Metodologija naučno-istraživačkog rada sa osnovama statistike

Transcription

1
interno: materijal za studente
Metodologija naučno-istraživačkog rada
sa osnovama statistike
pripremio mr Zoran Lalović
2
Metodologija naučno-istraživačkog rada
sa osnovama statistike
Sadržaj:
I dio
Osnovni pojmovi metodologije

Metodologija (pojam)

Nauka (struktura naučnog saznaja)

Pojam naučnog metoda

Principi naučne spoznaje

Metodološki postupak (glavne faze istraživačkog postupka, - ukratko)

Vrste istraživanja (osnovni kriteriji za razlikovanje vrsta istraživanja)

Predmet i podaci istraživanja u društvenim naukama

Indikatori
II dio
Faze istraživačkog postupka
1. Naučno istraživanje kao proces komunikacije
2. Naučno istraživanje kao proces rješavanja problema
2.1. Okvirno određenje problema istraživanja
2.2. Pripremna faza istraživanja
2.3. Projektovanje istraživanja
2.4. Izrada instrumenata
2.5. Izvođenje istraživanja
2.6. Obrada i analiza podataka
2.7. Pisanje izvještaja istraživanja
III dio
Projekt istraživanja
1. Teorijski dio projekta
1.1. Formulacija problema
1.2. Definisanje osnovnih pojmova
1.3. Postavljanje ciljeva istraživanja
3
1.4. Formulacija opštih i posebnih hipoteza istraživanja
2. Metodološki dio projekta
2.2. Izbor opšteg metoda istraživanja
2.3. Operacionalne definicije promjenjivih
2.4. Izbor tehnika za prikupljanje podataka
2.5. Nacrt uzorka
2.6. Plan obrade podataka
2.7. Plan realizacije istraživanja
3. Matereijalni dio projekta
IV dio
Vrste istraživačkih nacrta

Frekvencijski nacrt istraživanja

Korelacioni nacrt istraživanja

Eksperimentalni nacrt istraživanja

Longitudinalna i transferzalna istraživanja
V dio
Metode istraživanja
1. Teorijske metode
2. Empirijske (iskustvene) metode
2.1. Eksperimentalna istraživanja
2.1.1. Odnos varijabli u eksperimentu
2.1.2. Eksperimentalni nacrti
2.1.2.1. eksperiment sa jednom grupom
2.1.2.2. eksperiment sa paralelnim grupama.
2.1.2.1. ex-post-facto eksperiment
2.2. Neeksperimentalna istraživanja
VI dio
Populacija i uzorak
1. Populacija
2. Uzorak
2.1. Izbor uzorka istraživanja
2.2. Slučajni uzorci
2.2.1. jednostavni slučajni uzorak
2.2.2. stratificirani slučajni uzorak
2.3. Neslučajni uzorci
4
2.4. Veličina uzorka
VII dio
Tehnike istraživanja
1. Neposredno posmatranje
Naturalno i posmatranje uz pomoć instrumenata
Posmatranje bez i sa učešćem posmatrača
Nestruktuirano i struktuirano posmatranje
Nedostaci i prednosti posmatranja
2. Analiza sadržaja
Analiza medijskih sadržaja i analiza dokumenata
Osnovna jedinica analize
Pretežno kvantitativna analiza sadržaja
Pretežno kvalitativna analiza sadržaja
3. Tehnike zasnovane na verbalnoj komunikaciji
3.1. Upitnik i inervju
Koje su prednosti upitnika i intervjua u odnosu na posmatranje
Pretpostavke na kojima počiva ispitivanje upitnikom i intervjuom
Vrste podataka koji se dobijaju putem upitnika i intervjua
3.2. Skale procjene
3.2.1. Kontinuirane i diskontinuirane varijable
3.2.2. Izrada skale procjene
3.2.3. Vrste skala procjene
3.2.4. Skala socijalne distance
3.3. Test
3.3.1. Definicija testa
3.3.2. Metrijske karakteristike testa
VIII dio
Izrada upitnika
Faze izrade upitnika
1. Raščlanivanje problema istraživanja i određivanje sadržaja pitanja
2. Izbor indikatora
3. Formulisanje pitanja
3.1. Problemi vezani za smisao pitanja
3.2. Problemi vezani za formulaciju pitanja
3.3. Smjernice za formulaciju pitanja u upitniku
4. Oblikovanje upitnika
5
4.1. Raspored pitanja u upitniku
4.2. Pisanje uputstva
4.3. Dizajn upitnika
5. Provjera upitnika
6. Revizija upitnika i formiranje konačne verzije
IX dio
Mjerenje

Nominalna skala

Ordinarna skala

Intervalna skala

Omjerna skala
X dio
Statistička obrada podataka
1. Analiza podataka iz upitnika
1.1. Deskriptivna analiza podataka
1.2. Relacijska analiza podataka
1.3. Vremenska analiza podataka (trendovi)
2. Deskriptivna statistika
2.1. Mjere prebrojavanja (frekvencija i procenat)
2.2. Mjere centralne tendencije (mod, medijana, aritmetička sredina)
2.3. Mjere varijabilnosti (raspon i standardna devijacija)
2.4. Normalna distribucija, i neke druge distribucije
2.5. Položaj pojedinih rezultata u distribuciji (z-vrijednost)
3. Statistika zaključivanja
3.1. T – test
3.2. Analiza varijanse
3.3. Koeficijent korelacije
3.4. Hi – kvadrat test
XI dio
1. Osnovni dijelovi izvještaja
1.1. Naslovna strana
1.2. Rezime
1.3. Sadržaj izvještaja
1.4. Uvod
Pisanje izvještaja
6
1.5. Teorijski dio – definisanje predmeta i problema istraživanja
1.6. Istraživački dio – prikaz metodološkog postupaka istraživanja
1.7. Rezultati istraživanja – prikaz rezultata
1.8. Zaključci istraživanja
1.9. Literatura
1.10. Prilozi
1.11.Ilustracije
2. Citiranje i navođenje referenci
2.1. Citiranje
2.2. Navođenje referenci
2.3. Numerički sistem navođenja referenci
2.4. Autor – datum sistem navođenja referenci
3. Tehnička obrada teksta
3.1. Preporuke za sređivanje teksta
3.2. Skraćenice
7
I dio
Osnovni pojmovi metodologije

Metodologija (pojam)

Nauka (struktura naučnog saznaja)



Metodološki postupak (glavne faze istraživačkog postupka, - ukratko)

Vrste istraživanja (osnovni kriteriji za razlikovanje vrsta istraživanja)

Predmet i podaci istraživanja u društvenim naukama

Indikatori
Metodologija (pojam i cilj)
Metodologija (od grčkih riječi methodos – put i logos – um) je nauka o načinima i putevima
dolaženja do naučnog saznanja (materijalnog, društvenog i duhovnog svijeta). Metaodologija
je nauka o nauci. Ona je metanauka ili mišljenje o mišljenju. Cilj metodologije je da se pojmi
(razumije) suština naučnog saznanja i da utvrdi osnovne principe u njegovom sticanju i
kritičkom preispitivanju. Pored toga, metodologije nas uči kojim sredstvima treba da se
služimo kako bi došli do što istinitije (objektivne) spoznaje svijeta.
Nauka (struktura naučnog saznanja)
Nauka je sistem znanja objektivno utvrđene stvarnosti koja služi čovjeku da unaprijedi svoj
život i proučava tu stvarnost.
Struktura naučnog saznanja
Postoje različiti nivoi naučnog saznanja, počev od podataka i činjenica, preko zakona i teorija
do cjelovitih naučnih sistema.
Podaci. Svaki empirijski naučno-istraživački rad započine prikupljanjem podataka. Naučno
relevantni su oni podaci koji su u funkciji istraživanja, tj koji su specifikovani ciljem
8
istraživanja i koji se mogu dovesti u vezu sa postavljenom hipotezom. Nadalje, to su podaci
prikupljeni standardizovanim tehnikama i postupcima prikupljanja podataka.
Činjenice (fakti) su iskustveno utvrđeni odnosi u prirodi i društvu (činjenica je da zimi pada
snijeg). Činjenice su javne, provjerene i provjerive a predstavljaju prvi stupan na osnovu koga
možemo nešto tvrditi u nauci.
Zakon je manje ili više tačan subjektivni odraz objektivno postojeće zakonitosti. Zakonitost je
određeni odnos među stvaroma i pojavama u prirodi i društvu i postoji neovisno od naše
spoznaje. Osnovne odlike naučnih zakona su: (1) zakon uvijek ukazuje na neki odnos, npr.
povezanosti između određenih pojava u prirodi i društvu; (2) empirijski naučni zakoni
predstavlju opšti, univerzalni i konzistentan odnos. Idealan naučni zakon ima univerzalno
važenje pa važi za sve slučajeve na koje se odnosi; Za razliku od zakona u prirodnim naukama
gdje je A predhodi B u društvenim naukama zakoni nemaju tako opšte i tako univerzalno
značenje. U društvenim naukama A predhodi B ako se ostvare uslovi a, b, c... Da bi u takvim
uslovima zakon imao status naučnog zakona nužno je precizno definisati sve relevantne
uslove, tj. reći pod kojim uslovima je pojava A povezana sa pojavom B.
Najčešće vrste zakona u društvenim naukama su:

temporalni zakoni (kod temporalnih zakona vrijeme se javlja kao bitna odrednica zakona,
npr. sa proticanjem vremena zaboravljanje je sve sporije);

funkcionalni zakoni (ukazuju na povezanost određenih pojava koje nisu u uzročnoj,
kauzalnoj vezi, već su obje funkcija nekog trećeg faktora);

kauzalni zakoni (odnose ce na objašnjavanje uzročne veze među nekim pojavama)
Teorije su sveobuhvatna objašnjenja odeđenih pojava ili grupa pojava. Mada su zasnovane na
empirijskoj građi (objedinjuju određeni broj zakona i nastoje da ih povežu i objasne) teorije su
zapravo velikim dijelom hipotetične. To je posebno karakteristično za društvene nauke gdje
svaka teorija ima dosta elementa hipotetičkog (praznine se popunjavaju pretpostavkama npr.
o postojanju neke pojave; ili o povezanosti nekih pojava; ili o uzroku neke pojave).
Naučni
sistemi
su
cjelovita,
sveobuhvatna,
multidisciplinarna
objašnjenja
prirodnih ili društvenih fenomena u sebi integrišu činjenice, zakone i teorije.
određenih
9
Metod je način mišljenja i istraživanja u nauci. Naučni metod se koristi radi sticanja što
istinitijeg saznanja. Metod u najširem smislu riječi obuhvata tri osnovne komponente:

opšti pristup istraživanju (principi naučne spoznaju)

metodološki postupak istraživanja (faze iostraživačkog postupka)

metode i tehnike istraživanja
Opšti
pristup
(predhodno
znanje)
je
znanje
o
opštim
principima
naučne
spoznaje
(objektivnost, pouzdanost, preciznost itd.). U drugom značenju, metodološli postupak, odnosi
se na znanje o procedurama i postupcima naučne spoznaje (faze naučnog istraživanja). Treću
komponentu metoda sačinjava znanje o metodama i tehnikama istraživanja i prikupljanja
podataka.
Primjena metoda naučnog saznanja je garancija objektivnosti, - da su zaključci koje dobijemo
istraživanjem istiniti.
Postoje određeni principi koji odlikuju naučnu, u odnosu npr. na zdravorazumsku spoznaju.
Neki od najvažnijih su: princip objektivnosti, princip pouzdanosti, princip opštosti, princip
sistematičnosti, sinteza indukcije i dedukcije, sinteza kvantitativnog i kvalitativnog.
10
Princip objektivnosti naučne spoznaje
Princip objektivnosti ima nekoliko osnovnih značenja. Prvo i najvažnije je poznavanje i
korišćenje logike ili puta naučnog saznaja (primjena metodološkog postupka). U drugom
značenju objektivnost podrazumijeva nepristrasnost prema podacima i činjenicama do kojih
istraživač dolazi. Naučnik podacima i činjenicama pristupa „sterilnih ruku“ bez ličnih, kulturnih
ideoloških i svakih drigih predubjeđenja. Konačno, objektivnost je zadovoljena ako postoji
intersubkjektivna saglasnost, ako je ono do čega smo došli provjerljivo (ako drugi istraživači
koristeći se istom metodologijom dobijaju iste rezultate).
Princip pouzdanosti naučne spoznaje
Pouzdanost je zadovoljena ako su rezultati do kojih smo u istraživanju došli relativno trajni,
ako se u ponovljeniom istraživanjima dobijaju isti rezultati, ako u rekativno dužem
vremenskom periodu osnovni nalazi istraživanja otrpe kritiku, ako osnovna svojstva fenomena
ostaju nepromjenjena (stabilna).
Princip preciznost naučne spoznaje
Princip preciznosti najbolje se ogleda u primjeni jezika. Jezik nauke je do te mjere precizan da
pitanje značenja osnovnih pojmova nikada ne smije doći u pitanje. U naučnom radu koriste se
oni simboli koji imaju definisane sve osnovne dimenzije, a jedan simbol može da ima samo
jedno značenje.
Princip opštosti naučne spoznaje
Princip opštosti. Nauka teži da otkrije ono što je opšte, što vazi za niz pojedinačnih specifičnih
slučajeva. Dok je u prirodnim naukama princip opštosti uglavnom zadovoljen, u društvenim
naukama opštost je uslovna. Društveni zakoni važe pod određenim uslovima. Da bi jedan
zakon u društvenim naukama zadovoljio zahtjev naučnosti, pored samog zakona potrebno je
precizno definisati i uslove pod kojima se on ostvaruje.
11
Princip sistematičnosti naučne spoznaje
Princip sistematičnosti. Nauka je zaokružen sistem znanja koji može biri funkcionalno ili
uzročno-posljedično povezan. Svaka činjenica, zakon, teorija itd. do koje istraživač u
istraživanju dolazi mora biti dovedena u vezu sa svekolikim naučnim saznanjem.
Sinteza indukcije i dedukcije
Sinteza indukcije i dedukcije. Dedukcija, put naučne spoznaje karakterističan za teorijsko
racionalne analize. Polazi se od nekog opšte-prihvaćenog stava, pa se zaključuje na
pojedinačne i posebne slučajeve (»odozgo prema dole«). Indukcija je obrnut put spoznaje
(»odozdo prema gore«) karakterističan za empirijska istraživanja. Polazi se od prikupljenih
podataka (pojedinačnog) pa se izvodi opšti zaključak koji važi za sve te slučajeve.
Primjer: Kako se moralo misliti u srednjem vijeku?
Mada su mogućnost posmatranja i induktivnog zaključivanja čovjeku uvijek bili na
raspolaganju u dugom nizu godina desilo se da on nije vjerovao onom što vidi, čuje, što može
da omiriše, kuša ili dodiruje. Vjera u Boga je bila iznad vjere u sebe. U jednoj svojoj zabilješci
iz 1605 godine Frensis Bekon daje primjer jednje skolastičke rasprave o prirodnom
fenomenu.
“AD 1432. Razvila se među braćom redovnicima žestoka rasprava o broju zuba u ustima
konja. Punih 13 dana bješnjela je rasprava bez prestanka. Sve stare knjige i hronike bile su
izvučene i pri tome se pokazala tako divna i dubokoumna erudicija kao nikad ranije na tome
području. Na početku četrnaestog dana neki mladi redovnik uglednog porijekla zamolio je
svoje učene starješine da i on rekne koju riječ i – na veliko zaprepašćenje diskutanata, čija
duboka mudrost biješe veoma uznemirena – on ih zamoli da riješe stvar na vulgaran i
nečuven način: naime da otvore usta jednoga konja, prebroje zube i nađu riješenje svojega
problema. Na to ostali diskutanti, osjećajući se duboko povređenima u svom dostojanstvu, uz
veliku buku i galamu navališe na nj, izudaraju ga i izbace van. Jer, rekli su oni, sigurno je i
sama sotona ponukala tog ludog žutokljunca da spomene taj nečuven i bezbožan put za
pronalaženje istine, koja je u suprotnosti sa čitavim učenjem crkvenih otaca. Poslije još
mnogo dana divlje svađe i rasprave golub mira spustio se na naš skup i oni, svi kao jedan,
proglase da će taj problem ostati vječna tajna zbog žalosnog nedostatka historiskih i teoloških
podataka o tome, te narede da se to zabilježi.”
Savremeni put naučne spoznaje podrazumijeva sintezu dedukcije i idukcije. U savremenim
istraživanjima polazi se od opšteg stava hipoteze, koja se provjerava (prihvata ili odbacuje) na
osnovu prikupljenih empirijskih podataka.
12
Sinteza kvantitativnog i kvalitativnog
Sinteza kvantitativnog i kvalitativnog. U različitim periodima razvoja naučnog metoda
dominaciju su imale kvalitativna ili kvantitativna analiza. Na primjer, Aristotelov put spoznaje
»deduktivna dosljednost« podrazumijevao je isključivo kvalitativnu, logičku analizu. Sa druge
strane pozitivisti teže samo ustanovljavanju kvantitativnih odnosa koje naknadno ne treba
tumačiti. Savremeni put naučne spoznaje podrazumijeva sintezu kvantitativne i kvalitaivne
analize. Kvantitativna analiza znači mjerenje (utvrđivanje odnosa), a kvalitativna tumačenje
tih odnosa.
Metodološki postupak (glavne faze istraživačkog postupka, ukratko)
Metodološki postupak se sastoji iz određenih faza, radnji kroz koje istraživanje prolazi i koje
predstavljaju
određenu
garanciju
za
objektivnost
(nučnu
istinitost
saznanja).
Faze
istraživačkog postupka različito se određuju u literaturi. Međutim, u najvećem broju slučajeva
one se svode na nekoliko osnovnih radnji:

formulisanje istraživačkog problema

teorijsko i operacionalno (radno) definisanje pojave koja je predmet istraživanja

postavljanje prethodnih pretpostavki – hipoteza istraživanja

prikupljanje podataka

naučno objašnjenje i verifikacija hipoteze
Prvu, polaznu fazu istraživanja predstavlja određenje predmeta ili problema istraživanja.
Predmet istraživanje je po pravilu neka, određena veza između pojava, pa utvrđivanje
predmeta obuhvata, - najprije, određivanje (definisanje) samih pojava između kojih se veza
utvrđuje, te zatim, određivanje prirode same veze.
Teorijsko definisanje problema i predmeta istraživanja je logička operacija kojom se pomoću
apstraktnih pojmova određuje suština pojave koja se istražije. Operacionalno, radno
definisanje problema sastoji se u određivanju indikatora (pokazatelja) koji se mogu iskustveno
ispitati i provjeravati i koji pretstavljaju spoljašnje, tj. s polja vidljive manifestacije
apstraktnog koncepta. Na primjer, radana definicija „sreće“ može biti izjava ljudi da li su
srećni ili ne.
13
Pošto se izvrši operacionalno definisanje pojava postavljaju se pretpostavke, - hipteze
istraživanja. Njihova funkcija je u tome da se pretpostavi veza između pojave koju istražujemo
i drugih činilaca koji bi po pretpostavci mogli biti sa njom u nekoj vrsti veze (npr. uzročnoj).
Cilj istraživanja je provjeravanje opravdanosti postavljene hipoteze.
U sljedećoj fazi istraživanja prikupljaju se i klasifikuju (obrađuju) podaci. Tu se već ulazi u
ključnu fazu naučnog istraživanja, - u fazu naučnog objašnjenja i utvrđivanja veza npr.
korelacije (o stepenu povezanosti dvije ili više pojava) ili funkcionalnih veza (funkcionalni
zakoni najčešće utvrđuju prosto međusobnu uslovljenost pojava, - kada se mijenja jedna
mijenja se i druga pojava) ili uzročnih veza (kada je jedna pojava, nezavisno promjenjiva,
dovoljan uslov, uzrok promjene druge pojave, zavisno promjenjive).
Pećujlić. M. (1982): Metodologija društvenih nauka, Savremena administracija, Beograd. Str. 299.
Vrste istraživanja (osnovni kriteriji za razlikovanje vrsta
istraživanja)
Postoje različiti kriteriji za razlikovanje vrsta istraživanja.

Prvi polazi od razlikovanja vrsta istraživanja prema njihovom krajnjem cilju (prema
ovom kriteriju razlikujemo eksplorativna, deskriptivna, eksplikativna i predikrivna
istraživanja);

Drugi kriterij polazi od činjenice da li se radi o jednokratnom istraživanju ili o seriji
međusobno povezanih istraživanja (jednokratna i razvojna istraživanja);

Treći kriterij se odnosi na opredjeljenja između neeksperimentalnih (anketnih) i
eksperimentalnih istraživanja.
Razlikovanje vrsta istraživanja prema cilju

Cilj istraživanja može biti – upoznavanje (eksploracija) pojave
Cilj istraživanja može biti izviđanje ili eksploracija, pionirsko istraživanje, manje ili više
nepoznate pojave i okolnosti u kojima se ona javlja. Eksplorativno istraživanje je usmjereno
na uočavanje pojava, njihovo međusobno razgraničavanje, utvrđivanje karakterističnih
svojstava, učestalost javljanja i sl. (jednom riječju na upoznavanje pojave).
14

Cilj istraživanja može biti – opis (deskripcija) pojave
Drugi cilj može biti egzatan opis ili desktipcija neke pojave. Takav cilj se postavlja kada se radi
o značajnoj pojavi koju je potrebno precizno upoznati i maksimalno objektivno opisati,
definisati ili redefinisati.

Cilj istraživanja može biti – objašnjenje (eksplikacija) pojave
Treći cilj može biti objašnjenje ili eksplikacija neke pojave. Eksplikativna istraživanja se bave
pojavama koje su prethodno egzaktno opisane, a sada želimo da ih i objasnimo. U
eksplikativnim istraživanjaima polazi se od jedne ili više pretpostavki o povezanosti te i neke
druge pojave. Istraživanje treba da potvrdi ili ospori takve pretpostavke.

Cilj istraživanja može biti – predviđanje (predikcija) pojave
Četvrto, istraživanje može biti organizovano sa ciljem da pruži predviđanje ili predikciju u
pogledu javljanja određenih pojava, promjena u njihovim bitnim svojstvima. Prediktivna
istraživanja su samo poseban vid eksplorativnih istraživanja.
Jednokratna ili razvojna istraživanja
Istraživač obučno planira jednokratno istraživanje, ali nisu rijetki slučajevi da se istražiuvanja
realizuju u seriji (razvojna istraživanja) polazeći od eksploracije (upoznavanja pojave ), njene
deskripcije (preciznog opisivanja i definisanja ) pa do eksplikacije (objašnjavanje) i predikcije
(predviđanja drugih pojava na osnovu nje).
Eksperimentalna i neeksperimentalna istraživanja
U projektovanju eksperimentalnih istraživanja glavno pitanje se odnosi na eksperimentalnu
manipulaciju eksperimentalnog faktora i kontrolu drugih varijabli. Kod neeksperimentalnih
istraživanja glavni problemi se odnose na izbor reprezentativnog uzorka, primjenu standardnih
postupaka prikupljanja i obrade podataka.
15
Predmet i podaci u istraživanju društvenih pojava
Pojam predmeta: Predmet je svaki element stvarnosti, realne ili imaginativne koji je od nekog
interesa za nas i/ili nauku. Šta sve može biti predmet istraživanja u društrvenim naukama. U
najopštijem smislu predmet istraživanja mogu biti društvene pojave, društveni događaji ili
društveni procesi.
Društvena pojava je sve ono što se dešava ili postoji na određenom fizičkom ili socijalnom
prostoru i u određenom vremenu. Pod društvenim pojavama možemo podrazumijevati sve ono
što nastaje u odnosima ljudi i njihovih zajednica. Društvene pojave su, npr. život u
siromašnom kvartu, politički sistem ili sistem vrijednosti u nekoj zajednici itd.
Događaj je jedan zaokružen skup dešavanja koji ima svoj početak, tok i završetak, odnosno
svoj ishod. On je vremenski ograničen i često kratkotrajan. Događaj je fudbalska utakmica,
politički skup, dani kamelije i sl.
Proces je složen skup dešavanja koji ima jedan zajednički razvojni pravac. Procesi su po
pravilu dugotrajni i njihovo trajanje se mjeri godinama ili decenijama, npr, urbanizacija ili
prihvatanje interneta kao medija ili globalizacija. Procesi nisu tako jednostavni kao događaji i
mogu u sebi objedinjavati mnoštvo društvenih pojava i događaja.
Indikatori
Neke pojave moguće je registrovati i mjeriti neposredno. Na primjer, ako nas zanimaju godine
starosti, visina mjesečnih primanja, bračni status, broj djece itd. Postoje, međutim, neke
druge pojave koje nije moguće direktno opažati ni mjeriti. Na primjer, zadovoljstvo poslom, ili
religioznost, ili sreća.
Mi kao istraživači nemamo neposredan uvid u misli, želje, očekivanja, nadanja, ocjene i
stavove drugih ljudi, ali to ne znači da se oni ne mogu mjeriti. Način na koji registrujemo i
mjerimo ove pojave razlikuje se od načina registrovanja i mjerenja neposredno dostupnih
pojava. U ovom drugom slučaju mi se oslanjamo na određene spoljašnje manifestacije
(indikatore) ovih složenih pojava koje nije moguće neposredno registrovati i mjeriti. Ti spoljnji
pokazatelji nazivaju se indikatori. Indikatori su pojavna strana nekog predmeta istraživanja,
ono što je dostupno našim čulima (vidu, sluhu, dodiru, ukusu, mirisu) i što je moguće
registrovati.
16
PREDMET Pojavna strana predmeta: indikatori Stavovi Iskazi (pisani i usmeni); postupci; Podaci o svojstvima priordnog i društvenog okruženja Osećanja Iskazi; Gestovi; Mimika; Pokreti; materijalni predmeti Ponašanje Postupci pojedinaca i grupa; Iskazi; Informisanost Iskazi iz kojih se vidi količina tačnih podataka o nečemu; Postupci koji su pokazatelji /ne/postojanja informacija o nečemu Mediji (publika) Iskazi; ponašanje (gledanje TV, čitanje novina, slušanje radija, prisustvo na internetu) Mediji (sadržaj) Pisani sadržaj (tekst); slikovni sadržaj ( fotografije, plakati, crteži); audio‐vizuelni sadržaji – filmski zapisi Institucije / organizacije / zajednice
Dokumenti (pisani, zvučni i audio‐vizuelni zapisi); Iskazi; Postupci pojedinaca i grupa Norme Dokumenti (pisani, zvučni i audio‐vizuelni zapisi); Iskazi; Postupci pojedinaca i grupa Događaji Postupci pojedinaca i grupa; Iskazi; Gestovi; Mimika; Pokreti; razne vrste artefakata: religiozni simboli, obredni predmeti, razni oblici oruđa koja se koriste tokom nekog događaja, umetnička dela «JA» kao predmet istraživanja: ličnost, sopstvo, tj. vlastita ličnost kao predmet istraživanja; poniranje u sebe samog Lično iskustvo: čulni utisci (slike, oseti), predstave, pojmovi, stavovi, osećanja, snovi Koristeći se indikatorima mi posredno formiramo sliku o pojavi koja nas zanima. Na osnovu
iskaza subjekta, posmatranjem njegovih gestova, mimike lica itd. mi sudimo o njegovim
osjećanima. O normama koje vladaju u nekom preduzeću zaključujemo na osnovu
dokumenata ili na osnovu ponašanja radnika. Podaci su indikatori koji su opaženi
(registrovani) bilo uz pomoć čula ili putem posebno pripremljenih instrumentima (o
instrumentima za prikupljanje podataka vidi u nastavku). Prikupljeni podaci se analiziraju i
služe kao osnova za izvođenje zaključaka o pojavi koja je predmet istraživanja.
17
Vrsta indikatora određuje i način njihovog registovanja (prikupljanja podataka). Tako na
primjer, gestovi i mimika dostupni su neposrednom posmatranju. Iskaze subjekta o svojim
ocjenama, željama, nadanjima i sl. istraživač prikuplja na osnovu intervijua ili za to koristi
upitnik.
Vrste indikatora / podataka Tehnike za prikupljanje podataka Iskazi (pisani i usmeni); Intervju/Razgovor; Dubinski intervju Upitnik; Fokus grupe Postupci pojedinaca i grupa Posmatranje; Anketa, Intervju; Fokus grupe; Analiza sadržaja Podaci o svojstvima priordnog i društvenog okruženja Statistički popisi; druga statistička merenja (potrošačka korpa, indeks cena na malo itd) Gestovi; Mimika; Pokreti; Posmatranje Ponašanje (gledanje TV, čitanje novina, slušanje radija, prisustvo na internetu) Intervju; Medijski paneli; Fokus grupe; “Reaktor” Pisani sadržaj (tekst); slikovni sadržaj (fotografije, plakati, crteži); audio‐vizuelni sadržaji – filmski zapisi Analiza sadržaja Dokumenti (pisani, zvučni i audio‐vizuelni zapisi); Analiza sadržaja Razne vrste artefakata: religiozni simboli, obredni predmeti, razni oblici oruđa koja se koriste tokom nekog događaja, umetnička dela Posmatranje; Etnografske studije Lično iskustvo: čulni utisci (slike, oseti), predstave, pojmovi, stavovi, osećanja, snovi Introspekcija; Grupne diskusije 18
II dio
Faze istraživačkog postupka
Metodološki postupak
2. Naučno istraživanje kao proces rješavanja problema
2.3. Projektovanje istraživanja
2.7. Pisanje izvještaja istraživanja
Metodološki postupak
Naučno istraživanje je proces koji se satoji od rješavanja raznovrsnih intelektualnih,
interpersonalnih i praktičnih problema. Ono (naučno istraživanje) se najčećšće definiše kao
djelatnost usmjerenu na rješavanje saznajnih problema (cilj je dolaženje do znanja), ali je ono
u isto vrijeme i društvena djelatnost, - proces komunikacije između različitih subjekata
uklučenih u taj proces (u proces istraživanja). U tom smislu naučno istraživanje se može
posmatrati kao:

proces komunikacije, i kao

proces rješavanja problema.
Naučna istraživanja nužno uključuju veliki broj aktera (pogotovo ona zasnovana na uzorku) i
podrazumijevaju rješavanje velikog broja praktičnih i interpersonalnih problema.
U naučnom istraživanju učestvuju: naručilac, istraživač, ispitivač i ispitanik. Jedan akter može
imati jednu ili više uloga, a svaka uloga može imati jednog ili više aktera. Za efikasnost
19
istraživanja odlučujuća je interakcija, tj. komunikacija između aktera koji su nosioci različitih
uloga u istraživanju (vidi: Osnovne komunikaciske operacije u naučnom istraživanju)
Osnovne komunikaciske operacije u naučnom istraživanju:
1.
Naručilac saopštrava problem istraživaču (postavlja problemski zadatak na osnovu
kog istraživač izrađuje idejnu skicu*)
2.
Istraživač organizuje rad na planiranju i organizovanju istraživanja (izrađuje idejnu
skicu istraživanja*), izrađuje i testira instrumente istraživanja i priprema ispitivače za
rad sa ispitanicima (izrađuje npr. Priručnik za ispitivača).
3.
Ispitivač uspostavlja kontakte sa ispitanicima, motiviše ih za učešće u istraživanju i
daje uputstva za rad (trudi se da obezbijedi standardnu proceduru ispitivanja).
4.
Ispitanik prihvata učešće u istraživanju i postupa prema uputstvima koje dobiva od
ispitivača (popunjava upitnik, riješava test i sl.)
5.
Ispitivač dostavlja istraživaču prikupljenu građu (pounjene upitnike, protokole
intervjua i sl.)
6.
Istraživač obrađuje podatke i saopštava naručiocu nalaze i zaključke istraživanja,
formuliše preporuke rješavanja problema (izrađuje izvještaj istraživanja).
7.
Naručilac preduzima preporučene mjere i zajedno sa istraživačom razmatra efekte
preduzetih mjera.
Istraživač polazi od projektnog zadatka, analizira sve njegove teorijske, metodološke i
finansiske konsekvence i izrađuje idejnu skicu. Idejna skica je dokument kom se utvrđuje da
su obje strane (naručilac i istraživač) saglasne o tome šta je predmet istraživanja, kakvog
karaktera će biti istraživanje, koji su očekivani efekti, rokovi, cijena istraživanja i sl. Dakle
uloga idejne skice je da otkloni sve moguće nesporazume u komunikaciji između istraživača i
naručioca (o tome šta je predmet istraživanja, koji su rokovima, koja je cijeni i sl.). Projekt
iztraživanja se izrađuje na osnovu idejne skice i podrazumijeva definisanje svih najvažnijih
elemenata
istraživanja:
predmeta
istraživanja,
ciljeva,
zadataka,
metoda
i
tehnika
istraživanja, definisanje uzorka, hipoteza itd. (o projektu istraživanja vidi u poglavlju III).
Havelka, N. Kuzmanović, B. Popadić, D. (2004): Metode i tehnike socijalnopsiholoških istraživanja, Centar
za primenjenu psihologiju, Beograd. Str. 22-35
20
2. Naučno istraživanje kao proces rješavanja
problema
U osnovi istraživanje je djelatnost dolaženja do novih saznanja ili rješenja teorijskih ili
praktičnih problema. Posmatrano na ovaj način istraživanje definišemo kao proces rješavanja
saznajnih i praktičnih problema. Ovaj proces ima određene uobičajene faze:
Faze procesa rješavanja saznajnih i/ili praktičnih problema (tj. istraživanja)
1
2
3
Okvirno određivanje
problema
Pripremna faza
Projektovanje istraživanja
4
5
Izrada instrumenata
Izvođenje istraživanja
6
Obrada i analiza podataka
7
Pisanje izvještaja o
istraživanju
Uočavanje problema i donošenje odluke o istraživanju
Rad u biblioteci i na terenu
Formulacija problema i hipoteza, specifikacija metoda i
tehnika (pravi idejnu skicu i izrađuje projekt istraživanja)
Upitnika, skala, testova, protokola...
Organizovanje istraživanja, obezbjeđivanje sandardnih
uslova za registrovanje podataka putem instrumenata
(upitnika, skala, testova i sl.)
Sređivanje dobivenih odgovora, statistička obrada,
analizirane dobivenih podataka.
Interpretiranje nalaza, izvođenje zaključaka, pisanje
izvještaja, preporuka i sl.
Kada se istraživač nađe pred saznajnim ili praktičnim problemom koji treba istražiti on se
suočava sa pitanjem kojoj bližoj naučnoj oblasti problem pripada. Odrediti okvir problema
znači identifikovati naučnu oblast unutar koje problem dobija određeno značenje i značaj. Bliža
nučna oblast u koju je problem smiješten postaje tako teorijski, konceptualni i metodološki
kontekst istraživanja problema.
Npr. Ako je riječ o ponašanju pojednica na poslu, - ono (ponašanje) može biti predmet
istraživanja različitih naučnih disciplina: biologije, medicine, sociologije, psihologije i sl.
Ako se radi o konfliktnom ponašanju onda se problem sužava na psihologiju ili
eventualno na sociologiju zavisno da li uzrok takvog ponašanja tražimo u pojedincu ili u
njegovom okruženju. Ako npr. uzroke konfliktnog ponašanja tražimo u pojedincu onda
će psihologija ličnosti biti naš teorijski, konceptualni i metodološki kontekst za
istraživanja datog problema. Drugim riječima sve ono što su teorije ličnosti do sada dale
postaje naš terijski, konceptualni i metodološki kontekst u koji smještamo naše
istraživanje.
21
Podrazumijeva upoznavanje pojave koja se želi istraživati i odvija se u tri glavna pravca:
proučavanje relevantne naučne i stručne literature; neposredno upoznavanje na terenu sa
raznim vidovima ispoljavanja pojave koja je predmet istraživanja; utvrđivanje materijalnih
uslova neophodnih za realizaciju istraživanja. Drugim riječima pripremna faza obuhvata: (1)
rad u biblioteci, (2) rad na terenu i (3) izradu idejne skice istraživanja.
2.2.1. Rad u biblioteci
Podrazumijeva prikupljanje obavještenja o ranijim istraživanjima istih ili sličnih problema, o
rezultatima tih istraživanja, o korišćenim metodama i instrumentima istraživanja i sl. Nauka je
sistem znanja koji se neprekidno dograđuje, pa prema tome i naše istraživanje mora poći od
onoga što je nauka već otkrula i utvrdila (Vidi princip: sistematičnost naučnog saznanja).
Do potrebne literature najlakše je doći koristeći: (a.) bibliotečki katakog (u bibliotečkom
katalogu su bibliotečke jedinice razvrstane prvo u naučne oblasti, a u okviru ovih na osnovne
grane i tematska područja); (b.) bibliografije (bibliografije se izrađuju za određeni period, po
naučnim oblastima i tematskim područjima); (c.) referentne časopise (obično sadrže rezime
koji pružaju brz uvid u sadržaj članka); (d.) internet i sl.
Direktnost izvora informacija:
(1) Izvori prvog reda (primarni izvori) su najdirektniji izori informacija. Primjer ovih
izvora su originalni radovi, koji predstavljaju prikaz istraživanja od strane samog autora i
oni se objavljuju u naučnim časopisima i zbornicima.
(2) Izvori drugog reda (sekundarni izvori) su manje direktni od primarnih izvora i
sastavljeni su na osnovu njih. Primjer ovih izvora su zbornici, koji daju brzi uvid u neku
oblast i sintezu primarnih radova.
(3) Izvori trećeg reda (tercijarni izvori) su izvori sastavljeni na osnovu sekundarnih
izvora. Primer ove vrste izvora su udžbenici, koji predstavljaju sintezu kako primarnih,
tako i sekundarnih izvora informacija. Čitalac udžbenika često prima informaciju iz trede
ruke, tj. primarni izvor je „filtriran“ kroz interpretaciju autora preglednog članka i autora
udžbenika.
(4) Izvori četvrtog reda. Novinarksi članci, na primer, sadrže prikaz sadržaja iz
udžbenika.
(5) Izvori petog reda. Prepričavanje informacija četvrtog reda, npr. od strane prijatelja.
22
2.2.2. Rad na terenu
Omogućuje istraživaču da se neposredno upozna sa prirodnim okolnostima ispoljavanja pojave
koja je predmet izučavanja. Rad na terenu može da podrazumijeva razgovor sa ekspertima
(oni koji imaju dobar uvid u problem), uvid u lokalne podatke, posmatranje pojave u
prirodnim uslovima i sl.
2.2.3. Izrada idejne skice istraživanja
Idejna skica treba da odgovori na tri osnovna pitanja: (1) šta će biti predmet
i problem
istraživanja; (2) kako će se istraživanje izvesti; (3) koje su materijalne pretpostavke
realizacije istraživanja.
Struktura idejne skice
 Problem, cilj i zadaci istraživanja
Istraživač navodi problem, cilj i zadatke istraživanja i time pokazuje kako je on
razumio problem koji je iznjeo naručilac, i kako taj problem izgleda kada se
formuliše naučnim terminima.
 Mogući metodološki pristupi
Navode se metode, tehnike i instrumenti koje bi trebalo konstruisati i koristiti u
istraživanju. Predviđa se veličina uzorka i obim istraživanja.
 Potrebno vrijeme kadrovi i sredstva
Predviđaju osnovne aktivnosti istraživanja, njihov vremenski okvir i potrebna
sredstav za njihovu realizaciju.
Obzirom na svoju namjenu, da odkloni eventualne nedoumice u komunikaciji između
naručioca i istraživača, idejna skica treba da bude napisana jasno, maksimalno jednostavno i
pregledno. Idejna skica ne treba da bude iscrpna, ona je osnova za detaljnu ratradu u
projektu istraživanja.
23
Primjer, zaglavlja idejne skice.
Zavod za školstvo Crne Gore Odsjek za istraživanje i razvoj Istraživanje mišljenja, stavovi i znanja učenika/ca, nastavnika/ca i roditelja o rasprostranjenosti i pojavnim oblicima korupcije u obrazovnim ustanovama (nacrt projekta sa akcionim planom i budžetom projekta – idejna skica) mr Zoran Lalović Ovim dokumentom se projektuju aktivnosti i budžet istraživanja mišljenja, stavovi i znanja učenika/ca, nastavnika/ca i roditelja o rasprostranjenosti i pojavnim oblicima korupcije u obrazovnim ustanovama. U dokumentu su definisane polazne osnove (Strategija i Akcioni plan borbe protiv korupcije u obrazovanju), pojam korupcije, te metodološke i praktične aktivnosti koje je potrebno realizovati, kao i pregled potrebnih materijalnih sredstava za uspješnu realizaciju projekta. 2. 3. Projektovanje istraživanja
Projektovanje je proces u toku kog istraživač donosi odluke o svim najvažnijim pitanjima koja
se tiču realizacije istraživanja. Svaki projekt je na neki način jedinstven, originalan, ali i
tipičan, karakterističan za određeni tip i vrstu istraživanja. O vrstama istraživanja vidi
poglavlje IV. O projektovanju i projektu istraživanja vidi poglavlje III.
Nakon projektovanja istraživanja prelazi se na izradu instrumenata istraživanja. Da bi se
posmatrala i registrovala određena pojava potrebno je izraditi ili adaptirati već postojeće
instrumente za prikupljanje podataka (upitnike, testove, skale procjene, protokole za interviju
i sl.). O načinu izrade instrumenata, prije svega upitnika, vidi u poglavlju VIII.
24
Kod velikih istraživanja prije finalnog ponekad se rade preliminarna istraživanja. Preliminarna
istraživanja se obavljaju na uzorku od 5 do 10% od veličine uzorka planiranog za finalno
istraživanje i ima funkciju: (1) da se provjere instrumenti istraživanja; i (2) provjera
organizacije istraživanja.
Nakon realizovana istraživanja podaci se unose u već pripremljene baze podataka i statistički,
a zatim i logički analiziraju. Prikupljeni podaci se dovode u vezu sa postavljenom hipotezom
čime se ona potvrđuje ili odbacuje. O statističkoj obradi podataka vidi u poglavlju X. Izvještaj
po pravilu ima određenu sadržajno logičku strukturu (detalnjije o pisanju izvještaja vidi u
poglavlju XI):

Identifikacija izvještaja – naslov izvještaja; ime i prezime istraživača i saradnika ako ih
je bilo; potpun naziv institucije u kojoj je istraživanje rađeno; rezime od 150 do 300
riječi; popis ključnih riječi;

Uvodni dio – okvirno određenje problema; isticanje opšteg cilja i očekivanja od
istraživanja;

Predmet istraživanja – precizno određivanje sadržaja istraživanja, definisanje osnovnih
pojmova, iznošenje hipoteza istraživanja;

Istraživački postupak – obrazloženje izbora metoda istraživanja i koriščenih tehnika
prikupljanja i obrade podataka;

Rezultati istraživanja – najobimniji dio podrazumijeva sistematski prikaz i analizu
rezultata istraživanja; diskusiju i interpretaciju nalaza;

Zaključci istraživanja – dio u kome se izlažu i razmatraju opšti i specifični zaključci
istraživanja;

Literatura;

Prilozi.
25
III dio
Projekt istraživanja
Projekt se sastoji iz tri osnovna dijela: (1) teorijski dio projekta; (2) metodološki i (3)
finansiski.
1.3. Postavljanje ciljeva istraživanja
1.4. Formulacija opštih i posebnih hipoteza istraživanja
2.3. Operacionalne definicije promjenjivih
2.5. Nacrt uzorka
Glavne aktivnosti na izradi teorijskog dijela projekta odnose se na: (1) formulaciju problema
istraživanja; (2) postavljanje ciljeva istraživanja; (3) formulisnje opštih i posebnih hipotreza i
zadataka istraživanja; (4) analiza ključnih pojmova (klasifikovanje i definisanje promjenjivih).
Kritična tačka svakog istraživanja je uočavanje praznine, nejasnosti, teškoće, problema koga
treba riješiti. Prethodno znanje i iskustvo igra veliku ulogu u uočavanju i definisanju problema.
Stoga se od istraživača očekuje da prvo, teorijski analizira problem, a zatim i da ga jasno
formuliše.
26
Teorijska analiza problema podrazumijeva izlaganje, na sistematičan način, kako su tom
problemu pristupila ranija istraživanja; koji metodološki postupak je primijenjen; koje su
rezultate dobiveni; koja pitanja su ostala otvorena. Drugim riječima, istraživač analizira,
ocjenjuje i sintetizuje sve informacije i saznanja koja se odnose na problem koji on istražuje.
Naučno formulisan problem ukazuje na neki odnos dvije ili više pojava. Problem se može
formulisati u vidu pitanja ili iskaza o tome koje su pojave predmet pručavanja. Npr: Koliko je
po mišljenju učenika/ca, nastavnika/ca i roditelja rasprostranjena korupcija u obrazovnim
ustanovama i koji su njeni osnovni pojavni oblici. Cjelokupno istraživanje je zapravo
rješavanje postavljenog problema, ili odgovor na postavljeno pitanje.
U
istraživanjima,
posebno
empirijskim,
potrebno
je
precizno
definisati
pojave
koje
istražujemo. Često u određivanju nekih složenih pojava postoje razlike među pojedinim
školama, autorima, pristupima i sl. Otpočinjanje istraživanja bez jasih definicija može izazvati
velike zabune. Zbog toga su istraživači dužni: (1) da navedu glevne pristupe u određivanju
osnovnih pojmova; (2) da navedu svoje opredjeljenje, ili da daju svoju definiciju koja se
razlikuje od postojećih; (3) da svoj izbor obrazlože.
Na primjer, Mi društvenu klasu možemo odrediti kao grupu ljudi koja se razlikuje po položaju
u društvu, po količini materijalnog bogatstva, visini primanja, po stilu života i po društvenom
uticaju njenih pripadnika.
1.3. postavljanje ciljeva istraživanja
Sljedeći korak u konkretizaciji problema predstavlja utvrđivanje ciljeva istraživanja. Cilj
istraživanja jeste otkrivanje onoga što je predmet istraživanja.
Primjer, utvrđivanja ciljeva istraživanja.
Opšti cilj istraživanja je da se utvrde mišljenje, stavovi i znanje učenika/ca, nastavnika/ca i roditelja
osnovnih i srednjih škola o tome:





koliko je korupcija prisutna u našem društvu (u Crnoj Gori);
u kojim djelatnostima i profesijama je korupcija naročito prisutna;
koliko je korupcija raširena u obrazovnim ustanovama (u vrtićima, osnovnim i srednjim
školama);
procjena skolonosti različitih grupa u obrazovanju ka korupciji;
koje su najčešće koruptivne radnje u obrazovnim ustanovama;
27





kakvo je naš lični stav prema korupciji i koliko smo spremni da prijavimo korupciju;
kojim organima bi prijavili korupciju;
vlastito učešće u korupciji;
zastupljenost problema (korupcija) u javnosti i školskom kurikulumu;
u kojoj mjeri je moguće smanjiti korupciju, kojim mjerama i ko je za to najviše odgovoran.
Predmet istraživanja su mišljenja, stavovi i znanja učenika/ca, nastavnika/ca
rasprostranjenosti i pojavnim oblicima korupcije u obrazovnim ustanovama.
i
roditelja
o
1.4. formulacija opštih i posebnih hipoteza
U sljedećem koraku razrade problema izlaže se ideja o rješenju problema (hipoteza
istraživanja). Hipoteza je pretpostavka o odnoima između elementima pručavane pojave, ili o
odnosu te i neke druge pojave. Funkcija hipoteze je de usmjeri naše istraživanje na traganje
da li među elementima pojave, ili između te i neke druge pojave postoji ona vrsta pravilnosti
koju ona specifikuje (Koen i Nejgel, str. 221.). Zadatak istraživanja je da provjeri da li taj
specifični tip odnosa među činjenicama odgovara na postavljeno pitanje, da li je to rješenje
problema (Koen i Nejgel, str. 221.).
Hpoteze su na primjer da:

iskustva iz ranog djetinjstva određuju neke osobine pojedinca u zrelom dobu

društveni položaj ljudi određuje njihove interese i vrijednosti

efikasnost grupe doprinosi njenoj kohezivnosti

nagrada utiče na ustaljenost nagrađivanog ponašanja
Pod hipotezom se podrazumijeva naučno zasnovana pretpostavka o još nepoznatim svojstvima
predmeta istraživanja. Ta pretpostavka se tokom istraživanja provjerava i zavisno od rezultata
usvaja, djelimično usvaja ili odbacuje. Hipoteze možemo razvrstati u odnosu na nekoliko
osobina:
Proste i složene hipoteze
Prema broju promjenjivih (varijabli) čiji odnos se u njima pretpostavlja mogu se podijeliti na
proste i složene hipoteze. Proste su one koje pretostavljaju odnos dvije promjenjive (npr. viši
stepen obrazovanja znači niži stepen prihvaćenosti radikalnih pogleda); Složene hipoteze
pretpostavljaju odnos između većeg broja promjenjivih (npr. porastom godina starosti i
opadanjem godina školovanja raste stepen prihvaćenosti radikalnih pogleda na svijet).
28
Opisne, hipoteze o povezanosti i uzročno-posljedične hipoteze
Prema vrsti naučnih ciljeva kojima teće možemo ih razvrstati na opisne, hipoteze koje govore
o povezanosti i hipoteze o uzrošno-posljedičnim vezama. Opisne hipoteze pretpostavljaju
kakva su svojstva, odnosno obilježja neke pojabe (npr. o očekivanoj ulozi države u zaštiti
siraomašnih; ili kako ljudi vide prava žena); Hipoteza o povezanosti nekih pojava kod kojih
se ne može dokazati uzročna veza (npr. postoji povezanost između broja crnih mačaka i
saobraćajnih nesreća; ili radikali ljevičari i radikalni desničari imaju slične poglede na idealne
odnose u društvu). Hipoteza o uzročno-posljedičnim vezama pretpostavlja da jedna pojava
uzrokuje drugu ( npr. što je jači spoljni pritisak to je veča unutrašnja kohezija grupe).
Nulta i istraživačka hipoteza
U statističkim istraživanjima (vidi poglavlje X) obično se testita tzv nulta hipoteza. Npr. kada
ispitujemo odnos između dvije varijable (godine starosti i dužina radnog staža) mi polazimo od
pretpostavke da među njima ne postoji nikakva povezanost. Tu pretpostavku mi odbacujemo
jedino ako smo skoro sigurni (više od 95% ili 99% vjerovatnoće) da je ona pogrešna. Naša
istraživačka hipoteza koju mi zapravo istraživanjem i želimo da dokažemo odbascivanjem
nul-hipoteze u ovom primjeru glasi da sa godinama starosti raste i broj godina radnog staža.
Teorijske i iskustvene hipoteze
Zavisno od načina verifikacije (istraživačkog metoda) razlikujemo teorijsku i empirijsku
(iskustvenu) hipotezu. Teorijsku hipotezu ispitujemo
teorijskom,
logičkom
analizom
argumenata za ili protiv nje, dok se iskustvena hipoteza prihvata ili odbacuje na osnovu
prikupljenih empirijskih dokaza.
Opšte i posebne hipoteze
U okviru jednog istraživanja obično se postavlja veći broj hipoteza koje su različitog stepena
opštosti. Opšta, generalna hipoteza, odnosi se na cio predmet istraživanja i obuhvata sve
njegove aspekte. Ova opšta hipoteza se obično razlaže na posebne hipoteze koje obuhvataju
različite aspekte problema istraživanja. Posebne hipoteze su konkretne i moguće ih je testirati,
tj dokazivati njihovu ispravnost.
29
Na primjer, Pripadnost društvenim klasama povezana je sa različitim gledanjem na najvažnija
društvena i politička pitanja i na prihvatanje pojedinih društvenih vrijednosti (Ova opšta
hipoteza se dalje razrađuje kroz posebne hipoteze)

Među pripadnicima različitih društvenih klasa postoji statistički značajna razlika u
stepenu prihvatanja stanovišta da država treba da preuzme brigu da svakom
pojedincu obezbijedi sredstva za život.

stepenu prihvatanja stanovišta da pojedinci mogu neograničeno da se bogate i država
tu ne treba da se miješa. Itd.
Poslije formulacije problem, postavljanja ciljeva i hipoteza, te nakon definisanja pojmova i
klasifikovanja varijabli prelazi se na metodološki dio projekta koji podrazumijeva: (1) izbor
opšte metode organizovanja istraživanja; (2) operacionalno definisanje promjenjivih; (3) izbor
tehnika za prikupljanje podataka; (4) utvrđivanje uzorka; (5) izrada plana obrade podataka;
(6) izrada plana realizacije istraživanja.
Ako izuzmemo teorijska istraživanja istraživač se opredjeljuje za jedan od dva opšta
empirijska metodološka postupka. Za eksperimentalno ili neeksperimentalno istraživanje.
Unutar kategorije eksperimentalnih istraživanja glavne vrste su labaratoriski eksperiment i
eksperiment u prirodnim uslovima. Neeksperimentalna istraživanja se mogu razvrstati na
anketna istraživanja u populaciji i na terenska istraživanja u lokalnim zajednicama. O
metodama istraživanja vidi u poglavlju V.
2.2. Operacionalne definicije promjenjivih (varijabli)
Samo teorijsko definisanje pojava u empirijskim istraživanjima nije dovoljno. U empirijskim
istraživanjima pojave treba mjeriti. Mjerenje je cilj svake nauke a da bi se ono moglo obaviti
potrebno je varijablu učiniti dostupnom mjerenju. Npr. kako mjerti nečija osjećanja,
zadovoljstvo poslom, ili životni stil. Zadatak (funkcija) operacionalne definicije je da definiše
promjenjive na način koji omogućuje izbor ili izradu adekvatne tehnike za njeno izazivanje,
posmatranje i mjerenje.
30
Na primjer „živortni stil“ (kao odrednica društvene klase) da bi bio mjerljiv
mora se
operacionalno definisati, npr. kao a) način na koji ljudi koriste slobodno vrijeme (aktivno,
baveći se sportom, čitajući ili pasivno gledajući tv, spavajući; b) način na koji se oblače; c)
vrsta muzike koju slučaju, filmovi koje gledaju... Ovako konkretizovano definisani životni
stilovi omogućuju da se kroz odgovarajuća pitanja iz upitnika ispitanici klasifikuju u klase.
Svako svojstvo koje se ispoljava u različitim stupnjevima, svaka veličina koja raste ili opada u
istraživačkoj terminologiji naziva se promjenjiva ili varijabla. U našem primjeru na nivou
posebnih hipoteza imamo dvije pojave koje se mogu jasno predstaviti kao varijable i čija se
međusobna povezanost može precizno statistički mjeriti.
npr.

