PDF-Format - Hrvatsko Društvo Pisaca

Comments

Transcription

PDF-Format - Hrvatsko Društvo Pisaca
[email protected]
SEDAMDESETA OBLJETNICA NEDJELJKA FABRIJA
Jozefina Dautbegovi}: Stidim se zbog nedostatka njihova stida (Razgovor s
Nedjeljkom Fabrijem), 3
Velimir Viskovi}: Fabrijeva obljetnica, 20
Danijela Ba~i}–Karkovi}: O~evi i sinovi u Fabrija, 23
Nikola Petkovi}: Granice knji‘evnosti — knji‘evnost granice, 32
Zdravko Zima: Kao onaj grah iz bajke, 55
Darko Ga{parovi}: Smrt Vronskog — od »roman~i}a« do »paklene kazali{ne
simfonije«, 64
Helena Sabli} Tomi}: Smrt Vronskoga, 70
Tomislav Sabljak: Tehnika Fabrijeva pripovijedanja, 76
Dubravka Crnojevi}–Cari}: Aluzija i ideologija, 79
Sanja Nik~evi}: Reformirani Reformatori, 85
Josip [entija: Nedjeljko Fabrio — povjerenik za pri~u i istra‘iva~
danuncijade, 94
Tonko Maroevi}: Vje‘banje pri~anja, 104
Petar Str~i}: Fabrijevo knji‘evno djelo u kontekstu povijesnih »knji‘evnih«
(ne)prilika, 110
Nikola Batu{i}: Nelko i Wotan s Tre{njevke, 124
Branimir Donat: Nedjeljko Fabrio: sje}anja i prisje}anja, 131
Vinko Bre{i}: Eriksson ili Ericsson?, 136
Ennio Stip~evi}: Nedjeljko Fabrio i ars musicae, 140
GODI[TE VI
Zagreb, svibanj–srpanj 2008. Broj 5–7
DNEVNIK IGORA MANDI]A
Igor Mandi}: Penis je pseudonim, 144
KLOPKA ZA USPOMENE
Aleksandar Flaker: Petrogradski zapisi, 152
^edo Prica Plitvi~ki: Plitvi~kim krugom uzvodno, 158
NOVA PROZA
Dorta Jagi}: Cipele pred vratima, 169
Igor Rajki: Kronoprometovanje, 1986–2007, 171
De{a Jelavi}: Maline, 202
[email protected] U PRIJEVODU
Jasmina Vojvodi}: Ljudmila Ulickaja i ruski postmodernizam, 238
Ljudmila Ulickaja: Sinko, 245
POLEMIKA
Snje‘ana Kordi}: Jezi~na povijest i formiranje nacija, 256
U FOKUSU: MIRKO KOVA^
Lidija Vuk~evi}: Izme|u zbiljskoga i nadnaravnoga, 281
Dubravka Bogutovac: Otkrivanje nje‘nosti, 295
KRITIKA
Nikica Mihaljevi}: Izmi{ljanje prostora slobode
(Ivica Mati~evi}: Prostor slobode. Knji‘evna kritika u zagreba~koj periodici
1941–1945), 298
Andrea Milanko: All world is television
(Robert Peri{i}: Na{ ~ovjek na terenu), 307
Slobodan [najder: ^itaj kao {to misli{!
(Nade‘da ^a~inovi}: Vodi~ kroz svjetsku knji‘evnost za inteligentnu ‘enu), 308
Suzana Coha: Teorija i praksa kulturalnih studija
(Dean Duda /prir./: Politika teorije — Zbornik rasprava iz kulturalnih
studija), 311
Nikica Mihaljevi}: Slatki namet na pamet
(Sre}ko Jurdana: Surova politika), 315
Vladimir Biti: Prema novoj knji‘evno–kulturnoj historiografiji
(Marcel Cornis–Pope i John Neubauer /ur./: History of the Literary Cultures
of East–Central Europe: Junctures and Disjunctures in the 19th and 20th
Centuries), 316
Marijan Krivak: Zbirka antihegemonijskih postpostmarksisti~kih eseja
(William McBride: Od jugoslovenskog praxisa do globalnog patosa), 323
Razgovor s Nedjeljkom Fabrijem
3
J. D.: Po~et }emo s Va{im Vje‘banjem ‘ivota. Na po~etku romana pet puta ponavljate jednu re~enicu — »Stidio se zbog oca.«. Jeste li stidljiv ~ovjek, jeste
li se dosad u ‘ivotu stidjeli ili imali razloga stidjeti i ~ega Vas je, op}enito govore}i, najvi{e sram?
N. F.: Nisam stidljiv, ali nisam ni ekshibicionist.
J. D.: Jeste li se imali ~ega stidjeti u dosada{njem ‘ivotu?
N. F.: Uglavnom ne, jer da je bilo takvih prilika to bi ve} svi znali.
J. D.: ^ega Vas je, op}enito govore}i, najvi{e sram, bojite li se srama?
N. F.: Ja bih to podignuo na neku metafizi~ku visinu i rekao bih da me sram
zbog poraza nekih naivnih energija koje smo imali u ‘ivotu za neke stvari u
koje smo ulo‘ili svu svoju ljubav, odanost i nadanja, a na kraju smo prevareni,
iznevjereni i odba~eni. Stoga je mene sram takvih nas otprije i takvoga sebe
otprije. Kako sam uop}e mogao vjerovati da bi ne{to {to je moje ili iz na{e
sredine moglo biti porazno za nas. Tada to nisam mogao vjerovati, ali danas
vidim da toga oko nas, na‘alost, ima podosta i zato me sram. Sre}om, nisam
ja tome kumovao, pro{ao sam li{o, nemam se osobno ni~ega sramiti, ali se sramim zbog onoga {to smo u zadnjem razdoblju ‘ivota do‘ivjeli.
J. D.: Kako ste ostali po{te|eni?
N. F.: Tako {to sam se na vrijeme povukao i u tom srozavanju na{ih sanja
nisam vi{e aktivno sudjelovao.
J. D.: Zanima me Va{e djetinjstvo, jeste li jedinac?
N. F.: Ne, imam brata mla|ega {est godina.
J. D.: Jeste li razma‘en ~ovjek?
N. F.: Nisam razma‘en.
J. D.: Kakvo Vam je bilo djetinjstvo?
N. F.: Uzbudljivo, prelijepo, vrlo skromno, vrlo siroma{no, ali izuzetno dinami~no s obzirom na povijesne turbulencije u kojima sam ve} kao malo dijete
imao prilike osobno sudjelovati i do‘ivljavati ih ~ak i na svojoj ko‘i kad sam
do{ao do puberteta.
4
J. D.: Svi mi kad se sjetimo djetinjstva mislimo kako nam je bilo lijepo, normalno, jer nismo imali taj teret koji danas imamo. Jeste li bili situirani? [to
su Vam po zanimanju bili roditelji? [to je radio va{ otac?
N. F.: Bili smo vrlo skromna obitelj zato {to je otac jedini radio. Majka je bila
doma}ica, dakle bila je kod ku}e. Otac je kao in‘enjer brodogradnje jedini imao
pla}u, nimalo ushitnu, sasvim skromnu. Prvo je bio u splitskome brodogradili{tu kad su njime vladali Francuzi. Nije se imao ~ime pohvaliti u smislu nov~anog prosperiteta. Poslije toga je do{ao socijalizam u kojemu smo svi bili jednaki, bilo je za sve, ali nikad previ{e. Mi smo, dva brata i majka, bili na o~evim
le|ima i on nas je hrabro izvukao. Od{kolovao je dvojicu sinova, mene i mla|eg
brata, i na tome mu hvala.
J. D.: Kakav ste bili kao dje~ak?
N. F.: A, to su bile dvije faze. Jedna je bila dosta ‘ivahna, u Splitu, sva{ta
sam radio, bio sam vrlo dinami~an... A kad smo se u ljeto 1947. preselili na
Rijeku i kad sam do{ao u apsolutno novu multinacionalnu, multilingvalnu i
multikulturalnu sredinu onda sam se najedanput pripitomio, ali u Splitu sam
bio jako vragoljast. Otac se bavio va|enjem brodova potopljenih u ratu. Bio je
vjerojatno na{ prvi i, ako smijem re}i, najbolji in‘enjer u toj disciplini koje nema na svijetu, koju smo mi morali uvesti poslije rata da bismo uop}e mogli
do}i do brodova, pa je moj otac dobio zadatak da naprosto vadi brodove iz mora, iako to nije studirao. Bila je rije~ u golemoj koli~ini brodovlja. Ja sam u‘ivao u tom njegovu izbivanju od ku}e kako bih dje~a~ki mogao biti {to slobodniji, ali sam zato svaki put kad bi se on vratio iz svojih ophodnji Jadranom
— gr~kim, albanskim i u ono doba jugoslavenskim vodama — dobivao batine.
Zanima li vas jedna djetinjasta dogodov{tina? Vrijedno ju je zapisati.
Moja me mama vodila na satove klavira, bilo je jo{ ne{to sitnih novaca za
u~iteljicu klavira. Me|utim, kad sam i{ao na te satove, u ku}u u susjedstvu u
Splitu, imao sam obi~aj da tepih ispred stana koji je bio ispod stana moje u~iteljice podignem s poda i objesim na kvaku. Onda bih se popeo kat vi{e i nor-
malno bio na satu klavira. Zatim bih se vratio kao da nisam ni{ta napravio.
Me|utim, toj obitelji koja je bila u tome stanu pukao je film. Po{izili su kad su,
svaki put kad bih dolazio na svoje lekcije klavira, imali tepih na kvaki. Onda
su lijepo jednim konopcem vezali za tepih praznu limenku na stolu u kuhinji
i ~ekali kad }e pasti. I kad je limenka pala dograbili su me i direktno odveli k
mami. A mama, kad se tata vratio s jednoga od tih svojih te{kih putovanja,
»isporu~ila« me njemu da bih primio zaslu‘enu kaznu. To je jedan mali detalj
koji govori kakvi su to bili nesta{luci.
J. D.: Na {to pomislite kad se sjetite toga prvog djetinjstva — na miris, boju,
majku, doga|aj...
N. F.: Pomislim na rat. Imao sam {est–sedam godina kada je rat bio u punom
jeku. Najprije su usta{e bile u Splitu, uhapsili su mog oca. Bio je u zatvoru,
a ja sam mu skriveno nosio maj~ina pisma i pone{to {to se jo{ moglo prokrijum~ariti u mojoj kapi. Onda su do{la silna savezni~ka bombardiranja. Jedna
bomba je pala neposredno pred ku}u u kojoj smo stanovali, u Ulici kraljice Marije, kako se ta ulica tada zvala. Poslije se zvala Ulica Maksima Gorkog, a danas ne znam kako se zove. Ona vodi uz biv{e Hajdukovo igrali{te do one velike zgrade suda. Eto, moje djetinjstvo je bilo u toj ulici. Jako dobro se sje}am
i oslobo|enja, ulaska narodnooslobodila~ke vojske sa zastavama — engleskim,
ruskim, ameri~kim — to je za nas djecu, mu{kar~i}e kakav sam i sâm tada
bio, bio veli~anstveni doga|aj, ‘ivo se sje}am tog ulaska tenkova, automobila
i te parade zastava. Nakon toga ve} se zbiva odlazak u Rijeku.
J. D.: Je li za Vas bio {ok to {to ste se preselili, za djecu je to obi~no gubitak
prijatelja, svojega okru‘enja, poznatih osoba, ulica...
N. F.: [ok nije mogao biti jer sam ja iz jednog zaista vragoljastog djetinjstva,
ispunjenoga kao {to vidite raznim atrakcijama i to od dje~jih sitnih nesta{luka
do te{kih bombardiranja, uletio u jednu posve drugu atmosferu, koja je bila
na Rijeci 1947. Naime, iako smo se Vi i ja dogovorili da ne budemo povjesni~ari u ovom intervjuu, ja moram re}i da je Pari{kim mirovnim ugovorom 1947.
Rijeka kona~no pripala tada{njoj Jugoslaviji, odnosno matici Hrvatskoj, i tada
je Komanda mornarice u Splitu, kojoj je pripadao moj tata, kao dio savezni~ke
vojske u Drugome svjetskom ratu, naprosto dobila zadatak da svoje stru~njake
po{alje na Rijeku da bi luku podigli iz ru{evina. To zna~i da su, uz in‘enjere
brodogradnje, na Rijeku do{li i svi drugi koji imaju veze s pomorstvom, brodogradnjom, s morem. Tada je nekoliko tisu}a Dalmatinaca koji su preko no}i
do{li na Rijeku uselilo u one prazne ku}e, kao i mi, iz kojih su ku}a Talijani
bili netom iselili napu{taju}i komunisti~ku Jugoslaviju o kojoj nisu htjeli ni{ta
ni ~uti ni znati. I kad sam se na{ao u toj talijanskoj ku}i, okru‘en Talijanima
i talijanskom djecom, svi moji nesta{luci su se ugasili i zapravo sam po~eo ‘ivjeti jednim za te mlade godine vrlo civiliziranim ‘ivotom. Vodili su me u kazali{te, nastavio sam s klavirom, kasnije sam u gimnaziji do‘ivio i prvu upravo
5
takvu, bikulturalnu i bilingvalnu mladena~ku ljubav, koja je, naravno, propala
u politici hladnoga rata jer su njeni odselili u Trst. Sve to vidjeti i iskusiti,
bio je veliki do‘ivljaj. Nisam bio {okiran. Ja sam samo pamtio, {to }e mi kasnije dobro do}i pri pisanju.
J. D.: To je vidljivo i u Vje‘banju ‘ivota.
N. F.: Bez toga te knjige ne bi bilo. To je tako jasno.
J. D.: Tko vas je vodio na satove klavira? Mama?
6
N. F.: Mama je bila izrazito temperamentno lirsko bi}e. Tata je bio fizikalni
~ovjek u smislu da je za njega dva i dva uvijek bilo ~etiri, a mama je, ka‘em,
bila od onih kojima je dva i dva pet, sedam, tri, jedan itd. A ja sam to jo{
multiplicirao, pa je u mene ta matematika bila jo{ ekstravagantnija te sam u
tome kasnije daleko nadma{io mamu. Naprosto sam postao zarobljenik svih
umjetnosti i to sam ostao do danas. Tada su me roditelji vodili na predstave,
i to jednoga velikoga europskog teatra kakav je rije~ki tih godina. U to je doba
na Rijeci djelovala i velika opera i velika drama, i tako sve do 1955. kada su
slobodno po~eli iseljavati svi koji su ‘eljeli napustiti socijalisti~ku Jugoslaviju.
A tada se ubrzo sve osulo i te orfejske atmosfere kazali{ta iz vremena prvoga
poratnoga desetlje}a vi{e nije bilo, no ja sam ve} bio prepariran kao gledatelj.
J. D.: Zanima me po~etak va{ega stvarala{tva. [to ste prvo napisali i {to ste
prvo objavili?
N. F.: To su bile pjesmice u tada{njem zagreba~kom Pioniru; Ja sam pisao te
dje~je pjesmice, jedna se, recimo, zvala Prvi snijeg, {to govori o kakvom je to
»talentu« bila rije~. Me|utim, moj djed po o~evoj liniji je vjerovao da }e u tom
smislu od mene ne{to biti, on je, naime, po zanimanju bio u~itelj. I jo{ ne{to.
Njegov prijatelj bio je na{ poznati pjesnik Ante Cettineo. Djed mu je kri{om
davao na uvid moje stihove. Ja, na‘alost, nemam nikakvu Cettineovu pisanu
potvrdu, ali je moj djed govorio kako mu je pjesnik Cettineo rekao »bit }e u
tome malom ne{to« — i bilo je. Eto, toliko o mojem po~etku s pjesni{tvom.
Nekoliko sam godina, kao i svi drugi koji tako po~nu, pisao pjesme. Me|utim,
kasnije sam ipak malo–pomalo nekako pre{ao na prozu i dobro je da sam
pre{ao.
J. D.: Pravovremeno.
N. F.: Pravovremeno, da.
J. D.: U va{im se knjigama vidi va{e vrsno glazbeno obrazovanje. Vas vrlo lako
mogu zamisliti kao dirigenta, kao skladatelja, kao tenora u operi. Za{to ste
odabrali knji‘evnost i jeste li uop}e vi birali ili je...
N. F.: ^ujte, ja sam nevina gre{ka jednog sasvim krivog pedago{kog principa
u onda{njoj glazbenoj {koli na Rijeci. Imao sam nesre}u da moje profesorice
klavira budu ‘ene kojima je bio va‘niji polo‘aj moje lijeve i desne ruke na klavijaturi nego ono {to sam, vjerujem ve} tada, osje}ao prema glazbi. I kad smo
u toj muzi~koj {koli na Rijeci svirali Bachove skladbe, koje doista nisu ba{ jednostavne, ja bih bio sretan da do|em do kraja partiture bez pogre{ke. Me|utim, i jedna i druga u~iteljica tukle bi me po rukama i tra‘ile da skladbu ponovim jer su mi »ruke padale niz klavijaturu«, a trebalo ih je, to pamtim jo{
i danas, dr‘ati kao da je u njima jabuka. To je bio taj pogubni pedago{ki princip — ruku treba dr‘ati kao da je jabuka u njoj. Me|utim, ja vam sad, danas,
na kraju svoje ‘ivotne balade, mogu re}i da sam ‘ive}i svaki tjedan glazbeni
‘ivot na koncertima i u kazali{tu vidio barem stotinjak vrhunskih pijanista koji su, takore}i, dr‘ali ruke iza le|a i svejedno su svirali bravurozno i nitko ih
nije tukao po nadlanici kao {to su mene. Meni je zato bio puko film i prekinuo
sam redovito {kolovanje. Napustio sam muzi~ku {kolu, ali sam uvijek ostao intimno vezan uz glazbu.
J. D.: [to vam se prvo pojavi kad pi{ete: slika, rije~, zvuk...?
N. F.: Pojavi se slika, slika koju se slijedi. Me|utim, ona se ili uspije dotjerati
do 300–400 stranica romana ili ta slika ostaje jedan fatum, jedno prokletstvo
koje sanja{ godinama, a ne makne{ se od prvog impulsa. Imam slu~aj s nekoliko takvih slika koje bi mogle odvesti u jedan novi roman, ali se ne razvijaju
i ni~im ne oplo|uju te ostaju samo kao sjajni inicijalni naboji kojima dalje ne
vidim razvitka.
J. D.: U svojim romanima ponavljate isti postmodernisti~ki postupak; u knji‘evni tekst ume}ete dokumente ili napise iz novina iz vremena zbivanja radnje
va{eg romana. Za{to?
N. F.: Znate {to je povijest — ja to moram ponoviti po stoti put. Povijest je
jalovost, ludilo i smrt. A da bi se ona dokumentirala dovoljno je pogledati ‘ivote ljudi oko nas, ‘ivote ~lanova na{ih obitelji, svih nas, ne samo moje s maj~ine
i s o~eve strane — tu gomilu mrtvih lica {to ih je progutala povijest. I da bi
se dokumentirala ta njihova strast za povije{}u, ta njihova strast da ~ine povijest, (to je to tragi~no, svi oni ‘ele ~initi povijest), treba ih sondirati u vremenu u kojemu su bili. Treba ih kao likove, kao junake poduprijeti onim {to
je stvarno ‘ivjelo oko njih. To zna~i da treba otvoriti stare novine koje su zlatan izvor svih informacija — od najve}ih politi~kih doga|aja do cijene kruha,
mlijeka, ‘enskih cipela, ~arapa, donjeg rublja itd., pa recimo brodarskih linija
iz vremena kad jo{ nije bilo automobila — i vama je u trenutku sve jasno o
tome kako su stvarno ‘ivjeli.
J. D.: Iako je napisan puno prije dana{njih zbivanja, roman Vje‘banje ‘ivota i
sad doti~e neke probleme koji su jo{ odonda ostali nedovr{eni, nerije{eni —
7
odnos s talijanskom manjinom, problemi imovine... Jeste li nakon objavljivanja
toga romana imali kakvih komplikacija, problema, jer on je pomalo kontroverzan.
8
N. F.: Nije, zato {to je sve {to je u tome romanu napisano i stavljeno na papir
— autenti~no. Autenti~no je u tolikoj mjeri da sam ja, tada ve} kao Rije~anin,
a ne vi{e Spli}anin, imao priliku razgovarati s ljudima koji su pre‘ivjeli doga|aje — od stare Austrije, preko Kraljevine Italije izme|u dva rata do dolaska
Jugoslavije. I oni su mi naprosto dolazili s pri~om i ne znaju}i ~emu ona meni
slu‘i. A kad se pojavilo Vje‘banje ‘ivota i kad su ~uli da ja radim novi roman
na istu temu i da nastavljam tu pri~u — jer je bilo {teta ne iskoristiti je do
kraja, mnogo je naime materijala bilo ostalo sa strane — onda su mi sami dolazili i donosili mi fotografije, pisma, novine, ku}ne predmete, vodili me i pokazivali mi prozore s kojih su se 1943., 1945., mogli promatrati tada{nji doga|aji. Bio sam fasciniran koli~inom te ljudske drame nad kojom se povijest
naprosto poigrala na najstra{niji mogu}i na~in jer smo svi postali izbjeglice i
prido{lice i pribjegari i esuli i izgnanici — to je bio jedan komplot ljudskih
sudbina koji se, vjerovali ili ne, do danas jo{ nije sasvim slegnuo.
J. D.: Da, zato i pitam. Vi u tome romanu spo~etka opisujete ‘ivot ~ovjeka ~ija
je majka Hrvatica, a otac Talijan, tj. problematizirate ljude dvojnoga podrijetla,
njihove stavove, dileme, odluke, va‘ete ispravnost tih odluka — oti}i ili ostati?
Jeste li u svojoj najbli‘oj obitelji imali predlo‘aka?
N. F.: Sve je pokriveno ~injeni~nim stanjem. Sve — doslovce sve. I to najbolje
vide oni koji poznaju moju obitelj, koji su i stariji od mene. Oni to ~itaju kao
ne{to {to su ve} do‘ivjeli i vidjeli. Njima to nije ni{ta novo jer su poznavali
te ljude, a pogotovo te situacije.
J. D.: Koji je bio inicijalni doga|aj koji vas je potaknuo na pisanje Vje‘banja
‘ivota?
N. F.: Slu{ajte, te{ko je to sad re}i. Me|utim, mislim da je atmosfera ono {to
je meni ostalo u sje}anju, jedna slika, jedno veliko platno prepuno nesre}e, a
opet do‘ivljeno u mladosti, gdje se ta mladost i to otkrivanje svijeta doga|alo
na jedan ~udesan dobronamjeran na~in, pa je i sve zlo tu negdje ne zbog samoga zla, nego naprosto zato {to ga nisi mogao mimoi}i.
Vi niste mogli mimoi}i ljude koji u tisu}ama i tisu}ama odlaze i napu{taju svoje stanove, svoje ku}e, svoje vrtove, svoje brodice i la|e, a s druge strane dolaze
neki drugi ljudi koji o toj sredini u koju su preba~eni jednim dekretom, silom
prilika, ni{ta ne znaju. To su bili sukobi stra{nih razmjera koje smo mi do‘ivljavali tada kao gimnazijalci. Jer na Rijeci ste imali tri gimnazije: rije~ku, su{a~ku i talijansku. One su bile sasvim razli~ite po svojoj fizionomiji — one su
imale svaka svoj fluid koji se ni po ~emu nije podudarao s one druge dvije gimnazije. Mi smo se to~no lu~ili na Korzu koji je bio jedan jedini — zajedni~ki.
Odvajali smo se, gotovo bih rekao, po nekoj metafizi~koj dimenziji jedni od dru-
gih i nismo se bli‘e dru‘ili. Dru‘ili smo se manje–vi{e svaki sa svojom {kolom
i jedino su nas velike politi~ke manifestacije, kao {to su bile demonstracije
1953., izvukle na ulicu, pa smo onda svi zajedno mar{irali i vikali protiv Zapada itd., tra‘ili Istru i Trst kad je to bilo sporno itd. Toga ima u mojim romanima: »Trst je na{!«, »Zona A i zona B bit }e na{e obadvje!« itd.
J. D.: ^ije je rodoslovno stablo na po~etku romana?
N. F.: Tu su i jedni i drugi — meni je zanimljiva ta obitelj dvonacionaliteta
jer sam i ja sam do{ao iz te sredine — koja se u slu~aju mojih obitelji, dakle
tako|er, naprosto perpetuira. Moja je baka po o~evoj liniji ve} bila jedna od
tih koja je u{la u hrvatsku obitelj, baka po maj~inoj liniji je iz hrvatske {ibenske obitelji pre{la pak u talijansku, zatim je moj otac u{ao u talijansku obitelj,
pa sam onda ja bio na putu da se pri‘enim u talijansku obitelj. To ukr{tanje
nacionalnih oznaka naprosto je bilo genealogijski predodre|eno. Me|utim, te
su veze sve bile pod neuroti~nom politi~kom prisilom, sve je povijest tjerala
na to. Nije dolazilo do mirnih ljubavnih sentimentalnih zgoda nekakvim turisti~kim ili voajerskim na~inom. Naprotiv, iza toga uvijek je stajala politika —
uvijek je s jedne strane borba za prisjedinjenje na{ih krajeva Italiji, a s druge
strane na{a borba za osamostaljivanje. Dakle, najte‘e politi~ke formule stajale
su iza tih amoroznih susreta.
J. D.: U jednom ste klju~nom, mo‘da prekretnome trenutku, bili predsjednik
DHK. Sje}ate li se koje su to bile godine?
N. F.: To je bilo od 1989. do 1995.
J. D.: Tada sam ja do{la iz BiH i bila sam izuzetno senzibilizirana za sve {to
se doga|alo: vagala sam rije~i i mjerila postupke. Nisam va{em predsjednikovanju imala nijednu zamjerku. Stvarno nisam. Ovo vam govorim po{teno. Recite
mi, jeste li tada ekvilibrirali, mudro i vje{to veslali izme|u scila i haribda, ili
{to bi u Bosni rekli pehlivanili na kanafi (mislim na dnevno–politi~ke doga|aje) ili je to bio va{ politi~ki stav?
N. F.: Kad pogledate sastav Upravnog odbora Dru{tva knji‘evnika tih godina,
onda }ete vidjeti da su u njemu sjedila prva imena hrvatske literature i najva‘niji ljudi toga vremena u na{em knji‘evnom cehu. I ja sam, eto, tri puta
bio izabran za predsjednika. Me|utim, mi smo djelovali vrlo unisono, nas su
nevremena zbila i tu se nije mogla dogoditi gre{ka. Mi smo u Upravnome odboru imali 14–15 ljudi. Nikad nije bili razmimoila‘enja u stavovima. Napravili
smo sve {to je trebalo. Udaljili smo se od Saveza knji‘evnika Jugoslavije. Na{e
smo dvorane pru‘ili svima koji su htjeli organizirati nove politi~ke stranke, pa
su one ro|ene u na{oj sredini. Kona~no, predsjednik Tu|man je s balkona
Dru{tva knji‘evnika dr‘ao svoje govore. U toj smo situaciji prihvatili jednu varijantu zajedni{tva vanjskih i na{ih snaga, pa smo vodili brigu o tome da se
literatura na{ih ~lanova u emigraciji vrati u domicil, vrati u Hrvatsku. Me|u-
9
tim, bile su to godine neposredno prije rata, pa prva godina rata, druga godina
rata... E, tada su ve} po~ele neke stvari o kojima mi ni{ta nismo znali, a koje
danas toliko optere}uju na{ svakodnevni ‘ivot najstra{nijim saznanjima o kojima, ponavljam, tada ni{ta nismo ni mogli znati.
Vjerovali smo te tri–~etiri prve godine, i radili smo. Poslije je do{lo i do osipanja, do prvih kriti~kih i vrlo kriti~kih primjedbi na stvarnost i to je ve} po~etak
dana{njega stanja rasapa duha.
J. D.: Kako sada, nakon vremenskog odmaka, vidite taj svoj mandat? Jeste li
ga osje}ali kao optere}enje, jeste li se osje}ali po~a{}enim ili ste samo obavljali
svoju du‘nost?
10
N. F.: To je bila jedna ushitna du‘nost, ushitna funkcija. Mi smo u Dru{tvu
knji‘evnika bili jedan od stupova nove vjere u hrvatsku dr‘avu. Nismo tada
imali nikakvih sumnji, moram re}i, samo smo ‘eljeli da Hrvatska kona~no bude jedna prava demokratska zemlja, pa smo u njoj, eto da vam i to ka‘em,
tra‘ili za nas pisce dio koji nismo mogli ostvariti u pro{loj dr‘avi. Vjerovali
smo da }emo to mo}i rije{iti u na{oj dr‘avi. @ao mi je {to su politi~ari, kad
su ve} u{li u svoju bjelokosnu kulu na Markovu trgu, potpuno zaboravili na
one duhovne oce koji su vodili Hrvatsku, a to je u tom trenutku bilo doista
~estito i ~asno Dru{tvo knji‘evnika. Iz na{eg Dru{tva je i{la i akcija obrane
domovine, i raskid sa Savezom knji‘evnika Jugoslavije, i organizacija velikog
konvoja Libertas, Dubrovnik je bio pod opsadom pa smo i mi bili pod opsadom
na tim brodovima; tu je zatim i{la akcija za povratak spomenika banu Jela~i}u
{to je bilo senzacionalno, sve je to od nas i{lo. Me|utim, kad je politika sjela
na jasle — sve se to zaboravilo jako‘e dim.
J. D.: Tu je u istome ozra~ju i u istim prostorijama bio i Hrvatski centar PEN–a.
N. F.: Da, PEN sa svoje strane, pa i Dru{tvo prevodilaca — mi smo svi zajedno
radili i to je bilo jedno ugodno dru{tvo koje svima nama tada{njima slu‘i na
~ast. Mislim da se nitko tih prvih, ali samo prvih godina ne bi odrekao. Nismo
pogrije{ili ni u ~emu. Bili smo svoji na svome, ali i vrlo tolerantni.
J. D.: Pratite li danas knji‘evnu scenu i knji‘evnu produkciju?
N. F.: Pratim, ali danas su u svih nas nove nao~ale na nosu i to vi{e nije literatura iz povijesnosti na{eg vremena, a nisu bogme ni ljudi. Do{li su neki
novi pisci koji nemaju potrebu za kolegama starijima od sebe. Oni su sami sebi
dovoljni, a mi smo pak previ{e toga do‘ivjeli i pre‘ivjeli da bismo oblijetali nekoga tko je 30–40 godina mla|i od nas.
J. D.: Znam da je nezahvalno biti prorok, ali recite tko od mla|e generacije
knji‘evnika po va{em mi{ljenju ima {tofa, materijala, talenta?
N. F.: Slu{ajte, s obzirom na to da mi vi{e nemamo normalne knji‘evne kritike, da nemamo knji‘evnih novina u smislu onih velikih poput Telegrama i
cijelog niza novina koje su izlazile u Hrvatskome prolje}u, to sad nema kriti~kog pera, nemamo prosuditelja — s izuzetkom kakvoga imena u dnevnim
novinama. Te{ko je, s druge strane, govoriti pak o ljudima koji uporno objavljuju nekoliko romana ili zbirki pripovjedaka godi{nje. U nas se sve to doga|alo
mnogo sporije i mnogo, mnogo odgovornije. Danas su druga vremena, danas
se literatura naprosto proizvodi. Roman je industrijaliziran. U nas je literatura
bila ru~ni rad. Bila je manufaktura, znate. Ja se sje}am i starijih pisaca i najstarijih pisaca i nas koji smo u njihovo vrijeme bili po~etnici, ali, bogme, svi
smo odgovorno drljali papir. Ovo dana{nje pojavljivanje s vi{e naslova godi{nje
za nas je ne{to iznena|uju}e i ne{to na {to je te{ko pristati, ali i Vi vidite da
su to dvije knji‘evne mom~adi u Hrvatskoj koje apsolutno egzistiraju jedna pokraj druge, ali ne jedna uz drugu a kamoli jedna za drugu.
J. D.: [to mislite, je li tome razlog pojava novih medija?
N. F.: Apsolutno — pojava novih medija je presudna, kao i pojava novih ljudi
u medijima. Oni su donijeli odluku koju su donijeli: jedne su uzeli komercijalno k sebi, a druge su od sebe hladnokrvno odbili.
J. D.: ^itate li elektroni~ke knjige, imate li ra~unalo?
N. F.: Ne, ne. U {ali ka‘em da su moji najbolji prijatelji u 19. stolje}u. Ne
mogu se pomiriti s literaturom na plasti~nim, virtualnim i sterilnim ekranima,
kompjuterima i sl.
J. D.: I sada tako pi{ete perom?
N. F.: Do kraja }u tako pisati. Imam zapravo jednu staru »Erika« ma{inu iz
socijalizma na kojoj jo{ pi{em. Ja sam izgubljen kad sam pred kompjuterom.
Kad vidite 4000 stranica Rata i mira u nekoliko varijanti, pod staklom, u Jasnoj Poljani, i kad vidite mrvice hrane, ili suze ili alkohol na dnevni~kim zapisima Dragojle Jarnevi}eve, onda je to ~ist nekaj drugo od brzopotezne asepti~ne plastike.
J. D.: Kad ste rekli da su vam prijatelji u 19. stolje}u... Vi ste ipak ‘ivjeli sa
svojom generacijom. S kime ste bili u dobrim odnosima, tko vam je bio najbolji
sugovornik, jeste li imali potrebu imati svoj u‘i knji‘evni krug, kru‘ok ili ne{to
takvo? S kim ste razmjenjivali misli? Tko vam je bio najbliskiji, najintrigantniji, jeste li imali potrebu za sugovornikom ili ste bili »strijelac samotan«?
N. F.: Ja sam mala iznimka u svojoj generaciji pisaca jer su svi oni nakon studija ostali u Zagrebu. Svi su oni mahom do{li iz Splita — svi. Sedam, osam
ili deset nosivih imena do{lo je iz Splita i ostalo u Zagrebu. Jedini sam ja do-
11
{ao iz Rijeke i jedini sam se iz Zagreba vratio na Rijeku. Tu sam bio hendikepiran, ali s druge strane... Uspio sam u toj rije~koj situaciji koja je, uvijek
ponavljam, povijesno fenomenalna, sagraditi svoj svijet. I da sam pukim slu~ajem ostao u Zagrebu nakon 1961. kad sam diplomirao, od mene kao pisca
vjerojatno ne bi bilo ni{ta. Bio bih se utopio ni u {to. Me|utim, povratkom
na Rijeku uklju~io sam se u jedan veliki dramati~ni ‘ivot. To je trajalo to~no
deset godina, od 1961. do 1971. Tada sam napisao kompletan svoj dramski ciklus od {est drama, napisao sam knjige pripovjedaka, velike knjige prijevoda,
eseja, bio sam dru{tveno aktivan — sve je to bilo u tih deset godina... Da bih
onda 1971. morao oti}i iz Rijeke.
J. D.: Za{to?
12
N. F.: Kako su mi ono javno napisali — bio sam »barjak hrvatskog nacionalizma«. Da. To je tako bilo napisano jer smo mi bili zdu{no prigrlili ideju Hrvatskog prolje}a i promjena koje je ono nudilo. Imali smo svoj ~asopis Kamov,
vrlo zna~ajan ~asopis za literaturu koji je bio ukinut, a nas pet ili {est napustilo je Rijeku.
J. D.: Koja Vam je od va{ih drama posebno prirasla srcu, koja vam je najdra‘a?
N. F.: Bio sam uvjeren da }u biti isklju~ivo dramati~ar. Svake sam godine imao
novi dramski tekst — ili radijski ili kazali{ni. Me|utim, kada je do{lo do sloma
Hrvatskog prolje}a, onda smo mi svi skinuti s repertoara. Ne samo da sam se
na{ao bez svojeg teatra, svojih glumaca i svojih tekstova, nego sam se formalno
na{ao na ulici. I morao sam opet mijenjati sredinu. Sad pak sam se iz Rijeke,
nakon deset burnih i plodnih godina, morao vratiti u Zagreb, to~no na po~etku
tzv. hrvatske {utnje. I onda sam ja pre‘ivio skoro dvadeset godina {utnje, morali smo naime platiti svoju vjeru u Hrvatsko prolje}e. I kad danas na to gledam znam da smo ka‘njeni zato {to smo vjerovali. I to nas ~ini ~istima i to
nam daje snagu — jer smo u ono doba, rekao bih, bili na pravome putu.
J. D.: Kad Vas
izme|u ostalog
dra‘i, ali kako
persenzibilnost
spomenemo me|u piscima uz uva‘avanje Va{eg lijepog odgoja,
ka‘u da ste osjetljivi kao mimoza. Meni je osobno taj cvijet najVi tuma~ite: u ~emu se ogleda ta va{a osjetljivost, je li to hiili ta{tina? [to je to?
N. F.: Ja vam ne znam odgovor na to. Takav jesam. Me|utim, prvi koji me
tako s mnogo simpatije i dobrohotnosti oslovljavao, ali i teto{io i mazio, bio
je Mirko Bo‘i}. On je izmislio da sam ja mimoza i bilo je kuriozno vidjeti njegovu gor{ta~ku figuru i mene: obgrlio bi me i onda bi me ~astio epitetima mimoze. Ja sam samo osjetljiv ~ovjek, mislim. Znate, ima Slavko Batu{i} jednu
prekrasnu re~enicu koju sam citirao u svojim glazbenim kronikama, kad sam
ih {est godina objavljivao u Republici. On je kao zreo ~ovjek i velik teatarski
umjetnik rekao: »Ja na svakoj Madam Butterfly pla~em.« Evo. Ja se skrivam
iza Batu{i}a, ali mislim da je on to najispravnije rekao. Jer to imaju i velika
literatura i velika umjetnost glazbe i ne{to manje slikarstvo — oni vas duboko
izokrenu, pretresu, i‘mikaju...
J. D.: Mo‘ete samo proplakati...
N. F.: ... i to se meni redovito doga|a jer ja sam jedan od prerijetkih umjetnika
koji redovito ide na kazali{ne predstave, na sve koncerte, na sve operne i baletne premijere i ‘ivi tu glazbu. Ja sam kona~no, vjerovali li ne, napisao oko
2000 stranica o glazbi. Evo, prvi put iznosim taj podatak.
J. D.: Neki dan je jedan glazbeni kriti~ar spominjao va{e ime na televiziji. Kad
bih Vas ja morala definirati, u~inila bih to u nekoliko rije~i, rekla bih; raznje‘en, uznemiren i nekako, ~ini mi se, ostavlja dojam duboko potresenog ~ovjeka. Koja od ovih rije~i najbolje pristaje uz Vas?
N. F.: Mo‘ete rabiti sve tri. Znate, bio sam i najsretniji... Vje‘banje ‘ivota igralo
je 90 puta. U Rijeci koja, ruku na srce, ipak nije New York. Me|utim, kad u
jednome gradu veli~ine Rijeke predstava igra toliko puta — onda tu neki vrag
postoji. Ne hvalim se zbog velikog broja predstava, ve} vam to pri~am zbog
~injenice da je publika svih 90 puta na kraju prvoga dijela — plakala. I to je
to.
J. D.: Idemo malo na Smrt Vronskog. Vi dovodite Vronskog iz Ane Karenjine,
iz sre|enog vojni~kog ‘ivota u pakao Vukovara za vrijeme Domovinskog rata,
ali taj Vronski nekako ostaje po strani, dr‘i se kao promatra~, ne suo~ava se
— ~ak mislim da to {to na kraju gine u minskome polju, ili se namjerno ubija,
nije primjerena kazna za njega. Ja tako mislim. Kad se gleda njegova krivnja
zbog onoga {to je prouzro~io Ani Karenjinoj...
N. F.: Natjerao ju je u smrt.
J. D.: Za{to se uop}e dragovoljno javio u Vukovar? Dakle — ima dva grijeha
zbog kojih bi ga trebalo kazniti. [to je za njega bio Vukovar — bijeg, avantura?
N. F.: Ne, uvjerenje, ~vrsto uvjerenje da Srbima treba pomo}i. To je povijesna
~injenica. Rusi su tako postupali — na po~etku rata davali su punu podr{ku
Milo{evi}u. A i povijesno su te veze takve. Upozoravam na onaj iznena|uju}i
tekst dr. Aleksandra Flakera napisan nakon pojave Smrti Vronskog u kojemu
je objasnio sukob izme|u Tolstoja i Dostojevskog oko odlaska ruskih dobrovoljaca u Srbiju. To je bila stvar koju nitko od nas nije znao i da se nije pojavio
moj roman to se ne bi nikad saznalo. Me|utim je dr. Flaker izvukao van tu
dramati~nu stranicu najve}e literature na svijetu, a to je ruska — i sukob dvojice najve}ih pisaca najve}e literature — upravo oko male zajebane Srbije. Ti
junaci Dostojevskoga, koji idu dolje u Srbiju da bi pomogli bra}i, raskrinkani
su u Tolstoja tako da oni zapravo dolje idu kartati, piti i seksualizirati se. To
13
je zapravo potkrijepljeno izjavama, pismima i dokumentima koje je dr. Flaker
dao na uvid i ja sam mu silno zahvalan na tome. [teta {to to prije nisam znao.
A roman je takav kakav je. Nije bilo vremena za cizeliranje ni za puno
razmi{ljanja, trebalo je reagirati. Ja sam reagirao i ne kajem se, mislim da je
to zgodan na~in da se zavr{i Ana Karenjina. U Njema~koj je moj roman prihva}en ba{ kao takav, a u Rusiji su bili vrlo disparatni sudovi. Ali oni nisu dirali u njegovu umjetninu nego u njegovu politi~nost. Do‘ivio sam to u Rusiji
kao gost ruskih pisaca nakon objavljivanja romana. Kad bi tko otvorio usta na
knji‘evnoj ve~eri to~no se znalo govori li u ime velike Srbije ili je kakva smirenija osoba.
14
J. D.: Jedna mi je novinarka za vrijeme intervjua koji je vodila sa mnom u
povodu neke nagrade rekla kako izgledam gospodstveno kao da nisam iz Bosne.
Ovo ne}u komentirati, slu‘i mi samo kao {lagvort. I vi izgledate vrlo gospodstveno, suptilno, ~ak na trenutke nekako krhko. U svjetlu ovoga {to sam rekla
interesira me kojom ste mjerom »odmjerili« kaznu Vronskome. Mislim da ste
mu »presudili«i nekako ravnaju}i se prema sebi, ostavili ste mu {irok izbor,
gospodski ste mu pustili na volju da izabere na~in na koji }e umrijeti, a niste
ga prethodno kaznili ‘ivotom u vlastitom paklu.
N. F.: Ako smijem ja ne{to Vama primijetiti — Vi ste zaboravili ono njegovo
pismo majci...
J. D.: Nisam.
N. F.: U tome pismu majci poku{ao sam, no mo‘da nisam uspio, ali poku{ao
sam, objasniti {to prethodi ~inu samoubojstva. To je pismo va‘no unutar moje
knjige jer se njime poku{ava pokazati politi~ki profil jednog ~ovjeka koji je ~ak
malo udaljen od Tolstoja. Tolstoj mo‘da ne bi ba{ tako razmi{ljao, ali bi ga i
on, vjerojatno na svoj na~in, pripremio za tu smrt. Sigurno bi to u~inio da je
mogao i}i dalje... jer on ga je tako brzo likvidirao u romanu. Vronski je nestao
tako naglo da danas i dr. Flaker pri~a kako postoje nedoumice za{to. Da li
zato {to su Tolstoju otkazali suradnju u novinama? Bili su ja~i oni filosrpski
utjecaji pa su njemu zabranili da Anu Karenjinu i dalje u nastavcima objavljuje
u novinama, a on je prekinuo, abruptno prekinuo pisanje pa je taj Vronski
ostao visjeti u zraku. ^injenica je da ga Tolstoj nije definirao. Ja sam to
poku{ao s tim pismom. Poku{ao sam u granicama svojih mogu}nosti, naravno
da ja nisam Tolstoj, ali mislim da on ne bi bio ba{ toliko nezadovoljan mojim
rje{enjem. Naravno da bi on imao bolje svoje rje{enje.
J. D.: Mislite li da je Ana podjednako »participirala« u svojoj nesre}i? Kakav
je va{ odnos prema...
N. F.: Kad sam bio profesor na Dramskoj akademiji ja sam svojom studentima,
pogotovo djevojkama, preporu~ivao Anu Karenjinu i govorio sam im da pro~itaju taj roman jer }e i one u ‘ivotu biti i majke i supruge i ljubavnice. Govorio
sam im: pro~itajte taj roman i na}i }ete literaturu o ta tri stadija u ‘ivotu najve}eg broja ‘ena. I znate {to je bio rezultat toga? One, i de~ki uz njih, nisu
u gimnaziji ~itali Anu Karenjinu — ona nije bila u programima. Bili su mi
zahvalni, rekli su mi da ljep{e knjige, potresnije ljubavi, nisu pro~itali. Bili su
naprosto zahvalni {to sam im otkrio taj naslov.
J. D.: Moj je profesor uvijek plakao kad je govorio o njoj, stra{no je branio Anu
Karenjinu. Je li Vronski u va{em romanu bio svjestan da mu je to usud, ili
je mislio kako je odlazak u Srbiju bio njegov izbor?
N. F.: Mislio je da je to njegov izbor. On je pripadao krugu koji je blizak Dostojevskom — »pomo}i bra}i Srbima«. To je Dostojevski otvoreno pisao. Osim
{to je htio da Aja Sofija uz to postane pravoslavni hram. Vronski je vojnik Dostojevskoga — vojnik onih Rusa koji su i{li pomagati jadnu srpsku bra}u u
borbi s Turcima. Naravno da od te pomo}i nije bilo ni{ta, oni su se vra}ali
natrag naprosto kao voajeri — promatra~i koji su, eto, pokrali {to su mogli...
J. D.: Jeste li sigurni da se prije nego je zakora~io u minsko polje, kad mu
se ukazao Anin lik, da je prije toga do‘ivio zbiljsku katarzu? Je li osjetio grizodu{je, dio te prevelike patnje koju je osje}ala Ana?
N. F.: Gledajte, Vronski nije suptilan lik, on nije nje‘an mu{karac.
J. D.: On je oficir.
N. F.: On je vojni~ina, on napreduje vojni~ki, njemu je Ana vi{e–manje jedna
epizodica u ‘ivotu i bilo bi ih jo{ da nije...
J. D.: Pojavljivala se jo{ jedna koja mu se nudila...
N. F.: Tako je. U mojem se romanu na tom tragu pojavljuje Sonja. Pri tome
sam rekao da ne ‘elim povrijediti Tolstoja. Vronski nije imao spolni odnos s
tom Ukrajinkom, iako smo mi u tom trenutku slu{ali pri~e o Ukrajinkama koje se muvaju od Beograda do dolje tko zna gdje. Ja sam jednu takvu uzeo u
roman jer nije trebalo izmi{ljati ni{ta drugo. Ima{ tu Ukrajinku koja je do{la
ovamo zna se s kim, kako i za{to. Me|utim, on je ostao ~astan u tom krevetu,
nije prevario Anu. Ima elemenata koji ga ~ine, ne}u re}i ~estitim, ali u neku
ruku barem malo plemenitijim. A s moje strane i ~istim prema njegovu »ocu«,
Tolstoju.
J. D.: Ali ja mislim da ste vi Vronskoga, valjda vo|eni svojom unutarnjom dobrotom, uvjetno re~eno, nagradili. Jer ono {to je zadnje trebao vidjeti bila su
lica najstra{nijih slavenskih zlih bo‘anstava, mitolo{kih bi}a koja su ga pratila.
Ali on se nije osvrtao, on se nije okrenuo... Bio je sve bli‘e Aninom liku koji
se pojavljuje u va{em romanu i mislim da ste ga na taj na~in spasili od groze
koja je i{la iza njega. U krajnjem ishodu do‘ivio je kaznu smrti, ali postoji razlika izme|u smrti, smrti i smrti...
15
N. F.: Da je bilo vremena, fizi~kog vremena, taj bi se roman mo‘da mogao jo{
nadopisivati, graditi. Me|utim, trebalo je ne{to napisati dok je jo{ sve to ‘ivo,
a opet ne napisati ne{to crno–bijelo. I vi meni mo‘ete re}i sve najlo{ije o tome
romanu, ja ne}u ni{ta odgovoriti, ali ne mo‘ete mi re}i da je napisan u crno–
bijeloj maniri. To me jedino povrijedilo kod onih koji su zapravo vrije|ali roman. Tu to crno–bijelo nije! Ja sam mogao uzeti u obzir socrealisti~ku literaturu kakvu su do ju~er pisali na{i dragi »klasici«. Me|utim — nisam. Na{ao
sam jednu postmodernisti~ku formulu, doveo sam lik koji je ionako ve} krenuo
u Srbiju. Jer on se u osmome poglavlju (u Tolstoja) rastaje s majkom i zna
se kamo ide. Na onoj stanici u Kursku majka zna da on ide u Srbiju. Samo
ga je trebalo uzeti, premjestiti i ne{to s njim u~initi.
J. D.: Kakav je va{ intimni stav o tome u ‘ivotu? Kakvo bi bili »sretno rje{enje« u takvome trenutku, koje bi zapravo bilo mudro, jer znamo da nema sretnih rje{enja... Ne mislim na njegovu smrt, ve} na ljubavni trokut.
16
N. F.: Kakvo }ete rje{enje na}i kad je ubio ‘enu? On je unaka‘en. On nosi
krivnju jer je po~inio zlo~in. Ana mu se predala, to je prekrasnih pet–{est stranica, naro~ito nakon ljubavnog ~ina. Na to upozoravam svoje studente: pogledajte {to Tolstoj pi{e nakon otre‘njenja od ljubavne strasti. ^itajte od tog trenutka kad su oni zavr{ili voditi ljubav, pa taj tekst dalje. To je veli~anstvena
literatura.
J. D.: Pitam vas o privatnom ‘ivotu. Postoji li ikakvo rje{enje — spas iz takve
situacije, osim, osim...
N. F.: Slu{ajte, to ovisi o onome tko mora odlu~iti. Netko ‘ivi dalje — vidjeli
ste sino} trostrukoga ubojicu na ekranu — njemu nije ni{ta, ‘ivi dalje, trojicu
ima na du{i, a njemu nije ni{ta... A netko }e se i zbog mnogo manjih stvari
baciti...
J. D.: Vratimo se malo glazbi s po~etka razgovora. [to vas od glazbe rasta~e
na »elementarne ~estice«, {to Vas uzdi‘e, ushi}uje? [to ona mo‘e za razliku
od knji‘evnosti, a knji‘evnost ne uspijeva?
N. F.: Glazba djeluje mnogo direktnije. Ona ima jednu veliku prednost koja
se sastoji od dvije stvari. Prvo, ima sjajne umne literature o jednome tako emotivnom ~inu kao {to je glazba, a drugo — ~ak i takvi pisci priznaju da se o
glazbi naprosto ne mo‘e govoriti. I to je ono epohalno u toj grani umjetnosti
koja jest velika, koja ima veli~anstvenu povijest i koja je jedan od najljep{ih
proizvoda ljudskoga duha, a za koju svatko tko je iole pametan i tko se bavio
njome zna da rje{enja nema. [to je glazba — to jo{ uvijek nitko ne zna. Napisane su stotine knjiga, ja sam barem desetak njih morao pro~itati jer sam o
tome pisao godinama. Rje{enja nema. [to se doga|a? Je li to ~udo na{ega biolo{kog uha, jesu li to oni pokretni trokuti u organu sluha?
J. D.: Ili je to glazba »vi{ih sfera?«
N. F.: Ili je to, da, silazak ne~ega eolskog — ne~ega, to je te{ko re}i. Ali ~injenica jest da je. Ima jedna prekrasna pri~ica u jednoj knjizi iz koje smo mi
u rije~koj gimnaziji u~ili engleski. To nije bio {kolski ud‘benik jer u ono vrijeme ud‘benika za engleski nije bilo. Kako je ta knjiga do{la u na{e razrede
— ja ne znam, ali bila je knjiga iz koje smo u~ili engleski. U toj je ~itanci bila
jedna pri~a koja se direktno ti~e glazbe. U jednom ratu koji vode ovi protiv
onih, nije va‘no gdje, uhap{en je truba~. I osu|en je na smrt kao i svi drugi.
Nakon 50 godina ja jo{ pamtim tu pri~icu u kojoj se optu‘eni truba~ na sudu
brani: »Ja nisam ni pu{ku imao u ruci, ja nisam nikoga ubio, ja sam imao
trubu!« A oni }e ga upravo zato ubiti, ka‘u: »Da, ali ti si imao trubu kojom
si poticao da drugi ubijaju.« Zvuk je kvalitativno ja~i od tvarnosti, od stvarnosti.
J. D.: U vezi s tim da vas pitam: kakva su mogu}nosti knji‘evnosti danas u
nas? Je li ona postala sasvim impotentna? Drugim rije~ima, {to mo‘e dana{nja
knji‘evnost kad suvremenici jedni drugima ne vjeruju; ne vjeruju u njihovu
ulogu, u njihovu pisanu rije~, da ne ka‘em proro~ku mo}, u njihov talent, ne
po{tuju jedni druge...
N. F.: Ja sam, recimo, odu{evljeni ~itatelj Kundere. Ovo sam ljeto pro~itao gotovo sve njegovo {to se moglo na}i u Novom Vinodolskom, a imaju krasnu biblioteku. I meni je ‘ao da jedan tako veliki pisac ne samo da nije dobio Nobelovu nagradu, ve} je potpuno zaboravljen, a mislim da upravo on odgovara
na{em mentalitetu, ima ne{to na{e, ne{to slavensko. I on je pro‘ivio teret komunizma, pro‘ivio je gore jednoumlje od na{ega, na{ je barem kanio biti s paso{em u d‘epu i s ljudskim likom, blag u usporedbi s tim {to su oni pro{li...
On je sjajan pisac! Sjajno pi{e o glazbi, sjajno ra{~inja te sudbine muzi~ara, ali
uvijek u interesu literature. To je fenomenalno. Ima sjajnih pisaca, ima sjajnih
knjiga! Naprosto iza njih vi{e nitko javno ne stoji. Mislim da je to problem.
Danas imate tisu}e knjiga u trgovini i na svakoj pi{e »najve}i engleski roman«,
»najprodavaniji roman u Americi« i sl. Dobrohotno po~nete ~itati — prvih deset stranica i vidite da je to bofl. A s druge strane imate te jo{ uvijek velike
pisce poput Kundere, Milosza, Havela, Mnja~ka i [otole. Pa to su na{i hrvatski
pisci, za boga miloga! Isto kao {to su na{i pisci njihovi, kao {to je [oljan njihov
pisac itd. Dakle, postoji literatura koja ima ki~mu, koja ima erosa u sebi, politi~koga erosa.
J. D.: Sad su autobiografije tra‘ene i nekako su u modi. Kada biste vi pisali
svoju koji bi doga|aj imao centralno mjesto u njoj?
N. F.: Ne pi{em je. A da je pi{em centralno bi mjesto imao dolazak iz Splita
u Rijeku. Cijeli mi se ‘ivot odredio tim preba~ajem moga oca koji je, rekao sam
Vam, zajedno s tisu}ama drugih ljudi bio slu‘beno preba~en iz jednoga grada
17
u drugi, iz jednog svijeta u drugi, pri ~emu je taj drugi, pokazat }e mi se kasnije, bio zapravo pojam. Dubrovnik je dr‘ava, Rijeka pojam.
J. D.: U posljednje vrijeme djelujete mi pomalo rezignirano. Je li to va{ trenuta~ni stav, koketerija jednoga pisca »zabrinutost za ostatak svijeta« ili je va{a rezignacija plod mudrosti, godina, iskustva...
N. F.: Ma ne, ne patim od te vrste rezignacije. Dapa~e, ~ak se ponekad pona{am neprimjereno svojim godinama. Ja bih i dalje mogao igrati nogomet nasred ulice. Ba{ me briga. Ali ja sam duboko razo~arani Hrvat. Razo~aran sam,
to nije ono {to smo mi o~ekivali: i ta kapitalizacija, tajkunizacija zemlje, ovo
bjesomu~no aerodromsko lijepljenje 500 eura po ~elu polupismenih svira~a —
to je mrak!
18
J. D.: Htjela sam presko~iti to pitanje, ali kad ste ve} zapo~eli... Koja vam je
politi~ka opcija najbli‘a? [to mislite, koja bi od njih u dana{njem trenutku, sad
kad su stvari kakve jesu odgovarala Hrvatskoj?
N. F: Slu{ajte, kad bismo mi imali jednog dramati~ara poput Ibsena, mo‘da
bismo saznali tko smo. Mislim da je pitanje u po{tenom odgovoru na pitanje
tko smo.
J. D.: Identitet...
N. F.: Da, ali ne toliko nacionalni nego naprosto jedan eti~ki, jedan eti~ki tko
smo to MI! Jer to {to smo ti MI napravili u zadnjih dvadeset godina — to
nitko ‘iv nije mogao pretpostaviti da }e se dogoditi. I za neke koji nisu to odobrili, a u te pripadam i sam, to je veliko razo~aranje koje je do{lo tako naglo
i tako bogato u svojim negativnim iskazima da ste vi zapravo zapanjeni i posramljeni. To je taj stid o kojemu smo govorili na po~etku. Mene je stid vidjeti
svakodnevno te ubojice, te lopove, te bogatune, te milijardere — a istodobno
svako jutro pred kontejnerom pred mojim neboderom neke anonimne sirote {to
dolaze i vade plasti~ne boce za pola kune! Mislim — to je prvi ~in Glembajevih!
To je ona Singer — ma{ina iz prvoga ~ina Glembajevih! Da sam profesor u
svim bih razredima u {koli predavao samo prvi ~in Glembajevih za ovu dana{nju na{u situaciju. I kako na sudu ispreskakati sve i dobiti parnicu, a zna{
da se Canjegova bacila zbog ozakonjenog siroma{tva! Eto — to je veli~ina velikoga Krle‘e. Tu sam ja lijevi, tu sam krle‘ijanac, tu sam socijalan: to je pravda, to je po{tenje. A s druge strane ova strahota, lopovluci, generalske epolete,
~ekanje pred kontejnerima za sme}e, la‘i...
J. D.: Zapravo ~ovjeka bude stid nedostatka njihovog stida.
N. F.: Upravo tako. Hvala vam {to ste to rekli. Zadr‘ite to kao svoje, a ja }u
vam to supotpisati. Evo — to je to.
J. D.: Na kraju se nismo dotaknuli ni va{ih libreta, ni drama, ni mnogih drugih stvari (pripovijedaka, pri~a, eseja) jer nismo stigli. [to mislite {to je va{e
‘ivotno djelo i jeste li ga ve} napisali?
N. F.: Rekao bih ovako. Ako sam uspio napisati jedan roman koji mo‘e izdr‘ati
izvjesno vrijeme, zatim barem dvije–tri pripovijetke i barem nekoliko eseja koji
su otvorili nova vi|enja u Hrvatskoj (ne mislim na hrvatsku literaturu, mislim
prete‘ito na moje talijansko–hrvatske studije koje su bile pionirske jer se njima
nitko nije bavio, a i to je eto zasluga Rijeke i Istre gdje se dio te drame i doga|ao), tada, ako to zbrojim, mislim da je moje skromno mjesto izboreno, zavr{eno i da kao kakvo stablo na ~istini ne smetam nikome.
J. D.: U vezi s va{om obljetnicom knji‘evnog rada bit }e organiziran i simpozij.
Kakav osje}aj to izaziva u Vama? Je li Vas sram ili strah, imate li tremu ili
Vam je samo neugodno? Tamo }e o vama govoriti 15–20 ljudi, a Vi }ete biti
u publici i ne}ete se mo}i »braniti«.
N. F.: Uop}e nisam svjestan toga {to se doga|a. Duboko vjerujem da to sa
mnom nema nikakve veze. Molio sam kolegu Viskovi}a da sjednem negdje u
zadnji red i da slu{am kao {to sam slu{ao o Bre{anu, o Lasi}u, o Donatu itd.
Naprosto }u slu{ati o nekakvom Fabriju, ali ja se ne poistovje}ujem s njim.
Vjerujte mi, to je moje mi{ljenje. Do}i }u tamo, ali naprosto ne mogu vjerovati
da sam privukao takvu pozornost, ne mogu vjerovati da imam tolike godine.
One su do{le tako iznenada, tako brzo. Kad sad vidim taj broj godina i kad
vidim tko je sve ve} nestao davno prije onda se osje}am, zaista... Najradije bih
bio u publici. Bit }u u publici i ka‘em, zaista, morate mi vjerovati — ja to ne
osje}am svojim, naprosto to je netko drugi, to je neko drugo djelo s kojim dijelim jedino ime i prezime.
J. D.: Da, ali ~ovjeku ipak ~ini kompliment to {to }e dvadesetak vrhunskih hrvatskih pera govoriti o njemu...
N. F.: Znam. Ali ho}u vam re}i da je sve to meni do{lo prebrzo, tako brzo...
Ja sam se uvijek dijelio u druge, u druge, nisam bio ~ovjek koji bi gradio sebe
i ja sam iznena|en kad sebe vidim tamo, ali tamo, to je TAMO — a ja sam
TU koji to TAMO gleda. Mislim da sam vam slikovito to rekao. To TAMO je
toliko daleko od mene vjerojatno zato {to ja jo{ uvijek ‘ivim cijelu svoju pri~u,
ona je toliko moja da bih se mogao vratiti u Split, u bombardiranje Splita, mogao bih se vratiti u vrijeme 1950–ih kad su ljudi ginuli u bijegu preko granice,
mogao bih se vratiti u studentski Zagreb, vrlo rado jer jo{ uvijek znam kako
smo ‘ivjeli — skromno, najskromnije. Sve to ‘ivi u meni. A ono tamo, ta glorifikacija ne~ega, uvjetno re~eno, ne ~ini mi se da je moja. Kad bih mogao ja
gotovo tamo ne bih ni do{ao. Ne smijem, pristojan sam ~ovjek i znam uzuse
vladanja. No to je ne{to {to je naprosto do{lo prebrzo — ili ja nemam smisla
za takve adoracije.
19
20
U ovo doba knji‘evnih instant zvijezda i zvjezdica, Nedjeljko Fabrio mo‘e se
doimati i pomalo staromodnim; ne bi se moglo re}i da on nema ambicija, ali
strana mu je ‘udnja za brzom slavom, za prisustvom na novinskim stranicama,
za povr{nim efektom_ Fabrio je zapravo, s obzirom na va‘nost i vrijednost svojeg opusa, premalo u medijima. Vrlo su rijetki njegovi novinski intervjui; on
odbija poziciju de‘urnog komentatora kojemu novinari dolaze po mi{ljenje o
svakom aktualnom pitanju: od Haaga do vodnog stanja na Vrbanima.
Ne, ne boji se Fabrio anga‘iranog odnosa prema stvarnosti: jo{ kao mladi}
pisao je svoje tzv. aluzivne drame u kojima je preko junaka u povijesnom ruhu
govorio o kompleksnim pitanjima ideologije, svemo}i vlastodr‘aca i o pitanjima
ljudske slobode; dalo se itekako naslutiti da iz tih naoko univerzalisti~kih razmatranja nisu isklju~eni ni tada aktualni vlastodr{ci.
Ne kloni se on ni osobnosti i privatnosti; zna da se upravo od toga finog
tkanja najosobnijih emocija gradi prava, velika knji‘evnost. Ali, ~uva se od izlaganja najintimnije sfere svoje afektivnosti u formi pitkog i povr{nog, zabavnog
{tiva; to su motivi koje }e on pomno, cizeliraju}i svaku rije~, oslu{kuju}i eufoni~nost svog iskaza, te‘e}i za skladom zvuka i zna~enja, razra|ivati u lirskim
pasa‘ima svojih romana. Tog osobnog, najintimnijeg Fabrija prepoznat }emo u
njegovim likovima; u remek-djelu, jadranskoj trilogiji on nije oslikao samo povijest mediteranskih Hrvata i sviju onih koji su ‘ivjeli na tom podru~ju gdje su
se prepletali slavenski, romanski, austrijski, ma|arski politi~ki interesi i kulturni utjecaji, on se nije bavio samo velikim politi~kim idejama, ve} je govorio
i o sudbini svoje obitelji, pa i o svojim najintimnijim do‘ivljajima. Na}i }emo
toga najosobnijeg Fabrija ne samo u dje~aku Lucijanu iz Vje‘banja ‘ivota, ima
njega ~ak i u ‘enskim likovima jer Fabrio kao i svi pravi veliki pisci zna kako
u literaturi osvijestiti svoju androginu prirodu. On s pravom dr‘i da prava literatura mora nadi}i povr{nost lake, ispovjedne feljtonistike i dnevne kolumni-
stike. Biti knji‘evnikom, na na~in kako to Fabrio do‘ivljava, ozbiljan je poziv,
gotovo misija; kao njegov dugogodi{nji znanac, urednik pa i prijatelj znam kako
se on pa‘ljivo priprema za pisanje, kako prou~ava povijesne izvore, razmi{lja o
pripovjeda~kim postupcima koje }e primijeniti. Pratio sam kako se on grozni~avo udubljuje u ‘ivote svakog od svojih likova, kako se identificira s njima.
Znam iz koje muke, strasti i intenziteta promi{ljanja se ra|aju njihove sudbine,
njihovi uzajamni sukobi, re~enice koje oni govore. Iako sam druga~ijeg temperamenta od Fabrija, sklon ironiji, pa stoga u na{im razgovorima ponekad zapravo i zlo~est prema tim njegovim silnim, dje~a~ki intenzivnim zanosima, moram priznati da mu ponekad i zavidim na sposobnosti da se tako silovito, sna‘no unese u svoje literarne svjetove, s takvim povjerenjem u mo} knji‘evne rije~i, u magiju umjetni~kog ~ina.
Iz takvog odnosa prema uzvi{enoj prirodi umjetni~kog ~ina proistje~e i specifi~an odnos prema umjetni~kom stilu. Neki su se mla|i kriti~ari znali ~ak i
narugati bujnosti Fabrijeva stila nazivaju}i ga pateti~nim. Ali za Fabrija se umjetnost ra|a u onom trenutku kad se odmaknemo od neutralnog, obavijesnog
stila, od reduktivne kolokvijalne fraze, od govora svedenog na nekoliko stotina
rije~i.
Njegova proza odi{e brigom za svaku rije~; Fabrijeva je re~enica barokna,
puna metafora, neobi~nih leksema, njegova misao meandrira u dugim hipotaksama, ponekad i ~udnim suvremenom uhu, ali Fabrijev stilski izraz ne prelazi
nikad u isprazni verbalizam, ne prerasta u nekontroliranu bujicu. O~ito je pisac svaku rije~, re~enicu, pasus, bezbroj puta naglas pro~itao, slu{ao zvu~anje
tih rije~i, analizirao njihov smisao. Njegov je iskaz pun emocija, ponekad djeluje i eruptivno u svoj svojoj bujnosti, ali kad ga pa‘ljivo analiziramo, vidimo da
je s punom pomnjom i planom organiziran.
Malo koji na{ pisac toliko pa‘nje poklanja kompoziciji, {to osobito dolazi do
izra‘aja u njegovim opse‘nim romanima; ne u~i se Fabrio toj me{triji samo od
velikih majstora knji‘evnog zanata, nego i od velikih skladatelja pa je upravo
po glazbenim na~elima konstruirana njegova Berenikina kosa. Ima u hrvatskoj
knji‘evnosti dosta pisaca koji su voljeli i razumijevali glazbu, {tovi{e i sami bili
glazbenici, ali nema nijednoga koji je do te mjere uspio ispreplesti te dvije umjetni~ke discipline.
Ni u sa‘etoj formi prigodnog izlaganja, ne mo‘emo zaobi}i njegovu fasciniranost povije{}u. Fabrio se povijesnim temama bavi i u svojoj prozi i u dramama, ali i u esejima; iznimno su rijetki njegovi eseji u kojima govori o ‘ivim
piscima. ^ak i kada kao glazbeni kriti~ar Republike pi{e o aktualnim koncertima, Fabrio ne ostaje samo na razini opisivanja i ocjene konkretne glazbene
izvedbe; svaki put }e oti}i u Sveu~ili{nu knji‘nicu, listati pra{njave komplete
starih novina, izvijestit }e nas {to je pisano o nekada{njim izvedbama, prisjetit
}e se detalja iz biografije skladatelja. Ne radi se samo o njegovu nastojanju da
glazbeno izvje{tavanje obogati pitoresknim detaljima, ve} o dubokom nazoru
koji je u podlozi svih njegovih tekstova bez obzira na ‘anr.
21
22
Naime, za razliku od pisaca njegove generacije koji su ~esto, pod utjecajem
egzistencijalizma tako popularnog pedesetih i {ezdesetih godina, svoje likove
motrili kao beskrajno osamljene individue ba~ene u pakao egzistencije, bez
mogu}nosti da ostvare prisnu komunikaciju i s ljudima kojima su okru‘eni, a
nekmoli da se relacioniraju s nara{tajima mrtvih predaka. Fabrio je jo{ kao
mlad pisac pokazivao vjeru da nam poznavanje ljudske povijesti mo‘e re}i
ne{to i o nama samima, kakvi smo danas, pa ~ak i kakvi }emo biti. Sudbina
prethodnih generacija upisana je u kolektivnu memorijsku mapu, u kolektivno
nesvjesno su upisana i njihova iskustva, ali to nas ne}e sprije~iti da ponovimo
njihove pogre{ke. Povijest nije u~iteljica ‘ivota koja }e nam dati korisne pou~ke
kako da izbjegnemo nesre}u, ~emer i jad, ali prou~avaju}i povijest mo‘emo bolje spoznati ljudsku prirodu.
Osamdesete su u hrvatskoj knji‘evnosti bile u znaku obnove povijesnog romana; preispitivala se hrvatska povijest u ime hrvatske budu}nosti. Dva su se
pisca u tom ‘anru afirmirala kao neprijeporni vrhunci: Fabrio i Aralica. Tada
jo{ i nismo bili svjesni u kojoj su mjeri zapravo njih dvojica antipodi. Aralica
kao zagovornik morla~kog, folklornog tipa hrvatstva koje odbija urbane utjecaje
(sjetimo se samo kako on pi{e o Dubrov~anima, Zadranima, Spli}anima). To je
hrvatstvo autarki~no, nepovjerljivo prema svemu {to dolazi iz bijeloga svijeta
(jer taj nas svijet uvijek ‘eli slomiti, pokoriti, asimilirati). Fabrijevo hrvatstvo
bilo je bitno druga~ije. Hrvatstvo jadranskih gradova nije etni~ki isklju~ivo.
Rije~ki urbanitet (a Fabrio Rijeku osje}a kao svoj u‘i zavi~aj) kompozit je raznih etniciteta, koji su ponekad bili u skladnoj koeegzistenciji, a ponekad i u
nesmiljenim sukobima. Iako Fabrio pi{e svoje romane s motri{ta visokoemocionaliziranoga hrvatskog patriotizma, on ne krivotvori povijest svojega grada
u~itavaju}i stekli{ko star~evi}anstvo i ondje gdje ono nije postojalo ili gdje je
bilo samo jedna od kompetitivnih ideologija. Za razliku od Aralice koji u svojim
povijesnim romanima mitopoetizira ruralno, folklorno hrvatstvo morla~ke zajednice, antiteti~ki postavljene prema eti~kom kodeksu urbanih dalmatinskih
komuna (preplavljenih tu|inskim, uglavnom romanskim utjecajima), Fabrio
traga za modernim hrvatskim identitetom ba{ u urbanim mediteranskim zajednicama koji pro‘ivljavaju modernizacijsku transformaciju. On zna da moderni nacionalni identitet nije zasnovan samo na folkloru, mitovima krvi i tla, ve}
ga zanima istra‘ivanje socijalnog i ekonomskog ‘ivota zajednice, zanimaju ga
ljudi koji grade ekonomski prosperitet svoje sredine donose}i nove tehnologije,
izgra|uju}i ceste, ‘eljezni~ke pruge, lu~ka postrojenja. Zanimaju ga umjetnici,
mislioci, intelektualci koji u ‘ivot jadranskih gradova donose nove, evropske
ideje. Za razliku od Arali~ina ideala desetera~kog i guslarskog hrvatstva, ~iji je
vrhunski tehnolo{ki doseg gradnja svrati{ta (a Napoleonov trud oko izgradnje
prometnica i prosvje}ivanja Ilirskih provincija bit }e prokazan kao protuhrvatski), Fabrijevi likovi su in‘enjeri i poduzetnici, njegovi likovi otvoreni su i prema proizvodima mundijalne kulture: slu{aju Wagnera, snalaze se u idejama
umjetni~ke moderne_ Fabrijeva ideja hrvatstva podrazumijeva da se dr‘avotvorna ideologija mo‘e, pa zapravo i mora, temeljiti isklju~ivo na amalgamiranju
svih pozitivnih silnica koje su pridonosile ekonomskom i kulturnom prosperitetu Hrvatske. Dakako, to podrazumijeva i modernu nacionalnu ideologiju koja
nije ksenofobno zatvorena prema poticajima koji dolaze iz svijeta, koja je u dijalogu s drugim kulturama i uklju~ena u svjetske ekonomske tokove. Podrazumijeva i liberalno demokratsko dru{tvo, odnosno otvoreno dru{tvo. A Aralica
se pak u svojim romanima nakon 90. eksplicitno zauzima protiv ideja otvorenog dru{tva kao ne~ega suprotnog njegovu idealu zajednice zasnovane na krvi,
tlu, autohtonoj kulturi, autoritetu vo|e.
Indikativna je sudbina ove dvojice pisaca u devedesetim godinama. Hrvatski politi~ki vo|a u po~etku svoje vladavine volio je dru{tvo pisaca koji su bili
u javnosti na glasu po svojem neupitnom hrvatstvu. Kao nekada{nji Krle‘in
prijatelj, duboko impresioniran modelom titovske dugotrajne vladavine, i
Tu|man se po~etkom devedesetih na{ao u situaciji da bira svojeg, krle‘u. Ne
bih rekao da je tra‘io svojega dvorskog pisca, jer u krajnjoj liniji odnos Tita i
Krle‘e nije bio odnos subordinacije; vjerojatno je i Tu|man osje}ao potrebu za
nekim tko ima neupitnu umjetni~ku reputaciju, trebao je nekoga s kim mo‘e
prijateljski porazgovarati, saslu{ati njegovo mi{ljenje, mo‘da i primiti savjet.
Tu|man se odlu~io za Aralicu; iz dana{nje perspektive ~ini se da je to bio
prirodan izbor. Ne znam u kojoj je mjeri Aralica bio Tu|manu partner; njegove
knjige pokazuju da je Tu|manom bio duboko fasciniran, bojim se da je vi{e
radio na literarnoj elaboraciji Tu|manovih ideja nego {to je bio prijatelj spreman i na korektivnu primjedbu. Na‘alost, proizvod te veze bilo je posvema{nje
podre|ivanje vlastite literature kultu nacionalnog vo|e, konceptu patrijarhalnog, militariziranog, autarki~nog i zatvorenog dru{tva.
Iskreno re~eno, drago mi je da tu rolu, nacionalnog barda Tu|man nije
ponudio mojem prijatelju Nedjeljku Fabriju. Te{ko bi bilo odoljeti takvoj
po~asti u povijesnom trenutku kad se, stvara dr‘ava, pogotovo kad si pisac koji
desetlje}im promi{lja hrvatski identitet u svojim romanima, dramama, esejima.
Ali, ne znam koliko je Fabrijeva vizija hrvatstva kompatibilna s tu|manovskoarali~inskom. Ovako, Fabrio mo‘da nije do‘ivio po~ast aktera dr‘avne politike
koji je zaigrao rolu na visokoj povijesnopoliti~koj razini, ali upravo to odsustvo
opijenosti vlastitom povijesnom ulogom omogu}ilo mu je da otvorenim o~ima
gleda svijet oko sebe i bavi se ljudskom tugom, patnjom, stradanjem, zlom, temama koje su inherentne pravoj velikoj literaturi. Samo takav pisac, senzibilan, melankoli~an, ponekad i o~ajan, mo‘e napisati prozu poput Triemerona,
jer takav se roman ne mo‘e napisati iz vizure samodopadnog aktera visoke
politike.
23
24
^ak i krupne stvari u slo‘enoj i podmukloj obiteljskoj
kombinatorici otkrivamo tek onda kada nas i same ospe
pepeo godina.
(Vje‘banje ‘ivota)
Od Dunda Maroja, od Suza sina razmetnoga, od Alkara2 do Triemerona (2002.)
pratimo paradigmu hrvatskoga literarnoga odgovora na srodni~ke spone i zrcalnu sliku dru{tva u tim sponama. Otprije, vrlo davno, ta je tema pri vrhu
interesa knji‘evnosti uop}e. Nasumce, spomenuti valja biblijski profano–sakralni univerzum i srodni~ke relate u njemu, Mahabharatu koja kroz duga stolje}a
jednako suvremeno zbori:
(...) {to bih ratom postigao, svoje ljude da pobijem?
Pobjedu ne ‘elim, Kr{na, ni u‘itak, ni gospodstvo.
[to }e nam prevlast, Govinda, bogatstvo, pa i sam ‘ivot?
To su oni zbog kojih smo vlast ‘eljeli i u‘itak,
U ovoj su borbi spremni ‘ivot dati i imanje,
U~itelji i o~evi, djeca na{a s djedovima,
Stric i unuk, tast i svekar i ~itava porodica.
1
Usp. suautorski rad Otac i sin D. Duri}a i D. Ba~i}–Karkovi} u Zborniku radova Rije~ki filolo{ki dani 7, Filozofski fakultet u Rijeci (u tisku). Tekst O~evi i sinovi u Fabrija produbljuje
i nadovezuje se na segment suautorskoga rada u kojemu se doti~emo Triemerona.
2
Alkar otvara polemiku o njegovu ‘anrovskome odre|enju: radi li se o noveli, pripovijesti ili
kratkome romanu. (Usp. D. Detoni–Dujmi}, Dinko [imunovi}, Zavod za znanost o knji‘evnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1991.)
Nit ih pod kand‘om ne bih ubijô, Madhusudana,
Nit za vlast nad sva tri svijeta, a kamoli za zemaljsku!3
Gr~ke tragedije i hamartia, Edip ~iji su sinovi i k}eri ujedno njegova bra}a
i sestre, Fedra gr~ka i klasicisti~ka, ~edomorka Medeja, Kralj Lear, bra}a Moor
u Razbojnicima, Karamazovi, Posljednji Stipan~i}i, Glembajevi, Kamilo Emeri~ki spram oca (Zastave), uop}e o~evi i sinovi u krle‘ijani, Kurlani, Buddenbrookovi, Obitelj Malavoglia, romani ameri~koga naturalizma, nadasve Kafkino Pismo ocu i jo{ dugi, pretpostavljeni niz lektirinoga popisa svjedo~e o krizi odnosa unutar temeljne ljudske }elije.
Obitelj je dru{tveni mikrokozam, svijet u malome, njegova dinamika uvjetovana je dinamikom »velike grupe«. ^esto ~ujemo: kriza svijesti uvjetuje krizu
svijeta, kriza pojedinca uvjetuje krizu obitelji, no jednako tako i obratno. Obitelj kao jedna od najva‘nijih formativnih agentura dru{tva obavlja reprodukciju
ljudskih karaktera na na~in koji je po‘eljan za autoritarno pona{anje. Obiteljska raspodjela mo}i i subordinacije djetetu jest prva slika autoriteta, prva obuka
za konformiranje s gra|anskim ustrojem mo}i izvan obitelji. Podvrgavanje i
tla~enje na razini »velike grupe« (dru{tva u cjelini) uvjetuje ograni~avanje mo}i
i represijske strategije unutar »male grupe« (obiteljskoga re‘ima). (Horkhajmer: 233) Pojedin~eva homeostaza ovisi od obiteljske, a ova od dru{tvene. Ti
odnosi kru‘ni su, isprepleteni. Prva mre‘a komunikacija gradi se najprije u
obitelji ili njenome surogatu. Granice (ili pravila) pomo}u kojih se grade, ograni~avaju i reguliraju obiteljski odnosi, povijesno gledano, pokazatelj su duha
vremena, dru{tvenih vrijednosti, svjetovne scene. U novije vrijeme osje}a se potreba za inventurom tuma~enja obiteljske istine. Obitelj i tzv. svakodnevni
ljudski ‘ivot donedavno bio je u sjeni i u funkciji historiografskoga zanimanja
za tzv. zna~ajne doga|aje i javne li~nosti. Priznaje se povijesno dru{tvena nevidljivost stvarne obitelji. Transparentnosti obitelji odma‘e ~injenica da je ta
najmanja }elija ljudske zajednice — vremenski gledano — ciklus, proces, nastajanje, trajanje i nestajanje. Unato~ pojavi gra|anskoga dru{tva obitelj je feudalna institucija, temeljena na na~elu krvi i srodstva pa izgleda anakroni~na i
proturje~na. Iracionalni temelj obiteljskoga okupljanja, strah i ljubav spram oca
bio je konformiraju}i i kontroliraju}i ~imbenik. Preko oca — glave obitelji dru{tvo je osiguravalo poredak subordinacije. Dru{tvo se odr‘avalo pomo}u patrijarhalnoga odgoja. Marcuse bi to kazao ovako: otac kao predstavnik podjele rada, a ne kao »posjednik majke«, disciplinirao je sinovljeve nagone i time ga
pripremao za vi{ak–potiskivanje koje mu namjenjuje dru{tvo.4 S druge strane,
po~etkom dvadesetoga stolje}a freudovska je psihoanaliza, kao izrazito patrilinearno orijentirana teorija, redefinirala obiteljske odnose i edipsku topiku. Danas »orta~ki savez« oca i sina, temeljen na (straho)po{tovanju sve te‘e prolazi,
olabavljuje povjerenje u sliku svijeta koju o~evi (ne)svjesno izru~uju sinovima.
3
Iz Bhagavadgite, prepjevao ^. Velja~i}
4
Usp. H. Marcuse, Eros i civilizacija, Naprijed, Zagreb, 1965, str. 76. i dalje.
25
26
Simboli~ki: ~etvrtasti obiteljski stol s ~elnim o~evim mjestom nova postindustrijska, konzumeristi~ka era zamjenjuje okruglim, egalitarnim stolom. Alegorija je to o~eva povla~enja s trona. Uloge su izmijenjene: Lajevo »mi~i mi se s
puta!« upu}eno mladome Edipu obr}e se u Edipovo upozorenje starcu Laju.
Sin zna bolje!5 Jer, otac kao meta Edipove agresije posustaje premje{ten iz snage u slabost, iz znanja u neznanje, iz hrabrosti u mlakost, iz jasna stava u
cinizam, iz budnoga oka obiteljskoga ~uvara u pospanoga veterana koji niti je
ideal niti je neprijatelj. Agresivni poticaj udara u prazno6, sin sve ~e{}e gleda
preko o~eva ramena u druge igra~e povijesne arene, potencijalne mecene i
sponzore. Depersonaliziraju se ili se preraspodjeljuju na druge kontrolori sinovljeva sazrijevanja i poistovje}enja. Zabuna izme|u pre{utnih interesa dru{tva
(»velike grupe«) i interesa obitelji (»male grupe«) nastajala je onda kada bi neki od ~lanovi obitelji, posebice kada bi otac, kao prijenosnik dru{tvene represije
i prilagodbe, isko~io iz kli{eja i poremetio uvrije‘eni protok pona{anja. Drugim
rije~ima, kada bi otac, pater familias dominaciju zamijenio kontestacijom (Na
rubu pameti). U op}oj neistini i licemjerju (Adorno) zahtjev obitelji za iskrenim
i autenti~nim odnosom te{ko je odr‘iv.
U tom smislu odnos otac — sin arhetipski je tematem i (post)moderni
hrvatski roman nastavlja dugu tradiciju literarno–dramske prorade gra|anske
apologetike monogamnoj i patricentri~koj poetologiji.
Od {enoinske obiteljske ikonografije do suvi{njaka realisti~ke i moderninske (moderna) poetike zbiva se (in)diskretna anatomija obiteljskih relata, no
tek s Bijegom, Alkarom i nadasve kamovianom (Isu{ena kalju‘a) pristup tomu
tematemu radikalizira se od naoko beskonfliktnoga do demoniziranoga (Kamov).
Kako je u Fabrijevoj poeti~koj galaksiji s tim?
Poduzima li »radikalni rez« nad obiteljskim portretima? Destruira li dijadnu ôs oca i sina? Je li u njegovih sinova i o~eva na djelu rastu}i me|ugeneracijski nesporazum, latentni (povijesni) spor?
(...) pa kao kad priroda iz samo njoj znanih kataklizmi~kih poriva
odlu~i su~eliti dvije strahotne i me|usobno potiru}e energije
gledao je sin u oca
gledao je otac u sina
Moj ~itatelju (...), tebi ka‘em: ovu sam knjigu napisao zbog ovoga pogleda. (Triemeron: 317)7
5
Isto, str. 82.
6
Isto, str. 83.
7
Kod ovoga citata prenosim pi{~ev »izgled« i raspored redaka jer tim atipi~nim ispisivanjem
autor dosemantizira i stilski akcentira pripovjedni fragment.
^emu slu‘i pi{~ev nagla{eni interes za rodoslovlje pa su u sva tri romana Jadranske trilogije pred–po~etak fabulaciji genogramski ideogrami?
Vje‘banje ‘ivota zavr{ava (1990: 373) kolodvorskom vedutom, rije~kim eksodusnim rastankom i Lucijanovim zapa‘anjem da je ve} kasna jesen i da je
li{}e na stablima ispred kolodvora bijelo bijelo. Triemeron (2002: 7) zapo~inje
kolodvorskom vedutom — malom ‘eljezni~kom postajom u Matuljima — u koju namjesto Lucijana uramljuje glavnu junakinju Triemerona, Toniju Grimani.
Temporalna ambijentacija odnosi se na kasno prolje}e: bilo je bijelo i kasno,
kasno prolje}e. I ona sva u bijelom (...) Ni‘u se zatim koloristi~ki derivativi:
odsjaj bjeline; bijeli {e{ir; bijele vrpce; bijela krila; cipelice bijele; bijeli kristalni
tucanik; bjelilo neba; bijela to~ka; srce srebrnobijele kugle; sva u bijelom; pod
velikim bijelim {e{irom. Tako je uspostavljena vedutisti~ko–koloristi~ka koróna:
kolodvorsko–«bjelotvorni« obod Fabrijeva proznoga kruga (Na obodu kruga su
po~etak i svr{etak zajedno, ka‘e 103. Heraklitov fragment). O~ito da pikturalnost doznakovljuje Fabrijevu pripovjednu ikonografiju, kritika je u vi{e navrata
skrenula pa‘nju na intenzivnu kromatsku — dodajmo i muzikalisti~ku —
komponentu. U Triemeronu je bijelo vi{eslojno. Citirani derivativi pospje{uju
lirizaciju i vizualizaciju. Bolni~ki bijeli prostori, bijela burnica s kraja toga romana podcrtavaju tanatomorfne slike, slutnju lo{ega kraja pa su kontrapolirani
nanizanome spektru te (o)bojenosti s po~etka romana. Dvadesetak stranica dalje Triemeron opetuje kolodvorski prostor, ovoga puta nas vodi iz Zagreba preko Karlovca na rije~ku ‘eljezni~ku postaju i, opet, prozorskom vedutom zaokru‘uje putovanje:
(...) lica okrenuta prema prozoru, glave naslonjene na kratak i tvrd pomi~ni rukohvat, sa {e{irom preko lica. (...) U polusnu zurio je kroz vagonski prozor: visoko
gore je nebo, u bezbojnoj praznosti. (str. 22)
Berenikina kosa (1989) tako|er s po~etka ambijentira svoju junakinju u
odlaznu sliku (Milano), kolodvorsku vedutu, pa zatim vagonsku i prozorsku
metaforu:
Pa je, potom, suputnike progutao nepovrat: silazili su iz vlaka kiselo nasmijani,
hrtasto, pod teretom pretrpljena neuspjeha, svatko na svojoj usputnoj no}noj postaji,
te bi joj domahnuli s perona kad bi njena glava u rasvijetljenom akvariju bila u
visini njihove: sve se odvijalo brzo, be{umno, beznadno, jer se kompozicija zadr‘avala na postaji kratko, na~as, i ve} bi no} progutala peron, a daljina izbrisala vlak.
(...) gledala (je) u okvir prozora, golem i mra~an, s tu i tamo u nj utkanom
poljskom rasvjetom ili crvenim svjetlom vagona na ran‘irnim kolodvorima... (str.
13)
Ikoni~ka povezanost po~etno–zavr{nih fabularnih rje{enja u sve tri proze
vi{e je nego o~ita. Upu}uje dalje: vedutizam sam po sebi ne bi autoru »tehni~ki« trebao niti bi ga na na~in »belveder(e)a« koristio da mu nije ciljem ~itatelja pripremiti (s po~etka proze) i utvrditi (s kraja proze) u alegorijsko–simboli~ku pozadinu ispri~anih pripovijesti. Predmetno–tematska razina iseljeni~ko–useljeni~kih sudbina uokvirena topikom perona, vlakova, kolosijeka, vagon-
27
skih prozora, kupè(j)a, kolodvorskoga mete‘a, ljudskih rastanaka i sl. previ{e
je u Fabrija o~ita, a da ne bi imala metonimijsku i metafori~ku »misiju«. Kolodvor je putni~ki signum, mjesto osobnoga i odno{ajnoga (ne)sporazuma da se
odnekud otputi i nekamo stigne, da se podvu~e crta i krene u novi po~etak.
Grananje slijednika, ~itateljev hôd kroz rodoslovna stabla Fabrijeve Trilogije
koje iz mraka nedohvatne pro{losti izranjaju ad (in)finitum metonimijski signiraju ‘ivotne kolosijeke. Te su genealogije putni~ki ideogrami, s tim da se ispisana imena njegovih junaka i obiteljskih premre‘enja iz te nedohvatne pro{losti kotrljaju do pi{~evih suvremenika sve krhotinastije, s finalnim katastrofi~kim vedutama, do Andrejeva tragi~noga skon~anja.
Stoga pri kraju Triemerona opet vlak, kolodvor, »bijelo i kasno prolje}e«:
Bilo je bijelo i kasno prolje}e, isto ono prolje}e kao i u po~etku ove knjige kada
je Andrej Grimani izi{ao iz vlaka na stockholmski ‘eljezni~ki kolodvor (...) i odlu~io
pokucati na vrata o~eva stana. (str. 349)
28
Lucijan iz Vje‘banja koji se iznenada, na samome kraju Triemerona upli}e
u finalnu sliku, biva eksplicitnim pi{~evim interventom, metafikcionalnim poetolo{kim/poeti~kim zahvatom kojim ~itatelja trgne iz promatra~ke letargije i
ustaljene galerije likova. Indirektno, ~itatelja se upu}uje na prethodnu prozu
(Vje‘banje ‘ivota) iz Trilogije kako bi upotpunio razvedeni si‘ejni mozaik. Usput: ime Lucijan (lat. koji svijetli, Svjetlan) nudi se de{ifriranju: on je akter/aktancijalni sudionik fabulacije, motritelj i komentator u Vje‘banju ‘ivota, naizgled postrani~ni juvenilni optikum a zapravo — kao spoznajna svjetlost — »de‘urni« na pripovjednoj crti. On se u Epilogu Triemerona raskriva kao svevremeni, »trajno mlâdi« junak, do{ljak iz lektire. Pluriidentitetan: I Lucijan, i autorski glas (pristrano) nadvit nad razgranate obiteljske kro{nje, i Andrej.
Adieu, Andrej. To ja govorim tebi, a ne tvoj otac. U ovoj knjizi o o~evima i
sinovima, o nevjestama i o njihovoj djeci, ti si moje dijete, Andrej, Andrej, ti si ja,
iako si od mene mla|i tridesetak godina. (...) Mora{ me mo}i ~uti jer ti si moja krv
i moje suze i moja smrt. (Triemeron: 351, istaknula D. B. K.)
Koji »ja« govori Andreju? Na mnogim mjestima u Trilogiji pi{~ev »sveznaju}i« pripovjeda~ upli}e se stilogenom formulom à la »moj ~itatelju« i prolepti~kim {apatom upu}uje nas u dogodljivo ili naknadno doga|aju}e. On je sveznaju}i i neznaju}i jer iz ukupne Fabrijeve agnosti~ko–pesimisti~ke vizure proizlazi da nema pouzdane prolepse. Mrtvome Andreju, dakle, obra}a se Lucijanova dubleta, Andrejev alter ego, sâm ispovjedni demijurg Trilogije, de‘urno pri~alo ili povjerenik za pri~u. Time je fabrijevski panopti~ki simultanizam dodatno intenziviran. Kompaktan, cjelovit, uistinu trilogijski.
Ovdje se zanimam za onaj sloj panoptikuma koji prati sferu intimiteta, dijadu otac–sin. Matrifokalna linija, galerija ‘enskih likova Trilogije nije ovdje
predmetom. Fanica > Ludovica > Mafalda > Wanda > Emilija odnosno Alphonsine > Fosca > Elvira > Magda > Lucija te Mandalina > Margerita
Klara i Kata odnosno Ezia > Bore i Tonija na kraju matrilinearnoga niza karakteri su mahom nesretno pro‘ivljenih ‘ivota. Tzv. ‘enska sudbina u Fabrija
nije posljedica patrijarhalno–androcentri~koga ustroja koliko objektivnih neda}a
i mukotrpnoga opstanka. Reprezentiraju paradigmu pozitivnih osobnosti, izrazito liriziranih portretnih atributa. S posebnim su nadahnu}em (nema u Trilogiji kakofemizama, sarkasti~kih osvrta na ‘enstvo...) skicirane kroz djevoja{tva,
zaruke, udaje, (ne)sretne porode, penelopinsku auru, pripadna starenja i tiha
uminu}a. Pisac s neskrivenom za{titni~kom pozom modelira svoje junakinje.
Istu gestu odabire pri obra}anju mrtvome Andreju i tako raskriva pripovjeda~ki point of view.
Intimitet jest dinami~ka komunikacijska kategorija: tzv. javnost ili dru{tvena
scena (»arena«) drugi je pol ljudske svakodnevice, {to }e re}i da nema jasnoga
razgrani~enja jednoga od drugoga. Fabrio podjednako tematizira obje razine
svakodnevice: red osobnoga i obiteljskoga, pa red javnoga/politi~koga opisivanja. Stoga, iz o~ite pluripotencije njegova fresko–»slikarstva« i orkestrirane pripovjedne tektonike mogu}e je te romane imenovati romanima vremena, prostora, politi~kim romanima i dru{tvenim kronikama, ljubavnim sagama, obiteljskim i genealo{kim prozama, romanima o filozofiji povijesti, ina~icom Künstlerromana (Alfred u Triemeronu), historiozofskim fikcijama i tako redom.
Autor Triemerona eksplicitno kazuje da se u tome romanu radi o o~evima
i sinovima. Valja to shvatiti uvjetno jer paralelnim pripovjednim tijekovima
prati suvremenu junakinju Toniju, povremenim retrospekcijama i njezinu majku Bore i Eziju. Ipak, slijedimo autorov naputak i pogledajmo {to se zbiva s
romansiranim mu{karcima, o~evima i sinovima. Svjedo~imo raspadu obiteljskih
spona. Odno{ajni trokut majke, oca i sina, supru‘ni~ka dijada uzdrmana je
naoko vanjskim povodima, no naznake su da se jest pripremala u prethodnim
romanima i obiteljskim grananjima.
Na prvoj stranici Vje‘banja ‘ivota Timoteo i Carlo — otac i sin ulaze u
veliku Fabrijevu pri~u o uzaludnostima. Otac i sin, dakle, prva je prozna slika
romana. Konotira se i na biblijski praprizor Oca i Sina, svete poslu{nosti, ikonu U~itelja i u~enika. No, Timoteo i Carlo zapravo su potresni predstavnici
svevremenih bezemlja{a, pauperiziranoga sela, onoga jada koji o~eve sili na odvo|enje malodobnoga sina u pe~albarstvo. To je i putni~ka slika jer nekud u
ranu zoru odlaze. Anticipacija sirotinjskoga nomadizma, najamni~ke sudbine.
Potom saznajemo da otac ostavlja sina/dijete u brodogradili{tu, zauvijek ga ostavlja priprijetiv{i rije~ima: Ne osvr}i se. Nikad.
Par redaka poslije varirano ponavlja:
Ne osvr}i se nikad. Ako ti tko stane na put, a ti mu se ugni. Zapamti to i
bit }e{ sretan. O~eva instrukcija koliko okrutna — jer se odnosila na dje~akovo
napu{tanje seoceta i o~ekivanu ‘elju za posljednjim pogledom unazad, prema
domu i zavi~aju — toliko disciplinarna (a ti mu se ugni) i dalekose‘no konformiraju}a pred svim neda}ama i ‘ivotnim ku{njama toga i drugih junaka svih
genealogija Trilogije.
29
Na zadnjim stranicama Triemerona otac i sin gledaju se neko vrijeme, dvije strahotne i me|usobno potiru}e energije, pa simultanim kadriranjem opatijskoga i stockholmskoga ugo|ajnoga kre{enda bivamo pripremani za najdramatskije prizore. Na Andrejevo skon~anje ~ime se prekida duga, uzlazna, prosperitetna crta obiteljskoga trajanja. Smrt samoubojstvom stra{na je finalna poruka
pri~e. Poraz obiteljskih i o~insko–sinovljevskih spona. Andrejevo samoubojstvo
(s)likovno i metafori~ki stapa se s apokalipti~kom vizijom opatijskih kâsnih ljubavnika:
^etiri su konjanika ve} po~ela sustizati ‘enu i mu{karca, koplja su im bila podignuta u visinu gola tijela Alfredova i u visinu gola tijela Tonijina (str. 357)
30
Mu{karci u Trilogiji nisu bonvivani, raspiku}e, raspojasani, odmetnuti o~evi ili
sinovi. Nisu ni bezbo‘nici, raskajani povratnici, samotnjaci i no}nici–skitnice,
suvi{njaci realisti~ko–moderninskih hrvatskih {tiva. Ni zavodnici. Ni pikareskni obje{enjaci, pustolovi. Ni snobovi. Ni fal{{pileri. Ni kriminogeni tipovi koji
su glembajevskim malverzacijama i likvidacijama kupili statuse. Ne pate od
hamletizma (kolebanja), kafkinskoga zazora, straha i samouni‘enja pred o~inskim o~ekivanjima. Nisu edipski tragi~ni. Niti su veliki povijesni igra~i povijesnih diktatura i politi~kih mitologija. Ni obiteljski zlostavlja~i. Ali jâz izme|u o~eva i sinova diskretno je najavljen na drugoj stranici Vje‘banja ‘ivota:
Stidio se zbog oca.
Iskaz je podignut na razinu leitmotiva — na sljede}e dvije stranice on se
ponavlja ~ak pet puta {to zna~i da ba{ ta poruka o~ekuje ve}u ~itateljevu pozornost. Njoj je kontrapoliraju}a »zgoda« iz Triemerona, u Andrejevoj bolni~koj
sobi:
(...) recite mu da ste vi njemu do{li u posjetu. Morate ga pridobiti. Recite mu da
ga volite.
Ecije Grimani nije mogao to izgovoriti.
Kakav je bio njihov odnos, Ecija i Andreja? [to mu je prethodilo? Pripovjeda~evi mu{karci, o~evi i sinovi mahom su radi{ni, poduzetni karakteri. No,
Ecije je dezorijentirani »biv{i«, naknadni outsider, apatrid, hrvatski iseljenik/{vedski useljenik. Ima naknadni, kâsni roditeljski poriv za spasenjem odnosa sa sinom. On ostavlja obitelj jer je ispremije{ao prioritete:
(...) Pa ti nas... ostavlja{? Ti... bje‘i{! (...) Molim? Reci ne{to! Ecije!
— Objasnit }e{ Andreju da sam to morao u~initi.
— Njemu koji je u najosjetljivijim godinama, sada kada si mu kao otac najpotrebniji, sada kada si mu se napokon morao pribli‘iti? Ecije!
— To je jedino {to u ovome trenutku mogu u~initi.
— Ali u~initi za sebe, samo za sebe. A {to }e se dogoditi s Andrejem u ratu. [to
sam ikada bila u tvome ‘ivotu?
(Triemeron: 332)
Njegova dr‘ava, polit–ideolo{ki sustav kojega je bio vjernikom, propala je i
on se mi~e u stranu. On je stranac novome vremenu. Njegova o~inska gesta
mlaka je, zakazao je. Uop}e, junaci Trilogije, ovako ili onako, ‘rtve su politi~kih svrstavanja — o tome je puno pisano — nose stigmu jadranizma. Onoga
jadranizma koji je proizvodio raznobojne politi~ke/ideolo{ke struje, definirao
mlado gra|anstvo kao ma|aronsko, talijanisti~ko, slavjanofilsko/panslavisti~ko,
unitaristi~ko, autonoma{ko, »podrepa{ko«, u melting potu etni~koga pluralizma, s mlecizirane i slavenske dalmati~nosti.
Na vjetrometini kolonijalnih i imperijalnih doga|anja, diktatura i ratova
neki od njih idu uz struju, a neki protiv struje vremena. U Fabrija o~evi i sinovi uglavnom supostoje bez dramatskih konflikata, izru~eni su latentnome
Fatherconflictu, tinjaju}emu sporu politi~ki divergentnih — lijevih ili desnih
opcija. No, ve}inom su radi{ni, konstruktivni, skrbni mu‘evi. @ivot ih konformira, tako dje~arac, zapravo dijete od {est godina (!) — Carlo s po~etka Vje‘banja ‘ivota, junak s apeninske strane Jadrana, surovo izru~en pre‘ivljavanju bez
roditeljske za{tite i topline, ~eli~i se i ustraje mitskom voljom i snom o uspjehu. Pratimo dje~a~ke snove, mladi}ke, mu‘evne i stara~ke godine Carlove, potresno sinovljevo otu|ivanje, bahatost, be{}utnost ja~eg i mla|eg:
(Otac) Pod U~kom rano smrkava. Ho}u ko~iju. Drugi put te pitam. (...)
Ako mi uzme{ ko~iju, morat }u pje{ice. Daleko je do grada.
(Sin) Do pameti je jo{ dalje.
(Otac) Star sam, Fumulo.
(Sin) Shvati hodanje u grad kao kri‘ni put. Nosi na tom putu kri‘ kao kaznu
za ljubav koju gaji{ prema tvojim neprijateljima.
(Otac) Hrvati nisu moji neprijatelji.
(Sin) Zato nisi pravi otac. Kao {to su drugi. Svi drugi, rekao sam ti.
I odveze se (sin Fumulo, op. D. B. K.) s Ludovikom, uz more.
(Vje‘banje ‘ivota: 153)
Fabrio se nadovezuje na jedno od zna~enja Heraklitova fragmenta kojim
ka‘e da u iste rijeke stupamo i ne stupamo, jesmo i ni(je)smo (Fr. 49a):
gorko se varaju oni koji misle da se dva puta ne mo‘e u}i u istu rijeku! Zna se,
naime, dogoditi — istinabog samo kadikad — da ujedared primijetimo kako se zati~emo u polo‘aju koji je navlas nalik polo‘aju u kojem smo se zatekli prije pet, petnaest ili svejedno koliko godina. Jer sve se navlas ponavlja (...)
(Vje‘banje ‘ivota: 209)
Skon~anje Andreja, posljednjega u nizu jest metafora ispalosti iz povijesti.
Zôv odr‘anja posustaje i prestaje. Kidanje (splitting) obiteljskih spona dovr{eno
je potpunom {utnjom sina spram oca: Andrej odlazi bez rije~i. U lûku od Justina, Matija, Bartua, Menega, Ivana, Ecija pa do zadnjega u nizu patrilinearne
obiteljske fuge — Andreja — pisac polemizira s optimisti~kim projektima duha
vremena u kojima su ti vrli mu‘evi, sinovi i o~evi trajali. Ecije i Andrej nisu
suprotstavljeni jer je u Triemeronu — premda najavljena — izostala antagonisti~ka {ablona dijade otac–sin. Vi{e nema eksplicitnoga Vaterkonflikta (Fatherconflicta). Andrej je viktimizirana jedinka na ‘ivotnoj i obiteljskoj vjetrometini.
31
Fabrijevo filantropsko i umjetni~ko trebanje bliskosti — kao moralni projekt —
unato~ povijesnim istinama koje obeshrabruju — ustraje estetskim djelanjem.
Fabrio, N. (1989) Berenikina kosa, Znanje, Zagreb
Fabrio, N. (1990) Vje‘banje ‘ivota, Znanje, Zagreb
Fabrio, N. (2002) Triemeron, NZMH, Zagreb
32
Barilli, R. (1974) Tra presenza e assenza (due ipotesi per l’ età postmoderna), Bompiani,
Milano
Biti, V. (1994) Upletanje nere~enog, MH, Zagreb
Horkhajmer, M. (1976) Tradicionalna i kriti~ka teorija (M. Horkheimer), prev. O.
Kostre{evi}, BIGZ, Beograd
Matanovi}, J. (2007) ^itam te, Lucijane. Pogovor izabranim djelima Nedjeljka Fabrija,
u: N. Fabrio, Eseji, II, Profil, Zagreb
Milanini, G. (1990) L’utopia discontinua (1990), Garzanti, Milano
Milanja, C. (1996) Hrvatski roman 1945. — 1995. Nacrt mogu}e tipologije romaneskne
prakse, ZAZNOK, Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb
Nemec, K. (2003) Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, [K, Zagreb
Nemec, K. (1998) Povijest hrvatskoga romana od 1900. do 1945. godine, Znanje, Zagreb
Pavel, Th. (1986) Fictional Worlds, Harvard University press, Cambridge
Pele{, G. (1989) Pri~a i pri~anje, Naprijed, Zagreb
Pele{, G. (1999) Tuma~enje romana, Artresor Naklada, Zagreb
Riffaterre, M. (1990) Fictional Truth, The J. Hopkins University Press, Baltimore/London
Sep~i}, V. (1996) Klasici modernizma, ZAZNOK, Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb
Solar, M. (1976) Knji‘evna kritika i filozofija knji‘evnosti, [K, Zagreb
Solar, M. (2005) Retorika postmodernizma, MH, Zagreb
@mega~, V. (1986) Krle‘ini evropski obzori, Znanje, Zagreb
@mega~, V. (1987) Povijesna poetika romana, GZH, Zagreb
(kronisterija: genealogija? mikrohistorija? metahistorija?)
... a povijest su ljudi i njihove zlo}e i njihova ludila i
njihove smrti...
Nedjeljko Fabrio, Vje‘banje ‘ivota
Postoje ljudi koji, a sve u dobroj namjeri, zami{ljaju da
dokument mo‘e izraziti stvarnost... kao da dokument mo‘e
izre}i bilo {to drugo osim njega sama... Dokument je ~injenica. Bitka je druga ~injenica (beskona~nost drugih ~injenica). To dvoje nikako ne mo‘e ~initi jedno. ^ovjek
koji ne{to poduzima jest ~injenica. A ~ovjek koji (o tome)
ne{to pripovijeda je sasvim druga ~injenica.
Renato Serra, »Partenza di un gruppo di
soldati per la Libia«
Osvr}u}i se na Derridin tekst »Timpan,«1 kineski filozof Wu Xiaoming2 pi{e:
»Granica je ono iza ~ega bi}e prestaje biti ono {to jest.« (Xiaoming, 60) Unutar
kontinentalne tradicije, za filozofiju se ka‘e da je ona jedini diskurs koji pribavlja ime iz sebe sama. Tako pojmljena, kao »znanost znanosti« ili »diskurs
diskursa«, filozofija sebe ne smije podrediti ni~emu drugome nego samoj sebi.
Stoga nije iznena|uju}e da disciplina koja svoje ime mora izvesti iz sebe same,
da bi sama opstala, mora »osigurati vlast nad granicom.« Izre}i granicu, u
1
u: J. Derrida, Margins of Philosophy, Chicago: Chicago UP, 1982.
2
Wu Xiaoming, Filozofija i Zexue: Put k drugome i natrag, Zagreb: Bibliotheca Orientalica,
2006. str. 60. preveli Zorana Bakovi} i Mario Rebac
33
34
ovom slu~aju discipline, zna~i o njoj misliti drugo koje, osim {to je disciplini
drugo, ovoj postavlja granice. Paradoks »drugoga« nije drugotan, jer to drugo
koje postavlja granice drugo je iz kojega disciplina crpi ne samo svoju bit, nego,
duguju}i mu svoje stvaranje, iz njega pribavlja i definiciju. Drugo dakle odre|uje, imenuje i ograni~ava. Po svemu sude}i, ne bi bilo presmjelo tvrditi da se
u restriktivnome kontekstu (koji je o~ito dovoljno prostran da istovremeno ugosti i ograni~i samu prvu znanost) skriva sam strah od granice. No, ukoliko disciplini, pa bila to i filozofija, »ne polazi za rukom prekora~iti svoju granicu i
prisvojiti drugo za sebe« (62) onda se moramo pitati da li je (ta disciplina) ono
{to kani biti i vjeruje da jest.
Tradicionalno promi{ljanje disciplinarnih znanosti3, dakle ono koje u goste
ne pozivlje interdisciplinarnost, govori nam sljede}e: to omogu}avaju}e i ograni~avaju}e »drugo« je drugo iz kojega disciplina osigurava svoj identitet. Ako je
tomu tako, tada prisvajanje drugoga zna~i i dovr{etak (ispunjenje) i svr{etak
(smrt) discipline. I otuda nije za~udan strah tradicionalista od granice. Jo{ je
Aristotel pisao o kraju svijeta, o Herkulovim stupovima koji ~ine granicu. Iza
nje dodu{e, bio je uvjeren filozof, nije po~injalo ni{tavilo. Barem ne doslovno.
Onkraj tada poznatoga svijeta zami{ljan je drugi svijet, svijet koji nastanjuju
monstrumi, ~udesna i zastra{uju}a, necivilizirana bi}a.4
Suo~eni s povijesno{}u problema i dnevno su~eljavani s granicama, ~ak i
oni me|u nama koji se sla‘u s naputkom Martina Heideggera i slu{aju filozofiju »gr~kim uhom«, ukoliko ‘ele biti gra|anima dvadeset i prvoga stolje}a, trebali bi se odlu~iti da li misliti ono sebi drugo zna~i tek prevladati ono iz ~ega
disciplina proizlazi, te prethode}i vlastitoj metodi jednostavno prije}i granicu
(Derrida). Ili pak granicu poimati kao zasjedu iz koje trajno prijeti uni{tavaju}i
udarac disciplini posebno i spoznaji uop}e?
O tome da katkada umjetnost uop}e, a knji‘evnost posebno, mo‘e nastaviti
tamo gdje je druga disciplina (filozofija, povijest...) stala, govore nam knji‘evna
djela koja su granicu pounutrila unutar samoga estetskog ~ina prevrednuju}i
ambivalentnost koju prema granici osje}a i prakticira takozvana zapadna metafizika. Odnos sa svojom granicom, kao i s ograni~avaju}im same granice,
knji‘evnost je ne jednom osjetila i proradila kao odnos sa svojim drugim. Prisvajanje drugoga njegov pred–umi{ljeni nedostatak pretvara u disciplinarnu do3
Primjer filozofije rabimo kao metaforu discipline disciplina i kao metodolo{ko polazi{te za
promi{ljanje granica povijesti kao discipline promatrane u kontekstu interdisciplinarnosti,
gdje se na ovu gleda kao na disciplinarni ‘anr koji se knji‘evnosti otvara kao nadopuna i
koji, istovremeno, izaziva knji‘evnost da je nadopuni. Shodno tome, dalje u tekstu, pod disciplina, podrazumijevamo povijest, knji‘evnost, historiografiju, dok filozofiji njezino tradicionalno i romantizirano mjesto diskursa svih diskursa, ostavljamo netaknutim.
4
Za neke teoreti~are i kriti~are kulture poput Carla Ginzburga i Stephena Greenblata, ti su
napisi bili instrumentalizirani i (zlo)rabljeni(?) kao pred–tekst za kolonizaciju: onu ekonomsko–»religijsku« i onu lingvisti~ku ~iji zamah pratimo u XVI stolje}u. Vi{e o tome vidi: C.
Ginzburg, »Uccidere un mandarino cinese: Le implicazioni morali della distanza,« Occhiacci
di legno: Nove riflessioni sulla distanza, 2d ed. (Milan, 1998), pp. 194–209; i S. Greenblatt,
Learning to Curse. New York and London: Routledge, 1990.
bit. Prisvajanju »drugog« prethodi mukotrpno vje‘banje. Katkada nalik na
pripitomljavanje. Jedna takva pretvorba drugog u poosobljenu razli~itost unutar istoga, u zna~ajnoj je mjeri ostvarena u romanu Nedjeljka Fabrija Vje‘banje
‘ivota5.
Jedna od ‘e{}ih zabluda mnogih nacionalnih »gra|anskih« intelektualaca jest
ta da postoji fiksni identitet. Nju u pravilu potkrepljuje pretpostavka da je granica njihova jezika granica njihova svijeta, dok je, mnogima me|u re~enima, u
stvari, granica njihova jezika granica njima poznatog svijeta. I to hrani mnoge
monokulturalne fobije koje se preto~e u kulturnu mantru pri samome spomenu granice. Granice, uvjerenje je monokulturalnih, ogra|uju, dijele, osiguravaju
i ~uvaju identitet.
Kada promi{ljamo ne~iji identitet6, pojedinca pozicioniramo u odnosu na
druge pojedince. Kada, odgovaraju}i na pitanje tko smo mi, ljude identificiramo
u odnosu na druge, mi uglavnom razmi{ljamo o onim kvalitetama koje te osobe o kojima razmi{ljamo razlikuju od drugih. Identificirati nekoga ne implicira
samo biti u stanju razlikovati tu osobu od drugih. [to je barem jednako va‘no,
ako ne i va‘nije, jeste identificirati je s drugima. Identitet je biti u kontekstu,
kao {to je i biti od konteksta razli~it. To va‘i za pojedince kao i za grupe7.
5
Nedjeljko Fabrio, Vje‘banje ‘ivota, Zagreb: Globus, 1985.
6
Pritom ne mislim na psihofizi~ki identitet kojega bi se, u striktnom smislu teorije, za razliku
od politike identiteta, jedinog bez bojazni od uplovljavanja u opasne vode, moglo i zvati identitetom. U ovom slu~aju, termin identitet koristim u njegovoj »oslabljenoj« operativnoj ina~ici
zna~enja, ~iji opseg i doseg u~inkovitije komuniciraju s terminom identifikacija (dakle ne identitet a=a; nego identitet a se identificira s b). Prvi bi tako bio psihofizi~ki i nu‘no stabilan
(ako ne ‘eli postati patolo{kim) dok bi drugi, na razini pojedinca, bio psihosocijalni, a na razini kolektiva etno, nacio, kulturalni... i kao takav, u velikoj mjeri, predmet socijalne konstrukcije i pregovora unutar kulture/a..
7
Da bih, za kontekst Fabrijeve poetike, podrobnije ~itatelju pojasnio vlastito razumijevanje za
ovaj ~lanak va‘nih segmenata problematike identiteta, ukratko }u »prepri~ati« teorijski dio
vlastite studije s po~etka devedesetih. Ukoliko se ~itatelj po‘eli podrobnije informirati o ovdje
prepri~anome, op{irna verzija problematike nalazi se u mojoj knjizi, Srednja Europa, zbilja,
mit, utopija / A Central Europe of Our Own: Postmodernism, Postcommunism, Postcolonialism
and the Absence of Authenticity, Rijeka: Adami}, 2002.
Suvremene rasprave o identitetu razlikuju dva temeljna pristupa problemu: esencijalisti~ki i
antiesencijalisti~ki. Kada se definira pojedini identitet za neku grupu, esencijalizam pretpostavlja posjedovanje ne~ega kao klju~nu kategoriju. U strogo filozofijskoj terminologiji, esencijalizam je ontolo{ka teorija koja govori o tome da objekti imaju esencije i da postoji razlika
izme|u esencijalnih i neesencijalnih ili akcidentalnih svojstava. U socijalnoj antropologiji kao
i u suvremenom prou~avanju teritorijalnosti, esencijaliziraju}a kategorija odlu~no definira
identitete u terminima prostora. Takvi identiteti odre|eni prostorom obi~no ne ula‘u dovoljno
energije pri razlikovanju osobnog i kolektivnog sebstva. Da bi se u ovom kontekstu shvatio identitet bilo koje grupe, mora se tvrditi da mi nismo u stanju shvatiti tko mi jesmo, a da sebe
ne prosu|ujemo kao fiksne ili postojane entitete. [tovi{e, ta se prosudba nikada ne doga|a
u ili po sebi, ve} uvijek u usporedbi s drugima. Problem sa uspore|ivanjem je u tome da
oni koji uspore|uju odbijaju sebe vidjeti kao bi}a koja su u odnosu. Njihova ‘elja za postojanjem vezana je za odre|eni i od drugih ogra|eni teritorij i kao takva, stati~na.
35
Kako to u svojoj knjizi The Tragedy of Political Theory ka‘e ameri~ki profesor
i povjesni~ar ideja, J. Peter Euben, »Tko smo mi otkriva se u na{oj singularnosti unutar uvjeta pluralnosti: ono uklju~uje opisivanje svojstava koje nas ~ine
razli~itima (od svih drugih) u ‘ivotu kojega s drugima dijelimo i u kojemu se
jedino te (na{e) razlike dadu primijetiti.« (Euben, 96)8
Antiesencijalizam nas pou~ava da na{e okru‘enje nije »prirodno« na{e. Zapravo nam govori da je »priroda« ne~ega fikcija. Na{e okru‘enje ono je su‘ivota u kojemu grupa dulje vrijeme vezana za odre|eni prostor ne odre|uje normu: ona niti jeste niti treba biti nositeljica norme. Antiesencijalizam prepozna-
36
8
Kao {to nam to govore iskustva iz ne tako daleke pro{losti i iz ne tako dalekih krajeva, esencijalizam na djelu, u provo|enju politike identiteta, mo‘e biti itekako opasan. Kad se »druge«
prepozna, kada ih se izdvoji od »nas«, na njih »druge« gleda se kao na prepreku u zami{ljenom razvoju na{ega grupnoga ja. Da bi na{e zami{ljeno »ja« postalo stvarnim, treba ga oja~ati. A ja~a ga se jednako onako kako ga se i prepoznaje: u odnosu na druge, na koje se
gleda kao na prepreku za ostvarenje na{ega ja. ^injenica da ne postoje jasne razlike izme|u
zami{ljenih, imaginarnih zajednica (Benedict Anderson) i onih funkcioniraju}ih stvarnih, ~ini
se, ~ak ja~a vezu izme|u zami{ljene projekcije grupnog identiteta (kao i osobnih unutar jasno
zacrtane grupe) i njezine prakti~ne izvedbe. Etni~ki ratovi primjerice, pogodno su oru|e za
uklanjanje takvih dilema identiteta. U tim slu~ajevima, kada teorija postane svjesna vlastitih
granica i kada odstupi, drugi je fikcija, koju za tu priliku uskrsnemo iz brojnih priru~nih
bezdana povijesti koji su do tog trenutka bili hermeti~ki zatvoreni slu‘benom ideologijom —
fikcija izmi{ljena da bi se njome definirali mi. Takvo identificiranje ili procjenjivanje paralelno
izolira i kontekstualizira nas i sve za {to mi tvrdimo da je na{e procjenjuje kao pozitivno.
Ogra|uju}i nas od drugih, to nas izolira na na{em i samo na{em prostoru. Zahvaljuju}i takvoj
soluciji unutar politike identiteta koja obi~no nastoji biti na neki na~in finalnom, u multikulturalnim, kros–kulturalnim i trans–kulturalnim podnebljima, kratkotrajna pobjeda izborena krvlju, pretvara se u dugoro~nu katastrofu povijesna tendencija ~ijih u‘asa je da nas jo{
koji puta posjete.
Taj se novo–zacrtani prostor ne definira samo kao na{e »izvorno« ili »prirodno« okru‘enje,
ve} isto tako u odnosu na stvari koje se trebaju prilagoditi na{im potrebama u tom na{em
procesu (samo)definiranja. Stoga mi ne te‘imo tome da budemo mi koji jesmo mi u obliku
na{ega pozitivnog samoprepoznavanja, ve} postajemo mi nije~u}i ono »ne — mi«, osporavaju}i
entitete koje smo sami odabrali i ozna~ili kao povije{}u osna‘enu uni{tavaju}u energiju koja
stalno dovodi u opasnost na{e od nas opisano ja — ~lanove grupe ~iju smo egzistenciju stvorili uvjeriv{i se da mi mo‘emo i trebamo postati vladarima svih predmeta u na{em novo–
stvorenom geopovijesnom prostoru, prostoru na koji imamo »prirodno« pravo. U takvom
okru‘enju, biti ~lanom odre|ene grupe, izjedna~uje se s posjedovati i prakticirati stvari na
na~in te grupe.
Esencijalisti~ki poiman i prakticiran problem kolektivnih i individualnih (id)entiteta mo‘e se
obuhvatiti i pitanjem: »Postoji li za nas na~in kojim }emo doznati tko smo, bez da odmah
mislimo tko to (i {to to) na{i susjedi nisu uspjeli postati?« U na{oj te‘nji da premostimo jazove esencijalizma i zapo~nemo produktivnije promi{ljati na{u poziciju kao bi}a u vremenu,
obra}amo se antiesencijalizmu. Teoretski antiesencijalizam po~iva na poricanju pretpostavke
da ljudska bi}a kao takva, ili, odre|ene grupe ljudskih bi}a, imaju objektivnu prirodu, bila
ona socijalna ili biolo{ka. Pretpostavka antiesencijalizma je da se sve »prirode« (bilo bi ih primjerenije zvati kvalitete) konstruiraju. Antiesencijalizam pori~e postojanje objektivnih osobina
koje svi ~lanovi jedne grupe objektivno dijele ili na koje imaju »prirodno« pravo. Antiesencijalizam isti~e dru{tveno dinami~an individualizam i njegovo inzistiranje na razli~itosti. Shodno tome, strategije identiteta koje proizlaze iz takvog antiesencijalisti~kog pristupa pori~u postojanu (bilo klasnu bilo etni~ku) strategiju koja po~iva na mo}i i promi~u ideju uzajamnog
po{tovanja i priznanja, bilo da se radi o individualnom ili kolektivnom. Kona~an cilj uvo|enja
ideje po{tovanja, odvojenog od struktura mo}i, sastoji se u tome da se razbije dihotomija izme|u centra i margina, istovremeno (postupno, ali odlu~no) prihva}aju}i one marginalne grupe koje prebivaju na takozvanim rubnim podru~jima.
prijevod moj
je varijante unutar kojih, u pluralnome kontekstu dru{tvene i kulturalne dinamike u kojima ono {to esencijalizam definira kao prirodni prostor i iskonsku
akviziciju ‘ivota takozvanih autohtonih grupa prestaje biti svetim i posve}enim
mjestom, pretvaraju}i se u ‘ivotni prostor; u prostor koji se odri~e esencijalisti~ke ‘ivotne mitologije odbijaju}i da ga se percipira kao sveto mjesto. Da bi
se grupe, kako one dominantne tako i one marginalne, u takvome prostoru
osje}ale kod ku}e, treba ga dehijerarhizirati, dok njegovu arbitrarno pretpostavljenu stati~nu »prirodnost« treba poimati dinami~no. Ovo potonje zna~i da,
ako prihvatimo terminologiju esencijalizma, svaki ‘ivotni prostor mo‘emo u~initi »prirodnim«. Kako za sebe, tako i za druge. Ako nam to ne po|e za rukom, {to je povjest u vi{e navrata verificirala, postajemo ‘rtve.9
Kako preobratiti prostor i u~initi ga svojim sebi i drugima? Jedan od mogu}ih
na~ina je uporno i opetovano pregovaranje sa sudionicima mjesta, koji se, zajedno s nama, ostvaruju u ‘ivom prostoru koji se univerzalno mo‘e dijeliti s
cjelokupnim ~ovje~anstvom. ^ine}i to, mi mo‘da mo‘emo nadi}i ograni~enja
tradicionalno i esencijalisti~ki pojmljenih ideja o svetosti teritorijalnosti, pretvaraju}i fizi~ki prostor u prostor kulture/kultura. Ukoliko posustanemo u kulturalnom pregovaranju osjetit }emo {to je osje}ao Parsifal idu}i prema granici,
koja je za njega zna~ila odlazak u ni{ta, u smrt. Nakon pobjede Titove vojske
nad okupatorom, Parsifal, Talijan ne~istih korijena, ali ~vrste odluke da napusti komunisti~ku Jugoslaviju, u o~ekivanju ilegalnog prelaska na drugu stranu,
razmi{lja o korijenima njegove odluke. Priznaje da mu se oduvijek:
»Fu}kalo (...) za o~evo rje~anstvo. Kada god bi otac spominjao Hrvate ili ~ak
sugra|ane Talijane koji su se u grad doselili poslije tisu}u devet stotina i osamnaeste godine, bilo je u njegovom glasu izvjesnog otklona prema ovim ljudima. Kada ga
je Parsifal, jednom zgodom, upitao za{to nitko od njih nije napustio grad i po{ao u
rat, otac je odgovorio da su oni, Talijani starosjedioci u gradu, bili oportunisti, da
su se ravnali po onoj da je pametnije ne izlagati se pogibeljima s obzirom da su
‘ivoti Rije~ana (opet to rje~anstvo!) potrebni budu}oj, slobodnoj Slobodnoj rije~koj
dr‘avi. »A kome bismo i pri{li? Fa{istima? S njima smo u zavadi otkako smo na
gradskim izborima u travnju dvadeset i prve u velikom broju glasovali za autonomiju Rijeke umjesto za priklju~enje grada Italiji. Nijemcima? Oni gube rat. Hrvatima? Oni isti~u da je Rijeka hrvatska, oni su {oviniste. Osim toga, mi nismo Jugoslaveni, a jo{ manje komunisti. Mi smo... Parsifal je znao {to su: ’Rije~ani’! I to mu
se ~inilo smije{nim, jer je cijelu tu obiteljsku dr‘avu mogao obi}i na svojoj staroj
predratnoj bicikli za sat–dva!« (Fabrio, 337).
9
Za detaljnu analizu spomenutih koncepata kulturalnog prevo|enja svetih i posve}enih mjesta
(sacred places) u ‘ivotne prostore (living spaces) vidi studije Kennetha Foota i Simona Schame (K. Foot, Shadowed Ground, America’s Lanscape of Violence and Tragedy, Austin: UT
Press, 1997., i Simon Schama, Landscape and Memory New York: Vintage, 1995.)
37
38
Parsifalu se »fu}ka« za o~evo rje~anstvo. Iako se razlozi za sinovljevu reakciju, pojednostavljeni, mogu potra‘iti u univerzaliziraju}oj tvrdnji Theodora
Rozsaka, autora kultne knjige Kontrakultura, kako svaka revolucija zapo~inje
za obiteljskim stolom, sva|om izme|u oca i sina, ne treba zanemariti Fabrijevo
poja{njenje osje}aja (pro)fu}kanosti ideje rje~anstva. Starosjedioci Talijani pona{ali su se oportunisti~ki. Rije~ani ne ‘ele pri}i Fa{istima. Nijemci ve} gube rat,
tako da, ukoliko grupa ‘eli opstati, niti pristajanje uz njih nije za preporu~iti.
Hrvati pak opet nisu najsretnije rje{enje jer Rijeku dr‘e hrvatskom, a i o njima
se misli kao o {ovinistima. Dva velika projekta: jugoslavenstvo i komunizam,
Fabrijevim Rije~anima tako|er su strani, tako da se ~ini kako odabir koncepta
rje~anstva le‘i na odre|enoj vrsti paradoksa. Iz citiranog ulomka nejasno je da
li je izbor rje~anstva provizoran kraj procesa negativne selekcije, koja vodi jednako tako negativnoj identifikaciji i redukciji, ili je nevoljkost da se odlu~i za
bilo koju od povijesno ponu|enih opcija pasivna socijalna kamufla‘a esencijalizma baziranog na pretpostavci: mi smo Rije~ani, a ovo su na{i argumenti za{to
nismo Hrvati, Talijani, Jugoslaveni, komunisti...
Parsifalu je prostor rje~anstva jednostavno pretijesan. Kakav je to prostor
identifikacije kojega se dade u danu prepje{a~iti? No, iz osje}aja koje s ~itateljstvom dijeli nazire se da problem nije u kvadraturi rije~kog kruga nego u njegovoj zatvorenosti. A zatvorenost se o~ituje u ~injenici da o svojoj pripadnosti
Parsifal nije odlu~io sam. On je nju naslijedio. Ne pitaju}i ga, sentiment predaka nametnuo mu je u prozirnu odoru voluntarizma i geo–kulturalnog, politi~kog opredjeljenja, zamaskiranu esencijalisti~ku zabludu koja se temelji na romantiziranoj i u realnosti neutemeljenoj pretpostavci da postoji kontinuitet i
neprekinutost veze s precima.
Iako sumnji~avi prema naslje|u esencijalizma, ne bismo se trebali povoditi
za pomodnim gestama struje kulturalne kritike i teorije, koje sve {to u sebi
sadr‘i natruhe univerzalizma poimaju monolitno i, odbijaju}i razlu~iti dobru
od lo{e intelektualne energije unutar re~enoga op}eg naslje|a, isto odbacuju u
komadu. U tradiciji povijesti ideja predle‘i u knji‘evnosti ~esto eksploatirana
pretpostavka: da bi se (sa)znalo treba putovati. Ne dodu{e na kolonijalni na~in
Shakespeareova Prospera sa sobom nose}i kulturalni {tit vlastite knji‘nice, ve}
na na~in kulturalne otvorenosti koju ironija poistovje}uje s naivno{}u, onaj
Voltaireova Candidea koji u dalekom El Doradu pred Europu postavlja zrcalo i
uspore|uje dva kontinenta. Osvrnimo se na trenutak na na~in znati‘eljna putnika na elemente univerzalnoga unutar poredbene kulturalne metafore —
konkretno, usporedimo osje}aje podvojenog Parsifala s onima ameri~kog intelektualca i glasnog oponenta kulturalne podvojenosti, Richarda Rodrigueza. Zaputimo se ba{ prema El Doradu i zaustavimo se u San Franciscu. Richard Rodriguez10 autor je dviju knjiga11 u kojima se, na veoma provokativan na~in,
10
Do{av{i iz Mexica u Sacramento (CA) kao pred{kolsko dijete sa znanjem otprilike pedesetak
rije~i engleskoga, Rodriguez je stekao akademsko zvanje na presti‘nim ameri~kim sveu~ili{tima, Stanford, Columbia i UC Berkleley. Nakon ste~enog doktorata napustio je akademsku
suprotstavlja idejama dvojezi~nog obrazovanja i multikulturalizma na na~in kakav propisuje ameri~ka vlada u nadi da }e pau{alnim i, prema Rodriguezu, i{~a{enim zahvatima pacificirati takozvane manjine prakticiraju}i naoko progresivnu verziju konzervativne su}uti Bijele Amerike. Nakon {to je zapo~eo knjigu
varijantom bojnoga pokli~a: »Poslu{ao sam Calibana. Oteo sam im knjige. Lijepo }u se zabaviti na ovome otoku« (Rodriguez, 3), u svojoj intelektualnoj biografiji autor poja{njava poziciju manjinskog intelektualca, meksi~kog Amerikanca, ili Hispanoamerikanca, kako to on voli re}i, kada ga se su~eli sa zahtjevom za kulturalnim samoodre|enjem.
»U Bijeloj Americi postoje oni koji bi mi povjerili ulogu u drami o pomirenju
predaka. Mo‘da zato {to sam obilje‘en neizbrisivom bojom s lako}om pretpostave
da sam ostao nepromijenjen unato~ iskustvu socijalne mobilnosti i misle da predstavljam neprekinutu vezu s precima. (...)
Ali ja tu ulogu odbijam. (Caliban odbija brodom na otok dovesti TV ekipu ne
bi li tako nanovo otkrio vlastito korijenje.)
Azte~ke ru{evine ne zna~e mi ni{ta posebno. Ne pretra‘ujem meksi~ka groblja
u potrazi za bezimenim precima. Pretpostavljam da sam zadr‘ao neke osobine, pokoju specifi~nu gestu i raspolo‘enja koja su mi u naslje|e ostavili pokojni preci. I
dan danas govorim {panjolski. I ~itam García Lorcu i García Márqueza kad za to
na|em vremena. Ali kakvu mi to utjehu mo‘e pru‘iti u usporedbi s ~injenicom da
moji roditelji nikada nisu ~uli za García Lorcu i García Márqueza? Ono {to me zaokuplja je ono neposredno: separacija od roditelja koji su time izgubili i koju sam
izdr‘ao. Ono {to je za mene zna~ajno jest: pri~a o stipendisti koji se jednoga ljeta
vratio ku}i ne bi li tamo, susrev{i se s roditeljima, iskusio zbunjuju}u ti{inu. To je
moja pri~a. Ameri~ka pri~a.« (5).
U usporedbi s tragi~nim Parsifalom koji je dio u hrvatskoj knji‘evnosti i
kulturi XX stolje}a nerijetko patetiziranog zrcala ju‘ne Srednje Europe, Rodrigueza se mo‘e percipirati kao komi~nu ‘rtvu dvaju kultura. Jedne, meksi~ke,
koja na svjetlo ameri~kog dana dolazi iz sjene samozatajnosti, »prijetvornosti«12, ambiguitetnosti i nedore~enosti, u kojoj se pri~a {panjolski koji je jezik
privatnosti i intime doseljenika — izmje{teni nacionalni standard u kojemu su
poruke intime neprevedive, jer se ne nalaze u rije~ima, nego prolaze kroz njih,
i druge, vlasnice dana i gospodarice svjetla, one ameri~ke u kojoj svi misle izravno i nedvosmisleno s predvidivom sintaksom engleskoga u kojemu subjekt
uvijek prethodi glagolu, dok ovaj prethodi objektu — u superstandardu koji odzvanja tako da se slu{atelju ~ini da je u njemu sve imenovano, na neki na~in,
unaprijed ozna~eno. U situaciji procijepa kojim se, za razliku od buntovnog, ali
neu~inkovitog Parsifala, kre}e gotovo kalvinisti~kim optimizmom jedinke na
11
12
karijeru i danas djeluje kao nezavisni pisac i predava~. Redoviti je kolumnist ugledne radio
stanice National Public Radio.
R. Rodriguez, A Hunger of Memory. New York: Bantam Books, 1982., i Days of Obligation:
An Argument with my Mexican Father, New York: Penguin Books, 1992.
Prijetvornost je jedan od stereotipa koje Bijela Amerika pripisuje uglavnom svim useljenicima
i na nju se Rodriquez, ne bez ironije, osvr}e.
39
40
~ijem tijelu eksperimentira socijalni darvinizam protestantske kulture, Rodriguez nastoji posti}i najbolje u situaciji kakvu mu omogu}uje neposredno iskustvo »novog Calibana«. Ispisuju}i stranice intelektualne autobiografije, Rodrigueza u njegovoj radnoj sobi okru‘uje prosperijanska atmosfera: tomovi Montaignea, Shakespearea i Lawrencea koji su, kako sam ka‘e, sada njegovi. Za
razliku od Parsifala ~ije se igre na granici iscrpljuju u linearnome ~inu prelaska granice i ulaska u »ni~iju zemlju« (la terra di nessuno) — igre u kojima se
na granicu gleda istovremeno kao na prepreku i kraj jednoga i po~etak drugoga svijeta, Rodriguez u tkivo teksta upisuje samu granicu; i to kao produktivan
prostor novog ‘ivota za kojega se je, nekad, izgubljen kao danas Parsifal, mladi}, izborio vlastitim aktivitetom i neobaziranjem na ne{to za {to mu se, zbog
njemu itekako jasnih razloga, fu}ka.
Lako je Rodriguezu, rekli bi upu}eniji u sive zone juga Srednje Europe.
Ba{ kao {to njegovi roditelji nisu ~uli za Lorcu i Márqueza, tako ni Fumulov
otac Carlo nije htio ~uti za ‘eljeznicu, a sin se obogatio ba{ u nju ula‘u}i. Sukob oca i sina za obiteljskim stolom nije privilegij jedne kulture. Pa i Parsifalu
se fu}kalo za o~evo rje~anstvo. I Rodriguezu se na neki na~in fu}kalo za o~eve
meksi~ke korijene. Jedan je uspio najprije granicu prije}i pa je onda pounutriti
u sebi pomiruju}i engleski prostor javnosti i prosperiteta sa {panjolskim prostorom privatnosti, intime i nostalgije, dok je drugoga, jednako tako punog anksije i nade, na granici sna{ao metak ~uvara. Mo‘da je prednost Rodrigueza
bila u tome {to je ‘ivio u, kako sam isti~e, svijetu svjetla i sjene — svijetu u
kojemu je sve ameri~ko bilo osvijetljeno i usmjereno u budu}nost, a sve meksi~ko bri‘no pohranjeno u obiteljsku sjenu jezika i kulture koja je, {ap}u}i {panjolski, sebe i jezik {titila od njemu ionako, s pragmati~ne to~ke gledi{ta, nepotrebne javne stvarnosti. Diktature, velike povijesne pri~e koje se ne libe ‘rtvovati generacije u ime obi~no ve} u po~etku i{~a{ene, a kasnije nikad ostvarene,
ideje, ne proizvode crno bijeli svijet. Njihova transparentnost ne priznaje razlike izme|u privatnog i javnog. Nerazlikovanje sfere privatnosti od sfere javnosti
proizvodi sive zone. U njima pak ne postoji impuls i sugestija da }e sutra biti
bolje. U njima se istovremeno sve vidi i ni{ta se ne vidi. Ovisno o potrebama
projekta pod ~ijom su kontrolom. U njima nema mjesta za pojedinca, tako da
je, za razliku od slobodnoga Rodrigueza koji sam odlu~uje o svojoj budu}nosti
biraju}i je slobodno, Parsifalov um zato~en unutar projekta socijalizma, unutar
demografskih reformi, unutar ne~eg uvijek prevelikog da se, na putu ka
samoostvarenju, obazire na pojedinca. Zato nije iznena|uju}e da je na putu k
slobodi, k ‘ivotu koji je za sve zato~ene unutar projekta koji nadilazi okvire
pojedina~ne egzistencije uvijek »negdje drugdje«, Parsifal nabasao na vlastitu
smrt. U potresnoj sceni mu~kog umorstva po du‘nosti, pripovjeda~ i tu smrt
posreduje kao slobodu: negativnu dodu{e, ali ipak slobodu (od). Nakon {to ga
je pogodio metak, ~itamo: »U njegovom ga tijelu vi{e nije bilo ali se ono, i dalje,
bacakalo.« (347)
Stanje duha u prostoru i vremenu nu‘no ne pretpostavlja su{tinsku vezanost
za teritorij. Presjeci{ta kultura, kakvo je to ovo rije~ko, fijumansko, hrvatsko,
jugoslavensko, slovensko, talijansko, ma|arsko, austrijsko, ‘idovsko, romsko (u
najnovije vrijeme kinesko i rusko)... pokazni je primjer antiesencijalisti~koga
poimanja identiteta. Arbitrarno prepoznat i esencijalisti~ki ukopan u samu os
simboli~koga reda dr‘ava–nacija, etnos te{ko da pronalazi mjesta u uporabljivoj
definiciji rje~anstva. U vlastitoj demonstraciji (vlastite) mo}i, etnocentri~no
razmi{ljanje stvara la‘ne hijerarhije, ponovno arbitrarno, odre|uju}i margine.
U etnocentri~nom poretku stvari, pogotovo u dru{tvima u kojima se centri na
‘ivotu odr‘avaju umjetno, svoj identitet s lokalnim koloritima koji blijede predaju}i u ruke lokalnih manifestacija globalnoga kapitala, pozicija takozvane
margine zapravo je po‘eljna. Oslobo|ena od la‘nih idola, margina je produktivan prostor dijaloga kako u kulturi, tako i me|u kulturama. Kriti~ar i teoreti~ar kulture Homi K. Bhabha tvorac je sintagme »tre}i prostor«13. Kada promi{ljaju lokalne fenomene u kojima se zrcale globalne dinamike (kao {to je to
definitivno slu~aj s Rijekom), praksa zagovornika Tre}eg prostora zasniva se
na ambivalentnom internacionalizmu koji negira ideje korijena i statike u
lociranju kultura i koji se ostvaruje kroz konstantno pregovaranje s geokulturalnim autoritetima. Rezultat toga pregovaranja je serija kulturalnih i estetskih hibrida koji se odri~u nacionalnih utjecaja u procesu samoodre|enja.
Osnovna metoda koju rabe, primjerice, umjetnici koji u~inkovito propituju
esencijalisti~ke globalne kategorije Istoka i Zapada i koji se ostvaruju u prostoru izme|u jeste o~u|avanje (defamilijarizacija) kojim se subjektu tradicionalno
bli‘e nacionalno mije{a sa ’subverzivnim’ stranim. Tre}i prostor je prostor ambiguiteta, prostor u kojemu nitko nije kod ku}e na na~in na koji nacionalni i
nacinal(isti~ki) koncept doma definira pripadnost prostoru. Ambiguitetnost liminalnosti postaje produktivna u trenutku u kojemu subjekt spozna da izvan
prostora binarnih opozicija postoji ne{to veoma zna~ajno i potrebno, ne{to {to
stanuje na periferiji binarnih opozicija modernisti~kog imperativa: ili/ili; da postoji taj Tre}i prostor koji je istovremeno i tu i tamo i ni (samo) tu niti (samo)
tamo i upravo radi toga {to je svuda i tu je i tamo, i nigdje na na~in fiksnosti,
sve u svemu, uvijek tu i uvijek negdje drugdje te (jedino) tako kod ku}e u svijetu: Tre}i prostor je svugdje na na~in na koji svijet spoznaje i nastanjuje subjekt–nomad. Biti kod ku}e u svijetu geokulturalna je dimenzija Tre}eg prosto13
Tre}i prostor ili prostor izme|u teorijski je koncept kulturalnog kriti~ara Homi Bhabe kojega
je ovaj promovirao u eseju »The Commitment to Theory«, prvi put objavljenom u zborniku
Questions of Third Cinema (J. Pines and P Willemen eds., 1989.), a preciznije odredio i podrobnije objasnio u autorskoj knjizi The Location of Culture London and New York: Routledge, 1994.
41
42
ra, koja objedinjuje njegove globalne i individualne kvalitete kao prostora intersubjektivnog zbli‘avanja razlika.
Rje~anstvo se mo‘da najbolje dade razumjeti kao tre}i prostor. U Rijeci ne
postoji, i nije postojao jezik i kultura. Samo jedan jezik i samo jedna kultura,
kakve Rijeka ne poznaje, tradicionalno se poimaju kao fiksne kategorije — kategorije fiksirane autoritetom slu‘bene povijesti. Genealogija isprva razasutih
doga|aja unutar mikrohistorija (Ginzburg) koja podriva izvandisciplinarnu
oko{talost »tradicionalne povijesti« (Nietzsche) u njezinim »sivim zonama« negira kulturalnu, etni~ku, nacionalnu singularnost Rijeke za kakvu se, pi{u}i i
razmi{ljaju}i o konkretnom povijesnom kontekstu Fabrijeva romana, zala‘u
unutar institucije discipline kanonizirani tradicionalni povjesni~ari i katkada
svjedoci vremena. A upravo kod Fabrija opisan odnos prema jezicima i kulturi
rije~kih identiteta aktivan je izazov na{em naslije|enom poimanju povijesnog
identiteta odre|ene, konkretno rije~ke, kulture, kojega nam nacionalni autoriteti, ne misle}i na nijanse koje su svakida{njicu Fabrijevih likova od {arene i
raznolike, literarnom sugestibilno{}u, u~inili likovima nepodno{ljivom, predstavljaju kao homogeniziraju}u energiju ujedinjenja, koja se zasniva na ideji autenti~ne pro{losti grupe.
Povjesni~ari koji su ustrajali u tome da Rijeku vremena Fabrijeve pseudo–
dokumentarne fikcije tuma~e kao hrvatski (ili talijanski) monolit (ovisi s koje
strane granice »objektivno« gledaju), svoju objektivisti~ku rekonstrukciju vremena trebali bi obogatiti perspektivama koje, oduzimaju}i snagu tradicionalnoj
povijesti (Nietzsche) osvjetljavaju pograni~ne zone akademskog diskursa i tako
na svjetlo dana donose elemente »istinske povijesti«, koja je posljedica genealo{kog zahvata u vrijeme.
Tuma~e}i Nietzscheovu kritiku Paula Reea14, Michel Foucault navodi kako, za razliku od povijesti ~ija metodika ure|enih zapisa pretpostavlja da rije~i
trajno zadr‘avaju njihova zna~enja i da su rije~ima izra‘ene ‘elje usmjerene u
jednom jedinom pravcu, te da su na svom putu zadr‘ale njihovu logiku... genealogija, vlastitom suzdr‘ano{}u od projekcija i navo|enih zaklju~aka, nadokna|uje povijesnim doga|ajima nanesen gubitak.
Ona:
»mora zabilje‘iti pojedina~nost doga|aja izvan bilo kakve monotone kona~nosti;
mora ih tra‘iti na mjestima koja najmanje obe}avaju, na mjestima za koja smo skloni misliti da obitavaju izvan povijesti — u osje}ajima, ljubavi, savjesti, instinktima;
mora biti osjetljiva prema njihovim ponavljanjima, ne da bi time precizno odredila
postupni put njihove evolucije, nego da bi izdvojila razli~ite scene u kojima su se
doga|aji javljali u razli~itim ulogama« (Foucault, 140)
Genealogija, nastavlja s opisom Foucault, ne suprotstavlja se povijesti. Ona
odbacuje metahistorijski razvoj idealnog ozna~avanja i beskona~nih teleologija.
(140) Suprotstavlja se prou~avanju izvora i traganju za njima. Nije tajna povijesti, tvrdi Nietzsche ne{to bezvremensko i izvanvremensko, esencijalno... ne{to
14
U: F. Nietzsche, Genealogija morala, Zagreb: AGM, 2006. (preveo: M. Kopi})
onkraj rije~i i stvari, ve} je njezina tajna u tome da nema tajne; da stvari nemaju esenciju, ili da je ova, ukoliko (je) se sa stvarima ve‘e, na stvari nalijepljena — izvanjski proizvedena — konstruirana od stvari koje su stvarima
»oboga}enima« za esenciju, zapravo strane.
Milivoj Solar fenomen povijesnoga progresa vidi u prostoru borgesijanske
metafore: kao put sa stazama koje se ra~vaju. Dva su puta: jedan avangarde i
jedan dekadencije15. Ukoliko mislimo da je (na{a) pro{lost bila bolja od (na{e)
sada{njosti, radi se o dekadentnom gledanju na »progres«. Ukoliko se s tim ne
sla‘emo i mislimo da je sada{njost uvijek bolja od pro{losti i da }e budu}nost
biti jo{ bolja, radi se o avangardnom gledanju na »progres«.
