Časopis učenika OŠ Ivana Gundulića

Comments

Transcription

Časopis učenika OŠ Ivana Gundulića
ZADNJA KLUPA
BROJ 38
GOD. XV.
prosinac 2013.
Časopis učenika OŠ Ivana Gundulića
Obećavajući početak
izdavač: OŠ Ivana Gundulića
Gundulićeva 23 a Z A G R E B
tel/fax: 01 / 4854 - 187
Ove školske godine 2013./2014. bilježimo punih 15 godina
izlaženja Zadnje klupe. Kako samo vrijeme leti, jednostavno
glavni i odgovorni urednik:
da ne povjeruješ. Kako vidite, nismo dirali naše stalne rubrike,
Pavao Jerolimov
sve su tu, još od prvog broja. Nadamo se da vam se izgled lista
sviđa, a još je važnije da ste zadovoljni sadržajem. Znam, što
god objavili, nije tako dobro zapisano kao u vašim srcima. No,
budimo iskreni moramo i možemo bolje, pa zato tu godišnjicu
nemojmo shvatiti kao razlog za slavlje već kao obvezu da nam
naša Zadnja klupa bude još bolja i kvalitetnija.
Školska godina počela nam je više nego obećavajuće. Prvog dana dolaska u Školu razveselila nas je vijest kako smo
uključeni u međunarodni Comenius multilateralni projekt
‘‘Healthy P.I.C.N.I.C.’’ Nije dugo trebalo čekati i doživjeli smo
još jedno priznanje. Među brojnim likovnim radovima učenika
svih zemalja sudionika toga projekta za logo je izabran rad
našeg učenika Vala Horvatića. Čestitamo i zahvaljujemo Valu
na tom uspjehu. Naglasimo kako će se taj logo nalaziti na svim
dokumentima vezanim uz ovaj projekt sljedeće dvije godine!
Isto tako početkom školske godine obilježena su i dva
desetljeća akcije čišćenja planinarskih staza i vodotoka PP
Medvednice te je Hrvatski planinarski savez našoj profesorici
Leli Zadražil i Školi dodijelilo zavidno i zasluženo priznanje
jer naša škola u tome sudjeluje od prvog dana. Čestitamo!
Učenica 3. hrvatsko-mađarskog razreda Agata Habibović
obdarila nas je još jednim hvale vrijednim priznanjem. Naime,
15. studenoga 2013. u Osnovnoj školi Lug (Baranja) održano
je natjecanje učenika mađarskih osnovnih škola i učenika koji
pohađaju njegovanje mađarskog jezika i kulture u izražajnom
pričanju narodnih bajki. Naša je predstavnica Agata Habibović
u konkurenciji od 16 učenika osvojila prvo mjesto očaravši i
sam žiri svojom izvedbom šaljive bajke. Bravo Agata!
Dodamo li tome i tiskanje turističkog vodiča Donji grad u
mom srcu za kojeg je Grad Zagreb, pa samim time i naša škola,
dobio cijenjeno priznanje Središnjeg koordinacijskog odbora
akcije Gradovi i općine - prijatelji djece za uzorno provedenu naj-akciju 2013. pod nazivom: Zagreb - OŠ Ivana Gundulića - Dječji turistički vodič ‘‘Donji grad u mom srcu’’ kojom je
poboljšan i i uljepšan život djece, možemo kazati kako nam je
školska godina počela više nego obećavajuće. Potrudimo se tako
nastaviti i u drugom polugodištu jer mi to znamo i možemo.
Dragi učenici, vama i vašim roditeljima želim, kao i svi moji
kolege – vaši učitelji i profesori, čestit i blagoslovljen Božić
te sretnu Novu 2014., s naglaskom da postignete puno uspjeha
u daljnjem školovanja, puno zdravlja i sreće u ljubavi, a kad
nađete vremena, nešto napišite, nacrtajte, fotografirajte,
predložite ..., stranice našeg lista uvijek su vam otvorene.
Pavao Jerolimov
uredništvo:
učitelji:
Marcela Boban, Zoran Čorkalo, Henrieta Herjavec Rubčić, Pavao Jerolimov, Darija Odorčić Matijević i
Iskra Osmančević.
učenici:
Iva Šimunović (8.a), Nika Vrbanić
(8.a), Konrad Kiss (7.a), Sara Supina (7.a) Heda Perić (6.a), Ana
Žužul (6.a) i Lea Gelo (5.a).
likovna i računalna obrada:
P. Jerolimov i učenici nov. grupe
grafički urednik: P. Jerolimov
tisak: fotokopiranje (60 komada)
broj 38, godina XV.
Zagreb, prosinac 2013.
časopis izlazi jednom u
polugodištu
cijena: 10 kuna
e-mail:
[email protected]
web stranica:
www. os-igundulica-zg.skole.hr
SADRŽAJ:
Riječ urednika .............................
Tema broja
Healthy P.I.C.N.I.C. ..................
Od razreda do razreda
Od prve do zadnje klupe ..........
Školski dopisnici javljaju ........
Pročitali smo za vas ....................
Učenici - putopisci .....................
Književnici za djecu ...................
Iz povijesti stripa ......................
Glazba, film, kazalište ...............
Slikopisi ......................................
Na naslovnici:
Likovni rad učenika 6. a razreda Vala Horvatića koji je izabran za logo Tko pita ne skita .........................
Male priče s maturalca .............
međunarodnog Healthy P.I.C.N.I.C. projekta.
Zajednička fotografija učenika sudionika Healthy P.I.C.N.I.C. projekta. Biserko ........................................
2
2
3
4
8
10
11
12
13
14
16
18
19
20
Naša je škola uključena u EUROPSKI PROJEKT COMENIUS MULTILATERALNI PROJEKT „HEALTHY
P.I.C.N.I.C“ (Healthy, Positive, In-
terculturaly, Competent, Noble,
Imaginative Children) koji ćemo
dvije godine provoditi zajedno
s učenicima iz: SLOVENIJE - Radovljica, AUSTRIJE - Beč, ITALIJE
- Salerno, PORTUGALA - Lisabon,
ESTONIJE - Tallinn, FRANCUSKE Lyon, FRANCUSKE KOLONIJE REUNION - Saint-Piere Cedex.
Cilj projekta je razvoj zdravog
stila života, socijalnih i interkulturalnih kompetencija kod učenika
i učitelja, poticanje učenja i korištenja stranih jezika i informatike, zdravstvena edukacija učenika te razvoj humanosti i dobrih
međuljudskih odnosa. Projekt je
započeo u rujnu 2013. i trajat će
do lipnja 2015. Sudionici projekta
su učenici od 3. do 6. razreda, a u
nekim aktivnostima sudjelovat će
svi učenici škole. Od Agencije za
mobilnost i programe EU škola je
dobila 22.500 € za 2 godine i realizaciju najmanje 24 mobilnosti
učenika i učitelja.
Tijekom provedbe projekta
provoditi će se brojne aktivnosti
u zdravstvenoj edukaciji učenika
koje rezultiraju s četiri „piknika“
u koje će se uključiti učenici, roditelji i po mogućnosti neki sudionici iz lokalne zajednice. U
razdoblju od dvije godine u školi
će se provoditi i brojni manji projekti - Zdrava hrana i prikupljanje
tradicionalnih recepata, Stare igre
na otvorenom, Slikovnica o voću
i povrću, Humanitarne akcije, Tri
generacije zdravlja, Vrtek, Jutarnja gimnastika, Kartice zdravlja,
Tradicionalna bajka.
Svaka škola iz zemalja sudionica projekta izraditi će PP prezentacije, film o svojoj školi, gradu
i državi ( zemlji i kulturi) iz koje
dolazi. U školama će se postaviti
Comenius oglasna ploča koja će
se kroz dvije godine nadopunjavati slikama i podacima. Svaka
škola sudjelovala je u natječaju za
izbor LOGA projekta, a izabran je
LOGO našeg učenika Vala Horvatića. Na Internetu postoji i Etwinning prostor za dopisivanje,
razmjenu informacija, filmova
i slika. Svaka od zemalja izradit
će tzv. „CULTURE BOX“ u koju
će staviti 10 predmeta (suvenira)
karakterističnih za svoju zemlju
(i 1 tajanstveni predmet). koji će
tijekom godine kolati među školama. Mi smo za sada dobili kutiju
od Austrije, a svoju smo poslali u
Estoniju.
Trenutno smo u izradi ankete o zdravom stilu života, koja će
se obraditi, a rezultati usporediti
s ostalim zemljama. Nakon dvije godine sudjelovanja u projektu
ponovo će se provesti i na taj način
provjeriti je li projekt utjecao na
promjenu stila života kod učenika.
Planirana je organizacija četiri velika PICNIC-a, od kojih bi
se jedan u svibnju 2014. održao
u Hrvatskoj. Preko e-twinninga
će svi učenici moći izraditi svoj
profil (biografiju) na engleskom i
hrvatskom jeziku i kontaktirati s
drugim učenicima zemalja uključenih u projekt. Ostali Picnici bit
će organizirani u Portugalu, Italiji
i Francuskoj.
Glavni rezultati projekta koje
očekujemo su uspostavljeni kontakti među učenicima zemalja sudionica, druženje na PICNIC-ima,
prezentacija aktivnosti i projekata
učenicima, učiteljima, roditeljima
i medijima. Izradit će se brošura
o dječjim igrama na otvorenom i
Brošura o zdravim receptima, te
na kraju kalendar za 2016.godinu
sa slikama i porukama iz projekta.
Prvi plakat s najosnovnijim podatcima postavljen je početkom rujna
3
Na kraju će svaka škola „spakirati
kofer“ u koji ćemo staviti sve što
želimo zadržati iz projekta, što
smo korisno naučili, te što se promijenilo u našim zdravstvenim
navikama i ponašanju. I učenici
i učitelji vesele se i uživaju u aktivnostima koje provodimo, a prave koristi od ovog interesantnog
projekta rezimirat ćemo u lipnju
2015.godine.
mr. Višnja Reljić
ravnateljica OŠ Ivana Gundulića
Ove godine, naša se škola uključila u međunarodni projekt: Healthy
P.I.C.N.I.C., u kojem, osim naše škole,
sudjeluju i škole iz Francuske, Reuniona, Portugala, Estonije, Slovenije,
Austrije i Italije. Svaka od ovih škola
izabrala je tim učenika koji bi trebali
biti voditelji tog projekta u svojoj školi. Ja sam bila jedna od mnogih koja je
također bila izabrana za tim učenika
u školi Ivan Gundulić, zbog čega sam
jako sretna. Na prvom sastanku tima
učenika, učiteljica Henrieta predstavila nam je taj projekt i upoznala nas
s našim aktivnostima i zadacima tijekom ove dvije godine, koliko će projekt trajati.
Naš prvi zadatak bio je osmisliti
logo. Svaka je škola izabrala tri najbolja loga, koji su se onda nosili u Beč
na izbor najboljeg. Pobijedio je logo iz
naše škole, onaj učenika Vala Horvatića! Nakon toga trebali smo snimiti
film o našoj školi. To je bilo jako zanimljivo i zabavno. Na početku filma
je curica Leonela sakrila košaru s jabukama unutar škole. Djeca koja su u
timu učenika su jabuke morala tražiti
po školi igrajući hrvatsku tradicionalnu igru „toplo-hladno“. Ulazili smo u
sve razrede u nadi da ćemo naći jabuke, no nigdje ih nije bilo. Na kraju
smo ih našli u blagovaonici u kojoj su
kuharice radile kompot od jabuka! Svi
smo bili jako sretni!
Mislim da ćemo kroz ovaj projekt, na jedan zabavan način, naučiti
puno novoga, da ćemo poboljšati svoj
engleski, i upoznati svoje vršnjake iz
drugih država, da ćemo naučiti puno
o kulturi zemalja sudionica projekta, i
da ćemo se dobro zabaviti. Mislim da
će ovaj projekt puno pridonijeti kvaliteti naše škole.
Ana Žužul, 6. a
NASTAVAK NA ZADNJOJ STRANICI
Od razreda do razreda - Od prve do zadnje klupe
Svako od nas sigurno štedi. Na primjer: roditelji štede struju, vodu i novce. Djeca štede za igračke, rođendane
i neki čak i za fakultet. Što ja štedim?
Ja štedim novce, najviše novce. Danas
sam odlučila, da prvo moram skupiti
10000 kuna za fakultet, a ono što mi
ostane za svoje rođendanske poklone.
Štedim ja nekad i vodu, kad perem
zube. Kad moja obitelj i ja idemo na
izlet, počnu me boljeti noge! Pa pitam
tatu da me nosi i tada štedim noge! I
to bi bilo sve što ja štedim!!! Bok!!!
Leonela Krajač, 4. a
Kad ja ne bih vidjela bio bi to
kaos. Tada ja ne bih mogla vidjeti
prekrasne krajolike, ne bih mogla čitati, pisati, pa ni šuljati se kao tat po
mraku. Ne bih mogla ići u kazalište,
ne bih mogla gledati film u kinu, niti
vidjeti svoj lik u zrcalu. Kad ja ne bih
vidjela to bi bilo grozno.