stepenu prihvatanja stanovišta da država treba da preuzme brigu da svakom
pojedincu obezbijedi sredstva za život.
Operacionalizacija predmeta istraživanja podrazumijeva da se za svaku varijablu u hipotezi
odrede indikatori, tj. vrsta podataka do kojih se istraživanjem može doći. Opreacionalizacijom
varijabli mi stvaramo mogućnost njihovog registrovanja i mjerenja. Na primjer na osnovu
operacionalnog određenja pojma klasa (količina materijalnog bogatstva, visina primanja,
društveni uticaj...) ispitanike možemo razvrstati na društvenoj ljestvici (viša klasa, gornja
srednj, srednja, donja srednja i niža klasa). Sa druge strane ispitanike možemo razvrstati u
odnosu na stepen slaganja ili pristajanja uz tvrdnju da država treba da preuzme brigu da
svakom pojedincu obezbijedi sredstva za život (na one koji se u potpunosti slažu, djelimično
slažu, i slažu i ne slažu, ne slažu i apsolutno ne slažu).
U društvenim naukama koriste se tri osnovne grupe postupaka ili tehnika istraživanja. O
tehnikama istraživanja detaljno dse upoznaj u poglavlju VII. U jednoj grupi su razne tehnike
neposrednog posmatranja. Drugu grupu sačinjavaju tehnike zasnovane na verbalnoj usmenoj
ili pismenoj komunikaciji (interviju, upitnik, skale procijene). U trećoj grupi su tehnike za
analizu sadržaja (poruka, dokumantacije, zakona, komunikacije, medija i sl.).
Zavisno od operacionalne definicije promjenivih, tj. od utvrđenih indikatora opredjeljujemo se
za odreženu vrstu tehnike prikupljanja podataka.
31
Vrste indikatora / podataka Tehnike za prikupljanje podataka Iskazi (pisani i usmeni); Intervju/Razgovor; Dubinski intervju Upitnik; Fokus grupe Postupci pojedinaca i grupa Posmatranje; Anketa, Intervju; Fokus grupe; Analiza sadržaja Podaci o svojstvima priordnog i društvenog okruženja Statistički popisi; druga statistička merenja (potrošačka korpa, indeks cena na malo itd) Gestovi; Mimika; Pokreti; Posmatranje Ponašanje (gledanje TV, čitanje novina, slušanje radija, prisustvo na internetu) Intervju; Medijski paneli; Fokus grupe; “Reaktor” Pisani sadržaj (tekst); slikovni sadržaj (fotografije, plakati, crteži); audio‐vizuelni sadržaji – filmski zapisi Analiza sadržaja Dokumenti (pisani, zvučni i audio‐vizuelni zapisi); Analiza sadržaja Razne vrste artefakata: religiozni simboli, obredni predmeti, razni oblici oruđa koja se koriste tokom nekog događaja, umetnička dela Posmatranje; Etnografske studije Lično iskustvo: čulni utisci (slike, oseti), predstave, pojmovi, stavovi, osećanja, snovi Introspekcija; Grupne diskusije 2.4. Nacrt uzorka
Određivanje uzorka je pitanje koje je naročito važna za istraživanja koja imaju za cilj da
proučavaju pojave u opštoj populaciji ili pojedinim njenim segmentima. U eksperimentalnim
istraživanjima uglavnom se koriste manje grupe ispitanika homogene po svim osnovnim
obilježjima (pol, uzrast, školska sprema itd.). U neeksperimentalnim istraživanima pitanja
populacije i uzorka su od presudne važnosti pa se o njima govori kao o posebnoj vrsti
istraživačkog zadatka. O populaciji i uzorku detaljnije se upoznaj u poglavlju VI.
Podrazumijeva izbor statističkih tehnika i postupaka za obradu podataka. Najvažnije pitanje
koje ovdje treba donijeti jeste kojim statističkim postupcima možemo (smijemo) obrađivati
32
prikupljene podatke. Izbor statističkih postupaka je ovisan od nivoa mjeranje koji smo u
istraživanju ostvarili. O nivoima mjerenja vidi poglavlje IX.
Podrazumijeva izradu kalenendara istraživanja i specifikaciju pojedinih aktivnosti u istraživanju
(ko, kada...).
Podrazumijeva
planiranje
materijalnih
sredstava
za
realizaciju
istraživanja
(oprema,
instrumenti, terenski rad...). Budžet projekta je jako važan jer ako se precizno ne predvide
potrebna sretstva cjelokupno istraživanje može doći u pitanje.
Primjer; budžet projekta
Aktivnosti: 1. Analiza rezultata dosadašnjih istraživanja u Crnoj Gori

2.3.4.5. Izrada projekta istraživanja 



6. Izrada i predtestoranje upitnika (ankete) 7. Utvrditi kalendar istraživanja 8. Obučiti anketare
9. Realizacija istraživanja
10. Unos podataka
11. Statistička obrada podataka
12. Logička analiza podataka


















Analiza literature i drugih izvora u cilju identifikovanja isteraživanja o korupciji u obrazovanju Analiza do sada urađenih istraživanja eura Definisanje svrhe (cilja) istraživanja
Definisanje predmeta istraživanja Analiza izvora i definisanje populacije istraživanja (broj učenika, nastavnika... u Crnoj Gori) Precizno definisanje uzorka istraživanja Određivanje statističkih postupaka za analizu podataka 300
konsultant 700 Izrada serije pitanja u skladu sa ciljem i predmetom istraživanja Izrada upitnika za učenike Izrada upitnika za nastavnike Izrada upitnika za roditelje Predtestiranje upitnika na uzorku 50+50+50 ispitanika Izrada (štanpa) konačne verzije upitnika Izrada kalendara istraživanja
500
100 300 100
Realizaovati jednodnevno savjetovanje sa anketarima
300
Posjete školama od strane anketara
Organizovanje popunjavanja upitnika Dostava popunjenih upitnika u Zavod za školstvo 1800
Otvradnje baze podataka u SPSS programu
Unos podataka u bazu 500
Statistička obrada podataka po zahtijevanim parametrima
500
Logička analiza podataka
Vremenska analiza podataka 500
33
13. Izrada izvještaja
14. Prezentacija izvještaja 
Relacijska analiza podataka

Pisanje izvještaja

Lektorisanje teksta 
Obrada teksta 
Štampanje izvještaja 
Okrugli sto sto na temu korupcija u obrazovanju (oko 50 učesnika). 
Organizacija i administracija projekta
Ukupno:
500
100 100 500 300
400
7500
34
IV dio
Frekvencijski nacrt istraživanja
Longitudinalna i transferzalna istraživanja
(empirijski nacrti istraživanja)
Istraživačke nactre možemo podijeliti na kvalitativne i kvantitativne. Kod kvalitativnih
istraživanja cilj nam je opis i razumijevanje određene pojave i to postižemo pretežno
narativnim stedstvima. U kvantitativnim istraživanjima taj cilj (opis i razumijevanje
pojave) postižemo pretezno kvantitativnim sredstvima (mjerenjem). U praksi se najčešće
susreću konbinovani istraživački nacrti (kvalitativno-kvantitavnina ili kvantitativno-kvalitativna
istraživanja zavisno od toga koji je od dva pristipa u većoj mjeri zastupljen). U okviru
kvantitativnih pristupa razlikuju se sljedeći istraživački nacrti:
Fekvencijski nacrt istraživanja
Frekvencijski nacrt, gdje nam je cilj opisivanje pojave ali samo na nivou utvrđivanja
frekvencija učestalosti njenog javljanja u populaciji. Na primjer, cilj nam je da utvrdimo
rasprostranjenost pušačkih sklonosti u populaciji srednjoškolske omladine; ili da utvrdimo
stepen prihvatanja neke političke ideje. Frekvenciska istraživanja kao svoj rezultat navode da
je npr. 5% mladih počelo da puši u prvom razredu srednje škole; ili da 20% građana zastupa
liberalne, a 15% konzervativne stavove i sl. Vidi: deskriptivna analiza podataka, poglavlje X.
35
Korelacijski nacrt, gde nam je cilj da utvrdimo stepen povezanosti između dvije ili više pojava.
Na primjer, cilj nam je da utvrdimo stepen povezanosti između visine prihoda domaćinstva i
prihvaćenosti konzervativnih ideja; ili između dužine radnog staža i zadovoljstva poslom.
Korelacijske istraživanja kao rezultat navode da npr. korelacija (povezanost) između visine
prihoda domaćinstva i prihvaćenosti konzervativnih ideja iznosi 0,55; ili da je korelacija
između dužine radnog staža i zadovoljstva poslom 0,20. Korelaciona istraživanja mogu da
ukažu na stepen povezanosti između dvije pojave, ali nam ništa ne govore o uzročnoj
povezanosti. Vidi realciska analiza podataka i statističko zaključivanja poglavlje X.
Zaklučak do kog se dođe korelacionom analizom, - da su dvije pojave međusobno povezane,
nikako se ne smije proširivati, i npr. zaključiti da su one i kauzalno povezane (da je jedna
pojava uzrok drugoj). Na primjer, korelaciono istraživanje pokazuje da je slab uspeh u školi
povezan sa delinkvencijom, ali još uvijek ostaje otvoreno pitanje šta je ovde uzrok a šta
posledica. Dvije pojave u korelaciji mogu biti uzročno povezane sa nekom trećom. Prividna
povezanost varijabli je vrlo čest fenomen u socijalnopsihološkim istraživanjima, a odnosi se na
povezanost koja, mada je postajana i jaka, nije uzročna.
Uzročno-posljedična ili eksperimentalna istraživanja kao cilj imaju pretpostavljanje i potom
ispitivanje postojanja uzročno posljedične veze među pojavama. Kao rezultat eksperimenta
možemo tvrditi na koji način su dvije pojave povezane, - slučajno ili uzročno. Eksperiment je
metod gdje se namjerno i sistematski mijenja neka pojava (nezavisna varijabla), da bi se
izazvala, a onda registrovala i mjerila neka druga pojava (zavisna varijabla), dok se ostali
relevantni uslovi (varijable), kontrolišu. On je tako organizovan postupak da dobiveni rezultati
nedvosmisleno potvrđuju ili odbacuju postavljenu hipotezu (npr. da jedna pojava uzrokuje
promjene u drugoj pojavi).
Učenje agresije po modelu
Albert Bandura je želio je da utvrdi u kojoj meri deca uče agresivnost posmatranjem
modela, pa je obrazovao četiri eksperimentalne i jednu kontrolna grupu. Prva grupa
dijece je gledala odraslu osobu uživo kako se agresivno ponaša prema plastičnoj lutki
zvanoj »Bobo«. Druga grupa je to gledala na filmu, treća je posmatrala agresivno
ponašanje odrasle osobe prerušene u mačku, a četvrta neagresivni model. Najzad,
36
kontrolna grupa nije posmatrala ponašanje modela. Na osnovu ovako organizovanog
eksperimenta Bandura je mogao da tvrdi da posmatranje agresivnog modela uzrokuje
povećanje manifestacija agresivnog ponašanja kod djece i to da je broj manifestacija to
veći što je agresivni model bio neposredno prisutniji (bliži).
Longitudinalna i transferzalna istraživanja.
Longitudinalna i transferzalna istraživanja. Neku pojavu možemo zahvariti u određenom
vremenskom trenutku, - ispitivati je transferzalno, ili je spitivati kroz vrijem (razvojno), longitudinalno. Na primjer, može nas interesovati raspoloženje različitih starosnih grupa prema
liberalnim odnosno konzervativnim idejama. Transferzalno istraživanje bi podrazumijevalo
ispitivanje stavova različitih starosnih grupa ispitanika u jednom vremenu. Longitudinalno
istraživanje bi podrazumijevalo istraživanje stavova iste grupe ispitanika u različitim uzorcima
vremena (u mladosti, u srednjim godinama, u starosti).
37
V dio
1. Teorijske metode
u društvenim naukama
Metode istraživanja (ili metode testiranja hipoteze) u društvenim naukama moguće je podijeliti
u dvije osmovne grupe: teorijske i iskustvene (empirijske) metode.
1. Teorijske metode
Teorijske su one metode koje se uglavnom oslanjaju na postojeći kvantum teorijskih znanja i
informacija i kod kojih se vrši kvalitativno prekomponovanje postojećih znanja, - čime se
stvaraju novi uvidi, osvjetljavaju se do tada manje poznati ili nepoznati dijelovi predmeta
istraživanja i sl.
Ovdje se teorijsko-logičkom analizom postavljena hipoteza potvrđuju ili odbacuje najčešće na
osnovu istraživanja literature o predmetu istraživanja: izdvajanjem argumenata i nalaza za i
protiv postavljene hipoteze; ispitivanjem dokazne snage prikupljenih argumenata; izvođenjem
zaključaka koji mogu značiti ili potpuno potvrđivanje hipoteze ili njeno djelimično ili potpuno
odbacivanje. Za ovu vrstu provjere hipoteze naročito je važno uzdržavanje od tzv. „pisanja sa
tezom“ (mnogi pisci svoje polazište samo formalno navode kao hipotezu, a u stvari ga
unaprijed smatraju istinitim, te svoje napore uglavnom usmjeravaju na nalaženje agrumenata
koji idu u prilog hipotezi, a zanemaruju argumente koji bi joj protivurječili).
38
Iskustveni (empirijski) metodi su oni kod kojih postojeća teorijska i iskustvena znanja sluše
kao osnov za identifikovanje problema i postavljanje hipoteza istraživanja. Suština empirijske
metoda sastoji se u sistematskom prikupljanju iskustvenih činjenica (podataka) sa ciljem da
se verifikuje postavljena hipoteza.
Prema osnovnim načelima na kojima se zasnivaju empirijske metode se mogu dalje dijeliti na:

Eksperimentalne, i

neeksperimentalne.
Unutar kategorije eksperimentalnih istraživanja glavne vrste su labaratoriski eksperiment i
eksperiment u prirodnim uslovima. Neeksperimentalna istraživanja se mogu razvrstati na
anketna istraživanja u populaciji i na terenska istraživanja u lokalnim zajednicama.
Havelka, N. Kuzmanović, B. Popadić, D. (2004): Metode i tehnike socijalnopsiholoških istraživanja, Centar
za primenjenu psihologiju, Beograd. Str. 7.
Eksperiment (lat. experimentum = proba, opit, ogled) je postupak (metod istraživanja) gdje
se u strogo-kontrolisanim uslovima namjerno izaziva i mijenja jedna pojava (nezavisna
varijabla), kako bi se utvrdio i izmjerio njen uticaj na drugu pojavu (zavisna varijabla), dok se
ostali uslovi drže pod kontrolom (kontrolna varijabla).
Primjer: Koliko je veliki cent?
Eksperiment
Brunera
i
Gudmana
sa
opažanjem
novčića
predstavlja
ubjedljivu
demonstraciju uticaja stava na perceptivni sud o veličini predmeta. Naime, oni su
ispitali dvije grupe djece istog uzrasta (10 g) i jednakih sposobnosti, a različite samo
po socijalnom statusu (djeca siromašnih i bogatih roditelja). Rezultati istraživanja su
pokazali da isti okrugli, kovani novčić (npr. 50 centi) siromašnija djeca precenjuju u
pogledu veličine, tj. vide ga kao veći u odnosu na grupu dece iz bogatijih porodica!
(vidi Rot, Osnovi socijalne psihologije, 2010)
39
U navedenom primjeru nezavisnu varijablu čini socijalni status djece (djeca iz siromašnih i
djeca iz bogatih porodica). Zavisna varijabla je perceptivni sud o veličini predmeta (u ovom
slučaju perceptivni sud o veličini novčića od 50 centi). Kontrolne varijable su dob (uzrast) i
sposobnosti djece (nivo škole, intelektualne sposobnosti i sl.). Ekseperimentom se dokazuje
uticaj nezavisne varijable (socijalnog položaja) na zavisnu varijabli (perceptivni sud o veličini
novca).
Varijabla se definiše kao svaka osobina ili karakteristika koja je predmet mjerenja a koja ima
svojstvo promjenjivosti, - koja se mijenja. Prema ulozi koju imaju u eksperimentu varijable se
dijele na nezavisne, zavisne i kontrolne varijable.
Ulogu zavisno promjenjivih varijabli po pravilu imaju one pojave koje želimo da upoznamo,
razumijemo ili objasnimo. Istraživanjem mi utvrđujemo da li i koliko zavise od nezavisnih
varijabli. Ulogu nezavisno promjenjivih imaju pojave za koje se zna ili se pretpostavlja da
prethode drugim pojavama, da su dovoljni uslovi ili uzroci njihovog javljanja. Nazavisna i
zavisno promjenjiva varijabla su osnovni tipovi varijabli u istraživanjima.
Kontrolna varijabla je ona koja poput nezavisne može djelovati na zavisnu varijablu ali za čiji
uticaj istraživači trenutno nisu zainteresovani. Stoga se efekti ovakvih varijabli moraju
neutralisati ili kontrolisati. U istraživanju kontrolne varijable držimo pod kontrolom kako bi
preciznije izmjerili odnos između nezavisne i zavisnopromjenjive varijable. Na primjer,
inteligencija je jedna od tipičnih nezavisnih varijabli koju držimo pod kontrolom kada želimo da
istražimo efekat jednog ili drugog tipa učenja.
Relaciski odnosi među varijablama mogu biti:

Odnos korelacije (povezanosti) postoji ako varijable variraju na srodan način, ako npr.
porastu svojstva jedne varijable odgovara poras ili pad svojstva druge varijable.
Stepen povezanosti se može kretati od 0 do +/-1.

Odnos uzročnosti postoji kada su promjene u jednoj varijabli dovoljan uslov, uzrok
javljanja promjena u drugoj varijabli.
40
Cjelokupni
plan
izvođenja,
obrade
i
tumačenja
rezultata
eksperimenta
naziva
se
eksperimentalni nacrt. On može da predviđa jednu grupu koja se stavlja u više različitih
situacija ili više paralelnih grupa.
Ovaj eksperimentalni nacrt podrazumijeva jednu grupu ispitanika i provjeru djelovanja
određenog eksperimentalnog faktora. Na primjer, ako želimo utvrditi da li gledanje filma sa
užasima rata utiče na promjeru stava o ratu to možemo istražiti na sljedeći način. U
inicijalnom istraživanju potrebno je utvrditi inicijalno stanje - stavove prema ratu jedne grupa
ispitanika. U sljedećoj fazi se uvodi eksperimentalni faktor, tj. nezavisna varijabla, ispitanici
gledaju film koji obiluje scenama užasa rata. Nakon gledanja filma ponovo se ispitauju se
stavovi ispitanika o ratu (finalno stanje). Ako se stav prema ratu kod ispitanika promijenio
nakon gledanja filma može se zaključiti da je film sa takvim sadržajem (eksperimentalni
faktor) uticao na promjenu stava.
Na osnovu ovakvog eksperimenta možemo zaključiti da su dvije pojave u određenom odnosu,
da npr. jedna pojava djeluje na drugu (u ovom slučaju film o užasima rata na stav o ratu), ali
ne možemo sa sigurnosti tvrditi da se radi o uzročnom odnosu. Ovaj eksperimentalni nacrt je
podložan brojnim kritikama, npr. ne mora značiti da je film doprinjeo promjeni stava, možda
je sama ispitna situacija ili nešto drugo uticalo na promjenu stava prema ratu a da mi to ne
znamo. Da bi se izbjegle ove kritike potrebno je imati kontrolnu grupu, koja je po svemu ista
osim po djelovanju eksperimentalnog faktora.
Eksperiment sa paralelnim grupama može se organizovati na dva načina. Jedan je kada u
jednu grupu uvodimo eksperimentalni faktor, a druga grupa nam služi kao kontrola
(eksperimentalna i kontrolna grupa). Kontrolna grupa je lišena uticaja eksperimentalnog
faktora i ima ulogu kontrole važnosti uticaja eksperimentalne varijable na ispitivanu pojavu.
Osnovni zahtjev kod eksperimenta sa paralelnim grupama je da se ostavari zakon jedne
varijable (da eksperimentalna i kontrolna grupa budu jednake po svim varijablama osim po
jednoj, eksperimentalnoj varijabli). Pošto su obje grupe (eksperimentalna i kontrolna)
ujednačene po svim drugim važnim osobinama (osim eksperimentalne varijable), razlika
između grupa mogu se, dakle, pripisati isključivo uticaju eksperimentalne varijable.
41
Na primjer, ako bi želeli da utvrdimo efikasnost jednog novog načina učenja (eksperimentalni
faktor) to bi mogli uraditi na sljedeći način. Prvo bi trebali odrediti dvije grupe ispitanika od
kojih je jedna eksperimentalna, a druga kontrolna grupa. Ove dvije grupe treba da budu
međusobno jednake, npr. po sposobnostima za učenje, po prethodnom znanju i sl. pa bi u
inicijalnom ispitivanju, primjenom testova trebalo dokazati da se zaista radi o jednakim
grupama.
U narednoj fazi istraživanja eksperimentalnu grupu izlažemo djelovanju eksperimentalnog
faktora, npr. ova grupa tokom tri mjeseca uči novom metodom učenja. Za to vrijeme učenici u
kontrolnoj grupi uče istu oblast na uobičajeni način.
Eksperimentalna grupa
Inicijalno stanje
Djelovanje
eksperimentalnog
faktora
Finalno stanje
Kontrolna grupa
Finalno stanje
Inicijalno stanje
Ako se u finalnom testiranju znanja pokaže da su učenici eksperimentalne grupe postigli
značajno bolje rezultate u odnosu na učenike kontrolne grupe može se izvesti zaključak da je
novi način učenja efikasniji od ranije korištenog.
Nedostaci
eksperimenta
su
raznovrsni.
Neke
pojave
ne
možemo
da
eksperimentom
istražujemo jer ne možemo njima da manipulišemo (ne možemo da menjamo npr. pol ili
društveni status). Zatim, pitanje je koliko su rezultati dobiveni u vještačkim, labaratoriskim
uslovima reprezentativni za stvarni život. Da li su primjenivi na realne situacije iz žovota.
Najzad, sa nekim pojavama se ne može eksperimentisati iz etičkih razloga (npr. ne možemo
izmještati dijete izvan njegove porodice, kako bi utvrdili posljedice takvog postupka).
Ovo je specifična vrsta eksperimenta koji se dešava u prirodnim uslovima. To je slučaj kada je
eksperimentalni faktor djelovao a da namjerno nije uveden pa prema tome nije utvrđeno
inicijalno stanje. Na primjer u neko preduzeće prije izvjesnog vremena uvedena je specifična
organizacija rada. Nas može zanimati da li takva organizacija doprinosi boljim međuljudskim
42
odnosima, ili efikasnijem radu. Kako bi smo odgovorili na postavljena pitanja potrebno je naći
preduzeće što sličnijih (po mogućnosti jednakih) karakteristika, ali koje ne koristi ovu novu
organizaciju rada. Utvrđivanjem finalnog stanja, tj upoređivanjem grupa u odnosu na
kohezivnost i efikasnost možemo donjeti zaklučke o efektnosti nove organizacije rada.
Značajno mjeto u društvenim naukama imaju istraživanja koja se obavljaju na populaciji ili što
je češći slučaj na uzorku (istraživanja na uzorku) uz primjenu anketnog upitnika (anketna
istraživanja) sa ciljem istraživanja javnog mnijenja (mišljenja većine ljudi) o pojedinim
političkim,
ekonomskim,
kulturnim
ili
društvenim
pitanjima,
ili
sa ciljem
utvrđivanja
povezanosti nekih pojava (korelaciona istraživanja). O populaciji i uzorku vidi u narednom
poglavlju.
Krajni cilj ovih istraživanja je predikcija, tj. predviđanje ponašanja ljudi u pojedinim sferama
društvenog života. Na primjer, krajnji cilj istraživanja potreba ljudi može biti predviđanje
uspjeha plasmana određenog proizvoda na tržištu; krajnji cilj istraživanja mišljenja ljudi o
pojedinim društvenim ili političkim pitanjima može biti kreiranje predizborne kanpanje ili
predviđanje uspjeha pojedinih političkih partija na izborima. U stranoj literatiri ova vrsta
istraživanja najčešće se naziva survey (sondažno ili pregledmo) istraživanje.
43
VI dio
Populacija i uzorak
1. Populacija
2. Uzorak
Populacija i uzorak
Populacija je širi skup objekata kome uzorak pripada kao njegov dio. U istraživanjima se
ispituju uglavnom samo uzorci populacije. Istraživanje cijele populacije bilo bi: (a)
nepraktično, (b) nemoguće i (c) nepotrebno.
Reprezentativan uzorak čine članovi koji dobro predstavljaju populaciju. Za reprezentativni
uzorak se kaže da vijerno odražava strukturu populacije koju predstavlja. Članovi uzorka su
tipični, karakteristični
članovi populacije. Oni zajedno čine „populaciju u malom“, te se
zaključci mogu uopštavati sa uzorka na populaciju
1. Populacija
Termin populacija ima više značenja. (1) Izvorno populacija (lat. populus – narod) odnosi se
na sve stanovnike nekog područja ili teritorije. U tom smislu govorimo o populaciji
stanovništva Crne Gore, Tivta, Seljanova itd. (2) Termonom populacija možemo označiti grupu
ljudi koja posjeduje neku određenu biološku, ekonomsku, pravnu, nacionalnu karakteristiku.
Tako na primjer govorimo o populaciji mladih, žena, fakultetski obrazovanih ljudi, studenti itd.
Očigledno je da je ovo određenje termina populacija uže se zpravo radi o podpopulacijama
osnovne populacije. (3) U metodološkom smislu populacija je određen tj. precizno definisan
skup npr. ljudi iz kojeg biramo uzorak i o kojem donosimo zaključke. Ovo je dakle veoma
široko i apstraktno određenje termina populacija prilagođeno uslovima istraživanja. Istraživač
prije nego što počne sa istraživanjaem mora da definiše populaciju, da se tačno zna na kog ili
na šta se odnose zaključci koji se istraživanjem dobiju.
44
Istraživanja se rijetko kada obavlja na cjelokupnoj populaciji (popis je primjer istraživanja koje
se obavlja na cijeloj populaciji). Razlozi za to su brojni, a najvažnija su dva: (a) ekonomičnost,
ispitivanje cijele populacije je jeoma složen i skup posao (b) drugi razlog je saznajne prirode,
na primjer, nije neophodno ipitati mišljenje svakog člana populacije da bi smo pouzano saznali
šta većina članova populacije misli o određenom pitanju.
2. Uzorak
Uzorak je dio populacije na kom se obavlja istraživanje. Nije svaki dio populacije i njen uzorak.
Da bi bio on mora biti reprezentativan (populacija u malom) i adekvatak (dovoljan) za
populaciju.
Reprezentativan je onaj uzorak koji vjerno odražava, reprezentuje strukturu populacije koju
predstavlja. Na primjer, proporcionalno svojoem zastupljenosti u populaciji u uzorku moraju
biti zastupljeni svi njeni katrakteristični slojevi (npr. mladi, žene, neobrazovani, oženjeni i sl.).
Adekvatan je uzorak koji svojom veličinom omogućava istraživanje i zaključivanje (ne može se
na osnovu dva ili tri iskaza članova neke populacije donjeti zaključak o populaciji u cjelini).
Ako je cijela populacija uniformna (jednoobrazna) izbor uzorka je relativno jednostavan
zadatak. Međutim to obično nije tako. Populacije su obično veoma slojevite po raznim
osobinama (pol, uzrast, školska sprema, zaposlenost, mjesto stanovanja i sl.), a svaka od ovih
osobina može biti važna za donošenje zaključaka o populaciji. Na primjer, ako lokalna uprava
želi saznati koji su najvažniji lokalni problemi za njene građane, šta hitno treba rješavati u
opštini, ukoliko se iskluči mišljenje bilo koja podgrupa populacije (npr. mladih) rezultat
istraživanja neće biti vjerodostojan.
Više je nego jasno da izboru uzorka uvijek mora da prethodi detaljno proučavanje
karakteristika populacije, na primjer o njenoj veličini, polnoj, obrazovnoj, teritorijalnoj
strukturi itd. U upoznavanju karakteristika populacije služimo se svim raspoloživim podacima o
populaciji, na primjer, podacima popisa ili drugim raspopoživim evidencijama. Prema načinu
izbora jedinica populacije u uzorak razlikuju se (1) slučajni i (2) neslučajni uzorci.
45
Slučajni uzorci su sačinjeni na takav način da svaki član populacije ima približno jednaku
verovatnoću (šansu) da postane član uzorka. Preduslov za formiranje slučajnog uzorka je
posjedovanje popisa svih članova populacije.
Slučjni uzorci se biraju po principu matematičke vjeravatnoće, da svaki član populacije ima
jednake šanse da bude izabran u uzorak. Uslov za takvo biranje članova uzorka je da imamo
popis ili registar svih članova populacije. Na primjer, ako nam populaciju u nekom istraživanju
čine sve punoljetne osobe onda nam kao osnova za izbor uzorka može poslužiti birački spisak.
Iz biračkog spiska nekim od metoda slučajnog izbora biramo pojednie članove uzorka.
Telefonski imenik, spisak učenika ili studenata škole ili fakulteta itd. mogu poslužiti kao osnova
za izmor jednostavnog slučajnog uzorka.
Osnovni tipovi slučajnih uzoraka su: (1) jednostavni slučajni uzorak i (2) stratificirani slučajni
uzorak.
Osnovna karakteristika jednostavnog slučajnog uzorka je da svi članovi populacije imaju
jednaku šansu da budu izabrani u uzorak. Uslov je da raspolažemo popisom svih članova
populacije, a zatim se pomoću tablice slučajnih projeva ili uz pomoć kompjuterskog programa
slučajnih brojeva vrši izbor članova uzorka. Iako je relativno jednostavan ovaj način biranja
članova uzorka relativno se rijetko koristi. Tri su osnovna razloga za to: (1) rijetko kada
raspolažemo pouzdanim spiskom svih članova populacije, (2) veoma je teško uspostaviti
kontakt sa izabranim članom uzorka (postoji mogućnost velikog osipanja jer izabrani član
uzorka npr. ne želi da popuni anketu, a mi nemamo mogućnost da mu pronađemo zamjenu),
(3) populacije su obično veoma heterogene po različitim karakteristikama. Kako bi se ta
heterogenost (slojevitost) preslikala u jednostavnom slučajnom uzorku potrebno je birati veliki
broj članova uzorka što je neekonomično (neracionalno). Kako bi se izbjegli nedostaci
jednostavnog slučajnog uzorka u praksi se češće primjenjuje tzv. stratificirani slučajni uzorak.
Stratifikovani slučajni uzorak se javlja u slučajevima kada su istraživaču poznate varijable po
kojima se članovi populacije međusobno razlikuju (npr-polna struktura, obrazovna struktura,
demografske karakteristike, zaposlenost itd.). Kategorije takvih varijabli nazivaju se stratumi,
a za populaciju kažemo da je stratifikovana. Izbor članova uzorka vrši se na slučajan način,
ali posebno u okviru svakog stratuma. Na osnovu načina određivanja broja članova u okviru
svakog stratuma, razlikujemo:
(a) proporcionalni, srazmerni izbor (isti odnos kao u
46
populaciji) i (b) paritetni izbor (svakom stratumu se daje ista „težina“). Ukratko: stratificirani
uzorak je složeni uzorak – zbir jednostavnih slučajnih uzoraka.
Izbor stratificiranog uzorka prolazi kroz nekoliko faza:

utvrđivanje svojstava populacije

određivanje stratuma koji su bitni za istraživanje

pribavljanje statističkih podataka o proporcionalnoj zastupljenosti svakog stratuma
(donošenje odluke o proporcionalnoj zastupljenosti stratuma u ukupnom uzorku)

nekon od tehnika slučajnog izbora iz svakog stratuma bira se određeni broj članova uzorka
Neslučajni uzorci su sastavljeni na osnovu slobodne procjene (prema nahođenju) istraživača o
tome koji članovi treba da sačinjavaju uzorak. Podvrste neslučajnog uzorka su:

Prigodni uzorci (koji su „na dohvat ruke“ – prijatelji, prolaznici, učenici obližnje škole)

Dobrovoljački uzorci (članovi se sami se javljaju – medijski kontakt programi)

Kvotni uzorci se formiraju kod stratifikovanih populacija, najčešće putem proporcionalnog
uzorka. Razlika u odnosu na stratifkovani slučajni uzorak je u tome što se izbor vrši
prigodno, a ne slučajno, pri čemu se „ispunjavaju kvote“. Anketaru se daje shema
strukture ispitamoka iz koje se vidi koliki broj ispitanika sa određenom karakteristikom (iz
određenog stratuma) treba da anketira. Dakle kod kvotnog uzorka izbor jedinica koje čine
uzorak prepušten je anketaru a ne slučaju. Anketar je, međutim, dužan da na terenu
pronađe osobe koje se uklapajuu kombinaciju zadatih obilježja i da se njima obavlji
intervjue.
Kako bi se odredila veličina minimalnog uzorka, potrebno je poznavati sljedeća tri parametra:
veličina populacije, pretpostavljeni stupanj povjerenja i pretpostavljeni interval povjerenja.
Stupanj povjerenja je prihavćeni rizik pogreške u studiji. Tipično pretpostavljen stupanj
povjerenja je ili 95% (npr. 5% mogućnosti pogreške) ili 99% (npr. 1% mogućnosti pogreške).
Osim stupnja povjerenja, potrebno je pretpostaviti i interval povjerenja koji opisuje postotak
pogreški postignutih parametara kao što su srednje vrijednosti.
Željena preciznost mjerenja uticat će na izbor jednog od uobičajeno prihvaćenih dosega: +/3%, +/-5%, i +/- 10%. Kao što se vidi u Tabeli 1, minimalna veličina uzorka za grad veličine
47
5,000 odraslih stanovnika, uz stupanj povjerenja od 95% i interval povjerenja +/-5%,
zahtijeva relativno velik broj ispitanika od 357.
48
VII dio
3.1. Upitnik i inervju
Koje su prednosti upitnika i intervjua u odnosu na posmatranje
3.2. Skale procjene
3.3. Test
49
U društvenim naukama koriste se tri osnovne grupe postupaka ili tehnika istraživanja. U
jednoj grupi (1.) su razne tehnike neposrednog posmatranja. Drugu grupu (2.) sačinjavaju
tehnike zasnovane na verbalnoj usmenoj ili pismenoj komunikaciji (interviju, upitnik, skale
procijene, testovi i sl.). U trećoj grupi (3.) su tehnike za analizu sadržaja (poruka,
dokumantacije, zakona, komunikacije, medija i sl.).
Posmatranje
je
osnovni
metod
svake
nauke.
Za
razliku
od
svakodnevnog,
laičkog
posmatranja, naučno posmatranje se sastoji u cilju usmerenom, planskom, sistematskom i
objektivnom registrovanju i tumačenju pojava koje se spontano odigravaju u prirodnim
uslovima i koje su dostupne većem broju posmatrača. Cilj posmatranja je objektivan opis i
razumijevanje neke pojave, procesa ili događaja (zavisno šta je predmet posmatranja).
Ovaj metod je nezamjenjiv kada su u pitanju pojave, procesi ili događaji koji se mogu odvijati
i pratiti jednino u autentičnim uslovima (koje nije moguće vještački, npr. eksperimentalno
izazvati i posmatrati u kontrolisanim uslovima). U takve pojave spadaju: način života
određene zajednice; određeni religiozni i drugi obredi; politički skupovi; ponašanje određenih
grupa i organizacija; proces rada u različitim uslovima i sl.
Naučno posmatranje je holističko i podrazumijeva potpun opis pojave u njenom prostornom i
vremensom kontekstu. Pojavu koju posmatramo moramo sagledati u kontekstu svih pojava
koje se vremenski dešavaju istovremeno sa njom i koje mogu uticati na nju (na prumjer,
ponašanje određene grupe navijača mora se sagledati u kontekstu opšte društvene atmosvere
koja vlada u vrijeme kada se utakmica igra) ali i u kontekstu pojava koje joj neposredno
predhode i koje slijede nakon nje (vremenski kontekst). Takav, potpun opis, omogućuje
pravilno razumijevanje posmatrane pojave (npr. huliganskog ponašanja grupe navijača).
Primjer: posmatranja navijačkog ponašanja
Registrovanje onoga što se dešavalo prije utakmice
Uputstvo: Da li su prije utakmice uprave a) jednog ili b) oba kluba pozvale navijače na mirno navijanje i
sportsko ponašanje, ukazujući da se na taj način najbolje brani čast svog kluba i sl. Da li su se prije
utakmice navijačima obratili čelnici sportskih saveza i pozvali ih na mirno navijanje i sportsko ponašanje,
ukazujući da se na tajnačin najbolje brani čast svog kluba i sl. Da li su se prije utakmice navijačima
obratile vodeće političke ličnosti u zemlji i pozvale ih na mirno navijanje i sportsko ponašanje...
50
Registrovanje onoga što se dešava na utakmi
Uputstvo: za svaki uočeni događaj bilježi se: 1) početak, 2) kraj, 3) ono što mu je prethodilo 4) ono što je
posle njega usledilo.
Šta mu neposredno prethodi
Tip događaja
Šta neposredno sledi
Samo posmatra utakmicu
Komentariše zbivanja
Dobra / efektna akcija njegovog
tima
Dobra / efektna akcija njegovog
Iskazuje podršku svom timu...
Sporna sudijska odluka na štetu
tima
verbalno – dovikivanjem i na
njegovog tima
druge načine; aplauz,
skandiranje skakanje, mahanje
zastavom...
Sporna sudijska odluka na štetu
Iskazuje protest...verbalno –
njegovog tima
dovikivanjem i na druge načine.
Provokacija protivničkih navijača
skakanje, preteći gestovi, učešće
Provokacija protivničkih navijača
Provokacija protivničkih igrača
u opštem komešanju grupe...
nasilno – lomi stolice, gađa
protivničke navijače
Provokacija protivničkih igrača
preskače na stranu sa
Sporna akcija policije...
protivničkim igračima i zapodeva
tuču
Sporna akcija policije...
uskače na teren i izaziva tuču sa
...
službenimlicima i poliicijom
Registrovanje onoga što se dešavalo poslje utakmice
Uputstvo: Da li je bilo osuda ili pohvala navijačkog ponašanja? Ako da, ko ih je izricao (uprave klubova,
sportski savezi, političari..). Da li je bilo suprotnih ocjena navijačkog ponašanja? Kakve su one bile i ko ih
je izricao? Da li su se oglašavali sami navijači? Ako da, na koji način (konferencije za štampu, anonimna
saopštenja za medije, web site...)? Ko je to činio u njihovo ime?
S obzirom na upotrebu instrumenata u posmatranju, razlikujemo: naturalističko posmatranje
(pojave se posmatraju „golim okom“ i bilježe rukom) i posmatranje uz pomoć instrumenata
(koriste se različita sredstva: kasetofon, kamera, štoperica itd.). Uvođenje digitalnih
51
tehnologija su značajno unaprijedili posmatranje zato što posmatrač može određeni snimljeni
sadržaj vidjeti više puta, može uočiti više detalja i sl. ali je osnovni materijal istraživanja onaj
koji posmatrač zabilježi. Drugim riječima i snimljeni materijal podliježe posmatranju i
bilježenju.
U zavisnosti od aktivnosti posmatrača postoje dvije vrste posmatranja. Posmatranje bez
učešća (posmatrač ne učestvuje u zbivanjima, već ih posmatra sa distance; ponekad i iza
zastora) i posmatranje sa učešćem. Posmatranje sa učešćem podrazumijeva da je posmatrač
istovremeno i učesnik u zbivanjima koja istražuje. Posmatrač učesnik prihvata ulogu člana
određene grupe ili je to već od ranije i tako, kroz zajedničko življenje sa njima (npr.
narkomanima ili prestupnicima), upoznaje ponašanje njenih članova. Prednost ovog pristupa
(posmatranje sa učešćem) je činjenica da se neutrališe deistanca između posmatrača i
posmatranog koja može u mnogome da iskrivi sliku posmatrane pojave (grupa ne želi da se
otkrije pred „strancem“; namjerno mijenja svoje ponašanje; prikazuje se u drugom svjetlu i
sl.). Mana ovog pristupa je nedostatak objektivnosti (posmatrač subjektivno interpretira neke
događaje).
U zavisnosti od razrađenosti plana postoje, takođe, dvije vrste posmatranja. Nestrukturisano
posmatranje je ono gde istraživač nije unapred odredio šta će tačno posmatrati. Takvo je, na
primer, posmatranje ponašanja mase u situaciji neke iznenadne prirodne katastrofe
(zemljotres, požar itd.). Strukturisano posmatranje je detaljno isplanirano u pogledu uzorka
ponašanja koje se želi posmatrati, kao i u pogledu načina bilježenja njihovog prisustva.
Posmatrač ima unaprijed spreman protokol i sistem kategorija (modaliteta ponašanja) u koji
on samo bilježi učestalost javljanja nekog vida ponašanja. Strukturisano posmatranje
predstavlja najprecizniji i najobjektivniji vid metoda posmatranja, najbliži eksperimentalnom
istraživanju. Nedostatak je izvesna krutost u planiranju, koja ne dopušta registrovanje
neočekivanih, a značajnih pojava.
Na primjer, ako nam je cilj da utvrdimo koji oblik nastavnog rada (frontalni, individualni ili grupni)
dominanira na času možemo se služiti sljedećim protokolom.
52
Uputstvo: Molimo vas da na svakih 5 minuta tokom časa, odredite dominantan oblik rada na času!
Nedostatak metoda posmatranja je ograničenost na vidljivo ponašanje, a za razumevanje
uzroka društvenog ponašanja često su presudni skriveni, subjektivni procesi i društveni činioci
nepristupačini spoljašnjem posmatranju. Sa druge strane prednost je što posmatranjem
istražujemo ono što čovjek stvarno čini a ne samo ono što se nalazi u njegovoj svijesti (ono
što nam izjavljuje da čini). Nekada se pouzdanije mogu otkriti pravi motivi posmatranjem
onoga šta čovek zaista čini, nego na osnovu toga što on kaže da želi da čini.
Analiza sadržaja je metod istraživanja različitih dokumenata, slovnih, zvučnih ili slikovnih
zapisa i drugih oblika usmenog ili pismenog opštenja među ljudima. Njen osnovni cilj je da:

opiše sadržaj pojedinih oblika komunikacije,

da ga klasifikuje,

i da ga, dovođenjem u vezu sa socio-demografskim, biografskim, kulturnim i drugim
obeležjima autora dokumenta, kao i onih kojima su oni namijenjeni,
objasni ili
razumije.
Metod analize dokumenata je nastao u SAD, u vrijeme II Svjetskog rada (analiza poruka).
Danas se primenjuje u komunikologiji i medijskim istraživanjima, u sociologiji, politikologiji,
istorijskim studijama, lingvistici, etnologiji, psihologiji, a naročito je opsežna njena praktična
primena u marketingu, i odnosima s javnošću.
53
Prema predmetu istraživanja analiza sadržaja može da se odnosi na: (1) analizu medija
(novine, radio emisije, tv-emisije) i (2) analizu dokumenta i to kako službenih (arhivi,
zvanična prepiska, izveštaji, analize...) tako i ličnih dokumenata (privatna prepiska,
fotografije, lična dokumenta i sl.)
Za analizu sadržaja od suštinske je važnosti određivanje osnovne jedinice analize. Osnovna
jedinica analize se određuje u zavisnosti od ciljeva istraživanja. Veoma je širok spektar
mogućih jedinica analize – od jednog slova do ogromnog pisanog ili usmenog materijala. U
analizi su moguće sledeće jedinice:
1.
Riječ; kad se za osnovnu jedinicu uzimaju neke reči, najčešće se mjeri učestalost njihovog
pojavljivanja, uz pretpostavku da je učestalost jedan od indikatora značaja koji se pridaje
onome što one izražavaju npr. želimo utvrditi koliko puta se pojavljuje riječ „demokratija“
u određenim dnevnim novinama.
2.
Razne vrste slika: fotografija, karikatura, umjetnička slika, plakat, crtež i sl. npr. želimo
utvrditi način predstavljanja neke ličnosti u određenom mediju.
3.
Video sekvenca u audio-vizulenim zapisima, kao npr. prilog u informativnim emisijama, ili
samo pojavljivanje neke ličnosti, predmeta, simbola, npr. želimo utvrditi kako su tretirani
nacionalni grb, ili pojedini vjerski simboli u određenom mediju.
4.
Složeni misaoni sadržaji i konstrukcije (pojmovi, teme, koju nije moguće svesti samo na
jednu riječ), kao npr: ljevičarska – desničarska uvjerenja, način tretiranja globalizacije itd.
5.
Atribut je najčešće pomoćna jedinica analize: identifikacijom i istraživanjem atributa
otkrivaju se značenja koja se pridaju osnovnoj jedinici analize. Atribut može biti pripisan
a) neposredno, verbalnom kvalifikacijom, bila da je ona sastavljena od jedne riječi ili
sintagme i b) posredno, aludiranjem ili stavljanjem u određeni kontekst.
Analiza sadržaja može biti pretežno kvantitativna (npr. utvrđivanje frekvencije izraza
„komunizam“ u dnevnoj štampi) ili pretežno kvalitativna (npr. analiza sadržaja i značenja
poruke), a najčešće je i kvantitativna i kvalitativna.
54
Kvantitativnom analizom sadržaja mjeri se učestalost (frekvencija) pojavljivanja osnovne
jedinice analize (npr. riječi demokratija ili riječi žena) u istraživanom materijalu. Ako za
osnovnu jedinicu anačize uzmemo npr. riječ „žena” onda se ona najpre identifikuje u tekstu
(što se korišćenjem kompjuterskih programa čini veoma brzo), potom se prebrojavaju njena
pojedinačna pojavljivanja i na kraju se rezultat iskazuje kroz tabelu učestalosti. U drugom
koraku može se utvrditi frekvencija drugih riječi npr. riječi muškarac. Tako se mogu praviti
tabele učestalosti pojavljivanja pojedinih riječi. Nadalje mogu se istražiti atributi pojedinih
riječi. Recimo ako se uz pojavljivanje riječi žena ili ženskih imena najčešće pojavljuju njihova
zanimanja, onda to pokazuje jednu vrstu tretmana žene u društvu, ili ako se najčešće
pojavljuju atributi vezani za njeno mjesto u porodici (ćerka, supruga, majka, itd.) onda nam to
govori nešto sasvim drugo. Najšire polje primjene ovog tipa analize sadržaja su praktična
istraživanja koja se sprovode radi praćenje medijske slike o nekome ili nečemu ili u
marketingu.
Korišćenje riječi kao osnovne jedinica je svakako najzastupljeniji oblik analize sadržaja.
Njegova prednost je u tome što uglavnom nema dilema u prepoznavanju i označavanju
osnovne semantičke jedinice, kao što je slučaj sa nekim složenijim pojmovima (pojavama).
Primjena računara čini taj posao prilično jednostavnim, pouzdanim i znatno skraćuje rokove za
njegovo obavljanje.
Postoji nekoliko problema sa korišećnjema riječi kao jedinica analize. Učestalost nekih riječi
npr u medijima ne mora obavezno da bude indikator insistiranja na vrijednosti koje one
iskazuju – dovoljno je sjetiti se medijskih napisa iz doba totalitarnih režima u kojima je bilo
mnogo demokratije, slobode, ravnopravnosti itd, a u stvarnosti su ljudi doslovno živjeli iza
gvozdene zavjese. Postoji još jedan problem prostog prebrojavanja riječi: jedna riječ u
različitim kontekstima veoma različito opisuje pojam, odnosno pojavu čiji je indikator.
Pod kvalitativnom analizom sadržaja se ponekad podrazumijeva prosto pronalaženje i
pridavanje kvalifikacija već izdvojenom, razvrstanom i prebrojanom materijalu. Recimo da
smo u odabranom primjeru o pojavljivanju žena u medijima razvrstali i prebrojali uloge u
kojima se žene spominju: majke, sestre, supruge, djevojke, pripadnice određenih profesija
(ljekarke, učiteljice, sudije, političarke, estradne zvezde...). Svakako da već sam taj materijal
daje osnov za zključke koji su kvalitativne prirode. Ali sada želimo da ispitamo koji atributi im
se najčešće dodjeljuju, bilo neposredno ili u kontekstu rečenice u kojoj se one spominju
(brižna, vrijedna, korumpirana, seksepilna...). I to je vrsta kvalitativnog istraživanja budući da
izričemo kvalitativne sudove. Ali izricanje kvalitativnih sudova nije dovoljno da bi se jedno
55
istraživanje smatralo kvalitativnim jer se i tako dobijeni opis zasniva na kvantitativnoj
metodologiji.
Kvalitativna
metodologija
(već
je
rečeno
u
vezi
sa
posmatranjem)
odlikuje
se holističkim pristupom, usredsređenim na intenzivnije posmatranje manjih populacija i na
njihovo detaljno izučavanje, na razumevanje značenja pojedinačnih pojava u kontekstu.
Takav kriteriujum se mora primeniti i u određivanju autentične kvalitativne analize sadržaja.
Slikovito govoreći, čisto kvalitativna je ona analiza sadržaja koja na medijske sadržaje i
sadržaje dokumenata primenjuje logiku i metodologiju posmatranja. To znači da se kreće po
tekstualnom / slikovnom / zvučnom zapisu kao posmatrač kroz događaje, procese i pojave
koje posmatra: neopterećen predrasudama, otvoren za inpute, pažljiv, sistematičan. On biježi
svoja zapažanja i na kraju ih proučava i izvodi zaključke o obrascima mišljenja, osjećanja i
ponašanja koji se iz tog materijala prepoznaju.
Uzmimo za primjer već pominjanu analizu slike o ženi u dnevnim novinama. Kvalitativna anliza
bi podrazumevala da se najpre izdvoje svi napisi koji na bilo koji način tretiraju žene: dakle,
ne samo oni koji se bave položajem žena u društvu, već i oni koji pišu o uspješnoj pozorišnoj
ulozi koju je ostvarila žena, o borbi neke žene da pobijedi bolest, tekstovi koji donose
fotografiju ili karikaturu žene kao ilustraciju za nešto itd. Potom se cio taj materijal inicijalno
proučava – detaljno čita uz bilježenje zapažanja o načinima pominjanja i tretiranja žena u
štampi. U sledećem koraku se proučavaju bilješke i pokušavaju se identifikovati karakteristični
tipovi slike o ženi.
Posebnu grupu sačinjavaju tehnike zasnovane na verbalnoj usmenoj ili pismenoj komunikaciji:
upitnik, intervju, skale procjene i testovi.
3.1. upitnik i inervju
Za razliku od prirodnih nauka društvene nauke mogu u istraživanjima da koriste ne samo
podatke dobivene posmatranjem već i one koje im saopštavaju drugi ljudi. Ova vrsta podataka
prikuplja se upitnikom ili intervijuom. Upitnik i intervju su veoma slične tehnike za prikupljanje
podataka, razlikuju se u načinu komunikacije između ispitivača i ispitanika. Upitnik se zasniva
na pismenoj a intervju na usmenoj međusobnoj komunikaciji.
56
Koje su prednosti upitnika i intervjua u odnosu na posmatranje?

Upotrebom upitnika i intervjua mogu se proučavati pojave koje su nedostupne
posmatranju: stavovi, vrijednosti, želje, osjećanja, ocjene itd.

Čak i kada se istražuje pojava koja je dostupna posmatranju, okolnosti su često takve da
to posmatranje ne može obaviti istraživač pa se mora oslanjati na iskaze očevidaca (npr.
neki iznenadni događaji; nasilje u porodici; grupna ponašanja panika i sl.)

Upitnikom i intervjuom mogu se istraživati ne samo pojave koje se sada dešavaju, već i
one pojave koje su se dešavale u prošlosti, pa i one koje će se vjerovatno desiti (planovi,
namjere, želje itd)

Upitnik i intervju su znatno ekonomičniji od posmatranja. Za kratko vrijeme mogu se
prikupiti podaci o velikom broju pojava, događaja i sl.
Da bi upitnikom i intervjuom prikupili relevantne podatke neophodno je da se istvare određene
pretpostavke:

Da je ispitanik voljan (motivisan) da nam saopšti podatke.

Da je sposoban (da zna, da je obavješten) da nam saopšti podatke.

Da ispitivač i ispitanik upotrebljavaju iste simbole u komunikaciji.
Drugim riječima, upitnik i intervju nisu adekvatne tehnike za prikupljenje podataka u
slučejevima kada ispitanici ne žele (kada nisu motivisani), kada ne znaju (kada nisu
obaviješteni o pojavi), i kada ne razumiju ili pogrešno razumiju pitanja koja im postavljamo.
Upitnikom i intervjuom obično se prikuplja pet vrsta podataka: činjenice (najčešće o samom
ispitaniku), mišljenje, stavovi (o nekome ili o nečemu) i uobičajena ponašanja (u određenim
situacijama).