Razmi{ljaju}i o »mitu o progresu« istovremeno kada i Solar, ameri~ki pragmatist i antifundacionalist, Richard Rorty, na svoj je na~in adaptirao koncept
paradigme Thomasa Kuhna16 naglasiv{i kako uvijek postoji epohalna paradigma koju kad–tad zamijeni nova paradigma. Ova nova u pravilu bolja je od stare i sama ~injenica da je bolja omogu}uje joj po~etni zamah supstitucije i naknadnu punu supstituciju. No, nagla{ava Rorty, pogodnosti koje sa sobom (do)nosi nova paradigma ne jam~e da promjena koju ova sa sobom nosi ~ovje~anstvu nu‘no zna~i progres. Jedino mjerilo koje Rorty predla‘e za mjerenje »progresa« ljudskoga roda sadr‘ano je u pitanju: da li smo s ovom promjenom bitno
sretniji nego {to smo to bili prije nego li je ona za‘ivjela? Budu}i da odgovor u
pravilu nije jednozna~an i lako nala‘ljiv, a ~esto puta on nije nedvosmisleno
DA, Rorty predla‘e ukinu}e koncepta progresa i sugerira uporabu termina
»promjena« (a change).
Slu‘bena, tradicionalna, nacionalna povijest, tvrdi Nietzsche, ne bavi se takvim detaljima. Istina koju promovira nije istina genealogije. Njezina je slika
op}a i dio je projekta ispunjenja utilitarnoga plana. Nezainteresirana za detalje,
ponovljeno nastoji na istini koju genealogija vidi kao vrstu pogre{ke koja ne
mo‘e biti zanijekana, osporena niti opovrgnuta, jer je o~vrsnula (Nietzsche) i
premetnula se u nepromjenjivu formu tuma~enja u dugotrajnome i »istinskoj
povijesti« izvanjskome oblikovanju tradicionalne povijesti. Zadatak je genealogije ~ekati pojavljivanje detalja i slu~ajnosti koje prate tu i takvu istinu i demaskirati je u licu drugoga. Nada je genealogije to do~ekati.
Ne postoji jedna istina. Postoje njezine verzije. Vrijeme, povijest u nastajanju, upisuje vrijeme te verzije istine u tijelo subjekata i aktera17 povijesti. Tijelo je, nastavlja Foucault njegovo ~itanje Genealogije morala, ugravirana povr{ina doga|aja. U njega jezik upisuje podatke koji su naknadno ra{~lanjeni idejama. Tijelo je mjesto na kojemu se oslobo|eno sebstvo, ~ije pojedina~no iskustvo
poni{tava iluzije o supstancijalnome jedinstvu vremena i svijeta, susre}e s objektima koji ga okru‘uju i koji su, ba{ kao i tijelo, u trajnoj dezintegraciji. Ge15
M. Solar, Mit o avangardi i mit o dekadenciji, Beograd: Nolit, 1985.
16
T. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago: Chicago UP, 1962.
17
Razlikujmo subjekte kao pasivne, dinamikama i zakonima povijesti pod~injene, i aktere kao
aktivne sudionike vremena.
43
nealogija kao analiza situirana je unutar prostora artikulacije tijela i povijesti.
Njezina je zada}a te{ka: otkriti tijelo u kojega se potpuno upisala povijest i najprije prepoznati, a onda aktivirati proces destrukcije povijesti tijelom.18
Na tragu Nietzschea i Foucaulta su i ideje mikrohistorije Carla Ginzburga i
metahistorije Haydena Whitea. Pred kraj eseja o mikrohistoriji19 Carlo Ginzburg20 osvr}e se na Tolstojev tretman povijesti u, kako ka‘e, »bipolarnoj« knjizi Rat i mir. Tolstoj, tvrdi Ginzburg,
»Strelimice preska~e preko neizbje‘nog procijepa izme|u fragmentarnih i
iskrivljenih tragova i naznaka doga|aja (primjerice, bitke) i samog doga|aja. Ali taj
streloviti skok (~in kojega spaja razdvojeno, op. a.) taj izravni dodir sa stvarno{}u
mo‘e se dogoditi jedino u prostoru izmi{ljaja (invencije) (istaknuo autor).
To se povjesni~aru koji pred sobom ima samo fragmente stvari i dokumente, po
definiciji ne dopu{ta. Historiografske freske (istaknuo autor) koje tra‘e putove
komuniciranja s ~itateljem, kroz ~esto osrednju svrhovitost, stvaraju iluziju nestale
zbilje i tako se pre{utno rje{avaju sastavnog ograni~enja same povijesne profesije.
Mikrohistorija odabire upravo suprotan pristup. Dok istra‘uje gnoseolo{ke implikacije i transformira ih u narativne elemente, ona prihva}a disciplinarna ograni~enja.« (istaknuo autor) (Ginzburg, 28)
44
Iako u suglasju s poetikom Itala Calvina, Ginzburg se s oprezom odnosi
prema »temeljno postmodernisti~koj prirodi« historiografije kakvu Calvino nerijetko eksploatira,21 a koja zagovara tezu da umjetni~ka djelatnost proizvodi
uzajamno nesumjerljive pripovjedne tekstove. Naprotiv, ba{ u zaklju~nim rije18
Na izlaznome putu k praksi vlastite teorije, genealogija predla‘e tri uporabe povijesti od kojih
svaka nudi na~in produktivne interpretacije konkretnih pojedinih doga|aja li{enih hijerarhijske reprezentacije i postvarenja: 1.) Parodijski ili farsi~ni koji je usmjeren protiv zbilje tako
da se suprotstavlja temi povijesti kao reminiscenciji i/ili prepoznavanju, 2.) disocijativni koji
je usmjeren protiv identiteta tako da se suprotstavlja povijesti kao kontinuiranom prikazivanju tradicije, i 3.) ‘rtveni, koji je usmjeren protiv (same) istine i koji se suprotstavlja povijesti
kao znanju. U Fabrijevoj trilogiji, ~ini se, zastupljene su disocijativna i ‘rtvena uporaba, dok
kod Rodrigueza dominira parodijski i farsi~ni dio. Sli~an se odnos prepoznaje u tretmanu povijesti u Krle‘inoj ratnoj prozi (disocijativni s dominacijom tragi~nog) s jedne i onome Jaroslava Ha{eka u Dobrome vojaku [vejku (disocijativni s dominacijom parodijskog i farsi~nog).
Da li se sukus tih svjetonazorsko–izvedbenih razlika, osim naravno autorskog poimanja narativne reprezentacije, stila, odabira pripovjeda~eva glasa... zaista nalazi (samo) u razlikama
u domicilnim autorskim kulturama, predmet je zasebne studije.
19
Termin mikrohistorija (microhistory) u smislu u kojemu ga kasnije implementira Carlo Ginzburg (nama poznatiji kao autor romana Sir i Crvi, Zagreb: (Grafi~ki zavod hrvatske, 1987.)
po prvi put upotrijebio je ameri~ki povjesni~ar George R. Stewart pi{u}i »do u manijakalne
detalje razra|enu« (Ginzburg) analizu Bitke kod Gettysburga, odnosno posljednjeg napada koji je, pred poraz Juga, izveo George Edwarda Pickett. (Stewart, Pickett’s Charge: A Microhistory of The Final Attack on Gettysburg, July 3. 1863, Boston: 1959).
20
»Microhistory: Two or Three Things That I Know about It,« Chicago: Critical Inquiry, Vol.
20, No 1. (Autumn, 1993), pp. 10–35.
21
Primjerice u novelama Il barone rampante, Milano: 1985. i »Ricordo di una battaglia« Milano:
1990.
~ima Calvinova autobiografskog sje}anja na bitku, Ginzburg prepoznaje kreativni prostor ’strelovitoga skoka’ koji povezuje fragmente i detalje povijesnih
doga|aja, tih arheologijskih (Foucault) detalja »historiografske freske«. Interpretativni prostor historiografije Ginzburg nalazi u Calvinovu osje}aju da se
sve istovremeno pojavljuje i nestaje. Ba{ taj osje}aj simultanog nastajanja i
nestajanja neposredne stvarnosti nagla{ava neizvjesnost na{eg odnosa s povije{}u. Ali, za razliku od zagovaratelja nesumjerljivosti, Ginzburg zaklju~uje da
»gotovo ni{ta« (u tom osje}aju) ne sugerira da je pro{lost nama nedostupna.
Relativisti~ka opcija postmoderne koja historiografiju svodi na puku tekstualnu dimenziju, odri~u}i joj bilo kakvu kognitivnu vrijednost, smatra Ginzburg, grije{i. Ali, jednako tako grije{e i tradicionalni povjesni~ari, samo s pozicije kognitivnog realizma koji, za razliku od relativizma prema kojemu su svi
u pravu oko ne~ega, zagovaraju kognitivnu strategiju prema kojoj je samo jedan u pravu. Grije{e kad paradoksalno inzistiraju na istovremenoj apriornosti
i aposteriornosti historiografskoga teksta. Teksta ~ija je (od njih autorizirana)
verzija neupitna jer izvje{tava o doga|ajima, vremenima, stvarima, subjektima
i akterima ba{ »onako kako je bilo« i svako odstupanje u interpretaciji od zaborava sa~uvane zbilje smatra pogre{nim. Ne osvr}u}i se na razliku izme|u
krupnih i panoramskih planova,22 tradicionalni povjesni~ari promoviraju jednu
jedinu (njihovu) istinu o pro{losti oko koje nisu voljni pregovarati. Njih ne zanima »streloviti skok« koji bi premostio mikro i makro plan–prostor za koji
Marc Bloch, u knjizi Feudalno dru{tvo, predla‘e sljede}u soluciju:
»konstantna izmjena kadrova, od krupnih do panoramskih planova... neprekinuto nastojanje na raspravi o sveobuhvatnoj viziji povijesnih procesa kroz o~ite izuzetke –– slu~ajeve kratkoga trajanja. Ovaj metodolo{ki naputak vodi do zaklju~ka
koji je o~ito ontolo{ke prirode: zbilja je zapravo diskontinuirana i heterogena. Konzekventno tome, niti jedan zaklju~ak o kona~nosti pojedine domene ne mo‘e automatski biti prenesen u domenu op}ega.« (ono {to Kracauer naziva ’zakonom razina’) (Bloch u Ginzburg, 27)
Primjer interpolacije krupnih planova u panoramske (i obrnuto) narativna
je konstanta Fabrijeve metode rekonstrukcije povijesti. Razvidno je to na samom po~etku romana:
»Prizor te njima tu|e, prekomorske luke, kao grada zarade i sloboda, prvih
godina novoga stolje}a naprosto ih je op~inio: preko te luke bio je naime potekao
izvoz ‘ita kojim se hranilo vojsku {to je za slavu Bonapartea ratovala po Italiji. Ali,
snovi su se po~eli rasplinjavati u godinama {to su slijedile izme|u tisu}u osam stotina devete i osam stotina i trinaeste kada se, u istim onim prostorima od Puglije
do Karnije, bilo do~ulo da su prijeko ustoli~ene Ilirske provincije, sada ne vi{e na22
U knjizi History: The Last Things before the Last (New York: 1969) Ziegfried Kracauer uspore|uje metodu mikrohistorije s krupnim planom ({to je, navodi Ginzburg, za o~ekivati za autora Teorije filma i Od Caligarija do Hitlera), dok onu makrohistorije uspore|uje s panoramom. On sugerira da pomirba izme|u makro i mikrohistorije nije unaprijed pretpostavljena
ve} da se za nju treba izboriti.
45
redbom brigadnoga generala nego ~ak cara Napoleona Bonapartea, u kojima da se
manje brinulo o kruhu svagda{njem, a mnogo vi{e tamburalo o slobodi.
Kad ve} govorimo o ta dva pojma, naime o kruhu nasu{nom i o tamburanju o
stvarima {to se ti~u gra|anskih sloboda pojedinaca, valja re}i da povijest ni tada a
ni kasnije nikako da uskladi dva svoja razli~ita iskustva. Pa se doga|a da jednom
prevlada uvjerenje kako je u ‘ivotu najva‘nije da je trbuh pun, a za nekakve ma{tarije o slobodama politi~kim i osobnim ba{ koga briga; drugi put pak prevlada uvjerenje da trbuh kao takav uop}e nije va‘na stvar te da zapravo pojedinac ‘ivi tek
onda ako je i kada namirio potrebu za spomenutim ma{tarijama. Pa kao {to u prvom slu~aju nije va‘no kakvom je hranom nasi}en trbuh, tako u drugom nije od
presudne va‘nosti jesu li ma{tarije stvarno slobode ili su pak te slobode tek puke
izmi{ljotine. Ali sukob izme|u kobasica i ma{te ostaje i dalje. (16)
46
Upravo taj sukob »izme|u kobasica i ma{te«, ta jedina konstanta povijesti,
ukazuje na »subverziju« krupnoga plana unutar panoramske slike »objektivne«
i gotovo u pravilu, obligatorne povijesti. U knjizi se smjenjuju epizode koja,
svaka za sebe, ima povijesni oslonac unutar slu‘bene povijesti. Ali, kao {to je
to slu~aj sa ‘ivotima ljudi u Srednjoj Europi ~ijemu jugozapadu pripada i Rijeka, dnevna se epizodna dinamika ~esto ozna~ava nekad ve}im nekad manjim
povijesnim doga|ajima. Taj povijesni background ~esto je zasjenjen osobnim i
ba{ je to po ~emu je narativna kvaliteta Fabrijeve Trilogije uop}e i Vje‘banja
posebno, genealogijska, a ne povijesna u tradicionalnome zna~enju tog termina.
Knjiga »subjektivizira« mnoge datume. Recimo godinu 1796. u kojoj Timoteo,
zajedno sa {jor Toninom, kao Talijan, sudjeluje u ratu Austrije s Bonaparteom
i koji, ratu mo‘e zahvaliti ~injenicu da mu je nekada{nji suborac a »sada« vlasnik {kvera, Tonino, pristao uposliti sina kojega Timoteo, pritisnut zahtjevima
svakodnevice, vi{e nije bio u stanju hraniti. Spominje se, recimo, i 1822. i sijelo
europskih vladara i diplomata u Veroni gdje se, naravno, privremeno, odlu~ilo
o sudbini Rijeke, »obe}anoga grada« za kojega se tada nije znalo je li dr‘ava,
gubernij, kapetanat, corpus separatum, ili ne{to sasvim deseto... (18) To su sijelo, pi{e Fabrio, iskoristili Hrvati, svom »ku}nom caru Franji« predvev{i
sve~anu deputaciju da mu se zahvali {to je blagoslovio, pisale su povelje, reinkorporirati Hrvatskoj prekosavske krajeve, Ugarsko primorje i Rijeku. (18)...
Datumi se ni‘u, ali ne na na~in historije. Kronisterijski, kako bi to rekao
Fabrio. U »strelovitim skokovima« koji slijede »zakone razina«, kako bi to rekli
Ginzburg i Kracauer:
»Godina je opet povijesna: 1848. Na rije~kim se ulicama pretapaju planovi:
^uo se prodoran ‘enski glas:
— Hrvatski okupatori! Fuori!
Desetak glasova:
— Fuori! Fuori! Via! Fuori di qui!
Jedan glas:
— @ivjela autonomija!
Glasovi:
— Èlien a Magyar! Èlien a haza!
— Dolje Jelacich, viglioacco kraji{ki!
...
— @ivjela Kraljevina Hrvatska!
— @ivjela mad‘arska Rijeka!
— @ivjela autonomija grada!
U to neka usplahirena ‘ena, brane}i se i sama od blizih napada~a smotanim
suncobranom, podigne nabranu suknju do gle‘anja, potr~i prema dje~aku: izvukla
ga je u zadnji ~as, ispred kota~a topa. Vukla je dijete za u{i, otjerala:
— Bje‘i mali, ku}i! Ubit }e te mama!
— Ja nemam mame, gospo|o! — re~e mirno dje~ak. Bio je to Fumulo.« (50–51)
Mikrohistorija kakvom je tuma~i Ginzburg u velikoj mjeri vlastitu poziciju
duguje meksi~kome povjesni~aru Luisu Gonzálezu23 koji je predlo‘io dva njezina tipa: matria historia (prikladna za evociranje svega slabog, malenog, sentimentalnog svijeta majke ~iji se ‘ivot odvija unutar obitelji i u najboljem slu~aju
sela) i ne~ega {to, inspiriran Istokom, ozna~ava kao yin povijest, slijede}i taoisti~ki termin koji zaziva sve {to je »‘ensko i ‘enstveno, konzervativno, zemaljsko, slatko, opskurno i bolno« (Ginzburg, 12). Ono {to koncepciju matria historia pribli‘ava na{im prostorima nalazimo u prijedlogu ma|arskoga pisca
Djerdja Konrada, koji je, pred kraj druge polovice pro{loga stolje}a, kada su
ponovo za‘ivjele rasprave o Srednjoj Europi, predlo‘io da patriote zamijenimo
matriotima, a ono {to govori u prilog »maternalisti~ke« primjene mikrohistorije
u pripovjeda~koj praksi jest u velikoj mjeri i rije~ki opus Nedjeljka Fabrija.
Pri kraju romana priprema se rastanak izme|u Lucijana, koji ostaje u Hrvatskoj i sprema se u Zagreb na studij, i Emilije, koja, zajedno s esulima, odlazi
u pradomovinu, Italiju, s kojom je ve‘e tek za nijansu ne{to vi{e od onoga {to
kalifornijskog Meksikanca, Richarda Rodrigueza, ve‘e za bezimene grobove
azte~kih predaka. Kao uostalom i Lucijan, Emilija je ‘rtva iluzije da postoji neprekinuta veza s precima — na esencijalisti~koj zabludi da je klju~ na{e
budu}nosti u na{oj pro{losti. Za razliku od Rodrigueza koji je slobodan od toga
odustati (uostalom njegov je prostor matrije neusporedivo ve}i od onoga koji je
na raspolaganju Lucijanu i Emiliji; ljudima koje bi mo‘da, da je na ovim prostorima uspio za‘ivjeti, spasio ‘ivotni, javni, prostor matriotizma), produktivno
raskinuti s pro{lo{}u i zaputiti se u vlastitu i obiteljsku budu}nost, Emilijina
submisivnost ne dozvoljava joj misliti i djelovati za sebe. Ta socijalna paraliziranost, osim {to je ‘rtva povijesnih ina~ica patriotizama, posljedica je totalitarne zbilje zasnovane ne kolektivizmu koji se, kroz povijest, od nacionalnoga periodi~no preme}e u socijalni, ideolo{ki... i koji prostore javnosti ne razlikuje od
prostora privatnosti.
Primjer pretapanja planova nalazimo u trenutku u kojemu se u intiman
razgovor Emilije i Lucijana ubacuju slogani oko Tr{}anske krize, pjesme u ko23
Luis González u studijama Peblo en vila: Microhistoria de San José de Gracia, Guanajuato:
1968; i Invitación a la microhistoria, Mexico: 1973. razlikuje mikrohistoriju od anegdotalne i
disreditirane (Ginzburg) petite histoire, i njezino zna~enje povezuje s konceptom koji u Engleskoj, Francuskoj i SAD prepoznajemo kao koncept lokalne povijesti.’ Friedrich Nietzsche
je to nazivao »antikvarnom ili arheologijskom povije{}u.«
47
48
jima, uglavnom u borbenome stihu epskoga osmerca, narod, kao repromaterijal
mogu}ega pokolja, svoja tijela, spremno i nesebi~no nudi Titu. S borbenim stihovima kao {to su: Dru‘e Tito samo reci / zborno mjesto je na Rijeci mije{aju
se vje~na pitanja kao {to je to stidljivo: voli{ li ti mene, na koje Emilija odgovara, zapravo odga|aju}i odgovor: uvijek me to pita{... nakon ~ega slijedi Dru‘e
Tito daj nam pu{ke / fa{isti su digli nju{ke... na {to se nadovezuje drugo Lucijanovo pitanje: Ho}e{ li me ~ekati dok se vratim iz vojske i Emilijino nedvosmisleno nego!
U takvoj histeriji epohe koja je samo jedna u nizu prokletstva prostora na
kojemu pojedinci {to ‘ive, a {to pre‘ivljavaju nebrojene intruzije obligatorne
povijesti, jedinka izgubi smisao za primat: njezine se vrijednosti, trude}i se ne
izgubiti trku s vremenom i s njegovim zahtjevima, trajno prilago|avaju vremenima i zahtjevima i tako gube os koja bi ono za ljudsko bi}e bitno razlikovala
od onoga za ljudsko bi}e nebitnoga: potrebno od nepotrebnog, ~ovjeka dostojno
od ~ovjeka nedostojnog. Pretapaju}i krupni plan dijaloga dvoje srednjo{kolaca s
panoramom krvo‘ednih domoljubnih obe}anja mar{alu, autor stvara atmosferu
u kojoj se ~itatelj, ba{ kao i sudionici radnje, gubi u poreme}enim i me|usobno
isklju~ivim vrijednostima, tako da ne zna smeta li Tito zaljubljenoj djeci, ili pak
ona smetaju Titu. Budu}i da kronisterije ne poznaju disjunkciju, mogu}e je da
su osje}aji smetnje u suvi{nosti u ‘ivotima i projektima, uzajamni.
Fabrijeva imaginativna rekonstrukcija pro{le Rijeke odra‘ava ideje Giovanija Levija24 koji o interdinamici krupnih i panoramskih kadrova u mikropovijesti tvrdi da se ne radi o grupnom portretu, nego o autoportretu. Zanimljivo
je da se ba{ u narativnom pretapanju pojedina~nog i op}eg, Fabrio odlu~io za
metaforu portreta. Jednoga dana, na vrata Carlove obiteljske ku}e na Mlaki,
pokucao je ^eh, Vit Otakar Dobiá{, predstavio se kao »umjetni~ki slikar« i ponudio se patronu izraditi portret, {to je, na brzu ruku i u~inio. Fabrio opisuje
detalje Carlova portreta koji je »do u potankosti vjeran predlo{ku«. Nakon {to
je podrobno opisao izgled Carlova lica, njegovo raspolo‘enje i »do u svaku dlaku« rije~ima razlo‘io u masnilu platnene plohe naslikano lice, Fabrio se odlu~uje za izmjenu plana: od krupnoga prema panoramskome:
»Na tom licu, usred okvira od pozla}enih hrastovih gran~ica, gledala su, istodobno ushi}ena i ustra{ena, dva crna oka, s jako istaknutim slikarevim sjajem u
ra{irenim zjenicama.
A kad su, jednoga bistrog praskozorja, u luci, osvanuli crni jedrenjaci tako donebni da su im sjene padale preko cijeloga grada i dijela pobr|a, zamijetio ih nije
nitko, a sve da ih i jesu zamijetili onako donebne, nitko ne bi znao kazati otkle su
i kada, u koje doba mrkline ili dana, tako be{umno uplovili, i kako su, tako te{ki i
zatvoreni, i ~vrsti, uspjeli dojedriti u luku kad se ona pod njima morala pretvarati
u pli}ak. Samo je Vit Otakar Dobiá{, pedesetih godina pro{log stolje}a (XIX. op. a),
u ta dva oka na Carlovu portretu, uspio ucrtati ushi}enje i ustra{enost {to su ih
brodovi crnog jedrilja, crnih u‘eta, bez ijednoga mornara ili putnika, sjajnih glatkih
24
»O mikrohistoriji« (111)
crnih brodskih korita, zatvorenih (jer bez ijednoga prozor~i}a), utisnuli u Carlovo
sje}anje, onoga bistrog praskozorja, u luci.« (73–74)
Taj primjer ilustrira predumi{ljenu izmjenu planova koja koristi »strelovit
skok« ne bi li njime povezala ionako porozne prostore mikro (Carlovo lice i
o~i) i makro (sablasni donebni jedrenjaci) historije, pomiriv{i je u oprimjerenju
kronisterijske metode, koja je, mo‘da, drugo ime za onaj Ginzburgov »strelovit
skok« (uspje{no ucrtavanje Carlova ushi}enja i ustra{enosti {to su ih brodovi
utisnuli u Carlovo sje}anje). Proces nadopunjavanja povijesti literaturom, posegnuo je za novim medijem, portretnim slikarstvom, ne bi li narativnu metaforu
u~inio vizualnom. Spajanje stati~nog i dinami~nog (uko~ene o~i subjekta i donebni jedrenjaci) u prolaznost vremena ugraviralo je sliku u kojoj se, ba{ u
osobnoj perspektivi pojedinca, oslikava neuhvatljivost i proto~nost »objektivne«
povijesti–slika u kojoj se mikrohistorijski »vid« rabi kao ljudskome bi}u jedini
dostupan okvir za makrohistorijski »uvid«. I to je granica do koje jedinka mo‘e
pojmiti i u sebe pripustiti povijest.
Rije~ki opus Nedjeljka Fabrija u velikoj mjeri potvr|uje produktivnost koncepta
povijesti kao (auto)biografije u svoj njezinoj paradoksalnosti. Ne radi se dakle
o grupnom portretu. Radi se o autoportretu. No, stvar je u tome da potonji,
u slu~aju Trilogije i u onom konkretnom Vje‘banja ‘ivota, ne eliminira fresku
grupnoga portreta. Jer, kao {to obiteljske fuge supostoje s kronisterijom, tako
i vlastita slika, slika pojedinca, supostoji na grupnom portretu vremena, doga|aja i ljudi, na kojemu se detalji doga|aja pretapaju s njihovom (uvijek istovremeno pojedina~nom i grupnom) cjelinom. Ba{ kao {to to, o svojemu shva}anju mikrohistorije, govori i sam Carlo Ginzburg. To pretapanje, te krupne planove u panorami vremena, te litote, on uspore|uje sa slikama Umberta Boccionia, na kojima, ba{ kao u Vje‘banju ‘ivota, Berenikinoj kosi... Nedjeljka Fabrija, ulice ulaze u ku}e, krajobrazi u lica, i gdje eksterijeri nasilno upadaju
u interijere. Na vjetrometini povijesti na ~iju slatku i okrutnu propusnost niti
jedna grupa ne smije polagati isklju~iva autorska prava, ba{ kao i u takvom,
romansiranom »destiliranju« povijesti, ljepota pisca–historiografa je u tome {to
je njegovo ja, ba{ kao i ja njegovih likova, porozno!
Djelomice se oslanjaju}i na projekt Northropa Fryea, Hayden White predla‘e
aktivnu miroljubivu koegzistenciju povijesti kao meta–discipline i teorije knji‘evnosti kao primijenjene disciplinarne hermeneutike. Pojednostavljeno, White
operira sa sljede}im radnim pretpostavkama: a) sva povijesna obja{njenja su,
po prirodi, retori~ka i poeti~na; b) povijest kakvom je poznajemo inherentno je
poeti~na, jer je svaki (ispri~ani) povijesni doga|aj pri~a s po~etkom koji te‘i ka
svr{etku i, osim pitanja »{to se dogodilo?« zadovoljava pitanje »koji je smisao
doga|aja«, i c) svaki povjesni~ar, da bi ispri~ao svoju pri~u, bira ‘anrovski i
49
50
narativni pripovjedni oblik koji se unutar discipline naziva modelom argumentiranja kojega u pravilu prati i model ideologijske i ideolo{ke implikacije.25
Poroznost likova oslikana u opisanome portretu, komunicira s poroznosti
autora. »Porozni« autor koji, da bi dobio na vjerodostojnosti izmi~e pred ‘ivotvorno{}u likova, bazira se na Whiteovoj pretpostavci da se proizvodi literarne
imaginacije suprotstavljaju pisanom materijalu koji je rezultat traganja za povijesnom istinom. To suprotstavljanje, isti~e White, odvija se u {iremu dru{tveno–humanisti~kom kontekstu u kojemu su suprotstavljene: retorika i znanost,
fikcija i ~injenice, interpretacija i ~injenice. Ta, za historiografsku fikciju kao
{to je to Fabrijeva, produktivna suprotstavljanja prepoznaju povijest kao kulturalno–knji‘evnu, i, u velikoj mjeri, ‘anrovsku konstrukciju koja se, u nastavku
procesa suprotstavljanja, suprotstavlja tradicionalnoj povijesti kao naivnoj potrazi za ba{ tom disciplinom iskrivljenom i ograni~enom istinom.
^ini se da je Fabrio toga svjestan. Obra}aju}i se zapravo sredi{njem liku–
simbolu romana, Lucijanu, kojega je uveo u radnju nakon dvjestotinjak stranica »pripreme tekstualnog terena« za njegov izlazak na scenu, u slobodnom
neupravnom govoru, narator naslu}uje da bi mu ~itateljstvo moglo zamjeriti
tako dugu »pripovjednu predigru«. ^itatelja ne iznena|uje dodatak kurtoaznoj
autorskoj isprici koja, obja{njavaju}i prirodu obligatorne povijesti, pose‘e za retori~kom objektivizacijom »krivnje«. Krivica za (naravno namjernu) retardaciju
radnje je, s autorske to~ke gledi{ta, retori~ka. Strate{ki je se, unutar od povijesti dopu{tenog prostora mogu}eg–individualnog, prebacuje na povijest:
»Zamjerit }e mi to, znam: ljudi su navikli objedovati s nogu, istodobno obavljati
sto poslova, razgovarati u nedore~enim re~enicama. A jo{ }e mi vi{e zamjeriti {to
posi‘em za povije{}u. Ah, kako je pri~a bez nje zabavna a pri~anje lako i neobvezno! Ali nisam ja zvao povijest, nisam ja izmislio povijest! Pa ona se sama,
kao suh ~i~ak, nametljivo i do krvi ranjivo, lijepila o moje pripovijedanje!
Kada god sam zapo~injao pri~u, a kroz nju je, kao onaj grah iz bajke, br‘e–bolje
prorastao dra~ i korov povijesti: jalovost, ludost, smrt! Zar je povijest ne{to drugo?
Zar sam sve ovo zaista ja izmislio?« (istaknuo autor) (212)
Iako se historijskom imaginacijom uglavnom pronalazi klju~ za interpretaciju zna~enja podataka, njome se, kada se za to poka‘e potreba, i prikriva izostanak samih podataka. Zato (pretpostavlja White) jedino imaginativnim ula‘enjem u mentalnu dinamiku pojedinaca iz pro{losti mi njih mo‘emo upoznati.
Budu}i da se name}e zaklju~ak (barem u ovome interpretativnom okviru) da
doga|aji nemaju imanentno zna~enje (ono je proizvedeno jezikom i u jeziku),
25
[to se Whitea ti~e, ne postoji dakle »ispravna, akuratna« povijest koja ujedno nije i filozofija
povijesti. Oblici (meta)historijskog diskursa su, po prirodi, poeti~ni, jer povijesnim doga|ajima
osiguravaju obja{njenje i smisao. Samim time, ne postoje osnove za vi{e ili manje realisti~nu
povijest. Povijest je pripovjedni tekst u pravilu napisan iz vizure autora s predrasudama, dok
mi, primatelji povijesnih pri~a, iz ponu|enoga, biramo modele historijskog diskursa. To nerijetko ~inimo iz moralisti~kih pobuda (jer primjerice: moramo pomo}i siroma{nima, prokletstvo povijesti je u tome da se ona ponavlja) ili pak estetskih (ovaj autor pri~a lijepu pri~u o
doga|ajima i logi~no ih tuma~i). Rijetko kada, ili nikada, na{i su razlozi za odabir historijskog
diskursa, inzistira White, »samo« epistemolo{ki.
zasada ne postoji bolji »medij« od spa{avanja zbilje od zaborava od knji‘evnog,
imaginativnog... Konkretno od pripovjedne proze koja se, posu|uju}i bilo genealo{ke, bilo mikrohistorijske ili metahistorijske metode i zahvate, povijesti
nudi kao njezina faktografijom neoptere}ena, ali njome definitivno oboga}ena,
nadopuna. Budu}i da je linearnost sekundarna, jezi~na, a ne prirodno–povijesna tvorevina, na piscu je da preuzme ulogu tuma~a (pro{lih) doga|aja. Da pripovijesti o vremenu osigura jezik koji je u stanju pripitomiti kaos i nelinearnost vremena.26 Slijedi autorski komentar mo}i jezika koja je, gotovo, svjetotvorna u procesu aposteriornog procesa autoriziranja slu‘bene, linearne, tradicionalne povijesti. Ve} na prvom koraku, u prostoru priru~ne sada{njosti, na
njegovu putu da je pretvori slu‘beni dokument vremena, jezik izdaje zbilju:
osvjetljavaju}i i materijaliziraju}i iskrivljenje ~injenica on podilazi izvana
odre|enome zapisu o vremenu. Radi se o epidemiji kolere u Rijeci od koje umiru Fumulov otac Carlo i supruga mu Ludovika. Opisuju}i stanje u ugarskoj
domobranskoj vojarni u gradu u kojoj nije~u koleru dok su, istovremeno na nju
spremni, jer, ironizira autor, vojska zna svoj posao: brojati mrtve, Fabrio se
osvr}e na od zbilje s jasnim ciljem odvojenu mo} jezika, kojim instance mo}i,
iskrivljuju}i zbilju prezenta, kontroliraju njezine u~inke na budu}nost:
»^ista taktika! Zanimljivo je kako ljudske jedinke, dapa~e i sami dru{tveni sistemi, ~im su duhom siroma{niji i {krtiji na duhovnim slobodama, tim vi{e se razbacuju rije~ima koje uspaljuju ma{tu. Tako jednom govore o ’neprijatelju’ a pod tim
podrazumijevaju koleru, i o ’oru‘ju’ a misle zapravo na stalno povra}anje i na jak
proljev i visoku temperaturu i oliguriju, drugi put pak spominju ’bitku’ ratara za
{to bolji urod najobi~nijeg je~ma ili pak turisti~ku ’‘etvu’. Tijekom proteklih trideset godina u gradu je mudro zatrpan kanal kojim se ’neprijatelj’, svojedobno bio
izda{no poslu‘io, jer je u kanalu, i to sredi{tem gradskim, preko tla zaga|enog fekalijama, tekla tada, voda kojom se po vrtovima bezazleno polijevalo povr}e i salata,
broskva i ma‘uran, a to je sada bio razlogom vi{e da se povjeruje u ~isto}u nau~avanja taktike. Vjerovali su u kolektivan um, a ne u pojedince sumnji~avce i u
tome je bila gre{ka. Kolera je (i opet) kucala na vrata.« (169)
U kronisterijskom zahvatu, koji je dominantan metodi~ko–svjetonazorni
element Fabrijeva pripovijedanja, ~itatelju se nudi svojevrstan, tradicionalno
govore}i, hibridan oblik povijesti: povijest kao knji‘evnost, koja na povr{inu
propu{ta one koji su bili ’nevidljivi’27 unutar dominantnih i ’objektivisti~kih’
26
Na tragu istog razmi{ljanja Hayden White se pita: da li povjesni~ar jezikom pronalazi zna~enje, ili ga stvarnosti jezikom sugerira i name}e? Na pitanje odmah odgovara: zna~enje je osigurano formom, oblikom, a ne sadr‘ajem; ono se iznalazi u kontekstu cjeline teksta, ne u
fragmentarnim jezi~nom oblicima. Sredstva retorike kao forma koja osigurava uvjete povjesni~areva razumijevanja zna~enja konteksta pro{losti.
27
Primjer za to je uno{enje dokumenata u pripovjednu prozu, a naro~ito onih koje prate autorovi komentari. Mo‘da je najbolja ilustracija toga ’kronisterijskog postupka’ slu‘beni stenogram sa izvanredne sjednice Gradskog vije}a od 28. V. 1867. odr‘ane u nazo~nosti kraljevskoga povjerenika, u kojoj Rije~ani izra‘avaju jake simpatije prema kruni svetoga Stjepana,
gdje, na kraju slu‘benog dokumenta Fabrio ume}e opasku: »Napomena pisca: tisak nije zabilje‘io da se, me|u pljeska~ima, na galeriji, nalazio Fumulo.« (120) Fumulov put od nevidlji-
51
52
tradicionalnih povijesnih diskursa, a ~ijom se vjerodostojno{}u u vremenu autorskih pri~a, slu‘beni povjesni~ari, ne odri~u}i se unaprijed pretpostavljene
objektivnosti panorame, neuvjerljivo, i {to je puno va‘nije, nepotrebno brane od
umno‘avanja interdisciplinarnih pluralnih perspektiva i zahvata u disciplinu.
Fabrio kao da oslu{kuje vlastite likove i, pred njima uzmi~u}i, slijedi njihove
naputke. Ba{ kao i oni, na na~ine na koji se oni nude njemu, on se obra}a
nama: ba{ kao i oni, autor je izgubio povjerenje u povijest. Budu}i da je i sama
pokazala da objektivno ne slu‘i vi{em cilju, nama se otvara u verzijama. Njezine panoramske planove prekidaju krupni. Autor se odri~e autoriziranja vlastitog teksta koji, nakon {to se izborio za ‘ivot neovisan od autora, nastavlja
trajati bez podlijeganja disciplinarnim zahtjevima za objektivno{}u, odnosno
unaprijed konfiguriranim i verificiranim podacima iz ’prave pro{losti’ Rijeke.
Reagiraju}i autorskim oblikom proznog izraza (romanom) na autorski oblik proznog izraza (tradicionalnu povijest), ispunjavaju}i produktivne zahtjeve
bilo genealogije bilo metahistorije, Fabrio ispisuje mikrohistoriju regije koju, i
sam svjestan poeti~nosti (kao i po–eti~nosti) specifi~noga autorskoga povijesnog
‘anra, naziva kronisterijom.
! "#
Carlo, kojemu su Mad‘ari dali kruh, a Hrvati uto~i{te i koji svoj identitet gradi
na kombinaciji nu‘de i slobode izbora, definitivno antiesencijalisti~ki i pragmati~no, i koji svoje sebstvo situira u voluntaristi~ki prostor njegove, dodu{e ne
potpuno slobodne, ali u bitnoj mjeri, voljne odluke: »Ne mo‘e se suditi onome
koga se voli«, (79) jedan je od najpogubnijih likova za esencijalisti~ko poimanje
pripadanja i ideje identiteta koja se nepromi{ljeno i nedomi{ljeno poistovje}uje
sa zami{ljenim krajem procesa identifikacije.28 Temelj te ljubavi je od dana{njeg ljubljenika (Mad‘ara i Hrvata) ju~er u~injena korist u njih danas zaljubljenome (Carlu). No, bez obzira na okvire determinizma, Carlova gesta ne odi{e neprirodno{}u i supostoji u kontrastu (ne i kontradikciji) s Fabrijevom vi{e
puta u knjizi ponovljenom idejom da je domoljublje ne{to prirodno. Pi{u}i u
Rijeci kao po‘eljnome prostoru za identifikaciju iz interesa, Fabrio komentira:
»... svatko je svojatao taj grad od nekoliko tisu}a stanovnika, a desetak njegovih
patricija nisu zapravo htjeli nikome pri}i. Dosljedno tome ~ak su izbrisali iz svojih
du{a onaj posve prirodan (istaknuo autor) zov takozvane u‘e domovine, onaj
amor natio, bilo spram svoga hrvatskoga, bilo spram svoga talijanskoga podrijetla, i
prihvatili ovaj grad kao jedinu luku spasa i osobnoga prosperiteta. Zato se Carlo,
voga k vidljivome lik duguje izravnoj pi{~evoj intervenciji u »objektivnu« dokumentarnu sliku
vremena.
28
Zahvaljujem studentici druge godine Kulturalnih studija Dunji Mati} s kojom sam u nekoliko
navrata vodio veoma produktivne razgovore o problematici identiteta kao kraju procesa identifikacije.
svjestan uz to svoje ne{kolovanosti, klonio u~enih raspri i jo{ do pod starost vonjao
po te{kom kiselkastom mirisu pomo~ene kudjelje i firnisa.» (24)
Uvjerenje da je amor natio prirodan, ozbiljan je udarac ideji kozmopolitizma i konceptu »tre}eg prostora« kao {to je to, predlo‘ili smo ranije, Rijeka. U
uvjerenju da se u procesu identifikacije koji (kao da se to samo po sebi podrazumijeva) nazivamo identitetom, nalazi sam paradoks antiesencijalizma kao
(ne)prirodne negacije »prirodnog« esencijalizma. Kako svjetonazor prirodnosti
prirodne, dakle neupitne, prirodno obvezuju}e, kroz prirodu plemena pa zajednice, ljubavi prema svojoj naciji koju pojedinac naslje|uje bez da ga se i{ta o
tome (prirodnom) osje}aju pita, pomiriti s Carlovom (ne valjda neprirodnom
odlukom) da svoju identifikaciju skon~a u provizornome prostoru oportunisti~kog, pragmati~nog, identiteta, koji mirno i blago postoji u njegovu osobnome
‘ivotnom geslu: ne mo‘e se suditi onome koga se voli. Da li je ba{ »neprirodnost« izostanka ljubavi prema vlastitoj naciji ta klica tragi~ne krivnje Lucijana
i Emilije (to je barem kod nje razvidno u re~enici u kojoj priznaje poraz pred
obligatornom povije{}u, kao i pred onom obiteljskom, kada u o~ekivanju, za nju
prisilnog, egzodusa bespomo}no ustvrdi: ed io, per forza, vivró nella terra di
nessuno; na silu }u ‘ivjeti u ni~ijoj zemlji).29 koji, nakon {to nisu bili u stanju
animirati svoj prirodan zov nacije (on hrvatske, ona talijanske) postali ‘rtvama
esencijalizma. Iako »obeskorijenjen« po vlastitoj volji, Carlo je dobar ~ovjek. Do29
Ako kod Fabrija postoji jasno izra‘ena ideologija nacionalnog identiteta/su{tinske nacionalne
identifikacije onda je ona izrazito esencijalisti~ka i nastojanje samo na njoj u pitanje bi dovelo
~itav koncept kronisterije i gotovo supstancijalne pluralnosti, multikulturalnosti i transkulturalnosti likova na njihovim povijesnim i egzistencijalnim prekri‘jima. Iako ~injenica uporabe
slobodnog neupravnog govora uvijek kada se radi o nepregovorivosti i prirodnosti amor natia
sugerira izravan autorov stav, on ne optere}uje antiesencijalisti~ke elemente romana koji su
neupitni. Ti dijelovi vi{e str{e i svojom izvanjskom apelativno{}u supostoje uz cjelinu teksta
koja bi i bez njih, dodu{e uskra}ena za protute‘u svojevrsnom »insularnom kozmopolitizmu«,
isto tako funkcionirala. Evo nekoliko primjera:
»Stoji Jakov, u o~evim cokulama, na ki{i, i gleda: nijem. Taj barjak, popljuvani, iskidani, njegov je. Ti koji barjak pljuju i bacaju ga u blato, njegovi su.
Stoji, ispred Bar~i}eve ku}e. Studen.
Kako te dobro razumijem, Jakove, kako te dobro razumijem: bubnja ti srce u grlu, bubrezi govore {to bi usne htjele re}i, drhturi{ kao pti~e iz domovinskoga gnijezda izba~eno na zimu politi~koga nevremena, hitnuo bi se kamenicom na buka~e koji su tvoja krv i tvoje meso, ali {to
mo‘e tvoja kamenica protiv slasti kojom se pristaje na izdaju? Li{i ih, Jakove, te slasti da smiju pljuvati po vlastitom barjaku i prestat }e biti Hrvatima. Zato spusti ruku, ne hitaj kamenicu,
~uj: gdje god i kako god dugo netko ne}e sebe i nije~e samoga sebe, tu je Hrvatska. Raduj se:
cijeli svijet mo‘e na bubanj, tebi }e tvoja domovina pre‘ivjeti!
Pritr~alo je nekoliko redarstvenika, odnedavno su u husarskoj odori, ne{to vi~u na mad‘arskom, Jakov ne razumije {to vi~u na mad‘arskom.
I tada, iznenada, po‘eli umjesto njih vidjeti i ~uti redarstvenike Hrvate! »Pa makar me i u
zatvor vodili«, pomisli, »ali da su i oni i zatvor moji!« (Ah, vjekovni sne hrvatskoga ~ovjeka!
Ah, krajnji domete slobode hrvatskoga ~ovjeka!)« (154–155)
ili ovaj koji opisuje nezavidan polo‘aj Hrvata u Prvoj (a i drugoj) Jugoslaviji:
»Pro{lo je vrijeme na{e idile s Mad‘arima, dragi gospodine Fumulo. Najgore je kad ti okupator
dolazi kao osloboditelj i kad govori tvojim jezikom i kad ga ti u svojoj vlastitoj ku}i prima{
kao brata. Tada }e ti se dogoditi da }e te on po~eti osloba|ati od tebe samog, Dok te posve ne
oslobodi, to jest dok te ne bude vi{e. To jest dok ti ne postane{ on«. (205)
53
bri su i nesretni ljudi i Lucijan i Emilija. Njihove sudbine, kao i ona Mafalde,
Fumula, Vjenceslava... supostoje u ludilu svijeta. Ono {to je svima zajedni~ko
nije njihovo pripadanje ili nepripadanje, nego ~injenica da bez obzira na prisutnost ili neprisutnost njihovih korijena, kultura i tradicija, njihovi ‘ivoti nisu u
njihovim rukama. A kako i mogu u svijetu u kojemu su ljudi repromaterijal
povijesti, a povijest su ljudi i njihove zlo}e i njihova ludila i njihove smrti...
O ograni~enjima esencijalizma, odnosno o paradoksalnim u~incima koje
ovaj, nasilno spojen s neprepoznatom pluralno{}u zbilje, mo‘e posti}i (~ak i
kada ovaj lebdi ponad futuristi~ke zbilje novog konstruktivizma i kada nastoji
promovirati grupni i osobni identitet kao ideolo{ko–geokulturalni konstrukt)
govori i nadahnuti govor Gabriellea D’Annunzija koji se, u predve~erje bombardiranja Guvernerove pala~e od strane sunarodnja~ke armade Alpinaca, proglasiv{i aneksiju Rijeke, obratio Fjumanima:
54
»U svijetu mahnitom i pla{ljivom Rijeka je danas znamenje slobode, u svijetu
mahnitom i pla{ljivom postoji samo jedna ~ista stvar: to je Rijeka; postoji samo jedna istina: a ona je Rijeka; postoji samo jedna ljubav: a ta je Rijeka.« (Fabrio, 253)
Paradoks granica knji‘evnosti, vo|en kulturalnom logikom pograni~ja, najrazvidniji je u knji‘evnosti granice. Kao {to je literarni ekvivalent prostora namijenjenog pojedincu za vje‘banje ‘ivota upravo onaj izme|u Parsifalova slu~aja granice koja izmi~e i grani~nog slu~aja D’Annunzija, tako je i cjelina romana Nedjeljka Fabrija, kulturalni naputak za u~inkovito pounutrenje granica.
Ne nasilna familijarizacija izvanjskoga putem prevo|enja njegovih centru stranih kôdova na glavnim tokovima poznat jezik. Naprotiv, familijarizacija koja
prevo|enje kôdova vidi kao vi{esmjernu kulturalnu adaptaciju kojom se prela‘enje granica na sku~enom prostoru umno‘enih svjetova ostvaruje u dinamici uzajamnog prepoznavanja drugosti — drugosti ne kao ne~eg centru stranog,
nego kao razli~itog koje je elementarni ingredijent su‘ivota vi|enog kao uzajamnog pro‘imanja.
Iako se povr{nome ~itatelju ~ini da roman zavr{ava u nesre}i u koju su
Emilija i Lucijan gurnuti ne~im njima izvanjskim, Vje‘banje ‘ivota nam, na
makrorazini, pri~a otvorenu pri~u s otvorenim krajem. Emilija, koja ~ekaju}i
vlak za Trst ka‘e: »Ed io per forza vivró nella terra di nessuno«, i Lucijan, koji
zagledan u kolodvorsku bjelinu kasne jeseni, benevolentnome ~itatelju otvaraju
mogu}nost nove rije~ke autenti~nosti koja prelazi okvire vremena njihova rastanka. Lucijan i Emilija nam govore da jedina autenti~na i sada{njosti upotrebljiva pro{lost pluralnog i hibridnog identiteta koji kao pojedinci i kao grupa
produktivno mo‘emo i trebamo ispregovarati u prostoru kulturH mre‘H koje
~ine grad, jest pro{lost na~injena od onih segmenata koji nisu pro{li. Njih nikako ne smijemo pomije{ati sa segmentima koji nam pri~aju pri~u o lo{oj autenti~nosti: o tome da su ne~iji obi~aji primjereni ovome prostoru, a ne~iji ne,
o tome da je jedna grupa autenti~na, a druga »u prolazu«, rije~ju, o tome da
neki od nas tu pripadaju, a neki ne. Povijest nas je vi{e no jednom probudila
iz letargije i podsjetila da niti jedna grupa ne mo‘e polagati eksluzivna prava
na tragediju (u pravilu epskih proporcija). Na‘alost mnoge nam epizode iz povijesti svjedo~e o susretima izme|u povijesnih slu~ajnosti i grupnih solidarnosti, tako da, prije ili kasnije, svi mi nekako do|emo na red. Ovisi jedino o tome
tko definira (na{u) autenti~nost.
$"
Anderson, Benedict. Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread
of Nationalism. London: Verso, 1983
Bhabha, Homi K. The Location of Culture, London and New York: Routledge, 1994.
Derrida, Jacques. Margins of Philosophy. Chicago: Chicago UP, 1982.
Euben, Peter J. The Tragedy of Political Theory: The Raod not Taken. Princeton:
Princeton UP, 1990.
Fabrio, Nedjeljko. Vje‘banje ‘ivota, Zagreb: Globus, 1985.
Foot, Kenneth. Shadowed Ground, America’s Lanscape of Violence and Tragedy,
Austin: UT Press, 1997
Ginzburg, Carlo. »Microhistory: Two or Three Things That I Know about It,«
Chicago: Critical Inquiry, Vol. 20, No 1. (Autumn, 1993), pp. 10–35.
_____. »Uccidere un mandarino cinese: Le implicazioni morali della distanza,« Occhiacci
di legno: Nove riflessioni sulla distanza, 2d ed. (Milan, 1998), pp. 194–209;
González, Luis. Pueblo en vila: Microhistoria de San José de Gracia, Guanajuato:
1968,
_____. Invitación a la microhistoria, Mexico: 1973
Greenblatt, Stephen. Learning to Curse. New York and London: Routledge, 1990.
Kuhn, Thomas. The Structure of scientific revolutions, Chicago: Chicago UP 1962.
Nietzsche, Friedrich. Genealogija morala, Zagreb: AGM, 2006. (preveo: M. Kopi})
Petkovic, Nikola. Srednja Europa, zbilja, mit, utopija/A Central Europe of Our Own:
Postmodernism, Postcommunism, Postcolonialism and the Absence of Authenticity,
Rijeka: Adami}, 2002.
Solar, Milivoj. Mit o avangardi i mit o dekadenciji, Beograd: Nolit, 1985.
Schama Simon. Landscape and Memory New York: Vintage, 1995.
Rodriguez, Richard. A Hunger of Memory. New York: Bantam Books, 1982,
_____. Days of Obligation: An Argument with my Mexican Father, New York: Penguin
Books, 1992.
Xiaoming, Wu. Filozofija i Zexue: Put k drugome i natrag, Zagreb: Bibliotheca
Orientalica, 2006. preveli Zorana Bakovi} i Mario Rebac
White, Hayden. Metahistory, Baltimore: Johns Hopkins UP, 1973.
55
(Povijest u romanu Vje‘banje ‘ivota)
56
Koliko je u ljudsku povijest usa|ena svijest o bo‘anskoj snazi rije~i, otkriva
podatak da je Aleksandar Veliki za svojih pohoda u posebnoj {krinjici nosio
Ilijadu. U knjizi Walden taj podatak iznosi slavni ameri~ki pisac i prete~a anarhizma Henry David Thoreau. U vjerodostojnost njegovih rije~i ne treba sumnjati; jer ~ak da se taj kralj nad kraljevima (koji je prema{io snove!) za svojih
pohoda nije mogao baktati s Homerovim heksametrima, te{ko je osporiti ~injenicu da je Aleksandrija bila i ostala grad knjige i da je jo{ u predkr{}anskoj
eri funkcionirala kao multikulturalno dru{tvo. Prema postoje}im izvorima, jedan mudri Atenjanin, sakuplja~ Ezopovih basni i kriti~ar Homera, predlo‘io je
Aleksandrovu nasljedniku, Ptolomeju I, da osnuje knji‘nicu koja }e slavu njegova grada pro{iriti izvan svih prostornih i vremenskih granica. Pretpostavka
se pokazala i dalekovidnom i dalekose‘nom. Iako je prvi put izgorjela u 47.
godini prije Krista i iako je potpuno devastirana u 391. godini poslije Krista,
sje}anje na Aleksandridu sa~uvano je do na{ih dana, kad je obnovljena u kompjutorsko–digitalnom sjaju, otkrivaju}i svoj kozmodrom i vode}i svoje znati‘eljnike podjednako prema pro{losti i budu}nosti.
Va‘nost knjige ilustrira jo{ jedan podatak iz predgutenbergovske epohe.
Kad je odlazio na svoja putovanja, veliki vezir Perzije, Abdul Kassem Ismael,
nije se htio odvajati od goleme zbirke od stotinjak tisu}a svezaka koju je za
njim teglila karavana sa ~etiri stotine deva. [to je velike vojskovo|e i dr‘avne
mo}nike tjeralo na takvo pona{anje? Po svemu sude}i, u takvim i sli~nim slu~ajevima manje je posrijedi puki entuzijazam, a mnogo vi{e uvjerenje da knjige
ili svesci kriju u sebi svu zapisanu i postoje}u povijest. Povijest, koliko eksploatirana i kompromitirana rije~! Svrnemo li i najpovr{niji pogled na povijest hrvatske knji‘evnosti, shvatit }emo da su njeni akteri u najrazli~itijim periodima,
od reformacije i prosvjetiteljstva do ilirizma, realizma i novijih razdoblja, um-
jetnost rije~i tretirali kao ancillu teologije ili, drugim rije~ima, kao medij koji je
ponajprije implicirao nacionalne i socijalne, a tek onda striktno estetske obligacije. Sjetimo se samo vremena kanonskog realizma, u kojem je Adam Smith
svojim teorijama u~vr{}ivao uvjerenje da pojedinac mora biti marljiv kao mrav
i da samo kao takav mo‘e biti punopravni ~lan ljudske zajednice. Koliko je
knji‘evnost inherentna vladaju}oj ideologiji, otkriva ~injenica da je ~asopis »Vijenac« u [enoinoj eri, jednako kao i danas, bio poligon na kojem su se bistrila
najva‘nija pitanja kulturne i politi~ke stvarnosti.
Instruktivan je u tom smislu jedan tekst {to ga je 1995. u knjizi Rukoljub
publicirao Pavao Pavli~i}. [alju}i poslanice na adrese poznatih hrvatskih
spisateljica, ali isto tako njenih stvarnih i fiktivnih protagonistkinja, Pavli~i} se
obratio Novakovoj Madoni Markantunovoj. Ostavimo se forme i konvencionalnih komplimenata koji se u takvoj vrsti (anakrone) korespondencije podrazumijevaju sami po sebi. Obra}aju}i se junakinji jednoga od najboljih romana koji
su ikad napisani na hrvatskome jeziku, uspostavljaju}i korelaciju izme|u razli~itih epoha i razli~itih egzistencija, Pavli~i} u Madoni prepoznaje kontesu,
~asnu gospo|u, ali i na{u »utjelovljenu povijest«. Dok su kriti~ari Novakovu
prozu definirali kao obra~un jedne generacije s vlastitim zabludama, daju}i joj
etiketu moralisti~kog {tiva, na{ pismopisac identificirao ju je kao povijesni roman. Za razliku od Friedricha Nietzschea koji je u shva}anju povijesti distingvirao tri osnovna pristupa (monumentalni, antikvarni i kriti~ki), Pavli~i} dr‘i
da postoje tri tipa povijesnog romana (apolo{ki, didakti~ki i alegorijski). Te{ko
bi bilo ustanoviti koji od tih triju tipova romana implicira kriti~ki pristup iz
Nietzscheove nomenklature, no za na{e razmatranje bitan je Pavli~i}ev radikalan i gotovo neo~ekivan zaklju~ak da su svi na{i romani zapravo povijesni. Tako jest i tako }e jo{ zadugo biti, ne zato {to bi se to nekome htjelo nego zbog
toga {to hrvatska povijest nije zavr{ena.
Dakako da Pavli~i}eva tvrdnja proturje~i glasovitoj i danas ve} prevladanoj
Fukuyaminoj tezi o kraju povijesti, a to {to je u diskrepanciji s idejom postmoderne i posthistorije manje je pitanje Madoninog adresanta, a mnogo vi{e problem hrvatske povijesti i njoj primjerene romansijerske paradigme. O toj otu|enosti ako ne i osu|enosti na povijest, o neumitnosti koja se name}e pripovjeda~u, u svom prvom, ali ne i jedinom romanu, Vje‘banju ‘ivota (1985), eksplicite se izja{njava i Nedjeljko Fabrio. Da bi bilo jasno do koje je mjere razvijena
njegova autorska samosvijest, valja podsjetiti da je roman odredio kao kronisteriju, povode}i se za jednom kovanicom Viktora Cara Emina i legitimiraju}i se i
na taj na~in kao pisac koji ima svijest o povijesti i o svojim knji{kim prethodnicima. Sintagma kronisterija krije u sebi pojmove »cronaca« (ljetopis, kronika), »storia« (povijest, pripovijest) i »isteria« (histerija, ludilo), otkrivaju}i se u
krajnjoj instanci kao draperija u koju pisac ucrtava svoje vizije. Toj analogiji
izme|u historije i histerije nije se Fabrio priklonio zbog pukog manirizma ili
zbog dopadljive igre rije~ima. Svijest o povijesti koja se iskazuje u svojoj materni~avosti i makabri~nosti ne iskazuje se samo u dihotomiji izme|u ‘ivota i
57
58
smrti, posredno i poeti~no nagla{enoj u epizodi u kojoj se jedan ‘ivot budi, a
drugi gasi (Fanica umire dok ra|a sina Fumula).
S vi{e ili manje eksplicitnosti, tom svije{}u roman Vje‘banje ‘ivota pro‘et
je gotovo bez ostatka. Potvrdu o tome nalazimo na razli~itim mjestima: »Dok
se s gora, u divlja~kim naletima, hujno, sunovra}ala bura, probdio je Jo‘i} no}
uz stijenj lojanice koji se, lelujav, pred jutro, bio udavio u vlastitom, rastaljenom vosku: po koji se to ve} put u svojoj povijesti, {to }e re}i ludilu, hrvatski
~ovjek pita je li ta njegova vlada u Zagrebu uop}e misli domovinski?« I kao {to
se stijenj svije}e davi u vlastitom vosku, polaze}i za autorovom slikom, moglo
bi se zaklju~iti da se zanosi Fabrijevih junaka — i ne samo njegovih — utapaju
u vlastitim zabludama iza kojih se vazda sluti sjena Velike i Pro‘drljive Povijesti. S obzirom na postavljene koordinate, valja se obratiti Krle‘i koji je kao
rijetko koji hrvatski pisac bio magnetiziran povije{}u. U svojim esejisti~kim i
drugim tekstovima za povijest je naj~e{}e rabio rije~ »historija« i koliko god je
pasionirano ~itao historijske spise, toliko je bio rezerviran prema mogu}nosti
da se historija uspostavi kao egzaktna znanost. Zato Drago Roksandi} s pravom zaklju~uje da je Krle‘a kao rijetko tko historik, dr‘e}i da je njegovu raznovrsnom i velikom opusu najprimjereniji naziv historija. Unato~ njegovu kontinuiranom zanimanju za historiju i ~injenici da je poticaje za svoje ideje nalazio u Kantu, Schopenhaueru, Nietzscheu, Marxu i drugima, Krle‘in opus u dijelovima i cjelini izri~ita je negacija doktrinarne historiografije.
Iako je stasao kao pisac mediteranskog senzibiliteta, {to je manifestirao u
najrazli~itijim tekstovima, u sustavnom tematiziranju hrvatsko–talijanskih odnosa i prevo|enju talijanskih klasika, od Goldonija i Pirandella do Moravije,
Chiare i mnogih drugih, po mnogim osobinama svoje literature Fabrio je Krle‘in srodnik. Ta konstatacija ponajprije se odnosi na maniristi~ku potrebu za
retori~no{}u i rasko{nim stilom, onim {to ga je Curtius nazvao Schwulststilom,
na herojski patos njegovih junaka, na ki}eni duktus {to ga je sam Fabrio u
noveli Rije~ka elegija (jednoj od introdukcija za Vje‘banje ‘ivota) odredio kao
»moja cursiva scriptura« te na shva}anje povijesti kao Moloha, nemani koja u
svojoj nezasitnosti uvijek iznova tra‘i ‘rtve. Kako je Krle‘a imenovao historiju?
Ona je »ljetopis gluposti«, »dnevnik jalovog lutanja«, potom »krvav san«, »konstanta bijede, smrti i sladostrasti«, u jednoj prilici prepoznaje je kao »hijenu
koju prati divna muzika«, u drugoj kao »bludnicu u svakom slu~aju vi{e nego
u~iteljicu«. O Krle‘inim shva}anjima najjasnije svjedo~i Nekoliko rije~i o malogra|anskom historizmu uop}e, tekst koji je prvotno publiciran u »Knji‘evnoj
republici« (1926), a onda involviran u Deset krvavih godina.
Citat: »Svi narodi evropski imaju svoje la‘i i svoje velike, zaglupljuju}e i
uspavljuju}e fraze, svoje historijske fanfaronate i sramote, ali ni jedan ne stupa
tako siroma{an i tako bijedan, upravo gol i bos, za svojom Fatamorganom, kao
na{e regionalno, kampanilisti~ko hrvatstvo. Nepoznati, prezreni i izrugivani,
barbari za Zapad, a [vabe za pravoslavni Istok, Hrvati tr~e za svojom Modrom
Pticom Slobode uvijek u bole}ivom zanosu za obmanom i la‘ima, razdirani poetskom inspiracijom za ostvarenjem svojih ideala, uvijek podjednako ustrajno u
nerazmjeru spram stvarnosti.« Koliko god su te rije~i nastale prije vi{e od
osamdeset godina, toliko svojom fakti~no{}u poga|aju i danas. Koliko god je
Fabrio skrupulozan u svojim objekcijama, a ta skrupuloznost i sustezljivost
identificirana je i u ve} spomenutoj skripturi, toliko se njegova vizija povijesti,
elaborirana ne samo u romanima nego i u drugim tekstovima, u osnovi ne razlikuje od Krle‘ine. Takva shva}anja komplementarna su idejama {to ih je u
ogledu »Povijesni roman danas« (»Republika«, 1–2/1991) iznio Viktor @mega~.
Na{ poznati germanist i kroatist zamje}uje da su tendencije u hrvatskoj knji‘evnosti tipi~ne za takozvane rubne knji‘evnosti u kojima je promicanje romana kao posebne vrste sinkronizirano s modelom povijesnog romana. Iz toga onda slijedi logi~an i te{ko izbje‘iv zaklju~ak da je povijesni roman, makar u na{im prilikama, produ‘etak filozofije povijesti drugim sredstvima.
Unato~ postmodernoj duhovnosti i ideji posthistorije, hrvatski pisci ostali
su u dosluhu s tradicionalnom paradigmom povijesnog romana, kako s pravom
zamje}uje @mega~. Iz toga onda slijedi moralizam (a ne ludizam) i pristajanje
na »patos transhistorijskih vrijednosti«, podjednako uo~ljivo u Fabrija i drugih
aktera na{e nacionalne knji‘evnosti koji su se priklonili povijesnom romanu.
[to su Krle‘i Zagreb i Blitva (Blitva je sinonim za ludnicu, dok je ludnica Fabriju vi{ekratni sinonim za povijest), {to je Thomasu Mannu Lübeck, Joyceu
Dublin, Grassu Gdazsk, Svevi i Sabi Trst, to je Fabriju Rijeka. Njegov theatrum mundi koji je identificirao kao »obe}ani grad«, a onda kao »zasebnu guberniju« ili corpus separatum na koji su u razli~itim prilikama polagali {apu
svi mogu}i namjesnici i guvernaduri. Talijanska kultura i talijanska opera, koje
je upoznao u dje~a~kim danima, ugradile su u njegov seizmografski osjetljiv
duh i viziju nacionalnog i imperativ planetarnog kudikamo prije nego {to su ti
pojmovi srozani u isu{enoj kalju‘i ideolo{ke konjunkture, istro{ene od upotrebe i pervertiranih zna~enja. Ono {to Fabrija ~ini piscem izvan standarda ogleda
se u sposobnosti da artikulira svijest o svom nacionalnom bi}u, da tu svijest
sublimira i umjetni~ki retu{ira, ne zaboravljaju}i na odraz u planetarnom zrcalu. Ulogu neophodnog korektiva imala je u njegovu slu~aju talijanska ekspozitura s kojom je srastao kao prst i nokat, ne dopu{taju}i da u zavodljivom paralelizmu dviju kultura bude podvrgnut bilo kakvoj vrsti supremacije.
Rijeka se pokazala kao optimalno okru‘je, kao prostor povijesne kohabitacije u kojem nitko ne}e imati osje}aj manje vrijednog sustanara. Talijanski duh
i talijanska knji‘evnost bili su za Fabrija mjera mogu}e europocentri~nosti,
prozor u svijet koji ga nikada nije udaljio od uvjerenja da je kao pisac i istra‘iva~ sudbinski obilje‘en vlastitim ishodi{tima. Rijeka je bila korak prema svijetu, ali i svijet za sebe koji se prepoznavao u zrcalu nebrojenih mogu}nosti.
Rijeka kao corpus separatum, kao sredi{te i periferija ~ijoj je otvorenosti pridonijelo more, a na ~ijem su se tlu kao u kakvoj karnevalskoj igri sudarali hrvatski s talijanskim, germanskim, mad‘aronskim i tko zna kakvim sve utjecajima.
Iako nije (formalno) zavi~ajni, ona je svakako formativni grad ~iji je genius loci
na najbolji na~in materijaliziran na stranicama Fabrijevih romana te drugih
beletristi~kih i esejisti~kih tekstova. Po~etkom 1972. godine Fabrio se odlu~io
59
60
za svjevrsno samoizgnanstvo, pa je grad svog dje~a{tva i mladosti zamijenio Zagrebom. Dobro je poznato da je taj ~in vi{e motiviran dru{tvenim okolnostima
nego autorovom ‘eljom da mediteransko sunce po svaku cijenu zamijeni zagreba~kim maglama. I koliko god je njegova odluka u onom ~asu mogla biti bolna,
toliko se na dugi rok pokazala produktivnom, podjednako za Fabrija i za hrvatsku knji‘evnost. Jer ako je distanca du{a ljepote, kako je zamijetila Simone
Weil, onda mu je trebao odmak od Rijeke da bi vidio i beletrizirao onu njenu
dimenziju koju blizina do neke mjere svagda poni{tava.
Uostalom, kao da je Fabrio mogao izgubiti ono {to je popio s maj~inim mlijekom i {to je, tjeran uro|enom znati‘eljom, nosio kao svoju duhovnu sudbinu
i knji‘evnu popudbinu! Karl–Markus Gauss evocirao je u jednoj prilici ‘ivotni
put Thea Waldingera. Taj Austrijanac imao je trideset i pet godina kad su ga
nacisti protjerali iz vlastite zemlje. Oko pola stolje}a ‘ivio je u Sjedinjenim Dr‘avama, ali kad se u kasnim osamdesetim godinama vratio u domovinu, svojom be~kom artikulacijom i akcentuacijom frapirao je sve Be~ane koji vi{e nisu
znali nekada{nji jezik svog domicilnoga grada. ^ovjek koji Austriju nije napustio dobrovoljno, ve} da bi spasio goli ‘ivot, u oceanu engleskog jezika o~uvao
je sleng be~kog velegrada koji se desetlje}ima sedimentirao na tlu kozmopolitski miksane francjozefinske monarhije. I zaklju~uje Gauss: »Otkako sam susreo
toga nesumnjivo austrijski formiranoga, istodobno i istinski kozmopolitskog
gra|anina svijeta, Thea Waldingera, obuzme me duboki prezir kada vidim kako svjetski malogra|ani moje generacije nastoje pobje}i od svog podrijetla kao
da ih ono proklinje na vje~itu provincijalnost.« Jedva da bi se ne{to drugo moglo zamijetiti za Fabrija. Bio je i ostao okrenut svijetu, ali nije zaboravio Kozalu, Mlaku, nikada nije zaboravio jezik ni galebove »{to su jatimice dolijetali iz
obli‘nje luke«, kako pi{e u finalu svoga najpoznatijeg i zacijelo amblematskog
romana Vje‘banje ‘ivota.
Da su romane stvarali samo oni koji su ‘ivjeli u zavi~ajnim gradovima,
svjetska knji‘evnost spala bi na vrlo niske grane. Ni Thomas Mann nije svog
Doktora Faustusa smi{ljao u Lübecku, ni Günter Grass nije Limeni bubanj pisao u Danzigu ili Gdazsku, gradu koji u godinama Grassove literarne inicijacije
vi{e nije pripadao Njema~koj nego Poljskoj. Unato~ ideologijskoj armaturi i jedva dvije stotine kilometara dalekom bijegu od Rijeke, ni u Zagrebu Fabrio nije
mogao pobje}i od svojih opsesija. Svjedo~i o tome njegovo pedantno istra‘ivanje
po arhivima, bibliotekama i drugim izvorima, kada je tragao za podacima o
velikom eksodusu Talijana iz priobalne i oto~ke Hrvatske te osobito iz Rijeke
i Istre u razdoblju izme|u 1945. i 1956. godine. Bez tog eksodusa, roman
Vje‘banje ‘ivota prakti~ki je nezamisliv, ali unato~ svim mogu}im upozorenjima
kako nije oportuno ~eprkati po tako delikatnoj temi, Fabrio nije odustao od
svog nauma, a mnoge detalje {to ih je otkrio publicirao je kasnije u eseju »D’Annunzio, Mussolini, Lenjin, Krle‘a, Rijeka«. Ona ve} spomenuta teza Drage
Roksandi}a, koji je Krle‘u atribuirao kao historika, a njegov opus kao historiju,
u tom aspektu podjednako je primjenjiva na Fabrija. Dakako da time ne ‘elimo
izjedna~iti povjesni~ara i romanopisca, niti postaviti znak jednakosti izme|u
znanstvene i beletristi~ke svijesti. Fabrio je historik po tome {to povijesne ~injenice uzima kao gra|u za svoje romane i po tome {to je vlastitim marom
otkrio mnoge nepoznate, ako ne i zata{kavane detalje iz na{e nacionalne povijesti, verificiraju}i onu toliko puta provjerenu tvrdnju da je stvarnost fantasti~nija od svake literature.
Samo se Fabrio u svojoj skrupuloznosti drznuo usprotiviti usputnim improvizacijama na temu D’Annunzijeve rije~ke epizode, samo je Fabrio osporio
tuma~enja Miroslava Krle‘e, Tina Ujevi}a i Bratoljuba Klai}a, koji su na patrocinijum talijanskog pisca i megalomana gledali kroz strogo limitirane ideologijske nao~ale. No, koliko je doktrinarna povijest, to jest znanost, dosadnija i doslovnija od onog {to je u svojoj »pozadinskoj« (pri)povijesti registrirao Fabrio!
Tako u svom ve} spomenutom ogledu upozorava da se Arturo Toscanini, jedan
od najve}ih dirigenata prve polovice 20. stolje}a, 1915. godine iz newyor{kog
Metropolitana vratio u Milano i s obnovljenim orkestrom La Scale 20. studenoga 1920. stigao u Rijeku. Ondje ga je ~ekao Comandante koji je izveo jednu od
svojih suludih parada. U sebi svojstvenoj pedanteriji nije Fabrio zaboravio navesti {to je slavni orkestar svirao sutradan u kazali{tu, kao {to nije presko~io
podatak da je jedan znameniti na{ijenac, Ivan Mateti} Ronjgov, istodobno na
Kantridi tancao »pod sopeli«! Ako je povijest vje~ito vra}anje istog, mogli bismo
se sjetiti da je Mstislav Rostropovi~ svirao na razvalinama Berlinskog zida, ali
i da je Alexis Weissenberg za vrijeme Domovinskog rata bez pretjeranih obja{njenja otkazao davno utana~en koncert u Zagrebu. Ali ako je povijest neuhvatljiva na isti na~in na koji je neuhvatljivo vrijeme, onda je uvijek iznova aktualno pitanje kako ih u svojim tekstovima tretira romanopisac?
Mo‘da se za tu priliku najbolje pozvati na T. S. Eliota koji u jednom od
svojih »^etiriju kvarteta« izrijekom konstatira: »Samo oblikom, rasporedom/
Mogu glazba i rije~i dosegnuti/ Mir, kao {to se kineski vr~ jo{ uvijek/ Neprestano kre}e u nepomi~nosti.« I dalje: »Ili, recimo, da kraj prethodi po~etku/ I da
su kraj i po~etak bili uvijek/ Prije po~etka i poslije kraja. I sve je uvijek sada.
Rije~i se napre‘u, / Napuknu i katkada se skr{e pod teretom.« Ta sinkroniziranost vremena, na koju svojim stihovima upu}uje T. S. Eliot, prepoznatljiva je
u mnogih autora. Marcel Proust je prvi moderni pisac koji je vrijeme i sje}anje
pretvorio ne samo u razlog nego i u sredi{nji motiv vlastitog stvarala{tva, Huxley je jedan od svojih najpoznatijih romana nazvao »Vrijeme mora jednom stati«, a Grass ga je fiksirao tako {to je rast Oskara Matzeratha zaustavio na njegov tre}i ro|endan. Koliko god nam se Fabrijevo shva}anje povijesti, po Nietzscheovim distinkcijama, mo‘e katkad u~initi monumentalnim, vi{e moralisti~kim nego ludi~kim, prije no{enim senzibilno{}u nego inteligibilno{}u, toliko u
njegovu opusu nalazimo razloge i za druk~ija tuma~enja. Jedan od dokaza za
to je »Frottola o Dubrovniku«, napisana 1976. godine, a prvi put objavljena u
zbirci pripovijedaka »Lavlja usta« (1978). Osim {to naslovom sugerira vezu s
glazbom, koja je u podtekstu mnogih njegovih literarnih projekata, »Frottolu o
Dubrovniku« egzemplarnom ~ini upravo shva}anje vremena.
61
62
Svakako nije slu~ajno {to je Fabrio svoju pripovijest locirao u Dubrovniku,
gradu koji je jedan od na{ih nacionalnih mitova i koji je u nekim fazama svoje
pro{losti funkcionirao kao Republika. Fingiraju}i sveukupnu povijest Dr‘i}eva
grada, on uranja u pri~u i sliku postavlja naglava~ke. Kao {to su se maniristi,
slikari podjednako kao i pisci, poigravali iskrivljavanjima, tako Fabrio iskrivljuje op}epoznatu predod‘bu dubrova~ke pro{losti. Umjesto da podsjeti na vrijeme kada su Avari i Slaveni poru{ili Epidaurum, ili dana{nji Cavtat, negdje
po~etkom 7. stolje}a, umjesto da objasni kako su se bjegunci naselili na morskoj stijeni (laus, odatle Rausa, Ragusium, romanski naziv za Dubrovnik), on
pose‘e za inverzijom. Ne po~inje dubrova~ka povijest s osnivanjem grada na
nekakvoj hridi nego po~inje u 20. stolje}u, kada je grad bio sredi{te s visokorazvijenim ugostiteljskim i kulturnim stale‘om. Nakon {to je bio dijelom Jugoslavije, Dubrovnik je potpao pod okrilje Austro–Ugarske, a potom je njime zavladala Napoleonova vojska. I tako dalje. Atomsku energiju smijenila je elektri~na, a ovu potonju parna. Kao {to su stari Grci vrijeme izjedna~avali s Oceanom, bo‘anskom vodom koja okru‘uje zemlju i svemir, tako je Fabrio, polaze}i
od ideje kruga, pokazao da ono {to je na po~etku isto tako mo‘e biti i na svr{etku. Kao {to su stari Rimljani za Saturnalija izokretali dru{tvene obi~aje, pa
su sluge komandirale gospodarima, dok su povla{teni patriciji slu‘ili robove,
tako hrvatski pripovjeda~ svojom intervencijom sugerira da je vrijeme ljudska
fikcija, a povijest u sr‘i ipak svojevrsna farsa. Ako ne i frottola!
Spomenuta pripovijest najmanje je potvrda nekakve Fabrijeve potrebe za
ekshibicionizmom. Unato~ respektu prema povijesti i potrebi da uvijek iznova
verificira svaki podatak kojim }e se poslu‘iti u beletristi~koj izmi{ljotini, ta novela posvjedo~uje nov odnos prema povijesti koja je isto tako izmi{ljotina, projekcija ili aposteriorna slika, u znatnoj mjeri ovisna o nametnutim ideologemima. U svom najpoznatijem romanu H. G. Wells prikazao je stroj s pomo}u kojega se mo‘e manipulirati vremenskim razinama i prebacivati iz sada{njosti u
pro{lost i budu}nost, Joyce je cijelog svog vijeka tragao za sidom (sid je staroirski pojam za drugi svijet), koji je izvan uobi~ajenih zakonitosti prostora i vremena, dok je Fabrio vrijeme identificirao s povije{}u, a povijest s lakrdijom,
po{alicom i u krajnjoj liniji s ludilom koje okon~ava smr}u. Ili kao {to je to
objasnio u svom Vje‘banju ‘ivota: »Lucijane, kora~aj gradom dok ne stasa{ u
‘rtvu: tada }e{, nezamjetan pod kapom nebeskom, svoju naivnost sa‘gati na
ra‘nju povijesti. Mogao sam pri~u o tebi, Lucijane, i o tvojoj nje‘noj, gotovo
dje~a~koj ljubavi, zapo~eti odmah, ali sam radije izabrao du‘i, mnogo du‘i put,
smatraju}i da sam kao pri~alo du‘an ispripovjediti sve {to znam o biologiji obitelji u koju }e{ se, Lucijane, igrom slu~aja, uplesti. Zamjerit }e mi to, znam:
ljudi su navikli objedovati s nogu, istodobno obavljati sto poslova, razgovarati
u nedore~enim re~enicama. Jo{ }e mi vi{e zamjeriti {to posi‘em za povije{}u.
Ah, kako je pri~a bez nje zabavna a pri~anje lako i neobvezno! Ali nisam ja
zvao povijest, nisam ja izmislio povijest! Pa ona se sama, kao suh ~i~ak, nametljivo i do krvi ranjivo, lijepila o moje pripovijedanje! Kada god sam zapo~injao
pri~u, a kroz nju je, kao onaj grah iz bajke, br‘e–bolje prorastao dra~ i korov
povijesti: jalovost, ludost, smrt. Zar je povijest ne{to drugo? Zar sam sve ovo
zaista ja izmislio?«
Premda ne bje‘i od povijesnih datosti, u svojim romanima Fabrio traga za
obrascima egzistencijalnog ponavljanja i pona{anja u kojima je vrijeme stalo i
u kojima je ono {to se zove historija pretvoreno u vje~itu, ~itatelju blisku sada{njost. Za razliku od histori~ara, kojeg privla~e ~injenice, piscu one slu‘e kao
repromaterijal; za razliku od prvog koji istra‘uje (s)tvarnost, drugi ispituje postojanje i mogu}nost pojedinca da se u danom povijesnom trenutku uspostavi
kao slobodno bi}e. [to se toga ti~e, vrijeme je za pisca jedno i nepromjenjivo,
uvijek ista sada{njost koja implicira tanku i jedva zamislivu granicu izme|u
sje}anja i ideala, izme|u svijeta koji je nestao i svijeta koji ne}e nikada nastati!
Koliko god pripovjeda~ ra~unao s kategorijom pam}enja, toliko se ono pokazuje
kao varljiv saveznik ~ija je radijacija u najmanju ruku dvosmjerna. Jer kao {to
je na jednome mjestu ustanovio Kundera, od pro{losti smo odvojeni dvjema silama koje djeluju strelovito i sinkronizirano. Prva je sila zaborava, koja sve bri{e, druga sila pam}enja, koja pamti tako {to preobra‘ava. Kako su temelji tradicionalnih humanisti~kih disciplina u znatnoj mjeri podriveni ili podvrgnuti
novim paradigmama, u povijest s velikim po~etnim slovom i povijest kao u~iteljicu ‘ivota vi{e ne vjeruju ni pu~ko{kolci. Epistemolo{ka tuma~enja pozitivista,
koja su se do ju~er uzimala kao sveto pismo, opovrgavaju se tvrdnjom da je
historija knji‘evna konstrukcija i da su historijski izvori zapravo intertekstualni. To onda zna~i u najmanju ruku dvoje: (1) da ~injenice vi{e nisu dostatne
same za sebe i (2) da te iste ~injenice, makar djelovale najautenti~nije, uvijek
sa sobom nose teret interpretacije.
Ako prihvatimo tvrdnju da su i historijski izvori apokrifni ili, dana{njim
rje~nikom, intertekstualni, onda to samo zna~i da su popri{te permutacije, da
su uklju~eni u igru me|usobnog nadomje{tanja koju ne mogu izbje}i romanopisci, ali ni histori~ari kao njihovi katkad daleki, a katkad opet bliski ro|aci.
Stimulativno je opet pozvati u pomo} Nietzschea koji je iz dubine 19. stolje}a
gotovo preklinjao: ne vjerujte historiografiji koja ne slijedi iz glave najprobranijih duhova! Kao {to je izvornost te{ko odrediv pojam, tako je pisanje kao model
intelektualne samosvijesti uvijek obilje‘eno diskursom nekoga drugoga. Za nov
odnos prema shva}anju povijesti najva‘nija su bila djela Michela Foucaulta,
Rolanda Barthesa i Jacquesa Derride, koji su posebno razmatrali odnos izme|u
istine i postoje}ih centara mo}i. Budu}i da jezik oblikuje i transformira zbilju
(a ne samo zbilja jezik), Hayden White dospio je do uvjerenja da je cjelokupna
historija verbalna fikcija. Ili kao {to smo sami tvrdili, referiraju}i se na Fabrija:
da je njegovo djelo povijest i pripovijest, vje‘banje koje od patosa nacionalne
impostacije vodi prema slijedu zbivanja u kojima, kao i Benjamin, vidi jedino
katastrofu. S druge pak strane, Baudrillard nije~e tradicionalno poimanje vremena koje po~iva na ideji kraja, a time tako|er nije~e i ideju o kraju povijesti.
Slijede}i Baudrillarda, moglo bi se zaklju~iti da nije samo povijest fikcija. I ideja o kraju povijesti nije ni{ta drugo nego fikcija! A sa svojim kronisterijama i
proznim labirintima, Fabrio se nàdaje kao ba{tinik jedne linije povijesnog ro-
63
mana {to ju je u svoje vrijeme trasirao Nehajev, ali i kao sljedbenik Benjaminove gotovo eshatolo{ke ideje po kojoj »tek spa{enom ~ovje~anstvu potpuno
pripada njegova pro{lost.« [to to u krajnjoj konzekvenciji zna~i za Fabrijevo
Vje‘banje ‘ivota? Samo to da se beletristi~ka i historiografska istina u romanu
spajaju u novu stvarnost, koja je upravo toliko stvarna koliko je imanentna prirodi romana.
64
Kad se 1994. u javnosti poslije dulje stanke pojavilo novo knji‘evno djelo Nedjeljka Fabrija, Smrt Vronskog, podnaslovljeno kao Deveti dio »Ane Karenjine«
Lava Nikolajevi~a Tolstoja, a ‘anrovski po autoru odre|eno kao »romanzetto
alla russa«, u ~itateljskoj i kriti~koj recepciji izazvalo je poprili~no iznena|enje,
pa ponegdje i kontroverze. Kao da je pisac u tom »roman~i}u na ruski« i u
tematskome i u kompozicijskom smislu odstupio od onoga »horizonta o~ekivanja« {to ga je sâm bio uspostavio prethodnim dvama dijelovima Jadranske duologije: Vje‘banje ‘ivota (1985.) i Berenikina kosa (1989.). Dodu{e, i opet je Fabrio, o~ekivano, zahvatio svoju omiljenu temu povijesti kao »ludila, jalovosti i
smrti«, provev{i kroz velike doga|aje slabog pojedinca i utkav{i u radnju ljubavnu pri~u koja je ve} prije realnoga vremena romana u romanu u obrascu
(Tolstojevu) do‘ivjela slom i stra{an ishod. Ali, dok je u prethodnim romanima
zahvatio kronologiju obitelji kao mikrokozmosa u kojemu se zrcali svijet, a vremenski se zaustavio na sredini 20. stolje}a, ovdje je u sredi{te postavio usamljena pojedinca i beskompromisno uronio u strahotnost neposredna aktualiteta.
U Jadranskoj duologiji razvio je mnoge pojedina~ne doga|aje na op}oj podlozi
velike povijesne freske, {to je posljedovalo opse‘nom i ote‘alom formom epskoga pripovijedanja. Ovdje je pak pri~u o klju~nom toposu hrvatskoga Domovinskog rata sa‘eo u kratku bljeskovitu prozu, inicijalno potaknutu sjajnom idejom o dovo|enju Vronskoga poslije Anine smrti na daleko rati{te, no ne kao u
Tolstoja s ruskim dragovoljcima u srpsko–turski rat pradavne 1876., nego u
Vukovar u kasnu jesen 1991.
Kako se Fabrio odva‘io na pisanje romana o Domovinskom ratu, kad je njegov
uzor Tolstoj o ruskoj protunapoleonskoj epopeji svoje remek–djelo napisao vi{e
65
od pola stolje}a nakon {to se ona dogodila? Ujedno je time prekr{io i nepisano
pravilo o nu‘noj vremenskoj distanci, koje je bar za sintetske zahvate va‘ilo
kako u povijesnoj znanosti tako i u knji‘evnosti. Sâm je na to odgovorio u razgovoru s Jelenom Hekman za jubilarni 100. broj Vijenca 2000. godine, evo ovako:
Pisanje »Smrti Vronskog« bio je moj ku}ni ratni domoljubni zadatak, na rje{enje kojega sam ~ekao pune dvije godine... Sjetio sam se Tolstoja i zavr{ne sudbine
Vronskoga iz romana »Ana Karenjina«. Prihvatio sam njegov lik i priveo ga logi~nom kraju.
66
Ovakav pristup otvorio je mnoga pitanja. Ponajprije se obnovila stara dilema o tome treba li uop}e knji‘evnost i umjetnost stvarati prema nalozima izvan sebe samih i prihva}ati se zadanih im zadataka, pa makar oni bili i najplemenitiji i naj~asniji? Drugo, kako je mogu}e zahvatiti temu rata u tako kratkoj formi, kad se ona od epskih iskona pa do golemih romanH–rijekH u ne tako
davnoj pro{losti beziznimno izra‘avala u {irokim zahvatima i golemim opsezima? Tre}e, je li bilo razumno i estetski prihvatljivo bez potrebite distance umjetni~ki reagirati na neosporan stra{ni zlo~in koji se dogodio u Vukovaru, imaju}i na umu opasnost da se upadne u afektivni prikaz i crno–bijelu tehniku
karakterizacije likova i situacija? Kako se i da li se Fabrio izvukao iz svih ovih
zamki, nije ovdje mjesto da se presu|uje. Poku{alo bi se tek, iskazima samoga
pisca, rasutim po raznim mjestima i u raznim povodima, skupiti ono {to se
mo‘e prepoznati kao naslut razrje{enja gordijskog ~vora.
To je sa‘eto u onom ~esto navo|enu mjestu iz Smrti Vronskog koje je uistinu intonirano kao kakav programatski moto. Govori o svjedo~koj nadmo}i
mehani~ke slike kao nepristrane, bezosje}ajne i objektivne prikazbe stvarnosti
nad umjetni~kom interpretacijom jer da ova, budu}i emocionalna i subjektivna,
ne mo‘e (po)kazati stvarnosnu istinu. Pa {to je onda u tom svijetu apsolutne
dominacije vizualnih medija, koji izravno prenose ratove u biti jednako kao i
nogometne utakmice ili bilo koje estradne paradne priredbe, ~initi umjetnosti?
Da se povu~e? Fabrijev je odgovor potvrdan:
... umjetnost se mora povu}i. Ali u sebe samu! Ne dakle da opisuje strahote rata, jer je tu od nje bolja makar i tehni~ki najlo{ije proizvedena slikotvorna kutija,
nego da iz sebe, gramatikom vlastita ‘ivota, pripovijeda o ratu i zlo~inima« (Smrt
Vronskog, IV, 2)
No, da parafraziram Fabrija, temom moje doma}e zada}e nije prosudba romana u njegovim slo‘enim konotacijama i kontekstualizacijama, nego kazali{na predstava koja je iz njeg iznikla. Premijerno je postavljena u Hrvatskome
narodnom kazali{tu Ivana pl. Zajca u Rijeci 12. svibnja 1995. u dramatizaciji i
re‘iji Ivice Boban.
Smrt Vronskog bilo je tre}e uprizorenje Fabrijevih romana i drugo u Rijeci.
Prvo je bilo Vje‘banje ‘ivota u velja~i 1990. u Hrvatskome narodnom kazali{tu
Ivana pl. Zajca, a drugo Berenikina kosa u sije~nju 1995. u Hrvatskome narodnom kazali{tu u Zagrebu, obje u re‘iji Georgija Para. Usputno priop}ujem jav-
nosti dosad nepoznat podatak da je Nedjeljko Fabrio 2005. godine napisao dramu Andrej Grimani prema tre}em, zavr{nome, dijelu Jadranske duologije, Triemeron, ali ona nije niti izvedena niti objavljena. Uo~ava se da je vremenski
razmak od pojave romana do njegova uprizorenja u prvim dva slu~ajevima bio
pet godina, a kod Smrti Vronskog tek ne{to manje od godinu dana — roman je
iza{ao 1. lipnja 1994. a praizvedba »paklene kazali{ne simfonije« dogodila se
12. svibnja 1995. Takva brzina uprizorenja, valja naglasiti, prili~na je rijetkost
u kazali{noj praksi, pa je i to jedna od posebnosti koje se ve‘u uz tu dramatizaciju. Vidjet }e se da nije jedina.
A sad, in medias res.
Dok su dramatizacije i uprizorenja Vje‘banja ‘ivota (Ga{parovi} — Paro) i Berenikine kose (Fabrio — Paro) slijedila, dakako dramskome duhu i kazali{nome
mediju prilago|enu, kompozicijsku rasporedbu romana i strukturnu odre|enost spektakla povijesti (ne i povijesnog spektakla!) u koju se nerazmrsivo uple}u pojedina~ne i obiteljske drame, Ivica Boban je u ideji i scenskome ostvarenju odbacila »sitnost« predlo{ka (»romanzetto« = roman~i}), te razvila dubinsku dimenziju izvornog romana (Smrt Vronskog) s jedne strane, a {iroku kronotopsku podatnost citirana romana–predlo{ka (Ana Karenjina) s druge. K tome je dodala, {to iz svih mogu}ih dostupnih izvora {to iz osobne bogate dokumentarne gra|e o Domovinskom ratu, mno{tvo folklornih, mitskih, ratnih i politi~kih autenti~nih video i/ili tonskih zapisa, potom pisama i ostalih pisanih
svjedo~anstva, pa je sve to izmije{ala u trosatni multimedijalni spektakl. Da bi
se stekao elementarni uvid u na~in kojim je to izvela, najbolje je poslu‘iti se
ne{to opse‘nijim navodima iz njena teksta o dramatur{kom i redateljskom postupku (programska knji‘ica Smrt Vronskog, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka 12.
svibnja 1995.)
Dramatur{ki i redateljski postupak slijedi iskustvo Eisensteinove monta‘e atrakcija, kazali{na iskustva postmoderne te neka iskustva filmske i video elektronske
monta‘e. (...)
Zvuk i slike na sceni pokre}u u na{im »{upljim i ispra‘njenim glavama« s jo{
uvijek neizdr‘ivom, stalnom i potmulom boli u sljepoo~icama i u na{em smu}enom
duhu, kao kod Vronskoga, sve one slike i emocije, zvukove i re~enice koje smo potisnuli duboko u podsvijest — da pre‘ivimo i da ne poludimo. Nikada do sada nismo
na ovaj na~in bili sudionici tragedije i nesre}e koja nas je zadesila. Posredstvom
orwellovske TV slike, sve smo vidjeli, i sve nam je jasno, a ono {to izlu|uje je bespomo}nost da bilo {to promijenimo u tom u‘asnom Danse macabreu, koju predvodi
Smrt, a u ~ijem centru ple{e Morija, uz zvuk i struju {umora vremena njenog sina
Cara vjetrova.
(...)
Ispra‘njenoj tamnoj »ba~vi glavi« u koju smo se kao Vronski uvukli, zbog onog
{to nismo mogli sprije~iti ili zaustaviti, odgovara prazna, tamna i ispra‘njena pozor-
67
nica i ‘eljezna zavjesa, koja na po~etku brani provalu poludjelih slika sa scene u
gledali{te. A zatim se poput elektro{okova, koje ubla‘uje jedino glazba i ljepota likovnosti, pojavljuju odbljesci i detalji slika, razbacani i rasprsnuti. Oni se skupljaju
energijom igre i stvaranja u neki novi ili stari red, sastavljaju se i ponovno rastvaraju. Slike strahote i ljepote, surove i nje‘ne, do boli jasne i precizne, u drugom
trenu mutne i maglovite. ^as razumljive i shvatljive, a zatim zagonetne i u simbolima. Kao u snu. Predstava jezika i dramaturgije snova. A glumci su sniva~i i glavna
lica tog sna. I gledatelji s njima.
Predstava lijepi krhotine onoga {to smo pro‘ivjeli, a kroz nju vodi leit motiv
~e‘nje za ljepotom. Rasprsnuta freska sage o Vukovaru sanja svoj sklad i cjelinu. (...)
Magija teatra mo‘e ponovno prizvati i uskrsnuti emociju i iz o~aja stvoriti ljepotu, pro~i{}enje i katarzu. Sa smislom u koji prestajemo vjerovati. Vronski je poput
nekog Vergilija vodi~ u deveti krug pakla na{e civilizacije, u Vukovar. Prolaze}i s
njim kroz magiju predstave i njenu katarzu, mo‘da prona|emo, za put prema svjetlu, i ne{to malo snage vi{e.
(napisano uo~i po~etka rada na predstavi — sije~anj 1995)
68
Suo~iv{i se, kao i roman, s problemom nepostojanja distance — jer ne zaboravimo da je Vukovar s isto~nom Slavonijom u to doba jo{ uvijek bio pod srpskom okupacijom i tek je nepuna tri mjeseca kasnije krenula Oluja — predstava je kombinacijom tada vrhunske vizualnoakusti~ne elektronske tehnologije u
svrhu konstruiranja slike postmodernog teatra s evokacijom »starinskih« prizora {to nekom dirljivom zaludnom strpljivo{}u sla‘u nikad vi{e u cjelinu neuspostavljive krhotine klasi~ne ljepote, nastojala svim time udariti u srce i mozak, no prije svega na ~ula, ~esto ba{ u striktno artaudovskome smislu. Takav
je po~etak. Pod snopljem jakih rasvjetnih »topova« vrte se spodobe rata oko
golema mehani~kog ~udovi{ta, dok sin zlokobne Morije, boginje smrti, Crnoglav, bog rata i pobjede, mahnito bubnja dugim palicama o ba~ve. Pa se mitska
slavenska bo‘anstva, koje Fabrio uvede u svoju pri~u i ozna~i ih »drevnim gospodarima na{e smrti i jo{ bezvrednijeg ‘ivota«, razdvajaju i spajaju u sve ekstati~nijem plesu, da se kona~no skupe u zastra{uju}i koloplet. Onda dje~ji vlaki} pro|e pozornicom zvukovno popra}en starinskom melodijom s vergla, a potom se sve naglim rezom pretopi u stvarni vlak, kojim s vrha kompozicije upravlja Morija s kosom. Kloparanje kota~a, bljeskoviti prolazi svjetala u vagonu,
i Vronski u svome kupeu. Sâm.
Ti prizori, kao i prizori vukovarske bolnice, ne samo da su iznimno jak
emocionalni udar na gledatelja, ve} u op}oj slici vizualno–akusti~ke ostvarenosti modernih kazali{nih tehnologija (scenograf Dalibor Laginja, kostimografkinja Danica Dedijer i Ika [komrlj, maska Miljenko Sekuli}, oblikovatelj svjetla i
projekcija Deni [esni}, glazba Stanko Juzba{i}, video projekcije Kras Gan~ev,
scenski pokret i mimika Aleksandar Acev) predstavljaju apsolutni vrhunac bez
premca u tada{njem hrvatskome glumi{tu. To potvr|uje Dalibor Foreti} koji u
svojoj kritici me|u inim ka‘e:
Nad krhko{}u Fabrijeva romana nadvija se mo}ni pozadinski nadopis. On omogu}ava njegovu inscenaciju koja se u njegovim datostima ~ini gotovo nemogu}om.
(...)... ostvaruje u najboljim dijelovima predstave zapravo totalni teatar. Rijetko kad
sam na na{im scenama vidio tako sna‘no ostvarenu multimedijalnost.
(Novi list, 15. 5. 1995.).
U jednom pak od u nas jo{ i danas rijetkih, pa stoga posebno dragocjenih,
stru~nih ra{~lambi vizualnog identiteta kazali{ne predstave, koji se u modernome teatru objavljuje kao velika likovna instalacija, Nata{a [egota je zaklju~ila
da je u predstavi »najsuvremenije, najdojmljivije i najpotresnije iskazan aspekt
sagledavanja ratne drame, kao zaista univerzalnim jezikom ispri~ane »paklene
simfonije« (Novi list, 19. svibnja 1995.)
Jedina kazali{na izvedba Smrti Vronskog postmoderni je kola‘ na mu~nu i
mra~nu temu ratne groze koju je netom bila pro‘ivjela zajednica kojoj se obra}a. Otvorilo se pitanje je li ona, me|utim, bila spremna prihvatiti takvo oblikovanje zbilje bez vremenskoga odmaka?
69
Vidjesmo i pokazasmo da je kritika izvedbu Smrti Vronskog uglavnom ocijenila
pozitivno, gdjegdje ~ak i vrlo pohvalno. No drugo je pitanje {to se zbilo s gledateljskom recepcijom. Tu su se pojavili neki problemi koje }emo sa‘eto promisliti.
Vje‘banje ‘ivota iz 1990. postalo je, i mimo svoje volje, kanonskim djelom
koje se u gledateljskoj recepciji nametnulo kao apsolutan obrazac ne samo za
sva eventualna budu}a uprizorenja Fabrijevih romana, nego uop}e i za sli~ne
dramskokazali{ne zahvate na gra|i iz starije i novije povijesti. Jednostavno re~eno, publika je uporno o~ekivala novo Vje‘banje ‘ivota, ni vi{e, ali ni manje, i
u tome je nije nimalo moglo pokolebati razlo‘no uvjeravanje da je to potpuno
nemogu}e, jer se konstelacija zvijezda pod kojom je ro|ena ta predstava poslo‘i
tek jednom u puno desetlje}a, ne godina. Po nekoj iracionalnoj logici javno
mnijenje razmi{lja ovako: ako ne mo‘e nemogu}e, onda je bolje ni{ta. S tim se
recepcijskim problemom, koji se pokazao nesavladivim, od prvog ~asa suo~io
kazali{ni projekt Smrt Vronskog.
Tako se u gledateljskoj svijesti umjesto relacije s korelativnom zbiljom uspostavila prvenstvena korelacija s drugim umjetni~kim ostvarenjem, druk~ije
gra|e i u drugom, razli~itu, isje~ku povijesnog doba. Smrt Vronskog nije niti je
mogla biti epsko–lirski prisje}aj na vrijeme pro{lo jednoga grada i pripadnog
mu zemljopisno/duhovno/kulturolo{ko/povijesnog okoli{a, nego izra‘en gr~ i
mu~nina nad strahotom neposredno (pro)‘ivljene zbilje. Zato se ta gra|a ni u
Fabrijevu izvorniku nije mogla izraziti u harmoniziranu diskursu novopovijesnog romana, nego u izlomljenoj optici fragmentarnih prizora. Takvu je optiku
izlomljenog zrcala i fragmentarnih udara prihvatila Ivica Boban u svojoj dramatizaciji i uprizorenju. Na djelu je i opet, kao i u Vje‘banju ‘ivota, bila gole-
70
ma kumulacija umjetni~ki preoblikovane gra|e, ali ne iz o~i{ta suvremenika
koji doba pro{lo motri ve} smirenim sveobuhvatnim pogledom (te onda i mu~ni
i stra{ni prizori, pa i same smrti, bivaju prekriti nekom svevremenskom koprenom koja sve o{trine i boli umek{ava i ubla‘uje), ve} onoga koji i sâm u grozi
gleda u kazali{nom zrcalu davne za~etke europske apokalipse otprije stotinu
dvadeset godina u vidu srpsko–turskog rata iz 1876. s intervencijom ruskih
dragovoljaca, a {to sve zlokobnom udesno{}u uskrisuje u vukovarskoj apokalipsi. Nestvarna ljepota prizora oko Ane Karenjine s jedinstvenim i neponovljivim
likom Ene Begovi} nije, ~ini se, mogla svladati podsvjestan refleks odbijanja
suo~enja s dokumentarnom slikom vukovarskog pakla u umjetni~kom djelu.
Vjerojatno je vrlo dojmljiv lirski prizor u kojemu se Vronski (Bo‘idar Boban)
pri kraju predstave susre}e s »jurodivima«, napu{tenim du{evnim bolesnicima
u uru{enoj bolnici sred ratnog ludila, te do‘ivljava svoj posljednji ljubavni labu|i pijev s bolni~arkom Sonjom (asocijacija na Sonju Marmeladovu iz Zlo~ina
i kazne nije, naravno, slu~ajna, jer je logi~no da se u kontekstu Fabrijeva stvarala~kog odgovora na Tolstojev roman makar i marginalno pojavi Dostojevski
koji je »u ono vrijeme« vodio kratku, ali ‘estoku, polemiku oko razloga i smisla
ruske vojne intervencije na Balkanu) — stigao prekasno u svom lijepom pomirenju grube ratne strahote i vrhunske estetizacije tihog umiranja.
Neumoljiva je istina da se kazali{te u svojoj konkretizaciji, a to zna~i u nepovratnome ~inu, ispunja ili ne ispunja onog ~asa kad se dogodi. Nikakve naknadne teorijske refleksije niti kriti~ke konstrukcije u tome ne mogu uraditi ni{ta. Ipak, ako i jest o~ito da je teatralizacija Smrti Vronskog iznevjerila uspostavljeni horizont o~ekivanja rije~ke i hrvatske publike, ona nipo{to nije iznevjerila Fabrijev roman. Odgovorila je na nj kreativnom ma{tom drugog medija,
uspostaviv{i mo}nu vizualnu naraciju potresne istinite pri~e o zlo~ina~kom
umorstvu jednoga grada. U tom je smislu, dakle, ona ipak na svoj na~in ispunila zada}u o kojoj je govorio Nedjeljko Fabrio.
jesen 2007., prolje}e 2008.
,
U prostor hrvatske proze dvadesetprvoga stolje}a uvla~i se jo{ jedan krug pri~a
o Domovinskom ratu, ratna se zbilja devedesetih name}e kao kontekst iz kojega valja jo{ jednom izvu}i one teme o kojima se jo{ nije dovoljno govorilo. Uz
sam rub naracije provjeravaju se jo{ jednom pojedina~ne sudbine zate~ene u
ratu, njihova postratna zbilja ili pak posljedice koje je rat na njih ostavio.
Je li govorenje o domoljubnom i nacionalnom kao inspiraciji za knji‘evnike
ipak stvar pro{losti? Ili se mo‘e o~ekivati sna‘an »novi val« pri~a o ratu napisanih desetak godina nakon {to se isti dogodio oblikovanih na neki razli~iti
na~in koji upu}uje na neku drugu (post)ratnu stvarnost koja se ve} pronalazi
u Bareti}evoj Pri~i s njom, [pi{i}evom Plesu s mladom ili Naprtinim romanima. Bareti}eva ratna pri~a o (ne)mogu}oj ljubavi provjetrava po tko zna koji
put pitanja o moralu, o zbivanjima u dru{tvu u postratno vrijeme, o devalvaciji
ideala s kojima se krenulo u rat, o marginalizaciji onih kojima je rat uni{tio
pravo na uljudbeni ‘ivot.
Ili je pak trbuhozborenje Ivane Sajko u Rio baru posve nova perspektiva
pogleda na rat i atmosferu nakon njega. Sajko opisuje razli~ite tipove dru{tvenih kriza koji se u na{im prostorima pretvaraju u pakleni {und ratne tranzicije
otvaraju}i pri tome posve nove perspektive pogleda na rat i atmosferu nakon
njega. Kroz cijeli roman pripovjeda~ica iz jedne urbane pozicije trbuhozbori o
uznemiruju}im, zastra{uju}im ratnim zbivanjima koja su ostavila trajna intimna ranjavanja. Egzistencijalisti~ka drama ‘ena osu|enih na slobodu i na sje}anje, roman Rio bar pretvara u pri~u o moralitetu u tranziciji, u prikazivanje
individualnih rasapa kroz jauk, patnju i ti{inu. Za razliku od dosada{nje hrvatske ratne proze, Ivana Sajko je ovim romanom pomaknula granice u pristupu
krizi subjekta, traganja za identitetom, susretu s Drugima, dekonstrukciji, mu-
71
72
~nini egzistencije, seksu, ali i kraju epohe moderne, multikulturalizmu, tranzicijskom sistemu, postfeministi~kim teorijama, kao i postmodernisti~kom tra‘enju egzila u unutra{njosti vlastitih duhovnih i kulturolo{kih prostora.
A mo‘da se romanom Spava{ li? Aleksandre Kardum otvaraju razli~iti pogledi na rat u Bosni kojim se isprepli}e velika pripovijest i slaba povijest uronjena u ‘ivot. Jednim sporim odmatanjem ova autorica kroz tri narativna tijeka, tri osobna iskustva, tri »osje}aja u kojima nema ko‘e«, stapa u jedno pri~u
o sitnicama koje postaju sudbina, oblikuju}i pri tome pri~u o cikli~nosti povijesti koja je neka vrsta istra‘ivanja me|uodnosa sje}anja na traumatska ratna
zbivanja i emocije kao odgo|ene reakcije na »olovno« vrijeme (po~etak romana
ozna~ava zima 1997.). Balkan kao kulturolo{ki okvir identiteta u romanu zaustavlja se samo uz njegov rub, a spiralna zadatost prostora u kojemu »nikada
ni{ta nije zavr{eno pa ni rat« postaje semanti~ki nositelj negativnih vrijednosti
ovoga prostora. Stoga nije niti malo slu~ajno da se autorica upravo odlu~ila za
pri~u iz prostora Bosne u kojoj nijedan od identiteta koji su sudjelovali u ovoj
ratnoj »igri« na tlu Europe nije u toj mjeri ispunjen unaprijed zadanim istinama. Jedina istina ovoga romana implicitna je sumnja okupljena oko rije~i kojima se nastoji prikazati emociju kojom se mo‘e iskazati ono neiskazivo.
,,
Postoji li razlika u hrvatskoj ratnoj prozi iz devedesetih u odnosu na ovu napisanu u tre}em tisu}lje}u koja kroz naraciju o ratu pomi~e granice u pristupu
krizi subjekta, traganja za identitetom, susretu s Drugima? [to je uop}e ostalo
od hrvatskih romana s ratnom tematikom?
O njima je ve} kao {to nam je poznato bilo dosta govorenja devedesetih
godina pro{loga stolje}a, napisane su sintetske studije, npr. ona Julijane Matanovi} o hrvatskom ratnom romanu »Od prvog zapisa do povratka u normalu«
objavljene u Sarajevskim sveskama 2004., organizirani su okrugli stolovi s istom temom (objavljena je u Kolu 3/1998. autorizirana diskusija o ratnom romanu), neki pisci u{li su s ratnim romanom po prvi put u {kolsku lektiru, neki
su potpuno pali u zaborav mada to ne zaslu‘uju, kao npr. roman Nade Prka~in
Tamo gdje nema rata (Vk, 1993.). Tema rata vrsta je dvosjekloga ma~a. U prvi
se mah ~ini da se s tako velikom temom ne mo‘e proma{iti, no vrlo ~esto se
dogodilo upravo to (npr. ratni romani Bernarda Jana ili roman Srpski Bog
Mars Stjepana Toma{a). Ratna pri~a se ne uspijeva ba{ ~esto uobli~iti sugestivno autenti~no i ekspresivno, iako ima i za to sjajnih primjera. ^e{}e ona ostaje
na razini pateti~ne sentimentalnosti. O Domovinskome ratu nije se pisalo malo, pisalo se s razli~itim namjerama, od one koja ide energijom strasti i srca do
one koja je imala sitne profiterske pobude. Zaista dobrih ratnih knjiga, ka‘e u
jednom intervjuu Nina Aleksander Poga~nik, ima malo. »Izuzetak su Ratko
Cvetni} i Josip Mlaki}. Dobre su i dokumentaristi~ke proze (Alenka Mirkovi})
kao i djela kojima rat nije neposredna ve} s obzirom na doga|aje i likove referentna tema.«
^eka li mo‘da ratni roman jo{ uvijek svog autora koji }e imati ne{to vremena za potrebnu emocionalnu discipliniranost i distancu jer smo svi mi, svatko na svoj na~in, bili izravni sudionici rata pa je te{ko postaviti granicu i odrediti pravu poziciju pogleda na njega koja bi bila dovoljno izo{trena, pravedna i
estetski primjerena kada je rije~ o opisivanju traumati~nih doga|anja. Nadalje,
postmoderni pogled na povijest, kao {to nam je poznato, nezaobilazno je pluralisti~an. Ne postoji samo jedna ve} mno{tvo povijesti {to se sa svoje strane ne
daju ponovno reducirati na neku veliku superpovijest. Lyotard poput svih postmodernista pledira za kulturalnu heterogenost. Prisiljavanje samo na jednu
istinu i dalje stoji pod sumnjom da se mno‘ina historijskih figuracija, bilo iz
straha bilo iz vlastohleplja, ‘eli nasilno izgla~ati ili ~ak pod~initi.
,,,
O prvom romanu s temom Domovinskog rata tada{njega predsjednika DHK
Nedjeljka Fabrija Smrt Vronskog, deveti dio Ane Karenjine Lava Nikolajevi~a
Tolstoja — romanzetto alla russa (kraj kolovoza 1993. — po~etak velja~e 1994.)
napisano je oko desetak rasprava i ~lanaka (posebice je zanimljiv pogled na
roman Ru‘ice Marki} iz Nove Istre). Roman je preveden na ruski, njema~ki,
slova~ki, ma|arski, talijanski jezik, do‘ivio je sedam izdanja.
Nakon ~etrnaest godina od prvoga izdanja ovoga romana ostaje nam jo{
jednom upozoriti na ~injenicu kako je te 1993. kada je roman objavljen bilo
isklju~ivo va‘no progovoriti o ratu, kako je ve}ina hrvatskih pisaca u to doba
bje‘ala od ratne tematike osim onih koji su ve} tada rat vidjeli svojim o~ima
(npr. 1992. godine Sa{a Fedorovsky je napisao osoban pogled na ratnu zbilju).
Tada se stvarnost identificirala dokumentaristi~ki, a kolumna i esej bili su vode}i ‘anrovi. Zbornik Hrvatsko ratno pismo 1991–1992, iskazi, apeli, pjesme,
(1993.) Zavoda za knji‘evnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu (glavna urednica
Dubravka Orai} Toli}) svojevrstan je manifest koji pod tom recepcijsko–‘anrovskom oznakom postaje prostor u kojemu se zbiva prvo usustavljenje pozora za
vrlo razli~ite vrste zapisa o ratu. Hrvatsko se kulturno pismo tih godina u svojim najintenzivnijim identitetnim znakovima napokon decentriralo. Tu }e ~injenicu precizno i vi{ekratno osvijestiti proizvodi slavonskoga ratnoga pisma ekspliciraju}i razliku svojega ‘anrovskoga sustava. Rije~ je o tome da je u zavi~ajnoj fazi rata (I. Rogi}) pismo odgovorilo iz svojih zavi~ajnih sje}anja i imalo
potrebu prostrijeti ih kao identitetna. U svim radovima pohranjena je i slika
njihovih autora. Naime, upravo zahvaljuju}i svjetlu iz tih izvora (kolumne, serije, projekti) ukupna se pisma pojedinih gradova uvjetno zgu{njavaju u tekstove — gradove. Poetiku je tih tekstova, vrlo jednostavno i sa‘eto, zapisao u svojim pri~ama, telefaksiranoj seriji tekstova, Sini{a Glava{evi}: Grad — to ste vi.
Pokazao je Glava{evi} da je poetika pisma koje ima misliti svoje vrijeme —
etika. Glava{evi} jasno ukazuje na ~injenicu da je mjesto pohranjenih podataka
mogu}e ostvariti tek umno{kom pojedina~nih autobiografija. Ovdje se autobiografiju mo‘e promatrati i kao bilo koji oblik vrlo tjelesnoga djelovanja u
73
poru{enoj vanjskoj zbilji, me|utim, svakako se ima promatrati i kao ukazivanje
na mjesto izvori{ta dokumentaristi~ne ratne, ali i poratne poetike. One koja }e,
{tuju}i taj sadr‘aj osobnosti, {tovati i oblike pokazivanja osobnosti, odnosno ostvarenja, koje mo‘e biti i »o ratu« i »usuprot ratu« i »zbog rata«.
,9
74
U intervju za Nacional objavljenom 28. 5. 2007. Fabrio o prvom romanu o Domovinskom ratu ka‘e sljede}e — »Bio sam na rati{tu s knji‘evnikom Jo‘om
Horvatom na Baniji, vidio sam rat izbliza pa sam napisao roman bez povijesne
distance. Bilo je sjajnih kritika, no bilo je i ljudi kojima je smetalo da se pi{e o
Domovinskom ratu koji jo{ traje. Mo‘da im je smetalo {to se na humanisti~ki
na~in govori o ratnim sukobima. Naime, zadnje re~enice romana predvi|aju
smirenje izme|u pobije|enih i pora‘enih, {to potvr|uje humanizam tog djela.
Taj je roman dobio mjesto koje je zaslu‘io, iako ga ja ne ubrajam u svoja bolja
djela. On je dijete jednog ratnog trenutka: {etao sam po rati{tu i ba{ kao pjesnik udaljio se od glavnog sigurnog puta i na{ao se na blatnoj oranici. Morao
sam poskakivati da izbjegnem lokve i blato. I dok sam bio u skoku u~inilo mi
se da sam ugledao nagaznu minu. U tom sam trenutku vidio smrt. Sre}om, to
nije bila mina nego neki predmet preostao iz rata. I taj trenutak unio sam u
roman.« Fabrijevo pisanje o sudbini rata, o sudbini onih koji su osjetili okus
zla ve} tada, u tim jo{ ratnim vremenima, nije ‘eljelo upasti u klopku socrealisti~ke literature koja crno–bijelom tehnikom unaprijed definira svijet oko sebe.
I kada je promocija istoga romana bila najavljena u osje~kom »Glasu Slavonije« koji je na naslovnici jo{ uvijek imao upozorenje — »Oni jo{ uvijek ni{ane na nas« bilo je pravo zadovoljstvo pogledati na Grad koji je do{ao u prepunu galeriju Magis vjeruju}i Fabrijevu ratnom peru. 17. studenoga 1994. Julijana Matanovi} i Ana Lederer oblikuju}i njegov knji‘evni portret posebice su
naglasile kako ratni roman Smrt Vronskog pomi~e granice pisanja o ratu, koji
u govorenje o njemu vrlo diskretno, ali opet posve eksplicitno upli}e i energiju
nade. Ve} je tada kroz njihova izlaganja, a posebice s ove distance, kada je i
vrijeme u~inilo svoje, postalo vidljivo kako se va‘nost ove knjige prepoznaje u
oblikovanju na~ina suvremenog opho|enja s iskustvom povijesnoga zla. Nastavili smo pri~u o pretapanju povijesti i suvremenosti iz Magisa u Tvr|i, u Slavonskoj ku}i uz ljuti slavonski ~obanac. Za drvenim stolom Nedjeljko je nekoliko puta ponovio kako je njegova sre}a {to ima dugo pam}enje te da ga ne zanima povijest kao kulisa zbivanja ve} su sudbine posve nebitnih i neva‘nih
ljudi ono {to neprekidno poti~e njegovu potrebu za bilje‘enjem tragi~nosti odlazaka i dolazaka, spremanja stvari, pakiranja i ostavljanja osobne memorije u
prostorima iz kojih se mora uslijed ratnih ili politi~ki vjetrova iseliti. Gramatika tih, na prvi pogled neva‘nih ‘ivota, ono je {to je utisnuto u slojeve moje
ko‘e — ka‘e Fabrio. Rije~ka predstava Vje‘banje ‘ivota jo{ nije stigla do Osijeka, pridodaje Branka D‘ebi}, a sve je bilo dogovoreno, osim zvukova sirena.
U maniri postmodenog novopovijesnog romana za fokalizatora zbivanja u
Vronskom Fabrio nije izabrao povijesno provjerljiv ve} literarno ovjerljiv lik kako bi se osnovna narativna nit koncentrirala na ‘ivotnu pri~u uz prvu liniju
rata. Takvim je postupkom u na~elu Fabrio oslobodio tekst pretenzija na eksplicitno interpretiranje povijesnih doga|aja, a osobna pri~a Vronskog poslu‘ila
je kao povod za pri~u o va‘nosti pam}enja. Pri tome je posebice bilo zna~ajno
{to je pripovjeda~ upravo lik Vronskoga jer se tada otvorila mogu}nost da se on
nakon 113 godina vrati iz Tolstojeva romana upravo u Vukovar. Tematika
opho|enja s iskustvom rata ponajvi{e se projicira kroz povijesno–dru{tvenu pozadinu koju tvore prostori uz granicu kao prostori koji su bili obilje‘eni pravim
zlom kobi »unutarnje povijesti«. Pi{u}i majci s »rati{ta u Velikoj Srbiji« grof
Aleksej Kirilovi~ Vronski bilje‘i sljede}e: »Gospo|o grofice! Ja naime mislim
ovako: kao {to su umu na{em nedoku~ivi uzroci povijesnih doga|anja, tako ni
tragediju povijesti ne mo‘e prouzro~iti volja samo jednog ~ovjeka (a tu sam
tvrdnju, morate mi vjerovati, tijekom ovoga rata ~uo na vlastite u{i bezbroj puta!). Unutar povijesti, koja jest jalovost, ludost, smrt (zar je povijest ne{to drugo?), ljudska jedinka mo‘e svojom slobodnom voljom ~ak i mijenjati vlastiti
svjetonazor spram nje, spram povijesti, ali pardon: ja isti~em ono u n u t a r,
unutar povijesti, jer se izvan nje ne mo‘e, jer se iz njena pro‘diru}eg kruga
iskora~iti ne mo‘e, jer i kad nam se ~ini da smo politi~ki svjetonazor, dakle tu
odoru povijesti, stubokom promijenili, bogme kao kakav zmijski svlak, mi svejedno ostajemo unutar povijesti i vrtimo se ukrug, mi njeni zato~enici.«
Nadalje, Fabrio je po~etkom devedesetih, ne samo kroz literaturu ve} i svojim javim govorenjima kao predsjednik DHK, navodio na razliku izme|u pam}enja i zlopam}enja. Razlika me|u njima se prepoznavala i kroz slojeve koji su
odmatali posebne oblike politi~ke uporabe zlopam}enja. Smrt Vronskog je na
neki na~in postavio 1993. godine okvir za budu}e u~inkovito ~uvanje pam}enja.
U tom se smislu Fabrio i prije Vronskoga i u romanu nakon njega dosljedno i
sustavno brinuo, istra‘ivao i slu{ao pri~e o praznim stolicama za obiteljskim
stolom nastoje}i prodrijeti u slojevitost oblikovanja, ~uvanja i brisanja pam}enja. Njegovo je iskustvo pri~anja pri~a, ~itanja literature i iskustvo umjetnosti
uop}e ono koje nagla{ava i poziciju zaborava, a ne samo pam}enja u oblikovanju nacije i nacionalnog identiteta. Slikarski senzibilitet grofa Vronskoga, njegovo prisje}anje na razgovore o umjetnosti i kritici s Anom tijekom izrade njezina portreta utopljen u ratne strahote vukovarskih ulica promijenio se. Postalo je grofu u tren jasno kako se u ratu »umjetnost mora povu}i. Ali u sebe
samu! Ne dakle da opisuje strahote rata, jer je tu od nje bolja makar i tehni~ki
najlo{ije proizvedena slikotvorna kutija, nego da iz sebe, gramatikom vlastita
‘ivota, pripovijeda o ratu i zlo~inima.«
Nije se ni tada Nedjeljko Fabrio upustio u heroizaciju Vronskoga, a mogao
je. Nije imao nakanu niti sakralizirati trenutak njegova samoubojstva u minskom polju, niti ga zadr‘ati ili produ‘iti njegov odjek u recepciji. Vi{e mi se
~ini kako je njegova autorska ideja ve} tada razvijala semantiku i sociologiju
kulture temeljene na dijalogu razlika. I stoga mu je bilo zna~ajno dovesti upra-
75
76
vo Vronskoga u Vukovar, uvesti ga u rat kao literaturom ovjerenog i jakog pojedinca koji mo‘e aktualizirati ideolo{ke sadr‘aje i ratne nemire, uvesti ga u
mogu}u ljubavnu pri~u sa Sonjom, uvesti ga kao onoga koji gleda kako se pate
stanovnici Grada, kako se mu~e hrvatski gardisti, kako puna strahova ‘ive na
milost i nemilost ostavljena djeca s posebnim potrebama. Va‘no je pri tome
bilo i da njegova karizmati~nost ima upliva u formiranju duhovnosti jednog
vremena. Jer recentni ratni trenutak devedesetih natopljen tematikom iskustva pro{losti svjesno je u romanu udru‘en s namjerom nagovje{tavanja budu}ih mogu}ih otvorenih pogleda. Roman i zavr{ava vjerom u mladost iz budu}nosti — »a onda se lice Anino, kojega je bilo puno cijelo nebo, ~arolijom
pretopi u krajnje blje{tavilo, i on ugleda gdje se u svoj svojoj veli~anstvenosti
ra|a ljekovito mlado sunce, otkupiteljsko i pravi~no, kome uzgor zajedno s
njim sve stremi«.
A Fabrio je i 22. travnja 2008. u vukovarskoj knji‘nici pri~ao o pretapanjima literature i zbilje, one iste stvarnosti koja je u svojoj suvremenosti izgubila osje}aj me|uovisnosti i gusto}e ljudskog ‘ivota koji nikada ne}e mo}i biti
sveden na jednu formulu, jednu istinu, jedno pam}enje i jedan zaborav. Upisuju}i u kodove romana o ratu i jednu postratnu pri~u Fabrio je tada Vukovarcima odao priznanje jer samo njihova pojedina~na energija ~uva Grad uz Dunav
i Vuku zaustavljaju}i nove unificirane zastave koje ‘ele izmisliti neke nove kolektivne identitete. To nikako ne zna~i, veli ovaj hrvatski knji‘evni klasik, neku novu sentimentalnu smjernost vra}anja tradicionalnim ili klasi~nim vrijednostima, ve} je ona prilog obnoviteljskoj praksi razgovaranja na europskoj razini. Nakon razgovora u knji‘nici, izlo‘be i kazali{ne predstave u dvorcu Eltz
oti{li smo na Dunav u Tri vr{ke. I tada je Fabrio, na na{e veselje, pojeo ~etiri
tanjura ljutoga slavonskog ~obanca.
Nedjeljko Fabrio je pi{u}i o ratu ve} 1993. progovorio vrlo blisko ovim, upravo navedenim rije~ima iz vukovarske knji‘nice ~etrnaest godina nakon.
Smrt Vronskog knjiga je koja tvori svojevrsni dokument koji uvjerljivo svjedo~i o zna~ajnim razlikama kojima se otkriva ne samo protuslovnost pojedina~ne sudbine u opho|enju s iskustvom izvanjskoga zla, nego i iznimna slo‘enost koja obilje‘ava pisanje o ratu. U pismu majci iz Vukovara Vronski pi{e:
»zlo je kad ljudska jedinka pristane na povijest, a tragedija kad cijeli jedan narod povjeruje u vlastitu povijesnost i u pravo na prava koja iz toga izvla~i. Dr‘ava kao i pojedinac po~inje truliti onog trenutka kada vi{e ne mo‘e podnijeti
tu|u sre}u.«
Kada sam bolje upoznao Nedjeljka Fabrija bio je na pragu ~etrdesete godine.
Cvitan, Vidas i ja pokrenuli smo ~asopis »Termin« i kao {to uvijek ‘elite u
prvom broju imati najbolje ljude, koji odgovaraju va{im nazorima ne samo na
literaturu nego i na svijet, pozvali smo Nedjeljka Fabrija da za novopokrenuti
~asopis komemorira smrt jednog od najintrigantnijih talijanskih pisaca Piera
Paola Pasolinija. Prvi broj ~asopisa »Termin« iza{ao je sije~nja mjeseca 1976.
Fabrio je preveo Pasolinijev ~lanak »Govor kose« i pjesmu »Jednom papi«, te
donio kao prilog biobibliografiju i izjave u povodu stravi~ne, nasilne smrti Pasolinija, me|u ostalim i izjave Viscontija, Lattuade, Gatta i Zavattinija. Kada
vam je netko blizak i kao ~ovjek i kao pisac, najnormalnije je da komentirate
sve {to objavi i tako mi je jedno ve~e Cvitan tuma~io, gotovo op~injen Williamom Empsonom, dvosmislenost »dramati~nog« u »Vje‘banju ‘ivota«. Obojica
pod utjecajem anglosaksonske literature i kritike, dakako, da nas se uvijek dojmila tehnika nekog pripovjeda~a. Dobro smo znali spis ameri~kog kriti~ara i
profesora Marka Schorera »Technique as Discovery« (Tehnika kao otkri}e). Bilo je va‘no zapamtiti sr‘ Schorerova eseja: »Kada govorimo o tehnici tada govorimo skoro o svemu... tehnika je jedino sredstvo koje pisac ima za otkrivanje,
istra‘ivanje, razvijanje svoje teme...« (Mark Schorer).
^itaju}i Fabrija, stavljaju}i ga u neke izbore kratke pri~e i pi{u}i o njemu,
kada mi se ukazala prilika — koncentrirao sam se na njegov roman Smrt
Vronskog (1994.), na njegove pripovijetke i na posljednji roman Triemeron
(2002.). Zdravko Zima je jednom napisao da je kod Fabrija »uo~ljiva op~injenost
povije{}u«, vjerojatno, kad ~itate Fabrijeve tekstove nabijene gra|om iz pro{losti (kao tipi~ne bildungsromane) osje}ate izvjestan teret naslje|a, a {to je naslje|e, nego, po [klovskom, zbir tehni~kih mogu}nosti epohe. Ja sam sastavljaju}i dva izbora hrvatske kratke pri~e (Hrvatska kratka pri~a, 1994. i Suvremena hrvatska novela, 1997.) u oba izbora uvrstio Fabrijevu novelu tiskanu u
»Ve~ernjem listu« 1968. godine. — »Pismo krvnika iz St–Gilles–du–Garda«.
77
78
Nedavno su u »Profilu« u okviru njegovih izabranih djela iza{le njegove pripovijetke i kad danas ~itam neke od njih, koje sam ~itao prije skoro ~etrdeset
godina, u nedoumici sam, {to bih danas izabrao, da li »Zarazu« ili »Frottolu o
Dubrovniku«, dvije pri~e koje po mnogo ~emu spadaju u sam vrh na{e novelistike. Ali da se vratim na mjesto zlo~ina i na pri~u »Pismo krvnika«. I danas
mislim da je ona sjajan spoj znanstvene fantastike i taloga krvavog naslje|a
pro{losti. Na rubu egzistencije, obasut djecom koju ne mo‘e prehraniti, biv{i
kraljev krvnik pi{e kralju pokajni~ko pismo, da ga uzme natrag u slu‘bu. Ta
suluda geometrija apsurda, isprepli}e pro{lost sa sada{njo{}u, pro{lost kraljevstva s totalitarizmima 20. stolje}a. — kraljevstvo neizvjesnosti s kraljevstvom
nu‘de. Potomci tih krvnika, kao da su iza{li iz Fabrijeve pri~e i mole silnike
za kruh na{ svagda{anji. I da se vratim na dvozna~nost, ona na izvjestan na~in
dr‘i mnoge elemente pripovijedanja skupa na okupu, bez nje oni bi se raspali
ba{ kao i sama pri~a. Mnoge njegove pri~e imaju hipotetski zaplet — objasniti
kolegama iz Kozmolo{ke akademije (Prilaz izazovu) tko je bio Charles Darwin,
zna~i uspostaviti strogi uzro~ni lanac sila i zakona, gdje ~udu nema mjesta. Iz
pri~e u pri~u, iz romana u roman, Fabrio razvija problem logike i geometrije,
te na taj na~in svi elementi pri~anja dobivaju status bezvremenosti, nije toliko
va‘no, pi{e li krvnik pismo svom kralju u 16. st. ili mo}niku na vrhu piramide
vlasti ovog ili onog suvremenog dru{tva.
Zna~ajno je da Fabrio pi{e drame, pri~e i romane. Temeljno je kako on
razvija pri~u u sva tri ‘anra. Osje}aj za pri~anje potakao je redatelje da dramatiziraju njegove romane, ne vjerujem da su redatelji lakomi spram ideje — oni
vrlo dobro znaju, da bez pri~e ne mogu napraviti dobru dramu. Fabrio vje{to
strukturira scene i epizode od kojih stvara pri~u. Njegova pri~a je dinami~na
jer likove vodi kroz slo‘ena stanja obuhva}aju}i nekoliko uzro~nih faza. Treba
samo vidjeti s kojom je lako}om u romanu Smrt Vronskog smjenjuje slijed
doga|aja i prebacuje likove iz Tolstojeva romana u ideolo{ki kaos pravoslavnog
nacionalizma. Vronski dolazi u Beograd da bi se priklju~io vo‘du i njegovoj ideji o stvaranju Velike Srbije. Svi ti likovi nositelji su iste ideje i nije te{ko izdvojiti iz njih ideolo{ko zna~enje koje nose, no pri~a je ona magija koja povezuje
razli~ite svjetove, dramati~ne preokrete i svu slo‘enost zapleta. Putuju}i kao
srpski dobrovoljac, pribli‘avaju}i se Vukovaru, sudjeluju}i u umiranju jednog
grada, Vronski shva}a, kako je okru‘en hordama koje pro‘dire ‘udnja za umiranjem. Dr‘e}i se onoga starog pravila da pri~a ne postoji dok se ne pove‘u tri
ili vi{e doga|aja od kojih se barem dva zbivaju u razli~ito vrijeme i uzro~no su
povezani — Fabrio je originalnim razbijanjem Tolstojeva romana i njegovih junaka — vremenskim pomakom i asocijativnom logikom — stvorio originalno
djelo i jedan od na{ih najboljih ratnih romana uop}e.
Triemeron je pokazao, kako se na ograni~enom prostoru mo‘e razviti kompleksna radnja jednog bildungsromana. Taj pothvat da se u malo vremena i na
malom prostoru proustovski opi{e epoha mogu}e je realizirati samo u teatru.
Kao ~ovjek teatra, Fabrio je taj eksperiment u~inio mogu}im: U trodnevnom
vikendu u opatijskom »Admiralu« isprepli}u se storije ~etiriju generacija obite-
lji Grimani. Tempo pripovijedanja nije tako napet kao u pri~i, a fabuliranje je
podre|eno supstanci sadr‘aja. Kao da se ~uje eho Ecovih rije~i da generirati
neki tekst zna~i pokrenuti strategiju u koju se uklapaju predvi|anja tu|ih poteza. Zbog toga mo‘emo s lako}om pratiti taj proustovski zamah, koji je u novijoj literaturi najbli‘i Krle‘inim Zastavama.
Kada govorimo o tehnici Fabrijeva pripovijedanja, govorimo zapravo o njegovu iskustvu kao pisca, jer mu upravo ta tehnika omogu}uje da s lako}om
prilazi predmetu i do u tan~ine objasni subjekt, motivaciju karaktera, odnose i
sam razvoj radnje. Pri~a Pakleni Dominikanac ima svojstva gotovo posrednog
postupka u produbljivanju same perspektive, a manje u definiranju same motivacije. Jezik kojim se pisac slu‘i, sami artefakti kao i centralni sat, najve}i
gradski sat ikad sagra|en, sat nad satovima, kao pjesma nad pjesmama samo
su dio prozne tehnike koji sam po sebi obja{njava i definira zna~enje ukupnog
djelovanja pri~e. Informacija, prora~uni »broja zubaca pogona kazala, utjecaju
topline na hod sata, odore tako {arolikih likova i skupina likova, silne tablice
pune zaku~astih znakova i brojeva« — sve to, autorovim vje{tim aktom pripovijedanja spada u proznu tehniku »tehniku kao otkri}e« kako je pisao Mark
Schorer. Mislim da je predmetno iskustvo odlika originalne upotrebe jezika i
stoga Fabrio i u ovoj kao i u mnogim drugim pri~ama na neki na~in spaja
tehni~ka iskustva civilizacije s tehni~kim iskustvima literature. Iskustvo nam
govori, a Meletinski u svojoj Povijesnoj poetici novele (1990.) potvr|uje da tehnika ne samo da u sebi sadr‘i intelektualne i moralne implikacije, nego ih tehnika, dapa~e — i otkriva. U tom smislu pri~a Brada djeluje poput moralke iz
klasi~nih ud‘benika. — U ime onog boljeg sebe onoga ja kojem vjeruje — on
jo{ uvijek vjeruje... »iako zrcalo sve zornije, svake zore, potkopava tu nadu«.
Fabrio se, isku{avaju}i krajnje mogu}nosti tehnike, oku{ao i u formi Minuten–Novelle. U toj formi, koju Amerikanci (Irwing Howe) zovu »short short story« karakter gubi na va‘nosti i ljudske likove vidimo kao bljeskove blica na
fotoaparatu. [to zapravo u Minuten–Novelle znamo o lovcu koji ula‘e metak u
lova~ku pu{ku? Ni{ta vi{e ni o njegovoj pro{losti, a jo{ manje o njegovoj budu}nosti, ali ono na {to nas upu}uje ta pri~a uvjerava nas da pojedina~na zgoda
postaje ki~ma pri~e, sa‘etak samog ‘ivota.
Posebno je zanimljiva pri~a Odiljam se... To putovanje s introspekcijom
moglo bi imati za moto naslov jednog teksta Raymonda Carvera Malo autobiografije i mnogo ma{te. Meni se to ~ini neka vrsta intimnoga literarnog manifesta svih ‘anrova u kojima se Fabrio vje{to snalazio. To i jest, povr{inski, autobiografski tekst, ali iza njega se krije simbolika jednog vremena. Ona je mo‘da
nevidljiva, ali je nazo~na i djeluje u pri~i, na tren je sa‘imaju}i, a na tren {ire}i
obzor njezina djelovanja: »Uobrazilja i stvarnost i{le su ruku pod ruku. Prva je
bila izvan dosega moje svjesne mo}i, na drugu nikad nisam mogao utjecati. I
jedna i druga bile su sad moje a da nikada nisam znao koja je koja od njih.«
(Pripovijetke, 2007., str. 143). ^ulni performance stvarnosti ne prije~i ga da poka‘e jedno poglavlje moralne povijesti nacije.
A to je mnogo vi{e i od same tehnike.
79
Magnificat
80
Ideologija je sazdana od onoga {to se ne spominje, ona postoji jer postoje stvari
o kojima se ne smije govoriti, smatra Althusser. Umjetni~ko djelo istodobno
pripada ideologiji, ali je i prekora~uje.
Upravo tu konstataciju u mnogome potvr|uje drama Nedjeljka Fabrija kojom }u se na idu}im stranicama baviti.
* * *
Godine 1978. iza{la je iz tiska drama izuzetno zanimljive strukture Magnificat
Nedjeljka Fabrija, koja je, na‘alost, praizvedena tek nakon 5 godina, 1983., na
Radio Mariboru.
Sam je autor u svojim sabranim djelima naknadno smjestio Magnificat u
knjigu pod znakovitim nazivom »Aluzivne drame«.
Naslov komada — Magnificat vezan je uz skladbu koja okru‘uje, uokviruje
tekst te koja, kako sam autor upu}uje, »navire« tijekom drame (»U taj ~as po~inje navirati Magnificat, svejedno da li barokni ili onaj suvremenika Pendereckog«. — Fabrio, 2007: 297)
Magnificat je marijanska pjesma koja se pjeva u kr{}anskim misama. Neki
od najpoznatijih Magnificata su onaj Monteverdijev (1610.); Bachov Magnificat
u d–molu (1723.), Vivaldijev, Rahmanjinov, kao i Poljaka Krzysztofa Pendereckog. Magnificat je vezan uz trenutak navje{tenja arhan|ela Gabrijela, odnosno
susreta Elizabete (u Evan|elju po Luki) i Djevice Marije. U razgovoru Marije i
Elizabete — dijete se pokrenulo, pomaknulo, signaliziralo novi ‘ivot. U tom je
trenutku jedna od ‘ena, Marija ili Elizabeta, ne zna se to~no, razli~ite su interpretacije, zapjevala: »Magnificat«: »slavi du{a moja... Gospodina«. Svijetu glaz-
be Fabrio se ~esto okre}e, kao svijetu tzv. vi{e spoznaje, koji ima specifi~nu
matemati~ku strukturu.
Naslov o~ito pretendira i na metafori~ki u~inak.
A metafora se, kako je znano, izdvaja od drugih figura svojom operacijom
povezivanja dviju ideja. U drugim figurama znakovi koji ulaze u supstitucijski
odnos mahom ostaju odvojenima, no u metafori me|u njima dolazi do prijenosa, do uzajamne preinake zna~enja (Biti, 1997: 221).
1) No, vratimo se korak natrag: za{to isti~em »izuzetno zanimljivu strukturu«?
Prije svega zbog kompleksnosti postupaka koje bismo danas s lako}om mogli
prepoznati kao postmoderne, ili maniristi~ke, kako bi rekao Rene Hocké.
Fabrijev Magnificat gradi ponornu strukturu, kojoj je jedna od sastavnica
dobro znani »teatar u teatru«.
No, ono {to je izuzetno zanimljivo jest ~injenica da autor Magnificat gradi
na temeljima vlastite drame: grotesknog komada Kralj je pospan. Kralj je pospan groteska je koja u vrijeme tiskanja Magnificata (dakle, 1978. godine) jo{
nije izvedena. Naime, njezina je praizvedba slijedila tek 1979. na Tre}em programu Radio Zagreba pod naslovom Izletnici, a igrana je u Mostarskom teatru
mladih 1984., kao i pri Narodnom sveu~ili{tu u Rovinju, gdje ga kazali{te
»Gandusio« 1989. godine igra u prijevodu na talijanskom jeziku.
Magnificat je pri~a o kazali{nom ansamblu, koji u prostoru teatra {to je
pred ru{enjem, igra komad »jednog suvremenog autora« koji, kako ka‘e jedan
od likova (Prva glumica), i tako »nitko ‘iv ne}e htjeti gledati...« (Fabrio, 2007:
195).
Ugra|eni komad, Kralj je pospan, sam je po sebi kompleksan, pun kona~nih pitanja — o relativnosti ‘ivotnih uloga, o tome tko i {to upravlja na{im
‘ivotima; a sva se pitanja istodobno doti~u problema mo}i i vlasti. No, pitanje
mo}i i vlasti postavljeno je puno {ire negoli je to prostor vlasti kao dio svakodnevnih igara mo}i.
O ~emu se radi? Junaci drame ili »izletnici«, nakon oluje koja ih zarobi
nalije}u na zid, na bedem koji se ~ini tako ~vrstim da ga se ne mo‘e probiti.
Tra‘e izlaz, prolaz u drugi prostor, prostor spokoja, koji ih ne}e {ibati problemima. Pukotinu ili »rupu« kako ka‘e autor, prva uo~ava Zita. Taj se drugi
prostor — uistinu ukazuje kao onaj s »druge strane« ‘ivota, s druge strane
zakonitosti unutar kojih su likovi dotad funkcionirali. Pojavljuje se figura Kralja, kojeg prije svega odre|uje prostor Dvora sagra|enog na kostima onih nekada ‘ivu}ih, prostor u kojem se poput {ahovskih figura, ru{e jedan za drugim
svi akteri.
U tom prostoru, susre}u}i se s autoritetom Kralja, junaci Fabrijeve groteske, po~inju ~initi stvari za koje nikada nisu slutili da su spremni. Sude i ubijaju jedan drugoga, pretpostavljaju}i kako to upravo Kralj, ili lice pravde, od
njih o~ekuje. Posljednji od izabranih ostaje Angel koji poku{ava ubiti Kralja
81
istim onim ma~em koji je presudio prvom od izletnika (Fredu). No, ne uspijeva: ubojiti ma~ ne uspijeva raniti Kralja, i Angel nestaje u mraku dvorca.
2) Fabrio, dakle, gotovo u potpunosti citira vlastitu dramu: koristi gotovo sve
replike polaznog komada, kao i teme i pitanja koje ta drama otvara. I imena
su likova identi~na — Zita, Nila, Angel, Fred, Yorkshire...
No, autor dodaje novi okvir — akteri su Glumci koji igraju komad suvremenog pisca ~ije ni ime ne znaju, govore tekst spram kog su skepti~ni, ali ih
taj isti tekst nezaustavljivo vu~e dalje, sve do njihova kona~nog nestanka.
Jedino lik Kralja ostaje na istoj poziciji na kojoj smo ga imali priliku upoznati i u grotesci Kralj je pospan. On je taj koji povezuje razli~ite svjetove, prihva}a s lako}om raznolike kontekste — zaposjedaju}i uvijek isto mjesto kakav
god bio okvir koji mu priklju~ujemo.
82
3) Kao jedno od klju~nih pitanja autor postavlja pitanje imenovanja: »Kas: Nekako se morate zvati... Va‘no je da se barem jedanput u ‘ivotu nekako zovete.
Slu‘beno...« (Fabrio, 2007: 279).
U popisu na po~etku komada Fabrio Osobe naziva Glumcima. U komadu
kojeg igraju Glumci dobivaju osobna imena — Fred, Zita, Nila; dok su u realitetu njihova svakodnevnog ‘ivota samo funkcije: glumci. Poruka je jasna —
glumci nisu oni koji la‘u pretvaraju}i se, ve} oni koji ‘ive imaginarne ‘ivote
punom stra{}u i predano{}u, intenzivnije negoli to ~ine u svijetu tzv. realiteta.
Teatar je prostor izolacije, ali i proboja koji ih dr‘i na ‘ivotu, breza ~ehovljanska koja im du{u napunja ponosom (Fabrio, 2007: 206). Svijet teatra je onaj u
kojem se uistinu ‘ivi i radi. O tome svjedo~i i »pomo}no osoblje«, koje je —
paradoksalno — predanije teatru i od glavnih aktera, glumaca. Tako [apta~ica
poru~uje: »Javite im tamo vani... ovdje se radi... ovdje se ‘ivi...« (Fabrio, 2007:
301).
No, uz naziv »glumac« koji dakle nosi dosta »romanti~ne« konotacije postoji i vrednovanje glumaca po uspje{nosti, probita~nosti: tako uz oznaku Glumac
stoje odrednice Prvi, Drugi, Tre}i glumac, Prva, Druga, Tre}a glumica — ba{
poput kategorija gluma~kih pla}a — glumac prve platne grupe, druge grupe,
tre}e grupe...
4) Osim autoreferiraju}im, Fabrio gradi svijet osoba i nizom drugih citata. Pored glasa koji je dominantan, tj. uloge koju trenutno igraju, a koja im je dana
u komadu suvremenog autora, Glumci progovaraju tekstovima junaka koje su
nekada igrali. Njihov je osobni glas obojen glasovima imaginarnih junaka, a
privatna je sfera svedena na me|usobnu borbu za presti‘. Jedino je Druga glumica tj. Nila, ona ~iji ‘ivot probija opne teatarskog: Nila je, naime, Majka koja
i{~ekuje ~udo koje bi spasilo sina koji umire, ~eka se navje{tenje njegova ozdravljenja ili kona~nog odlaska.
Fabrijeva kineska kutija ovdje se ne iscrpljuje: u svijet teatra, u svijet predstave u predstavi probija nova razina: svijet »izvana«, kojeg su nositelji tzv.
administracija (Op}inari) i radni~ka klasa (Mineri).
Op}inari i mineri ne snalaze se najbolje u prostoru koji trebaju sru{iti
kako bi spasili dru{tvo od nerentabilnosti: svako malo prekidaju kazali{nu izvedbu, ne razaznaju}i jasno {to je igra a {to zbilja, koje su izgovorene re~enice
njima upu}ene a koje pak dio kazali{nog pokusa.
5) Diskursi kojima (se) Osobe slu‘e raznoliki su. Ispreple}u se rije~i brojnih
dramati~ara (Vojnovi}a, Dr‘i}a, ^ehova...), tzv. poetski diskurs sa »samoupravlja~kom« terminologijom, visoki stil s niskim, metafizi~ke istine s uli~nim ‘argonom i psovkama. Nema jasne granice izme|u govora privatnog lica, tj. osobe
i lica u komadu. Tako Prvi glumac ka‘e: »To sam govorio kao privatno lice,
kao glumac. A u komadu sam postao dvorski ~ovjek.« (Fabrio, 2007: 279)
6) Paradoks je jedan od omiljenih Fabrijevih postupaka, paradoks koji na jednoj razini izaziva smijeh poigravaju}i se sintagmama i njihovim zna~enjima
(tako npr. »u ‘aru uloge iza{ao je iz uloge«; ili pak »Te re~enice nema u tekstu« dok Glumac Vo|a odgovara »ali ima u ‘ivotu...«), ali istovremeno otvara
ontolo{ka pitanja.
Iz svega navedenog jasno je kako je dojam fluidnih granica jedna od klju~nih osobina Magnificata. Fluidnost granica ~esto ra|a osje}aj izgubljenosti; ‘ivimo, naime, ‘ivot u kojem nema jasno odre|enog prostora i vremena. Ne pripadamo, ni vremenski ni prostorno, ni jednom odre|enom svijetu.
7) Mogli bismo zaklju~iti kako je drama jasna aluzija na tada{nji dru{tveni
kontekst, posredna kritika dru{tvenog ure|enja unutar kojeg nastaje. Ne bismo
se, naravno, prevarili. No, autor problem produbljuje postavljaju}i pitanje: »tko
je kriv — onaj koji vodi ili oni koji vo|u slijede?«.
Iza toga neumitno slijedi jo{ jedno pitanje: »a tko je od nas vo|a, tko sljedbenik?«
Ta se pitanja na prvi pogled mogu pri~initi samo »{kakljivim« politi~kim
aluzijama. Skloni smo, naime, aluzijama pripisivati ponajprije ideolo{ke konotacije. Kad bi tomu bilo uistinu tako, odgovor bi bio jednostavan: vode oni na
»pozicijama«, »funkcionari«, samo se revolucijom skidaju ~elnici.
Mo‘da bi bilo najjednostavnije u ovom trenutku tuma~iti Magnificat isklju~ivo kao {ifriranu poruku tada{njoj totalitarnoj vlasti, kao reakciju na hrvatsko
prolje}e. No, Fabrio putem kompleksne strukture drame, upu}uje na mnogostrukost zna~enja izgra|enih odnosa i slika. Pristaje, {tovi{e, nagovara, na razli~ita ~itanja metafora i aluzija.
