Iz ljetopisa - Pobijeni.info

S topama
p obijenih
Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«
Godina VII., broj 1 (12), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2014., cijena 3 KM (12 kn)
Predmeti nađeni uz fra Martina Soptu 
 A ovo je pripadalo fra Slobodanu Lončaru
Ovdje su ih komunisti pobili, na Tomića njivi u
Ljubuškom, ukupno njih 28
Tražimo svjedočenja glede njihova pogubljenja.
Ako išta o tome znate, dojavite što prije Vicepostulaturi.
Također dojavite ako ste na njihov zagovor dobili neku milost ili čudo.
Dekret pape Urbana VIII.
U skladu s dekretom pape Urbana VIII. i uredbom II. vat.
sabora izjavljujemo da ne želimo
preteći sud Crkve kome se potpuno podvrgavamo. Riječi »mučenik«, »mučeništvo«, »čudesa« i
slično imaju u ovom glasilu samo
vrijednost ljudskog svjedočenja.
S
p
glasilo Vicepostulature postupka mučeništva
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«, VII., 1 (12),
Široki Brijeg, 2014.
Glavni i odgovorni urednik:
fra Miljenko Stojić, vicepostulator
Lektura i korektura:
Zdenka Leženić
Adresa:
BiH: Kard. Stepinca 14,
88220 Široki Brijeg
HR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid
Veza:
tel.: (039) 700-325
faks: (039) 700-326
e-pošta: [email protected]
internet: www.pobijeni.info
Grafički prijelom i tisak:
FRAM-ZIRAL, Mostar
Glasilo izlazi polugodišnje:
siječanj i srpanj
Stare brojeve, osim ovoga posljednjeg, možete u pdf obliku preuzeti
sa stranica portala pobijeni.info u
poglavlju Izdavaštvo.
Cijena pojedinog primjerka:
3 KM; 12 KN; 3,75 EUR; 4,25 CHF;
6,50 USD; 6,50 CAD
Godišnja pretplata (s poštarinom):
BiH 7,5 KM; RH 33 KN; EU 7,5 EUR;
CH 8,50 CHF; SAD 13 USD;
Canada 13 CAD
Slanje pretplate, dobrovoljnih priloga... (s naznakom za Vicepostulaturu i
nakanu):
a) poštanskom uputnicom
b) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški:
žiro-račun (BiH): 3381602276649744
devizni račun (inozemstvo):
IBAN: BA393381604876650839
SWIFT: UNCRBA22
ISSN: 1840-3808
Riječ urednika
fra Miljenko Stojić
čitatelji!
D ragi
Poteškoće su nas zaista stisle sa svih
strana, ali to ne znači da smo izgubili
nadu. Dapače. Idemo naprijed dokazujući da znamo što znači biti pravi ljudi i
pravi kršćani.
Udruga U ime obitelji izvojevala je
veličanstvenu pobjedu u obrani braka.
Trebalo je, na žalost, dokazivati da je
on zajednica muškarca i žene. Drukčije
su, naime, držali oni zadojeni komunističkim, liberalnim i sličnim namislima.
Takvi su doveli do toga da je tijekom
XX. stoljeća ubijeno više od 600 osoba
iz hijerarhije Crkve u Hrvata, a ubijeni iz
puka Božjega broje se na stotine tisuća.
Don Anto Baković o svemu je napisao
knjigu Hrvatski martirologij XX. stoljeća.
Odgovor je to na želju pape Ivana Pavla II. da se dolaskom novoga tisućljeća
popišu žrtve komunističkog sustava. Biskup don Mile Bogović ozbiljno je sve
shvatio pa je počeo graditi Crkvu hrvatskih mučenika i govoriti što je to zapravo mučeništvo. Kasnije iz svega izrasta
Komisija HBK i BK BiH za hrvatski
martirologij. Između ostaloga, do sada je
održala simpozij Hrvatski mučenici i žrtve
iz vremena komunističke vladavine te izdala zbornik radova. Uskoro će, uz Božju
pomoć, biti i simpozij koji pobliže govori
o samome mučeništvu. Komisija je već
počela i s popisivanjem katoličkih žrtava iz vremena komunističke vladavine te
s traženjem mučenika među njima. Na
raznim stranama Crkve u Hrvata djeluje
više postulatura i vicepostulatura, a neki
se spremaju krenuti tim putem. Crkva
se, dakle, pokrenula.
Ni država Hrvatska ni država BiH,
gdje su Hrvati konstitutivan narod, na
žalost ne idu tim putem. Svakako treba
izdvojiti povjerenstva za obilježavanje i
uređivanje grobišta iz Drugoga svjetskog
rata i poraća na području različitih općina u Herceg Bosni, BiH. Međutim, to je
naum nastao odozdo, iz puka. U Hrvatskoj ni toga nema. Umjesto sustavne brige o nevino pobijenima ili o dostojnom
zatvaranju povijesne stranice Drugoga
svjetskog rata, tamo je sve zgurano pod
Ministarstvo branitelja kojemu je »netko« zapovjedio da kad se već ne može postići da ne postoje posmrtni ostatci pobijenih, onda se može postići da se zatru svi
drugi tragovi i time otupe ta događanja.
U suprotnosti je to s rezolucijom Vijeća
Europe koje je 23. kolovoza prozvalo Danom sjećanja na žrtve totalitarizama (nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma)
i pozvalo države da se suoče s tim teškim
nasljeđem. Ovdje to očito nije slučaj.
Zahvaljujući odgovornu radu (hvala
svima), uspjeli smo pronaći i fra Martina
Soptu i fra Slobodana Lončara. Pokopat
ćemo ih u samostanskoj crkvi na Širokom
Brijegu 7. veljače 2014. No, osim njihovih posmrtnih ostataka imamo i predmete koji su njima ili drugim pobijenim
pripadali. A oni mnogo kažu o svemu.
Možemo zaključiti da se ne ćemo
dati. Tko je s Bogom, taj je pobjednik,
unatoč svim poteškoćama.
Mir i dobro!
II Z
Z S
SA
AD
DR
RŽ
ŽA
AJ
JA
A
Iz ljetopisa
4
Istraživanja
40
Podsjetnik20
Pobijeni44
Povijesne okolnosti
Nagradni natječaj
25
Povjerenstva39
51
Razgovor56
S 1
p
2014.
3
Iz ljetopisa
S 1
p
2014.
4
ČIŠĆENJE I OBNOVA FRATARSKE MLINICE I HIDROCENTRALE
Široki Brijeg, 3. srpnja 2013.
(Hrvoje Mandić / Vicepostulatura) –
Danas se radilo na saniranju zidova
franjevačke mlinice i hidrocentrale
kako bi se zaštitili od daljnjeg propadanja. Ponovno je očišćen kanal u
dužini više od 150 metara. Također,
očišćena je i mlinica pa se sada vide
njezini ruševni zidovi te ona poprima
svoje nekadašnje obrise.
Izvedeni su
građevinski
zahvati na krpanju kamena koji je otpao sa zidova
hidrocentrale
te
čišćenje
unutrašnjosti
od materijala
nastala urušavanjem zidova.
Hercegovački franjevci su na
Širokom Brijegu, uz rijeku Lišticu,
1868. podigli
mlinicu, a 1936. u jednom njezinom
dijelu hidrocentralu. I hidrocentrala i
mlinica bile su na korist kako fratrima tako i puku Božjem.
Hidrocentrala je služila za opskrbu električnom energijom širokobriješkog samostana i franjevačke gimnazije. U gimnazijskom izvješću za
školsku godinu 1935./36. stoji: »4.
III. 1936. svečano otvorenje električne rasvjete u gimnaziji.« Hercegovina franciscana izvješćuje: »Dne
2. III. 1936. otvorena je električna
centrala u Širokom Brijegu, a 23. I.
1937. postavljen je u centrali autoregulator.«
Bila je među prvim hidrocentralama u BiH, a njome je do 1945.
upravljao gimnazijski profesor mate-
matike i fizike fra Augustin Leopold
Zubac. Posljednji je njezin fratar
upravitelj širokobriješki gvardijan
dr. fra Vencel Kosir. Komunisti su
je oduzeli 1947. Nije prošlo mnogo
vremena, zbog neznanja i nebrige
prestala je s radom i pretvorila se u
ruševinu. Da stvar bude još pogubnija, jednim je dijelom kasnije preko
nje prošla dionica širokobriješke obilaznice.
»Franjevačka
mlinica
i
hidrocentrala na rijeci Lištici odigrali su važnu ulogu u povijesti širokobriješkog kraja. Komunisti su to
nažalost okrenuli u drugom smjeru.
Najprije su ih oduzeli franjevcima,
pokušali njima gospodariti, a onda ih
prepustili zubu vremena. Prije toga,
8. veljače 1945., odavde su nekamo
prema Splitu odveli osam franjevaca
i negdje ih pobili. Jednoga smo, fra
Melhiora Prlića, 30. prosinca 2005.
uspjeli identificirati među pobijenima u masovnoj grobnici u Zagvozdu.
Grob ostalih odvedenih ne znamo,
kao ni fra Mariofila Sivrića kojeg su
ostavili na Širokom Brijegu da im po-
kaže kako se rukuje hidrocentralom i
nakon toga negdje ga ubili. Na ovaj
način franjevačka mlinica i hidrocentrala postali su povijesno i duhovno
spomen-područje. Usporedo se stvaraju naumi za obnovu, koristeći one
već napravljene. Trenutačno sve ide
prema tome da se mlinica vrati u
prvobitno stanje, odnosno djelovanje, kao i hidrocentrala, s
tim da bi bila
obnovljena
jedna turbina i služila
kao muzejski
primjerak, a
druga bi se
osuvremenila
i proizvodila električnu
energiju. Oživila bi se i staza koja s ovog
područja preko šumarka
Grabovine
vodi do samostana.
Tako bi putnici namjernici mogli, ne samo razgledati nešto
iz naše prošlosti, nego se i moliti za
sve nepravedno pobijene«, istaknuo
je vicepostulator fra Miljenko Stojić
u razgovoru za Večernji list.
Jedna skupina Širokobriježana
još od 2011. sudjeluje u postupku
čišćenja i obnove fratarske mlinice
i hidrocentrale pod vodstvom Vicepostulature. U razgovoru za portal
frama.ba vicepostulator fra Miljenko
Stojić istakao je i sljedeće: »Posao se
sastoji od tri faze: 1. čišćenje; 2. zaštita
od daljnjeg propadanja; 3. obnova.«
Djelatnici, njih 12-ak, vrijedno
su danas radili po velikoj vrućini.
Hvala im. Bili su to naši trećari i prijatelji. 
Zagreb, 26. srpnja 2013. (Hina / Vicepostulatura)
– U četvrtak 25. srpnja, a nakon dvodnevna zasjedanja
Središnjeg odbora Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK),
u Hrvatskoj matici iseljenika održana je tiskovna konferencija. Predstavnici HSK opetovali su svoju zabrinutost
nad položajem Hrvata u BiH.
»Majorizacija Hrvata u Federaciji i nenazočnost u
Republici Srpskoj, smrt su za Hrvate u BiH«, ocijenio
je glasnogovornik HSK fra Šimun Šito Ćorić na konferenciji za novinare zauzevši se za »neku vrstu hrvatske
autonomije, trećeg entiteta, ali nikako na štetu druga
dva naroda«. »U BiH se može napraviti da svatko bude
zadovoljan, uvjeren je Ćorić«, prenosi Hina.
Predstavnici Kongresa upozorili su na loše učinke
oporezivanja inozemnih mirovina te izrazili nezadovoljstvo što Hrvatska još uvijek nije omogućila dopisno glasovanje na izborima. »Oporezivanje mirovina odbija ljude od Domovine, time će se više izgubiti nego dobiti«,
rekao je glasnogovornik HSK fra Šimun Šito Ćorić na
konferenciji za novinare. Hrvatsko je iseljeništvo, podsjeća, druga gospodarska grana, nakon turizma u Hrvatsku
najviše novca stigne od iseljeništva.
HSK se zauzima da se pred sud izvedu odgovorni za
ubojstva više od stotine hrvatskih emigranata. »U nekoliko europskih država, po uzoru na Njemačku, potiče se
istraživanje političkih umorstava emigranata, a neke su
države od Kongresa zatražile pomoć«, rekao je Ćorić ne
želeći iznositi pojedinosti o naravi te pomoći. »Hrvatski
zakon o europskom uhidbenom nalogu neprihvatljiv je
za demokratski svijet, ruši vjerodostojnost Hrvatske i
ugrožava odnose s Njemačkom«, ocijenio je predsjednik
Kongresa Mijo Marić.
Kongresnici su za srpanj 2014. najavili Hrvatske
svjetske igre na kojima se u Zagrebu očekuje oko tisuću
športaša i još pet-šest tisuća drugih posjetitelja.
Okupljanju u prigodi 20. obljetnice osnivanja kongresnici su dali visoku ocjenu, a uvjereni su i da Kongres
ima dobru budućnost. Težište budućeg rada bit će mu
gospodarstvo, odnosno povezivanje potencijala domovine i iseljeništva te privlačenje mladih.
Kongresnici su izrazili nadu da će Državni ured za
Hrvate izvan Hrvatske jednog dana prerasti u ministarstvo iseljeništva.
HSK je krovna iseljenička udruga koja okuplja 30 nacionalnih kongresa iz 30 država u kojima hrvatski iseljenici žive u većem broju. Kao nevladina udruga Kongres
je član UN-a sa savjetodavnim statusom.
Ove godine u radu HSK po prvi je put sudjelovao i
fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Prvog dana Kongresa
23. srpnja on je kao koordinator iznio godišnje izviješće
o radu središnjice HSK za istraživanje komunističkih zločina nad Hrvatima. Trećeg dana Kongresa 25. srpnja fra
Miljenko je održao predavanje naslovljeno »U potrazi za
žrtvama komunizma«. Oba nastupa bila su vrlo zapažena
ne samo zbog fra Miljenkove stručnosti nego i zbog toga
što tema komunističkih zločina i te kako zanima naše
iseljeništvo. Zahvaljujući zajedničkim snagama, nadamo
se da će se u skoroj budućnosti na tom polju dogoditi
mnogo toga dobroga. 
Iz ljetopisa
HSK ODRŽAO GODIŠNJE ZASJEDANJE U ZAGREBU
ŠIROKI BRIJEG:
OPĆINA DODIJELILA VICEPOSTULATURI UGLEDNO PRIZNANJE
Široki Brijeg, 10. kolovoza 2013.
(Josipa Vukoja / hrsvijet.net) – U
povodu Dana Općine Široki Brijeg
9. kolovoza održana je svečana
sjednica Općinskog vijeća na kojoj su
dodijeljena priznanja Zlatna plaketa
»Grb Općine Široki Brijeg«. Njih
Općina Široki Brijeg dodjeljuje onima koji su doprinijeli napretku i njezinom ugledu ili su postigli iznimne
uspjehe u različitim djelatnostima.
Ove godine javno priznanje Zlatna
plaketa »Grb Općine Široki Brijeg«
dodijeljeno je posmrtno Juri Banožiću, djelatniku JKP Čistoća, Gimnaziji fra Dominika Mandića, Stolariji
Zovko, tvrtki Hering i Vicepostulaturi postupka mučeništva »Fra Leo
Petrović i 65 subraće«.
U ime Vicepostulature nagradu
je primio vicepostulator fra Miljenko
Stojić koji se s nekoliko riječi obratio nazočnima. Zahvalivši također u
ime svih nagrađenih, fra Miljenko
je istaknuo: »Dolaskom franjevaca
na Široki Brijeg, koji dotad zapravo
nije ni postojao, on postaje simbolom
hrvatstva i katoličke vjere. Ne ćemo
sada spominjati kako je sve teklo,
znamo to. Želim samo reći da svojim životom i radom to mjesto moramo i dalje takvim čuvati, kako mi
iz ustrojstva Crkve tako i društvena
zajednica. Ne smije nam se nikada
dogoditi da se sami postavimo na
mjesto simbola. A to činimo u sva-
S 1
p
2014.
5
Iz ljetopisa
kom onom trenutku kada nas nije
briga za devetnicu uoči Velike Gospe, zaštitnice našega mjesta i općine,
kada nas nije briga za naše pobijene
franjevce i civile, kada nas nije briga
jednostavno za ovaj okoliš u kojem
živimo.« Fra Miljenko se osvrnuo i
na povezanost Vicepostulature s Povjerenstvom za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog
rata i poraća te zahvalio pročelniku
Povjerenstva gosp. Peri Kožulu, kao
i predstavnicima općinske vlasti u
Širokom Brijegu, zatim vladi Zapadnohercegovačke županije. Posebne
pozdrave uputio je svim našim bivšim i sadašnjim haaškim zatočenicima na čelu s Darijem Kordićem.
Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« radom započinje 2007., a za
prvog vicepostulatora imenovan je
fra Miljenko Stojić. Time je započeo
predan rad na prikupljanju svih informacija, dokumenata i svjedočenja
o stradanjima hercegovačkih franjevaca tijekom Drugog svjetskog rata
i u prvim mjesecima poraća. Sjedište
Vicepostulature ranije je bilo u Mostaru i Humcu, a sada je u franjevač-
kom samostanu Uznesenja BDM na
Širokom Brijegu. Osim prikupljanja
informacija, dokumenata i svjedočenja Vicepostulatura radi na otkrivanju lokaliteta pobijenih, iskapanju i
pokopu žrtava, organizira obilježavanje obljetnice ubojstva hercegovačkih franjevaca i puka 7. veljače te
Dana sjećanja na pobijene franjevce
i puk, priređuje nagradni natječaj s
temom o ubijenim hercegovačkim
franjevcima, sudjeluje na različitim
simpozijima i predavanjima te redovito izvješćuje javnost o svome radu.
Pogledavši samo ovaj dio djelatnosti
Vicepostulature, jasno nam je da je
Široki Brijeg njezinim radom doista
obogaćen i da je Vicepostulatura uistinu zaslužila ovakvo priznanje Općine Široki Brijeg. 
ČUVANJE USPOMENE NA KOMUNISTIČKE ZLOČINE U MACLJU
S 1
p
2014.
6
Široki Brijeg, 19. kolovoza 2013. (Vicepostulatura)
– Na području Maclja i okolnih mjesta komunisti su u
svibnju i lipnju 1945. ubijali povratnike s Bleiburga na
njihovom križnom putu. Prema izjavama svjedoka riječ
je o više od 13.000 ljudi. Pretpostavlja se da se u maceljskoj šumi nalazi oko 130 grobišta, od kojih je samo
nekolicina otkrivena. Među ubijenima bila je i skupina
od 21 svećenika i redovnika iz različitih zajednica Crkve
u Hrvata. Prvi je o svemu javno progovorio kardinal Franjo Kuharić 1991. na sv. misi zadušnici pokraj jame IVd
za koju se pretpostavljalo da sadrži kosti ubijenih svećenika i redovnika. Otkopavanje iz 1992. pokazalo je da
su ubijeni zajedno sa sedamdesetak hrvatskih časnika i
dočasnika. Tom su prilikom inače na području Maclja
otkopane 23 jame s ukupno 1.163 žrtve. Nakon što su
kosti pokupljene, ležale su u vrećama na tavanu KBC
Šalata više od 12 godina, sve do 22. listopada 1995. Tada
su zalaganjem preživjeloga svjedoka Križnoga puta Stjepana Brajdića i fra Drage Brgleza, mjesnoga župnika, te
Udruge Macelj 1945., pokopane u crkvi Muke Isusove u
Maclju. Sv. misu zadušnicu i sprovodne obrede vodio je
kardinal Josip Bozanić.
Crkva Muke Isusove inače je spomen-crkva na pobijene u Maclju. Ispred nje postavljen je i križni put u
bronci, rad akademskoga kipara Ante Jurkića. Ove godine spomen-područje obogaćeno je novim sadržajem.
Otvorena je spomen-soba s prikazom što se dogodilo u
Maclju i s predmetima koji su ostali iza ubijenih. Bilo je
to 2. lipnja na kraju sv. mise zadušnice koju je predvodio biskup Valentin Pozaić. Tijekom izgradnje poznatom
je hrvatskom slikaru svjetskoga glasa Charlesu Billichu
upućen upit za dopuštenje da se reproducira njegova slika »Križni put«. Međutim, kao pravi domoljub, umjesto
toga on je naslikao i za spomen-sobu poklonio novu sliku
»Križni put« te slike »Krvavi most« i »Očaj«.
Hercegovačka franjevačka provincija u Maclju je izgubila svoja tri člana: fra Metoda Puljića, fra Darinka
Mikulića i fra Julijana Petrovića. Stoga nije čudno da je
Iz ljetopisa
novčano pomogla izgradnju spomen-sobe. Dar je uručen
preko fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.
Spomen-soba i čitav kompleks crkve lijepo je i dobro
zamišljen. Hodočasničko je to mjesto za čitav hrvatski
puk. Međutim, još je ostalo neuređeno područje samoga
stratišta Lepa Bukva. Jama u kojoj su bili spomenuti svećenici i redovnici sada je puna vode. Oko nje postavljeno
je nekoliko najobičnijih greda, a iznad nje drveni križ.
Nigdje ne piše o čemu je tu uopće riječ. Fra Drago Brglez i Udruga Macelj 1945. već su puno učinili, i više od
svojih snaga. Sada je red na Crkvi u Hrvata da se priključi
naporima glede čuvanja uspomene na naše stradale. Između ostaloga trebalo bi što prije urediti stratište Lepa
Bukva, ne samo zbog toga što su određeni politički moćnici zbog blizine odmorišta na autocesti tu mislili urediti
motel s »rekreativnim« sadržajima, nego i zbog toga što
je Lepa Bukva kao stratište u stvari simbol neuništivosti
domoljublja i kršćanske vjere. Komunisti su htjeli zatrti i
jedno i drugo, ali nisu uspjeli! Iste snage još ne odustaju.
Hrvatske šume dale su Maceljsku šumu u koncesiju pa se
prilikom njezina iskorištavanja uklanjaju oznake jama s
pobijenima, a same jame uništavaju i zatrpavaju teškim
strojevima.
Trebalo bi, dakle, nastaviti započeto te zaustaviti prikrivanje povijesne istine. U ime države na to je poglavito pozvan Predrag Matić Fred, prvi čovjek Ministarstva branitelja kojemu je nedavno pripojen Ured za žrtve
komunističkih zločina. Hoće li se odazvati? Isto tako do
sada pronađeno u jamama, masovnim grobnicama, trebalo bi pridružiti onome što posjeduje župa Đurmanec
i udruga Macelj 1945. tako da se izloži u spomen-sobi i
bude trajno sjećanje na naše pobijene. 
SKRB ZA ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA: POLOŽEN KAMEN TEMELJAC
ZA GROBLJE MIRA
Bile, 24. kolovoza 2013. (M. J. / hrsvijet.net) – Na području Bila, lokalitetu između Mostara i Širokog Brijega,
23. kolovoza, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima položen je kamen temeljac za izgradnju najvećeg
groblja mira u Europi. U mjestu Misišta na visoravni Bile položili su ga predsjednik Hrvatskoga narodnog sabora
(HNS) BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović te predsjednik Koordinacije povjerenstava za obilježavanje i
uređivanje grobišta iz Drugog svjetskoga rata i poraća Ilija Vrljić. Kamen temeljac blagoslovio je don Ivan Turudić,
vojni dušobrižnik.
»Ovo je Groblje mira koje je otvoreno za svaku žrtvu bez obzira na to iz kojeg naroda potjecala i pod kojom
je čizmom stradala«, kazao je Čović. »Neprihvatljivo je skrivanje istine o zločinima počinjenima nakon Drugog
svjetskog rata«, nadalje je istaknuo Čović te poručio: »Moramo učiniti sve da istina koja je skrivena na brojnim
lokacijama u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, te koje svakodnevno obilazimo i spominjemo, konačno iziđe na vidjelo«.
Čović je optužio režim koji je »čak 45 godina« i to »sustavno pokušavao skriti istinu o tim događanjima«, a posebno
važnim ocijenio je projekt postupka rasvjetljavanja stradanja 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca te brojnih obitelji.
Prema njegovim riječima, otvaranjem Groblja mira želi se oživjeti ono što se pokušalo sustavno sakriti pa se više ne
će spekulirati o žrtvama kako u Hercegovini tako i u Bosni.
Ilija Vrljić napomenuo je da je lokalitet Bile odabran za groblje upravo zato što to mjesto simbolizira najviše stradanja i žrtava iz Drugog svjetskoga rata i poraća, a drugi je razlog njegov geostrateški položaj. Prema trenutačnim
podatcima na širem području Hercegovine broj žrtava komunističkoga režima mogao bi biti oko 20.000.
Uz predstavnike Koordinacije općinskih povjerenstava i Vicepostulature sa Širokog Brijega, na čelu s fra Miljenkom Stojićem, svečanosti su nazočili i predstavnici Katoličke Crkve, visoki dužnosnici Hrvatskog narodnog sabora
te predstavnici društvenog, političkog i gospodarskog života Hercegovine. Polaganju kamena temeljca nazočilo je i
parlamentarno izaslanstvo njemačkog CDU-a, predsjedatelj Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda, kao i brojni
hrvatski dužnosnici u vlasti. 
S 1
p
2014.
7
Iz ljetopisa
HRVATSKI MUČENICI I ŽRTVE IZ VREMENA KOMUNISTIČKE VLADAVINE
Zagreb, 2. rujna 2013. (Glas Koncila) – U izdanju
Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatski martirologij te Glasa Koncila objavljen je zbornik radova »Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine«.
U njemu su na više od 700 stranica sabrani radovi s prvoga znanstvenog skupa o toj temi koji je održan u Zagrebu 25. i 26. travnja 2012., a uredili su ga mons. dr. Mile
Bogović, dr. Josip Dukić, dr. Jure Krišto, Mate Rupić i
mr. Miljenko Stojić.
U prvom dijelu, naslovljenom »Stradanja u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini«, govori se o žrtvama na cijelom
prostoru gdje žive Hrvati te se ukazuje na korijene ideologije i represivnoga sustava koji je pobio oko 100 milijuna ljudi. Prikazan je dosadašnji stupanj znanja o zadanoj
temi, ali je ukazano i na smjerove istraživanja u budućnosti. Drugi dio bavi se stradanjima svećenika po biskupijama te redovnika i redovnica po njihovim provincija-
ma dok je u trećem dijelu riječ o žrtvama za koje postoji
ćudoredna sigurnost da su i mučenici, odnosno za koje
ima znakova koje Crkva traži za proglašenje mučenika ili
mučenica. Tako su prikazani životi i dana izvješća o radu
postulatura bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića,
bl. Drinskih mučenica, s. Žarke Ivasić, fra Lea Petrovića
i 65 subraće, fra Rafe Kalinića te o. Dominika Barača.
Dodatak donosi zaključke skupa te na engleskom jeziku uvodno slovo mons. Bogovića, kako bi zalaganje za
istinu o žrtvama i mučenicima iz vremena komunističke
vladavine počelo zanimati i inozemne ljubitelje povijesti
hrvatskoga naroda.
Knjiga je opremljena i fotografskim prilozima u boji,
koji dokumentiraju održan skup, te opširnim kazalima
imena i mjesta.
Budući da zbornik prvi put donosi sve najvažnije
izvore i literaturu o temi koju obrađuje, bit će dobro polazište za sva daljnja istraživanja. 
»SAMO ŽELIMO KOSTI NAŠE STANE PRENIJETI
MATERI I ĆAĆI U GROBNICU«
S 1
p
2014.
8
Vrgorac, 5. rujna 2013. (Mate
Primorac / slobodnadalmacija.hr) –
»Prošlo je nešto više od godine dana
otkada su na vrgoračkom Novom
groblju otkrili masovnu grobnicu
iz Drugog svjetskog rata u kojoj se
nalaze posmrtni ostatci moje sestre
koja je tu strijeljana. Želim, dok sam
živa, dostojanstveno je pokopati, no
izgleda da to ne ću doživjeti jer svi
šute o tome«, obratila nam se kroz
suze Roza Šiljeg (85) iz Lisica pokraj
Ljubuškoga. Prema riječima ove starice, njena sestra Stana Dodig nalazila se među skupinom od četrdesetak
osoba koje su partizani krajem siječnja 1945., nakon završetka akcije
»Bura«, odveli iz ljubuške tamnice i
ubili kod Vrgorca.
»Prolazili su partizani iz Ljubuškoga prema Vrgorcu sa skupinom
ljudi, a među njima bilo je nekoliko
osoba koje je Stana poznavala. Kada
su došli do kuće, rekli su da će uzeti kola i konje te da ona ide s njima
kako bi ih poslije vratila kući. No,
nikada se poslije nije vratila. Zacijelo
je vidjela što su napravili s tim zarobljenicima pa su i nju ubili iako je
bila trudna«, tužnim glasom govori
ova baka. Vrijeme leti, godine prolaze, no bol i tuga ostaju.
»Što možeš, s kim sam mogla
provesti mladost i starost, toga više
nema. Oteli su mi jedinu sestru s kojom sam mogla život proživjeti. Teško mi je o tome pričati, iako je prošlo
toliko godina. To je rana koja još nije
zacijelila. Neka im Bog oprosti. Sada
samo želim da je u miru pokopam«,
kaže baka Roza.
Fra Miljenko Stojić: Potomci žrtava
više ne žele šutjeti
Nekoliko godina prije ovoga otkrića uz cestu Vrgorac-Kotezi, zahvaljujući sjećanju Mande Erceg,
otkrivena je grobnica u kojoj su pro-
u Vrgorcu zapravo je preslika
odnosa današnje neokomunističke
vlasti prema hrvatskoj prošlosti i
sadašnjosti. Njih nije nimalo briga
za one suze koje je prouzročila
zločinačka komunistička ruka, jer
se time ruši iskrivljena slika što
su je njihovi prethodnici stvarali
desetljećima. Međutim, potomci
žrtava ne žele šutke prijeći preko
svega. Do sada su šutjeli jer su mislili
da će hrvatska država postupiti po
zakonu koji bi trebao vrijediti za
sve. Koliko sam upoznat, uskoro
se namjeravaju otvorenim pismom
obratiti hrvatskim vlastima i
javnosti. Naravno da ih u tome
podupirem, jer ubojstvo jednoga
čovjeka je previše, a kamoli ubojstvo
njih četrdesetak, među kojima je
bilo i trudnica. Nadajmo se da će
uskoro pronaći dostojno posljednje
počivalište, kao što su ga pronašli fra
Maksimilijan Jurčić i još petorica njih
koji su dovedeni iz ljubuške tamnice,
te u Vrgorcu strijeljani na jednomu
drugomu mjestu, a mi smo ih prije
nekoliko godina otkopali i dostojno
pokopali«, riječi su fra Miljenka Stojića. 
Iz ljetopisa
nađeni ostatci tijela fra Maksimilijana
Jurčića, ujaka gospodarskog stratega
prof. dr. Ljube Jurčića, i petero civila.
Sada mnogi dvoje da i među ovih četrdesetak ubijenih osoba s područja
Čitluka, Međugorja i Ljubuškog ima
i franjevaca. Voditelj Vicepostulature
u Širokom Brijegu fra Miljenko Stojić, koja brine o pobijenim hercegovačkim franjevcima tijekom Drugog
svjetskog rata i poraća, smatra da se
u ovom slučaju otvoreno opstruiraju
istraga i iskapanje.
»Ovo što se događa s masovnom
grobnicom na Novom groblju
U LJUBUŠKOM POKOPANE ŽRTVE KOMUNISTIČKOG ZLOČINA
Ljubuški, 9. rujna 2013. (Josipa
Vukoja / hrsvijet.net) – Na svetkovinu Male Gospe 8. rujna 2013. održana je komemoracija i pokop 61 žrtve
iz Drugog svjetskog rata i poraća
koje su pronađene na više lokaliteta
na području općine Ljubuški. Među
pronađenima su i dva hercegovačka
franjevca: fra Slobodan Lončar i fra
Martin Sopta. Sve se uživo moglo
pratiti preko valova HR Ljubuški i
HR Herceg Bosna.
Posmrtni ostatci ubijenih franjevaca i civila, koji su se nalazili u
limenim sanducima prekriveni hrvatskom trobojnicom, izloženi su u
14.30 ispred zgrade Općine Ljubuški, a službeni program komemoracije započeo je u 15.00. Nazočnima
se najprije obratio Vice Nižić, pročelnik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog
svjetskog rata i poraća na području
Općine Ljubuški, koji je svoje obraćanje zaključio riječima: »Još jednom
pozivam sve one koji nešto znaju o
mogućim grobištima, masovnim ili
pojedinačnim, da se obrate Povjerenstvu kako bi se istražila i ta grobišta.« Okupljenima se s nekoliko
riječi obratio i Nevenko Barbarić,
načelnik Općine Ljubuški, koji je pozdravio sve nazočne te zahvalio Povjerenstvu, Vicepostulaturi postupka
mučeništva »Fra Leo Petrović i 65
subraće« i svima koji su pomogli da
ove žrtve budu pronađene i dostojanstveno pokopane.
Nakon uvodne molitve koju je
izrekao biskup mons. dr. Tomo Vukšić, vojni ordinarij, povorka je krenula ulicama Ljubuškog prema novom
gradskom groblju. U ulicama kroz
koje je povorka prolazila građani su
na prozorima svojih domova istakli
hrvatske zastave i upalili svijeće za
ove nevine žrtve.