Činjenice
Činjenice uključuju one karakteristike koje su vezane za fakticitet samog ispitanika, kao što
su: njegov pol, godine starosti, mjesto stanovanja, nivo obrazovanja, bračno stanje itd.
57

Mišljenja
Mišlenje je iskaz kojim ispitanik izražava preferenciju ili sud o nekom predmetu ili događaju (
„Ja mislim...“)
Primjeri pitanja:
a) Po vašem mišljenju, da li grad treba privatizovati uslugu prikupljanja krupnog otpada?
b) Treba li se lokalna samouprava uključiti u razvoj turizma?
c) Da li ste protiv abortusa?
d) Koga bi ste željeli da vidite na mjestu predsjednika države?

Stavovi
Za razliku od mišljenja stavovi predstavljau relativno stabilne dispozicije. Stavovi se mogu
odnositi na ljude, ustanove, stvari ili apstraktne pojmove. Stavovi mogu proizaći iz tri raličita
tipa izvora (kognitivni, emocionalni, vlastito iskustvo) ili njihove kombinacija. Na primjer,
stavovi o čistoći grada mogu se steći slušanjem priča o prljavim ulicama (kognitivni izvor),
opštom odbojnošću prema gradu (emocionalni izvor) ili vlastitim iskustvom vidjevši koliko je
grad prljav ili čist. Kako bi se izmjerio jedan stav, zbog složenosti stava (kognitivna,
emocionalna, voljna komponenta stava) u istraživanjima potrebno je konstruisati veći broj
pitanja.
Primjeri pitanja:
a) Da li je za vas važna čistoća grada?
b) Kako ocjenjujete rad gradske uprave u održavanju ulica?

Znanje
Za razliku od mišljenja, ovdje je važno čega se ljudi sjećaju, a ne koje je njihovo gledište o
određenom pitanju. U anketama znanje se obično ispituje kroz pitanja prepoznavanja. Pitanja
prepoznavanja nude ispitaniku nekoliko mogućnosti (odgovora) od kojih treba odabrati jednu.
Primjeri pitanja:
a) Koliko je ulica asfaltirano prošle godine?
b) Koji je pravni status poduzeća za prikupljanje i odvoz otpada?
58

Ponašanja (bihejvioralni izvještaji)
Bihejvioralni izvještaji su tvrdnje o tome kako se ljudi ponašaju u određenim situacijama, npr.
Koliko često izlaze na izbore, koliko često čitaju određene novine i sl.
3.2. skale procjene
Kada treba procijeniti stepen prisutnosti određenog svojstva (sposobnosti, vještine, znanja,
interesovanja, potreba, motiva, stavova itd) kod nekog pojedinca, procjenjivač se obično
koristi skalom procjene. Skala procjene je relativno jednostavan instrument za objektiviziranje
procesa posmatranja i preciziranje postupka procjenjivanja. Sastoji se od uređenog niza
veličina na kojem procjenjivač treba da odredi mjesto posmatranog pojedinca na datoj ljestvici
u pogledu posjedovanja određene osobine (crte, motiva, patološke tendencije, znanja i sl.).
Skala procjene je konceptualni model koji omogućuje da se svojstvo ili atribut koji je predmet
mjerenja izrazi (reprezentuje) numerički.
Da bi se razumijela uloga skala procjene u upitniku važno je razumjeti razliku između tzv.
kontinuiranih i diskontinuiranih varijabli u istraživanju. Ako određenu varijablu možemo
gometrijski zamisliti kao duž (gdje određeno svojstvo progresivno raste ili opada) radi se o
kontinuiranoj varijabli. Suprotno tome diskontinuirane varijable se raspoređuju po principu ima
ili nema. Srećemo ih u uzajamno isključivim kategorijama gdje jedna kategorija označava
prisutnost (DA), a druga odsutnost (NE) varijable koja je predmet mjerenja. Ovdje ustavri i
nema mjerenja, u slučaju diskontinuiranih varijabli mi samo registruje frekvencija prisustva ili
odsustva nekog svojstva.
Kontinuirane varijable su mjerive ako tačno definišemo predmet mjerenja (npr. obobravanja
homoseksualnih brakova) i jedinice po kome svojstvo raste ili opada (uopšte ih ne odobravam;
ne odobravam ih; ravnodušan sam; donekle ih odobravam; potpuno ih odobravam).
Kontinuirane varijable se dijele na unipolarne i bipolarne. Uniporalne varijable imaju samo
pozitivnu stranu duži (nula je na lijevoj strani). Karakteristične su za procjenu npr. nečijih
intelektualnih sposobnosti (neko može biti malo, srednje ili jako inteligentan, a ne može ići
ispod minimuma; ne može se ići u negativnu stranu). Kod bipolarnih varijabli nula je u sredini,
a duž ima i pozitivnu i negativnu stranu (npr. u prethodnom primjeru odnos prema
homoseksualnim brakovima može biti u različitom stepenu negativan, indiferentan ili
59
neutralan, i različitom stepenu pozitivan). U većini upitnika srećemo obe vrste pitanja. Pitanja
koja ispituju diskontinuirane varijable (pitanja tipa: da/ne) i skale procjene.
Za izradu skala procjene važna su tri elementa.
Prvo, definisanje kriteriskog svojstva (svojstav u odnosu ili prema kom se procjena obavlja).
To mogu biti različite varijable: sposobnost, stav prema ravnopravnosti polova, religioznost,
interesovanje za muziku itd. Bitno je da se za izabrani atribut može pretpostaviti da je
linearan. Da kontinuirano raste ili opada (a ne da je diskontiniran u smislu ima/nema ili
muško/žensko). Drugo, utvrđivanje jedinica na kontinuumu. Te jedinice mogu biti grafičke
(samo tačke), numeričke (brojevi) ili opisne (beznačajno; donekle značajno; vrlo značajno).
Treće, tehničko oblikovanje skale i definisanje pravila njene primjene.
Najčešći tip skala sa kojim se ispitanik susreće u anketnim istraživanjima je zahtjev da se
procijeni stepen tačnosti različitih tvrdnji, ili da se procijeni stepen vlastitog slaganja sa nekom
tvrdnjom. Na primjer:
DJECA TREBAJU UVIJEK DA SLUŠAJU SVOJE RODITELJE!
POTPUNO TAČNO
UGLAVNOM NETAČNO
UOPŠTE NIJE TAČNO
ili
POTPUNO SE SLAŽEM
UGLAVNOM SE SLAŽEM
NEODLUČAN SAM
UGLAVNOM SE NE SLAŽEM
NI MALO SE NE SLAŽEM
Postoje tri osnovne vrste skala provjene: 1. grafička skala; 2. numerička skala; 3. opisna
skala procjene. Sve se koriste u upitnicima.
60
1. Grafička skala
Najednostavniji oblik skale procjene je grafička skala. Ona se zasniva na vizelnom
predstavljanju svojstva koje se procjenjuje. Najčešće je to linija, tačnije duž, koja svojim
izgledom sugeriše kontinuipanost svojstva koje se procjenjuje i daje mogućnost diferenciranja
raznih stepena njegova izraženosti.
2. Numerička skala
Numerička skala je najčešći oblik skala procjene. Numerička skala kontinuitet pojave izražava
brojevima npr. od 1 do 10 ili u slučaju bipolarnih varijabli od – 3 preko 0 do +3 ili slično.
Najčešće se koriste numeričke skale od sedam stešeni.
Na primjer; Ocjenite, koliko ste kao građanin ponosni na dolje navedene aspekte ili
područje? (za svako od područja zaokržite odgovarajuću osjenu na skali od 1 do 7,
pri čemu ocjena 1 znači „ni malo“, a 7 znači „jako ponosan“).
1
NA NACIONALNU ISTORIJU
1
2
3
4
5
6
7
2
NA DEMOKRATSKE INSTITUCIJE
1
2
3
4
5
6
7
3
NA PRIVREDNE USPJEHE
1
2
3
4
5
6
7
4
NA SOCIJALNU SIGURNOST
1
2
3
4
5
6
7
Ocjenite u kojoj mjeri sljedeće osobine odlikuju ili ne odlikuju kandidata X na izborima.
POŠTEN
3
2
1
0
-1
-2
-3
NEPOŠTEN
ENERGIČAN
3
2
1
0
-1
-2
-3
SPOR/TROM
ODLUČAN
3
2
1
0
-1
-2
-3
NEODLUČAN
INTELIGENTAN
3
2
1
0
-1
-2
-3
NEINTELIGENTAN
3. Opisne, deskriptivne skale
Sastoje se od niza opisa kojima se definišu tačke na dimentiji. Opisi mogu biti svedeni na
pojedine riječi, ali mogu uključivati i detaljnije opise.
61
Primjeri deskriptivne skale
djelimično
se slažem
ne slažem
se
U ovoj školi se jednako odnosi prema svakom učeniku!





8.2
Uspjeh svakog učenika u ovoj školi isključivo zavisi od pokazanog
znanja i zalaganja!





8.3
U ovoj školi ne postoje slučajevi omalovažavanja ili vrijeđanja
učenika!





Primjer deskriptivne skale koja uključije detaljan opis pojedinih kategorija.
Procijenite uspješnost vaših radnika u odnosu na sljedeće odobine:
SUPERIORAN
NATPROSJEČAN
PROSJEČAN
NA ZADOVOLJAVA
Unapređuje svoj
posao
Prati novine
Adekvatno, slijedi
uputstva
Mora ga se pažljivo
upućivati
Nikad ne
zanemaruje
obaveze
Povremeno
izbjegne obavezu
Mora ga se
kontrlisti
Uglavnom
zanemaruje
obaveze
SARADNJA
Svakom prilokom
pomaže drugome
Dobar timski
radnik
Korektan timski
radnik
Ne može sarađivati
sa drugima
VOĐSTVO
Drugi traže da ih
on vodi
Ima određeni
uticaj na druge
Rijetko utiče na
druge
Nema nikakav
utica na druge
ODOBINE
INICIJATIVNOST
POUZDANOST
4. Kombinovane skale
U upiznicima se najčešće srećemo sa kombinovanim skalama koje uklučuju numeričku i
deskriptivnu skalu.
ne znam
uglavnom
se slažem
potpuno
se slažem
8.1
POLOŽAJ UČENIKA U ŠKOLI
62
Kada se želi utvrditi koliko su neke grupe međusobno bliske ili međusobno „udaljene“
(distancirane) koristi se skala socijalne distance.
Socijalna distanca predstavlja stepen spremnosti/nespremnosti pojedinca da prihvati neku
vrstu socijalnih odnosa (različitog stepena bliskosti) sa tipičnim pripadnikom neke druge
socijalne grupe (verske, rasne, etničke). Na primjer, savremeni istraživači žele da utvrde
stepen socijalne distance prema određenim društvenim grupama kao što su: duševno bolesni,
hendikepirani, HIV pozitivni, narkomani, homoseksualci itd.
Šta sadrži skala socijalne distance?
Stavke u skali su stepenasto poređene od najmanjeg stepena socijalne distance, tj.
najvećeg stepena bliskosti (prihvatanje pripadnika grupe X kao bračnog partnera), preko
sve veće distance (prihvataju se kao prijatelji, zatim kao kolege na poslu, kao susjedi u
ulici, državljani, te samo kao turisti), pa sve do najveće distance (nemogućnost
zajedničkog življenja u istoj državi). Mjera socijalne distance je najveći stupanj bliskosti
koji ispitanik prihvata u odnosima sa pripadnikom date grupe (veća bliskost - manja
distanca).
63
3.3. test
Test je standardizovani postupak pomoću koga se sistematski utvrđenim stimulusima izazivaju
reakcije na osnovu kojih se dva ili više ispitanika porede po varijabli koja je predmet mjerenja.
Kada kažemo da je test standardizovani postupak, to znači da je prošao fazu standardizacije
tokom koje su utvrđene njegove osnovne metrijske karakteristike (vidi u nastavku: metrijske
karakteristike testa). U drugom, užem značenju, standardizovani postupak podrazumijeva
unaprijed utvrđen način, zadavanj, primjene, bodovanja i interpretacije rezultata testa. Svaki
test ima svoju utvrđenu standardnu proceduru koja se mora uvijek na isti način primijeniti
(vidi objektivnost testa).
Kada kažemo da se testom putem sistematski utvrđenih stimulusa izazivaju reakcije kod
subjekta to znači da je test sastavljen od niza indikatora koji se biraju po nekom principu i koji
služe kao pokazatelj stepena prisustva ili odsustva neke varijable. Da bi se jedan test
primjenio u naučne svrhe (u naučnom istraživanju) treba unaprijed dokazati njegovu
validnost, - da zaista mjeri varijablu koja se uzima kao predmet mjerenja testa.
Kada kažemo da test služi kako bi se međusobno poredila dva ili više ispitanika to znači da bilo
individualno ili grupno primjenjen test uvijek treba da razvrsta ispitanike u odnosu na svojstvo
koje mu je predmet mjerenja. Na primjer, test inteligencije obično ima utvrđene norme pa čak
i kada se individualno primjenjuje on razvrstava ispitanika u grupu ispod prosječne, prosječne
ili nadprosječne inteligencije.
Po predmetu mjerenja testovi mogu biti: testovi znanja, sposobnosti i ličnosti; po načinu
zadavanja grupni i individualni, a po načinu ispitivanja verbalni i neverbalni. Najpoznatiji i
najsavršeniji su testovi inteligencije.
Proces izrade i standardizacije testa podrazumijeva utvrđivanje metriskih karakteristika testa,
tj. njegove validnosti, pouzdanosti, diskriminativnosti i objektivnosti.
64
Test je validan ako je dokazano da mjeri onu varijablu koja se uzima za predmet njegovog
mjerenja. Prosto rečeno jedan test inteligencije je validan ukoliko zaista mjeri inteligenciju, a
ne nešto drugo. Pitanje validnosti testa je posljedica indirektnog mjerenja subjektivnih
kategorija. Dok za npr. metar nije potrebno dokazivati da mjeri dužinu, za test jeste.
Test je pouzdan ukoliko u ponovljenim mjerenjima daje stabilne pouzdane rezultate. Ako bi
jednim testom jednom ustanovili jedan rezultat, drugi put drugačiji rezultat postavlja se
pitanje kojem mjerenju treba da vjerujemo, prvom ili drugom. Da se to ne bi događalo
potrebno je unaprijed dokazati pouzdanost testa.
Test je diskriminativan ukoliko je sposoban da ispitanike razvrsta u odnosu na varijablu koja
se mjeri testom. Ako bi na nekom mjerenju svi ispitanici dobili jednak broj bodova onda test
ne obavlja svoju osnovnu ulogu, - ne razvrstava ispitanike u odnosu na varijablu koja je
predmet mjerenja. Pretežak test, na kome većina ispitanika postižu mali broj bodova, kao i
prelak test, na kome većina ispitanika postiže veliki broj bodova nisu diskriminativni.
Diskriminativan je onaj test gde se ispitanici na skali
test raspoređuju od najvižih, preko
prosječnih do najviših rezultata (gdje se postiže normalna raspodjela rezultata)
Test je objektivan ukoliko rezultat na testu zavisi isključivo od prisustva svojstva koje se
mjeri, a ne od onoga koji mjerenje sprovodi. Kako bi se obezbijedila objeltivnost svaki test
ima tačno utvrđene procedure zadavanja testa, popunjavanja testa, utvrđivanja rezultata na
testu i tumačenja rezultata testa. Utvrđene procedure testa moraju se primjenjivati na isti
način sa svakim ispitanikom.
65
VIII dio
Izrada upitnika
1. Raščlanivanje problema istraživanja i određivanje sadržaja pitanja
2. Izbor indikatora
3.1. Problemi vezani za smisao pitanja
3.2. Problemi vezani za formulaciju pitanja
Da bi se konstruisao upitnik (anketa) za istraživanje potrebno je proći sljedeće faze (faze
izrade upitnika):
1 Raščlanivanje problema istraživanja i određivanje sadržaja pitanja
2 Izbor indikatora
3 Formulisanje pitanja
4 Oblikovanje upitnika
5 Provjera upitnika
6 Revizija upitnika i formulacija konačene verzije
66
1. Raščlanivanje problema istraživanja
i određivanje sadržaja pitanja
Proces izrade upitnika treba posmatrati kao dio projekta istraživanja. To znači da je prije
izrade upitnika završeno projektovanje istraživanja (vidi projekt istraživanja) u kome je
precizno formulisan problem istraživanja, određeni ciljevi istraživanja, formulisane hipoteze i
definisane varijable istraživanja. Dakle svrha i predmet upitnika su već utvrđeni, a sada
preostale njihovo raščlanjivanje i prevođenje u formu pitanja.
Neke varijable su po prirodi takve da se mogu manje više direktno prevesti u pitanje (npr. pol,
starost, bračno stanje i sl.); za većinu drugih varijabli potrebno je u procesu raščćanjivanja
definisati indikatore (s polja vidljive manifestacije varijable).
Primjer. Raščlanivanje problema istraživanja i određivanje sadržaja pitanja
Varijablu EKSTRAVERZIJA (koja može biti predmet istraživanja) prvo bi trebalo raščlaniti na
dvije komponente: sklonost spoljašnjoj akciji i socijabilnost tj. sklonost socijalnim kontaktima
nasuprot povlačenju i osamljivanju. Sada predstoji definisanje indikatora (s polja vidljivih
manifestacija) varijable. Na primjer, za ovu drugu komponentu socijabilnost indikatori bi mogli
biti sljedeći:

Inicijativnost prilikom uspostavljanja kontakta sa nepoznatim osobama

Izlaženje na mjesta gdje ima mnogo ljudi

Lako prepuštanje grupnim zabavama

Teško podnošenje samoće

Druženje sa većim brojem odoba itd.
Indikatori su osnova za posanje pitanja. Na primjer: Da li teško podnosite samoću?
Postupak izrade upitnika treba započeti razmatranjem svrhe istraživanja i navođenjem
specifičnih pitanja istraživanja (a ne kako to neiskusni istraživači ponekad urade, - počinu
pisanjem pitanja). Bez razumijevanja svrhe, istraživanja postoji tendencija prikupljanja
nepotrebnih informacija kao i izostavljanja onih važnih.
Primjer 1. Priprema strategije lokalne samouprave
Strateško planiranje je nešto potpuno novo za lokalne samouprave. One sada tek uče da
imaju pravo oblikovati svoju vlastitu budućnost pripremanjem dugoročnih strateških
planova. Razvoj takvih planova zahtijeva prikupljanje različitih vrsta podataka. Građani su
najvažniji izvor informacija kojim se treba koristiti u razvoju strategija jer ni jedan
67
strateški plan ne može uspjeti bez učešća građana. Strateški planovi koji su nespojivi s
interesima građana nemaju šanse. Na primjer, ako gradonačelnik/ca želi pretvoriti svoj
grad u regionalno saobraćajno središte, a većina građana bi radije vidjela svoj grad kao
rekreativno i turističko središte, ta strategija neće biti uspješno provedena, naprotiv može
izazvati sukobe.
Primjeri pitanja za istraživanje:

Što građani znaju o potencijalnim lokalnim resursima?

Kojoj viziji grada građanin daje prednost (npr. ekološkoj, tutističkoj, industrijskoj,
obrazovnoj, saobraćajnoj, rekreativnoj)?

Na koga se može računati u realizaciji strategije (ko je zainteresovan)?
Primjer 2. Poboljšanje kvaliteta usluga lokalne samouprave
Sve organizacije moraju stalno ulagati napore kako bi poboljšale kvalitet i djelotvornost
svoga rada. Korisnici usluga lokalne samouprave znaju ne samo što treba poboljšati nego i
kako to poboljšati. Istraživanje treba da pruži informaciju o pitanjima kao što su brzina i
kvaliteta usluga, a te informacije će biti iskorištene kako bi se poboljšale usluge i
upravljanje.
Primjeri pitanja istraživanja:

Kakav je kvalitet usluga odvožnje smeća gradskih službi?

Kako gradski službenici postupaju s klijentima?

Koji su osnovni problemi građana u vezi sa gradskim službama?
Primjer 3. Rasprostranjenost korupcije u obrazovanju
Opšti cilj istraživanja je da se utvrde mišljenje, stavovi i znanje učenika/ca, nastavnika/ca
i roditelja osnovnih i srednjih škola o tome:

koliko je korupcija prisutna u našem društvu (u Crnoj Gori);

u kojim djelatnostima i profesijama je korupcija naročito prisutna;

koliko je korupcija raširena u obrazovnim ustanovama (u vrtićima, osnovnim i srednjim
školama);

koje su najčešće koruptivne radnje u obrazovnim ustanovama;

kakvo je naš lični stav prema korupciji i koliko smo spremni da prijavimo korupciju;

kojim organima bi prijavili korupciju;

vlastito učešće u korupciji;

u kojoj mjeri je moguće smanjiti korupciju, kojim mjerama i ko je za to najviše
odgovoran.
68
2 Izbor indikatora
Istraživač mora voditi računa da u upitniku ne može napisati neograničen broj pitanja (da
trajanje popunjavanja ankete nesmije biti predugo), a da je za svaku varijablu potrebno
formulisati bar nekoliko pitanja. To je prepoznato kao problem izbora indikatora. Suština
rješavanja ovog problema sastoji se u odluci kojoj će od varijabli posvetiti više prostora. To
zavisi od:
Prvo. Koliku važnost ima varijabla u datom istraživanju. Najveću važnost ima zavisna
varijabla. Na primjer ako je u nekom istraživanju cilj da se ispita odnos ruralnog i urbanog
stanovništva prema religioznosti onda će se pitanju religioznosti posvetiti najviše prostora. U
nekom drugom slučaju, npr. u istraživanju gdje je cilj, - utvrditi dominantni stilovi života
mladih, religioznost i odnos prema religiji će dobiti prostora koliko i neke druge komponente.
Drugo. Koliko prostora u istraživanju će dobiti neka varijabla zavisi od toga koliko je ona
složena. Stavovi su složenije varijable (složenije od npr. mišljenja), obuhvataju saznajnu,
emotivnu i ponašajnu komponentu, i sve bi trebale biti predstavljene određenim indikatorima,
odnosno pitanjima. Tako npr. stav prema crkvi uključuje emotivni odnos (voli ne voli crkvu);
saznajni odnos (zna dosta/ne zna ništa o crkvi) i bihevoralni, ponašajni odnos (često
ide/nikada ne ide u crkvu).
Treće, zavisi od tipa varijable. Da li se radi o nekom objektivnom ili subjektivnom svojstvu.
Objektivne varijable je relativno lako utvrditi (bračni status, visina primanja, pol itd.). Mnogo
je teže, i treba više prostora za registovanje subjektivnih varijabli (želje, vrijednosti, stavovi
itd.).
Formulisano pitanje predstavlja konačnu operacionalizaciju varijable. Kada se budu analizirali i
tumačili odgovori proces zaključivanja će teći obrnutim redom. Odgovori ispitanika na
određeno pitanje će se uopštavati i tumačiti kao prisustvo ili odsustvo varijable.
Primjer: Prisutnost (raširenost ) korupcije u našem društvu (u Crnoj Gori)
KOLIKO IMA KORUPCIJE U CRNOJ GORI
-
SVUDA JE PRISUTNA
IMA JE U NEKOM OBLIKU
NEMA JE
NIJESAM SIGURAN/A
69
Da li biste rekli da korupcija u Crnoj Gori ...:






Uopšte nije rasprostranjena
Uglavnom nije rasprostranjena
I jeste i nije rasprostranjena
Uglavnom je rasprostranjena
Veoma je rasprostranjena
Ne znam
Da li, po Vašem mišljenju, postoji korupcija-podmićivanje u Crnoj Gori?



