taj bi novi problem uistinu bio nerješiv i on ne bi mogao učiniti
ništa osim pjeniti se i kukati zbog neumitne katastrofe.
Prošle večeri, na povratku sa svoje prezentacije u Gimnaziji Fairmont, osjećao se prilično
dobro. Neznalice su bile impresionirane, a bili su i oni poput Winstona Blounta - koji je bio
sofisticiranija vrsta glupana. Stvari se popravljaju. Vraćam se. Robert je za večerom utonuo u
misli, uglavnom ignorirajući Mirino dodijavanje o svemu s čime bi mu ona mogla pomoći.
Boba još uvijek nije bilo. Robert je bezvoljno zagnjavio Alice pitanjima o Leninim
posljednjim danima. Je li Lena na kraju pitala za njega? Tko joj je došao na sprovod? Alice je
imala više strpljenja nego obično, ali usprkos tomu nije bila baš dobar izvor iniormacija.
To su bila pitanja s kojima je otišao leći.
Probudioio se s planom za pronalaženje odgovora. Kad se Bob vrati, njih dvojica će
iskreno porazgovarali o Leni. Bob će zacijelo znali neke odgovore. A što se tiče ostalog... na
Pretraživanju i analizi, Chumligova je govorila o Prijateljima privatnosti. Bilo je načina da se
prozru njihove laži. Robert je postajao sve bolji u P&A. Na ovaj ili onaj način, vratit će svoje
izgubljeno vrijeme s Lenom.
To su bile dobre vijesti. Loše vijesti su se izdigie na površinu dok je ležao sanjareći o
svom planu za pretvaranje tehnologije u reflektor za traženje Lene... Loše vijesti bile su
apsolutna, intuitivna sigurnost koja je zamijenila neodređenu nelagodu prethodnih dana. Jučer
je moja poezija impresionirala neznalice. To nije bio razlog za veselje i bio bi budala kad bi
mu od toga bilo toplije oko srca, makar i nakratko. Svaki osjećaj zadovoljstva trebao je nestati
kad je mali Juan Kakoveć izgovorio da je Robert briljantan baš kao i nekakav pisac reklama.
Gospode!
Ali Winston Blount je zapljeskao Robertovom pokušajčiču. Winston Blount je sigurno
mogao prosuditi takve stihove. I sad je Robertova jutarnja spoznaja naišla u vidu prisjećanja
na prizor Winnieja koji plješće, odmjerenog ritma Blountovih ruku, osmijeha na njegovom
licu. To nije bio izgled nadmašenog neprijatelja punog strahopoštovanja. U stara vremena
Robert to nikad ne bi bio pobrkao. Ne, Winnie mu se rugao. Winston Blount mu je govorio
ono što je trebao znati cijelo vrijeme. Njegova pjesma o prirodnim ljepotama bila je sranje,
dobra samo publici navikloj na jedenje govana. Robert je još dugo mirno ležao, s hropcem
koji mu je zapeo u grlu, prisjećajući se banalnih riječi svojeg pjesmuljka.
To je bila genijalna spoznaja ovog mračnog jutra, zaključak koji je izbjegavao svakog
dana otkako su ga vratili iz mrtvih: izgubio sam glazbu u riječima.
Svakog dana bio je prepun zamisli za nove pjesme, ali ne bi mu sinuo ni najmanji djelić
konkretnog stiha. Govorio je sebi da će mu se dar vratiti s njegovim ostalim sposobnostima,
da se vraća polako, preko manjih pjesama. Sve je to bila tlapnja. A sad je i spoznao da je to
tlapnja. Umro je iznutra, njegov se dar pretvorio u besadržajno ništavilo i nasumičnu
radoznalost prema mehanici.
Ne možeš to znati! Otkotrljao se iz kreveta i krenuo u kupaonicu. Zrak je bio hladan i
miran. Kroz poluotvoreno prozore kupaonice zagledao se u male vrtove i iskrivljene četinare,
u praznu ulicu. Bob i Alice su mu dali sobu na katu. Veselilo ga je što je opet mogao trčati
gore-dolje po stepenicama.
Zapravo, ništa se nije promijenilo u vezi s njegovim problemima. Nije imao novih dokaza
da je trajno osakaćen. Stvar je bila samo u tome što je odjednom - pod punim autoritetom
Jutarnje Spoznaje - bio uvjeren u to. Ali k vragu. Jednom bi to i mogla bili bezrazložna
panika! Možda se opsjednutost Leninom smrću prelijevala, navodeći ga da vidi smrt svuda
oko sebe.
Da. Nema problema. Nema nikakvog problema.
O
Proveo je jutro u uspaničenom bijesu, nastojeći dokazati samome sebi da još uvijek zna
pisati. Ali jedini je papir bio onaj čarobni, a kad bi pisao po njemu, njegov bi se nemarni
rukopis pretvarao u uredne retke ispisane fontom. To mu je zadnjih dana smetalo, ali nikad
40
dovoljno da ga natjera da negdje iskopa pravi papir. Danas, sada... mogao je vidjeti kako to
isisava njegovu dušu iz riječi prije nego što ih on uspije navesti da zapjevaju! Bila je to
konačna pobjeda automatizacije nad kreativnom misli. Sve je bilo izvan dosega izravnog
dodira njegove ruke. To je ono što mu nije dalo da se najzad poveže sa svojim talentima! A u
čitavoj kući nije bilo pravih knjiga od papira i tinte.
Aha. Sjurio se u podrum i izvukao jednu od trulećih kartonskih kutija koje je Bob bio
donio iz Palo Alta. Unutra su bile prave knjige. Kad je bio mali, ljeti bi gotovo kampirao na
kauču u dnevnoj sobi. Nisu imali televizor, no on bi svakog dana donio kući novu hrpu knjiga
iz knjižnice. Tih ljeta, dok je ležao na kauču, čitajući se probijao kroz površno smeće i duboke
mudrosti - naučio je više o istini nego u cijeloj školskoj godini. Možda je upravo ondje naučio
kako učinili da riječi pjevaju.
Ove knjige bile su uglavnom smeće. Bilo je školskih kataloga iz vremena prije nego što je
Stanford prešao sasvim online. Bilo je fotokopija za dijeljenje koje su njegovi asistenti
mukotrpno kopirali za studente.
Ali da, bilo je i nekoliko knjiga poezije. Bijedno malo, a u posljednjih nekoliko godina
čitale su ih samo srebrne ribice. Robert je ustao i zagledao se u kutije koje su stajale dublje u
podrumskom mraku. Ondje je zacijelo bilo još knjiga, pa makar i odabranih brutalno
nasumično, što god da je preostalo nakon što je Bob prodao na aukciji kuću u Palo Altu.
Spustio je pogled na knjigu u svojoj ruci. Kipling. Glupa šovinistička glazba za slušanje u
dizalima. Ali i to je početak. Za razliku od knjižnica koje su plutale u kibernetskom prostoru,
ovo je bilo nešto što je mogao držati u rukama. Sjeo je na kutije i počeo čitati, cijelo vrijeme
tjerajući svoj um da prestigne riječi, nastojeći se sjetiti - nastojeći stvoriti - ono što bi trebao
biti ostatak pjesme.
Prošao je jedan sat. Dva. Bio je maglovito svjestan da je Alice sišla da ga pozove na
ručak, i da joj je nestrpljivo odmahnuo da ode. Ovo je bilo toliko važnije. Otvorio je još
kutija. Neke su sadržavale Bobovo i Alicino smeće, još ispraznije od onoga što su spasili iz
Palo Alta. Ali našao je još tucet knjiga poezije. Neke od njih bile su... dobre.
Poslijepodne je prolazilo. Još je mogao uživati u poeziji, no to je uživanje bilo i bolno.
Nisam u stanju napisali ni mrvu nečeg dobrog, osim kad se slučajno prisjetim kako to ide. A
njegova panika je rasla. Najzad je ustao i zavitlao Ezru Pounda u podrumski zid. Hrbat stare
knjige se rascijepio i ona se rasula po podu kao potrgani leptir od papira. Robert je neko
vrijeme samo gledao. Još nikad nije bio naudio knjizi, pa čak ni kad bi u njoj bilo najružnije
pisanje na svijetu. Prešao je prostoriju i kleknuo pored ostataka.
Miri je odabrala baš taj trenutak da doskakuće niz stepenice. "Roberte! Alice kaže da
smijem pozvati zračni taksi! Gdje bi htio ići? "
Riječi su bile buka koja je strugala po njegovom beznađu. Podigao je knjigu i odmahnuo
glavom. "Ne." Odlazi.
"Ne razumijem. Zašto kopaš ovuda? Ima lakših načina da dobiješ ono što želiš. "
Robert je ustao, njegovi prsti su nastojali ponovo sastaviti Ezru Pounda. Njegove oči su
pronašle Miri. Sad je imala njegovu pažnju. Smiješila se, tako sigurna u sebe, u maksimalnom
šefovskom modu.
I zasad nije shvaćala svjetlucanje njegovih očiju. "A kako to. Miri? "
"Problem je u tome što ti nemaš pristupa svemu što je oko nas. Zbog toga si ovdje dolje i
čitaš te stare knjige, zar ne? Na neki način si kao malo dijete - ali to je dobro, to je dobro!
Odrasli kao Alice i Bob imaju svakakve loše navike koje ih sputavaju. Ali li počinješ gotovo
svjež. Tebi će biti lako naučili nove stvari. Ali ne na glupim satovima strukovnog
obrazovanja. Razumiješ? Daj da te naučim kako se nosi." Bilo je to isto zamorno pijenje krvi
kao i uvijek, no mislila je da je sad pronašla pametni novi kut.
Ovaj put je neće pustiti da se izvuče. Robert je napravio jedan korak prema njoj: "Znači, ti
si mene promatrala ovdje dolje?" upitao je blago, pripremajući ono što je smjerao.
"Ovaj, samo općenito. Ja..."
Robert je napravio još jedan korak prema njoj i gurnuo joj izmrcvarenu knjigu u lice. "Jesi
li ikada čula za ovog pjesnika?"
41
Miri je škiljila u slomljeni hrbat. " 'E', 'z'... o, 'Ezra Pound'? Pa... da, imam sve njegove
stvari. Daj da ti pokažem, Roberte!" Zastala je, a onda je ugledala računalni papir na vrhu
jedne kutije. Uzela ga je i on je oživio. Naslovi su strujali stranicom, cantosi, eseji - čak i,
Bože oslobodi, kasnije kritike iz bezumnih dubina dvadeset prvog stoljeća. "Ali gledanje
preko ove stranice je kao da gledaš kroz ključanicu, Roberte. Ja ti mogu pokazati kako ćeš to
vidjeti svuda oko sebe, pomoću... "
"Dosta! " reče Robert. Stišao je glas tako da je bio miran, oštar, vrlo razuman. "Ti
glupačo. Nemaš pojma ni o čemu, a ipak si dopuštaš upravljati mojim životom, isto kao što
upravljaš životima svojih malih prijatelja. "
Miri je ustuknula. Na njezinom je licu bio šok, no on se naizgled još nije spojio s njezinim
ustima. "Da, to i Alice govori, da previše zapovijedam... "
Robert je zakoračio još jednom, a Miri se našla tik uz stepenice. "Provela si cijeli život
igrajući videoigre, uvjeravajući sebe i svoje prijatelje da nešto vrijediš, da si nekakva
krasotica. Kladim se da su tvoji roditelji čak dovoljno glupi da ti govore kako si jako pametna.
Ali nije lijepo zapovijedati drugima kad si debelo derište bez mozga."
"Ja,..." Mirina se ruka podigla do njenih usta i oči su joj se raširile. Nespretno je
zakoračila unatrag na stepenice. Njegove riječi sad su doprle do cilja. Gledao je vanjski
premaz samopouzdanja i živahne vedrine kako se urušava.
I Robert je nastavio: " 'Ja', 'ja' da, to je vjerojatno ono o čemu tvoj samoživi mali um
najviše razmišlja. Inače bi bilo teško podnijeli tvoju bezvrijednost. Ali razmisli o tome prije
nego što opet dodeš pokušati upravljati mojim životom."
Suze su nabujale u očima djevojčice. Okrenula se i pojurila stepenicama koracima koji
nisu tutnjali djetinjom snagom, već su bili tihi - kao da nije htjela da se osjeti ništa što ima
veze s njom,
Robert je malo ostao stajati, gledajući duž praznih stepenica. Činilo mu se da stoji na dnu
bunara iznad čijeg se vrha vidi komadić svjetlosti dana.
Prisjetio se. Bilo je jedno vrijeme, kad je njemu bilo petnaest a njegovoj sestri Cari oko
deset godina... kad je Cara postajala neovisna, naporna. U to vrijeme Robert je imao vlastitih
problema - posve trivijalnih s visine od sedamdeset pet godina, ali u to su doba izgledali
važno. Probiti se kroz novostečeni ego svoje sestre, natjerati je da shvati koliko je beznačajna
u općem poretku stvari, to mu je stvaralo snažan nalet zadovoljstva.
Robert je zurio u komadić dnevne svjetlosti i čekao taj nalet.
O
Bob Gu je izašao s izvještajnog sastanka kasno u subotu. Bio je zanemarivao praćenje
događaja kod kuće; operacija Paragvaj posve ga je obuzela. Dobro, bio je to izgovor. Ali bila
je i istina. Bilo je mnogo opasnih lansera ispod onog talačkog sirotišta. Tamo u Asuncionu
vidio je pakao.
Stoga je saznao lokalne loše vijesti tek kad je stigao kući...
Njegova je kći bila prevelika i previše odrasla da bi mu sjedila na krilu, no sjedila je blizu
njega na kauču i puštala ga da drži njezine ruke u svojima. Alice je sjedila s druge strane;
izgledala je mirno, no on je znao da je posve izvan sebe. Nervoza oko obuke plus ovaj
problem kod kuće bili su gotovo previše za nju.
Bilo je već krajnje vrijeme da se suoči s obiteljskim odgovornostima:
"Nisi ti ništa kriva. Miri. "
Miri je odmahnula glavom. Imala je tanine kolute oko očiju; Alice je rekla da je prestala
plakati tek prije sat vremena. "Ja sam mu pokušavala pomoći i..." Rečenica se rasplinula.
Njezin glas nije imao nimalo samopouzdanja koje je u njemu raslo zadnje dvije ili tri godine.
K vragu. Jednini brzim pogledom Bob je ustanovio da se njegov otac još uvijek skriva u
svojoj sobi na katu, tiho im svima prkoseći. Posjet tati bio je sljedeće na dnevnom redu.
Starome se spremalo jedno iznenađenje.
Zasad je trebalo ispraviti nešto važnije. "Znam da jesi, Miri. I mislim da si puno pomogla
djedu otkako je došao živjeti s nama." Stari bi još uvijek pokušavao pronaći svoje cipele da
nije bilo nje. "Sjećaš se, razgovarali smo o tome kad je djed tek došao? On nije nužno draga
42
osoba..." osim kad želi uslugu, ili te priprema za poniženje; tada može šarmirali skoro svakog
čovjeka koji se ikad rodio.
"D... da. Sjećam se."
"Ono što on kaže kad te želi povrijediti nema nikakve veze s time jesi li ti bila dobra ili
loša, pametna ili glupa. "
"A... ali, možda sam ga previše gnjavila. Nisi ga vidio jutros, Bobe. Bio je tako tužan. On
misli da ja to ne vidim, ali vidim. Puls mu je bio jako visok. On se toliko boji da više ne može
pisati. I nedostaje mu baka, mislim Lena. I meni nedostaje Lena! Ali ja... "
"Nije tvoja odgovornost da rješavaš taj problem. Miri." Pogledao je Alice preko Mirine
glave. "Moja je, i zasad sam zabrljao. Tvoja dužnost, znaš, sastoji se od Niže gimnazije
Fairmont. "
"Mi je zapravo zovemo Gimnazija Fairmont. "
"Dobro. Vidi. Prije nego što je djed došao, škola je bila otprilike sve o čemu si razmišljala.
Škola, tvoji prijatelji i tvoji projekti. Zar mi nisi rekla da ćete preurediti cijelu školu za Noć
vještica?"
Tračak starog entuzijazma razvedrio je njezino lice. "Aha. Imamo pozadinu iz svih
Spielberg Rowling stvari. Anette će... "
"Onda se trebaš koncentrirati na to i na svoje redovne školske obveze. To je tvoja misija,
malena."
"Ali što je s Robertom? "
Robert može ići k vragu. "Ja ću razgovarati s njim. Mislim da si u pravu u tome da on ima
problem. Ali, znaš, ponekad, eto... ima nešto što moraš naučiti dok rasteš. Neki ljudi stvaraju
probleme sami sebi. I nikad ne prestanu činiti nažao sebi i ljudima oko sebe. Kad imaš takav
slučaj, ne smiješ nanositi bol samoj sebi umjesto njih."
Mirina se glava pognula i izgledala je jako tužno. A onda mu je opet uzvratila pogled.
Čeljust joj se stisnula na onaj poznati, tvrdoglavi način. "Možda je to točno za druge ljude. ..
ali ovo je moj djed. "
08.Ne sadrži popravljive dijelove
Nakon te neobične subote Robert Gu je provodio znatno manje vremena u domu svojega
sina. Ondje je spavao, i dalje u sobi na katu. Katkad bi čak jeo u blagovaonici. Miri je uvijek
bila negdje drugdje. Alice je bila ravnodušna kao kamen. Kad bi Bob bio u blizini,
gostoljubivost je bila još oskudnija. Robert je živio na posuđenom vremenu, no to nije imalo
nikakve veze s njegovim zdravstvenim stanjem.
Visio je po praznim prostorijama u školi i čitao svoje stare knjige. Surfao je mrežom više
nego ikad. Chumligova mu je pokazala neke suvremene servise koji su se krili u njegovoj
vidi-stranici, a koji se nisu čak ni pravili da su programi iz WinME-ja.
I vozio se uokolo po gradu. Koliko zato da se igra s automatskim autima, toliko i zato da
razgleda u što se pretvorio San Diego; istini za volju, razvučeno predgrađe bilo je jednako
sumorno kao i nekoć. No Robert je otkrio da njegovu novu, osakaćenu osobnost privlače mali
automati. Kriptični strojevi ovih dana nalazili su se posvuda. Vrebali su po zidovima,
gnijezdili se u drveću, čak su i zagađivali travnjake. Radili su u tišini, gotovo nevidljivi,
dvadeset i četiri sata na dan. Počeo se pitati kamo sve to vodi.
Jednog dana poslije škole Robert se odvezao u daleki Istočni okrug, prolazeći pored
beskrajnih, običnih predgrađa. Naselja se nisu prorijedila sve dok nije zašao prilično daleko u
planine. Ali tridesetak kilometara nakon El Cajona naišao je na prazninu između naselja i na
nešto što je sličilo ratnom poprištu. Perjanice prašine kuljale su iz zgrada udaljenih nekoliko
stotina metara od autoputa. Kad je spustio prozor začuo je nešto što je moglo hiti artiljerijska
vatra. Duž visoke ograde protezala se sporedna cesta. Na zahrđalom znaku pisalo je nešto u
vezi s "UP/Expressom".
A zatim se neobična streljana našla iza njega.
43
Autocesta je sad bila dugačak i ravan uspon na visinu veću od jednog kilometra. Razmaci
između silaznih odvojaka bili su sve duži. Auto je polako ubrzavao. Sudeći prema
nezgrapnom malom ekranu s prikazom vozačke ploče koji je pronašao u direktoriju za igre
svog WinME-ja, vozio se brže od 190 kilometara na sat. Stijene i grmlje duž obronka brda bili
su mutne mrlje, a prozor se zatvorio sam od sebe. Prestizao je ručno upravljana vozila u
trakama posve desno kao da miruju. Jednog dana moram opet naučiti voziti.
Tada je prešao vrh. Auto je usporio, ulazeći u zavoje s pukih osamdeset kilometara na sat.
Sjećao se kako je on vozio istim putem s Lenom, na tada mnogo manjoj Autocesti 8, možda
1970. godine. Lena Llewelyn tek je bila došla u Kalifomiju, u SAD. Zapanjila ju je veličina
svega toga u usporedbi s njezinom rodnom Britanijom. Tada je bila toliko otvorena, toliko
puna povjerenja. Bilo je to čak prije nego što je odlučila specijalizirati psihijatriju.
Brežuljci su odbacili svoje uvelo zelenilo i pretvorili se u hrpe zaobljenih stijena. Pustinja
se prostirala u beskraj ispod njega i u daljinu. Spustio se s planina, skrenuo s Autoceste 8 i
polako se vozio starim pustinjskim cestama prema Državnom parku Anza Borrego. Zadnja
predgrađa ostala su na vrhu brijega. Ovdje dolje sve je bilo točno onakvo kakvo je bilo kad je
on išao u osnovnu školu - pa i onakvo kakvo je bilo stoljećima prije toga.
Na tim manjim cestama nalazilo se mnoštvo prometnih znakova. Neki su bili zahrđali i
nahereni, no bili su stvarni. Osvrnuo se da pogleda kako se metkom probušeni znak obveznog
zaustavljanja smanjuje iza njega. Bilo je lijepo. Malo dalje naišao je na prašnjavi put koji je
prelazio beskrajnu pustinju. Automobil je odbio ići tuda: "Oprostite, gospodine, u tom smjeru
nema navođenja, a primjećujem da vi nemate vozačku dozvolu. "
"Ha. U tom slučaju, malo ću prošetati." Začudo, primjedbe na to nije bilo Otvorio je vrata
i izašao u svježe poslijepodne. Mogao je osjetiti kako mu se um oslobađa spona. Mogao je
vidjeti unedogled. Robert je hodao prema istoku duž izbrazdanog zemljanog puta. Ovdje je
najzad dospio u prirodni svijet.
Nogom je zapeo za nešto metalno. Potrošeni metak? Ne. Iz vrha sivog predmeta stršala je
trostruka antena. Odbacio ga je u grm. Ćak ni ovdje nije bio izvan dometa mreže. Izvukao je
svoj čarobni papir i dosurfao do lokalnog područja. Slika mu je pokazivala tlo oko njega iz
neke vrste kamere ugrađene u papir; oznake su lebdjele iznad svakog korova - Ambrosia
dumosa tu i Encelia farinosa tamo. Reklame za dućan suvenira u parku izmjenjivale su se na
vrhu stranice.
Robert je utipkao 411. Mjerač troška u uglu stranice sad je proradio, gotovo pet dolara na
minutu. Toliki novac je značio da se na drugom kraju nalazi ljudsko biće. Robert se obratio
papiru. "Onda, koliko sam daleko od..." od prirodnog svijeta, "... koliko sam daleko od
nepoboljšanog zemljišta? "
Jedna je oznaka promijenila boju; njegov upit je proslijeđen na podugovaranje. Ženski je
glas odgovorio: "Još malo i tamo ste: još nekih... 3 kilometra u smjeru u kojem se krećete.
Ako bih smjela predložiti, gospodine, doista nije potrebno zvati 411 radi odgovora na takva
pitanja. Samo... "
Ali Robert je već ugurao papir natrag u džep. Uputio se prema istoku, a njegova sjena
sjekla mu je put. Mnogo je vremena prošlo otkako je zadnji put hodao tri kilometra. Čak i
prije Alzheimerove, tri kilometra hodanja spadalo je u aktivnosti hitnih slučajeva. No danas se
nije čak ni zadihao, a bol u njegovim zglobovima bila je prigušena. Ono najvažnije u meni je
slomljeno, dok gotovo sve ostalo radi. Reed Weber je bio u pravu, bilo je to rajsko minsko
polje. Kakav sam ja srećković.
Usprkos vjetru začuo je zvuk ubrzavanja okretaja u električnom motoru. Njegov je
automobil odlazio negdje drugdje, za poslom. Robert se nije osvrnuo.
Njegova je sjena postajala duža a zrak hladniji. Najzad je dospio do početka prirode.
Tanki glasić obratio mu se u uho, obavještavajući ga da izlazi iz označenog dijela parka. Dalje
od te točke zajamčena je bila samo "spora hitna bežična" veza. Robert je pošao dalje u
neoznačenu divljinu. Dakle, ovo je najbliže samoći koliko se ovih dana može biti. Osjećaj je
bio dobar. Hladna, svježa čistoća.
Na trenutak se prisjetio subotnje konfrontacije s Bobom, što mu se učinilo stvarnijim od
večeri u pustinji. Bilo je prilika, mnogo godina ranije, kad je bjesnio na svojeg sina i
44
pokušavao ga postidjeti što baca svoju darovitost na vojsku. No zadnje subote bijes je tekao u
suprotnom smjeru.
"Sjedni!" rekao je odrastao čovjek svojem ocu, tonom koji Robert još nikad od njega nije
čuo.
I Robert se spustio na kauč. Njegov se sin na trenutak nadvio nad njega. Zatim je Bob sjeo
preko puta i nagnuo se prema njemu. "Miri ne želi pričati o detaljima, no jasno je što si učinio
danas popodne, gospodine. "
"Bobe, samo sam... "
"Začepi. Moja djevojčica ima dovoljno problema, i ti ih nećeš pogoršavati!" Pogled mu je
bio dug i miran.
"... Nisam mislio ništa loše, Bobe. Imao sam loš dan." Neki udaljeni dio njega shvatio je
da kuka i da ne može prestati. "Gdje je Lena, Bobe? "
Bobove su se oči suzile. "To si me već pitao. Zanimalo me glumiš li." Slegnuo je
ramenima. "Sad me više nije briga. Nakon ovoga danas samo hoću da odeš odavde, ali... jesi
li pregledao svoje financije, tata? "
Kad-tad moralo je doći do toga. "Da... u mom WinMe-ju postoji paket za financije. Moja
ušteđevina, bio sam multimilijunaš u 2000."
"To je bilo prije tri kraha, tata. I kod svakoga si bio u krivu. Ali trenutačno si gotovo
certificiran kao samodovoljan. Bilo bi ti jako teško dobiti bilo kakvu socijalnu pomoć.
Porezni obveznici nisu ljubazni prema starijima; stari ljudi već ionako previše vladaju ovom
zemljom." Oklijevao je. "A nakon ovoga danas, moja plemenitost je presušila. Mama je umrla
prije dvije godine - a tebe je nogirala desetljećima prije toga. Ali možda bi se trebao upitati
neke druge stvari. Recimo, gdje je tvoje staro društvo sa Stanforda? "
"Ja..." Lica su iskrsavala u Robertovom umu. Proveo je trideset godina na Odsjeku
engleskog jezika na Stanfordu. Lica je bilo mnogo. Neka su pripadala ljudima koji su bili
godinama mlađi od njega. Gdje su oni sada?
Bob je kimnuo njegovoj tišini. "Tako je. Nitko te nije posjetio, nitko nije čak ni pokušao
stupiti u kontakt. Ja bih to znao. Čak i prije ovoga danas shvatio sam kako ćeš, kad se vratiš u
formu, početi činiti nažao bilo kome tko ti bude najbliže - a to bi bila Miri. Zato sam te
pokušavao uvaliti nekome od tvoje stare ekipe. I znaš što, tata? Nema ni jednog jedinog koji
želi imati ikakvog posla s tobom. O, ima naklapala. Nećeš morati dugo tražiti da nadeš
jednako mnogo obožavatelja kao i uvijek - ali među njima nema ni jednog prijatelja." Zastao
je. "Sad više nemaš izbora. Završi ovaj semestar; nauči što možeš. A onda se gubi iz naše
kuće."
"Ali Lena. Što je s Lenom? "
Bob je odmahnuo glavom. "Mama je umrla. Nije ti bila ni od kakve koristi osim kad si
trebao sluškinju ili loptu za udaranje. Sad je prekasno. Mrtva je. "
"Ali... " Imao je neka sjećanja, no nisu se poklapala. Zadnje desetljeće na Stanfordu.
Nagrade Bollingen i Pulitzer. Lene nije bilo da to podijeli s njim. Razvela se od njega
otprilike baš kad je Bob ušao u Marince. A ipak... "Sjećaš se. Lena me stavila u onaj starački
dom, Rainbows End. I onda je bila tu, kad su stvari postale stvarno mračne. Bila je tu s
Carom..." njegovom sestricom, još uvijek desetogodišnjakinjom, i mrtvom od 2006. Njegove
su riječi posrnule i stale.
Nešto je zasvjetlucalo u očima njegovog sina. "Da, mama je bila tu, baš kao i Cara. Napad
postiđivanjem neće ti proći kod mene, tata. Želim da nestaneš iz ove kuće. Na kraju semestra
najkasnije."
I to je bio najdulji razgovor koji je Robert vodio od subote.
Bilo je hladno. Zašao je daleko u pustinju. Noć je svanula na jednom dijelu neba. Zvijezde
su visjele nad ravnicom koja se prostirala do vjećnosti pred njim. Možda bi to mogla biti
"Tajna onoga koji se vratio"... da samo želi ponovo otići, zauvijek hodati prema plavičastom
mraku. Hodao je još malo, pa usporio, stao pored goleme hrapave stijene - i zagledao se u
noć.
Nekoliko minuta kasnije, okrenuo se i pošao natrag prema svijetlom sumraku.
O
45
Juan je zapostavio potragu za Velikoga guštera. Škola se počela ozbiljno nametati.
Chumligova je htjela da završe svoje projekte i htjela je stvarne rezultate. Najgore od svega
bilo je to što je uprava škole najednom odlučila da razred mora demonstrirati svoje kreativne
uratke na Noći roditelja - umjesto završnog ispita. Loše ocjene i Chumligičino razočaranje u
njega bili su dovoljno loši; Juan je već znao da je gubitnik. Ali takvo javno poniženje bilo je
nešto što je očajnički želio izbjeći.
Stoga se neko vrijeme posvetio drugoj potrazi; naći nekoga s kime će se udružiti u tim za
uratke. Problem je bio u tome što Juanu nije išlo pisanje. U matematici i na specijaliziranim
forumima nije bio bolji od prosjeka. Gđa Chumlig je govorila da je tajna uspjeha "naučiti
postavljati prava pitanja". Ali da bi se to moglo, također je govorila, treba znati "ponešto o
ponečemu". Ta mudrost i "svi imaju neki posebni talent" davali su ritam njezinim satovima.
Ali nije pomagalo. Možda je najbolje čemu se mogao nadati bio tim dovoljno velik da u
njemu gubitnici štite jedni druge.
Danas je sjedio u stražnjem dijelu šatora na satu radionice, s Fredom i Jerryjem. Blizanci
su propustili vlastitu radionicu tog jutra, pa su ostatak dana radije gubili ovdje nego u dvorani
za učenje. Bilo je donekle zabavno. Njih dvojica su se pravili da rade na magnetskom
planetariju - plagijatu toliko očevidnom da je na njihovim nacrtima još uvijek pisao izvorni
URL. Oko polovice razreda već je nešto dovršilo. Papirnati avioni Doris Schley su letjeli, ali
tog poslijepodneva njezin je tim otkrio probleme sa stabilnošću. Nisu znali za neslužbeni
projekt Freda i Jerryja: blizanci su preoteli kontrolu nad šatorskim klima-uređajem. Dok su se
natezali i zafrkavali s planetarijem, zapravo su pomoću ventilatora prevrtali Schleyine
letjelice.
Xiu Xiang je pogrbljeno sjedila nad transportnim pladnjem kojim se u zadnje vrijeme
bavila. Ovih dana nije izgledala toliko prazno i očajno, iako je transportnu površinu do te
mjere izobličila da ne bi mogla poslužiti ničemu. Xiangova je praktički zabila nos u opremu.
Svako malo bi se odmaknula i proučila svoju vidi-stranicu, pa bi se zatim vratila nepokretnoj
olupini koju je stvorila,
Winslon Hlount se rijetko pojavljivao otkako ga je Juan ubacio u Gušterovu potragu. Juan
je to smatrao ohrabrujućim; možda je g. Blount radio na afilijansi.
Juan se okrenuo prema hladnom zraku iz ventilatora. Ovdje u pozadini bilo je dobro.
Preko, kod vanjskog ulaza, bilo je vruće i bučno, no ondje je sjedio Robert Gu. Tip je ranije
promatrao dr. Xiang. Katkad se činilo da i ona zauzvrat gleda njega, ali još skrivenije. Sad je
g. Gu uglavnom zurio u rotor, motreći automobile koji bi se ondje povremeno zaustavili, pa
ukrcali ili iskrcali putnike, a zatim odlazili. Stol ispred lažnog tinejdžera bio je zakrčen Buildit
dijelovima i nekolicinom klimavih kula. Juan je zumirao nekoliko kula iz gledišta u šatoru
iznad Guove glave. Huh. Te napravice nisu imale motore, pa čak ni bilo kakvu kontrolnu
logiku.
Dakle, Gu će pljusnuti iz ovog predmeta jednako sigurno kao Juan iz Uradaka. Iznenada
mu je sinulo da bi možda mogao nastaviti Gušterovu igru i zadnji put pokušati naći partnera
za projekt gđe Chumlig. Ali s njim sam probao prošli tjedan. Robert Gu bio je najbolji pisac
za kojeg je Juan ikada znao. Bio je toliko dobar da te mogao ubiti riječima. Juan je spustio
bradu i pokušao zaboraviti prošli tjedan.
A tada je pomislio: Tip ne nosi, znači da zuri u prazno. Sigurno mu je dosadno do bola!
Juan je oklijevao još deset minuta, no sat radionice imao je pred sobom još trideset minuta, a
Radnerovi su bili daleko previše usredotočeni na svoje protuavionske topove.
Jerry —> Juan: <sm> Hej, kamo češ ti?</sm>
Juan —> Radnerovi:<sm>Idem opet pokušati kod Gua. Držite mi fige.</sm>
Fred —> Juan: <sm> Nezdravo je toliko željeti dobru ocjenu.</sm>
Juan je krivudao paviljonom, šećući duž laboratorijskih pultova kao da proučava tuđe
projekte. Završio je pored neobičnog starca. Gu se okrenuo da ga pogleda i Juanova opuštena
krinka je isparila. Guovo znojno lice izgledalo je gotovo jednako mlado kao lice Freda
Radnera. Ali oči su gledale ravno u Juana, hladne i okrutne. Prošlog tjedna tip je djelovao
prijateljski - sve do trenutka kad je raskomadao Juana jednim potezom. Sad su sve Juanove
46
pametne uvodne rečenice nestale; sakrile su se čak i one glupe. Napokon je uspio uperiti prst
u lude kule na kojima je radio Robert Gu. "Kakav je to projekt?"
Mladi starac nastavio je zuriti u Juana. "Sat." Zatim je posegnuo u kutiju s dijelovima i
spustio tri srebrne kuglice na vrh najviše kule.
"O!" Kuglice su odskakivale niz stepenicc koje su povezivale kule. Prva se kula nalazila
odmah ispred Juana. Nadesno, svaka je kula bila malo niža i malo složenija od prethodne. G.
Gu je upotrijebio većinu "klasičnih dijelova" koje je Ron Williams imao na zalihi. To je bio
sat? Juan ga je pokušao uklopili u staromodne uzorke satova. Nije bilo savršenog poklapanja,
premda je naprava možda i imala poluge koje su škijocale naprijed-natrag uz kakosegugla...
zupčanik. Možda su kuglice što skakuću niz stepenice bile poput kazaljki na satu. Gu je i dalje
zurio u njega. "Ali ide prebrzo", rekao je.
Juan se nagnuo naprijed i pokušao ignorirati to zurenje. Uhvatio je oko tri sekunde
kretanja naprave, dovoljno da identificira stacionarne točke i dimenzije. Postojao je jedan stari
mehanički program koji je bio zgodan za igranje sa srednjovjekovnim napravicama; učitao je
opis u njega. Rezultate je bilo lako interpretirati. "Samo morate produžiti ovu polugu za šest
milimetara." Pokazao je prstom na sićušni krak. "Znam. "
Juan mu uzvrati pogled. "Ali vi ne nosite. Kako ste to shvatili?"
Gu slegne ramenima. "Darom medicine. "
"To je baš fora," nesigurno reče Juan.
"Zašto? Jer mogu nešto što već može svako dijete? "
Juan nije imao odgovor na to. "Ali vi ste i pjesnik. "
"A sad sam dobar u stvaranju napravica." Guova ruka je naglo tresnula, rasturivši poluge i
zupčanike. Dijelovi su prštali na sve strane, a neki su se i slomili pod snagom njegovog
udarca.
To je privuklo pažnju svih prisutnih. Razred se odjednom smirio - i uskipio od sminganja.
Bilo je vrijeme za povlačenje. Ali Juan je doista trebao pomoć za Kreativne uratke. I tako
je rekao:
"Ipak, i dalje znate s riječima, točno? "
"Da, i dalje znam s riječima. I dalje znam s gramatikom. Znam analizirati rečenice. Znam
čak i slovkati - aleluja, bez mehaničkih pomagala. Kako se ti zoveš? "
"Juan Orozco. "
"Da, sjećam se. U čemu ste vi dobri, g. Orozco?”
Juan je spustio bradu. "Ja učim kako postavljati prava pitanja. "
"Hajde onda."
"Ovaj." Juan je pogledao ostale dijelove koje je Gu bio prikupio, stvari koje nije
upotrijebio za svoj sat. Bilo je tu rotacionih motora, bežičh sinkronizatora, bilo je
programabilnih prijenosnih sklopova. Bio je čak i jedan transportni pladanj nalik na onaj koji
je upropastila dr. Xiang. "Onda, kako to da ne koristite nijednu od ovih stvarčica? To bi bilo
mnogo lakše. "
Očekivao je od Gua da izdeklamira nešto u Chumligičinom stilu, o rješavanju problema s
ograničenjima. Umjesto toga, ovaj je ljutito uperio prst u komponente. "Zato što ne mogu
vidjeti što je unutra. Pogledaj." Bacio je rotacioni motor na stol, " 'Ne sadrži popravljive
dijelove.' To je utisnuto u samu plastiku. Sve je crna kutija. Sve je nedokučiva magija. "
"Mogli biste pogledati priručnike", reče Juan. "Oni prikazuju unutrašnje dijelove. "
Gu je oklijevao. Šake su mu se stisnule. Juan se udaljio desetak centimetara. "Možeš
vidjeti unutarnje dijelove? Možeš ih mijenjati?"
Juan je promatrao šake. On puca po šavovima. "Lako ih je vidjeti. Gotovo sve nudi vlastiti
priručnik. Ako i ne nudi, jednostavno guglajte broj tog dijela." Izraz Guovog lica ubacio je
Juana u brzi mod: "A što se tiče mijenjanja unutrašnjih dijelova... često su programabilni. Ali
u suprotnom, jedine promjene koje možete učiniti su kod naručivanja, u fazama dizajna i
proizvodnje. Mislim, to su samo komponente. Tko bi ih želio mijenjati nakon što su dovršene?
Ako ne rade onako kako hoćete, samo ih bacite."
"Samo komponente?" Gu je pogledao van kroz resice radioničkog šatora. Jedan automobil
je vozio Avenijom Pala u smjeru školskog rotora. "A što je s jebenim autima?"
47
"Hmf." Cijeli je razred piljio u njih. Gotovo cijeli razred: g. Williams je bio na pauzi i
nedostupan.
G. Gu se trzao nekoliko sekundi. Zatim je iznenada ustao. Zgrabio je Juana za ovratnik.
"E bogami, baš ću vidjeti."
Juan je odskakivao tik ispred ljutitih ruku Roberta Gua koje su ga gurale. "Rastvorit ćete
auto? Zašto želite to učiniti?"
"To je krivo pitanje, mali." Barem su hodali u smjeru suprotnom od rotora. A čak i da se
okomi na neki automobil, kakvu bi mu štetu mogao učiniti? Karoserije automobila bile su od
jeftinog kompozita, praktičnog za recikliranje, ali i dovoljno snažnog da podnese sudar pri
osamdeset kilometara na sat. Na um su mu padale vizije laserskih pištolja i čudovišnih
kovačkih batova. Ali ovo je bio stvarni svijet.
Jerry —> Juan: <sm> Kud je tupan krenuo?</sm>
Juan —> Radnerovi: <sm> Nemam blage!</sm>
Robert Gu ga je tjerao po šatoru do mjesta gdje je sjedila Xiu Xiang. Kad je stigao ondje,
jedini dokaz ludila bilo je slabašno titranje njegovog lica. "Dr. Xiang? "
Luđak je zapravo zvučao opušteno i prijateljski, no Xiangova je dugo oklijevala. "Da,"
rekla je.
"Baš sam se divio vašem projektu. Neka vrsta snažnog transportera? "
Xiangova je nakrenula iskrivljenu površinu prema njemu. "Da. To je samo igračka, no
mislila sam da ću dobiti pojačani učinak ako iskrivim površinu." Razgovaranje o napravici
kao da joj je odvraćalo pozornost s Guovog čudaštva.
"Vrlo lijepo!" U Guovom glasu nije bilo ničega osim šarma. "Mogu li?" Podigao je
poklopac i proučio nazupčani rub.
"Morala sam izrezati trokutiće zato da se mikroutori ne povežu", rekla je, ustavši da mu
pokaže prstom.
Transportni pladnjevi služili su za odvoz smeća ili prijenos malih spremnika. Za većinu
stvari bili su bolje rješenje od robotskih ruku, premda nisu izgledali toliko dojmljivo. Juanova
mama bila je preuredila njihovu kuhinju transportnim pladnjevima od lažnog mramora;
kasnije je sve što bi poželjela bilo točno na svojem mjestu, u hladnjaku, u pećnici ili na dasci
za rezanje, točno u trenutku kad bi joj ondje zatrebalo. Mikroutori obično nisu mogli prenositi
ništa brže od pet centimetara na sekundu.
To što je Xiangova govorila dalo je Juanu ideju. Možda iskrivljena ploča nije bila
potrgana. Počeo je unositi dimenzije u jedan program za mehaniku...
Ali Robert Gu kao da je već znao što je ta stvar u stanju učiniti. "Mogli biste utrostručiti
izlaznu snagu kad biste ga podesili ovdje." Iskrivio je pladanj. Zaškripao je onako kako škripi
keramika kad je savinete gotovo do točke pucanja.
"Čekajte..." Posegnula je rukom prema svojem projektu.
"Nisam ga pokvario. Ovako je još bolji. Dođite i pokazat ću vam." Njegove su riječi bile
tako otvorene i prijateljske. Ali već se udaljavao.
Xiangova je potrčala za njim, ali nije se ponašala poput djeteta kad mu netko otme
njegovo vlasništvo. Hodala je pored Gua, glave nakrivljene tako da može vidjeti iskrivljeni
transportni pladanj. "Ali nema načina da se iskoristi ta mehanička prednost samo s tim
baterijama za koje je napravljen..." Ostatak njezina govora bio je matematički; Juan ga je
samo snimio.
Dok je prolazio pored blizanaca Radner, Gu je ispružio ruku i zgrabio teglu metalnih
kuglica koje su Fred i Jerry koristili za svoj planetarij.
"Hej!" Radnerovi su skočili na noge i pošli za njim, ne govoreći mnogo naglas. Učenici iz
Obrazovanja za odrasle bili su poput nedodirljivih. Vi niste gnjavili njih, i obratno.
Jerry —> Juan: <sm> Što smo propustili, Juan?</sm>
Jerry —> Juan: <sm> Da. Sto si mu rekao?</sm>
Juan je zaplesao unatrag, podignuvši ruke u smislu da je on nevini promatrač.
Gotovo nevini promatrač. Dok je prolazio pored svojeg radnog stola. Gu je bradom
odmahnuo prema ulazu u šator. "Budi koristan, Orozco. Nabavi mi neku struju iz kabela."
Juan je jurnuo. Na kampusu je bilo izvora izmjenične struje od 110V, no većina ih se
nalazila iznutra. Provjerio je komunalije i ugledao veliku strelicu usmjerenu u travnjak. Ta se
48
utičnica koristila za napajanje rekonfiguracije zgrade kad bi im zatrebala dodatna dvorana.
Imala je produžni kabel od desetak metara. Otrčao je do tog mjesta i izvukao kabel iz svježe
pokošene trave.
Sad su svi klinci - osim članova Schleyinog tima, iznenada presretnih zbog poboljšanja
rada njihovih letjelica - krenuli za njima van iz šatora.
Auto koji je prilazio prometnom petljom polako se zaustavljao uz rubnik iza njega. Bila je
to gđa Chumlig koja se vratila s ručka.
Robert Gu ga je sustigao, s uznemirenom Xiangovom tik iza sebe. Gu više nije stvarao
ugodne zvukove. Ščepao je strujni kabel iz Juanovih ruku i utaknuo ga u univerzalnu utičnicu
transportnog pladnja, zaobišavši lako sićušne baterije koje je koristila dr. Xiang. Nakrenuo je
pladanj i usipao metalne kuglice iz projekta Radnerovih u otvor na gornjem rubu.
Chumligova je izašla iz auta. "Što se ovdje događa... "
Luđak joj se nasmiješio. "Moj radionički projekt, Louise. Dosta mi je stvari koje 'ne
sadrže popravljive dijelove'. Baš da vidimo." Nagnuo se nad prednji poklopac auta i prstom
prešao preko otisnutih riječi koje su korisnicima zabranjivale održavanje. Klinci su stajali u
skupinama, puni strahopoštovanja. Juan još nikad nije čuo da je netko u Gimnaziji Fairmont
prolupao. Robert Gu je stvarao povijest. Starac je naslonio transportni pladanj na automobil.
Pa dobro, a gdje vam je laserski pištolj, g. Svemirko? Gu je naciljao niz rub pladnja, a zatim
bacio pogled nadesno, prema braći Radner. "Nije vam nimalo pametno stajati tu. "
Xiu Xiang je pomahnitala i počela vikati na blizance. "Natrag, natrag! "
A Juan je sad dobivao posve nevjerojatne odgovore iz svojeg programa za mehaniku.
Odskočio je unatrag od transportnog pladnja. Robertu Guu nije trebao laserski pištolj. Za ovu
priliku imao je nešto jednako dobro.
Gu je uključio pladanj. Buka je sličila cijepanju odjeće ali glasnom, zvuku grmljavine
smaka svijeta. Prave iskre prštale su s mjesta gdje je transportni pladanj dodirivao poklopac
auta. Šest metara ispred auta, ondje gdje su ranije stajali Radnerovi, nalazilo se grm oleandra.
Neke njegove grane bile su debele poput Juanove ruke. Sad su bijeli cvjetovi plesali kao da
puše vjetar; jedna od najvećih grana je pukla i pala na pločnik.
Gu je pomicao pladanj uzduž krivulje automobila, zabijajući tucete metalnih kuglica na
sekundu u poklopac i režući prorez od tri milimetra u kompozitu. Okrenuo je pladanj - rezač i napravio ugao. Sad su travu pored njegovih nogu cijepali nevidljivi rikošei.
U manje od deset sekundi Gu je spojio kraj reza s njegovim početkom. Izrezani je komad
upao u mrak prostora za pogonski sklop automobila.
Gu je bacio projekt Xiu Xiang na travu. Posegnuo je rukom u pogonski sklop i izvukao
izrezani komad poklopca. Nesuvislo i možda prezirno klicanje krenulo je od klinaca iza njega.
"Hej, kretenu! Sigurno ima neka kvaka. Zašto nisi provalio bravu? "
Gu kao da ih nije čuo. Nagnuo se naprijed da pogleda unutra. Juan mu se primaknuo.
Prostor pogonskog sklopa bio je u sjeni, no vidio je dovoljno dobro. Ne računajući oštećenja,
izgledao je upravo kao i u priručniku. Bilo je nešto procesorskih čvorišta i vlakana koja su
vodila do tuceta drugih čvorišta, senzora i efektora. Bio je tu i servo upravljač. Pri dnu, za
dlaku pošteđena Guovog rezanja, nalazila se istosmjerna sabirnica za prednji lijevi kotač.
Ostatak je bio prazni prostor. Kondenzator i akumulatori bili su otraga.
Gu je piljio u sjenu. Nije bilo požara, nije bilo eksplozije. Čak i da je rezao odostraga,
osigurači bi spriječili bilo kakav spektakularan ishod. Ali Juan je vidio da se sve više oznaka
kvara pojavljuje u pogledu. Kamion za smeće ubrzo će stići.
Guova ramena su se zgrbila, a Juan je pobliže pogledao sastavne kutije. Na svakoj je
fizički pisalo: ne sadrži popravljive dijelove.
Stari se uspravio i udaljio jedan korak od auta. Iza njih, na sceni su bili Chumligova, a sad
i Williams, te su tjerali učenike natrag u šator. Klinci su većinom bili totalno izvan sebe od
tog ludila. Nitko od njih, čak ni braća Radner, nikad nije imao hrabrosti da pukne. Kad bi
zaribali nešto veliko, obično bi to izveli softverski, kao ono što je onaj tip viknuo iz gomile.
Xiu Xiang je podigla svoj neobični projekt koji je Gu doradio. Odmahivala je glavom i
mrmljala sebi u bradu. Isključila je napravu iz struje i zakoračila prema Robertu Guu.
"Protestiram zbog vašeg prisvajanja moje igračke!" rekla je. Na licu joj je bio neobičan izraz.
49
"Premda ste je doista poboljšali tim dodatnim zavojem." Gu nije odgovarao. Ona se kolebala.
"I ja ga nikad ne bih pokrenula na struju iz kabela! "
Gu je rukom mahnuo prema iznutricama mrtvog auta. "Ruske babuške do samog kraja,
zar ne, Orozco? "
Juan se nije ni potrudio provjeriti što su "ruske babuške". "To su samo potrošne stvari,
profesore Gu. Zašto bi se itko htio gnjaviti s njima? "
Xiu Xiang se nagnula do njega, ugledala gotovo prazan prostor za pogonski sklop i unutra
kutije s otisnutim natpisima. Pogledala je Gua. "Vama je gore nego meni, zar ne?" upitala je
nježno.
Guova je ruka sunula uvis i Juan je na trenutak pomislio da će je udariti. "Ti bezvrijedna
kučko. Nikad nisi bila više od običnog inženjera, a sad se moraš re-educirati čak i za to."
Okrenuo se i otišao rotorom, nizbrdo prema Aveniji Pala.
Xiangova je pošla korak ili dva za Guom. Iz školske unutrašnjosti, Chumligova je
zahtijevala da svi uđu; Juan je ispružio ruku da dotakne Xianginu. "Moramo natrag unutra, dr.
Xiang. "
Nije raspravljala, samo se okrenula i pošla natrag prema šatoru, čvrsto stežući svoj
transportni pladanj. Juan ju je pratio, cijelo vrijeme gledajući za luđakom koji se udaljavao u
suprotnom smjeru.
O
Čak i bez Roberta Gua u kampusu ostatak poslijepodneva bio je prilično uzbudljiv.
Uprava škole proglasila je kraj rasprave. No dobro, pokušala je proglasiti kraj rasprave. Ali
morali su omogućiti učenicima da kontaktiraju sa svojima, a većina klinaca to je doživjela kao
priliku da se domognu afilijanse s novinarima. Juan je bio dovoljno blizu da ponudi neke od
najboljih slika "velikog uništenja automobila"; njegova majka nije bila sretna zbog toga. Bit
će još manje sretna kad primijeti da "luđak" pohađa tri Juanova predmeta.
I tako, uglavnom, kampus se proslavio u San Diegu i okolici, natječući se s milijardu
drugih bizarnosti dana po cijelom planetu. Učenici iz drugih razreda markirali su i dolazili
njima. Juan je ugledao mladu, pomalo bucmastu klinku kako osobno razgovara s gđom
Chumlig. Miri Gu.
Do tri popodne uzbuđenje je jenjalo. Nastava je većini učenika već završila. Kladionicu
braće Radner o Guovoj kazni kupili su neki dečki iz Los Angelesa. Srećom po blizance.
Problem s instant slavom bio je u tome što se uvijek događalo nešto novo, što bi odvlačilo
svačiju pozornost.
Sve u svemu, bio je to divlji dan, ali nekako tužan.
Juan je već gotovo stigao kući kad je dobio telefonski poziv.
Telefonski poziv? Pa, Epiphany je to zvao Klasični IM Lite. To mora da je njegov
pradjed. "Da? " odgovorio je ne razmišljajući.
Poziv je stigao kao prozorski pogled iz sintetičke kamere. Gledao je uvis, u malu spavaću
sobu. Bizarne dekoracije, doduše; papirnate knjige nagomilane u kartonskim kutijama.
Iskrivljeno je lice zauzimalo većinu ekrana. Tada se pozivatelj naslonio. Bio je to Robert Gu,
zvao je sa svoje vidi-stranice.
"Bok, mali. "
"Bok, profesore." Uživo je Robert Gu bio jako strašan. Na ovom banalnom plosnatom
pogledu izgledao je samo maleno i zgužvano.
"Gle, mali…" Slika se iskrivila i počela se trzati. Gu je prtljao sa svojom stranicom. Kad
se smirila, njegovo je lice opet ispunilo ekran. "Ono što si rekao prošli tjedan. Mislim da bih ti
mogao pomoći u pisanju. "
Jupi! "To bi bila katastrofa, profesore Gu. "
Gu ga je blijedo pogledao.
"Mislim, to bi bilo skroz kul. I ja bih bio sretan da vam pokažem kako se nosi." Već je
smišljao kako će to objasniti svojoj mami.
"Dobro. " Guovo se lice povuklo i slegnuo je ramenima. "Mislim da bi i to bilo u redu.
Ako me puste natrag u školu, vidimo se tamo. "
50
09. Lišće mrkve
Morate znati da taj posao spašavanja svijeta nije bio nimalo lak.
Aifred je piljio u zadnji izvještaj Günberka Brauna: "Tajna istraga velikog terora u San
Diegu". Stvari su bile dovoljno teške i prije nego što je Günberk uočio Alfredov projekt
MMV, ali od onog sastanka u Barceloni, Alfredu je njegovo pretvaranje neprestano postajalo
sve napornije. Uopće nije očekivao da bi Braun mogao tako pažljivo nadzirati laboratorije u
San Diegu. Aifred je morao obustaviti gotovo sve svoje aktivnosti ondje, čak i otkazati svoje
redovne pošiljke uzoraka; ova je afera uzrokovala kašnjenje od nekoliko mjeseci u njegovom
rasporedu.
Jedina svijetla točka bila je u tome što su se Günberk i Keiko složili s Planom Zec. Naime,
Zec je izronio prije tjedan dana, zajedno sa svojim početnim pregledom stanja i zahtjevima za
plaćanje. Zahtjevi su bili smiješni, u osnovi popis za kupovinu intenzifikacijskih droga na
veliko, upravo ono čime biste i mislili da južnoamerički narko-bosovi mogu snabdjeti
pametnog mladog poslovnog čovjeka. Što se pregleda stanja tiče - Zec se pojavio s popisom
kontakata u San Diegu i sa složenim planom za ubacivanje opreme za direktni nadzor u
laboratorije. Günberka je ta zamisao razdražila a Keiko zabavila, no sve troje se složilo da bi
mogla upaliti. Amerikanci bi saznali da ih je netko provjeravao ali, osim ukoliko stvari ne
pođu vrlo naopako, operacija bi se mogla zanijekati.
Naravno, Günberk i Keiko su vidjeli lakši dio. Teži dio bilo je ono što je Alfred skrivao
ispod Plana Zec. Kad taj veličanstveni upad/inspekcija završi, neće biti nikakvih dokaza o
njegovom programu istraživanja. Kako je imao ulogu voditelja operacije kojemu su vjerovali,
Alfred je bio siguran da će toliko uspjeti postići. Trijumf bi bio kad bi ostavio uvjerljive
dokaze koji bi usmjerili lovačkog psa Günberka negdje daleko na drugi kraj svijeta - i ostavili
Alfredovu operaciju u San Diegu netaknutom. U suprotnom, Alfred bi morao ponovo
organizirati svoje istraživanje - i osiguranje - na drugorazrednim lokacijama. Mogao bi
izgubiti godinu ili dvije vremena predviđenog za razvoj.
Bi li takvo kašnjenje doista bilo važno? Već je bio završio teži dio posla. Test nugata s
medom dokazao je da ima terapijski sustav. Zapravo, njegov Pseudomimi virus bio je daleko
robusniji nego što je Günberk shvaćao. Da je Veliki teror bio Alfredov cilj, on bi se već
nalazio u pobjedničkom krugu; mogao je pokretati razorne psihoze, čak ih i prilagodavati
određenim metama. Način na koji valja razviti više mentalne kontrole bio je jasan. No u
međuvremenu, ljudska rasa je i dalje jurila niz planinski put bez ikoga za upravljačem. Jeftini
pištolji, banalni terapijski sustavi, pošasti - uvijek je nailazila neka sljedeća provalija. Sljedeća
Gadna Frka. Što ako je Sljedeća Gadna Frka upravo ona konačna, fatalna Gadna Frka i što
ako nalete na nju prije nego što on uspije preuzeti kontrolu?
Znači da je sve što je mogao učiniti da uštedi nekoliko mjeseci vrijedilo truda. Odgurnuo
je Günberkov izvještaj i vratio se planiranju onoga što će točno učiniti tijekom onih nekoliko
sati kad ta operacija Günberku, Keiko i njemu bude omogućila nadzor nad laboratorijima u
San Diegu.
Toliko se unio u svoje spletkarenje da je jedva čuo zvuk iza sebe. Bio je to tihi zvuk
praska i slabašno šištanje zraka, tipični zvučni efekti iz igrica. Takvim zvukovima ovdje
apsolutno nije bilo mjesto. Alfred se trgnuo i okrenuo.
Zec je bio narastao. "Ehej!" rekao je. "Rekoh, da se malo nacrtam i podnesem ti poseban
izvještaj o napredovanju, možda te i zamolim za pomoć oko nekih detalja." Zec je uputio
Alfredu zubati osmijeh i naslonio se uživajući u svojoj mrkvi. Zavalio se u veliki kožni
naslonjač za posjetioce nasuprot Alfredovu stolu. U Alfredovom uredu. U njegovom
unutrašnjem uredu, ovome ovdje, u na bombe otpornim katakombama ispod Mumbaija, u
srcu indijske Vanjske obavještajne službe.
Alfred je upravljao tajnim operacijama već gotovo sedamdeset godina. Prošla su
desetljeća otkako je bio tako grubo uznemiren. Bilo je to kao da je ponovo mlad - osjećaj nije
bio dobar. Na trenutak je zurio u Zeca, apsorbirajući stravične implikacije prisutnosti tog
stvorenja. Možda hi ih zasad bilo najbolje ignorirati. I stoga je njegov odgovor bio udarac
51
naslijepo: "Izvještaj o napredovanju? Vidjeli smo vaše napredovanje. Ja sam osobno bio
pomalo razočaran. Postigli ste malo..."
"Toga što se može vidjeti. "
"... toga, osim stvaranja magle od budalaština jednakim dijelom osuđenih na neuspjeh
koliko i ne. 'Lokalni agenti' koje ste uzeli nesposobni su. Na primjer..." Alfred je napadno
razmetljivo potražio spise. U međuvremenu, VOS-ovi analitičari pratili su Zečev upad.
Otvorili su prozor s grafikonima iznad glave stvorenja. Zec je dolazio kroz rutere na tri
kontinenta.
"Na primjer", nastavio je Alfred odabravši ime gotovo nasumce, "ovaj 'Winston Blount'.
Prije dosta godina bio je jedan od glavnih članova uprave na UCSD-u. Ali nikad nije imao
nikakve osobne veze s osnivačima bioloških laboratorija, a danas..." Omalovažavajuće je
odmahnuo rukom. "Ti ljudi imaju tako malo veze s laboratorijima u San Diegu da bih vas
mogao s pravom pitati što mi to dobivamo za naš novac. "
Zec se naslonio na Alfredov stol od mahagonija. Njegov odraz u sjajnom laku kretao se
savršeno sinkronizirano. "Mogao bi pitati. I kako veliko neznanje bi to pitanje otkrilo. Ti znaš
što treba tražiti, a ipak je to sve što si otkrio. Zamisli kako tek sve to mora biti nevidljivo
Amerikancima. Ja sam duh koji se javlja kao Brownova smetnja dok se - viola! - ralje moje
operacije najednom ne sklope."
Osmijeh se razvukao Zečevim licem. Strugnuo je ušima i pokretom ruke zaokružio
Alfredovo unutrašnje svetište. "Na neki nebitni način - zapravo, više kao dokaz načela - te su
se ralje danas sklopile oko tebe. Ti, Japanci, Europljani, svi ste vi mislili da ste me prevarili.
A što je sad s vašom anonimnošću, ha? Ha? "
Alfred je mrko buljio u životinju. Nije bilo potrebno skrivati uzrujanost. Ali daj Bože da je
to sve što je otkrio.
Zec se nalaktio na Alfredov stol i nastavio u brbljavom tonu. "Ne brini, nisam toliko
otvoren prema tvojim kompićima u japanskoj I europskoj obavještajnoj službi. Mislim da bi
ih to moglo uspaničiti - a počeo sam uživati u ovom projektu, u upoznavanju novih ljudi,
učenju novih vještina. Razumiješ. "
Naherio je glavu kao da očekuje da će zauzvrat čuti nešto povjerljivo.
Alfred se pravio da razmatra to pitanje i na kraju je pronicavo kimnuo Zecu. "Da. Kad bi
saznali da je naš paravan provaljen - pa makar i samo nekom našem, poput vas - oni bi
vjerojatno prekinuli misiju. Učinili ste pravu stvar. "
Brojevi iznad Zečevih ušiju su se mijenjali. Raspoložive informacije o usmjeravanju
uglavnom su bile lažne, no zbog mrežnih latencija - kašnjenja - njegovi su analitičari bili
osamdeset posto sigurni da Zec stiže iz Sjeverne Amerike. Bez pomoći europskih signalnih
obavještajaca, neće biti bolje procjene. Ali priznati Günberku ovaj posjet bila je zadnja stvar
koju je Alfred želio učiniti.
Znači da se moram ponašati prema tom gadu kao prema poštovanom kolegi. Alfred se
naslonio i pokušao se ponašati prijazno. "Ovo je znači između nas. Koliko ste napredovali? "
Zec je bacio okrajak svoje mrkve na Vazov stol i prekrižio šape iza glave. "Heh. Skoro
sam gotov sa sastavljanjem operativnog tima. Taj dokument u koji gledaš vjerojatno navodi
neke od članova, uključujući cijenjenog dekana Blounta. Većinu tih ljudi mogu platiti
vlastitim resursima. Jedan od njih mogao bi sudjelovati u dobrodušnom duhu pustolovine.
Ostalima trebaju poticaji koje bogatstvo naroda može osigurati. A ako Indoeuropski savez
nešto ima, onda je to bogatstvo naroda. "
"Ukoliko ga je totalno nemoguće pratiti i ne izgleda poput bogatstva naroda. "
"Vjeruj mi. Ako te budale uopće budu razmišljale o tome, zaključit će da mi stvarno
jesmo južnoamerički narko-bosovi. U svakom slučaju, imat ću njihovu listu želja za nekih
tjedan dana. Ako sve bude išlo prema planu, imat ćeš puni pristup laboratorijima u San Diegu
gotovo četiri sata, negdje pri kraju prosinca."
"Izvrsno.
"I onda ćeš mi možda reći što vi to stvarno tražite u tim laboratorijima. "
"Mislimo da Amerikanci ondje nešto kuhaju. "
Zečeve su se obrve podigle. "Velesila koja izdaje vlastiti rod? "
52
"Događalo se i prije", premda ne od početaka stoljeća, od kinesko-američkog
nesporazuma.
"Hmm." Zec je nakratko izgledao gotovo zamišljeno. "Vjerujem da ćeš me upoznati s
onime što budeš otkrio. "
Alfred je kimnuo. "Ukoliko uspijemo zadržati ovo između nas dvojice." U stvari, kad bi
Zec saznao za Alfredov projekt MMV, izraz "najgori mogući ishod" dobio bi novo značenje.
Srećom, Zec nije više navaljivao. "Ima još jedna stvar", reklo je stvorenje. "Još jedan
kontakt, vrlo zanimljiv tip - meni na neki način zanimljiviji od cijele te tvoje špijunske priče."
"Vrlo dobro." Alfred je odlučio prihvatiti sve gluposti koje ovaj bude nadrobio.
Slika mladolikog kineskog momka visjela je u zraku. Vaz je pogledom preletio priloženu
biografiju. Ne, taj tip nije bio mlad. "To je otac Boba Gua? Nešto ćete prtljati s..." Zabrzao je
pa je naglo zašutio, prisjetivši se nedavnih zbivanja u Paragvaju. Na trenutak je zaboravio
potrebu za spokojnim prihvaćanjem; neke gluposti bilo je vrlo teško progutati. "Gledajte, ova
operacija treba biti diskretna. Kako ste mogli... "
"Ne brini. Mlađi me nimalo ne zanima. Ovo je samo jedna od onih ludih slučajnosti.
Zamisli, otac Boba Gua svekar je Alice Gu."
"Hmm?" Alfred je analizirao zakučasti jezik. Tada je shvatio da Zec govori o Alice Gong.
O. Zec je izašao iz teritorija gluposti i zašao je duboko u ludost. Alfred je ostao bez riječi.
"A, znači, poznata ti je Alice? Jesi li znao da se priprema za cjelovitu reviziju osiguranja
bioloških laboratorija u San Diegu? Ma zamisli samo! Vrlo skoro će se Amerikanci obratiti
Alice da im tamo podeblja stražu. Praćenje nje je muy importante, stari moj. "
"... Da." Europa i Japan bi odustali kad bi saznali da na tom slučaju radi Alice Gong Gu. A
Alice će sigurno otkriti čime se ja bavim u biološkim laboratorijima. "Onda, što predlažete?"
"Želim se pobrinuti da Alice ne čuva laboratorije kad mi budemo ulazili. Već nekoliko
dana imam Gua starijeg na udici. Ali to ide presporo. Osim toga..." još jedan drski, zubati
osmijeh, "... umirem od želje da popričam s tim tipom direktno. Treba nam zombi kontakt."
Pojavila se još jedna slika s biografijom.
"Indijski državljanin? "
"Nisam li suptilan? Jest, iako g. Sharif živi u SAD-u zadnje dvije godine. On zbilja nema
nikakve veze ni s kakvom indoeuropskom obavještajnom službom. Stupit ću u kontakt s njim
kao nježan oblak slučajnosti kakav već jesam. Ako ga Amerikanci identificiraju, bit će
savršeni lažni trag. Tvoji europski i japanski prijatelji bili bi preveliki kukavice da pristanu na
ovo. Ti, čini mi se, imaš više hrabrosti. Zato sam te i došao upozoriti. Pokrivaj me u ovome.
Miči svoje ljude Sharifu s puta. Ponekad će on zapravo biti ja. "
Vaz je dugo šutio. Nije znao da se Alice Gong Gu priprema za reviziju laboratorija u San
Diegu. Bile su to loše vijesti. Jako loše vijesti. Držati Gongovu podalje samo jednu noć ne bi
bilo dovoljno. Tada mu je sijevnulo nadahnuće. Cijena Alicinoga genija bila je užasna žrtva.
Bio je naletio na njezinu tajnu prije nekoliko godina; na svoj način, ona je riskirala više nego
što je Alfred ikad riskirao. A moje oružje, ma koliko nedovršeno bilo, može je zaustaviti na
mjestu. Opet je pogledao Zeca. "Doista, imate moju podršku u ovome. Samo nas dvojica
trebali bismo znati za to. "
Zec se šepirio.
"Ali ako bih mogao nešto predložiti", nastavio je Alfred, kao kolega kolegi. "Možda bi
bilo najbolje kad bismo namjestili stvar tako da Alice Gu bude na dužnosti te noći kad mi
upadamo. Uz pravilnu pripremu, možemo preokrenuti njenu prisutnost u našu prednost. "
"Zbilja? " Zecu su doslovno iskočile oči od radoznalosti. "Kako to? "
"Dat ću vam detalje za nekoliko dana." Zapravo, detalja je bilo mnogo, ali nisu bili za
Zečeve uši. Alfred je već slao potrebe za tu misiju svojim internim timovima. Koliko vremena
bi trebalo da se napravi Pseudomimivirus koji odgovara Alicinim specijalnim slabim
točkama? Koji bi bio najsigurniji terapijski sustav? Neizravna zaraza u ovom slučaju
vjerojatno ne bi bila praktična.
I koja bi lažna priča najbolje upalila na ovom nesretnom Zecu?
Dotični Zec ga je još uvijek gledao s očekivanjem.
"Naravno", nastavio je Vaz, "nabolje bi bilo da neke aspekte tog pitanja zadržim za sebe. "
53
"Heh. Pa naravno. Planovi za drmanje svijetom, i tako to? Nema veze, ja sam zadovoljan i
s time da ostanem tvoj Veliki Nebeski Posrednik. Javit ću ti se. U međuvremenu..." odjednom
je nosio sivu uniformu načičkanu medaljama i ukrašenu resicama. Ispružio je ruku u
hitlerovski pozdrav. "Živio Indoeuropski savez! "
Na to je Zečeva slika nestala kao jeftina predstava, što je i bila. Alfred je nepokretno
sjedio gotovo dvije minute, ne reagirajući na prodorne alarme koji su vrištali uredskom
mrežom, ne reagirajući na raznorazne analize koje je osoblje već generiralo. Alfred je
preraspoređivao svoje prioritete. Ranije nije znao za Alice Gong Gu, ali sada jest, i imao je
dovoljno vremena da njezinu prisutnost pretvori u svoju prednost. Bilo je tužno što će nauditi
toj ženi koja se zapravo borila na njegovoj strani i koja je učinila više nego gotovo itko da
svijet ostane siguran.
Prisilio je svoju pažnju da se vrati u tračnice. Osim rješavanja situacije s Alice, pojavio se
još jedan novi prioritet: saznati više o Zecu, saznati kako ga uništiti.
O
Alfred Vaz nije imao službeni čin u Vanjskoj obavještajnoj službi, no ondje je imao
golemu moć. U suprotnom, čak i uz suvremene tehnike kompartmentalizacije, nikad ne bi
mogao prikriti svoje programe istraživanja. A sad... pa, moglo bi se reći da je Zečev posjet
štabu VOS-a bio najspektakularniji obavještajni neuspjeh desetljeća - no samo kad bi ljudi
izvan VOS-a znali što da kažu o tome! Alfred je upotrijebio svu svoju moć u Službi i sve
tajne političke poluge koje je sakupljao više od sedamdeset godina kako bi tu vijest zadržao
unutar vlastitih timova. Da je glavni inspektor VOS-a načuo ijednu riječ o tome, Alfredovi
planovi bili bi otkriveni. Tužna je bila činjenica da bi ga njegova vlastita vlada po svoj prilici
ubrojila među izdajnike kad bi saznala za njegov trud da spasi svijet.
Sve je to od istraživanja Zečeve šale učinilo osjetljivu stvar. Taj se neprijatelj nekako
probio kroz najsigurniji poznati izolacijski vatrozid. Zec je čak bio prisvojio lokalizacijsku
podršku visokoj rezoluciji (što je bilo očito po njegovoj savršeno pozicioniranoj slici).
Očigledno objašnjenje bilo je da je Zec uspio subvertirati Hardverski sigurno okruženje.
Ako je to bila istina, tada su temelji svekolikog suvremenog osiguranja bili poljuljani - a
Zečev posjet bio je početak smaka svijeta.
Valjda najava Armagedona ne bi došla u vidu jednog šašavog Zeca? Uslijedilo je gotovo
osamdeset sati nesigurnosti, dok su Alfredovi interni timovi uporno radili na rješavanju
misterija. Najzad su njegovi analitičari iz VOS-a otkrili pravo objašnjenje, koje ih je
istovremeno utješilo i duboko ponizilo: Zec je - mora se priznati, izuzetno pametno iskoristio kombinaciju grešaka u softveru i glupih postavki u registracijskoj bazi podataka,
onu vrstu propusta koja opsjeda nemarne potrošače. Krajnji zaključak: Zec je bio daleko
opasniji nego što je Alfred isprva mislio, ali nije bio Sljedeća Gadna Frka.
Vaz je propatio svaki trenutak te neizvjesnosti. Ali na kraju, aspekt cijelog incidenta koji
ga je najviše ljutio, bio je onaj komadić mrkve što ga je Zec ostavio na njegovom stolu. Uza
sve resurse i stručnost suvremene Indijske države, signalnim obavještajcima VOS-a trebalo je
gotovo tri dana da ponište logiku koja je ubacivala tu sliku u njegovu uredsku mrežu.
10.
Odlična tema za magisterij
Miri se u kući držala povučeno, iako to Alice nije bilo drago - što je na neki način hilo
proturječno, budući da Bob nije želio da ona razgovara s Robertom u skorijoj budućnosti.
Kako bilo, oboje su mislili da bi je, kad bi dobio priliku, Robert ponovo povrijedio.
Dobro. Prepuštala je Robertu dnevnu sobu kad bi on to htio. Nastojala je biti vani kad je
on bio kod kuće. Ali isto tako ga je uhodila kad god bi to mogla učiniti časno.
Noć vještica bila je vrlo blizu. Miri bi trebala biti na mreži kod svojih prijatelja, duboko
uživljena u završne planove. Ona, Anette i Paula napravile su mnoge pripreme sa
SpielbergRowling. Sad je sve to djelovalo nekako glupo.
54
I tako je Miri provodila vrijeme s udaljenijim prijateljima. Jinovi roditelji bili su psihići u
Grupi za provincijsku zdravstvenu zaštitu u Hainanu. Jin nije baš dobro govorio engleski, no
Mirin mandarinski bio je još gori. Istini za volju, jezik nije predstavljao problem. Našli bi se
na njegovoj ili njezinoj plaži - ovisno o tome na čijoj je strani svijeta bio dan i ljepše vrijeme i brbljali na Goodenuf engleskom, dok su se zrakom oko njih rojila prijevodna progadanja i
slikovne supstitucije. Njihova mala klika mnogo je pridonosila specijaliziranim forumima; bio
je to "društveno najodgovorniji" Mirin hobi.
Jin je bio pun teorija o Robertu: "Tvoj je djed bio daleko otišao - mrtav prije nego doktori
ga vrate. Nije čudo što osjećaj loš sada." Prizvao je nekoliko akademskih radova kao podršku
tom stanovištu. Danas je Jin bio domaćin nekolicini drugih klinaca koji su kod kuće živjeli sa
senilnim ili na neki drugi način oštećenim starcima. Oni su uglavnom samo slušali, u obliku
morskih rakova ili jednostavnih ikona prisutnosti. Nekoliko ih je prikazivalo ljudske oblike,
možda svoj izgled u stvarnom svijetu. Sad je jedna od takvih - izgledala je kao da ima desetak
godina - progovorila. "Moja praprateta je takva. U dvadesetom je bila izvršni voditelj
korisnika." Hmm, izvršni voditelj korisnika nije značilo ni približno ono na što bi vas te riječi
mogle navesti da pomislite. "Do desetih godina već je bila totalni bogalj. Vidjela sam slike. I
počela se gubiti i padati u depresiju. Moja baka je rekla da je izgubila svoju oštrinu a zatim je
izgubila posao."
Jedan od morskih rakova propeo se na zadnje noge, pasivni promatrač rasprave izvučen na
vidjelo. "Pa što je novo u tome? Moj brat je sav nezaposlen i deprimiran, a tek mu je
dvadeset. Teško je držati korak. "
Desetogodišnjakinja je ignorirala ovaj prekid. "Praprateta je samo bila staromodna. Baka
joj je našla posao, dizajner krajolika..." Djevojčica se prebacila na čisto dočaravanje,
pokazujući starinske mobitelske reklame za pozadinske prizore koje ste mogli unajmiti za
situacije kad vas ljudi zovu, a vi ste baš u kupaonici. "Prateta je bila dobra u tome, ali nikad
više nije zarađivala toliko kao ranije. A onda su video krajolici postali sasvim nepotrebni.
Uglavnom, živjela je s mojom bakom dvanaest godina. To mi zvuči baš kao ovo o čemu ti
govoriš, Miri. "
Dvanaest godina! Ja ću prolupati već nakon godinu dana ovoga. Zagledala se u
djevojčicu. "I što je onda bilo? "
"O, sve je na kraju ispalo dobro. Moja mama je našla jedno lječilište. Specijalizirano za
napredne specijalnosti. Četrdeset osam sati u njihovoj klinici i praprateta je stekla vještine
marketinškog voditelja." Što je otprilike bio suvremeni ekvivalent "izvršnog voditelja
korisnika."
Tišina. Čak su i neki rakovi izgledali malo šokirano.
Nakon nekog vremena Jin je rekao: "To zvuči meni kao PVU. "
"Pravovremeno učenje? Pa što ako i jest? "
"PVU je protuzakonit", reče Miri. Ja ne želim razgovarati o ovome.
"U to vrijeme nije bio protuzakonit. I ovaj PVU nije bio tako strašan. Praprateta živi
sasvim dobro, pod uvjetom da se redovno dolazi nadograđivati. Izgleda sretno, osim što dosta
plače. "
"To zvuči meni kao kontrola uma", reče Jin.
Djevojčica se nasmijala. "Nije. Barem bi ti to trebao znati, Jin Li! Ti. Kinez. Čiji su
roditelji psihići." Oči su joj titrale na sve strane, pretražujući stvari koje ostali nisu mogli
vidjeti. "Tvoji roditelji su bili u vojsci, zar ne? Oni moraju znati sve o kontroli uma. To je ono
što ste vi Hani pokušali izvesti u Mianmaru!"
Jin je ustao i nogom šutnuo pijesak na sliku djevojčice. "Ne! Mislim, to je godina i godina
davno! Nitko radi tu stvar sad. Mi sigurno ne!"
Miri je zaključila da joj se ne sviđa ta djevojčica. To što je rekla bilo je više ili manje
istinito, ali... Bob joj je jednom pričao o mianmarskoj restauraciji, onomad kad je radila na
projektu za povijest u petom razredu. Citirala ga je kao "neimenovani izvor na visokom
položaju u američkoj vojsci"; zapravo, rekao je isto što i većina mrežnih lokacija. Tehnologija
moraš-mi-vjerovati godinama je bila mogućnost iz Strašno Ružnog Sna. Mianmar je bio
jedino mjesto gdje je MMV isproban na velikom dijelu populacije. "Sve se svodi na problem
55
terapijskog sustava", bio joj je rekao Bob. "Kineska vojska dobila je neke nove lijekove koji
su bili jako uvjerljivi u istraživačkom laboratoriju. Ali na terenu? Kinezi su utopili pola svog
proračuna u MMV, a nije im se isplatilo ni koliko dobra propagandna kampanja." Ljudi su
imali milijun godina evolucije da se nauče oduprijeti snazi sugestije; nije bilo čarobnog načina
da se to nadmaši!
Sad se i Miri digla na noge. "Hej!" rekla je tonom koji je Alice povremeno znala koristiti.
"Ja nisam došla ovamo da razgovaram o politici! Došla sam po pomoć oko mog djeda. "
Djevojčica ju je neko vrijeme samo gledala, a neobični osmijeh iskrivio joj je lice. Ozračje
je bilo puno podrške za Miri, jednoglasne osim jednog glasa. Za neko vrijeme djevojčica je
slegnula ramenima. "Samo sam htjela pomoći. Hej, bit ću dobra. Pretvorit ću se u uši." Što je i
demonstrirala grafičkim pretjerivanjem, nasadivši si drhtave Zec je uši.
I tako su svi opet sjeli i neko vrijeme šutjeli. Miri je gledala plažu. Znala je da je to
istinit pogled, premda nikad nije osobno bila u Hainanu. Bilo je lijepo, prilično nalik na plažu
Cove u La Jolli, ali ova je bila mnogo veća, s odgovarajuće većim brojem stvarnih ljudi. U
blizini horizonta nalazila su se tri bijela vrha, ledenjaci na putu prema obalnim gradovima
dalje na sjeveru. Baš kao u Kaliforniji.
"Dobro, onda", reče Jin. "Kako mi pomognemo Miri Gu? Ali ne PVU. To je slijepa
ulica. Je tvoj djed dobar za nešto danas? "
"Pa, uvijek je bio divan s riječima, bolji od svakoga koga znam. Ima loš smisao za
odijevanje, ali postao je vrlo brz s brojkama i mehaničkim stvarima." To je izmamilo val
zanimanja; neki su se rakovi otvorili s pričicama o numeričkoj pismenosti. "Ali čini se kao da
njega to samo razbjesni." Pokazala im je priču o vađenju utrobe automobilu. Da se Louise
Chumlig nije bila zauzela za njega, bio bi izbačen iz škole.
Velike uši male djevojčice smanjile su se na normalnu veličinu. Naravno, imala je ona
još svojih mišljenja: "Heh. Baš čitam o njemu, kakav je bio prije. Imao je mnogo referenci u
dvadesetom stoljeću. 'Slavni pjesnik', bla bla bla. Ali voljeli su ga samo ljudi koji ga nikad
nisu upoznali. "
"To nije istina! Robert nikad nije bio strpljiv prema budalama, a... ali..." Ponestalo joj je
snage kad se prisjetila Lene i priča o prateti Cari. I kad se prisjetila incidenta Ezra Pound.
Jin je zakopao nožne prste u pijesak. "Vrati u temu. Ima prijatelji u školi? "
"N... ne. Spojili su ga s Juanom Orozcom. Taj dečko je kao i ostali u tim razredima,
tupoglavac. "
"A što je s prijateljima od ranije?" upitala je djevojčica.
Miri je odmahnula glavom. Od svih ljudi koje je Robert poznavao i kojima je pomagao
kad je bio veliki pjesnik, nijedan se nije javio. Zar je prijateljstvo bilo tako privremena stvar?
"Ima još starih ljudi u tom razredu, ali oni su na drugačijim projektima. Jedva da uopće
razgovaraju. "
"Pokreni traženje sličnih osobnosti. Sigurno postoje stotine ljudi s komplementarnim
problemima." Djevojčica se nasmiješila. "A onda im središ slučajni susret? Razumiješ, ako
tvoj djed ne sazna za tvoj zakulisni rad, ne može ti ni zamjeriti." Podigla je pogled kao da se
iznenadila nekoj dobroj ideji: "Još bolje - nekoć davno tvoj djed je poticao dosta zanimanja
kod kritičara. Kladim se da još uvijek ima postdiplomaca koji bi mu se voljeli uvlačiti. Prodaj
nekome od njih stvarno odličnu temu za magisterij! "
O
O
O
Kasnije. Miri je pokrenula nekoliko pretraživanja osobnosti. Jedan čovjek s Robertovih
predmeta u Fairmontu poznavao ga je godinama! Trebala je to ranije uočiti. Njih dvojica imali
su toliko toga zajedničkog! Kad bi ih barem mogla spojiti. Hmm. Šteta što se onaj glupi
Orozco udružio u tim s Robertom... Ali Winston Blount se bavio nečime izvan škole, a u tome
je bila još najmanje jedna osoba koja je išla na fakultet s Robertom tamo u 1970-im
godinama.
Kako organizirati nešto što bi ih sve spojilo?
Također je potražila postdiplomske studente koji bi možda željeli razgovarati s
Robertom. Bila je uvjerena da nijedan predak Miri Gu ne može padati na lažno laskanje, no
56
Robertu bi bilo drago upoznati nekog novog tko ga očigledno poštuje. Kad bi to bio netko s
lošim podatkovnim vještinama... pa, i to bi isto moglo biti dobro; ona bi tu mogla izravno
pomoći.
Pokrenula je pretraživanje po cijelom svijetu, od one vrste koja u rezultate dovlači
čobane jakova željne naučiti engleski. Ali ovaj put - hej, dobila je gotovo savršeno poklapanje
za manje od pet minuta. A taj tip Sharif nalazio se u Oregonu, taman dovoljno daleko da
većina kontakata bude virtualna i podesiva. Usprkos toj svojoj uobraženosti, ona djevojčica
dala je stvarno dobre prijedloge.
Miri se kolebala. Zapravo, svi uistinu uspješni prijedlozi došli su od te djevojčice.
Možda je persona "male djevojčice" bila paravan za nešto. Miri je pokrenula upit koji je
vraćao apsolutno sve što bi moglo ukazivati na njezin identitet. Ali čak i da mala stvarno ima
deset godina, to ništa ne bi dokazalo. Neki petaši bili su jezivi.
O
Žena je bila visoka i odjevena u crno. "Čujem da tražite pomoć", rekla je.
Ha! Zulfikar Sharif podigao je pogled sa svojeg tacosa od govedine. Nije bio čuo da
prilazi. Tada je shvatio da još uvijek sjedi sam za stolom u pozadini kafića u OSU*. Namrštio
se prikazi: "Ne prihvaćam fantazije." Bože, smiluj se. Opet su me pervertirali.
Žena ga je strogo pogledala. Nije joj bilo više od trideset godina, ali nije je mogao
zamisliti na spoju.
"Mladiću, ja nisam vaša fantazija. Vi tražite pomoć oko teme za magisterij, zar ne? "
"O!" Zulfi Sharif nije bio ljubitelj visoke tehnologije, ali sad je, na drugoj godini na
Odsjeku za književnost u OSU, postao pomalo očajan. Njegova mentorica nije mu bila od
pomoći; profesorici Blandings kao da je bilo vrlo stalo do toga da ima stalnog neplaćenog
asistenta. Stoga je još u siječnju Sharif pustio glas da traži pomoć. To je izazvalo beskrajne
reklame za plagirane materijale ili za pisanje po narudžbi. Annie Blandings mu je bila toliko
mrska da su Sharifa neke od prvih ponuda gotovo bacile na kušnju - dok mu njegovi upućeniji
prijatelji nisu istaknuli koliko bi to loše moglo završiti.
Sharif je postavio filter protiv plagijatora i sarkastičnih majmuna, tako da mu je malo toga
preostalo. Toliko o visokoj tehnologiji. Utrošio je posljednja dva semestra pružajući podršku
Blandingsičinoj karijeri u dekonstrukcijskom revizionizmu. U vrijeme koje bi mu preostalo
radio je na 411 za Američko društvo pjesnika i davao sve od sebe da stvori neku tezu iz
tlapnji. Bio je došao u Ameriku nadajući se spoznajama koje bi mu Stari svijet mogao pružiti
o književnosti koju je volio. U zadnje vrijeme počinjao se pitati je li trebao ostati kod kuće u
Kolkati.
I sad, odjednom, ova žena. Odgovor na moje molitve. Da, kako ne. Rukom joj je pokazao
da sjedne; tako će joj barem biti neugodno.
Ali prikaza je točno znala na čemu je. Sjela je na stolac s druge strane stola s vrlo malo
preklapanja između tijela i namještaja.
"U stvari, očekivao sam e-mail", rekao je.
Žena u crnom samo je slegnula ramenima. Njezin zapovjednički pogled nije se pokolebao.
Za neko vrijeme Sharif je nastavio: "Zapravo, ja stvarno tražim temu za magisterij. Ali da
znate, ne zanimaju me ni prevare, ni plagijati, niti suradnja. Ako je to ono što prodajete,
molim vas da odšećete. Ja samo hoću onakvo usmjerenje" - i podršku - "koje bi dobar mentor
dao svojem studentu. "
Dama se okrutno nasmiješila i Sharifu je odjednom sinulo da bi mogla biti povezana s
Annie Blandings. Stara baba nije čak ni nosila - ali možda je imala prijatelje koji jesu.
"Apsolutno ništa protuzakonito, g. Sharif. Jednostavno sam ugledala vaš oglas. Imam
strahovito dobru priliku za vas. "
"Ali ja nemam puno novca! "
"Sigurna sam da ćemo se uspjeti dogovoriti. Zanima vas? "
"Pa... možda. "
* Oregon State University.
57
Dama u crnom se nagnula naprijed. Čak je i njezina sjena odgovarala osvjetljenju kafića.
Sharif nije ni slutio da je takva preciznost moguća. "Mislim da ne znate da je Robert Gu živ i
zdrav i da stanuje u južnoj Kaliforniji? "
"Ha? Gluposti! Umro je prije nekoliko godina. Nije bilo..." Riječi su mu se rasplinule pred
njezinim tihim pogledom. Malo je tipkao po svojoj fantomskoj tipkovnici, pozivajući
standardno pretraživanje. Otkako je počeo raditi na 411, postao je prilično dobar u tom ultrabrzom pretraživanju. Rezultati su počeli teći po stolu.
"Dobro. Samo je prestao pisati. Alzheimerova bolest... i vratio se! "
"Upravo tako. Padaju li vam na pamet neke mogućnosti? "
"Ahm." Sharif je još sekundu ili dvije oponašao akvarijsku ribicu. Da sam samo tražio
prave stvari, znao bih ovo već prije mjesec dana. "Doista ima nekih mogućnosti." Od
intervjua s Robertom Guom bilo bi bolje jedino čavrljanje s Williamom Shakespeareom.
"Dobro. " Dama u crnom je raširila prste. "Međutim, ima nekih komplikacija. "
"Kao recimo? " Ovako dobra prilika mora biti muljaža.
"Robert..." Ženina slika kao da se na trenutak smrznula, možda zbog trzanja u
komunikacijskoj vezi. "... Profesor Gu nikad nije imao strpljenja prema budalama. I nikad
manje nego sada. Ja vam mogu dati mogućnost pristupa preko njegovog privatnog enuma. Na
vama će biti da ga zainteresirate. "
Bez enuma, stupanje u kontakt s tim velikanom moglo bi biti prilično teško.
"Koliko?" upitao je. Imao je dvadeset tisuća dolara u studentskoj kreditnoj uniji. Možda bi
brata u Kolkati mogao nažicati još jedan zajam.
"A, moja cijena nije u dolarima. Ja samo tražim da budem prisutna, da povremeno nešto
predložim ili postavim kakvo pitanje. "
"Ali ja ću imati prvenstvo korištenja? "
"Naravno. "
"Ja, pa..." Sharif se kolebao. Robert Gu! "Dobro, dogovoreno. "
"Izvrsno." Dama je pokazala prema njegovoj ruci. "Dajte mi trenutak punog pristupa. "
Pravilo Epiphanyja Broj Jedan, ono što ističu na svim uputama: Puni pristup je samo za
roditelje i supružnike - a i to samo ako volite riskirati. Je li to bilo zbog njezina tona ili
njegove potrebe, Sharif nikad više nije bio siguran, ali ispružio je ruku i dotaknuo prazni zrak.
Tu je kretnju popratio spuštanjem svojeg osiguranja. Trnci u njegovim prstima zacijelo su
potekli iz njegove mašte, no sad je zrak između njih dvoje bio pun obvezujućih certifikata.
Tada je papirologija završila. U zraku je preostao još samo jedan enum. Sharif je buljio u
identifikator s iznenadnim strahom. "Znači da ga samo nazovem? "
Ona je kimnula. "Sad imate tu mogućnost. Ali sjetite se što sam rekla o njegovoj...
njegovoj netoleranciji prema budalama. Poznajete li njegova djela? "
"Naravno. "
"Divite li im se? "
"Da! Ja im se iskreno i inteligentno divim do bola." Ova izjava je palila kod svih profa
koje je Sharif poznavao. U ovom slučaju, bila je i istinita.
Dama je kimnula. "To bi moglo biti dovoljno. Imajte na umu da se profesor Gu ne osjeća
dobro. Još uvijek se oporavlja od bolesti. Možda ćete mu morati biti od izravne koristi."
"Praznit ću mu noćnu posudu ako će to pomoći. "
Ponovo kratko smrzavanje izraza lica. "O! Ne vjerujem da će to biti potrebno. Ali
nedostaju mu stvari iz prošlosti. Nedostaju mu knjige, onakve kakve su nekad bile. Znate, one
nezgrapne stvari koje morate nositi uokolo. "
Tko je ovo stvorenje! Ali kimnuo je glavom. Ja znam sve o, ovaj, fizičkim knjigama.
Mogu mu ih pokazati puno, i to osobno." Već je tražio taksi službe.
"Vrlo dobro." Prikaza se nasmiješila. "Sretno, g. Sharif." I nestala je.
Sharif je sjedio još gotovo cijelu minutu, blijedo gledajući u prostor koji je donedavno
zauzimala žena u crnom. A tada ga je obuzela želja da ove vijesti podijeli s drugima. Srećom
je kafić u to kasno doba noći bio gotovo prazan, a Sharif nije bio od onih koji su umjeli slati
poruke jednakom brzinom kojom bi ih obuzimali hirovi. Ne, nakon nekog vremena shvatio je
58
da je ovo vjerojatno nešto što mu je bolje zadržati za sebe, barem dok ne uspostavi vezu s
Robertom Guom.
Osim toga... počele su kapati sumnje. Kako sam mogao biti tako glup da je pustim u svoje
nosivo računalo? Nekoliko je puta pokrenuo Epiphanyjevu provjeru integriteta. Grafičke
kontrole čistoće lebdjele su u zraku iznad njegovog tacoa. Epiphany je govorio da je čist;
jasno, upravo to bi i govorio da su ga potpuno pervertirali. Prokletstvo. Ne želim si prženjem
čistiti odjeću. Ne opet!
Osobito ne u ovom slučaju. Pogledao je zlatni enum; vlastiti izravni identifikator Roberta
Gua. Uz pravilan pristup, najzad bi imao svoj magisterij. I to ne bilo kakav magisterij. Sharif
je smatrao da se Robert Gu nalazi u vrhuncima suvremene književnosti, tamo gore s
Williamsom i Choom.
A Annie Blandings je mislila daje Gu Bog.
11.
Uvod u projekt Librareome
Nosiva računala, kakve li ideje. Susret IBM-ovih PC-ja s visokom modom brenda
Epiphany. Robert bi, istini za volju, lako mogao pobrkati svoju novu garderobu s običnom
odjećom. Istina, košulje i hlače nisu bile u njegovom omiljenom stilu. Bilo je izvezenih
uzoraka i izvana i iznutra. Ali ti su se vezeni uresi lakše primjećivali dodirom nego okom;
Juan Orozco mu je morao pokazati posebne poglede koji su razotkrivali mrežu
mikroprocesora i lasera. Glavni problem bile su proklete kontaktne leće. Morao ih je stavljati
svako jutro i onda ih nositi cijeli dan. U očima mu je stalno titralo i bljeskalo. Ali vježbom je
uspostavio kontrolu nad tim. Osjetio je trenutak čiste radosti kad je prvi put uspio natipkati
upit na fantomskoj tipkovnici i ugledati Googleov odgovor kako lebdi u zraku ispred njega...
Bilo je osjećaja moći u toj sposobnosti izvlačenja odgovora iz zraka.
A zatim, bilo je tu i ono što je Juan Orozco zvao "kodiranjem kompleta".
Prošao je tjedan dana. Robert je vježbao sa svojom početničkom odjećom, trudeći se
ponoviti trikove u kodiranju koje mu je Juan pokazao. Najčešće čak ni najjednostavniji
pokreti ne bi upalili kad bi ih prvi put pokušao. No on bi se vrpoljio i vrpoljio - a kad bi
komanda proradila, taj uspjeh bi jadnika toliko razveselio da bi se trudio još više. Kao dječak
s novom računalnom igricom. Ili dresirani štakor.
Kad je stigao telefonski poziv, pomislio je da ga udara kap. Pred očima mu je jarko
blještalo i čuo se udaljeni zvuk zujanja. Zujanje se pretvorilo u riječi: "...veliko
zzzadovoljsssstvo ako... intervjuirati, gozzzzzpod... "
Aha! Spam, ili nekakav novinar.
"Zašto bih ja želio dati intervju? "
"Zzzzzamo kratki in... vju. "
"Makar i kratki." Robertov odgovor bio je refleksan. Već godinama nije imao priliku
otkantati novinara.
Svjetlost je još uvijek bila blještava bezobličnost, no kad je Robert izravnao kragnu, glas
je postao oštar i savršen. "Gospodine, moje ime je Sharif, Zulfikar Sharif. Intervju bi bio za
moj magisterij iz engleske književnosti. "
Robert je zaškiljio i slegnuo ramenima, pa opet zaškiljio. A onda je odjednom uspio:
njegov posjetitelj stajao je nasred njegove spavaće sobe. Moram reći Juanu za ovo! Bio je to
njegov prvi stvarni trodimenzionalni uspjeh, i bilo je točno sve što je mali tvrdio o retinalnim
slikama. Robert je ustao i zakoračio na stranu, pogledavši iza posjetitelja. Slika je bila tako
čvrsta, tako potpuna. Hmm. A ipak je posjetitelj bacao sjenu koja se nije poklapala sa
stvarnim osvjetljenjem. Pitam se tko je kriv za to?
Njegov tamnoputi posjetitelj - Indijac? Pakistanac? u glasu mu se čuo južnoazijski ritam još uvijek je govorio. "Molim vas, gospodine, nemojte odbiti! Intervju s vama bio bi velika
čast za mene. Vi ste resurs cijelog čovječanstva. "
Robert je hodao amo-tamo ispred posjetitelja. Još uvijek je bio ošamućen medijem
poruke.
59
"Samo mali dio vašeg dragocjenog vremena, gospodine! To je sve što tražim. I..." Osvrtao
se po Robertovoj sobi, vjerojatno gledajući ono što se tamo uistinu nalazilo. Robert nije imao
priliku postaviti lažnu pozadinu. Juan mu je to namjeravao pokazati jučer, ali onda ih je s tog
puta skrenula Robertova strana dogovora - podučavanje maloga engleskom. Jadni,
polupismeni Juan. A s druge strane, ovaj tip Sharif: koliko su danas pametni postdiplomci?
Ovaj konkretni postdiplomac izgledao je sve očajnije. Njegov pogled zaustavio se na
nečemu iza Roberta. "Ah, knjige! Vi ste jedan od onih koji još uvijek cijene pravu stvar. "
Robertove "police s knjigama" bile su od plastičnih letvica i kartonskih kutija. Ali
sadržavale su sve knjige koje je spasio iz podruma. S nekima od njih - Kiplingovim - nikad se
ne bi gnjavio u stara vremena. Ali to je sad bilo sve što je imao. Opet je pogledao Sharifa.