Mogu}i odgovor na navedena pitanja nudi jedan od likova — Angel: »‘ivimo udrobljeno« (Fabrio, 2007: 287). Ponekad smo oni koji vode, ponekad oni
83
koji slijede, ~esto zaboravljaju}i tko je koga i za{to slijedio. nema krivih i pravih. Onaj koji vodi ne mora nu‘no vidjeti i znati kamo vodi. Nekad nam trenutni prostor »prolaza« otvori put u novu nevolju.
Tako Zita ka‘e: »Tada sam se slu~ajno ba{ ja na{la na ~elu... taj je prolaz
tada bio izlaz. Ja nisam znala {to se nalazi s druge strane bedema« (Fabrio,
2007: 286).
84
8) Sljede}e pitanje koje se opetovano postavlja jest pitanje odnosa vremena i
prostora te vlasti. Fabrio inzistira: ni vrijeme, ni mjesto nisu va‘ni. I vrijeme
i mjesto mogu biti »tobo‘e«. Samo su kraljeve namisli va‘ne. Kralj tvrdi:
»Vlast ne poznaje vrijeme« (Fabrio, 2007: 300); »Ja trajem sinko. ja zavazdan
jesam« (Fabrio, 2007: 301).
Kraljeva volja jest najva‘nija... ali je pitanje tko je kralj? Ne nalazimo ga ni
u svijetu administracije, ni na bilo kojem podru~ju svakodnevnog djelovanja,
ve} s »one strane« zida. Poput Kamenog gosta u Moliéreovom »Tartuffeu«.
Koliko je god na prvi pogled jasno kako se figura Kralja mo‘e do‘ivjeti kao
metafora vje~nog vlastodr{ca — Fabrio i ovdje otvara, gradi »duplo dno«. Mo‘da Kralj nije nu‘no vje~ni Vlastodr‘ac, ve} vje~ni Vladar. »Stvari se moraju
razvijati po nekakvoj kri‘aljci... a to {to ja... ili ti... {to mi zapravo ne razumijemo... to jo{ ne zna~i da ne postoji ne{to ja~e, pametnije od nas... ne{to {to ‘ivi
du‘e, izgra|enije, ~vr{}e od nas... Pitanje je samo kako }emo se mi spram toga
odrediti... ono se pak prema nama nema {to odrediti,... ono postoji, otkucava
svoje vrijeme, plijeni nas, a mi dolazimo, mi nailazimo... zasko~eni... i branimo
se i hranimo zajebancijom...« (Fabrio, 2007: 183), govori Angel.
Nemogu}nost jasnog odre|enja prostora i vremena, ve} spomenuta fluidnost granica, nije nu‘no vezana uz tjeskobu i dezorijentaciju.
Taj je prostor neodre|enog, isprepletenog, »udrobljenog«, vezan i uz nadu
i vjeru. I u tom nas smislu mo‘e uputiti i na predod‘bu Vje~nog Kralja kao
Spasitelja i otkupitelja.
Prostor i vrijeme, ba{ kao nebo i zemlja, naime, dodiruju se i ispreple}u i
u znaku kri‘a. »Nema savr{enijeg znaka od znaka kri‘a« tvrdi teoreti~ar manirizma, Gustav René Hocke. »Svojom obuhvatnom gestikom zna~i puninu,
stvarala~ku snagu... (Otac),... ne{to shvatljivo, ~emu se je mogu}e obratiti, ne{to
razumljivo {to se i samo obra}a (Sin),... razumijevanje istine, smisla, povezanosti... (Duh). Snaga i smisao ra|aju plod, dijete, otkupitelja...« (Hocke, 1984:
232).
Odatle mo‘da dolazi Magnificat, kao pratnja i gradnja, kostur i skela ~itave
drame.
* * *
Vratimo se na~as Althusseru. On smatra kako se sustav odr‘ava pomo}u ideologijskih dru{tvenih ure|aja: {kole, politi~kih stranaka, medija, obitelji — koji
dozivaju subjekte da zauzmu polo‘aje nu‘ne za reprodukciju ideologijskog sustava. Ideologija je, naime, sustav predod‘bi, sastavljen od ideja, mitova i slika
u kojima ljudi ‘ive svoje imaginarne odnose prema stvarnim uvjetima postojanja.
No, umjetni~ki tekst, kako sam ve} na po~etku spomenula, tu ne pripada.
Umjetnost odr‘ava vezu s »pravom stvarnosti« jer je svojim proturje~jima nazna~uje.
Zada}a je kriti~ara slijediti ba{ proturje~ne naznake teksta. I tek u tim proturje~nostima prepoznati ideologijsku problematiku koja ih je izazvala, nametanjem svojih ograni~enja.
Tek je u tom smislu Fabrijeva drama zaokupljena ideologijom. No, upravo
ideologiju istovremeno i prekora~uje. I kao svaka aluzija, ostavlja ~itateljima
slobodu uspostavljanja eventualnih veza. Aluzija, naime, koliko god jest svojevrstan poziv na tuma~enje, ostaje nu‘no prostorom neproni~nog. Paralelna ~itanja supostoje, mnogostrukost zna~enja ne treba ukidati. Ni jedna od uspostavljenih Fabrijevih ideja nije isklju~iva a ni odvojiva od ostalih, me|u njima
je neprekidno na djelu me|usobna preinaka zna~enja.
A to malo kojem dramati~aru uspijeva. Zato se radujem ponovnom tiskanju
ovih drama i nadam novoj izvedbi, bolje re~eno — kazali{noj praizvedbi ovog
komada, koji je itekako plodno tlo za tzv. »kopanje«, kako ono gluma~ko, tako
i redateljsko.
Fabrio, Nedjeljko — Aluzivne drame, Profil, Zagreb, 2007.
Biti, Velimir — Pojmovnik suvremene knji‘evne teorije, Matica hrvatska, Zagreb,
1997.
Hocke, Gustav René — Manirizam u knji‘evnosti, Cekade, Zagreb, 1984.
85
86
Novo izdanje drama Nedjeljka Fabrija1 dokazuje potrebu za ponovnim objavljivanjem zna~ajnih drama hrvatskih dramati~ara jer je ponovno ~itanje drame
Reformatori pokazalo da je i klasi~na i moderna, istovremeno i neobi~na i sna‘na, i to na jedan na~in na koji se ne nailazi ~esto u suvremenoj drami.
Sam pisac u podnaslovu Reformatore2 odre|uje kao kroniku u dva dijela i pet
scenskih fresaka s me|ufreskom,3 dakle kao povijesnu dramu {to ona i jest jer
prikazuje stvarne, povijesne likove, po{tuju}i povijesne izvore do to~nosti citiranja replika. Drama prikazuje glavne vo|e protestantske reformacije u Njema~koj u drugoj polovici 16. stolje}a vrlo jasno ozna~avaju}i povijesno vrijeme i
prostor, a zapo~inje 26 godina nakon zakucavanja poznatih Lutherovih teza.
Prvi ~in se zbiva na sveu~ili{tu Wittenberg 1543. i 1549.; me|ufreska u opkoljenom gradu Magdeburgu 1551., a drugi ~in u ku}i u Jeni 1561., crkvi u Strasbourgu 1570. i evangeli~kom samostanu u Franfurtu na Majni 1575. Na po~etku drame Luther je {ezdesetogodi{njak, Melanchton i Bugenhagen (Doktor
Pomeranus), njegovi najbli‘i suradnici, pre{li su ~etrdesetu, a ~etvrti protagonist protestantske reforme je Matija Vla~i} Ilirik koji ima tek dvadesetak godina.
1
Aluzivne drame, Profil, Zagreb, 2007.
2
Prvotisak drame Mogu}nosti Split 12/1967, kasnije je objavljena u dvije knjige: Drame Matica
Hrvatska 1976. i Aluzivne drame 2007; praizvedba HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 1968; nagra|ena nagradom grada Rijeke za knji‘evnost; drama je uvr{tena u Antologiju hrvatske drame
B. He}imovi}a, Split 1973.
3
Svi citati iz izdanja drame u Aluzivne drame 2007.
U prvom dijelu i prvoj freski, u sredi{njoj dvorani Sveu~ili{ta u Wittenbegu, Melanchton i Bugenhagen napadaju Luthera da je izdao ideju protestantizma. Zamjeraju mu sklonost u‘icima i bogatstvu, njemu koji je ustao protiv neumjerene rasko{i Crkve. Dok je dvorana skromno opremljena u skladu s osnovnim postavkama protestantizma koje dopu{taju samo svrhovite stvari (kamin, svije}njaci i knjige), Luther ulazi oki}en zlatnim lancem, prstenjem, grimizom i krznom, ugojen i sav usmjeren na u‘itke tijela. Ulazi u dru{tvu Johanna Friedricka, saksonskog kneza njegovog za{titnika i osniva~a sveu~ili{ta,
ali govori o pripremanju hrane, o »pravom odnosu octa i papra pri pripremanju
divlja~i« uz obilno zazivanje rimskog Lukula. Spominje se i njegova mlada ‘ena, biv{a redovnica, koju sam Luther zove »plemenita od Zulsdorfa« {to je naziv imanja koje posjeduje.
Zamjeraju mu kompromise ideje jer se priklonio vlasti i to ne samo zbog
u‘iva u dru‘enju sa saksonskim knezom i primanju poklona. Luther, koji je
bio inspiracija kne‘evskoj pobuni protiv pape i autoriteta, osudio je selja~ku
pobunu protiv knezova i potpisao nalog za masovno vje{anje seljaka koji su
‘eljeli besklasno dru{tvo upravo na tragu njegovih ideja o pravu na sumnju i
kritiku autoriteta. Kao dokaz tim optu‘bama u samoj sceni Luther, bez ikakve
gri‘nje savjesti i krzmanja, nare|uje da se na loma~i spale paliku}e koje dovode pred njega da im sudi.
Luther se brani da je »donio svijetu pravo na slobodnu kriti~ku misao«,
oslobodio narode okova poslu{nosti papskom autoritetu i doveo ih nazad k Bogu, da je, iako sin prostih propalih seljaka (za razliku od njegovih kolega intelektualaca i profesora), upravo on uspio iskoristiti »pravi trenutak u povijesti«
i da ima pravo u‘ivati u pobjedi. Tvrdi da je njegova snaga i dalje neupitna, a
sve napade na sebe proglasi djelom ne~astivog u izvrsnoj sceni iskazivanja njegove karizmatske i misti~ne snage. Najbli‘i suradnici iako, na tragu osnovne
ideje protestantizma o preispitivanju svega osim ideje Boga, raspravljat }e o
Lutherovim manama, ali ne}e dopustiti ikome drugom da ga napadne, jer njihovi napadi ne slu‘e da se Luther svrgne, nego da ga se potakne da bude kao
prije.
Na kraju scene na vijest da je mleta~ki du‘d zarobio creskog protestanta
Balda Lupetinu, Luther upu}uje okupljenima izazov novog »pravog trenutka«
— du‘du treba odnijeti pomirno pismo, ali donositelj riskira slobodu i ‘ivot.
Izazov prihvati jedino mladi Matija Vla~i} Ilirik, koji do tog trenutka nepomi~no stoji u kutu te vla‘ne i maglovite prostorije jer je Baldo njegov u~itelj u ~ijoj
pobuni prepoznaje pravog idealistu.
U drugoj freski Luther je ve} mrtav, a s papom je potpisan mir u Ausburgu koji Matija smatra sramotnim, optu‘uje Melanchtona i Bugenhagena za rezignaciju i kompromise (jedan govori o nu‘nosti kompromisa, a drugi sadi cvije}e kao bijeg od stvarnosti). Na kraju Matija dobrovoljno napu{ta sigurnu poziciju profesora u Wittenbergu i odlazi u Magdeburg.
87
88
Prvi ~in kre}e od barokne razvedenosti, scena je barokno rasko{na i op{irna4 s brojnim likovima (osim pet protagonista, studenti, vojnici, ~etiri paliku}e...) i obiljem scenskih efekata (pozdrav knezu i Lutheru kada svi kleknu,
Lutherova vizija protiv Sotone i studentskog pjevanja psalama protiv Sotone,
uklju~uju}i ponovno kle~anje svih prisutnih, loma~a na kojoj su odmah spaljeni
paliku}e, a koja dopire kroz pet visokih prozora i osvijetli sve prisutne na sceni). Odli~no je opisana i uspostavljena atmosfera sredi{nje dvorane sveu~ili{ta
istovremeno kao mjesta vrhunskog znanja i ideala, ali i prostora hladno}e, vlage (zapazit }e se to po odijevanju ljudi, ka‘u didaskalije), maglu{tine i okolnog
blata (jo{ nisam vidio ~ista cvijeta ovdje, re}i }e Luther). Tu }e atmosferu zagrijati Lutherova karizmatska pojava, trenuci u kojima je ponovo takav nekada{nji (re}i }e Johann Firedrich,) bilo da ‘ustro raspravlja s kolegama ili ima
vizije i tom scenom, bez obzira koliko ima ljudi na sceni, Luther dominira, a
Matija Vla~i} cijelo vrijeme stoji u kutu da bi svjetlo palo na njega tek na kraju
scene.
Druga scena se odvija u istoj prostoriji, ali nakon Lutherove smrti, pa je
zato scena sada prazna, na njoj vi{e nema studenata i publike karizmatskih
ispada, jer vi{e nema karizmatika koji to treba i koji se time hrani, ali i koji
svojom karizmom hrani mase. Sada su samo protagonisti individualci i intelektualci koji se sukobljavaju sa samima sobom (i me|usobno) o tome kako ideju
‘ivjeti dalje. Tako od masovne prve freske su‘avamo pri~u na tri lika i nema
nikoga da zagrije mra~nu i vla‘nu prostoriju. U toj su sceni sva tri lika ravnopravna (Matija, Melanchton i Bugenhagen), a kratak dolazak dvojice profesora
koji su upla{eni tekstovima koje o~ito Matija distribuira protiv potisnog primirja samo pokazuje potpunu promjenu svijeta i klime i njihovu izdvojenost. Matija tu postaje ravnopravni subjekt, ali nema snage, kao mladi idealisti~ki profesor, nema snage da zagrije prostoriju ili preuzme vodstvo nad svojim mentorima i nije ~udo da odlazi.
Upravo zato je tre}i dio drame nazvan »me|ufreska« jer je prekid u pi{~evom su‘avanju radnje na jedan lik. Naime, tu nas pisac vodi na bedeme
Magdeburga 1551., jedinog grada koji odolijeva papinskoj vojsci u trenutku kada se opsada prekida zbog politi~kih razloga (i preslagivanja koalicija velikih
sila), a gdje je Matija napisao neke od svojih najva‘nijih djela. Ta je opsada bila
poku{aj karizmatskog djelovanja Matije Vla~i}a pa zato ponovno imamo i brojne likove (branitelji i opsjedatelji grada — zbirno ih ozna~avaju didaskalije) i
efekte (bombardiranje grada). Taj se dio drame naziva »me|ufreska« i zato jer
je promjena vizura likova. U svim freskama govore reformatori, a narod je bio
prisutan kroz prepri~avanje. Samo u ovoj sceni djelatni su »oni koji slijede« —
upoznajemo razmi{ljanja vojnika — koje su razli~iti ljudi vodili u pobune, ali
njih zanimaju »plodovi tih pobuna«.
Budu}i da ta opsada zavr{ava razlazom (zbog politi~ke odluke velikih sila),
a ne velikom pobjedom, Matija Vla~i} nije uspio postati karizmatski vo|a. U
4
Mrdulja{, str. 162.
drugom ~inu on u potpunosti preuzima radnju drame, sve je razo~araniji i osamljeniji, dok mu se ‘ivot svodi na pisanje i bje‘anje. Pisanje jer je to jedini
na~in djelovanja (ne ‘ele}i vi{e nikada u najam ‘ivi od svog pisanja), a bje‘anje
jer je njegovo pisanje svima opasnost, kako neprijateljima (papisti) tako i biv{im prijateljima (protestanti) koji su prona{li svoje mjesto u svijetu.
Na po~etku drugog ~ina, u tre}oj freski, vidimo ga u njegovoj ku}i u Jeni
gdje mu dolazi prijatelj Nikola Gal koji je s njim bio u opsadi Magdenburga i
koji ga moli da pobjegne jer mu je zbog pisanja ‘ivot u opasnosti (dolazi vrijeme sjena, re}i }e Nikola). Opasnost i vidimo, rulja opsjeda ku}u i vi~e: To je
leglo otpora, ljudi. Fiat. Fiat. Fiat. Mi ‘elimo mir!, a glasnik koji se progura
kroz rulju ispred Matijinih vrata donosi akt weimarskog kneza o protjerivanju.
Tako se sad drama suzila na dva aktivna lika, Matiju i Nikolu, uz jednog glasnika koji bez rije~i uru~i odluku o protjerivanju. Prisutno je na sceni jo{ ne{to. U ku}u prodiru glasovi svjetine koja se ne vidi ~ak i kad prodre u ku}u i
zvukovi uvje‘bavanja crkvenih napjeva jer je ku}a uz crkvu slijede}i tako dualizam njegova ‘ivota i isku{enja ~emu }e se prikloniti. Matija se tako osamljuje, a vanjski svijet dopire tek u vanjskim zvukovima/glasovima i odlukama
koje upravljaju njegovim ‘ivotom.
Kraj drame Matija do~ekuje potpuno osamljen. ^etvrta i peta freska su tek
pojedina~ne scene. Iako u ~etvrtoj freski dr‘i propovijed u crkvi, sam je na sceni jer se odvojio od svijeta i na neki na~in on postaje svijetu tek jedan zvuk
koji prodire kroz zidove. [to ne ~udi jer izme|u ostalog u toj kratkoj propovijedi ka‘e da istrajavaju samo oni ideali koji nisu ostvareni. Jer netom se koji i
ostvari, bit }e oskvrnuta i njegova nevinost. Dva lica na{e revolucije ~ine na{u
povijest — ono ugojeno i ono izmo‘deno. Treba li pociknuti ili zavapiti — pitanje je pojedinca.
A posljednja freska samo je jedna, gotovo nijema, slika: Matija, sklonjen u
samostanu, star i umoran sjedi na stolici, na hladno}i i slu{a zvona. Kad umuknu ka‘e jedinu repliku kao posljednju repliku komada: Zvona. Zvona. — A ni
od zvonara ni od u‘eta ne ostaje nego zvuk. — ^isti zvuk.
Kao {to se vidi iz opisa, Fabrio u ovoj drami koristi neuobi~ajenu praksu formalne organizacije drame — kriti~ari su je ve} nazvali piramidalnom5, a njezina je specifi~nost {to slijede}i Matijinu sudbinu stvara tzv. obrnutu piramidalnu strukturu. Piramidalna se struktura naj~e{}e koristi tako da krene od vrha,
od pojedina~nog lika ili slike i vodi ka op}em ili masovnim scenama djelovanja
lika. Fabrio radi suprotno: od po~etnih {irokih scena u kojima se ideali dijele s
mno{tvom do posljednje scene potpune osamljenosti.
Iako povremeno kritizirana zbog nedostatka dramati~nosti nakon odlaska
lika Martina Luthera i esejisti~nosti,6 drama je do‘ivjela kriti~ku afirmaciju ka5
Ga{parovi}, str. 11; Mrdulja{, str. 162.
6
Ga{parovi}, str 11; Lipov~an, str. 308.
89
ko odmah po nastajanju, tako i u kasnijim analizama. Iako je bila prva autorova drama, nije ju, kako ka‘e Sre}ko Lipov~an, trebalo blagonaklono suditi kad
je iza{la7 jer je vrlo brzo prepoznata ne samo kao vrlo zrelo djelo koje nudi
dijalog s ~itaocem i gledaocem8, nego i do‘ivljena kao sinteza Fabrijevih dramskih tra‘enja i preokupacija,9 odnosno umjetni~kih iskustava.10
90
Me|utim, problem u recepciji bio je na drugoj strani. Iako potpuno povijesna
tema, utemeljena na stvarnim doga|ajima i replikama, ta je drama prepoznata
kao direktna provokacija suvremenoj politi~koj vlasti jer je, kako ka‘e Igor Mrdulja{: Povijesno ruho poslu‘ilo je dramati~aru za kazali{no govorenje o bitnim
dvojbama dana{njice.11 I to je bilo vrlo o~ito jer je Jozo Puljizevi} odmah nakon premijere napisao u kritici u Vjesniku da je Fabrio umio veoma sna‘no
poistovjetiti glas pro{losti sa suvremenim dilemama i problemima12 prikazuju}i
kroz tragi~nu sudbinu jednog vo|e pitanje posredovanja i zabluda vo|e i otvorio na{u polemiku o »~ovjeku od bronce«.13 Da ne bi bilo zabune o kome govorimo. Ni sam Fabrio nije krio namjeru progovaranja o suvremenosti javno
ustvrdiv{i kako je zapravo pitanje vo|e u svakog pisca pitanje ujedno vlastite
sudbine i odgovornosti za sudbinu u kojoj ‘ivimo.14
I u tome nije bio osamljen jer ta drama zapravo slijedi glavne tendencije
dramske subverzivnosti hrvatskoga dramskog pisma {ezdesetih i po~etkom sedamdesetih, a Kre{mir Nemec Fabrijeva djela (uklju~uju}i i Reformatore) smatra paradigmatskima jer imaju klju~ne makrostrukturne karakteristike: tematizaciju politike, dijalog s vlasti, uvo|enje povijesnog okvira za razumijevanje trenutka, problematizaciju uloge velikana i vizionara i misaonu podlogu utemeljenu na egzistencijalisti~koj filozofiji.15
U ~emu je onda bio problem? Vo|a koji je ostvario svoje ideale pa se odaje
u‘ivanju i napla}ivanju vlastite karizmati~nosti i pozicije ‘ive legende, istovremeno ‘rtvuju}i i svoje ideale i upravo one za koje se borio (narod!), dok njegovi
najbli‘i sljedbenici rezigniraju i prave kompromise a ustrajni borci za ~isto}u
ideala se protjeruju — iako je svevremensko ogledalo svim vo|ama koji su ostvarili svoje ideale — imala je drama vrlo konkretne reference u hrvatskoj
7
Lipov~an, str. 305.
8
Lipov~an, str. 305.
9
Ga{parovi}, str 10.
10
Nemec, str. 56.
11
Mrdulja{, str. 162.
12
Puljizevi}, str. 113, citirano prema Vjesnik 13. 3. 1968.
13
Puljizevi}, str. 113–114.
14
Ga{parovi}, str 7., citirano prema diskusija »Politi~ka drama danas« Prolog 4/1969.
15
Nemec, str. 55–56.
stvarnosti tog vremena. Stvarnost je prepoznala ne samo ideju ili situaciju
nego konkretne ljude.16 I to je ono {to je uvijek bilo pogubno za dug ‘ivot
predstave (sli~an se slu~aj dogodio i s Hamletom u selu Mrdu{a Donja Ive
Bre{ana) jer su od razorene ili razotkrivene ideje na sceni (sje}am se nekih
predstava koje su se smatrale vrlo politi~nima jer su pri~om o kralju Learu
»njemu rekle svoje«, ali to nije nitko osim autora vidio u predstavi) puno opasnije osobne povrije|ene ta{tine. Iako izravna presuda nad tom dramom nije
nikada javno formulirana17 ona je skinuta s repertoara kao i druga Fabrijeva
drama ^ujete li svinje kako rok}u u ljetnikovcu na{ih gospara? 1970. godine pa
mo‘da ne ~udi da je to bila zadnja profesionalna izvedba na velikoj sceni —
nakon toga se ‘ivot ovog dramati~ara, toliko hvaljenog i prepoznatog od kriti~ara, publike i ‘irija,18 uglavnom sveo na radijske i studentske izvedbe sve do
devedesetih godina.
Me|utim, dana{nje ponovno ~itanje s odmakom vremena otkriva dvije vrline —
njezinu dramati~nost i umije}e pre‘ivljavanja trenutka odnosno najavljivanje
suvremenih trendova.
Umije}e spajanja sadr‘aja i strukture obrnute piramide nosi u sebi unutra{nju dramatiku. Umije}e nizanja scena poput ulan~anog lanca nekog kola —
ovaj put politi~koga — jer pomo}ni lik jedne scene postaje dominantan u drugoj povezuju}i tako scene unutra{njom dinamikom promjene funkcije lika. U
prvoj freski dominira Luther, a Melanchton i Bugenhagen su pomo}ni likovi
dok je Matija tek naznaka lika koja na kraju sceni stupa na svjetlo, u drugoj
su prija{nji pomo}ni likovi dominantni (Melanchton i Bugenhagen), a Matija
postaje pomo}ni dramski lik. U me|ufreski je situacija pomije{ana — Matija bi
trebao postati dominantan, Nikola Gal je dominantan jer vodi obranu, a scena
je iz vizure vojnika. U drugom ~inu se opet uspostavlja niz — Matija je dominantan lik, ali mu se krug djelovanja su‘ava do kona~ne pasivnosti, smirenja i
smrti. U tre}oj freski Matija je dominantan lik koji donosi odluke i djeluje (pi{e
i bje‘i), a Nikola je pomo}ni (dolazi moliti Matiju da bje‘i), dok u ~etvrtoj Matija jo{ djeluje, propovijeda, ali je osamljen ne samo zbog pozicije propovjedaonice u crkvi, da bi u petoj, posljednjoj freski, bio doslovno sam i potpuno neaktivan.
16
Iako to zahtijeva detaljnije istra‘ivanje na prvi pogled se ta slika mo‘e prispodobiti Titu kao
karizmatskoj li~nosti koja u‘iva u plodovima ostvarenja svojih ideala, recimo Kardelju i Dolancu kao kompromiserima koji slijede vo|u a pri tome se trude primijeniti vo|ine ideje, i
onima poput Hebranga koji su ostajali vjerni ideji ali su ih vlastiti redovi izbacivali upravo
zbog toga.
17
Puljizevi}, str. 113.
18
»Napomena« (podatci o izvedbama tekstova Nedjeljka Fabrija) u Nedjeljko Fabrio Aluzivne
drame str. 305–307.
91
92
Istina je da je to drama o sudaru ideja kao {to su kriti~ari to ve} zapazili.
I G. Paro je rekao: Va{i su porazi bez borbe. Va{e su smrti bez krvi. Iz va{ih
rana iscuri misao. Iako je zazvu~alo kao mana, to, naprotiv, mo‘e biti i vrlina.
Upravo je suvremeni primjer nove europske drame — koja je na sceni detaljno
prikazivala mu~enje i lijevala potoke krvi, ali time nije postigla dramsku napetost — pokazao da je tajna negdje drugdje. Tajna nije u pokazivanju nasilja na
sceni, nego u razotkrivanju ljudske du{e, a za nju je misao vrlo konkretna i
djelotvorna. Misao, ideja je isto tako ‘ivotna kao i lik, naro~ito ako zbog nje lik
djeluje, naro~ito ako se zbog nje lik ‘rtvuje. Tako je Fabrio sudar ideja umije}em dijaloga (bogatog i biranog rje~nika prepunog sentenci u stilu egzistencijalisti~ke drame) pretvorio u dramsko, u fabulu o sukobu raznih pozicija
unutar reforme. Dramska napetost nije u odnosu prema Lutheru kao osobi,
nego se napetost ra{~lanjuje u dvije linije.
Jedna proizlazi iz odnosa prema ideji i osobnih ‘ivotnih odluka koje slijede. Upravo zato se drama ne zove Matija, Luther ili bilo koje drugo protagonisti~ko ime ili va‘an zemljopisni pojam za protestantsku ideju (Wittenberg,
Magdenburg), nego Reformatori, zbirna imenica. Jer je njezina tema odabir odnosa prema ideji, reformi, a povijest je u ovom slu~aju dala tri tipa reflektirana
u drami (karizmatskog vo|u koji izdaje revoluciju, kompromisne sljedbenike
koji se snalaze i beskompromisnog ‘rtvovanog idealista).
Druga linija dramske napetosti je odnos pojedinca prema stvarnosti jer }e
svaka odluka koja se donese na planu sukoba ideja imati konkretne posljedice
na ‘ivot tih junaka — bilo da se radi o dobro pripremljenim prepelicama ili
siroma{tvu ili odba~enosti. Neminovni su porazi va{ih junaka, re}i }e Georgij
Paro,19 tako|er kao manu, iako je upravo to ono {to publiku tisu}ama godina
dr‘i u kazali{tu. Pri~a o junaku za kojeg znamo da je osu|en i da nema izlaza,
zanima nas i u pri~ama koje su na scenu do{le kao ve} dobro poznate (Edip,
Medeja iz anti~kih mitova), i u pri~ama koje su takvima postale (Hamlet ili
^ehovljevi junaci). Za{to nas takav lik zanima? Postojanost, tragika, uzvi{enost
likova sukobljenih s idejom i pora‘enih od ‘ivota zanimaju nas od po~etaka
kazali{ta do danas.
Me|utim, osim pre‘ivljavanja zahvaljuju}i vje{tini neuobi~ajene dramske
strukture obrnute piramide i unutra{njih dramskih napetosti, drama u sebi
nosi i jo{ jednu osobinu. Izgubiv{i onu direktnu politi~ku poveznicu u dana{nje
vrijeme koje nema ovu vrstu javnih vo|a koji su karizmatski doveli svoje ljude
do vrha a zatim ih ‘rtvovali, jer svijet funkcionira po nekim drugim principima
‘rtvovanja i upotrebljavanja ljudi,20 danas se mo‘e o~itati kao davna najava suvremenog trenda.
19
Paro, str. 201.
20
O ~emu odli~no govori Miro Gavran u svojoj politi~koj drami Kako ubiti predsjednika iz 2004.
vidjeti tekst S. Nik~evi} »Povratak politi~ke drame« u Govor drame — govor glume (Zbornik
radova sa simpozija Dramski tekst danas u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji), Zagreb
2007. Prir. Boris Senker (Zagreb) i Savo An|elkovi} (Pariz), str. 157–171
Suvremena angloameri~ka drama posljednjih desetak godina tra‘i svoj glas,
oduvijek okrenuta oslikavanju stvarnosti i reagiranju na stvarnost kao osnovnom zadatku umjetnosti. Na tom je tragu dominantan trend britanskog teatra
devedesetih postala dramaturgija krvi i sperme (koja je pre{la u Europu kao
nova europska drama) jer je isticala svoju socijalnu, ~ak izrazito politi~ki lijevu
svijest. Tvrdila je da govori o lo{im stranama dru{tva u namjeri da ih ispravi i
napadne malogra|anske utvrde prividnog mira i zadovoljstva svijetom oko nas.
Me|utim, govorila je o tako rubnim i uskim stratumima dru{tva da je vrlo brzo upala u kli{e — nedefiniranih likova na rubu dru{tva, prostitutki, narkomana, ubojica — ljudi koji mogu komunicirati isklju~ivo nasiljem. Reakciju publike izazivali su ru{enjem posljednje konvencije — realisti~kim prikazivanjem
nasilja na sceni, ali se vrlo brzo taj {ok istro{io. Trend je u Engleskoj zamro
dok u Americi nije nikada ni uspio (na ‘alost, u Europi jo{ uvijek djeluju odjeci
i klonovi) upravo zato jer su protjerali realnost, oti{li u rubno, ezoteri~no, apoliti~no ili samo proklamirano politi~no.21
Me|utim, potreba za reakcijom na stvarnost je ostala, pa se tako angloameri~ko kazali{te okrenulo verbatimu ili doslovnoj drami. Ta se drama bavi
vrlo realnim problemima i uzima doslovne re~enice stvarnih ljudi (da ovaj put
bude na sigurnom), pravih terorista, osu|enika na smrt, svjedoka u pravim
sudskim procesima (npr. Blairu za ulazak u ira~ki rat ili istragu oko rasisti~kih ili homofobi~nih ubojstava), i sli~nim vrlo politi~kim temama.22 Da je to i
europski trend dokazuje njema~ka dokumentarna drama koja postaje popularna do te mjere da je H. T. Lehmann, glavni teoreti~ar postdramskog kazali{ta
(kazali{ta koje nam se od druge polovine pro{log stolje}a uporno, sre}om bezuspje{no, nudi kao zamjena za dramsko kazali{te), taj fenomen nazvao postdramska provala realnog. Trend je »okrunila« Europska nagrada za novu kazali{nu realnost dodijeljena 2008. godine u Solunu njema~koj grupi Rimini
Protkoll, poznatoj upravo po dokumentarnom ili reality teatru. Oni na scenu
dovode tzv. eksperte, ljude koji govore o svojim realnim iskustvima — od presa|ivanja srca do problema maloljetni~kog kriminala.23
Me|utim, Fabrio je tu »provalu realnog« u~inio davno, samo je u mimikriji
pre‘ivljavanja komunisti~kog sistema uzeo povijesnu dramu s doslovnim re~enicama pojedinih likova. Mo‘da je tajna upravo u Fabrijevom, kako Paro ka‘e,
21
Sanja Nik~evi} Nova evropska drama ili velika obmana, Meandar, Zagreb, 2004.
22
Neke od najpoznatijih drama tog tipa su: Anne Deavere Smith Fires in the Mirror, Moses
Kauffman Laramie Project (USA), David Hare Stuff Happens, Victorie Brittain i Gilliana Slovo Guantanamo, Robin Soans Talking to Terrorists, Richard Norton–Taylor The Color of Justice; Bloody Sunday;, Called to Account, Alan Rickman and Katharine Viner My Name Is
Rachel Corrie (GB), itd.
23
Sanja Nik~evi} »Izbrisane granice ‘anrova«, Vijenac 378, 8. 5. 2008.
93
aristokratskom duhu pisca,24 ali ova drama mo‘e opstati i u ovim na{im vremenima. Nadam se, i ponovo prona}i svoj put do scene, ne samo kod nas.25
94
Nedjeljko Fabrio: Aluzivne drame, Profil, Zagreb, 2007.
Darko Ga{parovi}: »Istrajavanje na vjetrometini povijesti« u Artaudova ideja kazali{ta
i drugi eseji, Zagreb, 1974. (citirano prema starijem, ali identi~nom izdanju
teksta u ~asopisu Prolog 3/1970, str. 4–12)
Igor Mrdulja{: Dramski vodi~ od Vojnovi}a do Mati{i}a (Hrvatska dramatika 20.
stolje}a) AGM, Zagreb 1997, str. 161–162.
Kre{imir Nemec: »Dramsko stvarala{tvo Nedjeljka Fabria« u Krle‘ini dani u Osijeku
1968–1971, Druga knjiga, Osijek/Zagreb, 1995. str. 55–60.
Georgij Paro: »Pismo umjesto pogovora« u Nedjeljko Fabrio Drame, MH, Zagreb,
1976. str. 201–202.
Jozo Puljizevi}: »Fabrijevo kazali{te«, Republika 9–10/1999. str. 112–129.
S. Lipov~an: »U povijest ne ulaze ocat i papar« u Vrijeme nevremena DHK, Zagreb,
2006., str. 305–310.
24
25
Paro, str. 202.
O drami sam govorila na kongresu udruge ameri~kih profesora drame ATHE (Association for
Theatre in Higher Education), New Orleans, 26–29. srpnja 2007. kao o primjeru suvremene
subverzivnosti koja je upisana u daleku povijest {to je za nju potaknulo interes luteranskog
sveu~ili{ta Valparaiso University.
95
U svim oblicima knji‘evnoga stvarala{tva Nedjeljka Fabrija jedna je pozornica
njegovih nadahnu}a odre|uju}a: isto~na obala Jadrana, a na njoj ponajvi{e
Kvarner i Rijeka. Zapravo je Rijeka sredi{nji topos i motiv u njegovu raznovrsnom i bogatom djelu. Premda ro|enjem Dalmatinac, Spli}anin, stjecajem ‘ivotnih okolnosti postao je Rije~anin, Fjuman, fetivi Fjuman, kako bi kazali njegovi zavi~ajci iz grada pod Marjanom. No, vra}at }e se on i Splitu kao kolijevci
koju se ne zaboravlja. U Rijeku je dospio kao dje~ak, u jednoj od milenijskih
nepreglednih kolona koje su ovamo stizale sa svih strana, uz pomo} vesla i
kota~a, na sedlima i motorima, cestama i tra~nicama, no{ene podjednako nu‘dom i neodoljivim ~arima kvarnerske obale i priobalnih obronaka Snje‘nika i
U~ke. Ve} po onome {to je rano po~eo objavljivati vidjelo se da ga je zemlja
o~arala, a njezina povijesna ba{tina nadahnula za uzbudljive beletristi~ke izazove. Krhotine i tragovi memorije Liburna i Histra, Ilira i Romana, Slavena i
Germana, i Ugra, pre‘itci i fragmenti sviju vjera, etnosa i kultura, {to su se na
ovome prostoru ukri‘ali, obuzeli su ga od prve i, kako vidimo po njegovu anga‘manu, ne napu{taju ga ni na po~etku njegova osmog desetlje}a. Sve {to je
do ovih krajeva kroz povijest stiglo iz panonskih i lombardijskih prostranstava,
s Levanta i Sredozemlja, a osobito s bliskih jadranskih obala, privuklo je njegovu pa‘nju, razigralo njegovu ma{tu i poslu‘ilo mu kao predlo‘ak u plodnome knji‘evnom tkanju.
Istra, Kvarner i Rijeka, kao sredi{te, od davnina su bili stjeci{ta i sjeci{ta
puteva, i zato ~esto to~ka sudara nastaju}ih i nestaju}ih carstava i dr‘ava. Upravo su povijesne tvorbe i politi~ki entiteti dr‘avnoga i paradr‘avnoga zna~aja
iz novijega doba, sa svim njihovim moralnim, kulturnim i politi~kim ba{tinama, postali trajno otvorenom Fabrijevom knji‘evnom pozornicom i neiscrpnim
tematskim rudokopom. On je zaista u~inio jako mnogo da se s njih skinu mnoge vremenske zavjese, da se osvijetle nepoznati i skriveni zakutci, da se pri-
96
ka‘u, u svim njihovim slo‘enostima i protuslovljima, znani i neznani akteri,
tuma~i, kroni~ari i pjesnici, i politi~ki protagonisti iz prvih redova — svi koji
su na ovoj, u kontinentalnim razmjerima, malenoj, ali zgusnutoj pozornici, u
dramati~nim trenutcima i razdobljima lokalne i op}e povijesti, igrali i odigrali
neke uloge, kojih tragovi i potisnuti odrazi katkada izbijaju na povr{inu i u
najnovije doba.
Jedan u nizu tih protagonista — u suvremenoj rije~koj i kvarnerskoj kronici svakako najosobitiji — jest talijanski pjesnik, dramati~ar i politi~ar Gabriele D’Annunzio (1863–1938). ^ovjek nazivan prorokom (Vate), prvosve}enikom
obnovljene »religije Domovine«, koji je svoj pjesni~ki dar stavio u slu‘bu
vrhunskog politi~kog voluntarizma. O tome ~ovjeku Fabrio je ispisao stranice i
stranice. Kad bi se sve sra~unalo, mo‘da razmjerno ~ak ni o kome toliko koliko
o njemu.
Fabrio se D’Annunzijem i u~incima njegova djelovanja na hrvatskim prostorima uzastopno bavio u svojim romanesknim djelima ([tavljenje {tiva, Vje‘banje ‘ivota). Poslije Viktora Cara Emina on je u hrvatskoj knji‘evnosti obnovio, ali i tematski i opsegom pro{irio pri~u o D’Annunzijevu imperijalisti~kom
pohodu na Rijeku i Kvarner. Bilo je, uostalom, posve naravno, da se — poslije
Cara Emina, Nazora i drugih — jedan pripadnik novih hrvatskih knji‘evnih
nara{taja pozabavi D’Annunzijem ne samo s obzirom na prostor i vrijeme u
kojemu je djelovao, nego i s obzirom na dugoro~ne posljedice {to ih je njegov
pohod izazvao.
Godinama se Fabrio vra}ao svemu {to je bilo u vezi s umjetno{}u i javnim
djelovanjem ove znamenite i najneobi~nije li~nosti talijanskoga post–preporodnog razdoblja, s kraja XIX. i u prvim desetlje}ima XX. stolje}a. Tragao je za
razlozima D’Annunzijeva zalaganja za rat i revoluciju, nastojao razgrnuti u ~emu je smisao njegova gotovo misti~noga zanosa i veli~anja Nacije (uvijek s velikim N!), njegova propagiranja obnove kulta heroja, mita romanstva (rimskosti) i svetosti svih ozemlja nad kojima je Rimsko Carstvo dr‘alo vlast. Beletristi~kim je postupkom i u~inkom ilustrirao zaklju~ak istovjetan onome {to ga, u
krajnjoj liniji, sugerira nepristrano historiografsko istra‘ivanje istoga fenomena: razgla{eno D’Annunzijevo proro{tvo, njegov artisti~ki talent i zanos, njegova neprispodobiva histrionska vje{tina, njegova neuta‘iva ‘udnja za vla{}u, za
snagom i mo}i, za ‘ivotom i ‘ivljenjem koji se ne mogu opona{ati (la vita inimitabile) — sve je to, na koncu, bilo u slu‘bi elementarnoga geopoliti~kog cilja:
teritorijalnog pro{irenja Italije. Sva njegova politi~ko–religijska retorika, pa i
ona u uzornim pjesni~kim djelima, bila je u slu‘bi glavnoga cilja: ostvarenja
velike i mo}ne Italije, kao gospodarice Jadrana i cijeloga Sredozemlja.
Bave}i se, dakle, D’Annunzijem, istra‘uju}i njegovu pojavu na rije~koj povijesnoj pozornici, najprije kao dramati~ara (po{to su D’Annunzijeve drame i
dramatizacije izvo|ene na Rijeci jo{ kad je ona bila pod vla{}u Austro–Ugarske), istra‘uju}i ga i prou~avaju}i kao politi~ara i legionarskoga predvodnika,
Fabrio je godinama djelovao, ustvari, na dvostrukome kolosijeku — beletristi~kom i povjesni~arskom, fikcionalnom i istra‘iva~kom. Na ovom drugom radio
je bez akademske licence, ali su njegovi rezultati — usudio bih se kazati —
sasvim u skladu s na~elima i zahtjevima istra‘iva~koga zanata. Nadnesen nad
onim {to je godinama razgrtao po knji‘nicama Zagreba, Rima, Trsta, Udina i
drugih sredi{ta, Fabrio je u jednom trenutku sebe poistovjetio s »povjerenikom
za pri~u«. Usred traganja za izvornim dokumentima tako je on, naime, vidio
ulogu koju si je namijenio i posao kojem se svojski predao pa se sam tako definirao (Eseji, II, Profil, Zagreb, str. 394). U jednom trenutku nije mogao a da
ne da odu{ka svome neskrivenom nezadovoljstvu katedarskom historiografijom
i njezinim rezultatima u istra‘ivanju za hrvatsku povijest tako va‘nog fenomena kao {to je danuncijada pa je napisao: »Neodgovorno je i drsko i nedostojno
intelektualca mudrosloviti o D’Annunzijevu rije~kom patrocinijatu, a da se pri
tome (kao {to je slu~aj s prst–dva povijesnika koji su se bavili tom problematikom — podcrtao J. [.) ne ima na umu: a) gra|a od nekoliko stotina knjiga {to
su o toj kolosalnoj politi~koj i kulturolo{koj temi posljednjih sedamdesetak godina tiskane u Italiji, odnosno b) prelazi preko ~injenice da se u D’Annunzijevu
Vittorialu [u Gardoneu, na Lago di Garda — op. J. [.] jo{ uvijek nalazi golema
neobjavljena gra|a« (Eseji, II, str. 107).
Spoznav{i tijekom vi{egodi{njega, {tovi{e, tijekom vi{edecenijskoga istra‘ivanja beletristi~kih, publicisti~kih i historiografskih izvora fenomena danuncijade — od njezinih po~etaka, krajem XIX. st. i u prva dva desetlje}a XX. st. do
njezine kulminacije nakon Prvoga svjetskog rata i posljedica kojima je rezultirala za Drugoga svjetskog rata i neposredno po njegovu zavr{etku — spoznav{i, dakle, da su dana{nja hrvatska javnost, a posebno noviji nara{taji, manjkavo obavije{teni o tome moralno i politi~ki subverzivnom fenomenu, koji je
duboko zadro u suvremenu hrvatsku povijest, Fabrio se gotovo zgrozio nad
hrvatskim spoznajnim deficitom u vezi s danuncijadom. Moglo bi se stoga re}i
da je u njegovoj predanosti istra‘ivanju ove pojave bilo ne samo radoznalosti,
nego i stanovitog inata, da se kona~no u~ini ne{to {to se moralo odavno u~initi,
u »zadnjih sedamdesetak godina«. No{en tom spoznajom i unutarnjim poticajem da se deficit u toj stvari mora smanjiti, velikim je marom prikupljao, reproducirao i glosirao sve glavne izvore talijanske preporodne i postpreporodne
knji‘evnosti (G. Carducci, G. Mazzini i dr.). Istra‘io je D’Annunzijev put i sve
faze na kraju kojih Vate oblikuje pateti~ni program talijanske nacionalne ekspanzije, prema unutar i prema vani, a {to sve kulminira pojavom i ustoli~enjem fa{izma na ~elu talijanske dr‘ave (1922).
D’Annunzio je u ranoj svojoj fazi Jadran ozna~io kao more kojim vladaju
»slavenski lopovi« i »plja~kaju vuci iz Hrvatske« pa, uime talijanskoga puka,
nala‘e kormilaru talijanske La|e, da krene i da »izbori Jadran« i »oslobodi od
lopova na{e /talijansko/ more«. To }e Fabrio nazvati »pjesni~kom politikom La|e«, paradigmatske i programske D’Annunzijeve kazali{ne drame (La Nave,
1907). D’Annunzijev pokli~ da Jadransko more mora biti »Mle~i}u dom«, talijanski futuristi iskazat }e, u jednome svome manifestu (1910), rije~ima, da Jadran mora biti »veliko talijansko jezero«.
97
98
U novijoj hrvatskoj knji‘evnosti, historiografiji i publicistici Fabrio je, dakle, obavio jedinstven posao: svestrano je istra‘io, sabrao i analizirao sve one
momente koji su u talijanskoj knji‘evnoj i publicisti~koj produkciji vodili prema
iredentisti~kom ciklonu koji }e nakon Prvoga svjetskog rata zahvatiti Istru, Rijeku, Kvarner i Dalmaciju, da bi u zavr{nim godinama fa{isti~kog re‘ima do‘ivio svoj vrhunac i kraj (1941–43).
S druge strane, prikupio je, reproducirao i komentirao sve glavne odjeke i
reagiranja {to ih je djelovanje D’Annunzija i danuncijevaca izazvalo u hrvatskim knji‘evnim i publicisti~kim krugovima onoga vremena — reagiranja Ante
Trumbi}a, Vladimira Nazora, Rikarda Katalini}a Jeretova, Kerubina [egvi}a i
drugih hrvatskih knji‘evnika i politi~ara, u svim onim godinama beskrupuloznosti i mahnitanja talijanskog iredentizma i ekspanzionizma.
U zbirci Eseji, II, osobito su, u vezi s temom danuncijade, zanimljiva tri
ogleda pod zajedni~kim naslovom Krug oko rije~kog Gabriela D’Annunzija, a to
su: »Tragoedia adriaca«, »Talijanska knji‘evni~ka danuncijada« i »D’Annunzio,
Mussolini, Lenjin, Krle‘a, Rijeka«.
Kao Fabrijev ~itatelj i stari znanac htio bih se pridru‘iti svima koji s osje}ajem solidarnosti i priznanja obilje‘avaju njegovu sedamdesetu godi{njicu i
sveukupno djelo koje je stvorio, pa bih u povodu njegova jubileja ‘elio podsjetiti
na nekoliko vi{e ili manje poznatih ~injenica upravo o sredi{njoj temi njegovih
Eseja (u izdanju zagreba~kog Profila, pod uredni{tvom Velimira Viskovi}a,
2007) — o danuncijadi. Utoliko se vi{e osje}am ponukanim da se pridru‘im
slavlju o njegovoj godi{njici, {to nas svojom zbirkom poti~e da o fenomenu danuncijade i svemu {to taj fenomen podrazumijeva u politi~koj povijesti, iznova
promislimo i da ga poku{amo sagledati iz dana{nje perspektive. Da se potrudimo vidjeti jesu li preostali ikakvi njegovi refleksi, i stotinu godina poslije.
Pojam danuncijada u javnome je govoru prisutan gotovo jedno stolje}e. U
cijelom je ovom razdoblju taj pojam bio ozna~nica za artizam i politi~ko postupanje ~ovjeka iz ~ijega je prezimena/pseudonima izveden (jer pravo je ime
protagonista danuncijade bilo Gaetano Rapagnetta, no za ulogu koju je sebi
zarana namijenio — za ulogu proroka i mesije — odabrao je da i imenom i
prezimenom bude ~ovjek nove kr{}anske objave — Gabriele D’Annunzio (Gabrijel Navjestitelj). Dr. Kre{imir Nemec je u predgovoru za roman Danuncijada
Viktora Cara Emina upozorio da se sam taj pojam prvi put pojavio 1915., u
ruskom kazali{nom ~asopisu »Rampa i ‘iznj« (Pozornica i ‘ivot), i to u prikazu
o D’Annunzijevu politi~kom anga‘manu. Dr. Nemec ka‘e da je naslov Careva
romana ustvari »prokazivanje D’Annunzijevih rije~kih mahnitanja«, dok sam
Car Emin u podnaslovu svoga romana danuncijadu definira kao »romanesknu
kronisteriju rije~ke tragikomedije 1919–1921«. Naziva je, dakle, kombinacijom
politi~ke kronike i politi~ke histerije vrhunskoga intenziteta, na razmjerno malenom prostoru, u kronolo{ki zbijenome vremenu, ali s iznimno velikim odjekom u europskoj javnosti onoga doba, i s iznimno krupnim posljedicama za
politi~ku povijest cijele ove europske regije, a posebno Apenina i, danas bismo
rekli, zapadnog Balkana.
Bilo kako bilo, u hrvatskom kulturnom i politi~kom optjecaju taj je pojam
izvorno reduciran gotovo isklju~ivo na njegov socijalno–politi~ki sadr‘aj. Njime
su ozna~ena zbivanja koja su se dogodila u ona dramati~na 492 dana, tj. od 12.
rujna 1919., kada je D’Annunzio upao u Rijeku sa skupinom svojih kavgad‘ija
i nasilnika (legionara, ardita, tj. juri{nika) pa do 18. sije~nja 1921., kada je iz
Rijeke otjeran silom. (Njega i njegove u Rijeci su zamijenile regularne jedinice
talijanske vojske, na temelju odredbi Rapalskoga sporazuma, od 12. studenoga
1920., kojim su odre|ene granice izme|u Kraljevine SHS i Italije, i na temelju
kojega je Rijeka postala samostalnim, »nezavisnim« gradom — »regentstvom«,
pod vla{}u talijanskoga vojnog guvernera, do njezina uklju~enja u Kraljevinu
Italiju, 27. sije~nja 1924., na temelju sporazuma izme|u vlada Nikole Pa{i}a i
Benita Mussolinija.
Za u{i svih hrvatskih nara{taja — od kraja Prvoga svjetskog rata do danas
— sve asocijacije vezane uz pojam danuncijade svode se na jedno: ona je istozna~nica za talijanski iredentizam i vojni i politi~ki ekspanzionizam prema isto~noj obali Jadrana, prema hrvatskim zemljama, njihovoj obali i otocima u prvoj polovici XX. stolje}a. Uostalom, danuncijada se dogodila kao surovo nasilje
»autohtonom, hrvatskom ‘ivlju na Rijeci«, o ~emu »talijanska stru~na literatura malo ili nikako ne vodi ra~una« (Fabrio, Eseji, II, str. 91).
D’Annunzio se sa svojim legionarima stu{tio iz Julijske krajine na Rijeku
s ciljem da je priklju~i Italiji i da potom ide dalje, prema jugu, te da pod talijansku vlast stavi cijelu Dalmaciju s otocima. Za mjerila tada{nje europske javnosti bio je to posve novi tip nacionalizma, nipo{to u romanti~arskoj i liberalnoj tradiciji talijanskih liberala i socijalista (Giuseppea Mazzinija, Gaetana Salveminija, Piera Gobettija i dr.), nego u obnovljenoj ekspanzionisti~koj tradiciji
starih Rimljana. D’Annunzio i Mussolini upravo }e u to vrijeme iz arsenala
stare rimske dr‘avne simbolike preuzeti kao simbol svoga pokreta liktorski
snop pru}a (fasces) pod kojim }e znakom talijanski fa{izam ostati do kraja. A
javljat }e se taj znak, uz rimski pozdrav pesnicom (saluto romano), i u post–
fa{isti~kome razdoblju.
Osim rimskoga pozdrava D’Annunzio je fa{izmu dao i kostimografiju — crne ko{ulje, po kojima }e se strana~ki aktivisti, fa{isti~ka milicija i sve fa{isti~ke
vojne formacije razlikovati od redovne talijanske vojske (esercito regio). U tome
smislu mo‘e se re}i da je danuncijada stvarna anticipacija fa{izma, u ideolo{kom i politi~kom smislu, a D’Annunzio pravi prete~a–dramaturg fa{izma.
(U crne ko{ulje odjenuo je dr. Ante Paveli} i svoje usta{e, a crnim ko{uljama i uzdignutom pesnicom razmetat }e se katkada i skupine hrvatskih mladi}a, prista{a tzv. obnovljenog prava{tva, tzv. mjera~i kukuruza, u potpunome
neznanju iz koje im je povijesne {krinje ta roba pristigla).
U doba kada D’Annunzio dirigira rije~kom tragikomedijom — da se poslu‘imo tim izrazom Cara Emina — oko njega se okuplja {irok krug vojno–politi~kih urotnika i bund‘ija, koji nisu zadovoljni vladom u Rimu zato jer nije
dovoljno agresivna u pregovorima s vladom netom osnovanoga Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca o kona~nom zacrtavanju granica, u smislu obe}anja koja
99
100
su Italiji dana tajnim londonskim paktom iz 1915., da }e za sudjelovanje u ratu
na strani dr‘ava Antante dobiti Istru, Kvarner s Rijekom, Dalmaciju i otoke uz
isto~ne obale Jadrana. Upravo je iz toga kruga iredentisti~kih nezadovoljnika i
prosvjednika krenula kaznena ekspedicija prema Rijeci. D’Annunzijevi legionari i fa{isti zapo~eli su izvoditi nasilja nad hrvatskim stanovni{tvom Dalmacije i
Kvarnera i hrvatskim i slovenskim stanovni{tvom Istre. Ciklusi nasilja potrajali su gotovo dva i po desetlje}a. Na po~etku toga razdoblja na ~elu je savezni~kih vojnih snaga u Zadru talijanski admiral Enrico Millo. U posjet mu s
Rijeke sti‘e i D’Annunzio te poslije razgovora s njim Millo izjavljuje, da nikada
ne}e napustiti isto~nu obalu Jadrana ma kako god se zavr{ili talijansko–jugoslavenski razgovori o granici. O D’Annunzijevu obilasku Zadra i njegovu dogovoru s admiralom Millom pisao je svojedobno talijanski histori~ar Mario Pacor
u knjizi Italia e Balcani (Italija i Balkan, izd. Feltrinelli, Milano 1968), gdje
navodi (na str. 63–64) i jedan u hrvatskoj javnosti i povijesnoj znanosti malo
spominjan podatak: naime, da su, uz odobrenje admirala Milla i uz znanje i
poticaj D’Annunzijev, eksponenti talijanske ekspanzionisti~ke politike dogovarali u to vrijeme s nastavlja~ima politike Josipa Franka (1844–1911), vo|e Hrvatske ~iste stranke prava (koja se formalno ugasila poslije 1918), da se u Dalmaciji digne ustanak protiv novostvorenoga Kraljevstva SHS te da se, u dogovoru s novim frankova~kim agitatorima, utemelji »Dalmatinska republika« pod
talijanskim protektoratom. Ovim orta~enjem novih frankovaca s talijanskim
iredentistima bili su, dakle, anticipirani sporazumi koje }e dr. Ante Paveli}
potpisati u Rimu s Benitom Mussolinijem, u svibnju 1941., mjesec dana nakon
{to je u Zagrebu preuzeo vlast, pod talijanskim i njema~kim protektoratom.
Paveli}evim i Mussolinijevim sporazumima danuncijada je zapravo do‘ivjela svoj politi~ki vrhunac, dvadeset godina nakon {to je njen inspirator i vo|a
morao napustiti Rijeku. Da je do‘ivio taj doga|aj — Rimske sporazume 1941.
— sigurno bi ih smatrao dovr{etkom svoje rije~ke ekspedicije i krunom svoga
politi~kog sna.
Za{to su va‘ni ovi Fabrijevi eseji kao i sve njegove beletristi~ke reference i
poglavlja, u drugim esejima i romanima, o danuncijadi i o svemu {to je s njome u izravnoj ili posrednoj vezi?
Gabriele D’Annunzio od 1938. po~iva u svome mramornom sarkofagu, {to
je uzdignut na vrh velikoga obeliska na platou pokraj njegove vile Vittoriale,
koja i svojim nazivom treba ozna~iti da je to sjedi{te bo‘anskoga pobjednika.
Nalazi se u mjestu Gardone, tik uz obalu Lago di Garda. Sarkofag na vrhu
obeliska okrenut je prema istoku, tako da lice usnuloga Proroka–Navjestitelja
gleda prema dalekom Kvarneru, i da u tome polo‘aju djeluje kao epitaf i memento. (Vittoriale je D’Annunziju bio u stanovitom smislu i zatvor i posljednje
uto~i{te, u kojemu je prebivao okru‘en predmetima koji su mu odr‘avali ‘ivima uspomene na njegov buran ‘ivot. Zapravo je to svojevrsna oru‘ana u kojoj
se mogu na}i razli~ite vrste oru‘ja iz onoga vremena, od kubure do zrakoplova
kojim je nadlijetao Be~ 1915., i potom Rim, gdje je nad onda{njim liberalnim
parlamentom prolijevao mokra}u. Shrvan staro{}u i bole{}u, pred smrt je ispi-
sao kvartinu u kojoj je sa‘eo svu svoju filozofiju: »Cijeli je ‘ivot bez mijene/
tuga mu je jedino lice/ Vrhunac je misli ludilo/ A ljubav je svezana s izdajstvom«.
(^uli smo nedavno bizarnu ideju: da se sva ona nekrofilska prtljaga jednom izlo‘i na Rijeci. O smislu i svrsi te prezentacije relikvija danuncijade, i to
ba{ na Rijeci, nismo, me|utim, ~uli suvislo obrazlo‘enje).
Poraz {to ga je Italija do‘ivjela u Drugome svjetskom ratu bio je kona~an
udarac svemu {to je bilo sadr‘ano u programu danuncijade. Taj je poraz D’Annunzijevu politi~ku ba{tinu smjestio u kov~eg povijesno kontraproduktivnih i
za Italiju i talijanski narod dugoro~no optere}uju}ih moralnih hipoteka. Ali —
prema rije~ima pjesnika i knji‘evnoga kriti~ara Sergia Salvija, taj je poraz — u
njegovu kona~nom rezultatu — bio i ozdravljuju}i (S. Salvi, L’Italia non esiste,
izd. Comunia, Firenze 1996, str. 6–7). U tome smislu {to je Italiju izbavio od
fa{izma.
Pa ipak, ~etrdeset i pet godina poslije kona~noga sloma programa danuncijade, u njezinome iredentisti~kome i imperijalnome zna~enju, stari se refleksi
nisu posve ugasili. Rasulo SFRJ, po~etkom 1990–ih godina, kod nekih je nostalgi~ara i {tovatelja Vateove uspomene pobudilo sje}anje na izgubljene ste~evine dobivene Prvim svjetskim ratom. Pobudilo je — kako ka‘e Salvi — »neke napastne primisli« (alcuni pensierini lubrichi) u vezi s Istokom, ali tako|er
i u vezi s Dalmacijom, koja je — kako ka‘e Salvi — na sre}u smje{tena izvan
»prirodnih granica /talijanske/ nacije«.
One za nas burne 1990–e godine uistinu su pokazale da kod nekih na Apeninima nisu sasvim utrnule iredentisti~ke ku{nje. Prema dijagnozama {to su ih
upravo u godinama jugoslavenskih ratova i rasula sa~inili neki ozbiljni talijanski analiti~ari, te ku{nje — »neke napastne primisli« — »tinjaju pod ko‘om
na{eg /tj. talijanskog/ javnog mnijenja«. Takvu je dijagnozu, npr., bio objavio
geopoliti~ki ~asopis Limes (br. 3/95, str. 8). Isti je ~asopis bio potkrijepio ovaj
svoj zaklju~ak rezultatima sonda‘e koju je u svibnju 1994. bio proveo ~asopis
»Famiglia Cristiana«, a prema kojoj sonda‘i 44 posto Talijana tada, u onim
okolnostima, prihva}a ideju da se programira promjena talijanske isto~ne granice. A u listopadu iste godine Limes je vlastitom anketom u javnome mnijenju
otkrio da to raspolo‘enje traje, ali da je postotak ni‘i: naime, promjenu isto~nih granica Italije htjelo bi (tada) 33 posto Talijana. ^asopis je taj rezultat
popratio komentarom: »Na{e se vlade nisu osvrtale na ovakve provokacije, ali
ne i politi~ke stranke, ili lobiji, vi{e ili manje utjecajni.« Poznato je, npr., da je
Gianfranco Fini, vo|a postfa{ista, kasniji ministar za vanjske poslove u Berlusconijevoj vladi, na jednome skupu u svibnju 1991., bio iskazao svoju »vjeru
prema izgubljenim zemljama« (na isto~noj obali Jadrana), to jest, vjeru u vra}anje Istre i Dalmacije Italiji, {to je — po njegovoj tada{njoj izri~itoj tvrdnji —
»san sanjan preko ~etrdeset godina, a sad je, evo, na dohvat ruke«. Pa je u
onim okolnostima, kad je Srbija krenula da sebi silom pripoji dijelove Hrvatske
i Bosne i Hercegovine, bio oti{ao u Beograd na razgovore sa srbijanskim predstavnicima, kojima se tada obilno udvarao. [tovi{e, u ono je vrijeme hrvatskoga
101
102
biti ili ne biti gliserom bio doplovio nadomak istarske obale i u more ubacio
mornarsku bocu s porukom »Vratit }emo se!« To je bio samo dio preostale iredentisti~ke kronike koja je u onom momentu bila iznova o‘ivjela. Postfa{isti~ki
list »Il Secolo d’Italia« povodom Finijevih javnih istupa pisao je da, u slu~aju
raspada SFRJ, Istra i Dalmacija — »zemlje u svemu i po svemu talijanske —
moraju biti vra}ene Majci Domovini Italiji« (Il Secolo d’Italia, 2–3. kolovoza
1991). Ipak, u{av{i u vladu Silvija Berlusconija, kao predstavnik postfa{isti~kog
Nacionalnog saveza, Fini se uti{ao, postao je obzirniji, obuzdao je svoju revizionisti~ku retoriku. No odre|eni krugovi talijanske desnice, pro‘eti starim iredentisti~kim sindromom, nikada nisu prestali {urovati s istorodnim srpskim
iredentizmom, u Hrvatskoj poznatijim pod naljepnicom velikosrpstva. Sre}a je
{to u Italiji na politi~koj pozornici djeluju va‘ni i sna‘ni demokratski nadahnuti i usmjereni ljudi i stranke, koji su protivni onome {to bi se moglo ozna~iti
kao novi revizionisti~ki izazovi, ili ~ak kao revizionisti~ka politika. Jer ta politika, »osim {to je smije{na, mogla bi biti i samoubila~ka« (Limes, 3/95, str. 9).
Ipak, jedan se poseban refleks na tragu danuncijade i iredentisti~ko–imperijalne nostalgije javlja odnedavno u povodu 10. velja~e, dana koji je talijanski
parlament zakonom odredio kao Dan sje}anja (Il giorno della memoria). Toga
dana evociraju se sje}anja na tragediju talijanskih izbjeglica iz Istre, Dalmacije
i drugih krajeva koji su nakon Prvoga svjetskog rata bili pripali Italiji, ali koji
su joj, odlukama Mirovne konferencije u Parizu 1946/47. oduzeti, kao zemlji
koja je izgubila rat i koja je na mirovnoj konferenciji bila dr‘ava sub iudice
(dr‘ava kojoj se sudilo). Mirovno je sudi{te za Italiju zavr{eno upravo toga dana, 10. velja~e 1947. Tragedija koja se temeljem ovoga zakona komemorira uslijedila je, me|utim, mnogo ranije — ve} u ljeto 1943., nakon propasti fa{isti~kog
re‘ima i kapitulacije talijanske dr‘ave kao ~lanice Hitlerove i Mussolinijeve
Osovine, a nastavila se, u jo{ ve}im razmjerima, od ljeta 1945., poslije
zavr{etka Drugoga svjetskog rata. @alosna je istina da su tih godina uslijedile
krvave retorzije za zlodjela {to su ih po~inile fa{isti~ke vlasti protiv Hrvata i
Slovenaca u prethodnim desetlje}ima, u Istri, Dalmaciji, na Kvarneru i na otocima. Retorzije u posljednjim godinama Drugoga svjetskog rata i poslije 1945.
platile su, na‘alost, tisu}e Talijana kao Talijana. Kao {to je napisao Raul Pupo,
»fa{isti~ka je politika izazvala nepopravljive razdore u istarskome dru{tvu, dotjerav{i do to~ke bez povratka nacionalne suprotstavljenosti koje su ve} postojale, gu{e}i prostore za mogu}i su‘ivot me|u razli~itim etnosima«. Time je
fa{isti~ka politika »pripremala teren za primjenu, poslije 1945., obrnute prakse
jednog isto tako totalitarnog nacionalizma...« Sve je to pridonijelo »da se pa‘nja
istra‘iva~a tako dugo zadr‘ala iznad svega na nacionalno–politi~koj dimenziji
iskustva fa{izma u Istri s nagla{enim manjkom, sve do ovih godina, ‘ive politi~ke rasprave o temama koje su povezane s nacionalnim pitanjem u biv{oj Julijskoj krajini« (u zborniku Istria — storia di una regione di frontiera, uredio
Fulvio Salimbeni, izd. Morcelliana, Brescia, 1944., str. 127–128).
Koliko je duboka rana {to ju je otvorio Mirovni ugovor o Italiji od 10. velja~e 1947. i doga|aji koji su uza nj povezani, koliko su sje}anja neugasla i ko-
liku ulogu igra ovaj nadnevak u talijanskom suvremenom politi~kom kalendaru, pokazuju manifestacije talijanskih izbjeglica s isto~ne obale Jadrana (esula),
a na poseban na~in protokolarni istupi talijanskog dr‘avnog poglavara g. Giorgia Napolitana pro{le, 2007. i ove, 2008. godine. U pro{logodi{njemu je obra}anju esulima i op}oj javnosti predsjednik g. Napolitano izjavio da su na kraju
Drugoga svjetskog rata do{li do izra‘aja »slavenska krvo‘edna mr‘nja i bijes te
slavenske aneksionisti~ke te‘nje« /koje su/ »prevagnule osobito u Mirovnom
ugovoru 1947. i koje su poprimile zloslutne obrise etni~kog ~i{}enja«.
Premda su ve} prvi put ove rije~i predsjednika Napolitana izazvale gotovo
diplomatski skandal u odnosima s Hrvatskom, poslije reakcije predsjednika
Stjepana Mesi}a, koji je otklonio takvu, u biti, rasisti~ku kvalifikaciju uzroka
doga|aja koji su u vezi s Mirovnim ugovorom o Italiji 1947., i primjenom njegovih odredbi, predsjednik je Napolitano ostao pri svome: u povodu Dana sje}anja 10. velja~e 2008. kazao je da ostaje kod svake rije~i koju je izgovorio godinu
dana prije (podvukao J. [.). Naravno, ustrajanje talijanskoga predsjednika g.
Napolitana na te{kim kvalifikacijama onih doga|aja u hrvatskoj je javnosti izazvalo mu~an dojam i mno{tvo pitanja. Gotovo je nevjerojatno da se jedan talijanski predsjednik, jo{ k tome ljevi~ar, takore}i doju~era{nji komunist, u va‘nom obra}anju esulima i javnosti, poslu‘io jednim rasisti~kim stereotipom od
prije gotovo stotinu godina u tuma~enju doga|aja koji su zaklju~eni Mirovnim
ugovorom i tragedije {to su je do‘ivjeli esuli. Zaprepa{}uje s kolikom ustrajno{}u via facti ekskulpira talijanski fa{isti~ki re‘im od udjela koji je ovaj imao
u pripremi esulske tragedije, i koliko ostaje privr‘en rasisti~kom stereotipu o
»slavenskoj krvo‘ednosti« i »slavenskim aneksionisti~kim te‘njama«. Svi oni
koji su bar donekle upu}eni u povijest talijansko–hrvatskih, ili, ako se ba{ ho}e, talijansko–slavenskih glo‘enja, sukoba i ratova u posljednjih stotinu godina
— a me|u njima su sigurno i ~itatelji Fabrijevih Eseja i drugih djela — znaju
da ove rije~i g. Napolitana evociraju poglavlja iz gotovo prastarih talijanskih
knji‘evnih i drugih izvora, upravo ona poglavlja kojima se Fabrio bavi u svojim
djelima, a istra‘iva~ki konkretno u svojim ogledima iz zbirke koja mi je povodom ovoj evokaciji. Tako, u ogledu »Tragoedia adriaca« (Eseji, II, str. 25–26)
Fabrio nas obavje{tava da je u splitskom dnevniku »Velebit« 12. velja~e 1908.,
{to ga je izdavao dr. Ante Trumbi}, nepoznati pisac (mo‘da upravo sam dr.
Trumbi}?) upozorio na »grubo vrije|anje Hrvata« u rimskome listu »Tribuna«,
gdje je jedan D’Annunzijev prijatelj »bio nazvao Hrvate ’zvijerima ‘ednim krvi’«. Uo~i i za vrijeme Prvoga svjetskog rata u sjevernoj Italiji — Lombardiji i
Julijskoj Veneciji — pod Hrvatima su talijanski ljudi ~esto razumijevali sve Slavene — Hrvate, Slovence, Bo{njake–muslimane i, dakako, kraji{ke Srbe. Tradicija je to koja traje od austrijskih pohoda na Milano (1848) i kroz cijelu Lombardiju, kada su Hrvati i drugi Slaveni, pod hrvatskim imenom, tamo ratovali
kao topovsko meso, pod zapovjedni{tvima austrijskih mar{ala i generala. Gotovo sedamdeset godina poslije drugi nara{taj Hrvata–Slavena vodio je ljute bojeve protiv talijanskih trupa na Pjavi i So~i. Upravo je iz tih bojeva potekla u
103
ono doba popularna vojni~ka »krvo‘edna« pjesma koju su talijanski vojnici preko rovova pjevali Hrvatima, vojnicima Austro–Ugarske:
Col la pelle, col la pelle dei Croati
noi faremo, noi faremo le scarpette,
e col i peli, col i peli de le basette
le vorremmo, le vorremmo lucidar.
(»Od ko‘e, od ko‘e Hrvata
pravit }emo, pravit }emo cipelice,
a s brkovima, a s brkovima
tad }emo ih, tad }emo ih la{titi.«)
104
(Ova se pjesmica mo‘e na}i u antologiji Le cinque guerre — poesie e canti
italiani, s predgovorom Salvatorea Quasimoda, izd. Nuova Accademia editrice,
Milano, 1965).
Divlja{tvo i krvolo{tvo, fizi~ka uni{tavanja, razaranja, sudska i izvansudska
umorstva, imovinske plja~ke do istrebljenja protivnika, eksodusi sviju i u svim
smjerovima, povratni i nepovratni — sve su to prate}e pojave i sadr‘aji svih
ratova, u svim vremenima, pa, na‘alost, i u ovima u kojima ‘ivimo. U trenutcima ratnih okr{aja, sudara sila i uzajamnih uni{tavanja — muze {ute. Vrijeme
historiografije, beletristike, memoaristike i drugih naknadnih rekonstrukcija i
sistematizacija dolazi poslije.
Dragocjen je doprinos Nedjeljka Fabrija razumijevanju doga|aja koji su
prethodili i onih koji su uslijedili u me|uratnim, ratnim i poratnim tragedijama ljudi i naroda na istarsko–kvarnerskim i dalmatinskim prostorima. Sabrao
je i prikazao mno{tvo izvora o hrvatsko–talijanskoj povijesnoj kronici, vi{e nego
itko drugi u hrvatskoj knji‘evnosti i historiografiji. Pi{u}i o izvorima danuncijade, o razdoblju njezine politi~ke realizacije, o deliriju njezinoga ideologa i protagonista i, napokon, o njezinim dugoro~no smrtonosnim posljedicama i odjeku
{to ih je, u razli~itim oblicima, do‘ivjela u knji‘evnoj produkciji poslije Drugoga
svjetskog rata, Fabrio je sa~inio dragocjenu fresku vremena, koja obasi‘e cijelo
jedno stolje}e. A posebno nam je, u vezi s danuncijadom, pru‘io uvid u povijesnu dramu »nacionalno najosjetljivijeg dijela hrvatske zemlje, kakav bija{e istarski«, a s kojim su — dodali bismo — tu istu dramu dijelili i svi drugi dijelovi ove zemlje, i oni prema jugu, kao i oni prema sjeveru i istoku.
Nadnesen i sam nad svime {to je u vezi s ovom posebnom kronikom prikupio i obradio, vabi nas k zaklju~ku. A taj zaklju~ak ba{ i ne iskazuje neko
odu{evljenje toliko zagovaranim i o~ekivanim europskim skladom. Ali je bar
nadahnut nadom u za nas sretniju Europu:
»Doista, bit }e skoro stotinu godina otkako La|a Gabriela D’Annunzija tu i
tamo obi|e i uznemiri hrvatski duhovni prostor i potom nestane iz njega do te mjere fatamorganski da generacije stasale tijekom posljednjih pedesetak godina o toj
navi ili korablji ili la|i ne znaju apsolutno ni{ta, a o vremenu u kojemu je plovila
jo{ manje. Uo~i stvaranja briselske Europe bilo je barem pou~no u}i joj u brazdu
prije no {to definitivno potone« (Eseji, II, str. 29).
Hvala na{emu istra‘iva~u i povjereniku za pri~u Nedjeljku Fabriju!
Talijanisti~ka obzorja Nedjeljka Fabrija
105
Bilo da je gledao iz rodnoga Splita, bilo da je promatrao iz radno posvojene
Rijeke, osjetljivi pogled mladoga Nedjeljka Fabrija s lako}om je prelazio preko
Jadrana i hvatao obrise druge obale. I u Dioklecijanovu gradu i u gradu na
Rje~ini njegovo je senzibilno uho moglo ~uti starosjedila~ke razgovore na talijanskome ili s mno{tvom talijanizama, da ne govorimo o opernoj glazbi {to se
znala izvoditi na izvorniku. U obiteljskoj ku}i i u mnogim doma}im knji‘nicama nailazio je on na po‘utjele tomove od Dantea do Manzonija, ali i na pokoji
primjerak novijih revija ili novina ispisanih talijanskim jezikom. Njegova umjetni~ka vokacija organski je posvojila i usvojila poticaje susjedne kulture, pa
nije ~udno da mu je talijanistika postala i predmetom studija, a dobrim dijelom
i podru~jem kasnijega publicisti~kog i kreativnog bavljenja. Bez pretjerivanja
}emo kazati da je njegova prevoditeljska i hermeneuti~ka dionica vezana uz
talijansku knji‘evnost toliko bogata da bi i sama opravdala ozbiljan profesionalni ‘ivot.
Premda, dakako, znademo da je Fabrijev esejisti~ki, kriti~ki i prevoditeljski
ulog samo prolog njegovoj dominantno beletristi~koj orijentaciji, ‘elimo ovom
zgodom makar ocrtati obrise i te njegove — naizgled sekundarne, no ipak toliko konstitutivne — kulturalne djelatnosti, smatraju}i da je novija povijest hrvatsko–talijanskih knji‘evnih odnosa upravo nezamisliva bez njegova udjela.
^ak nismo sigurni da smo u stanju evidentirati i inventarizirati sve {to je na
tom podru~ju u~inio, jer se dio akcija gubi u zaboravu nakon nemaloga protoka
vremena i ogla{avanja u davno nestalim brojevima raznolikih ~asopisa. ^ini
nam se da je Fabrijev start na polju pribli‘avanja talijanske knji‘evnosti na{oj
bio njegov prepjev pjesni{tva Luigija Fiorentina (»Davni moteti«), po~etkom {ezdesetih godina, a da su potom uslijedili prijevodi pjesama autora talijanske na-
106
cionalne manjine u na{oj zemlji, dobrim dijelom tada{njih Fabrijevih sugra|ana, stanovnika Rijeke.
U me|uvremenu se Fabrio profilira kao vrstan znalac kazali{ta, istovremeno teatrolog (Odora Talije, 1963, studija o djelu Drage Gervaisa) i dramati~ar
(zapo~inje na sceni s Reformatorima, 1968), a postupno se afirmira i kao pripovjeda~ (Partite za prozu, 1966, te Labilni polo‘aj, 1969). Ali anga‘man i
uspjeh na novim (i zahtjevnijim) ‘anrovskim oku{avanjima nije umanjio potrebu pra}enja i »presa|ivanja« novije talijanske knji‘evnosti. Mogli bismo zaklju~iti da se njegova spisateljska konstitucija dijelom hranila eruditskom znati‘eljom, da je njegovo sazrijevanje i{lo usporedo s djelimi~nom asimilacijom
prera|ene tu|e gra|e (naravno, recepcija glazbenih izazova i pobuda bila je
pritom jo{ presudnija). U svakom slu~aju, erudicija je postala vi{e no dobrodo{lim korektivom ogoljele senzualnosti/senzibilnosti, komparativni pogled na
stvari dao je dodatnu dimenziju kreativnom pisanju.
Pisanje eseja o osmorici ‘ivih, aktualnih i stimulativnih talijanskih prozaika mo‘emo shvatiti i kao Fabrijevo pripovjeda~ko naukovanje tijekom {ezdesetih godina, ali smijemo kazati da je ono i dokazivanje ve} ste~ene vje{tine, potvrda svladanog zanata. Na~inom na koji je obradio odabrane knji‘evne portrete
posvjedo~io je nerv anga‘iranoga pripovjeda~a, ne toliko znanstvenika i esejista
koliko upravo spisateljskoga kolege i sudionika na istom poslu hrvanja s nezadovoljavaju}om zbiljom, tra‘enja oblika da se izrazom preobrazi puki fakticitet. Nedvojben je pritom izazov znanja i razumijevanja, gonetanje dru{tveno–
politi~kog konteksta i naslu}ivanje psiholo{ko–introspektivnih premisa raznovrsnih pristupa knji‘evnosti.
Knjiga Apeninski eseji (1969) zaokru‘ila je jednu fazu rada i tra‘enja. Izbor
tretiranih osobnosti vrlo je indikativan. Rije~ je o autorima razli~itih nara{taja
i razli~itih poeti~kih (pa i politi~kih) opredjeljenja, ali mahom onih koji su nastojali nadma{iti ba{tinu neoralizma, a pogotovo nadoknaditi zaostajanje talijanske kulture tijekom »crnoga dvodesetlje}a«, to jest fa{isti~ke izolacije i nametnute autarki~nosti dvadesetih i tridesetih godina. Me|u odabranim autorima prevladava ambicija nala‘enja korelativa za kompleksno pona{anje u izmijenjenim uvjetima potro{a~koga dru{tva i svijeta o{tre kompetitivnosti, za
razliku od drasti~nih socijalnih polarizacija prethode}ega neorealisti~kog razdoblja (pedesetih godina). Znakovito je da se neki od Fabrijevih favorita okre}u
prema sna‘nim inozemnim modelima, primjerice ameri~kima (Fenoglio, Berto),
francuskima (Bassani, Chiara, Bigiaretti) ili ~ak klasi~noj ruskoj prozi (Landolfi, Ginzburg), no ne gube iz vida specifi~nu ratnu i poratnu stvarnost talijanskih prostora.
Fabrijeva interpretacija »obra|ivanih« prozaika iscrpna je i informativna, s
jedne strane, a emotivno motivirana i pristrano zastupni~ka, s druge. Uz prikaze zapleta i si‘ea njihovih djela znala~ki je unio peripetije ‘ivotopisa i kriti~ke im »fortune«, tako da udovoljava kriterijima pouzdane obavijesti, no ~itanje je olak{ano zbog prirodnosti iskaza (nimalo »mandarinske« aparature) i
stilske gipkosti re~enica. Zamije}eno je da je selekcija subjektivna, jer u njoj
nije bilo mjesta, recimo, za Moraviju i Pratolinija, za Carla Levija i Domenica
Reu (pisce {to su prethodno ve} bili prevo|eni na hrvatski i zastupali su uglavnom tradicionalnije pozicije), ali tako|er nije uvrstio ni Pasolinija i Calvina,
Prima Levija i Volponija (valjda manje privu~en aspektima tehnolo{kog eksperimentalizma).
Kako bilo, mnoge od razmatranih pojava pratio je iznimnom empatijom i
upravo solidarnom participacijom. Dovoljno je navesti nekoliko naslova Fabrijevih studija pa da uo~imo s koliko je sklonosti apostrofirao bliske mu pisce.
Tako je Beppe Fenoglio karakteriziran kao »eroica privata«, Tommaso Landolfi
kao »ikarsko uzvinu}e«, a Giuseppe Berto kao »dva izri~aja bunta«. Vidimo odmah kako im pridaje svojstva junaka, protagonista, demijurga, razmicatelja
granica, tvorca mikrouniverzuma.
Jo{ strastvenije }e Fabrio pristupiti talijanskim piscima kad se pozabavi
autorima s kojima se neposredno dodirujemo, odnosno s onima koji svojom tematikom ulaze u prostore {to ih s njima dijelimo. Rije~ je o golemoj i iznimno
obavezuju}oj studiji Tr{}anska knji‘evnost i slavenski jug, nastaloj 1974. i dopunjenoj 1977, koja otvara pogled u blizinu od koje smo pomalo i zazirali. Ali
tu je Fabrio sasvim na svome terenu, te ima smjelosti dodirivati tabue i raskrivati tajne. Uostalom, rije~ je o slo‘enim odnosima susjeda, o davnim pro‘imanjima i jednako starim presizanjima, o asimilaciji i iredentizmu, o hrvatsko–
slovenskoj emigraciji i talijanskom egzodusu nakon Drugoga svjetskog rata, o
»fojbama« i o ~etrdeset tr{}anskih dana retorzije »titina«. Sve }e to, na ovaj ili
na onaj na~in, biti ugra|eno i u Fabrijevu potonju prozu, kao {to je dobrim
dijelom bilo inkorporirano i u obiteljsko, srodni~ko ili poznani~ko iskustvo.
Ali tra‘e}i literarnu nit opasnih dodira, Fabrio u novijoj tr{}anskoj knji‘evnosti nalazi gotovo idealnog antagonista, to jest protivnu, no po mnogo ~emu i
komplementarnu, vizuru svojemu pogledu s ove strane — iznimno o{tre, konfliktne, epohalne — granice, granice koje dugo vremena dijeli takore}i dva svijeta, sva suprotstavljena dru{tvena poretka (realsocijalizam i protokapitalizam),
a ne samo dvije narodnosne skupine (romansku i slavensku). Trst je idealan
lakmus za analizu stanja »hladnog rata«, za traume i frustracije raspr{enih
sudbina, prekinutih vokacija, neodmjerenih ambicija, perifernih i provincijalnih
projekcija, a tzv. julijska knji‘evnost (stvarala{tvo talijanskih pisaca iz nekada{njega austrougarskog primorja), bila je duboko impregnirana psihoanalizom i
introspektivnom poputbinom srednjoeuropskoga kruga, te je raspolagala najprimjerenijim instrumentima za bavljenje problematikom grada {izofrenih karakteristika i njegovih u~estalo paranoi~nih stanovnika.
Odaju}i priznanje tr{}anskoj liniji meditativne i analiti~ke proze (posebno
Italu Svevu kako rodona~elniku) Fabrio se zatim studiozno pozabavio autorima koji su nakon Drugoga svjetskog rata osjetili potrebu svjedo~iti izmijenjenu
zbilju, te u tom razdoblju progovoriti o statusu slavenskoga ‘ivlja s ove i s one
strane dr‘avne granice. Pritom se usredoto~io na ~etiri najkarakteristi~nija i
najznakovitija primjera: na djela i djelovanje Umberta Sabe, Antonija Quarantottija Gambinija, Enza Bettize i Fulvija Tomizze, a usputno je dodirnuo i re-
107
108
akcije niza »manjih« autora (Renza Rossa, Guida Cambera Barnija, Giannija
Stuparicha, Falca Marina, Line Galli, Sisinija Zuecha, Fauste Cialente). Nije
~udno da je saldo podosta tugaljiv, to jest da je pogled Tr{}ana na Hrvate i
Slovence vi{e no rezerviran, u~estalo negativan ili prepun predrasuda (makar i
s pravom, s obzirom na nasilje jugoslavenske vojske, no uglavnom bez prisje}anja na fa{isti~ko divljanje i talijansku represivnost). Karakteristi~no je da je
»pravi« tr{}anski gra|anin, ve} tada stari gospodin, Umberto Saba neusporedivo otvoreniji i tolerantniji prema Slavenima (~ak i u davnoj pjesmi »Caffè Tergeste« poziva na zajedni{tvo sudjelovanja) negoli su to trojica Novotr{}ana, do{ljaka, emigranata (Quarantotti Gambini dolazi kao izgnanik iz Kopra, Bettiza
je »esul« iz Splita, a Tomizza — nakon niza razli~itih peripetija — sti‘e kao
iskorjenjenik iz Materade–Juricanija). Mo‘da i nije sasvim ~udno {to su se pritom neki od njih osjetili pozvanima da se pisanjem osvete za »izgubljene zavi~aje«.
Osjetljiv na nijanse i nimalo okorjeo na dramati~ne sudbine, Fabrio prilazi
svakome od njih s poku{ajem razumijevanja. Osim Sabe, najvi{e te‘nji prema
objektivnosti nalazi kod Enza Bettize, pisca »Tr{}anskoga fantoma«, djela upravo impregniranoga dilemama dvojnih pripadnosti i tegobama nasilnoga opredjeljenja. Kod Quarantottija Gambinija uvidjet }e oholost i pretencioznost pripadnika »velike kulture« i ~ak klasnu obojenost nekada{njega vladaju}eg sloja,
koji nema mnogo smisla za skromni i priprosti svijet kojemu uglavnom pripadhau »Slavi«. Kod Fulvija Tomizze prepoznat }e duboku unutarnju konfliktnost, prirodnu za pisca koji u sebi sjedinjuje poziv podrijetla i polituru naobrazbe. Za Tomi~inu tematsku opciju znade se kazati da je on do‘ivljuje kao
Italo Slavo, to jest kao pisac koji nastoji pomiriti, ne samo nutarnje sastojke
svojega bi}a nego i realnu situaciju dru{tvenog konteksta. Preciznim i strogim
seciranjem mnogih fabulativnih i agonalnih tokova opse‘ne Tomi~ine romaneskne produkcije Fabrio otkriva praznine i nekoherentnosti nekih njegovih
postupaka, osje}aju}i ih kao koncesije o~ekivanjima talijanske javnosti. Ve} s
obzirom na roman »Bolji ‘ivot«, priznajem da bih osobno bio znatno koncilijantniji, a nizom kasnijih djela (ne uvijek i javnih ~ina) Tomizza se dokazao
kao znatno uravnote‘eniji svjedok, ~ak vrlo odmjereni zastupnik »poni‘enih i
uvrije|enih« tr{}anskih Slava, prete‘nije, istina, Slovenaca negoli Hrvata.
Svoju tr{}ansku istra‘ivala~ku preokupaciju Fabrio je sretno zaklju~io zdu{nim bavljenjem proznom poemom »Moj Kras« Scipija Slatapera, koju je nadahnuto preveo i popratio opse‘nom studijom. Rije~ je o piscu iz nara{taja {to
je prethodio spominjanima, ~ovjeku svjesnu svojega hrvatskoga podrijetla i rastrzanu izme|u otvorenosti prema slavenskom svijetu (potaknute tako|er zna~ajnom studijom Angela Vivantea) i iredentisti~ke orijentacije, koja je sve vi{e
ja~ala, da bi ga dovela u redove talijanskih dobrovoljaca u Prvome svjetskom
ratu, u kojemu i sam gubi ‘ivot. Ali Slataperovo mladena~ko remek–djelo, na
svoj na~in testamentarna i poetski poticajna knjiga, posve}ena tr{}anskom zale|u i dalekim obiteljskim korijenima, ostaje kao memento i zreo plod, te nije
~udno da je Fabrio osjetio potrebu da njime zaokru‘i svoj knji‘evno–povijesni
pregled i pohod susjednome Trstu, kojemu }e se potom navra}ati u druga~ijoj
‘anrovskoj »inkarnaciji« — dakako, romanesknoj.
Ali Fabrijev talijanisti~ki pogled nije zastao na regionalnoj brazdi. Usporedno s pra}enjem tr{}anske dionice bacio je {irok pogled na suvremenu talijansku prozu nakon Drugoga svjetskog rata. Rezultat je bio antologija talijanskih
pripovijedaka nastalih izme|u 1945. i 1980, naslovljena amblemati~no Posljednji dio puta (objavljena 1984). U dva opse‘na sveska dan je reprezentativan
pregled osobnosti i tendencija, a na pedesetak stranica eseja i biografskih bilje‘aka pru‘en je znala~ki uvid u pojedine poetike i opuse. Ne samo {to prire|iva~ nije zastao na osam prethodno obra|ivanih prozaika (dapa~e, ve}inu je
ovom zgodom mimoi{ao), nego se okrenuo i prema modernim klasicima (poput
Palazzeschija, Gadde, Montalea) i prema piscima u apogeju djelovanja i utjecaja
(od Buzzatija i Rigoni Sterna do Moranteove i Sciascie), a nije zanijekao ni
neoavangardisti~ke postupke (kakve prakticiraju Malerba, Arbasino, Manganelli, pa donekle i Calvino i Primo Levi). Razumije se, prevode}i tako bogat registar stilskih uzoraka pokazao je iznimnu vje{tinu snala‘enja i primjerene interpretacije.
Nakon metodi~noga bavljenja Trstom do{ao je red i na sustavno istra‘ivanje rije~ke talijanske povijesti (i podsvijesti). [to je za Grassa Danzig to je za
Fabrija Rijeka, njegov drugi zavi~aj i ste~ena emotivna domicilnost. Dio radnji
je posve}en problemskom inventariziranju. Studijom Talijansko dramsko glumi{te na Rijeci u doba hrvatske Moderne ukazao je na komparatisti~ke komponente, a u ove}em ~lanku »Talijanska knji‘evna periodika na Rijeci« (1921–
1943)« do{ao je do zanimljivih otkri}a, neo~ekivanih odjeka hrvatske knji‘evnosti (~ak i u razdoblju fa{izma). Ali talijanisti~ki opus maior vezan je uz prou~avanje D’Annunzija, pisca koji je obilje‘io epohu, a svojom pustolovnom i
drskom akcijom svojevrsne aneksije Rijeke i zasnivanja njezine specifi~ne
dr‘avnosti ostavio itekakvog (ne samo literarnog) traga u novijoj (a posebno
lokalnoj, mjesnoj) povijesti. Ulaskom u kompleks »danuncijade« Fabrio je dobrim dijelom zakora~io u okru‘je svojega romanesknog prvijenca, pouzdanom
faktografijom je impregnirao i fantazijom o‘ivjele stranice, no problemom D’Annunzijeva odjeka i zna~enja nastavio se baviti i dugo nakon objavljivanja
Vje‘banja ‘ivota.
Valjda kao dokaz dosjetke da ‘ivot pi{e romane do{la je golema gra|a koju
Fabrio nije uspio uklju~iti u svoju proznu konstrukciju, ali kao pozitivisti~ki
materijal, s pitanjima i nedoumicama, nije gotovo ni{ta manje zanimljiva od
narativnih zapleta. Primjerice, nedoumice oko eventualnoga susreta Mussolinija i Lenjina, zatim dvojbe oko navodne lenjinisti~ke podr{ke D’Annunzijevoj
akciji ili pak problemati~na relacija D’Annunzija i Marinettija, koji je svoj dolazak u Rijeku poku{ao iskoristiti u futuristi~kom duhu, da bi se potom gotovo
kradomice povukao. Upravo borgesovski zvu~i da se mogu}i dokazi o Lenjinovu pristajanju uz »danuncijadu« nalaze u jednoj bugarskoj publikaciji, a
kada Fabrijev poznanik Gan~o Savov poku{a provjeriti navedene podatke ispostavi se kako citirani brojevi ~asopisa uop}e ne postoje.
109
110
U kolo oko rije~kog D’Annunzija okupljena je ~itava plejada talijanskih uglednika, a Fabrio je podrobno ispitao sudjelovanje i boravke Benellija, Comissa,
Carlija, Canuda, Carrierija, Toscaninija koji su stali uz bok legionara i ardita,
avanturista i zadrtih iredentista. No na{ pisac nije propustio baciti pogled i na
neke druge literarne emanacije danuncijanizma, ponajprije na njegovu dramu
»La|a«, s izri~itim protuhrvatskim nabojem, i na njegovu propagandnu »Odu
narodu srpskom« (kao digresiju i dopunu zadnjenavedenom slu~aju dodajemo
— kao odgovor na Fabrijevo izri~ito pitanje — kako je Zori} ve} pokazao da se
D’Annunzio poslu‘io Tommaseovim prijevodima narodnih pjesama u svrhu
bujnosti i konkretnosti onomastike i toponomastike, te da je srpski prepjev te
pjesme iz pera Milutina Boji}a).
Bavljenje talijanisti~kom perspektivom ne prije~i Fabrija da prikladno povremeno dometne kroatisti~ku vizuru. Tako kao pandan D’Annunzijevoj
»La|i« nalazi Nazorovo–Nehajevljevo (i Lhotkino) »More«, kao repliku na D’Annunzijeve govorancije postavlja Krle‘in govor na Hreljinu, kao komplemente
tr{}anskim tuma~ima jadranskog kompleksa postavlja navode iz Tina i Balote,
iz Desnice i Drage Ivani{evi}a itd. Uostalom, nije li preplet i paralelizam talijanskih i hrvatskih sudbina temeljna narativna formula ~itave Fabrijeve jadranske trilogije? Osim toga, nije li njegova »kronisterija« u namjernoj intertekstualnoj vezi s Car Eminovom »kronistorijom«, romanesknom freskom
rije~kog ambijenta u razdoblju »danuncijade«?
Daleko od toga da smo iscrpili Fabrijevu talijanisti~ku paletu. Barem spomen zaslu‘uje da se dokazao i kao prevoditelj Moravijina pripovjeda{tva i Chiarina romana, zatim kao prepjevatelj istan~anoga Sandra Penne i oporit stihova Pier Paola Pasolinija (kojemu se piscu navratio i povodom romana s partizanskom epizodom i scenom bijega u Jugoslaviju). Ne mo‘emo presko~iti ni
kazali{ne prijevode, ponajprije Goldonija, a zatim Pirandella, kojega je prvi u
nas predstavio kao autora »Gorskih divova«, nedovr{ene sage mitskih protega,
kojom je veliki dramati~ar zaklju~io svoj opus.
Unato~ golemoj energiji i erudiciji, skrupuloznosti i istra‘ivala~koj strasti,
Fabrio se ni u jednoj prilici nije pona{ao kao knji‘evni povjesnik i teoreti~ar,
profesor ili arhivist, nego uvijek kao knji‘evnik i knji‘evni prakti~ar, koji je
usputno, no relevantno, obogatio hrvatsku talijanistiku novim spoznajama i va‘nim zaklju~cima — {to pritom imaju iznimnu ~itkost i prodornost, pokri}e
temperamenta i vrijednost ‘ivog svjedo~enja. S takvim je ulogom najprije napisao »esulske« pripovijetke Nagrada i Rije~ka elegija, a zatim preuzeo kostim
Lucijana da bi beletristi~ki potvrdio ono {to je i u diskurzivnoj formi eseja ili
studije neprestano tvrdio, naime da je »povijest jalovost, ludilo i smrt«.
111
U naju‘em broju najva‘nijih/najpoznatijih hrvatskih knji‘evnika/umjetnika nalazi se Nedjeljko Fabrio. Gotovo svi njegovi tiskani radovi (dijelom prevedeni
na strane jezike) utemeljeni su na povijesnim i pro{lim doga|anjima, i to uglavnom na podru~ju nekada{nje (»ma|arske«, »talijanske«) Rijeke, grada uz desnu stranu utoka Rje~ine u Jadransko more. S obzirom na to da se dr‘ao povijesnih ~injenica, sa~uvanih u vrelima, nerijetko sadr‘aji njegovih djela u cjelini ili u dijelovima nisu odgovarali dru{tveno–politi~kim i dr‘avno–sistemskim
dugoro~nijim ili kratkoro~nim htijenjima vladaju}ih politi~kih, gospodarskih,
nacionalnih i drugih struktura (povijesnih, pro{lih, aktualnih), u Hrvatskoj, ostaloj Jugoslaviji te u Italiji. Stoga je nerijetko imao »knji‘evne« (ne)prilike, no,
visoka umjetni~ka vrijednost, na kraju, redovito je prevladala te{ko}e.
Nije rijetkost u knji‘evnosti pa ni u povijesti ni u pro{losti kulture op}enito da
pojedine istaknute li~nosti izgrade svoje ‘ivotno i drugo djelo izvan svoga u‘ega rodnoga zavi~aja, dakako, ne odri~u}i se ni njega. Tako se »dogodilo« i Nedjeljku Fabriju, koji se rodio u ju‘noj Hrvatskoj, u Splitu, ali je u knji‘evnosti
i knji‘evnoj povijesti Hrvatske i drugih europskih zemalja postao ne samo poznat ve} i znamenit kao knji‘evnik, esejist, dramatik, povjesni~ar itd., i to po
svome stvarala~kome opusu u dijelu Zapadne Hrvatske, i to opet na samoj obali Jadranskoga mora. Naime, poslije zavr{etka II. svjetskog rata Rije~ki zaljev,
kao i sama tada{nja Rijeka, donekle i okolica posuti su bili minama i drugim
eksplozivnim napravama koje su za sobom namjerno ostavili njema~ko–nacisti~ki okupator te brojni njegovi doma}i i strani kvislinzi, nakon te{koga razaranja tada{nje Rijeke i Su{aka; bilo je to prije i u vrijeme vi{ednevne, veoma
112
te{ke »Rije~ke bitke« (travanj–svibanj 1945. godine), ~ime je i zavr{en II. svjetski rat u Hrvatskoj. Primjerice, minirana je bila i veli~anstvena pala~a Prve
su{a~ke hrvatske gimnazije, koja je podignuta u 19. stolje}u, ali je u zadnji tren
spa{ena te su sa~uvane fotografije o njezinu razminiranju. Rije~ki zaljev tada
nije bio plovan, jer je u njemu — uz plutaju}e i druge mine, bio i znatan broj
potopljenih brodova od kojih su neki bili i minirani. Stoga je brodograditeljski
stru~njak iz Splita, dipl. ing. Ivan Fabrio premje{ten u Rijeku; postoji i dokumentarni, danas kapitalan povijesni dokument/film o tome kako u podmorju
obilazi brodove. Tako je i dje~ak Nedjeljko, s majkom Linom ro|. Fiorentini —
isti~em namjerno: Talijankom tako|er iz Splita, iz stare dalmatinske romanske
obitelji — zajedno s bratom Nikolom, u tada{nju Rijeku stigao 1947. godine,
dakle, u grad koji je stolje}ima smje{ten uz desnu obalu u{}a potoka Rje~ine. I
taj grad, kao i drugi dotada{nji predjeli isto~ne hrvatske obale Jadrana, pa tako
i Rijeci susjedna Istra te otoci Cres, Lo{inj, Ilovik, Susak, Male i Vele Srakane
iz kvarnerskoga arhipela{koga niza, me|unarodnopravnom odlukom Mirovne
konferencije u Parizu pripao je FNR Jugoslaviji tek 1947. godine, a to zna~i
Narodnoj Republici, tj. matici domovini Hrvatskoj; tek se 1948. god. sa susjednim, prekorje~inskim gradom Su{akom (izniklim u drugoj polovini 19. stolje}a)
sjedinio u dana{nji grad Rijeku. Time je i{~ezla dr‘avna granica na potoku
Rje~ini, {irokom svega nekoliko metara, koji je od 1924. god. dijelio Rijeku (u
Kr. Italiji) i Su{ak (u Kr. SHS/Jugoslaviji).
Fabrio je u Rijeci zavr{io pu~ku {kolu i gimnaziju, sasvim se srodio s gradom, u kojem su mu preminuli i sahranjeni roditelji, a tu je zasnovao i obitelj.
Ovdje je postao i poznat upravo i najvi{e s rije~kim temama te je izrastao u
znamenitoga hrvatskog knji‘evnika i kulturnog djelatnika, poznatog i u ostaloj
Europi, gdje ima vi{e prijevoda njegovih djela na ma|arski, njema~ki, ruski,
slova~ki i talijanski jezik. Ta djela i drugi tiskani i u teatru izvedeni radovi
nisu uvijek primani na jednak na~in od dijelova javnosti, politizirane napose
stalno aktualnim, nerijetko i o{trijim odnosom dr‘avnih i drugih struktura na
obje obale Jadrana; Fabrio je u svojim knji‘evnim i drugim radovima stalno
aktualizirao upravo te povremeno i veoma napete me|udr‘avne i unutardr‘avne odnose. U ovome se ~lanku ukratko nastoji odgovoriti na pitanje — o ~emu se, zapravo, radi?
Govoriti i pisati o Nedjeljku Fabriju — barem meni nije te{ko. Jer, nisam umjetnik, pa tako ni knji‘evnik da ocjenjujem ne~ije djelo na na~in knji‘evnoga
kriti~ara te umjetnika uop}e. Ali, da se kao obi~nome ~itatelju, i k tome jo{
kr~kome Bodulu zaista svi|a sadr‘aj njegova knji‘evnoga djela, ljepota s kojom
je sadr‘aj majstorski izlo‘en, i to op}enito i u pojedinostima — jasno da sam
kao ~itatelj odu{evljen; to otvoreno ~esto ka‘em i potpisujem. A {to se ti~e potke gotovo svih Fabrijevih djela, »dno dna« njihova, a to je povijest, kao i njegovih brojnih povijesnih eseja, od kojih neki imaju i znanstvenu i stru~nu uteme-
ljenost — tu sam zaista meritoran, profesionalni ocjenitelj, i k tome jo{ profesionalni historiograf Zapadne Hrvatske, pa tako i prostora sada{nje Rijeke. Dakle, mogu govoriti i pisati o njegovu djelu kao prijatelj, ali i kao znanstvenik i
stru~njak. No, u znanosti slabo va‘i prijateljstvo. Jer, Orwel je ve} odavno na
upravo sebi svojstven, pakleni, ali i prakti~an na~in, na visokome knji‘evnom,
umjetni~kom nivou najbolje dokazao {to se sve mo‘e u~initi s dokumentima i
dokle mo‘e sezati prijateljstvo.
Prijateljstvo i poznanstvo s Fabrijem se‘e u na{e davne, mladena~ke, gimnazijske dane, iako je on srednju {kolu polazio na rije~koj, a ja na su{a~koj
strani Rje~ine. Ve} je tada Fabrio bio veoma popularan, a mi, ostali de~ki po{teno smo mu zavidjeli jer nismo mogli na tako uspje{an na~in privu}i pa‘nju
suprotnog spola, iako smo i mi bili i mladi i »lijepi«. No, ostavimo sada to po
strani. Recimo ne{to o temelju njegova djela, barem meni osobito privla~noga.
To je, dakako, povijest. Dakle, udaljeno vrijeme, a manje pro{lost, dakle,
ju~er i prekju~er, iako, kao svi umjetnici, i Fabrio pi{e za dana{nju ~itateljsku
publiku, ali kao vrstan stvaralac, jasno, i za idu}e nara{taje. Jer, ako ni{ta, ni{ta dobroga ne ostavimo nasljednicima onda i sami ostajemo — nitko. Dakle,
ostavljam po strani njegov odnos koji se kre}e izme|u vrhunske umjetnosti i
obi~noga ‘ivota, izme|u onoga fiktivnoga, prekrasnog ili ru‘nog i stvarnog doga|anja. Jer, kako je zaista uspio do}i do pravoga povijesnog utemeljenja —
kako je to samo uspio kada nije {kolovani povjesni~ar niti se osposobio za historiografa? Kako je do{ao do onoga »ne~ega«, primjerice, u li~nostima Luthera
i Vla~i}a Ilirika u svojim »Reformatorima«, do ~ega nije uspio do}i ~ak niti jedan kultni Mate Balota, moj veliki mentor Mijo Mirkovi}, nema sumnje —
najbolji Vla~i}ev poznavatelj sve do danas, i to uop}e, a ne samo u Hrvatskoj.
Jer, zaista — jedno su ideali, moralna na~ela, etika, a drugo je stvarnost. A
takvih ima umjetni~kih i historiografskih na{a{}a u Fabrijevu djelu i vi{e iz
vremena daleke povijesti, donekle i iz pro{losti, poput zaista nevjerovatno provokativnoga dramskog ostvarenja, koje — u trenutku objavljivanja — za ‘ivu}e
na{e politi~ke, znanstvene i kulturne voditelje, veoma, veoma uvredljiva naslova: »^ujete li svinje kako rok}u u ljetnikovcu na{ih gospara?« (!). Dogodilo se
to 1969. godine, dakle u vremenu Hrvatskog prolje}a, danas kultnoga razdoblja
u na{oj pro{losti, koje su neki jedva uspjeli »pregrmjeti« (neki i u tamnicama).
Tako su onda{nji »nadle‘ni« i o{trije prigovarali {to u zasebnome broju »Kamova« Supilo nije samo Jugoslaven, ve} i Hrvat, a jedne rije~ke novine — uz
obavijest o istupu u jednoj rije~koj mjesnoj zajednici (upravna jedinica) da se
skine naziv ulice — u posljednji tren su izbacile ve} tiskarski slo‘eni napad na
zaseban svezak »Kamova«, jer da je posve}en Kvaterniku; ali, nisu znali da se
ne radi o usta{i Slavku, koji je 10. travnja 1941. god. po nalogu njema~ko–nacisti~kog okupatora proglasio kvislin{ku Nezavisnu Dr‘avu Hrvatsku, ve} o
kultnome hrvatskome simbolu, o Eugenu Kvaterniku iz dalekoga 19. stolje}a, i
k tome jo{ rakovi~koj ‘rtvi! Tako, Fabrio uglavnom zbog svoga voditeljskoga
urednikovanja u rije~kome ~asopisu »Kamov« morao se privremeno »skloniti«
u Zagreb, {to je, me|utim, ostalo zauvijek. A ja sam kao (prethodni) tajnik Ma-
113
tice Hrvatske u Rijeci gotovo zavr{io u zatvoru (posjedujem fotokopiju nerealiziranoga naloga za hap{enje), dok je moj nasljednik izgubio slu‘bu.
Fabrijevim definitivnim »micanjem« s mjesta glavnoga urednika ~asopisa
»Kamov« i preseljenja s obitelji u Zagreb (sre}om — nije izgubio posao) — prestao je izlaziti taj visokokvalitetan mjese~nik, pa ga ni ja nisam uspio spasiti
~isto bodulskom »manipulacijom« — uredio sam posljednji svezak »Kamova«,
posvetiv{i ga u cjelini ustani~koj 1941. god. Zapadne Hrvatske, u povodu 30.
godi{njice po~etaka NOB–a. No, ni ta »pravovjernost« (tada nisam bio ~lan
SKH) nije pomogla u i{~ezavanju Fabrijeva »Kamova«. (Samo usput dodajem,
jer to zaslu‘uje i opse‘niji ~lanak: kumovali su i Fabrijevi »prijatelji« i »kolege«
iz same Rijeke, te iz Istre i Zagreba, veoma zavidni zbog uspjeha Fabrijeva
»Kamova«. Danas u Rijeci izlazi »Novi Kamov«; a — kao sujetan ~ovjek — hvalim se, jer je predsjednik izdava~kog savjeta autor ovoga ~lanka).
114
Za jednoga profesionalnog, k tome jo{ i suhoparnoga historiografa i arhivista,
dosljednoga sljedbenika historiografske »[idakove {kole« kre}em u izlaganje, i
to citiranjem motta na po~etku ve} kultnoga romana N. Fabrija, »Vje‘banje ‘ivota. Kronisterija«. Taj tekst, naime, glasi ovako:
»Najgore je od svega {to biva pod suncem ovo: ista je kob svima, ljudsko je srce
puno zla, ludost je u srcima ljudi dok ‘ive, a potom se pridru‘uju mrtvima«.
Ispod stoji »Propovjednik 9, 3«.
Predla‘em ~itatelju — ponovno pro~itati taj tekst.
Mo‘emo li si zamisliti grozomorniji, stravi~niji sadr‘aj opisa ljudskoga, dakle i na{ega ‘ivota? Ima li jo{ ne{to takvoga? Na‘alost, ima. Pa i ja, koji sam
naviknut i na susrete sa zaista stra{nim zlom u ‘ivotu, tako u i svojemu rodu
pa i mojoj u‘oj obitelji, dakako, i u ‘ivotu drugih, prijatelja i kolega, pa u povijesti i pro{losti, a toga su prepuna ne samo na{a sje}anja, ve} i svakida{nja
iskustva, kako i brojne i na{e i strane arhivalije — ipak kao ~ovjek te{ko prihva}am ove Propovjednikove rije~i na rubu knji‘evnog djela. Jer, u njemu, u
skladu s time, o~ekujem samo mra~nja{tvo, ljudsko zlo, itd. Me|utim, na zadnjoj stranici toga istoga »Vje‘banja ‘ivota«, ponavljam: »Vje‘banje ‘ivota« — {to
je tiskano na talijanskom jeziku, a dolje, u zadnjoj fusnoti u romanu, u prepjevu Olinka Delorka i na hrvatskome jeziku, stoji samo jedna re~enica iznena|uju}ega sadr‘aja, kad se uzmu obzir ranije citirane Propovjednikove rije~i::
»To je ljubav {to kre}e sunce i sve zvijezde.«
A rije~i su to — ni vi{e ni manje ve}, Dantea. I upravo s time zavr{ava u
Fabrijevu »Vje‘banju« ona znamenita scena s Lucijanovim opro{tajem sa svojom ljubljenom.
I tako nas Fabrio upravo majstorski, kao pravi umjetnik rije~i kroz sadr‘aj
»Kronisterije« namjerno dovodi do misli — pa ipak Propovjednik nema pravo s
onim svojim stravi~nim zaklju~kom o u‘asnome ljudskome putu kroz ‘ivot.
Jer, »Vje‘banje ‘ivota« zaista ima smisla, ono stra{no ipak ne traje. Fabrio govori da zlo ipak ne caruje u ljudskome srcu, da upravo ima pravo slavni Dante,
koji je ~ak »pro{ao« i »pakao«, jer ljudska je ljubav, u ovome slu~aju prema
djevojci, ‘eni — najljep{e {to postoji upravo u tome istome ljudskome srcu, naravno, i prema roditeljima i djeci — pa ma kakvi bili. Bez te prekrasne, ljudske
ljubavi ne mo‘e biti ni ‘ivota na na{em planetu.
Vra}am se na po~etak: u znanosti — prijateljstva i divljenja prema umjetniku
ne mo‘e i ne smije biti. Samo tri primjera, podsje}anja radi: D’Annunzio je
zaista sjajan poeta, s knji‘evno–umjetni~kim djelom trajne, svjetske vrijednosti;
i divio sam mu se, skupljao njegove radove, divim mu se od mladena~kih dana.
Ali, kao ~ovjek osobno taj je sjajni poeta zapravo najobi~nija, morbidna, propalica; uz to, jo{ je i prvi fa{ist na svijetu, koji je u svojemu rije~kome eksperimentu isprobao sve ono {to su ba{ na njegovu ste~enome iskustvu u praksi,
talijanski fa{isti i njema~ki nacisti kasnije zdu{no prihvatili i jo{ vi{e usavr{ili.
Poeta samo nije imao konclogore smrti, plinska gubili{ta i krematorije, jer mu
je »dr‘avica« — Kvarnerska regenza — prostorno bila premalena, a vladanje
kratkovremeno. ^ak su i kr~ki Boduli — prvi na svijetu — izbacili sa svojega
otoka Krka toga prvoga fa{ista na tom istom planetu, pa je to i prvi oru‘ani
antifa{isti~ki uspjeh na Zemlji. Sli~no, isto tako sjajno je knji‘evno/umjetni~ko
djelo Ezre Pounda, znamenita s pravom u svjetskim razmjerima, a ne samo u
njegovom SAD–u, kao i Knuta Hamsuna u njegovoj Skandinaviji. Ali, prvi je
javnoga, fa{isti~koga kraljevsko–talijanskog, a drugi velikonjema~koga nacisti~kog opredjeljenja. [tovi{e, bili su i promotori toga — uz istodobni staljinizam — najve}ega zla koje je dio europskoga svijeta »podario« ~ovje~anstvu
u 20. stolje}u, a na ~ije tragove nailazimo ~ak i danas, na raznim stranama
svijeta. Sli~na je situacija i s pojedinim knji‘evnicima kojima nije bilo zlo, a jo{
i sada nije — staljinizam; takav je, primjerice, Dobrica ]osi}, koji se, k tome,
kao jedan od vode}ih dr‘avnih i politi~kih li~nosti, skladno i spretno pretvorio
u jednoga od glavnih nosilaca velikosrpske nacionalisti~ke, {tovi{e i neo~etni~ke ratne opcije. Knji‘evno–povijesno djelo D’Annunzija, Pounda i Hamsuna s
pravom se ocjenjuje najve}om pozitivnom ocjenom; politi~ko–povijesni dio njihova ‘ivota, me|utim, s pravom se ocjenjuje najni‘om negativnom ocjenom.
Sli~na je situacija i s hrvatskim knji‘evnikom i politi~arom dr. Milom Budakom, doglavnikom nacifa{isti~ke kvislin{ke NDH ~ije su se usta{e — da bi mogle do}i na vlast — odrekle grobova svih hrvatskih knezova i kraljeva, ~ak i
mjesta nastanka prvoga hrvatskog krsnog lista na hrvatskome jeziku, »Ba{}anske plo~e«, na kojoj je prvi put upisana i rije~ hrvatski uz ime hrvatskoga kralja.. A Fabrijevo djelo, pak, govori i o za~ecima jednoga o tih nedjela, stasaloga
upravo u nekada{njoj Rijeci..
115
116
Temelj djela N. Fabrija uglavnom su doga|anja i li~nosti iz povijesti, dakle iz
od nas udaljenoga vremena, a manje iz pro{losti, dakle, onoga {to se zbilo ju~er, prekju~er. Iako, dakako, kao i svi izvrsni umjetnici i Fabrio pi{e za publiku koja }e ga ~itati u trenutku izlaska djela iz tiska, ali kao stvaralac, jasno, i
za idu}e nara{taje. Jer, ako ni{ta/ni{ta ne ostavimo na{im nasljednicima, onda
smo i sami ni{ta/ni{ta, odnosno — nitko, ponavljam opet. Jer, on je zaista uspio do}i do pravoga povijesno utemeljenog trenutka u svojim djelima — ponavljam, kako je to samo uspio kada nije znanstveni historiograf? Jer, zaista —
jedno su ideali, moralna na~ela, etika, a drugo je stvarnost, {to napose stavlja
na ku{nju u analizi i interpretaciji ~ak i znanstvenike i stru~njake — historiografe. (O tome sam vi{e puta govorio i objavljivao tekstove, nekada i danas, o
tim »novokomponiranim histori~arima« i ulazio, a ulazim i sada i u javne sukobe s njima). No, i o tome u Fabrija ima dosta materijala.
Dakle — {to re}i i o njegovoj »Kronisteriji«, na prvi pogled rije~koga, a zapravo sva~ijeg — kako on ka‘e — »Vje‘banja ‘ivota«? Ali, svra}am pa‘nju na
ne{to drugo (analiza sadr‘aja zahtjeva dublji, znanstveni osvrt, s bezbroj bilje‘aka ispod teksta) — uprizorenju toga romana po popularnosti u Rijeci nikada, prije ni kasnije, nije bilo premca. Iako sam kao iskusni vi{edesetljetni istra‘iva~ povijesti toga, ~ak sam i sâm pisao i o povijesti rije~koga kazali{ta, nikako
nisam mogao utvrditi, a zaista mi je vi{e nego ~udno i sada — za{to je to djelo
gotovo odjednom i{~ezlo iz teatra? Jer, op}e je poznato: nikada se, npr., ni nogometni klub ne rje{ava trenera i igra~a s kojim klub uzastopno i dugo pobje|uje. Ali, eto, to ni{ta nije zna~ilo u slu~aju doslovce stalno dupkom punoga
rije~koga kazali{ta »Ivana pl. Zajca« s Fabrijevim »Vje‘banjem ‘ivota«. Dakle,
na teatarskim daskama koje ‘ivot zna~e. Kome je iz tada{njih politi~kih struktura, ili iz mo‘e biti — {to je vjerojatnije jer ljudska zloba nema granica — i
iz zavidnoga kruga njegovih vlastitih kolega, zasmetao golemi uspjeh kod publike toga zaista sjajnoga i stalno popularnog djela — ostaje jo{ uvijek nepoznanica.
I »Vje‘banje ‘ivota«, u tobo‘e obi~noj Kronici — »Kronisteriji«, za Fabrija povijest vi{e nije, uobi~ajeno — »u~iteljica ‘ivota«, negdje pro~itah. No, je li to zaista to~no? Pred vi{e od ~etrdesetak godina, koliko predajem na vi{im i visokim
{kolama te na fakultetima, stvorio sam formulu sa 5 slova N — »Nitko Nikada
Ni{ta Nije Nau~io — iz povijesti«. I danas povremeno ~ujem u na{im medijima
i drugdje tu formulu, pa i njezine komentare, a povremeno me pitaju i za tuma~enje njezina sadr‘aja. Ali, uglavnom se vi{e ne zna da sam izumitelj toga
zapravo kratkoga, ali preciznoga opisa tragedije koje je vi{e nego svjestan upravo umjetnik Fabrio. Jer, da nije tako — onda Fabrio ne bi ~ak u jeku na{ega
nedavnoga Domovinskog rata, kao predsjednik sredi{njega Hrvatskog dru{tva
knji‘evnika iz — ipak sigurne metropole Republike Hrvatske — osobno jurio
u obranu napadnutoga, ni vi{e, ni manje, ve} ~ak jednoga Gunduli}eva i Maruli}eva Dubrovnika! Jer, taj simbol slobode, kulture, cijeli jedan grad–spomenik,
hrvatskoga tisu}ljetnoga trajanja, potpuno neratno podru~je, dakle vojno–strate{ki i takti~ki neopasno — bio je napadnut od velikosrpske/crnogorske neo~etni~ke opcije i zapo~eto je ~ak i razaranje toga milenijskoga grada/spomenika.
Vjerojatno nikada ne bi stvorio, a to je u~inio ba{ ratne 1994. godine — i sjajno
djelo: »Smrt Vronskoga«. Jer, moglo bi se postaviti pitanje: kakvu, ina~e, mo‘e
imati vezu Tolstojev vi{e nego znameniti junak s velikosrpskom/neo~etni~kom
oru‘anom agresijom na na{u domovinu, u kojoj su ubijeni i mnogi mladi Rije~ani i moji Boduli? Ali, tu je i naknadna smrt drugih brojnih branitelja koji su,
u su{tini, ostavljeni od »nadle‘nih«, pa se, na‘alost, u nas i danas ubijaju, ali
sami sebe. I zatim, kakve veze na prvi pogled »Berenikina kosa« jo{ iz 1989.
god. ili »Triemeron« iz 2002. godine — imaju s nedavnom izjavom nama susjednoga, samoga vrhovnog dr‘avnika da su »Slavi« (Zlavi) — krvo‘ednjaci?
Na{i povijesno nepismeni politi~ari i novinari — svi su rije~ »Slavi« (Zlavi)
toga predsjednika dr‘ave preveli sa »Slaveni«! No, taj politi~ar ni u snu ne bi
rekao, pa nije ni izrekao »Slaveni«. Taj iskusni politi~ar i dr‘avnik savr{eno
to~no zna o ~emu se radi, on je ispravno upotrijebio stari iredentisti~ki naziv
jo{ iz 19. stolje}a pa, potom, fa{isti~ki naziv, ali koje imenuje — zajedno —
samo Hrvate i Slovence. Naime, Bugari, ^esi, Rusi, Srbi, Ukrajinci i drugi Slaveni ~asni su narodi i nacije, oni nisu »Slavi« (Zlavi). Jer, samo Hrvati i Slovenci — za iredentiste i fa{iste, a vidi se i iz sada{njih izjava neoiredentista i
neofa{ista — nemaju ~ak ni sada ne samo nacionalno, ve} ni narodno pa ni
etni~ko ime. Oni su jo{ uvijek samo barbari, necivilizirani, nasilni uljezi u tu|i,
talijanski teritorij, ti »Slavi«, tj. Hrvati i Slovenci bez jezika su i kulture, s
tamo nekakvim ~r~karijama koje zovu glagoljskim pismom i sa staroslavenskom Slu‘bom Bo‘jom, zamislite, jo{ iz ranog feudalnog srednjeg vijeka. Njima
ni{ta ne zna~i {to je ~ak i sâm papa Inocent 1248., a opet 1252. godine — »naredio« samome dragome Bogu da — pored poznavanja hebrejskog, ‘idovskog i
latinskog jezika — odmah izvoli nau~iti i hrvatski jezik (odobrenje glagolja{ke
liturgije i glagoljanja op}enito, dakle upotrebe hrvatskoga jezika senjskome biskupu Filipu i kr~kim benediktincima). A da su i te na{e sada{nje neznalice,
koje bi u mene i u drugih povjesni~ara kolega glatko i odmah pali ve} i na
prvom kolokviju iz povijesti, ~ak i samo ovla{ prelistali Fabrijevu »Jadransku
trilogiju«, a o~ito nisu, onda bi u hipu shvatili vi{e nego »~udan« i politi~ki
veoma »sadr‘ajan« istup toga stranog politi~ara, koji se usu|uje govoriti ~ak i
o »etni~kom ~i{}enju« Talijana s isto~ne obale Jadrana u II. svjetskom ratu i
poratnim godinama. No, pri tome ne uzima u obzir ni antifa{isti~ki Narodnooslobodila~ki rat protiv fa{isti~koga talijanskog Drugoga Rimskog Carstva i nacisti~koga Velikonjema~kog III. Reicha, u kojem su ovdje sudjelovali i ovda{nji,
autohtoni Talijani, ali i Talijani iz Italije, pa proizlazi da su u tobo‘njem
»etni~kom ~i{}enju« Talijana s isto~ne obale Jadrana sudjelovali i sami — Talijani!
117
118
Fabrio i ja, i svi ostali u starije smo vrijeme zavr{ili pu~ku {kolu a ja sam u
okupiranom Su{aku i zapo~eo {kolu kao podanik njegova carskoga i kraljevskog veli~anstva Vittorija Emanuela III. Savojskoga, vladara Drugoga Rimskoga Carstva. Tada mi je nametnuto talijanizirano ime Pietro, {to je jo{ razumljiv
prijevod s hrvatskoga, ali kako na talijanski prevesti i — Str~i}?! Pa sam, stoga, od 1941. do 1945. god. imao ~ak — 14 »talijanskih« prezimena! Gimnaziju
smo zavr{ili u Rijeci, a fakultete u Zagrebu. Ali, mnogi me|u nama, koji smo
ro|eni na isto~noj obali Jadrana, iako Hrvati — ve} u sebi imamo uro|eno
oduvijek kao svojinu, a u sebi nosimo sjajne i prekrasne dijelove naslje|a romanske civilizacije i latiniteta. Njima se uvijek, pa i danas divimo, dijelom s
njima smo tako|er i odgajani i odrasli, pa ih i danas nosimo ne samo u sebi.
[tovi{e, i javno se ponosimo usvojenim najljep{im dijelovima te romanske i latinske pa iz njih proiza{le potonje talijanske kulture i civilizacije. I tako treba
biti; pa se to ‘ivo osje}a i u Fabrijevim djelima. Ali, ta njegova djela, pa i na{e
postojanje na svoj zasebni na~in otkrivaju da u povijesti i pro{losti na isto~noj
obali Jadrana postoji i apsolutna ve}ina puka, koju ~ine {}avi i {}avuni, a to
zna~i galioti (»privezani za dvi zlizani daski«), tj. robovi, te boduli, a to, pak,
zna~i pseta.
Da smo se toga kao nametnute sramote oslobodili, svesrdno su nam pomogli i na{i, i moji ro|aci, na{i Talijani i oni koji su Talijani u Italiji. A {to se ti~e
povijesti sjevernoga primorja Hrvatske, tj. Istre, Rijeke i ostalih dijelova Kvarnerskog primorja — tu su nam pomogli, primjerice, uzori, poput velikanH —
Dobrila, Vitezi}, Bastian, Laginja, Spin~i}, Mandi} — sve redom hrvatski narodni preporoditelji, pa Gortan kao kultni simbol otporu slijedniku istoga nasilnika nad na{im preporoditeljima. Ali, u tome su nam neposredno pomogli,
primjerice, pa i na{i Talijani, tako i Fabrijeva visoke ~asti vrijedna mama Lina
ro|. Fiorentini, pa i ~estiti Talijani iz same Italije — moj teti}/zio dr. Antonino
Niola, pravnik iz Napulja, koji je kratko ‘ivio i radio u Rijeci, ali je zauvijek
sa~uvao po{teni odnos prema hrvatskom zavi~aju svoje ‘ene, moje tete, zatim
op}e poznati na{ Giacomo Scotti, koji je doseljenik iz Italije, ali se kao knji‘evnik, tako|er umjetnik, pa publicist s djelima iz povijesti visoke vrijednosti, te
kulturni radnik, »stvorio«, »izrastao« i jo{ uvijek plodno djeluje upravo u dana{njoj Rijeci. A sada je najve}i u tome u nas, dakako, upravo Nedjeljko Fabrio.
Ono {to ja i drugi hrvatski historiografi na pomalo pretjerani [idakov suhoparni, ali po{ten historiografski na~in iznosimo, Fabrio daje ne samo sjajnije, ve} i
dublje i bolje poniru}i svojim nervom umjetnika u sudbinu brojnih skupina ljudi, ali i pojedinaca, ~ak i u njihovu smrt, ali i u vje~nu ljubav. Pa tako i u
svojevrsnu tragediju »esula«. Pri tome, na stranu, {to ni mi gotovo nikada nismo imenovali kao »egzodus« i »esuli« a to ~inimo tek odnedavno — ono {to se
dogodilo onima stotinjak tisu}a Hrvata i Slovenaca. A ovi su, nakon otjerivanja
na tisu}e Austrijanaca, ^eha, Ma|ara, Nijemaca i Slovaka, doslovce protjerani
tako|er dr‘avnim kraljevsko–talijanskim, planiranim planovima i sredstvima
od 1918. godine i dalje iz Istre i drugih krajeva koji su silom tada{nje okupacije
kraljevskoga Rima i benevolentno{}u kraljevskog Beograda, potom, me|unarodnim ugovorima 1920. i 1924. god. definitivno pripali Kraljevini Italiji. Ali, oni
nisu »esuli«. Prema preostalima, dakle, prema apsolutno ve}inskome, hrvatskom puku (na sjeveru Istre — Slovenci) nastavljena je ve} poznata fa{isti~ka
politika silovite presije i denacionalizacije, utemeljena i dalje na me|uratnoj suradnji kara|or|evi}evskoga Beograda i savojskoga Rima. U okviru te politike je
(i nevini!) Vladimir Gortan, pri bijegu, s dr‘avne granice u Matuljima ponad
tada{nje Rijeke, s tamo{nje dr‘avne granice, od kraljevskih jugoslavenskih pograni~nih tijela vra}en u Kr. Italiju, u smrt u Puli. No, pa‘nja je ~ak u nas i
danas svra}ana samo na ono {to se zbivalo potkraj rata i u pora}u, prije i poslije 1945. godine, kada traje tako|er »egzodus« i »esulstvo«, ali samo ono ne{to
na{ih Talijana te brojnih talijanskih doseljenika iz Italije u me|ura}u. Ne spominje se, me|utim, da je u »esulstvo« oti{ao i veoma visok broj Hrvata iz ovih
krajeva u razdoblju te{kih gospodarskih prilika, te u 1944. god. probu|ene staljinisti~ke opcije i od tada njezine stalne presije, pa su se i oni deklarirali kao
Talijani; ali, uglavnom zato da bi preko Italije mogli pre}i Atlantik, svojim ro|acima koji su nerijetko u ameri~ke krajeve kao ekonomski emigranti po~eli
odlaziti jo{ u 19. stolje}u. Ali, pojedini ocjenitelji i interpretatori Fabrijevih radova, a to su samo knji‘evni kriti~ari, ne poznaju te dijelove povijesti na{e obale; ukoliko ih neki i poznaju, nerijetko ih ne razumiju, ~ak ni osnovnu potku,
niti stvarni povijesni kontekst na koji se oslanja Fabrio. Jer, tada{nja Rijeka —
ponavljam: grad na desnoj strani u{}a potoka Rje~ine — nije multietni~ko podru~je, niti i~iji rubni prostor, ve} je to prostor apsolutne ve}ine hrvatskoga
puka, a okolica je, k tome, sasvim hrvatska. No, na stranu {to interpretatori
povijesti isto~ne obale Jadrana na Apeninskome poluotoku ne znaju ili znaju,
ali namjerno falsificiraju i obmanjuju neupu}enu svjetsku kulturnu i drugu
javnost (talijanski je ipak svjetski jezik, a to nije hrvatski!); ali, ‘alosno je, pa i
vi{e nego ~udno kada tako ne{to opisuju i autori u nas, pa i oni koji se osvr}u
na Fabrijeva djela, koja, me|utim, ne daju podlogu za takve njihove interpretacije i ocjene.
Naime, apsolutno po puku velik dio hrvatskoga podru~ja Rije~koga zaljeva
Jadranskoga mora, od 18. st. dalje gospodarski, a time i politi~ki je u rukama
veoma tanke vladaju}e, uglavnom anacionalne strukture, koja ‘ivi mahom od
trgovine i djeluje apsolutno samo u svoju u korist, a time i u korist vladaju}ega, ma|arskoga kapitala. Gotovo sve te obitelji prilago|avaju se danoj situaciju, koju kreiraju stranci. Jer, najprije Be~, a potom Budimpe{ta u 18. st. »otkriva« da i oni »imaju« svoje more; tako, u prvoj polovini 19. st. Kvarnersko
primorje zovu »Littorale Ungarico« (u tada{njoj Rijeci izlazi i istoimeni list). A
do po~etka 20. st. Budimpe{ti postao je suvi{an tanki, odnaro|eni sloj dvadesetak rije~kih »patricijskih« obitelji, do tada ‘ivih ma|aronskih, ungare{kih opre-
119
120
djeljenja. Tada se ve}i njihov dio kre}e Rimu, postaju talijana{i pa su prihvatili
i sve iredentisti~ke zasade iznikle u drugoj polovini 19. stolje}a, a koje govore
i sve vi{e forsiraju tvrdnju o barbarstvu apsolutne ve}ine Rije~ana, tj. Hrvata.
Od 1918. god. skladno su se, pak uklopili u D’Annunzijeve protofa{isti~ke i potonje Mussolinijeve fa{isti~ke dr‘avne i dru{tvene planove i ostvarenja. Takva,
tada{nja Rijeka, me|utim, bila je suvi{na Rimu bez nekada{nje prostrane panonske — ma|arske pozadine, jo{, k tome, i s neposrednim rije~kim samo hrvatskim okoli{em. I k tome jo{ pokraj tada dobivenoga Trsta, te staroga posjeda Venecije, Ankone i Barija na tome istome Jadranu. Jer, ve} 1915. god. Londonskim ugovorom s Antantom, kada Rim napu{ta svoje vi{edesetljetne saveznike Be~ i Berlin, pa kre}e u rat protiv njih, tada{nju Rijeku Kr. Italija ostavlja
— Hrvatskoj! A mogla ju je mirno tra‘iti i dobiti. No, na kraju, iz unutra{njih,
politi~kih razloga (a i zbog dogovora me|unarodnog kapitala u vezi s rije~kom
veoma velikom i uspje{nom rafinerijom nafte), Rim je Rijeku ipak uzeo, ali tek
1924. godine. I, naravno, jedno od najve}ih — do 1918. godine — evropskih
lu~ko–industrijskih sredi{ta, gotovo odmah je i propalo, postav{i i ostav{i bezna~ajan gradi}, uostalom, kao i Pula, najve}i vojni pomorski arsenal goleme
Habsbur{ke Monarhije; jedva je pre‘ivljavala Opatija, do 1918. god. jedno od
vode}ih hotelijersko–turisti~kih sredi{ta Europe.
Upravo o takvoj situaciji pi{e Fabrio, vrstan znalac tih zbivanja, prate}i sudbinu i pojedinih obitelji, pripadnika u rasponu od hrvatskih, ma|arskih do talijanskih, anacionalnih osobina i opredjeljenja koja se, na kraju, sublimiraju i u
ma|aronstvu (Talijan Giovanni Ciotta, 19. st.), i u autonoma{tvu (Hrvat Ivan
Str~i}, 20. st.), i u arditsko–legionarskome protofa{izmu i u fa{izmu (Hrvat Nino Host Venturi, 20. st.), itd. A da bi jedan Zajc mogao postati veliki Zajc, morao je oti}i iz takve zavi~ajne svoje sredine, i k tome jo{ skrasiti se u — Zagrebu
Upravo kroz ta doga|anja i sudbine malih i drugih ljudi u njima, Fabrio je
maestralno prikazao kao hod brojnih nepogoda koje stalno prate taj svijet, stalno u rukama stranih gospodara. Pa je tako do{ao i do vrhunaca tih nesre}a —
pisao je i o onim drugim valovima »esula«, pa je umjesto nas histori~ara, prvi
u nekada{njoj SFR Jugoslaviji objavio i na hrvatskome i na talijanskom jeziku
to~an povijesni prikaz i ishodi{ta i toka te velike nesre}e, kao i drugih tragedija, naravno nepotrebno izazvanih od probu|enih u nas nasilnih, staljinisti~kih
struktura. Pri tome, i dalje se radi i o nekada{njoj Rijeci, gradu samo na zapadu utoka Rje~ine u Rije~ki zaljev — stalno nagla{avam, jer se ve} ~ak i u televizijskim emisijama u Italiji — kad se govori o nekada{njoj Rijeci, pokazuje
cijeli dana{nji grad Rijeka, dakle i podru~ja koja nisu bila dio nekada{njega
grada. Zbog toga {to o~ito i neki od dobrih prikaziva~a i ocjenitelja Fabrijeva
djela i u nas ne znaju o ~emu se stvarno u povijesti radi, evo, samo nekoliko
rije~i i tome.
Taj je grad nastao u prethistoriji, a potom je nosio ilirsko ime Tarsa; ali, ne
znamo tko je bio prvi — onaj na zapadnoj ili onaj na isto~noj strani potoka
Rje~ine. Kasnije se razdvojio u dva naselja, ono na isto~noj obali, visoko ponad
nje kao Trsat, a drugo na zapadnoj, ni‘oj strani obale kao Tarsatika. U doba
Rimskoga carstva ovda{nji Liburni (Iliri) postali su i ostali stolje}ima podanici
Rima, pa i ovamo sti‘u Romani. S propadanjem i propa{}u rimske vladavine,
Tarsatika i Trsat, kao i cijela Zapadna Hrvatska dijele istovjetnu sudbinu —
Rimsko carstvo se u V. st. definitivno gasi, pa se tada i poslije mijenjaju gospodari, me|u njima i gotski, germanski, bizantski, avarski, frana~ki itd.. Ali, njihovi etnosi — osim Romana i poromanjenih Liburna — ne ostaju trajno na
ovome podru~ju.
U me|uvremenu, ipak se po~inje dublje i temeljitije mijenjati i etni~ka situacija. Naime, prema vatikanskom izvoru iz 599. i pismu pape Grgura biskupu Maksimu u Solin 600. godine, prvi Slaveni na dana{njemu hrvatskom prostoru uop}e pojavljuju se u Istri. Dakle, sasvim je prirodno da su stigli i u rije~ko, kvarnersko podru~je, koje se neposredno dr‘i (Liburnijske) Istre. Ovdje su
se iz tih Slavena profilirali Hrvati i u apsolutnoj ve}ini od tada, tisu}u i vi{e
godina, do danas i ostali Hrvatima. Iz Romana, pak, profilirali su se i ovdje
Talijani, ali u znatnoj manjini, dok su Liburni sasvim i{~ezli.
U srednjemu vijeku mijenjaju se gospodari nad dijelovima rije~koga podru~ja — Hrvatsko Kne{tvo pa Kraljevstvo, Hrvatsko–Ugarsko Kraljevstvo, Habsbur{ka Monarhija. Gotovo samostalne su neke feudalne obitelji — knezovi Kr~ki/Frankopani, Devinci, Walseovci. Na svojim silovitim ratnim kretanjima ovamo sti‘u i Osmanlije, ali se ne zadr‘avaju. Trsat traje i dalje dok, ~ini se, Tarsatika zamire, ali opet o‘ivljava kao i Rika, kao grad Sv. Vida, s imenima na
hrvatskome, latinskom i talijanskom jeziku. Ali, stalno s hrvatskom ve}inom
puka. U 18. stolje}u, s okretanjem Habsbur{ke Monarhije morskim prostranstvima i merkantilisti~koj politici (utemeljenoj u prethodnome vijeku), vladaju}e dr‘avne strukture Trst i tada{nju Rijeku po~inju razvijati kao sna‘nija
trgova~ka i industrijska sredi{ta, i to Trst austrijskog dijela, a Rijeka ma|arskog dijela zajedni~ke Monarhije. U Rijeci se od postoje}e vladaju}e strukture i
do{ljaka tada stvara tanki, odnaro|eni, trgova~ki patricijski sloj dvadesetak
obitelji, pripadnika razli~itih narodnosti. Ali, o tome je ve} i ranije bilo rije~i.
O svemu tome i o drugome upravo na sjajan knji‘evno–umjetni~ki na~in Fabrio daje uvid i u korijene i u ishodi{te »talijanskoga« nastajanja tada{nje Rijeke, kao i odlaska — »egzodusa« i »esulstva« tobo‘nje samo talijanskoga, u
periodu od 1943. do pedesetih godina 20. stolje}a. No, ovdje treba dodati da ve}
1941. godine, s po~ecima antifa{isti~koga NOR–a, po~inju odlaziti pojedine skupine talijanskih doseljenika, jer su pravodobno shvatile da kao »kolonijalisti«
121
122
nisu po‘eljni od apsolutne ve}ine ovda{njega puka; a nakon sloma dr‘avnoga i
dru{tvenog fa{isti~kog sistema i sustava te hap{enja samoga Mussolinija, polovinom 1943. kre}e i drugi, »crni« val tzv. »esula«, a to su bili fa{isti i njihovi
suradnici. No, oba prva vala stvarnih, dakle, gotovo samih talijanskih »esula«
— gotovo se ne spominje i u Italiji u na{oj literaturi, kao {to se spominju idu}i
valovi.. Ti su valovi, pak, upravo i umjetni~ki sjajno obja{njeni i prikazani u
»Jadranskoj trilogiji« i u jo{ nekim drugim Fabrijevim djelima. Upravo se u
njima vidi ono {to namjerno ponavljam i dodajem: kao »esuli« prijavili su se i
brojni Hrvati koji su zbog poratnih, politi~kih (staljinisti~kih) i gospodarskih
tegoba krenuli kroz Italiju i oti{li putovima svojih predaka preko Atlantika.
I na kraju o ovoj velikoj povijesnoj tragediji na{ih i doseljenih Talijana, a
jo{ brojnijih Hrvata, ne{to sasvim osobno, samo u nekoliko rije~i; to sam ve}
rekao prigodom govora o Fabrijevu djelu u Hrvatskome narodnom kazali{tu u
Zagrebu. Naime, u liku Fabrijeva Lucijana i njegove ljubavi Emilije mo‘e se
vidjeti i autora ovoga ~lanka i njegove prve ljubavi, »Male«. ^itatelji te{ko mogu zamisliti da s toga istog rije~kog ‘eljezni~kog kolodvora, dva puta, u posljednji tren s vlaka za Italiju mene su, prvi put rasplakana skidali moja mama, pa
drugi put — bio sam ljut i opirao sam se fizi~ki — ujak, jer je u Italiju, u
»esulstvo« odlazila moja Talijanka, prva ljubav u mome ‘ivotu, moja i »Mala«.
Imali smo 15–ak godina. Naime, njezin veoma ~estit i ljubazan tata je podr‘avao na{u ljubav, vidjev{i u nama svoju mladost, a bio je protiv o{trih, narogu{enih sinova, starije bra}e moje »Male«. Njezin je tata sa ‘eljezni~kog kolodvora uspio telefonski dobiti na{eg susjeda na su{a~koj Krimeji, ovaj obavijestiti
moju mamu — da se sakrivam u vlaku. Eno je, moja Talijanka »Mala« ‘iva je
i zdrava i danas u Rimu, ~uli smo se i vidjeli vi{e puta, sretna je baka ~ak i
vi{e unuka, a ja samo »Maloga Dedina Pipina Malog«. Odavno sam joj poslao
Fabrijev roman o nama, o Emiliji i Lucijanu.
I jo{ ne{to — jer }u o tome opse‘nije na drugome mjestu — o »~istoj« njegovoj
»povijesnoj esejistici«, {to njegovi recenzenti i kriti~ari, naklonjeni mu ili ne,
tuma~e samo kao »knji‘evnu esejistiku«, eventualno kao »knji‘evnu povijesnu
esejistiku«. No, za mene je njegova knjiga »[tavljenje {tiva. Eseji i sinteze«,
zbirkom od svega tri teksta, objavljenoj 1977. god. u Zagrebu (tada je ve} bio
autor tri knjige proze, jedna s dramom, te dvije knjige — opet eseja) sasvim
povijesnoga karaktera, po mnogo ~emu, ~ak i historiografska.
Fabrio se ni u njihovim sadr‘ajima, dakako, nije odricao svoga umjetni~koga talenta, a pogotovo ne i nadahnu}a. Prvi tekst: »Tr{}anska knji‘evnost i
slavenski jug«, najopse‘niji je, ima ~ak blizu 200 tiskanih stranica, a govori o
do Fabrija slabije poznatom Trstu kao jednome od bitnijega sredi{ta za ‘ivot
cijeloga ju‘noga slavenstva. Jer, i danas je u hrvatskoj javnosti poznato da je
Trst talijanski i slovenski grad, ali ne da je i hrvatski, i gr~ki, srpski — itd. A
Fabrio je na dno stranica svoje goleme radnje upisao ~ak 156 bilje‘aka, uobi-
~ajeno u nas zvanih fusnota, dakle, va‘an dio znanstvenoga aparata u znanosti
op}enito, a u historiografiji napose. U toj radnji, uglavnom, ra{~lanjuje djelo
Pier Antonija Quarantottija Gambinija (1910–1965), Enza Bettize (1927) i Fulvija Tomizze (1935); najpoznatiji u nas i danas su posljednja dvojica. Autor ra{~lanjuje njihova stajali{ta o ratnome i poratnom »neobi~nom« zbivanju i doga|anju u tr{}anskome, istarskome i — dijelom — dalmatinskome obalnom podru~ju, u na~elu za njih talijanskome nacionalnom prostoru. U idu}oj studiji
rije~ je o »Deset pristupnih varijacija na temu Julije Roaurer«, u nas gotovo
zaboravljenome stvaratelju — »uz Marijana Deren~ina najplodnijega dramatika
tre}eg razdoblja gra|anske drame u hrvatskoj knji‘evnosti, onog dakle razdoblja
{to se poklapa s vladavinom Khuena Hédevaryja (1883–1903)«. I posljednja, tre}a rasprava u ovoj knjizi tako|er ne upu}uje ~itatelja u to da je mogu}a, zapravo, povijesna interpretacija odre|enog vremena, osim, dakako, u znalaca koji
mogu ipak naslutiti da se radi o povijesnim zbivanjima: »Uvod u ~itanje romana ’Vuci’ Milutina Cihlara Nehajeva«. [tovi{e, Fabrio i aktualizira, naslovom
ve} prvoga poglavlja: »Suvremenost kao tradicija hrvatskoga povijesnog romana«. jer, radi se o najbitnijemu, {to Fabrio iskazuje ve} u prvoj re~enici: »Temeljno je slijede}e: pitanje hrvatske dr‘avnosti jest kota~ zama{njak ne samo ustrojstva povijesnog romana u Hrvata, nego i same njegove pojavnosti«. A radi se
o razdoblju zaista »vukova«, o slavnome Krsti Frankopanu, koji se znao suprotstaviti i Mle~i}ima, i Habsburgovcima, i Osmanlijama. A kad na kraju ovoga
Fabrijeva priloga u zagradama primijetimo upisano: »(1971)«, onda nam je sasvim jasno u kontekstu kojih je povijesnih zbivanja u Hrvatskoj (i u ostaloj
Jugoslaviji) »stvorio« taj autorov prilog.
Rekoh, me|utim, da sve tri studije zaslu‘uju podrobnu historiografsku
analizu i intepretaciju, pa }u to i u~initi te rezultat objaviti na drugome mjestu.
Nedjeljko Fabrio — namjerno ponavljam zbog mojih historiografa/kolega, koji o
tome manje ili ni{ta i ne znaju, a pro~itat }e ovaj ~lanak — odavno je u{ao u
povijest knji‘evnosti, i na{u i ostalu, europsku, i to veoma plodno, prijevodima
djelH i na vi{e jezika. A ta su doga|anja i svojevrsna paradigma onoga {to se
doga|a i danas, jer, velikotalijanska i velikosrpska nacionalisti~ka opcija ni danas nije se odrekla, ~ak nije ni zamrzla svoje djelovanje. [tovi{e, za mnoge iznena|uju}e — pojavila se i tre}a, velikoslovenska nacionalisti~ka opcija, koja
tako|er govori o »svojoj« granici usred Rijeke, na Rje~ini, samo {to je za nju
zapadna obala nije talijanska hrvatska, ve} — slovenska! ^ekamo samo da se s
osamostaljenjem Kosova i smirivanjem tamo{nje situacije opet pojavi velikoalbanska opcija, ~iji su me zastupnici 80–ih godina javno napali u Pri{tini, kad
sam se za~u|eno nasmijao jer — Albanci su Iliri, a u blizini Rijeke nalazi se
slovenska Ilirska Bistrica, dakle, Velika Albanija pokriva i — Rijeku. Sre}om,
Fabrio je svoje knji‘evno umije}e upotrijebio tako da je povijesti, pa i malome
123
i velikome nacionalizmu u njoj, tako i u rije~kome podru~ju pri{ao druk~ijim
odnosom, ali to ~ini i prema sada{njosti. Veoma je ‘ivo radi{an i danas, {to je
s pravom pridonijelo da postane i dobitnik Herderove nagrade, zagreba~ki sveu~ili{ni nastavnik, ~ak i redoviti ~lan — akademik na{e najvi{e znanstvene i
kulturne institucije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Pisao sam ve}
pone{to o njemu u povijesnom kontekstu njegova objavljena djela. Me|utim,
ovaj sam ~lanak — na temelju priop}enja na znanstveno–stru~nome skupu u
organizaciji izdava~a ovoga temata — napisao i iz jednoga sasvim prozai~nog
razloga. Naime, uvjeren sam, ovaj ~lanak mora postati dodatan motiv i meni, a
uvjeren sam i drugima, napose mla|im i mladim historiografima da jo{ bolje i
dublje od mene u|u u sr‘ Fabrijeva djela, a to je njegov povijesni kontekst, bez
kojeg bi mnogo toga, napose u Rijeci i rije~kom podneblju, i danas bilo neotkriveno. Rado se nadam da }e se ostvariti ta moja ‘elja u pogledu daljega prou~avanja i izno{enja u javnost rezultata istra‘ivanja, dakako, i na temelju uvida u
sadr‘aj i ostalih ~lanaka tiskanih tako|er u ovome tematu u ~ast Nedjeljka Fabrija.