Da
Ne
Ne znam
Kao što se iz primjera vidi u odnosu na jednu varijablu moguće je konstruisati više različitih
pitanja. Drugim riječima, različiti autori mogu koristiti različita pitanja kako bi mjerili istu
pojavu. Prilikom formulacije pitanja istraživač vodi računa o tome šta će pitati, ali i o tome
kako će pitati. Ovo prvo se odnosi na (a) smisao pitanja, a drugo na (b) verbalno oblikovanje
pitanja.
3.1. problemi vezani za smisao pitanja
Osnovni zahtjev koji se mora ispoštovati jeste da pitanje treba za svakog ispitanika da ima
isto značenje, - ono koje je istraživač planirao. Međutim, to uvijek nije lako postići.
a. Problem informisanosti
Jedan od uslova ispitivanja mišljenja, stavova itd. u nekoj populaciji jeste da članovi
populacije, bar minimalno budu informisani o onome o čemu ih pitamo. Ako nisu informisani,
ljudi su ipak skloni da nagađaju pa rezultati istraživanja nemaju smisla.
Primjer: Sklonost ljudi da odgovaraju čak i na besmislena pitanja
Istraživanja su pokazala da ljudi spremno odgovaraju i na ona pitanja za koja nisu
kompetentni (nisu obaviješteni), pa i na ona koja su besmislena. Jedan od urednika časopisa
Time (1947) htio je da se naruga loše pripremnljenim anketama pa je svojim čitaocima
postavio pitanje da li su za ili protiv „zakona o metalnim metalima“. Iako je pitanje i
smislom i logički besmisleno veliki broj čitalaca je odgovorio. 70% ispitanika podržalo je taj
zakon. Neka kasnija istraživanja su pokazala da neobavješteni ispitanici češće biraju
potvrdni odgovor.
70
Ovaj problem se nastoji prevazići na različite načine. Neki istraživači u upitnik uvode određeni
broj
kontrolnih
pitanja
koja
mjere
obavještenost,
pa
ako
ustanove
da
se
radi
o
neobavještenom ispitaniku isklučuju takve upitnike iz dalje obrade. Umjesto stvarne provjere
neki istraživači traže od ispitanika da se izjasne o stepenu vlastite informisanosti, npr. Kako bi
ste procijenili stepen vašeg znanja o...? ili U kojoj mjeri ste informisani o... U nekim
slučajevima se pored alternativa DA ili NE kao ponuđeni odgovor nudi i varijanta NE ZNAM.
b. Nepoznate riječi ili nejasn smisao riječi
Moguće je da ispitanici budu obaviješteni, ali da su im nepoznate ili nejasne riječi kojima se
traže podaci. Na primjer, većina običnih ljudi ne bi razumjela pitanje: Da li ste ponekad
anksiozni? Isto pitanje mnogi bi razumjeli ako bi bilo formulisano na drugi način: Da li
ponekad dešava da osječate neodređen strah i unutrašnju tjeskobu bez nekog vidljivog
razloga? Slično je i sa termonima „često“ ili „rijetko“ koji se pojavljuje koa ponuđeni odgovor
u skalama procjene. Za nekoga „često“ odlaženje u pozorište znači tri puta mjesečno, a za
drgoga tri puta godišnje. Bolje je umjesto da se ponudi odgovor „često“ precizirati šta pod tim
podrazumijevamo, npr. svakodnevno, ili dva-tri puta mjesečno.
U formulaciji pitanja treba se rukovoditi principom „najslabije karike“, a to znači da istraživač
treba da ima u vidu najmanje inteligentnoe i najmanje obrazovane ispitanike, a ne prosječne
kako se to često čini.
c. Problemi vezani za društveno poželne odgovore
Postoji tendencija, pokazuju istraživanja, da se ispitanici češće opredjeljuju za društveno
poželjne odgovore. Društveno poželjni su oni odgovori za koje ispitanik ocjenjuje da su
društveno očekivani, da su društveno prihvatljivi. Šta se može učiniti kako bi se smanjila
tendencija biranja društveno poželjnih odgovora.
Prvo, treba ispitanika osloboditi straha da ispitivanje nije anonimno. Drugo, treba izbjegavati
riječi sa snažnim emocionalnim nabojem uz koje je često vezan određeni društveni pritisak,
npr. pravda, demokratija, domovina, sloboda. Ove riječi automatski (nesvjesno) utiču da
ispitanik reaguje na određeni način. Treće, pitanje treba tako formulisati da oslobodi ispitanika
straha od izdvajanja. Na primjer, ako nam je važno da izdvojimo ispitanike koji nisu izašli na
posljednje izbore umjesto pitanja: Da li ste izašli na posljednje izbore?; bolje je pitanje
formulisati na sljedeći način: Poznato je da na posljednjim izborima nije glasao značajan broj
građana. Da li i Vi spadate u grupu građana koji nisu izašli na izbore?
71
3.2. problemi vezani za formulaciju pitanja
Osnovna podjela pitanja u upitniku je na otvorena i zatvorena pitanja. Kod otvorenih pitanja
ispitanik odgovara slobodno, spontano, kod zatvorenih odrovara zaokruživanjem jednog od
dva ili više ponuđenih odgovora. I jedna i druga vrsta pitanja ima svoje prednosti i nedostatke.
Prednost otvorenih pitanja je što ispitanicima dopuštaju slobodu izraza. Ipak takva pitanja
imaju nekoliko nedostataka. Prvo, takva pitanja zahtijevaju više vremena i motivacije
ispitanika. Drugo, analiza otvorenih pitanja je dugotrajna i teška (u većini slučajeva,
informacija prikupljena otvorenim pitanjima ne budu iskorištene).
Zatvorena pitanja su ekonomičnija, bolje usmjeravaju ispitanika na predviđeni referentni okvir
te se izbjegavaju neprecizni i neodređeni odgovori. Sa druge strane slaba strana zatvorenih
pitanja je što podstiču ispitanika da odgovori čak i kada o predmetu pitanja nema nikakav stav
(opredjeljuje se za jednu od alternativa čak i kada nema formirano mišljenje); ponuđeni
odgovori mogu biti neadekvatni ili nedovoljni (ne odražavaju stvarno stanje) a ispitanik ipak
odgovara na njih; formalno isti odgovor za različite ispitanike mogu imati različito značenje (a
mi ih tumačmo jednako).
Vrste zatvorenih pitanja
Postoje dvije osnovne vrste zatvorenih pitanja, alternativna ili dihotomna (sa ponuđenim
odgovorima da/ne; tačno/netačno; slažem se/ne slažem se) i pitanja sa višestrukim izborom
(kada ispitanik bira jedan od više ponuđenih odgovora).
Primjer: dihotomnog pitanja
IMA LI KORUPCIJE U ŠKOLI 



DA
NE
NIJESAM SIGURAN/A
Upotrebljavaju se kada po određenom pitanju dolazi do polarizacije mišljenja, stava,
opredjeljenja po principu referenduma (za/protiv). Postavlja se pitanje da li i kada je potrebno
uvesti treću alternativu (ne znam, neodlučan sam i sl.). Kada želimo da utvrdimo koliko je
ispitanika čvrsto opredjeljeno za jednu ili drugu alternativu onda je dobro uvesti katehoriju „ne
zanam“ ili „nisam siguran“ da pokupi neopredjeljene, nesigurne i sl. Međutim ako želimo da
saznamo koliko je ispitanika makar i za nijansu opredjeljeno za jednu ili drugu alternativu
onda treba izbjeći treći odgovor.
72
Osnovna slabost ove vrste pitanja je što utvrđuju samo valenciju (smjer opredjeljenja, stava i
sl.) ali ne i intezitet (stepen pristajanja ili nepristajanja uz nešto).
Primjer: pitanja višestrukog izbora
SLOBODNO VRIJEME
GLEDANJE FILMOVA
često
povremeno
nikada
SLUŠANJE POP I ROK MUZIKE
često
povremeno
nikada
SLUŠANJE NARODNE ( FOLK ) MUZIKE
često
povremeno
nikada
ODLAZAK NA IZLETE I ŠETNJE
često
povremeno
nikada
ODLAZAK U KAFIĆE
često
povremeno
nikada
ODLAZAK NA SPORTSKE PRIREDBE
često
povremeno
nikada
ODLAZAK U DISKO - KLUBOVE
često
povremeno
nikada
SPAVANJE I IZLEŽAVANJE
često
povremeno
nikada
ODLAZAK U POZORIŠTE
često
povremeno
nikada
ODLAZAK NA ŽURKE
često
povremeno
nikada
IGRE NA SREĆU, MAŠINE ZA IGRU
često
povremeno
nikada
ODLAZAK NA UMJETNIČKU IZLOŽBU
često
povremeno
nikada
ODLAZAK NA JAVNE PRIREDBE I PREDAVANJA
često
povremeno
nikada
ODLAZAK NA KONCERT KLASIĆNE MUZIKE
često
povremeno
nikada
Koliko je, po Vašem mišljenju, korupcija prisutna u obrazovanju uopšte u Crnoj Gori?






Nema je uopšte
Prisutna je u maloj mjeri
I jeste i nije prisutna
Prisutna je
Prisutna je u velikoj mjeri
Ne znam
Putem pitanja višestrukog izbora otkrivaju se razlike u kvalitetu (vrsti) ponašanja, mišljenja,
motiva (na primjer, način provođenja slobodnog vremena kao u prvom primjeru) ili pak u
intezitetu stava uvijerenja, vrijednosti (kao u drugom primjeru) u kom slučaju piranje sa
višestrukim izborom postaje skala procjene (o skalam procjene vidi u nastavku).
73
a. Uporaba odgovarajućeg stupnja razumljivosti riječi
Razumljivost riječi, fraza i konačno samog pitanja treba prilagoditi populaciji na kojoj se
istraživanje primjenjuje. Riječi koje se koriste moraju biti jednostavne i konkretne. Posebno
treba izbjegavati stručne i tehničke izraze. Na primjer, treba izbjegavati izraze kao što su:
obligacije, katastar ili prostorno uređenje, kao i sve druge stručne termine koji nisu dio
svakodnevnog govora. U formulaciji pitanja treba se rukovoditi principom „najslabije karike“, a
to znači da istraživač treba da ima u vidu najmanje inteligentnoe i najmanje obrazovane
ispitanike, a ne prosječne kako se to često čini.
b. Osigurati definicije riječi i izraza
Kada je nužno koristiti određene riječi ili izrazi za koje se unaprijed možemo pretpostaviti da ih
neki ljudi ne razumiju ili da ih različite grupe ispitanika razumiju na različit način, potrebno je
osigurati i njihove definicije. Na primjer, Kako vi ocjenjujete rad Obmusmana, zaštitnika
ljudkih prava, u protekloj godini?
c. Izbjegavati nejasne i dvosmislenih riječi
Pitanja ne trebaju da sadrže nejasne i dvosmislene riječi koje zapravo ne daju korisnu
informaciju. Na primjer, riječi kao: uključen, angažiran, vezan, pripada, često, rijetko itd.
različiti ispitanici će protumačiti na različite načine. Na primjer, pitanje “Do koje ste mjere
uključeni u poslove koji se tiču vaše lokalne zajednice?” nije korisno s obzirom na to da se
ispitanici sigurno razlikuju u tome kako su shvatili riječ „uključen”. Za neke uključenost znači
učešće u gradskoj vlast, za druge rad nevladinog sektora, za treće stupanj informisanosti o
aktivnostima gradskih vlasti. Slično je i sa pitanjem: Da li često odlazite u pozorište?
(ponuđeni odgovori: ”često”; „povremeno”; „rijetko”). Umjesto toga boje je precizirati
alternative, na primjer: jednom do dva puta nedeljno; dva-tri puta mjesečno; tri-četiri puta
godišnje; nikad ili gotovo nikad i slično.
d. Izbjegavati postavljanje više od jednog pitanja odjednom
74
Vrlo često ankete sadrže pitanja koja, zapravo sadrže i više nego jedno pitanje. Na primjer,
pitanje “Do koje ste mjere zadovoljni uslugom odvoza smeća i čišćenjem snijega?” dat će
nejasne odgovore, s obzirom na to da nećemo znati jesu li ispitanici vrednovali obje ili samo
jednu uslugu. Dalje, te usluge ne moraju biti vrednovane na isti način, te ako nisu, to zbunjuje
ispitanike.
e. Primjena nesugestivnih pitanja
Treba izbjegavati sugestivna pitanja, pitanja koja navode ispitanika na određeni odgovor. Ova
greška se može dogoditi zvog:
a.)
upotrebe sugestivnih formulacija, npr. Do koje mjere ste nezadovoljni radom gradskog
vijeća? Nesugestivno pitanje bilo bi: Kako ocjenujete rad gradkog vijeća?
b.)
oslanjajana na neke autoritete, npr. Da li ste saglasni sa ocjenama ekonomskog istituta
da je gradska vlsat ostvarila uspjeh u protekloj godini?
c.)
upotrebe stereotipa i emocionalno zasićenih riječi, npr. Da li je po vašem mišljenju
gradska vlast pošteno predstavila rezultate koje je ostvarila u protekloj godini?
f. Ne postavljati hipotetska pitanja
Hipotetska pitanja npr. “Što bi vi prvo uradili na mjestu gradonačelnika?” ili ”Kada bi ste bili u
prilici da glasate da li bi ste privatili ovaj Satatut”? obično ne daju željeni rezultat. Na drugi
način postavljena ova pitanja mogla bi da glese: ”Šta su po vama prioriteti gradskih vlasti”?;
ili za drugi primjer: ”Da li smatrate da treba prihvatiti ovaj Statut”? Iako se čini da su
identična pitanja, na njih ispitanici ne daju identične odgovore. Hipotetska pitanja asociraju na
određenu situaciju i ponašanje u toj situaciji pa se odgovori ne odnose samo na ono što smo
mi mislili da pitamo: mišljenje o gradskim prioritetima ili mišljenje o statutu.
g. Dopustiti različite stupnjeve zadovoljstva
Samo nekoliko socijalnih i psiholoških (kao i bioloških) varijabli ima bimodalnu podjelu, to jest
podjelu u dvije kategorije ili vrijednosti tima muško/žensko; zaposlen/nezaposlen; da/ne.
Jednostavno govoreći, svijet nije crno-bijeli te zato ne možemo pretpostaviti da mišljenja ljudi
ili njihovi stavovi imaju samo dva odgovora. Stoga se pitanja s odgovorom „da“ ili „ne“ trebaju
postaviti samo onda kada je moguć jedan od tih dvaju odgovora. Međutim većna varijabli su
zapravo kontinuirane pa je potrebno predvidjeti odgovore koji izražavaju različite stupnjeve
zadovoljstva ili nezadovoljstva.
75
h. Problem memorije
Pri sastavljanju pitanja, ne treba precijeniti pamćenje ljudi. Na primjer, ne treba pretpostaviti
da će ljudi pamtiti koliko su točno puta u posljednje tri godine bili u gradkoj kući (opštini).
Kada se napišu pitanja predstoji oblikovanje upitnika što podrazumijeva 1. raspored pitanja u
upitniku; 2. pisanje uputstva; 3. dizajn (vizelno oblikovanje ankete)
Psihološka strategija rasporeda pitanja u upitniku zahtijeva da se na početku upitnika stave
neutralna, lakša i zanimljivija pitanja i da se postepeno prelazi na teža i osjetljiva pitanja.
Osjetljiva i emocionalno zahtjevna pitanja treba staviti na kraju upitnika. Osnovni princip je da
početna pitanja izazovu interesovanje ispitanika za popunjavanje ankete, ili da bar ne izazovu
otpor (da ne frustriraju ispitanika). Treba imati na umu da je najveći stepen otpora na početku
popunjavanja ankete i da je ispitaniku lakše da odustane na početku nego da kasnije prekine
popunjavanje ankete.
Iskustvo pokazuje da su se kao ispitaniku prihvatljiva pitanja pokazala ona koja se odnose na
demografske karakteristike (pol, dob, nivo školske spreme, mjesto stanovanja i sl.) osim ako
se ne traže mnogo specifični podaci za koje ispitanik ocjenjuje da mogu otkriti njegov
identitet.
Logička strategija podrazumijeva logički raspored - da pitanja koja se odnose na jednu oblast
budu grupisana na jednom mjestu. Ponekad se pitanja koja se bave istim problemom grupišu
u matricu (vidi primjer).
76
Budući da se u upitniku nalaze pitanja različitog nivoa opštosti postavlja se pitanje kako ih
rasporediti. Da li je bolje postaviti prvo opšta pa specifična plitanja (raspored u obliku ljevka)
ili obrnuto, prvo specifična pa opštija pitanja (raspored u obliku obrnutog lijevka). U
prethodnom primjeru (odnos prema školi) raspored u obliku lijevka bi podrazumijevao
postavljanje prvo opšteg pitanja: U kom stepenu ste zadovoljni svojom školom?, a zatim niz
specifičnih pitanja: U kom stepenu ste zadovoljni načinom predavanja; Koliko ste zadovoljni
dnevnim opterećenjam i sl. Problem sa ovom strategijom može biti da odgovor na opšte
pitanje utiče na odgovore na specifična pitanja. Na primjer, ako je ispitanik odgovorio na opšte
pitanje negativno, onda postoji tendencija da i na specifična pitanja odgovara na isti način čak
i kada neki segment ocjenjuje pozitivno. Raspored u obliku obrnutog lijevka podrazumijeva
postavljanje prvo specifilnih pitanja i tek na kraju opšteg pitanja.
Ponekad se u anketu uvršćuju i tzv. kontrolna pitanja i pitanja za spavače. Kontrolna pitanja ili
filter pitanja služe da se provjeri stepen poznavanja ili obavještenosti o predmetu ankete. Neki
istraživači od ispitanika traže da se naprosto izjasne o stepeni svoje obavještenosti, na
primjer: Koliko poznajere...; Koliko ste obavješteni. Neki drugi koriste čak i pitanja znanja
kojima mjere informisanost ispitanika. Odgovori na ova pitanja mogu služiti kao filteri, anketni
list onih ispitanika koji pokažu nedovoljan stepen informisanosti ne uzimaju se u obradu.
Pitanja za spavače su su vrsta pitanja koja provjeravaju u kom stepenu je ispitanik „budan“,
77
koncentrisan dok popunjava upitnik. Jedna vrsta ovih potanja su tzv logička pitanja gdje se
očekuje određeni odgovor. U drugom slučaju među smislene alternative uvodi se neka
apsurdna, fiktivna, besmislena koju ne bi niko zaokružio ko je dovoljno pažljiv (budan). U
nkim slučajevima se od ispitanika traži da se na kraju upitnika sam izjasni koliko je bio iskren
u svojim odgovorima.
Upurstvo je neobično važan dio upitnika. Zadatak uputstva je da motiviše, ali i da obuči,
instruiše ispitanika kako da popuni upitnik. Stoga se ponekad razlikuju tri vrste instrukcija u
uputstvu: 1. opšta instrukcija (to su odgovori na pitanja koja zapravo svaki ispitanik sebi
postavlja kada dođe u situaciju da popunjava upitnik: šta se ispituje, ko organizuje
ispitaivanje, u koje svrhe se ispitivanje obavlja, čemu će služiti rezultati istraživanja, da li je
ispitivanje anonimno i sl.); 2. posebna instrukcija (odnosi se na upitnik i prije svega na način
popunjavanja upitnika. Ispitanici se zamole da pažljivo čitaju pitanja, objšnjava im se način
odgovaranja, ako je potrebno daju im se i primjeri popunavanja upitnika); 3. specifišna
instrukcija (daje se uz pojedina pitanja u upitniku, na primjer: Zaokruži jedan odgovor!)
78
Primjer: uputstvo za pounjavanje upitnika
ZAVOD ZA ŠKOLSTVO RCG
PODGORICA
KAKVA JE MOJA ŠKOLA UPITNIK ZA RODITELJE
- Molimo vas da pažljivo pročitate ovo uputstvo! U upitniku se nalazi 12 blokova pitanja, a svaki pokriva jedan od važnih aspekata života i rada škole.
Molimo vas da pažljivo čitate ponuđene tvrdnje i da ocijenite u kom stepenu to što se tvrdi u upitniku
odgovara onome kako je u školi koju pohađa vaše dijete.
Ako se sa određenom tvrdnjom potpuno slažete, ako to u potpunosti odgovara onome kako je u školi,
označite kvadratić – potpuno se slažem. Ako ono što se tvrdi nikako ne odgovara onome kako je u školi
izaberite kvadratić – ne slažem se. Pažljivo čitajte upitnik i na svaku tvrdnju odgovorite označavanjem
kvadratića: potpuno se slažem, uglavnom se slažem, djelimičmo se slažem ili ne slažem se. Izuzetno, ako
na neku tvrdnju nemate odgovor označite posljednji kvadratić – ne znam!
PRIMJER:
djelimično
se slažem
ne slažem
se
0.1
Ova škola je lijepo uređena!





0.2
Ova škala posjeduje sva potrebna didaktička sredstva!





0.3
Ovom školom su svi zadivoljni!





Imate dovoljno vremena, onoliko koliko je Vama potrebno da popunite cijeli upitnik. Najvažnije je da
pažljivo čitate svaku tvrdnju i da odgovorno ocijenite stanje u školi. Na osnovu Vaših odgovora treba da
utvrdimo šta je dobro u školi, a šta bi po vašem mišljenju još trebalo unaprijediti.
UPITNIK
JE ANONIMAN.
NIJE
NAM VAŽNO DA ZNAMO KO JE POJEDINAČNO KAKO POPUNIO
UPITNIK, VAŽNO JE DA UTVRDIMO KOJA PODRUČJA RADA ŠKOLE TREBA JOŠ UNAPRIJEDITI.
HVALA NA SARADNJI!
ne znam
ŠKOLA
uglavnom
se slažem
potpuno
se slažem
o.
79
Dizajn upitnika je neobično važan jer zavisno od dizajna u velikoj mjeri zavisi preglednost i
pristupačnost upitnika. Primjer dizajna pitanja namjenjenog djeci mlađeg školskog uzrasta.
Колико у твојој кући има књига?
Пази, не рачунају се дневне новине,
и твоје књиге за школу!

Заокружи само ЈЕДАН одговор!
1. има неколико књига
2. има око 50 књига
3. има много књига
око 10 књига
довољно за 2 полице
довољно за цијели ормар
80
Po pravilu prije finaliziranja potrebno je izvršiti provjeru upitnika. Provjra se vrši na manjm
uzorku ispitanika iz iste populacije. Provjerom se može ustanoviti trajanje popunavanja
upitnika, razumljivost pitanja i sl. Gud i Het (1966) ukazuju na neke važne znakove loše
urađenog upitnika.
1. Odsustvo reda u odgovorima. Ovdje se radi o odstupanjima od neke očekivane
distrubucije. U sljedećem primjeru imamo distribucije odgovora ispitanika na dva opšta
pitanja: koliko su zadovoljni svojim životom u Rijeci i koliko su zadovoljni svojom finansiskom
situacijom.
Naše osnovno očekivanje je da se odgovori raspoređuju po tzv. normalnoj distribuciji da je
najveći broj srednjih onih koji niti su zadovoljni ni nezadovoljni, a da je što se ide prema
krajevima dustribucije, dakle onih krajnje zadovoljnih i krajnje nezadovoljnih sve manje.
Velika odstupanja od ove distribucije dovodila bi rezultate ankete pod sumnju. Na primjeru
pitanja zadovoljstva finansiskom situaciom opet imamo očekivanu tendenciju. Neočekivano bi
bilo supprotno, da je većina zadovoljna svojom finansiskom situaciom.
2. Odgovori tipa sve ili ništa. Riječ je o tome da ogroman broj ispitanika (svi ili gotovo
svi) bira neku akternativu, a ostale gorovo niko. U tom slučaju treba provjeriti formulaciju
pitanja i ponuđenih alternativa. Moguće je da se radi o stereotipu, ili nekom društveno
poželjnom odgovoru. Na primjer ako bi smo postavili pitanje: Da li ste za slobodu i pravdu,
81
vjerovatno je da bi se svi opredjelili za potvrdan odgovor. Odgovor tipa sve ili ništa
karakterističan je za alternativna pitanja (da/ne) jer ne dozvoljavaju nijansiranje odgovora.
Ukoliko bi uveli i alternativu „ne znam“ ili „nešto između“ sizuacija bi se promijenila.
3. Veliki broj odgovora „ne znam“. To je siguran znak ili da su ispitanici neinformisani o
predmetu ankete, ili su pitanja suviše stručno formulisana (suviše stručnih termina i
nepoznatih riječi) ili se prosto radi o otporu ispitanika, ne želi da odgovara, ali to čini na način
što zaokružuje ovu alternativu.
4. Velikio broj nepopunjenih anketa (ne davanja odgovora). Najčešće se radi o
nekoj vrsti otpora ispitanika, ne želi da odgovara ili se plaši da odgovara na neka pitanja (npr.
ako se radi o politički osjetljivim anketama). U slučaju da su nepopunjena posljednja pitanja
onda je moguće da se ispitanik zamorio i da je izgubi motivaciju za popunjavanjem ankete.
5. Veliki broj primjedbi i dopisivanja na marginama. Ponekad se dešava da
ispitanici spontano na marginama dopisuju razne komentare, npr. „da, ali pod uslovom...“ ili
„ako bude... „ ili „zavisi od okolnosti...“ ili umjesto da odgovaraju zaokruživanjem pišu
prošireni odgovor. To se dešava kada ponuđene alternative nisu potpune ili su neadekvatne.
Na osnovu rezultata dobivenih u predtestiranju vrši se revizija upitnika. Ako ima dosta
nepopunjenih pitanja na kraju ankete anketu je potrebno skratiti. Ako ima dosta dopisivanja
pozrebno je korigovati i preformulisati ponuđene odgovore. Ako ima velik ibroj odbijanja da se
odgovori potrebno je obezbijediti dodatne garancije anonimnosti. Ako ima veliki broj odgovora
„ne znam“ treba preformulisati i pojedostaviti pitanja ili uvesti definicije za pojedine pojmove i
sl.
82
IX dio
Mjerenje
Nominalna skala
Ordinarna skala
Intervalna skala
Omjerna skala
Mjerenje
Mjerenje možemo definisti kao skup pravila putem kojih dajemo brojčene vrijednosti pojavama
koje mjerimo ali tako da osnosi među brojevima u najvećem stepenu odgovaraju odnosima
među pojavama koje mjerimo.
Kod direktnog merenja predmet mjerenja i jedinica mjerenja su iste vrste, na primjer dužinu,
mjerimo dužinom od jedniog metra; težinu težinom od jednog kolograma. Kod indirektnog
mjerenja predmet mjerenja i jedinica mjeranje nisu iste vrste, na primjer inteligenciju
mjerimo brojem rješenih zadataka u testu inteligencije.
Predmeti istraživanja u društvenim naukama mogu biti u različitim stepenima mjerljivi i to
počev od:

Podataka koji čine narativni ili slikovni opis predmeta i njegovih svojatava

Nominalni ili kategorijalni podaci (nominalna skala)

Ordinalni podaci (ordinarna skal)

Podaci mjerljivi na intervalnim skalama (intervalna skala)