"Doista je tako. Što želite reći, g. Sharif? "
"Samo sam pomislio - to znači da dijelimo iste vrijednosti. Pomažući meni, učinit ćete
dobro djelo za te plemenite strasti." Zastao je - osluškujući neki unutarnji glas? Nakon lekcija
s Juanom Robert je postao sumnjičav prema ljudima koji osluškuju unutarnje glasove.
"Možda bismo se mogli dogovoriti, gospodine. Ja bih dao gotovo sve za nekoliko sati vaših
razmišljanja i prisjećanja. Bio bih sretan kad bih mogao biti vaš osobni agent s 411. Ja sam
stručnjak za takve usluge; tako si plaćam studij. Mogu vas voditi kroz suvremeni svijet. "
"Ja već imam tutora." Kad je razmislio o neumjesnosti te izjave, osjetio je blago
iznenađenje. Na neki način, bila je to istina: imao je Juana.
Još jedna znakovita tišina. "O. Njega." Sharif - njegova slika, savršena osim u pogledu
pogrešnih sjena i cipela koje su jedan centimetar nestajale u podu - obišla je Roberta. Da bi
pobliže pogledao knjige? Odjednom je Robert imao još više pitanja za Juana Orozca. Ali
Sharif je opet progovorio:
"Ove su trajno tiskane? A ne samo pravovremene čituljice? "
"Naravno! "
"Predivno. Znate... mogao bih vam pokazati knjižnicu na UCSD-u."
Milijuni knjiga.
"Mogu poći tamo i sam, bilo kad." Ali dosad se nije usudio. Robert je pogledao svoju
malenu knjižnicu. U srednjem vijeku možda bi samo kakav bogataš imao toliko knjiga. Sad su
ljudi s knjigama opet postali rijetkost. Ali u UCSD-u postojala je prava fizička knjižnica. A
poći u nju sa svojim postdiplomskim studentom... bilo bi to pomalo nalik na stara vremena.
Opet je pogledao Sharifa. "Kad? "
"Zašto ne odmah? "
Robert bi morao javiti Juanu Orozcu da njihov poslijepodnevni sastanak otpada. Nakratko
je osjetio netipičnu nelagodu. Juan mu je trebao pokazati kako se rade pretraživanja
pogledom, a Robert je Juanu obećao skandiranje stiha. Robert je potisnuo žaljenje. "Idemo
onda", rekao je.
O
O
O
Robert je do kampusa išao autom. Iz nekog razloga nije mogao dobiti jasnu sliku Sharifa u
unutrašnjosti automobila. Čuo se samo njegov glas koji je neprestano čavrljao, ispitujući
Roberta o njegovom mišljenju o svemu što bi vidjeli, nudeći mišljenja i činjenice kad god bi
Robert djelovao pomalo smeteno.
Robert se već vozio duž vanjskih rubova kampusa; danas će napokon vidjeti u što se to
mjesto pretvorilo. Na izlazu iz Fallbrooka zemljišta su bila uobičajena, nezanimljiva i
dosadna. Ali na samom sjeveru kampusa provezao se pored beskrajnih sivozelenih zgrada. Tu
i tamo hodnici bez prozora protezali bi se preko kanjona.
"Bioznanstveni laboratoriji", vedro je objasnio Sharif. "Uglavnom su ispod zemlje."
Učitao je u Robertov Epiphany poveznice na slike i pojedinosti. Ah. Dakle, te strukture bez
prozora i vrata nisu bile nekakav eksperiment života u komuni u dvadeset i prvom stoljeću.
Zapravo, u njima se nije nalazilo više od nekoliko tuceta ljudi. Vezni hodnici služili su za
transport bioloških uzoraka.
60
Čudovišne stvari mogle bi nastati u tim zgradama i u pećinama ispod njih. Ali mogao bi i
spas. Robert im je lagano salutirao. Rajsko minsko polje Reeda Webera nastalo je na
mjestima poput ovog.
Bila su to predvorja UCSD-a. Pripremio se za nerazgovjetni futurizam: glavni kampus.
Njegov automobil vozio je cestom Torrey Pines. Raskrižja su bila gotovo onakva kakvih se
sjećao, premda sada nije bilo semafora i zaustavljanja. Unakrsni se promet ispreplitao glatko i
jezivo ljupko. Jednog dana moram napisali veselo djelce o tajnom životu automobila. Još
nikad nije vidio da bi neki od njih stajao duže nego što je putnicima trebalo da izađu ili uđu. U
onoj pustinji njegov auto bio je otišao gotovo odmah, nasukavši ga ondje. Ali do trenutka kad
se vratio na cestu, jedan drugi mu se već zaustavio na njoj. Te naprave su se neprestano
kretale. Zamislio ih je kako kruže okrugom, vječno manevrirajući tako da nijedna mušterija
nikad ne treba čekati dulje od nekoliko trenutaka. Ali što rade noću, kad je malo posla? To bi
bila tema njegove pjesme. Jesu li postojale skrivene garaže, skrivena parkirališta? Garaže su
morale postojati radi popravaka - ili barem zamjene opreme. Ali možda nije bilo drugih
mjesta za zaustavljanje. Bio je to materijal kako za poeziju, tako i za futurizam: možda noću,
kad potražnja pada i kad bi inače morali spavati bez proita na kakvom praznom mjestu,
možda tada kuju urote da se sastave u grupu poput japanskih transformerskih igračaka... da
postanu teretni kamioni koji prevoze teret prevelik za UP/Express.
U svakom slučaju, stara su parkirališta na sjevernoj strani kampusa nestala, a zamijenili su
ih sportski tereni i uredske zgrade u stilu kuća od karata. Robert je objasnio autu da ga ostavi
na rubu starog kampusa, u blizini mjesta gdje se nekad nalazila Primijenjena fizika i
matematika.
"Ništa ne izgleda isto, čak ni ondje gdje su prije bile zgrade." U stvari, činilo mu se da sad
ima više otvorenog prostora nego što se sjećao iz sedamdesetih godina.
"Ne brinite zbog toga, profesore." Sharif je još uvijek bio samo audio. Zvučalo je kao da
čita iz brošure: "UCSD je neobičan kampus, manje tradicionalan od svih u sustavu
Kalifornijskog sveučilišta. Većina zgrada bila je ponovo sagrađena nakon potresa u Rose
Canyonu. Ovo je službeni pogled." Odjednom su zgrade bile od čvrstog armiranog betona,
veoma nalik na ono čega se sjećao.
Robert je rukom otjerao lažnu sliku, jednim od prvih pokreta koje mu je Juan pokazao.
"Ne dirajte mi osnovni pogled, g. Sharif. "
"Oprostite. "
Robert je udario na istok preko kampusa, promatrajući ambijent. Na sportskim terenima
bila je jednaka strka i gužva kao i u 1970-im godinama, igralo se pola tuceta zasebnih
utakmica ragbija i nogometa. Robert nikad nije sudjelovao u njima, no jedna od stvari kojima
se divio u pogledu UCSD-a, bila je ta što su se studenti igrali sportova koji su na drugim
fakultetima bili poluprofesionalni događaji s gledateljima.
Gledano izbliza... pa, ljudi koje je mimoilazio izgledali su prilično obično. Bilo je tu
poznatih ruksaka s drškama reketa za tenis koji su iz njih stršali poput jurišnih pušaka.
Mnogi su ljudi razgovarali sami sa sobom, a katkad bi gestikulirali u prazno ili prstom
bockali nevidljive neistomišljenike. U tome nije bilo ništa novo; ovisnici o mobitelima uvijek
su bili jedan od Robertovih omiljenih razloga za živciranje. Ali ova čeljad se pritom ponašala
neukusnije od klinaca u Gimnaziji Fairmont. Bilo je nečeg budalastog u liku koji hoda,
odjednom stane da se kvrcne po pojasu, i onda počne pričati sa zrakom.
Novi, numerički pismeni Robert nije mogao odoljeti brojanju svega što je vidio - i
iznenada je uočio nešto što stari Robert možda ne bi; uokolo je trčkaralo mnogo klinaca
fakultetske dobi, ali bilo je previše starih ljudi. Jedna od deset osoba izgledala je doista staro,
staro onoliko koliko je Robert uistinu bio. Jedna od tri bila je mršava i žustra, poput
dvadesetostoljetnog klišeja "aktivnih starijih građana". A neki... trebalo mu je neko vrijeme da
primijeti nekolicinu kod kojih je suvremena medicina pogodila metu. Njihova koža bila je
čvrsta, a korak im je bio jak; izgledali su gotovo mlado.
A zatim prizor koji ga je najviše ohrabrio: par starih šeprtlja koji hodaju prema njemu - i
oboje nose knjige! Robertu je došlo da ih primi za slobodne ruke i zapleše. Umjesto toga im
se široko nasmiješio kad su se mimoilazili.
61
O
Sharif se složio s time da ulazak u neku običnu zgradu - pa čak i u knjižaru na kampusu ne bi bio učinkovit način da se pronađu prave knjige. "Sveučilišna knjižnica vam je najbolja
šansa, profesore." Robert je pošao niz blagu nizbrdicu. Šumarak eukaliptusa bio je zarastao
više nego što se sjećao. Suhe krošnje šuštale su iznad njega na povjetarcu. Krš od kore,
suharaka i grana krčkao mu je pod cipelama. Negdje ispred njega pjevao je zbor.
Tada je kroz drveće ugledao Geiselovu knjižnicu. Nepromijenjena nakon tolikih godina!
Dobro, potporni stupovi bili su prekriveni bršljanom - ali on nije bio nimalo virtualan. Istupio
je iz zaklona drveća i samo gledao.
Začuo se Sharifov glas: "Profesore, trebali biste nadesno, prilazni put ide prema
glavnom... "
Bio je to put kojeg se Robert sjećao, ali pokolebao se kad se glas naglo prekinuo. "Da? "
"Opla, heh. Samo zaobiđite nalijevo. Nekakva rulja pjevača blokira glavni ulaz. "
"Dobro. A u čemu je zapravo stvar s tim pjevanjem? "
Sharif nije ništa odgovorio.
Robert je slegnuo ramenima i uvažio preporuku svojeg nevidljivog vodiča zaobišavši
sjevernu stranu zgrade, tako stigavši do mjesta koje je nekad bilo donje parkiralište. Ovdje se
knjižnica nadvila nad njega. Sjećao se kritika dok su je gradili: "To je skupi bijeli slon",
"Napadaju Marsovci". I doista je izgledala poput nečega što se spustilo iz svemira: šest
nadzemnih katova tvorilo je golemi oktaedar koji je dodirivao tlo jednim vrhom, poduprt
stupovima od petnaest metara. U Robertovo doba građevina je bila od betona i hrpe stakla.
Sada su se vitice popele preko petog kata, prikrivši beton. Knjižnica je i dalje izgledala kao da
se spustila s nebesa, no sad je bila nalik na drevnu planinu u obliku dragulja, a potpornji su
bili zeleni kao i zemlja na kojoj je stajala.
Pjevači su postali glasniji. Zvučalo je kao da pjevaju "La Marseillaise". No bilo je također
i napjeva koji su zvučali poput dobrog starog studentskog protesta.
Sad je već zašao prilično duboko ispod izbočenja. Morao je pogledati ravno uvis da bi
vidio donje strane četvrtog, petog i šestog kata, te mjesto gdje je beton najzad izranjao iz
bršljana.
Čudno. Rubovi svakog kata bili su ravni kao i uvijek, ali beton je bio prošaran
nepravilnim svjetlijim linijama. Na svjetlosti sunca te su se linije presijavale kao srebro
utisnuto u kamen.
"Sharif? "
Nije bilo odgovora. Trebao bih pogledati objašnjenje. Juan Orozco takva je pretraživanja
umio raditi gotovo bez razmišljanja. Tada se nasmiješio: srebrnaste linije napuklina bile su
neka vrsta zaigrane zagonetke - a to bi moglo biti i njihovo objašnjenje. UCSD je njegovao
tradiciju neobične i začudne umjetnosti na kampusu.
Robert se zagledao prema kratkom stepeništu koje je vodilo do teretne rampe. To je
izgledalo kao najizravniji ulaz u knjižnicu. Na zidu se nalazio izblijedjeli naslikani znak
SAMO ZA OVLAŠTENO OSOBLJE. Teretna vrata bila su spuštena i čvrsto zatvorena, ali su
jedna druga, manja vrata, bila širom otvorena. Iznutra se čula neka vrsta motorne pile stolarski radovi? Prisjetio se što mu je Juan rekao o prihvaćanju Epiphanyjevih standardnih
lokalnih pogleda. Za probu je mahnuo rukom. Ništa. Opet je napravio taj pokret, malo
drugačije: opa. Teretna rampa vrvjela je od znakova NE PRILAZI. Pogledao je duž obronka
brežuljka; negdje s druge strane bio bi glavni ulaz.
Epiphany mu je pokazivao ljubičasti oblak koji je pulsirao u ritmu pjevanja. Riječi su
lebdjele iznad glazbe: "À bas la Bibléotome!"… "Dolje projekt Librareome!" Sad kad je čuo i
prave i udaljene glasove, glazba je bila blizu kakofonije.
"Što se događa, Sharif? "
Ovaj put je uslijedio odgovor: "Samo nekakav studentski protest. Nikad ne biste ušli kroz
glavni ulaz. "
Neko vrijeme je mirno stajao, pomalo znatiželjan zbog čega studenti danas izlaze na
demonstracije. Nije bitno. Može to pogledati i kasnije. Zakoračio je prema otvorenim vratima
i pogledao niz slabo osvijetljeni hodnik. Usprkos nezbiljskoj oluji upozorenja i pravila, nije
62
ugledao nikakvu prepreku slobodnom prolazu. Ali sad je neobični zvuk nadglasao zbor:
hrapavo, bjesomučno režanje ispresijecano tišinom.
Robert je prošao kroz vrata.
12.
Čuvari prošlosti, sluge budućnosti
Još od svojih početaka, Starija kabala održavala je sastanke na šestom katu Geiselove
knjižnice. Omogućio joj je to Winston Blount, naplaćivanjem nekih usluga iz svojih godina
na Umjetnosti i književnosti. Svojevremeno je ondje gore imao čak i lijepu klupsku prostoriju
u foajeu za osoblje. Bilo je to nakon potresa u Rose Canyonu, kad su pametni mladi ljubitelji
budućnosti neko vrijeme ispod oka promatrali vlastita tehnološka rješenja, te je prostor na
katu stajao na raspolaganju onima koji su bili voljni riskirati toliku visinu.
Prvih je godina bilo gotovo trideset redovitih članova. Članstvo se mijenjalo iz godine u
godinu, no sastojalo se uglavnom od nastavničkog kadra i osoblja s prijelaza stoljeća, od kojih
su gotovo svi bili umirovljeni ili otpušteni.
Vrijeme je teklo i kabala se smanjivala. I sam Blount udaljio se od grupe, otkrivši da više
nema mnogo usluga koje bi mogao naplatiti. Njegovi planovi za nastavak karijere vrtjeli su se
oko Fairmontskog programa obrazovanja za odrasle. Tada ga je mali Orozco nenamjerno
usmjerio prema sjajnom prečacu: protestnom pokretu protiv Librareoma. A unutrašnji krug
kabale bio je savršen za to. Možda je bilo baš dobro što se unutrašnji sastojao točno od
cjelokupnog preostalog članstva kabale.
Tom Parker je sjedio do zida s prozorom. On i Blount virili su dolje u demonstrante.
Parker se smijuckao. "Onda, dekane, održat ćeš propovijed zboru? "
Blount je gunđao. "Ne. Ali oni nas ovdje vide. Mahni narodu, Tommie." Blount je
poslušao vlastiti savjet i podigao ruke u neku vrstu blagoslova pjevačima ispred glavnog
ulaza, te nešto manjoj gomili na platou kod Zmijske staze. Zapravo, on i jest bio ponudio da
će održati govor na demonstracijama. U stara vremena prihvatili bi ga kao zvijezdu. Sad je još
uvijek bio važan igrač, ali bez imalo vrijednosti za publicitet. Pregledao je neke slike koje su
svjetlucale iznad gomile. "Čovječe, ovo je stvarno velik događaj. Slojevit, zapravo."
Međutim, neki od slojeva bili su protudemonstracije, opscene sablasti koje su skakutale kroz
gomilu đa bi joj se rugale. Nek' se nose k vragu.
Isključio je sva proširenja i primijetio da mu se Parker ceri.
"Još se trudiš oko tih kontaktnih leća, ha, dekane?" S ljubavlju je potapšao svoj laptop.
"To samo dokazuje da ne možeš nadmašiti genij okruženja miša i prozora." Parkerove ruke
pomilovale su tipkovnicu. Uspijevao je izaći nakraj sa slojevima proširene stvarnosti koje je
Blount gledao izravno kroz leće. Tom Parker je možda bio najpametniji tip u kabali, no imao
je beznadnu fiksaciju na tradiciju. "Podesio sam svoj laptop tako da bira ono što je stvarno
važno." Slike su titrale na sićušnom ekranu. Bilo je tu stvari koje Winston Blount nije
primijetio u svojim lećama: netko je postavio neku vrstu aureole preko demonstranata.
Impresivno.
Tommie se još uvijek smijuckao. "Ne znam što je ovaj ljubičasti odsjaj. Je li za ili protiv
Librareoma? "
Na strani nasuprot Parkerovoj, Carlos Rivera se odmaknuo od prozora i protegnuo.
"Protiv, kažu novinari. Vele da je odsjaj tu u vidu blagoslova čuvarima prošlosti." Njih trojica
su nekoliko trenutaka promatrala u tišini. Zvuk zbora čuo se kroz visoke staklene prozore, ali
dolazio je i od demonstranata širom svijeta. Zajednički učinak bio je više simboličan nego
lijep, jer su glasovi bili daleko od usklađenosti.
Nakon nekog vremena Carlos Rivera ponovo je progovorio. "Skoro trećina fizičkih
posjetitelja nije iz grada! "
Blount mu se zauzvrat osmjehnuo. Carlos Rivera bio je neobičan mladić, veteranski
invalid. Nije baš zadovoljavao neslužbene starosne uvjete kabale, ali je u nekim stvarima bio
staromodan gotovo kao Tommie Parker. Imao je male debele naočale, onakve kakve su bile
popularne u ranim desetim godinama. Nosio je tipkovničko prstenje na svim prstima i na oba
63
palca. Njegova majica bila je jedna od onih starih s promjenjivim izgledom. Trenutačno je
prikazivala bijela slova na crnoj pozadini: "Knjižničari: Čuvari prošlosti, sluge budućnosti."
Ali najvažnije u vezi s Carlosom Riverom bilo je to što je bio dio osoblja knjižnice.
Parker je proučavao brojke na svom laptopu. "Evo, imamo pozornost svijeta. Prije
nekoliko trenutaka imali smo špicu od dva milijuna gledatelja. A još puno više će ih ovo
gledati asinkrono. "
"Što kaže UCSD-ova Služba za odnose s javnošću? "
Parker je malo tipkao po laptopu. "Šuti i skriva se. Ljudi iz odnosa s javnošću bi više
voljeli da ovo ne bude razvikani događaj. Ha. Ali novinari ih opsjedaju..." Parker se naslonio i
utonuo u sjećanja. "U stara vremena, ja bih bio sakrio svoje kamere dolje po nižim katovima.
A ako bi me izolirali, onda bih provalio na mrežne stranice odnosa s javnošću i polijepio im
slike zapaljenih knjiga po svim njihovim priopćenjima za medije! "
" Duì ", reče Rivera kimajući glavom. "Ali danas bi to bilo teško."
"Mda. Još gore, trebalo bi hrabrosti." Tommie je potapšao svoj laptop. "A u tome i jest
problem s današnjim ljudima. Prodali su slobodu za sigurnost. Kad sam ja bio mlad, drotovi
nisu živjeli u svakom programčiću i nikakav klaun nije naplaćivao tantijeme na svaki pritisak
slova na tipkovnici. U to vrijeme nije bilo nikakvog 'Hardverski sigurnog okruženja' i nije bilo
potrebno deset tisuća tranzistora da se napravi prekidač. Sjećam se '91., kad sam srušio.. i
zabrazdio je u jednu od svojih priča. Jadni Tommie. Suvremena medicina nije ga izliječila od
potrebe da stalno ispočetka prepričava stare pustolovine.
Ali činilo se da Carlos Rivera voli te priče. Kimnuo bi glavom svakih nekoliko sekundi, s
ushićenim izrazom na licu. Blount bi se katkada pitao treba li Riverin entuzijazam ubrojiti u
njegove mane ili u njegove vrline.
"... i tako, uglavnom, dok su se oni sjetili potražiti nabore u vlaknima, mi smo već
presnimili sve datoteke i... "
Odjednom, začudo, Rivera više nije slušao. Okrenuo se prema policama, s izrazom
prepunim iznenađenja. Izblebetao je nešto na kineskom, a onda se srećom opet prebacio na
engleski: "Ovaj, samo malo, molim vas. "
"Što je? " Parker je pogledao svoj laptop. "Pokrenuli su drobilice? "
K vragu, pomislio je Blount. Bio se nadao da će taj strašni trenutak obilježiti
demonstranti.
"Da", rekao je Rivera, "ali to je bilo prije nekoliko minuta, dok ste pričali. Ovo je nešto
drugo. Netko je ušao u teretni prostor." Winston je skočio na noge - skočio u onoj mjeri u
kojoj su njegovi djelomično pomlađeni zglobovi mogli skočiti. "Mislio sam da si rekao da je
tamo dolje osiguranje? "
"Mislio sam da jest!" I Rivera se digao na noge. "Mogu vam pokazati." Slike su upadale u
Blountove oči, pogledi s kamera na sjevernoj i istočnoj strani zgrade, više pogleda nego što je
mogao smisleno protumačiti.
Blount je mahnuo rukom da otjera slike. "Želim to vidjeti osobno." Zaronio je među
ormare s knjigama, s Riverom za petama.
"Da smo znali, mogli smo staviti neke naše tamo dolje." To je bio jedan od problema
današnjice. Osiguranje je bilo toliko dobro da, kad bi se srušilo, nikoga ne bi bilo u blizini da
to iskoristi! U pozadini Blountova uma, nešto se divilo njegovim novim prioritetima. U stara
vremena, dekan Winston C. Blount bio je onaj tip na strani poretka, koji je davao sve od sebe
da spriječi neznalice da nešto ne rasture. A sad... pa, sad bi određena količina dizanja frke
mogla biti jedini način da se poredak vrati.
"Je li zbor to vidio? "
"Ne znam. Najbolji pogledi su u karanteni." Riveri kao da je ponestajalo daha.
Zaobišli su dizala i prostorije za osoblje koji su zauzimali sredinu kata. Sad su se kretali
pod pravim kutom u odnosu na ormare s knjigama. Daleko niz police prepune knjiga ugledao
je tračak neba s druge strane prozora. "Rekao si da postoji mogućnost da se danas pojavi Max
Huertas. "
"Duì. Da. Postoji određena mogućnost da bi mogao doći. Nekoliko knjižnica započinje s
projektom ovaj tjedan, ali UCSD je zvijezda." Huertas je značio više od novca iza
64
Librareoma. Pored toga, on je bio jedan od najvećih investitora u biotehnološke laboratorije u
blizini kampusa. Svojim umobolnim Librareomom preokrenuo je sveučilišnu scenu
naglavačke, na koncu mitom podmazavši put mimo uprave koja se s njim trebala boriti na
život i smrt.
Blountov je tromi kas usporio kad su se približili prozorima. Kampus UCSD-a pretrpio je
revoluciju u posljednjih deset godina. Sjajnu graditeljsku kampanju iz vremena kad je on bio
dekan pomeli su potres u Rose Canyonu i lako prilagodljiva logika suvremene sveučilišne
uprave. Kampus se vratio šumovitom, rijetko naseljenom stilu, sa zgradama koje su mogle biti
i velike montažne barake. Na vrlo tužan način, to ga je podsjećalo na najranije godine tog
kampusa, na njegove studentske godine. Izgradili smo prelijepo mjesto ovdje, a onda smo
dopustili da ga oportunizam, učenje na daljinu i prokleti laboratoriji posve rasture. U čemu
je dobit za jedno sveučilište ako upiše pet stotina tisuća studenata, ali izgubi dušu?
Dospio je do sjeveroistočnih prozora i pogledao dolje. Šesti kat bio je najistureniji dio
zgrade. Moglo se vidjeti gotovo ravno dolje - komad popucalog betona, teretna rampa
knjižnice. A ondje je bio neki tip koji se kradomice ogledavao. Carlos Rivera sustigao je
Blounta i neko su vrijeme obojica gledali dolje. Tada je Blount primijetio da mlađi muškarac
zapravo gleda kroz pod; bio je pronašao neku kameru na nižim katovima. "Ovo nije Max
Huertas", rekao je Carlos. "On bi došao s gomilom ulizica. "
"Mda. " Ali bio je to netko tko je uspio uvjeriti rent-a-drotove knjižnice da ga puste
ovamo. Blount je pokucao po staklu. "Pogledaj gore, mamlazu!" Nevjerojatno koliko malo je
mogao vidjeti s položaja točno iznad. Stranac se kretao grčevito i nespretno, kao starac koji se
hrva s ponovo uzgojenim živčanim sustavom... Blounta je počeo obuzimati vrlo loš
predosjećaj. A tada je stranac pogledao uvis. Osjećaj je bio kao kad otkrijete golemog štakora
pod nogama.
"O, Kriste." Neobična kombinacija gađenja i radoznalosti natjerala ga je da izgovori:
"Samo ga dovedi. "
O
Nakon osunčane teretne rampe, hodnik se doimao vrlo mračno. Robert je oklijevao,
prilagođavajući se osvjetljenju. Zidovi su imali tragove guljenja i grebanja. Pod je bio goli
beton. Ovo nije bilo područje otvoreno za javnost. Podsjećalo ga je na ono kad su, prije
mnogo godina, on i još neki studenti znali švrljati po pogonskim prostorijama ovih zgrada.
Epiphany je vješao sićušne etikete po vratima i stropu, pa čak i po pukotinama u zidu.
Nisu bile osobito informativne, tek identifikacijski brojevi i upute za održavanje, onakve
stvari koje bi se nekoć ispisivale bojom i šablonom. Ali - da sije želio dati vremena - mogao
je pomoću tih oznaka potražiti i dobiti pozadinske informacije. No bilo je i misterija. Velika,
srebrnim kitom zakrpana pukotina u zidu nosila je oznaku "krak - granični ciklus <
l,2mm;25s". Robert je to baš namjeravao istražiti kad je primijetio vrata ukrašena većim
znakom, koji je odbrojavao sekunde:
00:07:03 Librareome oprema u radu: NE PRILAZI!
Ali što sad, i ova vrata bila su otvorena.
S druge strane graja motorne pile bila je glasnija. Prešao je dvadesetak metara, prošao
pored plastičnih sanduka - "Spašeni podaci", pisalo je na etiketama. Na kraju, iza neke vrste
viljuškara s nogama, nalazila su se još jedna nezaključana vrata. A sad je bio na poznatom
terenu: nalazio se na dnu središnjeg stepeništa knjižnice. Pogledao je uvis, u spiralu stepenica
koja se proporcionalno smanjivala. Sitne krpice nečeg bijelog lebdjele su i komešale se u
stupu svjetlosti. Snježne pahuljice? Ali jedna mu je sletjela na ruku; komadić papira.
Sad je parajuće brujanje pile postalo još glasnije, a čuo se i zvuk gigantskog usisavača za
prašinu. Ali nepravilan zvuk paranja bio je taj koji je odjekivao stubištem i tukao ga po glavi.
U njemu je bilo nečeg poznatog, no taj zvuk nije pripadao onima koji se čuju u zatvorenim
prostorima.
Krenuo je stepenicama, zastajkujući na svakom odmorištu. Prašina i buka bili su najgori
na četvrtom katu, označenom s "Kataloški odjeljak PZ". Vrata su se otvarala lako. Iza njih bit
65
će ormari s knjigama. Sa svim knjigama koje biste ikada mogli poželjeti, kilometrima knjiga.
Ljepota ideja čekala je u zasjedi.
Ali ovo nije bilo nalik ni na kakve ormare s knjigama koje je on ikad vidio. Pod je bio
presvučen bijelom ceradom. Zrak je bio mutan od uzvitlanih otpadaka. Udahnuo je, namirisao
borovinu i spaljeno drvo - i neko vrijeme nije mogao prestati kašljati.
Brap, sada bolno glasno, začulo se iz četvrtog prolaza desno. Ovdje je bilo praznih polica,
stelje od papirnatih otpadaka i hrpa prašine.
Brrap. Usprkos logici, shvaćanje katkad ne stiže lako. Ali Robert se napokon sjetio točnog
zvuka kojem su ova iznenadna urlanja morala pripadati. Povremeno ga je znao čuti za života,
ali taj se stroj uvijek nalazio negdje vani.
Brrrap! Drobilica za drvo.
Ispred njega nalazile su se samo prazne police za knjige, kosturi. Robert je otišao do kraja
prolaza i uputio se u smjeru zvuka. Zrak je bio magla uskomešane papirne prašine. U
četvrtom prolazu, prostor između polica zauzimala je pulsirajuća platnena cijev. Čudovišni
crv bio je jarko osvijetljen iznutra. Na drugom kraju, gotovo šest metara dalje, bilo je ždrijelo
tog crva - izvor buke. Robert je kroz uskovitlane vrtloge nejasno vidio dvije u bijelo odjevene
spodobe, na čijim je jaknama pisalo "Spašavanje podataka Huertas". Obojica su nosili maske
za disanje i štitnike za glavu. Mogli su biti građevinski radnici. Istini za volju, ovo što su
radili bilo je vrhunsko razaranje: naizmjence bi izvlačili knjige s polica i ubacivali ih u ralje
drobilice. Etikete na opremi davale su mirne izjave o užasu; pobjesnjelo ždrijelo bilo je
"Specijalizirani stroj za razvezivanje NaviCloud". Platneni tunel koji se prostirao iza njega bio
je "tunel s kamerama". Robert se stresao od tog prizora - a Epiphany je slučajno nagradio
njegov pokret slikama iz unutrašnjosti čudovišta: razderani komadići knjiga i časopisa letjeli
su tunelom poput lišća u tornadu, prevrćući se i sudarajući. Platno je s unutrašnje strane bilo
načičkano tisućama sićušnih kamera. Poderotine su se neprekidno slikale iz svih kutova i
smjerova, sve dok razderani listovi najzad ne bi upali u kantu tik ispred Roberta. Spašeni
podaci.
BRRRRRAP! Čudovište je napredovalo još trideset centimetara dalje, ostavivši isto toliko
praznog prostora na policama iza sebe. Gotovo praznim. Robert je stupio u prolaz i rukom
napipao nešto što je ležalo na polici. To nije bila prašina. Bilo je to pola stranice, ostatak od
svih tisuća knjiga koje su već bile usisane u opremu za "spašavanje podataka". Time je
mahnuo radnicima u bijelim odijelima i zavrištao riječi koje su se izgubile u buci njihove
drobilice i ventilatora crvolikog tunela.
No njih dvojica su podigli poglede i viknuli mu nešto u odgovor.
Da između njega i njih nije ležalo tijelo svijetlećeg crva, Robert bi ih možda i napao.
Ovako, svi su samo bespomoćno mahali rukama.
Tada se pojavio treći tip, iza Roberta. Bio je to pretili tridesetogodišnjak odjeven u kratke
hlače i golemu crnu majicu kratkih rukava. Mladić mu je nešto vikao na... čemu,
mandarinskom? Molećivim kretnjama pokazivao je Robertu da pođe za njim natrag prema
stubištu, dalje od ovog ružnog sna.
O
Šesti kat knjižnice nije bio iz ružnog sna. Zapravo, izgledao je uglavnom isto kao što se
Robert sjećao iz ranih 1970-ih. Dečko u velikoj majici poveo ga je među ormare s knjigama,
do prostora za učenje na južnoj strani zgrade. Ondje se nalazio nekakav niski tip s drevnim
laptopom, sjedio je do prozora. Niski tip je ustao i zagledao se. Onda se iznenada nasmijao i
ispružio ruku. "Pa ne mogu vjerovati. Ti stvarno jesi Robert Gu! "
Robert je primio ponuđenu ruku i ostao na trenutak zbunjeno stajati. Drobilice za knjige
ondje dolje, tajanstveni čovjek ovdje gore. I onaj ludi zbor. Konačno je uspio vidjeti pjevače
na platou.
"Ha. Ne prepoznaješ me, je li, Roberte?" Ne. Tip je imao puno svijetle kose, no lice mu je
bilo staro kao Biblija. Jedino mu je njegov smijeh bio poznat. Za nekoliko trenutaka tip je
slegnuo ramenima i pokazao Robertu da sjedne. "Ne krivim te", blebetao je dalje. "Ali
prepoznavanje u obratnom smjeru je lako. Posrećilo ti se, Roberte, je li? Rekao bih da je
66
Venn-Kurasawin tretman na tebi sto posto uspio; koža ti izgleda bolje nego kad si imao
dvadeset pet godina." Starac je rukom istočkanom staračkim pjegama prešao preko vlastitog
lica i tužno se nasmiješio. "Ali kako je ostatak tebe? Izgledaš pomalo zgrčeno. "
"Ja... pogubio sam klikere. Alzheimer. Ali... "
"Hej, točno. Vidi se. "
Ovu nesmotrenu iskrenost Robert je odjednom prepoznao. Iza strančevog lica Robert je
prepoznao brucoša koji je njegove godine na UCSD-u učinio znatno uzbudljivijima. "Tommie
Parker!" Mladi dripac kojeg se nikad nije moglo ugasiti, koji je bio faca za računalne znanosti
na UCSD-u čak i prije nego što je završio srednju, prije nego što je takav glavni predmet
uopće postojao. Mališa koji je jedva čekao budućnost.
Tommie je kimniio, smijuckajući sc. "Da. Da. Ali već dugo sam 'profesor Thomas Parker'.
Znaš da sam doktorirao na MIT-u*? Onda sam se vratio ovamo i podučavao skoro četrdeset
godina. Gledaš u Pripadnika elite."
I vidiš što je učinilo vrijeme... Robert je šutio nekoliko trenutaka. Do sad bih trebao biti
imun. Pogledao je kroz prozor u gomilu, da ne gleda u Parkera. "Onda, kako ide, Tommie?
Ulogorio si se ovdje kao neki veliki vođa. "
Parker se nasmijao i natipkao nešto na svoju tipkovnicu. Prema onome što je Robert
mogao vidjeti od ekrana, bio je to neki drevni sustav, gori od njegove vidi-stranice - i ni blizu
onome što je on mogao izvući iz Epiphanyja. No u glasu Toma Parkera bilo je entuzijazma.
"Te smo demonstracije mi organizirali. Protiv prijetnje Librareoma. Nismo zaustavili
drobilicu, ali... fiju, vidi ti ovo. Imam tvoj upad na videu." Tommiejev ekran prikazivao je
nešto što je izgledalo kao telefotografija snimljena sa sjeverne strane kampusa. Sićušna pojava
koja je mogla biti Robert Gu ulazila je u teretnu zonu knjižnice. "Ne znam kako si prošao
pored osiguranja, Roberte. "
"To se pita i uprava", rekao je mladić koji je spasio Roberta. Bio je sjeo iza prednjeg stola
i pokušavao je otresti pahuljice papirnate peruti iz kose i s majice. Najednom je slogan na
njegovoj majici, "Dolje konfeti", imao više smisla. Primijetio je Robertov pogled i lagano mu
mahnuo. "Pozdrav, profesore Gu. Ja sam Carlos Rivera, radim u knjižnici." Njegova se majica
promijenila u bijelu, pa su komadići papira barem bili manje očiti.
"Ti sudjeluješ u ovom razaranju?" Odjednom je opazio polovicu stranice koju je spasio od
drobilice. Nježno ju je položio na stol. Na njoj su bile riječi; možda bi mogao dokučiti čemu
su pripadale.
"Ne, ne", odgovori Parker. "Carlos nam pomaže. Zapravo, svi su knjižničari protiv
sjeckanja - osim uprave. A budući da si ti prošao pored osiguranja knjižnice, mislim da čak i
među njima imamo saveznike. Ti si slavan, Roberte. A mi možemo iskoristiti snimku koju
imaš."
"Ali ja..." Robert je zaustio da nema kameru. Onda se sjetio odjeće koju je nosio. "Dobro,
ali morat ćeš mi pokazati kako da ti je dam. "
"Nema problema..." započeo je Rivera.
"Ti koristiš to Epiphanyjevo smeće, je li, Roberte? Eh da, morat ćeš nagovoriti nekog
nosača da ti pomogne. Nosiva računala bi trebala biti velika blagodat, ali uglavnom su samo
izgovor da bi drugi ljudi mogli upravljati tvojim životom. Ja se držim provjerenih rješenja."
Potapšao je svoj laptop. Slučajnim pogotkom svojeg pamćenja Robert je prepoznao taj model.
Prije dvadeset i nešto godina taje naprava bila vrhunac mogućnosti i minijaturizacije, jedva
dvadeset s dvadeset pet centimetara, sa sjajnim, milimetarski tankim ekranom i pomodnom
kamerom. A sad... čak je i Robertu nalikovala nezgrapnoj nemani. Kako to uopće može
razgovarati sa suvremenom magijom?
Parkerov pogled prešao je na knjižničara. "Kako si ti shvatio da je ušao u zgradu, Carlos?"
Rivera je rekao: "Wŏ bù zhidào. "
Tommie je zastenjao. "Govoriš na kineskom, Carlos. "
"O, oprostite." Pogledao je Roberta. "Bio sam vojni prevoditelj za vrijeme rata", rekao je
kao da to objašnjava sve. "Ne znam kako je ušao, profesore Parker. Vidio sam ga dok se
spuštao od zgrade Warschawski. Koristio sam ista gledišta kao naše osiguranje. Ali primijetite
* Massachusetts Institute of Technology.
67
da čak ni nakon što je došao do drobilice, još uvijek nitko nije došao da ga zaustavi."
Okrenuo se i s iščekivanjem pogledao prema policama. "Možda dekan ima još neke ljude koji
rade na ovome. "
Tada je iz zaklona iza knjiga izašao jedan starac. "Znaš da nemam, Carlos." Došao je do
prozora ne pogledavši Roberta. Aha, pomislio je Robert, znači ovamo je Winnie nestajao
zadnjih nekoliko tjedana. Blount je nekoliko sekundi gledao dolje u plato. Napokon je rekao:
"Pjevanje je prestalo. Oni znaju za Guov dolazak, zar ne? "
"Da, gospodine. Iako mi nismo objavili naš video, uokolo lebdi mnogo novinara.
Najmanje su ga tri javna izvora identificirala." Vani, gomila je klicala.
Robert je iskušao neprimjetno slijeganje ramenima za koje mu je Juan rekao da će
pokazati lokalne vijesti. Sve što je time dobio bile su reklame.
A Sharif je još uvijek šutio.
Za koji trenutak Blount se vratio do čela stola i sjeo uz uzdah. Nije gledao ravno u
Roberta; Winnie nije djelovao ni blizu onoliko samopouzdano kao na Chumligičinim
satovima. Koliko je vremena prošlo otkako smo zadnji put igrali naše političke igrice? Robert
je uputio Blountu miran pogled. To bi Epiphany trebalo potaknuti na pretraživanje o njemu.
Pored toga, u stara vremena, takav bi ga pogled učinio nesigurnim.
"Dobro", kimnuo je Blount Tomu Parkeru, "reci našim demonstrantima da polako počnu
završavati. Da napišu intervjue i uvodnike. "
"A što ćemo s gospodinom Novim Momentom?" Tommie je pokazao palcem u
Robertovom smjeru.
Blount je najzad pogledao Roberta. A Epiphany je počeo ispisivati informacije preko
njegovog vidnog polja: Google biografija: Winston C. Blount, magistrirao engleski jezik na
UCSD-u 1971., doktorirao englesku književnost na UCLA* 1973., pridruženi profesor
engleskog jezika na Stanfordu 1973.-1980., profesor književnosti i kasnije dekan Umjetnosti i
književnosti na UCSD-u 1980.-2012. [Bibliografija, Govori, Omiljene stvari]...
"Onda, Winnie", rekao je, "još uvijek loviš u mutnom? "
Problijedio je u licu, ali odgovor mu je bio smireno sročen. "Zovi me Winston, ili dekan
Blount. Ako bi bio ljubazan." Neko se vrijeme odazivao na "Win**" Upravo ga je Robert
izliječio od toga.
Gledali su jedan drugoga u tišini još koji trenutak. Na koncu, Blount je rekao: "Imaš li
neko objašnjenje za to kako si ušao kroz ulaz za osoblje?"
Robert se nasmijao. "Jednostavno sam ušetao. Ja o tome najmanje znam, Winstone." Što li
se dogodilo Zulfiju Sharifu?
Tommie Parker je podigao pogled s laptopa. "Ima svježih javnih informacija o Robertu
Guu. Robert je bio u dubokom Alzheimeru skoro četiri godine. Jedan je od kasno izliječenih."
Pogledao je Roberta. "Fiju, čovječe, ti si gotovo umro od starosti prije nego što si ozdravio. S
druge strane, čini se da si imao puno sreće u medicinskom smislu. A što te dovelo na UCSD
baš danas, od svih dana? "
Rohert je slegnuo ramenima. Bilo je neobično koliko mu se nije ulazilo u njegove
probleme s Bobom i Miri. "Slučajnost. Došao sam na UCSD jer... jer sam htio vidjeti knjige."
Ne baš prijateljski osmijeh pojavio se na Blountovom licu. "Kako vrlo nalik na tebe, da
dođeš baš onaj dan kad ih počnemo paliti."
Rivera se pobunio: "Sjeckati, dekane. Mislim, tehnički gledano. Osim sitnih papirića, sve
poderotine se čuvaju. "
Robert je pogledao poderani papir koji je donio odozdo: poderotina koja je pobjegla iz
svog vječnog odmorišta? Podigao je nesretni komadić papira: "Ali ozbiljno, ja ne znam što se
ovdje događa. Što je to bilo? Kakvo ludilo objašnjava uništenje knjige čiji je ovo dio?"
Winnie nije odmah odgovorio; kretnjom je pokazao Riveri da mu doda fragment. Stavio
ga je na stol i nakratko promotrio. Gorak osmijeh malo mu se povećao. "Kakve li ugodne
ironije. Počeli su s PZ, zar ne, Carlos? "
"Duì", oklijevajući je odgovorio mladić.
"Ovo", Winnie je zamahnuo papirom po zraku, "je iz neke znanstveno-fantastične knjige!"
* University of California, Los Angeles.
** Win: pobijediti.
68
Mračan hihot. "Ta SF gamad je dobila što je zaslužila. Trideset godina su se pačali u
književno obrazovanje -i evo što im je njihov redukcionizam donio. Baš dobro da smo ih se
riješili." Zgužvao je papir i bacio ga natrag Robertu.
Tommie je uhvatio papirnatu lopticu i pokušao je uskrsnuti. "To što je znanstvena
fantastika bila prva na redu samo je slučajnost, dekane. "
"Zapravo", reče Rivera, "kruže glasine da su drobiličari počeli sa znanstvenom
fantastikom jer će među geekovima biti manje gunđala. "
"Nije bitno", reče Tommie. "Prema rasporedu, danas su trebali daleko napredovati i u
drugim područjima. "
Winnie se nagnuo naprijed. "Kako to misliš, 'trebali su'? "
"Nisi znao? " Parker je opet potapšao svoj laptop; je li bio zaljubljen u taj drevni uređaj ili
što? "Drobljenje je naišlo na manji tehnički problem. Prekinuli su za danas." Nasmiješio se.
"Mediji kažu daje 'manji tehnički problem' iznenadna Robertova pojava usred njihove
operacije. "
Rivera je oklijevao, a u dubinama njegovih debelih naočala zai-skrila je svjetlost. "Da",
rekao je. Znači da je ona gomila vani ipak dobila nešto što može slaviti. Winnie je ustao,
pogledao opet kroz prozor, pa sjeo. "Vrlo dobro, ostvarili smo našu prvu pobjedu! Prenesi
naše čestitke trupama, Tommie. "
Robert je podigao ruke. "Hoće li mi, molim vas, netko objasniti ovo ludilo? Možda ništa
ne gori, ali ovo zbilja podsjeća na Fahrenheit 451. To je još jedna znanstveno-fantastična
priča, Winstone. "
Rivera je neodređeno mahnuo rukom. "Potražite ključnu riječ Librareome, profesore Gu. "
Robert je počeo gestikulirati i tipkati. Kako Juanu ovo uspijeva a da ne izgleda kao totalni
idiot?
"Evo, uzmi moj laptop. Nikad nećeš skužiti kako da izvučeš vijesti iz Epiphanyja. "
Winston Blount je udario dlanom po stolu. "Neka to radi u svoje slobodno vrijeme,
Tommie. Mi ovdje imamo ozbiljnog posla. "
"Dobro, dekane. Ali Robert je promijenio stvari. Možemo upotrijebiti njegovu reputaciju."
Rivera je kimnuo glavom. "Da. Osvojio je skoro sve književne nagrade koje postoje. "
"Zaboravite", reče Blount. "Imamo već pet nobelovaca u timu. U usporedbi s njima, Gu
nije ništa posebno." Blountov pogled je preletio Robertovim licem. Omalovažavanje koje je
uputio Robertu bilo je popraćeno kratkim oklijevanjem, vjerojatno previše kratkim da bi ga
ostali uočili.
Najvažnije stvari o Winstonu Blountu nisu se nalazile u njegovoj biografiji na Googleu.
Nekoć davno, Winnie je sebe smatrao pjesnikom. Ali on to nije bio; samo se jasno izražavao i
imao veliki ego. Do vremena kad su obojica stigli na Stanford u vidu mlađeg nastavnog
kadra, Robert je izgubio strpljenje s tim pozerom. Osim toga, sastanci odbora bili bi
pogibeljno dosadni da nije bilo njegovog hobija podbadanja Winnieja Blounta. Tip je bio
nepresušan izvor zabave jer je, činilo se, mislio da može nadmudriti Roberta. Semestar za
semestrom njihovi su verbalni dvoboji postajali sve oštriji, a Winniejev poraz sve očigledniji.
Blountu nije pomagalo ni to što nije imao dara za ono što je najviše želio, stvaranje značajne
književnosti. Robertova vesela kampanja bila je razorna. Do kasnih 1970-ih, Jadni Winnie bio
je ridikul - baš pravi ridikul - odsjeka. Sve što je preostalo od njegov ih težnji prema važnosti
bila je njegova pompoznost. Napustio je Stanford, a Robert se sjećao da je bio zadovoljan što
je učinio dobro djelo za cijeli svijet, kad je Blount našao svoje pravo mjesto u poretku stvari
postavši članom uprave...
Ali on je po svoj prilici bio jednako dobar pjesnik kao novi Robert Gu. Pitam se zna li
Winnie to zapravo? Jasno, Tommie Parker nije bio svjestan ovih skrivenih strujanja.
Odgovorio je na Blountov komentar kao da je to bilo neutralno navođenje činjeničnog stanja.
"Netko misli da je on važan, dekane. Netko u čijoj moći je bilo da ga provuče pored prilično
dobrog komercijalnog osiguranja." Okrenuo se prema Guu. "Sjeti se, Roberte. Znam da si nov
na informacijskoj sceni - a Epiphany prikriva užasno mnogo - ali jesi li uočio bilo što
neobično danas? Mislim, prije nego što si ušao u knjižnicu?"
69
"Pa..." Pogledao je u zrak iznad njih. Njegovo pretraživanje mreže upravo je počinjalo
davati rezultate, tekstove i slike pod naslovom "Projekt Librareome: spašavanje prethistorije
za studente današnjice." To je svakako bilo neobično. A inače... bilo je letećih svjetala koja su
značila različite stvari. Pokušao se sjetiti Juanovih objašnjenja. Ah. Sharif se vratio u vidu
ikone nalik na rubin koja je lebdjela odmah iza ugla ormara s knjigama.
"Imao sam malu pomoć, postdiplomskog studenta imenom Zulfikar Sharif. "
"Jesi li bio u kontaktu s njim kad si silazio prema knjižnici?"
"Da. Sharif je mislio da ću lakše ući ako ne pokušam proći kroz gomilu na glavnom
ulazu."
Rivera i Parker su se pogledali. "Nisi vidio sigurnosne trake? One su te trebale odvesti do
južne strane zgrade. "
"Profesore, mislim da su vam preoteli kontrolu. "
Parker je kimnuo. "Ništa strašno, Roberte. To se često događa s nosivim računalima.
Trebali bismo pronaći tog tipa 'Zulfikara Sharifa'. "
Robert je pokazao prstom prema svjetlu boje rubina. "Mislim da je još tu. "
Epiphany je njegov pokret zacijelo shvatio kao znak - svjetlo je nekako postalo vidljivo
svima: Rivera je pogledao u smjeru u kojem je pokazivao. "Da! Vidite ono, profesore
Parker?"
Tommie je pogledao u laptop i počeo masirati dodirnu pločicu. "Naravno da ga vidim.
Kladim se da nas je slušao preko Roberta. Što kažete da ga pozovemo na razgovor? "
Blount je škiljio oko sebe, ali uzalud. Očito nije uspijevao vidjeti sjaj rubina. Pa ipak je
odgovorio na pitanje kao daje bilo postavljeno njemu. "Da. Učini to. "
Robert je pritisnuo dopuštenje. Prošla je jedna sekunda. Zvončić nalik na rubin doletio je
do ruba stola - i naglo se pretvorio u ljudsko biće u prirodnoj veličini, tamnoputo, s užarenim
očima. Sharif se nasmiješio kao da se ispričava i odgegao se kroz rub stola da "sjedne" na
stolac s druge strane. "Puno vam hvala što ste me prizvali, profesore Gu. I da," kimnuo je
ostalima, "slušao sam vas. Ispričavam se zbog svojih raznih komunikacijskih problema. "
"Ja to zovem iskorištavanjem početničkog neznanja", reče Parker.
Blount je snažno kimnuo glavom. "I ja kažem! Ja..." Zastao je kao da razmišlja. "Ah, što
sad. Kakve to veze ima, Tommie? Sve što danas radimo savršeno je javno. "
Tommie se nacerio. "Istina! Ali ako sam ja nešto naučio, onda je to da poklonjenom konju
uvijek gledaš u zube. Ponekad ispadnu trojanske vrste." Pogledao je sliku na svom laptopu.
"Dakle, g. Sharif, ne zanima me jeste li prisluškivali ili niste. Samo nam recite što ste radili s
Robertom Guom. Netko ga je doveo do servisnog ulaza i proveo kroz sva osiguranja."
Sharif se nesigurno nasmiješio. "Iskreno vam kažem, mene je to začudilo isto kao i vas.
Profesor Gu i ja smo nesmetano razgovarali kad je stigao na kampus. Prilično se ušutio dok
smo silazili nizbrdicom od vaše zgrade Warschawski. A tada je iz nekog nedokučivog razloga
skrenuo lijevo i zaobišli smo sjevernu stranu zgrade. Sljedeće što znam, ulazio je kroz teretni
ulaz - i izgubio sam kontakt. Ne znam što bih vam više rekao. Moje nosivo osiguranje je
vrhunsko, naravno. Ovaj." Malo je oklijevao i zatim promijenio temu. "Zar vi svemu ovome
ne pristupate s krive strane? Mislim, Projekt Librareome će svu literaturu prošlosti ponuditi
svima - i to brže nego što bi to mogao učiniti bilo koji drugi projekt. Što u tome ne valja?"
Njegovo zadnje pitanje dočekano je s posvemašnjom tišinom. Winston Blount se neveselo
nasmiješio. "Pretpostavljam da niste vidjeli naše mrežne stranice? "
"Ah, nisam još." Zastao je, a njegove oči kao da su gledale u daljinu. "Dobro, vidim što
želite reći." Nasmiješio se. "Pretpostavljam da hih ja trebao biti na vašoj strani - to što vi
želite sačuvalo bi mi posao na 411! Razumijete, ja volim stare pjesnike, ali staru književnost
je tako teško naći. Ukoliko se zanimate za teme nakon 2000., kritičkih izvora ima posvuda i
pretraživanje daje rezultate. Ali što se ostaloga tiče, morate tražiti kroz ovo." Sharif je
mahnuo rukom prema urednim redovima knjiga, ormarima koji su popunjavali šesti kat
knjižnice. "Mogu vam otići dani da biste došli do trivijalnih saznanja. "
Lijeni magarac, pomislio je Robert i začudio se Sharifovom ranijem entuzijazmu prema
"pravim knjigama". Ali primijetio je taj trend još u vlastitim profesorskim danima. Nisu samo
70
studenti odbijali zaprljati ruke. Čak i takozvani istraživači zanemarivali su univerzum stvari
koje nisu bile na mreži.
Winnie je mrko pogledao mladića. "G. Sharif, vi ne razumijete svrhu ormara s knjigama.
Ne idete u ormare očekujući precizan odgovor na vaše goruće pitanje trenutka. To ne radi
tako. Tisuće puta sam išao u lov među ormare i rijetko kad sam našao točno ono što sam
tražio. Ali znate li što sam našao? Našao sam knjige o srodnim temama. Našao sam odgovore
na pitanja koja se uopće nisam sjetio postaviti. Ti su me odgovori odveli u novim smjerovima
i gotovo uvijek su bili dragocjeniji od onoga što sam izvorno imao na umu." Pogledao je
Riveru. "Nije li tako, Carlos? "
Rivera je kimnuo glavom, pomalo neuvjerljivo, pomislio je Robert. No Winnie je bio
apsolutno u pravu, toliko u pravu da je i Robert morao reći nešto u tom smislu. "To je ludost,
Sharif. Izgleda da je Projekt Librareome nečija zamisao da fotografira i digitalizira knjižnicu.
Ali..." odjednom se sjetio nečega iz svojih zadnjih godina na Stanfordu, "... nije li Google to
već učinio? "
"To je točno", reče Rivera. "Zapravo, to je bio naš prvi argument, a možda je još uvijek i
najbolji. Ali Huertas je veliki trgovac i ima argumente u svoju korist. Ono što je zamislio brzo
je i vrlo, vrlo jeftino. Stare digitalizacije nisu bile ni toliko globalne niti toliko ujedinjene kao
što će biti njegove. A Huertas ima pravnike i softver koji će mu omogućiti obračunavanje
plaćanja mikrotantijema na sve stare režime autorskih prava - bez ikakvih novih dozvola."
Winnie se kiselo zahiliotao. "Pravi razlog zašto su ljudi iz uprave to popušili je taj što im
se sviđa Huertasov novac, a možda čak i publicitet. Ali samo da vam kažem, g. Sharif,
drobilice uništavaju knjige. To je konačni zaključak. Nama će preostati beskorisni krš. "
"O ne, profesore Blount. Pročitajte pregled. Slike koje dolaze iz tunela s kamerama
analiziraju se i reformatiraju. Zatim je vrlo jednostavno softverski preorijentirati slike, spojiti
poderane rubove i rekonstruirati izvorni tekst u odgovarajućem redoslijedu. Zapravo - osim
mehaničke jednostavnosti svega toga - to i jest razlog za ovo prividno nasilje. Poderani rubovi
vrlo su blizu unikatnosti. Stvarno, nije to ništa novo. Opširne rekonstrukcije su klasika u
genomici. "
"Ma je li?" Robert je podigao vrlo zlostavljanu stranicu koju je spasio iz redova ormara
PZ. Držao ju je u zraku poput kakve omlohavjele žrtve umorstva. "A kakvo će softversko
savršenstvo obnoviti nešto što je iščupano iz uveza i nikad nije bilo fotografirano?"
Sharif je počeo slijegati ramenima, no tada je ugledao izraz na Robertovom licu.
"Gospodine, nije to nikakav problem. Istina, bit će nešto gubitaka. Čak i kad se sve fotografira
kako spada, programi će napraviti neke krive spojeve. Potencijalni omjer grešaka mogao bi
biti manje od nekoliko riječi na milijun tomova, što je daleko bolje čak i od papirnatih
ponovnih izdanja s ručnim uređivanjem. Upravo zato i druge velike knjižnice sudjeluju u
ovom projektu, da bi se dobilo precizno međusobno usklađivanje. "
Druge velike knjižnice! Robert je shvatio da ima širom otvorena usta. Zatvorio ih je; nije
mogao smisliti ništa što bi rekao.
Tommie je piljio u svoj laptop. "Odjednom se činite dobro informirani, g. Sharif. "
"Ali... pa, ja nosim" reče mladić.
"Hmf. I sve do čega vam je zapravo stalo jest slijediti svoju ljubav prema književnosti. "
"…Da! Moja mentorica zasnovala je cijelu karijeru na Guovim Tajnama doba. A ja sam
sad otkrio da se veliki pjesnik vratio iz Alzheimerove bolesti! To je životna prilika... Gledajte.
Ako ne vjerujete Googleovoj biografiji, provjerite direktorije 411. Imam mnogo zadovoljnih
klijenata, a mnogi od njih su studenti književnosti na UCSD-u - ali ne zato što bih im ja
pružao neetičnu količinu pomoći! Nikako." Aha. Možda se na zadaće koje ti piše netko drugi
prijekorno gleda čak i u ovom vrlom novom svijetu. "Ja ne znam što se danas dogodilo
profesoru Guu, no nije li to usporilo Projekt Librareome? Nije li to ono što vi želite? "
Blount i Rivera su složno kimali glavama.
"Mda", rekao je Tommie. "Vi ste nekakav konj. "
"Ja sam običan student engleske književnosti! "
Tommie je odmahnuo glavom. "Mogli biste biti skoro pa bilo što. Mogli biste biti nekakva
grupa. Kad želite zvučati kao ljubitelj književnosti, mi slušamo trkeljanje člana koji se
71
razumije u poeziju." Tommie se zanjihao unatrag na stolcu. "Postoji stara izreka: povjerenje
mora započeti osobnim kontaktom. Ja u vašoj biografiji ne vidim nikakav upotrebljivi lanac
povjerenja. "
Sharif je ustao i djelomično ušao u stol. Pogledao je uvis i razmahao se rukama prema
nebu. "Želite osobni kontakt? To vam mogu pružiti. Pogledajte dolje, na klupu uz pješačku
stazu. "
Tommie je nagnuo stolac još dalje unatrag i osvrnuo se preko ramena. Robert je došao do
prozora i pogledao dolje. Većina gomile se raspršila, ostalo je još svega nekoliko grupica
neuništivih demonstranata.
Pješačka staza bila je u obliku popločane zmije koja je vijugala uz obronak brda, a glava
joj je sezala točno do ruba platoa ispred knjižnice. Mozaik je bio vrlo realan, postavljen nakon
Robertovih godina na UCSD-u.
"Došao sam skroz iz Corvallisa samo da bih vidio profesora Gua. Molim vas, nemojte me
sada odbiti. "
Ondje uz stazu nalazio se drugi Zulfi Sharif, no ovaj nije bio nimalo virtualan. Gledao je
uvis u njih i mahao.
13.Rađa se Mirina banda
Dokle god je sezalo Mirino sjećanje, uvijek je imala problema s bakama i djedovima.
Alicini roditelji - kao i Alicini djed i baka - živjeli su u Chicagu; nitko od njih nije preživio. S
Bobove strane obitelji, Robert je već bio skoro mrtav, ali onda se vratio! Sad se Miri bojala da
će ga opet izgubiti. A osim toga, bila je tu i Lena...
Lena Gu bila je mrtva samo službeno. Lena je bila nagovorila Boba da tu laž sredi uz
pomoć Prijatelja privatnosti. Lena je od njega zahtijevala čak i da ne otkrije pojedinosti Miri.
Ali Bob je rekao Miri što radi. To je bilo pametno, jer Miri bi ionako shvatila. Na ovaj način.
Miri je bila zatočenica vlastitih obećanja Bobu. Nije šapnula ni dašak istine Robertu, čak ni
onda kad su još razgovarali i kad je bio onako očajan.
Ali sada je Miri postajala očajna. Nije vidjela Lenu već pet mjeseci. Umalo ju je nazvala
nakon Incidenta Ezra Pound. No to bi samo bilo potvrdilo Lenino mišljenje o Robertu. Bob je
jedino želio ignorirati Robertove probleme; kukavica. Alice nije bila kukavica, no ovih je
dana bila posve zaokupljena obukom i nije joj išlo dobro. U redu, snaći ću se ja i sama,
govorila je Miri samoj sebi. Osmislila je pametni plan rehabilitacije, radeći sa Zulfijem
Sharifom. Na početku, to je bilo sjajno. Sharifovo nosivo računalo bilo je lako subvertirati;
imala je izravan pristup Robertu. Ali nakon Robertovog izleta u UCSD shvatila je da još
netko iskorištava Sharifa.
Definitivno je bilo vrijeme da posjeti Lenu.
Miri je pričekala vikend i onda je sjela u auto, uputivši se prema Piramidalnom brdu. To je
mjesto subotama bilo vrlo prometno. Bob je rekao da ga podsjeća na arkadne igre iz njegovog
djetinjstva.
Moralo se fizički doći do parka, no kad biste došli, mogli ste uzeti dodirno-opipnu opciju
na svim najboljim igrama. Park je bio pod upravom Baja Casinosa, ali bio je za djecu
premladu da bi se legalno kockala. Za Miri je najvažnije bilo to što je park imao prilično
dobro osiguranje. Čak i da Robert postane radoznao u vezi s time kuda je ona pošla, nije bilo
izgledno da bi je uspio pratiti do Lene.
Otkačila je svoj bicikl sa šipke na automobilu i prikazala ga kao malog magarca. Njezina
vlastita persona bila je iz klasičnih anima: velike oči, kosa u šiljcima i sitna usta. To bi trebalo
ohladiti svakoga tko bi se inače mogao pokušati igrati s njom.
Miri je vodila svojeg magarca stazom koja je išla oko brda. Ugasila je prikaz iz anima da
pogleda što je tog dana najpopularnije. Uh. Uglavnom one Scooch-a-mout gluposti.
Salsipuedi i babe ljage bili su posvuda. Godinu dana ranije nitko nije bio čuo za Scoochije, a
sad su bili poznatiji od nekih korporacijskih imena. Uspjeli su nanijeti štetu čak i mega
izdanju najnovije verzije Povratka krede. Bilo je na stotine različitih tipova Scoochi likova.
72
Neki su bili lukavo ukradeno intelektualno vlasništvo. Ostali su bili iz raznih folklora s kraja
svijeta. Stil je bio vrlo, vrlo jeftin, bez ikakvog kreativnog središta. Možda su zato mala djeca
bila najveći fanovi.
U blizini vrha brda, Manji Scooch-a-mout zagrmio je prema nebu. Taj zvuk nisu činili vati
iz sintesajzera. Scooch-a-moutov odlazak bio je način na koji je njezin pogled prikazivao let
uvis u parku. Kapsula za let eruptirala bi iz dubine brda i dosegla četiri gravitacije prije nego
što bi zastala na nebu, pružajući tako svojim putnicima gotovo minutu nulte gravitacije prije
nego što bi dodirnula tlo u novoizgradenom dijelu parka. Bio je to najspektakularniji let u
južnoj Kaliforniji. Danas su Mirini prijatelji na to prezrivo frktali nosom: "Kao da si UP/Exov
paket." Ali kad je Miri bila mala, provela je nemali broj poslijepodneva skačući gore-dolje do
neba.
Danas je došla na pola puta do istočnog izlaza, ne odabravši nijednu igru. Pazila je da i ne
dotakne, a kamoli zauzme neki stroj. Osobito je izbjegavala mazne krznene životinjice. Osim
na izlazima, na Piramidalnom brdu vrijedilo je pravilo "Dodirneš, platiš". Možda bi trebala
kupiti malo neke igre, samo zato da donekle ublaži marketinški pritisak.
Zastala je i pogledala obronak brda. Bilo je mnogo buke i akcije, no da pažljivo slušate,
mogli biste dokučiti da se klinci u grmlju zapravo igraju u različitim svemirima, posve
koreografiranim tako da ni igrači niti oprema ne smetaju jedni drugima. Bila je izabrala dobar
paravan; klasične anime jednostavno su bile previše intelektualne za ove tupane.
"Što kažeš na Srodne duhove? Za to trebaš samo dvoje fizičkih."
"Iih!" Miri se gotovo spotakla preko svojeg magarca. Okrenula se postavivši bicikl
između sebe i glasa. Ondje je stajala stvarna osoba, također ukrašena kostimom iz anima. Miri
se prebacila na realni pogled: Juan Orozco. Kakav peh. Nikad ne bi pomislila da bi njega
zanimale klasične anime.
Pronašla je svoj glas, zvonki piskutavi engleski glas koji joj je bila dala Annette Russell.
"Ne danas, bojim se. Tražim nešto bolje."
Orozco - i stvor s kosom na šiljke kojeg je prikazivao - upitno je nakrivio glavu. "Ti si
Miri Gu, zar ne? "
Bio je to užasno loš bonton, ali što možete očekivati od četrnaestogodišnjeg mamlaza?
"Pa? Svejedno se ne želim igrati." Okrenula se i pogurala bicikl stazom. Orozco je odmah
pošao za njom. Imao je bicikl na sklapanje koji mu se uopće nije pleo pod noge.
"Znaš da sam u timu s tvojim djedom na Uradcima kod gđe Chumlig? "
"Znam." Šmrkavac! Ako Juan sazna što je Miri naumila, onda bi i Robert mogao. "Pratio
si me? "
"To nije protuzakonito! "
"Nije ni pristojno." Nije ga gledala, samo je vrlo brzo stupala naprijed.
"Nisam te gledao sekundu po sekundu. Samo sam se nadao da ću te sresti, i onda sam te
vidio kako ulaziš na zapadna vrata..." Znači da je možda samo postavio upozorenja za blizinu.
"Znaš, tvoj djed mi pokušava pomoći. Ono, s mojim pisanjem. Mislim da mi sad ide bolje, A
ja njega učim nositi. Ali... meni je njega žao. Izgleda kao da je cijelo vrijeme ljut. "
Miri je samo hodala dalje.
"U svakom slučaju, mislio sam... kad bi se on uspio naći s nekim svojim starim
prijateljima... možda bi mu bilo bolje. "
Miri se okomila na njega. "Tražiš nove članove? "
"Ne! Mislim, imam jednu afilijansu koja bi mogla hiti korisna za starije, ali ovdje se ne
radi o tome. Tvoj djed pomaže meni u školi, pa ja želim pomoći njemu. "
Silazili su s brda i približavali se istočnim vratima. Bila je to zadnja prilika za Piramidalno
brdo da zaradi na njima. Što biste bili bliže vratima, to bi žešća bila prodaja, u svim
stvarnostima koje je park podržavao. Krzneni stvorovi zaigrano su plesali oko njih,
preklinjući ih da ih podignu. Stvorenja su bila pravi strojevi; kad biste posegnuli rukom i
dodirnuli ih, osjetili biste pliš, dugačko krzno pod dlanovima i stvarnu težinu njihovih tijela.
Uprava je željela da se ti mali roboti prodaju u blizini izlaza, a besplatni dodir za rastanak
pokolebao je na tisuće inače otporne djece. Kad je Miri bila mala, kupovala je otprilike jednu
lutku mjesečno. Njezini ljubimci još uvijek su se igrali u njezinoj sobi.
73
Kotrljala je svojeg jadnog magarca kroz gužvu, izbjegavajući medvjede koji govore,
minijaturne Scooch-a-moute i pravu djecu. Onda su izašli kroz vrata. Miri je na trenutak
prtljala i izgubila je svoj prikaz. Sad je bila obična debela djevojčica, a njezin bicikl bio je
glupi stroj. Orozco je izgledao samo mršavo i živčano. Imao je blistavi novi bicikl, ali kao da
ga nije mogao rasklopiti.
Ne želim da on sazna za Lenu.
Pritisnula je prstom dječakova prsa. "Moj djed je dobro. Ne treba mu da bude učlanjen u
nekakve sisteme plaćanja. Izvan škole drži se dalje od njega." Nakratko je pokazala slike koje
je Annette bila kreirala za njihovu kliku Osvetnici. Dječak je ustuknuo.
"Ali ja samo želim pomoći! "
"A osim toga, ako te uhvatim da me pratiš..." Prebacila se na oporecivi mod, na naknadnu
isporuku koju on neće vidjeti još nekoliko sati. Anonimac —> Juan Orozco: <sm> Ako me
stvarno naljutiš, tvoji školski transkripti će izgledati kao da si ih pokušao smuljati.</sm>
Juanove su se oči malo raširile zbog iznenadne tišine. Neko će se vrijeme kuhati prije
nego što mu to stigne.
Bila je to posve šuplja prijetnja, naravno; Miri je vjerovala u poštivanje zakona, premda je
znala glumiti suprotno. Trčala je uz svoj bicikl nekoliko koraka, skočila na njega i umalo pala.
Zatim je vratila ravnotežu i sjurila se nizbrdo, dalje od Orozca.
O
Zajednica umirovljenika Rainbows End nalazila se u dolini sjeveroistočno od
Piramidalnog brda. To mjesto bilo je veoma staro i slavno. Bilo je utemeljeno šezdeset godina
ranije, stoljećima prije nego što su se predgrada toliko proširila. Doseglo je vrhunac na
početku dvadeset prvog stoljeća, kad je ondje stigao val ostarjelih novih bogataša.
Miri je pedalirala stazom za bicikle, trudeći se micati se svima s puta. Njezina propusnica
za goste još uvijek je vrijedila, no klinci su uglavnom bili građani drugog reda u Rainbows
Endu. Kad je kao mala ovdje posjećivala Lenu, mislila je da je to selo čarobno. Stvarni
travnjaci bili su lijepi baš poput lažnih u West Fallbrooku. Bilo je pravih brončanih kipova.
Kolonade i zidovi od cigle također su bili stvarni, ljepši od svega osim najskupljih trgovačkih
centara.
Kasnije je u školi učila o pitanjima starijih ljudi - i nije bilo načina da izbjegne odredene
cinične zaključke: u Rainbows Endu još uvijek je bilo novca, no taj su novac trošili ljudi koji
nisu umjeli ništa bolje. Većina onih koji su ostali ondje živjeli su od tlapnji i biotehnoloških
obećanja, budući da nisu imali sreće u ulaganjima i/ili medicini.
Orozco je nije pokušao pratiti, kao ni sakriti svoje tragove; pronašla ga je u smjeru istoka.
Najzad je uspio rasklopiti bicikl i pedalirao je prema području Mesitas. Gledala gaje suženim
očima. Bi li Juan Orozco mogao biti onaj bijednik koji je nakratko preoteo Sharifa na UCSDu? Nema teorije. Ono je bio neki glasni pametnjaković koji se volio hvaliti. Još važnije, g.
Pametnjaković je bio stvarno sposoban, možda čak jednako pametan kao Miri.
Dobro. Bilo je važnijih stvari o kojima je trebala razmišljati. Lenina kuća nalazila se na
udaljenom kraju druge ulice desno. Bilo je vrijeme za stvaranje i zamišljanje slika. Mnogo je
razmišljala o ovom sastanku, promišljajući sve što bi mogla reći, sve tužne stvari koje bi
mogla vidjeti. Miri je bila napravila posebnu viziju. Zasnivala se na stvarima kojima se na
neki način bavila od drugog razreda, kad je saznala što za nju osobno znači "tvrdokorna
osteoporoza varijante 12".
Za početak, učinila je drveće uzduž svoje staze višim i širim, nimalo nalik na palme. Kako
se penjala brdom, njihovo gusto lišće zatnijenile su izvijene grane s dugačkim zimzelenim
iglicama. Naravno, Miri nije imala nikakvu fizičku podršku za to. Nije imala trake za igranje u
majici; nije imala mikro-hlađenje. Sunce je i dalje udaralo po njoj, usprkos tome što je
napravila naoblaku na nebu i stabla svinula nisko prema dolje. Možda bi mogla zamisliti
vrućinu kao neku vrstu čarolije. O tome je već bila razmišljala, no uvijek je bilo drugih
poboljšanja koja su izgledala važnije. Nakon svih tih mjeseci sanjarenja, ova vizija nije
dugovala ništa nikakvoj komercijalnoj umjetnosti. Posuđivala je stvari iz stotina fantazija, no
74
učinak je bio samo Mirin, za njezinu predodžbu o Leni. Ništa od toga nije ponudila javnosti.
Vizije su uglavnom bile zabavnije kad bi se dijelile, ali ne i ova.
Najzad se zaustavila uz nagli zaokret na stranu i sišla s bicikla. Zadnjih stotinjak metara
morala je prijeći pješice. Uokolo je bila nekolicina drugih ljudi, no u njezinoj viziji to su bili
spomena nevrijedni seljaci. Pločnike i rampe za invalidska kolica vidjela je kao šumske staze i
mahovinom obrasle, vremenom izglodane stube. Spoticala se više puta na nedosljednosti, no
to se doimalo sasvim u redu za poniznog molitelja kakav je bila.
A tada se našla u unutrašnjem gaju. Tu i tamo vidjela se poneka sporedna staza, dokaz da
postoje kolibe skrivene dublje u šumi. Njezina stabla ovdje su bila veoma stara, a njihove
goleme grane bile su visoko iznad njezine glave. Miri je gurala bicikl starodrevnom stazom.
Ljudi iz unutrašnjega gaja imali su visoki status - nisu bili baš u Leninoj kategoriji, ali ipak su
bili sile koje treba poštovati. Miri je prikovala oči na tlo i nadala se da joj se nijedan od njih
neće obratiti.
Zaokrenula je na zadnjem zavoju i prešla još petnaestak metara do velike drvene kolibe.
Pogledavši uvis mogla je vidjeti pukotine u šumskom pokrovu, ali one nisu otkrivale nebo.
Umjesto toga, gledala je uvis u suncem obasjano zelenilo. Najviša krošnja šumskog svoda
stajala je točno iznad ovog mjesta. Srž vještičjeg čaranja. Izvor starinske mudrosti. Naslonila
je bicikl uz drveni zid kolibe i posegnula rukom da dohvati masivnu alku na vratima. Zvuk je
glasno odjekivao u njezinim ušima. Ignorirala je otrcanu melodiju iz dvadeset prvog stoljeća
koja jc u stvarnosti svirala; bilo je to staro zvonce koje je Lena donijela iz Palo Alta.
Prošlo je nekoliko trenutaka. Miri je začula korake iznutra. Korake? Golema vrata
zaškripala su prema unutra, a Mirina se vizija suočila sa značajnim izazovom: ženom,
izgledom ne mnogo starijom od školskih učitelja. Što ti ovdje radiš? Miri je neko vrijeme
zurila bez riječi. Rijetko kad bi naletjela na tako velika iznenađenja. Za nekoliko trenutaka se
pribrala i kimnula s poštovanjem. "Xiu Xiang? "
"Da. Ti si Miri, zar ne? Lenina unuka? " Zakoračila je u stranu i pokazala Miri da uđe.
"Hm, nisam očekivala da ćete me prepoznati." Miri je ušla, mahnito zamišljajući. Xiu
Xiang je izgledala premlado da bi bila prava vještica. Dobro, učinit ću je Leninom naučnicom,
kakosegugla... vješticom pripravnicom!
Pripravnica Xiang se nasmiješila. "Lena mi je pokazala tvoje slike. Čak smo te jednom
vidjele u školi. Lena mi je rekla da ćeš naići, prije ili kasnije. "
"Znači... primit će me? "
"Pitat ću je. "
Miri joj je uputila mali naklon. "Hvala vam, gospođo. "
Pripravnica Xiang je odvela Miri do tapeciranog naslonjača pored knjigama pretrpanog
stola. "Odmah se vraćam. "
Miri se smjestila u naslonjač. Uf. Bio je to stolac od tvrde plastike. A što se tiče stola... pa,
na njemu su bile prave knjige, od one vrste koju su ljudi koristili za pravovremeno čitanje.
Stranice su mogle biti što god biste poželjeli, ali bile su prave stranice. Naravno, te knjige
nisu bile onako debele i prastare kao one iz Mirinog prikaza, no bile su visoko naslagane. Na
vrhu je stajala jedna vidi-stranica, vrlo neprikladna, kao priznanje nesposobnosti. Miri ju je
brzo morfala u svjetlucavi grimoar. Pomaknula se prema naprijed do ruba naslonjača i
pogledala knjige. Mehanika i elektrotehnika. To bi pripadalo pripravnici Xiang; Miri je bila
proučila stečeno obrazovanje svih učenika na Robertovim predmetima. Kutija igračaka ispod
stola zacijelo je sadržavala stvari koje je napravila na radionici. Miri je prepoznala iskrivljeni
transportni pladanj iz vijesti.
Kako nevjerojatna slučajnost da je Xiu Xiang Lenina cimerica...
Iza nje začuli su se zvukovi. Otvarala su se unutrašnja vrata. Bila je to pripravnica Xiang,
sa starijom vješticom odmah za sobom. Miri je imala pripremljen prikaz za ovo. Lenina
stvarna kolica imala su šest kotačića na okretnim osovinama, vrlo praktično i dosadno. Ali
kolica majstorice Gu imala su visoke drvene kotače obložene srebrom i nakošene prema van.
Male plave iskre lovile su jedna drugu oko rubova kotača dok su se kolica kretala. Miri je
prikazala Lenu odjevenu u tešku crninu, crninu koja je upijala svjetlost u prostoriji na klasični
čarobni način. Crninu koja je prikrivala pojedinosti onoga što je odijevala. Lenin šiljati šešir
75
sa širokim obodom obijesno je visio s visokog naslona njezinih kolica. Na tome su Mirini
specijalni efekti stali. Ostatak bi uvijek zadržala onakvim kakva je Lena uistinu bila. U stvari,
svrha njezine cjelokupne vizije bila je u tome da baki stvori prikladni okvir, koji bi otkrio
koliko je ona uistinu divna.
Starija vještica odmjerila je Miri odozgo prema dolje i zatim rekla: "Nije li ti Bob rekao da
me ostaviš na miru?" Ali nije zvučala onoliko ljutito koliko se Miri bojala.
"Jest. Ali tako mi nedostaješ. "
"O." Malo se nagnula naprijed. "Kako je tvoja mama, Miri? Je li dobro? "
"Alice je u redu." Lena je znala daleko previše o Alice, a nije imala potrebe znati. Osim
toga, nije mogla pomoći Alice. "Željela sam s tobom razgovarati o drugim stvarima. "
Majstorica Gu je uzdahnula i zatvorila svoje duboko usađene oči. Kad ih je opet otvorila,
moguće je da se smiješila. "Pa, drago mi je što te vidim, malena. Samo, ne želim se svađati s
tobom ili s Bobom. A najviše od svega ne želim da Znaš-već-tko sazna da sam još tu."
"Svađat ću se sasvim malo. Lena." Onoliko koliko će mi trebati da ostvarim pozitivan
napredak, a da ipak i dalje budem dobrodošla da te opet posjetim. "Ne moraš brinuti o Znašveć-kome." Izraz majstorice Gu proizašao je izravno iz fantazijske tradicije, premda je bilo
tužno što Roberta stavlja u ulogu ultimativnog zla. "Obećavam ti da mu te neću odati." Barem
ne bez tvog dopuštenja. "Bila sam oprezna dok sam dolazila. Osim toga, Znaš-već-tko ne zna
dobro uhoditi. "
Lena je odmahnula glavom. "To ti misliš. "
Pripravnica Xiang je sjela pored invalidskih kolica i promatrala ih u tišini. Možda bi
mogla biti od pomoći. "Vi viđate Znate-već-koga svaki dan, zar ne, gospođo?" upita Miri.
"Da", reče Xiangova, "u radionici i na Pretraživanju i analizi kod Louise Chumlig. "
"Gđa Chumlig nije tako loša..." barem za praznoglave razrede. Miri je bila dovoljno brza
da proguta nastavak svoje primjedbe, ali ipak je osjetila kako se zacrvenjela.
Pripravnica Xiang kao da to nije primijetila. "Zapravo, ona je dosta dobra. Baš sam pričala
Leni." Pogledala je stariju vješticu. "Louise zna neke stvari o postavljanju pitanja za koje je
meni trebao čitav život da ih shvatim. I ona mi je, više od bilo koga, ukazala na važnost
analitičkih paketa." Prstom je pokazala stari grimoar. Miri je bila pomalo osupnuta. Da, gđa
Chumlig je bila draga osoba, ali bila je puna klišeja i davila je.
Međutim, čak ni vještica pripravnica nije netko kome se proturječi, a Miri je vrlo revno
nastojala biti ugodna. Pognula je glavu. "Da, gospodo. Uglavnom, vi često viđate Znate-većkoga. Je li on doista tako strašna osoba? "
Xiu Xiang je odmahnula glavom. "Neobičan je. Izgleda tako mlado. Robert - mislim,
'Znate-več-tko' - zna biti vrlo prijazan, a onda vas iznenada može sasjeći na mjestu. Vidjela
sam kako to čini s nekoliko djece. Stari ljudi ga zaobilaze. Mislim da ga Winston Blount
mrzi."
Da. Miri je promatrala Winstona Blounta u knjižnici na UCSD-u prošle subote. Njezina
pažnja uglavnom je bila zaokupljena bitkom za personu Zulfikara Sharifa, ali nije joj
promakla Blountova netrpeljivost.
Pripravnica Xiang je pogledala krhku damu u invalidskim kolicima. "Bojim se da je Lena
u pravu što se njega tiče. On iskorištava ljude. Divio se mom radioničkom projektu i onda mi
ga je odnio. "
Lena se kreštavo zahihotala. Starije osobe to umiju dobro izvesti. Prema Mirinom
mišljenju, bila je to jedina pozitivna stvar u vezi sa starosti. "Xiu, Xiu, a meni si rekla da si
bila oduševljena dok si ga gledala kako rezucka onaj auto. "
Pripravnici Xiang kao daje bilo neugodno. "Pa, da. Ja sam ušla u znanost preko modela
raketa i RF kontrolera iz kućne radinosti. Od mene ne bi bilo ništa da nije bilo tih direktnih
iskustava. Danas nam je pristup pravim stvarima uvijen u slojeve automatizirane birokracije a slutim da je moj vlastiti HSO djelomično kriv za to. Tako smo i Robert i ja željeli nešto
polomiti, i ja sam ga bodrila zato što je nešto učinio. Ali njega uopće nije zanimalo što ja
želim. Ja sam bila samo prikladno oruđe. "
Lena se opet nasmijala. "Kakvu ti sreću imaš. Naučila si za nekoliko dana ono za što su
meni trebale godine." Podigla je zgrčenu ruku da odmakne kosu s lica. Suvremena medicina
76
nije posve zakazala na Leni Gu. Pet godina ranije imala je Parkinsonovu bolest. Miri se
sjećala drhtanja. Suvremena medicina zaustavila je Parkinsonovu, sačuvala joj um bistrim i
oslobodila je raznih manjih i većih boljki. Ali njezina abnormalna osteoporoza još je uvijek
bila neizlječiva. Već u drugom razredu Miri je bila sposobna tehnički shvatiti "zašto" je tome
tako. Moralni "zašto" bilo je nešto što joj čak ni Alice nije znala objasniti.
Miri je pogledala smežurano lice starije vještice. "Me... meni je drago što su ti trebale
godine da prozreš Znaš-već-koga. Inače vas dvoje nikad ne biste dobili Boba i odgojili ga
tako da se oženi s Alice... i mene nikad ne bi bilo. "
Lena je skrenula pogled. "Da", progunđala je. "Bobby je bio jedini razlog zbog kojeg sam
ostala s tvojim djedom. Pružili smo Bobbyju dobar dom. A on je bio napola čovječan prema
dječaku, barem dok mu nije postalo jasno da ne može upravljati Bobovim životom kad je
odrastao. Do tada. Bob je već bio pobjegao u Marinski korpus." Njezin je pogled bljesnuo
natrag prema Miri. "Čestitam samoj sebi na tome. Učinila sam strašnu grešku time što sam se
udala za tvojeg djeda, no to je dovelo do postojanja dva divna života - a mene je koštalo samo
dvadeset godina."
"Zar ti nikad ne nedostaje? "
Oči majstorice Gu su se suzile. "Ovo je opasno blizu svađanju sa mnom, mlada damo. "
"Oprosti." Miri je prišla bliže i kleknula na pod pokraj Leninih invalidskih kolica.
Ispružila je ruku da primi Leninu. Starica se nasmiješila. Znala je što slijedi, ali nije imala
sasvim učinkovitu obranu. "Sve one godine si živjela daleko od njega. Sjećam se kako si nas
posjećivala, još u vrijeme dok je Znaš-već-kome bilo dobro, ali on nas nikad nije posjećivao."
Čak i tada Lena je bila malena stara dama, zaposlena liječnica koja se najviše smiješila kad bi
razgovarala s Miri. "Jesi li tada bila sretna? "
"Naravno! Nakon svih onih godina bila sam slobodna od čudovišta! "
"Ali kad je Znaš-već-tko počeo gubiti razum, pomogla si mu." Lena je zakolutala očima i
pogledala pripravnicu Xiang. "Kad ti budem rekla, izbaci ovo derište na ulicu. "
Xiangova je izgledala nesigurno. "Ovaj, dobro. "
"Ali zasad... ne još." Lena je opet pogledala Miri. "Ovo smo već prošle, Miri. Bob je
došao ovamo u Rainbows End i preklinjao me da pomognem. Sjećaš se? Doveo je i tebe sa
sobom. Bob nikad nije shvatio kako su stajale stvari između Roberta i mene. Bog ga
blagoslovio, on ne razumije da je sva nježnost koju je viđao bila samo za njega. Ali zbog
njegovog moljakanja i tvojeg slatkog malog lišća, pristala sam pomoći u zadnjim godinama
života tog čudovišta... I znaš, demencija katkad omekša osobu. Nekih godinu dana Robert je
bio gotovo bespomoćan, ali je još uvijek prepoznavao ljude i sjećao se godina koje smo
proveli zajedno - određeno vrijeme bio je pitom. Neko vrijeme smo se čak i slagali! "
Miri je kimnula glavom.
"A onda su smislili kako će izliječiti Robertovu vrstu demencije. Do tada je tvoj djed iz
pitomosti propao do neke vrste biljke. Miri, ja bih bila ostala s njim sve do kraja, da se nije
pojavio čudotvorni lijek. Ali shvatila sam što se sprema. Čudovište će se vratiti." Lena je
uperila zgrčeni prst u smjeru svoje unuke. "Povrijedi me jednom i kriva si ti. Povrijedi me
dvaput i kriva sam ja. Zato se držim izvan te priče. Razumiješ? "
Međutim, njezina druga ruka ostala je u Mirinoj; djevojčica ju je stisnula. "Ali zar ovo ne
bi moglo biti drugačije? Do trenutka kad su djeda izliječili, jedan dio njega već je umro." Bila
je to Jin Linova teorija, ne Mirina. "Znam da je sada često ljut, ali to je zato što je mnogo toga
izgubio. Možda su s time otišle i te loše stvari kojih se ti sjećaš. "
Lena je slobodnom rukom odmahnula u smjeru pripravnice Xiang. "Jesi li čula što je Xiu
upravo rekla o novoj plemenitosti njegovog karaktera?"
Miri je razmišljala brzo: premda kod Alice to nikad nije palilo, brza promjena teme znala
je smesti Boba. Bacila je pogled na pri-pravnicu Xiang. "Lena, ti ovdje živiš otkako se djed
razbolio. Mogla si se preseliti bilo gdje s obzirom na to da nas više ne posjećuješ, no i dalje si
samo petnaestak kilometara daleko. "
Lenina brada se podigla. "Ja u San Diegu živim već godinama. Neću odustati od druženja
s prijateljima, kupovanja u omiljenim dućanima, šetanja - dobro, od šetanja sam odustala.
Uglavnom, čak ni nakon uskrsnuća, Znaš-već-tko neće upravljati mojim životom! "
77
"Ali..." sad je vrlo tanki led!, "... jesi li poznavala dr. Xiang i ranije?"
Usnice starije vještice su se stanjile. "Ne. I sad ćeš primijetiti, ili ćeš tugaljivom šutnjom
dati naslutiti da, s obzirom na dvije i pol tisuće staraca koji žive ovdje u Rainbows Endu, taj
spoj ne može biti slučajnost. "
Miri je šutjela.
Najzad je progovorila pripravnica Xiang. "Bio je to moj izbor. Doselila sam ovamo ovo
ljeto, otprilike u vrijeme kad mi se vratila stara energija. Ja sam jedna od starijih osoba koje
žive u Rainbows Endu, ali toliko sam pametna i vrckasta..." neobični tužni osmijeh, "... da ne
znaju što bi sa mnom. Tako sam se dobrovoljno javila da budem nečiji cimer. Ispalo je dobro.
Tvoja baka je deset godina mlađa od mene, ali to ne znači mnogo u našoj dobi." Potapšala je
Lenu po ramenu.
Miri se sjetila da je Lena Llewelyn Gu godinama radila kao psihijatrijski konzultant ovdje
u Rainbows Endu. Ako si je itko mogao srediti Xiu Xiang za cimericu, bila je to ona. Zaustila
je tu primjedbu - i uočila bljesak upozorenja u Leninim očima. "Vidiš, malena? Čista
slučajnost. Ali priznajem daje korisno. Xiu me drži u tijeku s pustolovinama Znaš-već-koga u
suvremenom obrazovanju." Njezinom zlobnom vještićjem osmijehu nije trebala pomoć
Mirinih specijalnih efekata.
"Da", rekla je Xiangova. "Držimo ga na zajedničkom oku. "
"Čudovište me ovaj put neće uhvatiti. "
Miri se od iznenađenja tignula. "Pa vi imate zajednički entitet!" Nije ni sanjala da bi dvije
vještice mogle biti tako istinito, suvremeno čarobne.
"Imamo što?" upita pripravnica Xiang.
"Zajednički entitet. Partneri s komplementarnim jakim i slabim točkama. U javnosti ste
jedna cjelina, koju predstavlja mobilni partner. Ali ono što ste u stanju učiniti i razumjeti
rezultat je najboljih osobina svake od vas. "
Xiang ju je gledala bez razumijevanja.
O. Miri je pingala obje žene. Osim Leninih zdravstvenih izvještaja, bile su posve offline.
Miri se suviše zanijela u vlastitim izmišljajima. "Vi ne nosite, zar ne? "
Xiu je pokazala prema stolu. "Ja imam vidi-stranicu i ove knjige. Pokušavam naučiti
toliko mnogo ozbiljnih stvari. Miri. Nemam vremena gnjaviti se s nošenjem. "
Miri je umalo zaboravila svoju misiju. "Dr. Xiang, jako se varate u pogledu nosivih
računala. Mislim, zar vam gda Chumlig nije govorila o tome? Neki analitički paketi nemaju
praćenje ako ih pokrećete sa statičkim videom."
Pripravnica Xiang nevoljko je kimnula glavom. "Pokazala mi je BLAST9. Ali čini se da je
to samo nekakav molekularni dizajn zamaskiran u budalaštine iz igara. "
"Ali vi ste ga pokrenuli samo na vašoj vidi-stranici! "
Mlađa vještica se pogrbila. "Moram naučiti toliko toga. Miri. Probijam se kroz
jednostavnije stvari, kroz ono što mogu pokrenuti na vidi-stranici. "
Lena je neko vrijeme promatrala drugu ženu i tada kao da je klonula u svojim invalidskim
kolicima. Pogledala je svoju unuku svisoka. "Jadna Miri. Ne razumiješ. Ti živiš u vrijeme
koje misli da može ignorirati ljudske životne činjenice." Nagnula je glavu na stranu. "Ti nikad
nisi pročitala Tajne doba, zar ne? "
"Naravno da jesam! "
"Oprosti, Miri, sigurno da jesi. Najzad, to je najslavnije postignuće mojeg omraženog
bivšeg muža. I priznajem mu ovo; te su pjesme djelo genija. Njihova 'neumoljiva težina' je
sva njegova okrutnost usmjerena prema izražavanju velikih istina. Ali ti to ne možeš shvatiti.
Je li tako. Miri? Ti si okružena medicinskim obećanjima i polovičnim izlječenjima. Ona ti
skreću pažnju s temelja stvarnosti." Zastala je i glava joj se zaljuljala. Bilo je gotovo nalik na
njezinu staru boljku, no možda je bilo samo zbog neodlučnosti, zbog toga što se pitala treba li
nastaviti. "Miri, istina je da ako smo pažljivi i imamo sreće, poživimo toliko da postanemo
stari, slabi i vrlo, vrlo umorni. Dođe vrijeme kad se prestaneš truditi. "
"Ne! Ozdravit ćeš, Lena. Samo si imala peh. To je samo pitanje vremena. "
Začulo se tiho vještičje hihotanje i Miri se prisjetila da je "To je samo pitanje vremena"
bila mantra Robertovog poetskog ciklusa.
78
Neko su vrijeme baka i unuka piljile jedna u drugu, pogledima iz kojih je sijevala
sigurnost. Tada je Lena rekla: "I mislila sam da će naš razgovor doći otprilike dovde. Žao mi
je, Miri. "
Miri je pognula glavu. Ali ja samo želim pomoći! Čudno. To je bio cendrao i mali Orozco.
Njoj. Dobro, možda nije bio totalni kreten. I možda bi mogao pomoći. Ali bilo je tu još nešto
što je rekao, a trenutačno je to bilo mnogo važnije... Da! Odjednom je Miri uvidjela kako
može pretvoriti poraz u pobjedu. Podigla je pogled na lice svoje bake i nevino se nasmiješila.
"Jesi li znala, Lena... da Znaš-već-tko uči nositi? "
14.
Tajanstveni stranac
Čak i nakon tri tjedna, Robert i Juan su još uvijek zajedno učili, uglavnom fizički prisutni,
odmah nakon nastave. Prošetali bi do tribina i jedna neznalica bi se trudila podučiti drugu.
Povremeno bi im se priključili Fred i Jerry Radner, neslužbene treća i četvrta neznalica.
Blizanci su se udružili jedan s drugim na Chumligičinim Uradcima, no činilo se da im nevino
zadovoljstvo pruža praćenje Robertovih napredaka i nuđenje savjeta koji su bili živopisniji od
Juanovih, premda rijetko kada jednako korisni.
A bila je tu i peta neznalica. Xiu Xiang bila je pobjegla s Kreativnih uradaka, no i dalje je
pohađala svoje ostale predmete u Fairmontu. Kao i Robert, učila je nositi; ovih je dana nosila
nabranu bluzu s biserima - još jednu vrstu Epiphanyjeve početničke opreme. Bila je prisutna
onog popodneva kad su Robert i Juan naletjeli na Čileance. Dogodilo se to na stazi koja je
okruživala atletski teren. Činilo se da u blizini nema više nikoga; školska momčad nije se
trebala pojaviti još neko vrijeme.
Miri —> Juan: <sm> Hej! Probudi se, Orozco. Označi ovo <enum/>.</sm>
Juan —> Miri: <sm> Oprosti, nisam ih video.</sm>
Miri —> Juan: <sm> I jučer si ih promašio. Označi ih prije nego što se prebace na
Radnerove. Rekla sam ti da će ti dečki biti dobra vježba.</sm>
Juan —> Miri: <sm> Dobro, dobro!</sm>
"Hej", rekao je Juan iznenada, "Dr. Gu, Xiu, pogledajte!" Poslao je Robertovom
Epiphanyju opciju pristupa jednom enumu. To je bilo baš kao one mete s kojima su radili
posljednjih nekoliko dana.
Mali je tvrdio da ako vježbaš, takva vrsta interakcije postaje jednako prirodna kao kad
gledaš nešto što netko pokazuje prstom. Robertu Guu to nije bilo tako lako. Stao je i zaškiljio
prema ikoni. Prema standardnim postavkama, to bi mu trebalo omogućiti pristup. Ništa.
Kvrcnuo je po svojoj fantomskoj tipkovnici. Primijetio je da Xiangova, metar ili dva dalje,
radi isto.
... A onda se tu odjednom našlo šest učenika i svi su čavrljali na španjolskom.
Miri —> Juan, Lena, Xiu: <sm> U redu, mislim da ih Robert vidi.</sm>
Lena —> Juan, Miri, Xiu: <sm> Ja ih vidim! A ti, Xiu?</sm>
Xiu —> Juan, Lena, Miri: <sm> Još ne, tek moram...</sm>
Miri —> Juan, Lena, Xiu: <sm> Nemojte nam pokušavati slati odgovore, dr. Xiang. Još
niste dovoljno brzi; Robert će postati sumnjičav. Samo govorite naglas, kao da govorite
njemu i Juanu.</sm>
Xiangova je malo šutjela, no prsti su joj još tipkali. U nošenju je bila još gora od njega.
Ali onda je rekla: "Da, vidim ih!" Pogledala je Juana Orozca. "Tko su oni? "
"Prijatelji Freda i Jerryja, s dalekog juga. Iz Čilea. "
Miri —> Juan: <sm> Reci im da se igraju sinkro-čudovišta.</sm>
Juan —> Miri: <sm> Može.</sm>
Juan je posjetiteljima rekao nešto na španjolskom, gotovo prebrzo da bi ga Robert shvatio.
Nešto o pomaganju početnicima s čudovištem.
Njihov je španjolski bio još manje razgovijetan. Ali možda to nije bilo bitno. Posjetitelji
su ustuknuli, a prostor se napunio nečim drhtavim i ljubičastim.