Nakon dolaska na gradsko groblje u 16.00 započela je sv. misa
zadušnica koju je predvodio biskup
mons. dr. Tomo Vukšić, zajedno s
provincijalom hercegovačkih franjevaca fra Miljenkom Štekom i ostalim
sumisnicima, u nazočnosti mnoštva
puka. Biskup Vukšić je u svojoj propovijedi istaknuo: »Ta vjera i ta nada
danas su nas dovele ovdje da najprije
u sprovodnoj povorci do groblja dopratimo posmrtne ostatke 61 osobe kojima je pravo na sprovod bilo
uskraćeno, da oživimo uspomenu na
njihova imena čiji je svaki spomen
dugo bio zabranjen, a onda i da im
darujemo grob kojega nisu smjeli
imati te da za vječni pokoj njihovih
duša izreknemo javnu Misnu molitvu bez strahovanja da bi netko zbog
toga mogao postati nova žrtva.« Po-
zvao je svakoga od nas da se molimo Kristu Gospodinu kako bi nas
oslobodio mržnje i napasti da na zlo
uzvratimo zlim. Biskup je podsjetio
kako kršćani ni u jednom vremenu
nisu pošteđeni unutrašnjih iskušenja
i vanjskih opasnosti koje sa sobom
donosi obveza javnoga svjedočenja
svoje vjere. Upozorio je: »Naša je obveza biti nasljedovatelji Isusa Krista
i javni kršćanski svjedoci: u zgodno
i u nezgodno vrijeme, kako bi rekao
sveti Pavao. Upravo zato su biskupi,
uoči važnih događaja, koji bi se trebali dogoditi u listopadu, svima poručili: “Ćudoredna je obveza svakog
katolika javno i ponosno očitovati
svoju vjersku pripadnost i uvijek se
izjasniti katolikom, pa i na popisu
pučanstva, jer je javno ispovijedanje
vjere jedna od temeljnih obveza svakoga katoličkog vjernika.” A časna
je obveza čuvati i njegovati svoj narodni identitet, posebice u ovim vremenima u BiH gdje skoro svi katolici
pripadaju hrvatskom narodu.«
Nakon završnog misnog blagoslova uslijedile su sprovodne molitve i blagoslov groba u kojem će
biti pokopane neidentificirane žrtve.
Veliki zbor sv. Ante s Humca otpjevao je hrvatsku himnu, a zatim
se okupljenima obratio fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka
S 1
p
2014.
9
Iz ljetopisa
mučeništva »Fra Leo Petrović i 65
subraće«. Obraćanje je započeo riječima: »Godine 1944. i 1945. osobe,
čije posmrtne ostatke danas pokopavamo, prošle su ljubuške ulice svezanih ruku i označeni kao neprijatelji
naroda. Ubijeni su bez milosti i nedostojno pokopani s mišlju da im se
zatre ime i postojanje. Tako je mislila zločinačka komunistička ruka.
Međutim, danas su oni kao slobodni
ljudi prošli istim ljubuškim ulicama
nošeni našim rukama i molitvama.«
Fra Miljenko je između ostalog zahvalio svima koji su na bilo koji način pomogli u pronalasku, iskapanju
i organizaciji ispraćaja ovih žrtava, te
je iznoseći ukratko povijest istraživanja na području Ljubuškog dodao:
»Drago bi nam bilo da smo uspjeli
iskopati i dostojno pokopati dovedene iz ljubuške tamnice i pobijene na
Novom groblju u Vrgorcu. Prošlog
ljeta ta je grobnica pronađena, ali su
trenutne hrvatske vlasti zaustavile
daljnja istraživanja unatoč tomu što
obitelji pobijenih mole i traže da se
to nastavi. Dokle tako?«
Na kraju je uslijedila predaja
identificiranih i pokop neidentificiranih posmrtnih ostataka. Gvardijan fra Velimir Mandić posmrtne je
LUCIJA HRSTIĆ OBJAVILA SINGL
SVETI PASTIRI
Široki Brijeg, 23. rujna 2013. (D. Šimić / hrsvijet.net) – U sklopu
»Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca« od 2012. priređuje se i
Nagradni natječaj s temom o pobijenim hercegovačkim franjevcima.
Djeca mladež i odrasli, kako je to podijeljeno po uzrastima, stvaraju
djela iz književnosti, glazbe, likovnosti, povijesti, računalstva, glazbe
i videa. U ovom kratkom razdoblju postojanja ovoga natječaja
pojavila su se zaista zanimljiva i dobra djela.
Jedno od njih, koje je 2012. nagrađeno i to prvom nagradom u
uzrastu mladež, jest i pjesma Sveti pastiri. Stihove i glazbu napisala
je Lucija Hrstić iz Mostara. Zahvaljujući portalu hrsvijet.net, ovih se
dana pjesma Sveti pastiri pojavila i kao singl u izvedbi same Lucije
Hrstić. Aranžman potpisuje Saša Miočić. Na portalu je moguće skinuti note pjesme, njezin mp3 oblik, kao i spot. 
S 1
p
2014.
10
ostatke fra Martina Sopte predao u
ruke njegova bivšeg đaka fra Hadrijana Sivrića, a posmrtne ostatke fra
Slobodana Lončara u ruke njegova bratića fra Milana Lončara. Ova
dvojica franjevaca bit će 7. veljače
pokopani u samostanskoj crkvi na
Širokom Brijegu. Posmrtne ostatke
identificiranog civila Grge Marića,
oca sedmero djece, načelnik Nevenko Barbarić predao je Grginu
sinu Andriji. Budući da su u zadnji
tren pronađena novčana sredstva
za DNK analizu 12 pobijenih iza
zgrade MUP-a, njihovi posmrtni
ostatci ostavljeni su za dovršetak
toga postupka. Tako je u zajedničku općinsku grobnicu pokopano 46
tijela. Prije dvije godine pokopan je
u obiteljsku grobnicu u SAD-u zrakoplovac koji je također pronađen na
području općine Ljubuški, u Stubici.
Ovim su ove nemilosrdno ubijene žrtve nakon 68 godina dostojno
ispraćene i pokopane. Nama preostaje da se molimo za uspješan nastavak
rada svih općinskih povjerenstava te
Vicepostulature kako bi što više žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća
bilo pronađeno, identificirano i dostojanstveno pokopano. 
Široki Brijeg, 3. listopada 2013. (D. Š. / hrsvijet.net)
– Hercegovački franjevac fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, koji godinama istražuje zločine XI. dalmatinske brigade, osudio je jučerašnje »slavlje« u Vrgorcu. »Umjesto
da se pomno razmotri ratni put XI. dalmatinske brigade,
on se veliča, umjesto da živi pripadnici kažu gdje su posmrtni ostatci ljudi koje su pobili, oni optužuju druge za
reviziju povijesti, umjesto da ih se žestoko osudi i skloni
u ropotarnicu povijesti, neki se hvataju u njihovo kolo.
Nečuveno!«, kategoričan je Stojić.
Opetovano je po tko zna koji put ukazao i na činjenicu postojanja masovne grobnice na Novom groblju u
Vrgorcu. »Nakon toliko godina promrmljaše neku ispri-
Iz ljetopisa
FRA MILJENKO STOJIĆ O »BALU VAMPIRA« U VRGORCU:
IMAMO LI SNAGE STATI NA STRANU ISTINE?
ku za skupinu domaćih ljudi što su ih pobili u Vrgorcu,
ali ne rekoše ništa, između ostaloga, za skupinu od 40-ak
civila pobijenih na Novom groblju, čije ostatke trenutne
hrvatske vlasti ni danas ne dopuštaju ekshumirati i pokopati na civiliziran način«, ističe Stojić.
»Ne rekoše ništa za skupinu od njih šest pobijenih na
putu prema Kotezima među kojima smo identificirali fra
Maksimilijana Jurčića, ne rekoše ništa o skupini franjevaca među njih 60-ak odvedenih iz Ljubuškog i Širokog
Brijega i pobijenih na Biokovu, također, ne rekoše puno
toga«, zaključio je Stojić istaknuvši da se sadašnjost, očito, pokušava graditi na laži.
»Imamo li snage stati na stranu istine?« pita se fra
Miljenko Stojić. 
ŠIROKI BRIJEG: ODRŽAN 5. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIH
Široki Brijeg, 21. listopada 2013.
(Josipa Vukoja / Vicepostulatura)
– Dana 20. listopada održan je 5.
simpozij »Stopama pobijenih« u samostanu na Širokom Brijegu. Organizator je Vicepostulatura postupka
mučeništva »Fra Leo Petrović i 65
subraće«.
Simpozij je započeo svetom misom u 11.00 sati, a predvodio ju
je vikar Hercegovačke franjevačke
provincije dr. fra Ivan Ševo uz sumisništvo širokobriješkog gvardijana
fra Tomislava Puljića i vicepostula-
tora fra Miljenka Stojića. Fra Ivan
je u propovijedi naglasio potrebu za
našim obiteljskim i narodnim zajedništvom. Pohvalio je sve one napore
što se čine na tom području. Vjernici
koji su dupkom ispunili samostansku
crkvu pozorno su pratili njegove riječi. Na kraju svete mise gvardijan fra
Tomislav zahvalio je predvoditelju
svete mise i propovjedniku fra Ivanu te vicepostulatoru fra Miljenku
Stojiću na svemu što čini u okviru
Vicepostulature. Simpozij je zatim
nastavljen u samostanskoj dvorani.
Prvo predavanje o temi »Borbe
za Široki Brijeg od studenoga 1944.
do 7. veljače 1945.« održao je mr. sc.
Hrvoje Mandić. Koristeći se podatcima iz više knjiga, radova i monografija, Mandić je ukratko predstavio
napade komunističkih snaga koji su
se vodili na području Širokog Brijega
u spomenuto vrijeme. Slušateljima je
približio odgovornost komunističkog
vodstva za počinjene zločine. Naglasio je da je na području Širokog Brijega, nakon što je pao pod komunističku vlast, za samo nekoliko dana
nastalo do sada popisanih 150 što
većih što manjih masovnih grobnica.
Drugo predavanje održao je mr.
sc. Tomislav Đonlić. Tema njegova
predavanja bila je »Politički okvir i
organizacija partijskih tijela u obračunu s katoličkim klerom u Dalmaciji«. Đonlić je izlaganje zaključio riječima: »Borba koju su jugoslavenski
komunisti vodili protiv Katoličke crkve u Dalmaciji svodila se na optužbe za “protunarodni rad” i podupiranje “reakcije” pri čemu su se navodile
brojne fraze o “protunarodnom djelovanju klera”, “razbijanju jedinstva
naroda” i sl. Iz toga se može zaključiti da je primarni cilj Komunističke
S 1
p
2014.
11
Iz ljetopisa
partije i njenih represivnih organa bio
obračun s nepoćudnim ljudima i idejama, a katoličke svećenike svrstavali
su, pak, u glavne neprijatelje.«
Treće predavanje održao je Mario Bagarić, pročelnik Povjerenstva
za uređivanje i obilježavanje grobišta
iz Drugog svjetskog rata i poraća na
području općine Kupres. Predstavio
je rad kupreškog povjerenstva koje
je za kratko vrijeme svoga postojanja
napravilo veliki posao. Tako je prošlog ljeta iskapalo masovnu grobnicu
na Ogledalima gdje je pobijeno 70ak Kuprešaka. Bila je to odmazda za
pretrpljene poraze u bitkama. Osveta bi poprimila još strašnije razmjere
da se nije usprotivio i sve donekle
spriječio neki utjecajni komunist iz
Šuice. Žrtve ovog zločina pokopane
su u kosturnici spomen obilježja blagoslovljenog 16. kolovoza ove godine.
Simpozij na Širokom Brijegu već
je postao tradicionalan. Govori o
tome i neprestani rast slušateljstva iz
svih slojeva pučanstva. 
LJUBUŠKI:
IDENTIFICIRANE JOŠ DVIJE ŽRTVE KOMUNISTIČKOG ZLOČINA
Ljubuški, 25. listopada 2013. (Povjerenstvo / Vicepostulatura) – Među posmrtnim ostatcima pobijenih u masovnoj grobnici u Ljubuškom na lokalitetu Tomića njiva ovih su dana uz pomoć DNK analize identificirane još dvije
žrtve. Riječ je o pokojnima Ivanu Bubalu, ocu osmero djece, i Stipanu Jurkoviću, ocu petero djece.
Podsjetimo, ova otkopavanja u samom središtu Ljubuškoga trajala su od 19. do 29. srpnja 2010. Tu je pronađeno
28 posmrtnih ostataka, od kojih su ranije identificirane tri osobe: fra Martin Sopta, fra Slobodan Lončar i Grgo Marić. Posmrtni ostatci civila Grge Marića, oca sedmero djece, u rujnu su predani njegovoj obitelji, a dva identificirana
hercegovačka franjevca bit će pokopana 7. veljače 2014. na Širokom Brijegu.
Posmrtni ostatci dvojice identificiranih civila bit će također predani njihovim obiteljima te dostojno pokopani. Uz
želju da se pronađe i identificira što više žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poraća povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Herceg Bosne, BiH (Široki Brijeg, Ljubuški, Neum,
Posušje, Busovača, Čitluk, Kupres) te Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« pozivaju
sve koji imaju neke informacije koje bi mogle pomoći u otkrivanju istine da im se što prije jave. 
UMRO STJEPAN BRAJDIĆ
S 1
p
2014.
12
Zagreb, 30. listopada 2013.
(Damir Borovčak) – U svom domu
u Kustošiji u Zagrebu iznenadno je
preminuo Stjepan Brajdić, časnik
Hrvatskih oružanih snaga NDH, hrvatski domobran i domoljub. Rođen
je 12. prosinca 1926. u Sesvetskim
Selima. Završio je Domobransku
časničku školu i bio promaknut u
čin poručnika. U NDH je dvije ratne godine služio u hrvatskoj vojsci.
Preživio je Bleiburg i Križni put te se
vratio u Zagreb. U noći s 4. na 5. kolovoza 1945. Ozna ga je uhitila u Zagrebu nakon čega je osuđen na smrt
strijeljanjem. Imao je tada svega 19
godina. Kasnije je pomilovan na 20
godina tamnice. Robijao je 10 godina u Gradiški, Lepoglavi i Srijemskoj
Mitrovici. Zatim je godinu i pol odslužio u kažnjeničkom puku u JNA.
Ostvarenjem slobodne Hrvatske
države okuplja se s preživjelim kolegama koji su kao mladići u vremenu
Drugog svjetskog rata, za obranu
Hrvatske, zajedno stjecali vojna znanja na Vojnom učilištu u Zagrebu u
Ilici 242. Bio je član Časničkog kluba
242. Tehnički je uredio knjigu »Svjedoci jednog vremena« o svjedočanstvima s Križnoga puta preživjelih
kolega iz časničke škole.
Višegodišnji je predsjednik Udruge Macelj 1945. Zaslužan je za izgradnju grobnice na Maclju, za vraćanje posmrtnih ostataka 1.163 žrtve
nakon 12 godina s tavana patologije
Medicinskog fakulteta u Macelj te
za njihov svečan pokop u Maclju 22.
listopada 2005. Među njima su i trojica hercegovačkih franjevaca, kao i
ubijeni članovi franjevačke provincije
Bosne Srebrne, Vrhbosanske i Zagrebačke nadbiskupije te akovačke
i Senjske biskupije. Puno je doprinio za izgradnju crkve Muke Isusove i križnoga puta te za uređenje
spomen-sobe žrtava komunističkog
zločina u Macelju. Prvi je primijetio i
javno se založio protiv promjene teksta i pokušaja trostruke krivotvorine
natpisa na bleiburškom spomeniku,
podignutom »na čast i slavu hrvatske vojske«. Ovaj dio teksta, naime,
nekome je postao nepoželjan.
Prema osobnoj izjavi, cijeli je život, sve do smrti, bio moralno-politički nepodoban. U stvari, bio je
nepotkupljiv domoljub, vječni bojovnik za čast, istinu i slavu hrvatskoga naroda.
Neka mu je laka hrvatska zemlja
koju je toliko ljubio. Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna
svijetlila mu! Počivao u miru Božjem! 
Sinac, 7. studenoga 2013. (D.
Šimić / hrsvijet.net) – Način na koji
su hrvatske vlasti pristupile ekshumiranju žrtava iz masovne grobnice
u Sincu kod Otočca nedoličan je,
nestručan i u mnogome podsjeća na
metodologiju kakvu su primjenjivale partizansko-komunističke službe,
drže dr. Jure Krišto i fra Miljenko
Stojić, članovi Komisije HBK i BK
BiH za hrvatski martirologij.
Na zamolbu da prokomentira
tvrdnje zamjenice ministra branitelja
Vesne Nađ vezane za ekshumaciju
masovne grobnice Sinac kod Otočca,
dr. Jure Krišto nije ni pokušao skriti
svoju razočaranost. »Način na koji se
pristupilo i obavilo iskopavanje masovne grobnice u Sincu kod Otočca
podsjeća na način izvršenja masovnog zločina. Zločine te vrste činile
su partizansko-komunističke službe
tajno, bez suda i bez svjedoka i, dakako, prikrivajući tragove i mjesto
pogubljenja«, kazao je povjesničar
dr. Jure Krišto.
Nedoličan odnos prema žrtvama ne
može se prikriti sudskim nalogom
Krišto je od današnje hrvatske
vlasti očekivao više pijeteta i poštovanja prema žrtvama. »Umjesto toga,
one se služe sličnim postupcima.
Misle da nedoličan odnos prema žrtvama mogu prikriti pozivanjem na
sudski nalog. Na žalost, i time podsjećaju na komunističke egzekutore
koji su u poslijeratnim pokoljima pribavljali kvazipravnu zaštitu kad god
su mislili da im treba«, smatra Krišto
istaknuvši da su žrtve, čije su kosti
današnje hrvatske vlasti »masovno«
preselile iz masovne grobnice Sinac
kod Otočca, ponovno obeščašćene.
Poput Krište na čitavu ovu situaciju gleda i fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
i član Komisije za hrvatski martirologij. »Svaki čovjek ima pravo na
dostojno posljednje počivalište. Kaže
nam to naša katolička vjera, ali i razni međunarodni dokumenti počevši
od Ujedinjenih naroda. Međutim,
u ovom slučaju dotični se toga nisu
držali. Uskratili su pobijenima pravo
na čast i dostojan ispraćaj«, istaknuo
je fra Miljenko Stojić.
Ekshumacija nije obavljena
sukladno zahtjevima struke
Prema fra Miljenku, masovna
grobnica nije otkopana sukladno
zahtjevima struke, a uskraćeno im
je i pravo na svečan pokop. »Oni su
najprije trebali biti otkopani kako to
struka zahtijeva, nakon toga trebalo je prirediti svečani pokop, uz sudjelovanje ne samo svećenika nego
i političara, omogućujući im da posmrtno kao oslobođeni ljudi prođu
ulicama kojima su prolazili svezani
žicom i pod udarcima kundaka«,
drži fra Miljenko Stojić, osoba s daleko najviše iskustva kada su u pitanju
Iz ljetopisa
JURE KRIŠTO I FRA MILJENKO STOJIĆ O EKSHUMACIJI GROBIŠTA KOD
OTOČCA: NEDOLIČAN ODNOS PREMA ŽRTVAMA VLASTI NE MOGU
PRIKRITI POZIVANJEM NA SUDSKI NALOG
ove aktivnosti.
Komentirajući tvrdnje zamjenice
ministra branitelja Vesne Nađ, fra
Miljenko je iznio cijeli niz zamjerki. »Podrazumijeva se da je uz križ
trebala biti i hrvatska trobojnica na
kovčežićima s njihovim posmrtnim
ostatcima. Ali svega toga, kažem,
nema. Samo je naznačen ukupan broj
tijela, ako je točan, ali bez oznaka
kojem tijelu pripada pojedina kost,
koja je uspjela ostati sačuvana nakon
nasrtaja bagera«, navodi Stojić.
Na pozornicu bi trebao stupiti
državni odvjetnik Mladen Bajić
Fra Miljenko Stojić ističe da će
ovakav neprofesionalan postupak i
miješanje posmrtnih ostataka žrtava dovesti do dodatnih poteškoća.
»Bude li ikada itko pravio DNK
analizu, što će se moći predati obiteljima? Tek komad papira na kojem
će pisati rezultati te analize? Opet,
ako su uzeli uzorak za DNK analizu,
kako tvrde, što će biti ne bude li taj
uzorak dovoljno dobar pa će se morati tražiti novi? Od kojeg tijela ga
uzeti kad su svi posmrtni ostatci po-
S 1
p
2014.
13
Iz ljetopisa
miješani i nanovo oštećeni bagerom i
premještanjem kamionima?« pita se
Stojić.
Uvjeren je da je cilj cijele ove operacije »zabašuriti« što se dogodilo.
»Očito je riječ o tome da se zabašuri
sve drugo kad se već ne mogu zaba-
šuriti kosti pobijenih. Državni odvjetnik Mladen Bajić trebao bi stupiti na pozornicu pa istražiti ne samo
zasad nepoznate ubojice nego i ove
koji im omogućuju da zaista ostanu
nepoznatima. Takvi su državni propisi za koje nam svakodnevno govore
da ih se treba držati, počevši od Vukovara pa dalje«, zaključio je Stojić te
istaknuo da je sve o ovome već rekao
biskup Pozaić za blagdan Svih svetih, samo ako smo ga htjeli čuti. 
ŠIROKI BRIJEG: NASTAVLJENA TRAGANJA
ZA UBIJENIM FRANJEVCIMA I PUKOM
S 1
p
2014.
14
Široki Brijeg, 12. studenoga 2013. (sirokibrijeg.ba) –
Nekoliko tjedana planirano pripremno istraživanje Valića jame ispod Crne Ljuti u Gornjem Gracu, općina Široki
Brijeg, konačno je obavljeno 6. studenoga u popodnevnim satima. Tragajući za tijelima dvojice franjevaca koje
je na tom području 1945. ubila partizansko-komunistička vojska, ovo je druga jama na području Gornjeg Graca čije istraživanje organizira Vicepostulatura postupka
mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« u suradnji
s Povjerenstvom za otkrivanje i uređivanje grobišta iz
Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki
Brijeg. Prema kazivanju svjedoka dvojica franjevaca posljednji su put viđena kod zadnjih kuća u Grabovoj Dragi
i odatle im se izgubio svaki trag. Također prema svjedočenju jednog dalmatinskog partizana početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koji se u ona zlokobna
vremena nalazio na tom području, dvojica franjevaca odvedeni su iz Grabove Drage prema Gornjem Gracu, a
nedugo zatim pobijeni su i bačeni u jednu jamu pored
konjskog puta Grabova Draga – Gornji Gradac. Budući
da za obje jame vrijedi navedeni opis, bilo je nužno istražiti i jednu i drugu.
Kao i istraživanja prve jame kod Džadića kuća u Gornjem Gracu, i ovaj su put istraživanje proveli vrijedni
pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja iz Mostara
(HGSS), iskoristivši idealno vrijeme za silazak u jamu i
njezino ispitivanje. Speleolozi HGSS-a Mostar utvrdili su
oblik i dubinu jame (oko 25 metara), te stanje i dimenzije
njezinog dna (oko 4 x 3 metra). Također su utvrdili da
je dno jame prekriveno velikom količinom kamena visine oko jednog metra, tako da će u nastavku istraživanja
biti nužno ukloniti taj kamen te tako utvrditi nalaze li
se ispod njega ljudski ostatci. Ponovni silazak i radovi na
dnu Valića jame planiraju se u najskorije vrijeme, svakako prije zime, dopuste li to vremenske prilike.
Na svojoj posljednjoj sjednici Povjerenstvo i Vicepostulatura odlučili su postaviti na YouTube dokumentarni
film koji govori o njihovom dosadašnjem četverogodišnjem (kad je riječ o Povjerenstvu), odnosno šestogodišnjem (kad je riječ o Vicepostulaturi) radu na području
Općine Široki Brijeg, tako da će i najšira javnost sada
moći pogledati taj film. Riječ je o dokumentarnom filmu »Kosti smiraj traže«, s prijevodom na njemački jezik,
urađenom u koprodukciji Povjerenstva i Vicepostulature.
Scenarij potpisuje Velimir Mabić, a režiju Velimir Mabić
i Marko Mandić. U nešto manje od pola sata trajanja filma čelni ljudi Povjerenstva i Vicepostulature govore o
svom radu i poteškoćama s kojima su se pritom susretali
i još uvijek susreću, a pored toga u filmu nastupa i nekoliko svjedoka olovnih vremena zločina i stradanja Hrvata. Kroz cijeli film protežu se igrane scene u kojima se
pojavljuje mlada imaginarna Širokobriježanka koja priča
o užasu Drugog svjetskog rata i poraća, težini odrastanja
širokobriješke siročadi, u pravilu bez očeva, te masovnim
stradanjima širokobriješkog puka. Igrane scene ovom su
vrijednom dokumentarnom uratku dale poseban »štih« i
dodatno ga obogatile. Dokumentarac »Kosti smiraj traže« urađen je krajem srpnja 2012. u prigodi upriličenja
prvog pokopa žrtava partizansko-komunističkog zločina
u Širokom Brijegu (do tog trenutka ekshumirane su bile
42 žrtve, a danas je taj broj gotovo četiri puta veći). Vrijedno je spomenuti da je to bio prvi masovni javni pokop
te vrste u Herceg Bosni. 
Sarajevo, 28. studenoga 2013.
(KTA) – U organizaciji Vrhbosanske nadbiskupije i Katoličkog bogoslovnog fakulteta 27. studenoga u
dvorani Pavla VI. u Vrhbosanskom
bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu
upriličeno je predstavljanje Zbornika radova: Hrvatski mučenici i žrtve iz
vremena komunističke vladavine.
Riječi pozdrava uputio je kardinal
Vinko Puljić, nadbiskup metropolit
vrhbosanski, izrazivši radost što će
spomenuti zbornik biti predstavljen
i u Sarajevu i što će mnogi, koji se
zanimaju za tu tematiku, imati mogućnost upoznati mnoge stvari koje
polako odlaze u zaborav. Istaknuo je
da se ne smiju zaboraviti žrtve naših
predšasnika koji su nas svojim životom zadužili uloživši »na ovoj grudi
i za ovu grudu i za svoj narod« vla-
stite živote. Kazao je da to ima posebnu cijenu jer ti ljudi nisu izgubili
živote osvajajući tuđe nego na svojoj
grudi dok je nemali broj onih koji su
stradali samo zato što su bili drukčiji. Istaknuo je da ovaj zbornik daje
mogućnost da se malo dublje prodre
u ona događanja kojih današnji naraštaji nisu bili svjedoci i koja poznaju
samo iz prepričavanja. Odao je priznanje svima koji su se trudili oko
izdavanja spomenutoga zbornika
kao i onima koji će ga predstaviti u
Sarajevu.
Na početku svog izlaganja fra
Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović
i 65 subraće«, istaknuo je da je ova
knjiga kao i ona Hrvatski martirologij XX. stoljeća don Ante Bakovića,
također niknula iz »vjere puka Bož-
jega« u povijesti »kakvom je pamti
narod« te najavio da je u pripremi i
treća knjiga koja će pobliže iznositi
narav mučeništva. Kazavši da se ovaj
zbornik dotiče zločinačke komunističke ideologije, hrvatskih žrtava i
mučenika iz tog razdoblja, podsjetio
je da je nastao na temelju radova s
međunarodnog znanstvenog skupa
održana o toj temi u Zagrebu u travnju 2012. Govoreći o prvom dijelu
ovoga zbornika naslovljenu »Stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini«, kazao je da su ta izlaganja bila
»uvodna, iako su vrlo kvalitetna« te
dodao da se nije »sve dogodilo negdje u zrakopraznom prostoru i vremenu« već »u stvarnim područjima i
stvarnim ljudima«. Uvodeći u drugi
dio knjige, napomenuo je da taj dio
sadrži izvješća o stradanja u bisku-
Iz ljetopisa
U SARAJEVU PREDSTAVLJEN ZBORNIK RADOVA:
HRVATSKI MUČENICI I ŽRTVE IZ VREMENA KOMUNISTIČKE VLADAVINE
S 1
p
2014.
15
Iz ljetopisa
S 1
p
2014.
16
pijama i nadbiskupijama te redovničkim zajednicama cijele Crkve u
Hrvata iz kojih se može saznati ime,
prezime žrtve, informacije o skupini
koja je to počinila, a nekada i sam
izvršitelj. Ustanovio je da je komunistička ideologija »mučenike stvarala«
iz mržnje prema vjeri, a da danas ista
ideologija nastoji zatrti tragove svoga
zločina. Spomenuo je i poglavlje koje
obrađuje naume postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje
mučeništva te ustanovio kako je primjetno da napori na posvješćivanju
važnosti mučeništva daju svoje plodove. Dotaknuo se i poglavlja »Dodatak« koje donosi zaključke znanstvenog skupa u Zagrebu te izdvojio
sljedeće: »1. Predlažemo da svaka
biskupija na svome području odredi
Dan mučenika i način proslave toga
dana. 2. Pozivamo državne vlasti u
HR te BiH da što prije dovrše cjelovit popis žrtava iz Drugog svjetskog
rata i poraća tako da se onemoguće
manipulacije žrtvama. 3. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da
odlučnije djeluju u osudi zločinačke
komunističke ideologije te promiču
demokraciju i slobodu svake osobe.«
Mons. dr. sc. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, govoreći o
potrebi popisa žrtava komunističkog
režima, kazao je da je u kratko vrijeme »mira« ubijeno više ljudi nego
u višegodišnjem ratu te podsjetio na
riječi sisačkog biskupa mons. Vlade Košića, izgovorene u propovijedi
15. svibnja 2010.: »Na žalost, još
ima onih koji izabiru, i to bez srama,
stranu ubojica«. Obrazlažući zašto je
popis potreban, iznio je više razloga,
među kojima: da popis nije napravljen, a da je država Republika Hrvatska odustala od njega; da se brojem
žrtava manipulira; da stradali zaslužuju da im se sačuva ime i spomen;
da je među njima bilo pravih mučenika i da je na to pozvao i papa Ivan
Pavao II. Govoreći o onom što je do
sada učinjeno oko popisa žrtava, kazao je da su za vrijeme Jugoslavije
provedena tri popisa, ali da su sve
komisije/povjerenstva imale za cilj
utvrditi samo jednu, politički točno
određenu kategoriju žrtava – žrtve
fašističkoga terora. Govoreći o popisivanju žrtava komunističkog režima
za vrijeme države Republike Hrvatske, biskup Bogović je podsjetio da
je 11. veljače 1991. donesen »Zakon
o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskoga rata« kojim je
u tu svrhu osnovana i saborska komisija dok, koliko mu je poznato,
na tom planu u Bosni i Hercegovini
nije ništa učinjeno s državne strane.
Ističući da je tada popisano 261.415
žrtava, ukazao je da je, prije dovršenog posla, rad prekinula koalicijska
vlada Ivice Račana koja je 2002. donijela Zakon o nevaženju. Naglasio
je potom da su i predstavnici Crkve
pratili i sudjelovali u događanjima
oko istraživanja. Govoreći o popisivanju žrtava u Bosni i Hercegovini,
podsjetio je da je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj
trebinjsko-mrkanski mons. Pavao
Žanić 1988. uputio dopis svim župnicima da popišu žrtve Drugog
svjetskog rata te da je isto 1990. od
župnika zatražio i biskup banjolučki
mons. dr. Franjo Komarica. Potom
je govorio o nastanku Komisije Hrvatske i Biskupske konferencije BiH
za hrvatski martirologij te izvijestio
da je Komisija preuzela obvezu u dogledno vrijeme popisati sve katoličke
žrtve Drugog svjetskog rata i poraća
uz potporu obiju konferencija.
Član Komisije za hrvatski martirologij u ime Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Pero Brajko govorio je
o martirologiju Vrhbosanske nadbiskupije napominjući da je »ideja
potrebe popisa svih žrtava Drugoga
svjetskog rata i poraća po prvi put
nastala u pisanu obliku krajem i raspadom komunističke totalitarne vladavine, jer je jugoslavenska državna
zajednica najprije srljala u ekonomsku krizu, a ubrzo je stigla i politička
destrukcija zemlje radi brojnih neriješenih pitanja.« Ističući da Katolička Crkva i njezini članovi nisu zabo-
ravljali svoje žrtve, iako nisu smjeli
o tomu pisati »zbog sustava koji je
veličao samo vrijednost svoje žrtve
kao temelja izgradnje socijalističke
Jugoslavije«, kazao je da su, tijekom
1991. i 1992., do početka izravnog
ratnog sukoba u BiH, a na traženje
Vrhbosanskog ordinarijata, župnici
radili na popisu žrtava u njima povjerenoj župi i rezultate poslali Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom. Prema urudžbenom zapisniku
i arhivu Vrhbosanske nadbiskupije,
dodao je nadalje vlč. Pero Brajko,
pronađeni su dospjeli popisi žrtava
iz župa: Pećina, Kopanice, Uzdola,
Obra, Doljana, Vidovica, Podkraja,
Solakove Kule, Gračaca, Rumboka,
Prozora, Rame-Šćita, Ularica i Rastičeva. »Ovaj vrijedni posao zacijelo
bi bio priveden kraju, ali su novonastale ratne okolnosti 1992. – 1995.
odredile druge prioritete djelovanja
u BiH«, rekao je vlč. Brajko. Pojašnjavajući novonastale okolnosti
nakon nedavnoga rata i na crkvenom planu, vlč. Brajko kazao je da
su i HBK i BK BiH više puta tražile
načine kako napraviti popis žrtava
tijekom XX. stoljeća na području
svoje odgovornosti. Podsjetio je da
su biskupi BK BiH na zasjedanju u
ožujku 2010. u Mostaru donijeli odluku o pristupanju prikupljanja »podataka o poginulima tijekom XX.
stoljeća s osobitim naglaskom na
one koji su ubijeni iz mržnje prema
vjeri« te odredili da podatke trebaju
prikupiti ordinarijati preko župa te
ih dostaviti Tajništvu BK BiH da ih
objedini. Osvrćući se na prikupljanje
u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, rekao
je da »župnici i ustanove Vrhbosanske nadbiskupije nisu pokazali svoju
dovoljnu suradnju u ovom projektu
BK BiH« te da su samo 22 župnika dostavila potpune ili djelomične
podatke za povjerene im župe dok
nijedna crkvena ustanova nije držala
potrebnim i važnim poslati zatražene podatke. Naglasio je da su, ipak,
mnogi župnici, uz pomoć stručnjaka
ili osobno, radili na monografijama
ce, odazvali sarajevski, ramski i derventski dekan. »Na sjednici Komisije
za Hrvatski martirologij HBK i BK
BiH u Zagrebu 28. listopada 2013.
predstavljen je svim članovima Open
VPN software za uspostavljanje sigurne konekcije za bazu podataka
Žrtvoslova i kratko pojašnjenje za
korištenje baze podataka Žrtvoslova.
U ovoj bazi podataka nalaze se materijali nekadašnje državne Komisije za
utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava
Drugog svjetskog rata. Saborska komisija je djelovala od početka 1992.
do kraja 1999. i evidentirala je nešto
više od 260.000 osoba prema svim
uključenim kriterijima. Komisija je
nakon obrade svih dostupnih izvora
evidentirala 153.700 ratnih i poratnih žrtava na području Republike
Hrvatske. Također je poimenično
utvrdila 99.228 žrtava s područja
BiH te oko 8.487 žrtava s područja drugih država. Za područje BiH
Komisija je prikupila saznanja o postojanju oko 90 masovnih grobišta u
kojima su likvidirani hrvatski vojnici
i civili. Zastupnici Hrvatskog sabora, predvođeni tadašnjom većinom iz
SDP-a, 22. svibnja 2002. izglasovali
su ukidanje te komisije te ona tako
nije mogla utvrditi konačan broj ratnih i poratnih žrtava«, kazao je vlč.
