Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX vijeka

Transcription

Mr Dragutin Papović
Primjeri filantropije
u Crnoj Gori
do kraja XX vijeka
Izdavač:
Fond za aktivno građanstvo
Serdara Jola Piletića 18
Podgorica, Crna Gora
Autor:
Urednica:
Anica-Maja Boljević
Recenzent:
Dr Živko M. Andrijašević
Lektor:
Zuvdija Hodžić
Dizajn i grafička obrada:
EXPEDITIO, Kotor
Štampa:
Birokonto, Igalo
Tiraž:
3000
Fondacija Institut za otvoreno društvo-Predstavništvo Crna Gora
Primjeri filantropije
u Crnoj Gori
do kraja XX vijeka
Predgovor
7
I - Uvod
9
II - E
konomski i pravni uslovi za razvoj filantropije u Crnoj Gori tokom XIX i XX vijeka
11
14
Crnogorsko zakonodavstvo o filantropiji
III - Počeci i glavne karakteristike filantropije u Crnoj Gori
19
IV - Istaknuti filantropi
33
33
34
35
36
39
Mecena iz Perasta
Dobrotvor Spiridon Gopčević
Gospodar široke ruke
Najveći crnogorski filantrop
Nadbiskup i dobrotvor
V - Zadužbine u Crnoj Gori
Zadužbina „Bošković – Đurović – Laketić“
„Štednja Lesova“
Zaklada Pera Lukova Tripkovića
Zadužbina „Aleksandar Duković“
Zadužbina Mila Zlokovića i njegove Supruge Ane. rođ. Mihanović
Zadužbina Prote Luke Jovićevića
Zadužbina Toma Krstova Popovića
Zadužbina Hadži Bogdana i Hadži Stefe Čađenović
Zadužbina Jova Filipova Golijanina
Mirko i Olga Komnenović – narodu
Zadužbina Petra Vukčevića
Dom starog kapetana
Zadužbina Nikole – Nika Džanjevića
Ostale zadužbine u Crnoj Gori
41
41
44
46
47
48
51
51
53
54
56
59
60
62
64
VI - Zaključak
67
VII - Izvori i literatura
68
“
Blago onome čovjeku, u čije ruke ulazi blago od
halala, pa ga na korisnu svrhu zavješta.
Jahja-aga Ibrahim Osmanov, Bar, 1753. godina
Predgovor
S
tudija pred Vama je nastala kao rezultat zajedničkog napora Fonda za aktivno
građanstvo (fAKT) i autora. Zamisao, koja se začela u septembru 2008. godine na
sastanku u Nikšiću, imala je za cilj da se napiše studija o filantropiji u Crnoj Gori.
Pošlo se od nepoznatog, jer ni autor ni fAKT nijesu imali informacije o pojavi, razvoju i
oblicima filantropije u Crnoj Gori u prošlosti.
Ono sto je svakako bilo ’poznato’, utkano je u samoj svrsi postojanja i djelovanja
fAKT-a kao neprofitne fondacije: da služimo javnom interesu i opštem dobru, obezbjeđujući
sredstva i podršku građanima i građankama Crne Gore, kako bi aktivno i odgovorno
učestvovali u životu svoje zajednice i društva. Ovakav pristup je utemeljen u našem vjerovanju
da je na svima nama odgovornost da damo doprinos izgradnji prosperitnog društva, i da su
upravo lično učešće i odgovornost ključni za razvoj demokratije.
Stoga je ova studija, koju Vam sa ponosom predstavljamo, dio naših napora da
podstaknemo oživljavanje i razvoj vrijednosti kao što su solidarnost, humanost i filantropija
– da se svi zajedno podsjetimo značaja ulaganja u opšte dobro, u zajednicu.
O istoriji filantropije u Crnoj Gori postoji nekoliko radova, od kojih je najobuhvatniji
rad Dragutina Kontića, Osvrt na zadužbine u Crnoj Gori, objavljen 1971. godine. Kontić
je naveo najveći broj zadužbina u Crnoj Gori, izložio glavne podatke o njima, njihovim
osnivačima, i objavio djelove zadužbinskih testamenata. To nam je bila polazna osnova za
dalje istraživanje. Nažalost, Kontić nije naveo arhivske oznake dokumenata koje je koristio,
što je bila otežavajuća okolnost u pronalaženju arhivske građe. U Državnom arhivu Crne
Gore, i njegovim odjeljenjima u Podgorici, Nikšiću, Herceg Novom i Budvi, pronašli smo dio
građe o zadužbinama. Najviše građe pronašli smo u Arhivskom odjeljenju u Herceg Novom,
što nas je uputilo na zaključak da su Herecg Novi i Boka dio Crne Gore u kojoj je filantropija
bila najrazvijenija. Ova pretpostavka se pokazala kao tačna nakon pregleda časopisa „Boka“ i
„Godišnjaka pomorskog muzeja u Kotoru“, u kojima je objavljen gro članaka o filantropskoj
aktivnosti u Boki Kotorskoj. Na osnovu arhivske građe, i radova iz ovih časopisa, u našoj studiji
su objavljeni podaci o tim zadužbinama. Rad Dragutina Kontića, građu iz arhiva u Herceg
Novom i dokumentaciju Opštinske anketne komisije koja se bavila imovinom nekadašnjih
zadužbina u Herceg Novom, ustupio nam je gospodin Milan Sijerković iz hercegnovskog
arhiva, kome dugujemo veliku zahvalnost.
Ova studija, koju Vam sa
ponosom predstavljamo,
dio je naših napora da
podstaknemo oživljavanje
i razvoj vrijednosti kao što
su solidarnost, humanost
i filantropija – da se svi
zajedno podsjetimo značaja
ulaganja u opšte dobro, u
zajednicu.
Nadamo se da će nas
vraćanje na primjere
filantropije iz prošlosti Crne
Gore podstaći da se zapitamo
da li i koliko brinemo jedni o
drugima, o svojoj zajednici i
društvu u današnje vrijeme,
podstaći da slijedimo primjere
koji su pred Vama...
Nažalost, u drugim arhivskim odjeljenjima ne postoji, ili je oskudna, građa o zadužbinama
koje su formirane u njihovim mjestima. Izuzetak predstavlja Privatni fond Jova Golijanina
u Arhivskom odjeljenju u Nikšiću, gdje se nalazi značajna dokumentacija o radu Zadužbine
„Jova Filipova Golijanina“, ali u njoj ne postoji Golijaninov zadužbinski testament. O ostalim
zadužbinama iz Podgorice, Nikšića, Cetinja, Danilovgrada, Budve i Boke, građa je uništena
ili otuđena. O tim zadužbinama, isključujući par izuzetaka, nema ni naučnih radova, što
je uzrokovalo da o mnogim zaudžbinama i njihovim osnivačima iznesemo samo nekoliko
podataka. Zbog toga smo se odlučili da studiju nazovemo „Primjeri filantropije u Crnoj
Gori“.
U posebnom poglavlju bavili smo se najznačajnijim filantropima u Crnoj Gori.
Osvrnuli smo se na pravne i ekonomske uslove u Crnoj Gori u periodu formiranja zadužbina,
kao i na karakteristike filantropije u Crnoj Gori. Napominjemo da se ovaj rad bavi filantropskim
aktivnostima zaključno s padom komunizma u Crnoj Gori.
Posebnu zahvalnost dugujemo gospođici Jadranki Selhanović iz Državnog arhiva
Crne Gore, koja nam je pružila dragocjene informacije o arhivskoj građi, kao i ocu Danilu
Zirojeviću iz Crkvene opštine u Nikšiću, koji nam je ustupio testament prote Luke Jovićevića.
Zahvalnost dugujemo recenzentu prof. dr Živku M. Andrijaševiću i gospodinu Zuvdiji
Hodžiću, koji je lektorisao tekst. Zahvaljujemo se i Fondaciji Institut za otvoreno društvo
- Predstavništvo Crna Gora, na prepoznavanju značaja naše inicijative i podršci izdavanju ove
studije.
Nadamo se da će nas vraćanje na primjere filantropije iz prošlosti Crne Gore podstaći
da se zapitamo da li i koliko brinemo jedni o drugima, o svojoj zajednici i društvu u današnje
vrijeme, podstaći da slijedimo primjere koji su pred Vama...
Podgorica, mart 2009.
Autor i fAKT
I ~ Uvod
R
iječ filantropija vodi porijeklo od grčkih riječi philos-prijatelj (ljubav), i anthropos-čovjek (čovječanstvo). Prevodi se
kao čovjekoljublje, dobročinstvo i želja da se pomogne drugima. Istorija filantropije je stara koliko i civilizacija. Postoje
dokazi o filantropskim aktivnostima od perioda staroegipatske i staroindijske, preko helenske, do ranohrišćanske i
islamske civilizacije. Po pravilu su vladari, plemstvo i crkva bili pokretači filantropskih aktivnosti, i cilj im je bio da siromašnima
obezbijede hranu, odjeću i smještaj. Filantropija je u modernom, industrijskom, društvu dobila drugačiji organizacioni karakter.
Od tada se organizuju fondacije, zaklade i fondovi, čiji cilj nije samo da pomognu siromašnima, već i da materijalno i duhovno
unaprijede sredinu (grad ili državu) u kojoj žive ili iz koje potiču dobrotvori. Filantropske organizacije se najčešće nazivaju:
zaklade, zadužbine, fondacije i fondovi. Između ovih termina nema značajnih pravnih i organizacionih razlika. Ove organizacije
se najčešće definišu kao: „neprofitne organizacije sa svojstvom pravne osobe, osnovane radi postizanja određene dobrotvorne,
humanitarne, kulturne, prosvjetne i slične svrhe. Po pravilu se događa da pojedinac, ali često i preduzeća, odrede osnivanje
zaklade i sredstva koja trebaju da posluže postizanju namijenjene svrhe. Osnivači zaklade prilikom osnivanja zaklade trajno
namjenjuju određenu imovinu zakladnoj svrsi. Osnovna imovina se ne smije umanjivati, već se ona investira radi povećanja, a
godišnji prihodi se koriste za filantropske namjene. Mogući načini povećanja imovine su primanje darova i donacija, organizovanje
određenih aktivnosti i sl.“
Osnivači dobrotvornih organizacija nijesu samo vladari (vlade), već „obični“ pojedinci koji gaje svijest o tome da
ugroženima treba pomoći. Ta svijest je bila naročito izražena na lokalnom nivou, pa se od početka XX vijeka osnivaju lokalne
zaklade. Prva lokalna zaklada je formirana 1914. godine u Klivlendu (SAD), a do početka XXI vijeka njihov broj u SAD je
narastao na preko 600, u Kanadi preko 100, Velikoj Britaniji preko 60, Njemačkoj preko 30, dok se u Srednjoj i Istočnoj Evropi
formiranje zaklada odvijalo tokom posljednje decenije XX vijeka i tada je u Poljskoj formirano 12, Bugarskoj 13 i Slovačkoj 5
zaklada. Prvobitne zaklade su djelovale u državnim granicama, a od 80-ih godina XX vijeka djeluju i na međunarodnom nivou.
U istom periodu, sa razvojem svjetske ekonomije, zaklade su oživjele i dobile važnu ulogu u društvu. Države su prepoznale značaj
osnivanja zaklada pa su kroz poreske olakšice stimulisale bogate kompanije i pojedince da osnivaju zaklade i tako doprinose
razvoju kvaliteta života i ljudskih potencijala. Na taj način su korisnost osnivanja zaklada uočili svi: država, darodavci i oni koji
primaju tu pomoć. U zapadnoevropskim zemljama zaklade su najviše usmjerene ka finansiranju programa u obrazovanju, dok
je u tranzicionim zemljama filantropija usmjerena ka razvoju lokalnih resursa. U Evropi postoje četiri vrste zaklada: nezavisne,
Philantrophy in Serbia and Montenegro, Key initial findings from a public opinion survey, april-june, 2004, http://rentasite.us/filantropija/prirucnici.
html
Branka Pavlović, Poruke vremena prošlih, Istorija i tradicija filantropije u Srbiji u XIX i XX veku, BCIF, Beograd, 2007, str. 6.
Lidija Pavić-Rogošić, Ksenija Kunović, Mogućnosti razvoja zaklada lokalnih zajednica u Hrvatskoj, Zagreb, 2004, str. 6, http://www.odraz.hr/
stranice/publikacije.html#filantropija; i Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, 1964, knjiga 7, str. 737
Lidija Pavić-Rogošić, Ksenija Kunović... str. 13
Osnivači dobrotvornih
organizacija nijesu samo
vladari (vlade), već „obični“
pojedinci koji gaje svijest o
tome da ugroženima treba
pomoći.
Katunska ulica na Cetinju
10
zaklade trgovačkih društava, zaklade koje pomaže vlada i zaklade koje prikupljaju sredstva.
U današnje vrijeme postoji i druga klasifikacija filantropije koja obuhvata:
organizovanu, individualnu i korporativnu filantropiju. Organizovana filantropija
podrazumijeva mrežu fondacija i/ili drugih neprofitnih organizacija (ponekad se pod ovim
pojmom podrazumijeva svaka dobrotvorna institucija). Individualna filantropija označava
dobrotvorni rad nekog pojedinca, dok korporatvina filantropija podrazumijeva donacije u
dobrotvorne svrhe od strane privatnih kompanija.
Korporativna filantropija je jedna od društveno najodgovornijih aktivnosti, a te
činjenice sve više postaju svjesne najveće svjetske kompanije. Slogan je da cilj modernog
poslovanja nije samo da se postigne profit, već i da se istovremeno poboljšava život zaposlenih,
njihovih porodica i društva u cjelini (Making Good Business Sense, Richard Watt, World
Business Conucil for Sustainable Development, New York, 2000.). Korporativna filantropija
se sve više definiše kao: „ne samo davanje novca i ispisivanje čekova...Korporativna filantropija
smatra se zdravom poslovnom praksom koja je u interesu akcionara i interesnih grupa. Često
je institucionalizovana kao sastavni dio misije i prakse kompanije“. Ciljevi korporativne
filantropije više nijesu samo socijalni, već i ekološki, usmjerni ka racionalnom trošenju
prirodnih resursa. Zbog toga se kompanije na nekoliko načina okreću ka korporativnoj
filantropiji. One spontano odgovaraju na brojne zahtjeve, zatim dodjeljuju novac na osnovu
javnih konkursa i unaprijed predviđenih uslova, osnivaju sopstvene fondacije, udružuju se sa
jednom ili više partnerskih organizacija i sarađuju sa partnerskom fondacijom na konkretnom
projektu. Mogućnosti za razvoj filantropije u modernom vremenu su velike, a koliko će se one
koristiti zavisi od toga da li će država, kompanije i pojedinci prepoznati važnost filantropije
za razvoj savremenog društva.
Philantrophy in Serbia and Montenegro..., page 2.
Balkanski fond lokalne inicijative (BCIF), Društveno odgovorno poslovanje u praksi, Korporativna
filantropija kao ulaganje, str. 4, http://rentasite.us/filantropija/prirucnici.html
Isto, str. 8
II ~ Ekonomski i pravni uslovi za razvoj
filantropije u Crnoj Gori tokom
XIX i XX vijeka
D
o Berlinskog kongresa 1878. godine, crnogorska privreda je imala dominantno
naturalni karakter, s tim što su se tada počeli razvijati i robno-novčani odnosi.
Crnogorska privreda je bila zasnovana na ekstenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji
i sitnom posjedu, i nije mogla da uslovi brzi razvitak crnogorskog društva. U tom periodu
se na bazi monopola u trgovini i zelenašenju uzdigao moćan sloj glavara-trgovaca, koji su,
za crnogorske prilike, bili bogati ljudi. Među njima su se isticali predsjednik crnogorskog
Senata Pero Tomov Petrović, serdar Andrija Perović i serdar Milo Martinović. U periodu
vladavine knjaza Danila, glavarski sloj oko vojvode Mirka Petrovića je preuzeo dominaciju u
crnogorskoj trgovini.
U ovom periodu zanatstvo se sporo razvijalo, a zanatlije su uglavnom bili stranci.
Tako su početkom 70-ih godina XIX vijeka na Cetinju bili: jedan puškar, jedan terzija
(krojač), jedan obućar, dva maraguna (tesar, drvodjelja). Na Rijeci Crnojevića je 1873. godine
osnovana pilana, koja se smatra prvim industrijskim preduzećem u Crnoj Gori. Na Cetinju
su 1864. godine knjaz Nikola i vojvoda Mirko Petrović osnovali „Založnicu crnogorsku“, prvu
i jedinu novčanu ustanovu u Crnoj Gori u XIX vijeku, koja je radila samo do 1870. godine.
Nedostatak banaka u Crnoj Gori tokom XIX vijeka uslovio je razvoj zelenašenja. Zelenaši
su po pravilu bili bogati trgovci, pa je tako formirana sprega trgovačkog i zelenaškog kapitala,
koja je dovela do modernog poslovanja u Crnoj Gori ali je, s druge strane, zbog visokih
kamata, uslovila propadanje sitnog i siromašnog seljaka u Crnoj Gori, kakvih je u tadašnjoj
crnogorskoj populaciji bilo najviše.
Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je Crna Gora svoju teritoriju
udvostručila i dobila nekoliko gradova, ubrzan je privredni napredak. Izgrađeni su novi kolski
putevi, čija je ukupna dužina do 1912. godine iznosila oko 500 km. U dobijenim gradovima
bilo je na stotine zanatskih i trgovačkih radnji. Tako je 1881/82 u Crnoj Gori bilo 705
Mirčeta Đurović, Trgovački kapital u Crnoj Gori u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka, Cetinje, 1958,
str. 35
Crnogorska privreda je bila
zasnovana na ekstenzivnoj
poljoprivrednoj proizvodnji i
sitnom posjedu, i nije mogla
da uslovi brzi razvitak
crnogorskog društva.
11
11
1881/82 u Crnoj Gori je
bilo 705 trgovačkih i 286
zanatskih radnji, a njihov
ukupan broj se početkom
XX vijeka kretao oko
1.500
Zbog nerodne 1889. godine,
Crnu Goru je napustilo
11.000 Crnogoraca, a od
1885. do 1892. godine trajno
se iselilo oko 30.000 ljudi.
12
trgovačkih i 286 zanatskih radnji, a njihov ukupan broj se početkom XX vijeka kretao oko
1.500. „Društvo za pomaganje zanata i trgovine u Crnoj Gori“ osnovano je 1902. godine.
Moderna, parna pilana, izgrađena je 1910. godine u Tari, a potom i u Lijevoj Rijeci. U Nikšiću
su osnovane dvije pivare: „Onogošt“ 1896. i „Trebjesa“ 1910. godine. Knjaz Nikola je 1881.
godine u Nikšiću osnovao stočarsku farmu, koja je na moderan način proizvodila sir i maslo,
koji su plasirani u inostranstvo. U Ulcinju je formirano industrijsko preduzeće za rafineriju
maslinovog ulja, a 1888. godine vojvoda Mašo Vrbica je podigao fabriku sapuna u Baru. Špiro
Popović, Blažo Iličković i Grk Dimitrije Cicilios osnovali su 1902. godine „Prvu povlašćenu
fabriku sapuna i svijeća“ u Baru. U Danilovgradu je 1910. godine počela s radom fabrika za
preradu vune. Prvi parni mlin podignut je 1903. godine na Cetinju, a potom u Ulcinju i na
Grahovu. U Crnoj Gori je bilo nekoliko radionica za namjenske (vojne) potrebe.
U ovom periodu i strani kapital ulazi u Crnu Goru. Jedna engleska firma je 1894.
godine u Podgorici formirala trgovačko društvo „Anglo-montenegrin“, sa sjedištem na
Malti. Pored trgovine, društvo je 1895. godine osnovalo „Knjaževsko crnogorsko povlašćeno
parobrodarsko društvo“. Ono je prevozilo putnike i poštu po Skadarskom jezeru i Bojani. Sa
sjedištem u Veneciji 1903. godine od italijanskog kapitala formirano je „Društvo zadružne
režije crnogorskog duvana“. Društvo je imalo kapital od 1.500.000 franaka, od čega je podignuta
fabrika cigareta u Podgorici. Ovo društvo je 1905. godine promijenilo ime u „Crnogorsko
anonimno društvo“ i povećalo kapital na 2.500.000 miliona perpera. Od italijanskog kapitala
formirano je 1906. godine „Barsko društvo“ koje je izgradilo željeznicu Bar –Virpazar i barsko
pristanište. Strani kapital je dobio koncesije za isušenje i eksploataciju Ulcinjskog polja, za
gradnju hidrocentrala na Morači, eksploataciju gvozdene rude u Sozini, ali ti poslovi nijesu
realizovani. Austrijskim kapitalom je 1910. godine podignuta električna centrala na Cetinju.
I u ovom periodu dominantu ulogu u ekonomskom razvoju Crne Gore imali su
glavari, koji se se na osnovu državnih privilegija, monopola i bliskosti dvoru, brzo bogatili.
U tome su se isticale vojvode: Božo Petrović, Lazar Sočica, Marko Petrović, Petar Vukotić,
Novica Cerović, Šako Petrović, Mašo Vrbica, Đuro Petrović, Simo Popović, Marko Miljanov,
pop Đoka Mijušković, brigadir Mihailo Nišin i mnogi drugi, dok je i knjaz Nikola bio uključen
u veliki broj poslova. Glavni spoljnotrgovinski partner Crne Gore bila je Austrija, s kojom je
Crna Gora imala pasivan trgovački bilans.10
Prva banka u Crnoj Gori osnovana je 1901. godine u Nikšiću i zvala se „Prva
Isto, str. 148
10 Isto, str. 180
nikšićka štedionica“, sa osnovnim kapitalom od 200.000 kruna*.11 U Podgorici je 1904.
godine osnovana „Prva zetska štedionica“ sa kapitalom od 200.000 kruna. Potom je 1906.
godine osnovana „Crnogorska banka“ na Cetinju, čiji je kapital do 1911. godine narastao
na 1.000.000 perpera. „Narodna štedionica“ je osnovana 1906. godine na Cetinju, a pod
direktnim nadzorom države 1909. godine formirana je „Narodna banka“ u Baru čiji je osnovni
kapital iznosio 2.000.000 perpera. „Državna hipotekarna banka“ je osnovana 1912. godine.
Tako je u kratkom vremenskom periodu (za 11 godina) formirana razgranata mreža banaka
u Crnoj Gori, koje su svoje filijale i zastupništva imale u svim djelovima Crne Gore.12 Banke u
Crnoj Gori su dobro poslovale, širile su svoju djelatnost, uvećavale osnovne kapitale i tako su
okupljale znatan dio slobodnog kapitala u Crnoj Gori. Osnivači ovih banaka bili su uglavnom
trgovci i glavari koji su se obogatili u drugoj polovini XIX vijeka. Knjaz Nikola je imao veći
broj akcija u pojedinim bankama.13
I pored razvijanja trgovine, zanatstva, industrije i bankarstva, Crna Gora je bila
dominantno zaostala agrarna zemlja, čije se privredno bogatstvo zasnivalo na uzgoju i izvozu
žive stoke. No, taj izvoz nije mogao da pokrije ostale potrebe stanovištva i države, pa je spoljni
dug Crne Gore do 1905. godine, iznosio pet godišnjih budžeta.14 Nepovoljne ekonomske
prilike izazvale su masovno iseljavanje Crnogoraca. Tako je zbog nerodne 1889. godine, Crnu
Goru napustilo 11.000 Crnogoraca, a od 1885. do 1892. godine trajno se iselilo oko 30.000
ljudi. U takvim uslovima filantropija je bila potrebna, ali je rijetko ko od bogatih crnogorskih
glavara učestvovao u filantropskim aktivnostima. Pozitivan izuzetak je bio jedino knjaz Nikola.
Razlog za izostanak takve pomoći je nerazvijena građanska svijest o odgovornosti najbogatijih
prema društvu. Ta svijest je postojala u Boki Kotorskoj, koja je tada bila pod okupacijom
Austrougarske i u kojoj se privredni i kulturni život razvijao brže nego u Knjaževini Crnoj
Gori, pa je to objašnjenje zbog čega su prve zadužbine formirane u Boki, a tek u prvoj polovini
XX vijeka počinju da se formiraju i u ostalim djelovima Crne Gore.
Ekonomske prilike u Crnoj Gori se nijesu popravile ni u međuratnom periodu kada
je Crna Gora bila u sastavu Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Prema popisu
stanovništa iz 1931. godine, Crna Gora je imala 79,1% seoskog stanovništva, koje je živjelo u
11 Isto, str. 204
* Kruna – austrijski novac. U Crnoj Gori je bila zvanično sredstvo plaćanja od 1901. do 1906. godine. Odnos
krune i perpera je bio 1:1.
12 Mirčeta Đurović, O akcionarskim društvima u Crnoj Gori, Titograd, 1959, str. 21
13 Mirčeta Đurović, Trgovački kapital..., str. 207
14 Živko M. Andrijašević, Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore, Podgorica, 2006, str. 217
Prve zadužbine su
formirane u Boki
Kotorskoj, gdje je bila
razvijena građanska
svijest najbogatijih o
odgovornosti prema
društvu.
13
teškim uslovima. Posjedi do 2 hektara činili su 45,6% od ukupnog broja gazdinstava.15 Poljoprivreda je bila zaostala i nije mogla
da podmiri osnovne potrebe stanovništva pa je tako 1920. godine u Crnoj Gori gladovalo oko 35.000 ljudi, a gladne su bile
1927, 1928. i 1936. godina. Crnogorski seljak je bio prezadužen. Svi seljački dugovi u Crnoj Gori iznosili su 496 miliona dinara,
ili 7,1% od ukupnog zaduženja jugoslovenske poljoprivrede, dok je crnogorska poljoprivredna proizvodnja u jugoslovenskoj
učestvovala sa manje od 2%. Crnogorski poljoprivrednik je više dugovao nego što je vrijedila njegova proizvodnja. Industrija se
sporo razvijala, i u Crnoj Gori su 1939. godine postojala 24 industrijska preduzeća, ili samo 9 više u odnosu na 1918. godinu.
U njima je radilo oko 1.400 radnika. Oko 50% ovih industrijskih kapaciteta nalazilo se u Boki. U ovom periodu proširena je
saobraćajna mreža, ali u Crnoj Gori nije izgrađen ni jedan asfaltni put, a ni željeznička pruga koja bi čitavu Crnu Goru povezala
sa ostalim djelovima Jugoslavije. Zanatstvo i trgovina su bile najrazvijenije privredne grane, pa je i najveći broj crnogorskih
zadužbinara iz međuratnog perioda poticao iz ovih zanimanja.
Crnogorsko zakonodavstvo o filantropiji
Što se tiče zakonodavstva o filantropiji u Knjaževini, odnosno Kraljevini Crnoj Gori, nije postojao poseban zakon o tome, već je