124
125
Subotnje prijepodne ranoga, ali ve} vru}ega ljeta. Po~etak srpnja 1998. Kafi} u
neposrednoj blizini tre{njeva~koga placa. Danas gotovo posve identi~noga onome iz slavne [pi{i}eve {ansone. Nedjeljom, naime, na dijelu tr‘nice gdje se prodaju male ‘ivotinje, jo{ se uvijek mogu na}i orija{ki, svijetlosme|i (lihtkapuciner, kao {to Krle‘a U agoniji opisuje boju jednoga konja) belgijski kuni}i, razne {arene papigice, ali i njihovi kri‘anci s kanarincima ili ~e{ljugarima, pa u
kartonskim kutijama rasni psi}i, ali i pravi avlijaneri — a tako mje{ance duhovito naziva moj prijatelj Pavao Pavli~i}, pokatkada znade ovdje biti i patuljastih
kozica i jar~i}a, pokoja vjeverica, obi~nim, ali i apartnim vrstama golubova i
prepelica ni broja se ne zna, a da ne spominjem vesele obitelji hr~aka koje solisti~ki, ili u paru, sitnim no‘icama tjeraju omiljele im igra~ke, drvene ili plasti~ne kota~i}e u njihovu mini–Prateru.
Sjedimo pod tamnomodrom tendom koja samo donekle {titi od nesnosne
vru}ine. Istom su bojom tkanine presvu~eni i slamnati naslonja~i. Nadomak je
Nelkov refugium secretum. Na{li smo se, kao i mnogo puta do tada u Sveu~ili{noj knji‘nici, pa nakon obavljena posla odlu~ili ostatak jutra provesti zajedno.
Pijemo kavu, listamo novine, razgovaramo o sva~emu, ali i ni o ~emu. Ne
pronalazimo neku zanimljiviju temu koja bi potakla ‘ustriju raspravu. Zapravo
lijeno ~ekamo neki unutarnji ili izvanji poticaj koji bi nas mogao nagnati na
bilo kakvu aktivnost. Prava ljetna fjaka. Uskoro }emo obojica napustiti Zagreb
u smjeru sjevernoga Jadrana. I dalje vi{e {utimo, no vodimo dijalog. Kad sam
ve} pomislio kako }emo se razi}i gotovo bez rije~i, odjednom se, u daljini, po~elo zbivati ne{to zanimljivo. Na{em se stolu, dolaze}i iz smjera tr‘nice, primi~e poznata, nadasve simpati~na fizionomija i korpulentna figura. Ne zna{
pribli‘ava li nam se bolno–sjetni Sulejman na svr{etku sna o zauzimanju Sigeta (o Zrinski, o Zrinski i ti }e{ za mnom po}’), autoritativni i duhoviti gazda
126
Marko dok spominje Eru (napr‘ica drska, sve mu zube u grlo bio sprska!), plemeniti Wotan iz finala Walküre opra{taju}i se od k}eri Brünhilde (leb’ wohl,
du kühnes, herrliches Kind!), tajanstveni ukleti Holandez (die Zeit ist um), dostojanstveni Ramfis ili pak dijaboli~ni Jago (testimon è il sol ch’ io miro) iz
nezaboravne zakletve s Jo‘om Gosti~em u drugome ~inu Otella.
S dvjema nebesko–modrim plasti~nim vre}icama ovje{enima o zape{}a lijeve i desne ruke, priproste ambala‘e iz koje je virila blitva, pa ljetna zelena
salata, rumenile se i prve doma}e raj~ice, pozorno je oko moglo u njima nazrijeti i ru‘i~aste breskve, a da je u toj spizi bilo i riba i razli~itih plodova mora,
pokazat }e se to~nim tek na zavr{etku ove pri~e. Na{em se, dakle, stolu, hode}i
u smjeru svoga stana za koji je Nelko znao da se nalazi tik do kafi}a gdje smo
se smjestili, primicao majesteti~no–korpulentni bas–bariton svjetskoga imena,
jedan od omiljelih pjeva~a obojice subotnjih dokonjaka — Tomislav Nerali}.
Nije nas primje}ivao, koraka o~ito usmjerena prema vlastitoj ku}i kamo je,
na vrijeme (jer podne se uskoro primicalo) naumio donijeti namirnice kupljene
na tre{njeva~kom placu za subotnji objed. Ugledav{i dragu fizionomiju, gotovo
smo uglas, u duetu, poviknuli: dobar dan, dragi maestro, kako vas je lijepo opet
jednom vidjeti, kuda ‘urite, sjednite na ~asak, popijte s nama kavu, ima jo{ vremena do objeda. U tom je dvopjevu Nelkov glas bio dominanta. Uostalom, kao
i uvijek kada je rije~ o glazbi, postaje on neosporni vo|a dionica u na{emu dru{tvu. Gospodin Nerali} na{ je poziv prihvatio sa zadovoljstvom, uz blagu ogradu kako ne}e mo}i dugo ostati, jer da ‘enski dio obitelji, onaj u kuhinji, o~ekuje komponente budu}ega objeda koje se, eto, za sada, jo{ uvijek nalaze kod njega u tim dvjema vre}icama. Obe}ali smo da ga ne}emo dugo zadr‘avati, neka
zastane na trenutak, tek toliko da malo porazgovaramo.
Prizivam u tren iz zaborava razdoblje od 21. o‘ujka do 16. srpnja 1987.
godine, kada smo osam puta uzastopce, bez ijednoga propu{tenoga takta, sjedili, obi~no jedan do drugoga, Fabrio i ja na zagreba~kim izvedbama Wagnerove
Walküre. Intendant je tada bio Karlo Kraus, ravnatelj opere Vladimir Beni}, a
drugi dio Ringa izvodio se u re‘iji njema~koga gosta Hans Petera Lehmanna i
pod dirigentskom palicom Mira Belamari}a. Wotana su, naizmjence, pjevali Nicolas Hristou i na{, danas na‘alost ve} pokojni Neven Belamari}, u ulozi Fricke alternirale su Ru‘a Pospi{–Baldani i Zlatomira Nikolova, Sigmund je bio
Stojan Stojanov, Sieglinda Ivanka Boljkovac, a Brünhilda Bla‘enka Mili}. Nelkova i moja privr‘enost toj izvedbi, mo‘da ~ak i zaljubljenost u nju, postala je
me|u teatarskim ljudima predmetom razli~itih komentara. Od onih dobronamjernih (kako se opet pojavio jedan segment publike odan bayreuthskom majstoru, {to je poznata ~injenica u sociolo{koj i muzikolo{koj analizi posjetitelja svih
velikih opernih ku}a, na {to je u jednom svom entrefiletu upozorila i poznata
operna kriti~arka), do, dakako, onih zlobnih i zakulisnih ogovaranja kako se
nas dvojica pravimo va‘ni, ‘ele}i biti primije}eni ba{ na svakoj Walküri. Na
takve primjedbe, a posebice pak na zlo~esta naklapanja nismo se osvrtali, pa
smo, ne daju}i se smesti, do~ekali, sredinom ve} jarko–vru}ega srpnja, posljednju izvedbu u sezoni. U kazali{noj su upravi, ali i u ansamblu znali za Nelko-
vu i moju odanost Wagnerovu djelu, pa je nakon osme izvedbe, u garderobi
Ivanke Boljkovac (a tamo se uvijek, nakon svake predstave, mogao prona}i kakav pikantni zalogaj i dobra ~a{a vina) uprili~ena mala sve~anost na kojoj su
dvojica revnih wagnerijanaca dobili po bocu pjenu{ca, dok se razgovor, o glazbi
i dakako operi, protegnuo te ve~eri dugo u no}. Protekla je, naime, sezona na
pozornici nacionalnoga kazali{ta bila satkana od gotovo uvijek zvjezdanih trenutaka. Izvodilo se, danas nezamislivih, petnaest svjetskih i nacionalnih opernih naslova! Evo samo nekih: Zrinjski, Ero, Don Giovanni, Traviata, Tosca,
Trubadur, Norma, Otello, Seviljski brija~ i Nabucco. Danas nepojmljiva rasko{!
Sje}aju}i se te sjajne sezone, sa ‘alo{}u sam morao i konstatirati da Nerali},
tada, Wotana vi{e nije pjevao. Tako smo na zagreba~koj pozornici ostali prikra}eni za jednu od njegovih najve}ih uloga.
Nije ga vi{e pjevao na sceni. Ali pjevao ga je nama, u tre{njeva~kom kafi}u.
Priznajem, pomalo i kao odgovor na moju provokaciju kojoj se Nelko ubrzo pridru‘io. Znaju}i iz ranijih susreta s njime da je umjetnika lako nagovoriti na
prisje}anja iz bogate karijere, spomenuv{i, priznajem i pomalo lukavo, da sam
se divio njegovu zagreba~kom Holandezu, a posebice Hansu Sachsu u Majstorima pjeva~ima 1970. Ustanoviv{i kako ~uvenu pjeva~u godi moje prisje}anje (a
bila je to zapravo priprava za nastavak namjeravanoga dijaloga), zapitao sam
izravno i odmah: Kako ste, dragi maestro, pjevali Wagnera u Berlinu Be~u,
Hamburgu, Buenos Airesu, Rimu i na mnogim drugim svjetskim pozornicama?
Uvijek njema~ki, ili mo‘da u prijevodu? (Znao sam da Talijani, obi~no, a [panjolci ponekad — Wagnerove muzi~ke drame prevode, {to, na neki na~in, poni{tava bitne elemente njihova ugo|aja, drasti~no se protive}i autorovu duhu
glazbe.) Odgovor nije trebalo dugo ~ekati. Isprva sotto voce, a malo pomalo sve
glasnije, gotovo na granici con tutta forza, za~ule su se, nama poznate, a ostalim posjetiteljima kafi}a posve ~udne glazbene fraze. Wotan koji se upravo vra}ao s tre{njeva~koga placa na zaprepa{tene se poglede, pa i geste koje su udaranjem prsta u ~elo htjele nazna~iti kako za na{im stolom ne sjede ba{ posve
zdravi ljudi, nije obazirao ni na {to. Kratkim zapjevima na brojnim svjetskim
jezicima, nimalo sordinirano, obja{njavao je bitne zna~ajke svojih svjetski poznatih wagnerijanskih interpretacija, kao i razli~ite nijanse u njima te {to su sve
od njega, u brojnim ulogama (je, peval sam sve kaj je za moju glasovnu lagu
Wagner napisal) zahtijevali i uspjeli dobiti slavni svjetski dirigenti na ~elu s
Karlom Böhmom. Nelko je u‘ivao, ali i dalje provokativnim pitanjima na{ega
Wotana poticao na sve opse‘nije citate i iz drugih poglavlja operne literature.
Bilo je tu podosta Verdija (naro~ito su se isticali navodi iz Don Carlosa, i to iz
obje basovske uloge, Kralja Filipa i Velikoga inkvizitora), pa ruskih majstora
(Knez Igor i Boris Godunov), Richarda Straussa (Barun Ochs iz Kavalira s ru‘om), ali i nekih epizoda iz komi~nih opera, pa ~ak i opereta te posve suvremenoga repertoara (rano be~ko i kasno berlinsko maestrovo razdoblje), djela za
koja mi nismo znali da su uop}e napisane, a nekmoli da ih je Tomica Nerali}
pjevao. A onda se, u jednoj kratkoj generalpauzi (i pauza je muzika, govore teoreti~ari), javila slika iz nedavne pro{losti......
127
* * *
128
Srpanjska ve~er 1987. Zagreba~ka Univerzijada. Kulturni je popratni program
obilat i reprezentativan. Naro~ito onaj glazbeni i operni. Lorin Maazel ravna
Zagreba~kom filharmonijom u Ciboni (Beethovenova Deveta), u nacionalnom
teatru muziciraju Zagreba~ki solisti i Ru‘a Pospi{–Baldani, ali za moj je ukus
vrhunac tadanjega glazbenog tjedna bila predstava Tosce. U naslovnoj ulozi bugarska zvijezda ve} tada svjetske reputacije — Raina Kabaiwanska. Primadonu, po Nelkovu prijedlogu i kona~no uspjelu nagovoru, ~ekamo na gluma~kom
izlazu. To mi se nije dogodilo ve} to~no trideset godina, od 9. lipnja 1957., kada
sam kao student na svr{etku prve godine, jo{ jednom, sada u ‘ivo, ‘elio vidjeti
Vivian Leigh nakon nezaboravne Lavinije u Shakespeareovu Titu Androniku,
tada ve} svjetski poznatoj, a danas neprijeporno antologijskoj predstavi Petera
Brooka. Pojavila se na gluma~kom izlazu u opravi boje svijetle maline, potpisala nekoliko kazali{nih cedulja i automobilom se udaljila u, za nas tada, nepoznatu pravcu. Mnogo sam kasnije doznao da slavna glumica nije bila imuna na
udvaranja {armantnih mu{karaca (sir Lawrence Olivier, njezin suprug, sve je
te Seitensprünge, ka‘u, velikodu{no tolerirao), a tako je bilo i u Zagrebu. Kada
se lady Vivian, nakon proplesane no}i u Ritz–baru na po~etku Petrinjske ulice
gdje su zidove tada jo{ resile Murti}eve freske koje je netko, kasnije, nemilosrdno barbarski sastrugao, i kada se, dakle, primadona opskrbljena dovoljnom
energijom a sve uz pomo} {kotskoga destilata, uputila na kasnono}nu, odnosno
ranojutarnju vo‘nju automobilom — Zagreb and his sourroundings by night u
dru{tvu jednoga od na{ih najboljih nogometa{a svih vremena, plavokosoga zagreba~kog Tre{njev~anina u bilome dresu, zvanoga Bajdo, nije ni slutila da }e
finale te kratkotrajne romanse zavr{iti groteskno. Detalje je, naravno, znao,
kao {to je i ne malu koli~inu takvih pikanterija znao i potom ih samo odabranome krugu distribuirao, dragi moj profesor Ivo Herge{i} (ina~e jedan od najlucidnijih kriti~ara tadanjega Brookova zagreba~koga gostovanja). Ako je profesoru vjerovati, budu}i napada~ Bologne (upravo je tada bio pred potpisom prvoga legitimnog jugoslavenskoga profesionalnog ugovora s nekim stranim klubom), u svom je Volkswagenu poveo svjetsku filmsku i kazali{nu zvijezdu prema sjevernim dijelovima zagreba~ke okolice. Negdje pred prvim zavojem sljemenske ceste, dvoje se zanesenih umjetnika (jer i Bajdov je nogomet, sje}am se
dobro, bila istinita i velika umjetnost) na{lo u grabi pokraj ceste. Te se no}i
nisu mogli izvu}i. Na koji su je na~in proveli u malenoj automobilskoj kabini
nije poznato. Profesor je govorio kako posjeduje informacije da su dvoje no}nika (tako Marin Dr‘i} u Noveli od Stanca naziva raspojasane mladi}e koji tumaraju dubrova~kim no}nim ulicama) iz neugodne situacije, u svitanje, izvukli
lugari uz pomo} lanaca i traktora. Brojne fotografije o opro{taju Royal Shakespeare Company na Zagreba~kom kolodvoru, istoga dana oko podneva kada je
slavna dru‘ina krenula put Ljubljane, svjedo~e kako se sir Lawrence, u prugastu, sivu odijelu, dostojanstveno rukovao sa svojim doma}inima, a lady se Vivian, sada u putnom, distingviranom kostimu, s bijelim {e{iri}em na glavi, ko-
ketno smije{ila, dr‘e}i u ruci nje‘ni buketi} cvije}a. Mo‘da su to bile svjetloplave poto~nice, jer njezina je romansa sa slavnim centarforom zavr{ila upravo
uz podsljemenski potok.
Fabrijeva ustreptalost na opernim izvedbama i na koncertima poznata je. Plje{}e, vi~e bravo, znade i zatoptati nogama, ali prosvjedovati ga jo{ (glasno!) nisam ~uo, premda je i za takve reakcije bilo prigoda. Jednako je tako poznato
i njegovo odu{evljenje interpretima kada nakon nastupa, mo‘e s njima, tête à
tête, izmijeniti po koju rije~ ili komentirati njihov nastup. Jedan se takav susret
naglo vratio u sje}anje, pa sam po~eo zapisivati...
Ve} sam spomenuo kako smo Nelko i ja ~ekali u kasnu subotnju ve~er 13.
lipnja 1987. pred tzv. gluma~kim izlazom Rainu Kabaiwansku nakon njezine
nezaboravne interpretacije Puccinijeve Tosce. Bila je topla kasnoproljetna no},
u‘ivali smo u interpretaciji pjeva~ice koja je tada bila na pragu svjetske slave
(a da ju je i postigla, svjedo~i i podatak kako je nedavno, na misi zadu{nici,
prvih dana 2007., u Modeni, pjevala nad Pavarottijevim odrom kao jedna od
najdra‘ih partnerica slavnoga tenora) i nakon izvrsne izvedbe htjeli ~estitati
istodobno vrhunskoj Tosci, ali i neodoljivo {armantnoj divi. Njezini partneri te
ve~eri, zagreba~ki prvaci, Stojan Stojanov kao Cavaradossi i Ferdinand Radovan kao Scarpia ve} su pro{li mimo nas. Dobro smo se poznavali, ali smo im
u trenutku mimoilaska pru‘ili ruke gotovo konvencionalno, uz nekoliko rutinskih ~estitarskih rije~i ({to ba{ nije bilo gospodski), ne zapodjenuv{i nikakav
prisniji razgovor, {to ba{ nije na{ obi~aj. Mo‘e nas, mo‘da, jedino ispri~ati nervoza i{~ekivanja. Nije potrajala dugo.
Nekoliko trenutaka kasnije, na malim izlaznim vratima kazali{ne portirnice, pojavila se Ona... Iza{la je sigurna, zericu i koketna koraka, s buketom ‘utih ru‘a u naramku, slavna primadona. Spustila se niz onih nekoliko stuba na
plato ispred teatra ogledavaju}i se pomalo nervozno lijevo–desno, kao da nekoga o~ekuje. Bila je odjevena u duga~ku, svilenu, svjetlomodru haljinu (za tu
koloristi~ku nijansu nebeskoplave Talijani rabe izraz celeste) rukavi su sezali
do lakata, a {iroki ovalni izrez koji je otkrivao bijela ramena akcentuirao je i
obrise ~vrsta njezina poprsja. Preko ramena, da taj pomalo izazovni décolleté
ne bi ve} na prvi pogled izazivao pretjeranu pozornost, prebacila je bijelu polarnu lisicu, ~ije su preparirane no‘ice u funkciji srebrom provi|ene kop~e, nesta{no padale u onu zamamno oro{enu udolinicu {to se nazirala ispod oprave.
Na trenutak sam se sjetio pri~e moje bake Eme, koja je pri spominjanju na{e
slavne sopranistice Milke Ternine, znala govoriti kako je svr{etkom travnja
1922. u rano poslijepodne (predstava je po~injala u 16, a zavr{avala nakon 22
sata!), dolaze}i iz na{e ku}e s ruba Potkove na prvu hrvatsku premijeru Wagnerova Parsifala u djedovoj re‘iji, vidjela Terninu kako majesteti~no izlazi iz
ko~ije pred teatrom ogrnuta tzv. Sommerpelzom s briljantnim dijademom u kosi. Samo sam od nje ~uo za taj specifi~ni krzneni odjevni accessoire koji se nosi
129
isklju~ivo ljeti (o ~emu govori i ime odjevnoga predmeta), ogr}e tek ramena,
a mo‘e, kao u ovom slu~aju, biti od bijeloga ili srebrnoga lisi~jeg, ali u najskupljim varijantama, i krzna zerdava, odnosno svijetloga nerca. Takvo se ljetno krzno u Zagrebu u moje vrijeme vi{e nije vi|alo, a danas ga se mo‘e spaziti jedino jo{ na televizijskim ekranima kada se prenose otvorenja sve~anih igara
u Bayreuthu ili Salzburgu.
130
Ugledav{i slavnu divu na trenutak samu, napustio me Nelko i krenuo prema
njoj. Pristupiv{i smjerno, naklonio se i dok mu je Kabaiwanska pru‘ala ruku,
naviknuta na takve situacije iz velikih opernih metropola kada na svr{etku
predstave obo‘avatelji do~ekuju svoje ljubimce cvije}em i njihovim fotografijama nastoje}i dobiti i autograme, Nelko je nje‘no, ne bez skrivena strahopo{tovanja, najprvo poljubio ruku velike pjeva~ice, a onda prignuo desno koljeno,
kleknuo pred nju kao da se nalazi pred pokaznicom u crkvi ili na tijelovskoj
procesiji, zagledao se sanjarskim pogledom u njezine o~i i, dobro se ~ulo, prozborio s ushitom: la ringrazio, gentile signora, era una serata meravigliosa. Primadona je bila pomalo zbunjena. Kleknuo je pred nju ozbiljan ~ovjek od pedesetak godina (ne bi mu se, tada, reklo da }e ih ubrzo navr{iti!), drugi u njegovu dru{tvu (moja malenkost), stoji postrance nijem i zabezeknut, njezine
pratnje koju nedavna Tosca o~ito o~ekuje jo{ uvijek nema, pak {to }e s ovom
dvojicom adoranata od kojih onaj prvi polako ustaje i zapodijeva razgovor na
talijanskom koji se odvija u okviru konvencionalnih fraza (gdje }ete nastupiti
nakon Zagreba, kako Vam se svi|a na{ grad, kako pak ovo prelijepo kazali{te).
Nelko pita, a primadona, i opet naviknuta na sli~ne situacije, odgovara rutinirano, pristojno, ali na granici nestrpljenja, jer ona bi o~ito nekamo po{la, a
ovaj s izvrsnim talijanskim gnjavi, molestira i dalje, a onaj pak drugi koji se
povremeno ubacuje u konverzaciju sa svojim pu~ko{kolskim talijanskim, nemaju namjeru tako brzo oti}i. Sti{}e netom slavljena Tosca cvije}e uz alabasternu
bistu, o~ajni~ki svr}e pogled lijevo–desno, jer netko mora do}i te je izbaviti iz
situacije koja joj postaje enervantno dosadnom.
U to se na, njezinu sre}u, na vratima gluma~kog izlaza pojavio ve~era{nji
dirigent, maestro Vladimir Beni}, tada i direktor Zagreba~ke opere. Otu{iran,
u besprijekorno izgla~anom tamnomodrom ljetnom odijelu, polukovr~ave kose
na kojoj su se mogli zapaziti blagi tragovi gela, jedva primjetno eufori~an jer je
nakon predstave o~ito smirivao poja~anu tenziju zbog slavne go{}e nekim plemenitim destilatom, poljubio je ruku lijepe primadone (kao {to je to netom u~inio i pred zastorom), galantno joj pomogao u silasku niz onih nekoliko stuba
do automobila koji ih je ~ekao i odveo je u nepoznatu smjeru....
Ostali smo Nelko i ja poput gavrana iz slavne La Fontainove basne (Le
Corbeau, honteux et confus), dakle posti|eni i zbunjeni tim naglim, gotovo vehementnim prekidom neo~ekivane dijalo{ke (dakako, samo dijalo{ke) idile,
kadli se iz tame pojavio ~uveni i popularni karakterni glumac–komi~ar ovoga
teatra, poznat i po tome {to muca samo privatno, ali ne i na pozornici (kao {to
tenor Noni @unec u svojim arijama nikada nije mucao), pa je tako, jer nije bio
na pozornici, zaustio u svom {ibenskom dijalektu — a mo.. mo.. g.. a san je ja..
ja nekamo odvesti u svome volks.. vagenu, vagenu... jest da bi bilo tisno, ali ko’
te pi... pita. S Pre.. pre.. kri‘ja bi joj pokaziva’ Zagreb u no... no... }i, a ko’ zna
{to bi posli bilo...
Odjednom se sve raspr{ilo, i odzvuci Rainine znamenite arije u drugome
~inu (Vissi d’arte..) i ~itavo ozra~je netom zavr{ene predstave i prisje}anja na
Brookovu veliku re‘iju i pri~a bake Eme o Milki Ternini i njezinu krznu....
* * *
Za na{im stolom ostali smo nas trojica. U tom je tercetu suvereno vladao, da
ostanem kod Tosce, nekada i vrlo senzualni Scarpia koji je svoju ~a{u {panskog
vina ispijao na sceni uvijek s neskrivenom po‘udom prema Floriji, nastoje}i je
ucjenom osvojiti. A doga|alo se, kada bi mu se partnerica na bilo koji na~in ma
i mrvicu zamjerila, pa makar iz samo njemu znanih razloga, da onako mrtav i
proboden, le‘e}i na podu, odigra svoj, samo njegovu humoru svojstveni, tragigroteskni, nijemi osvetni~ki prizor. Obe}avanu propusnicu za Toscu i njezina
dragoga, slikara Cavaradossija, dr‘ao bi u zgr~enoj {aci, namjerno ne popu{taju}i zahvatima o~ajne sopranistice — jer glazba te~e i vi{e nema mnogo vremena, a ona mora jo{ otpjevati kako je pred tim monstrumom drhtao ~itavi Rim
(E avanti a lui tremava tutta Roma!), oprati ruke, zapaliti dvije svije}e i postaviti ih uz Scarpijinu glavu, pa jo{ i raspelo polo‘iti na njegova prsa i — kona~no ute}i. Ipak bi, na kraju, kad je Toscin o~aj bio sve primjetniji, kona~no
popustio pa bi mu se, uz jedvite jade, partnerica uspjela domo}i toga, pokazat
}e se kasnije u finalu opere, bezvrijedna papiri}a. Eto jednoga pikantnog i manje poznatoga detalja iz bogate maestrove scenske biografije.
Ostao je jo{ neko vrijeme Tomislav Nerali} s nama i s glazbenim, ali i pronicavim sociolo{ko–politi~kim reminiscencijama na odjeke svojih znamenitih
interpretacija na hrvatskim i velikim svjetskim pozornicama, jer nastupao je
desetlje}ima i u razli~itim, ~esto posve opre~nim dru{tvenim sustavima, pa su
njegove opservacije o Zagrebu pred rat i Zagrebu u drugome ratu, Be~u za Anschlussa i nakon njega, a da o Berlinu i ne govorimo, bile izrazito lucidne.
Pritom je, o~ito na u‘as svoje obitelji, zaboravio na one dvije plasti~ne vre}ice koje smo spominjali na po~etku ovih prisje}anja. Kada se uputio prema
ku}i, a sunce je ve} davno bilo pre{lo zenit, postalo je o~ito da je blitva uvenula, da vi{e nije jestiva, a da su ribe i morski plodovi upravo pre{li bilo kakvu
podno{ljivu granicu zdravih kulinarskih pripravaka. Olfaktornim o}utom svaki
se prolaznik u tu ~injenicu mogao bespogovorno, ali samo za~epljena nosa i
uvjeriti. Sunce i na{i razgovori o glazbi u~inili su svoje. [to je obitelj Tomislava
Nerali}a, toga jutra Wotana s Tre{njevke — objedovala, nije poznato.
131
132
Nisam siguran da sam u naslovu ovog teksta zloupotrijebio pleonazam koji ni{ta ne obja{njava nego samo pove}ava mogu}u zbrku.
U sferu sje}anja grupiram samo one ~injenice koje mi se na temu Nedjeljko
Fabrio name}u same od sebe, one same po sebi, po svom zna~aju nisu uvijek
jednako jasne i transparentne, ali i u krugu raznih fragmenata jednoga, vi{e
nego polastoljetnog odnosa, djeluju cjelovito i kongruentno, naime same se od
sebe nadovezuju i tvore nit jedne pri~e od koje je mogu}e splesti ne{to cjelovito
i u stvarnom dosluhu sa stvarnim vremenom i prostorom. Asocijacije na ovo
prezime, a napose na Fabrijevo djelo i ime imaju zna~ajni udio u hrvatskoj
knji‘evnosti i umjetnosti.
Za Nedjeljka Fabrija ~uo sam u uredni{tvu srednjo{kolskog ~asopisa Polet.
Te {kolske godine (1954/1955) bio je raspisan anonimni natje~aj za pjesmu,
prozu i esej. Nisam siguran jesmo li me|u suradnicima tra‘ili i najbolje crta~e,
grafi~are, jer, podsje}am, me|u brojnim suradnicima ~asopisa bilo je imena
koja su kasnije stekla ugled me|u hrvatskim likovnjacima, osobito je bilo mnogo |aka [kole za primijenjenu umjetnost.
^asopis je izlazio u Zagrebu, ali mu je praksa bila jugoslavenska, {to je
zna~ilo, u Poletu su mogli sura|ivati mladi koji su poha|ali srednju {kolu na
prostoruSFRJ.
Suradnja je bila vrlo velika i obuhva}ala je osim podru~ja Hrvatske i BiH,
ali prilozi su dolazili i iz Srbije. ^asopis je bio po~etni~ki, ni{ta nije jasno zagovarao, omladinska organizacija nije se uop}e plela u ure|iva~ku politiku, a
Profesorsko dru{tvo koje je bilo izdava~em samo je delegiralo nekolicinu profesora u redakciji.
Glavnim urednikom bio je Ladislav @imbrek, knji‘evnik nevelika opusa i
izdava~ me|uratne revije Knji‘evni horizonti, dobro upu}en u izdava~ku tehno-
logiju. A ~ini mi se da se nitko nije osobito ‘ustro bavio kontrolom, {to i nije
bilo osobito te{ko, jer na{i vr{njaci, osobito oni koji su tako|er pisali, ali s pozicija nekakva osporavateljskog modernizma, nisu bili agresivni; oni su smatrali proma{enim objavljivati pod egidom manje–vi{e anonimnih srednjo{kolskih
profesora.
Cilj im je o~ito, objaviti ne{to u Krugovima, ali generacijski kompaktni
Krugovi su bili su prema poletarcima jednako skepti~ni, kao {to su bili rezervirani i prema demonstriranju radikalnog modernizma onih koji su im generacijski bli‘i.
Oko problema modernosti nije bilo tada jedinstvenog odnosa, vodila se poprili~no jalova diskusija izme|u zagovornika modernizma i tradicionalizma, koja je bila osobito ‘ustra u Beogradu na platformama revija Delo i Savremenik.
Te{ko je bilo sa strane ne shvatiti promjene u redakciji ~asopisa Krugovi, koji
su nam bili napriru~niji uzor.
Bili smo vrlo mladi i otvoreni svemu novome jer smo (barem ja) osje}ali da
}emo takvom otvoreno{}u neutralizirati mogu}i konzervatizam nastavni~kog
dijela uredni{tva. To je rezultiralo oslobo|enjem od ikakvih pedago{kih i moralizatorskih intervencija.
Bio sam dvije godine ~lanom redakcije u kojoj su bili ve} spomenuti @imbrek; profesori: Antica Anto{, Karmen Mila~i}, Miroslav [icel, a od |aka u
uredni{tvu bili su: pokojni \uro Novali}, Lela Ze~kovi}, Snijega Petris i ja. Mo‘da jo{ netko, no ne sje}am se vi{e tko?
Ure|ivanje se temeljilo na odgovornom ~itanju svih priposlanih priloga.
Odluke su se donosile koncenzusom, prema tome mo‘e se re}i da je to bio
svojevrsni »vrti}« za u~enje te{ke prakse demokracije. ^asopis je izlazio nekoliko godina (tijekom godine svaki mjesec), a naklada je bila fantasti~na, pojedini brojevi bili su tiskani u nakladi od pedeset tisu}a primjeraka, a distribuirao
se preko {kola i vrlo je dobro funkcionirala.
Sve ovo sam spomenuo da i makar i djelomice objasnim kako je do{lo do
me|usobnog upoznavanja mene i pisca kojem obilje‘avamo zna~ajnu ‘ivotnu i
stvarala~ku obljetnicu.
Spomenuo sam natje~aj na koji je Nedjeljko Fabrio, u~enik (sedmog ili osmog razreda Rije~ke gimnazije) poslao mali esej u kojem je na{ godovnjak napisao lirski intonirani tekst o lektiri jedne antologije suvremene japanske poezije, o pjesmama s kakvima se nisu |aci mogli susresti u svojim ~itankama, o
knji‘ici stihova koja je iza{la krajem tridesetih godina u Splitu.
Bila je rije~ o antologiji Suvremeni japanski pjesnici koju su sastavili L.
Fiumi i K. Matsuoko, preveo ju je uo~i Drugoga svjetskog rata s francuskog na
hrvatski splitski pjesnik Ante Cettineo.
Fabrijev nagra|eni esej otkrio je neke kasnije zna~ajke autorova proznog
rukopisa; nje‘nost, bole}ivost i smisao za ‘enskastu lirsku pojedinost. @iri je
kvalitete prepoznao i mladog je autora nagradio.
Ne sje}am se vi{e za{to su ba{ mene poslali u Rijeku da mu to javim i
mo‘da uprili~im s njim razgovor. Stigao sam nenajavljen i poslije potrage u
133
134
kojoj su sudjelovali de~ki iz njegova razreda na{li su ga i doveli ga. Susreli smo
se za vrijeme velikog odmora u gimnazijskom dvori{tu. Kada je ~uo za nagradu
bio je vrlo zbunjen. Susret je bio kratak, trajao kolik je odmor izme|u dva
{kolska zvona.
Intervju nije bio ura|en, ali ponovo smo se susreli na jesen kada su po~ela
predavanja na Filozofskom fakultetu u desetici kada smo se na{li na istoj godini, koja, kada se danas bolje pogleda, i nije bila knji‘evno nezanimljiva, jer
smo se u isto vrijeme i na istom mjestu na{li: Marija ^udina, Ivo Bre{an, Drago Britvi}, Divna Ze~evi} i ne{to stariji Dubravko Ivan~an, pjesnik nara{taja
Krugova ~iji su stihovi ve} bili zastupljeni u ^etrdesetorici, a koji je studij filozofije ve} zavr{io, ali se odlu~io temeljito popuniti svoja pjesni~ka i filozofska
znanja na kroatistici gdje se mnogo i nije dalo nau~iti. Ivan~an je bio dobar
poznavalac novije slovenske poezije, a osobito je volio Alojza Gradnika. Slovensku knji‘evnost nam je predavao Fran Petre, dosadno, neinventivno, cjepidla~ki.
Ivan~an je ve} zavr{io studij ~iste filozofije, neko je vrijeme putovao Europom; Italija, Pariz, Njema~ka.
Nastavio je studij jer je pred stvarnim ‘ivotom imao strah; prevodio je Hoelderlina koji mu je bio pjesni~ki blizak, a i sam je patio zbog nesretne zaljubljenosti u kolegicu koja je radila u biblioteci Slavenskog seminara. Nije bio jedini koji je patio za Tanjom Bujas.
Ona se u me|uvremenu udala za moga nekoliko godina starijeg znanca
Hrvoja Lorkovi}a i s njim otputovala u Ameriku kamo ga je odvela stipendija
za doktorat biologije.
S Ducom sam bio iznimno dobar, znao je o svemu mnogo vi{e od mene, ali
kako je bio inteligentan osje}ao je da ima pravo skrivati se iz paravana skepse,
pa ~ak i naivnosti. Bio je ~esto utu~en, ali meni se to nije ~inilo va‘nim da bih
ga bolje upoznao. Roditelji su mu bili u~itelji i stanovali su u skromnoj ku}ici
negdje u Kusto{iji. Kada je oti{ao od njih iznajmio je sobu kod gospo|e Nestorov u Jurjevskoj koja se nalazila u ku}i bana Ma‘urani}a. Tu sam ga nekoliko
puta posjetio. Dok je ‘ivio u Kusto{iji, ponekad sam do{ao biciklom do njega i
onda bismo zajedno krenuli prema Svetoj Nedjelji, Samoboru. Razgovarali smo
o knji‘evnosti i iako sam bio mla|i tri godine nije se prema meni i mojoj nadobudnosti odnosio paternalisti~ki. Od njega sam mnogo nau~io o knji‘evnosti
iako nije bio tip sveznadara, niti osoba suvi{e {irokih interesa...
Istodobno se s Fabrijem nisam mnogo dru‘io, bio sam vrlo zaposlen: bio
sam urednikom kulturne rubrike Studentskog lista, pisao sam kritike za Radio
Zagreb, Vjesnik, Narodni listu, po~eo sam objavljivati prve kriti~ke priloge u
Krugovima, Republici...
Najbli‘a mi je bila Marija ^udina koja je i prva me|u nama dobila licencu
autenti~ne pjesnikinje. S Bre{anom sam drugovao u [ibeniku gdje sam slu‘io
vojni rok, a on je ve} bio profesor knji‘evnosti na [ibenskoj gimnaziji. S njim
nisam imao veze sve do mog odlaska na slu‘enje vojnog roka, ali sam ga
upamtio po pametnim diskusijama na seminarima. Uvijek mi se pri~injao osebujnim i ~uo sam da ga njegovi u~enici iznimno vole.
Znao sam ga posjetiti u njegovu {ibenskom domu i on mi je ~itao prizore
iz svoje, sve do danas neizvedene drame Proteus. Bila su to zanimljiva poslijepodneva.
Fabrio je gotovo istodobno predavao hrvatsku knji‘evnost na Rijeci i po
~asopisima sam mogao pro~itati njegove radove.
Uskoro je i tiskao svoju prvu knjigu Odora Talije, posve}enu dramskom
djelu rije~kog pisca Drage Gervaisa. Knjigu sam prikazao u Telegramu s mnogo zadovoljstva. Istodobno Fabrio se po~eo javljati prijevodima s talijanskog, te
prvim prozama koje je uskoro sakupio pod zajedni~kim naslovom Partite za
prozu. Iako sam starom znancu htio biti lojalan, dojam koji je ovo djelo na
mene ostavilo bio je negativan i taj sam dojam bez uvijanja iskazao. Autora
nisam ‘elio povrijediti, ali sam ga ipak povrijedio. Fabrio je gorku pilulu progutao, a kada je po~eo izdavati na Rijeci ~asopis Kamov uspje{no smo sura|ivali. Nastupalo je doba »politizacije«, jer je na{ nara{taj po~eo shva}ati da je sustav u kojem smo ‘ivjeli ve} davno potro{io svoje razloge.
Kada je vitalna energija Hrvatskog prolje}a zatrta, Fabrio je s pravom osjetio »da mu je partiti« i oti{ao je u Zagreb.
U me|uvremenu je napisao nekoliko kazali{nih komada koji su u bolja
vremena bili scenski izvedeni, ali nastupilo je doba kada se vlastima nije svi|ao autor, a ni njegove drame.
Jednom mi se ‘alio da ga ne izvode i da krivnja nije samo na le|ima politi~ara i u njegovim dramama, nego da i kazali{ta suvi{e budno oslu{kuju {to
se doga|a u dru{tvu, a po svojem uvjerenju procijenili su da u tim scenskim
tekstovima ima dosta invektiva i protiv re‘ima koji je presijom poku{avao sve
nas uvjeriti da i dalje postoje razlozi njegova postojanja.
Uo~iv{i da je Fabrio posve u pravu i da se odgovorni posao upravljanja
suvi{e vodi teledirigiranim vezama, shvatio sam da mu i ja bez ikakvih politi~kih vjerodajnica mogu pomo}i.
Tada sam u Nakladnom zavodu Matice hrvatske ure|ivao Biblioteku
hrvatske drame. Ponudio sam Nedjeljku da ih sakupi, pripravi za tisak i da mi
rukopis preda.
Sve je to i{lo brzo, ali kada sam rukopis budu}e knjige dobio u~inilo mi se
da bi knjigu trebao upotpuniti informativni pogovor.
Razmi{ljali smo od koga bismo ga mogli naru~iti, a onda je meni na um
pala pomalo »dijaboli~na« ideja.
Mla|a generacija kazali{nih redatelja koja se u svakoj prilici hvalila da ide
slijedom Branka Gavelle, pokazivala je konstantno ignorantsko zanimanje prema suvremenoj hrvatskoj drami. Prisjetio sam se s koliko je odgovornosti Gavella re‘irao uo~i Drugoga svjetskog rata dramu Subota, tada, ali i kasnije posve nepoznatog Slavka @imbreka Drozge.
135
136
Predlo‘io sam da iz kruga »kartela« zamoli nekog redatelja da to on uradi
i da u praksi mora demantirati Gavelline postulate na koje su se ponekad »bezo~no« pozivali.
Ne znam {to je Fabrija navelo da se obrati Georgiju Paru koji mu je promptno i uljudno odgovorio da taj poziv ne mo‘e prihvatiti jer da Fabrio nije »njegov pisac«.
Eto, jednog dopodneva uspani~enog Fabrija koji mi o~ajni~kom gestom pru‘a pismo da ga pro~itam.
Odjednom sam se na{ao pred problemom da moram mijenjati koncepciju
knjige Fabrijevih drama.
No kako sam projektu pristupio s meni jasnim zadatkom da na primjeru
poka‘em kako je jednostavno hvalio Gavellu, a kako ga je lako izdati, predlo‘io
sam da umjesto pogovora tiskamo Parovo pismo. Javljao se pritom jedan problem, pismo je ipak bilo privatno, ali kako sam ja Nedjeljku dao placet da tekstove tra‘i u moje ime i u interesu kolekcije, uvjerio sam Fabrija da ga otisnemo.
Nisam siguran {to sam time postigao, ali ~ini mi se da sam aktualizirao
jedan problem koji je mu~io hrvatske dramske pisce.
Tada nisam ni slutio da }e petnaestak godina poslije Fabrio po~eti objavljivat svoje odli~ne »kronisterije«, a jo{ manje sam mogao slutiti da }e upravo
Georgij Paro taj posao obaviti magistralno. Autor pisma nije sko~io u usta redatelju, naprotiv inteligentno su se usuglasili i gotovo preko no}i Fabrio je postao i njegov autor kao {to su to bili: Krle‘a, Brecht, Dostojevski, Ibsen, Gogolj.
Mogu otkriti {to me je navelo na ovu provokaciju. Imao sam pred o~ima
desetak knji‘ica s dramama Ivana Raosa, od kojih je neke izvelo S(tudentsko)
E(ksperimentalno) K(azali{te). Bio sam svjestan {tete {to Raos svoje dramske
tekstove nije vidio na sceni u izvedbi dobrih glumaca i ozbiljnih redatelja i kazali{ta.
Pokazalo se da je na{ Nedjeljko bio ve}e sre}e, ali to nije bila neka privatna sre}a, ona je i sre}a suvremene hrvatske knji‘evnosti.
Pretpostavljam da postoji jo{ mnogo razloga da nastavim lutati putevima
hirovitog sje}anja i blijedih uspomena. Mo‘da bi se mogao zapodjenuti i dijalog
s onima jo{ ‘ivima iz one dvorane na po~etku ovog zapisa. Mo‘da, nisam siguran.
Vremena mijenjaju obi~aje, no to ne mo‘e biti razlogom da osporimo vremena koja su minula, izgubila se u pro{losti, izblijedjela u op}im mjestima.
Uredni~ka anegdota o Fabrijevu Triemeronu
137
Da je pojam knji‘evnog ‘ivota mnogo stariji od ruskih formalista, koji su ga,
istina, posve osvijestili, pokazao je jo{ jedan od pionira hrvatske literarne historiografije, svestrani i agilni Hvaranin [ime Ljubi} (1822–1896). I njemu je, naime, bilo jasno da knji‘evnost nisu samo knjige, ve} i oni koji knjige pi{u, te da
ni jedno ni drugo ne nastaje u zrakopraznome prostoru, ve} da je duboko obilje‘eno karakterom pisca, vremena i prilika. Uostalom, kad se pojavila Novakova jednosve{~ana povijest hrvatske knji‘evnosti (Slobodan Prosperov Novak,
Povijest hrvatske knji‘evnosti. Od Ba{~anske plo~e do danas. Golden marketing,
Zagreb, 2003.), izazvala je mnoge koji su joj osporavali znanstvenost, a on im
odgovarao protupitanjem: zar je knji‘evna povijest znanost? Odan istome cehu,
i to stolje}e i pol nakon spomenutoga Ljubi}a kao zajedni~kog nam historiografskog pretka, i ja sam Novaku zamjerio ba{ tu profesionalnu subverziju koja
je dobrano prodrmala tradicionalne na{e knji‘evnopovijesne modele. No, ni onda kao ni danas ne mogu a da ne priznam kako je anegdotalnost pokraj mjestimi~nih blistavih esejisti~kih partija jedna od boljih strana Novakove Povijesti; ~ini je ‘ivotnijom i atraktivnijom negoli bi to bila da je strogo po{tivala
‘anr kojemu pripada.
U tome smislu, pridru‘uju}i se ~estitki koju zajedni~kim ovim skupom
upu}ujemo Nedjeljku Fabriju, dodajem prigodnome kola‘u jedno svoje uredni~ko sje}anje ba{ kao {to sam to nedavno u~inio u povodu Bre{anova ‘ivotnoga
i radnoga jubileja. [tovi{e, da bi do ove dana{nje reminiscencije moglo do}i,
najavio sam u jednoj tada{njoj digresiji o Bre{anu, a ticala se upravo Fabrija i
njegova zadnjega mu romana Triemerona.1
1
Da je bilo vi{e vremena, rado bih se posvetio Fabrijevim esejima me|u kojima, {tovi{e, ima
i onih koji izravno zalaze u moje specijalisti~ko podru~je, a to su ~asopisi!
Da na novome romanu radi i da }e se upravo zvati kao i ona polemika {to
ju je na{ vrli Frane Petri} u tri dana smi{ljao kao odgovor gosparu Torquatu
Tassu oko Ariosta, potvrdio mi je sam autor vlastitom bilje{kom od 3. svibnja
2001. Nju mi je ostavio u unajmljenoj radnoj }eliji ili, modernije re~eno, boksu
nove zgrade zagreba~ke Nacionalne i sveu~ili{ne knji‘nice u kojoj sam radio na
svome projektu knji‘evnih ~asopisa. Kako sam upravo tada obra|ivao »Prosvjetu«, koju je Fabrio trebao, poslu‘io se njome u mojim re~enome boksu ili }eliji,
pa obaviv{i posao, na listu neke Optimis tvrtke s logotipom morning glory ostavio mi poruku sljede}eg sadr‘aja:
138
Dragi Vinko!
Vra}am ti »Prosvjetu« i od
srca zahvaljujem na gostoprim–
stvu! Tvoj stari
[NFabrio]
~etvrtak, 3. V u 17.30 sahata
P. S.
Roman TRIEMERON (vidi:
DEKAMERON!) je na polovici
izradbe!
Bio je to odgovor na moje vi{e retori~ko i prijateljski zajedljivo pitanje pi{e
li to napokon novi roman i ne slute}i da }e roman koji je upravo nastajao do}i
ba{ u moje uredni~ke ruke.
Bilo je to u prolje}e 2002. kad me je tada{nji ravnatelj Nakladnog zavoda
Matice hrvatske ushi}eno izvijestio kako je dobio rukopis novoga romana, ni
manje ni vi{e ve} od samoga — Nedjeljka Fabrija. Kako sam ionako bio na
odlasku sa svoje kratkotrajne uredni~ke epizode, njegovo ushi}enje dijelio sam
iz nekih drugih razloga, no sasvim dovoljno da sam zbog Triemerona za mjesec
dana pristao odgoditi svoj odlazak. Naime, toliko nam je vremena bilo na raspolaganju da Fabrija i njegov roman otpremimo u Be~ na dodjelu Herderove
nagrade.
Da cijelu stvar ubrzamo, radili smo paralelno na ~itanju, lekturi i redakturi, {tovi{e anga‘irali uglednu lektoricu koja je bila voljna raditi i preko vikenda. Dotle sam i{~itavao dio po dio ra~unalnoga ispisa, za naslovnicu autor je
izabrao sliku u ovom ratu pogo|enoga baroknog ogledala iz dvorca Sorko~evi},
dakako, ide tvrdi uvez s obaveznom {prancom Novi roman dobitnika Herderove
nagrade 2002. Sama ~injenica da je ugledni pisac nastavio svoju romanesknu
jadransku pri~u, da se radilo o autoru s kojim me vezalo gotovo prijateljstvo,
napokon, da mi se pripovijedanje u najnovijem Fabrijevu romanu ~inilo toliko
zavodljivo, u pojedinim epizodama — npr. opisa ljubavnog ~ina ili susreta Alda
Smolchicha s partizanima — da sam gotovo neprimjetno prelazio preko baroknih mu fraza te opra{tao prejakoga i do narcizma sebeljubiva pripovjeda~a,
omek{avale su moju uredni~ku revnost. Svemu u prilog i{la je i autorova koo-
perativnost u vrijeme onih nekoliko radnih sastanaka u dnu kavane hotela Palace, pa su moja pitanja, mi{ljenja i prijedlozi — ma koliko rijetki i minorni, a
ticali su se — dobro se sje}am — uglavnom sintakse, ponavljanja i {vedskih
citata — nailazili ne samo na odobravanje i zahvalnost ve} i na prijateljske
komplimente mojoj uredni~koj skrupuloznosti. U svemu tome vidjelo se da autor Triemerona, itekako svjestan ozbiljnosti ~ina i stvarnoga »cajtnota«, pokazivao je neku mje{avinu po~etni~kog uzbu|enja, kao da mu se tiska prvijenac, a
ne nastavak duologije koja ga je ve} odavna proslavila i kanonizirala, i neke
prikrivene nervoze, kojoj sam i sam podlijegao.
A onda, jedno jutro, moj me autor presreo nadomak Mati~ine zgrade, vidno
uzbu|en, na{iroko i nadaleko ma{u}i rukama i zabacuju}i svoju za mnoge pisce zavidnu bujnu i njegovanu kosu te ve} iz daleka me zazivaju}i uredni~e,
prijatelju i mili, deli}evski pitaju}i pa je li to mogu}e, ljudi moji... O ~emu se
radi? pitam ga, a on }e jednako usplahireno da on to ne mo‘e vjerovati, da ba{
on to do‘ivi, da on to mora iz ovih stopa rije{iti, samo ne zna gdje i kako, da
idem s njime... Kamo da idem, crni Nedjeljko, pitam svoga pisca i, napokon,
mogu li znati o ~emu se radi... I onda uspijem razabrati da je u pitanju Eriksson, tj. onaj njegov psihijatar iz romana, primarijus stockholmske Söder Hospital, koji mo‘da i nije Eriksson ve} Ericsson itd. Pa dok se moj autor borio sa
svojim likom, posegnem za svojim Sony–Ericsson mobitelom, ali to nije to, on
mora biti siguran, jer lektorica ka‘e da ima Ericssona i sa c i sa k...
I dok sam zbunjeno pospremao svoje ~udo nove tehnologije ne padaju}i mi
na pamet da bi bilo najbolje vratiti se u redakciju i taj problem rije{iti na svemo}nome internetu, moj je autor ve} plovio prema zrinjeva~kim staklenim vratima jedne, ne znam vi{e koje, putni~ke agencije, usput me uvjeravaju}i da bi
oni to svakako morali znati, tko }e ako ne oni, pogotovu ako imaju ture za
[vedsku... Ne znam jesam li mu uop}e stigao re}i da je onda bolje do po{te s
me|unarodnim pozivima, a on je ve} s vrata, prvo se predstaviv{i in pleno titulo, pitao znaju li to i to... I dok nas je ispra}alo zblenuto lice neke {arene
‘ene izme|u {arenih turisti~kih prospekata, uspio sam svoga autora utje{iti
preusmjeravanjem na glavnu zagreba~ku po{tu.
Iako i dalje ‘ustra koraka, moj se autor do Juri{i}eve uspio malo primiriti,
{to sam ja iskoristio da ga pripremim za eventualni neuspjeh {kolskom lekcijom o pjesni~koj slobodi (licentia poetica, Nedjeljko, ti si pisac, tebi je sve dopu{teno, ba{ te briga je li c ili k!)... [tovi{e, propustio je ovaj put mene da kroz
staklenu brazgotinu postavim to preva‘no pitanje i prvi ~ujem sudbonosni odgovor o tome imaju li ili nemaju telefonski imenik bilo kojeg {vedskog grada,
jer kakav bi to {vedski grad bio koji ne bi imao prezime Eriksson, sa k ili c,
svejedno. I kad ‘ena, posve mirno, odnekud izvu~e ‘utu knjigu, ne ba{ predebelu, i proturi je na na{u stranu izlizanog pulta, koji je u meni pobu|ivao neke
tjeskobne uspomene na sate ~ekanja u neka i tako davna vremena, obojica smo
se s olak{anjem pogledali. ^ak smo i sjeli, moj autor s imenikom u krilu, ja do
njega, da bi potom gotovo s nekom dje~jom nasladom on krenuo u listanje, a
kad je na{ao svoga Erikssona, lice mu se ozarilo, eto vidi{, ima ga, ima... Ima,
139
140
ka‘em ja, i uprem prstom dalje, a ima i Ericsson, pa se zgledamo, ima i sa k i
sa c, ponovimo obojica, ima koliko ho}e{...! Da ti istrgnem jedan list kao dokaz,
za svaki slu~aj? htjedoh ga nasmijati, ali se moj pisac zgrozi, te obaziru}i se
naokolo, prozbori: »Ni govora, zaboga, ni govora... nismo rauberi...«
S vidnim olak{anjem vrati moj pisac ‘eni iza stakla ‘uti stockholmski ili
~iji ve} imenik, ljubazno joj zahvali, a ona se osmjehivala iza mutnog stakla
kao da se ni{ta nije dogodilo, i — dok smo se vra}ali odakle smo i krenuli —
padne mi na pamet da mu predlo‘im da bude kavalir kakav ve} je i doti~noj
telefonistici, kad roman izi|e, daruje jedan primjerak, a mo‘emo i obojica na
nakladni~ki tro{ak, jer je na kraju krajeva svima pomogla, a ako }emo pravo,
knji‘evnost ‘ivi ba{ od nje i takvih... No, moj pisac bio je previ{e zaokupljen
svojim Erikssonima (sa k ili sa c), da je telefonisticu ve} istog ~asa zaboravio...
A ja je se i danas sjetim.
Kao i toga {to mu tada nisam rekao. Naime, dok smo listali onaj imenik i
pronalazili silne Erikssone sa c i silne Erikssone sa k, vidio sam i ono {to moj
pisac nije vidio: da je isto toliko Erikssona, odnosno Ericssona bilo s jednim
koliko i s dva — n.
A tvoj, dragi Nedjeljko, ima samo jedno!
!$
Nakon {to sam ovo izrekao 17. listopada 2007. na prigodnome kolokviju u Hrvatskome dru{tvu pisaca, moj mi je autor pristupio i, zahvaljuju}i, u povjerenju
otkrio: Ima i nastavak! Kako taj nastavak o kojemu mi je potom ne{to rekao ja
dotad nisam znao, predlo‘io sam da ga dopi{e — ovdje ili na nekome drugome
mjestu, svejedno. A ja }u onaj svoj nastavak — uz pivo, u Splendidu — ostaviti
samo za sebe. Jer povijest i ljudi nisu uvijek od iste gra|e.
141
Posljednjih godina, mo‘da i desetlje}a, o glazbi se kod nas pi{u uglavnom dvije
vrste napisa: ili su to kratki osvrti na teku}u koncertnu, opernu i baletnu ponudu, objavljivani u tira‘nim dnevnim tiskovinama, ili su pak stru~ni i znanstveni radovi u niskotira‘noj i oku {ire javnosti jedva dostupnoj stru~noj periodici. S jedne strane imamo, dakle, glazbene kriti~are, koji nerijetki manjak
kompetencije znaju braniti ulogom sveznaju}eg pripovjeda~a. S druge strane,
niti pretpostavljena dostatnost kompetencije ne mo‘e abolirati najve}i dio doma}e muzikolo{ke produkcije od pozicije sveznaju}eg dosadnjakovi}a. Izme|u
tih dviju krajnosti pru‘a se {iroki spektar neistra‘enih i neiskori{tenih potencijala glazbene esejistike. Prostor je to intelektualne slobode u kojemu od sredine 80–ih godina znatan osobni trag ostavlja ugledni hrvatski knji‘evnik Nedjeljko Fabrio.
Fabriju glazbena esejistika nikada nije bila tek ancilom vlastitomu knji‘evnom opusu. Neke teme kojima se vi{ekratno bavio — primjerice, problematika
glazbenog kazali{ta, napose libreta — legitimirale su ga kao vrhunskoga znalca. Pa ipak, i kad pi{e novinske kritike (upravo ju~er, 16. listopada, u Vjesniku
se pojavio tekst Sretno uplovljavanje Ukletoga Holandeza, osvrt na koncertnu
izvedbu Wagnerove opere u Dvorani Lisinski), i kad arhivskim istra‘ivanjima
duboko zahva}a u znanstvenu metodologiju (primjerice, u tekstu Zrinjski prije
Nikole [ubi}a Zrinjskog, Krle‘ini dani u Osijeku, 1998, 11–18), Fabrio nikada
ne upada u zamku dociranja, nego kao da se s blagom ironijom distancira od
kriti~arskog i znanstveni~kog diskursa.
Bogata je, raznovrsna, a i dugovijeka Fabrijeva zaokupljenost glazbom. Zavr{iv{i s violinom srednju glazbenu {kolu, ars musicae ga je trajno inficirala.
Godine 1999. pokrenuo je u Matici hrvatskoj Glazbenu knji‘nicu, niz u kojemu
je tiskano jedanaest svezaka, me|u ostalim Giacomo Puccini (1999.) Leonarda
Pinzautija u Fabrijevu prijevodu. Zasebnu bi analizu zavrijedila i Fabrijeva li-
142
breta za balete Dr Atom i Maestro Borisa Papandopula, podrobniji studij u Fabrijevim romanima zaslu‘uje aluzije na glazbu (sjetimo se da je Berenikina kosa podnaslovljena kao familienfuge, ~ime je jasno istaknuto da interpretacijski
klju~ valja potra‘iti u glazbenoj strogoj kontrapunktskoj formi).
Za ovu prigodu prikazat }u u osnovnim crtama Fabrijevu glazbenu esejistiku. Tekstovi bliski glazbenoj kritici ve}im su dijelom skupljeni u voluminoznoj
knjizi Maestro i njegov {egrt. Glazbena kronika 1986–1993., Prilozi bratimstvu
du{a u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb: Matica hrvatska, 1997.), drugi pak tekstovi odre|ene znanstvene te‘ine uglavnom su pretiskani u knjigama Kazali{tarije (Zagreb: Hrvatsko dru{tvo kazali{nih kriti~ara i teatrologa, 1987.) i Ru‘a
vjetrova (Zagreb: Naklada Ljevak, 2003.).
Kad je prije desetak godina iz tiska iza{la knjiga Maestro i njegov {egrt bilo
je u prvi mah jasno da nam je ponu|ena zbirka glazbene publicistike posve
posebne, rekao bih, specifi~ne te‘ine. Rije~ je o tekstovima napisanima od po~etka 1986. do kraja 1993., objavljivanima u knji‘evnom ~asopisu Republika u
~etrdeset i ~etiri nastavka, a kako ~itamo u pogovornoj bilje{ci, svi su zajedno
sadr‘avali »tisu}u i tri stotine stranica kucanoga teksta!«. Sada, na punih 840
tiskanih stranica mo‘emo slijediti Fabrijevu glazbenu kronisteriju, upravo najopse‘niju zbirku glazbenih kritika kod nas ikada objavljenu! ^ak ~etiri kazala
— Op}i imenik, Hrvatski skladatelji, Hrvatski pisci i glazba, Imenik reproduktivnih umjetnika i tijela — jasno upu}uju da Fabrijeva knjiga nije tek puki dojmovnik...
Glazbenici, skladatelji, ljudi uposleni oko organiziranja glazbenoga ‘ivota,
obi~ni ljubitelji glazbe, posjetitelji koncerata i opernih priredbi, svi su oni po
svoj prilici tek u manjem broju bili svjesni ~injenice da ih je jedan od na{ih
najistaknutijih hommes des lettres na stranicama ~asopisa Republika pomno
pratio tijekom punih osam godina. Jer, Republiku ~itaju knji‘evnici, pa i mnogi
drugi koji prate hrvatski kulturni ‘ivot, no glazbenici i skladatelji kojih se
glazbena kronika ponajprije ticala vjerojatno nisu bili odve} revni Fabrijevi ~itatelji, poglavito kako znamo da su dnevni glazbenokriti~arski napisi ionako
slabo i{~itavano i rijetko respektirano {tivo. Nije ovdje prigoda za raspravu o
ne ba{ sjajnom stanju na{e glazbene kritike, no ~injenica je da se rijetko koji
na{ profesionalni glazbeni kriti~ar usudio svoje svakodnevne novinske uratke
sabrati u koricama knjige. Mo‘da i bolje tako. [to bi, me|utim, uop}e ostalo od
hrvatske glazbene kritike da joj oduzmemo knji‘evnike — glazbene kriti~are,
esejiste poput Stanka Vraza, A. G. Mato{a, Milutina Cihlara Nehajeva, Igora
Mandi}a?
U Fabrijevoj knjizi Maestro i njegov {egrt struktura glazbenih kronika odre|ena je u mnogome ~injenicom {to su to tekstovi nastajali za periodi~nu knji‘evnu publikaciju. Fabrio je, prate}i glazbene doga|aje, u svoju kroniku mogao
zabilje‘iti poneki detalj koji ga je posebno zaintrigirao, ili je pak po njegovoj
prosudbi bilo vrijednim spomena, nije bio optere}en obvezom dnevnoga kriti~arskog reagiranja. Pisao je koliko je i {to smatrao potrebnim: tako 1992. nije
ubilje‘io niti dvadeset kritika, upola manje negoli 1986. godine. K tome, nije
bio sputan ograni~enjima prostora, kakve obi~no name}e dnevni tisak. U tako
pru‘enu okviru mogla se slobodno raziti asocijativnost, bilo je prostora za istan~anije prosudbe, gdjekad prave analize, otvorila se mogu}nost za odu‘im citatima iz stru~ne literature i starijega novinskoga tiska, za nekim prijevodima
na~injenima posebno za potrebe Maestra... (primjerice, dr. Vladimir Vratovi}
prevodi »Epigram« u ~ast Julija Bajamontija iz zbirke Carmina, 1816. D‘ona
Rasti}a), za razgovore s umjetnicima, koji mu govore »u pero« (ostat }e zapam}eni razgovori sa Stankom Horvatom, prigodom skladateljeve ve~eri uprili~ene u Hrvatskom glazbenom zavodu 12. prosinca 1990., te sa Silvijem Foreti}em, u povodu njegove autorske ve~eri u istome prostoru 23. o‘ujka 1991),
bilo je prilike za navo|enje ~itavih dokumenata in extenso, zanimljivih napose
kada se odnose na ratno doba u Hrvatskoj (primjerice, pismo kojim 22. o‘ujka
1993. pari{ki agent pijanista Alexisa Weissenberga otkazuje koncert u Zagrebu).
U predgovornoj bilje{ci, naslovljenoj »Intrada«, Fabrio }e na mogu}e prigovore (»smije li netko tko nije per professionem izu~avao glazbu biti njezinim
tuma~em?«) re}i da je »prosjedio i prosijedio kao sudionik glazbe cijeli svoj, uskoro pola stolje}a dugi, ‘ivot!« Gesta slabo upu}enoga, tobo‘e prosje~noga slu{atelja nije ovdje slu~ajno, rekao bih da je tako odabrano polazi{te upravo bitno
za razumijevanje cijele, uvjetno re~eno, metodologije.
Budu}i se Fabrio prikazuje kao slu{atelj nevje‘a, onaj koji tek voli glazbu
a o njoj nedostatno zna, kao amatore dakle, on svojem ~itatelju nudi obilje informacija koje bi mo‘da kakav per professionem glazbeni kriti~ar dr‘ao nepotrebnima. Fabrio svoje do‘ivljaje naprosto ne dr‘i presudnim, jedinim vrijednim ~itateljeve pa‘nje, ve} i svoje i neslu}ene op}e glazbene impresije stavlja u
{iri kulturolo{ki, te dijakronijski i sinkronijski kontekst. Nerijetko na stranicama glazbene kronike mo‘emo pratiti fortunu ponekog glazbenog djela u na{oj
sredini, pa se navode starije kritike, razna sje}anja, citiraju glazbeni i muzikolo{ki autoriteti. Tako, primjerice, Fabrio provjerava Wagnerova Tanhäusera po~am od zagreba~kog uprizorenja 1895. pa do danas, uspore|uje Beethovenova
Fidelija prema kritikama iz zagreba~ke Opere od 1898., uz izvedbu Nikole [ubi}a Zrinskog predo~uje Krle‘in animozitet prema toj »doboga glupoj operi«, uz
»Dane Ferde Livadi}a« u Samoboru saznajemo o restauraciji Livadi}eva Hammerklaviera upravo dragocjene podatke, i to iz iskaza samih restauratora...
Rije~ju, pred ~itateljem se, iz jedne kronike u drugu otvara cijeli jedan slabo
poznati, zaboravljeni svijet recepcije pojedinih glazbenih umjetnina ili pak glazbenih fenomena.
A u Fabrijevoj se voluminoznoj zbirci glazbenih kronika doista ima {to za
pro~itati! Ne sje}am se kada sam se susreo s toliko lucidnom usporedbom pjeva~koga umije}a na{ih primadona Ru‘e Pospi{ Baldani i Dunje Vejzovi}, ne
znam mo‘e li se Vladimir Krpan pohvaliti pronicljivijim kritikama, Vi{nji Ma‘uran i njezinoj ~embalisti~koj svirci posve}ena je prava mala studija, Ivo Pogoreli} mo‘e se u ovim tekstovima suo~iti s dva svoja lika, s onim prije i nakon
dubrova~ke 1991. Maestro i njegov {egrt sa~uvali su od zaborava mnoge sceno-
143
144
grafije, redateljska rje{enja, tu nalazimo pronicljive sudove o libretima i dakako
o knji‘evnicima i pjesnicima, svima onima kojih se ti~u ovi »prilozi bratimstvu
du{a u hrvatskoj umjetnosti«.
Nedjeljko Fabrio, pa‘ljivi ~itatelj starih glazbenih kritika i upu}eni slu{atelj
dugovjeka sta‘a, u svojim tekstovima dopu{ta da u sredi{tu pozornosti, uz
glazbenike, skladatelje, »profesionalce«, budu smje{teni i tekstovi o glazbi, njihovi ~itatelji i slu{atelji glazbe. Ono {to, ~ini mi se, tvori neku vrst zajedni~koga nazivnika u glazbenim kronikama iz knjige Maestro i njegov {egrt i esejima, pretiskanima u zbirkama Kazali{tarije i Ru‘a vjetrova jest trajna zaokupljenost recepcijom glazbe. [to se, kada i na koji na~in slu{alo glazbenu umjetnost, te kakvi su o glazbenim fenomenima sa~uvani tragovi, o tome pi{e Fabrio, bilo da pose‘e za neobjavljenim Dnevnikom Blagoja Berse ili da rekonstruira fortunu Gotov~evih i Tijardovi}evih opera u poslijeratnoj histeriji hrvatskog socrealizma. Pritom, dakako, preferira glazbenokazali{ne teme (kad rekapitulira stare i iznosi neke bitno nove podatke o venecijanskoj operi bra}e Poli}, kad pi{e o ranoj povijesti hrvatskoga baleta ili kad se zala‘e za sustavniji
studij libreta).
Prvim opse‘nijim esejima o glazbi pojavio se Fabrio 1986., u Gordoganu
objavljuje tekst »Julije Rorauer ili nali~je Zaj~eve ere«, a u Forumu »Milutin
Cihlar Nehajev i ars musicae«. U ova dva teksta, koji zajedno obasi‘u skoro
stotinu tiskanih stranica (pretiskanih u knjizi Kazali{tarije), protagonisti su
dva novinska izvjestitelja, Rorauer po vokaciji kriti~ar i kroni~ar, Nehajev pak
rasni esejist. Te rasprave do danas su ostale ponajbolji prilozi poznavanju povijesti hrvatske glazbene kritike. Prelistavaju}i stare novinske ~lanke, ali i suvereno vladaju}i recentnom doma}om muzikolo{kom literaturom, Fabrio pru‘a
neo~ekivano novo svjetlo na dvije klju~ne epohe glazbenoga ‘ivota, na Zaj~evu
eru i na modernu. Treba li uop}e isticati da su ovi Fabrijevi stru~ni eseji ostali
prakti~ki bez odjeka?
Nedavno je obranjena doktorska disertacija na temu glazbenog diskursa
kod Nehajeva i Fabrija.1 Htio bih vjerovati da }e me|u mla|im nara{tajima biti
onih koji }e Fabrijevu poticajnim razmi{ljanjima bremenitu glazbenu esejistiku
i{~itavati onako minuciozno i s olovkom u ruci, kako je Fabrio svojedobno ~itao
stare majstore.
1
Diana Grguri}: Glazbeni diskurz u knji‘evnosti Milutina Cihlara Nehajeva i Nedjeljka Fabrija
(doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Rijeci, 2007.)
ili traktat o pi{i i o babu{kama
7. (sm)u~eno poglavlje nastavka »nehoti~ne autobiografije«
ZA[TO JA NEMAM »PI[U«, KAO SVA DRUGA DJECA?
ZA[TO BA[ JA MORAM IMATI »KURAC«?
Zvu~i (li) pomalo neukusno, ako ne i smije{no, tj. prikriveno narcisti~ki, ~ak i
stupidno ovako ne{to uzvikivati (pitati »se«?), ako se znade da to dolazi iz usta
i pera jednog (pre)zrela mu{karca!? Pa, naravno, u u{kopljenoj duhovnoj situaciji vremena, ovakva samohvalisanja (polako, no, pri~ekajte s osudom, jo{ nisam rekao o ~emu je rije~) prije spadaju u cirkusarije, nego u neki normalni
tekst. U ~emu je, uostalom, razlika izme|u »pi{e« i »kurca«? E, tko to ne zna,
bolje da se, jadan, nije SPOLAN ni rodio! Prvo, razlika je u rije~ima, a drugo
u — du‘ini. »Pi{u« su nekada nosila mala djeca, dje~aci, naravno, zato jer su
se njihovome spolnome udu tom rije~ju obra}ali oni koji su ih odmalena njegovali, kupali, su{ili, mazili, odijevali, tj. majke, tete, bake, sestre, odgajateljice i
sl. @enski jezik, tako, od po~etka odre|uje mu{ku dje~icu, dje~ake kao »ne–
mu{ki« spol, raduju}i se {to je rije~ samo o visuljku, koji jo{ nikome ne prijeti.
Shvatljiva je (bila) »bestidnost«, prema tome, u kojoj su nas »na{i stari«, podjednako mu{ku i ‘ensku dje~icu zajedno odgajali, primjerice, zajedno u kaci/kadi, goli{ave kupali dje~ake i djevoj~ice (sve do pubertetske dobi). Bez obzira
jesu li tako »nudisti~ki« obrazovali ro|enu djecu ili neku iz bli‘e ili dalje obitelji, od prijatelja i susjeda, ali u tome je vladala tako savr{ena normalnost, da je
dana{nje puritansko doba uop}e ne mo‘e razumjeti (danas su na pla‘ama sva
dje~ica »pristojno« opskrbljena kupa}im kostimi}ima, barem svi imaju ga}ice, a
curice od 5–6 godina ve} moraju preko svojih ko{tunjavih prsiju navla~iti »grudnjake«!?). U to izgubljeno doba prirodne nagosti, bilo je sukladno dobrim obi~ajima da se nikome ne privla~i previ{e pa‘nje na neki dio tijela: ‘en(sk)e, koje
su vladale odgojem dje~aka, na brzinu su prelazile preko ~injenice visuljka, samo mu usputno tepaju}i kao »pi{i« (~isto sumnjam, da su drugdje, u okru‘ju i
doticaju sa svojim odraslim mu{kim dru{tvom, ba{ lako mogle preko svojih us-
145
ta izvaliti rije~ »kurac«: dakako, inzistiranje na tome da ‘ena u ljubavnoj predigri i dalje, ~isto i bistro izgovara kurac, jo{ je i danas izvor najso~nijih zadovoljstava — mu{karcu utoliko, {to je uspio nagovoriti/pokoriti ‘ensku, a ‘eni
utoliko, {to je uspjela savladati svoje trajne frustracije)...
Dakle, pi{o je (bila) finija, pristojnija rije~ za ono {to se pogre{no naziva(lo)
mu{kim spolnim — udom. KURAC NIJE UD, jer se ne pokorava svjesnim naredbama svog vlasnika/nositelja/imatelja, a to je pogre{no imenovanje skrivio
jo{ posljednji veliki medicinski autoritet antike, tj. Galen (129.–199. g.), koji je
u svemu bio neporeciv do renesanse: po njemu je kurac bio SEDMI UD
mu{koga tijela (uz 2 ruke, 2 noge, ki~meni stup i glavu) i tu je sliku nemogu}e izbiti iz jezika (ili glave?). Da, »od antike... do renesanse«, koji bakra~i? Jer, evo, kako se o tome izla‘e u op{irnome ~lanku o PENISU« u V. sv.
Medicinske enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (Zagreb, 1970.
potpisan dr. O. Kr.): »PENIS (lat. penis, membrum virile; engl. penis; tal. pene,
verga, penis; franc. verge, penis; njem. männlieches Glied, Penis, Rute; rus. polovoji ~len), periferni deo mu{kog genitalnog pribora. P. je, pored toga {to kroza
146 nj za vreme mokrenja isti~e mokra}a, pode{en i za izvr{enje sno{ajne funkcije. U
njemu se nalazi krajnji segment semenonosnog odvoda {to, na kraju polnog ~ina, omogu}ava deponovanje sperme na dnu vaginalnog kanala. U ~oveka penis
(mu{ki spolni organ, mu{ko spolovilo, spolno udo) predstavlja valjkasto telo...«
itd.
KOJI JE QRAC — TAJ PENIS? Evo, doznali smo da je na lat. penis jednako penis, a bogme isto tako, da je penis penis i u engl. jeziku i u franc. i u
tal. i u njem., a da je na hrvatskosrpskome (tada{njem izri~aju Med. en
cikl.) penis, zapravo, mu{ki SPOLNI ORGAN, jednostavnije SPOLOVILO,
ali onda, ipak, SPOLNO UDO. No, dobro, za franc., tal. i njem. jezik navedene su i neke istozna~nice (sinonimi), ne ulaze}i u podrobnije tuma~enje,
{to je i shvatljivo, jer Med. encikl. nije za kori{tenje u lingvisti~ke svrhe. Ali,
zar je moglo biti toliko stra{no, neukusno i neuputno navesti barem jednu
istozna~nicu za penis u na{em jeziku (u na{im jezicima, u kojima nas taj izraz
objedinjuje!!)? Da, to bi bilo ru‘no, neumjesno..., jer ~emu »prosta~enje« u jednoj enciklopediji koja je namijenjena, u prvome redu, stru~nome osoblju/~itateljstvu, koje valjda zna da u njoj kurac treba potra‘iti pod natuknicom — penis!?
Ba{ sam se oko ovoga — u vrijeme, nekako, oko po~etka tre}ega tisu}lje}a —
bio na{ao u zgodnoj prepirci s jednim lije~nikom, k tome psihologom ili ~ak
psihijatrom. Na{li smo se u pri~i oko jezi~nog ~istunstva, pa sam mu, upravo
za primjer naveo, kako u na{oj ME ne mo‘emo na}i natuknicu »kurac«. Moj se
sugovornik za~udio i po~eo mi obja{njavati kako »ga« ima pod natuknicom »penis«. Tada sam otpovrgnuo, da je penis ba{ na latinskome samo UMJET
NI^KO ili RATNI^KO ime za kurac! PENIS JE PSEUDONIM ZA KU
RAC (kao {to u franc. jeziku ima »nom de guerre«, za onog koji u ratu ili
revoluciji uzima neki nadimak, najprije kao krinku, a potom kao identitet...; a
u fr. ima jo{ i »nom de plume«, za drugo ili umjetni~ko ime kojega pisca). »Ako
penis nije penis, {to je onda?«, ~udio se moj sugovornik. »Zar zbilja mislite, da
se u anti~kome latinitetu igdje, pogotovo u svakida{njici, za kurac govorilo penis?« i dalje sam provocirao, a onda objasnio, onoliko skromno koliko je moje
poznavanje lat. jezika. Kurac je na latinskome HASTA ili jo{ bolje, MENTULA,
a obje su te rije~i — ‘enskoga roda! »Kako to?« »Pa, tako to!« Premda u na{im
»boljim« i novijim latinsko–hrvatskim rje~nicima ne}emo navedene na}i ove
rije~i (M. Divkovi} u svojem rje~niku iz 1881.–1900. naprosto izostavlja »mentulu«, a »hasta« mu je »motka, dr‘alje, {tap, koplja~a«, {to je ve} dovoljno da
se shvati iz kojega se sugestivno–aluzijskoga okru‘ja u dnevnom latinitetu
»ono {to probada« i {to je kruto, uzimalo kao ozna~nicu za kurac), dotle u »Gazofilacijumu« (1740.), tome remek–djelu Ivana Belostenca (1594.–1675.) na
pravome mjestu mo‘emo prona}i »Mentula, ae, f. p. c. quod Penis«, ali kurac ni
on ne navodi (ipak bi to bilo previ{e i za smiona popa). No, ako se iz ovih ili
onih rje~nika ne mo‘e doznati/otkriti pravi latinski izraz za kurac, otkuda nam
(mi) to (sa)znanje. Dakako, iz literature, jer ona ~uva i ono {to rje~nici odbacuju i/ili previ|aju, pa sam tako, ~eprkaju}i po kojekakvim antologijama i/ili
{a{avim skriptama do{ao do citatH koji rehabilitiraju kurac u latinskome (znam
da ovime otkrivam toplu vodu, ali svejedno). Tako se mo‘e na}i kod Ovidija
Nazona, Publija (43. pr. n. e. — 17. ili 18. g.):
Noscitur e pedibus quantum sit verginis entrum,
Noscitur e naso quanta sit HASTA viro!
Ono prvo, {to se odnosi na »djevoja~ki otvor« za sada }u zanemariti, a drugi redak zna~i da se »po nosu ocjenjuje iliti vidi koliko je mu{kar~evo KOPLJE
(iliti kurac!)«
Dalje, kod epigramati~ara Marcijala Marka Valerija (oko 45. — 104. g.)
prona|ena je sjajna rugalica/pohvalnica:
MENTULA tam magna est, tantus tibi, Papile nasus,
Ut possis, quoties errigis, olfacere!
Ovo je sada ve} tako jednostavno, da bi to mogli prevesti i |aci vi{ih razreda klasi~ne gimnazije (ali, zamislimo koji bi skandal to bio, ju~er, pa i danas,
kad bi neki profesor latinskoga svojim |acima, mladi}ima i djevojkama, ne{to
sli~no ponudio kao lekciju, s time da bi im morao pomo}i obja{njenjem, kako
»mentula« zna~i kurac, odnosno, finije — penis!?), a naprosto ho}e re}i:
Tebi je, Papile (mu{ko ime), kurac (mentula) velik kao i
nos, pa ga mo‘e{ pomirisati kad ti se digne!
Kad smo se tako lijepo sporazumjeli da je penis samo U^ENO ime za kurac, a ja nagla{avam da mu je to i UMJETNI^KO ime, kao skrivalica pomo}u
kojeg se mo‘e provu}i u bilo koji (raz)govor, dok jadni kurac ostaje sam i gol
na popri{tu jezika kad se spolovi ho}e me|usobno nadra‘ivati (zloupotrebu u
psovkama i kao po{tapalicu u kojekakvim frazemima sada ne ra~unam). Na
147
tome popri{tu kurac se susre}e s pi~kom/pizdom koja je tako|er zatajena, ve} i
u onome latinitetu s kojim se ispoma‘emo u (pseudo)u~enoj i (pseudo)finoj
konverzaciji. Naime, u lat. PI^KA NIJE VAGINA, nego je ona CUNNUS i to
mu{koga roda! Tako ve} i Belostenec ima, ovako: »Cunnus, i. g. m. Narav i
potreba ‘enska«, a kasnije Divkovi} ka‘e za to da je »‘enski stid; odatle
bludnica«. Ali, ba{ su sve perverzno izmije{ali ti »ne~iji stari«, pa je na la
tinskome, talijanskome i francuskome jeziku ~ak i smije{no (mo‘da samo
nama, danas?) da je rije~ kurac u ‘enskome, a pi~ka u mu{kome rodu!?
Kako bi se to na hrvatskome preobrazilo: MOJA KURAC i MOJ PI^KA?
Bogme, ne znam, a valjda su etimolozi sve to pretra‘ili i nekako objasnili
— osim {to u jednojezi~nim tal. i fr. rje~nicima za »LA verga« i za »LE verge«
napominju da je etimol. nesigurna, mo‘da da ne zbunjuju nevine? — no, najpopularnije je tuma~enje {to ga je, prema sebi pripisanoj legendi, dao talijanski
pisac pustolov, raspusnik, kockar i eretoman Giaccomo Casanova (1725.–
1798.). U svojim dosta glasovitim »Memoarima« (objavljivanima u raznim —
skra}ivanim? — varijantama mnogo puta, da bi izvorna bila objavljena tek
on opisuje zgodu kad je, kao dje~ak od 11 godina, sjedio za stolom s
148 1960.!?)
u~enim odraslim svijetom, me|u kojim ga je jedan zadirkivao zbog mladena~koga razmetanja (barem na~itano{}u, ako u toj dobi jo{ ne i iskustvom). Pi{e
Casanova da mu je doti~ni gospodin dodao ceduljicu na kojoj je ispisao »starinski
dvostih« (ovo »starinski« je va‘no, jer je o~ito jo{ i tada bila rije~ o zagonetki!!):
»Dicite grammatici, cur mascula nomina cunnus, et cur
femineum mentula nomen habet?«
(Prev. prema jednom izdanju »Memoara« na hrvatskome, uvijek u
prijevodu Melite Wolf: »Recite, gramati~ari, za{to je cunnus
mu{kog roda, a mentula nosi ‘ensko ime?«
Casanova pi{e da je ovu nejasno}u ovako razrije{io:
»Disce quod a domino nomina servus habet!«
Zato {to rob dobiva ime po svom gospodaru!
Ali, kako sam ovo (sm)u~eno poglavlje po~eo jednim KRIKOM IZ KUPAONICE, moram se prema njemu nekako postaviti, jer je o~ito (?) da taj neukusni
povik zaista NE dolazi »iz usta i pera jednog (pre)zrela mu{karca«! Prije presu|ivanja jednoj ovakvoj narcisoidnosti, moram re}i da se taj povik oteo jednom malom »]i}i«, u dobi od 9 godina, koji je, ali gle vraga, JEDNA OD
MOJIH PRE(D)FIGURACIJA. U raspletanju autobiografske pri~e, koja }e
— osobito u zrelijim godinama — povremeno prerastati u »autofikciju«, tj.
u izmi{ljanje sebe samoga, s LOGI^NIM sam IZNENA\ENJEM (?) otkrio
— fenomen kutija. Pri~anje o sebi, posebno u fragmentarnim epizodama iz raznih vremenskih odsje~aka, sli~no je nalasku manje kutije u ve}oj i tako do u
beskraj: kutija je u kutiji, koja je u kutiji, koja je u kutiji... No, bezli~nost ovakvoga geometrijskoga oblika radije bih zamijenio slikom ruske lutke–kutije, poznatom kao »babu{ke«. Izvorno je ‘ensko obli~je, obi~no u nekoj narodnoj no{-
nji, modelirano kao lutkica (pomalo smije{na izgleda), koja u sebi sadr‘i iste
takve lutkice, jedna u drugoj sve manje, umalo do veli~ine zrna graha. Kao
popularni folk–proizvod, »babu{ke« su postale i globalni simbol, jer je dvosmislenost takvoga pronala‘enja pre(d)figuracija posvuda shvatljiva i dobro- do{la. Dodu{e, babu{ke u babu{kama izvorno su imitativne, pa je kod njih
rije~ samo o umanjivanju ili pove}avanju istovjetnoga lika/obli~ja. S vremenom je {aljivost te igra~ke poprimila satiri~ka obilje‘ja, pa je o~ekivanje ponavljanja istoga lika zamijenjeno ironi~ko–satiri~nim nagla{avanjem promjene karaktera. Vanj{tina novih babu{ki vi{e ne skriva u sebi (samo) svoju repliku, ve}
neku »drugu osobu«, koja joj prividno nalikuje, a mo‘e biti i njena suprotnost.
Tako sam za nedavna posjeta Rusiji, u Moskvi (svibnja 004. g.), na uli~nim {tandovima vidio babu{ku Putinova lika, koja je »skrivala«/otkrivala Jeljcinovu
figuricu, ova pak Bre‘njevljevu, pa Hru{~ovljevu itd., pa tko voli, treba
i/ili razumije. Sli~no podrugivanje provedeno je i sa samim tradicionalnim likom ‘enske starije osobe, pa se pod njenim folklornim odjevnim predmetima,
jedna u drugoj pojavljuju sve razgoli}enije mla|e ‘enske osobe (kao da izvode
striptiz), da bi zavr{ile na lutkici od pola centimetra posve nagog ‘enskoga ti149
jela. Sli~nih premetanja/umetanja kojekakvih pred– i post–figuracija ima u toj
igra~ki koliko ih se mo‘e zamisliti, pa u takvome BABU[KA SISTEMU vidim
kako mi se (»logi~no–iznena|enom«!?) raz–otkriva i moja neslu}ena autobiografi~nost.
Lukavost sje}anja — kao proizvoljna privilegija — namje{ta mi ba{ moju
najmr{aviju pre(d)figuraciju, {to je ~ak i logi~no, jer se lju{tenjem babu{ka–lutkica zaranja u vrijeme sve do praga na kojemu se mo‘e re}i kada je sve po~elo.
A, za mene je sve po~elo kad sam shvatio, da (vi{e) »nemam pi{u, kao sva
druga djeca« ve} da imam ono {to se naziva »kurac«! ^inilo mi se bezo~nim jo{
i danas o tome pri~ati, dok nisam osjetio kako je ovdje rije~ o AUTOTRANSFUZIJI sje}anjem, koje je skaredno upravo toliko, koliko je odre- dilo ~itavo moje odrastanje (barem razvoj od »maloga ]i}e« do »prljavoga
staroga jarca«!). Podsje}am se, kako sam, ~ini mi se, ve} u prvom poglavlju
ovoga nastavka »nehoti~ne autobiografije« (a pod nadnevkom »povratak iz
flash backa /od kolovoza 1947./ u kolovo{ke dane 007. g.«) samozadovoljno
istaknuo kako sam »odavno i dosljedno bezo~an« (a, {to se mo‘e, jedan se hvali
onime, ~ega se drugi stidi). Smatram, ionako, da je svaka (mnoga?) autobiografi~nost, jednako kao i moja, neka vrsta knji‘evnog EGZORCIZMA: naime, kad
sam »bestidan«, ja istjerujem neke osobne vragove, misle}i (znaju}i!) da su oni i
tu|i (sva~iji?). Moja AUTOpsihoTERAPIJA podjednako je »besramna« kao i
bilo koja sli~na besramnost u nekom romanesknome djelu, ho}u re}i, u ‘anru
— ~iste fikcije. Jer, ono {to u tome slu~aju romanopisac »izmi{lja«, kako bi opisao emotivno–sentimenalna stanja nekog svojeg lika, za{to bi trebalo biti literarno opravdanije/razlo‘nije samo utoliko, {to je — la‘? Romanopisac
IZMI[LJA ISTINU, pa onda na njega nije primjenjiva opaska o bestidnosti,
kao {to se autobiografiji mo‘e predbaciti da je besramna zato jer NE la‘e!??
Ali, govoriti istinu opasno je IZ–LAGANJE, na rubu da bude protuma~eno i
kao ekshibicionizam. ^ini se da sli~na optu‘ba ve} dulje vrijeme prati ~ak i
neka zna~ajna djela velikih pisaca (u sjeni kojih se ni u jednome zakutku niti
u snu ne mo‘e skutriti ovo moje skribentstvo), pa kako te optu‘be ne bismo
onda uzeli kao opravdanje i na{e bestidnosti. Tako se ka‘e:
»Kad vi{e ne znamo {to bismo u~inili da bismo za~u|ivali i pre‘ivljavali,
onda se PROSTITUIRAMO, izru~ujemo svoja PUDENDA, nudimo ih pogledima. Najzad, mora biti dosta ugodno, samom ~injenicom {to smo se RASKOP^ALI, priu{titi sebi samome i dati ljudima dojam da smo otkrili Ameriku.«
Zaista opako i mora biti da je bio stra{ni PORO^NIK, ovaj pisac na kojega
se mislilac obru{io. Da, kad ni{ta bolje ne zna, onda se doti~ni gospodin
raskop~ava i svoja stidna mjesta iliti »pudenda« (a u na{oj Med. encikl. za
to bi se reklo da je mu{ki »GENITALNI PRIBOR«!) nudi publici na razgledavanje, a sve to, kao pismo, nije ni{ta drugo, ni bolje, nego (duhovno) prostituiranje! Ali, tko to ka‘e i na ~iji ra~un? Kad sam se do~epao ovog citata u
jednoj esejisti~koj knji‘ici (Philippe Vilain, »Défense de Narcisse«; Grasset,
2005.), skoro bih bio pao na dupe (da nisam sjedio). Ni manje, ni vi{e, nego
jedan veliki i dubokoumni Paul Valéry (1871.–1945.) tako se obra~unava ni s
manjim, ni vi{im, ali jednim Marie–Henry Beyle Stendhalom (1783.–1842.)!!
150 Kad to ve} Valéry ka‘e za Stendhala, onda ni mene vi{e nije sram govoriti o
GENITALNOM PRIBORU.
Ako su u (mojem) ranom djetinjstvu/dje~a{tvu (ljeto 1948/49.) tzv. »pi{u«
nosila jo{ samo mala djeca i ako je taj »periferni dio mu{kog genitalnog pribora« tek od puberteta, nadalje, smio nositi ~asno ime kurac, onda sebi nikako
nisam bio mogao objasniti kako je bilo mogu}e da i
D A V I D I M A P I [ U !!??
Najprije sam, kao »mali ]i}o« bio zbunjen, jer mi se ~inilo da sa mnom
ne{to — nije u redu. Naime, dok su moji vr{njaci, ve}inom — koliko sam mogao vidjeti njihovu golotinju prilikom presvla~enja i tu{iranja nakon {kolskih
satova iz gimnastike — pi{u nosili pristojno odjevena u kapulja~u (naime, oni
jo{ nisu bili, a neki nikada i ne}e, svukli »prepucijum« do kraja, kako sam kasnije nau~io da se to u~eno ka‘e) i uglavnom zgu‘vanoga na podlozi ’mo{nji’ ili
mo{nica, meni je glavi}, bezobrazno otkriven, stalno virio i malo/malkice visio
preko mudne kesice. Dok sam se kod ku}e ogledavao u zrcalima — recimo,
maj~ine trokrilne ’psihe’, dakako, kad bih ostajao sam — pitao sam se, je li to
»nenormalno« (ma da, nije bilo ni{ta stra{no)?
I tako, dok sam se to jesenje poslijepodne namakao u toploj kupelji u kupaonici na{ega stana na Ba~vicama, na vrata mi je povremeno provirivala majka, a uz nju se i naguravala njena sestra, moja teta. Razlog maj~ine kontrole
bio je ~isto sigurnosne prirode: ona se brinula ne}u li ja, prote‘u}i se iz kade,
uguravati cjepanice u lo‘i{te pod kotlom u kojemu se grijala voda. Bio je to za
ono vrijeme posljednji luksuz koji si je mogla priu{titi neka »bolja« obitelj. Ina~e se — i kod nas, ranije — vodu zagrijavalo u loncima na {tednjaku ({paheru),
pa onda ulijevalo u kadu, mije{aju}i je s hladnom, teku}om iz pipe ({to je isto
bilo jako napredno). No, »luksuzna« kupaonica bila je opremljena velikim, uspravno postavljenim valjkastim spremnikom, koji je imao dovod za vodu, a na
dnu te »kupa}e pe}i« bilo je instalirano lo‘i{te. Vatru bi se pod pe}i nalo‘ilo
neko razumno vrijeme prije kupanja i onda je tople vode bilo po potrebi, ali
ako bi se u kadi boravilo dulje, trebalo je tu i tamo dodavati koju cjepanicu u
lo‘i{te. Odraslima je to bilo lako, ali moja se mama o~ito bojala da se ja slu~ajno ne okliznem, ako moram i sapunjav posegnem iz kade, u dosta neprirodnoj gesti, da podjarim vatru. Zato se navirivala povremeno, vi{e paze}i na lo‘enje, nego na mene (~ini mi se da je ve} bila dobro shvatila, kako vi{e nisam
njen »mali ]i}o«, pa se na moju golotinju nije obazirala, ~ak ni tako da mi
pomogne u pranju le|a!). I tako, da ponovim, u jednom maj~inom navra}anju,
uz nju se u kupaonici pojavila i njena sestra, podjednako bri‘na (a sestre su
ionako, voljele »dijeliti« djecu, tj. sestrinu smatraju}i vlastitom). Kako su me
zatekle u plitkoj vodi u kadi, teti se omaknuo uzvik (zapravo, konstatacija):
»Ma, vidi ti, na{ega maloga, u njega je, bogme, ve} pravi — kurac!«
Tada je uslijedio onaj krik iz kupaonice i moje pljeskanje rukama po pli}aku ({to je ‘enske otjeralo): »Za{to ja nemam ’pi{u’, kao sva druga djeca? Za{to ba{ ja moram imati — ’kurac’?«
I tako su po~ele MUKE PO PI[I — koje su, kasnije, preuzele i svoje odraslije i ~asnije ime — ali mislim da bi od mene bilo skroz popi{manjeno podrobnije ikoga njima ~astiti. Kulturolo{ki {ok, koji je uslijedio prvih godina gimnazijskoga obrazovanja, mogao bi te muke nekako finije obrazlo‘iti. Naime, listaju}i/pregledavaju}i razne priru~nike iz povijesti umjetnosti i neke, tada dostupne likovne enciklopedije, kao pravi klasi~ar iz njih sam upijao sugeriranu ljubav iliti naklonost ka antici. Kako se tu ljubav mo‘e br‘e razviti kontempliraju}i fotografije anti~kih skulptura (gr~ko–rimskih) nego napornim memorira-
151
njem lekcija iz gr~kog i latinskoga jezika, to sam se lak{e dao (privremeno)
zavesti harmoni~nom ljepotom tih statua. Jedino sam se pitao, za{to ‘enske
gole figure obi~no rukom pridr‘avaju neku krpicu (a na majstorsku izradu njenih nabora posebno su nas upu}ivale profesorice, dok sam ja ma{tao kako bih
ispod krpice vidio picu), dok su mu{ki gola}i bestidno izlo‘eni pogledima? No,
s razvojem mojih »muka po pi{i« brzo sam po~eo uo~avati, da se na svim tim
anti~kim mramorovima (koliko se moglo vidjeti na oskudno tehni~ki izvedenim
reprodukcijama) i najsna‘niji atleti (baca~i, skaka~i, hrva~i...) u pogledu svoga
»genitalnoga pribora« prikazuju kao dje~aci. Najprije mi nije bilo jasno »~emu
treba modelirati mu{ke aktove?«, a potom, za{to oni moraju biti predo~eni kao
spolno nerazvijeni (tj., uhva}eni jo{ u stadiju pi{e)?? Poneka obja{njenja, o homoerotskoj prirodi tih starih kultura, jo{ su mi odbojnijim u~inila promatranje
takvih skulptura (pa, zar su ti stari pederi tra‘ili samo partnere s malim kurcima iliti kur~i}ima, kad su toliko u‘ivali na njima pasti o~i?). Nakon ‘enomrziteljske Antike, moje poimanje tjelesne harmoni~nosti, do kraja je dotukla
renesansa, na ~elu s nikime ve}im, ni manjim, nego ~ak s jednim MichelanBuonarrotijem (1475.–1564.). Od prvoga trenutka udivljenosti pred fo152 gelom
tografijom njegova DAVIDA, isklesanoga i postavljenoga na javni trg (u Firenzi) prvih godina 16. st., nisam se prestajao diviti anti~koj ljepoti njegova lika,
ali i ~uditi se za{to je, siroti, tako — spolno zaostao u razvoju? Njegov »genitalni pribor« jo{ je dje~ji premda po ostalim zna~ajkama tjelesne razvijeno
sti nalikuje odraslome mladi}u, ~ini se da je spolno ostao u predpubertet
skome stanju. Nigdje u relevantnoj literaturi nisam mogao nai}i na obja{njenje ovakve disproporcije (~ini se umalo huljenjem jednoga genija prozivati
zbog nepoznavanja odnosa me|u tjelesnim dijelovima!), a mo‘e biti da je Michelangelo, kao i njegovi anti~ki uzori, smatrao kako bi ba{ bilo naru{avanje
harmonijske uskla|enosti ako bi i za milimetar pove}ao Davidov »penis«. Pa,
{to se taj kip kur~io tolika stolje}a nasred trga, kada nije imao s ~ime? DAVID
IMA PI[U, trebalo mu je zvi‘dati pod genitalnim priborom!
153
U Petrogradu sam boravio vi{e puta, redovno s dolaskom iz Moskve. Ve} za
vrijeme sta‘iranja na MGU 1956/7. zamoljen sam da odem u Leningrad kao
prevoditelj delegacije »Narodne tehnike« u posjeti leningradskom OSOAVIAHIMU (u kratici je sadr‘ana avijacija i kemija!). Tako sam imao privilegiju da
budem smje{ten u hotel »Astoria« nedaleko od Falconetova spomenika, Isakijeve katedrale, pa i same Neve. Hotel je sa~uvao i »strano« ime jer je smatran
povijesnim spomenikom: naime, u vrijeme nacisti~ke opsade Wehrmacht je zakazao sto‘erni sastanak upravo u »Astoriji«, {to se, dakako, nije desilo. Ovo je
zbivanje poslu‘ilo kao povijesni okvir drami Aleksandra [tejna Gostinica Astorija koja se igrala te sezone i u Moskvi. Dakako, delegacija je vo|ena i po gradu — od obavezne »Aurore« do jednako obaveznog Ermita‘a gdje sam po‘elio
da izvan tuma~enja vje~no dosadnih indoktriniranih »ekskursovotkinja« pogledam na svoju ruku veliku zbirku francuskih impresionista. Namignuo sam toj
puci, i ona me je sa smije{kom razumijevanja odvela u odgovaraju}e dvorane,
ostao sam sa slikama sam i izvodio vlastite zaklju~ke o tom divnom razdoblju
»bur‘oazne« umjetnosti. I ina~e sam znao bje‘ati od mu~nih prevoditeljskih
obveza (‘ivo mi se fu}kalo kako za »AVIA« tako i za »HIM«!) i pjevu{iti na
nekom od manjih kanala »~i‘ik–py‘ik, gde ty byl/ — na Fontanke vodku pil«,
staru uli~no–~asni~ku pjesmicu, ili pak naprosto lunjati jako prepoznatljivim
gradom.
Ova je moja petrogradska inicijacija dopunjena kasnije zahvaljuju}i poznanstvu s akademikom Mihailom Pavlovi~em Alekseevim, stru~njakom za englesku knji‘evnost, pa stoga i priznatim komparativcem koji je uz Viktora @irmunskoga doveo Ruse na svjetski komparatisti~ki kongres u Beograd, prvi puta nakon duljeg prekida tradicije Veselovskog kada je voljom »hozjaina« ova
disciplina optu‘ena za »kosmopolitizam« i druge neznanstvene grijehove. Tako
se u Beogradu desio povijesni susret dvojice ruskih znanstvenika s biv{im ru-
154
skim filologom, a sada harvardskim Amerikancem »Romkom« (tako Majakovskij o Romanu Jakobsonu!) koji je Rusima na svom i njihovom jeziku preporu~ivao kori{tenje novog tehni~kog izuma kakav su tada predstavljale Xeroxove
kopirke, dok je u Rusiji va‘ila zabrana uporabe obi~nog ciklostila — »ge{tetnera«. Do sva|e ipak nije do{lo, {tovi{e na Petrovaradinskoj tvr|avi, delegacije
dviju knji‘evnoznanstvenih velesila bratimile su se »a la russe«, a ja sam gdjekad uskakao ponovo kao prevoditelj, ali sada na razini humanije znanosti i vi{ejezi~nosti! Poznanstvu s Mihailom Pavlovi~em dugujem poziv na Turgenevsku konferenciju u grad Orel, dakle prvi moj izlazak u »klasi~nu« rusku provinciju sa saonicama koje voze preko zale|ene Oke, a s time je povezano i upoznavanje Borisa Ejhenbauma. U jedinom gradskom hotelu nasuprot pala~e
Gorsoveta i spomen–tenka na{li smo se kao referenti Ejhenbaum, estonski pjesnik Adams i slovenski kolega Janez Zor i ispijali fla{e tokajca koji je, u vrijeme mad‘arske revolucionarne bune va‘io kao muzejska ve} rijetkost. Ejhenbauma sam prvom prilikom posjetio u njegovu stanu na Vibor{koj strani: bio
mi je osobito drag i kao »biv{i«? formalist, ali i kao ~ovjek koji je tada izlazio
iz nemilosti i rado popio bar koju ~a{icu sa~uvana vina! Nevolja se prilikom
moje posjete sastojala u tome {to sam prije nje popio fla{u lokalnog piva koje
se zvalo »Krasnaja Bavarija«! Sapienti sat!
Kasnije me je akademik Alekseev ugostio i u svojoj ladanjskoj »da~i« na
Rusiji priklju~enoj Karelijskoj prevlaci (o toj se regiji i dalje govorilo kao »Finljandii«), vozio me je akademijinom »ma{inom« na razgledavanje karelijskih jezera, pokazivao rukopisnu zbirku Pu{kinskoga Doma, predlagao mi da posjetim u nedalekoj »da~i« Annu Ahmatovu, ali sam to odlu~no odbio, nagla{uju}i
da su mi tekstovi va‘niji od privatnih osoba, pa radije gledam kako madame u
stihu odijeva desnu rukavicu na lijevu ruku, nego li slu{am osobnu ispovijest
o martiriju koji je sa‘ela u nizu svojih velikih tekstova! Ako je moram upamtiti
kao petrogradsku ikonu, onda mi mogu pomo}i brojni portreti ruskih slikara!
S obitelji Alekseevih sam se rado dru‘io, a i Mihail Pavlovi~ mi je bio osobito
drag zbog svog nezaustavljiva optimizma. Kako se samo znao na{aliti kada bi
obla~io togu po~asnog doktora Oxfordskog sveu~ili{ta ili otpjevati u povodu
svoje bolesti: »infarkt nam ‘it i ljubit pomogaet...« (Dunaevskij, Veselye rebjata!,
hrv. Pastir Kostja).
I jo{ me je jedan petrogradski susret jako oraspolo‘io. Bilo je to jednoga
ljeta kad je moja posjeta Petrogradu bila ciljana: stigao sam na Nevu u vrijeme
legendarnih »bijelih no}i«. Tada sam posjetio kroatiste. Hrvatski je tada predavao Zajcev, ~ovjek osobite naravi. Jezik je nau~io kao mornar na Dalekom istoku, prome}u}i se s dalmatinskim momcima istoga statusa. Tako je stekao »prirodnu« kvalifikaciju za koju je smatrao da je treba potvrditi. Prihvatio se, dakle, prijevoda najve}eg epskog djela hrvatske knji‘evnosti, Gunduli}eva Osmana! Molio je da mu bar malo pomognem. Rado sam se dru‘io s njime ne samo
na »dr‘avotvornom tijeku« (tvoe der‘avnoe te~enie, Pu{kin) i granitu obala Neve, nego i na Vasiljevskom otoku, i to s epom kakav si ruska knji‘evnost 17.
stolje}a nije mogla priu{titi, pa na{ poslenik nije imao jezi~nih uzora svome
prepjevu. Posegao je, dakle, za predpu{kinskim pjesni~kim jezikom i, bez mene
dakako, dovr{io prijevod ove knji‘evne dubrova~ke gromade! Me|utim, sna{le
su ga u Leninovu gradu neda}e. Ne }emo ulaziti u to je li mu na{kodilo istra‘ivanje Isusa kao »kozmonauta« (na Zapadu je Däniken bio tada u modi) ili
pak kakva obiteljska zavrzlama, ali je Zajcev morao pre}i u Minsk. I tu je
objavljen njegov prijevod! Je li mu hrvatska javnost ikada za to veledjelo zahvalila? Nisam ~uo da jest. O njegovoj kasnijoj sudbini nisu mi znali ni u Minsku re}i, takve zavjere {utnje jo{ su u to vrijeme bile obi~na pojava: »{iroka je
bila, sovjetska, domovina« kako su glasile rije~i himni~ke pjesme iz filma Cirkus!
Bave}i se, u 60–im, suodnosima knji‘evnosti i slikarstva, nai{ao sam na ime
slikara kojega su spominjali Hlebnikov i Zabolockij, a kasnije sam saznao iz
studentskih radova Aleksandrova i Mejlaha koje je objavio Lotman u estonskom Tartu, kako je Filonov krajem 20–ih bio blizak i leningradskim OBERIU–tima, a ja sam, zahvaljuju}i Papernom u moskovskom IMLI, do{ao i do
nekih njihovih tekstova, pak sam prvi u Europi »lansirao« Harmsa. Tko je, dakle, taj Filonov koji malja krave s ljudskim likom i pirove kraljeva? Tragom tog
zanimanja do{ao sam do nekog kataloga, umno‘ena na {apirografu, i to izlo‘be
u dalekom Novosibirsku unutar Akademgorodka 1967. za privilegiranu publiku najvi{ega ranga (gotovo plemi}ka u SSSR–u titula »akademik« uvla~ila se i
u na{ opticaj). Katalog je davao bar neku informaciju na jadnim reprodukcijama: konji i krave zaista su imali ljudske nju{ke kad to ve} nije smio imati
socijalizam. Ostalo se samo dalo naslutiti. Desetak godina kasnije pru‘ila mi se
jedinstvena prilika da upoznam izvornog Filonova! U Moskvu sam stigao u
skupini izaslanika na simpozij koji je organiziralo Ministarstvo kulture SSSR i
Institut za povijest umjetnosti. U jugodelegaciji jedva je bio koji kunsthistori~ar, stigma »gerasimov{tine« jo{ je optere}ivala recepciju ruske umjetnosti! Ali
sam smatrao kako nisam na taj skup do{ao samo »po knji‘evnoj liniji!« Organizirana je i posjeta Leningradu. ^ekao sam taj ~as. Zatra‘io sam od ravnateljice Instituta (zvala se valjda [ev~enko?) da mi omogu}i posjetu fondovima
Ruskog muzeja radi upoznavanja Filonova. Rekla je: »Sve }e biti u redu«. Ali
~im smo stigli na Listopadski kolodvor, postalo je jasno da ni{ta ne}e biti v
porjadke! Neki mladac iz Gorsoveta promptno je reagirao na moj upit: »Vi ste
literaturoved. I}i }ete u Pu{kinov muzej!« — Da mu odr‘im lekciju o intermedijalnosti, zaista nije imalo smisla! Pozvao sam se stoga izravno na Centar:
»Hvala«, rekoh, »ali su mi u Moskvi obe}ali...« — »Ne}e nam, valjda, Moskva
diktirati!« Zajapureni mladac mi je odjednom postao blizak, pomislio sam kako
bi u nas netko reagirao na spomen na{eg tada{njeg »centra«? S drugim kolegama ipak sam posjetio Dr‘avni ruski muzej i vidio bar jednog izlo‘enog Malevi~a pod naslovom Ska~et krasnaja konnaja i s o~iglednim antidatiranjem. Na
zavr{etku boravka u Rusiji odr‘an je sastanak s Ministrom. Tra‘ili su od nas
155
156
da iznesemo dojmove. Cijeli je jugoznanstveni kor izrecitirao pohvale organizatorima osim mene: obe}ali ste mi Filonova, ali je birokracija taj uvid sprije~ila.
Uslijedio je odgovor: »Ispravit }emo pogre{ku!« Zaista se desilo ~udo. Nakon
nepunog mjeseca primio sam poziv da budem jedan tjedan gost Ministarstva!
Sada sam stigao u ‘eljeni grad samo s uobi~ajenom pratnjom tzv. »prevoditeljice«, koju sam u Leningradu zajedno s »ma{inom« otpustio na koncert s
\okom Marjanovi}em, i uputio se u Dr‘avni ruski muzej. Kustosica Barabanova otklju~ala je podrumske prostorije gdje je ~amila avangarda. Pomicala je
uskladi{tene slike i ja sam gledao kako, tr~e}i za futurizmom, Filonovljevi konji dobivaju desetke nogu, kako me ljudskim o~ima gledaju ‘ivotinje kao na
slikama njema~ke sakralne gotike, predavao se kolorizmu ruskog »fa{nika«
(maslenica) koji bi u nas dobio ekspresionisti~ku etiketu, primje}ivao razbaru{enu geometrijsku apstrakciju, i osje}ao duboku tjeskobu ruske povijesti prije, ali i poslije prevrata. Naposljetku sam stao pred golemu (154–117 cm) sliku
pod zagonetnim naslovom Formula petrogradskogo proletariata iz 1920/21. i
razmi{ljao kako interpretirati sliku koja nije sadr‘avala provokaciju, ali je obilovala nesustavno{}u motiva u kolopletu labirinta koji se vezivao za neke arhitektonske objekte, prete‘no naslagane ku}erke ili ljudske likove, osobito lubanje, a s naporom bi tkogod mogao razaznati nejasne obrise sakrivene (mo‘da)
Bogorodice. Sva je slika sadr‘avala zapravo aporiju: nespoznatljivost i nepredvidivost! »Za{to Filinova ne smiju vidjeti ruski gra|ani?« pitao sam kustosicu.
Barabanova je odbubnjala: »Ovo nije slikar za na{e stolje}e, shvatit }e ga tek
21. stolje}e!« Danas sam sklon vjerovati da je mislila ozbiljno. Tom sam prilikom pozvan i u kabinet Evgenija Kovtuna koji mi je pokazao i cijeli grafi~ki
Filonovljev niz i izrazio spremnost za budu}u suradnju. Suradnja je ostvarena
i na drugoj razini: Filonov je u okviru izlo‘be ruskoga slikarstva 20–ih godina
stigao u MSU/Zagreb, ali je jedva primije}en jer su mediji na kraju izlo‘be primijetili i neka socrealisti~ka platna, pa su se okrenuli i od avangarde. Iz Leningrada je napokon stigao 1989. i glavom Kazimir Malevi~, pa sam vodio studente iz Be~a na tu izlo‘bu, a kada je kasnije isto takva izlo‘ba prire|ena u Be~u,
zagreba~ki je tisak pozivao da se posjeti — nevi|eno! Sa @enjom Kovtunom
ostao sam u vezi: dva je puta sudjelovao u radu na zagreba~kom Pojmovniku
ruske avangarde i pisao i tom prilikom o Filonovu: Oko koje vidi i oko koje zna.
Naposljetku, 1990. pozvao me je moj i Ko{~evi}ev znanac, Jürgen Harten da
govorim o Filonovu i ruskoj knji‘evnosti na velikoj izlo‘bi u Düsseldorfu. Tako
se moj krug oko Filonova zatvorio, a da njegove »formule« nisam uspio rije{iti.
Uvijek sam se protivio, na Fakultetu, oslovljavanju s imenom otaca (imja ot~estva). Drugdje u svijetu to nije bio obi~aj, a nama je te{ko pamtiti sveudilj jednake ili sli~ne kombinacije s u~estalim imenima: je li tko Sergej Dmitrievi~ ili
Dmitrij Sergeevi~? Shva}ao sam da je odr‘ivost takva oslovljavanja, kakvo se
zanemarivalo u 20–im godinama, potrebna radi izbjegavanja oslovljavanja bilo
s gospodin bilo s tovari{~. Kako bih mogao re}i: dru‘e Liha~ev, ~ovjeku gospodskog pona{anja, ponajboljem znalcu stare ruske knji‘evnosti, pa ~ak i ruskih
gospodskih parkova, naslije|enih iz carskih vremena? Nisam se mnogo bavio
starijim razdobljima ruske knji‘evnosti, dovoljni su mi bili ud‘benici kakvi su
stigli iz vremena standardizacije ruske kulture u 30–im godinama kao i odli~ne
hrestomatije Gudzija i Blagoja, koje sam u Moskvi bio s du‘nim po{tovanjem
starijoj gospodi s tjubetejkama na glavi upoznao kao njihov slu{atelj, ali su se
stvari promijenile. Kad se na znanstvenom vidokrugu pojavilo ime leningradskog istra‘iva~a ruske starine — Liha~eva! Naime, periodizaciju sam smatrao
svojim posebnim podru~jem bavljenja, a tu je bilo novih prijedloga ra{~lanjivanja sintagme drevnjaja russkaja literatura kada se takva sintagma po~ela
ra{~lanjivati i u odnosu na hrvatsku knji‘evnost... Tako je profesor Liha~ev
predlagao pojam »predrenesanse« — za neke pojave desakralizirane i puku
bli‘e knji‘evnosti 17. st., a izgra|ivao je i svoju koncpeciju ruskog baroka, i to
upravo u vrijeme kada se kolegica Ben~i} intenzivno bavila ovom formacijom,
polaze}i od u nas ustaljene terminologije. Susret je bio neminovan. Tako je na
moj poziv stigao Dmitrij Sergeevi~ krajem 50–ih u Zagreb. [etali smo Donjim
gradom, divio se pravilnom rasporedu ulica unutar Lenucijeve potkove, uspore|ivao Zagreb sa »strogim likovom Petrove tvorbe« i nagla{avao kako bi rado
u na{ grad jo{ kojom prilikom do{ao. Nastojao sam kasnije takvu priliku stvoriti u obliku gostovanja s ciklusom nama toliko potrebnih predavanja. Nije bilo
mogu}e, akademiku, kolikogod ta titula vrijedila u SSSR–u, uskra}ivano je putovanje »na zapad«. Resorno je ministarstvo u zamjenu nu|alo druge, za »izvoz« podobne rusiste, bliske ruskom realizmu, osobito onom s ideolo{kim atributom. Sretao sam ih u Njema~koj... Dmitrij Sergeevi~ samo je ‘alio {to, za
sada, ne mo‘e u Zagreb.
Odjednom mi se pru‘ila prilika da se s Dmitrijem Sergeevi~em sastanem
osobno. Me|utim, kijevski je Me|unarodni kongres slavista odr‘avan u Bre‘njevljevo vrijeme poja~anog pritiska na nemirnu scenu knji‘evnih zbivanja, a
strani su sudionici pa‘ljivo raspore|eni prema dr‘avama po hotelima i restauracijama. Izmakao je toj disciplini jedino snala‘ljivi ljubitelj bifteka i piva, [ve|anin Nils Ake Nilsson, pa sam mogao jesti u probranom {vedskom dru{tvu
izvan »jugotrpeze«, a nalazila se ta restauracija uz to u ku}i sa spomen–plo~om
u ~ast Jaroslava Ha{eka, pa se serviralo ~ak i pravo plzenjsko pivo! Doma}inima je preporu~eno da ne kontaktiraju strance, a kakav je tada bio odnos prema ukrajinskom jeziku, dovoljno je spomenuti kako je senzaciju izazvao na ukrajinskom pro~itani referat Krystyne Pomorske, Jakobsonove supruge, koja se
stjecajem ratnih okolnosti izme|u 1939. i 1941. {kolovala u Lavovu, a ja sam
dobio pljesak jer sam svoj referat na plenarnoj sjednici posvetio, na ruskom
dodu{e jeziku, ukrajinskom pjesniku koji je u me|ura}u ‘ivio i radio u Lavovu,
pa se o njemu u »Radjanskoj Ukrajini« dugo {utjelo. Komunikacija sa sovjetskim delegatima bila je tada tako|er ote‘ana, a ja nisam pripadao ni sekciji ni
naciji kojoj je pripadao svjetski priznati stru~njak za srednjevjekovnu rusku
knji‘evnost, za rusku predrenesansu i rusko–ukrajinski barok. I danas me je
157
stid tog susreta: nenadano smo se sastali u za znanstvene susrete nepredvi|enom prostoru! Tu smo razmijenili nekoliko rije~i. Bio je poti{ten i rezigniran. Nisam se vi{e usudio spomenuti mogu}nost da svrati u Zagreb. Ali su kasnije iznenada po~eli puhati povoljniji vjetrovi: po~ela je perestrojka. U to je
vrijeme do{lo do razmjene TV–emisija izme|u Zagreba i Leningrada. Rusima
se tada pokazivalo obilje roba u »Na–Mi«, a zauzvrat smo mogli slijediti kameru du‘ Nevskoga i zaviriti u koji »Univermag«. Katkada smo gledali i redovne
leningradske emisije. I vidi ~udo: na ekranu se pojavio Dmitrij Sergeevi~ i pri~ao o godinama svoga zato~eni{tva na Soloveckim otocima i prisilnog rada na
Belomor–kanalu, sve dakle na dalekom sjeveru Rusije... Njegova su sje}anja
pratili kadrovi iz onovremenih filmskih ‘urnala, promid‘benih dakako. Poslao
sam mu pismo: ipak ste mi do{li u ku}u, Dmitrije Sergeevi~u! Nije uzvratio:
imao je drugog posla: po~ela je velika revalorizacija ruskog kulturnog naslije|a,
a on je, dakako, stao u prve redove velike obnove! Pa tako i grada Sankt–Peterburga!
158
Posljednje poglavlje rukopisa Poni‘enja, odnosno Bilje‘nica namjernih sje}anja,
nikad nije stiglo na rimsku adresu Joba Gotala. Nije dakako ni moglo sti}i, jer
nikad i nikome i nije poslano, budu}i da je smrt Joba Gotala izbrisala sva mjesta i sve adrese njegova boravka. I tako je i u njegovu slu~aju Mors a ne Historia postala magistra vitae, jer njegovom smr}u ugasio se jo{ jedan ‘ivot poslije kojeg }e se stare la‘i opet poku{ati ponavljati kao novootkrivene istine.
»Ne quid falsi audeat, ne quid ver non audeat historia... — Neka se historija
ne usudi ne{to la‘no tvrditi, ili ne{to istinito ne ista}i.« — uputio je testamentalnu, neposrednu opomenu obmanama sklonoj Povijesti, njen znalac i jo{ bolji
moralni u~itelj: Marco Tulije Ciceron.
Objavljuju}i napisano, dakle ne skrivam ga i ne pre{u}ujem ono o ~emu sam
razmi{ljao, pone{to nekom od{aptao, a ponekad i glasno i namjerno izgovorio
da bi ~uli i oni koji vas rado ne gledaju, ali rado ~uju (a najradije bi vas preslu{ali). Odlu~io sam se napokon, i u ovom »post factum« poglavlju, na ~injenicama vjerodostojne bilje{ke, oblikuju}i ih u zatvorene, a me|usobno ipak povezane cjeline kako bi ih pravovremeno poslao prijatelju i u~itelju liberalizma
i slobode, kojeg unato~ patnji bole{}u obhrvana tijela — ne {tedi ni nebo, ni
sluge sa zemaljskih smeti{ta {to se upravo razme}u objedama: glasom uprljane
savjesti, nepodno{ljivim zadahom neljudskog jezika odba~enog na smeti{tu
stvarnosti.
I to je bilo presudno za objavu, i ne samo ovoga »post factum« poglavlja,
{to sam ga bio namijenio isklju~ivo Jobovoj rimskoj adresi (dok je poput oklevetanog Nazare}anina lutao ovom zemljom, o~ekuju}i svog posljednjeg tu‘itelja
159
— njegovoj silnoj privr‘enosti i znati‘elji za sudbinu na{ih zavi~aja). A njemu
je svaki djeli} zavi~aja bio cjelina domovine. I da je ‘elio, ne bi ih umio podvajati ni razlikovati. Karakter njegove prirode je nepogre{ivo u malome prepoznavao veliko, u djeli}u cjelinu, u pojedina~nom zajedni~ko. Zato }emo i biti zajedno, neizmjerno du‘e od vremena potrebitog da bi se do~itao rukopis »Plitvi~kim krugom uzvodno«, odsad zajedni~kog nam zavi~aja.
160
Barem }e ovaj rukopis, dragi Jobe, biti gost u Va{em rimskom domu, u Ulici
Girolama Nisija, venti uno. Nikad ne stigosmo biti Va{im gostima, a poslije
tolikih prijateljskih poziva; jednom }e se i to dogoditi. »Dat }e Bog«, rekla bi
Simona. Pa neka dade, bit }emo mu i mi zahvalni. Ali i to je ~injenica: da kroz
cijelo na{e polstoljetno poznanstvo i prijateljstvo nikad nisi bio gostom u na{oj
plitvi~koj, ljetovali{noj ku}i, a kao ni ja u Tvom imotskom domu...
— Sramota! — uzviknuo bi {utljivi dida Martin. Bla‘om se rije~i to i ne
dade objasniti. Ali, na sre}u ili na ‘alost, ne znam, nije to najgore {to nam se
doga|alo i {to nam se mo‘e jo{ dogoditi. Vremena su jednako »mutan–tur«,
kako je ponekad, pred svojim VIII–im »b« razredom znao izgovoriti na{ razrednik profesor Me{trovi}, zvan me|u svojim u~enicima — Me{trom. Ponekad je
mu~no o tome razmi{ljati, ali se ni{ta ne mo‘e izbje}i, pogotovu ne ono {to
nam se dogodilo i usjeklo u na{e pam}enje: tu je u~vrstilo svoje stani{te, budi
se povremeno razaraju}i na{ mir, ispituju}i na{u savjest, {ire}i sumnju... A jedna nimalo bezna~ajna tema u trezoru na{ih, jo{ uvijek nepospremljenih tema
(a koliko ih je, Gospode?), a o kojoj si ‘elio saznati malo vi{e — Plitvi~ka je
tema, dakako. To neveliko poglavlje (u mome pam}enju mo‘da najve}e, i nikad
spokojno i sa savje{}u pomireno), {aljem Ti ovom prilikom, u nadi da }e{ saznati sve {to si o tom »Plitvi~kim krugom uzvodno« ‘elio znati. Mo‘da samo
jedna sramna u nizu posramljenih ~injenica, za mnoge sa strane samo jedan
dokaz vi{e o vremenu »patriotskog« jamljena i grabljena »ostatka ostataka« domovinskih prostora — a za mene sve to, i jo{: dovr{en stid pred slikom povijesno posti|ivanog zavi~aja.
»Plitvi~kim krugom uzvodno« je slu~ajno tema mog zavi~aja, ali nimalo slu~ajno da je tu temu priroda u~inila jednim od najljep{ih predjela svijeta, a ve}
odavno reko{e umniji i dobrom izra‘avanju darovitiji i vi~niji: Ako su hrvatskim zemljama stvarala~ke ruke ~ovjeka izgradile neuporedivu ljepotu grada
Dubrovnika, onda su stvarala~ke mo}i prirode podarile im neuporedivu ljepotu
Plitvi~kih jezera. Tu ~injenicu ne mogu ne ponoviti kad je izgovarana i svijetom {irena kroz cijelu dugovje~nu povijest ovih, ina~e ne odvi{e sretnih krajeva. Ni iznimna ljepota, bo‘anskom rasko{i prirode oblikovana, nije im bila do-
statna da budu po{te|eni ratnog bjesnila, razaranja, plja~ke i pokolja. Bile su
dijelom i gr~kih i rimskih imperijalnih (trgova~kih) prostora, i tranzitne i kolonijalne, privremena stani{ta hodo~asnika, ali i plja~ka{kih hordi, boravi{ni
prostori mitskih ljubavnika, romanti~arski raspolo‘enih osvaja~a, vojskovo|a i
prin~eva, kraljeva i careva. Bar jedna pri~a prili~no vjerodostojna bilje‘i Plitvi~ka jezera, njihov sredi{nji dio (izme|u Kozjak i Galova~kog jezera) kao ljetovali{no vlasni{tvo nemirnog rimskog cara Marcusa Aureliusa Antoninusa, ~iju
konjani~ku figuru Ti zacijelo ~esto posje}uje{ na rimskom Capitolu. Kronika
zapisuje da je na osvaja~kom putovanju prema Panonskoj niziji dodirnuo ih
svojim znati‘eljnim i osvaja~kim pogledom, ali i svojim filozofski i poetski raspolo‘enim duhom. Ljepota je nadvladala osvaja~ke nagone; i tu se zaustavio,
sagradiv{i dvije rezidencijalne tvr|ave: jednu na Mrsinj planini, ponad kr{evite
koreni~ke doline, naspram pra{umskom reljefu planine Plje{evice, a drugu na
malom poluoto~i}u ponad Kozjaka, a na obali Gradinskog jezera.
Se non e vero, ben trovato, caro amice. I ako slu~ajno nije istinita kao povijesna pri~a, valjalo bi je izmisliti, ali ja je samo prenosim kao predaju, kao
mogu}u stvarnost i ljepotu kojoj su toliki svjedo~ili svojim strofama i lirskim
traktatima: po~ev{i od svog cezarskog poklonika, Marka Aurelija (pretpostavlja
se da je u svojoj rezidenciji ponad Kozjak jezera ispisivao svoje poznate rukopise »Razgovor sa samim sobom« — ne na svom latinskom, ve} na gr~kom jeziku, {to je Tebi kao klasi~aru bilo dobro poznato) — te nastavljaju}i bogatim
nizom autorskih, prije svega pjesni~kih imena europske i hrvatske knji‘evnosti. Ne bih o vladarskim i politi~kim imenima, a nije ih mali broj koji su na
razne na~ine obilje‘avali svoje posjete i svoje protokolarno »divljenje toj bo‘anskoj ljepoti«. Ne bih zacijelo (ne bar ovom prilikom i ovim povodom) ispisivao
ni ovoliko koliko sam ispisao rije~i i re~enica na temu N. P. Plitvice — da nas
doga|aji, neki i vrlo dramati~ni, nisu povezali sa sudbinom N. P. Plitvice, neposredno po zavr{etku Domovinskog rata: Tebe kao osniva~a i predsjednika Liberalne stranke, i mene kao njenog ~lana. Vrlo odvagnutim i pa‘ljivim sje}anjem poku{at }u od samog po~etka: ili, kako bi se Ti izrazio: od samih ~injenica.
»Kao dru{tveni autsajder znam da nikad nisi bio vlast, ali ve} od sutra morat
}e{ ne{to od toga biti...«, rekao si mi to sabranim glasom kroz telefonsku slu{alicu, u vrlo kasne sate kao u doba na{e peripateti~ke mladosti. I dobro pamtim zavr{etak Tvog »liberalnog« kasnono}nog saop}enja: »Liberalna stranka,
kao koalicijska, du‘na je predlo‘iti dvojicu svojih ~lanova u novo Upravno vije}e Nacionalnog parka — Plitvice. Jedan, kao predsjednik Vije}a ve} je predlo‘en.« — kratka {utnja i promuklost zvuka u slu{alici. Bio sam zate~en, poku{avaju}i otkriti: ima li Job smisla za takvu vrst {ale? — »Pa sad reci iskreno, koga bi ti predlo‘io da si bio na mom mjestu, reci...« — Opet {utnja i promuklost zvuka u slu{alici. Jedino sam znao da se Job ne {ali i da nema doista
161
162
smisla za tu vrstu {ale. »Prepu{ta{ odluku meni? U redu, nisam iznena|en, i
sad je bar i Tebi jasno, amice, koga sam jedino mogao predlo‘iti, hajde, reci
ne{to zaboga, Horacije, ja nisam Hamlet s Yorikovom lubanjom u ruci, u dru{tvu onih {to grabe‘no ljube vlast u domovini na{oj, posve nalik Danskoj — da
nam jedino {utnja preostaje, hajde reci, koga?... Nije dakako ‘elio {utnju ni
dansku, ni hrvatsku, zlorabiti sintaksu hamletovske superiornosti (koja mu je
ponekad tako pristajala); i nije mu bilo stalo da odgovorim na njegova pomalo
dvosmislena pitanja, ve} je slu{alicu bez promuklih stanki ispunio ~vrsto nagla{enim slogovima ‘ele}i otkloniti moju zbunjenost.« Nije mi bilo lako, Izidore..., molim, sad zna{ sve Izidore, molim? — Dva puta »molim« u re~enici Joba
Gotala, govornika o{tre i ~iste sintakse, majstora oblikovanja u jednostavne izraze i najslo‘enijih misli, bilo je pravo ~udo ~uti i vidjeti ga posve zbunjenog i
izgubljenog pred obi~nom, kratkom re~enicom koja je jedino mogla glasiti. »Ti
si taj u Upravom vije}u Nacionalnog parka, Izidore... Nisam imao izbora... Jednostavno, nisam, oprosti...« Znam da mu je bilo strano to {to je morao u~initi,
i jo{ mi saop}iti to {to je u~inio, i zato me prvi osje}aj ljutnje i bijesa {to mi se
to neo~ekivano dogodilo, brzo napustio. Morao sam prihvatiti tu malu igru vlasti (iako nisam imao blagog pojma {to to zna~i nekakvo Upravno vije}e, u, do
ju~er bogatom, uglednom i u svijetu presti‘nom Nacionalnom parku nad kojim
je ve} godinama za{titarski bdio UNESCO — dakle, prostor prirode u kojem se
slu~ajno dogodila i ni od koga za{ti}ena moja priroda. Iako gotovo pradjedovina, iz vremena Austrougarskog Carstva i ~uvene militarne europske, naspram
osmanlijskoj, turskoj zoni, zvanoj Granitza, kojoj su i moji preci ostavili neke
tragove — vratio sam se vi{e kao turista negoli potomak starosjedila~kog plemena. Otuda su ostaci starosjedila~kog puka, u najstro‘ijim parkovskim stani{tima u na{im odmarali{nim boravcima vidjeli i (osje}ali) neku ~udnu, misti~nu
opasnost za svoj opstanak, kao da smo u neposrednoj dou{ni~koj suradnji s
parkovskom vla{}u. A parkovska vlast nas je do‘ivljavala kao potomke starosjedilaca, u ulozi »neprijatelja koji ne spava«, koji s domorocima kuje samo zavjeru protiv vlasti kao takve, vlasti kao »uro|enog neprijatelja« naroda.
Takva je bila na{a moralna pozicija odnosa, bez ispisivanja brojnih prizora
i doga|aja u kojima nikad nije bila rije~ o ljepoti, i prostoru–simbolu u kojem
je priroda sve oblikovala za osje}anje samo lijepog, a toliki su se trudili da stalno ~ine sve protiv prirode (osobito prirode ~ovjekove). Tako je (ukratko) bilo
cijelo vrijeme trajanja na{ih dvadesetljetnih odmarali{nih boravaka u prostoru:
i zavi~ajnom, i prostoru Nacionalnog parka »Plitvice« — sve do po~etka rata.
Mr‘nje, uskrsnu}e balkanskog i montanjarskog primitivizma, jugoarmijskog i
ravnogorskog mar{iranja u ritmu opan~arskog kora~aja s uzvicima »Ovo je Srbija!«; (u ludilu svaki prostor lu|ak prisvaja sebi), i urlikanja: »]erat }emo
se...«; »Sprem’te se sprem’te ~etnici...« iz prido{lih ravnogorskih i jugoarmijskih eskadrona smrti, »odgajanih« na tradicijama desetera~kog epskog stiha:
»Jesi krao, jesi klao, al’ moje si zlato.« A potom, zbog {to br‘eg postizanja ravnote‘e zla u zlo~inu rata, domovinski bojovnici, oni najradikalniji i najodlu~niji
u tra‘enju razloga za kona~ni obra~un s »isto~nim« vragom od »pravoslavne
{izme«; i s odlu~nim prihva}anjem me|usobno usugla{enog mrziteljskog,
krvo‘ednog slogana: »do istrebljenja va{eg ili na{eg« — na njihov osvaja~ki pohod, kroz domovinski i patriotski otpor, zapo~eli su istodobno ‘estoko i nemilostivo uvje‘bavanje odmazde na ubojstvima bez otpora, na vatri{tima
nedu‘nih domova u vlastitoj Domovini...
Ima mjesta i predjela ljudskog ukletog i prokletog postojanja (nije rije~ o
praznovjerju, dragi Jobe), gdje se povijest uporno ponavlja na sve gori i tragi~niji na~in — o tome puno, a opet ni{ta ne znamo. Nemo} i {utnja nam jedino preostaju: kao stav i kao otpor — jednako bezna~ajno i uzaludno. Ne ljuti
se na moj neuspje{ni liberalni pesimizam. Danas sam, jednostavno re~eno, tako
raspolo‘en.
Sve mi je ovo prolazilo kroz glavu kad sam sutradan, poslije na{eg no}nog
razgovora do{ao u tvoju predsjedni~ku sobu Liberalne stranke, u namjeri da
ipak otklonim Tvoju i prijateljsku i strana~ku ponudu, koja to zapravo vi{e i
nije bila, ve} svojevrsna bespogovorna (prijateljska) odluka. Gledaju}i Te u tom
pustom prostoru strana~ke bespomo}nosti, jednostavno sam ti rekao: »U redu,
Jobe, bit }u taj ~lan u Upravnom vije}u Parka...«
I postao sam taj liberalni ~lan u Upravnom vije}u Parka, ali svega dva mjeseca:
od po~etka travnja do kraja svibnja, zadnje godine dvadesetog stolje}a. Bio je to
moj prvi dolazak u zavi~aj, poslije pola desetlje}a trajanja mra~nog rata i sumra~nog mira na rubu ponovnog rata — unato~ mo}nom svjetlu i vedrini ovog
jezerskog i {umskog krajolika. Za Tebe je, dakako, suvi{an ovaj govor zavi~ajnih emocija, i ja ih potiskujem koliko god je to mogu}e; bar na razinu tvojih
stihova {to si ih davno napisao u ~ast Imotskome, zavi~aju posebne vrste. Uostalom svaki na{ zavi~aj je posebne vrste za onog tko mu pripada. Malokad si
mi govorio o Imotskom kao zavi~aju. I nije trebalo, kad si znao koji mu stihovi
pripadaju. I sad ih slu{am kako si ih izgovarao: »Koliko je stara ova zaliha
~uda? — Iste ~ujemo zvuke. Ista je blizina neizreciva...«
Kora~am gotovo be{umno ispod hotela »Jezero«. Sagra|en je protiv pravila
o za{titi prirode u Nacionalnom parku. Takva je vlast: obi~no ne po{tuje pravila ni zakone koje sama stvara i propisuje. Ni~eg ~udnog, jer pravila i zakoni
su za one s kojima se vlada, a ne za one koji vladaju. Sje}am se: Nismo htjeli
do}i na sve~anost polaganja temelja, ali, hotel je sagra|en. To je taj ‘ivot svr{enog ~ina: mo‘e{ ne do}i, dati ostavku, ali time se ne mijenjaju razlozi i uzroci zbog kojih to ~ini{. Prakti~no i nemo}no pomiren s tom vje~nom nepomirljivo{}u, kora~am jo{ uvijek neotravljenom ledinom Velike poljane. Ne sre}em
ni turiste, ni doma}i, namje{teni~ki svijet iz parkovskih ureda. Plitvi~kih starosjedilaca tu vi{e i nema: Peri{i}a, Kon~ara, Bori}a, Zubovi}a, Daji}a, Biga. Ratovi su ih uvijek raseljavali, surovim razlozima. Ovaj posljednji opusto{io je
ljudska stani{ta zajedno s putokazima koji su kazivali smjer prema mjestima
163
164
prastarih ljudskih naselja. Zastanem u nadi da }u ~uti klepke, zvona, glas bikova i dozivanja ~obana ili drvosje~a. Ba{ ni{ta. Savr{ena ti{ina protkana glazbom vode i vjetra u ogoljelim {umama. Ljepota je odoljela porazima ~ovjeka:
jezero Kozjak oslikava plavkasti sjaj obla~na neba. U tako savr{eno opusto{enoj
slici zavi~aja {to ga jedino prepoznajem po izvanjskim rubovima {uma i vode
koja, ~ini mi se: te~e uzvodno, odupiru}i se nestanku u obru‘njelim pusto{ima
zemlje kojoj je od njena nastanka uvijek darivala samo ljepotu.
Zabrinjava me uvodni tok uznemirenih misli. Sjedam na prastari suhi panj, uz sami rub {ume {to se okomitom padinom spu{ta prema obali jezera. I
misli, i vjetar, i mirisi iz razbu|enih {uma na zavr{etku zimskog truljenja —
sva ta mo}na energija iz neo~ekivanih pravaca: i uzvodno, uzvjetrovito, uzmirisno, da sam pomi{ljao na vrlo lo{ ishod ovog putovanja: ili se u mom susretu
sa svime {to sam na drugi na~in ‘ivio i pamtio, dogodio takav udar poslije kojeg nije bilo povratka u sa~uvanu pro{lost, ni bar malog pomaka u nadi za budu}nost. Da ova »uzvodna« i mentalna nagri‘enost ne dovede sasvim u pitanje
ostatak (poratnog) zdravog razuma: (na putu od Zagreba do Plitvica — uvijek
oplemenjenom Ma{i}evim likovnim prizorima seoske idili~nosti; gu{~arica, kravarica i kosaca, bogatstvom kraji{kih motiva uz vijugavu liniju ceste, {to je militarne zone Granitze vodila prema moru — u civilizaciju; posebno od sasvim
spaljenog i obru{enog naselja karlova~kog predgra|a — Turnja, sad sve sami
kosturi od ku}a i ‘ivotinja, mrtav i obru‘nio svijet nekad ‘ivopisne kordunske
idile. I da ne ovlada mojom savje{}u krivica zlo~ina ne samo jednog rata, jedne
bijedne dr‘ave skrojene od neciviliziranih fragmenata petrificirane plemenske
surovosti — podi‘em se sa starog panja na Velikoj poljani i brzo vadim iz ogrta~a svezak dokumenata, zapisa, izvje{taja {to ih je za dana{nju sjednicu pripremila nova Uprava Parka za svoje novo Upravno vije}e ~ijim sam ~lanom i
ja postao, dakako: Tvojom predsjedni~kom i liberalnom odlukom. Razumio sam
to kao osobnu, ali i kao moralnu obvezu i u Tvoje ime kao predsjednika, ali ne
i Liberalne stranke kao strana~ke (politi~ke) zajednice. U kolektivnost se rado
uvla~e oni koji svoje osobne, egoisti~ne probitke iskazuju kolektivnim na~elima.
O tome Ti nikad nisam rekao ni rije~i (ne znam zbog ~ega nisam?). Tako se
jednostavno dogodilo stjecajem i takozvanih objektivnih, ali mo‘da vi{e zbog
takozvanih subjektivnih, osobnih razloga, biografske prirode.
Sad je napokon red da Ti zapo~nem ispisivati u ovom, bojim se zaka{njelom pismu i poglavlju (mo‘da ipak tre}e knjige Bilje‘nica namjernih sje}anja?)
— {to se sve va‘no i za Tvoju znati‘elju zanimljivo doga|alo na tim sastancima Upravnog vije}a; dakako u tom dvomjese~nom razdoblju mog sudjelovanja,
to jest do datuma moje ostavke. To {to se na neki na~in javno ispovijedam, to
~inim i zbog svoje uznemirene savjesti (svoju prirodu ne znam, ne mogu, i ne
‘elim mijenjati), i zbog Tebe, tvorca ideje da prvi put odgovorno sudjelujem u
naizgled ne tako va‘noj i odgovornoj vlasti. Ali sam se brzo uvjerio, kroz dva
mjeseca mog sudjelovanja u vlasti jednog Upravnog vije}a, da je svaka vlast
jednako optere}ena moralnom va‘no{}u, ako se moralno i odgovorno obavlja. I
evo, s kakvim je ~injenicama bilo suo~eno novo Upravno vije}e Nacionalnog
parka Plitvi~ka jezera; dakako, nikad se ne radi samo o ~injenicama, ve} i o
posljedicama koje jedino otkrivaju o kakvim se ~injenicama radi.
U ovom slu~aju: o ~injenicama koje ra|aju nepodno{ljiv osje}aj stida i srama {to smo pristali biti suo~eni s njima, {to su ih prikrili i odu{tjeli (Uprava
Nacionalnog parka i biv{e Upravno vije}e Parka). Reviziona komisija, ili kako
se to danas dojmljivije naziva: »povjerenstvo za reviziju«, koja je na zahtjev novog Upravnog vije}a sa~inila cjelovito i detaljno izvje{}e o materijalnom i nov~anom poslovanju Uprave Parka. I, dakako, nije mi namjera ni sebe, a jo{ manje Tebe optere}ivati sa svim tim »~injenicama« koje u ovom trenutku vi{e i
nisu va‘ne i upotrebljive ~injenice, ve} mrtva statisti~ka arhiva u Upravi nacionalnog parka Plitvice, a mo‘da i u arhivi gospi}kog ‘upanijskog odvjetni{tva,
kamo je jedan primjerak upu}en, a na zahtjev novog Upravnog vije}a. Ako su,
dakle, pravno ve} i obezvrije|ene, nama su uvijek jednako va‘ne s nekog moralnog osje}anja dru{tva u kojem jesmo i u kojem ‘ivimo. Ti, dodu{e, sve manje, s obzirom na Tvoja rimska, sve ~e{}a i sve du‘a izbivanja, ali znam da ne
pripada{ onim pjesnicima i »patriotima« koji sve vi{e »Domovinu vole iz daleka«, ~ime to prakti~ki potvr|uju, ve} mo‘da vi{e onim pjesnicima i patriotima
za koje si i sam napisao pjesmu svoje odanosti zemlji, ali s obzirom na preobilna i teretna iskustva s mnogim »odanostima« i »ljubavima«, mo‘da si u stihovima: »Bolje je sanjati, nego biti budan za Hrvatsku, — A najbolje je to ne
otkriti« — poetsku istinu pribli‘io ‘ivotnoj istini.
Nismo te poslu{ali: Htjeli smo otkriti istinu o stanju tako va‘ne i ugledne
institucije. A kad smo dobili to {to smo tra‘ili: bili smo vi{e negoli pora‘eni.
Nekad mo}na i bogata uprava Nacionalnog parka do{la je do samog ruba propasti: preko 50.000.000 milijuna DM (pedeset milijuna njema~kih maraka) zajmova za »ure|enje i rekonstrukciju« hotelskih prostora (prije svega hotela »Jezero«) koji su uglavnom zavr{ili na bankovnom ra~unu izvo|a~kih kompanija
~iji su vlasnici uglavnom bili: ili ~lanovi Upravnog vije}a, ili njihovi poslovni
suradnici bliskih dodira; a prvi korisnik rasko{na, zajmovnog kapitala bio je
sam rasko{ni predsjednik Upravnog vije}a Parka, rasko{ne stranke Zna se, {to
vi{e njen visoki uglednik. Tro{ili su se novci na sve strane, a najvi{e tamo gdje
ih nije trebalo tro{iti: prije svega u hotelske readaptacije, u reprezentativne
apartmane za mladodr‘avne potrebe, ne ba{ mladog predsjednika. Posljedice
ove zajmovne avanture: adaptacije i readaptacije hotelskih prostora naru{ile su
izvorni izgled i autenti~na rje{enja autorskog djela, uzmimo jednog uglednog
arhitekta — Zdravka Bregovca. A nije rije~ samo o jednom hotelu, jednom obru‘njelom zahvatu, o rasturenosti samo spomenutog zajmovnog kapitala. I trgovci su uni{tili ina~e hvaljenu trgova~ku »plitvi~ku mre‘u«. Svi su teku}i ra~uni bili u minusu. Radnici i namje{tenici su bili (a radili!) bez pla}a. Glad je
bila na pragu. Bijeda je postidjela i ljude i ljepotu prirode. Me|u ljude i doma}e
pu~anstvo {to ga je ne{to preostalo okupacijom seoskog policajca i ribela, MM
— (gadi mi se ispisivati takva imena) — uvukao se strah i bezna|e. Tajkunska
privatizacija stranke, Zna se, razorila je i jednu jaku pu~ku cjelinu i moralnu
tradiciju; izgra|eni svjetski, i ne samo za{ti}eni turisti~ki centar, ve} je dovela
165
166
u pitanje opstanak onih koji su mu radno i zavi~ajno ostali privr‘eni i u najte‘em ratnom, moralnom i fizi~kom isku{enju.
Uz takve spoznaje i posve povrije|ena osje}anja (a do{li smo u znaku solidarnosti i s dobrim ‘eljama kao svojevrsna ispomo}na vlast njihovoj bespomo}noj i oplja~kanoj zajednici), prolazili smo pokraj njih, stide}i se me|usobno u
mimohodu, ba{ kao da smo mi ti koji smo svijetu otkrivali la‘nu sliku o sebi,
a eto, sad se pokazalo {to smo u stanju u~initi, prije svega sami sebi, a kako bi
to onda drugi mogli biti po{te|eni pakla {to smo ga usred zemaljskog raja i
ljepote stvorili — budu}i da se ~ovjek vi{e stidi zbog drugih, negoli zbog sebe,
i u takvom osje}anju i moralnom porazu dru{tva kojem pripada — mora se
zapitati u sebi, a o sebi: za{to nisam u nekom drugom kraju svijeta (ako postoji
takav kraj?), i makar bez okru‘enja ovakve ljepote, ali u postojanom okru‘enju
postojane ljudske nepotkupljive moralnosti i dobrote? Za{to, uva‘eni i mudri
Jobe, postavljam ovakva nedvojbeno naivna pitanja — zacijelo bi primijetili
mnogi mudri i pametni, pitanja nikla i odgajana u ovakvim »civilizacijskim«
zajednicama, u kojima je sve sporedno osim materijalnog grabe‘a s glagolom
jamiti: dakle privatizirati i ne samo na na~in »plitvi~kog modela« u vremenu
vladavine Zna se koje i ~ije, za{to i zbog ~ega, u koju svrhu i za koji cilj — na
sve na~ine, samo ne naivnim, svakim sredstvom samo ne naivnim, uz pomo}
onih kojima je ta rije~ i njeni sinonimi odavno uklonjena iz osobnog i dru{tvenog pojmovnika.