Brajko koji je potom spomenuo da
je »nužno provjeriti svaku upisanu
osobu u postojećoj bazi podataka i
dopuniti novopronađene osnovne
informacije prema postavljenim rubrikama, dodati posve nove žrtve
pronađene u komunističkoj te hrvatskoj i crkvenoj literaturi i izvorima o stradanjima u XX. stoljeću na
području Vrhbosanske nadbiskupije«. Podsjetio je i na potrebu obrade
komunističke literature s posebnim
naglaskom na arhivski fond Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina i
njihovih pomagača za BiH. 
Iz ljetopisa
župa u kojima se uglavnom nalazi
i popis žrtava XX. stoljeća. Podsjetivši da je kardinal Puljić u veljači
2012. imenovao, sada pokojnog, dr.
sc. Ivu Balukčića biskupijskim povjerenikom za Hrvatski martirologij,
vlč. Brajko je podsjetio da je rezultat
toga bio Kolokvij o hrvatskim mučenicima Drugog svjetskog rata u
Vrhbosanskoj nadbiskupiji održan u
svibnju 2012. u Odžaku, a na kojem
su dekani Vrhbosanske nadbiskupije imali zadaću iznijeti izlaganje
o stradanju i žrtvama na svome području. Govoreći o svome radu, kao
nasljedniku dr. Balukčića na toj zadaći, vlč. Brajko je kazao da je najprije kontaktirao sve dekane Vrhbosanske nadbiskupije i zamolio ih da
mu pošalju pisane materijale svoga
izlaganja na Kolokviju o hrvatskim
mučenicima Drugog svjetskog rata
u Vrhbosanskoj nadbiskupiji te da
su se na tu zamolbu, od trinaestori-
JAJCE: ODRŽAN ZNANSTVENI SIMPOZIJ O PADU BOSNE TE O AVNOJ-u I
STRADANJU HRVATA
Jajce, 1. prosinca 2013. (D. Š. / hrsvijet.net) – U povodu 550 godina od pada Kraljevine Bosne i ubojstva
kralja Stjepana Tomaševića te o AVNOJ-u i stradanju
Hrvata u Drugome svjetskom ratu i poraću u Jajcu je 28.
i 29. studenoga održan znanstveni simpozij pod nazivom
»Skrivene istine«. Riječ je o simpoziju kojemu je bio cilj
pokušati sagledati povijest u duhu činjenica prešućivanih
u vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije, doznali
smo od organizatora.
»U izlaganjima povjesničara imali smo prigodu čuti
precizne pokazatelje o okolnostima stradanja i žrtvi koju
je hrvatski narod pretrpio u vrijeme turske okupacije kao
i u vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti. Posebnu
pozornost izazvala su izlaganja o predstojećem popisu
žrtava komunizma, koji zajednički pripremaju HBK i
BK BiH, preko Komisije za hrvatski martirologij, na čijem je čelu mons. Mile Bogović«, kazao je Ivo Šimunović,
predsjednik Udruge 13. rujan.
Sudionici su govorili o stradanjima hrvatskog naroda u svim dijelovima BiH, kao i o mnogim neistraženim
kontroverzama oko II. zasjedanja AVNOJ-a te sustavnim pokušajima vlasti na zataškavanju komunističkih
zločina u BiH. »Vlast koja ni danas ne želi popisati žrtve
komunizma ni unatoč jasnim stavovima Europske unije,
jasno se odredila glede ovog pitanja. Crkva, naravno, ne
može zauzeti mjesto države, ali možemo popisati katolike – žrtve komunističkog terora«, istaknuo je mons. Bogović najavljujući popis žrtava komunizma.
U radu simpozija, čiji se rad odvijao u tri dijela, između ostalih sudjelovali su: dr. sc. fra Robert Jolić, Anto
Brtan, Davor Domazet Lošo, mons. dr. Mile Bogović,
prof. Ivo Miro Jović, prof. Nikola Lovrinović, prof. dr.
Josip Jurčević, Ante Beljo, Mirko Vidović, Željko Raguž,
mr. sc. Hrvoje Mandić, Vladimir Šumanović, Stanislav
Vukorep, Ivo Tubanović, Željana Zovko, mr. sc. fra Miljenko Stojić i prof. Mato Franjičević.
U samostanskoj i župnoj crkvi Uznesenja Blažene
Djevice Marije u Jajcu tim je povodom održana pobožnost križnoga puta i sv. misa koju je predvodio biskup
banjolučki mons. dr. Franjo Komarica.
Organizatori simpozija su Udruga 13. rujan – Jajce i
Hrvatski narodni sabor BiH. Medijski pokrovitelj ovog
događaja bio je Hrvatski radio Herceg Bosne. Najavljeno
je i tiskanje zbornika radova s ovoga simpozija. 
S 1
p
2014.
17
Iz ljetopisa
S 1
p
2014.
18
VRGORAC: MINISTARSTVO BRANITELJA PONOVNO GRAĐEVINSKIM
STROJEVIMA NASRNULO NA ŽRTVE KOMUNISTIČKIH ZLOČINA
Vrgorac, 11. prosinca 2013. (M. Jurković / hrsvijet.
net) – Teška mehanizacija Hrvatske vojske probudila je
jutros Vrgorčane. Pripadnici HV-a i stručni timovi Ministarstva branitelja uputili su se, naime, prema Novom
groblju na lokalitet masovne grobnice iz vremena Drugoga svjetskog rata. U grobnici se, koja je otkrivena za
ranijih građevinskih radova, nalazi više od 40 civila odvedenih koncem siječnja 1945. iz Oznine kotarske tamnice
u Ljubuškom u pravcu Vrgorca. Partizanske jedinice strijeljale su civile bez ikakva suda i presude. S navedenom
skupinom civila prema Vrgorcu odveden je i fra Maksimilijan Jurčić, ali je izdvojen iz skupine i strijeljan uz lokalnu prometnicu prema Kotezima. Fra Maksimilijanovi
posmrtni ostatci identificirani su i pokopani 2009.
Ono što još jednom zabrinjava, nakon slučaja Sinac,
jest odnos Ministarstva branitelja prema samoj ekshumaciji. Ponovno je na lokalitet masovne grobnice dovedena
teška mehanizacija i ponovno se sve obavlja u najvećoj
tajnosti. O iskapanjima nisu obaviješteni mediji i šira javnost. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica što nije obaviještena rodbina žrtava čija su imena poznata.
Odmah po saznanju da se obavljaju iskapanja, stigao
je i fra Miljenko Stojić u svojstvu voditelja Vicepostulature za istraživanje i prikupljanje građe o stradalim herce-
govačkim franjevcima, ali i kao dopredsjednik Komisije
za hrvatski martirologij HBK i BK BiH. Fra Miljenko
se na lokalitetu masovne grobnice pojavio u pratnji Vice
Nižića, predsjednika povjerenstva Općine Ljubuški za
stradale osobe iz Drugog svjetskog rata s čijeg područja, pored Općine Čitluk, drži se, potječe većina žrtava
zločina.
Odmah po dolasku na lokalitet masovne grobnice
fra Miljenko je, zgrožen načinom ekshumacije, zavapio:
»Nemojte ih ubijati po drugi put!« Na njegove riječi
mladi vojnici su reagirali na način da su ugasili tešku mehanizaciju i pozorno četkicama počeli otkapati žrtve ovog
komunističkog masakra. Istodobno se pred vojskom pojavila i krunica izmiješana s kostima lubanje jedne žrtve
na što su svi prisutni zastali.
Fra Miljenko je još jednom uputio apel nadležnome
Ministarstvu branitelja i voditeljima ekshumacije da zbog
pijeteta prema žrtvama ekshumaciju obave dostojanstveno ne uništavajući dokaze i posmrtne ostatke kao što je
to bio slučaj u Sincu. »Ovakav način rada je jednostavno
nedopustiv. Nedopustiva je i činjenica da o svemu nisu
obaviještena nadležna tijela BiH, povjerenstva u Ljubuškom i Čitluku, jer je riječ o žrtvama koje su odvedene s
tog područja. Nedopustiva je i činjenica na koji se način
Prema riječima voditelja ove ekshumacije Mire Landeke, rok za ovu ekshumaciju je tri dana. Obitelji žrtava,
kako doznajemo, šokirane su ovakvim odnosom državnih
tijela prema njihovim najbližima. 
Iz ljetopisa
postupa s ljudskim tijelima i dokazima. Nedopustivo je
kako to nitko ne snima ili fotografira«, kazao nam je fra
Miljenko istaknuvši da sve skupa neodoljivo podsjeća na
pokušaj prikrivanja dokaza.
VRGORAC:
OTVORENO PISMO MINISTARSTVU BRANITELJA DRŽAVE HRVATSKE
Vrgorac, 17. prosinca 2013. – Na
temelju očevida i šturih medijskih
napisa, prosvjeda obitelji i rodbine,
na temelju naše službene dužnosti
i na temelju službenog priopćenja
Ministarstva branitelja, mi, Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje
grobišta iz Drugog svjetskog rata i
poraća na prostoru općina Ljubuški
i Čitluk te Vicepostulatura postupka
mučeništva »Fra Leo Petrović i 65
subraće« Ministarstvu branitelja države Hrvatske upućujemo otvoreno
pismo.
Iznenada ste 11. prosinca započeli s iskapanjem masovne grobnice
žrtava komunističkog zločina na Novom groblju u Vrgorcu. Niti smo bili
obaviješteni mi kao oni koji smo po
službenoj dužnosti izravno zainteresirani za ovu masovnu grobnicu, niti
su bile obaviještene obitelji i rodbina
pobijenih, niti javnost preko medija.
Zbog čega tako?
Požurili smo na mjesto događaja, zahvaljujući neslužbenoj dojavi,
i očevidom utvrdili da se iskapanje
ne obavlja u potpunosti po stručnim kriterijima. Netko je, naime, iz
nama nejasnih razloga, naložio »pojednostavljivanje« procedure iskapanja. Tko i zbog čega? Drugi dan, 12,
prosinca, neslužbeno smo saznali da
ste završili iskapanje, a 13. prosinca
izdali ste službeno priopćenje o svemu. U njemu ste naveli da ste ekshumirali posmrtne ostatke 9 osoba.
Nije ništa rečeno jesu li to u potpunosti odvojeni posmrtni ostatci ili su
samo dvije hrpe, jedna s 9 lubanja i
druga sa svim ostalim kostima. Naveli ste i da ste uzeli uzorke za mo-
guću DNK analizu. Ako su u pitanju
samo dvije hrpe, kako se neslužbeno
doznaje, sve i da se napravi ta DNK
analiza, što će se predati obiteljima
pobijenih? Lubanja dotičnoga, a
ostalo neka traži među hrpom kostiju? Isto tako ne dadne li uzorak
za DNK analizu pozitivan rezultat,
kako će se uzeti drugi od preostalih
kostiju, ukoliko su one pomiješane?
Rekoste da ste posmrtne ostatke privremeno zbrinuli u grobnici na gradskom groblju? Što to znači? Da će im
se tamo samo još staviti neki natpis
nad glavom jer su već pokopane, ili
će se najprije odložiti na nekom dostojnom mjestu, pa onda nakon što
budu napravljene sve istražne i druge
radnje prekriti hrvatskim stijegom,
odnijeti u mjesnu crkvu, služiti za
njih sv. misa zadušnica nakon koje će
u povorci biti pronesene vrgoračkim
ulicama do groblja gdje će onda dostojanstveno biti pokopane uz dužne
počasti, sve do govora mjesnih društvenih vlasti?
Spomenusmo ono sržno što ste
rekli o ovoj masovnoj grobnici. Međutim, niste ništa rekli zbog čega
nije, da počnemo od početka, pozvan
svećenik da se pomoli prije otvaranja
masovne grobnice jer su svi pokazatelji da su tamo pokopani Hrvati
katolici? Zbog čega činu iskopavanja nisu nazočili, kako je neslužbeno
poznato, službeni fotograf i službeni
videosnimatelj koji bi bilježili svaku
značajniju pojedinost? Zbog čega,
kako se neslužbeno doznaje, nije vođen podroban dnevnik iskapanja?
Zbog čega se, opet sudeći prema neslužbenim izvorima, nije uložila naj-
veća moguća pozornost da se sačuvaju svi mogući materijalni dokazi, kao
i da se svako tijelo pojedinačno iskopa i označi brojem dok možda jednoga dana ne dobije ime i prezime?
Zbog čega nije nazočio istražni sudac
i zbog čega se ne podnosi optužnica protiv nepoznatog počinitelja, jer
još ima živih onih koji su ih doveli
do Vrgorca, kao i onih koji su u to
vrijeme bili na čelu Ozne ili njezini
pripadnici? Zbog čega se javnosti ne
podnose informacije o ovoj masovnoj
grobnici da bi ih ona onda nadopunila svojim saznanjima? Zbog čega
nisu obaviještene vlasti BiH, jer su
pobijeni njihovi građani?
Prosvjedujemo, dakle, protiv
ovakvog načina iskapanja ove masovne grobnice, a slično se već prije,
kako izvješćuju neki mediji, dogodilo
i u Sincu. Na ovaj način pobijeni se
ubijaju po drugi put. Kad se sve sabere i oduzme, ostaje zaključak da se
ovako radi jer se žele skriti svi drugi
tragovi zločina kad se već ne mogu
skriti kosti. A rezolucija Vijeća Europe o totalitarizmima (među kojima
je i komunizam) poziva države da se
suoče s prošlošću, odnosno s komunističkim zločinima te da se žrtvama
oda dužno poštovanje. Zar ovo sliči
na to?
U nadi da ćete čuti vapaj ne nas,
nego obitelji i rodbine koja nas moli
da nešto učinimo, srdačno Vas pozdravljamo.
S poštovanjem! Vice Nižić, za
ljubuško povjerenstvo; Andrija Stojić, za čitlučko povjerenstvo; fra Miljenko Stojić, za Vicepostulaturu 
S 1
p
2014.
19
Podsjetnik
Komunisti su franjevce ubijali na raznim mjestima
POZNATA UKOPNA MJESTA UBIJENIH
HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Puk je od samog početka častio svoje ubijene duhovne pastire
► Piše: fra Ante Marić
Partizani su u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji Uznesenja BDM ubili šezdeset i šest franjevaca na
petnaest različitih mjesta (ako se Križni put uzme kao
jedno mjesto). Ni u jednom slučaju nema autentičnih
svjedočenja o tim krvavim zločinima1, stoga je otežan
svaki pokušaj saznanja o istini i okolnostima pod kojima su fratri uistinu mučeni i ubijani. S vremenom je
utvrđeno gdje su i koji fratri ubijeni te gdje ukopani.2
Zahvaljujući ustrajnosti Hercegovačke franjevačke provincije, slijedi popis mjesta njihova ukopa. O mjestima
ubojstava već se pisalo u prvom broju ovoga našeg glasila.
Franjevačka grobnica u crkvi na Širokom Brijegu
Fratri su zajedno s narodom 20. i 27. lipnja te 1. srpnja
upriličili veliko trodnevlje. Sve je počinjalo od kapelice
sv. Ante u Klancu. O tome što se uistinu događalo zapisano je u Kronici:
»1.Okupljanje vjernika u Klancu. Sveti obredi počet će u 9
sati pjesmom «Čuj nas majko»; kratak nagovor (smisao
hodočašća) i zborna molitva.
2. Formiranje procesije i polazak prema svetištu. Putem se
moli krunica. Iza svakog desetka jedna Gospina pjesma.
3. Na ulazu u crkveno dvorište vjernicima dolazi u susret
svećenik s ministrantima. Zajedno proslijede do crkvenih vrata. Zborna deklamacija. Pozdravni govor.
4. Ulazak u crkvu s pjesmom “Zdravo Djevo”.
5. a/ Svečano unošenje kipa u crkvu.
b/ Pjevanje Gospinih litanija, obilaženje oko kipa i početak ispovijedanja.
6. U 11 sati misa i propovijed (propovijeda o. Provincijal)
7. Zahvalnica (Tebe Boga hvalimo)
8. Ispraćaj Hodočasnika.«3
Ova se grobnica nalazi u niši desne bočne lađe gledano prema oltaru. U nju su 1. srpnja 1971. ukopani
posmrtni ostatci osamnaest fratara. Ekshumacije su
Dana 1. srpnja 1971. provincijal fra Rufin Šilić »saopobavljene tijekom 1969. u ratnom skloništu na Širokom ćio je službeno odluku proširenog definitorija o hodočaBrijegu i u Mostarskom Gracu. Posmrtni ostatci ubijenih šću Provincije na Široki Brijeg« i oglasio je u službenom
fratara spremljeni su u limene sanduke te čekali pravi glasilu Mir i Dobro (1971./3). U toj je odluci donesen i
trenutak i prigodu za ukop. Kročilo
cijeli program hodočašća i sv. mise, te
je vrijeme političkog opuštanja komolitava i pjesama.
munističkog pritiska, tzv. Hrvatsko
»Prošireni definitorij donio je odproljeće. Hercegovački fratri i Proluku da na 1. srpnja 1971. sva braća
Hercegovački franjevci
vincija kao da su ga jedva dočekali.
ove Provincije naprave jedno pokornikada nisu zaboravljali svoju
Zanimanje za pobijene fratre nikad u
pobijenu braću. Danas je Široki ničko hodočašće na Široki Brijeg.
srcima hercegovačkih franjevaca nije
Dan uoči toga hodočašća neka
Brijeg proglašen središnjim
jenjavalo, a sada je postalo i te kako
svatko posti, i to onako kako su to čiaktualnim. Najbolje svjedočanstvo o žrtvoslovnim mjestom Provincije. nili naši stari, t. j. o kruhu i vodi. Na
tom vremenu jest isječak iz Kronike
sami dan neka svi dođu pješice na Šifranjevačkog samostana Široki Brijeg.
roki Brijeg. Oni iz velike daljine neka
Iznimka je slučaj na Kočerinu kojemu je svjedokom bila fra Andrijina majka i fra Valentinova sestra Šima. Ona je ispričala kako se zločin dogodio, ali imena zločinaca nije nikada rekla.
2
Najviše zahvaljujući potajnom pričanju preživjelih fratara, sklapanjem mozaika u razgovoru s članovima obitelji, te konačno zaključivanjem bez autentična dokaza. Naime, partizani su sve zločine činili s namjerom da ne budu otkriveni,
u potpunoj zapovijedi tajnosti i pod najstrožom prijetnjom.
3
Kronika franjevačkog samostana Široki Brijeg, 20. lipnja 1971. Kroniku je pisao ondašnji gvardijan fra Jozo Pejić.
1
S 1
p
2014.
20
Dolazak na Široki Brijeg po mogućnosti pješke. Do 9
sati okupljanje u Klancu. U 9 sati polazak iz Klanca u
procesiji. Putem se moli slavna krunica i pjevaju Gospine pjesme.
B – Bogoslužje – Gospa; franjevačko bratstvo u Hercegovini …
C – Koncelebracija Provincije u 12 sati …
D – Agape kod kolibe graditelja samostana na Spaši. Samostan Široki Brijeg pripremio je meso i kruh, a ostali
drugo.
E – Molitveno-komemorativna procesija: Naša povijest
s Gospom na Širokom Brijegu – 14 sati … (Prijenos
relikvija pokojnih fratara iz skloništa u bašči u crkvu i
stavljanje istih pod oltar sv. Franje)
Procesiju od 129 fratara iz Klanca predvodio je provincijal fra Rufin Šilić. Bio je to veličanstven i neponovljiv
prizor. Širokobriješka braća – čuvari svetišta – sačekali su
ih u svetištu okupljeni oko zavjetnog kipa Širokobriješke
Gospe. Dirljivo je bilo promatrati kako fratri samostana
skupa s Gospom dočekuju cijelu Provinciju. Gvardijan
fra Jozo Pejić pozdravio je Provincijala i svu braću. Provincijalu je predao prvo zvonce u širokobriješkom samostanu, krunicu i popis novaka. Braća redom od ganuća
plaču.
4
5
6
Provincijal fra Rufin Šilić napisat će na sljedećoj stranici o našem hodočašću nekoliko rečenica i potpisati se, a
zatim će se potpisati ostala braća koji budu na skupu.«5
Podsjetnik
barem negdje “na pomol” Širokog Brijega iziđu iz vozila
i pješače. Starci i bolesnici neka ne dovode u opasnost
svoje zdravlje. Toga dana bit će zajednička koncelebracija
i duhovna obnova za mjesec lipanj.
Braća koja imaju kakvo nadahnuće s obzirom na
to hodočašće neka to nekako saopće o. Provincijalu.«4
Kronika za isti dan nastavlja:
»Program:
A – 1. srpnja – procesija iz Klanca.
Nakon svega sva su se braća fotografirala pred širokobriješkom bazilikom.
Franjevačka grobnica u širokobriješkoj crkvi otvorena je ponovno 2007. da bi se 9. listopada u nju ukopala
identificirana braća ubijena u Zagvozdu. Pokopao ih je
general reda fra José Rodríguez Carballo. Tom su prigodom u misnom slavlju i ukopu sudjelovala sva braća iz
Provincije i desetak tisuća vjernika.
Sljedeći je put franjevačka grobnica otvorena 29. studenoga 2009. radi ukopa identificiranog brata ubijenoga
u Vrgorcu. Sv. misu i obred pokopa predvodio je provincijal fra Ivan Sesar uz sumisništvo mnoge braće i molitve
mnoštva.
Godine 2014. u grobnicu će 7. veljače biti ukopana
još dvojica identificirane braće ekshumiranih 2010. na
Tomića njivi u Ljubuškom.
U franjevačkoj grobnici u crkvi na Širokom Brijegu
ukopana su, dakle, tijela dvadeset i dvojice braće. S još
dvojicom koji će biti tu ukopani riječ je o ukupno dvadeset i četiri posmrtna ostatka ubijenih hercegovačkih
franjevaca.
U Mostarskom Gracu ubijeni su: fra Krešimir Pandžić, fra Augustin Leopold Zubac, fra Roland Zlopaša,
fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac.
Ubijeni na Širokom Brijegu: fra Marko Barbarić, fra
Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević,
fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija
Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.
Ubijeni u Zagvozdu: fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac.
Ubijen u Vrgorcu: fra Maksimilijan Jurčić.
Ubijeni u Ljubuškom: fra Slobodan Lončar i fra Martin Sopta.
Franjevačka grobnica u Kočerinu
U Kočerinu su ubijeni fra Valentin Zovko6 i fra Andrija Topić7. Ukopani su u groblju u Kočerinu podno župne crkve. Bio je to krvav noćni pohod komunističkih
Isto, 1. srpnja 1971.
Isto, 1. srpnja 1971. provincijal je zapisao: »1. VII. 1971. Hodočašće Provincije u Marijinoj Godini. Postili smo jučer o
kruhu i vodi. Danas smo pješačili i zatim molili, a u podne koncelebrirali “pro bono Provinciae”: 78 nas u koncelebraciji. Izveli smo pokornički program. Sretni i mi, a vjerojatno i naša nebeska Majka. Dočekani bratski od braće na Š. Brijegu. Zahvalni našim starim ocima, sjedinjeni u ljubavi i s vedrim pogledom u budućnost. Fra Rufin Šilić, provincijal«.
Potpisalo se stotinu i šest fratara.
Matična knjiga hercegovačkih franjevaca, str. 34 i 34A, br. 303., »Die 21. V. 1945. in Kočerin in domo parochiali – uti
parochus loci – nocte in festa Pentecostes, praemissa confessione coram sororis filio r. P. Andrea Topić interfectus,
adstante sorore et eiusdem filio.«
S 1
p
2014.
21
Podsjetnik
koljača. Sve je vidjela i preživjela fra Andrijina majka i
fra Valentinova sestra Šima Topić. Unatoč komunističkim prijetnjama i lažnim okrivljavanjima »škripara« za
ubojstvo kočerinskih fratara, narod je dobro znao tko ih
je ubio i svi su vjernici ucviljenoga Kočerina hrabro i bez
straha bili na ukopu. Fratri su grobnicu uredili sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Franjevačka grobnica u Čitluku
ma! Fra Ćiril Ivanković, kapelan u Gradnićima. Skupa,
utorak noću po svetom Blažu dotjerani u Čitluk. Iste
noći ubijeni u Čitluku kod stare škole na glavici gdje je
kuća Miroslava Grgića iz Drinovaca … Fra Pile i fra Ćiril
preneseni su u groblje Podadvor u Čitluku u našu zajedničku grobnicu …«8
O istim fratrima imamo i svjedočanstvo koje je istražio fra Kornelije Kordić: »… svi se slažu da su sva trojica
ubijena na području Čitluka, ali podaci – govori – priče se razlikuju u mnogo čemu. Jedino sam za fra Jaku
Križića dobio odgovor, koji smatram vjerodostojnim i
istinitim od Kate Primorac – Lukasović rođene Volarić i
udate za Tomu Primorca Lukasovića iz Čitluka. Ona je
rođena 3. 3. 1911. Još je živa i vrlo svježe izgleda. Ona
tvrdi da je njezin otac Martin Volarić iz Čitluka, umro 12.
4. 1971. g., pokopao pok. Fra Jaku Križića kojeg je ona
poznavala kao dobra i fina svećenika. Uvečer – ona se ne
sjeća datuma – Martin je čuo jauk i riječi: zašto me tučete. Nisam ništa kriv. Rano izjutra otišao je prema groblju
i našao ga pokraj zida izvan groblja krvava, isprebijana
posebno po grudima. Još je pokazivao znakove života.
Prenijeli su ga s njim još dvojica u groblje i pokraj jedne
rupe oprali, očistili od prljavštine i krvi. Našli su nekolike
daske i uokvirili i tako nakon kraćeg vremena, kad već
nije pokazivao nikakve znakove života, zakopali. Kasnije su njegove kosti prenesene u zajedničku franjevačku
grobnicu u groblju Podadvor i tu se nalaze zajedno s kostima fra Filipa Gašpara i fra Ćirila Ivankovića …«9
U franjevačkoj grobnici, dakle, u Čitluku u groblju
Podadvor počivaju tijela trojice ubijenih hercegovačkih
franjevaca.
Franjevačka grobnica u Međugorju
Svjedočanstva o ubojstvu i mjestu ukopa čitlučkih
fratara u svom dopisu daje fra Kamilo Milas: »…Fra
Jako Križić župnik u Čitluku. U petak po noći ubijen i
pokopan u Podadvor – Čitluk. Dok su ga tjerali iz kuće
na mjesto stratišta rekao je: “Ja znam šta vi mislite. Pustite me da se malo pomolim.” Klekao je pred grobljem i
tako su ga ubili. Bio je petak po svetom Blažu. Pokopan
je u našu grobnicu. Fra Pile Gašpar, župnik u Gradnići7
8
9
S 1
p
2014.
22
10
U Međugorju je ubijen fra Križan Galić te ukopan u
groblju Kovačica.10 Bio je već starac, iscrpljen dušobrižničkom djelatnošću po mnogim hercegovačkim župama.
Slovio je kao redovnik i svećenik sveta života. Tih i skroman.
Macelj, župa Đurmanec
Trojica hercegovačkih franjevaca fra Metod Puljić,
župnik u Izbičnu, fra Darinko Mikulić, mladomisnik, i
fra Julijan Petrović, klerik jednostavnih zavjeta i student
Isto, str. 64 i 64A, br. 572., »Die 21 Maji 1945. in Kočerin – praemissa confessione coram avunculo P. Valentinus Zovko,
– uti absolvens Theologiae – glande plumbae in domo parochiali occisus.«
Fra K. MILAS, Franjevačka rezidencija Čitluk, Čitluk, 12. ožujka 2005. Vlastoručno potpisana izjava u pismohrani Vicepostulature.
Fra K. KORDIĆ, Župni ured Čitluk, 8. svibnja 2006., Predmet: Odgovor na pismo Povjerenstva. Iskaz s vlastoručnim
potpisom fra Kornelija Kordića čuva pirmohrana Vicepostulature.
Matična knjiga hercegovačkih franjevaca, str. 28. i 28A, br. 249., »Die 30. X. 1944. in Međugorje – ubi erat commensalis. Ubijen bombom ubačenom kroz prozor u župski stan. Pokopan u groblju Kovačica.«
magoj Ćubela, bogoslov, r. 1924., fra Alfons Katavić,
maturant, r. 1924., fra Paškal Vidović, brat laik. Svi ovi
su provincije Bosne Srebrene. Zatim fra Metod Puljić,
župnik, r. 1912., o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r.
1919., fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923., ova trojica su članovi hercegovačke provincije. Kod prečasnog
župnika su bili: Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909., Marijan Ivandić, župnik, r. 1902., Miroslav Radoš, župnik,
r. 1910., Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923., Dragutin
Turalija, bogoslov, r. 1923., članovi vrhbosanske nadbiskupije, a Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906. i Dragan
Čapo, bogoslov, r. 1917. članovi su đakovačke biskupije.
Drugi dan smo zamolili Kotarski narodni odbor za propusnice ovih svećenika i bogoslova, ali nam je rečeno, da
čekamo. Sad je stigao u samostan i na župni dvor jedan
funkcijoner Ozne, popisao svakog pojedinog i naredio je,
da se ne udaljuju, nego neka budu svi zajedno ili u samostanu ili na župnom dvoru. Kako je kod nas bilo više
mjesta, oni iz župnog dvora pređu u samostan i bilo je
njima zabranjeno udaljivati se, a o. gvardijanu naloženo
da pazi, inače će odgovarati. Tu su bili kao u logoru.
23. V. ovima se pridruže dovedeni od Ozne: Nikola Ilijić, svećenik senjske biskupije, r. 1913., Stjepan
Štromar, bistrički kapelan, r. 1915. i Branko Kukolja,
bogoslov iz Marije Bistrice r. 1921. Svi su bili više puta
saslušani i bilo im je obećano, da će dobiti propusnice i
vratiti se u svoje Kotare, gdje će se saslušati ih, i ako nisu
krivi, pustiti ih kući. Kako je to prilično dugo trajalo,
da ih nisu otpremili u njihove Kotare, a mi nismo bili
baš kod živežnih namirnica, o. gvardijan je išao pitati na
Oznu, dokle će držati te ljude u samostanu, a oni odgovore, još malo.
4. VI. svi ovi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro
na Oznu, neki prije podne, neki poslije radi “saslušanja”.
Morali su si ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da
se više neće vratiti. Reklo im se, da će u Varaždin. Površno ih se ispitivalo i onda su ih smjestili u jednu sobu drugog kata. Pod večer ih je posjetio o. gvardijan i donio im
za put nešta hrane. Čuvši i vidjevši sve okolnosti, rekao
im je da neće u Varaždin, nego u Macelj. I doista na večer
u 10 sati ugasla se sva električna svjetla, čuo se štropot
motora njihovog kamiona, te je odjurio put u Macelj, u
klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema svim podacima i
okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5.
lipnja. Veri martyres pro fide et patria! Orate pro nobis!
O. fra Karlo Grabovičkić je bio tih dana bolestan od
dizenterije. I on bi morao s njima otići, ali smo ih sklonili,
da ga puste, dok ne ozdravi. Njega su 7. lipnja odnijeli na
nosilima u vojničku ambulantu. Na blagdan Srca Isusova, dne 8. lipnja, oko podneva, tu u ambulanti ga našao
o. gvardijan i donio mu neke stvari, a drugi dan u subotu
ga već nije bilo, navodno da je prevežen autom u Varaždin. Neki su ga vidjeli 8. lipnja oko 2 – 3 sata po podne,
da ga vode na Oznu, a odande mu se trag zauvijek za-
Podsjetnik
bogoslovije, ubijeni su u noći s 4. na 5. lipnja 1945. u
Maceljskoj šumi na lokalitetu zvanu Lepa Bukva. Tijela
su im 1992. ekshumirana u skupini od 1.163 drugih ubijenih. Nalazili su se u jami IVd s još osamnaest svećenika,
fratara i bogoslova. Ukopani su 22. listopada 2005. u
Maclju u kripti novoosnovane crkve Muke Isusove u župi
Đurmanec. Tijela su im neidentificirana iako su kosti svih
spomenutih cijelo to vrijeme (1992. – 2005.) bile na patologiji na Šalati u Zagrebu, u vrećama za smeće. Kosti
su im, naime, u tijeku ekshumacije pomiješane.
O tome svemu saznajemo iz Kronike franjevačkog
samostana u Krapini koju je pomno bilježio i tako ove
krvave događaje oteo zaboravu ondašnji gvardijan fra
Ostijan Ostrognaj. U Kronici je zapisano:
»20. 5. na same Duhove vraćaju se cijele kolone iz
Slovenije, osobito oni «povratnici», koje su Englezi i
Amerikanci predali jugoslavenskoj vojsci. Sabiralište
je bilo u Đurmancu i u Krapini pred pučkom školom.
O. Gvardijan je dočuo da su tamo neki franjevci, pa ih
je posjetio i pozvao u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već preko 10 dana. K nama su došli: Dr
Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895., o. Ante Katavić, župnik, r. 1902., o. Karlo
Grabovičkić, vikar, r. 1912., o. Ivan Ivanović, kapelan,
r. 1916., fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921., fra Do-
S 1
p
2014.
23
Podsjetnik
meo. Drži se, da je i on ubijen u Mareich u Lepoj Bukvi a tamo ih je čekao
celju u noći između 8. – 9. lipnja.«11
komandant vojne Ozne Stjepan HrKrivnjom vlasti kosti ubijenih
Zapisano u Kronici krapinskog sašak.13 Prema izjavi Mladena Šafranka,
svećenika, redovnika i bogoslova
mostana potvrđuje i Nikolaj Tolstoj:
kako je bila ljetna noć, svećenici i frau Maclju nisu identificirane, ali njevci su shvatili da ne idu na sud u
»… među onima koji su repatrirani
su nakon nedostojna ležanja
bila je skupina od dvadeset i pet
Varaždin, te da ih je u Krapini Fizir
na tavanu bolnice na Šalati u
svećenika. U svibnju 1990. primio
zavarao i krenuli su pješice oko 200
Zagrebu
dostojno
pokopane
u
sam pismo jedne gospođe iz Zagreba,
metara do pripremljene jame. Osim
profesorice Paule Friben, čiji je brat,
Đurkina i Šafranka u pratnji je bio i
crkvi Muke Isusove u Maclju.
velečasni Stjepan Stromar, bio jedan Međutim, samo mjesto njihova sam komandant Hršak, a pratio ih
od njih. Ona mi je napisala slijedeće:
je velik broj naoružanih partizana –
ubojstva još je neobilježeno.