u okviru Opšteg imovinskog zakonika, poglavlje XI bilo posvećeno regulisanju u oblasti osnivanja i rada zaklada (zadužbina). O
tome govore članovi 755-766.16 Zakladu je moglo osnovati svako punoljetno lice koje je slobodno raspolagalo svojom imovinom,
ili maloljetno lice, ako na to pristanak daju staratelji i vlast. Testament, ili dokument, kojim se osniva zaklada, morao je biti
sačinjen u prisustvu tri svjedoka, ili kod suda u prisustvu dva svjedoka. Takođe, nužno je bilo odrediti cilj zaklade, imovinu
za njeno funkcionisanje, kao i onoga ko će zakladom upravljati. Ako je imovina zaklade prelazila vrijednost od 1.000 franaka
(fiorina*), za formiranje zaklade bila je potrebna saglasnost Državnog Savjeta, a ako je prelazila vrijednost od 2.000 franaka,
odobrenje je morao da izda vladar. Čak i kad imovina zaklade nije prelazila vrijednost od 1.000 franaka, o njenom formiranju
trebalo je obavijestiti Državni Savjet, a to je bila dužnost suda koji je dozvolio formiranje zaklade. Ukoliko je zaklada bila
crkvenog karaktera, prije odobrenja državne vlasti, zakladu je morala odobriti crkvena vlast. Zaklada je počinjala da postoji onda
kada je to darodavac naznačio, a vlast utvrdila da nema zakonskih prepreka. Ukoliko darodavac nije odredio staratelja, onda se
država starala o ispunjenju cilja zaklade. U slučaju da je zaklada bila crkvenog karaktera, državna vlast je, po potrebi, sa crkvenim
vlastima rukovodila i ovim zakladama.
Država je mogla promijeniti cilj zaklade ukoliko bi njeno funkcionisanje bilo protivno „novijih činjenica i potreba
narodnog života“, ili ukoliko ne bi ostvarivala ulogu koju joj je darodavac namijenio. Tada je država imala pravo da promijeni cilj
zaklade, ali samo ako se to ne bi mnogo protivilo prvobitnoj želji darodavca. Ukoliko bi u ovom slučaju odstupanje od darodavčeve
15 Isto, str. 343.
16 Branko
Pavićević, Radoslav Raspopović, Crnogorski zakonici 1796-1916, zbornik dokumenata, knjiga III, Podgorica, 1998, str.176-178.
* Fiorin, zvanična moneta Austrije od 1848. do 1892. godine. U Crnoj Gori je bio u upotrebi od početka XIX vijeka, i sve državne finansije su iskazivane
u fiorinima. Fiorin je bio glavna moneta u Crnoj Gori do 1901. godine, kada je uvedena kruna, takođe austrijski novac. Odnos perpera i fiorina bio je 1:2.
14
želje bilo veliko, država je ukidala zakladu. Odluku o tome je donosio Državni Savjet, ali
tek nakon što čuje mišljenje uprave zaklade, nadležnih vlasti, ili crkve, ako je riječ o crkvenoj
zadužbini, kao i svih onih kojih se ticalo postojanje zaklade. Zbog toga je Državni Savjet,
prije nego što bi se odlučio na preuređenje ili ukidanje zaklade, o svojoj namjeri preko novina
obavještavao sve zainteresovane strane o tom postupku. Ukoliko se niko ne bi javio u roku od
pola godine, gubio je sva prava u zakladnoj imovini. Državni Savjet je u oglasu bio dužan da
navede razloge zbog kojih preuređuje ili ukida zakladu. Nakon sprovedene procedure, Državni
Savjet bi izdao odluku o preuređenju ili ukidanju, a odluka je bila punovažna tek pošto je
vladar potvrdi. Ukoliko darodavac nije predvidio kako da se raspodijeli imovina zaklade u
slučaju da se ona ukine, onda je s njom trebalo postupati u skladu sa članom 752, stavke 2 i
3, Opšteg imovinskog zakonika. To je značilo da se imovina zaklade daje na korišćenje selu,
varoši, bratstvu ili plemenu, „ali s naročitom odredbom, da se obrne na kakvu korisnu svrhu,
što je više moguće naličnu onoj koju je imalo dotadašnje društvo. Ako je društvo imalo kakvu
narodnu ili čovjekoljubivu zadaću, imanje će se predati opštoj sirotinjskoj kasi, ili kakvoj
drugoj dobrotvornoj ustanovi koja radi na korist naroda u opšte“.17 Odredbe o zakladama iz
Opšteg imovinskog zakonika dopunjene su i precizirane pravilnicima, zakonima i Ustavom.
Na osnovu člana 32, stav 8, Zakona o Knjaževskoj Vladi i Državnom Savjetu iz
1902. godine, Državni Savjet je odlučivao o odobrenju, preuređenju i ukidanju zaklada u
smislu i po naređenjima Opšteg imovinskog zakonika iz 1888. godine.18 S druge strane, Ustav
pravoslavnih konzistorija (konzistorija je duhovni sud, pomoćni organ eparhijskih episokpa
u vršenju njihove sudske vlasti) u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904. godine, predviđao je da
parohijske crkve, na čelu sa crkveno-opštinskim odborima, upravljaju zakladama koje su
darodavci dali na korišćenje i upravljanje crkvi.19 Mitropolit Mitrofan Ban je 1891. godine
sveštenstvu u Crnoj Gori naredio da ljude pred smrt ne nagovaraju da crkvi zavještaju
imovinu.20 Takvih slučajeva je, po mitropolitovom iskazu, bilo, i potom su nasljednici umrlog
pokretali tužbe. Mitropolit je u naredbi sveštenstvu naveo: „Sveštenik je dužan bolesnika u
svemu krijepiti sa utješiteljnijem slovom Božijem, kako bi tijem olakšao njegovo stanje. Ovo su
dužnosti, koje je sveštenik dužan činiti pri bolesnikovoj postelji, a ne nagovarati bolesnika da pravi
zavještaje i da raspoređuje kome će što ostaviti. Koji bi sveštenik u buduće protiv ovoga postupio,
17 Isto, str. 175
18 Branko Pavićević, Radoslav Raspopović, Crnogorski zakonici 1796-1916, zbornik dokumenata, knjiga II,
Podgorica, 1998, str. 589
19 Isto, str. 829-831
20 Isto, str. 306
U okviru Opšteg imovinskog
zakonika, poglavlje XI je
bilo posvećeno regulisanju
u oblasti osnivanja i rada
zaklada (zadužbina).
15
15
Na osnovu člana 32, stav
8, Zakona o Knjaževskoj
Vladi i Državnom Savjetu
iz 1902. godine, Državni
Savjet je odlučivao o
odobrenju, preuređenju i
ukidanju zaklada u smislu
i po naređenjima Opšteg
imovinskog zakonika iz
1888. godine
16
taj bi sebe podvrgao strogoj odgovornosti.“ Crkva je prihvatala zavještanje samo ako je bilo
dobrovoljno, u saglasnosti s bolesnikovom rodbinom i ako je zavještaj učinjen u prisustvu dva
svjedoka i pisara.
Pitanje zadužbina regulisao je i Ustav za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905. godine.
U poglavlju VII, koje je propisivalo odredbe iz oblasti crkve, školstva i dobrotvornih zavoda,
član 140 je definisao da će dobrotvorni zavodi i zadužbine za crkvene i prosvjetne ciljeve,
koje osnuju privatna lica, moći funkcionisati ukoliko to odobre državne vlasti.21 Imovina
zadužbina se nije mogla smatrati kao državna, i mogla se upotrebljavati samo u skladu sa
željom (testamentom) darodavca. Ministarstvo prosvjete i crkvenijeh poslova je 1907. godine
donijelo „Pravila o upravljanju fondovima za potpomaganje siromašnijeh đaka narodnijeh
(osnovnih) i srednjijeh škola.“22 Ovim fondovima, u koje su ulazilila i zavještanja, rukovali
su školski odbori. Sredstva fonda su se mogla koristiti samo za školovanje siromašnih đaka.
Glavnica se nije mogla trošiti, već samo oročiti u bankama. Novac fondova srednjih škola
polagao se u Crnogorsku banku „na kapitaliziranje za uvećanje fonda“. Ukoliko bi neko lice
poklonilo fondu osnovnih škola 50 kruna, a fondu srednjih škola 100 kruna, postajalo je
dobrotvor škole i njegova fotografija je bila izložena u školskoj kancelariji. Na osnovu Zakona
o taksama iz 1912. godine, pismena zavještanja su bila oslobođena od plaćanja takse.23
Pravilnikom za izvršenje Zakona o taksama, od plaćanja takse oslobođene su zadužbine koje
stoje pod upravom države.24 Na zadužbine u Crnoj Gori se posredno odnosio i Zakon o
osnovnim školama iz 1907. godine, koji je članom 23 dozvoljavao da svaka škola može primiti
zavještanje ili dobrovoljni prilog.25
U međuratnom periodu 1918-1941, kada je Crna Gora bila u sastavu Kraljevine
Jugoslavije, zakonski okvir o formiranju i funkcionisanju zadužbina određivali su: Uredba o
upravi imovinom Zadužbina i vršenju prava nadzora nad zadužbinskim upravama od 3. X
1925. godine, Zakon o zadužbinama od 6. VII 1930. godine i Pravilnik za primjenu Zakona
o zadužbinama od 12. IV 1932. godine.26 U skladu sa Uredbom iz 1925. godine Ministarstvo
21 Branko Pavićević, Radoslav Raspopović, Crnogorski zakonici 1796-1916, zbornik dokumenata, knjiga IV,
Podgorica, 1998,str. 23
22 Isto, str. 544
23 Branko Pavićević, Radoslav Raspopović, Crnogorski zakonici 1796-1916, zbornik dokumenata, knjiga V,
24 Isto, str. 513
25 Branko Pavićević, Radoslav Raspopović, Crnogorski zakonici 1796-1916, zbornik dokumenata, knjiga IV,
26 Dragutin Kontić, Osvrt na zadužbine u Crnoj Gori, „Pravni zbornik“, broj 3-4, Titograd, 1971, str. 150
prosvjete je imalo vrhovni nadzor nad zadužbinama i uprave zadužbina nijesu mogle mijenjati imovinu i cilj zadužbine bez
saglasnosti ovog Ministarstva. Zakonom o zadužbinama iz 1930. godine određeno je da zadužbine mogu osnivati pravna i
fizička lica, kao i to da postoje zadužbine kojima upravljaju privatno-pravna lica i državni organi. U slučaju da je voljom darodavca
uprava nad zadužbinom prepuštena državi, zadužbinu je zastupalo državno pravobranilaštvo. Ove odredbe je potvrdio Pravilnik
o primjeni Zakona o zadužbinama iz 1932. godine.
Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Jugoslavija su odobravale i podržavale filantropiju, što nije bio slučaj sa komunističkom
Jugoslavijom. Nakon 1945. godine konfiskovana je imovina zadužbina, a 1958. godine Zakon o nacionalizaciji gradskog
građevinskog zemljišta oduzeo je sve zgrade i objekte koje su bile u posjedu zadužbina. U SFRJ dugo vremena nije postojao ni
jedan pravni propis o zadužbinama. Tek je 1965. godine u okviru Zakona o nasljeđivanju, u članu 87, određeno da zavještalac
testamentom može svoju imovinu upotrijebiti za formiranje zadužbine (u dozvoljene svrhe) i ukoliko dobije odobrenje od
države.27 No, većina zadužbina je nakon Drugog svjetskog rata došla pod udar Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i
građevinskog zemljišta, tako da su zemljišni i prostorni fondovi zadužbina značajno umanjeni i one nijesu mogle da ispunjavaju
ulogu koju su im darodavci namijenili. Osim toga, nedostatak pravnih propisa je onemogućavao rad i upravljanje postojećih
zadužbina. U SR Crnoj Gori od 1945. do 1967. godine nije osnovana ni jedna zadužbina. Tek je 1967. godine Republički
sekretarijat za obrazovanje, nauku i kulturu SR Crne Gore, osnovao zadužbinu „Popa Vukala Bracanovića“ iz Titograda, a
potom je pri Osnovnoj školi „Vuko Jovović“ u Danilovgradu osnovan fond „Vlajko Brajović“ za školovanje najboljih učenika iz
danilovgradske opštine.28
Prvi Zakon o zadužbinama, fondacijama i fondovima u SR Crnoj Gori donešen je tek 25. novembra 1985. godine.29
Ovim Zakonom zadužbine, fondacije i fondovi su definisani kao pravna lica čije su funkcije podsticanje i pomaganje stvaralaštva
u nauci, umjetnosti, kulturi, obrazovanju, socijalnoj, dječjoj i zdravstvenoj zaštiti, kao i postizanje sličnih opštekorisnih ciljeva.
Zadužbine su mogla da osnuju fizička lica, fondaciju pravna, a fond pravna i fizička lica. Uslov njihovog osnivanja je bio da
su u skladu sa Ustavom i Zakonom i da imaju dovoljno sredstava za ostvarivanje cilja zbog koga su osnovani. Za osnivanje
zadužbina, osim onih koje su osnivale društveno-političke zajednice, bilo je potrebno odborenje republičkog organa zaduženog
za poslove kulture. Odobrenje se izdavalo nakon mišljenja Savjeta za zadužbine, fondacije i fondove. Savjet je imao predsjednika
i osam članova. Članove savjeta je imenovalo Izvršno vijeće Skupštine SR Crne Gore. Članovi su se birali iz reda prosvjetnih,
kulturnih, naučnih, zdravstvenih, socijalnih i drugih društvenih radnika. Osnivanje zadužbine bilo je ograničeno članom 4, koji
je predviđao da ciljevi zadužbine, fondacije i fonda moraju biti u skladu sa načelima ideologije socijalističkog samoupravljanja,
i članom 6, koji je sredstva zadužbina, fondacija i fondova proglasio društvenom svojinom. Ova sredstva su bila oslobođena od
plaćanja poreza i doprinosa. Zadužbinu i fond su mogli da osnuju i strani državljani, a u fondacijama su mogli biti suosnivači.
Zadužbinama i fondacijama su upravljali kolegijalni organi, a fondom društveni organi. Ukoliko osnivač (ili više njih)
27 Isto, str. 153
28 Isto, str. 153-154.
29 Službeni list Socijalističke Republike Crne Gor, godina XLI, broj 24, Titograd, 20. decembar 1985, str. 605.
17
Državna kontrola nad
zadužbinama je bila
pravilo još od prvih
zakonskih akata donešenih
u Knjaževini Crnoj Gori,
ali ni jedan Zakon o
dobrotvornim društvima
u istoriji Crne Gore nije
bio restriktivan kao ovaj iz
1985. godine.
18
zadužbine ili fondacije nije odredio organe i način upravljanja, njih je imenovala Skupština
opštine na čijoj teritoriji je formirana zadužbina ili fondacija. Nakon odobrenja rada,
zadužbine i fondacije su upisivane u registar koji je vodio republički organ za poslove iz kulture.
Zadužbine i fondacije su morale da imaju statut, a fond pravila. Statutom su se određivali
sjedište, sastav organa upravljanja i način njihovog rada, cilj, sredstva, organ koji predstvalja
zadužbinu odnosno fondaciju, način sticanja i korišćenja sredstava, krug korisnika, nadzor i
mjere za obezbjeđivanje namjenskog korišćenja sredstava. U upravljačkim tijelima zadužbina
i fondacija nijesu se mogli nalaziti ljudi koji su osuđivani zbog koristoljublja, koji su bili u
neprijateljstvu sa osnivačem zadužbine, koji su pripadali krugu mogućih korisnika zadužbine
i ljudi koji su vršili nadzor nad zakonitošću rada zadužbine, odnosno fondacije. Upravni
organi zadužbina, odnosno fondacija, bili su dužni da jednom godišnje dostavljaju izvještaj
o radu nadležnom opštinskom organu. Zakon je zabranjivao zadužbinama, fondacijama i
fondovima da se bave privrednom djelatnošću, već da prihode mogu ostvarivati isključivo od
kamate i zakupa. Omogućeno im je da primaju poklone i legate.
Ukoliko bi sredstva za upravljanje zadužbine ili fondacije prelazila 20% ukupnih
prihoda, onda se zadužbina, odnosno fondacija pripajala drugim zadužbinama, odnosno
fondacijama. Ovo pravilo je važilo i u slučaju da zadužbina ili fondacija od postojećih prihoda
ne može ostvariti svoj cilj. Odluku o tome je donosila uprava zadužbine, odnosno fondacije uz
saglasnost Savjeta i nadležnih državnih organa. Zadužbine, fondacije i fondovi su prestajali
s radom kada se ispuni ili prevaziđe cilj zbog koga su osnovani. Tu odluku je donosila uprava
zadužbina, fondacija i fondova uz saglasnost republičkog organa uprave nadležnog za poslove
kulture.
Zakon iz 1985. godine je uveo komplikovanu proceduru i otežao je formiranje
zadužbina i fondacija. Zakonodavac je njihov rad uslovio ideološkim ciljevima, kao i činjenicom
da je imovinu zadužbina, fondacija i fondova proglasio društvenom svojinom. Upravni organi
dobrotvornih organizacija su bili kontrolisani od Savjeta i državnih vlasti. Državna kontrola
nad zadužbinama je bila pravilo još od prvih zakonskih akata donešenih u Knjaževini Crnoj
Gori, ali ni jedan Zakon o dobrotvornim društvima u istoriji Crne Gore nije bio restriktivan
kao ovaj iz 1985. godine. To se, prije svega, odnosilo na status imovine dobrotvornih društava
i ukidanje autonomije u radu. Imovina zadužbina je u predkomunističkom periodu bila
neprikosnovena i nije se mogla otuđiti, što je omogućilo autonomiju rada zadužbina. Zbog
ideoloških odredbi o privatnoj imovini, vlasti SR Crne Gore su sprječavale autonomiju
dobrotvornih društava.
III ~ Počeci i glavne karakteristike
filantropije u Crnoj Gori
S
tatut Bratovštine kotorskih pomoraca (Kotorske mornarice) predstavlja jedan od
najstarijih izvora koji svjedoči o dobrotvornoj aktivnosti u Crnoj Gori. U ovom
statutu, koji je usvojen 1463. godine, navodi se da će svi punopravni članovi, u slučaju
da osiromaše, dobijati pomoć od Bratovštine.30 Takođe, Bratovština je plaćala pogrebne
troškove za svoje članove i plaćala im zadušnice, i starala se da pomorci-članovi koji bi umrli
van Bokokotorskog zaliva, budu dovezeni u Kotor i sahranjeni o trošku Bratovštine. Pomagala
je udovicama i siročadima svojih članova, davala djevojkama novac za miraz, brinula je i o
stranim pomorcima koji bi došli u Boku, i u slučaju da tu preminu, plaćala je njihove sahrane.
Bratovština je svojim novcem otkupljivala hrišćansko roblje. Imala je značajne prihode, jer je
posjedovala brojne nekretnine i naplaćivala je značajne takse od brodovlasnika. Nadzor nad
blagajnom Bratovštine imali su dva sindika i gastald (starješina). Sjedište Bratovštine je od
1453. godine bilo u crkvi Sv. Nikole, koju je Bratovština preuzela od franjevaca.31
Od 26 članova statuta Bratovštine, o dobrotvornim aktivnostima govore XII, XIII,
XV, XVI, XVII, XVIII, XIX i XX član. Član XII je predviđao da ako neko od članova
Bratovštine zapane u siromaštvo, gastald i prokuratori mogu sazvati Zbor i u prisustvu
najmanje 6 članova Bratovštine odrediti pomoć ugroženom. Član XIII se odnosio na pomoć
u mirazu prilikom udaje ćerki članova Bratovštine. Pomoć je bila skromna i sastojala se od
jedne suknje. Član XV je dozvoljavao gastaldu da se brine o prevozu preminulih članova
Bratovštine, koji bi umrli izvan Kotorskog zaliva. Gastald je mogao da zapovijedi nekom od
brodovlasnika, koji bi išao u kraj gdje je preminio član Bratovištine, da njegove posmrtne
ostatke preveze u Kotor. Bratovština je plaćala troškove prevoza. Član XVI je omogućavao
porodici preminulog da ga može sahraniti u bratovštinskoj crkvi, a ukoliko porodica nema
novac za sprovod, prema članu XVIII, on će se platiti iz kase Bratovštine. U članu XVII
predviđeno je da o trošku Bratovštine osam sveštenika svake cvijetne nedjelje drže službu
za dušu preminulih članova. Član XIX je određivao da će Bratovština plaćati troškove oko
održavanja mise na treći dan, ukoliko preminuli član nije imao zaostavštine od koje bi se to
30 Petar D. Šerović, Kotorska mornarica, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, broj VI, Kotor, 1957, str. 12.
31 Isto, str. 6-7
Statut Bratovštine kotorskih
pomoraca (Kotorske mornarice)
predstavlja jedan od najstarijih
izvora koji svjedoči o
dobrotvornoj aktivnosti u Crnoj
Gori
19
19
Od srednjeg vijeka pa do
početka XIX vijeka, na
teritoriji današnje Crne
Gore filantropske aktivnosti
bile uglavnom povezane sa
crkvenim zadužbinarstvom i
ostavljanjem imovine crkvi
20
moglo naplatiti. Član XX je predviđao da će ukoliko neki strani pomorac premine u Kotoru,
njegovu sahranu platiti Bratovština, a pomorac će se sahraniti u grobnici Bratovštine.32
U Veneciji je 1491. godine odobren rad Bratovštine bokeljskih pomoraca Sv. Đorđa
i Tripuna.33 Ova Bratovština je osnovana s ciljem da Bokelje drži na okupu, ali i da ih pomaže
u siromaštvu i bolesti, kao i da ih u slučaju smrti časno sahrani. U „Marijegoli“, Statutu
Bratovštine, navodi se da su su svi članovi bili dužni da pomažu sunarodnicima u nevolji.34
Sjedište Bratovštine bilo je u crkvi Sv. Ivana od Hrama, a 1551. godine Bratovština je sagradila
crkvu Sv. Đorđa i Tripuna u kojoj je bilo njeno sjedište.
Statuti ovih bratovština su rijetki primjeri filantropije koja nije bila usko povezana sa
crkvenim karakterom, jer su od srednjeg vijeka pa do početka XIX vijeka, na teritoriji današnje
Crne Gore filantropske aktivnosti bile uglavnom povezane sa crkvenim zadužbinarstvom i
ostavljanjem imovine crkvi. Ovaj srednjovjekovni karakter filantropije zadržao se u Crnoj
Gori dugo i bio je karakterističan za sve konfesije. To je bio dokaz da u Crnoj Gori nije bilo
izražene građanske svijesti. Tako su bogati i uticajni, ali i prosječni ljudi u Crnoj Gori i na
kraju XIX i početkom XX vijeka, rijetko pokazivali svijest o tome da je filantropija aktivnost
koja, osim što pomaže ljudima, jača društvo i državu. Zbog toga su rijetko osnivali fondacije
za pomaganje siromašnih, za stipendiranje đaka i studenata, i rijetki su primjeri da je neko
svoju kuću ili imanje zavještao za opštu dobrobit. Takođe, žene takvih pojedinaca u Crnoj
Gori nijesu formirale udruženja koja bi se bavila humanitarnim radom, što je bila praksa u
tadašnjoj Evropi. Zabilježeno je samo da je žena kralja Nikole, kraljica Milena, bila pokrovitelj
Društva Crvenog krsta Crne Gore.
Crnogorci su, kako bi obezbijedili „spas za svoju dušu“, značajne priloge davali
crkvi. Nekoliko primjera svjedoči o toj praksi. Vojvoda Ilija Plamenac, ministar vojske,
1892. godine finansirao je izgradnju zvonika na crkvi u Boljevićima i za istu crkvu platio dva
bogata ikonostasa.35 Prestolonasljednik Danilo Petrović je 1896. godine crkvi Sv. Nikole u
Golubovcima darovao ikonu Bogorodice, koja je bila ukrašena dragim kamenjem.36 Serdar
Savo Plamenac je darovao veliki ukoričeni „Tipik“ manastiru Sv. Nikole na Vranjini.37 Vojvoda
32 Slavko Mijušković, Osnivanje Bratovštine kotorskih pomoraca i njen statut iz 1463. godine, Godišnjak
pomorskog muzeja u Kotoru, broj XVII, Kotor, 1969, str. 32.
33 Niko Luković, Bratovština bokeljskih pomoraca Sv. Đorđa i Tripuna u Mlecima, Godišnjak pomorskog
muzeja u Kotoru, broj VI, Kotor, 1957, str. 34.
34 Isto, str. 35
35 “Prosvjeta”, list za crkvu, školu i pouku, Cetinje, 1892, godina I, broj 1, str. 36.
36 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1896, godina VII, broj 2, str. 106.
37 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1896, godina VII, broj 10, str. 583.
Novica Cerović priložio je parohijalnoj crkvi u Tušini dva svijećnjaka za dušu svoje sestre
Tonke.38 Vojvoda Vaso Ivanović je pokrio crkvu u Doljanima.39 Komandir Jovica Radović je
crkvi u Martinićima darovao dva velika svijećnjaka pred carske dveri.40 Komandir Radović je
istoj crkvi poklonio dva svijećnjaka u vrijednosti od 48 kruna, a za svoju dušu i dušu njegove
supruge Begice sagradio je most na rječici Ljutotuku, dok je komandir Nikola Kovačević iz
Grahova, crkvi u Spili Grahovskoj priložio skupocjeno ukrašeno Jevanđelje.41 Filip Petrović
Njegoš je 1894. godine novosagrađenoj crkvi na Bogetićima darovao tri zvona i to za dušu
svojih: oca, Pera Jokova Petrovića, strica, Krca Jokova Petrovića i za đeda, Joka Stijepova
Petrovića.42 Supruga Filipa Petrovića, Marija, darovala je srebrenom kadionicom crkvu u
Rubežima .43 Kapetan Nikola Lazov Rajković je za svoju dušu crkvi u Kosijerima darovao
veliko zvono.44 Lazar Mijušković, tada crnogrski konzul u Skadru, a kasnije prvi ustavni
predsjednik vlade Knjaževine Crne Gore, priložio je 1898. godine zvono hramu Uspenja u
Zeti.45 Crkvu u Crnoj Gori su pomagali i stranci. Tako je knez Petar Karađorđević, za dušu
svoje supruge knjaginje Zorke, poklonio jedno veliko i dva mala zvona hramu Svetog Vasilija
Čudotvorca u Nikšiću.46 Drugo zvono ovom hramu za dušu svojoj majci knjaginji Zorki i
sestri Jeleni, poklonili su Đorđije i Aleksandar Karađorđević. Osim uticajnih ljudi, crkvu su