Što ako dođe pismo od bake i djeda, a ja ga ne mogu pročitati? Što ako
mi dođe razglednica s prekrasnom slikom, svi oko mene uzdišu, a ja pitam
u čemu je stvar? Ne bih mogla vidjeti
niti gdje je moja mačka! Kada bih željela nekome pomoći, svi bi rekli – Nemoj, past ćeš i ozlijediti se! Bilo bi mi
vrlo dosadno.
Zaista! Nikada ranije nisam o
tome razmišljala. Stvarno ne bih voljela biti slijepa! Ljudima koji ne vide
želim svu sreću ovog svijeta!
Neva Grozdanić, 4. a
Žuta jesen polako stiže, s kistom
i bojama stablima je sve bliže. U praznom parku vjetar se ljulja na ljuljačci.
U parku je mračno, ali nije strašno. Ali
zašto, ali zašto? Žuto lišće osvjetljava
put, a na klupi svijetli crveni lampion.
Gole grane kestena poderale su magli
šal. Crveni nosići ispod vunenih kapa
prolaze kroz park žureći kući.
Arpad A. Pinter, 3. mađ. raz.
Nika Somek, 1. mađ. raz.
Jutros sam šetao s djedom po Tuškancu. Hodali smo po crvenom tepihu od lišća. Lišće je pucketalo pod
našim nogama. Vjetar je povremeno
hukao noseći žuto, zeleno, smeđe lišće
se suhih grana.
Ksaver Tomašić Srdar, 3. mađ. raz.
Lana Jasenko, 1. mađ. raz.
Jednom davnom u Splitu su živjeli
baka i djed i sve im je bilo plavo kod
kuće. Imali su plavu svinju, plave vinograde, plavi čamac, plavi krevet i
plavi kamin. Djed je imao plavu kosu,
a baka je imala plave papuče. Jednog
je dana djed išao loviti ribu. Kada je
ušao u čamac promislio je i shvatio da
su sve stvari koje ima plave. To mu se
nije sviđalo pa je pošao kući i legao u
krevet. Baka je vidjela da je djed malo
tužan. Sjela je pokraj njega i pitala ga
je zašto je tako tužan. On joj je rekao
da mu je malo dosadno živjeti u plavoj boji. Baka je djedu rekla da će mu
napraviti šarene kolačiće da bi se malo
prisjetio drugih boja. Kada su kolačići
bili gotovi djed je sjeo za stol, a baka je
na tanjuru donijela kolačiće koje je ispekla. Rekla mu je da treba voljeti plavu boju jer oni žive na moru, a more
je plavo pa treba imati ljubavi prema
plavoj boji. Djed je malo promislio o
tome i sve mu je bilo jasno, te je opet
zavolio plavu boju.
Dominic Markovina, 3. mađ. raz.
Loretta Brestovec, 1. a
Zsofia Schubert, 1. mađ. raz.
4
Jednog jutra cvrčci su krenuli u
šetnju. Razgledavali su selo, pozdravljali su druge cvrčke i puno pričali.
Dok su pričali, stigli su do jedne šume
gdje je bilo mračno, ali ne toliko da ne
vide. Cvrčci su rekli: Idemo natrag!
Ali su već duboko ušli u šumu i nisu
našli put doma. Išli su dalje i sreli su
pse, ježeve i druge životinje. Došli su
sivi oblaci. Svi su znali da dolazi kiša
i sakrili su se ispod jednog drveta.
Toliko je puhao vjetar daje otpuhao i
jedno pismo i stol i još gomilu toga.
Sutradan je kiša prestala, ali je još uvijek bilo mračno. Cvrčci su i dalje hodali. Usred šume je spavao gospodin
sa svjetiljkom i jabukama. Cvrči su ga
probudili i molili ga da ih vrati u njihovo selo. Gospodin ih je vratio u selo
i živio s njima sretno i zdravo.
Agata Habibović, 3. mađ. raz.
Vjerovali ili ne ja sam sam sebi
svoj čovjek. Ja se sam sa sobom najbolje slažem. Nekada čak stanem ispred
ogledala i dogovaram se sam sa sobom. Ja u tome ne vidim ništa loše.
Ali ipak, kako neki kažu – nije uvijek
dobro biti vuk samotnjak!
Jakov Žižak, 4. a
Za mene je sreća što sam našao
novčić na igralištu. Stavio sam ga u
džep. Osjećao sam se dobro i nasmiješio sam se. Htio sam kupiti moderni radio. Kad sam došao doma stavio
sam ga u kasicu prasicu. Mama je bila
sretna jer nisam sve potrošio.
Julian Lukač, 3. a
Branimir Bobinac, 3. a
Za mene je ljubav moja obitelj.
Mene čini sretnim škola. Ja sam prije
mrzio prati suđe, ali zbog ljubavi sam
poslušao mamu. Ljubav i sreća imaju
veze jedno s drugim, zato što bez ljubavi nema sreće.
Lovro Bulaja, 3. a
Za mene je ljubav obitelj. Za mene
su sreća prijatelji. Sreća i ljubav imaju veze zato što kad si zaljubljen si i
sretan. Promijenio sam se kad su me
prijatelji pitali mogu li mi vidjeti sobu,
a meni je bila neuredna pa sam je na
brzinu spremio.
Nikola Jelača, 3. a
Za mene je ljubav dom i obitelj. Za
mene je sreća sve. Ljubav i sreća imaju
veze zato što bez ljubavi nema sreće, a
bez sreće ljubavi.
Borna Kljajo, 3. a
Lina Odak, 3. a
Kira Rimaj, 3. a
Ljubavi imam zbog obitelji. srce mi
se ostvari. Ljubav i sreća imaju veze sa
ljubavi. Zbog svojih prijatelja sam si
stavio gel na kosu.
Vid Vuković, 3. a
Tea Sander, 3. a
Ja osjećam ljubav svoje obitelji i
prijatelja. Najsretniji u životu sam bio
kad sam se šetao sa svojim tatom dok
je sunce zalazilo. To nikada neću zaboraviti. Ja mislim da ljubav i sreća
imaju veze. Promijenio sam se kad mi
je prijatelj rekao da mislim pozitivno.
Filip Šimić, 3. a
5
Paula Tomić, 3. a
Ljubav je za mene sreća. Doma
osjećam zarazu ljubavi od tate, mame
i psa. Ja jako puno volim njih, kao što
i oni vole mene. Osjećam to svaki dan.
Najsretniji smo kada smo svi zajedno!
Kada dođemo kući, tu nas dočeka naš
pas Grom. On nam se jako obraduje
kada nas vidi. Onda skače i cvili od
sreće! Kada dobijem peticu mama me
jako zagrli i kaže mi da sam joj najveća
sreća u srcu. Ako pobijedimo u košarci, moja ekipa i ja se jako veselimo zajedno s našim trenerom. A zapravo svi
trebamo biti najviše sretni kada smo
svi zdravi i zajedno.
Vito Kušnini, 3. a
Za mene je ljubav obitelj. Sreća je
za mene svi moji prijatelji. Ja mislim
da ljubav i sreća imaju veze jedne s
drugim zato što trebaš imati sreće da
se tvoja simpatija zaljubi u tebe. Ja se
zbog nikoga nisam promijenio.
Luca Rugo, 3. a
Bojan Vrbat, 3. a
MOJI OSLONCI
Uvijek se mogu osloniti na svoje
prijatelje, kao i oni na mene. To potvrđuje događaj iz prošle godine: Već
je stigla zima. Prehladila sam se i dobila temperaturu. Prvi dan kada me
nije bilo u školi, Lana i Dorotea su me
nazvale i pitale jesam li dobro. Odgovorila sam da mi je bolje i pitala što
su danas radili u školi, da ne budem u
zaostatku. Brzo sam zaboravila odgovor. Sutradan sam otišla u školu. Na
stolu me čekao papirić. Otvorila sam
ga i gle! Na njemu je pisalo sve što su
jučer radili u školi. Lana i Dorotea
su napisale cijele četiri strane koje
su istrgnule iz bilježnice. Namignule
su mi i prema njihovim uputama sve
sam dobro naučila. Mogu se osloniti i
na svoju obitelj. Mama i tata su uvijek
tu kad zatreba. Ostali mi daju dobre
savjete. Pala me uvijek na vrijeme
podsjeti što je za zadaću. Kao što se ja
mogu osloniti na njih, i oni se mogu
na mene. Uvijek ću ih podržavati.
Lina Bokić, 5. b
RADOSTI I TUGE
Jedne sam večeri sjeo za stol i pogledao u svoju večeru, a za večeru
sam imao sarmu. Prvo mi se povraćalo, ali mi je pogled u jednom trenutku kliznuo na sliku u kutu kuhinje. Na toj slici sam vidio jedno malo
mršavo dijete koje sjedi napola golo
na vlažnoj zemlji. To je dijete radosno gledalo u svoju zdjelu u kojoj se
nalazila nekakva narančastosmeđa
smjesa. Meni je to izgledalo bljutavo
i pokvareno, ali tom je djetetu to bilo
sve što je imalo.
Dok sam tako razmišljao, shvatio
sam kako bih trebao biti zahvalan što
mi roditelj kuhaju svaki dan. Bio sam
sretan i zahvali sam Bogu za hranu i
za roditelje. Dok sam s užitkom jeo,
u jednom mi je trenutku nešto malo
hrane palo na hlače. Prvo sam se ljutio zbog svoje nespretnosti, ali sam
se sjetio kako imam još jedne hlače
i zatim mi se opet stvorila ona slika
pred očima. To je dijete na sebi imalo
samo nešto nalik krpi zavezanoj oko
struka. Dijete vjerojatno nije imalo
roditelje pa mu nitko nije mogao kupiti odjeću. Moji se roditelji za mene
brinu, te mi kupuju sve što mi treba i
sve što poželim. U tom trenutku sam
se pitao tko se brine o tom malom
siromašnom djetetu. Osjetio sam veliko sažaljenje i htio bih ga jednom
udomiti. Kada sam završio sa večerom, sjetio sam se da imam domaću
zadaću. Prvo sam se ljutio na školu i
pitao se čemu ona služi. Ubrzo sam
se sjetio kada bih jednog dana htio
studirati medicinu te tako poslom
zaraditi za život. Sjetio sam se kako
moram biti odličan đak da bih to sve
postigao. Na kraju sam se sjetio i one
slike. Pitao sam se, ako nema roditelje, kako će ići u školu. Ako ono dijete
ne bude išlo u školu onda neće imati sretnu budućnost. Mene roditelji
šalju u školu jer me vole i jer žele da
jednog dana mogu samostalno živjeti. Tko će to omogućiti onom jadnom
djetetu! Tako sam tu večer proveo razmišljajući o tome kako ponekada ne
cijenim predivno djetinjstvo i kako mi
ga omogućuju roditelji koji me čuvaju
i paze. Tako razmišljajući, rasplakao
sam se i otišao k roditeljima. Zagrlio
sam ih plačući, a oni su samo zbunjeno gledali jedno drugoga.
Konrad Kiss 7. a
LAŽ I ISTINA
Bilo je to prije nekoliko mjeseci u
stanu gdje živim sa svojom obitelji i
psom Maksom. Vratio sam se iz škole te sam trebao prošetati psa Maksa.
Nije mi se dalo voditi Maksa u šetnju
i ostao sam igrati igricu. Vrijeme mi
je prebrzo prošlo uz igru i iznenadio
me je brz dolazak roditelja s posla.
Pitali su me jesam li bio s Maksom u
parku. Da ne razočaram roditelje, slagao sam ih da jesam. Ubrzo Maks nije
više mogao trpjeti te se pomokrio u
hodniku dok je tata skidao svoje cipela. Nikad neću zaboraviti taj ljutiti pogled kada sam uhvaćen u laži. Danas
se rado sjetim tog događaja jer sam
naučio da ne smijem lagati.
Bruno Prostran, 5. b
DOŽIVIO SAM NEPRAVDU
Bilo je nedjeljno popodne, dan
kada je trener birao putnike za Austriju i veliki turnir. Bio sam u velikoj
neizvjesnosti, razmišljao sam kojih
će 12 igrača odabrati. Po kvaliteti sigurno sam bio u tih 12 igrača, no dva
najslabija igrača bili su sinovi trenera
seniora i vođe mladih pogona Cedeviti. Trener je uvijek bio naklonjen
njima i moguće da me zbog toga ne
„ubaci“ u sastav. Bio sam potišten.
Došao je bio i taj trenutak, ušao
sam u svlačionicu u kojoj su se uvijek
vodili veseli razgovori. Bio je muk,
samo se čulo škripanje novih tenisica u trening kampu. Izašao sam na
teren, imao sam izvrstan dan, nisam
mogao promašiti šut, trčao sam u
„kontre“ nikad brže. Trener je zafučkao i rekao da se okupimo te da će
pročitati putnike za Beč. Čuo sam otkucaje svoga srca, bio sam nervozan.