Podaci mjerljivi na racio skalama (racio skala)
Narativan ili slikovni opis je osnov tzv kvalitativnih istraživanja. Ovdje imamo opis toka
negog događaja (npr. ponašanja navijača na fudbalskoj utakmici; karakterističnih položaja i
uloga u nekoj organizaciji; normi ponašanja u vršnjačkoj grupi i slično). Za ovu vrstu podataka
može se reći da se ne odnose na jednostavna svojstva poput npr. stepena školske spreme, i
oni se ne mogu izraziti prostom oznakom, na primjer brojčanim kodom, već zahtjevaju složen
i slojevit opis. Na ovom nivou još ne možemo govoriti o mjerenju.
83
Nominalna skala
Nemjerivi, ali prebrojivi činioci i svojatva neke pojave čine nominalne ili kategorijalne
podatke. Na primjer, mi možemo grupu ljudi razvrstati (klasifikovati) u određene kategorije i
svakoj kategoriji umjesto imena dodojeliti neki broj (na primjer: brojem 1 označimo
poljoprivrednike; 2 nezaposlene; 3 radnike itd.). Broj ovdje zamjenjuje ime. Ovo je najniži
nivo mjerenja, satoji od klasifikovanja (razvrstavanja) podataka. Da bi klasifikacija bila naučna
mora zadovoljiti neke uslove. Mora se najprije odrediti kriterijum klasifikacije, tj. precizno
opisati svojstvo po kome se predmeti razvrstavju. Treba obezbijediti da kriterijum klasifikacije
bude potpun (iscrpan). Ne može se desiti da neki član populacije koju ispitujemo ostane
nerazvrstan, neraspoređen, da nema svoju klasu. Treće obilježje nučne klasifikacije jeste
isključivost. To znači da jedan član populacije može pripadati samo jednoj kategoriji. Drugim
riječima, ne može biti preplitanja ili preklapanja među kategorijam. Moguće su klasifikacije uz
konbinovanje više kriterija. Na primjer kombinovanjem kriterija mjesto življenja (selo/grad) i
pol (m/ž) možemo dobiti četiri kategorije: m sa sela; ž sa sela; m iz grada; ž iz grada. Ako bi
smo sada uveli bračno stanje (udata-oženjen/neudata-neoženjen) dobili bi smo osam
kategorija.
Iako je ovo najniži nivo mjerenja uz nominalnu skalu se ipak mogu primjenjivati brojni
statistički postupci. Prebrojavanjem elemenata razvrstanih u svakoj kategoriju moguće je
utvrditi frekvencijeu (f); proporciju (%);dominantnu vrijednost (mod); testirati razlike među
proporcijama (x2 test).
Ordinarna skala
Ordinarni nivo mjerenja imamo kada podatke možemo da rangujemo po nekom svojstvu, tj.
možemo da tvrdimo da je nešto jednako, manje ili veće od nečeg drugog, ali to ne znači da
znamo za koliko je veće ili manje. Na ordinarnom nivu mjerenja broj označava rang. Takav
slučaj imamo kod sljedećih podataka: stepen školske spreme (osnovno-srednje-visoko);
društvene klase (niža-srednj-viša); činovi u vojsci i sl. Jedan od najpoznatijih primjera
ordinarne skale su školske ocjene. Karakteristika ordinarne škale jeste da određuje samo da li
je nešto veće ili manje od drugog, ali razlike između pojedinih jedinica na skali nisu jednake.
Niko ne može da tvrdi da je razlika između niže i srednje klase jednaka razlici između srednje i
više klase ili da je razlika u znanju između učenika koji imaju ocjene 1 i 2 jednaka razlici u
znanju učenika koji imaju ocjene 4 i 5.
Uz odrinalnu skalu pored do sada navedenih statističkih postupaka (uz nominalnu skalu)
moguće je računati: centralnu vrijednost i koeficijent rang korelacije.
84
Intervalna skala
Intervalna skala je korak više u odnosu na ordinarnu skalu. Pored toga što znamo redosljed
(rang) sada znamo i razliku među brojevima na skali. Ta razlika je uvijek jednaka. Na primjer,
razlika od 10 celzijusa uvijek je jednaka bez obzira da li se radi o razlici između 00 i 10, ili
između 990 i 1000 celzijusa. Izrada i primjena skala ovog tipa u društvenim naukama
podrazumjeva: 1.) da njerno svojstvo linearno; 2. da ima konstantan porast; 3. da se
normalno raspoređuje u populaciji. Najpoznatiji primjeri intervalnih skala u društvenim
naukama su testovi (npr. test inteligencije ili test znanja gdje se mjerno svojstvo izražava
brojem riješenih zadataka na testu).
Zbog svojstva jednakih intervala uz intervalnu skalu moguće je primjenivati većinu statističkih
postupaka. Pored već pomenutim moguće je izračunati: aritmetičku sredinu (x); standardnu
devijaciju (s); z – vrijednost (z); koeficijent korelacije (r); meguće je testirati značajnost
razlika između dvije aritmetičke sredine (t-test) itd.
Osnovni nedostatak ove skale jeste što nema apsolutnu, već dogovorenu arbitrarnu nulu. Tako
na primjer 00 celzijusa ne znači odsustvo temperature; 0 bodova na testu znanja ne znači
apsolutno neznanje i sl.
Omjerna skala
Omjerna ili racio skala ima apsolutnu tj. prirodnu nulu. Nula ovje znači stvarno odsustvo
svojstva koje se mjeri. Primjer omjerne skale su dužina, visina, širina, tezina, pridodi
domaćinstva. Zbog ovog svojstava (posjedovanja prirodne nule) uz podatke izražene na
omjernoj skali moguće je primjenjivati sve računske operacije (sabiranje, oduzimanje,
dijeljenje, množenje itd.)
85
X dio
Statistička obrada podataka
2.2. Mjere centralne tendencije (mod, medijana, aritmetička sredina)
2.3. Mjere varijabilnosti (raspon i standardna devijacija)
3.1. T – test
Analiza podataka zahtijeva stručno znanje o statističkoj analizi i upotrebu statističkog paketa
programa kao što su SPSS, SAS ili STATISTICA. Odgovori ispitanika se kodiraju i unose u već
pripremljene baze podataka (danas postoje mašine za automatski unos podataka). Dalja
obrada podataka podrazumijeva: 1. opisnu, deskriptivnu analizu podataka; 2. relacisku,
korelacionu analizu podataka; i 3. eventualno vremensku analizu podataka.
Deskriptivna
analize
podataka
podrazumijeva
izračunavanje
učestalosti
(frekvencija)
i
postotak odgovora ispitanika na svako pitanje. Uz tabelarni prikaz rezultati se prezentuju
grafički (koriste se neki grafički oblici prezentacije, kao što su stupčani, bar chart ili kružni, pie
charts). Cilj deskriptivne statistike jeste da mnoštvo podataka koji se dobiju upitnikom sumira
i prikaže u prikladnoj formi.
86
Pored učestalosti (utvrđivanja frekvencija i procenata) desktiptivna statistika podrazumijeva
izračunavanje neke od mjera centralne tendencije (npr, mod ili medijana) a ukoliko vrsta
podaka to omogućuju (ako se radi o intervalnoj skali) izračunava se prosječna vrijednost
rezultata (aritmetička sredina) i standardna devijacija (mjrea varijabilnosti).
Deskriptivna stataistika podrazumijeva izračunavanje

frekvencija (f)

procenta (%)

mjere centralne tendencije (mod, medijana, aritmetička sredina)

mjere varijabilnosti (raspon i standardna devijacija)
Takve deskriptivne analize su potrebne, ali ne pružaju najvažnije informacije koje anketa
pruža.
87
Kako bi obezbijedili bolje razumijevanje dobivenih podataka, i kako bi se otkrili odnosi između
dobivenih podataka potrebno je izvršiti tzv. relacijsku analizu podataka. Relaciska analiza
podataka nam omogućuje da testiramo postavljene hipoteze i donesemo konačne zaključke
istraživanja. Takva analiza zahtijeva primjenu naprednijih statističkih postupaka kao što su ttest, analiza varijanse, korelaciona analiza, hi-kvadrat test.
U anketi a na osnovu ciljeva istraživanja i postavljenih hipoteza mogu nas zanimati različiti
tipovi odnosa.Na primjer može nas zanimati da li se pojedine podgrupe ispitanika razlikuju
prema svojim odgovorima na pojedina pitanja, npr.

Da li se ispitanici različitog obrazovnog nivoa međusobno razlikuju u odnosu na
prihvatanje liberalnih stavova?

Da li postoji razlika između muških i ženskih ispitanika opštim životnim zadovoljatvo.
U cilju utvrđivanja značajnosti ovih razlika koriste se t-test (testiranje značajnosti razlika
između dvije aritmetičke sredine) ili analiza varijanse (testiranje značajnosti razlika između
više aritmetičkih sredina.
U drugom slučaju, može nas interesovati stupanj povezanosti između određenih pojava
(varijabli). Na primjer:

kakava je povezanost između nivoa obrazovanja i stepena obavještenosti građana o
lokalnim stavrima?

koji su činioci kvaliteta života u najvećoj vezi sa opštim životnim zadovoljstvom?
U cilju utvrđivanja povezanosti između različitih podataka koristimo korelacionu analizu.
Korelaciona analiza nam otktiva smjer (koji može biti negativan ili pozitivan) i stepen
povezanosti (koji može varirati od 0 do 1).
Ponovljene ankete omogućuju nam da mjerimo promjene tokom vremena (da utvrdimo
trendove). Na primjer, u istraživanju aspekata kvalitete života, nije važno samo utvrditi koliko
su trenutno građani zadovoljni sa svakim aspektom, nego i to da li se stupanj zadovoljstva
povećao ili smanjio. Pozitivne promjene stupnja zadovoljstva pružaju, bez obzira na stupanj,
jasnu poruku o tome da su se uslovi poboljšali, dajući pozitivnu povratnu informaciju lokalnoj
88
samoupravi. S druge strane, negativne promjene daju informaciju o tome da se situacija u
određenom aspektu pogoršava te, vjerojatno, zahtijeva više pažnje lokalne samouprave.
Metode deskriptivne statistike služe nam da na racionalan način opišemo pojave kojima smo
se bavili u istraživanju. Pod deskriptivnom statistikom podrazumijevamo svođenje mnoštva
podataka dobivenih u istraživanju na mani broj mjera i njihovo izražavanje u prihvatljivoj
formi. U zavisnosti od ciljeva istraživanja to mogu biti mjere prebrojavanja (frekvencija i
procenat),
mjere
centralne
tendencije
(mod,
medijan,
aritmetička
sredina)
i
mjere
varijabilnosti (raspon i standardna devijacija).
Najosnovniji vid deskriptivne statistike je tabela frekvencije. Tabela frekvencije na pregledan
način prikazuje distribucijau dobivenh rezultata istraživanja na jednom pitanju.
Primjer, u sljedećem primjeru data je tabela frekvencije (f) odgovora dvije grupe učenika
(učenici eksperimentalne i kontrolne grupe ) na jedno pitanje.
9. Da bi imo dobre odnose sa drugom djecom u odjeljenju i u školi, šta je po tvom mišljenju važno?
f/e
f/k
e/%
k/%
da budes popustljiv
68
88
22,82
29,53
da drugi popustaju tebi
37
38
12,42
12,75
da svi slusaju nastavnike
73
38
24,5
12,75
da postoji obostrano popustanje
94
70
31,54
23,49
nista od toga
12
32
4,03
10,74
neznam
7
26
2,35
8,72
bez odgovora
7
6
2,35
2,01
298
298
100,01
99,99
Pored frekvencija u gornjoj tabeli dati su i procenti. Tako npr. iz gorne tabele se vidi da je
najveći broj učenika na postavljeno pitanje birao stavku „da postoji obostrano popuštanje“. U
eksperimentalnoj grupi taj odgovor je izabralo 31,54% učenika, a u kontrolnoj nešto manje
23,49%. U cilju veće preglednosti odgovore učenika možemo prikazati i grafički.
89
Da bi imao dobre odnose sa drugim ljudima važno je...
35
31,54
29,53
30
25
24,5
22,82
23,49
20
15
12,75
12,42
12,75
10,74
10
8,72
4,03
5
2,35
2,352,01
0
da budes
popustljiv
da drugi
da svi
da postoji
popustaju
slusaju
obostrano
tebi
nastavnike popustanje
nista od
toga
neznam
bez
odgovora
2.2. Mjere centralne tendencije
(mod, medijana, aritmetička sredina)
Mjere centralne tendencije se koriste kako bi se njima opisale prosječne vrijednosti ispitanika
na datoj varijabli. Pod izrazom prosjek najčešće podrazumijevamo vrijednost koja najbolje
reprezentuje postignuće uzorka. Na primjer kažemo prosječna ocjena studenata druge godine
iznosi 8,45, a studenata treće godine 8,80. Osnovne mjere centralne tendencije su: mod,
medijana i aritmetička sredina.
Mod
Mod predstavlja najednostavniju mjeru centralne tendencije. Mod označava rezultat koji se
njčešće pojavljuje u uzorku (najučestaliji rezultat). Na primjer, prosječna cijena jabuka ili
prosječan broj djece u porodici.
5
10
20 10
25 30 10 15 20 10 50
mod je 10
90
Medijana (Mds)
Medijana (centralna vrijednost) je vrijednost koja se u nizu rezultata poređanih po veličini
nalazi tačno u sredini. Na osnovu medijane znamo da je tačno 50% većih/manjih od medijane.
5
10
10
10
Mdn = (n+1)/2
10
15
20
20
25
Mdn = (11+1)/2
30
50
Mdn = 6
Medijana je 15
Ukoliko je paran broj rezultata
5
10
10
10
10
15
20
20
Mdn = (n+1)/2 Mdn = (10+1)/2
25
30
Mdn = 5,5
Medijana je 10+15/2 = 12,5
Aritmetička sredina (X)
Aritmetička sredina predstavlja prosjek svih rezultata ili broj kojim se izražava vrijednost oko
koje se grupišu vrijednosti svih ispitanika na jednoj varijabli. Ona je najsavršenija i osnovna
mjera centralne tendencije jer se većina statističkih postupaka zasniva na njoj. Ima manu što
je osjetljiva na ekstremne rezulztate. Aritmetička sredina se dobije tako što se zbroje sve
vrijednosti (suma svih rezultata) i podijeli sa brojem rezultata. Na primjer:
X = suma svih rezultata/broj rezultata
X = 710/26
X = 27.3
91
2.3. Mjere varijabilnosti
(raspon i standardna devijacija)
Mjere centralne tendencije, npr. aritimetička sredina ima smisla uz pretpostavku da se
pojedinačni rezultati raspoređuju oko nje i da ona predstavlja, tj. reprezentuje ostale
rezultate. Mjere varijabilnosti nam govore koliko pojedinačni rezultati variraju oko aritimetičke
sredine. Ako su vrijednosti nekog niza mjerenja gusto grupisane oko aritmetičke sredine onda
ta aritmetička sredina dobro reprezentuje sve rezultate. Naprotiv, ako su vrijednosti mjerenja
samo minimalno grupisane oko aritmetičke sredine onda je ona slab reprezent rezultata tog
mjerenja. Najpoznatije mjere varijabilnosti su raspon i standardna devijacija.
Raspon
Raspon je najednostavnija mjera varijabilnosti. Izračunava se tako što se od najvećeg oduzme
najmanji rezultat. Na primjer, tokom dva dana mjerena je temperatura u 5 navrata:
Prvo mjerenje:
180
200
240
220
160
X=
Drugo mjerenje:
140
170
240
260
190
X= 20
20
r=
8
r = 12
Prosječna temperatura za oba mjerenja iznosi 200 ali je na osnovu vrijednosti raspona jasno
da ta prosječna vrijednost bolje reprezentuje stanje temperature prvog nego drugog dana.
Standardna devijacija
Standardna devijacija je najviše korišćena i najtačnija mjera varijabilnosti rezultata oko
aritmetičke sredine. Da bi smo izračunali standardnu devijaciju nužno je prvo izračunati
varijansu.
Σ (x – X)2
varijansa
S2
=
_______________
N–1
Varijansa je prosječna suma pojedinačnih odstupanja rezultata oko aritmetičke sredine.
primjer, imamo niz mjerenja
Na
92
1
2
3
4
5
X=3
Kada bi smo prosječno odstupanje računali vodeći računa o predznaku, onda bi smo uvijek kao
rezultat doboli nulu. Razlog je poznat, aritmetička sredina je težište svih rezultata (suma
odstupanja pojedinačnih rezultata iznad i ispod aritmetičke sredine iznosi 0 ).
Σ (x – X)
-2
-1
0
+1
+2
=0
Jedan od načina da se izbjegnu predznaci je taj da odstupanja kvadriramo. Ako takva
kvadrirana odstupanja saberemo i podjelimo sa brojem rezultata (N-1) dobićemo mjeru
varijaviliteta koja se u statistici naziva varijansa.
Σ (x – X)2
4
Σ (x – X)2 / N – 1
1
10/4 = 2,5
0
1
4
= 10
S2 = 2,5
Na osnovu varijanse izračunava se standardna devijacija. Standardna devijacija je drugi
korjen iz varijanse.
s = √ varijansa
s = √2,5
s = 1,58
Standardna devijacija se računa (smije se računati) jedino uz aritmetičku sredinu. Kada znamo
aritmetičku sredinu i standardnu devijaciju imamo potpuno definisanu distribuciju rezultata.
Ukoliko je distribucija normalna (o normalnoj distribuciji vidi u nastavku) na osnovu
standardne devijacije mi znamo u kom rasponu se kreću svi rezultati. Tako znamo da se:
oko 68% rezultata nalazi u intervalu +/- 1s
Na primjer ako je X = 100 i s = 10 pod uslovom da je distribucija rezultata normalna mi
znamo da se:
oko 68% rezultata nalazi u intervalu od 90 do 110
93
Ako na x osu unesemo vrijednosti varijable (npr. bodovi testa znanja iz metodologije), a na y
osu frekvencije pojedinih rezultata dobićemo distribucju rezultata studenata na testu znanja iz
metodologije. Iskustvo nam pokazuje da se rezultati mjerenja velikog broja varijabli (visina,
težina, inteligencija, rezultati na testovima znanja itd.) raspoređuju po principu normalne
distribucije, što znači da se najveći broj rezultata raspoređuje oko prosjeka, a što se ide prema
krajevima distribucije (i u pozitivnom i u negativnom smijeru) broj rezultata je sve manji. Na
primjer, ako bi smo izmjerili visinu svin studenata na fakultetu i rezultate mjerenja unjeli na
koordinatni sistem, najveći broj rezultata rasporedio bi se oko nekog prosjeka (oko neke
prosječne visine). Idući prema krajevima distribucije, ekstremno visokih i ekstremno niskih
rezultata bilo bi sve manje.
Ova pojava da se rezultati mjerenja mnogih pojava (od psiholoških do fizičkih fenomena)
raspoređuju oko prosjeka naziva se normalna distribucija i ona je osnov za mnoge statističke
proračune. Tako, ona je osnov izračunavanja aritmetičke sredine (mjera centralne tendencije)
i standardne devijacije (mjera varijabilnosti). Kada imamo izračunatu aritmetičku sredinu (X) i
standardnu devijaciju (s) mi imamo potpuno definisanu distribuciju.
Primjer, površina ispod normalne distribucije (X = 100; s = 10)
Primjer, jednake X razvičite s (X1 = 100 s1 = 10; X2 = 100; s2 = 5) i različire X jednake s
(X1 = 50 s1 = 5; X2 = 100; s2 = 5)
94
Primjer, bimodalna distribucija (Ova vrsta distribucije nastaje kada je nedovoljon broj
mjerenja, ili kada nije dobro odabran uzorak. Vjerovatno se radi o istoj populaciji ispitanika. Ttest npr. treba da nam odgovori da li su to različite ili iste populacije)
Primjer: pozitivno asimetrična distribucija (aritmetička sredina, medijana, mod) i negativno
asimetrična distribucija (mod, medijana, aritmetička sredina)
95
Budući da nam X i s potpuno definišu raspodjelu nekih rezultata, to je za svaki pojedinačni
rezultat moguće utvrditi njegov položaj u grupi. Moguće je znati koliko ima rezultata koji su
veći ili manji od tog rezultata.
Na primjer, Marko je visok 170 cm. U statističkom izvještaju je pročitao da prosečna visina
„Papuanaca“ iznosi 160 cm (s = 10), a da procječna visina „Negrejaca“ iznosi 180 cm (s =
10). Marka zanima koliki procenat Pauanaca i Negrejaca je visočiji od njega.
Pojožaj određenog rezultata (z-vrijednost) utvrđuje se tako što najprije nađemo razliku tog
rezultata u odnosu na aritmetičku sredinu, a onda tu razliku podijelimo sa standardnom
devijacijom.
x–X
z - vrijednost
z
=
_______________
s
170 – 160
U populaciji Papuanaca z
=
_______________
10
z=
1s
96
170 – 180
U populaciji Negrejaca
z
=
_______________
z = -1s
10
Dakle, u popumaciji Papuanaca od Marka je visočije 16% ljudi, a u poulaciji Negrejaca visočije
je 84% ljudi.
Praktična primjena z vrijednosti je u uspoređivanju rezultata ostavrenih različitim mjerenjima.
Z-vrijednos je zapravo standardni skor koji nam omogučuje da poredimo rezultate dobivene u
različitim mjerenjima.
Na primjer, imamo rezultate dvoje studenata na prvom i drugom kolokviju. Pitamo se kakvu
konačnu ocjenu treba dati studentime, koji student je postigao ukupno bolji rezultat?
Student A
Student B
X
s
9
6
7
1,0
Drugi kolokvij
74
90
60
14,0
Ukupno:
83
96
Prvi kolokvij
Kada zbrojimo rezultae postignute na testovima sa prvog i sa drugog kolokvija student A ima
83, a student B 96 bodova. Da li je zaista student B u ukupnoj ocjeni bolji od studenta A?
Ako njihove bodove pretvorimo u z-vrijednosti (što je u ovom slučaju jedino opravdano)
dobićemo sljedeće vrijednosti:
Student A
Student B
Prvi kolokvij
+2,0
-1,0
Drugi kolokvij
+1,0
+2,14
Ukupno:
+3,0
+1,14
Prema tome, znatno bolji u ukupnom uspjehu je student A jer bi jednostavnim sabiranjem
bruto bodova neopravdano veću težinu dobili rezultati onog mjerenja u kojem je veća
standardna devijacija (gdje je veća varijabilnost).
97
Do sada je bilo riječi o tzv. opisnoj (deskriptivnoj) statistici. Ona nam je omogućila da
mnoštvo sirovih podataka izrazimo na statistički prihvatljiv način. Na primjer, da izradimo i
grafički predstavimo distribuciju rezultata nekog mjerenja. Da za tu distribuciju izračunamo
prosječnu vrijednost (aritmetičku sredinu) i stupanj varijabilnosti (standardnu devijaciju). Na
osnovu tih podataka možemo odrediti položaj svakog pojedinog rezultata u distribuciji. Isto
tako, možemo zbrajati i porediti rezultate dobivene različitim mjerenjima.
Međutim da bi smo testirali istraživačke hipoteze (sjetimo se, hipoteza uvijek podrazumijavaju
neki odnos između dvije ili više pojava) potrebni su nam nešto složeniji statistički postupci (ttest, analiza varijanse, koeficijent korelacije, hi-kvadrat test). Budići da postoji mogućnost
njihovog izračunavanja brojnim statističkim programima (npr. EXCEL; SPSS; STATISTICA i
drugi) mi će mo se ovdje baviti samo logikom ovih testova.
3.1. T – test
Jedno od najčešćih pitanja koje istraživači postavljaju jeste: Da li je neka razlika između
aritmetičkih sredina statistički značajna. Na primjer, da li je razlika od 5 bodova između
aritimetičkih sredina studenata prava i studenata ekonomije na testu opšte informisanosti
statistički značajna.
Kada se pitamo da li je neka razlika statistički značajna, mi se zapravo pitamo, da li je ta
razlika slučajna (da je rezultat slučajnog variranja rezultata oko neke zajedničke aritmetičke
sredine u populaciji) ili je stvarana (da postoji u populaciji). Kada utvrdimo da je neke razlika
statistički značajna (bez obzira na njenu veličinu) mi smo utvrdili da takva razlika vjerovatno
postoji i među populacijama. Dakle, suština statističkog zaključivanja sastoji se u utvrđivanju
stepena vjerovatnoće da zaključci dobiveni na uzorcima važe i za populaciju. U našem
primjeru to bi značilo da se na osnovu dobivenih rezultata na uzorcima studenata prava i
studenata ekonomije može zaključiti (uz određeni stepen vjetovatnoće da smo pogriješili) da
su studenti prava uopšte bolje informisani od studenata ekonomije.
98
Primjer, bimodalna distribucija...
Testiranje nivoa značajnosti statističkih hipoteza
Istraživač najprije postavlja statističku hipotezu (vidi vrste hipoteza) o stanju stvari u
populaciji. Statistička hipoteza se postavlja u formi nih-hipoteze, da između grupa A i grupa B
ne postoji razlika u određenom svojstvu. U našem primjeru nul-hipoteza bi glasila:
Ne postoji statistički značajna razlika između studenata prava i studenata ekonomije u nivou
opšte informisanosti.
Na osnovu istraživanja provedenog na uzorcima studenata prava i studenata ekonomije
utvrđena je razlika aritimetičkih sredina na testu opšte informisanosti od 5 bodova u korist
studenata
prava.
Primjenom
statističkog
testa
značajnosti
mi
izračunavamo
stupanj
vjerovatnoće da je ta razlika sučajna. Ako je ta vjerovatnoća manja od 0,05 ili 0,01
zaključujemo da se ta slučajnost vjerovatno nije dogodila i na osnovu toga odbacujemo
statističku, a prihvatamo istraživačku hipotezu. Istraživačka hipoteza je suprotna statističkoj i
glasi: da između studenata prava i studenata ekonomije postoji statistički značajna razlika u
nivou opšte informisanosti. U izvještaju istraživanja obavezno se navodi nivo značajnosti uz
koji je hipoteza prihvaćena. Npr. da je razlika značajna na nivou od 5% ili strožiji zahtjev, na
nivou od 1%. Kada se kaže da je razlika statistički značajna na nivou od 5% to zapravo znači
da još postoji vjerovatnoća od 5% da smo pogriješili (da smo razliku proglasili statistički
značajnom, a da u populaciji razlike zapravo nema).
Testiranje značajnosti razlike između dvije aritimetičke sredine zavisnih i
nezavisnih uzoraka
Donekle se razlikuju postupci testiranja značajnosti razlika između dvije aritimetičke sredine
kada su one dobivene na istoj grupi ispitanika (zavisni uzorci) ili na različitim grupama
99
ispitanika (nezavisni uzorci). Naš primjer testiranja značajnosti razlika aritimetičkih sredina
dobivenih na uzorcima studenata prava i studenata ekonomije pripada ovom drugom slučaju, testiranje značajnosti razlika aritimetičkih sredina nezavisnih uzoraka. Primjer zavisnih
uzoraka vezan je npr. za eksperimentalnu situaciju, kada jednan isti uzorak ispitanika
testiramo prije i poslje uvođenja eksperimentalnog faktora, pa testiramo značajnost razlike
prvog i drugog mjerenja.
Analiza varijanse je slučaj kada testiramo statistilku značajnost razlika između tri i više
aritimetičkih sredina. Na primjer u istraživanju smo utvrdili aritmetičke stedine na testu opšte
informisanosti studenata prava, ekonomije, psihologije, mašinstva itd. Interesuje nas da li se
studenti pojedinih fakulteta međusobno razlikuju u niivou opšte informisanosti ili to što je neko
student nekog određenog fakulteta nema nikakvog uticaja na nivou opšte informisanosti.
Statistički govoreći analiza varijanse sastoji se u utvrđivanju činjenice da li se radi o grupama
koje su među sobom različite po svojstvu koje je predmet mjerenja (dakle, ne pripadaju istoj
populaciji), ili su njihove razlike možda samo slučajne, pa sve grupe potiču zapravo iz iste
matične populacije.
Često u životu opažamo da dvije pojave pokazuju neku međusobnu povezanost, na prumjer:
visina i težina, povezanost između ekonomskog statusa i zdravstvenog stanje, između starosti
i krvnog pritiska, između rezultata na testu psihomotornih sposobnosti i uspjeha na radnom
mjestu koje zahtjeva takve sposobnosti itd. U cilju utvrđivanja povezanosti između različitih
pojava koristimo korelacionu analizu. Korelaciona analiza nam otktiva smjer (koji može biti
negativan ili pozitivan) i visinu povezanosti (koji može varirati od 0 do +1/-1). Pokušaćemo
grafički prikazati smiso korelacije (grafički prikaz korelacije naziva se: „scatter dijagram“).
Smjer povezanosti
Ako linearnom porastu jedne varijable odgovara također linearni porast druge varijable, i to
tako da je jedna određena vrijednost jedne varijable uvijek povezana sa jednom određenom
vrijednošću druge varijable (npr. odnos između poluprečnika i obima kruga) onda je korelacija
100
a.) pozitivna, jer porastu jedne varijable odgovara porast druge varijable; b.) potpuna, tj.
maksimalna (jer veća povezanost od ove ne može postojati) i označava se sa izrazom r = +1
r = +1
12
10
8
6
4
2
0
0
2
4
6
8
10
12
Ako linearnom porastu jedne varijable uglavnom odgovara linearni porast druge varijable
uglavnom odgovara linearni porast druge varijable, i to tako da je jedna određena vrijednost
jedne varijable povezana sa više određenih vrijednosti druge varijable (npr. odnos između
visine i težine ljudi: viši ljudi u prosjeku su teži, ali jedna određena visina nije uvijek povezana
za jednu određenu težinu). U ovom slučaju korelacija je pozitivna, ali nije maksimalna, veća je
od 0, a manja od +1.
r = veći od 0 a m anji od +1
12
10
8
6
4
2
0
0
2
4
6
8
10
12
101
Ako iz određene vriojednosti jedne varijable ne možemo ništa zaključiti o vrijednosti druge
varijable, tj. ako jednoj određenoj vrijednosti jedne varijable odgovara bilo koja vrijednost
druge varijable (npr. između duljine nosa i krvnog pritiska) onda nema koraliceije između dvije
pojave i taj se odnos bilježi izrazom: r = 0
r=0
12
10
8
6
4
2
0
0
2
4
6
8
10
12
Ako linearnom porastu jedne varijable odgovara linearno opadanje druge varijable, ali je
povezanost takva da je jedna vrijednost jedne varijable povezana sa više vrijednosti druge
varijable (npr. odnos između stepena utreniranosti i brzine oporavka pulsa: što je stepen
utreniranosti veći to se puls nrže oporavlja). U ovom slučaju korelacija je negativna i nije
maksimalna. Veća je od 0, a manja od -1.
r = veća od 0 a manja od -1
12
10
8
6
4
2
0
0
2
4
6
8
10
12
102
Ako linearnom porastu jedne varijable odgovara linearni pad druge varijable i to tako da je
jedna određena vrijednost jedne varijable povezana sa jednom korespondentnom vrijednošču
druge varijable (npr. odnos između vremena proteklog od ispaljivanja metka vertikalno uvis i
brzine tog metka) onda je korelacija a.) negativna i b.) potpuna (ne može biti veća). Taj se
odnos bilježi izrazom: r=-1
r = -1
12
10
8
6
4
2
0
0
2
4
6
8
10
12
U biologiji, medicini, sociologiji, psihologiji i uopšte malo je vjerovatno da imamo potpune
povezanosti (bilo pozitivne, bilo negativne). Obično dobivamo povezanosti koje su veće od 0,
ali manje od +/-1.
103
Visina povezanosti
Ako je mjerenje obavljeno na velikom broju slučajeva onda kao gruba aproksimacija visine
povezanosti dvije pojave može poslužiti sljedeća tabela.
r od
0,00 do
+/- 0,20
znači nikakvu ili neznatnu povezanost
r od
+/-
0,20 do
+/- 0,40
znači laku povezanost
r od
+/-
0,40 do
+/- 0,70
znači stvarnu, značajnu povezanost
r od
+/-
0,70 do
+/- 1,00
znači visoku ili vrlo visoku povezanost
Korelacija i kauzalna (uzročna) veza
U časopisima, u dnevnoj štampi, na televiziji itd. čest je slučaj da se daju prikazi pojedinih
korealacionih istraživanja (npr. često se govori o povezanosti pušenja i raka pluća; o
povezanosti ispijanja kafe i dužine života i sl.). Problem sa takvim izvještajima je što se
korelaciona povezanost tumači kao uzročna povezanost, pa se npr. na osnovu povezanosti
između pušenja i raka pluća zaključuje da pušenje uzrokuje rak pluća. Statističar Freund
(prema Petz, B.) kaže da koeficijent korelacije nije samo najčešće upotrebljavan, već i
najčešće zloupotrebljavan statistički postupak.
104
Dvije pojave koje su povezane zaista mogu biti i uzročno povezane (npr. količina padavina i
bujnost vegetacije), ali činjenica da su dvije pojave povezane (da između njih postoji
korelacija, čak i vrlo visoka) još uvijek nam ne daje za pravo da te pojave uzročno povežemo.
Da li su pojave uzročno povezane zaključujemo na osnovu eksperimenta.
Prividna povezanost
Prividna povezanost varijabli je čest fenomen u istraživanjima, a odnosi se na pojavu kada se
dvije pojave (pojava A i B) javljuju zajedno, ali između nih ne postoji kauzalni odnos. Obje
mogu biti posljedica pojave C. Primjer može biti da kada se god poveća cijena rakije u
prodavnicama poveća se i plata ministrima. Uzrok ovoj povezanosti jeste inflacija (povećanje
cijene rakije i povećanje plata ministrima posljedica je usklađivanja cijena i plata inflaciji).
A -------- B
C
Primjer: Da li potrošnja sladoleda podstiče kriminal?
Istraživanjem je utvrđena pozitivna povezanost (korelacija) između porasta potrošnje
sladoleda i porasta stope kriminala u ljetnjim mjesecima. Ova veza, pokazuju dalje analize,
samo je artefakt (vještački proizvod) povezanosti između porasta temperature ljeti (tada je i
veća psihička napetost i nervoza ljudi) i veće učestalosti agresije (češće su tuče na javnim
mestima). Dakle, jasno je da konzumiranje sladoleda ne vodi u kriminal, već su obe pojave
rezultat visokih tempretura.
Razlike između aritmetičkih sredina (t-test) i koeficijent korelacije (r) mogu se računati samo
uz kvantitativne kontinuirane podatke (vidi: intervalna skala). Međutim ako su podaci
kvalitativni i diskontinuirani (npr. da/ne; m/ž; prošao/pao i sl.) možemo računati samo hikvadrat test. Hi-kvadrat test se računa sa frekvencijama.
105
Hi-kvadrat test je vrlo praktičan test kada želimo utvrditi da li neke dobivene (opažene)
frekvencije odstupaju od očekivanih (teorijskih frekvencoja, onih koje očekujemo uz neku
hipotezu).
Na primjer, u jednom istraživanju 48 studenti su iznjeli svoj stav o kvalitetu nastave. Na
pitanje da li je nastava kvalitetna 26 studenata je odgovorilo „da“, 12 studenata „ne znam“ a
10 studenata „ne“. Možemo se pitati da li je ova razlika u odgovorima značajna, da li to znači
da je nastava po mišljenju studenata zaista kvalitetna ili su odgovori možda nasumice dati
(slučajni). Postavićemo nul-nipotezu: Nema nikakve razlike između opaženih odgovora i
slučajno raspoređenih odgovora!
Kada bi odgovori bili slučajno dati, svaki bi imao jednake šanse, pa naše teorijske (očekivane)
frekvencije iznose: 48/3 = 16. Rezultate će mo sada unjeti u tabelu:
da
ne znam
ne
ukupno
fo
26
12
10
48
ft
16
16
16
48
Hi-kvadrat test se računa po formuli:
(fo - ft)2
X2= ∑
_______________
ft
Pri čemu oznake znače:
X2 = hi-kvadrat
∑ = suma
fo = očekivane frekvencije
ft = teorijske frekvencije
106
Kada primjenimo formulu:
fo
ft
fo - ft
(fo - ft)2
(fo - ft)2/ ft
26
16
10
100
6,25
12
16
- 4
16
1,00
10
16
- 6
36
2,25
∑ =
9,50
Kako tumačimo rezultat dobiven Hi-kvadrat testom.
Kada ne bi bilo nikakve razlike između očekivanih i opaženih frekvencija X2 bi bio 0. Što su
razlike između očekivanih i opaženih frekvencija veće to je i X2 veći. Prema tema tome što je
hi-kvadrat manji to je vjerovatnija hul-nipoteza; što je hi-kvadrat veći to je vjerovatnije da
treba odbaciti nul-hipotezu i prihvatiti alternativnu (da postoji statistički značajna razlika).
Kolika tačno vrijednost hi-kvadrata treba da bude na nivou od 5% i 1% može se vidjeti u
tablici graničnih vrijednosti hi-kvadrata (tablica se može naći u većini udžbenika statistike).
Testirane značajnosti razlike opaženih frekvencija
Čest slučaj u istraživanima je da imamo dva uzorka, npr. muškarce i žene i njihove stavove po
nekom pitanju, npr, da li podržavate abortus. Želimo saznati da li se muškarci i žene razlikuju
prema stavu o abortusu. Dobiveni su ovi rezultati:
Da li podržavate abortus?
ne
da
ukupno
muškarci
90
140
230
žene
170
90
260
ukupno
260
230
490
Prvo treba izračunati očekivane frekvencije. Očekivanje je (hul-hipoteza) da se muškarci i žene
ne razlikuju prema stavu o abortusu. Očekivane frekvencije u svakoj ćeliji izračunavamo tako
što sumu reda množimo sa sumom stupca i to dijelimo sa ukupnom sumom. Na primjer.
107
ne
da
ukupno
muškarci
230x260/490
230x230/490
230
žene
260x260/490
260x230/490
260
ukupno
260
230
490
Kada primjenimo formulu:
fo
ft
90
122
fo - ft
(fo - ft)2
(fo - ft)2/ ft
- 32
1024
8,4
140
107,9
32
1024
9,5
170
137,9
32
1024
7,5
-32
1024
8,4
90
122
∑ = 33,8
U tablicama hi-kvadrata možemo očitati da granična vrijednost X2 uz 1 stupanj slobode
(tablice 2x2 imaju 1 ss) na razini značajnosti od 5% iznosi 3,84. Budući da je naš, dobiveni X2
veći od te vrijednosti možemo odbaciti nul-hipotezu i zaključiti da se muškarci i žene statistički
značajno razlikuju u stavu prema abortusu.
108
Pisanje izvještaja
1. Osnovni elementi izvještaja
1.2. Rezime
1.4. Uvod
1.5. Teorijski dio – definisanje predmeta i problema istraživanja
1.6. Istraživački dio – prikaz metodološkog postupaka istraživanja
1.9. Literatura
1.10. Prilozi
1.11.Ilustracije
2.1. Citiranje
3.2. Skraćenice
109
1. Osnovni elementi izvještaja
Treba da pruži osnovne podatke o autoru i o radu i sadrži sljedeće elemente:
-
ime i prezime autora (broj indeksa)
-
naslov rada
-
naznaka vrste rada (seminarski rad; diplomski rad; magistarski rad; doktorska
disertacija)
-
naziv visokoškolske institucije (fakultet i univerzitet)
-
akademsksa titula i ime i prezime mentora
-
mjesto, mjesec i godina predaje rada
Primjer,
UNIVERZITET CRNE GORE
FAKULTET ZA MEDITERANSKE POSLOVNE STUDIJE
Zoran Lalović
SISTEM I MEHANIZAM VALUTNOG ODBORA
U SAVREMENIM USLOVIMA
DIPLOMSKI RAD
Mentor: Prof. dr Marko Palekčić
Tivat, decembar 2012.
1.2. Rezime
Na posebnom listi treba napisati sažetak rada ili rezime. Rezime se obično prevodi na engleski
jezik. U sažetku se veoma koncizno navodi: problem, cilj, metodologiju i rezltate rada. Na
početku ili na kraju rezimea trenba navesti ključne riječi koje struktuiraju tekst u cjelini.
110
Primjer,
Konstruktivistička teorija učenja
i obrazovni proces
Rezime:
Kakva je škola danas i kakve su joj promjene potrebne? To je osnovno pitanje kojim se bavimo. Škola se
posmatra iz ugla teorije konstruktivizma, i zadatak je da se analizira postojeća nastavna praksa, da se
utvrde njena realna dostignuća i osnovne slabosti, te da se polazeći od toga predlože promjene koje su,
gledano iz ugla ove teorije, potrebne današnjoj školi. Na pitanje, kakve promjene su potrebne školi,
odgovarajući jednom rečenicom, mogli bi reći ovako: U konstruktivistički zasnovanom obrazovnom procesu
težište interesovanja pedagoške misli pomjera se sa sadržaja učenja, i pitanja, šta djeca treba da uče, na
aktivnosti učenja, i pitanje: kako djeca treba da uče? U središtu obrazovnog procesa nije više samo program
učenja, njegov sadržaj, već i aktivnost učenja, njegova djelatnost.
Ključne riječi: nastavni proces; proces učenja
Sadržaj je osnovno sredstavo za brzo snalaženje sa knjigom, ali i sredstvo za predstavljanje
strukture knjige (izvještaja). Sadržaj treba predstaviti na način da osigura dvije osnovne uloge
– da bude pregledan i sistematičan (da pruža uvid u strukturu izvještaja, i da daje mogućnost
brzog nalaženja pojedinačnih informacija).
1.4. Uvod
Cilj uvoda je da preliminarno upozna čitaoca sa temom koja se obrađuje. Uvod treba da bude
kratak, jezgrovit, jasan, informativan i interesantan. Mišljenja o sadržaju uvoda nisu do kraja
usaglašena. Većina autora se slaže da uvod treba da sadrži: okvirno određenje problema;
određenje (predmeta) područja istraživanja, isticanje opšteg cilja i očekivanja od istraživanja.
1.5. Teorijski dio – definisanje predmeta i problema
istraživanja
Teorijska razrada problema istraživanja podrazumijeva:
-
formulaciju problema i predmeta istraživanja (problem se obično formuliše u formi pitanja,
a istraživanje je zapravo odgovor na postavljeno pitanje; predmet je širi okvir ili teorijski
kontekst u koji je problem prirodno smješten);
111
-
teorijsku
analizu
problema
istraživanja
(kako
su
tom
problemu
pristupila
ranija
istraživanja; koji metodološki postupak je primijenjen; koje su rezultate dobiveni; koja
pitanja su ostala otvorena; - istraživač analizira, ocjenjuje i sintetizuje sve informacije i
saznanja koja se odnose na problem koji on istražuje);
-
formulisanje ciljeva, zadataka i hipoteza istraživanja (hipoteza je pretpostavljeni odgovor
na postavljeno pitanje, - na formulisani problem istraživanja).
1.6. Istraživački dio – prikaz metodološkog postupaka
istraživanja
U metodološkom dijelu navode se:
-
metod istraživanja (treba obrazložiti zašto je izabran baš taj, određeni metod istraživanj);
-
tehnike istraživanja (koje tehnike istraživanja su korišćene i zašto; ponekad je potrebno
navesti metrijske karakteristike instrumenata);
-
definisanje populacije i uzorka istraživanja (na kojem uzorku je istraživanje obavljeno i na
koju populaciju se zaključci žele uopštiti);
-
navođenje statističkih tehnika i postupka koji su u istraživanju korišćeni (npr. za
deskriptivnu analizu: aritimetička sredina i standardna devijacija; za testiranje hipoteza: ttest i koeficijent korelacije).
Ovo je najobimniji dio izvještaja i podrazumijeva sistematski prikaz i analizu dobivenih
rezultata istraživanja. Prilikom prikaza rezučtata istraživanja najvažnije je:
-
dobivene rezultate (podatke) dovesti u vezu sa hipotezom (odnosno hipotezama
istraživanja) i ustanovti da li ih oni potvrđuju ili opovrgavaju;
-
dovesti dobivene podatke u vezu sa podacima sličnih istraživanja;
-
dobivene podatke i zaključke dovesti u vezu sa teorijom.
Istraživanje je jedinstven deduktivno-induktivni proces. Dedukcijom iz teorije formulišemo
problem i postavljamo hipotze istraživanja. Indukcijom na osnovu prikupljenih podatka
verifikujemo hipotezu.
112
Obično zauzimaju jedno do dvije stranice. Zahtjev je da se na jasan i krajnje koncizan način
odgovori na postavljeni problem istraživanja. U zaključcima se potvrđuju ili odbacuju
postavljene hipoteze. Može se ukazati na potrebu za drugim istraživanjima ili ukazati na
praktične koristi od dobivenih rezultata.
1.9. Literatura
Navodi se sva citirana i korišćena literatura.
Primjer, Literatura:

Ausubel, P.D. (1968). Educational Psychology: A cognitive view. New York, Holt, Rinehart
and Winston.

Bruner, J. (1965): The Process of Education, Haward University Press, Cambridge.

Bruner, J. (1967): Toward a Theoriy of instruction, Belknap Pres, Cambridge.

Bruner. Dž. (1988): Proces obrazovanja, Psihologija u nastavi, Zbornik radova iz
pedagoške psihologije, br.4. Beograd.

Bloom, S.V. i dr. (1965): Taksonovija ili klasifikacija odgojnih ciljeva, Kognitivno područje,
u prevodu I. Furlana

Bloom, B.V. (1956): Taxonomy Of Educational Objectives

Best, J.B. (1995): Cognitive psychologiy, Boston: Allyn and Bacon.

Dijana Plut and Jelena Pesic (2003), Toward a Wygotskian theory of textbook. Psihologija,
Vol. 36 (4), : 371,671

Dragica P.B, Krnjević Z, Pešić J.M. (2001), Struktura sposobnosti i veština kritičkog
mišljenja. Psihologija, 1-2, 195-208

Djui, Dž. (1966): Vaspitanje i demokratija – Uvod u filozofiju vaspitanja, Obod, Cetinje.

Gagne, N.L. (1988): Educational Psychology, Boston, Houghton Mifflin Company

Gagne, R.M. (1985): The Conditions of Learning

Hrnjica, S. (1995): Informaciono-procesni modeli memorije, Psihologija, 1-2, str. 15-28.
1.10. Prilozi
113
Uobičajeno je da se kao prilozi daju korišćeni instrumenti (npr. upitnici, skale, protokoli);
tabele sa preglednima rezultata, sheme, dijagrami i sl. Svaki prilog koji se navodi u naučnom
ili stručnom radu treba da ima redni broj, naslov, izvor (ako je preuzet reference).
1.11. Ilustracije
U naučno istraživačkom radu kao ilustracije najčešće se koriste tabele, grafikoni, dijagrami
fotografije, sheme, slike a cilj im je da na sažet i očigledan način predstave pojavu koja se
deskriptivno obrađuje. Svaka ilustracija koja se koristi u radu treba da ima svoj redni broj,
naziv i izvor (ako je preuzet reference).
2.1. Citiranje
Citiranje je dodlovno navođenje tuđih riječi (definicija, važnih misli, teksta koji ima značajan
sadržaj, a koji se ne može na drugi način predstaviti i sl.). Postoje određena pravila kojih se
treba pridržavati prilikom citiranja:
-
Uvijek se ukazuje na izvor citata. Ako se preuzima dio teksta obavezno je navesti
reference (prezime autora, naziv djela, godina izdanja, mjesto, izdavač, eventualno
stranica).
-
Ako je citat dužine do četiri reda preuzima se direktno u tekst uz znake navoda, a ako je
duži od četiri reda potrebno ga je odvojiti od našeg teksta. Obično se piše uvučeno sa
manjim proredm.
-
Citirani tekst se mora tačno grafički prenijeti. Na primjer, ako je u tekstu nešto
podvučeno, napisano kurzivom i sl. sve te karakteristike teksta treba doslovno preuzeti.
-
Sve eventalne izmjene koje se naprave u citatu treba naznačiti. Na primjer, ako
podvučemo dio teksta to moramo naznačiti (napomenuti); ako želimo unijeti neku riječ
onda to stavljamo u četvrtastu zagradu [....]; ako želimo izostaviti neku riječ taj dio se
obilježava sa tri tačkice.
Preuzimanje tuđih riječi bez navođenja izvora smatra se plagijatom.
114
Kada u radu koristimo: citate, parafraze, rezimee, statističke podatke, strukturu, tabele,
preglednike, sheme drugih autora obavezno je navesti reference. Postoje dva osnovna sistema
za navođenje referenci:
-
Numertički sistem, poput sistema Chichago, Turabian, Vancouver, ili sistem fusnota ili
referenci na kraju teksta.
-
Sistem autor-datum, poput Harvard sistema.
Oba sistema navođenja referenci imaju istu funkciju:
-
Upućuju na izvore svih važnih činjenica i ideja iznesenih u tekstu, kao i definicija manje
poznatih ili specifičnih pojmova koji se u tekstu navode.
-
Upućuju na izvor gdje se neko pitanje o kom se govori u tekstu detaljnije obrađuje.
-
Upućuju na sporedne, ali korisne aspekte nekog problema.
-
Upućuju na neka suprotna ili drugačija mišljenja od iznesenih u tekstu
-
Upućuju na dio vlastitog rada gdje se detaljnije obrađuje određeno pitanje.
Na primjer:
Takođe, oba referentna sistema zahtijevaju navođenje osnovnih podataka za identifikaciju
preuzetih sadržaja. Ti osnovni podaci su:
-
Prezime autora
-
Inicijal ili puno ime autora
-
Naslov publikacije
-
Godina izdanja
-
Mjesto izdanja
-
Naziv izdavača
115
Pomenuta dva sistema međusobno se razlikuju u načinu predstavljanja referenci, pa će mo ih
prikazati oba. Važna je napomena da se u jednom djelu može koristiti samo jedan sistem.
Kod numeričkog sistema navođenja referenci postoje dva podsistema pisanja izvora: fusnote i
endnote.
Fusnote i endnote su veoma slični podsistemi. U oba slučaja upisuje se broj reference odmah
nakon preuzimanja određenog teksta (...1). Kod fusnote informacija o izvoru upisuje se na
donjoj margini iste stranice. Označava se broj fusnote (1...) a zatim se navede pun
bibliografski opis reference. Referenca se daje i na kraju djela u literaturi.
Na primjer,
Kod endneote informacija o izvoru također se označava brojem (1..., pa nadalje) i bolježi se na
posebnoj strani koja se nalazi na kraju poglavlja, ili na kraju rada. Također na kraju rada u
literaturi se navede pun bibliografski opis reference.
Primjer, navođenja referenci za knjigu (Prezime autora, Puno ime autora. Naslov: podnaslov
djela. Mjesto izdanja: Izdavač, godina izdanja).
116
Primjer, navođenje rada iz zbornika, eseja, zbirke (Prezime autora, Puno ime autora. Naslov
rada: podnaslov.// Naslov zbornika / podatak o uredniku. Podatak o izdanju. Mjesto izdavanja:
izdavač, godina izdavanja. Str. (početna i završna)
Primjer, navođenje članka iz časopisa (Prezime, puno ime autora. Naslov rada: podnaslov.//
Naslov časopisa. Oznaka sveske/godišta, broj (godina), str. (početna i završna)
Primjer, www izvora (Ime-na autora ako su poznata, naslov dokumenta, datum nastanka ako
je poznat, naslov dijela, potpuna http adresa, datum pristupa dokumentu).
Ovaj sistem je nešto jednostavniji. U tekstu nakon citiranja u zagradi se navodi prezime
autora i godina izdanja.
Na primjer,
117
Broj stranice se navodi u tekstu samo ako se koristi direktan citat. Potpuni bibliografski opis
referenci korištenih u tekstu nalaze se na kraju djela u literaturi, bez razvrstavanja na knjige,
zbornike, članke, elektronske izvore, nego samo razvrstane alfabetskim redom (po prezimenu
prvog autora).
Primjer, navođenja referenci za knjigu (Prezime, inicijal imena autora. (datum izdanaja).
Naslov: podnaslov. Podatak o izdanju. Mjesto izdanja. Izdavač).
Primjer, navođenje rada iz zbornika, eseja, zbirke (Prezime, inicijali imena autora. (Datum
izdanja). Naslov rada: podnaslov. // Naslov zbornika / podatak o uredniku. Podatak o izdanju.
Mjesto izdavanja: Izdavač. Str. (početna-završna)).
Primjer, navođenje članka iz časopisa (Prezime, inicijal imena autora. (Datum izdanja). Naslov
rada:podnaslov // Naslov časopisa. Oznaka sveske/godišta, broj, str. (početna-završna))
118
Primjer, www izvora (Ime-na autora ako su poznata, naslov dokumenta, datum nastanka ako
je poznat, naslov dijela, potpuna http adresa, datum pristupa dokumentu).
Da bi se postigla preglednost rada preporučuje se:

Format stranice A4

Slova tipa Times New Roman, veličine 12 pts (za pisanje fus nota 10 pts)

Margine 2 cm (izuzev lijeve koja treba da bude 3 cm zbog koričenja)

Prored 1,5 izuzev fusnota gdje se koristi jednostruki prored

Pisanje u pasusima pri čemu postoje dva načina:
-
tzv. evropski sistem, podrazumijeva uvlačenje na početku pasusa, što znači da između
pasusa nema razmaka,
-
tzv. američki sistem, podrazumijeva razmak između pasusa ali bez uvlačena početka
pasusa.
Također preporučuje se i sljedeće:
-
Iza svake riječi treba da bude jedan razmak
-
Iza svakog znaka interpukcije slijedi jedan razmak (npr. iza zareza)
-
Znakovi interpukcije pišu se zajedno sa rječi ili brojem iza koga slijede (bez razmaka)
-
Navodnici i zagrade pišu se uz riječu, bez razmaka (na primjer: „Danas je...“)
-
Skraćenice u tekstu pišu se u zagradi
-
Crtice se pišu zajedno sa riječima, bez razmaka kada se radi o složenicama, ali odvojeno
ako se koriste u druge svrhe.
-
Za isticanje pojedinih dijelova teksta koristi se kurziv ili podvlačenje.
119
3.2. Skraćenice
Da bi se izbjeglo gomilanje podataka i postigla preglednost u sistemu fusnota (numerički
sistem navođenja referenci) koriste se ustaljeni latinski izrazi i skraćenice:
-
оp.cit. (opus citatum – navedeno djeli, u radu citirano),
-
ibid. (ibidem – na istom mjestu, na istoj stranici),
-
supra (gore, ispred, u prethodnom izlaganju),
-
infra (dole, iza, u narednom izlaganju),
-
p (pagina – označava broj stranice preuzetog teksta),
-
p.p.( paginae – označava raspon stranica preuzetog teksta).
Ukoliko nedostaju neki podaci koje obavezno treba navesti u referenci, u fusnotama se koriste
sljedeće skraćenice:
-
s.l. (sine loco – bez mjesta) ukoliko nije navedeno mjesto izdanja,
-
s.a. (sine anno – bez godine) ukoliko nedostaje godina izdanja,
-
s.n. (sine nomine – bez imena) ukoliko nedostaju podaci o izdavaču.
120
Literatura:
U radu su dati izvodi iz sljedećih knjiga i udžbenika:

Pećujlić. M. (1982). Metodologija društvenih nauka, Savremena administracija, Beograd.

Havelka, N., Kuzmanović, B., Popadić D. (2004). Metode i tehnike socijalnopsiholoških
istraživanja, CPP, Beograd

Petz, B. (1985). Osnovne statističke metode za nematematičare, SNL, Zagreb

Supek, R. (1981). Ispitivanje javnog mnijenja, SNL, Zagreb

Mužić, V. (1979): Metodologija, Svjetlost, Sarajevo.

Todorović, Z., Šijaković, I., Matić, T. (2007): Uputstvo za izradu stručnih i naučnih radova,
Univerzitet u Banjoj Luci, Banja Luka

Branković, S. (2007). Uvod u metodologiju: Kvalitativni metodi istraživanja društvenih
pojava, s.n. Beograd

Bešić, M. (2008). Metodologija političkih nauka sa statistikom. FPN, Beograd

Mihailović, D.(1999). Metodologija naučnih istraživanja, Beograd,

Pević, D. (2009). Metodologija naučnog istraživanja, TIMS, Beograd.

Kuba, L., Koking, Dž., (2003). Metode izrade naučnog teksta, CID

Vujović, M., (1980). Uvođenje u znanstveni rad, Zagreb

Metodologija naučno-istraživačkog rada sa osnovama statistike

Transcription

Similar documents

Rezultate istraživanja - Evropski pokret u Srbiji

BALINAR - januar 2012

geodezija od mesopotamije do globalnog geodetskog

2010 - Days of Applied Psychology, Nis, Serbia

Disertacija

Istraživanje preduzeća 2012. Istraživanje preduzeća 2012.

7-1 MJERENJE BRZINE I PROTOKA FLUIDA Av QV ⋅ =

Istrazivanja u oblasti drustvenih nauka u Srbiji - finalna ver

PATOHISTOLO[KA DIJAGNOSTIKA KARCINOMA PROSTATE S POMO]U BIOPSIJE IGLOM

2010 - Vol 64 - Broj 2 - Akademija medicinskih znanosti Hrvatske

mflprk - SportScience

Milica GAČIĆ

aktuelna defektološka praksa - tematski zbornik radova

Novinarstvo na pragu informacionog drustva

mehanika tla - Rudarsko Geološko Naftni

трговина људима у босни и херцеговини