pomagali i „obični“ Crnogorci. Primjera radi, jedan izvor o tome kaže: „Priložnici saborne crkve
na Ceklinu: 1. Jokaš Nikolin Đurašković 940 fiorina, 2. Ilija Milošev Strugar 628 fiorina, 3.
Filip Markišin Đurašković 120 fiorina, 4. Gorde, kći pokojnog Jokaša N. Đuraškovića 360
fiorina, Koica Šutanov Strugar 34 fiorina, 6. Ivana Lazova Mihaljević 20 fiorina.47 Poređenja
radi, profesor gimnazije u Crnoj Gori imao je godišnju platu od 960 fiorina, a parohijski
sveštenik sa završenom srednjom školom 350 fiorina.48 Početkom XX vijeka, na pazaru u
Nikšiću, 150 kg pšenice koštalo je 13 fiorina.
Ovaj spisak je samo jedan od mnogih koji svjedoče o običaju u ondašnjoj Crnoj Gori
38 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1893, godina II, broj 1, str. 98.
39 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1893, godina I, broj X, str. 385.
40 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1898, godina IX, broj 9-10, str. 586.
41 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1901, godina XII, broj 6, str. 305.
43 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1895, godina VI, broj 11, str. 592.
44 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1894, godina II, broj 7, str.382.
45 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1898, godina IX, broj 2, str. 154.
46 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1900, godina XI, broj 7, str. 409.
48 Živko M. Andrijašević, Crnogorska crkva 1852 – 1918, Nikšić, 2008, str. 128
Crnogorsko društvo na
prelasku iz XIX u XX
vijek po osobinama bilo
sličnije srednjovjekovnom
nego građanskom.
Svijest ljudi je bila takva
da su crkvu i religiju
nadređivali drugim
potrebama zajednice.
21
Muslimani su osnivali
zadužbine, koje su se zvale
vakufi. Vakuf je dobro koje neka
osoba (vakif) svojevoljno izdvoji
iz svoje imovine predajući je
Alahu, dok prihodi ili svrha
vakufa služe ljudima. Jedan od
najpoznatijih osnivača vakufa u
Crnoj Gori bio je Husein-paša
Boljanić. Njegova najpoznatija
zadužbina je džamija u
Pljevljima, koja nosi njegovo ime.
22
po kome se crkva prilično pomagala (u novcu, ikonama, krstovima, kandilima, svijećnjacima,
tanjirima za anforu, zvonima). Osim državih zvaničnika, slično su se ponašali pripadnici
ostalih profesija: trgovci, preduzimači, nastavnici, zemljoradnici. Čak su se i lokalne vlasti
uglavnom anagažovale oko izgradnje ili popravki hramova. S druge strane, nije zabilježeno da
je Crnogorska crkva imala filantropske aktivnosti. Ona je bila veliki primalac, ali ne naročit
darodavac. Ove činjenice svjedoče o tome da je crnogorsko društvo na prelasku iz XIX u XX
vijek po ovim osobinama bilo sličnije srednjovjekovnom nego građanskom. Svijest ovih ljudi
je bila takva da su crkvu i religiju nadređivali drugim potrebama zajednice.
Filantropija je bila izražena i među muslimanima u Crnoj Gori, mada je, slično kao i
kod pravoslavnih, ona bila dominantno vjerskog karaktera. Muslimani su osnivali zadužbine,
koje su se zvale vakufi. Vakuf je dobro koje neka osoba (vakif ) svojevoljno izdvoji iz svoje
imovine predajući je Alahu, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima. Česta je bila pojava
da imućni trgovci-muslimani u Crnoj Gori poklanjaju svoj novac i nepokretnu imovinu za
kulturni i ekonomski razvoj sredine u kojoj su živjeli. Vakufi su nosila imena po objektima za
čiju gradnju su korišćena ova sredstva.
Jedan od najpozantijih osnivača vakufa u Crnoj Gori bio je Husein-paša Boljanić.
Rođen je u prvoj polovini XVI vijeka u selu Boljanići kod Pljevalja. Bio je subaša Popova
polja, a od 1567. do 1569. godine obavljao je dužnost namjesnika hercegovačkog sandžaka.
Od 1569. do 1572. godine bio je namjesnik Bosanskog sandžaka, potom namjesnik pokrajine
Dijarbekir u Maloj Aziji, a 1573. godine postao je namjesnik Egipta. Tada je dobio titulu
vezira. U Bagdadu je 1585. godine bio beglerbeg, a 1594. godine bio je beglerbeg Bosne.
Pretpostavlja se da je te godine i umro. Njegova najpoznatija zadužbina je džamija u Pljevljima,
koja nosi njegovo ime. Sagrađena je 1569. godine.49 Husein-paša je osnovao vakuf, i veći dio
novca i prihoda od posjeda opredijelio je za izgradnju džamije, ali je novac dao i za gradnju
karavansaraja (besplatno odmaralište i prenoćište za putnike), imareta (javna dobrotvorna
kuhinja) i hana (gostionica).50 Husein-pašin vakuf je 1921. godine imao osam zgrada i prihod
od 17.681 dinara.51
O vakufima u Crnoj Gori, njihovim osnivačima i imovini, više podataka imamo
tek od XVIII vijeka. Na osnovu tih podataka može se zaključiti da je manji broj vakufa bio
49 Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorica, 2006, str. 147-148.
50 Dr Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori s kraja XIX i prve polovine XX vijeka, Istorijski zapisi, godina
LXX, broj 2, Podgorica, 1997, str. 34.
51 Ist, str. 36.
opredijeljen za svjetovne svrhe, dok je većina vakufa bila dodijeljena džamijama za održanje i
unapređenje vjere i vjerskih objekata. Dobrotvori su prihode od vakufa opredjeljivali uglavnom
u vjerske svrhe: za izučavanje mevluda (svečana pjesma u znak Muhamedovog rođenja) i
hatme (cjelokupno učenje Kur’ana napamet).
Jahja-aga Redžepov Čelebija zavještao je u vakuf-nami (dokument u kojem se opisuje
vakuf ) u prvoj polovini XVIII vijeka 6 rala vinograda i maslinjaka, dvije kuće sa baštom u
Baru i jednu radnju da se popravlja put u Dobroj Vodi i Planoču. Ovim vakufom je upravljao
barski kadija. Njegov savremenik, Jahja-aga Ibrahim Osmanov bio je filantrop. Obnovio
je barsku Sahat-kulu, a 1753. godine zavještao je kuće i preko 250 korijena masline da se
„svakog dvanaestog dana u mjesecu rođenja Muhameda skupe naučnici i poštenjaci, koji bi
izučili mevlud.“52 Pozivajući se na milost i slavu Boga kao i pravovjernost proroka Muhameda,
Jahja-aga u vakufnami kaže:
“
„Kao što je pametnijema i razumnijema poznato i javno ovaj svijet, koji je nestalan i
koji neće vazda trajati, nije veselo prebivalište za nas, nego naprotiv jadno i ništavno.
Zato svakom svjesnom i pametnom čovjeku u dužnost spada, da se za takvim ne vazda
trajnim i ništavnim svijetom zanosi nego da se tijelom i dušom oda dobročinstvu, kao
što Svesilni u Kur’anu zapovijeda. Imanje i djeca na ovom svijetu su nakit čovječiji, ali
ne trajni, dobročinstvo i lijepa riječ nakit su vazda trajni - zato kod Boga dobročinstvo je srećnije
od imanja i djece. Na ovaj način i svoje zdravlje i svoj život na dobročinstva potrošiti za čovjeka
je najviša sreća. Blago onome čovjeku, u čije ruke ulazi blago od halala, pa ga na korisnu svrhu
zavješta. Tako i izdavalac ovog zavještanja, u smislu šerijata (islamsko pravo-D.P.), dobročinitelj
jest to je od grada Bara, stanovnik gornje varoši, imenom hadži Jahja, sin Ibrahima Osmanova, koji
– za Božju milost i da dobije Njegov veliki blagoslov, a držeći se svete poruke uzvišenog pejgambera
(Božijeg poslanika-D.P.) Muhameda, koji je ostavio ovakvu zapovijed: Adamov sin kad umre,
sva njegova dobročinstva prestaju istog časa, osim dobročinstva od tri načina, biva milostinja u
zadužbini dugotrajnoj, korisna nauka i dobra djeca, poslije smrti roditelji za njih misle i Bogu
se mole,- dođe u ovu uzvišenu mahćemu (sudnicu) Muhamedovog šerijata da napiše i potpiše
prokaradurstvo ove vakufske zadužbine na vlasnika ove karte, imenom na Osmana, svojega sina,
u čijoj nazočnosti svojevoljno, u potpunom pravu i zdravom razumu izjavi i iskaza svoj zavještaj
ovako kao što slijedi.
Od mog najboljeg imanja zavještah:
52 Isto, str. 11.
“Imanje i djeca na ovom
svijetu su nakit čovječiji,
ali ne trajni, dobročinstvo i
lijepa riječ nakit su vazda
trajni - zato kod Boga
dobročinstvo je srećnije od
imanja i djece. Na ovaj
način i svoje zdravlje i
svoj život na dobročinstva
potrošiti za čovjeka je
najviša sreća. Blago onome
čovjeku, u čije ruke ulazi
blago od halala, pa ga na
korisnu svrhu zavješta.”
Manji broj vakufa bio
opredijeljen za svjetovne
svrhe, dok je većina vakufa
bila dodijeljena džamijama
za održanje i unapređenje
vjere i vjerskih objekata.
23
23
1. U gornjoj varoši kod džamije koju je Omer baša ozidao, dvije kuće.
2. Moje masline, su dvije kuće i svjema pravima koja tome pripadaju. Imanje se nalazi u mjestu
zvanom Krst.
3. Dvadeset i četiri korijena maslina i pedeset pet korijena mladika (mladih maslina) u mjestu
zvanom Skalica.
4. Sve masline u takozvanom mjestu Gvozdeni brijeg. U sve ovdje ima deset korijena velikih
maslina i šesdeset mladika.
5. U mjestu zvanom Babin potok sedamdeset korijena velikih maslina i šezdeset pet mladika.
Jedan od najpoznatijih
muslimanskih darodavaca u
Nikšiću iz prve polovine XIX
vijeka bio je Hadži Ismail
Lekić, koji je podigao most na
Zeti i džamiju u Grudskoj
mahali.
Da bi dobio veliku Božiju milost, zavještah sve gore navedeno imanje i u vakuf pod evo ovim
uslovima zavedoh.
Dok budem živ, zadržajem pravo u mojim kućama stanovati i mojiem maslinama raspolagati
s obavezom svakojega dvanaestog dana mjeseca rebuil-ev-vela (mjesec u kojem se po arapskom
kalendaru rodio prorok Muhamed) skupiti naučenjake i poštenjake i s prijatnim mirisima jedan
mevlud učiniti. Suviše određujem, da se onome, koji će držati u redu sahat na sahat-kuli, koju sam
ja u gradu na bedemu gradskome ogradio, daje godišnje deset groša.
Pošto po Božjoj zapovjedi umrem i iz ovoga svijeta u vazda trajni dvor prijeđem, neka
u istim mojim kućama stanuje moj sin Osman, a tako i od maslina neka vlasnik bude a sve pod
gornjim uslovima, t.j. svake godine mevlud da čini i onome, koji bude pazio sahat, da daje godišnje
po 10 groša...ako muška loza prekine, neka u takvom slučaju vlastitost i prokaradurstvo prijeđe na
žensku lozu i to na isti način.
Ako se, Bože sačuvaj, i one ugase, to ostavljam sve na uviđavnost mjesnoga kadije...Za
ovi vakuf za nadziratelja postavljam Omera Husejin Šabana po njegovoj smrti da se imenuje
drugi po uviđavnosti musliman. Najstrože se zabranjuje da se ikakva izmjena čini.“ 53
Vakuf mosta na Vrućoj rijeci, kod Bara, nastao je u osmanskom periodu. Iz
njega je finansirana opravka mosta, a posjedovao je 384 korijena masline. Ajša Peričić iz
Mrkojevića je zavještala 100 groša sa kamatom, od čega je napravljena bistijerna, koja se
zove Vakuf vode kod džamije Kunje.54 Slično je nastao i Vakuf vode „Dabov kamen“. Ova
voda je dovedena zahvaljujući zadužbini Sulejmana Ibrahima Perazića od 1.500 groša.
24
53 Rastoder Šerbo, Vakufnama Jahje age Ibrahima Osmanova o Sahat kuli u Starom Baru iz 1753. godine,
Alamanah, br. 11-12, Podgorica, 2000, str. 207-211.
54 Dr Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori..., str. 10.
Neobičan je bio „Vakuf za iznos vode na Pazar u varoši Baru“, koji je osnovan kako bi se plaćali troškovi transporta vode
u bačvama, na pijacu, da bi građani mogli da piju. Ovaj vakuf su formirali: Sokja Sinanović (25 korijena masline), Hadži
Fazli Ali (75 korijena masline), Mehemd Mursel (800 groša), Mejrema Bula Skejovića (300 groša), Memin–aga Omerbašić
(300 groša), Hadži Mehemed Bulmaz (500 groša), Jašar Pontić (200 groša), Hava Dura Redžović (100 groša). Za mektebe
(osnovne škole) u Baru Asana-aga Skejović je zavještao 37, Hadži Mahmut Vetić 22, a Murteza-aga Mustafagić 89 korijena
masline. Vakuf vode Zejnel–bega Averića, nastao je kada je ovaj podgorički trgovac prešao u Bar i zavještao novac za izgradnju
vodovoda u Baru. Vakuf je 1901. godine imao 4.743 fiorina i 926 korijena masline.55 Cijevi vodovoda od zemljane ćunte,
zamijenjene su gvozdenim 1905. godine. Jedan od najpoznatijih muslimanskih darodavaca u Nikšiću iz prve polovine XIX
vijeka bio je Hadži Ismail Lekić, koji je podigao most na Zeti i džamiju u Grudskoj mahali. Posebno je značajan Abdi-pašin
vakuf, koji je po vakuf-nami iz 1773. godine ostavio jedan han sa 15 dućana, sa godišnjom kirijom od 72 groša, da se napravi
7 česama u Bijelom Polju. Od toga novca trebalo je dati: muteveliji (upravnik vakufa) 12 groša, vodovođi 25 groša, 20 groša
za vodovod, i 15 groša za popravku zgrada i ostale troškove. Ovaj vakuf je 1927. godine imao 24 dućana, 2 pekare, 2 kafane,
plac, kuću, i prihod od 55.227 dinara. Iz Hadži Hanumina vakufa, polovina prihoda je opredijeljena za finansiranje medrese
(srednje škole). Prihod ovog vakufa 1927. godine iznosio je 38.389 dinara. Medrese u Plavu i Gusinju su takođe imale vakufe,
a u Rožajama su dva mekteba imala vakufe.56
Most na Zeti u Nikšiću (Duklo), kojeg je podigao Hadži Ismail Lekić
55 Isto, str. 9.
56 Isto, str. 33.
25
Najveći broj vakufa u Crnoj Gori pripadao je džamijama. Nakon 1918. godine, upravu nad tim vakufima preuzela je
država, odnosno, Ministarstvo vjera. Prihodi od vakufa su uglavnom korišćeni za potrebe džamija i mutevelija. Vakufima su
neposredno upravljali vakufski odbori. U Baru je 1922. godine bilo petnaest džamijskih vakufa, koji su sa ostalim vakufima
imali prihod od 104.765 dinara. U istom periodu u Ulcinju je bilo 27 vakufa sa prihodom od 170.653 dinara, i rashodom
100.877. dinara.57 U Podgorici je 1924. godine bilo oko 10 džamijskih vakufa, a njihov prihod je bio 52.071 dinara, rashod
48.491 dinara.58 Prihod od podgoričkih vakufa korišćen je uglavnom za popravku i održavanje džamija, ali je zabilježeno da su
vakufski odbori pomagali zabavištu muslimanske djece u Podgorici. Prihodi od bjelopoljskih vakufa 1927. godine iznosili su
131.510. dinara. U Beranama su svi gradski vakufi pripadali džamijama. U Pljevljima je sredinom 30-ih godina XX vijeka bilo
11 vakufa.59 Poređenja radi, prosječna radnička nadnica u Kraljevini Jugoslaviji je između 1918. i 1939. godine iznosila oko 25
dinara.60 Cijena 100 kg pšenice 1929. godine u Crnoj Gori je bila između 350 i 400 dinara.61
Vakufi na teritoriji Crne Gore u međuratnom periodu su imali solidne prihode, ali su uglavnom bili zapušteni. Vakufski
odbori su loše upravljali s imovinom, ali je to bilo i zbog objektivnih razloga. Vakufi su imali brojne dužnike, od kojih su
sporo naplaćivali dugovanja, a s druge strane, vakufi su često bankama dugovali novac. Zbog toga su vakufi teško izvršavali
obaveze prema džamijama, pa za ostale dobrotvorne akcije nije bilo materijalnih mogućnosti. Treba naglasiti da je dobar dio
ovih vakufa bio evdalijat-vakufi. U vakuf-namama evdalijat-vakufa darodavac je ostavljao svom potomstvu pravo na stanovanje
u uvakufljenom objektu, pravo uprave i pravo na prihod od vakufa.62
Jedna od karakteristika filantropije u Crnoj Gori je dobročinstvo ljudi koji su iz Crne Gore otišli najčešće zbog ekonomskih
razloga. Krajem XIX i početkom XX vijeka Crnogorci su masovno odlazili na privremeni rad u Ameriku. Pretpostavlja se da
ih je 1907. godine u Americi bilo oko 17.000.63 Posao su uglavnom pronalazili u rudnicima i zarađeni novac su slali svojim
porodicama u Crnoj Gori. U periodu od 1906. do 1912. godine poslali su 16 miliona perpera.64 Poređenja radi, državni budžet
Kraljevine Crne Gore je 1911. godine iznosio blizu 4 miliona perpera. Osim što su na ovaj način pomagali svoje porodice i
crnogorsku ekonomiju, Crnogorci u Americi su se organizovali u društva, koja su se, između ostalog, bavila i dobrotvornim
radom. Tako su grupe Crnogorca samostalno, ili posredstvom njihovih organizacija slale i do „500 perpera pomoći Društvu za
potpomaganje zanata i trgovine u Crnoj Gori, Šegrtskom fondu, crnogorskom Crvenom krstu, porodicama vojnih obveznika
za vrijeme Balkanskog rata, Ministarstvu finansija za bolnicu, crkvama i manastirima“.65 Najpoznatija takva udruženja bila su:
„Crna Gora“, „Njegoš“, „Crnogorski orao“. Takođe, u SAD je krajem XIX i početkom XX vijeka funkcionisalo nekoliko srpsko57 Isto, str. 18.
58 Isto, str. 22.
59 Isto, str. 37.
60 Branko Petranović, Momčilo Zečević, Jugoslavija 1918-1988, Tematska zbirka dokumenata, Beograd, 1988, str. 398.
61 Živko M. Andrijašević, Šerbo Rastoder, navedeno djelo, str. 344
62 Dr Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori..., str. 15.
63 Vlado Gojnić, Crnogorci u Americi, Podgorica, 2002, str. 9.
64 Isto, str. 12.
65 Isto, str. 78.
26
crnogorskih dobrotvornih društava koja su prikupljala pomoć za Srbiju i Crnu Goru. Tako je,
na početku Balkanskog rata 1912. godine Srpski narodni odbor iz Njujorka, Crvenom krstu
Crne Gore i Srbije poslao 63.640 dolara pomoći, što je jednako kupovnoj moći 1,5 milona
dolara iz 2008 godine.66 Predsjednik društva je bio Mihailo Pupin, a blagajnik Tomo Srzentić
iz Paštrovića.
U dobrotvornom radu se istaklo Američko-crnogorsko kulturno-prosvjetno društvo
„Lovćen“, osnovano 1971. godine u američkoj državi Mičigen kao neprofitna, nepolitička,
humana, patriotska i kulturna organizacija.67 Inicijalni odbor za formiranje društva činili
su: Vlado i Nikola Šarčević, Rade i Ana Đurović, Ljubo Mijač, Savo Radulović, Đuro
Drešić, Danilo Usančević i Slavko Bojičić. Pravilnikom društva definisano je da ono okuplja
crnogorske iseljenike i njihove prijatelje i da se bavi isključivo kulturno-prosvjetnim i
dobrotvornim akcijama. Društvo se finansiralo od članarine i dobrovoljnih priloga. Članom 2
ovog pravilnika određeno je da su cilj i zadaci društva:
“
„1. Da okuplja crnogorske iseljenike, da zbližava i širi duh bratstva i ljubavi među svojim
članovima i svim jugoslovenskim narodima i narodnostima, kao i da širi prijateljstvo
između naroda Sjedinjenih Američkih Država i Jugoslavije.
2. Da prikuplja dobrotvornu pomoć u ljudske svrhe, pomoć pojedincima, familijama,
djeci, oboljelim i unesrećenim u raznim elementarnim nepogodama; da pomaže
bolnice, staračke domove, kulturne i vjerske objekte, dječje vrtiće, škole, sportske i
druge objekte i institucije koje bi društvo odredilo u slučaju zahtjeva ili procijenjenih
potreba. Pomoć se može pružiti gornjim institucijama i pojedincima kako u SAD tako
i u Jugoslaviji, ne isključujući i druge zemlje i krajeve svijeta.
3. Da objektivno tretira događaje i probleme od društveno-kulturnog značaja te da utiče na rješenje
nesporazuma svojih članova.
4. Da kroz održavanje zabava, piknika i drugih nacionalnih manifestacija njeguje i održava naše
narodne običaje, kao što su pjesme i igre, čuva naša nacionalna obilježja, tj. jezik, vjeru, tradiciju,
bratstvo i druge pozitivne vrline crnogorskog naroda.
5. Da uspostavlja i da kultivira što tjesniju i što prijateljskiju vezu sa ovim prosvjetnim, kulturnim,
sportskim i rodoljubivim društvima ovdje i u domovini.
6. Da po mogućnosti radi sve što bi bilo od moralne, materijalne, društvene i intelektualne koristi
66 O kupovnoj moći dolara vidjeti na: http://www.measuringworth.com/uscompare/
67 Vlado Gojnić, navedeno djelo, str. 185.
Jedna od karakteristika
filantropije u Crnoj Gori je
dobročinstvo ljudi koji su
iz Crne Gore otišli najčešće
zbog ekonomskih razloga.
U periodu od 1906. do
1912. godine poslali su 16
miliona perpera. Poređenja
radi, državni budžet
Kraljevine Crne Gore je
1911. godine iznosio blizu 4
miliona perpera.
27
27
članova i njihovih familija, tj. da usavršava i poboljšava njihov socijalni, intelektualni i ekonomski
položaj“. 68
U dobrotvornom radu
se istaklo Američkocrnogorsko kulturnoprosvjetno društvo
„Lovćen“, osnovano 1971.
godine u američkoj državi
Mičigen kao neprofitna,
nepolitička, humana,
patriotska i kulturna
organizacija.
Nakon zemljotresa koji je
pogodio Crnu Goru 1979.
godine, društvo je poslalo
30.000 dolara pomoći
nastradalim
28
Društvo je formiralo tri fonda: za razvoj i održavanje društva, za potrebe i održavanje
škole, i za dobrotvorne djelatnosti. Kako bi društvo zadržalo dominantno crnogorski karakter,
članom 16 bilo je određeno da u Upravi društva uvijek bude najmanje 75 odsto članova
crnogorske etničke pripadnosti, tj. crnogorskog porijekla. U slučaju da društvo prestane sa
radom, na osnovu člana XXI, tri četvrtine imovine društva opredijelile bi se za humane svrhe
u Crnoj Gori.
U Detroitu je 1987. godine objavljena monografija ovog društva, u kojoj su navedene
njegove dobrotvorne akcije. Društvo je prikupljalo priloge za izgradnju pruge Beograd-Bar
i za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Nakon zemljotresa koji je pogodio Crnu
Goru 1979. godine, društvo je poslalo 30.000 dolara pomoći nastradalim.69 To je jedanko
kupovnoj moći od 80.000 dolara iz 2008. godine. Direktor odsjeka za anesteziologiju bolnice
„Good Samaritian“ iz Čikaga, dr Branko Dragišić, poslao je bolnicama u Podgorici, Cetinju,
Baru i Nikšiću aparate za anasteziologiju, vrijedne 11.000 dolara. Društvo je Crnogorsko –
primorskoj mitropoliji za crkve i manastire, oštećene u zemljotresu, poslalo pomoć od 1.446
dolara. Zanimljiva je donacija od 2.000 dolara iz 1982. godine koju je porodica Radulović iz
Detroita posredstvom društva „Lovćen“, poslala Osnovnoj školi „Bogdan Kotlica“ u Boanu i
područnom odjeljenju u Krnjoj Jeli (Opština Šavnik). Pismo, koje je pratilo ovu donaciju,
objavljeno je u listu iseljenika Crne Gore „Susreti“. U pismu se kaže:
“
„U znak ljubavi i trajnog sjećanja na našu pokojnu majku Ikoniju (1898-1982), kćerku
serdara Mijata Mijatovića, i našeg pokojnog oca Jovana Radulovića (1888-1954),
poklanjamo 2.000 američkih dolara za biblioteku Osnovne škole „Bogdan Kotlica“ u
Boanu i njenoj područnoj školi u Krnjoj Jeli.
Voljeli su svoju rodnu Crnu Goru iz koje je, iz ekonomskih razloga, naš pokojni otac pošao
1913. a pokojna majka 1923. godine da zarađuju tvrdu koru hljeba u Sjedinjenim Američkim
Državama.
Svojoj djeci, rođenoj daleko od njihovog zavičaja, stalno su pričali o slavnoj prošlosti
junačkog crnogorskog naroda, koji se vjekovima, svakodnevno s puškom u ruci, borio po vrletnim
68 Isto, str. 174.
69 Isto, str. 187.
brdima i visokim planinama Crne Gore protiv porobljivača za slobodu, pravdu i istinu...
I oni, ponosni na slavna viteštva crnogorskog naroda, od slobodarskog Njegoševog Lovćena
do šumovitog Durmitora, i napajani viteštvom svojih slavnih predaka, borili su se u vama dalekoj
Americi za pravdu, slobodu i istinu.
I ne samo to, nego su vaspitavali svoju djecu da ne samo vole, već i da se bore protiv svake
nepravde, ponosni na naše porijeklo iz Crne Gore. Taj zavjet ćemo čuvati s poštovanjem i nastojati
da ga ispunimo.
Ovaj skromni poklon od 2.000 američkih dolara dajemo biblioteci Osnovne škole „Bogdan
Kotlica“ u Boanu i njenoj područnoj školi u Krnjoj Jeli, da istu popune knjigama iz kojih će se mladi
naraštaji napajati prošlošću i sadašnjošću svog a i svih drugih naroda, da bi što više doprinijeli
ostvarenju sve bolje budućnosti za naredne naraštaje. Naravno, ovim doprinosimo ispunjavanju