Hodaju}i ovim pomno ure|enim parkovskim perivojima, osje}am se i sigurnije
i manje optere}en pitanjima {to ih zavi~ajna nostalgija uvijek iznova obnavlja i
umna‘a i kad su bila bar mirnija, ako ne bolja vremena. Mimoilazim se povremeno s prolaznicima koje sam i prije ovog rata sretao. Neke i poznavao. S nekima sam se i srda~no pozdravio s neizbje‘nim pitanjem: »@ivi ste?«; dvojica
starosjedilaca, {umskih i jezerskih lovaca (kojima vrijeme rata ne prekida vrijeme njihova lova), jednostavno su me zapitali: »Kojim dobrom?«, na{to sam im
odgovorio jednako besmisleno: Samo da vidim... Kako ste?... na{to su oni slegli
ramenima, i nastavili put pogureni, tromi zaogrnuti starim suknenim ogrta~ima. Pravi pozdravi, pitanja i odgovori ostali su u nama. Me|usobna izgubljena su}ut, ratnim vremenom izgubljeno povjerenje, obostrana sumnja u javno
proklamirane razloge stradanja, i na kraju ovog moralnog taloga rodilo se stra{no osje}anje: da je ne~ija strast za vladanjem i oduzimanjem slobode, domovine i zavi~aja, a {to je ve} toliko puta u patnji branjeno i ‘rtvama pla}ano — da
bi se umiralo u mr‘njama, podjelama, progonstvima i bijegom pred nasilnom
smr}u; da bi pre‘ivjeli na kraju stradanja i bezna|a, susreli se na poni‘enoj
zemlji osramo}enog zavi~aja. Kao ostaci ‘ivih kora~amo u mimohodu, dok glasom nad vodama pjeva na{ vra}eni zavi~aj, i mi »Domahujemo ‘ivotu« kako si
i sam u svojoj pjesmi ve} davno predvidio ovaj glas. Ipak se tako osje}amo s
obje strane zajedni~kog nam Jezera, gdje odrastasmo na obalama, love}i lepti-
re, domahuju}i jastrebovima, beru}i plodove u gorostasnom ‘bunju plje{evi~kih
malinjaka, rone}i s pastrvama — poto~nicama, izranjaju}i iz plavih bentova
Galova~kog jezera u rasko{ naran~astog svjetla prosutog po cijelom zavi~aju...
»@ivi ste?... Neka, nebu hvala!«, uskliknuv{i, pro{ao je najstariji lovac i drvosje~a, savit, iskopnio, ali krupna pogleda prepuna svjetla i radosti {to jo{ hodamo zavi~ajnom zemljom, i {to se sretosmo na kraju jo{ jednog ratnog progonstva u ~ijem vremenu nismo smjeli pre‘ivjeti tako nedu‘ni, tako zaigrani, tako
odani ljepoti i ‘ivotu.
Ali, carissimo Jobe, ove kratke skice, ovi mali, Tebi zacijelo slaba{no i nesigurno ocrtani nacrti o progonstvu i stradanju, u trenutku kad su oni (zasad)
zavr{eni, kad se i moralni katastrofi~ari predstavljaju kao istomi{ljenici, suglasni sa svim onim {to je poslije zavr{enog rata preostalo i ponu|eno za ‘ivjeti
(to~nije: za pre‘ivjeti); i kad se mojoj sporednosti dru{tvenoj i »vladala~koj« bezna~ajnosti (zahvaljuju}i tvojoj liberalnoj odluci za izbor »onog drugog« u konstituciji Upravnog vije}a jedne moralno posrnule i unaka‘ene institucije u sredi{tu najljep{eg predjela na{e Domovine — to namjerno ispisujem pateti~no);
kao da se od moje liberalne i gra|anske savjesti tra‘i ne samo kriti~ka ocjena
javnog poslovanja — do pred ovaj mra~ni, agresivni rat na Domovinu — tako
ugledne i zna~ajne turisti~ke i privredne institucije, bojim se da se ni~eg dobrog ne}e mo}i dogoditi; da su na najosjetljivijim mjestima ‘ivota povrije|ena
zlo~inom na~ela suzdr‘anosti pred pora‘enim i nemo}nim neprijateljem; da su
posvuda sru{eni znakovi prve pomo}i kad je pora‘enima najte‘e; bojim se da
je vi{e u pravu mudriji i zna~ajniji pisac (»Kapi prokletstva«) Bela Hamvas kad
zaklju~uje »... da u dru{tvu jedva da ima ljudi koji su na svome mjestu: na
jednoj strani nagomilana imovina i mo}, a na drugoj nemo}no siroma{tvo, religiozni surogati, la‘ni proroci i {to{ta drugo.« Bojim se i stidim se najgoreg...
dok ovako opijen slikama starog zavi~aja, i smu{en kora~am na taj zavr{ni i
presudni sastanak Uprave vije}a Nacionalnog parka Plitvi~ka jezera.
A sad, dragi Jobe, imaj malo strpljenja kako bi pro~itao ovaj kratki odlomak iz
moje pismene i takozvane neopozive ostavke {to sam je poslao 21. lipnja 2000.
godine, na adresu g. predsjednika Upravnog vije}a javnog poduze}a Nacionalnog parka Plitvi~ka jezera: »Po{tovani gospodine predsjedni~e — Kako ne vidim skore mogu}nosti procesuiranju kriminalnih radnji osobama, neposrednim
re‘iserima plitvi~ke gospodarske i moralne tragedije, a da se istovremeno prona|u djelotvorna (financijska) sredstva za otklanjanje stra{nih posljedica sramotnog tajkunizma — tipi~ne plja~ke vladaju}eg »politi~kog« sustava (Zna se
kojeg?) — to bi, iz tih osnovnih razloga i motiva, moja oslabljena zdravstvena
kondicija vrlo te{ko podnosila moje daljnje sudjelovanje u radu Upravnog vije}a
Nacionalnog parka Plitvi~ka jezera...«
S tim kratkim pismom (ostavkom) je zavr{ilo moje dvomjese~no bavljenje s
nekom vrsti vlasti. Ne znam u koju vrstu dru{tvene obitelji spada takva vlast?
167
168
Bezimena je, opisna — a to o~ito zna~i i nije bila toliko va‘na: serijska je i
rutinska. Ako se sje}a{, kad si mi tobo‘ ~estitao kao »drugom ~lanu« u Upravnom vije}u Parka, rekao si mi: »Koliko god izdr‘i{, bit }e to tvoj najdu‘i boravak me|u prakti~nim suvremenicima.« Da je to bilo i prakti~no i neva‘no, zaklju~ujem i po tome {to mi nitko iz te »prakti~ne vlasti suvremenika« nije odgovorio na moje pismo–ostavku. Kao da se ni{ta i nije dogodilo. A zapravo i nije
za njih uspje{ne prakti~are vlasti. Zavidio sam im koliko rutinski i strpljivo
odolijevaju svemu {to je i{~itavano iz hrpe i sve‘njeva izvje{}a takozvanog »revizionog povjerenstva«, o katastrofalnom (a za javnost samohvalnom i uspje{nom) pona{anju jedne gotovo samozvane i po drskosti neprimjerene vlasti, koja je doista savr{eno i prakti~no dovela na sam rub socijalnog i moralnog ponora, ne samo jednu mo}nu i po svojoj manjini me|unarodno uglednu i za{ti}enu
instituciju smje{tenu u sredi{tu veli~anstvenog parka prirode, s jedinim razlogom i ciljem: da {titi, ~uva i opslu‘uje tu »bo‘anskim rukama stvaranu prirodu« — ve} i ljude koji joj predano i odano slu‘e i opslu‘uju.
Boravio sam dakle, sve vi{e zate~en i posti|ivan u samom sredi{tu ~asnih,
ali krajnje opreznih i suzdr‘anih ljudi, ~lanova Upravnog vije}a Nacionalnog
Parka, pred takvim zapla{uju}im i ru‘nim ~injenicama jedne gotovo »nestvarne
stvarnosti«, a koji su se, svi odreda suglasili, da se svi utvr|eni nalazi »revizionog povjerenstva« hitno po{alju dr‘avnim odvjetni{tvima u Zagrebu i Gospi}u
i zatra‘i sudbeno procesuiranje svih pojedinaca odgovornih za takvo katastrofalno stanje stvari u »kolektivu Nacionalnog parka i {ire...«. I, da ne du‘im s
ovom jadnom i mra~nom pri~om (a zna se po kojem se scenariju doga|ala kao
i tolike pri~e u ovoj oplja~kanoj zemlji, a koja je ipak na{a jedina i nezamjenjiva
Domovina — (ta ~injenica je uvijek osjetljiva i neizbje‘no pateti~na u nama!) —
to je sve {to je u~injeno i {to se poslije dogodilo... Ostala je doista {ekspirijanska {utnja i mu~no trajanje u dru{tvu savr{enih prakti~ara, kojima, istinu govore}i, ponekad {utljivo zavidim {to su jedino na taj na~in prakti~no i sigurno
smje{teni u dru{tvu i vremenu poreme}ene sigurnosti.
Ne ispri~avam se, ako Te zamorio i razo~arao ovaj pomalo nemirni rukopis. Ispri~ava me donekle mo‘da i te‘e razo~aranje: na{a plitvi~ka ku}a je temeljito i vi{ekratno plja~kana kroz ~itavo to vrijeme okupatorske »krajinske
vlasti« (i seoski policajci ‘ele imati svoju dr‘avu i svoju vlast, mon Dieu... Ha!
— da se poslu‘im Tvojim nezamjenjivim usklikom). Od ku}e je ostao samo
njen izranjavani i saka}eni kostur: vrata nasilno otvarana, {kripala su; prozorski kapci su se ogla{avali pogrebnim zvukom; odasvud iz polumraka opusto{ena prostora hladni zadah ostarjele vla‘nosti; iz rastvorena krova oslikavalo
se nebo, jedini znak ‘ivota i beskrajnosti nad odrom ku}e kojoj je smrt darovala kona~ni i zapla{uju}i izgled dovr{enosti. A to su sve u~inile ruke iz »na{eg
naroda!«, ovda{njih starosjedilaca (i susjeda i kom{ija), koje su jedva ~ekale da
i na ovaj na~in otkriju drugu i nama nepoznatu stranu »narodnog« lica. Taj
pomalo nejasan, apstraktan i uvijek pateti~ki rasprostrti pojam u nama, otkriva
se odjednom kao {ok ~injenica, kao nova svijest koja ~isti zablude, kao udar u
na{e moralne temelje ‘ivljenja, oblikuju}i se u na{oj novoj spoznaji kao nestanak nade koja se krila u ~istoj energiji pojma rije~i narod.
Gledaju}i u unaka‘eni odar ku}e, vidio sam i spoznao sve {to se moralo
vidjeti i spoznati: svaka iluzija jednom se mora otkriti kao iluzija. I s tom ~injenicom valja ra~unati da bi se izdr‘alo i pre‘ivjelo. To je bila uvredljiva i
krajnje prosta~ka plja~ka, dugo ~uvana i njegovana u njihovoj epskoj prirodi, na
eti~kom odjeku lirske kantilene: »Jesi krao, jesi klao...«. Istovremeno je i epsko
pjevanje i plja~ka, i poni‘enje ku}e i svih bi}a koja su joj pripadala. U~inili su
zato sve da ih ponize i obru‘ne: i ku}u i uku}ane. Samo poni‘en i ru‘an svijet
je njihov svijet. U~inili su ga sebi sli~nim. I dok tako jest, oni }e biti, a drugi
}e trajati, dakako: s novim ratovima i novim iluzijama sve dok izdr‘e, dok ne
po~ne zavr{na igra ve} poznate ~ovjekove drame u prostoru ‘ivota. Takve,
otre‘njavaju}e spoznaje ne ~ine na{ ‘ivot ni lak{im ni boljim; {to vi{e, pojavljuju se opet prizori zla i ru‘no}e; i sa starim iskustvom na tu temu, mi stje~emo pravo i jednostavno zapo~injemo brisati prastare mudrosti latinisti~kih
proverbijala, pa lektorskim upadom bri{emo rije~ u~iteljica a na njeno mjesto
ispisujemo rije~ obmaniteljica, i ‘ivota i povijesti... Nije mnogo, ali je va‘no bar
tako misliti i osje}ati, kad se ne mo‘e ni{ta u~initi, kad se jedino imamo pravo
nadati Tvom skorom ozdravljenju i povratku.
Tvoj Izidor
169
170
I danas mi je u to te{ko povjerovati. Skidam kaput, promatram plo~ice u hodniku i izlizan parket u dnevnom boravku. Na{a ku}a. Stara cura, u svibnju }e
napuniti dvadeset i osam. Tako nevina, pomalo glupa, na dva kata. Ne bi ni
mrava zgazila. A u njoj je bio ubojica. Pravi pravcati. Dodu{e, samo u kratkoj,
usputnoj posjeti s buketom crvenih ru‘a. Sje}am se, visok i vitak mladi}, s dvije ruke i par nogu, s ljudskim u{ima i o~ima. Sjajne je crne cipele izuo odmah
vani kod otira~a, vjerojatno da ih ne isprlja na na{em izga‘enom tepihu. Nekako smije{no gacaju}i do stolice u bijelim ~arapama, odmah je za‘elio od doma}ice sla|u kavu i ~a{icu {ljivovice. Upitao je za zdravlje uku}ana, dugo odla‘u}i
ko‘nu torbu podno stola. U ‘ustrom rukovanju s ocem osmjehivao se naj{ire
{to je mogao. U o~i su nam upadali do krvi izgri‘eni maleni nokti. Njegova je
zgelirana frizura govorila: volite me, ba{ sam svjetski! Ja sam Drago pokojnoga
Ilije, va{ daljnji rod. A mi smo ba{ budale. Raskomotite se.
Ne znam vi{e jesu li mu ono iz d‘epa crne jakne virile zgu‘vane maramice
ili nov~anice. Nadaleko je zaudarao na mje{avinu skupih parfema; pravi novope~eni {minker s debelim pe~atnjakom na prstenjaku. Dok je komentirao lijepo
vrijeme s mojima, ja sam se bacila na pranje su|a da ga mogu promatrati iz
kuhinje. Sjedio je na svojoj obi~noj guzici u na{em dnevnom boravku za stolom
i pu{io crveni Marlboro. Palio je jednu za drugom, kao da neprestano mora
kaditi svome milostivom sebi. Psuju}i u sebi na sav glas, mama je otvorila prozore. Svje‘i je zrak ulazio srame‘ljivo, kao da mu je bilo neugodno zbog novoga gosta. Drago je disao duboko. Gledali smo ga. Na{ zemljak Drago je bio bioskulptura od krvi i mesa. I u njegovom je tijelu bilo sedamdeset posto vode. I
trideset posto zemlje. Crijeva su jo{ varila hotelski ru~ak.
U ~ekanju da se na{a rodica Mara uredi za izlazak s njim, mo‘da mu je
~ak i zalupalo srce. Bum, bum. Zapravo, mo‘e li ubojici dvoje staraca sa stranom u{te|evinom posko~iti srce od ljubavi? Valjda mo‘e. Moja rodica Mara
Pravdi} je bila zbilja pametna i zgodna ma~ka, oduvijek malo ja~a na pravim
mjestima, a sad je u izbjegli{tvu naglo smr{avila. Rekla bi neka od nas, ratna
profiterka. Kad je usred no}i drhtava i pokisla pozvonila na na{a vrata s tetkom Katom, malim bratom i putnom torbom, podsje}ala je na malog mi{a. Taj
je dojam ostao do danas. Mokri mi{.
Nakon opreznog, kratkog mumljanja na mobitel, gost je mojima stao prosipati sveta~ke pri~e o ratu. Srkao je glasno kavu i mljackao. On ne bi ni mrava,
pobjegao je od rata tu u Zagreb. Nije on za pu{ku. Ve} dva mjeseca ‘ivi u hotelu Panorama, uskoro }e za Ameriku. Na}ulili smo u{i s divljenjem, hotel, pa
Amerika. Nezgodno pitanje odakle tom gologuzom selji novci za hotele i Amerike slo‘no smo potisnuli duboko u pete. Ipak, na{e su pete dobile odgovor
godinama kasnije. ^uli smo od rodbine vani da je podignuta Haa{ka optu‘nica.
No, zasad nedovoljno dokaza.
Za natrpanim stolom u boravku vrijeme je sve sporije klizilo. ^ak je i razgovor o ratnoj sudbini suseljana zamirao. Daljnji, najdaljnji ro|ak kojeg nikad
ne bih upoznala da nije bilo rata, ustaje sa stolice, razgledava, divi se na{oj
gastarbajterskoj ku}i. Sva blaga ovoga svijeta u ‘u}kastoj lamperiji i izvezenim
bijelim zavjesama, bosansko–posavska renesansa! A tek taj pogled {to puca s
balkona na modro gorje u daljini. Pita za cijene zemlji{ta u ovom kvartu.
Odmi~e rukav s masivnog sata, izvija obrve. Po‘uri, Maro, kasnimo u kino!
Sunce je zalazilo, na televizoru je zavr{avao crtani film, proboli su laserima zlikovca s druge planete. Gost se naka{ljao, ustao i iz torbe izvadio veliku
tablu ~okolade. Ponudio je mojoj mla|oj sestri. Ana je ne trepnuv{i smazala
uboji~inu ~okoladu. I podrignula. Danas je ona dobro sa ‘elucem i zavr{ava
studij biologije. Dare‘ljivko joj je glupo promatrao obraze i{~ekuju}i crvenilo i
ushi}eno hvala. Iz Aninih zamusanih usta ni{ta. Odjednom je iz hodnika zazvonilo so~no posavsko psovanje. Natapirana se Mara nespretno obuvala, stopala su joj izgleda bila pre{iroka za skupe cipelice koje je dobila nedavno od Drage. Mahnula nam je, iza{li su nekako kruto zagrljeni. Najbolji prijatelji iz djetinjstva. Drugovi iz i{arane {kolske klupe. A sad?
Taj se Dragin posjet na{oj nevinoj ku}i odigrao davno, prije petnaest godina. Tih se mjeseci njezinim hodnicima vuklo mno{tvo tu‘nih nogu. WC je uvijek bio zauzet. Telefon je bez prestanka zvonio. Iza ve{ ma{ine skrivali se iz
hla~a poispadali izbjegli~ki kartoni, a po zakutcima gomilale se izgu‘vane vre}ice i cipele. Brda izga‘ene obu}e s izvaljenim jezicima toliko nalik svojim vlasnicima.
Tada jo{ nismo znali da su crne mu{ke cipele nakratko ostavljene pred vanjskim vratima da se ne uprljaju, spremne klopke za mokre mi{ice.
Rekla je seka Ana, nagazne mine.
171
172
Mate se sagnuo, dohvatio pove}i komad s travnjaka te ponajvi{e iz potrebe da
dokonost uobli~i u razonodu, uspravio se, zamahnuo rukom i bacio drek prema
Radovanu koji je, nedaleko, tako|er na travnjaku, ~u~ao okrenut mu le|ima
razgledavaju}i izmete.
Radovan, budu}i da je bio pogo|en u vrat, naglo se podigao i okrenuo te
razjaren, vi{e zbog samom pogotka negoli dreka, uzeo govno, skinuv{i ga s vrata gadljivo pa jednim, za~udno brzim i preciznim zamahom pogodio nasmije{eno Matino lice koji se od maloprija{njeg likovanja, vi{e radi preciznog pogotka negoli govna, nije pravo ni sna{ao.
Matu je zabolio obraz, ali otkloniv{i bol ljutnjom zbog Radovanova nerazumijevanja, a jo{ vi{e srdit zbog to~nosti njegova {uta, vrati mu sli~nim, spretnim zamahom ~iji sadr‘aj pogodi Radovanova usta i zaustavi gnjevnu psovku,
jo{ od prvog pogotka upu}enu Mati.
Radovan ispljune drek u desnu ruku, pusti pogled na travnjak i, dok je kao
zaokupljen rukavom lijeve ruke predano brisao usta, uputi nevjerojatno brz,
iznenadan, udarac koji Matu pogodi posred ~ela i vrati mu srd‘bu, koja mu je
ba{ bila malo pupustila za ono vrijeme dok je govno stajalo u Radovanovim
ustima i smije{no pove}avalo mu usne, nekako deautoritativno.
Mate smjesta padne od ja~ine udarca na koljena i Radovanu se u~ini da }e
ovaj pasti naskroz ispru‘en izba~en iz ravnote‘e, ali ve} je bio dobio direktan
udarac u nos iz zaista neobi~na, izvijaju}a Matina polo‘aja. ^ak se, za trenutak, i sam Mate zadivio svojoj spretnosti, a to ga je, naravno, ko{talo bolnog
udarca u trbuh dok se ba{ krenuo potpuno osoviti na noge. Radovan iskoristi
trenutak Matina gr~evita dr‘anja za trbuh i pri tome negodovanja, da bi si,
namah, protrljao nos.
Sam komad govna se nije bitno smanjio kad je, trenutkom nepa‘nje, Radovan dobio udarac upravo u nadlanicu koja mu jo{ i dotisne bol na ve} otprije
iziritiranom nosu te, nagonski drugom rukom krene pokupiti govno kako bi
{to munjevitije pogodio Matu u o~i dok mu se jo{ ovaj i krevelji.
Drek je svojom koli~inom neprestano nanosio udarce sli~ne ja~ine, makar
se i Mati i Radovanu ~inilo pri svakom nanovo pretrpljenom udarcu da je sve
glomaznije. Zbog, najvjerojatnije, obostrane iscrpljenosti.
Ipak, dostojni sebe nisu posustajali.
Povi{e travnjaka, sa terase, iza crnih metaliziranih nao~ala, nezavisno i jo{
do malo~as zadovoljno lice, koje se zainteresirano vrpoljilo, postajalo je sve ravnodu{nije. Do potpune mirno}e, bez ijednog trzaja i bez osje}aja koje bi odalo
ikakvu zaokupljenost. Lice u sve ja~em neinteresu kao da je shvatilo da se
usprkos tome {to su obojica nepopustljivi i precizni, tu ipak nije rije~ o talentu
nego o ne~emu {to se ne mo‘e ni samo objasniti, ali, zasigurno ne~emu {to ne
bi moglo zadr‘ati du‘u reklamu niti originalnost.
Stoga, menad‘erica vrati crne metalizirane nao~ale naskroz na nos, iza kojih se pogled podigao vrlo visoko prema nebu.
Jo{ i vi{e nego {to se to i zajedljivom promatra~u mo‘e u~initi.
1986.
Ustao se iz stolca, nagnuo se i pogledao kroz prozor, ali nije ni{ta ugledao,
samo je gledao. Poku{ao sam ga opona{ati pa sam:
ustao se iz stolca, nagnuo se i pogledao kroz prozor, ali nisam ni{ta ugledao, samo sam gledao.
Po~e{kao se po nosu i okrenuo glavu od prozora prema zidu.
Bio sam potpuno siguran da }u ga i nadalje opona{ati jer me zanima kamo
}e to dovesti pa sam:
po~e{kao se po nosu i okrenuo glavu od prozora prema zidu.
Spustio je ruku sa nosa i pri{ao stolu.
Opona{ao sam ga ne misle}i o vlastitoj kreaciji, jednostavno iz potrebe da
ne{to u~inim pa sam:
spustio ruku sa nosa i pri{ao stolu.
Uvukao je ruke u d‘epove hla~a i naglo se okrenuo.
Kako bih bio {to vjerodostojniji, ja sam: uvukao ruke u d‘epove hla~a i
naglo se okrenuo.
Pogledao je zagledano; nisam imao druge negoli: pogledao sam zagledano:
— U zrcalu bili smo mi u odrazu, ali se nisam omeo.
Zgr~io je lice, otvorio usta i isplazio vrh jezika.
Zgr~io sam lice, otvorio usta i isplazio vrh jezika.
173
Pljunuo je i njegova je pljuva~ka prekrila odraz moga lica.
Na~as sam se zbunio, ali pa‘ljivo pam}enje mi je i dalje poticalo namjeru
pa sam: pljunuo i moje je pljuva~ka prekrila odraz moga lica, jo{ detaljnije.
Tu je pogre{ka.
Ja ne mogu znati {to on misli dok me pljuje.
Tu je pogre{ka.
Ja mogu znati {to mislim dok se pljujem,
pra}en vlastitim zvukom.
1986.
174
Nije o porijeklu zla!
Trudila se, otresaju}i plahtu s prozora spava}e sobe, tog ranog nedjeljnog
poslijepodneva dok je mlaki proljetni (Bla‘ena Djevice, ti si kriva za ovu najljigaviju apoziciju!) vjetar mre{kao vrhove grmlja, dolje me|u zgradama da joj
izmakne sluhu:
ka{ljucavi bruj usisava~a, zasigurno, deseterostruko stariji od isteka vlastite garancije; iza zida u susjedovu stanu: cvile‘ni zveckaji porculanskih tanjura
pod piskom rastavljaju}eg mlaza vode, sigurno }e komadi hrane opet za~epiti
odvodnu cijev; s kata iznad: metalizirano titranje glasa koji svaki ~as nestaje,
radio postaja lo{e pode{ena u stanu odispod.
Nije propaganda mentaliteta!
Napinjala se potisnuti prisustvo zvukova.
Mije{ali su se u nervozu kojoj se nije mogla samo jednom prepustiti. Pa
zagledana, povukav{i plahtu osvje‘enu vjetrom, u pal~eve koji su dr‘ali jedan
rub, o}uti kako tra‘i drugi rub. Osjetila je taj detalj prvi put u {ezdesetdevetogodi{njem ‘ivotu koji ve} godinama, od smrti njenoga mu‘a, nije ni~ime prenut, ~ak ni ikakvom slu~ajno dobivenom razglednicom sa slikom kakva neizgovorljivog, a lijepog grada.
Pro{la je dlanom po povr{ini tkanine, ‘ele}i joj prenijeti meko}u, a opet da
joj se ista i vrati. Zadivila se vlastitom umije}u kojim je stala preslagivati plahtu tako da na njoj ne ostaje traga duga~kim naboranim crtama, a nema ni nezgrapnih presavinu}a.
Plahta, bila je krajnje pravilno, do u niti kon~i}a, geometrijski slo‘ena i
uredno presavijena po krajevima.
Gledala je za~udno utkanjenost, kao u kakvu majstoriju.
Nije pohvala estradnome!
Osje}aj da tek sada primje}uje i upoznaje vlastitu vje{tinu, istisne navalu
ponosa. Ispunjena, ona dobi ‘elju da svijesno u‘iva u svojoj umje{nosti.
Spretno, brzim i obdarenim pokretima po~ne pronalaziti krajeve plahte,
smanjuju}i joj povr{inu, vi‘ljastim pregibima preko ruku. Sve manje i manje
krajeve spoji s rubovima, zatim nastavi preklapati krajeve dok se oni ne u~vrsnu u omanji komad tkanine koji se, pravokutno pravilan, dalje ne mo‘e preklopiti. Ali uz pokrete koje je ~inila, osjeti sve ve}u stije{njenost, a stisak u grudima nalik na naopaki ubod koji ho}e iznutra probiti van. Kao da je ho}e preslo‘iti.
Nije ubijanje metafore!
Prizna sebi da to ovaj put nije od srca.
Pri zarubljivanju sljede}e plahte, njen trud splasne i — osjetila je — pretvara se u muku. Napregne se da je okolni zvuci ne nadvladaju i nametnu misli
o susjedima. »Ma {to me se ti~u!«, promrmljala je. Ali sugestija se jalovila. Nalet besmisla, koji joj je do sada pomagao da se obuzdaju suvi{ne misli u svakodnevnom pospremanju plahte i s kojima bi odoljela da ne tuma~i susjede ve}
da o~uva sklad, ja~ao je zvukovima.
Nije ilustracija preobrazbe simbola!
Odupirala se, sve br‘e presla‘u}i rubove, da bi izdr‘ala koban nalet, i da
se ne poda trenucima kada bi svoje opa‘anje podarila ne~emu nekorisnom, kada bi eksplodirala od njega. Jo{ od mladosti ga se bojala. Za posljednji osje}aj
spasa, uhvatila se sljede}e plahte. No, zvukovi iz susjedstva su se pojavljivali
sve glasnije pa je ruke nisu slu{ale. Tresle su se. Nije vi{e mogla preslo‘iti
plahtu. Njeni krajevi, kako god ih tra‘ila i napipavala, okretali se se i prevrtali,
vise}i ukoso, prekra}eni ili razduljeni. Koliko se upinjala, upravo toliko nije joj
i{lo. Raznitavala se.
Gu‘vala ju je poput stare krpe.
Sada je bila sigurna da joj izmi~e nesvjesna snaga polustoljetnoga, gotovo
svakodnevna preklapanja plahte. U~ini joj se da }e je na kraju krajeva zvukovi
koji su ponovno stali nadirati, napokon nadvladati. U svakodnevnom premetanju, ma koliko u njemu bilo rutine, nije primje}ivala umno‘avanje uvijek jedne
te iste kretnje. Sledila se opa‘ajem. Znala je: ~itav se ‘ivot vrtila oko ne~eg
istog, {to razvija i naviku i tupost.
Niti je ku|enje biti!
Popustila je na nagli i brujav zvuk automobilskog motora ispod prozora,
smjesta bacila razgu‘vanu plahtu na pod, nalaktila se na prozor i zagledala:
175
napuhani jalom idiotski susjede da ti ja noktima zarijem svinjske o~i i zali‘em smrdljivu frizuru peder~ine krm~e s vi{e podbradaka nego prstiju i tri dlake u pobljuvano skupom automobilu ~eka{ ti svoju premilostivu kurvu od ‘ene! a evo i tebe nakin|urena babo! jo{ uvijek hoda{ u visokim potpeticama kao
da nema{ {ezdesetpet! dao Bog pala na razdrkano si lice hoda{ pi~ke u centrifugi ma samo te tvoje ruke {to radi{ s njima? miluje{ vre}e za sme}e?! hodaj ti
hodaj peglaj atome nogama dupetom stru‘i ulicu nek ti sise ulubljuju smog!
gledaj se! cijedi{ nebo tjemenom samo ti idi sa svojom prasetinom na ru~ak
kopiladima pizda vam vegetativna jako ste mi pametni ako razlikujete prde‘
od podrigivanja idite babilonski bastardi idite govnovalji jebem vas ~avlima kojima su zakucali Isusa.
Nagnula se, propinju}i se o prste sve dok i blatobran automobila nije zamaknuo za ugao; okrenula se te uzela plahtu s poda i sna‘no je otresla. Napetost je popu{tala, a prsti su joj sami preklapali rubove sa suprotnim krajevima
te znala~ki bridjeli plahtu.
176
Ni snaga o~aja.
Zaboravljaju}i sebe — priklonjena zvuku usisava~a kojim glupo pokorno tele iza zida ~isti tepih da bi ga slonove noge njena mu‘a mogle opet usrati umjesto da ga po{alje u goli kurac jer joj ovaj zamjera {to je bez njegova znanja
potro{ila novac na kaput — poslo‘ila je plahte u uredan kupi}.
Osjetila se nevjerojatno laganom te otkrivaju}i zadovoljstvo druge starosti
u kojoj misli nemaju domet glasa, krenula, lepr{avo i tiho, u kuhinju maknuti
s plehnata okvira prozora teglice smrdljikavih pelargonija budu}i ih je ve} prijete}e uzbibao vjetar. (Pi{~e, ponavljam, nisi ti ni{ta kriv!)
Tek anonimna budu}nost dobrote.
Na tvoju ‘alost, doslovna.
1986.
Satjeran u krajnost, vi{e nisam imao kuda. Morao sam se povu}i u sebe jer
stvari su postale potpuno neizdr‘ive. A budu}i sam prou~avao medicinu te dobro poznavao zakutke anatomije, to mi i nije predstavljalo neke osobite pote{ko}e.
Smjesta se podah sebi te bacih na posao.
Ruke sam spretnim potezom, jednim naglim trzajem pregiba deltoidnih ramenih mi{i}a, uvukao kroz rebra preko lopatica i klju~nja~e u trup, iznutra
obujmiv{i potrbu{nicu i crijeva. Noge sam vje{tim zamahom, nalik utreniranom skoku, uprijev{i Ahilovim tetivama listove prema vitkom mi{i}u stegna,
uvukao zajedno s genitalijama u ve} pounutreno naru~je s utrobom. Pridr‘avaju}i se, na trenutak, u tom nezgrapnom polo‘aju, napeh se svom snagom, a
onda kao pri dizanju utega, u ~as, podigoh vlastiti teret uz bo~ne kralje{ke,
pra}en jakim kvrckajima ovojnice mi{i}nog snopi}a na kostima zdjeli~nog obru~a, prema vratu eda bih, umotavaju}i splet vena i arterija te guraju}i o{it prema {titnja~i, sve si sabio u glavu.
Napokon sam se primirio.
Ali opu{tanje nije trajalo dugo. Ispo~etka, nadolaze}e nezadovoljstvo osjetio
sam poput kratkih impulsa {kakljanja, potom je nahrupilo u potmuloj boli, a
sada me obuzima ~itavog. Tjeskobi me posrijed sredi{njega somatskog ‘iv~anog
sustava.
Znam i razlog: preostalo mi je jo{ ono u {to sam se bio uvukao. A kroz to
se neprestano provode misli. One pak nikako ne prestaju s preispitivanjem samih sebe: »Za{to nisi izu~avao religiju, duhove i an|ele?! Ili bar filozofiju? U
svakom slu~aju ne{to ezoteri~no, manje tjelesno!«
Nepodno{ljivo me smeta njihova prisutnost.
Ta neodredivost previ{e mi je jasna.
Nema drugog: treba se zakreveljiti, isplaziti jezik i ~vrsto zagristi u nj.
Je li ga prekinuti tik kod ‘drijelnog u{}a Eustahijeve trube?
Ili je dostatan tek ugriz u tkivo njegova vrha nalik mje{avini u‘itka i bola
ekstaze kojoj se ljudi ponekad znaju predati kada se istovremeno obo‘avaju i
mrze?
U jednoj ~etverokatnoj zgradi, tu u susjedstvu, prije nekoliko dana, netko se
israo pred izlazom podno stubi{ta te ostavio za sobom ogromnu hrpu mekanoga dreka.
Pakosno je zaudarao.
Isprva, stanari zgrade su zaobilazili ili preskakivali bre‘uljkasti izmet s
gnu{anjem i psovkama, puni ‘u~ljivih primjedbi na ote‘ani prolaz, upu}enih
neobziru i neodgoju. Potom je netko od domi{ljatijih stanara preko prijete}e
velike nu‘de postavio novinski papir tako da se moglo znatno lak{e prolaziti.
Ali sranje je za dan dva probilo tanak papir te se ponovno pojavilo u svojoj
pozama{noj grdobi i smradu.
Naposljetku, dosjetljivost stanara je opet do{la do izra‘aja, ali ovaj put u
slo‘enijoj i razumnijoj varijanti.
Naime, oni naizmjeni~no — ustvrdiv{i striktan raspored po stanovima —
svaka dva dana, sklanjaju s govna natopljeni papir mijenjaju}i ga novim i suhim. Neki, pak, prakti~niji stanari koriste tvr|i, kru}i i bolje upijaju}i, onaj vi{eslojniji, kartonski papir kakav vi|aju na reklamama.
1988.
177
178
Postoje pravila kojih se priljubljenici pridr‘avaju.
Uvijek, istog dana u tjednu, u isto jutarnje vrijeme, dolaze ljubavnici. Malenim automobilom iz centra grada u sporednu uli~icu predgra|a dolazi ona
gdje ve} ~eka on: malenim automobilom parkiranim ukoso, pola nadignut na
plo~niku tako da sjedi nakrivljen za volanom.
Ona, nasmije{i mu se. Produ‘i uz njega. ^ini krug. Vra}a se. Parkira tik
pred njim (nakoso) tako da im se blatobrani automobila priljubljuju.
Ona, koja uvijek dolazi poslije njega, ~ini ono {to je on ve} prije u~inio.
Isklju~uje motor, zate‘e ru~nu ko~nicu, poskakuje glavom dok okre}e ru~icu
kojom staklo prozora do kraja spu{ta te otvara vrata. Rukom, zovne ga u automobil. Uvijek.
On, izlazi sporo, ali lagano. U dijelovima. Noga pa noga, ruka na vrata.
Podi‘e se potpuno tek u hodu. ^itav se uspravlja ba{ u trenutku kada se po~inje saginjati, otvaraju}i vrata njenog automobila. Sjeda do nje.
Gledaju se. Sjede tako da im tijela ostaju nepomi~na, a samo im se glave
klimaju.
Onda ona govori. Dugo. On odgovori. Kratko.
Onda on govori. Dugo. Ona odgovara. Kratko.
Postoje i dopu{tene iznimke, ~ak su i po‘eljene.
Ponekad ona ne{to ka‘e: on ne odgovori. Samo spusti glavu na naslon sjedala kao kod zubara. Tada ga ona gleda. Potom i ona sjedne na isti na~in.
Ponekad tiho svira glazba s radija. Ipak se, ili on ili ona nagnu isklju~iti
je.
Ponekad je, ili on ili ona, isklju~uju polako tra‘e}i gumb kao da je radio
tek ugra|en u automobil pa se jo{ s njim ne snalaze.
Ponekad se poljube. Ili on ostavi otvorene o~i. Ili ona.
Ponekad i izlaze iz automobila. U dijelovima tijela: noga pa noga, ruka na
vrata i tako dalje.
Ponekad {ute, otvorenih o~iju. Svaki gleda pred sebe.
Ni potpuno van, a ni potpuno u strop automobila.
Ponekad su im o~i zatvorene. Tada se gubi u‘ivljavanje u njihov polo‘aj.
Ponekad, kada iza|u, ili on ili ona, okrenu se da vide jesu li zamahnuli
vrata do kraja.
Postoje opet pravila na koja se vra}aju, tu i tamo ih neznatno mijenjaju}i.
U {etnju kre}u jedan uz drugog. Rukavi, priljubljuju im se.
Vra}aju}i se, {ute.
[ute, rekoh!
Potom se rastavljaju. Svatko staje kod vratâ vlastitog automobila. Ona se
nasmije{i. On joj dugo trep}e o~ima.
Ona prva kre}e, i ~im sjedne u automobil vi{e ne uzvrati pogled. On je
zabavljen vezanjem pojasa i umetanjem klju~a u bravu motora.
No, zakon im je uvijek isti.
Odlaze zasebno. Naglo ulaze}i u brzinu.
Kao da tek sada imaju odlu~an cilj.
1989.
!
Petkom, obi~no u hladna i tamna predve~erja, zbog kojih su svi zvukovi zasebni, a svaki mine samo zato da bi oslobodio prostor za ra|anje novoga, sjedim
u mra~nom hodniku pokraj izlaznih vrata stana u starom, ali udobnom
ko‘nom stolcu.
Svako malo pomaknem se na njemu, da zatrljaj ko‘e zapucketa, kako bi se
{to bolje na~ulio za osluh ti{ine.
Trak svjetla, {to dopire s uli~ne svjetiljke kroz prozor i razdvaja prostor
spava}e sobe kroz koju prolazi, plazi tik pred mojim nogama. U njemu se gipke
sjene grana magnolije, kuckaju}i o staklo prozora na hukove vjetra, mije{aju sa
{arama tepiha, pa se ~ini da u njihovim dodirima stvaraju {umove.
Slu{am: zvuk autobusa, razvu~en daljinom i {kripom ko~nica, nestaje, uvla~e}i se u je~anje grada. Brujevi automobila, izme|u njega, jure da bi sustigli
utihu.
Umilno drhturim u sporim udisajima, a ubrzanim lupkanjem vlastitog
srca. ^ujem i kako reski zvon telefona prodire kroz prostor stana, prepun mira
te ugodno napinje sobu. I ne di‘em slu{alicu jer njegova zavibriranost poma‘e
ti{ini da se razlije.
S gornjeg kata: prigu{eni tonovi spore melodije migolje u zatrtim glasovima iz susjedstva, prije negoli splasnu za trzavim otkucajima sata iz sobe, duboko zadrijev{i u muk. U to, stubi{tem netko silazi hitra, no blaga koraka po
dvije stube, s du‘im predasima izme|u njih.
Kada napusti zgradu, jo{ dugo oslu{kujem te predahe.
Znam, to je bio netko u prijateljskom posjetu nekome.
Zatim slijedi spori {krip koraka koji se trudi iza‘eti ti{inu, zajedno s tapkaju}im {umovima koji kao da }e se pobrkati me|u sobom. Znam, to netko
izvodi psa u {etnju.
Potom su koraci sa stubi{ta jo{ postojaniji. ^vrsto i ponosito odjekuje svaki
bat.
179
Znam, netko ve~eras dotjeran i raspolo‘en odlazi u provod. Za njim svjetlo
sa stubi{ta jo{ dugo struji, nadiru}i kroz okvir izlaznih vrata u hodniku, sve
dok trenutak njegova kvrcaja ne poglasni ti{inu u koju sam uronjen.
Omamljujem se ugodom koja me primi~e spokoju.
I trznem se kao otkrhnut tek kad netko grubo umetne klju~ u bravu vrata
pored kojih sjedim te ga stane naglo okretati. Znam, imam jo{ vremena potiho
prije}i sobu, preko sjena grana, kroz trak svjetla, pa, jer prozor nije previ{e
visoko, mekano dosko~iti na travu u parku, zato {to vlasnik stana mora otklju~ati jo{ i donju bravu.
1990.
180
"#
Im gonna write a little letter for
my local DJ...
Ch. Berry
Ne znam da sve znam i htio bih odr‘ati to stanje, a usne mi se prevr}u, potpuno isto kao za glasan muk ili kao za poljubljivanje. Birali ste broj koji se ne
koristi!
DEVET Ne znam, je li to bilo prije ili poslije telefoniranja, prije ili poslije
negoli sam si izmumljao proro{tvo ljubavi i sjetio se netom napisane vlastite
pri~e. Drugim rije~ima, osje}aj dvojbe da naglo odlaze}i s njena kreveta ne mogu potvrditi padam li ili se uspinjem, bio je ja~i. Dvojebe, urje~io sam. Upamtio
sam tek sik}u}e glasove informacijskog programa pri izlasku iz stana te huk
frekvencija upaljenih televizora kroz zidove stubi{ta, a glagoli su mi se relativizirali prema tramvajskoj stanici. Znam, odmjeravao sam korake. Drugim rije~ima, puza~ du{e, kao da si tra‘im alibi; ionako sam tek nametnik na njenom
o~aju. Slu‘im joj samo da ga izbjegne. Drugim rije~ima, ona mnome tek preparira sada{njost. Bio je ve} mrak, ne i no}, u to sam siguran jer na tramvajskoj
stanici, dugo ga nije bilo, dakle ve} sam bio iza{ao van. Vrtilo mi se! Da. Neka
mi je starica pri{la i rekla kako magla priti{}e hladno}u. Koncentrirao sam se.
Odmah sam pomislio kako hladno}a iz zraka slije}e, izravno na me, aterira
upravo te primijetio da drhtim. Drhtim jer ti to ne ~ini{, pomislio sam kao da
}e postati refren, a starica je pri~ala: je li vam dobro?, no nisam slu{ao; drugim
rije~ima kao da je gu‘vala glasove, a i nadolazio je tramvaj. Vidio sam po svjetlu, sam se tramvaj nije vidio, klizaju}e ‘uto svjetlo isprekidano tamom naglo
osvijetljenog drvoreda. Zna~i, ipak je bila no}. DVA No, znam da je bilo prije
telefoniranja budu}i jo{ nisam osje}ao rupu koja mi raste ‘elucem. Znam, drhtao sam tek nogama (~ak pomislio kako je smije{no, kako ih mogu kontrolirati,
suprotno onda kad mi se lice smrzne). Da, da, da! Bilo je to jo{ prije telefonira-
nja jer kada sam si{ao iz tramvaja u grad jo{ su se ljudi motali po ulicama.
Pomislio sam — previ{e ljudi za ovakvo odvratno vrijeme, a gr~ u ‘elucu se
napeo. Hodao sam, sje}am se povijesnog osje}aja koji sam si zadavao misle}i:
bile su to pro{le sekunde, kupio sam ‘etone za telefon. Mo‘da sam samo htio
osjetiti protok vremena koje se zgusnulo? Drugim rije~ima, bio sam si previ{e
zahtjevan. DEVET Ma, ipak se bila spustila no}. Tako da vi{e nije bilo magle.
Jednostavno, mrak je remetio pogled. Kao da sam nerasanjen. Kao da }e ostati
zastalno, gubitak granice razbu|ivanja, drugim rije~ima krijum~ar sna. Isto kao
kad mi se kasnije lice zamrznulo. Pa da! Jasno, dobro se sje}am, ulica se caklila mokrinom odmagljenosti, a neka je ‘ena — vidio sam to potpuno izvrsno,
i{ao sam paralelno s duga~kim staklom restorana idu}i k telefonskoj govornici
— ostala za stolom dok je tip oti{ao k wc–u, vukla je cigaretu po pepeljari (kao
da ispisuje moju misao: ne zatrpavajte mi vi{e pi~ku, a da to niti ne zna). U‘asno tu‘an prizor. Vrtilo mi se. Ni nakupina zelenog od golubljeg dreka uz zgradu nije me smirila. ^ETIRI Kako sam to opazio, ako je bila no}? @elim li se
zavarati? Ne. Bilo je to poslije telefoniranja. Mo‘da sam do‘ivio tu scenu, uzdrman samim telefonskim razgovorom? Prije }e to biti! Svejedno, znam da sam
se osje}ao kao da gacam po pojmovima! Pre{ao sam ulicu. Sigurno. Bilo prije
ili poslije, ulica je izgledala o~ajno. Usne manekenke na plakatu bile su ve}e od
raspona moga zagrljaja. Manekenjka, urje~io sam! Neki je pijanac sjedio pred
izlogom kao produ‘etak lutke iz butika. Kao da je usud kona~ne verzije Pinokija, ali bez sretnog kraja. Korak dalje, ~inilo mi se da sam u kupovanju tu|eg
sje}anja. Neki je tip kopao po kanti za sme}e. I prije i poslije! A tek me osje}aj
kao da je i pakao za ovo obe}ana zemlja, nagonio na razgovjetnu pomisao: ljubavnici su postali sve drskiji. Dolazilo mi je da proglasim, neobavezuju}e Me|unarodne trenutke taktilnosti, ali sam se {utke povukao uz plo~nik ka telefonskim govornicama. Spustio sam pogled. Dignuti pogled mi je samo slegnjivao kitu. Vrtilo mi se. Je li tad iza mene netko povikao da stanem? Je li prije
ili poslije pucnja? U svakom slu~aju sam se zamislio jer sam bio pro{ao telefonsku govornicu i morao se vratiti nekoliko koraka. DEVET Je li mislio da bje‘im ili sam samo htio izbje}i metak. Kao da sam {alabahter za potpuno krivi
osjet. Nastavio sam tr~ati, dakle, tr~ao sam i prije. Nisam htio zastati. Da, bio
sam ve} u trku i ‘elio sam dok se ne raspuknem od bijesa i tjeskobe, od BIT–i,
mislit }u jednom o kratici, ali sje}am se da sam primje}ivao: neonske reklame
su mi — kroz blijelo neprovidno, nalik na pole|inu fotografije — ozna~avale
rubove zgrada, tako na~i~kane da sam i za naglo crveni, kulenasti semafor pomislio kako reklamira apokalipti~no sunce. Onda sam u{ao u trafiku? Kupio
‘etone? Ne, cigarete, jer ‘etone sam kupio znatno prije telefoniranja; ~im sam
si{ao s tramvaja. Znam jer sam ulaze}i pomislio za{to je trafika prazna kad
u|e{ u nju slu~ajno, a puna kad dolazi{ s namjerom. Kao budu}nost, pomislio
sam. Ili sam to sve pomislio, drugi put u trafici. Ostat }e mi misterij! Da, jer
sa ‘etonima sam krenuo prema telefonskim govornicama koje su bile pune.
Ljudi u njima su cupkali od hladno}e pa sam morao pomisliti: kao da im pu{taju glazbu na slu{alicama. Onda sam, da, da, budu}i su bile pune, oti{ao pro{etati ulicom, no ne jo{ tr~e}i. Sumrak je bio, ne znam, je li bila ve} no} jer jo{
su se ljudi nazirali, blijedjela su im, adaptirana na maglu, lica u tami. Kao da
181
su mi, pomislio sam, putokaz u mrak, drugim rije~ima nekrolozi kronologije
dana. Dodu{e, razrastali su mi se gr~ i bol u ‘elucu. Hladno}a je bila kona~na
pa sam vrativ{i se telefonirao. Bilo je zauzeto prvi put, potom je telefon progutao ‘eton, zatim je ponovno bilo zauzeto. ^ETIRI Povijest se zabunila, imao
sam osje}aj, ve}, zavrtlo‘en, nervozan pa sam i{ao napraviti krug po kvartu i
tada sam ugledao ‘enu kroz staklo. Ne! Tada sam oti{ao po cigarete jer sam
bio uspjenjen od zauzetosti. I dok sam zapalio ve} mi je ‘eludac bio krut i
ohla|en. Onda sam probao ponovno zvati. DEVET Opet je bilo zauzeto. Bijesan, vi{e nisam vidio pred sobom do neonskih reklama. Sigurno sam bauljao i
lutao jer ‘eludac me ve} bolio, napeo se tako da mi je oduzimao korake. Znam
da sam se pipao, stezao kao da ‘elim produljiti njene dodire. Sje}am se da sam
zastao pred hamburger|inicom. Ma, bilo je to poslije dobivene veze jer pogledom na sendvi~e bilo mi je zlo; to me samo kroz mu~ninu posjetilo na razgovor, i ve} je tada moj trk posustajao. Tada me ve} nemo} hvatala, posrnuo sam,
vi{e se nisam mogao kretati, sjetio sam se vlastite napisane pri~e prije negoli
sam iza{ao. Koncentrirao sam se:
182
TAO KOMUNICIRANJA
@elio sam, smjesta se mijenjaju}i u htio sam, napisati pri~u o onome {to me
uistinu mu~i. Za{to »htio sam?« u pro{losti kada je jo{ nisam ni pravo zapo~eo,
tako re}i, pisati? Pitao sam se, najvjerojatnije kako bih si predo~io, nategnut i sapet,
interpunkcijski o}ut. Eto, to mi je odgovor da ba{ i ne}u mo}i napisati pri~u ako
tako nastavim. Probaj se obuzdati, govorim, pi{em sebi. No, dobro. Sre}om, zazvonio je telefon. Umah sam sretan posko~io kako bih se izbjegao jer me pri~a po~ela
mu~iti vi{e negoli sadr‘aj o tome {to me mu~i. »Halo?«, upitao sam. Netko je spustio slu{alicu. Hulja! Znao sam da sam to ja iz budu}nosti. Zato i mogu o sebi tako
pogrdno re}i. Vratio sam se za stol i po~eo razmi{ljati {to bih jo{ mogao re}i ili
ispisati. Glavu sam spustio me|u noge. Nije mi i{lo razmi{ljanje. Ruke sam zmijoliko obavio uokolo gle‘njeva. Neobi~an polo‘aj. Njime jesam, na~as, iza{ao iz stvarnosti koja me mu~i, ali sam ostao u pri~i. Nisam se htio prepustiti jadu. Znao sam
da je upravo zazvonio telefon. Pustio sam neka odzvoni vi{e puta. Onda sam mu
pa‘ljivo pri{ao i promijenio taktiku. »Molim!«, rekoh, ali sam si brzo spustio slu{alicu. Ne}u vi{e ovako! Ovo nema smisla, ukorih se, ali samo, znao sam, da bih popunio mjesto u pri~i za vrijeme dok se vra}am za stol. Koliko }u jo{ morati ~ekati na
sljede}i zvon telefona? Ako napi{em, uskoro je ponovo zazvonio, mo‘e se pomisliti
kako izme|u postoji prostor koji je hotimi~no presko~en. Podlo‘an za raznorazna
tuma~enja. Ali ba{ u tom prostoru, nazivam ga me|ure~eni~nim, osje}ao sam veliku
slobodu. I ponos jer to vi{e nitko ne upotrebljava: sloboda, a ne me|ure~eni~an. ^ak
i ja vrlo, vrlo rijetko. Pretjerano jako sam, pak, zauzet ipak samom pri~om da bih
obra}ao pa‘nju na takve detalje koji, u osnovi, nikome ni{ta ne zna~e. Samo {tete
ego tripu! Dobro, zna~e mi, ali samo meni! Optere}ivati druge ne~im {to tek meni
predstavlja smisao nije u redu. Hvala bogu, zazvonilo je. Nisam se dugo trebao ~ekati. Ovaj }u put biti obazriviji. »Da...« — rekoh hotimice nehajno. Spustio sam
slu{alicu. Sjeo sam. Toliko se zafrkavam sa sobom da si vi{e i ne zamjeram. Ipak
htio bih, a ne ‘elio bih, zaklopiti si i ja slu{alicu. Zavr{iti upravo kada treba po~eti
priop}avati, spa{avaju}i sebe. @elio bih biti vlastiti izbavitelj. Nije li to ono {to me
mu~i? Pa da! Otkri}e vlastite ‘elje koju }u istodobno i ispuniti sam sobom! To se,
uistinu, mora iskazati! Uzimam telefon i smjesta se nazivam!
a potr~ao sam, znam, tek poslije razgovora; kada sam dobio vezu. Vrtilo mi
se. Izlaze}i iz govornice, kada je gardist povikao da stanem, za~uo sam pucanj.
Signal za zauzeto u povijesti, osjetio sam za zvuk! Pomislio sam: »Gospode,
samo }e fikcija ostati upam}ena kao jedina stvarnost«. I jo{ sam br‘e potr~ao,
drugim rije~ima: sprinter duha, pored restorana u kojem je sjedila ‘ena s cigaretom i ispisivala mi misao. Ma ne, tada sam ve} tra‘io gdje }u stati. Nisam
tada mogao vidjeti ‘enu. Bio sam previ{e izgubljen, drugim rije~ima: zabita{.
Sve rje|e prolaznike do‘ivljavao sam s u‘asom. ^inili su mi se, lo{i svjedoci,
bezvredniji od zgrada. Dakle, to je moglo biti tik poslije razgovora, kada sam je
dobio na telefon, sje}am se, poslije trafike; ja~im sam udisajima ‘arom cigarete
osvjetljavao utipkavanje brojeva pa mi je ona rekla da smjesta bje‘im, da je
naoru‘an i tra‘i me, da vi{e ne ‘eli ‘ivjeti sa mnom, drugim rije~ima komentator strasti iscurio iz zagrljaja, te da ga ne}e ostaviti, drugim rije~ima: ne}e mi
vi{e svojatati kitu vikendom, da se upravo vratio s boji{nice, drugim rije~ima:
lud je, hvata me po gradu, a ja sam bacio slu{alicu kad je metak pogodio govornicu, potr~ao, odzvanjali su, drugim rije~ima metak je, znam, imao jeku
crkvenog zvona ve~ernje mise, no ja sam po~eo tr~ati, jo{ br‘e sa bolom u ‘elucu, posrnuo, podbo~io se na pult hamburger|inice, osje}ao vergl srca, potom su
me neonske reklame vodile pravo pa sam zagledan u semafor pomislio kako
magla nije ni oti{la nigdje jer se sve mutilo, kao da nije dozvoljno prepisivanje
za kontrolni iz svemira, stiskao ranu na trbuhu i uletio u govornicu. Imao sam
osje}aj, drugim rije~ima: ponavlja~ anatomije, da mi bolno narasta pupkovina.
Euroti~no, urje~io sam. PET Osamnaest je sati, trideset minuta i trideset sekundi. Pogrije{io sam. Koncentrirao sam se na rasredoto~enje, drugim rije~ima:
na~elo odrolavanja jointa. No} mi je nalikovala, tek sad, poput ulica u negativu.
Sjetio sam se: u tramvaju sam bio sam — stajao sam na stra‘njem dijelu, kao
u kutu ringa, misle}i: nikad ne}u ~uti ni{ta stra{nije negoli ti{inu gomile u
punom tramvaju ili pak krik usamljenog u praznoj ulici. Da bih odmaknuo od
isuvi{e bliskosti prema sebi, odmumljao sam si proro~nost ljubavi preko zauzetog signala: »Cjelovi bit }e kudikamo sporiji od dodira, slijedit }e put, temeljitije i obazrivije, tamo gdje ovi nisu uspjeli dose}i; dah }e im biti pokrovast!
Ton iz voli{ me? bit }e presa|en u ima{ li novaca?«. »Jeste li dobro«, pitala me
starica, »tako mu i treba, izdajnik«..., no nisam je do~uo. I{ao je tramvaj. Gledao sam u pod{tepanost izlizanih plo~nika, drugim rije~ima, bio sam uvjeren
da }e se, upravo, kao i smijeh, pro{vercati kroz vrijeme. DEVET ^ETIRI Utipkao sam hitnu pomo}. S druge strane linije, javio mi se moj glas. Protrnuo sam
kroz vlatito lice. Osjetio sam, smrzlo se, tek kad sam se za~uo: Ne znam da sve
znam i htio bih odr‘ati to stanje, a usne mi se prevr}u, potpuno isto kao za
glasan muk ili kao za poljubljivanje. Birali ste broj koji se ne koristi!
Podigao sam slu{alicu na aparat i nastavio spu{tati pogled.
Bio je samrtan.
Osje}ao sam ga istom rije~i.
Urje~io me.
17h—20h, 1. prosinca 91.
183
$
184
Hajdemo! Odbijaju nam se mu{ice od stakla. U dolovima gubi se glazba (po~etaka rocknrolla) s radija e da bismo bili vi{e ispunjeni na bregovima gdje se
nizina otvara kao uvod u svod. Mrtve ma~ke le‘e uz cestu; ~ini nam se od
umora su izvaljene. Jata gusaka izviruju iz trave, ~ine nam se pernati periskopi. Seljaci prelaze cestu kao da preko kamena prelaze potok ili ~ak kao da samo dalje, nehajno, nastavljaju zami{ljenim puteljkom. U mjesta{cu, imena caffea nama su metafore kojima otkrivamo duhovne sposobnosti vlasnika. Svako
malo nailazimo na ru~no napisane reklame za trgovine pa nam to nisu napadi,
ve} pozivi. Hranom raste‘emo plasti~ne vre}ice. Zaobilazimo velike kamene
kri‘eve posred sela te zadr‘avamo prizor u podmislima do sljede}ega. Lan~a
nam se sje}anje pa velike kamene ro{tilje i peke u vrtovima ku}a do‘ivljavamo
sakralno. Lica djece to~kasta su, u na{oj brzini, ali primje}ujemo tipi~nost
klempavih u{iju i pjegavost kao osip. Lica ‘ena su o{tra, ~ini se posjekli smo si
o njih pogled, ali tijela su im tako lijepo oblikovana da im obris oduzima odje}u. Ne svi|a nam se jedino to {to naglo poop}avamo, misle}i kako to nije sjajno
jer nam je, upravo, i generalna uvrije‘enost gledanja zadala pojedina~nost.
Zbog toga jo{ malo dajemo gas sve do traktora. Usporavamo iza njih; ~ine nam
se metalna ~udovi{ta kao da se ra|aju iz zavr{etaka vlastitih blatnih tragova;
usporavamo i za kravama, ~iji pogled nam je ~askom, granica svjesne bezvoljnosti, pa nam djeluje mamutski. Starice skrivene u rupcima, dvojimo, prebacuju}i sporinu, {to je pouzdanije u epizodalnoj vje~nosti: starice ili rupci. Usamljeni ratnici; ~ini nam se, gube vojnost jer pristupaju jo{ usamljenijim autobusnim postajama. Zaobilazimo bicikliste kada ih ugledamo, pomi{ljamo kako su
prona{li stalan ritam koji ih vi{e ne mo‘e ubrzati, ali ni zaustaviti. Uobra‘avamo kako no}u dok voze hr~u. ^ini nam se da nam se malo i zafrkava. Manjka
li nam sam manjak stvarnosti? Kao da, napokon, odustajemo slati izvje{}a o
Zemljanima, kao da vi{e ne}emo biti svemirske uhode, ne da nam se ovdje
svi|a, nego nam se vi{e ne izvr{avaju izvanplanetarne zadanosti. No, napu{tamo si trenutak prote‘iranja snohvatice pa praznom cestom mrljamo kukuruzno pred‘utu i orani~asto sme|u dok ih pretvaramo u niti vidokruga. Glazba
prelazi u pop, ~ini nam se. Volim te toliko da cigaretu koju uvla~i{ do‘ivljavam
kao vlastitu, poklapam ti ritam disanja i suzdr‘avam se ne zaka{ljati. Kao da
bih tako naglasio teatralnost, kao da bez suzdr‘avanja ne bi postojala pa radije
naslu}ujem kako se javlja zebnja da te volim vi{e negoli uop}e ima mo}i u svakoj tvojoj ‘elji. Usporavamo ponovno, nakon sve siline crkvenih tornji}a.
Grupe mu{karaca razbijaju se du‘inom koraka. Pozdravljaju nas. @ene
nam klimaju. Vra}amo im istim mi{i}ima osmijeha. Kao da smo prete~a copy
pasteastih budala.
Skre}emo na sporedan put.
Drhtimo od zemljanog puteljka. Dok vibriramo shva}amo koliko smo, zapravo, opu{teni. Jer kad zastajemo zapo~injemo se vra}ati u gr~ koji nam je
potreban kako bismo ostali mirni.
Praznimo pepeljare; naddjetinje, ~ini nam se sli~no kulama, nekad, u pijesku. Kao da, iz posu|enog osje}aja samih sebe, reanimiramo mrtve mu{ice.
Raste‘emo se.
Pucamo od zaborava.
1992.
Raspoznajem se pa re~enica postaje punija, no ne mene, ve} no}ne sjene, a misao, koja izgleda traje njome, isuvi{e je o~evidna te‘inom eda bi pridobila opu{tanje te mi propu{ta svijest. Slijede}om, jo{ sam hladan, neusnut; krcam. Sam
dodir, slu~ajni, o vlastito tijelo je blizak udarcu. @elio bih prethodnu re~enicu
misliti u mraku. Jer se ondje i ostvarila.
Ali ne.
Mjese~ina se naglo pojavljuje.
Uti{avam se i ve} mi se ~ini kako time rasjen~avam stvari.
Prisluh kapanja se uti{ava na {umu prolaska automobila koji se zbog no}i
toliko dulji da ga ~ujem nadalje iako ga, zapravo, vi{e i nema. Tek se sad vra}am kapima, one kao da ne mogu dokraj~iti rije~i, kao da cijede intrepunkcije:
Kroz grane breze — o, kako vise
okomito na pogled — lagano svi
jene tek da ne budu potpuno re{
etkaste, nazirem naselje. Iako su
to sad no}u samo linije, poja~an
e zaklonjenim uli~nim svjetlom,
dopu{taju gledanje kroz njih. Pri
zor, mislim, unekolikostru~en, a
osje}am tek »Eh!«.
Hvatam si uzdah i sklanjam se od opisa. Opis jo{ vi{e uspavljuje. Opisano
umara, a opisani stvara mu opis. Stalna nepomirljiva ravnote‘a. Klackalica bez
ljuljatelja.
(stoji — ravno — sama)
Kroz cijevi, te{ko prolaze}i vjetar spa{ava od pravilnosti u razmi{ljanju k
snu.
Mjese~ina se povla~i, ali pred o~ima, davna, dnevna slika u kojoj su ljudi u
tramvaju tek putuju}a publika kroz prizore me ne napu{ta. I sje}anje na davnu
pjesmu po~inje mi se plahiriti i prijetiti da }e zapo~eti tijek spominjanja koje
mi se, na trenutak, u ovim uvjetima sebe, ~ini ne prljanje uspomenom, ve}
one~i{}enjem sada{njosti. Ipak. Miran sam samo za onog koji bi me mogao promatrati.
No, za~uljen.
185
Reagirat }u.
Sve sam nepomi~niji u lako}i dok me, ponovno, poklapa antena s krova,
opet nestajem za sjenama njenih re~enica; i ~epe}i misao, ovla{nim dodirom
podvla~im punu prazninu mraka uokolo otponca, ali ~vr{}e primam snajper;
ciljam pa te spremno
e
~
k a
m
1992.
"
186
Moja prijateljica i djevojka mog prijatelja, naglo su se pojavile iza stijenja, blistave i mokrosjajne od mora s opojnim ljetnim mirisom ko‘e. Blje{tale su ljepotom.
Moj prijatelj i ja, dijele}i sjenu suncobrana, {}u}ureni na malom drvenom
trono‘cu, dodirom slijepljenih bedara, na krilu smo dr‘ali ra{irenu zemljopisnu
mapu. Zate~eni, podigli smo poglede te u isti ~as, duboko udahnuli.
— Da, da, rekla je moja prijateljica vi{e za sebe.
Osjetio sam njeno suzdr‘avanje napora za pre{u}ivanjem strasti.
— Aha, nadovezala je djevojka moga prijatelja izri~ito njemu.
Zbunjen od naglog gubitka tajne ipak je trznuo pogledom prema meni prije
negoli ga je spustio na o{tre rubove kamenja.
— Idemo, rekao sam kako bih prekinuo {utnju napetu istinom te krenuo,
istom grabe}i suncobran za dr{ku i stavljaju}i ga na rame.
Slijedili su me.
Pod na{im nogama ~uo se mrmor mora odbijen od kamenja, za{u{kan presavijanjem karte. Moja prijateljica i djevojka mog prijatelja, dr‘e}i se za ruke,
u hodu, ~vrstile su na{e nove odnose.
Nakon duga hoda, zabio sam dr{ku suncobrana u rasjekotinu stijene te rekao prema zavjetrini: »Tu }emo ostati!«.
Moj prijatelj smjesta je dosko~io do mene. Djevojke, pak, sjele su zajedno
na mali drveni trono‘ac i ravnote‘no zadr‘ale ruke u zraku, jedna drugoj mame}i osmijeh. Prijatelj mi je pak polo‘io ruku, sa sklopljenom kartom me|u
prstima, na rame.
— [to misli{, pitao je pogledavaju}i nebo, ho}emo li izdr‘ati u slu~aju ki{e?
Pravim se da ne ~ujem te odsutno ~eprkam po ru~ici suncobrana.
Kao: »zabrtvila se!«, zauzet sam.
Kao: »ma ne razumijem ja metafore!«.
Uostalom, znam kako je na nama red da odemo iza stijenja kroz pjenu
valova u more. I ve} mi se naje‘ila ko‘a.
1992.
! Upravo toliko koliko mi je i trajao neuspje{an poku{aj da za|em u san koji
nikako ne mogu dosanjati, bilo mi je dovoljno za primijetiti kako nemam misli
kojom bih, upravo, nju, preciznije iskazao jer i jest o tome kako vi{e ja nisam
ja.
Ne, sada sam Ivana i ne mogu vi{e ‘ivjeti u samo}i. Nemam vi{e lukave
pounutrenosti onih koji oslu{kuju vlastito srce, koji dugo s prsta miri{u spermu, koji sna‘no pritiskaju to~ke na vlastitoj glavi prilikom glavobolje, kojima
mrtve ribe nisu ljigave i koji u‘ivaju u najobi~nijoj {etnji. Ne, sada sam Ivana.
To je, sje}am se osje}aja, donijelo neobi~nost.
Isti je na~in kada shvati{ zaljubljenost i pri spoznaji njene odljubljenosti.
Sad sam zaboravljena osoba s kojom sam jednom — vodio ljubav?, jebao
se? — spavao.
Ne, nije bilo sumnje. I u zrcalu usne su mi se stanjile, tijelo mi je zadobilo
eroti~nost, posebno noge, izdu‘ile su se i postale lijepe i vitke, predivnih stopala. Premda mi pomalo ulaze visoko u stra‘njicu, hodam nalik lijenom skakavcu, ipak mi je sladostrasno izazovna. Sise su mi ostale iste, samo su mi tek
bradavice. Dok obla~im ga}ice ~inim to postupno, osje}aju}i svaki tar na vlastitoj ko‘i. Isto radim i sa ~arapama. Navla~im ih tako da svaki dio puti noge
osje}a kako dobiva pokrovast doticaj. A tek kako ih ugodno skidam! Vi{e me
sad ‘uljaju kad mi se uvuku u guzicu. Smjesta ih tad, kao najodlu~nije, smi~em.
Puno vremena provodim pred zrcalom. Dugo se i pozorno ~e{ljam. Utrljavam kremu predano, istodobno }ute}i i jagodicu i mjesto utrljaja. Satima si
pregledavam svaku poru, ~iste}i lice, podvla~e}i tijelo, u~vr{~uju~i ga kao da
istovremeno treba naglasiti i izgubiti na svojoj siluetnosti. A, znam, samo da u
tolikoj blizini vlastitog odraza nemam mjesta za rije~i. Da ne dopustim, ustvari,
mislima da se pro{ire po meni.
I moj sluh je druk~iji. Smjesta pamtim melodiju s radija koja prije, uop}e,
ne bi vrijedila ni trunku pozora — suzvu~ja me drhtave, pretpla~no pekmeze,
a da ih vi{e nemam potrebu prekidati.
Ali to {to vi{e ja nisam ja, ubrzo primje}ujem, ne zabavlja me previ{e.
Promijenio se stubokom moj odnos prema rije~ima. One mi slu‘e samo da
bi osudile ono {to opisuju ili da se stvari njima lak{e zatome, nestanu iz njih.
O, neopisiv mi je gu{t bacanja ispra‘njene tube paste, gu‘vanje prazne kutijice,
vladanja nad zavr{nostima stvari dok ne postanu sme}e. Moje misli time, prim-
187
je}ujem, vi{e nisu cjelovite, stalno su u stanju raspada, no upravo to i je energija koja me odu{evljava.
I o ljubavi mislim sada sasvim druga~ije. Od kada vi{e ja nisam ja, pravim
je od svega i u svemu je vidim. U dodiru, u pogledu, u hrani, u vinu...
Volim sebe manje nego druge, ali mrzim vi{e druge negoli sebe.
Gadim se kukaca. I, to je novo, ne ‘elim vi{e vidjeti one s kojima spavam.
Potro{ni su. To je, naslu}ujem, u vezi s re~enicama i odnosom koji se tako|er
promijenio. Vi{e ne vjerujem u rije~i, samo se njima slu‘im. Nitko nije dovoljno
jak za njih, da izdr‘i moje sje}anje, ugomilano preko njih u obrnutu lavinu
pojmova.
I osje}aj da sklonost dobru treba na{trebati i u~iti, vi{e mi se ne da. Koji
put planem na kreten~ine od poznanika kao da me ne razumiju pa se saberem
iskonskim nepostojanjem odgovora. Ma, koga u meni, uop}e, razumjeti!?
Me|usobno si opra{tamo.
188
Moje misli sada dohva}aju ono snohvatno i pred njima postoji jedino predmet.
Bilo tramvaj, fotografija, prizor, cipele, ~e{alj, vata, tableta, sapun...
Postoji zadrtost, to da, ali ne mogu otkriti gdje. Nalik sam golom stilu. Kao
kad osje}a{ kako ti u pijanstvu vlastito lice, su‘avaju}i se, upada u tebe, dok
se, zapravo, tromboljavo {iri. Kao kad pri halucinogenima misli{ da ti je sve,
upravo kada ti nije ni{ta. Kao u seksu kad osje}a{ da po~inje{ ba{ kada svr{ava{. Kao kad ~isti{ zahodsku {koljku temeljitom ‘ustrinom koja niti izaziva
osje}aj prljav{tine, a niti ti plemeni sam osje}aj ~isto}e. I negdje duboko me
ti{ti vlastita nerazigranost rije~i, ali ne mogu doku~iti u ~emu je trik. Imaju li
i sve te pojave naziv? Ma, ne zanima me.
Ugodno se zapostavljam.
I umjesto da odem u {etnju, kao nekad, promatrati sjene te prona}i naziv
za osje}aj kada one izmi~u pred pogledom, upravo u trenutku kad ih ‘eli{ vidjeti, ja ostajem u mraku, ispijam vino i telefoniram, sve dok mi opijenost ne
distancira glasove i ugodno se ne nadvisi pa potpomogne prezrivosti samo}e.
Umjesto ~itanja, radije gledam film, bespolnost u‘ivljavanja u sliku je neograni~ena. Umjesto da ostanem preslu{ati Bacha ili barem Iron Maiden, idem u
teretanu. Vje‘banje proturje~ja ugodno mi je iscrpljuju}e — punjenje sebe manjkom sebe, a pri tome pra‘njenje vi{ka ni~ega, stvara mi sna‘an osje}aj ponosa te nadja~ava svaku rije~ koja mu se i protivi.
Tijelo mi je te{ko, ali se ipak gibam s lako}om.
O, kada i nu‘no moram pro}i kroz grad, park, ru‘ne ulice, uvijek samo
mislim na ono mjesto gdje sti}i. U mislima uvijek sam ve} tamo. A kada dospijem, ve} sam negdje drugdje.
Kao prisiljeni vidovnjak.
Ma, moj je ‘ivot katastrofa. Predod‘be su mi se ukrutile. Raspolo‘enja su
mi stavovi. Ono {to mi se svi|a, {to vidim mora opstojati smjesta u mojim osje-
}ajima. Ali to ne mo‘e. Potom izlazim s prijateljima i pijem. Moj ‘ivot je katastrofa, ponavljam im u lice i pijem. I no}ima, iako vi{e volim dane, predajem
se raznim poljupcima. Poljupci mi jedini mogu preuzeti te‘inu opetovanosti re~enica, a sve su ~e{}e.
A ljudi, primje}ujem, to ne vole. Radije rade obrnuto.
U pustim ve~erima nazivam poznanike. Samo da istro{im rije~i, samo da,
uz njih, dopijem vino. Osjetim ponos kada poslije znam da ni{ta ne mogu ponoviti.
Na poslu, sve radim automatski i rutinski. Svi ti telefonski razgovori, faksevi, isprinti... Ustvari, uop}e me nema u meni na poslu.
A prije spavanja si najavljujem prazan san, bezrje~no gledaju}i strop. Kao
da ‘elim ubiti pogledom sve na {to ovaj nai|e. Ne provesti nikoga kroz san, to
je jedini spas. U snovima nitko, u ko‘i mi je sve — ja!
Mogu spavati i oti}i u krevet s bilo kim tko me uzbudi. A onda su mi
dodiri dugi, poljupci ~vrsti, uvijek kao protute‘a dobivenim kratkim i mekim,
svejedno, oba ostavljaju modrice. Jedva se suspre‘em da mjesta tijela koja ljubim ne odgrizem.
Uvijek im poslije govorim: »Ba{ se lijepo mazi{, sre}o, du{o!«. Njima raste
ponos, kao da ni njih nema u samima sebi, uop}e, ne razumiju da mi to zna~i
samo: »Ba{ mi lijepo mazite, sre}u, du{u!«.
O, stra{no i smije{no mi se spajaju.
Jedino gdje se, potpuno, nalazim je Ivana. Najdra‘a mi je osoba.
Kada me iz nedovr{ena sna naglo no}u di‘e ‘udnja, zovem se i kada se
javim, spu{tam slu{alicu. Dovoljno mi je za~uti se kako di{em. To me ispunjava. A {to re}i? Prozapovjediti si nikad izvr{avaju}u pateti~no, razosobljenu,
obavezu: »Vrati me sebi!«?.
Ali ne ‘elim voditi ljubav?, jebati se?.
Ne mogu to raditi sa sobom. I ta samoobja{njavanja jo{ me vi{e izlu|uju.
Zato, po~esto, probdijevam nad usnulim tijelima neuspje{nih ljubavi.
Kako samo spavaju: sklup~ano, nero|eno, zbijeno, mrtvo, kutijasto, paketno, prerastegnuto... O, ponekad bih i da to Ivana zna pa je radi podjele uvjerenosti opet zovem. Ljutim se kada se zovem, a zauzeto je.
Ma s kim to brbljam non stop?
Nakon molitve ili masturbacije, a to mi je isto u rastjelesnosti, dugo u no},
iza rije~i i iza pogleda znam: kada jednom ponovno budem ja ne}u se vi{e ~uditi {to su telefoni zauzeti, {to su razgovori besmisleni, a {utnje tako zna~ajne.
Ne}u nikoga zvati, a sve }u imenovati. Da! Bodrit }e me, istodobno i tje{iti {to
}u ‘aliti, a istovremno se i radovati, uvijek samo ‘elji za njom, a ne njoj samoj.
Mo}i }u se opustiti, okretati u {etnji licem prema suncu ili ki{i te u‘ivati ba{
u toj re~enici. Ali sve dok se ne vratim sebi, moram se napregnuti te prepoznati u svakom tijelu s kojim spavam — vodim ljubav? jebem? — neko koje }e
biti kadro postupno me ponovno usamiti.
189
Samo da to ne ispadne naglo jer mi to zna~i tek se ponoviti.
U sjebanoj, neodre|enoj, vje~nosti infinitiva.
I {to }e mi onda uop}e rod?
O, to moram podijeliti s nekim.
Nazivam, di{em.
— Ivana, znam da si ti...! Da me vi{e nisi ni slu~ajno nazvala, nabildana
lu|akinjo jedna dahtava! — govorim i spu{tam slu{alicu.
Ma {to ti misli{ tko si ti da meni govori{ tko sam ja?
Od tebe uop}e ne mogu do rije~i.
1993.
190
!#
Naravno, no}as }e se opet ispod moga prozora tek {to legnem te poku{am zaspati — kao i svake no}i unazad nekoliko mjeseci nadolaskom toplijeg vremena
— okupiti zaigrana djeca. Ubrzo, uz prodornu ciku, zapo~et }e se ga|ati mecima iz ukradenih o~evih pi{tolja.
Ja }u, kao i uvijek dosad, nevoljko ustati, zatvoriti prozor, spustiti rolete,
vratiti se u krevet te za‘miriti. Ali ne}u mo}i zaspati. Opsjedat }e me, rastrzane je~e}im fijucima, svakojake misli. U jednom trenutku — odmakla no} bit }e
ve} te{ka od muklih zvukova koji izranjaju iz vlage — nespokojno }u se podi}i
te podbuhla lica provjeriti je li moj pi{tolj skriven iza ormara. Ako se ne bude
tamo nalazio, gnjevno }u iza}i van na ulicu, zgrabiti si sina za u{i te ga smjesta uvesti u ku}u: »Jesam li ti rekao da se bez pitanja ne smiju uzimati tu|e
stvari?«. Obrecnut }u se kratko i na, u~as, prepla{enu i skanjuju}u djecu s ulice: »Od vas se ne mo‘e mirno spavati! Uzmite prigu{iva~e!«.
U slu~aju ako se pak bude i dalje nalazio na skrovitom mjestu iza ormara,
podragat }u sina, obazrivo, ne bude}i ga, uvu}i se u krevet — pred praskozorje
pucnjevi bit }e ve} dobrano prorije|eni — i le}i sa spokojnim smije{kom. Ne}u
mo}i suzdr‘ati ~isti ponos koji me uspavljuje, {aputat }u si: »I moje }e ih dijete,
jednom kada odraste, mo}i do‘ivjeti kao krhotinanje ti{ine!«.
Zasad samo }u kradom ustati u mrak sobe.
Spustit }u rolete na prozoru te se vratiti u krevet — ako me i ovaj put
proma{e.
1993.
%&
Hitno i povoljno, prodajem namje{teni stan (50, 9 m2) u samom sredi{tu grada,
1 kat, ne odve} visoko, ipak jo{ kao mali mogao sam gledati s prozora kako se
moj hra~ak raste‘e poput suze dok pada na tramvajski krov prije negoli se na
njemu rasprsne, dvosobni, izvrstan polo‘aj istok/zapad, ne{to stariji ~esto sam
njime hodao razmi{ljaju}i, ~im bi suton zavr{io, hitao bih u spava}u gdje je tek
po~injao, prepu{taju}i mu se, komforna kupaonica, doga|alo bi se da se kroza
cijevi mije{a {um ulica i glasovi prolaznika, potisnut vrtlogom zraka daju}i mi
nezamjenjiv osje}aj sveprisutnosti, a u za u{tapa postoji ~asak no}i kada je umivaonik pun mjese~ine, suvremeno opremljena kuhinja, obi~avali smo vodili ljubav na podu i stolu te bismo obostranim uzdasima prevladavali glasnu sva|u iz
susjedna stana, mu~no zavijanje psa u no}ima jake ju‘ine, glasan blebet djece iz
parka (nerijetko ‘enski vrisak ili zvuk lomljenja metala pri prometnim nesre}ama s ugla), dvije telefonske linije, eta‘no grijanje, klima ure|aj s vrhunskom
ventilacijom, stilski namje{taj, ornamentalna hrastova vrata (kategorija spomenika), na njihovu dovratku ona je toga jutra du‘e negoli obi~no stajala, kao da
je ne{to zaboravila, dosje}aju}i se, prije negoli je zauvijek oti{la, stube od tikovine, poslala je poljubac, prostrani hodnik, koji je izdubio ti{inu prostora..., idealno za ured ili strano predstavni{tvo, sazvu~je njena daha i miris njena tijela
jo{ me izlu|uju kao da ih prislu{kujem, s ovjerenim dozvolama za prenamjenu.
Mogu}a i zamjena za kakvo ogra|eno zemlji{te ili tro{nu ku}icu (mo‘e i bez
prozora). Samo negdje posve daleko gdje jezik nije razgovjetniji od muka, gdje
mu glasovi ne postaju odmah i refreni.
1994.
'(
(&))
Ponekad me proganja glasanje galebova u tjemenu i ne mogu se rije{iti tog zvuka, ako ga ne izustim naglas. Zovnem nekog na telefon i zagrak}em. Tek sam
onda mirna. Ne pomi{ljaj prema sebi. Dobro je tako! Ja }u legalizirati strast!
Ne budi teta od pamfleta! Moje ime ti ne smije biti va‘no. Nije ga presudno
poznavati i misliti kako }e{ mi preko njega lak{e odrediti zna~enje. Ako si uvjeren da }e{ tako biti nesputaniji u komunikaciji sa mnom, prevario si se. Tetak si za letak? Smisao ti pokisao? Va‘no je samo kojim intenzitetom me promatraju}i otkriva{ te, isto tako, kako te ja promatram, a da pri tome osjeti{
kako osje}amo ne{to novo u nama. I to nema naziv, ali znamo mu iskrenost.
Osje}ajnost koja nikad nema definiciju da bi nas uzurpirala, koja stavlja u
ograni~enost termina — nego smo, naprotiv, njome i ste~eni, ba{ ubla‘eni i
prisni te zato uop}e nije va‘no ~ak ni kako se ti zove{. Niti je va‘no {to sam
nevjen~ana Wimova ‘ena. Ne, kao da i nisam nevjen~ana. To nije bitno, ma
koga za to boli... On ionako ne mari za ‘anrove emocija, a nije ni posebno
bitno {to je ba{ on Wenders, tanko}utni redatelj. Va‘no je da nas obuzima sen-
191
192
zibilija, tako mi stigme od sintagme, koja krasta od rije~i!, a ipak je pripomo}
vlastitom bi}u, pomo}u koje na novi, sukladan primislima, na~in gledamo na
stvari. Zbog nje smo u isti mah i mi tako|er te stvari. Time bivamo paradoksom i nije~emo ga: mi se samo prilago|avamo i omogu}ujemo, istovremeno, korisnije, a spoznatljivije, sna‘nije, a opu{tenije postojanje. Ali dopusti mi po~eti
misliti. Jednom davno bila sam pjeva~ica. Zanimale su me rije~i. Zbog istra‘ivanja slobode. Samo se zajebavam. Studirala sam filozofiju i medicinu. Ponekad
naprasito jutarnje bu|enje nazovem bolom, a potom isprtku iz crijeva tra‘im intonaciju dana. I ve} me hvata strah. Moja ko‘a je tako meka. Raspast }u se pri
vlastitom dodiru. Vrijedno je to da sve iznova do‘ivljavamo, a ne da upadamo
u dileme i sukobe; ne da zastanemo na proturje~ju zbilje i iluzije; ne da se
pretvaramo kako zauzimamo stav; ne da se nate‘emo oko stila. Tika te patetika? Shodno tome; da ovaj fado koji ~ujemo, ovaj cabernet koji u‘ivamo, ovaj art
koji gledamo, ovaj smrad koji zaboravljamo, ovu prozapovijed koju ~itamo, ovaj
‘ivot kojim prodiremo, ne uzimamo kao odvojenu, tipiziranu, cjelinu, ve} kao
ne{to {to jednostavno ide kroz nas bez monta‘e; poput istovremenog davanja i
prihva}anja — bilo da smo stvaratelji, bilo da smo tro{itelji. @ivjeti bez mimoila‘enja da sve {to postoji izvan na{eg ‘ivota — nije na{ ‘ivot jer ba{ tada on
to i jest. I neka zvu~i poput citata: ne ljubimo trenutke koji ~ine ‘ivot ve} ‘ivot
koji ih i ~ini. Sloboda ti bez boda? Uspon i pad do‘ivljavajmo istozna~no, jednako uravnote‘eno. Dopusti da se samo sjetim. Filozofiju, prekinula sam, fuj
statistika sna, potom i medicinu, nakon gnoze bilo mi do dijagnoze, nisam zavr{ila. Bljak, statistika jave! Uostalom, zanimalo me samo ~itavo tijelo odjednom.
Zato sam odlu~ila postati plesa~ica. Jer dobra sam plesa~ica, ali i ljubavnica.
Fuck you McCartney! Neljubavlju, tek nakratko, poku{ala sam iza}i iz tradicije.
Nijansirati zagrljaje! Pre{u}ivati si titlove! Elisasto }utjeti dodire! Kadrirati zadovoljstvo! Logizirati prizore! Kolonizirati ‘udnju! Refrenizirati voljenje! Nje‘iti
psovku! Odre}i se tableta! No, bitno je osjetiti filmi~nost, a ne da je uzimamo
kao ne{to {to nam se name}e, nego da je, naprotiv, gledamo i ‘ivimo istovremeno. Istina ti mno‘ina? Primjerice, promatram nevidljivo i dobro se osje}am,
dodu{e mo‘da jo{ i bolje kada me Wim ne snima, ali to nije va‘no jer vi{e ne
pravim razlike. Vi{e ne ‘elim da mi je ne{to. Ja ih uskla|ujem te pomi{ljam
prema samoj sebi: dobro je tako. Vi{e i ne znam kad me snima, a kad ne. Postigla sam zbiljuziju. Potpuno prevladana razlika izme|u gluma, izvje{ta~enog
i spontanog. Time si i nadgra|ujem vlastiti pojam. Poput mirisa. Nadvisuje moje misli te ga vi{e ne trebam osje}ati. Kao mir iz svemira. Dovoljno je to {to se
zbivam. I da ‘ivim uskla|eno sa ostalim stvarima; da ni{ta ne isti~em, da mi
je sve po prvi put, istom ja~inom pozora. To me ~ini zrelijom, ‘ivotnijom projekcijom sebe same na platnu ili ekranu ili svijesti. To je svrha kojoj odgovaram. Nekada su me kiseli krastavci u staklenkama podsje}ali na fetuse. Svejedno sam ih jela. Ne mo‘emo stati na vlastitoj odvratnosti. Ni obrnuto, na vlastitom u‘ivanju. ^esto kad obri{em, slu~ajno, dok su mi mokre ruke, usne o vlastito rame, ne mogu, a da ne iskoristim trenutak kako bih se poljubila. Sve {to se
doga|a je neponovljivo i stoga mi je drago {to me snima zajedno s mojom spoz-
najom u kojoj se do‘ivljaj ipak mo‘e reprizirati. Intuicija ti ambicija? Ali kada
malko usamljenije razmislim ipak je jasna opreka. Film ima nasuprot ‘ivotu
ja~i naboj jer kra}e traje. Osim toga u njemu se ne raspoznaje moja postojana
iako naporna ‘elja za vitko{}u koja je u filmu ni{ta drugo do mog lijepog izgleda. Znam, to su trenuci radosti pa se tje{im: pro}i }e! O, »mi« nam uvijek te‘i
biti ja. Moram pomisliti prema samoj sebi: dobro je tako, da se ne bih srozala
u...
— Cut. Please dont look straight into the audience. You know how it looks
stupid when you are thinking. Just say it. Und! Action!
Ne ‘ivcira me ni najmanje Wimov glas iz tame! Tek to {to naslu}ujem njema~ki naglasak u iskidanim engleskim samoglasnicima. Kao da se podrijetlo
‘ivota i budu}nost umjetnosti sudaraju tek glasovima. Estrada gada! Oh, da
smo bar u braku. Bilo bi manje takvih optere}uju}ih sitnica i tada bih vjerovala u njihovu opravdanost. Ovako jo{ uvijek se dvostruko troumim: izme|u sebe, braka i mogu}eg supruga. Fuge, R&B–a te rock and rolla. OK! OK! Poku{at }u:
— I am happy! Yes, for sure. I am happy.
Volim kada me slijedi vlastiti glas. Potpuno istom ja~inom kojom mrzim
graktanje galeba. Ne mogu se toga rije{iti. I bolje! Ma, ne ‘elim ja biti spokojna
u vlastitoj slobodi. Kao ti! Da sam mu{karac, za jutarnju bih erekciju pomislila:
koji smije{an obi~aj prirode. No da si ti ‘ena, detalje ne bismo htjeli razlikovati.
A taj film nikada ne}e{ gledati! ]us, ne puni mi uterus!
— Halo. Teresa je. Ti si? Mislim da vi{e ne mo‘emo biti skupa.
Jo{ snima{?
1995.
[etaju}i uz izloge zaljuljao me nemir. Ne samo da sam se umorio tra‘e}i nove
cipele! I ne samo da su uvijek najskuplje upravo one koji mi se i najvi{e svi|aju! Ne samo da mi se hladan DAH vra}a u lice okrenut u HAD, a to mi je
ru‘an okrenutak, ve} sam na jednom zidu spazio stari, izblijedjeli, reklamni
plakat, a koji, jo{ uvijek, poziva na more. Ne! Vi{e nisam mogao spokojno nastaviti potragu.
Oooh, pomislio sam.
Zavrzmao sam se besciljno pokraj trgovina, uz automobile i semafore,
izgubljeno se zavrtio uokolo ljudi na tramvajskim postajama. Smjesta mi je tre-
193
194
bala kakva rijeka, duboko jezero, veliki bazen ili barem ove}i potok. Nikakva
baru{tina. Nikakva zamrznuta lokvica. To ne!
Ma i fontana }e poslu‘iti, pomislio sam.
Naglo brzaju}i, usmjerio sam se k obli‘njem parku. Za{ao sam u nj i stao
pred povr{inom vode u fontani s vodoskokom. Bilo sam uzbu|en. Srce mi je
tuklo tako jako da sam se jedva mogao ogledati na povr{ini vode, a moj se
uzbibani odraz, {ire}i se i skupljaju}i, neuhvatljivo prelijevao. Pri~ekao sam da
se vodoskok primiri, a voda zazrcali. Potom sam ocijenio da je dostatno duboka, vi{e od pola metra. Time mi je napetost splasnula.
Dobro sam, dobro sam, pomislio sam.
Na trenutak sam se osvrnulo ne bih li koga uo~io. Osim nekoliko promrzlih, izgladnjelih pti~ica podno o~erupanog grma, u parku nije bilo nikoga.
Grane, iako prazne, na {irokim stablima, savr{eno su me skrivale od slu~ajnih
pogleda s ulice. Raspolo‘enje i snaga su mi se vratili.
Ba{ izvrsno, pomislio sam.
Pozorno sam se popeo na ogradu fontane, paze}i da ne kliznem o mokar
rub te ispru‘io desnu nogu nad vodu. Lagano sam joj prinio potplat cipele te
najprije potpeticom dotakao povrh. Voda je na moj dodir bljesnula. Namre{kala
se. Potplat mi je utonuo centimetar te samo na trenutak nesigurno spuznuo, a
onda se ipak ~vrsto zaustavio kao da je nai{ao na tvrdi oslonac. Vi{e nije dublje
uranjao. Ozario sam se.
Aha, pomislio sam.
Ja~e sam se oslonio na desnu nogu, a lijevu pritom podigao u zrak i ispru‘io unatrag, raskriliv{i ruke od tijela u »lastu«. Zbog ravnote‘e. Ba{ sam bio
zadovoljan. Dosko~io sam nekoliko puta na mjestu prave}i vali}e. Zaljeskali su
se prema rubovima, odbili i stali vra}ati u same sebe. Stao sam meko poskakivati poprijeko fontane. Moji bu}kaji bi se uti{avali pri svakom slijede}em doticaju. Kao da svakim zakora~ajem smirujem vodu.
Zavodim, pomislio sam.
Zatim sam prispjeo do kraja fontane, dorubio se, potom oprezno spustio te
otkora~io na tvrdo tlo. U~inilo mi se kako je u park u{la ‘ena s malim djetetom pa bi me mogli vidjeti. Ili je mu{karac sa psom? Svejedno.
Ne jo{, pomislio sam.
Iza mene, vodoskok je ponovno {iknuo. [ljapkaju}i cipelom — trag na puteljku mi je nestajao svakim novim korakom — udaljio sam se od fontane te
iza{ao iz parka, ‘ele}i vje{tinu jo{ neko vrijeme zadr‘ati samo za sebe. Mirno
sam nastavio {etati gradom, zrakaju}i dahovima. Ma, i ove cipele jo{ mi sasvim
dobro mogu poslu‘iti. Ne jo{!
1995.
*#
Ujutro je Neimenovani no Njojznani ve} nekoliko puta udahnuo, a da jo{ nije
otvorio o~i. Imao je razgledni~ki osje}aj: da mu je svaki udisaj cijeli ton na notnom crtovlju Njenog
mirisa koji i bez njena prisustva ostaje utaknut u zraku.
Glazuran osje}aj, ali jak. Zavr{ava sa: ||.
Neimenovani je otvorio o~i, polagano kao da ih trepavice podi‘u; poput
onih koji se nadaju nastavku snova. Od{krinuo je prozor. Siv, kupolast i smradan Poludan imao je to~kast ‘ulj od sunca. Nadiralo je Hladno pa je Njen miris
iz sobnog zraka hopnuo na put neimenovanog, ku{aju}i se zadr‘ati u toplini
ko‘e.
Kabaretski osje}aj, ali jak.
Po{to je protegao Misao o Njemuznanoj koja negdje Sada Tamo Postoji nadohvat ‘elje, ali predaleko opipa, Neimenovani je podigao prst ruke onoliko koliko je najvi{e mogao kao da je to kretnja kojom se u njenoj Odtjeljenosti,
ustvari, nagla{ava Za{ti}enost prstodisca. Htio je u pra{ini police ispisati ki~
slova Njemuznane tvoriteljice mirisa, no samo je polo‘io prst na bolnu to~ku
tijela i usputno je dotakao kao da se radi o fili kakve torte.
Priglup osje}aj, ali jak.
Nekoliko pomisli podalje, Neimenovani je bio uz kavu i cigarete (sivi pepeo
kao dan u malom) i shvatio da to nije obred prizivanja Budnosti kao obi~no;
ve} Odgoda sna. Melodiozno se sjetio Njemuznane pokretom lica kojim ona jedna~i gr~ bola sa gr~em smijeha. Imao je na trenutak osje}aj da je postao ona.
Ali jak.
Neimenovani koji se bavio usporivanjem predod‘bi morao je po‘uriti predati jednu, ali je zastao nad praznim papirom ‘ele}i Njemuznanoj poslati misaosje}aj. Nije mogao ono Stvoreno rastvoriti u znakove. Napustio je stoga papir istim na~inom kao {to Njemuznana napu{ta nau{nice, potpuno ih zaboravljaju}i: do poslije kada nanovo ne mo‘e bez njih.
Nesmisleno, ali jako.
U tramvaju, Neimenovani se vozio, ~inilo mu se po prvi puta tako Pro~eljno, licem prema fasadama, a kako su se one smjenjivale raslo je poimanje
vlastite Stalnosti. Promotrio je jedan par spojen dodirom kako mijenjaju glasove uz vlastita lica. Pribli‘io im se nadomak daha. Bile su to rije~i o nekom
tre}em. Razo~aravaju}e, ali jako.
195
Vani u Sivom, hod mu je nalikovao atavizmu koji te‘i klupku da bi o~uvao
toplinu sa mirisom Njemuznane. Ponovo je smi{ljao {to ozna~iti na praznome
papiru kada mu se ponovo vrati. Svaka re~enica ~inila mu se jednokratna.
Mudra, ali slaba.
Kako ono {to ‘eli{ udahnuti, udahnuti tako da izdah bude ravan onome iz
~ega ima{ potrebu izvu}i dah? Jo{ jednom: kako ono {to ‘eli{ udahnuti, udahnuti tako da izdah bude ravan onome iz ~ega ima{ potrebu izvu}i dah?
Naj~ednija usporedba: probu{ena cigareta.
Smjelija: kao da ‘eli{ zatvoriti o~i i shvati{ da ti se vje|ni ‘ivac uko~io.
196
Predod‘bu je predao bez zadr‘avanja; samo je, dok mu je prijateljica pri~ala o Vanjskom doga|aju, Neimenovani podigao prst na {to je ova za{utjela
naglo; gledaju}i ga kao Druga~ijeg no ipak svako malo pogledavaju}i prst i tra‘e}i to~ku zami{ljenog pravca.
Pa se sam Neimenovani ispratio vlastitim smijehom.
Vani u Sivom dozvao je Njemuznanu Sada Tamo te se lagano zgr~io kao
da je halapljivo u{mrkao piljevinu. Njemuznana koja se Sada Tamo bavila ispitivanjem besluhja u metaforama, ukazala mu se pokretnoj slici pri jednom njenom zijevu, tako jako da dok mu je slika jo{ trajala Neimenovani je, smjesta,
zijevnuo.
(I da Hladno ne preotme miris, do kraja privu~e smi~ak.)
U{ao je u prodavaonicu i kupio kolut samoljepljive spu‘vaste vrpce. Prst
koji je bio podigao u prodavaonici, nije izazvao pozor. Neimenovani je slutio
kako misle da mjeri.
Sivo i Hladno bivalo je sve gu{}e i povezanije; mi{i}i su ga boljeli dok se
probijao kroz njihovu zdru‘enost. Neimenovani je trebao smisliti kako da ne
zaglibi u tomu.
Ponovo se oslonio na sebe.
Usporedno, ali jako.
Kao kad po re~enicama prepozna{ njihovog Stilista.
Kao dugo uparkiravanje, ‘iv~ano samo za onoga koji ga promatra.
»vla‘ni vrhovi dla~ica« — dlakovitlac
blizinomjer
»krhko+rije~=pire krumpir«
» grljccpljff«
Kao: otvori prozor i ugleda
pa brzo spusti rolete.
Neimenovani je po~eo udisati cigaretu u sebe da bi pre{ao preko napada
ludila. Pu{io je pod oblacima i to mu se svi|alo. Kao da je usamljivao osje}aj
reklame.
Vra}ao se ku}i.
U tramvaju je igrao prastaru se igru.
Svaki putnik jedna asocijacija.
Na ovom mjestu, nadolazio je Suton i Neimenovani, ve} je imao druga~iju
intonaciju do‘ivljavanja. Bilo mu je savr{eno kako bez obzira na podlogu neba;
boja nadolaze}e No}i je uvijek isto Puna.
Sjedio je pred papirom. Sprdao se malo sa sobom. Nije zapo~injao re~enice.
Jeo je stoje}i. Nije zapo~injao re~enice.
Gledao je u Nezapo~eto i podigao prst. Toliko visoko da ga je samo, sjenasto, nazirao.
Zami{ljao je Njemuznanu Sada Tamo poput glasa koji je zapeo u telefonu
i obrnutim smjerom re‘e gibanje elektromagnetskih valova ~ime ja{u}i na valu
proizvodi novu pojavu tako da je Neimenovani, hine}i Neozbiljno, do‘ivio to
kao novi Zakon Erotike nazivaju}i ga Aksiomom Njemuznane o pomicanju ti{ine.
Nerazumljivo, ali jako.
Nazive koje je Neimenovani ‘elio obrisati na praznome papiru, iako Izazovni, nikako nije mogao prevesti da ne bi do{ao u Napast sumnje o njihovoj
Zgotovljenosti. On se bavi usporavanjem predod‘bi, a ne njihovim zaustavljanjem. Samo usporene mogu dose}i Pojam.
Nesavr{eno, ali ba{ tako. Jako.
U Udubini No}i, procjepast, Neimenovani je ve} Nekamo i{ao i prostori
Ogromni od pusto{i dizali su se i {irili od svoje neuporabnosti.
Rasle su mu o~i.
U Udubini No}i, Neimenovani je bio ^ist i Prijem~ljiv, ali kao da Daje,
upravo dok dobiva Okolinu.
Kako si spor mislio je za automobil koji ga je okru‘ivao.
Izvoli rekao je Crvenom semaforu dopu{taju}i mu vrijeme da pozeleni, a ne
obratno.
Jebi se je izgovorio melodijom »pardon«–a.
Ome|en izlozima zavirivao je u njih Gledaju}i, a ne Tra‘e}i.
197
Mijenjao je polagane uzlazno/izlazne re~enice bez podsje}anja sa NE bliskim, ve} NE tako dalekim ljudima.
Mislio je predano o jelima, pasionirano–idiotsko–kolekcionarski.
Spomenuo se na Ton glasa Njemuznane, zvuk bez naslova. Koji se javlja
jedino u momentu snenosti.
Miran se, onda, uvalio u fotelju pogledati seriju ba{ u trenutku kada je na
ekranu osvanulo nastavit }e se.
Slu{ao je, dosjetio se Dana, jednu pri~i o Odljubljivanju, ali osna‘en suprotno{}u samo je podigao prst.
A onda je ubrzao natrag pred papir.
I stajao podignutog prsta.
198
Ganjale su ga: rije~i.
Ho}u o‘iljke od tvoje sjene. Mislio je refrenski. Potom je naglo trznuo tijelom.
Neimenovani je du‘ prozora zalijepio spu‘vastu vrpcu, dvostru~e}i je na
onim mjestima gdje je osje}ao ja~i protok zraka. Oblijepio je dovratak, a na
klju~anicu je prilijepio kri‘astim oblicima. Utore na parketima je najprije napunio papirom tek potom u~vrstio vrpcama.
Bilo je toplo i Miris je mogao po~eti.
Neimenovani se svukao i ostao stajati iako je zami{ljao kako ga treba ~ekati, tumarala~ki u hodu. Kao budu}nost ra|anja.
Prvi mirisi Njemuznane su mu po~eli izlaziti iz pora srame‘ljivo lutaju}i
po zraku, nepovezano, no ostali, privu~eni toplinom, brzo su se nalazili i spajali tvore}i predod‘beni oblik Njemuznane. Od izlaska njenih mirisa, vi{e nije
osje}ao zglobove tako da je savitljivo lelujao na Mirisni oblik.
Oblik se kretao plesno, no ote‘alo.
Neimenovani se nasmijao i pro{ao kroza nj.
Potom se vratio i zaboravio u njemu do preklapanja.
Energija koju je Neimenovani rabio da bi punio sobom Mirisni oblik Njemuznane Sada Tamo, napu{tala ga je kako je i stjecaju}i je i predavao.
Imao je znameniti osje}aj otvorene osobnosti.
Jak, ali jak.
Umoran, Neimenovani je odlijepio spu‘vastu vrpcu sa prozora i od{krinuo
ga. Hladno je krenulo u vru}inu prostora. Neimenovani je legao i ~ekao da se
miris Njemuznane razobli~i te u sitnijim nijansama ponovo vrati na njega.
Imao je kremast osje}aj prianjanja.
Neimenovani no Njojznani pratio je uspinjanje uda. Podigao je prst i zaprijetio mu. Ud se stao uvla~iti u Neimenovanog antenasto. Kad se vratio potpuno u njega, Neimenovani se mogao rastegnuti da mu napravi mjesta. Trenutak
rastezanja iskoristili su i prsti koje je Sada sve podigao.
Pogled Neimenovanog tako|er se podigao za njima u Mrak, ali previ{e kasno da bi ih dohvatio jer se napu{tao k snu:
!
"
#$
%
&'
%
!
((
)
)
*
+
))(,
)
)&#
)
-)
.//0
A tog presivog, naskroz obesjenjena dana, podo~nja~kog neba, kad su samo
vjen~ane haljine u izlozima bile svjetlije od gradske svjetlosti, a tek ko‘e prolaznika sivije od svega, osjetio sam kako je nastupilo doba kada je moj mobitel
postao preslik moje ontologije: vi{e nije oda{iljao, niti primao poruke. Svi namno‘eni slogani na kojima sam radio su me zbili pa nisam vi{e imao ni vremena
ni prostora za rad na novima, ispisuju}i, ~ak, ovu bilje{ku na jedino jo{ dostupnim mi marginama porezne prijave. ^udno mi je, stoga, zazvu~ao poziv telefona: i jedino mi je jo{ njegova, nalik ideji, fiksnost preostala.
Brzo, brzo sam podigao slu{alicu!
@ena se predstavila da je iz, nikad dotad ~uo, Pravog Ureda za suvremenost, obavje{tavaju}i me kako su primili moj slogan »Uvijek, uvijek taj mra~an
dan, osje}aj non stop jurca unutra, misao stalno ho}e van, a ju~er je ve} sutra!«
ali ih ne zanima, no, da su ipak nakon razgovora direktora i njegove ljubavnice, voljni, ponuditi mi posao. Treba im netko tko bi radio na dizanju telefonske
slu{alice i dispe~irao pozive. Rekla je da posao nije te‘ak, zna, dodu{e, ponekad
zbuniti, ali to vam je tako. No, ni{ta prestra{no, treba samo prespajati ljude sa
ideolo{kim pravcima: stisnite 0 za Ujedinjenu Europu, 1 za renesansu i humanizam, 2 za postmodernizam, 3 za strukturalizam, 4 za dekonstrukcionizam, 5
za teoriju recepcije, 6 za simbolizam, 7 za realizam, 8 za nadrealizam, 9 za
razne ‘anrove! Tako vam je to.
Odbio sam. Rekao sam joj nije li interesantno kako sve ono {to radimo jest
zato da bismo umanjili bol za koju, kao, znamo {to je, a zapravo, upravo i borbom protiv nje smanjujemo mogu}nost upoznavanja novih granica radosti. Vi{e
se, izgleda, bojimo neistra‘enosti radosti, negoli bola, zaklju~io sam.
199
200
Nije posustajala.
Inzistirala je i na kreativnosti posla: mogu, ako ‘elim, brojeve poredati i po
vlastitom naho|enju, ako me oni ba{ nepodno{ljivo smetaju, tu imam slobodu,
no pravila su takva, a uvrije‘enosti zadane, da sami pravci koji su ve} jednom,
odavno, imenovani, definitivno moraju ostati. I to vam je to. ^ak je dometnula
da je rad s ljudima najgori rad, ali samo zato {to se krivo stavlja naglasak na
rad. Sami ljudi su, ve}inom, zapravo, u redu.
]askalo joj se.
Rekao sam da su mi apriorno sve ‘ene neugledne te da posebnost njihove
ljepote stje~u tek erotikom, u osje}aju ljubavi, kada, upravo, tek u ~vrstom zagrljaju stanu izlaziti iz samozadanih kontura, a usne im po~inju rasti, nje‘no
bubriti, {iriti se k...
Smjesta je zaklopila slu{alicu. Oh, ma kako samo ono {to ima najpoeti~niji
i najosobniji sadr‘aj biva tuma~eno uvijek standardizirano i poop}eno. Zagledao
sam se prema prozoru gdje li to odlazi ostatak svjetlosti, a osje}aj da se prerastam nije mi bio nimalo lijep: ja mi se duljio u jao.
Potpuno isto kao kad mi je Ured za apopulacijsku politiku odbio slogan:
»Boravite na rubu uma, na genitalijama vam uvijek guma!«, i Klub za boljitak
prehrane: »Mlije~no nek vam je vje~no, iako je u biolo{koj kona~nici, i ono
nije~no!« na koji se i ne ponosim, to je bio sam moj izlet u potro{a~ke vode, a
nekako istodobno i sve komunikacijske korporacije, odreda, jednoglasno su mi
odbile: »Budi in — melji ko mlin!«. Promptno su reagirali i lanci samoposlu‘ivanja {alju}i mi telegramsku odbijenicu za: »U svakom na{em kutku, osje}ajte sebe kao punjenu lutku!«, a www–ovi se uop}e nisu udostojili ni e–mailom odgovoriti za moj: »Dobij i ti bebu na webu!«, do~im su mi iz Dru{tva
feminiziranih javili sms–om: NE! za: »Ne igraj fer, ako ‘eli{ biti profiter!«, trenutak poslije, mislim, ba{ kad mi se javila i Sredi{njica za pozitivno, da moj
slogan: »Brini se za rit, ionako si parazit, perspektiva ti sve manje ‘iva!« ne
prolazi te da mi ‘ele vi{e sre}e sljede}i put. Odmah potom je i Ured za poeziju
odbio, {arenim, glazbenim (debiliziran aran‘man Bachova preludija suite br. 1
za ~elo, BWV 1007) telegramom moj slogan: »^itaj mi glas, zajebi mi stas!«. Jo{
se nisam ni nau‘io ti{ine kad je po histeri~noj zvonjavi mobitela Udruga Poznanika, pijano s poslovnog sastanka, istovremeno vi{eglasno se krevelje}i; da
im je duhovito, no preformalno; ipak odbila: »Vama je suzvu~je u tijelu, tek
kad vam je ono pri jelu!«. Predstavni{tvo za ujedinjene religije, poslalo je, barem uljudno, pismo na moj slogan: »Bo‘e kad stigne{ moliti, kad te svi ho}e
voliti!«, u kojem me obavje{tavaju da ni{ta od toga, a Studio za bildanje ega,
moj je slogan: »Ne trebam sad u ‘ivotu ja i~iju dobrotu!« podosta, sat, dva
odugovla~io, kao da se ne}ka, da bi me, kada su me i nazvali, drsko odbili i
napomenuli da im se vi{e nikada, ni slu~ajno, ne javljam. Do~im su mi »O,
pra{io te led, upala mi sjekira u med!«, poslan Komisijama igara na sre}u,
ubrzo odbili telefonski. I sam sam bio njime nezadovoljan, sklepao sam ga, uzgred, na brzinu, dok sam radio na sloganu: »Po psihi koks, shvati paradoks,
sad novinarstvo ustavlja vlastito barbarstvo!« tako|er odbijen telefonski koju
minutu kasnije te ve~eri od Udruge ~itatelja. A Ured za promid‘bene kampanje za slogan: »Nije sporno, postupi dodvorno!« kao da se u brzom odbijanju
natjecao sa Dru{tvom urednika »Ne ukazuj prijetvornu manu, okreni se na
pravedniju stranu!« naskroz shizofreno, istovremeno sam, na mobitel i fiksni,
primio njihove negativne odgovore, i to netom {to je zavr{io moj kratki, dakako, nije~ni razgovor s Klubom za ugodan ‘ivot i najbolju prehranu, glede »Tvoj
je guru, samo u turu!«, ali je zato, sre}om, dostavlja~ odbijenice, za slogan »Za
iole ve}i novac, svaki plijen postaje lovac!« namijenjen Zajednici bankara do{ao,
Bogu hvala, tek nakon razgovara s Akademijom za rje{avanje stresa koji su,
nisam mogao vjerovati, odmah, sekundu po{to su ga i primili, javili da nisu
sasvim zadovoljni sa »Ne izaziva mi smijeh, osje}ati vlastiti grijeh!« te da ga
treba jo{ malo doraditi pa }e onda odlu~iti. Potom mi je, ve} je bilo kasno u
no}, stigao sms od Udru‘enja filmske industrije, ~ak me probudio — iz zbrkanog i jezivog sna u kojem slogan »U‘asno je banalno, guraju ti ga oralno ili
analno« pogre{kom {aljem tiskanim medijima umjesto televizijama — a kojim
su poru~ili da ni{ta ne}e biti od tog slogana za njih: »Jedino bitno za kraj jest
ne znati vam sadr‘aj!«. Poslije nisam mogao mirno zaspati. I kao optere}ena
budala, zami{ljao sam kako Prosudbena komisija u estetsko–farmaceutskoj
tvrtki, bezrazlo‘no vije}a, gube}i nam oboma vrijeme, nad mojim sloganom:
»Skinite bore od no}ne more, ekskluzivna krema za smanjivanje problema!«, a
ve} znaju unaprijed da }e me dobiti. Zaspao sam jedvice pred jutro, ali bolje da
nisam. Probudili su me iz Saveza mesara, oni su ranoranioci, da bi mi priop}ili
kako moj slogan: »Najnovija moda suhomesnatih proizvoda!« nije trenutno
pro{ao, ali sljede}e godine imaju natje~aj pa da se obavezno javim, po mogu}nosti s istim jer im se neobi~no svi|a. Onda su me s wc–{koljke digli iz Dru‘be
pouzdanih anketara, ispri~ali se, u nadi da mi, valjda, ne smetaju, da bi mi
kratko rekli kako im se »Ni{ta niti dajem, niti hajem ako spaja{ kraj s krajem!« ne svi|a i gotovo. Jasno, ~itav dan sam bio toliko iscrpljen i dekoncentriran, tako da slogan na kojem sam strasno radio: »Dilaj vijest, doka‘i obijest«
nisam znao kome, uop}e, poslati, a odbijanja koja su pristizala iz Sto‘era za
teretane za »Uvijek na tron, stavi testosteron!« i »Ne budi lijen, ima{ svoj
gen!« odaslan Zavodu za medicinska istra‘ivanja, nisam, ustvari, ozbiljnije ni
do‘ivljavao. ^ak su mi se, potonji, ispri~ali zbog ka{njenja. Zatim su me, kao
da im zvonjava recka ti{inu i opona{a ki{u, iz Saveza idologija, uljudbeno rekli;
ne, hvala, za: »Ne sisaj veslo, unaprijedi si geslo, neka ti je milo i samo kormilo!«; nisam se ni trznuo, ionako sam im ve} totalno neshva}en, poslao umjesto
psovke. Onda su me nazvali iz Kluba za lo{e sje}anje da odbijaju, preagresivan
im je, moj: »Br‘e od sperme, daj ishlapi, preko epiderme kao suzne kapi!«. Morao sam si priznati da se ne sje}am da sam im ga ikad poslao pa se na zvonjave telefona tijekom dana nisam vi{e ni javljao. Pretpostavljao sam da su to
oni iz Centra za gurmanoretoriku kojima moj »Uzmite ‘gance za mesojede i
vegetarijance!« ne pa{e. Ili je to, mo‘da, bilo odbijanje iz Dru{tva prevoditelja
za »Zijevanje nije sporazumijevanje!«? Ha, mo‘da i Predstavni{tvo strane agencije za preprodaju oru‘ja kojima sam poslao »Poklopi si u{ku, skrij nju{ku i daj
201
pu{ku za vrhu{ku« ili, pak, Udru‘enje publike za »Gnu{avo padni na dra‘i
kad otkrivaju korporacijske la‘i«? Iz Kluba lije~enih demokrata za »Ponuda je
luda, svejedno sranja ili ~uda«? Organizacija za boravak u samopouzdanju za
»Nisi debil, ako si pretil!«? Filijala Alkoholnog pregnu}a za »Smjesta nata{te,
malo ma{te!«, Ku}a za u~vr{}ivanje prijateljstava? »Dogovaraj, ugovaraj, ogovaraj, ali mi ni{ta ne prigovaraj!«.
Ne znam, tko bi sve to izreklamirao.
No, koliko se sje}am Institut, pak, za autorsku knji‘evnost, odbio je, naknadno, znatno poslije svih njih, moj »Tko Vas jebe, ako ne spoznate sebe!«, ali
nisam im, uop}e, zamjerio. Njima vrijeme nije ni najmanje bitno, ma njima ~ak
i prosto (oh, tako mi jave, na rubu sam prijave).
2007.
202
— Uvijek se smijem. Uvijek izgledam kao da se smijem. I onda se uvijek i
smijem da se to ne bi primijetilo, razumijete, da ne bi dolazilo do izra‘aja...
Kako me to ‘ivcira! Da se barem mogu prestati smijati! Da se vi{e nikad ne
nasmijem, razumijete? To bih ba{ voljela.
— Kako to misli{?
— Pa ono, smijat se, smijuljit, biti umiljata... sve skupa. Mislite li vi da
sam umiljata?
— [to ja znam, draga si...
— To je zbog te grimase. Vidite kako mi usta stoje? Zavijena prema gore,
kao Jockeru, sje}ate li se Jockera? Koji je to bio kretino!
On je zatresao glavom u znak negodovanja.
— Jocker, Batman, Batman–mobil, Kim Besinger...? Jeste li uop}e gledali
Batmana?
— Mislim da sam gledao samo tre}i dio.
— Jeste li vi normalni?
— A mo‘da je to bio i drugi. Onaj kad spa{ava svijet...
— Batman je kralj! Apsolutni kralj.
— Simpati~an je.
— A znate {to je na njemu najbolje? Od svega? One njegove nao~ale.
— Nao~ale?
— Nosio je nao~ale, sje}ate se, kad je bio ~ovjek. Srebrne, u obliku {esterokuta. I onda bi ih svako toliko skinuo i odlo‘io na stol, onako preko volje, kao
da nisu njegove. To me ubijalo! I dan–danas ‘alim {to ne moram nositi nao~ale, neke tegle s dioptrijom –20, ba{ me briga, samo da ih mogu na taj na~in
skinuti!
203
204
S tim je rije~ima njihovo upoznavanje zavr{ilo. Stajali su ispred vrata stana
koji je Profesor ve} godinama iznajmljivao, on u ku}nim papu~ama (‘ivio je na
katu iznad), Ivana s Plavim oglasnikom u ruci.
— A sad mi poka‘ite stan — rekla je nakon du‘e {utnje. — Gladna sam.
Kasnije kad je to prepri~avao svom bratu, pokazuju}i mu ugovor koji je
ovaj sastavio uvjeravaju}i ga da je potpisan, nije mogao ne primijetiti bratov
podrugljivi pogled.
— I ti si je na temelju toga primio?! Bravo! Tvoja glupost me uvijek nanovo iznenadi.
— Bila je vrlo draga — slegnuo je Profesor ramenima. — Stalno se smije{ila.
— Vjerojatno je kupila Oglasnik i odlu~ila se useliti u prvi stan na koji
nai|e — naga|ao je brat, ni ne slute}i koliko je blizu istini. Nikad je nije uspio
zavoljeti, Ivanu, niti je ‘elio razumjeti, moglo bi se ~ak re}i da ju je i mrzio. A
vrlo brzo joj je, zbog jedne njene izjave koja }e uslijediti, po~eo to i otvoreno
pokazivati.
— Najbolje bi ti bilo da je izbaci{ — govorio je Profesoru, svakodnevno. —
Na|i nekoga normalnog.
Bio je rujan, grad je opet za‘ivio, ljeto, koje je zadnjih godina u kontinentu
po~elo sli~iti na elementarnu nepogodu, polako je posustajalo pred jesenskim
pljuskovima.
— Dobro da sam i to rije{io — rekao je Profesor samom sebi pozdraviv{i
se s Ivanom i vrativ{i se u svoj dnevni boravak. Sjeo je na kau~, ubacio u usta
dvije–tri kockice pe~ene paprike koju si je bio pripremio prije nego je zazvonila,
zgrabio najbli‘u knjigu koja je otvorena le‘ala na podu (a le‘alo ih je i bilo
otvoreno barem dvadeset), i istog se trena zadubio u ~itanje. Uvijek je tako
~itao, bez reda i plana, {est knjiga odjednom i rijetko koju do kraja, ‘elio je
zadr‘ati onu mladena~ku zbunjenost literaturom, misliti o njoj uvijek kao o
ne~emu ogromnom i nesavladivom, te je zbog toga i po{tivati, {to mu je ve}
godinama i polazilo za rukom. Zajedno je ~itao Shakespearea i Fuentesa, rasprave o religijama i horoskope, Kulji{evu kolumnu, znanstvene ~lanke, Moju
sudbinu i pjesme zaboravljenih majstora. ^itao je puno, ~ak i za svoje godine;
iz nekog je razloga jo{ uvijek vjerovao da su mu tu|e misli potrebne.
Ivana je bila njegova druga podstanarka. Prije desetak godina po~eo je
iznajmljivati stan u prizemlju, ne zbog novca (kojeg je imao i previ{e), ve} zato
{to je dr‘ao da prostori u kojima nitko ne ‘ivi na neki na~in umiru, da su
nesretni, a takav je bio i on sam, i dobro je znao koliko to zna biti naporno.
Prvi i jedini stanari koji su tu dugo ‘ivjeli i na koje se ve} bio navikao, odselili
su u travnju. Bili su to mu‘ i ‘ena u poodmaklim godinama ~ija je k}i zavr{ila
u zatvoru zbog krivotvorenja dokumenata. Nije to bilo ni{ta novo, odmalena je
bila u tom poslu, jo{ prije nego je znala sva slova umjela je jedno pretvoriti u
drugo ({to je Profesor smatrao naro~ito zanimljivim), no sad joj se to kona~no
obilo o glavu — nenamjerno je krivotvorila putovnicu jednom od najve}ih dilera na srednjem Balkanu, pa su joj sudili ne samo za taj posli}, ve} i za pomaganje cjelokupne narkomafije. Kako bilo da bilo, njeni su roditelji odlu~ili izvu}i
najbolje iz te situacije: preselili su se u k}erin stan na 5 do 10 godina.
— Ljudi su fascinantni — komentirao je Profesor njihovu odluku.
Ipak mu je na kraju bilo drago {to se sve tako odigralo, {to je ova nesretnica zaglavila, kad je ugledao Ivanu kako nervozno lupka nogom o pod i izgleda kao da se smije, ~ekaju}i da joj poka‘e stan. Bila je mr{ava i crnokosa, tamne ko‘e i tamnih usana, tankih, ali lijepih, zavijenih prema gore, savr{enih nogu i izgri‘enih noktiju, s rajfom u kosi, minicom od trapera i {alom od la‘nog
perja — jednom rije~ju zanimljiva. Ne{to ga je k njoj privuklo, kako to obi~no
biva: ~udaci se uvijek me|usobno prepoznaju.
— Neki nas ljudi ispune ~im ih upoznamo. Promijene nas... — rekao je
jednom prilikom Tei, sad ve} svojoj stalnoj ljubavnici, misle}i na Ivanu, a Tea
je mislila da govori o njoj samoj.
— Vjerujem da je tako — zarumenjela se kao djevoj~ica.
Ne obra}aju}i pa‘nju na njen komentar (uvijek mu je povla|ivala), tiho je
nastavio: –Ljudi su to u ~ijem dru{tvu mu~nina postaje malo manja.
Pravo ime Profesora ve} dugo vremena nije bilo va‘no. Pod tim su ga nadimkom svi znali, tako su ga oslovljavali, ~ak i ro|eni brat, pod tim je imenom
pla}ao ra~une i primao po{tu, iako zapravo po zanimanju nikad nije bio profesor. Ljutilo ga je to, barem u po~etku, nije volio to ime, ali tko uostalom i
voli svoje ime, ima li takvih, zbilja? S imenom se jednostavno pomiri{, sli~no
kao s visinom. A Profesor je bio visok metar i devedeset osam centimetara.
Dva do dva — tako je obi~avao govoriti. Nadimak »Profesor« bio je zlo~estiji
nego {to to na prvi pogled izgleda. Posprdni nadimak. Nadjenula su mu ga
djeca dok je jo{ i{ao u srednju {kolu (koristila su svaki na~in da mu se narugaju), jer ~esto je volio »filozofirati«, a u normalnim, svakodnevnim stvarima
bio je malo spor. To se nastavilo i nakon srednje {kole, na fakultetu pa i u
vremenu koje je uslijedilo, u pravom ‘ivotu, kako neki ljudi vole nazivati godine iznad tridesete, uvijek je ostao spor i neprilago|en i ljudi su mu se uvijek
rugali. Izbjegavao ih je koliko god je to bilo mogu}e. @ivio je povu~eno, malo
se o njemu op}enito znalo, nije bilo ~ovjeka koji je mogao re}i ~ime se za ‘ivota
bavio, kako je zaradio svoju mirovinu i kupio dva stana, ~ak ni njegov ro|eni
brat.
— Dosta je izbivao, mislim da je pet–{est godina radio u Rusiji, ali o tome
ga nikako nemoj ispitivati — savjetovao je Ivani, jednog od prvih dana njenog
boravka u novom stanu, kad ju je tendenciozno presreo u hodniku.
— To mi nije bila ni namjera — odbrusila mu je ona.
Mali Noa, Tein sin od svega par godina, djetinjom naivno{}u jednom je poku{ao na~eti tu temu.
— ^ime se vi bavite, stri~ek? — upitao ga je.
205
206
— Ni~im va‘nim — odgovorio mu je Profesor.
Bilo je to vrlo blizu istini; zapravo ni sam nije bio u stanju opisati svoj
posao. Dok je bio mlad, bilo je druk~ije, jasnije, bavio se konkretnim stvarima:
diferencijalnom geometrijom i teorijom brojeva. No sad je to ve} pre{lo u sasvim druge sfere, zagrabio je duboko, ambiciozno, lutao je neistra‘enim podru~jima kvantne teorije polja, uklju~uju}i u nju i mogu}e i nemogu}e, transcendentalno i iskustveno, tretiraju}i vlastitom matematikom mno{tvo »nematemati~kih« pojmova, od kojih je ispred svih stavljao svijest i smrt. Najbli‘i opis njegovog rada mo‘da bi bila »Teorija svega i sva~ega«, ali taj je naslov ve} odavno
postao prostituiran.
Sve se u biti svodilo na jedan ra~un, vrlo poseban ra~un koji je sam razvijao. Misao vodilja mu je bila uklju~iti sve, od samog po~etka, od najsitnijeg komadi}a. Pod tim nije mislio na »bo‘ju ~esticu«, za kojom su zadnjih godina
mnogi tragali, naprotiv, odlu~no je pobijao njeno postojanje, ili barem mogu}nost opisivanja iste jezikom koji smo razvili za svakodnevne i nadopunili za
znanstvene potrebe. Taj jezik tako|er je imao na piku; nije ga cijenio niti koristio (osim kad je ba{ morao), vi{e se oslanjao na vlastiti, pomalo luckasti
znanstveni jezik, ~ija je pravila otkrivao usput.
— Svijet je promjenjiv — govorio je. — ^vrste tvorevine kao {to su brojevi,
ne mogu ga ni pribli‘no vjerno opisati. Jedan ne postoji samo kao jedan, to bi
bila neizreciva glupost. Jedan s vremenom mo‘e evoluirati u dva.
Bio je to za~etak njegovih promjenjivih konstanti, onih koje se »raspadaju
u vremenu«, no ~ija vrijednost ipak dovoljno dugo ostaje pribli‘no konstantna,
dovoljno dugo da bi se, na primjer, stigao razviti cijeli svemir.
— Fiksni broj mo‘da i mo‘e opisati kvadraturu stana, ne~iju visinu, pa ~ak
i odnos protona i neutrona u jezgri. Ali nikako ne mo‘e opisati smrt.
Bio je pomalo i opsjednut smr}u. Smr}u i svije{}u, naravno, ekstrapolirao
je te pojmove do najmanjih dimenzija, kvark je odlu~io postojati, kvark je odlu~io biti razli~it od antikvarka, ili onaj najgori izbor: kvark je umro. Duboko je
vjerovao da postoji neka veza izme|u svijesti i smrti, znao je da postoji, iako
mu jo{ uvijek nije polazilo za rukom uhvatiti njenu prirodu. U tom pogledu,
kvantna fizika je {to{ta smuljala. Filozofija je preuzela od nje par re~enica
izvu~enih iz konteksta i krenula strmoglavo dolje. Profesora to nije ljutilo (gotovo ga ni{ta nije ljutilo), ali mu je ote‘avalo posao, morao je sve ispo~etka i
sve sam.
— [teta za filozofiju — govorio je. — To je jedina prava umjetnost. Sve
drugo su zanati.
Bio je on stara {kola, analiti~an i svojeglav. Vrtio je simulacije na ra~unalu
i olovkom izvodio jednad‘be.
I imao je naviku razgovarati sam sa sobom.
Ivana se uselila u svega par sati. Nitko joj nije pomogao, nije tu bilo nikakvih
kutija ni kombija, donijela je svega dvije torbe, zastarjeli kazetofon i jednu vre-
}icu, {to se Profesoru u~inilo dovoljnim, iako mu je brat napomenuo da je »i
to odraz jedne poreme}enosti«, jer trebala je tu ‘ivjeti najmanje dvije godine,
tako je bila rekla. Na Profesorovo reda–radi pitanje gdje je dosad ‘ivjela odgovorila je: »Tu i tamo«, na prijedlog da dijele istu telefonsku liniju samo je
klimnula glavom. Ugovor je potpisala i ne pro~itav{i ga. Takva je bila Ivana.
Ne{to se promijenilo. Zadani su novi po~etni uvjeti. Dvoje ljudi povezao je
prostor, stan u prizemlju, betonska plo~a strop/pod, ne{to sasvim opipljivo i
materijalno. I telefonska linija, naravno, {to }e se kasnije pokazati kao klju~an
faktor.
Deset dana nakon useljenja Ivana mu je zakucala na vrata. Kucala je sna‘no, kao mu{karac, barem dvadeset puta, on je ba{ bio pod tu{em i otvorio joj
je zamotan u ru~nik, kao u filmovima. Gurnula ga je u stranu i uletjela u hodnik.
— Ivana, bok! — pozdravio ju je, iznena|en.
— Tko je tu prije mene ‘ivio? — pitala je ona bez okoli{anja. — Ponekad
mi se ~ini da ~ujem nekoga, neke korake, glasove...
Profesora je to za~udilo.
— Nitko va‘an — poku{ao joj je odgovoriti. — Jedna obitelj, mu‘ i ‘ena.
Ivanu taj odgovor nije zadovoljio. Vrpoljila se hodnikom kao da joj gore tabani, bila je izrazito nervozna i nepristojna.
— Jesu li umrli? Ti va{i mu‘ i ‘ena?
— Ne — upitno ju je pogledao. — Odselili su se. Sad ‘ive u predgra|u.
— Jesu li imali neku ma~ku ili ne{to? Koju su zaboravili? Neku ludu ma~ku?
— Ne koliko znam.
— Ili neko dijete? Ludo dijete kojeg su se sramili?
Profesor je opet zanijekao.
— Onda su sigurno umrli — zaklju~ila je Ivana pobjedonosno.
— Da — na{alio se Profesor. — Nitko iz tog stana ne izlazi ‘iv.
— Znala sam! — pljesnula je ona rukama.
— Kako si znala?
— Pisalo je u va{em oglasu.
Prije nego se uspio sna}i, vje{to se provukla pokraj njega i izjurila na stubi{te.
— ]ao! — viknula je, tr~e}i prema dolje.
— ]ao — odvratio joj je on, zbunjen.
^etiri godine prije Ivane, u njegov je ‘ivot u{la Tea. Bila je zima, padao je snijeg, ona je imala na sebi kaput s ovratnikom od lisi~jeg krzna i crvene rukavice. Stajala je ispred automata koji prori~e sudbinu, dvije ulice dalje od njegova stana. Bila je to ogromna lavlja glava u ~ija je usta trebalo staviti dlan
desne ruke, onda bi njegove o~i zasvijetlile, a iz uha bi mu iza{ao papiri} s
207
208
par re~enica i jednim 2D dijagramom — ljubav, posao, sre}a, zdravlje i seks
bodovali su se na skali od 1 do 10. Te ve~eri snijeg je bio napadao u usta automata, {to je potpuno zbunilo procesor: lavlje o~i su bez prestanka svijetlile,
a izlizana traka vrtjela se u krug.
»Stavi ruku u moja usta«, govorio je prorok lav, »ubaci nov~i} i pro~itat }u
ti sudbinu!«
Prolaze}i pokraj njega, Tea je umislila da se obra}a upravo njoj, bila je u
zadnje vrijeme ‘eljna bilo kakvog ~uda i brzo je, jadnica, posegnula za nov~anikom. Skinula je rukavicu i umetnula dlan, unutra je bilo mokro i hladno, vi{e
kao u ustima nekakve ribe nego lava.
Profesor je taman iza{ao u ve~ernju {etnju. Bio je to njegov svakodnevni
ritual, svje‘i zrak pro~i{}avao je glavu od vi{ka ideja, a ritmi~no kora~anje poticalo je cirkulaciju i dugoro~no je moglo pobolj{ati op}e stanje organizma.
Ugledav{i Teu kako bulji u nekakav papiri} i trese se kao prut, instinktivno joj
je pristupio.
— Gospo|o?
— Odlazite od mene — vikala je ona pani~no. — Pustite me na miru!
— [to se dogodilo, gospo|o, jeste li dobro?
— Kako bih bila dobro? [to vi o tome znate? Gubite se!
— Smirite se, gospo|o, polako. Recite mi, {to nije u redu?
U tom trenutku ona mu se bacila oko vrata i po~ela ridati. Suze su joj bile
vru}e, isparile bi prije nego bi skliznule do razine usana.
— Pogledajte! — vikala je kroz suze, pokazuju}i mu papiri} koji je snijeg
ve} po~eo rastapati. — Zaboga miloga, ~ovje~e, pogledajte!
Pa‘ljivo prihvativ{i papiri} i okrenuv{i ga prema svjetlu uli~ne lampe, Profesor se nemalo iznenadio pro~itav{i: »Tea, va{ je ‘ivot u opasnosti. Upast }ete
u nevolje, prezreni bit }ete, zdravlje }e vas napustiti, mnogi vas razo~arati. Nemate prijatelje na koje se osloniti mo‘ete. Budite oprezni, Tea Mils, povrijedit
}e vas, radost }e vam uni{titi.«
— Tea Mils? To je va{e ime?
— Da, da, da, da — vri{tala je ona, lupaju}i ga rukom po ramenu.
— Bogme je precizan — pomislio je Profesor. Ali nije izrekao tu misao na
glas, bio je dovoljno sabran da to ne u~ini, umjesto toga stao ju je tje{iti vje{to
izmi{ljenim tekstom.
— Vidite — glas mu je zvu~ao vrlo smireno — da ja sad ubacim ruku,
sigurno bi mi pisalo isto Tea Mils. To je valjda njihovo naj~e{}e ime.
— Mislite?
— Siguran sam.
— Hajde onda, isprobajmo! Ubacite ruku! Evo, ja }u vam platiti — u‘urbano je tra‘ila nov~anik u torbici. Ruke su joj se tresle, ru‘ za usne joj je ispao
iz torbice, zatim i maramice i jo{ par ‘enskih sitnica. — Imate li mi za razmijeniti? Nemam vi{e kovanica...
— Nemam ni{ta uza se — izvukao se Profesor, skupljaju}i njene stvar~ice
po podu. — Ali vjerujte mi, bilo bi tako kako sam vam rekao. Ako ho}ete, mo‘emo poku{ati sutra.
— Hvala vam — rekla je Tea mirnije. — Ipak, ne mogu to od vas tra‘iti...
bilo bi previ{e.
Profesor nije dalje insistirao.
— Recite, koliko uop}e ko{ta ta sudbina? — upitao je iz ~iste znati‘elje.
— Pet kuna.
— Nije skupa.
— Nije ba{ ni blistava — nasmijala se Tea samoj sebi.
Zavr{ili su u njegovu stanu. Najprije na kuhinjskom stolu, onda opet u
krevetu. Ona je cijelo vrijeme zadr‘ala rukavice na rukama i Profesoru se to iz
nekog razloga svidjelo. Bila je svijetle puti, pjegava po le|ima i mekana.
— Zamislila sam vas — rekla mu je, obla~e}i se. — Kad sam vas vidjela
kako mi idete u susret... i kad sam na papiri}u pro~itala one »nevolje«... — A
onda je tiho dodala (kao da vi{e ne mo‘e izdr‘ati da to ne re~e, ali kao da se
istovremeno i srami): — Moj mu‘ nije sposoban za bilo kakvu nevolju. Previ{e
je osjetljiv, pogotovo otkad je tu i dijete, nekako je i on podjetinjio.
— Mu‘, dijete... — prostrujalo je Profesorovom pame}u. — Osjetljivost?!
No, suprotno Teinim o~ekivanjima, to ga saznanje nije previ{e uznemirilo.
Zapravo mu je i laknulo; manje }e se od njega o~ekivati.
Bila je to tako glatka veza, sve se ve} prve ve~eri saznalo. Ima ne{to u
vezama koje ne vode nikamo. Njihov drugi susret, bio je jo{ i bolji.
Ivana je bila vrlo ~udan svat.
Svirala je flautu i mutila nekakve smjese koje je onda ostavljala na terasi
da se su{e. ^im bi se materijal stvrdnuo izudarala bi ga ~eki}em i slomila.
— [to to radi{? — pitao ju je jedne subote Profesor.
— Treba mi ~isti materijal — odgovorila mu je ona. — Sve je prljavo.
Vjerojatno je i{la u neku {kolu, nikad nije pitao, ili je radila, odlazila je
nekamo svakog jutra oko 11h, s ruksakom na le|ima i kov~e‘i}em od flaute u
ruci, nikad je nije slijedio. Ponekad mu nije izgledala starija od tinejd‘erice,
ponekad se pak mogao zakleti da je prevalila najmanje tridesetu.
Ve}inu vremena nije ga uop}e pozdravljala, a onda bi, svako toliko, uletjela
u njegov stan poput uragana.
— Profesore, Profesore — vikala je, haraju}i prostorom. — Vi ste tako divan ~ovjek, morala sam vam to do}i re}i!
Nosila bi {iltericu sa znakom Hrvatskog nogometnog saveza i na nogama
{tikle.
— Kakva je ona? — upitala ga je jedne ve~eri Tea. — Tvoja nova podstanarka?
— Dobra — odgovorio joj je {turo.
209
— Dobra kao... zaljubljen si u nju?
— Ne. Samo dobra.
210
Bio je na~uo da ‘eli pticu.
S tom pticom je, nekako, sve i po~elo biti ~udno. Podigao je telefonsku slu{alicu, ‘elio je nazvati broj koji se ispisao na TV ekranu, prijaviti kupnju Diners karticom i osvojiti nagradne bodove, ali zajedni~ka linija ve} je bila zauzeta. Ivana je s nekim razgovarala.
— @elim tu pticu — govorila je brzo i ‘iv~ano. — Jebemu mater, ili nju ili
nijednu!
— Ne mo‘e — odgovorio joj je hladni mu{ki glas.
— Idi k vragu! — odbrusila mu je ona.
— Hvala.
— [to se pravi{ fin?! Zna{ da }u je dobiti i to te izlu|uje...
— Izlu|ivalo bi me, da je istina. Ali ne}e{ je dobiti.
— Grrrrrrrrrrr! — zare‘ala je ona, ljutito. Zvu~ala je kao mali pas. — Dobit }u je makar crkla!
— Ne bi ti se isplatilo.
Prestra{iv{i se suzdr‘anosti nepoznatog sugovornika, Profesor je spustio
slu{alicu. Nije to napravio bogzna kako takti~no, mo‘da je prejako zalupio,
mo‘da su ga otkrili? Uhvatila ga je panika. Pojurio je niz hodnik i pritisnuo
uho na vrata, o~ekivao je da }e se Ivana krupnim koracima zaputiti prema gore, a kad je napokon pusti u stan (jer {to mu je drugo preostajalo?), o~itat }e
mu takvu bukvicu da se nikad vi{e ne}e mo}i pogledati u zrcalo bez ga|enja.
^ekao je desetak minuta. Nije se dogodilo ni{ta. Plaho se vratio do telefona
paze}i na svaki korak, {uljao se vlastitim stanom poput uhode (i to mu se nije
u~inilo ~udnim), drhtavom je rukom podigao slu{alicu — linija je bila slobodna.
— Svi retardirani vole ptice. Uop}e se ne ~udim — komentirao je njegov
brat, kad mu je kasnije ispri~ao {to se dogodilo. Bio je te ve~eri svratio na kavu, nekad su njih dvojica znali piti kavu svake ve~eri, a znali su i razgovarati,
no u zadnje je vrijeme to postajalo sve rje|e i rje|e.
— Ne mora{ je vrije|ati — opomenuo ga je Profesor.
Brat je otvorio prozor i zapalio cigaretu.
— ^udan si, otkad se ova uselila — rekao je kroz dim. — Prolupao si.
Zvao se Krunoslav, Profesorov brat, iako ga, kao i brata mu, odmalena nitko nije zvao tim imenom, ve} uvrije‘enim nadimkom Cima. Dolazilo je to od
njegove govorne mane, Cima naime sve do svoje petnaeste godine nije mogao
pravilno izgovoriti slovo »z«. Rje{avao je to potpuno ga ispu{taju}i, ako se »z«
nalazilo u sredini ili na kraju rije~i, ali onda kad je dolazilo na po~etku i kad
ga nikako nije mogao izbje}i, mijenjao ga je drugim slovima, naj~e{}e slovom
»c«. Iza{ao bi na ulicu, zimi, po snijegu i po~eo bi plakati skrivaju}i lice maj~inom suknjom.
— [to je, mili — upitala bi ga ona (bila je vrlo nje‘na).
— Cima je — tako je govorio, — cima mi je, smr’nut }u se...
Svoju karijeru Cima je zapo~eo kao re‘iser. Bio je veliki talent, tako su
govorili, zavr{io je ADU s nepunih dvadeset godina, no ubrzo se pokazalo da
su njegove predstave ispred svog vremena, stolje}a ispred, i {ira publika ga nikad nije uspjela prihvatiti. Bili su to komadi u trajanju od oko ~etiri sata, s
vi{e od pedeset statista i jednim jedinim likom koji govori, bez glazbe, bez la‘nih mrtvih zvukova u pozadini, bez scenografije, a nerijetko i bez rasvjete, u
mraku, tisu}e re~enica izgovorenih u mraku, s bezbroj ponavljanja i nijednim
zaklju~kom. »Nek’ se vrte u krug, rije~i i doga|aji, nek’ se sve stalno mije{a...«
— tako je govorio i kritika ga je uvijek voljela, vi{e nego i jednog redatelja
dotada. Nagrade na festivalima bile su uvijek njegove, birali su ga za sva mogu}a gostovanja, kad god je Jugoslaviju trebalo negdje predstaviti, ali gledali{ta
su, nakon prvih pola sata, redovito ostajala prazna. Dojadilo mu je to brzo, dojadila mu je besparica, pu{enje u kavanama i naklapanje o novim trendovima
iz Makedonije ili ^e{ke, dojadili su mu glumci, oni koje ostvare jednu veliku
ulogu i po~nu se ~udno obla~iti ili hodati bosi, Dubrova~ke ljetne igre i Marulovi dani, sve skupa... Upisao je pravo, diplomirao u ~etiri i pol godine i nikad
vi{e nije stupio nogom u kazali{te. Digao je kredit i otvorio vlastiti odvjetni~ki
ured, mali isprva, no sad je ve} brojio {est vrhunskih odvjetnika i dvije zgodnjikave vje‘benice. U me|uvremenu je i doktorirao. Od redateljskih dana zadr‘ao je jedino kompleks Boga.
Ivana mu je bila te{ka. »[to ona glumi?« — pomislio bi kad god bi je susreo, iako tu rije~ nije volio izgovarati na glas. A jednog dana mu je naro~ito
stala na ‘ulj, ba{ tamo gdje je boljelo, i otad je prema njoj bio namjerno bezobrazan. Nije to napravila namjerno, vjerojatno joj je tog jutra netko digao ‘ivce
(mrzila je papirologiju), uletjela je u Profesorov stan vi~u}i kao lu|akinja.
— Ljudi su stvarno debili! — urlikala je bahato. — Ljudi su izmislili zakone, milijune zakona, postoji cijeli fakultet oko tih zakona. Mo‘e{ biti doktor
prava. Zamislite to! [to to uop}e zna~i? Da si kreten ili {to? Da i slu‘beno ne
zna{ ni{ta bitno?
Pu{e}i na prozoru Profesorova stana, Cima se sjetio tih rije~i. Uvijek bi ih
se sjetio, kad god bi mu ovaj spomenuo Ivanu ({to je bilo skoro svaki put). U
njima je bilo neke mnogo {ire istine i to ga je mu~ilo. I to je uspio zadr‘ati s
akademije — muku.
— Kako tvoja matematika? — pitao ga je, svojevoljno mijenjaju}i temu. —
Kako tvoji kvantni prora~uni? (kvantni je prenaglasio, tako da bi sve skupa
zvu~alo posprdno.)
Profesora to nije zasmetalo, sjedio je za kuhinjskim stolom i premetao po
rukama Noine puzzle, bulje}i u jednu to~ku kao hipnotiziran.
— Misli{ svako samo za sebe, ili sve skupa, kao cjelina?
— [to ja znam, Profa, kako god ho}e{, moramo o ne~emu razgovarati...
211
— Ima{ pravo — nasmijao se. — A evo ti i odgovora: samo za sebe, ide
nekako. Matematika mi je naro~ito dobra. No, zajedno s kvantnom (prenaglasio je, isto kao brat ranije), ne funkcionira. Ne{to mi nedostaje.
— Ajde neka — prazno je komentirao brat.
212
Zajedni~ka telefonska linija bila je zastarjelo oru|e promjene, pa ipak je i sad,
u dvadeset i prvom stolje}u, besprijekorno funkcionirala. Profesor se mijenjao.
Sve ~e{}e mu se doga|alo da slu~ajno podigne slu{alicu (i njemu samom je bilo
upitno koliko je to bilo slu~ajno), tad bi je ~uo kako s nekim razgovara. A razgovarala je puno i uskoro je preuzela pla}anje cijelog telefona na sebe.
^udni su bili ti razgovori. Isprekidani, brzi, kao da su Ivana i njeni sugovornici svjesni da ih netko slu{a, bojao se. Nikad nije nikoga oslovljavala imenom, ali ~inilo se da znaju podosta o njoj. Bilo ih je najmanje troje. A moglo ih
je biti i vi{e, mogao je svaki od njih biti uvijek novi, jer nijedan razgovor nije
imao nikakve veze s prethodnim.
— Da odem u Najslabiju kariku, ne bih se mogla predstaviti — tako je
govorila, nekome, bilo kome, Profesor je prislu{kivao.
— Naravno da bi, svatko se umije predstaviti — odgovorio joj je mu{ki,
prili~no ljubazni glas s druge strane ‘ice.
— Tamo te tra‘e da navede{ ime, godine, gdje ‘ivi{ i {to radi{...
— Pa? Od toga zna{ najmanje dvoje. Ho}u re}i, mo‘e{ izmisliti najmanje
dvoje.
— Ma eeeee, sad ba{, mogu se i posrat!
— Ne budali. Tako svi rade. Misli{ da postoji ekonomski tehni~ar?
Nasmijala se. Smijala se tako nepristojno, gra~u}i i rok}u}i na nos, Profesor je s vremenom nau~io cijeniti njen smijeh.
— A ime? — upitala je, odjednom tu‘no.
— Svejedno. Najbolje neko obi~no.
— Ivana?
Tad se veza prekinula. A Profesor je do kraja dana razmi{ljao o Najslabijoj
karici (~ak je i pogledao).
Marica, Bjelovar, 35 godina, u~iteljica.
Istina je, kad to ~uje{ ve} mo‘e{ zamisliti gospo|u Maricu, ve} naslu}uje{
kako joj izgleda stan, gdje bi ‘eljela provesti godi{nji odmor. Ipak jesmo ta ~etiri podatka! ^etiri dovoljna podatka. Dok god si u stanju re}i toliko o sebi, sasvim si normalan.
— Dakle, dakle — govorio je sam sa sobom.
Filip, 48 godina, Knin, gra|evinar.
Drugom prilikom, pri~ala je s nekim tko je bio promukao, nije se moglo
odrediti je li rije~ o mu{koj ili ‘enskoj osobi.
— Ide mi to na ‘ivce — vikala je Ivana. — Ispuni{ neke uvjete... i ljudi ti
vi{e nikad ne}e vjerovati da si nesretan.
— Opet si nesretna? Ne vjerujem.
— Vidi{!
— Kako da te oraspolo‘im?