Xiang se nasmijala: "Vidim i ovo. Ali to stvorenje... čak se i ne pretvara da je stvarno. "
79
Robert se nagnuo prema naherenoj viziji. "Pretvara se da je plišana životinja. " Imala je
grube šavove i između zglobova su joj virili čuperci materijala za punjenje. Ali prikaza je bila
viša od dva metra, a kad joj se Robert približio, odgegala se dalje od njega. Robert se
nasmijao: "Čitao sam o ovakvim stvarima."
Lena —> Juan, Miri, Xiu: <sm> Pronašla sam, Xiu. Ti se pomakneš, stvar se pomakne.
Ali svatko od vas može kontrolirati samo jedan dio.</sm>
"O." Xiu Xiang je zakoračila naprijed, presjekavši stvorenju odstupnicu. Njegove stražnje
noge su stale, ali prednje su nastavile gurati, pa se umalo prevrnulo.
Miri —> Juan: <sm> Reci da je cilj igre izvesti graciozan ples.</sm>
Juan je rekao: "Cilj igre je da svi surađujemo dok ga pokrećemo. Plešite oko njega, Xiu."
Zaplesala je. Glazba je popratila njezino kretanje. Stražnje noge stvorenja opet su se
pokrenule, a njegova pozadina kao da je pratila njezin hod. Djeca iz Čilea držala su da je to
presmiješno.
Kad je Robert nakrivio ručni zglob i počeo šakom označavati ritam, opet se začula glazba.
Juan je počeo pljeskati, a ramena stvorenja stala su se trzati u skladu s tom glazbom. Djeca s
dalekog juga neko su vrijeme promatrala u tišini. Izgledala su jednako čvrsto kao pravi Juan i
Xiu Xiang, no nisu bila ništa stručnija od većine korisnika iz San Diega. Njihove sjene padale
su na krivu stranu, a njihova su stopala s travnatom površinom održavala samo usputno
poznanstvo. Ali za neko vrijeme Čileanci kao da su začuli glazbu i također su počeli pljeskati.
Sad je rep stvorenja - njihovo područje u ovoj igri? - počeo ići gore-dolje.
Robert je proširio svoje kretnje, preuzimajući nadzor nad mlohavim pandžama stvora.
Čudovište je neko vrijeme plesalo u skladu s glazbom i svaki pokret bio je dosljedan. Ali
mrežno kašnjenje iznosilo je oko pola sekunde, a što je još gore, nasumično je variralo od
sićušnog djelića sekunde do dosta više od cijele sekunde. Ples je postajao sve luđi dok su se
greške ispravljale i ponovo ispravljale, sve dok rep nije počeo šibati pandže na petama.
Stvorenje se preokrenuto na leđa i njegove su se noge razmahale u nasumičnim smjerovima.
Lena —> Juan, Miri, Xiu; <sm> Bilo je baš zabavno!</sm>
"K vragu!" rekao je Robert.
Ali svi su se smijali, i to nijednoj posebnoj žrtvi. Djeca izdaleka nestajala su jedno po
jedno, te su ostali samo stvarni ljudi, Robert, Juan i Xiu Xiang.
"Mogli smo mi to i bolje, Juan!"
Lena —> Xiu; <sm> Vidiš? On uvijek kuka. Daj mu još minutu i počet će s podlim
tvrdnjama kako si ti kriva za sve što je pošlo naopako.</sm>
Juan se još smijao. "Znam, znam. Ali mrežna je veza bila basura más odiosa. Neke tvrtke
koje proizvode igre daju ti jeftinu mrežu besplatno, jer svi od nje toliko polude da se
nadograde na status koji se plaća. "
"Pa zašto smo onda pokušali? "
"Pa, za vježbu. Iz fore. "
Robert se sjetio nesposobnog međunarodnog zbora dolje na UCSD-u. "Trebali smo
upotrijebiti metronom. Možeš li vratiti te klince ovamo?"
"Ma ne, samo smo... ono, mahnuli smo jedni drugima. Onako, usput. "
Usput. "Ja ih uopće nisam vidio dok mi ih ti nisi pokazao. Koliko je prometno u eteru? "
Robert je rukom presjekao zrak. Koliko je mnogo stvarnosti krčkalo unutra?
"Ovdje vani, u javnosti, daleko je previše prometno da bi se sve moglo vidjeti odjednom.
U vidokrugu tvog Epiphanyja nalazi se nekih tri ili četiri stotine čvorova. Svaki od njih može
baratati desecima prilagođenih prikaza. U nekoj gomili ljudi bilo bi na stotine aktivnih
stvarnosti i bazilijuni potencijalno...”
Miri —> Juan: <sm> Nemoj o tome. Moj djed je dovoljno pametan da zbroji sitne
znakove i pogodi da ovdje ima nevidljivih.</sm>
Juan —> Miri: <sm> Da? Pa i ti mu daješ jedan znak. Dopuštaš Xiu da vidi gđu Gu, a to
je samo zbunjuje. Gledaj kako izbjegava mjesto na koje si postavila Lenu.</sm>
Dječak kao da je izgubio nit svoje misli. "Naravno, kad je u blizini samo dvoje ili troje
ljudi, laserski promet je uglavnom samo potencijalan. "
80
Pošli su dalje stazom, a dječak je pokazivao kako se surfa javnim pogledima. Robert i Xiu
Xiang vježbali su prema njegovim uputama, katkad postižući konsenzus pogleda. Xiangova je
izgledala opuštenije nego na početku šetnje; barem je hodala nešto bliže Juanu i Robertu.
Ali Xiu nije reagirala kad se Robert našalio: "Rekao bih da postajemo stvarno užasni. "
Lena —> Xiu: <sm> Vidiš!</sm>
Robert se čudio kakva je ta žena čudakinja.
O
Xiu Xiang bila je čudakinja na više načina. Premda je bila odustala od Uradaka jer je bila
suviše stidljiva da bi nastupala pred drugima, voljela je ići na radionicu. Činilo se da se svaki
dan igra s nečim drugim iz razrednog skladišta. Bile su to jedine prilike kad je očito bila
sretna, kad se smiješila i pjevušila sebi u bradu. Neki od njezinih projekata bili su jasni čak i
Robertu, a o nekima je mogao samo dobro nagađati. Njoj je bilo zadovoljstvo da mu ih
objašnjava. "Možda unutra nema 'popravljivih dijelova'", govorila bi, "ali ja razumijem ono
što sam napravila!" Svaki dan napravila bi ekvivalent učeničkog semestralnog projekta i
uživala je u svakoj minuti.
Xiu nije bila posve luda; obično se ne bi pojavljivala kad bi Robert Gu podučavao Juana.
Robert nikad nije podučavao djecu i nije volio nesposobnjakoviće. Usprkos svim svojim
dobrim namjerama, Juan je bio oboje. A sad se Robert pravio da ga uči pisati.
"To je lako, Juan", Robert je čuo sebe kako govori. Laži povrh pretvaranja! Dobro, možda
nisu; pisanje sranja bilo je lako. Dvadeset godina držanja seminara iz poezije postdiplomcima
pokazalo mu je to. Dobro pisanje bilo je druga stvar. Pisanje ljepote koja pjeva bilo je nešto
čemu vas nikakva količina školovanja ne može naučiti. Geniji se moraju pobrinuti sami za
sebe. Juan Orozco bio je znatno manje sposoban od studenata iz Robertovog iskustva. Prema
standardima dvadesetog stoljeća bio je polupismen... osim kad je trebao riječi da bi pristupio
podacima ili shvatio rezultate. Dobro, možda nije bio polupismen. Možda je postojala neka
druga riječ za tu sakatu djecu. Parapismen? I kladim se da ga mogu naučiti da piše sranja,
uostalom.
I tako su sjedili visoko na tribinama, utiskujući riječi u nebo, a Juan Orozco nije obraćao
pažnju na trkače ispod njih i na utakmice u daljini. Došao je i trenutak kad se prestao igrati
fontovima.
Došao je i dan kad je napisao nešto što je imalo zvučnost i slikovitost. Nije bilo potpuno
sranje. Bilo je gotovo dostojno standarda iščašenog klišeja. Dječak je piljio u nebo pola
minute, raširenih usta. "Ovo je tako... mrak. Te riječi, od njih kao da vidim stvari." Pogled mu
je bljesnuo u stranu, prema Robertu. Osmijeh mu se proširio licem. "Ti i nošenje, ja i pisanje.
Postajemo stvarno dobri! "
"Možda podjednako." Ali Robert nije mogao ne uzvratiti mu osmijeh.
O
Prošlo je tjedan dana. Većinu večeri Robert je imao intervjue sa Zulfijem Sharifom.
Nakon škole, a katkad i vikendima, on i Juan radili su zajedno. Uglavnom je to sad bilo na
daljinu. Još uvijek su tražili što bi radili za semestralni projekt. Roberta je sve više zanimao
problem udaljene koordinacije. Igre, glazba, sportovi, sve je trzalo na udaljenosti većoj od
nekoliko tisuća milja i dva tuceta rutera. Dječak je imao bizarne planove o tome kako bi sve
to mogli izvesti. "Mogli bismo učiniti nešto s glazbom, ručnom glazbom. To je puno lakše od
sinkronizacije igara." Robert satima nijednom ne bi pomislio na svoje dementno, osakaćeno
stanje.
Ti školski projekti bili su daleko zanimljiviji novom Robertu Guu od Sharifovih
zadivljenih intervjua - i daleko zanimljiviji od njegovih povremenih posjeta UCSD-u.
Sjeckanje knjižnice bilo je privremeno obustavljeno, navodno zbog demonstracija i njegovog
nehotično dramatičnog ukazanja. Ali bez demonstratora, knjižnica je bila mrtvo mjesto.
Suvremenim studentima nije bila osobito potrebna. Ondje se nalazila samo Winniejeva
"Starija kabala" na šestom katu, buntovnici čiji se razlog odjednom našao na čekanju.
81
Robert i Xiu Xiang svladali su većinu Epiphanyjevih standardnih postavki. Kad bi sad
pogledao neki stvarni predmet "baš onako", iskakala bi objašnjenja. Uz odgovarajuće škiljenje
ili zurenje u prisutne ikone, dobio bi one dodatne detalje koje bi želio. Kad bi pogledao
predmet na drugačiji način, često bi uspio vidjeti kroz njega i iza njega! Xiu s vizualima nije
išlo tako dobro kao Robertu. S druge strane, kad se ne bi usplahirila, ona je bila bolja u audio
pretraživanjima; ako biste čuli riječ koju ne znate, mogli biste je označiti i rezultati
pretraživanja pojavili bi se automatski. To je objašnjavalo čudesni vokabular - i jednako
čudesne smijurije - koje je primjećivao u dječjem jeziku.
Miri —> Juan: <sm> Trebao bi mu reći da su nestandardne postav ke puno teže.</sm>
Juan —> Miri: <sm> Dobro.</sm>
"Znate, dr. Gu, vi i Xiu ste, ovaj, stvarno dobri sa standardnim postavkama. Ali trebali
bismo raditi i s nestandardnim. "
Xiangova je kimnula. I ona je danas bila na daljinskom prikazu, premda ne onako
realistično kao Juan Orozco. Njezina je slika bila savršeno čvrsta, ali noge su joj se stapale s
klupom tribina ispred nje, a povremeno je hvatao prizore - pozadine? Njezina stana?
Zafrkavao ju je zbog toga, no kao i uvijek kad bi se on našalio, ona je postala još povučenija.
Lena —> Juan, Miri, Xiu: <sm> Što! Što je vidio?</sm>
Miri —> Juan, Lena, Xiu: <sm> Ne brini. Xiu ima dobar pozadinski filter. Osim toga, ti si
u kuhinji, a ona sjedi u dnevnoj sobi.</sm>
Robert se okrenuo prema Juanu. "Onda, koje su najkorisnije nestandardne stvari? "
"Pa, recimo tihe poruke. Potrebna brzina prijenosa je toliko niska da to radi čak i kad ništa
drugo neće. "
"Da! Čitao sam o sminganju. To je kao staro slanje poruka, samo što nitko ne vidi da
komuniciraš. "
Juan je kimnuo glavom. "Tako to većina ljudi formatira.”
Lena —> Juan, Miri,
Miri —> Juan, Lena,
Juan —> Lena, Miri,
Lena —> Juan, Miri,
Xiu:
Xiu:
Xiu:
Xiu:
<sm>
<sm>
<sm>
<sm>
Ne! Neka gad nauči sminganje sam!</sm>
Molim te, Lena!</sm>
Svi to koriste, gospođo.</sm>
Rekla sam ne! Već je i ovako dovoljno podao.</sm>
Dječak je oklijevao. "... ali potrebno je puno vježbe da bi se to radilo glatko. Kad vas
uhvate, imate više problema nego što je to vrijedno truda." Možda se prisjetio svojih prepirki
s učiteljima?
Xiangova se nagnula naprijed na klupi. Naslanjala se na neki nevidljivi komad namještaja.
"Onda, što još ima? "
"Ah! Puno toga. Ako pregazite standardne postavke, možete gledati u svim smjerovima.
Možete okvalificirati standardne zahtjeve - recimo, napraviti neko pretraživanje unutar
određenog prilagođenog prikaza. Možete pretapati slike iz raznih gledišta tako da 'budete'
negdje gdje nema fizičkog gledišta. To se zove sablast. Ako ste st\arno vješti, možete
pokretati simulacije u stvarnom vremenu i koristiti rezultate kao fizičke savjete. Zbog toga su
Radnerovi tako dobri u basebaliu. A tu je još i problem lažiranja rezultata ako naletite na
slabu točku na mreži, ili ako želite da pošiljatelj izgleda realnije..." dječak je blebetao i dalje,
no Robert je sad bio dovoljno sposoban da snimi njegove riječi; morat će se kasnije vratiti na
njih.
Lena —> Juan, Miri, Xiu: <sm> Oči čudovišta postaju staklaste. Mislim da si mu skrenuo
pažnju, Juan.</sm>
Xiu je rekla: "Dobro, da počnemo s najlakšim, Juan. "
"To bi bilo preusmjeravanje pažnje s područja ravno pred vama." Dječak ih je riječima
proveo kroz nekoliko jednostavnih vježbi. Robert nije imao pojma kako to izgleda Xiu Xiang.
Najzad, ona je već bila na daljinskom prikazu. Što se njega ticalo, gledanje ravno otraga bilo
je lako, osobito kad bi uzeo pogled s vlastite košulje. Ali Juan nije htio da on koristi zrcalnu
orijentaciju; rekao je da bi ga to samo zbunjivalo jednom kad se prebaci i na druge kutove.
Bez standardnih postavki stvari su postajale jako naporne. "Potrošit ću cijeli život na
tipkanje naredbi, Juan. "
"Možda možemo koristiti očne izbornike", rekla je Xiangova.
Robert joj je uputio razdraženi pogled. "Koristim ih, koristim ih! "
82
Lena—> Xiu: <sm> Nikad ga nemoj kritizirati. Vratit će ti kad te bude najviše
boljelo.</sm>
Xiangova je odvratila oči s njegovih. On je pogledao Juana. "Nikad ne vidim da ti tipkaš
prstima. "
"Ja sam dijete; odrastao sam s kodiranjem kompleta. Čak i moja mama uglavnom koristi
fantomsko tipkanje. "
"Pa, Xiu i ja smo reaktivirani povratnici, Juan. Imamo plastičnost koja nam treba za
učenje. Nauči nas kako se naredbe daju pokretima, ili treptajima, ili čime god. "
"Dobro! Ali ovo nije kao standardni pokreti koje ste već naučili. Za dobre stvari, sve
između vas i vašeg nosivog računala morate podesiti sami. Kožni senzori reagiraju na trzaje
mišića koje drugi ljudi ne viđe. Vi učite svoj Epiphany i on uči vas. "
Robert je bio čitao o tome. Ispostavilo se da je to čudno, baš kao sto je i zvučalo, nešto
između učenja žongliranja i podučavanja neke glupe životinje da vam pomogne u žongliranju!
On i Xiu Xiang imali su oko dvadeset minuta vremena za pravljenje budala od sebe, prije
nego što nogometni timovi izađu igrati. No bilo je to dovoljno da Robert nauči kako pogledati
svuda oko sebe pomoću suptilnog slijeganja ramenima.
Juan se smiješio. "Vas dvoje ste stvarno dobri za... "
"... za starce? " dovršila je Xiu.
Juanov se osmijeh proširio. "Aha." Pogledao je Roberta. "Ako vi možete učiniti ovo, onda
možda i ja mogu naučiti sastavljati riječi... Gledajte, moram ići pomoći mami. Danas
poslijepodne vodi smjenu. Vidimo se svi sutra, može? "
"Može", rekla je Xiangova. "I ja bih trebala krenuti. Kako se to najelegantnije postiže? "
"Ha! Za najelegantnije treba vježbati - ali ja hoću da to izgleda kul svima koji nas
gledaju." Prstom je pokazao timove koji su dizali larmu na nogometnom terenu. "Mislim,
njima. Kako bi bilo da vas pretvorim u ikonu i navodim, dr. Xiang? "
"Vrlo dobro. "
Slika Xiangove se urušila u crvenu točkicu svjetlosti.
Dječak je ustao i nasmiješio se Robertu. "Mislim da imamo dovoljno dobru geometriju, da
nitko ne mora surađivati na primateljskoj strani." Njegova je slika silazila tribinama.
Usklađenost njegove sjene bila je mnogo bolja od one koja bi obično uspijevala Sharifu.
Xiangina ikona slijedila gaje točno iznad ramena. Došao je do trave i uputio se uz rub tribina,
a njegov se lik smanjivao u perspektivi.
A tada su, iznenada, zlatna slova visjela preko Robertovog vidnog polja:
Xiang—> Gu; <sm> Vidimo se sutra!</sm>
Huh. Znači, tako su izgledale tihe poruke. Robert je piljio u njih dvoje dok mu nisu nestali
s vidika.
Lena —> Miri, Xiu: <sm> Sjajno! Ne razlikujem Juanovu sliku od stvarnih ljudi. Pametan
je taj dječak.</sm>
Miri —> Lena, Xiu; <sm> Dobro je to izveo.</sm>
Robert više nije imao nastavu. I on je sad mogao poći kući. Bilo je puno automobila na
raspolaganju; auti bi se uvijek sjatili na rotoru kad bi djeca išla kućama. Ali Robertu tog
trenutka nije bilo do vraćanja u Fallbrook. Vidio je da će Miri stići kući za nekoliko minuta.
Bob je večeras bio dežuran - što god to značilo. Bilo kakva prepirka s Miri i Alice Gu stupila
bi u akciju. Robert nije mogao vjerovati da je ikada o svojoj snahi mislio kao o prijaznoj i
diplomatskoj osobi. Na suptilan način, bila je jeziva. Ili se možda radilo jednostavno o tome
da je Robert shvatio da će, bude li se Alice ikad zainatila, on biti protjeran u "Rainbows End".
(Nikad nije uspio dokučiti je li način pisanja tog naziva smislio uobičajeni nepismenjak, ili
netko tko je zaista duboko razumio to mjesto.)
U redu, dakle, ostat će kod škole i gledati. Tu je bilo dinamike koja se nije mijenjala od
njegovog djetinjstva, koja se možda nije mijenjala od začetaka ljudske povijesti. On će
ponovo izgraditi svoj osjećaj superiornosti. Popeo se na južni ugao tribina, daleko od klinaca
koji su formirali nogometne timove, daleko čak i od djece koja su se povukla na drugi kraj i
pričala slabo prikrivene šale na račun svih ostalih.
Miri —> Lena, Xiu: <sm> On bi sad trebao biti na putu kući. </sm>
83
Lena —> Miri, Xiu: <sm> Ne moje čudovište. Vidiš sanjarski pogled u njegovim očima?
Razmišlja o svemu što se dogodilo, smišlja kako bi mogao povrijediti Xiu.</sm>
Xiu —> Lena, Miri: <sm> Meni se čini da je prilično normalan otkako je poludio na onoj
radionici.</sm>
Xiu —> Lena, Miri: <sm> Ne. Lena, molim te, koristi tihe poruke. Znam da sam upravo
sjela pored tebe za kuhinjski stol. Ali želim malo vježbati.</sm>.
Lena —> Miri: <sm> Uf. Xiu je draga, ali zna biti tako opsesivna.</sm>
Xiu —> Lena: <sm> Ju-huu, Lena! Što to tipkaš Miri?</sm>
Sunce se spuštalo iza njega i sjene tribina pružale su se na jedan dio terena. Golim okom
mogao je vidjeti većinu kampusa. Zapravo, zgrade su izgledale kao smeće, kao stvari koje
biste nekad naručili poštom, ukoliko vam je trebalo dodatno spremište u vrtu. Ali nije sve
smeće bilo novo. Glavna školska dvorana bila je od drva, tu i tamo dogradena plastikom.
Sudeći prema etiketama koje je prizvao u prilagođeni prikaz, ovdje se izvorno nalazio
paviljon za izložbe konja!
Xiu —> Lena, Miri: <sm> Mislim da samo uvježbava svoj Epiphany.</sm>
Fokus na nogometni teren. On bi izgledao poput nečega iz Bobbyjevih školskih dana ukoliko ne biste marili što nedostaju bilo kakve linije ili vratnice. Robert je pozvao sportski
pogled i sad je vidio uobičajeni izgled terena. Nogometni klinci izašli su na teren. Nosili su
zaštitnu opremu, prave kacige, prilično nenalik na ono čega se on sjećao. Piskutavi dječji
glasovi dopirali su ravno do njega, bez ikakve magije suvremene elektronike. Djeca su kružila
oko sredine polja i izgledala kao da nekoga slušaju.
Timovi su uz uzvik pojurili jedan prema drugome, ganjajući - što? Nevidljivu loptu?
Robert je mahnito pretraživao svoje opcije, gledajući titravu paradu mogućih prilagođenih
prikaza. Aha! Sad su timovi imali spektakularne uniforme, a vidio je i suce. Tribinama su bili
raštrkani odrasli - učitelji? roditelji? - upravo kao što biste i očekivali na natjecanju koje je
bilo više razredna priredba nego školski sport.
Xiu —> Lena, Miri: <sm> Kakva je to igra?</sm>
Miri —> Lena, Xiu: <sm> Eganov nogomet.</sm>
Xiu —> Lena, Miri: <sm> On samo gleda igru, Lena.</sm>
Lena —> Miri, Xiu: <sm> Možda.</sm>
Xiu —> Lena, Miri: <sm> Ja mislim da je Juan u pravu u vezi s njim. Lena. Daj mi da
pričam s njim. I dalje ćeš biti pokrivena.</sm>
Xiu —> Lena: <sm> Nemoj biti takva.</sm>
Robert još uvijek nije ugledao nogometnu loptu. Zauzvrat, polje je sad bilo prekriveno
zlatnom izmaglicom. Ona je na nekim mjestima dopirala igračima gotovo do struka. U
izmaglici su lebdjele sićušne brojke koje su se mijenjale, ovisno o njezinoj gustoći i jarkosti
sjaja. Kad bi igrači iz suprotnih timova pojurili ususret u bliskom kontaktu, izmaglica bi jarko
zabljesnula i djeca bi naglo skrenula jedno oko drugog, kao da nastoje dobiti kut za udarac. A
zatim bi svjetlost eksplodirala, poput luka divlje vatre širom cijelog terena.
Xiu —> Lena, Miri; <sm> Što je sa Sharifom, Miri? Koristiš ga da bi razgovarala s
Robertom, zar ne?</sm>
Miri —> Lena, Xiu: <sm> Da. Mislila sam da će Sharif biti savršeno oruđe. Ima
odgovarajuće akademsko obrazovanje da bi razgovarao s Robertom. I ima užasnu osobnu
higijenu! Bilo ga je lako preuzeti. Problem je u tome što je to učinio još netko. Uglavnom se
svi spotičemo jedni preko drugih. Hej!</sm>
Xiu —> Lena, Miri: <sm> Izgubila sam sve poglede u blizini tvog djeda.</sm>
Miri —> Lena, Xiu: <sm> Izgubili smo i lokalni audio, isto tako. Ovo je bilo bešavno.
Nisam znala da je Robert toliko brz.</sm>
Lena —> Miri, Xiu; <sm> Upozorila sam te.</sm>
Jedno dijete se odvojilo od ostalih i jurilo je duž zlatne vatre, na neki način točno
pogađajući gdje će se i kada razbuktati. Djevojčica je čudno, nespretno zamahnula nogom - i
sletjela na vlastitu pozadinu. Na trenutak je u najbližim vratnicama bljesnula svjetlost, toliko
oštra i jaka da se činilo kao da se sva magla iznenada zgusnula u nejasnu sliku nogometne
lopte. Svi su vikali, čak i fantomski odrasli na tribinama.
84
Robert je nešto progunđao. Čak ni nešto toliko jednostavno kao što je školska utakmica
nije imalo smisla. Potegnuo se za nogavicu, nastojeći dobiti bolji pogled.
"Nije do vas, čovječe moj. Dobro vidite." Glas kao daje dopirao s mjesta točno pored
njega. Robert se osvrnuo, no nije bilo nikoga tko bi glasu pravio društvo. Zagledao se u prazni
prostor i nakon nekoliko trenutaka glas je nastavio: "Pogledajte semafor. Sve je neizrazito u
ovoj igri, čak i rezultat." Na velikom semaforu preko puta tribina zgoditak je bio zapisan kao
0,97. "Ja stvarno mislim đa bi ovo trebalo zaokružiti na jedan. Ta mala je postigla izvrstan,
gotovo siguran zgoditak." Na terenu, timovi su se povukli svaki na svoju stranu. U tijeku je
bio još jedan fantomski početni udarac.
Robert je zadržao pogled na akciji ispod sebe. Nije odgovarao dobronamjernom glasu.
"Ne prepoznajete tu igru, zar ne, profesore? To je Eganov nogomet. Evo..." Njegovim vidnim
poljem odjednom je lebdjela referenca na sve što bi itko ikad poželio saznati o Eganovom
nogometu. Dolje na terenu tri klinca su pala, a dva su se sudarila. "Jasno", nastavio je glas,
"ovo je zapravo samo aproksimacija ideala. "
"Kladim sе da jest", rekao je Robert i gotovo se nasmiješio. Strančеv glas bio je pun
povjerenja, govor afektiran - a gotovo svaka rečenica bila je blaga sprdnja. Bilo je
zadovoljstvo naletjeti na tipa kojeg je tako dobro razumio. Okrenuo se i pogledao prazni
prostor. "Bježi, mali. Daleko si ti od toga da se možeš igrati psiholoških igrica sa mnom. "
"Ja se ne igram, čovječe moj. " Odgovor je započeo Ijutito, no pretopio se u nadmoćnu
dobroćudnost. "Zanimljiv ste vi slučaj, Roberte Gu. Ja imam naviku manipulirati ljudima, ali
obično preko posrednika. Imam daleko previše posla da bih izravno brbljao s pijunima. Ali vi
ste me zaintrigirali. "
Robert se pravio da gleda utakmicu, no glas je nastavio: "Znam što vas izjeda. Znam
koliko vas muči to što više ne možete pisati poeziju. "
Robert nije mogao suspregnuti trzaj iznenađenja. Nevidljivi se stranac tiho zahihotao;
nekako je uspio raspoznati taj pokret od Robertovog prirodnog trzanja. "Ne trebate se stidjeti.
Ovdje ne možete prikriti svoje reakcije. Medicinski senzori na školskim terenima toliko su
dobri da biste isto tako mogli biti prikvačeni za detektor laži. "
Trebao bih jednostavno otići. Umjesto toga, gledao je "nogometnu" utakmicu još nekoliko
trenutaka. Kad je bio siguran da ima dobar nadzor nad svojim glasom, rekao je: "Ti, znači,
priznaješ zločin."
Još jedan hihot. "Neke vrste, premda je ovo zločin superiornih mrežnih vještina. Možete
me zamisliti kao neku vrstu višeg bića na čijem raspolaganju stoje svi alati kojima su smrtnici
odlučili ukrasiti krajolik. "
Ovo mora da je dijete. A možda i nije. Možda je posjetitelj bio nevidljiv jer je čak i
njegova virtualna prisutnost na školskom terenu bila kršenje zakona. Robert je slegnuo
ramenima. "Bit će mi drago prijaviti tvoje 'superiorne mrežne vještine' zainteresiranim
stranama. "
"Nećete to učiniti. Primus, zato što me policija nikad ne bi identificirala. Secundus, zato
što vam ja mogu vratiti ono što ste izgubili. Mogu vam vratiti vaš pjesnički izričaj. "
Ovaj je put Robert imao samokontrolu, te je uspio proizvesti vlastiti uvjerljivi hihot.
"Ah", rekao je njegov sugovornik, "kakve li sumnjičavosti. Ali tu je i početak vjerovanja!
Trebali biste čitati novine, ili barem olabaviti svoje reklamne tilterc. U stara vremena imali ste
atlete na steroidima i studente na amfetaminima. Te droge bile su uglavnom lažna obećanja.
Danas imamo stvari koje zbilja rade. "
Diler droge, sveti Bože! Robert se gotovo stvarno nasmijao. Ali tada je razmislio o sebi, o
svojoj glatkoj koži, sposobnosti da trči i skače a da se skoro ne zadiše. Ovo što se već
dogodilo bilo bi čarobno prema standardima mojeg prošlog života. Da, to bi mogao biti diler
droge, ali što onda? "Gdje se krije profit u lijekovima za oporavak prvoklasne poezije?"
Robert je izgovorio riječi s prikladnom drskošću, a onda je shvatio koliko se razotkrio. Možda
nije bilo važno.
"Tako ste staromodni, profesore." Stranac je zastao. "Vidite one brežuljke tamo na jugu?"
Brežuljke prekrivene beskrajnim naseljima. "Nekoliko milja ispod njih nalazi se jedno od
svega nekoliko mjesta na Zemlji gdje je fizička lokacija još uvijek bitna. "
85
"UCSD? "
"Blizu. Mislim na biotehnološke laboratorije koji okružuju kampus. Ono što se zbiva u
tim laboratorijima nije nimalo nalik na dvadesetostoljetna medicinska istraživanja. Suvremeni
su lijekovi fantastični, ali često su napravljeni jedinstveno i isključivo za određenog
pacijenta."
"Ne možeš tako financirati istraživanja. "
"Nemojte me krivo shvatiti. Lijekovi širokog spektra još uvijek donose najviše novca. Ali
čak i oni koriste korisnički prilagođenu analizu da bi pacijenta zaštitili od nuspojava. Da, vi
ste jedinstven slučaj. Ljudi izliječeni od Alzheimera katkad su nepotpuni, ali svi neuspjesi su
specifični za pojedinca. Ne postoji nijedan drugi veliki pjesnik koji je imao vaš problem. Do
danas još nema lijeka." Ovaj klaun je znao kako ispreplesti brutalna spuštanja s laskanjem.
"Ali mi živimo u vijeku intenzifikacijskih droga, profesore, a mnoge od njih su izvorno bile
jedinstveni pogoci. Postoji mogućnost, vrlo snažna mogućnost, da se laboratorije može
navesti da vam pronađu lijek."
Magija. Ali što ako on to može izvesti? Ovo je Budućnost. A ja sam opet živ i možda...
Robert je osjećao kako u njemu buja nada. Nije si mogao pomoći. Ovaj gad me upecao. Znam
da manipulira sa mnom, ali nije važno.
"Onda, s kime to imam posla, o Tajnoviti Stranče?" Bilo je to gubitničko pitanje, ali
jednostavno mu se omaklo.
"Tajnoviti Stranac? Hm..." Uslijedila je stanka, nedvojbeno je ovaj parapismeni stvor
tražio tu referencu. "Tako je, pogodili ste mi ime iz prve! Tajnoviti Stranac. Baš dobro. "
Robert je zaškripao zubima. "A nagađam i da dobivanje tvoje pomoći povlači za sobom
nešto opasno ili protuzakonito. "
"Definitivno protuzakonito, profesore. I pomalo opasno - mislim, za vas. Što god bilo to
što bi vas moglo izliječiti, svakako bi podrazumijevalo upuštanje u neistraženi medicinski
teritorij. No istovremeno bi bilo itekako vrijedno toga, ne mislite li? "
Da! "Možda." Robert je izbacio napetost iz glasa i blago pogledao prazni prostor pored
sebe. "Kakva je cijena? Što želiš od mene? "
Stranac se nasmijao. "O, ne brinite. Želim samo vašu suradnju na projektu u koji ste već
uključeni. Nastavite se viđati sa svojom ekipom u knjižnici na UCSD-u. Pristanite na njihove
planove. "
"I da te obavještavam o njima? "
"Ah, nema potrebe za time, čovječe moj. Ja sam sveobuhvatni oblak znanja. Ne, ono što
trebam vaše su ruke. Zamislite sebe kao robota koji je nekoć bio pjesnik. Onda, profesore,
jesmo li se dogovorili? "
"Razmislit ću o tome. "
"Kad jednom razmislite, siguran sam da ćete potpisati. "
"Krvlju, pretpostavljam? "
"O, tako ste staromodni, profesore. Nema krvi. Ne još. "
O
Potpukovnik Robert Gu mlađi bio je donio posao iz ureda kući. Barem je on to tako
shvaćao, ako bi radio u vrijeme za koje su i on i Alice držali da bi trebalo biti njihovo i
Mirino. Ali i Miri je večeras morala učiti, a Alice... pa, njezin najnoviji zadatak bio je najgori
dosad. Lutala je uokolo ukočenog lica i osorna. Bilo tko drugi na njezinom mjestu dosad bi
već bio mrtav ili posve lud. Ona se nekako držala, često simulirajući nešto nalik na svoju
prirodnu osobnost, te uspješno svladavajući pripreme za taj najnoviji zadatak. Upravo zato je
Korpus uporno tjera sve jače i jače.
Bob je potisnuo tu misao. Postojao je razlog za toliku žrtvu. Od Chicaga je prošlo već više
od jednog desetljeća. Nije bilo nijednog uspješnog nuklearnog napada na SAD ni na bilo koju
drugu zemlju iz organizacije sporazuma u više od pet godina. Ali opasnost je uvijek postojala.
Još uvijek su ga mučile noćne more o lanserima u onom sirotištu u Asuncionu, i o tome što je
umalo učinio zato da ih onesposobi. A kao i uvijek, mreža je vrvjela glasinama o novim
tehnologijama koje će klasična oružja učiniti zastarjelima. Usprkos sveprisutnom osiguranju,
86
usprkos naporima Amerike, Kine i Indoeuropljana, rizici su neprestano rasli. Bit će još mjesta
koja će početi svijetliti u mraku.
Bob je probirao kroz najnovije procjene opasnosti. Nešto je bilo u zraku i moglo bi se
nalaziti bliže od Paragvaja. Doista loše vijesti bile su dva odlomka dalje; jedan skup
analitičara iz CIA-e smatrao je da su Indoeuropljani možda na neki način kolaboracionisti
zlikovaca. Kriste! Ako se velesile ne mogu držati zajedno, kako će čovječanstvo preživjeti ovo
stoljeće?
Iza njega, nešto se pomaknulo. Bio je to njegov otac, stajao je na vratima.
"Tata", ljubazno je ustanovio.
Njegov stari je na trenutak pažljivo gledao. Bob je opći oblik svojih papira učinio
vidljivim.
"Opa. Oprosti, sine. Radiš?" Zaškiljio je prema Bobovom stolu.
"Aha, ovo su neke stvari iz ureda. Ne brini što ti izgledaju mutno, nisu na kućnom
izborniku. "
"Ah. Ja, ovaj, pitao sam se bih li ti mogao postaviti nekoliko pitanja. "
Bob se nadao da ne izgleda suviše iznenađeno; ovaj plašljivi pristup bio je premijera.
Rukom je pokazao ocu da sjedne. "Svakako. "
"Danas sam u školi s nekim razgovarao. Samo glas. Tip koji me nazvao mogao je biti na
drugom kraju svijeta, zar ne? "
"Da", rekao je Bob. "Ali da je bio daleko, možda bi to primijetio. "
"Točno. Trzanje i latencija. "
Govori li on taj žargon napamet! Prije nego što je izgubio razum, tata je bio tehnička
neznalica. Bob se sjećao kako je jednom, u doba posve običnih telefona, tata ustrajao na tome
daje njegov novi bežični telefon jeftini nadomjestak za mobitel. Majka mu je dokazala da
griješi, poslavši Boba s tim telefonom niz ulicu i rekavši mu da pokuša nazvati njezin
poslovni kućni telefonski broj. Rijetko kad je činila takve pogreške; stari ju je pakleno kinjio
još tjednima kasnije.
Tata je kimao samome sebi. "Pretpostavljam da bi analiza vremena mogla mnogo
razotkriti. "
"Tako je. Prosječnim srednjoškolcima dobro idu obje strane te igre." Da nisi uprskao
stvar, sve si to mogao naučiti od Miri.
Njegov je stari skrenuo pogled, zamišljeno. Zabrinuto?
"Da li te netko u školi uznemirava, tata? " Ta pomisao bila je nevjerojatna.
Robert se oglasio onim svojim starim zloćudnim hihotom. "Netko me pokušava
uznemiravati. "
"Hm. Možda bi trebao o tome popričati sa svojim učiteljima. Mogao bi im pokazati
Epiphanyjevu snimku incidenta. To je standardna vrsta problema koje oni moraju rješavati. "
Nije bilo povratne vatre; stariji Gu je samo ozbiljno kimnuo glavom. "Znam, trebao bih.
Budem. Ali teško je to, znaš. A s obzirom na tvoj posao, pa eto, ti si proveo godine radeći na
verzijama takvih problema u kojima se radi o životu ili smrti, zar ne? Ti imaš najstručnije
moguće odgovore. "
Bio je to prvi put u Robertovom životu da je njegov stari rekao nešto lijepo o njegovoj
karijeri. Sigurno nešto kuha!
Neko vrijeme vladala je tišina, dok je otac naizgled strpljivo čekao odgovor, a sin nastojao
smisliti što da sad kaže. Najzad se Bob nasmijao. "Dobro, ali vojni odgovori bi bili pretjerani,
tata. Ne zato što smo mi mnogo pametniji od milijarde tinejdžera, nego zato što imamo
Hardverski sigurno okruženje. Na kraju krajeva, mi kontroliramo sav hardver." Osim onoga
stvorenog u ilegalnim tvornicama ili kod zlostavljača hardvera.
"Tip s kojim sam danas popodne pričao nazvao se 'sveobuhvatnim oblakom spoznaje'. Je
li to blef? Koliko on može znati o meni? "
"Ako je ta budala spremna prekršiti neke zakone, može otkriti mnogo toga o tebi. To
vjerojatno podrazumijeva tvoje liječničke kartone, možda čak i sve što si rekao Reedu
Weberu. Što se tiče neprestanog uhođenja: obično te može gledati na javnim mjestima,
premda to ovisi o tvojim standardnim postavkama i o gustoći lokalne pokrivenosti. Ako ima
87
suradnike ili zombije, može saznati što radiš čak i u mrtvim zonama, no te informacije ne
može dobiti u stvarnom vremenu."
"Zombije? "
"Korumpirane sustave. Sjećaš se kako je bilo kad sam ja bio mali? Skoro sve gadosti koje
smo tada imali na kućnim računalima, sad imamo na nosivim. Situacija bi bila apsolutno
nepodnošljiva bez HSO-a." Tata je izgledao bezizražajno, no možda je guglao. "Ne brini o
tome, tata. Tvoja je Epiphany oprema otprilike najsigurnija što može biti, a da ti je bude
ugodno nositi. Samo se prisjeti da drugim ljudima možda ne možeš toliko vjerovati. "
Činilo se da Robert probavlja ono što mu je sin rekao. "Ali zar nema drugih mogućnosti?
Možda neke napravice koje ti klinci, hm, mogu prikačiti? "
"Da! Mali dripci nisu ništa drugačiji nego što sam ja bio, ali imaju više prilika za spačke."
Prošlog semestra radilo se o pauko-kamerama koje bi vam zašle pod košulju. Neko vrijeme te
su napravice bile prokleto napasna mehanička gamad. Miri je danima bjesnila zbog invazije, a
zatim je odustala od te teme, toliko naglo da je Bob slutio da je skovala neku užasnu osvetu.
"Upravo zato bi uvijek morao ulaziti u kuću kroz prednji hodnik. Ondje imamo dobru
komercijalnu zamku za bube. Ovaj razgovor između tebe i mene je privatan, koliko god je
privatan tvoj Epiphany... A zbog čega te točno taj tip gnjavi? Ti si toliko izvan školske scene
da ne mogu zamisliti da te netko uspješno uznemirava. "
Bogami, tata stvarno izgleda kao da nešto skriva! "Zapravo nisam siguran. Mislim da se
radi samo o kinjenju koje novi klinac mora podnijeti..." malo se nasmiješio "... čak i kad je
novi klinac stjecajem okolnosti stari prdonja. Hvala ti na savjetima, sine. "
"Nema na čemu. "
Starac je postrance izašao iz sobe. Bob ga je pogledom slijedio po hodniku i uz stepenice,
sve do privatnosti njegove sobe. Tata je definitivno bio čovjek kojeg nešto tišti. Bob je neko
vrijeme gledao zatvorena vrata spavaće sobe, razmišljajući o životnim obratima i priželjkujući
da su on i Alice poput nekih ljudi, onih koji uhode raznorazne vlastite uzdržanike.
14.
Kad metafore postanu stvarne
Sljedeći je tjedan Robert izbjegavao UCSD samo zato da vidi reakciju Tajnovitog Stranca.
Počeo je osjećati samopouzdanje u vezi s Epiphanyjem, iako možda nikad neće steći
vještinu klinaca koji su odrasli noseći. Xiu Xiang je zaostajala za njim, uglavnom zato što je
sumnjala u sebe. Tri dana nije htjela nositi, nakon što ju je jedan izuzetno promašeni pokret
ubacio u - odbijala je reći u što, ali Robert je slutio da se radilo o nekoj vrsti porno pogleda.
Jezik projekta Orozco/Gu, premda se tu još uvijek nije radilo o poeziji, uzdigao se iznad
razine nepodnošljive buke. Robert se neobično dobro zabavljao radeći na videoefektima i
mrežnom kašnjenju. Da je njihov projekt bio prikazan u 1990-im godinama, bio bi doživljen
kao djelo genija. Tolika je bila moć knjižnica klišeja i vizualnih trikova koje su se krile u
njihovim alatima. Juan se prilično bojao da Chumligovoj to neće mnogo značiti. "Trebamo
nekakvu dodatnu vrijednost ili će nas popljuvati." Na Googleu je našao neke gimnazije s
programima ručne glazbe. "Ti klinci misle da je to katastrofa od igre", rekao je. Na kraju je
Robert porazgovarao sa studentima glazbe iz Bostona i južnog Čilea - mjesta dovoljno
udaljenih da bi pružila izazov njegovim mrežnim zamislima.
Sharif se bio vratio u Corvallis, no imali su još nekoliko intervjua. Neka pitanja tog
momka bila su daleko inteligentnija nego što je Robert očekivao na temelju nekoliko njihovih
prvih susreta.
Dosta je surfao mrežom kako bi proučio problematiku osiguranja i - povremeno pogledao što ima novo u književnosti. Što je bila umjetnost, sad kad je površinsko savršenstvo
bilo moguće? O, bilo je ozbiljne književnosti. Uglavnom nije zarađivala mnogo, čak ni uz
pomoć sustava mikrotantijema. No bilo je muškaraca i žena koji su umjeli nizati riječi gotovo
jednako dobro kao stari Robert. Prokleti bili!
Od Stranca još uvijek nije bilo ništa. Ili je izgubio zanimanje, ili je shvaćao svoju moć nad
Robertom. Tako je lako pobijediti kad je tvoja žrtva očajna. Prošlo je mnogo vremena otkako
88
je itko pobijedio Roberta Gua u obaranju pogleda... a zatim je jedne subote preskočio svoju
sesiju s Juanom. Umjesto nje, uzeo je auto i pošao u UCSD.
Dok se vozio pojavio se Sharif. "Hvala što ste prihvatili moj poziv, profesore Gu." Slika je
sjela na automobilsko sjedalo, a dio stražnjice nestao je u podlozi. Zulfi nije izgledao ni
približno onako dobro sastavljeno kao nedavno. "Bilo vas je teško dobiti u zadnje vrijeme."
"Mislio sam da smo dosta toga prošli u četvrtak. "
Sharif je izgledao kao da je na mukama.
Robert je podigao jednu obrvu. "Imate pritužbi? "
"Nikako, nikako! Ali vidite, gospodine, postoji mogućnost da sam možda dopustio da
moje nosivo računalo postane, ovaj, možda malčice korumpirano. Moguće je da sam do
određene mjere predmetom... otimanja kontrole. "
Robert se prisjetio onoga što je nedavno čitao. "To je kao da ste malko trudni, zar ne? "
Sharifova je slika utonula još dublje u tapecirana sjedala. "Tako je, gospodine. Razumijem
što želite reći. Ali iskreno, moji sustavi su katkad pomalo podložni kvarenju. Kladim se da je
tako s većinom korisnika. Mislio sam da mogu upravljati situacijom, no došlo je do toga da...
pa eto, vidite, ja vas nisam intervjuirao u četvrtak. Nimalo. "
"Ah." Znači, Tajnoviti Stranac je imao i ovce i novce: mučio je Roberta tišinom, a
istovremeno je nastavljao kao drugi igrač.
Sharif je neko vrijeme pričekao da Robert kaže još nešto, a onda je navalio: "Molim vas,
profesore, ja toliko želim nastaviti naše intervjue! Sad kad znamo da postoji ovaj problem,
lako ćemo ga zaobići. Molim vas da me ne odsiječete. "
"Mogli biste si očistiti sustav. "
"Pa, da. U teoriji. Morao sam to učiniti jednom na dodiplomskom studiju. Nekako sam
završio kao zombi u nekoj prevarantskoj uroti. Ja uopće nisam bio kriv, ali Sveučilište u
Kolkati je tražilo da odnesem odjeću na čišćenje prženjem." Podigao je ruke kao da moli
raširenih dlanova. "Nikad nisam bio dobar u sigurnosnim kopijama; taj debakl me koštao više
od jednog semestra napretka prema diplomi. Molim vas, ne tjerajte me da to činim ponovo.
Sad bi bilo još gore. "
Robert je pogledao van u promet. Njegov je auto skrenuo na Autocestu 56 i kretao se
prema obali. Ispred njega nalazili su se prvi biološki laboratoriji. A tamo je možda bio i
Tajnoviti Stranac. U usporedbi s time, Sharif je bio poznati faktor. Vratio je pogled na
mladića i blago rekao: "U redu, g. Sharif. Nastavite u svom blago korumpiranom stanju."
Sinulo mu je jedno staro sjećanje, kako su mu računalni tehničari na Stanfordu uvijek
dodijavali s najnovijim ažuriranjem antivirusnog programa. "Mi ćemo jednostavno biti iznad
beznačajnog vandalizma. "
"Upravo tako, gospođine! Puno vam hvala." Sharif je zastao, zračeći dubokim olakšanjem.
"A ja sam nestrpljiviji nego ikad da nastavimo. Imam pitanja ovdje negdje." Oklijevanje i
prazni pogled dok je mijenjao mentalne brzine. "Ah, da. Jeste li napredovali na reviziji Tajni
doba? "
"Ne", odgovorio je Robert pomalo kratko. No bila je to ona vrsta pitanja koju biste i mogli
očekivati od autentičnog Zulfija Sharifa. Robert je ublažio svoj odgovor poluistinama: "Još se
bavim okvirnim planiranjem, znate." Upustio se u dugačku diskusiju o tome kako, premda
njegova poezija nije obilna, njezino stvaranje zahtijeva beskrajno precizno planiranje.
Govorio je takve stvari i u stara vremena, ali nikad nije drobio baš do te mjere. Sharif je sve
progutao.
"I tako ću sljedećih nekoliko tjedana posjećivati stare prijatelje - znate, u knjižnici. Time
ću steći neke uvide u poteškoće, ovaj, pobijeđenih staraca. Dobrodošli ste sa mnom. Budete li
pažljivo promatrali, možda ćete naučiti štogod o tome kako ja radim. A nakon toga, bit će mi
drago napraviti kritički osvrt na vaše zaključke."
Mladić je revno kimao glavom. "Prekrasno. Hvala vam! "
Bilo je čudesno koliko mu je značilo što ima nekoga tko mu se divi, pa makar to bio
antitalent od kakvih se branio tijekom cijelog svojeg prošlog života. Zacijelo je i jadni Winnie
to tako radio, velikim riječima i pompoznošćii, zavaravajući još manje nadahnute od sebe.
89
Robert je skrenuo pogled sa Sharifove slike i potrudio se da mu osmijeh ne postane
predatorski. A kad Sharif postane bistriji, znat ću da je to Stranac.
O
Danas nije bilo demonstratora kod knjižnice, ali - začudo - bilo je mnogo fizički prisutnih
studenata. Raznježio se koliko gaje to podsjetilo na minule godine, kad je knjižnica bila
središte intelektualnog života sveučilišta. Što se to dobro dogodilo u prošlih tjedan dana? On i
virtualni Sharif prošli su kroz staklena vrata i pošli dizalom na šesti kat. Unutrašnjost zgrade
Robertu nije bila vidljiva, čak ni s njegovim novim vještinama pristupanja. U redu, potražimo
nedavne vijesti... ali do tada je već bio na petom katu.
Lena —> Juan, Miri, Xiu: <sm> Hej! Izgubila sam pogled!</sm>
Juan —> Lena, Miri, Xiu: <sm> Šesti kat je danas zatvoren za javnost.</sm>
Miri —>Juan,Lena,Xiu:<sm>Možda da jednostavno zamolim Roberta da proslijedi.</sm>
Sharif se sveo na svjetlucavi crvenkasti mjehurić. "Više ništa ne vidim", rekao je. "A
kladim se da ste vi jedina osoba koju mogu čuti."
Robert je oklijevao, no mahnuo je prema Sharifu da mu pošalje dopuštenja. Da vidimo što
će kabala učiniti u vezi s time.
Winnie i Carlos Rivera sjedili su do zida s prozorima. Tommie se grbio nad svojim
laptopom.
"Nĭ hăo, profesore Gu!" rekao je Rivera. "Hvala što ste došli."
Tommie je podigao pogled s laptopa. "Ali nisam siguran želimo li tvojeg malog
prijatelja."
Sharif je dobio podršku iz neočekivanog smjera. Winston Blount je rekao: "Tommie,
mislim da bi nam Sharif mogao dobro doći."
Tommie je odmahnuo glavom. "Više ne. Sad kad su nasjeckali UCSD... "
"Što?" Ormari su još uvijek bili puni knjiga. Robert je zakoračio unatrag i prešao rukom
preko njihovih hrbata. "Meni se čini da su ove prave", rekao je.
"Nisi vidio propagandu na nižim katovima? "
"Ne. Ušao sam u lift, a dosad se nisam baš izvještio u gledanju kroz zidove. "
Tommie je slegnuo ramenima. "Mi smo na zadnjem katu koji nije nasjeckan. Kao što smo
i pretpostavljali, uprava je samo čekala da zamre strka. Onda su jedne noći nahrupili s
dodatnim drobilicama. Završili su dva kata prije nego što smo mi saznali. Tada je već bilo
prekasno. "
"K vragu!" Robert se smjestio na stolac. "Pa koja je onda sad svrha protestiranja? "
Winnie je rekao: "Istina je da ne možemo spasiti UCSD. U stvari, pametni gadovi su
iskrenuli stvar, pa je projekt Librareome sada popularniji među studentima nego što je bio
ranije. Ali dosad je UCSD jedina knjižnica koja je nasjeckana. "
Rivera je razvezao na mandarinskom: "Duì, dànshi tāmen xūyào huĭ diào qítāde
túshūguăn, yīnwèi..." Pokolebao se, kao da je primijetio tupe poglede. "Opro... oprostite.
Hoću reći, još uvijek trebaju uništiti druge knjižnice. Zbog unakrsne provjere. Redukcija
podataka i virtualno sastavljanje bit će kontinuirani projekt, koji će 'asimptotski težiti prema
savršenoj reprodukciji'. "
Robert je uočio da ga Tommie Parker promatra s blagim osmijehom. "Onda, imaš li neki
plan? "
"Neću ništa reći dok je Sharif ovdje. "
Winnie je uzdahnuo. "Dobro, Tommie. Možeš ga isključiti."
Sharifov ružičasti odsjaj malo je istupio iz prolaza između ormara s knjigama. "U redu je.
Ne želim stvarati pro..." Odsjaj je nestao.
Tommie je podigao pogled s laptopa. "Otišao je. I postavio sam mrtvu zonu na šesti kat."
Prstom je pokazao jednu LED lampicu uz rub svojeg drevnog laptopa.
Robert se prisjetio nekih Bobovih tvrdnji: "Sredio si čak i hardver Domovinske
sigurnosti? "
90
"Nemoj nikome reći, Roberte." Potapšao je svoje računalo. "Unutra je izvorni Paragvajac,
otpremljen trenutak prije nego što su zatvorili tvornicu." Uputio im je lukavi osmijeh. "Sad
smo sami, osim ako netko od vas ima prljave gaćice. "
Blount je znakovito pogledao Roberta. "Ili ako je netko od nas cinkaroš. "
Robert jе uzdahnuo. "Nije ovo Stanford, Winstone." Ali što ako je Tajnoviti Stranac
zapravo drot? To mu je moralo ranije pasti na pamet. Potisnuo je tu misao. "Onda, kakav je
vaš plan? "
"Čitali smo Economist", rekao je Rivera. "Huertas International je na klimavom
financijskom tlu. Kašnjenje u UCSD-u moglo bi ga natjerati da odustane od cijelog projekta."
Zurio je u Roberta kroz debele naočale. U njima su se vidjele slike koje su titrale.
"Iako su ovdje nasjeckali gotovo sve? "
"Duì." Mladić se nagnuo naprijed, a njegova majica prikazivala je bujicu zabrinutih lica.
"Ovakva je situacija. Projekt Librareome nije samo slikanje predmilenijskih knjiga. Nije samo
digitalizacija. On nadmašuje Google i društvo. Huertas namjerava kombinirati sve klasično
znanje u jedinstvenu objektno-pozicijsku bazu podataka s transparentnom strukturom
pristojbi. "
Objektno-pozicijska baza podataka? To je nadilazilo Robertov novopečeni štreberluk.
Uperio je pogled iznad Riverine glave u pokušaju da pronađe taj pojam. Ništa nije dolazilo.
Tommijeva mrtva zona, da.
Rivera je shvatio njegov pogled kao nevjericu. "Nije to zapravo tako mnogo podataka,
doktore Gu. Nekoliko petabajta. Glavni problem je u tome što je sve vrlo heterogeno u
usporedbi sa skupovima podataka slične veličine u većini aplikacija. "
"Svakako. I što je bit? " Kutkom oka ugledao je osmijeh kako se širi Winniejevim licem.
Znao je da Robert blefira.
"Pa", nastavio je Rivera, "Huertasova će zbirka sadržavati skoro sve ljudsko znanje do
prije dvadesetak godina. Sve korelirano i povezano. To je razlog zašto Huertas plaća Državu
Kaliforniju da mu dopusti da počini tu strahotu. Čak i prva, gruba kompilacija mogla bi biti
zlatni rudnik. Od početka projekta prije šest tjedana, Huertas International ima šestomjesečni
monopol na Librareome koji stvara. To znači šest mjeseci isključivog pristupa pravom uvidu
u prošlost. Postoje deseci pitanja na koja bi takav resurs mogao dati odgovor: Tko je uistinu
prekinuo Intifadu? Tko se nalazi iza londonskih krivotvorina umjetnina? Kome je zapravo
išao novac od nafte krajem prošlog stoljeća? Neki će odgovori zanimati samo opskurna
povijesna društva. Ali neki će značiti dobru lovu. A Huertas će imati isključiva prava na to
proročište šest mjeseci."
"Ali on mora sastaviti te podatke", rekao je Winnie. "Ako Huertas izgubi nekoliko
tjedana, stotine organizacija će odlučiti da isto tako mogu pričekali do isteka monopola - kad
će moći dobiti besplatno još potpuniji odgovor. Ali to još nije sve. Kineski Informagical
bezecira Britanski muzej i Britansku knjižnicu, a koristi mnogo bolju opremu od Huertasa.
Britanci su dokazali da imaju više zdravog razuma od UCSD-a, ali njihova digitalizacija treba
početi svaki čas. Zaostane li Huertas još više, on i Kinezi će se naći u ratu oko cijena prodaje
prvih pretraživanja. "
"Uobičajena spirala smrti!" Tommie se zabavljao bez zlobe. Oduvijek je bio fasciniran
načinom na koji se stvari raspadaju. Robert se sjećao požara niskog raslinja u 1970-im.
Tinejdžer Tommie bio je vani u Istočnom okrugu i pomagao je oko komunikacija - ali pritom
je uživao u svakoj minuti katastrofe.
"Znači, ovaj..." Zašto Stranac želi da ja budem dio ovoga? Blount se zahihotao. "Zbunjen
si, Roberte? "
Ranije, u Stanfordu, Winnie se nikad ne bi usudio bockati ga toliko otvoreno, barem ne
nakon prve godine. Ali sada su jedine replike kojih se Robert mogao sjetiti bile adolescentski
sarkastične. Stoga je odgovorio blago: "Da, još mi nije jasno. "
Blount je oklijevao, pribojavajući se neke od zamki starog Roberta. "Bit je u tome da
popričamo kako ćemo ozbiljno nauditi Huertasu i Projektu Librareome. Više nam nema
pravne pomoći, tako da sve što ovisi o uzrokovanju kašnjenja neprijatelju mora
podrazumijevati zločin. Razumiješ? "
91
"Da. Mi smo zbilja pravi urotnici. "
Rivera je kimnuo. "A to je već samo po sebi krivično djelo."
Tommie se nasmijao. "Pa što? Ja sam upravo subvertirao MDS-ovo uhođenje! To je napad
na nacionalnu sigurnost. "
"Briga me što se radi o velikoj izdaji!" reče Robert. Ako mi se pjesma vrati... "Mislim, vi
znate koliko ja volim knjige. "
Ostali su kimali glavama.
"Onda, kakav je plan? "
Blount je pokretom ruke pokazao Tommieja. Čovječuljak je upitao: "Sjećaš se naših
podzemnih šetnji? "
"1970-ih? Da, bile su zabavne - na umobolan način. "
Tommiejev se osmijeh proširio.
"Hoćeš mi reći da su parni tuneli još uvijek u upotrebi? "
"Aha. U devedesetim godinama taj tip gradnje izašao je iz mode. Bilo je puno novih
zgrada koje nisu bile povezane. Ali onda je u nultima narod poželio ekstremno brzi prijenos
za komuniciranje. A bioznanstveni su ljudi htjeli automatski transport uzoraka. Ta ekipa je
imala puno novca. "
"Danas imaju još više", dometnuo je Carlos.
Tommie je kimnuo. "NIR laseri nisu za njih. Oni hoće opremu za xlaser i graser, trilijune
boja po stazi i trilijune staza. Danas mreža 'parnih tunela' ne služi za struju i grijanje. Sad
postoje ogranci koji se pružaju ispod ceste Torrey Pines sve do Scrippsa i Salka. Čuo sam da
možeš malo hodati čak i ispod oceana, premda samo nebo zna što ondje rade. Prema istoku,
možeš ući u svaki pojedini biotehnološki laboratorij. "
Odjednom je Robert shvatio zašto se Tajnoviti Stranac zanimao za Stariju kabalu. Naglas
je rekao: "Kakve to veze ima s Projektom Librareome, Tommie? "
"Eh! Pa, znaš da se Max Huertas obogatio na biotehnologiji. On posjeduje neke od
najvećih laboratorija u Sjevernoj Americi - uključujući i ovaj koji je samo kilometar i nešto
sjeveroistočno od nas. Nije mu bilo teško preinačiti svoj softver za genome tako da podržava
Librareome. I tako, on skladišti poderane papire u komorama ispod sjeverne strane kampusa."
"I? "
"I nije završio s njima! Rezanjem je dobio mnogo slika, ali pokrivenost nije potpuna.
Morat će ponovo skenirati stvari na kojima je u prvoj ruci imao problema. Da nema onog
vremenskog ograničenja, bolje bi mu bilo da jednostavno pričeka da se sljedeća žrtvovana
knjižnica nasjecka na komadiće, pa da onda njih upotrijebi za unakrsnu provjeru, ali njemu se
žuri. "
"To skladište je također dio Huertasove propagande", rekao je Winnie.
"Kad završe s ponovnim skeniranjem, poderotine će se 'čuvati na sigurnom u Huertasovim
komorama, u korist arheologa budućih generacija'. Neki naši fakulteti su to zbilja popušili!"
"Dobro", rekao je Rivera, "u tome ipak ima mrvica istine. Papir će dulje trajati u hladnom
nitrogenu nego što bi trajao na policama u knjižnici."
Winnie je to odbacio odmahnuvši rukom. "Bit je u tome da su knjige uništene i da će
Huertas uništiti još knjižnica ako ga ne zaustavimo. Naš plan je..." Osvrnuo se oko sebe kao
da je upravo shvatio da stoji na rubu služenja kazne u zatvoru. "Naš plan je da provalimo u
parne tunele i dođemo do mjesta gdje Huertas skladišti poderotine. Tommie je smislio način
da se poderotine učine nečitljivima. "
"Što? Protestiramo protiv uništavanja knjižnice tako da uništimo ono što je preostalo? "
"Samo privremeno!" rekao je Tommie. "Otkrio sam nevjerojatno ljepilo u spreju.
Poprskaš ga po poderotinama i one će se pretvoriti u nešto nalik na goleme komade iverice.
Ali za nekoliko mjeseci ljepilo će jednostavno ishlapiti. "
Rivera je kimao glavom. "Tako da mi ne pogoršavamo stvari. Ja ne bih bio ovdje kad bih
mislio da razaramo ono što je preostalo od knjiga. Huertasov način je nepotrebno brutalan jer
pokušava ščepati sve odjednom, dok bi sporiji pristup bio jednako dobar. Možda ga možemo
izbaciti iz tračnica na dovoljno dugo vremena da ga starinski digitalizatori, koji vole knjige,
92
sustignu - pa više neće nastradati nijedna knjižnica." Njegova majica je trenutačno reklamirala
Američko društvo knjižničara.
Robert se naslonio i pokušao razmisliti o tome što su rekli. "Kažete da će Kinezi svaki čas
izrezuckati Britansku knjižnicu? "
Rivera je uzdahnuo. "Da, a okomit će se i na Muzej. Ali EU traži neki izgovor da ih
zaustavi. Kad bismo mi uspjeli javno popljuvati Huertasa... "
"Razumijem", rekao je Robert pronicavo. Izbjegavao je Winniejeve oči. Blount je bio već
dovoljno sumnjičav. "U redu. Plan baš i nije nešto... ali pretpostavljam da je bolji nego da ga
nema. Računajte na mene. "
Osmijeh se širom raširio na Tommiejevom licu. "Super, Roberte!" Robert je konačno
pogledao Winstona Blounta. "Sad je pitanje, želite li vi mene u tome? "
Blount je napravio grimasu. "Još jedan par ruku. Razni mali zadaci..."
Tommie je zakolutao očima. "U stvari, nismo mogli ni sanjati o tome prije nego što si se ti
pojavio. "
"Ja? Zašto?"
"Ha. Razmisli o čemu pričamo: o provali u parne tunele, pa hodanju kilometar i pol do
jednog od najbolje čuvanih bioloških laboratorija na Zemlji. Ja mislim da bih nas mogao
ubaciti unutra. Ali, bih li nas uspio neotkrivene dovesti sve do bioloških laboratorija? Nema
teorije. To prolazi samo u starim epizodama Star Treka, kad ventilacijski sustav osmisle
uglavnom zato da pokreće idiotske zaplete. Ovo je stvarni svijet - a osiguranje u stvarnom
svijetu je isto čulo za tunele. "
"To još uvijek nije odgovor na 'Ja? Zašto?' "
"Molim? O! Dolazim do toga! U svakom slučaju, kad je naša protestna taktika propala,
počeo sam malo istraživati." Tommie je potapšao svoj laptop. "Newsgrupe, chat, pretraživači
- sve sam ih koristio, zajedno s nečime što je sličnije mrežnom klađenju nego bilo čemu
drugome. Možda mi je najteže bilo sve to učiniti, a da me ne primijeti federalna policija. To
me usporavalo, ali na kraju sam stekao prilično dobru predodžbu o osiguranju laboratorija.
Upravo je onakvo kakvo se može očekivati na lokaciji kritičnoj za nacionalnu sigurnost.
Ozbiljno je, ali nezgrapno. Sustav je orijentiran na lozinke i korisnički intrinzične
identifikacije, a uglavnom je automatiziran. Korisnička intrinzičnost je u smislu standardne
biometrije - za određene djelatnike zaštitarskih službi SAD-a. A pogodi tko se slučajno nalazi
i u našoj blizini i na toj listi pristupnog ovlaštenja? "
"Moj sin. "
"Ne baš. Tvoja snaha. "
Alice. "To je smiješno. Ona je nekakav stručnjak za vanjske poslove s Azijom." Kad nije
luda kao šlapa. A onda je pomislio na Tajnovitog Stranca. "Sve se to predobro poklapa. "
Winnie: "Otkad si ti stručnjak za osiguranje, Roberte? "
Trebao bih začepiti. Oni idu u smjeru koji mi odgovara! Ali bio je izgubio svoje stare
vještine verbalnog manevriranja pa je izlanuo: "Informacije poput ove ne dobivaju se
pretraživanjem preko Googlea. "
Tommie je odmahnuo glavom. No u njegovim očima bio je izraz samilosti. "Svijet se
promijenio, Roberte. Ja danas mogu dobiti odgovore na načine koji su prije dvadeset godina
bili nemogući. Stotine tisuća ljudi po cijelom svijetu surađivalo je u mojem pretraživanju, u
njegovim sićušnim djelićima koje nitko nije ni prepoznao. Najveća opasnost leži u tome da su
moji rezultati jednostavno pogrešni. Danas vlada dezinformacija. Čak i kad laži nisu
namjerne, postoje razne fantazijske grupe koje nastoje iskriviti stvarnost tako da bolje
odgovara njihovoj najnovijoj igri avanture. No ako nas netko i farba, to nije obična prevara.
Ima detalja i potvrda koji su došli iz previše nezavisnih izvora. "
"O." Robert je uspio zazvučati impresionirano. Zapravo je i bio impresioniran. Možda bi
Stranac i mogao održati riječ.
O
Razgovarali su još pola sata, ali ništa se konkretnije nije reklo o izdaji koja se očekivala
od Roberta. Tommie je za njih imao druge zadatke: trebale su im neke sveučilišne lozinke i
93
neke krivotvorine glasa. Ulazi u parne tunele sad su bili zazidani betonom. Nije bilo
prizemnog ulaza kao pedeset godina ranije, dok su se još gradili. A i s Tommiejevim
"ljepilom u spreju" bilo je problema.
"Ljepilo?" Činilo se da je Tommieju malo neugodno. "Još ne postoji. Ali skoro pa je
izumljeno." Tommie je bio otvorio tu temu na jednom forumu o ornamentalnom vrtlarstvu, a
zatim je napravio paralelne teme kod nekakvih ulagača rizičnog kapitala. Japansko Društvo
ornamentalnog grmlja upravo je surađivalo s argentinskim biolozima s ciljem kreiranja
konačnog oblika spreja. Proizvod bi trebao postojati za manje od dva tjedna, a prvi put bi
trebao biti pokazan na izložbi dresiranih biljaka u Tokiju. Jedna litra pretproizvoda trebala je
biti poslana Tommieju UP/Exom nešto prije toga. Uzvratio je pogled Robertovoj nevjerici.
"Hej, danas se to tako radi kad hakiraš."
Prošlo je tri poslijepodne. Sjena knjižnice produljila se prema istoku, potopivši obližnje
zgrade. Četiri urotnika su završili za taj dan.
Tommie je ustao. "Mi to možemo! Možda nas i ne uhvate. Ali čak i da nas uhvate, što
onda? Bit će baš kao u stara vremena. "
Carlos Rivera je ustajao polaganije. "I nije baš da ćemo napraviti neku štetu."
Tommie je stavio prst na usta. "Dižem mrtvu zonu, gospodo." Natipkao je nešto na laptop
i LED lampica na gornjem rubu kućišta se ugasila.
Svi su malo zašutjeli, pokušavajući se sjetiti sigurnih stvari koje bi mogli reći.
"Onda dobro." Rivera je pogledao Roberta. "Biste li željeli vidjeti što smo - što je
knjižnica učinila s praznim ormarima za knjige? "
"Mislite ono što je Tommie spomenuo kao propagandu? "
Rivera se slabašno nasmiješio. "Da, ali lijepo je na svoj način. Da se to napravilo nakon
nježnije digitalizacije, meni bi se bezuvjetno sviđalo. "
Poveo ih je katom pored dizala. "Ulaz iz stubišta ima najbolju atmosferu. "
Winnie Blount je napravio grimasu, no Robert je uočio da je pošao s njima.
Stubište je bilo slabo osvijetljeno. Golim okom vidjeli su se betonski zidovi, protkani tu i
tamo srebrnastim linijama koje je bio vidio i izvana. Kad je prošao kroz vrata, Robertov se
pogled prebacio na neku vrstu standardnog proširenja: sad je svjetlost dopirala iz plinskih
svjetiljki s mrežicama, ugrađenih u zidove. Beton pun sjena je nestao. Ovi zidovi bili su od
velikih kamenih blokova dlijetom isklesanih u pravokutnike, spojenih tako precizno da je
jedva bilo mjesta za žbuku. Robert je ispružio ruku da dodirne zid i trgnuo je natrag kad je
osjetio glatki kamen - a ne obični beton!
Rivera se nasmijao. "Očekivali ste uobičajeno razočaranje, je li doktore Gu?" Ono kad
dodir proturječi vizualnoj iluziji.
"Aha." Robert je rukom prelazio preko kamenih blokova, pipao rubove mekših krpica
lišaja.
"Sveučilišna je uprava ovo jako mudro izvela. Pridobili su zajednicu jednog kruga
vjerovanja - i potaknuli je da instalira dodirno-opipne grafite. Neke kulise su impresivne, čak i
bez vizualno prilagođenih prikaza. "
Sišli su niz dva niza stepenica. Tu se moralo nalaziti odmorište s ulazom na peti kat, no
vrata su bila od izrezbarenog drva s tamnim odsjajem pod plinskom svjetlošću. Rivera je
povukao izbrazdanu mjedenu kvaku i vrata od dva i pol metra su se otvorila. Svjetlost s druge
strane bila je ultraljubičasta i varirala je od slabašne do bolno snažne. Čuli su se zvukovi nalik
na frcanje iskri. Rivera je promolio glavu kroz vrata i izverglao nešto nerazgovijetno.
Osvjetljenje je postalo civiliziranije, a jedini zvukovi bili su glasovi izdaleka.
"U redu je", reče knjižničar. "Dođite. "
Robert je stupio kroz poluotvorena vrata i osvrnuo se oko sebe. Ovo nije bio peti kat
Geiselove knjižnice na planetu Zemlji. Bilo je knjiga, no one su bile pregoleme i složene na
drvene konstrukcije koje su sezale veoma visoko. Robert se izvio unatrag. Ljubičasta svjetla
pratila su police prema gore, ocrtavajući njihov iskrivljeni potporni sustav. Poput onih
fraktalnih šuma na starim grafičkim prikazima. Na granicama do kojih je dopirao njegov vid
još je uvijek bilo knjiga, sićušnih zbog udaljenosti.
94
Fiju. Poskliznuo se i osjetio kako ga je Tommie vratio u ravnotežu, spustivši svoju ruku
na njegova križa.
"Zgodno, ha?" rekao je Parker. "Skoro pa bih i ja poželio nositi. "
"D... da." Robert se primio za obližnju policu. Drvo je bilo pravo, puno i čvrsto. Spustio je
pogled na pod i usmjerio ga prema van, duž prolaza. Put kroz ormare bio je krivudav - i nije
završavao kod vanjskog zida koji se morao nalaziti ondje, svega deset ili dvanaest metara
daleko. Umjesto toga, otprilike ondje gdje su trebali biti prozori, nalazile su se naherene
drvene stube. Ona vrsta ad hoc stolarstva koju je volio u starim dućanima rabljenih knjiga. Iza
tih stuba i sami ormari su bili iskošeni, kao da je gravitacija ondje imala drugačiji smjer.
"Što je sve ovo? "
Ostala trojica na sekundu su šutjeli. Robert je uočio da izgledaju kao da nose tamne
oklope. Riverina oprema imala je neko kitnjasto znakovlje. Pored toga, bila je sumnjivo nalik
na majicu kratkih rukava i bermude načinjene od ploča crnog čelika.
"Zar ne razumijete?" najzad je rekao Rivera. "Vas trojica ste Vitezovi čuvari. A ja sam
Militantni knjižničar. Sve je to iz priča Opasno znanje Jerzyja Haceka. "
Blount je kimnuo. "Njih nikad nisi čitao, je li Roberte?"
Robert sc mutno sjećao Haceka negdje iz vremena kad je odlazio u mirovinu. Prezirno je
frknuo. "Ja čitam bitne stvari."
Polako su hodali uskim prolazima. Bilo je i sporednih staza. One nisu vodile samo lijevo i
desno, već i gore i dolje. S nekih su dopirali zvukovi zmijskog siktanja. Na drugima je viđao
"Vitezove čuvare" zgrbljene nad stolovima pretrpanim knjigama i pergamentima; svjetlost je
obasjavala njihova lica sa stranica otvorenih knjiga. Doista iluminirani rukopisi. Robert je
stao da bolje pogleda. Riječi su bile engleske, ispisane suludim gotičkim pismom. Knjiga je
bila nekakav tekst o ekonomiji. Jedna čitateljica, žena s pretjerano bujnim obrvama, nakratko
je pogledala posjetitelje, a zatim rukom zamahnula po zraku iznad sebe. S polica visoko gore
začulo se bum i jedna ploča od kože i pergamenta duža od jednog metra pala je prevrćući se u
letu. Robert je skočio unatrag, umalo nagazivši na Tommieja. Ali knjiga koja je padala stala je
i počela lebdjeti točno na mjestu gdje ju je studentica mogla dohvatiti. Stranice su se same
otvorile i prelistale.
O. Robert je oprezno izašao unatrag iz niše. "Shvaćam. Ovo su digitalizacije onoga što je
dosad uništeno. "
"Digitalizacija prve ruke", rekao je Blount. "Ti gadovi iz sadašnje uprave su zbog ovoga
pobrali više dobrih kritika nego što im je donijela sva ostala njihova propaganda zajedno. Svi
misle da je to tako pametno i slatko. A sljedeći tjedan će nasjeckati šesti kat." Rivera ih je
poveo prema van, u smjeru nakrivljenih drvenih stuba. "Nisu svi sretni. Vlasnici Geiselove
knjižnice - Dr. Seuss - u ovome se nisu složili sa sveučilištem. "
"Bravo za njih!" Blount je nogom udario drvenu policu. "Naši studenti isto tako mogu ići
na Piramidalno brdo. "
Robert je načinio pokret koji je trebao vratiti pogled na neproširenu stvarnost. Međutim,
još uvijek je vidio ljubičastu svjetlost i drevne, kožom uvezene rukopise. Utipkao je
eksplicitnu reverzijsku naredbu. Stvarnost ni tada nije počela. "Zaglavio sam u ovom
pogledu."
"Aha. Ako ne izvadiš leće ili ne izgovoriš 911, ne možeš vidjeti što je stvarno tu. Još jedan
razlog protiv korištenja Epiphanyja." Tommie je mahao otvorenim laptopom kao kakvim
talismanom. "Ja vidim iluzije, ali samo onda kad ja to hoću." Čovječuljak je krenuo drugim
sporednim prolazom, ovdje nogom gurnuvši knjigu koja je ležala na podu i stenjala, ondje
stupivši u nišu da vidi što rade redovne mušterije. "Ovo mjesto je tako kul! "
Kad su došli do drvenih stuba Rivera je rekao: "Sad oprezno. Ovo je nezgodno." Na nekih
pola puta nadolje stube su skretale ukoso i perspektiva je bila posve iskrivljena. Winnie je
krenuo prvi. Kod zavoja se pokolebao. "Već sam to radio", progunđao je, gotovo sebi u bradu.
"Mogu ja to." Napravio je korak naprijed, zateturao, a onda se uspravio - ali bio je ukoso u
odnosu na Roberta i društvo.
95
Kad je Robert došao do praga, zatvorio je oči. Epiphanyjeva standardna postavka bila je
da na "zatvorene oči" nestanu svi prilagođeni prikazi, te je nakratko bio imun na vizualne
trikove. Zakoračio je -i u stvarnosti nije bilo nikakve kosine, samo običan zavoj!
Tommie je došao odmah za njim. Na licu mu je bio široki osmijeh. "Dobrodošao u
Escherovo krilo!" rekao je. "Klinci ovo obožavaju." Na dnu stuba nalazio se još jedan zavoj
od devedeset stupnjeva. Parker je rekao: "Dobro, sad se krećemo natrag prema pogonskom
središtu zgrade, samo što imamo dojam da i dalje lutamo među beskrajnim knjigama. "
Knjige ispred i iza, knjige sa strane, skrivene u uskim prolazima. Knjige iznad, nalik na
dimnjake koji nestaju u ljubičastoj svjetlosti. Mogao je vidjeti čak i knjige ispod njih, ondje
gdje su rasklimane ljestve naizgled ponirale u dubinu. Kad bi ih Robert pogledao lagano
iskosa, natpisi na hrptovima i koricama sjajili su crnom svjetlošću, gotovo previše
tamnoljubičastom a da bi se vidjela, no vrlo jasnom, a predstavljali su šifre Kongresne
knjižnice, kriptično poput runa. Te knjige bile su duhovi - ili možda avatari - onoga što je bilo
uništeno.
Stvarale su zvukove, režale su, siktale, šaputale. Kovale su urote. Duboko dolje u
prolazima, neke knjige bile su okovane u lance. "Moraš se čuvati Das Kapitala", rekao je
Rivera.
Robert je ugledao jedan tom - da i ta riječ jedanput doista odgovara! - kako nateže svoje
lance, čije su karike glasno lupale po masivnim vijcima.
"Da, Opasno znanje čezne za slobodom. "
Neke knjige morale su biti stvarni dodirno-opipni rekviziti. Studenti u jednom prolazu
gomilali su knjige na hrpu. Tada su ustuknuli, a tekstovi su se počeli trljati jedni o druge u
orgiji lepršavih stranica. "To bi bila bibliografska sinteza? "
Rivera je pratio njegov pogled. "Ovaj, da. To je krenulo kao fora koju je dekan Blount
spomenuo, ono što je trebalo omiliti projekt sjeckanja javnosti. Mi prikazujemo knjige kao
gotovo živa bića, kao stvorenja koja služe svoje čitatelje i opčaravaju ih. Terry Pratchett i
Jerzy Hacek tim su se motivom igrali godinama. Ali zapravo nismo shvaćali punu moć svega
toga. U ovome nam pomažu neki od najboljih Hacekovih krugova vjerovanja. Svaka radnja na
bazi podataka ovdje ima svoj fizički prikaz, baš kao u Hacekovim pričama o Militantnoj
knjižnici. Većina naših korisnika misli da je ovo bolje od standardnog softvera za
referenciranje. "
Winnie se osvrnuo prema njima. Bio je otišao toliko daleko naprijed da je izgledao
umanjeno, kao da ga gledaju kroz teleskop preko velike udaljenosti. Zgađeno im je mahnuo.
"To je ta izdaja, Carlos. Vi knjižničari ne odobravate sjeckanje, ali pogledaj što ste učinili.
Ovi klinci će posve izgubiti poštovanje prema trajnim zapisima ljudske baštine. "
Tommie Parker je stajao iza Roberta. Veselo je progunđao: "Winnie, klinci su ga već
posve izgubili. "
Rivera je oborio pogled. "Žao mi je, dekane Blount. Sjeckanje knjiga je zlo, a ne
digitalizacija. Prvi put u svojim životima naši studenti imaju suvremeni pristup
predmilenijskom znanju." Mahnuo je studentima u sporednom prolazu. "I to ne samo ovdje.
Do knjižnice se može doći i preko mreže, samo onda nema dodirno-opipnih trikova. Huertas
dopušta ograničeni pristup bez naplate, čak i za vrijeme svojeg razdoblja monopola. Ovo je
tek prva ruka digitalizacije, i to samo od HB do HX, ali u prošlom smo tjednu primili više
upita o našim predmilenijskim posjedima nego što smo primili u zadnje četiri godine. A
većinu novog prometa stvara nastavničko osoblje sveučilišta! "
"Gadovi licemjerni", rekao je Winnie.
Robert je pogledao studente u njihovoj niši. Seks među knjigama je završio, no knjige su
sad lebdjele u zraku iznad glava studenata, a stranice su tankim glasićima pjevušile još
nepretraženim tomovima. Otjelovljenje metafore.
Marširali su nalrag prema pogonskom središtu. Ispostavilo se da se ono nalazi nekoliko
puta dalje nego što se Robert sjećao. Vijugavi prolazi su ih zacijelo vodili oko središta
stvarnog četvrtog kata. Najzad su se domogli pogleda na vrata od dva i pol metra. Nakon
svega ostalog, izrezbareno drvo bila je svakodnevna stvarnost. Čak se i pod izravnao u nešto
čvrsto i normalnog izgleda.
96
A tada im se pod pomaknuo pod nogama.
"Št..." Robert je zamahao rukama i pao na zid. Knjige su se zaljuljale na svojim policama,
a on se prisjetio da su neke od njih doista bile stvarne i teške, baš kao što su i izgledale.
Munje su blještale u pulsirajućim lukovima.
Rivera je vikao na mandarinskom, nešto o lažnom potresu.
Što god bilo, njihanje i ljuljanje je bilo stvarno.
Režeći zvuk dopro je odozdo, a šišmiši su jurili naprijed-natrag po zraku iznad njih.
Ljuljanje se smanjivalo, kružeći poput plesača koji se vrti.
I tada je prestalo. Pod i zidovi bili su mirni na dodir baš kao u Robertovim studentskim
danima.
Tommie se digao na noge i pomogao Winstonu Blountu da ustane. "Sve u redu?" upitao
je.
Blount je tupo kimnuo, previše potresen za sarkazam.
"To se još nikad nije dogodilo", rekao je Tommie.
Carlos je kimnuo. "Āiya, duibùqĭ, wŏ gāng xiāng qĭlái tāmen jīntin shì xīn dōngxī", rekao
je, nešto o današnjem pokušaju nečeg novog.
Tommie je potapšao knjižničara po ramenu. "Hej, čovječe, pričaš na kineskom. "
Rivera je neko vrijeme zurio a onda mu je odgovorio, opet na mandarinskom, ali brže i
glasnije.
"U redu je, Carlos. Ne brini." Tommie je poveo mladića niz stepenice. Rivera je i dalje
govorio, ali u naletima, ponavljajući: "Wō zài shuō yīngyŭ ma? Shì yīngyŭ ma?" Govorim li
engleski? Je li ovo engleski?
"Samo naprijed, Carlos. Bit ćeš dobro. "
Robert i Winnie išli su na kraju. Blount je škiljio na onaj svoj pretjerani način,
pretražujući. "Ha!" rekao je. "Gadovi su zatresli zgradu pomoću servo stabilizatora. Vidi. "
I Robert je, začudo, vidio; sve ono vježbanje se isplatilo. "Da!" Geiselova knjižnica bila
je jedna od malo zgrada koje nisu bile zamijenjene nakon potresa u Rose Canyonu. Umjesto
toga, u njezin stari okvir ugradili su aktivnu stabilizaciju. "Admin je, znači, pomislio da bi
ovo još malo pridonijelo realizmu... "
"Mogli smo poginuti", rekao je Blount.
Bili su na trećem katu. Iz suprotnog smjera prilazila im je grupa studenata; barem je
Robert pretpostavio da su studenti, budući da su se svi smijali i da su izabrali čudovišne
oblike. Dvije grupe su se mimoišle; stariji su šutjeli sve dok studenti nisu nestali iznad njih.
Tommie je rekao: "Što pokreće rock and roll, Carlos? "
Rivera je zaobišao ormar ugrađen u zid. Sad je vikao: "Govorim li konačno engleski?...
Da! O, Bogu hvala. Ponekad sanjam da sam zauvijek zaglavio." Načinio je nekoliko koraka,
gotovo plačući od olakšanja. Tada su riječi potekle iz njega u bujici. "Da, da, shvatio sam
tvoje pitanje: nisam siguran što pokreće naše lažne potrese. Bio sam na sastanku kad smo
odlučili da ćemo stabilizacijski sustav koristiti na taj način. Prekidač je trebao biti svaki
pokušaj da se 'otvori' neka knjiga koja sadrži znanje koje 'Čovječanstvo ne bi trebalo doznati'.
Naravno, to je šala - osim kad je toliko smrtonosno ozbiljna da se pojavi Domovinska
sigurnost. Tako da mislim da potrese jednostavno pokrećemo nasumično. "
Nastavili su prema dolje, a Rivera je neprestano blebetao. "Naša glavna knjižničarka je
totalno zagrijana za ovo. Pored toga, ona je velika faca u lokalnom Hacekovom krugu
vjerovanja. Ona želi uvesti hacekijanske kazne za korisnike koji prekrše pravila knjižnice."
Tommiejev izraz zabrinutosti zamijenilo je tehničko zanimanje.
"Ideš", rekao je, "Hacekove jame za mučenje? "
U prizemlju su izašli na standardni tepih glavnog foajea knjižnice. Sat vremena ranije,
Robert i Sharif prošli su ovu prostoriju prema dizalima. Robert je tada jedva primijetio čisti
otvoreni prostor i kip Theodora Seussa Geisela. Sad ga se ovaj dojmio kao dobrodošlica u
zdrav razum. Prošli su kroz staklena vrata na poslijepodnevnu sunčevu svjetlost.
Winnie se okrenuo da pogleda uvis u stršeće katove knjižnice. "Pretvorili su ovo mjesto u
prijetnju. Taj potres je bio, je bio..." Njegov pogled se naglo spustio s neba. "Jesi li dobro,
Carlos? "
97
Knjižničar je odmahnuo rukom. "Jesam. Ponekad je to zapinjanje pomalo nalik na
epileptički napad." Obrisao sije lice; bio je natopljen znojem. "Uh. Ovaj put je možda bilo
gadno... "
"Trebao bi potražiti liječničku pomoć, Carlos. "
"Jesam. Vidite?" Liječničke su oznake iskrsnule oko njegove glave. "Poslao sam alarm
dok smo bili na stepenicama. Trenutačno me gleda najmanje jedan pravi doktor. Ja..." Zastao
je, osluškujući. "U redu, žele da dođem u kliniku. Nekakvo skeniranje mozga. Vidimo se
sljedeći put." Primijetio je izraze njihovih lica. "Hej, ne brinite dečki. "
"Idem s tobom", rekao je Tommie.
"Dobro, ali nemojte govoriti. Pripremaju me za skeniranje." Njih dvojica uputili su se
prema zapadnom rotoru.
Robert i Winnie gledali su za njima. Blount je progovorio s netipičnom nesigurnošću.
"Možda ga nisam smio gnjaviti zbog tih Hacekovih ideja. "
"Hoće li mu biti dobro? "
"Vjerojatno. Svaki put kad se neki veteran trajno zaglavi. Ministarstvo veterana ispadne
jako loše. Dat će sve od sebe da mu pomognu."
Robert se u mislima vratio na sve Riverine neobičnosti. Njegov mandarinski obično bi se
svodio samo na kratke upadice, gotovo kao da afektira. Da su bile na španjolskom, možda ih
ne bi ni primijetio. Ali sada... "Što nije u redu s njim, Winnie? "
Blountov pogled bio je odsutan. Slegnuo je ramenima. "Carlos je PVU. "
"Što je to? "
"Ha? Kriste Bože, Gu! Potraži sam." Osvrnuo se po platou. "Dobro. Dobro." Uputio je
Robertu usiljeni osmijeh. "Oprosti, Roberte. PVU je tema koja se lako pretražuje. Pronaći ćeš
puno dobrih diskusija. Sad je važno da ostanemo fokusirani. Ovaj, Carlos bi to htio. Mnogo
toga ovisi o tome hoćeš li ti učiniti pravu stvar. "
"Ali što to? Koju... "
Winnie je podigao ruku. "Radimo na tome. Dat ćemo ti pojedinosti vrlo skoro."
O
Dok se vozio kući, Robert je potražio "PVU". Dobio je mihjune rezultata, medicinskih,
vojnih, iz suzbijanja droga. Odabrao je sažetak GlobalSecurityja, s vrha popisa "dostojnih
protivnika":
PVU, "pravovremeno učenje" (također i "pravovremeni učenik", kad se odnosi
na žrtvu postupka), tretman je koji objedinjuje terapiju adresinom i intenzivnu
izloženost podacima, te omogućuje instalaciju opširnih skupova vještina u
manje od 100 sati. Najpoznatiji je po svojoj tragičnoj upotrebi u <link>Sinoameričkom konfliktu</link>, kad je 100000 američkih vojnika na taj
način prošlo obuku iz mandarinskog, kantoneškog...
... i iz cijele liste specijalnosti za koje Robert nikad nije čuo. U manje od devedeset dana
Amerikanci su svladali jezični jaz svoje vojske. Ali tada su nastali problemi...
Ta grupa talenata imala je odlučujuću važnost u operacijama na tlu; međutim,
ljudska cijena tog postupka postala je vidljiva već i prije kraja rata.
Robert Gu - kao vjerojatno i svi studenti - sanjao je o prečacima. Naučiti ruski, latinski,
kineski ili španjolski, preko noći i bez muke! Ali pazite što želite... Pročitao je dio o
nuspojavama: učenje nekog jezika, ili specijalne vještine za karijeru, mijenja osobu. Natrpajte
joj takve vještine u glavu zbrda-zdola i iskrivit ćete pozadinsku osobnost. Vrlo malo PVU-ova
nije osjećalo nikakve nuspojave. U rijetkim slučajevima takvi su ljudi mogli podnijeti još
jednu rundu - pa čak i treću - prije nego što bi ih sustigla oštećenja. Proces odbijanja bio je
neka vrsta internog rata između novih i starih stajališta, koji se manifestirao u vidu napadaja i
98
promijenjenih mentalnih stanja. Često bi se PVU zaglavio u kakvom reduciranom obliku
svojeg novog skupa vještina... Ostavština rata bih su veterani osakaćeni PVU-om i njegova
neprekidna zloupotreba od strane neodgovornih studenata širom svijeta.
Jadni Carlos.
I što to Tajnoviti Stranac meni zapravo obećava?
Ovo je svakako bio jedan od onih dana ispunjenih šokovima budućnosti. Robert je spustio
prozor i osjetio vjetrić koji je pirio izvan auta. Vozio se prema sjeveru autocestom 1-15.
Svuda oko njega bila su gusta predgrađa, vrlo nalik na najviše izgrađene dijelove
dvadesetostoljetne Kalifornije, osim što su ovdje kuće bile malo sumornije, a trgovački centri
više nalik na skladišne zone. Začudo, postojali su pravi trgovački centri, čak i u tom vrlom
novom svijetu. Kupovao je u nekoliko takvih. Neka od tih mjesta imala su obilje čvrste
arhitekture. Kupovina "za stare u srcu" bio je njihov moto; to ne bi bilo upalilo 2000. godine.
Robert je izbacio iz svojeg uma misterije (i strah), te je počeo vježbati na Epiphanyju. Da
vidimo minimalnu ukrašenost. Robert je slegnuo ramenima na već uhodani način. Zasad je
dobro. Mogao je vidjeti jednostavne oznake. Sve je, čak i čupavci uz rubove autoputa, imalo
male alfanumeričke oznake. Još jedno slijeganje ramenima i vidio je ono što su objekti pored
kojih je prolazio - preciznije, vlasnici tih objekata - željeli da vidi. Bilo je reklama. Trgovački
centri su pogodili daje on stari prdonja i prilagodili su svoje reklame u skladu s tim. No nije
bilo nimalo izravnog sparna, kao u nekim njegovim prijašnjim sesijama. Možda je najzad
dobro postavio filtere.
Robert se naslonio, udaljivši se tako od prozora, pa posegnuo za prostranijim svemirima.
Obojane mape pojavljivale su mu se pred očima. Bilo je tu stvarnosti koje su zemljopisno bile
udaljene, koje se uopće nisu temeljile na San Diegu. To je zacijelo bilo nešto poput onih
kiberprostornih sranja iz osamdesetih i devedesetih. Napokon je našao prozor koji mu je
obećao "samo lokalnu javnu stvarnost". O, da. Samo dvjesto tisuća takvih za ovaj dio okruga
San Diego. Izabrao je nasumce. Izvan auta, obronci brežuljaka Sjevernog okruga ostali su bez
granica između zemljišta. Cesta je imala samo tri trake, a automobili su bili iz 1960-ih godina.
Uočio je oznaku na vjetrobranu svog auta (trenutačno Forda Falcona): Povijesno društvo San
Diega. Malo-pomalo rekonstruirali su prošlost. Veliki komadi dvadesetog stoljeća stajali su
na raspolaganju ljudima koji su željeli ta jednostavnija vremena.
Robert je umalo ostao na tom pogledu. Bio je toliko sličan njegovim studentskim danima.
Bio je tako... umirujući. Pritom mu je palo na um da bi ti fanovi povijesti mogli biti saveznici
Projekta Librareome. S Huertasovom bazom podataka mogli bi još brže napredovati u svojoj
rekonstrukciji nostalgije.
Pozvao je kontrolni prozor. Bilo je tu nešto što se zvalo "kontinuirani paratemporalni
prijelaz". Ili bi možda trebao odabrati nekog pisca. Recimo, Jerzyja Haceka. Ne, za danas je
vidio dovoljno "Krhkog znanja".
A Terry Pratchett? Može. Granice između zemljišta sad su bile od cigle. Njegov auto bio
je vješto izvijeni sag koji se obrušivao travnatom nizbrdicom, ondje gdje se trenutak ranije
nalazio sjeverni dio ceste Mountain Meadow. U dolini pred njim bilo je šarenih šatora sa
znakovima oslikanim nakošenim pismom, koje je latiničnu abecedu pretvaralo u nešto
približno slično arapskoj kaligrafiji. Traka oceana vidjela se u dugačkoj dolini što se pružala
prema zapadu. I jedrenjaci?
Robert Gu bio je pročitao jedan Pratchettov roman. Sjećao se da se radnja odvijala
uglavnom u gradu koji je sličio srednjovjekovnom Londonu. Ovo je bilo drugačije. Pokušao
je pobliže pogledati grad od šatora...
Miri —> Lena, Xiu: <sm> Opet ga imam! Vidite?</sm>
Xiu —> Miri, Lena: <sm> Sjajno. Voziš se pored njega?</sm>
Miri —> Lena, Xiu: <sm> Ne, ovo je sklepano od pogleda na brežuljcima i iz raznih
kamera u autu.</sm>
Xiu —> Miri, Lena: <sm> Čini se da samo gleda okolo.</sm>
Miri —> Lena, Xiu: <sm> Zaključala sam Sharifovu personu. Robert je samo naš.</sm>
Lena —> Miri, Xiu: <sm> Ovo je smiješno.</sm>
Miri —> Lena, Xiu: <sm> Dobro, znači, sad sam ja Sharif i sjedim odmah do Roberta... o
k vragu!</sm>
99
Netko se pristojno nakašljao. Robert se naglo okrenuo.
Bio je to Sharif, sjedio je na drugom kraju stražnjeg sjedala. "Nisam vas želio iznenaditi,
profesore." Prikaza se nasmiješila kao da se ulizuje. "Pokušavao sam se ponovo pojaviti već
ranije, ali sam imao tehničkih poteškoća. "
"U redu je", reče Robert, rastreseno se pitajući stvara li Tommie još uvijek smetnje.
Sharif je mahnuo prema krajoliku oko njih. "Onda, što mislite?"
Bilo je to područje San Diega s malo više vode. I drugačiji narod, drugačija civilizacija.
"Mislio sam da sam odabrao neku od priča Terryja Pratchetta. "
Sharif je slegnuo ramenima. "Pa, dobili ste glavni Pratchettov krug vjerovanja. Barem u
San Diegu. "
"Da, ali..." Robert je zamahnuo prema travnjacima. "Gdje je Ankh-Morpork? Gdje su
opasne četvrti i zloglasne krčme i gradska straža? "
Sharif se nasmiješio. "Uglavnom u Londonu i Pekingu, profesore. Najbolje je podesiti
fantaziju tako da približno odgovara pozadinskom zemljopisu. Pratchett piše o cijelom
svijetu. Ovo ovdje odgovara San Diegu." Sharif je neko vrijeme šutke promatrao. "Da, ovo je
Abu Dajeeb. Znate, onaj sultanat koji je stavio odmah južno od Sumarbada u Vatrenoj vrani. "
"O." Vatrena vrana!
"Napisao ju je nakon što ste vi izgubili, ovaj... "
Nakon što sam ja izgubio klikere, da. "Ovo je, ovo je ogromno. Mogu zamisliti da netko
piše o takvom mjestu, ali nikakav čovjek, pa čak ni filmska kuća, ne bi mogli sklepati sve
ovo..." Robert se naglo odmaknuo od prozora jer je pored njega proletjela žena na krilatoj
iguani. (Prebacio se na stvarni pogled i ugledao policijska patrolna kola koja su ih prestigla.)