duga prema zavjetu svojih roditelja“.70
Obračunska vrijednost dolara je 1982. godine iznosila 54, 43 dinara.71 Prosječna
zarada u Crnoj Gori 1982. godine iznosila je 11.185 dinara, ili 205 američkih dolara.72
Društvo „Lovćen“ je u Detroitu organizovalo brojne kulturno-prosvjetne manifestacije, a svake
godine je održavalo banket „Crnogorska večera“ i pokrenulo susrete crnogorskih iseljenika u
SAD. Posebno je značajno to što je društvo 1979. godine dobrotvornom akcijom organizovalo
dopunsku školu „Njegoš“. Školu su pomagale Matica iseljenika Crne Gore, Matica iseljenika
Bosne i Hercegovine, kao i Opštine Cetinje i Herceg Novi.
Crnogorski iseljenici su pomagali Crnu Goru u teškom periodu nakon Drugog
svjetskog rata. Crna Gora je 1945. godine bila u ruševinama. U najgorem stanju bila je Podgorica
koja je tokom rata bombardovana preko 80 puta. Razaranja su pretrpjeli i drugi crnogorski
gradovi, dok su industrija, poljoprivreda i infrastruktura bili uništeni u ogromnom procentu.
Crna Gora je u ratu izgubila preko oko 10 odsto stanovništva, dok su indirektni demografski
gubici bili znatno veći. Zbog toga je ovo bio jedan od perioda kada je Crna Gora trebala pomoć
svake vrste. Među prvima su reagovali crnogorski iseljenici u Americi. Tim povodom je u
iseljeničkom listu „Slobodna riječ“ objavljen tekst koji je pozivao Crnogorce u Americi da daju
pomoć za putujuću kliniku. Istovremeno je objavljen spisak onih koji su izdvojili novac. Zbog
jedinstvenog apela, ali i načina na koji je prikupljana pomoć, članak objavljujemo u cjelini:
70 Isto, str. 188-189.
71 Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,godina II, broj 50, Beograd, 1982. str. 1
72 Zarade u Republici Crnoj Gori 1965-2005, Zavod za statistiku, Monstat, Bilten 1, Podgorica, 2006, str. 14
U iseljeničkom listu
„Slobodna riječ“ objavljen
je tekst koji je pozivao
Crnogorce u Americi da
daju pomoć za putujuću
kliniku. Istovremeno je
objavljen spisak onih koji
su izdvojili novac.
29
“
„Uzimajući u obzir velike žrtve koje je NR Crna Gora dala u borbi za vreme narodno-oslobodilačkog rata i potrebe
obnove u posleratnom dobu i želje američkih Crnogoraca i Bokeza da doprinesu svoju pomoć u obnovi zemlje i lečenju
ratnih rana, njujorški pododbor Američko-srpskog odbora za pomoć ratne siročadi u Jugoslaviji doneo je odluku da
poradi među američkim Crnogorcima i Bokezima za sakupljanje fonda sa kojim će nabaviti putujuću kliniku za
narod u Crnoj Gori i Boki. Ovaj pothvat je poduzet na temelju apela kojeg je glavni odobor Crvenog krsta za Crnu
Goru poslao američkim Crnogorcima i Bokezima u kojemu na njih apelira da zajednički porade i da im pošalju putujuću
kliniku koja im je od velike potrebe.
Njujorški pododbor u sporazumu sa Američko-srpskim odborom za pomoć ratne siročadi u Pitsburgu i Američkim
Komitetom za Pomoć Jugoslaviji u Njujorku, poslao je apele i sabirne liste na američke Crnogorce i Bokeze koji su se dali na rad i
do sada mnogo učinili u pravcu skupljanja za taj fond.
Pored mnogih crnogorskih i bokeških naselja u Americi koja aktivno rade na sakupljanju fonda do sada su nekoliko
aktivista poslali svoje i svojih prijatelja priloge za kliniku, a drugi pišu da će za tu stvar brzo poslati svoje doprinose. Prilozi za
kliniku su do sada dobiveni od sljedećih mjesta:
Njujork je priložio 1.500$ (1 američki dolar iz 1945. godine imao je kupovnu moć jednaku kupovnoj moći 10 dolara
iz 2008. godine- D.P.); Cisholm (Minesota), iz kojeg nam je došao prvi ček od 207.75$ koje je sakupila sestra Maša Kapa;
Denver (Kolorado), 100$ koje je sakupio Ilija Jovanović; Anakonda (Montana), 10$, koje je poslala Evgenija Pramenko; Dirborn
(Mičigen) je poslao 325$ koje su sakupili Rako Masoničić, Jovan Đurić, Đoko Čejović, Jovan Radulović i Milo Marotić.
Imena prilagača i priložene svote na sabirnim listama, koje su do sada došle njujorškom pododboru su kako slede:
Prilozi za putujuću kliniku za Crnu Goru iz Cisholma, Minesota.
Anton Butorac priložio je 27$. Po 10$ priložili su: Milan Mitrović, Marko Kapa; po 5$ priložili: Milun Zeković, Mihailo
Medenica, Joko Vučinić, Ilija Jovetić, Đ. Smoličić, Milan M. Kapa, Mihailo Banjević, Tomo Eraković, Kata Klisurić, Miloš
Odović, Trajko Kuzmanov, Blažo Burić, Prijatelj Crne Gore, Đo Đurić, Nikola M. Kapa, Luka Kapa, Pero Kovačević; po 2$:
Đuro Zečević, Rosanda Kapa, Anica Brajović, Nikola Vučković, Anton Maksnu, Đo Musić, Đan Talija i Đoko Đukić.
Po 1$: Savo Šoć, Veliša Stanković, Darinka Mrđen, Rade Lubić, Stane Bečanović, Đo Susić, Simo Orlić, Đulija Grahek,
Mitar Bunjaević, Đuro Divljak, Spasoje Vujisić, Milan Smiljanić, Kosta Rapaić, Luka Bukvić, Jovan Kapa, Stanko Lukač, Đuro
Orlić, Špiro Kapa, Đeri Kastra, Đo Bastjanić, Đan Debeljak, Đo Dašan, Martin Lukas, Aleksa Štimac, Gđa. Ali Stane, Đan
Tatar, Đan Simonović, Ilija Davidović, Ksenija Cicmil, Milutin Zečević, Bob Klobukar, g. i gđa. Pejnić, Mara Zbačnik, Anđa
Jovanović.
Po 50 centi priložili: Matija Skerić, Kastir Stiglić, Petar Levar, Đan Stiglić, Đorđe Pavelić, Petar Milanović,
Priložili po 25 centi: Kata Smiljanić i Đo Pocrnić. Sve ove priloge u Minesoti sakupila je sestra Maša Kapa za koje joj je
naš odbor mnogo blagodaran.
30
Prilozi koje je sakupio Ilija Jovanović u Denveru, Kolorado:
Ilija Jovanović priložio 11$. Po 10$ su priložili: Milo Vujović i Spasoje Tapušković. Po 5$ su priložili: Kojo Momčilović, Nikola Bakarić,
Đim Denezević, Milić Vujisić, Jovo Grbić, Vlado Vujnović, Ignjat Mijatović, Ilija Romić, Radojica Vujković, Špiro Krivokapić, Perko
Suknović, Đorđe Svetinić i Đorđe Lokmer. Po 2$ su priložili: Đuro Uzelac, Marija Korać, Božo Dobras. Komitet je mnogo zahvalan
bratu Jovanoviću za njegov patriotski rad.
Prilozi sakupljeni u Dirbornu (Mičigen) i Vindsoru (Kanada)
Margaret Radulović priložila 40$. Nikola Bačević 20$. Po 15$ su priložili: Stana Marković i Rako Masoničić. Po 10$ su priložili:
Novak Anđelić, Jovo Popović, Đuro Drešić, Milo Mašanović, Dobar Crnogorac, Dušan Marotić, Milo Marotić, Ilija Šainović, Đuro
Ćeklić, Ilija Ćeklić, Đoko M. Čupić, Jovan Radulović, Đoko Čejović i Zako Klikovac. Po 5$ su priložili: Marko Poček, Dušan Pejović,
Mitar Vujović, Luka Popović, Andrija Mašanović, Nikola Lekić, Krsto Čupić, Đuro i Ljubica Birač, Jovan A. Đurić, Ilija Salatić,
Jakov Brajović, Bogdan Radulović, Milo Vujačić, Đorđe Stanković, Dušan Kasom, Marko Ivanišević, Ika Milović prijatelj i Vido
Đukanović. Naš komitet je mnogo zahvalan Raku Masoničiću, Jovanu Đuriću, Đoku Čejoviću i Milu Marotiću, koji su sakupljali
novac i svima koji su dali priloge za kliniku.
Prilozi na listi iz Anakonde, Montana
Priložili su po 10$ Mihailo i Evgenija Pramenko, zašto smo im mnogo zahvalni.
Rad crnogoraca i bokeza u drugim mestima Amerike
Njujorški pododbor je primio pisma od Crnogoraca i Bokeza iz Los Anđelesa (Kalifornija), San Franciska (Kalifornija), Hazletona
(Pensilvanija) i Vikles Berija (Pensilvanija) u kojima pišu da su se dali na rad i da će uskoro poslati svoje priloge. Pododbor apelira na
svoje prijatelje u drugim mestima Amerike da pospeše rad i da što pre pošalju priloge tako da se što pre pošalje klinika u Crnu Goru za
koju se oseća velika potreba.
Za Njujorški pododbor:
Borslav Bogdanović,
Svetozar Peić,
Lazar Balić,
Petar Vukčević
31
235 East 11th Street, New York 3, N.Y.73
Američki komitet za pomoć Jugoslaviji je štampao
poseban formular za prikupljanje pomoći za
pokretnu kliniku u Crnoj Gori. Formular su
potpisali Zlatko Baloković i Eleonora Ruzvelt, žena
predsjednika Frenklina Ruzvelta, a na formularu je
odštampan i kratak tekst gdje su navedeni razlozi za
kupovinu pokretne klinke koju je trebalo poslati u
Crnu Goru.
Eleonora Ruzvelt
73 D
ržavni arhiv Crne Gore (u daljem tekstu DACG),
Sređivanje i obrada podataka, Novi period, Podgorica, Fond
Petra Vukčevića, dokument broj 56.
32
IV - Istaknuti filantropi
K
arateristika klasične filantropije je individualizam. Klasičan filantrop je imućan
pojedinac, koji ima svijest o opštem dobru i koji, kroz mecenstvo, dobrotvorne akcije
i osnivanje zadužbina, dio svog imetka opredjeljuje za pomaganje ugroženima, ali
i za stvaranje naučnih i umjetničkih djela, za razvoj kulture i privrede. U istoriji crnogorske
filantropije izdvojilo se nekoliko takvih pojedinaca.
Mecena iz Perasta
Andrija Zmajević je rođen 16. juna 1624. godine u Perastu.74 Osnovnu školu je završio kod
franjevaca u Perastu, a 1649. godine u Zavodu za širenje vjere u Rimu, upisao se na studije
filozofije i teologije. Tu je stekao i doktorat iz ovih oblasti. Nakon toga se vratio u Perast i
1655. godine postao je opat benediktinskog manastira na ostrvu Sv. Đorđe kod Perasta. Papa
Aleksandar VII ga je imenovao za budvanskog apostolskog vikara (namjesnika) i povjerenika
Svete stolice, a papa Kliment X je 23. februara 1671. godine Zmajevića postavio za barskog
nadbiskupa. Pošto je Bar bio pod osmanskom vlašću, Zmajević se naselio u Paštrovićima.
Ipak, tu nije dugo ostao, i vratio se u Perast , gdje je umro 1694. godine. Zmajević je 1684.
godine učestvovao u oslobađanju Risna od Osmanlija. U Perastu je 1671. godine sagradio
palatu zvanu „Biskupija“, a 1678. godine sagradio je crkvu Gospa od Rozarija. Zmajević je bio
poznat kao jedan od najprosvećenijih ljudi svoga vremena.75 Bavio se teologijom, arheologijom,
istorijom, poezijom i skupljanjem narodnih pjesama. Pisao je narodnim i latinskim jezikom,
a koristio je latinicu i ćirilicu. Njegovo najpoznatije djelo je „Darxava sveta slavna i kreposna
carkovnog lietopisa“ ili „Crkveni ljetopis“, koji predstavlja istoriju svijeta od stvaranja do
njegovih dana. Djelo imo 900 strana. Zmajević je napisao „Pjesmu od pakla“, koja govori o
pobjedi Peraštana nad osmanskom vosjkom, i poemu „Slovinska Dubrava“, o zemljotresu koji
je razorio Dubrovnik 1667. godine.
Ipak, najveći doprinos biskupa Andirje Zmajevića u unapređivanju kulture bilo je
pomaganje najplodnijeg baroknog slikara u istoriji Crne Gore, Tripa Kokolje (Perast, 28.
74 Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorica, 2006, str. 1216.
75 Niko Luković, Zadužbina pomoraca, Godišnjak pomorskog muzeja u Kotoru, broj X, 1962, str. 86.
Andrija Zmajević
Najveći doprinos biskupa
Andrije Zmajevića u
unapređivanju kulture bilo
je pomaganje najplodnijeg
baroknog slikara u istoriji
Crne Gore, Tripa Kokolje
33
33
februar 1661. – Korčula, 18.oktobar 1713.).76 Tokom posljednje decenije života Andrije
Zmajevića, od 1684. do 1694. godine, Kokolja je po narudžbini i uputstvima svog mecene
i zaštitnika, oslikao unutrašnjost crkve Gospe od Škrpjela i palatu Andrije Zmajevića
„Biskupiju“. U crkvi Gospa od Škrpjela Kokolja je na prostoru od 150 m², na 68 slika na
platnu, sa pozlaćenim okvirima u obliku brodskih konopa, predstavio starozavjetne scene
i život Bogorodice. U kapeli „Biskupije“ je naslikao veliku fresko-sliku sa likovima apostola
Andrije i Sv. Katarine, a u dvorani palate naslikao je boga Kupidona sa strelicom. Zahvaljujući
mecenstvu Andrije Zmajevića, Tripo Kokolja je izrazio svoj umjetnički talenat i stvorio djelo
izuzetno važno u kulturnom nasljeđu Crne Gore.
Dobrotvor Spiridon Gopčević
Spiridon Gopčević
U svojoj trgovačkoj floti
imao je 4 broda nosivosti
preko 500 tona, 17 brodova
nosivosti između 300 i 400
tona i 2 broda čija je nosivost
bila ispod 200 tona.
34
Spiridon Gopčević je rođen 1807. godine u pomorskoj porodici.77 Njegov otac Krsto je bio
poznati pomorac, koji je imao poslovne veze u Smirni i Trstu. Gopčevići su se iz „Stare“
Crne Gore doselili u Orahovac, a potom su prešli u Poda kod Herceg Novog. Spiridon je
postao jedan od najuspješnijih pomoraca i trgovaca u Trstu. Po nekim ocjenama, nakon
1840. godine bio je „najveći trgovac u Trstu i najjači brodovlasnik u Austrijskoj Imperiji“.78 U
svojoj trgovačkoj floti imao je 4 broda nosivosti preko 500 tona, 17 brodova nosivosti između
300 i 400 tona i 2 broda čija je nosivost bila ispod 200 tona. Vrijednost njegove imovine
1850. godine procijenjena je na 12.500.000 zlatnih forinti. Tada je Gopčević posjedovao 10%
tršćanskog brodovlja duge plovidbe. U svojoj floti je imao i parobrode. Sa austrijskom vladom
se dogovarao oko izgradnje nove luke u Trstu. Bio je član Društva tršćanskih privrednika,
akcionar u izgradnji Južne željeznice i direktor „Kamere od osiguracije“. Krimski rat (18531856) doveo je do Gopčevićevog bankrota, jer zbog pomorske blokade ruskih crnomorskih
luka nije mogao da preveze žito koje je ranije kupio u Rusiji. Nakon rata je vrijednost toga žita
bila mnogo manja od prvobitnog uloga, pa je Gopčevićeva firma došla pod stečaj. Do 1861.
godine svi njegovi brodovi su rasporodani kako bi se platili dugovi. Skrhan tim gubitkom,
Gopčević je preminuo 1861. godine u Beču. Od čitave njegove imovine ostala je samo palata,
koja je 1850. godine sagrađena na Velikom kanalu u neorenesansnom stilu.
76 Isto, str. 91.
77 Ignjatije Zloković, Spiridon Gopčević, Godišnjak pomorskog muzeja u Kotoru, broj XV,1967, str. 148.
78 Isto, str. 151 Citirano prema: Stjepan Vekarić, Bokeljski brodovlasnik Špiro Gopčević, Pomorstvo, Rijeka,
br.11/1951, str. 350-351.
Spiridon je pomagao Crnu Goru. Finansijski je pomagao mitropolita Petra II
Petrovića Njegoša i omogućio mu da štampa prvo izdanje Gorskog vijenca 1847. godine.79
Iz Londona je 1849. godine poslao municiju za Crnu Goru, a u aprilu 1851. godine uputio
je puščanu municiju, 1.600 topovskih metaka i salitre.80 Gopčević je bio prijatelj sa knjazom
Danilom. Podržavao je njegovu ideju da se proglasi za knjaza, a Crna Gora za Knjaževinu.
Tokom crnogorsko-turskog rata 1852-1853. godine, slao je pomoć Crnoj Gori, a tokom
gladnih godina besplatno je dijelio žito narodu u Boki i Crnoj Gori.
Gospodar široke ruke
S obzirom na to da je Crna Gora krajem XIX i početkom XX vijeka bila siromašna, da je njeno
stanovništvo živjelo u oskudici, i da je bilo svega nekoliko pojedinca koji su se mogli pohvaliti
svojim bogatstvom, potreba za dobrotvornim društvima je bila velika. U takvoj situaciji knjaz
Nikola se ponašao kao otac nacije i trudio se da pomogne. Knjaz je potrošio dosta novca kako
bi udovoljio brojnim zahtjevima kojima su Crnogorci od njega tražili da im riješi, najčešće,
ekonomske probleme. Knjaz je mnogima pomogao, a neki primjeri govore kako je to radio. On
je znao da odjednom pomogne 33 porodice zbog toga što su im usjevi stradali od grada, ili da
pošalje pomoć za 107 ustaničkih porodica, koje su imale oko 600 članova.81 Knjaz je siromašnima
poklanjao zemlju i kuće, koje su bile u državnom vlasništvu. Takođe, nakon što se dio muslimana,
nakon 1878. godine, iselio iz Crne Gore, knjaz je kupovao neka njihova imanja, a onda ih je
često poklanjao onima koji nijesu imali veliku imovinu. Izdvajao je novac i za opšte potrebe.
Pomagao je izgradnju puteva i vjerskih objekata. Tako je priložio 300 fiorina za izgradnju crkve
u Spužu, za popravku Zetskog doma opredijelio je prihod od drugog izdanja svog djela „Pjesnik
i vila“, 1.000 fiorina, a za gradnju puta od Presjeke do Nikšića, 10.000 fiorina za gradnju puta
od Danilovgrada do Nikšića. Vrijednost knjaževe donacije za gradnju puta od Danilovgrada do
Nikšića bila je jednaka iznosu 10 godišnjih plata profesora gimnazije (vidi str. 19). Za gradnju
Doma umobolnih priložio je 2.000 fiorina.82 Knjaz je djelovao i kao fondacija za stipendiranje
đaka i studenata. Mnogima je pomogao da kupe knjige, ili da se školuju u inostranstvu.
79 Isto, str. 161.
80 Isto, str. 159.
81 Živko M. Andrijašević, Politička osnova vladarskog kulta knjaza Nikole krajem 19. i početkom 20. vijeka,
Istorijski zapisi, godina LXXV, broj 1-2, Podgorica, 2002, str. 98.
82 Isto, str. 109.
Knjaz Nikola
Nakon uvođenja ustavnosti
u Crnoj Gori, knjaz Nikola
je iz budžeta primao
godišnju nadoknadu, koja
se zvala civil-lista. Ona je
za 1907. godinu iznosila
189.586 kruna (1 kruna-1
perper). Samo u prva tri
mjeseca te godine, knjaz je
oko 10.000 kruna, ili 5%
novca sa civil-liste, potrošio
na pomoć Crnogorcima, i to
na preko 300 ljudi.
35
Samo tokom 1893. godine knjaz Nikola je za gradnju crkava dao: 2.400 fiorina za crkvu Sv. Jovana Krstitelja u Bajicama,
1.200 fiorina za crkvu Sv. Petra Cetinjskog kod Spuža, 1.200 fiorina za crkvu u Poljima kod Kolašina, 600 fiorina za crkvu u
Kučima, 200 fiorina za crkvu u Šekularu i 2.000 fiorina za ikonostas crkve u Ljubotinju.83 Za crkvu u Piperskom selu Mrke
priložio je 200 fiorina,84 dok je u potpunosti finansirao gradnju crkve Sv. Trojice u Majstorima, u spomen porodice Kustudić.85 U
Rovcima je sa 100 fiorina pomogao izgradnju crkve Sv. Nikole.86 Povodom 400 godišnjice od osnivanja Obodske štamparije knjaz
je biblioteci Zetskog doma dao 1.000 forinti i veliki broj knjiga.87 Dijelio je pomoć starima i bolesnima, i pomagao ljudima raznih
obrazovnih i socijalnih profila. Davao je priloge za čitaonice i biblioteke. Kada bi umro neki ugledniji Crnogorac knjaz bi mu o
svom trošku sagradio grobnicu. U svom humanitranom radu, knjaz nije dijelio ljude po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.
Nakon uvođenja ustavnosti u Crnoj Gori, knjaz Nikola je iz budžeta primao godišnju nadoknadu, koja se zvala civillista. Ona je za 1907. godinu iznosila 189.586 kruna (1 kruna-1 perper). Samo u prva tri mjeseca te godine knjaz je oko 10.000
kruna, ili 5% novca sa civil-liste, potrošio na pomoć Crnogorcima, i to na preko 300 ljudi. Na primjer: „23-ici Vasojevića po 2
krune, „malom Vasojeviću što se operirao na Cetinje“, „za isplatu žita nekog siromaha“, „jednoj maloj pred Dvor“, „majci pokojnog
Joza Šekularca“, „Veličaninu te je bolovao u bolnicu“, „Marku Strugaru za neko dijete“, „ženi iz Ožegovica te joj je sin umro u
Ameriku“, „Spasoju Brajoviću za leb i sir“, „ženi iz Komana te je ostavio domaćin s’ đecom na ulicu“, „jednom čovjeku da prevede
bolesnu šćer na Cetinje“, „za familiju nekog Kuča te je umro u Bar“, „pred Dvor maloj s’ Uganja“, „jednoj siromašnici“, „Muju
Adžajliću za kravu“, „za ručak 50 Cuca i Ćeklića“, „za jednog siromaha“.88 Knjaz je na taj način u Crnoj Gori djelovao kao fondacija
za sve. No, za razliku od klasične fondacije, knjaz Nikola je s ovom pomoću sigurno ostvarivao i političku dobit. Ipak, knjaz nije
imao ustavnu i zakonsku obavezu da svoj novac koristi za pomoć ugroženima, tako da se može svrstati među najveće crnogorske
dobrotvore.
Najveći crnogorski filantrop
Vasliije-Vaso Ćuković je rođen 1858. godine u Risnu, u trgovačkoj kući Lazara Ćukovića. Kum na krštenju mu je bio crnogorski
vojvoda Anto Daković, i dao mu je ime po Sv. Vasiliju Ostroškom. Osnovnu školu je završio u Risnu, a Višu trgovačku školu u
Trstu. U SAD odlazi 1877. godine. Kratko se zadržao u Nujorku, a potom je otputovao u San Francisko. U jezuitskom koledžu
Svete Marije naučio je engleski jezik.89 Zaposlio se kao trgovački pomoćnik, i ubrzo je prešao u grad Virdžinija (Nevada).
Počeo je da se kocka i zaradio je 46.000 dolara. Novac zarađen na kocki investirao je u rudnik, ali mu je taj posao propao.
83 „Prosvjeta“, list za crkvu, školu i pouku, Cetinje, 1893, godina II, broj 1, str. 45.
84 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1895, godina VI, broj 9, str. 501.
87 „Prosvjeta“..., Cetinje, 1893, godina I, broj 11, str. 427.
88 Živko M. Andrijašević, navedeno djelo, str. 110.
89 DACG-Arhivsko odjeljenje Herceg Novi (AOHN), Vaso Ćuković, Zbirka poklona, Fascikla XXXVI.
36
Iz Virdžinije je otišao u grad Reno (Nevada), gdje je radio kao trgovački pomoćnik i
prevodilac. Tu se zadržao 10 godina, a nakon toga živio je u Sijetlu i Nebraski, i čitavo
vrijeme se bavio kockom. Na kraju putovanja kroz SAD, sa 74.000 dolara, 15. januara
1895. godine, stigao je u Denver i investirao u nekretnine i kockarnice. U denverskoj
ulici Lorimer, sa Džonom Hjudžsom otvorio je čuvenu kockarnicu „Arkade“, a sa irskim
emigrantom Edom Čejsom, otvorio je kockarnicu „Navare“. Ćuković je bio poznat kao
pošten kockar, koji je igrao zbog posla, a ne zbog zadovoljstva. Bio je poznati protivnik
alkohola. Sprijateljio se s uticajnim političarom Robertom Spirom, koji je 1904. godine
izabran za gradonačelnika Denvera, što je Vasu omogućilo ulazak u svijet politike. Kada
je 1907. godine donešena odluka o zabrani kockarnica, Ćuković je svoju zaradu od
kocke investirao u nekretnine u donjem dijelu Denvera. Otvorio je kancelariju u zgradi
Centralne depozitne banke, i za kratko vrijeme stvorio poslovnu imperiju vrijednu
preko milion dolara. Ćuković je tako postao ugledan i uticajan čovjek u državi Kolorado.
Po njegovoj preporuci su se birali senatori države. Ćuković je dugo živio kao neženja.
Kada je 1907. godine umro njegov brat Simeon, inače upravnik hotela Koronado u San
Dijegu, Vaso je usvojio bratovo dvoje djece. Oženio se tek 1922. godine u 64-oj godini.
Njegova žena je bila Margaret Hurt, prethodno kućepaziteljka Vasove kuće u ulici
Grant, u Denveru. No, Margaret Ćuković je umrla 1929. godine. Posljednji put Vaso
je boravio u Risnu 1932. godine. S njim je tada bio njegov usvojeni sinovac, koji se po
povratku u SAD, razbolio i umro. Nakon godinu dana, Vaso Ćuković je dobio izliv krvi
u mozak i umro 20. XII 1933. godine.
Značajnu pažnju Vaso Ćuković je poklonio dobrotvornom radu. Osnovao je
1922. godine „Fondaciju Lazara i Stane Ćuković“ od 5.000.000 dinara (100.000 dolara)
u obveznicama sa 7% investicionog zajma s tim da godišnji prihod od 350.000 dinara
služi za izdržavanje i školovanje siromašne djece iz Risna. Od ove stipendije, 1931.
godine izdržavala su se 43 đaka. Dobrotvorni prilozi Vasa Ćukovića su brojni: 10.000
dinara Osnovnoj školi u Risnu za stipendiranje siromašnih đaka; 5 zvona, u vrijednosti
od 1.000.000 dinara, za crkvu u Risnu; 360.000 dinara za manastir Sv. Đorđa kod Risna;
2.065.000 dinara koje je u periodu 1929-1931. godine poslao opštini Risan za izgradnju
opštinskog školskog doma, elektrifikaciju Risna i izgradnju vodovoda; 400.000 dinara
risanskoj omladini za izgradnju pozornice i nabavku gimnastičkih sprava; 10.000 dinara
za izgradnju puta do manastira Sv. Đorđa; 10.000 dinara za uređenje školskog vrta, i
svake godine pred Božić i Uskrs 10.000 dinara za risansku sirotinju.
Za kratko vrijeme stvorio je
poslovnu imperiju vrijednu
preko milion dolara. Ćuković
je tako postao ugledan i
uticajan čovjek u državi
Kolorado. Po njegovoj
preporuci su se birali senatori
države.
37
37
U trenutku smrti Vasova imovina je vrijedila preko 1.300.000 dolara, što je jednako