“… došao je do sela Krapina blizu Zadobrovoljaca. (…) Kada su došli do
Do kada?
greba, gdje je završio prvi dio njihova
jame, prvo je ubio najstarijega među
‘križnog puta’. Ondje su zaustavljeni
njima dr. Josipa Gunjčevića … Nai smještani u franjevački samostan što
kon njega ubijao je po redu ostale puga je Ozna koristila kao partizanski zatvor. U noći izme- cajući im također u glavu. Putem prema jami ti mučenici
đu 3. i 4. lipnja svi su odvedeni u nepoznatom pravcu. odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi (pasića,
Od toga dana, 4. lipnja 1945., zameo im se svaki trag. o. fra A. M.) da bi na taj način označili svoj posljednji
Svi upiti o njima ostali su bez odgovora. Pretpostavlja se put prije smaknuća. Drugi dan su te uspomene pokupila
da su smaknuti kod Maceljske gore, sjeverno od Krapi- mala školska djeca i odnijeli ih u Franjevački samostan u
ne.”«12
Krapini, gdje se i danas čuvaju kao relikvije pobijene braA cijeli ovaj događaj posve rasvjetljava Fran Živič- će.«14 Dr. Stjepan Kožul, tajnik Zagrebačke nadbiskupinjak, kome 21. svibnja 1945. »od sigurne smrti« život je, potpisuje »Predgovor svjedočanstvu Frana Živičnjaka
spašava »tadašnji partizanski vodnik koji je bio najod- o maceljskim žrtvama«.15
Sv. misu zadušnicu za sve pobijene na Maclju, a na
govorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne Ozne u Krapini
Mladen Šafranko, partizanskog imena Marijan«. Fran je osobit opet način za ubijene svećenike i redovnike, te blabolne događaje nosio u duši i 1990. zamolio Mladena da goslov temelja crkve Muke Isusovo u Maclju, uz obred
ispriča o svemu u čemu je sudjelovao i što je vidio. I do- ukopa 22. listopada 2005. obavio je kardinal i zagrebački
ista, Mladen Šafranko je pristao te sve ispričao ondašnjoj nadbiskup Josip Bozanić.
Saborskoj komisiji RH za utvrđivanje žrtava Drugoga
svjetskog rata i poraća. »Tu su ih ukrcali (svećenike) za- Zaključak
jedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko.
Imao je zadatak da ih tijekom vožnje veže žicom koju je,
Od ukupno ubijenih 66 hercegovačkih franjevaca
po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pri- znamo za ukopna mjesta njih trideset i trojice:
premljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno od- na Širokom Brijegu u crkvi
22 + 2
2
govorio je da ih je na taj način lakše ubijati pojedinačno. u Kočerinu
u
Čitluku
3
Po pričanju Šafranka u kamionu su franjevcima skinuli
u
Međugorju
1
habite … Osim toga kamiona još je jedan kamion sa 60
u Maclju
3
utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe
Još ne znamo za grobove njih trideset i tri, točno pola.
Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freuden11
12
13
14
15
S 1
p
2014.
24
Iz Kronike franjevačkog samostana u Krapini, pogl. XXI., »Veri martyres pro fide et patria«, str. 104./105. i dalje.
N. TOLSTOJ, Ministarski pokolji: Bleiburg, Kočevski Rog, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1991., str. 133.
Stjepan Hršak još je živ. Mladen Šafranko (1996.) i Fran Živičnjak (1998.) umrli su pod dvojbenim okolnostima.
F. ŽIVIČNJAK, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb, 1998., str. 28. – 29.
Isto, Zagreb, 31. svibnja 1997., na blagdan Majke Božje Kamenitih vrata, Zaštitnice grada Zagreba, str. 7. – 11. U
»Predgovoru svjedočanstvu Franu Živičnjaku…« između ostaloga stoji: »Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama … koje je don Stjepanu bilo
važno jer je spremao knjigu o žrtvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, što je izašla pod naslovom “Spomenica žrtvama
ljubavi Zagrebačke nadbiskupije”, Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb, 1992., … gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na
str. 162. – 177. i 697. – 702. Drugi važan susret bio je u podrumu patologije na Šalati gdje su predstavnici Zagrebačke
nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa skupinom nazočnih na čelu sa saborskim zastupnikom
Ivanom Lackovićem Croatom utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebice smrtne ostatke iz jame IVd gdje su
pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom drugom mučeništvu i poniženju naših mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.«
PREDSJEDNIŠTVO BISKUPSKE KONFERENCIJE
Povijesne okolnosti
PROSVJEDNA PREDSTAVKA ALOJZIJA STEPINCA*
Zagreb, 21. srpnja 1945.
Br. 64/BK
Gospodine Predsjedniče:
Imao sam do sada nekoliko puta priliku da Vam pišem u pogledu stanovitih pitanja, koja su potrebna za
pravilnu primjenu odnosa između Crkve i države. Iako
nisam primio odgovora na ta pisma, ja to smatram najžurnijim te Vam ponovno pišem o istim stvarima.
U prvom redu radi se o pitanju smrtne kazne izrečene
mojim svećenicima, koji sada čekaju na njeno izvršenje.
U vezi s tom činjenicom, želim objasniti Vama, koji ste
odgovoran nosilac vlasti u Hrvatskoj, niz stvari, koje su
zapreka smirenju naše sadašnje situacije i zadovoljstvu
naroda, koje se očekivalo kao posljedica završetka rata.
Osjećam, da je moja dužnost prema Vama, da Vam
otvoreno protumačim te stvari tako, da biste Vi mogli
odkloniti na vrijeme uzroke nezadovoljstvu, koje svakodnevno vidim u svojim dodirima s velikim brojem svojih
vjernika, koji moj dvor doslovce opsjedaju tražeći pomoć.
Čineći to, ja se nadam, da ću na Vašoj strani naći iskreno
i puno razumijevanje, jer sve što ću iznijeti, u interesu je
naroda uopće i čitave narodne zajednice.
I.
Kada se 2. lipnja ove godine sastao visoki kler u
Zagrebu s Maršalom i predsjednikom Federalne vlade,
Maršal je svečano izjavio na pritužbe, da su neki državni
rukovodioci postupali na svoju ruku i zatvarali svećenike,
da će svi svećenici, koji se nalaze po zatvorima i koncentracionim logorima, biti bez odlaganja preslušani, i
ukoliko se nijesu krvlju okaljali, da će odmah biti oslobođeni i pušteni na slobodu. Ta izjava dana je u jednom
svečanom času, te je imala biti temelj dobrim odnosima
između državnih i crkvenih vlasti.
Istina je, da su u zadnja dva mjeseca neki sjemeništarci kao i svećenici bili pušteni iz logora i zatvora. No
zagrebački sjemeništarci bili su odmah pozvani u vojsku.
Isto je tako istina, da je stanoviti broj mojih svećenika bio
izveden pred vojnički sud i osuđen na smrt. To su: profesor Kerubin Šegvić i profesor Stjepan Kramar, osuđeni
po Prijekom sudu Zapovjedništva u Zagrebu 29. lipnja.
Osim ove dvojice, isti je sud osudio na smrtnu kaznu
redovnice Blandu Stipetić i Faniku Splajt; sestra Beata
Nemec osuđena je na tri godine prisilnog rada. Vojni sud
u Karlovcu osudio je na smrt strijeljanjem dra. Matiju
Kranjčića, župnika u Ozlju; O. Rikarda Ribića, franjevačkog gvardijana, i O. dra Beata Bukinca, profesora na
visokoj školi u Karlovcu. Saznao sam, iako vijest nije još
potvrđena u cijelosti, da je Prijeki sud u Križevcima osudio na smrt Stjepana Pavunića, župnika iz Koprivnice,
Mihajla Kanotija, župnika iz Varaždina, Josipa Kalajdžića, župnika iz Biskupovca, i Petra Kovačića župnika iz
Zagreba. Ova četvorica čekaju, da njihove osude potvrdi Ratni sud Zapovjedništva Druge Armije u Zagrebu.
Osim toga, dr. Ivo Guberina, svećenik šibenske biskupije, već je osuđen na smrt.
Gospodine Predsjedniče! Ne mogu se suzdržati, a da
ne učinim nekoliko zapažanja na procedure ovih vojničkih sudova.
1. Svaki čovjek zdrave pameti i poštenog srca znade, da optuženi ima neotuđivo pravo braniti sebe i tražiti
u svoju obranu preslušavanje svjedoka pred bilo kojim
sudom, koji zaslužuje takvo ime i namjerava izvršavati
svoje funkcije u ime pravde. Bez preslušavanja svjedoka, koji osobno sudjeluju u najvažnijem dijelu rasprave,
naime suđenja, ne može biti pravedne osude. Tvrdim,
da vojnički sudovi ne pripuštaju svjedoke u njihovim raspravama. Ako je konačno dozvoljeno optuženima – koji
doznaju za optužbe protiv sebe po prvi puta na suđenju – donijeti u svoju pomoć neka svjedočanstva između svojih suradnika u njihovu korist, to ne zadovoljava
temeljni zahtjev ljudske pravde za vlastitom obranom sa
svjedocima, jer se ova svjedočanstva ne uzimlju u obzir
prigodom proglašenja osude, kao što iskustvo pokazuje.
Takva svjedočanstva, u svakom slučaju, ne mogu zamijeniti usmeno preslušavanje svjedoka iz prostog razloga,
* Predstavka je upućena predsjedniku Vlade Republike Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću.
S 1
p
2014.
25
Povijesne okolnosti
Put križa u župi Đurmanec za pobijene u Maclju, njih
oko 13.000 zajedno sa svojim svećenicima, redovnicima
i bogoslovima. Danas kosti ubijenih leže u 130 grobišta
koja trenutne hrvatske vlasti, umjesto da istražuju
područje Maceljske šume, daju u koncesiju tako da se
ta stratišta jednostavno uništavaju.
S 1
p
2014.
26
što ni optuženi, niti njegovi suradnici nisu znali prirodu
optužbe. Konačno, takvo svjedočanstvo ne može biti ad
rem. Radi toga također nema utjecaja na presudu.
Vojnički sudovi funkcioniraju s podpunim isključenjem javnosti. I imena vojničkih sudaca nisu poznata,
barem ne javno. To je moguće i razumljivo u režimu, koji
se ne zove demokratskim i narodnim, već otvoreno priznaje, da je autoritativan. Ali nije moguće razumjeti, da
se takvo suđenje vrši u režimu, koji ističe demokratičnost
i potpunu narodnu kontrolu. Držim, g. predsjedniče, da
se i Vi kao i svaki pošten čovjek slažete s time, da se ne
može zvati narodnom kontrolom praksa, koju svakodnevno pratimo u zagrebačkom novinstvu, kad ono uoči
kojeg procesa donese inspirirane članke protiv stanovitog
okrivljenika i sutradan sazna za njegovu osudu. Još manje se može zvati narodnom kontrolom ono saopćenje,
što službeni izvještaji donose nakon izrečene presude vojnih i građanskih sudova. Takva su saopćenja više cinička
poruga osuđenika i po tome pljuska u lice pravde nego
opravdanje najtežih krvavih kazna.
2. Primjer smrtne osude, izrečene profesoru Kerubinu
Šegviću, mogao bi biti predočen kao dokaz za ovo, što
je upravo navedeno. Iako je Maršal jasno izjavio, da će
svećenicima, koji nisu okrvavili svoje ruke, nego su bili
samo nerazboriti, biti oprošteno, starac od 79 godina, K.
Šegvić, bijaše osuđen na smrt, iako nije naveden dokaz o
njegovu zločinačkom ponašanju. On bijaše osuđen kao
pristaša gotske teorije o porijeklu hrvatskog naroda. To
je donekle bezumna znanstvena teorija, koja jedva može
biti dokazana, i on bi mogao prije biti osuđen radi slaboumnosti. Prihvaćanje ove znanstvene teorije prema zdravom razumu ne opravdava osudu na smrt. Ne može se
dokazati, da je profesor Šegvić poticao ljude na zločine na
račun svoje teorije. Takvo tumačenje za smrtnu osudu,
izrečenu nad starim profesorom Šegvićem, »izazvala je u
pravničkim krugovima zaprepaštenje radi pomanjkanja
pravnog osjećaja, a u širokim narodnim krugovima sućut
nad krvavom sudbinom nemoćnog starca«. Ovo su, g.
predsjedniče, najprirodniji ljudski osjećaji, a ni teorija niti
propaganda ne mogu ih osuditi, da su »lažno humani«.
Pomanjkanje objašnjenja danoga nad smrtnom osudom profesora K. Šegvića također je pokazana u članku
pod naslovom »Narodni sud je neumoljiv«, u listu
»Omladinski borac« od 5. srpnja ov. g. Taj članak iznosi
u predmetu Šegvića, da je on »stari svećenik, koji naliči na majmuna«, »začetnik tako zvane Gotske hipoteze
o porijeklu Hrvata«. U tom članku izričito priznaje, da
»Herrenvolk« (Nijemci) nikad nisu htjeli priznati, da su
Hrvati, s rasnog stanovišta, isto što i oni sami, i stoga
ta monstruoznost nije nikada službeno odobrena. U tom
»objašnjenju« bijaše nekoliko drugih očitih kontradikcija. Šegvić je prosvjedovao protiv ustaških prestupaka,
koji su iskorišćavali njegovu teoriju, da opravdaju svoje zločine protiv Srba. Štoviše, bilo je opće poznato, da
Šegvić nije odobravao pokolj Srba, dapače da je on osuđivao takav postupak u nekoliko prilika u mojoj nazočnosti. Za sva ostala djela, za koja je bio optužen, Šegvić
je prije trebao biti izveden pred sud nacionalne časti, a
ne pred prijeki sud, koji ga je osudio na smrt zbog razloga, koji nijedan sudac pri zdravom razumu ne bi mogao
prihvatiti.
Zar prirodni osjećaj hrvatskoga naroda može prihvatiti objašnjenje smrtne osude izrečene Sestri Blandi Stipetić? Po prvi put u povijesti hrvatskoga naroda jedna
časna sestra bijaše osuđena najvišom kaznom, kojom se
kažnjavaju najokorjeliji zločinci. A kako je Sestra Blanda
okrvavila svoje ruke? Sakrivajući jednog ustašu, ubojicu
Stjepana Hripku, pod imenom Barić. U tome joj je pomogla Anka Zbornik i Sestra Beata Nemec. Predpostavimo, da je Stjepan Hripka bio dokazani »zločinac«. Ostaje
otvoreno pitanje, da li je Sestra Blanda Stipetić to znala.
Ta činjenica nije iznesena u donošenju osude. Naprotiv,
Sestra Blanda Stipetić je tvrdila (usporedi »Omladinski
borac«, 5. srpnja), da ona nije znala ni što je on bio, niti
da li je bio ustaša. Zato, tako dugo, dok nije dokazana
subjektivna krivnja za jedan objektivni čin, nikada osuda
ne može biti izrečena prema bilo kojem ljudskom pravu
ili prema ijednom razumu; a najmanje od svega mogla je
obtužena biti osuđena na smrt. Taj Hripka živio je daleko od S. Blande Stipetić i Anke Zbornik. Nije dokazano,
da li je ijedna od njih dvije poznavala njegovo prijašnje
djelovanje. Ovaj je čovjek pomagao obadvjema sestrama,
Blandi Stipetić i Anki Zbornik, donositi hranu u Zagreb
za bolnicu i za dobrotvornu kuhinju za siromahe. Ako
su one njega skrivale, ne znajući što je on bio, zar je taj
čin zaslužio smrtnu kaznu? Tom osudom Sestra Blanda
Stipetić i Anka Zbornik su kažnjene na isti način kao
priznati ubojice Juco Rukavina i Majstorović-Filipović.
na župnika iz Biskupeca, M. Kalajdžića, i župnika iz Kamenskog, Kuzmanića, koji su, kako smo saznali, također
osuđeni na smrt po prijekom sudu u Karlovcu.
Zadržao sam se dulje kod ovih primjera, g. predsjedniče, da pokažem, na kakvim se temeljima osniva sudovanje vojnih sudova. Držim, da je jasnije od sunca, da ovo
sudovanje ne može ulijevati povjerenje u svoju objektivnost. Isto tako je jasno, da ovi sudovi ne služe pravdi,
nego nečem drugome, da se prije može nazvati osveta i
mržnja. A kako oni donose masovne smrtne osude, postali su organi masovnog terora. Nije zato čudo, da je
predsjednik vojnog suda komande grada Zagreba dobio
u narodnim masama ime drugoga Vidnjevića, zloglasnog
predsjednika pokretnog prijekog suda u Zagrebu.
Iz ovoga slijedi opravdani zahtjev, da se što prije,
upravo odmah, dokine sudovanje vojnih sudova u Hrvatskoj i prorade redovni građanski sudovi za građanska
lica. U tim sudovima, ako se zovu narodni, neka sude po
narodu neposredno izabrani i kvalificirani suci. Nijedan
današnji član suda ni kotarskog ni okružnog u Zagrebu,
a pogotovo ne vojničkog nije izabran od naroda, nego je
imenovan odozgo.
3. Osim navedenih i osuđenih svećenika zagrebačke
nadbiskupije, čitav niz drugih još danas sjede u zatvorima i logorima. U prilogu šaljem popis zatvorenih zagrebačkih svećenika. Što se tiče drugih biskupija, nisam još
bio u stanju dobiti točne informacije. Ali koliko sam do
sada uspio saznati, njihov broj nadmašuje broj zatvorenih
zagrebačkih svećenika.
4. Primam svaki dan sve više informacija o uhićenim
svećenicima. I u isto vrijeme s vijestima o njihovu uhićenju, vijesti o nasilnom oduzimanju njihove imovine.
Župni uredi su zatvoreni i duhovna pastva često je onemogućena. Niži državni službenici postupaju bez ikakve
pravne dozvole te dijele crkvena dobra i rješavaju agrarni
problem s crkvenom imovinom po svom vlastitom nahođenju. Stalni napadaji novina na pojedine svećenike,
trpanja klera u »reakciju«, napadaj na moju osobu, podvale i karikature u novinama, kao da ja zaštićujem one,
koji kliču podvale i karikature u novinama, kao da ja zaštićujem one, koji kliču Paveliću, izvrćanje jasnog smisla
mojih okružnica u javnoj štampi, a bez i najmanje mogućnosti, da se pogođeni javno ili na istom mjestu brane,
sve to daje sve jasniji dojam, sve jasnije izrazuje činjenicu,
da je katolički kler u ovoj državi stavljen izvan zakona,
da ga svatko može nekažnjeno napasti, oblatiti, a njemu
preostaje jedino pravo, da šuti, da puni zatvore i obogaćuje imenima listu na smrt osuđenih. Sve to biva u isto
vrijeme, kad predavači, i to gospoda javni tužioci, tumače širokim slojevima grada Zagreba deklaraciju vlade o
slobodi savjesti i slobodi vjeroispovijedanja.
5. Konstatiram činjenicu, da su katoličkoj štampi
stvarno zatvorena usta. Nije dozvoljeno izlaženje lista
zagrebačkih župnika s motivacijom, da nema dovoljno
Povijesne okolnosti
Da li postoji ikakva stvarna podloga, da se osudi njihova
krivnja? Ova je djela počinila jedna Sestra, koja je često
viđala, kako su partizani i njihove obitelji bili skrivani u
Bolnici čč. sestara, i koje su znale šutjeti, da ničim ne otežaju njihovu tešku situaciju. Zar se ovo nije moglo uzeti u
obzir, kad se sudilo o njihovoj krivici?
Ali ima ovdje i nešto još važnije. Hripka bijaše uhićen.
Do danas on nije izveden ni pred koji sud, njegovi zločini
nisu bili sudski utvrđeni. Koliko je meni poznato, pred
deset dana on se nalazio u sabirnom logoru u Maksimiru.
Prema kojem zakonu, po kojoj logici mogu biti izrečene
dvije smrtne osude radi pomoći pružene jednom čovjeku,
koji ni sam nije još suđen i čija krivnja još nije sudski
dokazana? G. predsjedniče, ovo je doista jedan primjer
»pravde« i zakona, jedinstven u analima naših sudova.
Sada navodim drugi slučaj. Župnik župe Svete Obitelji na području Kanal u Zagrebu, Petar Kovačić, bijaše
kažnjen radi toga, što je primio odlikovanje od ustaškog
režima, odličje koje mu je bilo podijeljeno protiv njegove
volje. On bijaše optužen i radi opominjanja roditelja s
propovjedaonice, da nastoje, da njihova djeca ne ostaju
na ulicama do rane zore u miješanom društvu. Za takav »prestupak« od strane katoličkog svećenika, koji vrši
svoju dužnost, izrečena je osuda od 18 mjeseci prisilnog
rada. U vezi s tim mi zapažamo jedinstveni značaj našeg pravnog postupka. Na prijedlog javnog tužioca, sam
sudac optužuje okrivljenog, da je pred nekoliko godina
prisilio jednog od svojih pravoslavnih rođaka, da prijeđe
na katolicizam; na osnovu toga osuđen je na 6 godina
prisilnog rada. »Kadija tuži, kadija sudi«, rekao je narod
za turske sudove pred tri stoljeća. A eto napredni hrvatski narodni sud u Zagrebu g. 1945. radi kao da živimo u
16. i 17. stoljeću. Stradanje župnika Kovačića nije time
dovršeno. On je doveden u Zagreb i vojni sud komande
grada osudio ga je na smrt! Tu staje pamet i srce.
Još nisam bio u stanju ovjeriti najnovije vijesti o koprivničkom župniku, Stjepanu Pavuniću, koji je bio
osuđen na smrt u Križevcima. Ja poznam Pavunića kao
izvanredno savjesnog čovjeka, koji ne bi naškodio ni
muhi i ne bi bio u stanju poticati bilo koga, da čini zlo.
On se izjavljivao u korist Nezavisne Države Hrvatske
za vrijeme dok je NDH imala stvarnu vlast. Ako je on
bio član Sabora, to nije bilo dobrovoljno, nego, kao što
svatko zna, po odredbi vlasti tada na snazi. Dobro je poznato da oni koji nisu došli na poziv u Sabor, da su bili
zatvoreni. Da li čovjek moralnih vrlina jednoga Stjepana
Pavunića zaslužuje smrtnu kaznu?
Štoviše, zašto bi varaždinski župnik, miroljubivi i trijezni čovjek, vrlo ugledan u svome gradu, kroz nekoliko godina učitelj varaždinske mladeži, bio strijeljan kao
zločinac? Ne trebaju li ovdje biti primijenjene Maršalove riječi, kad je rekao, da će svi biti pušteni na slobodu, koji nisu okrvavili svoje ruke, nakon svih do danas
pretrpljenih progona i patnja? Isto se treba primijeniti i
S 1
p
2014.
27
Povijesne okolnosti
S 1
p
2014.
28
papira. A malo poslije, vojnici su, bez ikakve presude,
iz podruma »Narodne tiskare« i moga dvora odvezli vagone papira na račun partijske tiskare »Naprijed«, kao
da je partijska tiskara državno poduzeće. I to predstavlja
unikum pravne sigurnosti, u kojoj živimo.
Katoličkom je tjedniku »Novi život« dozvoljeno izlaženje samo kao mjesečniku u tako ograničenom broju
primjeraka, da je time unaprijed ugušen i prije no što se
pojavio. »Narodna tiskara«, u kojoj je većim dijelom crkveni novac, optužena je, da je surađivala s okupatorom
i narodnim neprijateljem, pak joj je obustavljena svaka
djelatnost. Ali prije svake osude suda, njezine zalihe papira vojnici, dakle državni funkcionari, odvoze u korist
druge partijske tiskare. Tako je stvarno onemogućena
svaka sloboda štampe, premda i ona figurira na deklaraciji »Savezne vlade«. Došli smo do stanja, da nas u štampi
gotovo svakodnevno napadaju, a ne daju štampati nijednog katoličkog lista. Sve to biva u eri »oslobođenja« i pod
geslom slobode.
6. Ovogodišnje hodočašće zagrebačkih građana u
Mariju Bistricu postalo je predmetom novinskih napadaja i drugih metoda represija protiv katoličkog klera. S
tim u vezi moram se osvrnuti na ovo hodočašće.
Prije svega jedna konstatacija. Sve, što se dogodilo u
samoj procesiji, sve je to bilo neorganizirano, spontano.
Najodlučnije odbijam tvrdnju, da su reakcionarni krugovi organizirali političke poklike. Pjevanje poznate pjesme
»Hoćemo Boga« je u Zagrebu staro. To je zapravo francuska pjesma, stara već 25 godina, i davno je već kod
nas pjevana. Poklici i skandiranje puka novi su i u stilu
današnjih dana. Crkva ih sigurno nije uvela. Još manje
prekidanje same moje propovijedi. Uvijek sam tražio i
naglašavao, da politika bude odvojena od Crkve.
Konstatiram nadalje, da u procesiji i za vrijeme vjerskih obreda nije pao nijedan politički poklik, premda mi
je dobro poznato, da su sa strane USAOH-a (Ujedinjeni
savez antifašističke omladine Hrvatske) upućeni omladinci, da izvikuju političke poklike, koji su mogli izazvati protuodgovore publike, koja je to sa strane slušala.
Ni Crkva ni kler nije kriv, da su ove godine tolike mase
hodočastile na Bistricu. Za to će snositi odgovornost i
oni, koji su punili logore i zatvore rođacima bistričkih
hodočasnika. Crkva i kler nije kriv, što su bili od tisuća
aklamirani. Reklamu su im opet načinili oni, koji su taj
kler zatvarali i sudili na smrt. U vezi s bistričkom procesijom neki visoki funkcionari šire vijest, da je biskup
dr. Čekada molio nekoliko puta s masom svijeta po pet
Očenaša za emigrante. Najodlučnije odbijam ovu klevetu, koju mogu tisuće hodočasnika svaki čas demantirati.
7. Pitanje vjerske obuke u školama nije postavljeno
od Crkve, nego od onih, koji su bez ikakvog dogovora ili dozvole bilo kojeg ovlaštenog predstavnika Crkve
i bez ispitivanja mišljenja velikoga broja onih, koji danas
šalju svoju djecu u škole, sami donijeli odluku. Usprkos
tvrdnji, da vjerska obuka ne će biti ukinuta, utvrđene su
slijedeće činjenice:
a) Da je vjerska obuka potpuno ukinuta u višim razredima srednjih škola. To nije u skladu s načelima slobode vjere i slobode savjesti. Ako ova načela dopuštaju
dobrovoljni izbor vjerske obuke u nižim razredima srednjih škola, zašto to ne vrijedi i za više razrede? Očito je,
da je u odluci, da se ukine vjerska obuka u višim razredima, bio odlučujući jedan drugi razlog. Jasno je, da to
nije bio motiv prijateljstva prema Crkvi i vjeri. I narodne
mase su to jasno ustanovile.
b) U nižim razredima vjerska obuka je reducirana na
neobavezni predmet, i to jedan sat tjedno.
c) U pučkim školama također je neobavezan i reduciran na jedan sat tjedno.
To su utvrđene činjenice. Ako su oni, koji su donijeli
te odluke u pogledu vjerske obuke u Hrvatskoj, predvidjeli reakciju narodnih masa, oni bi zaista oklijevali
donijeti takvu odluku, jer to nije u skladu s narodnim
mnijenjem. Ja ponovno dodajem, da su učenici u višim
razredima u velikom broju spontano tražili vjeronauk.
Zašto je ta sloboda oduzeta od njih u ime »slobode«?
Te činjenice ukazuju na potrebu revizije propisa, koji se
odnose na vjersku obuku u pučkim i srednjim školama,
tako da se može davati dva puta tjedno u prvima, i da se
uvede u više razrede.
8. Konačna riječ na optužbu komunističkih novina
»Naprijed« od 14. srpnja 1945., da je jedan svećenik,
vjeroučitelj, naučio svoje učenike skandirati: »Hoćemo
vjeronauk u škole«. Povest ću o tom slučaju istragu. Ali
ne mogu shvatiti, kako je »Narodni list«, od 14. VII.,
donio karikaturu bistričke procesije, kao da su djeca na
procesiji vikala spomenuti poklik. Zar to nije izvrgavanje
ruglu bistričke procesije? Zar to ne potpada pod udar
zakona o raspirivanju vjerske mržnje? Ili zar se takav posao može zvati znanstvena kritika religije? Ili zar je to
»kritika neispravnog rada vjerskih predstavnika«, koja se
ne smatra izazivanjem vjerske mržnje? Budite uvjereni,
da se tisuće i tisuće odraslih muževa i žena, koji su sudjelovali u bistričkoj procesiji, nalaze duboko povrijeđeni
ovom porugom »Narodnog lista«. A na koncu, najmanje
je shvatljivo, kako je mogao ministar nastave g. Brkljan
pred narodom Donje Stubice tvrditi, da je reakcija pokušala to (tj. povratak bistričke procesije) iskoristiti, pa
je... najmila neku djecu, da viču, kako u školama nema
vjeronauka. (Vidi: Vjesnik, 10. VII. 1945., str. 3). Žalim,
što je g. ministar bio tako loše obaviješten o bistričkoj
procesiji te je mogao nekritički iznijeti tvrdnju, koju ja
odlučno odbijam.
Istina je, da su jedan dan nakon procesije u Mariju
Bistricu, svi svećenici, koji su poučavali katekizam u pučkim školama grada Zagreba, bili brisani s popisa namještenika, i rečeno im je, da sam ja informiran, i da će oni
biti od sada plaćeni od onih, koji žele vjersku obuku u
iznoseći raznovrsne molbe, da im pomognem u njihovim
potrebama. Kao njihov pastir ja se ne mogu oglušiti na
sve ove vapaje, i radi toga razloga, ja moram o njima diskutirati, tako da ih Vi možete uzeti u razmatranje.
1. Ponajprije stalo mi je do onih, koje vojni sudovi
osuđuju na smrt, da doista dobiju svećenike u posljednjim časovima, te prime vjersku utjehu. Na primanje sv.
sakramenata u posljednjim časovima života ima pravo
svaki osuđenik, pa i onaj koji je osuđen na gubitak časnih
prava. Pogotovo imadu to pravo svećenici, koji su, koliko
imadem podataka, do sada bez pratnje svećenika justificirani.
Ja sam se za vrijeme ustaškog režima mnogo zauzimao za to, da svi osuđenici mogu imati svećenika u posljednjim časovima. U tome sam konačno uspio. Držim,
da ni današnji režim neće u tome zaostati, te će najhitnije
biti riješeno pitanje svećenika, koji će osuđenike pratiti
prema njihovoj želji i zahtjevu na posljednjem putu.
Neka vojne vlasti označe svećenike, u koje imadu povjerenje, i kojima ću ja moći dati za to potrebno ovlaštenje, te se ova osnovna stvar već jednom skine s dnevnog
reda. Već sam više puta primio usmena obećanja u tom
pravcu, ali se stvar do danas nije pomakla s mrtve točke. Međutim, vojni sudovi izricali su smrtne osude, kako
potvrđuju događaji, koji su se odigrali 20. Ov. mj. pred
Zrinjevačkim sudom u Zagrebu, kada je nekoliko tuceta
žena saznalo, da su njihovi muževi ili braća strijeljani.
Povijesne okolnosti
školama. G. predsjedniče, ja Vas pitam, kako se mogu
tumačiti takve akcije? Da li su one u skladu sa slobodom
savjesti i demokracijom, kako je tvrdio Ministar javne
nastave u svom govoru u Donjoj Stubici? Moraju li oni,
koji se u praksi pokoravaju svojoj savjesti, prema principima demokracije, plaćati specijalni porez za uzdržavanje
svećenika, da poučavaju vjeronauk u pučkim školama?
Nije li to većina roditelja? Ja Vas molim, g. predsjedniče, da ispitate ovaj slučaj, tako da svećenici, koji podučavaju katekizam u pučkim školama, ne budu žrtve
ničije mržnje, i da ne budu kažnjeni za nešto, radi čega bi
ih se moglo proglasiti kolektivno krivima. To može biti
učinjeno samo ako su stotine tisuća kažnjeni porezom
za uzdržavanje svećenika, koji podučavaju katekizam
u školama, ako se ti roditelji usude koristiti s pravom
slobode savjesti. Odluka kojom su vjeroučitelji skinuti s
popisa namještenika, drugi je upadni slučaj, na koji način neke osobe shvaćaju demokraciju i pravicu. Stoga se
ja nadam, g. predsjedniče, da ćete Vi pokušati uspješno
opozvati ovu odluku.
9. G. predsjedniče! Kada se sve, što sam naveo o djelovanju vojnih sudova protiv svećenika, uzme u obzir;
kada se lista svećenika osuđenih na smrt ponovo pročita;
kada se veliki broj svećenika u kaznionicama uzme u račun; kada se dan za danom opetuju napadi protiv klera,
i oni se osuđuju kao »reakcionarci«, što u suvremenom
rječniku znači, da su oklevetani i stavljeni izvan zakona;
kada se položaj Crkve u današnjim školama realistično
procijeni; kada se sjetimo, da se skoro sve crkvene zgrade, kao škole i sjemeništa, upotrebljavaju za svjetovne
svrhe; kada je, dapače, dokazano, da je katolički tisak
u Hrvatskoj praktički uništen; kada se u katoličkim
ustanovama imenuju učitelji, koji u svojim razredima
otvoreno napadaju katolička načela odgoja, nije li onda
pravovaljan zaključak, da je Crkva u Hrvatskoj progonjena? Ja hotimično nisam spominjao način postupka,
kojem su katolički svećenici izloženi u sabirnim logorima
i u kaznionicama, jer to je tragična povijest. Ali činjenice
same za sebe govore vrlo glasno. Njihove riječi su jasne.
Katolička Crkva u Hrvatskoj u stanju je konfuzije. Ona
nije progonjena otvoreno, jer to danas još nije zgodno, ali
pod izlikom sređivanja svojih djelatnosti na političkom
polju, a u stvarnosti s očitom namjerom razaranja svega,
što čini temelj života Crkve, naime slobode svećenstva i
njegove djelatnosti na području duhovne pastve vjernika.