Trener je već pročitao 10 prezimena,
6
a ja nisam bio među njima. Ostala su
bila samo dva mjesta za 5 igrača. Sa
smiješkom na licu pročitao je 11. prezime, prezime trenera seniora. Mislio
sam da sam ja 12, a on je za 12. putnika odabrao sina vođe pogona mladih
Cedevite. Jedva sam se suzdržavao od
plača, osjećao sam svoje tijelo kako se
raspada. Došao sam kući, bacio se u
krevet i zaplakao, jecao. Odlučio sam
odustati od košarke, smatrao sam da
mi je nanesena velika nepravda. Moja
predviđanja su bila točna, trener se
bojao ne pozvati djecu čiji su očevi
na visokim položajima u klubu. Roditelju su me pokušavali smiriti, ali
ja to nisam mogao podnijeti. Razmišljao sam postoji li pravda i poštenje
na ovom svijetu, sav moj trud kao da
je pao u vodu. To je bio moj zadnji
košarkaški trening, više nikad nisam
pomislio na povratak.
David Lapov, 8. a
ZABORAVILA SAM PRAVDU
Bavim se karateom već 6 godina
i sada imam najbolju prijateljicu Josipu koja trenira sa mnom, ali prije
dvije i pol godine nije bio tako.
Išle smo zajedno u istu grupu, ali
se nismo podnosile. Zapravo, nikad
se nismo ni posvađale. Družila sam
se s jednom curom koja nju nije voljela i uvijek je govorila da je bahata,
bezobrazna i djetinjasta pa sam i ja
tako mislila. Poprimila sam njezino
ponašanje i mišljenje o Josipi koja
nije imala niti jednu prijateljicu na
treningu i dolazila je na njega samo
zato što je voljela taj sport. Pokušala
mi je nekoliko puta prići, ali ja bih se
samo maknula od nje. Bila sam bahata i nepravedna prema njoj sve do
ljeta. Prošlo ljeto sam išla s klubom u
ljetni kamp u Zadru. Moja prijateljica nije išla tako da nisam imala društvo za autobus niti za sobu. Tog jutra
prija ulaska u bus prišla mi je Josipa
i pitala me hoćemo li biti zajedno i
pristala sam. Ne znam zašto, ali činila se simpatična i dala sam joj šansu
da pokušamo biti prijateljice. Cijelim
putem do Zadra smo pričale i shvatile da imamo puno toga zajedničkoga. U Zadru smo cijelo vrijeme bile
zajedno, šalile se i odrađivale treninge. Bilo nam je odlično. Otada smo
postale najbolje prijateljice. Shvatila
sam da sam bila nepravedna prema
njoj. Pružila nam se priliku da postanemo prijateljice i postale smo. Nikad više neću nekoga osuđivati prije
nego ga upoznam jer sam shvatila da
je Josipa predraga osoba i nije zaslužila da ju ogovaram i osuđujem.
Ana Letica, 8. a
Nedavno samo u kazalištu Vidra
gledali predstavu Nasilje nije fora koja
govori o nasilničkom ponašanju. Prije predstave slušali smo predavanje o
nasilničkom ponašanju među mladima pa sam od predstave puno očekivala. Gledajući predstavu, mogli smo
naučiti koji su osnovni oblici nasilja,
ali nisam sigurna da su nam ponuđeni
prijedlozi kako se nasilju i nasilnicima
suprotstaviti. Jedan je glumački par
izvodio različite situacije u kojima je
došlo do psihičkog, fizičkog ili seksualnog nasilja. Svojom su glumom ukazali i na nezavidan položaj žrtava nasilja koje gube samopoštovanje, osjećaju
krivnju, povlače se u sebe, osjećaju
strah, prestaju učiti, gube volju za životom pa izlaz traže u ovisnosti ili čak
dižu ruku na sebe. Svidjelo mi se što
su likovi govorili zagrebačkim žargonom, no neke su ozbiljne i tužne situacije prikazane kao zabavne i smiješne što mi se nije svidjelo. Pri izlasku
iz dvorane većina se učenika smijala i
govorila kako su se dobro zabavili, a
tema o kojoj se govorilo nije bila nimalo zabavna. Možda je nakon predstave trebao biti organiziran razgovor
o viđenome kako bi učenici dodatno
osvijestili važnost borbe protiv nasilja
jer nasilje nije i ne smije biti zabavno.
Pavla Tafra, 7. a
Lea Gelo, 5. a
Svakodnevno slušamo na televiziji
i radiju, čitamo u novinama o nasilju u obiteljima, ali i među djecom i
mladima. Nasilje u školama problem
je širom svijeta. Vršnjaci psihički, ali
i fizički zlostavljaju jedni druge zbog
izgleda, ponašanja, stavova. Nasilnici često dolaze iz razorenih obitelji
u kojima su zanemareni, iako ima i
nasilnika čiji su roditelji uložili trud
u odgoj svoje djece. Nasilnici žele pokazati svoju moć nad drugima pa su
zato često u sukobu s roditeljima, uči-
teljima, vršnjacima. Često imaju loše
ocjene, neopravdano izostaju iz škole
i krše školska pravila. Nasilnici mogu
postati i djeca koja su bila žrtve nasilja.
Žrtve nasilja često su povučene osobe
koje ne žele razgovarati ni s kim, nemaju prijatelja, svega se boje i uvijek
su na oprezu, no nasilju su ponekad
izloženi i novi učenici. Jedan od čestih
oblika nasilja u školama je verbalno
nasilje: ruganje, zadirkivanje, nazivanje pogrdnim imenima, prijetnje,
zastrašujuće SMS poruke. Djevojčice
su sklone verbalnim oblicima nasilja, dok su dječaci više fizički nasilni.
Zlostavljana djeca gube samopoštovanje jer ih ignoriraju, isključuju sa
zajedničkih druženja, izbjegavaju ih.
U sprječavanju nasilja među djecom
najvažniju ulogu imaju odrasli. Dobrom komunikacijom i povjerenjem
između učenika, roditelja i učitelja
može se puno postići. Za sprječavanje
nasilničkog ponašanja važna je prevencija, a ne kažnjavanje. Smještajem
nasilnika u popravne domove neće
se puno postići, treba tražiti uzroke
takvoga ponašanja. Nasilnike ne treba osuđivati, već im treba pomoći da
promijene svoje ponašanje. Djeca se
ne bi smjela bojati jedna drugih, već se
zajedno družiti i uživati u odrastanju.
Nika Vrbanić, 8. a
Učenici 7-ih i 8-ih razreda osnovnih škola s područja centra grada
gledali su u kazalištu Vidra predstavu Nasilje nije fora. Prije predstave u
školi je održano predavanje o nasilničkom ponašanju mladih, a zatim
smo gledali predstavu u kojoj su nas
glavni glumci upoznali s različitim
oblicima zlostavljanja. Predstava nam
je ukazala na to da do nasilja među
djecom i mladima prvenstveno dolazi zbog toga što dijete gleda, sluša ili
trpi nasilje u obitelji. Roditelji su djeci uzor i ukoliko djeca doživljavaju
nasilje u obitelji velika je vjerojatnost
da će svoj bijes i nemoć „izbaciti“ nasilničkim ponašanjem prema svojim
vršnjacima. Glumeći različite životne
situacije, glumci su nam predočili fizičko zlostavljanje (otac tuče majku),
psihičko zlostavljanje (djeca omalovažavaju svoje vršnjake) i seksualno
zlostavljanje (diranje neke osobe protiv njene volje). Čini mi se da su u nekim dijelovima predstave pretjerali u
načinu prikazivanja nasilja, odnosno
sve su članove obitelji prikazali kao
7
moguće zlostavljače samo zato jer su
nešto prigovorili djetetu.
Mislim da je predstava bila poučna
i da nas je potaknula na razmišljanje o
problemu nasilja, iako su se neke scene smjenjivale prevelikom brzinom
pa ih je bilo teško pratiti. Žao mi je da
nakon predstave nismo imali diskusiju o viđenome kako bismo izmijenili
stavove i svoja iskustva.
Sara Supina, 7. a
Pala Bokić Liko, 5. b
Nasilje je danas sve češća pojava
među osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Susreću se s njime u školi, na ulici
pa čak i kod kuće. Mnogi se ponašaju
nasilnički i ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka. Na televiziji
možemo vidjeti reklame za Hrabri ili
Plavi telefon i upravo nam one pokazuju da nasilje postoji. Svrha je takvih
udruga da pomognu žrtvama, ali i da
pomognu u smanjivanju nasilničkoga
ponašanja među mladima i djecom.
U školama su česte tučnjave koje su u
početku bile samo igra koja je kasnije
prerasla u prave sukobe. Uzroke nasilničkog ponašanja kod djece možemo
tražiti u njihovim obiteljima jer djeca
oponašaju ponašanje odraslih, odnosno svojih roditelja. Roditelji dopuštaju djeci igranje nasilnih igrica koje također utječu na nasilničko ponašanje,
brojni filmovi i spotovi obiluju takvim
sadržajima i djeca ih usvajaju od najranije dobi. U rješavanju tog problema
trebali bi se uključiti svi: odrasli i djeca. Važno je razgovarati, ukazivati na
pogrešne oblike ponašanja, vježbati
načine suprotstavljanja nasilnicima,
držati predavanja o toj temi, ukazivati
na posljedice nasilničkog ponašanja
od najranije dobi, snimati filmove ili
izvoditi predstave kako bismo pokrenuli rješavanje tog velikog problema.
Iva Šimunović, 8. a
NOLU ŠKOLSKI DOPISNICI JAVLJAJU ULON
1. DAN - 2. rujna
Toga sam jutra, zajedno s obitelj kod koje sam bila, krenula u
posjet njihovoj školi iz koje se kretalo na put u selo Pusztafalu (200
km od Slovačke granice). Svi smo
bili vrlo uzbuđeni dok smo se vozili autobusom. Putem smo stali i
pogledali mauzolej Szephalom u
kojem je sahranjen Kazincy Ferengz (književnik i jezikoslovac,
važan za obnovu jezika) te Muzej
mađarskog jezika. Svratili smo
i do dvorca Fuzerradany koji je
okružen engleskim i francuskim
parkom, a cijelo imanje je u prošlosti pripadalo vladajućim kraljevima i velikašima.
Po dolasku u kamp, raspakirali smo stvari i malo se odmorili te
krenuli na goru Tolvaj (naravno
pješke). Gora Tolvaj je vulkanskog
porijekla, a veliki dio tla je prekriven šumom te se ne vide vrhovi
koji su svi bili vulkani.
Predvečer smo posjetili malu
protestantsku crkvu, staru 206 godina u kojoj mise drži svećenica.
Iako je dan bio vrlo naporan, imali smo dovoljno energije i ‘tulumariti’ smo do 3 h ujutro.
2. DAN - 3. rujna
Plan je bio ići ujutro u dvorac
Fuzeri Var na visokoj strmini, ali
na našu sreću, padala je kiša. Jutarnja predavanja jedva smo preživjeli, a popodne se vrijeme popravilo te smo se hrabro uputili u
dvorac Fuzeri Var. Navečer smo se
družili s Mađarima uz laganu šetnju kampom.
3. DAN - 4. rujna
To je bio dan ispitivanja naših
fizičkih mogućnosti: poslije doručka krenuli smo na pješačenje
dugo 15 km tijekom kojega smo
uživali u prirodi. Poslije ručka
imali smo slobodno popodne na
svježem zraku. Taman kada smo
mislili da nas očekuje opuštajuća
večer, profesori su nam pripremili iznenađenje puno adrenalina;
prolaženje mračnim puteljkom
šume uz njihovo plašenje.
4. DAN - 5. rujna
Dan nam je započeo uzbudljivim hodanjem do slovačkog jeze-
ra Izra, što nije bilo tako naporno jer smo se na cilju odmorili s
našim novim prijateljima. Poslije
podne bili smo na groblju na kojem smo preslikavali tradicionalne drvene muške i ženske stupove
te smo prepisivali najčešća prezimena (Harda, Zeher, Czok...). Potom smo bili i u etno kućici gdje
smo saznali o načinu života toga
kraja u prošlosti. Tu večer smo se
zabavili uz logorsku vatru na kojoj smo pekli slaninu i nakon toga
pričali dugo u noć.
5. DAN - 6. rujna
Tužno smo se spakirali te krenuli na zadnji izlet. Bio je to posjet tvornici porculana Hollohaza (hollo-vrana) gdje smo imali
priliku vidjeti proces izrade porculanskih predmeta, ali nismo si
‘priuštili’ suvenir jer je sve bilo
skupo. Posjetili smo crkvicu i slikali se ispred tradicionalne kuće.
Kada smo došli natrag u Debrecen, oprostili smo se s Mađarima i
svatko je otišao u ‘svoju’ obitelj. Sa
svojom prijateljicom Kirom prošetala sam centrom Debrecena,
probala njihov tradicionalni kolač
i pričajući s njom dočekala jutro
putovanja u Zagreb.
Sara Supina, 7. a
U ponedjeljak 21. listopada 2013
išli su učenici 3. a, 5. b i 6. a razreda
na koncert u organizaciji Hrvatske
glazbene mladeži. Koncert se održao
u „KIC-u“ Kulturno informativnom
centru. Svirane su instrumentalne melodije u izvedbi Simply Brass ansambl
limenih puhača. Instrumenti koji su
svirali su: truba, trombon, rog, truba.