Sharif se zahihotao. "Nije ovo djelo jednog čovjeka. Negdje oko milijun fanova je
pridonijelo tome. Kao i mnoge najbolje stvarnosti, ovo je ujedno i rezultat komercijalnog
ulaganja, najuspješnije vanjsko kino 2019. godine. Nakon te godine postajalo je sve bolje i
bolje, što je bio čin ljubavi obožavatelja. "
"Hmm." Robert je oduvijek bio kivan na milijune koji su odlazili u filmsku industriju, kao
i na pisce koji su sc od nje obogatili. "Kladim se daje Pratchett lijepo zaradio na tome. "
Sharif se iskesio. "Više od Haceka. Ne toliko kao Rowlingova. Ali mikrotantijeme su se
gomilale. Pratchett je vlasnik prilično velikog komada Škotske."
Robert je odustao od Pratchettove teme. Bilo je i drugih: Tolkienovi pogledi, i stvari koje
nije mogao prepoznati čak ni prema njihovim nazivima. Što je bilo SCA? O. U pogledu SCA,
predgrađa su se pretvarala u obzidana sela, a na vrhovima viših brežuljaka nalazili su se
dvorci. Okružni parkovi izgledali su divlje i pošumljeno.
Činilo se da Sharif prati njegove odabire tema. Palcem je pokazao prema parku Los
Pumas Valley, pored kojeg su upravo prolazili sa svoje desne strane. "Trebate vidjeti
renesansne sajmove. Ti ljudi zauzmu cijeli park, a ponekad se igraju rata između baruna s
vrhova brežuljaka. To je izvrsno, čovječe moj, stvarno je izvrsno. "
Ah. Robert se okrenuo i pobliže pogledao Sharifa. Savršeno se poklapao sa svojim
izgledom od maločas, osim mudrijaškog osmijeha na licu. "A vi niste Sharif. "
Osmijeh se povećao. "Pitao sam se hoćete li ikad skužiti. Stvarno biste trebali postati
paranoičniji po pitanju identiteta, profesore. Znam, osobno ste upoznali Zulfija Sharifa. On
jest postdiplomski student kakvim ga smatrate, i stvarno je ulizica kakvom se doima. Ali on
nema dobar nadzor. Ja se mogu pojaviti kao Sharif kad god hoću. "
"Prije nekoliko minuta tvrdili ste drugačije. "
Sharif se namrštio. "To je bilo nešto drugo. Imate vi još fanova. Jedan od njih nije posve
nesposoban. "
Ha? Robert je malo razmislio, a potom se prisilio na osmijeh. "Onda bi možda bilo bolje
da si smislite neku lozinku, tako da ne izlanem sve vaše lajne pogrešnom Sharifu, ne? "
Tajnovitom Strancu to se nije činilo zabavno. "Vrlo dobro... Kad prvi put kažem 'čovječe
moj', to će pokrenuti razmjenu certifikata. Vi ne morate ništa učiniti." Sad je Sharifovo lice
dobilo blagi zeleni odsjaj, a oči su mu postale kose, što nije imalo nikakve veze s epikantskim
kapcima. Nasmiješio se. "Vidjet ćete svog dobrog duha i znati da sam to stvarno ja. Onda, što
mislite o planu Tommieja Parkera? "
100
"Ovaj..."
Sharif - Stranac-Sharif - se nagnuo prema njemu, no nije bilo nikakvog osjećaja kretanja
na sjedalu od lažne kože. "Ja sam posvuda, pojavljujem se kako želim, da dobijem rezultate
koje želim. Usprkos svoj Tommiejevoj pameti, bio sam ondje." Zagledao se u Robertove oči.
"Heh. Ostali ste bez teksta, je li, profesore? A u tome je zapravo cijeli vaš problem, zar ne? Ja
vam želim pomoći oko toga, ali prvo ćete vi morati pomoći meni. "
Robert se prisilio na hladnokrvan osmijeh. Pobjedničke replike nije bilo nigdje na vidiku.
Najbolje što je smislio bilo je: "Obećavate mi čudo, a ne pokazujete mi ni mrvicu dokaza. A
ako mi nudite PVU, ne pušim to. To nije smisao kreativnosti. "
Sharif se naslonio. Njegov smijeh bio je otvoren i ugodan. "Vrlo točno. PVU je čudovišno
čudo. Ali danas su moguća i dobra čuda. A ja ih mogu stvarati. "
Njegov auto napustio je autocestu. Vozio je krivudajući duž Reche Roada. Nalazili su se
na samo nekoliko minuta od West Fallbrooka i Bobove kuće. Tajnoviti Stranac se neko
vrijeme doimao kao da promatra krajolik. Zatim: "Stvarno sam htio ostvariti velik napredak
danas, ali ako inzistirate na čvrstim dokazima..." Mahnuo je rukom i nešto je bljesnulo u
zraku između njih. Obično je to značilo da su proslijeđeni neki podaci. "Pogledajte ove
reference. A tu je i dokaz da ja u velikoj mjeri stojim iza opisanih pronalazaka. "
"Pogledat ću i javit ću vam se. "
"Molim vas da to ne traje predugo, profesore. Ono što vaši veseljaci planiraju, propada u
startu bez vaše brze pomoći. A meni je to potrebno kako bih pomogao vama. "
Njegov je auto skrenuo na Honor Court i nakon usporavanja stao točno pred Bobovom
kućom. Nije bilo još ni pola pet, no proširila se oceanska izmaglica i sve je postajalo mračnije.
Male skupine djece igrale su se ovdje-ondje na ulici. Samo je Bog znao što su oni vidjeli.
Robert je izašao u prohladni zrak i - Miri je vozila bicikl ulicom prema njemu. Gledali su
jedno drugo u neprilici. Barem je Robert bio u neprilici. Obično nisu viđali jedno drugo, osim
u društvu Boba ili Alice. U stara vremena ne bih osjetio ni trenutak nelagode zbog toga što
sam se otresao na ovo dijete. Ali na neki način, zbog složnog gnjeva Boba i Alice - i Mirine
ukočene ljubaznosti - bilo mu je vrlo neugodno. Ne mogu ostati ovdje kao dužnik djeci koja bi
trebala biti dužna meni.
Miri je sišla s bicikla i stala pored njega. Gledala je auto. Robert je pogledao vozilo na
odlasku. Vidio je Sharifa kako još uvijek sjedi na stražnjem sjedalu; možda ga je mogla
vidjeti i ona. "To je Zulfikar Sharif", rekao je Robert, hrleći u objašnjenja kao grešna duša,
kako se i osjećao. "On me intervjuira o starim vremenima. "
"O." Činilo se da je izgubila zanimanje.
"Nego, Miri, nisam znao da imaš bicikl. "
Potjerala je bicikl hodajući pored njega. "Da", odgovorila je ozbiljno. "Nije dobar kao
prijevoz, ali Alice kaže da trebam vježbati. Volim se voziti Fallbrookom i odigrati najnovije
stvarnosti."
Zahvaljujući čudu Epiphanyja, Robert je uspio naslutiti o čemu ona govori.
"Zapravo to nije moj bicikl. Bobov je, iz vremena kad je bio mlađi nego ja sad. "
Gume su djelovale novo, ali - očima je prešao duž aluminijskog okvira, preko oljuštene
zelene i žute boje. Gospode. Lena je bila inzistirala da se malome kupi taj bicikl. Vratila su
mu se sjećanja na malog Bobbyja, na ono kad se tako jako trudio naučiti voziti. Kako je
strahovito naporan bio.
Prešli su ostatak puta do vrata u tišini, Robert malo iza svoje unuke.
15.
Incident u donjoj kupaonici
Winston Blount je nazvao nekoliko puta u sljedećih nekoliko dana. Njegovoj kabali bilo je
izrazito stalo do daljnjih razgovora o "onome o čemu smo pričali". Robert ga je otpilio i odbio
je razgovarati nasamo. Gotovo je mogao čuti frustrirano škripanje Winniejevih zubi - ali ovaj
mu je dao još tjedan dana.
101
Robert je imao još nekoliko intervjua s pravim - no dobro, barem se mogao nadati da je
bilo s pravim - Sharifom. Oni su ga ugodno podsjećali na Dobra Vremena i nisu bili nimalo
nalik na njegove susrete s Tajnovitim Strancem. Mladi postdiplomac je kipio od
poluinteligentnog entuzijazma, samo što je ponekad ostavljao dojam da voli znanstvenu
fantastiku. Ponekad. Kad je Robert to spomenuo, Sharif je izgledao povrijeđeno. Ah. Tajnoviti
Stranac ponovo napada. Ili su možda postojala tri... entiteta... koja su pokretala sliku Zultikara
Sharifa. Robert je počeo pratiti svaku riječ, svaku nijansu.
Sastavci Juana Orozca su cvjetali. Uspijevao je pisati cjelovite rečenice namjerno. Dječak
kao da je mislio da je Robert Gu zbog toga genij od učitelja. Da, a jednog dana će mi se diviti
čimpanze. Ali ta misao nije pobjegla s Robertovih usana. Juan Orozco se trudio do svojih
granica. Bio je osuđen na mediokritet, baš kao i Robert, no širenje te bolne spoznaje nije ga
više privlačilo.
Tajnoviti Stranac nije se pojavljivao. Možda je mislio kako je Robertova potreba najbolji
trgovac. Gad. Robert se neprestano vraćao na reference koje mu je Stranac ostavio. Opisivale
su tri medicinska čuda iz zadnjih deset mjeseci. Jedno je bilo učinkoviti tretman malarije. To i
nije bilo nešto posebno, budući da su jeftiniji lijekovi postojali već godinama. Ali druga dva
pronalaska su se odnosili na poremećaje raspoloženja i intelekta. To nisu bili primjeri
nasumičnog "rajskog minskog polja" Reeda Webera. Oba su bili naručeni od strane klijenata
koje su izliječili.
Pa što? U ovom modernom dobu događala su se čuda. Gdje je bio dokaz da ih Stranac
može stvarati? Izvukao je dokumente koje mu je Stranac dao. Vizualno su bili prikazani kao
srednjovjekovna kreditna pisma, voskom zapečaćene omotnice. Kad bi se metafora razbila,
bilo je lako pogledati unutra i vidjeti niže slojeve, nekoliko megabajta enkripcije. Beskorisne
besmislice. No kad biste pratili metaforu s vrha, pronašli biste poveznice na čarobne alate za
obradu tih certifikata, kao i druge poveznice na tehničke dokumente koji su tumačili što ti
alati u stvari rade s tim podacima.
Robert je već tri dana kopao po tim dokumentima. Stari Robert ne bi imao intelekta za to.
Bog mu je oduzeo njegov istinski i jedinstveni dar, perverzno ga zauzvrat obdarivši ovim
analitičkim talentom. Igranje s protokolima bilo je zabavno. Dobro, još dva dana i sastavit će
cijelu priču - i uhvatiti Stranca za riječ.
U međuvremenu, sve je više zaostajao u svom radu s Juanom za Chumligičine Uratke.
"Hoćeš li imati vremena za moje grafičke prijedloge?" upitao ga je Juan jedno
poslijepodne. "Prije sutra, mislim." Do sutra su morali dovršiti njihov trenutačni tjedni
projekt.
"Da, svakako." Mali je divno radio prema Robertovim uputama. Osjetio je trun stida što
mu ne uzvraća na isti način. "Mislim, pokušat ću. Imam taj problem s nekim vanjskim
stvarima... "
"O, s čime to? Mogu li ja pomoći? "
Gospode. "Neki sigurnosni dokumenti. Trebali bi dokazati da je, ovaj, jedan moj prijatelj
stvarno radio na rješenju... problema u jednoj igri." Učinio je jednog od njih vidljivim Juanu.
Mali je bacio pogled na vosak, pozlatu i pergament. "O! Kreditat. Viđao sam takve
certifikate. Trebaš... opa, ovaj tvoj ima vanjsku omotnicu, tako da samo ti možeš napraviti sve
korake, ali gle..." Uzeo je certifikat i pokazao Robertu gdje bi što trebao učiniti. "... Prvo
moraš primijeniti vlastiti žig, a onda ga podereš duž linije servera i vidjet ćeš dopuštenje
poput ovog." Fantomske transformacije nicale su u zraku oko njega. "I, ako taj tvoj prijatelj
nešto ne mulja, ovdje će biti svijetlozeleno, a tu će biti pisani opis njegovog doprinosa, uz
ovjeru Microsofta, ili Američke banke, ili čega već. "
Zatim je Juan otišao pomoći svojoj majci. Dok je nestajao, Robert je proučavao njegove
primjere. Prepoznavao je neke korake iz opisa protokola, ali... "Kako ti sve to znaš? "
Glupo pitanje. Mali je djelovao pomalo zatečeno. "Pa, ja samo... to je nekako intuitivno,
znaš? Mislim da je na taj način napravljeno sučelje." Onda je posve nestao.
Trenutačno nikoga nije bilo kod kuće, pa je Robert otišao u prizemlje i napravio sebi nešto
za jelo. Zatim si je ponovo pustio korake koje mu je dječak pokazao. Nije imao izgovora za
102
daljnje odugovlačenje. Oklijevao je još trenutak... a onda primijenio te korake na svaki
"kreditat".
Svijetlozeleno. Svijetlozeleno. Svijetlozeleno.
O
Tajnoviti Stranac nije ga volio posjećivati kad je Robert bio u kući. Možda Marinski
korpus SAD-a nije bio toliko nesposoban kao što je Stranac tvrdio. Robert se počeo radovati
vremenu koje je provodio izvan kuće, s iščekivanjem i sa strahom. Vrlo skoro morat će
donijeti odluku. Je li izdaja bila cijena koju je mogao platiti za priliku da ponovo postane onaj
stari?
Dani su prolazili. Kontakta još uvijek nije bilo. Stranac želi da sazrijem prije berbe.
Kad se to najzad dogodilo, Robert je šetao susjedstvom, dajući još jedan intervju
Zulfikaru Sharifu. Mladić je zastao usred pitanja i pogledao ga.
Miri —> Juan: <sm> Zaključana sam vani!</sm>
Juan —> Miri; <sm> Opet?</sm>
Miri —> Juan: <sm> Da, opet!</sm>
Sharifove gorljive crte lica poprimile su vragolasti, zelenkasti preljev Tajnovitog Stranca.
"Kako ide, čovječe moj? "
Robert je uspio odgovoriti smireno. "Dosta dobro. "
Stranac se nasmiješio. "Izgledate pomalo blijedo, profesore. Možda bi vam bilo udobnije
da sjednete. " Jedan auto je usporio I stao pored njih. Vrata su se otvorila i duh je gracioznim
pokretom uputio Roberta unutra.
"Ovo je sigurnije?" Upitao je Robert kad su kretali.
"Ovaj auto je sigurniji. Sjećate se, ja imam daleko veće moći od vaših malih prijatelja."
Smjestio se u sjedalo okrenuto unatrag. "Dakle. Jeste li se uspjeli uvjeriti da vam ja mogu
pomoći? "
"Možda možete", rekao je Robert, pomalo ponosan na ujednačeni zvuk svojeg glasa.
"Provjerio sam vaše kreditate. Čini se da nemate pojma ni o čemu, ali imate taj talent za
spajanje pravih ljudi i motanje u blizini kad dotični ljudi riješe ozbiljne probleme. "
Stranac je ravnodušno odmahnuo rukom. "Nemam pojma ni o čemu? Naivni ste,
profesore. Naš je svijet preplavljen tehničkom stručnošću. Znanje je natrpano na hrpu
metaforički visoku više svjetlosnih godina. S obzirom na to, uistinu zlata vrijedna vještina je
ona koju ja imam - spajanje znanja i sposobnosti koji dovode do rješenja. Vaša gđa Chumlig
to razumije. Školarci to sigurno razumiju. Čak i Tommie Parker to razumije, premda je jedan
važan detalj shvatio naopako. U meni", još jedna razrađena gesta, polagano polaganje dlana
na dolčevitu, "... u meni, vi gledate daleki ekstrem te sposobnosti. Ja sam svjetska klasa u
'spajanju-ljudi-u-cilju-iznalaženja-rješenja'. "
I s odgovarajućim egom. Kako mu to polazi za rukom kad ima posla s Einsteinima i
Hawkingima ove ere? Sigurno ne drži baš svakoga za stidne dlačice?
Stranac se nagnuo naprijed. "Ali dosta o meni. Winnie Blount i njegova 'Starija kabala'
postaju očajni. Ja nisam baš toliko očajan, no budete li odugovlačili više od još nekoliko
dana, ne mogu jamčiti prihvatljiv ishod. Onda. Jeste li u igri ili niste? "
"Ja... Da. Jesam." Prije dvadeset godina, izdati Boba ne bi mu bio problem. Najzad, taj
idiot je bio nezahvalnik. Sad mu na um nisu padali nikakvi rječiti izgovori, ali... učinit ću sve
da vratim ono što sam izgubio. "Koje biometrijske informacije želite od Alice? "
"Neke sonograme koje ne možemo snimiti javno. Jedan mikro-gram krvi." Tajnoviti
Stranac prstom je pokazao malenu kutiju koja je ležala na sjedalu između njih. "Pogledajte. "
Robert je ispružio ruku... i njegovi su prsti dotaknuli nešto čvrsto i hladno. Kutija je bila
stvarna. Bio je to prvi put da je Tajnoviti Stranac učinio takvo što. Pogledao je bolje. Bila je
od sive plastike bez ikakvih otvora, čak i bez virtualnih etiketa. Čekaj, bio je tu sveprisutni
"ne sadrži popravljive dijelove".
"I?"
"I ostavite to u vašoj donjoj kupaonici večeras. Samo će učiniti sve ostalo. "
"Neću učiniti ništa nažao Alice. "
103
Stranac se nasmijao. "Kakva paranoja. Bit svega ovoga je da budemo neprimijećeni. Alice
Gu se nalazi na javnim mjestima nekoliko puta tjedno. Da joj netko želi nauditi, to bi bile
prilike koje bi trebalo iskoristiti. Ali vi i kabala trebate samo biometriju... Imate još pitanja? "
"Ne zasad." Robert je gurnuo sivu plastičnu kutiju u džep. "Samo što ne mogu zamisliti da
se vojno osiguranje dvadeset prvog stoljeća može prevariti nečim toliko jednostavnim kao što
je kapljica krvi i nekakvi sonogrami. "
Stranac se nasmijao. "O, ima tu još mnogo više. Tommie Parker misli da on pokriva sve
kutove, no bez moje pomoći vas četvorica ne biste ni ušli u parne tunele." Pogledao je
Robertov ukočen izraz lica i opet se nasmijao. "Zamislite svoju ulogu kao korisničko sučelje."
Lagano se naklonio. "A ja sam korisnik. "
O
Robert je namjerno prošao sa Strančevom napravicom kroz zamku za bube u prednjem
hodniku. Nije vidio da je kutijica pokrenula ikakav alarm. Znači, izdaja se svodila
jednostavno na to da ušeta u kupaonicu na prvom katu i postavi tu kutiju među torbice,
sprejeve i tubice koji su već bili nagomilani na ormariću. Suvremeni kozmetički proizvodi bili
su bastion staromodnog fizičkog oglašavanja. Najzad, čak je i najmodernija čeljad morala
negdje skinuti odjeću i kontaktne leće. Ali Alice i Bob nisu imali stila. Kupovali su
najjeftiniju potrošnu robu koju su mogli naći. Vražja kutija posve se uklapala.
Robert se dugo tuširao. Bit će lijepo osjećati se čisto. Nije čuo nikakve neobične zvukove,
nije opazio ništa neobično kroz mutno staklo. Ali kad je izašao iz kade, primijetio je da
misteriozne sive kutije više nema. Čak ni pipajući po ormariću, dodirujući svaki predmet
ondje, nije našao ni traga uljezu. Vrata kupaonice bila su zatvorena cijelo vrijeme.
Netko je pokucao na vrata, srećom poštujući obiteljsko pravilo da se ne uhodi kroz zidove
kupaonice. "Roberte, jesi dobro?" Bila je to Miri. "Alice kaže da je gotova večera. "
O
Večera je bila noćna mora.
Uvijek je bilo napeto kad bi njih četvero jeli zajedno. Obično je Robertu uspijevalo da
izbjegne takva okupljanja, no izgleda da je Alice čvrsto odlučila da ga vidi s čitavom obitelji
najmanje jednom tjedno. Robert je znao što je smjerala. Rekalibrirala ga je, provjeravajući
može li sada reći svojem svekru da je bilo dosta.
Večeras je bila nesmiljenija nego ikad, a to što je Robert morao tajiti ozbiljne stvari, nije
mu nimalo koristilo. Možda je imala nekakav posebni razlog za sumnjičavost. Uočio je da
samo Bob i Miri odrađuju trčkaranje do kuhinje i natrag. Inače je Alice pomagala u tome.
Večeras je sjela na svoje uobičajeno mjesto i roštiljala Roberta na svoj neumoljiv, opušten
način: kako ide u školi, kako ide projekt s Juanom. Raspitivala se čak i za njegove "stare
prijatelje", za Boga miloga! A Robert je odgovarao i smiješio se i molio se da prođe test.
Starom Robertu nikad nije bio problem vući ljude za nos!
Tada su Bob i Miri sjeli za večeru. Alice je preusmjerila svoju pozornost sa zlog svekra.
Čavrljala je s Miri istim prijateljskim, zainteresiranim tonovima koje je koristila s Robertom.
Miri je odgovarala precizno, dajući detaljan sažetak o tome tko je i što je dobro ili loše u
školi.
Za neko vrijeme, Robert se gotovo opustio. Najzad, bili su ovdje da bi jeli. To ga sigurno
nije moglo odati.
Ali nešto se spremalo, i to nije bilo samo u njegovoj mašti. Bob i Alice su se upustili u
diskusiju o politici u San Diegu, nešto u vezi s obveznicama u obrazovnom sustavu. Ali ispod
površine osjećala se nervoza; neki parovi doista raspravljaju o politici, no ovo je bio prvi put
da je Robert ikada čuo takvo što od ovo dvoje. I svako malo Alicina odjeća se mijenjala. U
stvarnom svijetu, Alice Gu je po kući nosila bezobličnu hausfrau haljinu, koja se ne bi isticala
1950-ih godina. Kad se mijenjala, radilo se o virtualnim slikama nimalo nalik na Carlosove
staromodne pametne majice. Prvi put kad se to dogodilo. Robert gotovo da i nije primijetio dijelom zato što ni Bob niti Miri nisu reagirali. Pola minute kasnije - dok je Alice napadno
gestikulirala, govoreći o nekoj vrlo trivijalnoj izbornoj problematici - uslijedila je još jedna
104
promjena. Neko vrijeme bila je odjevena u nešto poput bijele mornaričke uniforme, ali na
znakovlju na ovratniku pisalo je "PHS". PHS? Našao je cijelo mnoštvo rezultata za tu
skraćenicu na Googleu. Prošla je minuta ili dvije, te je nakratko postala pukovnicom
Marinskog korpusa SAD-a. To je sad bilo nešto što je Robert već vidio, budući da je ona
doista imala taj čin.
Bob je blago rekao: "Draga, dramiš. "
"Nije bitno", odsječno je rekla Alice. "I ti to znaš. Bit je u tome... " i nastavila je preživati
problem obveznica u obrazovnom sustavu. Ali njezin je pogled lutao prostorijom, najzad se
usredotočivši na Roberta. Pogled nije bio prijateljski, i premda njezine riječi nisu imale
nikakve veze s Robertom Guom, u njezinom glasu osjećala se oštrina. Tada je gotovo dvije
sekunde nosila civilno poslovno odijelo sa staromodnom trakom za identifikacijske iskaznice
oko vrata. Iskaznica je imala poznati žig i slova MDS. Robert je znao što je to značilo. Dao je
sve od sebe da se ne trgne. Ona ne može znati sve! Upitao se usklađuju li Alice i Bob potajno
te zastrašujuće znakove, jesu li se urotili da ga uspaniče ne bi li priznao. Nekako nije mislio
da je Bob toliko vješt.
I tako je Robert samo kimnuo i nehajno pogledao oko sebe. Miri je bila mirnija nego
obično. Zurila je u daljinu i izgledala kao da se dosađuje, baš onako kako se
trinaestogodišnjakinja može dosađivati kad je zarobljena kod kuće, dok njezini roditelji
blebeću o Nevažnim Stvarima. Ali ovo je bila Miri Gu, a stoljeće nije bilo dvadeseto.
Najvjerojatnije je surfala, premda je obično prikrivala takve odsutnosti dok je sjedila za
stolom za jelo.
Alice je udarila dlanom po stolu pa su se Robertove oči naglo okrenule prema njoj. Piljila
je u njega. "Zar se ne slažeš, Roberte? "
Čak ni Louise Chumlig nije znala piljiti agresivnije.
"Oprosti. Odlutao sam u mislima, Alice. "
Osorno je odmahnula rukom. "Nije važno. "
A tada su se zrakom tiho rasprostrla zlatna slova. Miri —> Robert: <sm> Ne brini. Nije
ljuta na tebe.</sm>
Miri je još uvijek buljila u prazno. Njezine ruke bile su posve vidljive i nepokretne. Toliko
je dobro baratala svojom odjećom. U redu, ali što se k vragu ovdje događa? To je bila poruka
kojom joj je htio odgovoriti, no bez tipkanja prstima, jedino što je mogao bilo je uputiti joj
upitni pogled.
Alice je i dalje blebetala, Bob ju je povremeno prekidao, no Robert je sad bio ukočen od
straha. Pričekao je još tri ili četiri minute i tada se ispričao.
Bob je izgledao kao da mu je pomalo laknulo. "Ne moramo mi toliko razgovarati o
obveznicama, Roberte. Ima i drugih... "
"Ne, u redu je. Ja sam ovih dana onaj s domaćim zadaćama." Robert si je nalijepio
osmijeh i pošao prema stepenicama. Osjećao je Alicin ubojit pogled kako prati svaki njegov
korak. Da nije bilo Mirine tihe poruke, bio bi potrčao uza stepenice.
A Alice još nije došla ni blizu donjoj kupaonici.
O
Uistinu je imao zadaću. Juan je svratio i gotovo pola sata mu odvlačio pažnju svojim
objašnjenjima imerzivnih sadržaja. Robert je trebao pripremiti takav sadržaj za sutrašnji
izvještaj o napredovanju za Chumligičin sat. Juan je otišao veoma zadovoljan. I Robert je bio
zadovoljan; nadoknadio je nekoliko dana nepažnje. Igrao se s Juanovim predlošcima sve dok
nije uspio sve implementirati. Pobogu, trebali bismo dobiti peticu iz međusobne podrške.
Dječakova proza postala je gotovo upotrebljiva - a ovaj imerzivni sadržaj koji je on napravio
bio je vrlo lijep. Bio je svjestan toga da je Miri pomagala u pospremanju nakon večere i da se
nakon toga popela u svoju sobu. Bob i Alice ostali su sjediti u dnevnoj sobi. Postavio je alarm
na aktivnost na cijelo prizemlje i neko vrijeme se prepustio stvaranju još više boljih stvari u
svojim grafičkim prikazima.
105
Gospode! Prošao je cijeli sat! Na brzinu je bacio pogled na donji kat. Nitko nije išao na
taj zahod. Čekala ga je poruka od Tommieja Parkera. Kabalu je zanimalo kada će ili hoće li
doći, glede svojeg doprinosa.
Opet je pogledao dolje. Čudno. Više nije mogao vidjeti u dnevnu sobu. Obično je bila na
kućnom izborniku, no sad je bila jednako privatna kao i spavaće sobe. Ustao je i prišao
vratima, tiho ih otvorivši centimetar-dva, uhodeći na dobar staromodni način.
Oni su se svađali! A Bob je bio usijan. Govorio je sve glasnije i glasnije, te se na kraju
prepustio bijesnom urlanju. "Jebe mi se što te trebaju! Uvijek je samo još jedanput. Ali ovaj
put si... "
Bob je zastao usred paljbe. Robert se nagnuo naprijed, s uhom na vratima. Ništa. Čak ni
mumljanje prigušenoga govora. Sin i snaha premjestili su svoju prepirku u eterična područja.
No Robert je nastavio osluškivati. Čuo je njih dvoje kako se kreću okolo. U jednom trenutku
začuo se zvuk dlana koji je pljusnuo o stol, poput pucnja iz pištolja. Alice rastura stol za jelo?
Uslijedilo je pola minute tišine, a onda su se vrata zalupila.
Sekundu nakon toga, pogled u sobu se vratio. Bob je bio sam u dnevnoj sobi i zurio je u
vrata radne sobe u prizemlju. Stajao je tako neko vrijeme, a tada je napravio krug po dnevnoj
sobi i zavalio se u svoj omiljeni naslonjač. Izvukao je neku knjigu ispod stolića za kavu. Bila
je to jedna od tri fizičke knjige u prizemlju - a čak je i ona bila pravovremeni lažnjak.
Robert Gu je mirno zatvorio vrata spavaće sobe i vratio se u svoj stolac. Malo je
razmislio, a onda je počeo tipkati na svoju virtualnu tipkovnicu.
Robert —> Miri: <sm> Što se ovdje događa?</sm>
Miri je bila šest metara niže niz hodnik. Pa zašto onda jednostavno nije prešao tih
nekoliko metara i pokucao na njezina vrata? Ili je virtualno posjetio? Možda zbog navike da
joj se sklanja s puta. Možda je bilo lakše skrivati se iza riječi.
Možda se nije skrivao samo on. Prošla je gotovo cijela minuta prije nego što je doletio
odgovor.
Miri —> Robert: <sm> Ne ljute se na tebe.</sm>
Robert —> Miri: <sm> U redu. Ali u čemu je problem?</sm>
Miri —> Robert: <sm> Nema problema.</sm> To je bila cijela poruka, no tada je Miri
poslala još jednu.
Miri —> Robert: <sm> Alice se priprema za neki novi posao. To joj je uvijek teško. A
onda Bob poludi.</sm> Uslijedila je još jedna stanka.
Miri —> Robert: <sm> To je stvar Marinskog korpusa, Roberte. Ja ne bih trebala znati
ništa o tome. Ti još manje. Žao mi je. EOF.</sm>
EOF. Na onom smušenom jeziku, to je značilo "to je sve što je napisala" Robert je čekao:
ništa više nije stiglo. Ali ovo je bilo više pravog razgovora s Miri nego što ga je vodio u
zadnja dva mjeseca. Što je ta djevojčica činila sa svojim tajnama? One su jamačno bile
važnije nego što mu se ikada činilo. Imala je bolje mogućnosti komuniciranja nego cijela
dvadesetostoljetna civilizacija, no njezini čistunski standardi nisu joj dopuštali da podijeli
svoju bol.
A možda ima prijatelje s kojima može razgovarati?
Robert Gu stariji nije imao prijatelje, ali nisu mu ni trebali; noćas je imao dovoljno krize i
uzbuđenja da se razonodi. Jednim je okom pratio donju kupaonicu, a drugim vrata radne sobe
u prizemlju. Bob je još uvijek čitao, svako malo i sam pogledavajući prema radnoj sobi.
"Je li sada dobro vrijeme da popričamo, profesore?" Glas se začuo točno iza njegovog
ramena.
Robert je od šoka gotovo pao sa stolca. Okrenuo se prema zvuku. "Uuh! "
Bio je to Zulfikar Sharif.
Sharif je ustuknuo zbunjenog lica.
"Mogli ste pokucati", rekao je Robert.
"Jesam, profesore." Sharif je zvučao pomalo povrijeđeno.
"Da, da." Robert još uvijek nije bio pohvatao sve konce Epiphanyjeve funkcionalnosti
"krug prijatelja". Kretnjom je pozvao Sharifa da ostane. "Što imate na umu?"
106
Sharif je odradio uvjerljivo sjedanje na stolac, ne propavši napola kroz njega. "Pa, nadao
sam se da možemo samo pričati." Malo je razmislio. "Mislim, mogli bismo nastaviti s mojim
pitanjima o vašim Tajnama doba."
Dolje se još uvijek ništa nije dogadalo. "... Vrlo dobro. Pitajte." Koji je sad ovaj? Pravi
Sharif? Stranac-Sharif? SF Sharif? Ili kakva bogohulna kombinacija? Kako god, bila je
prevelika slučajnost to što se pojavio upravo sad. Robert se naslonio kako bi promatrao i
slušao.
"Hm... ne znam." Užasno zaboravan? No tada se Sharif naglo pribrao. "Ah! Jedna od
stvari do kojih se nadam doći u svojoj radnji je vrijednosna ravnoteža između ljepote izričaja i
ljepote pozadinske istine. Jesu li one odvojene? "
Pitanje koje zahtijeva kriptično dubok odgovor. Robert je znakovito zastao i zatim krenuo
drobiti. "Trebali biste do sada već znati, Zulfi, čak i ako osobno ne možete stvarati poeziju, da
se ta pitanja ne mogu razdvajati. Ljepota prikazuje istinu. Pročitajte moj esej u Karolinškim…
bla blabla
Sharif je gorljivo kimao glavom. "A očekujete li onda ikada kraj jedne, pa stoga i druge?
Ljepote i istine, mislim? "
Ha! E sad, ovo je bilo dovoljno bizarno da ga izbaci iz tračnica. Robert je parsirao i
ponovo parsirao tu glupost. Hoće li ponestati ljepote? I odgovor za mene je da; ja više ne
mogu stvarati ljepotu. Znači, ovo je možda opet bio samo Stranac-Sharif koji ga je vukao za
nos dok su obojica čekali da mala siva kutija odradi što već treba odraditi.
"Pretpostavljam... da bi mogao postojati kraj." A tada je razmislio o drugoj polovici
pitanja. "K vragu, Sharife, istina - nova istina - je dokrajčena već odavno. Mi umjetnici
sjedimo na vrhu hrpe smeća visoke deset tisuća godina. Oni marljivi među nama znaju sve
bitno što je ikada bilo učinjeno. Mi mućkamo i bućkamo, i neki od nas to čine briljantno, ali
to je samo reciklaža sa šljokicama." Jesam li ja upravo to izgovorio?
"A ako su povezane, onda više nema ni ljepote?" Sharif se nagnuo naprijed nalaktivši se
na svoja koljena i obuhvativši bradu rukama. Oči su mu bile razrogačene i radoznale.
Robert je skrenuo pogled. Najzad je procijedio: "Još ima ljepote. Ja ću je vratiti." Ja ću je
ponovo osvojiti.
Sharif se nasmiješio, pogrešno shvativši Robertovu tvrdnju kao nekakvu općenitu vjeru u
čovječanstvo u budućnosti? "Ovo je divno, profesore. Ovo nadmašuje vaš esej u
Karolinškim."
"Doista." Robert se naslonio pitajući se što se pobogu događa.
Sharif je malo oklijevao, kao da nije siguran kamo će sad krenuti. "Što je s knjižnicom na
UCSD-u, kako napreduje vaš projekt ondje? "
Dolje se još uvijek ništa nije zbivalo. Robert je upitao: "Vidite neku vezu između moje
umjetnosti i... Librareoma?"
"Pa, da. Ne bih se želio nametati, ali u krajnjoj liniji, to što radite na UCSD-u vrlo je nalik
na izjavu o položaju umjetnosti i književnosti u suvremenom svijetu. "
Možda je ovo bio SF Sharif koji nastoji dokučiti što pokušava izvesti Stranac-Sharif. Kad
bih barem mogao iskoristiti jednog protiv drugog. Uputio je svojem posjetitelju promišljeno
kimanje glavom. "Razgovarat ću sa svojim prijateljima o tome. Možda ćemo uspjeti nešto
.srediti. "
To kao da ga je zadovoljilo, tko god bio. Dogovorili su vrijeme sljedećeg razgovora i tada
je posjetitelj nestao.
Robert je zabranio pristup krugu prijatelja. Noćas više neće biti neočekivanih posjeta.
A dolje se još uvijek ništa nije događalo. Gledao je kroz zidove gotovo petnaest minuta.
To je svakako bilo produktivno korištenje vremena. Razmišljaj o nečemu drugome, dovraga.
Poletio je s vrha kuće i osvrnuo se po West Fallbrooku. U neproširenoj stvarnosti mjesto
je bilo vrlo mračno, više nalik na napušteni grad nego na živo predgrađe. Stvarni San Diego
imao je manje nebeskog odsjaja nego što se sjećao iz 1970-ih godina. No iza tog stvarnog
pogleda krile su se beskrajne alternative, sva kiberprostorna zabava koju je Bobova generacija
ikada mogla zamisliti. Stotine milijuna duša noćas su se igrale tu vani. Robert je osjećao osjećao zahvaljujući Epiphanyju - vibriranje svega toga, dozivanje. Umjesto toga, otipkao je
107
komandu koju je bila spomenula Chumligova; tu i tamo iznad Sjevernog okruga zasvijetlila
su sićušna svjetla. Bili su to drugi učenici iz njegovih predmeta, barem oni koji su te večeri
učili i koje je zanimalo što rade ostali. Dvadeset malih svjetala. Bilo je to više od dvije trećine
razreda, posebna vrsta kruga vjerovanja, ona posvećena tome da postigne što je više moguće
bodova na suradnji. Do sada nije znao cijeniti koliko marljivo rade ti trećerazredni mališani.
Robert se poput sablasti kretao iznad predgrađa prema najbližem od tih svjetala. Do sada
još nije bio isprobao Epiphanyjevu mogućnost "izvantjelesnog iskustva". Nije bilo osjećaja
zraka koji prolazi, ni osjećaja kretanja. Samo se njegovo sintetičko gledište okretalo kroz
prostor. I dalje je osjećao svoju stražnjicu na svojem stolcu u svojoj spavaćoj sobi. Ipak,
shvaćao je zašto je u uputama pisalo da ovo treba raditi sjedeći. Gledište se obrušilo na dolinu
vrtoglavom brzinom.
Uletio je kroz prozor, otvoren u znak dobrodošlice. Juan Orozco. Mahmoud Kwon i još
dvoje bili su okupljeni u dnevnoj sobi, razmatrajući mogućnosti za sutrašnji razgovor s
Capetownom. Podigli su pogled i pozdravili ga, no Robert je shvatio da ne vide mnogo više
od njegove ikone koja lebdi u prostoriji. Mogao je biti virtualno prisutan, možda čak i
izgledati onako "stvarno" kao što je Sharif obično izgledao. Ali Robert je samo ostao visjeti u
zraku, slušajući njihov razgovor neko vrijeme i...
Alarm je poslao obavijest!
Presjekao je vezu i opet se našao u svojoj spavaćoj sobi.
Dolje, Bob je izašao iz dnevne sobe. Stajao je pored Alicinih vrata i nježno kucao. Koliko
je Robert mogao vidjeti, odgovora nije bilo. Za neko vrijeme, Bob je pognuo glavu i okrenuo
se. Robert ga je pratio po stepenicama. Zvukovi koraka začuli su se iz hodnika. Bob je
pokucao na Mirina vrata, kao što je činio većinu večeri. Uslijedila je prigušena konverzacija, a
Mirin glas je rekao: "Noć, tata." Bio je to prvi put da ju je Robert čuo da tako naziva Boba.
Bobovi koraci su se približili; zastao je pred Robertovim vratima, no nije rekao ništa.
Robert je kroz zid gledao Boba kako se okreće i kako ga guta privatnost glavne spavaće sobe.
Robert se nagnuo nad stol i počeo zuriti u donji kat. Alice bi rijetko kad ostala budna
mnogo duže od Boba. Jasno, noćas nije bila uobičajena noć. Dovraga. Prikupiš svu svoju
hrabrost za čin obiteljske izdaje - i onda ti sudbina iskrca hrpu problema po cijeloj toj
nečasnoj namjeri. Ali čak i kad bi Alice kampirala u radnoj sobi, na koncu bi morala ići u
kupaonicu. Zar ne?
Prošlo je dvadeset minuta.
Alicina vrata su se otvorila. Izašla je i okrenula se prema stepenicama. Idi u donju
kupaonicu, k vragu. Opet se okrenula i ljutito ushodala po dnevnoj sobi. Ushodala? Bilo je
preciznosti i snage u svakom njezinom pokretu, poput pokreta plesača ili ljubitelja borilačkih
sportova. Ne poput zapuštene Alice Gong Gu, one s blagim okruglim licem i bezobličnom
haljinom. A ipak, ovo je bio stvarni pogled. Bilo je to njezino pravo lice, iako je bilo napeto
od bola I natopljeno znojem. Ha? Robert je pokušao pratiti njezine glatke plesne pokrete u gro
planu. Sa žene je kapao znoj. Haljina joj je bila promočena kao da je netom dugo, mahnito
trčala.
Izgledala je kao Carlos Rivera.
To nije bilo moguće. Alice se nikad nije zaglavila u nekom stranom jeziku ili nekoj
određenoj specijalnosti. Ni u kojoj određenoj specijalnosti. Ali sjećao se mrežne diskusije o
PVU. Što je s onih malo neobičnih ljudi koji su se mogli "obučavati" više puta, koji su stjecali
sve više i više talenata, dok ih najzad ne bi uništile nuspojave? Gdje bi se takvi jadnici
"zaglavili" ako su mogli uletjeti u tucete usjeka?
Alicin glatki ples je usporio, pa stao. Stajala je neko vrijeme oborene glave, dižući i
spuštajući ramena. Tada se okrenula i polako uputila u donju kupaonicu.
Napokon, napokon. I sad bi me trebalo obuzeti olakšanje. Umjesto toga, njegovim umom
se naprijed-natrag odbijala spoznaja. Ovo je objašnjavalo tako mnogo malih tajni. Proturječilo
je nekolicini sigurnih činjenica. Možda Alice nije proganjala njega. Možda mu ona nije bila
neprijatelj ništa više nego bilo tko drugi u ovoj kući.
Katkada stvari nisu onakve kakvima se čine.
108
Bilo je vrlo mirno. U staroj kući u Palo Altu katkad bi se čulo tiho škriputanje i lupkanje,
ili Bobov PC na kojem je svirala ukradena glazba. Ovdje, noćas... da, bilo je povremenih
zvukova kuće koja polako ulazi u večernji mir. Čekaj. Pri pogledu na komunalije vidio je da
se upravo uključio jedan grijač vode. Čuo je vodu koja teče.
Robert se, ne prvi put, upitao kakva je vrsta magije ta mala siva kutija. Nije uzbunila
kućne pse čuvare. Možda uopće nije bila elektronska, već se sastojala od devetnaestostoljetnih
zupčanika i poluga koje pokreće metalna opruga. A opet, nestala je Robertu iz vida golim
okom. To je bilo nešto novo, to nije bio vizualni trik. Možda je kutija dobila nožice pa je
odgmizala. No što god bila, što će na koncu učiniti? Možda Strancu nije trebalo malo krvi.
Možda bi mu puno krvi bolje odgovaralo. Robert je na sekundu sjedio mirno kao kip, a onda
je skočio na noge - i opet se smrznuo. Bio sam toliko očajan. Kredibilitet nije važan kad žrtva
tako jako želi vjerovati da istina mora biti ono što lažljivac tvrdi. Tako da se Stranac sprdao s
idejom da bi nauditi Alice bilo vrijedno tolikog cirkusa. A ja, očajan, nasmiješio sam se i dao
se uvjeriti.
Robert je istrčao iz svoje sobe i sjurio se niz stepenice. Projurio je kroz dnevnu sobu i
navalio lupati na vrata kupaonice. "Alice! Al... "
Vrata su se otvorila. Alice ga je gledala, pomalo razrogačenih očiju. Ščepao ju je za ruku i
povukao u hodnik. Alice nije bila krupna žena; lako se našla u njegovom zahvatu. No tada se
okrenula i poremetila mu ravnotežu. Njegove su se noge nekako zaplele o njene i tresnuo je
na dovratak.
"Što! Je! Bilo? " rekla je razdraženo.
"Ja..." Robert se pogledao preko ramena u jarko osvijetljenu dnevnu sobu, a onda vratio
pogled na Alice. Sad je bila odjevena u kućni ogrtač, a njezina kratka kosa izgledala je kao da
ju je oprala. I svi su još uvijek čitavi. Nema lokvi krvi... osim možda ondje gdje je moja glava
udarila u dovratak.
"Jesi li dobro, Roberte? " Zabrinutost kao da je nadvladala razdraženost.
Robert je opipao potiljak. "Da, da. Prilično sam otporan ovih dana." Prisjetio se kako se
spustio stepenicama. Čak ni kad je imao sedamnaest godina nikad ih nije preskakao po četiri
odjednom.
Ali..." počela je Alice. Očito ju je njegovo mentalno stanje brinulo više od svega ostalog.
U redu je, snaho. Mislio sam da zaustavljam tvoje ubojstvo, a sad vidim da je bila lažna
uzbuna. Nekako mu se nije činilo da bi to objašnjenje bilo prihvatljivo. Pa zašto se onda našao
tu dolje usred noći, lupajući na vrata? Opet je pogledao u kupaonicu. "Ja, ovaj, samo sam
trebao u zahod. "
Njena suosjećajnost se zaledila. "Nemoj da ti ja smetam, Roberte." Okrenula se i pošla
prema stepenicama.
"Jesi dobro, Alice?" Bobov glas s vrha stepenica. Robert nije imao hrabrosti pogledati, no
mogao je zamisliti i Mirino lišće kako pilji dolje. Dok je ulazio u kupaonicu i zatvarao vrata,
čuo je umoran glas svoje snahe. "Ne brini. Samo Robert. "
O
Robert je sjedio na zahodu nekoliko minuta dok se nije prestao tresti. Možda je ovdje još
uvijek bila bomba, no ako eksplodira, samo će krivci... biti razneseni.
A nije imao ni malenu kutiju koja je bila poanta ove komedije. Kad se bude pojavio u
knjižnici, doći će praznih ruku. Pa? Za neko vrijeme Robert je ustao i pogledao u pravo
zrcalo. Najviše mu se sviđao njegov odraz s iskrivljenim osmijehom. Možda bi im
jednostavno trebao donijeti lažnjak; bi li Tommie uopće primijetio? A što se tiče Tajnovitog
Stranca, možda je njegova čarolija uništena... kao i svaka nada.
Oči su mu odlutale do ormarića. Ondje je, malo podalje od nereda, bila mala siva kutija.
Nije bila ondje kad je Alice izašla. Ispružio je ruku. Njegovi prsti su dodirnuli toplu plastiku.
Ne iluziju. Misterij veći od sveg sjaja i blještavih na koje se upravo navikavao.
Stavio je kutiju u džep i mirno se vratio u svoju sobu.
109
17.
Alfred volontira
Günberk Braun i Keiko Mitsuri bili su najviši časnici, svaki u svojoj agenciji. Vaz ih je
oboje pratio od srednjoškolskih dana. Znao je o njima više nego što bi oni uopće mogli
zamisliti. Bila je to jedna od prednosti poodmakle starosti i vrlo dobrih veza. U određenom
smislu, on ih je bio usmjeravao do njihovih obavještajnih karijera, premda to nisu naslućivali
ni oni, niti njihove organizacije. Oni nisu bili izdajnici Europe i Japana, no Alfred ih je toliko
dobro shvaćao da ih je mogao suptilno navoditi.
Tako je mislio i tako se još uvijek nadao. Pa ipak, upravo je bezobzirni trud njegova dva
prijatelja da pomognu predstavljao najveću prijetnju njegovim planovima. Kao danas:
"Da, da. Postoje rizici", govorio je Vaz. "Znali smo to od početka. Ali bilo bi mnogo
opasnije dopustiti da se jedan ozbiljni MMV projekt ne razotkrije. Mi moramo ustanoviti što
se zbiva u laboratorijima u San Diegu. Plan Zec može to postići. "
Keiko Mitsuri je odmahnula glavom. "Alfrede, ja već godinama održavam kontakt s
nekim obavještajcima iz Sjedinjenih Država. To nisu moji agenti, ali oni ne bi tolerirali
nikakav odmetnički oružani projekt. Što se toga tiče, povjerila bih im svoj život. Ja mislim da
bismo im se trebali javiti - vrlo neslužbeno - i vidjeti što oni mogu saznati o laboratorijima u
San Diegu. "
Alfred se nagnuo naprijed. "Bi li im povjerila život svoje zemlje? Jer ovdje se radi upravo
o tome. U najgorem slučaju, ne samo što se u San Diegu odvija pokušaj istraživanja MMV-a,
nego ga uz to podržavaju najviše razine u vladi SAD-a. U tom slučaju i najbolji pokušaji
tvojih prijatelja samo bi upozorili njihove nadredene na naše slutnje. Dokazi bi nestali. Kad se
radi o istraživanju jedne toliko ozbiljne opasnosti, mi to jednoslavno moramo učiniti sami. "
U ovom ili onom obliku, ova je rasprava trajala još od njihovog sastanka u Barceloni.
Današnja runda mogla bi biti odlučujuća.
Keiko se naslonila i frustrirano slegnula ramenima. Prikazivala se u manje ili više stvarnoj
pojavi i lokaciji, kao tridesetogodišnjakinja koja sjedi za svojim stolom negdje u Tokiju.
Jednu stranu Vazovog ureda bila je preuredila svojim minimalističkim pokućstvom i
pogledom na tokijski horizont sa slikoprozora.
Günberk Braun bio je manje zahtjevan. Njegova slika jednostavno je zauzimala jedan od
Alfredovih uredskih naslonjača. Günberk je nedvojbeno smatrao da EU ima dovoljnu težinu
da si on može dopustiti blagost. Günberk bi danas mogao biti stvarni problem, no zasada je
samo sjedio i slušao.
U redu. Alfred je raširio ruke. "Ja stvarno mislim daje kurs koji smo postavili u Barceloni
najoprezniji. Možete li poreći napredak koji smo ostvarili?" Mahnuo je prema biografskim
izvještajima razbacanim po stolu. "Imamo ruke i umove na licu mjesta - a sve ih možemo
zanijekati, i nijedan od njih ne zna što ih manipulira. Zapravo, oni potpuno krivo shvaćaju
značenje ove operacije. Sumnjate li u to? Mislite li da su Amerikanci nešto načuli o našoj
istrazi?"
Oboje mladih odmahnulo je glavama. Keiko mu je čak uputila skrušeni osmijeh. "Ne.
Tvoja kompartmentalizacija bazirana na HSO-u je prava revolucija u vojnim poslovima."
"Točno, a naše objavljivanje tih metoda - čak i sestrinskim službama unutar Saveza pokazuje koliko ozbiljno mi iz VOS-a shvaćamo potrebe trenutka. Zato, molim. Budemo li
odgađali više od stotinu sati, možemo isto tako krenuti ispočetka. U čemu je vaš problem s
davanjem konačnog zelenog svjetla?"
Günberk je pogledao svoju japansku kolegicu. Nestrpljivo mu je mahnula da nastavi.
"Shvatit ću tvoje pitanje kao retoričko, Alfrede. Problem s planom Zec je Zec. Sve ovisi o
njemu, a mi o njemu još uvijek ništa ne znamo. "
"A neće znati ni Amerikanci. Oporecivost je svrha cijele priče. Zec je sve što nam treba. "
"On je više od toga, Alfrede." Günberkov je pogled bio miran, usprkos svoj svojoj
mladosti, Braun je izgledao hladnokrvno poput Nijemca s prijelaza stoljeća. Išao je od točke
do točke polako, neumoljivo. "Postavljajući ovu operaciju. Zec je izveo čuda u našu korist.
Njegove sposobnosti demonstriraju da i on sam predstavlja opasnost."
110
Vaz je pogledao rezultate Günberkove zadnje istrage. "Ali ti si otkrio sve Zečeve kritične
slabosti. Ma koliko se on trudio to sakriti, uspio si dopratiti sve njegove certifikacijske
autoritete do jedinstvenog izvorišta." Nije bilo neobično imati jedinstveno izvorište CA:
međutim, to što je Günberk uspio otkriti Zečevo izvorište bio je trijumf. Za Alfreda - imajući
na umu njegov, hm, osjetljivi odnos sa Zecom - bile su to čudesno dobre vijesti.
Günberk je kimnuo glavom. "Credit Suisse. Pa što? "
"Ako Zec ispadne neko stvorenje iz ružnog sna, mogao bi iskopčati Credit Suisse i
eliminirati ga. "
"Iskopčati CA od Credit Suissea? Imaš li ti pojma što bi to učinilo europskoj ekonomiji?
Ja sam ponosan na svoje ljude, na to što su iščeprkali tu tajnu - ali to nije nešto što možemo
uistinu upotrijebiti. "
"Trebali smo odustati od Zeca nakon onog prvog sastanka u Barceloni", reče Keiko.
"Previše je pametan. "
Vaz je podigao ruku: "Možda, no kako smo mogli znati? "
"Ja! Oprosti, Alfrede, ali mi se pitamo znaš li ti o Zecu više nego mi. "
K vragu! "Nikako. Poštenja mi." Alfred se naslonio u svojem naslonjaču i uočio nervozne
poze svojih kolega. "Vi ste razgovarali iza mojih leđa, zar ne?" Ljubazno im se nasmiješio.
"Mislite da je Zec zapravo američki obavještajac? Kineski?" Bili su proveli dosta vremena
istražujući ove mogućnosti. Ali Keiko je sad odmahnula glavom. "Koja je onda vaša teorija,
prijatelji? "
"Pa", reče Günberk, kao da mu je pomalo neugodno. "Možda gospodin Zec uopće nije
ljudsko biće. Možda je umjetna inteligencija."
Vaz se nasmijao. Pogledao je Keiko Mitsuri. "A tvoja? "
"Ja mislim da je UI mogućnost koju moramo uzeti u obzir. Zečevi talenti su tako
mnogostruki, njegov rad toliko učinkovit - a njegova osobnost tako mladenačka. Ovo zadnje
je jedno od obilježja za koje DARPA* SAD-a smatra da bi bilo karakteristično." Opazila je
nevjericu na Vazovom licu. "Nije svaka prijetnja kult ili urota. "
"Naravno. Ali UI čudovišta? Pa to je strašilo iz dvadesetog stoljeća. Tko u obavještajnim
zajednicama ozbiljno shvaća takvo što? Ah! To je omiljena tema Pascala Heriota, zar ne?"
Alfredov ton je postao dubok i ozbiljan. "Jeste li razgovarali s Pascalom o ovom projektu?"
"Naravno da nismo. Ali UI je opasnost koju su svi totalno zanemarili zadnjih nekoliko
godina. "
"Točno, jer nikad ništa nije bilo od nje. Znamo da je DARPA potrošila milijarde na
projekt Mali Pomagač prije sino-američkog rata. Bio je to gotovo jednaki fijasko kao njihova
inicijativa Zabrane pristupa svemiru. "
"Zabrana svemira je upalila."
Vaz se nasmijao. "Upalila je protiv svih, Keiko, a ponajviše protiv Amerikanaca. No u
pravu si, ZPS nije dobra usporedba. Želim reći da su neki od najpametnijih ljudi na svijetu
pokušali stvoriti UI i da nisu uspjeli. "
"Istraživači nisu uspjeli, ali izvršivi kod je sigurno preživio. Internet više nije prenatrpana
igračka kakva je nekad bila. Možda se komadići DARPA-inog Malog pomagača nalaze tamo
negdje i izrastaju u nešto što nikad ne bi mogli postati u niskotehnološkoj prošlosti. "
"To je znanstvena fantastika! Bio je čak i film... "
"Bilo ih je više, zapravo", reče Günberk. "Alfrede, ja se ne slažem s Keiko da bi se
programi od prije mnogo godina mogli organizirati sami od sebe jednostavno zbog toga što
sad imaju na raspolaganju pristojne resurse. Ali mi u Obavještajnoj upravi analizirali smo
mogućnosti. Ja mislim da ima nešto u tome što govori Pascal Heriot. To što je većina ljudi
odbacila tu mogućnost, ne znači da ona nije stvarna. Mi smo svakako prešli točku s koje nema
povratka u pogledu računalnog hardvera. Pascal misli da će to, kad se stvarno dogodi, doći
bez institucionalnih najava. Sličit će mnogim istraživačkim razvojima, ali će biti dosta
katastrofalnije. " Još jedan način na koji čovječanstvo možda ne uspije preživjeti stoljeće.
"Koje god bilo pravo objašnjenje", reče Keiko, "Zec je jednostavno previše kompetentan,
* Defense Advanced Research Projecis Agency (Obrambena agencija za napredne istraživačke
projekte) odgovorna je za razvoj novih tehnologija za vojnu upotrebu.
111
previše anoniman... Žao mi je, Alfrede, mislimo da ovu operaciju treba obustaviti.
Kontaktirajmo naše američke prijatelje po tom pitanju."
"Ali oprema je na mjestu. Naši ljudi su na mjestu. "
Slegnula je ramenima. "Sa Zecom koji upravlja svime? Tako bi Zecu moglo ostati sve što
otkrijemo u San Diegu. Čak i kad bismo se mi složili s tobom, naši šefovi nikad ne bi pristali
na to. "
Bila je ozbiljna. Alfred je pogledao Brauna. Bio je i on. To je bilo loše. "Keiko, Günberk,
molim vas. Samo odvagnite rizike. "
"Već jesmo", rekla je Keiko. "Zec bez nadzora unutar te grandiozne spletke opasnost je
kozmičkih razmjera!" Znala je biti puna suvremene japanske netaktičnosti.
Vaz je rekao: "Ali mogli bismo srediti stvar tako da Zec dobiva operativne informacije
pravovremeno, onako kako akcija napreduje."
Srećom, Günberk je to smjesta otklonio. "Ach, no. Takvo udaljeno mikroupravljanje
garancija je katastrofe. "
Vaz je dugo oklijevao, nastojeći izgledati kao da duboko razmišlja donoseći neku tešku
odluku. "Možda, možda postoji način na koji možemo dobiti sve - i, hm, 'grandioznu spletku' i
minimalnu opasnost od Zeca. Pretpostavimo da ne damo Zecu konačne pojedinosti unaprijed.
Pretpostavimo da postavimo nekoga od naših ljudi na teren u južnoj Kaliforniji noć prije
upada? "
Mitsuri i Braun su na trenutak samo gledali. "Ali što ćemo onda s oporecivošću?" upita
Keiko. "Ako pošaljemo vlastitog agenta da upadne unutra... "
"Misli, Keiko. Moj prijedlog riskira da će Amerikanci saznati, a tvoj to jamči. A rizik
možemo održati niskim. Jednostavno postavimo vlastitog agenta u blizinu, na dobro
isplanirani položaj, uglavnom bez ikakvih latencija. Ono što Amerikanci zovu Lokalni
Honcho. "
Günberk se razvedrio. "Kao Alice Gong u Ciudad General Ortizu! "
"... Da. Upravo tako." Nije se bio sjetio Alice, no Günberk je bio u pravu. Radilo se o
Alice Gong na tankom ledu u Ortizu, kad je gotovo posve sama otkrila i zaustavila Frontu
slobodne vode. Možda Fronta ionako ne bi uspjela. Najzad, nitko nikad nije pokušao napraviti
jeftini pištolj od tri stotine megatona. Ali da je bomba uspješno detonirala, njihovo
"inzistiranje na principu" bilo bi zatrovalo industriju rudarenja pitke vode u blizini Zapadne
Antarktike. Gong je ostala nepoznata vanjskom svijetu, no postala je nešto poput legende
unutar obavještajnih zajednica. Bila je jedna od pozitivaca.
Hvala nebesima, ni Braun ni Mitsuri nisu primijetili Alfredovu nelagodu na spomen
njezinog imena.
"Ubacivanje Honcha sada bilo bi teško", reče Keiko. "Govorimo li o uvjerljivom turistu ili
o ruletu s teretnim kontejnerom?" Uistinu, tajna ubacivanja nalikovala su na krijumčarenje
oružja za masovno uništenje; bile su to operacije od kojih se ježila koža svima uključenima.
"Nijedan od mojih agenata na terenu nije kvalificiran za takvu operaciju. Trebat će nam
posebna osoba, posebni talenti, posebna dozvola. "
"Ja imam neke dobre ljude u Kaliforniji”, reče Günberk, "ali nijedan od njih nije na toj
razini. "
"Nije bitno", reče Vaz glasom punim čelične odlučnosti. "Prilično sam voljan otići
osobno. "
Znao ih je iznenaditi i ranije, ali ovo je bila bomba. Braun je neko vrijeme samo sjedio
otvorenih usta. "Alfrede!"
"To je toliko važno", rekao je Vaz. Uputio je svakome od njih svoj najizravniji i
najiskreniji pogled.
"Ali ti radiš uredski posao, kao i mi! "
Alfred odmahne glavom. Danas će morati dopustiti da se jedan dio njegove prošlosti
razotkrije. Nadao se da time neće sve upropastiti. Alfred je bio proveo godine "uklapajući se"
u Vanjsku obavještajnu službu kao birokrat srednje razine. Kad bi se razotkrio, u najboljem bi
slučaju završio kao premijer, prisilili bi ga da se vrati u visoki politički hakeraj. U najgorem
112
slučaju... u najgorem slučaju, Günberk i Keiko mogli bi dokučiti što on uistinu smjera u San
Diegu.
Vaz —> Interni ured VOS; <sm> Omogućite zajednički obavještajni pregled Biografskog
paketa tri.</sm>
Naglasje rekao: "Imam iskustva na terenu. U SAD-u, konkretno, u ranim desetim
godinama. "
Braun i Mitsuri su dugo samo gledali. Marljivo su pretraživali. Bio paket 3 pokazat će im
te operacije. Sve je bilo u skladu s onim su znali i ranije, ali je otkrivalo nove dubine njihovog
indijskog prijatelja. Günberk se prvi pribrao. "Ja... shvaćam." Neko vrijeme je šutio, čitajući
dalje. "Dobro si to učinio. Ali to je bilo prije više godina, Alfrede. Ovo će biti težak mrežnotehnički zadatak."
Alfred je kimnuo glavom na tu kritiku, "istina. Ja nisam mlad." Mitsuri i Braun su mislili
da je u ranim pedesetima. "S druge strane, moja specijalnost ovdje u VOS-u i jesu mrežna
pitanja, pa zapravo nisam izvan tokova. "
Osmijeh iznenađenja bljesnuo je na Keikinom licu. "I ti si upoznat s ovom operacijom
bolje od ikoga. Tako da, ako si ti na terenu, možeš obaviti kritične stvari a da ih ne odaš
Zecu... "
"Točno. "
Günberk je i dalje bio nesretan: "Ipak, ovo je izuzetno opasna operacija. Velesile se
međusobno natječu, naravno. Ali kad dođe do prijetnje Oružjem, moramo se držati zajedno.
Ovo je prvi put u mojoj karijeri da je taj dogovor prekršen. "
Alfred je ozbiljno kimnuo glavom. "Moramo doći do istine, Günberk. Mogli bismo biti u
krivu u vezi sa San Diegom. Tada ćemo se zahvalno i tiho povući. Ali koji god bio izvor tog
oružja, moramo ga otkriti. I ako to ispadne San Diego, Amerikanci će nam vrlo vjerojatno
zahvaljivati. "
Mitsuri i Braun su se dugo vremena gledali. Najzad su kimnuli, a Keiko je rekla: "Podržat
ćemo ubacivanje Lokalnog Honcha, po svoj prilici tebe. Zaposlit ću planere na strategijama
povlačenja za slučaj da te razotkriju. Osigurat ćemo mrežnu i analitičku podršku. Na tebi će
biti da upravljaš kritičnim podacima na terenu... "
"... i spriječiš da gospodin Zec ne preuzme cijelu stvar!" dodao je Günberk.
O
Alfred je sjedio u svojem uredu još nekoliko minuta nakon što su njegovi prijatelji otišli.
Ovo je bilo za dlaku previše. Kad su ulozi najviši, opasnosti se uvijek množe. Plan Zec bio je
najosjetljivija operacija u kojoj je indijska vlada ikad (svjesno) sudjelovala: dobivanje
premijerove podrške nije bilo lako. Danas su ga Keiko i Günberk umalo zaustavili, jednako
temeljito kao što je to mogao premijer.
Što se tiče Zeca - dobro, UI je možda bila fantazija, ali Zec je bio upravo onoliko opasan
koliko su se Günberk i Keiko pribojavali.
Alfred se malo opustio, dopustivši sebi smiješak. Da, opasnosti su se množile kao, pa, kao
zečevi. Ali on se danas ovdje suočio s nekima od tih opasnosti i neutralizirao ih. Već je
tjednima smišljao svoju ulogu Lokalnog Honcha. Na kraju su mu Günberk i Keiko pružili
prirodni izgovor da bude prisutan na terenu u San Diegu.
18.
Društvo mijasteničnih speleologa
Kabala se još uvijek sastajala na šestom katu knjižnice, no sada je to mjesto bilo drugačije.
Robert se popeo dizalom, izbjegavajući Hacekijance i njihovu Militantnu knjižnicu. Ipak je
bilo teško držati se stvarnosti. Theodor Geisel još je uvijek vladao predvorjem, no uprava je
davala franšizu na mentalni i dodirni prostor svugdje drugdje. Scooch-a-mouti likovi
zagađivali su suteren. Likovi H. P. Lovecrafta navodno su vrebali dublje pod zemljom, ondje
gdje se nekad nalazilo skladište za sve što je bilo isključeno iz optjecaja.
113
A šesti kat... je bio prazan, ogoljen do samih polica. S ulaza u dizalo nasred kata Robert je
kroz oglodane police mogao vidjeti sve do prozora. Drobiličari knjiga došli su i prošli. U
jugoistočnom kutu čučali su urotnici, poput dvadesetostoljetnih socijalista koji snivaju o
carstvu usred svoje očigledne propasti.
"Onda, što je zaustavilo invaziju Militantne knjižnice?" upitao je Robert, mahnuvši rukom
prema goloj stvarnosti praznih polica.
Odgovorio mu je Carlos: "Kašnjenje u pronalaženju najnovije haptike službeno je
objašnjenje. A zapravo je stvar politička. Partizani Scoochija žele ovaj kat za svoj univerzum.
Militantna knjižnica im se odupire. Uprava bi mogla razočarati obje strane i učiniti od ovog
kata simulaciju onoga čemu su knjižnice sličile dok su bile prave. "
"Ali s lažnim slikama knjiga, zar ne? "
"Aha," Tommie se smiješio. "A što si očekivao? U međuvremenu, mi još uvijek imamo
ovaj kat za nas. "
"Nismo poraženi, gospodo." Winnijevo lice bilo je ozbiljno. "Već tjednima znamo da je
ovo bilo neizbježno. Izgubili smo veliku bitku. Ali to je tek prva bitka u ratu." Bacio je pogled
na Tommija.
Parker je uperio prst u LED-icu na svom računalu. "Mrtva zona je postavljena. Vrijeme je
da nastavimo s našom ozbiljno kriminalnom konspiratizacijom." Smiješio se, no pogledom je
prelazio preko svih i svakoga je pogledao u oči. "U redu. Završio sam svoje istraživanje.
Mogu nas uvesti u parne tunele. Čak sam organizirao priredbu koja će nam maknuti s puta
laboratorijsko osoblje. Mogu nas dovesti do spremnika poderotina i imam ljepilo u spreju.
Možemo nanijeti Projektu Librareome i konkretno Huertasu jako puno boli. Jasno, to neće
zaustaviti napredak u pogledu ovakvih stvari, ali će..."
Winnie je progundao. "Već smo se složili da je to nemoguće trajno zaustaviti. Ali ako
možemo blokirati majmune koji koriste najdestruktivnije metode... pa, to će morati biti
dovoljno. "
"Baš tako, dekane. Upravo to možemo učiniti. Sve je spremno, nedostaje samo jedan
kritično važan sastojak. " Njegov pogled je prešao na Roberta.
Tolika je snaga zdravog razuma da je Robert oklijevao gotovo jednu trećinu sekunde.
Tada je posegao rukom u džep i izvukao plastičnu kutiju koju mu je bio dao Stranac. "Vidi
ovo, Tommie."
Parkerove su se obrve podigle. "Hej, ja sam impresioniran. Očekivao sam papirnati ubrus
ili takvo što." Pogledao je u ekran svojeg laptopa i zatim uzeo kutiju. "Ovo izgleda kao pribor
za biološko uzorkovanje." I doista, kutija je sada imala šarene etikete koje su proglašavale
upravo tu funkciju. "Kako si to izveo? "
Da, kako? Robert se nije mogao sjetiti ni istine niti laži koje bi imale ikakvog smisla.
Tommie je krivo protumačio njegov muk. "Ne, ne, nemoj mi reći. Trebao bih biti u stanju
shvatiti i sam." Tommie se nasmiješio kutiji. Onda ju je ugurao u svoj džep.
"U redu. Onda smo posve spremni. Sad moramo dogovoriti vrijeme. "
Rivera se nagnuo naprijed. "Ubrzo. Između kvartala ima previše građevinskih radova na
laboratorijima. "
"Da. A ima i drugih ograničenja. Ne biste vjerovali koje sam sve pripreme morao obaviti.
Umrežen sam s konzultantima do grla. Ne brini, dekane, nijedan od njih ne vidi ništa osim
malenog dijela onoga što radim. Postajem pravi stručnjak u afilijansama." Tommie se izvrsno
zabavljao. "Ja ovo mogu izvesti, dečki! Bit će baš kao u dobra stara vremena - dobro, možda
ne za tebe, Carlos; ti se tada nisi još ni rodio." Nasmiješio se Winnieju i Robertu. Robert je
često odlazio na ta podzemna pješačenja. Bila su prilično dojmljiva, hodali su kroz stotine
metara tunela i zatim izlazili u zgradama koje su bile mračne, prazne i prilično nedovršene.
Katkad bi u stubišnim oknima bilo stepenica, katkada ne.
Winnie Blount se sada također malo nasmiješio. "Da, Društvo mijasteničnih speleologa."
Namrštio se, pri.sjetivši se nečega. "Imali smo sreću što nismo slomili vratove." Ovaj
komentar došao je s one strane stola za kojom je Winnie proveo većinu svojeg života, kao
član uprave s noćnim morama o odgovornostima i sudskim parnicama.
114
"Aha. Bilo je zabavnije od igranja igrica i puno opasnije. Kako bilo, to je bilo prije
računala - barem u onom smislu u kojem danas shvaćamo taj pojam. Danas su stvari mnogo
drugačije, ali uz moje istraživanje i ovaj bioprofil koji je donio Robert, mogu nas provesti
pored svih automatskih pasa čuvara. Barem ako dobro uskladimo vrijeme." Nešto je kratko
utipkao u laptop. "U redu, evo novosti. U sljedećih šest tjedana postoje tri kratka vremenska
razdoblja kad će se istovremeno poklopiti svi sigurnosni propusti. "
"Kad je prvi?" upita Winnie.
"Stvarno uskoro. Tjedan dana od sljedećeg ponedjeljka." Okrenuo je laptop tako da i ostali
vide. "Ušli bismo kroz zgradu Pilchner." Upustio se u opširnu diskusiju o tome kako on
zamišlja tu pustolovinu. "…A ovdje se tunel odvaja od kampusa. Kad prođemo to mjesto
možemo hodati skoro cijeli kilometar ispod stare lokacije General Genomicsa. "
"Huertasovi labosi su odmah sjeverno od toga", rekao je Rivera.
"Aha. A izgledi su deset prema jedan da ćemo uspjeti ući i napraviti to što hoćemo - a
možda čak i izaći! "
Ni Rivera ni Blount nisu izgledali utješeni takvim izgledima. Za neko vrijeme, Winnie je
rekao: "Stvarno ne možemo odugovlačiti. Ja glasam za tjedan dana nakon sljedećeg
ponedjeljka. "
"Da, ja isto", rekao je Robert.
"Wŏ tó ngyì. Da. "
"Onda u redu!" Tommie je okrenuo svoj laptop natrag i nešto zabilježio. "Dođite noseći,
ali ja ću vam dati novu odjeću i svu potrebnu elektroniku. Ja..."
Winston Blount ga jc prekinuo: "Ima još jedna stvar, Tommie."
"Oho."
"Nije ništa veliko, ali moglo bi nam donijeti ispravan publicitet. "
"Hmm. "
"Predlažem da povedemo jednu udaljeno prisutnu osobu, onog Sharifa."
"To je ludost!" Tommie je skočio na noge i opet naglo sjeo. "Hoćete udaljenu prisutnost?
Zar ne razumijete? Vi tamo dolje nećete čak ni nositi."
Winnie se nasmiješio ulagujući nui se. "Ali ponijet ćeš elektroniku, Tommie. Zar ne
možemo podržati njegovu prisutnost preko toga? "
Parker se zagrcnuo od zgražanja. "Kako ti misliš da udaljena prisutnost funkcionira,
dekane? "
"Ovaj, to je samo neka vrsta prilagođenog prikaza."
"Što se tiče slike, to je istina. Ali to nije lokalno. Iza lijepih sličica nalazi se
visokobrzinska komunikacija i prosljeđivanje kroz okolne mikrolasere. Dolje u tunelima nema
nasumičnih mreža. Sve što sam isplanirao ovisi o tome da budemo vrlo tihi, a osobito o tome
da ne koristimo nijedan laboratorijski čvor. Ovo što vi želite je..." Odmahnuo je glavom u
nevjerici.
Robert je pogledao Blounta. "Ni ja ne razumijem. Prije samo dva tjedna isključili smo
Sharifa jer je bio rizik za sigurnost. "
Winnijevo lice je pocrvenjelo, baš kao u stara vremena kad bi ga Robert pričepio na
sastanku fakultetskog osoblja.
Robert je podigao ruku. "Samo se čudim, Winstone. Stvarno. "
Za trenutak, Winnie je kimnuo glavom. "Dobro. Gle, ja nikad nisam bio ljut na tipa.
Upoznali smo ga osobno, upravo ovdje u knjižnici. Izgleda kao iskreni student. On tebe
stvarno intervjuira, zar ne? "
Kad nije Stranac ili gospodin SF, da. Robert je shvatio da bi samo jedna njegova riječ
sada bila dovoljna da se odustane od cijele zamisli. Nije ni slutio da bi izdaja mogla biti posao
s punim radnim vremenom: "Da. Njegova pitanja su često budalasta, ali su vrlo akademska. "
"Eto vidiš! Ja želim reći da, ukoliko stvari ne krenu sto posto onako kako želimo, tada će
nam trebati netko izvana da predstavi naše gledište. Idealno bi bilo da to bude netko tko je
vidio što mi to točno radimo. To bi moglo predstavljati razliku između tihog odlaska u zatvor
- i davanja učinkovite moralne izjave. "
115
"Da", rekao je Rivera. "Vi ste genij za osiguranje, profesore Parker. Ali čak i najbolje
osmišljeni planovi mogu se izjaloviti. Kad biste mogli smjestiti Sharifa, to bi nam bila... neka
vrsta sigurnosne mreže."
Tommie je lagano lupio glavom o stol. "Vi dečki ne znate što tražite. "
No usprkos svoj toj teatralnosti, Tommie nije odbio. Za neko vrijeme čovječuljak se
uspravio sjedeći i zagledao se u njih. "Tražite čudo. Možda ga mogu izvesti, možda ne. Dajte
mi jedan dan da razmislim. "
"Svakako, profesore. "
"Nema problema. " Blount se smiješio od olakšanja.
Tommie je odmahnuo glavom i zgrbio se iza svojeg laptopa. Jednako sretno je izgledao i
kad su ostali članovi bande proglasili sastanak završenim i uputili se prema dizalima.
Obično bi ih neko dizalo već čekalo dok bi oni stigli. Tommijeva mrtva zona kao da je
ostavila u mraku čak i softver za dizala. Kad su proveli neko vrijeme zureći u zatvorena vrata,
Carlos je ispružio ruku i pritisnuo gumb za prizemlje. "Prednost održavanja antiknih
kontrola", rekao je uz slabašan osmijeh.
Winnie se osmjehivao, no to nije imalo nikakve veze s dizalom. "Ne brinite. Tommie će
smisliti neko rješenje. "
Robert je kimnuo. "Uvijek ga je smislio, zar ne? "
"Jest", rekao je Winnie i svi su se nasmijali. I odjednom je Robert shvatio zašto su Winnie
i Carlos željeli Sharifa sa sobom.
Kad su se vrata dizala otvorila, a Rivera i Blount ušli, Robert je rekao: "Vidimo se kasnije.
Ja bih možda trebao ponovo pogledati Militantnu knjižnicu."
Winnie je zakolutao očima. "Samo izvoli." I otišli su.
Robert je malo stajao i slušao zvuk dizala koje odlazi. Kroz vrata na stubištu s njegove
lijeve strane silazilo se prema virtualnoj knjižnici. Više nije bilo lažnih potresa, ali Militantni
knjižničari su se još uvijek igrali sa snažnim pojačalima. Čuo je zvukove škriputavih zidnih
konstrukcija koji su sada bili glasniji od dizala. Pod ispod njegovih nogu podrhtavao je u
skladu s fantazijama Jerzyja Haceka.
Pričekao je još malo, a tada se - umjesto da krene niz stepenice - vratio istim putem po
šestom katu do Tommieja Parkera.
O
Tommie se naginjao naprijed, nosa još uvijek zabodenog u svoje računalo. Njegova LED
lampica za mrtvu zonu još uvijek je bila upaljena. Na vrlo konkretan način izgledao je poput
čarobnjaka s knjigom drevnih učenja. Nikakve virtualne stvarnosti ovdje nisu bile potrebne.
Robert se smjestio na stolac nasuprot njemu i promatrao. Bilo je lako moguće da čovjek
uopće nije primijetio njegov dolazak. Uistinu se znao posve unijeti u igre, slagalice i sheme
razbijanja programa.
"Ja sam posvuda, pojavljujem se kako želim da dobijem rezultate koje želim." Tako se
hvalio Tajnoviti Stranac. Nakon prošle noći, nakon čuda u donjoj kupaonici, Robert je bio
spreman vjerovati da je taj Stranac, što god bio, možda gotovo onoliko moćan koliko tvrdi da
jest. Pitam se što ima o Winnieju i o Carlosu?
Najzad je Robert prekinuo tišinu. "Onda, Tommie, koliko smo gadno zaribali? "
Plave oči pojavile su se iznad ruba laptopa. Tommiejev izraz lica kao da je govorio što ti
ovdje radiš? Pogled mu se vratio na računalo. "Ne znam. Samo bih volio da se vi dečki
odlučite." Brz pogled natrag u Robertovom pravcu. "Ali ti nisi inzistirao na toj promjeni, zar
ne? "
"Ja o tome... dvojim." Sad će Stranac biti na terenu sljedeći ponedjeljak, što će i opet
dokazati njegovu tvrdnju o sveprisutnosti. "Ja sam oduvijek vjerovao u to da vas, tehnološke
genije, treba pustiti da obavite posao na vaš način. "
Tommie je snažno kimnuo glavom u znak slaganja. "Da."
Zapravo, Robertu nikad nije bilo stalo do tehnologije, kako god bilo. No sad je sve bilo
mnogo drugačije. "Ipak, sjećam se da si ti uvijek znao izvlačiti čuda iz šešira. Tražimo li ovaj
put previše, Tommie?"
116
Parker se uspravio i usmjerio svu svoju pažnju prema Robertu. "Ja... jednostavno ne znam,
Roberte. U stara vremena nije bilo teorije da izvedem takvo što. Znao sam stvarati super
ASIC-e. Znao sam hakirati protokole. Znao sam učiniti tucet stvari izvan moje uske
akademske specijalnosti. Ali sada to više ne znači mnogo. Sada..."
"Sada radiš na problemima većim od bilo kojeg skupa specijalnosti. "
"Da! Kako ti to znaš? "
Rekla mi je gđa Chumlig. Naglas, Robert je rekao: "Sada se baviš potpuno nevezanim
specijalnostima. "
"Točno. Neke moje temeljne vještine još su uvijek bitne. U njima sam jednako učinkovit
kao i uvijek. Ali... do umirovljenja sam već postao sramota svojeg odsjeka. Bio sam dobar u
predmetima određenih niša, ali kad sam pokušao podučavati nove, integracijske stvari - pa
eto, cijelog sam života bio daleko ispred studenata, čak i u novim predmetima. Ali pred kraj
sam se koprcao. Provukao sam se kroz svoj zadnji semestar dodjeljujući tjedne projekte, pa
zadajući klincima da kritiziraju jedni druge." Izgledao je kao da mu je jako neugodno. Ništa
slično nikada se nije bilo dogodilo starom Robertu - ali ja sam uvijek znao definirati značenje
kvalitete i izvedbe.
"Kako god, kad sam otišao u mirovinu, vratio sam se u školu - barem u svojoj glavi. Sad
postoji drugačiji pristup rješavanju problema, ako želiš rješavati velike probleme brzo. To je
kao da učiš koristiti moćne alate, ali danas ti alati nisu samo Google i paketi za simboličnu
matematiku, nego i forumi za ideje i nagađanja o budućnosti i... "
"I rad s ljudima? "
"Da. Ljudi nikad nisu bili dio mojih jednadžbi - ali to sada više nije važno. Postoje
projektni uredi koji se specijaliziraju za lijepo i krasno." Tommie se nagnuo naprijed,
povjeravajući se. "Otkako sam počeo raditi na ovom projektu, sve se posložilo! Ulazak u
tunele bio bi beskoristan kad bi se osoblje još uvijek nalazilo u labosima. Zato sam pretvorio
političko manevriranje između Hacekijanaca i Scoochija u vrlo spektakularnu medijsku
razonodu - sudar krugova vjerovanja. Bit će tako kul! Otkrio sam jednog projektnog
koordinatora koji razumije što želim. Ja napravim okvirni koncept, a on to razradi širom
planeta. Detaljni planovi samo sjedaju na svoja mjesta!"
Tommie se naslonio, a njegovu frustraciju pomela je vizija njegovih novih moći. "A vidi
moj kompjutor!" Rukom je s ljubavlju prešao preko naprave. Kućište je bilo izudarano i
izubijano. Izgledalo je kao da je pružalo utočište generacijama lopova. LED lampice duž
gornjeg ruba bile su usađene u rupice izbušene u metalu. Stari Tommie nije vjerovao u "ne
sadrži popravljive dijelove".
"Tijekom godina zamijenio sam sve unutra. Previše često sam radio promjene zato da
udovoljim novim standardima i prokletom HSO-u. Ali u zadnjih nekoliko mjeseci ugradio
sam pravu revoluciju u ovu kutiju. Ona subvertira netrivijalne dijelove Hardverski sigurnog
okruženja. Kunem ti se, Roberte, opakiji sam nego što su DARPA i CIA ikad bile u
dvadesetom stoljeću. "
Robert je neko vrijeme šutio. Tada je rekao: "Kladim se da ćeš smisliti neki način da
ubaciš Sharifa. "
"Ha. To bi bio šlag na torti. Očigledni trik je ravno iz dvadesetog stoljeća; jednostavno
ponesemo vlastiti kabel. On bi podržao pristojnu brzinu prijenosa podataka - dovoljnu za
Sharifa, u svakom slučaju - a mi bismo svejedno ostali skriveni i tihi." Pogledao je Roberta i
činilo se da je njegov muk shvatio kao nevjericu. "Znam, duga je to šetnja, a tunelsko će
osiguranje uglavnom biti upaljeno. Ali postoji jedna vrsta tankog optičkog vlakna... ili će
postojati kad završim sa svojim projektnim koordinatorom. "
"Da. Tvoj projektni koordinator. "
"Ja sam posvuda, pojavljujem se kako želim da dobijem rezultate koje želim." Novi je
svijet bio čarobno mjesto, no postojala je hijerarhija čuda. Bilo je stvari koje su znali učiniti
Juan i Robert. Bilo je stvari koje je nastojala podučiti Louise Chumlig. Bilo je stvari o kojima
je Tommie naučio samoga sebe. A negdje iznad svega toga bilo je ono što je mogao Tajnoviti
Stranac.
117
19.
Neuspjeh jest opcija
U Gimnaziji Fairmont završni ispiti trajali su nekoliko dana. Bilo je donekle slično onome
čega se sjećao iz djetinjstva. Klincima su pažnju plijenili nadolazeći praznici. Još gore,
božična filmska sezona počela je prodirati u razne zajedničke svjetove u kojima su svi živjeli.
Međutim, završni ispiti bili su na jedan vrlo dubok način različiti od onih iz njegovog
gimnazijskog iskustva. Za Roberta Gua, ovi novi ispiti bili su teški. Nije bilo unaprijed
stvorenog zaključka da će postići najbolje rezultate na testovima i nadmašiti sve ostale. Jedina
slična situacija iz njegove prošlosti dogodila mu se za vrijeme studija, kad su ga nakratko
natjerali da pohađa prave znanstvene predmete. Na tim satovima najzad je upoznao studente
koji nisu automatski bili manje vrijedni od njega - a upoznao je i učitelje koji nisu bili
impresionirani njegovim genijem. Nakon što je završio obvezni znanstveni kurikulum, Robert
je izbjegavao takva poniženja.
Sve dosad.
Matematika i formalni zdrav razum. Statistika i podatkovna mehanika. Pretraživanje i
analiza. Ispit iz P&A čak je ograničavao mogućnost izlaska na mrežu i upotrebu tuđe
inteligencije. Premda je podučavala suradnju, Chumligova je neprestano zvocala o važnosti
temeljnih kompetencija. Sad su se sve njezine neusklađene otrcane fraze spojile u pakleni
tjedan testiranja.
Odmah nakon ispita iz "zdravog razuma" ukazao se Tajnoviti Stranac. Bio je samo glas i
zelenkasti odsjaj. "Imate problema s ispitima, čovječe moj? "
"Snaći ću se." Zapravo, matematika je zbilja bila zanimljiva.
Miri —> Juan, Xiu: <sm> On opet s nekim razgovara.</sm>
Xiu —> Juan, Miri: <sm> Što kaže?</sm>
Miri —> Juan, Xiu: <sm> Ne znam. Lokalni audio je prebačen na privatno. Juan! Miči se
odatle.</sm>
Juan —> Miri, Xiu: <sm> Nisi ti moja šefica. Ionako sam sada htio pričati s
Robertom.</sm>
Stranac se zahihotao. "U Gimnaziji Fairmont ne daju automatske petice, pa čak ni
automatske prolazne ocjene. Neuspjeh jest opcija, ali za vas..."
Spas se nazirao. Ugledao je Juana Orozca kako izlazi iz zgrade za nastavu i kreće prema
njemu. Stranac je nastavio: "... i Juana Orozca nije sigurno da ćete dobiti jedinice. Vi ste na
pojednostavljenom kurikulumu. Trebali biste vidjeti ispite koje planiraju za vašu unuku."
"Što je s mojom unukom?" Ako ovaj ljigavac i nju uvuče u ovo...
Ali glas mu nije odgovorio.
Juan se upitno osvrtao. "Pričao si s nekim, Roberte?"
"Ne o školi. "
"Jer nikoga nisam vidio." Zastao je i slova su potekla Robertovim vidnim poljem.
Juan —> Robert: <sm> Stvarno je važno ne surađivati ni s kim protiv pravila.</sm>
"Razumijem", odgovorio mu je Robert naglas.
"Dobro." Bilo je jasno da Juan misli da Robert neće proći sve testove. Ponekad je
izgledalo kao da mali jadničak pokušava zaštititi njega. "Znaš", nastavio je Juan, "škola ima
stvarno dobar redarstveni servis. Možda ga neki klinci i mogu preveslati, ali puno je više onih
koji samo misle da mogu. "
A zatim, tu je i Tajnoviti Stranac, koji kao da uopće nema nikakvih problema s
osiguranjem. Stranac je bio tako moćan, ali bockanje Roberta ipak mu je činilo zadovoljstvo.
Bi li to mogao hiti neki stari neprijatelj - netko mnogo pametniji od Winnieja Blounta?
"Kako bilo, mislim da imamo izgleda da dobijemo pet za naš semestralni ogled, Roberte."
Dječak se upustio u tumačenje najnovijih planova za kombiniranje svojeg pisanja s ručnom
glazbom i Robertovim mrežnim algoritmima. Slijepac je tu vodio slijepca, ali za nekoliko
trenutaka Robert se posve uživio.
O
O
O
118
Situacija je u kući bila napeta, no to nije imalo nikakve veze sa zavrišnim ispitima. Stvar
je bila u tome što je Robertov ponoćni okršaj kod donje kupaonice predstavljao fizički napad.
Nije bilo važno što je on htio zaštititi Alice - to baš i nije mogao reći. Ovaj put nije bilo
prijetnji, nije bilo konačnih obračuna. No Robert je u Bobovim očima vidio tjeskobu koje
ondje ranije nije bilo. Izgledao je poput čovjeka koji se počinje pitati je li zmija koju drži kod
kuće zapravo crna mamba. Takav zaključak otpremio bi Roberta u Rainbows End brže od bilo
kakve obične neotesanosti.
Miri mu je ukazala na razlog zašto se to još nije dogodilo. Sustigla ga je jedno
poslijepodne dok je lutao West Fallbrookom, nadajući se izravnom kontaktu s nekim
prijateljskim oblikom Sharifa.
Miri je vozila svoj stari bicikl pored njega nekoliko koraka, uskladivši se s njegovom
brzinom i divlje krivudajući. Najzad je skočila s bicikla i počela ga gurati. Kao i uvijek,
njezino držanje bilo je strogo, kao u učiteljice razredne nastave. Gledala ga je postrance neko
vrijeme. "Kako ti ide s ispitima, Roberte? "
"Bok Miri. Kako tebi ide s ispitima? "
"Ja sam prva pitala! Osim toga, znaš da moji završni ispiti počinju tek nakon praznika."
Njezino neumjereno šefovanje kao da se naguravalo s diplomacijom. "Onda, kako ti ide? "
"Izgleda da ću dobiti trojku iz matematike. "
Njezine oči su se raširile. "O! Žao mi je. "
Robert se nasmijao. "Ne. To su dobre vijesti. U vrijeme prije Alzheimera uopće ne bih
razumio zadatke. "
Uputila mu je blijedi osmijeh. "Pa, dobro onda. "
"Hmm. Jedan... moj... prijatelj mi je rekao da su djeca iz tvojih razreda jako dobra u tim
stvarima. "
"Mi poznajemo potrebne alate. "
"Mislim da bih mogao biti mnogo bolji u matematici", rekao je Robert gotovo kao sebi u
bradu. "Moglo bi biti čak i zabavno." Jasno, ako se njegovi stvarni planovi za sljedećih
nekoliko dana ostvare, tada će mu se vratiti smisao za poeziju i ništa od svega ovoga neće biti
važno.
Ovaj Mirin osmijeh bio je sretniji. "Kladim se da bi! Znaš... ja bih ti mogla ponioći oko
toga. Ja stvarno volim matematiku i imam sve vrste korisnički prilagođene heuristike. Između
semestara bih ti mogla pokazati kako se koriste." Njezin glas je prešao u môd vođe dok mu je
planirala praznike. To je Alice u njoj, pomislio je Robert. Skoro se nasmiješio. "Stani malo,
još moraju proći završni ispiti. " I pomislio je na Juanove najnovije planove za ogled. Dječaku
je dobro išlo. Robert je imao problema sa svojim dijelom, s grafikom i sučeljima. "Za njih
zapravo trebam pomoć. "
Mirino se lice naglo okrenulo. "Neću ti pomoći u varanju, Roberte! "
Oboje su stali i zurili jedno u drugo. "Nisam tako mislio, Miri!" Tada je razmislio o tome
što je rekao. Kriste. U stara sam vremena neprestano vrijeđao ljude, ali barem sam znao kad
bih to činio. "Ozbiljno. Samo sam htio reći da imam problema sa završnim ispitima, dobro? "
Lena —> Miri, Xiu; <sm> Smiri se, malena. Čak ni ja ne mislim da te Robert
navlači.</sm>
Xiu —> Lena, Miri; <sm> Ovo ti je onda prvi put.</sm>
Miri je piljila u njega još trenutak. Zatim je proizvela neobičan zvuk koji je možda bio
hihot. "U redu. Trebala sam znati da jedan Gu ne bi varao. Samo, stvar je u tome da ja toliko
pobjesnim na neke klince iz moje učeničke grupe. Kažem im što da rade. Kažem im da ne
varaju. A oni ipak stalno muljaju na protokolima suradnje."
Opet je počela hodati, pa je Robert krenuo za njom. "U stvari", rekla je, "samo sam htjela
započeti razgovor. Imam misiju, nešto ti moram reći. "
"O? "
"Da. Bob te želi poslati izvan ove države. Misli da si pokušao pretući Alice." Zastala je
kao da očekuje nekakvu obranu.
Ali Robert je samo kimnuo glavom, prisjetivši se pogleda u Bobovim očima. Znači,
Rainbows End je bio vrlo blizu.
119
"Koliko mi je vremena ostalo? "
"To je ono što ti želim reći, da ne brineš. Razumiješ..." Ispostavilo se da je njegov spas
stigao iz nenadanog smjera, naime od pukovnice Alice osobno. Navodno se uopće nije osjetila
ugroženo zbog njega.
"Alice je znala da si ti samo očajan, mislim..." Miri je verbalno plesala, izbjegavajući
vrijeđanje i nepristojno izražavanje: u osnovi, Alice je ionako mislila da je on ludi starac. Ludi
starci stalno idu u zahod; postanu previše usredotočeni na taj problem. Nadalje, Alice nije
smatrala njegovu grubost prema njoj napadom. Robert se sjećao koliko ga je boljela glava kad
se spotaknuo preko njezinih nogu i udario u dovratak. Crni pojas iz nečega zacijelo je bila
jedna od Alicinih bezbrojnih PVU vještina. Alice je bila ona opasna. Jadna Alice, jadni Bob.
Jadna Miri.
"U svakom slučaju, rekla je Bobu da pretjeruje i da ti stvarno trebaš ovo školovanje ovdje.
Kaže da možeš ostati sve dok tvoje ponašanje bude..." Utihnula je i podigla je pogled prema
njemu. Nije mogla smisliti kako da mu prenese ostatak na diplomatski način: sve dok se opet
ne istreseš na moju kćer.
"…Razumijem, Miri. Bit ću dobar. "
"Eto. Dobro." Miri se osvrnula uokolo. "Ja, ovaj, pa, to je sve što sam imala za reći.
Ostavit ću te da nastaviš... što god si već radio. Sretno sa završnim ispitima. "
Okrenula se na biciklu i počela marljivo pedalirati. Taj je stari bicikl imao samo tri brzine.
Robert je odmahnuo glavom, ali nije mogao ne nasmiješiti se.
20.
Zapovjednik straže
Robertovi su završni ispiti prošli. Zaslužio je prosjek od 2,6, te četvorku iz Pretraživanja i
analize. Naradio se više nego ikad u životu. Kad sve to uskoro ne bi postajalo nevažno,
ponosio bi se samim sobom.
Bio je ponedjeljak poslijepodne i Robert je brojao sate, brojao je čak i minute. Tajnoviti
Stranac se u zadnje vrijeme vrlo rijetko javljao. Kabala se sastala dvaput, no Tommie je
dijelio informacije na osnovi prijeke potrebe. Tommie je bio pročitao previše špijunskih
romana. Zasad, sve što je Robert znao bilo je da se nalaze u knjižnici u 5 i 30 poslijepodne.
O
U međuvremenu, negdje ispod kampa Pendleton...
U teoriji, biti zapovjednik straže za kontinentalni jugozapad SAD-a nije bilo nimalo
drugačije od vođenja operacije uhođenja i napada bilo gdje u svijetu. U teoriji, ovdje bi na
djelu mogli biti urotnici koji kuju smak svijeta. U stvarnosti, ovo je bio dom, a nalazio se
među najbolje umreženim teritorijima na svijetu. Izgledi da će doći do napada bili su blizu
nuli. Pa ipak, sljedećih četiri sata potpukovnik Robert Gu mlađi bit će odgovoran za zaštitu
otprilike stotinu milijuna svojih susjeda od masovnog uništenja.
Gu je stigao dvadeset minuta ranije, javio se trenutnom zapovjedniku straže, a zatim
potražio MDS-ove propuste. Oni su obično bili najgora stvar u vezi sa stražom CONUS-a*.
Čudom virtualne birokracije. Guova Marinska ekspedicijska postrojba večeras je bila sastavni
dio Ministarstva domovinske sigurnosti. Na taj je način MDS održavao svoj proračun toliko,
khm, skromnim. "Poput suvremene korporacije. MDS se bešavno isprepliće sa svim
organizacijama koje zahtijeva trenutak." Tako je glasila reklama. A večeras - slava nebesima na vidiku nije bilo nijedne greške u ovlaštenjima.
Bob je obišao bunker, pretvarajući plastične zelene zidove u prozore s pogledom na
južnokalifornijsku noć. Zrak se ispunio apstrakcijama, statusom njegovih ljudi i opreme,
reorganizacijom njegovog dijela skupa analitičara. Izvukao je kavu iz aparata pored vrata i
smjestio se za vrlo običan stol, jedva nekoliko stopa udaljen od područja za lansiranje.
"Patrick? "
Njegov se zamjenik pojavio s druge strane stola. "Gospodine? "
* Continental United States: vojni pojam koji obuhvaćii sve države SAD-a osim Aljaske i Havaja.
120
"Koga sve imamo večeras?" Nepotrebno pitanje, ali Patrick Westin je prikazao službeni
popis. Marinska ekspedicijska postrojba sastojala se od četiri manevarska tima po dvanaest
marinaca. Nazovimo ih vodovima; svi su ih tako zvali. Nekada, u dvadesetom stoljeću.
Bobovo "zapovjedništvo" bilo bi na razini poručnika. S druge strane, MEP je kontrolirao na
tisuće vozila (premda ih je većina bila velika poput modela aviona) i dovoljno vatrene moći
da okonča gotovo svaki rat u povijesti. I najvažnije za Roberta Gua: svi iz njegove grupe
prošli su borbenu obuku tešku baš kao u stara vremena. To su bili marinci. Patrick ih je sve
sazvao na kratki sastanak. Prostorija se proširila unatrag sa suprotne strane Bobova stola i
neko vrijeme se pravila da je velika dvorana. Svi su izgledali smireno; prošlo je mnogo
vremena otkako je bilo što krenulo Stvarno Naopako u CONUS-u. A mi smo velik dio razloga
zašlo.