— Mo‘da bolje da ostanem nesretna... Imam puno posla. Ako se oraspolo‘im onda }u zaspati.
— Ho}e{ da ti ispri~am pri~u?
— Mo‘e, ali samo ako }e u njoj nekome eksplodirati glava.
Uvijek bi tako podjetinjila, kad je bila lo{e volje. Bila je pravo razma‘eno
deri{te.
— Morao bi jesti eksploziv — zaklju~ila je osoba neodre|enog spola.
— Morao bi ga u{mrkavati, budalo! Da ga jede onda bi mu vjerojatno eksplodirao samo ‘eludac. I onda bi ‘ivio s rupom u trbuhu, samo glava i noge...
Svi|a mi se, to je jo{ i bolje, ti si ~isti genij! Eksploziv ga je presjekao i ramena
i ruke i glava su mu pali na kukove, a onda je, nekim ~udom, to sve zajedno
sraslo. Predobro! ^ovjek bez utrobe.
— Ok. ^ovjek bez utrobe.
— Zovi ga ^BU. Neka mu to bude kao neki kod.
— Dobro, OK. Je li to sve?
Ivana nije ni{ta rekla pa je druga strana pretpostavila da mo‘e zapo~eti
pri~u.
— ^BU je jedne no}i do{ao nekome u san...
— Ma ne, ne, ne! — iste sekunde vrisnula je Ivana. Za razliku od prethodnog, u ovom je razgovoru ona bila apsolutni {ef. — ^BU nije no}na mora, {to
je s tobom? ^BU je stvarni lik, on ima JMBG i osobnu i zdravstvenu i putovnicu, ali ne hrvatsku, to bi bilo dosadno, neka bude stranac, iz Njema~ke na
primjer, turist u na{oj zemlji, turist bez utrobe... Ili, jo{ bolje, emigrant! Ali
normalan, ho}u da bude sto posto normalan, shva}a{?
— U redu — povla|ivala joj je nepoznata osoba. — Neka ti bude. ^BU se
jednog jutra probudio i po{ao po kruh. Nije se mogao sjetiti kako se na hrvatskom re~e kruh, pretpostavio je da se re~e »ga}ice«, pa je pitao prodava~icu:
»Oprostite, imate li ga}ice?«
Ivana je pucnula jezikom u znak negodovanja.
— Pri~a ti je glupa — rekla je uvrije|eno. — Tro{i{ ^BU–a bez veze.
— Oprosti...
— Stavi i sebe u tu pri~u, mo‘da }e{ se onda vi{e oko nje potruditi, neka,
recimo, ^BU bude tvoj kolega.
— Smijemo li imati i neku tajnicu? Neku koja }e se u njega zaljubiti?
— Mo‘e, ali beznadno. Jer ^BU je ve} zauzet.
Druga strana taman je htjela ne{to zaustiti, ali prije nego je stigla Ivana je
iz vedra neba prekinula razgovor: — Morat }emo nastaviti drugi put. Sad moram i}i! — lupnula je slu{alicom.
Profesor je jo{ neko vrijeme ostao na vezi s nepoznatim sugovornikom.
213
214
— ^ekaj, Ivana! — ~ulo se iz slu{alice. — Ivana? Gdje si?
Bila je to vrlo neobi~na pozicija. Za Profesora, ali i za drugu stranu, kojoj
zvu~ni signal nije davao znak da se linija prekinula. Dvoje ljudi, potpunih stranaca, povezanih ‘icom. Profesor se u sekundi preznojio. Osje}ao je da je to taj
trenutak, da treba ne{to re}i, sad ili nikad, skupljao je snagu da misli formulira u pitanje, da se predstavi ili zatra‘i od suprotne strane da u~ini isto, tresao
se i mu~io... ali na kraju nije u~inio ni{ta.
No, kasnije te ve~eri, razmi{ljaju}i o ~ovjeku s tajnim kodom ^BU, koji je
imao samo ruke, noge i glavu i koji je iz nekog razloga emigrirao iz Njema~ke
u Hrvatsku, da bi tu prona{ao ne samo posao, nego i ljubav, ohrabrio se uvesti
jo{ jednu varijablu u svoje prora~une (sad ih je, dakle, imao preko sedamsto).
Teorija polja uvijek dolazi zajedno s budala{tinama. Isprva se zagrijao, nova
varijabla povukla je za sobom mogu}nost uvo|enja ne jednog, ve} dvanaest postulata, po~etnih uvjeta je sad kona~no imao dovoljno, ~inilo mu se da nazire
neki kraj... no, vrlo brzo se razo~arao. Neke od prija{njih jednad‘bi ispostavile
su se identi~nima, pogrije{io je, stalno je dobivao nula je jednako nula (a on je
znao da nula nije jednako nula). Odlo‘io je papire, naslonio ~elo na dlanove i
tu za radnim stolom utonuo u nemiran san. Ne{to mu je nedostajalo.
Stan, stan, stan. Sve se uvijek odigravalo na istom mjestu. Hodnik, vrata, kuhinja, dnevni boravak.
Tea i Cima bili su kod Profesora, do{li su zajedno, Cima ju je vidio kako
nabada u sandalama na visoku petu (bilo je prolje}e) i ponudio se da }e je
odvesti. Znao je kamo ide, bio je ~etvrtak, nije im imao namjeru smetati, ali
morao je na trenutak sko~iti do Profesora i uzeti zdjelu za juhu koju su godinama dijelili. Tea je bila sama, sin~i} joj je tog tjedna bio kod bake na moru.
Ve} im dugo nije bilo neugodno, Tei i Cimi, poznavali su se i pre{utno razumjeli, ona mu je bila zahvalna {to {uti, a on njoj zato {to unosi ‘ivosti u Profesorovu svakodnevnicu, jer bio se ve} po~eo bojati da }e ovaj poludjeti od samo}e.
— Sjest }u na pet minuta — rekao je Cima kad mu je brat ponudio ~aj. —
Ne}u vam smetati.
— Nemoj — zahihotala se Tea.
Na televiziji je i{la neka emisija o Europskoj uniji, pogledavali su je preko
oka, ~ekaju}i da voda uzavre. ]askali su o sitnicama, jednim uhom oslu{kuju}i
kad }e se lonac oglasiti iz kuhinje, nisu se vi{e ni trudili na~injati ozbiljne teme, bili su odrasli ljudi. Tad je Ivana pozvonila. Profesor je osjetio da }e pozvoniti i bio se ve} digao na noge.
— Ispri~ajte me — rekao je njima u dnevnom boravku, Cima je samo odmahnuo rukom, Tea se nakostrije{ila.
Po obi~aju, Ivana je nastavila zvoniti sve dok joj nije otvorio. Imala je na
sebi satenski kimono i nau{nice s listaku{ama, kosa joj je bila uhva}ena kop~om u obliku Micky Mousea.
— Bok — pozdravio ju je.
Nije odmah uletjela u hodnik, ostala je stajati na vratima, primiv{i se jednom rukom za zid, a drugom za bok koji je namjerno izbacila.
— Prislu{kujete me, ha? — rekla je ne oklijevaju}i. — Prislu{kujete mi
telefon?
Profesora je udario grom. Krv mu je jurnula u obraze, pamet se zaustavila,
nije znao {to bi joj odgovorio, samo je otvorio usta kao blesava riba.
— Nema veze — nastavila je ona, vladaju}i situacijom. — Prislu{kujte koliko vam drago! Mo‘ete se i uklju~it u razgovor ako ‘elite.
Jo{ uvijek je {utio. Oborio je pogled, bilo mu je silno neugodno.
— Smirite se, ka‘em vam, nema uop}e problema. Samo sam vam htjela
re}i da znam. Nisam debil.
— Nnnnisam missslio dda si... — uspio je izustiti.
— Sve pet — prekinula ga je i zalijepila ispru‘eni dlan (peticu) na njegova
prsa. — Ili sve deset, ako }ete po lavljoj glavi... — namignula mu je, a Profesor
se opet na{ao zate~en.
— Eto, to je sve — rekla je zaklju~nim tonom. Spremala se oti}i, ali on ju
je primio za ruku.
— Stani, Ivana, reci mi!
Istrgla je ruku iz njegove (voljela je biti samostalna), ali je ostala stajati na
vratima.
— Tko su oni? — pitao je Profesor plaho poput curice.
— Koji ONI?
— Pa ti s kojima pri~a{... s kojima pri~amo...
— Aaaaaa, mislite na NJIH! — napu}ila je usnice. Nije se smijala, iako je
sasvim sigurno tako izgledala. — Nitko va‘an. Neki moji prijatelji. Uostalom,
poznajete ih i sami.
— Ne bih rekao da ih poznajem...
— Nitko ih ba{ sasvim ne poznaje. Izmi{ljeni su.
— Molim?
— Da, izmi{ljeni su, {to ste blenuli? Izmi{ljeni prijatelji, imam ih od djetinjstva.
Profesor je na trenutak pomislio da se {ali, ali ona je (izuzev krajeva usana) izgledala vrlo ozbiljno.
— Kako izmi{ljeni, pa ~uo sam ih, govore...
Ivana je uzdahnula.
— Govore, ve} neko vrijeme, da, napredovali su. Ali samo preko telefona,
ne}e da se na|emo u ‘ivo. Stidljivi su.
— Sva{ta! — rekao je on, vi{e za sebe. — A koliko ih ima, tih tvojih izmi{ljenih?
— Naj~e{}e dvoje. Jedno mu{ko i jedno srednjeg spola, po karakteru ~iste
suprotnosti mene same, ali i me|usobno.
215
— Kao tri osi koordinatnog sustava?
— Da, ba{! — sad se uistinu nasmijala.
— Dvoje zna~i?
— Rekla sam naj~e{}e, jeste li gluhi? — zavikala je i on je ustuknuo. A
onda se smra~ila: — A ima i jo{ jedan. On je zao.
— Troje?
— Troje, ~etvero, petero... nekad ih ima i vi{e od tisu}u!
— Tisu}u izmi{ljenih prijatelja — ponovio je Profesor, opet samome sebi.
Bio je vrlo upla{en, a lice mu je poprimilo sumnji~av izraz (iako joj je vjerovao),
bora na ~elu pomo}u koje je razmi{ljao i ra~unao urezala mu se dublje nego
ina~e i gotovo mu prepolovila glavu. Izgledao je druk~ije i Ivanu je to naljutilo.
— [to se sad pravite pametni? — rekla je, gotovo bijesno. — Kao da i vi i
ja nismo tako|er izmi{ljeni?
216
Kasnije tog dana kad je ostao sam s Teom, slu{aju}i je kako o ne~emu pri~a
i istovremeno je analiziraju}i, nije mogao ne osjetiti kako mu je njena prisutnost u zadnje vrijeme postala suvi{na. Nije mu donosilo ni{ta novo, naprotiv,
prisiljavalo ga je da stalno ostaje jedan te isti ~ovjek. Navikao se na njenu ljepotu, iscrpio je sve {to je imala za ponuditi.
Nije to bilo samo zbog Ivane.
Do{lo je ljeto. Ljeto pa jesen. Ivana je cijelo to vrijeme ostala u iznajmljenom
stanu, {to je navelo Cimu da se zapita ima li ona uop}e neku obitelj. Profesor
s tim nije imao problema. Tea je s mu‘em bila oti{la na odmor u Gr~ku. Kad
se vratila bez prestanka je pri~ala o Ateni koja ju je dojmila. »Ne mo‘e{ zamisliti koliko je napu~ena!«, tako je govorila, »To je grad u kojem vi{e nema mjesta ni za jednu jedinu ku}u ni ku}icu, u kojem je prostor maksimalno iscrpljen.
A tr‘nica im je da ti stane pamet!«. Noa je krenuo u {kolu. O tome je pri~ala
samo malo manje.
Napredovao je. Ivana je svakodnevno lomila svoje ne~iste materijale na terasi, a on je, u ritmu njenog ~eki}a, tjerao svoje jednad‘be sve dalje i dalje.
Papiri su mu postali premali, kupovao je blagajni~ke trake za ra~une i po njima ispisivao kobasice od nekoliko stotina ~lanova, onda bi ih lijepio po zidovima i plafonu dnevnog boravka, te dugo buljio u njih, gotovo hipnotiziran. Bio
je na dobrom tragu, osje}ao je, prvi put otkad je po~eo sa svojim ra~unom ~inilo mu se da }e imati dovoljno snage izvesti ga do kraja. Jedan dio po~eo je
sli~iti nekom ultimativnom ~lanu, nekom koji je u stanju dokinuti bilo koji
drugi ~lan, ali i sve njih zajedno, kad se zbroje, a uklju~ivao je njegov simbol
za smrt, {to se ~inilo vrlo smislenim. Deblo jo{ nije imao, bio je toga svjestan,
matematika i fizika nisu se pomirile, ali grane su se sasvim lijepo profilirale;
spojit }e se, znao je, u ne{to {to }e na kraju imati samo jedan mogu}i korijen.
Mu~ila ga je jedino beskona~nost.
U slobodno vrijeme, koje je bilo vi{e Ivanino slobodno vrijeme nego njegovo, po~eo je obilaziti trgovine s pticama.
— Ona je ‘eli — govorio je sam sa sobom. — I ja }u joj je na}i.
Nagledao se (i naslu{ao), ptica i ptica. Znao je da to ne mo‘e biti neka
obi~na vrsta, kanarinac, papiga ili australska zebica, znao je da je rije~ o vrlo
rijetkom primjerku i po~eo je obilaziti uzgajali{ta koja nisu navedena u ‘utim
stranicama. Bila su to tajnovita mjesta za koja nikad nije ni slutio da bi mogla
postojati, kavezi na rubovima grada i okolnih sela, adrese o kojima se nije govorilo na glas, {aputalo se, ali on je ve} bio nau~io slu{ati i razumjeti {aputanja
pti~jeg podzemlja.
Ptice imaju o~i ~iji se izraz ne mo‘e opisati nijednom poznatom rije~i. Ma~ke, na primjer, imaju zle o~i, psi svi odreda tu‘ne, ribe i svinje glupe; ali pti~je
o~i potpuna su nepoznanica. Mo‘da je zato Ivana ‘eljela pticu? Jedna jedina
stvar kod ptica je sigurna: kavez je jedino {to ih dr‘i na mjestu. Da nema kaveza, ptice bi se raspr{ile prostorom.
Jednom prilikom bio se ve} poradovao da je uspio. Bila je to ptica iz reda
vrap~anki, porodice lira{ica, »Krasna lira{ica« — tako su je nazivali, crvenkasto–sme|eg perja i male glave, sa sivim repom dugim vi{e od 70 centimetara.
Jedna jedina je bila u Hrvatskoj, kod nekog lu|aka u blizini autoceste, ‘enski
primjerak, mlada, dobro ugojena. Vidjev{i je, Profesor je osjetio da bi to moglo
biti ono {to je tra‘io. Pojurio je u grad, trebao je di}i kredit kako bi je otkupio,
mislio ju je dr‘ati kod sebe u boravku, a onda je pokloniti Ivani tek kad joj
bude ro|endan (iako jo{ nije znao kad je to). Sasvim neo~ekivano, na putu do
banke nabasao je upravo na nju. I{la je nekamo bez torbe, u sandalama na
vezanje ~ije su joj trakice omotale cijele mr{ave listove, sve do koljena, a gore
je imala sportske hla~ice s dvije bijele pruge i jednostavnu majicu.
— Ivana — zazvao ju je i ona se okrenula. — Kad ti je ro|endan?
— Molim? — nije ga prepoznala. Umjela ga je prepoznati jedino u njegovom stanu ili u neposrednoj blizini stana, ali on to tad jo{ nije znao. Pri{ao joj
je bli‘e (bio je vrlo smion, uzbu|enje oko pronalaska ptice jo{ ga je dr‘alo), te
je ponovio: — Kad ti je ro|endan? Htio sam te iznenaditi ne~im... ali sad kad
si tu, mogu ti i re}i pa mo‘emo po}i zajedno. Mislim da sam ti na{ao onu tvoju
pticu.
— Kakvu pticu? — upitala je. Izgledala je potpuno strano i zbunjeno.
— Onu tvoju pticu. Koju }e{ dobiti pa makar crkla, sje}a{ li se?
Ivana je stala kao ukipljena. Usne su joj se objesile prema dolje (osim rubova), izgledala je kao da }e po~eti vri{tati.
— Ivana? — promucao je, zate~en njenom reakcijom.
A ona se udaljila dva–tri koraka, blijeda kao zid i procijedila kroz zube: —
Maknite se od mene, gospodine, zvat }u policiju!
Prije nego se sna{ao, tr~e}i je nestala u najbli‘oj ulici.
217
218
Jedan dio problema postao je jasniji: beskona~nost nije dobro definirana.
— Brojevni niz zavr{avao je pojmom beskona~no — rekao je samome sebi
i rije~ pojmom zazvu~ala mu je optere}uju}e. S brojevima je znao, oni se u vremenu mijenjaju, ali kako se pojam beskona~no pona{a u vremenu? Buljio je u
njegov simbol na vrhu sume, gdje ga je sam malo~as metnuo, gdje je i pripadao, na vrhu, uvijek na nekom vrhu, na apsolutnom vrhu, to bi bilo dobro
mjesto za njega kad bi apsolutni vrh postojao.
— Vrijeme pro|e i apsolutni vrh se promijeni. Koliko pro{losti smijemo
pamtiti brojevima?
Odgurnuo je papir, vi{e u samoobrani, nego ljutito, ali on je ostao stajati
na stolu, samo se zaokrenuo za 90; beskona~nost je sad izgledala kao osmica.
Ona osmica, ona ista koja mo‘e postati i sedmica i devetka, a u dovoljno dugom vremenskom periodu mo‘e postati i bilo koji drugi broj. No, je li to istina,
mo‘e li beskona~nost postati bilo koji broj? Kolabirati, kao u kvantnoj fizici
(koju je jo{ uvijek prihva}ao s rezervom)? I onda, ultimativno pitanje: mo‘e li
na kraju postati manja od ne~ega, smije{no mala, mo‘da negdje oko tri ili ~etiri?
— Papir se okrenuo kako mu volja — odjednom mu je palo na pamet i
izgovorio je te rije~i na glas, ne bi li u njih uspio posumnjati. — Ili nije, ili ima
neki preferirani smjer?
— Vidi{ da ti je ta luda — komentirala je Tea, kad joj je {turo prepri~ao o
Ivani i ptici. Sama je to tra‘ila, u zadnje se vrijeme sve ~e{}e ljutila {to je on,
po njenom mi{ljenju, previ{e izbivao, trebalo joj je obja{njenje.
— Luda je — ponovila je, zlobno. — Rekla sam ti.
— Nisi mi rekla, Cima mi je to govorio, ali ne i ti.
— Cima, ja... svejedno. Svi to znamo, osim tebe. Ali kad smo ve} kod Ivane
— smek{ala je ton i uhvatila ga za bedro — mislila sam ti ne{to predlo‘iti.
— Reci.
— Slu{aj ovako, mili, htjela bih se rastati. Ne mogu vi{e ovako.
— Rastati od mene?
— Ne, budalice, od svog mu‘a. To ne}e ni{ta promijeniti me|u nama, ne
mora{ se bojati, ne bih ti ‘eljela stvarati pritisak, samo sam mislila... bih li
mo‘da mogla za po~etak ‘ivjeti dolje u tvom stanu? Dok se ne sna|em. Bi li
mi to dopustio?
— S Ivanom?
— Vi{e sam mislila umjesto Ivane. Ja i Noa.
Profesor se nije uop}e za~udio njenom pitanju. Osje}ao je ve} neko vrijeme
da }e stan u prizemlju iz nekog razloga postati va‘niji nego {to je to bio dok
su u njemu ‘ivjeli roditelji kriminalke. Stan je s vremenom odrastao. ^esto je
razmi{ljao o njemu, a od onog trenutka kad se papir okrenuo za 90, razmi{ljao
je i o pojmu prostora op}enito. Prostor papira. Prostor stana. I na koncu konca
tijelo — prostor ~ovjeka. No, on je imao pone{to druk~ije rje{enje nego Tea; on
je stan ‘elio prepisati Ivani.
— Kako to da ti se dijete zove Noa? — upitao ju je nevezano ni s ~im o
~emu su tog dana pri~ali, nju je to iznenadilo i pomalo naljutilo. U~inilo joj se
kako namjerno izbjegava temu koju je kona~no na~ela. Svejedno mu je odgovorila (voljela je odgovor na to pitanje).
— Svi imamo takva imena — rekla je, a ~im je to izgovorila lice joj je prekrila sjena neke duboke tuge. — S tri slova. Mislili smo da je to zgodno. Mu‘
mi se zove @an.
I tad je po~ela plakati. Profesor je znao za{to.
— Hej — primio ju je za bradu i osjetio je kako se u njemu budi neka
mu{kost. — [to je bilo, do|i ovamo... — nje‘no ju je zagrlio, a ona ga je stisnula kao da ga zauvijek gubi. Plakala je tu‘no, bila je to osoba puna ljubavi.
»Jedino priglupi ljudi mogu iskreno voljeti« — tako je Cima opisao Teinu situaciju. Profesor mu je sve ispri~ao, naravno, uvijek mu je sve pri~ao, iako mu
ni samom nije bilo jasno za{to to ~ini.
Nije bila istina, to za Teu. Profesor ju je poznavao, nije ona bila priglupa.
Mazio ju je po le|ima, {utke primje}uju}i kako je u zadnje vrijeme nabacila
nekoliko kilograma. Mora da je bila jako nesretna.
— @an, dakle, tako mu je ime... — mislio je. — @an, @an, @an — izgovarao
je u sebi, kao refren neke dje~je recitacije.
Sad ga je ve} mogao zamisliti, ime mu je nedostajalo, sve druge podatke iz
Najslabije karike je znao.
Tein najve}i problem, ‘ivotni problem, bio je taj mu‘, za kojeg je tek sad, vi{e
od pet godina kasnije, saznao da se zove @an. Bio je tip mu{karca za kakve
je izmi{ljena rije~ »pederast«. Po zanimanju arhitekt, bogat i uspje{an, iz dobre
obitelji, zadovoljavao je sve kriterije koji su ‘enama od malih nogu nametnuti.
Nije bila kriva, jednostavno se nije mogla ne udati za njega. S vremenom joj
je prestalo smetati {to no‘em otvara teglu marmelade i zove u pomo} vodoinstalatera kad se sudoper za~epi, {to ide u shopping a da ga ona ne mora na
to nagovarati, spava u pid‘ami, u svakoj prilici koristi umanjenice i zna koji
je to~an sastav müsli s lje{njacima i mekinjama, ~ak je pre{la i preko toga {to
se jednom prilikom, na ulici sklonio iza nje kad im je u susret i{la skupina
glasnih srednjo{kolaca... Sve je prihvatila. I sve je vi{e toga preuzimala na sebe. Bile su to sitnice (uvijek je rije~ samo o sitnicama), ali one za koje je mislila
da ih nikad ne}e morati savladati, koje odvajaju ‘ene od mu{karaca i zbog kojih se, na kraju krajeva, ljudi i vezuju u parove. Znala je {to je sifon, a {to su
gedore i ubodna pila, znala je i na prvi pogled prepoznati koja je ljetna, a koja
zimska guma. Nije joj to trebalo, bila je tako nje‘na. Ali nije se bunila. Prave
dame se ne bune.
219
220
Istina ju je pogodila iznenada, jednog sasvim obi~nog jutra, bljesnula joj je
pred o~ima kao reklama pred kraj neke otegnute serije: ona vi{e od svog mu‘a
ni{ta nije trebala. Ba{ ni{ta. Osim da za{uti.
A onda je do{ao Profesor. Koji gotovo nikad nije govorio.
Je li ga voljela? Vjerojatno da, ‘ene su u ljubavi puno jednostavnije.
Najprije su ustalili vi|anja jednom tjednom, subotom (jer mu‘ joj je subotom s de~kima igrao badminton), kasnije su dodali jo{ i ~etvrtak, pa svaku drugu nedjelju i utorak... na koncu je do{lo do toga da su se vi|ali skoro svaki
dan. Noi, koji je rastao dok su se oni zabavljali, kupili su puzzle od 6000 komada (platili su po pola), kako mu ne bi bilo dosadno dok je ~ekao mamu u
kuhinji. Bio je to jedrenjak, bijela jedra i plavo nebo bez obla~ka, slika velika
oko dva kvadratna metra, stvorena za one koji su ozbiljno shva}ali dosadu i
potpuno neprimjerena za jedno tako malo dijete. Profesor mu je u kuhinji uredio kutak za slaganje: drvenu {perplo~u poduprtu stolom za gla~anje i ispred
toga visoku barsku stolicu s koje mali nije mogao sam si}i, {to je i Tei i njemu
savr{eno odgovaralo. Posjeli bi ga na stolicu i bili su mirni nekoliko sati.
— Kad on slo‘i ove puzzle — rekla je Tea jednom prilikom — mi }emo se
prestati vi|ati.
Bile su one vi{e od igra~ke, bile su mjera djetetova shva}anja, barometar
odrastanja, a znala je dobro: Noa }e jednog dana odrasti. I kao i svaka majka,
imala je potrebu za{tititi ga, stvoriti oko njega neki mali sigurni svemir, bez
obzira na cijenu, ‘rtvuju}i ako treba i vlastitu sre}u.
Slabost ju je ipak na kraju pobijedila, ‘enska slabost, ili bolje re~eno ljudska; Profesor ju je jedne ve~eri iznenadio nekom jednostavnom izjavnom re~enicom, kakvih joj je u ‘ivotu nedostajalo (s pet rije~i, ali ne i {est), i Tea je
ukrala nekoliko komadi}a slagalice. Najprije ih je spremila u nov~anik, a poslije ih je bacila u sme}e. Nije ‘eljela da Noa ikad dovr{i tu sliku. Nekoliko monotono plavih puzzli i jedna bijela, izgubljene na otpadu da nikad ne ostvare
svoju originalnu zada}u, postale su tako simbolom njene slobode.
Vrijeme je prolazilo, ~etiri godine su pro{le kao jedna, ~etiri je postao jedan,
kako bi to Profesor rekao, i stvari su se bitno zakomplicirale. Nije to bilo samo
zbog Ivane.
Tea je po~ela puno pri~ati. [to joj je drugo i preostajalo, @ana nije bilo u
blizini, Profesor je vrlo rijetko otvarao usta, a netko je morao pri~ati, ti{ina je
ljudima nepodno{ljiva. Pri~ala je o svom djetinjstvu, o Noinoj teti u vrti}u, a
kasnije u~iteljici u maloj {koli, o tome kako se piletina mo‘e namazati senfom
i onda ima sasvim druk~iji okus, isto~nja~ki, senf se dodaje tek na kraju i onda
se treba brzo mije{ati, u suprotnom }e sve izgorjeti i ru~ak }e ponovno trebati
naru~ivati izvana... Pri~ala je o sjajilu za usta s okusom jagode koji ‘eli kupiti,
skup je, ali ona je pripremila novac, no nigdje ga ne mo‘e na}i, ni u dm–u, ni
u parfumeriji Iris, a trebali su ga ve} imati, do{ao je na tr‘i{te, ~itala je o tome
u Elleu. Pri~ala je o svakakvim glupostima. Profesoru to nije smetalo, {tovi{e,
uvijek ju je pa‘ljivo slu{ao, za njega su svi ljudi na neki na~in bili dio eksperi-
menta, imali su sposobnost djelovati kako im drago (jesu li, zbilja?), i on je
volio promatrati na koji je na~in iskori{tavaju.
Tea je pri~ala. Ivana je pri~ala jo{ vi{e. Ali to je i normalno, ‘ene i trebaju
puno pri~ati. I trebaju biti lijepe. A Tea je bila lijepa.
Jedina razlika izme|u njih dvije (koju je osje}ao, ali ne i svjesno registrirao), bila je ta {to se Ivanini razgovori nisu ticali izravno njega. Skromno, ali
ne i kratkotrajno, ‘ivotno iskustvo koje je posjedovao, nau~ilo ga je kako nema
gore stvari od toga da nekome mora{ opravdavati svoj ‘ivot. Svoje vrijeme. Kad
je ta osoba tvoj svjedok; kad zna da ‘ivi{. Onda kre}e obveza — obvezan si
ispuniti svoje dane ne~im {to se mo‘e prepri~ati. A to je najgore.
Ivana nije bila takva. Ni njeni izmi{ljeni prijatelji nisu bili takvi prema
njoj.
— Mogla bih — tako bi odgovorila nekome, kad bi joj ovaj predlo‘io da
ne{to uradi. — Ali ve} sam odlu~ila da do kraja dana ne}u raditi ni{ta. — Rekla bi to mirno i samouvjereno i Profesor joj se zbog toga divio.
— Koliko ti je jo{ ostalo? — pitao bi sugovornik.
— Pet sati. Valjda }u izdr‘ati.
A Tea... Tea bi mu poslala SMS u kojem bi ga pitala je li danas bio uspje{an u svojim prora~unima.
— Nikad nisam bio uspje{an — poku{ao bi je se rije{iti.
No ona se zainteresirala, barem je tako tvrdila, tra‘ila je od njega da joj
objasni o ~emu se to~no u njima radi, bez obzira {to je zavr{ila filozofski fakultet i takve je stvari nisu mogle ni trebale zanimati. A sve i da jesu, nije imala
pojma {to je to parcijalna derivacija.
— Jesi li odnio onu staru robu na sme}e? Rekao si da }e{ odnijeti — tako
ga je mu~ila.
— Ovaj tjedan trebao bi se {i{nuti.
Za ‘ivota ne bi trebalo nikoga upoznati. Mo‘da bi tako bilo malo lak{e
‘ivjeti. Ali nemogu}e je pro{uljati se, oni koji su to poku{ali znaju: osu|eni smo
na dru{tvo. Na smrt i dru{tvo, sve se ostalo da rije{iti. Jedino mo‘da kad bismo se stalno selili, uvijek bili stranci, uvijek imali u d‘epu planove nepoznatih gradova? Stanovi su ono {to nas uzemljuje, stanovi su gospodari ljudi.
A ima tu i jo{ ne{to: poznanstvo s drugim ljudima izravno je povezano s
time {to starimo. Da nikad nikoga ne upoznamo, ne samo da bi bilo malo lak{e
‘ivjeti, mogli bismo i ostati vje~no mladi.
Pa kako to da je on, koji je sve to znao, ipak ‘elio poznavati Ivanu? Kako
to da je gurao Teu iz stana, kako bi je mogao prislu{kivati?
Ivanine misli ne~emu su mu trebale.
Nije se radilo o izboru izme|u njih dvije, nikad se nije radilo o tome. Da
barem jest. To bi bilo jednostavno.
221
222
— Bi li ti htio moju ljubavnicu? — pitao je brata, koji je nenajavljen navratio
posuditi fen za kosu, bio je na putu prema bazenu, odnedavno je po~eo posje}ivati ve~ernje termine plivanja. — Nemam vi{e vremena za nju.
Cima je prasnuo u smijeh.
— Da, ba{, burki, {to ti pada na pamet?
— Samo pitam... Mislio sam, bili biste ba{ dobar par.
Izgovoriv{i to i sam je shvatio o kakvoj je gluposti rije~. Cima nikad nije
mogao funkcionirati kao polovica para.
— Zna{... — promucao je, osjetiv{i u istom trenutku silnu neugodu. Brat
mu se ~inio sna‘niji nego ina~e, ponovno je izgledao kao redatelj, a on je bio
samo glumac u njegovoj predstavi. Osjetio je kako gubi na visini, »dva do dva«
pretvaralo se u sedam ili ~ak deset do dva, tu, pred svjedokom, pred Ciminim
uvijek prisutnim o~ima. — Tea se rastaje.
— Naravno da znam, P., {to je s tobom ve~eras? Ne samo da znam, nego
joj ja vodim i postupak na sudu, govorio sam ti o tome, sje}a{ se? Dobit }e sve,
osim stana. Stan nije ni tra‘ila, ne treba joj, ka‘e.
— Zna~i tako, ne treba joj... — komentirao je Profesor, odsutno.
Te ve~eri bio je sigurniji nego ikad da je negdje u svom radu pogrije{io, da
od samog po~etka vu~e neku gadnu krivu pretpostavku. No, sad je ve} bilo
kasno da je ispravi; toliko se, nehotimi~no, sa‘ivio sa svojim idejama da vi{e
nije bilo {anse iz te pozicije primijetiti gdje je i kada sve po{lo naopako. Trebao
se osloniti na ljude, tako je bio zacrtao, kvantni promatra~ ve} je dugo vremena
bio dio svakog ozbiljnijeg ra~una, pa tako i njegovoga. Ali koliko je on poznavao ljude? On koji je cijelog ‘ivota tra‘io na~ina da ih u {to ve}oj mjeri izbjegne. Znao je samo da imaju svijest i da umiru. To je znao sigurno, ali to nije
dovoljno, ne mo‘e biti dovoljno, morao bi postojati jo{ jedan ~lan. Tea, Cima i
Ivana — mo‘da je izabrao krivi laboratorij?
— Ivana ne{to zna — izletjelo mu je, dok je tako razmi{ljao.
— Ha? — podigao je obrvu Cima. Zabavljao se pale}i–gase}i fen, i sam je
izgledao pomalo izgubljeno, bila je to jedna od ve~eri kad sve obi~no postaje
neobi~no, kad sve blijedi i tlo pod nogama postaje mekano.
— Ni{ta, bez veze, govorim gluposti — poku{ao se izvu}i Profesor.
— Rekao si da Ivana ne{to zna...
Ipak ga je dakle ~uo.
— O ~emu to ona mo‘e ne{to znati?! — jedva je do~ekao uvrijediti je. —
Misli{ o stanu i Tei?
— Ma ne to, pusti, ne{to iz mog rada, vezano za jedan problem...
— OK — digao je ruke Cima (doslovno). — Ja idem! Ve} kasnim.
Kakav to ‘ivot ‘ivi Cima? Sjeda u auto i vozi se na bazen, svla~i se, tu{ira,
ska~e u vodu i pliva sat vremena, kao budala. Bez veze.
No, s Profesorova gledi{ta, Cima je imao jednu sasvim zgodnu osobinu: nikad nije bio ni sretan ni tu‘an, uspio je to na neki na~in prerasti. Svoje je dane
mjerio isklju~ivo umorom: ako je nave~er bio umoran, zna~ilo je to da je iza
njega jedan dobar dan. Samo je to uspio zadr‘ati, a neko} se iz njega moglo
izvu}i tako puno, imao je vizije, »nek’ se sve vrti u krug«, {to se s njima dogodilo? Je li shvatio da je u pravu, da se sve zaista i vrti u krug i da nema smisla
poku{avati iz tog kruga pobje}i? Kad su bili djeca, Cima je uvijek bio onaj pametniji. Profesor je u~io, radio, trudio se, Cima je prepisivao lektire pod malim
odmorom i {vercao kalkulator ispod stola na testovima iz zbrajanja i mno‘enja.
I onda bi do{la neka ozbiljnija provjera znanja, neko natjecanje ili {kolski kviz
i Cima bi redovito bio bolji, {tovi{e, bio bi najbolji od svih. Je li zato odustao?
Je li tako zavr{avaju najbolji? Indiferentno?
— Stani, ne idi! — zazvao ga je Profesor, mole}ivo (Cima je ve} bio u hodniku). — Htio bih te ne{to pitati?
— O tvom ra~unu? — zgrozio se ovaj.
Profesor je nevoljko klimnuo.
— Slu{aj ovamo — pri{ao mu je Cima bli‘e i primio ga za rame. — Mo‘e{
me pitat’, ja }u ti re}i, jer si mi brat, ali moj ti je savjet da se toga ostavi{. Boli
te briga! Baci sve te papire, sve gluposti koje si na~r~kao, baci sve knjige koje
~ita{ samo napola, spakiraj kofere i oti|i negdje na odmor. Para ima{. Jer nema ti smisla, buraz — polako je gubio strpljenje — sve i da ne{to otkrije{, da
na|e{ rje{enje, neko novo, neo~ekivano, izvanzemaljsko, da spoji{ sve skupa i
znanost i filozofiju i sve to {to poku{ava{... slu{aj me ovamo, nikoga ti to ne bi
zanimalo! Te dimenzije koje ti vidi{, vidi{ ih samo ti, one za druge ljude ni ne
postoje. Ne za–ni–ma–ju ih! Ja te razumijem, i ja sam bio sklon tra‘iti ne{to
vi{e, prije, davno, prije petsto godina, ali to je bio potpuni proma{aj! Ne postoji,
shva}a{? Ne{to {to nikoga ne zanima, to ne mo‘e postojati, barem bi ti, od svih
ljudi, trebao znati da je tako.
— A {to to ljude zanima?
— Stanovi — spremno je odgovorio Cima. — Stanovi, auti, titule, pakosti...
takve stvari. Velike, koje su opravdanje za male. Malih je vi{e.
Profesor je ostao zate~en.
Cima je o~ito pro{ao {to{ta, znao je da jest, ali nije znao da se u tolikoj
mjeri po~eo prezirati. Da su ga uni{tili. I tad se Profesor sjetio jednoga njihova
razgovora, dok su jo{ bili jako mladi, dok je Cima jo{ uvijek bio umjetnik i to
u svojoj najranijoj fazi, kad je sam pisao tekstove za komade koje je onda re‘irao, a Profesor sam jo{ je uvijek vjerovao u newtonovski svemir.
— Problem je jasan — ‘alio mu se tad Cima — ‘eli{ li ne{to re}i, mora{
upotrijebiti ljude, glumce, ljude koji glume druge ljude. OK? A da bi to izgledalo stvarno, mora{ tekst barem jednim dijelom pribli‘iti ‘ivotu. I eto te, gotov
si! Ne odustaje{ od svoje namjere, htio bi ispri~ati ne{to va‘no i ne{to iz sfere
»iznad«, a ima{ likove koji su nu‘no debili, jer su ljudi, i ~iji ‘ivoti su bezvezni,
nepotrebno zapetljani i optere}eni. Razumije{, ‘eli{ ne{to re}i, prenijeti poruku, natjerati ljude na put, a onda pi{e{ o ru~cima i ljubavnicima i naslije|enim
odnosima. Iznosi{ dijaloge u kojima ljudi naizmjeni~no govore. Takav je moj
zanat. Stra{an! Sam kanal za umjetnost ne valja. Umjetnost ne mogu opisati
223
224
ni rije~i, ni boje, niti i{ta {to ima veze s obi~nim ‘ivotom. Isto kao kod tebe,
ra~un ne mogu opisati brojevi.
Sjetiv{i se toga, u toj ~udnoj ve~eri koja je stajala izme|u njih i izvrtala
smisao svake izre~ene i neizre~ene rije~i, Profesor je prvi put skupio snage
priznati samome sebi: brat mu je dao ideju! Klju~na ideja njegova rada, nije
bila sasvim njegova. Ali to je bio onaj stari brat, odnosno mladi. Onaj koji jo{
nije povukao crtu.
— A sad stvarno moram i}i — prekinuo ga je Cima u sje}anjima. Stajao je
u hodniku s fenom u ruci ~iji se kabel vukao po podu, i sam je izgledao kao
lik iz neke svoje davne predstave, manje prepotentno, a vi{e nekako jadno.
— Nisi u pravu — rekao mu je Profesor, ohrabren njegovom jadnijom pojavom (razgovor izme|u dvoje ljudi uvijek je neka vrsta natjecanja). — Ivana
ne{to zna. — A onda je dodao, vi{e u {ali: — Morao bih to ispitati, pa bi ti
stvarno mogao preuzeti Teu na neko vrijeme.
— Sad ti je dojadila pa je uvaljuje{ meni?! — nasmijao se Cima. — Misli{
da te ne poznam?
— Ne krivim te — viknuo mu je s vrata. — Kome ne bi dojadila...
Zalupio je sna‘no, mu{ki, gotovo kao Ivana.
Ostav{i sam u dnevnom boravku, Profesor je istog trena prionuo na posao.
To mu je barem bila namjera. Sjeo je na pod, razastro hrpu papirnatih traka
ispisanih rukom i stao pasivno buljiti u njih, poput lo{ih |aka. Poku{avao je
misliti na Cimu, na njegove rije~i za koje je znao da su pogre{ne, ‘elio ih je na
neki na~in iskoristiti da i svoju pogre{ku napokon izvu~e na vidjelo, ali nije bio
u stanju. Ne te ve~eri. Bliska budu}nost pritiskala ga je s gornje strane sume,
beskona~nost se pretvarala u nju i on to nikako nije mogao zaustaviti. Tea i
Noa uskoro }e se useliti u stan ispod njega. Nije je uspio odbiti, nije na to vi{e
imao pravo.
A Ivana? Ivana }e valjda oti}i.
Le‘ala je na krevetu i promatrala svoja stopala. Tea. Bila su prljava. Cijeli je
dan hodala po ku}i bosa, bilo joj je vru}e. Jo{ uvijek je grijala, zbog Noe, iako
vani vi{e nije bilo tako hladno, iza njih je bila jo{ jedna vrlo blaga zima. Rastava braka se okon~avala. Ili mo‘da nije grijala zbog Noe? Mo‘da joj se samo
svi|alo hodati bosa, samo u ga}icama, mo‘da je ‘eljela da njen ‘ivot barem na
jedan jedini dan pripada samo njoj?
@an se odselio natrag svojima. Tako su se dogovorili, dao joj je {est mjeseci
vremena kako bi mogla na miru razmisliti o svemu. [est mjeseci — toliko je
pristojan bio @an. No ona je ve} bila odlu~ila, polako je spremala stvari u kutije
i u glavi ih razmje{tala po prostorijama Profesorova stana (imala je tlocrt zalijepljen iznad no}nog ormari}a). Noa }e imati svoju sobu i kupaonicu. Sve }e
lijepo urediti. Planirala je svaki detalj, nije se osje}ala krivom, naprotiv, osje-
}ala je neko pozitivno uzbu|enje, kao da se ponovno sprema na studije ili
ne{to jo{ bolje, jo{ mla|e... na maturalac, recimo.
— Kao ljudi, imamo pravo bezbroj puta po~eti ispo~etka — bio joj je jo{
davno rekao voditelj te~aja za pobolj{anje kvalitete ‘ivljena, koji je upisala {to
od o~aja, {to od dosade. — Treba samo imati volje napraviti prvi korak.
Ustala je i oti{la do kuhinje, Noa se uskoro trebao vratiti iz {kole, pripremit }e mu slane pruti}e sa sirom i zeljem. Da, tako je, tako mora biti — razmi{ljala je, sve }e podrediti njemu. Jednom kad po~ne ispo~etka, kad vi{e ne
bude imala razloga za tugu, sin }e joj postati centar ‘ivota. Mali kraljevi}! Ribala je sir grubim ribe‘om i u sebi ponavljala te rije~i: — Da, tako je, tako
mora biti.
U isto to vrijeme, Ivana je razgovarala na telefon, a Profesor ju je prislu{kivao. Vi{e se nije ni trudio sakriti svoju prisutnost u telefonskoj vezi: kad bi
mu do{lo da se naka{lje, naka{ljao bi se, kad bi Ivana ili sugovornik izvalili
ne{to smije{no, nasmijao bi se. No, telefonsku je slu{alicu uvijek poklapao tu‘an; znao je da }e ti razgovori uskoro zavr{iti, da }e Ivana oti}i nekamo drugdje,
nekome drugome... Mogao je to sprije~iti, naravno, bio je vlasnik stana, a Tea
ga je toliko obo‘avala da bi ve} nekako prihvatila svaku njegovu odluku, ali
nije to ‘elio.
Stanovi su gospodari ljudi.
Neka oni odlu~e umjesto nas, neka prostor proguta koga ‘eli progutati.
— Jedna cura mi ka‘e da treba jesti 120 grama malina na dan — rekao je
neznanac Ivani. Koja sad cura?, mislio je Profesor. Neznanac nije bio ba{ sasvim neznanac, ne vi{e, njegov glas ve} mu je neko vrijeme bio dobro poznat.
Bio je to onaj tre}i, onaj zlo~esti.
— Ta koli~ina — nastavio je zlobno — navodno ima sna‘no antikancerogeno djelovanje.
— Ne vjerujem — spremno mu je odgovorila Ivana. Nikad prije prema njemu nije bila tako o{tra, Profesor je iz nekog razloga to osjetio kao vlastiti
uspjeh.
— Ne vjeruj, ako ne}e{. Ali bilo je na svim televizijama.
— Bio je i Will Smith, pa ne vidim da smo se svi srozali.
— Ne budi bezobrazna! — viknuo je zlo~esti (Profesor se cijeli stresao).
— Ne shva}am koja je poanta te pri~e — povikala je i Ivana. — Da trebamo jesti maline kako ne bismo crknuli, ili {to?
— Ti bi radije crknula?
— Mislim da je to gotovo jednako kao i jesti maline.
Neznanac je na trenutak za{utio. Gotovo se ~ulo kako tamo negdje, na nekim stranim koordinatnim to~kama, kipti od bijesa. Ali Ivana je shvatila prije
nego Profesor: u ovom sustavu, ovdje, on je bio bezopasan.
— [to su to uop}e maline? — pitao je naposljetku. Na trenutak, na jednu
jedinu sekundu, i glas mu je zazvu~ao sasvim benigno. — Kako izgledaju, zaboravio sam...
225
226
Iz ~ista mira, Tea je osjetila sram {to tako razgoli}ena stoji u kuhinji i priprema jelo koje }e jesti njen mali kraljevi}. Kako bestidno! Sir joj je ispao iz
ruke, ‘uti sir na ne~istim plo~icama, a ona je pojurila prema sobi ne podignuv{i ga, mu~nina ju je obuzela, bila bi se ispovra}ala da ga je samo dodirnula.
Bauljala je kroz hodnik tra‘e}i vrata svoje sobe (u glavi je imala krivi tlocrt), i
tad je, da stvar bude gora, ugledala svoj odraz u velikom hodni~kom zrcalu.
Bosa i u ga}icama, raspu{tene kose. Zastala je par trenutaka, kao da se prvi
put vidi, kao da to nije ona, Tea Mils, supruga i majka. Nije bila lo{a, to sigurno ne, bolja od prosjeka, dakako, ali onda opet... nije vi{e bila jako mlada, ko‘a
joj je izgubila sjaj, lice zavodljivost, grudi nekada{nji savr{en oblik, oblik koji je
sve ~inio mogu}im. Tako }e to i}i od sada pa nadalje, klizit }e po putanji propadanja, najprije vi{e ne}e biti mlada, onda ni po‘eljna, i naposljetku ni ‘iva.
Vidjela je smrt na svome tijelu i u svojim o~ima, pravu pravcatu smrt.
— Ja umirem — zabezeknuto je izgovorila. — Umirem...
Da. Bila je u pravu. A u zadnje vrijeme se tako lijepo uspjela zavarati, pravila se mladom, mladom i hrabrom, spremno je odbacivala jedino {to je dotad
imala: sigurnost. @an je nikad ne bi ostavio, u to je bila sigurna, i jo{, nikad je
ne bi prevario ni ponizio. S njime je mogla ostati do smrti, takav je to trebao
biti brak. I mogla je, da joj se samo malo manje gadio.
— [to ja znam o Profesoru? — pro{aputala je, obra}aju}i se umiru}oj ‘eni
koja ju je gledala iz zrcala.
Znala je jako malo. Znala je da je drag i {utljiv. Nije uop}e bila sigurna da
ju je volio.
— [to su to maline? — ponovio je zlo~esti Ivani.
Ovaj put je ponovno zvu~ao stra{no, Profesor je zagrizao slu{alicu. Ali Ivana je ostala mirna, bila je apsolutna carica.
— To je ono {to ja ne volim — odgovorila je, bezvoljno.
— A–ha! — jedva je do~ekao zlo~esti. — Misli{ rad, odgovornost, dru{tvo,
‘ivot, obveze, obitelj, blagdane... Jesu li to te tvoje maline?
— Odjebi!
Linija se u trenutku prekinula, zlo~esti je poklopio.
Nije znao ni{ta o njenoj pro{losti, sinulo je Profesoru, nije znao je li Ivana
postojala prije nego ju je upoznao, a ako i jest, kako je to izgledalo? Na koji
na~in je postojala?
Za Teu je znao, jer Tea je imala Nou. Tea je morala postojati. Ali trenutno
nije mislio o Tei. Nitko nije o njoj mislio, nitko osim njenoga vlastitog djeteta.
Tako je bilo i po{teno, u neku ruku. Ljudi se i ra|aju zato {to je netko bio
usamljen.
Odjenula je trenirku. Pokupila je sir s poda i bacila ga u sme}e, bit }e dosta ono {to je ve} naribala, dodat }e vi{e zelja, Noa ne}e ni primijetiti. Uskoro
}e zazvoniti, on, kraljevi}, zazvonit }e pla{ljivo i pristojno kako ga je i nau~ila,
imao je tako male prsti}e. Opet je osjetila mu~ninu, ne{to ju je gu{ilo, prvi put
otkad je @an oti{ao nije vi{e bila tako sigurna u svoje odluke, krivnja ju je
sustizala, a skupa s krivnjom dolazio je i strah. Noa je volio @ana, u to uop}e
nije bilo sumnje, sva mala djeca vole svoje roditelje. Volio je i nju. Ali {to }e
biti kasnije, kad odraste, kad slo‘i onih 5990 i ne{to puzzli i shvati da onih
nekoliko komadi}a nedostaje, ho}e li je zbog toga mrziti? Nije imala {anse, postalo joj je jasno, nije uop}e postojao na~in na koji je ona kao majka mogla
uspjeti. Slike koje sla‘u djeca nikad ne mogu ispasti potpune, previ{e je slu~ajnosti u igri, previ{e kaosa. Vjerojatno }e ih na kraju nedostajati i vi{e od nekoliko, puno vi{e, ~ak dvadeset ili trideset.
Ruke su joj postale skliske, znojne, gledala ih je kao da nisu njene, zglobovi na tim rukama bili su previ{e kvrgavi, ko‘a pretanka, ispucala, prebijela
(vene su se prozirale), ispucala od zime. Trebala bi lakirati nokte. I na nogama
isto. Uskoro }e se preseliti ispod Profesora, morat }e se ponovno navi}i biti
uvijek uredna i lijepa, kao u prvim danima braka. Samo {to to ne}e biti brak,
osje}ala je, iako se uvjeravala da ne osje}a tako. Jer trebao joj je brak, novi
brak, pravi ovoga puta, i novo dijete, da, svakako, curica mo‘da. Trebalo joj je
da se sva pro{lost joj jednom izvrti, samo ovoga puta u nekoj mnogo boljoj verziji. Za drugo nije ni znala da mo‘e postojati, osim vlastite pro{losti.
Imala je mnogo pro{losti iza sebe, previ{e, reklo bi se. Ivana je nije imala
nimalo.
Sjede}i za svojim papirima, bulje}i u ~lanove jednad‘bi koji su tek u njegovoj glavi po~injali sli~iti na ono {to trebaju predstavljati, a na papiru su bili
samo neuredna plava tinta, Profesor je razmi{ljao: Koliko je pro{losti potrebno
da bismo postali stvarni?
Na dan Profesorova ro|endana, udarila je nezapam}ena oluja. Ki{ilo je, sijevalo, na mahove je padao i grFd, bila je to jedna od onih oluja kojima ljeto
najavljuje svoj dolazak u velikom stilu, za kakve su stari ljudi govorili da dolaze u tri navrata i da je svaki sljede}i sna‘niji od prethodnoga. Gledao je kroz
prozor i ~ekao da netko zazvoni. U ruci je dr‘ao ~etiri napola pro~itane knjige
i traku od par metara ispisanu vlastitom rukom, s mno{tvom zbr~kanih simbola i brojeva. Radio je ~ak i na svoj ro|endan, iako se to ba{ i nije moglo
nazvati radom, ve} du‘e se vremena nije micao s mjesta. Kojim god da je na~inom i{ao, uvijek je dobivao isto, jedan te isti sustav beskona~nih jednad‘bi bez
rje{enja, istu besmislenu tvrdnju, koja je trebala sadr‘avati sve. Da, sve je uklju~io u nju, svaki aspekt opipljivog i neopipljivog, ‘ivog i ne‘ivog, mogu}eg i
nemogu}eg, ali takav sustav uporno nije kolabirao u jedan jedini broj, pa makar i promjenjiv, nije davao izlaz. Stoga se vratio ~itanju, ~itao je sve {to mu
je do{lo pod ruku, a najvi{e novije znanstvene ~lanke i religijske rasprave, uvidio je kako su drugi u teoriji polja oti{li puno dalje od njega, ali oni su previ{e
toga putem odbacili, zanemarili, dok je on sve ~lanove zadr‘ao. Nekad ih je
imao sedamsto, a sad je to ve} pre{lo u gotovo sto tisu}a. S time da je u zadnje
vrijeme, u zadnjih mjesec dana napravio odlu~an korak: vi{e od polovicu ~lanova u~inio je neovisnim o vremenu. Ve}ina ~lanova mora biti prostorna. Nema
druge. Gotovo je bio siguran da ih je dobro definirao. Problem, dakle, nije u
227
228
~lanovima samim, ve} u njihovu me|usobnom odnosu. Trebao mu je novi na~in kako da sve pove‘e, ne onaj koji su forsirali u modernim popularno znanstvenim knjigama, ve} sasvim fundamentalni na~in, toliko jednostavan da ga
se jo{ nitko nije ni sjetio otkriti. Nekako je slutio da pogre{ka le‘i u odnosu
prostora i vremena, u jo{ nedokazanoj superiornosti prostora nad vremenom.
Mo‘da se i brojevi mijenjaju ovisno o prostoru? Mo‘da jedan ne evoluira s vremenom u dva, mo‘da je jedan uvijek jedan na istom mjestu, a tek na drugom
mjestu mo‘e postati dva?
— Vrijeme je bez veze — govorio je sam sa sobom. — Njegova jedina snaga le‘i u beskona~nosti. A beskona~nost }e uskoro postati uhvatljiva...
^itao je, dakle. I pri tom je napeto oslu{kivao zvonce na vratima, toliko
napeto da mu se stalno ~inilo da netko zvoni, jurnuo bi na vrata, ali tamo nije
bilo nikoga. Bio je to stan, stanovi imaju vlastite zvukove. Tu, na tom mjestu,
u njegovu stanu, prostor je po~eo otkrivati svoju pravu prirodu. Nekako se nadao se da }e prva do}i Tea, ona je jedina znala koliko mu je to~no godina, ona
je rekla da }e mu ispe}i tortu, ona ga je zasigurno jedina i voljela. Ali mogao
je do}i bilo tko, pozvao ih je svih, nije bilo smisla skrivati ih jedne od drugih,
neka se suo~e.
Ro|endani uvijek sa sobom donose neke odgovore. Mo‘da nas vrijeme zbilja ~ini pametnijima, ili je i to zasluga prostora?
Suprotno ‘eljama, prvi je do{ao Cima. Nije mu donio poklon, nije mu ~ak
ni ~estitao, uletio je u stan s cigaretom u ustima i ko{uljom koja mu se izvukla
iz hla~a, bio je vidno mamuran.
— Jesi {to skuhao? — pitao ga je, pu{u}i dim na nosnice.
Profesor ga je za~u|eno pogledao.
— Skuhao?
— Da, tako se to obi~no radi kad pozove{ nekoga na ve~eru.
— Nemam pojma — zbunio se ovaj.
Cima je krenuo prema kuhinji, tresu}i pepeo po podu.
— Ja }u ti pomo}i. Ima{ li mesa? Ili barem {pageta? I gljiva?
Umak je ve} bio skoro gotov kad su Tea i Ivana zajedno pozvonile. Zvonile
su samo jednom, Tea je znala {to je pristojno.
Ugledav{i ih na vratima, Profesor se ozario. Tu pred njegovim vratima, jedan je postao dva (a dva je izgledalo puno bolje nego jedan). Tea je imala na
sebi plavu haljinu s velikim dekolteom i ispeglanu kosu, jutro je provela kod
frizera, pramenovi su joj bili osvje‘eni. Ivana je na{minkala usne ‘arko crvenom bojom, a one zavijene kutove prekrila je puderom, {to joj je dalo neki
isto~nja~ki {tih — izgledala je kao gej{a. Bile su lijepe, i jedna i druga, Tea
mo‘da i mrvicu ljep{a, ali Ivana definitivno samouvjerenija u dr‘anju.
— Sretan ro|endan! — bacila mu se Tea oko vrata. U ruci je nosila tortu
poklopljenu plasti~nim zvonom na koje je bila zataknuta ru‘a.
— Od malina je — rekla je pru‘iv{i mu je. — Nisam ba{ sigurna voli{ li
ih, ali Noa i ja ih volimo.
— Krasno — komentirala je, vi{e za sebe, Ivana.
Tek je u tom trenutku Profesor ugledao malo dje~je lice kako proviruje iza
Teine lijeve noge. Jedan je, dakle, postao tri. Tein plan se izjalovio, mali je tu
ve~er trebao prespavati kod @ana, ali ovaj je u zadnji tren javio da je prehla|en, da {mrca i da je bolje da mu ne dovodi dijete.
— Kako se re~e? — rekla je Noi, dovukav{i ga za majicu tik ispred Profesora.
— Sretan ro|endan, stri~ek — procvilio je on.
Ivana mu je donijela kilu {e}era i litru mlijeka. Predala mu je to u vre}ici
od Konzuma, unutra je jo{ bio ra~un.
— Zaboravila si? — podsmjehnula joj se Tea.
— Ni{ta ja nisam zaboravila — odgovorila joj je ona, otresito.
Pet ljudi, dakle. Ivana, Profesor, Tea, Noa i Cima. Pet likova ogra|enih
zidovima, u stanu koji je nedavno i sam o‘ivio.
Da je to bio neki drugi prostor, drugi stan, bi li onda i oni, ljudi u njemu,
bili neki drugi?
Kad se sve zbroji i oduzme, prostor je taj koji nas odre|uje, zidovi su ti koji
nas dr‘e da se jednostavno ne raspr{imo zrakom. Isto je i sa pticama.
Sjeli su za stol. Cima je dovr{io nekakve jalove {pagete, Tea je postavila
tanjure i za~inila salatu. Ivana se udostojala dignuti s kau~a tek kad je sve bilo
gotovo. Noa je pio Coca–colu i odbijao je da mu i{ta stave na tanjur. Profesor
je po~eo jesti zadnji, kad je Ivana bila ve} skoro gotova, trpala je brzo, {pageti
su joj visjeli iz usta i ona ih je otkidala zubima ili, ako su bili kra}i, usisavala.
Sve {to se prije dogodilo, u tom je trenutku prestalo biti va‘no. Pro{lost je
nestala, izbrisana kao gumicom, pri~a je po~ela ispo~etka, tu, ba{ na ovom mjestu. ^etiri ~ovjeka i jedno dijete sjedili su u stanu u predgra|u i jeli. ^etiri
~udaka i jedno dijete. Koliko ima takvih stanova, koliko ima takvih ljudi i svi
su odreda ~udni, ludi i nesretni. Takva smo vrsta, luda i nesretna.
Mo‘da je laboratorij ipak pravi? Mo‘da je svaki laboratorij pravi, i {to je jo{
va‘nije, svaki isti.
Uzmi bilo koja ~etiri ~ovjeka i vidjet }e{ sljede}e: jedan }e razvijati neke
svoje teorije, jedan }e biti opsjednut ljubavi i potomstvom, jedan }e mrziti sam
sebe i jedan }e biti potpuno lud.
— Netko je vrlo gladan... — nasmijala se Tea, gledaju}i Ivanu kako kruhom skuplja zadnje ostatke umaka s tanjura.
— Ajde da se barem nekome svi|a moja kuhinja — rekao je Cima, bezvoljno.
Ivana ga je prostrijelila pogledom.
— Nemojte mi se ni obra}ati!
— [to sam ti ja sad skrivio? — planuo je ovaj.
Profesor se nije ‘elio mije{ati. Promatrao je Ivanu ~ije lice se promijenilo,
i to ne samo zbog pudera na kutovima usana. Pomalo je nalikovala njemu samome, ali i Tei, i Cimi... zapravo, sva su se njihova lica pod svjetlom slabe
229
230
plafonske lampe izmije{ala, postala sli~na, kao da su dio jednog jedinog ljudskog lica; njegova ~etiri krajnja oblika.
— Ubija vas to, ha? — rekla je Ivana Cimi, s dozom ga|enja. — [to ste bili
redatelj, a sad ste nitko i ni{ta?
Svi su je upitno pogledali, nije im bilo uop}e jasno {to sad time ‘eli re}i.
— Ne bih ba{ rekla da je Cima nitko i ni{ta... — poku{ala ga je obraniti
Tea, ali Cima ju je hitro prekinuo, uhvativ{i je ~vrsto za ruku.
— U pravu si, Ivana, ja jesam nitko i ni{ta i svjestan sam toga. A je li me
to ubija, odgovor je ne! Ja sam jedno bogato, samozadovoljno nitko i ni{ta. I to
sam oduvijek i ‘elio biti. Zadovoljna?
— Koji ste vi kreten! — zakolutala je ona o~ima.
— Hvala. Uostalom, kao da je biti redatelj neka referenca...
— Tu se sla‘em s vama, ali svejedno vam ne opravdavam {to ste od toga
odustali. ^ovjek se nema pravo srozavati. To bi trebali dodati u va{e zakone.
— Dobro, Ivana, kako ho}e{.
— Vi me uop}e ne ‘elite slu{ati, kakvu onda {ansu ima ovaj razgovor?
— Nikakvu. Tvoje me mi{ljenje niti malo ne zanima.
— Idite k vragu!
— Ivana, zaboga — poviknuo je Profesor.
— Svi mi idete na ‘ivce! — povikala je ona jo{ ja~e. Bila je na rubu pla~a,
bila je gotovo neprepoznatljiva.
Oluja je dostigla zadnji stupanj ja~ine. Ki{a je udarala po prozorima kao da
‘eli u}i unutra, munje su rasvjetljavale nebo pravilnom frekvencijom, gromovi
su pucali kao da je svaki udario ba{ u krov Profesorove zgrade.
Tea joj se obratila, mirno i maj~inski (iako su vjerojatno bile vr{njakinje).
— Vidi, Ivana, danas nije dan za tako te{ke rije~i. Danas trebamo slaviti!
A tu je i Noa, slu{a te, a ja ne bih htjela...
— Trebamo, trebamo, trebamo! — prekinula ju je Ivana naprasito. — A
{to onda ako se meni to ne da, ako se meni danas ba{ ne da slaviti?
— Pa danas je ro|endan...
— I ne samo meni, ne da se ni Profesoru, kako ne vidi{? Do{li smo ovdje
samo radi tebe, shva}a{?
— Radi mene?
— Nego radi koga? Ti uvijek zna{ {to bi trebalo. Ti si kraljica onoga {to bi
trebalo! I Cima skupa s tobom. Zato i jeste tako sretni i zadovoljni...
— Ma nemoj mi re}’— usprotivila joj se Tea. Imala je vrlo visoki glas kad
se ljutila, Cima je to nalazio smije{nim. — A ti si kao sretna?
— Ja barem radim ono {to mi se prohtije. I nisam sretna, u pravu si, ali
sam barem nesretna na jedan kvalitetniji na~in. Nemogu}e je biti sretan, Tea,
to si barem ti trebala ve} shvatiti. Ali je mogu}e biti svojeglav. I to je jedino
po{teno.
— Gdje je ta torta? — prekinuo ih je Profesor, namjerno. — Mo‘da bi mali
htio komad?
Ivana je demonstrativno ustala od stola i prebacila se na kau~. U pogledu
torte ve} se bila izjasnila. Tea ju je donijela na stol, Profesor joj je na tome
zahvalio. Uzeo je no‘ kojim su do tad rezali kruh i zarezao je, ali nije i{lo, nije
uspio odrezati ni kri{ku. Tea ju je o~ito predugo pekla, biskvit na dnu torte bio
je tvrd kao kamen. Cima je oti{ao po drugi no‘ u kuhinju. Tea se ispri~avala,
Noa je kri{om lizao {lag s vrha.
— Koja smo mi ekipa! — komentirao je Cima cijelu situaciju.
Na kraju, kad je ki{a ve} minula, a njeno mjesto preuzeo vjetar, ipak su
uspjeli narezati tortu, kri{ke su bile debele, druk~ije nije i{lo, nitko nije uspio
pojesti svoj komad do kraja. Nije to bilo samo zbog biskvita; maline tu ve~er
nikome nisu pasale.
Okrenuta le|ima i na kau~u, Ivana je ispunjala prostoriju svojom prisutno{}u, Cima je to osjetio i povukao se u kuhinju, Tea se tako|er poku{ala brzo
izvu}i.
— Do|i, Noa, idemo dolje, pokazat }u ti gdje }e biti tvoja nova soba.
— To nije tvoj stan — dobacila joj je Ivana s kau~a, ljutito. — To ne}e biti
njegova soba!
Tea joj je pri{la dva–tri koraka bli‘e, u njoj se budila ona ‘ena koja je znala {to je karburator, s kojom nitko nema pravo tako razgovarati. Profesor se
tako|er pribli‘io, mislio je da }e se njih dvije potu}i, nije bio jedan od onih
mu{karaca kojemu bi to bilo zabavno. Uostalom, ne bi se tukle zbog njega,
tukle bi se zbog prostora, zbog tri ultimativne dimenzije.
— Nije ni tvoj! — odbrusila joj je Tea.
Ivana se pobjedonosno nasmijala. Prebacila je noge preko naslona kau~a,
Profesor je tek tad primijetio da na nogama ima dvije razli~ite cipele. Na prvi
pogled, dodu{e, izgledale su sli~no, obje su bile crne i ravnih potplata, ali jedna
je bila zatvorena zimska mokasinka, a druga lagana baletanka s kop~om u
obliku ma{nice. Jednostavno je bila previ{e ~udna, ~ak i za njega.
— Jest, moj je — rekla je polako i mirno. — Profesor }e mi ga ostaviti, to
je njegova ‘elja. To je ono rje{enje koje mu nedostaje (na te rije~i Profesor se
skamenio). A ti }e{ zavr{iti bez igdje i~ega!
— Ti to zna{, jer...
— Jer jednostavno znam, razumije{, tako je.
Tad se Tea kona~no rasplakala. Opet je bila ona obi~na ‘ena, ona koja brine je li joj lanjska jakna iza{la iz mode, jesu li joj nokti lakirani, a {i{ke prekratke. Ivana je na to samo slegnula ramenima, Profesor je zagrlio Teu i uzeo
je tje{iti. Prasak se oglasio iz kuhinje, nije to bio grom, Cima je slomio zdjelu
koju je Profesor najvi{e volio. On i Tea pojurili su tamo, Cima ih nije ni primijetio kad su mahnito uletjeli u kuhinju; stajao je iznad krhotina na podu, bulje}i u njih kao da ne shva}a {to se dogodilo. Izgledao je potpuno tupo.
231
232
Odjednom su ostali sami. Profesor i Ivana. Tea je morala oti}i, Noa je zaspao,
Cima joj je pomogao nositi ga do auta.
Ugasio je svjetlo i odgrnuo zavjese, vjetar je fijukao podi‘u}i latice cvije}a i
najlonske vre}ice, munje su i dalje {arale nebom, na mahove se ~inilo kao da
je dan. Neko je vrijeme nijemo buljio kroz prozor. Onda je sjeo do Ivane na
kau~ i u polumraku potra‘io njenu ruku.
— [to je s tobom, Ivana, {to si tako nervozna? — pitao ju je, plaho poput
curice.
Ona se okrenula prema njemu, munja je taman rasvijetlila nebo, tek je tad
primijetio da su joj o~i vla‘ne od suza. Puder na kutovima usana joj se izbrisao, izgledala je kako je uvijek i izgledala: kao da se smije.
— Nisam ja nervozna — rekla mu je, mirnije nego prije — ve} ste to vi.
Odnosno, ja sam nervozna zato {to ste vi nervozni.
— O ~emu govori{, Ivana?
— Ne morate me vi{e zvati tim glupim imenom. Muka mi je od njega!
Gotovo je s tim.
— Nego kako }u te zvati? — upitao je, za~u|eno. Ivanin glas zvu~ao mu je
druk~ije, dublje, bio je to mu{ki glas, po boji sli~an ~ita~ima vremenske prognoze ili spikerima na radiju, profesionalan.
— Zovite me kako god ho}ete — slegnula je ramenima. — Ja nisam stvarna. Ja sam samo metafora. Katalizator va{ih ideja. Ali, {to je najbolje od svega,
ni vi niste potpuno stvarni!
Profesor se nasmijao.
— Ivana draga — pre{ao joj je rukom po licu — ti si nas pobrkala s tvojim
telefonskim prijateljima!
Ona je na to zakolutala o~ima, po tko zna koji put te ve~eri. Svi su joj
zbilja i{li na ‘ivce, ~ak i on.
— Ne, ne shva}ate, ba{ ste retardirani... — povisila je ton. — Mi smo sporedni likovi u pri~i o Tei i Cimi, oni }e se na kraju vjen~ati, to je ta pri~a. On
}e je varati, ona se ne}e htjeti drugi put rastaviti i na kraju }e se posvetiti
nekom hobiju. Takvi ljudi postoje.
— A mi ne postojimo?
— Nisam to rekla. Rekla sam da nismo stvarni. ^uli ste ve} za stvarnost,
maline i te spike?
Nije ni{ta odgovorio, samo ju je pogledao daju}i joj do znanja da ju je izgubio.
— Nije bitno — brzo je odustala. — To ionako nije va{a briga. Rekla sam
vam ve}, vi samo djelomi~no niste stvarni.
— Blago meni.
— Slu{ajte me ovamo. Vi ra~unate, zar ne?
Klimnuo je glavom.
— Zanima me jedna stvar. Mo‘e li nam va{ ra~un re}i kad }emo umrijeti?
I jo{ va‘nije od toga — glas joj je postao nepodno{ljivo tajanstven — mo‘e li
nam re}i za{to?
Profesor je tra‘io rije~i kojima bi je zadovoljio. On, ~ovjek od skoro dva
metra bojao se ‘ene od jedva pedeset kilograma.
— Trebao bi mo}i — rekao je naposljetku — kad bi bio to~an.
— Nije to~an?
— Mo‘da i jest, ali nema rje{enja. — Onda se tek sjetio: — Ali ti si ve~eras
govorila o rje{enju...?
To ju je naljutilo.
— Evo njega opet! — odmakla se na svoju stranu kau~a. — Trebam li vam
nacrtati ili {to? Nisam ja govorila, vi ste mislili o rje{enju! Ve~eras ste shvatili
jednu sitnicu u kojoj ste pogrije{ili. Do sad ste mislili da je ovaj stan klju~an,
je li tako, da se ne raspr{imo zrakom, ali nije, na‘alost, bili ste u krivu. Klju~an
je ovaj stan ispod. Moj stan.
— Rje{enje je, ka‘e{, u stanu? — rekao je Profesor, polako joj se primi~u}i.
— Nisam ja to ba{ tako mislio...
Sad su ve} oboje sjedili na jednoj polovici dvosjeda, na mjestu predvi|enom
za jednu jedinu osobu.
— A nego gdje bi bilo? Kupi stan. Ukradi stan. Na bilo koji na~in do|i do
stana. To su ljudi. A va{ ra~un je namijenjen ljudima, zar ne? Stvarnim ljudima.
— Tvoj stan, dakle...
— Nisam mislila ozbiljno, kad sam ga tako nazivala. Htjela sam samo iznervirati Teu. Stanovi ionako nisu ni~iji.
— Ako ‘eli{, ja }u ti ga ostaviti...
— Ne, budalo, to je bila {ala. Ne brinite za mene, ja }u nestati iz pri~e.
Uselila sam se u jesen, a u jesen }u i oti}i. Sve je to kao jedna te ista jesen,
jedino mali Noa raste, jedino bi on rekao da je druk~ija.
Iz ~ista mira je ustala, zakop~ala vestu do grla i krenula prema vratima.
— A sad moram i}i — dobacila mu je iz hodnika (mokasinka je lupkala po
parketu). — Umorna sam.
Netko je umro — ta je misao probudila Profesora.
A tko bi u njihovoj pri~i mogao umrijeti, doktori prava ne umiru, ‘ene ljubavnice tako|er, mala djeca sigurno ne.
Ivana je umrla.
Pogledao je na sat, florescentne kazaljke pokazivale su 3 ujutro. Koliko je
to uop}e? — pomislio je jo{ uvijek snen. — Je li 3 prekasno? — Ustao je kao
233
234
oparen, navukao ku}ni ogrta~ i ~arape, na brzinu isprao o~i hladnom vodom i
sjurio se dolje poput manijaka.
Ivanin stan bio je otklju~an. U{ao je polako, unutra je bilo hladno, bila je
jesen (zaista!), ona je o~ito zaboravila zatvoriti prozor.
— Ivana — zazvao ju je oprezno.
Nitko nije odgovarao.
Mjesec je bio jak, nije bilo potrebe paliti svjetlo, kretao se stanom napamet,
boja svih stvari i zidova bila je sivkasto plava. Na trenutak je pomislio da je
pogrije{io, da ga je instinkt prevario. Sigurno je rije~ o ne~emu sasvim trivijalnom, mo‘da se jednostavno zadr‘ala dulje na nekom izlasku, zaboravila na vrijeme, mladi to danas rade, a Ivana je bila mlada. Skoro se vratio gore, bilo mu
je neugodno {to obilazi njen stan bez dopu{tenja... No, tad ju je ugledao! Visjela
je sa stropa dnevnog boravka, oka~ena o propelu ventilatora koja je (tek je sad
primijetio), tiho, ali uporno {kripala. Ona, Ivana, u hla~ama na kockice i turskoj majici bez rukava s resicama i dukatima. Jedna cipela joj je bila ispala na
pod, druga se jo{ dr‘ala na vrhu no‘nog palca. Lice joj se nije vidjelo ispod
kose, glava joj je bila naguta naprijed, prelomljena u vratu i be‘ivotna.
Profesor se skamenio. Na prvi mah gotovo mu je do{lo da se okrene i pobjegne.
— Ubojstvo ili samoubojstvo? — promucao je, osjetiv{i kako ga po~inje
obuzimati dotad nepro‘ivljena bol. [irila se nekud odozdo, iz dubina, kao da
mu je netko zario no‘ u ‘eludac i sad ga nastavlja parati dalje, po pola, prema
gore i dolje odjednom.
— Ili ubojstvo i samoubojstvo?
Bilo je to prije nepunih tjedan dana, sjetio se, Ivana je pri~ala s nekim preko telefona. Mo‘da je to bio i onaj zlo~esti, nije ga vi{e mogao prepoznati, ne
otkad ga je ona nadja~ala.
— Mrzim jednu ‘enu — tako je zapo~ela.
— Ti svakoga mrzi{... — nasmijao se sugovornik.
— Pa da! — uskliknula je ona. Bila je neobi~no vedrog raspolo‘enja, s obzirom na rije~i koje je izgovarala. — Kao cjelina, ~ovje~anstvo se mo‘e voljeti.
Ali nikad ne bi trebalo ni jednog ~ovjeka osobno upoznati. (Profesor nije mogao
vjerovati {to ~uje; bile su to njegove identi~ne misli.) Sli~no je i sa zemljopisom.
Svijet izgleda veli~anstveno, kad se o njemu samo razmi{lja. No ode{ li na bilo
koje mjesto na}i }e{ opet prljav{tinu, neugodne vremenske uvjete i budale. Na
karti svijet izgleda sasvim solidno. Jedino na karti... — zaklju~ila je, tu‘nije. —
Zato mi se vi{e i ne da ‘ivjeti.
— U pravu si, ni meni se ne da — potvrdio je neznanac njenu odluku.
— [to predla‘e{? — upitala ga je.
— Predla‘em ubojstvo plus samoubojstvo.
Onda su se oboje smijali.
To je to, govorio je Profesor sam sa sobom, pani~no tra‘e}i drugu ‘rtvu po
stanu. Ubojstvo plus samoubojstvo. Razmi{ljao je tristo na sat i mahnito jurio
okolo, svako malo se sudaraju}i s Ivaninim tijelom koje mu je nekako uvijek
bilo na putu. Tamo–amo, tamo–amo, njihao se le{ poput zvona. Druga cipela
ve} se otka~ila s palca i pala na pod, mu{ka cipela, barem tri broja prevelika.
Profesor ih je obje zgrabio i navukao na noge, ni sam ne znaju}i za{to. Pasale
su mu, broj je bio to~an. Ku}ni ogrta~ odvezao mu se i napola svukao, razvezane cipele klaparale su po plo~icama hodnika i kuhinje, mjesec mu je prosijedu kosu obojio u sasvim sivo, nikad prije nije izgledao tako besmisleno i staro.
Nikoga drugoga nije na{ao u stanu. Provjerio je sve, spava}u sobu, hodnik,
kuhinju i spavaonicu, svih pedeset i ne{to kvadrata koje je Tea u glavi ve}
prenamijenila i obojila u ru‘i~asto. Nigdje nikoga.
Vratio se u dnevni boravak, Ivana se prestala njihati, impuls se istro{io.
— Njen impuls se zauvijek istro{io — pro{aputao je nesvjesno, u tuzi i
nevjerici.
Visjela je tamo mirno, spokojno, poput neke nagrade dohvatljive svakom
tko samo ispru‘i ruku, poput jabuke. Osjetio je potrebu da je dotakne, osjetio
je to sna‘no, vi{e nego kad je bila ‘iva. Krenuo je naprijed, pogled mu se mutio
od mjese~ine i suza, bila je tako blizu, tu, jo{ samo ~etiri, tri, dva koraka... i
tad je po~eo padati. Noga mu se spetljala o tepih, cipela je bila tomu kriva,
padao je polako, kao u usporenom filmu, plivaju}i rukama u zraku i vri{te}i.
Zaustavio se tek kad je udario u nju. Pala mu je u naru~je.
— Tako padamo na svijet — pro{aputao je u ludilu.
Jedva hvataju}i zrak, rukom joj je za~e{ljao kosu prema natrag, nje‘no, kao
da bi je mogao ozlijediti. Otkriveno lice bilo je bijelo kao snijeg. O~i je dr‘ala
zatvorene, kutovi usana i dalje su joj se smije{ili. Izgledala je sasvim sablasno.
— Moramo i}i! — odjednom mu je sinulo.
— Moramo i}i, Ivana — ponovio je i podigao je s obje ruke, kao malu bebu. Bila je lagana, gotovo bez mase.
Iza{li su na ulicu i uputili se u pravcu juga. Prema rijeci. Nije znao za{to
tamo idu, samo je osje}ao da iz nekog razloga moraju sti}i ba{ tamo. Njih dvoje. Nestvarni ljudi. No} je bila jo{ gotovo ljetna, topla i vla‘na, samo je li{}e
pod njegovim nogama ukazivalo na to da je jesen ve} stupila na snagu.
U jesen }u i oti}i.
Noge su mu bile lake, cipele su ga nosile kao da je u njih ugra|en raketni
pogon, Ivana mu nije ote‘avala hod, naprotiv, smije{ila se na njegovim le|ima
kao blesavo dijete i da ih je netko susreo zasigurno bi mislio da se samo igraju.
Ali Profesor je osje}ao smrt. Osje}ao ju je tu na svojim le|ima, ali i u sebi, svud
oko sebe, osje}ao je da je beskona~nost do{la na njihovu razinu, spustila se na
skalu kona~nog i tim svojim ~inom napravila zarez na brojevnom pravcu, odredila mu kraj. Ni{ta nije tu‘no kao kraj, kao smrt, ga{enje svijesti i slijevanje
235
326
svih mogu}ih ishoda u samo jedan. A jo{ je gore {to je taj ishod uvijek, ama
ba{ uvijek, jedan te isti.
— Kako je mogu}e da je tako, Ivana? — {aptao joj je Profesor na uho, a
ona se samo smijala, smijala i nije mu davala odgovora.
— Kako je mogu}e?
Kroz glavu su mu prolazile slike svega {to je ikada vidio, kilometri re~enica koje je pro~itao, jednad‘be koje je zadavao i nije uspijevao rije{iti, i one
koje jest, sve, sve, besmislena moderna fizika, besmislene religije, svjedo~anstva umrlih i o‘ivjelih, pri~e o malim ljudima, teorija brojeva i sve ostale grane
vi{e matematike...
Po~eo je drhtati. Noge su mu klecale, ruke i glava pretvorili su se u drvo
i postali te{ki, mozak mu se pregrijao, ali on je i{ao naprijed, dalje, dalje, prema jugu, sve do rijeke.
Ni{ta {to ima svijest ne bi trebalo umirati. O tome je razmi{ljao.
— Ni{ta {to ima svijest ne bi trebalo umirati... — {aputao je u mraku, jure}i dalje.
Tu je pogre{ka. Odnosno, pogre{ke nema, jer ni{ta {to ima svijest niti ne
‘ivi.
Imala si pravo, Ivana, mi nismo stvarni. Stvarni su jedino oni koji nemaju
svijest. Tako to ide do kraja, do najmanjih dijelova. Kvark nikad nije odlu~io
biti razli~it od antikvarka. ^im bi tako u~inio, on bi umro. Ostali su samo glupi, nesvjesni kvarkovi bez ideja; oni su za‘ivjeli.
Misli su mu navirale kao u {esnaestogodi{njaka na vrhuncu inteligencije,
problem kvantnog promatra~a bio je u sekundi rije{en — promatra~, kakvog su
ga dosad definirali, ne postoji. Svijest treba redefinirati. Smrt treba redefinirati. I ‘ivot isto tako.
Ni{ta {to umire nije ni moglo ‘ivjeti. A ovaj svijet je ‘iv! @iv je jer umiru
samo izmi{ljeni.
Rijeka se pru‘ala pred njima. Zavojita i hladna, duboka, pro{arana mjese~evim
sjajem i svjetlucavim planktonima, bez jasno definiranih rubova. Bila je utjelovljenje no}i, izgledala je kao beskona~nost. Zastao je na njenoj obali, na crti za
koju je on sam odlu~io da je njena obala, ali ne{to je u njemu govorilo da to
ne mo‘e biti kraj. Prostor je presna‘an, moralo je postojati dalje.
Tad je za~uo ne~iji glas.
»Stavi ruku u moja usta«, dolazilo je iz neposredne blizine, » i pro~itat }u
ti sudbinu!«
Ivana se nasmijala, u~inilo mu se, na sekundu je spustio pogled prema njenom licu, pitaju}i se je li mo‘da o‘ivjela, a kad je ponovno podigao glavu pred
njim je stajala ogromna lavlja glava, ona ista koja je prije vi{e od {est godina
gurnula Teu u njegovo naru~je. Plutala je nasred rijeke, na povr{ini vode,
ogromna i siva, lavlje o~i su svijetlile, a traka se kao i onda vrtjela u krug:
»Stavi ruku u moja usta!« Ne mogav{i vjerovati vlastitim o~ima (kojem instru-
mentu ionako nije za vjerovati), obrisao je kapke o kragnu svoje ko{ulje, tad je
uspio razabrati jo{ i ovo: na lavljem lijevom uhu mirna i spokojna odmarala se
velika ptica.
— Krasna lira{ica! — izgovorio je, prepoznav{i je. A ptica ga je pozdravila
s nekoliko visokih tonova i ljubazno mu se naklonila. Izgledala je lijepo, ljep{e
nego onda u krletki pokraj auto ceste, sve~anije i ~i{}e.
»Do|i!«, pozvao ga je lav mirno, glasom koji vi{e nije imao prizvuk stare
trake, ve} je zvu~ao sasvim ljudski. »Ne boj se. Ne mora{ niti ubaciti nov~i}.«
I tako su krenuli. On i Ivana, stupili su na vodu i nastavili hodati po njenoj povr{ini, sasvim prirodno, lagano, kao da hodaju po travi. Mjesec im je pokazivao put, lavlje o~i bile su sve bli‘e.
»Dobar dan!« pozdravio ga je lav prijateljski, kad su do{li sasvim blizu. Nisu bili stranci, mogli su se i zagrliti, jedino je sudbina koju }e lav izre}i visjela
u zraku i djelovala prijete}e.
— Dobar dan — promucao je Profesor, u nevjerici.
Morao je djelovati po uputama, tako je onomad napravila i Tea, lavljoj glavi nitko, ~ak ni mrtva Ivana, koja je za samu sebe tvrdila da je jo{ i izmi{ljena,
nije mogao pobje}i. Spustio ju je na vodu, polako, boje}i se na sekundu da bi
mogla potonuti. Ali nije potonula, plutala je na povr{ini vode, mirna i nasmijana, kao lopo~. Pun i{~ekivanja i upla{en, uzeo je njenu hladnu ruku, poljubio
je, kao da je moli za oprost, a onda je ubacio u usta aparata. Procesor je zabrujao, traka je opet izgovorila nekoliko mehani~kih re~enica, nakon ~ega se na
mjestu predvi|enom za to pojavio papiri}.
»Svr{eno je s va{im problemima Tea Mils«, pisalo je, »sutra }ete useliti u
novi stan.«
— Tea Mils? — za~udio se Profesor. Od svih ~udnih stvari koje je te no}i
do‘ivio, ta ga je najvi{e iznenadila. Opet se osjetio nespreman i sam, gotovo je
po~eo tonuti. Aparat je pogrije{io, pomislio je najlogi~nije. Lupnuo ga je nekoliko puta nogom (lav se na to nije naljutio), i poku{ao opet. I opet i opet i opet,
ali uzalud; uvijek je izlazilo samo Tea Mils. Krasna lira{ica mu se smijala. I
sama Ivana mu se smijala. Bio je potpuno jadan, nasred rijeke, u gluhoj no}i,
s hrpom papiri}a u ruci.
Mo‘da je zbilja tako, mo‘da se svi zovemo Tea Mils?
Spustio se na koljena pokraj Ivane i osjetio kako ga savladava umor. Ne
umor od te no}i, od no{enja Ivane i hodanja po vodi, ve} umor od svega skupa,
od cijelog ‘ivota, rada, svih nastojanja i vjerovanja kojima se predavao. Bio je
ve} potro{en. Potro{en, umoran i tako jako star, stariji ~ak i od vremena.
— Gotovo je — izgovorio je tiho.
I u istom trenutku kako je to izgovorio, osjetio je apsolutni mir.
Ne}e na}i jedinstveno rje{enje, postalo mu je jasno, ili }e ga na}i, ali ga
vi{e ne}e imati snage izgovoriti na glas. Svejedno mu je. I ostat }e mu svejedno, nije to vi{e njegova briga. [to treba redefinirati, napravit }e drugi, i}i }e
opet ispo~etka, mu~it }e se, ne}e im ni{ta ostaviti u naslje|e.
237
Pogledao je Ivanu koja je le‘ala pokraj njega mrtva, i ~ak i takva bila ljep{a
i posebnija nego svi ‘ivi ljudi zajedno. Tako, dakle, umiremo, mi koji smo sposobni umrijeti. Sa smije{kom. Nije vi{e osje}ao strah, ni mrvicu straha, ni{ta
negativno, ~ak ni zbunjenost; osje}ao je samo mir.
Krasna lira{ica ra{irila je svoja krila, poletjela, napravila nekoliko krugova
na nebu, pokazuju}i cijelom svijetu svoju snagu i ljepotu, a onda se naglo sunovratila dolje i uzela Ivanu u kljun. Nosila ju je nekamo, na neko drugo mjesto, tamo odakle dolaze svi izmi{ljeni likovi. Po~injalo je svitati.
A on sam, sasvim sam na povr{ini vode, umoran, ali pomiren sa svime s
~ime se mogao pomiriti, gledaju}i pticu kako odnosi bi}e koje mu je mo‘da bilo
najdra‘e od svih, shvatio je ono {to mu je oduvijek nedostajalo da bi sve teorije
povezao, a samim tim i razumio, ono jedno i najva‘nije, zajedni~ko svemu —
SVE JE POTPUNO KRIVO.
238
239
Ljudmila Ulickaja ruska je prozna spisateljica i scenaristica. Iako je
svoj knji‘evni put zapo~ela poezijom, pjesme nije objavljivala, a jedine
koje su ugledala svjetlo dana nalaze se u romanu Medeja i njezina
djeca.
Premda predstavljanje jedne spisateljice ne mora nu‘no po~injati
biografskim podacima, mo‘da nije lo{e spomenuti da je Ulickaja ro|ena u Davlekanovu, u Ba{kiriji, dana{njem Ba{kortostanu godine
1943., ili kako je sama rekla u jednom intervjuu, ne navode}i to~nu
godinu ro|enja: »Bilo mi je deset godina kada je umro Staljin«. Ovo
pozicioniranje vlastita ‘ivota u tada{njoj sovjetskoj zajednici odigrat
}e neobi~no va‘nu ulogu u knji‘evnom radu Ulickaje, a Stalinova
smrt bit }e ~esta i va‘na vremenska okosnica u njezinoj prozi.
Ljudmila Ulickaja nije po svojemu obrazovanju iz redova humanisti~ke struke, kao {to to ~esto biva kod suvremenih pisaca, koji kad{to vole poziciju i teoreti~ara i kriti~ara i pisca. Ona je po struci biologinja, geneti~arka. Jedno je vrijeme u toj struci i radila. I ovaj
bismo podatak mogli smatrati va‘nim jer }e mnogi junaci Ulickaje
biti lije~nici: ginekolozi, stomatolozi, geneti~ari, medicinske sestre, ili
}e se ve} na neki drugi na~in vezivati uz medicinu ili }e pak obolijevati od precizno definiranih bolesti, bilo onih fizi~kih bilo psihi~kih.
Prvi se put ova spisateljica pojavila u knji‘evnosti tek 1993. godine pripovije{}u Sonjica (Sone~ka), objavljenoj u ~asopisu »Novyj
mir«, za koju je u Francuskoj dobila presti‘nu nagradu »Medici«
(nagrada je dodijeljena za najbolji prijevod 1996. godine). Pripovijest
je i kazali{no adaptirana, a premijerno je izvedena u Moskovskom kazali{tu Antuna Pavlovi~a ^ehova 30. rujna 2002. Ulickaja je nekoliko
puta bila finalistica Bookerove nagrade, a kona~no ju je dobila 2001.
za roman Slu~aj Kukockog (Kazus Kukockogo). Spisateljica se mo‘e
240
pohvaliti i doma}om nagradom za knji‘evnost pod nazivom »Ivanu{ka« koju je dobila 2004. kao najbolja spisateljica godine.
Devedesete su, kada se Ulickaja pojavila na knji‘evnoj sceni, izbrazdane raznovrsnostima. U Rusiji je to razdoblje takozvanoga »tre}eg vala« postmodernizma ili razdoblje njegove posvema{nje legalizacije, kada raznolike struje postmodernizma postaju predmetom diskusija, kada Rusi ~itaju Derridau, Eca, Borgesa, Lyotarda, Barthesa,
Foucaulta. Razdoblje je to kada postmodernizam postaje mainstream,
kada su se pojavili i svoje teorije razvili ruski teoreti~ari (Grojs, Lipoveckij, Èp{tejn, Skoropanova, Paramonov, Kuricyn, Berg), vrijeme
kada Rusi ve} dobro poznaju poetike Sa{e Sokolova, Dmitrija Prigova, Vladimira Sorokina ili Viktora Pelevina, kada se populariziraju
»‘enske spisateljice« kao {to su Tat’jana Tolstaja, Ljudmila Petru{evskaja ili Irina Poljanskaja, te kada se pojavljuju ~asopisi postmodernisti~ke orijentacije. Doba je to kada se postmodernizam toliko zakovitlao u Rusiji da ga je te{ko obuhvatiti jednim nazivom, nekim »ki{obranskim–pojmom«, nego se on razgranao u mno{tvo smjerova i tipova: shizoanaliti~ki, lirski, melankoli~ki, narativni, ekolo{ki, feministi~ki, neorealizam, neosentimentalizam i tako dalje (Skoropanova,
Russkaja postmodernistskaja literatura, Moskva 2001.; Bogdanova,
Postmodernizm v kontekste russkoj sovremennoj literatury, Sankt–
Peterburg, 2004.; Èp{tejn, Postmodern v russkoj literature, Moskva,
2005.).
Ne navode}i uvijek prave razloge za svrstavanje jednoga pisca u
ladicu s konkretnim odrednicama, kriti~ari su vrlo raznoliko ocjenjivali stvarala{tvo Ljudmile Ulickaje. Nalazi se ona na liniji takozvane
»‘enske proze« ili »‘enskoga pisma« zbog izra‘ene individualnosti i
emotivnosti proze, gdje stoji uz bok s imenjakinjom Petru{evskom
(Mineralov, Istorija russkoj literatury. 90–e gody 20–go veka, Moskva, 2002.). Prema drugim kriti~arima, ona pripada takozvanom neosentimentalizmu, koji se temelji na tradicijama ruskog sentimentalizma iz 18. stolje}a (Osnovnye napravlenija v rossijskoj literature
2001–2002 gg.). Misli se pritom na literaturu koja se ipak udaljila od
karamzinovskoga sentimentalizma i osje}ajnosti te koja je pro{la fazu
ironije i sumnje tipi~ne postmodernisti~ke policitatnosti, u vremenu
koje ocrtava »nova iskrenost« i »nova osje}ajnost«.
Najbli‘e se ~ini pridru‘ivanje Ulickaje takozvanoj nabokovskoj
struji (Poètika russkogo literaturnogo postmodernizma, Moskva,
Sankt–Peterburg, 2005.). Vladimir Nabokov je, kao {to nam je poznato, na ruske knji‘evne police u obliku sabranih djela do{ao tek krajem devedesetih godina dvadesetoga stolje}a, a njegova je popularnost
bila iznimno velika i u vrijeme njegove emigracije. Status neobi~no
popularnoga pisca zadobio je iz vi{e razloga: u prvome redu zbog pe~ata zabranjenosti (bio je autor ~ija su se djela raspa~avala u »samizdatu«), potom zbog bavljenja Pu{kinom i naposljetku zbog toga {to je
potpuni korpus njegovih djela u Rusiji izdan tek na prijelomu tisu}lje}a. Mo‘e se stoga re}i da je dio suvremene ruske knji‘evnosti nastavio ‘ivjeti pod znakom ovoga velikog rusko–ameri~kog pisca. S jed-
ne strane, postoje suvremeni pisci koji su bili fascinirani Nabokovljevim ‘ivotom i nastojali su u svojim djelima rekonstruirati autorov
mit, kao primjerice Dovlatov u noveli @ivot je kratak (@izn’ korotka).
S druge strane, druk~iji tip Nabokovljeva utjecaja o~ituje se u okretanju njegovim likovima, fabuli i postupcima. Predstavnice takvoga tipa proze u suvremenoj ruskoj knji‘evnosti su Tat’jana Tolstaja i
Ljudmila Ulickaja. Naj~e{}e su to primjeri »onostranih« elemenata
(osloba|anje tijela poput odje}e u Slu~aju Kukockog analogan je sceni iz Poziva na smaknu}e). ^esto smo u pripovijestima i osobito romanima svjesni poigravanja s ~itateljem koje nas nuka na ponovno
~itanje Nabokova, ali i na »pre~itavanje« ili ponovno ~itanje konkretnog teksta Ulickaje. Zbog fabularnih i strukturnih elemenata svrstavanje Ljudmile Ulickaje u skupinu Nabokovljevih »nasljednika« ~ini
mi se opravdanim. Ipak, zbog posvema{njeg individualizma kojim se
di~i proza devedesetih te prvih godina dvadeset i prvoga stolje}a, ne
mo‘emo govoriti o utjecaju samo jednoga pisca ili olako svrstati ovu
spisateljicu u samo jednu skupinu postmodernista.
Predstavljamo, dakle, jednu raznovrsnu rusku spisateljicu koja
dobro poznaje rusku kulturu, knji‘evnost, premda je do{la iz drugih
voda i u knji‘evnima se nalazi vrlo kratko. Osvrnut }emo se ukratko
na njezina tri romana: Medeja i njezina djeca (Medeja i ee deti), Iskreno va{ [urik (Iskrenne va{ [urik) i Slu~aj Kukockog (Kazus Kukockogo).
U svim trima romanima prati se ‘ivot glavnoga junaka (Medeja,
[urik, Pavel Kukockij) i pripovijedani su klasi~no sukcesivno, osim
najslo‘enijega Slu~aja Kukockog. Svrstati bi se mogli u kategoriju
obiteljskih. Kriti~ari, dapa~e, ~esto govore o obiteljskim »sagama«
Ulickaje zbog fokusiranja pa‘nje na obitelj i obiteljske probleme.
Roman Medeja i njezina djeca klasi~ne je pripovjedne strukture i
prati ‘ivot junakinje Medeje Mendes, ro|ene Sinopli, koja ‘ivi na
Krymu (rodom je iz Feodosije). U romanu se spominju stvarna krymska mjesta kao {to su luka Ker~, grad Simferopol’, Feodosija. Krym,
kojega danas najve}im dijelom nastanjuju krymski Tatari, zbog ~estih je smjena vlasti igrao uvijek va‘nu ulogu u ruskoj povijesti. Mnogi se povijesni doga|aji usputno spominju u romanu jer je obitelj Sinopli jako razgranata i, premda ‘ivi po cijelome svijetu, uvijek se vra}a u Feodosiju Medeji, a svoje }e sastajanje nastaviti i nakon njezine
smrti, ~emu }e Medejin grob biti mjesto–sastajali{te cijele obitelji. Raznolikost konfesija i etniciteta igra posrednu ulogu i preko glavne junakinje kojoj su jednoga brata ubili bijeli, drugoga crveni, a u Drugome svjetskom ratu jednoga fa{isti, drugoga komunisti. Nema sumnje da nas Medejino ime podsje}a na zasigurno najpoznatiju tragi~nu junakinju, Euripidovu Medeju, koja je ubila Kreonta i njegovu
k}er, a potom i vlastitu djecu ne bi li se osvetila mu‘u Jasonu na
prevari. Medeja Mendes vi{e je »medena« no tragi~na. Ova kr{}anska
Medeja, za razliku od anti~ke ne te‘i osveti kada doznaje da joj je
mu‘ bio nevjeran, {to je bitna odrednica Ulickajinih junakinja.
241
242
Drugi roman Ulickaje Iskreno va{ [urik klasi~an je Bildungsroman ili roman o odrastanju u kojemu pratimo glavnoga junaka od
njegova ro|enja do 30. godine ‘ivota. Dje~aka su odgojile baka i majka kao uzorna i poslu{na, a [ura je ina~e sinonim za »dobroga dje~aka« u mnogim ruskim dje~jim knjigama i ud‘benicima. Njegovo
puno ime Aleksandr odvelo bi nas na druga~iji put ratnika i pobjednika, {to ovome junaku ne stoji. [ura je, naime, neka vrsta ‘igola
koji nije uspio odrasti i ~inio je ono {to su drugi od njega o~ekivali.
Ponajvi{e je to uo~ljivo u odnosu prema ‘enama, ~ije je hirove zadovoljavao a da se u njih nije zaljubljivao. [ura ipak na kraju romana
postaje Aleksandr i uspijeva po prvi puta odbiti do}i jednoj od svojih
ljubavnica, {to je, dodu{e, zavr{ilo fatalno (Svetlana se ubila), ali on
se na neki na~in osamostalio.
Najslo‘eniji od romana Ljudmile Ulickaje svakako je Slu~aj Kukockog, komponiran u ~etiri dijela. Obim se teksta smanjuje: prvi je
dio najdulji, a posljednji preuzima ulogu epiloga. Drugi je dio umetnut i predstavlja onostrani put junakinje Elene Kukockaje, koji bi
mogao biti smje{ten na sam kraj romana, {to shva}amo zapravo tek
na kraju, dok je tre}i dio nastavak prvoga. Zanimljivo je da su unutar prvoga i tre}eg dijela umetnuti dnevni~ki zapisi ve} spomenute junakinje, supruge glavnoga junaka Pavela, koja pi{e ne bi li pobijedila
zaborav, ali joj pisanje ne poma‘e. Glavni je junak ipak Pavel Kukockij, ginekolog, ~ija lije~ni~ka genealogija se‘e u daleko 17. stolje}e.
Kukockijev lije~ni~ki poziv odre|uje i njegove ‘ivotne stavove vezane
uz pitanje abortusa, koje }e se slomiti i na samoj obitelji (Elena nema
maternicu, a Pavel smatra da abortus treba legalizirati zbog prevelikog broja siro~adi u Sovjetskom Savezu, {to }e dovesti do sva|e u obitelji), ali i aktualno pitanje genetike o ~emu }e glavni protagonist raspredati sa svojim prijateljem Goldbergom. Roman doti~e i niz drugih pitanja (nacionalna problematika, odnosi u obitelji, neda}e, bolesti i smrt).
U sva tri spomenuta romana vrijeme zbivanja je sovjetsko, {to
nam se isti~e mno{tvom problema i vremenskim naznakama (deportacije, hap{enja, a ponekad i datumi, primjerice, »Bio je 5. o‘ujka«, tj.
datum Stalinove smrti).
U njezinoj su se prozi isprepleli mnogi problemi i teme koje mu~e
suvremena dru{tva. Slu~aj koji dolazi na mjesto determinizmu, pitanje obitelji i njezina statusa, gubitak i vra}anje obiteljskim sponama,
{to ~esto daje optimisti~an ton njezinoj prozi (junaci se pomiruju, vjeruju u budu}nost, djela zavr{avaju ro|enjem djeteta, okupljanjem
obitelji, prijatelja i sl.). Ako slijedimo sociolo{ke odrednice i semanti~ki razlikujemo »porodicu« kao naznaku krvnoga srodstva (roda)
me|u ~lanovima od »obitelji« koja ozna~ava boravak, obitavanje na
nekom mjestu, mogli bismo se tim rije~ima poigrati i u stvarala{tvu
Ulickaje. Porodica, naime, u njezinoj prozi postaje obitelj, odnosno,
va‘nije postaje obitavanje junaka na odre|enom prostoru nego krvno
srodstvo me|u njezinim ~lanovima (Pavel je posvojio Tanju, prigrlio
bra}u Goldberge i djevoj~icu Tomu u romanu Slu~aj Kukockog; So-
njica je othranila Jasju uz k}er Tanju u pripovijesti Sonjica; Medeja
je u romanu Medeja i njezina djeca podigla ne}ake i unu~ad premda
nema vlastite djece). Junaci se, osim toga, okupljaju na odre|enim
mjestima koja im puno zna~e: obiteljski stol poput oltara povezuje
svoje ~lanove, grad Moskva s poznatim ulicama postaje blizak, a Medejin grob mjesto novog sastajanja raseljene obitelji. Mjesto okupljanja junaka igra presudnu fabularnu ulogu, a u jednom }e dijelu romana Slu~aj Kukockoga pripovjeda~ kazati kako je »nemogu}e izgovoriti rije~ krv«. Pravu povezanost obitelji ~ini njezin prostor i slu~ajni odabir.
Neda}e, u smislu neima{tine, bolesti i smrti, koji su to~no precizirani (Parkinsonova bolest, hepatitis, alkoholizam, na primjer) ~esto
prate junake. Psihi~ka oboljenja i poreme}aji tako|er nisu rijetki
(Elena Kukockaja gubi pam}enje, Nikolaj Romanovi~ je pedofil). Nacionalni i vjerski problemi, pogotovo pitanje statusa @idova u Sovjetskom Savezu mo‘da su naj~e{}i problemi s kojima se junaci susre}u.
Mislim pri tom na emigrante i njihov status (Alik je ruski @idov koji
‘ivi u New Yorku, okru‘en je sunarodnjacima, ‘ena ga prije smrti
krsti jer ‘eli da umre kao kr{}anin; profesor je Goldberg, tako|er @idov, deportiran). S druge pak strane, susre}emo se s posvema{njom
tolerancijom u romanu Medeja i njezina djeca, gdje junakinja sahranjuje svoga mu‘a Samuila prema svim ‘idovskim obi~ajima premda
je sama pravoslavne vjere.
Osim romana Ulickaja je pisala pripovijesti i novele, a valja re}i
da su upravo oni na samome vrhu hijerarhijske ljestvice knji‘evnih
vrsta s konca devedesetih. U prvom redu tu je Veseli sprovod (Veselye pohorony), pripovijest koju kriti~ari ~esto nazivaju romanom,
premda ju je autorica sama na po~etku ‘anrovski odredila. Veseli
sprovod je pripovijest iz suvremenog doba koja pripovijeda o glavnome junaku Aliku oko kojega se okuplja mno{tvo prijatelja, supruga i
biv{ih ljubavnica, u i{~ekivanju njegova smrtnog ~asa. Njegova }e
smrt okupljenima koji prate sva zbivanja u Moskvi 1991., a nalaze se
u New Yorku, donijeti neku vrstu oslobo|enja, a ispra}aj pokojnika
pretvorit }e se u veliku zabavu.
Sonjica je ve} ranije spomenuta pripovijest budu}i da je Ulickaja
za nju dobila i nagradu u Francuskoj, a dobar je odjek do‘ivjela i u
domovini. Glavna je junakinja Sonja, ~ije knji‘evne ro|akinje od one
Marmeladove (Sonje–d‘emovke Dostoevskog u Zlo~inu i kazni) do
Cvetaevine (Pripovijest o Sonjici) samo ~ekaju na usporedbu. Sjajno
portretirana junakinja Sonjica, pobo‘na i po‘rtvovna, koja se napaja
sentimentalisti~kom literaturom, ne poznaje ni srd‘bu ni bijes, nego
trpi i voli te nakon {to joj je mu‘ umro, a k}i oti{la u svijet, nakon
{to je podigla Jasju i pomogla joj da se sna|e, ova junakinja ostaje
sama uz knjige i s nagovje{tajima Parkinsonove bolesti.
Novele Ulickaje su vrlo raznolike i okupljene u zbirkama: Siroma{ni ro|aci (Bednye rodstvenniki), Djevoj~ice (Devo~ki), Prvi i posljednji (Pervye i poslednie), Direktna linija (Skvoznaja linija). Ono
{to mi se ~ini posebno zanimljivim u njezinim novelama, koje su te-
243
244
matski doista vrlo {arolike, jest ~injenica da se ~esto pojavljuju kao
»produ‘eci« ve} postoje}ih tekstova, {to je vrlo ~esta odlika postmodernisti~ke knji‘evnosti koja ‘eli intenzivnu komunikaciju s pro{lo{}u.
Izabrala sam stoga jednu novelu pod naslovom Sinko (Golub~ik)
koja problematizira temu pedofilije, a temeljena je vrlo otvoreno na
paradigmatskom tekstu s toga polja — Nabokovljevoj Loliti. Ve} u prvoj re~enici Ulickajine novele suo~eni smo s povezivanjem dvaju tekstova: »Istih onih godina kada je Humbert Humbert ‘udio za svojom
spolno nezrelom dragom i gradio okrutan ‘enidbeni plan s jadnom
Hazeovicom, na drugom se kraju svijeta Nikolaj Romanovi~ /.../ o‘enio damom koja ni u svome najsjajnijem snu ne bi mogla ra~unati
na tako blistavu priliku«.
Ulickaja »produ‘uje« svoj tekst u tom smislu {to nije rije~ samo
o pedofilskom odnosu mu{karca prema djevoj~ici, nego o odnosu starijega mu{karca prema dje~aku, tako da novela tematizira kako pedofilski odnos tako i homoseksualni. Tekst je pun aluzija, od kojih je,
uz Nabokova (poput {ahovske igre, na primjer), mo‘da najpoznatija
Kuzminova poema Pastrva razbija led (Forel’ razbivaet led) spomenuta samo uzgred, bez posebnog isticanja. Ne smijemo smetnuti s
uma da je Kuzmin jedan od najpoznatijih pjesnika–homoseksualaca
Srebrnog vijeka ruske knji‘evnosti.
Gospodin Nikolaj Romanovi~, koji se u poznim godinama odlu~io
na brak s postarijom gospo|om Antoninom Ivanovnom, u~inio je to
promi{ljeno, ne bi li uza se dobio mladog posinka, a zapravo ljubavnika. Mudri je profesor gradio njihov odnos godinama i usadio mladi}u dvije bitne emocije: ljubav prema glazbi i prema mu{kome spolu.
Nakon o~uhove smrti, dje~ak je, premda ve} student, bio posve izgubljen. Nesiguran u sebe i svoje stanje, tra‘io je i na{ao utjehu u »pravoj mu{koj ljubavi«. Nikakva glazba niti plemenita djevojka @enja
nisu ga mogli izvu}i iz njegova stanja. Nikolaj Romanovi~ uni{tio je
‘ivot dje~aku tako {to je Slavo~ka, ne samo postao homoseksualac, nego je ~ak promijenio identitet i stradao kao ‘rtva homoseksualne mafije.
Ako novelu promatramo kao tekst koji korespondira s Nabokovljevim, mo‘emo primijetiti da je pomak u suvremenost puno o{triji i
opasniji, a mladi}eva je smrt, ~ini nam se, jedini mogu}i zavr{etak
ove novele. Slava naprosto nije mogao zavr{iti druk~ije. Njegov se te‘ak ‘ivot mogao prekinuti samo naglim rezom.
Osim kruto gledane tematske razine ove novele, otkrit }emo vrlo
sna‘nu ironijsku o{tricu uperenu prema sovjetskom sustavu {kolovanja i vrijednosti. Nikolaj Romanovi~ nam je predstavljen kao povr{ni
profesor koji se godinama provla~io tana{nim znanjem s podru~ja filozofije, a vrlo je slabo poznavao onu anti~ku, koju je samo prilago|avao svojim potrebama. Antonina Ivanovna, majka dje~aka Slave,
predstavljena je kao neuka i materijalno pohlepna ‘ena koja je utopila svoj i ‘ivot svoga sina u alkoholu. Djevojka @enja (Evgenija Rudolfovna) koja je izgradila iskreni prijateljski odnos sa Slavom, predstavljena je kroz genealogiju svoje glazbene obitelji, ali i kao vrlo ra-
zumna ‘ena koja je jedina doista poznavala Slavu, kasnije Valitu.
Sjajno portretirani likovi, premda u maloj formi, daju ovoj noveli posebnu suptilnost i ljudskost. Neki nam se od nagovje{taja, poput fizi~kog odnosa izme|u o~uha i posinka ~ine vrlo zornima, premda u
granicama pristojnosti. Ova spisateljica ne voli pretjerivanja niti {okantne opise, bilo da je rije~ o smrti, ubojstvu ili ljubavnom kontaktu.
Ljudmila Ulickaja u ovoj noveli i drugim svojim proznim djelima propituje mnoga suvremena pitanja, na koje ne poku{ava dati
~vrste odgovore. Zar je to i mogu}e? Suptilnost njezina pripovijedanja, dobro poznavanje ljudske prirode i razumijevanje ljudskih problema ~ine ju neizmjerno privla~nom spisateljicom. Njezino zadiranje
u ljudsku intimu koje ne naru{ava dignitet osobe mo‘da je jedna od
najzna~ajnijih odrednica ove spisateljice. Lik pod njezinim perom
ima pravo na dostojanstvenu smrt, a u ‘ivotu pravo na izbor kojim
}e putem krenuti. Intimni njegov prostor zadr‘an je u privatnosti, a
javnosti je ponu|ena samo naznaka, koja je ~esto emotivno sna‘nija i
slikovitija od otvorenog i detaljnog opisa. Ne zna~i to da ona probleme ili neugodnosti izbjegava. Naprotiv, ona ih umata u celofan ljudskosti i razumijevanja.
U intervjuima mnogi su je novinari znali pitati, kako to da se
usudi pisati o starosti i smrti u vrijeme kada je mladost popularna,
Ulickaja je odgovorila da pi{e o onomu {to odgovara aktualnim problemima dana{njice i da se ne mo‘e povoditi samo za popularnostima. Neki }e je ~itati rado, drugi ne}e i to je posve opravdano. Drago
joj je ipak da me|u svojim ~itateljima pronalazi i mlade ljude. Mo‘da je to i zbog toga {to je njezina najva‘nija tema ~ovjek i sve povezano s ~ovjekom, zbog ~ega antropologiju smatra ekskluzivnom znano{}u, koja nas povezuje s najstarijim vremenima. ^ak i najstra{nije
sudbine, te{ke bolesti i smrti odi{u dozom optimizma. Spomenimo tomu u prilog da }e mnogi njezini romani ili novele zavr{iti ~itanjem
Biblije (ili Tore), susretom ro|aka, razgovorom o budu}nosti, ro|enjem djeteta ili velikom zabavom. Crni val, kako se obi~no znadu nazivati neki smjerovi postmodernisti~ke knji‘evnosti, sigurno nije odrednica za njezinu prozu.
JASMINA VOJVODI]
245
246
Istih onih godina kada je Humbert Humbert ‘udio za svojom spolno nezrelom
dragom i gradio okrutan ‘enidbeni plan s jadnom Hazeovicom, na drugom se
kraju svijeta Nikolaj Romanovi~, osamljeni profesor filozofije (ili one znanosti
koja je pretendirala da se tako zove), tako|er zahva}en ljubavnim jadima koji
su suprotni op}eprihva}enim normama, o‘enio damom koja ni u svome najsjajnijem snu ne bi mogla ra~unati na tako blistavu priliku. Iskreno govore}i, Antonina Ivanovna uop}e nije bila dama, a jedva se mogla smatrati i gra|ankom.
Ona je stopostotno pripadala kategoriji baba, radila je u to vrijeme kao sestra
doma}ica, po starinski nadglednica rublja na kardiolo{kom odjelu, gdje je spomenuti profesor do{ao kao naru~en zbog svoje angine pektoris.
Meka tetica, ~ak ni koka, nego siva purica koja se {iri prema dolje od malene glavice do debelih nogu; razvedena, potajno pije, ‘ivjela je Antonina Ivanovna u devet kvadrata s maloljetnim sinom. Pla}a joj je bila posve bijedna,
pomalo, koliko je mogla, ~istila je po ku}ama, stide}i se same sebe. Ukratko,
bila je po{tena ‘ena. Po~etkom sije~nja zbog {kolskih je praznika po~ela svojega
malog dje~a~i}a voditi sa sobom na posao i bljedokoso dijete koje je sjedilo u
sobi za rublje i pogledavalo iza maj~inih le|a bijelim ~elcem sa svijetlim dla~icama na mjestu obrva, pogodilo je profesora usred njegova bolesnoga i poro~nog srca.
Mogu}u pri~u o vezi tih dviju pojava, bolesti i grijeha, o njihovim finim
uzajamnim dodirima i isprepletanjima ostavljamo na razmatranje psihoanaliti~arima i sve}enicima: i jedni su se i drugi na tim opasnim prostorima dosita
napasli.
Nikolaj Romanovi~ satima je {etao bolni~kim hodnikom i pogledavao u pritvorena vrata sobe za rublje, hvataju}i ciljanim pogledom ~as o{tar maleni lakat u zakrpljenoj plavoj jakni koji je lagano klizio po stolu (ne{to je crtao), ~as
dr‘avno rublje po‘utjelo od sterilizacije, {to mu je promicalo pred o~ima. A onda mu se odjednom pojavi na vratima cijelim rastom svijetlo dra‘esno bi}e,
pravi haremski dje~ak, samo jo{ mal~ice nedorastao, da skupi jo{ dvije–tri godinice. Dvanaest — najsla|i uzrast...
Ponekad su dje~aku dali jesti u blagovaonici za pokretne bolesnike i on je
sjedio za stolom u kutu, gdje su na brzinu jeli lije~nici. Le|a uspravna, ozbiljan, prestra{en. Nikolaj Romanovi~ dobro je promotrio njegove blijedo–plave
okice, pomalo zrikave kada bi gledao ravno, i bjeli~aste trepavice, pahuljaste
poput zreloga sjemena masla~ka.
— Tonja! Tonja! — pozvala je nadglednicu starija sestra, proviriv{i u blagovaonicu i Antonina Ivanovna se odazvala ljubaznim mekim glasom:
— Reci, mila!
I upravo je pri zvuku toga glasa Nikolaju Romanovi~u sinulo: a da poku{a
urediti svoj ‘ivot na druga~iji na~in?... Naravno, ona je doma}ica, upraviteljica,
dadilja... Na temelju po{tenoga bra~nog ugovora: ti — meni, ja — tebi.
Imao je Nikolaj Romanovi~ pedeset i pet godina, poodmakle godine. Tako
}emo i zapisati: ne o~ekivati nikakve radosti u postelji, na to ne ra~unati, dakako, odvojene sobe, puna materijalna sigurnost, po{tovanje, razumije se. S va{e strane, draga Ksantipa Ivanovna, vo|enje doma}instva, ~uvanje ku}nog ognji{ta, odnosno: pranje, kuhanje, spremanje. Sin~i}a }u posiniti, odgojiti na najbolji na~in. Dat }u mu obrazovanje. A da, i glazba i gimnastika... Ganimed lakonogi koji miri{i na maslinovo ulje i mladi znoj... ti{e, ti{e samo da se ne
raspr{i prekrasna melodija. Postupno, na ~udesan na~in raste u ku}i nje‘no
dijete, pretvara se u mladi}a... prijatelj, u~enik, ljubavnik... I u tim Alkionovim
danima on }e svojim radi{nim kljunom viti gnijezdo svoje budu}e sre}e.
Antonina–nadglednica isprva se smela: otkud sad to? Ali sre}a kao vjetar
dolazi i odlazi, ne pola‘u}i ra~une. I prevagnulo je: soba od osamnaest i pol
metara s balkonom, peti kat, prozori na dvori{te, zgrada prekrasna, u Ulici
Gorkoga, u njoj su i glumci i generali i tko ho}e{. Sve bogato i solidno. On nije
pohlepan: za hranu daje {iroke ruke, a kakva hrana — iz kremaljskog du}ana
za odabrane, zabranio je da ikome govori. Ni kusur nikada ne tra‘i. Uredan je
— rublje mijenja jednom u tri dana, a ~arape gotovo svaki dan. U kadi se br~ka kao patka, a uz to u parnom kupali{tu subotom provodi pola dana. Hoda
~ist i cipele sam ~etka i hla~e sam gla~a. Vi, rekla bi ona, ne mo‘ete tako.
Prijateljicama, koje su se ve} jako zanimale, sasvim je jednostavno odgovarala:
{to se ti~e ovoga ili onoga, ne, ne}u re}i. Pa ja u ‘ivotu... ma koliko godina
nisam vidjela, hajde i njega sam posve navikla. Stvarno ne znam kako mi se
posre}ilo i sa Slavkom se bavi kao ro|eni otac. Premda, iskreno da ka‘em, sa
mnom on uglavnom {uti. A i o ~emu da sa mnom razgovara, ako razmislim? A
kulturan je, jednom rije~ju, profesor...
[to se posljednjeg ti~e, valja re}i da nije pogrije{ila: bio je i kulturan i profesor. Filozofi koji se bave antikom su poput ~istokrvnih pasa, lo{e su se prilago|avali na skromne porcije socijalizma. No upravo je Nikolaj Romanovi~ prona{ao za sebe gredicu, kopao, polijevao i gnojio na njoj grmi} marksisti~ko–le-
247
248
njinisti~ke estetike, budu}i da je jo{ u predve~erje revolucije stigao zavr{iti svoje obrazovanje i zamalo obranio disertaciju na temu »Bit Platonove dijalektike
u interpretaciji Albina i Anonima«. Sama ta rije~ »dijalektika« otvorila je pred
Nikolajem Romanovi~em vrata u novi ‘ivot, to jest u Socijalisti~ku akademiju
na mjesto predava~a anti~ke filozofije. U Akademiji je bio jedini suradnik koji
je vladao starogr~kim i latinskim i neprestano su ga kao »stru~njaka za citate«
koristili visokopozicionirani na~elnici, zajedno s Luna~arskim glavom, tako da
je desetlje}ima navla~io ~as Platona i Aristotela, ~as Kanta i Hegela, otkrivaju}i
pravo znanstveno rje{enje zadataka estetike u kojima su se znanstvenici do
Marxa gubili kao slijepi mi{evi. On se tako izvje‘bao u teoriji umjetnosti i umjetni~kim kriterijima, da se ni jedna odluka Centralnog Komiteta Svesavezne
Komunisti~ke Partije (bolj{evika) u dijelu kulture i umjetnosti nije mogla donijeti bez njegova sudjelovanja — makar rije~ bila o operi Vana Muradelija Veliko
prijateljstvo, ili o [ostakovi~evoj Katerini Izmajlovoj. On nimalo nije patio od
razdvajanja: gipka dijalektika ga je poput iskusna vodi~a u planinama vijugavo
vodila po najsumnjivijim mjestima.
No ipak, slu‘io je Nikolaj Ivanovi~, avaj, dvama gospodarima. Drugi gospodar, odlu~uju}i i tajni, bila je njegova nesretna sklonost prema mu{kome spolu.
Od najranijih godina pritiskala mu je tjeme, podizala krvni tlak i ubrzavala rad
srca. Stra{no je prijetio sto dvadeset i prvi paragraf. Nijedan neprijatelj naroda,
pravi ili la‘ni, nijedan oportunist ili oporbenjak nije osje}ao takav beskrajni
strah kao oni koji su ‘ivjeli pod prijetnjom naizgled neugledna paragrafa. Bilo
je to stvarno, neizmi{ljeno tajno dru{tvo mu{karaca koji su prepoznavali jedan
drugoga u gomili po tuzi u o~ima i napetosti iznad obrva, poput masona s njihovim tajnim znakovima i posebnim rukovanjima. Te{ko doba koje je do{lo na
mjesto Srebrnog razasulo je po svijetu profinjene mladi}e, poro~ne gimnazijalce
i ljupke poslu{nike, ostavljaju}i za Nikolaja Romanovi~a i njemu sli~ne opasne
veze s gramzivim i nemilosrdnim mladim ljudima s kojima valja biti na oprezu
jer }e izdati, razotkriti, oklevetati, zatvoriti... Samo je jednom u zrelim godinama Nikolaj Romanovi~ imao dug i ozbiljan odnos s mladim povjesni~arom, dje~akom iz dobre obitelji koji je poginuo na fronti, ali koji je prije smrti potpuno
izmu~io Nikolaja Romanovi~a psihopatskim zajedljivim pismima punim uvredljivih aluzija.
Slavo~ka je otvarao novu etapu u ‘ivotu Nikolaja Romanovi~a. Profesorova
je intimna ma{ta obe}avala ispunjenje: on }e sebi odgojiti dragog i ljubav mudra odgojitelja donijet }e dje~aku korist — o da! — pametnu korist. Izvaljat }e
od njega svoju sliku, othraniti ga nje‘no i nevino. Bit }e Nikolaj Romanovi~
pravi pedagog, to jest rob koji ne ‘ali svoj ‘ivot za ~uvanje i odgajanje voljenog.
»Siguran sam! — u mislima je izgovarao Nikolaj Romanovi~ naginju}i se
nad usnulim dje~akom koji je sada ‘ivio u njegovu stanu, dodu{e u maj~inoj
sobi na tapeciranom svjetlo–naran~astome pli{anom kau~u, u drhtavom svjetlu
glavate svjetiljke na stalku. — Tako }e biti.
— Sinko moj — {aptao je Nikolaj Romanovi~, podvijaju}i s krajeva pokriva~.
Za takvih je ve~ernjih sati dopu{teno bilo Antonini Ivanovnoj uzeti koju
~a{icu ne bi li zaspala. Pod paskom Nikolaja Romanovi~a, umjereno. Ta on je
bio pedagog, ni{ta nije ispu{tao iz vida.
Ve} prve je godine njihova obiteljskog ‘ivota Nikolaj Romanovi~ dao dje~aka u glazbenu {kolu na puha~ki odjel. Dje~ak nije postao flautist, ali u glazbu je u{ao kao u ro|eni dom, njegov se dar sastojao u tome {to je ~uo muziku
savr{eno. Tako da je i u toj suptilnoj oblasti Nikolaj Romanovi~ dobio partnera:
o~uh je s posinkom odlazio na konzervatorij, u‘ivali su u umjetnosti, najmanje
prikladnoj za analizu s klasnih pozicija.
Stalnim je posjetiteljima konzervatorija tih godina postao uobi~ajen taj par
— suptilni ostariji mu{karac s krupnim nao~alama na malenom li{cu i tana{ni
mladi} s uredno o{i{anom svjetlokosom glavom u crnoj jakni i izba~enom iznad
okruglog izreza oko vrata bijelom pionirskom ko{uljom. Moskovski gay ljubitelji glazbe — eto nerazja{njene tajanstvene korelacije — gr~ili su se od zavisti
kada je Nikolaj Romanovi~ u bifeu kupovao dvije limunade i dva kola~a. Ali
nisu ga prijavljivali — ‘ivjeli su u strahu.
Ondje se pri konzervatoriju, stvorio tih godina krug posve}enih bez odre|enih granica, ali s prepoznatljivim, upadljivim licima. Osim potajnih istomi{ljenika Nikolaja Romanovi~a i obi~nih amatera, tome su krugu bili bliski, dakako, i profesionalci. I neki Slavo~kini kolege iz glazbene {kole. Na primjer,
djevoj~ica @enja, mlada violon~elistica dolazila bi obi~no s tatom ili s mamom.
@enja bi stalno ne{to {aptala Slavi na uho i vukla ga za rukav u stranu, pa u
stranu...
— Mila djevoj~ica — govorio je Nikolaj Romanovi~ svojemu gojencu — ali
vrlo lo{e vanj{tine...
No to nije bila istina. Vanj{tina djevoj~ice bila je posve prihvatljiva: tamne
okice, kovr~e, karirana ma{nica. Samo je srce Nikolaja Romanovi~a na trenutak stisnula mra~na ljubomora. Uostalom, njemu se pru‘alo sve o ~emu je samo mogao ma{tati Humbert Humbert: zlatno djetinjstvo koje se nao~igled pretvara u mladena{tvo, smjerno prijateljstvo u~enika i povjerljiv i iskren uzajamni odnos, kojega bri‘no njeguje genijalni, kako se pokazalo, majstor nje‘nih dodira, lahor laganih pokreta.
U {ezdeset i petoj godini ‘ivota u vlastitom je krevetu u snu Nikolaj Romanovi~ umro od za~epljenja sr~ane aorte, kao i ve} spomenuti gospodin. Umro je prepun mlade ljubavi svojega »sinko«, u skladu sa svojim »demonom« i
ne pro~itav{i roman napunjen visokovoltnim naponom Nabokovljeve struje, i
ne osjetiv{i duboke srodnosti s njegovim nesretnim junakom.
Siroti Slavo~ka je, u to vrijeme student prve godine Filolo{koga fakulteta
MGU, ostao nakon smrti odgojitelja u dubokoj dvojbi. Za vrijeme predavanja
dok su prou~avali logiku i propedeutiku dijalekti~kog materijalizma u staroj
zgradi Filozofskoga fakulteta ~iji su prozori gledali na dvoranu za seciranje Prvoga medicinskog, jo{ je ne{to imalo smisla, ali onda bi nastupilo ljetno prazni~no vrijeme koje je Slava bio navikao provoditi s o~uhom u odmarali{tu u
Pjarnu i ondje bi pao u depresiju — legao bi u o~uhov kabinet, slu{aju}i njego-
249
250
ve omiljene plo~e, bezvoljno se di‘u}i ne bi li plo~u okrenuo na drugu stranu
ili stavio novu.
Stari je estet odigrao lo{u ulogu: njegov sinko sada nije znao kako dalje
‘ivjeti — i bez vodi~a nije umio. Prijatelja nije imao. Bri‘no ~uvana tajna njegovih odnosa s o~uhom ogra|ivala ga je od ostalih ljudi neprobojnim zidom.
Majka mu je bila daleka. Odavno se prema njoj odnosio upravo kao Nikolaj
Romanovi~: korektno i formalno. Zadnje je ~etiri godine zajedno sa svojim naran~astim kau~em boravio u kabinetu Nikolaja Romanovi~a, bje‘e}i od maj~ina
hrkanja.
Nasljedstvo je nakon o~uha ostalo, za ono vrijeme, iznimno veliko: hrpica
{tednih knji‘ica, dio kojih je bio na donosioca, dio na ime, s oporukom za Slavu. I jedna najskromnija sivkasta knji‘ica s tri tisu}e rubalja ostavljena u nasljedstvo Antonini Ivanovnoj. Nju je Slava uru~io majci koja je rukama pljesnula
od radosti. Nije o~ekivala takvo bogatstvo i izgubila je kontrolu: umjesto ~a{ice
od jednog decilitra, posezala je sada za bocom od ~etvrt litre, i ne samo uve~er.
Prije devet sati Antonina Ivanovna zaspala bi obi~no ~vrstim snom, a Slava bi
izlazio na ulicu da pro{eta, udahne gusti benzinski zrak, sjedi neko vrijeme na
pra{njavoj klupi Tverskog bulevara nedaleko od amaterskog {ahovskog kluba
gdje su se no}u skupljali fanatici crno–bijele {ahovske plo~e — umirovljenici i
neostvareni {ahovski geniji. Ondje je jedne sparne ve~eri za{la i muzikalna djevoj~ica @enja.
@enja je potjecala iz dobre, posve glazbene obitelji koja je nosila svoju muzikalnost kao {to druge obitelji nose nasljednu bolest — hipertoniju ili dijabetes. U pretke se ubrajaju talijanska operna pjeva~ica, ~e{ki orgulja{, njema~ki
dirigent. Ali glavni je Bach u obitelji bio @enjin djed. Njegovo se ime i dan
danas isti~e na po~asnoj plo~i dobitnika medalja u Moskovskom konzervatoriju,
u dru{tvu Skrjabina.
Djedovo se skladanje nije izdizalo iznad prosje~ne razine, duha vremena i
kulture onih godina. Moderna ga je o~arala, ali ni smjelost Debussyja, niti originalnost Musorgskoga sudbina mu nije dodijelila. Bio je poznat kao izvo|a~,
violon~elist, kao pedagog i glazbeni radnik — predsjednik razli~itih glazbenih
dru{tava i skupova, koji je raspore|ivao stipendije siroma{noj nadarenoj djeci i
subvencije za stare ~lanove orkestra. Jednom rije~ju, bio je pravi ruski intelektualac mije{ane krvi, bez kapi ruske, izme|u ostalog. Obitelj je bila velika, svi
bliski glazbi — njegov stariji brat bio je majstor za izradu violina, mla|i, manje
sretni — prepisiva~ nota.
@enja nije poznavala svojega djeda: razdvajala su ih tri desetlje}a izme|u
kojih su proletjela dva svjetska rata. Djed je umro s ~etrdeset i dvije godine,
istoga dana kada i nadvojvoda Ferdinand, to jest na po~etku Prvoga svjetskog
rata, a ona se rodila posljednjega dana Drugog.
Iz pobune ili hira u obitelji bi se neo~ekivano pojavljivao poneki odmetnik,
stric Leva koji je pre{ao u knjigovo|e, ili teta Vera koja je iznevjerila glazbu
poljoprivrednom znano{}u. Izdajnik je bio i @enjin otac Rudol’f Petrovi~ kojega
je svojevremeno zavela vojna karijera. Ispod svoje pukovni~ke kape ~itav je svoj
‘ivot ~eznuo za glazbom, patio za njom, ali instrumenta se nije doticao. Zato je
svoju k}er odlu~io obavezno vratiti obiteljskoj tradiciji i usmjerio je na violon~elo. I njihov se dom, prepun fotografija svakojakih velikana s autogramima,
pra{njavih nota i neupotrijebljenih opernih kompozicija, ispunio ‘ivim zvucima
skala i vje‘bi. @enjica je obe}ala postati pravim izvo|a~em i sam ju je Daniil
[afran zapazio i podupirao. Djedova slava u glazbenom je svijetu pove}avala
njezinu privla~nost, no uz to je imala i svoju vlastitu ljubav prema radu i marljivost te je od dje~je dobi provodila mnoge sate rastavljenih nogu, polo‘iv{i me|u razmaknutim koljenima malo violon~elo, u~eni~ku igra~ku. Rasla je i zajedno s njom raslo je ~udo — instrument je brzo postajao poslu{an: samo ga takne{ gudalom, a on odgovara takvim dubokim, bar{unastim zvucima od kojih
nije bilo ljep{ih. I zar je mogu}e bilo sa {irokim i gipkim glasom violon~ela
usporediti suh i hrapav glas violine, jednostavnost alta ili jednoli~nu melankoliju kontrabasa...
Toga je ljeta ona prvi put ostala sama u gradu, roditelji su bili u vikendici,
a ona je spremala svoj prvi koncertni program. Uve~er je izlazila u {etnju.
Susrev{i se slu~ajno na klupi Tverskog bulevara, oboje su se beskrajno razveselili. Svatko je od njih pro‘ivljavao razdoblje samo}e: @enja privremene, ali
vrlo sna‘ne, jer je prvi puta u ‘ivotu ostala sama, Slava, kako se njemu ~inilo,
kona~ne i do‘ivotne. Ali razgovarali su samo o glazbi. Uz to su imali zajedni~ko polje sje}anja — glazbenu {kolu na Pu{kinovu trgu, kamo su oboje tako
dugo odlazili i od koje sada ni traga nije ostalo. Na tom se mjestu uzdizala
ru‘na zgrada »Izvestija«. Zajedni~ki satovi solfeggia, zborovi, u~eni~ki koncerti... Razgovarali su do kasne ve~eri. Zatim ju je otpratio ku}i na Spiridonovku,
a putem joj je, neo~ekivano za samoga sebe, rekao:
— A meni je umro o~uh.
Te je rije~i prvi put izgovorio na glas i iznenadio se kako su zvu~ale. Kao
da se ne{to promijenilo u zraku i upravo od izgovaranja tih rije~i Nikolaj Romanovi~ je definitivno umro.
@enja je ne{to osjetila i trgnula se:
— Jako si ga volio?
— Bio mi je vi{e od oca...
To je zvu~alo tako tu‘no i zahvalno da bi se Nikolaj Romanovi~ mogao
razveselili.
— Jadni~ak! Ja bih poludjela da se tati takvo ne{to dogodi. — Ona je bila
tako daleka od smrti sa svojih osamnaest godina, da ~ak rije~ »umro« nije mogla izgovoriti.
Zatresla je glavom, ne bi li odagnala od sebe sjenku smrti i usta je napu}ila od su}uti, ali izgovorila je dje~ju glupost:
— Hajdemo pojesti sladoled! Puno–puno...
— Ali gdje da ga u ovo doba na|emo? — nasmijao se Slava dirnut tolikim
suosje}anjem.
251
252
— Kod mene u hladnjaku. Roditelji su u vikendici, a ja ni{ta drugo ne
kupujem.
Sladoled je bio izvrstan s komadi}ima smrznutih jagoda ili ledenim bobicama crnog ribiza, donosila ga je u lon~i}u s umjetnim ledom susjeda odozdo koja radi u restoranu »Sjever« kao konobarica. Krali su svi koji su imali {to ukrasti.
Nakon sladoleda @enja je iznijela iz o~eve sobe sve~anu plo~u u crno–bijelom omotu:
— Von Karajan. Iz Njema~ke su donijeli. Takvoga Wagnera u ‘ivotu nisi
~uo.
Ona smjerno spusti blistavu plo~u na gramofonski disk. Orkestralna verzija Tristana i Izolde. Orkestar je zvu~ao kao da su svirali demoni, a ne ljudi.
Preslu{ali su je dva puta zaredom i, uz tu uzvi{enu muziku, upravo negdje kod
Izoldine smrti, @enja se zaljubila u Slavu. Ni s kim, ~ak ni s ocem, ona nije
slu{ala tako dobro, tako zajedni~ki. I on se svom du{om ustremio k njoj: tako
mila, ljupka, o~i crne, pametne, ‘ivahne kovr~e koje poigravaju iznad ~ela...
— Kakva mu{ka, ~vrsta glazba — primijetila je @enja kada je Karajan zavr{io.
— O, da — slo‘io se Slava, ~ude}i se u sebi: kako to ona mo‘e razumjeti...
U ustima se jo{ dugo sa~uvao okus sladoleda od jagoda, komadi}i su probadali desni, i neki je okus ostao i u du{i od zajedni~kog do‘ivljaja ove bujne
{arolike glazbe.
Cijeli je kolovoz odlazio k njoj u goste. Kasno nave~er, kada je popu{tala
‘ega i na Tverskom se bulevaru sakupljali no}ni {ahisti, on se vra}ao ku}i u
dobrom raspolo‘enju — depresija je prolazila. Ta mje{avina dojmova s no}noga
bulevara, Wagnera i sladoleda {to se topi, ~vrsto ga je povezala sa @enjom.
Kada je nastupila jesen i @enjini se roditelji vratili u grad, po~ela su predavanja i vi|ali su se rje|e, premda su svaki dan dugo razgovarali telefonom o
Richterovu koncertu, o neobi~nom Somovljevu albumu koji je Slava kupio u
antikvarijatu na Arbatu, slijede}i naviku pokojnog o~uha da se s novcem u d‘epu {e}e po antikvarijatima i staretinarnicama. Nikolaj Romanovi~ nikada nije
bio pravi kolekcionar, ali razumio se pomalo u proizvode materijalnoga svijeta
— pa nije slu~ajno bio uvjereni materijalist.
Krajem ljeta @enji se ~inilo da po~inje kona~no prava ljubavna pri~a, no sve
se zbog ne~ega zaustavilo na dobrim prijateljskim odnosima i nikako da se razvija dalje, premda je @enja ‘eljela ne{to vi{e od malih komadi}a sladoleda od
jagoda ili ledenih bobica crnog ribiza.
Slava je osje}ao neprekidno @enjino i{~ekivanje i pomalo se nervirao. On je
neobi~no cijenio njihovo dru‘enje, po{tenu ku}u kamo je do{ao i samu @enju
koja je imala osje}aja za knji‘evnost i glazbu i za njega, Slavu. Privla~nost je
prema njoj osje}ao koliko i prema rasvjetnom stupu. I s time se, izgleda, nije
dalo ni{ta u~initi.
Sa svojih je devetnaest godina dobro znao da pripada posebnoj i rijetkoj
vrsti ljudi koja je osu|ena na skrivanje i pritajivanje zato {to meke izrasline u
krpenim tuljcima izazivaju u njemu gadljivost i podsje}aju ga na veliku bijelu
svinju, okru‘enu s donje strane pra{~i}ima koji si{u, i sama mu se gra|a ‘ene
s onim dlakavim gnijezdom i vertikalnim razrezom na tako nespretnom mjestu
~inila u‘asno neestetskom. Je li se on sam tomu dosjetio, ili ga je estet Nikolaj
Romanovi~ u to lukavo uputio, sada nije bilo va‘no. @enja mu se jako svi|ala
i spasila ga je od samo}e, ali fizi~ka tjeskoba nije prolazila, samo se poja~avala.
Oprostiv{i se sa @enjom, sjeo je kao i obi~no na Tverskom bulevaru nedaleko od {ahista na istu klupu i promatrao rijetke prolaznike s pla{ljivim, zami{ljenim pitanjem: Je li on? Nije li on? Jednom ga je visok i lijep plavokos
mu{karac pa‘ljivo pogledao i on se sav napeo jer mu se taj pogled u~inio posebno izra‘ajan. Ali ovaj je pro{ao pokraj njega, ostaviv{i Slavu u slatkoj omaglici i s ubrzanim radom srca. ^udno, ali srce kao da mu je pratilo ono koje je
bolovalo od angine pektoris.
»I u tome smo sli~ni — ustvrdio je Slava. — Ljubitelji glazbe, sr~ani bolesnici, estete...«
No varao se, prava je slika bila znatno slo‘enija, premda je zabluda takvog
tipa bila posve razumljiva: era supermena u ko‘noj odje}i s metalnim lancima,
homoseksualaca s napumpanim balonima mi{i}a, koji oholo i s prezirom gledaju na »normalne«, jo{ nije nastupila, kauboji su se shva}ali kao seks–simbol
koji pri‘eljkuje ‘enska polovica svijeta, rupi~asta gramziva bi}a, a ne poput
kravljih dje~araca, pastiri sa stra‘njicama, razbijenima na grubim sedlima, koji
se odaju istospolnoj ljubavi bez nazo~nosti baba u blizini...
Slava je sav pripadao antici, tom romanti~nom prividu kakvim su ga predstavljali povr{ni znanstvenici devetnaestog stolje}a — pa i sam je Marx mrmljao ne{to o »zlatnom djetinjstvu ~ovje~anstva«.
Vjerojatno se u golemom razmaku od nekoliko tisu}a godina slika iskrivila,
i najkrvavije i najrazuzdanije poganstvo sa svojim sna‘nim mnogobo{tvom, u
kojemu se svemu ‘ivome pridavala bo‘anska mo}, produhovljavalo i i{lo stranputicom — nimfe, najade, satiri, najsitniji bogovi lokvi i jaraka pokraj puta, kao
i labudovi, krave, orlovi, pastiri i pastirice organizirali su neprekidne orgije ni
u ~emu ne sputavanog spajanja — i cijelo se to ustreptalo poganstvo iz nekog
razloga nazivalo anti~kim materijalizmom. U toj je zabludi i bila vjera Nikolaja
Romanovi~a, koju je potpuno prenio svojemu gojencu zajedno sa svojom duboko osobnom sklono{}u koju je usa|ivao oprezno i strpljivo pomo}u iskusnih
prstiju, nje‘noga, s o{trim osjetilima okusa, jezika i staroga uvelog koplja.
Od genijalnog se u~itelja stvorio genijalni u~enik i on je sada patio svim
svojim preosjetljivim tijelom od nerastopive samo}e: patila je svijetla gusta kosa, patila su usta, grudi, trbuh, bedra i stra‘njica. I rajski vrt i ru‘a Sodome,
kako je govorio Nikolaj Romanovi~. Da, da... Pastrva razbija led...
Po~etkom listopada, jedne tamne, no jo{ tople ve~eri produ‘ena babljeg ljeta Slava je dobio na Tverskom bulevaru novog u~itelja. Iz grupe tamnih figura
okupljenih oko svjetla {to je osvjetljavalo {ahovske plo~e, pri{ao mu je ~ovjek
253
254
od svojih ~etrdesetak godina s platnenom {ilt–kapom lijepoga lica, koje je moglo biti ‘idovsko, u kariranoj staromodnoj kaubojskoj ko{ulji. Skinuv{i {ilt–kapu s velikoga oblog ~ela, sjeo je na kraj prostrane klupe. Sav kao da je bio pod
nekim pritiskom — o~i je izbuljio, a o{tra dlaka izbijala mu je tako sna‘no i
gusto da je samo na nosu ostala glatka poljana. Nikolaj bi se Romanovi~, naprotiv, uvijek lako prome{koljio poput gume koja pu{ta. Do{ljak se naslonio
dlakavim {akama o kraj klupe i obratio se Slavi vrlo slobodno:
— Va{e mi je lice poznato. Oprostite, igrate li {ah?
Srce mu je po~elo preskakati, zakucalo s lo{im predosje}ajem: on?
— Igram pomalo.
^ovjek se nasmijao:
— Pomalo je ~ak moja baka igrala... Tako je zapravo ona mislila. Sada }emo to provjeriti.
^ovjek je iz d‘epa izvukao malu ko‘nu kutijicu, rastvorio je. Figure su bile
postavljene — o{tri su {iljci ~vrsto stajali u prorezima ko‘nate plo~e.
— Va{ potez.
Slavine su se ruke tresle tako da je jedva mogao uhvatiti {ahovsku figuru.
Povukao je prvi potez E2 — E4... I smirio se. Nije bilo sumnje: to je bio on.
[ahist je lagano izvukao crnoga pje{aka na o{troj no‘ici, zadr‘ao ga izme|u
palca i srednjaka i promrmljao:
— Tako se rano smra~ilo... — i zabio pje{aka u svijetli kvadrati}.
Te se ve~eri {ahistu u~inilo da Slava ima sjajno–crne o~i poput sun~anih
nao~ala koje su upravo u{le u modu, ali taj je dojam bio pogre{an, naprosto su
mu zjenice bile toliko ra{irene da se plavi obrub {arenice priljubio uz kru‘nicu
oka.
— Hajdemo ovu partiju dovr{iti kod mene doma... Ve} je stvarno mra~no.
[ahist je slo‘io {ah, nabio na ~elo {ilt–kapu i krenuli su na trolejbus. Slava
nije pitao je li daleko. Drhtao je od predosje}aja, a {ahist mu je s vremena na
vrijeme stavljao ruku ~as na rame, ~as na koljeno. Do{li su do Cvjetnog bulevara, ondje su iza{li i skrenuli u neku pustu uli~icu. Za{li su u zapu{teni ulaz
trokatnice i dok su se penjali uza stube, {ahist je rekao da ‘ivi s mamom, da
je mama u mladosti bila ljepotica, glumica, a sada je gotovo slijepa i posve luda.
Stan je bio malen i vrlo prljav. Svako malo mama je iza zida mrmljala nezadovoljnim glasom, a onda je zapjevala romansu. Partiju nisu dovr{ili. Zato
{to se dogodila ljubav. Sna‘na mu{ka ljubav o kojoj je Slava ranije samo naga|ao. Mirisalo je na vazelin i krv. To je bilo ono {to je Slava htio i {to mu
Nikolaj Romanovi~ nije mogao pru‘iti. Bra~na no}, no} posve}enja i takve naslade da ni na kakvu glazbu nije mislio. Slava je zapo~eo novi ‘ivot...
Valitu su sahranili o dr‘avnom tro{ku. Sa sigurno{}u nitko ne zna jesu li ga
uop}e sahranili. Mo‘da su odvojili organe, zalili ih formalinom i izlo‘ili bijesu
onih studenata ~iji prozori gledaju na filozofe. Ili drugima. Ali to je malo vje-
rojatno. Vje{ta~enje je pokazalo da je tijelo odle‘alo izme|u petnaest i sedamnaest dana prije no {to ga je u zaba~enom kutku Izmajlovskog parka prona{ao
gra|anin sportskog izgleda, koji je {etao foksterijera.
Za{to je Evgenija Rudol’fovna pokrenula istragu te{ko je objasniti. Za ~etrdeset i ne{to godina njihova poznanstva on je nestajao vi{e puta, na dulje ili
kra}e vrijeme. Posebno je dugo izbivao prvi put. Isprva su mu dali pet godina,
a onda jo{ dodavali, tako da je nestao gotovo na deset. To nije bilo svojevoljno.
A onda se javio, ali ne vi{e kao Slava, nego Valita. Bio je to njegov novi nadimak. On je Evgeniji Rudol’fovnoj pone{to rekao, ali ni{ta takvo {to bi je moglo
prestra{iti ili zbuniti. Na neki ju je na~in ~uvao.
Nije ona Slavu voljela, ne, naravno, ali je voljela uspomene na svoju mladost i sje}ala se kako je bila zaljubljena u svijetloga produhovljenog dje~aka,
kako su slu{ali glazbu kako je on patio zbog nesavr{enosti tada{njih zvu~nih
zapisa: kod Karajana je {est piano i osam forte, a ovdje se sve spaja... @ao joj
je bilo tog jadni~ka, izop}enika koji se li{io svega ~ega se mogao li{iti: bogatstva, zuba, svijetle kose i prijave mjesta boravka u Moskvi, koju je, izme|u ostalog, s mukom postigao, o‘eniv{i se nekom propalom alkoholi~arkom i prijaviv{i se da ‘ivi u njezinoj ulici ljupkoga naziva Jelenja staza. Od svega bogatstva ostao mu je samo rijedak dar za slu{anje muzike i gospodske ruke s ovalnim noktima.