To su sve puhački instrumenti. Nakon
svakog nastupa ansambla pripremili
smo mnogo pitanja, onako iz znatiželje, na koje je trebalo odgovoriti:
od imena instrumenata, graditeljskih
i tehničkih umijeća interpretacije, pa
do skladatelja, kompozicija i razdoblja
u kojem su nastale. Najljepša melodija mi je bila „Pink panther“. Koncert
mi se svidio jer volim puhačke instrumente. Izvedene melodije su bile
lijepe i asocirale su me na mir. Uživala sam u glazbi. Ja volim glazbu zato i
jedva čekam sljedeći odlazak na takav
ili sličan koncert.
Nika Gudlek, 5. b
8
Povodom Svjetskog dana čistih
planina (26. rujna) naša je škola, kao
i mnoge druge, sudjelovala u jubilarnom 20. čišćenju Medvednice.
To čišćenje se održava svake godine
u subotu uoči 26. rujna. Učenike iz
naše škole, koji sudjeluju u ovoj akciji, predvodila je nastavnica biologije,
profesorica Lela Zadražil.
Dan je započeo lijepim, sunčanim
jesenskim jutrom. Autobusom smo se
odvezli podno Medvednice, gdje smo
se sastali s učenicima iz drugih škola.
Dobili smo nužnu opremu, a i fotografirali smo se za uspomenu. Zatim smo
krenuli u akciju. U početku je put bio
velikim dijelom ravan i lagan. U šumi
se čulo šuštanje granja i lišća i cvrkut ptica. Iako u početku još nije bilo
puno smeća, očekivao sam da tako
neće biti cijelim putem. Nakon prvog
dijela puta stigli smo do Kraljičinog
zdenca, gdje smo se malo odmorili i
osvježili čistom bistrom vodom, koja
tamo izvire. Tako okrijepljeni novom
snagom nastavili smo s našim pothvatom. Nakon Kraljičinog zdenca put je
na nekim dijelovima postepeno postajao teži i strmiji, no smeća i dalje nije
bilo puno. Vrijeme nam je i dalje bilo
sklono, ni pretoplo ni prehladno – baš
pravo planinarsko vrijeme. Kad smo
došli na Puntijarku, dobili smo naš zasluženi ručak, a nakon ručka uslijedio
je povratak za Zagreb.
U usporedbi za prošlim godinama,
ove godine je bilo bitno manje smeća,
što mi je bilo vrlo drago ne zato što
sam morao manje raditi nego zato što
su ljudi, izgleda, konačno postali svjesni koliko im priroda znači i koliko ju
je važno sačuvati.
Konrad Kiss, 7. a
Jednog lijepog i sunčanog dana
učenici 7.a razreda (njih 5) s prof.
Zdražil krenuli su na jednodnevni
“izlet“ na Kalnik. Hodali su ispred
profesorice jer su se htjeli sami
snalaziti u prirodi po prvi put. I
uspjeli su! Na vrhu Kalnika bilo
je planinarsko društvo, prekrasna
zelena livada te za učenike čarobna ljuljačka izrađena od drveta visjela je na jednoj grani. Učenici su
brzo ostavili svoje torbe na stolove
te krenuli na ljuljačku. Smijali su
se,veselili i na kraju dali ljuljačku
mlađima. Odlučili su napraviti
kućicu od drveta! Na početku bila
je to smiješna ideja, ali se pretvorila u stvarnost. Gradile su cure
na jednoj strani šume, a dečki na
drugoj. Na kraju se curama raspala, ali su dečki ponudili da dođu k
njima i one su prihvatile i napravile male promjene. Profesorica
je bila zapanjena, brzo je slikala i
smijala se. Tako su polako morali
krenuti nazad u grad. Ovaj put su
krenuli s profesoricom, ali ubrzo su požurili i krenuli naprijed.
Cure su bile brže od dečki te su se
zapričale i nisu skrenule na skretanju. Za nekoliko minuta jedna je
upitala: „Cure pa gdje su ostali?“
ostale su zabrinute stajati na krivom putu. U daljini su čuli glasove te su počele vikati:„ Jeste li to vi!
Jeste li?“ skoro su zaplakale od straha! S druge strane se čuo smijeh i
dečki su povikali:„ Izgubili ste se!
Hahaah“ Brzo su potrčale naprijed,
zabrinute, noge su im se tresle od
straha, ali i uzbuđenja. Na putu su
zastale i nazvale ostatak grupe. Napokon su se našli s ostatkom grupe i sve je bilo u redu. Dakako, na
putu su se smijali tome.
Karmen Kunčić 7. a
Dana 20. studenoga 2013. u jutro, moj razred i ja krenuli smo u
HAZU (Hrvatska akademija znanosti
i umjetnosti). Toga dana bilo je kišno vrijeme. Hodali smo oko 15 - 20
minuta. Kada smo došli, tamo su već
bili srednjoškolci. Jedno vrijeme smo
se naguravali, ali kasnije smo uspjeli
ući unutra. Kada smo ušli vidjeli smo
Bašćansku ploču i repliku škrinje svetoga Šimuna. Čim smo ušli, dočekala
nas je jedna gospođa i rekla nam je
neke zanimljivosti i kratki sadržaj o
Bašćanskoj ploči i škrinji sv. Šimuna.
Predavanje je bilo zanimljivo i naravno poučno.
Poslije predavanja krenuli smo u
obilazak akademije. Prvo smo se popeli na prvi kat i odložili kišobrane, a
nakon toga smo ušli u prvu prostoriju.
Vidjeli smo puno umjetničkih slika,
lijepih i dragocjenih. Najviše slika prikazivalo je poznate svece iz kršćanske
povijesti, portreti značajnih ljudi iz
prošlosti, autoportreta, pejsaža i nešto manje prikaza mrtve prirode. Za
vrijeme posjeta primijetila sam da je
svim učenicima bilo zabavno i lijepo.
Nadam se da ćemo posjetiti HAZU
i sljedeće godine, za vrijeme “dana
otvorenih vrata”.
Eva Kuvačić, 6. a
Šestero učenika 7. razreda naše
škole: Timotej, Christina, Luka, Karmen, Konrad i ja, u pratnji naše profesorice biologije, išli smo na snimanje
za emisiju Školski sat. Po nas je došao
kombi koji nas je odveo do zgrade
HRT-a. Kad smo došli podijelili smo
se u dvije grupe kako bismo mogli
igrati kao ekipe u kvizu - u jednoj grupi bili smo Karmen, Konrad i ja, a u
drugoj Timotej, Christina i Luka.
Prije snimanja odveli su nas na
šminkanje, gdje su nas sve predivno
uredili. Zatim smo otišli u veliki studio koji mi se svidio, ali su mi svjetla
reflektora jako smetala. U emisiji smo
govorili o šišmišima, a sudjelovale su i
članice udruge Bios od kojih smo čuli
mnogo novih zanimljivosti. Postavljeno nam je 4-5 pitanja na koje je najviše odgovarala moja grupa.
Na snimanju mi se najviše svidjelo
to što su svi bili jako dobro raspoloženi, a i to što nismo bili na nastavi. Pred
kraj emisije smo pogledali i neki prilog o vrstama paprati koji je bio jako
zanimljiv. Nakon emisije smo se vratili u našu školu, svejedno što je bilo
lijepo na snimanju bilo mi je dosta biti
tamo i smješkati se pa sam bila sretna
što smo se vratili. To je bilo jedno jako
lijepo iskustvo i nadam se da ću opet
imati priliku doživjeti nešto takvo.
Naš Školski sat, u kojem smo sudjelovali, emitiran nekoliko dana kasnije,
24. rujna, pa smo se mogli vidjeti na
velikim televizijskim ekranima.
Marta Perović, 7. a
Naš 6. a razred bio je u četvrtak 21.
studenoga 2013. godine u Školskom
muzeju na predstavljanje fotomonografije ‘’Iliri na otoku Braču’’ koju su
izradili učenici OŠ Pučišća sa otoka
Brača. Iliri su indoeuropski narod koji
se na područje Hrvatske doselio u 1.
tisućljeću prije Krista. Bili su stočari
i nomadi. Kod nas je živjelo nekoliko
skupina ilirskih plemena. Na području Istre živjeli su Histri, Kvarner i obalu sve do Zadra su naseljavali Liburni
koji su bili jako dobri gusari, Japodi
su naseljavali Gorski kotar i Liku, a u
središnjem dijelu naše obale živjeli su
Delmati. U tu skupinu spadaju i brački Iliri. Najviše tragova o njima može
se pronaći u unutrašnjosti otoka.
Živjeli su u utvrđenim naseljima
na brdima i brežuljcima, a takva naselja nazivaju se gradine. Gradili su ih
u blizini trgovačkih putova i uz izvor
9
vode. Naselja su tvorile male kamene
kuće kružnog ili kvadratnog oblika.
Nisu imale prozore, tek mala vrata
kako bi se za vrijeme zime sačuvala
toplina. Bavili su se poljoprivredom
i stočarstvom, a uzgajali su najviše
ovce, ponegdje i koze, koje su im davale mlijeko, meso i vunu.
Otok Brač je otok kamena, tako da
su ga Iliri koristili i za izradu grobova. Arheološka istraživanja pokazala
su da su grobovi prekriveni velikim
kamenim gomilama. Žene su se uvijek pokapale s nakitom, a muškarci s
oružjem. Grobovi su okrenuti prema
suncu i za Ilire su to bila pobožna mjesta. Kako na Braču tako i na mnogim
našim otocima krije se mnoštvo priča
o životu Ilira zato treba pomno promatrati, zamišljati „kamene priče“.
Mia Kapetanović, 6. a
U četvrtak, 5. prosinca 2013. godine, profesori i učenici viših razreda
priredili su Noć matematike. Sve je to
bilo u školskoj blagovaonici. Došao
je tko je mogao. To nije bila nikakva
posebna zabava, već malo okupljanje
učenika, roditelja i profesora. U blagovaonici je bilo 9 stolova na kojima
su bile razne matematičke mozgalice,
društvene igre, zabavni zadaci... Profesorica matematike točno je znala za
kojim stolom su koji zadaci; npr: prvi,
drugi i treći stol je bio pripremljen za
5. razred, 6. stol je bio pripremljen za
sve učenike, 4. i 5. stol su bili pripremljeni za 7. i 8. razred... I za sve stolove je profesorica matematike znala
raspored! Barem mi se tako čini.
Naravno, svima je bilo zabavno na
Noći matematike, ne samo zbog zanimljivih zadačića, već i zbog sokova
i slatkiša. Kod prozora u kutu blagovaonice bile su 3 ili 4 vrećice slatkiša.
A preko puta su bili sokovi. Svi su
odmah navalili na sokove, ali nitko
se nije usudio uzeti i otvoriti vrećice
slatkiša! Tek nakon pola sata počelo se
otvarati i trpati u ruke. Za vrijeme dok
smo proučavali postavljene zadatke
profesor Jerolimov nas je fotografirao,
a profesorica Peček nas je obilazila i
kad je trebalo pomagala. Roditelji su
se također igrali s nama. Svi su se zabavili i možda naučili nešto.
Meni se jako svidjelo; zabavila sam
se s prijateljima i najela se slatkiša. Uz
to smo sljedeći dan dobili male darove: veliki blok za pisanje i kemijsku
olovku. Ništa posebno, ali draga uspomena. Nadam se da ćemo ponoviti
Noć matematike.
Nika Anđela Ivanda, 5. a
male bebe“, a učitelji joj daju previše zadaća.
Ona bi tako rado po cijele dane razgovarala sa
svojom prijateljicom Lolom, maštala i sanjarila
o nekom boljem svijetu. U njezinom dnevniku
svaka se trinaestogodišnja cura može prepoznati. Nažalost ova knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Vjerujem da bi imala mnogo čitatelja i da bi pobudila veliko zanimanje publike.
Marie Desplechin rođena je 1959. u gradiću
Roubaix. Uglavnom piše knjige za mlade od 11
do 16 godina, a najveća inspiracija su joj njezinih troje djece. Upravo knjiga „Aurorin dnevnik’’ njena najprodavanija knjiga, nadahnuta je
njezinim vlastitim odrastanjem, kao i odrastanjem njezine djece. Ta je knjiga trenutno jedna
od najčitanijih knjiga za mlade u Francuskoj.
Ana Žužul, 6. a
Lucie, je glavni lik romana „Satin Grenadine“ (Ružićasti saten). Rodila se u bogatoj i
uglednoj francuskoj obitelji XIX. stoljeća. Njezin brat, Achille, imao je 7 godina kada se ona
rodila i živio je s roditeljima u velikoj i raskošnoj kući u Parizu. No, Lucie su roditelji odmah
nakon rođenja poslali na selo, u Normandiju.
Kada se nakon sedam lijepih godina provedenih na selu vratila u Pariz, uvidjela je kakvu
tešku ulogu ima žena u francuskome društvu.
U to se doba smatralo kako curicama nije
potrebno nikakvo obrazovanje, jer je njihova
uloga bila kuhanje i čišćenje kuće. Djevojke su
se u to vrijeme udavale u vrlo ranoj dobi, a nisu
imale pravo birati svojega muža, nego bi im ga
roditelji izabrali, a on je najčešće bio stariji od
njih dvadesetak godina. Roditelji nisu previše
marili za djecu ženskoga spola, jer su smatrali
da će sav novac koji potroše na njih biti uzaludno bačen, pošto će one biti obične domaćice.