"Bit ćemo ovdje satima", rekao je Bob. "Nadajmo se da će to vrijeme proći u vrlo
dosadnom uhođenju. Sve dok je tome tako, slobodno ostanite u prostorijama za osoblje pored
vaših vozila. Ali većina vas je već bila u mojoj smjeni. Znate da želim da držite oči otvorene.
Držite korak s analitičarima." Mahnuo je prema skupu analitičara. Po jednoj smjeni straže
jugozapada CONUS-a, taj je skup brojio nekih tisuću petsto predanih specijalista, ali s
vezama koje su vodile do stotina tisuća servisa i do milijuna ugrađenih procesora. Večeras je
Alice bila zadužena za taj skup i promjene su već bile očigledne, jer se to trodimenzionalno
štakorsko gnijezdo mijenjalo jasnoćom koja se rijetko viđa izvan menadžerskih snova. Osim
njezine čudesne reorganizacije, prikaz je bio posve konvencionalan. Između ljudi koji su imali
dozvolu za direktnu komunikaciju, nalazile su se stotine asocijativnih tema kodiranih bojama.
Masa s nižih razina neprekidno je treperila dok su se ponderiranja, procjene i poveznice
mijenjali iz sekunde u sekundu.
Bob je uperio prst u čudake iz crvenkastih tema o opasnostima, koji su uvijek bili dio te
mješavine. "O čemu trebamo brinuti sljedeća četiri sata?" Analitičari iza crvenih čvorova
izbacili su svoju konsenzusnu listu i popratne poveznice.
Ali čak ni ti paranoici večeras nisu imali mnogo za reći:
Akcijske teme
Mogući protest protiv Librareoma na UCSD-u
Neredi zbog krugova vjerovanja gotovo sigurni
Mogući organizirani sudionici
Krug vjerovanja Jerzyja Haceka
CIA-ina procjena indoeuropske veze
Krug vjerovanja Scooch-a-mouta
CIA-ina procjena srednjoafričke veze
CIA-ina procjena subsaharske veze
CIA-ina procjena paragvajske veze
RIAA-in izvještaj Kongresu
Trgovačko tijelo
Mogućnost infrastrukturne štete
Blizina lokacija kritičnih za nacionalnu sigurnost
General Genomics
Huertos International
Pojačan uvoz ilegalne računalne opreme
Okrug Orange
Okrug Los Angeles
Procjena vjerojatnosti povezanosti prethodnih stavki niža od mjerne skale
Policiiske teme
FBI-eva racija na Splendor Farmu u Los Vegasu gotovo sigurna
Moguć zahtjev za obovještajnu podršku
DEA-ine racije na intenzifikacijske droge u okrugu Kern
Moguć zahtjev za obavještajnu podršku
Moguća aktivnost izvan dotičnog područja
121
Naselja pacifičkih otočana u Alberti
Zanimljive osobe
Arizona
Kalifornija
Okrug San Diego
Više kratkoročnih posjetitelja iz Južne Azije
Ostali
Nevada
Savjeti za udaljavanje
Bob je pustio da ta lista neko vrijeme visi u zraku.
"Ha", rekao je jedan artiljerac. "Barem nam policija neće biti problem." Odbijanje
policijskih zahtjeva večeras bi trebalo biti lako, a ne kao kod prevencije otmica ili ubojstava.
Tehnička narednica uperila je svjetlosni pokazivač na skupinu zbivanja na UCSD-u. "Imat
ćemo posla s ovime." Njezino je svjetlo zastalo, proširivši definicije. "Što? Ovo je bitka
između krugova vjerovanja? Nikad nisam čula za takvo što. "
Jedan od najmlađih marinaca se nasmijao. "Ma samo si prestara, Nancy. Kavge između
krugova vjerovanja su katastrofa nove. "
Bob nije ni pokušao shvatiti njegov sleng, ali bio je čuo dovoljno o tome od tate i Miri da
bi shvatio smisao. Proširio je opis očekivanih nereda. "Ovo izgleda kao kombinacija
dvadesetostoljetnih protesta i suvremenog igranja. Trebalo bi biti jednako sigurno kao većina
javnih zbivanja. Problem je lokacija." Bilo je toliko bioloških laboratorija pored UCSD-a da
je svaka nestabilnost predstavljala razlog za brigu. "Ovo je vrijedno mnogo vaše pažnje.
Pratite statistiku inozemnog interesa." Prebacio se na poveznice pod Zanimljive osobe. Kao i
uvijek, te su se širile na desetke tisuća. Prije ili kasnije gotovo svatko je bio pomno praćen osim ukoliko bi umro, u kojem slučaju bi ipak nešto vrijedio bioterorističkim paranoicima.
"Neću od vas zahtijevati da kopate kroz Zanimljive osobe jer bi ova smjena onda trajala cijelu
godinu. Ali pratite ono što vam špije pošalju - i pazite na promjene u stvarnom vremenu."
Ovo zadnje bila je klasična mudrost, provjerena u tucetima katastrofa i izbjegnutih katastrofa
u ovom stoljeću. Analitičari su uvijek imali milijun sumnji, ali kad bi se sudarili s okrutnim
hladnim svijetom stvarnog vremena, uspjeh je ovisio o tome jesu li operativci pazili.
Zatim, bila je tu stavka koja se nalazila malo dalje ispod svih ostalih: Savjeti za
udaljavanje, odnosno, popis članova tima koji bi nekako mogli kompromitirati ovu smjenu.
Obično je ta lista bila najparanoidnija - ali njegovi ljudi nisu vidjeli nijednu, čak ni
zamagljenu, pojedinost s nje, kao ni poveznice. Takvi savjeti bili su samo za njegove oči i za
oči njegovih zamjenika. U praksi, da je ovdje bilo ikakvih ozbiljnih problema, oni bi bili
riješeni već mnogo prije ovog sastanka.
"Pitanja? "
Osvrnuo se uokolo. Uslijedio je trenutak tišine, marinci su upijali pojedinosti trenutka,
odgovarajući sami sebi na mnoga pitanja. Tada je progovorio mladić koji se nabacivao
slengom. "Gospodine, oprema, je li ista kao na prekomorskim misijama radi tehničkih
opasnosti?"
Bob je uzvratio pogled mladim očima. "Pomoćni pogon je lakši nego obično... To je
jedina razlika, desetniče. Mi smo ovdje da štitimo, ali u konačnici to znači da štitimo cijelu
zemlju." Cijeli svijet, neki bi rekli. "Dakle, da, nosimo punu stratešku opremu." Naslonio se i
pogledom obuhvatio sve svoje marince. "Ne očekujem nikakve probleme. Budemo li pazili i
obavljali svoj posao, ovo će biti samo još jedna mirna večer za stanovnike Kalifornije."
Otpustio je ljude i soba se smanjila na svoje prave dimenzije. Patrick Westin je imao
nekoliko popratnih pitanja o razmještaju vodova, a tada je i njegova slika otišla. Bob Gu je
isključio svoja proširenja i na trenutak su se ondje nalazili samo njegov stol i stolac u blizini
aparata za kavu. S njegove desne strane bila su vrata koja su vodila do pravog hardvera. Uz
malo sreće, večeras ga neće ni vidjeti.
Bob —> Alice: <sm> Jesi kul?</sm>
122
Alice —> Bob: <sm> Kul i sve pet. Ovo na UCSD-u će mi biti dobra vježba za reviziju
laboratorija. Pričat ćemo poslije.</sm> To jest, poslije ove smjene. Večeras je Alice bila
glavni analitičar; da trenutačno nije prolazila Obuku za reviziju, mogla je biti operativni
zapovjednik. Ona je bila jedna od šačice ljudi kvalificiranih za oba posla. U obje uloge, s
njom je bio užitak raditi - sve dok nije morao misliti na žrtve koje su omogućile njezinu
učinkovitost.
Dovršio je kavu i vratio svoje vizuale, koji su sada bili posve osobno prilagođeni. Opet se
javila Cheryl Grant. Bila je spremna krenuti. Dobro, službeno:
Gu —> Grant: <sm> Preuzimam stražu, gospođo.</sm> On i Grantova razmijenili su
salutiranja. Sat je počeo odbrojavati. Njegovi su se vodovi usredotočili na potpuni oprez.
Morat će ostati tako četiri sata - što i nije tako dugo, ali je otprilike najduže što je moguće
ostati oprezan na straži bez droga.
Bobov posao bio je drugačiji. On je bio poput psa ovčara koji trči oko stada, skačući s
teme na temu. Promatrao je gdje marinci i analitičari provode vrijeme. Dijelom zato da zadrži
prednost nad žarišnim točkama, dijelom zato da otkrije rupe u pozornosti. Neko vrijeme je
promatrao UCSD s točke gledišta javnog tiska. Taj... događaj... će okupiti mnogo
demonstranata, a mnogi od njih bit će fizički prisutni. A mrežne statistike pokazivale su da je
povrh toga moguća i situacija iznenadne gomile. Upitao se surfa li Miri po tome.
Ta ga je misao vratila u sadašnjost. Opet je pogledao Savjete za udaljavanje. Pola
njegovih marinaca imalo je rođake koji su pohađali UCSD. To je bio veliki problem s
lokalnim uhođenjem. Trojica njegovih ljudi studirali su na UCSD-u uz rad. Onaj koji se
nabacivao slengom radio je Scoochi ukrase iz hobija, te je stekao određen broj fanova u
Bangaloreu. Kad večeras ne bi bio na dužnosti, taj mali bi se sada nalazio dolje na kampusu.
Ali analitičari su analizirali mladića minutu po minutu, unazad četrnaest mjeseci. Bilo je
nekih nezakonitosti, malo zlouporabe intenzifikacijskih droga, ali ništa što bi utjecalo na
misiju.
Bob je pretražio cijelo stablo savjeta za udaljavanje. Zatim je otišao na njegove poveznice,
kopajući duboko. Tata se nije pojavio na listi. A ja sam bio siguran da će on hiti upleten u ovo
s Librareomom. Premda to i ne bi bili ozbiljni razlozi za udaljavanje. Odlutao je predaleko,
uobičajeni problem zapovjednika sklonih širokoj sliei...
Xiu Xiang! To mu je ime bilo mutno poznato, ali ne bi privuklo njegovu pažnju da se i
njegovo ime nije nalazilo u toj stavci. Xiangova je bila jedna od nekih tristo tisuća ljudi na
jugozapadu CONUS-a koji su trenutačno bili zanimljivi zbog prtljanja s hardverom. Mnogo
toga je bilo protuzakonito, naravno; takve se ljude moglo baciti FBI-u. Ali bilo ih je
produktivnije jednostavno pratiti. Većina tih ljudi bili su dobroćudni hobisti ili kradljivci
intelektualnog vlasništva. Neki među njima bili su agenti terorističkih kultova. A neki su bili
analitičarski pametnjakovići iza tih kultova. Xiangova je imala inteligenciju i obuku za ovu
posljednju kategoriju, no do sada je najzanimljivija stvar u vezi s njom bila raspon igračaka
koje je sagradila, pravi muzej nastrane elektronike. I bila je na jednom od tatinih predmeta. Ta
veza bila je označena "labavom".
Ali bila je tu i referenca na starački dom Rainbows End... Ta žena je bila mamina
cimerica! A on se cijelo to vrijeme brinuo o tome kako je mami život zacijelo dosadan u
zadnje vrijeme. Kakav tim; luda znanstvenica i njegova majka psihijatrica i... Što je ovo?
Tjedno sam-svoj-majstor uhođenje koje su Miri, mama i ta Xiangova provodile nad tatom.
Tucet pretpostavki palo mu je na pamet i... Misija, misija, pazi na misiju. Odlučno je potisnuo
sva osobna pitanja. Najvažnija stvar koju je ovo dokazivalo bila je glupost držanja straže s
lokalnim osobljem.
Bob je zgrabio još jednu kavu i opet se smjestio kako bi imao poglede na UCSD i na
ostala večerašnja žarišta. U suvremenoj vojsci gubitak koncentracije bio je grijeh otprilike
jednak spavanju na dužnosti. Bilo je vrijeme da se uživi.
Pa ipak, tihi unutarnji glas davao je sve od sebe da mu skrene pažnju: Što to pobogu Miri i
mama izvode?
O
123
Ponedjeljak, 5:00 poslije podne. Napokon.
Sumrak je još uvijek šarenio nebo iznad obala La Jolle kad se Robert dovezao do rotora
sjeverno od zgrade Warschawski. Krenuo je pješice na istok, prema Geiselovoj knjižnici.
"Spremni za veliku noć, čovječe moj?" Bio je to Stranac-Sharif, koji je hodao pored njega.
Prolaznici nisu primjećivali njegovog pratioca sa zelenim licem.
Robert je uputio Strancu kiseli pogled. "Spreman sam vidjeti kako ćete vi održati riječ. "
"Ne brinite. Ako večeras uspijemo, vaš neobični dar u potpunosti će vam se vratiti, imate
moju riječ. "
Robert je nešto progunđao. Nije mu bilo prvi put da se zamislio nad ludilom terminalno
očajnih.
"I nemojte izgledati toliko obeshrabreno, profesore. Vi ste već učinili svoj najteži dio.
Uglavnom, Tommie Parker je taj koji mora sve dobro izvesti večeras. "
"Tommie? Pitam se. "
"Pitate se?" Strančev osmijeh se proširio. "Znači, otkrili ste tko je Tommiejev 'čudesni
projektni ured'? Jadni Tommie. On je jedini od vas koji misli da je slobodan. U stvari, on
misli da sam ja samo jedan od njegovih najboljih suradnika. Vidite, znam ja biti ljubazan kad
je to apsolutno potrebno."
Ovdje je bilo više ljudi nego što ih je Robert u svojim fakultetskim danima ikada vidio u
kampusu uvečer. Ispred njih, u smjeru knjižnice, na nebu su visjela svjetla snažnija od
sumraka iza njih. Pogledavši prema dolje s vrhova stabala eukaliptusa Robert je ugledao
gomile ljudi duž terasa južno i istočno od knjižnice. Činilo se da se radi o nekoliko grupa koje
se ne miješaju. "Što se događa?" To je zacijelo bila diverzija koju je Tommie obećao; bila je
daleko veća od Winniejevih demonstracija protiv Librareoma.
"Heh. Za večeras sam isplanirao izvanrednu priredbu oko knjižnice; pozvani su gotovo
svi, a naročito osoblje iz labosa General Genomicsa. Ali vi niste. Predlažem da zaobiđemo
knjižnicu. "
"Ali mjesto sastanka... "
"Ono je već prenatrpano. Idemo ravno prema zgradi Pilchner. Ovuda, molim." Stranac je
prstom pokazao nadesno, prema mračnim stablima eukaliptusa.
O
O
O
U međuvremenu, u labosima GenGena...
Sheila Hanson se pojavila pola sata nakon što je počela noćna smjena. "Jesi spreman,
Time? "
Tim Huynh se odmaknuo od stola i mahnuo rukom prema svojim malim pomagačima.
"Spremni smo, šefice." Krenuo je hodnikom i pratio Hansonine strelice koje su ga usmjerile
uza stube. Ona i ostatak laboratorijskih tehničara već su se okupili oko površinskog ulaza.
Četvero ili petero ih je nedavno diplomiralo. Ostali - kao i Timothy Huynh - bili su studenti
uz rad. "Sigurna si da zbog ovoga nećemo izgubiti poslove?" Igranje među krugovima
vjerovanja bilo je sasvim u redu izvan radnog vremena, ali Huynhu ovakva pustolovina nikad
ne bi pala na pamet daje njegova vlastita nadzornica nije predložila.
Hansonova se nasmijala. "Rekla sam ti. GenGen ovu bitku smatra nekom vrstom
građanske dužnosti. Osim toga, Huertas Internationalu će biti neugodno." Njezin pogled sve
ih je obuhvatio, cijelu GenGenovu noćnu smjenu, osim regulomičara. Sheilino je objašnjenje
Timu bilo dovoljno. Nekoć davno doista se radovao što će raditi u GenGenu. Koliko ljudi
dobiva priliku vidjeti - uživo - laboratorijsku opremu na kojoj se temelje glavni predmeti
njihovih studija? Ali njegov se posao, najčešće, svodio na izvlačenje previše entuzijastičnih
robota čistača iz škripca, te na tegljenje nepripremljenog tereta. Da, katkada je bilo pravih
problema, problema kad ste morali konzultirati korisnike i pomoći im da prilagode postavke
za svoje eksperimente. Ali tada biste pak proveli dane smišljajući automatizaciju koja će
spriječiti da se to ponovo ne dogodi. Nijedan član smjene, čak ni oni koji nisu bili Scooch-amoutiji, nisu izgledali nezadovoljno zbog večerašnje male diverzije.
"U redu, svi", rekla je Sheila, "da vas vidimo u pristojnim oblicima." Uvukli su se u svoje
Scoochi likove. Bilo je pofu-longova i dwelbova, te jedan jako veliki shima-ping. Shima-ping
124
bila je Sheila. Pogledala je Huynha. "Ne možeš biti glavni Scooch-a-mout, Time. To je
rezervirano. "
"Ali ja zapovijedam stvorenjima." Mahnuo je prema botovima pomagačima koji su pošli
za njim uz stepenice.
"Ti ih vodiš. Time. Možeš biti Manji Scooch-a-mout. "
"Dobro." Promijenio je oblik. Sve su to bili dizajni svjetske klase, nikad viđeni prije ove
večeri. Jako je sumnjao u to da će ijedan od njih ostati rezerviran još dugo, ali ako se Sheila
željela igrati vjerovanja po strogim pravilima, on neće biti taj koji će razbiti krug.
Žurno su krenuli kroz vrata u večernji sumrak. Još uvijek je bilo boje na vrhovima
eukaliptusa. Južno, prema klancima, nalazio se njihov cilj: velika dvostruka piramida, pri vrhu
fasetirana staklom, pri dnu mračna i zarasla u korov. A to je bio stvarni pogled golim okom!
Geiselova knjižnica. Dok su tako išli, Sheila i ostali namještali su svoju viziju svijeta. To nisu
bili uvježbavali. Smislili su to kao iznenađenje za Hacekijance, ali još i više za svijet koji će
se uskoro okupiti da ih promatra. Jedan po jedan, eukaliptusi su tiho pucketali i odjednom se
pretvarali u stabla vrtnog slaka s fluorescentnim lišćem na svjetlosti sumraka.
"Primijećeni smo", rekao je netko.
"Naravno da jesmo. Mi smo posvuda. Stižu nam suslatki i morbježići iz Prosvijećene
zgrade. "
"Fuikovi i liba-lui izlijeću iz našeg podruma u knjižnici! "
A svaka prikaza slala je sitni djelić novčića u Scoochijevo drvo života. Ovog puta Timu
nije smetala ta pljačka. Afilijansa Scooch-a-moutija bila je vrlo velika. Čak i hardverski
ilegalci na kraju svijeta imat će koristi od tantijema.
Hanson —> Noćna smjena: <sm> Držite opremu skrivenom što dulje možete.</sm>
Stvarni pogled s lokalnih kamera pokazat će da su neke Scoochi prikaze maskirana stvarna
stvorenja. Stoga je Sheila zasad željela svu privatnost koju je mogla dobiti. Ono što će
Hacekijanci doznati, morat će doznati preko javnih gledišta i vlastitih golih očiju. Huynh je
prepustio Ricku Smaleu i ostalima da se time bave. On se usredotočio na vođenje stvorenja:
svih laboratorijskih botova s dovoljno dometa i fleksibilnosti da pješice dođu do knjižnice. Te
su napravice radile rutinsko čišćenje i zamjene modula. Nisu bile predviđene za trčanje po
divljini na otvorenom.
Međutim, GenGen im je dopustio da izađu i Timothy Huynh je uživao. Prvo je postavio
konsenzus izgleda tih robota. Bilo je tu kvipova i cvrkova koji su vitlali i pucali u svim
smjerovima. U stvarnosti, to su bile njegove četiri stotine pokretnih manipulatora - u tom fahu
poznatih kao "botovi pincete". Išli su jedva dovoljno brzo da uspiju održati korak s ljudima.
Ali on je mapirao i megamunchove, xoroshowe i salsipucde - na čišće botove i na nosače
uzoraka. Iza njih vrebala su dva najveća stroja iz Huynhovog labosa, kombinacije viljuškara i
instalatera teške opreme; zasada, oni su bili maskirani kao sivojarbolni plavi ionipodi.
Nabavio je fizičke specifikacije dva tjedna ranije, kad se mogućnost ove pustolovine prvi put
pročula po labosima. Vizualni dizajn koji je dobio kao rezultat bio je spektakularan,
ispreplitao se s temeljnom stvarnošću robota i s dodirno-opipnom opremom koju je Huynh
bio prikvačio za trupove botova. Kad biste potapšali xoroshowa po bokovima, osjetili biste
kako mišići glatko klize ispod svilenkastog krzna, upravo kako vam i oči govore. Suočena sa
samo nekoliko parova ljudskih ruku, ta je haptika bila dovoljno brza da održava iluziju. Bila
je bolja od svega što je on ikada dodirnuo na Piramidalnom brdu. Naravno, udaljena će
publika od toga imati vrlo malo koristi, no moral fizički prisutnih Scoochija bit će bolji, dok
će onaj njihovih suparnika medu Hacekijancima biti potkopan.
A neprijatelj se već grupirao. Pet Vitezova čuvara stajalo je na istočnoj terasi knjižnice,
dok je jedan Knjižničar vrebao pored Zmijske staze.
"To je sve što imaju? "
"Do sada", reče Sheila shima-ping. "Samo se nadam da nismo previše fragmentirani. "
"Da." Bila je to i vrlina i mana Scoochi pogleda na svijet. Scooch-a-mout se distribuirao u
nepovezanim dijelovima. Bio je prilagođen željama djece, ne samo one iz velesila, već i djece
iz propalih država na kraju svijeta. Scoochiji su imali toliko mnogo različitih kreacija.
Hacekijanci su gajili koncept znanja koje se širi prema van, viziju koja je svemu nametala
125
dosljednost. I koja je trenutačno odgovarala njihovoj gotovo potpunoj kontroli nad
knjižnicom.
Shima-ping je skakao gore-dolje na tri noge. Sheila je viknula na neprijatelja preko nečega
što je moralo biti vanjski zvučnik, budući da je Huynh posvuda osjećao glasnoću. "Mičite
nam se s puta!! "
"Hoćemo mjesta na katovima! "
"Hoćemo našu knjižnicu! "
"A najviše hoćemo PRAVE, knjige!" Ovaj zadnji zahtjev bio je dobar napjev, premda se
baš i nije poklapao sa Scoochijevim temeljima s kraja svijeta.
Sheilino društvo potrčalo je naprijed uz bojne povike. Ali sada su se tuceti Hacekijanaea
pridružili petorici Vitezova čuvara. Većina ih je zacijelo bila virtualna, ali pretapanje je bilo
savršeno. To nije bilo neobično; obje strane su znale da se to sprema. Ovo je bio sraz krugova
vjerovanja. Svrha mu je bila pokazati širokom svijetu, vjerom i slikama, da je vizija Scooch-amouta veća.
Obje strane su mislile da znaju što slijedi. Štoviše, Timova je bila isplanirala nešto
posebno:
Hacekijanci su urlali svoje prijetnje prema vojsci Scoochija, prema cvrkovima i
kvipovima, te prema većim, neraspoznatljivim stvarima koje su drndale iza njih. Mislili su da
su sve to pametne slike i ljudski igrači. Tad je prvi sivojarbolni plavi ionipod zaškripao
asfaltom, a Hacekovi ljudi su shvatili da je zvuk koji se pritom čuo, bio stvaran. Istovremeno
je jedan salsipued - nosač uzoraka - izjurio i ugrizao jednog Viteza za gležanj. Bio je to
zapravo samo mali elektrošok, ali Hacekijanci su se povukli kukajući: "Varalice! Varalice! "
To zapravo i jest bilo varanje, ali Huynh je na mrežnoj statistici vidio da se podrška
njegovoj strani udvostručila. Osim toga, mi to radimo za dobru stvar. Timothy Huynh nikad
nije mnogo koristio fizičku knjižnicu, ali ono što se ondje dogodilo je boljelo.
Terasa je trenutačno bila prazna, no Sheila je oklijevala.
Hanson —> Noćna smjena: <sm> Ne sviđa mi se ovaj čisti prilaz. Mislim da su nešto
isplanirali.</sm>
"Da! Vidi!" viknuo je Smale i usmjerio ih prema gledištima iznad ulaza u knjižnicu. Te su
kamere prikazivale nekakva stvorenja nalik na paukove koja su branila zadnju dionicu prilaza
vratima knjižnice. Stvorenja je bilo toliko mnogo da su gotovo prekrila kameni mozaik. Tada
su ta gledišta ispala iz mreže.
"Ideš, jesu ta stvorenja bila stvarna? "
"... Mislim da neka od njih jesu", rekla je Sheila.
"Nemoguće. Čak ni elektrotehničari nemaju toliko robota. U ovom natjecanju mi smo
strojno nadmoćni! "
Ali što ako je neprijatelj kupio gomilu hobby botova? Ako je samo pola tih strojeva bilo
stvarno...
Sheila je zastala, slušajući savjete koji su mogli dolaziti s bilo kojeg dijela planeta. Tada je
zagrmila: "U šumu! "
Ispustili su oštar poklič. Ono što je izašlo iz sintetike bio je harmonični urlik, glasan,
barokni i totalno Scoochi. Pohrlili su u grmlje jugoistočno od knjižnice. Virtualne slike
umjetnički su se zamaglile, što je prikrilo iskrzanu mrežnu pokrivenost.
Manji strojevi, čistači, nosači uzoraka i botovi pincete, nisu imali mnogo poteškoća s
naslagama trulog lišća na tlu. Problem su bili viljuškari. Tonuli su u mekani pokrov na tlu.
Huynh je trčkarao oko njih, ovdje ih gurajući, ondje im sklanjajući kamen s puta. Čudovišta
su se sporo klimala naprijed. To se nije osobito razlikovalo od nekih poslova koje je morao
raditi dolje u labosu. Ali sad je bilo vrijeme za malo izvanpojasnog kukanja:
Huynh —> Hanson: <sm> Ovo ne pomaže, Sheila. Pauko-botovi će nas jednostavno
pratiti ovamo.</sm>
Hanson —> Huynh: <sm> Udovolji mi. Ovaj obilazak će upaliti. Gledaj što ja</sm>
Tihi uzvik iznenađenja oteo se sa Sheilinih usana, a njezina rečenica ostala je visjeti u
zraku, nedovršena. Virtualni Scoochiji srljali su još korak ili dva, ovisno o njihovim različitim
latencijama, ali cijela GenGenova noćna smjena naglo se zaustavila uz spoticanje. Svi su se
neko vrijeme vrzmali uokolo, slike su se pretapale na puteljcima koji su vodili van iz gustiša.
126
Ali nije to bio razlog naglog zaustavljanja. Svi su zurili u - muškarca i zeca. Prvi je bio
stvaran, drugi virtualan. Nije baš da su se njih dvojica skrivali; stajali su na čistini. Ali svuda
oko njih bilo je grmlje, a dok Scoochiji nisu nabasali ondje, nijedno gledište s kamere nije
pokrivalo to mjesto.
Zec nije bio ništa posebno, himera iz crtića. Imao je slatko-drzak osmijeh, to mu se
moralo priznati.
Shima-ping Sheila na trenutak je oklijevala, a zatim napravila nekoliko prijetećih koraka
prema zecu.
"Ti si zalutao. "
Stvor je odgrizao zalogaj svoje mrkve i strugnuo jednim uhom. "Što te muči, doktorice? "
"Nisam ja doktorica - još", rekla je shima-ping.
Zec se nasmijao. "U tvojim snovima, onda. Ja sam ovdje da te podsjetim da u noćašnjem
sukobu ne sudjelujete samo vi i Hacek. Na djelu su i druge, moćnije sile." Zadnje riječi je
razvukao zamahnuvši prema nebu krznenom bijelom šapom u kojoj je držao mrkvu.
Huynh —> Noćna smjena: <sm> Daj, Sheila uvijek ima usputnih promatrača.</sm>
Smale —> Noćna smjena: <sm> Ovo zaustavljanje nam samo razvodnjava
reputaciju.</sm>
Ali Sheila je ignorirala primjedbe. Postrance je zaobišla bezobraznog zeca i prišla bliže
fizički prisutnom čovjeku. Taj tip... je izgledao agresivno normalno: u pedesetim godinama,
možda hispanskog podrijetla, odjeven u tamnu radnu odjeću. Bio je slika i prilika fakultetskog
kadra UCSD-a, premda malo previše svečano odjeven. Nosio je, ali vrlo samozatajno, te nije
pokazivao čak ni osnovne uljudne informacije. Njegove oči pratile su shima-pinga sa
samouvjerenom mirnoćom koja je - sad kad ju je Huynh primijetio - bila pomalo zastrašujuća.
Tada je Huynh ugledao ono što je Sheila vidjela. Stranac je projicirao slike. Bile su
nenametljive, one nijanse boje lavande koju gotovo i ne možete vidjeti. Bile su izmaglica koja
se uzdizala iz strančevih cipela i postajala svjetlija, uspinjući se prema stablima.
Hanson —> Noćna smjena: <sm> Prebacite se na uslužni pogled.</sm>
GenGenovu uslužnu dijagnostiku bilo je nespretno koristiti izvan labosa, no bila je mnogo
sofisticiranija od onoga što je nudila odjeća Epiphany. Na uslužnom pogledu... vidjelo se da
ovaj tip ima tešku opremu. Na to je ukazivala boja lavande, ali sada je Huynh uspio vidjeti i
bljeskanje brzih laserskih veza koje je izbijalo iz njegove odjeće.
Da nije bilo one boje lavande, možda to uopće ne bi primijetili. Katkada se najveći smisao
za privlačenje pažnje krije u tome da se pravite da se neuspješno pravite da ste bezazleni.
Smale —> Noćna smjena: <sm> Hej! Ovaj tip... zakvačen je za ljude iz Bollywooda koji
su ovdje u kampusu. "
Pogledali su jedni druge uz radosne pretpostavke. Ovo je zacijelo pravi pravcati
bollywoodski mogul. Krugovi vjerovanja bili su gorivo koje je pokretalo filmsku industriju.
Hanson —> Noćna smjena: <sm>Rekla sam vam, borba s Hacekijancima će značiti
veliko priznanje.</sm>
Isprašiti tur Hacekijancima sada je postalo važnije nego ikada. "Naprijed!" viknula je
Hansonova, ovaj put naglas i diljem svijeta. "Dolje Hacek! Dolje Librareomska prijetnja!"
Virtualci i gotovo cijela noćna smjena nastavili su dalje šumom. Huynh je zaostao
nekoliko sekundi, provjeravajući da nijedan kvip ni cvrk nije zaglavio među lišćem, vodeći
brigu o tome da viljuškari imaju dovoljno mjesta između stabala. A zatim su opet tutnjali svi
zajedno.
"Hoćemo mjesta na katovima! "
"Hoćemo našu knjižnicu! "
"A najviše hoćemo PRAVE knjige! "
Huynh nije očekivao da će pauko-botovi pasti na iznenađenje. Što li je Sheila imala u
svom shima-pingastom rukavu?
127
21.
Sukob krugova vjerovanja
Alfred Vaz promatrao je luđake na odlasku. Iza njega. Zec se njihao u ritmu s njihovim
bojnim pokličima. Jednom da je i to stvorenje izgledalo impresionirano nekim drugim, a ne
sobom. No možda i nije bilo tako. "Heh", reklo je na brzinu salutirajući mrkvom. "Jedva
čekam vidjeti njihova lica kad otkriju tko se bori za drugu stranu."
Vaz je skrenuo pogled na krznene uši. "Isključite svoju javnu prisutnost." Cilj je bio ne
privući pažnju.
"Previše brineš." Ali Zec je uzeo zadnji griz mrkve i bacio lišće na stranu. Ovaj put je
nestalo prije nego što je palo na tlo. "Dobro, njofra. Sad sam samo za tvoje oči. Što sada? "
Vaz je nešto progunđao i uputio se prema jugu. U stvari, Zečev bezobrazluk ga je više
iritirao nego brinuo. Ukoliko se stvari večeras odviju kako treba, Amerikanci neće povezati
ovu operaciju sa Zecom, a još manje s Indoeuropskim savezom. Kad bi Amerikanci počeli
ozbiljno istraživati, ubrzo bi uvidjeli Alfredovu ulogu ovdje - neovisno o tome jesu li on i Zec
doista viđeni zajedno. Keikini ljudi stvorili su razrađeni program odlučivanja "kontingencijsko stablo" - koji je opisivao što bi se točno moglo opovrgnuti, a što postići, u
slučaju raznoraznih nezgoda. Dvadeset godina ranije, Alfred bi se smijao takvom
automatiziranom planiranju, ali više nije. Njegovi tajni timovi analitičara razvili su njegovo
vlastito kontingencijsko stablo. Ono je raslo iz Keikinog, ali je išlo sve do ultimativno
najgorih slučajeva - poput razotkrivanja projekta MMV.
Alfred je izbio iz najgušćeg dijela šume eukaliptusa. Svuda oko njega njegovi sićušni
botovi nenametljivo su držali korak. Svaki pojedini kršio je lokalni zakon, s obzirom na to da
nije sadržavao ni jedan jedini čip koji bi robovao Ministarstvu domovinske sigurnosti SAD-a.
Dok je Vaz izigravao bollywoodskog glavonju na javnoj mreži, ovi su mu uređaji osiguravali
vlastitu mrežu i protumjere. Na nekim mjestima u kontingencijskom stablu bili bi izuzetno
korisni.
U međuvremenu, sićušni nevidljivi aerobot pratio ga je u visinama, primajući njegov
lokalni mrežni promet i odašiljući ga prema tisućama točaka na zapadnom nebu. Energiju
svakog impulsa mogao bi očitati samo netko vrlo pažljiv i vrlo blizu, ali njihov komplet koreliran s pravovremenom sinkronizacijom - trebao je biti vidljiv Keikinom antenskom nizu
daleko na drugoj strani Pacifika. Bila je to njihova vlastita vojna mreža. Tako je glasila
teorija. U stvarnosti, Alfred je bio nedostupan gotovo tri minute. Znao je da je Alice Gong na
straži te večeri, vjerojatno kao analitičarka. Bio je pokrenuo svoj napad na nju, neposredno
prije nego što je izgubio pristup na milnet. Ubrzo će je njezine nadzorne dužnosti dovesti do
laboratorijske datoteke u kojoj će se nalaziti jedan bezazleni moare uzorak - samo što uzorak
neće biti bezazlen za nju. Je li se to već dogodilo? Možda bi trebao pronjuškati preko javne
mreže.
"Idemo njofra, hajde, idemo." Zec je veselo zaplesao. Njegov glas je imao posprdni ritam
koji je Alfred prvi put čuo nekih osamdeset godina ranije. "Što te muči? "
"Ništa me ne muči", reče Vaz. "Vaši agenti su na mjestu? "
"Nemaj straha. Svi osim Rivere i Gua su na startnoj točki. A njih dvojicu vodim oko
tarapane sada dok razgovaramo. Ali ako želiš pronjuškati po vlaknu, bolje ti je da požuriš. "
Tlo je bilo čvrsto i ravno. Bila je to popločana staza. Sad je brzina njihovog kretanja bila
ograničena samo time koliko su brzo njegovi strojevi mogli napredovati neopaženo.
Uokolo je bila gužva, ali skoro svi su hodali prema knjižnici. Uhvatio je pogled na Riveru
i Gua. A na trenutak je ugledao i dvoje djece na biciklima. Kako se to uklapalo u Hacekijance
i Scoochije? Bio bi postavio to pitanje svojem skupu analitičara - samo da je imao vezu s
milnetom.
O
Tajnoviti Stranac skrenuo je Roberta s popločane staze, pa su prolazili pored mjesta gdje
su se nekada nalazili bungalovi uprave. Robert je virtualno osvjetljavao neravno tlo. Pogled je
bio ažuran na sekundu i jasniji od onoga što bi mu pružila baterijska lampa, ali držanje koraka
128
sa Strancem nije mu ostavljalo vremena da duhom luta oko Knjižnice. "Ono tamo su prava
svjetla" rekao je. "Čak ih je više nego ranije. Što...? "
"Hacekovi su ljudi postali malo previše entuzijastični. Uništili su malo infrastrukture
kamera. Trebaju stvarno svjetlo." Zahihotao se. "Ne brini. Nitko neće nastradati, a ta diverzija
će biti... korisna. "
Stranac je usporio. Robert je nakratko podigao pogled s tla. Preko brda, ugledao je - s
gledišta visoko na stablima - ljude na tlu. U stvarnom pogledu, bili su to studenti koji su vikali
jedni na druge, dok ih se nekoliko upustilo u stvarne tučnjave. No uz mali odmak od stroge
stvarnosti, slike su postajale ono što je jedna ili druga grupa željela da vidite. To su se
Hacekovi Vitezovi i Knjižničari pohvatali s paperjastim šarenim stvorenjima koja su mogla
biti sisavci velikih očiju ili... "Ah! Znači, ovo obožavatelji Scooch-a-mouta ganjaju
Hacekijance? "
"Uglavnom. " Stranac kao da je nešto osluškivao. Netko je silazio niz brdo na putanji
presretanja. Militantni knjižničar. Carlos Rivera. Bucmasti je knjižničar kimnuo StrancuSharifu i Robertu. "Koja gužva. "
"Ali korisna gužva", odgovorio je Stranac.
"Aha." Carlos je uklonio svoj kostim: Knjižničarski šešir se vratio u oblik svakodnevne
šilterice koju je nosio naopačke, a njegov pločasti oklop sada su bile obične kratke hlače i
standardna Riverina majica kratkih rukava. "Ja se samo nadam da ove bitke neće postati
tradicija. "
Tajnoviti Stranac mahnuo im je rukom da nastave kroz grmlje. "Tradicija?" upitao je. "Ali
to bi bilo pozitivno. Kao racije na ženske gaćice i stavljanje automobila na krovove zgrada
uprave. Stvari koje su proslavile američka sveučilišta. "
Rivera je dahtao putem. "Možda. Imamo mnogo više posla otkako je knjižnica postala
virtualna, ali... "
Robert je još uvijek gledao rulju iza brda. "Ja sam mislio da je cijeli smisao krugova
vjerovanja u tome da mogu koegzistirati na istom prostoru. "
"U principu je tako", rekao je Rivera. Naširoko su zaobišli mjesto koje je bilo mračno čak
i na virtualnom pogledu. Sharifova slika kao da je počela titrati i trzati se. Toliko je malo ljudi
hodalo ovim područjem da je nasumična mreža bila rijetka, pa su nosiva računala morala
daleko previše nagađati.
"Ali", nastavio je Rivera, "knjižnica je usko grlo. U principu, mi je možemo prilagoditi
tako da podržava višestruka vjerovanja, kao na Piramidalnom brdu. U stvarnosti, naše
okruženje često je previše skučeno za haptičke kolizije. Zato je uprava pokušala udovoljiti
Scoochijima tako što im je dala nešto prostora ispod zemlje." Rivera je zastao, pa ga je Robert
umalo pregazio. "Vi ste znali da to neće upaliti, zar ne?" Carlos je gledao Stranca-Sharifa, ili
ono što je Robert vidio kao Stranca-Sharifa.
Stranac se okrenuo i osmjehnuo se. "Dao sam ti najbolji savjet koji sam imao, dječače
dragi. "
"Aha." Rivera je zvučao prilično mrzovoljno. Pogledao je Roberta preko ramena. "Što on
zna o vama, profesore? "
"Ja... "
"A, a, a!" prekinuo je Stranac. "Mislim da bi nam svima bilo ugodnije bez takvih
razotkrivanja. "
"Dobro", rekoše obje žrtve.
"U svakom slučaju", rekao je Stranac, "ja sam prilično ponosan na to kako sam morfao
kontroverzu oko Librareoma u ovaj konflikt između krugova vjerovanja. Ova će tarapana
odvući pažnju ljudima koji bi inače pratili druge stvari - kao recimo ovo što mi radimo."
Sad su bili dobrano južno od knjižnice, izvan šume, i silazili su strmim nagibom. Ravno
pred njima nalazio se Gilman Drive. Carlos je nehajno stupio na cestu. Automobili su
usporavali, ubrzavali ili mijenjali trake, tako da je oko njega neprestano bio mjehur praznog
prostora. Robert je oklijevao, tražeći pogledom pješački prijelaz. K vragu. Najzad je jurnuo za
Carlosom, u promet.
O
129
Miri se zaustavila na sjevernoj strani Gilman Drivea.
"Pa kud oni idu?" upitao je Juan.
"Silaze na Gilman Drive." Gledišta na eukaliptusima pokazivala su Roberta i knjižničara
Carlosa Riveru kako hodaju kroz gusto grmlje. Slike su bile fragmentirane jer ondje nije bilo
mnogo kamera, no Miri je bila uvjerena da joj ih nitko ne podvaljuje. Njih dvojica trebali su
stići do ceste za dvije minute.
"Ali to se može reći za svakoga tko se kreće prema jugu. "
Miri je zaustavila bicikl i stavila nogu na zemlju. "Gle! Želiš da izgovorim da ne znam
kuda oni idu, je li? "
Mali Orozco je zaustavio svoj wikiBay bicikl pored nje. "Ne, stvarno, samo se čudim. "
Xiu Xiang je uskočila u postojanje, a trenutak kasnije to je učinila i mlađa verzija Lene
Gu. Njihove slike bile su krute poput Barbika, no svakoga dana su napredovale. Primjerice,
Lena je ovladala izrazima lica - i trenutačno je njezin izraz bio ozbiljan. "Juan nije jedini s tim
pitanjem, mlada damo. Ako ne znaš, jednostavno reci tako. "
Xiu je samo zvučala zabrinuto. "Lena i ja se vozimo oko sjeverne strane kampusa. Možda
je moje istraživanje bilo posve krivo. Kako možemo pomoći ako se akcija odvija na južnoj?"
Miri se izborila da joj glas zazvuči spokojno. "Mislim da ste bili u pravu, dr. Xiang. Juan i
ja smo pratili Roberta izbliza, ali sada... mislim da ne znam kamo ide. Zbog toga je još važnije
da ostanemo rašireni. Molim vas, dr. Xiang, ako biste vi i Lena mogli ostati na sjevernoj
strani, to bi bilo najbolje." U proteklih nekoliko dana Xiu je obavila dobar detektivski posao;
znala je biti uistinu pametna kad nije sumnjala u samu sebe. Saznale su da Huertas drži
poderotine Librareoma u svojim labosima na sjevernoj strani. Ako su Robert i njegovi
prijatelji isplanirali "izravni protest", tada bi bilo razumno da upravo ondje provale unutra. Pa
zašto onda Robert i ostali ne idu u tom smjeru? Počele su se stvarati velike gralje
nesigurnosti.
No dr. Xiang je kimnula glavom, a čak ni Juan Orozco nije postavio očigledna neugodna
pitanja. Oni su još uvijek bili Mirina banda. U dobru i u zlu.
Kamere na vrhovima stabala izgubile su Roberta i g. Riveru. Miri je odbacila ta gledišta i
pogledala prema brdu iz perspektive gotovo golog oka. Njih dvojice još uvijek nije bilo na
vidiku. Mogli su izaći na Gilman Driveu, gotovo bilo gdje.
Miri je liznula usnice. "Najhitnije je da spriječimo te... "
"... budale..." rekla je Lena.
"... da ne učine nešto previše destruktivno. "
"Da", rekao je Juan kimnuvši. "A što mislite tko je taj udaljeni tip, onaj koji razgovara s
njima? "
"Što?" Juan je uglavnom bio tupavi klinac, ali ponekad bi slučajno ispao jako bistar. Miri
si je ponovo pustila svoje zadnje snimke Roberta i g. Rivere. Snimke su bile fragmentirane,
ali Juan je bio u pravu. Obojica su gledali u dosljednu lokaciju koja se pomicala zajedno s
njima - i davali su joj određenu količinu otvorenog prostora. Tako dakle. Netko je potajno
prisutan.
Juan je rekao: "Kladim se da vide Zulfija Sharifa. "
"A ja se kladim da si u pravu." Pokušala je pokrenuti svoju kontrolu nad Sharifom, ne prvi
put te večeri. Još nije bilo odgovora.
Pa onda poduzmi nešto! "Hajde, Juan." Gurnula je svoj bicikl na Gilman Drive, prelazeći
trake dovoljno sporo da ne zaradi globu.
Xiu i Lena su lebdjele za njima. "Promet je gust", rekla je Lena.
"To je zbog sukoba krugova vjerovanja. Ljudi pristižu fizički." Vijest o igrama zagrmjela
je iz vedrog neba, no Miri nije mogla vjerovati da je to puka slučajnost. Organizacija svega
ovoga morala je biti duboko koordinirana. Premda je sukob još uvijek bio samo glasina,
promet je bio gust. Automobili oko njih iskrcavali su putnike. Ljudi su se smijali, vikali i
govorili, te hodali prema knjižnici. Pločnici na suprotnoj strani Gilman Drivea bili su gotovo
posve prazni.
Dospjela je do suprotnog ruba pločnika i osvrnula se. "Hajde, Juan! "
130
Nebom iznad knjižnice sad su se uvijale ljubičaste boje, vrlo lijep fraktalni efekt iz neke
umjetničke udruge u sjevernoj Kini. Pogledala je mrežni status... nije samo automobilski
promet bio gust. Ugledala je mrežne arterije kako se rasvjetljavaju po cijeloj Kaliforniji.
Milijuni gledišta eksportirali su se s kampusa UCSD-a. Virtualnih sudionika bilo je na stotine
tisuća. Dok ju je Juan sustizao, rekla je: "Ovo je vrtlog. Kao prvi dan neke velike igre. "
Dječak je kimnuo, ali nije obraćao pažnju. "Vidi što sam našao na ulici. "
Napravica je bila napola smrskana. Metalna vlakna visjela su s jedne strane.
Kretnjom mu je pokazala da to baci. "Žrtva ceste. Pa što?" Kad bi neki čvor izgubio vezu i
zatim zašao na ulicu - pa, nešto toliko maleno bilo bi pregaženo.
"Mislim da je još na mreži, ali ne mogu ga naći u katalozima." Miri je pogledala
pažljivije. Bilo je isprekidanog svjetlucanja, ali nikakvog odaziva. "To je olupina koju ne
možeš pingati, Juan." Juan je slegnuo ramenima i ubacio napravicu u torbu na svom biciklu.
Lice mu je bilo bezizražajno. Još uvijek je pretraživao. "Izgleda kao Cisco 33, ali... "
Srećom, Orozco nije skrenuo pažnju svih. Lena je rekla: "Miri. Našla sam Roberta i onog
dečka Riveru." Uslijedila je stanka dok je Lena tražila identifikaciju dotične kamere. Eno ih!
Robert i Rivera su prelazili cestu pola kilometra zapadno od njih.
"Idemo za njima, Lena! "
O
U Robertovo vrijeme, na ovoj strani Gilman Drivea nalazile su se montažne barake. U
kasnijim godinama, klasični beton Kalifornijskog sveučilišta pružao je smještaj medicinskom
fakultetu. Sada je tu bila zgrada Pilchner koja je, kao i gotovo sve ostalo u kampusu, izgledala
privremeno baš kao one stare barake.
Tajnoviti Stranac poveo je Roberta i Carlosa u zgradu. Prava svjetlost ih je slijedila u
koncentriranim lokvama, dok je dublje u hali pogled bio virtualan. Možda je u zgradi bilo još
ljudi, ali Stranac ih je izbjegavao. Uputio se niz jedne stepenice u labirint sićušnih prostorija.
Na nekim mjestima pod je bio prašnjav. Na drugima je bio ispolirano čist, ili pak pun
prugastih tragova struganja.
"Heh", rekao je Stranac pokazujući prstom tragove. "Tommie je bio vrijedan. Cijeli ovaj
kat je preuređen za večeras. A neki dijelovi se uopće neće vidjeti na tlocrtu sveučilišnog
osiguranja. "
Put ih je sad vodio kroz labirint. Naposljetku je Tajnoviti Stranac stao kod jednih
zatvorenih vrata. Oklijevao je, pa progovorio ozbiljnim glasom. "Kao što možda znate,
profesor Parker nije baš sasvim u igri. U korist vaših vlastitih ciljeva, predlažem vam da
pripazite da ga ne prosvijetlite."
Robert i Carlos su kimnuli.
Tajnoviti Stranac se okrenuo i pantomimičarski pokucao na plastična vrata. Njegova je
ruka zazvučala kao da čekić tuče po teškom drvu. Za trenutak, vrata su se otvorila i Winston
Blount je provirio van. "Bok, Carlos." Njegov je pogled s nešto manje odobravanja prešao
preko Roberta i Stranca. Rukom im je pokazao da uđu.
Soba je bila trokutasti klin ukliješten između kosih zidova. Betonski obrub zauzimao je
većinu prostora na podu. Tommie Parker je sjedio na podu, pored ručnih kolica punih
plastičnih torbi i ruksaka. "Bo-ok. dečki. Baš ste točni." Pogledao je svoj laptop. "Bit će vam
drago čuti da novinari i policija nisu primijetili vaš dolazak. Trenutačno se nalazimo u sobi
koja zapravo ne postoji. Ovo..." rukom je pljesnuo po obrubu, "... je još uvijek vidljivo
sveučilištu, ali sa zadovoljstvom će lagati o tome što mi radimo. "
Hodajući postrance, Robert je obišao glomaznu strukturu. "Sjećam se ovoga. " 1970-ih
godina taj se betonski šaht nalazio na otvorenom i bio je prekriven drvenim poklopcem.
Pogledao je preko ruba. Da, baš kao i ranije; željezne prečke ljestvi marširale su dolje u tamu.
Tommie je ustao. Nosio je laptop u povezu koji je omogućavao pristup tipkovnici i
monitoru, istovremeno mu dopuštajući da se kreće. Tommie je na svoj način došao do nosivih
računala.
Tommie je posegao u ručna kolica i izvadio dvije plastične torbe. "Vrijeme je da se riješite
svojih Epiphanyja, dečki. Imam novu odjeću za vas."
131
"Vi ste mislili ozbiljno" rekao je Rivera.
"Aha. Vaša će mi stara odjeća pomoći za lažiranje vaše lokacije. U međuvremenu, pravi
vi bit ćete sa mnom i koristit ćete daleko bolju opremu. "
"Ne laptope, nadam se", rekao je Winnie, uputivši sumnjičav pogled Parkerovom povezu
za laptop. Ali i on i oslali svukli su majice, hlače i cipele. Još uvijek su imali kontaktne leće,
ali sad više nije bilo ničega što bi ih pokretalo. Prava svjetlost bila je dovoljno jaka, no bez
vanjskog zvuka i slike, prostorija se doimala poput lijesa.
Tommie je izgledao kao da mu je iskreno neugodno zbog sve te mlitave golotinje. Ali ne
zadugo. Otvorio je jednu plastičnu torbu i podijelio hlače i majice. Bili su od obične sive
tkanine, radna odjeća.
Carlos je podigao svoju novu majicu prema svjetlosti i pomno pregledao tkaninu. Savinuo
ju je između dlanova i protrljao ih. "Ova odjeća je glupa."
"Aha. Nema infracrvenih lasera, nema procesorskih čvorova. Obični dobri stari pamuk,
onako kako je Bog zamislio da ga nosimo. "
"Ali... "
"Ne brinite, imam ja procesore. "
"Ja sam se šalio u vezi s laptopom, Tommie. "
Tommie je odmahnuo glavom. "Ne, nisu ni laptopi. Imam Hurdove kutije. "
Ha! Bez nosivog računala, Robert se osjećao sakato.
Carlos se doimao jednako zbunjenim, no tada mu je zacijelo nadošlo neko zalutalo
prirodno sjećanje: "O! Hurdov OS! Ali nije li to zastarjelo? "
Tommie je kopao po drugoj plastičnoj torbi. Nije podigao pogled. "Nije zastarjelo. Samo
je ilegalno... Ah, evo ih. Pravi Hecho en Paraguay." Pružio je svakome su-urotniku crnu
plastičnu kutiju veličine i oblika knjige mekanih korica. Na jednoj strani nalazila se prava
tipkovnica, a na drugoj metalna kopča. "Samo sije prikvačite za pojas. Pazite da vam metalna
pločica dodiruje kožu. "
Robertove nove hlače bile su prekratke, a majica mu je pristajala poput šatora, Zataknuo
je zločinačko računalo za pojas i osjetio hladni dodir metala na koži. Sad je mogao vidjeti
blijedi prilagođeni prikaz. Bila je to slika tipkovnice, a kad bi ruku stavio na kutiju koja mu je
visjela sa struka, ugledao bi markere koji su odgovarali vrhovima njegovih prstiju. Bijednog li
sučelja.
"Ne prekrivaj kutiju majicom, Carlos. Svi su komunikacijski portovi na njoj. "
Winnie: "Želiš reći da se moramo okrenuti u točno određenom smjeru kako bismo dobili
vezu? "
"Aha. Dok budemo dolje, naša jedina ruta prema van ići će preko mojeg laptopa, A jedina
veza mojeg laptopa s mrežom ići će preko ovoga," Tommie je podigao nešto nalik na
molitveni kotač. Malo ga je zavrtio. U zraku se pojavio bljesak koji je skliznuo vlaknom
previše tankim da bi ga se vidjelo, sve do konektora u Tommiejevoj drugoj ruci. Okrenuo se i
utaknuo ga u kutiju na kolicima. "Provjerite. "
Robert je izvukao majicu iz pojasa i okrenuo se tako da pruži kutiji nesmetan pogled na
Tommiejev laptop. Ništa. Unio je jednu jednostavnu naredbu i opet je mogao vidjeti kroz
zidove! Sjeverno od Gilman Drivea bilo je još više ljudi koji su se kretali prema knjižnici.
Unutra... prelazio je hodnikom putem kojim su došli. Još uvijek pusto. Ne! Bio je tu neki tip
koji je odlučno hodao prema njihovoj "tajnoj" prostoriji. Tada je izgubio to gledište.
"Hej, Tommie... "
"Što je? "
Robert je u uhu začuo Strančev glas. Zvuk je bio loš kao na njegovoj staroj vidi-stranici,
ali jasno je čuo: "Ništa niste vidjeli, čovječe moj. "
"Ja..." Robert je progutao slinu. "Tvoje vlakno radi dobro, Tommie. "
"Fino, fino." Parker se ushodao među njima provjeravajući mogu li svi primati i odašiljati.
"U redu. Svi ste opremljeni. Ovo je bio zabavni dio. Sad prelazimo na dio gdje tovarimo
mazge." Pokazao je prstom na ruksake u kolicima.
Robertov ruksak imao je nekih dvadeset kila. Carlosov je izgledao otprilike jednako.
Tommie i Winnie imali su manje ruksake. Usprkos tome, Blount se hrvao sa svojim teretom.
132
Winnie je poput starca. Da, rajsko minsko polje Reeda Webera. Robert je skrenuo pogled
prije nego što se Winnie stigao uvrijediti. Slegnuo je ramenima da namjesti vlastiti ruksak u
udobniji položaj i potužio se: "Ja sam mislio da je ovo budućnost, Tommie. Gdje je
minijaturizacija? Ili barem automatski nosači tereta? "
"Ondje gdje idemo infrastruktura nije prijateljska, Roberte." Tommie je pogledao monitor
svojeg laptopa. "Pozdrav, g. Sharif. U redu, izgleda da smo spremni za pokret." Rukom ih je
uputio prema mračnoj rupi nasred sobe. "Poslije vas, gospodo. "
22.
Napad biciklom
Alfred je pristojno pričekao prije nego što je ušao u prostoriju. Nije imalo smisla stvarati
buku koju bi Zečeve marionete mogle čuti.
"Što sam ti rekao, njofra! Ušli smo. Ušli smo!" Zec je veselo zaplesao oko sanduka.
Optičko vlakno koje je toliko radovalo Zeca bilo je tanko do nevidljivosti, osim kad bi
uhvatilo svjetlost na točno određeni način.
Vaz je kimnuo. On je imao drugi komunikacijski uspjeh za slavlje; ponovo je uspostavio
milnet vezu s drugom stranom Pacifika.
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Domovinska sigurnost SAD-a izgleda u redu,
Alfrede.</sm> Alfred je promatrao statistiku koja je tekla pored njega. Ona je dolazila iz
špijunskih postaja Saveza. Scena nacionalne sigurnosti uistinu je bila mirna, iako je graja oko
knjižnice dovela gomile ljudi na kampus UCSD-a. Zec je stvorio savršenu paradoksalnu
pomutnju. Gotovo savršenu; cijela stvar je postajala prevelika.
Vaz je kleknuo pored kutije koja je predstavljala završnu točku optičke veze Thomasa
Parkera. Taje kutija bila lažni premosnik. Na jednoj je strani primala necertificirane
podatkovne tokove s Parkerovih protuzakonitih računala. Na drugoj je bila "uzorni građanin",
radila je pod Hardverski sigurnim okruženjem koje je zahtijevala vlada. Parkerove podatke
skrivala je u nevine pakete omotane u sve licence i dozvole potrebne za preživljavanje na
internetskom HSO-u. U cjelini nije bila sigurna kao Vazov milnet, ali bila bi prihvatljiva na
većini područja kontingencijskog stabla.
Alfred je podesio kutiju i sad je izravno primao Parkerov video. Najzad je postao pravi
Lokalni Honcho.
Video s Parkerovog laptopa skakutao je uokolo bez imalo programske kontrole. Ali Vaz je
prepoznao opremu na zidovima i neke od fizičkih natpisa. Zečeve marionete nadmudrile su
osiguranje bioloških laboratorija. Još dojmljivije, delikatna igra varanja laboratorijskog
automatskog osiguranja bila je kontinuirani uspjeh.
"Koliko su udaljeni od Cilja A?" upitao je Alfred Zeca. Bila je to zapravo lokacija
njegovog privatnog programa istraživanja. On će se praviti da je ispituje zajedno s ostalima.
"Uskoro su ondje." Zec je nehajno mahnuo rukom. "Počet će istovarivati opremu za manje
od deset minuta. Nemoj ništa brinuti."
Alfred je pogledao kroz svoja površinska gledišta. "Većina mojih mobila je zarobljena na
sjevernoj strani Gilman Drivea." U konvencionalnoj bitki, njegovi botovi bi jednostavno
prisvojili lokalnu infrastrukturu i jurnuli preko. Sad ih je pak osujetio ljudski i automobilski
promet duž ceste. Najmanje jednoga je udario auto.
Zec je raširio šape, glumeći suosjećajnost. Barem nije opet izvadio mrkvu. "Ne možeš
imati sve. Obožavatelji Haceka i Scoochija učinili su sve čemu smo se mogli nadati: ljudsko
osoblje je napustilo labose. Ova pobuna usisava lokalne komunikacijske resurse. Kad dosegne
vrhunac, to će biti prava crna rupa. A sve izgleda posve nevino. Nemoj mi reći da bi ti ovu
operaciju mogao išta bolje maskirati. "
Vaz nije odgovorio na ovo hvalisanje. Počeo je shvaćati da je iritacija najljubaznija
emocija koju je u stanju osjetiti prema Zecu. Sjeo je, naslonivši se na betonski sanduk i počeo
pratiti što se zbiva. Vidio je da ljudi iz Ministarstva domovinske sigurnosti pomno
promatraju, ali da gledaju kriva mjesta. Analitičarski konsenzus bio je da je Zec sve podesio
tako da savršeno odgovara MDS-ovoj paranoji. Možda je Alice Gong pala, a da monitori
133
Saveza to nisu otkrili? Pod zemljom, Zečeve marionete su gotovo dospjele do Cilja A. Za
deset minuta počet će "istraga" te lokacije. Za još pola sata mogao bi početi podnositi svoje
krivotvorene rezultate... a nakon toga sve će se svesti jednostavno na to da izađe i pusti da
marionete budu uhvaćene. Stvari su išle tako glatko da je mogao ostati u Mumbaiju. Nije da
se žalio!
Analiličarska crvena zastavica. Netko tko je pregledavao stare video zapise nešto je
uočio. Alfred je pozvao označeni izvještaj. Radilo se o isječku od deset sekundi s jednog od
njegovih mobila na sjevernoj strani Gilman Drivea: dvoje djece na biciklima. Stajali su pored
ceste i gledali u nešto što je moglo biti zdrobljeni stroj. To je ono dvoje koje sam vidio ranije.
Krenula su pitanja: Tko su ta djeca? Je li taj mobil bio Alfredov?
Počeli su pristizati ružni odgovori.
Zec nije imao pristup Indoeuropskim analitičarima, ali odjednom se stvorenje sjedeći
uspravilo i zazviždalo s divljenjem. "Gustog mi granja! Imamo društvo, njofra. "
O
Miri je ostavila bicikl na postolju za bicikle izvan zgrade Pilchner. Juan je inzistirao na
tome da ponese svoj elegantni presavijeni bicikl u zgradu. Kad mu je Miri istaknula
apsurdnost toga, dječak je samo slegnuo ramenima. "Moj bicikl je poseban. "
Lena i Xiu više nisu bile vidljive, ali Lenin glas ih je pratio kroz širom otvorena vrata.
"Osiguranje bi trebalo biti bolje. Miri. Ne sviđa mi se ovo. "
"Ovo je ponašanje kod preopterećenja u izvanrednom stanju, Lena. Prazne sobe ostaju
zaključane. Ostale su otvorene. "
Lena je rekla: "I više vas ne možemo vidjeti. "
Iznenadni pad u podacima bio je vrlo neobičan, ali Miri to nije namjeravala izgovoriti.
Umjesto toga rekla je: "Kladim se daje brzo prosljeđivanje podataka podržano samo oko
knjižnice. "
Xiu je rekla: "Da, još uvijek primamo spektakularne poglede odande." Glavni hodnici u
zgradi Pilchner imali su gledišta s mogućnošću pretraživanja. Bilo je kratkih prizora
Robertovog nedavnog prolaska. To je bilo dovoljno da ih odvede niz stepenice. Ali tada su se
našli na mjestima gdje su Juan i Miri mogli razgovarati samo jedan s drugim.
"Ovo je kao ukleta kuća." Juanov glas bio je prigušen. Ispružio je ruku i uhvatio njezinu;
nije je otresla. On je morao ostati smiren. Gubljenje veze usred uredske zgrade svakako je bilo
sablasno.
Obišli su jedan ugao i ukazalo se svjetlucanje veze, dovoljne za sminganje:
Miri —> Mirina banda; <sm> Mislim da se približavamo.</sm>
Lena —> Mirina banda: <sm> Najprije smo izgubili video. Sad jedva možemo
razgovarati. Izlazite odatle.</sm>
Miri —> Mirina banda: <sm> To je samo privremeno. Sigurna sam da wikiBell prebacuje
dodatnu poikrivenost ovamo.</sm> Koliko su strašni mogli postati neredi iz zabave?
Miri je pretpostavljala da Lena vodi sličan razgovor s dr. Xiang u određenom autu koji je
vozio sjevernom stranom kampusa. Baka je zvučala doista tjeskobno.
Xiu —> Mirina banda; <sm> Ja se slažem s Miri. Ali šaljite Leni i meni redovne
izvještaje.</sm>
Lena —> Mirina banda: <sm> Da! Čak i ako to znači da se morate vraćati. Gdje je
Robert sada?</sm>
Miri —> Mirina banda; <sm> Jako blizu. Mogu ga pingati direktno.</sm>
Krivudavi hodnik bio je jarko rasvijetljen, baš kao što bi se moglo očekivati kod
djelomičnog pada mreže. Juanov se bicikl kretao uz njih gotovo sasvim tiho, posve presavijen
u prenosivi mod. Samo ga je tu i tamo morao gurnuti. Njihovi koraci i tiho škriputanje
njegovih guma bili su jedini zvukovi. Obišli su još jedan ugao. Hodnik je sada postao uži, s
raskrižjima na svakih nekoliko metara. Bilo je to jedno od onakvih privremenih preuređenja
koja su ludi jednodnevni arhitekti voljeli raditi.
Nekoliko metara imali su brzu vezu. Reklame i oglasi pojavili su se na zidovima: nečiji
medicinski istraživački projekt vrebao je poput čudovišta s lijeve strane. Slala je Leni i Xiu
neprekinuti video kad su zašli za još jedan ugao - i posve izgubili vezu prema van.
134
Juan je usporio, natjeravši Miri da se zaustavi. "Ovo mjesto je stvarno mrtvo. "
"Da", rekla je Miri. Pošli su još nekoliko koraka naprijed. Osim što je imala vezu od točke
do točke s Juanom, jednako tako je mogla biti na tamnoj strani Mjeseca. A pred njima se
nalazio još jedan ugao. Povukla je Juana naprijed.
Iza tog ugla, hodnik je završavao zatvorenim vratima. "Više ne mogu pingati tvojeg djeda.
Miri. "
Miri je pogledala mapu koju je imala u predmemoriji. "Ovo mora biti mjesto gdje se oni
nalaze, Juan. Ako ne uspijemo proći. jednostavno ćemo lupati na vrata." Odjednom više nije
previše marila što će stvoriti neugodnosti Robertu i njegovim prijateljima. Ovo je hilo previše
čudno.
Ali tada su se vrata otvorila i van je iskoračio čovjek u tamnoj odjeći. Mogao je biti domar
ili profesor. Što god bio, nije izgledao prijateljski. "Mogu li vam pomoći?" upitao je.
O
"Kako su nas našli? "
Zec ga je upozorio pokretom. "Ne tako glasno, njofra", šapnuo je. "Mogli bi te još i čuti."
Činilo se da gleda preko Alfredovog ramena. "Rekao bih da su pratili djeda te djevojčice."
Vaz je pogledao hrpu odjeće koja je ležala pored sanduka. Smingao mu je odgovor u
glasovnom formatu: "Ova odjeća još odašilje? "
"Pa naravno. Vanjskom svijetu izgleda kao da starkelje sjede ovdje, možda kartaju.
Lažiram sve, čak i njihove zdravstvene izvještaje." Alfred je shvatio da škripi zubima.
"Ta mala Gu je takva napast", nastavio je Zec. "Ponekad pomislim da ona... "
Alfred je odmahnuo rukom i stvorenje je nestalo - zajedno sa svom komunikacijom preko
javne mreže. Sad je ovdje bila duboka lokalna tišina, teška mrtva zona.
Ali njegova veza s milnetom još je radila, krhka nit koja je vodila preko njegovih mobila
do njegovog prikrivenog aerobota i zatim preko Pacifika. Alfredov skup analitičara u
Mumbaiju procijenio je da ima oko šezdeset sekundi prije nego što mrtva zona privuče
ozbiljnu pažnju policije i vatrogasaca kampusa.
Braun —> Mitsuri, Vaz; <sm> Ovo je neodrživo, Alfrede.</sm>
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> Maknut ću mrtvu zonu za nekoliko sekundi.</sm> Ovo je
bio razlog zašto su uspješne misije imale Lokalnog Honcha. Ispitao je mobile koji su dospjeli
do zgrade: djeca su bila desetak metara daleko, duboko u mrtvoj zoni, i još su se približavali.
Mogao ih je čuti kroz plastični zid. Pogledao je vrata; bila su zaključana. Možda bi se mogao
praviti da ga nema dok budu lupali na vrata. Ne, samo bi otišli i pozvali policiju.
U redu, vrijeme je za direktnu akciju. Alfred je pokrenuo dva najbliža mobila. Bili su to
mrežno superiorni botovi koji u osnovi nisu imali nikakav obrambeni kapacitet, ali skrenut će
im pažnju. Tada je otvorio vrata i zakoračio u hodnik, suočivši se s dvoje djece i s
presavijenim biciklom.
"Mogu li vam pomoći? "
O
Miri je pokušala piljiti u starca. Pravednička srdžba teško nadolazi kad bespravno ulazite
negdje i nastojite se domisliti kakvoj dobroj laži. A njezina veza s vanjskim svijetom još
uvijek je bila posve mrtva.
Juan je istupio i jednostavno izlanuo istinu. "Tražimo Mirinog djeda. Pingamo ga negdje
iza vas. "
Domar/profesor/što već slegnuo je ramenima. "Ovdje nema nikoga osim mene. Kao što
znate, mrežne veze večeras su vrlo nepouzdane. Ova zgrada vas nije trebala pustiti ovamo.
Morat ću vas zamoliti da se vratite u prostorije za javnost." Sad je pored vrata bio znak, jedan
od standardnih simbola za biološku opasnost koji su stajali na većini učionica i labosa u
zgradi Pilchner. Mogli biste pomisliti da se javna mreža opet diže - ali Miri još uvijek nije
mogla vidjeti ništa izvan vlastitog horizonta.
Juan je kimnuo kao da to što starac govori savršeno ima smisla. Prešao je još nekoliko
koraka naprijed, istovremeno šaljući Miri ono što vidi.
135
Soba s druge strane bila je jarko osvijetljena. U podu je bila nekakva rupa, a Miri je
uspjela vidjeti vrh metalnih ljestvi.
"Dobro", rekao je Juan ugodnim glasom. Prtljao je po nečemu na svojem biciklu. Ali na
vezi od točke do točke plamtjele su njegove riječi:
Juan —> Miri: <sm> Vidi odjeću nabacanu na hrpu na pod pored jame!</sm>
Miri —> Juan: <sm>Vrijeme je da krenemo.</sm> Izaći van, doći negdje gdje mogu
pozvali murju. Slegnula je ramenima što je nehajnije mogla i rekla: "Idemo mi onda."
Stranac je uzdahnuo. "Ne, prekasno je za to." Krenuo je prema njima. Iza nje začulo se
kvrcanje nečeg tvrdog na podu i ugledala je neke tamne stvari kako gmižu prema njoj.
Nije mogla ni natrag ni naprijed.
No tada se Juan probio naprijed. Gurnuo je svoj bicikl na stranca. Začula se škripa guma.
Kotači su se zavrtjeli svom snagom regenerativnih kočnica i bicikl je eksplodirao preko
prostorije, zabivši se u stranca i opremu iza njega. Miri je potrčala naprijed, prema jami.
"Ajde Juan!" Znala je gdje Robert mora biti i kako bi mogla oglasiti alarm.
Nagnula se preko ruba i ugledala metalne prečke, "Juan! "
G. domar/profesor opet je bio na nogama i posrtao je naprijed. U ruci je imao nešto šiljato.
Miri se na trenutak smrznula gledajući tu šiljatu stvar kako zamahuje prema njoj.
Orozco je bio jako kržljav. Nije mogao zaustaviti nekog ovakvog. Ali pokušao je.
Zlikovac je zateturao unatrag i stvar u njegovoj ruci bljesnula je jarko ljubičasto. Miri je
osjetila peckanje utrnuća duž cijelog boka. Zakoračila je preko ruba u jamu, uspjela se
dočepati prečke ljestvi rukom koju je još uvijek osjećala. Ali njezine noge su se zanjihale kroz
prazninu. Posegnula je utrnulom rukom, promašila i pala na vrlo tvrdi beton.
Sve njezine slike su nestale; možda se njen Epiphany spržio. Ali vidjela je krug svjetlosti
iznad sebe i mogla je čuti.
"Bježi, Miri! Trči..." Juanov uzvik prekinuo je hrskavi mesnati zvuk.
Miri je potrčala.
23.
U katedrali
Pobuna kod UCSD-ove knjižnice bila je vijest večeri. Nesumnjivo će odjekivati svijetom
još sljedećih nekoliko tjedana, stvarajući novi zaokret u putanji javne zabave. Pobuna je
također bila svijetla točka na situacijskoj ploči Boba Gua. Previše svijetla. Bob je gledao
analitičare - čak i ljude sa specijalnostima toliko nevezanim kao što je forenzična virologija kako se okupljaju oko tog jednog mjesta u južnoj Kaliforniji.
Večeras se zbivaju i druge stvari, dečki. DEA-ina racija u okrugu Kern pokrenula je
stvarno nasilje na sjeveru Kanade. To je bilo izvan područja Bobove straže - ali moglo bi
ukazivati na to da se ondje radi o nečemu važnijem od običnih intenzifikacijskih droga. Da
nije bilo pobune kod knjižnice, sad bi gledao kako izranjaju tuceti teorija; možda je to u
okrugu Kern samo paravan za progon imigranata. Možda se radi o nečemu opasnijem po život
od intenzifikacijskih droga. Analitičari su bili sjajni u takvim divljim nagađanjima i jednako
sjajni u njihovoj obradi, kojom bi ih sveli na smeće - ili pronašli čvrste dokaze i pozvali
vatrenu moć kojom je upravljao Bob Gu.
Međutim, večeras - ti neredi na UCSD-u doista su imali prizvuk klasične diverzije koja
skriva nešto veliko i loše, što se odvija negdje drugdje na jugozapadu CONUS-a. Alice je bila
udvostručila veličinu skupa analitičara. Sad je tu bilo specijalista iz Centara za kontrolu
bolesti, pa čak i ljudi iz straža nad drugim teritorijima. Obično, ona bi uvela reda u svoju rulju
neposlušnih specijalista; imala je dovoljno širine, dubine i karizme da postroji čak i
akademske civile. Ali večeras je Alice bila dio problema. Svaki put kad bi on preusmjerio tu
grupu na širi pogled, ona bi je vraćala natrag. Ona je bila ta koja je preusmjerila virologe. Bio
je to čvrsti mali skup bioznanstvenih tipova i postajao je sve svjetliji i bliži kako su se pojasne
širine dizale. Alice nije proučavala pobunu per se, već njezin utjecaj na bioznanstvene labose
koji su okruživali sveučilište. Izuzevši to što je njihova noćna smjena otišla na demonstracije,
136
svi labosi bili su na zelenom. A što je jače Alice navaljivala na mrežno osiguranje labosa, to je
ono urednije izgledalo.
To je prokleti PVU. Alice je upravo bila završila svoju obuku za reviziju bioloških labosa.
Bio je to najopširniji PVU koji je ikada primila. Držao je da u ovom trenutku na svijetu ne
postoji nitko tko zna više od nje o automatizaciji laboratorija i udruženom istraživanju.
Trebao bih popričati s njom direktno, nema više ljubaznih preusmjeravanja. .. K vragu, ako
se ne povuče, trebao bih je smijeniti! Ove su misli daleko previše sličile njihovim nedavnim
svađama kod kuće.
Bob je bio taj koji se povukao. Sjeo je i promatrao korelacije, statističke devijacije.
Članove svoje grupe maknuo je s pitanja San Diega. Ako je UCSD diverzija, oni bi bili žice
poteznih mina.
Skup bioznanstvenika postajao je sve svjetliji. Alice je prisvojila genomički odjel Centra
za kontrolu bolesti. On će zbog toga dobiti svoje na kasnijim sastancima. Obuzela ga je
hladna slutnja. Noćas bi mogla biti ta noć. Ono čega se osobno bojao najviše na svijetu,
mogućnost koju je Alice uvijek opovrgavala. Gubi li se ona? Na što bi sličio punokrvni PVU
kolaps kod nekoga tko je primio takvu obuku desetak puta više od najgorih PVU bolesnika u
bolnici Ministarstva veterana?
O
"Jeste li čuli nešto? "
"Kao recimo, Tommie? "
"Znate, onako, kao udaljeni bum. "
Zastali su i osvrnuli se. Winnie je ozlojeđeno progunđao. Ovo je bilo baš kao u stare dane,
kad je Tommie uvijek nastojao povećati napetost njihovih nelegalnih ekspedicija.
Tommie je oklijevao. On ih je navodio odostraga, zato da ne bi pregazili tanko vlakno
koje je odmotavao. Osluškivao je još malo, a zatim se okrenuo da ih stigne. "Možda nije bilo
ništa... ali i vlakno je na trenutak bilo mrtvo." Pogledao je dolje u svoj laptop. "Izgleda da je
sad u redu." Mahnuo im je da nastave tunelom, u mrak ispred njihove male lokve svjetlosti.
"Nastavite. "
Prvi dio tunela bio je vrlo poznat, sablasna šetnja alejom uspomena. Nekoć, više od
pedeset godina ranije, svi su oni, osim Carlosa, istraživali te tunele. Tommie Parker bio je
brucoški pametnjaković i pravio se važan pred dva postdiplomca koji su se često pitali kako
su se dali nagovoriti na takve slaboumne ekspedicije.
Kako su napredovali, stvari su postajale sve manje poznate. Staklaste cijevi pružale su se
duž zidova. Robert je na zidovima viđao ispisane znakove, šifrirane fizičke sigurnosne kopije
za čvorove koji nisu reagirali na njegovu računalnu kutiju. Tunk. Nešto bijelo, veličine lopte
za odbojku, prozujalo je pored njih kroz jednu cijev. Tunk, tunk. Sličan promet u suprotnom
smjeru. Pneumatske cijevi nekoć su bile znak vrlog novog svijeta. Kad je Robert bio mali,
viđao je takve stvari po robnim kućama na samrti. "Čemu pneumatske cijevi, Tommie? "
"Pa, ovdje teorija susreće stvarnost. Proteomika, genomika, regulomika - samo reci neku
'omiku' i bit će tu. Ovi labosi su golemi. Lokalni podatkovni promet je milijun puta veći od
prometa na javnim glavnim vodovima, uz latencije kućne mreže. Ali oni svejedno moraju
proučavati stvarnu biologiju. Ponekad moraju seliti uzorke - imaju transportne pladnjeve za
kratke udaljenosti, a pneumatske cijevi za duže. GenGen ima čak i vlastiti UP/Express lanser
za otpremu paketa u druge labose po cijelom svijetu. "
Sad je Robert začuo zvukove iz mraka ispred njih, glasove koji nisu stvarali
prepoznatljive riječi, škijocanje koje je podsjećalo na staromodne pisaće mašine. Ovo je
znanost?
Carlos je rekao: "Kad se pokušam spojiti na lokalnu mrežu, vidim samo gole zidove. "
"Rekao sam ti. Komunikacija s laboratorijskom mrežom ovu bi muljažu učinila i previše
kompliciranom. "
"Tunel sigurno zna da smo ovdje." Hodali su u malenoj lokvi svjetlosti. Iza njih i ispred
njih, tunel je bio mračan.
"Aha. Zna da smo ovdje. Ali moglo bi se reći da je to samo na podsvjesnoj razini. "
137
Robert je predvodio. Prstom je pokazao mjesto na zidu, tik ispred prednjeg ruba svjetlosti.
"A kakvi su ovo znakovi?" Slova su bila fizički naslikana na zidu:
5PBps: Prot<—>Geno. 10PBps: Multi
Ovo je Tommieja potjeralo naprijed. "Možda je to prespojnik General Genomicsa!" Svoj
molitveni kotač držao je visoko u zraku, mašući vlaknom prema van, dalje od ostalih. Stranac
je bio vidljiv pored Tommieja, ali ovdje dolje čudovište nije baš moglo locirati samo sebe.
Njegove noge lebdjele su iznad poda, a gledao je devedeset stupnjeva u krivom smjeru.
Tommie je usmjerio laptop tako da kamera vidi slova. "Moram priznati da je ova optička
veza praktična. Mogu poslati video svojim konzultantima." Nevidljiv Tommieju, Tajnoviti
Stranac je palcem pokazao na sebe i nacerio se. Tommie je malo proučavao ekran laptopa.
"Da! Došli smo do GenGenovog optičkog prespojnika." Pokazao je niz bočni tunel. "Ovdje se
stvari kompliciraju."
Nakon dvadesetak metara, bočni tunel se proširio u nešto prostranije... nešto nalik na
špilju. U sjenama je bilo nešto visoko i koso. "Vidite onaj toranj?" upitao je Tommie. "To je
GenGenov privatni lanser. Ti dečki se ne zamaraju s lanserima po Istočnom okrugu. "
Zvuk škljocanja sada je bio svuda oko njih. Dopirao je s vrhova ormarića s opremom;
imao je određeni ritam, poput poezije skandirane isključivo zbog naglasaka. Na kraju kitice,
neke stvari bi se pokretale. Svjetlost je iskrila iz dubina mutnih kristala. Neki ormarići imali
su fizičke etikete:
Mus. Mcog.
Stranac je zaplesao među njima, himera iz Tommiejevog laptopa i vlakna iza njih. Ali ova
himera je gledala kroz kameru na laptopu i govorila - barem Robertu. Stranac je prstom
pokazao prema kristalima. "Čuda nanofluidike. Jedno desetljeće starinske biologije odrađeno
u svakom pomaku svjetlosti. Kako prikazati trilijun uzoraka i milijardu trilijuna analiza? Kako
se umjetnost može nositi s tim?" Pričekao je kao da ga uistinu zanima odgovor, a tada je opet
nestao. Ali je ostavio za sobom vlastite etikete i tumačenja.
Robert se zagledao u redove strojeva, u toranj koji kao da je nestajao u udaljenom mraku.
Ovo mjesto bilo je katedrala strojeva. Ali kako to prikazati, kad bi mu bile potrebne godine da
dođe makar i do plitkog razumijevanja? Masa kristala nije imala spektakularne boje; većina
staza za fluid bila je mikroskopska i skrivena u napravama koje su mogle biti preveliki
hladnjaci. Strančeve etikete nasumično su lebdjele uokolo, nalik na sablasne titlove kakvog
transcendentnog procesa. Pa ipak, od svega toga gotovo se sjetio onoga što je zaboravio; riječi
su se poput mjehurića uspinjale kroz njegovu maštu, riječi koje su nastojale prenijeti
strahopoštovanje koje je osjetio.
Hodali su duž uskih prolaza, skrećući samo kada bi im Tommie rekao da skrenu. Otprilike
svake minute on bi zaustavio njihovo napredovanje i uzeo još nekoliko napravica iz ruksaka.
"Ovo moramo instalirati na točno određeni način, dečki. Ostati nevidljiv ovdje mnogo je
teže nego u tunelu." Tommie je htio da se napravice postave blizu komunikacijskih čvorova,
za koje se ispostavilo da se nalaze duboko među fluidičkim kristalima. Robert je odrađivao
većinu "instaliranja". Carlos bi ga podigao preko vrha ormarića. Robert bi se izvio unatrag,
toliko blizu staklenih cijevi daje mogao čuti posve tiho škljocanje i tekućinu koja je šištala
toliko tiho da se moglo raditi i o kapanju. Milijuni takvih zvukova pridonosili su općoj
atmosferi prostorije. Jednom se Robert zadržao malo duže, te je primijetio da se napravica
sama pobrinula za završnu instalaciju, odmaknuvši se od njega dublje među staklene cijevi kao da je njihov donji dio minijaturni transportni pladanj.
"Čemu se smiješ, Gu?" Začuo je Blountov glas ispod sebe.
"Ničemu!" Robert je otpuzao s ormarića i skočio na pod. "Samo sam shvatio jedan mali
misterij. "
Nastavili su dalje. Većina ormarića sada je imala etikete Dros Mcog. Napredovali su brže,
uglavnom zato što su Carlos i Robert shvatili gimnastiku svoje operacije.
"Ovo je zadnji, dečki!" Tommiejev se pogled premjestio s laptopa na fluidičke kristale.
"Znate, stvarno je čudno što su sve lokacije čvorova bile tako duboko u laboratorijskoj
opremi", rekao je.
138
Tajnoviti Stranac se pojavio ispred Tommieja i zelenkastim prstima priprijetio Robertu,
Carlosu i Winnieju Blountu. "To nije misterij koji bi trebalo dalje istraživati. Zašto netko ne
predloži da nastavite s Tommiejevim velikim planom, ha?"
Nitko ništa nije rekao neko vrijeme, ali Robert je pogodio dvije stvari o tome što su
upravo uradili: to je bilo ono zbog čega su uistinu došli ovamo. To je bio način na koji će
Stranac uspjeti održati svoja obećanja. Možda su Carlos i Winnie shvatili nešto slično, jer su
svi progovorili odjednom. Blount je pokretom ruke utišao ostale i okrenuo se prema Parkeru.
"Tko zna, Tommie? Rekao si da je ovo delikatno. Možda bi nam trebali tjedni da shvatimo
kako se sve to isprepliće. "
"Da, da", kimnuo je Tommie, nesvjestan Strančevog zadovoljnog pogleda. "Bit će kasnije
vremena za analizu!" Pogledao je svoj laptop. "Kako bilo, ovo je bio teški dio. Sad imamo
čisti put do mjesta gdje Huertas skladišti poderotine. "
O
Nisu postavili više nijednu napravu. Tommiejev laptop im je savjetovao da ubrzaju, pa je
stoga i Tommie učinio isto. Što god bio plan Tajnovitog Stranca za GenGen, oni mu više nisu
bili potrebni. Robert se osvrnuo. Winnieju je ponestajalo daha, gotovo je trčao. Mora da mu je
Stranac uputio neko posebno ohrabrenje. A iza Carlosa, Tommie je vrtio svoj molitveni kotač,
ispuštajući paukovu nit za njima.
Odjednom je betonski pod prepustio mjesto nečemu što im se odbijalo od nogu. A zvuk
njihovih koraka bio je nalik na tapkanje po širokom i napetom bubnju.
"Kada tunel leti?" reče Tommie. "Kada nebom ide!" I odjednom je Robert shvatio gdje se
nalaze. Ovo je bio jedan od zatvorenih prolaza koji su izbijali iz litica Rose Canyona, sjeverno
od kampusa. Upravo su stajali u cijevi dvadeset metara iznad obronka prekrivenog grmljem i
manzanitom.
Zatim su se vratili na beton. Pred njima se nalazila još jedna špilja, a ova je bila gotovo
prazna. Huertasov teritorij.
O
Miri je trčala, ali svjetlost reflektora ju je pratila. Ne, bilo je to normalno tunelsko
osvjetljenje. Usporila je, prislonila se uza zid... i pogledala unatrag. Nikakvo ljudsko biće nije
ju pratilo. Ulazna rupa bila je jedino drugo svjetlo, a sad je već bilo prilično daleko iza nje.
Juan!
Gledala je i slušala. Ako nitko ne ide za njom, to bi moglo značiti da UCSD-ovo
osiguranje ovdje dolje još uvijek radi.
Pokušala je ispitati zidove. Nazvala je 911. Ništa. Možda je Zlikovac trajno oštetio njezin
Epiphany. Slegnula je ramenima da pokrene neke testne programe. Ne, nije bio mrtav. Mogla
je vidjeti svoje datoteke, no svi lokalni čvorovi su je ignorirali. Tada je uočila ružičasto
titranje na rubu dijagnostike, bežični odgovor koji bi njezin Epiphany obično odbacio kao
previše udaljen, previše nestabilan. Prošla je jedna sekunda, samo nebo zna koliko mnogo
ponovnih pokušaja, i uspjela je dobiti jednu identifikaciju. Bio je to Juan, njegovo nosivo
računalo.
Miri —> Juan: <sm> Javi se, molim te! </sm>
Nikakav odgovor nije stizao, a ona nije mogla provjeriti njegove zdravstvene zapise bez
više pristupnih ovlaštenja. Juanova svjetlost iznenada je bljesnula, pa umrla. Miri je naglo
udahnula. G. domar/profesor još uvijek je bio ondje. Opet je odalamio jadnog Juana. Ne,
preciznije: opet je odalamio Juanovu opremu, možda samo zato da bi spriječio Miri da se ne
spoji van preko nje. Miri se na trenutak zamislila nad sobom. Nije bilo dobro što je sve
njezino planiranje i vođstvo spalo na ovo. Alice kao da nikad nije imala takvih problema. Ona
je uvijek znala što sljedeće treba učiniti. Bob... Bob bi katkada griješio. Njega kao da je uvijek
brinula sigurna izvjesnost. Pitam se što bi Bob mislio o svemu ovome?... Pitam se što bi učinio
Juan?
Miri je pogledala niz tunel, na suprotnu stranu od ulaza. Bilo je mračno, ali nije bilo
savršeno tiho. Kao da je čula glasove koji su brbljavo razgovarali, nikad uistinu ne tvoreći
139
prave riječi. Robert i njegovi prijatelji iz knjižnice bili su tu dolje, jamačno u vidu oruđa koje
pokreće g. domar/profesor. Kako da uništim njegov plan? Miri je ustala i tiho potrčala
tunelom, i dalje uhvaćena u privatni snop svjetlosti. Nije bilo ni traga Robertu, a nijedan
prigušeni glas nije zvučao baš kako bi trebalo. Povremeno bi prošla pored poprečnih tunela.
Neke stvarčice su zujale prozirnim cijevima.
O
O
O
Prošlo je nekoliko minuta, a od Roberta još uvijek nije bilo ni traga.
Miri je čitala trčeći; spremila je puno toga o UCSD-u i biotehnologiji u predmemoriju.
Bilo je tu patentiranih i zaštićenih stvari koje nije smjela saznati, ali... poprečni tuneli vodili
su u određene labose. Više od milijun kvadratnih metara u sedamnaest zasebnih prostorija!
Mirin je trk usporio do hoda, a zatim se sveo na nesretno zaustavljanje. Robert bi mogao
biti bilo gdje. Koliko su kontrole Zlikovci imali ovdje dolje? Možda bih jednostavno trebala
početi vikati.
Potiho, iza nje, začula se nova vrsta zvuka. Mekani čekići koji udaraju po metalnom
bubnju. Ali ritam je bio nalik na korake. Iznenada je stekla vrlo dobru predodžbu o tome gdje
se nalaze ostali. Kad bi sad još samo uspjela to uskladiti s time gdje se ona nalazi. Miri se
okrenula i uputila natrag.
24.
Knjižnica bira
Noćna smjena Sheile Hanson izašla je iz šume na stazu velike zmije znanja, odmah
istočno od knjižnice. Hacekovi pauci već su bili ondje i držali su viši teren. Uz pratnju Tima
Huynha, njegova vojska botova dokotrljala se i dogegala sve do ruba neprijateljske sile.
Huynh —> Noćna smjena: <sm>Ideš. Svi su stvarni!</sm> Paukovi, naime. Većina
ljudskih bića također je bila stvarna. Hacekijanski Vitezovi i Knjižničari bili su gusto
poredani iza svojih robota.
Oko sjeverne strane knjižnice nadošlo je još Scoochi pojačanja, navijača iz Oceanografske
knjižnice pri Institutu Scripps. Ali i Hacekijanci su imali svoja pojačanja. Preko kamera koje
su letjele iznad knjižnice Huynh je vidio kako te najnovije pridošlice ganjanju ljude sa
Scrippsa. Do sada nije bilo mnogo štete na imovini. Strojevi su izgledali dovoljno zlokobno, a
ljudi su se uglavnom muvali i vikali. Sheili je još uvijek dosta dobro išlo s njezinim napjevom
"Hoćemo PRAVE knjige!".
Nešto veliko i virtualno probilo se iz Hacekijanske strane na botsku ničiju zemlju. Bilo je
više od tri i pol metra, najbolje Opasno znanje koje je Timothy Huynh ikad vidio. Napola
Knjižničar, napola Vitez čuvar, stvor je bio Hacekov središnji paradoks. Sad je doskakutao
gotovo do ruba Scoochi linija i napravio grotesknu grimasu, s jezikom dugačkim i šiljatim
kao u maurskog demona. A kad je povikao, čuo ga je svaki Scoochi, no poruka je bila
prilagođena slušatelju:
"Oj, Timothy Huynhu, ti koji sebe smatraš Manjim Scooch-a-moutom. Manjim, nego što!
Sve vi Scoochi lutkice puke ste djetinjarije, plitke i nedostojne naših Dubina!" Opasno znanje
je pokretom ruke obuhvatio Hacekijanska stvorenja oko i iza sebe.
Bilo je to uobičajeno blaćenje mita Scooch-a-mouta i na njega bi se Scoochiji uviijek
naljutili, jer bi ta tvrdnja mogla zavarati naivne promatrače. Uslijedile su protuuvrede iz
redova Scoochija:
"Hacek je obični krivotvoreni Pratchett!" A to bi pak razbjesnilo Hacekove ljude, jer
naravno da se radilo o čistoj istini.
Huynh se progurao pored Sheile, Smalea i ostatka noćne smjene, te stao na prednji rub
svoje vojske. Izbliza, detalji Opasnog znanja bili su još spektakularnije razrađeni. Njegove
čizme s pandžama vješto su tonule u meko tlo pored zmijske staze. Pauko-botovi su zujali i
skakutali oko svojeg gazde.
Pauko-botovi su bili stvarni. Gdje li su Hacekijanci nabavili tako pametne stvarčice i to u
tako kratkom roku? Pingao ih je; nije ga čudilo što nije dobio nikakav odgovor. U načinu na
140
koji su gmizali jedni preko drugih, istrčavajući naprijed te se zatim povlačeći, bilo je gotovo
žive gipkosti. Naprave su izgledale kao nestandardni prilagođeni spojevi zadnjih modela
Intela i Legende. GenGenova regulomika upravo se nadograđivala na nešto takvo. Pingao ih
je opet, ovaj put s ovlaštenjima GenGenovog tehničara.
Sveto sranje!
"Hej!" viknuo je Huynh. "Ove Hacekove protuhe ukrale su GenGenovu opremu!" A kad
se sad pomnije zagledao u protivničku stranu, prepoznao je svoje kolege s posla! Ondje je bila
Katie Rosenbaum. Mahnula je svojom bojnom sjekirom i nacerila mu se.
Rosenbaum —> Huynh: <sm> Samo smo im posudili, srce!"</sm>
Baš je dan ranije ručao s Katie i njezinim prijateljima. Znao je da u regulomici ima
Hacekovih simpatizera, pa je njegova ekipa, naravno, zatajila svoje planove. A cijelo to
vrijeme izdajnički Hacekijanci su činili isto!
Opasno znanje je nastavio svoj veseli ples kroz trupe paukova, rugajući se iznenađenju
Scoochija. Povikao je: "Zgrožen si, je li, Huynhiću mali? Može li bit' da si varao s premalo
mašte? Staro je i sporo to što si ovdje donio, baš kako dolikuje bezvrijednom duhu vaših
izmišljaja! "
Umijeće koje je stajalo iza Opasnog znanja bilo je zadivljujuće dobro, bez presedana. Ali
onaj koji je vukao njegove konce bio je još bolji, zacijelo je bio profesionalni glumac svjetske
klase. Na trenutak su se redovi Scoochija pokolebali, a masa njihovih virtualnih navijača
počela se topiti. Preko pogleda iz visina Huynh je opazio još više Hacekijanaca kako se
gomilaju na drugim stranama knjižnice. Ukoliko se ravnoteža previše poremeti, Scoochiji će
završiti poniženi i poraženi.
Tada je glas Sheile Hanson zagrmio javnom površinom, čujan širom cijelog svijeta koji je
sudjelovao. "Gledajte! Veći Scooch-a-mout! "
Iza Huynha, jedan od strojeva viljuškara je oživio. Ah! Upravo toga se Huynh i sam
trebao sjetiti. Hvala nebesima što je Sheila znala znanje.
Viljuškar je zakoračio naprijed, onoliko graciozno koliko je to bilo moguće stroju
visokom četiri metra, s težištem koje se trenutačno nalazilo na više od dva metra. Sigurno nije
radio autonomno, ali on nije znao da ga Sheila umije tako dobro voziti.
Njegova stopala nalik na tanjure spuštala su se polako, dajući ljudima, cvrkovima i
salsipuedima dovoljno vremena da se maknu s puta. Bio je impresivan, ali ipak je bio samo
viljuškar. Tada je Huynh shvatio da ga još uvijek gleda preko svojeg vozačkog pogleda. Kad
bi se uključio u pogled kruga vjerovanja, vidio bi...
Sheila je morfala plavi ioniped u nešto još spektakularnije od Opasnog znanja. Sada je to
bio Veći Scooch-a-mout, najpopularniji među svim Scoochi stvorenjima. U svojoj kratkoj
karijeri. Veći Scooch bio je objekt raznih dorada, prerada, razrada, pripajanja i pokušaja
preuzimanja od strane vlade. Bio je najveći junak milijunima školaraca širom najsiromašnijih
zemalja Afrike i Južne Amerike, prvak malih ljudi koji žele oplemeniti svoje mjesto pod
suncem. A ova njegova vizija, večeras, nadmašila je sve ostalo na vidiku.
Štoviše, ova vizija, večeras, imala je četiri tone haptičke istine koje su štropotale iznutra.
Veći Scooch-a-mout došao je do ruba redova Scoochija i stupio na teritorij pauko-botova.
Sada se kretao brzo, onoliko brzo koliko su ga njegovi stabilizatori i motori mogli nositi. Ideš,
tko vozi tu stvar? Plesao je među Hacekovim robotima i dovikivao uvrede Opasnom znanju.
Vitezovi i Knjižničari, pofu-longovi, dwelbovi i babe ljage - svi su, na obje strane,
podivljali. Specijalni efekti cvjetali su u zraku iznad njih. A tada je vika postala još glasnija.
Roboti su pojurili u bitku. Huynh je gledao kreševo robotskih specijalnih efekata.
Megamunchovi i xoroshowi izlazili su iz grmlja; Sheila je bacala njihove rezerve u ždrijelo
bitke.
Ta bitka strojeva bila je stvarna! Kad je Veći Scooch-a-mout zaplesao step na leđima
pauko-botova, komadići leđnih oklopa i nogu poletjeli su uvis. Na tehničarskom pogledu
vidio je izvještaje o šteti. Dvadeset regulomičkih paukova bili su svrstani pod "ne reagira" na
laboratorijskoj listi u stvarnom vremenu. Tuceti njegovih botova pinceta bili su uništeni. Tri
nosača uzoraka izgubili su pokretljivost.