kupovnoj moći 17 miliona dolara iz 2008. godine. Veći dio imovine je ostavio svojoj usvojenoj
ćerci (sinovici) i rođacima. Imao je 4 sestre koje su živjele u Risnu i svakoj je ostavio po 50.000
dolara. Dio sume je opredijelio da se izgradi spomenik njegovom prijatelju i gradonačelniku
Robertu Spiru, a kao izvršioce testamenta imenovao je svog rođaka Džona Ćukovića i sestrića
Petra Jovanovića. Na kraju testamenta Vaso je ostatak imovine zavještao za izgradnju bolnice u
Risnu. O tome u testamentu kaže:
“
1922.godine,
Vaso Ćuković
je osnovao “Fondaciju
Lazara i Stane Ćuković“ od
5.000.000 dinara (100.000
dolara) u obveznicama sa 7%
investicionog zajma, s tim da
godišnji prihod od 350.000
dinara služi za izdržavanje i
školovanje siromašne djece iz
Risna.
38
„Naređujem da moji rečeni povjerenici upotrijebe, uporabe i potroše cijeli prihod i
glavnicu mojeg imanja koje će na taj način preteći, pa u kojoj bilo formi se isto u to doba
bude nalazilo, za podupiranje, pomaganje i uzdržavanje osoba (muških i ženskih),
nastanjenih u Kraljevini Jugoslaviji, koje radi bolesti, nesposobnosti, slabosti, nesreće
ili starosti nijesu u stanju da se za sebe pobrinu i da se uzdržavaju; te moji rečeni
povjerenici ovlašteni su, prema njihovoj uviđavnosti, da direktno podijele takovim osobama taj
imetak na organizacije, bolnice, domove, ili shodne institucije, već organizovane i opstojeće u rečenoj
Kraljevini, ili na kojeg javnog ili državnog činovnika te Kraljevine, u svrhu administracije i razdiobe
rečenog fonda; moji rečeni povjerenici također su ovlašćeni (ako im se bude činilo shodno to učiniti)
organizovati, ustanoviti, steći jednu ili više bolnica, domova za slabe, bolesne i stare, ili druga shodna
mjesta ili za takovu svrhu gdje bilo u rečenoj Kraljevini“.90
Projekt izgradnje bolnice „za slabe, bolesne i nemoćne“ u Risnu usvojen je 1938. godine,
i tada je počela izgradnja. Bolnica je završena i opremljena u martu 1941. godine, a u julu te godine
bolnicu je otvorio dr Niko Miljanić.91 On je bio i prvi upravnik bolnice, a s njim su u bolnici radili
profesor dr Simo Milošević i njegova supruga dr Olga Milošević. Za izgradnju bolnice utrošeno
je oko 300.000 dolara, što je ekvivalent kupovnoj moći 4,6 miliona dolara iz 2008. godine. Imala
je 350 kreveta i u martu 1941. godine predata je na korišćenje vladi Kraljevine Jugoslavije. No,
za vrijeme Drugog svjetskog rata bolnicu je koristio okupator, i, po naredbi američke vlade,
isplata preostalog diijela Ćukovićeve imovine bolnici u Risnu je obustavljena. Bolnica je tokom
rata oštećena, a nakon rata obnovila je jugoslovenska vlada. Marta 1950. godine Sud u Denveru
je konstatovao da su se ispunili uslovi za ispunjenje Ćukovićevog testamenta, pa je sredinom 50ih bolnici u Risnu isplaćeno ostalih 300.000 dolara, što je jednako kupovnoj moći 2,36 miliona
90 Dvadeset i pet godina rada i života bolnice „Vaso Ćuković“, str. 12-13.
91 Isto, str. 17-18.
dolara iz 2008. godine. Tako je ispoštovan testament Vasa Ćukovića, čija se spomen-bista nalazi u dvorištu bolnice. Po sumi
novca koju je opredijelio u dobrotvorne svrhe, Vaso Ćuković je najveći filantrop u istoriji Crne Gore.
Nadbiskup i dobrotvor
Katolička crkva u Crnoj Gori je po broju vjernika bila manja u odnosu na pravoslavnu crkvu i Islamsku zajednicu, ali je imala
više afiniteta za dobrotvorne aktivnosti. Najbolji primjer za to je barski nadbiskup Nikola Dobrečić. Rođen je u Starom Baru 28.
januara 1872. godine.92 Prezime je dobio po mjestu Dobreci kod sela Livara u Krajini, odakle je bila njegova porodica. Osnovnu
školu je završio u Starom Baru, a od 1890. godine školovao se u zavodu Collegio Urbano. U Rimu je završio teološki i filozofski
fakultet, na kojima je stekao dva doktorata. U lateranskoj bazilici Sv. Jovana, Dobrečić je 1898. godine rukopoložen za sveštenika,
nakon čega se vratio u Crnu Goru. Bio je paroh u Zupcima, a 1905. godine postavljen je za paroha tek uspostavljene katoličke
parohije na Cetinju. Tokom boravka na Cetinju bio je i profesor Cetinjske gimnazije u kojoj je predavao klasičnu filologiju i
francuski jezik. Dobrečić je 10. marta 1912. godine u kapeli Kongregacije De Propaganda Fide u Rimu svečano posvećen za
barskog nadbiskupa. Posvećenje je izveo državni sekretar Vatikana, kardinal Merry Del Vala. Podržavao je politiku Crne Gore u
Balkanskom i Prvom svjetskom ratu i bio je blizak crnogorskom dvoru. No, 1918. godine postao je veliki pobornik bezuslovnog
ujedinjenja Crne Gore i Srbije i od Vatikana je tražio da prizna Kraljevinu SHS.
U međuratnom periodu često je putovao. U SAD je boravio 1926. i 1929. godine, a 1934. godine u Južnoj Americi.
Kanadu i Filipine je posjetio 1937. godine. Često je putovao po Evropi. Na ovim putovanjima je obilazio jugoslovenske iseljenike
i od njih sakupljao dobrotvorne priloge. U SAD se sastao sa Henrijem Fordom i dogovorio izgradnju fabrike automobila u
Baru, ali je Velika ekonomska kriza spriječila ostvarenje tog plana. Dobrečić je bio poznat kao veliki zagovornik privrednog
razvoja Bara i Crne Gore. Zalagao se za izgradnju željeznice kroz Crnu Goru, vodovoda, isušivanja močvarnog zemljišta u
Baru, unapređenja turizma i otvaranja škola. Dobrečić je bio i jedan od poznatih intelektualaca u Crnoj Gori. Bio je izvanredno
obrazovan i govorio je osam stranih jezika: engleski, njemački, francuski, albanski, turski, španski, italijanski i latinski. Bavio se
naučnim radom, a svoje tekstove je objavio u mnogim novinama i časopisima. Sarađivao je i materijalno pomagao Društvo za
proučavanje istorije Crne Gore u Beogradu, a novu zgradu nadbiskupije je pretvorio u kulturno središte Bara. Tu su se održavale
književne, pozorišne i muzičke manifestacije. Objavio je kraći prospekt o Crnoj Gori, koga je dijelio na svojim putovanjima.
Pisao je pjesničke pamflete u čast crnogorskih i srpskih državnika i crkvenih velikodostojnika. Sa predstavnicima pravoslavne
crkve i Islamske zajednice u Crnoj Gori imao je prijateljske odnose. Često je isticao Njegoševe stihove „brat je mio koje vjere
bio“. Tokom Drugog svjetskog rata opredijelio se za antifašizam, osuđivao italijansku okupaciju i pripajanje djelova crnogorske
teritorije Velikoj Albaniji, i govorio protiv NDH. Uticao je na to da odnosi među pripadnicima različitih vjeroispovijesti u
Baru tokom rata budu prijateljski. Zbog takvog držanja, komunistička vlast mu je nakon rata odala priznanje. No, Dobrečić
92 Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorica, 2006, str. 564-565.
39
Nadbiskup Nikola Dobrečić
Dobrečić je iznad svega bio
poznat kao dobročinitelj.
Zvali su ga „otac sirotinje“.
Za finansiranje sirotišta,
formiran je “Sirotinjski fond”,
u koga je Dobrečić uložio svoje
nepokretnosti.
Katolička crkva u
Crnoj Gori je po broju
vjernika bila manja u
odnosu na pravoslavnu
crkvu i Islamsku
zajednicu, ali je imala
više afiniteta za
dobrotvorne aktivnosti.
40
je s komunističkom vlašću došao u sukob zbog odnosa između države i crkve, pa je posljednje
godine proveo u oskudici i izolaciji. Umro je 14. novembra 1955. godine u Zagrebu. Dobrečić
je bio nosilac mnogih odlikovanja, među kojima se izdvajaju: Danilov orden I stepena, Orden
Jugoslovenske krune I reda i Orden Sv. Save I reda.
Dobrečić je iznad svega bio poznat kao dobročinitelj. Zvali su ga „otac sirotinje“.93
Pomagao je kulturna i sportska društva, dobrotvorne organizacije i pojedince, ali je najviše
pomagao siromašnima i to pod geslom „pomoći ljudima bez obzira na vjeroispovijest“. Tako
je 1921. godine pomoć od 20.000 dinara, koju je dobio od Vatikana, podijelio u pet okruga
djeci stradaloj u ratu. Kako bi ta pomoć bila stalna, Dobrečić je odlučio da formira sirotište.
Vlasti su 1921. godine odobrile osnivanje „Nadbiskupskog sirotišta“. Za njegovo finansiranje
formiran je „Sirotinjski fond“, u koga je Dobrečić uložio svoje nepokretnosti. Fond se finansirao i
iz drugih zadužbina, dobrovoljnih priloga i članarina.94 Dobrečić je priloge za ovaj fond skupljao
u Americi, a pomoć su dali Crevni krst KSHS i Ministarstvo spoljnih poslova Francuske.
Odbor „Sirotinjskog fonda“ je imenovan 1925. godine. Predsjednik je bio prof. Niko Dumančić,
potpredsjednik Nikola Koći, sekretar Marko Aštić, blagajnik Mitar Iličković, a članovi: Frano
Brkan, Andrija Prela, Marko Demirović, Tomo Marđokić i Zefa Iličković. Sirotište je otvoreno
1930. godine. Radilo je do Drugog svjetskog rata i u njemu je tokom godine boravilo oko 50 djece.
Dobrečić je planirao da izgradi sirotište za djecu iz čitave Crne Gore. Formirao je fond od 465.000
dinara i priložio zemljište sa 768 korijena masline, ali je Drugi svjetski rat spriječio realizaciju
ovog plana. Dobrečić je pri nadbiskupiji 1930. godine otvorio zabavište, kome je darovao kuću
i zemlju u Gretvi (Stari Bar). Početkom 30–ih godina u zabavištu je bilo oko 80–ro djece, sve
tri vjeroispovijesti. Zabavište je radilo do 1941. godine. Zbog potreba obrazovanja domaćeg
svešteničkog kadra, Dobrečić je 1935. godine otvorio sjemenište u staroj zgradi nadbiskupije
na Gretvi. Do 1941. godine u sjemeništu su obrazovana 23 učenika, a samo su šestorica postali
sveštenici. Nadbiskupija je učenicima obezbjeđivala besplatan smještaj i hranu. Dobrečić je želio
da u Baru otvori konvikt (samostan) za djevojke, a za njegovo izdržavanje je darovao zemljište
„Novakovića brijeg“ i prikupio 4 miliona dinara, koje je položio u Sarajevsku banku, ali je
izbijanje Drugog svjetskog rata omelo i ovu Dobrečićevu ideju, a novac je propao. Svakako da je
Dobrečićev dobrotvorni rad imao za cilj promovisanje katoličke vjere, ali je njegovo pomaganje
svim ugroženim ljudima, bez obzira na vjeru, pravi primjer individualne filantropije.
93 Rastoder Šerbo, Rastoder Jasmina, Dr Nikola Dobrečić, arcibiskup barski i primas srpski, Budva, 1991, str. 107.
94 Isto, str. 109.
V - Zadužbine u Crnoj Gori
Z
adužbinarstvo je najrasprostranjeniji i najefikasniji oblik filantropije. Zadužbine
u Crnoj Gori počinju da se formiraju u XIX vijeku. Pojavile su se u Boki, a
početkom XX vijeka šire su u ostale djelove Crne Gore. Imovina ovih zadužbina
nije bila velika. Uglavnom se sastojala od zemljišta, stambenih i poslovnih objekata. Ovi
objekti su izdavani u zakup, a stečeni novac zadužbinske uprave su davale za obrazovanje, za
pomaganje starih i bolesnih, ili za ekonomski i kulturni razvoj lokalnih zajednica. Osnivanje
i rad zadužbina u Crnoj Gori predstavljeni su hronološkim redom.
Zadužbinarstvo je
najrasprostranjeniji
i najefikasniji oblik
filantropije. Zadužbine u
Crnoj Gori počinju da se
formiraju u XIX vijeku.
Zadužbina „Bošković – Đurović – Laketić“
Jedna od najstarijih zadužbina na teritoriji današnje Crne Gore je zadužbina „BoškovićĐurović-Laketić“. Osnovali su je Jovan Bošković, Đuro Đurović i Jevrosima Laketić.
Jovan Bošković, iz Tople kod Herceg Novog, rođen je 9. juna 1761. godine i kao
mladić se počeo baviti pomorstvom. Otplovio je do Smirne (današnji Izmir u Turskoj) i
upoznao trgovca Jova Kurtovića, za koga je počeo da radi. Kasnije je Jovan Bošković
formirao samostalnu trgovinu. Za kratko vrijeme je postao jedan od najbogatijih trgovaca
u Smirni. Oženio se bogatom Grkinjom i imao 4 sina i 6 kćeri. Umro je u Smirni u junu
1831. godine. 95 U svom testamentu, sastavljenom 17. marta 1826. godine, Bošković je dio
bogatstva opredijelio za dobrotvorne svrhe u Herceg Novom. Crkvi Sv. Spasa u Toploj
i manastiru Savina je dao po hiljadu pjastara, a siromašnima iz „drage domovine“ 3.000
pjastara. Značajna sredstva Bošković je usmjerio ka otvaranju škole u Herceg Novom. O
tome u testamentu kaže:
“
Jedna od najstarijih zadužbina
na teritoriji današnje Crne
Gore je zadužbina „BoškovićĐurović-Laketić“. Osnovali
su je Jovan Bošković, Đuro
Đurović i Jevrosima Laketić.
„Isto tako ostavljam u mojoj dragoj domovini da bi se izgradila jedna škola za
vaspitavanje siromašne djece na domaćem i italijanskom jeziku i za izučavanje
plovidbe, nekretninu koja mi je bila ustupljena od strane kapetana Andrije Jankovića
i njegove supruge jer su mi davali piastri 26129 i 32/40 sa kojom nekretninom u
slučaju da se ne bi mogla napraviti rečena škola i imati još dva dobra nastavnika,
95 Jovan S. Nakićenović, Nekoliko detalja o osnivanju i radu pomorske zakladne škole u Herceg Novom,
„Boka“, zbornik radova iz nauke, umjetnosti i kulture, broj 4, Herceg Novi, 1972, str. 204.
41
41
Testament Jovana
Boškovića je podstakao
vlasti i građane Herceg
Novog da sakupe
dodatni novac za
otvaranje škole, i mnogi
građani su dali priloge.
Jevrosima Laketić je u
testamentu navela da
svoju kuću opredjeljuje
za školsku zgradu, i da
se njena zadužbina spoji
sa zadužbinama Jovana
Boškovića i Đura Đurovića.
jednog na domaćem jeziku, a drugog na italijanskom jeziku i za plovidbu, za zaradu i izdržavanje
pomenutih nastavnika i za izgraditi školu, ako ne bi bilo dovoljno ono što se tiče te nekretnine i
ako se ne nađe još neki drugi zemljak koji bi pomogao u onome što bi još trebalo, tada će pomenuta
nekretnina ostati na račun mojih kćeri i sinova da čine ono što se njima bude svidjelo. Zatim ako se
bude našla neka dobra duša da pomogne ostatak što bi trebalo za rečenu školu i nastavnike i održati
to u dobrom redu za uvijek, tada moji nasljednici i potomci neće moći nikada imati nikakav zahtjev
za rečenim nekretninama, kao također ni za onima koje će kao pomoć ostatku gradnje pružiti
svi ostali koji će pomagati još. Tu se podrazumijeva neopozivi poklon, i od njihovih nasljednika
i potomaka neće se moći ništa pitati, a pomenuti dar će biti za moju dušu, i svih ostalih koji su
priskočili i pomogli.“96
Ovaj testament je podstakao vlasti i građane Herceg Novog da sakupe dodatni novac
za otvaranje škole. Mnogi građani su dali priloge, a djeca Jovana Boškovića su 1835. godine
obećala da će pomoći otvaranje škole. To je, ipak, bilo nedovoljno, sve do 1838. godine kada je
umro bogati trgovac Đuro Đurović iz Trsta. Đurović je rođen u Žlijebima kod Herceg Novog
sredinom XVIII vijeka. Bavio se pomorstvom i trgovinom. Živio je u Trstu i tu je stvorio
bogatstvo. 97 Nije imao djece, i nakon smrti svoje žene, u Trstu je 27. aprila 1838. godine
napisao testament u kome je naveo da svoju imovinu dijeli siromašnima, rodbini, prijateljima,
crkvama i manastirima, i pod tačkom 17 naveo:
“
„Ostavljam odjednom toliko dvije kuće (u Trstu-D.P.) označene brojem 99 i brojem
157. Ove kuće ostavljam da se osnuje jedna škola jezika srpskohrvatskog, njemačkog
i italijanskog i ta će se škola morati otvoriti u Boki Kotorskoj u Herceg Novome,
na Toploj ili u gradu Herceg Novome, i sa svršetkom ove dvije kuće morat će se
platiti nastavnik i ostali troškovi za školu, na današnji dan vraćaju (prihoduju-D.P.)
pomenute kuće fjorina 1260, zapamti odbor veliki magazin kuća br.118 i br. 99 da i taj magazin
isto tako sa obje kuće bude za školu“.98
Zadužbine trgovaca Boškovića i Đurovića su bile gotovo identične, a presudan korak ka
otvaranju škole bila je posljednja želja Jevrosime Laketić, rođene Vladislavić, koja je umrla u
42
96 Državni arhiv Crne Gore (DACG)-Arhivsko odjeljenje Herceg Novi (AOHN), Testament Jovana Boškovića.
97 Jovan S. Nakićenović, navedeno djelo, str. 204-205.
98 DACG-AOHN, Testament Đura Đurovića.
selu Srbina kod Herceg Novog 1847. godine. U testamentu je navela da svoju kuću opredjeljuje za školsku zgradu, i da se njena
zadužbina spoji sa zadužbinama Jovana Boškovića i Đura Đurovića.99 U testamentu Jevrosime Laketić se navodi:
“
„Ova moja kuća, u kojoj živim, i baština okolo kuće, te mi je treći dio ostao od očinstva a dva dijela kupio počivši moj
muž od našljednika pokojnog mog oca, želim da bude u polzu škole, koja se blagonadežno očekuje da se ustanovi po
zavještajima počivših Jovana Boškovića i Georgija Đurovića, na srpskom dijalektu slovima kirilijanskim ili našijem
crkvenijem bukvama radi polze naše mladeži“.100
Tako su prikupljena dovoljna sredstva za otvaranje škole. Imovina Jovana Boškovića je prodata za 4.880 forinti, a
upravljanje kućama Đura Đurovića u Trstu preuzeo je trgovac Marko Kvekić. On je obnovio te kuće i tako povećao prihode od
njih. Sa ovim novcem je obnovljena kuća Jevrosime Laketić i adaptirana za potrebe Srpske pomorske zakladne škole u Herceg
Novom. Škola je imala više naziva: „Fondacionalna škola nautike i jezika“, „Blagodjetelno zavodno učilište jezika i moreplovstva“,
„Zavod Srbina“ itd.101 No, u Statutu škole iz 1862. godine njen naziv je „Škola jezika, Pomorska zakladna škola u Herceg
Novom“.102 Statutom je bilo previđeno da se uče: srpskohrvatski, njemački i italijanski jezik.103 Prvobitno su predviđena otvaranja
dva odsjeka: 1. za srpski jezik sa ćirilicom, italijanski i nemački jezik; i 2. odsijek za pomorstvo. Odsjek za pomorstvo je počeo
s radom 1858. godine, odsjek za srpski jezik 1867, a za italijanski jezik 1872. godine. Od 1875. godine radio je samo odsjek za
jezike. Škola je radila do 1914. godine, kada je rad prekinula zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. U septembru 1919. godine
preimenovana je u Nižu realnu gimnaziju. Od 1946. godine imovina škole se nalazila u državnom vlasništvu, i u njoj je radila
gimnazija. Od 1958. godine zvala se Osnovna škola „Milan Vuković“. Zgrada je stradala u zemljotresu 1979. godine, i nakon toga
je napuštena, a u avgustu 2008. godine izgorela je njena unutrašnjost. Škola je imala brojne donatore. „Srpska kreditna zadruga“
iz Herceg Novog je 1920. godine poklonila 10.000 kruna.104 Kapetan Nikola Janković (1870-1936), koji je rođen u Igalu, a
živio u Trstu, poslao je 1921. godine pomoć školi od 35.520 kruna, koje je prikupio od nekoliko dobrotvora iz Trsta. Tokom
1922. godine pomoć su poslali Božo Nikolin Đurđević iz Mokrinja, koji je živio u Bjuik Montani (SAD), u iznosu od 80.000
kruna, i Đina Mihanović, rođena Vukasović iz Orahovca, koja je živjela u Buenos Ajresu (Argenitna) od 50.000 kruna, od čega
je polovina data školi, a polovina za „javnu dobrotvornost“.
99 Jovan S. Nakićenović, navedeno djelo, str. 205.
100 Mr Dušan Mandić, Sto dvadest peta godina od osnivanja hercegnovske pomorske zakladne škole u Srbini, „Boka“, broj 13-14, Herceg Novi, 1982,
str.188.
101 Skupština Opštine Herceg Novi, Izvještaj anketnog odobra treće radne grupe o stanju zadužbine „Bošković-Đurović-Laketić“ u Srbini, 2006, str.7
102 DACG-AOHN, Statut Škole jezika, Pomorske zakladne škole u Herceg Novom u Boki Kotorskoj, odobren na osnovu poštovanog Žurnog pisma od 18.
aprila 1862., Br. 3754/321 C.U Uzvišenog Carsko-kraljevskog državnog ministarstva, od strane carsko-kraljevskog dalmatinskog Namjesništva,
Zadar, 7. maj 1862.
103 Isto, str. 4.
104 DAC-AOHN, Testament Jevrosime Laketić. Marija Crnić-Pejović,Herceg-Novi poslije I svjetskog rata po zapisima Toma K. Popovića, „Boka“, broj.
15-16, Herceg Novi, 1984, str. 148.
43
„Štednja Lesova“
Leso Pavković je rođen 1814. godine u Podima kod Herceg Novog. Potiče od stare porodice Pavković, koja se nakon zauzimanja
Herceg Novog od strane Mlečana 1687. godine, doselila iz Bjelopavlića.105 Do XIX vijeka iz ove porodice poteklo je nekoliko
poznatih pomoraca, pa je i Leso poslije školovanja u Herceg Novom postao pomorac. Poručnički i kapetanski ispit položio je
u Trstu. Zapovjednik broda postao je 1839. godine. Lesov stric, Luka Pavković, bio je imućan pomorac, suvlasnik i kapetan
broda „Ilirik“. On se 1851. godine povukao iz posla, i nastanio u Meljinama. Za nasljednika je imenovao Lesa i pozvao ga da
dođe u Herceg Novi kako bi upravljao velikom imovinom, koja se sastojala od „nekoliko kuća, dućana, magacina i zemalja u
Hercegnovome i okolini“.106 Leso je prihvatio poziv i vratio se u Herceg Novi. Tokom 20 godina bavljenja pomorstvom zaradio je
dosta novca, i sa stričevom imovinom postao je jedan od najbogatijih ljudi u Herceg Novom. Izabran je za predsjednika opštine
Herceg Novi, i radio je za dobrobit svih građana. Kada je 1856. godine u Boki izbila velika glad, kapetan Leso je od svojih
sredstava kupovao žito i dijelio gladnima. Bio je poštovalac prosvjete i nauke. Testamentom iz 1872. godine, dio imanja koje je
vrijedilo 50.000 fiorina zavještao je u dobrotvorne svrhe. U testamentu, koje je Leso nazvao „Osnovno pismo“, navodi se:
“
1. Kuću moju u Trijestu u ulici San Filijero No 14 sa moje četiri butige u ovoj varoši Novskoj pod No 156, 158, 98,
100 i magazin što mi je u ortakluku sa nasljednicima pokojnog Vasa Poznanovića, u ovome stanju kako se nađu u
trenutku moje smrti, ostavljam kao fond Školski, da upravljaju navijek š njim Tutori Sv. Sergija i Vaha od Poda i tizi
tutori upravitelji i po tome zavještaniju sami legalni administratori od ove fondacije, imaju od prihode gore pomenutog
fonda besprekidno izučavati po jedno dijete iz parohije Sv. Sergija i Vakha u one granice u koje stoji sada, sa pristojanijem
štipendijom da može izučiti gimnaziju, Univerzitet i dobiti doktoralni vijenac u onoj nauci, koju bude sami učenik obljubio sve o
fondacionalnom trošku.
2. Za izabrati to dijete naređujem tutorima Sv. Sergija i Vakha, samim legalnim upraviteljima ovog zavoda, da dadu prvenstvo
onome učeniku od parohije prijepomenute, koga nađu najsposobnijeg za nauku u Elementarnoj školi i tek bude ovaj svršio s uspjehom
ovu sa četiri klase, onda tek počinje štipendijum za produženje u gimnaziji, a ne prije toga.
3. Budući da ostavljam samijem tutorima višespomenute crkve sv. Sergija i Vakha da oni upravljaju administracijom i
naznačuju koliko i kome će se dati stipendijum bez da se u tome ima miješati Vlada ni najmanje, nego samo oni da predaju račun
svake godine onome kome sljeduje za dobar poredak, zato ostavljam na njihovu savjest i odgovornost pred Bogom, da u izbiranju budu
nepristrasni i pravedni, da ne paze na hatar ni ličnost ni ništa drugo isto samo na sposobnost samog učenika.
4. Naređujem tutorima Sv. Sergija i Vakha da oni budu naznačiti gimnaziju u koju će izabrani učenik poći učiti, a učeniku
ostavljam pravo da on isti odredi u koje će sveučilište, u kome će nauke svršiti, onu nauku koju sam bude svojevoljno obljubio bez da
ga iko prinudi. U tečenju učenja ovoga (pitomca u manju gimnaziju) ako bi koji od ovih pretpostavio postanuti civilnim inžinjerom
105 Maksim Zloković, Kapetan Leso Pavković, Godišnjak pomorskog muzeja u Kotoru, broj VI, Kotor, 1957, str. 221.
106 Isto, str. 224.
44
mehanikom i.t.d. slobodno mu je da pređe u realku, a otuda u politeknik na mjesto sveučilište, za tu