Jer, kako statistika pokazuje, kler naglo nestaje s površine slobodnog života, ili u kaznionicama ili pod hitcima
jedinica za strijeljanje.
II.
G. predsjedniče! Ja sam spomenuo na početku, da
me veliki broj moga stada dolazi svakodnevno posjetiti,
Ako im ih nisu prethodno oduzeli tijekom pljačke, iza
ubijenih redovito su ostajale krunice
S 1
p
2014.
29
Povijesne okolnosti
S 1
p
2014.
30
2. U vezi s tim pitanjem ima jedna važna okolnost,
naime da nema takvoga suda, koji bi u slučaju smrtne
osude bio kompetentan osloboditi osuđenoga. Takva
jedna ustanova postoji u svakom pravnom sustavu dvadesetog stoljeća. Pravi napredak u njegovanju duše i srca
zahtijeva, da u državnoj upravi načelo praštanja bude poštivano uz načelo pravde. To načelo duboko je ukorijenjeno u kršćansku dušu hrvatskog naroda. Radi toga nedostatak vrhovne vlasti, koja bi u slučaju smrtnih osuda
mogla vršiti pravo pomilovanja, osjeća se dvostruko. Ja
ne mogu, niti moram prijeći šutnjom preko činjenice, da
je takav jedan autoritet spasio za vrijeme ustaške vlade
nekoliko ljudskih života, koji su danas na visokim položajima. Čemu nazadovati u tom pogledu, kada se u isto
vrijeme naglašava, da smo mi napredan narod? To je tim
nužnije, jer, koliko mi je poznato, vojni sudovi postupaju vrlo brzo. Govori se, da dnevno pada oko osamdeset
presuda. U nekoliko minuta odlučuje se o sudbini života
i dugih godina slobode. Zar je moguće predpostaviti, da
je tako sudovanje temeljito i pravedno? Stvarna potreba
te vlasti ne može se smatrati udovoljenom činjenicom, da
osude jednog nižeg vojničkog suda moraju biti potvrđene
po višem vojničkom sudu. Jer ovdje se ne radi o agenciji za pomilovanje, nego, ustvari, o apelacionom sudu.
A sud uvijek ostaje sud, uvijek ostaje u sferi primjene
zakona, i, prema tome, pravde. Poznato je, da ogromna
većina optuženika ne pozna, niti može poznavati odredbe
vojnih sudova, koji za njihove prekršaje sude sada retroaktivno, što također nije ispravno. Stoga je očito, da bi
bilo vrlo poželjno postojanje neke oblati, koja bi imala
mogućnosti pomilovati osuđene na smrt.
3. Obitelji pogubljenih nemaju pravo saznati, gdje se
nalaze grobovi njihovih milih i dragih, njihove braće i
muževa. Poznato je, da rimsko pravo dopušta sahranu
pogubljenoga. Nakon smaknuća »pravdi je udovoljeno«,
i nema razloga zašto tijelo jednog kršćanina ne bi bilo
dolično pokopano. Umjesto toga, smaknuća se provode
na nepoznatim mjestima. Lešine se bacaju u zajedničku
jamu, i nitko od njihove rodbine ne može saznati, gdje
može naći grobove svojih milih i dragih. Današnji nosioci
vlasti zgražali su se i prosvjedovali protiv ustaških postupaka, kada su ovi pokapali osuđenike na nepoznatim
mjestima ili na mjestu izvršenja osude. Ja sam se svojski
zauzimao, da se pogubljenima smije dati kršćanska sahrana. Ono što je prije bilo strašno, ne smije se ponavljati
danas. S toga razloga treba dopustiti rodbini, da sahrani smrtne ostatke u obiteljske grobnice, na kršćanskim
grobljima, kako su činili od prastarih vremena pobožni
kršćani. Također je potrebno uvesti praksu, da sudovi,
koji izriču smrtne osude i koje su izvršene, o tome obavijeste Ured o popisu pučanstva, tako da smrt svakoga
pojedinca može biti službeno potvrđena. To je potrebno
radi velikih posljedica u odnosu na njihov imetak i njihove obitelji.
4. Naši su zatvori i još uvijek puni i prepuni. Ja puštam po strani pitanje, da li su svi zatvorenici krivi i da
li oni trebaju biti tamo. Mnogi sjede u zatvoru po 6 do 7
tjedana a da nisu preslušani, a nakon jednog preslušanja,
pušta ih se kući. Jesu li takvi morali biti u zatvoru? U
štampi se priznaje, da su vlasti bile zavarane krivim optužbama i da su smjestile nedužne u zatvor.
Takvim bi se slučajevima lako doskočilo, kad se ne
bi svakoga odmah lišilo slobode, čim stigne protiv njega
prijava. Na temelju prijave trebalo bi pozvati prijavljenoga na preslušanje. I tada bi se istom odlučilo, da li da
ga se pritvori ili pusti, da se eventualno brani iz slobode.
Masovno hapšenje, bez razlike na težinu prekršaja, mora
nužno dovesti do toga, da u zatvoru sjede mnogi nevini
samo zato, što se našao netko, tko je na njima izvršio
osobnu osvetu.
Takvim bi se osvetama i progonu nevinih moglo i
moralo izbjeći time, što bi svaki onaj, koji podnese lažnu
prijavu, bio kažnjen. Ali za to bi bilo potrebno, da se je u
pozivima to jasno kazalo.
Nažalost, nijedan javni poziv vlasti na prijavljivanje
sugrađana nije imao ove jedne neobično važne rečenice:
da će biti kažnjen tko podnese lažnu prijavu. U protivnom slučaju pogoduje se stvaranju sistema douškivanja i
osvete, na čemu se ne može temeljiti blagostanje države
i naroda.
Koliko bi bilo olakšano vlastima, kad bi se opreznije
postupalo s hapšenjem, i kad bi se lakši slučajevi rješavali
preslušavanjem bez hapšenja! Koliko bi nezadovoljstva
otpalo, koliko bi suza i boli bilo prišteđeno! I za to treba
imati razumijevanja.
5. Narodne mase se tuže na mnoge stvari s obzirom
na postupak prema zatvorenicima. Prije svega, zatvori su
pretrpani i ne mogu primiti onaj broj ljudi, koji faktično
u njima boravi. Mjere u vrijeme uhićenja, kako sam ih
opisao gore, mogle bi uvelike ublažiti zlo.
Ja sam već tražio, da nekoliko svećenika bude određeno za pohađanje kažnjenika i da im daje sakramente u
slučaju bolesti. Do danas ovom zahtjevu nije udovoljeno.
Osim kažnjenika, i rodbina mnogo trpi donoseći im
hranu i presvlaku. Ovakav prkos u postupku je neshvatljiv.
Nekim kažnjenicima nije nikad bilo dopušteno primati hranu i presvlaku od njihovih obitelji. Oni već
tjednima bijahu u zatvorima. Njihove žene su im donosile hranu, a stražari su im rekli, da im muževi više nisu
tamo, iako su ih njihove žene – predpostavimo takav slučaj – nekoliko minuta prije vidjele. Zašto se ne dopusti
svima utamničenicima primanje hrane u neke određene
dane? Ako pri tome ima zloupotreba, one se mogu izbjeći
razumnim oprezom i nadzorom.
Rodbina zatvorenika mora čekati satima, da dođe na
red. Kad stražari jednom prime hranu, moraju čekati
duge sate, da im se vrati košare. Bilo je slučajeva, da su
su za prijašnjeg režima obavljali svoju službu, od koje su
živjeli, onda nastaje pitanje: Kamo sve to vodi?
Tisuće članova obitelji otpuštenih državnih i privatnih namještenika ostaju bez kruha. Kakvog će se posla
moći primiti ljudi s fakultetskom izobrazbom u svojim
četrdesetim i pedesetim godinama? To je danas postalo
socijalno pitanje. Ako se gdjegod iz usta kojega neškolovanog huškača te ljude upućuje, da idu kopati ceste,
onda je to prije cinička i krvava poruga na kulturni rad
hrvatske inteligencije, nego putokaz za rješenje pitanja
njihove životne egzistencije.
Čovjeku upravo dolazi na pamet pomisao, da je to pokušaj opravdanja istrebljenja hrvatske inteligencije. No,
svakako vrlo bijedan pokušaj. Na mjesta hrvatskih inteligenata stručnjaka dolaze nestručnjaci, za koje odgovorni
faktori javno priznaju, da koji puta jedva znaju staviti
potpis na papir.
7. Konačno, nameće se pitanje: gdje postoji moralno
opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotina
tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju, da služe Hrvatskom Narodu, vršili svoje
vojničke dužnosti. Po etičkim i pozitivnim načelima ratovanja nijedan od njih ne bi smio biti podvrgnut kazni
osim onih, koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirno pučanstvo,
koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Neće
biti možda suvišno, da se u obranu ovih hrvatskih časnika
i vojnika naglasi i to, da su oni svoju borbu smatrali kao
obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i
po priznanju predstavnika »narodnog oslobodilačkog pokreta« počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije.
Pogotovo kad su ti časnici i vojnici danas najspremniji da
surađuju na obnovi i procvatu onakve Jugoslavije, koja
bi bila istinska garancija ravnopravnosti i jednakosti svih
naroda Jugoslavije.
Ja zaključujem. Sve što sam iznio, učinio sam s namjerom, da osiguram iskrenu suradnju između Crkve i države. To je uvijek bila moja želja i misao vodilja u mojemu
radu. Taj rad je od crkvenog značaja i tako ne preuzima
odgovornosti za političke djelatnosti. Ja sam djelovao u
okviru crkvenoga zakona za dobro hrvatskoga naroda,
i, dosljedno, svih u Federalnoj demokratskoj Jugoslaviji.
Molim Vas, g. predsjedniče, primite izraze moga
iskrenog poštovanja.
Povijesne okolnosti
članovi obitelji morali čekati od 4 to 6 sati na suncu, da
obave svoj posao. Zašto mučiti one koji nisu krivi? Ne
može li se ubrzati postupak za primanje hrane i odjeće?
Poznati su mi mnogi slučajevi, gdje su se žene razbolile radi takvog postupka, tako su oslabile, da su postale
nesposobne za bilo kakav rad. Ali ove su osobe još srazmjerno sretne, jer one bar znadu kamo trebaju odnijeti svoju hranu. Ali što mogu reći o onima, koje moraju
čitave tjedne obilaziti od zatvora do zatvora, prije nego
što konačno nađu svoga muža i svoga sina. Zašto ovakav
postupak? Zar to ne znači bez potrebe mučiti, ogorčavati mnoge obitelji? Pa one već time, što im je netko u
zatvoru, trpe i pate. Zar se mora bez potrebe povećavati
mjera njihovih patnja? Ne nalazim razloga ovome postupku. Izgovor, da su patili i oni, koji su bili u šumi, pa
neka sada pate ovi, koji su bili u gradu, nije čovječanski.
U čemu bi, zapravo, onda imalo stajati oslobođenje, ako
se samo mijenjaju uloge stradalnika? Zato se ja nadam,
g. predsjedniče, da ćete Vi u sporazumu s vojničkim vlastima ustanoviti ured, koji bi davao rođacima zatvorenika točne informacije, gdje su smješteni članovi njihovih
obitelji. Zatim, da svim zatvorenicima bude dopušteno
primanje hrane i odjeće, napose odjeće. I, konačno, da
se ubrza postupak uručenja hrane i odjeće. Na taj način
bi se izbjeglo mnoge opravdane žalbe i s njima nezadovoljstva.
6. Ovih sam dana dobio više stotina molba i upita, koji
se odnose na sudbinu odvedenih časnika i domobrana.
Tako su bili mnogi prigovori radi skupine zrakoplovnih
časnika, koji su pješačili od Zagreba do Bjelovara, tada
preko cijele Slavonije do Petrovaradina i Vršca. Rođaci
koji su ih posjetili u Vršcu, izjavljuju, da će ti ljudi, zajedno s drugim zarobljenicima, biti poslani na rad u Rusiju.
Ne izgleda mi ova vijest istinita, ali, naravno, uznemirila
je rodbinu ovih nesretnika. Bilo bi stoga uputno službeno
opovrći ove vijesti, jer sam ja saznao, da se nekoliko od
tih časnika vratilo u Zagreb.
Na stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su napuštali
Zagreb, bijahu uvršteni u jugoslavensku vojsku i služe
sada u mjestima daleko od svojih domova, u Makedoniji i
Srbiji. Kruta je sudbina tih ljudi, cvijeta hrvatskoga naroda. Oni su vršili svoje vojničke dužnosti u najboljoj vjeri.
Sada oni moraju lutati od jedne nesreće do druge, izloženi su ispadima šovinističke mržnje, kao ratni zarobljenici
u svojoj vlastitoj državi. Mjeseci prolaze, a da se ne mogu
javiti svojim obiteljima. Drugi su još u sabirnim logorima
i trpe glad u svojoj vlastitoj domovini.
Kad čovjek sve to gleda, samo se od sebe nameće
pitanje: da li je kada Hrvatski Narod u svojoj povijesti
prepatio toliko nevolja, kao ove posljednje četiri godine i
ovih nekoliko mjeseci poslije svršetka rata?
Ako se k tome doda sve ono, što pati hrvatska inteligencija, činovnici, intelektualci, koji su otpušteni iz
službe, ili se još nalaze po zatvorima i logorima zato, što
DR. ALOJZIJE STEPINAC,
Zagrebački nadbiskup,
predsjednik Biskupske konferencije
Preuzeto iz knjige
Lucijana Kordića
Mučeništvo crkve u Hrvatskoj, ZIRAL, Chicago, 1988.,
str. 127. – 142. 
S 1
p
2014.
31
Povijesne okolnosti
Sudionica Križnog puta i uhićenica
S. M. EMILIJA (DANICA) VASILJ
(Međugorje, 14. ožujka 1918. – Bijelo polje, 30. kolovoza 2010.)
► Piše: s. Natalija Palac
S. Emilija (Danica) odrastala je u
Međugorju s četiri brata i četiri sestre
u obitelji Andrije i Lucije, r. Soldo.
Obitelj je ostavila kad je imala 12
godina i došla u samostan Školskih
sestara franjevki u Mostaru. Prisjeća1
S 1
2014. p
32
2
jući se početaka svoga poziva, u staračkim godinama uvijek bi jednako
govorila: »Ja ne znam što me tada
toliko vuklo, ali sigurna sam da me
je Bog tada uzeo za ruku i nikad me
više nije pustio.«1
Zaista, Bog ju nije više pustio,
ali ju je vodio ne lakim i ne ravnim
putevima. Prvih desetak godina svoga redovničkog života, od novicijata
u koji je stupila 1936. do pred kraj
rata 1945., provela je uglavnom u
Hercegovini obavljajući razne poslove – u zabavištu u Konjicu, u ćilimari
na Širokom Brijegu i kao učiteljica u
pomoćnoj školi u Dobrkovićima.
Početkom 1945. zatekla se u Međugorju gdje je čula i vijest o ubojstvu
s. Regine Milas i drugih u Čapljini.
Bližio se kraj rata. U komunističke
ruke padala su posljednja naselja. S.
Emilija, zajedno s još nekoliko sestara, poslana je u Vareš koji je izgledao
kao sigurnije mjesto. No, to nije bilo
tako i one su produžile prema Zagrebu priključivši se konvoju hrvatskih
ranjenika i drugih izbjeglica koji su
se početkom svibnja 1945. povlačili
pred komunističkim jedinicama prema Zagrebu, odnosno dalje prema
Mariboru. Sljedećih šest godina u
životu s. Emilije uzbudljivo je razdoblje, puno obrata, bogato iskustvima
i patnjom koja se nije mogla nikada
ni zamisliti.
U Mariboru se našla u sabirnom
logoru gdje je cijeli konvoj blokiran,
odnosno zaustavljen. U svojim sjećanjima2 na povlačenje prema Mariboru i na mjesece provedene u tom
gradu bilježi i neke pojedinosti koje
zorno oslikavaju okolnosti tog prijelomnog vremena.
Usp. Z. PETROVIĆ, »Biserne sestre«, Kršni zavičaj, 39 (2006.), str. 173.
Događaji 1945. – 1951. izneseni su prema zapisima s. E. VASILJ Moja sjećanja od 1945.-1951.; zabilježeno 30. travnja
1991. u Bijelom polju, Arhiv provincije Sv. obitelji Školskih sestara franjevki u Mostaru, SP, 246/91.
3
4
5
6
Budući da tu nije bilo mjesta, s. Emilija je, kao i druge mlađe sestre, pošla
u Međugorje k roditeljima. U roditeljskoj kući nije ostala dugo, nego je
otišla u Viroviticu. Tamo se nalazila
s. Filomena Dugandžić i zahvaljujući
njoj s. Emilija zapošljava se u jednom
poduzeću radeći na fakturi. Međutim, nije radila dugo, svega šest mjeseci. Po nju su došli agenti iz Mostara
i uhitili je 7. studenoga 1949. ujutro na ulici dok je išla na sv. misu.
Odveli su je u Udbu i zadržali taj
dan, uvečer odveli u Đurđevac i iste
noći prebacili u mostarsku tamnicu
Ćelovinu.
Ona ovako opisuje prve tjedne u
Ćelovini: »Kada sam stigla u Mostar
(u Ćelovinu), smjestili su me u WC,
čučavac; na podu dvije daske, rupa
začepljena konzervom, a iz kotlića
teče voda. Tu sam ostala dvadesetak
dana i dobila upalu uha pa sam i sada
nagluha. Prvi pozdrav od »isljednika« zvanog Ćima (Osman Ćimić)
bio je jaka šamarčina tako da sam
sve zvijezde prebrojala, što naš narod
veli. Od mene su tražili da smišljam
laži, pričam gdje sam bila, s kim sam
se sastajala u Mariboru itd... Pošto
od mene nisu ništa mogli postići,
prijetili su mi da će me ubiti jer nitko
ne zna za me, a oni će reći da sam pobjegla preko mađarske granice. Znali
su ispred ćelije vikati: “Emilija, danas
ćeš u nebo!” Onda su me premjestili
u jednu veliku sobu koja je imala pod
od daske. Oduzeli su mi kaput i sve
osim donjeg rublja. Ruke su mi svezali na leđa. Svako jutro su dolazili
pitati: “Jesi li se smislila”? i opet ništa. Tako su me držali devet dana.«6
Ponovno su je premjestili u drugu
ćeliju i vratili joj odjeću. U toj ćeliji
našla je još jednu uhićenicu koja joj
se krivo predstavila. Bila je to u stvari uhoda sa zadatkom da iz s. Emilije
izvuče štogod kako bi imali barem
Kišobran = šlajer, redovnička koprena, veo
Vjerojatno je riječ o tzv. kadetnici o kojoj govori s. T. BOŽIĆ u svojim Uspomenama.
Rukopisni autobiografski zapis zabilježen 21. rujna 1993.; nalazi se u Arhivu Provincije Sv. obitelji Školskih sestara
franjevki u Mostaru.
Usp. Moja sjećanja od 1945. do 1951., str. 2.
Povijesne okolnosti
U
konvoju
Nakon
tog
koji se povlačio
događaja bilo je
prema Mariboru
jasno da će moDobro
je
zapamtila
komunistički
bio je i fra Venrati napustiti svoj
logor u Mariboru. Ljudi su iz
delin Vasilj. S.
posao. Ostale su
Emilija sjeća se njega odvođeni, posebno noću, i još neko vrijeme,
kako ih je putem
do veljače 1946. i
nisu se vraćali.
stalno tješio naotišle odatle.
dom da će se za
Dok su bile u
desetak dana vraMariboru i radile
titi. U Mariboru,
u bolnici, saznagdje su bili zatočeni, od prvog je tre- le su i da se u jednoj zgradi4 nalaze
nutka bilo jasno da se mnogi nikada zatočeni svećenici. S. Emilija u svone će vratiti. Svaku noć partizani su jim sjećanjima pripovijeda da su ih
neke ljude odvodili i oni se više nisu mogle i posjećivati, donositi hranu i
vraćali – ne samo tu: nisu se nikada kakvu drugu potrepštinu zahvaljujuvratili svojim obiteljima. Nitko od ći dobrohotnosti naših slovenskih sezatočenih nije znao na koga će i kada stara, što je voljela istaći. Među zatodoći red da ga noć »proguta«, što je čenima nalazio se i prof. Jozo Babić,
stvaralo teško podnošljivu psihozu. brat s. Kornelije. Jednog jutra više ih
Nakon otprilike dva tjedna sestre su nije bilo – sestrama je rečeno da su
puštene iz tog logora i otišle u matič- svi zatočenici vraćeni u Zagreb. Za
nu kuću Školskih sestara franjevki, njihovu sudbinu se ne zna, osim za
koju su Nijemci zauzeli na početku brata s. Kornelije koji je ubijen.
U prvoj polovici 1946. s. Emirata, a sada su je zauzeli partizani
smjestivši tu svoju bolnicu. S. Emilija lija vraća se u Hercegovinu, a onda
i druge naše sestre s njom (s. Tiho- je poslana na Petrićevac gdje ostaje
mira Božić, s. Inocenta Vasilj, s. Ma- jednu godinu. Nakon toga kraće vririnka Vasilj i s. Emanuela Pervan), jeme boravi u našoj kući u Širokom
kao i veći broj naših sestara Slovenki, Brijegu, potom u Konjicu gdje je
bile su prisiljene raditi u toj bolnici. dočekala 1949. i izgon iz kuće koja
Novi samoproglašeni »vlasnici« kuće je bila oduzeta. U svom autobiografnaglašavali su sestrama: »Došlo je skom zapisu5 ona navodi da je taj odoslobođenje«. Jedno vrijeme glumi- lazak iz Konjica bio u svibnju 1949.
li su i osloboditelje. Prema sestrama Iako ne navodi nadnevak, pojedinosu bili korektni. Čak su nekadašnju sti odlaska živo su joj utisnute u sjesamostansku crkvu, u ratu pretvore- ćanje. Imale su na raspolaganju samo
nu u magazin, uredili te je ponovno nekoliko sati da svu pokretnu imopostala bogoslužnim prostorom za vinu iznesu iz kuće i nekamo smjesestre zaposlene u bolnici. Sestre su ste. Oko podneva trebale su krenuti
tu molile, a svaki su dan imale i sv. vlakom za Bijelo polje. Na kolodvor
misu. No, nakon nekoliko mjeseci, su ih ispratili pjevači s. Trpimire zajednog jutra dočekalo ih je ružno pjevavši za oproštajnu pjesmu Zdravo
iznenađenje u toj crkvi: našle su na Kraljice. Kao pravi »prognani sinovi
hrpi spaljene svoje molitvene knjige, Evini«!
U Bijelom polju nove su vlasti seopći nered i natpise po crkvi: Dolje s
»kišobranima!«3 Ovo je komunizam; strama ostavile kuću. I to je bila jediIdite, ne trebate nam…
na kuća koja je ostavljena Provinciji.
S 1
p
2014.
33
Povijesne okolnosti
S 1
2014. p
34
vicevima zbog kojih je suđena. Neke
smo i upamtili i godinama nakon što
su im glavni »likovi« već odavno bili
mrtvi rado bismo s. Emiliju podsjećali na njih.
Od 1951. do 1993. djelatno je
razdoblje života s. Emilije i njezinog
služenja Crkvi i ljudima. Najveći dio
tog vremena provela je na podružnicama u Bosni: u župama Ivanjska,
Barlovci, Lepenica te u franjevačkom
samostanu i župi Kreševo. Radila je
kao vjeroučiteljica i voditeljica crkvenog pjevanja. U Bosni je također
lijep broj godina radila i u dva doma
za mladež s teškoćama u razvoju – u
Kreševu i u Prijedoru.
U Hercegovinu se vratila 1983.
Sa slavlja oblačenja redovničkog odijela s. Emilije 1936.
te je kroz sljedećih desetak godina
Na slici je i fra Nenad Pehar
pomagala u kućanskim poslovima
formalno neki »zločin« za koji bi ju Isticala je da je ono što je ona pre- u sestrinskoj kući i u franjevačkom
mogli osuditi. I našli su ga – ni ma- trpjela samo sjena onog što su u tim samostanu na Širokom Brijegu te u
nje ni više nego u pričanju viceva! Ta olovnim vremenima pretrpjeli mnogi župi Vitina. Od 1993. živi u sestrinju je žena optužila da joj je pričala vi- svećenici i sestre, kao i mnogi drugi skim kućama u Ljubuškom i Međuceve o Titu i Ozni! Bilo je to dovolj- ljudi. Nemali broj njih svoja je uvje- gorju, a od 2006. do smrti u Bijelom
no za osudu na godinu dana tamni- renja i pripadnost svomu narodu pla- polju.7 Tu je našla i svoje zadnje poce. Poslana je na izdržavanje kazne u tio životom. Do kraja života ostala je čivalište.
Dug i bogat život s. Emilije crpio
Stolac. Ostala je tamo dva mjeseca te zahvalna Bogu za snagu koju joj je
ponovno vraćena u Mostar.
davao u tamničkim danima. Uz Bož- je snagu iz vjere, iz euharistije, a hraNakon uložene žalbe na postu- ju pomoć, tako je vjerovala, mogla nio se postojanom molitvom i pobožpanje s njom u istrazi, puštena je je izdržati sve. Bila je odlučna da će nošću u kojoj je povlašteno mjesto
na slobodu te otišla u Međugorje k radije umrijeti nego biti uzrokom da imala Majka Božja. Zato je mogla
svojima. Ponadala se da je s tamni- netko bude uhićen zbog neke njezine pred kraj svoga života sa zahvalnošću izreći molitvu: »Presveta Djevice
com završeno. No, nakon tri mjeseca riječi.
došao je po nju zloglasni »isljednik«
Poput drugih sestara koje su Marijo, majko moja, milo mi je doći
k tebi u predveĆima i ponovno se našla iza brave. prošle kroz tačerje moga živoOpet je uložila žalbu na postupak i mnicu malo je o
ta. Tebi posvetiti
bila tada prebačena u tamnicu u Sa- tome govorila i
svoje posljednje
rajevo. Uslijedilo je ponovno ispiti- pripovijedala mlaKomunisti ne štede uhićenu
godine (...) Movanje i zastrašivanje: gdje si bila, što đim sestrama, baš
s. Emiliju. Ipak, nisu je mogli
lim Te primi moj
si radila kroz ona tri mjeseca slobode kao što i u obiteslomiti. Ostaje uzgor i ostaje
prinos vremena
itd. Iz vremena provedena u tamnici ljima roditelji nisu
redovnica.
i sve moje žrtve
u Sarajevu sjeća se »isljednika« koji sinovima i unui patnje (…) Sve
se zvao Smajo i koji ju je svaku ve- cima govorili o
ih posveti, Majčer dolazio ispitivati i zastrašivati. S. svojim tamničkim
ko moga Boga.«8
Emilija je svaku večer pisala jedno i logoraškim danite isto. Nakon tri mjeseca konačno ma. No, s vremenom se i to mijenjalo Vjeruje­mo da je ovu nje­zinu molitvu
je puštena na slobodu. Kasnije je u pa smo saznavali sve više. S. Emilija us­li­šao Gospodar vremena i jedini
životu više puta znala reći da su ta- bi s posebnim osmijehom popratila po­znavatelj ljudskih srdaca kojemu
mnička iskustva nešto dragocjeno. naša pitanja o njezinoj »krivnji«, tj. o je sve znano. 
7
8
Usp. Raspored sestara, god. 1954.-2010.
Usp. Zvuci provincije, br. 1 (2006.), str. 27.
POLITIČKI OKVIR I ORGANIZACIJA PARTIJSKIH TIJELA U
OBRAČUNU S KATOLIČKIM KLEROM U DALMACIJI
(III.)
Povijesne okolnosti
Udba je nastojala sve pratiti
Velike glavobolje komunistima zadavali su svećenici sa svojim dušobrižničkim radom
► Piše: Tomislav Đonlić
Specijalni rat koji je Komunistička partija vodila protiv Katoličke
Crkve bio je isplaniran i provođen
do najsitnijih podrobnosti. Cilj mu
je bio otežati rad Katoličke Crkve,
a svećenstvo kompromitirati među
narodom. Kako bi se pojačao pritisak na svećenstvo, tadašnji je Sekretarijat unutrašnjih poslova Narodne
Republike Hrvatske izrađivao upute za djelatnike. One su sadržavale
konkretne mjere i upute koje su se
primjenjivale na svećenicima. Bile
su pomno planirane i usmjerene na
praćenje vjerskih obreda, procesija,
mladih misa, vjenčanja, sprovoda i
drugih aktivnosti. Poseban naglasak
stavljen je na pojedine aktivnosti svećenika u kojima su se znali događati propusti koji su prema tadašnjim
zakonima bili kažnjivi. Primjerice, u
uputama se navodi da »ni u kom slučaju ne smije se dozvoliti da svećenici
prime milodar« prilikom blagoslova
kuća i da to treba kažnjavati po članku 7. Zakona o prekršajima protiv
javnog reda i mira.
Upute iz 1952., koje je potpisao
pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, još podrobnije razrađuju okolnosti u kojima bi se, prilikom vršenja
obreda, svećenike moglo uhvatiti u
zakonskom prekršaju. U njima sto-
Veliki biskup i dobar pastir svoga stada dr. Kvirin Klement Bonefačić
S 1
p
2014.
35
Povijesne okolnosti
ji da »pojedini svećenici i pripadnici raznih vjerskih organizacija često
puta izlaze iz čisto vjerske djelatnosti
i dolaze u sukob sa našim pozitivnim
zakonskim propisima, što dovodi
između ostalog do pokretanja i vođenja postupka protiv njih od strane
državnih organa«.1 Takve se izvodilo
pred sud ili ih se pozivalo na obavijesne razgovore gdje ih se pokušalo
zastrašiti i prinuditi na suradnju.
Orijentacija represivnog rada bila je
primarno usmjerena na sjedišta biskupija koje su bile središte rimokatoličkog klera i u kojem su se donosile sve važne odluke. Posebno mjesto
u uputama bilo je posvećeno radu
vjerskih škola i zavoda s primjedbom
da je, između ostaloga, svakako potrebno pratiti »svakodnevni život,
komentare o aktualnim pitanjima,
rad i psihozu sjemeništaraca, njihova nezadovoljstva i antagonizme«.2
Tako su se pod mjerama Udbe našli
vjerski službenici u kurijama, poznatiji svećenici i djelatnici zavoda i
škola, sjemeništarci i bogoslovi, ali i
sami biskupi koji su bili cilj obrade.
Svećenstvo je uglavnom bilo izrazito
nesklono tadašnjim vlastima, osobito
njenom represivnom aparatu. Zbog
svih događanja oko nadbiskupa Stepinca, progona drugih svećenika te
zbog ratnih i poslijeratnih ubojstava,
Udba nije uspijevala prodrijeti među
svećenike pa su suradnike tražili poglavito u krugu »angažiranih vjernika – laika«. Budući da na takav
način nisu mogli saznati ono što ih
je najviše zanimalo, a to su unutarcrkvena zbivanja i strujanja među klerom, vrlo brzo su odlučili promijeniti oblike rada i taktiku. Ideološki i
svjetonazorski, Komunistička partija
1
2
3
S 1
2014. p
36
4
5
Hrvatske i Katolička Crkva nalazili
su se na potpuno suprotnim stajalištima, što je za Partiju bilo neoprostivo. Međutim, Partija je shvatila da
u otvorenoj borbi i otvorenoj hajci
protiv Crkve i svećenika postiže sasvim suprotan učinak pa se odlučila
za promjenu strategije. Od tada se
nastoji ubaciti u crkvene redove, a
da bi to uspjela, morala je prodrijeti
među svećenstvo. Zbog toga je Udba
pokrenula osnivanje svećeničkih staleških udruženja i poticala svećenstvo da se u njega uključuje. U samom početku ni neki biskupi, među
koje spada i Bonefačić, nisu bili sigurni treba li dopustiti ili zabraniti
rad tih udruženja. Udba je to koristila i započela s njihovim osnivanjem.
Na takav su način uspjeli pridobiti
neke svećenike stvarajući doušničku
mrežu koja je služila za prikupljanje
informacija o kleru i vršenje raznih
oblika pritisaka na svećenstvo.
komentare biskupa i ostalih crkvenih funkcionera o najistaknutijim
društvenim, ekonomskim i političkim događajima u zemlji i inozemstvu, komentare o pisanju štampe
itd«. Također, navodi se da »treba
stvoriti mogućnost za dobivanje svih
okružnica, uputa i slično koje se šalju
na teren ali i prepise izvještaja koji se
šalju Nuncijaturi, Vatikanu ili drugim biskupijama«. Kako bi to mogli
ostvariti, Udba je nastojala u svakoj
kuriji uspostaviti suradnički odnos s
osobama koje su mogle doći do samoga biskupa.
Slučaj splitskog i makarskog biskupa Bonefačića svjedoči o tome da
ove upute za rad nad klerom nisu bile
samo »mrtvo slovo na papiru«, nego
da se po njima postupalo. Bonefačića
je splitska Udba pratila u stopu preko agenata koji su se krili pod imenima Pravedni, Lenko i Iskreni. Oni
su sve njegove aktivnosti i kontakte
dojavljivali službi koja je o svemu
radila službene bilješke.4 Međutim,
Udba o biskupu Bonefačiću
nije samo biskup Bonefačić praćen,
Mjere praćenja
svi su biskupi bili
nad biskupima
praćeni i nadziznatno su pojačarani, a Udba se
Udba se na sve moguće načine posebno zanimala
ne nakon odluke
uz pomoć uhoda pokušava
Biskupske konfeza njihove poglepribližiti
biskupu Bonefačiću.
rencije da se svede na svećenička
ćenicima zabrani U tome joj, na žalost, pomažu i
udruženja, ali i
učlanjivanje (non
općenite političneki svećenici.
licet) u svećeničke poglede na
ka
udruženja.
aktualna pitanja.
Tada se izričito
Tako su se na
zahtijevalo da »treba kontrolirati sve meti službe nalazili i ljudi koji su s
sjednice, ekonomske dohotke i izvo- biskupima održavali prisne prijare, osobne kontakte najistaknutijih teljske i rodbinske veze. U slučaju
dužnosnika biskupije, veze s Nun- biskupa Bonefačića Udbini agenti
cijaturom, inozemstvom a naročito Iskreni i Lenko prema njemu su imas Vatikanom«, ali i da »treba pratiti li posredan odnos jer su informacije o
Državni arhiv u Splitu (HRDAST), 0431, kut. 47., iz dokumenta Sekretarijata unutrašnjih poslova br. 358. Sužavanje
baze za neprijateljsku djelatnost klera.