Isto tako bilo je s Lucie. Ona je s kućnim
spremačicama i kuharicama, Marceline i Fanny učila kuhati i brinuti se o kući. Njoj to
zapravo i nije toliko smetalo, jer se s njima
jako dobro slagala, ali ona je uvijek sanjala
o tome da žene imaju ista prava kao i muškarci i da ih se jednako poštuje. Uvijek ju je
rastuživao način na koji su se njeni roditelji
odnosili prema njoj u odnosu na njenog brata.
Jacques d’Argenton de Nevers bio je Luciein najbolji prijatelj. Upoznala ga je u
parku, gdje se svaki dan igrala. Jacques
je bio nećak francuskog kralja, pa bi uvijek Lucie pripovijedao o životu na dvoru.
Njih dvoje dobro su se slagali jer su oboje imali bujnu maštu i bili su vesele naravi.
Ovo je na neki način povijesni roman,
jer opisuje francusko društvo XIX. stoljeća
i život u Parizu u to vrijeme. Isto tako ispunjen je i Lucieininm intimnim emocijama,
razočaranjima, ali i snovima o nekom boljem svijetu u kojem će žena imati veća prava.
Ana Žužul, 6. a
To je jedna od knjiga koja mi se jako svidjela
zbog zanimljivih događaja vrlo bliskih mladima. Sastoji se od više različitih priča s brojnim
likovima i različitim radnjama. Svaka priča ima
svoju određenu temu i nije vezana jedna uz drugu. Zapravo svaka je izraz unutarnjih doživljaja
raznih cura i dečki o svakodnevnim pojavama i
događajima u školi, obitelji, ljubavi. Čitatelji se
mogu poistovjetiti s likovima jer su likovi cure i
dečki koji prolaze kroz svakodnevne probleme
kao i mi danas. Teme priča su problemi mladih
u prijateljstvu, ljubavi, obitelji i školi opisani na
zabavan, moderan i vrlo pristupačan način.
Knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu knjige koji se zove „Što cure govore?“ dvanaest je kratkih priča, a svaka ima svoju kratku
radnju pisanu iz perspektive cura kojima nije
poznato ime, a cjelina čini niz događaja prisutnih u gotovo svakoj obitelji i školi te u međudječjim odnosima.
U drugome dijelu „Što dečki govore?“, jedanaest je priča pisanih iz perspektive neimenovanih dečki. Priče se također odnose na ljubavne probleme, probleme u obitelji, školi.
Uvijek sam bila vrlo znatiželjna saznati što
se krije u glavama dečki (osim utakmica, kompjuterskih igrica, auta). Kada sam dobila ovu
knjigu pomislila sam: konačno ću saznati zašto
su oni toliko različiti od nas cura. I oduševilo
me to što sam ne samo pronašla neke od odgovora na ta pitanja u drugom dijelu knjige već i
shvatila da su prilično slični nama curama. Jednako su zbunjeni kada je u pitanju ljubav. Teško
im je jer moraju uvijek izgledati hrabri i snažni,
imati dobru frizuru i biti cool pred curama.
Knjiga je, osim što je izvrsna, ilustrirana simpatičnim ilustracijama Nike Baruna i odličan je
dar za rođendan. Tako sam i ja svoj primjerak
dobila od moje najbolje prijateljice.
Lea Gelo, 5. a
Glavni lik knjige Aurora ima 13 godina.
Svojem intimnom dnevniku povjerava sve
svoje probleme, lijepe i tužne trenutke, sve što
joj se dogodilo tijekom posljednje tri godine.
Aurore nije zadovoljna svojim izgledom: predebela je, ima krivi i grbavi nos, kosa joj je rijetka i ravna, a i njene dvije sestre joj jako idu
na živce. Mlađa sestra ima odlične ocjene u
školi pa je roditelji vole više nego nju, dok starija sestra već ima 18 godina, pa joj roditelji
dopuštaju da radi što hoće, jedino nju roditelji
ne vole i ona se zbog toga osjeća loše. Isto tako,
roditelji su joj dosadni sa svojim pričama „za
10
UČENICI PUTOPISCI
Utorak, 22. listopada 2013. učenici osmog razreda
u pratnji prof. Vasilj i prof. Peček otišli su na terensku
nastavu u Vukovar. Na put smo krenuli s namjerom
da upoznamo tragičnu povijest grada heroja, koji je
za vrijeme Domovinskog rata trpio strašna razaranja i
za čiju su obranu poginuli tisuće ljudi. Stigavši u grad
prvo što smo posjetili bila je Trpinjska cesta ili groblje
tenkova. Ta ulica poznata je po 30-tak tenkova koji
su prijetili gradu, a za njihovo uništenje zaslužni su
hrvatski branitelji pod vodstvom legendarnog Blage
Zadre koji je poginuo u blizini Trpinjske ceste. Pošto
je naš vodič bio branitelj grada Vukovara iz drugačije
perspektive nam je objašnjavao te strašne događaje
koje je nadopunjavao neprilikama u kojim se našao u
agresiji. Naša sljedeća postaja bila je župna crkva sv.
Filipa i Jakova gdje smo pogledali film koji je bio toliko potresan i tragičan da nas je većina pustila suzu.
Kada gledate prizore iz tog filma koji su većinom ljudi
čija tijela beživotno leže na cesti koja je dovedena do
neprepoznatljivosti, a kuće su sve do jedne bile razrušene do temelja, osjećate veliku tugu. Dok gledate taj
film ne možete se suzdržati a da vam srce i duša ne
progovore. Završetkom filma otišli smo u razgledavanje crkve koja je također bila razrušena, ali se digla iz
pepela i sada ponovno blista ali ne onim istim sjajem
koji je imala prije rata. Kada dođete pred oltar, s vaše
lijeve strane nalazi se zid crkve kako je izgledala prije
rata, a sa desne strane za vrijeme rata. U crkvi nam je
jedan od radnika koji renoviraju crkvu ispričao malo
o povijesti crkve, dok smo ga mi pažljivo slušali. Kada
prolazite kroz hodnike naše treće postaje - bolnice,
polako vas hvata jeza. Dok prolazite i dok vam gospođa vodič priča o krmači, bombi koja na sreću nije
eksplodirala, ali je probila 3 kata i pala čovjeku između noga i mnoge druge stravične događaje, osjećate
se nelagodno, ali ta nelagoda povećala se ulaskom u
jednu od soba. U toj sobi ležali su ranjeni zajedno sa
djecom i trudnicama, svi ti prizori bili su dojmljivo
napravljeni. Kada sam ušla u tu prostoriju kao da sam
osjetila patnju tih ljudi, a prvo što ste vidjeli bili su
ljudi bez ruke ili noge, a sa druge strane bile su bebe,
a iznad njih snimak kako je to zapravo izgledalo. Sljedeća prostorija u koju smo ušli bila je prepuna kreveta
na tri kata koji su pretrpani ranjenicima, dok do njih
sjede djeca. Kad sam ugledala te lutke s djecom i ranjenicima pomislila sam u sebi: ,,Pa što su oni skrivila
da su tako kažnjeni, što su skrivila ova jadna djeca
11
kojima je uništeno djetinjstvo, o čemu su razmišljali
u tim trenutcima?’’ Glavom su mi prolazili milijuni
pitanja, ali mislim da se nisam jedina tako osjećala,
jer dok sam gledala face svojih prijatelja koji se zgražaju nad tim strašnim ljudskim terorom, vidim da i
njima kroz glavu prolaze strašni prizori. Zadnje što
smo vidjeli u bolnici bio je kratki film o Vukovaru za
vrijeme rata. U filmu smo vidjeli slične prizore kao u
onome iz crkve, ali ovaj film bio je potresniji. Kadrovi
su bili iz bolnice gdje operiraju ranjene, ekshumacija
na Ovčari. Mnogo potresnih prizora. Sljedeće mjesto koje smo posjetili bila je vojarna, prvo što nam je
zapelo za oko bili su tenkovi, brodovi, transporteri i
mnoga druga vojna vozila vojske JNA. Na koje smo se
popeli i slikali nakon odličnog vojnog graha. Nakon
ručka i penjanja na vozila, žena koja nas je vodila po
vojarni pokazala nam je muzej u kojem su se nalazili
oružja hrvatske vojske i četnika. Naše oružje bilo je
skromno i morali smo ga štedjeti, dok su ga protivnici imali u izobilju, tada se pokazuje volja, hrabrost,
upornost i znanje naših branitelja koji su svoje oružje
ručno izrađivali i koji su se puna 3. mjeseca borili za
Vukovar. Sljedeće što nam je pokazala jest logor koji
je napravljenu u svrhu da se prikaže kako je izgledao.
Logor u kojem su obitavali naši zarobljenici nije ni
približan onome u stvarnosti. Logor je zapravo bio
napuštena štala od konja koja je bila puna izmeta na
kojima su ležali naši, četnici su ih mučili dan i noć,
ni na WC nisu mogli da ne dobiju velike batine. Ne
mogu ni zamisliti kako im je bilo u tim strašnim neljudskim uvjetima koji su popraćeni nasiljem. U tom
logoru vidjeli smo položaje u kojima su satima stajali,
bili su tu grozni prizori. Mjesto koje me je najviše ražalostilo bila je Ovčara, masovna grobnica na kojoj je
izvršen najveći pokolj bila je naša peta postaja. Ovčara je mjesto gdje su ubijeni, zamotani u crne vreće, te
zakopani jedan do drugoga ranjenici iz vukovarske
bolnice, njih više od 264. Kada to čujete prevlada vas
tuga, preplavi vas osjećaj boli i muke. Kada nam je
vodič reko da je najmlađa žrtva beba koju su četnici
izvadili iz majčina trbuha te ubili, zgrozila sam se i
pomislila zar čovjek čovjeku to može napraviti, kakav um ima osoba koja je to učinila i kako sad živi.
Na Ovčari je ubijen Siniša Glavašević koji je svojim
izvješćima na radiju obavještavao Zagreb o stanju u
Vukovaru, jedan od njegovih djela meni najljepši je
Priča o gradu. U tom djelu hrabri ljude i potiče ih da
brane svoj grad, priča je puna osjećaja upornosti i volje. Sljedeće što smo posjetili bilo je groblje, jako mi
se svidio prizor bijelih križeva u čast poginulim na
Ovčari. A priča koja me je najviše dirnula je o majci Kati koja je izgubila četvoricu sinova u Domovinskom ratu, zajedno su pokopani na groblju.
Mnogo smo tužnih, tragičnih i nezamislivih prizora vidjeli. pri kraju izleta uživali smo u sladoledu
uz Dunav, dok smo sjedali uz obalu zajedno smo komentirali što smo čuli i vidjeli. Veoma me, iako sam
dijete i ne razumijem mnogo stvari, pogodila činjenica da čovjek može biti toliko okrutan i bezdušan
prema drugom čovjeku, shvatila sam kako je život ne
predvidljiv i da nije bajka.
Iva Šimunović 8. a
KNJIŽEVNICI ZA DJECU
Pripremajući učeničke top-liste knjiga, pjesama i filmova vrlo često
među najčitanijim knjigama su dječji romani ‘‘Smogovci’’ i ‘‘Eko, eko’’. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća među djecom je bila izuzetno
popularna dječja tv-serija ‘‘Smogovci’’. Ako tome dodamo kako je autor tih
djela ove godine obilježio 70-i rođendan onda je to razlog više da se na stranicama Zadnje klupe posvetimo Hrvoju Hitrecu i njegovim djelima.
Hrvatski književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist novinar i prevoditelj, Hrvoje Hitrec rođen je u
Zagrebu, 14. srpnja 1943. godine.
U rodnom gradu završio je
osnovnu školu, gimnaziju te studij njemačkog jezika i komparativne književnosti 1967. na Filozofskom fakultetu. Od 1966. do
1985. djelovao je u novinsko-izdavačkoj kući Vjesnik gdje je bio
korektor, lektor, redaktor, novinar
i urednik u Sportskim novinama,
te časopisima SN revija i Sprint.
Dvije godine (1967.-1968.) bio
je urednik satiričkog mjesečnika
Paradoks. Godine 1974. postao
je glavnim urednikom humorističnog lista Kerempuh kojeg je
uređivao do 1976., a 1985. godine
imenovan je ravnateljem kazališta
Trešnja. Jedan je od utemeljitelja
Hrvatske demokratske zajednice i
dvaput je bio član Predsjedništva
HDZ-a. Među inim bio je vijećnik u Gradskoj skupštini Grada
Zagreba, zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog sabora. Godine
1990. postao je prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije,
a potom ministar informiranja.
Od 2005. godine predsjednik je
Hrvatskog kulturnog vijeća. Član
je predsjedništva pokreta Hrast i
predstavnik Hrvatskog kulturnog
vijeća u Velikom vijeću Hrasta.
Hrvoje Hitrec član je predsjedništva pokreta Hrast i predstavnik Hrvatskog kulturnog vijeća
u Velikom vijeću Hrasta. Član je
Društva hrvatskih književnika.