izučiti se i doktorati se u onoj struki nauke koju bi obljubio na izdržavanje moje fondacije, budući
da je moja želja samo da imamo svršeno učenih ljudi, pak u bilo koju nauku mu drago...
6. Koliko će stipendije davati naznačenome pitomcu to ostavljam tutorimaadministratorima, da oni u svoje vrijeme naznače i zato naređujem da paze strogo za dobar
poredak, da ne troše bez potrebe, ali pri tome da ne čine učeniku mučiti se od gladi ni od oskudice,
nego po duši što nađu pristojnije i umjereno mjesto u koje ima učiti se.
Stipendijum ima biti naznačen toliko na godinu a ova svota, razdijeljena na dvanaest
mjeseci pak da mu se dava mjesečno, toliko za vrijeme škole kao i ona dva mjeseca odpusta, bio
on za ovo vrijeme kod svoje kuće ili u drugom mjestu, pri tom dodaće mu se neizbježimi trošak za
prevoz od kuće do učilišta i pri svršetku školske godine za povratak od učilišta do njegove kuće i tako
svake godine do svršetka doktorata.
7. Pokraj ove uredbe, što preporučujem najglavnije je da se zdanija od fondacije izdržavaju
u dobrome stanju da tako mogu vječno dobar prihod davati, jerbo sa zanemarenjem izčezla bi
moja fondacija, kada ne bi prihod davala, a poslijed toga naređujem, da ako bi preteklo novaca
od prihoda onda neka se drugo dijete uputi prijed nego se onaj prvi doktorira, samo da u glavnicu
ne tiču nipošto, i s tom opaskom da u prve godine mogao bi se služiti jedan pokrajni trošak koji
ću ovdje naznačiti tojest mojemu našljedniku Savu Đurovu Pavkoviću mislim naložiti da mu se
dade za visoke nauke u svoje vrijeme. Za to ću se i ja misliti za moga života no ako bi se slučilo u
vrijeme moje smrti da se nađe gimnaziji, sveučilištu ili u kojem drugom visokom zavodu, to će se on
izdržavati od nasljednog prihoda, no za jedno odličje i moju ljubav, neka mu se iz fondacije dava
jedna godišnja pomoć od ćesarskih cekina zlatnih dvanaest (12) da nabavi od toga knjiga i drugih
stvari na njegovu volju i to sve do svršetka nauke i doktorata, to naređujem s pouzdanjem da ova
mala svota neće prepriječiti da se oni određeni pitomci ne upute kako sam gore rekao. Na pošljetku
neka ovi moji pođanski doktori promisle koliko se i ja o njima staram, a za blagodarnost molim i
zaklinjem da budu postignutu nauku svagda upotrebiti na čest i polzu Crkve i vjere pravoslavne.
8. Neka se ova fondacija zove „Štednja Lesova“. Iz naimenovanja ovoga vidi se, da sam
i ja štedio za ljubimu narodnu prosvjetu i napredak, šljedovateljno ako bi koji izabrani pitomac
(učenik) prekinuo učenje, za koji mu drago razlog, ili se svojevoljno odrekao učenja, ili prognat bio
iz učilišta za zlopovedenije, to on gubi štipendiju od ovoga fonda od onog časa kad bi se to slučilo,
zašto nema jedan koji ne napreduje smetati drugome valjanome i poštenome obhodimome mladiću
narodnjaku da postupi na njegovo mjesto za narodnu sreću i napredak...
Od svega ostalog dvižimog i nedvižimog u kućama, baštinama, pokućstvu i u novcu
Leso Pavković je bio
predsjednik opštine Herceg
Novi, i radio je za dobrobit
svih građana; kada je 1856.
godine u Boki izbila velika
glad, kapetan Leso je od
svojih sredstava kupovao žito
i dijelio gladnima.
45
45
imenuje poduslovnog našljednika svog unuka Savu Pavkovića.
Ako bi se slučilo da ovi moj poduslovni našljednik umre bez poroda onda po njegovoj
smrti sve ovo imuće što je on uživao neka pređe u školski fond, što sam za fondaciju ostavio, i
tako onu umnožiti i tada tutori gore pomenuti-administratori neka upućuju više djece na visoke
nauke, koliko prihod može podnijeti, sa tom opaskom samo da se ima svake godine izdavati od
toga prihoda pedeset fjorina, da se dadu u prćiju jednoj sirotoj djevojci iz parohije Sv. Srđa i Vakha.
Ako se koje godine nebi nijedna udala, neka ovi fjorini ne ulaze u glavnicu, nego spreme na stranu,
pak da se dadu onda kada bi se udala više od jedne da nebi koja ostala, bez te moje pomoći od više
rečene svote od 50 fiorina.107
Kapetan Leso Pavković je umro 1885. godine u Herceg Novom, a iz njegovog
„Školskog fonda“, još dok je bio živ, jedan stipendista je završio medicinu. Kakva je bila dalja
sudbina ove fondacije nije poznato.
Zaklada Pera Lukova Tripkovića
Pavković je bio poznat kao
najveći dobročinitelj u Boki
tokom druge polovine XIX
vijeka; osnovao je Zakladu
koja je raspolagala sa 120.000
zlatnih kruna, čije su dvije
trećine godišnjih prihoda
dobijali siromašni u Dobroti.
46
Pero Lukov Tripković je rođen u Dobroti 13. septembra 1809. godine. Tu je završio osnovnu
školu, a pomorsku školu je završio Trstu.108 Postao je pomorski oficir, ali se kratko zadržao
na brodu. Udružio se sa trgovcem Mihom Deltom u Trstu i otišao u Taganrog u Rusiju, gdje
je otvorio trgovinu. Za kratko vrijeme je proširio posao u Rostovu, Berđansku i Marianopolu
i obogatio se. Zbog toga ga je čuvena kompanija „Mauro i sinovi“ iz Odese pozvala da bude
njihov partner u svim njihovim trgovinama u Londonu, Livornu, Odesi i Marselju. Tripković
je prihvatio poziv i preuzeo upravljanje centralom kompanije u Odesi. Novi posao mu je
donio ogromno bogatstvo. U Odesi je proveo veći dio života, a potom se preselio u Trst.
Značajan dio svog bogatstva Tripković je iskoristio kako bi pomogao svojim sunarodnicima.
Finansirao je gradnju nekoliko jedrenjaka koje je poklonio Bokeljima kako bi unaprijedio
njihovo pomorstvo i trgovinu. Bio je poznat kao najveći dobročinitelj u Boki tokom druge
polovine XIX vijeka. U Dobroti je osnovao Zakladu koja je raspolagala sa 120.000 zlatnih
kruna. Upravljanje Zakladom povjerio je opštini Dobrota. Po Tripkovićevoj želji, dvije trećine
107 DAC-AOHN, A-106/18, Testament Aleksandra Pavkovića. Testament je objavio Ignjatije Zloković,
Kapetan Aleksandar Pavković, „Boka“, broj, 6-7, Herceg Novi, 1975, str. 217.
108 Anton Milošević, Pero Lukov Tripković, Godišnjak pomorskog muzeja u Kotoru, broj VI, Kotor, 1957, str.
227.
godišnjih prihoda Zaklade dobijali su siromašni u Dobroti, a jedna trećina je dodijeljena za školu. Pored Zaklade, Tripković je
imao još zavještanja. Jedno od njih je iskorišćeno kako bi se sagradio zvonik crkve Sv. Eustahija u Dobroti. Tripković je umro u
Trstu 30. juna 1888. godine. Sahranjen je u Dobroti, na groblju Sv. Stasije.
Zadužbina „Aleksandar Duković“
Porodica Duković je u XIX vijeku bila ugledna i bogata. Živjela je na Toploj u Herceg Novom, Trstu i Firenci.109 Aleksandar
Duković i njegova žena Ana, rođena Brajović, imali su dvije kćeri i sina. Njihova ćerka Elisaveta – Eliza, rođena je 26. VI 1854.
godine u Kotoru.110 Udala se za Velimira Lombardića. Umrla je 12. maja 1921. godina na Toploj u Herceg Novom i sahranjena
u istom mjestu u crkvi Sv. Spasa. Eliza Lombardić je bila nasljednik imovine svog oca Aleksandra, i 11. septembra 1909. godine
u Firenci, u svom testamentu, svu svoju imovinu u Herceg Novom, Trstu i Firenci opredijelila je za osnivanje Zadužbine sa
imenom njenog oca Aleksandra Dukovića. Eliza Lombradić je u svom testamentu navela:
“
„Ostavljam svu svoju
imovinu
u
svrhu
vaspitanja i hoću da
ova zadužbina nosi ime
mog obožavanog oca
Aleksandra Dukovića. Prihodom moje
imovine imaju se školovati mladi Srbi
oba spola pravoslavne vjeroispovijesti,
u nauci, u književnosti, umjetnostima
kao muzici, pjevanju, a prvenstveno
u ovim dvjema posljednjima. Ali
pod uslovom da ko god bude uživao
ovu moju zadužbinu, moraće svršivši
studije, nadoknaditi potrošenu svotu.
Suviše hoću da ova moja imovina bude
upotrebljena tek poslije pet godina, jer
hoću da za prvih pet godina njen prihod
109 Marija Čolpa, Trošna zgrada za uspomenu, Monitor, Podgorica, 2008, broj 901.
110 Dokumentacija Upravnog odbora Fondacije „Aleksandar Duković“. Ovu dokumentaciiju nam je ustupio predsjednik Upravnog odobora Milan
Sijerković.
47
Kuća zadužbine Duković u Trstu
(Via Madona del Mare 3 )
Eliza Lombardić je bila
nasljednica imovine svog
oca Aleksandra, i svu svoju
imovinu u Herceg Novom,
Trstu i Firenci opredijelila
je za osnivanje Zadužbine
sa imenom njenog oca
Aleksandra Dukovića.
bude uglavničen, a poslje ovog roka hoću da se dobivenom svotom sagradi u Hercegnovome u Boki
Kotorskoj, domovini moga muža, jedna pokrivena tržnica sa stubovima na njegovu uspomenu sa
ovim natpisom: VELIMIR G. LOMBARDIĆ u Hercegnovome. Ova zadužbina Aleksandra
Dukovića biće obavezna da svake godine na dan 4. maja dade služiti službu Božju u crkvi na
Toploj kod Hercegnovoga za upokoj duše Aleksandra Dukovića, njegove cijele porodice i porodice
Lombardić, a sem toga mora podijeliti siromasima kruna 50. Mora uzdržavati stabla naranča
u zemljama na Toploj, čuvati sve u potpunom redu, i po mogućnosti nastojati da se zadužbina
poveća“.111
Ova imovina je uknjižena kao vlasništvo Zadužbine 1924. godine. Imala je 26.622
m² zemljišta i 2 kuće u Herceg Novom, ali je nakon 1945. godine imovina eksproprisana i
nacionalizovana, tako da je ostalo svega 1.062 m² i kuća od 274 m² u Risanskoj ulici broj 2 u
centru grada.112 U Trstu Fondacija ima imovinu od 987 m² poslovnog i stambenog prostora i
140 m² tavanskog prostora. Ovi objekti se nalaze u ulici Via Madona del Mare 3, i u ulici Via
Cavana 12. Veliki stan Elize Lombardić u Firenci danas nije u posjedu Fondacije. U Hereceg
Novom je obnovljena fondacija „Aleksandar Duković“, koja se bori za povraćaj zadužbinske
imovine.
Zadužbina Mila Zlokovića i
njegove supruge Ane. rođ. Mihanović
Milivoj-Milo Bogdanov Zloković rođen je 1865. godine u Bijeloj.113 U Kotoru je završio
gimnaziju, a Pomorsko-trgovačku akademiju u Trstu. Nakon toga je otputovao u Južnu
Ameriku, gdje je radio sa kapetanima Jovom i Milošem Vukasovićem, pomorcima iz Dražinrta
kod Orahovca. Potom je radio na brodovima i u agencijama brodovlasničke porodice
Mihanović, koji su u Argentini bili poznati pod imenom „kraljevi brodovlja“. Ova porodica
je bila iz Dubrovnika. Milo se oženio sa njihovom sestrom Anom, i zbog zdravstvenih
48
111 DACG-AOHN, A49/21, Uv8/21. Testament Elize Lombardić, rođ. Duković.
112 Opština Herceg Novi, Anketni odbor za ispitivanje zadužbina, legata i drugih Fondacija u korist građana
Opštine Herceg Novi, Izvještaj Anketnog odbora o stanju zadužbine „Aleksandar Duković“ Herceg Novi, 30.
06. 2006, str. 4.
113 Petar D. Šerović, Jedna znamenita stara kapetanska palata u Bijeloj u Boki Kotorskoj, Godišnjak pomorskog
muzeja u Kotoru, broj VIII, 1959, str.179.
razloga, početkom XX vijeka se vratio u Bijelu. Kapetan Milo je sa ženom i majkom živio u
palati Zlokovića. Ovu palatu su sredinom XIX vijeka od bogate borodice Bujović-Zmajević
iz Perasta, kupili Bogdan i Jovo Zloković, otac i stric Milovi. Palata je podignuta u prvoj
polovini XVIII vijeka i bila je jedna od najljepših kapetanskih palata u Boki Kotorskoj. U
palati zvanoj „Palac“ boravio je saksonski kralj Fridrih Avgust, a knjaz Nikola je sa porodicom
u njoj ljetovao. Austrijska vojska je tokom Prvog svjetskog rata opljačkala „Palac“, a kapetan
Milo i njegova supruga Ana su 1919. godine otišli u Veneciju, a zatim u Buenos Ajres, gdje je
Milo umro iste godine.
Milo i Ana su željeli da pomognu omladini i zbog toga je nakon smrti Milivoja
Zlokovića, njegova supruga Ana u dva zakladna pisma, iz 1922. i 1928. godine, palatu
površine 202 m² i zemljište površine 5.993 m² zavještala, prvo u ekonomske svrhe, u cilju
unapređenja Boke Kotorske i hercegnovske rivijere, a potom i za humanitarne ciljeve.114 U
prvom zakladnom pismu se navodi:
“
„Gospođa Ana ud. Mila Zlokovića, kao isključiva nasljednica Mila Zlokovića pok.
Bogdana iz Bijele po dosudnici 23. avgusta 1911 A 95/22/3 kotarskog suda u
Hercegnovome, osniva ovijem fondaciju pod imenom „Zadužbina Mila Zlokovića
i njegove žene Ane, rođ. Mihanović“ u Bijeloj, kojoj zadužbini ista dariva i ustupa
u neograničenoj vlasnosti nepokretna dobra. Gospođa Ana ud. Mila Zlokovića
namjenjuje gorespomenutu zadužbinu za svrhe privrednog unapređenja Boke Kotorske a naročito
rivijere hercegnovske, kako će Boka osjetiti toplu ljubav njezinog muža Mila prema svome rođenome
kraju, koji i ona dijeli, i kako će poslužiti na ugled drugim Bokeljima, da se sjećaju i ljube svoju
veličanstvenu i lijepu Boku, koja će se sjećati u ovoj zadužbini supruga Mila i Ane Zloković, te ih
dostojno spominjati“.
U drugom Zakladnom pismu iz 1928. godine namjena Zadužbine je bila u
„humanitarne ili za nacionalno-privredne svrhe, u cilju unapređenja Boke Kotorske, a
naročito rivijere hercegnovske“.115 Upravu Zadužbine su činili: doživotni predsjednik Mirko
Komnenović (poslanik), Andrija Lazarević (školski nadzornik), Dušan Zloković (glavar
sela Bijela), Dušan Rašković (veliki župan), predsjednik hercegnovske opštine, predsjednik
114 Skupština opštine Herceg Novi, Izvještaj anketnog odbora o stanju zadužbine „Mila Zlokovića i njegove
supruge Ane, rođene Mihanović“, jul 2006. godine.
115 DACG-AOHN, A17/1-10/31, Zakladno pismo Ane Zloković.
Palata Zloković, 1902.
“Gospođa Ana ud. Mila
Zlokovića namjenjuje
gorespomenutu zadužbinu za
svrhe privrednog unapređenja
Boke Kotorske a naročito
rivijere hercegnovske, kako
će Boka osjetiti toplu ljubav
njezinog muža Mila prema
svome rođenome kraju, koji i
ona dijeli...”
49
49
Spomen-ploča na kući Luke Jovićevića
Jovićević je odredio da dio
njegove kuće u ulici Cara
Dušana broj 20 (danas
Karađorđeva broj 31)
pripadne crkvi Sv. Vasilija u
Nikšiću i Gimnaziji u Nikšiću.
50
tutorstva srpske pravoslavne crkve u Toploj i predsjednik „Srpske kreditne zadruge“ u
Hercegnovome. Ana Zloković je odredila da uprava Zadužbine donese Statut, i da onaj dio
prihoda zadužbine koji pretekne nakon ispunjenja osnovog cilja i održavanja zadužbinskih
objekata, upotrijebi u korist poljepšanja sela Bijela. Uprava je 1927. godine imanje Zadužbine
izdala podmlatku Crvenog krsta Kraljevine SHS, a 1932. godine cjelokupno imanje Zadužbine
izdala je u zakup Udruženju penzionisanih oficira i vojnih činovnika Kraljevine Jugoslavije iz
Beograda. Zakup je iznosio 500 dinara godišnje s obavezom da Udruženje renovira „palac“
i uredi zemljište. Ugovor je potpisan na 40 godina, a 1938. godine na 99 godina. Udruženje
je „Palac“ pretvorilo u dobrotvorni Dom za oporavak oficira i vojnih činovnika. Od 1955.
godine u palati-dobrotvornom Domu nalazi se Osnovna škola „Orjenski bataljon“ u Bijeloj,
čime je dijelom ispoštovana želja zadužbinara.116
116 Petar D. Šerović, navedeno djelo, str. 181.
Zadužbina prote Luke Jovićevića
O proti Luki Jovićeviću nema previše informacija. Zna se da je rođen 1851. godine u Ceklinu, i da je dugo boravio u Nikšiću,
gdje je umro 1929. godine. U testamentu, koji je nastao 1. juna 1929. godine, Jovićević je odredio da dio njegove kuće u ulici
Cara Dušana broj 20 (danas Karađorđeva broj 31) pripadne crkvi Sv. Vasilija u Nikšiću i Gimnaziji u Nikšiću. O tome Jovićević
u testamentu kaže:
“
„Drugo dvoje vrata ove kuće ostavljam sa opisanom baštom i pravom koje im pripada i to: POLA MANASTIRU
HRAMA SV. VASILIJA u Nikšiću, a POLA VELIKOJ GIMNAZIJI U NIKŠIĆU za pomoć u đačkom materijalu
siromašnog stana /đacima/. Ovu kuću kako manastiru tako i gimnaziji ostavljam pod ovim uslovima: Da kuću mogu
držati u zajednici ili je podijeliti kako sami požele, ali da je nikad ne mogu prodati, nego da ostane u vjekove kao
moja zadužbina sa natpisom na istoj i sa tom mojom željom, da uprava manastira naredi dejstvujućem svešteniku
toga manastira, da mi čine pri svakoj službi a pri priskomidiji vječiti pomen meni i mojoj suprugi Mariji, a tako i uprava gimnazije
dužna mi je držati godišnji pomen meni i mojoj suprugi Mariji na dan moga predstavljenja – za vječito – t.j. za sve vrijeme dok kuća
bude pripadala gimnaziji. Ako bi se kojoj od ova dva obdarenika ukrivalo na ovaj moj zavještaj ispuniti, da onaj dio moga poklona
Manastiru Nikšićskom bude predat preko najviše vlasti duhovne ovoga manastira – manastiru svetoga Vasilija u Ostrogu, gdje će se
moj zavještaj i ispuniti; a onaj dio koji bi pripao gimnaziji, da se preda najvećoj školi koja bude u tome vremenu u Nikšiću. U slučaju,
da se gimnazija u Nikšiću ukine da onaj poklon njoj dati pripane najvišoj školi u Nikšiću, pa poslije ove svagda najvišoj koja bude u
vremenu kada prestane škola koja uživa ovaj moj legat, ali pod onim istim uslovima, kao što je do tada držala gimnazija.“117
Tesatament Luke Jovićevića je samo polovično ispoštovan, jer si dio kuće nalazi u crkvenom vlasništvu, dok najviša
školska institucija u Nikšiću ne posjeduje dio kuće koji je namijenio testator.
Zadužbina Toma Krstova Popovića
Tomo Popović je rođen 19. februara 1853. godine u Herceg Novom, gdje je završio osnovnu školu.118 Klasičnu gimnaziju i
Učiteljsku školu završio je u Zadru. Od 1874. godine bio je nastavnik u školi u Toploj. U Trstu je živio u peirodu 1879-1883.
godine. Od 1883. godine predavao je u Zakladnoj pomorskoj školi u Herceg Novom, a 1886. godine postavljen je za direktora
ove škole. Uspostavio je saradnju sa najznačajnijim kulturnim i naučnim institucijama iz Beograda, Zagreba, Zadra i Novog
Sada. Za vrijeme balkanskih ratova 1912-1913. godine, slao je priloge za crnogorski i srpski Crveni krst. Dio Prvog svjetskog
117 Dokumentacija Crkvene opštine u Nikšiću, prepis testamenta zaveden pod brojem 2244/29. Dokumentaciju nam je ustupio otac Danilo Zirojević.
118 Maksim Zloković, Tomo Krsto Popović – književnik i istoričar (povodom četrdesetpetogodišnjice smrti), „Boka“, broj 8, Herceg Novi, 1976, str. 274.
51
rata proveo je u internaciji. Nakon rata, do 1923. godine predavao je geografiju, srpskohrvatski i italijanski jezik u Nižoj
gimnaziji u Herceg Novom, i tada je penzionisan. Popović je pisao istorijske, biografske i književne radove. Poznati su njegovi
biografski radovi pod nazivom „Znameniti Bokelji“. Pisao je i članke o ekonomskim i političkim zbivanjima u Boki. U Zadru
je 1884. godine objavljena njegova knjiga „Herceg Novi u spomen petstogodišnjice mu“. Napisao je novelu „Majka Crnogorka“ i
dramu „Čežnja za otadžbinom“, koja je objavljena 1882. godine. Ova drama, čija se radnja odvija na Njegušima i u Petrogradu,
prikazana je u Zetskom domu 1894. godine. Pisao je i pripovijetke koje su objavljivane u časopisima na Cetinju, u Zadru,
Trstu, Novom Sadu i Sarajevu. Drugo izdanje knjige „Herceg Novi u spomen petstogodišnjice mu“, objavljeno je 1924. godine
pod nazivom „Herceg Novi – istorijske bilješke“. To je istorija grada od osnivanja 1384. godine do 1815. godine. Dopisivao se
sa književnicima iz Beograda, Petrograda, Cetinja, Sarajeva, Zadra, Zagreba, Novog Sada, Mostara i Dubrovnika, a naročito
sa: dr Lazarom Tomanovićem, Markom Carem, Simom Matavuljem, Đurom Daničićem, Vladimirom Ćorovićem i dr. U
rukopisu je ostavio dvije knjige „Istorijski dani u Herceg Novome“, koji predstavljaju hroniku koju je on vodio o zbivanjima u
Herceg Novom od 1. XI 1918. godine do decembra 1923. godine.119 Umro je 1931. godine.
Testamentom, sačinjenim 3. novembra 1929. godine i dopunjenim 20. januara 1930. godine, svoju imovinu je
opredijelio u dobrotvorne svrhe. U članu 2 navodi:
“
“
„Moju kuću ovdje u mjestu, pod brojem 120, u kojoj stanujem i koju sam naslijedio od moga pokojnog oca Krsta Đurova
Popovića – Bog mu dušu pomilovao – sa okolnom baščom i svijem ostalijem zemljištem, što joj pripada, ostavljam
ovdašnjem humanom i patriotskom društvu „Kolu Srpskih Sestara“, da se isto društvo smjesti u nju i upotrijebi njezine
prostorije za svoj patriotski rad“.120
Popović je naložio da se kuća i zemljište ne mogu nikada prodati, da udruženje održava kuću, da u kući drži njegovu
sliku i da iznad kućnih vrata bude ćirilični natpis: „Kolu Srpskih Sestara u Herceg Novome Tomo K. Popović“. U članu 3
testamenta Popović kaže:
„Sa mojim novcem, koji preostane po isplati računa za moje bolovanje i ukop, neka se ustanovi fond jedan, koji će nositi
ime Zadužbina Toma K. Popovića. Kada isti fond naraste sa interesima toliko da se može iz njega izdavati pristojna
plata diplomiranom učitelju muzike i notalnog pjevanja, čija će dužnost biti da u ovdašnjim srednjim školama, podučava
učenike i učenice u crkvenom pjeniju, kao god i u patriotski pjesamama...U slučaju da bi nadležna školska vlast, uz
ostale školske predmete uvela u srednjim školama – naročito u učiteljskoj školi – da se uči pjevanje, koliko crkveno toliko
i patriotsko, tada naravno, prestaje i ova moja zadužbina, a mjesto nje neka se ustanovi u Herceg Novome „Đačka trpeza“, gdje će
svaki dan kroz školsku godinu siromašni učenici i učenice, koji se dobro ponašaju i dobro uče, ovdašnjih srednjih škola dobivati hranu
119 Marija Crnić-Pejović, navedeno djelo, str. 132.
120 DAC-AOHN, A.111/31 i Uv 1/30, Testament Toma K. Popovića.
52
besplatnu – i to svi dobri i marljivi đaci bez razlike vjere i narodnosti. I u ovom slučaju ovaj fond
nazivaće se „Zadužbina Toma K. Popovića“, iz koga će se fonda na određenu svrhu trošiti interes
novca, a u glavnicu ne smije se nipošto dirati. Glavnica neka raste do 100.000 dinara pa tek tada
interes neka se počne trošiti na namjenjenu svrhu“.
U ovoj fond Popović je opredijelio i prihod od rasprodatih stvari iz njegove kuće,
kao i 10 akcija Privilegovane Agrarne Banke. Takođe, odredio je da će čitavom imovinom
nakon njegove smrti raspolagati jednako njegov brat Mićo i sestra Zorka, i da će se tek
nakon njihove smrti imovina Toma K. Popovića zavještati kako je naveo u članu 2 i 3
svog testamenta. Popović je Fondu patrijarha Dimitrija za stipendiranje siromašnih đaka
gimnazije u Herceg Novom priložio 20 akcija Hercegnovske Banke, svoju biblioteku je
poklonio Učiteljskoj školi, a prepisku s „čuvenim književnicima“ i djelo u rukopisu, Srpskoj
Kraljevskoj Akademiji Nauka. Za sirotinju koja se okupi na njegovoj sahrani, odredio je 150
dinara.
Popović je Fondu patrijarha
Dimitrija za stipendiranje
siromašnih đaka gimnazije
u Herceg Novom priložio
20 akcija Hercegnovske
Banke, svoju biblioteku
je poklonio Učiteljskoj
školi, a prepisku s
„čuvenim književnicima“
i djelo u rukopisu, Srpskoj
Kraljevskoj Akademiji
Nauka.
Zadužbina Hadži Bogdana i Hadži Stefe Čađenović
Bogdan Čađenović je rođen 1851. godine u Brskutu.121 Njegova porodica se 1865. godine
preselila u Podgoricu, gdje je Bogdan učio zanat i nakon toga otvorio radionicu za izradu
narodne nošnje. Učestvovao je u crnogorsko-turskom ratu 1876-1878. godine. Nakon
oslobođenja Podgorice, u Novoj (Mirkovoj) varoši je sagradio dvije kuće sa četiri radnje.
Bio je uspješan poslovan čovjek i ubrzo je postao jedan od najbogatijih ljudi u Podgorici.
Bio je poklonik pravoslavne vjere i učestvovao je u brojnim humanitarnim akcijama.