Isto.
Na sjednici Biskupske konferencije u Zagrebu, koja je održana 23. – 25. rujna 1952., donesena je Deklaracija o svećeničkim udruženjima u kojoj su biskupi jednoglasno zaključili kako »nema onih svojstava koja su potrebna da bi
udruženje moglo izvesti zadaću koju je sebi postavilo«. Stoga su tom prilikom jednoglasno usvojili izjavu Non licet
(Zabranjuje se!) kojom se osuđuju Staleška udruženja katoličkih svećenika i zabranjuje se njihovo osnivanje.
Hrvatski državni arhiv, ZDSDS (MUP)–RH, Personalni dosje br. 301435 Bonefačić Kvirin-Klement.
HDA, ZDSDS (MUP)–RH, Personalni dosje br. 301435 Bonefačić Kvirin-Klement.
6
7
8
9
10
ban nadzor bio nad biskupom Bonefačićem najbolje svjedoči podatak
da ga je prilikom svakog odlaska na
put vozio vozač koji je ujedno bio i
zavrbovani agent Udbe.8 On je dojavljivao o kretanjima, kontaktima
i razgovorima što ih je obavljao biskup Bonefačić prilikom vizitacije
župa. Podrobno je izvješćivao o Bonefačićevim pohodima po biskupiji,
između ostaloga i o događanjima u
Imotskom kada je biskup 1946. otišao podijeliti krizmu i kada je na njega izvršen prepad. Leon, pseudonim
biskupova vozača, izvješćuje kako su
mu u Ozni rekli da je to neki »milicioner« iz Imotskog napravio na svoju
ruku.9 Ovaj, ali i brojni drugi primjeri pokazuju koliko je pozornosti pridavano praćenju biskupa Bonefačića.
Ipak, najpodrobnija i najpomnija
izvješća o biskupu Bonefačiću Udba
je primala od Pravednog koji je često
dolazio k biskupu i s njim vodio razgovore. Oni su najčešće bili vođeni o
poučavanju vjeronauka u školama. O
tim je sastancima Pravedni redovito
izvješćivao Udbu koja je tako imala
dobar uvid u stanje u kuriji, ali i ras-
položenje i stavove samoga biskupa.
Suradnja s Pravednim ocijenjena je
dobrom pa se u Udbinim izvješćima
često navodi »da je biskup Bonefačić za sada dobro kontroliran preko
agenta “Pravednog”, a isto tako i ordinarijat«.10
Kako je Udba pokušala ubaciti
Pravednog za Bonefačićeva tajnika?
Povijesne okolnosti
njegovu kretanju, ali i nekim njegovim kontaktima i stavovima, doznavali preko Bonefačiću bliskih ljudi, a
da oni nisu ni o čemu dvojili. Tako
se u izvješću Udbe za oblast Dalmacije od 22. ožujka 1948. navodi da
»u obradi« imaju dvije osobe i da su
obje česti gosti biskupa Bonefačića s
kojim od prije održavaju bliske odnose. Njima je upućen agent Iskreni
koji »ima uslove za razradu navedenih jer su dobri poznanici od prije«.5
Za drugog agenta Lenku navodi se
da »zalazi biskupu u stan jer održava kontakt s nećakinjama Bonefačića, koje kod njega stanuju. No
ovom agentu nedostaje kvalifikacija
za uspješnu razradu, premda uživa
povjerenje biskupa.«6 Ipak, ta su dva
agenta bila nepouzdana i poprilično
neupućena u zbivanja u kuriji pa je
Udba nastojala ubaciti pouzdana
agenta koji ima izravnu komunikaciju s biskupom Bonefačićem i koji
poznaje funkcioniranje ordinarijata i
kurije. Ta je uloga povjerena Pravednom za kojeg se u jednom izvješću
navodi da »preko agenta Pravednog,
kojim rukovodi Udba za grad Split,
imamo popriličnu kontrolu kako nad
biskupskim ordinarijatom tako i nad
samim biskupom«.7 Pravedni je redovito komunicirao s biskupom i dolazio u kuriju. O svemu je podrobno
izvješćivao Udbu koja je sve navedene informacije analizirala i pozorno
vodila obradu. S obzirom na to da
su se sva unutarcrkvena previranja
i eventualne nesuglasice odvijale
unutar kurije, Udba je o svemu bila
obaviještena. Tako je njihova djelatnost prema kleru, u tom razdoblju,
bila usmjerena poglavito na praćenje
ordinarijata i izvješća koja su dostavljali agenti, u prvom redu Pravedni,
ali i Lenko i Iskreni. Koliko je podro-
Da bi povećali njegov utjecaj u
kuriji i dobili bolji nadzor nad biskupom i njegovom korespondencijom,
Udba je u tajnosti razrađivala plan
kako bi Pravednog u Bonefačićevim
očima predstavila kao dobro rješenje
za osobnog tajnika. Tako je, kada
su saznali da se biskupovu tajniku
Marendiću približilo vrijeme odlaska
na služenje vojnoga roka, pokrenuli
operaciju lobiranja da bi Bonefačiću
ugurali Pravednog za tajnika. Na taj
bi način imali bolji nadzor nad njim,
a nadzirali bi i sve njegove kontakte
i korespondenciju, što je za njih bilo
od najveće važnosti. Posebno su željeli nadzirati korespondenciju s Vatikanom i Nuncijaturom.
Srušena crkva sv. Petra i oštećena sjeverna strana biskupske palače u Splitu
nakon savezničkog vala bombardiranja
Isto.
Isto.
HDA, ZDSDS (MUP), iz izvješća Udbe za oblast Dalmacije od 22. ožujka 1948., br. 10426. U tom izvješću izričito se navodi »Za kontrolu Bonefačića imamo zaverbavanog šofera, koji ga redovno vozi kada ide na put«. Taj je nosio šifrirano
ime Leon i dostavljao izvješća pod tim imenom.
HR DAST, 0431, kut. 47., Izvješće Leona o događanjima u Imotskom.
HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za grad Split od 30. prosinca 1948.
S 1
p
2014.
37
Povijesne okolnosti
U izvješćima Udbe može se pratiti tijek lobiranja u kojima su podrobno opisivane akcije koje su u svezi s
tim poduzimane: »Otišli smo k svećeniku koji od nas prima novčanu
pomoć. On se ne trpi s biskupom,
jer smatra da je on kriv što nije postao kanonikom, pa čak i njegovim
zamjenikom. Također smatra da je
biskup kriv zbog lošeg odnosa između crkve i vlasti.« Uvjeravali su ga
kako je prvi korak u poboljšanju tih
odnosa da se za tajnika postavi netko
tko bi bio prihvatljiv vlastima. Stoga su ga savjetovali »da je prvi korak
poboljšanju tih odnosa da preko kanonika Lugera (koji je dobar s biskupom) djeluje na biskupa da na mjesto
tajnika dođe čovjek koji bi se njemu
sviđao«. Uvjeravali su ga: »Vi trebate
postaviti za tajnika svećenika koji će
imati u Vas neograničeno povjerenje
te koji će više slušati vaše direktive
nego biskupove. ... Poslije je napomenuo da bi to mogao biti njegov
kapelan... on smatra da bi to bio najpodesniji svećenik u Splitu i da bi ga
biskup primio... Rekli smo mu da je
to pitanje njegove savijesti jer da mi
svećenike ne poznamo... Njegov kapelan je naš agent “Pravedni”... Poslije toga smo dali instrukcije agentu kako će se držati ako mu župnik
bude što o tome napomenuo. ... Naknadno ćemo sada poslati Marendiću
poziv za vojsku, te će biskup morati
na brzinu birati novog tajnika.«11
Odmah nakon toga odlučeno je da
se pošalje poziv biskupovu tajniku
Marendiću za služenje vojnoga roka.
Tako u jednom od sljedećih izvješća
stoji »da bi ostvarili kombinaciju s
biskupovim tajnikom uredili smo s
Vojnim okrugom u Splitu da pozovu nekoliko bogoslova i tajnika Marendića, pa da im se saopći da će za
15-20 dana biti pozvani na odsluže11
12
13
14
S 1
2014. p
38
15
16
nje vojnog roka. Ovo bi trebalo po- udruženjima, o kojima se sve više
krenuti imenovanje novog tajnika i pričalo, upitao ga je »o franjevcu
novog pomoćnika biskupa.«12 Radi konventualcu, prezimenom Oreb,
toga je dr. Frane Franić otišao u Za- koji je boravio u Dalmaciji i koji
greb da bi intervenirao i zaustavio da je pričao kako on predaje vjepozivanje bogoslova i tajnika na slu- ronauk i od države prima plaću«.15
ženje vojnoga roka. U međuvreme- Biskup mu je odgovorio da se on
nu se među klerom proširila vijest o zacijelo »ne vodi na spisku kao vjeimenovanju Pravednog za biskupova roučitelj, već kao profesor, učitelj
tajnika. O tome je Pravedni izvijestio ili tako nešto. Uostalom, Oreb je
Udbu koja je odmah posjetila njego- njihov. On je bio s partizanima. I
va župnika kako bi s njim razgovara- on je s Rittigom.«16 Iz toga je Udba
li o imenovanju biskupova tajnika te zaključila da i Bonefačić ima otpor
su mu ponovo predložili kako bi bilo prema pokrenutim svećeničkim
dobro da biskup za tajnika postavi udruženjima. Upravo zbog toga
osobu koja će imati dobre odnose s krenuli su veliki pritisci na biskupa
vlastima, a i s njime osobno.13 On je Bonefačića koji je tada već bio botražio da mu daju
lestan i u poodmalo
vremena
makloj životnoj
kako bi razmiUdba je preko svojih suradnika dobi. U kratku
slio o imenima te
je razdoblju, od
pokušavala sve napraviti tako
im je naknadno
listopada 1952.
da izgleda kao prirodan slijed
predložio dva-tri
do ožujka 1953.,
događaja.
Na
taj
način
varala
mlađa svećenika.
bio privođen i
Među njima se je manje upućene u bit stvari, a saslušavan osam
takvi su obično mnogi.
nije nalazio Praputa. To je predvedni što je Udbi
stavljalo dio pribilo sumnjivo. Citisaka kojima se
jela je operacija propala, a Udba je nastojalo ishoditi njegovo dopukasnije izvješćivala da »naša kombi- štenje za pristupanje svećenika u
nacija s “Pravednim” nije uspjela jer udruženja koja je pokrenula i nadBonefačić ne voli za tajnika starijeg zirala Udba. Bonefačić je prvotno
svećenika jer se boji da taj ne bi udo- dopustio njihovo osnivanje, međuvoljavao njegovim ličnim naklonosti- tim poslije je povukao odluku pa je
ma.«14
zbog toga bio i prekršajno kažnjen.
Tako je neuspješno završio Ud- Tadašnje su vlasti, naime, Deklabin naum da izlobira kako bi biskup raciju o svećeničkim udruženjima
Bonefačić za tajnika imenovao nji- proglasile protuzakonitom i prohova agenta Pravednog. Međutim, tuustavnom, a njega su optužili
Pravednoga to nije pokolebalo da za njezino širenje te da je protivnastavi svoje aktivnosti. On je i da- no naređenju svećenicima uporno
lje posjećivao biskupa, razgovarao zabranjivao uključenje i rad u tim
o predavanju vjeronauka u ško- udruženjima. Zato je prekršajno
lama i pokušavao uvijek skrenuti kažnjen novčanom kaznom. Teško
razgovor na odnose između Crkve i izdržavajući takve pritiske koje su
države. Želeći propitati biskupovo na njega vršile komunističke vlamišljenje o odnosima s državom i sti, biskup Bonefačić umirovljen je
HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za oblast Dalmacije od 26. prosinca 1948.
HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za oblast Dalmacije od 26. travnja 1948.
Isto.
HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za oblast Dalmacije od 28. lipnja 1948.
HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za oblast Dalmacije od 31. kolovoza 1949.
Isto.
POVJERENSTVA I VICEPOSTULATURA I
DALJE RADE NEUMORNO
Povjerenstva
Istina je, nedostaju novčana sredstva, ali je zato volja jaka
► Piše: Josipa Vukoja
Općinska povjerenstva za uređivanje i obilježavanje
grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća nastavljaju sa
svojim radom, a u proteklom polugodištu osnovano je još
jedno povjerenstvo. Na sjednici Općinskog vijeća općine
Kupres, održanoj 12. srpnja, utemeljeno je Povjerenstvo
na području općine Kupres. Ono broji šest članova; za
pročelnika je izabran Mario Bagarić, aktualni dopredsjednik Općinskog vijeća općine Kupres. Ovo je sedmo
do sada utemeljeno povjerenstvo na području Herceg
Bosne, BiH.
Odmah nakon utemeljenja kupreško povjerenstvo
krenulo je u prvu ekshumaciju. Riječ je o ekshumaciji
masovne grobnice na Ogledalima iznad Kukavičkog jezera. U blizini grobišta izgrađeni su spomenik i kosturnica, gdje je 16. kolovoza 2013. pokopano 48 pronađenih žrtava i služena sv. misa zadušnica za pokoj njihovih
duša. Nakon prvoga dijela iskapanja i pokopa žrtava,
ekshumacija je nastavljena te je na lokalitetu Ogledala pronađeno još 29 žrtava, koje su 18. listopada 2013.
također pokopane u zajedničku kosturnicu. Iz kupreškog povjerenstva najavljuju da posao oko ove masovne
grobnice još nije gotov te će se ekshumacija nastaviti na
proljeće 2014.
Povjerenstvo općine Ljubuški u proteklom je razdoblju bilo dosta aktivno. Među pobijenima u masovnoj
grobnici Tomića njiva u Ljubuškom nakon fra Martina
Sopte identificirane su još četiri osobe među kojima također jedan hercegovački franjevac − fra Slobodan Lončar.
Pronađene su žrtve komunističkih zločina na području
općine Ljubuški nakon 68 godina dostojno ispraćene i
pokopane 8. rujna 2013. na svetkovinu Male Gospe.
Dvojica će pronađenih franjevaca, pak, biti pokopani na
Širokom Brijegu u samostanskoj crkvi 7. veljače 2014.
Članovi Povjerenstava kao i Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« uistinu
ulažu velik trud da bi se pronašlo i dostojno pokopalo
što više žrtava, ali nastoje i namaknuti potrebna novčana
sredstva kako bi se saznao identitet ubijenih. Ekshumacije koje su do sada provedene u organizaciji Vicepostulature i općinskih povjerenstava rađene su stručno te su
posmrtni ostatci svih pronađenih propisno obilježeni:
gdje su, kada i pod kojim brojem pronađeni pa je u sva-
Vjernici su sačuvali spomen na mjesto komunističkog
ubojstva 28 ljudi na Tomića njivi u Ljubuškom
kom trenutku moguća njihova identifikacija. Na žalost,
u susjednoj Hrvatskoj nailaze na primjere drukčijeg pristupa ekshumaciji žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poraća. Iako se o tome u javnosti nastoji šutjeti, neki su mediji ipak objavili što se, primjerice, događalo s masovnom
grobnicom u mjestu Sinac kod Otočca. Posmrtni ostatci
žrtava zajedno su sa zemljom i bez nazočnosti javnosti
utovareni na kamione i odvezeni do groblja u Otočcu. Tu
su zajednički »pokopani« kao nepoznate osobe iako su na
mjestu ubijanja postojala dva križa s imenima i prezimenima. Nameće nam se logično pitanje je li riječ o neznanju i nestručnosti ili se, pak, pokušavaju prikriti dokazi
o komunističkim zločinima? Povjerenstva i Vicepostulatura prosvjedovali su kako bi se rasvijetlila istina o tom
događaju i kako bi se takva praksa uništavanja masovnih
grobnica zaustavila. Nadovezuje se sve to na događanja
oko masovne grobnice u Vrgorcu koja stoji otvorena više
od godinu dana jer DORH ne dopušta nastavak njezina
istraživanja. Naime, na tu su lokaciju dovedene žrtve komunističkog zločina iz Ljubuškog.
Pred osnovanim povjerenstvima još je mnogo posla
kako bi se otkrila istina o komunističkim zločinima, a
nadamo se da će vlasti i u drugim općinama spoznati važnost otkrivanja povijesne istine te započeti s osnivanjem
ovakvih povjerenstava. Neke su u tijeku njihova ustrojavanja, a neke još razmišljaju. Valjda ne predugo. 
S 1
p
2014.
39
Istraživanja
Oni koji su se bili sklonili u franjevačku mlinicu i hidrocentralu
na Širokom Brijegu odvedeni su nekamo prema Splitu
JE LI JOSIP BROZ TITO OSOBNO ZAPOVJEDIO
MASOVNE LIKVIDACIJE POLITIČKIH NEISTOMIŠLJENIKA?
(VII.)
Ozna je u svemu imala svoje prste
► Piše: Damir Šimić
S 1
p
2014.
40
Okolnosti u kojima su usmrćeni i
mjesto posljednjega počinka skupine
širokobrijeških franjevaca, koji su tijekom partizanskog napada na Široki
Brijeg 6. i 7. veljače 1945. potražili
sklonište u franjevačkoj hidrocentrali i mlinici pored rijeke Ugrovače, ni
danas nisu u potpunosti razriješeni.
Dosadašnja istraživanja, uključujući
ekshumaciju i DNK analizu, pokazala su da su posmrtni ostatci jednog
od njih, fra Melhiora Prlića (1912. –
1945.), pronađeni u masovnoj grobnici na lokalitetu Sudišće nedaleko
od Zagvozda zajedno s posmrtnim
ostatcima fra Julijana Kožula (1906.
– 1945.) i fra Zdenka Zupca (1911.
– 1945.). Sama spoznaja da je tijelo
jednog ubijenog franjevca, kojeg je
ispitivala Ozna na Širokom Brijegu
8. veljače 1945., pronađeno zajedno s posmrtnim ostatcima dvojice
franjevaca koji su u vrijeme borbi za
Široki Brijeg i Mostar bili pritvoreni
u tamnici kotarske Ozne u Ljubuškom gdje su 11. veljače i posljednji
put viđeni, otvarala je i otvara mnoge dvojbe.
Budući da se ranije vjerovalo da
skupinu pobijenih ljubuških franjevaca treba tražiti u masovnim grobnicama u blizini tog mjesta, a skupinu
franjevaca odvedenih iz franjevačke
hidrocentrale i mlinice na Širokom
Brijegu negdje »na putu prema Splitu«, nova je spoznaja, sama po sebi,
nametnula pitanje o okolnostima,
Idila na franjevačkoj mlinici i hidrocentrali prije dolaska komunista.
Nakon toga pronađeni su franjevci pobijeni te je nastupilo oduzimanje i
rušenje mukom građenih zgrada
mjestu i planerima ovih događaja.
Zahvaljujući njoj, kao i nekolicini
iskaza, mnogi su skloni vjerovati da
je skupina širokobrijeških franjevaca
nakon ispitivanja odvedena u pravcu
Ljubuškog. Istina, ranije se raspolagalo s iskazima o splitskom groblju
Lovrinac kao mjestu ubojstva, a spominjane su i glasine o Dalmatinskoj
zagori te okolici Posušja i Imotskog,
kao mogućim mjestima njihova
ubojstva i posljednjega počinka.
Kojim je komunikacijskim pravcem ova skupina fratara, nakon što
su ih ispitali komunistički obavještajni oficiri i povjerenici Ozne, odvedena iz Širokog Brijega ne može
se tvrditi s potpunom sigurnošću.
Međutim, nepobitna je činjenica da
je jedina prohodna cestovna komunikacija išla prema zapadu. Uz spomenuti podatak svakako treba spomenuti i iskaz jednog od očevidaca
koji je naveo da je ova skupina fratara »odvedena prema Privalju«. »Ja
samo ovo mogu posvjedočiti da kad
je pala Lištica, mi smo tako govorili
prije za Široki Brijeg, bio je snijeg i
tmuran dan. Kuća mi je bila na samoj
cesti. Eto, jedini smo bili tu. Pokojna majka ili pokojna baba, ne sjećam
se koja, izišla je iz srednje sobe, tako
se zvalo kuhinju, i kaže, plače: “Evo
provedoše fratre”. Oni su išli prema
Privalju«, kaže u svome iskazu L. H.
Naravno, iz ovog se iskaza ne može
Fra Mariofil Sivrić izdvojen je
iz skupine
Postoji, naime, nekoliko iskaza
očevidaca u kojima su iznesene tvrdnje da je ova skupina, nakon ispitivanja, odvedena u tamnicu Ozne u
Knešpolju1, gdje je boravila najmanje jednu noć. U skladu s tim navodima, glavnina skupine je nakon jednodnevnog boravka u privremenom
pritvoru Ozne u Knešpolju krenula
»prema Splitu«, dok je fra Mariofil
Sivrić još nekoliko dana viđan u okolici Širokog Brijega. Prema svjedočenju očevidaca fra Mariofil Sivrić je, na
zapovijed »narodne vlasti«, sukladno
tada nasilno nametnutu duhu korjenitih promjena u društvu, bio dužan
osposobiti novo osoblje koje se imalo brinuti o održavanju franjevačke
hidrocentrale. Međutim, nekoliko
dana kasnije fra Mariofilu Sivriću
1
2
3
4
Istraživanja
izvući pouzdan zaključak o točnom
nadnevku odvođenja ove skupine
»prema zapadu« kao ni o brojnosti
te skupine. Iznimno važnim se,
naime, čini sagledati točan nadnevak
prolaska ove skupine preko Trna jer
se upravo rješavanjem ove enigme
ujedno dolazi i do zaključka je li ova
skupina širokobrijeških franjevaca
bila pritvorena negdje na području
Širokog Brijega, između 8. i 11.
veljače, kao što to tvrde određeni
iskazi.
Međutim, ako u ovim iskazima
nije riječ o skupini franjevaca odvedenih iz hidrocentrale, što je vrlo
izvjesno, nego o trojici fratara odvedenih tih dana iz Izbična, svi raspoloživi pokazatelji podupiru zaključak
da su vremensko razdoblje između 8.
i 11. veljače proveli pod nadzorom
Ozne bilo u Knešpolju, Ljubuškom,
ili nekom drugom »privremenom
prihvatilištu« nad kojim su nadzor
imali terenski oficiri Ozne i Knoja.
gubi se svaki trag. Prema jednima, vodile prema Ljubuškom i Vitini.
ubijen je u Knešpolju i pokopan u
masovnu grobnicu Dubrava2. Druge, pak, tvrdnje otvaraju mogućnost Sve upućuje na izravnu umiješanost
da bi mjesto posljednjeg fra Mario- Ozne
filova počinka mogao biti i prijevoj
Polugrina. Prema tim navodima fra
Iskaz fra Janka Bubala, koji u
Mariofil Sivrić je, uz oružanu prat- svojoj knjizi Apokaliptični dani navodi
nju jedne skupine partizana, preko da je ujutro 11. veljače u Ozninoj taprijevoja Polugrina trebao biti spro- mnici u Ljubuškom osobno vidio fra
veden u Ozninu kotarsku tamnicu u Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula,
Ljubuškom.3 Navodno je posljednji čiji su tjelesni ostatci zajedno s ostatput viđen u pratcima fra Melhiora
nji
partizanske
Prlića ekshumiDragocjene pojedinosti
oružane skupine
rani iz masovne
o nekolicini pobijenih
na čatrnji pored
grobnice u Zahercegovačkih franjevaca
jedne usamljene
gvozdu4, sam po
daje nam fra Janko Bubalo u
kuće, od koje su
sebi otvara dvojsvojoj
knjizi Apokaliptični dani. bu o okolnostidanas ostale samo
zidine obrasle ši- Primjećujemo, između ostaloga, ma i mjestu na
bljem, na prijevokojemu je došlo
da je Ozna u ljubuškoj tamnici
ju Polugrina gdje
do miješanja tih
pomiješala različite skupine
su se u to vrijeme
dviju skupina zauhićenika i pobila ih.
razdvajale pješačrobljenih fratara.
ke staze koje su
Dugo se, naime,
Iskazi poznati autoru.
Rezultati DNK analize posmrtnih ostataka pronađenih u masovnoj grobnici Dubrava nisu dali pozitivne rezultate.
Iskaz poznat autoru.
J. BUBALO, Apokaliptični dani, Široki Brijeg, 2002., str. 140.
S 1
p
2014.
41
Istraživanja
vjerovalo da zemne ostatke fra Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula treba
tražiti negdje na području Ljubuškog
dok tijela fratara odvedenih iz franjevačke hidrocentrale i mlinice na Širokom Brijegu treba tražiti na »putu
prema Splitu«.
Fra Janko, naravno, iz tamničke perspektive u kojoj je bio, nije ni
mogao doći do pouzdanijih spoznaja
o tome što se točno dogodilo nakon
njihovog napuštanja Oznine tamnice u Ljubuškom.5 Međutim, upravo
zahvaljujući fra Jankovu iznimno
vrijednu iskazu, sa sigurnošću se
može kazati da su ova dvojica fratara odvedena 12. ili 13. veljače iz
Oznine tamnice u Ljubuškom. Fra
Jankovi zapisi i iskazi očevidaca,
kao i metodologija partizanskih postrojbi primjenjivana kod ispitivanja
zarobljenika, nedvojbeno pokazuju
da je jedna i druga skupina fratara
bila pod punim nadzorom Ozne, što
nedvojbeno ukazuje gdje treba tražiti crtu izravne zapovjedne odgovornosti, odnosno odgovornost za ova
ubojstva.
Potporu tvrdnji da cijela ova operacija likvidacije fratara nije mogla
proći bez »blagoslova« Ozne daju i
svjedočenja koja je prikupio Anđelko Mijatović. On kroz razgovore s
očevidcima dolazi do spoznaje da je
uhićenju fra Zdenka Zupca, tadašnjeg župnika u Ružićima, nazočio i
Ante Barbir6, jedan od najistaknutijih oficira Ozne na području zapadne
Hercegovine i blizak ratni suradnik
Jure Galića7. Raščlanjujući okolnosti
uhićenja fra Zdenka Zupca i fra Slobodana Lončara, Mijatović izrijekom
navodi i pokazatelje o metodologiji
rada terenskih oficira Ozne, kao i postojanju nekoliko »terenskih prihva5
6
7
8
S 1
2014. p
42
9
10
Krije li ova jama na Biokovu tajnu o komunističkom ubojstvu
60-ak uhićenika dovedenih sa Širokog Brijega, među kojima je bila i
skupina franjevaca?
tilišta« koje su koristili oficiri Ozne u
zemljopisnom trokutu Široki Brijeg
– Ljubuški – Imotski.8
Iz svega navedenoga nameće se
zaključak da spomenuta skupina
fratara nikako nije mogla biti u rukama neke paravojne skupine sklone različitim oblicima nasilja, nego
isključivo u nadležnosti strukture
Ozne. Kakva je bila moć oficira tog
represivnog aparata, izravno podređena vodstvu KPJ, govori i podatak
koji također navodi Mijatović. »Koliko je Barbir bio moćan u početku
1945. u Ozninim strukturama, svjedoči činjenica da je tih dana, nakon
partizanskoga zauzimanja Mostara,
na molbu svojih bivših poslodavaca
Ivana i Joze Primorca Jurića, iz Mostara u Tihaljinu doveo Jozina brata
fra Milu Leku9 i tako ga spasio od pogubljenja i drugih većih stradanja«,
navodi Mijatović.10
Odlazak uhićenika iz Ljubuškog
Na temelju danas dostupnih činjenica nedvojbeno je da su Slobodan Lončar i fra Martin Sopta, koji
su također bili pritvoreni u Ozninoj
kotarskoj tamnici u Ljubuškom,
ubijeni na lokalitetu Tomića njiva u
Ljubuškom 12. ili 13. veljače, što su
potvrdili i nalazi DNK analize. Međutim, i danas su nejasne okolnosti
pod kojima su fra Zdenko Zubac i
fra Julijan Kožul razdvojeni od njih
i priključeni skupini fratara i civila
koju su oficiri Ozne doveli sa Širokog
Brijega. Nakon okončanja borbi partizanske su postrojbe prema Ljubuškom povele dio ratnih zarobljenika
koji su se zatekli u nekoliko improviziranih Ozninih tamnica u tom
mjestu i okolnim selima, uključujući
i tamnicu u Knešpolju. U iskazima
koji govore o ovim podrobnostima
J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 140.
A. MIJATOVIĆ, »Posljednji dani Križnoga puta fra Slobodana Lončara i fra Zdenka Zupca«, Stopama pobijenih, 8, Široki
Brijeg, str. 41. – 44.
J. GALIĆ, Vrijeme i ljudi, Svjetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005.
A. MIJATOVIĆ, »Posljednji dani Križnoga puta fra Slobodana Lončara i fra Zdenka Zupca«, str. 41. – 44.
Fra Mile Leko je kasnije bio jedan od utemeljitelja udruženja Dobri Pastir. (J. KRIŠTO, Biljezi jedne franjevačke politike
u BiH, Alfej brodovi, Zagreb, 2013., str. 181. – 183.)
A. MIJATOVIĆ, »Posljednji dani Križnoga puta fra Slobodana Lončara i fra Zdenka Zupca«, str. 44.
11
12
13
14
15
Iskaz poznat autoru.
Iskaz poznat autoru.
Iskazi poznati autoru.
Iskaz poznat autoru.
Iskaz poznat autoru.
njihovu sudbinu. Čekale su se, naime, upute s viših zapovjednih instanci12. Nakon kraćeg vremenskog razdoblja, sudeći prema navodima istog
izvora, kolona se podijelila na dvije
skupine. Jedna se, vodeći sa sobom
manji dio zarobljenika, zaputila prema Zagvozdu, dok se druga, cestom
koja od Kozice vodi preko vrleti Biokova, uputila prema Makarskoj.
Zaključak je to koji potvrđuje i nekoliko drugih iskaza prikupljenih tijekom pokušaja rekonstrukcije ovog
događaja.
Prema podatcima kojima raspolažemo, mikrolokalitet te masovne
grobnice na Biokovu nalazi se u jednoj kraškoj vrtači nedaleko od stare
cestovne komunikacije između Kozice i Makarske. Riječ je o prirodnoj
jami koju su komunisti koristili za
ubojstva zarobljenika i klasnih neprijatelja tijekom čitavog rata i svog boravka u Biokovu.13 Nekoliko je osoba
također potvrdilo da su na različite
načine došli do saznanja da su upravo
u tu jamu dovedeni i ubijeni franjevci iz Hercegovine. »Samu egzekuciju
obavila su dvojica vojnika od posebnog povjerenja«, kazao je očevidac14
dodajući da je jedan od njih bio Srbin
iz Imotskog, a drugi Hrvat iz jednog
dalmatinskog mjesta na jadranskoj
obali, što je samo po sebi ironičan
pokazatelj funkcioniranja bratstva i
jedinstva u zločinu.
Masovna grobnica Sudišće
Prema istom iskazu, druga je
skupina nastavila put prema Zagvozdu, gdje je u travnju 2005.,
na lokalitetu Sudišće, tri kilometra
istočno od središta Zagvozda, ekshumirano osamnaest ljudskih kostura.
Što se sve događalo sa skupinom nakon dolaska u Zagvozd, teško je kazati. Sudeći prema nekolicini iskaza,
njihovi su ih progonitelji vodili do
nekoliko partizanskih zapovjedništava na tom području. Međutim, nitko od njih, bez zapovjedi, nije želio
prihvatiti te zarobljenike.15 U konačnici, svirepo su mučeni i nepoznata
nadnevka pobijeni u zapaljenoj kući
Jure Radića na Sudišću u Zagvozdu.
Potom su pokopani u vrtu vlasnika
kuće, stotinjak metara južnije. Nakon izvjesna vremena, na temelju
zapovjedi lokalnog komunističkog
moćnika, mještani su tijela pobijenih
prenijeli osamdesetak metara zapadnije i pokopali u omanjem vrtu, poznatom pod nazivom Đogina ledina.
Zatečeno stanje masovne grobnice,
u kojoj nisu nađeni nikakvi ostatci
odjeće, nego samo donje rublje i obuća, izuzev dijelova vunene čarape na
jednomu od njih, kao i nabojna zrna
i komadići žice, zoran su pokazatelj
okolnosti u kojima su proveli zadnje
sate života.
Metodom DNK analize identificirana su trojica pokopanih u zajedničku grobnicu u Zagvozdu. Prvi je
identificiran fra Melhior Prlić, odveden iz hidrocentrale i mlinice na
Širokom Brijegu, pa su organizatori
ekshumiranja, na čelu s fra Antom
Marićem, očekivali da su tamo pokopana i ostala sedmorica fratara odvedena istoga dana. Međutim, identifikacijom fra Zdenka Zupca, župnika
u Ružićima, i fra Julijana Kožula, župnika iz Veljaka, odvedenih iz Oznine kotarske tamnice u Ljubuškom,
situacija oko rekonstrukcije cijeloga
događaja pokazala se daleko složenijom nego se ranije smatralo. Do tog
se trenutka, naime, nije ni slutilo da
u istoj masovnoj grobnici mogu biti
posmrtni ostatci fratara odvedenih iz
franjevačke hidrocentrale i mlinice u
Širokom Brijegu i onih koji su u to
vrijeme bili zatočeni u Ozninoj kotarskoj tamnici u Ljubuškom. 
Istraživanja
spominju se imena različitih partizanskih postrojbi koje su zarobljenike pratile od Širokog Brijega. Prema
nekim iskazima spominju se prateće
čete Vuletićeve II., prema drugima
riječ je o Gaćininoj IV. splitskoj brigadi, a prema trećima o III. prekomorskoj brigadi dok nekoliko iskaza
govori da je kolonu pratila postrojba
Knoja11. Nije, međutim, ni presudno važno tko je kolonu fizički pratio,
nego je puno važnije utvrditi zapovjednu odgovornost, kao i činjenicu
da je izričite ovlasti nad zarobljenicima imala jedino i isključivo Ozna.
Na temelju tih ovlasti, povjerenici
Ozne u štabovima partizanskih divizija i brigada mogli su angažirati bilo
koju slobodnu postrojbu za ovakve
aktivnosti, stoga odgovornost Ozne
u ovom, kao i u ostalim sličnim slučajevima, ne može uopće biti upitna.