Hrvoje Hitrec objavio je četrdesetak knjiga za djecu i odrasle.
Autor je i brojnih priča, kozerija
i humoreski koje je objavljivao na
radiju ili u brojnim časopisima i
novinama. Napisao je i više radiodrama te niz kabaretskih igrokaza
koji su se izvodili najčešće u satiričkim kazalištima Kerempuh i
Vidra. U svom vrlo bogatom stva12
ralaštvu zapažen je i po brojnim
scenarijima za filmove i raznovrsne tv-emisije. Od poznatijih
filmskih scenarija možemo izdvojiti filmove: U sredini mojih dana,
Bogorodica i Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumiere?
Među njegove prve književne
radove možemo ubrojiti roman:
“Pustinjakov pupak” s kojim je
postigao veliku popularnost te je
knjiga doživjela dva izdanja. Veliki uspjeh postigli su i romani:
“Manijak”, “Ur”, “Eko Eko” i “Ljubav na crnom baršunu”.
Najveću popularnost donijele su mu više knjiga zajedničkog
nadnaslova “Smogovci”, po kojima je snimljena jedna od najpoznatijih domaćih tv-serija koja
se ikada prikazivala na televiziji.
Kroz nju je prikazao Zagreb i velik dio njegovih kvartova te život
obitelji koje su se borile sa svakodnevnim problemima. Naglasimo
kako je Zagreb mjesto radnje u
gotovo svim njegovim djelima. U
knjižnom nizu ‘‘Smogovci’’ Hrvoje Hitrec tematizira dječji gradski
svijet, a karakteristična je upotreba motiva iz popularne kulture,
dinamična priča te humor zasnovan na vicevima i dosjetkama.
Od ostalih njegovih djela za
djecu vrijedno je istaknuti adaptaciju (prilagodbu) proznog djela
Ivana Gundulića ‘‘Osman’’ kojeg
je objavio 1977. pod naslovom
‘‘Priča o Osmanu’’. vije godine kasnije objavio je knjigu ‘‘Eko, Eko’’,
znanstveno-fantastični roman s
ekološkom motivacijom.
Iako je vrlo poznat po brojnim
knjigama za djecu i mlade vrlo
umješno piše i za odrasle. Kao
potvrdu za svoj veliki spisateljski
rad dobio je brojne književne nagrade kao što su: “Ksaver Šandor
Gjalski”, “Ivana Brlić Mažuranić”
i “Grigor Vitez”. Mnoga njegova
djela prevedena su na slovenski,
češki, mađarski i bugarski jezik.
Hrvoje Hitrec zasigurno je jedan od onih pisaca uz čija su djela
odrasli mnogi za koje vjerujemo
kako će svojoj djeci isto tako nastojati prenijeti poruke koje su
oni naučili dok su bili mlađi.
IZ POVIJESTI STRIPA
Kada sam krenuo u školu, tamo
negdje u rujnu 1958., već je godinu
dana izlazio dječji tjedni časopis Kekec, a na zadnjoj stranici bio je strip
o Krcku i njegovoj družini. Znao sam
čitati i prije polaska u školu pa sam taj
strip s nestrpljenjem i velikom radošću
čitao iz tjedna u tjedan. Tada mi je to
bio najbolji i najdraži strip, a i danas,
kada bolje razmislim, to mi je jedan
od najstripova koje sam pročitao. U
tom me stripu prvenstveno oduševljavao izvrstan crtež, a ništa manje
nisam bio zadivljen i prekrasnom pričom. Radnjom u netaknutoj prirodi
i njenom očuvanju, te vječnoj borbi
između dobra i zla, gdje dobro uvijek
pobjeđuje, autor Raymond Macherot
je u lik malog poljskog puha stavio svakog klinca koji je čitao taj strip, pa nije
ništa čudno i neobično da sam se i ja
tada poistovjetio s tim strip junakom.
Belgijski crtač Raymond Macherot nije ni približno poznat kao njegovi sunarodnjaci istog zanata Hergé
i André Franquin, no kao umjetnik i
pisac, izuzetno je cijenjen među kritičarima i strip kolekcionarima. Rođen
je 30. ožujka 1924. u Verviersu. Želio
je postati akademski slikar, ali zbog loših materijalnih uvjeta i zbog Drugog
svjetskog rata svoje želje nije mogao
ostvariti. Godine 1940. pokušao je stupiti u belgijsku vojsku. No kao šesnaestogodišnjaka nisu ga primili jer je
bio premlad. Nimalo obeshrabren tim
neuspjehom, nekoliko je puta ponovno pokušavao stupiti u vojsku te napokon početkom 1945. dobiva mjesto
u belgijskoj sekciji ratne mornarice. U
veljači Raymond Macherot nalazi se
u Skegnessu, u Engleskoj, a zatim se
u Plymouthu obrazuje kako bi služio
na minolovcu. Završivši obrazovanje,
odlazi brodom u Sjeverno more, gdje
čekajući da krenu u borbu protiv Japana, dio vremena provoditi čisteći most
i bojeći ultramodernu opremu predviđenu za borbu zajedno s američkom
vojskom. Razaranjem Hiroshime mijenja se planovi te je nakon kapitulacije Japana demobiliziran, a da nije
vidio ni sudjelovao u nijednoj bitki.
Poslije rata počinje zarađivati za
život baveći se najrazličitijim poslovima. Bio je, između ostalog, tekstilni
radnik, pisar u državnoj administraciji, novinar i fotoreporter u novinama
Courier du Soir u Verviersu, gdje je radio od 1948. do 1952. godine. Nakon
što je prošao nekoliko dopisnih teča-
jeva crtanja svoje prve crteže prodaje
satiričnom tjedniku Pan u Bruxellesu. Zatim 1953. odlazi u nakladničku
kuću Lombard, gdje, nakon čisto studijskih radova, stvara dva lika koji će
postati zvijezde časopisa Tintin: Krcka
i Pukovnika Cliftona. Također je potpisao i šezdesetak reklamnih stripova
te stvorio Djedicu Houlea, mornara
koji putuje brodom znatno skromnijim nego što su oni na kojima je sâm
plovio tijekom rata. Napustivši časopis Tintin prešao je u Spirou, gdje crta
pustolovine Chaminoua, pa Sibylline,
u svijetu koji je sličan Krckovom. Dugujemo mu i Mirlitona, mačka Slapicu
po scenariju Renéa Goscinnyja, kao
i scenarije za Mulligana koje je crtao
Berck, te Isabelle, koju je docrtao Will.
Dan nakon svoga 65. rođendana, odlučio je odložiti olovku i otići živjeti na
selo nedaleko rodnog grada gdje je i
umro 26. rujna 2008. godine.
Godine 1954. Raymond Macherot
stvara strip seriju Chlorophylle, kod
nas preveden kao Krcko (gotovo nikad kao Krcko Zeleni), s avanturama
u prirodi, gdje Krcko (puh), i njegov
najbolji prijatelj Minimum (miš Malecki), pokušavaju pobijediti zločeste
životinje (štakore) koji su mnogo veći
od njih samih, a predvodi ih zloglasni
Antracit. Krckovi pozitivni prijatelji
još su Torpedo (vidra), Katran (gavran) i Timijan (zec). Koliko je strip
o Krcku bio popularan, a i danas je,
kazuje činjenica da je belgijska pošta
svojedobno izdala seriju maraka njemu i njegovim prijateljima u čast.
Godine 1959. stvorio je pukovnika
Cliftona, strip seriju o umirovljenom
detektivu koji je također osvojio ljubitelje stripa, ali nije nadmašio Krcka.
To se može kazati i za ostale strip junake koje je stvorio Raymond Macherot.
Iako površno nježna i nevina izgleda njegovi stripovi imaju više poruka.
Glavna tema u njegovu radu je borba
za opstanak, a gotovo neprimjetno se
prikazuje vegetarijanstvo kao obveza
za sve. Radnje stripova neizostavno
skreće i u političkom smjeru. Priče o
Krcku, a isti tako i o Cliftonu, priče su
o borbi za vlast, korupciji, tajnim službama i sličnim temama. Možda humor, karikaturalni crtež i simpatične
životinjice ne dopuštaju odmah uočiti
autorov pogled na svijet, no strip o
Krcku zaslužuje velike preporuke, jer
je Krcko rame uz rame s Asterixom i
svim drugim strip klasicima.
13
glazba, film, kazglište ...
Figaro: Emil Martinović, bass
Suzanna: Buga Marija Šimić, sopran
Grofica: Marijana Radičević, sopran
Grof: Luka Ivoš, bariton
Cherubino: Sandra Vidović, mezzo
Barbarina: Lorena Krstić, sopran
Don Bartolo: Peter Gojkošek, bariton
Marcellina: Marija Posavec, sopran
Don Basillio: Mario Filipović/Valentino Blasina, tenor
Antonio: Toni Nežić, Martin Feller, bass
Cvjećarica: Leona Vujičić
maestro di musica: Ivan Pernicki, klavir
kostimografkinja: Antonia Jakšić Dorotić
make up: Maša Gospić
likovno oblikovanje: Buga Marija Šimić
oblikovateljica svjetla: Željka Fabijanić Šaravanja
režija i stručni savjetnici: Ivica Šimić i Cynthia Hansell-Bakić
producentica: Vitomira Lončar
Dana 4. studenoga 2013. išla sam gledati komičnu operu Figarov
pir u kazalištu Mala scena. Studenti muzičke akademije u Zagrebu
pod mentorstvom prof. Cynthie Hansell Bakić skupili su svoje snage i
ideje i napravili su zanimljivi projekt. Izveli su priču komične opere u
četiri čina “Le nozze di Figaro“, jednog od najvećih skladatelja bečke
klasike W. A. Mozarta. Po Beaumarchaisovoj komediji Mozart je skladao djelo koje se često naziva savršenom operom. Radnja opere odvija
se u jednom danu. Započinje ujutro na dan vjenčanja Figara i Susanne, slugu grofa i grofice Almaviva. Priča ima brojne zaplete koje ja
naravno neću sada ispričati, ali bih preporučila svima da je pogledaju
zato što sam otišla iz kazališta sa osmjehom na licu i toplinom u srcu.
Za uloge u operi “Figarov pir” Buga Marija Šimić, Marijana Radičević i Emil Martinović dobili su Rektorovu nagradu za akademsku
godinu 2012/2013.
Nika Vrbanić, 8. a
Volim slušati glazbu i tada se osjećam sretno. Volim mnoge pjevače i pjevačice, ali nitko ne može zamijeniti Eminema. Marshall Bruce
Mathers III njegovo je pravo ime, a umjetničko je nastalo kao slagalica
njegovog pravog imena, a navodno i prema popularnim bombonima
m&m. Eminem je američki rap glazbenik, glumac i producent. Višestruki je dobitnik nagrade Grammy. Prodao je preko 100 milijuna albuma po cijelom svijetu i po 80 milijuna singlova te je najuspješniji hip/
hoper svih vremena. Eminem je jedan od najuspješnijih ali i najkontroverznijih repera današnjice. Neki ga uspoređuju s najvećim književnicima u povijesti želeći ga svrstati i u udžbenike, a drugi ga ne mogu vidjeti
niti nacrtanog smatrajući ga najvećim zlom. Oni koji ga vole govore o
njegovim hit singlovima dok drugi pretjerano naglašavaju skandale na
koje nije imun. Eminemove pjesme govore o stvarnosti i realnosti kao
npr. jedna od mojih najdražih pjesama “Not Afraid”. U njoj briljantan
Eminem pjeva o ljudskom stavu i kako bi trebali biti sigurni u sebe te ne
podilaziti drugima koji te ne prihvaćaju kakav jesi. Za razliku od drugih
pop zvijezda današnjice Eminem ne podilazi ukusu širokih masa već
pobuđuje intelekt i otvara nove vidike za spoznaju sebe. Zato ako želite
upoznati sebe prvo upoznajte Eminema.
Heda Perić, 6. a
14
glazba, film, kazglište ...
Redatelj: Alan Taylor
Glumci: Chris Hemsworth, Tom
Hiddleston, Natalie Portman
Žanr: akcija, avantura, fantazija
Svijet tame je drugi nastavak o
popularnom superjunaku Thoru.
Priča se nastavlja na film Osvetnici koji je doživio veliki uspjeh u
kinima. Radnja se tvori od mješavine Nordijske mitologije, superjunaka Thora i modernog svijeta.
Tema filma je borba Thora i njegovih prijatelja protiv zlih Mračnih
patuljaka koji su ovladali silom
uništenja nazvanom ˝Eter˝. Thor,
moćni osvetnik bori se za spas
Zemlje i svih devet kraljevstava
protiv mračnog neprijatelja koji
prijeti čitavom svemiru. Drevna
rasa predvođena mračnim patuljkom Malekithom prijeti da će vratiti svemir u vječnu tamu. Thor je
morao krenuti na svoje najopasnije i najosobnije putovanje do tada
– putovanje koje će ga ponovno
ujediniti s njegovom zemaljskom
ljubavi Jane Foster.