141
Huynh —> Hanson: <sm> Posuđivanje robota je jedno, Sheila. Ali puno će ih se vratiti
kao smeće.</sm>
Sheila je bila na drugom kraju fronte. Činilo se da nastoji navesti robote da krenu na
Vitezove i Knjižničare. Na Timovom kraju. Veći Scooch-a-mout već je ostvario određeni
napredak u tom smislu, plešući prema redovima pravih ljudskih igrača.
Hanson—> Huynh: <sm> Ne brini! Uprava je sretna! Baci oko na publicitet, Time.</sm>
Njegovi suradnici i virtualne tisuće gurali su se naprijed. Na mrežnom pogledu... oho, o
GenGenu se govorilo toliko da se to nije moglo platiti, bolje nego u dvadesetom stoljeću kad
su milijuni ljudi mogli gledati samo ono što je nekolicina smatrala važnim. U području
UCSD-a bilo je glavnih rutera kojima je ponestalo kapaciteta! To neće dugo trajati, budući
daje svuda bilo beskonačno mnogo ad hoc rutera i slobodnih optičkih vlakana. Ali večeras je
ovdje bio cijeli svijet.
Korak po korak, Scoochiji su napredovali.
"Hoćemo mjesta na katovima! "
"Hoćemo našu knjižnicu! "
"A najviše hoćemo PRAVE knjige! "
Krugovi vjerovanja obično su se natjecali iznutra, na osnovi vlastite popularnosti. Ovo
večeras bio je veliki izuzetak: krugovi vjerovanja izravno su se sukobili jedan s drugim oko
pažnje i poštovanja.
U nekoliko minuta mogli bi sagorjeti mjesece kreativnosti, ali j doprijeti do publike veće
nego što su ikada sanjali.
A tko god vozio Većeg Scooch-a-mouta, razgovarao je izravno s Huynhom:
Veći Scooch-a-mout —> Manji Scooch-a-mout; <sm> Tvoji su strojevi prava stvar,
čovječe moj! Dovedi ih!</sm>
U redu! Huynh je pokrenuo drugi viljuškar. Često je sanjario o tome da nekome ispraši tur
pomoću tih čudovišta. Oprezno je hodao kroz prijateljske linije, vodeći manje robote za
sobom. Scoochi umjetnici s drugog kraja svijeta ukrasili su viljuškar jednako briljantno kao i
Većeg Scooch-a-mouta. Ali ova vizija bila je nepostojana kao dim: Huynhov viljuškar bio je
maskiran kao Suma Uma, duh s dvosmislenim načinom izražavanja koji je katkada pomagao
Scooch-a-moutu kad bi neprijatelji bili najpodmukliji. Njegova isparavanja istovremeno su
zaostajala za stvarnim strojem i vodila ga. Tuceti pomagača i pomoćnih programa brinuli su o
tome da efekt neprestano traje. Oklop viljuškara bio je od tamne kompozitne plastike. Ukoliko
ne biste pažljivo pogledali preko stvarnog pogleda, ne biste mogli biti sigurni gdje se točno
nalazi robot.
Tim Huynh je iskoristio sve to, stupajući kao izmaglica od čelika preko botske borbene
zone, dajući pet Većem Scooch-a-moutu... i koračajući uz dvosmislenu lokaciju prema
Vitezovima i Knjižničarima. Napjev Scoochija grmio je iz zvučnika na viljuškaru: "Hoćemo
mjesta na katovima! "
"Hoćemo našu knjižnicu! "
"A najviše hoćemo PRAVE knjige! "
Napredovanje je bilo kombinacija ljepote, iznenađenja i fizičkog zastrašivanja. Hacekove
snage su se povukle, dok su Huynhovi cvrkovi i salsipuedi pohrlili naprijed da zauzmu novi
teritorij. Ali stvorenja Katie Rosenbaum još su uvijek bila brojno nadmoćna i daleko
okretnija. Pauko-botovi su pojurili natrag da održe borbenu zonu između sukobljenih ljudskih
sila.
Smale —> Noćna smjena: <sm> Za njima!</sm>
Napredujući iza svog Suma Uma viljuškara, Huynh je gledao s visokog pogleda i
istovremeno pratio osvrte u medijima. Više od stotinu milijuna ljudi gledalo je što su stvorila
dva kruga vjerovanja.
Ni igru, niti umjetnost, već natjecanje u kojem pobjeđuju mašta, promišljenost i drskost.
Zasada, svijet je mislio da su obje strane izjednačene u pogledu mašte, ali Scoochiji su imali
veliku prednost u promišljenosti i drskosti. Oni su uzrokovali pravo fizičko uništenje - svuda
oko pravih ljudi i među njima!
Metar po metar, bitka se pomicala oko knjižnice. Scoochiji su sada zauzimali neke
dijelove južne terase, glavne osi kampusa. Cestama oko kampusa automobili su dovozili ljude
142
iz cijeloga grada, kao fizičku protutežu daleko brojnijim virtualcima. Četrdeset posto
osnovnih rutera bilo je zasićeno. Publika je prešla dvjesto milijuna. Od toga su stotine tisuća
bili igrači, dotjerani najnovijim slikama Hacekovih i Scoochijevih dizajnera. Sudionici,
stvarni i virtualni, širili su se oko središta koje je činila sveučilišna knjižnica. Viđen s
novinarskog gledišta na visini od tristo metara, konflikt je izgledao poput neobične spiralne
galaksije, s krakovima koji su najjače svijetlili ondje gdje je bitka bila najžešća.
Bili su prisutni i drugi ljudi, koji bi bili nevidljivi da nije bilo izvještaja novinara iz
industrije zabave: ljudi iz svijeta filma i igara, možda stotinu tisuća profesionalaca. Neki su
promatrali promatrače, uzorkovali i anketirali. Drugi su se usredotočili na botske bitke,
skupljajući dizajne. Vidio je tragove SpielbergRowlinga, GameHappeningsa, Rio Magica i
velikih bollywoodskih studija.
Tim Huynh je mogao vidjeti i više. Najzad, on je upravljao GenGenovom opremom.
Mogao je vidjeti mreže koje su se stopile s pozadinom, i koje su skupljale i skupljale - a tada
suptilno oponašale. Zacijelo su pripadale Cehu fantazista, najbogatijoj kooperativi umjetnika
na svijetu. (Njihov je slogan: "Ne trebamo smrdljive posrednike!")
A naravno, tu je bila i policija, pola tuceta područja nadležnosti, od drotova s kampusa sve
do FBI-a.
Veći Scooch-a-mout —> Manji Scooch-a-mout: <sm> Hej, čovječe moj! Imamo deset
minuta da ih uvjerimo da se odluče za nas. Onda će nas početi gasiti.</sm>.
O
Alfred je sve to gledao ispod zgrade Pilchner. Zečeva pobuna ispraznila je biološke
labose. Indoeuropska oprema za inspekciju bila je podstavljena i već je vraćala rezultate
(lažirane, ali to je bilo Alfredovo djelo). Marionete koje su instalirale opremu sad su bile
prilično daleko od područja GenGena, ondje gdje će njihovo hapšenje na kraju potaknuti
sumnje o diverziji. Ali...
"Trebamo još najmanje petnaest minuta", rekao je Alfred. Lažirani tok podataka iz istrage
završit će i ranije, ali za čišćenje i izlaženje trebat će mu dodatno vrijeme.
Zec je slegnuo ramenima. "Ne brini, stari moj. Rekao sam Huynhu da ima deset minuta,
tek toliko da mu bude zanimljivije. Čak i kad se policija kampusa umiješa, imat ćeš još pola
sata prije nego što GenGenova ekipa počne kapati natrag pod zemlju. "
Mitsuri —> Braun, Vaz; <sm>Mislim da Zec ima pravo u vezi s procjenom vremena.
Njegova operacija s knjižnicom je remek-djelo. Ne bismo mogli organizirati ovakvu diverziju a
da pritom ne pritisnemo svaki crveni gumb na američkom sigurnosnom aparatu.</sm>
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Pobuna postaje prevelika.</sm>
Promet je još uvijek blokirao njihove mobile. Bez dovoljno strojeva na licu mjesta, nisu
uspjeli u potpunosti kontrolirati zgradu Pilchner - a dvoje nedobrodošle djece stvorilo je prvi
pravi problem večeri. Sad je jedno od te djece ležalo u nesvijesti pored sanduka, ondje gdje ga
je Alfred oborio.
Vaz je pogledao Zeca koji je sjedio na rubu jame, lamatajući krznenim nogama po mraku.
"Što s djevojčicom. Zec? Ona sad trči okolo po tunelima, izvan kontrole. "
Zec se široko nasmiješio. "Možeš me zvati gospodinom bogom nenamjernih posljedica.
Kad se stvari zakompliciraju, dođe do nuspojava, a Miri Gu je samo jedna od njih. Ti si
Lokalni Honcho. Zašto ne kreneš za njom? "
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm>Ne. Time bi se našao daleko izvan naših kontingencijskih
planova.</sm>
Zapravo, Alfred je bio na kušnji. Umjesto toga, samo je poslao jedan mobilni uređaj dolje
da slijedi djevojčicu. To bi moglo biti dovoljno da joj odvuče pažnju. A ako uspije sustići
marionete, pa, onda su imali na raspolaganju još jednu opciju, nešto što bi trebalo iznenaditi
Zeca. Naglas, Vaz je rekao: "Mislim da neću. Imate li još kakvih prijedloga? "
"One očigledne, stari moj: budi fleksibilan, kao ja. Tko zna kakve se sve prilike mogu
otvoriti? Ne možeš locirati Miri Gu, ali nije bitno. To sigurno znači da se ne nalazi nigdje gdje
bi to bilo zanimljivo tebi i tvojim prijateljima, točno?" Znatiželjno je strugnuo ušima.
Braun —> Mitsuri, Vaz; <sm> Želim da g. Zec nestane odavde. On pokušava preuzeti
kontrolu nad nama, i cijelo vrijeme nam odvraća pažnju svojom drskošću.</sm>
143
A ona je itekako odvraćala pažnju. Zec je počeo grickati još jednu mrkvu. Stvorenje se
cerilo, pokazujući velike sjekutiće dok je žvakalo, kao da želi reći: "Ne osvrćite se na mene;
smingajte koliko vas volja!" Izdaleka, s druge strane zidova, do Alfreda su dopirali zvukovi
Zečeve diverzijske pobune. Analitičari protusile izvještavali su da Domovinska sigurnost s
intenzivnim zanimanjem prati UCSD, ali da je inače mirna. Günberk i Keiko to su smatrali
dobrom viješću. No znači li to da Alice Gong još funkcionira? Za Alfreda je to bilo najvažnije
pitanje trenutka, daleko važnije od njegovog sukoba s dvoje djece.
U svakom slučaju, bilo je vrijeme da se znatiželjni Zec udalji. To se trebalo izvesti tako da
Günberk i Keiko ne postanu sumnjičavi. Srećom, Günberk je već išao u pravom smjeru.
Braun je u zraku prikazao matricu potreba i ciljeva. Boje su bile nijansirane tako da
odražavaju vjerojatnost, a sve je bilo izuzetno jasno: za pobunu kod knjižnice, stavke kritično
ovisne o Zecu svijetlile su jarko crveno; bilo je stotinu zadataka koje je samo on mogao
odraditi, ukoliko se pobuna trebala nastaviti. Za podzemne labose, tucet stavki kritično je
ovisno o Zecu, a uglavnom su se ticale dopremanja marioneta pod zemlju, njihovog
navođenja uokolo, te izvođenja iz operativnog područja. A svaka od tih stavki bila je u nekoj
nijansi zelene boje.
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> Ima nešto u tome, Günberk.</sm>
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> U redu. Izbaci Zeca, ali nježno. Predlažem da za taj potez
okriviš svoje zle udaljene kolege<cerek/>. </sm>
Alfred se nasmiješio Zecu. "U pravu ste, gospodine Zec. Neki medu nama su nažalost
nefleksibilni. "
"Hej, nema problema." Zec je velikodušno odmahnuo rukom.
"U stvari, toliko ste se dobro pobrinuli za našu sigurnost ovdje dolje, da moji šefovi žele
da se koncentrirate na operacije s vanjske strane."
"Što to radiš... Hej!"
Vaz se sagnuo i izvukao optičko vlakno iz lažnog premosnika. Zečeva slika je na trenutak
bila smrznuta, poput kakve neumrežene slike koja je izgubila svoj udaljeni izvor. Naravno,
Zec je još imao svoju internetsku vezu dovde; ova pauza bila je trenutak čistog zaprepaštenja.
Kad je prošla, stvorenje je skočilo na noge. "Zašto si to učinio?" Njegov glas i izraz lica nisu
bili gotovo nimalo afektirani. Činilo se da Zec nikad nije razmotrio mogućnost da će se morati
suočiti s pravim iznenađenjem i poniženjem.
Utikač optičkog vlakna labavo se njihao, viseći Alfredu iz ruke. Alfred je uložio napor
volje da se zlurado ne nasmiješi stvorenju. Utaknuo je vlakno u primopredajnik na svojem
pojasu. Ono što je ulazilo i izlazilo iz vlakna sada će se kretati preko njegovog privatnog
milneta.
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Bravo, Alfred!</sm>
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Budi ljubazan! Još uvijek ga trebamo za pobunu.</sm>
Zec je hodao uz rub jame, toliko se razmahavši šapama da su se tek mutno nazirale
stisnute šake. "Prekršio si naš ugovor." Glas je još uvijek bio bezizražajan.
Alfred je namjestio svoj najljubazniji izraz lica i progovorio bez ikakve naznake trijumfa.
"Molim vas, gospodine Zec, pogledajte naš ugovor. Obojica trebamo jedan drugoga da bismo
profitirali - i obojica smo najbolji u našim domenama. Oprema je sad postavljena u labose.
Kad biste održavali okruženje pobune još nekoliko minuta, dobili biste sve što smo vam
obećali. "
Zec je bezizražajno zurio. "Trebate me tu dolje u labosima. Sigurno... "
On nije sveznajući! "Vjerojatno. Držat ću vas u tijeku s našom situacijom. Što kažete? "
Uslijedila je iznenadna kaskada izraza na Zečevom licu: ljutnja, zatim znalački osmijeh
brzo prikriven kao da operator nije želio da ga se vidi, pa onda razrađeni, pretjerano strpljivi
uzdah. Da, teški mučenik Zec. "Ah, paranoja pobjeđuje. Vrlo dobro, naklonit ću se pred
tvojini željama..." što je i učinio, temeljito, plešući na rubu jame, "i povući ću se na zadatak
da vas čuvam od opasnosti s površine." Bljesak nebiljožderskih zuba: "Ali očekujem sve
ugovorene isplate. Poznate su vam moje mogućnosti. "
"Jesu. I shvaćam da bi još uvijek moglo doći do komplikacija", i do tvojih pokušaja da
stvaraš komplikacije. "Jedan od naših ljudi će održavati vezu s vama i vašim površinskim
operacijama. "
144
Vaz —> Braun, Mitsuri; <sm> Keiko?</sm>
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Radim na tome.</sm>
Zec je još jednom drsko mahnuo i odjednom je malena prostorija plastičnih zidova i
betonskog poda bila lišena svakog Zečevog traga. Aifred je ugasio preostale veze s
internetom. Sad su ostali još samo hrpa stare odjeće, ručna kolica, rupa nasred poda... i jedna
njihova ljudska žrtva.
Utješni zvuci divljanja nastavljali su dolaziti nizbrdo od knjižnice.
Vaz —> Braun: <sm>Kako izgledaju podaci iz labosa?</sm> Inspekcijska oprema
prenosila je već nekoliko minuta. Jesu li povjerovali tim lažima? Bi li Günberk mogao
odustati od svojih dragocjenih teorija?
Braun —> Vaz: <sm> Sad su na sedamdeset posto dovršenosti. Čeka nas puno
postanalize, ali na prvi pogled ovi labosi izgledaju nevino.</sm>
Da!
O
Veći Scooch-a-mout —> Manji Scooch-a-mout: <sm> Naprijed, sada, čovječe moj!
Hacekova kopilad se povlači!</sm>
Hacekijanci su se uistinu povlačili, barem ispred Timothyja Huynha. Doveo je svoj
viljuškar u tu prazninu, gazeći pauko-botove koji bi mu se našli na putu. Luk borbe pomicao
se ukrug, te se sada nalazio gotovo točno južno od glavnog ulaza u knjižnicu. Ovdje,
neprijatelj se povlačio. Scoochiji su na terenu imali više stvarnih ljudi, a to je značilo više
podrške vizualnim efektima. Ali Hacekijanci su imali možda dvjesto tisuća ljudi izdaleka, u
usporedbi s polovicom tog iznosa virtualnih Scoochija. Na suprotnoj strani knjižnice, na
brežuljku pored teretne rampe, nije bilo mjesta za gomilu pravih ljudi. Ondje su Hacekijanci njihov krug vjerovanja iz cijelog svijeta - bili u usponu. Opasno znanje zadržavao se ondje,
spektakularniji no ikada, upravljajući nebeskom predstavom koja je grmjela iznad doline na
sjevernoj strani. Njegova pojačanja obrušavala su se s neba na svjetlosnim kopljima.
Tim je davao sve od sebe da prati široku sliku događaja, no trenutačno je imao previše
posla nastojeći zgaziti svakog pauko-bota na kojeg je mogao spustiti tanjurasto stopalo.
Večeras je vidio čuda na obje strane, stvari kojima su se njihovi krugovi vjerovanja mogli
hraniti još barem sljedeće godine. Ipak, još je postojala mogućnost za jasnu pobjedu. Večeras
bi Scooch-a-mout mogao prerasti rubno tržište i ostvariti vrhunski svjetski uspjeh, poput
Haceka, Pratchetta i bollywoodskih carstava. Trebali su nešto zapanjujuće, nešto što bi
između njih i Hacekijanaca povuklo jasnu liniju. Vodio je svojeg Suma Uma, svoje biće od
izmaglice i čelika, naprijed i natrag preko fronte, gazeći sve što je preostalo od pauko-botova.
Nije mogao smisliti ništa spektakularnije što bi mogao činiti. Dovraga.
Ali svuda oko njega nalazio se svijet Scoochija, i vještina ravna njegovoj.
Veći Scooch-a-mout —> Manji Scooch-a-mout: <sm> Oslobodi premosnice na mojem
viljuškaru.</sm>
Huynh je učinio tako.
Lik Većeg Scooch-a-mouta bio je neko vrijeme nepokretan, ali na svojem tehničarskom
pogledu Huynh je vidio kako njegovi akumulatori opterećuju kondenzatore daleko iznad
granice pregorijevanja.
A tada je Veći Scooch-a-mout počeo sprintati poput ljudskog atleta... i, dragi Bože, skočio
udalj deset metara, na travu pored Zmijske staze. Pogledom je prešao preko doline na
sjevernoj strani i povikao prema Opasnom znanju glasom koji je istovremeno bio virtualan i
stvaran. A stvarni glas bio je buka do bola.
"Hej tamo! Sićušno Malo znanje! Izjednačeni smo, ne čini ti se? "
Iz doline pored teretne rampe Opasno znanje šakom je zaprijetio klimavom viljuškaru.
"Previše izjednačeni! "
"Ali jedan od nas mora pobijediti, slažeš se? "
"Naravno! I to bit ću ja, k'o što cijeli svijet zna." Opasno znanje domahnuo je svojim
virtualnim - milijunima! (Ali velik dio tog broja sastojao so od lažiranih slika, uočio je Tim.)
145
"Možda." Veći Scooch-a-mout opet je skočio, ovaj put na rub strmine iznad teretne
rampe. U tom manevru bilo je nešto nevjerojatno, imajući na umu stvarnu tonažu tog stroja.
"Ali o čemu se radi u cijelom ovom sukobu?" Podigao je ruke poput navijačkog boga i
Scoochiji su zaurlali kroz sva pojačala koja su mogli skupiti.
"Hoćemo mjesta na katovima! "
"Hoćemo našu knjižnicu! "
"A najviše hoćemo PRAVE knjige! "
"DA!" rekao je Scooch-a-mout. "Svi se mi borimo oko Knjižnice. Knjižnica bi trebala
odlučiti! "
Na to su svi zvučni efekti Scoochija posve zamrli. Nesigurna tišina širila se među
Scoochijima. Katkad bi se poneko vjerovanje zaplelo u vlastite metafore i skončalo
baljezgajući gluposti. Huynh se osvrtao, odvagujući reakciju koju je izazvao Veliki Scooch.
Dobro je zvučalo uvojačiti i samu Knjižnicu, ali što je to značilo?
Dolje, u dolini sa sjeverne strane, prolomio se smijeh. Neprijatelj je došao do istog
zaključka. Nadrapali smo, pomislio je Huynh. Ali tada je primijetio da se Opasno znanje ne
smije. Stvor se uspeo uzbrdo i stao oči u oči s Većim Scooch-a-moutom. Na obje strane
zavladala je sablasna tišina.
Na neki način. Opasno znanje je znao o čemu govori Scooch-a-mout. "Dakle", najzad je
reklo Hacekovo božanstvo, a njegov glas je imao svilenkasti zvuk, iako se odbijao od
knjižnice i prodirao duboko u um svakoga gledatelja na svijetu. "Ti želiš da Knjižnica sama
odluči tko bi trebao brinuti o njoj i dobiti njezin prostor? "
"I koliko stvarne knjige doista trebaju biti", reče Veći Scooch-a-mout uz osmijeh koji je
izgledao gotovo prijateljski. "Predlažem da to pitanje postavimo Knjižnici - a onaj od nas
kojeg ona izabere dobit će blagoslov. "
"Ah!" Sad se smiješio i Opasno znanje, no u njega se radilo o razjareno iskrivljenom licu.
Stvorenje se počelo povlačiti s brežuljka, no sa svakim korakom je raslo, tako da su njegove
oči ostajale na istoj razini kao i oči Većeg Scooch-a-mouta. Osim toga, tko god da je stajao
iza dizajna tog stvorenja, bio je pripremio čudesne fraktalne oklope upravo za to povećavanje
visine.
Opasno znanje se okrenuo licem prema virtualnim milijunima iza sebe. "Izazov je
pravedan. Kažem svim Sljedbenicima znanja: slijedite me u finalni krug protiv neprijatelja.
Pokažite Knjižnici da smo mi njezina budućnost i njezina najveća podrška. I dopustite da
Knjižnica pokaže svoj odabir svijetu! "
Tišina je završila kad su dotični milijuni otkrili nova pojačala na kampusu - ili na neki
način uzurpirali i ponovno iskoristili ona koja je bio prisvojio Scooch-a-mout.
Galaksija igrača - strojeva i ljudi, stvarnih i virtualnih - cijela je oživjela u obnovljenom
sukobu. Vitezovi i Knjižničari vatrom su obasipali Scoochije. Huynhov Suma Uma opet je
gazio i udarao nogama. Čitav skup je nastavio svoje široko kruženje oko sveučilišne
knjižnice, a spiralni krakovi bojnog polja blještali su još jače nego ranije. Ali sada su bojni
pokliči bili apeli samoj Knjižnici. A Knjižnica je blistala, obasjana svjetlošću koja kao da je
dolazila iz beskrajnih visina. Ta svjetlost je bila posve virtualna, ali bila je vidljiva u svim
pogledima.
Dok se Huynh kretao s mnoštvom koje je urlalo, trenutak ga je gotovo posve obuzeo.
Gotovo. Sve ovo otišlo je dalje i više nego što je ranije mogao i zamisliti. Jednim dijelom
uspjeh je jednostavno bio u publici, značajnom dijelu budnog svijeta. Dijelom je ležao u
neočekivanoj suglasnosti GenGena i uprave UCSD-a, te fantastičnih mogućnosti za buduće
prihode koji bi mogli početi pristizati od raznih producenata zabave koji su trenutačno vrebali
posvuda. A ništa od svega toga ne bi se dogodilo da nije bilo sadržaja koji se odjednom
pojavio kad su krenuli u boj, sadržaja stvorenog na obje strane, sadržaja koji je bio jednako
umjetnički u pogledu novih dizajna, koliko i fizički u pogledu onoga što su učinili sa svojim
legijama botova.
Ali sada su nade svih, kako Hacekijanaca, tako i Scoochija, bile taoci nemogućeg.
Ukoliko Knjižnica ne "odgovori", ili bude li se odgovor jednostavno sastojao od još više
virtualnih slika, tada će se, za nekih tridesetak sekundi, moment sile početi osipati i veoma
146
velik broj ljudi - među kojima i Timothy Huynh - počet će se osjećati pomalo budalasto.
Takva je sudbina mnogih iznenadnih gomila, osobito onih koje isprva izgledaju najuspješnije.
Velika obećanja zaslužuju velike nagrade, u onoj mjeri u kojoj se ta obećanja moraju i
ostvariti. Što bi Veći Scooch-a-mout mogao imati na umu? Huynh je primijenio svoj
tehničarski i umjetnički pogled. Pogledao je kroz kamere Scoochija, s aerobota iznad njih, čak
i kroz GenGenova pomoćna gledišta. Najbolje čemu bi se on mogao dovinuti bilo bi neko
bljedunjavo iznenađenje, nešto što bi svima odvratilo pažnju od obećanja koje se ne može
održati.
Dok su se bojna polja stezala oko knjižnice, iz suprotstavljenih vojski začula se melodija i
njen kontrapunkt, te su zajedno došli do skladnog ritma. Ta glazba se uvukla u vikanje. Ubrzo
se svaki lokalni glas sinkronizirao s njom i svi su se njihali u ritmu. Postajalo je sve glasnije, a
Huynh je primijetio da njihova pojačala sad obuhvaćaju i policijsku i vatrogasnu opremu.
Netko je počinio pravi vandalizam kako bi sve ovo učinio još spektakularnijim.
Sve će to biti uzalud bez nekog definitivnog rezultata.
I doista, pjevanje je izdržalo još svega nekoliko sekundi. Tada je počelo jenjavati jer se
ništa više nije događalo, i jer nitko nije mogao zamisliti što bi se još moglo dogoditi. Ali...
začuo se još jedan zvuk, drhteća vibracija koja je izbijala iz tla. Deset godina ranije Timothy
Huynh je osjetio nešto slično. Potres u Rose Canyonu.
Huynh je puknuo, odbacivši sve fantazijske prilagođene prikaze. Panično je pogledao
golim očima. Prava svjetla bljeskala su posvuda, titrajući na licima tisuća stvarnih sudionika,
ocrtavajući uglasta tijela većih strojeva. Više nije bilo svjetlosnog stupa s neba. Knjižnica je
tu i tamo bila osvijetljena, ali uglavnom se vidjela kao silueta na pozadini svjetala s druge
strane.
Podrhtavanje tla postalo je jače. Zidovi i izbočeni katovi knjižnice kao da su se tresli.
Veličanstvena dvostruka piramida koja je preživjela desetljeća, koja je preživjela potres u
Rose Canyonu - tresla se svim svojim tisućama tona stvarnog betona.
U ritmu sa sve glasnijom glazbom.
Počelo je vrištanje. Mnogi ljudi su se sjećali Rose Canyona. Ali mnogi drugi bili su
obuzeti spektaklom - a njihovo pjevanje se nastavilo, prenijelo u viziju noći i eksplodiralo
širom svijeta.
Knjižnica se njihala. Neki dijelovi su se spuštali; neki su se dizali. Nije se toliko tresla,
koliko je plesala. Ne živahni step. Plesala je poput čovjeka kojem su obje noge čvrsto na tlu. I
Huynh je shvatio da nema nikakvog potresa; netko je preuzeo kontrolu nad stabilizacijskim
sustavom zgrade. Jednom je pročitao da dobro opremljena zgrada može preživjeti gotovo
svaki potres, osim ako se velika pukotina ne otvori baš ispod nje. Ali ovdje je ta oprema radila
protiv same sebe.
Ritmično njihanje postajalo je sve izraženije, po tri metra desno i lijevo, gore i dolje, dok
su se neki dijelovi zgrade razmicali, a neki približavali. Klimavi zaljuljani ples izbečenih
katova prenio se na potporne stupove. Začuo se zvuk koji je mogao biti stvaran, baš kao i
vješto izmišljen. Možda je bio oboje. Bio je to zvuk planina koje netko čupa iz korijena.
Potpornji su se pomaknuli i Knjižnica je... prohodala. Nije bilo onoliko spektakularno koliko
je možda bilo na virtualnim slikama, no Huynh je ovo gledao golim očima. Isprekidanim
tempom, najprije se jedan potporanj od petnaest metara, a zatim i drugi, vidljivo izdigao iz
zemlje, pomaknuo nekoliko metara u smjeru Većeg Scooch-a-mouta, te spustio uz zvuk
stijene koja prodire u stijenu.
Ostatak zgrade pomaknuo se s njima, okrećući se na svojem pogonskom središtu koje je
bilo središnja os knjižnice. Veći Scooch-a-mout istupio je naprijed i zagrlio ugao najbližeg
stupa. Glazba je postala trijumfalna. Klicanje se prolomilo širom svijeta, zadivljenog i još
uvijek pomalo uplašenog.
Hanson —> Noćna smjena: <sm> Hej, ovo je zakon, je li da je ovo zakon?</sm>
Knjižnica je izabrala.
147
25.
Više ne možete pitati Alice
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Prokletstvo! Domovinska će sigurnost reagirati na ovo. Je
li g. Zec poludio?</sm>
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> On kaže da će njegov 'ples knjižnice' pokrenuti samo
reakciju FBI-a i, sve u svemu, dati nam više vremena.</sm>
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> U redu. Imam sve podatke iz naše inspekcijske opreme.
Dao Bog da je to sve što nam treba da dokažemo što se događalo u tim labosima.</sm>
Alfred je već provjeravao izlazni kontrolni popis. Prevario je svoje prijatelje... ali što je
bilo s njegovim napadom na Alice Gong? Ako ona još funkcionira, što god on učinio možda
neće biti važno.
O
"FBI zahtijeva dopuštenje da preuzme nadzor nad područjem pobune. "
"Na temelju čega? " Bob Gu je odgovorio ne odvraćajući pogled s knjižnice. Čak je i
neobrađeni videozapis bio dojmljiv. Radilo se о betonskom čudovištu iz 20. stoljeća, izvorno
glupom kao stup. Pa ipak, pomaknulo se a da se nije srušilo.
"Na temelju izravnih dokaza kršenja federalnog zakona, odnosno..." Obilje pravnih
referenci prosulo se Bobovim vidnim poljem. "FBI smatra da je to zapravo napad na
federalnu zgradu."
Bob je oklijevao. Ovdje je bilo krivičnih djela, premda UCSD nije podnio službenu žalbu.
U ovom trenutku nije bilo nijedne usluge vezane za stražu koju bi FBI mogao pružiti; oni bi
bili samo organi reda. Prioritet straže - njegov prioritet - bio je da uhodi i napadne. Uhodi, pa
onda napadne. Za što bi ova pobuna mogla biti paravan? Bacio jc pogled na status bioloških
laboratorija. Još uvijek sve zeleno. Na kraju je odgovorio: "Zahtjev se odbija. Ovdje je u
tijeku istraga od strane Domovinske sigurnosti. Međutim, dajte prvi sloj naše analize policiji i
spasilačkoj službi San Diega, kao i osiguranju UCSD-a. Budite spremni pružiti podršku mreži
za hitne slučajeve,"
"Prvi sloj policiji i spasilačkoj službi San Diega i osiguranju kampusa. Da, gospodine."
Bobove oči okrenule su se natrag prema knjižnici. Još uvijek je stajala, ali ovo je bila
vraški opasna glupost. Njegov skup analitičara zacijelo je mislio isto. U zadnjih trideset
sekundi, struktura čvorova skoro se preokrenula naopako. Alice je nakratko dopustila
inženjerima da dominiraju. Oblačiči s tekstom bili su puni brbljarija o tome kako je izveden
"hod" knjižnice i koje bi opasnosti mogle prijetiti ljudima u njoj i oko nje. Čvorovi Marinskog
korpusa SAD-a nalazili su se duboko u tim raspravama, i njegove ljude potpuno je obuzelo
uzbuđenje. To nije bilo prihvatljivo.
Bob se nagnuo naprijed i progovorio: "Svim vodovima! Priprema za Alarm lansiranja."
Izgledi za stvarno lansiranje još uvijek su bili gotovo ravni nuli, ali ova zapovijed dovest će
njegove ljude u njihove jurišne letjelice. A još važnije, privući će njihovu pažnju. Čvorovi
Marinskog korpusa SAD-a odustali su od svih nagađanja i prionuli na čvrstu suradnju
marinaca koji se pripremaju za lansiranje. Bob je još neko vrijeme zurio u dekoncentrirani
skup analitičara. Alice ih je već odvlačila od knjižnice. Građevinski inženjeri više nisu bili u
središtu gužve. Knjižnica je prohodala. Što bi se moglo kriti iza toga? Dužnost njegovih
marinaca bila je zaštita od najpogubnijih velikih iznenađenja. Primjerice, jesu li biološki
labosi još uvijek sigurni? Što se događa u ostatku jugozapada CONUS-a?
Okrenuo se i istrčao iz svog bunkera u uski tunel koji je vodio do njegovog osobnog
lansera. Slijedio ga je analitičarski prikaz, viseći u zraku s njegove desne strane. Alice je
prisvojila još tisuću petsto analitičara, opet biološke znanstvenike i ljude iz istraživanja
lijekova.
Strop se lučno spuštao nisko prema kraju tunela. Njegova jurišna letjelica bila je sićušno
vozilo, čiji je dizajn bio kompromis između vremena do cilja i želje da se lokalni voditelj
bitke učini nevidljivim. Iz pristupnog tunela, sve što se od nje vidjelo bio je otvoreni poklopac
i komad posve crnog trupa. Smjestio se na svoje sjedalo, ali se nije zakopčao.
148
Što Alice radi? Promatrao je kako raste skup analitičara, koji je sad bio veći nego kod
većine operacija širom svijeta. Ali sva pozornost bila je usmjerena na bioznanstvene labose
oko UCSD-a. Istini za volju, situacija je ondje bila neobična. Premda je osiguranje
laboratorija bilo na zelenom, osoblje se nalazilo na površini u tarapani. To je do neke mjere
opravdavalo takvu pozornost, ali istovremeno je činilo lakšim nadziranje labosa. K vragu! Sad
je Alice krala analitičare zadužene za praćenje tereta širom cijelog jugozapada CONUS-a.
Ušutkavanje svojeg vrhovnog analitičara bila je crna mrlja na svakome tko je to ikad
učinio, ali pomoći nije bilo. Čak i u bitki, ova vrsta monomanije bila bi bizarna.
Dogodilo se tako da je Alice učinila prvi potez. Zastavice izvanrednog stanja pojavile su
se na svim pogledima. Poklopac jurišne letjelice se zatvorio, a akceleracijska čahura čvrsto se
zakopčala. LANSIRANJE LANSIRANJE LANSIRANJE bljeskalo mu je pred očima, pojavio
se brojač sekundi do lansiranja i počeo odbrojavati od trideset. Ovo je bila analitičarska
prevencija, ona vrsta drame koja se događa kad analitičari shvate da će na njih, u njihovim
bunkerima, uskoro pasti nuklearna bomba. Sve bi tada kretalo odjednom i sređivalo se u letu.
Ali skup analitičara nije ukazivao na to da postoji takva opasnost.
Cilj lansiranja bio je UCSD.
Gravitacijska čahura čvrsto se napuhavala oko njega. Brojač je pokazivao dvadeset pet
sekundi. Pozvao je pogled na svojeg vrhunskog analitičara. "Alice! Objasni razlog lansiranja."
Alicine oči bile su razrogačene. "Vrlo je jednostavno. Početak je bio spor, ali sada je uvid
zasićen. U ovome se odvija opasna integracija. Neuromodulatorska staza Gat77 je
subvertirana. Signalna kaskada ima previše kontrolnih točaka za analizu MCog-a, ali ova
referenca" - nekakva arXiv poveznica - "prikazuje napredovanje." Namrštila mu se i
odjednom počela vikati: "Kako ne razumiješ? Ovo propada! Konformacijske promjene
sprečavaju adaptivnu reakciju! Ovo..."
Deset sekundi do lansiranja. Zdravstveni zapisi Alice Gong bili su nedostupni.
Osam sekundi do lansiranja. Bob je pregazio zapovijed za lansiranje i smijenio svojeg
vrhunskog analitičara: ODUSTAJANJE ODUSTAJANJE ODUSTAJANJE. Gravitacijska
čahura oko njega se opustila. Jedva je to i primijetio. Alicina glava bila je pognuta, no ona je i
dalje govorila, očajnički. Slina je kapala po njezinoj bluzi. Ali on nije primijetio ni to.
Promovirao je njezinu analitičarsku zamjenicu, CIA-inu špiju koja je večeras bila daleko
previše pasivna. Ali što bi itko mogao učiniti dok zvijezda poput Alice pada?
Špija je davala sve od sebe. "Podići ću nas za dvije minute, gospodine. "
U međuvremenu, Bob Gu bio je slijep, a straža je bila obična rulja pametnih ljudi koji
gledaju milijun nepovezanih ulaznih podataka. Jedan od njih bio je medicinski: Alice je
pretrpjela PVU napad, najsnažniji i najiznenadniji u njezinoj karijeri. Usprkos svojoj
očajničkoj želji da komunicira, zaglavila je u molekularnoj biologiji.
CIA-ina analitičarka se vratila. "Gospodine, jeste li u redu? "
"Ja... dobro sam." Bob je proučio analitičarski prikaz. Špija je odvojila ovu operaciju od
ostatka CONUS-ovih straža. Sad su imali podršku izbliza. Veliki dijelovi Alicine mreže nisu
bili pravilno spojeni, ali špija je to sređivala forsirajući veze i moguće korelacije. Možda je i
dalje bila previše orijentirana prema UCSD-u. Činilo se da misli da su Alicine posljednje
riječi ukazivale na neprijateljske aktivnosti ondje. Dobro, nakon svega ostalog što se večeras
dogodilo, to se moralo pratiti. "Dobro sam. "
O
Tijekom prošlih dvanaest tjedana Zec je mnogo naučio; narastao je, moglo bi se reći.
Večeras se sve to spojilo. Na površini, pobuna je bila u klimaksu - boljem nego što je seks
ikada mogao biti, bio je uvjeren Zec. Ja sam stvarnosna ruka Scoochijevih krugova
vjerovanja, o da! Bilo je i nekih iznenađenja. Ova afera je podarila postojanje (ili samo
njegovu pozornost?) stvorenju koje bi moglo biti jednako njemu. Zec je glumio obje strane
tijekom prvog dijela meteža... ali sada je Opasno znanje preuzelo nešto vrlo kreativno, nešto
što se večeras zabavljalo isto koliko i sam Zec. Stekao je milijune novih afilijanata, među
kojima je bilo i onih koji su bili sposobni do krajnjih granica ljudskih mogućnosti. I da sve
bude još bolje, našao je posebnog, novog prijatelja.
149
Njegova pobuna je u potpunosti nadmašila špijunska posla koja je trebala zaštititi. Bilo je
zabavno što usprkos ostacima mrkve i svim ostalim velikodušnim naznakama koje im je Zec
pružao, Alfred i kompanija nisu shvatili ni otkud proizlaze njegove moći, niti koliko su
velike. Ali nešto je govorilo Zecu da je, dugoročno gledano, ono što se zbiva u podzemlju
također važno. Alfred je ondje igrao svoju tajnovitu igru. Sad je došlo vrijeme kad je Zec bio
isplanirao da će otkriti što to Alfred točno traži - hej, a možda će i dobiti dio.
Sad je došlo to vrijeme, ali Zec je bio zaključan izvana. Prokleti Alfred. Optička veza bila
je iza Alfredovog milneta. Ne upozori li MDS - te na taj način uništi cijelu tu čudesnu lakrdiju
koju je tako pažljivo isplanirao - Zec će biti zaustavljen. Heh! Ali s čime je razgovarao
Alfredov milnet? Pa, sa svega nekoliko tisuća jako pametnih indoeuropskih analitičara! A oni
nisu postali tako pametni skrivajući se u vladinim rupama. Svatko od njih imao je vlastiti
kreativni život. Zec je skakao od Bruxellesa do Nice, Mumbaija i Tokija i - naravno - slušao
vlastiti unutarnji glas. Sad kad je imao potrebu razmisliti o tome, uvidio je na koji način se
trikovi koje je upotrijebio na američkom osiguranju mogu primijeniti. Zec se ubacio u tisuću
afilijansi i poslušao milijun razgovora koje zapravo nije imao namjeru svjesno revidirati. Još
posljednji djelić HSO magije i viola:
Zec je upao u milnet! Sjurio se dolje preko Alfredovog prikrivenog aerobota i... opet se
našao u Vazovom veličanstvenom zapovjednom stožeru u zgradi Pilchner. Zec je pogledao
medicinske izvještaje malog Orozca. Još je bio živ. Stari Alfred nije bio čudovište, osim kad
su to zahtijevala načela. Što je tražio? I mogu li ja dobiti malo?
Zec se na prstima prišuljao Alfredovim vezama u labose. Nije ga začudilo što je Alfred
Vaz dobro iskorištavao naprave koje su Zečevi mali prijatelji posadili u područje GenGena, a
koje su slale silne podatke njegovim kolegama u Japanu i EU. Zec je mirno promatrao: ne
postavljate zajedljiva pitanja kad nastojite biti nevidljivi. Uočio je enkripciju, ustanovio što
razgovara s čime unutar Alfredove GenGen domene.
Pa ipak... to nije imalo smisla. Eksponirani podaci nisu odgovarali onome što je lokalno
ulazilo. A tada je odjednom velika žarulja zasvijetlila u Zečevom umu. Alfred ništa nije
tražio! On je nastojao da njegovi prijatelji iz Saveza ne otkriju nešto što je već ovdje! Alfrede,
vraže stari, vrtiš vlastiti program na američkoj opremi i čuvaš tu tajnu od svih drugih. A što
bi moglo biti vrijedno tolike tajnovitosti i tako luđačkog zataškavanja? Dokučiti odgovor na
to moglo se jedino pogađanjem - ali Zec je bio veliki meštar pogađanja, bolji od svakog
indoeuropskog skupa analitičara, bolji čak i od Alice Gu i svih njezinih analitičara.
Opa. Nešto mu je govorilo da je Alice u velikoj nevolji. Zec je predano glumio potrčka za
vrijeme Alfredovog tajnovitog uhođenja Alice. To mora da je bila priprema za Alicin pad. Ali
kako je on to izveo? Odjednom je podzemlje bilo zanimljivije no ikada.
Srce Alfredovog istraživačkog carstva nalazilo se u jednom uglu područja Molekularne
biologije kognicije. Podaci sa svih drugih lokacija bili su istiniti izvještaji o nevinim
istraživanjima patenata za lijekove. Zec je pažljivije pogledao laži koje su stizale iz područja
MCog. Fraza "životinjski model" procurila je iz pukotina u enkripciji. Životinjski model,
životinjski model. Taj se pojam obično odnosio na životinje koje su imale nešto analogno
ljudima - najčešće neku bolest koju treba liječiti. Zec nekako nije vjerovao da Alfred nastoji
bilo što izliječiti. A u području MCog bilo je mnogo životinja. Naravno, većina su bili kukci.
Galoni voćnih mušica, a svaka sitna mala mušica označena i proučena. Zec je uronio u neke
lokalne baze podataka. Činilo se da se Alfred bakće s MMV-om, ali detalje nije bilo lako
shvatiti. Zec nije uvijek bio brz. Kod teških problema, bio je poput nižih bića; morao je
prespavati da razmisli o pitanju. Tada bi ujutro dobra stara intuicija isporučila dojmljive
uvide.
U ovom slučaju, sutra će biti prekasno. Za pet minuta bit će prekasno. Alfredova priredba
bila je gotovo pri kraju, a s njom i pristup čvorovima-uhodama; te napravice će vjerojatno
spržiti same sebe. Zec je oklijevao i poslušao svoj unutarnji glas. Imao je slutnje u vezi s
ovim. Suvremeni obavještajni servisi postojali su radi prevencije terorizma. Ali Alfred... što
god bilo to što je ovdje stvarao, ta budala je pomoću toga mogla nadmašiti Veliki teror i
kročiti u područja kamo nijedan čovjek ne bi trebao poći.
150
Znači da bih možda jednostavno trebao nazvati MDS. Čak i bez Alice Gu oni bi mogli
pričepiti Aifreda za pet minuta. Zec je o toj mogućnosti razmislio onoliko ozbiljno koliko je
zasluživala... ukupno oko dvije sekunde. A tada se veliki osmijeh raširio njegovim konceptom
lica.
Zec je bio pun ideja. A jedna od njih ga je tukla po glavi od trenutka kad je provalio u
Alfredov milnet. Osim što imam nadmoćniji intelekt, sad imam i fizičku prednost! Alfred se
nalazio na sceni s vrlo niskim latencijama, vrlo visokim brzinama prijenosa i još većom
količinom konkretnih podataka. Međutim, nije se mogao maknuti iz svoje sobice, a svi
njegovi strojevi, osim jednoga, bili su na površini. Ali "Starija kabala" još se uvijek nalazila
dolje u labosima. Istini za volju, nisu bili u području GenGena, ali ipak su bili dostupni na
kraju optičkog vlakna. I halo, što je ovo? Debeljuškasta kineska ninja princeza. Ona
definitivno nije bila dio izvornog plana, ali blagoslovljena bila, nalazila se tu. Kako neobična i
čudesna djevojčica.
Natrag na posao. Već je pripremao kontingencijske planove i kontingencijske dokumente.
A budem li vrlo oprezan, vrlo miran, moći ću se prošuljati vlaknom i reći Robertu, Winnieju,
Carlosu i Tommieju prave priče. A tada ću imati vlastite fizičke ruke.
Ono što je Alfred planirao možda je nadmašivalo Veliki teror. Ali ta ista moć u mojim
rukama... no, to bi bila božanstvena zabava!
26.
Kako preživjeti sljedećih trideset minuta.pdf
"Rekao sam vam da će se moje planiranje isplatiti! Nisam li?" Tommie Parker je stajao do
koljena duboko u ostacima zbirke knjiga iz knjižnice. Papirići su se uzdizali iza njega nalik na
prljavi snijeg, pahuljice veličine dlana. Bili su pronašli Librareomovo skladište pri dnu spilje
Maxa Huertasa, baš ondje gdje je Tommie rekao da će biti. Sve je bilo pohranjeno u redovima
krupnih teretnih kontejnera s etiketama "Spašeni podaci". Kontejneri nisu pružili nikakav
otpor Tommiejevom rezaču. Preplavio je pod sadržajem "A-BX". To je bila većina polica s
petog kata. Doima se toliko manje kad je razderano, pomislio je Robert.
Tommie je mahnuo rukom prema naslagama razderanog papira. "Dečki, spremni ste
početi s ljepilom? Skroz naskroz ćemo zaribati Huertasovu operaciju. A gdje je onaj vaš
novinar? Nisam vidio Sharifa već neko vrijeme." Obilazio ih je pružajući im limenke sa
sprejem.
Najzad kao da je primijetio tišinu svojih prijatelja. "Zapravo nam i ne treba Sharif, zar ne?
Mislim, imamo vlastitu snimku." Podigao je laptop u povezu.
Robert je pogledao Carlosa i Winstona. Winnie je lagano zavrtio glavom. Znači, nijedan
od njih nije imao novosti o Tajnovitom Strancu. "Naravno, Tommie", rekao je Robert. "To
je... "
"To će biti dovoljno, profesore Parker." Sharifov glas iz Tommiejevog laptopa. "Možda
biste mogli dodijeliti profesoru Guu ulogu snimatelja? "
Otpetljali su laptop iz poveza, a glas je uputio Roberta da se okrene i stane na stranu. Glas
je bio vrlo izbirljiv u pogledu toga kamo želi usmjerili laptop, preko ruba poderotina, gotovo
u ravnoj liniji s putem kojim su ušli u ovu praznu dvoranu.
Tada je Robert uočio slova koja su se tiho naslikala preko njegovog vidnog polja. Bio je
to sming... i slova su bila zelena.
Tajnoviti Stranac —> Robert: <sm> Hej, čovječe moj!</sm>
"Ja..."
Tajnoviti Stranac—> Robert: <sm> A, a, a! Budite diskretni. Ne želimo da Alfred sazna
da sam se vratio da vam pomognem.</sm>
Alfred! pomislio je Robert, ali ostao je tiho.
Činilo se da nitko drugi nije primijetio Strančev dolazak. Tommie se vratio do naslaga
papira, razbacujući ih u zrak, prskajući ih svojim sprejem. "Snima li kamera ovo, Roberte? "
Robert je spustio pogled na ekran laptopa. "... Da. "
151
U bilo kojoj drugoj situaciji učinak Tommiejevog ljepila u spreju bio bi glavna atrakcija.
Bacio je još jedan rukohvat raspršenih papirića u zrak i poprskao ih maglicom ljepila. Ondje
gdje bi se maglica i papir susreli, različiti dijelovi stranica odjednom su padali zajedno. Masa
se polako slijegala na tlo. Većina fragmenata nikad ne bi uistinu dodirnula tlo, već je ostajala
stalno visjeti u zraku. Tommie se nasmijao i gurnuo nešto mutnih obrisa. Nakupina
razbacanih papira zaljuljala se naprijed-natrag, poput komadića voća u nevidljivom želeu.
Tommie se veselio. "Pokušajte i vi. Samo nemojte prskati jedni druge." Bacio je još jedan
rukohvat uvis, pa još jedan. Lukovi od papira i maglice rasli su oko njega.
Robert se držao u pozadini, glumeći snimatelja.
Tajnoviti Stranac—> Robert: <sm> Pogledajte gdje vam je Alfred rekao da usmjerite
kameru. Vidite li svjetlo? Iz mraka?</sm>
Ondje je bila sitna lokva svjetlosti, netko je trčao niz stepenice u Huertasovu spilju.
Bila je to Miri. Djevojčica je bučno trčala prostorijom vičući: "Roberte! Roberte! "
Tommie i ostali okrenuli su se da vide, otvorenih usta.
Miri je zaobišla rub gomile poderotina. Dahtala je hvatajući zrak. Winston ju je odmjerio
odozgo nadolje i zatim pogledao Roberta. "Ovo je još jedan Gu, zar ne? "
"Ovaj, moja unuka."
"Mislio sam da smo se dogovorili da ćemo ovo zadržati između nas!" Winniejev pogled
bio je dobar baš kao i bilo kakvo visokotehnološko slanje poruka: Svima ćeš nam sve uništiti.
Ali Tommie je bio zatečen više od svih ostalih. "Kako je uspjela proći osiguranje? Murja
bi sad trebala biti posvuda. "
"Ne, ne." Miri je uspjela progovoriti između udisaja. "Morate zvati policiju! "
I laptop je uzeo riječ: "Ne obraćajte pažnju na ovo dijete. Sjetite se zašto ste ovdje. "
Robert je utrpao laptop Winnieju i sagnuo se prema Miri. "Kako si nas našla, malena? "
Njezine ruke obuhvatile su ga oko struka. "Bili smo Juan i ja, i..." Zastala je i podigla
pogled prema njemu, razrogačenih očiju. Nestalo je njezino uobičajeno samopouzdanje. Iz nje
je gledao užas. "... netko vas iskorištava, Roberte. Mislim da su možda, možda su ubili
Juana!"
"Nije tako", rekao je laptop. "Mmm..." Glas je oklijevao.
Tajnoviti Stranac —> Robert: <sm> Heh. Alfred je stavio plin Zaboravak u kutije koje
nosite na struku, pa se sad pita zašto još stojite.</sm>
"Gospodo", nastavio je glas, "savjetujem vam da se prisjetite zašto ste doista ovdje. "
Tommie je izašao iz svojih papirnatih fontana. Limenka sa sprejem visjela je
neprimijećena s njegovih prstiju. Pogledao je Carlosa, Winstona i Roberta. "Da, čega bismo
se to trebali sjetiti? Zašto smo mi doista ovdje? "
Carlos i Winnie nisu ga htjeli pogledati u oči. Carlos je mumljao nešto na mandarinskom.
"Učinili smo ono što smo smatrali ispravnim" rekao je Winston.
Da, svaki od nas imao je svoju viziju ispravnog, ali... Juan ubijen? Osvrnuo se prema
Tommieju. "Prevarili smo te, Tommie. Netko drugi stoji iza ovoga. "
Tommie se vratio do hrpe, besciljno udarajući nogom svoje remek-djelo. "Ali... ja sam
mislio da mi se vratila moja vještina." Pogledao je Miri i kao da je spojio sve nedosljednosti.
Ramena su mu se objesila. "Dobro. Bio sam stari idiot. Tko mi je pomagao, Roberte? "
"Ne znam."
Tajnoviti Stranac —> Robert; <sm> Mogao bih vam reći. Možda jednog dana i
hoću.</sm>
Činilo se da Winnie i Carlos ne vide to sminganje.
Mirina brada se podigla. "Moramo obavijestiti nekoga vani. "
A laptop je rekao: "Nije se sigurno kretati. Ostanite gdje jeste."
Tajnoviti Stranac —> Robert: <sm> Zapravo, ja bih vam preporučio isto. Ali trenutačno
sam ljut na Alfreda. Radite što god želite, čovječe moj.</sm>
Tommie Parker je pogledao u prazninu Huertasove spilje. Tresao je svoj sprej gotovo
dokonom kretnjom. "Oprema koju smo namjestili u GenGen, mislio sam da sam je ja
napravio. Ja, veliki genije. A mogla je biti bilo što... bombe, otrov, neka vrsta hardvera za
preuzimanje kontrole. Ali sad smo na sjevernom rubu kompleksa." Mahnuo je rukom prema
zidu koji se nazirao u mraku odmah iza kontejnera s poderotinama. "Ovo gleda na dolinu
152
Sorrento. Ima nekih starih ulaza. Mogli smo ući i kroz njih, samo što je moje istraživanje
ustanovilo da će ovdje biti teže onesposobiti alarme - ali sad me nije briga hoće li izlazak kroz
njih pokrenuti alarme! "
"Ostanite gdje jeste", rekao je laptop. "Okruženi ste smrtonosnim oružjem! "
Nešto maleno i crno izašlo je postrance iz mraka.
"Vidjela sam jednog takvog na Gilman Driveu." Miri je zakoračila prema toj stvari. Robot
se okrenuo prema njoj. Začuo se metalni škljocaj vdo nalik na zvuk metka koji sjeda u ležište.
"Miri..." Robert ju je primio za ruku, ali Tommie je pristigao s druge strane i robot se
okrenuo prema njemu.
Parker se zaustavio nekih dva metra od stvora. Donekle mu se vratila njegova stara
samosvijest. "Kladim se da je ovo obični bot za mrežnu superiornost. Većina korisne
nosivosti služi za komunikacijsku i protučvorišnu opremu. Nije od velike koristi sasvim sam."
"Ima ih stotine na podu", rekao je laptop. "Ne prisiljavajte nas da djelujemo. "
Miri se odvojila od Roberta. "Ja nisam vidjela nijedan drugi", rekla je približivši se
robotu.
Tajnoviti Stranac—> Robert: <sm> Samo je jedan, ali</sm>
A tada se nekoliko stvari dogodilo istovremeno. Robert je povukao Miri iza sebe. Tommie
je napravio mačevalački iskorak koji je doveo njegov sprej na tridesetak centimetara od stroja.
Robot je skočio uvis poput napete mišolovke. Tommie je zavrištao i pao prema naprijed.
Robert je potrčao prema robotu i zahvatio - prazni zrak. Stvrdnuta pjena bila je jedva
vidljiva, ali držala je robota iznad njegovog dosega. Razgrtao je želatinu, tražeći neku točku
bližu neprijatelju. Evo! Zavitlao je trup robota u betonski pod. I opet. Sad je bio u komadima,
a svaki komad i dalje je obavijala maglica. Čuo se zvuk sitnih motora koji su cviljeli za
slobodom. Zatim su Miri i Carlos počeli gaziti ostatke. Iskre su frcale kroz maglicu, a Robert
je osjetio žmarce od kojih se naježio.
A tada je robot bio još samo hrpa mrtvih sastavnih dijelova koji su nepokretno visjeli u
blokovima nevidljivog paperja.
Jedini zvuk stvarao je Tommie dahtanjem. Winnie je preokrenuo čovječuljka na bok.
Tommiejevo lice bilo je plavičasto, a usta razjapljena grimasa boli.
"Što je bilo, Tommie? "
Parkerova leđa su se izvila. "Gad... spržio... pacemaker."
Carlos je bio na koljenima. Dotaknuo je Tommiejevo rame. "Wōmen shāsĭ le nàgè jīqìrén.
Ubili smo robota, dr. Parker. "
Tommie je progunđao priznanje, ljuljajući se naprijed-natrag na tlu.
"Izvući ćemo te odavde, Tommie", reče Blount. Pogledao je Roberta. "Dosta igranja. "
Tajnoviti Stranac —> Robert: <sm> O, k vragu. Parker je bio tako zanimljiv amater. U
redu, pomoći ću vam da ga izvučete. A ako vi meni pomognete nakon toga, još uvijek ću
moći ispuniti svoj dio dogovora. Što mislite?</sm>
Robert je pogledao mimo zelenkastih slova i kimnuo Winstonu Blountu. "Dosta igranja. "
Tommie je još uvijek ležao izvijajući se od boli. Glas mu se probio kroz grčeve. "Kartica
za otključavanje... u džepu. "
Tajnoviti Stranac —> Robert: <sm> Heh. Čarobni ja, ta drevna kartica će stvarno raditi.
Moj mali poklon iznenađenja za Alfreda. </sm>
Glas iz laptopa - Alfred? - bio je tih.
Carlos je pogledao dolje prema laptopu, koji je sjedio na betonskom podu. "Trebali bismo
ovo razbiti. To je neprijateljevo oko. "
Miri je napravila krug oko drevnog računala. "Mislim da će, ako izvučemo ovo vlakno,
zlikovci nestati. "
"Da... izvuci ga! "
Tajnoviti Stranac —> Robert; <sm>Hej, čekaj. A otkud misliš da ja dolazim! Pa što ako
vas Alfred još može uhoditi? Ja sam onaj kojeg trebate. Ako me odrežete onda, k vragu,
morat ću</sm>
Miri je podigla laptop i okrenula ga na rub. Malo je proučavala nepoznate fizičke
konektore, a onda ispružila ruku...
Tajnoviti Stranac —> Robert: <sm>Mrzim Miri.</sm>
153
... i izvukla optičko vlakno iz laptopa.
Neko vrijeme su se cerili jedni drugima kao idioti. Tommie je procijedio slabašni smijeh.
"Pušteni... smo s lanca." Dahtao je nekoliko sekundi. "Morate me nositi, dečki... Žao mi je.
Ja... pokazat ću vam izlaz. "
Winnie je pogledao dolje u Tommieja. "Izvući ćemo te, Tommie. Bit ćeš dobro." Podigao
je Parkera ispod ramena, pa ispružio drugu ruku da ga primi ispod koljena. Parker nije bio
toliko težak, ali Blount je teturao.
Robert se približio. "Mogu ga ja nositi, Winnie. "
Blount gaje bijesno pogledao i Robert je zavezao. Tada su Winnieju iskliznule ruke i
Tommie je umalo tresnuo na tlo. "Imam ga, imam ga! "
Miri je optrčala oko Blounta i podvukla svoje ruke ispod mjesta gdje je on pridržavao
Tommiejevu lijevu ruku. Winnie se nije bunio; možda zato što ona nije pitala. Robert je
preuzeo obje noge i krenuli su duž zida. Carlos ih je pratio noseći rezač i ostalu opremu koja
bi još mogla dobro doći.
Ništa ih više nije slijedilo, barem ništa što su mogli vidjeti. U svakom slučaju, glupa
kutijica na Robertovom struku pokazivala je samo svjetlucanje pogonskih programa u praznoj
spilji.
Tommiejevo disanje bilo je hrapavo dahtanje. Svakih nekoliko koraka izvijao im se na
rukama. "Još tristotinjak metara..." Zadrhtao je i omlohavio.
"Tommie?” Winnie je zastao, što ih je gotovo sve zaustavilo.
"Dalje... dalje." I onda, nakon nekog vremena: "Znači, naš protest protiv Librareoma je
bio... prevara od samog početka, ha?”
"Ne znam, Tommie. Znao sam da je to blesavo, ali činilo se vrijednim truda." Blount je
pogledao preko, u Roberta. "Mislio sam da će to dovesti do nečega što uistinu želim."
"Ja isto", rekao je Carlos tihim glasom. "Na kraju nas je taj Sharif-tko već sve upecao, zar
ne? "
"Sve osim Tommieja. "
Miri je promatrala ovu razmjenu u tišini, ali oči su joj bile širom otvorene. Pa, zaslužila je
pravo da to čuje.
Robert je rekao: "A što je obećao tebi, Winstone? "
Winniejeve usne povukle su se s njegovih zuba. "Proklet bio ako ću tebi reći." Zastao je i
režanje se pretvorilo u iskrivljeni osmijeh. "Ali kladim se da znam što je bio tvoj ugovor s
đavlom." Kako Robert nije odgovorio, Blountov osmijeh se proširio i on je nastavio:
"Pokušao si to sakriti, Gu. Koliko smo se puta sastali u knjižnici, a nijednom nisi izvodio
svoje stare štosove. Prvo sam mislio da me pripremaš za neku od tvojih ekstremnih zamki.
Kad sam saznao za Sharifa, mislio sam da možda ti upravljaš njime." Winnie se nasmijao.
"Ali onda sam počeo naslućivati istinu. Izgubio si svoju ubojitu oštrinu, onaj način na koji si
znao sagledati ljude iznutra, vidjeti što bi ih najviše povrijedilo, i onda im to učiniti. Izgubio
si to, zar ne, Roberte? "
Robert je pognuo glavu. "Da." Riječ je izašla tiho, bez ljutnje, gotovo kao uzdah.
"A kladim se i da više ne možeš pisati poeziju. "
"Samo poeziju i želim natrag, Winnie. "
"O. "
Tommie im se zgrčio na rukama, nastojeći udahnuti. "Začepite... sjeverna vrata bi trebala
biti za... tridesetak metara. "
Hodali su u tišini, naprežući oči u potrazi za kakvim znakom na neobilježenom zidu.
A sad kad je Robert gledao, uočio je još nešto. Ovaj put ne zelena slova, već trepćuću
ikonu koja je značila novu poštu. Zadnja poruka prije nego što je Miri presjekla optičku vezu.
Gotovo bez razmišljanja pomaknuo je svoj zahvat oko Tommiejeve noge i kvrcnuo po kutiji
oko struka da prikaže poruku.
Pdf, o Bože dragi. Nije vidio takvo što od svojih profesorskih dana. Sadržaj je lebdio u
zraku pred njim. Kritičar u njemu nije mogao odoljeti da pogledom ne preleti stranicu.
Sadržaj je bio formatiran bez greške, sa savršenim pravopisom (barem ako ste ignorirali
kontekst). Lista podnaslova bila je zbrka puna neparalelnih konstrukcija i gramatičkih
154
nezgrapnosti. Izgledalo je kao da je sve to na hrpu nabacala banda parapismenih kojima se
vraški žurilo.
Ali ono što je dokument govorio bilo je... važno.
Dok nismo u kontaktu
ili
Kako preživjeti i napredovati u
sljedećih trideset minuta
autor: vaš prijatelj Tajnoviti Stranac
Posveta:
Onim idiotima među vama koji su presjekli optičku vezu. Sad vas
Alfred ne može vidjeti, ali i ja sam odsječen. Zato odustajem od
svoje nevidljivosti i šaljem ovu gorku pilulu bitova prije nego što
Miri ispukne konektor.
Sažetak
[nema ga]
Sadržaj
Uvod ...................................................................................................strana iv
• Kako upotrijebiti ovaj document
Poglavlje 1. Spašavanje Tommieja Parkera ……………………...…strana 1
• Huertasov stražnji ulaz
• Kartica za otključavanje koja ne bi trebala raditi, a radi!
Poglavlje 2. Vaša borbena nosiva računala …………………………strana 3
• Zapravo nisu hecho en Paraguav, na vašu žalost
• Plin koji obara - ah, to sam vam već rekao
• Na što se možete, a na što se ne možete osloniti kod tih naprava
Poglavlje 3. Što smjera Alfred ……………………………………..strana 5
• I zašto vi zapravo ne želite da Alfred uspije
*Životinjski model - ili dominacija svijetom iz malih voćnih mušica
raste
• Zašto ga zvanje 911 ne može zaustaviti dovoljno brzo
• Ako ne vjerujete meni, samo pokažite ovaj dokument Miri!
Poglavlje 4. Kako vi možete pomoći...............................................strana 13
• Mapa Huertasovog teritorija
• Mapa redova ormara u GenGenovom MCog-u. Alfred je vlasnik
tog teritorija u mrežnom smislu - ali i ja sam ondje
• Kako se vratiti do MCog-ovih ormara
• Što možete učiniti da porazimo Alfreda
• Dođite i budite moje ruke u ovoj slavnoj bitki!
Poglavlje 5. Što vi imate od toga …………………………………strana 21
• Dana obećanja i održana obećanja
• Uz pomoć vaših ruku još uvijek mogu održati svoja
Dodatak A .........................................................................................strana 23
• Fora stvari koje će se dojmiti Ministarstva domovinske sigurnosti i
koje vam mogu olakšati život nakon što vas uhapse
Dodatak B ………………………………………………………….strana 117
• Zašto Scooch-a-mout treba biti gospodar i maskota Knjižnice
155
Robert je pogledao Miri. Ona se koncentrirala na držanje Tommiejevog ramena. U tom
trenutku svi njezini štreberski interesi bili su daleko. Ali mi trebamo štrebera više nego ikad.
Robert —> Miri: <file type='pdf' > I poslao joj je Strančev dokument.
О
О
О
Tommiе jе davao sve od sebe kako bi brojao Winniejeve korake. Ali teško se
koncentrirao. U njegovim prsima svirao je rock koncert, a svaki vrisak ritma slao je vatru niz
njegova ramena i ruke. To nije bio pravi srčani udar. To je samo njegov pacemaker podivljao.
Zadnjih nekoliko godina Tommie nije bio previše zavidan drugim ljudima na njihovim
varljivim medicinskim čudima. Pa što ako se njegov vaskularni sustav raspadao; pacemaker
će ga održavati na životu dok ne stigne klasična znanstveno-fantastična besmrtnost. Ali sad su
se svi njegovi planovi za vječni život našli u nevolji. Broji korake. Broji korake!
A onda bi došle sekunde u kojima bi bol popuštala, kad je njegovo srce bilo lepršanje
leptira u njegovim grudima. Na nekoliko sekundi misli bi mu se razbistrile, a tada bi se
onesvijestio... Još su ga nosili, premda je vožnja bila drmusava. Stari Robert se mrdao kao da
nešto radi s kutijom na svojem pojasu.
"Dobro. Stanite", šapnuo je. Htio je viknuti, ali šaptanje je bilo sve što je trenutačno
mogao.
Čuli su ga. A onda je ležao na hladnom, tvrdom betonu.
Winstonov glas se spustio s mjesta daleko iznad njega. "Pa gdje su vrata?... Vidim!"
Zvukovi Winstonovog prtljanja s karticom za otključavanje. Nešto veliko kliznulo je u stranu
i pojavio se zid slabe svjetlosti, možda noćno nebo. Osjetio je hladan povjetarac na licu. Zvuk
autoceste bio je poput udaljenih valova.
"Nema alarma", rekao je Winston.
"Možda... tihi alarmi?" uspio je procviljeti. Ovaj izlaz je bio posve luđačka opcija bijega u
njegovom izvornom planu.
Winston je bio sjena nasuprot nebu. Tipkao je po svojoj tipkovnici. "Dobio sam 911,
Tommie!" Sad je pričao s nekim koga Tommie nije mogao čuti, govorio je o čovjeku kojeg je
oborio srčani udar.
"Krenuli su, Tommie! Hoće tvoje zdravstvene zapise. "
Rock koncert je ponovo počeo, nabijao je novu melodiju u njegovim prsima. "Mislim da...
zdravstveni zapisi... sprženi." Pridignuo se na laktove. Bilo je važnijih stvari. "Reci im za
labose, Win! "
"Ja sam im rekla. I ja sam upravo nazvala 911. " Bila je to Robertova unuka. Njezine noge
bile su točno pored njegove glave. Tada se odmaknula, postavši druga sjena pored Winstona.
Okretala se ovamo i onamo, onako kako to klinci rade kad igraju igrice na svojim nosivim
računalima. "Ne sviđa mi se ovo", rekla je nakon nekog vremena.
"Čula si policijsku patrolu, mala." Winstonov glas bio je napet, kao da je vraški zabrinut.
"Šalju auto. Moramo samo malo pričekati. "
Tommiejev pacemaker napredovao je prema sljedećem crescendu. Dobro, još nekoliko
sekundi i bol će se smanjiti - ili će možda ovaj put njegovo srce puknuti.
Riječi djevojčice čuo je isprekidano: "... je hitan slučaj. Trebali bi doći zračnim
prijevozom. A mreža je sumnjiva. Ne mogu dobiti svoje... prijatelje, čak ni smingati. Mislim
da je netko sabotirao lokalne čvorove i..." Tommie se okrenuo s jednog na drugi bok, a bol
mu je zastrla ostatak rečenice.
Netko ga je podigao za ramena. Carlos? "Bit će u redu, profesore Parker." Glas se okrenuo
od njega. "I ja imam problema s pristupom. Ali poruka o greški ima smisla. Mislim da neredi
kod knjižnice gutaju previše resursa. "
Glas djevojčice bio je prezriv. "Toliko da ne mogu čak ni smingati? "
"A direktni laser prema autocesti?" Ovo je bio Robert.
Sjena djevojčice ponovila je svoj neobični ples. "Ne mogu ga baš dohvatiti odavde." Neko
vrijeme je šutjela. "Idemo ravno u ruke Zlikovcima. Pogledajte ovaj pdf. "
Opet Winston: "Doći će auto! Ako se nijedan ne pojavi za pet minuta, onda... onda ćemo
sami nositi Tommieja nizbrdo. "
156
Tommiejevo srce je stalo. Ne, opet se vratilo u mod leptira. Imat će nekoliko sekundi
bistrine. Djevojčica je vjerojatno bila u pravu, ali nije bilo teorije da se on spusti niz to brdo.
Ostali bi trebali krenuti i vidjeti mogu li doći dovoljno daleko da pokrenu pravu uzbunu. Ili bi
se možda trebali vratiti natrag u labose i priuštiti neprijatelju veliko iznenađenje. Mrak je
svitao u njemu. Za trenutak ili dva to neće biti njegov problem. A njegovi su prijatelji bili
previše glupi da bi ga ostavili ovdje. Možda bi mogao osloboditi neke od njih.
Slušajte me! No Tommiejeve su riječi izašle jedva nešto glasnije od uzdaha: "Dečki...
moramo se razdvojiti." A onda ga je progutao mrak.
27.
Napad opozivom
Xiu Xiang je gledala kroz prozor njihovog automobila u mračne obronke brežuljaka.
"Osjećam se prilično beskorisno, Lena. "
"Ti se osjećaš beskorisno? " Lena Gu se razdraženo uzvrpoljila u svojim invalidskim
kolicima.
Njihov plan bio je da budu prisutne, krećući se po mjestima na kojima bi se Robert
najvjerojatnije mogao pojaviti. Noćas će biti na mjestu događaja i nitko ih neće moći
spriječiti. Međutim, sve se odvijalo negdje drugdje. Čak ni prijevoz nije surađivao, budući
daje funkcionirao pod "pravilima za posebna događanja" u svim područjima u blizini UCSDa. Njihov automobil kretao se onoliko sporo koliko su ga mogle natjerati, no u sljedećih
trideset sekundi dospjet će do južnog kraja ovog starog komada asfalta, u kojem trenutku će bez obzira na to koliko glasno one zahtijevale suprotno - skrenuti lijevo na malom T-raskrižju,
u suprotnom smjeru od brežuljaka, i vratiti ih natrag na autocestu. Tada će ih, budu li tako
željele, voziti na sjever do autoceste Ted Williams, okrenuti se i opet vratiti ovamo.
Xiu je zurila u mrak obronka brežuljka. I nije vidjela ništa. "Toliko sam vježbala, a još
uvijek ne mogu natjerati svoje kontakte da prorade kako treba. "
Lena je rekla: "Zapravo, ovdje i nema mnogo toga za vidjeti. Ovaj obronak je sigurno
najgluplja javna površina u blizini kampusa. " Bilo je nešto stvarnog svjetla. Ocrtavalo je
siluete vrhova brežuljaka i obasjavalo nisku naoblaku; oko knjižnice, ludilo je još uvijek
vladalo. Nekoliko minuta ranije Lena je provela Xiu kroz neke poglede. Slavlje, pobuna, što
god to bilo, mrežna statistika bila je impresivna. Ali sad Xiu nije mogla vidjeti ništa od svega
toga.
Uredu, priznajem poraz. Posegnula je u ruksak na podu do svojih nogu. Ruksak je
sadržavao njezine projekte sa satova radionice. Bila je pomislila da će joj večeras možda
dobro doći. Kako, to si nije mogla točno predočiti, ali te su napravice dokazivale da X. Xiang
još uvijek može stvarati. Unutra je bilo nešto korisno, premda to nije bila nijedna od njezinih
napravica. Izvukla je svoju vidi-stranicu, naslonila se i počela uživati u nezgrapnoj udobnosti
njegovog staromodnog sučelja. Bio je to velik pad iz milosti, ali zasad je bila previše
nervozna za Epiphany.
Lena je iznenada rekla: "Primamo novi audio od Juana! "
Dječakov glas bio je gotovo šapat. "Još smo u Pilchneru. Čekamo da se Mirin tata vrati iz
podruma."
Mirin glas je slabašno dopro do mikrofona: "Oni ne rade ništa. "
"Daj da popričam s Miri", rekla je Lena.
Xiu ih je slušala. Nisu mogle dobiti nikakav video, a Mirin Epiphany je pretrpio grešku
3030. (Xiu je provjerila; "3030" je bila općenita šifra za sistemsku mrtvu petlju uzrokovanu
konfliktom u licenciranju.) U međuvremenu, sve čime su raspolagale bile su ovakve vrlo
rijetke, vrlo kratke glasovne poruke preko Juana.
"Moram ići", šapnuo je Juan i sesija se prekinula.
Lena je neko vrijeme šutjela, samo promatrajući poznati tamni krajolik kako klizi pored
njih. "Želim vidjeti te klince. Treba ih dobro našpotati... Postoji li ikakva mogućnost da je ta
veza bila lažna? "
"Juan je oprezan dječak. Bilo bi skoro nemoguće krivotvoriti njegovu Epiphany cert... "
157
Lena je pročistila grlo. "Kako se meni čini, to su bili njihovi glasovi, ali govorili su
šapatom, a nisu rekli ništa posebno, osim da je sve dosadno sigurno. "
Bilo je neobično što djeca, ako su trebala prikrivenost i nisku brzinu prijenosa, nisu
upotrijebila tihe poruke. Možda je netko mislio da može nasamariti par starih dama. Zapravo,
s Juanovim nosivim računalom, i ja bih mogla krivotvoriti sesije poput ove! Pogledala je
Lenu. "Možda bi trebala pozvati marince." Boba i Alice.
"Da, ali ako se radi o manje važnoj izvanrednoj situaciji, onda oni ne mogu učiniti ništa
više od tebe i mene. A ako se radi o bitnoj izvanrednoj situaciji – pa, onda bi možda morali
učiniti nešto strašno." Lena je nešto nervozno progunđala. "A Miri kaže da je sve u redu.
Sasvim u redu."
"Možda bismo trebale pozvati policiju. "
"Ha! Ovih dana ne moraš zvati policiju; ona ti se sama dogodi." Lena je piljila u
brežuljke, a prsti su joj drhtali iznad usana.
Zadnjih nekoliko mjeseci Lena Gu bila je vrlo pouzdan izvor sigurnosti. Što ako se obje
ustrtarimo? pomislila je Xiu. Ta je zamisao bila zastrašujuća. Pokušala je smisliti nešto
stvarno žestoko što bi mogla reći: "Hm, tvoj bivši 'ne radi ništa' već gotovo pola sata. Ne
misliš li da je to predugo? "
Lenina se glava pognula i ona je rekla tiho, kao samoj sebi: "O, Roberte. Upetljao si se u
nešto užasno glupo, zar ne?" Zagledala se u mrak. "Dajmo Miri još pet minuta. Onda ćemo
nazvati 911."
"Dobro." Vozile su se dnom doline, dovoljno polako da su mogle spustiti prozore. Unutra
je ušao smolasti miris manzanite. S njihove lijeve strane nalazila se Autocesta 5 za smjer
prema jugu, neosvijetljena bujica jurećih vozila obrubljena blještavilom traka za ručnu
vožnju. Na desnoj strani bili su strmi mračni brežuljci s ljubičastim svjetlom koje je titralo
duž linija njihovih hrbata. Xiangova je pozvala lokalni mrežni pogled i gledala amo-tamo
između njega i fizičkog svijeta.
Njihov mali auto opet je ubrzavao. Ugodni muški glas progovorio je u kabini za putnike:
"Ovaj dio ceste kroz dno doline ne funkcionira. Možete se vratiti sutra nakon deset ujutro. "
"Što? Sad se više ne možemo ni okrenuti! Mora postojati način da to pregazimo, Xiu. "
Xiangova je odmahnula glavom. Ovo će noćas biti njihova zadnja vožnja ovuda. Xiu je
bila sudjelovala u izradi sloja hardverskog osiguranja. On je riješio mnoge probleme. Učinio
je internet sigurnim i upotrebljivim sustavom. Sad je postala njegovom žrtvom... Opet se
sjetila vreće trikova koja je sjedila na podu do njezinih nogu. Bila je provela cijeli semestar
sklapajući te napravice, svoje mehaničke sanjarije. Možda...
"Xiu! Promet!" Lena je pokazivala uzbrdo.
Xiu se nagnula i pogledala kroz Lenin prozor. Ugledala je dva koplja svjetlosti koja su se
upravo okretala od njih. "Izgleda kao auto na ručnom upravljanju", ili je možda bio na
automatskom, ali je vozio po nepoboljšanoj cesti.
"Sigurno je na pomoćnoj cesti." Lena je zastala, a na Xiuinoj vidi-stranici pojavila se
mapa na kojoj se vidjela cesta do koje one dosad nisu mogle doći. Cesta koja je vodila do
Huertasovog starog stražnjeg ulaza.
Svjetla su se opet okrenula prema njima, a zatim nestala iza jedne izbočine. Xiuina vidistranica nije pokazala čak ni navigacijski marker za to drugo vozilo.
"Što oni to rade?" upita Lena.
Njihov auto bio je već skoro na T-raskrižju.
"Auto!" reče Lena. "Skreni desno. "
"Žao mi je. Ta cesta ne postoji. Jedino dopušteno skretanje je lijevo. "
"Skreni desno! Skreni desno! "
"Žao mi je. Bit ćete u sigurnom prometu za manje od pet minuta. Molim vas da razmislite
o tome da mi zadate konačno odredište." Xiu se mogla kladiti da je logika poduzeća zaključila
da ovdje ima posla s mušterijama pod utjecajem opojnih sredstava. Ne budu li smislile nešto
razumno, vozilo će ih vratiti skroz u Rainbows End.
158
Lena je duboko udahnula. "Tako smo blizu. Čekaj. Imam odgovor na pinganje. Iz opreme
Thomasa Parkera. Oni jesu tamo gore!" A zatim, mnogo glasnije. "Hej, auto, želim
razgovarati s tvojim nadređenim - i mislim na neko ljudsko biće! "
"Svakako, dvadeset sekundi, molim." Za dvadeset sekundi već će proći kroz T raskrižje.
Lena Gu kao da je uvenula u svojim invalidskim kolicima. Njezin je pogled vrludao
između brežuljka i sve bližeg raskrižja. "Moramo ih zaustaviti, Xiu. Kladim se da bi nam oni
znali reći što se zbiva. "
"Ti bi se razotkrila? Dopustila da te Znaš-već-tko ugleda? "
"Ja bih vrebala u pozadini. "
Ali pitanje je bilo hipotetsko. Raskrižje se nalazilo samo pedesetak metara ispred njih. Za
nekoliko sekundi skrenut će lijevo i biti neslavno udaljene.
Ili... možda i neće. Xiu je podigla svoj ruksak na sjedalo pored sebe. Izabrala je iskrivljenu
cijev s limenkom dijamantnih mrvica; bila je doradila svoj prvi projekt s radionice tako da
više nije nimalo sličio izvornom transportnom pladnju. Ovaj novi model bio je itekako
osmišljen za razaranje; katkad morate privući pažnju strojeva. Kleknula je na sjedalo okrenuto
prema natrag i postavila vrh rezača na kontrolnu ploču. Nakon primjera Roberta Gua, dobro je
znala što može očekivati.
Ups. "Lena, dolje! "
Lena je pogledala cijev u Xiuinim rukama. "Da!" Smijala se, istovremeno se nastojeći
sagnuti da se makne Xiangovoj s puta.
Xiu je stisnula gumb za paljenje - pravi fizički gumb! - i kabinom je zaparao urlik. Njezin
transportni pladanj, sad vrlo dobar akcelerator, zabijao je tri tisuće dijamantnih mrvica u
kontrolnu ploču svake sekunde. Povratni trzaj bio je nježno, ravnomjerno guranje. Bilo je lako
održavati vrh pravilno usmjerenim. Neki dijamanti su se odbijali uvis, te se zabijali u
akustični strop, no većina ih je ulazila ravno u kontrolnu ploču. Pomaknula je vrh rezača i
rupa se proširila. Sad je bušila kroz unutarnje organe motora.
Auto je glatko usporio i stao, parkiravši se tik ispred raskrižja. "Pad sustava", rekao je.
"Zatražena je pomoć za hitan slučaj. Molim vas da napustite vozilo i čekate hitnu pomoć. "
Vrata su se širom otvorila na obje strane.
"Hah! " rekla je Lena. "A ja sam se nadala da ćemo se sudariti i da ćeš ti morati izrezivati
rupu u vratima." Ali već je izlazila iz auta unatrag.
Xiu je bila bez riječi. Jesam li ja stvarno to učinila? Stidljiva mala X. Xiang? Lena se
dokotrljala do prednjeg dijela auta. "Moramo se popeti na brdo", rekla je.
Za Alfreda Vaza bilo je raznih dobrih vijesti. Dovršio je svoju lažnu istragu GenGenovih
labosa i pružio Günberkovim pametnim analitičarinia dokaze koji će ih na kraju odvesti jako
daleko. I Alice Gu je najzad kolabirala. To je došlo s mnogo zakašnjenja, ali bilo je
spektakularnije nego što je Alfred očekivao; Keikini ljudi su tvrdili da je DHS-ov nadzor
oslijepljen i u kaosu. Taj kaos je za nju i Günberka bio neobjašnjiva sreća. Za Alfreda, mogao
je značiti potpuni uspjeh. Još nekoliko minuta i njegov privatni istraživački program bit će na
sigurnom, ne samo od Günberka i Keiko, već i od neizbježnih američkih istraga.
A tada su stvari pošle vrlo naopako:
Miri Gu je pronašla marionete. Izgubio je svoj jedini stroj koji se nalazio u labosima, a i
svoju optičku vezu prema marionetama. A sad...
Braun —> Mitsuri, Vaz; <sm> G. Zec je prodro u naš milnet. </sm>
Ta je tvrdnja bila fantastična - i bjelodano istinita. Jer, zadnjih deset minuta događale su se
minorne komunikacijske greške, bilo je malo previše paketa ponovnih pokušaja nakon
neuspjeha. Statistika je bila dobrano ispod razine opravdane sumnje. Ali tada je velikom
gestom - tipičnom za Zečevo ludilo - stvorenje poslalo jumbogram od dva megabajta ravno
kroz milnet sve do kraja optičke veze.
Braun —> Mitsuri, Vaz; <sm> Neposredno prije nego što smo izgubili vezu, činilo se da
lokalne marionete namjeravaju pobjeći. Koliko nam vremena to ostavlja?</sm>
U zraku su lelujale numeričke procjene za "Vrijeme do kad marionete mogu nazvati 911"
i "Vrijeme do MDS-ove reakcije". Ali Keikini ljudi su došli na ideju:
159
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> MDS-u je trenutačno skrenuta pozornost. Ja znam biti
jako opaka. Mogu prevariti marionete tako da povjeruju da sam ja lokalna policija.</sm>
Takva maskarada bi značila preotimanje kontrole nad značajnim dijelom lokalne mreže. U
visoko reguliranim mrežama suvremenog svijeta, taj je potez bio suptilan koliko i pješadijski
juriš. MDS je stvarno bio u pomutnji.
Nekoliko minuta nije bilo upravljanja prometom. Alfred je bio svjestan da se Keiko
maskira u Kalifornijsku cestovnu ophodnju. Njegova pozornost bila je usmjerena na mnoge
zadatke koje se nije usudio pokušati izvesti dok je Alice Gong još bila tu. Günberkovi
analitičari procjenjivali su koliko duboko je sezao Zečev upad. Njihovi zaključci bili su
označeni utješnom zelenom bojom.
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Pitam se što je Zec radio?</sm> Bilo je mnogo lakših
načina za izdaju ove operacije. Koliko su analitičari shvatili, Zec nije uspio učiniti mnogo više
od toga da prodrma metaforičke kvake njihovog milneta. Psihići su ponudili svoje tumačenje:
Zec je bio poznat po svom djetinjastom egu. On jednostavno nije mogao propustiti priliku da
se pravi važan - otud i taj jumbogram. Takve lakrdije nisu se mogle shvatiti kao znak prave
izdaje. Najzad, Zec je još uvijek obavljao veličanstveni posao s izgredima kod knjižnice.
Neki analitičari imali su paranoidnije teorije. Trenutačno omiljena bila je ona da je Zec
Kina; to bi od ove večeri učinilo savršenu komediju u stilu Keystone Kopsa, u kojoj sve
velesile natjeravaju jedne druge. No bilo je i košmarnih nagađanja; možda je Zec prevario
mrežne analitičare i niže paranoike. Uostalom, poslao je jumbogram neposredno prije nego
što je optička veza prekinuta. Možda je Zec Veliki terorist, koji je iskoristio Savez kao svoju
marionetu, ugradivši vlastite interese u labose, u cilju brze pretvorbe čitave ustanove u
tvornicu smrti. A u GenGenovom području nalazio se onaj UP/Ex lanser, koji bi mogao biti
terapijski sustav.
Alfred je tiho uzdahnuo. Dugoročno, on se bojao Zeca isto koliko i najekstremniji
paranoici, ali večeras - pa, budu li oni previše pažljivo gledali, mogli bi opaziti Alfredovu
operaciju kako vreba u sjenama. Bilo je najbolje smiriti stvari.
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> Ja se u ovome slažem sa zelenima. Da, Zec je nadmašio
naše najgore procjene. Provalio je u milnet naše operacije. Ali mi imamo stroga ograničenja
pojasne širine, a moji ljudi još uvijek nadziru promjene koje se naprave. Samo pogledajte
provjere dosljednosti. Dok ovdje na terenu nema fizičkih trupa, mi vladamo područjem
MCog.</sm>
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm>Pored toga imamo dobar nadzor nad površinskom
operacijom, nema znakova Zečevih ludorija. Važno</smxporuka-na-čekanju-pauza/>
Crvena sumnja počela je krvariti preko skupa analitičara, krenuvši od tima za statističku
analizu u Moskvi-Capetownu. Bili su to oni dečki koji su svojedobno bili potpuno u pravu u
vezi sa Zavjerom oko terminskih ugovora o soji. Imali su kredibilitet... i tvrdili su da su
pogledi sa sjeverne strane područja GenGena korumpirani. To nisu bili oni pogledi koje je
Alfred subvertirao. Ma što se dogodilo, njegovi kolege otkrili su neku drugu prevaru.
Sad su ljudi za signale i statistiku u svim skupovima analitičara imali glavnu riječ. Tisuću
specijalista koji su do prije jedne sekunde možda promatrali tucet drugih problema, odjednom
su gledali iste podatke. Računalni resursi prebacili su se s mirijade dosadnih zadataka i počeli
korelirati podatke iz dostupnih senzora u labosima. Indoeuropska obavještajna služba kao da
se pretvorila u golemu mačku koja je odjednom postala oprezna, osluškujući i tražeći tragove
svojeg plijena.
Samo jedna kamera iz tog područja nije bila na mreži, ali ostale su bile suptilno krivo
registrirane. Nedosljednosti su bile razbacane po cijelom području koje je nadzirao Savez... ali
analiza je slutnju Moskve-Capetowna sve više pretvarala u izvjesnost. Jedna prikrivena mrlja
ulazila je u GenGenovo područje brzinom užurbanog hoda.
Eno! Na trenutak se vidjela mala Gu. Analitičari su skočili na tu lokaciju i iskopali dva
skupa zvukova koraka iz lažirane tišine. Znači da je Zec imao trupe na terenu.
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Taj prokleti zeko. Ne možemo ga zaustaviti. Stalno se
vraća, vraća i vraća.</sm>
Neko vrijeme nije bilo razgovora. A onda:
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm>Ja ga mogu zaustaviti. Mogu iskopčati Credit Suisse.</sm>
160
Uslijedila je još jedna duga stanka. Da, Günberkovo otkriće da Zec ovisi o jedinstvenom
izvorištu certifikacijskih autoriteta. Sva moć suvremenog svijeta, od upravljanja najvećim
letjelicama do prebacivanja bajtova između komponenti u jednom jedinom procesoru, sve se
svodilo na razmjenu odgovarajućih markera povjerenja, prema zakonu o Hardverski sigurnom
okruženju. A daleko na vrhu Zečevih operacija, na kraju milijardi nepoznatih staza, nalazilo
se jedno jedino izvorište, certifikacijski autoritet Credit Suisse. Opoziv tog autoriteta
razoružao bi Zeca. Vjerojatno bi uništio njegov pristup do vlastitih najosobnijiii datoteka, ne
ostavljajući stvorenju ništa osim onoga što je imalo u svojem prirodnom umu (osim ukoliko je
Zec uistinu bio UI, u kojem slučaju od njega ne bi ostalo ništa). Ali kolateralna šteta bila bi
ogromna. Isključivanje certifikacijskog autoriteta najviše razine bilo je metaforičko oružje
masovnog uništenja. A sad je to bilo sve što im je preostalo.
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm>G. Zec se mora zaustaviti... pokrenuo sam protokole.
Credit Suisse će početi izdavati globalne opozive za petnaest sekundi.</sm>
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm>Žao mi je, Günberk.</sm> Deset posto europskih sustava
koji ovise o certifikatima povjerenja, snaći će kaos u sljedećih pola sata. Naknadni udari
uzdrmat će cijeli svijet. Kako god završila ova njihova misija, za Günberka Brauna ona je bila
neuspjeh koji će mu uništiti karijeru.
Drugačija vrsta neuspjeha prijetila je Alfredu Vazu. Napucati Zeca bila je jedna od
njegovih najvećih nada, ali ne baš sad! Alfred je opet pogledao kroz GenGenova gledišta.
Eliminacija Zeca uklonila je sve rezervno vrijeme iz njegovog rasporeda. A trebam to vrijeme
za vlastito prikrivanje. Spao je na mjere za hitan slučaj: Alfred je stupio u vezu s još dva tajna
tima. Jedan će prijevarom s voćnim mušicama skrenuti pažnju onome što je ostalo od Zeca.
Drugi će uništiti njegov labos-u-labosu, uništiti plodove Alfredovog dugogodišnjeg rada. Ali
ujedno će poslati najveće postignuće njegovog tajnog labosa preko GenGenovog UP/Ex
lansera. Za Alfreda Vaza, određeni oblik uspjeha još uvijek je bio moguć.
O
Gu najstariji i Gu najmlađa pješačili su prema jugu iz Huertasove spilje. Iza njih,
kontejnere poderotina i sjeverni ulaz progutao je mrak. Svjetlost koja je putovala iznad njih
osvjetljavala je samo nekoliko metara u svim smjerovima.
"Koliko još do neprijateljskog teritorija?" upitao je Robert.
Miri je stavila prst na usta. Napravila je još jedan pokret i tiha poruka počela je paradirati
njegovim vidnim poljem.
Miri —> Rohcrt: <sm> Tvoj pdf kaže da oni kontroliraju samo maleni dio GenGena. Ali
kladim se da mogu čuti nadaleko. Drži se tihih poruka.</sm>
Robert je prtljao po kutiji na svojem pojasu. Prikaz tipkovnice je pomagao, ali tipkanje je
bilo naporno. Svi trikovi koje ga je Juan bio naučio bili su gotovo beskorisni bez Epiphanyja.
Robert —> Miri: <sm> Dobro.</sm>
Miri je hodala u gotovo savršenoj tišini, a Robert ju je nastojao oponašati. Zapravo, sad
kad su Winston i ostali otišli, sve je bilo vrlo mirno u Huertasovoj zemlji. Možda su bili sami
baš kao što je Tajnoviti Stranac tvrdio, skriveni kako od prijatelja, tako i od neprijatelja.
Miri je zacijelo čitala dok su hodali. Pojavio se još jedan sming.
Miri —> Robert: <sm> Nisam znala za "Alfreda".</sm>
Bilo je neobično što se nije čudila Tajnovitom Strancu. Natipkao je nekoliko osakaćenih
riječi. Robert —> Miri: <sm> Št mžm učnt?</sm>
Miri —> Robert: <sm> Pa, tu je Pametnjakovićeva lista.</sm> Mahnula je po zraku i
pokazala se jedna stranica Strančevog pdf-a.
Strana 17
Što možete učiniti da porazimo Alfreda
Kao prvo, čak ni ja, vaš tajnoviti prijatelj, nisam sasvim siguran što Alfred
smjera (ali gorim od znatiželje). Evo nekih mogućnosti.
161
(1)
Raznijeli biološke labose, kla.sični iskreni terorizam. Ali ne čini li
vam se da si je dao prilično mnogo truda ako je to sve što želi
učiniti? Bilo bi to brutalno podzapo-šljavanje talenta svih nas. Ako
se spačka sastoji od toga, vi ćete biti junaci dana, moje ruke u
onesposobljavanju onih kutijica koje ste posadili vi i vaši prijatelji ali vaša slava će vjerojatno biti posthumna. Moja sućut!
(2) Sabotirati neku komponentu labosa, možda na način da 10 ne postane
očigledno sve do nekih mnogo kasnijih katastrofa. Ovo je gotovo
jednako glupo kao (1).
(3) Instalirati (ili prikriti) neki vraški pametan softver za preusmjeravanje
veze koji bi Alfredu de facto omogućio vlasništvo nad istraživanjima
provedenim u onom dijelu labosa koji ste vi, Roberte, pripremili za
njega. To bi bilo kul i meni osobno to bi bilo najdraže (pogledajte
moju raspravu o voćnim mušicama u Poglavlju 3). Na Alfredovu
žalost, ova je komedija otišla toliko daleko da ne vjerujem kako će ta
zamisao preživjeti revizije koje će sigurno navaliti kao lude. U
tom slučaju, vas dvoje možete pomoći tako da se dočepate svega što
Alfred još uvijek nije sakrio.
(4) U slučaju neuspjeha točke (3), ili možda u okviru svog izvornog plana,
Alfred može iskoristiti rad vaše kabale i pokrenuti izlaznu isporuku
biološki zanimljivih materijala iz labosa.
[Dijagram transportnog sustava pneumatskih cijevi]
[Slika GenGenovog UP/Ex lansera]
U svrhu čega? O, ima uobičajenih terorističkih mogućnosti - ali
vjerojatnije je da se radi o nečemu neobičnom i zanimljivom.
Uvjeren sam da mogu identificirati takvu aktivnost, a vi - moje
odane ruke - možete fizički spriječiti utovar i izlaznu isporuku.
Trenutačno svi živimo u neznanju u vezi s ovim. Ali kad jednom uđete u
pervertirano područje GenGena, trebao bih biti u stanju opet stupiti u kontakt
s vama. Budite oprezni, budite tihi, i Potražite Mene na Svojem Nebu!
Mirine su riječi počele prekrivati tekst prije nego što ga je Robert stigao pročitati.
Miri —> Robert: <sm> Ovaj tip je uvijek tako skroman.</sm>
Robert se nacerio. Onda je pročitao njezinu poruku još jednom. I sjetio se svih svojih
razgovora sa Sharifom, misterija o Pravom Sharifu. Strancu-Sharifu i... SF-Sharifu. O, Bože
dragi.
Robert —> Miri: <sm> Klk shrfa bila ti?</sm>
Podigla je pogled na njega i na trenutak se njezina napetost pretvorila u blistavi osmijeh.
Miri —> Robert: <sm> Nisam sigurna. Ponekad smo svi bili pomiješani zajedno s pravim
Zulfijem. To je bilo gotovo zabavno, slušala sam što drugi pitaju i što ti odgovaraš. Ali
previše često sam bila smrznuta izvana, a unutra je bio samo g. Pametnjaković.</sm>
Robert —> Miri: <sm> Tajnoviti Stranac.</sm>
Miri —> Robert: <sm> Ti ga stvarno tako zoveš? Zašto?</sm>
Zbog sve one magije koju je obećao. Ali nije to natipkao.
Miri —> Robert: <sm> Pa, ja mislim da on nije ništa bez nas.</sm>
Izvan njihove lokve svjetlosti sve je još uvijek bilo u mraku, ali sada su zidovi bili bliži.