Očito je da je po dolasku ove skupine
zarobljenika u Ljubuški priključen i
dio zarobljenika iz Oznine kotarske
tamnice u Ljubuškom, uključujući
i fra Julijana Kožula te fra Zdenka
Zupca. Nejasno je tko je u zapovjednom sustavu donio takvu odluku.
Međutim, nedvojbeno je da je tu
odluku morao provesti tadašnji »komandant mjesta« Marijan Primorac
i šef Ozne u Ljubuškom Petar Jelčić,
koji je istodobno bio i član Okružnog
komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, što i u ovom slučaju izravno
ukazuje na kaznenu odgovornost
Ozne, kao i najvišeg partijskog tijela
u zapadnoj Hercegovini.
Sudeći prema zaključcima rekonstrukcije što ju je radila jedna skupina
koja se bavi ovom temom, kolona je
iz Ljubuškog krenula prema Kozici,
gdje su kraće vremensko razdoblje i
boravili. Kako je izjavio jedan tadašnji prisilno unovačeni partizan, nitko
od nazočnih partizanskih oficira nije
na sebe želio preuzeti odgovornost za
S 1
p
2014.
43
Pobijeni
S 1
p
2014.
44
PRONAĐEN I FRA SLOBODAN LONČAR
Široki Brijeg, 30. srpnja 2013.
(Vicepostulatura) – Hvala Bogu,
među pobijenima u masovnoj grobnici na lokalitetu Tomića njiva u
Ljubuškom nakon fra Martina Sopte
ovih smo dana pronašli i posmrtne
ostatke fra Slobodana Lončara, u neposrednoj blizini fra Martinova tijela.
Po tome zaključujemo da su ih vjerojatno zajedno ubili. Bilo je to najvjerojatnije u noći između 12. i 13.
veljače 1945.
Razne činjenice iz prve ruke o
komunističkom odvođenju fra Slobodana Lončara iz Drinovaca i ubojstva u Ljubuškom možemo saznati
iz knjige Apokaliptični dani fra Janka
Bubala i iz knjige Fratar, narodni neprijatelj fra Ratimira Kordića. Ovako
to sažeto opisuje fra Ratimir Kordić,
koji je kao župnik službovao zajedno
s fra Slobodanom u Drinovcima te
ga nastojao zaštititi i kasnije ga išao
tražiti:
9. veljače uvečer počela je Kalvarija
moga pomoćnika fra Slobodana. Nakon
pretrage sobe, lišenja slobode, noćnog putovanja preko Sovića do Čove u Ružićima
i putovanja u Ljubuški 10. veljače izjutra, tu je, ni četrdeset osam sati nakon
dolaska bio strijeljan. Pojedinosti o njegovu stradanju malo su poznate. Znam
da mu je jedan fratar (fra Janko) dao
odrješenje uz prethodno upozorenje da se
pokaje. Odrješenje je bilo kroz zatvorena
vrata. Možda ni dvadeset četiri sata prije strijeljanja bio je šamaran. Sad mi je
jasno zašto mi je Ćazim Dizdarević preko
telefona odgovorio da ne treba fra Slobodanu ni rublje ni hrana, da on ima sve.
Tada je fra Slobodan već bio mrtav.
Ovako, pak, govori o navodnoj
fra Slobodanovoj krivnji i krivnji
drugih fratara:
Tih dana dobio sam »Slobodnu
Dalmaciju«. Jedan dulji članak pisao
je uglavnom o hercegovačkim fratrima.
Tvrdi se da je oslobođen Široki Brijeg,
da su fratri pucali i borili se u redovima
neprijatelja naroda i da su dobili zasluženu plaću. Piše i o nekim drugim fratrima. Za fra Slobodana stoji da je išao
na noćne sastanke sa škriparima te da
se presvlačio u ženske haljine i prevodio
škripare na Široki Brijeg. Koliko riječi,
toliko laži! Nigdje ne piše da je netko od
fratara ubijen, samo stoji da su dobili
zasluženu plaću. K tome piše za one koji
još nisu u rukama narodne vlasti da će
i oni dobiti zasluženu plaću i da će im
narod suditi. Narod je ubrzo doznao za
sudbinu fratara. Duboko potresen zbog te
tragedije ujedno je strepio za sudbinu nas
malo koji smo još u životu.
U vijesti o pronalasku fra Martina
Sopte pisali smo sljedeće retke o masovnoj grobnici u Ljubuškom:
»Masovna grobnica u Ljubuškom
nalazi se na lokalitetu Tomića njiva.
Kao i do svih drugih masovnih grobnica u komunističko vrijeme do nje
se dolazilo krišom. Nije se znalo tko
je u njoj točno ubijen, samo se pretpostavljalo, ali se mjesto ljubomorno čuvalo od zatiranja. Svuda okolo
niknule su kuće, ne i tu, jer je svim
aspirantima prišapnuto što to mjesto točno sadrži. Padom komunizma
devedesetih godina prošloga stoljeća
biti ubijeni, jer su pronađeni i ostatci vatre na kojoj su se grijali stražari,
moguće sami ubojice. Uz dva tijela
pronađeni su i ostatci krunice i franjevačkog habita.«
Nakon prikupljanja novčanih
sredstava za DNK analizu pobijenih
u Knešpolju i dovršetku toga postupka, pristupili smo DNK analizi pobijenih na Tomića njivi u Ljubuškom.
Uz navedenu dvojicu fratara pronašli
smo i Grgu Marića, jer je njegova
rodbina već dala uzorke krvi.
Fra Slobodan Lončar rođen je
1. ožujka 1915. u Vinjanima. Roditelji su mu bili Petar i Franjka,
r. Bago. Kršten je 3. ožujka 1915.
u župi sv. Jure u Viru. Na krštenju je dobio ime Ivan. Pučku školu
pohađao je u Posušju, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Filozofiju
i teologiju studirao je u Mostaru.
Vađenje uzoraka za DNK analizu iz obiteljske grobnice
Franjevački habit obukao je na
Humcu 3. srpnja 1934., a vječne
je zavjete položio 5. srpnja 1938.
Za svećenika je zaređen 16. lipnja
1940. u Mostaru. Kao župni vikar
službovao je od 1942. do 1944. na
Širokom Brijegu odakle je premješten u Drinovce. Tu su ga, kako rekosmo, komunisti uhitili 9. veljače
1945., odveli u Ljubuški i ubili. O
njemu piše još živući mu subrat fra
Častimir Majić: »Fra Slobodan je
zračio ljudskom toplinom i vedrinom koju je očitovao u susretu sa
svim osobama u životu. Nadasve,
bio je čvrst značaj na koga smo se
mogli osloniti i na njegovu potporu računati. Posjedovao je izvjesnu
dozu humora što se posebno očitovalo u šaljivome glasilu “Podbadalo” koje je zajedno s fra Žarkom Leventićem uređivao u Mostaru.« 
Pobijeni
mjesto gdje se pretpostavljalo da je
masovna grobnica očišćeno je, poglavito zalaganjem fra Vladimira
Kozine i fra Velimira Mandića, te je
započelo odavanje počasti ubijenima
uz sudjelovanje mnoštva puka Božjega. Zahvaljujući svjedočanstvima i
dokumentima, Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović
i 65 subraće”, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, u suradnji s Povjerenstvom za uređivanje
i obilježavanje grobišta iz Drugog
svjetskog rata i poraća na području
općine Ljubuški, na čelu s Vicom Nižićem, 19. – 28. srpnja 2010. vodila
je iskapanje. Radovi su se odvijali pod stručnim vodstvom arheologa Tihomira Glavaša i forenzičarke
Marije Definis-Gojanović. Ukupno
je otkopano 28 tijela. Očito su prije
smrti morali pripraviti mjesto gdje će
S 1
p
2014.
45
Pobijeni
Ubijen u jednoj od bezbrojnih povorki smrti što ih ustrojiše komunisti
FRA JENKO VASILJ
(1914. – 1945.)
► Piše: : dr. sc. fra Robert Jolić
Osnovni podatci
Fra Jenko Vasilj rođen je 2. svibnja 1914. u Međugorju. Roditelji su
mu se zvali Mate i Vida, r. Sivrić. Kršten je istoga dana. Krsno mu je ime
bilo Stanko, a krstio ga je fra Anđeo
Nuić (međugorski župnik 1907. –
1914.). Kum mu je bio Ivan Vasilj.1
Gimnaziju je završio kod franjevaca
na Širokom Brijegu (1925. – 1934.),
bogosloviju u Mostaru (1934. –
1937.) te u Strasbourgu i Lyonu, u
Francuskoj (1937. – 939.), gdje je
30. lipnja 1939. postigao licencijat. Vojsku nije služio. U franjevački
red stupio je na Humcu 6. kolovoza
1931. Habit mu je obukao provincijal fra Dominik Mandić. Jednostavne
zavjete položio je 7. kolovoza 1932.
u ruke istoga provincijala, a svečane 18. kolovoza 1935. u Mostaru u
ruke provincijala fra Mate Čuturića. Za đakona je zaređen 20. veljače 1937., a za svećenika 23. svibnja
1937., također u Mostaru. Zaredio
ga je biskup mostarsko-duvanjski fra
Alojzije Mišić. Čitav svoj svećenički
život proveo je kao duhovni pomoćnik i vjeroučitelj u Konjicu (1939. –
1945.).2
Školovanje i bogoslovni studij
Pučku školu Stanko (kasnije fra
Jenko) Vasilj završio je u Međugorju
1
2
S 1
p
2014.
46
3
(vjerojatno 1921. – 1925.).3 Tada je
pučka škola trajala četiri razreda, a
gimnazija osam razreda. Nakon toga
u rujnu 1925. upisao je Franjevačku
Župni ured Međugorje: Matica krštenih, sv. II. (1913. – 1930.), str. 16., br. 32.
Arhiv Provincije: Osobni karton; Imenik franjevaca, str. 55, br. 493; A. NIKIĆ, Hercegovački franjevački mučenici 1524.
– 1945., Mostar, 1992., str. 211. – 212.; A. MARIĆ, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007., str. 64.; A.
BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 682.; Č. MAJIĆ, U nebo zagledani. Crtice o 66 hercegovačkih franjevaca, komunističkih žrtava koje poznavah, Široki Brijeg – Zagreb, 2011., str. 245. – 247.
Č. MAJIĆ, U nebo zagledani, str. 245.
4
5
6
7
8
9
10
11
ljetnom semestru, a ocjene su mu još
bolje, sve 9 ili 9 ¼. Uz to je imao još
jedan predmet: specijalnu filozofiju.
Vladanje mu je uzorno (1). U trećoj
godini studija (1936./37.) sluša ove
predmete: Sveto pismo, dogmatsku
teologiju, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve, katehetiku i specijalnu filozofiju. Ocjene su
mu i dalje odlične, sve 9 ili više, osim
Svetoga pisma (8 ½). U ljetnom semestru položio je četiri predmeta:
Sveto pismo (8), dogmatiku (8 ¼),
moralnu teologiju (9) i kanonsko
pravo (9).8 Iz svega je vidljivo da je
fra Jenko bio veoma dobar učenik,
redovito s najboljim ocjenama. Na
studiju je svakako puno bolji nego u
srednjoj školi.
Nakon svećeničkoga ređenja
(1937.) fra Jenko je dvije godine studija proveo u inozemstvu, u Francuskoj. Ipak se čini netočnim podatak
iz osobnoga kartona da je to vrijeme proveo u Lilleu, proveo ga je u
Strasbourgu i Lyonu. General reda
dao je obedijenciju fra Jenku da može
poći u Pariz.9 Nije posve jasno gdje
je fra Jenko proveo tu prvu akademsku godinu u inozemstvu, u Parizu
ili Strasbourgu. Svakako, francuski
provincijal iz Metza početkom listopada 1938. javlja hercegovačkom
provincijalu da ne može na studij u
Strasbourg primiti fra Krunu Pandžića jer se tamo na studiju već nalazi hercegovački klerik fra Jenko Vasilj.10 Ipak se u sljedećoj akademskoj
godini (1938./39.) fra Jenko nalazi
u Lyonu. Odatle se javio provincijalu 24. ožujka 1939. moleći da na
studiju u inozemstvu može ostati do
Božića.11 Kasnije je javio da je u lip-
A. MARIĆ, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, II, Mostar, 2011., str. 173., 271., 407.
Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Treći izvještaj za školsku godinu 1930./31., Mostar, 1931., str. 24. – 25.
Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Peti izvještaj za školsku godinu 1932./33., Mostar, 1933., str. 24. – 25.
Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Šesti izvještaj za školsku godinu 1933./34., Mostar, 1934., str. 24. – 26.
Arhiv Provincije: Liber classificationum seminarii theologici in Mostar ab an. 1895-(1937), ff. 72, 75, 77, 80, 83, 85.
Dopis generala Reda od 15. srpnja 1937. (Arhiv Provincije: SP, sv. 120, f. 39).
Dopis provincijala iz Metza 6. listopada 1938. (Arhiv Provincije: SP, sv. 125, f. 269).
Arhiv Provincije: SP, sv. 126, f. 344.
Pobijeni
klasičnu gimnaziju na Širokom Bri- prošao s dobrim uspjehom. Razredjegu. O tome imamo izvorni doku- nik im je bio dr. fra Arkanđeo Nuić.
ment. Naime, fra Pavo Dragićević Po svršetku 8. razreda (to bi danas
10. srpnja 1925. obavještava upravu bio 4. razred gimnazije) pristupili
Provincije da je u gimnaziju za sljede- su polaganju maturalnog ispita. On
ću školsku godinu u prvi razred pri- je trajao od 10. do 15. lipnja 1934.
mljeno 19 kandidata, među kojima Predsjednik ispitnoga odbora bio je
se nalazi i Stanko Vasilj pok. Mate. dr. Nikola Majnarić, izaslanik miniSljedeći podatak o njemu imamo iz stra prosvjete, dopredsjednik dr. fra
školske godine 1927./28., kada je Krešimir Pandžić, ravnatelj gimnazipohađao 3. razred. Ocjene mu i nisu je, a članovi dr. fra Oton Knezović
baš bile sjajne, ali je očito da je razre- (hrvatski jezik), dr. fra Fabijan Papode redovito prolazio. Razrednik mu je nja (povijest), dr. fra Arkanđeo Nuić
bio dr. fra Mladen Barbarić. Peti ra- (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Pezred pohađa školske 1929./30. god.4, tric (francuski jezik). Petorica su bila
a 1930./31. šesti razred. U razredu oslobođena usmenoga dijela ispita
ih je bilo 26, od kojih su 17-orica s (među njima fra Bogomir i fra Dioniuspjehom završizije). Fra Jenko je
la razred, osmomaturirao s vrlo
rica upućena na
dobrim
uspje7
popravni
ispit,
hom.
Hercegovačka franjevačka
Od
jeseni
uglavnom iz maprovincija polagala je mnogo
1934. fra Jenko
tematike, a jedan
nade u fra Jenka Vasilja.
je na Franjevačkoj
je morao ponavŠkolovao
se i u inozemstvu.
bogosloviji u Moljati razred. Stanstaru. U prvoj goko je prošao s dodini (1934./35.)
brim uspjehom.
imao je samo čeRazrednik im je
bio dr. fra Marijan Zubac.5 Nakon tiri predmeta: apologetiku, povijest
toga je Stanko pauzirao jednu go- Crkve, specijalnu filozofiju i hebrejdinu jer je u kolovozu 1932. stupio ski jezik. Ocjene su mu bile veoma
u novicijat na Humcu. U školske se dobre (9, 8 ½, 9 i 7 ¾), a vladanje
klupe na Široki Brijeg vratio ujesen uzorno (1). U ljetnom semestru ima
1932., ali s novim imenom: sad je iste predmete (ocjene 9, 8 ½, 9 i 8)
fra Jenko. U 7. razredu bilo ih je 20, te ascetiku (9 ¼). Vladanje mu je
od čega 11 klerika i 9 vanjskih đaka. opet uzorno (1). Druga godina stuFra Jenko je prošao s vrlo dobrim dija (1935./36.) bila je za fra Jenka
uspjehom, kao i fra Dionizije Lasić, izvrsna. Ocjene su mu sve odreda 9,
fra Krsto Ravlić i neki drugi, dok je osim ascetike (8 ¼). Slušao je i polafra Bogomir Zlopaša prošao s odlič- gao sljedeće predmete: Sveto pismo,
nim. Razrednik im je bio fra Martin dogmatsku teologiju, moralnu teoloSopta.6 U 8. razredu (1933./34.) giju, kanonsko pravo, povijest Crkve
samo su 13-orica. Razred je fra Jenko i ascetiku. Iste predmete sluša i u
S 1
p
2014.
47
Pobijeni
nju 1939. položio ispite u Lyonu te
licencijat iz crkvenoga prava.12 Prema tome, gotovo je nedvojbeno da
je fra Jenko studirao u Strasbourgu i
Lyonu, a ne u Lilleu. Nakon što je završio licencijat, u istom je mjesecu fra
Jenko tražio od provincijala da ljetni
raspust može provesti u Dorstenu,
što mu je provincijal i odobrio.13 U
Dorstenu je ostao čitavo ljeto, a onda
mu je provincijal krajem rujna poslao obedijenciju da se vrati u Provinciju.14 Na putu prema Zagrebu
fra Jenko se zadržao u Beču. Odatle
javlja provincijalu da je stigao u Beč,
ali čeka nekakvu propusnicu kako bi
mogao nastaviti put. Glede studiranja povijesti, o čemu mu je provincijal jednom pisao u Lyon, fra Jenko
kaže da bi možda bolje bilo poslati
nekoga drugoga jer on ne zna kada
će tamo, a da nije ni dobra zdravlja.
K tome, položio je licencijat iz crkvenoga prava pa bi se u budućnosti radije bavio tim područjem.15 Sve
navedeno svjedoči da je fra Jenko bio
nada Provincije i da je mogao učiniti
puno toga za Crkvu i Provinciju. Međutim, to su brutalno prekinuli komunistički zločinci jednim metkom
u zatiljak.
Redovnička i svećenička priprava
U novicijatu na Humcu fra Jenko
je bio od 6. kolovoza 1931. do 6. kolovoza 1932. s desetoricom kolega.
Meštar im je bio fra Eugen Tomić
st. Inače, fra Eugen je do danas u
Provinciji meštar s najdužim stažem:
meštar je bio 16 godina i to nepre12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
S 1
2014. p
48
22
23
24
kidno od 1921. do 1937. Fra Jenkovi kolege bili su fra Bogdan Ćubela,
fra Efrem Juričić, fra Dionizije Lasić,
fra Vinko Petrović, fra Metod Puljić,
fra Kornelije Ravlić, fra Krsto Ravlić,
fra Gojko Stojić, fra Branko Šušak i
fra Bogomir Zlopaša. Dvojica kolega
napustili su zajednicu (V. Petrović i
E. Juričić; Juričić je kasnije postao
biskupijski svećenik, član Dubrovačke biskupije, umro 1960. i pokopan
u Čitluku), jedan se kasnije u Americi sekularizirao i djelovao kao biskupijski svećenik (K. Ravlić), dvojica
su preminuli kao mladi svećenici (G.
Stojić i B. Zlopaša), trojicu su ubili
partizani 1945. (B. Šušak, M. Puljić i
J. Vasilj), jedan je život proveo u Italiji i Americi (D. Lasić), dok su samo
dvojica, fra Bogdan Ćubela i fra Krsto Ravlić, svećenički i redovnički život proveli u Hercegovini gdje su i
preminuli.16
U novicijatu na Humcu novak
fra Jenko Vasilj tužio se na bolove u
želucu. Zbog toga ga je meštar fra
Eugen Tomić poslao na temeljiti liječnički pregled o čemu piše i provincijalu: »Novak fr. Jenko Vasilj je
vrlo dobar i uredan mladić, ali je već
od prvog dana novicijata manje-više
uvijek bolestan. Ima jako pokvaren
želudac i čim se nešto nahladi ima
jaku glavobolju i šuštanje u ušima.«
Šalje ga na pregled liječniku u Mostar.17 Poslije je fra Jenko također
imao zdravstvenih poteškoća, ne zna
se je li sa želucem, ali je svakako molio provincijala da ga ne premješta iz
Konjica jer mu ova klima najviše odgovara načetu zdravlju.18
Fra Jenko je za svećenika zaređen
prije nego je završio bogoslovni studij, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal je za šestoricu klerika, među kojima je bio i fra Jenko,
27. ožujka 1937. tražio od Sv. Oca
dispenzu za svećeničko ređenje, vjerojatno od nedostatka dobi. Riječ je
o fra Bernardu Katiću, fra Bogdanu
Ćubeli, fra Dioniziju Lasiću, fra Metodu Puljiću, fra Gojku Stojiću, fra
Branku Šušku, fra Jenku Vasilju, fra
Bogomiru Zlopaši i fra Emilu Stipiću.19 Za svećenika je zaređen 23.
svibnja 1937. Nakon toga je određen
za studij u inozemstvu, kako je već
prethodno rečeno.
Dušobrižničko djelovanje
Pa ipak, ni od jednog ni od drugog dodatnog (poslijediplomskog)
studija nije bilo ništa. Provincijal fra
Mate Čuturić uputio je 23. listopada
1939. fra Jenku, koji se tada nalazio
u Mostaru, dekret kojim ga šalje za
župnog vikara u Konjic.20 Tu je zamijenio fra Nenada Pehara koji odlazi na studij.21 Provincijalat je tražio potrebne ovlasti za fra Jenka od
Biskupskog ordinarijata 31. listopada22, a Ordinarijat ga je 2. studenoga
potvrdio za župnog vikara u Konjicu.23 Uskoro je provincijal uputio zamolbu Banskoj upravi u Zagrebu da
se fra Jenku Vasilju odobri da može
predavati vjeronauk u Konjicu.24 Tu
će fra Jenko ostati sve do 1945. Istina, već ga je sljedeće godine provincijal namjeravao premjestiti iz Konjica. Fra Jenko, pak, moli da ga ostavi
Dopis provincijalu od 3. listopada 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 128, f. 103).
Provincijalov dopis od 20. lipnja 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 127, f. 74, 82).
Provincijalov dopis od 24. rujna 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 127, f. 439).
Dopis provincijalu iz Beča 3. listopada 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 128, f. 103).
R. JOLIĆ, Novicijat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2009., str. 154.
Meštrov dopis provincijalu od 1. veljače 1932. (Arhiv Provincije: SP, sv. 98, f. 17).
Dopis provincijalu od 20. kolovoza 1940. (Arhiv Provincije: SP, sv. 131, f. 164).
Arhiv Provincije: SP, sv. 118, f. 384.
Arhiv Provincije: SP, sv. 128, f. 192.
Provincijalova obavijest rezidenciji u Konjicu od 23. listopada 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 128, f. 200).
Arhiv Provincije: SP, sv. 128, f. 223.
Arhiv Provincije: SP, sv. 128, f. 234.
Provincijalov dopis od 22. studenoga 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 128, f. 299).
25
26
27
28
29
30
31
32
Pobijeni
jer mu klima odgovara zdravlju. K
tome, dobro je vršio svoju službu
vjeroučitelja u građanskoj i osnovnoj školi, vodio Društvo sv. Ante i
radio u dušobrižništvu. Premještaj
bi se protumačio kao kazna. Već se,
naime, pročulo da će ga premjestiti
pa su ga zbog toga mnogi pitali za
razlog. Provincijal mu je prije kao razlog naveo to što nije bolje upućen u
pjevanje. Ali tu su časne sestre i fra
Berislav Mikulić, koji se dobro razumiju u glazbu, a i u školu će uskoro
doći jedan glazbenik. On svakako
želi i dalje ostati u Konjicu.25 Molba
mu je bila uslišana. I za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske fra Jenko je
bio vjeroučitelj u istome mjestu. O
tome je provincijal fra Krešimir Pandžić obavijestio Ministarstvo nastave
u Zagrebu 3. rujna 1941. te molio da
ga se potvrdi na toj službi.26
Fra Jenko je u Konjicu imao poteškoća s talijanskom vojskom. Nije
podnosio njihovu bahatost i bezobrazluk o čemu se nije libio javno iznijeti svoje stavove. Stoga je Komanda
talijanske divizije iz Mostara uputila
Provincijalatu pritužbu na vladanje
konjičkih franjevaca fra Krste Ravlića i fra Jenka Vasilja prema talijanskoj vojsci nakon što su Talijani oslobodili Konjic od partizana. Dotični
su franjevci, naime, optužili talijanske vojnike za krađu, što – kako piše
njihova komanda – nije istina.27 Znajući koja su sve zla talijanski vojnici
uz pomoć svoje »milicije« – četničkih
hordi – činili hrvatskom katoličkom
puku u hrvatskim krajevima (sjetimo
se samo Rame 1942!), sigurno je da
Sv. potvrda u Međugorju 1944. U sredini je biskup don Petar Čule,
a fra Jenko je krajnji desno
su spomenuti franjevci bili potpuno
u pravu i da ni najmanje nisu pretjerivali u procjeni talijanskih vojnih
snaga.
Krajem 1944. provincijal je fra
Jenka imenovao vikarom rezidencije
u Konjicu umjesto fra Nikole Ivankovića28, dotadašnjeg kratkotrajnog
župnog vikara, koji je imenovan dušobrižnikom hrvatske vojske u Sarajevu.29 Fra Jenko je tijekom rata
barem neko vrijeme bio i duhovnik
hrvatske vojske smještene u Konjicu.
Tu je službu obavljao do 25. siječnja 1945. Naime, već je 18. siječnja
te godine fra Tugomir Soldo molio
provincijala da ga se privremeno
imenuje duhovnikom II. gardijskog
zdruga, zacijelo sa sjedištem u Konjicu, umjesto dotadašnjeg duhovnika fra Jenka Vasilja. Njegovu je
molbu preporučio i konjički župnik
fra Svetozar Petric.30 Provincijal je
na to uputio molbu Popunidbenom
zapovjedništvu u Mostar da se za
duhovnika toga zdruga imenuje fra
Tugomir Soldo.31
Smrt
Sve je to, međutim, bilo kratkotrajno jer je njemačko-hrvatska
obrambena crta bila u rasulu i uskoro
su se te vojske počele povlačiti prema
sjeverozapadu, sve do austrijske granice. S njima se najvjerojatnije povlačio i fra Jenko Vasilj. O njegovoj
sudbini više nema gotovo nikakvih
podataka. U njegovu je osobnome
kartonu navedeno samo toliko da
su ga u mjesecu svibnju 1945. ubili
partizani kod Klanjca u Hrvatskom
zagorju.32 Ubijen je u 31. god. života, 14. god. redovništva i 8. god. sve-
Dopis provincijalu od 20. kolovoza 1940. (Arhiv Provincije: SP, sv. 131, f. 163).
Arhiv Provincije: SP, sv. 134, f. 199. Usp. i provincijalov dopis od 7. travnja 1942. (Arhiv Provincije: SP, sv. 135, f. 313).
Dopis Provincijalatu od 19. srpnja 1942. (Arhiv Provincije: SP, sv. 136, f. 267).
Provincijalov dopis od 4. prosinca 1944. (Arhiv Provincije: SP, sv. 144, f. 557).
Fra Nikola je preživio kolone smrti 1945., ali je iste godine bio osuđen na dugogodišnju tamničku kaznu. U tamnici je
bio do ožujka 1951. Ponovno je uhićen u Ljubuškom u travnju 1952. Umro je na putu od Ljubuškog prema Mostaru
od komunističkog zlostavljanja. Predan je mrtav franjevcima u Mostaru. Preminuo je 21. svibnja 1952. Pokopan je na
groblju Šoinovac (Ž. ILIĆ, »Mučenik fra Nikola Ivanković«, u: Kršni zavičaj, br. 36/2003., str. 79. – 84.).
Arhiv Provincije: SP, sv. 149, f. 20 (spis nedostaje, ali za njegov kratki sadržaj znamo iz Urudžbenog zapisnika).
Provincijalov dopis od 25. siječnja 1945. (Arhiv Provincije: SP, sv. 149, f. 20; spis nedostaje, ali za njegov kratki sadržaj
znamo iz urudžbenog zapisnika).
Arhiv Provincije: Osobni karton.
S 1
p
2014.
49
Pobijeni
ćeništva. Za grob mu se ne zna.
O njegovim posljednjim mjesecima života ovako je zapisao dr. fra
Častimir Majić: »Poslije šest plodnih
godina rada u ožujku 1945. pridružio se hrvatskoj vojsci u povlačenju i
pošao prema Zapadu u potrazi za sigurnijim boravištem. Val masovnog
hrvatskog povlačenja prema Austriji,
početkom svibnja 1945., zahvatio
je i njega te se pridružio stotinama
tisuća vojnika i civila koji su srljali
u maglu životne neizvjesnosti. Taj
opći egzodus hrvatskoga mnoštva
završio je tragično kao i on u njemu.
Stradao je u hodnji smrti na putu od
Bleiburga u domovinu. Nekrologij
Hercegovačke franjevačke provincije
bilježi 10. svibnja 1945. kao nadnevak njegove smrti, dok je on najvjerojatnije ubijen 18. svibnja u blizini
slovenskog grada Maribora. Istina,
neki tvrde da su ga vidjeli kod Klanjca i da je možda ubijen u Zagrebu.
(…) Fra Jenko je zemaljske putove
zapečatio vlastitom krvlju i s drugom
svojom subraćom iz Hercegovačke
franjevačke provincije otputovao u
kraljevstvo vječna mira i istinske slobode.«33 S. Emilija Vasilj kasnije je
čula da je fra Jenko ubijen negdje u
Zagrebu, ali nije znala ništa pobliže
o tome.34 U fra Jenkovoj obitelji su,
pak, čuli da je ubijen u Ivanić Gradu, ali im pojedinosti o tome nisu
poznate.35 Tako je, dakle, o mjestu
i nadnevku njegove smrti sve nejasno. Svakako, ubijen je u jednoj od
bezbrojnih kolona smrti u povratku
s austrijsko-slovenske granice, a ubili
su ga komunistički zločinci.
Kakva je bila fra Jenkova »krivnja« i zbog čega je brutalno usmrćen u 31. godini života? To je
veoma teško znati jer ne postoji nikakva presuda iz koje bismo to mogli saznati. Usput, od 66 ubijenih
33
34
35
36
S 1
2014. p
50
37
Naslovnica zloglasne knjige masona Viktora Novaka
hercegovačkih franjevaca suđeno je
samo jednom jedinom - dr. fra Radoslavu Glavašu u Zagrebu u lipnju 1945. Tada je u samo jednom
danu na smrt, zajedno s njime, ili
na druge teške kazne osuđeno još
gotovo 60 osoba. Dakako, bez
ikakve mogućnosti obrane. Tako
o fra Jenkovoj »krivici« možemo
saznati tek iz zloglasne knjige Viktora Novaka Magnum crimen, koja
je i nastala radi opravdanja komunističkih zločina nad katoličkim
svećenicima. Novak o njemu piše
kratko: »Među svim konjičkim
franjevačkim ustašama kao da je
najagilniji i najuporniji organizator
pobješnjelog ustaštva bio fra Jenko
Vasilj.«36 Stavljajući po strani Novakovu komunističku frazeologiju,
zanimljivo je da ni on nije siguran
u svoju tvrdnju. Što na to kaže fra
Tugomir Soldo u svojem izvrsnom
odgovoru na Novakove laži? »Fra
Jenko Vasilj nije mogao biti “organizator pobješnjelog ustaštva”,
jer nikada nije bio ustaša, niti je sa
ustašama surađivao. Bio je po političkome uvjerenju nacionalista,
ali je bio vrlo trijezan i razborit
misnik. Bio je kateheta i krasno je
djelovao i liturgijski pokret među
đaštvom i svijetom razvio. Bavio se
u pravome smislu kršćanskim odgojem mladeži i liturgijom. Imao
je pripravljen za tisak veliki svezak
liturgijskih propovijedi i konferencija.«37 Tako je fra Jenko platio glavom ne zbog »pobješnjelog
ustaštva«, nego jer je odlično radio
s mladima i tako ih zauvijek pridobio za Katoličku crkvu, pa komunisti s takvima nikada nisu mogli
računati. 
Č. MAJIĆ, U nebo zagledani, str. 246. – 247.
Arhiv Vicepostulature na Širokom Brijegu: Svjedočanstvo s. Emilije Vasilj (razgovarao fra M. STOJIĆ), str. 21.
A. BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, str. 682.
V. NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948., str. 657.
T. SOLDO, »Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata«, u: Hercegovina franciscana, br. 7 (2011.), str. 403.
2012.
Uzrast: odrasli
Nagradni natječaj
NAGRADNI NATJEČAJ
1. nagrada
DRAŽEN BARBARIĆ, ŠIROKOBRIJEŠKI MUČENICI –
DUALISTIČKA PERSPEKTIVA
Ovaj stručni rad napisan je na više desetaka stranica pa ga zbog nedostatka prostora ne možemo ovdje prenijeti. Potražite ga na
stranicama našega portala pobijeni.info (Odjek u puku – Natječaj).
2. nagrada
IVA MANDIĆ, ŠIROKOBRIŠKI MUČENICI
(KOMB. TEHNIKA, 50 X 70, 2011.)
S 1
p
2014.
51
Nagradni natječaj
3. nagrada
SUZE RANJENE BAZILIKE
Posvećujem šezdeset i šestorici ubijenih hercegovačkih franjevaca
Pravednikov je spomen blagoslovljen, a opakom se ime proklinje.
(Izr 10, 7)
► Piše: Nikola Koncul
I.
Poslušne sluge krvava ideologa
ubijaju, ruše i pale.
Mržnjom okovani i kamen hercegovački razoriti žele.
Domovi naši srušeni, gore.
Braća poubijana, a majke ucviljene.
Krvavo nebo plamti.
Posvuda krv, jauk i suze.
Na Brijegu ranjena crkva i zvonik plaču.
Sjemenište, samostan i gimnazija u plamenu.
Gori hrvatska zemlja i plače Hrvatica majka.
Ljubljena grudo! Raskida me bol i guše suze.
II.
U zbornici okupljeni. Tišina.
Samo se molitva skrušena šapatom zbori
i vapaji upućeni Kraljici neba.
»Moli za nas grješnike sada i na času smrti naše«.
A onda krvnici, krvoločne zvijeri, k’o vukovi u stadu.
U srcu im otrov, a u rukama oružje.
Izmišljaju optužbe i izriču presude.
Odvode nas na stratište. Kročimo tiho.