Eto, puno je ve} godina pro{lo otkako je on dolazio Evgeniji Rudol’fovnoj u
kazali{te, u prostrani kabinet s mjedenom plo~icom »Glazbeni zavod« na velikim vratima. I suradnici su ga poznavali i garderobijeri pu{tali. Obi~no mu je
davala ne{to novca, kuhala kavu i izvla~ila iz zaba~enog ugla ormara ~okoladne bombone. Bio je sladokusac. Ponekad, kada je imala vremena, pustila bi mu
neku glazbu. Uza sve to, on joj je priznao da glazbu odavno vi{e ne voli — voli
samo zvukove. Ona nije posve razumjela {to on pod tim misli. U to se on razumio bolje od nje, predstojnice glazbenog odjela najpoznatijeg moskovskog kazali{ta. Nema sumnje. I ona je to odli~no znala.
Sjedio bi on u kabinetu kratko, srame}i se samoga sebe kao {to se nekada
sramila njegova pokojna majka Antonina Ivanovna.
Nekih dva mjeseca nije dolazio i Evgenija Rudol’fovna nije mislila na njega. Jedne je subotnje ve~eri krenula u konzervatorij. Davao se stotinu i petnaesti Brahmsov opus, kvintet klarineta, nevjerojatno te‘ak za izvo|enje. U posljednjem dijelu, kada ti ve} du{a zamalo izlije}e, kada gotovo u nebesa odlije}e{, sjetila se Slave. Kako on sa svojom blokflautom u malenu ugaonom razredu u~i sa svojom profesoricom Ksenijom Teofanovnom, debelom damom u
~ipkastoj haljini, lijepa lica i osornom, a ona, @enja, uletjela je zbog ne~ega u
razred i zaustavila se, prepla{iv{i se vlastite drskosti... Prije ~etrdeset godina,
u glazbenoj {koli od koje nije ostala ni cigla... Brahms je zavr{io i s posljednjim
je zvucima osjetila da Slave vi{e nema.
Raspitivala se preko ureda za informacije. Slavu nisu prona{li ni u Jelenjoj
stazi, niti u nekoj drugoj ulici i ona je nazvala miliciju. S njom su razgovarali
grubo, ali su je idu}eg dana sami pozvali na identifikaciju. Nije se imalo {to
255
256
identificirati. Bili su to nekakvi crni dronjci, gotovo zemlja, vrlo stra{na zemlja.
Samo je ruka bila ljudska, s ovalnim plemi}kim noktima.
Zatim je razgovarala s istra‘iteljem. Istra‘itelj nije bio mlad, bio je podbuo
i znao je tako mnogo, da bi bilo bolje da je znao manje. Od Evgenije Rudol’fovne za sebe nije dobio ni{ta interesantno. Zlo~in je bio jedan od onih koje je
lako otkriti, ali homoseksualnim se ubojstvima milicija nije posebno bavila. Oni
su se nakupljali, nakupljali, a onda su ih pripisivali nekom ve} uhva}enom manijaku. I tko je osim manijaka mogao ubiti Valitu, ~ovjeka koji ni{ta nije imao
osim bezumne ‘elje da bude voljen... da ga mu{karac voli... mu{karac voli...
Kod ku}e je Evgenija Rudol’fovna dugo kopala po fotografijama iz djetinjstva i na{la onu koju je tra‘ila. Na ostalima je bila djevoj~ica @enja s violon~elom. A na ovoj je snimljena dvorana za vrijeme {kolskog koncerta. Rudol’f
Petrovi~ je slikao. U drugom se redu dobro vide obojica — Nikolaj Romanovi~
u sivom odijelu i prugastoj kravati i dvanaestogodi{nji Slavo~ka u bijeloj pionirskoj ko{ulji s raskop~anim zadnjim gumbom. Tako milo lice, tako svijetao, sinko... Kako ga je samo Nikolaj Romanovi~ volio. Kako ga je volio...
Prevela s ruskoga JASMINA VOJVODI]
3ROHPLND
(odgovor Z. Pand‘i}u i T. Maroevi}u)
257
U Knji‘evnoj republici broj 1–2, 2008, str. 181–185, izi{la je reakcija akademika
Tonka Maroevi}a na tekst »Pseudoznanost na djelu« (7–9, 2007, str. 234–249),
a u broju 3–4, 2008, str. 184–216 objavljena je reakcija Zvonka Pand‘i}a na
tekst »Akademi~ke bajke« (5–6, 2007, str. 150–173) i druge moje tekstove iz
diskusije o jeziku u ovom ~asopisu. Premda je ovaj odgovor upu}en dvojici, teme se obra|uju na primjeru Pand‘i}evog teksta jer je on nekoliko puta du‘i od
Maroevi}evog pa je uklju~io i znatno vi{e tema, dok Maroevi}ev tekst ne donosi nijednu temu koju ne sadr‘i i Pand‘i}ev tekst, i to sa sli~nim gledi{tima.
Zato se Maroevi}evo ime u ovom odgovoru pojavljuje relativno rijetko.
Pand‘i} svoj tekst zapo~inje tako {to nabraja podatke o sebi koji bi trebali
dokazati da je on netko i ne{to, isti~u}i da on kao takav netko i ne{to nije
nikada ~uo za supolemi~arku iz Knji‘evne republike, {to dokazuje da je ona nitko i ni{ta. Pritom ne navodi podatke o supolemi~arki, nego samo o sebi. Pa
kad je Pand‘i} ve} odabrao taj na~in mjerenja kompetencije, onda da usporedimo podatke, dodaju}i za razliku od Pand‘i}a i podatke o supolemi~arki: njegovu kompetenciju treba dokazati informacija da je on studirao (184, 185), me|utim supolemi~arka je ne samo studirala nego i magistrirala i doktorirala i habilitirala; on je bio student ne bilo gdje nego na fakultetu u Freiburgu (185),
me|utim ona je bila trideset semestara predava~ i to ne bilo gdje nego na fakultetu u Frankfurtu, Münsteru, Bochumu i Berlinu. On o sebi ka‘e da je
unazad trideset godina »od 1978. revno pratio sve {to se o hrvatskim temama
u Njema~koj objavljivalo« i pritom nije nikada vidio neki njen tekst pa na osnovi toga izra‘ava sumnju da bi neki njen rad uop}e mogao biti prihva}en za
objavljivanje od strane ijedne slavisti~ke redakcije u Njema~koj (184–185). No,
budu}i da ona lingvisti~ke radove na njema~kom jeziku redovito objavljuje od
1995. u njema~kim slavisti~kim ~asopisima i zbornicima, {tovi{e objavila je i
258
knjige u njema~kim slavisti~kim edicijama i one su do‘ivjele nekoliko izdanja,
o~ito se Pand‘i} la‘no predstavlja kao netko tko je pratio znanstvene publikacije u Njema~koj o na{em jeziku. A mogao je, prije nego {to izlije}e s takvim
neto~nim tvrdnjama, barem provjeriti u njema~koj slavisti~koj bibliografiji Online–Bibliographie der deutschsprachigen Slavistik sadr‘i li neki njen rad pa bi
saznao da je u tu bibliografiju uvr{teno stopedeset njenih lingvisti~kih publikacija, vi{e od bilo kojeg drugog njema~kog slavista. Ako tu bibliografiju smatra
previ{e usko–njema~kom, mogao je tako|er putem interneta pogledati me|unarodno poznatu ameri~ku MLA International Bibliography ili svjetsku Bibliographie Linguistique/Linguistic Bibliography pa bi vidio da je u njih uvr{teno
daleko vi{e njenih znanstvenih radova od primjerice znanstvenih radova akademika Radoslava Kati~i}a ili akademika Dalibora Brozovi}a iako su doti~na
gospoda dvostruko starija od nje.
Pand‘i}eva neupu}enost ne iznena|uje kad se ima u vidu da on sam o sebi
priznaje kako nije slavist (185), dakle nije ni kroatist. [to je dakle Pand‘i} po
struci? On za sebe ka‘e da je zaposlen u Njema~koj kao Oberstudienrat prevode}i to kao »vi{i studijski savjetnik« (184) i pre{u}uju}i da je to u Njema~koj
oznaka za u~itelja na srednjoj {koli. Tako|er pre{u}uje da u~itelji ono »vi{i« u
Njema~koj dobivaju ne na osnovi nekih postignu}a, nego na osnovi poodmakle
starosne dobi u slu‘bi. Uklju~uju}i se u lingvisti~ku diskusiju u Knji‘evnoj republici nakon brojnih prominentnih kroatisti~kih imena tvrdnjom da on za tu
sedmogodi{nju diskusiju nije nikada ~uo pa da to stoga sigurno nije znanstveno–lingvisti~ka diskusija (184–185), Zvonko Pand‘i} pre{u}uje da je on u~itelj
vjeronauka (Religions–Lehrer) na trgova~koj {koli (Kaufmännische Schule) u
selu s 13 tisu}a stanovnika zvanom Tauberbischofsheim. Vjerojatno je svjestan
da kad bi naveo te podatke o sebi, onda njegova neupu}enost vi{e ne bi nikoga
~udila.
Ali kako da se i uputi kad ~itanje nije jedna od njegovih omiljenih aktivnosti. Naime, jedinstveno je {to pi{u}i reakciju na moje tekstove iz Knji‘evne republike, Pand‘i} priznaje da nije pro~itao te tekstove, nego ih je po vlastitim
rije~ima samo »prelistao« i dijagonalno ~itao »(Querlesen)« (184). S obzirom da
nema uvid ni u druge relevantne radove o temi diskusije, njegova reakcija obilje‘ena je nepoznavanjem pojmova suvremene lingvistike i neznanstvenim pristupom pojmu nacije, naroda i povijesti.
Nije slu~ajno {to lingvistika igra sasvim sporednu ulogu u Pand‘i}evom
tekstu iako bi joj moralo biti dodijeljeno primarno mjesto jer rije~ je o jezi~nim
pitanjima. I nije slu~ajno {to se jezik sa svojim gramati~kim i leksi~kim svojstvima ni ne pojavljuje u Pand‘i}evom tekstu premda bi ba{ jezik trebalo gledati jer tra‘i se odgovor na pitanje govore li Hrvati, Srbi, Bo{njaci i Crnogorci
jednim policentri~nim jezikom. Pand‘i} i sam priznaje da ga gramati~ka i leksi~ka svojstva jezika ne zanimaju, i da se on ne bavi analizom jezika (197).
Zna~i, on ho}e utvrditi radi li se o jednom jeziku tako {to jezik uop}e ne uzima
u obzir. Umjesto o svojstvima jezika, Pand‘i}ev tekst govori o narodu, naciji i
povijesti. Njegova osnovna teza je da a) oduvijek postoji hrvatski narod, b) sva-
ki narod ima zaseban jezik, c) iz toga proizlazi da oduvijek postoji zaseban
hrvatski jezik, d) ako taj jezik postoji oduvijek, podrazumijeva se da postoji i
danas.
Me|utim, nijedna od to~aka u toj tezi nije to~na. ^injenica je da narodi koji
danas postoje, npr. hrvatski, njema~ki, austrijski ne postoje oduvijek i nisu nastali prirodnim putem. I narodi i nacije su dru{tveno–politi~ke tvorevine, oni
su na~in udru‘ivanja ljudi u ve}e grupe. Kakvog obima }e te grupe biti i kakvo
ime }e nositi, nije zadato nikakvim objektivnim ili prirodnim kriterijem, nego
je rezultat politike. Politika je umije}e mogu}ega, {to zna~i da grupa zvana jedan narod ili zvana jedna nacija obuhva}a sve ljude koje su me|usobno konkuriraju}i politi~ari primjenom raznih sredstava u nju uklju~ili. Narodi i nacije su
promjenjive jedinice jer politi~ari odre|enog vremena imaju druk~ije ambicije i
mogu}nosti od politi~ara nekog drugog vremena: jedni se poka‘u dovoljno vje{tima da pod sobom ujedine veliku grupu ljudi koju proglase jednim narodom,
neki drugi politi~ari opet uspiju otcijepiti odre|enu grupu staju}i joj na ~elo i
nazivaju}i je zasebnim narodom itd. U znanosti je zato op}eprihva}eno shva}anje naroda i nacije kao konstrukcije, »kao ’politi~ke’ tvorevine napravljene pomo}u nacionalisti~kih ideologija i pokreta« (Jenkins/Sofos 1996, 11), kao zami{ljene ili izmi{ljene zajednice. Time se ni u najmanjoj mjeri ne pori~e legalnost
postojanja naroda ili nacije, nego se osvje{tava na~in na koji je do{lo do njihovog formiranja.
Hrvati po tome nisu nikakva iznimka. Isto vrijedi i za druge nacije. Znanstvenicima je poznato da je prva nacija na evropskom kontinentu oformljena
tek krajem 18. stolje}a, i da je to bila francuska nacija. »U svojoj knjizi Peasants into Frenchmen: The Modernization of Rural France, 1870–1914, Weber
je (1976) opisao napore koji su trajali generacijama da se izolirani, neobrazovani i siroma{ni seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne kulture, transformiraju u pripadnike nacije — dakle, jedne nacije. Stara Francuska je bila sastavljena od mno{tva razli~itih dru{tava i kultura, koje su govorile razli~itim jezicima; 1860. petina stanovni{tva jo{ uvijek nije uop}e znala francuski. To je bila
dru{tvena realnost u kojoj je — ili bolje re~eno protiv koje je — propagirana
ideja jednog stolje}a stare povijesti Francuske kao nacije« (Brockmeier 2001,
219–220). Pand‘i} nema uvid u znanstvene radove o formiranju nacije pa pi{e
lai~ki. I sam priznaje da naciju shva}a kao pleme koje postoji iz duboke zamagljene pro{losti, nepromjenjivo, prirodno i vje~no (208). Tako i o njema~koj naciji
Pand‘i} pi{e kao da postoji oduvijek: »na svim podru~jima Svetoga Rimskoga
Carstva njema~ke nacije, davno prije nego su nastale nove dr‘ave« (201).
Me|utim, njema~ka nacija oformljena je tek sredinom 19. stolje}a. Do tada su
postojali Prusi, Bavarci, Vestfalci, Saksonci itd., a politi~ari su ih sredinom 19.
st. oformili u jednu veliku grupu, u Nijemce. O Nijemcima se, dakle, mo‘e govoriti tek od sredine 19. stolje}a. Kod nas je isto tako: do 19. st. postojali su
Slavonci, Dalmatinci, Ragu‘ani itd., a politi~ari su ih od sredine 19. stolje}a
po~eli oformljivati u jednu grupu. Nije, dakle, kako Pand‘i} pi{e da se jedino
259
260
»moderni pojam nacije razvija tek nakon Francuske revolucije« (208), nego i
dana{nje nacije nastaju tek nakon Francuske revolucije.
Znanstveno je neutemeljeno katolike iz 15., 16., 17., 18. stolje}a u Slavoniji,
Dalmaciji, Bosni itd. naknadno progla{avati Hrvatima — kako ~ini Pand‘i}
(188–189, 208) — kad hrvatska nacija u ono doba jo{ nije bila oformljena, i
katoli~ko stanovni{tvo npr. u 17. st. u Bosni, Slavoniji ili Dalmaciji nije sebe
nazivalo Hrvatima. Ne mo‘emo mi u njihovo ime progla{avati ih ~lanovima
hrvatske nacije kad je nacionalnost najve}im dijelom stvar samoodre|enja, npr.
dubrova~ki katolici poput Matije Bana i Mede Puci}a su sebe odre|ivali kao
~lanove srpske nacije (Kilian 1995, 378), katolik Ivo Andri} ili katolik Ivo ]ipiko tako|er, itd. — pa i sam Pand‘i} spominje »Srbe katoli~ke vjere« (194).
Zato pojmove nacionalne pripadnosti nije znanstveno utemeljeno prenositi na
stolje}a u kojima nacionalna pripadnost jo{ nije postojala. »Osje}aj pripadnosti
i eventualna lojalnost nekoj, bez obzira kako definiranoj grupi uvijek je subjektivna i individualna odluka« (Blum 2002, 5).
Suprotno od Pand‘i}evog shva}anja, nacionalna pripadnost ljudi nije zadata prirodom: »nacionalnost nije prirodna« (Greenfeld 2001, 663) kao {to ni nacija nije prirodna, nego je napravljena, konstruirana (Esbach 2000, 70). »’Da su
nacije prirodni, Bogom dati oblik klasificiranja ljudi [...] — to je mit’ (Gellner
1991, 77)« (iz Hobsbawm 1991, 21). Pand‘i} o~ito ne zna pa mu »treba usmjeriti pa‘nju na to da ni nacije ne nastaju prirodno, nego se stvaraju pomo}u
aktivnosti njihovih ~lanova. A to ponekad ne ‘ele priznati upravo osobe ili grupe koje su u tome jako anga‘irane« (Ammon 2000, 522) i ~iji zadatak je »napraviti naciju unutar nezavisne dr‘ave pomo}u {irenja vjere u postojanje nacije
na ~itavu populaciju« (Seton–Watson 1977, 3).
Znanstvena istra‘ivanja pokazuju da »nacionalizam izmi{lja nacije, a dr‘avna
elita ih pravi i oblikuje« (Esbach 2000, 71). Zato je me|u znanstvenicima ve}
desetlje}ima usvojeno da »slijede}i Benedicta Andersona (1983, pp. 15f.) polazimo od toga da su nacije mentalne konstrukcije, ’zami{ljene zajednice’, koje
podr‘avljeni politi~ki subjekti gledaju kao odvojene politi~ke entitete« (Wodak/de Cillia/Reisigl/Liebhart 1999, 3–4). Odnosno, »sla‘em se s Gellnerom kad
on element umjetnog, izmi{ljanja i dru{tvenog in‘enjeringa nagla{ava, koji ulazi u pravljenje nacije« (Hobsbawm 1991, 21). Ve} je klasi~nom postala re~enica
koju citiraju brojni povjesni~ari i sociolozi jer isti~e konstrukcijski karakter nastanka nacije: »Napravili smo Italiju, sada moramo napraviti Talijane« (iz Hobsbawm 1991, 58).
Ako se ‘eli utvrditi da li je proces pravljenja nacije uspio tj. da li postoji
nacija, ne gledaju se neki objektivni kriteriji jer njih kod nacija nema, nego
»nacija postoji kad znatan broj ljudi u nekoj zajednici sebe smatra nacijom ili
se pona{a kao da su je formirali. Nije nu‘no da se ~itava populacija tako osje}a
ili pona{a i nije mogu}e dogmatski utvrditi minimalan postotak populacije koji
se mora tako osje}ati. Ako znatna grupa vjeruje u to, ona posjeduje ’nacionalnu
svijest’. Zdrav razum nam ka‘e da ako je ta grupa jako mala (npr. manje od
jedan posto populacije) i nije vje{ta u propagandi ili ne posjeduje jaku discipli-
niranu vojsku da je podr‘i dok nije sposobna da pro{iri nacionalnu svijest na
mnogo {ire slojeve populacije, onda ta nacionalno svjesna elita ne}e uspjeti u
pravljenju nacije« (Seton–Watson 1977, 5).
Kod nas su prilikom pravljenja nacije u 19. i 20. st. »stajale na po~etku tog
procesa svuda pojedine li~nosti«, pojedinci zbog individualne koristi: »~esto se
radilo o pripadnicima slojeva kojima je ili prijetio dru{tveni pad [...] ili su se
borili za svoju dru{tvenu i politi~ku emancipaciju« (Hösch/Nehring/Sundhaussen 2004, 471). Ta »borba za nacionalnost je borba za hegemoniju, kod koje dio
tvrdi da govori u ime ~itave nacije i da predstavlja nacionalnu jezgru« (Billig
1995, 27). Stoga ne iznena|uje {to je proces pravljenja nacije »po pravilu pra}en konfliktom i nasiljem. Poseban oblik identiteta se mora nametnuti. Jedan
na~in razmi{ljanja o sebi, o zajednici i o svijetu mora zamijeniti druge koncepcije, druge oblike ‘ivota« (ibid.), npr. pojedinci trebaju prestati odre|ivati sebe
prvenstveno kao Dalmatince ili Slavonce itd., i moraju se poistovjetiti s drugim
pojmom, s nacijom. »U svakom pojedincu morala se odvijati promjena od lokalne, ro|a~ke identifikacije zasnovane na relacijskoj kulturi podudarnosti ka manje geografski izravnoj ali ne i manje sna‘noj privr‘enosti naciji« (Poster 1999,
236).
To se ne doga|a spontano: »volja naroda da ‘ivi u odre|enoj zajednici i
obilje‘ja koja diferenciraju i ozna~avaju grupu, me|u koja se ubrajaju nacionalne varijante, ne razvijaju se prirodno, nego se u znatnoj mjeri naprave« (Ammon 2000, 523). Tako ni »nacionalni identitet nije dat (npr. kroz entitete kao
{to su ’priroda’, ’karakter’, ’mentalitet’ ili ’podsvijest’ naroda ili pojedinaca),
nego je napravljen« (Brockmeier 2001, 219). Na primjer, »ve}ina zapadnih koncepcija nacionalnog identiteta koje se pretvaraju da su ukorijenjene u duga~kim, ponekad mitskim povijesnim tradicijama — a te koncepcije uzrokovale su
ve}inu zapadnih debata i ratova u 20. stolje}u — izmi{ljene su u zadnjoj tre}ini
19. stolje}a (Hobsbawm, 1983). Naravno, ta izmi{ljanja nisu imala i nemaju
mnogo veze s pravom povije{}u ili s istra‘ivanjem povijesti« (Brockmeier 2001,
220). U pravljenje nacionalnog identiteta uklju~uju se pored politi~ara i neki
intelektualci, zaboravljaju}i da »nije ni u kojem slu~aju obaveza intelektualaca
da prave jedinstvo nacije (to je stvar dr‘avnika)« (Benda 1978, 63). [to }e ~initi
nacionalni identitet, nije uvjetovano nekakvim prirodnim ili objektivnim svojstvima, nego se oblikuje: »Elite imaju znatnu sposobnost da oblikuju osnovne
simbole i slike koje prave nacionalni identitet« (Kupchan 1995, 3).
Ispitivanja su pokazala »da se nacionalni identiteti, kao posebni oblici dru{tvenih identiteta, proizvode i umna‘aju, mijenjaju i razgra|uju diskursom«
(Wodak/de Cillia/Reisigl/Liebhart 1999, 3–4). Budu}i da tu tezu podupiru brojni
dokazi, postalo je »konstantno svojstvo suvremenih teorija o nacionalnim identitetima da su oni konstruirani diskursom, podlo‘ni promjenama i prepravljanju, a to svojstvo je u upadljivom kontrastu s ranijom predod‘bom o nepromjenjivosti i povijesti kao istini te s esencijalizmom genetske datosti« (Howard/Gill
2001, 89) — ovu raniju predod‘bu, odba~enu od strane znanstvenika, nalazimo
kod Pand‘i}a. Nadalje, znanstvenici isti~u da u istra‘ivanju »polazimo od toga
261
262
da [...] ne postoji jedan nacionalni identitet, nego vjerujemo da se diskursom
prave razli~iti identiteti ovisno o publici, situaciji, temi i sadr‘aju. Nacionalni
identiteti su zato promjenjivi, krhki i ~esto dvosmisleni i difuzni« (Wodak/de
Cillia/Reisigl/Liebhart 1999, 4). Uslijed konstrukcijske prirode nacionalnog
identiteta ne iznena|uje {to se »nacionalna identifikacija zajedno sa svim njenim neugodnim posljedicama mo‘e promijeniti u toku vremena, ~ak i u vrlo
kratkom razdoblju« (Hobsbawm 1991, 22).
Kao {to je ve} re~eno, identitet ne dolazi iz naroda, nego naprotiv: »Bez
obzira koja dru{tvena grupa je prva zahva}ena nekakvom ’nacionalnom svije{}u’, narodne mase — radnici, seljaci — zadnje su zahva}ene njome« (ibid., 23).
Dakle, »kolektivnom pojavom bilo etni~ke grupe bilo nacije postaje ’identitet’
tek pomo}u ciljane konstrukcije, tj. pomo}u svjesnog pravljenja ‘eljenog stanja
od strane etni~kih odnosno nacionalnih elita, ~esto svjesnim instaliranjem vlastitog kolektiva nasuprot drugim razgrani~avaju}im slikama neprijatelja« (Miedlig 1994, 25). A »zami{ljaju}i nacionalnu jedinstvenost i homogenost, ~lanovi
nacionalne zajednice istovremeno konstruiraju razlike izme|u sebe i drugih
nacija, pogotovo kad se misli da druga nacionalnost ima svojstva podudarna
onima vlastite nacionalne zajednice — to je sli~no Freudovom ’narcizmu malih
razlika’« (Wodak/de Cillia/Reisigl/Liebhart 1999, 4). »Freud je jednom zaklju~io
da {to je manja stvarna razlika izme|u dvaju naroda, sigurno }e ih ona tim
vi{e zastra{ivati u njihovoj ma{ti. Nazvao je taj efekt narcizmom male razlike«
(Ignatieff 1993, 21–22).
Vlastito »nacionalno jedinstvo, me|utim, postoji samo kao diskursna konstrukcija«, koju ~ini pet aspekata: prvi je pripovijetka o naciji, »drugi je nagla{avanje porijekla, kontinuiteta, tradicije i svevremenosti. Nacionalni identitet se
prikazuje u pripovijetci o nacionalnoj kulturi kao izvorni identitet, prirodno
prisutan ali ponekad uspavan pa ga se mora probuditi iz uspavanosti. Cilj je
slika nacionalnog karaktera (koja se o~ituje u diskursu) kao nepromjenjivog,
neprekinutog i uniformnog bi}a«, tre}i aspekt je izmi{ljanje tradicije, ~etvrti je
mit o porijeklu, kojem »se pridaje veliki zna~aj u izmi{ljanju nacionalne kulture. Porijeklo nacije se ~esto smje{ta toliko daleko u pro{lost da je zamagljeno
vremenom i nije ’stvarno’, nego ’postoji’ negdje u ’mitskim’ vremenima. Takvi
mitovi igraju ulogu ne samo u slu‘beno odobrenim pripovijetkama o naciji, nego i u opre~nim pripovijetkama koje se koriste kao instrument za izgradnju
novih nacija«, peti aspekt je »izmi{ljena predod‘ba o ’~istom, izvornom narodu’« (Wodak/de Cillia/Reisigl/Liebhart 1999, 24). Kao {to se iz citata vidi, svaki
od tih pet aspekata pripada svijetu fikcije a ne svijetu ~injenica. Svih pet aspekata nalazimo kod Pand‘i}a, {tovi{e Pand‘i} na njima temelji ~itav svoj tekst.
On misli da je dana{nja podjela ljudi na hrvatsku nacionalnost, slovensku
nacionalnost, makedonsku itd. bila zadata objektivnim svojstvima tih ljudi. Me|utim, »pojam nacionalnosti kao svijesti ili ~injenice objektivnog identiteta zasnovanog na objektivnim svojstvima ljudi, bilo etni~kim bilo geopoliti~kim, nije
rezultat empirijskog istra‘ivanja, nego nekriti~kog prihva}anja« jednog pogleda
na nacionalnost (Greenfeld 2001, 664–665). Empirijska istra‘ivanja pokazuju
da »se nacije ne zasnivaju na ~injenicama, nego na onome {to ljudi smatraju
~injenicama« (Altermatt 1996, 42). Grupu konstituira »ideolo{ka slika o grupi«,
»ima jo{ ~itav niz drugih dokaza da nacionalnu grupu integrira u ideologiji sadr‘ana slika nacionalne grupe, a ne zajedni~kost ili istost nekog svojstva«
(Lemberg 1964 II, 59).
Pand‘i}, me|utim, bez dokaza podrazumijeva da je zajedni~kost ili istost
oduvijek postojala u obliku nacionalne kulture (kao i Maroevi}, 183). Pa pi{e o
stoljetnoj »kulturnoj tradiciji hrvatskoga naroda« (197), »kulturolo{ki i povijesno samodefiniranoga kolektiviteta« (203), poziva se na »kulturne samoodre|enosti jednoga naroda kroz povijest« (202). No, u povijesti to nije bio jedan
narod. A granice kulture ni danas se ne podudaraju s nacionalnim granicama.
U prethodnim publikacijama ve} sam citirala niz radova koji pokazuju
nepoklapanje nacionalnih i kulturnih granica (Kohn 1962, 21; Le Page/Tabouret–Keller 1985, 234–235; Esbach 2000, 65; Reilly 2001, 5; Birnbacher/Friele
2003, 286) i koji utvr|uju da je kultura potpuno neprikladna za definiranje nacije (Reiter 1984, 191; Hatschikjan 1999, 19) pa neka Pand‘i} pro~ita te radove.
Odavno je poznato da »postoje kulture koje obuhva}aju vi{e nacija, a postoje i
nacije koje u sebi obuhva}aju vi{e razli~itih kultura« (Lemberg 1964 II, 45).
Tako|er je poznato da na na{im prostorima ni u 19. st. jo{ nisu postojale nacionalne kulture i zato se »nacionalisti~ki imperativ: ’jedna dr‘ava, jedna kultura’« ostvarivao brutalnim sredstvima (Gellner 1999, 95–96). A {to se ti~e
dana{njice, u njoj je op}i trend »globalizacija kulture« (Poster 1999, 235).
Pand‘i} podrazumijeva i da je zajedni~kost ili istost oduvijek postojala u
obliku nacionalnog jezika (197, 201). Takav lai~ki pogled na odnos jezika i nacije poznat je znanstvenicima kao »mit o identi~nosti nacije i jezika« (Harth
2000, 352). Suprotno od mita, istra‘ivanja pokazuju da se kod ju‘nih Slavena
»religijski, jezi~ni i etni~ki kriteriji ne preklapaju« (Altermatt 1996, 123).
Nisu se preklapali ni u 19. stolje}u kad se kretalo u proces pravljenja nacija: budu}i da kod onih koji su se ujedinjavali u hrvatsku naciju »nije stajao
na raspolaganju ni nekakav vlastiti jezik ni nekakva vlastita rasa kako bi se
odabrani narod odlikovao naspram drugih, morala se na}i nekakva povijesna
misija hrvatske nacije u obrani kr{}anstva protiv uleta s istoka da bi se slojevima stanovni{tva s nedostatnom samosvije{}u pomoglo da do|u do neophodnog osje}aja nadmo}i« (Hobsbawm 1991, 142–143).
Pand‘i}eva tvrdnja da je jezik konstitutivni element hrvatske nacije neodr‘iva je jer nailazi na dvostruki problem: »Taj dvostruki problem sastoji se u
tome a) {to se hrvatsko jezi~no podru~je sastoji od tri regije s vrlo razli~itim
dijalektima, od kojih je jedan, kajkavski, toliko blizak slovenskom da su ga ranije promatra~i izvana zamjenjivali s njim. A specifi~no je i to {to dana{nji kulturni i politi~ki centar, Zagreb, povijesno pripada jednom manjem i marginalnom dijalektalnom podru~ju (kajkavskom). b) Nadalje, problem je i u tome {to
je ba{ ona varijanta koja je postala standardom — {tokavska — najve}im dijelom identi~na s onom koju govore i ’glavni neprijatelji’ — Srbi« (Kilian 1995,
376). Drugim rije~ima, Pand‘i} svojom tezom o podudaranju jezika i nacije ne-
263
264
gira postojanje zasebne hrvatske nacije, iako je neosporno da ona postoji jer
izme|u nacija se ni jezik ne mora bitno razlikovati, npr. »kao u slu~aju srpskohrvatskog jezika« (Bienen 1995, 168). Zato se jezik, nacija, religija i dr‘ava ne
smiju poistovje}ivati (Klose 1993, 69). ^ak i »primjer Francuske, jedne od najranijih nacija, podcrtava slabost teorije koja nacionalni identitet gleda kao odraz objektivnog jedinstva i izdvojenosti bazirane na iskonskim, ’pradjedovskim’
etni~kim karakteristikama, i pogotovo na jeziku. Na primjer, jasno je da nema
ni{ta vi{e razloga da se francuski smatra pradjedovskim ili materinskim jezikom Francuza, nego {to ima razloga da se engleski smatra pradjedovskim jezikom Amerikanaca nebritanskog porijekla. Nacionalni jezik nije inherentno
svojstvo date nacije, nego se tvrdi da je to i interpretira se kao takav« (Greenfeld 2001, 666).
A nije ni potrebno da bude jer za postojanje nacionalnog jedinstva dovoljna
osnova mo‘e biti zajedni~ki pravni sistem (Barbour 1998, 46). To je poznato u
suvremenom svijetu i zato nacionalnu pripadnost ni nama ni drugima nitko ne
dovodi u pitanje, osim neznalica poput Pand‘i}a koje misle da je za naciju neophodan zaseban jezik ili zasebna kultura. Po njima, dakle, ne postoji ni ameri~ka nacija, ni {vicarska ni austrijska ni brojne druge.
Kako bi pro{lost prilagodio svojoj tvrdnji o vje~nom postojanju nacionalnoga jezika, Pand‘i} bez ustru~avanja prepravlja pro{lost. Njemu nije bitno ono
{to su autori iz pro{lih stolje}a napisali, nego on tvrdi da zna {to su htjeli napisati iako to nisu napisali. Tako tvrdi za gramatiku B. Ka{i}a da je Ka{i} njome 1604. htio napisati gramatiku hrvatskoga jezika (186), premda Ka{i} jezik
u njoj nije nazivao hrvatskim nego ilirskim i premda ga nije ograni~avao na
govornike na koje ga Pand‘i} po dana{njoj nacionalnoj pripadnosti ograni~ava.
U uvjerenju da bolje od Ka{i}a zna {to je Ka{i} htio, Pand‘i} je prevode}i
Ka{i}evu gramatiku intervenirao u original i mijenjao ga, {to je nedopustivo jer
radi se o krivotvorenju originala. Njema~ki slavist H. Keipert je u svojoj negativnoj recenziji Pand‘i}evog prijevoda ukazao na ta prepravljanja i osudio ih.
Jedno od njih je {to je Pand‘i} pojam »ilirski« prebacio u »hrvatski«. Pand‘i}
sada kako bi opravdao svoju zamjenu pojma »ilirski« pomo}u »hrvatski« tvrdi
da su se u ono vrijeme ilirske provincije podudarale s podru~jem »dana{nje Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uklju~uju}i i kajkavsko podru~je Zagreba~ke biskupije« (192). Me|utim, sam Ka{i} 1633. to~no nabraja {to misli pod »tutte le
provincie Illiriche«, i to~no se vidi da se to ne podudara s podru~jem dana{nje
Hrvatske i Bosne i Hercegovine jer Ka{i} navodi i Srbiju i Srijem: »tutte queste Prouincie dell Istria, della Croatia, della Dalmatia, della Bosna, del Stato di
Ragusa, della Hercegovina, della Seruia, della Slauonia, Sirmiense, [...]« (v.
Knji‘evnu republiku 5–6, 2007, 166–168). Sve je to Pand‘i} mogao pro~itati kod
Ka{i}a, mogao je pro~itati i u Keipertovoj recenziji, a mogao je pro~itati i u
tekstu iz Knji‘evne republike na koji reagira. Ali pi{e kao da nije pro~itao.
Svojim ‘eljama prilago|ava i druge rje~nike i gramatike iz 16., 17., 18. st.:
kad spominje »sve rje~nike i gramatike ’slovinskoga’ ili ’ilirskoga jezika’ koje
su stolje}ima tiskali hrvatski jezikoslovci« (192), stavlja ih kao i Maroevi} (185)
sve pod »hrvatski jezik« kako ga on shva}a bez obzira {to te gramatike i rje~nici nose drugu oznaku jezika i {to se opseg govornika tog jezika ne podudara s
opsegom dana{nje hrvatske nacije, a autore tih rje~nika i gramatika progla{ava
»hrvatskim jezikoslovcima«, tvrde}i da »pridjev ’ilirski’, a posebice imenica ’ilirski jezik’, pripada dakle u novome vijeku isklju~ivo u jezi~nu, kulturnu i politi~ku tradiciju Hrvata« (194). To, me|utim, nije to~no jer ilirski je imao mnogo {ire zna~enje i uklju~ivao i druge ju‘ne Slavene (Friedman 1999, 6), a dokaze za to i literaturu koja ih sadr‘i ve} sam navela u prethodnim tekstovima
pa neka se Pand‘i} tamo informira (Knji‘evna republika 1–2, 2004, 228; 7–8,
2005, 182, 193–194; 5–6, 2007, 160, 166–167; Slovo 17, 2008, 190–193). Ovdje
jo{ mogu dodati primjer kako ilirac D. Rakovac 1842. u Malom katekizmu za
velike ljude odgovara na pitanje za{to se zovu Iliri a ne Hrvati da je to zato {to
»literatura treba da se protegne i na ostalu na{u bra}u po krvi i jeziku, naime:
na Slavonce, Dalmatince, Srblje, Kranjce, rije~ju sve jugozapadne Slavene. Pod
imenom hrvatski ne mo‘e se protegnuti, jerbo svaki od ovih imao bi pravo
zahtijevati da se njegovim imenom jezik i literatura naimenuju« (iz Kohler
2006, 114). Ka‘e da je ime ilirsko najbolje jer je to ime »kojim se mnogi jugozapadnoslavenski pisaoci od najdavnijih vremena do dana dana{njega slu‘e,
koje je vrlo dobro poznato svim granam naroda jugozapadnoslavenskoga, koje
Englezi, Francuzi, Talijani itd. kad govore o cijelom jugozapadnoslavenskom tijelu, vazda nam nadijevaju« (ibid.). Navedeni citat je samo jedan od primjera
koji pokazuju da je pojam ilirski i prije 19. st. obuhva}ao »sve jugozapadne Slavene«, dakle da nije bio ograni~en na one ~iji potomci su se kasnije ujedinili u
hrvatsku naciju.
Iz citata se tako|er vidi da je pojam hrvatski u pro{losti imao drugo zna~enje i drugi opseg nego danas te da Pand‘i} nije u pravo kad tvrdi suprotno.
Uostalom, literaturu koja to dokazuje ve} sam obimno citirala u prija{njim tekstovima pa neka je Pand‘i} pogleda kako bi donekle smanjio prazninu u svojim spoznajama (Knji‘evna republika 1–2, 2004, 228; 7–8, 2005, 182, 193–194;
Slovo 17, 2008, 190–193). Ovdje se mo‘e dodati da isto pokazuju i citati iz pro{lih stolje}a koje donosi Rje~nik JAZU pod natuknicom Hrvat, npr. »[tefan Toma{ kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci Zemlji, Dalmaci(ji), Hervatom, Dozim Krajem, zapadnim Stranam«, ili pod natuknicom hrvatski, npr. »Dav{i mu
naredbu da porobi Dalmaciju i rvatsku zemlju« (A. Ka~i}, Razgovor ugodni...).
I iz znanstvenih radova koji govore o pro{losti do 1918. vidi se da je oznaka
hrvatski imala druk~ije zna~enje i opseg nego danas, npr. »ujedinile su se na
Balkanu Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Hrvatska, Slavonija, dijelovi Banata,
Ba~ka, dijelovi Baranje, Crna Gora i Slovenija iz biv{e Austro–Ugarske Monarhije s Kraljevinom Srbijom« nakon 1. svjetskog rata u jednu dr‘avu (Altermatt
1996, 58).
Budu}i da kritiku {to je naziv »ilirski« zamijenio nazivom »hrvatski« ne
mo‘e znanstveno osporiti, Pand‘i} je prikazuje kao da se njome reklo da je
Ka{i} napisao a Pand‘i} preveo »gramatiku nekoga neko} nepostoje}ega na neki danas nepostoje}i jezik«. Ali nijedan kriti~ar nije to rekao jer naravno da je
265
266
Ka{i} napisao gramatiku jednoga postoje}eg jezika. Kritikom se reklo da se taj
jezik nije podudarao s hrvatstvom: niti su njime govorili svi oni ~iji potomci su
nekoliko stolje}a kasnije oformili hrvatsku naciju, niti su njime govorili samo
oni. [to se ti~e jezi~ne situacije danas, opet se ne radi o nekakvom nepostoje}em nego o postoje}em jeziku, kojim govori nekoliko razli~itih nacija, pa se
taj jezik ni danas ne podudara s hrvatstvom.
Pand‘i} nije u stanju razmi{ljati izvan dana{njih nacionalnih kategorija iako je rije~ o stolje}ima kada te kategorije jo{ nisu postojale. Ako se {tokavski
iz pro{lih stolje}a ne pripisuje isklju~ivo danas postoje}oj hrvatskoj naciji, Pand‘i}a njegovo ograni~eno poimanje navodi na zaklju~ak da se pripisuje srpskoj
naciji (194). Silom bi htio sve u pro{losti gledati pod dana{njim nacionalnim
oznakama, kao hrvatsko ili kao srpsko, pa zato onda{nje nazive »ilirski«, »slovinski«, koji se ne preklapaju s dana{njim nacionalnim oznakama, progla{ava
»anonimnima« i »bez ikakva sadr‘aja« (187). Ali oni nisu ni anonimni ni bez
sadr‘aja, nego se njihovo ime i njihov sadr‘aj ne uklapaju u nacionalnu mjeru,
koju bi Pand‘i} po svaku cijenu htio na njih primijeniti. Ka‘e da ako je stari
naziv toskanski jezik danas talijanski jezik, za{to onda i stari naziv ilirski jezik
ne bi danas bio hrvatski jezik. Zaboravlja da je toskanski postao standardni jezik jedne nacije (talijanske), dok je ilirski jezik ozna~avao prvenstveno {tokavski, a {tokavski je postao standardni jezik ~etiriju nacija (hrvatske, srpske, bo{nja~ke i crnogorske). Zato nije ispravno {tokavski iz pro{lih stolje}a pripisivati
samo dana{njoj hrvatskoj naciji, kako ~ini Pand‘i} primjenjuju}i argumentaciju
tipa »Srbi (pravoslavni kr{}ani) [...] u Ka{i}evo vrijeme, barem koliko ja znam,
pu~kim {tokavskim jezikom nisu ni pisali ni objavljivali svoja knji‘evna djela«
(188–189). Zaista, pravoslavno stanovni{tvo nije pisalo i objavljivalo, ali zato je
govorilo pu~kim {tokavskim jezikom. Osim toga, ni 99% katoli~kog stanovni{tva nije pisalo i objavljivalo jer stanovni{tvo je u Ka{i}evo doba bilo nepismeno, kako katoli~ko tako i pravoslavno. A {to se ti~e samog Ka{i}a, njega
treba promatrati kao gramati~ara predstandardnog razdoblja jezika koji je kasnije odabran za nadregionalni, dakle standardni, i u Hrvatskoj i u Srbiji i u
Bosni i u Crnoj Gori. Sve ~etiri dana{nje nacije kad opisuju predstandardno
razdoblje svog jezika mogu navoditi Ka{i}evu gramatiku, i to s njenim imenom
u originalu, a ne klasificirati je poput Pand‘i}a i ve}ine srpskih lingvista kao
isklju~ivo hrvatsku ili poput manjine srpskih lingvista kao isklju~ivo srpsku.
U nemogu}nosti da ospori ono {to su kriti~ari napisali, Pand‘i} izmi{lja da
kritika zna~i da Ka{i}eva gramatika nije stvarna pa onda to osporava pi{u}i
»radi se o stvarnoj gramatici« (197). Problem je samo {to nijedan kriti~ar nije
poricao stvarnost Ka{i}eve gramatike. Pand‘i} koristi jo{ jednu tehniku: napravi jedno, a tvrdi da je napravio suprotno. Naime, u Knji‘evnoj republici nastupa kao osoba koja bi osudila kad bi netko prepravljao Ka{i}a u originalu:
»Time sam ujedno izbjegao, za razliku od prijevoda Ka{i} 2002, da ’ispravljam’
Ka{i}a u originalu. Takvo ispravljanje pretrpio je jo{ vi{e i jo{ ru‘nije Ka{i}ev
slovni~arski nasljednik« (199). S obzirom da Pand‘i} ovdje pi{e kako su ispravljanja originala ru‘na stvar i hvali sebe da on naspram konkurencije nije
prepravljao, ~itatelj ne}e pomisliti da u praksi taj isti Pand‘i} radi suprotno. I
dalje u tekstu Pand‘i} razne neznanstvene metode pripisuje drugima i osu|uje
ih na rije~ima, a u praksi ih upravo on koristi. Npr. »iz dana{nje perspektive
projekcijom prosu|uje« povijest i prenosi u povijest (200), »anakrono i reakcionarno« (207), »redukcionisti~kom jednostruko{}u« (200), slijedi politiku (207),
»posu|enu premisu potom povezuje s odre|enim« njemu osobno po‘eljnim
tvrdnjama (200), »deducirana postavka [se] ili djelomice ili uop}e ne da razvidnim slijedom izvesti iz postavljenoga aksioma« (200), »definicije opsegom tek za
pojedina~ne slu~ajeve va‘e}e«, pa mu »usporedbe i metodi~ke kontrolne instance i ne trebaju« (202), »netko kome istina i nije bitna« (206), bolje bi »bilo da
svoju teoriju uskladi s aktualnom jezi~nom stvarno{}u umjesto da stvarnost
prilago|ava svojoj (nazovi) teoriji« (207) — svi navedeni citati lijepo opisuju
tehnike koje Pand‘i} primjenjuje.
Osim {to izbjegava vidjeti sadr‘aj kritike onakvim kakav on jest, Pand‘i}
izbjegava i suo~avanje sa samim kriti~arem. Naime, u mom tekstu Akademi~ke
bajke, koji obuhva}a tridesetak stranica, radi se o Pand‘i}u na dvije stranice i
to tako {to je citirana Keipertova negativna recenzija Pand‘i}evog prijevoda
Ka{i}a. Pand‘i} reagira na te citate tako {to reakciju naslovljuje meni, ali u
njoj, kako ka‘e, »iako nevoljko, odgovaram Keipertu« (186). Budu}i da taj odgovor Keipertu obuhva}a preko polovine Pand‘i}evog teksta naslovljenog meni,
postavlja se pitanje za{to se Pand‘i} nije usudio taj ve}inski dio svoje reakcije
zasebno objaviti kao odgovor Keipertu. I za{to se ustru~ava objaviti ga u nekom njema~kom slavisti~kom ~asopisu s obzirom da je tamo izi{la i Keipertova
negativna recenzija? A o citatima iz Keipertove negativne recenzije koje sam
navela ka‘e da su to »Kordi}kine manipulacije njegovim [=Keipertovim] tekstom« (186), ali nigdje ne pokazuje u ~emu bi se sastojala moja navodna manipulacija.
Istu tehniku etiketiranja bez navo|enja dokaza Pand‘i} primjenjuje i kad
se upu{ta u temu policentri~nog jezika. Budu}i da HAZU tvrdi da srpskohrvatski nije policentri~ni jezik zato {to nije postojao kolonijalni odnos ni po~etni
zajedni~ki standardni jezik, napisala sam da HAZU ne zna ni definiciju policentri~nog jezika jer nijedna definicija ne navodi kolonijalnost i po~etni zajedni~ki standardni jezik kao kriterij za odre|ivanje policentri~nog jezika (Knji‘evna republika 5–7, 2007, 150–151). Pand‘i} brani HAZU tako {to tvrdi da
definicije variraju »pa }e Kordi}eva izabrati neku njoj odgovaraju}u definiciju a
netko drugi drugu«. Ako je tako, za{to onda Pand‘i} ne navede neku internacionalnu definiciju policentri~nog jezika u kojoj bi stajala kolonijalnost i po~etni
zajedni~ki standardni jezik? Ne navodi je jer definicija s kolonijalno{}u i po~etnim zajedni~kim standardnim jezikom ne postoji, {to zna~i da je ispravna moja
primjedba o neupu}enosti akademika u definiciju policentri~nog jezika.
Pand‘i} niti ima uvid u lingvisti~ke definicije niti je ~itao tekstove na koje
reagira, a pita se: »Odakle Kordi}evoj uop}e ideja da je ’srpskohrvatski’ jedan
i to ’policentri~ni jezik’?« (200). Da je malo pogledao lingvisti~ku literaturu ili
citate iz nje u mojim tekstovima, ne bi postavljao takva autsajderska pitanja.
267
268
Kod odre|enih Pand‘i}evih tvrdnji, me|utim, nije sigurno mogu li se one pripisati njegovoj neupu}enosti ili se ipak radi o svjesnoj la‘i. On npr. odsje~no
tvrdi da »Heinz Kloss (1904–1987), koji je izraz ’policentri~ni jezik’ i uveo, i
kao primjer usput naveo i hrvatski i srpski, nikada nije dijelio mi{ljenje o
stvarnoj jedinstvenosti srpskohrvatskoga jezika (hrvatski je u njegovoj teoriji
primjer za Ausbausprache, srpski ne)« (201). Me|utim, Kloss u svom najpoznatijem i najva‘nijem ~lanku, uvr{tenom u knjigu od desetak najzna~ajnijih studija u svijetu o teoriji dijalekta napisanih u prethodnih 100 godina, ima poglavlje o policentri~nim jezicima (1976, str. 310–312) i u njemu koristi ba{ srpskohrvatski (»Serbo–Kroatisch«) za oprimjeravanje policentri~nog jezika, dok kao
Ausbau–jezike navodi ~e{ki i slova~ki, a kao Abstand–jezike njema~ki i nizozemski. Usput re~eno, iz ovog Klossovog ~lanka se vidi koliko je proma{eno
izjedna~avati hrvatsko–srpsku jezi~nu situaciju s ~e{ko–slova~kom ili s njema~ko–nizozemskom jezi~nom situacijom, {to ~ini Matica hrvatska na internetu i {to je nai{lo na osudu kod inozemnih slavista (Völkl 1999, 329).
U mojim tekstovima i u brojnim radovima drugih lingvista pokazuje se da
je srpskohrvatski jezik policentri~an kao npr. i njema~ki. Pand‘i} tvrdi da usporedba s njema~kim nije ispravna jer je njema~ki naspram srpskohrvatskoga
na raznim teritorijima navodno tek »s vremenom stekao odre|ene posebnosti,
izgovorne i leksi~ke naravi primjerice« (201). To, me|utim, nije istina: u germanistici je poznato da »od po~etka do danas u stvari nije postojao jedinstveni
njema~ki jezik, nego samo regionalni varijeteti. Iako regionalnost izgleda da je
univerzalna kategorija kod jezika, njema~ki se zbog niza sociokulturnih i
jezi~nopovijesnih razloga ubraja u one jezike kod kojih su varijeteti posebno
va‘ni: njema~ki se mo‘e smatrati prototipom heterogenosti unutar jednog jezika« (Földes 2002, 225). Ve} sam pisala da su regionalne posebnosti, i izgovorne
i leksi~ke naravi, postojale davno prije nego {to je njema~ki jezik u 19. st.
standardiziran: u 11. st. ve} postoji poseban {vicarski njema~ki pisani jezik, ~ije
su se posebnosti u leksiku, morfologiji i drugome odr‘ale do danas (Sonderegger 1985, str. 1890–1901), a u Be~u se od 13. st. koristi jedan tako|er posebni
pisani jezik (Wiesinger 1985, str. 1944–1945). Zato Reiffenstein (2001, 88) govore}i o policentri~nosti njema~kog jezika umjesto izraza nacionalna policentri~nost koristi izraz regionalna policentri~nost jer policentri~nost njema~kog
jezika »uvjetovana je faktorima koji su stariji od dana{njih nacija«. O tome se
Pand‘i} mogao obavijestiti da je zavirio u navedene germanisti~ke radove ili u
citate iz njih u mojim prethodnim tekstovima (v. Knji‘evnu republiku 7–8,
2004, 262). Ovako, neupu}eno tvrdi da »za razliku od svih policentri~nih jezika
gdje su se iz jednoga debelog stabla razvile razli~ite sna‘ne grane i manje–vi{e
sli~ni plodovi, dva stara jezi~na stabla (hrvatski i srpski), u razli~ito vrijeme
posa|ena, nisu nikada uspjela srasti u jedno« (201). A u lingvisti~koj literaturi
je poznato da pored njema~kog ni razni drugi policentri~ni jezici nisu bili »jedno debelo stablo«, npr. kod malajskog policentri~nog jezika teritorijalne diferencijacije su postojale ve} prije nego {to su se teritoriji na kojima se taj jezik
govori oformili kao dr‘ave i nacije sa svojim nacionalnim varijantama (Haji
Omar 1992, 403–406). To je Pand‘i} tako|er mogao saznati da je pogledao tekstove u Knji‘evnoj republici na koje reagira (7–8, 2004, 262).
Usporedbu s njema~kim Pand‘i} poku{ava pore}i stilom karakteristi~nim
za njega tako {to ka‘e »Glupost« (201) i tvrdi da se kod Nijemaca i Austrijanaca radi o zajedni~koj jezi~noj povijesti i o jednome kulturnom centru kroz povijest i danas, dok to kod Srba i Hrvata nije slu~aj pa da stoga u na{em slu~aju
nije rije~ o policentri~nom jeziku (201). Takvom tvrdnjom opet pokazuje vlastitu neobrazovanost jer znanstvenicima je poznato da njema~ki jezik »kao policentri~ni jezik nema jedan kulturni centar i njegova povijest, simboli~ka
va‘nost i prakti~na korist jako variraju u razli~itim dr‘avama« (Ager 2001, 57).
A da ne spominjemo kako ni oni koji su se ujedinili u hrvatsku naciju nemaju
zajedni~ku jezi~nu povijest jer ~akavska regija je imala jednu, kajkavska drugu,
a {tokavska tre}u. Tako|er i kulturni centri kroz povijest su im bili razli~iti,
npr. Dalmatinci su imali druge kulturne centre naspram Slavonaca.
Pand‘i} tvrdi da namjerno pre{u}ujem Ammonov rad iz 2005. u kojem autor spominje hrvatski i srpski (201). Me|utim, ja sam ba{ taj rad i ba{ onaj
njegov dio o kojem Pand‘i} govori navela kao primjer kako »tehnike {irenja
raznoraznih dezinformacija i dovode do zabuna kod neupu}enih inozemnih kolega, uslijed ~ega se pojavljuju proturje~nosti u njihovim re~enicama: npr.
odli~an germanist Ulrich Ammon spominje hrvatski i srpski u svom radu iz
2005. str. 1537, a stranicu kasnije navodi kao kriterij za utvr|ivanje da li se
radi o jednom ili o nekoliko jezika me|usobnu razumljivost. O~ito je negdje
nai{ao na neto~nu tvrdnju da izme|u Hrvata i Srba postoje znatne pote{ko}e
u jezi~nom sporazumijevanju« (v. »O naciji, povijesti i jeziku«, Knji‘evna republika 1–2, 2008, 200).
Pand‘i} i krivotvori Ammona tvrde}i da Ammon srpskohrvatski jezik navodi kao razdijeljeni jezik »upravo zbog povijesnih uzroka i okolnosti«, tj. zbog
toga {to u povijesti, kako Pand‘i} ka‘e, nikada nije bio »jedno debelo stablo«
(202). A Ammon pi{e suprotno: on ka‘e da se razdijeljeni jezik mo‘e identificirati kao takav samo ako je u odre|eno doba svoje pro{losti bio jedan, dakle
samo ako je u pro{losti bio Pand‘i}evo »jedno debelo stablo«, usp. »a divided
language can only be identified as such in the face of its history: it must at
some time have been undivided« (1537). Ili mo‘da Pand‘i} ne zna engleski
jezik pa nije dobro razumio Ammonovu re~enicu koju parafrazira?
Pand‘i}eva parafraza Ammona sadr‘i i »iako su nekada bili, milom ili silom, sastavljeni« (202) pa ispada da ovo »milom ili silom« potje~e od Ammona.
Me|utim, Ammon nigdje nema »milom ili silom« niti bilo {to nalik tome, a
nema ni »sastavljeni« nego »nepodijeljeni« (undivided). Pand‘i} koristi takva
svoja ubacivanja kako bi sugerirao da je na jezi~nom planu sprovo|eno nasilje
nad Hrvatima. Gradi mit o jezi~nom unitarizmu tvrde}i da su u na{em slu~aju
»re‘imi s velikim oklopima poku{avali prikovati jedno stablo uz drugo«. Da to
nije istina, ve} sam navela dokaze u tekstovima Kroatistika i nacionalizam, Filologija la‘i, Pseudoznanost na djelu (Knji‘evna republika 9–12, 2005, 219–228;
9–10, 2006, 154–163; 7–9, 2007, 240–242). I sam Pand‘i} ne htiju}i nudi prim-
269
270
jere koji pobijaju mit o jezi~nom unitarizmu, npr. kad ka‘e da izraz uhititi
»hrvatska knji‘evnost i slu‘bena uporaba u crkvi — u kontinuitetu — koriste
[...] i u vremenu nakon Novosadskoga dogovora« (206). A pita se »je li Kordi}eva toliko neupu}ena ili pak toliko drska da misli kako }e joj to netko povjerovati?« (206). No za razliku od Pand‘i}evih tekstova, u mojim tekstovima ne
tra‘i se od ~itatelja da slijepo vjeruje autoru, nego se navode dokazi koje ~itatelj mo‘e provjeriti i onda samostalno donijeti zaklju~ak.
Kao {to Pand‘i} ubacuje ono {to u Ammonovom radu ne pi{e, tako izbacuje ono {to pi{e i {to baca sasvim drugo svjetlo na Pand‘i}eve tvrdnje. Naime,
ba{ na onim stranicama na koje Pand‘i} upu}uje kod Ammona mogao je pro~itati da Ammon kao kriterij za policentri~ne jezike uzima me|usobnu razumljivost i stupanj jezi~ne udaljenosti isti~u}i da je »korisno razlikovati tri stupnja
jezi~ne distance: malu (tipi~nu za standardne varijetete istog policentri~nog jezika, npr. izme|u austrijskog standardnog njema~kog i njema~kog standardnog
njema~kog), srednju (minimalnu jezi~nu udaljenost izme|u standardnih varijeteta razli~itih jezika (Ausbau–jezika), npr. izme|u standardnog luksembur{kog
i njema~kog standardnog njema~kog) i veliku (=Abstand; dovoljnu da bilo koja
dva varijeteta predstavljaju razli~ite jezike, Abstand–jezike)« (1538). Kod Ammona se ta tri stupnja jezi~ne distance podudaraju s tri stupnja me|usobne
razumljivosti: »Abstand spre~ava me|usobnu razumljivost (srednja jezi~na distanca dopu{ta je s mnogo napora, a mala jezi~na distanca s lako}om)« (ibid.).
Kad Ammonove kriterije primijenimo na na{u jezi~nu situaciju, moramo priznati da je me|usobno razumijevanje u na{em slu~aju mogu}e s lako}om, {to
zna~i da se radi o maloj jezi~noj distanci, a ona je po Ammonu »tipi~na za standardne varijetete istog policentri~nog jezika«. Budu}i da Ammon ne zna na{
jezik (niti neki drugi slavenski jezik), njemu nije poznato kakva je me|usobna
razumljivost izme|u Hrvata, Srba, Bo{njaka i Crnogoraca kada govore standardnim jezikom. Ali Pand‘i} dobro zna da se nabrojane nacije razumiju s lako}om, {to zna~i da je namjerno pre{utio kako primjena Ammonovih kriterija
pokazuje da se kod nas radi o jednom policentri~nom jeziku.
Pojedine me|unarodne organizacije potrudile su se saznati kako u na{em
slu~aju stvari stoje s me|usobnom razumljivo{}u. Tako su od strane Tribunala
u Haagu »u prvoj polovini 1995. zamoljena dva ugledna slavista iz Amerike,
profesor Morton Benson s Pennsylvanijskog sveu~ili{ta i profesor Wayles
Browne s Cornellskog sveu~ili{ta, da daju svoje mi{ljenje o razlikama izme|u
bosanskog, hrvatskog i srpskog, tj. da ka‘u da li netko tko govori jedan od tih
jezika mo‘e opravdano tvrditi da ne razumije druga dva« (Dra‘enovi}–Carrieri
2002, 50–51). U svom odgovor W. Browne pi{e: »Razlike izme|u standardnih
oblika srpskohrvatskog su dovoljno male da osoba pred sudom ne mo‘e opravdano odbiti prevodioca zbog toga {to on koristi jedan standardni oblik tog jezika, a osoba pred sudom drugi« (ibid., 51). I »profesor Benson tako|er zaklju~uje da ’varijante srpskohrvatskog, kako ih koriste obrazovani govornici, me|usobno su razumljive jednako kao i varijante engleskog. Razlike izme|u tih
varijanti mogu se ukratko sa‘eti na sljede}i na~in: postoje fonetske/pravopisne
razlike — reka/rijeka. One su dobro poznate i me|usobno razumljive. Prakti~no ne postoje gramati~ke razlike. Postoje razlike u leksikonu ili rje~niku: decembar — prosinac. Ve}ina tih razlika je dobro poznata i me|usobno razumljiva. Srpski prevodilac koji mo‘da ne zna {to je prosinac mo‘e jednostavno pitati govornika za obja{njenje. Mora se naglasiti da }e kompetentan, iskusan
srpski prevodilac znati zna~enje hrvatske verzije. Potreba da pita za obja{njenje pojavila bi se jako rijetko. (U rijetkim slu~ajevima }e mo‘da i ameri~ki prevodilac trebati obja{njenje od govornika britanskog engleskog, npr. ako ne zna
da je britansko ’diversion’ u sjevernoj Americi ’detour’). Da zaklju~im, jedan
kompetentan prevodilac mo‘e prevoditi sve tri varijante srpskohrvatskog«
(ibid.). Ina~e, o me|usobnoj razumljivost Pand‘i} mi pripisuje da samo ja znam
kako se razumljivost mo‘e izmjeriti, {to naravno nije to~no jer i sam je mogao
pro~itati da sam uputila na monografije ameri~kih lingvista u kojima je razra|ena metoda mjerenja me|usobne razumljivosti na primjerima brojnih jezika u
svijetu (Knji‘evna republika 1–2, 2007, 190; Feral Tribune 25/1162, 11. 1. 2008,
35).
S ciljem blefiranja upu}enosti Pand‘i} ka‘e da se sociolingvisti~ka teorija o
policentri~nosti »rodila sedamdesetih godina 20. st., pa su neki hrvatski jezikoslovci pomislili da mogu taj izraz preuzeti jer je bio donekle kompatibilan s
teorijom varijanti, varijeteta i sl.« (200). Ali i ta tvrdnja samo potvr|uje njegovu
neupu}enost jer po~eci te teorije su ve} u 50–im godinama (Ammon 1995, 43–
46) i izraz »donekle« kompatibilan potpuno je neprikladan za opisivanje odnosa izme|u policentri~nog jezika i varijanti jer jedno je dio drugoga: policentri~ni jezik se sastoji od varijanti/varijeteta. Pand‘i} vi{e puta ponavlja da se
kod teorije o policentri~nom jeziku radi o mojoj teoriji »jedinstvenoga jezika«,
»da je to jedan i jedinstven jezik«. Time pokazuje da nije razumio ni najosnovniju stvar kod policentri~nog jezika, naime da takav jezik nikada nije jedinstven. Upravo zato se i naziva policentri~nim {to nije jedinstven. Ve} sam vi{e
puta pisala da srpskohrvatski nikada nije bio jedinstven i da to nije ni sada,
nego je policentri~an otkako je standardiziran (Knji‘evna republika 7–8, 2003,
193; 7–8, 2004, 258–261; 9–10, 2006, 166; Studi Slavistici 3, 2006, 324–325).
Upu{taju}i se u sociolingvisti~ke kriterije Pand‘i} bi htio predstaviti kao
kriterij »stvarnu ‘elju govornika« (210), »uvjerenja govornika« (211), »mi{ljenja
govornika« (204), premda to nisu sociolingvisti~ki kriteriji i ne utje~u na sociolingvisti~ke zaklju~ke o jeziku. Naime, sociolingvistika mo‘e konstatirati da govornici imaju odre|eno mi{ljenje o jeziku ali ona ga ne preuzima kao znanstveno utemeljeno jer radi se o mi{ljenju laika. Npr. svjetski poznat sociolingvist
Joshua Fishman utvrdio je kako kod raznih naroda postoji uvjerenje da njihov
jezik potje~e od zlatne ptice. Time {to je to Fishman opisao u svojoj sociolingvisti~koj knjizi nije to uvjerenje ujedno postalo i uvjerenje sociolingvista, nije postalo znanstveno utemeljeno uvjerenje. [tovi{e, »lingvisti i dru{tveni psiholozi
koji su istra‘ivali narodne stavove ustanovili su da su tvrdnje ljudi o jeziku
neto~ne i da su ~esto u kontradikciji s njihovom stvarnom upotrebom jezika«
(Milroy/Milroy 1999, 15). Pand‘i}evo poistovje}ivanje lai~kih stavova o jeziku
271
272
sa sociolingvisti~kima je isto {to i poistovje}ivanje alkemije s kemijom, ili astrologije s astronomijom, ili vra~eva s fakultetski {kolovanim lije~nicima. U skladu
s tim zastupanjem neukog pristupa jeziku Pand‘i} je svoj tekst i naslovio »Protiv jezikoznanaca« (209).
O lingvisti~kom genetskom kriteriju Pand‘i} tvrdi da je »neodr‘iv« (203),
tj. da to {to je {tokavica uzeta za standardni jezik na teritoriju dana{nje Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne ne igra nikakvu ulogu kod utvr|ivanja da li se
radi o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. Kao razlog navodi da »su se
ponekad razli~iti knji‘evni jezici izdiferencirali na monodijalekatnoj osnovi
(npr. plattdeutsch vs. nizozemski i, jednim dijelom, vs. njema~ki)« (203). Me|utim, nije to~no da plattdeutsch i nizozemski imaju monodijalektalnu osnovu:
me|u germanistima je neosporno da se plattdeutsch razvio od altniedersächsisch, dok se nizozemski razvio od altniederfränkisch. Tako|er nije to~na ni
Pand‘i}eva tvrdnja da plattdeutsch i njema~ki imaju monodijalektalnu osnovu:
plattdeutsch, ili kako ga germanisti ~e{}e nazivaju Niederdeutsch, i njema~ki
odnosno Hochdeutsch su povijesno genealo{ki dva razli~ita zapadnogermanska
jezika, dakle nemaju monodijalektalnu osnovu. Razumljivo je da Pand‘i} nije
upu}en u te teme jer osim {to nije slavist, on nije ni germanist. Me|utim, nije
razumljivo za{to izri~e tvrdnje za koje svatko mo‘e ako ih ide provjeravati otkriti da nisu to~ne. Mo‘da je kao u~itelj vjeronauka navikao da se tvrdnje ne
provjeravaju, nego je sve samo stvar vjere. Ali u znanosti to ne funkcionira: da
bi tvrdnje imale znanstvenu te‘inu, moraju biti provjerljive, u skladu s iskustvenom stvarno{}u i bez kontradikcija. Ka‘e da je genetski kriterij »neodr‘iv«
i zato {to se standardni jezik u Hrvatskoj razvio »na pluridijalekatnoj osnovi«
(203). Ni ta tvrdnja, me|utim, nije to~na jer standardni jezik u Hrvatskoj je
{tokavski, dakle nije pluridijalektalan nego je monodijalektalan.
O vremenu prije nekoliko stolje}a Pand‘i} ka‘e da »na konfesionalnoj osnovi je i jezik davno prije 20. st. postao razlikovni marker u odre|enim zajednicama, barem onaj jezik koji je bio slu‘beni u crkvi. Srbi i Hrvati su se, dakako, i onda ponegdje na tr‘nici usmeno sporazumijevali, ali im je stolje}ima
slu‘beni i presti‘ni jezik bio razli~it« (208). No, kad bi razlike u jeziku crkve
bile dokaz da ljudi govore razli~itim jezicima, to bi zna~ilo da danas Nijemci u
Njema~koj ne govore jednim jezikom nego nekoliko razli~itih jezika: protestantski, katoli~ki, muslimanski, jezik Jehovinih svjedoka itd. Germanisti, me|utim, ne primjenjuju Pand‘i}evu logiku: ne pada im na pamet da na osnovi bilo
pro{lih bilo dana{njih razlika izme|u jezika crkvi izvla~e zaklju~ak kako pripadnici razli~itih religija govore razli~itim jezicima. Op}epoznato je da »religijska pripadnost ne zna~i vlastiti dijalekt« (Kilian 1995, 377), a kamoli jezik.
Pand‘i} zbog svog vjerou~iteljskog poziva subjektivno precjenjuje zna~aj jezika
crkve, ali objektivno gledano jezik crkve je samo jedan ‘anr u mno{tvu drugih
jezi~nih ‘anrova. Osim toga, kad se Pand‘i} poziva na slu‘beni jezik u crkvi iz
pro{lih stolje}a kao dokaz da Hrvati i Srbi danas govore razli~itim jezicima, to
je dodatno nelogi~no i zbog sljede}eg razloga: kod najve}eg dijela katolika na
prostoru dana{nje Hrvatske je u pro{lim stolje}ima slu‘beni jezik u crkvi bio
latinski, pa kako upotreba latinskog u crkvi mo‘e biti dokaz da je katoli~ko i
pravoslavno stanovni{tvo, koje ni jedno ni drugo nije znalo latinski, govorilo
razli~itim jezicima.
Usput re~eno, za gornji Pand‘i}ev citat tipi~no je da Pand‘i} lai~ki podrazumijeva kako podjela stanovni{tva po nacionalnoj osnovi postoji iz davnih stolje}a. A perfidno je {to ‘eli sugerirati da je sporazumijevanje unutar tog stanovni{tva bilo minimalno kad ka‘e da su se »ponegdje na tr‘nici usmeno sporazumijevali«. Vrlo perfidno ‘eli i definiciju standardnog jezika proglasiti neupotrebljivom za pro{la stolje}a pi{u}i: ako je »po definiciji — polaze}i od realnoga
stanja danas — standardni jezik polifunkcionalan (uporaba u {kolstvu, sudstvu, administraciji, medijima), kako su ga mogli imati Hrvati u vrijeme kada
su sudstvo i administracija bili na talijanskom, njema~kom ili turskom jeziku?
Gdje je bilo {kolstvo? Gdje mediji? Koji su jezik u ono vrijeme imali Hrvati?
Jedna je, posve proma{ena i ahistorijska mogu}nost iz ovoga ’standardolo{kog
kratkog spoja s povije{}u’ zaklju~iti da Hrvati, recimo u 17. st. nisu imali nego
tek u 19. svoj (normirani, kodificirani) jezik koji bi odgovarao dana{njoj metajezi~noj definiciji« (208). Ali Pand‘i} govore}i o definiciji standardnog jezika i
njenoj navodnoj neprimjenjivosti na pro{la stolje}a, pre{u}uje osnovno svojstvo
iz definicije, a to je nadregionalnost (Dane{ 1988, str. 1507). Kriterij nadregionalnosti mogu}e je primijeniti bez obzira o kojem se stolje}u u pro{losti radi
(zato ga Pand‘i} i pre{u}uje). A primjena tog kriterija pokazuje da do sredine
19. stolje}a nije bilo nadregionalnog jezika koji bi povezivao sve stanovnike na
teritoriju na kojem se danas prote‘e Hrvatska. Tako|er pokazuje da kad je sredinom 19. st. izabran {tokavski za nadregionalni jezik, ta jezi~na nadregionalnost obuhvatila je i onda{nju Srbiju, Bosnu i Crnu Goru.
Naime, neosporno je da »su postignu}a Ljudevita Gaja i s njim Antuna Ma‘urani}a i Ignjata Antona Brli}a utoliko ve}a {to im je vrlo brzo uspjelo nadregionalno ostvariti ona ~etiri gore spomenuta koraka, i to bez pomo}i bilo kakvih mo}nih institucija« (Kohler 2006, 122). Jednako je neosporno da »su se pri
izboru {tokavskog pozivali na njegovu knji‘evnu tradiciju u dubrova~koj renesansi, na broj govornika na hrvatskom podru~ju i na kompatibilnost sa Srbijom. Imamo li u vidu da je pored {tokavske postojala i kajkavska knji‘evna
tradicija i da se oko kulturnog centra Zagreba govorio kajkavski, onda je jasno
da je pri izboru dijalektalne osnove odlu~uju}u ulogu odigrao interes za jezi~nim ujedinjavanjem sa Srbijom. Odluka u korist {tokavskog je jednozna~an pokazatelj te ‘elje, i u tom smislu done{ena je pragmati~no« (ibid.).
To {to je Vuk Karad‘i} u 19. st. par desetlje}a prije Lj. Gaja i A. Ma‘urani}a izabrao {tokavsku ijekavicu za standardni jezik ne igra nikakvu ulogu kod
tra‘enja odgovora na pitanje da li Srbi i Hrvati danas govore istim standardnim jezikom. A Pand‘i} pi{e kao da je za odgovor na to pitanje presudna stvar
tko je bio prvi (189, 192–193), i onda jo{ i neto~no pripisuje prvenstvo onima
koje on ‘eli.
Pand‘i} navodi da je {tokavicu Vuk Karad‘i} gledao kao kriterij za definiranje srpske nacije (210). Me|utim, »ne izgleda vjerojatno da je Karad‘i} iz-
273
274
jedna~io {tokavicu sa srpstvom u zloj namjeri, nego je stvar u tome da je u 19.
st. vladao za~u|uju}i nedostatak informacija u vezi s tim pitanjem« (Kilian
1995, 379). Uostalom, Karad‘i} je i sam napisao da odbacuje to izjedna~avanje
jer vidi da se s njime ne sla‘u onda{nji Hrvati i pre{ao je na definiranje srpske
nacije po pravoslavlju a hrvatske po katoli~anstvu (ibid., 380). Napisao je kako
je svjestan da }e se stranci smijati podjeli naroda prema religiji, ali da on ne
vidi neko drugo rje{enje osim ovoga i da se nada »da }e svaki razuman hrvatski patriot biti zadovoljan njime« (ibid.). Kilian (ibid.) potvr|uje da »to ~emu su
se stranci u ono vrijeme zaista mogli smijati, nije samo {to je usred sekularnog
19. stolje}a ovdje uzeta religija kao kriterij za razlikovanje nacija, nego i ~injenica {to su na taj na~in obi~nom konverzijom od Hrvata mogli nastati Srbi
a od Srba Hrvati«. Citiraju}i Karad‘i}a Kilian isti~e da je ovaj priznavao pravo
na samoodre|enje jer je pisao »onaj tko ho}e neka se naziva Hrvatom«, {to je
sasvim u duhu dana{njeg shva}anja nacionalnosti. Isti~e i Karad‘i}eve re~enice
koje dokazuju njegovu ‘elju da zadovolji i jedne i druge, »a upravo ta dobra
namjera mu se danas ~esto pori~e« (ibid., 380–381).
Kad je ve} rije~ o dobrim namjerama, njih Pand‘i} pripisuje dana{njim puristi~ki nastrojenim jezikoslovcima u Hrvatskoj tvrde}i da oni u stvari nisu puristi nego se radi o »tobo‘njim puristima« (185) i o »pokojoj puristi~koj intervenciji u leksikon« koja je »bila tek bezazleno mala i nu‘na reakcija« (206).
Doista, toliko je bila »pokoja« i »bezazleno mala« da su se »mnogi iseljenici iz
Hrvatske tu‘ili kako ne razumiju novi hrvatski jezik i da osje}aju odbojnost
prema inzistiranju iz Zagreba da se jezik ~isti od srbizama« (Greenberg 2001,
26). Op}epoznato je da »su se u Hrvatskoj nakon 1991. internacionalizmi poput
avion, aerodrom gledali kao srbizmi i zamjenjivali« (ibid., 27). Kilian (1995,
384–388) analizom ~lanaka hrvatskih autora iz 90–ih godina pokazuje da u njima vlada puristi~ka linija i zaklju~uje na primjeru puristi~kog pristupa S.
Babi}a da to nije »demokratsko pona{anje prema jeziku«. O purizmu Pand‘i}
tvrdi da ne postoji povezanost »izme|u ideologije nacizma i purizma« (200) —
misli da je dovoljno da on ka‘e da ne postoji pa da je tako. No lingvisti koji su
istra‘ivali tu temu naveli su dokaze o povezanosti tih ideologija, {to je Pand‘i}
mogao saznati da je ~itao njihove radove ili citate iz njih u mojim prethodnim
tekstovima (Knji‘evna republika 11–12, 2003, 177–178; 9–12, 2005, 214–218).
Pand‘i}evo zastupanje purizma o~ituje se i kad rije~i stranog porijekla ozna~ava kao kontaminaciju pa ka‘e »kontaminacija talijanskih rije~i kod ~akavaca« (195). Kad bi rije~i stranog porijekla zaista bile »kontaminacija«, onda bi
najpresti‘niji jezik na svijetu bio i najkontaminiraniji, naime engleski jezik se
70–80% sastoji od rije~i stranog porijekla. Pand‘i}ev stav prema rije~ima nije
ni{ta drugo nego izraz njegove jezi~ne nesno{ljivosti: »Podsvjesna jezi~na nesno{ljivost iskazuje se i u puristi~kom ustrajavanju na tradicionalnoj jezi~noj
upotrebi odnosno u pretjeranoj borbi za ’odr‘avanje ~isto}e’ vlastitog jezika
pred stranim utjecajima« (Mattusch 1999, 15). Pand‘i}ev stav je i izraz preskriptivizma: »Za jezi~ne puriste, suprotno od deskriptivnih sociolingvista, razlika izme|u standarda i nestandardnih varijacija je potpuno jasna. Odre|eni
jezi~ni oblik je ili pogre{an ili ispravan. Ili je unutar kategorije ispravnog jezika
ili je izvan nje. Jezi~ni puristi tvrde da znaju {to je ispravan jezik. [...] To je
sasvim sigurno opasan stav. On dijeli ljude u dvije grupe: insajdere i autsajdere, prijatelje i neprijatelje. Kao rezultat toga najvjerojatnije slijede konflikti«
(Janicki 1993, 106). Pand‘i} navodno i sam zastupa shva}anje da je zada}a (socio)lingvista deskriptivna (opisivati) a ne preskriptivna (propisivati) (209), dok
u praksi sprovodi suprotno, npr. zahtijeva da se izbaci rije~ uhapsiti i da se
koristi isklju~ivo uhititi (206).
Ujedno izmi{lja da ja zahtijevam da govornici »moraju prihvatiti jedinstveni jezik« (210), da im ga ‘elim »nametnuti« (211) i da tvrdim da je srpskohrvatski »zakonopravilan«. Nije mogao navesti neku stranicu u mojim tekstovima gdje bi takve tvrdnje stajale, {to je i razumljivo jer u mojim tekstovima
pi{e suprotno: iznose se razlozi protiv bilo kakvog nametanja govornicima i
protiv zakonskog uplitanja u slobodu slu‘enja jezikom (Knji‘evna republika
11–12, 2003, 176–178, 189–190; 5–6, 2004, 220–225; 9–12, 2005, 212–215; 1–2,
2007, 185–193; 5–6, 2007, 150, 169–170). Pand‘i} nastupa kao da je unitarizam
konstatirati da Hrvati, Srbi, Bo{njaci i Crnogorci govore jednim policentri~nim
jezikom. Me|utim, to nije unitarizam jer nimalo ne utje~e na samostalnost
dr‘ava, na odvojenost nacija, na varijantske razlike u jeziku tih nacija, na
jezi~ne navike ljudi. Ni{ta ne mijenja u stvarnosti, nego ljudima osvje{tava kakva je ta stvarnost. Znanstvenik je du‘an konstatirati ono {to je stvarnost jer
ina~e la‘e, a to je nespojivo sa znano{}u. »Vrijednosti intelektualaca, od kojih
su najva‘nije pravednost, istina i razum, odlikuju se trima obilje‘jima: stati~ne
su, nekoristoljubive, racionalne. [...] [to se ti~e istine, ona je intelektualna vrijednost utoliko da se ~ovjek nje dr‘i bez obzira na posljedice, kako pozitivne
tako negativne, koje iz nje proizlaze« (Benda 1978, 75, 79). A Pand‘i} sugerira
da se znanstvenik treba rukovoditi prema posljedicama, da su one negativne za
mene zbog ovoga {to pi{em i da bih imala pozitivne posljedice ukoliko bih se
odrekla tekstova iz Knji‘evne republike (206, 211). Ali zaboravlja da takvo
odricanje ni{ta ne bi utjecalo da se stvarnost promijeni u smjeru koji on ‘eli.
Jer bez obzira {to se znanstvenik Galileo Galilei pod pritiskom vjerou~itelja
odrekao svojih knjiga, Zemlja je kru‘ila oko Sunca i tada kao i danas. Pand‘i}
usto ima obraza pitati me je li mi poznato iz vremena SFRJ da }e politi~ki
podobna osoba »organizirati policijsku i novinsku hajku, po potrebi i zatvorsku
skrb« zbog ne~ijih nepodobnih stavova o jeziku (207) — on dobro zna da mi je
to poznato, ali ne iz vremena SFRJ nego iz dana{njice, kada mi je po~etkom
godine Luka Pavlovi} u Fokusu (br. 399, 4. 1. 2008., str. 16) prijetio zatvorom
zbog ovoga {to pi{em o jeziku u Knji‘evnoj republici, a Pand‘i} mu se nastavljaju}i novinarsku hajku pridru‘io u narednim brojevima Fokusa. Nadalje,
Pand‘i} pi{e i da »o jeziku ud‘benika su zaklju~ivale posebne komisije« (207),
{to mi je tako|er poznato iskustvo, ali ne iz vremena koje spominje Pand‘i}
nego iz dana{njice, u kojoj se komisije slu‘beno zovu povjerenstva.
Pand‘i} tvrdi da je policentri~ni srpskohrvatski jezik bio i ostao poku{aj nametanja govornicima. Me|utim, policentri~ni jezik je ba{ suprotno jer on zna~i
275
276
priznavanje nacionalno–varijantske raslojenosti jezika. Ve} i sama oznaka policentri~ni utvr|uje stanje da govornici neujedna~eno govore, a to je suprotno od
poku{aja da ih se ujedna~i. Iz ovoga se vidi i koliko je proma{ena Pand‘i}eva
tvrdnja da se definiranjem jezika kao policentri~nog suspendira jezi~na realnost
naroda i dr‘ava (210). Upravo definiranje jezika kao policentri~nog isti~e postojanje jezi~nih posebnosti izme|u naroda ili dr‘ava i time u potpunosti uva‘ava
jezi~nu realnost. Pand‘i} tvrdi i da je dvodijelni naziv bio i ostao poku{aj nametanja govornicima. No, dvodijelni naziv nikada nije nametan govornicima,
nego je bio i ostao naziv koji koriste znanstvenici: »kreirali su ga strani znanstvenici« jer im je trebao naziv za jezik »za koji nije postojalo posebno ime
me|u njegovim govornicima« (Lencek 1976, 46). Dvodijelno imenovanje »nikad
nije postalo dio aktivnog rje~nika neobrazovanih govornika« (ibid., 45). Nitko i
nije zahtijevao niti danas zahtijeva da laici koriste dvodijelnu oznaku. S obzirom da Maroevi} u svojoj reakciji sebe definira kao laika o jezi~nim pitanjima
(185) i zavr{ava tekst tvrdnjom da }e navodno ba{ meni u inat koristiti oznaku
hrvatski jezik, time samo potvr|uje — ono {to je i sam napisao — da nije ~itao
moje tekstove (181) jer u njima je vi{e puta eksplicitno re~eno da laici mogu
nazivati jezik kako god ho}e (Knji‘evna republika 1–2, 2001, 239; 11–12, 2003,
186; 7–8, 2004, 273; 7–8, 2005, 173; 7–9, 2007, 225; 1–2, 2008, 201). Druk~ije
stvari stoje s lingvistima jer oni su du‘ni rukovoditi se znanstvenom utemeljeno{}u naziva, a naziv srpskohrvatski je znanstveno utemeljen (Pohl 1997,
69). Od lingvista se o~ekuje da objektivno pristupe tim temama, nije opravdana
»politika skrivanja glave u pijesak jer te teme postoje bez obzira htjeli ih mi
primiti na znanje ili ne. Osim toga, znanost principijelno ne smije imati tabu
teme« (Szücs 1981, 52).
Iz Pand‘i}eve tvrdnje da u policentri~nost jezika »mogu tek pokojega naivnog ~itatelja Knji‘evne republike i(ili) neizlje~ivoga Jugoslavena uvjeriti« (211)
vidi se da Pand‘i} ne samo {to jezik pogre{no identificira s nacijom nego ga
pogre{no identificira i s dr‘avom. Nasuprot Pand‘i}u, ja u svojim radovima navodim brojne primjere koji dokazuju da se jezik ne mora podudarati s dr‘avom
(Knji‘evna republika 7–8, 2003, 186, 192, 198; 7–8, 2004, 277). Niti je, dakle,
neobi~no {to se jedan policentri~ni jezik govori u ~etiri dr‘ave niti policentri~nost jezika smanjuje nezavisnost tih dr‘ava. To tako|er zna~i da kad pokazujem da Hrvati, Srbi, Bo{njaci i Crnogorci govore jednim policentri~nim jezikom, time ni u najmanjoj mjeri ne izra‘avam ‘elju za nastankom nekakve zajedni~ke dr‘ave. Pand‘i} bi silom htio lingvistiku izmije{ati s politikom, ali to
su dvije su{tinski razli~ite stvari. Osim toga, u znanosti je poznato da »niti
nastanak niti nestanak dr‘ava nije sam po sebi ne{to pozitivno ili negativno«
(Blum 2002, 3).
U nedostatku znanstvenih dokaza Pand‘i} koristi emocionalan diskurs: na
lingvisti~ki utemeljene konstatacije da Hrvati, Srbi, Bo{njaci i Crnogorci govore
policentri~nim jezikom lijepi etiketu da su one »recidivi jedne mu~ne pro{losti
i propale ideologije« (202), tako »su topovi iz Kragujevca poku{avali kod Dubrovnika [...] tvrditi da je {tokavski jedan jezik i za jedan narod« (205), »krva-
vom komasacijom tenkovske dijalektologije, tj. srpsko{tokavske balistike« (204),
pisati da je jezik policentri~an je isto {to i definirati jezik »granatom« (204),
takvo pisanje ima posljedice »koje mnogi nisu pre‘ivjeli« (211), na takvom pisanju »Vojislav [e{elj bi pozavidio« (206), takvo pisanje zna~i »krvavu srpsko{tokavsku balistiku i kvaziteorijsku serbokroatisti~ku rabulistiku u 20. st.« (206),
»kada su po Zagrebu padale srpsko{tokavske granate« (206). Doista, za jednog
u~itelja vjeronauka Pand‘i} sasvim dobro koristi govor mr‘nje i hu{ka~ki jezik.
Meni predbacuje neeti~nost {to ne primjenjujem emocionalnost (204). O~ito
mu nije poznato da ba{ etika zahtijeva od znanstvenika da zadr‘i objektivnu
distancu prema onome o ~emu pi{e i da zastupa istinu bez obzira na vlastite
emocije i na emocije drugih. Znanstveniku je pri istra‘ivanju jezika svejedno da
li Englezi i Amerikanci govore istim jezikom, odnosno da li Austrijanci i Nijemci, ili Hrvati i Srbi govore istim jezikom — on istra‘uje i iznosi rezultat
istra‘ivanja. To {to rezultat u gore nabrojanim slu~ajevima glasi da govore istim jezikom, znanstvenika ostavlja ravnodu{nim, a jednako ravnodu{an bio bi
i da je istra‘ivanje dalo suprotan rezultat. Znanstvenik je du‘an biti neutralan
i objektivan jer »imperativ znanosti je staviti u pozadinu sve {to je osobno i
pratiti jedino interes spoznavanja i znanja« (Buden 2005, 7). Pand‘i}u kao vjerou~itelju i ne mora biti poznata znanstvena etika, ali bi mu morala biti poznata etika njegove vjerou~iteljske profesije a ipak se ni nje ne dr‘i propovijedaju}i suprotno od onoga »ljubi svoga bli‘njega kao samoga sebe« i »ako te netko
udari, okreni mu i drugi obraz«. Hu{kanje i mr‘nja u Pand‘i}evom tekstu pokazuju koliko je u pravu Richard Dawkins (2007, 12) sa svojom tvrdnjom da
kad ne bi bilo religije, onda ne bi bilo ni krvoproli}a izme|u Hrvata, Srba i
Bo{njaka. Nastoje}i po svaku cijenu rat povezati s jezikom, Pand‘i} pi{e da »se,
nimalo slu~ajno, i posljednji (uop}e, nadam se) srpsko–hrvatski rat vodio upravo oko zapadnih i sjevernih dijalekatnih granica {tokavskoga narje~ja« (204).
Zaista nimalo slu~ajno, ali zbog sasvim drugog razloga: Pand‘i}, izgleda, ne
zna da na zapadnim i sjevernim granicama ‘ive zajedno Srbi i Hrvati pa se
zato tamo i vodio rat izme|u njih. Kako da ga vode na isto~nim i ju‘nim granicama {tokavskoga narje~ja kad tamo ne ‘ive zajedno oni, nego Srbi i Rumunji/Bugari, odnosno Srbi i kosovski Albanci?
Budu}i da znanstveni pristup jeziku ne podupire Pand‘i}eve ‘elje, on na
znanost lijepi etiketu da je u slu‘bi velikosrpskih ambicija kako bi izazvao odbojnost prema njoj: »kako se Kordi}eva uop}e mo‘e pozivati na jezi~nu znanost
pri takvom uzaludnom nastojanju, ako sama, kako veli, ne zastupa ve} pokopane velikosrpske ambicije i jezi~ne ’teorije’« (210). Svakako bi me htio povezati s P. Ivi}em i M. Kova~evi}em i predo~iti kao zastupnicu njihovih ideja
(210). Ali meni nije poznato da su P. Ivi} ili M. Kova~evi} citirali onih nekoliko
stotina zapadnih autora koje ja u svojim radovima citiram. Zanimljivo je da me
s tim mno{tvom zapadnih autora na koje se pozivam Pand‘i} ne dovodi u
vezu, nego me silom ‘eli priklju~iti srpskim autorima koji su potpisali Slovo o
srpskom jeziku (194), premda njihove ideje ne zastupam ja nego ba{ Pand‘i}.
Naime, Pand‘i} isto kao i potpisnici Slova o srpskom jeziku smatra da se nacija
277
278
i jezik moraju podudarati. Na tom pogre{nom shva}anju Pand‘i} i potpisnici
temelje sve. A ja u svojim radovima kritiziram i jedne i druge: »nisu u pravu
ni srpski filolozi koji misle da zbog zajedni~kog jezika mora i nacija biti zajedni~ka, ni hrvatski i bo{nja~ki filolozi koji misle da zbog posebne nacije mora i
jezik biti poseban. Sve njih treba podsjetiti da je ’ideja o jeziku kao ~iniocu
nacije, dakle, mit te kao svaki mit pokazuje vi{e {to su njegovi kreatori
poku{avali vidjeti u stvarnosti, nego {to je u njoj zaista bilo za vidjeti’ (Greenfeld 2001, 663–664)« (Knji‘evna republika 7–8, 2004, 277).
Kad Pand‘i} dva puta spominje da H. Goebl navodi u negativnom smislu
primjer P. Ivi}a te citira doti~ni Goeblov odlomak na njema~kom, ostavlja ga
neprevedenim (205). Ali da ga je preveo, ~itatelji bi vidjeli da se taj, kako
Pand‘i} ocjenjuje, »jedan od najgorih primjera zloporabe lingvistike u 20. st.«,
temelji upravo na poistovje}ivanju opsega jezika s opsegom nacije, a ba{ to poistovje}ivanje zastupa i Pand‘i}.
Pand‘i} se podudara sa srpskim nacionalistima i po tome {to odbacuju naziv srpskohrvatski jezik, dok ja to ne ~inim. Ta ~injenica mu ne smeta da me
povezuje sa srpskim nacionalistima i da kao dokaz predstavlja podatak kako su
neki srpski lingvisti objavili recenzije mojih knjiga u srpskim lingvisti~kim ~asopisima (195). Me|utim, pre{u}uje da moje knjige nemaju veze s temom ove
diskusije jer se u njima istra‘uje sasvim druga, sintakti~ka problematika.
Nadalje, ne samo da autor neke knjige ne mo‘e sprije~iti da se pi{e o njoj, nego
je i sasvim prirodno {to srpski sintakti~ari pi{u u svojim ~asopisima recenzije
sintakti~kih knjiga iz Hrvatske. Jer ako su recenzije izi{le i u svim drugim
susjednim ju‘noslavenskim zemljama, a i u brojnim drugim evropskim dr‘avama (Engleska, Francuska, Poljska, ^e{ka, Bugarska, Njema~ka), i na drugim
kontinentima (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland), za{to srpski sintakti~ari
ne bi smjeli govoriti o mojim knjigama, pogotovo {to se u njima istra‘uje sintakti~ka struktura koju i oni svakodnevno primjenjuju slu‘e}i se jezikom.
Usput re~eno, za razliku od Pand‘i}evog prijevoda Ka{i}eve gramatike koji je
predstavljen u novinama Hrvatsko slovo i Fokus i u glasilima na{ih iseljenika
u svijetu, doti~ne sintakti~ke knjige recenzirane su isklju~ivo u znanstvenim
~asopisima.
Pand‘i} napominje da sam ja napisala recenzije nekih knjiga kojima je autor Srbin, {to bi tako|er trebalo poslu‘iti kao dokaz da zastupam teze srpskih
nacionalista (195). Pritom opet pre{u}uje da se radi o sintakti~kim knjigama.
Ne samo da sam kao sintakti~ar kompetentna i du‘na da analiziram radove iz
sintakse, nego ako sam objavila recenzije lingvisti~kih knjiga pisanih na engleskom, njema~kom, ruskom, poljskom, ~e{kom, bugarskom i slovenskom, za{to
bi trebale iz toga biti isklju~ene sintakti~ke knjige iz Srbije.
Na kraju ove analize Pand‘i}evog teksta treba spomenuti i da je Keipert
pokazao kako je Pand‘i} neupu}en u gramati~ku terminologiju i da konstruira
besmislene gramati~ke nazive tako {to u njima forsira rije~ ime pa nastaje npr.
brojevno pridjevno ime (Knji‘evna republika 5–6, 2007, 168). Pand‘i} sada brani svoje brojevno pridjevno ime tako {to ka‘e da »u Dudenovoj gramatici nje-
ma~koga jezika i danas ih se naziva Zahladjektive, brojevnim pridjevima« (199).
To~no, brojevnim pridjevima a ne brojevnim pridjevnim imenima, kako ih
neupu}eno naziva Pand‘i}. On o~ito ra~una samo s ~itateljima koji }e, kao {to
i on to radi, samo »prelistavati« i »dijagonalno ~itati« njegov tekst. Usput
re~eno, Pand‘i} svojim poku{ajem opravdavanja ne samo {to je potvrdio svoja
manjkava gramati~ka znanja nego je dodatno pokazao i svoju neupu}enost u
hrvatske gramatike. Nije, naime, morao posezati za Dudenovom gramatikom
kao nekakvom specijalnom gramatikom koja eto »i danas« ima brojevne pridjeve: mogao je pogledati gramatiku HAZU (Babi}/Brozovi}/Mogu{ i dr. 1991, 667)
ili gramatiku Zavoda za hrvatski jezik (Bari}/Lon~ari}/Mali} i dr. 1997, 220) pa
bi vidio da i one imaju brojevne pridjeve. Ali nitko nema Pand‘i}evo brojevno
pridjevno ime.
^itav Pand‘i}ev tekst razotkriva svog autora kao lingvisti~ki neobrazovanu
osobu, s lai~kim pogledom na povijest i naciju. On nema uvid u znanstvenu
literaturu o odnosu jezika, nacije i povijesti, nego pristupa jeziku s pozicija nacionalizma, koje se o~ituju u zadiranju u mitolo{ko i sakralno, u neutemeljenom poistovje}ivanju jezika s narodom/nacijom/kulturom, s porijeklom/rasom, i
u zastra{ivanju tvrdnjom o ugro‘enosti integriteta odnosno identiteta vlastite
nacije (Gardt 2000, 248). Dodatno je za Pand‘i}ev tekst karakteristi~no svjesno
izno{enje la‘nih tvrdnji, prikrivanje informacija i hu{ka~ki stil, {to je sve u suprotnosti sa znanstvenom etikom. Primjena takvih sredstava od strane Pand‘i}a ne iznena|uje ako se ima u vidu da taj autor zastupa nacionalizam, a o
nacionalizmu je poznato da »pretjerano i isklju~ivo isti~e vrijednost nacije na
ra~un moralnih i eti~kih vrijednosti« (Snyder 1968, 2).
Ager, D. (2001), Motivation in Language Planning and Language Policy, Clevedon.
Altermatt, U. (1996), Das Fanal von Sarajevo, Paderborn i dr.
Ammon, U. (1995), Die deutsche Sprache in Deutschland, Österreich und der Schweiz:
das Problem der nationalen Varietäten, Berlin/New York.
Ammon, U. (2000), »Sprache — Nation und die Plurinationalität des Deutschen«,
A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhältnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York, str. 509–524.
Ammon, U. (2005), »Pluricentric and Divided Languages«, U. Ammon i dr. (ur.),
Sociolinguistics, Vol. 2, Berlin/New York, 1536–1543.
Babi}, S. /Brozovi}, D. /Mogu{, M. i dr. (1991), Povijesni pregled, glasovi i oblici
hrvatskoga knji‘evnog jezika, Zagreb.
Barbour, S. (1998), »Sprache und Nation im deutschsprachigen Raum aus der Sicht
der englischsprachigen Wissenschaft«, D. Cherubim/S. Grosse/K. Mattheier (ur.),
Sprache und bürgerliche Nation, Berlin/New York, str. 46–54.
Bari}, E. /Lon~ari}, M. /Mali}, D. i dr. (1997), Hrvatska gramatika, Zagreb.
Benda, J. (1978), Der Verrat der Intellektuellen, München/Wien.
Bienen, H. (1995), »Ethnic Nationalism and Implications for U. S. Foreign Policy«,
C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, str.
158–179.
279
280
Billig, M. (1995), Banal Nationalism, London i dr.
Birnbacher, D. /Friele, M. B. (2003), »Eine Regierung — viele Nationen? Europa
und die Frage der ’nationalen Identität’ im Licht der Europäischen Verfassungsdiskussion«, Jahrbuch der Heinrich–Heine–Universität Düsseldorf 2002, Düsseldorf, str. 277–291.
Blum, D. (2002), Sprache und Politik, Heidelberg.
Brockmeier, J. (2001), »Texts and other symbolic spaces«, Mind, Culture, and Activity
8/3, str. 215–230.
Buden, B. (2005), Der Schacht von Babel, Berlin.
Dane{, F. (1988), »Herausbildung und Reform von Standardsprachen«, U. Ammon/N.
Dittmar/K. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. An International Handbook of the
Science of Language and Society, Berlin/New York, 1506–1516.
Dawkins, R. (2007), Der Gotteswahn, Berlin.
Dra‘enovi}–Carrieri, M. (2002), »BCS — A Practical Approach«, R. Lu~i} (ur.),
Lexical Norm and National Language, München, str. 49–52.
Esbach, C. (2000), Nationalismus und Rationalität, Berlin.
Földes, C. (2002), »Deutsch als Sprache mit mehrfacher Regionalität: Die diatopische
Variationsbreite«, Muttersprache 112/3, str. 225–239.
Friedman, V. A. (1999) Linguistic Emblems and Emblematic Languages: On Language
as Flag in the Balkans, Columbus.
Gardt, A. (2000), »Sprachnationalismus zwischen 1850 und 1945«, A. Gardt (ur.),
Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhältnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York., str. 247–271.
Gellner, E. (1999), Nationalismus, Berlin.
Greenberg, R. D. (2001), »Language, Nationalism and the Yugoslav Successor States«,
C. O’Reilly (ur.), Language, Ethnicity and the State, 2, New York, str. 17–43.
Greenfeld, L. (2001), »Nationalism and Language«, R. Mesthrie (ur.), Concise Encyclopedia of Sociolinguistics, Amsterdam i dr., str. 662–669.
Haji Omar, A. (1992), »Malay as a pluricentric language«, M. Clyne (ur.), Pluricentric
Languages. Differing Norms in Different Nations, Berlin/New York, str. 401–419.
Harth, D. (2000), »Nationalliteratur — ein Projekt der Moderne zwischen Mystifikation
und politischer Integrationsrhetorik«, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die
Diskussion ihres Verhältnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York,
str. 349–383.
Hatschikjan M. (1999), »Was macht Südosteuropa aus?«, M. Hatschikjan/S. Troebst
(ur.), Südosteuropa, München, str. 1–30.
Hobsbawm, E. J. (1991), Nationen und Nationalismus, Frankfurt am Main/New York.
Hösch, E. /Nehring, K. /Sundhaussen, H. (ur.) (2004), Lexikon zur Geschichte Südosteuropas, Wien/Köln/Weimar.
Howard, S. /Gill, J. (2001), »’It’s like we’re a normal way and everyone else is
different’: Australian children’s constructions of citizenship and national identity«,
Educational Studies 27/1, str. 87–103.
Ignatieff, M. (1993), Blood and Belonging: Journeys into the New Nationalism, New
York.
Janicki, K. (1993), »From small to large–scale language conflicts«, E. H. Jahr (ur.),
Language conflict and language planning, Berlin/New York, str. 99–114.
Jenkins, B. /Sofos, S. (1996), »Nation and Nationalism in Contemporary Europe«,
B. Jenkins /S. Sofos (ur.), Nation and identity in contemporary Europe, London/New York, str. 9–32.
Kilian, E. (1995), »Die Wiedergeburt Kroatiens aus dem Geist der Sprache«, N.
Budak i dr. (ur.), Kroatien: Landeskunde — Geschichte — Kultur — Politik
— Wirtschaft — Recht, Wien i dr., str. 373–390.
Klose, H.–U. (1993), »Nation, Nationalismus und Sozialdemokratie«, B. Faulenbach/H.
Timmermann (ur.), Nationalismus und Demokratie, Essen, str. 68–74.
Kloss, H. (1976), »Abstandsprachen und Ausbausprachen«, J. Göschel i dr. (ur.),
Zur Theorie des Dialekts: Aufsätze aus 100 Jahren Forschung, Wiesbaden, str.
301–322
Kohler, G.–B. (2006), »’U ilirsko kolo mili vratite se puci!’ Die Ambivalenz des
nationalen Raumes zur Zeit des kroatischen Illyrismus«, Zeitschrift für Balkanologie 42/1–2, str. 108–133.
Kohn, H. (1962), Die Idee des Nationalismus, Hamburg.
Kupchan, C. (1995), »Introduction: Nationalism Resurgent«; »Conclusion«, C. Kupchan
(ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, str. 1–14, str.
180–190.
Lemberg, E. (1964), Nationalismus, I–II, Reinbek.
Lencek, R. (1976), »A few remarks for the history of the term ’Serbocroatian’
language«, Zbornik za filologiju i lingvistiku 19/1, str. 45–53.
Le Page, R. /Tabouret–Keller, A. (1985), Acts of identity, Cambridge.
Mattusch, H.–J. (1999), Vielsprachigkeit: Fluch oder Segen für die Menschheit?, Frankfurt am Main.
Miedlig, H.–M. (1994), »Zur Frage der Identität der Muslime in Bosnien–Herzegowina«,
Berliner Jahrbuch für osteuropäische Geschichte 2, str. 23–42.
Milroy, J. /Milroy, L. (1999), Authority in Language, London/New York.
Pohl, H.–D. (1997), »Gedanken zum Österreichischen Deutsch (als Teil der ’pluriarealen’ deutschen Sprache)«, R. Muhr/R. Schrodt (ur.), Österreichisches Deutsch
und andere nationale Varietäten plurizentrischer Sprachen in Europa. Empirische
Analysen, Wien, str. 67–87.
Poster, M. (1999), »National Identities and Communications Technologies«, The Information Society 15, str. 235–240.
Reiffenstein, I. (2001), »Das Problem der nationalen Varietäteten«, Zeitschrift für
deutsche Philologie 120/1, str. 78–89.
Reilly, C. (2001), »Introduction: Minority Languages, Ethnicity and the State in
Post–1989 Eastern Europe«, C. Reilly (ur.), Language, Ethnicity and the State,
London/New York, 1–16.
Reiter, N. (1984), Gruppe, Sprache, Nation, Berlin.
Seton–Watson, H. (1977), Nations and States, London.
Snyder, L. (1968), The New Nationalism, New York.
Sonderegger, S. (1985), »Die Entwicklung des Verhältnisses von Standardsprache
und Mundarten in der deutschen Schweiz«, W. Besch/O. Reichmann/S. Sonderegger (ur.), Sprachgeschichte. Ein Handbuch zur Geschichte der deutschen Sprache
und ihrer Erforschung, Berlin/New York, str. 1873–1939.
Szücs, J. (1981), Nation und Geschichte, Köln/Wien.
Tornow, S. (2005), Was ist Osteuropa?, Wiesbaden.
Völkl, S. D. (1999), »Die Sprachensituation nach dem Zerfall Jugoslawiens«, I. Ohnheiser/M. Kienpointner/H. Kalb (ur.), Sprachen in Europa: Sprachsituation und
Sprachpolitik in europäischen Ländern, Innsbruck, str. 319–334.
Wiesinger, P. (1985), »Die Entwicklung des Verhältnisses von Mundart und Standardsprache in Österreich«, W. Besch/O. Reichmann/S. Sonderegger (ur.), Sprachgeschichte. Ein Handbuch zur Geschichte der deutschen Sprache und ihrer
Erforschung, Berlin/New York, str. 1939–1949.
Wodak, R. /de Cillia, R. /Reisigl, M. /Liebhart, K. (1999), The Discursive Construction
of National Identity, Edinburgh/Cambridge.
281
Mirko Kova~, Grad u zrcalu, Fraktura, Zapre{i}, 2007.
282
»^in Stvaranja je bio prvi akt sabota‘e.«
E. Cioran: iz Silogizama gor~ine,
102 str. franc. izd.
»Ali knjiga nije samo instrument, najduhovniji od svih,
u rukama virtuoza. Ona je nadasve instrument spoznaje...
u kojem Ljudskost ~uva dobar dio svoje Arhive.«
P. Claudel: iz eseja Filozofija knjige, u knjizi Refleksije
o poeziji, 122. str. franc. izd.
Mirko Kova~ pojavljuje se s najnovijim svojim romanom: nakon Kristalnih re{etaka (1995.), Grad u zrcalu (2007.) je drugi roman koji pi{e u novoj literarnoj
situaciji, u nekoj vrsti dobrovoljna istarskoga izgnanstva, i gotovo posve — kad
bi se smjele izuzeti znatne naslage leksi~kih orijentalizama i autorske naizgled
arhai~ne no posve funkcionalne hiperepi~nosti — unutar zadanosti hrvatskoga
jezi~noga izraza.
Pi{~ev glas u romanu nije, kako smo dosad navikli u njegovim ranijim pripovjednim ili romanesknim ogledima, pouzdani komentator kakav se pojavljivao u Kova~evima ranim radovima (Moja sestra Elida, Malvina, Ruganje s
du{om, @ivotopis Malvine Trifkovi}) ili ironi~ni ali i subjektivno–objektivni promatra~ (kakvog poznajemo iz Vrata ili ~ak iz prvijenca Gubili{te), niti uvijek
narator sklon okupljanju krajnosti pripovjednih pozicija kakvog ga poznajemo
iz Rana Luke Me{trevi}a, kao {to nije posve uvjerljiv narator fantasti~nog s kojim se voli poigravati, kakvog ga poznajemo iz zadnje pripovjedne zbirke Ru‘e
za Nives Koen (2005.). Pi{~ev se glas u romanu pojavljuje, makar intencionalno,
kao najvjerodostojniji pripovjedni glas, glas naizgled neupitnoga i neumitnoga
kroni~ara.
On }e takvu poziciju nastojati odr‘ati tokom cijeloga pripovjednog postupka, ponekad i na u{trb dosada{njih, mjestimice i vrlo nagla{enih, osebujnih
pasa‘a anga‘iranoga naratora. Nastojali smo reflektirati ovu ~injenicu s unutarpoeti~kog stajali{ta, ali i s mogu}e to~ke gledi{ta romanopisca koji pi{e roman svih svojih romana, mjesto s kojeg }e mo}i, kao s dobro utvr|ene kule,
obuhvatiti najdragocjenije ali i najfrekventnije postupke koje koristi u svojem
pripovjednom pismu.
Ono {to u formalnom pogledu najprije upada u o~i jest strukturalna organizacija romana. Ve} na prvi pogled ~itatelju biva jasno da se pisac nije trudio
oko hijerarhizacije svoje romaneskne gra|e: naprotiv, umjesto da oblikuje svoj
tekst prema nekoj unaprijed zadanoj logici prioriteta, rasta narativnog teksta
ka nekom o~i{tu {to bi okupljalo semanti~ke, stilske, ili pri/kaziva~ke postupke,
upu}ivalo na neki hipoteti~ni svijet prioriteta romanesknih sadr‘aja, knji‘evnik
se u svojstvu naizgled neutralnog auto/biografa pojavljuje u funkciji bri‘nog
kroni~ara zbivanja {to obase‘u razdoblje od dvjestotinjak ili vi{e godina, u povijesti jedne, i u ovom slu~aju za naratora opsesivne vlastite obitelji. No, odmah se postavlja pitanje autenti~nosti tako nezahvalna pripovjednog mjesta
koje se mora, da bi svoje smisaone fragmente {to objektivnije postavilo, neprekidno izmje{tati iz ‘ivosti opisivanoga te uobli~ivati i dokazivati svoju pouzdanost. Obazrivost pripovjeda~a prema prikazanome naj~e{}e se koleba izme|u
nesvodivosti fantasti~nog potencijala i beskraja faktografske, ~injeni~ne, stvarnosne gra|e — nerijetko dokumentarne, arhivske — dakle i one vrlo tanke,
fine crte koja fikcijsko dijeli od zbiljskoga.
Pripovjeda~ Kova~ odlu~io se u oblikovanju svoga novoga romana na poeti~ki zaokret: nanizao ga je u pripovjedni lanac fragmenata — ukupno njih 65
(pitamo se je li broj slu~ajan ili koincidira s autorovom dobi u vrijeme po~etka
pisanja teksta) koji su svaki za sebe jedno manje fabularno okrilje, ali isto tako
zna~enjski i sadr‘ajno izviru jedan iz drugoga ili se neposredno nadovezuju jedan na drugi.
Odluka kojom se vodio mo‘da je posljedica autorova osje}aja da se svijet iz
kojega je izrastao roman i onaj iz kojega ga autor uspostavlja, bitno fragmentarizirao. Pa stoga zahtijeva od sebe stanovitom autopoeti~kom dikcijom da i u
formalnome pogledu opetuje stvarnosne situacije.
Drugi bi razlog takva pomaka mogao biti semanti~ke vrijednosti: nijedna
od zazvanih pri~a nema prioritet pa stoga i ne mo‘e druga~ije stajati nego uz
ostale, ulan~ana u jedinstvenu romanesknu nisku. No tip ulan~ane fabule poznajemo jo{ iz vremena ruskoga romana s Turgenjevljevom neobi~nom romanesknom avanturom koja stoji na razme|u romantike i realizma, a svojim stilskim vrednotama nadma{uje mnoge sli~ne poduhvate. I Turgenjevljevo se, kao
i znatno kasnije Kova~evo, pripovjedno djelo neprekidno koleba izme|u dvaju
velikih na~ela: lirskoga i epskoga principa, a da ni jednom od njih nama prevlast.
283
Kad bismo omjeravali intencije pripovjeda~a ili autora prema inicijalnome
tekstu, onome kojim nas uvodi u svoje romaneskno {tivo, zapazili bismo kod
Kova~a jednu naizgled paradoksalnu vi{eslojnost koja nam biva razvidna ve} iz
prvoga fragmenta. Ona se sastoji u prividnoj lako}i kojom nas autor uvodi u
svoju situaciju romana: zapo~inje pripovijedati s maniristi~ki intoniranim kroni~arskim odmakom naizgled sveznaju}eg naratora, koji nije temeljno uronjen
u emotivni sadr‘aj prikazivanja.
Dikcija ‘ivotopisca pa onda i stanovita biografa ipak ne dostaje za policentri~nu fabulaciju i nadsvo|ivanje stvarnih i hipoteti~nih romanesknih svjetova:
vrlo brzo autorsko Ja nagovje{}uje svoju opsesivnu moru koja se iskazuje upravo na razini forme. Naime rije~ je o te‘nji autora koja je posljedica »nagona za
pisanjem« da »s distance« poku{a
»si}i malo dublje, u tamnije odaje djetinjstva... i pokupiti slike kojih se sje}a« (1:5).
284
No, ubrzo postajemo svjedoci da se namjera biografa prome}e u funkcionalnije, manje obvezuju}e — sa stanovi{ta istinitosti prikazanoga — pisanje hagiografa. Vratimo se opsesivnoj Formi. U snu koji navodi, a pojavljuje se ve} s
prvim fragmentom kao stanovito ogra|ivanje {to autora i naratora osigurava i
spa{ava od mogu}e kritike — kao crescendo podsvjesnih poeti~kih slutnji titra
figuracija rasute forme, Knjige koja se osipa. Strah od nejedinstvenosti pisma ili
nejedinstvenost kao na~elo? U snu je na svakom tek netom otisnutom primjerku nedostajalo vezivo koje knjigu doslovce dr‘i:
»pri listanju knjige stranice (su) ispadale i prosipale se posvuda oko mene...
kleknuo sam na pod i pokupio par listova, htio sam naglas pro~itati nekoliko redaka, ali nisam bio u stanju nijednu rije~ izustiti, glas me izdao, jer sam bio zaprepa{ten {to je knjiga otisnuta na nerazumljivu pismu i nepoznatim slovima... jedino
{to sam razumio jest to da se na svakoj stranici ponavljalo moje ime« (1:6).
Uz gotovo arhetipsku aktualizaciju ko{marnoga sna, kad sniva~ sanja o sebi kako ostaje bez glasa i ne mo‘e izustiti nijednu rije~ — a nije bez reperkusija na glavni instrument i medij knji‘evnosti, jezik sam — pojavljuje se i objektni lik rasutoga djela, koje nije sustavno ujedinjeno jedinstvenim vezivom.
Nije li metafora o otvorenu, nedovr{enu Djelu odvi{e o~ita da bismo je morali
posebno dokazivati? No, pored te same po sebi zaista duboko rastvorene stranice podsvjesnoga Autora, koju nam bez autocenzure pripovjeda~ otvara, dakle
bez straha da }e njegovi uvidi biti omalova‘eni ili pogre{no shva}eni, javlja se
jo{ jedna nemala zagonetka iz uokvirene pri~e o snu. Naime, kako smo vidjeli,
nova knjiga otisnuta je nerazumljivim pismom i nepoznatim slovima.
Nije li ovdje i sam Mirko Kova~ dospio na apsurdni, sunovratni rub svoje
pripovjedne proze: s njega ga u ni{tavilo nekazivanja prikiva nepojmljivost i
nerazumljivost jezika i nepoznatih pismena! Nije li ovaj paroksizam koji razvija
Autor ve} na po~etnim stranicama romana ujedno i neka vrsta opomene ~itatelju kako se radi o zgusnutom, simboli~ki zasi}enom djelu koje ne}e biti lako
proni~no? @eli li time upozoriti na o~ito odsustvo stege o kojoj je ina~e tako
pa‘ljivo mario dosada{nji Kova~ — pripovjeda~? Ili je amblem nerazumljivoga,
{ifriranoga jezika i pisma nehotimi~ni autorski signal ~itatelju da se zapravo
radi o duboko podsvjesnim tajnama djetinjstva otisnutim u autorsko Nesvjesno?
Djelo {to se osipa, nije li to najgori oblik samoka‘njavanja i propasti koju
autor sam sebi kreira ~inom svojevrsne autodestrukcije unaprijed?
Ako se uzme u obzir ~injenica da pri~a u pri~i — san umetnut u historiju
o roditeljskoj ku}i, ~ardaku na vodi, postaje stanovita paralelna ku}a bitka, kao
{to je to svakom umjetniku njegova umjetnost — onda nam postaje jasno kako
su umjetniku Kova~u na~as nesvjesno izmakli kontroli vlastiti tekstovi. Kada
su dovr{eni i predani u tiskaru, autor vi{e nema nikakve kontrole nad njima.
Doga|a se obrat u kojemu i vlastito pismo i jezik postaju nerazumljivi i nepoznati. Nije li kraljevanje slu~aja na djelu kad cjelovito postaje fragmentarno a
jedinstveno — samo priziv univerzalnog — rasuta pojedina~nost? ^ini li to autor, kako ne{to kasnije nastoji objasniti, stoga {to se bio zamorio od prethodne
knjige, knjige »koja je bila uni{tena i izrezana u stari papir«? (1:6/7)
^ini li sve ovo autor da bi uve}ao opseg mjere u subjektivnome unutar prostora svoga kazivanja?
Ne{to kasnije, ali sve jednako unutar prvoga fragmenta autopoeti~kog komentara i uvoda u tekst, Kova~ nazna~uje za{to je uveo oca i mnoge sporedne
likove u knjigu:
»... samo zato da bih {to bolje osjen~ao vlastito mjesto, a ne da bih prema njima iskazao neke posebne emocije«.
Mo‘emo li vjerovati naratoru? Imamo li osnove za to? Ili se ‘eli distancirati od pripovjednih postupaka koje je rabio u nekim prethodnim romanima:
Vratima ili Re{etkama, u kojima je bio odvi{e blizu svojim likovima, duboko
uronjen u njihov emotivni sadr‘aj, odvi{e blizu da bi za poziciju pripovjeda~a
mogao biti dovoljno udaljen? (1:7). U nastavku stoji:
»Ve} mi je dojadilo voziti se uskotra~nom prugom obiteljskog vlaka, voziti se
da bih na koncu spoznao kako se nisam odmaknuo od postaje na kojoj sam u{ao,
jer nitko od nas nema trajnoga grada, unato~ tomu {to se upinjemo dokazati da je
ba{ tu gdje jesmo na{e mjesto...« (1:7).
Ho}e li se Kova~ time osuditi na nepo{tednu avanturu kriti~kog ~itanja,
koje je i samo porok, kako autor ka‘e? Moramo priznati da nas neobi~no privla~i ~injenica makar virtualnog postojanja ideje o trajnome gradu, kako to i
grafi~ki kurzivom markira autor kad o njemu govori u uvodnome tekstu. Napomenuli smo ve}, ovo bi mjesto moglo biti uvrije‘eno mjesto umjetni~kog doma, unutarnje ontologije Djela, kao jedinog trajnijeg stani{ta svakog umjetnika,
pa stoga i knji‘evnog. No ako je na{ ‘ivot sazdan na sje}anjima, a ne na do‘ivljajima kako se citatno{}u iznova zakriva Pripovjeda~ sam, onda nam ujedno
ukazuje na svoje mirno prihva}anje proturje~nosti na kojima je sazdano svako
Djelo. Uvodni Prvi fragment zaokru‘uje metaforom o pisanju kao klesarstvu
koje je sebi dopustilo luksuz digresija.
285
286
Moramo re}i kako nam se ~ini da je sav Kova~ev novi roman sazdan na
umjetnosti nizanja digresija umije}em svezivanja fragmenata, koji su preostali
od njegovih sje}anja kao jedinstvena niska krhotina, a privid pripovjedne integrativnosti i jedinstvene lako}e njegove opstojnosti uspostavlja se stoga {to je
umije}e ovladavanja literarnim asembla‘om dospjelo do savr{enstva semanti~ke hiperstrukture kakav nam se u svojoj jedinstvenoj, neponovljivoj iznimnosti
roman, nakraju, i objavljuje.
I nije li zagonetni naslov Grad u zrcalu ujedno — osim {to detektira poetiku zrcaljenja, ujedno autorski poziv i ~itatelju na zajedni~ku re–konstrukciju,
gradnju iznova fikcionalnoga koliko i fakti~noga grada, sredi{njeg stani{ta vlastite imaginacije, literature same?
Ve} sljede}om, drugom po redu narativnom sekvencijom pripovjeda~ ide ka
vrlo jasnom pomaku unatrag u naraciji, jer nastoji uprizoriti obiteljski svijet
vlastitoga djeda, dakle vrijeme koje prema{uje ono pripovjedno za najmanje sto
trideset godina. U tom fragmentu stoga je Mirko Kova~ morao posegnuti i za
druga~ijim leksikom, znatno zasi}enijim orijentalnim izrazima, posebno u
onom dijelu koji se odnosi na predmete iz svakodnevne upotrebe, na izraze iz
graditeljstva, zanatstva, odje}e.
No ovaj je pripovjedni pasa‘ neobi~no va‘an i stoga {to ve} njime autor
uvodi moment fantasti~nog: nadnaravno kao stalno mjesto ove romaneskne
proze time se u stanovitome smislu ne samo inaugurira ve} i instalira kao jedna od konstanti u repertoaru pripovjednih postupaka. Da Kova~ nije po~etnik
u takvu shva}anju romanesknog vremena znamo poprili~no dugo stoga {to jo{
krajem sedamdesetih godina XX. stolje}a ispisuje svoj roman–kroniku, Vrata od
utrobe, u kojem je tako|er morao rekonstruirati vrijeme znatno prije svoga ro|enja, dakle sav civilizacijsko–kulturalni instrumentarij tipi~an za prizvano vrijeme smjene dvaju stolje}a.
Poku{amo li prizvati Sartreovu kritiku prozaika — Prousta, Dos Passosa,
Faulknera, Woolfove — za koje ka‘e kako su »svaki na svoj na~in poku{avali
osakatiti vrijeme, stvaraju}i od njega mrtvo i zaklju~eno pam}enje« (2: 368)
spoznajemo da svi navedeni autori oduzimaju}i vremenu budu}nost, uzeli su
mu »dimenziju djelovanja i slobode«. (Isto, 370). Usporedimo li Kova~evo rekonstruirano vrijeme u ve}ini romana, a posebno u zadnjemu, Gradu u zrcalu,
s iskustvom novijega modernog romana koji ide za tim da ga u stanovitome
smislu ukine — sve u namjeri ne bi li univerzalijama atopi~nosti i atemporalnosti upozorio na svevremenost ljudske egzistencije, ne mo‘emo me|u modernim autorima i na{im piscem postaviti znak jednakosti. No, ako je isti Sartre
bio svjestan vrijednosti pripovjeda~a:
»Tako se pi{~eva vje{tina sastoji u izboru sada{njosti koja slu‘i kao polazna
to~ka za pri~anje o pro{lom« (2: 369)
onda bi svakako u krug znalaca, majstora naracije prema tome kriteriju
u{ao i Kova~. On zaista kre}e od sada{njosti — makar ta sada{njost zapo~injala
pripovije{}u o rukopisu samoga romana — da bi se visprenom magijom svoje
pri~e, u prividno posve narativnoj impostaciji romana, poigravao s ironijskim
aspektom svetosti gra|anskoga, obiteljskoga asortimana vrijednosti: ponekad }e
se predmetni svijet, kao primjerice pripovijest o nasljednoj tabakeri, prije uzdi}i
do simboli~ke aurizacije i priskrbiti sebi simboli~ku razinu sakralnosti, nego
{to }e to zadobiti delikatne relacije me|u protagonistima obiteljske sage. Na taj
paradoks, koliko znamo, kritika nije dosad upozoravala, a u njegovoj literarnoj
figuraciji Kova~ se nije sada novim romanom prvi put oku{ao, ve} znatno ranije i u svojima naizgled veristi~kim pripovijetkama iz zagreba~kog i beogradskoga miljea.
Napomenu E. Kazaza o naratoru Vratiju kojem pozicija »omogu}ava da se
doga|aji pripovijedaju iz vi{e pripovjednih perspektiva« (3: 399) sada ne bismo
mogli lako usvojiti bez stanovite ograde ili distance. Onaj sveznaju}i pripovjeda~ iz najnovijeg romana Kova~eva nadaje nam se i kao bri‘ni kroni~ar i kao
minuciozni istra‘iva~ povijesnog, dokumentarnog, arhivskog materijala, i kao
izvrstan znalac predmetnoga svijeta iz manufaktura balkanskih provincija, i
kao moderni znalac koji pripitomljuje svoj kaziva~ki nagon dr‘e}i pod kontrolom vlastite opservacije ili neispitane slutnje. Jednom je u ruhu iskusnoga romanopisca koji isku{ava nesvjesno i degradiraju}e u obitelji (7., fragment o familijarnom incestu), drugi put veseli komentator vlastite knji‘evne propasti —
bez ustezanja citira svoje kriti~are koji ga nazivaju piscem–trova~em (1:29), no
najmanje kako sam sebe mo‘da ‘eli vidjeti, kao ljetopisac i arhivar.
Zanimljiv je jo{ jedan paradoks toga djela. Autor se nastoji posve odmaknuti od predmeta svoga pripovijedanja, od prizvanih slika, od rekonstrukcija
doga|aja, od referentnih situacija ili krajolika. Nastoji nam se predstaviti, ~ak
i kad samoga sebe uvr{tava u popis protagonista, kad se ~itatelju predstavlja u
stanovitoj autofiguraciji {to aludira mladena{tvo, kao ironijski retorik skloniji
bezli~nosti prikazivanja nego sna‘nom poosobljivanju.
No, ba{ na takvim se mjestima zbiva paradoksalna i donekle zbunjuju}a
suprotnost: filigranska istan~anost prikazivanja i pripovjedna manira zadobivaju obrise fantasti~noga koje se nalazi na nekom onostranom toposu. Tako je
jedan od najkra}ih fragmenta, onaj o ~udesnom zrcalu, 22. redom, ujedno i kraljevanje pripovjedne za~udnosti.
Zaokupljenost predmetno{}u, stvarima, naj~e{}e antikvitetnim ili onima
koji su iz obiteljske ropotarnice na ravni je s nadrealisti~kom magi~kom pohvalom predmetnosti. Ono {to ne mo‘e pro}i nezapa‘eno u Kova~evu rukopisu
— pohvali predmetu, objektu, jest njegova paralelna funkcionalnost u pripovijesti: stvari se imenuju, potom inventiraju, zatim opisuju i nakraju se oko njih
gradi jedan posebni fabularni preplet s nastojanjem sli~nom mallarmeovskom
poduhvatu: da se uspostavi podudarnost semanti~kih i ~ulnih, osjetilnih osobina predmeta i imena. Evo primjera koji pokazuje kako se jednostavnom tehnikom nizanja mo‘e posti}i efekt za~udnosti:
»To zrcalo zasigurno je privuklo i druge lijepe stvari koje su poslije stizale u
ku}u. Bilo je tu ponajvi{e boca razli~itih oblika, zdepastih prozirnih patuljica, velikih i kapljolikih ukrasnih bo~ica, opletenih i golih trbu{astih boca koje smo zvali
287
tikve, buklija i demi‘ana. S tim bocama dolazile su i nove rije~i, kao primjerice patrine, ingastare, karafe i druge, kao {to je s mojom prababom, neukom i prostom
‘enom, stigao i da{ak druk~ijeg svijeta, obilje‘io potomke, pa je od te loze ra{trkano
po svijetu mnogo u~enih i nadarenih ljudi, umjetnika, lije~nika, znanstvenika, ~ak i
visokih ~asnika u ameri~koj vojsci«. (1:100/101)
288
Najprije {to zamje}ujemo u stvarala~koj gesti knji‘evnika jest briga oko inventara — nominalnog i semanti~kog — {to je izveden iz znaka boca: potreba
da opi{e oblik i invencijom pjesnika deskribira formu: tako bismo rije~ kapljolika te{ko na{li i u jednom narodnom ili pjesni~kom govoru — raznorodnim
oblicima podaruje neobi~na imena, ali i {iri leksik do novih rije~i koje su
i{~ezle iz upotrebe, rije~i koje su erotski markirane i slute na ljudsko, ‘ensko
tijelo (»golih trbu{astih boca«).
Druga va‘na i naoko vidljiva analogija sama se objavljuje i bez pi{~eva komentara: to je upu}ivanje u neki druga~iji niz, nakon niske imena predmetnoga svijeta, onaj niz iz svijeta potomaka koji tako|er bilje‘i bri‘na ruka kroni~ara. Tako me|usobno postavljeni jedni prema drugima, jedni nakon drugih,
staklasti predmeti — unutar pri~e o zrcalu — i u~eni i nadareni, po svijetu
ra{trkani ro|aci, kao da ‘ele dokazati onu flauberovsku impassibilité, koja je
mnogim autorima romana nedose‘an uzor. No, koliko je raznolikosti me|u tim
ljudima nazna~ava se diskretno upravo u dvostrukome slijedu naizgled me|usobno nepovezanih objekata–subjekata. I ako ~itala~ka pa‘nja o~ekuje stanovitu deskripciju ljudskih tipova, autor se ipak znatnije zadr‘ava na predmetnome svijetu. Ipak, iza prividne bestrasnosti, nepristranosti — a dobro znamo iz
povijesti narativnih oblika da je takvo {to posve nemogu}e posti}i — krije se
priprema za ono {to rukotvorina od stakla, zrcalo, mo‘e proizvesti u svome
»du{evnom oku«:
Ono je golema zbirka zato~enih odraza. Na ovom se mjestu, ~ini se, dekodira i san — vizija s po~etka romana, o tiskanom djelu koje se rasipa u mno{tvo
stranica, u neku vrst rasto~ene lepeze narativnosti.
Nije li svaki od odra‘enih likova — dio ukupnosti zbirke koju zrcalo, kao
i roman, zatomljuje u sebi? No jo{ se jedna enigma rje{ava u ovom fragmentu,
a zato~ena je u prvoj pripovjednoj sekvenciji. Tamo je Kova~, kako smo ve}
zapazili, metafori~ki ili ~ak na razini amblema, postavio obrise trajnijeg grada
koji uostalom »nitko od nas nema«.
Sada bez ikakva straha da }e biti razotkriven, pisac sam razastire pred ~itatelja {ifru trajnosti: simbol te trajnosti zapravo je Dubrovnik. Nije li pi{~evim
priznanjem da je onaj sanjani trajniji grad, ili makar jedan od njih, Dubrovnik
sam, skinut s fantasti~ne na zbiljsku ravan? Da je nadnaravno prizemljeno na
povijesno tlo?
I nije li i taj konkretni zbiljski grad postao simbolom sve ‘u|ene ljudske
potrebe za slavnim gradom kao fenomenom {to u mirima od grada ~uva ne{to
dublje i tajanstvenije, trajnije i postojanije od promjenjljiva ljudskog ne/vremena?
Gotovo neopa‘eno s deskriptivne i epske dimenzije naracija se prenosi u
lirsko zasi}enje pjesme u prozi:
»... Htio sam svakako vidjeti taj kratkotrajni bljesak Dubrovnika, pa sam satima zurio u ogledalo i ~ekao da sunce dodirne obzor, a onda bi nastalo uzbu|enje i
blaga drhtavica, zrake bi me zaslijepile i po‘ar bi buknuo u zrcalu...« (1:101) (kurziv
L. V.)
Ne smijemo zaboraviti kako se i na tome mjestu — kao i na ostalim mnogim drugim peti~kim dodirima — Kova~evo pismo sastaje s potonjim Ki{em,
koji }e u jednoj od svojih kratkih pri~a zabilje‘iti jedno sna‘no sje}anje na krajolik:
»... tintanotamno plavetnilo mora u zalivu, grad u podno‘ju planina... a golemi
vitra‘i gore svetlo{}u po‘ara« (4: 91) (A i B, Lauta i o‘iljci, kurziv L. V.)
Ki{ svojom kratkom pri~om s duboko ironi~nim obratom, u prvome dijelu
priziva jedan drugi prizor, jednog drugog grada, ali tako|er s grada s mirima,
utvrdama, tako|er na Jugu i na moru: kotorskih obrisa i zaljeva. Utoliko je
zna~ajnije {to je i u Ki{a taj prizor povezan s momentom ~udesnog i nadnaravnog, a slu‘i kao ilustracija oceanskome ~uvstvu koje je najbliskije osje}anju
aposlutnog, »saznanju ve~nosti«. (4: 92)
Kad Kova~ u istoj kratkoj fascinaciji zrcalom, napomene:
»... to je lebde}i prizor koji i{~ezne koji nestane onog trena kad sunce sklizne«
(1:101).
Onda nam biva jasno da ne samo re~eni~nim ritmom, sonantno{}u ili melodikom, ve} i unutarnjom nehotimi~nom (?) rimom, (i{~ezne — sklizne) samo
nadogra|uje inicijalni zamah drugog dijela fragmenta o zrcalu:
»On je vi{e puta u djetinjstvu za~uo huk sli~an slapu, dolazio je iz zrcala i
uspavljivao ga.« (1:101)
Moramo znati da ono {to slijedi u prizvanoj fantazmagoriji jest izranjanje
slike Orlandova stupa iz zidina, koji se »uzdigao visoko, prikazao mi se i ponovo spustio na isto mjesto«. (1:101). Pripovjeda~ koji u unutra{njem, nekoliko
desetlje}a unazad pomaknutom pripovjednom vremenu kazuje o sebi svome
djedu, naknadnom imaginacijom i svije{}u o romanesknoj odgovornosti kako je
ispri~ao svoju viziju, a (djed se):
»pomno zagledao u moje o~i i zagonetno izustio:
»Sad i ja vidim djeli} grada u tvojim o~ima«. » (Isto)
Ovdje nas sastaje svojevrsnim zna~enjskim pre~acem kroz objavljenje knji‘evnim sredstvom, i udio pi{~eva duga mitemu Grada u zrcalu. Roman shva}amo kao autorovo nastojanje da nam preda osobne uvide, iluminacije, obasjanja koja je iskusio jo{ kao dje~ak kroz obiteljsko nasljedno zrcalo: fascinaciju
gradom kao jednim od temeljnih ontolo{kih egzistencijalnih ili pak esteti~kih
osi{ta vlastitoga nadasve umjetni~koga bi}a: onu postojanost trajnosti kojoj svo-
289
jim kona~nim bivanjem u vremenu gotovo svi svojom ljudsko{}u te‘imo. Ne
bismo smjeli i}i dalje od te konstatacije, ka istra‘ivanju divinskog ili nebeskog
na~ela, ili mo‘da ka nadnaravnoj, metafizi~koj dimenziji jer mislimo da bismo
time i prekora~ili granice koje nam autor, uvijek budni komentator, sam, svjestan svojih poeti~kih nakana, postavlja.
Mo‘da bismo tek mogli navesti kao autoreferentnu ~injenicu kako narator
koji se nikako ne libi autorskog Ja, za kraj svoga 23. poglavlja navodi jednu
svoju davnu re~enicu napisanu rukom dvadesetogodi{njaka: »Umro je lijepo;
stopio se s vremenom«. Ne{to prije te autocitatnosti — o kojoj ka‘e da danas
ne bi kao tada mogao zapo~eti svoju pripovijetku sli~nom frazom — izrazitom
lirskom imaginacijom skicira ‘alobnu situaciju djedove smrti:
»Stavio sam ogledalo na zemlju... u njemu su se odra‘avale zvijezde, treperile
su i ‘mirkale, a ja sam uzbu|eno promatrao to sjajno pletivo, uvjeren da }u vidjeti
kad djedova du{a uzleti prema zvijezdama.
290
I dok smo bdjeli nad djedom, vidjeli smo kako se do nas dokotrljala svijetla
kugla; to je mjesec naglo uplovio u na{e obiteljsko zrcalo, a ta jasno}a u~inila je
smrt i du{u jedinstvenim prizorom.« (1:106)
Najprije nas, uz enorman lirski potencijal koji se mo‘e u svakome ~itatelju
druga~ije reflektirati, zaska~e ~injenica kako je Kova~, sada stariji romanopisac,
izbjegao napraviti neku analogiju s tekstom u deskripciji prizora s mjese~inom.
On napominje, svjestan mogu}e aluzije na tekst, ekspresiju sjajno pletivo i pritom ~itavu sliku utapa u fantazijski posve slikarski, chagallovski impregniran
prizor — hotimi~nom naivno{}u prizvanoga lirskoga pletiva — u nadnaravnost
zbiljski nemogu}eg uplovljavanja mjeseca u obiteljsko zrcalo. No kako su mjesec i mjese~ina simboli lunatika, ~udaka, neznabo‘aca, inovjernih ili samo kozmi~kim elementom ome|enih ljudskih sudbina, tako se sva naratorova obitelj
u nekom smislu iskupljuje.
Njena te{ko obja{njiva apartnost kroz galeriju prizvanih likova zapravo su
pravo obilje i okrilje ~udesnoga. Razaznatljivo je to upravo u takvim stilski
markiranim, lirskim ispadima iz narativnog te~aja teksta. Mo‘da tom naizgled
neuglednom primjedbom u kojoj le‘i sve opravdanje za dalekose‘na, incestuozna djela, na granici s bezakonjem, familijarno bliskih likova koji ~ine bogohulne stvari (»mnoge je manastire i crkve poharao« (1:81), Kova~ kao da otpu{ta
eti~ko na~elo o neophodnosti katarze i podvrgava ga estetskom imperativu.
»[to je za mene moral? Odgovorit }u: iskrenost, ali ne po skupu pravila ’geometrijska iskrenost’ nego ona koju ’srce pjeva’. (1:220)
Za{to nikome ne mogu biti uzor? Imam jednostavan odgovor: bolujem od neizlje~ive melankolije« (Isto).
Mirko Kova~ nastojat }e u svakome od poglavlja, i to je jedna od trajnosti
njegova rukopisa u novom romanu, uz obavezni zbiljski, »realisti~ki« fundiran
materijal, preuzet, ne zaboravimo, iz dokumenata ili sje}anja, i uobli~en vje{tinom naracije koja u mnogo~emu prema{uje sebe samu — s obzirom na dosa-
da{nji repertoar kova~evskih proznih prosedea — stvoriti maniru kojom uskrisuje pred nama davni doga|aj ili do‘ivljaj u svoj svojoj zbiljnosti i punini neke
svevremene rasvjete.
Biva tako da i sam Kova~ ne diferencira bitno trenutak pripovjedne sada{njosti od onih ve} do‘ivljenih momenata pripovjedne pro{losti: oni se preklapaju, izranjaju jedan iz drugoga ili interferiraju u nekome svevremenskom amalgamu pripovjednih situacija koje i nisu uvijek jedna drugoj logi~ka konzekvencija. Prije bismo rekli da ono snovito sanjano, fantazijsko i nadnaravno i nadma{uju i uvjetuju ono zbiljsko i povijesno, stvarnosno i doga|ajno. I sam narator u po~etku svjedo~i o ovome:
»Re}i }u bez uvijanja — umorio sam se pi{u}i razne verzije istih zbivanja, zato
sam vi{e puta odustajao od nekih ve} gotovih knjiga« (1:7)).
Svjestan da je uvjerljivije upravo ono prosanjano i fikcionalno od fakti~koga
i realitetnoga, »jer dobar pisac vi{e se cijeni po onome {to lebdi u njegovu djelu
nego po onome {to je dohvatljivo« (1:29), Kova~ i dalje svojim romanom perfekcionira prosedee osvojene prethodnim romanesknim knjigama. No, ~ini nam se
da u najnovijoj svojoj knjizi — bez ikakve potrebe za mistifikacijom svoga zanata, pripovjednog umije}a — raspola‘e znatno ve}im i prostornim i vremenskim imaginarijem koji mu je ionako onaj dalji poeti~ki cilj, esteti~ki skopos
knjige.
Ono {to vidimo u romanu kao realitetno i zbiljsko, samo su »kineti~ki« poticaji za gibanje fantazijskih fenomenalija: neki su uprizoreni tako da se nadaju
kao najstvarnosniji, posve pro‘ivljeni doga|aji. U tome i jest jedan od postupaka romana koji su svojom rijetko{}u u suvremenoj prozi to dragocjeniji, svjetliji, neobi~niji. Oni ~ine Grad u zrcalu jednim od najdragocjenijih trenutaka suvremenog romana.
To nisu tipi~no kova~evska fabuliranja: na njih ne nasjeda pronicljiv ~itatelj, ali ih svejedno prigrljuje, prisvaja kao najosobnija.
Mo} univerzalizacije u tom se romanesknom djelu izjedna~uje s onom naizgled obratnom, mo}i individuacije. Obje narativne potencijalnosti {tivo ~ine
istinosnim i uvjerljivim, bez obzira {to ono barata ~esto raznolikim i ~esto me|usobno proturje~nim tehnikama, koje autorska ruka prome}e fantazijom do
iznimnih evidentnosti: time ona ujedno nadogra|uje na ve} postoje}i, ~itav novi
stilski repertoar vlastitih estetskih rje{enja.
»Moje ’praslike’ nadma{ivale su stvarnost, a u tom sudaru dvaju svjetova ono
imaginarno bilo je stvarnije od onoga pred mojim o~ima, a jedino {to me bje{e svladalo i u~inilo i osjetljivim jest nostalgija.« (1:54)
^as nam je da izlo‘imo svoje stanovi{te o Kova~evoj romanesknoj poetici.
Iako se na prvi pogled ~ini kako je u strukturi romana svoju estetiku romana
radikalnije mijenjao s tim tekstom, Kova~ je to u~inio naizgled samo na razini
Forme: ulan~ao je 65 pripovijesti — koje nisu uvijek i u kauzalnoj ili fabularnoj
291
vezi — u jedinstvenu nisku. Time je uspio posti}i ne{to {to nije na prvi pogled
tako jasno vidljivo.
To je najprije u stanovitome smislu, iako nikako ne i posvema{nje, djelimi~no i{~ezavanje i glavnog protagonista i vrlo rafinirana stilistika njegove svojevrsne neutralizacije u tekstu. Neutralizacije koja ga uza svu prisutnost njegovu i komentare {to ih ~ini u svojstvu kompetentnoga kroni~ara, uza sve njegovo prisustvo na razini fenomena, pojave, detalja ~ini sve nevidljivijim kako roman raste. Doga|a se paradoks kojeg postajemo svjesni tek na kraju romana.
Kao da smo, uza sve mno{tvo informacija koje pripovjeda~ izla‘e pred nas o
istome narativnome Ja, prikra}eni za stvarnu historiju njegova ‘ivota. Je li na
djelu namjerna intencija {to po~iva na poeti~kim na~elima koja imaju za cilj da
zatome svaku subjektivnost ili je pak na djelu operacionalizacija nove romaneskne deskriptivnosti koja odbacuje uvrije‘ena mjesta kritike? Za ovo potonje
imamo i dokaze u samom tekstu. U prvom dijelu odlomka 37. sastaje nas ovakvo obra}anje ~itatelju:
292
»... jer se negdje, na nekom stupnju ljubavi to dvoje spaja ili se ’misti~no dodiruje’, samo molim ~itatelja ili kakva tuma~a, da se nikako ne la}a psihoanalize, da
taj klju~ zaboravi...« (1:174)
ili u 45. fragmentu, koji pasus donosimo, zbog zna~ajnosti autopoeti~ke detekcije, bez skra}ivanja:
»Sad to i ~inim... usvajam mnoge primjedbe i savjete voljene, ~istim rukopis i
skra}ujem ga, vra}am se pomalo zaboravljenoj ’estetici sa‘imanja’. Rade}i tako o{tro i bez milosti, sve sam vi{e mislio na one pisce koji su smiono odbacivali i rezali
svojim skalpelom ’tumor rukopisa’, jer talent je vagati i mjeriti na toj nevidljivoj
vagi, znati provjeriti napisano, ukrotiti ’izljeve du{e’, i regulirati transskribomanije,
jer svaki pisac od te boljke pati. I kad god sam maknuo ne{to suvi{no i odstranio
sve {to je dvojbeno, ne fale mi ti uklonjeni reci ni pasusi, zid nije oslabio, nego je
{tovi{e o~vrsnuo i na{ao unutra{nju potporu, jer je spisateljski gra|evinski materijal
na~injen od tvari koja je nevidljiva i eteri~na; jedan je pisac davno rekao kako je
golemu gra|evinu romana sazdao ’od slina i fluida’« (1:212).
Naveli smo taj tekst u cjelovitosti njegovoj stoga {to nam se pisac obra}a s
razvijenom svije{}u o romanesknim tehnikama i prosedeima proznoga diskursa. Tu ~ini najprije jedan netipi~an izlet i za postmodernisti~koga autora:
povjerava nam svoja rezoniranja o metieru, o vje{tini romanopisanja. Zatim daje nam naslutiti koji su to poeti~ki modeli u umije}u pisanja romana njemu bili
uzori. Svakako su najva‘niji utjecaji francuske {kole ukusa koja ide ka redukciji, sublimiranju, jednostavnosti. Zatim, gotovo da prepoznajemo ki{evsku pripovjednu poetiku: nesmiljenu strogo}u prema vlastitome pisanju mogao je primjenjivati samo pisac koji je i sam fanatik forme romana.
Stoga je od iznimne va‘nosti i kova~evski otpor prema svakom sentimentalizmu u romanu. On prezire, otklanja, ukro}uje »izljeve du{e«: no on nas nije
posve po{tedio katarzi~koga ~uvstva, posebno na mjestima gdje se kao dje~ak
pripovjeda~ upu}uje u potragu za ocem ~ija se pojava smjenjuje u naglim ne-
stajanjima i uskrisivanjima, izme|u rastrojstava pijanstva i trenutaka trezvenih
lucidnosti. Tu se razina empatije izjedna~ava s visinom estetskoga u‘itka u
tekstu pa se pojava autoreferencijalne upute mo‘e tuma~iti kao stanovito zbli‘avanje s vrlo upu}enim ~itateljem — vidi o ovome svr{etak 37. fragmenta koji
nazna~ava sli~nost kontekstualne situacije, {to je autor naziva magijom ‘ivota,
sa sadr‘ajem i atmosferom nagra|ene njegove pripovijesti ^ekanje oca iz 1962.,
koja je postala najbolja kratka pri~a u Politikinu natje~aju.
Najva‘nija nam se autopoeti~ka odredba ~ini ona koja stoji na kraju citiranog fragmenta, o »spisateljskom gra|evinskom materijalu«, o tvari od koje je
na~injena proza romana: ona je nevidljiva i eteri~na. Mjesto je zapravo kruna
pi{~eve samosvijesti pripovjeda~a.
Tu se donekle i razumijeva za{to glavni objekt romanesknog istra‘ivanja,
Grad sam, trajniji grad, Dubrovnik, iako {tedro opisivan u nekoliko narativnih
sekvencija, ipak izmi~e fundiranju kao »protagonist«: jer izostaje cjelovita njegova percepcija u jedinstvenom vremenskome ili prostornome znaku. Opisivan
u nekoliko sekvencija, iz razli~itih vremenskih kutova i s razli~itih aspekata
zrelosti naratora, Grad se pojavljuje vi{e kao magijsko sredi{te slika o njemu
samom, kao lepeza svojstava, kao ritualizirano mjesto izbivanja odlazaka i povrataka oca pripovjeda~a, kao dekor narativnim slojevima mladena{tva naratora, nego kao zbiljski prostor urbanoga sa svojom ‘ivo{}u i realisti~no}u zazvanih prizora. On prije funkcionira kao amblem nebeskoga nego zemaljskoga
Grada. Tu i jest mo‘da zamka metafore o zrcalu. Trajniji grad je ono {to svatko od nas postavlja u njegovo sredi{te i me|u muri od grada.
Stoga se simbolizam putovanja, odlazaka i dolazaka, ‘eljeznicom nadasve,
‘ivot uz ‘eljezni~ku prugu i postaje, redovi vo‘nje, du‘ine dionica izme|u postaja, sav inventar ‘eljezni~arskog zanata, predstavlja kao neprekidna ‘udnja
za pro{lim koja se kre}e od zbiljskoga ka nadnaravnome, i nerijetko, natrag.