Vratili su se sve do tunela kroz nebo.
Robert—> Miri: <sm> Kd stžu ma i ta?</sm> Klinci koji špijuniraju članove obitelji i
prijavljuju ih vlastima - to obilježje tiranije je tim jednostavnije kad se i sama obitelj sastoji
uglavnom od vladinih agenata.
162
Miri —> Robert: <sm> Ne znam. Nisam im rekla.</sm>
Gdje je tiranija kad je trebaš! Robert se tog trenutka nije mogao sjetiti ničega što bi rekao.
Robert —> Miri: <sm> Ali zašto?</sm>
Miri je zastala i pogledala ga onim svojim patentiranim tvrdoglavim zurenjem.
Miri —> Robert: <sm> Jer si ti moj djed. Znam da me nikad nisi htio povrijediti. Znam
da trpiš iznutra. Znam da se Bob sigurno vara u vezi s tobom. Shvatila sam da će ti biti bolje
ako ti uspijem pomoći iz drugačijeg smjera. I postalo ti je bolje, zar ne?</sm>
Robert je uspio kimnuti. Miri se okrenula i odmarširala dalje.
Miri —> Robert: <sm> Ali zabrljala sam. Mislila sam da je Pametnjaković sve o čemu
trebam brinuti. Mislila sam da će, gdje god vi upadnete, tog trenutka proraditi alarmi - i da
će moja i Juanova prisutnost možda pomoći da stvari ispadnu bolje za vas. Sad je
Juan</sm>
Oklijevala je, a zatim ispružila ruku da uhvati njegovu.
Miri —> Robert: <sm> Juan je jako ozlijeđen.</sm> Rukom je zarobila njegove prste.
Nije bilo važno. Robert nije smislio nikakav suvisli odgovor, osim da joj zauzvrat stisne ruku.
Miri —> Robert; <sm> Ali dr. Xiang je tu vani. Ona će pozvati pomoć. Ag. Blount bi sad
već trebao zvati pravi 911. U međuvremenu, ovdje dolje sve ovisi o tebi i meni.</sm>
Bilo je iznenađenja u gotovo svakoj Mirinoj rečenici, i da je mogao govoriti naglas ili
slobodno tipkati, bio bi postavio stotinu pitanja. Juan? Xiu Xiang? Miri? Toliko prijatelja je
toliko učinilo da spasi nesposobnu staru budalu i njegove budale od kolega.
Tlo se elastično odbilo od njihovih nogu. Prolazili su nebeskim tunelom, vraćajući se na
teritorij GenGena.
28.
Životinjski model?
Čak i sporim danima tisuće certifikata opozivale su se svakog sata. Bio je to zbrkan
proces, no ujedno i nužna posljedica otkrivenih prevara, izvršenih sudskih naloga i odbijenih
kredita. Svi osim šačice opoziva bili su kratke kaskade odbijenih transakcija koje su se ticale
nekog pojedinca i njegovih/njezinih neposrednih certifikacijskih autoriteta, ili pak kakvog
malog poduzeća i njegovih CA. Možda bi se jednom godišnje dogodila značajnija kaskada,
obično kad bi neko veliko poduzeće naletjelo na nepopustljive vjerovnike te bi CA-ovima
srednje razine bio isporučen sudski nalog. Još rjeđe od toga, opoziv je znao biti dio neke
vojne akcije, kao prilikom pada Južne Osetije. U teoriji, protokoli opoziva funkcionirali su na
proizvoljno velikim CA-ovima... ali sve do večeras nijedno izvorište certifikacijskih autoriteta
nikad nije izdalo globalne opozive. A Credit Suisse bio je jedan od deset najvećih CA-ova na
svijetu. Većina njegovog poslovanja odvijala se u Europi, no njegovi certifikati pleli su mreže
nemjerljive složenosti širom planeta, utječući na interakcije između ljudi koji nisu nužno
govorili nijedan europski jezik.
Noćas će svi ti ništa ne sluteći klijenti saznati za svoju povezanost. Neuspjesi su se širili u
vidu vremenskih isteka na certifikatima iz posredničkih CA-ova i - kad bi se radilo o
vremenski ovisnom povjerenju - kao izravne obavijesti. U Europi, avioni i vlakovi su se
glatko zaustavili, bez ijedne nesreće ili udesa. Zabilježeno je milijardu neuspjeha, a hitne
službe su krenule - uz različit stupanj uspješnosti - u akciju. Američko Ministarstvo
domovinske sigurnosti primijetilo je neuspjehe i sve veću kolateralnu štetu. Skupovi
analitičara iz SAD-a kontaktirali su druge velesile i vijećali pod hitnim protokolima
ustanovljenim godinama ranije. Kineska Javna sigurnost, Indoeuropske obavještajne službe,
MDS SAD-a - svi su se složili da se odvija katastrofa kategorije jedan, stvarno gadna
softverska greška ili pak nova vrsta terorističkog napada.
U odredenim zakutcima Indoeuropske obavještajne službe, razumijevanje je bilo
preciznije. Znatno preciznije.
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Eto, učinio sam to. Je li imalo ikakvog utjecaja na
Zeca?</sm>
Do tada su se na UCSD-u dogodili samo manji neuspjesi, tek nekoliko vremenskih isteka
certifikata. To je bilo dovoljno da se naprave određene projekcije: gomile nisu svjesno uočile
163
promjene, no pobunu kod knjižnice očekivao je nagli i neslavni kraj. Zec je stajao iza svega
što su večeras vidjeli, još i više nego što su analitičari bili pretpostavili, a sad se ta podrška
raspadala.
Dolje u labosima. Zec je bio gotovo nevidljivi uljez. Potvrditi odsutnost tog uljeza nije
bilo lako, no Alfredovi analitičari dosegli su konsenzus;
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> Komunikacijski neuspjesi postoje, ali ne u našoj osnovnoj
operaciji. Zec je još ovdje, ali gubi fleksibilnost.</sm>
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Gubi fleksibilnost? Dovraga, treba nam više od toga. A što
je s njegova dva agenta? Što oni rade?</sm>
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> Izašli su iz našeg područja.</sm> To nije bilo baš sasvim
istinito, ali Guovi i ono što je ostalo od Zeca, bili su propisno preusmjereni. Sad mi treba još
samo nekoliko minuta.
O
Zec je bio pod pritiskom. Uvijek je uvjeravao samog sebe da najbolje funkcionira pod
pritiskom - premda pritisak obično nije bio toliko neposredan, a njegovi protivnici toliko
moćni i lišeni smisla za humor. Osim nekolicine analitičara niskog ranga. Zec nije poznavao
nikoga na Indoeuropskoj strani tko je umio shvatiti šalu.
Zec je pogledao kroz tucet kamera, sve koje je Alfred lažirao u području MCog. Njegove
ruke ušle su u to područje prije samo nekoliko trenutaka; možda je upravo to uspaničilo
njihove neprijatelje toliko da se upuste u taj masovni napad opozivom. Malim i sve manjim
dijelom svoje pažnje pratio je veličanstvenu tarapanu oko knjižnice. Uzdah. Alfred & Co
nikad nisu naslutili njegovu vezu sa Scooch-a-moutom, a ipak... Tko bi mislio da će otkriti
njegovu sklonost prema CA-ovima Credit Suissea? Ili da je EU imala toliku moć nad
certifikacijskim autoritetom jedne suverene države? ... Ili da je njegova vlastita ovisnost bila
tako velika koliko je sada otkrivao?
Zec je imao i drugih izvorišta CA-ova, ali nijedan toliko koristan kao Credit Suisse. Oni
će mu dostajati za nekoliko minuta više. Ondje gdje nisu dostajali, pokrenuo je pravne
programe da ulažu žalbe protiv najdestruktivnijih opoziva.
U međuvremenu, usredotočio se na zabavne stvari: što to Alfred pokušava izvesti? Obično
razaranje? Intelektualnu krađu? Zec se počeo osjećati opako. Ranije je bio voljan pristati na
tajni stražnji ulaz u Alfredovu operaciju. A sad, e pa sad ju je nakanio cijelu ukrasti. Počevši
od voćnih mušica.
Zec je posegao za svojim rukama.
O
Robert se sjećao ovog područja. Vratili su se u srce GenGenove zemlje, među beskrajne
redove sivih ormarića, kristalne šume koje su ih spajale, pneumatske cijevi. Ali ravno ispred
njih čuo se zvuk nalik na gnječenje kartonskih kutija.
Strančev pdf imao je tumačenja za skraćenice napisane na bokovima ormarića:
Dros MCog
Robert —> Miri: <sm> Voćne mušice? </sm> Ovo je bilo mjesto na koje je smjestio
gotovo trećinu onih kutijica, pri čemu je morao puzati preko, iznad i između ormarića.
Miri —> Robert: <sm>Da. Jesi li pročitao što Pametnjaković tvrdi za ovo? Ja to ne
vjerujem.</sm>
"Hej, hej, čovječe moj!" I pojavio se Tajnoviti Stranac, Mirin g. Pametnjaković. Koža mu
je praktički svijetlila zeleno, čak i u sjenama. Lice je bilo Sharifovo, no osmijeh je bio
neljudski širok. "Možete slobodno govoriti. Alfred nas je otkrio ovdje prije nekoliko minuta."
Stranac se osvrnuo kao da očekuje vidljivog neprijatelja. "Tako da me sada nije briga može li
vas čuti. Ili mene! Što možeš učiniti, Alfred? Isključuješ me, ali kladim se da ću trajati još
minutu ili dvije. O, pretpostavljam da bi ti mogao isključiti i vlastitu operaciju. Onda bih ja
trenutačno nestao." Opet je pogledao Miri i Roberta, te nastavio sotto voće. "Ako to učini,
onda je stvarno očajan. A to mu neće nimalo pomoći, jer vi još uvijek imate moj pdf. Vi ćete i
dalje biti ovdje da uništite njegove tajne planove. "
164
Tajnoviti Stranac im je domahnuo da ga slijede. "Jeste li došli do ovog dijela mojeg
objašnjenja?" Pokazao je ormariće. "Molekularna biologija kognicije. MCog. A Alfredovi su
ljudi stvorili idealni životinjski model za svoje istraživanje. "
"Voćne mušice?" reče Robert.
"Ja to ne vjerujem", reče Miri. "Voćne mušice ne mogu razmišljati. Što bi tvoj 'Alfred' - ili
ti - učinio s njima? "
Stranac se bahato nasmijao na onaj svoj način, a Robert je uočio kako se Mirino lice
trgnulo uvis. Ona bi se mogla bolje od njega nositi s ovim manipulatorom. Najzad, ona nije
očajnički željela njegovu pomoć.
"Ah, Miri, ti čitaš ali ne razumiješ. Da sad možeš doći do cijele mreže - i do nekoliko
stotina sati istraživanja - možda bi shvatila da molekularna biologija ovisi više o dubini
podataka i analize, nego o određenoj klasi organizama. U njegovim Drosophila melanogaster
alfredii - je li da ih tako zoveš, Alfrede? - imamo metaboličke staze koje su temelj za
cjelokupnu životinjsku kogniciju. "
Ovo je doista zvučalo poput nekih dijelova pdf-a, minus urednički komentari.
Zaobišli su jedan ugao i ugledali izvor zvukova.
"Viola, Alfredovih tristo tisuća voćnih mušica se pakira u prikladne tuljce za otpremu."
Strančevo lice i tijelo imali su sve manje i manje sličnosti s izvornim Sharifom. "Ali moram
priznati - ja znam što te male bube jesu, ali zapravo ne znam što je Alfred planirao s njima.
Sigurno ima nekih čudesnih bolesti - kognitivnih bolesti? - koje bi mogle proizaći iz takvog
istraživanja. Ili on možda hoće dobiti prednost nad svima koji se bave intenzifikacijskim
drogama. Ili se možda bavi MMV-om. Ali pouzdano znam... "
Serije voćnih mušica slagale su se na veliki transportni stol, mnogo veći od svega u
radionici Rona Williamsa. Cilindri za otpremu kotrljali su se preko stola, ravno kroz
Strančevo tijelo. Stvorenje je to primijetilo pola sekunde prekasno, ali reagiralo je uvjerljivim
skokom sa stola.
"Ali pouzdano znаm da ih pokušava otpremiti odavde. "
"To tvrdiš ti."
"Hej, vjeruj mi, gospodična Miri. Ti si upoznala Alfreda. On je kolega koji je pokušao
ubiti Juana Orozca. Tip je zli manijak. Pingaj etikete na ovim paketima ako mi ne vjeruješ. "
Da. UP/Exove etikete s kriptiranim odredištem. Prvi cilindar kliznuo je sa stola u smjeru
najbliže pneumatske cijevi.
Sad je Stranac hopsao s noge na nogu. "Samo vi možete spasiti čovječanstvo! Samo
srušite cilindre na niži pladanj. Ne dajte Alfredu da pobijedi! "
To kao da je uvjerilo Miri. Pojurila je prema stolu, izvukla paket iz ulaza u pneumatsku
cijev i bacila ga Robertu. On ga je ulovio, kao i sljedeći, i sad su mu obje ruke bile zauzete.
Bijeli cilindri bili su lagani poput pjene.
Strančeva se slika nakratko smrznula. Naglo, animacija se vratila. "Heh! Izvrsno
učinjeno." Neodređeno je mahnuo prema zidovima. "Vidiš, Alfred? Ne isplati se ljutiti Zeca!"
Zeca? Stvorenje se okrenulo natrag prema njima; Bože sačuvaj, stvarno je pomalo sličilo
zecu. "Bilo je za dlaku, ali ja sam pobijedio! Mislim, mi smo spasili čovječanstvo." Uspravilo
se, no cijelo njegovo tijelo bilo je ukošeno. "Prokleti Alfred. Gasi me dio po dio. Možda bih
trebao izaći sa scene oponašajući Zlu vješticu sa zapada. Dok umire, mislim. "
Stvorenje se zavrtjelo, melodramatično stenjući dok se njegovo tijelo rastapalo. Zastalo je
i nehajno dobacilo Robertu: "O, nemojte zaboraviti na cilindre. Samo ih bacajte na niži
pladanj. "
Robert se nije ni pomaknuo.
"Mislim ozbiljno!" reče Stranac, a nešto nalik na ozbiljni ton uvuklo mu se u glas.
Razmahao se rukama - još malo dramatičnog umiranja ili traženje objašnjenja? "Ako su te
bube vektori bolesti, vi ste u središtu uništenja! Niži pladanj će ih poslati u pećza spaljivanje,
sve lijepo i uredno. "
Miri je zavrtjela glavom. "Ne. To je alternativni put prema UP/ /Ex lanseru. "
"Pogledaj moj pdf, budalo. Kartu. "
165
"Pogledala sam svoju kartu, onu koju sam snimila danas poslije-pоdnе." Mirin je osmijeh
bio trijumfalan.
Uslijedila je stanka od dvije sekunde. Tada se stvorenje okrenulo i pogledalo gotovo ravno
u Miri. "Mrzim te. Miri Gu. Ti zloćo jedna. Sve je išlo tako dobro dok se ti nisi uplela. Osvetit
ću ti se za to." Tada je počelo vikati. "U međuvremenu, osvetit ću se tebi, Alfred. Ako
padnem ja, padaš i ti! Idem te cinkati. Idem... "
Lik se prestao kretati. Nakratko je vladala tišina, a zatim je Robert čuo jednu jedinu riječ,
tihu i udaljenu: "... pomoć. "
I stvorenje je nestalo. Robert i Miri pogledali su jedno drugo. Preostalo je samo njih dvoje
i redovi ormarića.
"Misliš da je stvarno otišao. Miri? "
"Ja... ne znam. "
Miri —> Robert: <sm>Ali ako Pametnjaković nije lagao o svemu, onda je onaj Alfred još
uvijek tu negdje.</sm> Naglas, njezine su riječi bile stidljive. "Možda bismo morali ostati
ovdje i čekati policiju. "
"Dobro. "
Miri je nezgrapno sjela na pod. Neko vrijeme bila je vrlo tiha, i javno i privatno. Robert je
spustio pakete i zagledao se u mrak, osvrćući se na sve strane. Navodno više nije bilo
neprijateljskih robota. Što bi "Alfred" sad mogao učiniti s voćnim mušicama? Što bi tip
mogao učiniti Miri i Robertu?
Miri —> Robert: <sm>Pojavio se novi zvuk.</sm>
Robert ju je upitno pogledao. Miri je nacrtala zlatnu strelicu pod pravim kutom na hodnik
iz kojeg su došli.
Miri —> Robert: <sm>Pazila sam na sve što čujem dok sam vas pratila. Sad se događa
nešto novo, najvjerojatnije u ormarićima s miševima. Jeste li radili nešto na toj strani?</sm>
Mirno je ustala. Robert je kuckao po svojoj tipkovnici:
Robert—> Miri: <sm> Tam stavl vćn oprm.</sm>
Mirina brada se podigla.
Miri —> Robert: <sm>Zvukovi su kao oni koje smo čuli ovdje. Netko pakira nešto drugo
za otpremu.</sm>
29.
Dr. Xiang preuzima nadzor
Günberk, Keiko i Alfred imali su svaki svoj skup analitičara. Prije deset sekundi, ti
analitičari su se složili: u smislu aktivne prijetnje Zec je nestao, kako s površine, tako i iz
milneta ove operacije. Oko tog suda visjeli su grozdovi neistomišljenika, no oni su se bavili
predviđanjem kolateralne štete.
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Bogu hvala, zaustavili smo čudovište.</sm>
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> I imamo inspekcijske podatke po koje smo došli. Sad je
vrijeme da se gubimo odavde!</sm> Pozvala je uvećanu sliku kontingencijskog stabla.
Nalazili su se daleko na grani koja je vodila prema potpunom gubitku oporecivosti. Međutim,
dok nisu sa sigurnošću znali rezultate istrage, trebali su držati Amerikance u neznanju.
Alfred je predstavio svoj najnoviji plan izvlačenja, s prolaznim vremenima podešenim
tako da za dlaku prikriju njegove aktivnosti na otpremi.
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Osam minuta! Tako puno?</sm> Keiko je još uvijek
pokrivala zbivanja na sjeveru labosa. A pogledi na izgrede pokazivali su da je bollywoodska
ekipa još uvijek na svojem mjestu pored knjižnice... ali i da se cijela stvar pretvara u
građanske nemire, od one vrste koja uzrokuje izravnu reakciju policije. Ubaciti Alfreda natrag
među ljude iz Bollywooda sada, bilo bi lagano; vrlo skoro bit će nemoguće.
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> Srezat ću svaku sekundu koju uspijem, Keiko.</sm>
Mitsuri—> Braim, Vaz: <sm> I bolje ti je! Pet minuta je najviše što mogu
garantirati.</sni>
Alfred se nasmiješio Keikinoj neljubazno svladanoj panici. Ona i Günberk dat će sve od
sebe. A na određene načine, ovaj kaos je bio koristan. Prevariti Günberka i Keiko uvijek je
166
bio Alfredov najveći problem. Njegova otprema bila bi nemoguća da njihova pažnja nije bila
toliko raštrkana.
Prošle su dvije minute. Tri. Njegov tajni tim dovršio je većinu lažiranja. Ažurirao je
protokole na zadovoljstvo Saveza, a i budućih istražitelja iz SAD-a. Sad se bavio jednim
malenim odjeljkom među ormarićima Mus musculus, njegovim pravim životinjskim
modelom. Alfred je skakao s gledišta na gledište, u brzom letu iznad ormarića koji su
izgledali poput uredskih zgrada u kakvom prozaičnom, utilitarističkom gradu. Mogao je uzeti
samo mali broj miševa, samo nekoliko onih začetih nakon posljednjeg ažuriranja. Njegov tim
već je prekinuo eksperimente u tijeku, te pokrenuo operacije uništenja. Sad je otkačio
odabrane nizove i počeo ih pripremati za lansiranje. Drugi članovi tima već su slali cilindre za
otpremu prema ulazu u pneumatsku cijev na vrhu ormarića. Po jedna serija od dvadeset puta
trideset... šesto miševa - mogla je stati u svaki cilindar.
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm>Alfred! Javna mreža pada.</sm>
Vaz je opsovao i pogledao analizu površine. Nisu bili ni blizu Keikinom roku.
Braun —> Mitsuri, Vaz: <sm> Radi se o potpunom padu sustava. G. Zec nas je
zaribao.</sm>
Analitičari su kipjeli od proturječnih mišljenja. Kvarovi poput ovog događali su se
nekoliko puta godišnje negdje u svijetu, što je bila cijena koju je civilizacija plaćala za
složenost. Ali ovdje je postojala zloslutnija sumnja, da je ovaj kvar kolateralna šteta opoziva.
Možda je Zečeva magija, koju je koristio kod pobune, ovisila o tome da on upravlja
ugrađenim računalnim sustavima javnog okruženja. Sad kad su njegovi certifikati bili
opozvani, uslijedila je kaskada kvarova koja je prodirala kroz gotovo sve, točno istom
brzinom kojom su certifikati nizali neuspjehe.
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Alfrede! Čisti se odande!</sm>
Drugi i treći cilindar bit će spremni za koji trenutak. Alfred je pogledao status UP/Exa.
Lanser se nalazio blizu područja MCog. Što je još važnije, njime se upravljalo lokalno, pa ga
vanjski raspad sustava nije zakačio. Unio je odredište u Guatemali - i za lansiranje odabrao
vozilo koje je ondje ubacio nekoliko tjedana ranije. Trebalo bi biti dovoljno nevidljivo da
izađe iz zračnog prostora SAD-a.
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> Jedna minuta. Možeš li mi dati toliko?</sm>
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Pokušat ću.</sm>
Analitičari površine bili su duboko u kontingencijskom planiranju i procjenama
vjerojatnosti. Na tisuće malih promjena odvijalo se po cijelom krajoliku UCSD-a, gdje god je
indoeuropska operacija imala utjecaj. Ljudi iz Bollywooda ostat će prisutni ondje gore koliko
i svi ostali.
Alfred se natjerao da vrati pažnju na labose. Drugi cilindar se utovarivao. Prvi je već jurio
pneumatskom cijevi, vozeći svoje male putnike u lanser.
Alfred se smrznuo. Guovi su nestali iz područja s voćnim mušicama. Primijetio je kretanje
u jednom drugom prozoru, na početku redova s miševima. Djevojčica i muškarac koji trče
prema kameri. Nisu ih prevarile voćne mušice.
Alfred se nagnuo naprijed. Dobro. Jedna minuta. Što bi njegovi ljudi mogli izvesti u tom
vremenu?
O
Lenina invalidska kolica nisu bila napravljena za dugo pješačenje. Bila su prilično dobra
na asfaltu, čak i na uzbrdici; Xiu je morala trčkarati da bi održala korak. Ali kad je asfalt bio
pun pukotina, kolica su morala hodati. Napredovanje je postalo vrlo sporo.
"Možeš li ti uopće vidjeti cestu. Lena?" Njezina vidi-stranica bila je mračna, baš kao i
prirodni pogled.
"Ne. Mislim da je netko iskopčao brežuljak. Možda nuspojava pobune." Pomaknula se na
sredinu ceste. "Psst! Još uvijek se približavaju." Mahnula je Xiu da priđe naprijed. "Kako da
ih zaustavimo? Na ovaj ili onaj način, moram otkriti što se događa. "
"Robert će te vidjeti."
"Prokletstvo!" Lena se kolebala, uhvaćena u dvojbi.
167
"Vrati se na rub ceste. Ja ću ih ionako sigurnije zaustaviti. "
"Hmf" rekla je Lena. Ali povukla se.
Xiu je neko vrijeme mirno stajala. Osluškivala je udaljene zvukove autoceste. Preko brda
dopirala je buka koja je mogla biti pjevanje. Ali izbliza je čula samo zvukove kukaca i
osjećala je kako se zrak hladi u noći, a uska cesta pod njezinim nogama bila je grbava i
kamenita. Ugledala je svjetlost kako prelazi izbočinama iznad nje.
"Ja ih čujem, Xiu. "
Čula ih je i Xiu, prvo škripanje guma, a tada i slabašno zujanje električnih motora.
Misteriozni auto izašao je iz zadnjeg nevidljivog zavoja na cesti, a ona se napela da skoči i
makne mu se s puta.
Ali po ovoj cesti auti nisu mogli juriti. Njegovi farovi polako su se fokusirali na nju.
"Maknite se s puta, maknite se s puta." Riječi su bile glasne, a vidi-stranica u njezinoj ruci
rasvijetlila se bljeskajućim upozorenjima o kaznama za ometanje Kalifornijske cestovne
ophodnje.
Xiu se počela povlačiti, no tada je pomislila, Ali ja i želim razgovarati s KCO.
Mahnula je autu da se zaustavi. Vozilo je još više usporilo, a tada je skrenulo i pokušalo je
zaobići slijeva. "Maknite se s puta, maknite se s puta. "
"Ne!" viknula je i skočila natrag pred njega. "Vi stanite! "
Auto je išao još sporije. "Maknite se s puta, maknite se s puta." Zatim ju je pokušao
zaobići s druge strane. Xiu je opet skočila ispred njega, ovaj put zamahnuvši ruksakom, kao
da je on mogao nanijeti neku štetu.
Auto se povukao metar ili dva, te lukavo skrenuo kao da se priprema za završni juriš. Xiu
se upitala želi li uistinu skočiti pred ono što će se zatim dogoditi.
O
Bol je parala Tommieja sa svakim otkucajem srca. Za neko vrijeme shvatio je da je to
dobra vijest. Podigao je glavu vidio da je opružen na zadnjem sjedištu putničkog automobila.
Ono na sjedalima nasuprot bili su Winnie i Carlos.
"Gdje su Robert i njegova curica? "
Winston Blount odmahnuo je glavom. "Ostali su tamo. "
"Razdvojili smo se, profesore Parker. "
Strašna sjećanja su se vraćala. "O... da. Gdje je moj laptop? Moramo nazvati 911. "
"Zvali smo, Tommie. Sad je sve u redu, ovo je vozilo KCO. "
Usprkos njegovoj smušenosti, to nije imalo smisla. "Nimalo mu ne sliči. "
"Ima sve natpise, Tommie", no u Winstonovom glasu svitala je nesigurnost.
Tommie je pustio noge sa sjedala i odgurnuo se u polusjedeći položaj. Bol ga je čvrsto
stisnula oko prsa, pandžama mu zaderavši po rukama. Umalo se opet onesvijestio i bio bi pao
prema naprijed da nije bilo Carlosa.
"Po... podignite me!" Tommie je pogledao naprijed. Farovi automobila bili su upaljeni.
Cesta je bila strma i uska, a povremeno bi iz nje izranjali raštrkani ostaci asfalta; bila je od
onakvih na kakve se moglo naići u Istočnom okrugu, ili na kratkim dijelovima duž obale;
nepovezani ostaci zaboravljenih kolnika. Usporili su svladavajući pukotine u dubokim
sjenama. Grmlje je promicalo pored njih. A sad je, ravno naprijed, ugledao nekoga kako stoji
nasred ceste. Auto je usporio do puzanja samo pet metara od - bila je to mlada žena.
"Maknite se s puta, maknite se s puta", neprestano je ponavljao njihov auto, nastojeći je
zaobići prvo s jedne, a zatim i s druge strane.
Žena je skakala amo-tamo, blokirajući ih. Vikala je i zamahivala prema njima poprilično
velikim ruksakom.
Njihov auto se povukao nekoliko metara i Tommie je začuo slabašno cviljenje
kondenzatora koji se priprema za nešto drastično. Kotači su se okrenuli za nekoliko stupnjeva
- a žena je opet skočila pred njih. Farovi su joj jarko osvijetlili lice. Bilo je to dražesno azijsko
lice... kad biste mu dodali trideset godina, dobili biste lice iz nekih vrlo neukusnih članaka u
Sigurnom računarstvu s prijelaza stoljeća. Ona je bila posljednja osoba za koju bi ikad
očekivao da će se igrati "blokirajmo tenkove na Trgu Tiananmen".
168
Farovi su se ugasili. Auto je jurnuo naprijed. Tada su se uključile kočnice i napola su
skliznuli u jarak. Začula se prigušena eksplozija koja je mogla biti od kondenzatora koji se
razletio na komade. Vrata s obje strane vozila otvorila su se uz prasak i Tommie je napola
ispao u prohladni noćni zrak.
"Dobro ste, profesore Parker?" Glas je bio Carlosov, a dopirao je negdje blizu iza njegove
glave.
"Još nisam mrtav." Začuo je korake na cesti. U jednoj malenoj šaci zasjalo je svjetlo i
žena je glasno rekla: "To su Winston Blount i Carlos Rivera..." a tada, razgovornijim tonom,
"...i Thomas Parker. V... vi me vjerojatno ne znate, dr. Parker, ali ja sam se divila vašem
radu."
Tommie nije znao što bi rekao na to.
"Pustite nas da prođemo", reče Winston. "Ovo je hitan slučaj. " Prekinuo ga je zvuk
kotača - ali ne od drugog automobila. Neki glas je progovorio iz mraka. "Gdje je Miri? Gdje
je Robert? " Carlos je odgovorio: "Još su unutra. Pokušavaju zaustaviti... Bojimo se da netko
preotima labose. "
Motori su cviljeli. Radilo se o invalidskim kolicima koja su nosila nekog posve
pogrbljenog. Ali glas je bio snažan i razdražen. "Vraga. Osiguranje labosa bi to spriječilo. "
"Možda ne bi." Winnie je zvučao kao da grize krhotine stakla. "Mislimo da je netko...
subvertirao osiguranje. Zvali smo 911. Upravo ih ometate." Mahnuo je rukom prema
njihovom autu. On je bio napola u jarku, nepokretan.
Tommie je pogledao zamračeni putnički automobil. "Ne", rekao je. "Ovo je podvala.
Molim vas. Vi nazovite 911. "
Invalidska kolica su se dokotrljala bliže. "Pokušavam! Ali nalazimo se u nekakvoj mrtvoj
zoni. Trebali bismo krenuti nizbrdo i naći nešto na što se možemo zakačiti. "
"Duì!" reče Carlos. Osvrtao se svuda oko sebe, onako kako to djeca čine kad njihove veze
prestanu raditi.
Strašna dr. Xiang mahnula je svojom malom ručnom svjetiljkom, a svjetlost i sjena
izmjenjivali su se oko nje. Čudno. Činilo se da nekako oklijeva. X. Xiang je bila jedna od
istinskih Zlikovaca sadašnjeg doba, u najmanju ruku jedna od onih koji su učinili Zlikovačke
režime mogućima. To nikad ne biste rekli po njezinom izgledu. Ugasila je svjetlo i neko
vrijeme stajala u tišini. "Ja... ja mislim da nismo u lokalnoj mrtvoj zoni. "
"Ma sigurno jesmo!" rekao je Winnie. "Ja nosim, a ne mogu vidjeti ništa osim stvarnog
pogleda. Moramo izaći na autoput, ili barem doći do mjesta otkud ga vidimo. "
No sad se Tommie sjetio što je rekla Guova unuka. Možda su lokalni čvorovi bili
prevareni. Xiangova je imala drugačiju teoriju: "Hoću reći da mrtva zona nije samo ovdje.
Slušajte. "
"Ja ne čujem ništa... o. "
Bilo je tihih zvukova, možda od kukaca. Pomalo se čulo i vikanje s druge strane
brežuljaka. Dobro, to je zacijelo bila diverzija s krugovima vjerovanja. Što još? Autocesta je
zvučala... neobično, ne poput konstantnog, vibrirajućeg prolaženja kotača cestom. Sad se
odande čuo samo vrlo slabašan zvuk, uzdah umiranja. Tommie nikad nije čuo takvo što, ali
znao je kako stvari funkcioniraju. "Gašenje zbog kvara", rekao je.
"Sve? Stalo?" pitao je Carlos sa sve većim užasom u glasu. "Aha!" Ritam boli u
Tommiejevim prsima bio je u crescendu. Ali, hej, daj mi da poživim dovoljno da saznam što
se događa!
Glas iz invalidskih kolica je rekao: "Čak i ako ne pošaljemo upozorenje, netko će
primijetiti. "
"Možda neće", dahnuo je Tommie. Ako je pad sustava bio velik i mjestimično raštrkan,
nalik na prirodnu katastrofu - onda bi možda mogao pokrivati nešto uistinu veliko što se
odvija u podzemlju.
"A mi ne možemo učiniti ništa korisno", rekao je Winston.
"Možda ne možemo." Xiangine riječi bile su jeka Tommiejevih, ali njezin je glas bio
zamišljen, odsutan. Usmjerila je svoju ručnu svjetiljku prema ruksaku. "Ja sam se dobro
zabavljala na satovima radionice. Može se napraviti puno zanimljivih stvari. "
169
Tommie je uspio izgovoriti: "Aha. A sve one poštuju zakon."
Smijeh X. Xiang bio je tih. "Ta se činjenica može upotrijebiti protiv same sebe, osobito
ako dijelovi nisu upoznati sa širokom slikom."
Mnogo Tommiejevih starih prijatelja govorilo je na takav način; uglavnom su to bile
dokone priče. Ali ovo je bila X. Xiang.
Izvukla je napravu nezgrapnog izgleda. Bila je nalik na starinsku konzervu kave, otvorena
s jedne strane. Primila je konzervu kave tako da joj omogući pogled na njezinu vidi-stranicu.
"Mnoge stvari još uvijek rade, samo što ne mogu pronaći dovoljno čvorova da se usmjere
prema van. Ali na sjeveru, nedaleko odavde nalazi se velika vojna baza. "
Iz invalidskih kolica: "Kamp Pendleton je nekih pedeset kilometara u onom smjeru."
Govornica je možda mahnula rukom, ali Tommie to nije mogao vidjeti.
Xiangova je svojom konzervom kave skenirala nebo bez zvijezda.
"Ovo je glupo", rekao je Winston. "Kako možete znati ima li ikakvih čvorova u vašem
vidokrugu? "
"Ne znam. Namjeravam poslati svjetlosne signale koji se odbijaju od naoblake. Zovem
marince." A onda je počela razgovarati sa svojom vidi-stranicom.
O
Bob Gu i njegovi marinci provodili su više vremena u sustavima za obuku nego u borbi ili
na straži. Voditelji obuke bili su legendarni po kreiranju nemogućih hitnih situacija - koje bi
kao šećer na kraju ukrasili nečim još nevjerojatnijim.
Noćas je stvarni svijet nadmašio najluđe voditelje obuke.
Alice je bila premještena na intenzivnu njegu. Bob bi bio otišao s njom - ali ono što ju je
oborilo bilo je neprijateljsko djelovanje, I to nije bio njegov kraj.
Na analitičarskom prikazu nikli su novi čvorovi i tucet grupacija u nategnutoj vezi: CA
Credit Suissea je upravo kolabirao, što je bila velika katastrofa za Europu. Učinci opoziva
certifikata osjetit će se čak i u Kaliforniji. Bob je pogledao pažljivije. Kolaps Credit Suissea
bio je tako iznenadan da je to morao biti sofisticirani napad. Pa što je onda paravan za što?
Sad se uključila i Zemaljska straža Ministarstva obrane/Ministarstva domovinske
sigurnosti. Večerašnja akcija mogla bi predstavljati nešto novo, Veliki teror koji se odvija
simultano širom SAD-a i Indoeuropskog saveza, iskorištavajući rupe stvorene zbog
nacionalnih suvereniteta. Promatrajući analizu iznad sebe. Bob je mogao vidjeti samo
najopćenitiju sliku, no bilo je očigledno da obavještajne agencije SAD-a, Saveza i Kine
surađuju kako bi otkrile izvor opasnosti.
Na jugozapadu CONUS-a, njegova nova vrhovna analitičarka davala je sve od sebe.
Njezin skup analitičara još uvijek je bio osakaćen, ali ljudi su vodili konstruktivne razgovore.
Njihove strukture pretpostavki i zaključaka su rasle. Nova vrhovna analitičarka se oglasila:
"Pukovniče, oluja zbog opoziva je vrlo intenzivna na UCSD-u." Prikaz prometa pokazao je da
su se demonstracije oko knjižnice osule do točke zaustavljanja. Novi kvarovi nisu bili
posljedica prezasićenosti glavnog rutera. Na tisuće sudionika bilo je decertificirano. Milijuni
programa za podršku bili su zaustavljeni. U najmanju ruku, to je značilo da masivno
sudjelovanje stranaca u večerašnjoj priredbi nije bilo tek fantazija nekog analitičara. Što god
bilo to što je pogodilo Europu, bilo je u intimnoj vezi s ovim ovdje.
A biološki labosi još uvijek su imali zeleno svjetlo. Čak je i sudjelovanje ekipa iz noćne
smjene u demonstracijama kod knjižnice ispalo najbolje što je moglo. Možda će
produktivnost i učinkovitost biti niski u ovoj smjeni, no to je bio problem komercijalne
prirode. Zapravo, odlazak ljudskog osoblja pojednostavnio je situaciju u labosima. Ondje nije
bilo ničega osim automatizacije - a ona je pokazivala da je sve dobro.
"FBI opet zahtijeva dopuštenje da preuzme. "
Bob je razdraženo odmahnuo glavom. "Odbijeno. Kao i ranije."
Hmm. Još više sudionika u pobuni bilo je decertificirano. Tri analitičara iz pomoćnih
službi južne Kalifornije izvijestili su o kvarovima na infrastrukturi u području kampusa. Zašto
bi lokalna infrastruktura ovisila o certifikatima Credit Suissea?
"Korelacija sistemskih kvarova s olujom opoziva je devedeset pet posto, pukovniče. "
170
Ma hajde. Premda su labosi bili čisti, ovdje se događala nekakva opaka interferencija. Bob
je utipkao komandu o kojoj je razmišljao ovih zadnjih nekoliko minuta:
PRIPREMA ZA LANSIRANJE
"Analitičari, ažurirajte kontingenciju devet i dajte mi procjenu za lansiranje", rekao je.
Uslijedila je stanka dok su njegov zahtjev pregledavali u MO/MDS, zajedno sa
Zemaljskom stražom. Njegova straža nad jugozapadom CONUS-a bila je na vrlo kratkoj uzici
nakon Alicinog sloma.
Ali dozvola je stigla za samo pet sekundi.
Bob je jedva primijetio kad se njegova gravitacijska čahura napuhala. On će zadnji izaći iz
staje, pa je trebao paziti na mnogo stvari.
LANSIRANJE LANSIRANJE LANSIRANJE
"Bespilotne letjelice lansirane. "
Njegovi prikazi pokazivali su kako se trideset spremnika borbene mrežne vojne opreme
odapelo visoko u noć južne Kalifornije. Bespilotne letjelice krenule su sa sjeverne strane baze,
dvadeset kilometara daleko od njega. Još sjevernije, iz marinske zrakoplovne baze Edwards, u
nebo se vinulo još više primitivnog oružja. Njihov manifest bio je katalog ekstremnih
mogućnosti: spasilačka koplja (500), magle za suzbijanje štete (100), HEIR* laseri (10),
toplinske strijele/izolacijska varijanta (100)... a zatim posljednja tri, one prave noćne more automati za sterilizacijsku maglu (10 puta 10), HERF** oružje širokog djelovanja (20 puta 20
puta 4), strateška nuklearna municija (10 puta 10 puta 2). Analitičari su plaćeni da razmišljaju
o najgorim mogućim ishodima... ali Gospode bože. Biološki labosi bili su jedino opravdanje
za te stavke.
Ali istini za volju - zanemari li se odsutnost popratne opreme - bila je to prilično
konvencionalna zbirka za suvremenu ekspedicijsku postrojbu. Tri puta u Bobovoj karijeri
ovakva lansiranja završila su stvarnom bitkom. Ali to je bilo pola svijeta dalje, u Almatyju, u
Ciudad General Ortizu, te u Asuncionu. Najstrašnija oružja nikad nisu bila upotrijebljena,
premda je u Asuncionu malo nedostajalo.
Noćas je svim tim hardverom ciljao vlastite susjede, samo pedeset kilometara južno od
Kampa Pendleton. Puna snaga u urbanom području bila je kao da mitraljezom ganjate štakore
po svojoj kuhinji. Sagni glavu, Miri.
"FBI opet zahtijeva dopuštenje da preuzme. "
"Odbijeno. Situacija je eskalirala." Na trenutak, nadajmo se samo na trenutak. Uspiju li
policija i spasioci ponovo podići sustav, onda će sav hardver koji je Bob podignuo nad južnu
Kaliforniju biti tek skupa vježba. Ali dobra stvar kod toga što je imao metu naciljanu i oružje
spremno, bila je to što je sad imao mnogo više utjecaja na resurse: Gu je prisvojio timove
analitičara iz cijele radne smjene širom nacije i suočio ih s obavještajnim i senzorskim
podacima. Prioritetna pitanja: jesu li labosi u San Diegu sigurni? Kakva je prognoza za
trenutačne kvarove sustava?
U međuvremenu, Bobove letjelice uzdigle su se do vrhunca svojih putanja. Municiju iz
Edwardsa poslao je još više, smjestivši je iza opreme iz Pendletona. Ukoliko se uskoro ništa
ne bude riješilo, morat će upaliti motore bespilotnih letjelica. Trebam odgovore, dečki!
Ali rulja analitičara još se uvijek bavila spajanjem milijardi točkica, traženjem uzoraka i
urota. A tada je jedna jedina primjedba promijenila sve. Neka geekuša s vremenske prognoze
koja je odradivala svoje mjesečno dežurstvo uzela je vrlo visoki prioritet: "Prije dvadeset
sekundi. Vidjela ad hoc signalizaciju na povratnom radarskom signalu iznad ovog područja" i nacrtala je elipsu iznad Sjevernog okruga San Diega, koja je obuhvatila dobar dio Kampa
Pendleton, Netko je stvarao vlastiti komunikacijski sustav, jednostavnim odašiljanjem
svjetlosnih signala u naoblaku na nebu! Dugačka os elipse bila je uperena točno prema
UCSD-u, Riječi uhvaćene poruke potekle su Bobovim vidnim poljem:
* High Energy Infra-Red laser, visokoenergelski infracrveni laser.
** High Energy Radio Frequency area mimition, visokoenergetsko oružje širokog djelovanja s
radijskom frekvencijom, koje onemogućuje rad digitalne opreme poput računala ili opreme za navigaciju.
171
Xiu Xiang —> bilo tko dovoljno pametan da me primijeti na povratnom radarskom
signalu: <sm> Automatizacija GenGenovih laboratorija je korumpirana. Sustav napada sve
koji mu se suprotstave. Ovo nije igra. Ovo nije šala. Što? Da, reći ću im. Dvoje ljudi je još u
labosima. Oni su dobri! Oni pokušavaju pomoći,</sm>
Analitičar iz NOAA-e*- progovorio je za vrijeme prikaza poruke: "Poruka ima puls od
jedne sekunde, u dvanaest transmisija. Vi gledate pročišćeni sažetak. "
Stvar je bila dovoljno jasna. Prsti Boba Gua tipkali su u rukavicama, lansirajući njegove
marince.
Tada se njegova vlastita gravitacijska čahura stegnula i... neko vrijeme Bob Gu nije pazio.
Neko vrijeme nije mogao paziti. Borbena obveza zahtijevala je od zapovjednog časnika da
osobno ode u bitku. U ovom slučaju, lansiranje je izbacilo njegov lovački avion gotovo
vodoravno van iz Pendletona. Možda ovo nije dobra ideja, pomislio je smućeno. Ali to bi
uvijek pomislio kad bi izlazio iz elektromagnetskog lansera na dvadeset gravitacija.
Sad je morao ponovo pronaći glavu i kontekst. Njegov tim i oprema držali su se
rasporeda. Nezamisliva Sredstva za krajnju nuždu još su bila visoko gore, posve fleksibilna.
Borbena mrežna vojna oprema već se nalazila u UCSD-u. A bio labosi još su uvijek svijetlili
zeleno, posve mirni i spokojni.
Njegov lovački avion bio je nekoliko sekundi udaljen od UCSD-a.
Još je nešto bilo važno, nešto što se dogodilo u posljednjih nekoliko sekundi. Xiu Xiang?
Bobovo se sjećanje otpljoštilo točno u trenutku kad je MDS-ov tim analitičara predočio
vlastiti oblik iste spoznaje: Xiu Xiang. Ime nije bilo neuobičajeno. Ali u cijeloj južnoj
Kaliforniji vjerojatno nije bilo više od tri ili četiri osobe koje su posjedovale to ime. A jedna
od njih je živjela u Rainbows Endu s Lenom Gu.
Odjednom je imao prilično dobru predodžbu o tome tko se nalazi na mušici nišana svega
čime je zapovijedao.
30.
Kad mreža stane
Knjižnica je izabrala. Neko vrijeme Timothy Huynh i cijela noćna smjena bili su tihi.
Gomile stvarnih ljudi bile su tihe, a i milijuni virtualaca sudjelovali su u koordiniranom miru.
Knjižnica je izabrala - i izabrala je Scoochije.
Na Hacekovoj strani vidljivo se širila spoznaja da su poraženi. Pobjeda je bila stvarna.
Kako će to Hacekijanci primiti? U kasnim desetim godinama dogodilo se nekoliko slomova,
kad su velike strukture vjerovanja kreirale nekakvu užasnu umjetnost. Neka od tih djela bila
su toliko strašna da su i sami krugovi uvenuli i umrli. Tko je danas još čuo za Bodljaste ili za
Zone misli? Ali noćas su Hacekijanci izgubili od drugih; moraju učiniti nešto... možda čak
nešto susretljivo.
Tihi mir rulje nastavio se još jednu sekundu. Tada se Opasno znanje odjednom okrenuo
od knjižnice. Njegov je pogled gnjevno prelazio po svima njima. Najzad, glumljenje
gubitnika nije bilo na njegovom repertoaru. Ali tko god bio onaj koji je stajao iza sve te
kreativnosti, bio je fleksibilan: za neko vrijeme, Opasno znanje se ljubazno nasmiješio i
ponovo se okrenuo prema knjižnici. Glas mu je zvučao kao da umjesto priznanja poraza čini
uslugu: "Pokoravamo se željama Knjižnice. Ovdje si pobijedio, o Scooch-a-moute." Kuknjava
se prolomila na Hacekovoj strani, no Opasno je podigao ruku i nastavio: "Odustajemo od
naših povlastica ovdje. Ostajemo samo kao gosti. "
Sheila —> Noćna smjena: <sm> Hacekovi ljudi su u teškim raspravama s upravom
sveučilišta. Mole da im daju bilo kakve mrvice.</sm>
Veći Scooch-a-mout ponašao se pobjednički pomirljivo, premda nije prekinuo svoj
zagrljaj knjižnice. "Dobrodošli ste kao gosti, u knjižnicu s pravim knjigama. "
Hanson —> Noćna smjena: <sm>Admin cendra zbog ovoga, ali publicitet bi trebao platiti
dodatni prostor na katovima. Pobijedili smo, društvo!</sm>
* National Oceanic and Almosphehc Adminislraiion - agencija koja se bavi izradom mapa oceana i njihovim
očuvanjem, predviđanjem promjena u okolišu, vremenskim prognozama i najavama prirodnih katastrofa
uzrokovanih vremenskim prilikama.
172
O
Nekoliko minuta sve je bilo kul. Okončati demonstracije bez sukoba s policijom ili
fizičkog rasula bilo je donekle antiklimaktično, ali dizajneri ovih demonstracija imali su još
neke specijalne efekte za smirivanje stvari. Katie Rosenbaum okupila je sve pauko-botove, te
ih poslala prema Huynhovim strojevima na bizaran "ples mira" - koji je usput očistio većinu
noćašnjeg smeća. Tim je osjetio da se između dvije strane odvijaju pregovori, da se trguje, da
se daju obećanja. Opasno znanje se povukao u nebo, a obje strane su se igrale novim
specijalnim efektima od te večeri.
Ali sad, kad bi stvari trebale ići sve lakše, pojavili su se mrežni problemi. Tu i tamo mreža
je bila neupotrebljivo spora ili je jako zapinjala. Zbog toga su svi izgledali loše. Scooch-amout je još uvijek stajao pored knjižnice, grleći stup koji je bio "prohodao". Ostanite predugo
u junačkoj pozi i samo ćete izgledati glupo. Huynh je pogledao statusnu ploču svojeg stroja.
Scoochijevo ažuriranje nije došlo već gotovo sedam sekundi. Tako se ne vozi nijedan stroj.
Huynh —> Hanson: <sm> Hej, Sheila. Tko vozi Većeg Scooch-a-mouta?</sm>
Hanson —> Huynh; <sm> Ne znam. Bio je dobar, ali sad se više ne igra. No dobro,
ionako završavamo. Samo preuzmi kontrolu i odvedi robota van. Nije bitno da izgleda
kul.</sm> Tada je poslala poruku cijeloj noćnoj smjeni, pokušavajući pospremiti i dovesti
sve svoje ljude i opremu iz GenGena onamo gdje im je bilo mjesto.
Huynh je pokrenuo svoj viljuškar prema stroju Većeg Scooch-a-mouta. Pratio ga je
odostraga, nastojeći se domisliti nekom lijepom načinu da ih oba odvede s bojnog polja.
Izmaglice njegovog robota Suma Uma nisu se više poklapale s njegovim pokretima; izgledale
su bijedno. Dobro. Preuzet će kontrolu nad Većim Scooch-a-moutom, oba robota će si zadnji
put dati pet i onda će se odgegati zajedno.
To bi bilo kul, premda ne sasvim. No možda to i nije bilo važno. Mrežni problemi
postajali su puno gori. Bilo je neobičnih latencija, možda stvarnih particija. Cijeli blokovi
virtualne publike pokretali su se iz predmemorije. Direktna je veza još uvijek uglavnom
radila, ali komunikacija preko rutera imala je problema. Huynh je napravio nekoliko koraka u
stranu i uspio je pronaći dobar izvor dijagnostike. Događali su se neuspjesi u certifikaciji na
najnižim razinama. Takvo što još nikad nije vidio.
Ruši se čak i lokalizacijska mreža.
Poput rupa u izlizanom sagu, oko njega su rasle mrlje obične stvarnosti, nagrizajući
izmaglice i gomile, razotkrivajući vojske svakodnevnih laboratorijskih strojeva. Ondje gdje se
nalazilo stotine tisuća igrača, sada su bile otvorene površine tamnih travnjaka i gomile
stvarnih ljudi koji su stajali u šoku.
"Time! Tvoj viljuškar!" Povik je bio stvarni zvuk, glas Sheile Hanson, udaljene tek metar
ili dva od njega.
Huynh se okrenuo natrag prema knjižnici. Izgubio je kontakt sa Sumom Uma! Potrčao je
prema stroju. Viljuškar se nastavio autonomno kretati još samo dva koraka. Ali ovdje nije bilo
ravnog poda kao u laboratoriju, a lokalizacijska mreža oko njega je padala. Robot se
spotaknuo na jednu ukrasnu stijenu koja je stajala uz rub platoa. Nagnuo se gubeći ravnotežu,
vrišteći lokacijske upite u svim smjerovima. Ali mreže više nije bilo i viljuškar je bio u
nevolji. Njegovi unutrašnji sustavi bili su napravljeni tako da se mogu nositi s nestabilnošću;
ponašanje u takvom slučaju sastojalo se od brzog koraka u smjeru pada, spuštanja težišta i
izbacivanja stabilizacijskih udova. To bi bilo upalilo u čistom laboratorijskom okruženju.
Ovdje, njegovo srljanje ga je dovelo do ruba strmine sa sjeverne strane - a nije bilo
lokalizacijske mreže koja bi ga upozorila na promjenu visine. Stabilizacijski ud je završio u
zraku i viljuškar se prevalio preko ruba.
Začuli su se krici.
Huynh je potrčao do robotskog bojnog polja. Svi epski virtualni prikazi su nestali, ali
roboti su još uvijek imali lokalnu koordinaciju. Micali su mu se s puta. On je to jedva
primjećivao. Sva njegova pažnja bila je na viljuškaru. Sad je imao izravni kontakt. Proletio je
kroz kamere na viljuškaru... i pozlilo mu je. Netko je bio pričepljen ispod njega. Spustio se
niz brežuljak i bacio na koljena. Ondje je bila zarobljena jedna žena, koja je još uvijek
vrištala. Njezina je noga do iznad koljena bila zdrobljena pod trupom viljuškara.
173
Netko je na sve četiri došao do njega. Sheila. Uvukla se ispod lopatica viljuškara i
posegnula za ženinom rukom. "Izvući ćemo te. Ne brini. Izvući ćemo te. "
"Da!" rekao je Tim. Opet je imao potpuni nadzor. Vlastitim vidom i pomoću pogleda s
kamera uspio je ustanoviti kako je stroj pao i gdje je žena prikliještena. Budi kul i sve će biti u
redu. Viljuškar je prebacio svoju težinu na koljena koja nisu dodirivala ženu. Stajao je čvrsto,
nije bilo iznenađenja. Ispod njegovih lopatica Sheila je tješila ženu.
Dobro, samo još valja pomaknuti težinu unatrag, pa gurnuti u položaj niskog sjedenja.
Polako...
Ali sad su se začuli drugi krici i zvukovi osoba koji trče.
Smale —> Huynh: <sm> Upomoć, Time!</sm>
Huynh je pogledao kroz kameru na drugoj strani viljuškara. Robot koji je bio Veći
Scooch-a-mout još uvijek je stajao pored knjižnice, ali sad je njegovo težište postalo apsurdno
visoko i netko je pregazio sva sigurnosna ograničenja kako bi ga gurao o najbliži stup. Široka
stopala stroja mrvila su betonsku glazuru platoa. Čuli su se zvukovi motora na preopterećenju
kod izvanrednih slučajeva, ali u nekakvom ritmu gašenja/paljenja/gašenja, koji je zvučao
gotovo muzikalno. Robot je izgledao poput djeteta koje pokušava poduprijeti nahereni ormar
za knjige.
Huynh je usmjerio kameru prema gore, da pogleda uvis... u izbočinu šestog kata, gotovo
ravno iznad. U betonu je bilo pukotina na mjestima gdje su se katovi bili okretali i ljuljali.
Ova zgrada je bila dovoljno pametna da stabilizira samu sebe, pa čak i da se malo pomakne.
Ali sada više nije primala lokalizacijske informacije. Baš kao i viljuškar Timothyja Huynha,
knjižnica se trudila koliko god je mogla da ostane stajati... a velika kakva je bila, padala je.
31.
Bob razmatra nuklearno razaranje
Bob se spuštao preko kampusa UCSD-a u svojem lovačkom avionu koji se sad kretao
jednako sporo i tiho kao i mrežna vojna oprema koja je kišila s neba. Ovo je bio klasičan
napad mrežnom superiornošću, minus spomena vrijedne obrane. Bilo je veoma mnogo stvari
koje je trebalo napraviti i samo nekoliko sekundi da ih se napravi, ali u tih nekoliko trenutaka
njega je obuzeo paradoksalni osjećaj sigurnosti. U suvremenom svijetu nije bilo mnogo
mjesta na kojima bi ljudsko biće moglo biti toliko samodovoljno - pa makar i privremeno kao na položaju zapovjednika jednog takvog napada. Ekspedicijska grupa Boba Gua imala je
vlastitu mrežu, vlastite izvore energije, vlastite senzore. Čak i da svi njegovi udaljeni
analitičari nestanu, njegovi marinci još uvijek bi bili operativni.
Trenutačno, tisuće jurišnih čvorova gnijezdilo se na stablima i u grmlju, pričvršćivalo za
vozila, prozore i zidove zgrada. I prije nego što bi dodirnuli tlo, preuzimali su prednost nad
ono malo civilnog mrežnog hardvera što je još funkcioniralo. To preuzimanje bilo je gotovo
dovršeno. Već je imao pristup gotovo svim ugrađenim kontrolerima u tom području. U borbi,
tim lokalnim sustavima često nije bilo spasa. Ovdje je intenzivno ispitivanje trajalo nekoliko
sekundi, utvrdila se nadležnost MDS-a i on je dobio kontrolu. Automobili i nosiva računala,
medicinski sustavi, točke gledišta, financijski i policijski sustavi, sve je radilo. Policija i
spasioci ponovno su se povezivali preko borbene mreže. Već je mogao čuti njihove glasove,
nastavljali su s operacijom. Uz samo malo sreće neće biti izgubljen nijedan život, sve će ostati
na jako velikom i neobičnom padu mreže. On će ostaviti borbenu mrežu na mjestu, baš kao i u
inozemnim operacijama. Tijekom sljedećih nekoliko dana ona će biti zamijenjena - ne
administrativnim snagama, već postepenim vraćanjem civilnog sustava. Ništa od svega toga
nije zapravo bilo važno. "Lahosi. Jesu li oni reagirali? "
"Da, gospodine", stigao je odgovor Patricka Westina. On se nalazio na tlu s prvim vodom,
u blizini glavnog ulaza u GenGen. "Imamo pristup pomoćnom sustavu osiguranja labosa. On
se slaže s primarnim, tvrdi da je podzemlje sigurno, nema znakova perver..."
Civilni statusni alarm: Kvar na zgradi. Slova su klizila uglom Bobovog vidnog polja.
Sveučilišna knjižnica je padala. U borbi se događaju loše stvari, ali večeras se činilo da im je
174
uzrok glupost plus peh - prvo su demonstranti natjerali svoju knjižnicu da "zapleše", a onda je
pad mreže uništio njezine vijuge. Koji god bio razlog, ljudi će završiti jednako mrtvi.
Bob je prebacio taj problem svojem rezervnom vodu, koji se u tom trenutku nalazio
četiristo metara u zraku i spuštao se s probranim hardverom... koji je uključivao spasilačka
koplja. Bio je maglovito svjestan njihovih spremnika koji su izbacivali krilca, okrećući koplja
glavom nadolje prema knjižnici. Uslijedio je bljesak stotina sićušnih raketa, i jednako mnogo
ojačanih čvorova zabilo se dolje u beton i čelik stare zgrade. Iznutra, akcija će biti brža od
bilo kakvog ljudskog pokušaja, kompozitne strelice probit će se između zidova i dati sve od
sebe da minimiziraju štetu na pogonskim sklopovima povezanim na starinski način. Kad se
budu smjestile, zamijenit će kontrolne šifre mrtvog sustava zgrade i pokušati stupiti u kontakt
sa servostabilizatorima. Valovi proračuna i izračuna titrali su sa statusne ploče voda. Uspjeh
je ovisio o tome što je zapravo preživjelo i koliko će se brzo to moći uklopiti u lokalizacijsku
mrežu marinaca.
Ali misija nije bila spašavanje. Njegova pažnja vratila se na Patricka Westina...
"Razumijem" rekao je Gu. "Pobrinite se da biotehnološka uprava i automati shvate:
moraju odstupiti i zapečatiti labose. Ništa ne smije ući ni izaći. "
"Upozorenje i embargo. Da, gospodine. "
Možda je Xiangina poruka bila nekakva bizarna prevara. Da, možda. Dao je Westinu još
jedan vod i zatražio podršku policije. Inspektori Centra za kontrolu bolesti stići će ovamo iz
Denvera za nekih pola sata i tada će moći razmišljati o sigurnom ulasku u laboratorije.
Bob je u tihom luku lebdio oko južne strane kampusa. Bilo je vrijeme da se spusti, kao i
njegov treći vod. Gdje?
Da se ovdje radilo o neprijateljskoj akciji, na neprijateljskoj strani bilo bi Lokalnih
Honcha. Pozvao je popise sumnjivaca. Bila je tu uobičajena populacija stranih studenata. Oni
zanimljivi morat će doći na ispitivanje do kraja ove večeri. Priredba kod knjižnice gotovo je u
potpunosti iznenadila medije - pa zašto se onda grupa ljudi iz Bollywooda slučajno našla u
gradu i na licu mjesta događaja? Indoeuropski savez valjda ne bi pokušao učiniti ništa zaista
destruktivno. Ali činilo se da se europski kolaps certifikata nalazi u srži razaranja ovdje u San
Diegu. Analitičari i Bobova vlastita intuicija stavili su bollywoodsku ekipu na vrh liste
zanimljivih.
Usporio je svoj avion iznad čistine među eukaliptusima i spustio se na tlo prekriveno
granama i uvelim lišćem. Treći vod je slijetao u razmacima od po dvadeset metara prema
istoku i prema zapadu od njegovog položaja. S brda, iz smjera knjižnice, dopirale je vikanje i
svjetla. Zgrada je još uvijek stajala ukoso, no servostabilizatori su se uključili i - ukoliko se
ništa više ne pokvari - trebali bi je održavati uspravnom. Policijska vozila su oživjela; direktni
zvučnici davali su smirujuće izjave. Bude li sve išlo kako treba, možda će čak moći prikriti
činjenicu da je došlo do vojne intervencije. Lokalna javna sigurnost mogla je samu sebe
potapšati po leđima što je otklonila jedan od onakvih rijetkih ali neizbježnih kvarova na
sustavu... Ravno pred njim stajala je grupa ljudi iz bollywoođske industrije filma i igara. Već
su bili dobili obavijest o tome da su zadržani. Nijedan od njih nije pokušavao otići. Samo
nekoliko riječi s vama, dame i gospodo, to je sve što želimo.
GenGen je rekao da su labosi čvrsto zapečaćeni i spremni za odgovarajuće nadležne osobe
- kada? Ha! Inspektori CKB-a su uranili; nekako su se domogli superbalističkog prijevoza. Bit
će na tlu za deset minuta. Imao je podršku odozgora na zapovjednoj ljestvici. I odozdo,
također. Neke jako velike, jako sposobne grupe ponovo su procjenjivale izglede da su labosi
konvertirani na mod tvornice smrti. Složili su se da je vjerojatnost za to manja od jedan posto
- odnosno, znanstvena fantastika.
Sad je njegov skup analitičara bio veći nego što je Bob ikad vidio, možda petnaest posto
analitičke sile cijele obavještajne zajednice SAD-a. Sva ta podrška trebala bi biti smirujuća,
no povezanost je ipak izgledala tanko na nekim mjestima. Možda je to jednostavno bio način
na koji su se grupacije mijenjale kad se radilo o vrlo bizarnoj krizi.
I drugi su je smatrali neobičnom. Vidio je mnoštvo paranoidnih boja. Najzad je netko
postao očajan: <primjedba> Pokrećem osnovni test funkcionalnosti. Izgubili smo
komunikaciju s pet posto izvornih analitičara opasnosti otkako je počeo napad opozivom. To
175
bi trebalo biti nemoguće.</primjedba> Svi analitičari bili su interni analitičari obavještajne
zajednice SAD-a. Ako su certifikati Credit Suissea bili potrebni bilo kojem od tih sudionika
za održavanje povezanosti, onda je to u najmanju ruku bio organizacijski neuspjeh... a možda
se neprijatelj nalazio među Bobovim vlastitim osobljem za podršku.
Uslijedio je trenutačni protuargument:
<primjedba>Vi brkate gubitak povezanosti s gubitkom pouzdanosti.</primjedba>
Zatim su neki dijelovi skupa analitičara zaglavili u toj kontroverzi. Bila je to ona vrsta
beskonačne petlje koju bi na brzinu mogao razriješiti samo kakav čudotvorac... a Alice je bila
negdje u nekoj bolnici.
Još je jedan alarm bljesnuo donjim dijelom njegovog vidnog polja. Njegova borbena
mreža sad se prostirala po cijelom kampusu, i nije se bavila samo upravljanjem
komunikacijama. U cjelini, radilo se o špijunskom djelokrugu širine dva kilometra, a njegov
izvještaj je glasio: GenGenov privatni UP/Ex lanser upravo se zagrijao. Brojač je pokazivao
šezdeset sekundi dok teret ne izleti iz labosa.
Premda su senzori Marinskog korpusa SAD-a osjetili da se puni kondenzator za
lansiranje, GenGenova vlastita mreža i dalje je uvjeravala svijet da je sve mirno i tiho.
Nešto je pokušavalo izaći iz GenGena.
Ovo je bilo previše nalik na Asuncion.
Bob je pogledao nuklearke, automate za maglu smrti, HERF-ove i HEIR-e koji su se
polako spuštali s 10.000 metara. Novinarima bi ova oružja trebala izgledati poput svih drugih
aerobota – ali potpukovniku Robertu Guu mlađem davala su fizičku moć da uništi svaku
opasnost u ovom kutku SAD-a.
Koji je dakle bio Minimalni nužni odgovor?
Trideset sekundi do lansiranja UP/Ex-a. Kaos je još uvijek vladao zemljom analitičara.
Verificirani kontakt s Ministarstvom obrane/Ministarstvom domovinske sigurnosti bio je
izgubljen.
Katkad odluke spadnu na nekog običnog malog jadnika na tlu.
32.
Minimalni nužni odgovor
Mus McCog
U Strančevom pdf-u pisalo je da je "Mus" skraćenica za "Mus Musculus". Miševi! Nizovi
miševa prostirali su se daleko u mrak. Prostor je izgledao veći nego prvi put kad je Robert bio
tu. Onda, kamo da krene?
Miri je oklijevala samo trenutak, a tada je potrčala u smjeru najglasnijih zvukova.
Protrčali su niz dva prolaza i preko jednog. Da! Ovdje se nalazio ormarić sa širom otvorenim
vratima. Pneumatske cijevi dostavljale su bijele cilindre u kristalnu šumu na vrhu.
Miri se uz klizanje zaustavila ispred otvorenih vrata. U ormariću su se nalazile staklaste
police; nalikovao je na staromodni aparat za čokoladice. Utori iza stakla sličili su srebrnastim
saćima sa stotinama savršeno šesterokutnih ćelija. Stotine sićušnih lica gledalo je van iz
ormarića. Sićušnih lica sa sićušnim ružičastim očicama na sićušnim, krznenim, bijelim
glavama. Visoko tanko skvičanje dopiralo je iza stakla.
"Ne mogu se ni kretati, toliko su čvrsto ukliješteni", rekla je Miri. "Na drugom kraju
sigurno su utaknuti u male..." Zastala je, možda provjeravajući podatke u svojoj lokalnoj
predmemoriji? "... male usisne pelene." Za djevojčicu koju nisu zanimali kućni ljubimci,
njezin glas bio je pun neobične tuge. "Standardan postupak, zapravo. "
Miri je odvratila pogled s lica koja su skvičala. "Svaki od ovih ormarića sadrži ćelije
miševa složene u serije od dvadeset puta trideset puta deset. Znači da postoji još devet serija
iza ove koju gledamo. Čuješ škripanje? Pametnjakovićevi prijatelji pakiraju neke od njih za
otpremu."
"Ali gdje?" Nijedna ćelija s miševima nije se kretala.
"Sigurno negdje odostraga... "
176
Začuo se zvuk kao kad se razbije čaša. Obojana izmaglica izašla je iz kristalne šume.
Njemu je jedva smočila lice. Ali Miri je stajala tik do ormarića. Primio ju je i povukao
unatrag. Iznad njih, ostatak fluidike se skršio. Osjetio se slab miris neopranih čarapa. Robert
ih je udaljio još više unatrag, gazeći po skršenom staklu. "Miri, ovo bi mogao biti nervni
plin."
Miri je malo šutjela, a zatim samopouzdano zapiskutala: "Pokušavaju nas uplašiti. Ovaj
dio laboratorija nije predviđen za jednostavne otrove." Ali Robert se sjetio otpremnih
cilindara koji su upravo pristizali ovamo. Navukli su nas da se zaustavimo kod ovog ormarića.
Miri se iskobeljala iza njega i potrčala oko ormarića. "Ha! Tamo otraga ima jedan
transportni pladanj." Dok ju je on sustigao, ona je već prskala pladanj ljepilom u spreju.
Sićušni motori su zujali, nesposobni izvršiti utovar iz ormarića. Miri je ispružila ruku i
potapšala gotovo nevidljive rubove gela. Za neko vrijeme škriputavi zvukovi iz ormarića
uneređeno su se zaustavili. "Odavde ništa neće izaći!" Stajali su, slušali... i sad je poznati
zvuk pripreme za utovar dopirao iz cijele spilje.
"Koliko ovdje ima serija miševa. Miri? "
"Osamsto sedamnaest kad sam spremila opis labosa u predme-moriju." Pogledala ga je.
"Ali nema teorije da Pametnjakovićevi prijatelji koriste više od nekoliko nizova. Ovdje dolje
ima previše osiguranja i previše drugih projekata..." Zvukovi pakiranja postali su glasniji.
Tuceti ormarića igrali su igru Dođi i zaustavi me. Miri je ustuknula i zagledala se u daljinu.
Ovaj je labos bio minijaturni grad, njegove ulice tvorile su pravokutnu rešetku koja se
prostirala u mrak iza njihove jedine ulične svjetiljke. "Ja imam dobru mapu, ali... što možemo
učiniti, Roberte? "
Robert je pogledao njezinu mapu. "Ovuda sam prošao s Tommiejem. Postavljali smo one
napravice pored određenih ormarića. "
"Tako je! Kojih? "
Robert je ponovo pogledao mapu koja je lebdjela u zraku ispred njega. Ovo mjesto bilo je
labirint, a kabala je bila došla iz drugog smjera. "Ja, ovaj..." 2010. godine, Robert se bio
izgubio na parkiralištu trgovačkog centra. Nakon sat vremena još uvijek nije bio uspio pronaći
svoj auto; završio je kod osiguranja centra. To je bio prvi neporecivi susret s njegovim
mentalnim propadanjem. Ali novi ja ne bi smio imati poteškoća s prisjećanjem!
"Najbliži je dva reda onamo, pa malo desno. "
Projurili su duž dva prolaza, pa preko jednog s desne strane. Vrata gotovo svih ormarića
bila su otvorena, a njihovi transportni pladnjevi radili su na pripremi za utovar. Miri je rukom
mahnula prema pneumatskim cijevima koje su se granale iznad ormarića. "Ali gle, odavde se
zapravo ne otprema ništa. Gdje je sljedeće mjesto? "
I opet su otrčali, u smjeru njegove najbolje pretpostavke.
Ispred njih nešto se uzdizalo prema stropu. GenGenov lanser.
Miri se zaustavila praveći sve sitnije korake i počela tresti svoju limenku sa sprejem.
"Koji, Roberte? " Svi ormarići oko njih ponašali su se sumnjivo.
"Još dva reda, pa pet ormarića niže. "
"Ali mislila sam da si rekao... nema veze. " Miri je hodajući prošla još dva reda. Robert ju
je slijedio.
Pogledala ga je.
"Ja... nisam siguran. " Zagledao se preko vrhova ormarića pokušavajući se orijentirati
prema lanseru, forsirajući svoje pamćenje.
Oklijevala je, a zatim mu je dodirnula ruku. "U redu je, Roberte. Ponekad se ne možeš
sjetiti. Ali stanje će ti se popraviti. "
"Čekaj", rekao je. "Siguran sam da je ovaj pravi." Pneumatska cijev iza najbližeg ormarića
upravo je primila otpremni cilindar. Kutije miševa kotrljale su se prema utovaru.
"To znači, hm..." i Mirina ruka spala je s njegove. Osvrnula se oko sebe i zatim pogledala
uvis prema njemu: "Gdje smo mi? "
Možda se nije radilo o nervnom plinu. Možda je to bilo nešto gore. A Miri je dobila veću
dozu. Iznad ormarića, ulaz u pneumatsku cijev se zatvorio. Začuo se prigušeni udarac i
cilindar je odjurio.
177
Drugi cilindar se izvukao na postolje iznad ormarića. Sljedeća serija miševa kotrljala mu
se ususret. Bila je izvan njegovog dosega. Ali ja još uvijek shvaćam što treba učiniti. Robert je
spustio pogled na Miri i dao sve od sebe da se nasmiješi i slaže. "O, samo malo šećemo. Miri.
Nego reci, bi li se voljela popeti na ovaj ormarić? "
Pogledala je uvis mimo njega. "Ja nisam više mala, Roberte. Ne penjem se na tuđe
vlasništvo. "
Robert je kimnuo i pokušao zadržati osmijeh. "Ali Miri, ovo... ovo je samo igra. I... ako
uspijemo zaustaviti ono bijelo tvojim, tvojim igraćim pištoljem, onda pobjeđujemo. Ti želiš
da pobijedimo, zar ne? "
To je sad izmamilo njezin osmijeh, pun drske inteligencije. "Naravno. Zašto odmah nisi
rekao da je to igra. Ha. Ovo izgleda kao nekakav biološki labos. Lijepo! " Pogledala je prema
transportnom pladnju koji je nosio kutije s miševima. "Onda, što želiš da napravim? "
Kad se popne, opet će sve zaboraviti. "Reći ću ti kad budeš gore." Podigao ju je ispod
pazuha. "Ispruži ruke! Uhvati se za rub a ja ću te pogurati. "
Miri se nasmijala, ali ispružila je ruke i Robert ju je gurnuo. Provukla se kroz prostor
ispod gornjeg postolja. Njezina limenka sa sprejem bila je svega nekoliko centimetara od
transportnog pladnja.
"Što sad?" začuo je njezin glas odozgo.
Da, što sad? Toliko se potrudiš nešto učiniti, a onda zaboraviš koja je bila svrha. Ali ovaj
put je znao da je svrha nešto jako bitno. Robert se razmahao rukama počevši paničariti. "Cara,
ne znam..."
"Hej, nisam ja Cara. Ja se zovem Miri! "
Ne moja sestra, moja unuka. Robert je ustuknuo od ormarića i pokušao pohvatati konce:
"Samo gađaj tim sprejem sve što se miče. Miri. "
"Dobro! Nema problema. "
Bolan zvuk probušio mu je glavu. Iznad ormarića na trenutak je ugledao neobičnu rupu
koja je rascijepila bok UP/Ex lansera. To nema veze s Miri? Jedva je stigao registrirati tu
misao kad ga je nešto silovito odbacilo unatrag.
OOO
Serija jedan bila je u GenGen lanseru! Nevidljivo lansirno vozilo imalo je dobre izglede
da se probije kroz kordon SAD-a. A Serija dva? Alfredove kamere pokazivale su da njegova
strategija s Guovima funkcionira. Nekako su pronašli onaj jedini Mus ormarić koji je bio
bitan, ali njegov improvizirani napad plinom počeo je djelovati. Oboje se kretalo s nekom
vrstom besciljne nesigurnosti.
Imao je vremena pripremiti i drugi dio tereta; mogao je izvući oba!
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Elektronička obavještajna oprema Marinskog korpusa
otkrila je zagrijavanje balističkog lansera u labosima! Što bi to moglo biti, Alfrede?</sm>
Prokleti marinci. Alfredovi analitičari nisu bili pretpostavili da bi američka elektronička
obavještajna oprema mogla biti toliko osjetljiva.
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> To je samo peh. GenGenov se lanser svake noći
automatski kalibrira.</sm> Bila je to laž, ali Alfred je imao pripremljenu priču. Pokrenuo je
mnoštvo lažiranih analiza, zasuvši Keikine i Günberkove timove zaključcima. Na kraju će
svaliti krivnju za lansiranje na uskrsnulog Zeca.
Mitsuri —> Braun, Vaz: <sm> Ali hoće li Amerikanci povjerovati u to?</sm> Podigla je
neke prozore, svoju najbolju procjenu vremena i načina na koji bi marinci mogli reagirati na
pripremu za lansiranje. Nije bilo vremena za treći cilindar. GenGenov lanser je bio natovaren,
a kondenzatoru je trebalo četrdeset pet sekundi do lansiranja. Da barem Amerikanci još samo
malo oklijevaju.
Vaz —> Braun, Mitsuri: <sm> Završio sam čišćenje. Krećem prema mjestu
sastanka.</sm> Alfred se zadnji put osvrnuo uokolo. Uistinu, svi njegovi kontrolni popisi
najzad su bili zeleni. Na drugom kraju prostorije, mali Orozco je mirno spavao. Neće se
sjećati ničega od noćas, a njegovi osobni zapisi evidencije događaja bili su vješto lažirani.
178
Alfred je izašao iz prostorije i nastavio hodnikom. Bilo je mnogo rasvjete u tom području,
što se moglo i očekivati kod velikog pada sustava. Ah! Marinci su najzad otkrili njegovu
mrežu. Ubili su njegov nevidljivi aerobot. Još uvijek je imao kontakt s pola tuceta mobila
raštrkanih po grmlju prema sjeveru. Oni su se pritajili, uglavnom nastojeći biti vrlo tihi, a ipak
održavati mrežu. Američka jurišna mreža trijebila je ovo područje i uništavala ih jednog po
jednog. Strojevi Marinskog korpusa SAD-a spuštali su se na tlo poput crnog snijega,
neopaženi od strane gomile, a njegovim robotima vidljivi tek u posljednjem trenutku prije
njihovog uništenja.
Izašao je sa stubišta na prvi kat. Ispred njega nalazio se glavni ulaz.
Pet sekundi do lansiranja UP/Ex-a! Mogao je zamisliti kaos među Amerikancima, izgubili
su svojeg vrhovnog analitičara točno na vrhuncu krize. Ovo je bilo snajpersko ratovanje
preneseno u moderna vremena, a još tri sekunde odugovlačenja bit će...
Njegove specijalne vojne kontaktne leće izgubile su prozirnost i osjetio je val vrućine na
licu. Alfred se bacio na pod. Kad je udar stigao, zgrada se zanjihala, jedva nekako zadržavši
stabilnost u konfiguraciji lišenoj komunikacije. Neko vrijeme je mirno ležao, promatrajući.
Bio je to visokoenergetski infracrveni laser, probio je rupu ravno kroz krov GenGenovog
labosa, nekih dvije tisuće metara dalje. Našao je samo jedan direktni pogled, odsjev stabala
ocrtanih na pozadini bisernog sjaja, sve većeg oblaka pare i magle. Jedan dio pare dolazio je
od laserom uništene vegetacije. Većina je bila od magle za suzbijanje štete, osmišljene tako da
otupi oštre rubove reflektirane smrti. Amerikanci su pucali trideset puta u manje od jedne
sekunde. Odbljesci tih udara inače bi se raštrkali kilometrima uokolo, nevidljivi golim očima,
no mogli bi oslijepiti i spržiti upravo takve oči.
Na mreži se pojavilo još jedno gledište. Pogođena padina brežuljka izgledala je poput
minijaturne Mauna Loe, rijeka tekućeg kamenja koja je ponirala u obronak. Bljeskovi
svjetlosti značili su toplinske strelice na djelu. Tutnjala je grmljavina.
Dakle, američka reakcija je bila trenutačna i konačna, spalila je i zapečatila područje
lansera uz minimalnu kolateralnu štetu. A svi moji snovi su pepeo.
Njegove kontaktne leće opet su postale prozirne. Alfred se podigao na noge i istrčao iz
zgrade Pilchner.
Ljudi ispred njega komešali su se u panici, prvo zabezeknuti padom mreže, a sada smeteni
odbljescima HEIR lasera. Uđi u gomilu. Premda se nalazio rame uz rame s čovječanstvom,
Alfred se prvi put te večeri osjetio uistinu sam. Neki ljudi oko njega zurili su uvis; neki su bili
privremeno slijepi. Neki su plakali. Drugi su dijelili razumne savjete: sklonite se, gledajte
dolje i ne prema zrcalnim površinama. Usred mrežnog pada, ovi su ljudi bili svedeni na
doslovni rekla-kazala. Ali poruka se širila. Sve je više ljudi shvaćalo da je ovo bio treći ili
četvrti put u novijoj povijesti da se njihova vlastita zemlja našla na udaru vojnog napada. Do
tog trenutka još nitko od njih nije pogodio da se radilo o njihovoj vlastitoj vojsci.
Alfred je imao pognutu glavu i zaklonjeno lice. Taj položaj nije bio sumnjiv; stotine
drugih skrivalo se na sličan način. Svoje komunikacije sveo je na nejasnu statiku koja je
puštala samo nekoliko bitova na sekundu, te ih kaotično usmjeravala kroz njegove strojeve.
Njegova operativna oprema bila je dobro prikrivena; marinskim sondama izgledala bi kao
samo još jedan Epiphany koji se trudi izaći nakraj s iznenadnim kvarom na javnim mrežama.
Sve to možda bi mu moglo kupiti još desetak minuta. Mnogo prije isteka tog vremena,
skup MDS-ovih analitičara trebao bi se oporaviti od Alicinog kolapsa i pokrenuti
retrospektivni nadzor lokalnih video-snimki. Analitičari opsjednuti toliko malenim skupovima
podataka bili su smrtonosno učinkoviti. Mogao si je predočiti njihovu veselu potjeru: vidite
kako su ovi neprijateljski strojevi nagomilani preko puta zgrade Pilchner? Prevrtimo unatrag
na ranu večer; tko je sve zalazio blizu te zgrade? Oho, ovdje vidimo Guovu kćer kako ulazi, a
nekoliko minuta ranije neki tip indijskog izgleda čini isto. Prevrtimo naprijed; ništa se ne
događa sve do prije jedne minute, kad taj isti tip indijskog izgleda izlazi trkom. Pratimo ga
unaprijed do sadašnjosti - i vidi, gle, evo njega ovdje, trudi se iz petnih žila izgledati poput
nevinog prolaznika.
U svakom slučaju, večerašnja indoeuropska operacija bila je izvan svake moguće
oporecivosti. A to je bila manja katastrofa. Nekoliko trenutaka Alfred Vaz se prepustio
179
netipičnom očaju. Što sa svim mojim godinama planiranja? Što sa spašavanjem svijeta? Bio
je čuo dovoljno da shvati kako se Zečeve optužbe nalaze u pdf-u poslanom na Parkerov
laptop. Alfred nikad neće dovršiti svoj istraživački program. Doista, Zec je ispao Sljedeća
Gadna Frka. Lišće mrkve u Mumbaiju ukazivalo je upravo na to, ali ja sam svojeglavo
ignorirao te dokaze, toliko sam se nadao da će uspjeti moj plan.
Pa ipak... što je sada sa Zecom? Lako moguće da su njegovi materijalni dokazi postali
smeće koje je nemoguće dešifrirati. Vjerojatno su umovi iza Zeca svedeni na neinformiranost.
Tada bih možda, možda, uza sav svoj utjecaj pri Vanjskoj obavještajnoj, mogao preživjeti i
pokušati ispočetka.
Alfred se pomaknuo unatrag do ruba gomile i oprezno izašao na svoju mrežu. Bio je
izgubio vezu s labosima. Pola minute nije bilo ničega osim smrtonosnih cik i cak koji su se
čuli samo u njegovim ušima, te označavali neumoljivo istrebljenje njegove malene vojske.
Eno je. Rute kroz njegove naprave koje su još bile žive, sve do zgrade Pilchner. Sićušni
prozori su iskakali i... pronašao je jedno gledište, jednu jedinu laboratorijsku kameru koja je
preživjela napad HEIR-a, a gledala je u ormarić s onom Mus serijom. Kamera je pretrpjela
svjetlosno oštećenje, zaglavljeni su se pikseli rojili, ali mogao je vidjeti dovoljno.
Kolateralna šteta katkad je bila prijateljica; ovdje možda nije bilo ničega što bi dokazalo
Zečeve optužbe! Udar američkog napada na lanser prevrnuo je njegov vrlo posebni ormarić.
Posljednja grupa miševa pala je s njim. A što je najbolje, toplinske bombe Jenkija poplavile
su područje oko lansera rastopljenim nanosima. Lava je zatvorila rupu koju je napravio napad,
baš kao što je i bilo planirano, ali nije stala na tome. Užarena plima nalik na katran osvajala je
prolaze i na nekim se mjestima nagomilala do dva metra dubine. Njezin najudaljeniji rub lizao
je prevrnuti ormarić i prekrivao sve osim jednog kuta one zadnje serije kutija s miševima.
Guovima nije bilo ni traga. Prije laserskog napada stajali su tik do onoga što je sada bilo
uništeno. Da je imao više gledišta, mogao bi ih pronaći - no bi li to bilo važno? Njihova
zbrčkana sjećanja još uvijek su predstavljala opasnost, ali to je sada bilo izvan njegove
kontrole. Aifred je odjednom shvatio da se smiješi. Čudno kako je usred katastrofe mogao
osjećati zadovoljstvo zbog toga što su njegova dva najupornija protivnika - ne računajući
Zeca, izgorio u paklu - vjerojatno preživjeli.
Sad se nalazio bliže knjižnici. Civilna spasilačka služba bila je prisutna, premda su
mrežnu podršku vjerojatno pružali marinci. Timovi za ispitivanje još nisu stupili u akciju. A
on je pronašao pomoćni aerobot preko kojeg se mogao probiti van! Dobio je jednu svježu
poruku prije nego što se ovaj izgubio:
Mitsuri —> Vaz: <sm> Günberkova je analiza skoro gotova. Molim te pokrivaj nas još
nekoliko minuta, Alfrede. Marinci se još uvijek bave labosima. Put ti je čist do tvog
bollywoodskog tima.</sm> Na mapi je označila trenutačni položaj filmskog tima, na
sjevernom kraju gomile, među eukaliptusima. Bollywoodska ekipa i njihova automatizacija
bili su pripremljeni za večerašnju operaciju, premda ljudi na terenu nisu znali u čemu
sudjeluju.
Alfred je napravio posljednju provjeru svega oko sebe. Prešao je nekoliko koraka među
stablima... i našao se usred svoje bollywoodske ekipe.
"G. Ramachandran! Izgubili smo sve veze." Oči video tehničarke bile su razrogačene.
"Sve je bilo u redu, a sad je sve tako grozno!" Timovi su se sastojali od stručnjaka za
spektakularno, ali ne i za realno.
Alfred se ubacio u personu uznemirenog izvršnog filmskog direktora. "Imate videosnimke
u predmemoriji? Poslali ste ranija zbivanja kući? "
"Da, ali..." Oni su htjeli izaći iz zaklona šume, da pomognu ozlijeđenima dolje kod
knjižnice. I bilo bi najbolje tako; za nekoliko trenutaka Vaz bi opet postao članom grupe.
Možda su analitičari MDS-a još uvijek bili u kaosu. Bilo bi zabavno (a i nevjerojatno) kad bi
ga ovaj paravan uspio izvući iz kordona Marinskog korpusa SAD-a i iz Kalifornije. Dok je
slijedio svoju filmsku ekipu prema otvorenom prostoru oko knjižnice, preostala mu je još
samo jedna veza s milnetom. Bilo je krajnje vrijeme da se riješi te inkriminacije.
Ali kroz nju su opet stizali podaci. Jezive, stravične riječi kojima se Alfred ne bi nimalo
opterećivao da više nije imao vezu.
180
"Molim vas. Molim vas ne činite joj to. Ona je samo mala djevojčica. "
Gu. Alfred je mahnito tražio kroz svoje jedino preostalo gledište. Njegova fizička osoba se
spotaknula.
Video tehničarka ga je zgrabila za lakat da mu pomogne vratiti ravnotežu. "G.
Ramachandran! Je li vam dobro? Je li vas napad oslijepio? "
Alfred je sačuvao dovoljno prisebnosti da je ne otrese. "Žao mi je, to je zhog svog ovog
razaranja. Moramo pomoći tim jadnim ljudima."
"Da! Ali morate i sami biti sigurni." Tehničarka ga je povela do mjesta gdje je ostatak
bollywoodske ekipe već pomagao radnicima hitne pomoći. Njegova pomoćnica pružila mu je
paravan da oprezno proviri iz svojeg podzemnog gledišta. Oštećenje na kameri djelomično se
iscijelilo; neki zaglavljeni pikseli još su titrali, no sad je mogao vidjeti i malo dalje nalijevo od
preokrenutog ormarića... Stariji Gu bio je pričepljen ispod njega. Gospode, gdje je bila mala?
Ja nisam ovo želio. Nije smio reći ništa, ali tijelo ga je izdalo:
Anonimac —> Robert Gu: <sm> Gdje je vaša djevojčica?</sm>
"Tko je to?" zavrištao je glas u njegovom uhu, a tada je nastavio mirnije, očajnije. "Ovdje
je. U nesvijesti. A ja je ne mogu maknuti s puta. "
Anonimac —> Robert Gu: <sm>Žao mi je.</sm> Alfred se nije mogao dosjetiti ničega
što bi još rekao. Mrtvo, ovo dvoje moglo bi marginalno poboljšati njegove vlastite izglede.
Ljutite je skrenuo pogled s tog gledišta. K vragu i sa mnom. Večeras nije postigao baš ništa,
osim što je uništio dobre ljude. Ali kako bi ih mogao sigurno spasiti?
"Molim vas. Samo recite policiji. Ne dajte da izgori. "
O
Opet udari prevelikog pritiska, zvuk tisuća krhkih predmeta koji se razbijaju, teške
plastike koja se razdire, kostiju koje pucaju. Robert nije uistinu čuo sve to. Kosti koje pucaju,
to je plijenilo pažnju. Čak su i naknadne eksplozije i vrućina prolazili više ili manje
nezapaženo.
Robert je izronio iz introspekcije koja je isto tako mogla biti nesvjestica, samo što je
boljela mnogo više. Miri je bila na rukama i koljenima. Jecala je. "Djede! Djede! Reci nešto,
molim te. Djede!"
Trznuo je rukom i ona ju je primila. "Tako mi je žao", rekla je. "Nisam htjela ništa srušiti.
Jesi li ozlijeđen? "
Bilo je to jedno od onih pitanja na koja je bilo lako odgovoriti. Agonija veličine slona
sjedila mu je na desnoj nozi. "Da" ali ostatak pametnog odgovora izgubio se u boli.
Miri je plakala, jecala, vrlo neuobičajeno za nju. Okrenula se i stala gurati ormarić koji ga
je pričepio.
Robert je duboko udahnuo, ali to ga je uglavnom samo omamilo. "Ormarić je pretežak,
Miri. Odmakni se od njega." Zašto je zrak bio tako vruć? Nestalo je stalnog svjetla. Nešto
nalik na otvorenu peć žarilo se iza prevrnute opreme, odakle su dopirali samo zvukovi
pucketanja i šištanja.
"Cara – Miri! - vrati se odande! "
Djevojčica je oklijevala. Ispod ormarića bilo je zdrobljenih ostataka serije miševa koja se
upravo trebala utovariti. Sad više nikud nije išla. Miri je posegnula dolje prema razbijenom
staklu. Robert je iskrivio vrat i ugledao jedno sićušno lice kako mu uzvraća pogled, miša koji
se oslobodio svoje usisne zamke.
"Oo", ciknula je Miri. "Bok, maleni." Smijeh se pomiješao s jecajem. "I tebi isto. Svi ćete
dobiti slobodan prolaz." Robert je ugledao još malenih lica kad je oslobodila druge miševe.
Glave su im klimale lijevo desno. Izgledali su kao da ga ne vide, a za koji trenutak otkrili su
nešto što je bilo mnogo važnije u mišjem poretku prioriteta: slobodu. Potrčali su oko ruku
djevojčice i dalje od vrućine.
Sad je Robert ugledao od čega je dolazila vrućina. Užareni bijeli sirup nalik na pljuvačku
kapao je preko krša i crvenio se šišteći dok je klizio niz bok prevrnuta ormarića.
Cara je panično viknula i vratila se do njega. "Što je ovo? "
181
Sištanje i prskanje. Ako je uspjelo svladati ovu prepreku, zacijelo je iza nje nagomilano do
nekoliko stopa dubine. "Ne znam, ali moraš se maknuti. "
"Da! Dođi! " Djevojčica ga je povukla za ramena. On se odgurivao s njom, ignorirajući
paklenu bol u nozi. Uspio se pomaknuti deset ili petnaest centimetara; a tada se zaglavio još
čvršće nego ranije. A vrućina je sad bila gora čak i od smrskane noge. Robertov je um skakao
s jednog užasa na drugi, nastojeći se othrvati ludilu.
Pogledao je svoju rasplakanu sestru. "Žao mi je što sam te rastužio, Cara." Ona se samo
rasplakala još jače. "Sad moraš bježati. "
Nije mu odgovorila, ali plakanje je prestalo. Pogledala ga je s nerazumijevanjem, a zatim
se odmaknula od jare iz peći. Kreni! Kreni! Ali tada je rekla: "Nije mi dobro" i legla na pod
tik izvan njegovog dosega.
Robert je opet pogledao tekuće kamenje. Preplavilo je dno ormarića. Još nekoliko
centimetara i prelit će se po njegovoj sestrici. Ispružio je ruku, dograbio dugačku krhotinu keramike? - i uglavio je kao branu užarenoj plimi.
Uslijedilo je još eksplozija, ali ne toliko glasnih. U njegovoj blizini osjećao se samo miris
i zvuk nečega što se peče. Pokušao se prisjetiti kako se našao ovdje. Netko je to učinio njemu
i Cari, a taj netko ih sada zacijelo sluša.
"Molim vas", rekao je užarenoj tami. "Molim vas ne činite joj to. Ona je samo mala
djevojčica."
Nije bilo odgovora, samo užasni zvuci i bol. A onda nešto vrlo neobično, slova koja su se
kretala njegovim vidnim poljem:
Anonimac—> Robert Gu: <sm> Gdje je vaša djevojčica?</sm>
"Tko je to? Ovdje je. U nesvijesti. A ja je ne mogu maknuti s puta!"
Anonimac —> Robert Gu: <sm> Žao mi je.</sm>
Čekao je, ništa više nije vidio.
"Molim vas. Samo recite policiji. Ne dajte da izgori. "
Ali tihog promatrača više nije bilo. Cara je nepokretno ležala. Zar ne osjeća vrućinu?
Držanje krhotine na mjestu crpilo je svu njegovu snagu.
Tada: "Profesore Gu? Jeste li to vi? "
To je bio neki dosadni student! Bilo je toliko odgođenih slika da nije mogao biti siguran,
ali netko je bio tu, djelomično uronjen u rastopljenu smjesu.
"To sam ja, Zulfi Sharif, gospođine. "
To ime mu jest bilo poznato, onaj podli arogantni student. Ali sada mu koža nije bila
zelena. To je nešto značilo, nije li?
"Već nekoliko sati pokušavam vas nazvati, gospodine. Još nikad nije bilo ovako loše. Ja...
Ja mislim da mi je netko stvarno preoteo kontrolu. Tako mi je žao." Većinom je bio uronjen u
užareno kamenje. Duh.
"Vi ste ozlijeđeni!" rekao je duh.
"Zovi policiju", rekao je Robert.
"Da, gospodine. Ali gdje ste vi? Nema veze, vidim! Dovest ću pomoć odm... "
Užarena je stijena procurila preko Robertove improvizirane brane na njegovu ruku.
Spustio se u jamu bezumne boli.
33.
Sloboda no vrlo dugačkoj uzici
Novi dio klinilce Crick's nije imao ni pet godina, no duh tog mjesta bio je u potpunosti iz
posljednjeg stoljeća, kad su bolnice bile velike impozantne zgrade u koje su ljudi odlazili ne
bi li preživjeli. Još uvijek je postojala potreba za takvim mjestima: najekstremniji odjeli za
intenzivnu njegu nisu bili nešto što se moglo spakirati u kutiju za prvu pomoć i poslati
korisnicima na kućnu upotrebu. I naravno, uvijek je bilo tragičnih slučajeva neizlječivih,
iscrpljujućih bolesti; jedan mali dio čovječanstva uvijek je mogao završiti u bolnicama na
produženoj njezi.
182
Taj novi dio zadovoljavao je drugačije potrebe. One su se javljale potpukovniku Robertu
Guu mlađem svakoga dana kad bi se dovezao do bolnice. Svakoga dana nakon rasula kod
UCSD-a on bi se parkirao na rotoru klinike Crick's, izašao i pogledao dolje duž stijena i plaža
prema La Jolli. Klinika se nalazila tek malo hoda uzbrdo od nekih medu najpopularnijim
odmaralištima na svijetu. Samo nekoliko kilometara prema unutrašnjosti nalazili su se
biotehnološki laboratoriji koji su okruživali UCSD, vjerojatno najprestižniji izvori medicinske
magije na svijetu. Naravno, ti laboratoriji su se mogli nalaziti i na drugom kraju svijeta, u
pogledu toga koliko je zapravo bila bitna njihova lokacija. Ali psihološki i tradicionalno,
blizina i odmarališnom luksuzu i magičnim lijekovima bila je mamac za najbogatije među
najbolesnijima.
Žena, kćer i otac Boba Gua nisu zaglavili ovdje zato što su bili bogati. Nakon što biste
prošli kroz impozantni - i posve stvarni - glavni ulaz, imali biste privatnost. U ovom slučaju,
privatnost je bila kombinacija temeljne svrhe klinike i činjenice da je Ujak Sam gajio osobit
interes prema određenim pacijentima.
Nema boljih mjesta od bolnica za skrivanje osjetljivih slučajeva od kontakta. Novinari su
zujali uokolo izvan zidova i nagađali - a nisu imali osnove za tužbu u vezi s građanskim
slobodama. Mogao je to biti jako dobar paravan.
Bob je zastao ispred glavnog ulaza.
O Alice! Godinama je živio u strahu da će je PVU odnijeti. Godinama su se njih dvoje
svađali o granicama dužnosti i časti, te o značenju Chicaga. Sad se ono najgore što je tako
dugo zamišljao i dogodilo... a on je otkrio da je prilično nespreman. Posjećivao ju je svaki
dan. Liječnici ga nisu hrabrili. Alice Gu je zaglavila ispod više slojeva PVU-a nego što su ti
dečki ikada vidjeli. Ali što su oni znali? Alice je bila pri svijesti. Govorila je s njim, očajnički,
nerazumljivo blebećući. On ju je grlio i molio je da se vrati. Jer za razliku od tate i Miri, Alice
nije bila federalni zatvorenik. Alice je bila zatočenik vlastitog uma.