Sa ženom Stefom je 1907. godine otišao na hodočašće u Jerusalim i dobio zvanje hadži.
Pomagao je crkve i manastire. Darovao je zvona manastirima Dajbabe, Morača i Stijena
Piperska, kao i crkvama u Podgorici, Pelevom Brijegu, Kolašinu, Trebaljevu i Brskutu. Za
učešće u crnogorsko-turskom ratu dobio je crnogorsku i rusku ratnu spomenicu. Nosilac
je Danilovog krsta (V reda) i dva ordena Svetog Save. Bogdan Čađenović je umro 1932.
godine u Podgorici, a njegova žena Stefa 1935. godine. Testamentom od 25. decembra 1930.
godine, hadži Bogdan i hadži Stefa su formirali zadužbinu za školovanje djece iz bratstva
Čađenović. Imovinu zadužbine činila je dvospratna kuća u centru Podgorice. Površina
121 Jovan Čađenović, Hadži Bogdan Čađenović, Zbornik radova sa naučnog skupa „Sto dvadeset godina od
oslobođenja Podgorice“, Podgorica, 2000, str. 353.
Stipendije Čađenovića su se
dodjeljivale i za školovanje
u bogosloviji, zanatima i
trgovini, a poseban uslov je bio
da stipendisti nakon završetka
školovanja rade u Crnoj Gori.
53
53
Želja Jova
Golijanina je bila
da „zaostavštinom
i zadužbinom u
testamentu označenoj,
upravlja odbor, koji
se sastavlja od ljudi
koji u svojoj prošlosti
nikakvim nečasnim
djelima nijesu
dohvaćeni“.
kuće je iznosila 226 m² a dvorišta 450 m². Četiri petine prihoda od ove imovine išli su za
stipendiranje đaka, a ostatak za poreze i održavanje zgrade.122 Upravni odbor zadužbine
su činili: mitropolit crnogorsko-primorski, predsjednik podgoričke opštine, predsjednik
Opštinskog suda u Podgorici, direktor gimnazije, ili njihovi zamjenici, i dva Čađenovića
koje izabere bratstvo. Stipendije su dodjeljivane za školovanje u srednjim školama i na
fakultetima, a uslov za dobijanje stipendije bio je da kandidati redovno završavaju razrede
i semestre. Stipendije su se dodjeljivale i za školovanje u bogosloviji, zanatima i trgovini, a
poseban uslov je bio da stipendisti nakon završetka školovanja rade u Crnoj Gori.
Zgrada zadužbine je oštećena tokom bombardovanja Podgorice u Drugom
svjetskom ratu, ali je nakon rata obnovljena i davala je sredstva siromašnim đacima. No,
ubrzo je zgrada prestala da funkcioniše kao zadužbina, jer je vlast (država) preuzela ovu
imovinu. Njome je upravljao Odsijek za kulturu Opštine Podgorica, i zgrada je poslije
rata useljena. Prihodi od zgrade su išli državi. Njene prostorije su korsitili: Staklorezačka
radionica Zanatskog preduzeća Titograd, Pionirski centar, KUD „Stanko Dragojević“,
Udruženja pravoslavnih sveštenika, a 1969. godine donešena je odluka da se zgrada sruši
i da se na njenom mjestu sagradi robna kuća „Beko“. Početkom 90-ih Odbor zadužbine
je pokrenuo postupak za povraćaj imovine u njenoj protivvrijednosti, kako bi zadužbina
mogla sagraditi objekat na drugoj lokaciji i koristiti ga u svrhe koje su odredili darodavci.
Zadužbina Jova Filipova Golijanina
“...te je vazda moja želja bila
da im u starosti pomognem,
što uzmognem starome
samorancu koji nije kadar
zarađivati svojim životom,
tako isto ženi samoranici“
Ni o Jovu Golijaninu nema puno podataka. Bio je ugledni i bogati trgovac iz Nikšića.
Umro je u Dubrovniku 1935. godine, a testamentom iz 1932. godine odlučio je da svoju
nepokretnu i pokretnu imovinu zavješta u cilju izgradnje Doma za stare u Nikšiću.
Njegova želja je bila da „zaostavštinom i zadužbinom u testamentu označenoj, upravlja odbor,
koji se sastavlja od ljudi koji u svojoj prošlosti nikakvim nečasnim djelima nijesu dohvaćeni“.123
Golijanin je odredio da predsjednik opštine Nikšić nakon njegove smrti sazove sjednicu
opštinskog odbora, da pozove još dva lica, i da se utvrdi sva njegova pokretna i nepokretna
imovina. U tački 19 testamenta, Golijanin je naveo da se nakon 12 godina od njegove
smrti počne graditi Dom za stare, a u tački 20 o svojoj odluci kaže:
54
122 Isto, str. 357.
123 Dragutin Kontić, navedeno djelo, str. 147.
“
“Vazda sam sažaljevao starce i starice od dobrih i poštenih familija koje su vazda imale svoje pošteno vladanje i pristojno
uživanje pa su to nekakvim vanrednim slučajem izgubili svoje imanje na pošten način, ili vaspitavajući svoju djecu, ili ih
je neko pojeo i izvarao, pa su u svoje stare dane ostali bez igdje išta i došli do toga, da im treba pružiti ruku da im ko što
udijeli, ali im neda njihov ponos, već onako gladuju ili samiru, te je vazda moja želja bila da im u starosti pomognem, što
uzmognem starome samorancu koji nije kadar zarađivati svojim životom, tako isto ženi samoranici“.124
Opštinski odbor u Nikšiću se povodom izvršenja testamenta Jova Golijanina sastao 14. aprila 1935. godine, pročitao
testament i konstatovao da je Golijanin veliku imovinu ostavio sirotinji: staricama i starcima.125 Potom je popisana imovina, i 10.
novembra 1935. godine usvojen je Statut „Zadužbine Jova Filipova Golijanina“.126 Statut je imao 31 član. Predviđao je da sjedište
Zadužbine bude u Nikšiću, i da Zadužbina ima svoj pečat i štambilj. Zadužbinom je upravljao Upravni odbor, koji se sastojao
od užeg i šireg saziva. Uži odbor su sačinjavali 7 članova, a širi 14 članova. U odbor su ulazili i predstavnici ustanova i društava
iz Nikšića, koja su se bavila humanitranim radom. Statut je zabranjivao da u Odboru mogu biti lica koja imaju „rđavu prošlost“,
i da članovi nijesu srodnici po krvi do četvrtog stepena a po tazbini do drugog stepena. Sjednicama Upravnog odbora rukovodio
je predsjednik zadužbine, a Upravni odbor je donosio odluke većinom glasova ako je bilo prisutno 6, odnosno 10 članova užeg i
šireg odbora uključujući i predsjednika. Ova Zadužbina je bila jedna od rijetkih u Crnoj Gori koja je imala preciznu upravljačku
strukturu i sopstveni Statut. Obaveza da svake godine objavi finansijski izvještaj činila je zadužbinu transparentnom. Po ovim
odlikama bila je najmodernija crnogorska zadužbina. Zadužbina sa finansirala tako što je Upravni odbor davao u zakup
zemljište i objekte koje je Golijanin zavještao, a ona se sastojala od nekoliko objekata i zemljišta u Nikšiću, Golijaninove kuće
u Dubrovniku, obveznica i gotovine u bankama. Izdavanje zgrada do godinu dana vršio je uži odbor, do tri godine širi odbor,
a za izdavanje objekata u roku preko tri godine bilo je potrebno odobrenje Ministarstva prosvjete. U članu 11 ovoga Statuta
određeno je, između ostalog, da su nadležnosti Zadužbine: „Primanje u dom staraca i starica na izdržavanje, davanje pomoći
nevoljnim i ubogim i uopšte pomoći humanim i kulturnim društvima i ustanovama, kojima daju pomoć država i samoupravna tijela“.
U skladu sa tačkom 15 testamenta Jova Golijanina, Statut je predviđao da će se Dom za starice i starce početi graditi 12
godina nakon dana smrti Jovan Golijanina (dok se prikupe dovoljna sredstva), a da će u tom periodu Upravni odbor zadužbine,
u saradnji sa opštinom Nikšić i Društvom za pomaganje sirotinje u Nikšiću, brinuti o izdržavanju ugroženih starih osoba i
po mogućnosti davati im pomoć iz prihoda Zadužbine. U tu svrhu, članovima 16 i 17 testamenta, predviđeno je osnivanje
rezervnog fonda Zadužbine, za kojeg se izdvajalo 20 odsto godišnjih prihoda. Na početku svake kalendarske godine, Upravni
odbor je u „Službenim novinama“ objavljivao pregled prihoda i rashoda Zadužbine i njene cjelokupne imovine. Sve odredbe
Statuta su bile usaglašene sa testamentom i Zakonom o zadužbinama.
Upravni odbor je imao dosta problema prilikom naplaćivanja kirije od rentiranog zemljišta i objekta, tako da nije
124 Isto, str. 148.
125 DACG-Arhivsko odjeljenje Nikšić (AON), Privatni fond Jova Golijanina, kutija III – 128.
126 Isto.
55
mogao da ispuni u punoj mjeri one ciljeve koje je testator odredio. Pored toga, rok od 12 godina se poklopio sa trajanjem Drugog
svjetskog rata 1941-1945, što je otežalo funkcionisanje zadužbine. Zbog toga je Upravni odbor, 24. septembra 1945. godine,
odlučio da se imovina Zadužbine, zbog nedovoljnih sredstava da ostvari svoju svrhu, stavi na raspolaganje Ministarstvu socijalne
politike Crne Gore, u cilju podizanja Doma starih u Nikšiću.127 Potpredsjednik Vlade Crne Gore, Petar Komnenić, donio je
rješenje:
„Da se imovina zadužbine JOVA F. GOLIJANINA, stavi na raspoloženje Ministarstvu socijalne politike, radi osnivanja
jednorodne svrhe, tj. podizanja DOMA STARACA u Nikšiću.
Da bi se ime osnivača zadužbine sačuvalo od zaborava, na vidno mjesto istaknuta će biti mermerna ploča, nabavljena iz
sredstava fonda, sa ovim natpisom:
„OVAJ DOM STARACA PODIŽE SE IZ ZAJEDNIČKIH SREDSTAVA MINISTARSTVA SOCIJALNE
POLITIKE FEDERLANE CRNE GORE I ZADUŽBINE KOJU JE TESTAMENTOM NAMIJENIO JOVO F.
GOLIJANIN TRGOVAC IZ NIKŠIĆA“.
U domu će se na vidnom mjestu držati uveličana slika zavještača.“128
No, ni Ministarstvo socijalne politike nije ispunilo cilj Zadužbine. Već početkom 1946. godine Ministarstvo se izjasnilo
da u budžetu za tu godinu nije namijenilo sredstva za otvaranje Doma starih i imenovalo je povjerenika socijano-zdravstvenog
odsjeka da sa Upravnim odborom Zadužbine rukovodi imovinom i prihodima Zadužbine.129 Ministarstvo je ovog povjernika
imenovalo za člana Upravnog odobra, naredilo da se odluke u odboru donose konsezusom i da se gotovina zadužbine deponuje
kod banke u Nikšiću. Time su narušene odredbe Golijaninovog testamenta i Statut Zadužbine. Potom je 1949. godine predsjednik
Upravnog odbora Zadužbine, Savo Vujačić, od Ministarstva socijalne politike zatražio da se Zadužbina kao privatna ustanova
ukine i da se imovina preda Gradskom narodnom odboru u Nikšiću.130 Dom starih u Nikšiću nikada nije sagrađen. Zadužbina
„Jova Filipova Golijanina“ nije ispunila svoj cilj, a njena imovina je otuđena.
Mirko i Olga Komnenović – narodu
Mirko Komnenović je rođen u Herceg Novom 21. IX 1870. godine. Školovao se u Trstu, a Trgovačku akademiju je završio u
Mariboru. Školu stranih jezika završio je u Chateau de Luceus u Švajcarskoj. Govorio je ruski, francuski, italijanski i njemački
jezik. U Herceg Novi se vratio 1899. godine i radio je na ekonomskom oporavku Boke. S nekoliko uglednih ljudi osnovao je,
1901. godine u Kotoru Srpsku bokešku štedionicu, a 1904. godine u Herceg Novom Srpsku kreditnu zadrugu, čiji je direktor
bio nekoliko godina. U istom periodu pomagao je osnivanje zemljoradničkih zadruga u hercegnovskom kraju. Jedan je od
127 Isto, kutija IV-391.
128 Isto.
129 Isto, IV-397.
130 Isto, IV/405-27.
56
osnivača Ribarske zadruge u Baošićima (1906.) i jedan od inicijatora pokretanja Tvornice za
preradu ribe u Bijeloj 1907. godine. Tokom 1910. godine uredio je park hotela „Boka“ i taj
park je bio najljepši botanički vrt na Jadranu. Komnenović je učestvovao u osnivanju Tvornice
glinenih prozvoda u Krtolima kod Tivta i u osnivanju Parobrodarskog preduzeća. Zalagao
se za ujedinjenje Južnih Slovena, zbog čega su ga austrijske vlasti zatvorile 1914. godine na
ostrvo Mamula. Sa Mamule je prebačen u Dubrovnik. Potom je konfiniran u Trst i Bolonju.
Krajem 1914. godine iz Italije je prešao u Srbiju i prijavio se kao dobrovoljac. Predsjednik
srpske vlade, Nikola Pašić, poslao ga je u Rusiju da prikuplja dobrovoljce. U zemlju se vratio
1919. godine. Kao član Narodne radikalne stranke, 1923. i 1925. godine biran je za poslanika
u skupštinu Kraljevine SHS. Za predsjednika opštine Herceg Novi izabran je 1930.
godine, i svu svoju godišnju platu u iznosu 12.000 dinara, dao je za elektrifikaciju Herceg
Novog. Poslanik u skupštini Kraljevine Jugoslavije postao je opet 1935. godine, a od jula do
decembra te godine bio je ministar za socijalnu politiku i narodno zdravlje u vladi Milana
Stojadinovića. Bio je zagovornik prijateljskih odnosa između katolika i pravoslavaca u Boki.
Protivio se fašizmu i 1938. godine javio se kao dobrovoljac za Čehoslovačku, jer je mislio da
će se ova zemlja oduprijeti nacističkoj agresiji. Umro je 28. III 1941. godine, neposredno pred
napad fašističkih sila na Jugoslaviju. Nosilac je brojnih jugoslovenskih, ruskih, francuskih i
čehoslovačkih odlikovanja.131
Mirko Komenovnić je u testamentu, sačinjenom u Herceg Novom 26. februara 1940.
godine, odredio:
Olga i Mirko Komnenović
Mirko Komenovnić bio
je zagovornik prijateljskih
odnosa između katolika i
pravoslavaca u Boki.
“
„Svoju kuću na „Kršu“ u Toploj i dio zemljišta ostavljam, kao isporuku, za ustanovljenje
zadužbine pod mojim i ženinim mi imenom i prezimenom. Uprava ove zadužbine
će biti obrazovana od predsjednika gradskog poglavarstva ili kao se ovo inače bude
zvalo u Hercegnovome, predsjednika srpsko-pravoslavne općine u Hercegnovome i
starešine „Sokola“ u Hercegnovome, te, dok ih bude u životu, od pojednog bilo muškog
bilo ženskog člana porodice Komnenović i Marinović, t.j. od moje i ženine mi porodice i redovito
najstarijeg. Prva ovako obrazovana uprava nek odredi cilj zadužbine i sastavi zakladno pismo.
Moja bi pak želja bila, da ta zadužbina bude, po mogućnosti, „GRADSKI MUZEJ“, u kome bi se
čuvale sve stvari od starinske vrijednosti ostavljene bilo od mojih nasljednika bilo od koga trećeg. Od
prihoda od tog muzeja nek uprava daje pripomoć hercegnovskoj siročadi bez razlike vjere...Uprava
pak neće ni u kom slučaju moći da otuđi, pregradi ili dogradi isporučenu kuću sa zemljištem, već
131 Ignjatije Zloković, Mirko Komnenović, „Boka“, broj 13-14, Herceg Novi, 1982, str. 105-126.
57
57
će jedino najvećom merom nastojati da je održava u dobrom stanju ovakovu kakova je sada a da
ne izgubi svoj starinski oblik i izgled te današnju arhitektonsku vrijednost. Na zgodnom mestu
te kuće nek uprava postavi mermernu ploču s natpisom ćirilskim slovima: „MIRKO i OLGA
KOMNENOVIĆ – NARODU“.132
Kuća i zemljište su trebali da postanu dio zadužbine tek nakon smrti Olge
Komnenović i Mirkove tri sestrične: Đurđine, Smiljke i Jelene Lombradić, koje su imale
pravo da žive u kući i rukovode imanjem. Muzej u kući Mirka Komnenovića je otvoren 1953.
godine, iako su Mirkova žena i njegove sestrične bile žive, čime je narušen dio odredbi iz
njegovog testamenta.
“Moja bi pak želja bila,
da ta zadužbina bude, po
mogućnosti, „Gradski muzej“,
u kome bi se čuvale sve stvari
od starinske vrijednosti
ostavljene bilo od mojih
nasljednika bilo od koga trećeg.
Od prihoda od tog muzeja
nek uprava daje pripomoć
hercegnovskoj siročadi bez
razlike vjere...”
58
Kuća Mirka Komnenovića (Zavičajni muzej u Herceg Novom)
132 DAC-AOHN, Pi 5/41i O.54/41,Testament Mirka Komnenovića.
Zadužbina Petra Vukčevića
Petar M. Vukčević je rođen 30. oktobra 1896. godine u Gluhom Dolu u Crmnici. Tu je
završio osnovnu školu i 1913. godine otišao je u Sjedinjene Američke Države. Živio je u
Bisebi (Arizona). Sredinom 1915. godine stupio je u crnogorske dobrovoljce i preko Kanade,
Soluna i Kosovske Mitrovice stigao je u Crnu Goru i postao borac Lovćenskog odreda. Nakon
kapitulacije crnogorske vojske 1916. godine, odveden je u austrougarsko zarobljeništvo. Iz
zarobljeništva se vratio 1918. godine i postao je pristalica ujedinjenja Crne Gore i Srbije i
stvaranja Jugoslavije. U SAD se vratio 1920. godine i do 1923. radio je u rudnicima u
Minesoti. Potom je prešao u rudnik uglja u Linču (Kentaki). Često je mijenjao poslove i mjesto
boravka. Radio je u Detroitu, pa opet u Minesoti i Hazletonu (Pensilvanija). U Minesoti
je osnovao društvo „Crnogorski savez“ i postao njegov sekretar. Od 1925. do 1935. godine
živio je u Dirbornu i zaposlio se u Fordovoj fabrici. Tu je postao član Komunističke partije
SAD. Tokom Velike ekonomske krize 1931. godine, ostao je bez posla, ali je bio partijski
aktivan. Bio je član partijskog rukovodstva u odboru za Mičigen, organizovao je klubove
nezaposlenih radnika, zborove i pokrete u Fordovim fabrikama. Vukčević se 1934. godine
upoznao sa poznatim crnogorskim komunistom Nikolom Kovačevićem i postao saradnik
lista „Slobodna riječ“, kojeg je Kovačević pokrenuo u Americi. Tokom 1935. godine boravio
je u Moskvi, a nakon povratka u SAD, radio je u Američkom komitetu za pomoć Jugoslaviji,
na čijem čelu se nalazio čuveni violinista Zlatko Baloković. Vukčević je 1946. godine postao
administrativni sekratar ove organizacije, koja je sakupljala i slala pomoć Jugoslaviji tokom
i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Za to je Vukčević dobio pisano priznanje od
Eleonore Ruzvelt, počasne predsjednice ovog komiteta. Vukčević je potom radio u Američkoslovenskom kongresu i bio je sekretar nacionalne grupe pri Američkom pokretu za mir. Radio
je u industriji, ali je tokom makartizma u Americi, kao član KP SAD, izgubio posao i živio
od socijalne pomoći. Bio je sekretar partijske ćelije i član partijskog rukovodstva u Menhetnu.
Obavljao je dužnost sekretara Jugoslovensko-američkog progresivnog kluba u Nujorku i u
tom svojstvu je, 1976. godine posjetio Jugoslaviju. SFRJ ga je odlikovala Ordenom bratstva i
jedinstva za zlatnim vijencem. Petar Vukčević je umro 30. oktobra 1980. godine i sahranjen je
u Hazletonu (SAD). Svojim testamentom stvorio je zadužbinu u Crnoj Gori. U testamentu
Petra Vukčevića se navodi:
Crnogorska akademija
nauka i umjetnosti
svake pete godine
iz Zadužbine Petra
Vukčevića dodjeljuje
stipendije crnogorskim
studentima.
59
“
„Novac koji je poslan na Jugobanku u Titograd (Podgorica), a to je 10.000 američkih dolara, i koji će se još poslati, a za
koje sam opunomoćio V. S. Vukčevića i Jova Šuškavčevića, da posle moje smrti pošalju u Titograd za koje će Banka plaćati
10% godišnjeg interesa. Svota originalno uloženog novca ne smije se dirati, ali od trećine interesa ostavljam da se svake
pete godine čini pomen mojim poginulim rođacima, Vukčevićima i Bokanima, u drugom svjetskom ratu u borbi protiv
fašizma, a za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost naroda i narodnosti u SFR Jugoslaviji, kao i za bratstvo i jedinstvo cijelog
svijeta, zašto sam se i ja borio.
Sa druge dvije trećine novca od interesa ostavljam da se svake pete godine ta suma daje jednom od najboljih Jugoslovena iz
oblasti književnosti, umjetnosti ili nauke i da odbor od 3 lica koji će izabrati dobitnika bude za to određen od Crnogorske akademija
nauka...
Moju biblioteku, u kojoj ima mnogo stotina knjiga na srpskohrvatskom, engleskom i ruskom jeziku, većinom političkog i
naučnog karaktera, i veliki broj dokumenata istorijskog, političkog i društvenog značaja, u vezi sa mojom aktivnošću...brižljivo popisati,
spakovati i poslati jednoj republičkoj biblioteci ili arhivu u Baru, Titogradu ili Cetinju u SR Crnoj Gori“.133
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti svake pete godine iz Zadužbine Petra Vukčevića dodjeljuje stipendije
crnogorskim studentima.
Dom starog kapetana
Miroslav Štumberger je rođen 2. jula 1892. godine kod Celja u Sloveniji. Gimnaziju je završio u Ljubljani, a Pomorsku
akademiju u Puli.134 Bio je oficir austrougarske mornarice i 1914. godine prvi put je došao u Boku. Postao je pilot hidroplana
u bazi u Kumboru. Potom je služio na podmornici U-17, i bio je prvi oficir na podmornici U-18. Tokom Prvog svjetskog
rata učestvovao je u akcijama austrougarske mornarice na Jadranu, Jonskom i Egejskom moru, kao i u Mesinskom kanalu.
Nakon kapitulacije Austrougarske 1918. godine, prešao je u mornaricu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i postao komandant
podmorničarske baze u Kumboru. U bazi je formirao Tehnički centar za torpeda i odvodne mine. Bio je član komisije koja je
u Njukaslu nadgledala izgradnju podmornica za jugoslovensku mornaricu. Po povratku u zemlju postao je prvi komandant
podmornice „Nebojša“. Od 1929. godine opet je bio komandant Tehničkog centra za podvodna oružja, a 1934. godine postao je
kapetan bojnog broda i komandant Pomorske oblasti Južnog Jadrana. Na toj dužnosti je penzionisan 1938. godine. U Drugom
svjetskom ratu bio je interniran u italijanski logor na poluostrvu Prevlaka. Bio je saradnik Narodnooslobodilačkog pokreta.
Nakon rata učestvovao je u deminiranju Bokokotorskog zaliva. Štumberger je bio i inovator. Konstruisao je sonar, mlazni motor
na tečno gorivo, podvodnu minu C-15, uređaj za razminiranje, i još desetine drugih tehničkih uređaja. Napisao je i udžbenik za
torpedistiku i minerstvo.
133 Dr Milan Bulajić, Petar Vukčević- In memoriam, „Susreti“, ilustrovana revija Matice iseljenika Crne Gore, Titograd, februar-mart, 1981, str. 29.
134 Čaba Mađar, Kapetan bojnog broda Miroslav Štumberger (1892-1983), povodom 20 godina smrti, „Boka“, broj 24, Herceg Novi, 2004, str. 451.
60
Tokom službovanja u Boki zavolio je ovaj kraj i ljude i odlučio da se tu stalno nastani.
Kupio je i preuredio kuću u Baošićima. Izrađivao je makete starih jedrenjaka, koje krase mnoge
muzeje i privatne kolekcije. Napisao je uputstvo „Kako sagraditi model broda“. Bio je poznat i kao
kolekcionar antikviteta. Decenijama je skupljao stare predmete, tako da se njegova kuća pretvorila
u muzej. Opštinske vlasti Herceg Novog su 1964. godine, popisale predmete u Štumergerovom
muzeju i utvrdili da on ima 1472 predmeta: 372 etnografska predmeta, 115 ikona i slika, 27
ćilima raznog porijekla, 20 raznih geografskih mapa, 22 makete jedrenjaka sopstvene izrade,
13 amfora, 220 komada starog novca, 22 predmeta iz Narodnooslobodilačkog rata, 53 komada
stilskog namještaja i još 652 komada raznih drugih predmeta“.135 Štumbergerova biblioteka je
imala 1516 knjiga. Od toga je 46 knjiga bilo iz XVI, XVIII i XIX vijeka, a najvrednije knjige
su tri toma jednog od prvih izdanja Enciklopedije britanike iz 1788. godine (The New Royal
Cyclopaedia and Encyclopaedia, vol. I, II, III, London, 1788).
Kapetan Miroslav Štumberger
Muzej u „Domu starog kapetana“ počeo je da radi 1955. godine, i postao je turistička
atrakcija, pa je 1964. godine imao 760 posjetilaca. U tom periodu Štumberger je rado primao
posjetioce i pričao im svoje avanture. Mediji su često pisali o starom kapetanu i njegovom muzeju.
Štumberger je umro 6. maja 1983. godine. Dobitnik je Zlatne plakte Bokeljske mornarice,
Srebrnog jedra Komande ratne mornarice Jugoslavije, Oktobarske nagrade grada Herceg Novog i
Ordena zasluge za narod, kojim ga je odlikovao predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Testamentom
Štumbergerova biblioteka je imala 1516 knjiga.
napisanim 7. maja 1979. godine u Dubrovniku, za nasljednika svoje zaostavštine imenovao je
Od toga je 46 knjiga bilo
Mjesnu zajednicu Baošići. Štumberger je to uradio uprkos tome što je delegacija slovenačkog
iz XVI, XVIII i XIX
Pomorskog muzeja iz Pirana od njega tražila da muzejsku zbirku, nakon njegove smrti prenesu
vijeka, a najvrednije
u Piran. Štumberger u testamentu kaže:
knjige su tri toma
jednog od prvih izdanja