Kad sebi dopu{ta privilegiju poku{aja samodefiniranja ili makar samoodre|enja, Kova~ to ~ini pred ~itateljem u nekoj gotovo mazohisti~koj maniri francuskoga romanopisca {to ne krije ni svoju metodu ni svoju ranjivost:
»Vlakovi su ina~e moji naj~e{}i snovi, bilo da mi bje‘e i da uzaludno tr~im kako bih usko~io, bilo da se udobno vozim, na tapeciranom sjedalu, ili na nekoj tvrdoj
drvenoj klupi, a onda naglo tra‘im izlaz da bih napustio vlak koji me vodi nekamo
u krivom smjeru. Te snove nisam nikada odgonetao uz pomo} tuma~a, niti sam
listao sanjarice, jer sam znao da je moj }iro, moj mali dubrova~ki vlak, materia prima svih mojih snova o vlakovima. I kad su se ti snovi razgranavali u bezbroj rukavaca, a prizori s putovanja prerastali u nevjerojatnu i katkad zaglu{uju}u simboliku, ja sam se tje{io povratkom na gru{ku postaju, a i snovi su me vrlo ~esto onamo
vra}ali.
... Ti su snovi pokatkad prelazili u prave no}ne more, u sablasno zujanje tra~nica, prepletanje kolosijeka, vo‘nju rubom provalije, tako da sam se budio mokar od
znoja i plakao sjede}i na postelji, ophrvan nostalgijom i nesretan, jer je mnogo toga
za {to sam bio tako ~vrsto, tako emotivno i ljudski vezan, davno pokopano.«
(1:212/213)
293
294
Citirano mjesto je prava ilustracija za na{u tezu o izrastanju nadnaravnoga
iz zbiljskoga i obratno, povratkom, padom u zbiljsko, koje je izvor sve nesre}e
i nostalgije.
Kad pripovijeda slikovito o svojim snovima, Kova~ tada i mo‘da nehotice
uspostavlja jednu simbologiju ljudskog ‘ivota kao putovanja, nerijetko »u krivom smjeru«. No, svakako je indikativno kako je ona postaja navedena u prvom fragmentu romana, s koje se nismo ni maknuli, u ve} dobrano razvijenoj
romansijerskoj gra|i, u zadnjoj tre}ini teksta, odgonetnuta kao jedna zbiljska,
konkretna postaja: gru{ka. Pisac se ne libi re}i kako su prizori s putovanja
prerastali u katkad zaglu{uju}u simboliku, no kao posljednja instancija u avanturi putovanja, — »nakon sablasnog zujanja tra~nica, prepletanja kolosijeka,
vo‘njom rubom provalije« — a sve ove slike mo‘emo ~itati i u razini simboli~koga znaka, univerzalnih i op}eljudskih peripetija {to ih proizvodi ‘ivot, pojavljuje se kao umiruju}a gotovo metafizi~ki apstrahirana, snovita, halucinantna, nadnaravna utjeha koju pru‘a uto~i{te posljednje i inicijalne, gru{ke postaje.
Tako taj semantem funkcionira i kao zbiljski, pro‘ivljen konkretan toponim, ali i kao vrlo zanimljiv duhovni supstrat koji kompenzira, namiruje sve
nevolje putovanja i svu uzburkanost bro|enja nepoznatim i tu|im krajolicima.
On postaje i mjesto krajnjeg odlu~uju}eg putovanja, k onostranome. Nije li svojevrsna eterizacija ovog prostora zagospodarila pripovjednom gra|om i nametnula se, i nehotice, kao ishod i krajnji cilj svih te‘nja ne samo autorovih, ve} i
njegovih duhovnih srodnika?
Nama je za~udno s koliko prividne lako}e autor barata s te‘im op}im mjestima koja mu se otvaraju s romanom, kako ih u nekom dvozna~nom smislu
divinizira dezavuiraju}i ih, kako se prividno nemarno odnosi s velikim mitemima prostora o kojima pripovijeda.
»Bilo bi bolje da sam uspio odgonetnuti za{to su mediteranski pisci tako mra~ni i opsjednuti smr}u, a oko njih sve ~arobno, sve u igri svjetla i sjena, sve tako
opojno i miri{ljavo, a zrake na pu~ini u stalnom vrenju i prepletanju, ali to nitko
nije razjasnio, a ako je bilo kakvih odgovora, onda zvu~e kao dosjetke. Ne znam tko
je rekao da je blizak s morem i dra‘ima Mediterana jer samo tako shva}a koliko je
privremen, samo pred tom ljepotom opipava prolaznost.
Ve} sam podosta pepela dosuo u tu golemu porodi~nu urnu...« (1:214)
Eto nas na mjestu koje ponovo manirom pri~e o pri~i zasiplje i osvaja
~itatelja iskreno{}u i povjerenjem. Pred nama se rastvara, kao golema zbirka
odraza, jo{ jedan pogled na vlastito Djelo. Koje i nije drugo nego niz romanesknih ogleda, poku{aja da se zasnuje porodi~na saga u varavoj materiji jezi~noga znaka.
Autor, duboko svjestan ~injenice da je sasuo mnogo pepela u porodi~nu historiju koju svakim ve}im pripovjednim djelom nanovo uspostavlja, iznova zida
od krhke materije eteri~ne tvari, iz privida sje}anja, iz nesigurnosti memorije:
u ovom se romanu ta gradnja pojavljuje kao niz potvrda o zbiljskom postojanju
ne~ega {to je davno nestalo. Grad, trajniji grad trebao bi biti satisfakcija ili barem privremeno uto~i{te za izgubljeni dom, za i{~ezavanje obiteljskih likova.
Ipak, muri od grada nisu nego lirska deklaracija intime koja ~ezne prvotnu
jedrinu do‘ivljaja, jedinstvenost doga|aja. Kako ih narator ne mo‘e posti}i zbiljskim medijem, ~ini to instrumentom jezika: ima svojstvo da i nadnaravno u~ini zbiljskim, a prosanjano preobrazi u stvarno. I kad se kao kolosijeci ‘eljezni~kih {ina ispresijecaju obje razine aktualizacija, ne preostaje nam nego da i
sami sudjelujemo u unaprijed dogovorenoj konvenciji izme|u autora i ~itatelja:
da hinimo uvjerenje kako i sami gradimo trajniji grad, u materiji i znaku romana. Stoga je fantazirani grad koji uspostavlja Mirko Kova~ uvjerljiviji u majstoriji njegove pripovjednosti i od onog jedinstvenog Dubrovnika, ili pak, manjih varo{i u kojima tako|er prostire svoje pripovjedno {tivo: L.–a i Trebinja.
Time smo razrije{ili simbol grada u zrcalu. U ovom slu~aju to je najprije i nadasve, roman. Roman je tvr|a: gradnja trajnijeg grada, trajnijeg i od zidina i
utvrda, trajnijeg i od ruke svoga tvorca. S tim melankoli~nim saznanjem da
smo razrije{ili enigmu naslova zaklju~ujemo ovaj tekst.
Koliko je otporna Kova~eva romaneskna tvr|a, njegov trajni grad, koliko
odolijeva prolaznosti, mo‘emo samo naga|ati iz perspektive na{eg suvremenoga kartaginskog pepela. Ne samo na{e kulture, na{ih kultura, nego mo‘da i iz
sumra~ne perspektive na{e mediteranske civilizacije kojoj je Kova~ i ovim romanom ispisao zavidnu, krepuskolarnu himnu.
/LWHUDWXUD
1. M. Kova~: Grad u zrcalu, Fraktura, Zapre{i}, 2007.
2. J.–P. Sartre: Isku{enje odgovornosti, tekst u zborniku tekstova Roman bibl. Ra|anje
moderne knji‘evnosti, Nolit, Beograd, 1975.
3. E. Kazaz: Modelativne mogu}nosti modernog istorijskog romana, u Zborniku
Istorijski roman, Institut za knji‘evnost, Beograd–Sarajevo 1996.
4. D. Ki{: Lauta i o‘iljci, Feral Tribune, Split, 1995.
V. But: Retorika proze, Nolit, Beograd, 1976.
P. de Man: Problemi moderne kritike, Nolit, Beograd, 1975.
S. Moravski: Predmet i metoda estetike, Nolit, Beograd 1974. (posebno poglavlje o
knji‘evnoj kronici)
G. Pele{: Tuma~enje romana, Artrezor, Zagreb, 1999.
L. Vigotski: Psihologija umetnosti, Nolit, Beograd, 1975.
Zbornik: Moderna teorija romana, Nolit, Beograd, 1979.
Lj.
K.
V.
V.
Jeremi}: Proza novog stila, Prosveta, Beograd, 1978.
Nemec: Povijest hrvatskog romana od 1945.–2000., [K, Zagreb, 2003.
Viskovi}: Umije}e pripovijedanja, Znanje, Zagreb, 2000.
@mega~: Povijesna poetika romana, 2. izd. GZH, 1991. Zagreb
295
Mirko Kova~, Grad u zrcalu, Fraktura, Zapre{i}, 2007.
296
Oskvrnitelj mitova objavio je novi roman.
Tvrdi da se radi o pomalo sjetnoj knjizi kakvu je ‘elio imati u svome opusu. Navodno je pisana jednostavno, u prvom licu, kao ispovijest.
Na pitanje o po~etnom impulsu koji je odredio njegovu stvarala~ku putanju
(faktografska fikcija, erudicija i sudbine ljudi »mije{anih krvnih zrnaca«) odgovara da vu~e uza sebe i jednu ne ba{ pohvalnu stvar, a to je stanovita dosljednost.
Uvijek na istoj strani i uvijek u manjini — pozicija koja je gotovo blizu
onoga {to je htio. Ima li za pisca, uostalom, plodnijega polo‘aja od usamljenosti?
Volio bi, ka‘e, biti jo{ vi{e zapostavljen. Jer to je najbolji na~in da netko
jednom nabasa na vas i prona|e za sebe ono {to nije znao da postoji. Otkri}e
neke knjige za mene je uvijek bilo ravno otkri}u kontinenta.
A Grad u zrcalu je kontinent.
Mogli bismo re}i ne{to o dosljednosti ovoga autora.
Primjerice, mogli bismo ustvrditi da cijeli ‘ivot pi{e jednu knjigu.
I da je ova knjiga razlomljena u njegovu opusu.
Ili da objedinjuje sve njegove knjige.
Od Gubili{ta do Grada u zrcalu, ~itamo u dahu. Pronalazimo zna~enje. Ni
pisci ni kriti~ari ne bi trebali govoriti o zna~enju. Pronalazi ga ~itatelj. Ipak,
usudimo se re}i: ovo je knjiga kojoj se vjeruje.
Nelagoda tuma~enja Kova~evih djela proizlazi iz slojeva metafori~nosti i
simbolizacije kojima su obavijena. U dosada{njim kritikama ipak dominira politi~ka alegorija. Nelagoda obuzima i pisca, koji se nalazi u poziciji izme|u mistike i mistifikacije vlastite autobiografije.
No, vratimo se unatrag:
Mirko Kova~ autor je koji roman dr‘i laboratorijem za pravljenje pri~e. Pritom je izbor na~ina pripovijedanja va‘niji od same pri~e: Po~eo sam smi{ljati
kako da u moderni senzibilitet unosim tradicijske pasuse kao svojevrsnu pripoveda~ku eksploziju, da ih potom odvajam razli~itim prepravkama, da tom starinskom redosledu dadem pokretljivost ali da je istodobno ote‘am kako ne bih dospeo u lirsku zavisnost, (...) kako da uvodim jedan arhetipski paralelizam, istorijsku prisutnost, i sve to rasporedim tako da se doima kao vlastito mitsko kraljevstvo, da se pobolj{a vi{ezna~nost modernog romana, i da se pro{iri njegova
znakovnost.
Kova~ nije oti{ao u smjeru mnogih pripadnika avangardno–modernisti~kih
strujanja; nije izvr{io nasilno smjenjivanje »realizma«. Njegov postupak je
druk~iji: dekonstruirao je realizam domi{ljatim metodama na na~in da on i dalje postoji u obliku »uspomene na odnose koji su doista postojali«.
Kova~ev romaneskni model u otvorenoj je opreci prema »tradicionalnom«
ili »realisti~kom« romanesknom modelu. Radi se o romanima ‘anrovske i strukturne otvorenosti. Bitna zna~ajka romana Gubili{te, Moja sestra Elida i Ruganje s du{om jest destrukcija i parodiranje ‘anrovskih paradigmi kao produkt
svijesti o istro{enosti romanesknih modela.
Autoreferencija i metanarativnost stalni su topos Kova~evih romana. Mo‘emo ~ak i iscrtati liniju po kojoj ova autorska samoosvije{tenost raste sukcesivnim pojavljivanjem njegovih romana.
^ini se da Kova~ ‘eli ostvariti visoko koncentriranu fikcionalnost uvo|enjem autoreferencijalnog pripovjeda~a unutar monta‘nog postupka. Najbolji
na~in da to postigne jest generiranje dvostrane pripovjedne svijesti, od kojih je
jedna poeti~ki, a druga svjedo~e}i zainteresirana. Ovakva narativna svijest ima
oko sebe i lutaju}e naratore — motri{ta ~iji je vlasnik neodrediv.
Ipak, glavni Kova~ev pripovjeda~ upu}uje na sebe i svoj spisateljski ~in, a
njegova su kazivanja ~esto nepouzdana. Ovaj bi pripovjeda~ htio biti pisac klasi~noga habitusa — vlasnik svih pojavnosti teksta — ali ga u tome ometa tekst
kroni~ara/genealoga. Pripovjeda~ pati. Cjelina je propala, ~vrsto}a je na~eta, jedinstvo je bez zrcala. I {to nam ostaje nego da se pojedina~nim vrijednostima
pot~inimo.
Napisali ste knjigu koja se osipa.
Re~enica iz no}ne more pripovjeda~a Grada u zrcalu. Umjesto prologa.
Motivacija za pisanje takve knjige je nagon za silaskom do dna u slavu pisanja.
Zapo~eta je kao obiteljska kronika, ali je pitanje je li to i ostala.
U jednome od autopoeti~kih zapisa, kojima obiluje ovaj roman, pripovjeda~
ka‘e da mu je u pisanju pomoglo promatranje vi{ezna~nosti prirode: iskusio je
da se ono {to je dobro i ~isto nalazi tek ispod nekoliko slojeva. Iako mnoge
rije~i nije razumio, znao je da su mamci za ono {to slijedi i ono {to }e se dogoditi. Nijedna pri~a ne mo‘e biti izgubljena. Ne prisje}amo se zato da bismo
297
pripovijedali o vlastitim ‘ivotima, nego da bismo sami sebe uvjerili koliko mo‘emo vidjeti unatrag. Priznaje svoju nemo} — svaki put kad se osvrne unatrag
vidi vlastiti lik kako se udaljava, izdajicu koji bje‘i od njega. Strah ima udjela
u svakoj biografiji, pa tako i u ovoj.
Kako bismo mogli nazna~iti temeljne koordinate ove (auto)biografije?
Je li ovo roman o odrastanju?
Obiteljska kronika?
Obiteljski nokturno.
Roman o povratku u zavi~aj, roman o sje}anju i zaboravu, pri~a o Ocu i
Sinu, apoteoza jednome Gradu?
Pri~a o samo}i.
Ili sve to, i jo{ ne{to veliko, tako rijetko vi|eno, zapreteno ispod naslaga
sveop}e i rapidne semioze vremena koje ga je iznjedrilo:
traktat o nje‘nosti.
298
.ULWLND
Izmi{ljanje prostora slobode
Ivica Mati~evi}: Prostor slobode.
Knji‘evna kritika u zagreba~koj
periodici 1941–1945. Matica
hrvatska, Zagreb, 2007.
U europskoj kulturnoj tradiciji, pa ~ak i
danas kad se tradicije tope kao led na
(globalizacijskom) suncu, sloboda se — bez
{ireg ula‘enja u filozofsku bit problema —
definira naj~e{}e kao socijalno i moralno
pitanje, te se, kao prvo, shva}a kao ~ovjekova mogu}nost ostvarivanja svojih materijalnih i duhovnih potreba i svih svojih
ljudskih odlika, odnosno, kao drugo, sloboda usvajanja moralnih normi koje su uvjet
~ovjekova zrela pona{anja u dru{tvu, prema drugima i druga~ijima (popularno: »sve
{to ne ‘eli{ da ti se dogodi, nemoj ~initi
drugima«).* Nezavisna Dr‘ava Hrvatska
*
Ovaj je tekst napisan i predan uredniku
Knji‘evne republike, g. Velimiru Viskovi}u,
16. svibnja 2008. godine, otprilike dva tjedna prije negoli se pojavila u javnosti Knji-
bila je po samodefiniciji, po dr‘avnim zakonima koje su njezina tijela usvojila, branila i primjenjivala svim sredstvima —
dr‘ava neslobode. Njezini zakoni i na~ela
na kojima je ustrojena nukali su, pa ~ak i
prisiljavali, njezine gra|ane da drugima
~ine mnoga nepravedna i zlo~ina~ka djela.
Dakle, izlazili su sa svojom praksom iz bilo
kakva socijalno–moralna kruga ulju|enih
europskih naroda. Zato nikoga ne treba
~uditi {to su tim gra|anima ~injena sli~na
djela, kao mjera za mjeru, odmazda i osveta. [to si posijao, to }e{ i ‘eti!
U knjizi Prostor slobode Ivice Mati~evi}a (Sl. Brod, 1966) prikazana je praksa
knji‘evne kritike u knji‘evnom ‘ivotu
NDH 1941–45, a na primjerima iz reprezentativne skupine ~asopisa i novina: Knji‘evni tjednik, Plava revija, Plug, Hrvatska
revija, Vienac, Spremnost i Hrvatski narod.
Svakako hvale vrijedan trud da se prika‘e
i obradi i ovo razdoblje u povijesti hrvatske
‘evna republika br. 1–2 za 2008. U tom
broju je Branimir Donat tiskao tekst pod
naslovom Lekcija neupu}enima i konformistima, s podnaslovom Ivica Mati~evi}:
Prostor slobode. Knji‘evna kritika u zagreba~koj periodici 1941–1945. Matica hrvatska, Zagreb, 2007. Moj prikaz Mati~evi}eve knjige, stoga, nije i odgovorom
na tekst B. Donata.
299
knji‘evnosti. Makar i na ovako uskom segmentu, u knji‘evnoj kritici.
Principi revizionisti~ke knji‘evne
historiografije
300
No svaka kriti~ka obradba bilo ~ega iz
usta{koga razdoblja hrvatske povijesti mora, ako ‘eli biti razlo‘na i objektivna, polaziti od stajali{ta koje sam istakao na
po~etku. Na ‘alost, Mati~evi} nije po{ao od
tih na~ela, nego se — u tradiciji novije
hrvatske revizionisti~ke knji‘evnopovijesne historiografije (~iji su istaknuti autori
D. Jel~i}, N. Mihanovi}, T. Sabljak i B.
Donat) — oslonio na relativiziranje, voluntarizam, pre{u}ivanje, va|enje iz konteksta i preslagivanje ~injenica tako da dokazuju unaprijed postavljenu tezu ili po~etnu
ideju. A po~etna teza po~iva na premisama: prvo, da je usta{ka NDH ostvarenje
hrvatskih snova o vlastitoj dr‘avi (Tu|man), a da je ‘elja za tom dr‘avom (usta{kom NDH) iz 1941. u osnovi ista ‘elja
koju je hrvatski narod imao 1991. (D. Jel~i}), onda nema ni~eg logi~nijeg od zaklju~ka da (neki) Hrvati u kontinuitetu priznaju samo NDH i dana{nju Republiku
Hrvatsku (neki, privr‘enici a ne protivnici,
poistovje}uju ih i u naravi re‘ima), a monarhisti~ka i republikanska Jugoslavija su
fantomi o kojima se ne vodi ra~una!? Dakako, i Mati~evi}, kao Jel~i}ev gojenac, nastavlja s takvom naopakom historiografskom praksom.
[to se ti~e kulturnih i umjetni~kih
premisa na kojima po~iva ocjena kulturnog
‘ivota u NDH, kojima se slu‘i spomenuta
hrvatska revizionisti~ka knji‘evnopovijesna historiografija, one su pregnantno i odsje~no iznesene u ~lanku akademika D.
Jel~i}a Kultura u NDH (^asopis za suvremenu povijest, 1995, 3) u kojem pi{e: »Usta{ki re‘im nije isto {to i Nezavisna Dr‘ava Hrvatska, nije isto {to i sama Hrvatska. Ako i nije ~inila samo zlo, jer je u~inila i pone{to dobro, vlast Usta{kog pokreta
u~inila je grubih politi~kih pogre{aka. Ali,
dok je politi~ka praksa bila u znaku re‘ima i njegove pogre{ne metode upravljanja, du{a Hrvatske, slobodarske Hrvatske,
europske, idealisti~ke i stvarala~ke Hrvatske, do{la je do punog izra‘aja u kulturnom ‘ivotu za vrijeme Nezavisne Dr‘ave
Hrvatske. Nepobitna je ~injenica da se Hrvati, a posebice hrvatska inteligencija, ve}inom nisu slagali s re‘imom i politi~kom
praksom usta{kog pokreta, ali je ona radila
za hrvatsku dr‘avu i gradila je svojim kulturnim pregala{tvom, djelima znanosti i
umjetnosti, nalaze}i i puta i na~ina da
zaobi|e ideolo{ke izazove. Dokaz, da je
hrvatska kultura i u to doba, kao i prije
njega, bila autenti~ni izraz hrvatskog duha
i hrvatske svijesti kroz stolje}a. Ali i znak
da je usta{ki re‘im, represivan u stvarima
politike, bio zavidno tolerantan na polju
kulture. Sama ta ~injenica mora biti jednoga dana valjano istra‘ena i svestrano
obja{njena, jer ona nije bila bez zna~ajnih
elemenata koji oblikuju i politiku Usta{kog
pokreta i kulturu hrvatskog naroda, otkrivaju}i njihovu bit, pa ne samo da Usta{ki
pokret nije gu{io nego je zapravo poticao
tu slobodu duha. U kulturnom ‘ivotu totalitarizam se nije osje}ao gotovo nimalo.«.
Iskazati ovoliko afirmativnih sudova o re‘imu NDH, a onda ustvrditi da bi to tek
trebalo »valjano istra‘iti i svestrano objasniti«, zorno pokazuje koliko je (in)validna
knji‘evnopovijesna, dakle znanstvena metoda akademika Jel~i}a. Nigdje ni jednog
dokaza, argumenta, dokumenta, u cijelom
~lanku! I onda s ono malo simulirane kulture u NDH, koja kao predstavlja »du{u
Hrvatske« poku{ati parirati (jer o tome se
radi!) selja~koj, radni~koj, ljevi~arskoj, partizanskoj Hrvatskoj, koja nije izmi{ljala
prostore slobode nego ih je gradila, bilo bi
smije{no da nije tragi~no i, za budu}nost,
opasno. La‘ima nakljukani gra|anin vrlo
brzo postaje lako manipulirani zlo~inac!
No, Mati~evi} kao gojenac akademika
Jel~i}a, ili nije dobro nau~io lekciju, ili je
uvidio koliko su neodr‘ive mentorove teze
pa ih ubla‘ava, ili je sâma sklonost razvod-
njavanju, relativiziranju i iskrivljavanju toliko uzela maha da je autor ne mo‘e kontrolirati, pa u jednom intervjuu ka‘e: »Prostor slobode je moj konstrukt kojim poku{avam pokazati da je postojao poligon ~asopisa i novina u kojima su slobodnomisle}i
pojedinci mogli izraziti svoje mi{ljenje, uz
odre|ene uvjete, jer su ipak ‘ivjeli u totalitarnoj dr‘avi.«, tj. da je ipak »postojao
na~in da se ka‘e {to se misli, i to u vremenima koja nisu ba{ bila sjajna«
(www.net.hr, 26. II. 2008).
Prostor slobode s trodiobom zlo~ina
Zamjerka je zavodljivoj sugestibilnosti ovoga naslova u tome {to se njime nastoji
prekriti ~injenice iz vremena strahovlade
zlo~ina~ke dr‘avne organizacije, ~iji su ustroj skrpali polupismeni usta{ki razbojnici,
me|u kojima jedva da je bio koji intelektualac (Mladena Lorkovi}a, primjerice,
ubili su sami usta{e; M. Budaka, poglavnika, viteza Kvaternika i sli~nu bratiju ne
mo‘e se ni po kojem kriteriju smatrati
intelektualcima!). U trenutku progla{enja,
kad je {aka tu|inskih pla}enika proglasila
tobo‘nju Nezavisnu Dr‘avu Hrvatsku sve
su novine i ~asopisi nasilno obustavljeni
(svjedo~enje I. Mihovilovi}a iz Jutarnjeg
lista, primjerice), hap{enja i likvidacije
po~eli su istoga trena, doneseni su rasisti~ki zakoni, zabranjena }irilica (koja je
jedno od hrvatskih pisama!), ubijeni i A.
Cesarec, i O. Ker{ovani, i B. Ad‘ija, i M.
Pavlek Mi{kina, uhap{eni i A. Barac, i A.
Ciliga, i I. Jakovljevi}, i mnogi drugi. Tko
je uop}e mogao pisati knji‘evne kritike?
Stari maheri iz nacionalisti~ko–klerikalnih
redova i ne{to poznatijih profesora koji su
se znali prilagoditi krvolo~nim nasilnicima! Nije to bio nikakav prostor slobode,
ve} mu~na borba za pre‘ivljavanje i spas
pred bahatim, samovoljnim i nediscipliniranim ubojicama (Dnevnik J. Horvata
Pre‘ivjeti u Zagrebu, koji upravo govori o
svoj toj dru{tveno–dr‘avnoj bijedi i pona{anju kulturnjaka u njoj, Mati~evi} diskvali-
ficira ocjenom »pitanje je koliko je on autenti~an«, a autobiografija T. Mortigjije —
nije mu u pitanju!).
Slika koju se iz propagandnih razloga
htjelo stvoriti o javnom ‘ivotu NDH, kulturnom i umjetni~kom prvenstveno, preko
novina i ~asopisa, daleko je odudarala od
stvarnosti. Nasjesti, danas, listaju}i te stare ~asopise i novine, na takav prikaz endeha{ke stvarnosti zna~i ili biti beskrajno
naivan, ili isto toliko zlonamjeran. A ako
se uop}e mo‘e govoriti o nekom prostoru
slobode u NDH onda je to bio jedino, ~as
ve}i, ~as manji, partizanski oslobo|eni teritorij i Miroslav Krle‘a kao sam svoj slobodni teritorij! To {to su tiskani neki tekstovi, pa i knjige (primjerice, zbirka eseja
Razgovor o Europi, koju je priredio I. Herge{i}, a 1944. izdala Matica hrvatska), koji
odudaraju od usta{ke ideologije zbilo se ili
zato {to mnogi usta{ki du‘nosnici nisu
imali pojma o ~emu se radi, ili zato {to su
— nakon Staljingrada i kapitulacije Italije
— i djeca uvi|ala tko gubi rat pa se re‘im
poku{alo »omek{ati« i »prekop~ati« od osovinskih ka savezni~kim snagama. No unato~ tome intelektualac, sve}enik, rimski
doktorand, usta{ki bojnik i aktivni sudionik knji‘evnoga ‘ivota u NDH, dr. Ivo
Guberina (1897–1945), objavljuje ~lanak
Usta{tvo i katolicizam (Hrvatska smotra,
1943, 7–10) u kojem ovako opravdava trodiobu zlo~ina nad Srbima u Hrvatskoj:
»Usta{ki bi pokret najvolio, da se ovi heterogeni i sada neprijateljski elementi tiho
i slobodno asimiliraju ili da se taj otrov
udalji iz organizma (preseli u maticu zemlju). Ali ako takovi elementi ne }e da se
asimiliraju, ve} ho}e ostati u organizmu
kao nekakva ’peta kolona’ za rastvaranje
organizma ili {to je jo{ gore, ulaze u oru‘ani sukob, kao {to se doga|a s ~etni~ko–
komunisti~kim bandama, tada po svim na~elima katoli~ke moralke, oni su napada~i, a Dr‘ava Hrvatska ima pravo, da i
ma~em uni{ti te napada~e.« [tovi{e, ustvr|uje bojovni du{obri‘nik, valjda one Jel~i}eve »du{e Hrvatske«, »Protiv takova na-
301
pada~a dopu{tena je obrana i ma~em, a u
potrebi i preventivna, ne ~ekaju}i ~as napadaja.« (podebljanim slovima istakao N.
M., a kosima sam autor). Eto takav je bio
usta{ki prostor slobode, u kojem se preventivno, od 10. travnja 1941. obe{~astilo i
oplja~kalo Srbe, @idove, Rome i druge, uz
diskrecijsko pravo svakoga usta{e, od poglavnika do zadnjeg »divljeg usta{e«, da
procjeni tko je taj koji bi mogao biti napada~em pa da ga likvidiramo (prigrabimo
mu imetak i tako — spa{avamo jedva dosanjanu NDH!).
Nigdje Nazorove himne poglavniku!
302
Mati~evi}, ipak, ne zaostaje mnogo za svojim mentorom, pa }e se u svom znanstvenom postupku poslu‘iti poluznanstvenom
obradbom, konstruiranjem podataka, ali i
vje{tim kori{tenjem tra~eva, kako bi podupro svoje teze, ali i (ne‘eljeno) pokazao svu
bijedu revizionisti~ke knji‘evnopovijesne
metode, u ~ijeg je dominantnog reprezentanta izrastao ovom knjigom. Pi{u}i o
Knji‘evnom tjedniku kojega je izdavao
HIBZ, ocijenit }e ga nereprezentativnim za
svoju osnovnu temu, ali ipak s ponekim
knji‘evno kriti~kim tekstom vrijednim pa‘nje. Pa {to ga je onda uop}e uveo u svoj
izbor!? Stje~e se, onda, dojam: zbog metaliterarnih razloga: da bi iskonstruiralo pri~u kako se na tim stranicama 1941. neopravdano hvalilo i slavilo V. Nazora, iz
pera Josipa Horvata i stanovitog Criticusa,
{to bi trebalo posredno govoriti o Horvatovoj i Criticusovoj dodvornosti usta{kom re‘imu, tj. njihovu nemoralu! Drugo, mo‘da
Mati~evi} izabire Knji‘evni tjednik samo
da bi ispri~ao tra~ kako se »pojavio podatak — naravno, usmenom komunikacijom
— prije dvadesetak ili vi{e godina (dakle
1987. ili ranije — op. N. M.) me|u prou~avateljima hrvatske knji‘evnosti kako je
upravo na stranicama ’Knji‘evnog tjednika’ Vladimir Nazor objavio himni~ku pjesmu Anti Paveli}u, u ~ast nove dr‘ave i
njezina vo|e«. Knji‘evni znanstvenik Ma-
ti~evi}, eto, progla{ava jedan tra~ — podatkom, ~injenicom kojom se {to dokazuje ili
potvr|uje! Ali, da stvar bude jo{ kobnija,
taj se »podatak« nije mogao provjeriti »prije politi~kih promjena 1990, ali i poslije«,
jer u knji‘nicama, pa i u NSK, nije bilo
kompleta Knji‘evnog tjednika, pa na{ bistroumni znanstvenik zaklju~uje: »Ono {to
nije dostupno, nije ni lako provjerljivo«!?
Valjda su ga zlo~esti komunisti prije 1990.
maknuli, kako svoga omiljenog barda Nazora ne bi kompromitirali! Ali, za{to ga
nije bilo poslije 1990? Ispostavilo se da je
neki {lampavi knji‘ni~ar odlo‘io novine na
pogre{no mjesto u spremi{tu, te kad su
slu~ajno prona|ene ispostavilo se da Nazorove pjesme nema. I {to? Ni{ta! Ujeo vuk
magare, me|utim...
Revni amater i nedou~eni znanstvenik
Ovo je sjajan primjer kako knji‘evni znanstvenik pada na nivo sagrakov{tine, bave}i
se neprovjerenim podacima, rekla–kazala
izvorima svojih »starijih i iskusnijih kolega« (a zna se koji su to) i zlonamjernih
tra~eva, siju}i sumnju, zlu volju i neistine
u na{ kulturni ‘ivot ({to se, istina, jedva
primje}uje me|u mnogo krupnijim la‘ima
tog istog ‘ivota, ali ipak!).
Naime, za tom fantomskom Nazorovom pjesmom bjesomu~no traga Darko Sagrak (Zagreb, 1934), usta{ki nostalgi~ar,
povjesni~ar–amater, koji bi do‘ivio najvi{u
slast ovozemnoga ‘ivota kad bi na{ao crno–na–bijelo, s potpisom, Nazorovu pjesmu obo‘avanome poglavniku. Sagrak o
tom slu~aju pi{e ovako: »Imao sam sre}u
da ove nedjelje na ’sajmu starina’ na Britanskom trgu u Zagrebu na|em primjerak
Hrvatskoga naroda, vode}eg usta{kog dnevnika u NDH s nadnevkom od 14. lipnja
1944. (14. srpnja 1944. — op. N. M.). Za
tim brojem tragali su mnogi (bezuspje{no)
dugo vremena. On nedostaje ~ak i u ono
malo knji‘nica koje uop}e imaju komplete
tog usta{kog dnevnika.
Naime, ve} dugo se u hrvatskoj kulturnoj javnosti ’{u{ka’ da je Nazor spjevao
odu Poglavniku. Nu, osim naga|anja, nitko nije uspio pru‘iti uvjerljive i vjerodostojne dokaze. Istina, zagreba~ki dramski
glumac Ljudevit Galic, koji je od 1942. do
1944. djelovao u Banjoj Luci, ali je povremeno dolazio gostovati i u Zagreb, pri~ao
je jednom zgodom dr. Nedjeljku Mihanovi}u (odli~nom poznavatelju Vladimira Nazora i uredniku njegovih izabranih djela),
da je jednom prigodom u Zagrebu na knji‘evnoj ve~eri u Radni~koj komori (dana{njem Radni~kom domu) u Zagrebu recitirao Nazorovu pjesmu ’Poglavniku’. Kako
je pro{lo mnogo godina, on je tekst zaboravio, a nije se mogao sjetiti odakle je
potjecao tekst.
Kada sam kod ku}e pa‘ljivo prou~io
taj sve~ani broj Hrvatskoga naroda, uvjerio
sam se da imam u posjedu ba{ taj rijedak
primjerak, koji nedostaje u mnogim kompletima. Ubrzo mi je bilo jasno — za{to! U
sredini novina, na tzv. duplerici, bio je
veliki ~lanak pod naslovom ’Opjevani poglavnik’. Autor je bio Vinko Nikoli} (i sâm
autor zapa‘ene ode ’Poglavniku’).
Smisao toga jubilarnog ~lanka u povodu Antunova, imendana poglavara NDH
dr. Ante Paveli}a, bio je da se objave najbolje pjesme posve}ene Poglavniku. Odmah
mi je upala u o~i nepotpisana pjesma pod
naslovom ’Poglavnik’. Odmah sam shvatio
da bi to mogla biti tra‘ena Nazorova pjesma. Jer koji bi to jaki razlog mogao biti
da autor u tom sve~anom broju ne potpi{e
svoju pjesmu?
Nametao se jedini logi~ki zaklju~ak da
je autor Vladimir Nazor, koji je u me|uvremenu bio ve} vi{e od godinu dana (kidnapiran?) u partizanima.« (Vjesnik, 16. X.
2003).
Ne}u, dakako, ovdje iznositi pojedinosti Sagrakove diletantske analize i poku{aja atribucije, kako bi dokazao da se radi
upravo o Nazoru. Ali, iznena|uje nas da je
amater Sagrak ovako i ovoliko nadma{io
znanstvenika Mati~evi}a. [tovi{e, upravo
je Mati~evi} na~inio Bibliografiju priloga
iz kulture u dnevniku Hrvatski narod (objavljena 1995) pa ~udi kako je mogao biti
zaveden tra~evima svojih kolega te tragati
za tobo‘njom Nazorovom pjesmom u Knji‘evnom tjedniku, a nije vjerovao svojim
o~ima i onome {to je (ako je) pregledavao.
Sagrak je svoju uspaljenu paskvilu objavio
2003, a Mati~evi} svoju knjigu 2007! Zar
ga onaj amaterov napis nije trebao izazvati? Da pogleda, provjeri... Ta ipak je on
knji‘evni povjesnik, znanstvenik, koji ni{ta
ne bi trebao prepu{tati slu~aju.
Doista, u donjem lijevom kutu stranice 6. nare~enoga broja Hrvatskoga naroda
tiskana je nepotpisana pjesma pod naslovom Poglavnik. Kako li se tek osje}ao
znanstvenik Mati~evi} kad je u dva broja
Vijenca, koji je tada jo{ ure|ivao, objavio
tekstove svoga mentora, akademika Jel~i}a, te V. Pavleti}a i B. Donata (br. 365,
28. II 2008), koji su pokazali {to zna~i
baviti se knji‘evnopovijesnim tra~evima, i
Z. Kravara (br. 367, 27. III. 2008), koji je
stru~nom analizom i dru{tveno–kriti~kom
intervencijom stavio stvari na pravo mjesto. Jasno je da se Mati~evi} oslanjao na
Jel~i}a, kao {to je tako|er jasno da tada
Jel~i} nije znao dovoljno o naklapanjima
oko tobo‘njega Nazorova hvalospjeva poglavniku. I tako, eto, »razvija« se hrvatska
knji‘evna historiografija: red apriorizama,
red pretpostavki, red predrasuda, pa red
polovi~nih podataka, pa red voluntarizma,
pa neistina i eto nam hrvatskoga knji‘evnopovijesnog lonca!
Mate Ujevi} kao usta{oidni kulturtreger
Sli~no postupa Mati~evi} i u poglavlju posve}enu HIBZ–ovu Viencu. Na po~etku
svoje elaboracije, dao je zapa‘eno mjesto
uvodnim tekstovima iz 1. i 2. broja Vienca,
kojih je autor Mate Ujevi}. Interpretiraju}i
Ujevi}eve i HIBZ–ove motive za pokretanje Vienca i njegovo naslanjanje na kontinuitet nekada{njega Mati~ina Vienca, Mati~evi} pronalazi sljede}e te‘nje ravnatelja
303
304
HIBZ–a: »Ujevi}ev proslov (iz 1. broja —
op. N. M.) imao je funkciju blage, ali ipak
jasne i ~itljive opomene hrvatskim piscima
da u svojim djelima moraju posvetiti ve}u
pozornost obradi hrvatskih tema kako bi
se otkrile ’zna~ajke hrvatskog ~ovjeka, njegovo do‘ivljavanje prirode, njegovih estetskih do‘ivljaja, eti~kih pogleda i moralnih
osobina’, tj. ’tipske osobine cjelovitog hrvatskog ~ovjeka’.« (str. 244). [to bi to
stvarno trebalo zna~iti Mati~evi} poja{njava ne{to ni‘e: »Uredni{tvo novog ’Vienca’
priklanja se uto vrijeme ra{irenu mi{ljenju, kojeg nisu podr‘avali i propagirali samo knji‘evnici i kriti~ari bliski vlasti, u
analizi hrvatske knji‘evne prakse koje kritizira nastojanja generacija pisaca da budu
{to bli‘e europskim stilskim trendovima,
{kolama i pokretima uz istodobno pokazivanje nemara za tra‘enje vlastitoga, autohtonoga izraza oslonjenog na hrvatsku
knji‘evnu tradiciju i narodnu kulturu. ’Hrvatski izraz’ postala je toliko ‘eljena spasonosna sintagma, vitalisti~ka formula koja je trebala kona~no zadati udarac pomodnom preuzimanju stilema i knji‘evnih navika iz drugih sredina i jednom za svagda
otkriti i prepoznati vlastite, specifi~ne hrvatske vrijednosti. Zahtjev je bio: osvijestiti
svoju duhovnu poziciju u kontekstu duhovne slike Europe u to vrijeme.« (str.
244–245). Dakle, stari prijepor izme|u internacionalista i nacionalista, modernista i
tradicionalista, naprednjaka i nazadnjaka.
Da bi argumentirao i dokumentirao svoje
tvrdnje, Mati~evi} prepri~ava Ujevi}ev uvodnik iz 2. broja Vienca, naslovljen Jedini
put, isti~u}i u svojoj analizi da Ujevi}: a)
»problematizira status hrvatske kulture za
NDH, b) da »tako|er zagovara nu‘nost
pronalaska adekvatnog ’hrvatskog izraza’
za identifikaciju ’narodnih psihi~kih osebina’, c) da se »hrabro iznosi teza kako
Hrvati nisu bili nikakav poseban narod
izdvojen iz bezli~ne slavenske mase«, d) da
se »odbacuju sve neutemeljene i neznanstvene teorije o podrijetlu Hrvata«, e) da
su »i Hrvati, kao i svi drugi narodi u svojoj
povijesti, primali tu|inske kulturne utjecaje«, f) da se »Ujevi} pita {to je to {to u
hrvatskom kulturnom ‘ivotu mo‘emo
smatrati autohtonim, a {to naslije|em uvezenih kultura«, i g) da odgovor na prethodno pitanje »vidi u interdisciplinarnoj
suradnji mno{tva humanisti~kih i dru{tvenih znanosti«. Na osnovi ovih pitanja i
tvrdnji Ujevi}, prema Mati~evi}u, svoj »kriti~ki odmjeren pristup stanju hrvatske
kulture zaklju~uje dvama zamjedbama: prvo, hrvatska kulturna matrica nije nikad
bila monolitna, autohtonost hrvatskog elementa nerijetko je upitna, jer je pored
hrvatskih u njoj uvijek bilo i tu|ih elemenata, to treba priznati i od toga ne treba
bje‘ati, a ’mudrost kulturnog nastojanja
nala‘e, da se postigne potreban razmjer’
izme|u tih dvaju dijelova, te drugo, hrvatska se kultura ne}e nikad izgraditi imitacijom neke druge kulture odnosno automatiziranom sintezom dvije ili vi{e kultura...«. Dakle, u po~etku se Ujevi} tobo‘e
zala‘e za tzv. »hrvatski izraz« u duhu
onoga doba, tj. ekskluzivisti~ke, {ovinisti~ke i rasisti~ke usta{ke kulturne politike, a
na koncu se protivi hrvatskom ekskluzivizmu i kroatocentristi~kom pogledu na
kulturu.
Kako se prave konstrukti izvan
konteksta?
Prvo, nije li tu rije~ o krupnoj kontradikciji? Ipak, ne}e biti da je »kriti~ki odmjereni« {jor Mate takav diletant! On se takvim doima stoga {to Mati~evi} zlorabi Ujevi}eva stajali{ta, ne prikazuju}i ih cjelovito, daju}i pojedinim iskazima pojednostavljen ili razvodnjen smisao te, osobito, valoriziraju}i ih izvan konteksta Ujevi}eva
~lanka. A ~lanak je, u stvari, polemi~ka
reakcija na »logi~ku prazninu [koju] je osjetio nedavno jedan predstavnik ideje o
dualisti~kom podrietlu Hrvata, pa ju je
nastojao zatrpati dosko~icom«. A taj predstavnik je nitko drugi doli — dr. Ivo Guberina, koji je objavio ~lanak Hrvatstvo i
latinstvo na Jadranu za narodnih vladara
(Hrvatska smotra, 1943, 11/12, str. 573–
578) u kojem razla‘e osnovnu misao da su
se Hrvati, kao gospodski, vojni~ki sloj, na
ovim prostorima asimilirali sa svojim slavenskim podanicima preuzev{i od njih jezik, a od Latina, tj. od Talijana, kulturu.
A da ovaj dualisti~ki pothvat opasnoga sve}enika bude jo{ pogubniji, neobi~no se dobro sla‘e, kako ka‘e Ujevi}, »s mnogobrojnim brbljavim talijanskim falsifikatorima,
koji su u vidu obrane tobo‘njeg talijanstva
Dalmacije razasuli u posljednje vrijeme
mno‘tvo {aljivih knjiga, u kojima dokazuju
’talijanstvo’ Dalmacije«. Iako neimenovan,
Guberina se javio (jer su ga i drugi prepoznali) polemi~kim odgovorom (O podrietlu i
kulturi Hrvata, Hrvatska smotra, 1944,
6/10, str. 334–341) ustraju}i na svojim tezama i, usput, nastoje}i diskvalificirati politi~ko–ideolo{ki Ujevi}a. Ovom se diskvalifikacijskom nastojanju, o~ito nimalo slu~ajno, pridru‘io ~uveni konvertit u lo{em
smislu te rije~i, Savi} M. [tedimlija napisom Crna Gora u »Hrvatskoj Enciklopediji« (Hrvatska smotra, 1944, 11/12, str. 490–
493), zaklju~uju}i kako je ~lanak u Hrvatskoj enciklopediji »velikosrbski i bez ikakvog oslona na znanstveno utvr|ene ~injenice«.
Sve ove elemente konteksta oko Ujevi}eva teksta Jedini put Mati~evi} ne spominje ni u fusnoti! Dakako, to ne mo‘e biti
bez razloga, a o njima smo ve} ne{to i
rekli.
Kao drugo, Ujevi} se — {to je poznato
i prepoznato — ~esto slu‘io ezopovskim
jezikom kako bi, ne da bi stvarao prostor
slobode, {to tada nije bilo mogu}e, nego u
prostoru neslobode prenio poruke onima
koji }e do}i u priliku da izgra|uju stvarni
a ne imaginarni prostor slobode. Slu‘io se
i poja~anom nacionalnom retorikom, iz istih razloga. A njegov kulturnopoliti~ki program je plebejski, antiklerikalni, slavenski,
otvoren susjedima i radi}evski s jasnim
socijalisti~kim elementima (onakav kakav
}e provoditi Krle‘a, uz Ujevi}evu pomo}, u
svojoj Enciklopediji Jugoslavije!): »Mu~an
put ~eka na{u narodnu znanost, ali ~astna
zada}a. Osnovi tu|inskih naslaga nisu iztra‘eni, a treba ih {to prije u cielosti uglaviti, da ono, {to se nije dublje privinulo
na{em narodnom bitku, temeljito podkre{emo ili podpuno odstranimo, ako ne ‘elimo, da na{a narodna kultura, a prema
tome i narodni ‘ivot, budu bez jakih vlastitih duhovnih crta. Naklapanja o cjelovitom primanju stranih kultura i kulturnom
grani~arstvu u osnovi su pretjerana, ali
strane kulturne naslage postoje i danas u
na{em kulturnom ‘ivotu. Mudrost kulturnog nastojanja nala‘e, da se postigne potreban razmjer.« Takav se program mo‘da
i mo‘e nazvati »pronala‘enjem hrvatskog
izraza«, ali nikako u duhu usta{oidnog
hrvatovanja, toliko milozvu~na Mati~evi}evu uhu, jer Ujevi} ne »problematizira status hrvatske kulture za NDH«, nego
hrvatske kulture uop}e! Uostalom, za{to
se razvila polemika, ako je Ujevi} tako
kroatocentri~an autor, kakvim bi ga Mati~evi} htio prikazati!?
No, da bi Mati~evi} postao objektivnim knji‘evnim istra‘iva~em i stvarnim
knji‘evnim znanstvenikom, trebao bi se
definitivno udaljiti od svojih mentora iz
one nesretne zgrade u zagreba~koj Opati~koj ulici. Mogao je, primjerice, potra‘iti
{to o toj aferi oko Vienca ka‘e sam Ujevi}.
A on pi{e sljede}e: »Osobito su zavod uzeli
na zub nakon pojave Vienca. Ostentativno,
pokre}u}i Vienac, zavod je htio naglasiti
svoju duhovnu povezanost i onih na{ih
kulturnih radnika, koji su pokrenuli i izdavali Vienac kao organ jugoslavenske i
slavenske solidarnosti. Zato smo i stavili
na{em Vijencu 36 godinu, da i na taj na~in
ozna~imo svoju povezanost sa starim Viencem. Me|utim, upravitelj je htio i o~itije
istaknuti slavensko podrijetlo i slavenski
zna~aj hrvatske kulture, pa je u Vijencu,
br. 2., napisao ~lanak Jedini put, koji je u
stvari izrazit, ~ak i formalno napadaj na
usta{ku ideologiju. Nakon toga nastaje kri‘ni put. Prijetnje, zatim javni napadaji u
305
Hrvatskom narodu, zatim u Hrvatskoj
smotri u dva navrata...« (M. [vab, Mate
Ujevi}, utemeljitelj suvremene hrvatske enciklopedike, Radovi LZ »MK«, 1992, 2, str.
38). Usput, Mati~evi} »zaboravlja« spomenuti (a mo‘da stvarno i ne zna!) da su ljudi
iz endehazijskog razdoblja Matice hrvatske, {to potajice, {to javno, napadali Ujevi}a i HIBZ, kivni i zavidni na njegovim
akcijama i hrabrosti da se usred Paveli}eve
krvolo~ne satrapije uspijeva odupirati re‘imu.
Ima li u NDH uop}e nastradalih?
306
A kad su neistine u pitanju, znanstvenik
Mati~evi} je ustvrdio u ve} citiranom intervjuu sljede}e: »Nisam nai{ao na podatak da je netko bio zabranjen«, te »ne bih
se za~udio da nitko nije nastradao jer treba
znati da su Paveli} i suradnici, napose
nakon bitke kod Staljingrada, ipak pu{tali
da kultura ide svojim tokom«. Najprije,
Staljingradska bitka bila je najve}a bitka
II. sv. rata i vo|ena je od 23. VII. 1942. do
2. II. 1943, a pora‘eni Nijemci s glavnokomanduju}im mar{alom von Paulusom na
~elu, u desecima tisu}a oti{li su u sibirsko
zarobljeni{tvo. No ni ta tako o~ita opomena nije bila dovoljna poglavniku i dru‘ini.
Pa ni onima na kulturnom polju. Zabranjivano je bilo sve {to nije (o)disalo usta{kim duhom. Preventivne zabrane su
djelovale po svojoj logici; ta zabranjeni su
cijeli narodi, njihove kulture, jezik i pismo!
Zabranjivani su ~asopisi, pa i sam Knji‘evni tjednik. Mati~evi} u svojoj relativiziraju}oj maniri spominje tu ~injenicu. Najprije u knjizi (str. 89): »... novine prestaju
izlaziti ’radi nesta{ice papira’. Te{ko je
re}i je li to bio stvarni razlog ili je posrijedi
bilo ne{to drugo (...) no ~injenica je da su
se i drugi listovi tijekom svih ratnih godina ‘alili na nesta{ice papira«, pa zatim
opet (str. 121): »Naga|a se da je HIBZ–ovo
glasilo moralo prestati izlaziti kako bi se
u {to ve}oj mjeri oslobodio prostor za glavni medijski projekt usta{kih vlasti — tjed-
nik ’Spremnost’.« E, sad, mo‘da je i bilo
tako, da nastavimo s Mati~evi}evom logikom. Ali, nikako ne mo‘emo oprostiti
znanstveniku da ne uzme u obzir sve (ili
barem one poznate i dostupne) mogu}nosti, pa i onu koju iznosi sam ravnatelj
HIBZ–a Mate Ujevi}, u ve} spominjanoj
studiji M. [vaba: »Kad je zavod pokrenuo
Knji‘evni tjednik radi veze s publikom,
usta{e su ga zabranili tobo‘e radi {tednje
s papirom, a u stvari radi toga, {to je
upravitelj u njemu napisao jedan antifa{isti~ki ~lanak.« Ako nije mogao prihvatiti
ovu tvrdnju bez provjere, mogao je to u~initi; ali u elaboratu o Knji‘evnom tjedniku
uop}e se Ujevi}a i ne spominje kao autora
bilo kakva teksta u Tjedniku!
Kasnije, kao urednik Spremnosti, »nastradao je« Tias Mortigjija, smijenjen prosinca 1944. s polo‘aja urednika »po nekim
izvorima, zbog objavljivanja crte‘a V. Nazora u bo‘i}nom broju Spremnosti«, a nakratko i uhap{en zbog jedne notice u Hrvatskom narodu. »Nastradao je« i Milivoj
Karamarko, uhap{en pa od luburi}evaca
ubijen, stvarni urednik Pluga — ~iji slu~aj
navodi i Mati~evi} (str. 160–161) — pa
onda doista za~u|uje njegova tvrdnja da
nitko nije »stradao«!
Indeks zabranjenih pisaca i knjiga u
NDH
A tko je i za{to od doma}ih i stranih pisaca
bio zabranjen u NDH, najzornije svjedo~i
indeks zabranjenih pisaca i knjiga u NDH,
naslovljen Privremeni popis pisaca zabranjenih za prodaju u N. D. H nastao po~etkom 1942. godine u Dr‘avnom izvje{tajnom i promi~benom uredu i razaslan svim
knji‘arama i knji‘nicama. Taj prvorazredni dokument o naravi usta{koga re‘ima i
njegovim postupcima na polju kulture, s
lako}om razbija Mati~evi}ev »konstrukt«
zvan prostor slobode! Indeks nije nikakvo
fantomsko {tivo, kojega treba tra‘iti po
nesre|enim knji‘nicama i pra{njavim arhivima. Po objavi, zdu{no i s likovanjem,
objavili su ga Katoli~ki list (22. I. 1942) i
Lu~ (o‘ujak/travanj 1942), a jedan faksimil, s opravdanom i dosljednom kritikom,
prof. Aleksandar Stip~evi} u svom ~lanku
Popis zabranjenih knjiga iz 1942. godine
(Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 2000, 3, str.
91–97). Dio te kritike glasi: »Mo‘emo razumjeti da su knjige ljevi~arskih pisaca
bile nepo‘eljne i nepodobne, npr. knjige V.
I. Lenjina (kojega u popisu nalazimo pod
Ilji}, V.), pa knjige sovjetskih pisaca Maksima Gorkoga, Alekseja Tolstoja, Ilje Erenburga itd. Isto tako, i jo{ bolje, mo‘emo
razumjeti odbojnost usta{kih vlasti prema
djelima Karla Marxa, Fridricha Engelsa,
Andréa Gidea, Bo‘idara Ad‘ije itd., no te‘e
nam je shvatiti za{to su usta{e smatrali
{tetnima knjige Jacka Londona, pa sovjetskih pisaca Isaaka Babelja i Borisa Piljnjaka koji su stradali u staljinisti~kim logorima smrti. Kome je i za{to trebala smetati putopisna knjiga Od Kandije do Hammerfesta Slavka Batu{i}a, pa knjige simpati~nog Jaroslava Ha{eka, dje~jeg pisca Mate Lovraka, publicista Josipa Horvata (zabranjene su samo njegove knjige Supilo i
Ante Star~evi}) itd. Dobiva se dojam da je
sastavlja~ imao u rukama nacionalsocijalisti~ki Popis {tetnih i nepo‘eljnih knjiga
(Liste des schädlichen und unerwüschten
Schrifttums) koji je tiskan 1936., a potom
svake godine nadopunjavan novim imenima — do 1944. godine. Jedino se tako
mo‘e razumjeti nazo~nost nekih pisaca u
Privremenom popisu, koji nisu nikako mogli biti ni {tetni ni nepo‘eljni u hrvatskoj
sredini. To posebno vrijedi za velike njema~ke pisce Thomasa Manna i Heinricha
Manna, te za mnoge druge koji su se zamjerili njema~kim nacionalsocijalistima svojim kriti~kim stavovima prema Hitleru i
koji su zbog toga napustili Njema~ku nakon {to je on do{ao na vlast, no nema
nikakve sumnje da njihova djela nisu nikako mogla ’oslabiti kod nas moralnost, a
s njom i otpornu narodnu snagu’ — kako
se izrazio pisac bilje{ke u Katoli~kom listu.«.
Ali ni to nije sve! U Privremenom
popisu stoje i ovakvi naputci za listove
(kako pi{e polupismeni usta{ki du‘nosnik): »Pe~at, Danas, Izraz i sve ostale marksisti~ke i projugoslavenske, anglofilske i
sli~ne edicije. Sva ~irilica.« (pogre{ka u
originalu). A naputci za antologije, zbirke
i sli~no su: »Desetorica s loma~e (knjiga
desetorice autora ~ije su knjige 1933. u
Njema~koj spaljene: E. J. Feuchtwanger,
E. Glaeser, H. Kesten, E. E. Kisch, H.
Mann, E. Ottwalt, Th. Pliwier, E. Toller,
K. Tucholsky, A. Zweig — op. N. M.), 1000
najljep{ih novela /svi svesci u kojima se
nalaze prilozi prije navedenih pisaca/, Nova ruska proza, Hitler osvaja~, Nolit i sva
latinica na srpskom jeziku, Novi ruski humor, @idovski humor.«
I gdje je sad tu prostor slobode!? Me|u
onim germanofilskim intelektualcima, koji
su preko no}i 1943/44. postali anglofili s
klerikalno–nacionalisti~kom figom u d‘epu!? I to gdje, u NDH, u Paveli}evu re‘imu koji je bio »na vrhu teroristi~ki, u
sredini anarhi~an, u bazi primitivno patrijarhalan. Kao takav on se je jo{ mogao
nekako politi~ki i vojni~ki mjeriti s prete‘no primitivno–hajdu~kim ~etnicima, ali
mnogo manje s politi~ki rafiniranim, ruskim i me|unarodnim komunisti~kim iskustvom oboga}enim Titovim partizanskim pokretom.« (A. Ciliga, Sam kroz Europu u ratu, Rim 1978, str. 370)!
Ta ote spat s va{im konstruktima!
NIKICA MIHALJEVI]
307
All world is televison
Robert Peri{i}: Na{ ~ovjek na
terenu. Profil–Ghetaldus, Zagreb,
2007.
308
Knji‘evne nagrade u Hrvatskoj — slo‘it }e
se svaki knji‘evnik koji imalo dr‘i do sebe
— figuriraju vi{e kao udice za kupce u
knji‘arama, marketni{ki mamac, nego kao
priznanje za dobro pisanje. Knji‘evne nagrade u savezu su s brendiranjem pisaca i
odsko~na daska za zametanje intelektualnih razgovora u hipergutenbergovskoj eri.
Roman kao jedan od najdemokratskijih
‘anrova prirodno je podantan za suvremeno konzumentsko doba. Peri{i}evo je ime
valuta kojom je izdava~ jam~io da ulaganje
u dionice njegova knji‘evnog rada (a posebno romana »koji smo dugo ~ekali, ali
vrijedilo je«) ne}e propasti poput burzovnog pothvata dvojice likova iz Peri{i}eva
romana, a da ipak osiguraju sigurnosnu
mre‘u, na ovitcima korica potpisana su
prepoznatljiva imena iz umjetni~ko–kriti~arskog miljea s pal~evima prema gore. Cinici }e re}i da se druk~ije ne mo‘e u dr‘avi
u kojoj ‘ivimo, s malim knji‘evnim tr‘i{tem i sve manjom ~itala~kom publikom.
Cinici }e dalje uporno govoriti »s odstupnicom« o {tivu koje je nadma{ilo njihov
horizont o~ekivanja smatraju}i da racionalizacijom s rije~ima pru‘aju otpor naivnosti svojstvenoj ne(dovoljno)kriti~kim umovima. U svakom slu~aju, Peri{i} se na{ao
u nezahvalnoj tampon–zoni jer je napisao
briljantan roman, a nekako se to nitko ne
usu|uje re}i, bilo zbog nevjerice da bi se
na »na{im« prostorima takvo {to moglo
dogoditi, bilo zbog rezignacije (i ironi~nog
odmaka) da su takve »prezvu~ne« rije~i
rezervirane za ovitke knjiga po preporuci
Oprah Winfrey.
Na{ ~ovjek na terenu ispovjedna je
kronika propadanja na profesionalnom i
emocionalnom planu glavnog lika, novinara Tina, fokusirana na pet dana i »itd.«
koje slijedi kao svojevrsni epilog. S njegovim osobnim kaosom usko je vezana poetizirana anti‘urnalisti~ka elektri~na po{ta
kolege/ro|aka iz Iraka Borisa Gale, koju
Tin prima kamufliraju}i je u strukturirane
vijesti s terena. Druga fabularna okosnica
Tinova je ljubavna veza sa Sanjom, glumicom u ubrzanu usponu; fabularni rukavci
koji proizlaze iz Tinove svakodnevice obuhva}aju vi{e likova (kolege Sanju, ^arlija,
Peru Glavnog, prijatelje Elu i Markatovi}a,
rodbinu Milku i Borisa). Me|utim, ambicija je romana daleko ve}a od prikazivanja
»na{eg« ~ovjeka i nadilazi model urbane
stvarnosne proze. Peri{i}ev je roman o fenomenu masovnih medija i komunikacije
sa svim svojim uzrocima i posljedicama, o
»televizaciji« ‘ivota (koje je lik I}e Kamere
samo benigni anegdotalni primjer), o bigbrotherskoj kulturi »na{eg religioznog–postkomunisti~kog trenutka«, o kulturno–ekonomskim posljedicama centralizacije dr‘ave i identitetu kao popri{tu njihova
ukri‘avanja. Tin je uhva}en u mre‘u onoga {to je Walter Benjamin opisivao kad je
govorio o smrti pripovjeda~a kao posljedici
prevage romana nad pripovijetkom u masovnoj kulturi i ustuknjivanjem informacije pred vije{}u, kre}e se baudrillardovskim
svijetom simulakruma s Foucaultovim djelom u d‘epu i dalmatinskim tlom u krvi.
Tin je atavizam propalog sustava, vrsta na
zalazu, gerilac svoje generacije koja sve
vi{e uzmi~e pred imperativima mimikrije i
prva podnosi velikodu{nost demokracije.
Ako je Shakespeareovo doba bilo doba samooblikovanja te teatralizacije politike i
politizacije teatra, tada je geslo Peri{i}eva
doba »All world is a televison«, pri ~emu
je na djelu televizacija politike i politizacija
televizije — spoznaja koje je Tin svjestan,
no li{en iluzija o mogu}nosti da u takvu
svijetu zauzme ulogu opu{tenog druida.
Tomu u prilog ide i stilski izbor, blizak
filmskom kadriranju (taj je postupak prisutan i u pjesni~koj zbirci Dvorac, Amerika): Tinovo pripovijedanje o pet dana zgusnuto je i ubrzano, za njega su karakteristi~ni rezovi i promjene kadra promatranja. Po svemu re~enom, roman je dru{tvena satira, mo‘da i temeljac novom ‘anru,
proizvoljno ga nazovimo medijskim romanom, jer Na{ ~ovjek na terenu profilira i
lik i stil strane dosada{njoj hrvatskoj knji‘evnoj produkciji. Peri{i} je neoptere}en
modom i ikakvom poetikom, bilo da je rije~
o generaciji ili pojedincu, u njega izostaju
postmodernisti~ka poigravanja kompozicijom ili metanaracijom. Tinovo je pripovijedanje, ma koliko lucidno, ipak podlo‘no
sindromu subjektiv(iz)acije, pa bi kriti~arka dovela u pitanje Sanjino psihi~ko
pokleknu}e pod ozna~iteljem, tj. svojim
proslavljenim imenom.
Koliko god stanje bilo turobno i porazno, Peri{i}ev stil mu je protute‘a u bujici
humora koji proizlazi iz lucidnih usporedaba i apsurdnih situacija, stoga nije slu~ajno da Brechtova predstava s famoznim
ogoljavanjem postupka ima pandan u ogoljavanju Sanjinih grudi na sceni, a manekenke i nogometa{i stupaju i u druk~ije
odnose osim bra~nih — one koji prodaju
njihove noge; po zakonu efekta leptirovih
krila obiteljske trzavice odjekuju u Iraku,
a energetsko pi}e ne uta‘uje samo ‘e|u,
nego postaje simptom cijele kulture i svojim reklamnim sloganom uzdi‘e tijelo u
sfere satelita i elektri~ne po{te, gdje se
»gu‘vaju poruke SMS–a«. Nije slu~ajno ni
da po~etna epizoda u romanu kada Tin
donosi namirnice u stan i hrana postaje
platforma za internu komunikaciju me|u
ljubavnicima ima svoju ironi~nu presliku u
zavr{noj epizodi u kupovnom centru kada
se biv{i ljubavnici susre}u, a smislena komunikacija potpuno izostaje.
Uvijek s ironi~nim odmakom i pronicljiv u uo~avanju sli~nosti u naizgled nespojivom, Peri{i} svoje sporedne likove skicira
u nekoliko klju~nih poteza, a esejizirane
dijelove spretno uklapa u tijelo pri~e. Ako
bismo ga dovodili s kim u vezu vi{e po
srodnosti, nego po svjesnom autorovu izboru, bio bi to svakako Joseph Heller, ili
preciznije po djelu, Ne{to se dogodilo. Ono
{to, od ostalog, Peri{i}a ve‘e uz »na{« prostor i knji‘evnu (to~nije, biografsku) povijest, posustajanje je u zadnjem dijelu romana dok znak cilja jo{ nije na vidiku, pripovijedanje je »pod adrenalinom«, a humor
gubi na snazi (knji‘evna bi povijest to
opravdala fenomenom dahtanja za vratom
vremenskih rokova). Me|utim, Peri{i}ev je
roman odli~an, osvje‘enje na hrvatskoj
knji‘evnoj sceni i spomenuto kriti~ko cjepidla~enje u zadnjem odlomku tek je poku{aj da se tekst otrgne ovitcima.
ANDREA MILANKO
^itaj kao {to misli{!
Nade‘da ^a~inovi}: Vodi~ kroz
svjetsku knji‘evnost za inteligentnu
‘enu. Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 2007.
Kao i samo pisanje, i ~itanje imade svojih
paradoksa: ~itanje osamljuje ~itatelja, trga
ga od »sociusa«, ~itao li on u ti{ini svoje
sobe, u parku, ili, napose ako je Rus, u
podzemnoj ‘eljeznici. A ~ita se da bi se
pojmilo tko je onaj drugi, »socius«, ili druga, pa otud praksa ~itanja stoji u nesrazmjeru s njegovim svrhama. »Program« Nade‘dine knjige nami{ljen je za »inteligentne ‘ene« (u dnu naslovnice dodano je,
dodu{e, da bi on mogao biti koristan i
»inteligentnim mu{karcima«), {to }e re}i
sebe–svjesne; a to }e izme|u ostaloga re}i,
svjesne ikona i kli{eja koje stoje u ponudi
309
310
— ikona i kli{eja — u dru{tvu XX. stolje}a.
Samosvijest slu‘i im naravno da te ikone
i kli{eje poku{aju izbje}i, ili im ne slu‘i
ni~emu. Na jednoj nedavnoj tribini o ‘enskom pismu Slavenka Drakuli}, koja sigurno zna {to govori, ustvrdila je da samosvjesna ‘ena nu‘no postaje feministkinjom,
{to god to danas zna~ilo. [to je pak samosvjesni mu{karac ostaje izvan ovog horizonta.
Nade‘da ^a~inovi}, urednica dragocjenog zbornika »@ene u filozofiji«, konstatirala je gotovo potpuno odsustvo ‘enskog
glasa iz »mu{ke« filozofije sve do najnovijega doba. U knji‘evnosti ‘ene stoje bolje
nego u filozofiji, pogotovo od XIX. stolje}a
naovamo. I sigurno su oduvijek ~itale; ~ak
i filozofiju. ^a~inovi} podsje}a da je s tom
~injenicom ra~unao i jedan Descartes, odlu~iv{i se za francuski jezik, a ne za latinski, kako bi njegove spise mogle ~itati i
‘ene: »Mislim, dakle jesam« — svakako bi
moralo mo}i uklju~iti i drugu polovicu ~ovje~anstva kao ~ovje~anstva, jer bi u protivnom ono ostalo, nasuprot misle}oj, tek
prote‘na »stvar«. Mo‘da su neke jo{ ranije
sli~ne odluke talijanskih renesansnih autora — za ovaj ili onaj »vernacular« (narodni
govor) — motivirane sli~nim pobudama.
Vodi~ kroz svjetsku knji‘evnost, premda su‘enog o~i{ta, vodi~ je kroz cijelu jednu galaksiju; ne putuje se kroza nju s
uzdignutim palcem, ve} s knjigom u ruci.
Naravno, vodi~ ukazuje samo na najva‘nije
markacije, samo na najsjajnije zvijezde, od
kojih su neke »tamnog sjaja« — kao Virginia Woolf, ili Sylvia Plath: prvoj nije pomogla Shakespeareova »trava nedjeljne
milosti«, kao ni Ofeliji, pa se, kao ona,
bacila u rijeku; i Sylvia Plath skon~ala je
‘ivot samoubojstvom, a pisala je knjige za
djecu. Hemingway, arhetipski primjer macho–autora, u ‘ivotu i u knji‘evnosti, raznio se lova~kom pu{kom, itd. Nade‘din
izbor nami{ljen je kao izbor protiv svih
mogu}ih predrasuda, i iz njega slijedi da
inteligentni uvidi ne jam~e jo{ i sre}u. U
njezinu izboru od 28 autora i autorica
nedostaju pisci »sjevernja~kih magli«, koji
su mnogo nau~ili o ‘enama: naprimjer Ibsen, Strindberg ili Knut Hamsun (potonji
je sigurno mnogo vi{e znao o ‘eni nego o
politici). Ba{ kod Ibsena, Hedda Gabler na
pitanje: »Jesi li sretna?«, otrovno odgovara:
»A za{to bih bila sretna?« Relevantno pitanje za na{e doba kada je »biti sretan«, ili
»glumiti sre}u« dru{tvena obaveza.
Meni nije daleko mnijenje da pravi
umjetnik ili umjetnica izlaze iz okvira
spolnih zabrana, da oni nadilaze svoj »gender«, ali da se radi o jednom rezultatu, na
temelju mnogo inteligentnih uvida i promi{ljanja, dok da bi kao puko polazi{te
takav stav spadao u naivu. Nade‘da ^a~inovi} predla‘e ovaj izbor kako bi sam ~in
~itanja bio autorefleksivan: ona bira, predla‘e i u njihovoj sr‘i prikazuje o ~emu se
radi u knjigama njezina izbora. Na jednom
mjestu ona ih odre|uje kao »obavezne
knjige o ‘eni XX. stolje}a«, dakle, bilo bi
to ne{to kao obavezna lektira, ako se netko
kani obavijestiti o tom zagonetnom bi}u
‘eni (Freud: »@ena je tamni kontinent«;
Schelling: »@ena je biljka.« Crkva: Ignoramus et ignorabimus, ne znamo i ne}emo
znati; ~itajmo dakle Sveto pismo gdje ve}
dvije i po tisu}e godina najmanje stoji uputa: »Spali vje{ticu!«). Nade‘din izbor obavezne lektire odnose}e se na ‘enu XX.
stolje}a, dakle moderniteta i postmoderniteta, u dobroj polovici imenuje naslove
knji‘evnica i knji‘evnika iz XIX. stolje}a,
ili pak, u slu~aju dviju japanskih dvorskih
dama stolje}a XI., te u slu~aju Madame de
la Fayete, dvorske dame francuskoga ne
ba{ jako prosvije}enog apsolutizma. To,
naravno, nije neki previd, ve} autorica
vodi~a ho}e re}i da su neke zna~ajke tog
~udnovatog bi}a, za koje je tek nedavno
otkriveno da ~ini polovicu ~ovje~anstva,
trajnije od ove ili one epohe, i da one na
neki na~in sudjeluju u pripremi moderniteta s njegovim sumnjama i obratima. Ovo
je mo‘da najjasnije na primjeru Flaubertove Emme Bovary, za koju ^a~inovi}, s
pravom, tvrdi da se kvalificirala za Olimp
knji‘evnih polubo‘anstava, heroja i heroina, kao jedan Don Quijote ili Don Juan;
svakako ne jo{ i Faust, iako je srpski nadrealizam davno izbacio naslov »Faustina«. Na str. 103 Vodi~ nas upu}uje da je
Margaret Atwood (koje nema na popisu
»obavezne lektire«) napisala sjajnu feministi~ku reviziju Odiseje, koja se, potpuno
logi~no, zove Penelopijada. ^a~inovi} i ovaj
izvor preporu~uje marljivijim {trebericama. No mo‘da je ve} Aristofanova Lizistrata jedna »feministi~ka revizija« povijesti
polisa, kao povijesti imperijalizma, ratova
i patrijarhata, koju je reviziju, dodu{e, napisao komediograf, u dru{tvenoj ulozi »inteligentnog mu{karca«..
Vodi~ za inteligentnu ‘enu, sa svojih
28 naslova, ra~una s tim da je u dana{njem
svijetu za anga‘irano, samorefleksivno, samosvjesno i{~itavanje klasike ostalo malo
vremena, budu}i da sve u tom vremenu
vu~e u suprotnom smjeru: prema zatrpavanju, kli{eiziranju, obesvje{}enju individue, ne samo ‘ene. Flaubert je u liku
Emme Bovary (s kojim se poistovjetio, {to
mi se ipak ~ini daleko manje riskantnim
od ~injenice da se engleska kraljica Elizabetha »poistovjetila« s Richardom III. Shakespeareove tragedije!) opisao potpuno suvremen fenomen s kojom itekako ra~una
suvremena industrija svijesti i masovne
zabave kao potro{nje, i potro{nje kao masovne zabave: »... (Emmino) zadovoljavanje
duboke praznine kupovanjem mo‘da je temeljno iskustvo mnogih suvremenih ‘ena«
(str. 62). One pak koje ne mogu kupovati,
nisu se kvalificirale niti za knji‘evne likove; njema~ki dramati~ar Franz Xaver Kroetz ustvrdio je u jednom intervjuu da onaj
pojedinac koji ostane bez posla, ostaje i bez
spola. Tko se nije kvalificirao za dru{tvenu
utakmicu, nije se kvalificirao ni za knji‘evnost. Naprimjer, u cijeloj golemoj galeriji
mu{kih, ali i ‘enskih likova u romanima
Dostojevskoga, mnogo se govori o rubljama, ali, izuzmemo li slu{kinje i sluge, nema nijednog jedinog lika koji bi uistinu
proizvodio svoj materijalni ‘ivot; on mu je
naime unaprijed (za)dat. Uzgred, ruska je
knji‘evnost u ovom Vodi~u zastupljena
Anom Karenjinom, i to je svakako valjan
izbor, premda u naoko »mu{kim« romanima, kao {to su to, naprimjer, Bjesovi ili
Bra}a Karamazovi, postoji cijela galerija
‘ena koje su se isto tako mogle »kvalificirati«. Nade‘din je izbor skoro kao »prva
pomo}«, najneophodniji, nemimoilazni
»survival–kit« (komplet za pre‘ivljavanje),
koordinate za temeljnu orijentaciju u prostoru i vremenu moderniteta.
@anrovski, radi se u svih 28 odabranih
naslova o romanima; ~ak se i japanski,
odnosno francuski izvor iz XVII. stolje}a,
mogu smatrati proto–romanima. Sylvia
Plath prvenstveno je pjesnikinja, ali su
njezin ‘ivot, njezina pobuna i njezin kraj,
paradigmati~ni za sudbinu ‘ene u modernitetu. Ona je apsolutno kultna osoba, i do
danas se oko nje lome koplja, kao da se
ju~er ubila. Sli~no se mo‘e re}i za Mary
McCarthy, koja se nakon »katoli~kog djevoja{tva« opredijelila za ateizam, potom je
korespondirala s Hannah Arendt ({teta je
{to potonja nije pisala romane, njezina bi
teorijsko–ljubavna romansa s Heideggerom sigurno u{la u Nade‘din popis da je
napisana); u knjizi McCarthyjeve Maska
dr‘ave (Watergate) na{li bismo dragocjene
upute za raskrinkavanje usustavljene politi~ke la‘i, na svim zemljopisnim {irinama,
pa i na na{oj — isto bi se moglo re}i i za
knjigu Hannah Arendt Istina i la‘ u politici. Dodu{e, Nade‘di je u ovom izboru
zanimljiviji roman McCarthyjeve Grupa
koji »~itamo kao inteligentni i odva‘an
‘enski glas:« (str. 77). Inteligentni i odva‘ni ‘enski glasovi ~ine dobru polovicu
Vodi~eva popisa »obaveznih knjiga za ‘ene
XX. stolje}a«. Ostatak ~ine »inteligentni i
odva‘ni« mu{ki glasovi, dakle, knjige iz
kojih »‘ene XX. stolje}a« mogu izvu}i nu‘ne obavijesti o mu{karcima, ne samo o
sebi samima. One to mogu ~ak iz ‘enomrzila~kih knjiga (Upoznaj neprijatelja da bi
ga vi{e ljubio!), a mogu i iz onih naslova
koji dokazuju da je ovaj ili onaj pisac ipak
311
312
pone{to razumio od toga fantasti~nog bi}a
»‘ena«. [tovi{e, podsje}am jo{ jednom, dopu{ten za ~itanje i »inteligentnim mu{karcima«, budu}i da im, ali samo kao takvim,
mo‘e biti koristan.
Ne ‘elim sasvim presko~iti Françoise
Sagan koju je (u Vodi~u radi se o skrivenom citatu) François Mauriac krstio »{armantnim malim ~udovi{tem«: zanimljiv
oksimoron koji mo‘da pokazuje kako mu{karci poku{avaju iza}i na kraj sa svojim
nesnala‘enjem, tako da ga umanje, te ga
ome|e poslovi~nim {armom, a ipak ga zadr‘avaju na distanciji, kao {to je to pametno kad se radi o ne~em ~udovi{nom. U
vezi s Henri–Piere Rochéovim romanom
Jules i Jim (golem filmski uspjeh, {to se
mo‘e re}i i za mnoge druge naslove, ~ak
ve}inu, ovoga Vodi~a, osobito za devetnaestostoljetne romane sestara Brontë),
^a~inovi} ukazuje na »dugu kulturnu tradiciju ‘enskih stereotipa... postoje svetice i
postoje kurve, a prave, sudbinske ‘ene su
nerazumljiva mje{avina jednoga i drugoga.« (str. 18) Ergo, one su ~udovi{ta, sfinge, mje{avina lavice, ptice i ‘ene. Ako su
{armantne, onda se s njima mo‘e. Ako
nisu, njih se spali; doslovno ili simboli~no.
No one su mo‘da najopasnije kao »prou~avateljice mu{kog roda«, kakve su ve}inom bile knji‘evnice iz ovoga Vodi~a
kroz svjetsku knji‘evnost.
Nade‘din je popis uglavnom, uz rijetke iznimke, anglosaksonsko–francuski.
Njema~ki jezik zastupljen je preko austrijskoga Musila. Svakako bi se na takvom
jednom popisu dobro vidjela Mannova Lotta (iz Weimara), ili Katarina Blum, Heinricha Bölla. No Vodi~ je zami{ljen srazmjerno kratkim, on slu‘i brzom snala‘enju,
i nije njegova pretenzija u sveobuhvatnosti. O ukusima se, uostalom, ne raspravlja.
[to se mene ti~e, Vodi~ je mogao zavr{iti
upu}ivanjem u tajne veli~anstvenog solilokvija Joyceove Molly Bloom, iako tu verziju Penelope nije dakako pisala ‘ena. Solilokvij, unutra{nji monolog, izgovara se,
kako je poznato, na kraju jednoga dana
koji na tisu}u stranica sa‘ima deset godina
Odiseje, a da ni po ~emu nije bio osobito
bogat dan. No za tako ne{to ho}e se biti
Jamesom Joyceom, a ne Molly Bloom.
Na kraju, kako bi izgledao takav jedan
vodi~ kroz hrvatsku knji‘evnost? Kako stoji sa ‘enama u toj knji‘evnosti? Kakve su
Krle‘ine ‘ene? Laura Lenbachova, nije li
ona u stvari mu{karac? Beatrice i barunica
Castelli, svetica i kurva, nisu li to kli{eji
koji dominiraju do‘ivljajem ‘ene u hrvatskoj knji‘evnosti? Koji bi se hrvatski naslovi eventualno mogli »kvalificirati« za
jedan takav vodi~?
Bojim se, malo bi ih bilo. Ali moglo bi
se istra‘iti. To je zadatak jednog jo{ nenapisanog vodi~a, za koji strahujem da bi
mo‘da ukazao vi{e na jo{ nenapisanu, nego ve} napisanu knji‘evnost: anti–vodi~
dakle, koji bi se sastojao od lakuna i crnih
rupa. @ena je za hrvatsku knji‘evnost tamni kontinent: Afrika.
SLOBODAN [NAJDER
Teorija i praksa kulturalnih
studija
Dean Duda (prir.): Politika teorije
— Zbornik rasprava iz kulturalnih
studija. Disput, Zagreb, 2006.
Tvrdnju kojom Dean Duda otvara »Predgovor« Politici teorije — Zborniku rasprava iz kulturalnih studija bespredmetno je
dovoditi u pitanje. Ne samo da se ~ini
vjerojatnim kako »kulturalni studiji (studiji kulture, kulturni studiji) nisu doma}em
~itatelju posve nepoznato podru~je znanja
iz suvremene humanistike i dru{tvenih
znanosti«, ve} je te{ko zamisliti ~itatelja
koji je, barem u slu~aju da se prepoznaje
me|u onima {to participiraju u recentnim
produkcijsko–recepcijskim praksama aktualnima na doma}oj dru{tveno–humanisti~koj znanstvenoj sceni, ostao nezainteresiran za to »neizvjesno«, ali, kako izgleda,
iznimno atraktivno »interdisciplinarno ili
pak postdisciplinarno podru~je.« Potonja
sintagma, istaknuta i u navedenome predgovoru, jedna je od najfrekventnijih u definicijama kulturalnih studija, u kojima se
redovito isti~e kako se oni opiru i definiranju i uobli~avanju i discipliniranju.
Odabir tekstova sabranih u Politici
teorije {to ih, osim rje|ih iznimaka, smatra
reprezentativnima za britansku granu kulturalnih studija, prire|iva~ zbornika obrazla‘e time {to ih je upravo navedena tradicija u~inila »vidljivim i neizostavnim dijelom suvremenih znanja o popularnoj kulturi, medijima i svakodnevnom ‘ivotu.«
Drugi je razlog, nagla{ava Duda, ne taj {to
je re~ena tradicija »u brojnim sli~nim prilikama gotovo kanonizirana«, ve} ponajvi{e to {to je ba{ ona »svojim problemskim
i metodolo{kim slijedom uspostavila kriterije koji uvelike profiliraju podru~je, omogu}uju}i razli~ite oblike nadovezivanja, usporedbe, kriti~ke odmake i analiti~ke otklone.«
Prva od triju tematskih cjelina zbornika, naslovljena »Osnove«, sadr‘ava, po
prire|iva~u zbornika, dva za kulturalne
studije »utemeljiteljska teksta«, odnosno
»poglavlja iz knjiga koje su na razli~it na~in inicijalno stvarale podru~je kulturalnih
studija«. Prvi je ulomak iz knjige rodona~elnika birminghamskoga Centra za suvremene kulturalne studije Richarda Hoggarta The Uses of Literacy (1957), naslovljen »Novija masovna umjetnost: seks u
sjajnim pakiranjima« (prev. M. Simi}), a
slijedi poglavlje iz knjige Raymonda Williamsa The Long Revolution (London,
1961), naslova »Analiza kulture« (prev. V.
Kirini}).
Oba ulomka (prvi na primjeru analize
na~ina na koji su specifi~ne prakse i produkti dvojbene »kulturne« vrijednosti oblikovali »kulturno« iskustvo britanske radni~ke klase s polovice 20. stolje}a, a drugi
u formi op}enitijega razmatranja o raslojenosti, ideolo{koj uvjetovanosti i funkcionalnosti »kulture«) svjedo~e o interesu {to
su ga kulturalni studiji od svojega po~etka
posve}ivali popularnoj (radni~koj, masovnoj, komercijalnoj, trivijalnoj) kulturi,
koja je dotada, zahvaljuju}i selektivnim potezima akademskoga elitizma, bila marginalizirana te se smatrala nedostojnom bilo
kakve znanstvene ili kriti~ke refleksije.
U sredi{njem dijelu knjige, naslovljenom »Mjesto«, sadr‘ana su dva priloga,
kojima se, rije~ima D. Dude, »zbrajaju i
promi{ljaju putovi i stranputice ve} etabliranoga analiti~kog podru~ja, njegov odnos
s dru{tveno–humanisti~kim susjedima,
epistemolo{ka pozicija i politi~ki ulog«. Posrijedi su tekstovi »[to su uop}e kulturalni
studiji?« Richarda Johnsona (prev. A. Modly), objavljen prvi put u ~asopisu Social
Text (1986–87) i »Kulturalni studiji i njihovo teorijsko naslije|e« Stuarta Halla
(prev. J. [esni}). Potonji se naslov odnosi
na Hallovo izlaganje sa skupa Cultural
Studies Now and in the Future (University
of Illinois, 1990), preuzeto za Dudin iz
zbornika Cultural Studies (prir. L. Grossberg, C. Nelson i P. Treichler; London,
1992). U tekstu R. Johnsona skicirani su
poticajni impulsi, ali i neizbje‘na ograni~enja {to su ih kulturalni studiji prepoznali
u nizu teorijskih smjerova, od marksisti~ke kritike i njezine reaktualizacije i transformacije u Althussera i Gramscija, preko
(post)strukturalisti~kih i semioti~kih analiza teksta utemeljenih na radovima F. de
Saussurea, C. Lévi–Straussa i R. Barthesa
ili pak u promi{ljanjima odnosa znanja i
mo}i osobito problematiziranima u teorijama M. Foucaulta i P. Bourdieua. Kriti~ko
promi{ljanje vlastitih teorijskih temelja i
slojeva jedan je od preduvjeta rje{avanja
pitanja {to ga Johnson smatra krucijalnim
313
314
za suvremene kulturalne studije: naime,
trebaju li oni te‘iti realizirati se kao »akademska disciplina«, odnosno koliko kulturalni studiji koji su, kako ustanovljuje
spomenuti autor, postali »pokret ili mre‘a
koja ima vlastite akademske stupnjeve na
nekoliko fakulteta i sveu~ili{ta, kao i vlastite ~asopise i skupove« dobivaju, a koliko
gube kodifikacijom svojih metoda i znanja,
{to je »u suprotnosti s nekim glavnim obilje‘jima kulturalnih studija kao tradicije: s
njihovom otvoreno{}u i teorijskom svestrano{}u, s njihovom sklono{}u prema refleksiji ili ~ak s njihovom samosvijesti i, osobito, s va‘no{}u kritike.« Poticajnu »teorijsku buku ili vi{eglasje« kao va‘nu zna~ajku koja je obilje‘ila rad birminghamskoga Centra isti~e i S. Hall. Potonji autor
tako|er, poput Johnsona, propituje napetost izme|u »odbijanja da se neko podru~je
zatvori ili uredi, te istovremene odlu~nosti
da se unutar njega utvrde odre|ena stajali{ta koja }e biti zastupana i branjena.«
Pored ostalih zapa‘anja, Hall nagla{ava i
izniman utjecaj {to su ga na razvoj kulturalnih studija u Birminghamu izvr{ili feministi~ka kritika, s jedne, te aktualiziranje rasnih pitanja, s druge strane. Pod
dojmom neizvjesnosti koju opisuje kao
strah da bi »institucionalizacija britanskih
kulturalnih studija, istovjetna onoj ameri~koj, mogla rezultirati formalisti~kim dokidanjem pitanja o mo}i, povijesti i politici«, Hall se zala‘e za teoriju koja nije
»volja za istinom«, ve} se ostvaruje kao
»niz su~eljenih, lokaliziranih povezanih
znanja o kojima valja raspravljati dijalo{ki.«
Kao svojevrstan polilog o »politici kulture« mogla bi se interpretirati posljednja
i najopse‘nija tematska cjelina istoimenoga zbornika, naslovljena »Aspekti«. O njezinu polifonome karakteru svjedo~e ponajprije brojnost i odabir autora ~ije rasprave
objedinjuje, a koji (osim Janice Radway,
Meaghan Morris i Jamesa Clifforda) pripadaju tradiciji britanskih kulturalnih studija. Kako je, me|utim, u prethodnim metateorijskim tekstovima R. Johnsona i S. Ha-
lla eksplicirano, tradicija u slu~aju kulturalnih studija nije generator monolitnih
metoda i ujedna~enih ciljeva ve} je izvor
njihova disperziranja i su~eljavanja. Na {irok raspon problema koji otkrivaju heterogena podru~ja interesa i impliciraju raznovrsnost teorijsko–metodolo{kih poticaja i
uzora, upu}uju sami naslovi tekstova sabranih u posljednjem dijelu knjige: »Kultura tvorni~koga pogona, mu{kost i oblik
pla}e« Paula Willisa (prev. D. Koruga);
»Pedagogije ‘enskog: feministi~ko podu~avanje i ‘enski ‘anrovi« Charlotte Brundson (prev. M. Simi}); »Za{uti i ple{i: kultura mladih i mijene modusa ‘enskosti«
Angele McRobbie (prev. T. Brlek); »Bur‘oaska histerija i karnevalsko« Petrea Stallybrassa i Allona Whitea (prev. S. Cvek);
»Visoka kultura/ popularna kultura: Srce
tame i Tarzan me|u majmunima« Antonya Easthopea (prev. M. Kado i K. Kurovi}); »Pisanje ^itanja romance« J. A. Radway (prev. M. Grde{i}); »[to da se radi s
trgova~kim centrima« M. Morris (prev. ista); »Putuju}e kulture« J. Clifforda (prev.
D. Koruga); »Crni Atlantik kao kontrakultura moderniteta« Paula Gilorya (prev. isti) te tri teksta S. Halla: »Kodiranje/ dekodiranje« (prev. J. [esni}); »Bilje{ke uz
dekonstruiranje ’popularnog’« (prev. V.
Pauli}) i »Kome treba ’identitet’?« (prev.
S. Veljkovi}). U posljednjem prilogu Hall
sintetizira vlastita razmatranja teorijskih
rasprava o identitetu, po~ev{i od psihoanaliti~kog osmi{ljavanja uvjeta i posljedica
»identifikacije«, preko Althusserova koncepta interpelacije, do Foucaultovih rasprava koje se — od arheolo{ke, preko geneaolo{ke faze do teza predstavljenih u
nedovr{enim svescima Povijesti seksualnosti — redom nadaju kao nezaobilazne pri
svakome poku{aju konceptualizacije pojma
identiteta. Kao vrijedan doprinos u osmi{ljavanju problematike identiteta Hall izdvaja teoriju Judith Butler koja se odlikuje
plodnim spajanjem Foucaultove i psihoanaliti~ke pozicije. Zaklju~ni se prilog, tako,
isti~u}i jo{ jednom va‘nost teksta kao potencijalnoga izraza mo}i, ali i otpora; tekstualnosti kao medija reprezentacije i reprezentacije kao na~ela identifikacije mo‘e
~itati kao svojevrstan eksplikacijski okvir
rasprava koje mu prethode, a koje pored
brojnih i evidentnih razli~itosti, karakterizira zajedni~ka preokupacija propitivanjem
identiteta (klasnih, rodnih, rasnih, etni~kih...) te razotkrivanjem uloge {to je u
procesu njihova oblikovanja ima kultura
koja funkcionira kao politika i politika koja
se prikazuje (i prodaje) kao kultura. U
takvim analizama nezaobilaznima se name}u nizovi i petlje najrazli~itijih relacija
izme|u teksta i njegova konteksta, {to uklju~uje i problematiku produkcije i recepcije, konotacijskih i denotacijskih aspekata
diskursa, uloge ideologije, medija, kulturnih i znanstvenih, ali i ekonomskih i politi~kih institucija, ~ija su podru~ja djelovanja mnogostruko me|usobno uvjetovana.
U ~injenicu da su objavljivanjem zbornika Politika kulture hrvatska znanost i
kultura nedvojbeno i nemalo profitirale ne
treba nimalo sumnjati. Osobita kvaliteta
sadr‘ana je ve} u njegovoj genezi. Proces
nastajanja promatrane knjige svojevrsna je
prakti~na realizacija u njoj zagovarane teorije o nu‘nosti mnogovrsnih istra‘iva~kih
pristupa i »slobodnome« odabiru interesnih podru~ja. Tekstovi sadr‘ani u zborniku, poru~uje njegov urednik, pro{li su »vi{egodi{nje filtriranje u kolegijima na Odsjeku za komparativnu knji‘evnost i na
Poslijediplomskom studiju knji‘evnosti Filozofskog fakulteta Sveu~ili{ta u Zagrebu«
— nisu, dakle, nametnuti autoritetom odozgo, ve} su probrani (u odre|enome stupnju ipak nu‘no usmjeravanim) senzibilitetom odozdo. Stoga je, zaklju~uje D. Duda,
zbornik »zajedni~ki rad mnogih kojima su
kulturalni studiji povremeno nudili neke
odgovore i trajno izazivali brojna pitanja«.
Kritika, za koju su zainteresirani kulturalni studiji, intrigira to ja~e {to vi{e
uspijeva osvijestiti konkretne u~inke mo}i,
a najizazovnija je kada se pod upitnik stave mjesta koja nju samu istovremeno omogu}uju i ograni~avaju. Konstatacija S. Halla da je institucionalizacija kulturalnih
studija »trenutak opasnosti« razra|uje se
u eseju Richarda Millera »’A moment of
profound danger’: Brithis Cultural Studies
away from de Centre« (1994). Razmatra-
ju}i re~eni tekst, Tony Bennett insistira na
propitivanju »mita o margini« kao rodnome mjestu i temeljnoj zna~ajki kulturalnih
studija, tvrde}i kako, »upravo kad se ~ini
da su jako transgresivni i radikalni, kad se
kao teorija pou~avanja razme}u svojim vjerodajnicama za otpor, kulturalni studiji pokazuju da su u vlasti najkonzervativnije i
uobi~ajene pedago{ke ma{inerije« (Kultura
znanost reformatora, prev. A. Pavlini}, Zagreb, 2005).
Na tragu dosad navedenoga, sa svije{}u o relativnosti kategorija »margine« i
»sredi{ta« ili pak »otpora« i »mo}i«, jedno
od pitanja koja bi se mogla nametnuti u
kontekstu promi{ljanja mjesta i uloge kulturalnih studija u hrvatskim okvirima bilo
bi: Je li, nakon {to su institucionalizirani
na dvama hrvatskim fakultetima (kao poslijediplomski studij na zagreba~kome i
kao dodiplomski studij na rije~kome filozofskom fakultetu), nakon {to je nacionalni katalog oboga}en sad ve} poprili~nim
brojem prijevoda iz toga podru~ja, nakon
{to je ono predstavljeno i u autorskoj knjizi
D. Dude Kulturalni studiji — ishodi{ta i
problemi (2002) i nakon {to je zabilje‘en
stanovit broj vrijednih kriti~kih interpretacija doma}ih, uglavnom mla|ih autora ~iji
tekstovi proizlaze ispod »kabanice kulturalnih studija«, a otkrivaju interes prvenstveno za popularnu kulturu, sazrio trenutak da se poduzme i kriti~ko propitivanje
etike i politike manje ili vi{e popularnih
strategija, praksi i »institucija« koje
o(ne)mogu}uju upravo analiti~are, interpretatore, kriti~are, teoreti~are... kulture.
Ili bi to ipak bilo autodestruktivno piljenje
grane, na kojoj su, na institucionalnome
stablu nacionalne post/inter/multi/transdisciplinarne znanosti (u odnosu na »svjetski kontekst«, a u skladu s »hrvatskom
tradicijom«, i s odre|enim zaka{njenjem)
svoje zaslu‘eno mjesto prona{li i hrvatski
kulturalni studiji?
SUZANA COHA
315
Slatki namet na pamet
Sre}ko Jurdana: Surova politika.
Durieux, Zagreb, 2006.
316
Pisati u novinama kolumne ~etiri, pet puta
mjese~no, zna~i biti mazohisti~ki uporan.
Mo‘da }e se ~initi ~udnom ovakva konstatacija, ali oni koji su pro{li kroz ovaj oblik
drila u struci i dresure u borbi za kruh
svagda{nji, u dru{tvu koje njeguje otimanje
po{teno zara|ene pla}e kao oblik inteligentnijeg pona{anja, odli~no znaju o ~emu
je rije~. Autocenzura, ka‘u, nije isto {to i
cenzura, ali su ishodi i posljedice isti! A
re‘im vladavine u dr‘avi s nagla{enom
sklono{}u novinara (i ne samo njih) autocenzuri (do ovisnosti spram koje je drogiranje opijatima ma~ji ka{alj) abolira se i
prikazuje kao bezgre{an, nevin i demokrati~an u apotekarski ~istom obliku. U hrvatskoj demokraciji nema cenzure, nema
verbalnoga delikta, niti bilo kakva drugog
otvorenog ili slu‘benog pritiska na slobodu
javne rije~i i mi{ljenja. Ali, ne dao vam
Bog, da s razloga istinoljubivosti, ~ak s
dokumentima i argumentima u ruci, objavite kakvu zgoljnu istinu o nekoj od izrabljiva~kih korporacija, plja~ka{kih banaka,
mobingoidnih trgova~kih dru{tava ili tobo‘e dobrotvornih udruga gra|ana — a
niste pod za{titom suparni~kog i dovoljno
mo}nog klana — izgorjeli ste dok se ka‘e
keks! Dakle, ve‘i konja gdje ti mo}nik
ka‘e, a cenzure nema ni u tragovima!
Sre}ko Jurdana (1950) prekaljeni je
hrvatski antire‘imski novinar, jo{ iz vremena gustoga tu|manovskog mraka, mraka koji je mnogima pojeo i pamet i fizi~ku
supstanciju. Satiri~ar i kriti~ar, parodi~ar i
humorist, kroni~ar i dnevni~ar Jurdana
pi{e u Nacionalu svoje kolumne uporno
ve}, evo, trinaestu godinu. Jednu od neko-
liko serija kolumnisti~kih zapisa objavio je
pod naslovom Stupovi dru{tva (Zagreb,
1997). Sad je pred nama drugi niz izabranih tekstova iz {estogodi{njega razdoblja
(2000–2006) pod nimalo atraktivnim naslovom Surova politika. Ali su zato atraktivne
zgode i nezgode hrvatskog politi~kog ‘ivota, iz perioda kad se demokratski igrokaz
obogatio novim ~inom, ~inom predaje vlasti iz ruku nekad neprikosnovenoga HDZ–
a u ruke tada naglo uozbiljenog SDP–a.
Kolumne (po starinsku — feljtoni),
kao i svako drugo novinsko {tivo, kad se
skupe u knjigu i (ponovo) ~itaju nakon
nekoliko godina, s odmakom u kojem se
{to{ta potvrdilo ili opovrglo, dobivaju jednu sasvim novu dimenziju: postaju svojevrsnim vodi~em ili kartom kroz suvremeni
‘ivot, kroz koji smo pro{li kao kroz minsko
polje, izvukav{i se kojekako, s manjim ili
ve}im {tetama. Prosje~ni gra|anin, kad bi
imao novaca i vremena, mogao bi {to{ta i
nau~iti iz knjiga ovako dobrih kolumnista
kakav je Jurdana, za sljede}i hod po mukama kroz tminu hrvatskoga demokratskog politi~kog ‘ivota. [to nas ~eka ulaskom u NATO? [to, pak, pripojenjem Europskoj uniji? [to u novom hadezeovskom
mandatu? A {to tek kad postanemo zemlja
znanja? Pou~eni negativnim iskustvom,
kad je nakon odu{evljenja uspostavom nacionalne dr‘ave po~etkom 1990–ih i mogu}no{}u nekontroliranoga neka‘njenog
hrvatovanja, ve}inu domoljuba do~ekao
mraz obespravljenosti, izrabljivanja i oskudice nakon demokratske grabe‘i i plja~ke
dru{tvene imovine (da ostale »vesele« zgode i ne spominjem), pa se gra|anin i gu{tera boji, a nekmoli ljutice zmije! Pa ~ak
i ne protestira, ne demonstrira, nadaju}i
da }e biti bolje, da idemo dalje, ~ak i kad
o~igledno sunovra}ivanje u ponor ne~ovje~nosti i podani{tva, zna~i i}i dalje u ni{tavilo.
Jurdanino ironijsko slikanje dobrog
dijela prvoga desetlje}a XXI. stolje}a nema
ni jedne jedine pozitivne sekvence o vladavini koalicije SDP–a i nekoliko sitnijih
stranaka centra (2000–2003) te HDZ–a po
drugi puta (tobo‘e reformiranog, europeiziranog i ulju|enog!?). U tih {est godina,
jasno se pokazuje kroz ove novinarske kolumne, Hrvatska je otklizala u potpuno
podani{tvo spram svjetskih i europskih gospodara i postala kolonijom petoga reda,
bez imalo vlastite politi~ke volje. Budu}em
~itatelju pogotovo, a dana{njem ako je sa~uvao imalo vlastite pameti i ostao neisprana mozga, bit }e kristalno razvidno da
nositelji vlasti u Hrvatskoj od 1990. nadalje predstavljaju marionete svjetskih dr‘avnih i paradr‘avnih mo}nika, igraju}i strogo propisanu ulogu u dana{njem globalizacijskom teatru. Bez obzira iz kojega tabora
dolazili, iz dr‘avotvorno–nacionalisti~ko–
kroatocentristi~nog HDZ–a i njegovih trabanata ili sterilno–reformno–socijaldemokratskog SDP–a i njegovih privr‘enika, obna{atelji vlasti u Hrvatskoj moraju slu‘iti
interesima kapitala i velikih sila, pod svaku cijenu. Interesi gra|ana, tzv. nacionalni
interesi i sav ostali repertoar pitanja iz
oblasti suvereniteta — ba~eni su u ropotarnicu povijesti. Zanimljivo je da na politi~koj sceni nema ni jedne politi~ke opcije
koja bi zagovarala stvarne interese i potrebe hrvatskih gra|ana, koja bi u povijesnom
kontinuitetu sagledavala pro{lost i budu}nost Hrvatske, jugoistoka Europe i Europe
same. Jedini, mo‘da, koji jo{ tu i tamo
imaju smionosti progovoriti na tom fonu
su izolirani ljevi~arski i desni~arski intelektualci koje vlast nije uspjela opsjeniti i
kupiti. No oni, po definiciji, ne predstavljaju vlastodr{cima nikakvu prijetnju, osim
kad stanu pretakati svoja intelektualna dostignu}a u dru{tvene i politi~ke pokrete.
No danas u Hrvatskoj takvih hrabrih i
buntovnih politi~kih medija, na ‘alost, nema. Najgrlatiji, nogometna navija~ka plemena i dobrovolja~ke udruge, nisu upotrebljivi ni za kakvu politi~ku akciju. Preostaje srednjo{kolska i studentska omladina, koja se stidljivo budi, ali nema predvodnika. Kao ni razmrvljeno sindikalno
~lanstvo.
Sve u svemu, a to se lijepo od~itava sa
stranica Jurdanine knjige, politi~ka, dru{tvena i ekonomska perspektiva Hrvatske
nije obe}avaju}a. Naprotiv! [teta je, jedino,
{to Jurdana sav taj dragocjeni materijal
koji je skupio o dru{tvenom stanju u Hrvatskoj ne promi{lja analiti~kije i povezano
sa stanjem prije 1990. godine. Karakteristika je kolumne (kao novinarskog ‘anra)
da u prili~nom dugom vremenskom nizu
omogu}uje autoru osmi{ljeno i konzekventno prezentiranje obuhvatnijih stajali{ta i
njihovu primjenu na aktualnim primjerima. Sve kvalitete Jurdanina stila i postupka na taj na~in gube na prodornosti i
kriti~koj o{trini, ostaju}i na vise}em mostu
izme|u kronike i komentara.
NIKICA MIHALJEVI]
Prema novoj
knji‘evno–kulturnoj
historiografiji
Marcel Cornis–Pope i John
Neubauer, ur.: History of the
Literary Cultures of East–Central
Europe: Junctures and Disjunctures
in the 19th and 20th Centuries. Sv.
1. John Benjamins: Amsterdam i
Philadelphia, 2004.
Po~ev{i od 2004. godine, ugledni je nizozemski nakladnik John Benjamins u ediciji posve}enoj poredbenoj povijesti knji‘evnosti na europskim jezicima objavio tri
sveska (od ~etiri predvi|ena) Povijesti
knji‘evnih kultura Isto~ne–Srednje Europe: Spajanja i razdvajanja u 19. i 20.
317
318
stolje}u urednika Johna Neubauera (Sveu~ili{te Amsterdam) i Marcela Cornis–Popea (Sveu~ili{te Virginia, SAD) koja su ve}
dosad privukla veliku pa‘nju stru~ne i {ire
javnosti diljem svijeta. Rije~ je o ambicioznom projektu koji okuplja dvjestotinjak suradnika poglavito iz zemalja isto~nosrednjoeuropske regije, uklju~uju}i dakako i
Hrvatsku, oko inovativne knji‘evnopovijesne i kulturnopovijesne koncepcije. Urednici u Op}em uvodu isti~u potrebu da se u
dana{njoj atmosferi silovitog sraza tehnolo{ko–komercijalne globalizacije i etnocentri~ne ksenofobije ponovno promisli uloga
knji‘evnosti u povijesti. Izvrsno polazi{te
za takvu novu koncepciju nudi Isto~na–
Srednja Europa, kompozitni pojam koji je
1983. godine predlo‘io ma|arski povjesni~ar Jenö Szücs stoga jer je pojam Isto~ne
Europe izgubio smisao nakon uklanjanja
‘eljezne zavjese, do~im pojam Srednje Europe neopravdano tjera supripadni Balkan
na Istok. Isto~na–Srednja Europa pokriva
dugi, ali uski pojas koji se prote‘e od balti~kih zemalja na Sjeveru do Makedonije
na jugu, a mo‘e se ozna~iti kao grani~ni i
prijelazni prostor obilje‘en otporom njegovih zemalja hegemonijskim zahtjevima kako Zapada (Njema~ke i Austrije) tako i
Istoka (Rusije). Iako se ova povijest iz pragmati~kih razloga bavi samo 19. i 20. stolje}em, ne smije se zanemariti ni naslije|e
Otomanskog Carstva kao velikog osvaja~a
ovih prostora. No borbe za nacionalno oslobo|enje nisu bile usmjerene samo protiv
hegemona, ve} i protiv unutarnjih etni~kih, jezi~nih, religijskih i kulturalnih otpora koje je trebalo slomiti u procesu ujedinjenja. Ta se dva procesa — razdvajanja
i spajanja — odvijaju i prate usporedo.
Zapravo, osnivanje je nacionalnih dr‘ava u
ovom prostoru bilo dugo pripremano izdavanjem rje~nika, zbirki narodnog blaga,
pojavom nacionalne epike i povijesnog romana, institucionalizacijom kazali{ta i opere, akademije, knji‘nica, kanoniziranjem
poezije kroz nacionalne knji‘evne povijesti
i osnivanjem nacionalnih knji‘evnih kate-
dri. Stoga Isto~na–Srednja Europa nije toliko zemljopisno–politi~ka danost koliko
zajednica kreirana jezi~nim, knji‘evnim i
kulturalnim sredstvima. Ta se {iroka kreativna aktivnost pokriva pojmom knji‘evne
kulture koja je u ovoj regiji — za razliku
od ~isto knji‘evnih razdoblja i pokreta po
zapadnom modelu — pro{la kroz tri faze: nacionalnu, modernisti~ku i komunisti~ku. Zajedni{tvo ustanovljeno na toj
knji‘evnokulturnoj osnovi po mi{ljenju
urednika zahtijeva transnacionalnu perspektivu koja }e ne samo otkriti novu
gra|u, ve} i postaviti nove akcente u staroj. »Dobre knji‘evne (i druge) povijesti ne
predstavljaju samo nove ~injenice i obja{njenja. Va‘nije je to {to rekontekstualiziraju poznate informacije i obja{njenja iz
perspektive sada{njosti i vizije budu}nosti.« (15) U skladu s tim predla‘e se koncepcija ~vori{ta (nodes) koja, umjesto
uspostavljanja kauzalnih veza po tradicionalnom historiografskom modelu, »skenira« knji‘evne kulture regije s pet razli~itih
motri{ta: 1. politi~ka povijest, 2. ‘anr, pokret, razdoblje, 3. topografija, 4. institucije,
5. izmi{ljeni i povijesni likovi. Prva dva
aspekta zastupljena su u prvom svesku,
tre}i aspekt u drugom svesku, ~etvrti
aspekt u tre}em svesku, a peti u ~etvrtome
svesku projekta. Tako zami{ljena ~vori{ta
razgra|uju linearno–narativnu argumentaciju time {to pokazuju da je ono {to u
potonjoj kao neko »strano tijelo« »oku‘uje«
i »kvari« »doma}u supstancu« nacionalne
knji‘evnosti zapravo otpo~etka njezin sastavni dio. Vjera u nespornost nacionalnih
ili etni~kih kultura odbacuje se kao naslije|e devetnaestog stolje}a.
Svezak se otvara esejom predstojnika
Ukrajinskih studija sa Sveu~ili{ta u Torontu
Paula Roberta Magocsija posve}enom zemljopisu i granicama isto~nosrednjoeuropske
regije koju on dijeli na sjevernu, alpsko–karpatsku i balkansku zonu. S obzirom da su
bile vi{edimenzionalne, tj. zemljopisne,
dru{tveno–ekonomske, politi~ke, religijske,
jezi~ne, nacionalne i kulturne u isti mah,
granice su se regije pokazale izrazito
pomi~nima. Po podacima iz 1990. godine
ona je imala preko 60% urbanog stanovni{tva s devet gradova preko milijun, a
osamdesetak preko 200.000 stanovnika,
vrlo raznorodnog etni~kog profila s podjednakim udjelom pravoslavaca i katolika, a
znatno manje muslimana, @idova i protestanata. Od 1815. godine do danas na prostoru su velikom brzinom nastajala i nestajala carstva i dr‘ave.
Prvi dio knjige ~ine ~vori{ta politi~kog vremena koja se »odmotavaju«
unatrag po kronolo{koj ljestvici, tj. od kalendarski najnovijeg (1989) do kalendarski
najstarijeg ~vori{ta (1776/1789) unutar zadanog vremenskog raspona. Redoslijedom
se ho}e dati do znanja da je svaka povijesna rekonstrukcija uvjetovana sada{njom
situacijom, a ne neutralna kao {to se voli
izdavati. Urednici u svom uvodu isti~u kako se u ovoj regiji, za razliku od Zapadne
Europe, knji‘evnost nije mogla osloboditi
politike, ni u sferi institucija, ni pisaca niti
tekstova, pa je takva njezina upletenost
zamutila granice izme|u »~iste« i »ne~iste« knji‘evnosti. No kako se njezine politi~ke implikacije ne daju nacionalno ograni~iti, ne da se ni knji‘evnost stijesniti u
organsku koncepciju rastu}e nacije te se
stoga preferira slobodno preklapanje razli~itih referentnih okvira koji tako grade
otvorene hipertekstove podlo‘ne koliko
nadogradnji toliko i razgradnji. Namjera je
temporalnih ~vori{ta (osim spomenutih to
su jo{ 1956/1968, 1948, 1945, 1918,
1867/1878/1881 i 1848) da uvedu takve
okvire. »O~ekujemo da }e svako pojedino
nacionalno obja{njenje dobiti druk~iji odjek ako ga stavimo uz bok drugim obja{njenjima: doticanje otkriva kontingentnost
nacionalnih okvira i njihove ideolo{ke
pretpostavke.« (35) »Nikad ne}emo na}i
podskupinu koja je dovoljno mala da bi
bila homogena.« (36)
Me|u prilozima koji slijede inovativno{}u se svojih teza izdvaja esej »Obrati
postmoderne i kasnosovjetski simulakrum
u balti~kim zemljama« Eppa Annusa i Roberta Hughesa uvr{ten u ~vori{te 1989.
Dok se tuma~enje postmoderne na Zapadu
mijenjalo u nizu od umjetni~ke strategije
preko svjetonazora do stanja kapitalisti~kog dru{tva, u kasnom socijalizmu redoslijed je bio to~no obrnut: postmoderne je
simptome najprije po~elo pokazivati dru{tvo, a tek na kraju umjetnost. Ustvari,
Jamesonova dijagnoza postmoderne kao
plo{nog, bezvremenskog stanja li{enog osje}aja u potpunosti pokriva i sivi kasnosovjetski simulakrum, jer i on je svojim strategijama monotonog samopromicanja i samoodr‘avanja kroz dr‘avne ure|aje i ustanove desetlje}ima belodano proturje~io
stvarnosti. Izbrisav{i predsovjetsku pro{lost, mediji su slu‘ili kao instrumenti povijesne i dru{tvene amnezije, ~ak je i ekonomija bila simulirana. No kako se u to
onda umije{ala nacionalna dimenzija (za
koju autori tvrde da ~ini sastavni dio kasnosovjetskog postmodernizma) kako bi
potkopala imperij i dovela do njegova raspada? Upravo tako {to je prokazivala njegov postmoderni karakter simulakruma
nasuprot tvrdnji samog imperija da zastupa jedini pravi projekt moderne koji vodi
emancipaciji ~ovjeka. »Razotkrivanje modernog mita socijalizma kao postmodernog
bio je dakle opozicijski potez protiv re‘ima.« (61/2) To je promijenilo modernisti~ki karakter nacionalizma koji je dotad
prianjao uz savr{enu mitsku pro{lost. Ako
je, naime, modernisti~ko kretanje prema
savr{enoj budu}nosti, kako ga je prikazivao socijalizam, bilo razotkriveno kao problemati~no, ni pro{lost vi{e nije mogla biti
tako mitski harmoni~na. Stoga su, poslije
sloma sovjetskog sistema, novonastale nacionalne dr‘ave mogle pretendirati da zapo~inju iznova, grade}i na davnoj i u me|uvremenu zaboravljenoj pro{losti, ali
knji‘evnost se vi{e nije mogla prisiliti na
takav povratak na raniji stupanj; ona je
postala postmoderna usprkos svojim dru{tvenim preokupacijama.
319
320
Na specifi~nosti isto~nosrednjoeuropske postmoderne inzistira i Pétér Krasztev
u ogledu »Citiranje umjesto ‘ivota: Postmoderna knji‘evnost prije i poslije promjena u Isto~noj–Srednjoj Europi« kao {to
zatim u drugome ~lanku u istoj knjizi »Od
modernizacije do modernisti~ke knji‘evnosti« podcrtava specifi~nost isto~nosrednjoeuropskog modernizma. Njegova je teza da
u ovoj regiji, za razliku od zapadnoeuropske, nacionalizam u knji‘evnosti ne nestaje s dobom koje ga je porodilo, nego ustraje
usporedo s kozmopolitizmom i individualizmom. Zbog toga postmodernizam tu ne
zapo~inje smr}u autora, romana ili ~itatelja {ezdesetih, nego tek smr}u re‘ima
osamdesetih godina. Strujanja i pokreti ne
smjenjuju jedni druge kao na Zapadu, nego
koegzistiraju u sinteti~kom i eklekti~kom
vremenu koje spaja moderna umjetni~ka s
konzervativnim dru{tvenim stremljenjima,
a individualno s dru{tvenim i nacionalnim
iskupljenjem.
U slijede}em ~vori{tu 1948 izdvaja se
esej Renate Jambre{i} Kirin »Retraumatizacija komunisti~kih ~istki 1948. u jugoslavenskoj knji‘evnoj kulturi« koji se bavi
odjecima Golog otoka kao konclogora koji
je od Titova re‘ima u retrospektivi u~inio
staljinisti~ki antistaljinizam. Tamo primjenjivane represivne mjere protiv »antirevolucionarnih elemenata« odlikovale su se
jedinstvenom kombinacijom prosvjetiteljskih ideja samoodgoja i despotskih rituala
fizi~kog ka‘njavanja. Utuvljivanje bezuvjetne spremnosti za priznavanje vlastitih
zabluda te potrebe za stalnim samonadzorom odvijalo se kroz pokajni~ke obrede
javnih ispovijedi naslije|ene iz srednjovjekovnog kr{}anstva: tko god nepo{tedno
traga za istinom, mora ra~unati s tjelesnom boli kao u~inkom! Na Golom otoku,
jednom rije~i, prosvjetiteljska je vjera u
popravljivost ljudske naravi demonstrirala
razorne posljedice. Dodatan je razmah totalitarizmu omogu}ila karakteristi~na podr{ka pu~anstva patrijarhalnim vrijedno-
stima poslu{nosti, oportunizma i rezignacije.
U ~vori{tu 1918 posebnu pozornost
zaslu‘uje esej Guida Snela »Stopama Gavrila Principa: Sarajevski atentat 1914. u
knji‘evnosti, povijesti i trima spomenicima«. Iz razli~itih naknadnih perspektiva
Princip se prikazuje bilo kao terorist, kao
‘rtva, junak ili mu~enik. Ali koju god ulogu dobio, biografija mu se ustrojava po
hiperkoherentnom obrascu. »[to je ja~i do‘ivljaj kaosa u stvarnosti, ja~i je zahtjev za
biografskom pripovije{}u. @anr biografije
suo~ava se s politi~kim zahtjevom: nametnuti esencijalisti~ki obrazac doga|ajima
koji ~ine tijek pojedinog ‘ivota.« Zbog svojega sukcesivnog odvijanja u vremenu knji‘evni su tekstovi uspje{niji u u{utkivanju
svoje dijalo{ke pozadine nego {to su spomenici koji automatski stupaju u dijalog sa
simultano prisutnim povijesnim slojevima
u urbanoj okolini. Kao ilustraciju za tu
tvrdnju autor navodi Dedijerov postupak u
pomalo romanesknoj povijesnoj rekonstrukciji Sarajevo 1914 gdje se antihabsburgovska konstrukcija pri~e stavlja u
slu‘bu prevladavanja ili zata{kavanja unutarnjih jugoslavenskih napetosti. Dedijer
potiskuje knji‘evnu kompleksnost izvora
kojima se koristi kako bi u slu‘bi veli~anja
jugoslavenskog jedinstva uklonio njihov relativizacijski i subverzivni potencijal. Sli~no se u razli~itim ideolo{ko reduktivnim
tuma~enjima doga|a Andri}evom romanu
Na Drini }uprija gdje se redovito potiskuje
vi{ejezi~nost i poliperspektivnost teksta.
Istina je da tome pone{to pridonosi i Andri}ev prividno neutralan suvereni pripovjeda~ pa autor stoga predla‘e da se vi{egradska kronika ~ita iz nepouzdane, eksperimentalne postmoderne optike mladog
bosanskog pripovjeda~a (koji objavljuje na
engleskom) Alexandera Hemona. Kroz
perspektivu Hemonove intertekstualnosti i
metafikcije u prikazu atentata treba aktivirati dijalo{ki potencijal Andri}eve kronike kako ona ne bi podlegla monologizacij-
skim tendencijama recepcije u »nadnacionalnoj« Jugoslaviji.
Drugi se dio knjige okre}e povijestima knji‘evne forme: pomi~nim razdobljima, trendovima, ‘anrovima, povijesnom
romanu i multimedijalnim konstrukcijama. U dijelu koji je posve}en ‘anrovima
ponovno bih izdvojio esej Guida Snela »Vrtovi uma, mjesta za dvojbu: Fikcionalizirana autobiografija u Isto~noj–Srednjoj Europi« gdje se bavi ‘anrovski neodredivim,
niti dokumentarnim niti fikcionalnim pismom u djelu Pétéra Esterházyja, Danila
Ki{a i Witolda Gombrowicza izvode}i ga iz
jezi~no, vremenski i geografski dislociranog ‘ivotnog iskustva isto~nosrednjoeuropskog prostora. Rije~ je o prozi koja osvje{}uje prijenosne i patvorbene mehanizme izme|u doga|aja, do‘ivljaja, sje}anja i
pri~e zbog ~ega zamu}uje i relativira odnose izme|u autora, pripovjeda~a i protagonista teksta. Time izazvana beskona~na
revizija onoga {to se dogodilo iz razli~itih
perspektiva korespondira s pomi~no{}u isto~nosrednjoeuropskih politi~kih situacija i
tuma~enja, dok sustavno podr‘avana epistemolo{ka nesigurnost isti~e, umjesto da
skriva, permanentnu povijesnu bufoneriju
isto~nosrednjoeuropskih identiteta.
Izuzetno je zanimljiv u ‘anrovskom segmentu drugoga dijela knjige i esej Galina
Tihanova »Ro|enje moderne knji‘evne teorije u Isto~noj–Srednjoj Europi« gdje se
postavlja provokativna teza da je zlatno
doba knji‘evne teorije 1960–ih i 1970–ih
godina zapravo samo zna~ilo razradu teorijskih nacrta nastalih u me|uratnom
razdoblju u Isto~noj–Srednjoj Europi. Bilo
je to razdoblje drugoga vala nacionalnog
bu|enja nakon raspada austrougarskog
carstva, a u Rusiji transformacije naslije|enoga dru{tvenog poretka, {to je teoriju
stavilo na presjeci{te nacionalnog entuzijazma i kulturnog kozmopolitizma njezinih nositelja koji su bili mahom emigranti,
izbjeglice, intelektualci smje{teni barem u
dva jezika i vi{e tradicija i kultura. Taj
paradoksalni spoj povezuje modernu knji-
‘evnu teoriju s romanti~arskom tradicijom
gdje se knji‘evnost podjednako paradoksalno dr‘ala istovremeno nadnacionalnim fenomenom i instrumentom nacionalnog
objedinjavanja.
U segmentu koji je posve}en povijesnom romanu isti~e se ogled Sándora Hitesa »Ma|arski povijesni roman u regionalnom kontekstu«. On zapo~inje tvrdnjom kako su povijest i roman u{li u konkurentsko–antagonisti~ki odnos tek sredinom 19. stolje}a kada se historiografija
profesionalizirala i optu‘ila roman za izmi{ljanje u svrhu nacionalisti~kog pothranjivanja popularnih predod‘bi i predrasuda. Ali autor smatra da su od 1860–ih
godina nadalje u slu‘bi nacionalizma vi{e
bile historiografske pripovijesti svojom monologi~no{}u nego {to su mogli biti povijesni romani svojom heterogeno{}u. Sukobljena gledi{ta i raznolikost glasova u romanu, naime, podsje}aju ~itateljstvo na kontingentnost povijesne istine. Ve} u povijesnom romanu 19. stolje}a, a ne tek u tzv.
historiografskoj metafikciji, otvaraju se pukotine u razvoju zapleta, destabilizira se
kronologija, otklanja se od povijesnih ~injenica, uvode nejasno}e i sl. Postmoderni
povijesni roman iz toga samo izvodi odgovaraju}e konzekvence. »Potkopavanje cjelovite forme postaje kod Esterházyja namjernom manipulacijom genealogije.« (479)
Iz niza zanimljivih priloga u posljednjem tematskom bloku knjige okrenutom
multimedijalnim konstrukcijama izdvojio
bih esej urednika Johna Neubauera »Nacionalne opere u Isto~noj–Srednjoj Europi«
koji iz potpuno nove perspektive tematizira nastanak libreta opere Ivana pl. Zajca
Nikola [ubi} Zrinjski (1876). Dok su se u
17. i 18. stolje}u izvodile na talijanskom
jeziku, opere nisu imale nacionalni zna~aj;
stje~u ga tek uvo|enjem nacionalnih jezika
izvedbe u 19. stolje}u. U tom kontekstu
treba razumjeti i izbor opernih sadr‘aja u
isto~nosrednjoeuropskom prostoru koji je
u drugoj polovici 19. stolje}a trebao pospje{iti nacionalnu identifikaciju. Te{ko je
321
322
u tom smislu zamisliti bolji predlo‘ak za
prvu hrvatsku nacionalnu operu od juna~ke obrane Sigeta od Turaka 1566. godine koja je omogu}ila da se bolje pripremi
obrana Be~a kao krajnjega odredi{ta turskoga vojnog pohoda. No zanimljivo je da
se Badali} i Zajc u izradi libreta ne oslanjaju na epski spjev [ubi}eva praunuka
Miklósza (Nikole) Zrinjskog iz 1646 (vrhunac ma|arske epike 17. stolje}a) koji je
njegov brat Petar preveo na hrvatski (jer
mu se, navodno, brat Nikola jedanput ispri~ao {to ga je napisao na ma|arskom
iako je Hrvat). Umjesto tog posve}enog
obiteljskog izvora (gdje bra}a Zrinjski svojom poznatom sudbinom samo pridodaju
hrvatskom nacionalnom ponosu) libreto
za~udo koristi kao predlo‘ak dramu Nijemca Theodora Körnera Zriny (1812).
Neubauer u svom eseju istra‘uje zamr{ene uzroke te neobi~ne odluke. Körnerova drama nastala je pod utjecajem Friedricha Schlegela koji u svom desetom be~kom predavanju slavi tada suvremenog
ma|arskog pjesnika Sándora Kisfaludyja
zbog o‘ivljavanja starih nacionalnih legendi iz 16. i 17. stolje}a, izme|u ostalog
epskog spjeva Miklósza Zrinjskog. Pozadina za njegovo odu{evljenje ma|arskim romanti~arskim pjesnikom je sljede}a: ma|arski nacionalizam koji vu~e korijene iz
otpora talijanizmu i latinizmu dvora Matija{a Korvina podupire Schlegelovo suprotstavljanje francuskom ukusu dvora Friedricha Velikog i op}enito europskoj najezdi
francuskog duha. Körner pak prigrljuje
Schlegelove ideje kao pobornik autohtonih
njema~kih vrijednosti i ‘estoki protivnik
Napoleona. Iako u mnogo~emu neuspjela,
njegova drama, nakon pa‘ljivog cenzorskog pro~i{}avanja, do‘ivljava golem uspjeh zbog svoje patriotske poruke i tijekom
cijeloga jednog stolje}a slovi kao prvorazredni bestseler. O~ito je da se njema~ka
mr‘nja protiv Napoleona i njegova naslije|a uspje{no identificirala s ma|arskom
mr‘njom protiv Turaka. No problem je u
tome {to je ma|arski patriotizam Sándora
Kisfaludyja koji o‘ivljava spjev Miklósza
Zrinjskog bio u prvom redu uperen protiv
Habsburgovaca (zbog ~ega je uostalom bio
pogubljen i Petar Zrinjski), {to Körneru
izmi~e, ali ne i austrijskoj cenzuri koja od
njega tra‘i da o~isti tekst od svih natruha
specifi~nog ma|arskog patriotizma. Tako
se u drami patriotske pobude naposljetku
aktiviraju u ime boga, cara i domovine, a
lojalni Nikola odbija kritike na ra~un cara
{to nije pritekao u pomo} Sigetu iako je
kod Be~a ve} bio skupio silnu vojsku. No
u nizu prijevoda Körnerove drame na ma|arski koji je uslijedio, imena i imaginarij
ubrzo su opet bili prilago|eni ma|arskom
patriotizmu. [to se Badali}a i Zajca ti~e,
njima je za libreto trebala upravo o~i{}ena
verzija Körnerove drame jer se hrvatski
patriotizam okretao protiv Ma|ara kao
»neposrednih ugnjetava~a« u korist Austrijanaca kao »za{titnika«. Stoga u libretu
to~no na onim mjestima gdje je Körner
izbrisao Ma|are ulaze Hrvati kojih nema
u njema~kom izvorniku — osim na jednom
mjestu gdje se isti~e hrvatska lojalnost, ali
ona je u libretu zamijenjena hrabro{}u.
Poanta ovog eseja o uzastopnim nacionalnim preotimanjima pri~e o Nikoli [ubi}u
Zrinjskom u peterokutu njema~ko–austrijsko–ma|arsko–hrvatsko–turskih odnosa
sadr‘ana je u tezi kako takve reaproprijacije ne bi bile mogu}e da sama pri~a u
svojoj jezgri nije bila obilje‘ena temeljnom
neodre|eno{}u. Budu}i da su Zrinjski dvojnog ma|arsko–hrvatskog podrijetla, ostaje
nerije{eno kome zapravo pripadaju zasluge
za obranu kr{}anstva od turske najezde.
Ali u stanovitom smislu, mogli bismo re}i,
svaka je pri~a na~elno otvorena razli~itim
tuma~enjima, nijedna se ne mo‘e svesti
samo na jednu istinu. Upravo na taj na~in
ona demonstrira svoju knji‘evnu narav.
U cijelosti, iz izlo‘enih kao i brojnih
neizlo‘enih, a jednako zanimljivih priloga
prvome svesku ovoga velikog me|unarodnog projekta mo‘e se razabrati da je njegovo polazi{te i osnovna argumentacijska
nit prelomljeni ili dvojni (hyphenated)
identitet kao sudbina svijeta u kojem ‘ivimo. Ako se naime ho}e izbje}i spo~etka
apostrofirani sraz tehnolo{ko–komercijalne globalizacije i etnocentri~ne ksenofobije
sa svim razornim posljedicama koje on
svakodnevno bilje‘i, onda je bolje nepomirljivu razliku izme|u globalizma i nacionalizma premjestiti na razliku unutar svakoga od njih: prelomljeni/dvojni identiteti ne
mogu vi{e biti tako neumoljivi suparnici
jer nose onoga drugoga uvijek ve} u sebi
samome. Na taj na~in granica postaje mjestom istodobnog spajanja i razdvajanja,
kao {to vrlo precizno formulira podnaslov
projekta.
To usporedno spajanje i razdvajanje u
pomi~nim perspektivama sudionika granice ti~e se ovdje, najprije, o~itom crticom
prelomljenog regionalnog identiteta gdje se
izme|u Isto~ne i Srednje Europe uvodi
na~elno neodlu~ivi odnos me|usobnog
podrazumijevanja i isklju~ivanja koji raspore|uje svoje konkretne naglaske prema
perspektivi pojedinih stanovnika regije.
Isti se odnos, zatim, uvodi i me|u
pojedinim zemljama, nacijama, jezicima,
religijama i kulturama regije koje, daleko
od toga da bi bile neovisne i gradile vlastitu nespornu povijest, kroz povijest ulaze u
promjenjive me|usobne alijanse i sukobe.
Nadalje, prelamanje identiteta poga|a
samu knji‘evnost koja preko naslovnog
pojma »knji‘evne kulture« ulazi u neodlu~ivi odnos spajanja i razdvajanja s kulturom koja je politi~ki i ideolo{ki situira,
pozicionira i instrumentalizira. Politi~ka,
dru{tvena i povijesna je sudbina regije bila
da se u njoj knji‘evnost nije uspijevala
othrvati tome pritisku i posti}i potpunu
emancipaciju {to zahtijeva da se o isto~nosrednjoeuropskoj knji‘evnosti razmi{lja u
druga~ijim parametrima nego o zapadnoj
knji‘evnosti.
Naposljetku, prelama se i identitet
klju~noga naslovnog pojma povijesti koji ne
mo‘e vi{e spajati pro{lost i sada{njost, a
da ih u isti mah ne razdvaja, i to zbog
neizbje‘nih patvorina na kojima po~ivaju
naizgled skladni spojevi. Dok povijest, naime, pokazuje kako je sada{njost neizbje‘no
proistekla iz pro{losti, ona skriva kako je
na~in na koji je prikazana ta pro{lost u
samom svom temelju obilje‘en sada{njo{}u
odnosno specifi~nom situacijom povjesni~ara u toj sada{njosti. Zbog toga se pro{lost, umjesto kao »‘eljezni zakon«, o~ituje
kao zaliha raznorodnih izvora koji se nude
razli~itim vrstama spajanja i razdvajanja,
usvajanja i razvla{tenja.
Iz toga se nadaje zaklju~ak da prelamanje identiteta, {to ga je kao imperativ
postavilo istra‘ivanje knji‘evnih kultura
Isto~no–Srednje Europe, ima dalekose‘ne
posljedice za sve klju~ne pojmove tradicionalne knji‘evne historiografije: transnacionalni i nacionalni identitet, knji‘evnost,
kulturu i povijest. Otvara se, dakako, i
pitanje mo‘e li se apostrofirani proces razdvajanja–spajanja zadr‘ati na regionalnim
granicama ili ima nadregionalni zna~aj te
podjednako vrijedi i za Zapadnu Europu.
Koliko god ono bilo izvan neposrednog
horizonta projekta, pojedina poglavlja ove
knjige sadr‘e naznake odgovora na nj. Projekt, me|utim, samom svojom postavkom
i razradom problema, bez obzira na
razumljivu neujedna~enu razinu izvedbe
svih njegovih segmenata, na argumentiran
na~in pokre}e niz kapitalnih pitanja
dana{nje knji‘evne i kulturne historiografije i stoga zaslu‘uje ozbiljnu pozornost
javnosti.
VLADIMIR BITI
323
Zbirka antihegemonijskih
postpostmarksisti~kih eseja
William McBride:
Od jugoslovenskog praxisa do
globalnog patosa.
Prevela s engleskoga Natalija
Mi}unovi}.
Hedone, d.o.o., Beograd, 2007.
324
Knjiga koju sam pro~itao do mene je stigla
od njezine prevoditeljice, drage mi prijateljice Natalije Mi}unovi}. Ista je osoba doktorirala na Purdue University u SAD, i to
ba{ kod autora knjige, Williama McBridea,
prije desetak godina. Naslov je disertacije
bio »Jedna kritika nacionalizma« (A Critique of Nationalism). Upravo su ova tema
i dru{tveno–povijesni kontekst i danas umnogome odre|uju}i, kako za teorijski interes prevoditeljice i prevo|enog autora tako
i za pisca ovog prikaza. Naime, ve} niz
godina, nas se troje — Natalija, Bill i ja —
susre}emo u predivnom ambijentu Dubrovnika. Skoro puna dva desetlje}a na
Interuniverzitetskom Centru odr‘ava se
kurs iz Socijalne filozofije, ~iji je William
McBride jedan od osnivatelja te dugogodi{nji sudionik, dok smo Natalija i ja po~eli
hodo~astiti na ovo doga|anje nekoliko posljednjih godina. Osim znanstveno–filozofijskih izlaganja i rasprava, najdragocjenijim
mi se u tom kontekstu pojavljuje povla{tenost upoznavanja samoga autora, te dugi
neobvezni razgovori s njime o Praxis–grupi, situaciji u biv{oj Jugoslaviji i dana{njim
zemljama, njezinim sljednicama, kao i o
svim onim temama svojstvenima humanitetu, navlastito filozofijskom sholé.
McBride svoju je knjigu, zbirku tekstova izvorno objavio u SAD jo{ 2001. go-
dine. Sam podnaslov indikativan je kako
za njezinu metodolo{ku strukturu tako i
za navlastiti svjetonazor pisca. Naime,
knjiga je podnaslovljena Zbirka antihegemonijskih postpostmarksisti~kih eseja. Upravo ovo dvostruko post ozna~itelj je spomenuta McBrideova navlastita sebesituiranja. Dakle, termin »postmarksizam« bio je
odabran kako bi ozna~io onaj osje}aj koji
je prevladavao me|u misliteljima na ljevici,
posebice nakon povijesne 1968., kao ozna~itelj reakcije i razo~aranja nakon tih doga|aja. Istodobno, kona~ni debakl samoproklamiranih marksisti~kih, odnosno socijalisti~kih re‘ima — ~iji je signum pad Berlinskog zida — otpo~eo je negdje dva desetlje}a nakon toga, to~nije 1989. Upravo su
ovo dva datuma kojima je uokviren takozvani »postmarksizam«. Obilje‘uju ga kako
krah utopijskih nada u stvarnu mogu}nost
o‘ivotvorenja komunisti~ke ideje tako i
»od~aravaju}e« (Weber) napu{tanje Marxove filozofije kao relevantne u poku{aju obja{njenja i, nadasve, »mijenjanja svijeta«.
No, zbivanja nakon 1989. godine, kada su
kroz takozvanu »tranziciju« zemlje »realnog socijalizma« gotovo unisono uplovile u
»blagodati« slobodnog tr‘i{ta, privatizacije
i liberalne slobode zgrtanja svih mogu}ih
roba — a sve pod pobjedni~kom zastavom
neupitnog slogana tzv. »demokracije« —
ostavila su nas zbunjenima. [to se to, ustvari dogodilo? Jesu li doga|anja nakon te
povijesne 1989. potvrdila nadanja? Jesu li
doista donijela »svjetlo slobode« u »totalitaristi~ki mrak« {to su ga uporno sijali
samozvani »marksisti~ko–lenjinisti~ki re‘imi«? Koja je ovdje uloga jugoslavenskog
»eksperimenta«? U kojoj je mjeri isti bio
druk~iji od onoga u zemljama realnog socijalizma Var{avskog pakta? I, tko je doista
pobijedio: kapitalizam slobodnog tr‘i{ta, ili
globalna bijeda ve}ine svijeta? Iako se odgovor na posljednje pitanje name}e gotovo
retori~ki, stvari su umnogome slo‘enije.
Procjena Marxove filozofije nakon
1989. — ~emu je eksplicitno posve}eno
jedno od poglavlja knjige (IX) — ~ini se i
osnovnom niti vodiljom cijele McBrideove
zbirke tekstova. Jedna od nosivih teza u
gorespomenutom poglavlju pokazuje se i
jednim od nezaobilaznih zaklju~aka cijelog
intelektualnog napora samoga autora. Naime, ameri~ki filozof tvrdi: »(G)lobalno
{irenje neobuzdanog kapitalizma, kao besramnog skupa izrabljiva~kih praksi, kao i
ideologije koja ih opravdava, (a) koje je
toliko ubrzano od 1989., potvrdilo je kriti~ko jezgro Marxove filozofije, njegovu
identifikaciju osnovnih mehanizama kapitalisti~kog sustava i na~in na koji se on
odr‘ava, (i to) usprkos Marxovu osobnom
optimizmu u vezi s nastupaju}om revolucijom, do mjere koju su rijetki autori smatrali mogu}om prije 1989.« (113). [to to
zna~i? Jedino to da je Marxova misao danas aktualnija negoli ikada! Da su njezina
lucidna jezgra i »kutija za teorijski alat«
beskrajno dragocjeni — barem!« — za opis
planeta na kojem ‘ivimo. Naime, potpuna
prevlast ekonomijskog diskursa u dana{njem globaliziranom svijetu potvrda je osebujne »dominacije ekonomskih faktora« u
cjelokupnu Marxovu mi{ljenju, pogotovo u
njegovoj zreloj fazi, nakon Grundisse, a
posebice u nedovr{enom ultimativnom spisu indikativnog naslova — Kapital.
Upravo je McBrideovo ‘ivo, doslovce
»‘ivotno iskustvo« bilo zna~ajno za mnoge
uvide u knjizi. Njegova »akademska putovanja« po zemljama Isto~ne Europe, nadasve biv{e Jugoslavije, u~inila su ga takvim. McBrideova je teorija i filozofija ona
»svijeta ‘ivota« (Lebenswelt), a ne onoga,
recimo, ameri~kog akademskog, »koloniziranog« sustava. Upravo ova namjerna asocijacija na poznatu Habermasovu dihotomiju, presudna je. Naime, McBride je dosljednji i beskompromisni kriti~ar najpoznatijeg ‘ivu}eg njema~kog filozofa i sociologa. Jo{ od upoznavanja s njime na Kor-
~ulanskoj ljetnoj {koli 1973., Amerikanac je
»prozreo« Nijemca. U poglavljima »Koje
vrijednosti ostaju« i, posebice, »Habermas
i marksisti~ka tradicija«, McBride detektira domete cjelokupne »teorije komunikativnog djelovanja«. Svojom prosvjetiteljskom vokacijom, Habermas racionalizira i
ono {to se u svojoj ‘ivotnosti tomu odlu~no
opire. Tako je, prema McBrideu, ovaj u
posljednje vrijeme puno i previ{e govorio o
ljudskim pravima, a gotovo nimalo i posve
nedostatno o hegemoniji. ^ak se i nedvosmisleno postavio na pozicije opravdavanja
NATO–bombardiranja Jugoslavije 1999.
Ako je i od jednog isprva deklariranog
marksista — previ{e je! Habermasov moralizam, koji se u ovome slu~aju jedino i
zaklanja floskulom o potrebi verifikacije
spomenutih napada od strane Ujedinjenih
naroda, a ne tek NATO–a — pokazuje se
{upljim. Mogu samo poga|ati {to o svemu
ovome misli @i‘ek, uzimaju}i u obzir njegovu ironijsku naslovljenu knji‘icu NATO
— lijeva ruka Boga! Habermasovo, pak,
inzistiranje na legalnosti — kako smo vidjeli prije nekoliko godina, povodom zajedni~ke deklaracije nekolicine svjetskih »intelektualaca«, a u slu~aju ameri~ke invazije na Irak — povijesno je sterilno. Habermas ostaje, u bitnome, irelevantnim kao
»intelektualac«.
No, upravo uspomene na Praxis–dane
i na istoimeni ~asopis i grupu, predmet su
McBrideovih reminiscencija pro{losti i poku{aj pronala‘enja filozofijske energije za
mijenjanje budu}nosti. Jer, osim ve} spomenutog Habermasa, ameri~ki je filozof na
Kor~uli upoznao i sve najzna~ajnije filozove ove utjecajne skupine. Bez dileme, za
McBridea, ovi su filozofi najzna~ajniji
predstavnici jugoslavenske filozofije, uop}e, pa onda i hrvatske, posebice. I to usprkos njihovoj ponovljenoj anatemizaciji tijekom »nesretnih devedesetih«. Naime,
nakon {to su u desetlje}u svoje aktivnosti
(1964–1974.) bili predmetom politi~kih dis-
325
326
kreditacija vladaju}e nomenklature, ova je
anatema produbljena posebice tijekom de–
evolutivne »duhovne obnove/obmane« za
vrijeme spomenutih »olovnih« hrvatskih
godina. Iako je Hrvatska u tom razdoblju
vodila opipljivu bitku za politi~ku neovisnost, olako se ideolo{ki odrekla i »praksisovaca«, kao nesumnjivo bolje intelektualne pro{losti. Za McBridea, me|utim, to je
bilo pogubno za mentalno zdravlje nacije.
I ne samo Hrvatske, ve} poglavito Srbije,
u kojoj je prijevod njegove knjige i objavljen. Knjigom otisnutom u Srbiji, ali zna~ajnom za sve prostore biv{e Jugoslavije, a
posebice za Hrvatsku — o kojoj na mnogim mjestima i eksplicite, lucidno kriti~ki,
ali i sa simpatijama govori — ameri~ki se
filozof pokazuje nadahnut kriti~kim »erosom« zna~ajne teorijske potencije. Outsider
je koji dobro poznaje unutra{njost gra|e
kojom se bavi!
I kada Boris De‘ulovi} u nedavnom
intervjuu sarajevskom Oslobo|enju ka‘e
da je, ipak, koncept »velike Srbije« pobijedio, sa ‘aljenjem to na drugi na~in iskazuje
i McBride. Naime, da pojasnim(o). Iako
vojno pora‘en, te iako je Srbija geografski
sve manja, koncept »velike Srbije« definitivno je pobijedio u mentalnim sklopovima
i navodnih »pobjednika« i onih nepriznato
»pora‘enih« u nedavnim krvavim ratovima. Karikirana verzija toga o~ituje se u
sljede}em primjeru: Obrijana du‘nosni~ka
glava pompozno dr‘i ruku za vrijeme slu{anja hrvatske himne, dok istoga dana nave~er razbija ~a{e (i glave!) u nekom od sve
mnogobrojnijih narodnja~kih klubova sa
srbijanskom muzikom!
U dva poglavlja McBride tematizira
dva filozofa iz Praxis–{kole. U drugome u
knjizi, predmet je njegova teksta najve}i
filozofski autoritet grupe i izvorni tvorac
»mi{ljenja revolucije« — Gajo Petrovi}. U
tekstu »Ideali i stvarnost Revisited: Praxis
i nacionalizam u prethodnoj Jugoslaviji«,
autor odaje po~ast Gaji Petrovi}u, kao ~ov-
jeku i kao filozofu. Beskrajna energija ovog
mislitelja ostala je McBrideu dojmljivom
upravo zbog dosljednosti istoga.
Me|utim, tekst koji slijedi, »Markovi}ev jezik i duh zajednice«, pokazuje i
mogu}nost zabluda. Iako je u samome tekstu nedvosmisleno pohvalio filozofsku pronicljivost i »vol{ebnost« teorijske analize
Mihaila Markovi}a, nije niti naslutio {to }e
se kasnije s doti~nim zbivati. Jer, Mihailo
Markovi} postao je jednim od glavnih ideologa Milo{evi}eva velikosrpskog re‘ima. U
naknadnim napomenama, me|utim, McBride izri~e svoj Mea culpa, mea maxima
culpa, utvr|uju}i kako su ~udesni putevi
filozofije u turbulentnim povijesnim zbivanjima. Tu se upravo pokazalo tko je ~ovjek,
a tko ne! I dok je Petrovi} na testu povijesti nedvosmisleno ostao neokaljanim i
po{tenim misliocem, Markovi} to nikako
nije!
U zavr{nom poglavlju, naslovljenom
»Globalizacija filozofije«, McBride poku{ava ponuditi perspektive: kako za filozofiju
u sada{njosti i u budu}em vremenu tako i
za o~uvanje nekih impulsa inherentno sadr‘anih u Marxovu misaonom naslje|u.
Zna~ajno nadahnut i Derridaovim Sablastima Marxa, autor se osvr}e na svijet
»potro{a~ke kulture« i kapitalizma u njegovoj tehnologijskoj epohi. On iskazuje da
ne vjeruje kako je danas mogu}e »artikulirati ozbiljan filozofski pogled na svijet
bez razmatranja jaza izme|u bogatih i
siroma{nih nacija i pojedinaca i globalnih
ekonomskih institucija koje taj jaz odr‘avaju« (195). McBride posebice vjeruje filozofiji. Dakle ona, shva}ena u naj{irem smislu, mo‘e igrati klju~nu ulogu u evoluciji
globalne ljudske kulture budu}nosti, koja
ne bi bila ni hegemonijska niti potro{a~ka,
dakle bez nade. Zala‘u}i se za duhovno
naslje|e filozofije, McBride se zala‘e za
svojevrsni »pesimizam intelekta«, ali i osebujni optimizam volje.
Na koncu, McBride pomalo nostalgi~no ‘ali za Jugoslavijom. Mo‘emo mu to
oprostiti, jer je dosljedan u svojoj postpostmarksisti~koj vokaciji, jo{ od vremena
prije postisti~kog misaonog post–a! Od jugoslavenskog praxisa dospjelo se do uvjerljivosti »globalnog patosa«. Jer, ne mo‘emo
pore}i jednu ~injenicu o kojoj govori McBride. Barem svakodnevni ‘ivot ve}ine, u
svojim naj~e{}im o~itovanjima su‘ivota
obi~nih ljudi, bio je tek pod malim utjecajem ideologije jugoslavenskog socijalisti~kog re‘ima. Sada su isti, pak, neporecivo,
svakodnevno suo~eni s robovanjem me|unarodnom kapitalu i svim iz toga proizlaze}im gubicima. I to od socijalne i zdravstvene nesigurnosti, do gubitka radnih
mjesta.
Zavr{it }u u tonu jednog kozmopolitskog jugonostalgi~ara, {to me ~ini bliskim
McBrideu. @alim sunarodnjaci, Hrvati i
ini, jedan je u~eni Amerikanac u pravu:
[to ste tra‘ili, to ste i dobili!
MARIJAN KRIVAK
327

Similar documents

41/2005 - Hrvatski filmski savez

41/2005 - Hrvatski filmski savez Druga napomena vi{e je `aljenje, manje prigovor. Naime, povijesni dio nastoji biti {to objektivniji, {to povjesniji, dakle, {to znanstveniji. Prvo, knjiga je opsegom premala da bi na neki nacin obu...

More information

31-32/2002 - Hrvatski filmski savez

31-32/2002 - Hrvatski filmski savez na{e planete. Tu }u ceremoniju jo{ dugo pamtiti. Nikad ne}u zaboraviti kad je Buba (Atenauer), slu`bena voditeljica, od svakoga dobila po jednu ru`u. Niti da je predstavnika animacije koji su `elje...

More information