Glumci su odlični, a radnja
je akcijska i napeta. U film malo
duha unosi Thorov polubrat Loki
sa svojim duhovitim i sarkastičnim opaskama. Film se odlikuje
odličnim vizualnim efektima i ak-
cijom i prikazuje se u 3D tehnici
te ima vrlo dobar zvuk i sliku. No,
unatoč svemu, film ima i loše strane. Nedostaje mnogo emocija, pa
i humora, a radnja je nagomilana.
Sve u svemu, prvi nastavak je bio
bolje napravljen. Film mi se svidio. Mogu zaključiti kako je film
ipak vrlo dobar i volio bih ga opet
pogledati. Na kraju filma se dobije
nagovještaj trećeg nastavka. Sada
nam samo preostaje čekati treći
nastavak i nadati se da će nadmašiti oba prijašnja. Jedva čekam!
Luka Žižić, 8. a
Redatelj: Chris Buck, Jennifer Lee
Glumci: Kristen Bell, Alan Tudyk, Idina Menzel
Žanr: animirani, komedija, glazbeni,
Jedno poslijepodne odlučila sam
otići u kino. Da mi bude zabavnije
pozvala sam i prijatelje. U ponudi nije
bilo ništa posebno zanimljivo, nikakav hit film ili nešto slično, pa smo
odabrali animirani film "Snježno kraljevstvo" u 3D-u. Dobili smo smiješne
naočale, ugodno se smjestili u sjedala
i "avantura" je počela, uz naravno neizbježne kokice. Najbolje kokice u gradu su inače na Cvjetnom, jer se peku
na kokosovom ulju, ali i ove su bile
odlične. No, vratimo se mi filmu.
Film je inspiriran bajkom "Snježna kraljica" H. C. Andersena. Glavni
likovi su sestre Elsa i Anna. Djevojčice su s roditeljima živjele u dvorcu.
15
Starija sestra Elsa je imala čarobne
moći. Mlađa sestra Anna bi ju budila
po noći da joj čarobira. Jedne noći, je
Elsino čarobiranje završilo loše, pa je
nehotice ozlijedila Annu. Kako bi spasili Annu roditelji su potražili pomoć
trolova. Najstariji trol je spasio Annu i
izbrisao joj sjećanje na taj događaj i Elsine moći. Od toga događaja sestre su
bile odvojene sve do Elsinog krunjenja, a što se sve dalje događalo i kako
je završilo, pogledajte sami.
Film možda nije za 5 zvjezdica,
kako je najavljivan, ali je zanimljiv,
prekrasno animiran i poučan je. Poruka filma je da ljubav uvijek pobjeđuje.
Korina Kolumbić, 6. a
Školske radosti su počele i evo nas prvi dan, po prvi put u Školi u prvom razredu i prva zajednička fotografija (slika gore lijevo). Tijekom prvog polugodišta bilo nas je svagdje, o čemu svjedoče brojni članci na stranicama Zadnje klupe, a ovdje nas vidite na Trgu Bana Josipa Jelačića gdje smo proučavali zdravu prehranu (slika
gore desno). Dan Hrvatskog olimpijskog odbora obilježili smo zanimljivim igrama, bilo je super i moramo
to ponoviti, i sutra ako treba (slika u sredini lijevo). Znanjem iz biologije postali smo i TV zvijezde (slika u
sredini desno) sudjelujući u jednoj emisiji. Ne pripremamo se za svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu već
smo sudjelovali u sportskim nadmetanjima na obilježavanju Dana Donjeg grada (slika dolje lijevo). Želja za
znanjem je kod nas velika, pa povremeno pozovemo goste u Školu, a ovdje nas vidite s prometnim policajcem
(slika dolje desno). Obišli smo i obližnje muzeje, snimili novi film o našoj školi, bili smo na kestenijadi itd.
16
Od naših vršnjaka iz Austrije dobili smo Kulture Box s mnogo zanimljivih stvarčica (slika gore lijevo). Mi
pripremamo svoju ‘‘kulturnu kutiju’’, a u međuvremenu darujemo drugu djecu kako bi bili sretni kao i mi
(slika gore desno). Svake godine održavamo zanimljiva i poučna predavanja svojim vršnjacima o zaštiti od
AIDS-a (slika u sredini lijevo). Nakon dugo vremena obnovljen je šahovski klub (slika u sredini desno), a prva
pobjednica Božićnog turnira je Marcella Krajnović učenica 5. a razreda. Kao i svake školske godine svi smo
vrlo aktivni u učenju i u nizu aktivnosti pa nije čudno da nas Sveti Nikola redovito posjećuje (slika dolje lijevo). Naše školske priredbe, bez lažne skromnosti, su za pamćenje (slika dolje desno), a školska dvorana bila je
ispunjena i nije bilo praznog stolca. Mnogo naših obožavatelja moralo je stajati za vrijeme priredbe. Na ovim
i ostalim stranicama Zadnje klupe zapisan je samo mali dio svega onoga što smo napravili u I. polugodištu.
17
TKO pita NE skita - tko pita ne skita - tko PITA ne SKITA
Vaših je pitanja podosta i nemoguće je odgovoriti na sva pa molim
uzmite to u obzir. Na mnoga pitanja
odgovorili smo već u ranijim brojevima Zadnje klupe. U ovoj rubrici važno je pitanje (i odgovor) te zbog toga
ne navodimo ime postavljača pitanja.
Zašto ljudi ratuju?
šestaš/ica
Sa žaljenjem moram priznati kako i
danas ljudi previše ratuju. Osnovni
razlog je u ljudskoj prirodi, u pohlepi i želji da imaju više bogatstava od
drugih. Kada ljudi budu zadovoljni s
onim što imaju i kada budu dobrobiti
suvremene tehnike i civilizacije dijelili s drugima vjerojatno će prestati
i potreba za ratovima. Nadajmo se
kako će se to jednoga dana i ostvariti.
Koliko je prošlo od prvih olimpijskih
igara?
petaš/ica
Prve poznate olimpijske igre igrale su
se u VII. stoljeću prije Krista u staroj
Grčkoj podno planine Olimpa. Ta je
planina po grčkoj mitologiji bila sjedište grčkih bogova, a nama je dala ime
najznačajnijem sportskom natjecanju.
Suvremene ljetne olimpijske igre počele su se odigravati 1896. godine, a
prvi grad domaćin je bila Atena. Zimske olimpijske igre počele su 1924., a
održane u francuskom gradiću Chamonixu. Prvi Hrvat koji je osvojio
medalju bio je Milan Neralić. Kao
član Austro-Ugarske Monarhije osvojio je treće mjesto u mačevanju 1900. u
Parizu. Stari Grci prestajali su međusobna ratovanja za vrijeme olimpijskih
igara, a suvremenom čovječanstvu to
ne polazi za rukom jer su te igre često
zlouporabljene i u političke svrhe.
Zašto novac ne raste na drveću?
petaš/ica
A tko ti je rekao da ne raste? Novac
u obliku novčanica doista ne raste
na drveću, a kada bi stvarno rastao
probaj zamisliti bili svi mi učili, radili, stvarali i tome slično. Na kojem
bi stupnju tehničkog razvoja bili kada
učitelji ne bi poučavali, znanstvenici i izumitelji ne bi pronalazili nova
rješenja za naš napredak, liječnici ne
bi liječili, pisci ne bi pisali itd. Što bi
uopće mogli i kupiti kada bi svi od
kojih očekujemo da nam nešto prodaju nabrali novca koliko im treba
te im mi ne bi bili nimalo zanimljivi. No, vratimo se mom potpitanju.
Novac raste na drveću, ako se baviš
poljoprivredom, uzgojem šljiva, jabuka, krušaka itd. Novac se nalazi i
u knjigama, zato ih dobro proučavaj,
bez obzira jesu li to udžbenici ili neke
druge knjige. Novac je svugdje oko
nas samo ga treba vidjeti, a to možeš samo ako imaš znanje, upornost i
domišljatost. To je samo tvoje drvo s
kojeg nitko neće brati tvoje plodove.
Tko je izumio sunčane naočale?
petaš/ica
Nije mi poznato ime i prezime osobe
koja je izumila sunčane naočale, no
činjenica je da su se u nekom svom
obliku koristile i u pradavna vremena. Stari Egipćani su brusili staklo u
oblik leće koja im je služio za korekciju vida, a vrlo vjerojatno su staklo začađili na vatri kako bi, bez opasnosti
za vid, promatrali pomrčine sunca.
Prve naočale slične današnjima pojavile su se oko 1284. u Italiji. Činjenica je da se razvojem zrakoplovstva
sunčane naočale javljaju kao sredstvo
zaštite od sunca te su tridesetih godina prošlog stoljeća postale modni hit.
Koji je sport prije nastao nogomet ili
rukomet?
osmaš/ica
Poznato je da se nogomet, ili bolje
rečena igra slična nogometu, igrao
još u antička vremena. U okolici Sinja nađen je jedan rimski spomenik
s likom dječaka i loptom vrlo sličnoj današnjoj nogometnoj lopti, tzv.
bubi-mari. Nogomet kakvog danas
poznajemo javlja se u Engleskoj sredinom XIX. stoljeća, a rukomet nešto
kasnije u skandinavskim zemljama.
Posebno je zanimljiva činjenica da su
se oba sporta igrala na terenima sličnih dimenzija i oba na otvorenom. U
drugoj polovici XX. stoljeća rukomet
se počinje igrati na manjim terenima,
današnjih dimenzija, i počinje se igrati isključivo u dvoranama.
Zašto godina ima 365 dana?
sedmaš/ica
Nekada se vrijeme mjerilo po lunarnim (mjesečevim) i solarnim (sunčanim) godinama no svi su ti kalendari
pokazivali odstupanja tijekom više
godina. Po savjetu njemačkog astronoma Christophera Claviusa (1538.1612.) i napuljskog fizičara i astronoma Alojzija Liliusa (1520.-1576.),
papa Grgur XIII. (1502.-1585.) je 24.
veljače 1582. objavio reformu do tada
postojećeg, Julijanskog kalendara.
Usvojene su sljedeće odredbe: Iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako
da poslije četvrtaka 4. listopada 1582.
slijedi petak 15. listopada. Prijestupna je svaka godina djeljiva sa 4, osim
godina djeljivih sa 100 kod kojih su
prijestupne samo one djeljive sa 400.
18
Prijestupna godina ima jedan dan
više od obične (koja ima 365 dana)
koji se stavlja na kraju mjeseca veljače. Uskrs će se odsad izračunavati po
novom pravilu, vezanom za novi kalendar. Prvi dan u godini bit će 1. siječnja. Do tada se Nova godina slavila
1. ožujka. Ovaj novi kalendar nazvan
je po papi Grguru Gregorijanski. Po
njemu je prosječna dužina trajanja
godine smanjena na 365,2425 dana
što daje grešku od 26 sekundi. To
znači da će se ova greška akumulirati na jedan puni dan za 3225 godina.
Danas razlika između Julijanskog i
Gregorijanskog kalendara iznosi 13
dana, a nakon 2100. uvećat će se na
14 dana. Uvođenjem Gregorijanskog
kalendara, kalendarska godina je približena tropskoj najviše do tada. Spomenimo usput kako su Maje, drevni
srednjoamerički narod, imale kalendar točniji od ovog našeg današnjeg.
Zašto cvijeće miriše?
petaš/ica
Cvijeće miriše kako bi ga ‘‘prepoznali’’ i ‘‘posjetili’’ razni kukci koji na taj
način izvršavaju oprašivanje, tj. razmnožavanje te tako biljkama omogućuju daljni opstanak.
Kako i kada je nastao film?
šestaš/ica
Rođendanom kinematografije smatra
se 28. prosinca 1895. kada su braća
August i Louis Lumiere svojim uređajem ‘‘kinematografom’’ koji je služio
kao kamera i projektor, održali u pariškom Grand Cafeu prvu projekciju
svojih filmova. Od toga dana počinje
mnogobrojno usavršavanje filmskih
kamera i projektora. Prije toga događaja sredinom XIX. napravljene su
prve fotografije koje su na neki način
preteča razvoja filmske vrpce i današnje kinematografije. Godine 1874.
francuski astronom Pierre Janssen
konstruirao je tzv. fotografski “revolver” koji je jednim okidanjem bilježio
48 snimaka u nizu. George Estman je
1889. napravio celuloidnu podlogu.
Kada su te dvije ideje ubrzo spojene
u jednu počeli su se snimati filmovi.
Thomas Alva Edison je 1888. uradio
prvi projektor i koristio je film širine
35 mm koji je i danas profesionalni
i najrašireniji filmski format. Nakon
uspjeha braće Lumier film se sve više
i sve brže razvijao. Dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća nakon nijemog filma razvio se zvučni, potom
nakon crno-bijelih filmova nastaju
filmovi u boji, a raznovrsna usavršavanju traju sve do današnjih dana.