O
Danas je Bob imao službeni zadatak u klinici Crick's. I zadnja ispitivanja zatvorenika odnosno, zadnja preslušavanja - su završila. Tata se prema rasporedu trebao probuditi oko
podneva, a Miri sat kasnije. Bob je smio provesti neko vrijeme s njima, u virtualnom društvu
Eve Mallory, službenice MDS-a koja je govorila u ime istraživačkih timova.
U 12:00 sati Bob je stajao ispred drvenih vrata vrlo staromodnog izgleda. Do tada je već
saznao da takve stvari u klinici Crick's nikad nisu krivotvorene. A morat će i pritisnuti kvaku
bude li želio ući.
Eve —> Bob: <sm> Ovaj razgovor nas osobito zanima, pukovniče. Ali neka bude kratak.
Držite se točaka iz našeg dopisa.</sm>
Bob je kimnuo. Neko vrijeme nije znao na koga se više ljuti, na svojeg oca ili na kretene
iz MDS-a. Zadovoljio se time što je otvorio vrata bez kucanja i naglo ušao u bolničku sobu.
Robert Gu stariji hodao je prostorijom bez prozora poput tinejdžera u kavezu. Ne biste
nikad rekli da je jedna njegova noga nedavno bila smrskana, a druga slomljena; liječnici su
dobro znali popravljati takve stvari. A što se ostalog tiče, pa, opekotine su mu bile skrivene
pod bolničkom pidžamom.
Starčev se pogled trgnuo uvis kad je Bob ušao u sobu, ali njegove riječi bile su više očajne
nego ljute. "Sine! Je li Miri dobro? "
Eve —> Bob: <sm> Progovorite, pukovniče. Možete mu reći sve o vašoj kćeri.</sm>
"…Miri je u redu, tata." Mahnuo je rukom prema plišanim naslonjačima smještenim pored
stola na jednoj strani sobe.
Ali starac je samo nastavio žustro hodati prostorijom. "Hvala Bogu, hvala Bogu. Zadnje
čega se sjećam su vrućina i lava koja gmiže prema njoj." Spustio je pogled na svoju pidžamu i
odjednom kao da ga je jako zbunilo to što je ugledao.
"Nalaziš se u klinici Crick's u La Jolli, tata. Miri nije stradala u vatri. Tvoja lijeva ruka
prilično je uništena." Meso je izgorjelo sve do kosti na nekim mjestima, izgorjelo je kroz niži
dio podlaktice.
183
Robert stariji dodirnuo je mlohavi rukav. "Da, rekli su mi doktori," Okrenuo se i svalio u
jedan naslonjač. "To je otprilike sve što su mi rekli. Siguran si da je Miri dobro? Jesi li je
vidio? "
Stari se još nikad nije ovako ponašao. Bore napetosti pojavile su mu se svuda oko očiju.
Ili možda samo reagira na izraz mojeg lica. Bob je sjeo preko puta oca. "Vidio sam je.
Razgovarat ću s njom kasnije ovog popodneva. Njezin najveći problem je određena mentalna
zbunjenost u vezi s time što se dogodilo u labosima. "
"O." A onda tiše. "O." Sjedio je i razmišljao o tim vijestima, a zatim se opet počeo
vrpoljiti. "Koliko dugo sam ovdje? Toliko toga trebaš saznati, Bobe... Možda bi trebao dovesti
neke svoje kompiće iz policije. "
Eve —> Bob; <sm> Znači da se ne sjeća preslušavanja? Nisam znala da smo tako
dobri.</sm>
"Nije potrebno, tata. Možda bude naknadnih pitanja o određenim stvarima, ali iskopali
smo sve prljave male tajne. Već nekoliko dana si na ispitivanju. "
Oči njegovog oca malo su se raširile. Za neko vrijeme kimnuo je glavom. "Da, svi oni
čudni snovi... To znači da sad znaš za, za moje probleme? "
"Da. "
Robert je skrenuo pogled. "Tamo vani ima čudnih zlikovaca, Bobe. Misteriozni Stranac onaj koji je preoteo kontrolu Zulfiju Shairifu - on se cijelo vrijeme bavio mojim slučajem.
Nikad nisam upoznao nikoga tko me mogao manipulirati poput njega. Možeš li zamisliti da ti
netko cijelo vrijeme jaše na ramenu i govori ti što da radiš?"
Eve —> Bob: <sm> Bilo bi dobro da ne nastavljaš razgovor o Zecu.</sm>
Bob je kimnuo glavom. Zec - to je bilo ime koje su izvukli od Indoeuropljana - bi mogao
biti nešto novo pod kapom nebeskom. Zec je ugrozio HSO. Scenarij koji se odvijao unutar
MDS-a i Marinskog korpusa zapravo je pružao podršku Zecu. Indijci, Europljani i Japanci
morali su odgovarati za mnoge stvari, no Zečeva prevara možda se nikad ne bi razotkrila da
protiv tog stvorenja nisu pokrenuli napad opozivom. Ali kako je Zec uspio to izvesti? Što je
još mogao?
Bila su to goruća pitanja, ali o njima se nije trebalo raspravljati s ocem izdajicom. "Mi
rješavamo nejasnoće, tata. U međuvremenu, ti se moraš upoznati s rezultatima i
posljedicama."
"Da. Posljedice." Robertova desna ruka nervozno se igrala finom presvlakom naslonjača.
"Zatvor?" Riječ je izašla tiho, gotovo kao molba.
Eve —> Bob: <sm> Nema teorije. Ovog tipa hoćemo na slobodi. </sm>
"Nećeš u buksu, tata. Službeno, ti i tvoji dečki bili ste na demonstracijama u kampusu kad
je sve podivljalo. Manje službeno - pa, glasine koje podmećemo kažu da ste pomogli spriječiti
terorističku sabotažu labosa." Bit će to još jedan posao za uvijek korisne Prijatelje privatnosti.
Robert je odmahnuo glavom. "Zaustavljanje zlikovaca, to je bila Mirina ideja. "
"Da, bila je." Uputio je svojem ocu tvrdi pogled. "Ja sam bio dežurni na straži te noći. "
Eve—> Bob: <sm> Oprezno, pukovniče.</sm> Ali upozorenje je bilo tek reda radi.
Istraživački stratezi složili su se da bi Robert trebao saznati jedan dio priče. Jedini problem
bio je kako to reći tati a da ga uz to ne zvizne šakom u lice.
"Ovdje? U San Diegu? "
Bob je kimnuo. "Za jugozapad CONUS-a, ali sva akcija odvijala se ovdje. Alice je te
večeri bila moj vrhovni analitičar." Zastao je, nastojeći obuzdati svoj bijes. "Jesi li ikada
naslutio da mi Alice nije dopuštala da te nogiram iz kuće? "
"Ja..." Provukao je ruku kroz neurednu kosu. "Ona uvijek izgleda tako odsutno. "
"Znaš li što je PVU napad, tata? "
Snažno kimanje glavom: "Da. Carlos Rivera se zna zaglaviti na kineskom. Kako je on? "
Starac je podigao pogled i lice mu je postalo pepeljasto. "Alice? "
"Alice je kolabirala točno usred tvoje pustolovine. Imamo snažne dokaze da je... "
Eve —> Bob: <sm> Bez detalja, molim.</sm>
Bob je nastavio nakon jedva primjetnog oklijevanja: "Još je zaglavljena. "
"Bobe... Ja joj nikad nisam htio nauditi. Samo sam bio očajan. Ali možda, možda sam joj
ja to smjestio." Pogledao je Boba u oči i zatim skrenuo pogled.
184
"Znamo, tata. Čuli smo to na tvom preslušavanju. I da, ti joj to jesi smjestio." MDS je bio
pretražio kuću Guovih i njihove osobne evidencijske zapise događaja, baš kao i sve na UCSDu; imali su čak i slike bota kojeg je tata upotrijebio u donjoj kupaonici. Ali još uvijek ne
znamo točno što je on učinio. Indija, Japan i Europa krivili su Zeca, a Zec se svodio na glasine
i nečitljive komade ustajale predmemorije.
Eve —> Bob: <sm> Heh. Prokljuvit ćemo mi to. Mrežni napad na biološki pripremljenu
žrtvu - ta tehnologija je daleko previše zanimljiva da bismo je ignorirali.</sm>
Tatina glava bila je pognuta. "Žao mi je. Žao mi je. "
Bob je naglo ustao. Bilo je prilično postignuće to što mu je glas ispao miran i ujednačen.
"Danas tijekom dana izaći ćeš odavde. U međuvremenu, nabavi si neku odjeću i informiraj se
o vanjskom svijetu. Neko vrijeme još ćeš živjeti s nama u Fallbrooku. Želimo da nastaviš...
točno gdje si stao. Ja ću reći Miri za Alice... "
"Bobe, to neće biti dobro. Miri nikad ne bi mogla oprostiti... "
"To je vjerojatno istina. Ali ona će čuti skraćenu verziju. Na kraju krajeva, tvoj je udio u
napadu na Alice sitni detalj. I skriva ga osiguranje kroz koje čak ni Miri Gu vjerojatno ne bi
mogla prodrijeti. Ja... ti snažno preporučam... da joj ne crtaš stvari. "
I tako je potpukovnik Robert Gu junior izvršio dužnost koju je ovdje imao. Sad je mogao
izaći. Prešao je prostoriju i ispružio ruku prema vratima. Nešto ga je potaknulo da se okrene i
pogleda otraga.
Robert Gu stariji gledao ga je s tjeskobom u očima. Bio je to izraz koji je Bob viđao i
ranije, na drugim licima. Tijekom godina događalo se da mladi pod njegovim
zapovjedništvom totalno sjebu stvar. Mladi ljudi katkad postanu očajni. Mladi ljudi znaju
činiti užasne, glupe, sebične stvari - ponekad s užasnim posljedicama.
Ali ovo je moj stari! Nije bilo nikakvog očaja, nikakvog nedostatka iskustva koje bi ga
moglo opravdati.
Pa ipak... Bob je gledao video CKB-ove ekipe dok su prema Sharifovim uputama ulazili u
labose. Vidio je svojeg oca i svoju kćer kako leže na podu odmah pored UP/Ex-ovog kratera.
Vidio je način na koji je Robertova ruka bila ispružena, kako je napravila branu za kamen koji
se stvrdnjavao na samo nekoliko centimetara od Mirinog lica. I tako, usprkos njegovom
monstruoznom zajebu, još uvijek je preostalo nešto što je morao izgovoriti:
"Hvala ti što si je spasio, tata. "
O
"Nastavi točno gdje si stao", bio je rekao Bob. U Gimnaziji Fairmont to je bilo gotovo
izvedivo. Juan i Robert već su bili izašli na pismene završne ispite, a zatim su, preko Božića i
Nove godine, bili izvan akcije. Sad su se vratili, i to točno na vrijeme za ono što je većina
učenika smatrala najstrašnijim dijelom semestra; ogledi njihovih timskih projekata na Noći
roditelja. Problemi života, smrti i strahovitog osjećaja krivnje pretvorili su se u brigu oko
pravljenja budale od sebe pred nekakvom djecom i njihovim roditeljima.
Začudo, Juan Orozco još je uvijek razgovarao s njim. Juan baš i nije znao što se bilo
dogodilo na UCSD-u. Njegova sjećanja bila su uništena još sistematičnije od Mirinih. Sad je
sastavljao komadiće iz vijesti, trudeći se najviše što je mogao da razdvoji istinu od laži
Prijatelja privatnosti.
"Ne sjećam se ničega nakon što smo Miri i ja stigli u kampus. A policija još uvijek čuva
ono što sam nosio. Ne smijem čak ni vidjeti zadnjih nekoliko minuta svojeg dnevnika!" Mali
se razmahao rukama s istim onim očajem koji je Robert u njemu opazio prvi dan kad su se
upoznali.
Robert ga je potapšao po ramenu. "Još uvijek imaju i Mirine evidencijske zapise. "
"Znam! Pitao sam je." U dječakove oči navrle su suze. "Ni ona se ne sjeća. Mi smo
postajali prijatelji, Roberte. Ne bismo krenuli za tobom zajedno da mi nije mogla vjerovati. "
"Naravno. "
"A sad se prema meni ponaša kao kad smo se tek upoznali - odguruje me. Misli da sam se
ja sigurno ustrtario i da te ona zato morala ići tražiti sama. A možda se i jesam ustrtario. Ne
sjećam se!"
185
Lena —> Juan, Xiu: <sm> Daj joj vremena, Juan. Miri je rastrzana zbog svega što se
dogodilo, posebno njezinoj majci. Mislim da krivi sebe zbog toga, a možda i sve nas. Ja znam
da se ti ne bi ustrtario.</sm>
Lena —> Xiu; <sm> Ali zašto on traži utjehu od ovoga gada, to nadilazi moju moć
razumijevanja.</sm>
Juan je nakratko skrenuo pogled s Roberta i kao da se polako pribirao. Robert ga je
nespretno potapšao po leđima. Tješenje drugih definitivno nije bila stavka u njegovom
prijašnjem životopisu. "Doći će ona sebi, Juan. Nije te nazvala kukavicom dok smo bili pod
zemljom. Bila je jako zabrinuta za tebe. Samo joj daj vremena." Pogledao je uokolo tražeći
nešto čime bi mu skrenuo pažnju. "U međuvremenu, želiš li da propadne sav rad koji smo
uložili u ovaj semestar? Što je bilo s klincima iz Bostona i tamo na jugu? Moramo
nadoknaditi pripreme za naš ogled. "
Lena —> Xiu: <sm>Možeš li ti vjerovati ovoj budali? Sve o čemu on razmišlja jest kako
će izvući još malo pomoći iz dječaka.</sm>
Robertov pokušaj ispadanja duhovitim bio je slab, no Juan ga je pogledao i uputio mu
uvjerljivi osmijeh. "Da. Moramo paziti na važne stvari! "
O
O
O
Bob i Miri nisu došli u Gimnaziju Fairmont na oglede strukovnog obrazovanja. Barem
nisu bili fizički vidljivi - a Robert je opazio da ih Juan Orozco pažljivo traži.
"Miri je večeras na klinici Crick's Juan. Njezina bi se majka trebala vratiti kući iz
bolnice." Bob je djelovao sasvim zadovoljno time što je Robert te večeri imao drugih obveza.
Dječak se razvedrio. "Ali možda će proviriti ovamo, je li? "
Zapravo, ovo je za Fairmont bilo prilično važno, ali ne zbog dobrih razloga. Javni tisak
stvorio je golemu hrpu nagađanja o događajima na UCSD-u, a laži Prijatelja privatnosti ovile
su i omotale ta nagađanja u beskrajne urote. Robert je prekopao sve što je bilo dostupno
javnosti - prvo zato da pokuša otkriti što mu se dogodilo te noći ispod UCSD-a, a zatim i zato
da vidi što ljudi misle da se dogodilo. Robert i kabala pojavljivali su se u većini teorija, često
u vidu pikaresknih junaka koje je bio spomenuo Bob. No bilo je i drugih teorija. Robert nikad
nije čuo za Timothyja Huynha, no bilo je novinara koji su tvrdili da su Huynh i Robert
upravljali svime što se događalo u pobuni i u podzemlju!
Robert se vrlo izvještio u blokiranju pošte od paparazzija, no njegova se glasovitost
ispuhivala; vrijednost mu je opadala uz poluvijek od nekih pet dana. Ipak, provodio je mnogo
vremena u Gimnaziji Fairmont, gdje su školska pravila zabranjivala najnametljivije vidljive
uhode.
Večeras, na ogledima, ta je zabrana bila na snazi. Tribine su bile zakrčene posjetiteljima s
ulaznicama - obiteljima učenika i njihovim gostima, uključujući virtualno prisutne ljude.
Većinu ih nije zanimao Robert Gu. No da ste pogledali mrežnu statistiku, vidjeli biste da
gleda i mnogo nevidljivih ljudi.
Program strukovnog obrazovanja nije bio dragulj Gimnazije Fairmont. Većina tih klinaca
nije mogla svladati najnovije, najnaprednije aplikacije (a većina starijih povratnika bila je još
manje sposobna). S druge strane, Chumligova je u trenutku nepažnje ustvrdila da roditelji
najviše vole oglede strukovnog obrazovanja, uglavnom zato što u njima nalaze više smisla
nego u onome što rade druga djeca.
Timovi su bili složeni po dvoje i po troje, no smjeli su koristiti rješenja nađena na svim
stranama svijeta. Večer ogleda počinjala je tek nakon zalaska sunca, zbog toga da
ispreplitanje prilagođenih prikaza sa stvarnošću bude relativno lako. Chumligova redovnim
učenicima ne bi dala takvu pomoć. Njihovi su ogledi trajali dva dana - a počinjali su tek
tjedan nakon što učenici iz strukovnog obrazovanja pokažu sve što znaju. Bio je to ljubazan
interval, davao je učenicima iz strukovnog obrazovanja tjedan dana za uživanje u svojim
postignućima.
Večeras je publika sjedila na zapadnoj strani nogometnog terena, što je istočnu stranu
ostavljalo slobodnom za sve grandiozne slike koje bi se ondje mogle stvoriti.
186
Robert je sjedio s Juanom Orozcom dolje na bočnim linijama, uz druge izvođače. Svi su
znali redoslijed njihovog smaknuća, tj. nastupa. U njihovim privatnim pogledima, preko
terena visjeli su mali znakovi koji su pokazivali koliko je vremena preostalo za trenutačni
ogled i tko je sljedeći na redu. Nije bilo demokratskog biranja redoslijeda nastupanja. Louise
Chumlig i ostali učitelji imali su o tome svoje mišljenje, a oni su bili vlast. Robert se
nasmiješio u sebi. U ovome ga njegov stari osjećaj za ljude nije napustio. Čak i ne znajući
pojedinosti svakog projekta, znao je tko ima jaki projekt, a tko nema. Znao je tko se najviše
boji osobnog nastupa u javnosti... A znala je to i Chumligova. Njezin redoslijed igre bio je
orkestracija koja je svako dijete dovodila do njegovih ili njezinih granica.
Začudo, taj je redoslijed ujedno stvarao i prilično dobru predstavu.
Započeli su blizanci Radner. Njima dvojici istočna strana kampusa nije bila dovoljno
velika. Imali su neku vrstu čudnog visećeg mosta - sličio je željezničkom mostu Firth of
Forth, ali povećanom - koji je na obje strane tribina stavio čelične sanduke, te se zatim penjao
sve više i više prema sjeveroistoku, sve dok nije uronio u dnevnu svjetlost na odlasku. Prošlo
je nekoliko sekundi - i cijela konstrukcija se ponovo pojavila s jugozapada, jer je njihovo
remek-djelo devetnaestog stoljeća napravilo virtualni krug Zemaljskom orbitom. Klimaks je
bio gromoglasni prolazak velikih parnih vlakova preko neba. Tribine su se zatresle od
prividne snage njihovih lokomotiva.
"Hej!" rekao je Juan i trknuo Roberta. "Ovo je nešto novo. Sigurno su prokljuvili neke
protokole održavanja zgrade." Ukoliko Radnerovi još nisu bili meta glasina o Pobuni kod
knjižnice, sada su to postali. Robert je slutio da će se to blizancima baš svidjeti.
Većina ogleda bila je nadriumjetničkog, vizualnog tipa. No bilo je također i učenika koji
su stvorili neke napravice. Doris Schley i Mahmoud Kwon napravili su vozilo koje koristi
površinski efekt i može hodati stepenicama tribina. Gurnuli su ga preko ruba na vrhu; začula
se eksplozija zvuka, a zatim je dotaknulo tlo ništa ne slomivši. Juan je ustao sa svojeg mjesta
na dnu tribina da se okrene i pogleda svojim očima. Klicao je Schleyovoj i Kwonu, a zatim se
opet svalio dolje. "Super, padobran na površinski efekt. Ali kladim se da im gđa Chumlig
neće dati više od četvorke." Glas mu se povisio u standardnoj imitaciji Louise Chumlig: "To
što ste izveli bilo je jedva nešto više od instant inženjeringa." Ali i dalje se smiješio. Obojica
su znali da je četvorka bolja od onoga što će dobiti većina igrarija slikama.
Bilo je čak i djece koja su se okušala u najnaprednijim stvarima, u projektima pomalo
nalik na ono što je Miri rekla da rade njezini prijatelji. Bila su tu i dva ogleda s novim
materijalima, jednom ekstremno elastičnom trakom i nekakvom vrstom filtera za vodu.
Elastična traka nije bila spektakularna - dok ne biste shvatili da se ne radi o slikovnom triku.
Dva dječaka koja je Robert slabo poznavao izveli su taj ogled. Stajali su na 6 metara
udaljenosti i zajedno ljuljali veliku lutku. Lutka je visjela s njihovog čarobnog ljigavog
konopca. Taj konopac nije bio samo snažni kompozitni materijal. Dječaci su na neki način
mogli mijenjati njegove fizičke osobine načinom na koji su stiskali njegove krajeve. Ponekad
se ponašao kao golema opruga, te je bacao lutku natrag na sredinu. A ponekad bi se razvlačio
kao karamela, pa su njihali lutku u velikim lukovima. Njihov ogled dobio je najviše klicanja.
S druge strane, ogled filtera za vodu bio je samo uvećana slika cijevi za zalijevanje vrta
koja curi u filter. U zrak iznad njih učenice su podigle golemu sliku koja je tumačila kako
njihov programabilni zeolit može tražiti nečistoće koje mu zada korisnik. Nije bilo zvučnih
efekata, a grafički prikaz kretao se sporo i bio je nedotjeran. Robert je pogledao u nebo pa
zatim opet u djevojčice. "One će dobiti pet, zar ne? "
Juan se prevrnuo na leđa i naslonio na laktove. Smiješio se, ali zavidno. "Aha.
Chumligova voli takve stvari." A onda gaje njegovo temeljno poštenje natjeralo da kaže:
"Lisa i Sandi se nikad ne potrude uljepšati svoje grafičke prikaze, ali čuo sam da imaju kupca
za taj filter za vodu. Kladim se da su one jedina djeca iz strukovnog obrazovanja koja su
svojim ogledom zaradila pravi novac."
O
"Mi smo sljedeći, mali, " rekao je Robert.
187
Jedini dokaz da ga je Juan shvatio bio je način na koji se njegov pogled prikovao za
njihov privatni sat.
Xiu —> Juan: <sm> Dobro će ti ići, Juan.</sm>
Juan —> Xiu: <sm> Gleda li Miri?</sm>
Juan i Robert bili su posljednji, budući da je to bio jedini dio rasporeda koji je zapravo bio
izvan Chumligičinog nadzora. To nije bilo zbog Juanove/Robertove pameti. Bila je to
posljedica činjenice da je njihov ogled uključivao vanjske grupe koje su imale vlastitih
problema s rasporedom.
Juan je oklijevao još jednu sekundu. Tada je istrčao na nogometni teren, krivudajući
fantomskom pozornicom paralelno s tribinama i okrenut prema njima. Njihovi izvođači ulazili
su s obje strane pozornice. Slikovni prikaz bio je pitom, bez ičega nemogućeg. Bili su to
stvarni ljudi i stvarni glazbeni instrumenti, kao što je Juanov pojačani glas objasnio publici.
"Dobra večer, dobra večer, dobra večer!" Juan je bio entuzijastičan poput piljara i - za
Robertove uši - razvidno uspaničen do ludila. Robert je mogao preuzeti ulogu meštra
ceremonije, a mogli su i snimiti cijelu govoranciju, pa da možda Juan pazi na sinkronizaciju s
pokretima usnica - no bio bi to samo još jedan način da izgube bodove kod Chumligove. Zato
se Juan pomirio s tim da će ići uživo, s glasom koji je pucao i riječima koje su nadolazile uz
nespretne stanke i forsirano razmetanje. "Dame i gospodo! Upoznajte Orkestar Amerika,
stvoren večeras samo za vas iz orkestra i zbora Gimnazije Charles River, uživo preko jeftine
mreže iz Bostona, te iz..." mahnuo je rukom nalijevo, “... Gimnasio Clasico de Magallanes,
također uživo preko jeftine mreže, ali iz Punta Arenasa u Čileu! "
Obje strane pozornice sada su se napunile s dvije stotine tinejdžera u školsivim
uniformama, crvenim za sjevernjake, te kariranozelenim za južnjake; bili su to učenici koji su
morali zadovoljiti vlastite uvjete za "suradnju izdaleka". Sve u svemu, obuhvaćali su dijelove
dva zbora i dva orkestra, međusobno udaljene više od jedanaest tisuća kilometara, a između
njih nalazila se samo jeftina mreža. Uvjeriti ih da iskušaju ovu shemu bilo je samo po sebi
čudo. Uspjeh bi neupućenima izgledao banalno, a neuspjeh je bio ozbiljna mogućnost. Dobro,
proba nije bila tako loša.
"A sad..." Juan je pokušao ostaviti još jači dojam, "... a sad, dame i gospodo, Orkestar
Amerika izvest će vlastitu adaptaciju Beethovenove Europske himne. Autori stihova su
Orozco i Gu, dok su za mrežnu sinkronizaciju nadležni Gu i Orozco!" Pretjerano se naklonio i
otrčao natrag do bočnih linija kako bi sjeo uz Roberta. Znoj mu je tekao s lica i bio je blijed.
"Bio si dobar, mali", rekao je Robert.
Juan je samo kimnuo, drhteći.
Hibridni orkestar počeo je svirati. Sad je sve ovisilo o tim klincima i Robertovom
algoritmu protiv trzanja. Zvuci violončela i kontrabasa vinuli su se iz ruku mladih glazbenika
u Bostonu i na drugom kraju svijeta. Njihova adaptacija imala je brži ritam od uobičajenog
europskog stila. A svaka je nota stizala nakon stotina skokova mrežom čije se ustrojstvo
nasumično mijenjalo, uz kašnjenja koja su mogla varirati nekoliko stotina milisekundi.
Bio je to isti sinkronizacijski problem koji je od Winniejevog zbora ispred knjižnice
stvorio onoliku buku.
Juanovi stihovi počeli su se uzdizati; zbor sa sjevera pjevao je njegovu verziju na
engleskom, a onaj s juga na španjolskom. Učenici koji su surađivali s njima bili su stvorili
fleksibilni program s vlastitim dirigentskim sučeljem; to je donekle pomagalo. Pored toga, bili
su iznenađujuće dobri glazbenici i pjevači. Ali nastup je ipak trebao magiju prilagodljivog
kašnjenja koju je Robertova shema ubacivala u prijenos (no dobro, a možda i mnogo dublju
Beethovenovu magiju).
Robert je slušao. Njegov doprinos nije bio savršen. Zapravo, ovo je zvučalo gore nego na
probama. Previše ljudi je gledalo, i previše iznenada. Plašio se da bi se to moglo dogoditi.
Problem nije bio u širini pojasa. Pogledao je dijagram odstupanja koji je bio stavio u svoj
privatni pogled. Pokazivao je prisutnost nekoliko milijuna ljudi koji su iznenada počeli
promatrati, preotevši resurse toliko brzo da su zbunili njegov jadni mali program za
predviđanje - i promijenili prirodu onoga što su promatrali.
Pa ipak, sinkronizacija je preživjela. Hibrid se nije fragmentirao.
188
Još deset sekundi. Nastup je zapeo na pomalo iskrzanim krešendima, no tada je nekim
čudom sve opet ispalo kako treba u zadnje dvije sekunde. Juanovi stihovi su završili, a
središnja melodija se polako posve utišala.
Združeni orkestri/zborovi pogledali su publiku. Smiješili su se, nekima je možda bilo
malo neugodno - ali uspjeli su!
Uslijedio je aplauz, divljački entuzijastičan iz nekih dijelova publike.
Jadni je Juan izgledao apsolutno iscrpljeno. Srećom, nije morao izlaziti na teren kako bi
dovršio stvar. Izvođači su se klanjali i odlazili prema sjevernom i južnom kraju pozornice vraćali su se u svoje kutove svijeta. Juanov osmijeh bio je pomalo slabašan dok je mahao
lokalnoj publici. Njegov je glas sa strane došao do Roberta: "Hej, ne zanima me koliko ćemo
dobiti. Odradili smo to i gotovo je! "
34.
Britanski muzej i Britanska knjižnica
Klinci su se sjurili niz tribine, tek neznatno usporeni činjenicom da su Chumligova & Co
mogli pregledati snimke večeri i točno ustanoviti tko je bio neprihvatljivo bezobrazan. Juan i
Robert išli su sporije, družeći se s ostalim učenicima koji su održali oglede i razmjenjujući
čestitke. Ocjene za oglede neće biti raspoložive još nekih dvadeset sati. Imat će mnogo
vremena za patnju zbog svojih neuspjeha. Međutim, Louise Chumlig izgledala je prilično
veselo, čestitala je svakom učeniku - i odbijala svaki pokušaj ispitivanja o tome hoće li ovaj
ili onaj nedostatak uistinu biti važni kod ocjenjivanja.
Miri i Bobu još uvijek nije bilo ni traga. Robertova pažnja bila je ispunjena djecom,
Chumligovom i Juanom Orozcom - a ovaj posljednji je oscilirao između histeričnog olakšanja
i uvjerenosti u neuspjeh.
Stoga se Robert bez ikakvog upozorenja našao licem u lice - gotovo nosom u nos - s
Winstonom Blountom. Iza bivšeg dekana, Tommie Parker stajao je rukom pod ruku s Xiu
Xiang. To je uistinu bio najneobičniji par koji je mogao proizaći iz one pustolovine!
Čovječuljak se smiješio od uha do uha. Pokazao je Robertu palac gore.
No trenutačno je Blount pridobio svu njegovu pažnju. Robert se nakon one noći na
UCSD-u nije mnogo viđao s Tommiejem i Winniejem. Oni i Carlos proveli su nekoliko dana
u klinici Crick's. Koliko je Robert mogao naslutiti, došlo je do određenih dogovora, baš kao i
u njegovom slučaju. A sad su bili na slobodi. Službena priča glasila je baš onako kako je Bob
bio rekao: aktivnost kabale bila je protest koji je izmaknuo kontroli, no oni nisu imali ni
najmanju namjeru oštetiti laboratorijsku opremu i svima im je bilo užasno žao zbog toga.
Neslužbene bajke o herojskoj žrtvi pomogle su objasniti zbog čega sveučilište i biološki
labosi djeluju zadovoljno time da ne inzistiraju na cijeloj stvari. Ukoliko Starija kabala bude
držala svoja kolektivna usta zatvorenim, posljedica neće biti.
Na Winniejevom licu bio je čudan osmijeh. Kimnuo je Juanu i ispružio ruku da primi
Robertovu. "Iako sam izletio s Fairmonta, još uvijek imam obitelj ovdje. Doris Schley je moja
prapranećakinja."
"O! Bila je dobra, Winstone! "
"Hvala, hvala. A ti..." Winston je zastao. U stara vremena, hvalospjevi za Roberta Gua
stizali su sa svih strana, a često su se koristili kao batina za udaranje Winstona Blounta. "... to
što si napisao je stvarno čudesno, Roberte. Ti stihovi. Meni nikad ne bi palo na pamet da se
takvo što može uskladiti s Beethovenom, i to na engleskom i na španjolskom. To je bila...
umjetnost." Slegnuo je ramenima, kao da očekuje neko sarkastično spuštanje.
"To nije bio moj rad, Winstone." Možda ovo i jest spuštanje, ali to nije moja namjera.
"Juan je napisao stihove. Surađivali smo cijeli semestar, ali u ovome sam ga pustio samog,
samo sam dao kritiku konačnog rezultata. Stvarno - možeš pitati Chumligovu - stvarno, Juan
je odgovoran za to. "
"O?" Winnie je ustuknuo, a tek zatim kao da je doista primijetio Juana. Ponudio je ruku
dječaku. "Bilo je lijepo, sine." Uputio je brz pogled ispod oka Robertu, još uvijek ne vjerujući.
189
"Znaš li, Roberte, da je to na svoj način bilo jednako dobro kao ono što si stvarao u stara
vremena? "
Robert je malo razmislio, osluškujući u mašti Juanove stihove onako kako je nekoć
osluškivao vlastitu poeziju. Ne, ja sam bio bolji. Mnogo bolji. Ali ne bolji kao iz drugog
svijeta. Da je stari Robert mogao vidjeti ove stihove... pa, stari Robert nije trpio osrednjost.
Bilo bi mu dovoljno i pola izgovora da se pobrine da Juanova umjetnost umre na začetku. "U
pravu si. Juan je stvorio nešto lijepo." Oklijevao je. "Ne znam što su... godine učinile,
Winstone. "
Juan je gledao malo jednog, malo drugog. Njegovo lice počinjalo je blistati od ponosa,
premda se činilo da naslućuje da između Winnieja i Roberta prolaze neke neizgovorene riječi.
Winnie je kimnuo. "Da. Mnogo se toga promijenilo." Gomila se smanjivala, no to je samo
značilo da su neki klinci pomislili da sad smiju još brže trčati okolo. Bili su na udaru
uskomešanih tijela, te sve glasnijeg vikanja i smijeha. "Ako ti nisi napisao stihove, što je onda
bio tvoj doprinos, Roberte? "
"Aha! Ja sam napravio sinkronizaciju vremenskog odmaka." U onoj mjeri u kojoj se to
može napraviti.
"Stvarno?" Winnie se trudio biti ljubazan, ali čak ni nakon vlastitog iskustva sa zborom
nije izgledao osobito impresionirano. Dobro, doista je bilo malo iskrzano.
Xiu —> Lena: <sm> Za Boga miloga, reci mu nešto, Lena!</sm>
Lena —> Xiu: <sm> Čuj ti, otpili!</sm>
Xiu —> Lena: <sm> Onda ću ja govoriti umjesto tebe.</sm>
Nakon još nekoliko pošalica Winnie se uputio u smjeru obitelji Schley, s Tommiejem i
Xiu iza sebe. Ali Robert je primijetio redak zlatnog teksta koji se vukao iza Xiangove.
Xiu—> Robert: <sm> Biloje divno, Roberte.</sm>
Juan nije bio svjestan Xiangičine tihe poruke. "Dekan Blount nije shvatio tvoj udio u
projektu, zar ne? "
"Nije. Ali svidjelo mu se ono što jest shvatio. Nije važno. I ti i ja smo to napravili bolje
nego što smo mislili da možemo. "
"Da, zbilja jesmo. "
Juan ga je poveo natrag uzduž tribina. Nije bilo Boba i Miri, no Juanovi roditelji bili su tu.
Pozdravi i čestitke sa svih strana, premda Orozcovi još uvijek nisu znali kako da se ponašaju
prema Robertu Guu.
O
Grupe obitelji i prijatelja ostale su na nogometnom terenu još neko vrijeme. Prevladavao
je dojam da su roditelji pomalo iznenađeni svojom djecom. Voljeli su te male hahare, no
mislili su da poznaju njihove granice. Chumligova ih je na neki način promijenila - ne u
supermene, već u pametna stvorenja koja su znala raditi stvari koje njihovi roditelji nikad nisu
svladali. Bili su ponosni i pomalo tjeskobni.
Miri još uvijek nije bilo na vidiku. Jadni Juan. I nadam se da je Alice sretno stigla kući.
Kako je bio jednoruk, to baš nije mogao provjeriti u letu.
Robert se ugurao u najgušći dio gomile, među narod koji se motao u blizini Louise
Chumlig. Ona je izgledala sretno i umorno, te je uglavnom poricala svoju odgovornost.
"Samo sam pokazala svojim učenicima kako da iskoriste ono što sami imaju, i ono što ima
svijet." Ispružio je ruku prema njoj i uspio uhvatiti njezinu. "Hvala." Chumligova ga je
pogledala s lupeškim osmijehom na licu. Neko vrijeme je zadržala njegovu ruku. "Vi! Moje
najčudnije dijete. Vi ste bili gotovo potpuna suprotnost problemu koji sam imala s ostalima."
"Kako to? "
"Sve ostale sam morala navesti na to da se potrude saznati što su. Ali vi... vi ste prvo
morali odustati od onoga što ste bili ranije." Osmijeh joj je na trenutak bio tužan. "Budite
tužni zbog onoga što ste izgubili, Roberte, ali budite sretni s ovime što jeste."
Ona je cijelo vrijeme znala! Ali drugi su ljudi odvukli njezinu pažnju, sve ih je veselo
uvjeravala da će ostatak školske godine biti još uzbudljiviji od ovoga dosad.
O
190
Robert je ostavio Juana i ostale kad se počelo nagađati o tome kako će izgledati ogledi
redovnih učenika. Djeca nisu željela vjerovati da ih netko može nadmašiti, ne nakon ove
večeri.
Hodajući natrag prema rotoru, Robert je opazio dvije poznate prilike. "Mislio sam da ste s
Winstonom", rekao je.
"Bili smo", odgovorio je Tommie, "ali smo se vratili. Htio sam ti čestitati na tvojem triku
sa sinkronizacijom glazbe."
Xiu Xiang je kimnula u znak slaganja. Od njih dvoje, samo ona je nosila. Iz nje je
poletjela stilizirana čestitka. Siroti Tommie još je uvijek teglio svoj laptop, iako je sve što je
unutra preostalo zacijelo pripadalo tajnoj policiji.
"Hvala. Ponosan sam na to, ali naglašavam riječ 'trik'. Nitko zapravo nema potrebu
sinkronizirati ručnu glazbu preko tisuća milja jeftine mreže. A ja sam zapravo samo iskoristio
predvidljivosti usmjeravanja i svoje poznavanje glazbe koju su svirali. "
"I malo analize ritma pojedinih izvođača. Je li, je li?" upita Tommie.
"Da."
"I malo protutrzaja koje ste umetnuli," dodala je Xiu.
Robert je oklijevao. "Znate, bilo je zabavno! "
Tommie se nasmijao. "Trebao bi se malo pozabaviti egosurfanjem. Tvoja majstorija bila
je zapažena. Kad sam bio mlad, mogao si od toga napraviti patent. Danas... "
Xiu je potapšala Tommieja po ramenu. "Danas bi to trebalo zavrijediti pristojnu ocjenu u
gimnaziji. Ti i ja... moramo mnogo naučiti, Thomase. "
Tommie je progundao. "Želi reći da bih ja trebao učiti nositi." Pogledao je mladoliku
ženu. "Nisam ni sanjao o tome da će mi X. Xiang na kraju spasiti život. Ali naravno, učinila je
to tako što nas je sve dala pohapsiti! "
Lena —> Xiu: <sm> Parker se boji isprobavanja novih stvari, čak i onda kad se busa o
prsa budućnošću. </sm>
Nekoliko koraka hodali su u tišini. Ispunilo ju je još zlatnih riječi od Xiangove; postajala
je sve bolja u slanju tihih poruka.
Xiu —> Robert: <sm><uzdah/> Tommie je star, a medicina mu nije mnogo pomogla.
Boji se isprobavati nove stvari.</sm>
Robert je uputio ženi zbunjeni pogled. Kad se ova geekuša pretvorila u nadripsihića?... Ali
mogla bi biti u pravu u vezi s Tommiejem.
Tommie je u svakom slučaju bio posve nesvjestan tog sminganja, no poznati prepredeni
osmijeh širio mu se licem.
"Što je?" najzad je upitao Robert.
"Samo razmišljam. Naša operacija UCSD bila je najveća i najopasnija u kojoj sam ikad
sudjelovao. Iskoristili su nas, da. Ali znaš, to je bilo baš kao ove današnje kako-se-kaže... one
afilijanse. Mi smo doprinijeli i, na neki način, postigli smo ono što smo htjeli." Robert se
prisjetio Strančevih obećanja.
"Kako to misliš? "
"Pričepili smo Huertasov projekt Librareome. "
"Ali sve knjige iz knjižnice su propale. "
Tommie je slegnuo ramenima. "Meni se zapravo sviđa vizija Militantne knjižnice. Ali
poanta je u tome da smo nasmrt osramotili Huertasa."
"A to je pobjeda?"
Sad su hodali duž rotora, praćeni automobilom punim nade.
"Aha. Napredak ne možeš zaustaviti, ali mi smo zaustavili Huertasa dovoljno dugo da
nam neki drugi događaji priteknu upomoć." Pogledao je Roberta. "Nisi čuo? Nosiš svu tu
modernu opremu a ne možeš ni vijesti pratiti. "
Tommie nije čekao odgovor: "Kužiš, Huertasu se s razlogom onako jako žurilo.
Ispostavilo se da su Kinezi žvakali Britanski muzej i Britansku knjižnicu brže nego što smo
pretpostavljali. A Kinezi imaju godine iskustva u donekle nedestruktivnoj digitalizaciji. Oni
su stvarno nježni u usporedbi s Huertasovom operacijom drobilica. Zbog njih je taj posao u
San Diegu ispao glupo, a uspjeli su dobiti čak i haptičke podatke izložaka koji nisu knjige.
Između njih i svih ostalih, među kojima se nalaze i Googleove arhive, zrak je čist. Kako bilo,
191
usporili smo Huertasa na nekoliko dana, što je bilo dovoljno da više ne zahtijeva nikakav
prioritet. I bilo je dovoljno da Kinezi uspiju staviti šlag na tortu. "
Tommie je posegnuo u džep svoje jakne i izvukao komad plastike veličine dvadesetak
kvadratnih centimetara. "Izvoli. Poklon za tebe, koštao me čak 19.99 dolara. "
Robert je primio komad tamne plastike. Bio je vrlo sličan disketama koje je koristio na
svojem starom PC-ju na prijelazu stoljeća. Pokrenuo je upit o njemu. Zrakom su počele
lebdjeti etikete: Podatkovna kartica. Kapacitet 128 PB. 97% iskorišteno. Bilo je toga još, no
Robert je samo vratio pogled na Tommieja. "Zar ljudi još uvijek koriste ovakve prijenosne
stvarčice? "
"Samo paranoidni stari prdonje koji vjeruju u privatno vlasništvo, poput mene. Naporno
ga je nositi uokolo, ali ovdje na laptopu imam čitač." Naravno. "Svi ti podaci nalaze se i na
mreži, uz još mnogo unakrsnih analiza koje će ti Kinezi dodatno naplatiti. Ali čak i ako nemaš
čitač kartica, pomislio sam da bi volio to držati u svojim lijepim malim ručicama. "
"Ah." Robert jc pogledao najviši direktorij. Osjećaj je bio kao da stoji na veoma visokom
planinskom vrhuncu. "Znači, to je...? "
"Britanski muzej i knjižnica, onako kako ih je kineska koalicija Informagical digitalizirala
i pohranila u bazu podataka. Haptika i podaci o artefaktima su u niskoj rezoluciji, zato da bi
sve stalo na jednu podatkovnu karticu. Ali dio koji se odnosi na knjižnicu je dvadeset puta
veći od onoga što je Max Huertas isisao iz UCSD-a. Zanemarimo li stvari koje nikad nisu
dospjele do knjižnice, ovo je zapravo zapis o čovječanstvu do 2000. godine. Cijeli
predmoderni svijet."
Robert je odvagnuo plastičnu karticu. "Ne izgleda kao ne znam što. "
Tommie se nasmijao. "Pa i nije! "
Robert mu ju je pružio natrag, no Tommie je odmahnuo rukom. "Kao što sam rekao, to je
poklon. Stavi ga na zid, gdje će te podsjećati da je to sve što smo ikada bili. A ako ga stvarno
želiš pregledati, jednostavno potraži na mreži. Kinezi su sve to prilično dobro premrežili. I
njihovi su posebni poslužitelji stvarno pametni. "
Tommie je zakoračio unatrag i mahnuo autu koji ih je pratio. Stražnja vrata su se otvorila i
on je pokazao Xiu da uđe prva. U jednom neobičnom trenutku Tommie je izgledao poput
ostarjelog bludnika s nekom mladom krasoticom. Samo još jedna slika iz prošlosti koja nije
imala nikakve veze s istinom.
"Znači, Huertas je ispao iz posla s drobilicama, a Kinezi obećavaju da će ono što slijedi
biti još nježnije od ovoga što su učinili Britanskoj knjižnici. Zamisli mekane ružičaste
robotske ruke koje strpljivo čeprkaju po svim knjižnicama i muzejima na svijetu. Radit će
unakrsne provjere, skenirati da naprave bilješke - pružajući cijelim novim generacijama
akademskih tipova poput Zulfija Sharifa nešto na što će moći zakačiti svoje titule." Mahnuo je
Robertu. "Hej hoj! "
O
Bila je gotovo ponoć kad se Xiu Xiang vratila u Rainbows End. Lena je još bila budna.
Bila je u kuhinji i pripremala nešto za prezalogajiti. Lenina osteoporoza tjerala ju je da se
naginje toliko jako prema naprijed da se njezino lice nalazilo tek nekoliko centimetara od
stola. To je izgledalo čudno, no invalidska kolica i uređenje kuhinje pružali su joj mnogo
slobode manevriranja.
Xiu je oklijevajući ušla u prostoriju, osjećajući se vrlo neugodno. "Oprosti što sam te
odsjekla, Lena... "
Druga se žena okrenula da joj uputi izravni pogled. Na njezinom licu bio je šeretski
osmijeh. "Ma sve je u redu. Vi mladi trebate svoju privatnost." Rukom je pokazala Xiu da
sjedne i nešto pojede.
"Da. Dobro, Tommie zapravo i nije tako mlad." Osjetila je kako crveni. "Ja, ovaj, ne
mislim fizički. On želi biti u tijeku s napretkom, ali jednostavno se ne može nositi sa svime
što to podrazumijeva."
Lena je slegnula ramenima. "Tommiejev um bolji je od nekih." Uzela je sendvič sa svojeg
tanjura i odgrizla komad.
192
"Misliš li da će ikad ponovo steći svoju britkost? "
"Možda. Znanost ide dalje. A čak i ako ne pomogne u Parkerovom slučaju, mi ga možemo
dobro usmjeravati. Veliki dio njegovog problema sastoji se u tome što mu je život bio previše
lak dok je bio mlad. Previše je nesklon tome da pokuša nešto što bi mu bilo zaista teško."
Naglo je ispružila ruku prema Xiu. "Jedi. "
Xiu je kimnula glavom i posegnula za sendvičem. O ovome su već bile razgovarale. U
stvari, upravo su takve diskusije ranije puno značile određenoj dr. X. Xiang. Ali možda je ona
imala bolje klikere od Tommieja. Njezin glavni problem u bliskoj budućnosti mogao bi biti
izbjegavanje vladinih "ponuda za posao".
Xiu je zagrizla sendvič. Maslac ođ kikirikija i žele. Ali zapravo nije bilo loše. "Jesi li
uspjela napraviti ono svoje s raznim ljudima koje smo danas vidjele? "
"Misliš, igrati se psihića? Da, pregledala sam evidencijske zapise tvojeg Epiphanyja;
poslala sam neke anonimne poruke sa savjetima. Savjet koji smo dale Carlosu Riveri je dobar.
On ima trajni problem, ali takav je život. Što se Juana tiče, učinile smo najbolje što smo
mogle, barem za sada. "
Xiu se nasmiješila ustima punim kikiriki maslaca i želea.Trebalo joj je neko vrijeme da
shvati kakav je Lena genij. Najzad, psihijatrija je bila tako mekana specijalnost. Lena je rekla
da mala Miri voli gledati svoju baku kao neku vrstu ženskog čarobnjaka. Tvrdila je da to zna,
iako joj djevojčica to nikad nije rekla. Xiu je sada shvaćala da je Lena bila sve što je Miri
zamišljala, barem metaforički. Ja nikad nisiim razumjela druge ljude, ali učim dok Lena gleda
kroz moje oči i priča mi na uho.
Još uvijek je bilo misterija: "Ne razumijem zašto tvoja unuka odbacuje Juana. Jasno,
klinci se ne sjećaju što se točno dogodilo u zgradi Pilchner, ali mi znamo da su postajali
prijatelji. Kad bismo barem mogle doći do Mirinih zapisa..." koje je vlada još uvijek
zadržavala.
Lena nije odgovorila izravno. "Znaš da se Alice vratila kući iz bolnice? "
"Da! Ti si mi to rekla, bez detalja. "
"Neće biti nikakvih detalja. 'Alice je bila bolesna pa joj je sada bolje.' Zapravo, ja već
dugo znam da se Alice kocka s vlastitom dušom. Ovaj put je skoro izgubila, a to ima neke
veze sa zajebom mojeg bivšeg muža na UCSD-u. Mislim da će se Alice oporaviti. To bi
trebalo pomoći Juanu i Miri." Lena se naslonila u svojim kolicima. Ili, radije, dopustila je da
se kolica nagnu u drugačiji položaj. Lena se nije mogla izravnati. "Već smo razgovarale o
tome. Miri može biti toliko tvrdoglava da postane prava odvratna kučka. Naslijedila je tu
osobinu od gada, preskočilo je jednu generaciju preko Boba. A sad se ta tvrdoglavost zakačila
za nekakvu duboko potisnutu krivnju: podsvjesno, Miri osjeća da su ona i Juan zabrljali i
učinili nešto nažao Alice. "
"Ovaj, to baš ne zvuči znanstveno, Lena. "
"Poštedjela sam te tehnikalija. "
Xiu je kimnula glavom. "Ti postižeš rezultate. U Gimnaziji Fairmont ima ljudi koji misle
da sam ja nekakav genije za međuljudske odnose. Ja! "
Lena je ispružila ruku nekoliko centimetara preko stola, koliko su joj dopuštale iskrivljene
kosti. Xiu je nježno primila njezinu ruku u svoje. "Mi smo dobar tim, zar ne?" rekla je Lena.
"Da." Nije se radilo samo o tome što je Lena znala s ljudima. Ni samo o spašavanju
Tommieja i njegovih prijatelja. Bilo je onih mračnih dana na početku njezinog pohađanja
Fairmonta, kad je bila uvjerena da se nikad neće moći vratiti - a ni Lena nije bila tako
opuštena i mirna. Zajedno su se uspele do svjetlosti dana. Xiu je pogledala malenu staricu
koja je bila deset godina mlađa od nje. Zajedno, Lena i ja smo postale nešto doista izuzetno. A
odvojeno...?
"Lena, misliš li da ću ja ikad znati prozreti ljude onako kako ti to znaš? "
Lena je slegnula ramenima i malo se nasmiješila. "O, pa ne znam."
Xiu je nagnula glavu prisjećajući se malih povremenih incidenata tijekom zadnjih
nekoliko mjeseci. Lena Gu skoro nikad nije izravno lagala. Činilo se da razumije što bi to
učinilo njezinom kredibilitetu. Ali Lena se znala izmotavati, čak i kad bi bila suočena s
193
izravnim pitanjem. "Znaš li, Lena, kad ti kažeš 'o, pa ne znam' i slegneš ramenima - to znači
da misliš 'ni za milijun godina?'"
Lenine su se oči raširile. Stisnula je Xiu ruku. "Hm. Pa, eto ti. Možda u ovom slučaju neće
trebati milijun godina! "
"Dobro. Jer želim ti reći. Lena... Ja mislim da Robert nije onakav gad kakvog se ti sjećaš.
Mislim da se stvarno promijenio. "
Lenina se ruka izvukla iz njezine. "Povlačim riječ. U tvojem slučaju, milijun godina
možda neće biti dovoljno."
Xiu je posegnula rukom, ali Lenina se ruka vratila u njezino krilo. Nema veze. Bilo je
stvari koje su se morale izgovoriti. "Robert je bio brutalan na početku, ali gledaj kako je
pomogao Juanu. Ja imam teoriju." Gurnula je citat iz Naturea preko stola prema Leni. Teorija
zapravo nije bila njezina. "Robert je doživio ekvivalent velike traume, od onakvih koje
mijenjaju pogled na svijet unutar osobnosti. "
"Čitaš previše znanstvenog šunda, Xiu. Prepusti to nama profesionalcima. "
"On kao da se posve opustio. Ima svoja sjećanja, ali fizički, on je običan mladić. Ima
drugu priliku da popravi stvari. Kako to ne razumiješ, Lena? "
Lena se trgnula na te riječi, a onda se još više pogrbila. Dugo je šutjela zureći dolje u
vlastito iskrivljeno tijelo, blago, odrečno njišući glavom. Naposljetku je uperila pogled uvis
prema Xiuinom. U oku joj je svjetlucalo nešto što je možda bila suza. "Moraš još mnogo učiti,
curo moja. "
Na te riječi Lena se unatraške odmaknula od stola, a njezina su se kolica okretno uspravila
i zaokrenula. "Meni je dosta za večeras." Otkotrljala se prema svojoj spavaćoj sobi.
Xiu se pobrinula za suđe. Obično je Lena inzistirala na obavljanju kuhinjskih poslova. "To
je nešto što još uvijek mogu raditi vlastitim rukama," govorila je često. Ne i noćas. A da sam
samo malčice pametnija u vezi s ljudima, pomislila je Xiu, možda bih znala zašto.
35.
Apostrof koji nedostaje
Zulfikar Sharif više nije bio na postdiplomskom studiju u Oregonu. Robert je naišao na
vrlo staromodnu poruku o greški: "Više nije upisani student, više nije na OSU." Čak i
Sharifov enum bio je krnji zapis, s etiketom "napušteno". To je bilo malo zastrašujuće. Robert
je pokrenuo traženje. Iz cijelog svijeta dobio je oko tisuću rezultata za "Z* Sharif". Nijedan od
dostupnih nije ispao onaj pravi. Ostali su bili ljudi koji su s različitim stupnjevima
kompetencije nastojali zaštititi svoju privatnost.
Ali Zulfi Sharif kojeg je Robert tražio još je uvijek bio tehnološki tikvan. Za sat ili dva,
Robert ga je našao na Sveučilištu u Kolkati. Sharif je bio vrlo potišten. "Profesorica Blandings
me potjerala. "
"Iz OSU-ovog postdiplomskog programa? U moje vrijeme profesori nisu imali takvu
moć."
"Profesorica Blandings dobila je pomoć od vaših vlasti. Proveo sam nekoliko tjedana
pokušavajući se opravdati pred vrlo upornim vladinim agentima SAD-a. Nisu mogli
povjerovati da sam nevin čovjek kojem je više drugih ljudi uspjelo preoteti kontrolu. "
"Hmm." Robert je skrenuo pogled sa Zulfija Sharifa na grad oko njih. Dan je bio vruć i
zagušljiv. Odmah do njihovog malenog stola komešale su se gomile, mladi ljudi su se smijali
i smješkali. Horizont je imao svoj udio visokih kula od slonovače. Bila je to Kolkata iz
suvremene indijske vizije. Na trenutak je pao u iskušenje da otvori drugi, pesimistični kanal i
pokuša dokučiti što je stvarno, a što umjetno. Ne, koncentriraj se na to da dokučiš koji je dio
Zulfija Sharifa stvaran, a koji umjetan. "Mislim da je najbolji dokaz toga da drotovi misle da
ste nevini upravo taj što su vam dopustili da se vratite u Indiju."
"Upravo tako, premda se ponekad pitam nisam li samo riba na vrlo dugačkoj udici."
Iscrpljeno se nasmiješio. "Ja sam stvarno htio napraviti svoj rad o vama, profesore Gu. Na
početku je to bilo zbog akademskog očaja. Vi ste bili trofej koji sam mogao prodati Annie
Blandings. Ali što smo više razgovarali, to sam ja više... "
194
"Koliko toga ste bili vi, Sharife? Koliko puta...? "
"To sam se i ja pitao! Bilo ih je još najmanje dvoje osim mene. To je bilo vrlo
frustrirajuće iskustvo, gospodine, pogotovo na početku. Ja bih bio usred razgovora s vama,
prolazio bih kroz pitanja za koja sam znao da će se dojmiti profesorice Blandings - a onda bih
u sljedećem trenutku postao samo promatrač! "
"Znači da ste ipak mogli čuti i vidjeti? "
"Da, često je bilo tako! Toliko često da mislim da su me ostali iskorištavali da bih
generirao inspirativna pitanja, a onda bi ih izmijenili tako da odgovaraju njihovim ciljevima.
Na kraju - a to što sam ovo priznao policiji, bila je velika greška - na kraju sam počeo cijeniti
te bizarne intervencije. Moji dragi otimači postavljali su pitanja koja ja nikad ne bih sam
smislio. Tako sam prisustvovao cijeloj vašoj uroti oko Librareoma, i na kraju sam ispao
savršeni inozemni provokator. "
"A da niste bili ondje one noći kad su bili neredi, moja Miri bi umrla. Što ste vidjeli,
Zulfi? "
"Što? Pa, uglavnom sam bio potpuno isključen te večeri. Drugi igrači mojom personom
imali su planove koji nisu obuhvaćali nikakvu diskusiju o književnosti. Ali uporno sam se
nastojao spojiti. Policija je tvrdila da u tome nikad ne bih uspio bez pomoći terorista. Kako
bilo, na nekoliko sekundi uspio sam vas vidjeti kako ležite ondje na podu. Tražili ste moju
pomoć. Lava je tekla preko vaše ruke..." Zadrhtao je. "Istini za volju, nisam vidio ništa više
od toga. "
Robert se sjećao tog razgovora. Bio je to jedan od najizoštrenijih fragmenata te zbrke.
Njih dvojica, udaljeni gotovo trinaest tisuća kilometara, sjedili su neko vrijeme u tišini.
Tada je Sharif upitno nakrivio glavu. "Sad sam se potpuno okanio svojeg opasnog književnog
istraživanja. Ali ipak ne mogu odoljeti a da ne upitam; nalazite se na početku svojeg novog
života. profesore. Možemo li očekivati nešto novo pod suncem? Prvi put u povijesti
čovječanstva, novu Tajnu dobi? "
Ah. "U pravu ste, ima mjesta za još. Ali znate - neke tajne su izvan mogućnosti
izražavanja onih koji ih iskuse. "
"Nisu izvan vaših, gospodine! "
Robert je otkrio da mu se zauzvrat smiješi. Sharif je zaslužio istinu. "Mogao bih napisati
nešto, ali to ne bi bila poezija. Dobio sam novi život, no lijek protiv Alzheimera... uništio je
moj talent. "
"O, ne! Već sam čuo za neuspješno izliječene od Alzheimera, ali iskreno, nikad nisam
slutio da biste vi mogli biti među njima. Pomisao da bi se mogao pojaviti još jedan cantos o
Tajnama bila je otprilike jedino dobro za što sam se nadao da će izaći iz ove pustolovine.
Tako mi je žao. "
"Neka vam ne bude previše žao. Ja nisam bio... baš draga osoba. "
Sharif je spustio pogled, pa ga je zatim vratio na Roberta. "Čuo sam to. Onih dana kad se
ne bih mogao probiti do vas, intervjuirao sam vaše bivše kolege sa Stanforda, čak i Winstona
Blounta kad nije kovao urote. "
"Ali... "
"Nije važno, gospodine. Na kraju sam shvatio da ste izgubili svoju sadističku oštrinu. "
"Onda biste sigurno pogodili i ostalo! "
"Mislite li tako? Mislite li da su vaš talent i vaša zloćudnost išli u paketu?" Sharif se
nagnuo naprijed, uživljen onako kako ga Robert nije vidio još od njihovih razgovora prije više
tjedana. "Ja... ne vjerujem u to. Ali bilo bi zanimljivo istražiti to pitanje. Kad smo već kod
toga, već dugo me zanima - a bio sam previše stidljiv da pitam - što se zapravo promijenilo u
vama? Jeste li postali uljudni od trenutka kad ste izliječeni od demencije? Ili je promjena bila
kao u Dickensovoj 'Božičnoj priči', pa su vas nova iskustva činila ljubaznijim?" Zaljuljao se
unatrag. "Na tome bih mogao napraviti tako sjajan rad!" Njegove oči vratile su se na Roberta,
ispitivački.
"Ni govora! "
"Da, da", rekao je Sharif kimajući glavom. "To je tako sjajna prilika da sam gotovo
zaboravio na svoje odluke. A prva među tim odlukama je da više nema aktivnosti koje bi me
195
mogle dovesti pred tijela sigurnosti." Podigao je pogled kao prema nevidljivim promatračima.
''Čujete me? Ja sam čist, čist sam tijelom i dušom, pa čak i svježe sprženom odjećom!" Zatim
se opet obratio Robertu: "Zapravo, imam novi glavni predmet. "
"O?"
"Da. Trebat će mi nekoliko semestara da zadovoljim preduvjete, ali barem će biti vrijedno
toga. Znate, Sveučilište u Kolkati pokreće novi odsjek s novim nastavnicima, vrlo sposobnim.
Imamo puno posla uzmemo li u obzir konkurenciju sa sveučilišta u Mumbaiju - ali ovdje ljudi
imaju sredstava i voljni su prihvaćati nova lica poput mene." Entuzijastično se osmjehnuo
Robertovom zbunjenom izrazu lica. "Radi se o našem novom Institutu za bollywoodske
studije! Kombinacija filma i književnosti. Ja ću proučavati utjecaj književnosti dvadesetog
stoljeća na noviju indijsku umjetnost. I koliko god žalim zbog naših izgubljenih prilika,
profesore Gu, toliko sam i sretan što imam glavni predmet koji će me držati izvan daljnjih
nevolja s vlastima! "
O
Robert je bio doista zauzet između semestara. Zahvaljujući svojem domišljatom
sinkronizacijskom hakeraju, postao je guru najniže razine. Zapazilo ga je maleno poduzeće
naziva Comms-R-Us. To je na neki način bila tradicionalna firma. Bila je stara (pet godina) i
imala je tri zaposlena na puno radno vrijeme. Stoga nije bila onako okretna kako neki projekti
znaju biti, ali ostvarila je nekoliko inovacija u konkurentnim komunikacijskim tehnologijama.
Comms-R-Us platio je Roberta da konzultira tri tjedna. I premda je bilo jasno da su te
"konzultacije" uglavnom samo davale Comms-R-Usu mogućnost da odluči ima li pred
Robertom Guom ikakve budućnosti, Robert je objeručke prihvatio priliku.
Prvi put otkako je izgubio klikere, stvarao je nešto što su drugi cijenili.
Što se ostaloga tiče, stvari nisu išle baš sasvim dobro. Juan Orozco je otišao; roditelji su
ga odveli na praznike u Pueblu, u posjet djedu njegove majke. Juan je ipak povremeno
navraćao, no Miri nije razgovarala s njim.
"Trudim se da mi bude svejedno, Roberte. Ako je prestanem gnjaviti, možda će mi
dopustiti da počnemo ispočetka." Međutim, Robert je imao osjećaj da bi dječak vjerojatno
kampirao na njihovim ulaznim stepenicama, da ga roditelji nisu odvukli.
"Razgovarat ću s njome, Juan. Obećavam. "
Juan ga je sumnjičavo pogledao. "Ali nemoj da pomisli da sam ja to tražio! "
"Neće. Pažljivo ću izabrati trenutak. "
Robert je imao desetljeća iskustva u biranju pravog trenutka za napad. Ovo je trebalo biti
lako. Miri je za svoj ogledni projekt nekako uspjela dobiti nepotpunu ocjenu. To je značilo da
će, kad krajem sljedećeg semestra najzad nastupi, morati zadovoljiti još više standarde. Zasad
je imala puno posla u kući, uglavnom brinući o svojoj majci. Alice Gu bila je duh svoje
prijašnje osobnosti. Tvrdoća iz posljednjih petnaest tjedana njihovog poznanstva nestala je iz
nje. Rezultat je bio... dražestan. Većinu večeri Alice i Miri bile bi dolje u kuhinji, nastojeći od
suvremenog kuhanja učiniti teški rad. Njegova snaha bila je odsutna duhom, no njezin
osmijeh nije bio refleks bez značenja, kakvim se često činio ranije.
Zatim je Bob opet otišao na put, a Miri je izgledala zaposlenije nego ikad. Svaki je dan
imala neke vijesti za njega o svojim istraživanjima opekotina i rehabilitacije udova. Uskoro bi
trebao to iskoristiti kao izgovor da joj objasni sve u vezi s Juanom... i u vezi s njime samim.
O
Možda je večeras bilo pravo vrijeme. Bob je još uvijek bio na putu. Alice se povukla u
radnu sobu u prizemlju ubrzo nakon večere. Ništa od Mirinih "igara na ploči" večeras. Bile su
zabavne, bile su jedna od ljepših stvari u životu nakon one strašne noći na UCSD-u - ali noćas
je Robert najzad ugledao način rješavanja nekih problema za Comms-R-Us. Radeći na njima
izgubio je pojam o vremenu. Kad je izronio da uhvati zraka, imao je neke rezultate, možda
čak vrijedne toga da ih pokaže svojim poslodavcima. Kako dobra večer!
U prizemlju su se zalupila vrata. Oči su mu još uvijek bile na njegovom radu, no čuo je
Miri kako tutnji uza stepenice. Protrčala je hodnikom u svoju sobu.
196
Nekoliko minuta kasnije je izašla. Začulo se kucanje na vratima njegove spavaće sobe.
"Bok Roberte, mogu li ti pokazati neke stvari koje sam danas otkrila? "
"Svakako."
Uskočila je u sobu i dohvatila stolac. "Pronašla sam još tri projekta koja bi mogla pomoći
tvojoj ruci. "
Naime, zdravstveno stanje lijeve ruke Roberta Gua najbolje bi se moglo okarakterizirati
njezinom odsutnošću. Niži dio podlaktice potpuno je izgorio. Na dva mjesta u blizini ramena
sve što je ostalo bila je traka mesa. Njegova "proteza" više je sličila staromodnom gipsu. No
začudo, liječnici nisu iskoristili priliku da mu sve to odstrane I snabdiju ga kakvim
suvremenim čudom. Reed Weber - liječnički asistent koji je ponovo iskrsnuo sad kad su
liječnici trebali nekoga da im bude glasnogovornik - objasnio je situaciju, premda možda ne
baš na način koji bi se liječnicima svidio: "Vi ste žrtva novog polja 'očekivane medicine',
Roberte. Znate, mi imamo proteze s motornom kontrolom svih pet prstiju i s trajnošću gotovo
jednakom prirodnoj ruci. Ali one su pomalo teške, a senzorni sustav nije ni blizu pravoj stvari.
S druge strane, postoje jasni trendovi u tehnologiji regeneracije živaca i kostiju. Premda nitko
ne zna točno kako će do toga doći - pa ni hoće li do toga doći - postoje izgledi da će vam za
osamnaest mjeseci iz ovoga što sad imate moći narasti učinkovita prirodna ruka. A liječnici se
boje da bi vam otklanjanje toga što vam je ostalo od ruke, u svrhu stavljanja proteze, moglo
učiniti kasnije rješenje mnogo skupljim. Zbog toga ste zasad zaglavili s rješenjem koje ne bi
impresioniralo ni vašeg djeda. "
Robert je kimnuo glavom i nije se tužio. Svaki dan s tim teretom na ramenu bio je mala
pokora, podsjetnik na to koliko se njegova glupost približila uništavanju života.
Miri je bila nesvjesna svega toga. Zapravo, 'očekivanu medicinu' je smatrala
budalaštinom. Miri je vjerovala u pronalaženje vlastitih medicinskih rješenja. "Tri su tima,
Roberte. Jedan je uzgojio kompletnu majmunsku šapu, drugi se bavi protezama za cijeli ud,
ali vrlo laganim, a treći je postigao neka poboljšanja u neurokodiranju. Kladim se da bi te
tvoji prijatelji iz Comms-R-Us bili voljni odmah ponuditi kao zamorca. Što misliš? "
Robеrt je dotaknuo plastični oкlop кoji je sadržavao ostatke njegove ruke. "A, pa, mislim
da je ono gdje dobivam majmunsku šapu malo previše riskantno za mene. "
"Ne, ne, ne bi ti dobio majmunsku šapu. Majmunska šapa je bila samo..." Tada je
poprimila googlajući izraz lica. "Roberte! Ja ne govorim o nekakvoj staroj priči. Pokušavam ti
pomoći. Želim to više nego ikad. Dugujem ti to. "
Da, večeras je definitivno bilo vrijeme da joj sve objasni. "Ne duguješ mi ništa. "
"Hej, ja se toga ne sjećam, ali Bob mi je rekao što je vidio. Ti si rukom prepriječio put
rastopljenom kamenju. Držao si je tamo." Lice joj se iskrivilo od zamišljene boli. "Spasio si
me, Roberte. "
"Spasio sam te, malena. Da. Ali ja sam stvorio taj problem. Igrao sam se s nečim zlim." Ili
nečim vrlo neobičnim.
"Bio si očajan. Ja to znam. Samo nisam znala koliko daleko će stvari otići. Tako da smo
oboje zabrljali. "
Stvarno je bilo vrijeme da klekne na koljena i preklinje za oprost. Ali prvo da joj stavi do
znanja zbog čega je to nemoguće oprostiti. Bilo je teško izgovoriti te riječi: "Miri, ti si
zabrljala pokušavajući srediti stvari. Ali ja... ja sam onaj koji je tvojoj majci smjestio nešto što
ju je praktički ubilo." Eto. Izgovoreno.
Miri je sjedila vrlo mirno. Nakon nekog vremena oborila je pogled. Tiho je rekla: "Znam."
Sad su oboje bili vrlo mirni. "Bob ti je rekao? "
"Ne. Alice." Podigla je pogled. "I rekla mi je da još uvijek ne može shvatiti kako ju je to
što si učinio uspjelo oboriti. U redu je, Roberte." Tada se odjednom rasplakala. I Robert je
stvarno kleknuo. Njegova gaje unuka zagrlila oko vrata. Sad je baš ridala, cijelo tijelo joj se
treslo. Tukla ga je šakama po leđima.
"Tako mi je žao. Miri. Ja... "
Mirino ridanje postalo je još glasnije, no prestala ga je tući. Za pola minute njezin plač
smirio se do jecaja od kojih se gušila, a zatim je utihnuo. Ali još ga je grlila. Riječi su joj bile
isprekidane i prigušene. "Upravo sam saznala da... je Alice... Alice se vratila na Obuku. "
197
O.
"Nije sе čak ni oporavila!" Miri je opet jecala.
"Što kaže tvoj otac? "
"Bob je večeras nedostupan. "
"Nedostupan? U ovom vremenu i vijeku? "
Miri ga je odgurnula. Počela je brisati lice u rukav, a onda je zagrabila u kutiju maramica
koju je postavio pored nje. "Stvarno nedostupan. Taktičko zamračenje. Z... zar ti ne pratiš
vijesti, Roberte? "
"Mm. "
"Čitaj između redova. Bob je otišao negdje gdje mora učiniti da mjesta i stvari svijetle u
mraku." Energično sije obrisala lice, a glas joj se vratio nečemu nalik na njezine uobičajene
tonove. "Dobro, možda ne doslovno. Bob tako kaže kad mora raditi nešto što zapravo ne želi.
Ali ja pratim glasine i promatram Boba i Alice. Između to troje, prilično dobro pogađam.
Ponekad je Bob nedostupan, a ja pročitam nešto o nečemu divnom ili strašnom, što se zbiva u
nekoj drugoj zemlji. Ponekad Alice ode na Obuku, i ja znam da nekome treba pomoć ili bi se
u suprotnom mogle dogoditi jako ružne stvari. Trenutačno Boba nema i Alice se vratila na
Obuku." Na trenutak se sakrila iza svojih dlanova, a onda sije nastavila brisati lice. "Ja m...
mislim da su najraširenije glasine u pravu. Nešto strašno se dogodilo u pobuni kod knjižnice,
nešto još gore od preuzimanja GenGena. Sad su sve velesile zastrašene. Misle da je netko
otkrio kako provaliti njihovo osiguranje. A... Alice je to večeras skoro priznala. To je bilo
njezino opravdanje."
Robert je opet sjeo, ali na rub svojeg stolca. Njegovo veliko priznanje nestalo je u ponoru.
"Trebala bi porazgovarati s Bobom kad se vrati. "
"I hoću. A on će se svađati s njom. Čuo si to i sam. Ali na kraju krajeva, ne može je
spriječiti. "
"Ovaj put se možda može obratiti njezinim nadređenima, ili navesti doktore da ga
podrže."
Miri je oklijevala i kao da se malo opustila. "Da. Ovaj put jest drugačije... D... drago mi je
što možemo razgovarati, Roberte. "
"Kad god želiš, malena. "
Ali onda je zašutjela.
Naposljetku je Robert rekao: "Kuješ urote ili samo googlaš? "
Miri je odmahnula glavom. "N... ništa od toga. Pokušala sam nazvati nekoga... ali se ne
javlja. "
Ah! "Znaš Miri, Juan je u Puebli u posjetu svojem pradjedu. Možda ne nosi cijelo
vrijeme."
"Juan? Pa ne bih njega zvala. On nije baš jako pametan, a kad se zagužvalo u zgradi
Pilchner, bio je beskoristan. "
"To ne možeš znati! "
"Znam da sam dolje u tunelima bila sama. "
"Miri, ja razgovaram s Juanom skoro svaki dan otkako sam na Fairmontu. On te ne bi
ostavio na cjedilu. Razmisli o onome čega se sjećaš. Vas dvoje ste se sigurno dobro slagali
dok ste me pratili. Kladim se da je bio fer. Mogao bi ti biti dobar prijatelj, još jedna osoba s
kojom bi mogla razgovarati. "
Jednom da se i Mirina brada spustila. "Znaš da ne mogu razgovarati s njim o tim stvarima.
Ne bih smjela ni s tobom, ali ti već ionako znaš. "
"To je istina. Ima stvari koje mu ne smiješ reći. Ali... ja mislim da on zaslužuje nešto bolje
od tebe. "
Mirine oči su se podigle ususret njegovim, ali nije ništa rekla. "Sjećaš se da sam ti rekao
da me podsjećaš na tvoju pratetu Caru?" Miri je kimnula.
"Bilo ti je drago što to čuješ. Ali mislim da znaš kako sam ja postupao prema Cari. Kao
onaj incident Ezra Pound, stalno ispočetka, godinama. Nikad nisam imao priliku da se
iskupim zbog toga; umrla je kad nije bila mnogo starija nego što je Alice sada. "
198
Suze su se vratile u Mirine oči, no maramice je čvrsto držala u krilu. "Cijeli svoj život sam
to radio, Miri. Oženio sam divnu damu koja me jako voljela. Lena je izdržala više nego što
sam ikad svalio na Caru, i to godinama dulje. Čak i nakon što je otišla zbog toga, znaš kako
mi je pomagala u Rainbows Endu. A sad je i ona mrtva." Robert je spustio pogled i neko je
vrijeme mogao razmišljati samo o izgubljenim prilikama. Gdje sam stao? Oh... "I zato...
mislim da nešto duguješ Juanu. Tvoje pljuvanje po njemu nije u istoj ligi kao moje greške. Ali
ti još imaš priliku ispraviti stvari. "
Pogledao je Miri. Ramena su joj bila pogrbljena. Trgala je na komadiće maramice koje je
imala u rukama. "Samo razmisli o tome, dobro. Miri? Nisam se htio zanijeti. "
Naposljetku je progovorila: "Jesi li ikada prekršio svečano obećanje, Roberte? "
Otkud joj sad to? Ali prije nego što je uspio otvoriti usta, Miri je nastavila:
"E pa ja upravo jesam!" Na to je zgrabila kutiju maramica i istrčala iz sobe.
"Miri!" Dok je stigao do hodnika, Miri je već nestala u svojoj sobi.
Robert je malo oklijevao. Mogao je poći i zakucati joj na vrata. Ili da joj možda pošalje
poruku.
Zakoračio je unatrag u svoju sobu, okrenuo se - i ugledao zlatnu svjetlost na stolu, baš
pored mjesta gdje je Miri sjedila. Bio je to jedan enum, koji je pružao neku vrstu ograničene
mogućnosti komuniciranja porukama. Ali za Miri je to već imao, a i mnogo više od toga.
Otvorio je zlatni enum i pogledao u njega.
Ovaj je glasio na Lenu Liewelyn Gu.
O
Robert je sjedio pored enuma gotovo pola sata. Proučavao ga je. Proučavao je
dokumentaciju. Točno ono što je i mislio. Lena živi.
Nije bilo fizičke adrese, ali mogao joj je napisati jednostavnu poruku. Trebalo mu je samo
dva sata da to učini. Manje od dvjesto riječi. Bile su to najvažnije riječi koje je Robert Gu
ikada napisao.
Robert te noći nije mogao zaspati. Stiglo je jutro, pa zatim poslijepodne.
Odgovora nije bilo.
Epilog
Prošlo je šest tjedana. Robert je sada više gledao vijesti; naučio je da svijet može ugristi.
On i Miri uspoređivali su bilješke o tome što su vidjeli. Racije na kraju svijeta navodno su
završile. Glasine su držale da nije otkriveno mnogo. Glasine - i nešto pravih vijesti - govorile
su o skandalima u europskim, indijskim i japanskim obavještajnim službama. Sve velesile i
dalje su bile vrlo nervozne zbog ovdje-upišite-svoju-najmiliju-sumanutu-teoriju.
Na kućnoj fronti, Bob se vratio! Robert i Miri iz toga su zaključili da su neke teorije
katastrofe mnogo manje izgledne. Neke druge su još uvijek bile zastrašujuće održive. Dakako,
Bobu je krenula para na uši kad je čuo za Alice. U kući je stanje postalo vrlo napeto. I Robert
i Miri osjećali su da se iza pogleda i tišina kriju bolne svađe. Miri je imala godine iskustva u
spajanju znakova. Pretpostavljala je da se Bob jest obratio liječnicima, i da se jest žalio
nekome daleko iznad u zapovjednom lancu. Ništa nije upalilo. Alice je i dalje bila na Obuci.
Negdje usred svega toga, Juan se vratio iz Pueble. Miri nije imala mnogo za reći o njemu,
ali razgovarali su. Dječak se više smiješio.
Od Lene je stizala... tišina. Bila je živa. Njegove poruke nisu se vraćale, a njezin enum
ostao mu je dostupan. Osjećao se kao da govori u beskrajnu prazninu. No Robert je nastavio
govoriti, slao je jednu poruku svaki dan - i pitao se što bi još trebao učiniti.
Xiu Xiang je otišla iz Rainbows Enda.
"Lena me zamolila da odem", rekla mu je Xiu. "Možda sam previše navaljivala." Ali ja
znam gdje ona sada živi! Mogao bih otići tamo. Mogao bih joj pokazati koliko sam se
promijenio. No možda bi to samo dokazalo da se promijenio na sve one načine koji nisu bili
važni. Stoga se Robert nije odvezao u Rainbows End; i nije njuškao po javnim kamerama
199
ondje. No nastavio joj je pisati. A dok je bio vani, često je umišljao da osim neprekidne
pažnje tijela sigurnosti, možda postoji još jedan promatrač, onaj koji će mu jednog dana
oprostiti.
U međuvremenu, bacio se na posao za školu. Trebalo je naučiti toliko toga. A ostatak
svog vremena provodio je u Comms-R-Us. Sviđao im se njegov rad.
Dva mjeseca nakon Velike pobune kod knjižnice, Robert se vratio na UCSD. Izgubio je
izviđa Winstona i Carlosa. To je bilo neobično, kad bi bolje razmislio. Nekoliko dana članovi
kabale bili su tako usko povezani urotnici, a sada uopće nisu razgovarali. Najlakše objašnjenje
bilo je da su se stidjeli jedni pred drugima. Bili su iskorišteni, a njihovi različiti planovi umalo
su pobili mnogo ljudi. U svemu tome bilo je istine, no za Roberta tu je bilo još jedno
objašnjenje, čudnije i gotovo jednako uznemirujuće: kabala je bila poput dječje klike, te su
neprijateljstva i bliskosti iščezli kad je njegova djetinjasta pažnja krenula u drugim pravcima.
Katkad je očaj iz jesenskog semestra djelovao gotovo jednako daleko kao i njegov život u
dvadesetom stoljeću. Bilo je toliko stvari koje je želio naučiti i biti, a one su imale toliko malo
zajedničkog s onime što ga je ranije izjedalo.
Naposljetku ga je na kampus ponovo doveo njegov projekt za Comms-R-Us. Trzanje i
latencija bili su veliki problemi u video protokolima, još gori u glasovnim, te apsolutna smrt
za dodirno-opipna sučelja. Haptički roboti postajali su sve bolji - no bili su gotovo
neupotrebljivi preko mreže. Comms-R-Us sada je htio da Robert isproba svoje lude
sinkronizacijske sheme na haptici.
Jedna od posljedica Librareoma i pobune bila je da je uprava UCSD-a istresla još više
košara novca za knjižnicu. Na određene načine, dodirno-opipno iskustvo u njoj bilo je bolje
od onog u komercijalnim parkovima poput Piramidalnog brda. Pitanje je bilo kako se to može
eksportirati preko mreže? Pročitao je mnogo toga, proučio je izradu dodirno-opipnih botova,
no dok taj problem ne bude riješen neće biti zamjene za fizičko iskustvo. Autom se dovezao
na UCSD.
O
O
O
Dva mjeseca. Zapravo i nije tako mnogo vremena. Kolibe s poslužiteljima na sjevernoj
strani zgrade Warschawski su se spojile. Ondje gdje se nalazio Odsjek za softverski
inženjering sada je bio nogometni teren. Robertu je bilo jasno da ta destrukcija nema veze s
Pobunom kod knjižnice ni sa slijetanjem Marinaca; radilo se o promjenama normalnim za sve
suvremene ustanove.
Uputio se pješačkom stazom kroz eukaliptuse. Kao i uvijek, izlaskom iz šume golom se
oku nudio iznenadni pogled preko kilometara ravnice, prema planinama. A ondje, ispred
svega toga, još uvijek je stajala Geiselova knjižnica.
Bila je to daleko najstarija zgrada na UCSD-u, jedna od dvadeset posto koje su bile
obnovljene nakon potresa u Rose Canyonu. Ali to oštećenje nije bilo ništa u usporedbi s onim
što ju je zadesilo u pobuni, kad su sponzori kabale doslovno istrgnuli istočnu stranu zgrade iz
temelja. Sve ostale zgrade u kampusu nakon takve traume bile bi sravnjene sa zemljom,
možda restaurirane ukoliko bi bile dovoljno povijesno značajne. Ali ni jedno ni drugo nije se
dogodilo u slučaju Geiselove knjižnice.
Robert je obišao sjevernu stranu knjižnice, nizbrdo pored rampe za utovar. Vidio je slike
strukture odmah nakon pobune, nagnute i uleknute podove, ad hoc potpornje koje su
vatrogasci stavili kad su interni servo uređaji pregorjeli, komade betona iz dvadesetog stoljeća
razbacane po platou.
Ti su znakovi razaranja nestali. Izbočeni katovi opet su bili ravni.
Sveučilište se nije bilo upustilo samo u običnu restauraciju. Sa zapadne strane zgrada je
izgledala gotovo nepromijenjeno, no iznad rampe za utovar nalazilo se uočljivo iskrivljenje, a
na istočnoj strani veliki stupovi zgrade bili su graciozno izvijeni. Stajali su ondje gdje su se
bili pomaknuli, gdje je knjižnica bila "zakoračila". U podnožju su bili trava i glatki beton, te
popločana staza zmije znanja. Prema gore, bujni bršljan slijedio je krivulju betona. Ondje gdje
je bršljan završavao, nalazile su se linije od obojenih kamenčića umetnutih u stupove, koje su
200
tvorile trake nalik na izbočene ukrase u iluminiranom kristalu. A zatim, iznad toga,
pravokutnik svakog kata bio je malo zaokrenut u odnosu na onaj ispod njega.
Iz specifikacija zgrade Robert je vidio da su neki stupovi bili od ugljičnih vlakana,
ugrađenih u laganu kompozitnu plastiku. Pa ipak, zgrada je bila stvarna i čvrsta, upravo kako
je i izgledala golom oku; bila je stvarnija od svih ostalih zgrada u kampusu. Ova zgrada je
živjela.
Krenuo je stepenicama i zaustavljao se na svakom katu da se osvrne uokolo. Prepoznao je
domenu Hacekijanaca. Ovdje je i dalje bilo Militantnih knjižničara. Ali ja sam mislio da je
njihov krug dobio nogu? Na nekim drugim mjestima prepoznavao je ludilo tipa Scooch-amoutija. Mit o Scoochiju bio je eklektična besmislica koju nikad nije shvatio. Nije mu bilo
jasno kako se on uklapao u metafore knjižnice. Ali Scoochiji su "pobijedili" u pobuni i
"osvojili" knjižnicu.
Na drugim pak mjestima oba kruga vjerovanja tekla su paralelno. Mogli ste odabrati onaj
koji želite, ili nijedan.
Robert se koncentrirao na poglede uprave i golih očiju. Najzad, došao je ovamo proučiti
dodirno-opipnu podršku. Haptičkih robota bilo je posvuda - ne tako mnogo kao na
Piramidalnom brdu, no sveučilište je natrpalo gotovo jednako mnogo paralelnih varijacija na
nekoliko katova jedne jedine zgrade. UCSD je potrošio golemu količinu novca na te stvarčice.
Bilo je nekoliko modela koji su se slobodno kretali, no većina je bila pričvršćena za površine.
Bili su brzi. Jednakom brzinom kojom bi Militantni knjižničar mogao posegnuti za vizijom
neke knjige, robot bi zauzeo položaj i promijenio svoju površinu upravo ondje gdje bi je
dodirnula njegova ruka.
Robert je neko vrijeme stajao i promatrao akciju. Pogled golim okom nije bio nalik ni na
što što je ikada doživio. Kad je jedna studentica - jer to je ono što je bila bez svoje maske
"Militantne knjižničarke" - rukama okrenula knjigu, haptika se koordinirano prevrnula, a da
pritom ni na trenutak nije izgubila kontakt, niti se pomaknula na način različit od vizije koju
je podržavala. Kad je odložila knjigu na stol, haptika se trenutačno preorijentirala na drugi
zadatak - podržavanje još nesuvislijih pokreta nekakvog Scoochi klijenta.
Primijetio je da djevojka zuri u njega. "Oprostite, oprostite! Ja prvi put vidim sve ovo. "
"Katastrofa, ha?" i široko mu se osmjehnula.
"Da, hm, katastrofa." Negdje u visokom programskom sloju sve ovo imalo je veze s
knjigama i s njihovim sadržajem. Na fizičkom sloju, bilo je čak... još... fascinantnije. Lutao je
uokolo odsutan duhom, nastojeći zamisliti kako bi se složeni ples haptike mogao replicirati na
udaljenim robotima preko mreže. Kad bi obje strane imale ljudske igrače, bilo bi to paklenski
teško. No kad bi se radilo o asimetričnom servisu, možda...
"Hej, profesore Gu! Pogledajte gore. "
Robert je pogledao u smjeru glasa. Strop iznad njega postao je proziran, kao i onaj još više
iznad. Njegov pogled prošao je kroz tunel sve do šestog kata. Uzvraćao mu ga je Carlos
Rivera, sa sretnim osmjehom na licu. "Dugo se nismo vidjeli, profesore. Biste li došli gore? "
"Svakako." Robert je pronašao put natrag do stubišta. Stepenice su bile slobodne od
haptičkih diverzija...
... kao i šesti kat. Ali tu nije bilo ni knjiga. Netko je uredio nekakve urede.
Rivera ga je proveo po katu. Činilo se da je on jedini ondje. "Trenutačno se tim raspršio.
Neki rade na novim podzemnim proširenjima. "
"A što ti sada radiš? Još si u osoblju knjižnice, pretpostavljam? "
Carlos je oklijevao. "Pa, sada imam nekoliko titula. Duga priča. Hej, dođite u moj ured."
Njegov se ured nalazio u jugoistočnom kutu i imao je prozore koji su gledali na Zmijsku
stazu i platoe. U stvari, to je bilo upravo ono mjesto gdje je kabala bila održavala svoje
sastanke. Carlos mu je pokazao da sjedne, te je i sam sjeo iza širokog radnog stola. Sam
Carlos... još je uvijek bio pretio, još je uvijek nosio naočale nalik na pepeljare i staromodnu
majicu kratkih rukava. Ali nešto je bilo drugačije. Ovaj Carlos izgledao je opušteno,
energično... zadovoljno time što radi, što god to bilo. "Nadao sam se da ćemo porazgovarati,
201
ali toliko se toga događa otkako... znate, otkako smo sjebali stvari skoro do
neprepoznatljivosti. "
"Da, znam na što misliš. Imali smo... puno sreće, Carlos." Osvrnuo se uredom. Danas je
bilo teško procijeniti nečiji status prema stvarima koje se mogu vidjeti, no većina namještaja i
biljaka doista su bili onakvi kakvima su izgledali. "Htio si mi pričati o svojem poslu. "
"Da. Malo mi je neugodno. Ja sam novi Direktor podrške knjižnice. To je titula koju
priznaje sveučilište. U nekim krugovima ta titula nije važna. Na nižim katovima i širom
svijeta otkrit ćete da sam još ponešto - poput Opasnog znanja i Najvećeg Manjeg Seooch-amouta. "
"Ali to su dva različita kruga vjerovanja. Ja sam mislio... "
"Pročitali ste da su Scoochiji dobili sve, točno? Ne baš. Kad se prašina slegnula nastao je
vrlo bizaran... pa, 'kompromis' baš i nije prava riječ. 'Savez' ili 'distancirano udruživanje' bile
bi bolje." Naslonio se. "Strašno je koliko smo bili blizu toga da raznesemo ovaj dio San
Diega. Zaustavili smo se za dlaku. A ona luda tarapana zaradila je više novca od novog filma.
Što je još važnije, privukla je novac i kreativnost sa svih strana, a uprava je bila dovoljno
bistra da to iskoristi." Zastao je, a u glas mu se uvuklo malo tuge. "I tako mi nismo uspjeli ni u
čemu od onoga što smo jedni drugima govorili da pokušavamo. Knjiga više nema. Fizički
nema. Ali Geiselova knjižnica živi, a ova dva luda kruga vjerovanja šire njezin sadržaj po
cijelom svijetu. Ali to ste i sami vidjeli, je li? Zbog toga ste došli ovamo? "
"Zapravo sam došao proučiti vašu haptiku." Robert je objasnio svoje zanimanje za
interaktivni dodir na daljinu.
"Hej, pa to je sjajno! Obje grupe me gnjave da povećam naš domet. Ali na višoj razini,
kako se vama čini to u što su pretvorile iskustvo knjižnice? "
"Pa, Militantni knjižničari izgledaju isto kao i ranije, mislim. To je zabavno sučelje, ako
voliš takve stvari. Scoochiji... pokušao sam shvatiti što oni rade, ali meni to nema smisla.
Toliko je raspršeno, skoro kao da svaka pojedina knjiga ima vlastitu konsenzualnu stvarnost."
"Skoro. Scoochiji su uvijek bili eklektični. Sad kad imaju librareom, kreiraju igraći
konsenzus sve do fino prosijanih tematskih razina, često čak i do pojedinačnih odlomaka.
Mnogo suptilnije od Hacekovih stvari, premda djeca to jako brzo pohvataju. Njihova prava
snaga je u tome što Scoochiji mogu pretapati stvarnosti. To se dogodilo između njih i
Hacekijanaca. Scoochiji pristižu sa svih strana, čak i iz propalih država. Sada se te
digitalizacije šalju natrag van. Kad god se to uklapa, Hacekovi ljudi upravljaju. Druga mjesta.
druge vizije - ali sve imaju pristup cijelom sadržaju knjižnice. Ako uspijete svladati problem
interaktivnog dodira na daljinu, on bi postao još zanimljiviji." Carlos se osvrnuo svojim
uredom, u kojem je kabala bila kovala planove s posve drugačijim ciljevima. "Jako puno toga
se promijenilo u samo dva mjeseca. "
"Što misliš, što se uistinu dogodilo te noći, Carlos? Je li svrha pobune bila da skrene
pažnju s onoga što smo radili nas četvorica - ili je bilo obrnuto? "
"Puno sam o tome razmišljao. Mislim daje diverzija bila pobuna, ali ta diverzija
izmaknula je kontroli i na kraju prouzročila golemu... što je suprotno od kolateralne štete?
Kolateralna korist? Sharif-tko li već - meni je češće bio zec - bio je veseli luđak. "
Zec. Tako su njegovi ispitivači zvali Tajnovitog Stranca. Također, tako je Stranac nazvao
samog sebe prije samog kraja. "Pa, naša strana posla bila je mračnija. Zec nas je sve
manipulirao, svakoga u skladu s njegovim slabostima. "
Carlos je kimnuo. "Da. "
"Zec je svakome od nas obećao ispuniti tajnu želju, no tada je pregazio riječ, nakon što
smo mi počinili izdaju koja mu je trebala." Premda je, istini za volju, Robert bio prilično
siguran da je stvor bio kaput. Možda bi stvari ispale drugačije da je preživio. Goruća nada da
će Stranac ispuniti svoje obećanje bila je gorivo Robertove izdaje. Sada je bila hladni pepeo.
Bogu hvala.
Carlos se nagnuo naprijed. Iza naočala-pepeljara njegove oči izgledale su skeptično.
"Dobro," rekao je Robert, "možda Zec nije svakome obećao nešto. Mislim da je
spletkarenje uz turbo asistenciju bilo dovoljna nagrada za Tommieja. "
"Vjerojatno je tako." Ali knjižničar nije djelovao uvjereno.
202
"Gle, znali bismo da se bilo koje od tih obećanja ostvarilo. To bi bilo spektakularno.
Kladim se da je Winston želio... A gdje je Winnie ovih dana?" Počeo je tragati za odgovorom,
no Carlos ga je već imao:
"Dekan Blount se zaposlio na Sveučilištu prošli mjesec, na Odsjeku umjetnosti i
književnosti. "
Robert je preletio pogledom rezultate svoje pretrage. "Ali radi kao asistent uprave na
početnoj razini! "
"Da. bizarno. Trenutačni dekan Umjetnosti i književnosti je Jessica Laskowicz. Još jedna
medicinska povratnica. U nultim godinama bila je tajnica odsjeka. Danas karijera asistenata
uprave nema plafon, no Winston počinje užasno nisko - a najbolji trač je da se on i
Laskowiczeva nikad nisu slagali. "
O joj. "Pretpostavljam da se Winston možda konačno pomirio sa svojim snovima." Poput
mene. U svakom slučaju, to je značilo da je Tajnoviti Stranac stvarno nestao, a njegova
ekstravagantna obećanja umrla. Podigao je pogled na Carlosa Riveru i osjetio uzbuđenje
velikog iznenađenja. Robertu je ostalo vrlo malo njegovog starog smisla za ljude; danas su ga
očigledne stvari morale štapom tući po glavi. "A što... što je s tobom?"
"Primjećujete li nešto drugačije na meni, profesore? "
Robert ga je pomno pogledao, pa se opet osvrnuo po stvarnom, raskošnom uredu. Carlos
si je lijepo sredio život, no Robert nikad ne bi pomislio da bi on od Stranca poželio svjetovni
uspjeh. "Izgledaš sretnije, samopouzdanije, razgovorljivije." Bingo. "Nisi rekao ništa na
mandarinskom. Nijednom nisi upao u PVU! "
Carlosov odgovor bio je osmijeh pun najčišće radosti.
"Znači, zaboravio si taj jezik? "
"Ne. Qí shí wŏ hái kĕyī shuō zhōngwén, búguò búxiàng yĭqián nàme liú lì le. A nisam imao
napad već više od šest tjedana! PVU više ne vlada mnome. Sad mogu uživati u tom jeziku.
Bio mi je ođ velike koristi dok sam radio s ljudima iz kineskog Informagicala. Spajat ćemo
njihove podatke iz Britanske knjižnice s onime što je nastalo nakon Huertasovog povlačenja."
Robert je dugo šutio. Onda je rekao: "Tvoje ozdravljenje bi moglo biti slučajnost. "
"Pa... i ja sam se to pitao. Do tog medicinskog otkrića došle su grupe iz Turske i
Indonezije. Nije imalo nikakve veze s Ministarstvom veterana ni s institucionalnim
programima istraživanja. Ali na taj način se u današnje doba i dolazi do većine medicinskih
otkrića. I nisam dobio nikakve hvalisave poruke od Zeca. Sve je bjelodano, premda vijest nije
bila osobito popraćena. Naime, taj lijek za PVU nije učinkovit na većini žrtava. Meni su se
javili preko Žute trake jer je moj genotip točno usred onih s najvećim izgledima." Slegnuo je
ramenima. "Pretpostavljam da bi to mogla biti slučajnost. "
"Da." Rajsko minsko polje.
"Ali to je užasno velika slučajnost", nastavio je Rivera. "Dobio sam što sam tražio, samo
nekoliko tjedana nakon što sam odradio svoj dio dogovora. A i neki moji uspjesi vezani za
Scoochije bili su neobični. U samo nekoliko tjedana postigao sam sporazume za koje bi mi
inače trebalo godinu dana. Netko mi pomaže. Mislim da niste u pravu u vezi sa Zecom.
Možda se samo pritajio. Možda ne može izvesti sva ta čuda odjednom... Profesore? Je li vam
dobro?" Robert mu je okrenuo leđa i čelom se naslonio na hladno prozorsko staklo. Ne treba
mi to. Sretan sam sa svojim novim ja! Otvorio je oči i pogledao kroz suze. Ispod se nalazila
poznata pješačka staza, zmija znanja koja je vijugala uzbrdo prema knjižnici. Možda je
Tajnoviti Stranac stvarno bio bog, ili je postao bog. Vragolasti bog.
"Profesore?"
"Dobro sam, Carlose. Možda si u pravu. "
Pričali su još nekoliko minuta. Robert nije bio posve siguran o čemu se radilo, premda se
sjećao da je Carlos izgledao pomalo zabrinuto za njega, vjerojatno zato što je pogrešno
shvatio Robertovu bolnu zbunjenost kao neku vrstu medicinskog hitnog slučaja.
Tada se spustio dizalom i izašao natrag na sunčani plato. Svuda oko njega vrzmali su se
svjetovi umjetnosti i znanosti koje je čovječanstvo marljivo stvaralo. A što ako mogu imati
sve?
Kraj
203