Goni me krvolok, žedan krvi i začuđen.
Sklopljene mi ruke vezane žicom, u srcu spokoj, u duši
mir.
Niti plačem, nit’ milost ištem.
III.
Posljednjim pogledom pomilovah grad,
ranjeni zvonik i crkvu na brijegu.
Vezan nad ponorom, na stratištu stojim.
Vjetar mi odnekud donese poznati zvuk i probudi sjećanja.
Obuze me radost, srce zaigra i oko zasuzi.
Iz duše poteče molitva. Pregršt milosrđa.
O Jahve! O Bože moj!
»Oprosti im, jer ne znaju što čine«.
Lice krvnikovo i bljesak krvava oružja.
Bol i posljednje svjetlo što zamrije u oku.
Uzalud! Mi se ne bojasmo mrijeti.
S 1
p
2014.
52
IV.
Krvave kaplje teku k’o biserne suze.
Prostrijeljeno srce krvari i prosipa slatku bol.
Grč. Udisaji su prestali, a bilo utihlo.
Lice obliveno krvlju i beživotan pogled.
Mrtve ruke stišću krunicu i krvavi grumen ljubljene grude.
Smiraj života. Smrt. Ovdje prestaje i patnja i bol.
Navještaj Kraljevstva i vječne slave.
Grlim te ljubljena zemljo k’o voljenu majku.
Darivam ti sebe za zalog životu.
Na postelji hladnoj u njedrima tvojim,
umivam te krvlju i cjelivam boli.
V.
Lomača. Bjesni oganj i gore mrtva tijela.
Plamen kosti žari i u pepeo tvori.
Vri krv pravednika, vri i plamti.
U buktinji nestade osmijeh i iščeznu pogled.
Iz vreline pepela kroz bijes ognja još čujem
kao u nedjeljno jutro cvrkut ptica,
pjesmu zvona i radostan pjev puka.
Listanje knjiga i žamor učenika.
Još vidim sklopljene ruke i usne što mole.
Beznađe i suzu u oku starice majke.
Ognjište prazno, a vatra usahla.
VI.
Još čujem slava, hosana u visini.
»Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje«.
Braća moja u ropstvo prognana.
Iz doma odvedeni, mučeni i pogubljeni.
U rijeke, jame i ponore ubačeni.
U neznane grobove pokopani i u zemlji tuđinca nestali.
Uzalud. Tko slatko mre veseli se susretu u vječnosti.
Njegov se put zatrijeti ne da.
Iz krvi pravednika šezdeset i šest cvjetova izniklo.
Život svoj krunom mučeništva ukrasiše
i krvlju svojom mučeničkom haljine života obijeliše.
Mrski su Jahvi srcem opaki, a mili su mu životom savršeni.
(Izr 11, 20)
Neum, na blagdan sv. Nikole 2011. 
Uzrast: djeca
1. nagrada
Nagradni natječaj
2013.
BILI SU DOSTOJNI TRENUTKA U KOJI IH JE ŽIVOT STAVIO
► Piše: Lidija Knezović, VIII. d, Prva osnovna škola, Široki Brijeg
Na prostranu brijegu uzdigla se velika kamena ljepotica obavijena plaštem tamne prošlosti. Čudi se čovjek
koji čuje povijest naše crkve, naših franjevaca, našeg ponosa. Teško je zaboraviti, ali nekada je još teže sjećati
se. Vratiti se nekoliko koraka unatrag i prepustiti se sjećanjima.
Od dolaska fratara na Široki Brijeg grad su obasjale sunčeve zrake. S njima je počela djelovati i Franjevačka klasična gimnazija, jedina visokoobrazovna ustanova na ovom hercegovačkom tlu. Franjevce je na njihovom trnovitom
putu vodila vjera u novo i bolje sutra.
Naša crkva i franjevci primili su jako puno udaraca. Neprijatelji, mrzitelji svetoga, željeli su zatrti postojanje
franjevačkog kršćanskog duha na ovom svetom mjestu. Pritom uništavaju i ploču s natpisom koja je stajala na ulazu
u samostan.
Jedan je udarac bio presudan. Franjevci su poubijani. Ali naša vjera je time postala čvršća, dobila je bolje temelje.
Stijene naše crkve su od čelika, a još veće srce koje vlada crkvom, srce svih vjernika. Oni su ponosni na crkvu, fratre
i na sam grad.
I dan danas crkva stoji ponosno na brijegu. Svaki kamen je poseban, ima svoju priču, svoju prošlost. Bol od jučer
snaga je od danas. Sjećanja su najljepši dio čovjekova života. Mi živimo kroz sjećanja. Makar bila i tužna, ne dopuštaju
nam pobjeći od njih. Ugnijezdila su se u naše srce odakle zacijelo ne namjeravaju još dugo otići.
A ja??? Ja se vraćam tamo negdje daleko odakle je sve i počelo i ponosna sam. A imam i na koga biti. 
2. nagrada
ŠIROKOBRIŠKI MUČENICI
► Piše: Ivan Knezović, VI. c, Prva osnovna škola, Široki Brijeg
Bilo je to 7. veljače 1945. Toga tužnog dana u Široki Brijeg stižu partizani, takozvani »osloboditelji«. A svi
mi dobro znamo što su i tko su oni.
Te zlokobne 1945. partizani su mučki ubili 66 fratara, a njihova jedina krivica bila je želja za pomaganjem siromašnom narodu i kršćanska vjera. Franjevci su zadnje sate života proveli moleći Boga da oprosti grijehe ovim »osloboditeljima« i bez ikakva ustezanja predali su se u ruke Svevišnjega u koje ćemo i mi kad-tad doći.
Partizani su opravdavali svoje nedjelo time što su u javnosti objavili da su franjevci pucali po njima. No, mi dobro
znamo da je franjevačko oružje jedino Očenaš.
Fratre iz mlinice odveli su u nepoznato, ali im je sudbina ista. Njihova hrabrost i žrtva, koju su podnijeli za nas,
urodila je time da hrvatski puk još uvijek klečeći obilazi oko Širokobriješke Gospe, ali i fratarskih grobova, dok crkva
ponosno stoji na svom Brijegu. 
S 1
p
2014.
53
Nagradni natječaj
3. nagrada
LEON BAŠIĆ, IV. r., OŠ VRANIĆ, RANJENA ŠIROKOBRIŠKA CRKVA
Uzrast: mladež
Nagrada nije dodijeljena
Uzrast: odrasli
1. nagrada
RENATA DOBRIĆ, NAPOKON: IZ TAME U SVJETLO ILI POVORKA SMRTI
Ovo je kratka priča o ubojstvu franjevaca u Mostaru. Ostarjeli partizan svome unuku i budućoj nevjesti priča što se
točno dogodilo. Zbog nedostatka prostora ne možemo je donijeti na ovom mjestu pa čitatelje upućujemo na stranice
našega portala pobijeni.info (Odjek u puku – Natječaj).
2. nagrada
NEKA BLAGOSLOV TVOJ PADNE I NA OVE LJUDE
► Piše: Fabijan Lovrić
S 1
p
2014.
54
»O, Bože, neka blagoslov Tvoj padne i na ove ljude«, molio je o. fra Fabijan u svojoj skrušenosti i molitvenom obraćanju Onome koji sve vidi.
Rat, Drugi svjetski rat je završen, ali jednoumlje nije. Stisnuti uspjehom pobjede i teške tragedije općeljudske
ćudorednosti, članovi zajednice nastavili su suditi i izvršavati najmučnija i najpogubnija djela za čovjeka. Lažno optuženi trebali su biti ušutkani za sva vremena, ali, tko vjeruje kako zemlja skriva i otkriva? Tajna zemlje je nedokučiva,
ali ona sama, zemlja, svoju svetost smrti i postanka pokazuje samo onima koji su pošteni, istrajni, čestiti i u Bogu
skrušeni. Samo rijetki znaju taj put.
Nagradni natječaj
Oca fra Fabijana svezali su žicom s još nekoliko fratara i poveli u neizvjesnost. Rekli su kako ih vode u sigurnost.
Zašto vezane? Svakome od njih bilo je jasno kako ta sigurnost krije u sebi veliku dozu jeze.
Podnosili su strašnu patnju. Vozilo je jurilo neravnim putom, a svaki pomak urezivao je u izmučeno meso žicu
koja je rezala i same kosti.
Onako vezane i izmučene, tek ih je čekalo najgore, ili, spasenje u carstvu Njegovom. Pitali su ih sve ono što im
je padalo na pamet, a unaprijed se znalo kako na takva pitanja ne će dobiti odgovor. Bio je to povod za bjesomučnu
tuču, njihovih već klonulih tijela: kundacima i toljagama, nogama, a onda su ih strijeljali, pobacali u prostor stare
kuće, bacili na njih bombe i zaključili kako je šutnja vječna? No, nije. Volja Njegova odlučuje o putanji glasa i šutnje!
Neuništiva je duša čovjekova. Ona putuje i govori. Ona opominje i svjedoči. Jer da nije tako, kako bi emocionalna
inteligencija pronalazila valjane putove do ovakvih stratišta? Kako?
Običnim ljudima, stanovnicima mjesta, naređeno je da izdajnike društva pristojno pokopaju. Govorili su to oni
koji izvršiše stravičan zločin. Govorili su kako ih treba pokopati kao ljude, jer oni ne znaju ništa, ali svakom čovjeku
priliči pristojan pogreb? U nedoumici, mnogi su mislili kako zločince ne mogu pokopati na svom groblju, a i kako?
Tko su ti ljudi? Čija su tjelesa raskomadana ležala u mirisu baruta? Identitet će doći mnogo kasnije.
Pokopali su ih na brzinu, tek da ih zemlja pokrije, ali kada je pala prva kiša iz plitkih grobnica pojavile su se njihove bose noge. Prohodali su nebeskim svodom oni koji su svetost nosili na zemlji?
Pola stoljeća kasnije, njihova mala braća, braća sv. Franje, odlučiše poći njihovim tragom. I opet zaprjeke? Opet se
umiješao nečastivi iz domene proteklih vremena? Opet se želi pokazati kako su Franjina braća, mučena i pogubljena
na najsvirepiji način, bili protivnici društva, protivnici čovjeka, protivnici zajedništva...
Ne kopaj po prošlosti jer ćeš pronaći budućnost! Tko zna je li to izrekao nečastivi?
Koliko je zločina ostalo neotkriveno, koliko zločinaca nekažnjeno, ali lice istine mora znati kako volja Njegova ne
opravdava nikakvo nasilje? Sve što čovjek čini izvan volje Njegove samome sebi čini. Ruka koja ubija sada, u budućnosti ubija svoje potomke!
Prepoznaše franjevci braću svoju. Po njihovom bosonogom tragu još su nicale krvave trave, još se na suncu ljeskala svježina pigmenta koji otkriva kamena svjedočanstva, još je ostalo onih koji svjedoče, još onih koji žele u miru
i dostojanstvu pokopati i obilježiti grobna mjesta njihovih zemnih ostataka.
Prohodaše kosti i o. fra Fabijana u zajednici s kostima njegove subraće, a revnosna Franjina braća tiho moljaše u
svojoj skrušenosti volju Njegovu, istim onim riječima: »O, Bože, neka blagoslov Tvoj padne i na ove ljude; koji pobiše
nedužne, našu malu braću!«
Kada šapat zločina uđe pod zemlju, iz nje se rađa krik istine! Znao je to o. fra Fabijan, znali su to svi nedužno
pobijeni franjevci. Znaju to i današnja Franjina braća. Tko se mača laća, sam od mača gine! 
3. nagrada
U JAZBINU TIJELO, DUŠA U RAJ
(fra Leu Petroviću)
► Piše: Darko Juka
Ja, predan svjetlu, skončah u mraku,
u tami opaka krvnikova uma.
Na glavi mu tri roga, na čelu crveno bezboštvo,
u ruci kama, tupa, kožom mučenika izdjeljana.
Habit mu moj smeta, moja čistoća,
raspelo, Gospodin Bog, čestitost mojega puka.
Jedi ga svako ljeto moje povijesti duge,
svaki hrast koji mi pretke pamti.
Bjesni ga duboko korijenje, ime ovoga tla,
krv mu pogana vrije i grči mu se mučno utroba
jer će me ubit, a ubit ime ne će,
mir u oku mojem, nadmoć nad ognjem pakla.
Sijeva mu iz duplji smrt, sječivo u šaci sijeva,
žedan je krvi, željan tjelesa, ište jauk, jecaj.
Ne napoji mu trulu, mrtvu dušu
ni garež lomače sa Širokoga Brijega.
Ja, zaštićena duha, u veljači 1945. ljeta,
unaprijed mu opraštam svoj posljednji dah,
i sebe i njega križam, zaogrnut krunicom hodim,
u jazbinu tijelo, duša u raj. 
S 1
p
2014.
55
Razgovor
Komunisti su pravili velike zločine i svoje su žrtve bacali po kojekakvim jamama, škripima...
TREBA USTRAJATI UNATOČ SVIM POTEŠKOĆAMA
Razgovor s arheologom Tihomirom Glavašem
► Piše: : Krešimir Šego
od svoga oca koji je u Drugom svjetskom ratu bio hrvatski vojnik, ali i
od drugih koji su prošli sve te muke.
Mi smo se, nakon proljećarskog razdoblja, mogli samo nadati da će jednom doći dugo priželjkivana sloboda
i da ćemo napokon dobiti svoju državu. Još u to vrijeme ponetko odvažniji znao je tajno, obično noću, iskopati kosti svojih bližih i pokopati ih
u groblju. Takvih akcija bilo bi vjerojatno i više da se znalo za njihove
grobove. O sustavnu radu na pronalaženju i uređivanju grobišta stradalnika iz Drugog svjetskog rata i poraća počeo sam ozbiljno razmišljati tek
nakon višestranačkih izbora. Želio
sam svoje znanje i vještine koje sam
stekao u dotadašnjem radu kao arheolog iskoristiti u ovom poslu, bez
obzira što se ovdje radi o recentnim
grobovima koji u normalnim uvjetima ne bi bili predmetom arheološke
metodologije. Kroz kasniji rad spoznali smo da je ovaj pristup sasvim
opravdan. Društvena previranja koja
su prerasla u ratne sukobe, a potom i
drugi razlozi koji su uslijedili i o kojima ćemo vjerojatno govoriti, odgodili su moje nakane.
S 1
p
2014.
56
Tihomir Glavaš, arheolog, već
godinama sudjeluje u radu povjerenstava za obilježavanje i uređivanje
grobišta iz Drugoga svjetskog rata
i poraća. Razgovarali smo s njime o
tome i o vremenu u kojem smo živjeli i u kojem živimo. Što se promijenilo?
Gospodine Glavaš, jeste li kao
student pomišljali da ćete se baviti obilježavanjem i uređenjem
grobišta iz Drugog svjetskog rata
i poraća?
− Moj naraštaj o tomu nije razmišljao. Mnogi o tomu nisu ništa
znali iako sam ja ponešto saznavao
Često smo bili u prilici slušati i
čitati o brojnim grobištima, posebice onima nastalima na samom
koncu Drugoga svjetskog rata i u
poraću, no na iskapanju ostataka
i utvrđivanju golih činjenica malo
se radilo. Jasno je zašto se do devedesetih godina prošloga stoljeća o tome moralo šutjeti, ali zašto
se nakon tih godina malo radilo?
vlasti u Republici Hrvatskoj. Unatoč
tomu, a zahvaljujući potpori tadašnjih općinskih vlasti i nesebičnoj pomoći župnika u Zagvozdu, otpočeli
smo s iskapanjem grobišta gdje smo
prethodno doznali da su pokopani
i fratri odvedeni 8. veljače 1945. iz
hidrocentrale i mlinice u Širokom
Brijegu. Tu smo pronašli ukupno 18
žrtava od kojih su do sada identificirana trojica fratara. To je bilo 2005.
Zatim je uslijedilo pronalaženje i
iskapanje još dviju grobnica u Vrgorcu s ukupno šest žrtava od kojih je
identificiran jedan fratar.
Poslije osnutka Vicepostulature
postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, nakon čega se
utemeljuju i povjerenstva u nekoliko općina, krenuli smo intenzivnije
s pronalaženjem, obilježavanjem i
istraživanjem grobišta. Tako je naš
Vicepostulatura
postupka tim, koji čine arheolog, forenzičar i
mučeništva »Fra Leo Petrović i dokumentarist, istražio i otkopao 12
65 subraće« i
grobnica od čega
općinska povječetiri na području
renstva za obiLjubuškog, šest
Vicepostulatura
i
povjerenstva
lježavanje i urena prostoru Širođivanje grobišta su napravili ogroman posao. Ali kog Brijega, po
iz Drugoga svjet- je još mnogo toga za učiniti. Na jednu na područskog rata i pora- društvenim je vlastima pomoći u ju općina Neum
ća učinili su velik
i Kupres. Dodaju
ovom hvalevrijednom poslu.
korak naprijed.
li se tomu i ranije
Kažite nam kako
istražene tri grobje bilo u početcinice u Zagvozdu i
ma, koja ste grobišta prva otkrili Vrgorcu, onda je to značajan broj, ali
i koji su bili plodovi Vašega istra- istodobno i neznatan u odnosu na to
živanja?
koliko ih je do sada evidentirano.
− Svaki prvi korak je velik. On
je napravljen dok još nije bilo općinGrobišta svjedoče o onima koji
skih povjerenstava. Nije čak bilo niti su u njima završili i o onima koji
Vicepostulature. Bilo je povjerenstvo su ih ubili. Što govore o jednima,
koje je utemeljila Hercegovačka fra- a što o drugima?
njevačka provincija i kojemu je na
− Mnoga svjedočanstva kažu da
čelu bio fra Ante Marić. Zadaća je su ti ljudi pobijeni bez ikakva suđetoga povjerenstva bila da istražuje nja. Naredbodavci su, dakle, mogli
grobišta i okolnosti stradanja her- biti rukovođeni samo mržnjom ili
cegovačkih fratara. Kao ni sada, ni samo njima poznatim razlozima. Fotada nije bilo veće potpore državnih renzičarska analiza žrtava u Zagvozvlasti. Ne da nije bilo potpore, nego du potvrđuje da su svima kosti lubase pokušalo opstruirati naš naum nje zaživotno polomljene, što znači
odugovlačeći s izdavanjem odobre- da su ubijani udarcima malja u glanja koje smo zatražili od nadležnih vu, a to su bili civili, svećenici, fratri
koji su se sklonili u hidrocentralu i
mlinicu od bombardiranja. Komu su
oni mogli biti krivi? S druge strane,
način na koje su te žrtve pokapane,
također pokazuje nedostatak pijeteta. Tijela su nabacivana u prirodne
jame, rupe, škrape i slično, a ima primjera gdje su žrtve same kopale jamu
u koju su kasnije zbačene. Obično su
dovođene na mjesto ubojstva žicom
vezanih ruku (ima slučajeva gdje su
bila vezana po dvojica ili više njih
žicom oko vrata ili nadlaktica) i tu
ubijani, najčešće automatskim vatrenim oružjem. Dosta je primjera da
su žrtve prethodno bile opljačkane,
ponekad i do gole kože.
Razgovor
− Razloga tomu je više. Jedan
sam već spomenuo u odgovoru na
Vaše prvo pitanje, a to je Domovinski rat. Bilo je tada puno neodloživih
zadaća pa se nije moglo ni očekivati
da se na tome nešto više radi. Međutim, uslijedilo je razdoblje kakvo
je malo tko očekivao, a koje još uvijek traje. Naime, o stradanjima hrvatskih vojnika i civila, za razliku od
prethodna vremena, sada se moglo
javno govoriti, ali se i dalje ništa
sustavno ne čini. Svakodnevno smo
svjedoci zataškavanja i prikrivanja
tih žrtava ili čak opravdavanja. Baštinici jugokomunističkih ideja pripremaju Prokrustovu postelju svima
onima koji se ne uklapaju u njihovo
jednoumlje pa ne treba ni očekivati,
sve dok su oni tako brojni, da će se
nešto ozbiljnije činiti na tom planu.
Nakon vrgoračkog kraja pristupilo se otkrivanju i uređenju grobišta u Širokom Brijegu,
Ljubuškom… Tko su ljudi koji su
pokopani u tim grobištima? Vojnici, civili, žene, muškarci, svećenici?
− Većina je civila različitih društvenih slojeva među kojima je bilo i
teških invalida, što se moglo zaključiti po teškim deformitetima kostiju,
zatim hrvatski i njemački vojnici (ovi
posljednji su odreda imali identifikacijske pločice) među kojima je i jedan
broj ranjenika uz koje su nađena ortopedska pomagala (longete i slično)
te bočice s lijekovima, kao i časnici
jedne i druge vojske. Ima i žena, ali
i djece. Poznato je da je u Drugome
svjetskom ratu, osobito na samom
kraju, ubijeno 66 fratara samo iz
Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove nekih od njih znalo se
od ranije, a mi smo do sada pronašli
kosti njih šestorice. Naravno, riječ je
o identificiranim fratrima uz pomoć
molekularno-genetske analize. Nadamo se da će još koji od njih uskoro
biti identificiran.
Što ste, osim kostiju, pronalazili u grobištima i na što upućuju
ti predmeti i u pogledu izvršitelja
i u pogledu žrtava?
SS 12
p
p
2013.
2014.
57
Razgovor
S 1
p
2014.
58
postupak identifikacije je u tijeku
i svakoga dana možemo očekivati
neko novo ime. Nadamo se da to ne
će stati dok i posljednja žrtva ne dobije svoje ime.
Kako teče proces identifikacije i koliko on traje, odnosno s
kakvim se poteškoćama tu susrećete?
− Na ovo pitanje najbolji bi odgovor dali oni kojima je to posao.
Kad ste ga već postavili meni, pokušat ću dati neki odgovor ne ulazeći
u djelokrug puno kompetentnijih od
mene. Mi, naime, kod istraživanja,
odnosno iskapanja, čuvamo svaki detalj pa i onaj koji je naoko nevažan,
Jedan od Glavaševih dnevnika s iskapanja pobijenih
i sve to uredno dokumentiramo. To
− Nekakvih posebnih nalaza uz jamom ili u jami. Imamo i jedan pri- nije važno samo zbog upoznavanja
žrtve nije moglo ni biti iz spomenu- mjer nalaza cijeloga arsenala granata načina i okolnosti stradanja te cjelotih razloga. Najčešće smo nailazili na i mina raznih vrsta što je, po našem vitosti tijela žrtve, nego i stoga što
ostatke obuće i odjeće, a tek pone- mišljenju, bilo u funkciji čuvanja taj- može pomoći pri identifikaciji. Na
kad i na neki drugi predmet koji bi nosti mjesta ukopa. Bilo je i primjera koncu, ova sada konzervativna i u
mogao pomoći pri utvrđivanju iden- nalaza spremnika za streljivo (šarže- mnogočemu nedostatna metoda bila
titeta žrtve. Tako smo pronalazili ra) što se može objasniti nervozom je dugo jedina, sve do molekularnoostatke habita i krunica koje su u ono krvnika kojemu su se pri zamjeni genetske analize. Ono što je tu još
dobro jest to da se taj postupak uvivrijeme fratri nosili o pasiću što je okvira tresle ruke.
jek može nastaviti ili ranije dobiveni
olakšalo postupak DNK analize. Tu
rezultati provjeriti.
Koliko
je
žrtava
do
danas
otkrii tamo nailazili smo na pokoji predOd ostaloga mogu reći da je pomet iz svakodnevne uporabe kao što veno i koliko ih je identificirano?
stupak DNK ana− Ne mogu
su džepni nožić, pribor za brijanje,
lize dugotrajan, a
žlica, vilica, naočale, pribor za puše- govoriti o ukuod članova općinpnom
broju
pronje i slično. Već sam spomenuo da su
Pri otkopavanju žrtava treba
skih povjerenstauz njemačke vojnike i časnike redo- nađenih žrtava
čuvati
i
zabilježiti
svaku
va čujem i dosta
vito bile identifikacijske pločice. Kad jer su neka posmo već kod toga, onda recimo i to vjerenstva radila pojedinost. To može pomoći pri skup, pogotovo
da u ovim slučajevima nije potrebna samostalno, pa identifikaciji, a nekada je to zbog kada je u pitanju
nikakva dodatna analiza u pogle- nisam obaviješten istrošenosti kostiju jedini način. velik broj uzoraka.
du identifikacije. Potrebno je samo o plodovima njiUskoro će se
doći do imena i prezimena u arhivi hova rada. Kako
navršiti
sedamsam
već
spomepostrojbe kojoj je pripadao i ostatdeset
godina
otkako
su
se
dogoke tijela predati rodbini ili nekome nuo, sudjelovao sam u iskapanju 12
drugom. Izniman je primjer jednog grobnica. U taj broj spadaju dva po- dili ti zločini, barem većina njih.
američkog pilota kojega su ostatci za jedinačna ukopa, dva ukopa s po tri No, vidimo da se do spoznaje o
svega nekoliko dana, koji su bili po- žrtve, a ostale grobnice imale su od lokalitetima grobišta teško dolatrebni za provjeru, preneseni u SAD šest do oko osamdeset žrtava (ova zi. Kakva su Vaša iskustva o tome
posljednja na Kupresu još nije dovr- da svjedoci unatoč tako dugu vrei predani njegovoj sestri.
Za većinu do sada istraženih šena zbog vremenskih neprilika). Ne menskome odmaku i drukčijim
grobnica, karakteristično je da je u mogu ovoga trena kazati točan broj, okolnostima u kojima živimo ipak
njima pronađeno mnoštvo zrna stre- ali je on negdje oko dvije stotine od šute?
− Oni koji znadu o mjestima
ljiva i čahura. Nalazi čahura svjedoče čega je identificirano njih deset. Dada je ubijanje obavljeno nad samom kako da je to malen broj, međutim i okolnostima stradanja šutjet će i
Imate li uvid u brojno stanje
još neistraženih grobišta, barem u
Hercegovini, ili na prostorima Bosne, i u to koliko se žrtava u njima
nalazi?
Mi ovaj posao radimo s malim se susreću, da nastave pronalaziti i
brojem ljudi, kratko vrijeme i s malo obilježavati mjesta stradanja. To je
novca. Naš je rad na ovom polju pi- potrebno stoga što je svakim danom
onirski, a njime bi se trebale baviti sve manje onih koji o tome nešto
društvene institucije. Prema tomu, znadu. Poznat mi je primjer iz moga
još uvijek smo daleko od spoznaje mjesta gdje je iz jedne kuće ubijeno,
koliki je broj gronestalo u »preTreba
obilježiti
i
mjesta
gdje
bišta, pogotovo
okretu«, sedam
su žrtve pobijene, a ne samo
koliki je ukupan
muških osoba.
broj žrtava. Go- mjesta gdje su kasnije dostojno Ostala je jedtovo svakim dana sestra koja se
pokopane kad su otkopane.
nom
doznamo O svim tim poslovima trebalo bi nije udala i nije
za pokoju novu
imala potomaka,
se brinuti neko koordinacijsko
grobnicu. Njihov
a i ona je davno
tijelo, po mogućnosti na razini
je broj velik, vrlo
umrla. Koliko
više županija.
velik. Ilustracije
je još takvih priradi, na prostoru
mjera gdje nema
općine Široki Brijeg ta brojka daleko nikoga tko bi mogao nešto posvjedopremašuje stotinu, a to nije konačan čiti?! Preporučio bih također da na
broj. Možete li zamisliti koliko ih je dostojan način obilježe mjesta odakle
ukupno?
su žrtve već ekshumirane kako ne bi
pale u zaborav.
Što preporučujete nadležniU ustrojstvenu smislu bilo bi doma u općinama glede otkrivanja bro utemeljiti koordinacijsko tijelo
i uređenja grobišta? Prema dosa- na razini jedne ili više županija koje
dašnjem iskustvu koji je put naj- bi usklađivalo rad općinskih povjebolji i najučinkovitiji da bi svaka renstava po jedinstvenoj metodologižrtva bila dostojno pokopana?
ji pronalaženja, obilježavanja i istra− Preporučio bih im da ustraju živanja masovnih grobišta, uz izradu
unatoč svim poteškoćama s kojima jednoobrazne dokumentacije. Time
bi bilo olakšano djelovanje općinskih
povjerenstava i dodjela sredstava za
ovaj posao iz županijskih proračuna.
Speleolozi pod stručnim vodstvom Tihomira Glavaša i pod nadzorom
vicepostulatora fra Miljenka Stojića istražuju Valića jamu u Gornjem Gracu
I, na koncu, što nevine žrtve,
pokopane u bezimenim grobištima, govore o njihovim ubojicama
i vremenu u kojemu se sve događalo? Što govore nama danas?
− Svaki čovjek, bio ili ne bio
kriv, ima pravo na grob. Tako je i
po Božjim i po ljudskim zakonima.
Stoga mi mjesta gdje ih pronalazimo
nazivamo grobištima ili grobnicama.
Za to nemamo drugoga imena iako
to nisu grobovi ni po kakvu obilježju.
Oni su jednostavno zbačeni u prirodne ili iskopane jame i zatrpani zemljom i kamenjem, ponekad i smećem, ali i drugim otpadom kao što
je pepeo iz kotlovnica i slično. Eto,
to najbolje govori o njihovim ubojicama. Mi smo pozvani pronaći ih i
dostojno pokopati. 
Razgovor
dalje pa ne treba trošiti vrijeme na
njih. Poznati su i razlozi zbog kojih
ne samo da šute nego i opravdavaju te zločine. To će trajati još dugo.
Želimo li ispuniti svoju ljudsku, kršćansku i uopće civilizacijsku obvezu
prema tim žrtvama, kako bi se one
pronašle i dostojno pokopale, bez
osvetoljubivosti i mržnje prema počiniteljima zločina, moramo se okrenuti pismohranama. Tamo su brojni
podatci o tim vremenima i o ljudima, žrtvama i nalogodavcima. To
također nije lagan posao jer su i pismohrane, unatoč pozitivnim zapadnoeuropskim propisima, i dalje pod
njihovim nadzorom. Koliko mi je
poznato, razdoblje od pedeset godina jest vrijeme u kojemu se društveni
tijekovi završavaju pa se nakon tog
vremena dokumenti pohranjeni u pismohranama otvaraju široj javnosti.
U nas još uvijek ne važe ta pravila, ali
se za njih treba boriti.
SS 12
p
p
2013.
2014.
59
NAŠA IZDANJA
- Plakat Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (48 x 33 cm), 2008. (3 KM)
- Letak Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945., 2009. (0,3 KM)
- Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Humac – Zagreb, 2010. (20 KM)
- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2008. – 2010. (20 KM)
- Sličica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (10 x 7 cm), 2011. (0,3 KM)
- Naljepnica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (12 x 9 cm), 2011. (0,3 KM)
- Obilježivač za knjigu Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (20 x 7,5 cm), 2011.
(0,3 KM)
- dr. fra Častimir Majić, U nebo zagledani, Vicepostulatura – Alfa, Široki Brijeg – Zagreb, 2011.
(25 KM)
- Suvenir Plakat (17,5 x 12,5 cm), s mogućnošću vješanja o zid ili samostalnog stajanja, 2011.
(10 KM)
- fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostulatura – Nova Stvarnost, Široki
Brijeg – Zagreb, 2012. (20 KM)
- Kosti smiraj traže, Povjerenstvo za istraživanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća – Vicepostulatura, Široki Brijeg, 2012. (10 KM)
- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2011. – 2013. (20 KM)
PREPORUČUJEMO
- Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Gral, Široki Brijeg, 2002. (www.gral.ba)
- fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2007. (www.
franjevci.info)
- don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatie, Zagreb, 2007. (Petrova 47)
- fra Ante Marić (uredio), Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008.
(www.franjevci.info)
- Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008. (www.kigen.hr)
- Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2008. ([email protected])
- Skupina autora, Macelj – gora zločina, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2009., (udrugamacelj1945@gmail.
com)
DAROVATELJI
Za DNK analizu posmrtnih ostataka pobijenih na Tomića
njivi (Ljubuški):
- As Kramar, Ljubuški
300,00 KM
- Bare commerce, Čitluk
150,00 KM
- Broćanac, Čitluk
500,00 KM
- Crni, Čitluk
100,00 KM
- Zora Čuvalo, Vitina
100,00 KM
- Džajić commerce, Ljubuški 200,00 KM
- Džida, Čitluk
100,00 KM
- Emmesse, Čitluk
200,00 KM
- Etico, Čitluk
200,00 KM
- Eurovip, Čitluk
100,00 KM
- Globtour, Međugorje
300,00 KM
- Hering, Široki Brijeg
2.000,00 KM
- Hotel Brotnjo, Čitluk
300,00 KM
- Litoglif, Međugorje
200,00 KM
- Mališić, Čitluk
200,00 KM
- Paddy travel, Međugorje
200,00 KM
- Pansion Pelegrino, Međugorje
100,00 KM
- Premier World Sport, Čitluk
300,00 KM
- Soldo metali, Široki Brijeg 500,00 KM
- Suton, Široki Brijeg 500,00 KM
- Union foods, Čitluk 1.000,00 KM
- Vibar, Široki Brijeg - Vrtlarija Dragićević, Međugorje
100,00 KM
300,00 KM
Za ostale pothvate i potrebe Vicepostulature:
- Ivo Lasić, Široki Brijeg
500,00 KM
- Marinko Lovrić, Široki Brijeg
200,00 KM
- N. N., Humac
150,00 KM
- N. N., Široki Brijeg 70,00 KM
- Milka Penavić + Tonće, Ljuteš 50,00 KM
- Grgo Kolobarić, Zagreb
200,00 KM
- N. N., Zagreb 50,00 KM
- Božidar Vacek, Zagreb
100,00 KM
- fra Ivan Bebek, Aedermannsdorf
160,00 KM
Slanje dobrovoljnih priloga (Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM – Vicepostulatura, s
naznakom za što):
a) poštanskom uputnicom (BiH: Kard. Stepinca 14, 88220
Široki Brijeg; HR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid)
b) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški; IB: 4227318660009; žiro-račun (BiH):
3381602276649744; devizni račun (inozemstvo): IBAN:
BA393381604876650839, SWIFT: UNCRBA22
Najljepša hvala svima koji molitvom, dobrovoljnim prilozima i radom podupiru pripremu postupka mučeništva naše ubijene braće. Svakog 7. u mjesecu na Širokom Brijegu govorimo sv. misu za vas. Neka vas
blagoslovi dobri svemogući Bog!