RABAC – HOTEL ALEGRO
U rujnu sam sa svojim razredom
krenula prema našem najvećem poluotoku Istri. Hotel u kojem smo odsjeli
zvao se Alegro, koji se nalazio u mjestu Rabac. Rabac se nalazi na istočnoj
strani istarske obale, malo je mjesto,
ali mi se svidjelo. Nadam se da se isto
tako svidio i ostalima. Naravno nama
je najvažnije bilo kakav je hotel. Mogu
reći da je hotel bio prekrasan čak i
iznad mojih očekivanja. Imali smo
klimatizirane sobe, balkone, predivan
pogled na Rabac i more i pogled na
veliki bazen koji se nalazio ispred hotela. Svakoga dana nakon večere u hotelu u kojem je hrana bila izvrsna išli
bismo prošetati. Rabac mi je navečer
prekrasan jer je šetalište smješteno uz
more. To je najljepše, šećeš i čuješ šum
valova. Plaža na kojoj smo bili jedan
dan je isto tako bila lijepa iako je more
bilo ledeno, to nas nije spriječilo da se
kupamo. Onoliko koliko smo vidjeli
Rabac jako mi se svidio. Sigurna sam
da je i ostatak isto tako lijep kao i ovaj
dio koji sam vidjela. Maturalac će mi
ostati u lijepom i nezaboravnom sjećanju i voljela bih to ponoviti. Nadam
se da ću još koji put posjetiti Rabac.
Kiara Karković, 8. a
AMFITEATAR U PULI
Učenici 8. a razreda na terenskoj
nastavi u Istru posjetili su pulsku
arenu. Ona je najveći i najsačuvaniji
spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Po veličini zauzima šesto mjesto među rimskim amfiteatrima na
svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva
tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana. Začuđujuće je to što
ne spada pod Popis svjetske baštine
UNESCO-a. U Areni su se održavale
predstave i gladijatorske borbe. Gladijatori su bili borci u starom Rimu koji
su svojim borilačkim i vojnim vještinama zabavljali gledatelje. Prve borbe
su se održavale dok ne dođe do krvi,
ali kasnije su carevi tražili da se bore
do smrti. Gladijatori su dobili ime po
kratkom rimskom maču za bodenje
i sječenje koji se zvao gladius. Gladijatorske borbe su započele u 3. st. pr.
Kr. Igre su se odigravale najčešće za
vrijeme krize, kada je narod bio nezadovoljan i te igre su se zvale Kruha i
igara. Carevi su dijelili hranu i zabavu
za gledatelje. Borbe su bile pune krvi
i akcije i zato su ih ljudi iz tadašnjeg
vremena voljeli. Jako mi se svidjela
Pulska arena i dok smo stajali u njoj
zamišljao sam kako je izgledala u vrijeme rimskih careva te kako su izgle-
dale borbe gladijatora. Oduvijek sam
želio znati kako su izgledale borbe i
nikad ih nisam mogao bolje zamisliti
nego kad smo bili u Areni. Arena je
jako lijepo održavana i lijepo izgleda
nakon toliko godina. Mislim da nam
se svima svidjela te da bi ju svi htjeli
još jednom posjetit.
Lovro Škornjak, 8. a
POVIJEST GRADA PULE
Povijest Pule započinje prije otprilike 3000 godina kada je na brežuljku
na kojem se danas nalazi Kaštel nastalo prvo gradinsko naselje, utvrda Histra. Od tada pa sve do danas Pulom
su se izmjenjivali mnogobrojni vladari. Kroz većinu svoje povijesti Pula
je proživljavala brojne vrhunce i padove koji su potrajali sve do polovice
20. stoljeća. Pula je jedan od brojnih
klasičnih gradova Sredozemlja čiji su
počeci obavijeni tajnovitim mitskim
predodžbama grčkog doba. Osnutak
Pule spominje se u nekoliko povijesnih izvora, a najpoznatija je legenda
koja Pulu povezuje uz mitološku priču
o Argonautima, moreplovcima koji su
od Kolhiđana na Crnom moru oteli
zlatno ovnovo runo, te bježeći Dunavom uzvodno došli do sjevernog
Jadrana Najpoznatiji i najznačajniji
spomenik, građevina od koje započinje i završava svaki obilazak grada je
pulska Arena. Građevina u kojoj su se
priređivale borbe gladijatora. Građena je u I stoljeću, u vrijeme vladavine
cara Vespazijana, istovremeno s najvećom i najpoznatijom građevinom te
vrste, Koloseumom u Rimu. Još neke
od najstarijih znamenitosti Pule su:
Zlatna vrata, Augustov hram, Herkulova vrata, Dvojna vrata, Gradska
vijećnica, Kapela Sv. Marije Formoze.
Ana Fabris, 8. a
BRIJUNI
Zadnjeg dana naše terenske nastave (maturalca) u Istri, u programu je
bio posjet Velikim Brijunima. Napustili smo hotel i autobusom krenuli do
Fažane. Imali smo nešto slobodnog
vremena za kupnju suvenira i nečega
za jelo. Kada smo krenuli prema turističkom brodu počela je padati kiša
i pokvarila nam je raspoloženje. Uz
vjetar koji je uzburkao more i valjao
brod, osjećali smo mučninu. Izašli
smo na palubu i vidjeli da se vrijeme
promijenilo i da uskoro stižemo na
Brijune. Kada smo došli na Brijune
pričekali smo vlakić kojim smo obišli
neke znamenitosti. Vidjeli smo ostatke rimske vile rustice. Prošli smo kroz
safari park gdje zajedno žive zebre,
19
ljame, nojevi, jedna slonica i jedna
morska kornjača. Posjetili smo malu
gotičku crkvu sv. Germana iz 15. stoljeća u kojoj je izložba kopija fresaka i
glagoljskih spomenika Istre. U sklopu
Brijuna postoji Titov muzej, izložba
fotografija i zbirka prepariranih životinja. Nakon višesatnog obilaska djela
otoka, turističkim brodom vratili smo
se u Fažanu, a uspomene koje smo
ponijeli ostaju u našem sjećanju sa željom da se bar još jednom vratimo.
Nika Vrbanić, 8. a
AKVARIJ U VERUDELI
Moj razred, 8. rujna 2013. je otišao je na maturalno putovanje u Istru.
Jedna od ruta je bio i akvarij Verudela
u Puli. Verudela je stvarno čarobno
mjesto po tome što je smještena u Austro-ugarskoj tvrđavi koja je izgrađena 1886. još je posebna po tome što se
čovjek „spusti“ u prekrasno podmorje
Jadrana, no nema u akvariju samo životinja našega mora, tu je i prekrasna
kalifornijska riba i brojne druge ribe iz
različitih krajeva svijeta.
Kada se kaže „putovali smo kroz
akvarij“, onda se to stvarno tako i misli jer na početku akvarija su prikazane ribe plitkoga mora tj. one ribe i alge
koje žive u plićaku. Na tom „plitkom“
dijelu akvarija upoznali smo razne rakove, vlasulje i brojne druge životinje
koje čine naš Jadran posebnim. No što
smo dalje odlazili, puni iščekivanja,
shvatili smo da odlazimo sve dublje i
dublje u podmorje. U tom „dubokom“
dijelu akvarija vidjeli smo ogromne
ribe koje se pokazuju samo na filmovima! Među poznatim ribama vidjeli
smo morskoga psa, koji je bio u prilično malenom akvariju jer je još mlad,
no i on će jednoga dana narasti. Radi
njega radnici rade veliki bazen u kojem će ga jednoga dana, kada naraste,
smjestiti u taj novi veći akvarij.
Pri kraju razgledavanja akvarija upoznali smo par guštera i iguane
koje su isto u sklopu akvarija. Na samome kraju razgledavanja posjetili
smo i kornjače, a o njima smo naučili
kako ne žive u našim krajevima, već
su tu kao „ukras“. U sklopu Verudela
akvarija smjestio se isto tako i centar
za zbrinjavanje ozlijeđenih životinja, a
jedna od njih je i mlada glavata želva
koja je nastradala od glisera. Centar za
zbrinjavanje životinja je do sada spasio život više od 20 glavatih želvi i baš
je zbog toga ovaj akvarij poseban. Posjet akvariju na mene je ostavio poseban dojam jer se ovakve ljepote mora
ne viđaju često.
Romano Keser, 8. a
DJEČJI TURISTIČKI VODIČ DONJEG GRADA
Sigurno ste već čuli za naš Comenius projekt pod nazivom HEALTHY
PICNIC. To je jedan internacionalni,
odnosno europski, projekt koji će se
provoditi dvije godine. Članice tog
projekta su: Hrvatska, Austrija, Italija, Francuska, Portugal, Slovenija,
Estonija i Reunion (francuska kolonija). Zašto je izabran baš naziv HEALTHY PICNIC? HEALTHY podrazumijeva zdrav način života, zdravu
prehranu, sport i rekreaciju i zdrave
međuljudske odnose, a PICNIC je
skraćenica engleskih riječi Positive,
Interculturaly, Competent, Noble,
Imaginative Children. Za ovaj projekt izabran je poseban tim učenika
koje vodi učiteljica Henrieta Rubčić. Tijekom školske godine imamo
po nekoliko sastanaka na kojima se
dogovaramo, planiramo i radimo na
različitim aktivnostima vezanim uz
projekt. Svaka zemlja se predstavlja
na sebi specifičan način ali smo jedino mi pored prezentacije pripremili
i video. Ideja je bila vrlo maštovita i
kreativna - igrali smo se igru toplohladno tražeći jabuke po školi. Također je svaka škola trebala pripremiti i
svoju „Culture box” koja sadrži deset
stvari po kojima je ta zemlja najpoznatija. Te se kutije zatim šalju poštom od jedne članice do druge i tako
sve redom dok kutije ne dođu ponovno na svoje polazno mjesto. Kao što je
većini poznato, radio se i logo za ovaj
projekt. Imali smo veliku čast što je
izabran upravo naš logo. Osmislio ga
je i nacrtao naš Val Horvatić, učenik
6. a razreda. Pomoću tog projekta naučiti ćemo mnogo toga o nekim drugim europskim zemljama, o njihovoj
tradiciji i kulturi i njihovom načinu
života, upoznati ćemo naše vršnjake
s kojima ćemo izmjenjivati mišljenja
i stavove i tako naučiti gledati iz drugačijih perspektiva. Sve u svemu, ovaj
će projekt od nas napraviti potpuno
nove ljude, proširiti će nam horizonte
te ćemo steći brojna prijateljstva.
Konrad Kiss, 7. a
Priča se o PIKNIKU
Krajem prošle školske godine napokon je objavljena monografija povodom 50-te godišnjice osnutka OŠ
Ivana Gundulića, a početkom ove škola je uključena u međunarodni projekt
Healthy P.I.C.N.I.C. te je istovremeno
objavljivanje dječjeg turističkog vodiča ostalo donekle u sjeni tih događaja.
Knjiga Donji grad u mom srcu s
podnaslovom Dječji turistički vodič
Donjeg grada je projekt na kojeg OŠ
Ivana Gundulića može biti više nego
ponosna. Iako nije prvi put kako neka
škola objavljuje svojevrstan vodič svoga grada ili četvrti u kojoj djeluje, ovaj
je u mnogočemu drugačiji. Zamišljeni
projekt likovno i tekstualno ostvarili su učenici nižih razreda, a njihove
učiteljice su potom te radove postavile
u ranije osmišljenu cjelinu.
Voditeljica tog više nego hvale vrijednog projekta je učiteljica Sanela
Škevin, koja je ujedno i urednica knjige, a suradnici u projektu su ostale
učiteljice razredne nastave: Jasminka
Butorac, Hajnalka Draganić, Henrieta Herjavec Rubčić, Martina Grgec,
Sanja Karl, Anka Kričković, Anita Letica i Štefica Miholić. U projektu je sudjelovalo 96 učenika koji su osmislili
tekst i napravili ilustracije, a učiteljice
priredile niz fotografija. Dodajmo još
i podatak kako je lekturu napravila
prof. Iskra Osmančević, a dizajn i prelom knjige Helena Bulaja Madunić.
a meni nisu rekli,
U vodiču na nešto manje od 80
stranica u uvodnom dijelu dan je opis
što je to i gdje je Donji grad, a u daljnem slijedu opisuju se muzeji, kazališta, kina, trgovi, prijevozna sredstva,
fontane, spomenici, zanimljiva događanja, ali i slatko lice Donjeg grada, tj.
njegove brojne poznate slastičarnice.
Iako je vodič pisan na dječji način
može biti itekako koristan i odraslima, a baš je njegova vrijednost u obje
te činjenice jer su učenici tekstove zapisali toplo, jednostavno, čitljivo i bez
suvišnih povijesnih i drugih podataka
ne izostavivši one najbitnije kao što su
adresa, radno vrijeme i tome slično.
Dodajmo i podatak kako je u pripremi
tiskanje vodiča i na engleskom jeziku.
Istaknimo na kraju, kako ne bi ispalo hvalila me usta moja, o vrijednosti i značaju objavljivanja te publikacije
kazuje i činjenica da je Središnji koordinacijski odbor akcije Gradovi i općine - prijatelji djece dodijelila Gradu
Zagrebu povelju za uzorno provedenu
najakciju 2013. pod nazivom: Zagreb OŠ Ivana Gundulića - Dječji turistički
vodič ‘‘Donji grad u mom srcu’’ kojom
je poboljšan i i uljepšan život djece. To
je priznanje na koje smo svi mi u OŠ
Ivana Gundulića više nego ponosni.
Pavao Jerolimov
ni gdje, ni kada,
ni tko će platiti prijevoz.

Similar documents