„Iz ove kuće, koju ostavljam sa svim inventarom Mjesnoj zajednici Baošići, radi čega je
Enciklopedije Britanike iz
osnovana i cijela zadužbina, ne smiju se iznijeti nikakvi predmet, niti u svrhu grupnih
1788. godine.
izložbi izvan ove kuće, a ni u bilo koju drugu ustanovu, a pogotovo ne u svrhu prodaje ili
poklona, pa želim i određujem da ona vazda predstavlja jednu cjelinu“.136
“
Zadužbina kapetana Miroslava Štumbergera je oštećena u zemljotresu 1979. godine,
a nakon njegove smrti bila je nekoliko puta opljačkana, čime joj je, zbog nebrige vlasti, nanijeta
velika šteta.
135 Isto, str. 456.
136 Isto, str. 460.
61
61
Zadužbina Nikole – Nika Džanjevića
O Nikoli-Niku Džanjeviću, penzioneru iz Igala, nema puno biografskih podataka. Napisao
je testament 15. maja 1979. godine, a dopunio ga 14. novembra 1982. godine. Džanjević u
testamentu kaže:
“
“Rukovođen ljubavlju
prema rodnom kraju i želji
da pomognem siromašnim
učenicima koji nemaju
sredstava za školovanje ja
ovim svu svoju imovinu, kao
i sva moja potraživanja koja
se budu zatekla nakon moje
smrti ostavljam gimnaziji
„Ivan Goran Kovačić“ u
Herceg Novom”
62
„Ja, Džanjević Niko pok. Jova penzioner iz Igala, pri potpuno čistoj svijesti bez ičijeg
pritiska i nagovora, potpuno svojevoljno, ozbiljno i promišljeno činim ovaj
Testament
1. Nemam nužnih nasljednika kojim bi po Zakonu o naslijeđivanju bio obavezan ostaviti zakonski
nužni dio svoje imovine koja se bude zatekla u momentu moje smrti, pa tako sa istom slobodno
raspolažem i ovlašten sam da je zaveštavam fizičko građansko-pravnom licu kome ja hoću.
2. Rukovođen ljubavlju prema rodnom kraju i želji da pomognem siromašnim učenicima koji
nemaju sredstava za školovanje ja ovim svu svoju imovinu, kao i sva moja potraživanja koja se
budu zatekla nakon moje smrti ostavljam gimnaziji „Ivan Goran Kovačić“ u Herceg Novom,
koju imenujem svojim jedinim nasljednikom, ograničenje da se moja nepokretna imovina može
prodati nikada, niti pak gotov novac trošiti već da se prihod od nepokretne imovine, kamata od
gotovog novca mogu naplaćivati i upotrijebiti samo za školovanje siromašnih đaka gimnazije u
Herceg Novome.
3. Ukoliko se u času moje smrti nađe neka imovina a koja danas ne postoji isto treba također da u
cjelosti naslijedi Gimnazija „Ivan Kovačić“ u Herceg Novome.
4. N
emam nikakvih dugova bilo kome pa se svako potraživanje prema mojoj zaostavštini ima
smatrati neosnovanim.
5. O
bavezujem svog nasljednika da osnuje Zadužbinu pod imenom „Zadužbina Nika Džanjevića
iz Igala“, te da se moja zaostavština vodi pod tim imenom sa pravom raspolaganja kako je
navedeno u tačci 2 (dva) testamenta.
6. Z
a izvršioca mog testamenta i kontrole njegovog sprovođenja imenujem advokata Budeč R.
Veselina, iz Herceg Novog, a poslije njegove smrti Opštinski sud u Herceg Novom.
7. Ovaj testament je u skladu sa članom 65 i 85 Zakona o nasleđivanu SRCG.
8. Prijed nego sam ovako odlučio dobro sam razmislio i ovaj testament kojeg sam svojeručno napisao sadrži moju slobodnu volju i tražim
da se nakon moje smrti, tačno po istom postupi. Jedan primjerak testamenta predat na čuvanje advokatu Budeč R. Veselinu.
U Igalu 14. maja 1979.
Niko Džanjević137
Dopuna testamenta
Novac koji posjedujem u inostranstvu nalazi se u Lozani Švajcarska kod SDS Societe de bank de Suise pod brojem 7/109. Sa ovim
novcem se ne može raspolagati sem sa tekućim kamatama kako sam naveo u tačci 2. testamenta.
Igalo 14. novembra 1982. godine
Niko Džanjević
0.228/10
Osnovni sud Herceg Novi, 23. januar 1991. godine138
Niko Džanjević je umro 31. oktobra 1990. godine, a njegova imovina se sastojala od nepokretnosti (zemljišta) na Toploj, Igalu
i Savini, i novca deponovanog kod „Jugoslovenske investicione banke“ u Beogradu, poslovne jedinice „Jugobanke“ u Herceg
Novom i „Societe de banque“ u Lozani (Švajcarska). Međutim, Zadužbina nakon formiranja nije obavljala svoju funkciju. Nije
dodjeljivala stipendije niti je vodila brigu o imovini. Tako je utvrđeno da su nepokretnosti Zadužbine otuđene, i da do 2005.
godine 176.000 američkih dolara, kao višegodišnja kamata na novac iz banke u Lozani, i 50.000 dolara kamate iz banaka u Srbiji
i Crnoj Gori, nijesu upotrijebljene, odnosno da nijesu date siromašnim đacima gimnazije u Herceg Novom, i da volja darodavca
nije ispoštovana.139
137 DACG-AOHN, Pi19/82 i O.228/90, Testament Nika pok. Jova Džanjevića.
138 Skupština opštine Herceg Novi, Izvještaj Anketnog odbora o stanju Zadužbine „Nikole-Nika Džanjevića“, Herceg Novi, avgust 2006. godine.
139 Isto, str. 4 -5.
63
Ostale zadužbine u Crnoj Gori
Patrijarh Gavrilo Dožić (1888-1950)
Kapetan Krsto Lainović
i njegova žena Milica, iz
Podgorice, ostavili su dvije
dvospratne kuće i dvije
trgovačke radnje pjevačkom
društvu „Branko“ i za
školovanje mladih iz
bratstva Lainović u
inostranstvu.
64
U Crnoj Gori je bilo još zadužbina. Kapetan Krile Matov Milinović je pripadao nizu bogatih
pomoraca i trgovaca koji su dio svog bogatstva opredjeljivali u dobrotvorne svrhe. Rođen je
1814. godine u Svrčku kod Morinja. Morinj je od 1803. godine imao školu na narodnom
jeziku. Krile je pomorsko-trgovačku školu završio u Trstu, a nakon toga se bavio trgovinom.
U Morinju je 1848. godine sagradio kuću i trgovačku radnju. Umro je tokom Bokeljskog
ustanka 1869. godine. Testament je izdiktirao 1864. godine i u njemu naveo: „Kuću koju sam
prigradio pri kući na Svrčak u kojoj ima butiga i tri mjesta, ovo ostavljam za školu da se djeca tu
vazda budu učiti, pod ugovorom da na dan Sv. Save ima biti moja liturgija i spomen pri sabiranju
djece, i da se spomenuta kuća nema nikad prodati“. Na kući je stajao zapis: „Među ognjem,
vodom i vučjim zubima dižem pravoslavnom rodu ove stubove. 1848. godine. K.M.“ Škola u
Morinju je u ovoj kući radila do 70-ih godina XIX vijeka, a onda je premještena, takođe, u
kuću Krila Milinovića u Donjem Morinju, koju je zavještao parohijskoj crkvi Sv. Jovana. U
Đenovićima je, 1925. godine, Nikola Zloković, učitelj u lokalnoj školi, testamentom svoju
kuću zavještao za potrebe škole, koja je u toj zgradi radila sve do zemljotresa 1979. godine.140
Nikola Zloković je pred svjedocima izjavio: „Moju kuću u Đenoviću u kojoj je smještena škola
ostavljam istoj školi. Školska uprava dužna je da na ovoj kući na ploči napiše „Zadužbina Nikole
Zlokovića“.141
Kapetan Krsto Lainović i njegova žena Milica, iz Podgorice, ostavili su dvije
dvospratne kuće i dvije trgovačke radnje pjevačkom društvu „Branko“ i za školovanje mladih iz
bratstva Lainović u inostranstvu.142 Krsto Lainović u testamentu od 27. januara 1918. godine,
kaže: „Po smrti ostavljam ovu drugu polu mog imanja u vlaštini Ministarstva prosvjete i crkvenih
poslova, da ono osnuje jedan fond pod mojijem imenom iz kojeg bi se vaspitavali na strani na
univerzitetu po jedan ili dva đaka iz Crne Gore“.143 U Podgorici su postojale zadužbine Jefta
Nikolića i Đoka Vukmanovića. Đoko Vukmanović je testamentom od 2. januara 1915. godine
odredio da se njegova imovina u Podgoru (Crmnica) upotrijebi za školovanje djece iz čitave
Crmničke nahije, a svoju imovinu u Podgorici je ostavio za školovanje siromašnih učenika
140 Dušan Mandić, Stopetnaest godina škole u Pokriveniku, „Boka“, broj, 20, Herceg Novi, 1988, str. 238.
141 DAC-AOHN, Uv4/26, Zapisnik sa saslušanja svjedoka povodom oporuke pokojnog Nikole Zlokovića,
učitelja iz Đenovića.
142 Jovan Čađenović, navedeno djelo, str. 354.
143 Dragutin Kontić, navedeno djelo, str. 148
Podgoričke gimnazije. Upravljanje zadužbinom Vukmanović je povjerio Mitropolitu crnogorskom, direktoru podgoričke
gimnazije i ministru prosvjete.144 Mileta Ćipović iz Danilovgrada je 1907. godine ostavio kuću i zemlju školi. Ćipović u svojoj
oporuci kaže:
“
„Ostavljam školi na Danilovgrad, koju sada na svoja sredstva podižem na Rsojevici, svu zemlju koju imam ispod škole
u 5 komada (oko 15 rala) u zv. mjesto „Veljem polju“. Tačne granice ove moje imovine odrediće se naročitom prosvjetnosudskom komisijom poslije moje smrti. Tako isto, ostavljam pomenutoj školi svoju dvokatnu kuću koja se nalazi kod škole
pod Rsojevicom pri vrhu zavještane imovine kao i sve zemljište što mi kući pripada. Gornja imovina koju dobrovoljno
zavještavam isključivo svojoj zadužbini, ne smije se prodati, niti od škole otuđiti, a prihod iste imovine da ide u školski fond kojim će rukovoditi Ministar prosvjete u smislu postojećeg zakona o narodnijem školama u Knjaževini Crnoj Gori“.
Na osnovu testamenta komandira Radovana Vulova Markovića iz
Pipera, njegovi sinovi su 1911. godine formirali „Zakladu komandira
popa Radovana Markovića za školovanje njegovih unuka i potomstva
po pravu najbliže svojte po muškoj liniji“.145 Za ovu zakladu komandir
Marković je ostavio kuću u Mirkovoj varoši u Podgorici. U Nikšiću
su, 1905. godine trgovac, Risto Radnić i njegova žena Ljubica, rođena
Čolović, ostavili kuću u centru grada za siromašne učenike Osnovne
škole u Nikšiću. Okružni kapetan i predsjednik Okružnog suda u
Nikišiću, Obren Nikolić i njegova žena Koja, ostavili su značajan
imetak dobrotvornim fondovima i društvima.146 Ivan Palandačić i
Petar Vidović poklonili su 3.000 dolara za školovanje đaka u Risnu.
Ivan Palandačić je 1933. godine iz Čikaga poslao 300.000 američkih
dolara za osnivanje „Đačkog fonda Ivana Palandačića iz Luštice-Boka
Kotorska.“ To je jednako kupovnoj moći od 3,94 milona dolara iz
2008. godine. Uprava Zetske banovine je 1937. godine osnovala
pomenuti fond i odredila da se tim novcem stipendiraju učenici u
srednjim, stručnim, građanskim i višim državnim ili privatnim
144 Isto, str. 149
145 Branislav Kovačević, Živko M. Andrijašević, Državni savjet Knjaževine /Kraljevine/ Crne Gore, 1879-1915, zbornik dokumenata, Cetinje, 2001,
str. 534
65
od države priznatim školama.147 Patrijarh Gavrilo Dožić je, 1941. godine, na Cetinju formirao zadužbinu „Gavrileum“ iz koje su
trebali da se školuju đaci iz njegove porodice.148 Tomo Luketić, iz Budve, 1924. godine je u testamentu naveo:
“
„Svu svoju nepokretnu imovinu gdje se god nalazi ostavljam na doživotno plodouživanje mojoj ženi Stani, rođena Zenović,
a pokretno na slobodno njezino raspoloženje. Poslije smrti moje žene Stane od sve moje pokretne i nepokretne imovine
ima se osnovati Zaklada (zadužbina) koja će nositi moje ime „Zaklada Toma Mirova Luketića i njegove žene Stane, za
obrazovanje djece iz Budve i Paštrovića Sv. Stefan“.149
Imovina Luketića se sastojala od stambenih objekata i zemljišnih parcela u Budvi, Sv. Stefanu i Đenašima.150
O većini ovih zadužbina ne postoje podaci koliko su i kako funkcionisale, što je posljedica nedostatka dokumenata
vezanih za njihov rad, ali i nedovoljne brige o zadužbinskim ostavama nakon 1945. godine.
147 Dragutin Kontić, navedeno djelo, str. 149-150
149 Dragutin Kontić, navedeno djelo, str. 149
150 DACG- Arhivsko odjeljenje Budva (AOB), Zaključak o uknjiženju imovine na ime Luketić Stane, udovice pokojnog Toma iz Budve.
VI - Zaključak
N
a teritoriji današnje Crne Gore filantropija je do XIX vijeka bila rijetka pojava. Ona je bila individualnog i religijskog
karaktera. Filantropija u vidu zadužbinarstva zaživjela je krajem XIX vijeka i zenit je dostigla tokom prve polovine
XX vijeka. Tada su stvoreni ekonomski i pravni uslovi za formiranje zadužbina. Najveći broj zadužbina bio je osnovan
za stipendiranja đaka i studenata, zatim za pomaganje siromašnima, za osnivanje kulturnih institucija i za pomaganje starim
osobama.
Filantropija je prvo zaživjela u Boki Kotorskoj, koja je imala povoljnije ekonomske i kulturne prilike u odnosu na
ostali dio Crne Gore. Zadužbinari u Boki su po pravilu bili pomorci i poslovni ljudi i za njih je karakteristično da su u mladosti
napustili rodni kraj, sticali bogatstvo na strani, a potom su dio tog bogatstva opredjeljivali za formiranje zadužbina koje su imale
uglavnom prosvjetiteljsku ulogu. Negativna strana u zadužbinskim dokumentima iz Boke je ta što su darodavci svoju imovinu
ostavljali i za promociju nacionalne i vjerske pripadnosti, što je bila odlika njihovog vremena, ali svakako ne odgovara potrebama
današnjice.
U ostalom dijelu Crne Gore zadužbine se formiraju od početka XX vijeka. Njihovi osnivači su bili dominantno trgovci,
a u manjem broju državni činovnici i sveštenici. Zadužbinarstvo se pojavilo u Podgorici i Nikšiću, ali ne i u sjevernom dijelu
Crne Gore. Razlozi zbog kojih u Crnoj Gori nije došlo do ekspanzije zadužbinarstva nalaze se u odsustvu većih privrednih
centara, niskom obrazovnom nivou stanovništva, nedostatku građanske i patriotske svijesti i odgovornosti, ali i u nepostajanju
visokoškolskih institucija koje, po pravilu, privlače zadužbinare.
Zadužbinari u Crnoj Gori su bili uspješni, ali i skromni ljudi, posvećeni svojim poslovima i porodicama. Već na početku
svojih karijera osjećali su lokalpatriotsku potrebu i obavezu da pomažu svojim sugrađanima. Smatrali su da je škola osnova
ljudskog napretka i zbog toga su svoju imovinu zavještavali za sve nivoe obrazovanja. Većina njih nije imala svoju djecu, što je bio
jedan od motiva da imovinu zavještaju u dobrotvorne svrhe. Zadužbine su, uglavnom, osnivali pojedinci i bračni parovi.
Filantropija u Crnoj Gori je sporo napredovala u međuratnom periodu, i uglavnom je imala lokalni karakter. Nije bilo
zadužbina za čitavu Crnu Goru, tako da zadužbine nijesu djelovale van mjesta u kojima su osnovane. Najčešće su pomagale
pripadnike bratstva i plemena iz kojeg je poticao osnivač zadužbine. O mnogima zadužbinama nije ostalo puno tragova. Poznati
su osnivači, imovina i motivi za osnivanje zadužbina, ali podaci o njihovom funkcionisanju su skromni, zbog čega ovaj rad sadrži
uglavnom pregled osnivanja i karakter zadužbina.
Nakon 1945. godine, zbog političkih i zakonskih ograničenja, čak i ovako skromna filantropija je potpuno obustavljena.
Imovina prethodnih zadužbina je nacionalizovana, a često i otuđivana, a dokumentacija o njihom radu je velikim dijelom
izgubljena. U periodu komunističke vladavine u Crnoj Gori, filantropija je bila isključivo vezana za crnogorsku dijasporu. Tek
su se početkom 90-ih godina XX vijeka, formirali, prije svega pravni, uslovi za obnovu filantropije u Crnoj Gori. Pokrenute su
inicijative za obnovu starih zadužbina i povraćaj njihove imovine kako bi opet imale funkciju koju su im odredili darodavci,
prilagođenu uslovima savremene civilizacije.
67
VII - Izvori i literatura
Izvori:
1. D
ržavni arhiv Crne Gore (DACG), Sređivanje i obrada podataka (SIOP), Novi period (NP), Podgorica, Fond Petra
Vukčevića.
2. D
ACG-Arhivsko odjeljenje Budva (AOB), Zaključak o uknjiženju imovine na ime Luketić Stane, udovice pokojnog
Toma iz Budve.
3. DACG-Arhivsko odjeljenje Nikšić (AON), Privatni fond Jova Golijanina.
4. DACG-Arhivsko odjeljenje Herceg Novi (AOHN):
Vaso Ćuković, Zbirka poklona, Fascikla XXXVI
Testament Jovana Boškovića.
Testament Đura Đurovića.
Testament Jevrosime Laketić.
Statut Škole jezika, Pomorske zakladne škole u Herceg Novom.
Testament Aleksandra Pavkovića.
Testament Elize Lombardić, rođ. Duković.
Zakladno pismo Ane Zloković.
Testament Toma K. Popovića.
Testament Mirka Komnenovića.
Testament Nika pok. Jova Džanjevića.
Zapisnik sa saslušanja svjedoka povodom oporuke pokojnog Nikole Zlokovića, učitelja iz Đenovića.
5. Dokumentacija Crkvene opštine u Nikšiću, prepis testamenta prote Luke Jovićevića.
6. Dokumentacija Upravnog odbora Fondacije „Aleksandar Duković“.
7. Skupština Opštine Herceg Novi, Anketni odbor za ispitivanje zadužbina, legata i drugih Fondacija u korist građana
Opštine Herceg Novi:
a) Izvještaj Anketnog odbora o stanju zadužbine „Aleksandar Duković“ Herceg Novi, 30. 06. 2006.
b) Izvještaj Anketnog odbora o stanju zadužbine „Mila Zlokovića i njegove supruge Ane, rođene Mihanović“, jul 2006.
c) Izvještaj Anketnog odbora o stanju Zadužbine „Nikole-Nika Džanjevića“, Herceg Novi, avgust 2006.
d) Izvještaj Anketnog odobra treće radne grupe o stanju zadužbine „Bošković-Đurović-Laketić“ u Srbini, 2006
68
Literatura:
1. Andrijašević M. Živko, Politička osnova vladarskog kulta knjaza Nikole krajem 19. i početkom 20. vijeka, Istorijski
zapisi, godina LXXV, broj 1-2, Podgorica, 2002.
2. Andrijašević M. Živko, Crnogorska crkva 1852 – 1918, Nikšić, 2008.
3. Andrijašević M. Živko, Rastoder Šerbo, Istorija Crne Gore, Podgorica, 2006.
4. Balkanski fond lokalne inicijative (BCIF), Društveno odgovorno poslovanje u praksi, Korporativna filantropija kao
ulaganje, http://rentasite.us/filantropija/prirucnici.html
5. Bulajić Milan, Petar Vukčević - In memoriam, Susreti, ilustrovana revija Matice iseljenika Crne Gore, Titograd, februarmart, 1981.
6. Crnić-Pejović Marija, Herceg Novi poslije I svjetskog rata po zapisima Toma K. Popovića, Boka, broj 15-16, Herceg
Novi, 1984.
7. Čađenović Jovan, Hadži Bogdan Čađenović, Zbornik radova sa naučnog skupa „Sto dvadeset godina od oslobođenja
Podgorice“, Podgorica, 2000.
8. Čolpa Marija, Trošna zgrada za uspomenu, Monitor, Podgorica, 2008, broj 901.
9. Đurović Mirčeta, Trgovački kapital u Crnoj Gori u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka, Cetinje, 1958.
10. Đurović Mirčeta, O akcionarskim društvima u Crnoj Gori, Titograd, 1959.
11. Enciklopedija leksikografskog zavoda, knjiga 7, Zagreb, 1964.
12. Gojnić Vlado, Crnogorci u Americi, Podgorica, 2002.
13. Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorica, 2006.
14. Kovačević Branislav, Andrijašević M. Živko, Državni savjet Knjaževine /Kraljevine/ Crne Gore, 1879-1915, zbornik
dokumenata, Cetinje, 2001.
15. Kontić Dragutin, Osvrt na zadužbine u Crnoj Gori, Pravni zbornik, broj 3-4, Titograd, 1971.
16. Luković Niko, Bratovština bokeljskih pomoraca Sv. Đorđa i Tripuna u Mlecima, Godišnjak pomorskog muzeja u
Kotoru, broj VI, Kotor, 1957.
17. Luković Niko, Zadužbina pomoraca, Godišnjak pomorskog muzeja u Kotoru, broj X, 1962.
18. Mađar Čaba, Kapetan bojnog broda Miroslav Štumberger (1892-1983), povodom 20 godina smrti, Boka, broj 24,
Herceg Novi, 2004.
19. Mandić Dušan, Stopetnaest godina škole u Pokriveniku, Boka, broj 20, Herceg Novi, 1988.
20. Mandić Dušan, Sto dvadest peta godina od osnivanja hercegnovske pomorske zakladne škole u Srbini, Boka, broj 1314, Herceg Novi, 1982.
21. Mijušković Slavko, Osnivanje Bratovštine kotorskih pomoraca i njen statut iz 1463. godine, Godišnjak pomorskog
muzeja u Kotoru, broj XVII, Kotor, 1969.
69
22. Milošević Anton, Pero Lukov Tripković, Godišnjak pomorskog muzeja u Kotoru, broj VI, Kotor, 1957.
23. Nakićenović S. Jovan, Nekoliko detalja o osnivanju i radu pomorske zakladne škole u Herceg Novom, Boka, broj 4,
Herceg Novi, 1972.
24. Pavić-Rogošić Lidija, Kunović Ksenija, Mogućnosti razvoja zaklada lokalnih zajednica u Hrvatskoj, Zagreb, 2004,
http://www.odraz.hr/stranice/publikacije.html#filantropija
25. Pavićević Branko, Raspopović Radoslav, Crnogorski zakonici 1796-1916, zbornik dokumenata, knjige II, III, IV i V,
Podgorica, 1998.
26. Pavlović Branka, Poruke vremena prošlih, Istorija i tradicija filantropije u Srbiji u XIX i XX veku, BCIF, Beograd,
2007.
27. Petranović Branko, Zečević Momčilo, Jugoslavija 1918-1988, Tematska zbirka dokumenata, Beograd, 1988.
28.Philantrophy in Serbia and Montenegro, Key initial findings from a public opinion survey, april-june, 2004, http://
rentasite.us/filantropija/prirucnici.html
29. Prosvjeta, list za crkvu, školu i pouku, Cetinje, 1892, 1893, 1894, 1895, 1896, 1898, 1900. i 1901.godina
30. Rastoder Šerbo, Rastoder Jasmina, Dr Nikola Dobrečić, arcibiskup barski i primas srpski, Budva, 1991.
31. Rastoder Šerbo, O vakufima u Crnoj Gori s kraja XIX i prve polovine XX vijeka, Istorijski zapisi, godina LXX, broj 2,
Podgorica, 1997.
32. Rastoder Šerbo, Vakufnama Jahje age Ibrahima Osmanova o Sahat kuli u Starom Baru iz 1753. godine, Almanah, br.
11-12, Podgorica, 2000.
33. Službeni list Socijalističke Republike Crne Gore, godina XLI, broj 24, Titograd, 20. decembar 1985.
34. Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,godina II, broj 50, Beograd, 1982.
35. Stojanović Neđeljka, Osnovna škola u Morinju na narodnom jeziku 1803-1918, Boka, broj 17, Herceg Novi, 1985.
36. Šerović D. Petar, Kotorska mornarica, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, broj VI, Kotor, 1957.
37. Šerović D. Petar, Jedna znamenita stara kapetanska palata u Bijeloj u Boki Kotorskoj, Godišnjak pomorskog muzeja u
Kotoru, broj VIII, 1959.
38. Zarade u Republici Crnoj Gori 1965-2005, Zavod za statistiku, Monstat, Bilten 1, Podgorica, 2006.
39. Zloković Ignjatije, Mirko Komnenović, Boka, broj 13-14, Herceg Novi, 1982.
40. Zloković Ignjatije, Kapetan Aleksandar Pavković, „Boka“, broj 6-7, Herceg Novi, 1975.
41. Zloković Ignjatije, Spiridon Gopčević, Godišnjak pomorskog muzeja u Kotoru, broj XV, Kotor, 1967.
42. Zloković Maksim, Tomo Krsto Popović – književnik i istoričar (povodom četrdesetpetogodišnjice smrti), Boka, broj 8,
Herceg Novi, 1976.
43. Zloković Maksim, Kapetan Leso Pavković, Godišnjak pomorskog muzeja u Kotoru, broj VI, Kotor, 1957.
70
CIP - Kаталогизација у публикацији
Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње
177.72 (497.16) (091)
ПАПОВИЋ, Драгутин
Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX
vijeka / Dragutin Papović. - Podgorica : Fond za
aktivno građanstvo - fAKT, 2009 (Igalo :
Birokonto). - 71 str. : ilustr. : 21x21 cm
Tiraž 3000. - Bibliografija: str. 68.
ISBN 978-9940-9210-0-2
a) Филантропија - Црна Гора - Историја
COBISS.CG-ID 13923088

Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX vijeka

Transcription

Similar documents

program Bileća 2015

rezime - UNDP in Montenegro

BESPLATAN PRIMJERAK U pregovaranju svi moraju malo da

Pogled iz Paragvaja Crnogorci u provinciji Ćako Crnogorski

manjine u crnogorskom zakonodavstvu

INTERVJU

NACIONALNI PLAN AKCIJE ZA MLADE REPUBLIKA CRNA GORA

xiii redovna skupština akcionara

Oglas 1.indd - Vlada Crne Gore

Broj 26 (jun 2014.) - Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

Izlet smjera Preduzetništvo 2011 - Ekonomski fakultet

program ekonomskih reformi za crnu goru

Strategija razvoja energetike CG do 2030. godine

Crna Gora Crna Gora Ministarstvo saobra Ministarstvo saobraćaja

I. Bogomili i bogomilizam - Goranski sajt

lingua montenegrina - Fakultet za crnogorski jezik i književnost

arhitekonski atlas crne gore

palata Mazarović u Perastu

list elektroprivrede crne gore ad nikšić

Preuzmi Zbornik... - Filozofski fakultet

Statisticki godiÅ¡njak CG.-2010, za WEB